Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Prevod izdawa: Nikola,ou Mhtropoli,tou Mesogai,aj kai. Laurewtikh/j :Anqrwpoj meqo,rioj...
26 downloads
237 Views
441KB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Prevod izdawa: Nikola,ou Mhtropoli,tou Mesogai,aj kai. Laurewtikh/j :Anqrwpoj meqo,rioj,( avpo ta. avnapa,nthta dilh,mmata sta. pera,smata th/j „a;llhj logikh/j“ vEkdo,seij ~En plw/ a , e;kdosh( VAqh,na 2003
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau ^OVJEK, BI]E NA GRANICAMA SVIJETOVA (od nedoumica koje ostaju bez odgovora do staza koje vode ka “druga~ijoj logici”)
Eparhija ZHiP Beograd Trebiwe 2007.
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Mitropolit Nikola Haxinikolau ^OVJEK, BI]E NA GRANICAMA SVIJETOVA (od nedoumica koje ostaju bez odgovora do puteva koji vode ka “druga~ijoj logici”)
Po blagoslovu Wegovog Preosve{tenstva Episkopa Zahumsko-Hercegova~kog i Primorskog g. Grigorija
Izdaje: Eparhija Zahumsko-Hercegova~ka i Primorska Vidoslov Beograd – Trebiwe Prevod i obrada teksta: Maja Ra{ovi} Dizajn i {tampa INTERKLIMA-GRAFIKA
Vrwa~ka Bawa ISBN 978-86-86959-00-3
Tira` 1000 primeraka
Mitropolit Nikola Haxinikolau
^OVJEK, BI]E NA GRANICAMA SVIJETOVA (od nedoumica koje ostaju bez odgovora do staza koje vode ka „druga~ijoj logici“)
Beograd Trebiwe 2007.
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
SADR@AJ Autenti~nost u `ivotu savremenih hri{}ana ......... 9 Susret sa Bogom kroz nadumne rizike ...................... 38 Rije~ ne ~ovje~ija, no rije~ Bo`ija .......................... 69 Za{to meni, Bo`e moj .................................................. 96
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
AUTENTI^NOST U @IVOTU SAVREMENIH HRI[]ANA
A. Uvod Ve~era{wa besjeda trebalo bi da izrazi ne {to {to je te{ko iskazati i da da karakteristike i parametre ne~ega {to je po prirodi wegovoj ma we mogu}e opisati, a vi{e neposredno iskusiti, ne~ega {to je vi{e skriveno i {to vi{e naslu }ujemo no {to vidimo i o tome mo`emo da govori mo. Ciqeve je mogu}e odrediti, ali je do`ivqaje te{ko ograni~iti okvirima rije~i. A tim prije je te{ko na okvire rije~i ograni~iti autenti ~nost do`ivqaja vjere i Blagodati Bo`ije, koji je povezan sa dubqim bi}em qudske prirode, sa isti nom ~ovjeka i koji je ne{to {to predstavqa tajnu koja nam se neprestano otkriva, i mawe je ispo qavawe, izraz ili na~in i pona{awe kojima se ~ovjek prilago|ava. Besjeda u Nau~nom odsjeku udru`ewa misionarske djelatnosti „Sveti Vasilije Veliki„ 12. oktobar 2003.
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Do`ivqaj, kada je duhovno autenti~an, pro javquje bo`anstvenost ~ovjeka, dok kada nije au tenti~an sprje~ava dejstvo Blagodati Bo`ije u `i votu ~ovjekovom. Zbog toga autenti~nost i jeste ne ophodan preduslov duhovnog `ivota. Kako, dakle, da pristupimo autenti~nosti do `ivqaja? Kako da je odredimo? Ovo pitawe zasi gurno nije pitawe intelekta. Zbog toga nemojmo skoncentrisati svoju pa`wu na ono {to }e se ov dje ~uti, niti biqe`iti re~eno kako ne bismo {ta zaboravili. Jo{, nemojmo pot~initi autenti~nost svoje spontanosti procesu sholasti~ke provjere da mo`da {ta nije apsolutno ta~no. Ova besjeda nema za ciq da bude dubokomislena kako bi poro dila dobre misli ili ispravne kriti~ke stavo ve, niti da bude ubjedqiva kako bi nas na silu iz vela na monotonu jednosmjernu stazu nekog olak {avaju}eg i umiruju}eg slagawa. Ra|e bi da bude jednostavna, srda~na, da kod svakoga od nas iza zove ispovijedna i li~na osje}awa. Zbog toga i be sjednik ono {to }ete ~uti ne stavqa pred vas kao znawe ili stav, nego kao povod za zajedni~arewe. Dakle, neka se svako od nas tokom ove besjede potrudi da vidi ko zaista jeste. Ne {ta je od ono ga {to }e biti re~eno ispravno ili pogre{no, ne go u kakvom smo mi odnosu sa istinom. Ne u kom vremenu `ivimo, nego kako mi `ivimo: kakvo mje sto Hristos zauzima u srcima na{im i kako se u na{im slu~ajevima odre|uje razdaqina izme|u nas 10
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
i Blagodati Wegove. Ali i kako se vladaju ~e` we na{e, kako je mogu}e opisati ciqeve na{e, ka ko se ocrtava pozvawe nas kao „djece Bo`ije“, kao „bra}e Hristove“, kao gra|ana Carstva Wegovog, kao onih koji su pozvani na ve~eru Wegovu. Jevaw|eqske rije~i Gospodwe su prili~no ap solutne: „Ko nije sa mnom, protiv mene je“, i: „Ni ko ne mo`e dva gospodara slu`iti“, i: „Ko ho}e za mnom da ide, neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom ide“, i: „Ako ne bude pravda va{a ve}a nego pravda kwi`evnika i fariseja, ne}ete u}i u Carstvo Nebesko“. Gospod nekom od svojih u~enika odri~e qudsko pravo da prisustvuje po grebu oca svoga, predskazuje stradawa i isku{e wa onima koji }e Mu posqedovati, izobli~uje mla kost10, zahtijeva „jedno“ koje nedostaje, predla`e savr{enost: „Ako ho}e{ savr{en da bude{„11. Bog je apsolutan. On u sebi sadr`i i nudi sve {to je potpuno, i samo bi}e u savr{enom obliku. On je Onaj Koji Jeste, Koji je uvijek Isti, On je Sve. Istina Bo`ija ispuwava ~ovjeka, ali mu osta Rim. 8, 21 Up. Otkr. 19, 9 Mt. 12, 30 Mt. 6, 24 Mk. 8, 34 Mt. 5, 20 Mt. 8, 22 Mt. 10, 17-34 10 Otk. 3, 15 11 Mt. 19, 21; Ef. 4, 13, Jk. 1, 4
11
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
vqa i utisak da je ve}a od te wegove puno}e. Ona je ne{to vi{e {to ~ovjek ne mo`e da primi. U tom smislu Bog od onoga ko `eli da Mu posqeduje ne tra`i ono {to prevazilazi mo}i wegove i te `e od onoga {to ~ovjek mo`e podnijeti – to na domije{ta Blagodat Wegova – nego autenti~nost u slagawu, istinitost u namjerama, dosqednost u odlukama. ^ovjek samo na taj na~in postaje kom patibilan sa Bogom, samo na taj na~in mo`e da pra ti korake Wegove, da prepozna tragove Wegove. B. Istinski hri{}anin ^esto se u odjeqcima iz Svetog Jevan|eqa su sre}emo sa time da se Apostoli, kako bi bili ubje dqivi, pozivaju na autenti~nost svog li~nog svje do~anstva: „[to smo ~uli, {to smo vidjeli o~i ma svojima, {to sagledasmo i ruke na{e opipa{e, objavqujemo vam“12 i „znamo da je istinito svje do~anstvo wegovo“13. Ali i Samarjani14 i ^asni Pre te~a pribjegavaju neposrednosti li~nog svjedo~an stva15. Autenti~nost do`ivqaja predstavqa naju bjedqiviji argument za istinitost na{ih rije~i. 1. Jn. 1, 1 Jn. 21, 24 14 „Sad ne vjerujemo vi{e zbog tvoga kazivawa, jer sami smo ~uli i znamo da je ovo zaista Spasiteq svijeta, Hristos“ (Jn. 4, 42) 15 „I ja sam vidio i zasvjedo~io da je On Sin Bo`iji“ (Jn. 1, 34) 12 13
12
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
Pogledajmo, dakle, {ta je smisao autenti~nog do`ivqaja u `ivotu hri{}ana. Autenti~an je Pe tar, ~ak i u padovima svojim, jer je on neposredan. Tra`i dokaze i Gospod ga poziva da kora~a po vo di. Ponestaje mu vjere i po~iwe da tone16. Spon tano ispovijeda da iz svetih usta Wegovih izla ze „rije~i `ivota“17. Savjetuje Gospodu da izbjeg ne Stradawe i On ga kori govore}i mu da u wemu govori satana18. Sa osje}awem nadmenosti odbija da mu Gospod opere noge i u nastavku se na jedan osobito izra`ajan na~in povla~i19. Ima smjelo sti da nasilno Malhu odsije~e uho20 i biva pre koren od strane Gospoda, a uho biva iscijeqeno21. Ne{to pre Stradawa se odri~e Gospoda i odmah se kaje22. ^uje poruku vaskrsewa i dovodi je u pi tawe: zbog toga i tr~i do groba kako bi se sam uvje rio23. Pada i ustaje. Grije{i i kaje se. Ne glumi, `ivi. Slobodan je i onda kada se pona{a po ~o vjeku. Grije{i i ispravqa sebe, nije nepogre{iv. Istinit je. Autenti~an nije onaj ko ne pravi gre{ke, ne go onaj ko ih prepoznaje, ispovjeda i kaje se. Mt.14, 28-29 Jn. 6, 68 18 Mt. 16, 22-23 19 Jn. 13, 5-14 20 Jn. 18, 10 21 Lk. 22, 5 22 Mk. 14, 72 23 Jn. 20, 3-4 16 17
13
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Me|utim, autenti~an ~ovjek nije samo nepo sredan u svom opho|ewu, on je i istinit u vjeri svojoj. A vjera nije ideologija koju treba da po dr`imo, niti misao koju treba da razumijemo, ni ti stav koji treba da prihvatimo. Vjera nije osje }awe, niti skup moralnih pravila kojima treba da se prilagodimo, niti do`ivqaj koji psiho lo{ki name}emo samima sebi, niti pak ciq koji se qudskim naporima posti`e. Vjera je blagodat i `ivot i istina koja nam se pru`a, koja nadire i koja nam se otkriva. Vjera je ne{to {to nam Bog daje, ne{to {to projavquje Boga. I ~ovjek nije veliki zbog toga {to mo`e da postigne mnogo {ta, nego zbog toga {to mogu da mu se dogode i da mu se otkriju velike stvari. Me |utim, sve to pretpostavqa nepatvorenost, isti nitost, autenti~nost. Bez toga horizont du{e osta je zatvoren za Blagodat Bo`iju. Naravno, dok kao hri{}ani pri~amo o auten ti~nom do`ivqaju, izgleda da ~esto pod tim po drazumijevamo ne{to {to u stvari nije autenti ~an do`ivqaj. Zbog toga, hajde da pogledamo ka kav je upravo istinski i nepatvoreni hri{}anin. Sveti Vasilije Veliki u svom poku{aju da odgo vori na pitawe: „Kakvi Logos `eli da su Hri {}ani?“, odgovara na sqede}i na~in: „Kao U~e nici Hristovi, koji izra`avaju samo ono {to u Wemu vide ili od Wega ~uju (Mt. 11, 29; Jn. 13, 1315), kao sveti hramovi Bo`iji, ~isti i ispuweni 14
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
jedino slu`ewem Bogu (Jn. 14, 23; 1. Kor. 6, 16), kao djeca Bo`ija saobra`ena ikoni Bo`ijoj, po mje ri koja je data ~ovjeku (Jn. 9, 13, 33; Gal. 4, 49), kao so zemqi kako bi ~inili da se oni koji zajedni ~are sa wima obnavqaju duhom ka besmrtnosti (Mt. 5, 13), kao oni koji se umirawem za ovda{we, kao logosom svojih `ivota, uvjeravaju u nadu isti nskog `ivota“ (Flb. 2, 15-16)24. I daqe nastavqa: „[ta su svojstva hri{}ana? Da kao {to je Hristos jednom za svagda umro gri jehu, da i oni tako budu mrtvi i nepristupa~ni za svaki grijeh... Da pravda wihova u svemu bude najve}a... Da vole jedni druge kao {to je i Hristos zavolio nas... Da uvijek pred sobom vide Gospoda... Da u svakom danu i ~asu budu trezveni i da, u sa vr{enstvu bogougodnosti spremni, znaju da ne ~a si ~as u kojem }e do}i Gospod“25. Po Svetom Jovanu Zlatoustu: „Ako si hri{}a nin, nema{ grada svoga na zemqi. Stvaralac i gra diteq grada na{ega je Bog. I ako uzmemo cijelu vaseqenu, stranci smo i doseqenici kod svih. Na nebesima smo upisani, gra|ani smo nebesa.“26 Istu apsolutnost susre}emo i kod otaca aske ta i naravno u „Qestvici“ Svetog Jovana Sinaj skog: „Hri{}anin se u svemu ugleda na Hrista, koliko je to ~ovjeku mogu}e, rije~ima i djelima Sv. Vasilije Veliki, Etika, PG 31, 860C-864B Sv. Vasilije Veliki, Etika, PG 31, 868C-869C 26 Sv. Jovan Zlatoust, O statuama 17, EPE 32,534; PG 52,772 24 25
15
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
i mislima pravilno i neukaqano vjeruju}i u Sve tu Trojicu.“27 Hri{}anski do`ivqaj je autenti~an kada vi {e volimo krst od lagodnosti, borbu od pobjede28, kada `ivimo Carstvo Bo`ije stvarnije no isto rijske doga|aje, kada je vjera na{a ja~a od na{eg racionalizma, kada istinu vi{e prepoznajemo u tajnama nego u onome {to razumijevamo, kada se u te{ko}ama kroz koje prolazimo vi{e molimo, a mawe razmi{qamo, kada se uvjeravamo da je bla godat efikasnija od borbe na{e, kada nam je brat na{ bli`i od na{ega „ja“, kada mo`emo da raza znamo {ta je uzaludno, a {ta nepatvoreno, {ta je la`no, a {ta istinsko, {ta je voqa na{a, a {ta Voqa Bo`ija, kada smrt `elimo vi{e no `ivot29. Autenti~an hri{}anin je kompatibilan sa pre dawem i sa dogmom, ali u wemu ima i ne~ega novog i originalnog, ne~ega wegovog. Wegova razli~i tost objediwuje i uqep{ava. Potvr|uje put savr {enstva, jer je „nazvana gorom uzoranom... Gora je pak du{a koja se u~ewem Hristovim uzvisila“30. Sv. Jovan Sinait (Lestvi~nik), Lestvica, Slovo 1, O odricawu, EPE 16, 40. 28 Sv. Nikodim Svetogorac, Nevidqivi rat, gl. 12, O mnogim `eqa ma i apetitima, koji u ~ovjeku postoje i o borbi koja me|u wima, izd. Shoina, Volos 1965, str. 32. 29 „Imam `equ umrijeti i sa Hristom biti {to je mnogo boqe“ (Flb. 1, 23) 30 Sv. Vasilije Veliki, O Proroku Isaiji, gl. 7, PG 30, 473A. 27
16
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
Na kraju, slika autenti~nog ~ovjeka nije ne {to {to postoji i na {ta svako od nas treba da se ugleda, nego je ne{to {to ne postoji i {to je sva ko od nas pozvan da porodi u sebi. Izraz jednoga na {ta je pozvan. Autenti~nost je ono {to isti~e sve{tenost i jedinstvenost li~nosti. V. Odlike autenti~nog hri{}anskog do`ivqaja Koje su pak odlike autenti~nog hri{}anskog do`ivqaja? Povod }emo uzeti sa kraja prve glave Jevan|e qa po Jovanu, iz odjeqka o pozivawu u~enika. Taj odjeqak u sebi sadr`i ne{to izuzetno zanimqi vo. I to zbog toga {to predstavqa jednu sliku to ga kako Hristos poziva svakog hri{}anina pona osob i toga {ta nam na kraju pru`aju blagodat i qubav Bo`ija u la|i spasewa, Crkvi. U konkretnom odjeqku iz Svetog Jevan|eqa pri kazana su tri priziva, tri poziva trojici u~eni ka. Jedan je pozivawe Apostola Andreja, drugi Apo stola Filipa i tre}i Natanaila. Prije svega, sva trojica se na poziv odzivaju sa jednim izlivom duhovnog ushi}ewa. Andrej uz vikuje „na{li smo Mesiju“, Filip tr~i kod Na tanaila i govori mu: „Na{li smo onoga za koga pisa Mojsej u Zakonu i Proroci: Isusa“, a Nata 17
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
nail se obra}a Gospodu i govori mu: „Ti si Sin Bo`iji, Ti si Car Izraiqev“31. Prva odlika autenti~nog do`ivqaja jeste osje }aj Bo`ijeg priziva i spontano odazivawe na we ga, {to je ukorijeweno u „nelukavom“ delu du{e. Odmah, neposredno, bez druge rije~i, bez oklije vawa, bez racionalisti~kih misli, du{a prepo znaje Lice Bo`ije i odaziva se na poziv Wegov. I Gospod je to rekao: „Evo pravog Izraiqca u ko me nema lukavstva“: nema lukavosti, nema zamr {enosti, smu}enosti, komplikovanosti, nego su ~istota i jednostavnost ono {to vlada u srcu Na tanilovom. Hri{}anski `ivot nije li~no otkri}e ili iz bor, nego ~asno odazivawe na poziv Bo`iji. Nije na~in `ivota, nego blagodatno stawe. Ne projav quje jednog dobrog ~ovjeka sa ispravnim kriteri jima i dobrim karakterom, nego predstavqa dokaz qubavi Bo`ije prema ~ovjeku i bo`anskog pred odre|ewa ~ovjekovog. Ti spontani duhovni izlivi, u skladu sa po rukom praznika Svetog Apostola Andreja, rezul tat su „du{e koja je u bolu“ i „koja o~ekuje“ „jav qawe Wegovo“32. Ovo nas vodi ka dvije naredne od like. Jedna je bolna ~e`wa, `eqa za Bogom, osje }aj potrebe za Bogom. Druga je o~ekivawe dolaska Gospodweg i posjete Wegove. 31 32
Jn. 1, 41, 45, 49 Minej, 30. novembar
18
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
Taj bol du{e i unutra{wa ~e`wivost i o~e kivawe, duboko i{~ekivawe u srcu, ono {to Oci nazivaju „pogo|enost“, izjedawe du{e, neprestana spremnost na to da Gospod do|e i posjeti i moju du{u, da u|e i u moj `ivot, do|e, izmijeni, pre obrati, preobrazi, obnovi i odlike moga `ivota, i svojstva i moje li~nosti – ta iskustva predstav qaju dokaz istinskog hri{}anskog do`ivqaja. Nije promjena ono {to izaziva nepatvoren hri {}anski do`ivqaj – ona bi mogla da porodi i pre uzno{ewe i ponos – nego je to Onaj Koji izaziva promjenu, Onaj Koji predstavqa jemstvo do`iv qaja i dokaz istovremene veli~anstvenosti tog do`ivqaja, Onaj Koji se kroz promjenu projavquje. Na ovom mjestu vrijedi zabiqe`iti da odu{ev qewe Apostola nije bilo samo prost izraz rado sti i iznena|ewa ili ~istog unutra{weg nastro jewa, nego je u sebi sadr`alo i elemente jednog veli~anstvenog ispovijedawa vjere, ispovijeda wa koje Crkva kao blago dr`i u rukama svojim. Od po~etka su Ga ispovjedili kao Boga: Andrej kao Mesiju, kao Onoga o Kojem je pisao Mojsije i Proroci, Filip kao Sina Boga @ivoga, Natanil kao Hrista. I ne samo to. Napravili su jo{ jedan korak: i qude iz svoje okoline su u~inili zajedni~a rima u svojoj vjeri. Odmah su ra{irili vijest, objavili je. Andrej „dovede Simona Isusu“, Fi lip se obra}a Natanailu i govori mu: „Do|i i 19
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
vidi“, do|i i ti da vidi{, do|i i ti da okusi{. Ovaj element zajednice u riznici qubavi Bo`ije, koji se preliva u nama i ispoqava se kao najta naniji i najqep{i izraz na{e qubavi ka bli` wim i bra}i na{oj, predstavqa jo{ jednu odliku autenti~nog hri{}anskog do`ivqaja. Zavr{i}emo sa jo{ jednom dodatnom odlikom: raspolo`eno{}u za stradawe. Svi ovi Apostoli su mu~eni~ki postradali. Zape~atili su priziv svoj svjedo~anstvom krvi svoje. Imali su takvu du binu da dok su imali lak po~etak – „odmah“ su primili vijest i priziv Gospodwi – i wihov kraj bio je podjednako lak – drage voqe su krv svoju pro lili za Wega. Dali su Mu `ivot svoj i, koliko su Mu lako posqedovali u Wegovom zemaqskom pu tu, podjednako rado su Mu posqedovali i u Car stvo Wegovo vje~no sjediweni sa Wime. Autenti~nost do`ivqaja se ne poistovje}uje sa pompeznim izra`avawem, pretjeranim ostav qawem utiska, iznena|ewem i zate~eno{}u ili svjetovnim divqewem. Hri{}anski do`ivqaj je tajanstven, dubok i unutra{wi do`ivqaj. Do`iv qaj Hananejke, koja je prihvatila da je Gospod upo re|uje sa psima, Zakheja koji je javno ispovijedio nepravde svoje, krvoto~ive koja je tajno od Gospo da uzela snagu, predstavqaju primjere autenti ~nosti. Niko nije obratio pa`wu na te qude. Ni u~enici. Ali, Gospod ~uje vapaje Hananejke, vi di i sam poziva Zakheja, osje}a dodir krvoto~ive. 20
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
Zbog toga je i izdvojio Hananejku prenebregava ju}i Apostole, Zakheja, primje}uju}i ga me|u mno {tvom naroda, krvoto~ivu osje}aju}i osobitost we nog dodira. Autenti~an do`ivqaj je ubjedqiv i name}e se i u najte`im i najprotivurje~nijim pri likama. Na sebe skre}e pogled Bo`iji, izdvaja ~o vjeka i kada je on skriven u gomili, u nezainte resovanosti svijeta, u svojoj bezna~ajnosti. Istinski hri{}anin je siguran, ni~ega se ne boji, lako sti~e povjerewe, saosje}a, razumije, odi {e sigurno{}u i osje}ajem ~istote. G. Karakteristike la`nog do`ivqaja Nasuprot ovome, la`an do`ivqaj stvara hri {}ane koji umjesto da se u Crkvi spasavaju, osje }aju da oni treba da spasavaju istinu. Umjesto da u li~nostima bra}e hri{}ana razaznaju bra}u Hri stovu, susre}u se sa protivnicima koje treba da slomiju ili svojim qudima koji treba da podr `avaju wihova mi{qewa. Umjesto da stawe svoje du{e povjere sili Blagodati Bo`ije, sa neopro stivom naivno{}u du{u svoju povjeravaju sumwi vom no`u psihoterapeutskih metoda, ili nau~ nih procjena, ili racionalisti~kih predvi|a wa. Umjesto da vjeru svoju hrane smireno{}u sr ca, hrane je spoznajnim i logi~kim odgovorima. Umjesto da u savremenim bio-eti~kim izazo vima, koji se doti~u na{ih `ivota i upli}u se u 21
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
na{u svakodnevnicu, razaznajemo qubav koja oslo ba|a ili jedno `rtveno du{evno nastrojewe koje nas prenosi u sfere druge logike, mi ropski is trajavamo na zakonskim sholasti~nostima koje gu {e blagodat, ili na sekularizovanim kompromi sima koji je u potpunosti udaqavaju. Umjesto da djelamo kao neprimjetne }elije duhovnog tijela Hristovog, mi Crkvu posmatramo kao neko dru {tveno tijelo koje ima svoje ~lanove, ustav, pra va i obaveze, kojemu je vi{e potrebna na{a pomo}, no pomo} nekoga drugog. Upravo zbog toga na kraju, umjesto da u Crkvi `ivimo kao u nekom stalnom grobu koji u sebi no si zametak na{ega vaskrsewa, sa dubokim smire wem, `rtvenim nastrojewem, ustupawem, ~asno i priznaju}i vrijednost drugima, sa tolerancijom, vjerom u samo i jedino blagodat Bo`iju, mi se po na{amo kao privremeni, kao oni ~ije su perspek tive, pretenzije i prava ovozemaqskog karaktera, koji gaje nekontrolisane osjetqivosti, skriveno sebequbqe, la`qivo licemjerje i sitne sebi~no sti, besmislena upore|ivawa i nepromi{qene su kobe, nesigurnosti, osje}awe nadmenosti, neobja {wive kompromise, psiholo{ku mizernost i neo pravdani sekularizam. Lagawe samih sebe, neubjedqiva opravdawa, te {ko}a da prihvatimo neku kritiku i uporedo sa tim spremnost i lako}a sa kojom u potpunosti po vr{no i ~esto okrutno i bez srca osu|ujemo sve i 22
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
svja, ukazuju na jednu krivice punu kratkovidost koja likuju}i potvr|uje na{u neprihvatqivu ne slobodu. Takav na~in razmi{qawa ~ini da izmi{qa mo nekog boga koji sam sebe dovodi u pitawe, ne kog boga koji neprestano opovrgava samoga sebe, nekog boga koji vi{e li~i na psiholo{ku izmi {qotinu koju odlikuju bolesnost i nedovoqnost, ili ideolo{ko uto~i{te koje se odlikuje privre meno{}u i duhovnim egzibicionizmom, nekog bo ga koji nije otac da bi volio, nego sluga da bi rje{avao na{e besmislene probleme, nekoga boga koji ne postoji da bi nam bio potpora, nego smo ga mi izmislili kako bi bili podr{ka wemu, ne koga boga koji ne postoji, niti je naravno vrije dan toga da neko vjeruje u wega. Takvo shvatawe nas vodi ka nekoj crkvi koju smo stvorili mi, a ne Bog. Ona ima mane panteona i nepouzdanost socijalnih udru`ewa ili inte lektualnih ubje|ewa. Mehanizam je koji nam pri vremeno odgovara, koji nas ukqu~uje u jednu dru {tvenu grupu, skriva veli~anstvenost ~ovjekovu i gu{i perspektivu onoga „po podobiju„. Jedna ta kva crkva niti je vrijedna, niti mo`e{ da joj po vjeri{ sebe. Zadovoqava{ se samo time da meha ni~ki ispovijeda{ weno postojawe.
