KIKA
Mojim prijateljima Charlieju Mangelu i Bobu LaRueu 1
KIKA
Najneobiĉniji lov na vukove onaj je u kojem se korist...
182 downloads
3475 Views
2MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
KIKA
Mojim prijateljima Charlieju Mangelu i Bobu LaRueu 1
KIKA
Najneobiĉniji lov na vukove onaj je u kojem se koriste orlovi. U Europi se na takav lov nalazi rijetko; njegova je domovina Kirgistan u juţno-centralnoj Rusiji. Posebno odgajane ptice - iz reda zlatnih orlova zvane berkut - uzgajaju nomadska plemena. Te ptice, teške samo pet-šest kilograma, zariju svoje kandţe na leĊa vuka i toliko snaţno udare kljunom vukovu njušku da se on gotovo paralizira od bola. Ĉesto orao zarije kandţe jedne noge u vukova leĊa, a kada se vuk okrene kako bi se zubima obranio, drugim mu kandţama primi njušku i tako ga uguši ili ga ĉvrsto drţi dok ne stigne lovac. Te su ptice neobiĉno jake, što se ne bi reklo na prvi pogled, ali svaka njena noga ima snagu jedne tone, a udarcem krila, većim od pola metra, moţe ĉovjeku slomiti ruku ... U Rusiji, kirgistanska plemena još uvijek love vukove na tradicionalan naĉin, jašući, uz pomoć orlova i pasa. Barry Holstun Lopez: ,,0 vukovima i ljudima"
2
KIKA
I. BIJEG 1 28. travanj 1945., 3:30 Pukovnik Gunter Brumm s mukom se uvlaĉio u tijesnu kabinu malene letjelice. Bio je visok ĉovjek, krupan i mišićav, i upravo je zbog svoje graĊe postao prvoklasni kadet vojne škole prije više godina. Njegova lijepa, plava kosa, nekad gusta i bujna, a sada prljava, poĉela se prorjeĊivati prebrzo i prerano za njegovih trideset i pet godina. Šake su mu bile ogromne, s dugim, debelim prstima, koje je u šali jedan njegov sudrug nazvao drškama za metlu. Većina njegove visine ĉinio je torzo jer su mu noge bile kratke, tako da je za noge u kabini bilo i previše mjesta dok mu je ostatak tijela bio stiješnjen ne ostavljajući mu dovoljno mjesta za pomicanje. Napokon se smjestivši na tvrdo sjedište, Brumm poĉne nogama paţljivo opipavati pedale za upravljanje letjelicom. Kada ih je napokon osjetio, pitao se hoće li moći upravljati obzirom da je na nogama imao ĉizme debelih Ċonova. Jedrilicom je upravljao svega par puta do tada, i nikada ovako malenom. Bit će to izazov za njega, i već ga je sama pomisao na to uzbuĊivala. Zadovoljan što se uspio smjestiti u sjedište, ugurao je torbu s vojnom opremom i ruksak na pod ispred sebe. Provjerio je da li je spona njegova padobrana priĉvršćena s opremom. Njegov automatski pištolj, uobiĉajeni model standardnog naoruţanja njemaĉkih trupa, nalazio se u posebnoj navlaci od divokozine koţe vezanoj preko ramena zajedno s još šest dodatnih spremnika municije.
3
KIKA
Pregledavajući kontrolnu ploĉu, Brumm je ustanovio kako njegova oprema ometa palicu za upravljanje i ne dozvoljava da se povuĉe do kraja. Kao ţivotinja koja ureĊuje svoj brlog, Brumm je paţljivo premještao stvari sve dok ih nije doveo u red. Odavno je pukovnik nauĉio kako su sitnice vaţne za opstanak; postao je struĉnjak za planiranje, provjeravanje i ponovno provjeravanje svakog elementa koje se odnosi na zadatak koji izvršava. Konaĉno se smjestivši, duboko uzdahne i nasloni glavu na paket s padobranom. Ako ovaj zadatak ne uspije, mrtav sam, reĉe u sebi. Profesionalnom vojniku ĉinjenice su ĉinjenice. Nije se bojao smrti; razmišljanje o njoj nije ga plašilo. Jednostavno, bio je to naĉin da njegova podsvijest prihvati situaciju, a mozak hitro reagira kad je to potrebno. Kao specijalni komandos, Brumm je bio jedan od nekolicine preţivjelih iz elitne jedinice koja je nareĊenja dobivala izravno od Hitlera. MeĊu njegovim se preporukama nalazilo i Hitlerovo pismo koje mu je omogućavalo da zapovijeda svim Nijemcima, bilo civilima bilo vojskom. Ta dozvola omogućavala mu je da pribavi sve što mu je potrebno i u trenutku kada mu je potrebno, mimo uobiĉajenih administrativnih propisa. Kao pripadnik jedinice specijalnih komandosa Brumm je izvršio bezbroj opasnih zadataka. Ne samo svojom izvanrednom fiziĉkom graĊom već i psihološkim osobinama zadivio je Fiihrera, koji je osobno davao konaĉno odobrenje za stupanje u specijalne jedinice. Brummovo tijelo bilo je prekriveno brojim oţiljcima, koji su svjedoĉili ne samo o okrutnosti njegovog zanimanja već i o njegovoj izdrţljivosti. Tijekom godina ranjavan je bezbroj puta u Francuskoj, Ĉehoslovaĉkoj, Rusiji i u mnogim drugim zemljama, tako da je već izgubio raĉuna o tome. Sin pruskog vojnika i unuk lijeĉnika, odrastao je pored smrti i leševa. Nijedan naĉin umiranja nije ga zabrinjavao, ĉovjek ili diše ili ne diše. Upravo njegova prisnost sa smrću utjecala je da postane odliĉan vojnik. Brumm pogleda na sat. Ako avion-tegljaĉ stigne na vrijeme, letjelica bi trebala biti u zraku za sedam minuta. Nadao se kako preostali dio uzletišta neće biti razrušen za tih nekoliko minuta. Rusi su svuda naokolo. Potisnuli su njemaĉku vojsku s rijeke Odre u veljaĉi, zatim su uzeli predah dug gotovo dva mjeseca za odmor i obnovu zaliha uoĉi konaĉnog juriša na Berlin. Napali su punom snagom šesnaestog travnja, i tri 4
KIKA
dana poslije su premjestili linije fronta za dvadeset i pet kilometara zapadno od rijeke Odre, ostavljajući Brummovu ĉetu odsjeĉenu iza neprijateljskih trupa. Sada su se Rusi vraćali istim putem kako bi uništili i posljednje pokušaje otpora. Iako su podaci o bitkama i pouzdani izvještaji tajne sluţbe bili oskudni, svakom iskusnom vojniku bilo je jasno koja je namjera Rusa, razrušiti Berlin do temelja. Tenkovi će se koristiti kao predvodnica koja probija njemaĉke redove, sovjetska pješadija kretala je u izravan napad na Nijemce. Odvija se strašan topniĉki sukob i stotine svjetlećih metaka šišteći je preletjelo u velikim lukovima dok su se dvije strane trudile uništiti jedna drugu. Nitko više nije nišanio; jednostavno su punili oruţje i ispaljivali metke što su brţe mogli. Na kraju jedna strana više neće biti u stanju uzvratiti pucnjavom. Brumm nije bio iznenaĊen što su ostaci njemaĉke jedinice zarobljeni u klopku; izgubili su volju za borbom. Sve što se dogodilo kod Staljingrada, jasno mu je govorilo da je kraj samo pitanje vremena. Bio je ondje, spušten padobranom u snijeg kako bi smaknuo jednog vaţnog ruskog generala, što je i uĉinio. Izvukao se i pri tome nije izgubio nijednog ĉovjeka. Hitler je smatrao da će smrt ovog generala promijeniti tok dogaĊaja, ali to se nije dogodilo; Rusi su nastavili gurati Nijemce natrag kroz tisuće kilometara osvojenog teritorija i pri tome plaćali strašan danak i svojom i neprijateljskom krvlju. Fuhrer je ĉesto isticao kako su Slaveni niţa rasa. Sad je bilo oĉigledno kako je ruska pješadija teţak protivnik upravo zahvaljujući svojoj primitivnoj prirodi. Poput divljaka, zapljuskivani su u krvi i klanju. ViĊao ih je kako puze naprijed na truplu bez nogu ne prestajući pucati. Jednom je vidio kako se Rus zalijeva benzinom, pali i zalijeće u redove njemaĉkih vojnika. Brumm se divio takvoj okrutnosti. Posao vojnika je jednostavan. Uhvati neprijatelja, a zatim ga ubij. Poslije Staljingrada, Rusi su ozbiljno shvatili taj zadatak i ţrtvovali su milijune kako bi ga izvršili. Bilo je jasno da će tako raditi sve dok ne unište Njemaĉku. Kada to uspiju uzeti će sve što mogu nositi sa sobom i vratiti se u domovinu. Kraj Trećeg Reicha neće biti nimalo lijep; biti će to završni udarac koji će sve izbrisati. Dok je sjedio u letjelici ĉiji je platneni krov bio otvoren, Brumm kao da se izdvojio iz bitke koja bjesni od njega. Zaštićen samo drvenim okvirom i trupom od lakiranog platna, ali odvojen od vatrene linije. 5
KIKA
Prouĉavao je prizor osvijetljen treperavom umjetnom svjetlošću koju su stvarali poţari i eksplozije. Bilo je kao i u ostalim bitkama, samo razornije: krater do kratera; išĉupana stabla prekrivala su polje, zapaljena i prevrnuta vozila, napušteni dijelovi opreme razbacano su leţali naokolo; svuda su leţala tijela, većinom već smrznuta, no neka su još uvijek puzala traţeći pomoć. Povremeno bi ugledao vojnike koji su se i dalje pokušavali boriti, probijajući se kroz leševe, skupljajući oruţje i municiju. Njemaĉki vojnici, podsjetio se, i dalje rade sve što se od njih oĉekuje. Sve su ovo ĉinjenice rata. Njegov posao ovdje je završen; sada je trebalo obaviti jedan drugi zadatak i od njegova ishoda zavisi budućnost Trećeg Reicha. Ako je postojalo išta što bi ga moglo dirnuti onda je to bila spoznaja da su upravo njega odabrali za tu povijesnu ulogu. Ţeljno je išĉekivao da zapoĉne. 2 28. travanj 1945., 18:35 Bio je to breţuljkast, šumovit predio ispresijecan ogoljenim i blatnjavim poljima; zbog guste magle koja ga je obavila ĉinilo se da je mnogo kasnije. Berlin je bio opkoljen prije ĉetiri dana, i sada su se sovjetske trupe spremale krenuti prema gradu u konaĉni prodor. Ovdje, istoĉno od grada, okonĉani su teški okršaji, no petorica konjanika, koji su napredovali kroz prorijeĊenu šumu, mogli su ĉuti podmuklo puška-ranje u daljini. Došavši do ruba šume, konjanici se zaustave promatrajući prizor ispred sebe. Prema jugu, u magli se nadzirao beskrajan niz vojnika od dvadeset u redu. Polja ispred njih bila su ispunjena sa tisućama konja bez jahaĉa koji su tumarali pognutih glava, usporedno sa rutom ruske vojske. U blizini se ţdrijebila riĊa kobila; napreţući se i frktajući kako bi dala novi ţivot. Nekoliko krava bilo je raštrkano meĊu konjima traţeći hranu u blatu, dok su se vojnici, zveckajući opremom, spuštali niz put. Jedan od petorice jahaĉa napustio je skupinu i u galopu pojurio duţ šume prema trupi vojnika, no prije nego što je prešao stotinjak metara, zaĉu se oštar prasak i konj se sruši naglavce a jahaĉ preleti preko njega. 6
KIKA
Od ostalih trojica jahaĉa odmah sjašu s konja. Dvojica krenu prema šumi odakle je ispaljen pušĉani metak, a treći pognuto dotrĉa do druga, kotrljajući se posljednjih nekoliko metara. Zaustavi se pored njega, drţeći pištolj u ruci i gledajući prema šumi. Ĉovjek ĉijeg su konja pogodili sjedio je ispruţenih nogu vrteći glavom. "PogoĊen?" upita ga drug. U njegovom glasu nije bilo uzbuĊenja; odavno su se navikli na blizinu smrti; uvijek je bila uz njih i prihvatili su to kao ĉinjenicu. "Nisam pogoĊen, ali to je bila divna ţivotinja", reĉe ĉovjek, i baci pogled prema mrtvom konju. "Nije vaţno. Ovdje se spajamo s vojskom. Ostatak puta preći ćemo pješke." Još jedan pucanj ih je prekinuo i obojica poĉeše brzo puzati prema jednom oborenom stablu kako bi se zaklonili. Nekoliko sekundi kasnije jedna prilika iskoĉi iz šume i bezglavo potrĉa ispred njih po blatu. Obojica ustadoše, naciljaju i opališe istovremeno. Prilika se stro-pošta i oni potrĉaše prema njoj. Teško dišući, njihova dva prijatelja iziĊoše iz šume na mjestu gdje se prilika pojavila. "Je li izišao?" "Evo ga" reĉe jedan od dvojice kada stigoše do ubijenog i prevrne ga nogom. Kada su se njih ĉetvorica okupila priĊe im i peti ĉovjek, još uvijek jašući konja koji je frktao i uvrtao glavom obuzdan uzdama. Kada je stigao do njih nije ni pogledao leš. "Pravo dijete", reĉe jedan od onih koji su stajali. "Ali Nijemac", oštro odvrati konjanik; zatim lako podbode konja i krenu kroz more blata. Ostali se pogledaše, vrativši se do konja, po-kupiše opremu i krenuše pješice za tamnim obrisima prilike ispred njih koja se jedva nazirala u sutonu. 3 28. travnja 1945., 18:40 Plan za izvlaĉenje pukovnika Brumma bio je jednostavan koliko i opasan, vrh jedrilice povezan je dugim, elastiĉnim kabelom, kojeg je napravio specijalni istraţivaĉki tim za ispitivanje novog plastiĉnog polimera. 7
KIKA
Stotinjak metara ispred njega, kabel je bio savijen tako da tvori veliku petlja naslonjenu na dva stupa visoka oko šezdeset metara. Letjelica bez motora za prijevoz je po planu trebao letjeti nisko i iza sebe vući kuku za podizanje. Kuka će se zakvaĉiti za kabelsku petlju koja će se zategnuti i povući letjelicu uvis. Jednostavno i neposredno -plan koji njemu odgovara. Ljudi koji su osmislili ovaj sistem nazivali su ga "pogodak praćkom". Tijekom godina, u pokušaju da se ova metoda bijega usavrši poginulo je dvadesetak probnih pilota. Smišljen je kao naĉin da se Fuhrer prebaci iz Orlovog gnijezda u Obersalzbergu, i postupno je usavršen. Više od stotinu mjesta za podizanje jedrilica po cijeloj zemlji sagraĊeno je tijekom godina i na svakom tom mjestu nalazilo se skladište malih jedrilica. Iako je sada metoda funkcionirala dobro, zadrţala se izvjesna sumnja u uspjeh, jer se većina proba odvijala na planinskim vrhovima. Ovdje, u prorijeĊenoj šumi, postoji izvjesna mogućnost pogreške. MeĊutim, Brummova najveća briga bila je preţivljavanje posade transportne jedrilice. Oni se moraju probiti kroz tešku topovsku prepreku da bi došli do njega; rizik je velik za njega, ali za posadu je još veći. Naredio je njemaĉkom topništvu da prekine vatru na tri minute, kako bi im pomogao, i sada je prošla tek minuta tog prekida. Avion će morati stići na vrijeme i zakvaĉit kuku već u prvom pokušaju; sumnjao je da bi preţivio drugi pokušaj. Izvukao se iz pilotske kabine kako bi osluhnuo. Odjednom je njemaĉka naoruţanje obustavilo vatru; sovjetska se vatra malo utišala. U roku od trideset sekundi i Sovjeti su prestali pucati, oĉito su se njihovi zapovjednici pitali što znaĉi prestanak vatre s njemaĉke strane. Prvi puta poslije dugo vremena nad ovim je poljima zavladala tišina, i osim povremenog praska iz automatskog oruţja, pucnjava je prestala. Odjednom je ĉuo motor nadolazeće jedrilice. Avion je bio blizu. Nije ga mogao vidjeti, ali je mogao ocijeniti zvuk motora koji se nagnuo na krilo kako bi mu se mogao pribliţiti. Letjelo je nisko, nad samim vrhovima drveća. Nije uopće sumnjao da će pilot obaviti svoj posao. To je bio njegov naĉin da od svojih podreĊenih uvijek oĉekuje najvišu moguću granicu u 8
KIKA
savršenom obavljanju zadatka. One koji u tome ne bi uspjeli strogo je kaţnjavao, a one koji nisu mogli prebacivao je u druge rodove u kojima se od njih manje oĉekivalo i zahtijevalo. Zadovoljan što je stigla letjelica koju je naruĉio, Brumm se izvuĉe iz pilotske kabine, uperi pušku sa svjetlećim mecima prema noćnom nebu i povuĉe okidaĉ. Zeleni bljesak vine se uvis i eksplodira; vodopad smaragdnih iskra ispuni nebo. Otvori spremnik, izvuĉe ĉahuru i ubaci novi metak. Izvukavši se ponovo iz kabine, nanišani uz trup letjelice i opali prema poĉetku šume. Tamo se pod tankim slojem prašine nalazilo skriveno nekoliko kanti s benzinom. Svijetleći metak proleti kroz gomilu kanti i izazove jaku eksploziju; plamen osvijetli cijeli predio; jasno su se vidjela dva stupa koje je pridrţavala petlja od kabela. Gledajući u napadanu petlju i stupove iznenadio se što još uvijek na svojem mjestu i da nije ni skrovište s benzinom, niti petlja pogoĊeni neprijateljskom topniĉkom paljbom. Smatrao je to dobrim znakom. Zvuk letjelice je utihnuo; sada se nalazila iza njega. Brzo je ponovno provjerio opremu, stavi noge na pedale za upravljanje i rukom u rukavici uzme upravljaĉ. Prijevoz mu je brujao gotovo iznad glave, tako da je na trenutak pomislio kako će se spustiti na njega. Usprkos jakoj vatri ispred letjelice, vidljivost je bila ograniĉena s njegovog mjesta u pilotskoj kabini, pa nije mogao vidjeti da li je kuka provuĉena kroz petlju. Ali ju je zato mogao osjetiti. Prvo se zaĉuje lagano šuštanje, a zatim je letjelica kliznula prema naprijed, popraćena snaţnim praskom kada se petlja zate-gnula. Letjelica poskoĉi, a zatim se uzdigne. Drţao je pod kontrolom pedale za upravljanje, i u trenutku kada je povukao kormilo nazad, lagana letjelica se vinula u zrak. Dok je prolazio preko drveća plamen sa zemlje poleti prema njemu, ali nije obraćao paţnju na svjetleće metke; pokušao se usredotoĉiti na letjelicu. Brzo su se popeli, okrećući se postupno, ali sigurno prema jugozapadu. Uspjelo je! Ubrzo, bojno polje ostane iza njega a ispod se stvori mrakom obavijen kraj. Namjestio je letjelicu tako da se nalazi neposredno iza i ispod aviona-tegljaĉa, te dohvati radio. "Dobro obavljen posao", reĉe mirno. "Stabilan sam. Okreni u pravcu nula devet nula." Transporter se odmah okrene i pukovnik poĉne razgledavati teren ispod sebe kako bi pronašao navigacijske oznake. Posada 9
KIKA
letjelice ne zna njegovo odredište; oni samo trebaju slijediti njegova uputstva. U jednom trenutku, prema planu koji posada ne zna, on treba iskoĉiti. Brumm je bio zadovoljan. Rusi su trenutno iza njega, i ponovo je imao u rukama svoju sudbinu. Do sada se sve uspješno odvijalo i vjerovao je da će operacija, koja je tako briţljivo razraĊena, uspješno i završiti. Kada je šifrirana poruka stigla do njega, nalazio se u glavnom stoţeru zbora. Sadrţavala je samo jednu rijeĉ. "Vuk", glasno izgovori Brumm. 4 29. travanj 1945., 01:00 Petorica pripadnika Grupe za specijalne zadatke s mukom su kroĉili put kroz ruševine berlinskih predgraĊa sa istoka koristeći dijelove Treće udarne jedinice kao štit. Dok su se probijali preko osamdesetak kilometara od rijeke Odre, Vasilij Petrov paţljivo je štitio svoju malu jedinicu; nije imao nikakvu namjeru izgubiti nekoga od svojih paţljivo odabranih ljudi dok je sovjetska vojska napredovala prema nacistiĉkom glavnom gradu. Grupa je predstavljala preveliku dragocjenost i u nju je mnogo uloţeno da bi se sada ugrozila njeno stradanje prije nego što se iskoristi. Petrovu je predstavljalo zadovoljstvo koristiti ekonomske termine dok razmišlja; kapitalisti mogu biti pokvareni, ali su takoĊer efikasni, a on je efikasnost cijenio više od svih drugih osobina. Mali Rus je stalno svoju jedinicu drţao iza trupa regularne vojske kako bi sprijeĉio gubitak dragocjenog resursa prije vremena, i dozvoljavao je vojnicima da plate cijenu za napredovanje. Dok su on i njegovi ljudi išli tragom sovjetskih bojni, podsjećao je sebe da je njihov zadatak daleko vaţniji od osvajanja nekoliko kvadratnih kilometara nacistiĉkih ruševina. Sovjetske trupe, koje su štitile Grupu za specijalne zadatke, pojavile su se u 01:00 iz nekoliko krivudavo paralelnih ulica, te su stigle do otvorenog trga na kojem se nalazio zapušteni park s kipom na postolju i jeziĉastim cvijetom od glatkog kamena. S oĉiglednim zadovoljstvom Petrov udahne miris jorgovana u proljetnom zraku. Ali zastane kada je ruska pješadija poĉela ulaziti u park; nešto nije u redu. 10
KIKA
Ezdov, Sibirac, u trenu se stvorio pored svog voĊe. Naranĉasti odsjaj treperio je nad gradom, ali ta svjetlost nije bila dovoljna da obasja cijeli prostor. Davno prije veći dio Berlina ostao je bez struje, pa su jedino poţari iz okolice osvjetljavali grad, i ovdje je, za razliku od drugih dijelova grada, još uvijek gorjelo nekoliko poţara. Ezdov nije pogledao voĊu, već je ĉuĉnuo pored njega, zureći u tminu, klimajući glavom s jedne na drugu stranu da bi na taj naĉin nadoknadio ograniĉenost ljudskog vida noću zbog slijepe toĉke u oku. Tu je tehniku nauĉio kao lovac tijekom višemjeseĉnih noći arktiĉkih zima. "Opasnost", reĉe. To nije bilo pitanje; u borbi je njegov instinkt bio gotovo isti kao i Petrovljev, i kada bi njegov voĊa zastao, on bi smjesta osjetio isti val sumnje. Petrov prošapta: "Osjećaš li?" "Nema otpora", mirno reĉe Sibirac. "Veliki prostor, lako se moţe obraniti, prirodno usko grlo za svakog tko bi se našao na ulicama. Nijemci nas ne bi pustili do ovamo da ne ţele da tu stignemo." To je bio neoĉekivani razvoj dogaĊaja; iako amaterski, otpor koji su im do tada Nijemci pruţali bio je snaţan. Hitler je naredio borbu do smrti, i mnogi su ga graĊani slijepo slušali. Sada, na mjestu gdje je obrana laka, ĉak prirodna, nje nema. Nešto nije u redu. "Zasjeda?" upita Petrov. Ezdov se polako podiţe iz ĉuĉnja da provjeri kako napreduju vojnici ispred njih. Neki su se već pribliţavali drugom dijelu parka. "Ne", reĉe uvjerljivo. "Zasjeda bi nas sprijeĉila da stignemo ovako daleko. Ĉini se da su nas uvukli u smrtonosnu klopku s namjerom da nas pobiju." Petrov nije trebao drugu potvrdu; došao je do istog zakljuĉka. Podruĉje je bez sumnje bilo minirano i netko tko ih promatra s obliţnjeg krova dići će ih u zrak daljinskim upravljaĉem. "Pokret", naredi iznenada, lako odgurnuvši Sibirca. "Idioti", doda okrenuvši se vojnicima koji su nadirali u park i uzimajući predah od borbe, za odmor i da popuše po cigaretu. Petrov ugleda zapovjednika bojne okruţenog svojim vojnicima i s radiom pored sebe; sjedili su na niskom zidu od ţute cigle. 11
KIKA
Ĉim su se Petrov i Ezdov odvojili, ostala trojica poĊoše za njima. Nisu postavljali nikakva pitanja kada je njihov voĊa u akciji; takvo nešto moglo bi biti sudbonosno. Dok su njih petorica trĉali daljnjom stranom parka, nekoliko vojnika im dobaci: "Opustite se, nacistiĉki gadovi su kaput." Ne obraćajući paţnju na uzvike, nastavili su trĉati. Na posljetku su stigli do izlaza na ulicu koja je vodila prema sjeveru i skrenuše u nju. Kada su došli do prolaza, Ezdov se zaustavi, spusti se na koljena, nacilja prema trgu kako bi ih zaštitio s leĊa. Kada su svi sigurno prošli pored njega, pokuša ih pratiti ali prije nego što je ušao, jak odbljesak svjetla obasja cijeli park, a zatim je uslijedio udar koji ih baci na tlo; puzeći, zaslijepljeni, borili su se da doĊu do daha dok su se oko njih rušile zgrade. Gnedin, hrtoliki lijeĉnik i najnoviji ĉlan grupe, prvi se oporavio. Ne osvrćući se na drugove, uputi se prema Petrovu i naĊe voĊu Grupe za specijalne zadatke kako kleĉi nasred ulice prekriven slojem prašine i krvareći iz ušiju. Bailov, mišićavi mladi Ukrajinac s dugom riĊom kosom i kratko podrezanom bradom, sljedeći doĊe sebi. U glavi mu se vrtjelo, koraci su mu bili nesigurni, ali odskoĉi i ĉvrsto drţeći oruţje krene prema Gnedinu. "Je li dobro?" "Blagi potres mozga." odgovori lijeĉnik. "Ništa ozbiljno. Provjeri ostale." Ezdov je bio izloţen najjaĉem udaru eksplozije, jer je posljednji napustio trg; leĊa njegove platnene jakne bila su nagorena i bio je oša-mućen, ali već je bio na koljenima s oruţjem uperenim u pravac iz kojega su došli. Bailov ga potapša po ramenu. "Gdje je Rivitski?" "Bio je pored Petrova". Bailov ostavi Sibirca kako bi potraţio druga i naĊe ga poslije nekoliko trenutaka. Noge Rivitskog virile su iz gomile kamenja. Na prvi pogled Bailov pomisli na najgore, ali prigušeni glas ljutito promrmlja iz ruševine: "Skini ova govna s mene!" NareĊenje je bilo isprekidano dugim kašljanjem. Bailov je brzo uklanjao kamenje. Na njegovog druga srušio se zid, ali se, srećom, prvo urušila potporna greda pod takvim uglom da ga je zaštitila od zida koji je kasnije pao. Kada ga je na posljetku oslobodio, lice mu je bilo prekriveno 12
KIKA
prašinom sitnom kao kreda pa je izgledao kao debeli duh. Bailov se nervozno nasmije kada ugleda taj prizor, što isprovocira Rivitskog koji je i dalje leţao na leĊima, te ga pokuša udariti, ali promaši. "Druţe" opušteno će Bailov, "zar se tako postupa sa svojim spasiteljem?" Kada su se dovoljno oporavili, Petrov okupi ljude u jednom zaklonu. Još mu je tekla krv iz ušiju, ali je, kao i uvijek, bio na ĉelu. "Eksplozija izazvana daljinskim upravljaĉem", kaţe Ezdov vodi. Petrov nije ĉuo baš sve rijeĉi koje mu je Sibirac izgovorio, jer mu je još zvonilo u ušima, ali je razumio što se dogodilo; godinama je postavljao iste klopke neprijateljima, i znao je u što je vojska glupo uletjela. Bailov je sav na oprezu nervozno lupkao drškom svoje puške, gledajući naokolo. Gnedin je sjedio u tišini pokušavajući se sabrati. Jedno je vidjeti posljedice nasilja, a nešto sasvim drugo biti sudionik. Njemu je sve ovo još bilo novo, i ovaj ga je dogaĊaj potresao. Rivitski je još uvijek kašljao i pokušavao otresti prašinu sa svoje odjeće; usprkos tome što je nalikovao na krušku, pripadao je ljudima koji su briţljivo vodili raĉuna o svojoj odjeći. Debeli i spori Rivitski roĊenje i odgojen u Lenjingradu. Lako se umarao, kada je Grupa za specijalne zadatke bila na terenu; oneraspoloţio bi se i stalno nešto prigovarao. Petrova, meĊutim, nisu zamarale takve beznaĉajnosti; u Rivitskog je imao povjerenja, koliko je sebi dozvoljavao da vjeruje drugom ljudskom biću. Potpuno je nevaţno što proćelavi debeljko nije roĊen za duge ratne napore. Imao je ĉeliĉnu konstrukciju, nesalomljivu volju i sposobnost da golim rukama ubije ako se netko previše pribliţi. Još je vaţnija bila njegova pamet, sposobnost za organizaciju, logiĉko razmišljanje i pamćenje velikog broja pojedinosti. "Što ćemo sada, druţe?" upita kašljući. Petrov nije bio raspoloţen za objašnjenja. Njihov zadatak bio je što brţe stići do Ureda Reicha na drugoj obali rijeke Spree. Jedinica se nije smjela dovesti u opasnost u sukobima s odrpanom vojskom njemaĉkih graĊana koji se oĉajniĉki bore da obrane izgubljeno. Grupa za specijalne zadatke imala je znaĉajniji cilj mnogo znaĉajniji - ali je sada pješadija, koja je bila odreĊena za pratnju, uletjela u klopku. Petrov nije 13
KIKA
sumnjao što će naći u parku, ali je znao da mora pogledati, ako ni zbog ĉega drugoga onda zbog radija koji će im biti potreban kako bi se povezali s drugom vojnom jedinicom. Njih petorica su se oprezno kretala preko Platza i ušli su u park jedan po jedan: Petrov u sredini, Ezdov na ĉelu i Bailov na kraju. Kada su stigli do mjesta gdje su posljednji puta vidjeli zapovjednika bojne, našli su samo jednu ruku pored ruševina zida, ostatke odjeće i upropašteni radio, koji je Petrov šutnuo nogom, stisnutih usana. "Kad dobijemo novu pratnju, osigurat ćemo si svoj radio", objavi. "Ne moţemo si dopustiti više kašnjenja niti moţemo više vjerovati vojsci." Petrov povede ljude u pravcu iz kojega su došli, ne ţeleći ostati na otvorenome. Gnedin pomisli da postoji pogreška i da je rijeka koju traţe na zapadu, a da se oni kreću u suprotnome smjeru. Kao najnoviji ĉlan grupe još nije upoznao logiĉno razmišljanje Petrova i njegov nepogrešivi instinkt. "Iako nas geometrija uĉi da je najkraća udaljenost izmeĊu dvije toĉke uvijek ravna linija, to je rijetko kada toĉno u ratu. U praksi je teorija nešto sasvim drugo", strpljivo, ali odluĉno reĉe Petrov. Ezdov laktom gurne Bailova, i oboje se nasmijaše. Doktor će već nauĉiti, kao što su i oni nauĉili - inaĉe ... 5 29. travanj 1945., 04:00 Pukovnik se kretao kroz sumpornu izmaglicu koja se nadvila nad gradom. Provjerio je automatski pištolj u koţnoj navlaci. Prstima je prelazio preko koĉnice. Pištolj otkoĉen, reĉe u sebi. Veĉeras ne smije biti nikakve sluĉajnosti. Kako bi se umirio, dodirne dţepove jakne u kojima je ostavio rezervne spremnike. Skoĉio je padobranom u grad prethodne veĉeri, odmah poslije osam sati i kroz predgraĊe se probijao prema jugu. Nije mu bilo lako kretati se meĊu ruševinama, ali je ustanovio da moţe odrţati priliĉno ujednaĉen tempo ako trĉi. Svako malo je zastajao da razmisli i odluĉi kojim putem da krene. Jasno je vidio; ĉinilo se da se Berlin peĉe na vrelom naranĉastom plamenu. Ruska topovska paljba obrušila bi se na grad svakih pola sata i trajala bi petnaest minuta. U prekidima vatre izmeĊu napada ruski bombarderi ili pojedinaĉni lovci 14
KIKA
bacali bi bombe ili nasumice gaĊali leteći nisko iznad ruševina. Izgledalo je kao da u Berlinu gori sve što se moglo zapaliti, ali on je znao da to nije tako. Rat ovakvih razmjera je izvan ljudskih osjeta i shvaćanja. Iznad grada ĉovjek moţda misli da moţe sve zapaliti i svakog ubiti, ali kada se avion izgubi iz vida, vatre će se ugasiti, sunce će izaći i ljudi će ispuzati iz svojih skrovišta znajući da će preţivjeti novi dan. Takav je rat, i sada je poĉeo u Berlinu. Izgledalo je kao da je grad mrtav, ali Brumm je znao da je Berlin pun ţivota: Berlinci su neuništivi. Brumm je shvatio da se nalazi usred najduţeg i najţešćeg sukoba u vojnoj povijest, ali to ga nije plašilo. U borbi s Rusima i ranije je bio na gubitniĉkoj strani. On je profesionalac. Kao odrastao ĉovjek cijeli je ţivot proveo u sliĉnim situacijama: razlikovale su se samo po veliĉini. Ovaj je rat, to zna, izgubljen. Davno je izgubljen, a samim time i Treći Reich. Sve što stoji na putu Ivanima je nekoliko tisuća pubertetlija Hitlerove mladeţi i njihovi mahniti zapovjednici, nekoliko staraca i moţda šaĉica elitnih jedinica koje se trude da pokaţu koliko su jaki. Sva što je vidio potvrdilo je da Rusi mogu ući u grad i zauzeti ga. Ali znao je da neće: prvo će stajati izvan grada i napadati izdaleka pokušavajući uništiti stanovništvo. Takva je odluka donekle praktiĉna. Zašto uletjeti u neprijateljsko gnijezdo? Djelomiĉno iz osvete, kao odgovor za sve što su nacisti uĉinili prelazeći Rusiju. Rusi uvijek vraćaju sve što su dobili. Dok se oprezno kretao naprijed, Brumm uhvati sebe kako razmišlja. Ovo ... Akcija Veliki vuk. Ja sam izabran. Ja predstavljam budućnost. Rijeĉi su se neprekidno ponavljale u njegovim mislima primajući polako ritam jednoliĉnog crkvenog pjevanja. Broj otkucaja srca mu se poveća i ubrza mu se korak. Akcija. Tisuće Nijemaca nalazilo se oko njega, skrivenih u skrovištima, pretvorenih u oĉi koje iz mraka podruma ĉekaju svjetlost dana i izbavljanje. Samo je on ostao vani, jedini preostali njemaĉki napadaĉ. Prije zore trebao je prijeći udaljenost od nekoliko kilometara i, ako to bude moguće, prijeći rijeku Spree. Ispod rijeke nalazili su se tuneli podzemne ţeljeznice i u njima će se moći slobodno kretati, ĉak i kada ruske jedinice prodru u grad. Gospodin Goebbels se tog vrlo lijepo sjetio preko svog Ministarstva za propagandu. Struĉnjaci ministarstva su vješto napravili plan po kojem će nacisti, u sluĉaju ruske invazije, namamiti 15
KIKA
neprijatelje u tunele i poplaviti ih vodom iz rijeke Spree. Znao je da će Rusi takvo nešto naslutiti i zadrţati se iznad vode što je dulje moguće. Ivani imaju crnu dušu, ali zato ne vole tamu, reĉe u sebi. U svakom sluĉaju, ovo se Brumma ne tiĉe. Postoje mnogi putovi kojima bi se mogli koristiti, iznad i ispod rijeke, sve ih je prouĉio. Jednim od tih putova će se prebaciti preko rijeke. Ispred njega nije bilo više ruševina već se ukazala prostrana ulica Friedrichstrasse. Odredi svoj poloţaj gledajući prema jugu i pomoću ostataka crkvenog tornja. Shvati da nije daleko od rijeke, najviše kilometar. Krenut će prema jugozapadu, prema Schiffbauerdammu i tamo će se spustiti jednim od onih ulaza koje koriste ţeljezniĉki inspektori kada silaze u berlinsku podzemnu ţeljeznicu. Jednom kada siĊe, put će osvjetljavati novom jakom svjetiljkom koju nosi u prtljazi i tako će se moći kretati puno brţe. U ovom trenutku njegov zadatak je da stigne do rijeke i ispod nje bez stajanja. Što je bio bliţe centru grada ĉinilo mu se da se sve više ljudi kreće ulicama i osjećao je kako napetost u njemu raste. Na kraju sporedne ulice ĉuĉne i ogleda se kako bi se uvjerio da je put siguran. Nekoliko prevrnutih, iskrivljenih vozila uništenih vatrom leţalo je uokolo, kao da ih je tu bacio i ostavio neki ljutiti div. Ĉinilo se kao da na ulicama nema ljudi, iako su se grupe graĊana kretale prema sjeveru glavnom ulicom, dalje od centra grada. Izraĉunao je da ima oko sat i pol do svitanja. Nada se da će do tada već biti na drugoj strani rijeke. Kada se jednom naĊe na drugoj obali, neće imati potrebe da se zadrţava iznad zemlje. Do središta kancelara moći će se kretati krtiĉnjacima koje su izgradili birokrati. Bilo mu je potrebno manje od petnaest minuta kako bi stigao do brane i pronašao ulazni otvor, debelu, okruglu betonsku ploĉu s metalnim volanom kojim se otvara ulaz. Pokušao ga je okrenuti, ali bio je zaglavljen. Spusti prtljagu i pokuša još jednom, ali nije uspio iako je upotrijebio svu snagu. Znao je da otvor nije zakljuĉan; Nijemci nisu vandali i nema potrebe da se ovakvi ulazi zakljuĉavaju. Oĉito je proteklo dosta vremena otkako su posljednji puta podzemnu ţeljeznicu pregledavali; sada je vjerojatno hrĊa poĉela nagrizati volan koji se zaglavio, jer nije redovito podmazivan i odrţavan. Potrebna mu je poluga. 16
KIKA