23
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
D. Krivica savremenog doba Me|utim, u svoj ovoj neprirodnoj i „nelogi~ noj“ logici izgleda da odgovornost u cjelosti ne snosi svaki ~ovjek ponaosob. Glavni krivac je sve mo}nost vladaju}eg bezli~nog dru{tvenog nastro jewa i na{e nekontrolisano blesavo doba. Na{e doba ima mnoge karakteristike i wego va dostignu}a su zasigurno impresivna. Samo je otkrilo nevjerovatne granice kojima se pribli `ilo. Premostilo prepreke zemqine te`e. Ono stvara qude sa do sada nepoznatim osobinama, sa vje{ta~kim ili `ivotiwskim organima, dijelo vima drugih qudi. Proizvodi dobra koja do sada nisu postojala. Mijewa prirodu, poni{tava we ne zakone. Ulazi u tijelo, uti~e na du{u, stvara na~ine razmi{qawa i navike, odre|uje pona{a wa. Sti`e do nezamislivih razdaqina, prodire u unutra{wost i najmawih organizama putem sred stava, brzine i energija koje prevazilaze svaku zamisao. Me|utim, wegova osnovna karakteristi ka jeste to {to se ustremilo protiv autenti~nog, cjelovitog, istinskog. Ono izmi{qa i proizvodi mnogo „tobo`weg“. Na{i saloni su ~esto ukra{eni cvije}em koje li ~i na stvarno, ali nije. Televizijska studija pri kazuju okru`ewa koja ne postoje. Reklame upu}u ju na svijetove koji nemaju nikakve veze sa stvar no{}u. Qudi se farbaju, dotjeruju, ~ak i operi 24
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
{u, kako bi pokazali lica koja nisu istinita, go dine koje varaju, polove koji nisu u skladu sa wi hovim hormonima i anatomskim karakteristika ma. Rasipna i impresivna slika i vladavina „iz gleda“ satrala je su{tinu i nenametqivo prisu stvo „bi}a“. Sve to je uticalo na na{a shvatawa i u pogre {nom smislu oblikovalo `ivote na{e – ukqu~u ju}i i duhovni `ivot. Mi, koji smo hri{}ani, ~e{}e govorimo o sjaju nauke koja se tobo`e sla `e sa religijom, o vrijednosti demokratije koja Crkvi dozvoqava da slobodno djela i o qudskim pravima kao da su to najve}e vrijednosti. Me|u tim, svi znamo da nas je nauka u~inila vi{e gor dim no {to smo ikada bili, budu}i da smo na mje sto Boga postavili idol ~ovjeka koji obo`ava sa moga sebe, da je demokratija voqu Bo`iju zami jenila besmislenom odgovorno{}u na{eg izbora, a qudska prava marginalizovala jedino pravo Bo `ije da se upli}e u `ivot na{, da djela kao Bog. Tako smo sami postali hri{}ani koji se tru de da sami sobom ne{to postignu i kojima je te {ko da sebe povjere Blagodati Bo`ijoj. Hri{}a ni koji se sami bore da otkriju tajne Wegove, a ne oni koji strpqivo ~ekaju da nam se otkrije sla va Wegova. Hri{}ani koji tragaju za odmorom i mirom, a ne znaju za do`ivqaj unutra{weg mira. Hri{}ani koji kad izgovaraju rije~ „qubav“ pod razumijevaju neku sebequbivu simpatiju, ili ne 25
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
ku patolo{ku privezanost, jer odbijamo da u qu bavi prepoznamo trpqewe drugoga ili strpqewe prema bratu svome ili cijenu `rtve za prezrewe bilo kakvog sebequbivog u`itka. Svo ovo shvatawe se provla~i i uvla~i i u bogoslu`ewe. U na{im manastirima imamo vez ko ji izgleda kao ru~ni rad, ali to nije. Ode`de i na{i sve{teni sasudi na sebi imaju kamen~i}e koji po sjaju podsje}aju na drago kamewe, ali po vrijednosti svojoj nemaju nikakve veze sa dragim kamewem. Na{e ikone podsje}aju na drevna vre mena, ali su od papira, bezbojne i jeftine, u wih nisu ulo`eni trud, qubav, inventivnost i vri jeme. Fotografi{emo i do detaqa prikazujemo ono {to sve{tenici na{i na bogoslu`ewu ~ine, a sa te{ko}om razaznajemo prisustvo Bo`ije u na{im svetotajinskim ~inovima. Svoje izlete nazivamo pokloni~kim putovawima, ali je du{a na{a ne mo}na da „izi|e“ iz tamnice svoje u pustiwu Bo `iju „u susret Wemu“. Posje}ujemo svetiwe, ali posjeta Svetoga Duha nije osvjedo~ena u `ivotima na{im. Zadovoqavamo „spoqa{wa ~ula“, a ne po kre}emo „unutra{wa kretawa“ svoja33. Puni smo beskorisnog i prevazi|enog bogoslovskog znawa, ali smo veoma siroma{ni u pogledu dragocjenog „Tihovawe umrtvquje spoqa{wa ~ula, a pokre}e unutra{wa kre tawa, dok bavqewe svijetom djeluje suprotno ovome, to jeste umrt vquje unutra{wa ~ula, a pokre}e spoqa{wa“ (Ava Isak, Podvi` ni~ke besjede). 33
26
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
duhovnog do`ivqaja. Zbog toga i na{e bogoslu `ewe, koje odlikuje jedinstvena veli~anstvenost samoga ~ina, vi{e podsje}a na slavqe no na tajnu, vi{e na prizor za gledawe no na molitvu. Plod autenti~nosti Svetih jeste pisawe naj dubqih tekstova, od kojih su mnogi izi{li na vi djelo tek nakon {to su oni sklopili o~i svoje u ovome svijetu. Potvrda na{e „tobo`we“ autenti ~nosti jeste ~itawe wihovih svjedo~anstava ili razgovarawe o wima u lagodnosti na{ih salona i odsustvo svake spremnosti na podvig, umrtvqewe svoga „ja“ ili na `rtvu. Umjesto da ~itamo svete i sve{tene tekstove da bi se smiravali, mi ih upo trebqavamo kako bi sudili bra}i svojoj ili da bismo sa krivicom mije{ali san sa stvarno{}u. Svetiteqi su pri~e{}em hranili svoj mu~e ni~ki `ivot. Mi zavaravamo svoju posvjetovwa ~enu duhovnost i samoopravdawe ugledaju}i se na wih u u~estalosti pri~e{}ivawa, ali ne i u au tenti~nosti pokajawa i vjere. Mozgovno znawe ko je se izra`ava kroz napetost i ispra`wavawe do lazi na mjesto do`ivqajnog otkrivewa koji se po tvr|uje }utawem, unutra{wim mirom i suzama. Iznova pre`vakujemo staro kako bismo opravda li svoje stavove i mi{qewa, a te{ko nam je da porodimo novo znawe koji bi smiravalo nas i pri grqavalo bra}u na{u. Tako se savremena duhovnost ~esto pojavquje pod jednom varqivom maskom. Ona u su{tini ne 27
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
predstavqa ni{ta vi{e od jedne mozgovne reli gioznosti i podra`avawa predawskome, koje se skriva iza sentimentalno bolesne prikovanosti za forme, pravila, spoqa{we oblike, navike ili li~nosti, i izra`ava se kao neukusna konzerva tivnost. Sve ovo vodi ka la`nim vrlinama koje nas zavaravaju, koje zadovoqavaju |avola i povri je|uju Boga: gaje unutra{we strasti i neoprosti ve slabosti, pothrawuju tvrdo}u srca i licemjer je, nazivaju se autenti~nom vjerom i do`ivqajem, a nemaju nikakve veze sa Duhom Bo`ijim i pre dawem Crkve na{e. Jednostavno, stvaraju neke hri {}ane sa jednom ~isto varqivom autenti~no{}u, budu}i da takvi vjeru pretvaraju u varku i zablu du, a do`ivqaj u magnovewe i obmanu. Ovo i jeste razlog tome {to se stalno `alimo na nepravde koje su nam nanesene, na te{ko}e, pre tjerane zahtjeve i nepodno{qiv teret, na du{ev nu premorenost, na to da se Bog oglu{io o nas i da nas bra}a na{a ne razumiju. To ra|a osje}aj da se ~uda ne doga|aju, da sveti ne postoje, da je spa sewe te{ko. Ovo pak proizvodi nesigurnost, la `ne utiske, pad elana, nespremnost na borbu. Uop {teno, izvr}e lik Hristov u nama. Sve to predstavqa prirodnu posqedicu ~ovje ka koji ima la`no umno nastrojewe i koji je iz gubio autenti~nost. Najve}a opasnost na{eg vre mena jeste to da do`ivqaj na{ izgubi ~istotu, da osiroma{i u autenti~nosti, da na kraju postane stran istini. 28
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
\. Veli~anstvenost „novoga“ ~ovjeka Autenti~an do`ivqaj Blagodati Bo`ije po treban nam je kao {to je bio i jeste potreban i svakom hri{}aninu u istoriji Crkve na{e. Samo {to te{ko}e za sticawe tog do`ivqaja u na{e vrijeme izgledaju ve}e. Taj do`ivqaj pora|a veli~anstvenost „novo ga“ ~ovjeka, dakle onoga koji je pre{ao u jedno sta we u kojem iako je i daqe ~ovjek vi{e nije prosto ~ovjek, nego je bogolik, bogo~ovje~anski ~ovjek. Bo go~ovjek Gospod bio je savr{en Bog i savr{en ~o vjek. Bogo~ovje~anski ~ovjek nije bog, ali presta je da bude samo ~ovjek. On od „qudskoga“ zadr`a va prirodu i odbija vladavinu svojstava pada, od „bo`anskoga“ je uskra}en za prirodu i smjerno usvaja blagodat. Sve ovo zna~i da je autenti~an hri{}anin ite kako qudski. On isti~e i po{tuje svoju qudsku prirodu, ne prezire je, ne stidi se zbog we, ne na nosi joj nepravdu. Zbog toga i razumije slabosti drugih i svoje mogu}nosti. ^ovjek je istovremeno i veliki i mali. Dok je „zamalo mawi od an|ela“34, on je i „kao trava, dani wegovi, kao cvijet poq ski“35, jer „u ~asti budu}i ne razumede, izjedna~i se stokom nerazumnom i postade joj sli~an“36. Ps. 8, 5. Ps. 102, 15. 36 Ps. 48, 21 34 35
29
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
^ovjek je istovremeno i dubok i {irok. Sam je neistra`iva tajna, ali i sve u sebe mo`e smje stiti. @ivot wegov u sebi ima istinu i qubav, ima slobodu da prima i slobodu da se daje. Zbog toga i jeste veoma ~ovjekoqubiv i dru{tven. Ne spasava se sam, zajedni~ari u spasewu. Mo`e da se ispra`wava od sebequbqa svoga, te zbog toga i da se sjediwuje sa Bogom i bra}om svojom. Autenti~nost jo{ hri{}aninu poma`e da ne prestano bude na granicama izme|u Boga i ~ov jeka, razuma i tajne, bo`anske qubavi i qudskoga bola, slobode i poslu{awa. Ona ga nadahwuje da se kre}e i prostorima koji su izvan i iznad we govih li~nih predjela, izvan i iznad qudskih gra nica, qudskog vremena, izvan i iznad wegovog „ja“. Na tim „granicama izme|u svjetova“ skriva se Bog: u tom izvan i iznad se ~ovjek sre}e sa bra tom svojim, sa vje~no{}u, sa blagoda}u, sa isti nom, sa Samim Bogom. Kada je logika na{a pred izazovom, ra|a se vje ra. Kada stavqamo na kocku osje}awe svoje, izbija blagodat. Kada se odri~emo samih sebe, `ivimo qubav Wegovu prema nama. Kada se povla~i na{e „ja“, u nama se potencijalno uzdi`e sam Bog. Autenti~an do`ivqaj u sebi ima prepodobnog, mu~eni~kog, apostolskog, proro~kog. Onoga {to sadr`i podvig, znoj, krv, bol, stradawe, skru{eno ispovijedawe. Autenti~an hri{}anin radost `i vi kroz podvig, uzdr`awe, `rtvu. Nadu `ivi kroz 30
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
bol, bolest, nenametqivo potvr|ivawe blagodati Bo`ije, neprestano o~ekivawe znaka, koji ne tra `i, ali ga o~ekuje i kada se taj znak pojavi, ne biva iznena|en. Kroz blagoslove Wegove i rado sti `ivi smirewe. Sve ovo po~iva na vjeri. U li~nosti brata svoga susre}e samoga Boga. U prisustvu wegovom se smirava, trpi, ispra`wuje se od sebe samoga. Sa wim dijeli pad, vjeru, `i vot, blagodat, spasewe. Sjediwuje se sa wime. Ra zlike me|u wima nagla{avaju slobodu, razli~i tosti jedinstvenost svake li~nosti kao ikone Bo `ije, suprotnosti ga smiravaju, zajedni~ke crte olak{avaju zajedni~ki hod ka spasewu. Grijesi, isku{ewa, vrline, bo`anske intervencije u `i votu jednoga obuhvataju, i sadr`ane su i u `ivotu drugoga. Sve biva zajedni~areno. „Nema drugog na ~ina da se ~ovjek spase do kroz bli`wega svoga“37. Temeq tog stawa jeste qubav. Me|utim, autenti~an hri{}anin sa jasno{}u razaznaje i uzaludnost ovoga svijeta, nepostoja nost i prolaznost vremena, propadqivost mate rijalnog, zabludu zvanu „ovdje“ i „sada“, varva rizam qudskih manira, okorjelost „ispravnog ra zuma“. Upravo zbog toga neprestano `ivi dimen zijom koja je „izvan i iznad vremena i prostora“. „Na zemqi `ivi, a gra|anin je neba“. Umjesto „sa da“ `ivi Carstvo Bo`ije, i umjesto ovim „ovdje“ 37
Sv. Makarije Egipatski, Besjeda 6, „O raju i duhovnom zakonu“. 31
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
hrani se nebeskim dobrima. To wegovo du{evno nastrojewe hrani se bo`anskom nadom. „Vjera, nada, qubav: ovo troje“38. To troje pred stavqaju i temeq autenti~nog do`ivqaja svakog hri{}anina. Ovo troje jeste ono od ~ega se sastoji „druga, druga~ija logika“. Ta logika hri{}anina ~ini tananim i u~ti vim po prirodi, jednostavnim u opho|ewu i ne primjetnim u izborima wegovim. On postaje raz borit, prozorqiv i ~ist, bistar. „Sve ispituje, a wega niko ne ispituje“39. Ali, u li~nosti wegovoj se ogleda Bog40, kroz wega se prelama blagodat Bo `ija. Gleda{ ga i ispovijeda{ da „`iv je Gospod“. @iv je Bog istiniti. Onaj kojeg tijelom ne vidi mo, niti mislima spoznajemo. On je uvijek veliki jer je uvijek cjelovit, ne taktnut i uvijek je sa svima. Kada si pored wega, `ivi{ udaqenost wegovu, ali osje}a{ da si sa wime. Jer ono „da budete jedno“41 predstavqa do `ivqaj wegov. On nikada nije sam. Niti samo sa nekima. Niti sa malim brojem wih. U wemu ima mjesta za sve. U wemu sija Bog. Ova autenti~nost jeste ono {to ~ini da hri {}anin nije na svjetovan na~in „savremen“: tj. nije povr{an podra`avalac i pasivan izraziteq 1. Kor. 13, 13 1. Kor. 2, 15 40 2. Kor. 3, 18 41 Jn. 17, 22 38 39
32
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
navika vremena u kojem `ivi. Nego je on „savre men“ u smislu utjeloviteqa vje~ne poruke Bo`i je u sada{wosti. On u sebi otjelovquje predawe Crkve, ali i sliku eshatona. On je par excellance ~ovjek koji povezuje „drevnu krasotu“ sa „slavom koja }e nam se otkriti“42. Jednu krasotu i slavu koje ne samo da isti~u veli~anstvenost ~ovjeka, nego uglavnom upu}uju na bo`ansku krasotu „sva koga ~ovjeka“ i na „slavno preproslavqeno“ Tro ji~no bo`anstvo. Autenti~nost, istinitost, ~ak i kada projav quje slabosti, mawkavosti, nepotpunost ~ovjeka, predstavqa put ka savr{enstvu i svetosti. Nasu prost tome, la`no du{evno nastrojewe, kompro mis, la`na uqep{ana slika gu{i dejstvo blago dati Bo`ije i ~ovjeka odvaja od u~e{}a u tajni i bo`anstvu Wegovom. U tom smislu, autenti~an ~ovjek ne postaje sa mo jedan uzor moralnog savr{enstva, nego se uglav nom preobra`ava u sasud projavqivawa dogmat skih istina. On hristolo{ki `ivi svoje du{ev no-tjelesno postojawe, harmoniju qudske prirode i bo`anskog predodre|ewa ~ovjeka. Trijadolo{ ki `ivi uvezivawe triju dijelova du{e svoje i zajednicu sa bra}om svojom. @ivi i projavquje bo`anski Promisao u cjelosti: snisho|ewe bo `anskog Ovaplo}ewa, Troji~no javqawe Kr{te 42
Rm. 8, 18. 33
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
wa, prosijavawe i „~udesnu izmjenu“ bo`anskog Preobra`ewa, otkrivewsku dubinu i bo`anstve nu slavu Tajne Ve~ere, kenozu Stradawa, obnovu i izmjenu svega kroz Vaskrsewe, obo`ewe qudske pri rode Vaznesewem, izlivawe svetoduhovskih darova Pedesetnice, ra|awe i put la|e koja je Crkva kroz okean istorije, i na kraju o~ekivawe eshatona. Kao {to ~istota i djevstvenost Djeve Bogoro dice predstavqaju osnovni preduslov za weno u~e {}e u tajni bo`anskog Promisla, na isti na~in i djevstvenost nastrojewa du{e, dakle autenti ~nost wegova, hri{}aninu omogu}uje da `ivi taj nu Ovaplo}ewa. Hri{}anin koji ne biva potresan dogmatskim iskustvima, koji nije obasjavan tajinskim otkri vewima, koji ne biva rawen „bo`anskom ~e`wom“, kojim ne vlada transcedentnost, koji ne osje}a zna ke prisustva Bo`ijeg, koji ne uo~ava otiske dej stva Wegovog, na sebi nema pe~ata Bo`ijega. Za wega je Bog vjerovatno}a, apstraktno bi}e, vi{a sila, filosofska nepoznanica, emocionalni mo del, nadopuwavawe neke psiholo{ke praznine. E. Umjesto pogovora Najve}i agiolo{ki primjeri autenti~nog do `ivqaja za svakog hri{}anina u svakom vremenu jesu prvostvoreni – raj dje~ije du{e i u~enici Go 34