Brzo se uputi betonskom stazom prema bombardiranoj zgradi. Išao je od stana do stana; potrebna mu je ĉeliĉna šipka iz nekog zida i znao je da samo treba paţljivo traţiti i da će je pronaći. Na kraju zgrade, u stanu s ruţnim, ţutim tapetama sa slikom razigranih satira, u velikoj rupi u zidu ugleda nekoliko iskrivljenih šipki. Gomile kamenja i ţbuke leţale su razbacane uokolo, ali sve šipke bile su još uvijek ĉvrsto zacementirane, tako da će morati razvaliti pod kako bi došao do jedne. Izašao je iz stana, ovoga puta u potrazi za nekim alatom. U prizemlju, u jednom stanu okrenutom k ulici, našao je ĉekić s polomljenom drškom, ali izliven od metala i teţak. Mogao bi mu posluţiti. Shvativši da će mu ovo neplanirano rušenje oduzeti vrijeme, pukovnik je radio vrlo brzo. Udario je rub zida, izdahnuo, udahnuo i udario ponovo, poput stroja, neumoljivo. Odvajali su se, uglavnom, listići betona, ali bi s vremena na vrijeme odletio i poveći komad koji bi muklo pao na pod. Povremeno bi prestajao udarati kako bi rukama povukao ĉeliĉnu šipku. Već je labavo stajala u zidu. Vani je bivalo sve svjetlije i izgledalo je kao da se sprema nova ruska topovska vatra. Avion je zviţdao nisko nad rijekom, a ĉula se i mjestimiĉna paljba njemaĉkog topništva. Ponestaje im ili municije ili snaga, pomisli. Moţda su se bojali pucati kako ne bi otkrili svoje poloţaje. Bez obzira iz kojih razloga, bedem protuavionske artiljerijske zaštite, koji je nekada branio Berlin nestao je. Brummu je bio potreban toĉno jedan sat da izvuĉe ĉeliĉnu šipku iz zida. Ali se taj napor isplatio; šipka je predstavljala savršenu polugu: bila je ĉvrsta, jaka i gotovo ravna. U tili ĉas, reĉe u sebi s divljenjem, biti će ispred rijeke i time će se skoro završiti prvi dio puta. Okrene se s namjerom da krene i naĊe se pred pušĉanom cijevi. Oĉi mlade ţene koja je drţala oruţje bile su sive, boje neba punoga snijega koji samo što nije poĉeo padati. Dok su ostali Berlinci koje je uspio vidjeti bili kost i koţa, kao duhovi, ova ţena je bila snaţna, mišićava, uhranjena i djelovala je ţivahno. Instinkt mu je govorio da se nalazi u velikoj opasnosti. Kako bi se umirio duboko udahne. "Dobro jutro", reĉe veselo, lagano klimnuvši glavom, u nadi da će ovladati situacijom. "SS-ovac", ona primijeti. "Broj vaše jedinice, molim." 17
KIKA
"Jesam li zarobljenik?" upita izazivaĉki. "Nisam još odluĉila." "Prešao sam rijeku prije tjedan dana kako bi izvidio koji su ruski poloţaji i njihova kretanja. I sada se ne mogu vratiti. Pokušao sam krenuti ispod rijeke i sići u tunel podzemne ţeljeznice, ali je ulaz blokiran. Potrebna mi je poluga." Podiţe ĉeliĉnu šipku da joj pokaţe. "Gdje su Rusi?" ona upita. "U blizini. Ovdje će uskoro stići tenkovi, ako budu imali hrabrosti da uĊu." "Nema nikakve nade?" ona upita. "Uvijek ima nade, Fraulein", odgovori on blago. Odjednom ona ĉvršće stegne oruţje u ruci i podiţe ga prema njemu. "Ne davi SS-ovĉe, nisam ja neka obiĉna, njemaĉka Frau. Ja sam nova njemaĉka ţena. Ne leţim više u krevetu, ĉekajući da me jebu. Borim se kako i svaki muškarac da obranim svog Fuhrera i moj Reich." Shvati da sada ima priliku. "Onda se makni u stranu i pusti me da proĊem. Moram izvršiti zadatak, a ti me ometaš. Sklanjaj mi se s puta." Ona se nasmiješi. "Gospodine pukovniĉe, izgledaš i ponašaš se kao ĉovjek koji je naviknut da izdaje nareĊenja. Samo se pitam što takav ĉovjek radi ovdje. Mnogi SS-ovci pokušavaju pobjeći iz grada i napustiti Fuhrera." "Tko su oni?" on upita. Ona se nasmiješi i ne odgovori. Oĉi su joj svjetlucale. Usne su joj bile ovlaţene. Na kraju polako kaţe: "Osvetnici njemaĉke ĉasti. Našega Fuhrera izdali su njemaĉki generali. Ljudi dezertiraju. Prepuštaju Njemaĉku Rusima. Dragi moj pukovniĉe, lovimo izdajnike Rei-cha. Izvršavamo pravdu u ime našeg Fuhrera, Adolfa Hitlera. Mislim, gospodine pukovniĉe, da si ti jedan od onih za kojima tragamo." "Tragamo?" "Ima nas šestero." 18
KIKA
"I ti vjeruješ da sam dezerter?" "Zar je to nemoguće? Gdje su tvoja ovlaštenja, tvoji dokumenti? Jedan SS-ovski pukovnik bez oruţja, prestrašen u bombardiranoj zgradi?" Njene rijeĉi su ga razljutile. "Sklanjaj mi se s puta, djevojko. Ne igraj se vojniĉkih igri. Platit ćeš to ţivotom." "Mi se ne igramo", zaĉu glas iza sebe. Baci pogled preko ramena. Naišle su još dvije ţene, obje odjevene u mušku odjeću i u sjajnom fiziĉkom stanju, kao i prva. Jedna je drţala automatski pištolj uperen u njega; druga je vitlala ĉvrstim uţetom oko sebe. Nijedna nije djelovala prijateljski raspoloţeno prema njemu. "Ubij ga, Gretchen, i završi s tim", nestrpljivo reĉe ona s uţetom u ruci. "Pozabavit ću se s njim", odbrusi prva. "Fuhrer je naredio da se aktiviraju Vukodlaci." Pukovnik se nasmije. "Vi sebe smatrate Vukodlacima?" Ţena po imenu Gretcher ga mrko pogleda. "Kad Rusi stignu ovdje, sići ćemo pod zemlju. Znamo sigurna mjesta. Poslije nekog vremena njihov pritisak će popustiti. Tada ćemo ispuzati iz naših jazbina i napasti. Ima nas na tisuće i ĉekamo ih." Pukovnik razmisli o svemu što je rekla. Hitler je izdao proglas kojim se osniva jedna gerilska grupa, nazvana Vukodlaci, ĉiji je zadatak braniti svaki grad i mjesto do smrti. U nekim krajevima, ljudi će bez sumnje poslušati nareĊenje i pruţati otpor neprijatelju, ali, koliko on poznaje svoje zemljake, većina će izabrati spas svoje koţe. Kada Rusi stignu, Hitler više neće postojati. Što se tiĉe Vukodlaka, oni ne predstavljaju neku veliku snagu. Kao i mnoga posljednja Fuhrerova nareĊenja, niti ovo se nije provodilo i uglavnom nitko nije obraćao paţnju na njega. Ove su ţene patetiĉne, mlade neznalice koje su postale fanatici. Ipak, mogle bi biti korisne. "Od koga ste saznale za Vukodlake?" "Ispriĉao nam je jedan general", reĉe ţena koja je stajala iza njega. 19
KIKA
"Tko je on?" "Misliš tko je bio on? Objesile smo tog razbojnika", pohvali se Gretchen. "Uhvatile smo ga u bijegu s nekom prostitutkom, Talijankom; sudile smo mu i ubile kao izdajnika. Puno toga nam je rekao prije nego je umro." "Vukodlaci ne postoje. To je bio samo plan, zamisao koja se nije ostvarila", reĉe Brumm ţenama. "Nema pravog, organiziranog otpora. Postoji samo vas šest i nekoliko preostalih upornih vojnika koji će saĉekati Ruse kada stignu u punoj snazi. Samo ćemo se mi, šaĉica nas, nastaviti boriti. Nema vremena za igrarije", reĉe. Uputi se prema ţeni po imenu Gretchen, odgurne automatski pištolj i produţi pored nje. Kada je prošao, ona ga udari oruţjem po potiljku i on se ispruţi u predvorju. Ĉim je dotaknuo pod, cijev oruţja mu je pritisnula na potiljak. "Diţi se", naredi. Uĉini kako mu je nareĊeno, trljajući glavu dok je pokušavao stajati. Izvedoše ga iz zgrade, uskom stazom izmeĊu gomile cigli, jedinih ostataka temeljne graĊevine od crvene opeke, zatim ga gurnuše u neko predvorje i odvedoše do poĉetka stepeništa. "Silazi, gospodine pukovniĉe." Pri dnu su se nalazila teška, metalna vrata. "Ulazi", reĉe mu jedna od njih, i on osjeti udarac po leĊima; gurnuše ga unutra. Zurio je s nevjericom. Prostorija je bila osvijetljena ogromnim svijećama, debelim kao ruka, koje su vjerojatno uzele iz gradskih crkava. Pored vrata stajala je još jedna, takoĊer naoruţana ţena koju nije do tada vidio. U uglu se nalazio vrlo mršavi mladić odjeven u besprijekornu uniformu Hitlerove mladeţi. Od glave do pete je bio ĉvrsto vezan zaĉepljenih usta; tijelo mu se polako izvrtalo u pokušajima da se oslobodi. Brumm primijeti da je u bolovima. "Izdajnik", reĉe Gretchen iza njega. "Lovimo ih i potom izvršavamo smrtnu kaznu." Psihopati, pomisli pukovnik. Kao i agenti Gestapa koje je poznavao. "Kakav je on zloĉin poĉinio?" upita pokazavši glavom prema mladiću. 20
KIKA
"Ogriješio se je o budućnost drţave. Homoseksualac, slabić. Zatekli smo ga nad ljubavnikom koji je poginuo u borbi. Pao je na koljena i molio za milost. Reich ne moţe tolerirati izopaĉene, pogotovo ne u ovome trenutku. Njemaĉkoj su potrebna djeca." "Hoće li se i meni suditi?" upita Brumm. "Postoji i ta mogućnost." Vrijeme je brzo proticalo. Erst besinnen, dann beginnen - prvo razmisli, onda poĉni, pomisli u sebi. Brumm se obruši na najbliţu ţenu, udarivši je šakom u trbuh. Ona padne presavinuvši se, i on zgrabi kratku cijev njenog automatskog pištolja i izvuĉe joj oruţje iz ruke ne skidajući pogled s voĊe skupine. Sve se odigralo tako brzo da nijedna ţena nije reagirala. "Nemam više vremena za ovo", ljutito reĉe pukovnik, duboko dišući. "Imam zadatak, a vi me ometate u njegovom izvršavanju. U nekim drugim okolnostima mogao bih se igrati s vama do kraja, ali ne sada." Naciljao je oruţjem prema voĊinom licu. "Sada odluĉi, Fraue-lein. Oboje ovdje pogibamo ili ćeš mi se skloniti s puta. U svakom sluĉaju, nema više priĉe. Koja je odluka?" Ona zakoraĉi u stranu i spusti svoje oruţje. "Jesi li ozbiljno odluĉio da ubijaš Ruse i pronalaziš izdajnike?" on upita. Ona potvrdno klimne glavom. "Ţeliš li sluţiti Fuhreru i Reichu?" Sve ţene klimnuše glavom u znak potvrdnog odgovora. "Dobro", reĉe on. "Pokupite svoje oruţje i opremu i krenite samom. Ako ţelite sluţiti Reichu, tada vas je bog meni poslao; vidjet ćete, moje Walkure. Gretchen, 'jel tako?" obrati se voĊi. "Da." "Gretchen, neka jedna on njih ponese ĉeliĉnu šipku iz one zgrade i krećemo. Nemamo mnogo vremena." Ponosno napusti sobu i popne se stepenicama. Ţene se pogledaše na trenutak dok njihov voĊa na posljetku ne spusti glavu. "Pokret", reĉe ona. Ĉekao ih je na vrhu stepeništa. "Ti", reĉe uperivši prst na Gretchen, "ti si sada Obersturmfuhrer; moj zamjenik." "Ja?" 21
KIKA
"Ti", ponovi. "Da li je to previše za tebe?" "Waller", odvrati ona brzo, "Obersturmfuhrer Waller", odrješito se predstavi. "Vrlo dobro, Waller. Priĉekaj ovdje." Ponovo siĊe niz stepenice. Odozdo se zaĉuje pucanj. Zatim se vrati. "Nesretnik više neće trpjeti bolove", reĉe im. "Prestajemo ubijati. Borit ćemo se kada vam to naredim. Sada ste pripadnice SS-trupa." "Nema ţena meĊu SS-ovcima", reĉe Waller. "Ali ţene u sebi imaju mnogo SS-ovskog", reĉe jedna od njih. Svi se nasmijaše. "Za sada sam samo ja SS-ovac", reĉe Brumm, "i ja odluĉujem ima li ţena SS-ovaca. Oĉekujem potpunu poslušnost, savršenu disciplinu, kao i kod mojih ljudi. Na to ćete se zakleti." Svih šest ţena ga okruţiše. Po prvi puta zapazi koliko su mlade - osamnaest, devetnaest, najviše dvadeset godina — i kako djeluju zdravo. Naredi stav mirno i podiţe desnu ruku u znak nacistiĉkog pozdrava. One uĉine isto. "Zaklinjem se tebi, Adolfe Hitleru, kao Fiihreru i kancelaru njemaĉkog Reicha, na vjernost i hrabrost. Zaklinjem se tebi i mojim nadreĊenima, koje ćeš ti imenovati, na poslušnost do smrti, uz boţju pomoć." Rukovao se sa svakom ţenom i svaku od njih ovlaš poljubio u obraz. "Waller, jesmo li spremni za pokret?" "Jesmo, gospodine pukovniĉe." "Pokret!" Deset minuta kasnije nalazili su se u tunelu podzemne ţeljeznice. Pomoću šipke su lagano okrenuli kotaĉ na ulazu. Prvo je ţene poslao unutra, a zatim je i sam sišao i ţeljeznom polugom zaglavio vrata tako da ih nitko neće moći pratiti. Kada je stigao do tunela, djevojke su ĉuĉale pored zida, sklupĉane jedna uz drugu. Zrak je bio teţak i ustajao. Baterijskom svjetiljkom osvijetlio je tunel ispred njih. Iako je mjestimiĉno bilo vlage, put je bio uglavnom suh. Lako će se kretati. "Postoji li izlaz?" upita Waller. "Uvijek postoji izlaz, Waller, ako ostaneš pri zdravoj pameti. Naprijed." Prvi dio zadatka se pribliţavao kraju. Dodao je neke neplanirane elemente, ali operacija nije predvidjela mogućnost da je Berlin preplavljen luĊacima. Potrebna mu je pomoć; za sada, ove djevojke će mu je pruţiti. 22
KIKA
"Waller", tiho upita pukovnik dok su hodali, "tko vas je nauĉio da se borite?" "Same smo nauĉile", ponosno ona odgovori. Wer sein eigener Lehrmeister sein will, hat einen Narr zum Schiller, pomisli. Samouk ima budalu za uĉitelja. To je bila omiljena poslovica njegovog djeda. 6 29. travnja 1945., 09:40 Vodeći svoju grupu kroz berlinske katakombe, Brumm je pomno razmišljao o planu i zadacima koje je trebalo izvršiti. Kada su planirali ovu operaciju, predvidjeli su opću paniku u gradu - u stvari, raĉunali su na to kao na kljuĉni faktor - ali nisu shvaćali koliko će ta zbrka biti uţasna. Otkako se padobranom spustio u grad, ništa se nije odvijalo kako su predvidjeli. Ipak, sigurno je prešao rijeku Spree i kretao je prema dogovorenom sastanku. Sastanak je kljuĉni korak. Ako sastanak ne uspije, ili ako se nešto dogodi ostalima, ostatak plana će biti ugroţen. U stvari, plan više neće postojati; to će biti samo jedan oĉajniĉki pokušaj u posljednjem trenutku. Iako je dobro shvatio posljedice neuspjeha, nije razmišljao o mogućim okretima operacije. Pred sobom je imao posao koji je trebalo izvršiti i on će ga obaviti što preciznije bude mogao, oslanjajući se na svoje sposobnosti i instinkt da ga vode ako to bude neophodno. Sada je imao svoje valkire kao nove adute u igri. Na stanici podzemne ţeljeznice Stadtmitte izveo je djevojke iz tunela, sretan što je opet na površini. Topovska vatra je bjesnila na drugoj obali rijeke, kao i odgovor na nju iz susjedstva. Ruski avioni zviţdali su nad gradom, bacali bombe i mitraljirali iz zraka sve po redu. Rat je stigao do Berlina i bjesnio je svom snagom. Lako je mogao odrediti ruske poloţaje. Kao taktiĉari nedostajala im je njemaĉka istanĉanost i preciznost. Ivani imaju vrlo konzervativni stav u borbi. U pitanju nije njihova hrabrost koja se i oĉekivala, već sposobnost da shvate bit ratovanja. I njemu i Sovjetima jasno je da bi Rusija danas bila pod vladavinom 23
KIKA
Reicha bez ameriĉke intervencije. Ali, uz pomoć savezniĉke opreme, oruţja i milijuna njihovih vojnika ukljuĉenih u borbu, ustrajno su napredovali sve dok nisu potisnuli Wehrmacht natrag preko Odre. Na zapadnom frontu saveznici su zatvarali krug. Beĉ je pao u ruke Sovjetima. Amerikanci su, po Brummo-vom proraĉunu, već prešli Elbu i kreću se prema Berlinu. Englezi su osvojili Hamburg i metodiĉno i oprezno su prodirali preko sjeverne Njemaĉke. Moćni Reich se drastiĉno smanjio. Moţda je već završeno povezivanje Istoka i Zapada; ukoliko nije, uskoro će se dogoditi. Sve to nije utjecalo na njegov poloţaj ali, kao vojnik, razmišljao je o trenutnoj situaciji. Rusi sigurno još nisu stigli do rijeke Spree. U njihovoj praksi je da trupe napreduju s topniĉkom vatrom i eksplozijom naprave smrtonosnu zavjesu neposredno prije napada svoje vojske. Za Berlince koji nisu borci, ovo je pravi kaos, ali Ivani imaju svoj naĉin razmišljanja i bombe koje su padale na grad Brummu su odavale njihov toĉan poloţaj. Kao i sve drugo u ljudskom ţivotu, i rat je mogao razumjeti svatko tko je za rat obuĉen. Što su Ivani bliţe, to će borbe biti ţešće, a ruski vojnici će se sve manje ţeljeti ţrtvovati pred oĉiglednim krajem. Sumnjao je da će sovjetske trupe biti sumnjiĉave u sve, i zbog svoje opreznosti i bjeţanja velikog broja graĊana iz grada, raĉunao je da će i njegova grupa uspjeti pobjeći. Dva ugla od mjesta gdje Friedrichstrasse presijeca Belle-Alliance Platz, pukovnik skrene u usku, boĉnu ulicu. IznenaĊeno primijeti da ovdje nema mnogo srušenih zgrada. Poslao je Waller i još dvije djevojke na drugu stranu ulice i, kada su zauzele oznaĉeni poloţaj, osmotrio je okolinu. Za razliku od drugih ulica, fanatici nisu u ovoj za sobom ostavili njemaĉke vojnike obješene na bandere kao podsjetnik graĊanima da se grad mora obraniti. Vješali su ljude koji se nisu htjeli boriti i ovako ih izlagali kao opomenu. Ovaj dio grada izgledao je gotovo isto kao i prije ruskog napada: uredan, tih i obiĉan. Vrlo maleni broj ljudi je znao da se ispod gusto poredanih kuća, sagraĊenih od crvene cigle prije stotinjak godina, nalazi sistem bunkera koji su sazidani prije nekoliko godina u velikoj tajnosti. GraĊevinski radnici 24
KIKA
su bili zatvorenici koji su smaknuti kada je gradnja završena. Po svemu sudeći, ĉak ni stanari ovih zgrada nisu posumnjali što je ispod njihovih domova. Na sredini ulice Brumm skrene u prolaz izmeĊu dvije ciglene zgrade. Kljuĉem koji mu je visio na uzici oko vrata, otvori dvorišna vrata i uĊe u stan. Rasporedio je i ostavio valkire da motre na vrata i prozore, te otišao ravno u spavaću sobu u prizemlju okrenutu prema dvorištu i ušao u prostranu garderobu. Paţljivo zatvorivši vrata za sobom, olabavio je vješalicu, koja je u stvari bila skrivena poluga. Povukavši je prema dolje, pokrenuo je u pogon mali hidrauliĉni sistem, i prostorija se poĉela spuštati. Zaustavi se poslije nekog metara, i hrapavi glas ga pozove. "Vuk", odazva se Brumm i spuštanje se nastavi uz zujanje elektriĉnog lifta. Na dnu su se nalazila ĉeliĉna vrata. Kada se lift zaustavio, vrata su se otvorila i on uĊe u lijepo namještenu sobu, udobnu i ugodno osvijetljenu ţućkastom svjetlošću, sa zidovima obloţenim mahagonijom. Brumm gotovo naleti na cijev automatskog pištolja. "Za svaki sluĉaj. Prokleti Rusi su svugdje. Kasniš", dobroćudno reĉe ĉovjek. Brumm je primijetio njegovu zabrinutost. Stoţerni narednik Hans Rau imao je dugu plavu kosu i gustu riĊu bradu, zbog koje je dobio nadimak "Bradonja". Bio je obuĉen u civilno odijelo, ali je kao i Brumm bio zapovjednik. "Sve je otišlo k vragu", poţali se. "Ruski snajperi jure po cijelom gradu i pucaju na sve što se kreće. Nevjerojatni su strijelci! Ĉista je sreća što ova ulica nije već sravnjena sa zemljom. Ako nastave bombardirati ovim tempom, borbe još neće dugo trajati. Ĉuo sam izvještaj Vukodlaka s Elbe: Amerikanci su zaustavili napredovanje." Brumm se ukoĉi i zagleda se u narednika: "Zaustavili?" "Potpuno; ne miĉu se. Ĉini se da ţele Rusima prepustiti Berlin." "Gadovi", glasno opsova pukovnik. "Rasprodaja." "Kakve to ima posljedice za nas?" "PredviĊali smo da će se Amerikanci u prodoru na Berlin raširiti i da će to nama pruţiti priliku za provlaĉenjem kroz neki razmak u njihovim redovima. A sada će se oni grupirati uz rijeku i pokrivati će sve toĉke gdje se ona moţe prijeći, što će nama oteţati posao. Gdje je naš Alfa?" 25
KIKA
Rau pokaţe na obliţnja vrata i namigne. "Unutra, puni jednu usluţnu Fraulein posljednjim sjemenom." Napravi u zraku sa cijevi od pištolja krivudavu liniju. "Alfa je spreman i jedva ĉeka izvršiti svoju duţnost prema Reichu i Fiihreru - ĉim završi." Glasno se nasmije i lupi po bedru. "Kako je u bunkeru? Znaš li što se tamo dogaĊa?" "UreĊaji za prisluškivanje rade. Polako odlaze. Nekolicinu su poslali admiralu Doenitzu, sa Fuhrerovom posljednjom ţeljom i oporukom." "Koga je poslao?" "Johannmeier, Zander i Lorenza su otišli u podne. Boldt, Weiss i Freytag von Loringhoven će krenuti kasnije." To su sve bili pomoćni suradnici Reichove sluţbe; Brumm ih je sve dobro poznavao. Ali je za jednog brinuo više nego za ostale. To je mladi Hitlerov poboĉnik, pripadnik Luftwaffe; on im je potreban izvan središta Reicha. "A von Below?" "Nisu ga spominjali." "Fuhrer će se pobrinuti da pukovnik von Below ode. Suviše je opasan da bi mu dozvolili da ostane. Osim toga, on je Hitlerov miljenik. Kao i većina naših pilota, i ovaj gmaz je leden. On će vidjeti što se to dogaĊa." "Amerikanci nisu jedino iznenaĊenje danas", reĉe ozbiljno Brumm. "Prijatelju moj, kakvo mišljenje imaš o ţenama u SS-jedinicama?" Usne mu se polako razvukoše u osmijeh. "Bitte?" reĉe Rau. Pukovnik se ne bi na taj naĉin šalio. 7 30. travnja 1945., 13:45 Adolf Hitler je sjedio u tišini za stolom i prebirao po tanjuru u kojem je bilo malo špageta. Povremeno bi odsutno, kao zec, oglodao u ţurbi mali list uvele salate. 26
KIKA
Fuhrerove tajnice, Frau Christian i Frau Junge, s olakšanjem su primijetile da je zamišljen. Dvije ţene, obje u srednjim dvadesetim godinama i lijepe, imale su vlastitih briga. DogaĊaji koji su se odvijali tijekom nekoliko posljednjih sati sve su više otkrivali istinu da je kraj Trećeg Reicha već tu, i svaka se pitala što je ĉeka. Fuhrerova sudbina nije tajna, njegove namjere su sasvim jasne. Junge se osjećala napuštenom. Muţ joj je poginuo, ubili su ga Rusi prošle godine. Ponosila se što je dao ţivot za domovinu, ali sada ju je najviše od svega zabrinjavao vlastiti opstanak. Mjesecima su ţene iz Hitlerove pratnje u bunkeru priĉale samo o brutalnosti Rusa kojih su se uţasavale. Jedne noći Frau Goebbels, koja im je prenosila te informacije - a ĉini se da je u tome i uţivala - objašnjavala im je gotovo dva sata, kako Ivani siluju zarobljene ţene, udubljujući se u svaku anatomsku pojedinost. Posebno je naglasila da Rusi neće silovati niti nju, niti njene kćeri; radije će ubiti i sebe i djecu nego dozvoliti Ivanima da ih iskoriste. Frau Junge je ĉesto razmišljala o muĉenju koje je oĉekuje i donijela je drugaĉiju odluku. Neće ni u kojem sluĉaju poĉiniti samoubojstvo, ali neće dozvoliti niti da je siluju. Osjećala se kao u klopci izmeĊu ove dvije krajnosti, bez mogućnosti da izabere treće. Neuobiĉajena Hitlerova zamišljenost samo je povećavala njezin strah. Christian je takoĊer, na neki naĉin, udovica. Plave, lepršave kose, zgodna, navikla je da privlaĉi paţnju muškaraca. Gadio joj se kukaviĉluk njenog muţa. Nije bilo potrebno da se vrati u svoju jedinicu, ali napustio je bunker pod nekim neumjesnim izgovorom, dok je svaki njegov pokret odavao strah. Spašavao je svoju koţu; njena ga se nije ticala. Iako po prirodi nije nasilna ţena, poĉela je sanjati kako ga nalazi i ubija. Ona je napuštala muškarce, a ne oni nju. Donijela je odluku; kada se sve ovo završi, razvesti će se od tog gada. U atmosferi koja je vladala prostorijom nije imala ţelju za jelom. Ali Hitler je ovakve sitnice primjećivao, i ako se barem ne pretvara kao da jede, Hitler će joj odrţati predavanje o vaţnosti pravilne ishrane. Nijedna ţena nije prigovarala. Nisu navikle da one vode razgovor. Fuhrer je bio poznat kao pravi govornik i u javnosti i u privatnom ţivotu. Kao samozvani struĉnjak za svaku temu koja se moţe zamisliti, zajedniĉke 27
KIKA
objede je koristio da opširno raspravlja o raznim stvarima, ĉesto dajući potpuno netoĉne podatke. Svi koji su morali ţivjeti s njim, odmah su shvatili da se ne treba suprotstavljati tim tvrdnjama, i da jednostavno ne treba obraćati paţnju na njegovo ponašanje i idiotizam. Jedino je tako ĉovjek mogao ostati mentalno zdrav. MeĊutim, nisu znale što trebaju raditi s Fuhrerom koji šuti. Tu novu ulogu igrao je povremeno podiţući pogled sjela uz bezizraţajni osmjeh. Obje ţene su ţeljele da on što prije završiti s jelom i ode, ali iz iskustva su znale da će jesti brzinom koja njemu odgovara. Sve se u Njemaĉkoj kretalo Hitlerovom brzinom. Iza troje ljudi za stolom, Constanze Manzialy, Fuhrerova osobna kuharica i struĉnjak za njegova omiljena vegetarijanska jela, sjedila je na stolici ne miješajući se. Šutjela je i drugi su je ignorirali, što je njoj odgovaralo. Manzialy je bila sitna, ne baš pametna i niti po ĉemu posebna ţena. Uglavnom, sve što bi ĉula u bliskim Hitlerovim krugovima za nju nije imalo nikakvog znaĉaja. Sada ju je zanimalo samo jedno: izaći iz bunkera i vratiti se u dom u planini blizu Innsbrucka. Mrzila je biti zarobljena u bunkeru pod zemljom; više je voljela planinski zrak. Teško joj je padalo razmišljanje; ali je znala ako sada shvati što se dogaĊa, kasnije joj to moţe spasiti ţivot, te se usredotoĉila da ĉuje što drugi govore. Pribliţavao se nekakav kraj, i mnogo se priĉalo o odlasku. Zanimalo ju je saznati što je više moguće o tome što će ostali raditi kako je ne bi zapostavili. Bila je ljuta što su se prema njoj ophodili kao s komadom namještaja. Ukoliko odlaze, i ona će s njima, ĉak i ako to znaĉi sukob s Rusima. Ĉula je priĉe o tome što rade njemaĉkim ţenama, i već je odluĉila ako je zarobe, brzo reći Ivanima da nije Njemica već Austrijanka; nikada joj nije palo na pamet da njih neće biti briga za tu razliku. Stresla se pri pomisli da je jedan od onih ogromnih, dlakavih ljudi prisili da mu se poda. Nekoliko je puta pokušala voditi ljubav, ali joj se to nije svidjelo ĉak i kada je ona birala muškarce. Kako bi to izgledalo pod prisilom? Ţeljela je zaplakati. Ĉuvar, vojnik koji je takoĊer bio u sobi trudio se, poput kuharice, drţati podalje od ostalih i ostati neprimijećen. Negdje oko dva sata, Hitler konaĉno pojede i posljednji zalogaj hrane s tanjura, potiho se podrigne ne stavivši ruku na usta, ustane i bez rijeĉi izaĊe. 28
KIKA
Dvije tajnice su se netremice gledale. "Sve je pojeo", reĉe jedna od njih s nevjericom. "On uvijek sve pojede", uzvrati druga podrugljivo. Zatim doda: "Ĉudi me što nije htio svoje omiljene kolaĉe s kremom. Krade ih i proţdire kao svinja." U svojem privatnom prostoru Hitler zatekne Evu Braun kako sjedi na rubu kreveta u svjetlucavom, satenskom kombinezonu kupljenom u Parizu. Više srebrnast nego bijel pratio je obline njenog tijela. "Lijepo se obuci", tiho reĉe Fuhrer. "Moramo im pokazati kako se to radi. Mi uvijek moramo biti uzor." I ode u susjednu sobu. Zaĉudo, Eva Hitler je bila smirena. On je u pravu, naravno. Drugi će je, kao i uvijek, gledati. Voljela je da je gledaju. Kao Fuhrerova supruga, pokazat će im kako se treba ponašati vjerna njemaĉka ţena. Ništa neće nedostajati. Stajala je ispred ormara sa odjećom i osjećala je kako je proţima samosaţaljenje. Nikada više neće biti u mogućnosti nositi lijepe, svilene haljine i bundu, niti gomilu dragocjenog darovanog nakita. To su zemaljska zadovoljstva, podsjećala se. Mora razmišljati o vaţnijim stvarima. Njen posljednji trag u ţivotu neće biti njezin istanĉani stil niti uzvišeni duh, već nešto trajnije. Na kraju će njoj, Evi Braun, jednoj od milijun njemaĉkih ţena, pripasti konaĉna nagrada. Brak je uĉinio to sluţbenom vezom, i to je bilo potpuno iznenaĊenje kao i sitnice koje je ĉinio na poĉetku njihove veze. Godinama je uţivala promatrajući druge ţene kako se bore da ih zapazi. Gledale su je pogledima punim smrtne zavisti i pitale su se kako izgleda leći u krevet s najmoćnijim ĉovjekom na svijetu. Jesu li istinita šaputanja o njegovim seksualnim navikama? Nasmijala se. S Fuhrerom sve je bila istina i sve je bila laţ; obje stvari su bile u isto vrijeme moguće i nemoguće. Samo ga je izuzetna ţena mogla zadovoljiti. Mnoge su pokušale, ali nisu uspjele. Samo je ona izdrţala i sada je za to nagraĊena. Godinama nije na nju obraćao paţnju, ulazeći i izlazeći iz njezinog ţivota kako je njemu odgovaralo. U poĉetku je bila zabrinuta da će ju odbaciti, ali nakon prvog seksualnog doţivljaja znala je,da će se vratiti. Prihvaćanje njegovih neobiĉnih ţelja - ili toĉnije, poticanje tih ţelja predstavljalo je njenu konaĉnu moć, odluĉujuću sponu koja ih je povezala. Mogao je eksperimentirati s 29
KIKA
drugim ţenama, ali će se uvijek njoj vratiti jer ona ne postavlja pitanja niti podcjenjuje, a kada je poĉela uţivati u njihovom tajnom ţivotu stekla je vlast nad ĉovjekom kojim nitko nije mogao vladati. Izabrala je svoju omiljenu crnu haljinu, koja joj je dobro pristajala, zatim je sjela na rub kreveta i obula talijanske cipele ruĉne izrade, poklon od Mussolinija i njegove ţene. Pogledala je koliko je sati. Nadala se da će sve završiti brzo i bez ometanja. Ne bi bilo pošteno da bude suprotno, reĉe u sebi. Ali on je znao odjednom i neopozivo promijeniti mišljenje; iznad svega ju je zastrašivala pomisao da bi mogao izmijeniti plan. Ţeljela je da se sve što prije završi. Kada se Eva obukla, pogledala se još jednom u malom ogledalu na zidu i namirisala jakim parfemom. Nije volio parfem - niti šminku -barem ne na njoj. Ali sada se osjećala ţivahno i moćno i znala je da će joj progledati kroz prste ovaj mali prekršaj. Paradoksalno, Fuhrer nije nekim tvornicama kozmetiĉkih proizvoda i parfema dozvolio da se pre-namjene u tvornice za ratnu opremu, tvrdeći da su njemaĉkim ţenama potrebni kozmetiĉki proizvodi i da će Treći Reich pronaći druge naĉine za proizvodnju oruţja. Prošla je pored kupaonice i ušla u njihovu malu dnevnu sobu. U predvorju, izmeĊu sobe i hodnika Hitler je razgovarao sa Heinzom Lin-gerom, svojim osobnim sobarom. Na stolu, ispred malog, plavog kauĉa leţala su dva pištolja pored dvije male, crne metalne cijevi, veliĉine ruţa za usne. U njima se nalazile ampule s cijanidom. U susjednoj prostoriji ĉula je kako njezin muţ govori Lingeru: "Ĉekaj punih deset minuta nakon što se vrata zatvore i sve se umiri." Linge potvrdi da je razumio uputstva tonom koji je govorio da će sve biti izvršeno prema planu. Takav je Linge. 8 30. travanj 1945., 14:10 Ulazak u drţavni ured Reicha bio je priliĉno jednostavan. Brumm je na ulazu zatekao jednog jedinog straţara; pošto ga je namamio u susjednu sobu, ubio ga je noţem, a tijelo bacio van na gomilu ruševina. 30
KIKA
Oĉekivali su da će sve ići glatko jednom kada uĊu u zgradu, ali neoĉekivano su naišli na još jednog straţara u podzemnom hodniku koji vodi u bunker. Objasnili su ĉovjeku da je straţarsko mjesto na ulazu prazno, u što je on povjerovao jer je vidio Alfu s njima. Koristeći Alfino prisustvo uvjerili su ĉovjeka da ide gore i zauzme straţarsko mjesto. Bojeći se da će se straţar pokolebati Brumm brzo poĊe za njim. Dok je išao hodnikom ĉuo je korake koji se ubrzo zastali. Kao što je i oĉekivao, straţar je zastao da još jednom provjeri, ali ga je Brumm poţurio da krene naprijed. Pukovnik je znao da se straţar više neće vratiti. Bolje bi bilo da ga je ubio, ali ovdje dolje nije imao gdje ostaviti tijelo. Morali su brzo djelovati, prije nego ih netko prekine. Ovo je kljuĉan trenutak. Duţ oba zida, iza metalnih ploĉa veliĉine jednog kvadratnog metra, naišli su na kante koje su sluţile za skladištenje materijala. Iza njih su se nalazile gas-maske, aparati za gašenje poţara, limenke s rezervnom vodom i mali generatori na plin. Od straţarskog mjesta, Brumm je izbrojio šest ovakvih skladišta. Noţem je skinuo dva donja vijka kojima je ploĉa bila priĉvršćena i stavio ih u dţep. Gornji dio ploĉe bio je priĉvršćen šarkama i podignuo ju je kao da su vrata u podu, iznenaĊen njenom teţinom i lakoćom kojom se pomaknula; ploĉa je bila izvrsno priĉvršćena. Unutra, prostor za odlaganje bio je plitak; tu je bila smještena cijev za gašenje poţara savijena oko male, uske metalne trake na kojoj se nalazio samo jedan kotaĉ. Na prvi pogleda nije bilo jasno za što sluţi metalna traka; ipak, ĉinilo se da je sastavni dio unutrašnje strukture. Kotaĉ je bio napravljen na posebni naĉin; u njemu se nalazio opruga, i uvijek je isto izgledao bilo da je ĉvrsto ili labavo namješten. Brumm ga odvrne, snaţno udari rukom u unutrašnji zid spremišta i sruši ga; pred njim se stvori uzak i mraĉan prolaz. Alfa je stajao iza Brumma i nervozno je pogledavao ĉas jednu, ĉas drugu stranu hodnika. "Dobro", reĉe pukovnik. Ĉvrsto stisnuvši ruke napravio je stepenicu. "Stani". Alfa je zurio u sastavljene ruke, kao da ne shvaća. "Stavi ovdje nogu i uĊi unutra", odluĉno mu zapovjedi Brumm. "Na kraju se nalazi laţni zid. UĊi i otpuţi dovoljno daleko da i se ja mogu uvući. Tiho", doda. Alfina noga uţasno se tresla. Brumm je zgrabi, povuĉe Alfu naprijed i ubaci ga gore u otvor. Iz drţavnog Ureda su se zaĉuli koraci u trenutku kada se Brumm popeo u otvor i zatvorio metalnu ploĉu. Zalupila se uz 31
KIKA
tih, metalni zvuk, koji se nadao se neće ĉuti. Izvukao je pištolj, provjerio prigušivaĉ i ĉekao. Koraci su se udaljili bez usporavanja. Ušli su. Brumm se jako znojio; brišući ĉelo puzao je duţ metalne cijevi iza Alfe. Provjerio je još jednom je li paţljivo zatvorio vrata, a zatim sjeo da doĊe do daha. Ĉak i ako netko primijeti da na ploĉi nedostaju dva vijka, unutrašnja će struktura izgledati sasvim uobiĉajeno. Uzimajući u obzir koliĉinu ruske paljbe, nekoliko vijaka manje ili više na metalnim vratima neće se nikome uĉiniti neobiĉnim. Sada kada je ušao, osjećao se mnogo opuštenije i bolje. Odavde će lakše napredovati. Naslonio je glavu na rame i pogledao na sat. Nije prošlo više od minute otkako je odvinuo dva vijka, ubacio Alfu u otvor i pošao za njime. Otvori torbu s opremom i izvadi svjetiljku. Nalazili su se u metalnom tunelu, u dijelu koji je izgledao na spoj nekoliko cijevi. Ali, toje varka. Samo jedna od ovih cijevi, koje se granaju u raznim pravcima, dugaĉka je više od metar i vodi u samu zgradu, a on zna koja. Osvijetli prostor ispred sebe i obasja Alfu koji poĉne ţmirkati. Otpuţe do njega i kucne ga po nozi. "Naprijed". "Mrak je", zacvili Alfa. "Kao u paklu", reĉe Brumm. Zidovi tunela bili su hladni. Njihovo kretanje po metalu je odzvanjalo. Brumm se u poĉetku brinuo zbog tog zvuka, ali tada se sjeti da ih obavija gotovo metar armiranog betona, i nastavi se kretati naprijed sigurnije i opuštenije. Kada su prešli oko dvadesetak metara, naišli su na jedno proširenje i nekoliko cijevi se granalo u svim pravcima. Brumm ostavi Alfu na mjestu gdje se cijevi kriţaju i krenu tunelom do mjesta gdje se on spušta pod pravim kutom. Uperi svjetiljku prema dolje. Po njegovoj procjeni, tri metra, moţda malo manje. Osvijetli sadrţaj torbe i izvuĉe iz nje metalni planinarski klin, zatim ga pomoću noţa ubaci u spoj površine kanala. Omota petlju od tankog uţeta na klin i brzo je zategne u nekoliko struĉnih pokreta. Provjeri da li je dobro zategnuto i otpuţe natrag do Alfe. 32
KIKA