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
spodwi. Mogli bismo re}i da autenti~an u stvarno sti postaje onaj koji ponovo sti~e odlike prvo stvorenih, svojstva male djece i osobine u~enika Hristovih. „Ako se ne pokajete i ne postanete kao djeca, ne}ete u}i u Carstvo Nebesko.“ Ovaj iskaz sam po sebi pokazuje da je povratak tim stawima odred nica duhovnog `ivota i pretpostavka spasewa. Autenti~an je onaj ko je nag, ko ostaje nepo kriven, neza{ti}en, bez odbrambenih sistema i {titova, kakvi su bili i prvoro|eni prije pada. Autenti~an je onaj ko je nevin, onaj ko mo`e da povjeri sebe, kao {to to mogu mala djeca. Auten ti~an je onaj ko je neukaqan visokim znawem i jednostavan, kao {to su Apostoli. [to vi{e smi reno spoznaje{ svoje neznawe – ono {to ne zna{ i {to ne mo`e{ ni saznati – tim vi{e si bli`e osje}aju tajne i otkrivewu istinskoga znawa. Jer znawe su smirewe i blagodat, a ne razumijevawe i sposobnost. Tako, autenti~an ~ovjek je onaj koji ne samo da u svemu vidi prst Bo`iji, nego i uvijek osje}a dodir Wegov. On biva sazdavan od strane Boga, kao {to su to bili prvosazdani u raju: biva presaz davan, preoblikovan, osje}a stvarala~ku blagodat Wegovu. Uporedo i kao mala djeca43 prihvata mi lostivo prisustvo Wegovo, zagrqaj Wegov, `ivi toplinu qubavi Wegove. Na kraju, Bog mu se daje, „Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, ne}ete u}i u Carstvo Nebesko“ (Mt. 18, 3) 43
35
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
da Ga opipa, kao {to je to bilo sa Apostolima44. Ispituje Ga i Bog mu se neprestano potvr|uje. Presazdawe vodi ka „ponovnom oblikovawu dre vne krasote“, ka tome da ~ovjek bo`anski logos do`ivqava kao sebi blisko stawe, zagrqaj mu da ruje dar bogoslovqa, a opipavawe mu pru`a potvr du vjere i li~no iskustvo.45 „O, ~udnoga ~uda! Jovan pada na grudi Logosu, a Toma udostojen bi da opipa rebro Gospodwe. No, prvi otuda stra{no crpi dubinu bogoslovqa, iko nomiju spasewa, a drugi udostojen bi da nas tajno vodi, jer smelo pokazuje dokaze vaskrsewa Wego vog, uzvikuju}i: Gospod moj i Bog moj, slava Tebi“.46 Autenti~an je onaj kome Bog mo`e da se otkriva. Mo`da je ono {to je re~eno izazvalo neki osje }aj pretjerivawa. Mo`da je opet i izazvalo neku primjesu razo~arewa. Sve to nam je toliko daleko, tu|e! Ali nam je i toliko blizu, toliko srodno. Qudska priroda sve ovo ima u sebi. Crkva nas sa mo poziva da upoznamo svoje bi}e, da se susretne mo sa na~elom nas kao qudi, kao li~nosti, kao hri {}ana, da ponovo postanemo neobra|eni kakvi su bili prvoro|eni, nevini kao mala djeca i spon tani kao u~enici. Ciq ove besjede uostalom i ni „Opipajte me i vidite; jer duh nema tijela i kostiju kao {to vidite da ja imam“ (Lk. 24, 39). 45 „O, dobra nevjero Tomina! Srca vjernih ti si privela poznawu“ (4. ve~erwa samopodobena stihira na Tominu nedequ). 46 3. samopodobena stihira Apostiha na Tominu nedequ. 44
36
Autenti^nost u @ivotu savremenih hri[]ana
je bio da prika`e neko stawe kojemu treba podra `avati – neki autenti~an do`ivqaj – nego da pru `i jedno mjerilo za upore|ivawe i uslov smire wa – autenti~no du{evno nastrojewe.
37
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
SUSRET SA BOGOM KROZ NADUMNE RIZIKE47
Nezamislivio sam radostan zbog toga {to sam se odva`io na dana{wi susret. Nije bilo logike u mojoj odluci da pristanem na va{ toliko ple menit prijedlog. Ne znam koja je bila va{a logi ka kada ste me pozvali na va{ lijepi i topli go di{wi susret. Du`an sam da odmah na po~etku ispovijedim da ja nisam autenti~an Svetogorac. To vam je i samima jasno. Ja sam vi{e „prijateq Svete Gore“ no Svetogorac. Prijateq Svete Gore nije neko ko je ~lan nekog udru`ewa, niti neko ko zna svaki po redu manastir na Svetoj Gori ili li~no poznaje igumane tih manastira, wihovu isto riju, itd. Prijateq Svete Gore je onaj ko poima uz dahe wene i nadahwuje se etosom wenim i mudro {}u. Shodno tome, Svetogorac nije neko ko je po stri`en na Svetoj Gori ili ubrojen u bratstvo ne Predavawe odr`ano u okviru redovnih manifestacija Dru{tva „Prijateqa Svete Gore“ u Arheolo{kom Udru`ewu Atine, 19. no vembra 2001. 47
38
susret sa bogom kroz nadumne rizike
kog svetogorskog manastira. Svetogorac je onaj ko je postigao to da bude „ispisan“ iz svijeta. A ja to nisam. Dokaz? Va{ poziv ve~eras na ovo mjesto. Svi, dakle, i vi i ja, poku{avamo da bar po stanemo prijateqi Svete Gore. Poku{avamo da po stanemo prijateqi Bo`iji. Ako preisipitamo du bine na{ih tragawa i namjera, razazna}emo ~e `wu za susretom sa Wim, susretom koji bismo `e qeli, ali nam je te{ko da povjerujemo u wega. Izgleda nam da je taj susret van na{eg dometa i zbog toga se ~esto ni ne odva`ujemo na wega. Susret sa Bogom, ka`u Oci na{e Crkve, dola zi kroz susret sa bli`wim i kroz susret sa onim ko nam je najbli`i: na{im unutra{wim ja. Da kle, osje}am da je i ovda{wi susret jedna prili ka za bratsko zajedni~arewe i kriti~ko samopo znawe – ne jedan govor u kojem sam ja govornik a vi slu{aoci, nego jedan susret me|u ravnoprav nim li~nostima. Jedan odgovor. Jedan od bezbroj nih odgovora na jedno i jedino pitawe Boga i ~o vjeka. Na pitawe pred kojim se logika u~ene mi sli predaje i logika realisti~ke prakse obr}e. Svaki susret u sebi nosi rizik. I vi koji ste me pozvali, i ja koji sam se odazvao, svi smo u{li u neki rizik. Mogu}nost da se razo~aramo nije ma la. Ve} neki od vas imaju neodumica oko izraza „rizik“ koji sam pak sa iskrenim teretom u du {i upotrijebio u nedostatku neke jasnije gr~ke rije~i. 39
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Tra`im izviwewe od vas zbog drskosti moga rizika i od sveg srca vam zahvaqujem za smjelost, qubav i plemenitost va{eg rizika. Nastavimo dakle. Bog ili postoji i svega je vrijedan, ili ne po stoji i neka se bajka ve} jednom zavr{i. I posto ji... I to {tavi{e postoji da bismo zajedni~ari li u Wemu. Bog prvo postoji, drugo istinit je i tre}e pri~astan je, mo`emo zajedni~ariti u We mu i mo`emo zajedni~ariti Wega. Dakle, na{ dana{wi susret `eli da uka`e na taj susret sa Bogom. Jedan susret koji se uvijek javqa kroz neko neobja{wivo unutra{we otkro vewe ili kroz neko neobi~no ~udotvorno isku stvo. Drugda pak dolazi kao rezultat iskrenog tra gawa ili prirodna posqedica zdravog duhovnog vaspitawa. Ali, mo`e da do|e i kao plod jednog nadumnog rizika. Bog se naravno javqa i kroz jednostavnost. Tra gove prisustva Wegovog mogu}e je prona}i i u ra vnote`i umjerenosti, ali uglavnom Ga je mogu}e sresti kroz prevazila`ewe krajwih granica qud ske prirode i voqe. Na granicama prirodnog i transcedentnog otkrivamo tragove bo`anskog pri sustva. Kada se suo~imo sa nepoznatim, sa opasno {}u, bolom, nepravdom, dvoumqewima koja su bez odgovora, unutra{wim krizama, pove}ava se i vje rovatno}a da susretnemo Boga. 40
susret sa bogom kroz nadumne rizike
Sveta Gora, radi koje smo se danas ovdje sabra li, jeste mjesto susreta sa Bogom, i to uglavnom kroz nadumne rizike. Istorijska Gora, Gora da na{wice, Gora istine, Gora „koja se vidi„ i „ko ja se ne vidi„ nije ni u kakvoj vezi sa logikom prirodnog ~ovjeka, logikom univerziteta, logi kom ovoga svijeta. Zbog toga je i nije mogu}e prou ~avati nego `ivjeti. Tako se, na primjer, nemo gu}nost da `ene stupe na Svetu Goru ne mo`e obja sniti svjetovnom argumentacijom. Niti mona{ tvo kao na~in `ivota postaje razumqivo u kate gorijama savremene logike. Ja li~no osje}am da predstavqam neobja{wivu tajnu za misao ve}eg di jela mojih prijateqa i poznanika, koji me mnogo vole, ali im je te{ko da me razumiju. Kada su u~enici bili sa Gospodom u Galileji, prepoznavali su Ga kao U~iteqa. Kada su stigli u Jerusalim, osjetili su Ga kao Cara. Na Golgoti su ga izgubili i nakon Vaskrsewa Ga prepoznali, ali „u drugome obli~ju„48. Mislio sam da na{u ve~era{wu besjedu posve timo tom gubitku Boga i poznawu Boga u drugom obliku, u „drugoj logici“ koja sve vi{e blijedi kako se opasno uve}ava ogrubjelost qudske priro de i misli. Danas je trend da se pristupom Bogu bavimo bilo kroz drskost osavremewavaju}ih na pora koji su krajwe ovozemaqske orjentacije, bi 48
Mk. 16, 12 41
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
lo kroz kukavi~luk i nesigurnost konzervativ nog i sholasti~kog izbora prikovanog za neko slav no ali besplodno i nefleksibilno predawe. Ali, strah Bo`iji, toliko neophodan element prili kom pribli`avawa Bogu, u svojoj su{tini u sebi skriva smjelost, odlu~nost, slobodu i mudrost. Skriva rizik. Sa jedne strane je Bog, sa druge `edni ~ovjek. Potreba za wihovim susretom ciq je sve tvari, tajna velika, koja se sastoji iz tri stvari: 1) Udaqenost, skrivenost Boga U Jevan|eqima, i to uglavnom u Jevan|equ po Jovanu, javqa se Bog koji se na izvjestan na~in otkriva i nenametqivo otkriva tajnu Svoju. Kao da je bio skriven i otkriva se Crkvi, javqa se u svijetu. Otuda je i izraz „javi se Isus“49 dosta ~est. Ali, ako malo obratimo pa`wu na stvari i ispitamo ih obi~nom qudskom logikom, logikom koja ve}ini nas obi~no slu`i da razmi{qamo i razaznajemo istinu, vidje}emo da je stvarnost, ili da nam se bar ~ini da je stvarnost malo druga~i ja. Bog se ovome svijetu javqa skriven, te`ak, da lek, nedovoqan. On vi{e daje slutwu, nego osje}aj ili saznawe i sigurnost o identitetu Svom. A svi o~ekujemo ne{to vi{e. Bog nam se na druga~iji 49
Jn. 21, 1; Rm. 1, 19; Jn. 21, 14; Mk. 16, 12 i 14: 2.Kor. 4, 11; Kol.3, 4
42
susret sa bogom kroz nadumne rizike
na~in javqa i mi Ga na druga~iji na~in vidimo. On ima druge na~ine, a mi imamo druga~ije navi ke i obi~aje. On nam se otkriva i mi Ga osje}amo kao nepoznatog. On nas susre}e, a mi se pitamo gdje li se On nalazi. Jo{ od po~etka istorije, u Raju, Bog je prvo stvorenima dopustio da oku{aju plodove sveg dr ve}a osim jednog: drveta „poznawa dobra i zla“50, u su{tini drveta poznawa Boga. Rekao im je: ako budete okusili od Wega i poznali Me „smr}u }e te umrijeti“, odmah }ete umrijeti. Kako ~udna stvar! Dok daje Sebe da bi bio poznat, On prvostvo renima ne daje drvo i plod poznawa. Ali i u jednom divnom opisu iz kwige Izla ska, vidimo Mojsija koji se pewe na goru Sinajsku i tamo dobija primjedbu Bo`iju: neka se niko ne popewe visoko na goru „da ne pristupe da poznaju Boga i poginu od Wega mnogi“51 – da ne bi, dok se budu pribli`avali, spoznali {to od ogwa bo`an stva Wegovoga te pali mrtvi na hiqade. Tako|e na Sinaju, kod kupine, pri drugom ja vqawu Bo`ijem, kada je Mojsije od Boga tra`io da mu se otkrije govore}i „poka`i mi Sebe“52, On mu odgovori da su jedino {to mo`e da vidi mjesto i le|a Wegova: „Vidje}e{ pole|inu Moju, a Lice
Post. 2, 17. Izl. 19, 21. 52 Izl. 33, 18. 50 51
43
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Moje ti se ne}e pokazati“53, „ne}e{ mo}i da vi di{ Lice Moje; jer ~ovjek ne mo`e da vidi Lice Moje i pre`ivi“54. Zaista je Bog te`ak. Tra`i{ Ga i skriva se od tebe. I dok su „nebo i zemqa prepuni slave Wego ve„55, ne razaznaje{ Ga. Pribli`ava{ Mu se i uda qava se. Ali je i lak. Lak je i te`ak. Mo`da Ga tra`imo i pribli`avamo Mu se na qudski na~in. @elimo da Ga u~inimo qudskim, da Ga pot~inimo „qudskom“ i ne poznajemo Ga. A kada se pak susret ne{ sa Wim, shvata{ da dok ti juri{ za Wim, On tebe goni. Ne otkriva{ Ga, otkriva ti se. I nije to samo u ovim slu~ajevima. Bog je te `ak ~ak i Apostolu Pavlu, koji „bi odnesen do tre}eg neba“ i vidje „vi|ewa i otkrivewa... i ~u rije~i koje ~ovjeku nije dopu{teno govoriti“56, ~u rije~i neopisive koje qudskom jeziku nije mo gu}e iskazati. Za{to li da ~ovjek ne mo`e, i to {tavi{e Apostol Pavle, da opi{e tajne Bo`i je? Za{to da stigne samo do tre}eg neba? Kada po stoji i ~etvrto nebo ili i vi{e od ~etvrtog, tre }e je malo. Ali, za{to idemo tako daleko? Do|imo do sa mog doga|aja Vaskrsewa. Razmislimo malo o Apo stolima: zar da nemaju na {ta da se po`ale? @i Izl. 33, 23. Izl. 33, 20. 55 Sv. Liturgija Sv. Jovana Zlatousta. 56 2. Kor. 12, 1 i 2 i 4. 53 54
44
susret sa bogom kroz nadumne rizike
vjeli su sa Wim i nisu Ga razumijevali. Marija Magdalina Ga vidi, sa svetom ~e`wom Mu se pri bli`ava kako bi Ga se dotakla, a On joj ka`e: „Ne dohvataj Me se“57. Kleopa i Luka idu ka Emausu, ne{to slute, zagrijava se du{a wihova, pa ~im im se otkri i ~im se otvori um wihov, „On postade nevidqiv za wih“58. U trentuku kada su htjeli da Ga se malo nasite, da Ga opipaju, da Ga nekako oku se, izgubi{e Ga. I ne samo to: u Vitlejemu, „Bog se javi u ti jelu“59 „skrivaju}i se rodi se u pe}ini60. ^udne stvari! Isto je i sa Apostolima: trideset i tri godine Bog `ivi me|u wima, skriven, javqa se vi {e kao ~ovjek. Oni sami, zatvorenoga uma, vjero vatno ne razumijevaju ba{ mnogo stvari u toku tri godine koliko Ga prate. I najednom biva ra spet i vaskrsava. Pada kamen na grobu. Prazan je grob, a Hristos, vaskrsao, ulazi „kroz zatvorena vrata“ – kakva radost kad su Ga vidjeli! – javqa im se, ali „u drugome obli~ju“61, nekako druga~iji, toliko druga~iji da tra`e neku potvrdu. Zbog to ga On i jede, da bi dokazao da je stvaran i da nije utvara.62 I opet: vjeruju pak, ali se nisu nasiti Jn. 20, 17. Lk. 24, 31. 59 1. Tim. 3, 16. 60 Ve~erwe o Bo`i}u. 61 Mk. 16, 12. 62 Lk. 24, 40-43. 57 58
45
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
li. Ho}e jo{. Oku{aju od Boga onoliko koliko i On sam od ribe. Sve to ra|a jednu nedoumicu i jedan `al. Stav qam taj `al u usta u~enika: „Davao si nam Sebe, Gospode, toliko godina u kojima Te nismo razaz navali: osje}ali smo Te kao u~iteqa, kao ~ovjeka. A sad, tek {to si vaskrsao i javio nam se sad ve} kao Bog, izgubili smo Te. Ostao si pored nas kada si vaskrsao samo ~etrdeset dana, i to i tada „u drugome obliku“. I mada si nam rekao da „}e{ bi ti sa nama u sve dane do svr{etka vijeka“63, dakle da }e{ da bude{ sa nama zauvijek, ipak je na kra ju do{lo do neke promjene i umjesto da si to Ti Kojeg smo znali i gledali, vaskrsli Gospod, po slao si nam sada Duha Svetoga, o Kojem si nam go vorio, ali nam je On neko nov, nepoznat. Hvala Ti, ali ~emu ta promjena?“ Sve ovo donekle izgleda kao sablazan za na{u radoznalost, muka za na{u qusku `equ, izazov za potrebu da nam je Bog poznat, ako je mogu}e opip qiv. Tek {to Ga dostignemo, utekne nam. Tek {to Ga otkrijemo, mijewa se. Za{to li su stvari toliko te{ke? Za{to isti na, dok je o~igledna, nije i lako shvatqiva. Za {to da se Bog samo otkriva, ali da Ga nije mogu}e otkriti? Za{to da se krije, da se ne vidi („Boga 63
Mt. 28, 20.