Brumm mu objasni što trebaju napraviti. "Tu, ispred nas je tunel kojim se spuštamo unutra. Ja ću prvi. Ti se prebaci preko ruba potrbuške i zakaĉi se za uţe. Ja ću ti pomoći. Kada nogama udariš o pod, okreni se za sto osamdeset stupnjeva i sjedni. Na leĊima se kreći prema naprijed dok ne doĊeš do sljedećeg tunela. Zatim legni potrbuške i kreći se unazad iza mene." Natjerao ga je da dva puta ponovi plan, sve dok nije bio siguran da je sve razumio. Ostaje još da vidi hoće li moći sve napraviti. Brumm se prvi spusti. Leţeći na trbuhu, podiţe ruke i uhvati Alfu za noge i pomogne mu da se spusti. Dugo su puzali do sljedećeg proširenja u tunelu. Brumm pogleda na sat: tri sata. Dobro napreduju. Nemaju previše vremena, ali dovoljno ĉak i u sluĉaju da nešto nepredviĊeno iskrsne. Kada je Alfa stigao do proširenja, Brumm brzo krene ispitivati ostatak tunela. Sada više nisu daleko; gotovo su stigli. Lako je pronašao mjesto koje je traţio. Nije bilo široko kao kanal i bilo je odsjeĉeno na kraju. Vodovodna cijev pruţala se nadesno, i odatle izlazila ravno na površinu. S one strane nalazile su se dvije male poklopljene rupe u cijevi. Brumm podigne jedan poklopac, paţljivo proviri i ugleda krevet. Znao je da ti otvori, gledani iz bunkera, izgledaju kao i ostale instalacije za osvjetljenje. Zadovoljan onime što je našao, vrati se nazad. "Pa vrijeme je", obrati se Alfi. "Skini kaput i ĉizme." Ĉovjek ga posluša. I Brumm spusti opremu i skine kaput. Biti će mu potrebni samo noţ i svjetiljka. "Ulazimo", reĉe mu. "Prvo ti, pa ja." U roku od nekoliko minuta bili su spremni. Opet pogleda na sat: tri i dvadeset. Do sada se sve odvijalo prema planu. Uskoro se treba zaĉuti pucanj. 9 30. travanj 1945., 15:20 Kada je sobar izašao, Hitler pogleda svoju ţenu i rukom joj dade znak da mu se pridruţi. Ušli su u predvorje od armiranog betona ruku pod ruku. Poredani uza zid, u išĉekivanju povijesnog trenutka, ukoĉeno su stajali ljudi, ili ono što je ostalo od njih, iz njihovog najuţeg kruga. 33
KIKA
Martin Bormann, tajnik Nacistiĉke partije, virtualna osoba koja ne postoji za većinu Nijemaca, je bio na ĉelu tog reda sa svojim gnju-snim osmjehom na licu. Eva je mrzila Bormanna i tijekom svih ovih godina koristila je svaku priliku koja joj se pruţila da poljulja njegov utjecaj. Bez uspjeha. On je uporno stajao uz njenog muţa, usprkos svim njenim pokušajima. On je bio ţivotinja; i koţa joj se jeţila od same njegove prisutnosti. Do njega je stajao Goebbels. Trzao je glavom gore-dolje; visoko košĉato ĉelo bilo je orošeno kapljicama znoja. Zbog velikog nosa, koji je liĉio na kljun, podsjećao je na pile koje kljuca po prašini. Borila se da se ne nasmiješi. Kako su mogli ozbiljno shvaćati ovog ĉovjeka? Otto Gunsche, Hitlerov SS-ovski poboĉnik, stajao je pored Goebbelsa; izgledao je sasvim opušteno i vladao je sobom, vjeran formi. Generali Krebs i Burgdorf stajali su u stavu mirno i pokušavali izgledati kao preslika svih vojnih pravila, ali miris koji se širio od Bur-gdorfa svima je jasno davao do znanja da je opet pijan. Krebs, košĉat i obrijane glave, zbog ĉega mu se lubanja presavijala pod umjetnom rasvjetom, izgledao je manje pijano od Burgdorfa. Sa monoklom koji mu je ĉvrsto stajao na mjestu sliĉio je na karikaturu pruskog ĉasnika, što je obilato koristio. Kulturniji i obrazovaniji od većine njih, Krebs je teĉno govorio ruski, ali je kao i ostali bio spletkar. Izvan svake sumnje, pomisli Eva, upravo u ovome trenutku smišlja kako će izaći na kraj sa Ivanima kada joj muţ umre. Nije imala nikakvu iluziju kada se radilo o ovim ljudima. Poznavala ih je, i za razliku od svog muţa, toĉno je znala zašto su tu; bilo je prirodno da zna jer je i ona jedna od njih. Walter Hewel, poboĉnik iz Ministarstva vanjskih poslova, ĉvrsto je priljubio ruke uz tkaninu svog savršeno skrojenog odjela. Izgledalo je da admiral Voss, snaţan ĉovjek, paţljivo prati tok dogaĊaja. Ovo je mogla biti samo jedna od uobiĉajenih konferencija s Fuhrerom. Werner Naumann je stajao malo dalje od svoga šefa Goebbelsa. To je bilo neuobiĉajeno; obiĉno je stajao tik pored njega, kao poslušan pas. Već neko vrijeme je sumnjala da Naumann ima tajnu ljubavnu vezu s Magdom Goebbels - iako nije sliĉilo Magdi da nešto drţi u tajnosti. Moţda stoji udaljen od njega da pokaţe svoje neslaganje s odlukom svojeg nadreĊenog da se sloţi s planom svoje ţene i radije ubije šestero vlastite 34
KIKA
djece, ţenu i sebe, nego da padnu u ruke neprijatelja. Eva je bila sigurna da će od svih njih Naumann pobjeći nepo-vrijeĊen; instinkt za preţivljavanje je bio u njegovoj prirodi. Johann Rattenhuber, šef Tajne policije Reicha, stajao je ukoĉeno, pogleda uperenog ispred sebe. Imao je tešku i naglu narav. Izvršavao bi nareĊenja i ukoliko bi se netko pobunio poslao bi ga do vraga. Hoegl, njegov podreĊeni stajao je pored njega, pokušavajući oponašati svog zapovjednika, ali nije bio izgraĊen od istog materijala. Doktor Werner Haase, kirurg, oslonio se na zid, ne iz nepoštovanja, već od iznemoglosti. Maramicom je pokrio usta. Na njoj su se vidjele kapi krvi, što je bio dokaz da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava. Već je izgubio jedno plućno krilo. Mogao je stajati najviše nekoliko trenutaka. MeĊutim, Eva je znala da ĉak i u ovakvom stanju operira po dvadeset i ĉetiri sata dnevno u nezdravim uvjetima u prizemlju Ureda. Pomisli kako ne pripada ovdje meĊu ostale. Na kraju reda nalazile su se ĉetiri ţene. Frau Junge i Frau Christian izgledale su umorno, a Else Kruger, Bormannova tajnica, koja je mrzila svog poslodavca, ali ga se i bojala, bila je vidljivo nervozna. Sirotica, pomisli Eva, izgleda kao preplašena košuta. Ĉetvrta ţena, Frau-lein Manzialy, stajala je po strani. Posljednji u nizu bio je Linge, temeljit i pouzdan, iako sićušan, kao sidro. Poslije kratke pauze, dramatiĉnog oklijevanja koje moćnici koriste kako bi privukli paţnju, Hitler se poĉeo rukovati redom sa svima. Bezizraţajnog lica, kratko i ĉvrsto je stezao ruku svojim ljudima. Eva je, idući iza njega, takoĊer pruţala ruku osmjehujući se svima osim Bormannu. Kada je Hitler stigao do Frau Junge, tiho reĉe: "Sada kada smo do ovdje došli, gotovo je. Zbogom." Ţena mu ĉvrsto stegne ruku. Eva je zagrli. "Pozdravite mi Munchen i uzmite moju bundu za uspomenu.", prošapta. "Uvijek su mi se sviĊali lijepo obuĉeni ljudi", reĉe potom. Zatim tiho doda: "Recite mojim roditeljima da ih volim." Hitler pozove Gunschera na stranu. "Ne ţelim postati klaunom na ruskom karnevalu. Kada se sve završi naša tijela zapalite." Gunsche klimne glavom. "Raĉunamo na vas, Otto", doda Fuhrer. 35
KIKA
Kada se sa svima pozdravio, Hitler lakim pokretom glave pokaţe na Lingera da otprati njega i Evu do njihovih privatnih prostorija. Zatim pozove Evu da uĊe. Ona uĊe ne osvrnuvši se. Hitler se okrene prema Lingeru. "Stari prijatelju, sada ţelim da se pridruţiš grupi koja će napustiti bunker." Linge je izgledao iznenaĊeno "Zašto, moj Fuhreru?" "Da sluţiš voĊi koji će doći poslije mene." Nitko nije imao pojma što to znaĉi. VoĊa Trećeg Reicha baci posljednji pogled na skup i ode u predsoblje zatvarajući za sobom ĉeliĉna vrata otporna na vatru. Eva je već ušla u dnevnu sobu. "Mogu li na trenutak izaći?" tiho upita. On odmahne rukom i ona ode u kupaonicu, te odvrne slavinu. Iznenada se zaĉuje nekakva buka i vrata se odjednom otvoriše. Magda Goebbels uleti u sobu poput zmaja moleći ga da se predomisli. "Morate pobjeći", vrisne. "Potrebni ste ovom narodu!" Hitler pogleda Giinschera, koji ju je pokušavao zaustaviti da uĊe. "Neću s njom više razgovarati", tiho reĉe Hitler. Giinsche zgrabi ţenu za ruku i ĉvrsto je drţeći, izvede iz sobe zalupivši teška vrata za sobom. Hitler uĊe u dnevnu sobu i ukoĉeno sjedne na plavi kauĉ. Podiţe pištolj sa stola kako bi provjerio jesu li napunjeni i spremni. Zatim paţljivo otvori metalne cijevi i iz njih izvadi staklene ampule s cijani-dom. Ĉuo je kako Eva zatvara slavinu; uĊe u sobu i lagano zatrese glavom, kao što ţene rade kada ţele kosu dovesti u red. Sjela je s njegove lijeve strane i podvila noge, kao što obiĉno ĉini kad sjedi ispred kamina u Berghofu. Nedostajat će joj planine u Bavarskoj. Hitler joj pruţi jednu ampulu i ona je paţljivo uzme svojim njegovanim rukama. Pokaţe joj manji pištolj na stolu, Walther 7.35, ali ona odmahne glavom. Razumio je: ţene više vole otrov. U ovome trenutku oĉekivala je da on skine sluţbenu masku i kaţe joj nešto njeţno i umirujuće. U privatnom ţivotu uvijek je bio kao osjetljivo dijete koje stalno traţi odobravanje. "Zagrizi", reĉe bezosjećajno. "Ne boli." 36
KIKA
Bila je razoĉarana, ali se trudila da to ne pokaţe. Drţala je ampulu blizu usta promatrajući svojega muţa. Lijevom rukom je s lakoćom podigao ampulu s cijanidom. Eva zine u ĉudu. Posljednjih mjeseci nije se uopće mogao sluţiti lijevom rukom koja se tresla i trzala; nije ju mogao kontrolirati, a sada je zdrava kao desna ruka. Desnom rukom je podigao veći pištolj sa stola, Walther 7.65 i zategne okidaĉ. Ampulu je drţao pored usta i klimne glavom, ne gledajući je. Ona duboko udahne, reĉe tihim glasom: "Moj Fiihreru", i oštro zagrize ampulu, lomeći je zubima. Istog trenutka poleti naprijed, rukom sruši malu vazu s cvijećem koja je stajala na stolu ispred kauĉa. Hitler na trenutak ostane zureći u nju, zapanjen brzinom djelovanja otrova, zatim spusti ampulu i pištolj koje je drţao u rukama, i gurne Evu natrag na kauĉ. Odveţe cipele, izuje se i ode u spavaću sobu do mjesta ispod svjetiljke smještene u uglu. Štapom kucne svjetiljku nekoliko puta, koja se podiţe i ĉovjek ga pogleda kroz rešetku. "Poţurite", nervozno reĉe Hitler ĉovjeku i pomakne se u stranu. Svjetlo nestane. Dvije debele noge u maskirnom odjelu izletješe iz rupe; zatim se teško tijelo spusti pored njega. Hitler ĉvrsto zgrabi Brummovu ruku, ali je vojnik oslobodi i usmjeri paţnju na strop. "Moţe", naredi pukovnik. Još jedan par nogu se pojavi. Brumm ih dohvati i spusti ĉovjeka na pod. Hitler i Alfa su netremice zurili jedan u drugoga. Svakom se ĉinilo da gleda sebe u ogledalo. "Poĉašćen sam, moj Fiihreru", prošapta ĉovjek. Hitler ne odgovori. Dohvati stolicu, stvari je ispod otvora na stropu i pokuša se popeti. Pukovnik gurne Alfu prema dnevnoj sobi i dovede ga do kauĉa. "Sjedi", naredi mu i podiţe sa stola veći pištolj. "Obuj cipele." Ĉovjeku su se toliko tresle ruke da nije mogao zavezati ĉvor na cipelama, pa Brumm klekne i zaveţe ih. S mjesta gdje je stajao mogao je vidjeti da je Hitler već prošao kroz rupu, samo su mu još noge virile. Odozgo. Alfa je zurio u beţivotno tijelo Eve Braun. "Lijepa je". Pukovnik mu ne odgovori, već mu u ruke ugura ampulu s cijanidom. "Zagrizi." 37
KIKA
Ĉovjek zatetura, oĉi mu iskoĉiše od straha. Odjednom mu sine što se u stvari dogaĊa i on poĉne oklijevati. Pukovnik uoĉi paniku u njegovom pogledu. Imao je iskustva s takvom vrstom straha. Prisloni cijev pištolja ĉovjeku na ĉelo i ponovi nareĊenje. Alfine oĉi se napune suzama, ali stavi ampulu izmeĊu zuba. "Zagrizi, gade jedan", hladno reĉe pukovnik. Ĉovjek ĉvrsto zaţmiri, zagrize ampulu i zacvili, a u tom trenutku mu pukovnik prisloni cijev u usta i opali. Metak potpuno raznese prednje zube i lubanju: ljepljivo moţdano tkivo i krv prsnuše po naslonu kauĉa i zidu. Tijelo teško zatetura i pukovnik spusti pištolj na pod, odmah ispod njegove desne ruke. Brumm primijeti da je dio metka ili kosti, nije bio siguran, izletio kroz desnu sljepooĉnicu i napravio manju ranu iz koje je polako curila krv. Samo ĉetiri minute ranije izgurali su Magdu Goebbels iz predsoblja. Brumm brzo otrĉa natrag u spavaću sobu, vrati stolicu na svoje mjesto pored zida i skoĉi da dohvati rešetku na stropu. Prvo se umiri kao gimnastiĉar, a onda zanjiše noge da dobije zamah, zatim se podiţe i jednim gipkim pokretom uvuĉe u mali otvor za ventilaciju. Povuĉe se još malo gore, a zatim se nagne naprijed i spusti svjetiljku na njeno mjesto. Zadovoljan što ju je namjestio, nasloni lice na metal i svjesno poĉne usporavati dah i smirivati otkucaje srca. Nekoliko trenutaka je dolje sve bilo tiho; zatim je Brumm ĉuo kako se otvaraju ĉeliĉna vrata. Ljudi su ušli u sobu smrti. Ĉuo je kako Bormann mrmlja. "Pozovite doktora", a poslije nekoliko trenutaka: "Oboje su mrtvi. Dajte osmrtnice." Opet Bormann: "Uzmite pokrivaĉe. Treba nam nešto da ih pokrijemo." "U vrtu je sve spremno", objavi drugi glas, ĉini se Gunscherov. Više se nije ĉuo nikakav razgovor. U tišini su premjestili tijela u vrt Ureda da ih spale prema Fuhrerovom posljednjem nareĊenju. Poslije nekoliko trenutaka tišine, Brumm prvi puta pogleda Hit-lera. "Gotovo je. Sada moramo ĉekati", reĉe voĊi. 38
KIKA
Iznenada se Hitlerove oĉi izokrenu i on se poĉne bacati, u poĉetku polako, a onda sve brţe i ţešće, tako da su uskoro metalni zidovi ventilacijske cijevi odzvanjati. Brumm se pomakne do njega, uhvati Fuhrera za ruku i stegne ga takvom snagom da je bol nadjaĉala uspaniĉarenost. "Štakori", uzbuĊeno prošapta Hitler, osvrćući se. Pukovnik pojaĉa stisak. "Moj Fuhreru", reĉe hladno, "ţivjeli smo ţivotom slobodnog vuka, ali trenutno je naš najbliţi prijatelj štakor." Hitler sijevne pogledom punim mrţnje. Ĉista pljuvaĉka poĉne mu curiti iz uglova usana i polako padne na pod tunela koji ih je sakrio od svijeta. 10 30. travanj 1945., 15:30 Zaĉuo se samo jedan pucanj, prigušeni tresak koji se jedva mogao ĉuti kroz debela, metalna vrata koja su odvajala male prostorije Adolfa Hitlera i njegove ţene od ostalog dijela podzemnog Fuhrero-vog bunkera. Zauvijek su se pozdravili; sve je završeno. Hitler je svojem osobnom pilotu, Gruppenfuhreru Hansu Bauru, dao sliku Friedricha Velikog koju je naslikao Anton Graff, s nareĊenjem da je ponese na sigurno mjesto. Usprkos mnogim molbama -posljednja je došla od rastrojene Magde Goebbels, ţene ministra propagande Hitler je odbio pokušati pobjeći. Ako se Berlin ne moţe odrţati pod naletom Rusa, on više voli smrt od ţivota. Bojao se zarobljeništva, više nego smrti. Rusi bi ga, u to je bio siguran, izloţili u kavezu, kao najobiĉniju ţivotinju. Neće riskirati da mu se takvo nešto dogodi. Berlin pada, kao i on. Njegova je odluka neopoziva. Petnaest metara pod zemljom, zidovi bunkera od armiranog betona široki pet metara, podrhtavali su pod kišom granata i mina na površini. Nijemci su sada drţali manje od šesnaest kvadratnih kilometara površine Berlina, I ĉak i u ovome posljednjem njemaĉkom dţepu broj jedinica ruske pješadije ustrajno je nadirao prema Uredu, osvajajući zgradu po zgradu. 39
KIKA
Sturmbannfuhrer Heinz Linge i Otto Gunsche sa ravnodušnim izrazom lica, ĉuvali su straţu ispred metalnih vrata. Imali su nareĊenje od svog nadreĊenog i znali su što im je duţnost. Nitko ne smije uĉi u prostoriju deset minuta - što je Hitler opisao kao "pristojno vrijeme". Joseph Goebbels, izobliĉeni patuljak, koji je upravljao nacistiĉkim propagandnim strojem i koji je doprinio ustoliĉenju mita o arijevcima, ĉovjek koji je oboţavao samo sebe - vrzmlao se uokolo. Nervozno je pušio, glava mu se trzala svaki puta kada bi uvukao dim. Prijeteće namršten, stajao je nepomiĉno prekriţenih ruku Martin Bormann, Reich-sleiter, tajnik partije. Linge je pogledao na sat i klimnuo glavom ĉovjeku do sebe. Giinsche otvori metalna vrata i Goebbels se odmah progura izmeĊu njih u predvorje Hitlerovih privatnih prostorija i sledi se. Bormann, Linge i Giinsche proĊu pored njega i produţe u malu dnevnu sobu. Reichsjugendfuhrer Artur Axmann je stigao prekasno za oproštaj s Fuhrerom, i sada je s ostalima pojurio u sobu. Još je bio crven u licu, jer je gore bio usred ruske topovske vatre. Batrljak njegove ruke opisivao je male krugove dok se trudio shvatiti što se dogodilo. Dva tijela nalazila su se na sofi pored straţnjeg zida. Vaza s cvijećem pala je na pod i voda je polako curila na tepih. Hitler je leţao na jednom kraju kauĉa, tijela neznatno nagnuta naprijed, dok mu je desna ruka virila preko naslona. Walter 7.65 bio je na podu, blizu njegove ruke. Eva Braun je bila na suprotnom kraju male sofe, podvijenih nogu, kao da se odmarala ispred kamina u Berghofu. Krv je curila iz Hitlerovih ustiju i male rane na desnoj sljepooĉnici. Kauĉ je bio natopljen njegovom krvlju i nitko nije imao ţelju da se pribliţi i bolje pogleda cijeli taj prizor. Evina crna haljina bila je mokra, a njene oĉi bile su širom otvorene. Rana se nije nigdje vidjela, ali mogli su osjetiti miris badema i vidjeti sivkasti-plavu boju njezinih usana. Cijanid. Njene meke, koţne, elegantne cipele uredno su sloţene ispod kauĉa. Bormann i Goebbels staviše maramice preko lica da se zaštite od isparavanja iz ampule s cijanidom. Gunsche je neko vrijeme zurio u tijela, a zatim se okrenuo i izašao. U prostoriji za konferenciju naišao je na malog Ericha Kempkea, Hitlerovog vozaĉa. Prije toga je Giinsche naredio Kempkeu da donese dvije stotine litara benzina u kanistrima, koje je trebao ostaviti pred ulazom u bunker u vrtu Ureda. Kempke se prepirao s njim preko telefona. Nije ţelio riskirati ţivot kako bi stigao do tajnog skloništa s benzinom; bilo je previše 40
KIKA
opasno. Morat će priĉekati, kasnije tijekom dana, kada ruski strijelci prekinu paljbu za jelo ili obavljanje nuţde ili što već rade kasno poslije podne kada je zatišje. Giinsche je predloţio Kempkeu još jednu mogućnost. Mogao je pokušati isisati sav benzin iz vozila u podzemnoj garaţi. Ulice su bile toliko zakrĉene da se vozila Ureda nisu mogla probiti, i nije im više trebao benzin. "Što se, dovraga dogaĊa?" upitao je Kempke kada je ugledao SS-ovca. "Der Fuhrer is tot", sveĉano izjavi Giinsche. Kempke se odmah izašao sam uvjeriti, ali je sreo Lingea koji je htio znati gdje je benzin. "U vrtu. Sto sedamdeset litara. To je sve što sam mogao nabaviti." Brigadefuhrer Johann Rattenhuber, šef odjeljenja tajne policije Reicha u bunkeru, stigao je poslije Kempkea. Ostali su ulazili i izlazili iz sobe smrti, nakon što su na trenutak pogledali tijela, jer su bili ili previše uzrujani ili previše uplašeni da se zadrţavaju pokraj strašnog prizora. To je kraj. Poslije nekog vremena, Rattenhuber, praktiĉan ĉovjek sa smislom za brzo odluĉivanje odluĉio je uzeti stvar u svoje ruke. Naredio je da se tijela odnesu gore u vrt. Hitlerovo tijelo su umotali u sivi vojniĉki pokrivaĉ, prekrivši lice sve do ĉela. Fuhrerova lijeva noga i ruka su visjele; obiĉavao je nositi crne hlaĉe s gornjim dijelom uniforme. Jedan od ljudi koji su ga nosili, sagne se i obriše krv s cipele. Bormann je s lakoćom podigao sićušno tijelo Eve Braun. Njena plava kosa bila je rašĉupana, prije je izgledalo kao da spava, nego da je mrtva. Linge i Ludwig Stumpfegger, SS-ov pukovnik i kirurg nosili su Hitlerov leš; u stvari glavnu teţinu nosio je doktor. Pri dnu betonskog stepeništa sićušni Kempke stane ispred Bor-manna ne dozvoljavajući mu da gore krene. "Ja ću je nositi", reĉe mu. Kempke je znao koliko je Eva mrzila i koliko se bojala Reichsleitera; nije mogao podnijeti da je taj ĉovjek dodiruje. Ali njeno tijelo je bilo za njega preteško, i kada ju je gotovo ispustio, jer se spotaknuo na stepeništu, Giinsche i još jedan SS-ovac priĊoše da mu pomognu. Dva tijela su odnijeli u vrt Ureda i spustili u rupu udaljenu tri metara od ulaza u bunker. Giinsche prekriţi Evine ruke na grudima i poĉne polijevati tijela benzinom. Kempke privuĉe Hitlerovu lijevu ruku bliţe tijelu. 41
KIKA
U tom trenutku granate poĉnu padati i prisutni su bili primorani brzo se povući u bunker. Pušili su i nervozno se vrpoljili dok su ĉekali da paljba prestane. Kada je topniĉki napad prestao, nastavili su polijevati benzin kako bi ih što bolje natopili. Na posljetku je zadatak bio završen i u jami koju je napravila granata, tijela su plutala u zapaljivoj tekućini. Dogovarali su se o najboljem naĉinu kako zapaliti posmrtnu lomaĉu. "Granatom", predloţi Giinsche. Ali Kempke se glasno pobuni; to bi bilo previše grubo i nedostojno njihovog Fuhrera. Kada je zašutio Kempke primijeti komad tkanine ispred cijevi za gašenje poţara. Donese je i pruţi Gunscheu, koji je natopi benzinom. Kad je bacio komad tkanine prema jami svi se povukoše korak-dva unazad. Za trenutak, vrijeme je stalo. Ukoĉeno su promatrali kako zapaljeni komadić tkanine polijeće uvis a zatim nestaje. Tada se jama uz tih i mukli udarac zapali i crni dim sukne uvis, kao zmija na zvuk frule. Prisutni su promatrali bez rijeĉi dok Giinsche nije naredio stav mirno. Podigao je ispruţenu desnu ruku i ostali su slijedili njegov primjer. "Heil Hitler", rekoše uglas posljednji put. Gotovo je, Adolf Hitler je mrtav. Deset dana poslije pedeset i šestog roĊendana, voĊa tisućugodišnjeg Reicha tinjao je na brzinu usred posmrtne lomaĉe na mjestu posljednje bitke. Iako se već smraĉilo, Rattenhuber i njegovi ljudi su još uvijek dodavali benzin na vatru. Negdje oko deset sati, šef tajne policije Reicha naredio je svom poboĉniku satniku Schedleru da izabere trojicu povjerljivih ljudi i sahrani ostatke izgorenih tijela. Ruske granate su još uvijek zasipale kraj oko Ureda. Schedle i njegov mali odred umotaše ostatke u platnena šatorska krila i sahraniše ih u obliţnjem rovu koji je napravila topovska granata. Nakon što su ispunili grob blatom i zemljom, lopatama poravnaše mjesto. Cijelo vrijeme dok su radili, i njima i njihovim vodama, kao i onima dolje u bunkeru, u glavi je bila samo jedna misao: bijeg. 11 30. travanj 1945., 16:50 42
KIKA
Prošao je cijeli sat prije nego su krenuli. Brumm je ţelio biti siguran da je sve utihnulo u bunkeru ispod njih. Kada je procijenio da je dovoljno sigurno, polako je poveo svog štićenika kroz metalnu cijev do mjesta gdje ih je ĉekala njihova oprema. Hitler je izgledao umorno. "Odavde se moramo poĉeti malo penjati", reĉe Brumm. "Ja sam sve ovo projektirao", podsjeti ga Hitler. Brumm gurne prema starijem ĉovjeku par oguljenih crnih ĉizmama."Obujte ih." Brzo i kratko objasni kako će se popeti na površinu. "Ja ću voditi", doda i krene osvjetljavajući svjetiljkom mrak. Penjanje je bilo naporno. Iako su raĉunali na Hitlerovo stanje, kada su ovo planirali, nisu znali da je ovoliko propao. Tijekom posljednjih tjedana u bunkeru on uopće nije odrţavao kondiciju i snaga ga je napustila. Brumm ga je morao vući kroz vertikalan zid. Kada su konaĉno stigli do sljedeće razine, sjeli su na prošireni dio gdje se granaju slijepi tuneli. Brumm je ţvakao tvrdi kruh dok je na malenu platnenu krpu redao stvari iz svoje torbe. Zapalivši dvije svijeće, nagne ih kako bi nekoliko kapi voska palo na metal, a zatim ih uĉvrsti. Pod njihovom svjetlošću će raditi, jer mora štedjeti svjetiljku za vaţnije potrebe. Prvi zadatak je promijeniti izgled svojeg štićenika. Sam Hitler je smislio te izmjene. Stalno je podsjećao Brumma da kao "najveći europski glumac" neće imati problema promijeniti svoj izgled. Prouĉio je tajne i tehnike kazališne šminke i napravio je tisuće skica da pokaţe kako bi mogao izgledati uz razliĉita kozmetiĉka dotjerivanja. Brumm je smatrao da sve skice sliĉe jedna na drugu i malo je paţnje obraćao na Hitlerovu dugu i zamornu uĉenu raspravu o korištenju kostima i šminke u Wagnerovoj operi. "Moja ruka još uvijek nije dobro", primijeti Hitler kada je ispruţio lijevu ruku prema svijeći. "Tek sam nedavno prestao uzimati lijekove. Jaĉa, ali u pitanju je ipak atrofija; s vremenom će ojaĉati." Brumm klimne glavom. " Pridrţite svjetiljku", reĉe. Hitler uzme svjetiljku desnom rukom i namjesti je ispod brade; svjetlost je prikazivala jeziv prizor, tamne sjenke su naglašavale udubljenja i bore na licu. Brumm otvori boĉicu sa sapunom u prahu, naspe malo na dlan, pljune i promiješa prstom, a zatim smjesu utrlja 43
KIKA
Hitleru u brkove. Kada je napravio dobru sapunicu, obrijao je brkove. Hitler je imao zatvorene oĉi dok ga je pukovnik brijao. Izgled Hitlera bez brkova je iznenadio Brumma. Zurio je u Hitlerov nos, do ovoga trenutka nikada nije primijetio koliko je velik. Brkovi, taj elegantni dodatak koji izrazito mijenja izgled, odvlaĉi paţnju s nosa. Moţda Fuhrer zna što govori. Zatim mu je nasapunao kosu. "Odreţi je", naredi mu Hitler. "Ne", odluĉno odbije Brumm. "Obrijat ćemo je - cijelu." Hitler se zagleda u pukovnika. Ramena mu se skupiše; izgledao je kao da će svakog trenutka prasnuti, ali poslije nekoliko sekundi izdahne, slegne ramenima i opusti se. "Ţilet je u tvojim rukama", reĉe. Kada ga je obrijao, gotovo ništa nije ostalo od starog Adolfa Hitlera. Brumm mu pruţi teške, metalne naoĉale s podesivom dioptrijom. S novim naoĉalama, voda Trećeg Reicha izgledao je kao neka ptica. Još je trebalo napraviti neke izmjene. Brumm je izvadio veliki zavoj i odvio ga je. "Samo naprijed", zapovijedi Hitler prihvaćajući zavoj. Brumm je oklijevao. "Što se mora, mora se", reĉe Fiihrer. "Oklijevanje ništa ne olakšava. Osim toga, tvoja uloga je jaka". LeĊima se okrenuo prema Brummu i spustio glavu pukovniku u krilo. Brumm duboko udahne, stisne šaku, podiţe je i spusti na korijen nosa; ĉulo se pucanje hrskavice. Hitler jauknu od bola i niz lice mu potekoše suze. Brumm brzo poĉne zavojem zaustavljati krv i za nekoliko trenutaka Hitlerovo lice poĉelo je oticati. Oba oka su poplavila i na kraju se zatvorila od otekline. Ozljeda nosa bila je priliĉna. Hrskavica je bila razbijena u samom korijenu nosa, tako da je sada visio pod oštrim uglom i izgledao je zašiljeno. Da je udarac usmjerio malo više iznad korijena, usmrtio bi ga. Na trenutak zamisli mrtvog Hitlera u svojem krilu. "Moţete li disati?" "Smeta mi krv. Moram ustati. Jako me boli", promrmlja Hitler. 44
KIKA
Brumm se zabrine. Njegov štićenik nije naviknut na bol i s mukom će se na to naviknuti. Imao je obiĉaj uzimati lijekove za najmanje bolove, ali u ovoj situaciji mu ih neće dati. "Moramo obaviti još jedan posao", reĉe Brumm. "Ništa više nećeš raditi", zakrklja Hitler. "Moţe nam kasnije pomoći". Pukovnik digne rukav i pokaţe unutrašnju stranu mišića. Otkrije se istetovirani broj. Hitler snaţno odmahne glavom. "Ne. Zabranjujem ti. Ne dolazi u obzir." Brumm poĉne tiho govoriti. "Vani vlada kaos. Ako se pokaţe prilika, moţe nam dobro doći da nas smatraju Ţidovima iz logora. Moţda ćemo se provući zahvaljujući tome. "Ne, ne kao Ţidov." Brumm prestane obraćati paţnju na njegove rijeĉi i uhvati ga za mišicu, kaţe mu da miruje i poĉne ocrtavati broj tamnoplavom tintom i debelom iglom. 12 2. svibanj 1945., 00:30 Nekoliko stotina ljudi okupilo se u tami, pod niskim stropom garaţe koja je sluţila kao spremište za ugljen ispod Ureda. Bili su to vojnici i sluţbenici, vozaĉi i pekari, tajnice, straţari, partijski sluţbenici i ĉinovnici sve ono što je ostalo od nekad elitne grupe Ureda Reicha. Od rane veĉeri polako su kapali na svoja mjesta sami ili u grupicama. General Wilhelm Mohnke iz SS pilotskih jedinica, vojni komandant u bunkeru, je preuzeo na sebe zadaću da ih raspodijeli. Po planu ih je trebao podijeliti u manje grupe koje će kretati iz bunkera u vremenskim razmacima od dvadeset minuta. Svaka grupa za bijeg treba pokušati prijeći ulicu kroz podzemni tunel, zatim se popeti i trĉati preko otvorenog dijela od Wilhelmplatza do stanice Stadtmitte. Niti Mohnke niti Giinsche nisu imali bistru predodţbu što slijedi nakon toga. Rusi su bili svuda uokolo, većinom na krovovima s puškama, 45
KIKA
pucajući na sve što se kretalo na ulicama, ispod njih. Ruska artiljerija je još uvijek pucala, ali sada je to eksplodiralo u ritmiĉku i sloţnu paljbu, s intervalima izmeĊu baraţne vatre. Više nije bilo mirne kiše eksplozija, i to je nacistima dalo traĉak nade. Osnovni plan je bio prijeĉi rijeku Spree, a zatim krenuti prema sjeveru kroz predgraĊa i na kraju izaći iz grada, nastaviti prema sjeverozapadu do šume blizu Mecklen-burga, nekih sto osamdeset kilometara sjeverozapadno od Berlina, gdje se trebaju sastati. Nisu se nadali da će izbjeći zarobljeništvo, samo da ih neće zarobiti Rusi. Zato su izabrali put kojim će brzo presjeći tri ruske linije koje okruţuju grad i nastaviti prema zapadnim saveznicima, ĉija će dobrodošlica biti daleko blaţa od svega što mogu oĉekivati od Rusa. SS-ovcu, Unterscharfuhreru Gustavu Rudolfu bijeg je izgledao kao beznadni, idiotski pokušaj. Tih sto osamdeset kilometara do mjesta sastanka lako je moglo biti osamdeset tisuća ili osamdeset milijuna kilometara. Nema nade da se probiju. Imao je predosjećaj da će umrijeti. Usta bi mu se osušila i ledena jeza bi ga obuzela pri toj pomisli. Ono ĉega se najviše bojao, konaĉno ga je snašlo i proklinjao je svoju zlu sudbinu. Proveo je strašnih mjesec dana, ropski usluţan u podrumima Ureda; ĉuvajući posljednje uporište Trećeg Reicha. Tridesetoga u mjesecu je vidio Hitlera i od tog trenutaka je znao da se kraj pribliţava. Fiihrer nije više liĉio na nekadašnjeg voĊu, potpuno se povukao u sebe. Kasnije je Rudolf ĉuo da se Fiihrer ubio tog popodneva. Sve je izgledalo kao noćna mora. Nestala je i posljednja snaga koja je drţala ostatke Njemaĉke. Sada je prisiljen uhvatiti se u koštac s još većim uţasom. Radije će ĉekati da ga Rusi zarobe. Barem će ostati na ţivotu; poslije će se boriti sa svim nedaćama koje ga budu nalazile. Ali, ovo razmišljanje je zadrţao za sebe, jer je vladalo opće uvjerenje da zarobljeništvo znaĉi trenutno pogubljenje, posebno onih Nijemaca koji su sluţili samom Hitleru. On se nije nikada suprotstavljao. Ĉesto je razmišljao da upravo tako postupi, ali nikada nije u tome uspio. Kako je napravljen plan bijega, Rudolf se potrudio uvjeriti svoje nadreĊene da on treba ostati kako bi se pobrinuo za stotine ranjenih u podrumu Ureda; ali ĉak niti oni, fanatici do kraja nisu ţeljeli niti ĉuti za to. Pohvalili su njegovu hrabrost i ţelju da se ţrtvuje, ali htjeli su da krene s ostalima obraniti civile, meĊu kojima je bio veliki broj ţena. Da su se sloţili s njegovim planom, on bi skliznuo u 46
KIKA
neku slamaricu i pretvarao se da je ranjen. Umjesto toga, natjerali su ga gore u grad, gdje se ljudi ubijaju. VrijeĊalo ga je što je on trebao ĉuvati ţene, njima zaštita nikada nije bila potrebna. Ţivot u Uredu najbolji je dokaz za to; da bi dobile što ţele samo su trebale raširiti noge; Rusi vjerojatno nisu drugaĉiji od ostalih muškaraca. Sudbina je htjela da Rudolf bude izabran i da štiti prvu grupu koju vode Mohnke i Giinsche. U grupi su bile ĉetiri ţene koje su pripadale Hitlerovom osobnom osoblju, mornariĉki vice-admiral, nekoliko poboĉnika iz raznih organizacija i Hilco Poppen, još jedan straţar. Rudolf je oĉekivao da će Poppen, jedan nezavisni i neuravnoteţen tip iz rajnske oblasti, krenuti svojim putem ĉim grupa izaĊe na površinu. Padne mu na pamet da ga prati, ali nakon što je kratko razmislio o toj mogućnosti, odbaci je. Više je volio, kao i uvijek, sigurnost i anonimnost koju mu je pruţala grupa. Rudolf je donio samo jednu vaţnu odluku. Ako neki glavešina bude pogoĊen u bijegu, isprazniti će mu dţepove. Mjesecima kruţe glasine da nacistiĉke voĊe stavljaju milijune maraka u švicarske banke. Svakako će nositi velike sume novaca i dragocjenosti, a ako ih ubiju u bijegu, zemaljske triĉarije neće im biti više potrebne. Pokazalo se da je izlazak na površinu mnogo teţa noćna mora nego što je Rudolf ikada mogao zamisliti. Smrad leševa lebdio je u prašini koja je obavijala cijeli grad. Berlin je bio toliko razrušen da je ostalo samo nekoliko mjesta koja su se mogla prepoznati. Nije mogao shvatiti kako će se probiti kroz takvu pustoš. Odluĉio je da je bilo previše stresno promatrati okolinu; umjesto toga, usredotoĉi se na put pred sobom i gledao je samo u otiske stopala onoga ispred, dok su jedan iza drugoga pognutih tijela išli naprijed. Do dva sata ujutro u grupi je ostalo samo petnaest preţivjelih. Zastali su da se malo odmore pored stanice podzemne ţeljeznice "Fran-zosische Strasse. Mohnke je pokušao nagovoriti dva naoruţana ĉuvara berlinske ţeljeznice da otvore ulaz koji je vodio u podzemni tunel, ali oni su ustrajno odbijali; otvaranje ulaza u tunel je protiv propisa i nije u skladu sa nareĊenjima njihovih nadreĊenih. "Poslušni, glupi Nijemci do kraja!" 47
KIKA
prosikta Rudolf u njihovom pravcu, kada se Mohnke okrene od njih i bijesno se udati po nozi svojim Schmeisserom. Kako straţari nisu htjeli otvoriti prolaz ispod rijeke, morali su se vratiti do stanice Friedrichstrasse. Kada su se pojavili iznad zemlje, ugledali su tenkove u zasjedi na mostu Weidendammer, te ĉuli kako njemaĉki tenkovi tutnje preko ruševina iznad njih. Idioti, pomisli Rudolf. Tenkisti se još uvijek bore. Pravi dokaz kakve su se sve budale dobrovoljno ukljuĉile u oklopne jedinice, reĉe u sebi. Mohnke je uspio naći usku stazicu ispod velikog luka mosta. Probijali su se kroz debele kolutove ispletene ţice i ubrzanim tempom se kretali prema pokretnom mostu širokom dva metra. Rudolf je nekoliko puta posrnuo, ali je uspio nastaviti trĉati naprijed zahvaljujući povišenom adrenalinu. Ispred njih, rijeka je svjetlucala crvenim odsjajem od poţara; po njoj su, kao crne toĉke, plovili leševe. Kada su stigli do sredine mosta, malokalibarski snajper otvorio je vatru na njih. Netko neposredno ispred Rudolfa glasno zastenja i postrance se strmoglavi u rijeku uz glasni pljusak na vodi. Svi u grupi polegoše dok su vode pokušavale otkriti odakle sijeva cijev snajpera, kako bi ga uzele na nišan. Iako su bili sagnuti nastavili su puzati prema naprijed. Rudolf je osjećao kako mu se uniforma razdire; oštra površina nesigurnog mosta isjekla mu je i oderala koţu s koljena i laktova. Kada je ugledao drugu obalu, nešto ga je snaţno udari po šljemu. Nije osjetio bol, samo jedan nevjerojatno kruti trzaj. Imao je utisak da je naletio na nešto, ali kada je pokušao puzati nije se mogao pokrenuti. Netko se dovuĉe do njega i nadvije se nad njim. "Jesi li pogoĊen?" Rudolf je htio odgovoriti da je dobro, ali kao i njegovi beţivotni udovi, glas ga izda. Osjetio je kako mu mokraća curi niz noge, to ga je zagrijalo, ali mu se i gadilo. Dok je tako leţao nepokretan i nijem, netko skine s njega remen s municijom i pretrese mu dţepove; uzme novĉanik i skine sat s ruke. Drugi preĊu preko njega puzeći, ostavljajući ga na mostu preko crvene rijeke. Pokrao me neki ĉasnik, reĉe u sebi, iznenaĊen ironijom dogaĊaja. 48
KIKA
Leţao je na trbuhu, nepokretan, zatvorenih oĉiju i sve sanjiviji. Nije osjećao nikakvu bol, i na tome je bio zahvalan. Cijelo vrijeme je znao da će poginuti u bijegu i baš sada umire. "Prokleti ĉasnici!" vikne u sebi. "Prokleti Hitler. Prokleti ...prokleti..." Zatim izgubi svijest. 13 2. svibanj 1945., 05:40 Dva ĉovjeka su ostala u tunelu sljedećih trideset i šest sati, sve do zore 2. svibnja. Tog jutra, pred samo svanuće, Brumm je krenuo prema ulazu u podzemnu ţeljeznicu. Hitler je nosio uniformu ĉasnika Wehrmachta. Još je bio slab, oba oka su mu bila nateĉena i plava, ali Brumm je primijetio da je ipak uzbuĊen što kreću. Obojica su ţeljno oĉekivali da izaĊu van. Brumm je prvi ušao u predvorje, a zatim je pomogao Hitleru da izaĊe. Fiihrer je zauzeo stav mirno dok je Brumm ponovno stavljao i priĉvršćivao vijke na ploĉi. "Kuda?" nestrpljivo upita. "Prema Uredu." Kretali su se najbrţe što su mogli, ali ipak sporo; Hitler je vukao desnu nogu i ĉesto zaostajao da doĊe do daha. Izašli su van bez da su ikoga vidjeli; izgledalo je kao da je Ured napušten. Pored gomile polomljenih greda Brumm je vidio da je tijelo straţara kojeg je ubio još tamo. Ĉuli su se povremeni pucnjevi sa zapada, blizu Tiergartena. Sve će oĉistiti, pomisli Brumm. Nekoliko trenutaka prije svanuća, njih dvojica preĊoše Wilhel-mstrasse i krenu preĉicom izmeĊu nekoliko gotovo potpuno razrušenih zgrada raznih ministarstava. Leševi Rusa i Nijemaca leţali su na sve strane. U jednoj sporednoj ulici, obješeni o bandere visjeli su goli njemaĉki vojnici. Njihovi plavi jezici visjeli su iz usta kao prekuhane, nabrekle kobasice, a njihove oĉi su bile izbuljene. Hitler nije niti podigao pogled dok su prolazili pored njih. Na ulici se zaĉuje kratka kiša metaka iz pješadijskog oruţja, ali Brumma to nije zabrinjavalo, a Hitler je bio previše slab i mogao je jedino pratiti Brumma u stopu, teško dišući. Na posljetku su prešli jednu široku aveniju u kojoj je drveće bilo išĉupano iz korijena i leţalo na ciglom poploĉanoj ulici. 49
KIKA
Jedan njemaĉki tenk "tigar", leţao je prevrnut i crna prilika, nekada ljudska, raširenih je ruku visjela iz otvora na tenku, ukoĉena u zagrljaju smrti. Na poĉetku jedne ulice naiĊu na tijelo starice. Ruke su joj bile stavljene oko vrata i vezane suknjom; na nogama i butinama se vidjela sasušena krv, oĉi i usta su joj bili širom otvoreni. U istoj ulici dijelovi rašĉetvorenog konja leţali su naslagani pored poţarnih ljestva izvuĉenih iz neke zgrade. Rojevi muha letjeli su svuda uokolo. Kada su stigli do zelene zgrade, Brumm gurne Hitlera unutra i provjeri da li ih netko prati. Pretpostavljao je da su krovovi puni Rusa sa snajperom i da je ruska pješadija zauzela cijeli grad. "Bradonjo!" povikne prema stepeništu. "Evo me gore s momcima", grmnu Rau. Brumm se popne stepenicama i dva vojnika se zagrliše. "Sve je išlo po planu?" "Do sada. Kakva je ovdje situacija?" "Ţivci su mi slabi, ali drţe se bolje nego što sam oĉekivao. Sinoć su Rusi naišli, ali su ih zanimale zgrade koje su pruţale otpor." "Ima li nekih poteškoća?" "Samo jedna. Dva Rusa su ovdje logorovala, u našem ulazu. Jedna djevojka ih je namamila gore i likvidirali smo ih. Nožeml" Nagne se prema njemu "Ţenama se izgleda sviĊa hladni ĉelik, zar ne?" Blago odgurne Brumma laktom, i namigne. "Djevojke su ih likvidirale?" "U dva poteza. Cap-cap, i padoše dva Rusa. Ni glasa nisu pustili. "Baci pogled preko Brummovog ramena. "Gdje je on? Ovdje dolje?" "Idi mu pomoći", reĉe pukovnik. "Slab je. Mislim da neće moći hodati, morati ćemo ga iznijeti." "Divno", reĉe Bradonja podrugljivo. "Još malo jaĉanja karaktera." Brumm se nasmiješi. Doĉasnik je uvijek teške zadatke nazivao jaĉanjem karaktera. Dok je Bradonja silazio niz stepenice, Brumm potraţi Waller. Bila je na vratima s desne strane. "Skupi djevojke u tu sobu", reĉe pokazujući na vrata iza nje. Brzo je okupila ţene; zveckajući oruţjem prolazile su 50
KIKA
pored njega jedna po jedna. Brumm dade znak Waller da se pridruţi; ona posluša, ali prije nego je zatvorila vrata pogledi im se sretnu. Znao je da to nešto znaĉi, ali nije bio raspoloţen da odgonetne što. Hitler se sav tresao kada je stigao na drugi kat. Bradonja pogleda pukovnika i zavrti glavom. Brumm prihvati Hitlera s druge strane i pomogne mu da doĊe do vrata. "Ĉekaj", naredi Brumm doĉasniku. "Ĉuvaj straţu." Brumm klimne glavom i nestane u sjenci. Pukovnik SS-a uĊe u sobu. Ţene su kleĉale, oĉiju oteĉenih i crvenih od nespavanja; umor im se vidio na licu. U poderanoj odjeći izgledale su kao siroĉići; kroz slojeve odjeće nazirala se njihova mladost. Nasmiješile su mu se, sretne što vide još jedno prijateljsko lice; na trenutak su se mogle opustiti i prestati straţariti. Brumm shvati da su u lošem psihiĉkom stanju; po prvi puta primijeti strah u njihovim oĉima. "Doveo sam nekoga i ţelim vam ga predstaviti", obrati im se dok je širom otvarao vrata. Hitler je bio leĊima okrenut vratima i kada je ĉuo da su se otvorila, Fiihrer se nelagodno okrene i u nedoumici pogleda djevojke na podu. S mukom uĊe u sobu sitnim koracima, pognut i stane ispred njih netremice ih gledajući. Samo jednom okrzne Brumma pogledom, ali kako nikakvo objašnjenje nije uslijedilo, vrati pogled na djevojke. "Da lije on jedan od tvojih ljudi?" upita jedna djevojka. Brumm je šutio i promatrao što se dogaĊa. *** Priĉalo se da Hitler ima posebnu moć nad ţenama. Govorilo se da padaju, pa ĉak se i onesvješćuju pod snagom njegova pogleda. Ali oĉi koje su sada ţmirkale gotovo da nisu vidjele od otekline i nisu ništa zraĉile. Djevojke su se ubrzo prestale zanimati za njega i poĉele su drijemati. Samo ga je Waller i dalje paţljivo promatrala. "Rekao sam vam da imam specijalni zadatak, zadatak od najvećeg znaĉaja za Reich." Djevojke pogledaju Brumma. 51
KIKA
On skine Hitleru naoĉale. Djevojke ga još uvijek nisu prepoznale; Brumm je bio zadovoljan. Uzme jednu crnu rukavicu, otkine kraj jednog prsta i prinese ga pod Hitlerov nos. Fiihrer odgurne rukavicu, kihne i ljutito pogledom sijevne na pukovnika. Waller je prva shvatila. Glasno se zagrcne, s mukom se pridiţe, sagne glavu i reĉe jedva ĉujnim šaptom: "Moj Fiihreru!" Druge je djevojke pogledaju kao da je poludjela, ponovo pogledaše ĉovjeka, i zatim skoĉe na noge. Jedna od njih uz glasan prasak baci svoj Schmeis-ser na pod, rukama poklopi uši i glasno zajeca. Osmjeh se razlije po Hitlerovom licu i on podigne desnu ruku elegantnim pokretom. Djevojke mu se pribliţiše i stanu tik uz njega. Brumm je gledao kako djeluje njegova moć i bio je zapanjen. "Waller". Ona smjesta zauzme stav mirno. "Pomozi Herr Wol-fu." Htio je da se navikne na to ime. "Vi", obrati se ostalim djevojkama i pomilova ih po glavi, "Vratite se na straţu i kaţite Bradonji da doĊe." Dok su djevojke uzimale oruţje i izlazile, Hitler se smjesti uz zid uz pomoć Waller. Smjesta se sklupĉa i zaspi. Waller ga pokrije zavjesom koju su našli u zgradi. Kada je Bradonja ušao, Brumm ga smjesti pored Waller: "Imamo puno za razgovarati." Plamen velikog poţara bešumno sukne i neometano nastavi gorjeti u obliţnjoj zgradi. Zaĉuju se usamljeni pucnjevi negdje vani, na ulici. 14 2. svibanj 1945., 11:30 Vasilij Petrov je uvijek poĉinjao iz poĉetka. Brzo je mislio, ali nije brzo primjenjivao svoje metode ispitivanja. Radio je polako obraćajući paţnju na pojedinosti - sve pojedinosti. To ne znaĉi da je pokušavao sve sam raditi. Znao je objasniti što ţeli, ali je uvijek provjeravao da li njegovi podreĊeni toĉno znaju što trebaju raditi i kakve rezultate on oĉekuje. Povremeno bi provjeravao provode li se njegova nareĊenja. To je pitanje kontrole. S vremenom je povećao grupu na ĉetvoricu; svi su bili razliĉiti, ali sa sliĉnom motivacijom. 52
KIKA
Svaki ĉovjek je bio fanatiĉno posvećen zadatku koji je cijela grupa trebala obaviti; svaki od njih je bio fiziĉki jak, pun snage i izdrţljivosti kao dobro dresirani lovaĉki pas. Sva ĉetvorica su osjećala naklonost prema svom voĊi. Po prirodi tajanstven, hladan i logiĉan, bilo ga je teško upoznati. Umjereno su se divili Petrovu kao ĉovjeku, ali su zato istinski i izuzetno poštovali Petrova kao voĊu. Drug Petrov nije otvoren ĉovjek, ali svi su znali kada je bio zadovoljan njihovim radom. Vjerovali su mu i uĉili su od njega. Ali ipak su ga se bojali, jer Petrov - tajno ime Berkut - nije nikome štedio ţivot niti je podnosio nesposobnost. Neuspjeh znaĉi smrt; to je pravilo Grupe za specijalne zadatke. Nekoliko minuta prije ponoći 2. svibnja Petrov i njegovi ljudi polako su se kretali ostalim mraĉnim prostorijama Ureda Reicha. Petrov je namjeravao stići do Ureda ranije, ali nakon što su uspješno izbjegli klopku s minama, zadrţali su ih tvrdoglavi njemaĉki graĊani -starci i pubertetlije s automatskim oruţjem i granatama - i bili su prisiljeni saĉekati pješaštvo da im pomogne likvidirati civile. Petrov je mrzio kašnjenja, ali se morao sa time pomiriti. Njegovi ljudi su bili savršeno sposobni obaviti zadatak, ali takvo izlaganje lako ih je moglo koštati ţivota, a on ih je morao saĉuvati za više ciljeve. Kroz razbijeni prozor ušli su u razrušen Ured sa sjeverne strane. Popeli su se na gomilu kamenja i skoĉili u nekada raskošnu unutrašnjost zgrade. Sovjetska tajna sluţba ih je obavijestila da su Rusi osvojili cijeli Berlin, ali sami su se uvjerili da su ostali dţepovi otpora, te su se morali oprezno probijati prema Uredu. Bili su obaviješteni da su njihovi drugovi zauzeli Ured u prvim jutarnjim satima 2. svibnja. Sada je Petrov namjeravao naći neku vrstu sovjetskog zapovjednog mjesta. Grupa za specijalne zadatke ţeljno je oĉekivala da poĉne raditi. Sluţbeno nisu imali nikakvu ulogu u istrazi koja slijedi - barem ne onakvu kakvu će odigrati ruske SMERŠ'jedinice. Njihov zadatakje potpuno drugaĉiji. Na drugom katu Ureda, u prostranoj sali koju su Nacisti nazivali Plava soba, pronašli su privremeni vojni stoţer. U sobi se nalazilo oko stotinu vojnika, većina njih je spavala. Nekolicina je stajala u grupica-ma i tiho razgovarala; drugi su sjedili na drvenim sanducima s municijom ili su radili za stolovima napravljenih od vrata. Prostoriju su osvjetljavale baklje od grube smole ili baterije. Tri-ĉetiri veće vatre gorjele su na 53
KIKA
rašĉišćenom dijelu sobe. Petrov je nekoliko trenutaka paţljivo promatrao ljude, a zatim je prišao grupi ĉasnika u juţnom dijelu prostorije. "Koja je ovo jedinica?" upita Petrov. "Tko pita?" "Petrov, Grupa za specijalne zadatke - Moskva." Priĉekao je da rijeĉi naprave utisak. "Sedamdeset deveti korpus, Peta udarna armija", ponosno kaţe jedan od ĉasnika. "Gdje je nacistiĉki zloĉinac broj jedan?" kruto upita Petrov. Njegovi ljudi su se gurkali i smješkali. Poĉelo je: bez uvoda, bez ćaskanja, ravno u srţ. Berkut se vinuo u zrak u potrazi za plijenom. "Tko?" "Hitler. Gdje je on?" "Mrtav. Tako su nacisti objavili na radiju", odgovori jedan ĉasnik. "Gdje je tijelo?" Ĉasnici slegnuše ramenima. "Pod zgradom se nalazi bunker. Jeste li ga otkrili?" "Da li netko zna nešto o bunkeru?" doviknu jedan od ĉasnika grupi vojnika. Svi slegoše ramenima. Nekoliko njih se nasmije. Tko je ovaj neobiĉan, mali stranac? "Bio sam u podrumu", reĉe jedan od njih. "Pun je ranjenika, njih ĉetiri-pet stotina. Smrdi." 1
SMERŠ- smrt špijunima. Naziv posebne protuobavještajne organizacije u SSSR-u stvorene 1943 godine. "Jeste li premjestili ranjenike? Jeste li uzeli njihove podatke? Što ste napravili do sada?" "Ništa", s nevjericom odgovori pukovnik kratkog, debelog vrata. "Upravo smo prešli tisuću i pol kilometara boreći se cijelo vrijeme i sada hoćemo jednu slobodnu noć. Podrum ispod nas je ispresijecan tunelima. Izgleda da su sve vladine zgrade povezane ispod zemlje. Bez sumnje su nam ti prokleti nacisti ostavili puno 54
KIKA
miniranih zamki. Sutra kada svane, ćemo se organizirati i sve provjeriti. Što se tiĉe ranjenih nacistiĉkih gadova koje su ostavili, i oni mogu priĉekati. Na kraju krajeva, to su samo nacisti. Moji ljudi veĉeras spavaju. Ja sam Aširov. Ovdje ja zapovijedam." "Ja sam Petrov. DoĊite pukovniĉe, hoću s vama nasamo razgovarati" Njih dvojica odu u mraĉni ugao prostorije; Petrovljevi ljudi su se u išĉekivanju nasmijaše, dok je njihov voĊa pokazivao pukovniku jedan dokument. Poslije nekoliko sekundi njih dvojica se vrate, puko-vnikov stav se potpuno promijenio. "Georgij", poviĉe. "Diţi ljude. Hoću da se postavi kruţna obrambena linija oko ove zgrade. Na svaki izlaz neka se postavi jedan straţar, iznad i ispod zemlje. Odmah se pobrini za zarobljenike u podrumu. Ustanovi tko su, zatim ih smjestite u ambulantu. Mora se napraviti zapisnik o svakom bolesniku, mora se znati gdje je uhvaćen. Juri, ti se pobrini o zatvorenicima. Ti odgovaraš za spisak. Aleksi, povedi svoje ljude u podrum. Ostali, slušajte me", nervozno je vikao na vojnike. "Budite pripravni, i kada drug Petrov zatraţi pomoć, ne oklijevajte. Pokret!" Grupa se brzo raziĊe. Ĉinovnici poĉnu buditi vojnike. U roku od pet minuta u ogromnoj sobi nije ostalo niti deset vojnika. "Moţete li nam dodijeliti jednu grupu izviĊaĉa?" Pukovnik klimne glavom. "Nekoliko". "Hoću najbolju", odgovori Petrov. "Sve su najbolje", uzvrati pukovnik zaštitniĉki. "Nesposobni su stradali usput." Petrov stisne usne. "Onda mi dajte onu u kojoj ih je najmanje stradalo." Kada je stigla grupa od dvadeset izviĊaĉa, Petrov im nakratko izloţi što ţeli od njih. Zatim njih dvanaestorica, Petrov i njegovi ljudi siĊu u podrum Ureda, a sovjetski pukovnik ode izvršavati svoje duţnosti.
55
KIKA
Stojeći usred stotine tijesno zbijenih ranjenika, Petrov izvadi pištolj, napne okidaĉ stane na sredini sobe tako da ga svi vide. Tišina zavlada meĊu Nijemcima; ĉak su i najteţi ranjenici, predosjećajući opasnost, prestali jaukati. "Gdje je Hitler?" upita Petrov polako na savršenom njemaĉkom jeziku. Pitanje ostane bez odgovora. Još jednom ga ponovi. Ponovo, bez odgovora. On pogleda prisutne i pokaţe na visokog, mišićavog doĉasnika ĉije su ruke bile omotane u prljave zavoje. Petrov rukom pozove ĉovjeka da priĊe. Nijemac stane u stavu mirno. "Gdje je Hitler?" ponovi Petrov pitanje. "Ne znam", odgovori vojnik prkosno. Petrov podigne pištolj prema njegovom srcu. "Gdje je Hitler?" ponovi. Nijemac ljutito zavrti glavom. Petrov opali ravno u srce. Sila udarca odbaci tijelo na slamaricu na kojoj je leţao jedan ranjenik; on krikne kada mrtvo tijelo padne na njega. Petrov pokaţe rukom na sljedećeg vojnika koji priĊe drhteći. "Gdje je Hitler?" Petrov je još uvijek govorio tihim, smirenim glasom. Ĉovjek pokuša odgovoriti, ali nije mogao otvoriti usta od straha. Poĉne plakati i moliti za milost. Pištolj se još jednom podigne i odjekne pucanj; vojnik padne na pod pored ubijenog ĉovjeka. Petrov odabere sljedećeg vojnika, ali prije nego što je uspio postaviti pitanje, jedan stariji ĉovjek se progura do njega. Nosio je lijeĉniĉki ogrtaĉ, isprskan većinom osušene krvi. "Ja sam Haase", umorno izjavi pognuti starac. "Doktor Werner Haase. Svi ovi ljudi znaju da je Hitler mrtav. Radio je objavio da je poginuo u borbi, ali to nije toĉno. Ubio se u bunkeru. Bio sam ovdje cijelo vrijeme i pouzdano znam da je tako. E, sada, ukoliko me hoćete ubiti, obavite to brzo, ili me pustite da se vratim na posao." "Pokaţite mi", reĉe Petrov ne osvrćući se na doktorovu izazovnu hrabrost. "Što da vam pokaţem?" "Hitlera." 56
KIKA
"Mislite Hitlerovo tijelo?" "Pokaţite mi." "Spalili su ga", odgovori Haase. "Nema se što vidjeti. Samo pepeo, ali ne znam gdje. Stigli ste prekasno." "Pokaţite mi", uporno je ponavljao Petrov savršeno mirnim-gla-som. Haase slegne ramenima i krene šepajući. Petrov i ostali Rusi krenuše za njim. Doktor je jedva hodao. Morao je ĉesto zastajati zbog teškog kašlja; gotovo je krkljao. "Tuberkuloza", objasni kada je došao do daha. Trebalo im je nekoliko minuta da stignu do bunkera. Haase stane u stranu ispred debelih metalnih vrata. "Bunker je unutra", pokaţe rukom. "Koliko ima izlaza?" "Raĉunajući i ovaj?" Petrov klimne glavom. "Ĉetiri" Rusi ostave jednog izviĊaĉa da Ĉuva straţu na vratima i siĊu na gornji kat bunkera. Ĉak se i Haase iznenadio što generator u bunkeru još radi i osigurava svjetlo i odvod ustajalog zraka. Petrova su zanimali samo izlazi. Na svakom je postavio straţara. Haase mu pokaţe stepenice u jednom uglu. "One vode do nezavršenoga tornja na površini; to, u stvari nije izlaz." Petrov je ipak postavio straţara. Uvijek se kasnije ispostavi da je baš ono što se propusti trebalo napraviti u odsutnom trenutku. Berkut ne radi takve greške. Nakon što je osigurao izlaze, Petrov naredi pretres prostorija na gornjem i donjem katu bunkera. Njegovi ljudi poĉnu se rasporeĊivati, dok je on poĉeo ispitivati pregraĊeni odjeljak glavnog hodnika na donjem katu. Na crvenom tepihu je leţalo tijelo generala; na glavi je imao ranu, a opekotine od baruta oko rane odavale su da je rijeĉ o samoubojstvu. Na podu je leţalo nekoliko praznih boca viskija, grlići na bocama su bili razbijeni kao da se nekome ţurilo da doĊe do pića. Vrhom ĉizme Petrov ih paţljivo sakupi na gomilu. Pola sata kasnije vojnici su završili pretres i podnijeli su izvještaj. Našli su tijela šestero djece: pet djevojĉica i jednog djeĉaka. Petrov ih je pogledao. Kada je završio naredio je ljudima da stave tijelo generala pored djeĉjih tijela. Kasnije je doktor Haase identificirao mrtvaca: bio je to general Krebs. 57
KIKA
Nakon što su uklonili tijelo, Petrov sjedne sa svojim ljudima. Sva ĉetvorica izvade izlizane, crvene biljeţnice, spremni da zapoĉnu biljeţiti istovremeno jedući dnevni obrok. "'Jedan. Hoću znati ime svake osobe koja se ovdje nalazila tijekom posljednja dva tjedna, posebno posljednjih sedamdeset i dva sata prije samoubojstva. To vrijedi i za ţene. Osjećam parfem, a i djeca ne bi ovdje ţivjela bez neke ţene. Sastavite radni spisak od poznatih imena. Primjer: znamo da je doktor bio ovdje. Neka on imenuje svakog koga se moţe sjetiti. Dok pokušavamo doznati imena ostalih, to isto napravite još jednom." Petrov zastane dok su biljeţili. "Usredotoĉite se na ljude za koje imamo više podataka", nastavi. "Podijelite spisak na kategorije. General moţe biti prvi na popisu onih za koje pouzdano znamo da su mrtvi. Druga kategorija će biti zatvorenici. Na taj popis stavite doktorovo ime. Zatim, grupa nestalih, ali nama vaţnih, jer su bili ovdje na kraju i mogu imati korisne informacije. Svakih dvanaest sati prosljeĊivat ćemo nove popise nestalih našim vojnim komandantima na terenu i tajnoj sluţbi. Dajte im toĉne upute kako da ĉuvaju, ispitaju i proslijede nama ove zarobljenike. Naglasite da je vaţno da nas odmah obavijeste kada naĊu ljude koje hoćemo saslušati; u bilo koje doba noći i dana." Sijevne pogledom kao da ţeli naglasiti posebnu vaţnost ovoga uputstva. "Moraju se odvojiti od ostalih njemaĉkih zarobljenika dok ih ispitujemo. Nama se moraju predati svi dokumenti o postojanju i prebacivanju ovih zarobljenika", reĉe Petrov. "Bez izuzetaka." "Dva. Potrebno je osigurati sredstva za rad. Zauzmite jednu zgradu, dvokatnicu ili trokatnicu, u kojoj ćemo smjestiti specijalne zarobljenike. Moraju biti odvojeni od ostalih. Koristite naša ovlaštenja kako bi osigurali unutarnje i vanjsko osiguranje. Osim nas, ovdje ne smije biti nekih drugih pripadnika sovjetskih jedinica koje govore njemaĉki jezik. Tri. Hoću da se u prizemlju te zgrade poduĉavaju administrativno odjeljenje. NaĊite njemaĉke civile, iskljuĉivo ţene. Ne smiju znati ruski. Četiri. Svaki zarobljenik se mora odmah saslušati po dolasku u sigurnom odjeljenju. Saslušanje se mora biljeţiti stenografski, ali svaki ĉasnik koji vodi saslušanje mora takoĊer raditi svoje bilješke." Zastane i reĉe: 58
KIKA
"Ĉitko pišite". Njegovi ljudi se nasmiješe na tu napomenu. "Stenografske i osobne bilješke se moraju staviti u poseban fascikl. Svaki fascikl se mora staviti na moj stol redoslijedom kojim je saslušanje teklo. Kao najvaţniji dokument svaki fascikl mora sadrţavati podatke o tome gdje, kako, kada i tko je uhvatio zarobljenika. Hoću znati sve okolnosti pod kojima je uhvaćen, imena prisutnih kao i imena ljudi koji su ih zarobili. Kasnije ćemo i njih saslušati i njihove će se izjave usporediti s izjavama zarobljenika. Zapamtite, sve pojedinosti se moraju unijeti u izvještaj o zarobljavanju; ništa nije toliko nevaţno niti previše obiĉno da bi se moglo izostaviti. Za vrijeme prvih saslušanja posebnu paţnju obratite na imena drugih nacista koji su se zatekli na mjestu hvatanja zarobljenika. Pet. Zarobljenicima se mora odmah pruţiti potrebna medicinska njega i treba ih dobro nahraniti. Ne smiju se fiziĉki napadati, iako imate pravo iskoristiti svoju maštovitost i vještine da biste uspjeli dobiti od njih što više informacija. Šest. Zarobljenici ne smiju dolaziti u vezu niti sa kim osim s nama. Ako netko izvana pokuša, zarobite ga i odmah me obavijestite. Sedam. Da ponovim: kada nam druge jedinice isporuĉe zarobljenike, ne smije postojati dokument o tome. Kada jednom doĊu u naše ruke, ovi zarobljenici prestaju postojati." Petrov napravi malo duţu stanku da bi njegove rijeĉi ostavile što veći dojam. "Osam. Prilikom pretresa zarobljenika posebno vodite raĉuna o sakrivenim predmetima kojima se moţe izvršiti samoubojstvo. Najvjerojatnije ćete nalaziti ampule s otrovom. Devet. U pauzi izmeĊu saslušanja zarobljenike treba drţati u mraku. Svjetlost je dozvoljena samo tijekom objeda. Deset. Kada se Tempelhof osposobi za normalni avionski promet, na aerodromu se u svakom trenutku moraju nalaziti tri transportna aviona s gorivom. Dalje, kada pošaljem avion odavde, hoću da iz Moskve istovremeno krene drugi ovamo." 59
KIKA
Petrov pogleda svoje ljude. Rijetko je pitao da li imaju kakvih pitanja; ako su ih i imali, oĉekivao je da ih sada postave. Smatrao ih je profesionalcima. Nije bilo pitanja. Sićušni Rus ih nije tjerao da izvršavaju svoje duţnosti; sasvim su to dobro znali. TakoĊer su znali cijenu nekog propusta: smrt. Bila je velika ĉast izvršavati duţnost u Grupi za specijalne zadatke. Sluţenje u ovoj jedinici znaĉilo je bolju plaću, bolje ţivotne uvjete kada nisu u borbi, što je najvaţnije, posebnu moć. Petrov je sam birao ljude. Otkako je osnovana ova jedinica u njoj je sluţilo devet ljudi. Od sadašnje ĉetvorice, samo je Rivitski pripadao prvoj grupi. Rivitski, sa svojim bebastim licem, ruţiĉastim obrazima i bez brade, ostao je debeo usprkos tome što je više mjeseci proveo u borbi i izvršavao teške zadatke. Djelovao je nevino i svojom pojavom je znao razoruţavati neupućene; teĉno je govorio deset jezika. Ĉetrdesetogodišnji udovac bio je nemilosrdan i pametan kao i Petrov. Nekadašnji detektiv, mogao je voditi filozofske rasprave s akademicima i uĉenim duhovnicima, sa znanstvenicima je mogao rješavati najsloţenije tehniĉke probleme i popiti više pića od najsirovijeg pripadnika sovjetske pješadije. Rivitski je bio Petrovljev izvršitelj, pedantan ĉovjek koji je mogao brzo i efikasno organizirati obavljanje svakog zadatka, bez obzira na njegovu sloţenost. Gnedin, Moskovljan, sa svojih dvadeset i sedam godina bio je najmlaĊi pripadnik grupe. Visok i mršav, predstavljao je medicinskog struĉnjaka u timu. Školovao se na Medicinskom fakultetu McGill u Montrealu. Petrov ga e preuzeo iz malog sanatorija blizu Moskve, gdje su se lijeĉili partijski rukovoditelji. Bio je izuzetno bistar, s nevjerojatnim darom zapaţanja. Ezdov je bio najneobiĉniji ĉlan Grupe za specijalne zadatke. RoĊeni Sibirac, ĉovjek odrastao u prirodi, sa oštrim okom kao u ptice-grabljivice i izuzetnom sposobnošću za deduktivno zakljuĉivanje. Nije bilo stroja kojeg nije mogao popraviti; takoĊer je bio iskusan pilot. Od svih je imao najlošije obrazovanje, ali ih je sve nadmašio svojim nagonom za preţivljavanje. Njegove sposobnosti su ih spašavale u borbi. Bio je po prirodi usamljenik, najšutljiviji u grupi. 60
KIKA
Posljednji ĉlan grupe bio je Bailov, Ukrajinac. Kao i ostali, govorio je nekoliko jezika. Vrlo snaţne graĊe, bivši atletiĉar poznat u cijeloj zemlji, s vrijeme na vrijeme su ga prepoznavali zahvaljujući nekadašnjim uspjesima. Njegov doprinos grupi bila je njegova neograniĉena energija. Kakav god zadatak imali, neće odustati dok ga ne izvrši. Svi su bili ĉlanovi Komunistiĉke partije i svi su bili odani Petrovu i svom voĊi Josefu Staljinu, kojega su zvali Veliki šef. Petrov ih otpusti nakon što im je izloţio sve upute, i zamoli Rivitskog da ostane. Gnedin, Ezdov i Bailov odu za svojim zaduţenjima. Kao i uvijek kada su sami, Petrov nije pokazivao nikakve znakove prisnosti sa svojim kolegom anĊeoskog lika, iako se Rivitski nije osjećao nelagodno zbog svog superiornog formalnog poloţaja. "Osjećam ga", reĉe Petrov. "Pokušat ćemo naći tijelo ujutro", reĉe Rivitski. "Da ujutro, u ranu zoru", odsutno reĉe Petrov. "Ali on nije ovdje." 15 Vasilij Petrov Petrov je roĊen u selu u Karpatima na krajnjem jugozapadu Ukrajine. Što se fiziĉkog izgleda tiĉe, nije bio posebno uoĉljiv, ali je ipak imao odreĊenu upeĉatljivost. Bio je malog rasta, krhke graĊe, tamne puti, kratko podšišane kose crne kao ugljen. Kao svi ljudi, i Petrov je djelomiĉno proizvod sredine iz koje je potekao. Dio Ukrajine gdje je roĊen spada u najnaseljeniji u Sovjetskom Savezu. Povijesno gledano, tu su se našli ekstremisti i izbjeglice iz istoĉne Europe, Turske i muslimanskih zemalja s jugoistoka. U vrijeme njegove mladosti stanovnici su uglavnom bili katolici, i bilo je mnogo crkvi, ali usprkos katoliĉkom utjecaju i znatnim naporima svećenika da utjeĉu na stanovništvo i izmjene svoje navike, bezrezervno praznovjerje i dalje se zadrţalo. Ĉak su i najpoboţniji 61
KIKA
ţupljani poštovali i izvodili poganske obrede. To je takoĊer, kraj u kojem se neprijateljstvo izmeĊu obitelji prenosi s generacije na generaciju, u kojem seljaci pokušavaju dobiti neki prinos s tvrde, neplodne zemlje, a lovci i šumari ţive sami u šumama s pustinjacima i odmetnicima. U tom kraju, sinovi se odgajaju kao neprocjenjivo blago, a kćerke se prodaju. Ĉak i danas je stopa smrtnosti novoroĊene djece najviša na svijetu, cijelih 33 % viša od prosjeĉne stope smrtnosti novoroĊenĉadi u Sovjetskom Savezu. Petrov je iako potekao iz jedne takve sredine, bio jedinstven u mnogo ĉemu drugom. Izraz "fotografsko pamćenje" se olako upotrebljava, ali njegovo pamćenje je zaista bilo izuzetno; ako takva sposobnost uopće postoji, onda je Petrov svakako pripadao rijetkim ljudima koji je imaju. Što se fiziĉkog izgleda tiĉe, Petrov je jedino imao izuzetne oĉi: kao i kosa, bile su crne, primaknute, pogled mu je bio prodoran i prijeteći. I taj pogled i tih, gotovo ţenski glas izazivali su nelagodnost kod ljudi. Nije se znao ponašati u društvu; malo je govorio i odmah je prelazio na stvar. Bio je osjetljiv kada je se radilo o vremenu, uvijek se trudio što prije završiti zadatak, koristeći svako raspoloţivo sredstvo za tu svrhu. Tijekom saslušanja ravnodušno je prikupljao informacije a da nije otkrivao svoje mišljenje. Bio je poznat po svojoj temeljitosti; iz dana u dan bi ispitivao isto, svaki puta neumorno traţeći više pojedinosti. Kada je to bilo potrebno davao je zarobljenicima drogu; takoĊer je koristio hipnozu i postizao nevjerojatne rezultate. Iako nikada nije osobno muĉio zarobljenike sloţio bi se da se pozove struĉnjak ukoliko drugi pokušaji propadnu. Petrov je u partiji "roĊen" tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je navršio ĉetrdeset. Šuškalo se da je odigrao vaţnu ulogu u ubojstvu Trockog u Mexico Cityju, u kolovozu 1940. godine. Po nekim izvorima, on je isplanirao cijelu operaciju; svakako je imao ugleda i veze koje su opravdavale ovakve pretpostavke. Otkako se pojavio u Moskvi, povezali su ga s tajnom sluţbom i osiguranjem vrhovne vlasti Sovjeta. Kada je Hitler zapoĉeo operaciju Barbarossa protiv Sovjetskog Saveza, Petrovu je dodijeljen mali, elitni ogranak NKVD-a, koji je izvještaje slao izravno Staljinu, i dobio je jedan jedini zadatak. Tjednima su tajni 62
KIKA
agenti i piloti izviĊaĉkih aviona obavještavali o koncentriranju Hitlerovih jedinica duţ izuzetno dugog dijela ruske granice. Zabiljeţeno je više od pet stotina preleta njemaĉkih aviona preko granice; neposredno prije 22. lipnja prelijetanje se udvostruĉilo. Pouzdano se znalo da je sagraĊeno više od sto uzletnih pista, sve na oko stotinjak kilometara od granice. Iako je postojao uvjerljiv dokaz da se priprema više od tri milijuna njemaĉkih vojnika, Staljin se nije osvrtao na izvještaje i upozorenja koja su stizala od njega; i dalje je uporno tvrdio da je imao povjerenja u Hitlera. Od prvog trenutka kad su ga obavijestili o okupljanju njemaĉkih jedinica u blizini sovjetske granice, ruski voĊa je bio nepopustljiv u tome da niti jedan ruski vojnik ne smije ništa napraviti što bi Nijemci mogli protumaĉiti kao izazivanje. Imao je sporazum s Hitlerom; Austrijanac mu je dao rijeĉ. Tri danas poslije poĉetka invazije, Petrova su pozvali na sastanak u jednu sobicu u središtu Kremlja. Soba je bila puna polica s knjigama rukom uvezanih u koţu od kojih su neke bile od neprocjenjive vrijednosti; većinu njih sadašnji stanovnik Kremlja nije ni otvorio. Zrak je bio zagaĊen dimom cigareta, a na svijetlom tepihu vidjele su se svjeţe mrlje od ĉaja. Mape i karte leţale su na gomili bez nekog reda. Vani, u hodniku, Petrov je zatekao generala sa crvenim epoletama i straţare, Azijce u zelenim tunikama, kako se sudaraju jedni s drugima dok ĉekaju da dobiju nareĊenja. Nijemci su napali, prešli rijeku Bug i otvorili liniju fronta dugu oko dvije tisuće kilometara, od Baltiĉkog do Crnog mora. Izvještaji sa fronta bili su nepotpuni i netoĉni, ali je bilo jasno da udarne jedinice njemaĉkih oruţanih snaga napreduju prema glavnim ruskim gradovima. Tijekom prvog sata invazije, na zemlji je uništeno više od dvije tisuće ruskih aviona, i tako su nacisti stekli premoć u zraku. Već je bilo zarobljeno ili ubijeno na desetke tisuća ruskih vojnika i civila; deset većih i manjih gradova je buktalo. Staljin je sjedio za malim osmerokutnim stolom od crnog drveta i gušĉjim perom crtao po tankom, ţutom pergamentu. Petrov je bio miran dok je ruski voĊa kratkim potezom crtao vuĉju glavu, podeblja-vajući osnovnu liniju sve dok se nije zamrljala i pokvarila. Jedina svjetlost u sobi dolazila je od male petrolejke na stolu i osvjetljavala intarziju od oniksa na njemu. Na posljetku se Staljin okrene prema Petrovu. Paţljivo 63
KIKA
savine pergament, gurne ga u dţep kaputa i zakopĉa kako bi svitak bio na sigurnom. Ispod zakrvavljenih oĉiju imao je tamne podoĉnjake; kosa, s tek nekoliko sijedih, izgledala je mokra i masna. Njegova ionako velika glava nasaĊena na malo, ali snaţno tijelo, izgledala je još većom i to je njegovu pojavu ĉinilo groteskom. "Gad me slagao", prošapta vrhovni sovjetski voĊa prijetećim glasom. "Slagao. Taj jebeni, nacistiĉki razbojnik me je slagao; rekao je da će poštivati dogovor tisuću godina; rekao je da su Rusija i Njemaĉka neopozivi saveznici. A ja sam ga slušao, vjerovao sam mu! Ĉak me je nazvao Soso, i to me je dirnulo. Tako su me zvali u obitelji kada sam bio djeĉak, i ja sam dozvolio toj nacistiĉkoj svinji da me tako oslovi! Nikada više neću da Ĉujem tu rijeĉ!" "Naša vojska ĉeka nareĊenja, druţe", reĉe Petrov. "Jebeš vojsku!" urlao je Staljin. "Stalo mi je samo do Hitlera. On sebe naziva Wolf. Ljigavi, smrdljivi, laţni vuk. Znam ja vukove! Vuk kolje ovce. Bjeţi od obiĉnih pasa i valja se u vlastitim govnima". Ruski voĊa se tresao, drhtao, šutirao mape i papire po podu do mraĉnih uglova sobe. "Jel 'tako ţeli: Vuk protiv medvjeda. Napoleon je došao i dobio svoje. Sada dolazi ovaj nacist, vuk, ovaj manijak Austrijanac. Znam, sada znam. Shvaćam igru." "Druţe Staljine?" "Igra", ponovi Staljin smirenijim glasom. "Zar ne shvaćaš? Mene ţeli. Znam ja takve kao što je on. Evo. Imam njihove kosti i kosti njihovih oĉeva i sinova; sada ću imati i njegove. Hoćeš moja nareĊenja? PronaĊi ga. Dovedi mi ga. Ţivog." Od tog trenutka Petrov je dobivao nareĊenja neposredno od Staljina i povremeno se s njim sastajao da porazgovaraju kako napreduje. Kao što je i odgovaralo zadatku, mali Ukrajinac je imao potpunu samostalnost, izvršnu vlast i moć. S oduševljenjem se prihvatio zadatka i cijelo ministarstvo za propagandu Josepha Goebbelsa natjerao da se angaţira u operaciji koja je u današnjim krugovima tajne sluţbe poznata pod imenom "dezinformacija". 64