46
susret sa bogom kroz nadumne rizike
niko nikada nije vidio“64)? Za{to da se javqa, a da nije vidqiv? Za{to da nam se daruje, daje, a da Ga se ne mo`emo nasititi? Za{to da Bog na kraju na neki na~in biva prepoznatqiv, ali ne i shva tqiv? Za{to je rije~ Wegova izra`ena „u pri~a ma“65? Za{to da nije shvatqiv kada govori o bo `anstvu Svome i za{to kada poja{wava tajne Svo je biva jo{ te`i? Za{to, dok je toliko veliki, imamo samo kapqice Wega u `ivotima na{im? Dok je toliko blizu-unutar nas – dok je bli`wi, izgleda kao da je daleko? Dok je na zemqu do{ao, obitava na nebesima? Dok nam je potrebno da Ga poznajemo, i daqe nam je nepoznatqiv? Za{to da nam je On vi{e pitawe, neodumica, nevjerica, sum wa, divqewe, nego odgovor? Za{to da nam Ga je malo, a ne mnogo, za{to da je ti{ina, a ne rije~? Za{to je ~udo toliko rijetko, pogled na Wega ma glovit i prisustvo Wegovo tajna? S vremena na vrijeme nezaja`qivo `elimo da Ga imamo. I gu bimo Ga. Bog se ne javqa tako. Vi{e mu se mo`emo pribli`iti prihvatawem nespoznatqivosti We gove nego uz pomo} veli~ine ili sposobnosti zna wa na{eg. U o~ima na{im je On vi{e primrak no svjetlost. Za{to dakle sve to? Ne}u poku{ati da odgovorim, s jedne strane zbog toga {to ne znam, s druge strane zbog toga {to samo pitawe u sebi skriva vi{e istine no odgo 64 65
Jn. 1, 18. Mt. 13, 10. 47
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
vor. Poku{a}u samo da dam jedan nagovje{taj u znak odgovora i izvini}ete me za tu drskost moju. Trebalo bi da je odgovor ~etverostruk. Vezan je za: prvo, ono {to je Bog, su{tinu Wegovu. Dru go: za ono {to nam Bog pokazuje, energije Wegove. Tre}e: za ono {to smo mi, prirodu na{u. Okorje lost prirode na{e ~ini je dosta nepristupa~nom da primi bo`ansku tananost, da mo`e da smjesti Boga i tajnu Wegovu. I ~etvrto: za ono {to smo postali padom i grijehom na{im. Bog je nestvoren i netvaran. An|eli su stvo reni, ali netvarni, a mi smo i stvoreni i tvarni. Tananost, netvarnost, nestvorenost Bo`ija ne tr pi da se sa drsko{}u, varvarizmom tro{i na oko rjelost ovoga svijeta. Kao da jedna kap pada na upa qenu grijalicu. Odmah isparava. Tako i Bog, na `ezi ovoga svijeta, uske qudske logike, ne mo`e da izdr`i, preobra`ava se. Kada nepoznato postaje poznato, izokre}e se. Kada nadumno postane logi ~no, tro{i se. Kada se tajna javi, gubi na cijeni. To je povezano sa su{tinom. Zbog toga je On nepri ~astan u su{tini Svojoj, iako je Bog zajednice. Iako se, kao {to smo prethodno rekli, daje, da ruje svijetu, mi ne u~estvujemo u su{tini Wego voj, ali mo`emo da zajedni~arimo u energijama Wegovim.
48
susret sa bogom kroz nadumne rizike
2) Druga~ijost Bo`ija. Umorio sam vas. Oprostite mi. Jo{ malo }u vas umoriti, ali samo jo{ malo. Treba da pri|emo „drugom obliku“ Bo`ijem. Od velikog je zna~aja da shvatimo da Bog nije ono {to obi~no mislimo. Bog je druga~iji: ne dru ga~iji u smislu otu|enosti – u smislu da nam je ne{to tu|e, strano – ili udaqenosti, da je udaqen od nas, nego je druga~iji u smislu razli~itosti od nas. Bog nije ono {to nama „pada na um“ da je ste. Nije ono {to mi svjesno `elimo da bude. Nije ono {to razumijemo, niti ~ak ono {to kao qudi mo`emo da razumijemo. On je izvan i iznad na{eg htijewa, daqe od na{ih sposobnosti, vi{e od na {eg razumijevawa. Velika gre{ka, koju svi pra vimo – na{a `ivotna gre{ka! – jeste to da misli mo da mo`emo da Ga izvrnemo u predmet spoznaje, argument, dokaz, shvatawe, dakle da Ga u~inimo shvatqivim, smjestivim u um na{. Trebalo bi da prije sustreta sa Wim iznutra spoznamo i prihvatimo tu veliku istinu. Kao {to ka`e Sveti Jovan Damaskin, „bo`anstvo je besko na~no i neshvatqivo i jedino {to je shvatqivo vezano za Wega jeste bezgrani~nost i neshvatqi vost“66. I kada On sam, snishode}i, postaje sli~an nama, mi se ne zbli`avamo i pribli`avamo We 66
Ta~no izlo`ewe pravoslavne vjere, gl. 4. 49
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
mu, ne sti~emo smjelost, ne uzdamo se u sposobno sti svoje da Wega u~inimo svojim, i pored toga {to nam se On daje. Bog nije „neko drugi“ – stra nac – {to se ti~e Wegovog pro`imawa na{eg `i vota, nego {to se ti~e na{eg htijewa, mogu}nosti i sposobnosti da Ga shvatimo i zbli`imo se sa Wim. Bog nije ~ovjek – ono {to je Bo`ije nije qudsko – nego je On ne{to drugo, neko Drugi. Ta druga~ijost Bo`ija ~ini da nam je On blizak po na~inu na koji nam daje Sebe, a ne u pogledu na ~ina na koji Mu mi pristupamo. Ako malo obratimo pa`wu – ovo je mnogo va `no – shvati}emo da nije samo Bog „drugi“, nego je i `ivot drugo, druga~iji u odnosu na to kako ga zami{qamo. Istina je drugo u odnosu na to ka ko je mi osje}amo. Drugi su ne{to druga~ije u od nosu na ono {to mi mislimo. I – za{to da ne – i mi sami smo ne{to druga~ije, razli~ito od onoga {to slutimo. ^ak je i ispovijest na{a psihoana liti~kog karaktera: pokazuje nepoznavawe samih sebe. I – kakva ironija! – umjesto da idemo da nam duhovnik ka`e ko smo, mi sami po~iwemo da mu opisujemo ta~nu sliku o nama! Kakav pogre{an na ~in! Kako pogre{no nastrojewe! Ali, ni duhov nik ne treba da poku{ava da shvati ko smo i ka kvi smo. Ako to u~ini, nama }e nanijeti nepravdu, oskrnavi}e tajnu, uvrijedi}e Boga. Du{a uvijek ima svoje skrivene, tajne kutke, svoju druga~ijost, razli~itost, svoju svetost. Li~nost je skrivena 50
susret sa bogom kroz nadumne rizike
iza tajni svojih, koji su skrivene i od nas samih. Ali, i sama priroda pokazuje izvjesnu razli ~itost. I ona se skriva. Ne bih `elio da vas zbu nim, ali onima me|u vama koji se bave prirodnim naukama, veoma je dobro poznato jedno su{tinsko svojstvo prirode. U fizici ka`emo da kada poku {avamo da odredimo jednu elementarnu ~esticu, sa kolikom ta~no{}u uspijemo da pogodimo weno mjesto tim ve}u gre{ku pravimo u odre|ivawu dru gih wenih svojstava kao {to su brzina i naboj (Hei senberg-ovo na~elo neodredivosti). Svemir pak ima jed no zadivquju}e svojstvo: koliko se pribli`ava mo wegovim najudaqenijim dijelovima, tim se one ve}om brzinom udaqavaju od nas (Hubble-ov zakon). I priroda nam je skrivena, i ~im se pribli`imo odre|ewu nekog od wenih svojstava, ona nam skri va preostala. Kada tvar to ~ini, zar da ne ~ini i Tvorac? Kada se to doga|a sa beslovesnom prirodom, zar se isto ne}e doga|ati i sa slovesnim ~ovjekom? Neoboriv je i svesvjetski zakon: Bog se poka zuje istinitijim kada se skromno ispovjedi nepo znatqivost Boga, nego kada te`imo ka spoznawu Wega. Isto je i sa naukom: tananija je i primam qivija kada se bavi nepoznatim, nego kada obra |uje i analizira poznato. Ali i qubav je, kao od nos me|u qudima, uzvi{enija kada su qudi done kle nepoznati jedno drugom nego kada preovladava varvar{tina poznavawa i bliskosti. 51
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
3) Veli~ina, preizobiqe Bo`ije Bog nam se daje kao udaqen i razli~it jer je istovremeno i veliki: preizobilan je. Bezdan je, okean, uvijek `iva rijeka, izvor koji nadire. Ne mogu}e je da Bog Koji je sve, cjelovit, nije i ve liki. Nemogu}e je da nam se Bog koji je savr{en mu~no skriva. Bog je veliki po kvalitetu, veliki po koli ~ini, veliki po veli~ini Svojoj, veliki u bo`an stvenosti Svojoj, preizobilan u qubavi Svojoj, bo gat i preispuwen po `ivotu Svome. Bog je na kra ju dao ono {to je prvostvorenima zabranio da oku se. To je ono {to Crkva `ivi: da neko postane „kao bog„. Bog je toliko veliki da je pri stvarawu u~ino ono {to nije postojalo: stvorio je iz nebi}a. Ova plo}ewem je postao ono {to nije bio: budu}i Bog postade ~ovjek. U Stradawu vidimo jo{ ne{to: da Bog prima ono {to ne bi trebalo da primi, ono {to nije `elio. „Postav{i za nas prokletstvo“.67 Toliko je Bog skru{en. Pri Vaskrsewu On ~ini jo{ jedan korak: pru`a nam ono {to nismo o~e kivali, ~emu se nismo nadali. Na kraju On tri jumfuje u Adu, pobje|uje |avola ne uni{tiv{i ga i tako cijeloj prirodi daruje dar najve}e slobo 67
Gal. 3, 13.
52
susret sa bogom kroz nadumne rizike
de. Pobije|en je satana, pobije|ena smrt, ali ni jedno ni drugo nije uni{teno. Postoji i smrt, po stoji i |avo. To je sloboda Bo`ija i to je izobiqe, preizobilnost, bogatstvo, veli~ina Bo`ija. Ali, Bog i drugdje pokazuje veli~inu prirode Svoje. Kroz qepotu i krasotu prirode, veli~an stvo i ~udo tvorevine, ~ak i pored toga {to ona zemqotresima, nepogodama, olujama, poplavama ne prekidno potvr|uje propadqivost koja u svijetu vlada. „Nebesa kazuju slavu Bo`iju“68. Bog se veoma dobro mo`e projaviti i kroz do brotu qudi, i kroz dobrotu lo{ih qudi, i to ~ak i kada mi qudi, i ~ak i oni dobri me|u nama, ne prestano potvr|ujemo pad i grijeh i pe~at wihov na nama. Bog mo`e da se javqa i kroz svetost istorije, ~ak i ako istorija izgleda kao istorija koja li kuju}i potvr|uje op{te preovladavawe „vladara ovoga vijeka“69, |avola. Na kraju, Bog mo`e da se javqa i kroz bezdan vje~nosti, ~ak i ako se vje~nost nalazi iza pro valije na{eg neznawa, ~ak i ako je ona za na{u misao neuhvatqiva i na{em osje}awu daleka. Svetiteqi mogu da vide kroz prirodu, kroz bli`weg, kroz istoriju i doga|awa ovoga svijeta, kroz vje~nost, ne samo prolazak Wegov, nego i pri 68 69
Ps. 18, 2. Ef. 6, 12. 53
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
sustvo Wegovo, prevlast Wegovu u ovom svijetu, „bogatstvo blagodati Wegove“70. Bog je veliki, preizobilan, a ne mali. Mali je ako Ga mi izokre}emo u razumijevawe, argument, misao, izraz, stav, zahtjev, ali je veliki ako Mu pri|emo sa povjerewem, prihvatawem, o~ekiva wem, i{~ekivawem, skru{enog lika. Bog se javqa kao veliki onima koji daju mno go. Takvi su Mu~enici. Mu~enici su do`ivjeli veli~inu Bo`iju, zbog toga su i dali sve sebe, krv svoju. Takve su Mironosice. I one su do`ivjele veli~inu Bo`iju, i zbog toga se nisu suzdr`ale nego su pohitale „u zoru rano“71 i „dok jo{ bje{e mrak“72, nadilaze}i logiku, izazov onih dana, pri rodni strah, prepreke vezane za pol wihov, same sebe. I dok su po{le na grob da se poklone mr tvome Gospodu, srele su Ga vaskrsloga. Takvi su Prepodobni, koji su se odrekli ovoga `ivota, ovo ga svijeta i dali sve {to su imali, makar to bilo malo i ni{tavno, da bi mogli da se naslade ve li~inom Bo`ijom. Bog obi~no daje mnogo: izgleda da daje ne ma lo, za koje mi mislimo da je mnogo i neophodno, nego mnogo koje mi ne razumijemo, a to je ono {to mi mo`emo ponijeti, ono {to nam je zaista ne ophodno, ono {to mo`emo, ono ~ega smo na kraju Rm. 2, 4. Lk. 24, 1. 72 Jn. 20, 1. 70 71
54
susret sa bogom kroz nadumne rizike
krajeva dostojni. Nije samo pre-izobilan zbog ono ga {to jeste: mnogo je veliki i zbog onoga {to da je. A daje i prosipa svima. Kao {to je stvorio svijet, tako je i samome ~o vjeku dao taj stvarala~ki, rodni element. I mi ra|amo djecu: i to ne zna~i da ra|amo ukrase i posjed za svoj `ivot, niti zna~i da stvaramo `i vote koji }e `ivjeti nekolicinu godina i nakon toga nestati. Nego ra|amo du{e sa vje~nom per spektivom i Bogu dajemo mogu}nost „da Sebe po navqa u nama“73. Svako od nas nije samo stvorewe ili potomak jednoga Boga-Tvorca, nego i sam biva satvorac. I tako i mi sami mo`emo ne samo da ra |amo qude, nego da ra|amo i ne{to vi{e: same se be, li~nost svoju, kroz smiravawe. I jo{ vi{e od toga: udostojio nas je da u sebi vaskrsavamo samoga Boga. [ta ovo zna~i? Bog je mrtav u nama kada vjerujemo da je On mali, stran, dalek, apstraktan. I vaskrsava kada Ga do`ivqa vamo kao velikoga, kao bogato prisustvo, kao pre izobilnu za{titu, kao blagodat, kao mogu}nost u~estvovawa u bo`anstvu Wegovom. Sam se ovaplo tio, postao ~ovjek, nama dao mogu}nost da od qudi postanemo bogovi: „Rekoh: bogovi ste i sinovi Vi {weg svi“74.
Arhim. Sofronije Zakharov, „Podvig i sozercawe“, Sv. Mana stir ^asnoga Prete~e, Eseks, Engleska. 74 Ps. 81, 6. 73
55
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Mno{tvo javqawa i izraza Bo`ijih U svojim susretima sa svakim ~ovjekom Bog se javqa u sve novijim oblicima. Svaka li~nost i svako javqawe ozna~ava ne{to novo, ne{to po pr vi put vi|eno. Kao {to prilikom oplodwe jedne jajne }elije nekim spermatozoidom mo`e da na stane skoro beskona~an broj (1040) razli~itih zi gota (svaki sa svojom po prvi put vi|enom genet skom fizionomijom), kao {to mi qudi, koliko god da li~imo jedni na druge, nemamo oblike koji se ponavqaju, na sli~an na~in je svako od nas ob daren mogu}no{}u i ima priliku da da jedan no vi izraz bo`anske li~nosti na ovom svijetu. Bog nam dakle izgleda dalek jer je izraz We gov jo{ uvijek nepoznat, nestvoren u na{em `i votu i du{i. Ali, ~im do|e do susreta sa Wim, pojavi}e se jedan novi, originalan, neponovqiv izraz Wegov. Lice Wegovo }e ve} stvoriti jednu novu, do tada nepoznatu sliku Wegovu, jedan jedin stven i neponovqiv lik Wegov. Bog sad ve} od pi tawa, filosofskog tragawa i sumwe postaje isku stvo. Od dalekog i te{kog postaje blizak i lak. Postaje „Onaj Koji je u nama“75. Susret sa Bogom zna~i da okusi{ negda zabra wen, ali sada blagosloven plod. Nije bilo lo{e to da prvostvoreni poznaju Boga, ali nije bilo vri jeme za to. Sada je vrijeme za negda zabrawen plod. 75