KIKA
Hitler je najviše od svega strahovao da ga Rusi zarobe. Bio je uvjeren da će ga Rusi odvesti u Moskvu i izloţiti kao ţivotinju na zoološkoj izloţbi. Taj njegov strahje bio sasvim opravdan. Staljin se preko Petrova potrudio da ova informacija procuri u Berlin i doĊe do Hitlero-vih ušiju iz najpouzdanijih izvora. Petrov i Staljin su ţeljeli da Hitler zna što ga oĉekuje; nadali su se da će ga uhvatiti panika. Petrov nije strahovao da će Hitlera navesti na samoubojstvo. Njegova skica karaktera njemaĉkog voĊe, napravljena je na isti naĉin na koji saveznici rade svoju; pokazivala je voĊu Trećeg Reicha. Iako je povremeno prijetio samoubojstvom zbog zastoja u politiĉkoj karijeri, nikada se nije zaista pokušao ubiti. Hitler, Rus je u to bio uvjeren, samo priĉa; to je jedan vješt glumac koji zna svojim proraĉunatim ponašanjem izazvati ţeljeni uĉinak. Ruska skica Fuhrerovog karaktera je pokazivala da Hitler uvijek bjeţi iz konfliktnih situacija iz kojih ne moţe izaći kao pobjednik. Petrov je bio uvjeren da će Hitler upravo to uĉiniti kada doĊe do sloma Trećeg Reicha. Poĉetkom ĉetrdesetih godina ameriĉki vrhunski psihijatri intervjuirali su lijeĉnike koji su lijeĉili Hitlera i došli do razliĉitih zakljuĉaka. Rukovodioci OSS2-a dali su skicu Hitlerovog karaktera Rusima i Staljin je Petrovu skrenuo paţnju na taj izvještaj. U izvještaju se navodi nekoliko mogućih Hitlerovih odluka; najvjerojatnija je samoubojstvo. Petrov je odmah odbacio tu mogućnost. Prije svega Hitler je kukavica, zato će se, Petrov je bio uvjeren, boriti da preţivi. Pokušat će pobjeći, a njegov ga je zadatak u tome sprijeĉiti i uhvatiti. Petrov i njegova jedinica su bili uz maršala Ţukova kada se njegova vojska od rijeke Odre probijala prema Berlinu u travnju 1945. godine. Amerikanci, kao uostalom i svi zapadni saveznici, vjerovali su da je Hitler cijelo to vrijeme u Obersalzberg na mjestu koje su nacisti zvali Alpsko skrovište. Eisenhowerov G-2 bio je u to toliko uvjeren da je ta ĉinjenica odigrala presudnu ulogu kada su saveznici odluĉili odgoditi konaĉni napad na Berlin; umjesto toga poslali su oruţane snage preko juţne polovice Njemaĉke da odsjeku planine u kojima se, mislili su, nalazi Hitler. 65
KIKA
U prosincu 1944. godine, kada su Nijemci zapoĉeli "Straţu na Rajni", oĉajniĉku operaciju koju su saveznici nazvali Operacija u Ar-denima - Borba za vitku liniju, Petrov i njegovi ljudi su bili u okolini Obersalzberga na jugoistoĉnoj Njemaĉkoj i pretraţivali taj planinski kraj pokušavajući pronaći neki znak da se tu okupljaju njemaĉke jedinice. Kako nije naišao na pripreme karakteristiĉne za Nijemce, Petrov je zakljuĉio da je alpsko skrovište obiĉan trik, koji je savršeno i uz puno truda smislio Goebbels kako bi zavarao i podijelio snage vojske koja je krenula u invaziju. Tako je glasio Berkutov izvještaj Staljinu, te su odluĉili krenuti s konaĉnim prodorom na Berlin. Petrov nije toĉno znao gdje je Hitler, ali je pouzdano znao da gdje nije. Fiihrer je volio sebe nazivati najvećim europskim glumcem; ovakva predstava o samom sebi zahtijeva središnje mjesto na pozornici u Berlinu, ali to je privremeno, razmišljao je Petrov. Staljin je Petrovu pruţio podršku. U stvari, napravio je puno više. Naveo je saveznike da krenu prema planini i podnio im je laţne izvještaje obavještajne sluţbe kako bi potkrijepio njihovo uvjerenje o Hitlerovom boravku u Obersalzbergu. Moţda je baš zahvaljujući tim laţnim izvještajima Staljin uspio doći do sporazuma s Eisenhowerom da savezniĉke snage napreduju do rijeke Elbe, nekih sedamdeset kilometara zapadno od grada. U meĊuvremenu, Rusi će napredovati prema nacistiĉkom glavnom gradu i sravniti ga sa zemljom jednom zauvijek. U svakom sluĉaju, Staljin je htio da Berlin plati za sve što su nacisti napravili u njegovoj domovini. 16 3. svibanj 1945., 07:00 Poĉelo je svitati, ali Rudolf se nije radovao novom danu, osjećao se loše. Zajeca i okrene se na bok, pitajući se ima li hrabrosti danas izaći iz skrovišta. Kada se prethodnog dana probudio, noge su mu još uvijek virile preko ruba mosta. Oĉajniĉki je zgrabio uspravni nosaĉ i nekako se podigao na most. Na šljemu koji je leţao nedaleko od njega, vidjelo se udubljenje od nekoliko centimetara. PogoĊen je, ali spasio ga je šljem. Nikada ga više neće proklinjati. Po 66
KIKA
izmaglici je pretpostavio da je zora. Ostali su otišli. Oko njega poţari su buktali u nedogled sa svake strane. Na vidiku se nije mogla prepoznati niti jedna poznata graĊevina; dolje, na obali rijeke, leševi su se gomilali kao nasukani trupci koji plove niz rijeku. Novĉanik i sat su mu nestali. Iza sebe je ĉuo paljbu iz automatskog oruţja, i nagonski je poĉeo puziti, te se stropoštao niz ţeljezne stepenice na obalu ispod mosta. Nekako je uspio kleknuti, pokušavajući povratiti, gotovo nepokretan od straha. Sljedeće zasipanje metaka ga je odbacilo na veliku gomilu ruševina. Nastavio se kretati sve dok nije izgubio ravnoteţu i upao u jedan otvor izmeĊu prevrnute betonske ploĉe. Uspio se otkotrljati pod zaštitniĉku stijenu i ostao tamo cijeli dan i sljedeću noć. Tijekom prethodnog popodneva Rudolf je primijetio da je prestala topovska paljba. I dalje su se ĉuli promukli hici iz pješadijskog oruţja, ali u daljini; izgledalo je kao da je nastao prekid vatre, predah u borbi. Ljudi su poĉeli izlaziti iz bunkera stalno priĉajući o Wenckovoj vojsci koja dolazi osloboditi Berlin; moţda se probio i zadao udarac Ivanima. U glavi mu se malo razbistri. Poĉeo je osjećati glad, što je sigurni znak da mu je bolje. Ali još je rano da izaĊe iz skrovišta. Ĉak i u sluĉaju da je Wenck stigao do grada, Nijemci nisu mogli potisnuti Ruse tako brzo. Tog je dana nastupilo neobiĉno zatišje; tišinu su razbijali samo šumovi poţara i poneki pucanj. Povremeno bi provirio iz skloništa pod betonskim ploĉama, ali u blizini nije bilo ljudi i to ga je ţivciralo. Potrebna mu je hrana, meĊutim, neki osjećaj ga je nagnao da ostane gdje je; uskoro je opet zaspao. Probudili su ga glasovi. Uĉinilo mu se da su u blizini, na samoj rijeĉnoj obali. Oslušnuo je. Glasovi su se pribliţavali. Rusi! Poĉeo je rukama kopati rahlu zemlju, pokušavajući se uvući dublje u sklonište ispod betonskih ploĉa. U roku od nekoliko sekundi zaĉuo je glasove na udaljenosti od samo nekoliko metara. Nije mogao procijeniti koliko ih ima u grupi, ali bilo je i ţena i muškaraca i ţivo su razgovarali, gotovo radosno. I slobodno su hodali, nisu se skrivali! Taj prokleti Wenck nije stigao; Sovjeti su zauzeli grad. Zato je paljba utihnula; obavili su posao. 67
KIKA
Rudolf je bio oĉajan i bojao se kao nikada u ţivotu. Smrt je sada njegova sigurna sudbina. Scuttlebutt je priĉao kako su crvenoarmijci tenkovima gazili izbjeglice u istoĉnoj Pruskoj. Strijeljali su ţene i djecu. Razapeli su nekoliko njemaĉkih vojnika, pa je poĉela kruţiti priĉa kako su Ivani zadobili ne samo zapadne saveznike, već se trude da regrutiraju i Boga. Rudolf nije znao ruski jezik; zvuĉao mu je prosto; ipakje shvatio da je grupa pijana. Izgleda da su se napadaĉi iznad njega smjestili; ĉuo je zveckanje njihove opreme i oruţja po kamenju. Oĉajniĉki se osvrtao pokušavajući naći neki naĉin da pobjegne, ali ga noge nisu drţale. Njegovo sklonište se nalazilo ispod mosta Pichelsdorf, u zaštićenom dijelu grada. Nije ĉudo da su Rusi odluĉili napraviti odmor od borbe. Poslije kratkog vremena utihnuo je glasan razgovor i Rudolf zaĉuje korake. Na stijeni, iznad glave ugleda dva para crnih koţnih ĉizmi od teleće koţe. Dva para ĉizmi dugo su bili okrenuti jedan prema drugome; zatim su se njihovi vlasnici spustili i sjeli. Oboje su nosili hlaĉe od debelog materijala, košulje i meke kape, i kada su se poĉeli hrvati, Rudolf se na trenutak zbuni. Ţele se tuĉi! On se skupi. Hrvanje je naglo prestalo kao što je i poĉelo, i jedan od njih dvoje poĉne se skidati. Rudolf shvati. Ţena! Dvoje Rusa će ... O, Boţe! pomisli. Bili su udaljeni samo tri metra, i najviše metar iznad njega. Ako otvore oĉi u nekom strasnom zagrljaju, mogu ga ugledati. Pokušao se još više zgrĉiti i povući se u sjenku skrovišta. Ovaj par oĉigledno nije traţio Nijemce; na pameti su imali jednostavniju zabavu. Ţena se brzo skine, raširi odjeću po ravnoj stijeni, legne na leĊa i pozove partnera podiţući debele noge kao da upravo treba roditi. Muškarac se, ĉiji gornji dio tijela Rudolf nije vidio, nagne i pruţi joj ĉuturicu. Dobro je potegnula; tekućina joj je curila niz bradu. Dok se muškarac skidao, ona se okrene i namjesti, oslanjajući se na koljena i ruke, blago raširenih nogu. Kleknuo je iza nje. Oboje su se smijali i roktali dok je prodirao u nju. Rudolf je bio opĉinjen prizorom koliko i uplašen. Gledao je razne filmove namijenjene samo muškarcima, ali nikada nije prisustvovao ĉinu kao gledatelj. Nevjerojatno. Osjećao je kako se uzbuĊuje dok je onaj gore dahtao; ţena se stalno smijala i poticala ga grlenim uzvicima, lajući na njihovom barbarskom jeziku. Zapanjio se koliko je sve to dugo trajalo. Poslije, kako se njemu ĉinilo, beskrajno dugo vremena, muškarac 68
KIKA
se povukao, i zatim skoĉio dolje sasvim blizu Rudolfa, rukama zahvatio vodu iz rijeke i zapljusnuo se. Cijelo vrijeme ţena mu je nešto govorila. Leţala je na boku, njene male grudi nisu se micale kada se bi se okretala. Vidio je veliki trokut kovrĉavih dlaka ispod trbuha. Rudolf je bez prestanka zurio u nju. Sve je to samo ruţan san; padne mu na pamet da je moţda već mrtav i da se nalazi u paklu. San je završio kada je muškarac iznenada ubacio cijev puške u Rudolfovo sklonište i jako ga lupio po ĉelu. Ĉupava glava s nepravilnim zubima cerila se, a zatim nešto dovikne ţeni. "Van iz te rupe", naredi ţena na lošem njemaĉkom jeziku. Još se nije obukla a već je u ruci drţala ogromni pištolj uperen u Rudolfa. Odjednom ga obuze strah. Pokušao se pokrenuti, ali nije uspio. Neka ruka da grubo povuĉe prema gore kako bi ga izvukla iz rupe, ali on je i dalje bio ĉvrsto sklupĉan u nadi da će se tako zaštititi. Dvoje Rusa je stajalo iznad njega s uperenim oruţjem. Rudolf je gledao ţenu toĉno izmeĊu nogu. Neprozirne iskrice sjemena svjetlucale su na crnim dlakama. Zurio je u nju i nije imao snage skrenuti pogleda. Sam se sebi gadio, osjećao je muĉninu u ţelucu. "Hajde", gukala je ţena, "gledaj je, Nijemce. Dobro je pogledaj. Za koji ĉas ţensko ti više nikada neće biti vaţno." Rudolf se poĉeo tresti kada je ĉuĉnula pored njega. Iznenada skoĉi i obujmi ga nogama raskalašeno se smijući. Ĉuo je kako vrišti od smijeha i gura mu glavu prema zemlji. Odgurne ga iznenada kao što je i skoĉila na njega i on osjeti snaţnu bol meĊu nogama; zatim ga zapljusnuše udarci po rebrima. Bio je sav iscrpljen kada se ţena uspravi i nogom ga udari posred lica. Osjetio je kako gubi svijest drugi put u nekoliko sati, ali sada nije potpuno izgubio svijest. Cijelo tijelo ga je boljelo i osjećao je kako mu krv curi iz nosa i gornje usne. Kao iz daljine, do njega su dopirali njihovi glasovi dok su ga kao crkotinu vukli po stijenju. Pokušali su ga osoviti na noge, ali se srušio. Ispred njega ţena je zakopĉavala vojniĉku bluzu. "Ĉin i jedinica?" upita na lošem njemaĉkom. Kada je ĉula odgovor, podiţe obrvu i pozove svojeg druga. Zatim se nagne nad Rudolfa i nasmiješi. "Nacistiĉki gade, imaš sreće." Zatim ga opet udari izmeĊu nogu; poĉeo je povraćati dok su ga stavljali na nasip prema ulici. 69
KIKA
17 3. svibanj 1945., 11:15 Dvadeset i ĉetiri sata po dolasku u Ured Reicha, Grupa za specijalne zadatke se udobno smjestile u praznoj, sivoj zgradi koju je Rivitski silom zauzeo. Nekada je sluţila kao pomoćna zgrada Ministarstva zdravstva i zbog svoje jedinstvene arhitekture nije bila jako oštećena za vrijeme sovjetskih napada. Bila je to graĊevina na dva kata iznad zemlje i ĉetiri kata ispod zemlje, ali za razliku od nacistiĉkih sluţbenih zgrada u Berlinu, nije bila povezana s podzemnim tunelom ni s jednom drugom. Bila je nalik usamljenom otoku i nacisti su je izbjegavali dok su pruţali posljednji otpor neprijatelju. Plan zgrade se odmah svidio Rivitskom. U prizemlju su nekada bila smještena administrativna odjeljenja. Na gornjem katu nalazili su se prostrani kabineti i Rivitski je odluĉio tu smjestiti ĉlanove Grupe. Tri kata ispod zemlje su bila odjeljenja za manje urede koji su se mogli pretvoriti u ćelije. Na ĉetvrtom podzemnom katu, ĉetrdeset metara pod zemljom, nalazila se kuhinja i blagovaonica. Kada je Petrov stigao pregledati prostorije novog stoţera, Rivitski je već našao njemaĉko osoblje za ĉišćenje prostorija; drugi su zazidali vrata i pravili ćelije u koje će smjestiti zarobljenike; gradili su pravi labirint koji će ih onemogućiti u bijegu. Uklonili su sav uredski namještaj iz prostorija na donjim katovima i unijeli vojniĉke vreće za spavanje i pribor za jelo. Ćelije su bile masivne, bez prozora i s jakim vanjskim osiguranjem. "Labirint postoji na ulazu i izlazu", objasni Rivitski svom voĊi. "Moţe se mijenjati u nasumice izabrano vrijeme, bez predviĊanja. Bodljikava ţica. Nekoliko mina povezanih s nabojnim trakama. Automatsko oruţje da sva ĉetiri ugla zgrade i na tornjevima izvan ograde. Ĉuvari će biti Azijati koji ne govore njemaĉki jezik. Ovdje ćemo biti sigurni." Petrov uĊe u zgradu. U uskoj sobici izmeĊu metalnih vrata, debelih nekoliko centimetara, bila je smještena kontrolna ploĉa svih ureĊaja za osiguranje. Metalna vrata su se mogla otvoriti samo izvana. Kada bi se netko 70
KIKA
vodio u prostoriju, druga vrata bi se otvarala tek nakon što se prva vrata zatvore. To je bio omiljeni sistem Ĉeka koji je kasnije preuzeo NKVD, a Petrov ga je prenio svojim ljudima. U prizemlju zgrade smjestila su se dva duga niza stolova s pisaćim strojevima za kojima su već sjedile blijede Njemice, kose zategnute na zatiljku. Ĉitko otkucane stranice već su bile uredno poslagane na male hrpice. "Naše prostorije su gore", reĉe Rivitski. "Dokumenti će gore stizati pneumatikom, ravno nama u ruke." "Osoblje?" "Nijemci, kao što si naredio. Uzeli smo iskljuĉivo ljude koji su ostali sami. Smješteni su u blizini u šatore. Dolaze i odlaze pod oruţanom pratnjom, i ne smiju se kretati izvan logora poslije radnog vremena." "Prihvaćaju li to?" "Sve prihvaćaju samo da dobiju hranu." Poveo je Petrova niz hodnik i odveo ga do liftova. "Sva stepeništa su zatvorena. Jedan lift se spušta dolje u kuhinju u prizemlju. Drugi se spušta na kat niţe od ulaza s osiguranjem i prihvatnim prostorijama. Ovdje ćemo voditi sve zarobljenike. Treći lift ide do naših odjeljenja i zakljuĉava se." Pruţio je Petrovu veliki kljuĉ; on ga spusti u dţep ne pogledavši ga. "A opasnost od poţara?" "U zgradi ima vrlo malo zapaljivog materijala. Ako budemo morali, ljude moţemo izvesti preko posljednjeg kata, na krovu se nalazi ĉeliĉni poklopac. Nije potpuno sigurno, ali smatram da je vaţnije da se zgrada dobro ĉuva." Petrov nije imao nikakvih primjedbi. Rivitski ubaci svoj kljuĉ u bravu lifta; kada se vrata bešumno otvore, siĊu na donji kat. Tamo je pokazao Petrovu još jedan ureĊaj za sigurnost. Njegov voĊa primijeti da je ţbuka duţ stepeništa mjestimiĉno vlaţna i pipne ju rukom da ispita ĉvrstoću. Rivitski mu je pokazao nekoliko ćelija i kada je Petrov vidio sve što ga je zanimalo, popeli su se na posljednji kat da pogledaju namještaj u prostorijama koje su sebi namijenili. Ezdov 71
KIKA
je upravo povezivao izrazito sloţen sistem za komunikaciju i mrmljao neku pjesmicu dok je radio. Duţ zida se nalazilo nekoliko malih drvenih stolova; zidovi su bili oblijepljeni plutom i nizovi fotografija već su se nalazili na svojem mjestu. Zatim je Rivitski poveo Petrova u njegovu sobu i rukom ga pozvao da uĊe. U sobi je, osim kreveta s udobnim madracem ukrašenim mesingom, bilo vrlo malo namještaja. "Bez vreća za spavanje?" primijeti Petrov. "Moţemo kratko uţivati u udobnosti", objasni Rivitski, osmjehujući se. Ovim pitanjem je voĊa izrazio svoje veliko zadovoljstvo. Do popodneva su pristigli i ostali ĉlanovi Grupe, odloţili su opremu i opet prionuli na posao. Predveĉer su poĉeli pristizati prvi zarobljenici iz raznih logora iz Berlina i okolice. Profesor Werner Haase, nacistiĉki lijeĉnik koji im je pokazao put do Hitlerovog bunkera, prvi je smješten u novi zatvor. Gnedin ga je vrlo temeljito pregledao i odmah podnio Petrovu izvještaj. "Tuberkuloza u podmuklom stadiju, oba plućna krila zahvaćena. Najbolje je da odmah izvuĉemo iz njega sve što zna. Neće još dugo." "Koliko?" "U ovim uvjetima, samo nekoliko tjedana ili dana. Teško je procijeniti. Izgladnio je i iscrpljen." Uveli su doktora u sobu za saslušanje. Petrov nikada nije saslušao zarobljenika u ćeliji. Bez obzira koliko je zatvorenik izdvojen u ćeliji, mjesto gdje provodi najviše vremena za njega je dom, i prema tome, mjesto koje mu pruţa odreĊenu sigurnost. Duge godine prakse nauĉile su Petrova da se najlakše ispituju zatvorenici koji se drţe u mraĉnim, ogoljenim prostorijama. Ustanovio je takoĊer da goli zarobljenici odgovaraju puno brţe od obuĉenih. Petrov je zakljuĉio da duge pripreme za saslušanje zarobljenika iz Ureda Reicha neće biti neophodne. Većina zarobljenih nacista, u to je bio uvjeren, oĉajavaju što su izgubili rat i slobodu. U takvim situacijama do informacija se lako dolazilo; ĉvrsto je odluĉio to iskoristiti i odmah poĉeti ispitivati tek uhvaćene zarobljenike. 72
KIKA
Doktor Haase je sijevnuo pogledom prema Petrovu. "Vi ste ubili ranjenike." Petrov poĉne polako govoriti. "Recite mi što se dogodilo u vrijeme vašeg boravka u bunkeru s ostalim ratnim zloĉincima." Haase se ukoĉi. "Ja sam prvo lijeĉnik, a tek onda vojnik. U svakom sluĉaju nisam zloĉinac." "Svi ste vi ratni zloĉinci", reĉe Petrov. Haase se usprotivi. "Već sam dao izjavu. Stenograf je bio prisutan. Nemam što dodati toj izjavi." Petrov opet progovori; glas mu je bio tih, gotovo zavodljiv. "Ipak bih ţelio da ju ponovite." Haasea iznenada uhvati napad kašlja i Rivitski mu pruţi ĉuturicu s hladnom vodom. Kada se oporavio, ponovio je priĉu. Petrov nije ništa biljeţio i kad je Haase završio, poĉeo je postavljati pitanja. Haa-seova priĉa nije ispunila njegova oĉekivanja; ĉinilo mu se da ĉovjek nešto krije. "Jeste li sigurni da je Hitler mrtav'" poĉne Petrov. "Da", odgovori Haase. "Da li odluka da si oduzme ţivot sliĉi na vašeg voĊu?" "Na to pitanje ne ţelim odgovoriti. Nisam bio njegov bliski prijatelj, i to bi bila moja nagaĊanja." "Ali vi ste ga upoznali, zar ne?" "Naravno." "Bili ste njegov lijeĉnik?" "Sluţbeno, da, ali ga ja, u stvari, nikada nisam lijeĉio." "Razgovarali ste o medicinskim stvarima?" "Da." "I samo o tome?" "Ne baš uvijek." "Rekli su nam da je Hitler obrazovan ĉovjek, dobar sugovornik." "Bio je" ispravi ga Haase. "Je li ikada govorio o samoubojstvu u vašem prisustvu?" "Teorijski. Raspravljao je o uĉinkovitosti metoda samoubojstva." "Uĉinkovitosti?" 73
KIKA
"Da. Koliko brzo smrt nastupa. Kakva se bol javlja? Postoji li mogućnost pogreške? Takva pitanja." "Je li se bojao bolova?" "Bio je bolestan." "Kakve prirode je njegova bolest?" "Nisam bio u mogućnosti postaviti odreĊenu dijagnozu. Izgleda da je bio u pitanju poremećaj ţivĉanog sistema. Lice mu je bilo oteĉeno i podbuhlo. Poĉeo je nejasno izgovarati rijeĉi. Lijeva ruka mu se tresla uslijed jedne vrste paralize. Vukao je desnu nogu kao da je tru-pac. Teško je hodao. Ne bi nikako mogao preći veću udaljenost." Petrov ga prekine: "Lijeva ruka i desna noga?" "Toĉno. To je sve što znam", odsjeĉe Haase. Teško je disao i svaki ĉas kašljao. Petrov nije imao namjeru da ga prestane ispitivati. Vratio se na poĉetak. "Hitler je raspravljao o samoubojstvu. To je bila teorijska diskusija i vi ste mu rekli teorijska objašnjenja." "Da, da", odgovori doktor umorno. "Ali zašto je vas o svemu tome ispitivao? To je zagonetka." "Rekao sam vam da sam bio njegov osobni lijeĉnik", odbrusi Haase. "Zar niste, kao lijeĉnik - pretpostavljam, poloţili zakletvu da ćete ĉuvati ţivot svojih pacijenata - bili zabrinuti takvim razgovorima?" "Fiihrer je imao razliĉite interese." "Ima." Ispravi ga Petrov. "Što ste mu, teorijski, preporuĉili?" "Istovremenu upotrebu oruţja i otrova." "Istovremeno?" "Da." "Objasnite, molim vas. Ne shvaćam kako je to moguće - ili, što je još vaţnije, u ĉemu je praktiĉna vrijednost takvog postupka?" 74
KIKA
"Ţelio je znati koji naĉin osigurava sigurnu smrt. Ampula s cija-nidom moţe se smjestiti meĊu zube, a pištolj prisloniti na sljepooĉnice. Ampula se pregrize samo sekundu prije nego se povuĉe okidaĉ. Posljedica je trenutna smrt ĉiji je uzrok ili metak ili otrov. U stvari, to nije vaţno; korištenjem oba sredstva moţete biti sigurni da će nastupiti smrt." "Ali to je samo teorijski." "Da." "Je li ta metoda isprobana u vašim logorima smrti?" Haase pocrveni i kaţe: "S tim nemam ništa." "Ali znali ste da postoje." "Šuškalo se o tome." "Zašto bi Hitler traţio vaš savjet o tome? Ja bih se raspitao kod izvršitelja, a ne lijeĉnika." "Bio sam njegov lijeĉnik. Smatrao je to pitanje medicine i htio je mišljenje struĉnjaka." "Vi ste struĉnjak za samoubojstva?" "Za smrt", promuca Haase. "Doktor se bavi smrću." Petrov uputi doktoru dug, oštar pogled. " U Sovjetskom Savezu naši lijeĉnici se bave ţivotom; grobari se bave smrću." Haase se s mukom podiţe. "Dosta mi je ovog razgovora." "Doktore", reĉe Petrov mirno, "ako ne sjednete i ne odgovorite na sva moja pitanja, narediti ću da vas izvedu i odmah strijeljaju." Haase se strovali na stolicu, oborene glave. "Fuhrer je strahovao da sam otrov neće djelovati. Traţio je od mene da isprobam otrov", poslije kratke šutnje iznenada izgovori doktor u jednom dahu. "Prije ili poslije vaše teorijske rasprave?" "Prije. Ĉuvar pasa i ja dali smo otrov Fuhrerovoj omiljenoj kuji." "Ĉuvar pasa?" "Doĉasnik Tarnow. Mislim da je, u stvari pripadao SS-jedinici u bunkeru." "Zajedno ste ubili kuju?" "Da." "Recite mi kako ste to izveli." 75
KIKA
"Doĉasnik je drţao psu glavu. Ja sam kliještima drţao ampulu. Kada je na silu otvorio psu usta, ubacio sam ampulu s otrovom i zdrobio je. Pas je izdahnuo u roku od nekoliko sekundi." "I o tome ste obavijestili Hitlera?" "Da." "Zatim ste vodili teorijsku raspravu o razliĉitim naĉinima samoubojstva?" Doktor klimne glavom. "I Hitler je, pretpostavljam, izvršio samoubojstvo upravo tako?" "Naravno. Smatrao je metodu potpuno prikladnom." "Ali niste prisustvovali samom ĉinu, niti ste vidjeli tijelo?" Haase zavrti glavom. Zadovoljan onime što je doznao, Petrov naglo izaĊe iz sobe. Gnedin ga je ĉekao u predvorju. "Rekao mi je sve što zna. Osiguraj njegovo prebacivanje u Moskvu. Ţelim da ostane na ţivotu. Pokazao je Hitleru kako da se ubije." 18 3. svibanj 1945., 14:45 Rudolf je proklinjao svoju zlu sreću, Njemaĉku, Adolfa Hitlera, nacistiĉke zvjerke, Ruse i rusku piĉku koja ga je zarobila i pretukla. Testisi su mu bili toliko nateĉeni da nije mogao stajati, pa je bio prisiljen sjediti raširenih nogu na kiši, u nadi da će bol postupno nestati. Njemaĉki zarobljenici su bili smješteni u malom dvorištu, toĉnije, na mjestu koje je nekada bilo malo dvorište; sada je to samo mali rašĉišćen prostor izmeĊu gomile ruševina visokih po nekoliko metara. Na vrhu su se smjestili Rusi s automatskim oruţjem i netremice motrili Rudolfa i druge zarobljenike. S vremenom na vrijeme ĉuvari bi donosili kavu. Osjećao se miris i dolazio je u iskušenje da zamoli jednu šalicu, ali Rusi nisu djelovali blagonaklono i prijateljski, tako da je svoje ţelje zadrţao za sebe. 76
KIKA
Gotovo dvije stotine njemaĉkih vojnika bilo je smješteno u tom privremenom zatvoru pod otvorenim nebom. Nisu se imali ĉime zaštititi od kiše; kako bi se zagrijali hodali su satima u krug, te su napravili veliku brazdu u blatu. Ĉesto su se spoticali o Rudolfa i ostavljali modrice na njegovim nogama, psujući ga. Rudolf mu je uzvraćao psovke, ne obraćajući paţnju na ĉin koji imaju. "Ustaj, ti kukaviĉko kopile", izdere se na Rudolfa njemaĉki ĉasnik. "Jebi se", uzvrati Rudolf. Ĉovjek se nadvije nad Rudolfa sa ĉvrsto stisnutom šakom, imao je ĉin bojnika. "To je neposlušnost. Vojni sud moţe te osuditi na smrt strijeljanjem". "Ĉime? Tvojim kurcem? Ostavi me na miru, luĊaĉe." Bojnik ga šutne u bok, ali ga odvuĉe gomila vojnika koji su marširali u krug prije nego je uspio da mu nanese još neku povredu. Rudolf ga je pokušavao pratiti pogledom, pretpostavljajući da će ga šutnuti svaki puta kada proĊe pored njega. Takav je tip. Bilo mu je hladno i osjećao je glad. Hoće li Ivani nahraniti zarobljenike ili će ih strijeljati? Ona kurva je pokazala kakve su ţivotinje; još uvijek je osjećao gorki okus u ustima, a na licu neprijatan miris koji nije mogao nikako isprati blatnjavom vodom. Naslonio se na gomilu ruševina i pokušao se opustiti. U sumrak jedan ĉasnik uĊe u dvorište. Kada je stao u sredini vojnici prestanu marširati. "Doĉasnik Gustav Rudolf." Rudolf je ĉuo vlastito ime, ali je i dalje šutio pokušavajući smisliti što će napraviti. "Moli se Gustav Rudolf da istupi", reĉe Rus gotovo prijatnim glasom. Pokušao je smisliti neki izlaz iz ovoga škripca. Bio je siguran da će strijeljati sve njemaĉke zarobljenike. To su radili na istoĉnom frontu; otada su Nijemce svakodnevno obavještavali o sovjetskim zlodjelima. S druge strane, ovaj Rus nije izgledao niti zvuĉao prijeteće. Moţda postoji mogućnost da se izvuĉe. Da li bi se 77
KIKA
mogao pretvarati da nije u grupi? Teško. Kada su ga izvukli, zabiljeţili su njegovo ime, ĉin, osobni broj i jedinicu. Ivani znaju da je on u ovom dvorištu. Nema izbora. "Ovdje", javi se Rudolf slabim glasom. Kada su zaĉuli njegov glas, Nijemci ispred njega ga pogledaše i razmaknuše se, ne ţeleći da ih miješaju s prozvanim. Sovjetski bojnik priĊe i odozgo ga pogleda. "Doĉasnik Rudolf?" "Ja sam." "Jeste li ranjeni?" "Ne. Jedan vaš ĉasnik me je šutnuo u jaja. Ne mogu ustati." Nekoliko Nijemaca koji su stajali u blizini prasnuše u smjeh. Bojnik mu pruţi ruku i podigne ga. Odmah mu se zavrti u glavi, ali ga je ĉasnik pridrţavao i pomogao da koraĉa. "Imate sreće, vodniĉe. Premještamo vas na drugo mjesto", reĉe bojnik dok ga je pratio do izlaza gdje je u kamionu ĉekao Bailov. Bailov se nasmiješi kada mu je Nijemac prišao. Ovaj je bio u teškom stanju; sve će izbrbljati. "Rudolf?" "Da." Bailov klimne glavom bojniku i uzme Rudolfa pod ruku. Zajedno ga smjeste u zadnji dio kamiona pokrivenog ceradom. Rudolf legne i umiri se, sretan što nije više na kiši. Bailov je potpisao da je preuzeo zarobljenika, uzeo je tanki fascikl s dokumentacijom koju je poĉela voditi protuobavještajna sluţba i zapisao ime ĉasnice koja je zarobila Nijemca i kojoj jedinici pripada. Te podatke Grupa za specijalne zadatke mora imati. "Hvala", reĉe Bailov i potapšat ĉasnika po ramenu. Zatim uĊe u zadnji dio kamiona sa zarobljenikom i dovikne vozaĉu da krene. "Rudolf iz tajne sluţbe Reicha?"
78
KIKA
Motor kamiona zabrunda; Rudolf se okrene prema nepoznatom ĉovjeku i zagleda se u njega. Koliko će puta to provjeravati? Bailov mu pomogne da se smjesti na klupu i pruţi mu ĉuturicu, ali je Rudolf oklijevao da ju prihvati. "Votka", objasni Bailov. "Zagrijati će vas." Nasmiješi se kako bi ga ohrabrio. Rudolf prinese ĉuturicu ustima i otpije dobar gutljaj. Ţestoko piće mu oţeţe grlo i on se zagrcne, ali odmah povuĉe još jedan gutljaj. Voţnja je dugo trajala i već se smraĉilo kada su stigli; kiša je polako prestajala, ali se spuštala magla. Rudolf se pitao hoće li spavati vani. Bailov ga je poveo nekim ĉudnim labirintom od trokutastih metalnih sipki kroz ogromna ĉeliĉna vrata. Nakon što su se zatvorila za njima, Bailov mu je rekao da se skine. Nijemac je oklijevao; Bailov se nasmije "Dati ćemo vam suhu odjeću." Rudolf se svuĉe. Unutarnja ĉeliĉna vrata se otvoriše i uĊe jedan Azijac u bijelom radnom odijelu. S mukom je navlaĉio gumenu rukavicu i nešto mu je nareĊivao na ruskom jeziku. Bailov prevede. "Hoće provjeriti što skrivate u ustima." "Samo zube", progunĊa Rudolf. Azijac nije obraćao paţnju na njegovo mrmljanje i zavukao mu je prst u usta i njime prešao preko desni, a zatim pritisnuo jezik dok mu nije došlo da povrati. Kada je izvukao ruku iz usta, ĉovjek ga udari po ramenu. "Sagnite se", reĉe Bailov. Rudolf je s nevjericom i nerazumijevanjem zurio u njega. "Hoće provjeriti još jednu šupljinu." Rus ga zgrabi za glavu i povuĉe prema dolje, a zatim mu pokaţe da raširi noge. Oklijevajući, Rudolf uĉini kako mu je naredio. Ĉovjek ga primi za straţnjicu, i zavuĉe prst u ĉmar. Rudolf se gotovo onesvijesti od boli dok je Azijac provjeravao ima li nešto unutra. Nakon što je pregled bio gotov, unutrašnja vrata se opet otvore i Bailov gurne unutra zarobljenika. Drugi naoruţani Azijac zablokira vrata za njima, stavljajući debelu ĉeliĉnu polugu na mjesto. Onaj u bijelom radnom odjelu skine rukavice i baci ih u kantu koja se nalazila u blizini. Rudolf je pokušao vidjeti koliko 79
KIKA
ima unutra rukavica, ali kada se nagnuo da pogleda shvatio je da se nalazi u sobi punoj pisaćih strojeva. Iznenada kuckanje prestane i Rudolf primijeti da je u prostoriji prepunoj ţena koje sve zure u njega. Osjetio je kako crveni od neugodnosti i ljutnje. Prokleti Rusi! Stigli su na kraj prostorije kada netko visokim tonom izusti na njemaĉkom: "Neobiĉno mala stvarĉica za pripadnika više rase." Ţene zaurlaše od smijeha, i Rudolf projuri pored Bailova kroz sljedeća vrata. "Na posao", opomenu ih Bailov dobroćudno se smješkajući. Rudolfa su liftom spustili u prostoriju ispod zemlje, gdje su ga letimiĉno pregledala još dva naoruţana azijska ĉuvara, a zatim su ga uveli u malu, mraĉnu sobu. "Tu na podu je vreća za spavanje", reĉe Bailov. "Ovdje nema luksuza na koje ste vi nacisti navikli, ali barem ćete biti na toplom i suhom. Predlaţem vam da se naspavate." "Ja sam samo vojnik", reĉe Rudolf braneći se. "Gladan sam." "Znam", reĉe Bailov. "Tek trebamo naći jednog nacista u Njemaĉkoj. Nevjerojatno. Spavajte. Zatim će vas temeljito pregledati. Poslije toga jelo." Vrata se zalupišć ispred njegovog nosa i Rudolf ostane u potpunom mraku. Spusti se na sve ĉetiri i tako, puzeći nasumce, napipa vreću za spavanje. Sanjao je streljaĉki vod u kojem su postrojene nasmiješene ţene. Kada su se vrata ćelije ponovo otvorila, Rudolf je već bio budan. U stvari, njegove noćne more su bile toliko stvarne da nije mogao spavati više od nekoliko minuta. Na posljetku je širom otvorenih oĉiju leţao na leĊima, boreći se sa snom kako bi izbjegao noćne more. Isti onaj Rus goji ga je doveo u ćeliju, sada ga je pozvao da izaĊe. Nakon što je jedan mršavi lijeĉnik uz pomoć debele, proćelave ţene završio lijeĉniĉki pregled, natjerali su ga da se istušira, a zatim su ga zasuli praškom protiv ušiju. Doktor ga je odveo Bailovu, koji ga je zamolio da sjedne na stolicu u sredini male, jako osvijetljene sobe. Gnedin je stajao u uglu drţeći blok za pisanje u ruci. "Kada ću dobiti jelo?" upita Rudolf slabim glasom. 80
KIKA
Gnedin je poĉeo pisati ĉim je Rudolf progovorio. "Kada završimo ovdje posao", odgovori Bailov. "Ţelim da mi kaţete sve što ste radili od dvadeset šestog travnja do dana kada ste zarobljeni." "Ĉak i kada sam išao na toalet?" "Sve." Rudolf se na trenutak zamisli o redoslijedu dogaĊanja, a zatim se opusti i ispriĉa sve što zna. Bailov ga je slušao ne prekidajući njegovu priĉu. Ĉovjek je brbljav, ali je priĉao nepovezano. Mora još s njim razgovarati. Iako je nevaţan, nikada se ne zna od koga će se izvući vaţna informacija. Bailov se nadao da će od ovoga nešto saznati. Kada je Nijemac zašutio, Bailov je naredio da mu donesu hranu. Rudolf je jeo kao ţivotinja; na kraju je velikim komadom crnog kruha pokupio i posljednju mrvicu jela. "Guf", reĉe, pa glasno podrigne. Bailov preko stola gurne pred njega hrpu sloţenih papira i nekoliko olovaka. "Ţeljeli bi da napišete svoju autobiografiju." "Moju, što?" "Ţivotnu priĉu." "Od trenutka kada sam roĊen?" "Baš tako. Kada to završite, ţelimo da napišete spisak svih ljudi u vašoj jedinici i imena svih osoba koje ste vidjeli u Uredu u toku posljednja dva tjedna." "Nisam poznavao sve ljude u mojoj jedinici. Mnogi su stradali, pa smo dobivali nove." "Biti će dovoljno imena vama poznatih ljudi." "Biti će to popriliĉno dugaĉak spisak. Moţda će potrajati." kaţe Rudolf misleći da će se moći s njima pogaĊati. "Vremena imate dosta." Kada je Bailov izašao, Rudolf je već poĉeo pisati na papir i tiho mrmljati nešto sebi u bradu.