1. Jn. 4, 4.
56
susret sa bogom kroz nadumne rizike
Sada je lo{e da ne okusi{ od ploda. Sada je vri jeme bogopoznawa. Tada je Bog tra`io poslu{awe: sada daje priliku, pru`a prilike. Ta jaka `eqa za novim koje je nepoznato, ne poznatim kojem se nadamo, velikim koje je skri veno, rizikom na koji se odlu~ujemo, nije ni{ta drugo do prirodna snaga koju je Bog usadio u nas da bismo Ga sretali, da bismo oku{ali Wegovu bo`anstvenost koja je pri~asna. Obao je prostor Wegov, kao i kosmos. Ne prav i ravan. Ne tvrd i nefleksibilan. Nije linearna jedna~ina sa jednim rje{ewem, nego beskona~no dimenzionalan prostor koji ra|a i isti~e slo bodu tvoju. Prostor u kojem dobro prestaje biti dobro kada postoji najboqe. Atmosfera u kojoj se slama ni`a sloboda izbora. Tu sloboda nije da iza bira{ ono {to ti se nudi, nego da u atmosferi veoma dobrog neprestano stvara{ najboqe. Bog je kao crna rupa, kao jedna od onih koje postoje u svemiru. Ne vidi se, nego se utvr|uje. We gova sila te`e je toliko jaka da sve privla~i Se bi, a ne vidi se. Ono {to iz we izbija nije iden titet Wegov, nego mogu}nost da se neprestno uvje ravamo u Wega kako bismo vjerovali u Wega. Bog je plemenit. Skriva se: zbog toga treba da Ga potra`imo. Qubav Wegova se pot~iwava samo vlasnosti na{oj: zbog toga treba da se potrudimo oko Wega. Isuvi{e je veliki i nepoznat, zbog to ga treba da imamo smjelosti za Wega. 57
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Kutci bo`anskih susreta Crkva prigrqava bol, vjeruje u vrijednost stra dawa. Ispovjeda ih kao prilike. U wima prona lazi tragove otisaka Bo`ijih. Weno iskustvo pot vr|uje taj wen stav. U~ewe weno ga opravdava. Tamo gdje prestaje qudsko, tamo gdje se ru{e privremene nade, tamo gdje ono {to je opisivo gu bi svoju izra`ajnost, tamo gdje se logika obr}e, tamo gdje biolo{ke haqine napu{taju ~ovjeka, tamo gdje na{ stalni saputnik, vrijeme, biva ra zgoli}en od svesilnosti svoje i samog smisla svog, u krizi smrti, na granicama ~ovjeka, tamo je mo gu}e razaznati atmosferu Boga, okru`ewe Wegovo. Na granicama izme|u poznatoga i nepoznato ga, vremenog i vje~nog, pravde i nepravde, logi ~nog i nadlogi~nog, bi}a i nebi}a, `ivota i smr ti: u nedoumicama, u pitawima na koja nije mo gu}e odgovoriti, u zahtjevnim sumwama, u nepre brodivim krizama, tamo gdje se gre{ka rve sa otkri }em, krajwi poraz sa pobjedom, nevjera sa vjerom: u bolnicama, na odjeqewima za intenzivnu wegu, u ~ekaonicama, u porodili{tima, na grobqima, u sanatorijumima za qude oboqele od neizqe~i vih bolesti, u laboratorijama geneti~kog in`i weringa, na mjestima gdje se qudi prave na mnogo qudski na~in, u pustiwama i kelijama, u skro vi{tima molitve i suza, tamo gdje je bubwawe mno gih „za{to“ ja~e od sigurnosti mnogih „{ta“, ta 58
susret sa bogom kroz nadumne rizike
mo gdje pitawa vrijede vi{e no odgovori, tamo gdje smirenost „ako“ i „mo`da“ dolazi u opasnost da postane gnev, {krgut i bogohuqewe, tamo ~esto obitava svugdje prisutni Bog. Tamo dolazi do ot krivaju}ih susreta. Tamo se ra|aju velika po znanstva. Uze}u jedan primjer iz mog iskustva tokom po sqedwih godina. Moje bavqewe bioetikom76 posma trano s logi~ke ta~ke glede{ta jeste jedno ple menito bavqewe uzaludnim: jedna prera|ena lo gika bez mogu}nosti rje{ewa ili jasnih prije dloga, jedan beznade`an poku{aj za objektivan di jalog sa nagla{eno subjektivnim kriterijima. Onaj ko tra`i odgovore na pogre{nom je putu. Onaj ko se kre}e stazom logike argumenata izgubio je pravac. Istina se ne krije iza nekih ta~nih od govora neke Komisije sa sposobnim ~lanovima i dobrim imixom. Htio bih da vas uvjerim da se istina krije u naru~ju nekog duhovnika koji zajedno sa nedoumi com kao svoj li~ni rizik i sud svoj prima i du{u o kojoj prosu|uje. Ne ispituje, grli. Ne daje argu mente, voli. Kada otvara usta svoja, iz wih izbi ja smirewe i kada }uti odi{e nadom. Ne misli o problemima, niti ~ita i u~i da bi nau~io ili proiznosio misli i stavove, nego sebe izla`e tru da punoj zainteresovanosti kako bi pojmio dra Mitropolit Mesogee Nikolaj predsjednik je Komisije za Bio etiku Svetog Sinoda Gr~ke Crkve. 76
59
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
mu qudske nedovoqnosti i porodio prosvjetqewe Bo`ije. Kada se u ~etrdesetoj godini na|e{ sa jednim djetetom u utrobi svojoj a pri tom nisi udata ili ve} ima{ drugo dvoje djece na fakultetu, tvoje dvo umqewe izme|u poba~aja i dru{tvenog bezizlaza mo`e da te dovede do ludila. [ta }e{ re}i svojoj djeci? Kako }e{ pogledati u o~i svojim rodite qima koji su „kako treba“? Kakve }e{ komentare dobiti od svojih kolega? Kako }e{ se suo~iti sa `ivotom? Ali, kako i da po~ini{ ono {to si iz nutra uvijek osu|ivala i ~ega si se gadila? Kako da postane{ u~esnik u onome {to si cijeloga `i vota odbacivala kada se radilo o drugima i {to nikad nisi ni zami{qala da }e ti se dogoditi? Koji savjetnik, koji pop, koji psiholog, ko je onaj ko mo`e da uzme teret tvoj? To je samo onaj ko mo `e da ti otkrije puteve koje nikada nisi uzima la u obzir, mogu}nosti koje nikada nisi ni slu tila, perspektive kojima se nikada nisi pribli `ila. Samo onaj ko mo`e da ti da snagu koju ni kada da sada nisi upotrijebila. Iza prestupa se krije pokajawe, iza bezizlaza je zakqu~an „znak“, iza onoga {to nije logi~no mo`e se razaznati iz gubqena, ali i toliko dragocjena logika tvoja, tvoje nespoznato ja, „drugi“, Bog tvoj. Kada se potreba da se neki tebi drag ~ovjek oslobodi nepodno{qivog bola svog fizi~kog stra dawa suprotstavi tvojoj ~e`wi da se nastavi „za 60
susret sa bogom kroz nadumne rizike
jednica“ qubavi va{e, koja etika eutanazije mo `e da te prosvijetli? Koji mudar savjet mo`e da odgovori na beskona~na pitawa koja bubwaju u tvojoj glavi? Koji qudski stav mo`e da unese svje tlost u mrak tvoj? Kada se na{ trud da produ`i mo `ivot qudi koje toliko volimo pretvara u pro du`avawe wihovog lo{eg stawa i sprje~avawe do brodjeteqi smrti, kada pravimo mrtvace koji to liko li~e na `ive qude, tako da nam je te{ko da prihvatimo smrt wihovu, kada se nad tvojim, ka ko nam (qekari) ka`u, umno mrtvim djetetom, qu bav prema bli`wem sudara sa sastradawem i na dom u bli`we, dakle koja komisija, koji na~in razmi{qawa, koja ovosvjetska logika bi mogla da nas izvede iz nesigurnosti rizi~nih odluka, od stradawa sukobqenih osjetqivosti, od muke unu tra{wih sukoba? To bi moglo samo ono {to bi `e zal unutra{we podvojenosti moglo da preda u ru ke iskustva osvjedo~enog Boga. „Druga logika“ Treba da na|emo izlaze sebi, prolaze za sebe, da otkrijemo „drugu logiku“. I to nije te{ko. Sa ma neorganska priroda – ovo smo i prethodno re kli – svoje najtananije tajne ogradila je logikom metafizike. Pred tvrdokorno{}u zakonitosti i ~ula ona se brani mehanizmima koji otkrivaju 61
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
zakone i tajne koje opovrgavaju logiku prirode. Tako uzro~no-posqedi~nost u mikrosvijetu posta je neodredivost i nesigurnost (Heisenberg-ovo na ~elo), dok se apsolutnost svemo}nosti velikih ve li~ina u makrosvijetu javqa kao relativnost (te orija relativiteta). Po suprotnoj ovome analogiji, Bo`ija logika pretvara Wegovu fenomenolo{ku neodredivost u sigurnost i relativnost slike Wegove preobra `ava u apsolutnost li~nosti Wegove. Bog nije apstraktna ideja u koju treba da povjeruje{, niti oli~ewe dobra kojem treba da se divi{, niti ne ko udaqeno bitije koje treba da otkrije{. Bog je li~nost sa kojom svako od nas treba da se susretne. On je „druga~iji„ po liku, Koji se javqa „onima koji su druga~iji„ po logici i prirodi. Logika Jevan|eqa napojena je logikom Krsta. „Mi propovijedamo Hrista raspetoga, Judejima sa blazan, a Jelinima ludost, onima pak pozvanima, i Judejima i Jelinima, Hrista, Bo`iju silu i Bo `iju premudrost„77 U pravoslavnom hri{}anskom predawu Raspeti je „car slave“. Logika stotina ra i razbojnika predstavqa temeq logike Bo`ije. Oni nisu povjerovali u u~iteqa, niti u ~udotvo rca, niti u vaskrsloga ~ovjeka: oni su povjerova li u raspetoga Boga. Oni nisu bili oni koji „ne vidje{e a vjerova{e“78, koje su bla`enima nazvala 77 78
1. Kor. 1, 23-24. Jn. 20, 29.
62
susret sa bogom kroz nadumne rizike
usta vaskrsloga Hrista. Oni su bili oni koji su vidjeli suprotno i nisu povjerovali u to. Oni su oni koji su povjerovali u „drugo“ koje su vidjeli i zbog toga }e vje~no biti nazivani bla`enim79. Ali i kakva podudarnost postoji izme|u ri je~i „jer ko ho}e `ivot svoj da sa~uva, izgubi}e ga; a ko izgubi `ivot svoj mene radi, taj }e ga sa ~uvati“80 i „koji ho}e da bude prvi neka bude po sqedwi od sviju i svima sluga“81 i uobi~ajene qu dske logike? Ko od onih koji `ele da budu prvi mo`e da se pomiri sa posqedwim mjestom? Ko od onih koji `ele da zadobiju `ivot svoj unaprijed i svjesno pristaje da ga izgubi? Koji bi osniva~ neke nove religije, koliko god ona istinita i lijepa bila, svoj poziv zapo~eo sa vetuju}i pristalicama svojim da se vi{e osla waju na prosvjetqewe Bo`ije, a mawe na svoje spo sobnosti ili pripremu svoju: „A kad vas dovedu u sinagoge i pred na~alstva i vlasti, ne brinite se kako }ete ili {ta odgovoriti ili {ta }ete ka zati, jer }e vas Sveti Duh nau~iti u onaj ~as {ta treba re}i“82. Ali i bla`enstvo siroma{nih ili onih koji pla~u: „bla`eni siroma{ni... bla`eni koji pla
Otk. 19, 9. Lk. 9, 24. 81 Mk. 9, 35. 82 Lk. 12, 11-12. 79 80
63
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
~ete sada“83 ili „ako te ko udari po desnom obrazu tvom, okreni mu i drugi“84, ako ne predstavqaju ludost, {ta drugo mogu da budu osim osovine je dne logike koja ~ovjeka prenosi od prijateqeva wa sa strastima i pot~iwenosti smrti ka susretu sa Bogom? Kako Crkva, koja neprestano u~i o zajednici vjernih, istovremeno isti~e i osamu monaha? Ka ko, dok je weno u~ewe da je tijelo „hram Duha Sve toga koji je u nama“85, shvata logiku vr{ewa nasi qa nad prirodom i tijelom i prihvata `ivot pod vi`nika? Kako se weno propovijedawe umjerenosti i sredweg puta uklapa sa divqewem krajnostima? Nadumna logika nema nikakve veze sa preten zijama, upore|ivawima, nadmenim stavovima. Iz jedna~uje neprijateqe sa prijateqima, smrt sa `i votom, vrijeme sa vje~no{}u. Preobra`ava „ovdje i sada“ u „odavde i svugdje“ i zauvijek, qudsku ne mo} u snagu, prirodni strah u duhovnu smjelost, stres u vjeru i nadu, „te{ke“86 zapovijesti Jevan |eqa u „jaram blag“87, ropstvo tijela u slobodu po Bogu. Qudskome daje miris bo`anstvenoga. ^ovje ka ~ini bogom: „Bogovi ste i sinovi Vi{wega svi“88.
Lk. 6, 20-21. Mt. 5, 39-41. 85 1. Kor. 6, 19. 86 1. Jn. 5, 3. 87 Mt. 11, 30. 88 Ps. 81 (82), 6. 83 84
64
susret sa bogom kroz nadumne rizike
„Re~e ava Antonije da dolazi vrijeme u kojem }e ludi poludjeti i ako vide koga da nije lud, usta }e protiv wega govore}i mu da je on lud zbog toga {to nije wima sli~an“89. Rizik Zavr{i}u ovo izlagawe jednim odlomkom iz moje skoro objavqene kwige „SVETA GORA – naj vi{a ta~ka na zemqi“90. Mo`da jedan opis susre ta sa ~ovjekom „druge logike“ kao epilog ovog na {eg susreta predstavqa najboqi prolog za susret sa Bogom: „Vrijeme je ve} prolazilo i trebalo je da ode mo i kod oca Irodiona. Za deset minuta smo sti gli na wegovo... smetqi{te. Sunce je ve} bilo za {lo. Na jednoj ru{evini punoj sme}a susre}emo se sa jednim novim herojem. Osamdeset dvije go dine star, uspravan u otvoru vrata na kojem nije bilo... vrata. Nogama se odupirao o jedan dovrat nik. Le|a wegova bila su naslowena na drugi. Ru ke su podupirale prvi. Tako je provodio sate i sate. Nije nosio rasu. Jedna vunena ko{uqa i isci jepane pantalone pokrivale su wegovo osve}eno tijelo. Koliba wegova bila je puna sme}a. Nisi mogao vidjeti pod. Madrac od konzervi, ko{pi ca, kesa, posuda, ~epova, oqu{tenih kora, sve {to P. B. Pavscou, Gerontiko.n, izd. Papadhmhtrivou, str. 4. Nikolaj jeromonah, „SVETA GORA – Najvi{a ta~ka na zemqi“, izd. Kastaniwvth 2000, str. 114-117. 89 90
65
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
mo`ete zamisliti, debqine trideset centimeta ra i vi{e, predstavqao je skupocjeni }ilim u we govoj tajanstvenoj... palati i zasigurno i madrac wegov, naravno ako je uop{te spavao u horizon talnom polo`aju. Na zidovima wenim tragovi pro sutih kafa i obrisi soka od pomoranxe, a umjesto doma}ih `ivotiwa bubice svih vrsta, mu{ice, buba{vabe i mi{evi. – Blagoslovite, star~e – radosno je rekao moj pro stodu{ni saputnik. – Gospod da blagoslovi – trezveno odgovara hra bri podvi`nik, ne pokazuju}i da je uop{te uzne miren zbog svog ekolo{kog okru`ewa. – Donijeli smo ti neke blagoslove, ne{to da pojede{ – nastavqa bez oklijevawa moj prijateq monah. – O, dobri oci, mnogo vam hvala! Hvala vam. Do bri oci. Mnogo vam hvala, odgovori on. I uzev{i kese sa blagoslovima i nastavqaju }i da sa posebnom snagom i izra`ajno{}u ponav qa ove re~enice, bacao je paradajz i breskve pre ko na{ih glava po zidovima svoje kolibe. Wihov prosuti sok oslikavao je moju nedoumicu, dok sam – poget da me {ta ne bi pogodilo – poku{avao da shvatim logiku wegove zahvalnosti i da u potpu nosti iznena|en izrazim sadr`aj wegove osobene mona{ke perspektive. Po{to je pocijepao {pagete i prosuo ih iz ke se, po{to je kekse razasuo {to je daqe mogao vi 66
susret sa bogom kroz nadumne rizike
~u}i „da jedu pti~ice, da jedu pti~ice“, po~eo je da govori o Krstu Hristovom, izdajstvu Judinom i da usred neartikulisanih povika slavi Ime Bo`ije. Mrak je ve} po~eo da pada. Jo{ malo i prizor bi nam nestao iz vida. Izgubili bismo iz vida ono {to nam je otac Irodion pokazivao. Ali, u no}i moje logike polako sam po~eo da naslu}ujem ne{to od onoga {to su sme}e, nerazumqive rije~i i naravno u potpunosti neshvatqiva logika jed nog ludog qubavi Hristove radi skrivali iza se be. Sjetio sam se ave Isaka koji je osvr}u}i se na ove herojske Svetiteqe koji `ive „u neredu, bu du}i uredni“ zavr{io sa: „Da nas Bog udostoji da dostignemo tu ludost“. Dakle, to je logika o kojoj je o. Pajsije govorio? Osvrnuo sam se unazad da ukradem jo{ jedan, posqedwi pogled. Wegovo prirodno i zbog wego vog divqeg na~ina izra`avawa ru`no lice nat prirodno je sijalo od blagodati Bo`ije. Wegov sjaj je bio toliki da je moje zemqane o~i i moje srce „koje ne vidi“ primoravao na neobi~na vi|ewa druge vrste i od drugoga svijeta. Wegov tajanstve ni lik jo{ uvijek je duboko urezan u moje sje}awe. Oti{ao sam i ponovo porinuo u sme}e sebe sa moga. On je ostao gaze}i po sme}u logike ovoga svi jeta. Mislio sam o wemu i divio se izdr`qivo sti i hrabrosti wegovoj. Do dan danas, iako shva tam vrijednost i veli~anstvenost logike wegove, 67
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
ne mogu da pojmim sastav wen. Sigurno je logika ve}e zastrawewe od ludosti Hrista radi. Mo`da je pak i krst wen na kraju te`i od krsta oca Iro diona. Usudio sam se da projektujem logiku, sjaj i fi no}u mog tada svje`eg iskustva na Harvardu i u MIT na sveu~ili{te sme}a i ludosti Hrista ra di. Tada je sme}e po~elo da miri{e kao cvije}e, bubice da se preobra`avaju u pti~ice, pocijepa ne kese u diplome i objavqene radove, a otac Iro dion zablistao mnogo „inteligentniji“, mnogo uspje{niji od mojih profesora Nobelovaca! Wi hova logika li~ila je na automobil namijewen za auto-trke, logika ludosti Hrista radi na raketu. Prvo razvija brzinu do 320 kilometara na sat. Dru go do 29 000 kilometara na sat i vi{e. Prvo se kre }e horizontalom. Drugo vertikalom. U prvom slu ~aju, ako prekora~i{ ograni~ewe, razbija{ se u parampar~ad. U drugom, ako prekora~i{ grani cu, biva{ lansiran, pravazilazi{ zemqinu gra vitaciju, izmi~e{ ograni~ewima, osloba|a{ se. Prvi, logi~ari, koliko god brzo da idu, kre}u se po zemqi. Otac Irodion je oti{ao iz ovoga svi jeta a ta ga se logika nije dotakla. Ni on se nije dotakao we...„
68
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
RIJE^ NE ^OVJE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA (1. Sol. 1, 13)91
Mo`da je na{e vrijeme u velikoj mjeri gno seolo{ko, mo`da wime u velikoj mjeri vladaju znawe i racionalizam, sa posqedicom da ono pre nagla{ava intelektualna svojstva ~ovjeka, ali ako ~ovjek `eli da bude iskren sa samim sobom, onda u sebi uo~ava nepotpunost tog racionali sti~kog monolitizma. Qudski um je isuvi{e uzak da bi u sebe smjestio velike stvari. Ako bismo `eqeli da upotrijebimo jedan primjer, rekli bi smo da mozak igra ulogu {tampa~a, dok do unosa i analize duhovnih podataka dolazi u srcu. Prostor srca mnogo je {iri i ima mnogo ve}e mogu}nosti od misli. Misao postoji uglavnom da bi izra`avala i potpomagala djelo srca. Narav no, veoma je te{ko da u jednom dru{tvu kakvo je na{e, gdje ~ak i osje}awa bivaju pretvarana u mi sao, ~ovjek postigne to da razmi{qa srcem, da pri ma poruke neposredno u srcu svome. Me|utim, im Razgovor sa Vasilisom Aguridisom u emisiji „^ovjek na grani cama svijetova“, radio-stanica Pirejske Crkve, 5.-6. februar 2003. 91
69
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
presivno je to {to se ova toliko te{ka, ali i to liko zna~ajna istina ne odnosi samo na duhovna pitawa, nego i na nau~na. Dobro nau~no istra`i vawe ne zasniva se toliko na o{troumnosti ko liko na intuiciji. Ovo zasigurno ne postaje jasnije uz neko usko, racionalisti~ko shvatawe, zbog toga i jedno od postojanih uvjerewa Crkve jeste to da tajne pre vazilaze mogu}nosti qudskog mi{qewa. Tajna je ne{to {to prevazilazi granice i mjere qudskog poimawa. Ali, kada se neko smirava pred tajnom, on joj se time jo{ vi{e pribli`ava. I {to je vi {e spoznaje, tim vi{e osje}a da se prostor nepo znatoga pro{iruje. Nepoznato nije mogu}e ogra ni~iti, zbog toga se ni tajna ne umawuje. Logika Crkve voli tajnu, ne boji je se. Tajna je ne{to {to je „van“ nas, ne{to {to je „iznad i izvan“ nas. Ono {to ~ini da naslu}ujemo i budemo privu~eni od strane `ivota koji je druge vrste. Nemogu}e je da shvatimo, na primjer, tajnu ova plo}ewa Gospodweg odakle god da joj pristupimo. „Svaki jezik zanijemi“ kada treba da je izrazi i poimawe te tajne prevazilazi svaku intelektu alnu sposobnost. Poku{ava{ da je razumije{ i ne mo`e{. Smirava{ se i ona ti se otkriva. A to otkrovewe je toliko jako da potvr|uje da je vjera, kao put znawa, potpunija i prikladnija od misli. Iz perspektive vjere ~itamo i ota~ke teksto ve. Ne ~itamo ih da bismo ih upamtili, niti da 70
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
bismo ih napamet nau~ili kao da treba da pola `emo neki ispit. Niti ih pak ~itamo kako bismo primjenili ono {to se u wima govori, budu}i da ve}i dio napisanog ne mo`emo da primijenimo. ^itamo ih da bi nam bili sud i da bismo se smi ravali. A kada se du{a na{a smirava, kada mo`e da pusti suzu zbog mawkavosti svoje i da to u mi ru prihvati, onda ona lak{e mo`e da se obrati Bogu i zatra`i milost Bo`iju. A kada do|e mi lost Bo`ija, tada iskustvo unutra{weg preobra `aja po~iwe da biva „nova“ stvarnost. Koja je to stvarnost? Bog i odbqesci Wegovi, ono {to li~i na Wega i ono {to dolazi od Wega. On je Onaj Koji Jeste, On je istinska stvarnost. Stvarnost nisu strasti i nemo}i na{e – one, uko liko ostajemo privezani za wih, predstavqaju jed nu bolesnu stvarnost. Sav na{ ciq, svo na{e usmje rewe, sva na{a borba jeste u tome da otkrijemo koje su to strasti na{e i da smiravaju}i se pred milo{}u Bo`ijom zatra`imo Wegovo dejstvo u nama, tako da vi{e ne dejstvuju strasti i nemo}i, nego da dejstvuje blagodat Wegova i da se o~i{}u je prostor srca. Srce Mo`da bi bilo duhovna nepravda na u{trb taj ne ~ovjeka to da komentari{emo ono o ~emu kwi ge pi{u, a da se prethodno nismo krstili u bawi 71
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
iskustva wihovog. Qudi koji nam do`ivqajno mogu govoriti o srcu jesu qudi koji su se pret hodno o~istili takozvanom umno-srda~nom mo litvom. Wima nije potrebno da pro~itaju nijed nu kwigu. Oni `ive srce, `ive ono o ~emu Oci govore, ono o ~emu je i sam Gospod govorio: „Qubi Gospoda Boga Svoga svim srcem svojim“92 i „Bla `eni ~isti srcem“93. No i pored ovoga, vrijedno je da i mi izlo`imo ne{to, makar to bilo i malo i nedovoqno, sa svije{}u da to proizilazi iz ne kog malog znawa koje svi mawe ili vi{e posje dujemo, bilo kao neposredno iskustvo, bilo kao ~e`wu i unutra{we tragawe. Za po~etak, tjelesni ud srca nije stran ovome iskustvu, jer je ~ovjek du{evno-tjelesno bi}e. Ti jelo i du{a sapostoje i uti~u jedno na drugo. I tako neko i samo iz udarawa srca mo`e da razazna tajnu wegovu. Zamislimo, na primjer, nekog Svetiteqa koji je u svojoj keliji: no} je i on je u atmosferi pot pune ti{ine otpo~eo svoje bdewe ~eznutqivo se nadaju}i susretu sa Bogom. Sjedi miran, uzima svo ju brojanicu i srce wegovo je slobodno, a um we gov ~ist. On nema brige koje imaju svjetovni qu di. Nema pristrasnosti prema bra}i svojoj i bli `wima svojim. Nema neposredne probleme koje 92 93
Lk. 10, 27. Mt. 5, 8.