81
KIKA
19 3. svibanj 1945., 17:00 Brumm ih je vodio uz strmi greben obrastao borovinom, paţljivo birajući stazu pri vrhu grebena kako se njihove sjenke ne bi vidjele. Bradonja ih je rasporedio u nepravilnu, uglastu formaciju na ĉijem ĉelu se nalazio Brumm, na zaĉelju, Ĉuvajući leĊa grupe on, a ostali izmeĊu njih. Ĉetiri djevojke su vukle nosila s Herr Wolfom. Pred njima se greben širio u nekoliko pravaca. Hodali su cijeli dan i zaustavili su se samo jednom; po Brummovoj procjeni prešli su oko dvadeset kilometara, izvanredno postignuće. Krenuli su rano ujutro 3. svibnja, još je bio mrak. Plan je bio vrlo hrabar. Izašli su iz skloništa u zelenoj zgradi i grabili su prema zapadu sve dok kod Zoološkog vrta nisu naišli na veliku rijeku izbjeglicu. Sreća ih je posluţila da na kraju ulice naĊu napuštena kola s drvenim kotaĉima okovanih metalom. Ukrcali su Herr Wolfa na kola i pridruţili se koloni izbjeglica. Dvije djevojke su gurale kola i drţale u pripravnosti oruţje. Ostatak grupe se rasuo po gomili, drţeći se podalje od kola i putnika u njima, ali su jedni druge imali na oku. Herr Wolf je bio u uţasnom stanju. Uopće nije mogao otvoriti oĉi od otekline; bio je slijep, a lice mu je bilo nezdrave sive boje. Kisnuli su na toploj, sitnoj kiši pa su djevojke prekrile svog putnika odbaĉenim, smeĊim šatorskim platnom koje su usput našle. Prije podne je kiša prestala padati i sunce se polako poĉelo probijati. U jednom trenutku netko je smjestio troje male djece na kola koja nisu niti rijeĉ izustila, sretna što više ne pješaĉe. Ako je njihova majka i bila u blizini, nije se pojavljivala. Putnici na kolima, djeca sa svojim zaveţljajima i starac sklupĉan kao dijete u majĉinoj utrobi, sliĉili su na preostale ĉlanove jedne obitelji. Ruske trupe su bile posvuda na putu, ali oni su se izgleda više zanimali za sunce nego za njemaĉke izbjeglice. Ivani su golih prsa stajali na tenkovima ili sjedili na vozilima, panjevima i kamenju, i kao hladni gmazovi grijali se na suncu. Bilo je i domaćih ţivotinja u nekim dijelovima Zoološkog vrta i sovjetske trupe su uzimale konje za jahanje, a goveda, ovce i svinje su odvodili na klanje. Brumm je promatrao kako nekoliko Ivana igra neku vrstu pola, 82
KIKA
jašući neosedlane konje, drţeći ih za grivu. Jahali su prirodno i divlje, uzvikujući i dobroćudno psujući jedan na drugoga, naizgled sasvim bez straha da će slomiti vrat sada kada je rat završen. Polje je blještalo od odsjaja deset tisuća bronĉanih ĉahura na suncu. Na otoku na rijeci Havel su tisuće njemaĉkih vojnika i civila. Topovska vatra potpuno je uništila borove na otoku i meĊu ogoljenim i srušenim drvećem, nezaštićeni od sunca ili kiše sjedili su poraţeni. Jedan zarobljenik naglo zaroni u vodu i poĉne plivati prema sjeverozapadu, ali za njim odmah ispališe dva metka da utvrde gdje je on, a onda ga nanišane i pogode u nabujaloj vodi. Nije izronio. Ruski vojnici na obali zamahaše oruţjem u znak trijumfa, a jedan od njih zaigra na malom, pješĉanom tlu preko puta otoka. Zarobljenici su sve to promatrali. Na zapadnom kraju šume nalazio se mali, ureĊen park s kipom Friedricha Velikog i tu je nekoliko Ivana postavilo šatore. U parku nije više bilo cvijeća; uništili su ga konji i vojna vozila. Glava kipa je bila odvaljena i stajala je na zemlji. Na zidu fontane ispod kipa, jedna djevojĉica, Brumm procijeni da nije mogla imati više od dvanaest godina, opkoraĉila je crnokosog Rusa, jašući ga kao konja uz povike i vesele usklike njegovih drugova. Dvojica ĉasnika mirno su promatrala ovaj prizor, pušeći na niskom zidu. Brumm nije niti na trenutak sumnjao što će je zadesiti; civili koji su tapkali na putu uglavnom su se pretvarali da ništa ne vide. Sirotica nije prošla ništa bolje od tisuće drugih; sada svako preţivljava pakao na svoj naĉin. Ipak Brumm je imao jaku ţelju da isprazni spremnik od pet metaka na Ivane i da sklizne u šumu. Ali osjećaj duţnosti, kao i ţelju da ne strada, sprijeĉila ga je u tome; nastavio je ići prema zapadu dok su krici, koji su parali srce, odzvanjali u šumi još neko vrijeme, a zatim su utihnuli. Brumm se najviše brinuo da njega ili Bradonju ne izvuku iz gomile izbjeglica; koliko je mogao vidjeti, njih dvojica su tu bili jedini snaţni muškarci. Ali nitko ih nije primijetio. Raĉunao je s tim da će, jednom kada borba prestane, Rusi popustiti pritisak. To je prirodno ponašanje na završetku bitke, posebno poslije bitke koja, svakom je to bilo jasno, znaĉi kraj rata. U takvim situacijama, ne prave se gluposti. Usprkos grubosti, Ivani su samo ljudi i ţele ostati na ţivotu kao i svaki Nijemac. 83
KIKA
Njihovo odredište je šumoviti predio zapadno od Potsdama. Brumm je imao namjeru prijeći rijeku Havel preko mosta koji se nalazio jugoistoĉno od Werdera. Nakon prelaska rijeke, zašli bi u šumu i našli zaklon. Najviše ga je brinuo prelazak mosta, ali kada su stigli vidjeli su ruske straţare kako se veselo brĉkaju u plićaku s Nijemcima. Dok su prelazili most, Brumm je gledao kako beba koju je majka ostavila samu na obali, puzi pored grupe ljudi do same obale i pada u vodu. Promatrao je kako rijeka odnosi dijete ispod mosta, a nitko ništa ne primjećuje. Nije tako loš kraj, za dijete patnje su završile. Nakon što su prešli most, izbjeglice brţe krenu, jer su se ţeljele što prije se udaljiti od Berlina. Brumm je hodao daleko ispred svoje grupe i pomagao jednoj hromoj starici. Na mjestu gdje je put oštro skretao, on siĊe s puta i skrene u šumu; za njim odmah poĊe Waller, a zatim priĉekaju ostale da im se pridruţe. Bradonja je stigao posljednji. Nakon što su prešli most kod Werdera, on je preuzeo kola; Herr Wolf je bio budan i smiren, ali se ţalio na drmusanje. Djeca više nisu bila na kolima, i Brumm nije pitao Bradonju što je s njima napravio. Valkire su se brinule za Herr Wolfa; masirale su mu leĊa i tako pokušavale olakšati putovanje. Brumm je dozvolio da nakratko predahnu, dok su on i Bradonja prenijeli putnika na nosila. Deset minuta kasnije ponovo su krenuli stazom preko grebena. Prijao im je svjeţi zrak i miris borovine u šumi poslije odvratnog zadaha smrti i sumpora u gradu; ĉak se i Brumm bolje osjećao otkako je sišao s gradskog ploĉnika i našao se u šumi. Ali nisu bili sami. S vrijeme na vrijeme nailazili su na druge ljude, same ili u grupama, meĊutim, nitko od njih nije pokazivao ţelju da im se pridruţi. Ispred njih prostiralo se nekoliko planinskih padina. Brumm ih je instinktivno poveo najniţom, koja je završavala strminom oko pedesetak metara i izlazila preko uskog pojasa kamenjara na samoj obali rijeke. Upravo je to traţio. Mjesto pod drvetom bilo je ravno i prekriveno debelim slojem smeĊih iglica, povezanih s glavnim grebenom jednom vrlo uskom prevlakom koja se naglo širila. Okupio je cijelu grupu i dao im je uputstva kako će provesti noć; straţu je postavio na uskim prolazima; on i Bradonja će se smjenjivati s jednom djevojkom kako bi pokrili prolaz s obje strane. Vjerovao je u zanos 84
KIKA
ovih djevojaka, ali još uvijek im je nedostajalo iskustvo i obuka. Nije ih dozvolio zapaliti vatru, i takva odluka razljutila je Herr Wolfa, ljutnju je izrazio ljutitim pogledom. Morali su se zadovoljiti obrokom koji se sastojao od tvrdog keksa i sasušene salame. Herr Wolf nije htio jesti. Ljutito je pozvao Brumma do nosila i glasno napomenuo, da ga svi mogu ćuti, da je on vegetarijanac, i hrana koju imaju ne odgovara njegovim potrebama. Brumm mu odgovori da moţda nitko neće morati jesti ako se on ne smiri. Ukoliko njihovo putovanje krene neoĉekivanim tijekom, svi će morati postati vegetarijanci i ĉeprkati po zemlji u potrazi za hranom. Herr Wolf prosikta neki nerazumni odgovor, legne na bok i svima okrene leĊa. "Krećemo prije izlaska sunca", reĉe Brumm ostalima. Zatim on i Bradonja odu na stranu kako bi se dogovorili. "Ide suviše lako", reĉe stariji doĉasnik. "Ne sviĊa mi se." "Što bi ti htio? Borbu na svakom koraku'" "Jednostavno mi se ne sviĊa kako to sve izgleda. Rusi su preblagi; to ne sliĉi njima. Njihova disciplina je popustila." "Stavi se u njihov poloţaj", tiho kaţe pukovnik. "Pobijedili su; dosta im je rata. Sada nisu raspoloţeni za nove poteškoće. Previše su daleko stigli da bi sada u nekom glupom sukobu izgubili ţivot, kada je rat završio. Ako se drţimo po strani, Ivani nam neće zadavati brige." "Ali ti si još uvijek zabrinut", reĉe Bradonja. "Ĉitam te." Brumm klimne glavom. "Znaš kako je poslije bitke. Biti će pljaĉki, nereda. Dosta nam je naših vlastitih izgreda. Tu leţi prava opasnost. Sigurni ćemo biti tek u planinama." "Moţda bi ga trebali ubiti i leš baciti u rijeku." Brumm se tiho nasmije. "A što poslije? Da se predamo? Da postanemo civili? Nismo nasilno regrutirani, mi uspijevamo napraviti
85
KIKA
nemoguće. Ovaj zadatak i naša duţnost je sve što imamo. Ti i ja smo profesionalci, Hans. Dok je on na ţivotu, naš ţivot ima smisla,još nam je jedino to preostalo." "On je ... lud", prošapta Bradonja. Stavi prst na sljepooĉnicu i napravi nekoliko krugova. "Jesi li vidio njegov pogled? Pravi luĊak. U logorima su stradali Ţidovi, cigani, Poljaci, starci i zaostali - cijeli svijet će se htjeti osvetiti. Ne moţemo ga sakriti od cijelog svijeta, Guntere, ne od svih njih." Pukovnik potapša vojnika po ruci i nasmije se. "Zar ne moţemo? Nije to tako jednostavno, prijatelju moj. Netko ţeli Adolfa Hitlera ţivog."
20 Ss-Oberfuhrer Gunter Brumm Gunter Brumm, jedinac, roĊen je 1910. godine u Carskoj vojnoj bolnici u Berlinu. Njegov otac je postao poruĉnik 1905. godine. To je bio posljednji dan prvog svjetskog rata, a on je bio meĊu posljednjim vojnicima koji su izgubili ţivot u oruţanom sukobu. Svakog kolovoza Elisabetha von Brumm vodila je sina u posjet svojoj obitelji u Bad Hartzburg, gradiću s oko dvadeset tisuća stanovnika u negostoljubivom planinskom klancu Hartzburg. Djeĉak je jedva pamtio oca, djed s majĉine strane, Walther Halter ga je zamijenio. Kada je imao šest godina upisali su ga u uglednu školu za ĉinovniĉku djecu u Berlinu. Odmah se pokazalo da ga odlikuje izuzetna inteligencija i ĉeliĉna upornost. U sedmoj godini premješten je u odjeljenje gdje su se dva razreda završavala u jednoj godini. Kada mu je otac poginuo, majka se preselila u Bad Hartzburg, i djeĉak je nastavio školovanje u tamošnjoj školi i ubrzo je stekao ugled kao uĉenik koji mnogo obećava. Gunterov djed, farmaceut, bez formalnih kvalifikacija, i koji je pravio lijekove od prirodnih sastojaka, provodio je mnogo vremena s djeĉakom i ĉesto ga je vodio na izlete po zabaĉenim predjelima Hartz-burga. U tim prilikama ga je uĉio kako se moţe ţivjeti i opstati u divljini, spavali su pod vedrim nebom, ĉak i zimi. 86
KIKA
Uz djeda je postao savršen lovac i odliĉno se snalazio u prirodi. Te njegove dvije osobine nastavnici u školi teško su povezivali s talentom koji je doslovno pokazivao za svaki predmet koji bi uĉili. Djed koji je do smrti ţivio u Hartzburgu, otkrio je djeĉaku sve tajne tog kraja; malo poznate špilje, ostatke tektonskih graĊevina i uske, duboke kanjone gdje su se nalazili ĉopori veprova. U jedanaestoj godini Giinter se upisao u mjesnu gimnaziju. I tamo je postigao natprosjeĉan uspjeh, njegovo poznavanje kemije i matematike ozbiljno je prijetilo ugroziti ugled njegovih nastavnika. Djed je zahtijevao da studira medicinu, ali u petnaestoj godini djeĉak je donio vlastitu odluku: ići će oĉevim stopama kojega se jedva sjeća, i postati će vojnik. Djed nije bio toliko razoĉaran jer je znao da će djeĉak uspjeti u svakom polju. Postignuti uspjeh u gimnaziji otvorio je Gunteru vrata vojne akademije. Bio je to poratni period; po Versailleskom sporazumu njemaĉka vojska je bila ograniĉena na sto tisuća ljudi. Ekonomija je bila u krizi, nezaposlenost velika i zbog svega toga, broj mladića koji su traţili mjesto u vojsci bio je izuzetno velik. Djeĉak se upisao u istu vojnu školu u Stuttgartu kao je već pohaĊao Erwin Rommel. U dvadesetoj godini Gunter je postao poruĉnik u pješadiji, i izbacio je "von" iz svog imena, jer mu se nije sviĊao elitizam koji je titula nosila. Diplomirao je kao prvi u klasi, poznat po sjajnom uspjehu u teorijskoj nastavi, ali i po hladnokrvnom i nepogrešivom odluĉivanju u najteţim situacijama na terenu. Usprkos svim osobinama, u vojsci nije tako brzo napredovao. Stigao je do ĉina satnika 1935. godine i zapovijedao je patrolnom jedinicom na njemaĉko-ĉeškoj granici, juţno od Dresdena. U Njemaĉkoj su poĉeli puhati novi politiĉki vjetrovi i novo vodstvo je pokušalo izvesti zemlju iz krize. Godine 1932. Hindenburg je ponovo izabran za predsjednika drţave. Godinu dana kasnije, imenovao je za voĊu Nacional-socijalistiĉke partije, Adolfa Hitlera, Austrijanca, za kancelara. Hitler je brzo izveo Njemaĉku iz Lige naroda. Kakav god je bio, Brumm je imao svoje mišljenje o tome, taj Austrijanac je imao hrabrosti. Ĉasnici su izraţavali krajnje razliĉita mišljenja o Hitleru, jedni su smatrali da je izuzetno dobro za zemlju što je on postao kancelar, drugi su smatrali da je to vrlo loše. Brumm je svoje mišljenje zadrţao za sebe, prvo ga je ţelio vidjeti na djelu. Hitler je 1934. godine uveo u Njemaĉkoj redovnu vojnu obavezu za 87
KIKA
sve muškarce i Brumm je podrţao ovakav stav, jer je smatrao da njemaĉka mladeţ postaje previše njeţna uslijed nedostatka vojne obuke, a i zato što u velikom broju jedinica nedostaje ljudi. Novi zakon će vojne snage dovesti u višu pripravnost. Brummova jedinica se 1936. godine našla u sustavu tri bojne koje je Hitler uputio u Rajnsku oblast. Tu su se smjestili i ĉekali su da vide kako će Francuzi na to odgovoriti. Francuzi su nedaleko od njih imali više od sto divizija koje su mogli poslati na malobrojne njemaĉke jedinice, ali kao što se Hitler nadao, nije bilo borbe, već samo pregovora. Od 1936. godine do 1938. godine Brumm je sluţio u Belinu u Glavnom stoţeru u odjeljenju za planove i radne zadatke. Opet su njegove analitiĉke sposobnosti i vrhunska inteligencija zadivili pretpostavljene, ali nije bilo unaprjeĊenja. U oţujku 1939. godine zapovijedao je bojnom prilikom ulaska u Ĉehoslovaĉku. U studenom iste godine podnio je zahtjev da pristupi osnovnoj školi za padobrance, zahtjev mu je odobren i nadreĊeni su opet zabiljeţili njegov uspjeh tijekom obuke. U lipnju 1940. godine Brumm je zapovijedao padobranskom jedinicom. Stotinu ĉetrdeset i tri njemaĉke divizije bilo je rašireno preko ĉetiri stotine kilometara fronta kada je Hitler, s osvojenom Nizozemskom i Belgijom, prebacio vojsku preko Somme. U Francuskoj je Brumm vodio svoju skupinu u prve borbene skokove, i njegova je jedinica prva, 13. lipnja stigla u Pariz, cijeli jedan dan prije nego što su njemaĉke jedinice ušle u grad. Do kraja mjeseca Brummova jedinica povuĉena je s fronta i vraćena u Njemaĉku na dodatnu obuku. U to vrijeme Brumm je traţio jednomjeseĉno odsustvo, koje je i dobio. Dio tog vremena proveo je u Bad Hartzburgu s majkom i djedom, a dio u Berlinu s jednom ţenom koju je sreo dok je radio u Ogranku za planiranje i radne zadatke. Za Boţić 1940. godine dobio je novi zadatak; zapovijedat će specijalnom jedinicom za izviĊaĉke napade u 258. pješaĉkoj diviziji. Krajem lipnja 1941. godine sa strahom je promatrao kako gotovo milijun njemaĉki vojnika navire preko ruske granice na poĉetku operacije Barbarossa. Hitler je bio siguran da će uspjeti tamo gdje je Napoleon propao. Brumm nije bio toliko siguran, Rusija je ogromna, a ruski je narod primitivan. 88
KIKA
Moţda nisu dobro opremljeni, ali njihova ţestina je već bila legendarna i ono što je najgore, Nijemce ĉeka smrtonosna i neumoljiva ruska zima. Po Brummovom mišljenju, invazija kasni dva mjeseca, ukoliko ih ne posluţi sreća, do studenog će biti u ozbiljnoj nevolji. TakoĊer je uoĉio da nije dodan posebni budţet za zimsku opremu, što je, govorio mu je zdrav razum i iskustvo u planiranju, ozbiljan propust i osjećao je obavezu da kaţe nešto o tome. Svoje razmišljanje iznio je na sastanku o planiranju uoĉi invazije, ali mu je uz ledene poglede nadreĊenoga odbrušeno: Fiihrer je rekao da to moţe izvesti, a on do tada nikada nije izdao pogrešno nareĊenje. Samo je jedan SS-ov ĉasnik - jedan Oberleutnant - obratio izvjesnu paţnju na Brummovu temeljnu i nepristranu analizu situacije. Taj ĉovjek, Beĉanin po imenu Otto Skorzeny, odveo je Brumma na stranu poslije sastanka i proveo više od dva sata razgovarajući o njegovom mišljenju o planu invazije. Skorzeny je samo slušao - što je bilo neuobiĉajeno za njega, jer ga je Brumm već ranije nekoliko puta ĉuo kako oštro reagira. Nakon što mu je postavio nekoliko kljuĉnih pitanja, Brumm je ostavio utisak svojim smislom za organizaciju i jasnu analizu, te je Skorzeny zakljuĉio da je Brumm iznio vaţne probleme. Brumm je smatrao mlaĊeg ĉasnika drskim, ali ipak mu je godilo saznanje da ga je netko slušao, ĉak i ako je to samo hvalisavi Austrijanac. Tijekom nekoliko tjedana operacije Barbaross, Brumm je poĉeo sumnjati u svoju procjenu. Ruse, koji su prije nekoliko mjeseci dosaĊivali cijelom svijetu spominjući moguću invaziju, napad ih je izgleda iznenadio. Njemaĉke borbene divizije brzo su prodrle duboko u sovjetski teritorij. Brummova jedinica je bila u sastavu onih snaga ĉiji je zadatak bio osvojiti Moskvu. Kao što je bio prvi meĊu Nijemcima u Pragu, a kasnije i u Parizu, sada je postojala mogućnost da Brummova izviĊaĉka jedinica stigne meĊu prvima i u Moskvu - to bi bio lijep uspjeh, ĉestitao je sam sebi. Ali bio je, na kraju, u pravu, do poĉetka listopada ostvarila se noćna mora. Ruska zima stigla je ranije nego obiĉno. Prvo su poĉeli ledeni, neumoljivi pljuskovi koji su prodirali kroz koţu sve do kosti, stvarajući oceane mulja i kaljuţe u koju su se ljudi i strojevi zaglibili. Bio je to fenomen prije zime koji su Rusi nazivali rasputita. U listopadu je pao snijeg i temperatura se spustila na deset stupnjeva ispod nule. Nijemci 89
KIKA
su usporili prodor, ali ga nisu prekinuli. Po nareĊenju ĉasnika, njemaĉki vojnici se probijali prema Moskvi kroz horde ruskih seljaka naoruţanih puškama starim stotinama godina, sabljama i lopatama s naoštrenim rubovima. Brumm je uveo svoju jedinicu u moskovsko predgraĊe Himki, 2. prosinca 1941. godine dok je ledena mećava bjesnila. Borbe su bile ţestoke, prsa o prsa, osvajala se kuća po kuća. Ruske ţene i djeca su iz zaklona gaĊali granatama tenkove na ulicama, ţestoko se braneći. Temperatura je bila trideset ispod nule i mnogi iz pješadije izgubili su prste na nogama i rukama od mraza. Brumm je dozvolio ljudima odmor. Nakratko su se sklonili u napušteno skladište i zapalili vatru na prljavom podu; po prvi puta su se nakon nekoliko tjedana zagrijali. U svitanje 3. prosinca, Brumm je poveo malu patrolu dobrovoljaca u centar Moskve kako bi ocijenili snagu neprijatelja. Sljedećeg jutra je vratio jedinicu do glavne njemaĉke utvrde i podnio izvještaj nadreĊenima da Moskva, po svemu sudeći, ima slabu obranu. S obzirom na ţestinu s kojom su se Sovjeti do sada borili, nije razumio takvu situaciju i teško je mogao prihvatiti tu ĉinjenicu; osjećao je da nešto jako nije u redu. Pokušao je svoju zabrinutost podijeliti sa zapovjednicima, ali odbili su ga slušati. Njihovo objašnjenje bilo je jednostavno: ostalo je još maleni broj Rusa koji se bori i nije ostalo ništa za što bi se borili; Njemaĉka je konaĉno uništila svojeg povijesnog neprijatelja. Viši ĉasnik poticao je ljude da se ponose tim uspjehom. Brumm je znao da griješe. Iskustvo ga je nauĉilo da Rusi, ĉak i ako im ne ostane ništa osim golih ruku, neće ustuknuti pred kišom metaka iz automatskog oruţja da bi zadavili jednog Nijemca. Nesumnjivo je da će se takva obrana naglo pojaviti, posebno u ruskom glavnom gradu s njemaĉkom vojskom na puškomet od samog Kremlja. Brummovi strahovi su potvrĊeni 6. prosinca 1941. godine: Rusi su sa stotinama dobro oruţanih i odmorenih divizija zapoĉeli snaţnu protuofenzivu na frontu dugom oko tristo kilometara; njemaĉki osvajaĉi su bili zapanjeni. Hitler je u Vinici, u Ukrajini odakle je rukovodio operacijama u tom trenutku, odbio primiti hitne poruke koje su poslali zapovjednici s fronta. Nakon što je ipak proĉitao njihove izvještaje, Fiihrer je mirno 90
KIKA
naredio da nastave napredovati prema Moskvi, a zatim se povukao u samoću da razmišlja o problemima koji su imali veći znaĉaj za budućnost Reicha. Sve je već bilo prekasno; Rusi su imali prednost i bili su u punom zamahu. U roku od nekoliko dana svakom njemaĉkom vojniku je bilo jasno da dolazi dramatiĉna promjena. Do veljaĉe 1942. godine Brummova mala izviĊaĉka jedinica potisnuta je ĉitavih šezdeset i pet kilometara i tom prilikom od stotinu ljudi ostalo je na ţivotu samo trideset i pet. Obavještajna sluţba izvještavala je da je svega 31% ukupnih vojnih snaga, koje su sudjelovale u invaziji, ubijeno ili ranjeno u sovjetskom protunapadu. Broj divizija u vojsci u Brummovom podruĉju smanjenje sa 162 na 8; šesnaest oklopnih divizija imalo je još samo 140 tenkova u voznom stanju. Kada je shvatio u kakvoj je opasnosti, odsjeĉen od pješaĉke bojne kojoj pripada, Brumm se ubacio u malu oklopnu jedinicu i naredio svojim ljudima da izvedu izviĊaĉki napad ispred šest tenkova - tigrova koji su još preostali. Zauzvrat, oklopna jedinica je prebacila njegove ljude kada je put bio rašĉišćen, što je bila velika rijetkost. Usprkos jaĉini ruskih naleta, disciplinirana i dobro uvjeţbana njemaĉka pješadija, dobro se drţala; Hitler je naredio borbu do posljednje kapi krvi i posljednjeg metka, i njihovi zapovjednici nisu imali drugog izbora nego poslušati Fuhrerovo jasno nareĊenje. U oţujku, za vrijeme jakih proljetnih kiša, jedinica tenkova dodijeljena Brummu konaĉno je uništena u noćnom napadu koji su izvele sovjetske oklopne jedinice. Poveo je preostale ljude (kojih nije bilo više od dvadeset) prema jugozapadu, k rijeci Don u susret s Hitlerovim juţnim jedinicama koje su imale zadatak preuzeti Staljingrad i ruska naftna polja na Kavkazu. Putovali su noću, a danju su se krili, i tako su gotovo šest tjedana proveli na ruskom teritoriju, kako bi na posljetku došli do glavne njemaĉke jedinice koja se nalazila juţno od rijeke, blizu ukrajinske granice. Cijelim putem mladi zapovjednik jedinice je pisao detaljne, opseţne bilješke o ruskim jedinicama, njihovoj snazi i metodama borbe. Stigao je na siguran teren sa šestoricom preţivjelih; Nijemci su ih u ĉudu doĉekali. Mladi satnik je opisao stradanje svoje jedinice i njihovo probijanje do njemaĉkih redova u dugim razgovorima koji su trajali tjedan dana s osobljem obavještajne sluţbe. Obavještajci su bili zapanjeni kada im je Brumm pokazivao svoje bilješke; odmah su 91
KIKA
znali dragocjenost tih dokumenata. Brumm je imao brojne informacije od izuzetne vaţnosti i rukovodioci obavještajne sluţbe na istoĉnom frontu su zakljuĉili da mu je mjesto u Berlinu. Tako su Brumm i ostali preţivjeli vojnici iz njegove jedinice prebaĉeni u Njemaĉku; po dolasku je opet bio podvrgnut detaljnom ispitivanju. Kasnije su ga ponovo uputili Odjelu za planiranje i radne zadatke, ali mu je iskustvo s istoĉnog fronta donijelo viši poloţaj; postao je struĉnjak za sovjetsku taktiku i strategiju. Bio je zaduţen za sva pitanja u vezi s Rusima; osnovna mu je duţnost bila kontroliranje saslušanja odabranih sovjetskih zarobljenika koje su obavještajci s istoĉnog fronta prebacivali u Berlin. Osoblje Gestapa je primjenjivalo posebne metode kada se radilo o izuzetno teškim sluĉajevima. Bio je to surov i odvratan posao, ali Brumm se ĉesto prisjećao onoga što se dogaĊalo u Ukrajini i to mu je pomoglo da svlada u sebi gnušanje. Jedan Rus u Berlinu mogao je spasiti stotine Nijemaca na istoku. U lipnju se Nijemci ponovo poĉeli nizati pobjede. Brumm je zatraţio premještaj u borbenu jedinicu, jer je smatrao da na frontu postoji potreba za iskusnim ĉasnicima. Prvi puta u njegovoj karijeri zahtjev je odbijen; otvoreno su mu rekli da je suviše dragocjen da bude hrana topovima i da je Reichu potrebniji na mjestu koje zauzima. Brumm se osjećao prevarenim; poĉeo je provoditi više slobodnog vremena uz piće i zabavu koju je grad mogao ponuditi, što njemu nije bilo svojstveno. U jesen rat se ponovo preokrenuo na štetu Njemaĉke i Brumm je nastavio sa svojim lošim navikama; pridruţio se grupi viših SS-ovskih zraĉnih ĉasnika koji su mogli nabavljati na izgled neograniĉene koliĉine francuskog šampanjca, vina i ĉitave legije mladih djevojaka iz Lige njemaĉkih djevojaka koje su uvijek bile raspoloţene za zabavu. Nekoliko puta je išao s višim ĉasnicima na usamljeno i dobro ĉuvano imanje izvan grada gdje je bilo smješteno oko tri stotine mladih djevojaka; većina ih nije bila starija od dvadeset godina. Njemaĉki front rada nadgledao je ovaj objekt koji je nazivao "Centrom za rekreaciju" i radio je pod pokroviteljstvom organizacije koja se zvala Kraft durch Freude ( Uţivanjem do snage). Brumma su obavijestili da je prava rijetkost dobiti dozvolu za zabavu na ovome mjestu; rezervirana je iskljuĉivo za 92
KIKA
ĉlanove SS-a, ali njegovi prijatelji koji su bili pripadnici SS-a. Rekli su da ga smatraju ravnopravnim i nisu obraćali paţnju što je njegova uniforma drugaĉije boje. U travnju 1941. godine Brumm je imao posjetu koja ga je vrlo iznenadila: Otto Skorzeny, SS-Oberleutnant koji ga je temeljito ispitivao o operaciji Barbarossa. Skorzeny, koji je sada imao isti ĉin kao i Brumm, umišljeno je ušao u njegov ured, sjeo i noge u visokim, koţnim ĉizmama Stavio na Brummov pisaći stol. "Imam novi posao", reĉe Brum-mu, "moţda bi te zanimao." Ove rijeĉi probude Brummovo zanimanje. Ako bi ga taj posao izvukao iz Belina i odvukao iz ovog besmislenog ţivota koji vodi, svakako će ga zanimati. Nije vaţno o ĉemu je rijeĉ, bitna je akcija. Ali kada je od Skorzenyja pokušao izvući pojedinosti SS-ov ĉasnik se samo smješkao i rekao: "Moţda ću te jednom potraţiti." Mjeseca dana kasnije Brumm je od Skorzenyja primio telegram s oznakom "povjerljivo". Ako Brumm ţeli postati SS-ov bojnik, moţe mu se ponudit posao koji će testirati njegove izuzetne sposobnosti. Skorzeny nije dugo ĉekao odgovor. Brumm je dobio svoja prva nareĊenja u roku od tjedan dana. Brumm je avionom otputovao u Munchen, a odatle su ga odvezli do jedne usamljene kuće u planini gdje su ga odveli u Skorzenyjev ured. Mišićavi Austrijanac ponosno mu je objasnio da mu je Centar za sigurnost u Reichu dao posebno zaduţenje. Skorzeny je sada, jer su ga zbog ĉira vratili s istoĉnog fronta 1942. godine, zapovijedao specijalnom jedinicom vojnika pod imenom Friedenthal. Uvjeravao je Brumma kako će imati "jedno vrlo zanimljivo" zaduţenje. Potreban mu je dobar struĉnjak za planiranje u kojega moţe imati povjerenja. Brumm je prihvatio posao, nakon što mu je Skorzeny objasnio da mu novi poloţaj otvara put u SS-jedinice. Zbog toga će morati ispitati cijeli postupak njegovog podrijetla. Brumm je ĉuo za takve postupke, ali nije na njih obraćao paţnju; elitne jedinice ĉesto imaju neuobiĉajene obiĉaje. Iz Berlina su hitno uputili dva tima koji će ispitati Brummovu obiteljsku povijest; u roku od nekoliko dana vratili su se s dokumentima i podnijeli su izvještaj. Ni s majĉine, niti s oĉeve strane nije bilo ni traga slavenske i ţidovske krvi od tridesetogodišnjeg rata. Ljudi su pod zakletvom izjavili da u obitelji nije bilo 93
KIKA
duševnih oboljenja i da su fiziĉke osobine - nekih dvadeset razliĉitih mjera, poĉevši od visine u sjedećem stavu do razmaka izmeĊu oĉiju - u skladu s normama elitnog korpusa. Poslije odreĊenog vremena, Brummovo ime je sluţbeno uneseno u SS-ove knjige podrijetla -Das Sippenbuch - i poloţio je zakletvu na vjernost, kao i svi ĉasnici koji postaju pripadnici Hitlerovog crnog reda. To je bio mali ustupak za preskakivanje birokratskih redova, a moţe mu pomoći kod unapreĊenja. 21 5. svibanj 1945., 15:00 Ezdov je stigao popodne u sjedište te se uputio na kat u njihove privatne prostorije. "Našli su tijela", izvijestio je Petrova koji je upravo ĉitao jednu izjavu sa saslušanja. "Juĉer su našli dva sasvim izgorjela leša - muški i ţenski - u vrtu Ureda. Navodno ih nisu smatrali znaĉajnim, jer su ih omotali dekama i ponovo ih spalili. Ali jutros su stigli kamionom, ponovo ih iskopali, stavili ih u drvene kutije i odvezli su ih u SMERŠ Treće udarne armije, nadomak grada." "Vidio si ih?" "Samo kamion kada je kretao." " Izvor informacija?" "Jedna ţena-poruĉnik. Dodijeljena je jedinici SMERŠ-a zajedno s Petom udarnom armijom." Ostali su se smijali dok je on na svoj naĉin objašnjavao situaciju, kao i uvijek u pitanju je bila ţena. "Sumnjam u malu teritorijalnu ljubomoru. Ona tvrdi da sigurnost podruĉja Ureda pripada Petoj armiji, a potraga za Hitlerom Trećoj. Bila je neraspoloţena, pa sam joj dao malo votke da ju utješim. Sve mi je ispriĉala. Sada se osjeća mnogo bolje." Ezdov je bio niskog rasta i veoma snaţan, kao mali, crni, himalajski medvjed, razvijenih ramena, mišićavog vrata i ruku. Glava mu je bila nerazmjerno mala u odnosu na tijelo, i crna kovrĉava kosa mu je bila prorijeĊena. Imao je tamnu put i lice puno oţiljaka od velikih boginja koje je preţivio u djetinjstvu. Po svim 94
KIKA
mjerilima bio je ruţan, ali ipak su ga ţene smatrale privlaĉnim, što je ĉudilo i izazivalo ljubomoru kod ostalih prijatelja. O toj neobjašnjivoj pojavi znali su ĉesto priĉati. "Jesi li sa siroticom još nešto podijelio osim svoje votke?" upita ga Bailov i znaĉajno se nasmije. Petrov prekine šalu. "Što još?" "Pronašli su dva psa pored leševa. I bazuku." Petrov smjesta ustane i poĉne oblaĉiti kaput. "Osiguraj prijevoz." Bailov podigne telefonsku slušalicu. "Za sve?" Petrov promrmlja potvrdan odgovor. "Misliš da bi to mogao biti Hitler?" zabrinuto upita Ezdov "Prvo ćemo pogledat, zatim ćemo razmisliti, a tek onda ćemo odluĉiti", odgovori Petrov i povede ih prema liftu. Bilo im je potrebno dva sata kako bi stigli do sjedišta Treće udarne armije. Kada su ušli, Petrov se prvo uputi prema zapovjednikovom uredu ne obraćajući paţnju na poglede sluţbenika koji su se bunili. Vratio se za manje od dvije minute, a za njim je išao krupni, ćelavi general cupkajući za voĊom Grupe za specijalne zadatke pokušavajući navući drugu ĉizmu na nogu i s nakošenim naoĉalama metalnih okvira. Ĉim je uletio u sobu, general je zaviknuo da mu doĊe njegov vozaĉ. Ĉlanovi grupe su još uvijek uţivali promatrati kakav utisak ostavlja njihov voĊa gdjegod da se pojavi. Petrov se odvezao s generalom, a ostali su krenuli drugim vozilom. Vozili su se oko kilometar do razrušenih nizova baraka koje su sluţile kao privremena poljska bolnica. Za vrijeme voţnje general se uspio obuti, ali i dalje nije mogao sakriti svoje uzbuĊenje. U bolnici je vikao i naredio je apsolutnu tišinu. Zahtijevao je da zna gdje se nalazi pukovnik doktor Škaravski, šef sudske medicine. Izgledalo je kao da nitko ne zna, ali ipak su grupu brzo uveli u drvenu kućicu, izdvojenu od ostalih baraka. Nisu postavili straţu i Petrov je odmah generalu skrenuo na to paţnju, general je prvo 95
KIKA
poblijedio, a zatim pocrvenio i rukama se udario po nogama, kao nadu-rena ptica koja zamahuje krilima u ljubavnoj igri. Na golom drvenom podu u kućici bilo je poredano jedanaest leševa. Slabunjav bolniĉar sjedio je na drvenom sanduku u uglu i noţićem je ĉistio nokte. Pogledao ih je kada su ušli, ali nije progovarao niti rijeĉ niti se uznemirio zbog njihovog prisustva. Vani je poĉela padati kiša, kapi su udarale po krovu i slijevale se niz oluk u zidu. Bolniĉar je prestao ĉistiti nokte i poĉeo promatrati kišu. General mu naredi da ustane. "Jesi li ti na duţnosti?" "Osim mene ovdje nema nikoga.", promrmlja ĉovjek. "Znaĉi ti si odgovoran što vani nema straţe." Usta mu se razvuku u slabašan osmijeh. "Ja sam bolniĉar, druţe generale." "Ti pripadaš Trećoj udarnoj armiji i propustio si izvršiti svoje vojne duţnosti." "Ali druţe, tek sam stigao ovdje, samo nekoliko trenutaka prije vas." Znoj je lio s njega i nervozno se premještao s noge na nogu. "Znaš što te ĉeka", vrištao je general. "Druže generale, tek sam stigao!" Krikne ĉovjek. "Rekli su mi da se javim u mrtvaĉnicu, pa sam došao prvo ovdje. Ne moţete strijeljati bolniĉara zato što je izvršavao nareĊenja." General otkopĉa futrolu za pojasom, izvuĉe revolver, uperi cijev u bolniĉara i kao nekim nevidljivim štapom izbaci ga van. Ĉovjek izgubi ravnoteţu, padne na leĊa i sklizne u blato i busen trave. Petrov i Gnedin se nisu osvrtali na cijelu zbrku, i poĉeli su pregledavati leševe. Ostala trojica su gledala kroz prozor kako general gura bolniĉara prema velikom hrastu. Ĉovjek je dva puta pao, ali ga je general svaki puta natjerao da ustane i nastavio ga je gurati. Kada su stigli ispod drveta, general je prislonio cijev na bolniĉarevu glavu i opalio. Ukazao se oblaĉić dima i on se zgrĉi i padne na bok. Umiri se poslije dva-tri trzaja nogama. Zbog jake kiše, pucanj se ĉuo kao da je ispaljen iz djeĉjeg pištolja. Ezdov se tiho nasmije. "Mrtvi vojnici ne rade iste greške." 96
KIKA
"Govno se kotrljalo nizbrdo", primijeti Rivitski. "Kada mastodont trĉi, trava nastrada", Ezdov procvrkuta. "U redu, idemo se igrati straţara, dok drug general ne dovede u red svoje ljude", reĉe Rivitski. "Petrove, osigurati ćemo ovo podruĉje. Ţeliš imatj privatnost?" "Gnedin će ostati sa mnom. Iz Moskve će poslati doktora Ĉenka. Dovedite ga k meni ĉim stigne, ali naš susret mora izgledati sasvim sluĉajno." Petrov nije ţelio da ruska medicinska uprava sazna da je Staljin imenovao promatraĉa iz njihovih redova. Rivitski, Bailov i Ezdov izašli su i zauzeli svoja mjesta. "Što misliš?" upita Petrov mlaĊeg kirurga. Gnedin se nakašlje kako bi proĉistio grlo. "Ovaj leš smo vidjeli u bunkeru", kaţe i pokaţe na leš generala Hansa Krebsa, zapovjednika Glavnog stoţera. "Onaj tamo je Goebbels. Vidiš, zabrljali su kada su ga spaljivali, ali taj je profil jedinstven. A evo i njegove metalne proteze za nogu. Ţena je vjerojatno njegova supruga, ili neka njegova ţenska, imao je sklonost za blud i njegova ga je ţena na to poticala. Pretpostavljam da su i djeca koju smo našli njihova; šestero ih je." Petrov prstom gurne jedan leš i skupi usne. " Jesu li ovo leševi koje su jutros donijeli iz vrta Ureda?" "Izgorjeli su, jedno je muško, drugo ţensko. Moguće je." U prostoriju uĊe Rivitski i kroz prozor im pokaţe kako pješaĉki vod ubrzano maršem formira zaštitni pojas. Vojnici su se rasporedili na udaljenost od dva metra, leĊima okrenuti baraci, i s puškama i bajune-tima spremni za napad. "Dolaze neki lijeĉnici. S njima je i Ĉenko", kaţe Rivitski Petrovu. "Uvedi ga." Ĉenko je nosio uniformu Crvene armije bez ĉina i ordena. Na ĉizmama bile su naslage blata. Bio je nizak, zakrţljao, s krivim nogama i dugim, mršavim rukama. Nos mu je bio baburast i oteĉen; plaviĉaste kapilare s vrha nosa širile su se preko naboranih i smeţuranih obraza. "Ĉenko", obrati mu se Petrov jednostavno. 97