72
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
treba da razrije{i, nema jake pokrete unutra{ wih strasti. Ne mu~e ga upore|ivawa, komplek si, nesigurnost, strah. Nema snove, stvari koje o~e kuje, potrebe, ovozemaqske `eqe. Jedino {to u we mu i oko wega preovladava jeste prisustvo Bo`i je. I on ~ezne za tim prisustvom, ne da bi se na sla|ivao iskustvom prisustva, niti zbog toga {to na neki na~in ima pravo na wega, niti zbog toga {to `eli da ga osvoji, nego zbog toga {to ima po trebu za tim da se u atmosferi tog prisustva smi ri i zbog toga {to osje}a da Bog treba da djela u srcu wegovom. On treba da se ugasi i da se pojavi Bog: da to mjesto i trenutak budu osve}eni tajnom ovaplo}ewa. Ne `eli da razgovara sa Wime, nego da `ivi prisustvo Wegovo i da se prepusti na ru~ju Wegovom. Sjedi dakle, i dok je wegov unu tra{wi svijet ~ist od bilo ~ega drugog, on ~uje jedino i posqedwe {to mu je ostalo kao skru{eno podsje}awe na prirodnog ~ovjeka: udarawe srca. Sva na{a ~ula, sve tjelesne funkcije, svi organi neprimjetni su. Ne primje}ujemo svoje bubrege, niti jetru svoju, niti mozak svoj. Primje}ujemo samo plu}a ritmom disawa i podizawem i spu{ta wem grudi, kao i srce i otkucaje wegove dodirom i sluhom. Kada, dakle, podvi`nih koji se moli uskladi molitvu svoju sa ritmom disawa, i ta fun kcija postaje neprimjetna. Ne razaznaje je, zbog toga {to se dok udi{e i izdi{e prepu{ta dejst vu molitve. I mo`da tada ~uje srce - jer se samo ono tada ~uje. 73
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
To posqedwe podsje}awe podvi`nika da je i on prirodan ~ovjek, veoma je sladosno. On ne `e li da ne bude prirodan ~ovjek, budu}i da prirodna ipostas postoji da bi nas smiravala. Wu nam je Bog dao, ona je nasqe|e stvarawa od strane Boga, ona je Wegov veliki dar nama: to da smo sazdawe Wegovo. Ne bismo `eqeli da budemo nesazdani, bestjelesni ili ne{to {to nismo, nego samo i je dino onakvi kavkvim nas je On po Svom premud rom sudu stvorio. Umiruje nas misao da smo onak vi kakvim nas je On stvorio: stvorewa Wegova ko ja imaju materijalno tijelo. Susre}emo se, dakle, sa stvarawem svojim, otkrivamo prirodu svoju. I taj sladosni, skru{eni do`ivqaj pru`a nam ono podsje}awe otkucaja srca za vrijeme molitve ka kvu smo navi{e opisali. Naravno, stawe koje smo opisali zahtijeva unutra{wi i spoqa{wi mir i odre|ene uslove `ivota. To nije mogu}e nekoj doma}ici u kuhiwi, niti nekom u~itequ za vri jeme ~asa – takvi poku{aji du{i samo mogu na nijeti {tetu. Ali, kako je lijepo da ~ovjek zna da se neki qudi, neki Bo`iji qudi, neki qudi kao {to je i on, „no}u srcem svojim udubquju i duh wihov istra`uje“94: da se bore da se pribli`e Bogu i bez prestanka se trude da bar malo izi|u iz okorjelosti prirode, ali uvijek zadr`avaju }i jedan blagosloveni ostatak. Oni vaseqeni obez bje|uju ono {to je „izvan i iznad“, {to je „ono 94
Ps. 76, 7.
74
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
strano“ i „uzvi{eno“. To je „~isto srce“, koje ne spasava samo jednoga – podvi`nika – nego se raz djequje i dijeli blaga Crkve cijelom svijetu. Drugi smisao o kojem Oci govore koriste}i po jam „srce“ jeste osje}awe, svijet na{ih osje}awa. To je sredi{te elemenata koji izra`avaju afek tivni dio du{e. Ali, oni pod pojmom „srce“ obi ~no podrazumijevaju ne{to mnogo dubqe i mnogo vi{e unutra{we: srce qudske ipostasi, upravo ono {to ~ovjek jeste, sredi{te sve{tenih usho|e wa – „usho|ewa zave{tao je u srcima wihovim“95 – izvor sve{tenih `eqa, centar qubavi – „qubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim“96. To je naj dubqa i najvi{e unutra{wa ta~ka svakog ~ovje ka, tamo gdje se na neki na~in susre}emo sa Bogom. Ta ta~ka se {iri, otvara, pro{iruje i tako go vorimo o „{irewu srca“ – ovo je jedan veoma li jep izraz koji susre}emo i u Starom i u Novom Za vjetu, i koji zna~i to da je ne~ija du{a otvorena, da on pro{iruje svoj unutra{wi svijet, da mo`e da prima blagodat Bo`iju, da u sebe smje{ta doga |aje, odnose, istine, da u sebe prima bra}u svoju, da mo`e da izdr`i radost i tugu. Drugim rije ~ima, „{irewe srca“ zna~i to da ~ovjek bude pri jem~iv i da u sebe mo`e da prima, da mo`e da opra {ta, da bude strpqiv, da trpi brata svoga, da mo `e da o~ekuje Boga. Bog se ne `uri, ne podr`ava 95 96
Ps. 83,6. Mk. 12, 30. 75
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
nestrpqivost na{u. On `eli da Ga sa strpqivo {}u ~ekamo, kao {to je i On sam dugotrpeqiv i ~eka. To otvarawe srca, ono {to ~ovjeka ispuwava rado{}u i unutra{wim praznovawem – to je {i rewe srca. Dr`awe zapovjesti Istina je da na{e vrijeme nanosi nepravdu je dnom velikom blagoslovu koji nam je Bog dao: bla goslovu zapovijesti. U na{e doba se smatra da dr `awe zapovijesti predstavqa jednu mehani~ku, povr{nu etiku i da je govoriti o dr`awu zapo vijesti samo moralizirawe koje unapre|uje pije tizam. Ali, stvari ne stoje tako. Ako obratimo pa`wu, vidje}emo i da su Jevan|eqe, i ota~ki spi si, i iskustvo Crkve prepuni podsticaja na dr `awe zapovijesti i da svetost, izme|u ostalog, od re|uju kao dr`awe zapovijesti: „Ako me qubite, zapovijesti moje dr`ite“97, ka`e sam Gospod. Trud za dr`awe zapovijesti prenosi nas iz nedoumi ce i opasnog ho|ewa po ivici ambisa „do`ivqa ja“ u stvarnost na{ih slabosti. ^esto ~itamo neku kwigu, vodimo neki lijep razgovor, govorimo o {irewu srca, o usho|ewima uma, i nedugo nakon toga nas mu` ili `ena u ku 97
Jn. 14, 15.
76
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
}i prekinu u razgovoru i mi odreagujemo napeto i nervozno. Koji je onda smisao svih tih razgo vora? U rukama dr`imo brojanicu, mo`da se i pri dr`avamo posta, po{to smo tako nau~eni, ali ne mo`emo da dr`imo zapovijesti qubavi, strpqi vosti, me|usobnog trpqewa, opra{tawa. I primje }ujemo sqede}u pojavu: dok se odlikujemo nekom konzervativno{}u mona{kog karaktera, veoma smo tvrda srca. Zapovijesti i trud i borba da ih dr `imo jesu ono {to kao ~eki} omek{ava du{u. Zapovjesti postoje iz dva razloga: prvo, da bi nas smiravale i drugo da bi nam pokazivale put. Koliko je truda potrebno za jednu zapovijest! Koliko napora! Mnogo je lak{e pro~itati jedan odlomak iz Dobrotoqubqa ili iz Asketike Ave Isaka, misliti da smo ga razumjeli i osje}ati se kao da smo do{li u neko tobo`we „duhovno sta we“, no poku{avati da ne izgovorimo neku la`, od onih la`i koje nazivamo kompromisne la`i, ili da prihvatimo svoje dijete onakvim kakvo je ste, ili da potrpimo svoje roditeqe, ili jedni dru ge me|usobno. Vidimo, dakle, da se susre}emo sa velikim te{ko}ama kada poku{avamo da dr`imo zapovijesti. I tako se smiravamo pred wima. Zapovijesti, me|utim, osim toga {to nas smi ravaju, funkcioni{u i kao putokazi na putu na {em. ^esto u planinskim predjelima vidimo ka ko sa lijeve i desne strane puta postoje ko~i}i sa fosfornom oblogom na sebi, kako bi ozna~avali 77
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
put kada je on prekriven snijegom. Isto je i sa za povijestima: pokazuju nam kuda idemo. Zbog toga je veoma zna~ajno da ~ovjek, uz pomo} svog duhov nika, poku{a da odredi zapovijesti za koje u `i votu treba da se bori. Na taj na~in se neprestano u~i svojoj borbi. Ne opravdava lako sebe samog ka da u tome ne uspijeva, nije nezainteresovan. ^a sno stoji pred istinom. Ne la`e, niti zavarava samoga sebe, nego gleda koje }e od tih zapovijesti i u kojoj mjeri primijeniti. Tako razaznaje put i putawu svoju, i u nastavku molitvom svojom tra `i dejstvo Bo`ije i blagoslov Wegov: tako da, ako neka od zapovijesti mo`e da se preobrazi u li~no iskustvo, to biva samo uz blagoslov Bo`iji. U duhov nom `ivotu vrline ne predstavqaju osvajawa, ni ti dostignu}a, nego dar Bo`iji i plod Duha Sve toga. Nama pripada saglasnost i povjeravawe se be blagodati Wegovoj. Suzbijawe „ega“ Sinaksare, primjere Svetiteqa, ne ~itamo da bismo ih primjewivali – nemogu}e je da sve {to ~itamo prenesemo u svoj `ivot. Ne mo`emo, pri mjera radi, mi kojima je nemogu}e da bar jedan sat odstojimo u Crkvi, da se ugledamo na Svetog Alim pija Stolpnika, koji je 53 godine `ivio na stubu. Ali, dok ~itamo wegovo `itije govorimo: „Bo`e moj, koliku si blagodat dao ovome ~ovjeku! Kako 78
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
je imao toliku izdr`qivost, strpqewe i revnost! Koliko je samo qubavi bilo u du{i wegovoj!“ Ta da se i molimo Svetitequ: „Svetitequ Bo`iji, za stupi nas“ i odmah se vra}amo Gospodu i govori mo: „Gospode Isuse Hriste, pomiluj nas“. Ta mo litva sa velikom prirodno{}u proizilazi iz veli ~anstvenog primjera jednog ohristovqenog i obla goda}enog ~ovjeka. ^itamo, dakle, jedan tekst, koji govori o do stignu}ima podvi`nika ili o `ivotu mu~enika, o najuziv{enijim izrazima qubavi prema Bogu, i smireno sebe upore|ujemo sa tim mjerilima. Po re|ewe nas uvijek stavqa na mjesto nazivnika. Na zivnik olak{ava smiravawe, a upore|ivawe pri vla~i blagodat Bo`iju. Nestaje nadobudnosti to bo`weg razumijevawa tajni Bo`ijih ili la`nih iskustava blagodatnih stawa. Drugda pak kada u podvi`ni~kim kwigama na ilazimo na mudro du{evno nastrojewe koje u se bi nosi izreka „svi se spasavaju, a ja jedini pro padam“, u isti mah u sebi uzdi`emo druge, a uni `avamo svoje ja. Drugi su pobjednici u srcima i mislima na{im: spasavaju se u ~asu kada mi ne stajemo i propadamo zbog sebe samih. Mo`e li, da kle, pri jednom takvom unutra{wem nastrojewu da uspijeva, uzrasta neko osu|ivawe, preuzno{e we, tvrdo}a srca? Postoji jo{ jedan na~in da gajimo unutra{we smirewe. Na{ ego se izra`ava bilo voqom, kao za 79
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
htjev, bilo osje}ajno, kao pravo i pretjerana osje tqivost, bilo intelektualno, kao tvrdoglav stav i kruto mi{qewe. Dok mazimo svoje ja, nismo u mogu}nosti da ~ujemo brata svoga i zbog toga ni smo ni u mogu}nosti da ~ujemo glas Bo`iji. Odbi jamo da u svom `ivotu usvojimo i razumijemo vo qu drugoga i zbog toga nam je te{ko i da prihva timo voqu Bo`iju. Bra}a su nam data da bi pred stavqala vidqive ikone Bo`ije u `ivotima na {im. Daju}i prostora voqi wihovoj u `ivotima na{im, mi olak{avamo proces usvajawa voqe Bo `ije u `ivotima svojim. Misle}i o wihovim pra vima, a ne svojim, prepoznajemo pravo Bo`ije u `ivotima svojim. Slu{aju}i sa po{tovawem sta vove wihove, dopu{tamo da prosvjetqewe Bo`ije dejstvuje u srcima na{im. Kada se, dakle, neko bo ji voqe svoje, kada se ne uzda u svoj sud i odri~e se prava svojih, on biva za{ti}en od svega ovoga i po~iwe da suzbija svoje ja. Sve ovo nas smirava i istovremeno i osloba|a. U duhovnom `ivotu nema neprijateqa i pro tivnika. Jedan je neprijateq: mi sami. Jedna je bolest: sebequbqe na{e. Bore}i se protiv svoga sebequbqa malo po malo u sebi izgra|ujemo atmo sferu smirewa. I svoje sebequbqe nekada prepo znajemo kao sujetu, nekada kao pri~awe o sebi, vi {e puta kao patolo{ko samoqubqe ili kao usred sre|enost na sebe (egocentri~nost): neki put u ve oma jasnom vidu kao {to su qutwa i oholost, a ne 80
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
kada u veoma tananim vidovima kao {to su pretje rana osjetqivost, `aqewe, nesporazumi, uvredqi vost, itd. Dovoqan je jedan mali primjer da bismo uka zali na {irinu problema tog skrivenog sebequb qa i neprimjetne neslobode: ako nekim slu~ajem pogledamo neku fotografiju na kojoj je prikaza no pet osoba – i me|u wima i mi – koji }emo lik prije svakog drugog lika na fotografiji poku {ati da prona|emo i prepoznamo? Naravno, svoj. I ako se desi da su podloga, boje, sva ostala lica savr{ena, a da je na{e lice izi{lo sa pomalo za tvorenim o~ima – a to se nerijetko de{ava – ta fo tografija se nama ne dopada, dok se svima ostali ma dopada. To je ne{to {to pokazuje kako funkci oni{e na{e prefiweno sebequbqe. Sli~no ovome, u nama postoji i veoma sna`na te`wa da opravdavamo same sebe. Ne mo`emo da iz dr`imo da nam se nanosi nepravda. I jo{, ne mo `emo da izdr`imo svoju sabra}u koja imaju ka rakter koji ne odgovara na{em karakteru te nas dovode u te{ko}e. Ne shvatamo da na{a dobra sa bra}a (vrlinski, „laki“ qudi) mo`da jesu nama bliska bra}a, ali i da su te{ki (takozvani „gre {nici“, oni koji su uskra}eni za podjednake vr line i razdra`uju nas i izazivaju) mo`da jo{ bo qi, jer su qubqena bra}a Hristova. Mi se odupi remo toj stvarnosti i tako odbijamo da budemo qu di, prijateqi, bra}a onepravdovanog Hrista. 81
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Sve ovo svakodnevno do`ivqavamo u `ivoti ma svojim, bilo u konkretnim, pojedina~nim vi dovima, bilo u tihovawu svome, kada osje}amo da na{e ja kao magla sprje~ava javqawe Bo`ije. Kao {to smo ve} rekli, ono {to veoma sna`no postoji u nama jeste uglavnom mi{qewe na{e, kao stav, pravo na{e kao osje}awe i voqa na{a kao voqan izraz bolesne privezanosti za na{a ja. Dobro je da se borimo protiv svega ovoga. Odlazimo kod svo ga duhovnika, imajmo malo poslu{awa, borimo se koliko mo`emo, i tako u sebi gajimo mudroqub qiv um. Rekli bismo kako je potrebno da steknemo i malo duhovnog „mozga“. Obi~no smo vrlo vi~ni u otkrivawu tragova slabosti i strasti drugih qudi i u potpunosti slijepi u prepoznavawu svo jih strasti i slabosti. Ali, tako nanosimo neprav du sebi samima i svom odnosu sa Bogom. Ograni ~avamo prava Wegova da nas preobrazi od lika ka podobiju Wegovom. Voqa Bo`ija Voqa Bo`ija predstavqa izraz Wegovog svetog htijewa. Bog „`eli da se svi qudi spasu i do|u u poznawe istine“98. Voqa Bo`ija je spasewe na{e i poznawe istine Wegove. Zapovijesti, o kojima 98
1. Tim. 2, 4.
82
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
smo ranije govorili, i dr`awe zapovijesti (ili bar `eqa na{a da `ivimo duhom zapovijesti Bo `ijih) odre|uju svetu Voqu Wegovu i daruju pro svjetqewe neopohodno za poznawe istine Bo`ije. Naravno, istina je da se `ivot na{ odvija iz me|u nedoumica, prilika i mogu}nosti koje su oso bit izazov za na{u slobodu, i jo{ izme|u izbora koji nas ~esto obavezuju da se kre}emo izme|u vo qe svoje i priznavawa i prepoznavawa voqe We gove. Ali, Bog ne dejstvuje kao linearna jedna~ina sa jednim rje{ewem jer bi On onda stvarao qude bez slobode. Bog za svakog ~ovjeka, za svaku okol nost, za svaki tren kao htijewe Svoju pru`a bez brojne mogu}nosti koje su pak sve izraz voqe We gove. Zbog toga ni voqa Wegova ne li~i na na{u sebequbivu voqu. Ona ne postoji da bi obaveziva la slobodu na{u, nego da bi je pokretala i o`iv qavala. Na{e htijewe koje je jedno ukida slobo du na{u i ~ini je robom sebequbqa. Bezbrojna hti jewa Bo`ija poma`u nam da otkrijemo slobodu svo ju kao najve}i dar. Pokoravawe i poistovje}ivawe htijewa na{eg sa htijewem Bo`ijim prosvjetquje um, ra|a odlu~ nost i isti~e li~nost u nama. Postoji jedna pre divna molitva koja izra`ava to nastrojewe, a sa stoji se iz jedne re~enice: „Gospode, u~ini me ona kvim kakvim `eli{ i onako kako `eli{: i ako ja to ho}u, i ako ne}u“. Ako srce nekog ~ovjeka mo`e da se moli na ovakav na~in, da li je mogu}e 83
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
da se taj ~ovjek pita {ta je voqa Bo`ija? Bog ima mno{tvo htijewa koja svakome od nas pru`a kao prilike i mogu}nosti. Kada se mi poistovijetimo sa voqom Wegovom, onda prepoznajemo jedno od hti jewa koja mo`emo da izaberemo i za koje jasno mo `emo da se odlu~imo. Svjetovwa~ka etika, etika drevnih jelinskih filosofa, bila je utemeqena na pokoravawu pri rode voqi ~ovjekovoj. Duhovna etika se nasuprot tome temeqi na pokoravawu voqe ~ovjekove voqi Bo`ijoj. Prvo ra|a sebequbqe, drugo skru{enost koja privla~i blagodat Bo`iju. Tako se cio ~o vjek – du{a i tijelo, priroda i duh – pokorava bla godati Bo`ijoj. Tako on postaje „pri~asnik bo `anske prirode“99 i „poznat od Boga“100. Naru~je Crkve Boga nije mogu}e poznati gnosti~kim metoda ma. On nije matemati~ka jedna~ina koja nam je za data da je rije{imo. Bog je istinska tajna koja se otkriva u srcima qudskim, i qudi mu prilaze sa tim dubqim unutra{wim procesom ~iji je kraj wi rezultat da nas ~ini otvorenim za blagodat i blagoslov Wegov. 99
2. Petr. 1, 4. Gal. 4, 9.
100
84
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
Mi, dana{wi qudi, gu{imo se u problemima ovoga `ivota. Dijete nam se razboqelo, poslovi nam ne idu dobro, te{ko nam je da se o`enimo/uda mo ili da steknemo dijete, ili se `enimo/udajemo i nakon toga dolazi do neke nesre}e koja nam stva ra velike probleme u pogledu toga da nastavimo da `ivimo zajedno, drugda smo pak zaokupqeni svo jim odnosom sa djecom na{om ili sa roditeqima na{im, ili time {ta }emo studirati, ili da li }emo, kada i gdje na}i posao, zabrinuti smo za dje cu svoju ili bra}u i sestre svoje koji se odjednom pona{aju nekako ~udno, suo~avamo se sa psihi~ kim bolestima – sve to predstavqa osnovne, svako dnevne probleme koje umno`avaju na~in `ivota i atmosfera su shvatawa savremenog dru{tva. Pro blemi te vrste ~ine da mislimo da je Bog odsutan. I to zbog toga {to vjerujemo u nekog Boga-slugu koji slu`i na{im svakodnevnim potrebama: raz boqevamo se i tra`imo da nas izlije~i ili ima mo tremu zbog ispita na fakuletu i `elimo da nam pomogne da na ispitima uspijemo. Me|utim, ne ophodno je da shvatimo da taj ~ovjekoliki Bog ko jeg smo mi iskonstruisali i koji u velikoj mjeri podsje}a na qudske slabosti drevnih jelinskih bogova, ne postoji. Svi mi smo, mawe ili vi{e, raweni qudi. Svi imamo neku suzu u svom `ivotu, neki pla~ ili ne doumicu, neku strepwu, nemir koji sam na{ `i vot umno`ava. @elimo, dakle, da sva ta pitawa 85
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
negdje naslonimo. Neki izlaz nalaze u psiholozi ma, psihijatrima, porodi~nim savjetnicima, ili ako ne `ele da se upute tamo, u nekim prijateqi ma u koje imaju povjerewa. U na{oj pak zemqi, i pored rata koji se vodi, jedan veliki broj qudi sebe jo{ uvijek povjerava Crkvi. Osje}a je kao maj ku i `eli da joj se pribli`i, da nekako ocrkovi problem svoj i da joj ga povjeri. Qudi, dakle, prilaze, Crkvi kako bi rije{i li `ivotne probleme. Ti problemi, me|utim, ~e sto projavquju stawe du{e. Crkva sa velikim ra zumijevawem prigrqava neposredne i svakodnev ne probleme, ali po{to `eli da su{tinski po mogne ~ovjeku, istovremeno mu pru`a i mogu}nost da spazi svoj unutra{wi svijet, da vidi svoju du hovnu persepktivu i da postane svjestan potreba svoje du{e. Neki problem koji nekoga pritiska kod nekog drugog mo`e da dejstvuje kao blagoslov. I veoma je zna~ajno da to razumijemo, ne da bismo promijenili pona{awe, nego da bismo promije nili na~in razmi{qawa, dakle da bismo stekli dubqe poimawe stvari. Starac Pajsije je negda govorio sqede}e: „Sva ki put kada neko kuca na moja vrata, srce mi se ste`e. Jedna tre}ina problema koje qudi nose sa sobom su razvodi, druga tre}ina karcinomi ili bolesti, a tre}a psiholo{ki problemi.“ I {ta ~o vjek mo`e da ka`e svim tim qudima? Mo`da je 86
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
potrebno da shvatimo da snaga Crkve nije samo ri je~ wena, nego, i to uglavnom, molitva wena. Jednom mi je u posjetu do{ao jedan moj stari poznanik sa fakulteta i pri odlasku mi rekao: „Slu{aj, ti si postao pop, ja sam se o`enio. Imam sve probleme ovog svijeta i nemam vremena da se molim. Ti }e{ se za mene moliti.“ Kako je lijepo to da neko mo`e da osloni `ivot svoj na molitvu Crkve! Bilo na wene liturgijske molitve, slu` be, bilo na molitve nekih qudi koji mogu da se mole u kelijicama svojim. U mjestu u kojem sam na slu`bi na{ao sam neke starice i starce u ~i jim sam srcima otkrio riznice blagodati Bo`i je. I tako se ja obra}am wima kada mi neki drugi qudi povjere svoje velike probleme. Tra`im wi hovu podr{ku. Vi{e vjerujem u molitvu wihovu, no u svoju. Kad bismo samo imali u blizini svojoj jo{ manastira, to jeste qudi koji zaista molit vama svojim bombarduju presto Bo`iji i pokri vaju borbu na{u silom molitava svojih. Pastir stvovawe molitvom monogo je ja~e od pastirstvo vawa rije~ju – ovo pri tom ne zna~i da rije~ nije potrebna – „ima vrijeme za }utawe i vrijeme za rije~i“101. U svakom slu~aju, u Crkvi je sve zajedni~ko: zajedni~ki problemi, zajedni~ke vrline, zajed ni~ki grijesi, zajedni~ki podvizi. Sa takvim na 101
Kw. propov. 3, 7. 87
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
strojewem u Crkvi do`ivqavamo neki problem. Danas sam ja izgubio dijete, sutra se neko drugi susre}e sa problemima na poslu, i tako svi zajed no prolazimo kroz probleme i Bogu prepu{tamo da nam da Svoje rje{ewe. On to rje{ewe mo`e da nam da putem neke misli, kroz djecu na{u, kroz nekog ~ovjeka koji nije „crkven“, kroz neki unu tra{wi pokret, kroz ne{to {to ~itamo. I jo{, ne treba da zaboravqamo da Bog prosvjetquje i na {eg duhovnog oca, i to osobito onda kada se vi{e oslawamo na wegovo prosvjetqewe no na svoje. Tre balo bi, naravno, da je duhovnik zaista „duhovan“, da je otac, sve{tenik, da mo`e da slu`i, da se mo li, da zna da se oslawa na Boga i da ne bude neki jednostavni socijalni slu`benik koji vr{i je dan „religiozni hobi“. Duhovnik nije savjetnik koji daje savjete, nije u~iteq koji u~i, niti tu `ilac koji izobli~ava. Duhovnik je otac koji nas uzima u naru~je svoje, prijateq koji nas osloba |a, brat koji pra{ta: tajnovoditeq koji sve{te noslu`i tajnu du{e. Nije onaj koji zna, nego onaj ko voli Boga kao Oca svoga i svakog ~ovjeka kao dijete Bo`ije. Duhovnik ima blagodat sve{ten stva, dovoqno je samo da je u sebi odr`ava `ar kom i djelatnom. Ako je odr`ava takvom, onda Bog daje mnogo i na mnoge na~ine. Mi sve{tenici smo sluge, poslu{nici. Ni {ta vi{e od toga. ^im to shvatimo, postajemo pro stirke po kojima kora~a Bog. Postajemo otira~i 88
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
preko kojih gazi narod Bo`iji – }ilim~i}i koji stoje pred vratima – i sakupqamo kal kako bi na rod ulazio ~ist. To je slu`ba na{a. I sjajno je kada to neko shvata i ne poku{ava da u~ini ne {to vi{e od toga – osim, naravno, ako ga Bog pro svijetli, kada, po{to On dejstvuje, ~ini i da mi dejstvujemo po Bogu. Du{a je toliko sveta! Duhovnik woj pristupa isto kao {to pristupa svetom Hqebu u ~asu kada govori: „Pazimo, svetiwe svetima“. I sa dva pr sta, dakle sa {to mawe pokreta, uzdi`e taj Hqeb, prinosi ga Bogu i spu{ta ga. Isto ~ini i sa du {om. Ne mije{a se u wu nespretno, razbijaju}i i lome}i je, nego je se prosto doti~e. Odaje joj po {tovawe koje joj pripada – budu}i da je ikona Bo `ija – i ponovo je postavqa na diskos slobode i milosti Bo`ije. I ovdje je sve{tenik, kao i prilikom Svete Evharistije, pozvan da pretvori darove: uzima razmrskanog, slomqenog, grijehom iskomadanog, isku{ewima skrhanog ~ovjeka i izla`e ga bla godati Bo`ijoj. I blagodat ga preobra`ava. To je sve{tenodejstvovawe qudske du{e. Navi{e smo rekli da je u Crkvi sve zajedni ~ko. U tom duhu shvatamo i svoje odnose sa Sveti teqima, „molitve Svetih“. Tra`ewe zastupni{ tva Svetih zbli`ava nas sa wima. To nije ne{to {to je u potpunosti automatizovano: tra`imo od 89
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Svetiteqa da se mole – oni odlaze i mole – i Bog ostvaruje molbe na{e. Bog ne dejstvuje tako. Bog ne dejstvuje na molbe Svetiteqa, nego po wihovom odnosu sa nama. Po{to `elimo da spasewe na{e ne bude samo na{e „dostignu}e“, da ne bude ne{to {to }emo mi sami, svojom slaba{nom snagom poku{ati da po stignemo, molimo se na sqede}i na~in: „Sveti teqi Bo`iji molite se za nas“ – „@elimo da u ovoj na{oj borbi vi budete saborci na{i, da i vi, kao na{a starija bra}a, kao za{titnici na{i, imate udjela u wenom uspje{nom ishodu. ^eznemo da svi budemo zajedni~ari djela Crkve, koje se od vija u na{em `ivotu. A vi imate smjelosti pred Bogom. Vi ste Mu ugodili. Zbog toga vi predvodite, a mi }emo vas slijediti“. Takva je svijest Crkve. [ta je, dakle, qep{e od toga da sa Svetiteqi ma dijelimo potrebu i ~e`wu za svojim spasewem! [ta je qep{e od toga da spasewe na{e ne bude do stignu}e svakog za sebe, nego dar jedne zajedni~ke borbe! [ta je blagoslovenije od toga {to Bog gle da to zajedni~ko ho|ewe! Ne gleda kako se svako do nas bori sam za sebe, pada, topi se, nego gleda sve cijelu Crkvu, vojstvuju}u i likuju}u, kako stoji po red svakog! Vjerni tra`e blagoslove duhovnika svo jih, majki svojih, prijateqa koji ih vole, Sveti teqa koji su `ivi i imaju smjelost pred Bogom. Ova misao je zadivquju}e pora`avaju}a. I ona ni je samo jedna lijepa ideja nekog ~ovjeka koji nije 90
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
racionalista: ona je pokret koji dobija odgovor. Pored ovoga, svaki vjernik koji se bori pored sebe nema samo Svetiteqe, nego i svog An|ela ~u vara. Ne apstraktan osje}aj An|ela, nego vjeru i iskustvo da pored sebe ima An|ela svoga koji ta ko|e podi`e dio tereta duhovne borbe. I jo{ imamo svoga Svetiteqa za{titnika. Ima mo Svetiteqe hrama u kojem slu`imo, ili paro hije u kojoj se molimo. Imamo Svetiteqe koje po {tujemo, po{to smo i{li da im se poklonimo i tada do`ivjeli ne{to: Svetog Nektarija, ili Sve tog Rafaila, ili nekog drugog Svetiteqa. Imamo Svetiteqe ~ije smo `itije pro~itali te je ono po razilo du{e na{e. Imamo molitve i blagoslove duhovnika svojih. Svi se borimo zajedno. To je osje}aj na{e ocr kovqene borbe: da se borba na{a odvija u Crkvi i u zajednici sa Crkvom. Tako crpimo snagu. I Bog, gledaju}i tu zajednicu vjernih i Svetiteqa u Crkvi, kr{i zakone Svoje, preokre}e Svoje o~eki vane planove i vi{e biva dirnut zajedni~kom bor bom, no bilo kojom na{om molbom. Svetiteqi se ne mole samo u za nas te{kim pri likama, nego i u uspjesima na{im. Kao {to dijeli mo isku{ewa, dijelimo i darove. I tako se ne jav qa preuzno{ewe, nego se ra|a sladosno smirewe. Sve ovo je potvr|eno iskustvom Crkve. Nije neko uzvi{eno u~ewe, nego jedno `ivo iskustvo. Crkva `ivi djelotvornost molitava Svetih: `i 91
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
vi dosqednost sa kojom Svetiteqi, kada mi povje ravamo borbu svoju i spasewe svoje smjelosti wi hovoj, pred prestolom Bo`ijim zastupaju molbu na{u te Bog odgovara na wu. Svetiteqi ne umiru, ne zaustavqaju se. Upli }u se u `ivot na{ i prate ga. Ovo i jeste razlog iz kojeg ih nazivamo svesvjetskim. Oni su vje~ni: nisu ograni~eni vremenom, niti mjestom, niti in dividuom svojom. Dar wihov grli svecijelu Crk vu, i nas. Zbog toga od Boga i tra`imo da nas po miluje molitvama wihovim. Veoma je karakteristi~an primjer iz kwige ave Varsanufija. Neki su pitali Svetiteqa: „Ka ko se ne izlije gwev Bo`iji, kada `ivimo na ovaj jadan i uvrnut na~in?“ I on im tada otkri jednu zadivquju}u ~iwenicu: re~e im da se pred presto lom Bo`ijim susre}u molitve trojice Svetiteqa: nekog Svetiteqa iz Jerusalima – najvjerovatnije da je to bio on sam – jednog Ilije iz Korinta i jednog Jovana iz Rima. Dakle, Svetiteq je znao oda kle dolaze molitve koje je vidio da se susre}u pred Bogom, sa posqedicom da Bog vra}a „ma~ Svoj u kori ce wegove“102. To je jedna metafori~na slika koja ukazuje na to koliko su djelotvorne molitve sve titeqa – koliko `ivih, kao u gore navedenom pri mjeru, toliko i onih koji sada pripadaju liku ju}oj Crkvi i ~ije nasqe|e `elimo da nastavimo. 102
92
1. Dn. 21, 27.
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
Kroz zajedni{tvo svih u Crkvi shvatamo i „~u do“. Kroz istu perspektivu koju smo i navi{e vi djeli. ^udo je dobro, ne zbog toga {to lije~i jed noga, nego zbog toga {to svima projavquje Boga. Ali, pogledajmo to malo detaqnije. U svakodnevnom govoru rije~ „~udo“ ozna~ava ne{to pora`avaju}e {to ukida zakone prirode, preokre}e logiku u kojoj `ivimo i name}e nam se na jedan u potpunosti zapawuju}i na~in. Na pri mjer, nikada nismo vidjeli kako neki mrtvac usta je iz mrtvih, zbog toga je za na{e shvatawe ne{to tome sli~no ~udo. Ili, imamo nekog te{kog bole snika za kojeg nam qekari ka`u da nema nade i ~udom nazivamo to {to on na kraju biva izlije ~en. Ili treba da se suo~imo sa nekim nepremo stivim ekonomskim problemom, i ne{to se dogo di, na u potpunosti neo~ekivan i neobja{wiv na ~in, te mi prevazi|emo taj problem. Sve ovo nazi vamo ~udom. Me|utim, ~ini mi se da je za svijest Crkve pri li~niji, pogodniji, vi{e izra`ajan jedan drugi, ikonografski izraz, no izraz „~udo“. To je rije~ „znak“. Znak nije ne{to {to prija nama, nego ne {to {to projavquje Boga. Bolestan sam i ozdra vim. To izlije~ewe, koje je toliko qudsko, pred stavqa „mali dio“ ~uda, „veliki dio“ je znak, da kle to {to se Bog javio. Bolestan sam ja i bolestan je neki moj bli` wi. Odjednom on, na neki ~udesan na~in, ozdravi. 93
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Jesam li ja radostan u sebi? Mogu li da prosla vim Boga, prvo zbog toga {to je projavio Sebe u `i votu nekog mog bli`weg i drugo, zbog toga {to se taj moj bli`wi izlije~io, ili u meni mo`da osta je tuga {to se to nije dogodilo meni? Me|utim, zna~ajno je javqawe Bo`ije u `ivotima na{im, a ne ozdravqewe samo po sebi. Ko bi od nas mogao da ka`e: „Boqe da sam bolestan, ali sa `ivim isku stvom prisustva Bo`ijeg kod brata moga, no da oz dravim i ni{ta ne osjetim“? Dakle, znak je ono {to potvr|uje Boga. Gospod na nekom mjestu ka`e: „Rod ovaj tra`i znak, i ne }e mu se dati znak osim znaka Jone proroka“103. Dru gim rije~ima, narod tra`i neki znak, ali mu se znak koji tra`i ne}e dati, nego }e mu se dati znak koji }e Bog dati, znak Vaskrsewa Wegovog. Mi od Svetiteqa tra`imo da nas podupiru i da nas lije ~e, i to zasigurno nije lo{e. Mo`da pak ono za ~im na{a du{a zaista ima potrebu nije izvjesno „za ta{kavawe“ izazvano nekim ~udom, koje nas izli je~i i na kraju dopusti da zaboravimo Boga, nego iskustvo prisustva Wegovog. To iskustvo je znak. Dakle, ~udo je dobro, ne zbog toga {to izlije~i jednoga, nego zbog toga {to svima javqa Boga. U pro tivnom, kada bi ~udo bilo samo jedna „blagonaklo nost“ Bo`ija ka nekome, ono bi bilo nepravda. Ne mo`e Bog nekoga da lije~i, a da se oglu{ava o dru 103
94
Mt. 12, 39.
RIJE^ NE ^OVE^IJA, NO RIJE^ BO@IJA
ge. Ali, kada se desi ne{to ~udesno, bar jednom ~ovjeku, jedan put, ~iwenica javqawa Bo`ijeg ko ja je svima pri~asna, ~udo ~ini i na{im li~nim iskustvom! Ono {to ostaje nije ~udo kao izlije ~ewe, budu}i da smrt za vrlo kratko vrijeme po ni{tava svaku blagotvornu posqedicu izlije~e wa, nego je to javqawe Bo`ije. Tragi~no nije to da iz ovoga svijeta odemo bez ~uda, nego da odemo bez znaka, bez iskustva Boga u sebi. Ovaj `ivot nam je dat kao proba, ali i kao {an sa: {ansa da od sada `ivimo Boga. Carstvo Bo`i je po~iwe od sada, a ne kada sklopimo o~i svoje – tada se ono nastavqa. „Znak“, dakle, i „~udo“ su ti povodi za potvr|ivawe prisustva Bo`ijeg u ovome svijetu. Daj Bo`e da u jednom trenutku ulo`imo u Car stvo Bo`ije i uvidimo da su kamate Wegove ve oma visoke. Toliko visoke da u Carstvu Bo`ijem nema vremena, nema straha, nema obustava, komplek sa, nesigurnosti, krivice – ni~ega od svega ovoga {to nas u ovome `ivotu zaokupqa. To je blagoslov slobode Bo`ije. Wu ovdje na zemqi treba da o`i vimo u sebi: sve dok svako od nas bude mogao da od vremenog postane vje~an, od jednodimenzionalno qudskog duhovan.