KIKA
"Zapovjednice Petrove. Kada me je naš zajedniĉki prijatelj zamolio da vam pomognem, nisam niti pomišljao da će se to tako brzo dogoditi. Donosim vam pozdrave iz Moskve." "Danas smo saznali kako je protuobavještajna sluţba Treće udarne armije iskopala dva spaljena tijela, muškarca i ţene. Sumnjamo kako su to leševi Hitlera i njegove konkubine. Moramo ih pregledati prije autopsije." "Kako god ţelite zapovjednice, ali trebate biti svjesni osjetljivosti ove situacije sa politiĉke toĉke gledišta. Zapovjednik Ţukov nadgleda ove dogaĊaje iz neposredne blizine. Postoji odreĊeni pritisak na identifikaciju Hitlerovog leša i svi ovi znanstvenici koji vani ĉekaju na kiši već imaju nareĊenja za preciznošću, ako shvaćate što ţelim reći." "Fuĉka mi se za politiku, Ĉenko. Ja ţelim istinu." "Da, to shvaćam. Ali morate znati da je istina relativna, zavisi o onome tko ju govori." Petrov je zurio u Ĉenkova. "Istina je istina, druţe. Relativno je ono što se s njom radi. Istina pruţa niz mogućnosti za akciju, i ja namjeravam doći do njih. Jesu li ovo pristigli leševi?" Ĉenko klimne glavom. "Tu su ispod." Njih ĉetvorica sidu u podrum s visokim stropom. Stolovi za le-ševe i druga oprema već su bili postavljeni i uliĉne svjetiljke na baterije bile su uperene na dva stola kao da su promatraĉi. Na svakom stolu nalazio se po jedan jako izgoreni i poluraspadnuti leš. "Zreli su", promrmlja Rivitski. Gnedin upali svjetiljke i stane izmeĊu stolova. "Ovdje leţi muškarac, a ţena je s desne strane. U ovom trenutku ih nije lagano identificirati, u lošem su stanju." "Što kaţeš?" upita Petrov. U uglu sobe je našao kutiju, okrene ju i sjedne na nju, više ga je zanimalo gledati leševe, nego slušati što mu imaju za reći. "Muškarac je ubijen. Vidiš, ovdje nedostaju dijelovi lubanje. Što se ţene tiĉe, ne mogu odrediti, ali oštećenja su ozbiljna. Patolog će morati utvrditi jesu li glavne povrede nanijete prije ili poslije smrti. Da tijelo nije 98
KIKA
spaljeno, stupanj posivjelosti mogao bi nam dati odgovore koji su nam potrebni, ali u ovom stanju, to je već pitanje umjetnosti, a ne znanosti." Rivitski je netremice gledao u leševe."Kako će ih identificirati? Nije puno ostalo od njih." "Zubni karton." Gnedin se sagne i zavuĉe mali prst lijeve ruke u usta leša, otvori ih i pojave se bijeli zubi i pocrnjeni jezik. "Vidiš, zubi su crni, ali su još uvijek tu. Povijest bolesti će takoĊer navesti na izvjesne zakljuĉke, postoje mnoge mogućnosti." "Ipak nema puno toga od ĉega da poĉnemo." "Toĉno. Ĉesto ćemo biti prisiljeni osloniti se na pretpostavke." "Sudska medicina se uvijek na njih i naslanja", primijeti Ĉenko. "Ţeliš li ti raditi autopsiju?" upita Petrov Gnedina. "Mislim da nije potrebno. Potrebna su mi samo njihova izvješća", reĉe Gnedin. "Ţeliš li prisustvovati?" "Ne, drug Ĉenko moţe prisustvovati kao naš promatraĉ." Gnedin strogo pogleda starijeg doktora kako bi vidio njegovu reakciju. "To je grupna psihologija, tijekom autopsije, vrlo ĉesto ĉovjek shvati kako misli kao i ostali." "Koliko će to trajati?" upita Petrov Ĉenka. "Nekoliko sati, rekao bih. Do jutra bi se preliminarni izvještaj završiti. Narediti ću da vam ga pošalju." "Osobno mi ga donesite.", reĉe Petrov. "Ezdov će ovdje ostati. On će vas dovesti do nas." Kada su se vratili u prizemlje, ĉekao ih je general s još pet lijeĉnika i nekoliko tehniĉara. Svi su stisnuto stajali uz vrata, trudeći se ne pokisnuti. "Sve je u redu?" nestrpljivo upita general kada su stigli do njih. Petrov stane na stepenicu iznad generala i pogleda ga odozgo. "Kada završe autopsiju, doktor Ĉenko će mi donijeti preliminarni izvještaj. Moj ĉovjek će ostati ovdje kako bi ga kasnije dopratio." Ezdov dodirne kapu palcem i nasmiješi se. 99
KIKA
Petrov se obrati Ĉenku. "Ovaj izvještaj mora biti ĉist." I general i Ĉenko klimnu glavom. Doktor i general su tek ušli u zgradu kada su se Petrov i njegovi ljudi izgubili iz vida. Vani, Ezdov i Ĉenko stajali su ispod krova. Sibirac ispruţi ruku i Ĉenko je prihvati. "Biti ću u blizini, doktore. Pobrinite se da dobro obavite posao." Ĉenko klimne glavom i zajedno s ostalima uĊe u baraku. Ezdov osjeti laganu studen. Vidio je nekoliko bolniĉarki u bolnici i poţelio je onu snaţnu, s gustim dlakama ispod pazuha. Kao kod ţena u domovini. Tu negdje, u bolniĉkom krugu mora naći barem jednu koja će ga malo zagrijati. Podigne ovratnik, kako mu vrat ne bi kisnuo i krene. Unutra jedan doktor zaustavi Ĉenka i povuĉe ga u stranu. "Tko je taj ĉovjek?" Ĉenko se namršti i prošapta mu na uho: "Druţe, to ne ţeliš znati." 22 13. svibanj 1945., 23:30 Petrovljevi ljudi su imali utisak da sada znaju što se dogaĊalo u bunkeru posljednjih nekoliko sati. Sigurno je bilo izvjesnih nepodudaranja u priĉama koje su ispleli razni preţivjeli zarobljenici, ali one nisu imale neki veći znaĉaj - barem ne još. Bilo je kasno, gotovo ponoć, kada je Petrov zakazao sastanak. Petrov je stajao u sredini, okruţen petoricom ljudi, kao profesor meĊu studentima. Uvijek su tako bili rasporeĊeni na sastancima. Rivitski je donio nekoliko štruca tek ispeĉenog crnog kruha, Gnedin teglu marmelade od naranĉe i sveţanj crno-bijelih fotografija s autopsije, povećao ih je i zakvaĉio na plutu na zidu. Ezdov je, donio nekoliko boca njemaĉkog, bljutavog piva, a Bailov je donio za svakoga po punu bocu votke, i ţuti, zemljani ćup s povrćem u octu. Ovo posljednje je bio dar jedne ţidovske starice koja ga je poljubila i zahvalila što su je oslobodili od nacista. Od 1941. godine je ţivjela na tavanu kod prijatelja. Ljudi su jedva ĉekali da sastanak poĉne. Vrijedno su radili kako bi doznali sve pojedinosti i sada je bio trenutak da ih pokušaju povezati u priĉu. S vremenom su ovakvi sastanci postajali prava sveĉanost. Posao pribavljanja informacija bio je završen i pobrinuli su se doći do velikog broja naizgled nevaţnih pojedinosti. 100
KIKA
Sada će Petrov izvesti svoj posao ĉarobnjaka, kao kada je u pitanju maestro, svi se instrumenti sviraju kako on dirigira. Bailov otvori bocu votke i svakome nalije u ĉašu. "Da nazdravimo", reĉe Petrov podiţući ĉašu. Svi odgovore u glas: "Za one koji su pali." Ispiju, te uzmu nekoliko zalogaja crnoga kruha i povrća. Petrov glasno cmokne i spusti ĉašu. "Daleko smo dogurali, drugovi." Ustade, stavi ruke na leĊa, podigne glavu i poĉne govoriti. "Saslušali smo Baura, Gunschea, Haasea, Lingea, Vossa, Minkea, Rattenhubera, Weidlinga, Echolda i bezbroj straţara iz bunkera. TakoĊer imamo zapisana saslušanja Kunza i Hasseovu izjavu je potvrdio Schencke, koji ga je vidio s Hitlerom. Straţar Mengershausen je ispitan danas popodne, tvrdi da je prisustvovao spaljivanju i sahranjivanju tijela u vrt. Straţar Karnau tvrdi to isto, iako je dao neznatno drugaĉiji opis dogaĊaja. Imamo mišljenja Mischa i Hentschela, koji su posljednji izašli iz bunkera, kao i Hoegl, od kojega nismo puno saznali zbog lošeg zdravstvenog stanja." Petrov zastane i pogleda ljude; ĉesto je po poloţaju koji zauzimaju procjenjivao kako se sastanak odvija. "Još uvijek nam nedostaju Bormann, Burgdorf, Naumann i pilot Beetz. Ţene Kruger, Junge, Christian i Manzialy još nisu uhvaćene i sudeći po raspoloţenju naših vojnika, nema mnogo nade da ćemo ih ţive pronaći. Doktor Stumpfegger, koji je otišao s Bormannom, nije uhvaćen, kao niti Kempka, Hitlerov vozaĉ, Axmann koji ima jednu ruku, Schwagermann, Horbeck i još nekoliko manje vaţnih osoba. Još uvijek ima posla, iako smo napredovali." Ljudi se nasmijaše. "Hewel se ubio u pivovari. Imamo njegov leš", nastavi Petrov. "Koliko ih još ima, mislim na one vaţnije?" "Ţene", brzo odgovori Ezdov. Ostali mu se poĉnu smijati. "One su bile tamo na kraju", reĉe on, braneći se. "Tako je", potvrdi Petrov. Ezdov se zadovoljno nasmije. "Gunsche i Linge", Rivitski doda. "Da." 101
KIKA
"Rattenhuber. Po svemu sudeći, on je hladnokrvan, pravi profesionalac", reĉe Gnedin. "Slaţem se doktore." "Hoegl, kada bi mogao govoriti; bio je Rattenhuberova desna ruka." "Da. Kada se Hitler sa svima opraštao Bormann, Goebbels, Krebs, Burgdorf, Hewel, Voss, Rattenhuber, Hoegl, Linge, Gunsche, Christian, Junge, Kruger i kuharica Manzialy su bili prisutni. Hasse je moţda bio, a moţda nije; u svakom sluĉaju, u Moskvi je, pa ćemo s tim pitanjem morati malo priĉekati. Jesmo li nekoga izostavili?" Bailov nalije još votke, a Ezdov otvori bocu razblaţenog piva. "Ĉetrnaest ljudi - petnaest, ako raĉunamo i Haasea - uz Hitlera i Evu Braun. Ĉetvoro njih su mrtvi, ne znamo gdje je petero, a šestero su naši zarobljenici. Smatram da su Rattenhuber, Gunsche i Linge kljuĉne osobe; njih imamo. Sve u svemu, zadovoljavajuća ţetva za ovo doba godine. Od onih koji su još na slobodi, Bormann nam je cilj broj jedan. Linge i Baur misle da je mrtav, ali nismo našli leš. Mengershausen se kune kako nije ubijen." "Bili su pored nekih tenkova na mostu Weidendammer", reĉe Bailov. "PogoĊen je jedan tenk koji je eksplodirao. Vjerojatno je tada stradao." "Moţda", paţljivo kaţe Petrov. "Svatko od vas zna kako je u bitkama. Ispostavi se da nije toĉno niti ono u što ste potpuno sigurni." "Fatamorgana", ubaci doktor Gnedin. "Kao Ezdov-i njegov harem", podrugljivo primijeti Rivitski. "Uzimajući u obzir izjave svih raspoloţivih svjedoka, dogodilo se sljedeće", zapoĉne Petrov. Prije nego je poĉeo govoriti duboko udahne. "Prije ruĉka Hitler je obavijestio Gunschea o svojoj namjeri da se ubije. Zatim je ruĉao s Junge, Christian i kuharicom Manzialy. U isto vrijeme Gunsche je telefonirao Kempki i naredio mu neka osigura benzin. Kempke je htio znati razlog, i rekao je Gunscheu da su preostale zalihe 102
KIKA
benzina zasute našom artiljerijskom paljbom. Dobio je nareĊenje da isprazni sav benzin iz uništenih vozila, kao i onih u garaţi i neka donese sve raspoloţive koliĉine u vrt. Hitler i ţene su pojeli ruĉak oko pola tri. Poslije toga kratko je posjetio Lingea kako bi ga obavijestio o svojem planu i rekao mu neka se pobrine da se leševi spale, kako se ne bi moglo prepoznati ĉiji su. TakoĊer je naredio Lingeu neka spali sve njegove osobne stvari, osim portreta Friedricha Velikog; tu sliku je predao pilotu Bauru kako bi ju mogao iznijeti iz grada prilikom bijega." Rivitski ga prekine. "I koji sada krasi naš zid." Portret je ponovo uramljen u ramu koju je Baur ostavio u bunkeru. Sliku je ovio oko štapa i vezao ju konopcem. PoleĊinu je zaprljao blatom, ali kada je ranjen u pokušaju bijega, Rusi su ubrzo pronašli portret i predali ga Petrovu. "Ruţna slika", doda Rivitski. "Friedrich izgleda kao homoseksualac." "Nijemci se nikada neće promijeniti", reĉe Ezdov. "Otruju šestero djece, a onda dovode ĉovjekov ţivot u opasnost samo kako bi spasili komad naslikanog platna. Tko ih moţe razumjeti?" Petrov im je dozvoljavao da ga prekidaju, jer su ĉesto ti spontani komentari otkrivali zanimljivo zapaţanje. Ali ih sada prekine i nastavi. "Otprilike ĉetrdeset i pet minuta poslije ruĉka, svi ljudi u bunkeru su pozvani u prostoriju za konferenciju izvan Hitlerovih odaja. On je nosio sivi sako i crne hlaĉe. S njim je bila Eva Braun, na sebi je imala crnu haljinu, smeĊe cipele i sat od platine ukrašen dijamantima. S okupljenim ljudima su se rukovali. Hitler je progovorio tek po neku rijeĉ." "To nije njemu sliĉno, zar ne?" upita Gnedin. "Vjerojatno ne", potvrdi Petrov. "Lijepo si to primijetio, ali na to ćemo se kasnije vratiti. Oproštaj nije trajao više od pet minuta, moţda i kraće. Zatim je Linge otvorio vrata apartmana. Hitler se rukovao sa sobarom i rekao mu da s ostalima napusti bunker. Onda su se vrata zatvorila. Gunsche je otišao smijeniti straţare u gornjem dijelu bunkera i brzo se vratio deţurati. Linge je takoĊer otišao gore." "Primjedba", upadne mu u rijeĉ Bailov. "Ako je Gunsche smijenio svoje ljude, koje toĉno ljude i na kojim mjestima?" 103
KIKA
"Odliĉno", reĉe Petrov s neznatnim uzbuĊenjem u glasu. "To zabiljeţi", naredi Gnedinu, koji je vodio zapisnik. "Vrata su se zatvorila. Odjednom Goebbelova ţena juri niz hodnik i ulijeće u Hitlerov apartman. Dok on stoji u predvorju ona ga preklinje neka bjeţi. Gunsche, koji se u tom trenutku vraća, ulazi za njom, Hitler pogleda Gunschea i kaţe: "Ne ţelim je vidjeti." Gunsche je odvodi. Ĉeliĉna se vrata zatvaraju. Prolazi odreţeno vrijeme. Ljudi u hodniku ĉuju pucanj iznutra. Otprilike je tri i trideset. I dalje ĉekaju. Poslije odreĊenog vremena ulaze u sobu. U tom trenutku je otprilike tri i ĉetrdeset minuta." "Nakon što su ĉuli pucanj, ĉekali su da proĊe deset minuta", reĉe Rivitski. "Gunsche nam je rekao kako je Hitler dao izriĉitu naredbu da se tek deset minuta poslije pucnja uĊe u sobu. Zašto deset minuta?" "Da im se da vremena za smrt?" "Zašto samo jedan pucanj?" upita Ezdov. "Prava pitanja: zabiljeţi ih", reĉe Petrov i nastavi. "Izjave o redoslijedu ulaska ljudi u sobu se ne podudaraju. Izgleda da je ušao prvo Goebbels ili Bormann, zatim Gunsche, a nekoliko sekundi poslije njega Axmann, koji je stigao prekasno u bunker za oproštaj s Hitlerom. Tijela su leţala na kauĉu. Hitler je bio neznatno nagnut prema naprijed, lice mu je bilo krvavo. Ţena je bila na drugom kraju kauĉa, uz naslon za ruke. Bez krvi. Hitlerova desna ruka visila je preko kauĉa. Na podu, pored njegove desne ruke, nalazio se Walther 7.65. U blizini je bio i pištolj kalibra 6.35. Neki tvrde kako su vidjeli ranu na desnoj sljepooĉnici iz koje je curila krv, ali je najviše krvi curilo iz usta; u tome se svi slaţu. Na ţeni nije bilo nikakvih posebnih povreda. U sobi se osjećao jaki miris gorkih badema - cijanid. Gunsche je ostavio leševe i u prostoriji za konferenciju je sreo Kempkea. On mu je rekao kako je Hitler mrtav. Bormann nije ništa rekao, već je otišao obavijestiti pijane generale Burgdorfa i Krebsa. Nekoliko je trenutaka Axmann, pripadnik Hi-tlerove mladeţi, ostao sam pored leševa. Linge je pitao Kempkea je li osigurao benzin. Ovaj mu je odgovorio da se u vrtu Ureda nalaze kante sa sto sedamdeset litara benzina. U tom trenutku stigli su Rattenhuber i dr. Stumpfegger. Linge je umotao Hitlerovo tijelo u pokrivaĉ, samo su mu noge u cipelama bile otkrite. Stumpfegger pomaţe Lingeu nositi tijelo. Bormann nosi ţenu, ali je 104
KIKA
Kempke uzima od njega. Na stepeništu koje je vodilo u vrt Kempke se oklizne i gotovo ju ispusti, ali mu je Gunsche pomogao. U trenutku kada unose leševe u vrt, pojavljuje se jedan SS straţar. Gunsche na njega poĉne vikati i nareĊuje mu neka se smjesta skloni." "Straţarevo ime?" upita Rivitski. "Ne zna se", reĉe Petrov. "To zapiši. Leševe spuštaju u plitko udu-bljenje, jednu rupu koju je napravila eksplozija granate. Kempke polijeva leševe benzinom. U tom poslu ih prekida artiljerijska paljba.Tek kada je nastupilo zatišje, Gunsche pomaţe Lingeu benzinom potopiti leševe. Gunsche predlaţe zapaliti ih granatom, ali to Kempke ne dozvoljava. Goebbels je donio šibice i pale jednu krpu. Straţar Mengershausen je u to vrijeme na duţnosti u Sobi mozaika u Uredu, udaljen otprilike stotinu metara. Vidio je kako su leševi iznijeti iz bunkera i zapaljeni. Drugi straţar, Karnau je dok je hodao oko straţarskog mjesta vidio kako se pali vatra, tvrdi da je bio iza ugla i ostali ga nisu mogli vidjeti. Bio je dovoljno blizu da vidi lice leševa i Hitlera je prepoznao po brkovima. Ostatak je lica, po njegovom opisu, 'smrvljen'. Ovo se dogaĊa oko ĉetiri ili ĉetiri i trideset popodne. Gorivo se dolijevalo na vatru tijekom sljedećih nekoliko sati. Za to se vrijeme nekoliko straţara zaustavilo da vidi što se dogaĊa. Izvještaji tih ljudi se razlikuje u zavisnosti od stanja u kojem su se leševi nalazili kada su ih vidjeli. Gunsche tvrdi da su ostatke zamotali u šatorsko krilo i sahranili u jednu rupu pored mjesta kremacije, jer leševi nisu u potpunosti izgorjeli." "Nedovoljna toplina", primijeti Gnedin. "To su mjesto u potpunosti poravnali kako nitko ne bi primijetio da su tamo sahranjeni", završi Petrov. "Tu su bili sve dok ih nisu pronašli hrabri borci Sedamdeset devetog streljaĉkog korpusa", završi Rivitski priĉu. "To je sve što znamo", reĉe Petrov. "Kakva pitanja postavljati? Gdje su rupe?" "Autopsija", Gnedin reĉe. "Ako je tijelo zaista Hitlerovo, onda je naš zadatak završen." "Znamo nalaz autopsije, samo ga moramo analizirati. Brine me to što, po izvještaju struĉnjaka za sudsku medicinu, nitko nije umro od metka, ukljuĉujući i generala Krebsa, koji nije sahranjen i ĉije smo tijelo 105
KIKA
vidjeli. Ako je to politiĉka procjena, razumijem je; ako je to njihovo struĉno mišljenje, onda imamo ozbiljan problem. U tom sluĉaju, ili imamo pogrešne leševe, ili su svi svjedoci lagali." "Masovna histerija moţe izazvati psihozu grupe, ali postoji mala vjerojatnost da će se to dogoditi. Ovi su ljudi naviknuti na nasilje i grotesku", reĉe Gnedin. "Krebs se ubio pištoljem", reĉe Rivitski. "Pronašli smo tijelo i na njemu je rana koju je napravio metak." "Da", reĉe Petrov. "Na trenutak ćemo pretpostaviti kako naši dobronamjerni struĉnjaci za sudsku medicinu ne ţele imati ratnog zloĉinca koji je dovoljno hrabar da se ubije. Ĉenko to potvrĊuje. Njegovo je mišljenje kako su rane na tijelu nesumnjivo od metaka, ali on nije ĉlan sluţbene komisije, već samo promatraĉ. Nalazi komisije su, meĊutim, sluţbeni." "To nije vaţno", nestrpljivo kaţe Gnedin. "Zubi to dokazuju. Komisija je pronašla dva zubna tehniĉara, Heusermanna i Evhtmanna, kao i potpunu dokumentaciju o lijeĉenju zubi. Saslušavali su ih nekoliko puta i sa sigurnošću su identificirali Hitlera i Evu Braun po popravcima na zubima, ukljuĉujući i njezinu protezu. Teško da se takav dokaz previdi. To se ne moţe tek tako odbaciti." "Primjedba zabiljeţena", veselo odvrati Petrov. "Molim vas, imajte na umu vaš zadatak. Na nas ne smije utjecati mišljenje komisije. Njihovi nas nalazi ne zanimaju. Ponovo vas podsjećam, mi ţelimo istinu i samo istinu." U glasu voĊe se osjećao prizvuk koji je iznenadio ljude. Bio je uzbuĊen, iako i dalje suzdrţan, kada ga ne bi poznavali, pomislili bi kako ih zadirkuje. Nešto krije od njih. "Ezdov, reci svojim drugovima što znaš." Svi puni oĉekivanja pogledaju Sibirca. On je iskoristio priliku napraviti se vaţnim; popio je gutljaj votke, isprao malo usta, i tek tada progutao i progovorio. "Momci iz SMERŠ-a su juĉer završili posao s Fraulein Heusermann. Ona mala plavuša s velikim grudima." Pokaţe rukama izgled. "Ĉenko nam je rekao da ju je komisija zamolila da identificira zubne radove na vilici koju su izvadili iz Hitlerovih usta. Preuzeo sam je od SMERŠ-a, rekao joj kako sam ĉlan komisije i da ţelim pregledati vilicu kako bismo bili sigurni. Rekao sam 106
KIKA
joj kako shvaćam da je pod velikim pritiskom i smatram kako je do tada lijepo suraĊivala. Ţeljela mi je ugoditi, to vam mogu reći. Objasnio sam joj da je u pritvoru, ali da je ţelimo nagraditi za pomoć koju nam pruţa, pa joj dozvoljavam da se vrati u stan i uzme svoje osobne stvari. Bila je na tome vrlo zahvalna." "Mogu misliti", zadivljeno kaţe Bailov. "Paţljivo slušaj", opomene ga Petrov. "Odvezao sam je u stan. U poĉetku je bila nervozna, ali sam joj dao malo votke i izgleda kako ju je to umirilo." Svi se nasmijaše. "Opustila se. Traţio sam od nje da mi ispriĉa kakav se ţivot vodio u višem sloju Trećeg Reicha. Rekla mi je: 'Odrţavale su se mnoge zabave. Trajale su po cijele noći, a ponekada su se nastavljala i sutradan.' Rekla mi je kako je Bormann jebao više od pola ţena u Uredu, a zatim pisao pisma ţeni o tome, uz mnogo pojedinosti. Rekla je kako je Goebbels jebao samo mlade djevojke, nijedna nije smjela biti starija od njegove najstarije kćerke." "U redu", kaţe ljutito Petrov. "PrijeĊi na stvar." "Kod nje smo u stanu. Udobno je. Njeni prijatelji, nacisti, su bili vrlo dareţljivi; rekla je kako je imala puno momaka. Ostavio sam je da sprema stvari u kovĉeg, dok sam ja za to vrijeme pregledavao stan. Na nekoliko mjesta našao sam mrlje od krvi. Rekla je kako je u noći kada su svi napustili bunker kod nje došao satnik po imenu Helmut Beerman i molio je za utoĉište. On je pripadao Mohnkeovoj grupi, ali se od njih odvojio, bojao se sam prijeĉi rijeku. Sutradan ujutro, Beetz, Baurov kopilot, dovukao se do njenog stana. Bio je ranjen u glavu. Djevojka i Beerman su mu pokušavali pomoći, ali umro je kasnije tijekom dana. Sahranili su ga ispod gomile ruševina ispred zgrade. Beerman je još uvijek ţelio pobjeći. Zvao je djevojku da poĊe s njim, ali ga je odbila i otišao je sam. U podne istoga dana po nju dolazi jedan student medicine, Bugarin, kako bi je odveo na saslušanje SMERŠ-a" "Toliko o Beetzu. Moţemo ga premjestiti na drugi popis", reĉe Rivitski. "Što se dogodilo s Beermanom?" 107
KIKA
Ezdov slijegne ramenima. "Nitko ga više nije vidio. Konaĉno sam prešao na pravu stvar s djevojkom. Odmotao sam vilicu i poloţio sam je na stol. Trebalo je vidjeti izraz na njezinom licu." "Vilicu s leša iz mrtvaĉnice?" upita Gnedin. Ezdov nije obrati paţnju na prijateljevo pitanje. "Dugo je razgledavala vilicu. I konaĉno je rekla: 'Njegova je?' 'Ĉija?' pitam. 'Fuhrerova', kaţe ona. Pitam je li sigurna. Vrlo je odluĉna i objašnjava mi po redu kako se sve slaţe s podacima iz kartona - sve po sjećanju. Djelovala je uvjerljivo. Traţio sam od nje neka potvrdi kako je to ista vilica koju je već pregledavala pred komisijom. To ju je razljutilo; 'Svakako', uzviknula je. Tada sam joj rekao kako je vilica koju je upravo pregledala izvaĊena iz usta jednog SS snajperista ubijenog prethodnog dana, koju sam zatim malo zapalio." Gnedin, Rivitski i Bailov zinuše u ĉudu; netremice su ga gledali. "Ova izjava ju je rasplakala, pustio sam je neka se isplaĉe, a onda sam joj dao još jednu votku kako bi se smirila. Rekla mi je kako njene procjene uopće nisu pouzdane. Povjerila mi se kako se boji Rusa, rekla je komisiji sve što je mislila da ţele ĉuti od nje. Dalje, kada su je momci iz SMERŠ-a odveli u ordinaciju doktora Blaschkea u Ured, uzela je jedan most iz njegove kutije, napravljen za Evu Braun, i pomiješala ga s ostalima. Kasnije kada su od nje traţili identifikaciju mosta, pokazala je na taj, dakle nije slagala. Samo, taj most Evi Braun nikada nije namješten." Petrov ga prekine. "Sjetite se kako je taj most kljuĉni dokaz u izvještaju sudskih vještaka, na osnovu njega su zakljuĉili da je rijeĉ o lešu Eve Braun." "Ali to ne moţe biti dokaz", zakljuĉi Ezdov. "U trenutku kada je Hitlerova ţena umrla, most je bio u ordinaciji, ne u njenim ustima. Ispostavilo se da je svjedoĉenje Fraulein Heusermann potpuno nepouzdano." "Do vraga", izusti Bailov. "Tko je onda mrtva ţena?", upita Gnedin. Petrov nakon kraĉe pauze kaţe. "Eva Braun." Sada su svi sjedili kao na iglama. 108
KIKA
"Tijelo je izrešetano artiljerijskom vatrom u dvorištu, ali siguran sam da je njeno." "Onda je muškarac ipak Hitler", reĉe Rivitski. "Vidjet ćemo", reĉe Petrov. "Ako je ratni zloĉinac broj jedan ţelio inscenirati vlastitu smrt, leš njegove nevjeste najbolji je mamac." Rivitski ga opet prekine. "Misliš da je ţiv?" "Treba uzeti u obzir još jednu ĉinjenicu. Juĉer sam posjetio jedan sabirni logor u predgraĊu, gdje su skupili razne nacistkinje", reĉe Petrov. "Uhvatili su samo ţene u uniformi, sumnjam da ćemo tamo naći tajnice. Ako su se probile kroz naše jedinice - što bi bilo pravo ĉudo -paţljivo će se skrivati. Nećemo ih naći meĊu izbjeglicama, već će krenuti prema zapadu. Ali imam nešto drugo na umu. Linge mi je rekao da je Hitlerova kuharica Austrijanka. Imam dojam kako misle da smo mi blaţi prema Austrijancima, nego prema Nijemcima." "Hitler je bio Austrijanac", naglasi Gnedin tu oĉiglednu ĉinjenicu. "Toĉno, ali nebitno", reĉe mu Petrov. "Veliki broj SS-ovaca su roĊeni Austrijanci. TakoĊer još jedna nevaţna ĉinjenica. Važno je, meĊutim, ĉinjenica da je Austrija pripojena Njemaĉkoj protiv svoje volje." "Sranje", kaţe Rivitski. "Svi znaju kako su Austrijanci doĉekali Nijemce raširenih ruku." "Narod da, vlada, ne. Austrija zapravo ima isti status kao Francuska i Ĉehoslovaĉka ili bilo koja druga zemlja koju je Hitler okupirao. U skladu s našim sporazumom sa zapadnim saveznicima, smatra se kako su graĊani ovih zemalja osloboĊeni našim ulaskom u zemlju i mogu se vratiti kućama. Naša se vlada s tim sloţila." "Jedna kuharica to ne zna." "Ona je oĉajna, njena jedina misao je kako se vratiti kući, to je sve što ima. Pratio sam put kojim je krenula Mohnkeova grupa, ona je bila s njima. Prošao sam tim putem. U tom kraju su tri bolnice, ali samo je jedna za civile. Otišao sam tamo i traţio sam popis pacijenata. Volim Nijemce jer uvijek pedantno i paţljivo vode evidenciju. U bolnici je bilo smješteno pet Austrijanaca i dvije Austrijanke. Ona je jedna od njih." 109
KIKA
Ljudi se nasmijaše. "Silovali su je i tukli, pucali u nju i ostavili je takvu da umre. Izgubila je puno krvi, ali je povremeno dolazila k svijesti. Rekla mi je dvije stvari. Prvo, Hitler je završio ruĉak zelenom salatom i rezancima, i sve je ostalo pojeo. Drugo, posljednjeg dana za stolom se nalazilo pet osoba, SS-straţar, niţi Ĉasnik Schweibel." "Izvanredno", reĉe Bailov, oĉigledno zadivljen. "Sve pojede, ĉak i kada se sprema da se ubije." "Zanimljivo", primijeti Rivitski. "Kada sam saznao njegovo ime, izdao sam tjeralicu za Schwei-belom. Sinoć su me pozvali. Ovdje su ga doveli i saslušao sam ga." Petrov podigne dokument i zamahne s njim. "Nema puno podataka. Izašao je s posljednjom grupom i zarobljen je na drugoj strani rijeke. Ali je potvrdio što je Hitler pojeo kada je posljednji put ruĉao, i da nije ništa ostavio na tanjuru." Petrov na trenutak zašuti. "Zatim sam potraţio Ĉenka. U izvještaju s autopsije ne piše je li ţeludac seciran. Prema izvještaju, uzeli su malo mokraće iz mjehura, ali nisu otvarali ţeludac. Ĉenko je to potvrdio. Izvadili su organe i stavili su ih u posebnu posudu. Jutros smo Ĉenko i ja bili u mrtvaĉnici. Leševi su već bili kremirani, ali su crijeva ostala netaknuta. Ĉenko je secirao ţeludac. Nije našao ostatke hrane - nikakve." "Zelena salata", reĉe Gnedin dubokim glasom. "Zelena salata", potvrdi Petrov. "List zelene salate ne probavlja se tako lako. Da je Hitler izvršio samoubojstvo samo jedan sat poslije ruĉka, Ĉenko bi našao ostatke salate u ţelucu." "Ali, tijelo je spaljeno", prekine ih Bailov. "To je moglo uništiti salatu." "Samo pod uvjetom da je vatra uništila ţeludac, ali ţeludac je ostao netaknut. Mjestimiĉno je nagorio i sasušio se, ali je sadrţaj ţeluĉane šupljine neoštećeni, u njemu nije bilo salate kao što se oĉekivalo." "Ako je to bio Hitler", Ezdov glasno izgovori mišljenje ostalih. U sobi zavlada tišina. Petrov sjedne, proĊe rukom kroz kosu i podigne ĉašu. "Popiti ću još jednu." 110
KIKA
Gnedin se povukao u drugi kraj sobe. Ţelio je biti sam. Prošlo je nekoliko minuta. Petrov je promatrao kako razmišljaju o ĉinjenicama koje su upravo saznali. "Dvojnik", progovori Ezdov. "Njemaĉka rijeĉ glasi Doppelganger", podsjeti ih Petrov. "Imamo razloga vjerovati da je Hitler rijetko koristio trojicu svojih dvojnika -jedan je ovdje u Berlinu. Nesumnjivo ih je bilo još. Pripadnici Sedamdeset devetog streljaĉkog korpusa su, u stvari iskopali jednog od njih kada su pretraţivali vrt Ureda." "Leš u cisterni za vodu." "Vjerojatno je to odredio Goebbels prije svoje smrti, kao zadnju gestu svojem gospodaru", kaţe Petrov. "Fašistiĉka odanost." "Neosporivo", kaţe Petrov. "Slaţete li se?" "Da", promrmlja Ezdov. "Ona ţena je pruţila nesumnjive dokaze, a i prazan ţeludac ide tome u prilog." "Da", kaţe Gnedin, "Mislim da tu ima nešto." Rivitski klimne glavom. "Teţak sluĉaj." "Da", potvrdi Bailov. "Koji će biti naš sljedeći korak?" upita Rivitski. "Izvijestit ću Staljina. Zatim ćemo na spavanje. Razmislite u kojem je trenutku dvojnik mogao biti ubaĉen. Osjećam kako su to morali izvesti u zadnjem trenutku, svakako u posljednjim minutama." "U toku ovih deset minuta neposredno poslije pucnjave?" "Kako?" "Ne znam", odvrati Petrov. "Još ne znam. Ali leš koji nije Hitler govori nam kako je postojao neki naĉin." Gnedin ga prekine. "Još uvijek sumnjam u to." "Objasni zašto", naredi Petrov. "Zubi. Moţda je ona ţena lagala Ezdovu, ĉak i komisiju, ali patolozi su ipak, u stvari, usporedili zube s podacima u kartonu u ordinaciji. Što se salate tiĉe, takoĊer imam odreĊene primjedbe, još se to mora razmotriti i ispitati, o svemu moramo razmisliti. Moţda ne ţelimo shvatiti oĉigledne ĉinjenice." 111
KIKA
"Pretpostavimo, zbog rasprave", usprotivi se Petrov, "da su zubi dvojnika pripremljeni i izmijenjeni. To nije tako teško izvesti, i ukoliko su planirali pucati lijeĉnici ţele identificirati Hitlera - ako ne ţivog, onda mrtvog. Njihova opravdana ţelja za slobodom od ovog ĉudovišta utjeĉe na njihov rad. Ovdje govorim o izvjesnim izmjenama koje će ispitivaĉima omogućiti privremeno obuzdavanje nevjerice." "A testis koji nedostaje?" "Da", kaţe Petrov. "Jednostavno. Prvo se šuškalo o tome da Hitler ima smo jedan testis. To je moţda toĉno, a moţda i nije; u zdravstvenim podacima ne postoji zapis koji bi to potvrdio. Ali, razmislite; da ste na njegovom mjestu i da imate neprijatelja koji u to vjeruje, koji bolji dokaz o vlastitoj smrti moţe pruţiti leš sa samo jednim testisom? Dvojnik je operiran. Sumnjam kako Hitlera nedostaje jedan testis, ali se potrudio kako bi ljudi našli ono što oĉekuju, zar ne?" Gnedin zavrti glavom. "Sve je to logiĉno, ali to je samo nagaĊanje, nisu ĉinjenice." "U istrazi se uvijek kreće od ĉinjenica prema nagaĊanju. Ĉinjenice su samo formalni naĉin razmišljanja i klasificiraju oĉekivano, postupak kojim se povezuje poznato s nepoznatim. Ali, u ovom sluĉaju, osjećam u dubini svoje duše, ozbiljnost dokaza pokazuje na toĉnost naših pretpostavki. Komisija je pogriješila: Adolf Hitler je ţiv. Pitanje je samo kuda je otišao." 23 14. svibanj 1945,10:00 Sutradan su se Petrov, Bailov i Gnedin vratili u bunker ispod Ureda Reicha. Bailov je pronašao dizel-motor koji je sluţio kao generator, ukljuĉio ga je i svjetlost se upalila prije nego što se cijela grupa okupila u Hitlerovom apartmanu. "Sve je tako jednostavno, pa se nešto sasvim oĉigledno moţe vrlo lako previdjeti", reĉe Petrov. "Umjetnici provedu svoj cijeli ţivot u pokušaju da nauĉe promatrati. Policajci rade to isto. Većina ljudi prolazi kroz ţivot promatrajući svijet oko sebe, ali bez uspjeha, nikada ne vide ono što se tu stvarno nalazi. U tome je naš 112
KIKA
problem. Sve je tu, pred nama, sve je toliko oĉigledno da se ne moţe jednostavno shvatiti. Zamjena se morala odigrati u posljednjem trenutku boravka u bunkeru, tek nakon što su svi prisutni vidjeli kako su se zatvorili u sobu. Oĉigledna, ali nama još nepoznata, ĉinjenica je kako još jedan izlaz mora postojati." "Moţda se sakrio i ĉekao, a zatim se odšuljao stepenicama do završenog tornja i onuda izašao?" pitao se Bailov. "Nije. Prvo, to bi znaĉilo kako se dvojnik krio u bunkeru izvjesno vrijeme prije nego je izvršena zamjena. Drugo, to bi bilo teško sakriti od Eve Braun. Dvojnik je morao ući putem kojim su pobjegli." "Osim ako je znala što Hitler planira", primijeti Gnedin. "Da, to je moguće", prihvati Petrov. "Ona je bila priglupa i odana svojem gospodaru. Ali pitanje je bi li ţrtvovala svoj ţivot kako bi prikrila njegov bijeg; u to sumnjam. Po svemu što znamo o njoj, bila je sebiĉna i puna sebe. Krzno, svilene haljine, donje rublje iz Francuske, skupi mirisi, nakit - što to govori o Braunovoj? Svijet se rušio oko njih, a ona je uspjela ponijeti sa sobom sve te malograĊanske dragocjenosti. Mala je vjerojatnost da bi se ubila ukoliko on ne bi izvršio samoubojstvo. Bez njega, ona ne predstavlja ništa. Sve su ovo znaci kako je u pitanju briţljivo pripreman pothvat koji se odavno planira. Hitler je mogao iskoristiti jednu od brojnih prilika za bijeg u Alpenfestung za vrijeme operacije Seraglio, ali odluĉio je ostati u Berlinu. Sve u svemu, ĉudna odluka koju treba preispitati. Njegove vojske, kakve su bile, još uvijek su se borile u središnjoj Austriji i oko Munchena. Neke rezerve su postojale u Italiji, blizu granice izmeĊu Austrije i Švicarske. Na posljetku, usprkos svim gubicima, Wehrmacht je još uvijek imao uski pojas Njemaĉke koji se protezao izmeĊu Baltika i Austrije. Rat još nije završen, barem ne izmeĊu fanatika kao što je Hitler. S vojne toĉke gledišta, još je imao prostora za manevar - taktiĉki, ako ne i strateški - i dovoljno vatrene moći da nastavit rat, pod uvjetom da paţljivo odluĉi gdje i kada se njegova vojska treba boriti. Njegova prošlost potvrĊuje da uvijek izbjegava sukob i kako smišlja nove planove. To je vaţan biografski podatak", odluĉno kaţe Petrov. "Njegova metoda je jasna; takve se navike ne mijenjaju lako. On uvijek bjeţi. Takva je priroda ĉovjeka za kojim tragamo." 113
KIKA
Ostali su napeto slušali. "Po mojem mišljenju, Braunova nije ništa znala o tom planu. Ubila se u uvjerenju kako će zajedno umrijeti. Nakon što se ubila, izvršena je zamjena. Uzimajući u obzir sve dokaze, ovo je jedini mogući zakljuĉak. To znaĉi da mora postojati ulaz i izlaz odavde za koji nisu znali niti ţena, ni nacisti u bunkeru." "Laţni zid", primijeti Gnedin. "Ili pod", brzo doda Petrov. "Ĉudno je kako ovaj bunker, koji je nedavno projektiran i vrlo brzo izgraĊen, ima samo dvije razine. S arhitektonske toĉke gledišta, nema razloga da jedan dio bunkera bude niţi od drugoga. Ukoliko je jedna razina gore, ispod nje je moţda prolaz." "Zid, pod, tavan, ništa drugo ne dolazi u obzir", kaţe Bailov. "Što god bilo mora biti u apartmanu, jer postoji samo jedan ulaz: vrata na hodniku. Ako bih ja bio u pitanju, ţelio bih izravan prolaz kako nitko ne bi saznao za dvojnika i plan." "Toĉno", reĉe Petrov. "Mora biti negdje ovdje, blizu nas." Tijekom razgovora koji je slijedio, Bailov je predloţio pregled instalacija za osvjetljenje. Prvo su pregledali svjetiljke ugraĊene na stropu spavaće sobe Eve Braun. Pronašli su samo plitko udubljenje u kojem je smještena instalacija. Ţica se gubila u metalnoj provodnoj cijevi, obavijenoj betonom. Svjetiljka u Hitlerovoj spavaćoj sobi došla je zadnja na red. Bailov ju je otvorio, ali je ustanovio kako je ne moţe odvrnuti kao prethodne. "Ova je drugaĉija", izvijesti ih. "Ne mogu je odvrnuti." Petrov je ţmirkajući gledao u strop. "Razbij je", naredi. Malim ĉekićem, koji je uzeo iz dobro opremljene kutije s alatom u prostoriji s agregatom Bailov snaţno udari jednu stranu instalacije. Metalni dio se iskrivi i beton se pokaţe. " Ne vrijedi. Izgleda kako se zaglavio." "Razbij malo betona", posavjetova ga Petrov. Stajao je toĉno ispod ţarulje i promatrao. "Sloj je debeo trideset-ĉetrdeset centimetara", poţali se Bailov. 114
KIKA