95
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?104
Prije svega, `elio bih da izrazim svoju iskre nu i duboku zahvalnost g|i Kozmidi, koja je sa to likom blagorodno{}u na sebe preuzela inicija tivu da me pozove na ovaj susret koji ima za ciq psiho-socijalnu podr{ku djeci oboqeloj od raka i wihovim porodicama. Me|utim, uporedo bih `elio i da izrazim svo ju jasnu zbuwenost {to sam se slo`io sa tim da govorim o ne~emu toliko istinskom, toliko qud skom, toliko zahtjevnom, o ~emu se po samoj pri rodi wegovoj ne mo`e govoriti, {to se usnama ne mo`e izraziti, {to u rije~i ne mo`e stati, {to se pred publikom ne mo`e objaviti, i {to se tim prije ne mo`e odrediti kao odgovor nekoga ko to bo`e zna, na pitawe nekih drugih koji zasigurno prolaze kroz bol. Mo`da je ovo iznad svega pita we o kojem se ne mo`e i ne treba besjediti. Isuvi {e je duboko da bi izi{lo na povr{inu osvje{}i Besjeda na „Tre}em seminaru psiho-socijalne podr{ke djeci oboqeloj od raka i wihovim porodicama“, Onkolo{ko odjeqewe Dje~ije bolnice „Aglaija Kirijaku“, 8-9. novembar 2002. 104
96
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?
vawa. Isuvi{e bolno da bi moglo stati u hori zonte na{e izdr`qivosti. Isuvi{e li~no da bi bilo izra`eno u predjelima javnog govora. Mo` da ovo pitawe boli vi{e no uzrok koji ga izaziva. Jer svi znamo da odgovor na wega nije lak. A ono je toliko uporno i istinito. Za{to meni, Bo`e moj? To pitawe zvoni u u{i ma na{im i odzvawa duboko u srcima na{im. To je pitawe svakog roditeqa ~ije dijete pati ili svakog ~ovjeka koji je pogo|en neizqe~ivom bole {}u. Kako je to pitawe mogu}e preobraziti u be sjedu, savjet, mi{qewe ili odgovor? Ono neprestano biva postavqano i na wega se daje odgovor samo suzama, a ne rije~ima; osje}awi ma, a ne mislima; }utawem, a ne stavovima; saosje }awem, a ne odgovorima. Mo`da bi trebalo da sam ja slu{alac, a svi vi – roditeqi, djeca, bolni~a ri, qekari – besjednici. Kako to da izvedemo? O~i ~esto govore rje~itije od usana, uzdah ja~e od mi sli, bolna nedoumica u ve}oj mjeri izra`ava isti nu no bilo koji odgovor. Zbog toga i osje}am stid da ja besjedim vama. Me|utim, sa velikom rado{}u sam prihvatio cijenu tog javnog posti|ewa kao priliku da zajed ni~arim sa vama. Nisam do{ao ovdje da bih vam govorio kao nekim „drugim“ kojima bi trebalo re}i lijepu rije~. Jer drugi na kraju nisu „dru gi“, nego naj~istiji i najpotrebniji dio nas sa mih, budu}i da na{ susret sa wima unutar nas po 97
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
ni{tava na{e ja. Pomislio sam, dakle, da do|em i ustupim usne svoje potrebi du{a va{ih da iz raze svoj nijemi bol i iska`u svoje uporne nedo umice. ^im mi je dala temu, g-|a Kozmidi mi je pred lo`ila i da posjetimo prostorije u kojima su bi la djeca. Odbio sam. Pogledom sam pre{ao preko zidova wene originalne kancelarije koji su bi li puni likova, bolnih i nade punih, rawenih i na borbu spremnih lica. Neka od wih su jo{ sa nama da bi umno`avala radost na{u, a druga su oti{la, da bi izazivala potrebu za susretom sa wima u naru~ju Bo`ijem. U toj kancelariji bilo je mawe kwiga no li kova. Mno{tva nau~nih znawa mawe od izobiqa istine `ivota. Nedoumice i nepoznato bilo je mno go blije|e od sjaja neobi~ne qubavi koja je ispu wavala taj prostor. Izi{li smo iz wene kancelarije, i ja sam po mislio da izlazimo iz istine da bismo u{li u la` ovoga `ivota, ali sve to sa jednim neiskaza nim olak{awem. Sapleo sam se, me|utim, o jo{ ve }u isitnu. U salonu, za jednim stoli}em, troje dje ce, bez kose, blijedih lica, sa prika~enim intra venoznim prikqu~cima za davawe hemoterapije igralo je neke stone zabavne igre. Pored wih je stajao jednak broj mladih majki i jedan deda. O~i odraslih se u trenu upravi{e ka meni. Djeca su bezbri`no nastavila sa svojom zabavom. A ja se u 98
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?
nedoumici nisam usu|ivao da odraslima uputim la`ni osmijeh „dobroga popa“, koji je do{ao da u~ini dobro djelo. Nikada do tada me pogled ro diteqa i bezbri`nost djece nije tako duboko dir nula u srce. Ta slika se automatski preobrazila u pitawe koje sve do ovoga trena odzvawa u mojim u{ima. Te o~i bile su `edne jednog gutqaja odgo vora na najlakonskiju, ali i duboku nedoumicu koja se oblikuje u srcu svakog normalnog ~ovjeka: Za{to meni, Bo`e moj? Bolne o~i svoju `e| na kraju mogu da utole je dino suzama svojim, a ne mojim rije~ima, pomi slio sam. Pozdravio sam ih i sa sobom ponio pi tawe zajedno sa sje}awem na izraz wihovih lica. Za{to? Za{to bol? Za{to nepravda? Za{to djeca? Za {to tako preuraweno? Za{to na taj na~in? Za{to da iza neopisive radosti wihovog nevinog pri sustva dolazi neizdr`iv bol? Za{to? I ako je to zbog nekog nama nepoznatog na{eg dobra, za{to da to na{e dobro bude toliko gorko? Za{to meni? Koje sam zlo po~inio? Gdje da u sebi tra`im meni nepoznat razlog? I ako sam ja kriv, zar ne 99
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
mogu da u~inim ne{to da preokrenem redoslijed stvari? I {ta je razlog da ovo nevino stvorewe pati zarad mene? Izgleda mi da mi je najmawe mo gu}e da to izdr`im. U opasnosti sam da izgubim i ovo malo slaba{ne vjere koju imam. Na kraju, kakva je korist od svega ovoga? Za{to meni, Bo`e moj? Zar i ja nisam dijete Tvoje? Zar Ti nisi Bog qubavi? U kakvoj vezi mogu biti qubav Tvoja i stra dawe moje? Kako da me privu~e bi~evawe Tvoje? Ka ko je dobrota Tvoja povezana sa neobja{wivom lo gikom bola, sa tugom, sa mogu}no{}u sablazni? Mlad par! Tek {to su se upoznali. Wihova vi zija je da `ive qubav svoju. [to ja~e je mogu}e! [to bogatije! [to dubqe! To je `ivot! To nema samo sladost i qepotu, to ima i snagu. Ne mo`e da izdr`i samo, ne ograni~ava se na samodovoq nost. To ra|a, umno`ava se, daje `ivot. U nesvjestici qubavi svoje uzimaju jedno dru go. Prvo vrijeme prolazi tako lijepo. Gledaju se u o~i i potvr|uju svoju uvjerenost da }e sve biti dobro. Nijedan obla~ak ne}e zasjeniti sun~anost wihovih snova. Sada o~ekuju dijete. Na to je skoncentrisan smi sao wihovog zajedni~kog `ivota. Ono odre|uje sno 100
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?
ve wihove. Ono u sebi sabira nade wihove. @ena je trudna. Osmijeh wihov po {irini svojoj preva zilazi zagrqaj wihov. Po prvi put u qubav wi hovu ulazi neko drugi ko, iako ga ne vide, umno `ava i u~vr{}uje tu qubav. Izmjene na `enskom tijelu potvr|uju tragove jednog novog `ivota ko ji se ra|a iz qubavi, ali koji i sam ra|a qubav. Mali, nevidqivi embrion, koji prepoznaju iako ga ne vide, sam daje `ivot roditeqima svojim. Oni zaista otkrivaju da se ne samo jo{ vi{e vole, ne go i da se vole na druga~iji na~in. Kvalitet wiho ve veze raste. @ena je ve} majka. Samo jo{ ~eka da u zagrqaj svoj uzme dijete svoje. Dolazi dan poro|aja. Za pri rodnim bolom nastupa radost jednog novog `ivo ta, qepota jednog novog prisustva u domu, iznena |ewe jedne neponovqive li~nosti. Sa djetetom pro laze kroz radosti, bdewa, strepwu, brigu, zagrqa je, poqupce, igru, snove. Dijete raste. Po~iwe da se kre}e, da se smje{ka, da pri~a, da hoda, da pra vi prve nesta{luke, mo`da da ide u {kolu. Veza se utvr|uje. Strahovi dolaze jedan za dru gim. Slu{amo kako je neko drugo dijete pogodila te{ka bolest. Osmijeh nam se ledi na usnama. Ali, na kratko. Duboki strahovi, u dnu srca, ocrtavaju atmosferu u du{i i odre|uju identitet na{eg unu tra{weg nastrojewa. Ne, nemogu}e! Nama se to ne }e dogoditi. Postoji neki razlog {to je bolest uda rila na neku drugu ku}u. Mogu}nost da ona posje 101
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
ti i na{ dom veoma je mala, skoro da ni ne postoji. Sa tra~kom vjere koju imamo, tajno se krstimo. Ako ima Boga, pogleda}e na nas, za{titi}e nas, pogotovu sada kad smo, makar i pisholo{ki, sti gli da Ga prizovemo u pomo}. S druge strane, Bog je qubav. Ako se ne sa`ali na nas, sa`ali}e se na na{e jadno djete{ce. Ono je toliko nevino. Me|utim, na{e dijete hvata nesvjestica dok se igra, ili jednog jutra dobije visoku tempera turu koja traje danima i ne pada, ili ga ne{to upo rno i neobja{wivo boli. Pla{imo se. Ali smo si gurni kako }e nalazi pokazati da je u pitawu ne ka virusna infekcija, ili u najgorem slu~aju, ne ka dje~ija bolest koja je nekada u pro{losti mu ~ila qude, ali se u na{e vrijeme uspje{no lije~i. Pro{lo je vi{e dana. Vedrinu na{e radosti presijecaju uzastopni gromovi qekarskih dija gnoza. Rak je. Dijagnoza podsje}a na ukusan mor ski plod, koji sada pak jednom svojom {tipaqkom ste`e mozak na{ dok drugom probada srca na{a. Ono {to obi~no sa pohlepno{}u gutamo sada izje da bi}e na{e. Ne `elimo ni da mislimo o tome, niti to mo`emo da shvatimo. Prije nekolicine dana smo se ~vrsto grlili {to nam je Bog darovao jednog Svog an|elka. Danas zagrqaj na{ kao neki sud skupqa suze na{e. Mo`da }e prevremeno uze ti sad ve} na{eg an|elka. Nakon oluje qekarskih ispitivawa dolazi bub wawe pitawa bez odgovora. Za{to, Bo`e moj, to 102
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?
liki bol? Za {ta je ovo nevino stvorewce krivo? Za{to moje dijete, koje mi izgleda kao najboqe, a ne neko drugo, nepoznato i daleko dijete? Za{to da wega boli, da se ono mu~i, pati u }utawu i bez roptawa, da ni ne znaju}i o ~emu se radi podnosi nevoqu? Za{to da bude u opasnosti da pre vremena ostavi igra~ke svoje, snove na{e, svoju budu}nost, bra}u i sestre svoje, nas, roditeqe wegove, ovaj svi jet? Za{to da se sve ovo de{ava i nijedna logika ne mo`e da nam se na|e u nevoqi, nijedno obja{we we da nas utje{i, nijedna rije~ da nam da potporu, nijedan bog da nas se ne dotakne? Bje`imo od svega ovoga i uto~i{te tra`imo u logici nekoga ~uda. Otkud zna{? Hristos je va skrsao Jairovu k}i ili sina Nainske udovice. Iz lije~io je Hananejkinu k}i i kapetanovog slugu. Bog osobito voli djecu i neprestano nas upu}uje na to da se u~imo od nevinosti wihove. Wegova qubav je neiscrpna. Toliko se ~uda dogodilo ne gdje daleko od nas i u pro{losti, za{to da se jed no ne dogodi i u na{e vrijeme, na na{em djetetu? Kakav je to Bog? Zar ne mo`e da u~ini jedno ~udo? Me|utim, poku{aj da na|emo utjehu samo pro du`uje muku na{u. ^uda su ~uda zbog toga {to i nisu toliko ~esta. I ako opet nama u~ini ~udo, zar to nije nepravda? Za{to da nekolicina `ivi Wegovo blagotvorno prisustvo, a da drugi budu uskra}eni za to? Za{to da ga nekolicina slavi, a da ostali, mnogi, budu nevjerovatno uni`eni i 103
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
da Ga umoqavaju? I ako opet mo`e da u~ini ~udo, za{to ne izlije~i sve, ili, jo{ vi{e, za{to ne uni{ti bolesti, da ovu nekolicinu svojih godi na pro`ivqavamo u miru i radosti? Mo`da Bog na kraju postoji zbog toga da bi se mi mu~ili ili mo`da ni ne postoji i mi se prosto mu~imo? Neki nam prilaze i govore nam da nas Bog vo li i zbog toga dopu{ta da se mu~imo. Za{to ne vo li wih, one koji nas tje{e i na bol na{ odgovara ju savjetima i rije~ima, nego voli samo nas? Za {to da se wihova djeca bezbri`no igraju i smiju, a da na{e dijete blijeda lica `ivi izme|u li jekova? Za{to da se wihova djeca razonode {ala ma i dje~ijim nesta{lucima, a da se na{e zava rava na{im sitnim la`ima i blesavim nadama da }e tobo`e ozdraviti i ponovo i}i u {kolu? Za {to da oni mogu da grade snove i vizije za svoju djecu, a da mi drhtimo pred pomi{qu na budu} nost i perspektivu te budu}nosti? I ako pretpostavimo da Bog nije odlu~io to da se djeca razboqevaju, kako On podnosi i kako se u Wegovu qubav i bo`anstvenost Wegovu ukla pa to da se odrasli mu~e? Ali, za{to je i `ivot toliko tragi~an? Za{to da se boji{ da zavoli{? Da oklijeva{ u tome da da{ sebe? Da razmi{qa{ o tome da se ve`e{ za nekoga? [to je qubav ja~a, tim rastanak vi{e bo li. [to su osje}awa dubqa, tim bol vi{e rawava. Zaista, za{to? 104
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?
S vremena na vrijeme izgleda da su ova „za{to“ kriva za to {to patimo. Neki nam savjetuju da ne pitamo: kod Boga „za{to“ nije dozovqeno. Mo`da je taj na{ grijeh kriv za mu~ewe na{eg djeteta. Me|utim, ova „za{to„, kada se smireno i sa mir nim bolom postavqaju, sa~iwavaju ne samo sliku na {eg najistinskijeg ja, nego i izra`avaju najistin skiju egzistencijalnu nedoumicu ovoga svijeta. „Blagoslov“ bola Blagoslovena „za{to“! Osvetio ih je sam Hri stos, na krstu: „Bo`e moj, Bo`e moj, za{to si me ostavio?“. Bo`e moj, za{to si mi to u~inio? [ta sam ti uradio? Zar nisam Sin Tvoj? Upravo isto pitawe kao i moje. I ono je ostalo bez odgovora. Izgledalo je da je ostalo bez odgovora. Doga|aji su, me|utim, projavili odgovor. Mno{tvo takvih „za{to“ izi{lo je i iz usta mnogonapa}enog Jova, ili iz pera rawenog Davi da, dvojice qudi kod kojih su tragi~ne smrti dje ce wihove zape~atile prolazak wihov kroz isto riju i koji se ~esto pojavqaju kao jedinstveni uzo ri voqe, hrabrosti i strpqivosti. Ovo pitawe upu}ujemo Bogu, sebi samima, po navqamo ga qudima za koje osje}amo da nas osobi to vole. Izgovaramo ga uglavnom da bismo izra zili svoju unutra{wost, ali ga izgovaramo i o~e 105
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
kuju}i milovawe odgovora. Ali, ko mo`e da nam da neki odgovor? ^ak i da zna odgovor, ko mo`e da nam ga ka`e? Sveti Vasilije Veliki govori ocu koji je bio u `alosti da bol ~ovjeka ~ini toliko osjetqivim da on li~i na oko koje ne trpi ~ak ni dodir per ca. I najwe`niji pokret uve}ava bol onoga ko je bolan. I najobazrivije pore|ewe je neizdr`ivo. Rije~ koja biva iznesena kao logi~an argument ne podno{qivo smeta. Samo suza, zajedni~arewe u ne doumici, }utawe, unutra{wa molitva mogli bi da ubla`e bol, da osvijetle tamu ili da rode neku malu nadu. Bol ra|a istinu, saosje}awe, zajedni~arewe Bol ne razbu|uje samo nas, nego i kod na{ih bli`wih izaziva qubav. Poku{aju da sebe stave u na{ polo`aj. Trude se da u vremenu svoje bezbjed nosti sa nama podijele za wih najnepo`eqnija na {a osje}awa. I to i ~ine. Bol kod nas ra|a strp qewe, ali istovremeno ra|a i vezu qubavi sa bra }om na{om. Bol ra|a istinu. Saosje}awe drugih usa|uje istinu u srca na{a. Tamo se neprimjetno skriva odgovor. Tako se u srcu ra|a utjeha, ~ija su sladost i bla gotvornost kao iskustva mnogo ja~a od te`ine bola.
106
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?
Odgovor se ra|a u nama Dva roditeqa, ka`u nau~nici, mogu da imaju bezbroj razli~ite djece. Koliko je na{ fizi~ki izgled razli~it, jo{ toliko i vi{e od toga se ra zlikuju izrazi na{eg unutra{weg svijeta. Tako |e i odgovori na ova velika pitawa. Ako nam ne ko tre}i da jedan tobo`e „ta~an“ svoj odgovor, uni {ti}e raznovrsnost i li~ni karakter na{ih od govora – svetih odgovora koje Bog ~uva za svakoga od nas. Tobo`wa mudrost bilo kog mudraca skr ha}e istinu i slobodu Boga u nama. Velika gre{ka je da odgovor o~ekujemo svana, od drugih. Ko je mudar? Ko prosvijetqen? Ko je fi losof? Ko je obezbije|en ispravno{}u argumena ta u stilu: sve{tenik zna odgovor na na{a toliko li~na „za{to“? Tragove odgovora mo`emo prona }i samo u nama. Ne u tobo`e sli~nim slu~ajevima, niti u dubokoumnim kwigama, niti u receptima utjehe i mudrosti. Odgovor nije negdje, odgovor ne zna neko. Odgovor se ra|a u nama. Na{ odgovor je dar Bo`iji. Bol nas izvodi iz granica qudskog Na kraju odgovori na ova „za{to“ nisu ono {to na{a siroma{tina i nemo}nost o~ekuju. Ona u sfe rama te logike obi~no ostaju bez odgovora. Zbog 107
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
toga ni Hristos o smrti nije rekao mnogo toga. Je dnostavno ju je sam izabrao. I pretrpio bol kakav niko drugi nije pretrpio. I kada je vaskrsao, iz usta Wegovih je izi{lo vi{e duha, a mawe rije ~i. Nije govorio ni{ta o `ivotu i smrti – samo je prorokovao stradawe Petrovo. Na bol se ne odgo vara argumentima. Niti se sa nepravdom i smr}u mo`emo nositi koriste}i se logikom. Ti proble mi se rje{avaju samo nadahnu}em i duhom koji sa mo Bog daje. Rje{avaju se Svetim Duhom. Preva zilaze se skru{enim prihvatawem voqe Bo`ije, koja je toliko istinita, ali ~esto i nerazumqiva. Stradawe je na svom putu pra}eno bubwawem pitawa bez odgovora. I mi, uhvativ{i se za „mo `da“, za „za{to“, za „ako“, odr`avamo nade svoje i izdr`avamo pre`ivqavawe u ovome svijetu, o~e kuju}i ne{to sigurno ili ne{to postojano. Me |utim, to se obi~no ne nalazi u rje{ewima koja mi predla`emo, nego je skoncentrisano u neo~e kivanoj, nadlogi~noj bo`anskoj utjesi. Svaki po ku{aj zamjewivawa te utjehe qudskim surogati ma nanosi nepravdu nama samima. Svako ograni ~avawe na tijesnu om~u racionalisti~kih odgo vora ~ini nas jo{ ve}im robovima drame na{e. U dijalogu sa bolom, nepravdom i smr}u prinu|eni smo da izlazimo iz granica qudskog. To je ne sa mo izlaz iz stradawa, nego je i blagotvorno.
108
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?
Jedinstvena prilika Pitawe na kraju mo`emo postaviti, ali na od govor treba da ~ekamo. Ili Bog ne postoji, ili do pu{ta stradawe kako bi nam pru`io jednu jedin stvenu priliku. Da nije bilo Raspe}a, ne bi bilo ni Vaskrsewa. Hristos nije bio samo neki dobar u~iteq, ne samo Bog. Bog pru`a priliku. Na na ma je da je uvidimo i da je iskoristimo. A radost i sadr`aj te prilike mnogo su ve}i od napetosti i bola stradawa. Smrt, bol, nepravda predstavqaju tajnu koju bi lo koji odgovor pomjera sa mjesta. U tim slu~aje vima istinu nije mogu}e izraziti kao odgovor ili argument, nego se ona pru`a kao skru{enost i za jedni~ki bol. Put izme|u granica `ivota i smr ti, sabla`wavawa i slavoslovqewa, ~uda i ne pravde krivudav je i ima svojih skrivenih ku taka u kojima se obezbje|uje istina `ivota. Ako neko izmakne isku{ewu da poklekne, onda se su sre}e sa istinom ~iji su obrisi onakvi kakvim ih nikada nije mogao ni zamisliti. Bol, ako ne ko uspije da postigne to da ga prigrli, ra|a do ta da nepoznate tananosti i pred nas stavqa stvar nosti koje se na drugi na~in ne mogu vidjeti. Iza zov nije to da nam se dogode razne stvari i otkro vewa: ona postoje. Izazov je to da ~ovjek otvori o~i svoje da bi mogao da ih vidi. 109
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
Na`alost, neosporna istina je da velike stva ri ~esto sti~emo i spoznajemo samo kada gubimo ono {to mnogo `elimo. Bol i nepravda zasigurno ne mogu da poni{te qubav Bo`iju. Bog postoji. I On je `ivot i qu bav. Savr{ena qubav i puno}a `ivota. I najve}e ~udo Wegovog postojawa jeste Wegovo postojawe uporedo sa bolom, nepravdom i smr}u. Mo`da je i za svakog od nas najve}i li~ni iza zov to da postojimo zajedno sa na{im li~nim bo lom, sa nadonosnim ~vrstim zagrqajem sa ovim dub qim „za{to“, sa skru{enom unutra{wom pro`e to{}u o~ekivawem Boga u „nepravdama“ koje mi slimo da nam On nanosi. Prije nekoliko dana pri{la mi je jedna mla da djevojka ~ije kandilo `ivota izgleda da pola ko gasne. U wenom nepodno{qivom bolu razazna vao sam i nadu. U wenim suznim o~ima radost, sna gu i mudrost. – @elim da `ivim, rekla mi je. Ali, nisam do{la da biste mi to vi potvrdili. Do{la sam da mi pomognete da spremna odem sa ovoga svijeta. – Ja sam sve{tenik `ivota, a ne smrti, odgovo rih joj. Zbog toga i `elim da `ivi{. Ali, dozvoli mi da te ne{to pitam: da li u svom stradawu neka da postavqa{ pitawe – „Za{to meni, Bo`e moj?“. – Ne razumijem vas, o~e, re~e mi. Ja postavqam pitawe: „Za{to da ne meni, Bo`e moj?“. I ne ~e kam smrt svoju, nego o~ekujem prosvjetqewe svoje! 110
ZA[TO MENI, BO@E MOJ?
111
Mitropolit Nikolaj Haxinikolau
112