"Moţda", uzvrati Petrov. Bailov je dugo lupao prije nego su poĉeli padati komadi betona. Poslije odreĊenog vremena se umorio i Gnedin ga zamjeni. Radili su duţe od sata, jer im Petrov nije dozvoljavao odmor. Na posljetku je Bailov probio beton."Do vraga", kaţe. "U betonu se nalazi metalna ploĉa." "Ostavi je", reĉe Petrov. "Još jedno mjesto od svjetiljke ćemo pogledati." Bilo im je lakše raditi na drugim svjetiljkama, jer su ih mogli skinuti i imali su više prostora za rad uz pomoć ĉekića i dijetlom. Otvorili su rupe uz svjetiljke do iste dubine kao uz onu iza koje se nalazi metalna ploĉa, ali svuda su nailazili samo na beton, više nije bilo metalnih ploĉa. Nakon što su otvorili tri takve rupe, Petrov im je naredio da se vrate na prvu. Bailov je nekoliko puta jako udario u metalnu ploĉu. "Veliki promjer, ali mislim da ćemo je probiti maljem i dijetlom." Gnedin je ponio potreban alat iz radionice Ureda. Poslije dva sata teškog rada uspjeli su probiti metalnu ploĉu. Baterijom su osvijetlili tamnu šupljinu iznad otvora. Zadovoljni što su došli do neĉega, ţeljeznom polugom su izvukli instalacije iz leţišta i podigli su Petrova u otvor, dovoljno velikog za ulazak i malo krupnijeg ĉovjeka od njihovog sićušnog voĊe. Petrov je osvijetlio prostor ispred sebe i odmah vidio kako gore ima puno mjesta. To nije bio tajni tunel za bijeg - samo jedna duga, ravna provodna cijev koja je vjerojatno sluţila za odrţavanje bunkera. Tragovi na podu cijevi upućivali su na ĉinjenicu da je netko bio tu, ali nije mogao utvrditi kada. Prije nego je poĉeo pregledavati cijev, paţljivo je razgledao mentalnu instalaciju u kojoj je bila smještena svjetiljka. Velikim vijcima je bila priĉvršćena na cijev. Shvatio je da je skidanje instalacije bilo moguće izvesti jedino odozgo. Odozdo je bila ista kao i ostale, ali odozgo je suuĉesnik mogao odvrnuti vijke, podignuti instalaciju za svjetiljku, ostaviti dvojnika, povesti Hitlera, a zatim staviti instalaciju na mjesto i priĉvrsti vijke nakon što završi posao. Genijalan izlaz, niti po ĉemu se ne bi moglo posumnjati da se instalacija moţe ukloniti, niti zakljuĉiti kako je to izvedeno, ukoliko se ne skine na silu. To su traţili. Ovo je još jedan dokaz o vrlo paţljivoj razradi plana za bijeg iz bunkera. 115
KIKA
Petrov proviri iz otvora. Ţelio je biti siguran da je ovo jedina instalacija za svjetiljku iza koje postoji izlaz, morao je biti siguran. "Sve ostale instalacije skinite. Ţelim biti siguran da je ova drugaĉija od ostalih." "Što ima tamo?" upita Gnedin, a Bailov opsuje jer je morao još raditi. "Neka vrsta velike, metalne provodne cijevi. Izgleda kako nema svrhu. Cijev je dovoljno velika da se u njoj moţe kretati. Instalacija za svjetiljku je vijcima priĉvršćena iznutra. Tko god je projektirao bunker imao je u vidu bijeg." Petrov sjedne dok ostali ne izvrše posao. "Sve ostale instalacije svjetiljki su iste", povika Bailov poslije duţeg vremena. "Sve su ukopane u beton." Petrov promrmlja nešto u znak odobravanja. "Pogledat ću kako to izgleda gore." Ubrzo otpuţe do prvog proširenja u cijevi. Paţljivo je razgledao metalnu površinu koja je izgledala kao da je upravo poĉišćena. Ali kada je legao na trbuh i spustio se do same površine i osvijetlio je baterijom pronašao je nekoliko crnih toĉkica. Kada ih je dobro pogledao, uĉinilo mu se kako zna od ĉega su. Noţićem ih je skinuo s metalne površine, a zatim ih paţljivo pokupio komadom bijele tkanine; toĉke su se skupile na tkanini koju je zatim briţljivo savinuo i stavio u unutrašnji dţep kaputa. Nastavio je pregledavati površinu cijevi, te je pronašao nekoliko vlasi razliĉite duţine, koje je takoĊer paţljivo pokupio i stavio u drugi komadić tkanine kako bi ih saĉuvao kao dokazni materijal. Zadovoljan onime što je sve sakupio, nastavio se kretati i na kraju je stigao do mjesta gdje se cijev penjala u vis. Okrenuo se na leĊa i skliznuo u vertikalnu cijev, odbacujući se nogama. Uspio je baterijom dodirnuti vrh, po njegovoj procjeni, udaljen gotovo tri metra. Pokušao gaje otvoriti, odupirući se leĊima o jedan zid, a nogama u drugi, ali nije uspio. Cijev je bila previše skliska. Potrebna mu je pomoć. Bailov i Gnedin su sjedili rubu kreveta, pogleda uprtog u otvor, kada se Petrov iznenada pojavio. "Što si pronašao?" nestrpljivo upita Bailov. "Donesi uţe i još jednu bateriju", naredi Petrov. Bailov ih smjesta donese. Nije ţelio propustiti priliku. "Ja?" upita. 116
KIKA
"Ne. Pošalji Gnedina, mršaviji je. Ovdje gore je tijesno." Razoĉaran, Bailov je pomogao Gnedinu popeti se u rupu na stropu i dva ĉovjeka se izgube iz vida. Petrov je mali, a Gnedin košĉat i mršav, pa su obojica mogli istovremeno ući u cijev. Petrov se popne na doktora kao na ljestve i popne kako bi stigao do sljedeće razine. Na trenutak Petrov ostavi Gnedina iza sebe i krene vertikalnim tunelom, dok je njegovo uzbuĊenje raslo. Poslije samo nekoliko metara opet se ukaţe proširenje. Petrov je i ovo mjesto sistematski pretraţio, kao i prethodno, ne obazirući se na povremene zahtjeve Gnedina da podjeli s njim što je našao. Bio je razoĉaran, ovoga puta nije ništa našao. Sjedne kako bi razmislio i baterijom osvijetlio zidove i strop. Odsjaj, neznatno razliĉita boja - kasnije mu nikada nije bilo jasno što mu je toĉno privuklo paţnju na sustav cijevi. Visoko gore, blizu sustava, uoĉio je nekoliko ogrebotina. Promijenio je poloţaj tijela i iz tog novoga poloţaja uspio je vidjeti da je metal tu malo zagreben. Daljnjim paţljivim pregledom je ustanovio kako je nešto zaglavljeno ispod sustava. Zašto? Nije imao odgovor na to pitanje, i nastavio se kretati naprijed dok nije stigao do kraja. Sada mu je sve izgledalo još više neuobiĉajeno, ovdje se nije moglo izaći, a sustavi na zidovima cijevi su na izgled ĉvrsto priljubljeni. Isprobao je zidove i utvrdio da su otporni, sasvim ĉvrsti, ili su barem tako djelovali. Ipak, tunel je vodio na slijepi put. Vratio se u vertikalnu cijev da pomogne Gnedinu popeti se na sljedeću razinu. Dvojica ipak više primijete. Gnedin mu ponudi uţe, ali Petrov odluĉno zavrti glavom. "Ovdje gore se uţe nema za što zakvaĉiti." Tek nakon što je izgovorio te rijeĉi, shvati što one zaista znaĉe. Odjednom mu je postalo jasno zašto postoje one ogrebotine na zidu. Nešto je priĉvršćeno iza sastava metalnih cijevi, nešto za što se moglo uţe zakvaĉiti. "Trenutak", kaţe Gnedinu, koji je ĉekao da se popne. Petrov uperi svjetlost baterije prema mjestu gdje su se metali preklapali, ali nije ništa pronašao. "Slušaj", reĉe tiho. "Ţelim da se paţljivo spustiš na koljena i sklizneš polako natrag u tunel. Dodiruj pod što manje moţeš." 117
KIKA
"Misliš li da je postavljena mina?" nervozno upita Gnedin. "Reci mi kada budeš u tunelu." "Već sam u tunelu", progunĊa Gnedin. "Udario sam leĊima u rub", poţali se. "Uzmi bateriju. Poĉni od poĉetka vertikalne cijevi i govori mi što vidiš." "Ništa." "Pogledaj još jednom", reĉe Petrov odozgo i osvijetli dno cijevi još jednom baterijom. "Ovdje nema ništa", jetko reĉe Gnedin. "Samo malo prašine kao i posvuda." "Prašine? Dobro. Što još vidiš? Opiši mi sve kao da radiš autopsiju. Sjeti se što sam vam rekao o promatranju." Gledao je kako se Gnedin naginje iz tunela da bi imao bolji pogled. "Koliko mogu vidjeti, nema niĉeg posebnog. Prašina, nekoliko sitnih dlaka. Ništa više." Petrov se nasmiješi i baci jedan dio tkanine, doktor se trgne kada je komadić dolepršao do njega. "Sve dlake koje naĊeš pokupi i paţljivo stavi u tkaninu." Gnedin sve napravi što mu je bilo nareĊeno, usput mrmljajući kako je teško pronaći tanke dlaĉice pri slabom svjetlu. "U redu, pokupio sam ih." "Koliko ih ima?" "Desetak, moţda malo više. Teško je reći. Tako su sićušne." "U redu, evo ti ruka", reĉe Petrov i pomogne mu ustati. "Ţelim da nešto pogledaš ovdje gore." Vratili su se na kraj tunela i puzeći na koljenima pretraţili cijeli taj prostor rukama. Ni Gnedin nije vidio ništa što bi mu objasnilo zašto ovaj otvor u stropu Hitlerove sobe uopće postoji. Na posljetku je doktor prekriţio noge, naslonio se na zid, zapalio cigaretu i zakašljao se. "Dim će nam smetati.", reĉe Petrov. "Baš me briga, moram popušiti jednu cigaretu. To mi omogućava bolje razmišljanje." Gnedin je spustio bateriju na pod dok je palio cigaretu i kada je opet podigne, odjednom zastane. "Pogledaj", kaţe i rukom pokaţe na metal ispod nogu. Petrov se sagne i osvijetli taj dio. Paţljivo ga je promatrao. "Gotovo nevidljivo." 118
KIKA
"Ogrebotine", izjavi Gnedin. Malo se udaljivši otkrili su neznatne ogrebotine koje su udubile široki luk, siguran dokaz da je nešto unutra. Zid pred njima otvarao se prema unutra, a ne prema van. "Ovdje ostani", reĉe Petrov. Kroz deset minuta poĉni lupati u zid baterijom u razmacima od petnaest sekundi. "Koliko dugo?" "Dok ti ne kaţem da prestaneš." Petrov se vrati, uz Bailovu pomoć siĊe kroz otvor na stropu, povede ga u tunel kroz metalni ulaz koji nije propuštao niti zrak niti vodu. Tunel se pruţao ispod Ureda. Tek su tada primijetili metalne ploĉe na zidovima. Bile su iste boje kao i glatki zid i tako su bile dobro spojene da ih je bilo teško uoĉiti. Ĉovjek se morao dobro zagledati kako bi ih vidio. Petrov je zastao pored prve ploĉe koja se nalazila odmah pored ulaza u bunker. Noţem je odvmuo vijke i podigao ploĉu. Unutra se nalazila metalna kantica na kojoj je pisalo 'voda'. "Skladište", reĉe Petrov. Poĉeo se polako kretati hodnikom ĉesto se zaustavljajući kako bi osluhnuo. Već su stigli do sredine drugog predvorja kada zastane. "Ĉuješ?" upita Bailova, koji nije ništa ĉuo. Nastavili su i na posljetku su ĉuli zvuk koji je bio dobro prigušen. Petrov je odvrnuo vijke kojima je ploĉa bila priĉvršćena i podigne ju. Unutra se nalazilo savijena cijev za gašenje poţara. Metalni zvuk je sada bio glasniji, dolazio je neposredno s druge strane. "To je to" izjavi Petrov. "To je izlaz. Ovuda su ga izveli." Pipajući po zidu našao je jedan jedini vijak u dnu i odvrnuo ga. Lupanje se nastavilo. "Vrati se", dovikne Gnedinu, a zatim se obrati Bailovu: "Ne mogu ga dohvatiti, ruke mi nisu dovoljno duge. Ti gurni ruke, vijak se okreće prema unutra." Bailov zastenja i pod njegovim pritiskom zadnji zid skladišta popusti, polako se okrenuvši prema unutra. Ugledaju Gnedina koji je mirno sjedio i pušio, široko se osmjehujući. "Doktor Livingstone, zar ne?" obrati se sav sretan svojim drugovima. 119
KIKA
24 14. svibanj 1945., 17:00 Ako su bjegunci zaista upotrijebili provodnu cijev za bijeg iz bunkera, onda su morali u nju ući i iz nje izaći kroz predvorje. Petrov je uvidio nedostatak tog plana. Naredio je da se svi straţari koji su ĉuvali Ured ponovo saslušaju, jer je sumnjao kako su svi nacisti u bunkeru u dogovoru s generalima o tome što se toĉno dogodilo, pa će stoga moţda neposredni uĉesnici znati nešto više. Izjave osoblja u bunkeru su se poklapale. Neće se smiriti dok još jednom ne obavi razgovor, Bailov i Gnedin su dobili zadatak da ispituju. Upravo je Gnedin, kada je po drugi puta ispitivao narednika Gustava Rudolfa, došao do kljuĉne informacije. Odmah je pozvao Petrova. VoĊa Grupe za specijalne zadatke se odmah nakon što je ušao u sobu obratio Gnedinu na ruskom jeziku. "Što si saznao?" "Ţelim da ovo ĉuješ. Reci nam ponovo kako si posljednji put smijenjen sa straţe u Uredu." Rudolf poĉne priĉati kako je to bilo. Hitler i jedan SS-ov pukovnik naišli su hodnikom gdje je on bio na straţi i rekli mu da je premješten na drugo mjesto jer je straţar s tog mjesta nekuda otišao. "Zaboravio nam je to reći tijekom prvog saslušanja.", reĉe Gnedin na ruskom jeziku Petrovu. "Je li bilo neuobiĉajeno vidjeti Hitlera izvan bunkera?", upita Petrov na teĉnom njemaĉkom jeziku. "Da, vrlo neobiĉno tih posljednjih dana boravka u bunkeru." "I ti si promijenio mjesto, jer te Hitler zamolio?" "Hitler nikada nije molio. Rekao mi je da promijenim mjesto. To je bilo nareĊenje. Zar vi ne biste izvršili nareĊenje?" Petrov nije obraćao paţnju na njegovo retoriĉko pitanje. "Jesi li ĉesto viĊao Hitlera?" "Pri kraju, ne. Prije toga, da. Ne baš svaki dan - otprilike jednom tjedno, ponekada ĉešće." 120
KIKA
"Ali ne pri kraju boravka u bunkeru?" "Ponekad i na kraju, ali ne tako ĉesto kao na poĉetku. Ĉesto je išao od bunkera do Ureda zbog sastanaka." "Koji je bio datum kada si ga posljednji puta vidio?" "Trideseti travanj." "Siguran si da je to bio baš taj datum?" "Naravno." "Koji je današnji datum?" "Ne znam", odgovori Rudolf zaĉuĊeno. "Drţite me zatvorenog u mraku. Nemam niti sat, niti kalendar. Otkuda mogu znati." "Ali siguran si da si tog datuma sreo Hitlera?" "Svakako. Tada smo svi bili svjesni vremena. Brzo je prolazilo." "Kada si ga vidio prije toga?" "Nekoliko dana prije." "Toĉno." "Ne mogu procijeniti, ne znam toĉno." "Ali se sjećaš tog posljednjeg susreta." "Sigurno, bio je to trideseti travanja." Rudolf je bio ozlojaĊen. "Kladim se da se svatko od vas sjeća što se toĉno tih dana dogaĊalo. Svi smo bili uplašeni. Stalno smo razmišljali kako ćemo svi biti mrtvi u roku od nekoliko sati. Sjećam se tridesetog travanja, jer mi je te noći satnik rekao kako će se Hitler ubiti to popodne. Kada sam to ĉuo, pomislio sam kako ću i ja tada umrijeti. Samo, ja nisam umro." Gnedin se nasmije. "Ispriĉaj mi cijelu priĉu još jednom", naredi Petrov. Rudolf posluša, i sve pojedinosti u priĉi su bile iste kao i prvi puta. Petrov se obrati Gnedinu na ruskom. "Mislim da moţemo iz njega izvući još neke pojedinosti. Moţeš li ga hipnotizirati? Ili da mu damo neku drogu?" Gnedin se zamisli. "Bolje da ga hipnotiziramo. Droge koje imam su jake. Sumnjam da bi nešto saznali. Korisnije su za neke vaţnije informacije." "Pokušaj." 121
KIKA
Gnedin se isceri. "Ostavi me nasamo s njim. Deset, najviše dvadeset minuta. Ako ga ne uspijem uspavati za dvadeset minuta, neću uopće uspjeti." Petrov i Bailov su ĉekali ispred vrata, a Petrov je u meĊuvremenu razmišljao o priĉi njemaĉkog straţara. Ĉudan osjećaj u ţelucu mu je govorio kako je uspio doći do vaţnog podatka. Toĉno poslije deset minuta Gnedin otvori vrata i pozove ga neka uĊe. Rudolf je i dalje slijedio na stolici, ali sada sa zatvorenim oĉima i opušten. "Priliĉno lak sluĉaj", objasni Gnedin. "Sada moţeš postavljati pitanja. On ih oĉekuje." "Narednice recite mi još jednom kako je izgledao vaš susret s Hifierom." Rudolf još jednom sve ispriĉa, ali ovoga puta uz mnoge nove pojedinosti. Petrovo srce je poĉelo ubrzano kucati dok je ĉekao kraj priĉe. Kada je Rudolf zašutio, Petrov reĉe: "Hitler ti je pruţio kaput?" "Da." "Kojom rukom ti je pruţio kaput?" "Ne razumijem." Petrov se namršti. "Lijevom ili desnom rukom?" Rudolf nabora ĉelo na trenutak. Neznatno podigne ruke koje su visjele pored tijela. "Lijevom." "Siguran si da je bila lijeva ruka?" "Da, lijeva." "Kako moţeš biti siguran?" "Jer me pozdravio kada mi ga je pruţao." "Pokaţi mi." Rudolf podigne desnu ruku i pozdravi nacistiĉkim pozdravom, a lijevu ruku ispruţi prema Petrovu kao da nešto daje. "Uvijek pozdravljaš s desnom rukom?" "Uvije desnom", ponosno izjavi Rudolf. "A on ti je pruţio kaput lijevom rukom?" "Da." "U istom trenutku kada te pozdravljao?" "Da." Petrov pogleda Gnedina, ovaj klimne glavom, kao da ţeli reći: "Sve što ĉuješ je istina." Petrov se obrati Rudolfu. "Hitler je došao iz pravca Ureda. Je li to tako bilo?" 122
KIKA
"Da, dolazio je iz Ureda." "Jesi li ga vidio prije toga? Je li prošao pored tebe kada je odlazio u Ured?" "Ne, nisam. Vidio sam ga samo pri povratku iz Ureda." "Jesi li moţda zadrijemao na straţi?" Rudolf odluĉno odmahne glavom, i dalje zatvorenih oĉiju. "Da me Fuhrer zatekao kako spavam na duţnosti, naredio bi dame strijeljaju. Ne bih napravio takvu glupost, ne na samom kraju rata." Gnedin se nasmije, a Bailov se s mukom suzdrţao da ne prasne u smijeh, ĉak su se i Petrovu razvukla usta u polu smiješak. "U koliko sati si stupio na duţnost?" "U 11:00." "U koliko sati je trebalo da budeš smijenjen?" "U 15:00." "Smjena traje ĉetiri sata?" "Da." "Kada je sljedeća smjena?" "Poslije osam sati." "Svi ljudi iz osiguranja imaju isti raspored duţnosti?" "Svi." "U koliko si sati vidio Hitlera?" "U dva. Baš sam pogledao na sat. Treba sam ostati na duţnosti još jedan sat." "Vidio si Hitlera kao iz Ureda ide prema tebi u toĉno dva sata?" "Prvo sam ga ĉuo. Ĉovjek mora nauĉiti slušati, a zatim sam ga ugledao krajiĉkom oka. Tako su nas obuĉavali. Nisu nam dozvoljavali gledati u lice velike liĉnosti." "Prvo si ĉuo kako nailazi, a zatim si ga vidio krajiĉkom oka, a onda je došao do tebe. I onda si ga pogledao u lice?" "Stao je toĉno ispred mene." "I rekao ti je da ideš na drugo straţarsko mjesto?" "Da." Rudolf iskrivi lice u grimasu. "Ne. Prvo mi je to rekao pukovnik, pa onda Fuhrer." 123
KIKA
"Kako je Hitler izgledao?" "Ne razumijem." "Je li hodao brzo ili sporo? Da li se teško kretao?" "Normalno je izgledao." "Je li šepao?" "Nisam primijetio." "Ali si znao da vuĉe nogu?" "Svi su to znali." "I nije ti palo na pamet kako je ĉudno što normalno hoda?" "Molim?" "Poznato ti je ĉinjenica da mu je zdravlje narušeno?" "Da." "I desna mu je noga bolesna?" "Svakako. I prije toga sam ga vidio kako teško hoda. Izgledalo je kao da ima bolove." "Kako objašnjavaš ĉinjenicu da tog dana nije vukao nogu?" "Ne znam. Moţda mu je tog dana bilo bolje. Lijeĉili su ga mnogi doktori." "Jesi li siguran da nije šepao?" "Savršeno je hodao, baš kao ja." Rudolf se poĉne dizati sa stolice, ali ga Petrov dodirne po ramenu kako bi mu dao do znanja da ostane na stolici. "Zaustavio se da porazgovara s tobom?" "Da." "Kakav ste vodili razgovor?" "Prijateljski, smiren. Kao da je puno razmišljao. Ali uvijek je bio prijateljski raspoloţen prema osoblju. Bio je doĉasnik prije nego se poĉeo baviti politikom." "Glas mu je bio kao i uvijek? Kosa? Oĉi?" "Da ... tako nekako. Pogled mu je bio drugaĉiji." "Boja oĉiju? Je li i boja oĉiju bila drugaĉija?" "Ne, boja je bila ista. Izraz u oĉima Rudolf zašuti. "Nekako su ugasle. Gledao je ravno u mene, a ja nisam spustio pogled. To je bilo neobično. Svi smo se osjećali neugodno kada bi uperio pogled u nas." "Ali ne i tada?" 124
KIKA
"Ne", prošapta Rudolf, kao da podsvjesno pokušava shvatiti taj postupak. "Što je još bilo drugaĉije?" "Nije znao kako se zovem." "Zašto bi znao?" "Prije toga je znao kako se zovem." "Postoji li za to neki razlog?" "Ne, znao je imena ljudi. Fuhrerova sposobnost pamćenja imena bila je nevjerojatna", kaţe Rudolf s divljenjem. "Bio je po tome poznat." "Zabrinulo te što nije znao kako se zoveš?" "Samo na trenutak." "Ali oprostio si mu?" "Rekao sam u sebi: 'Mora brinuti o cjelom Trećem Reichu, zašto bi se opteretio tvojim imenom?"' "Reci mi nešto o pukovniku." "Ne mogu. Stajao je iza Fuhrera i nisam ga se usudio pogledati. Oni su strogi." Petrov je postavio još nekoliko pitanja o pukovniku, ali nije uspio mnogo izvući. Prava je umjetnost, a ne sluĉajnost, što je pukovnik mogao stajati pored drugog ljudskog bića neprimjećen. "Jesi li sada umoran?" "Da. I gladan." "Još samo malo", briţnim glasom će Petrov. "Postaviti ću ti još nekoliko pitanja, a poslije se moţeš odmarati." "Hvala." "Kada si otišao na drugo straţarsko mjesto, u koliko si sati smijenjen?" "Toĉno u 15:00." "Da li se tvoj drug uopće vratio?" "Nikada." "Ĉak niti poslije, tijekom noći?" "Nikada ga više nisam vidio." "Što misliš što mu se dogodilo?" "Vjerojatno je dezertirao. Ĉuvao je straţu na ulazu u bunker." "Zašto misliš da je dezertirao?" "Svi smo se ţeljeli izvući." 125
KIKA
"Ĉak i ti?" "Naroĉito ja." "Ali si ostao." "Bilo me strah bjeţati." "Mislim da vas je osjećaj duţnosti spreĉavao da pobjegnete, naredniĉe.", velikodušno izjavi Petrov. Rudolf odmahne glavom. "Bojao sam se. Nisam ţelio poginuti vani." "Ali si kasnije ipak pobjegao?" "Da." "U ĉemu je razlika?" "Bilo nas je mnogo. Osjećao sam se sigurno u grupi." "Ipak ste zarobljeni." "Da, ali smo ţivi." "Uhvatili su vas na drugoj strani rijeke u rano ujutro ..." Gnedin podigne tri prsta. "Trećeg svibnja." "Ne znam toĉno. To je bilo poslije jebanja." Petrov razrogaĉi oĉi. Pogleda Gnedina upitno, a straţaru kaţe: "Ne shvaćam." "Ĉasnica. Bio sam u rupi ispod stijene. Ona i još jedan vojnik došli su do mjesta gdje sam se sakrio. Skinuli su se i jebali. Bilo je rano ujutro. Uţivali su." "I vidjeli su te?" "Poslije, nakon što su obavili posao. Ĉovjek je mokrio pored mene kada me ugledao. Ona mi je sjela na lice." Petrov se zbuni. Bailov se jedva suzdrţa kako ne bi prasnuo u smjeh. "Ĉasnica ruske vojske ti je sjela na lice!" Petrov podigne obrve u ĉuĊenju. "S golim spolovilom. A zatim me je muškarac udario izmeĊu nogu. Pretukli su me. Još uvijek me boli." Poĉeo im je pokazivati bolna mjesta, ali Petrov mu ponovo dodirne ruku. "Hitler ti je lijevom rukom dodao kaput?" 126
KIKA
"Lijevom." "I normalno je hodao?" "Normalno." "I gledao si u njega?" "To je bilo ĉudno." "I nije se mogao sjetiti kako se zoveš?" "Morao sam mu reći svoje ime, ali mi to nije smetalo." "I nitko više nije vidio drugoga straţara?" "Ja ga nisam vidio." "Kako se zvao?" "Holzmeyer. Ernst. Bio je doĉasnik." "Bio ti je prijatelj?" "Nije." Petrov se obrati Gnedinu. "Svi smo ga ĉuli. Mislim da je sve što je rekao istina. Mozak zadrţava mnoge informacije kojih se ne moţemo po vlastitoj ţelji sjetiti. Hipnoza nam omogućava da ih saznamo. Ne znam kako funkcionira, ali je uspješna." "Moţe li nam lagati u ovome stanju?" "To se moţe izvesti samo uz posebnu obuku, ali mislim da on nije istreniran. Moţemo provjeriti." Petrov je pogledom naredio Gnedinu da nastavi. "Rudolfe, za trenutak ću te probuditi i biti ćeš potpuno svjeţ. Zvuĉi li ti to dobro?" Da." "Kada se probudiš, zaboraviti ćeš ovaj razgovor. Ali prvo ţelim da mi nešto kaţeš. Ali ţelim cijelu istinu. Razumiješ?" "Da." "Voliš li ţene?" "Jako." "Jesi li imao vezu sa ţenama u Uredu?" 127
KIKA
"Jesam." "Koliko ĉesto?" "Svaki put kada sam bio slobodan." "Masturbiraš li?" Rudolf na trenutak-dva zašuti. "Da." "Ĉesto?" Pognu glavu. "Da." "Reci mi o ĉemu si razmišljao kada su ruski vojnik i ţena vodili ljubav?" Rudolf nešto promrmlja i Gnedin ga zamoli da ponovi odgovor. "Ţelio sam biti na njihovom mjestu." "Što si ţelio s njom raditi?" Petrov ustane prije nego je Nijemac uspio odgovoriti. "Mislim da smo završili doktore", reĉe, "Vidim što smjerate, ako nam takvo nešto kaţe i ostalo mora biti toĉno. Probudite ga. Idem naći Rivitskog." 25 15. svibanj 1945., 11:15 Logan je vozio bicikl uskom planinskom stazom dok je god mogao, ali kada se staza naglo izgubila u kamenitoj zaravni, odbacio je zahrĊalo vozilo i krenuo pješice kroz kamenjar. Cijele noći je bilo vlaţno i sada su se oblaci zloslutno skupljali na nebu. Kada je stigao do sredine kose nizine, kiša se spustila kao iz kabla i za nekoliko sekundi je bio mokar do gole koţe. Tanak sloj zemlje na stijenama je postao klizav i Logan se u ţurbi oklizne i nezgodno padne; oderao je koţu na obje ruke i koljenu. Uspio se djelomiĉno skloniti ispod velike stijene, poderao je donji dio nogavice i pogledao raskrvavljeno koljeno. Ugledao je duboku posjekotinu do slojeva kosti i masnog tkiva, shvatio je da će ranu morati šivati. Od svih trenutaka, baš se u ovome ranio. Iz Zuricha su ga poslali da isporuĉi šifriranu poruku Beanu Valentineu, zvanom Crawdad. Logan je osjećao nelagodno već u prvom trenutku kada je dobio ovaj zadatak; on je uredski ĉovjek, analitiĉar, plaćen kako bi u poslu koristio mozak, a ne tijelo. Ovo je prvi puta otkad je prije dvije godine stigao u Švicarsku kako su ga zamolili da obavi bilo što izvan njegovog redovno posla. Ovaj zadatak 128
KIKA
mu je neprijatan, ne samo zato što mora lutati ovim planinama, nego zato što mora otići iz Zuricha i napustiti sve pogodnosti koje pruţa grad; upravo je u tom trenutku OSS u punom zamahu i pokušava utvrditi što Rusi planiraju u istoĉnom dijelu Njemaĉke. Informacije su polako pristizale. Nakon što je pregledao ranu, Logan je shvatio kako nije u pravu, najgori dio ovog posla je što se izravno mora suoĉiti s Beanom Valentineom, i nitko normalan se ne bi tome radovao. Svi su se slagali kako je Crawdad najnepredvidljiviji i najsuroviji ĉovjek u OSS-u. Kada je dobio posao, bio je u stanju prekršiti svaki zakon samo da obavi dobiveni zadatak. Sada, na najopasnijem terenu koji je ikada vidio i u vremenski uvjetima od kojih bi najotporniji ljudi odustali mora pronaći i predati poruku legendarnom Beau Valentineu koji izraţava otvorenu mrţnju prema administrativnom osoblju OSS-a, osim ĉasniku s kojim radi, a ovaj je pristojno odbio posjetiti svog štićenika u njegovom prirodnom okruţenju. Prepustili su to njemu, i sve što sada ima je jedna stara Va-lentineova fotografija i nekoliko kratkih uputa. Logan je shvatio kako će se za njegovo koljeno morati pobrinuti lijeĉnik, i da će se ukoliko se ne nastavi kretati, noga toliko ukoĉiti da neće uopće moći hodati. Još uvijek nije osjećao bol, stoga ustane, podigne ovratnik i krene po kiši. U daljini, iza planinskog vijenca tutnjila je grmljavina kao bubnjanje u neravnomjernom ritmu. Kada je na posljetku stigao do kraja kamenjara, Logan je naišao na mjesto presijecanja tri blatnjave staze. U njegovim uputama spominjao se kamenjar, ali ne i ovo blatnjavo raskriţje i nije znao kamo krenuti. Dok je razmišljao gdje bi mogao biti smješten logor u kojem Valentine ţivi s talijanskim i jugoslavenskim partizanima, naiĊe velika tamna krava gegajući se iza zavoja na stazi koja se nalazila na juţnoj strani; za njom su išla dva djeĉaka udarajući dugim šibama kravu po boku. Svaki je preko ramena nosi saĉmaricu i kada su ga ugledali, brzo ih skinu s ramena i upere u njega. "Traţim Amerikanca", obrati im se Logan na talijanskom jeziku. Nasmiješe mu se, vrate saĉmarice na ramena i rukom pokaţu neka ih prati. PoĊe za njima, šepajući, jer ga je noga poĉela jako boljeti. Grmljavina 129
KIKA
je sada bila glasnija i ĉula se u kraćim razmacima, poĉelo je sijevati i ĉinilo se kao da munje dodiruju najdalju toĉku na sjeveru. Pješaĉili su dva sata do logora od nekoliko šatora i sklepanih baraka od valovitog lima smještenog na padini strmog, kamenitog klanca. Nekoliko je pilića kljucalo uokolo dok se nekoliko svinja gegalo pored baraka. Kada su se njih trojica pribliţili, poĉeli su se pojavljivati naoruţani muškarci i ţene, te se ubrzo oko Logana skupi gomila ljudi. Povremeno bi ga netko dodirnuo puškom, ali se od podsjeti kako se mora suzdrţati od svakog nepromišljenog poteza. Znao je mnogo o partizanima. Poštovali su samo sebe i svoje drugove, ako bi ih netko uvrijedio, ubijali bi ih. Kada je za to prvi puta ĉuo, stresao se, ali mu je upravo to saznanje pomoglo da sada ostane smiren dok su ga gurkali. Hodali su prema središtu logora, izbrojio je oko ĉetrdesetak baraka, oko njega se skupilo više od stotinu ljudi, moţda i više, sigurno više nego je raĉunao da će ih biti. Na sebi su imali dijelove uniforme razliĉitih vojski, a neki su nosili majice jarkih boja. Grupa se na kraju logora zaustavi i pogleda gore prema stijenju. Na trošnom trijemu stajao je ogroman ĉovjek s bejzbol kapom na glavi, gledao je dolje prema njemu i široko se osmjehivao. Logan je odmah prepoznao Valentinea koji je u desnoj ruci drţao bijelo pile. Iznenada, gotovo neprimjetno okrećući ruĉni zglob poĉeo je vrtiti pile kao propeler, uskoro se pile više nije vidio, već samo bijeli krug iz kojeg je izlijeta-lo poneko bijelo perce. Poslije nekoliko sekundi Valentine je prestao vrtiti pile i naglo mu otkinuo glavu, udaljio od sebe, dok je mlaz krvi neometano siktao. Gomila je zaurlala od smijeha, a glasniku se zavrti u glavi, ali prije nego se srušio prime ga dva partizana i odvedu u baraku. Valentine rukom rašĉisti stol i kaţe ljudima neka spuste Logana. Valentine ga okrene na leĊa, otkine nogavicu i poĉne grubo ĉeprkati po posjekotini na koljenu, dok se Logan presavijao od bolova. "Crawdad?" upita slabim glasom.
130
KIKA
"Zovi me Beau", Valentine reĉe zadovoljno. "Dodaj mi moju torbu", obrati se jednom partizanu, koji je poĉeo kopati po gomili kutija u uglu, te konaĉno izvuĉe crnu, koţnu torbu. Valentine je stavi na stol, otvori i izvadi nekoliko instrumenata i komad gaze. Otkine komad gaze i veţe je oko Loganovog koljena iznad rane. Još je nekoliko partizana pokušavalo ući u malenu baraku. "Neće boljeti", izjavi Valentine. "Mene", doda poslije nekoliko trenutaka i ljudi se grohotno nasmijaše njegovoj šali. "Ima li ovdje lijeĉnika?" uznemireno upita Logan. "Kako da ne", odgovori Valentine dok je rasporeĊivao instrumente i lijekove. Kada je poĉeo otvarati pribor s kirurškim koncem i iglama, Logan se pokuša pridignuti, ali ga neĉije snaţne ruke vrate u leţeći poloţaj. "Ĉekaj malo." "Nećeš valjda pokušati zašiti ranu?" upita uznemireno. Valentine je zagonetno zurio u Logana. "Da pokušam? Ma ne! Zašit ću je." Logan se opet poĉne pridizati, ali ga Valentine suosjećajno potapše po grudima. "Hajde deĉko, imam ja iskustva s tim." Pogledom prijeĊe po gomili, kao da nekoga traţi. "Gdje je Umberto?" "Evo me", zaĉuje se glas i jedan mršavi ĉovjek šepajući priĊe. "Pokaţi mu.", reĉe mu Valentine. Umberto korakne prema naprijed, nagne se nad Loganom i pokaţe mu lice s velikim oţiljkom koji se pruţao ispod oka do usta i završavao jednim ruţiĉastim zadebljanjem ispod brade. Oţiljak je bio crvenkast, još uvijek zapaljen i povlaĉio je mišiće lica u lijevu stranu. Logan se pokuša odmaknuti, ali su ga ĉvrsto drţali. "Lijep rad, zar ne Americano?" kaţe Umberto. Smrdio je na bijeli luk. Taj miris se miješao s vlaţnim mirisom tijela u prostoriji i Loganu pozlije. Valentine podigne bocu viskija iznad rane. "Ovo će te vjerojatno malo peći", reĉe i ruke koje su drţale Logana stegnu još više i priljube ga za stol. Valentine zalije ranu viskijem i Loganov vrisak raspara sobu, prije nego što se pretvori u beskrajno cviljenje. "Vidiš?" upita Valentine. "Nije tako strašno", doda. Skine 131
KIKA
košulju, pruţi bocu jednom ĉovjeku i ispruţi ruke. Kada su ih polili viskijem, podigne ih u zrak i zagleda se u ranu na koljenu kao da pokušava donijeti neku odluku. "U redu", obrati se na posljetku gomili, "koliko je sati?" "13 i 14", netko kaţe. "Dobro. Tri prema jedan ako je ne zašijem za deset minuta." Ljudi se poĉnu dogovarati meĊu sobom. "Nema oklade, Valentine", zakrešti jedan od njih. "Pet minuta ili se ne kladimo." Valentine se namrgodi. "Lopovi. U redu, pet minuta, i pošto sam velikodušan neka bude šest prema jedan." Ljudi se smjesta okupe oko stola i poĉnu bacati novĉanice i sitni novac na pacijenta. Valentine uzme iglu i poĉne provlaĉiti konac, nekoliko je puta promašio, a onda netko prinese svjetiljku kako bi bolje vidio. Nagne se nad ranom i paţljivo je pregleda. "Pet minuta je potpuno nepošteno, ali kakav je to ţivot bez izazova?" Nasmije se. "Ali prvo ţelim piće". Jedan ĉovjek donese bocu vina i Valentine potegne ne pridrţavajući je rukama, crvena tekućina mu je curila niz bradu i kapala na grudi. Popio je nekoliko gutljaja, bradom odgurnuo bocu, podrignuo i skupio ramena. "Vrijeme?" "13 i 18", izjavi ĉovjek zaduţen za mjerenje vremena. "Na mjesto, spremni, idemo!", povika Valentine i vješto zarije krivu iglu u Loganovo koljeno. Pacijentova se glava trgne, usta otvore, oĉi zakolutaju i on padne na drveni stol, zaĉuje se tupi udarac. Kada se Logan osvijestio, sjedio je na stolici na trijemu. Nogaje bila ĉvrsto zavijena ţutom krpom s masnim mrljama i podignuta na drvenu baĉvu. Nagonski je stegnuo mišiće na nozi i osjetio jaku bol. Ustanovio je da ga noga manje boli kada miruje i odluĉio se kretati samo kada je to bilo zaista potrebno. Osvrnuo se i primijetio više ljudi na trijemu, ostali su i bili su u njegovoj blizini, gledajući na stijenu ili niz padinu. Kiša je polako prestajala padati, ali se smraĉilo i svuda je tutnjila grmljavina. Tamu su povremeno presijecale munje koje su sijevale tako blizu da je Logan osjećao kako mu se kosa diţe na glavi. Što svi to gledaju? 132
KIKA
Nagnuo se malo naprijed i dolje ugledao šestoricu ljudi kako stoje na stijenama na udaljenosti od nekoliko metara. Na sebi su imali samo ĉizme i iznad glave su drţali po jednu metalnu šipku dugu oko tri metara. "Izvode jedan eksperiment", kaţe Valentine sa stepeništa odmah ispod Logana. U ruci je drţao bocu vina, a na rubu usana mu je visjela cigareta. "Švabe", kaţe. "Zaostali su za svojom jedinicom. Igrali smo se sa njima sinoć, ostala su još samo njih šestorica. Ne izgledaju baš toliko moćno sa tim svojim štapićima skvrĉenih na kiši, jel da?" Nasmije se. Odjednom sijevne desetak munja i partizani poĉnu uzbuĊeno razgovarati. Logan je pokušavao analizirati situaciju. Sijevanje. Muškarci na stijenama. Drţe metalne šipke. O boţe! "Koriste ih kao gromobran!", poviĉe. "Kako moţete?" Valentine se okrene i pogleda ga. "Sve što je dobro za staroga Bena Franklina, dobro je i za Beaua. Kladili smo se tko će biti prvi pogoĊen. Naravno, ako to potraje morat ćemo ih jednostavno upucati i tako ih se osloboditi. Ipak, ovako je zanimljivije, zar ne?" "Ti si lud", izusti Logan. Odjednom munja sijevne na drugom kraju logora i zaĉuje se udar groma. Partizani zaklicaše. "Sada kuhamo", kaţe Beau uzbuĊeno. "Usput, što ti ovdje radiš?" "Nosim poruku", odgovori Logan. "Unutrašnji dţep kaputa. Šifrirana je." Valentine zgrabi kaput, okrene ga na drugu stranu, izvadi gumenu, kiruršku kuvertu iz dţepa i uĊe u baraku dešifrirati poruku. Kada se poslije nekoliko trenutaka vratio, udario je još jedan grom, bliţe nego prošli put, promatraĉi ustuknu. Valentine je drţao strojnicu marke Thompson. SiĊe niz stepenice i dovikne partizanima: "Tišina!" Zatim se obrati najbliţem Nijemcu: "Ti, jesi li znanstvenik?" Ĉovjek ţustro odmahne glavom. "Ja sam samo vojnik", zakuka. "A ostali?" grmnu Valentine na ostale, koji takoĊer zatresu glavom. 133
KIKA
"Do vraga", reĉe i šutne jedan kamen nizbrdo. "Nadao sam se da ste znanstvenici, jer u tom sluĉaju ne bih morao otputovati u Njemaĉku." Obrati se najbliţem Nijemcu: "Idite!" Ĉovjek se zbuni. "Idite", ponovi Valentine, ali Nijemci ostanu na mijestu. Iznenada Valentine podigne strojnicu i ispali rafal u zemlju ispod zarobljenika, koji smjesta bace metalne šipke i potrĉe niz stazu glavom bez obzira, gurajući se i udarajući jedan o drugoga. Još nekoliko partizana ispali metke u zrak, smijući se i glasno priĉajući dok su se Nijemci gubili iz vidokruga u daljini. Valentine se obrati Loganu. "Stvarno sam ogorĉen", ljutito kaţe. "Nisu se niti pozdravili." 26 16. svibanj 1945., 08:00 Bez obzira koliko ĉesto letio, Petrov je uvijek osjećao nelagodu u avionu. Nije to bio obiĉan strah; prije je to bilo pitanje kontrole. Na zemlji, ĉak i u vlaku i u jurećem automobilu, uvijek je znao kako moţe stati i poći svojim putem u trenutku kada poţeli i na mjestu koje sam izabere. Znao je da moţe isto tako izaći iz aviona, ali to bi bio samo oĉajniĉki pokušaj kojim ne bi mogao upravljati. Bio je svjestan kako sve nerazumno zvuĉi, iskakanje iz vlaka ili automobila u pokretu je daleko opasnije od skakanja padobranom. Ipak, strah nije popuštao, iako on nije više o tome razmišljao. Putovanje avionom ga je uznemirivalo, ali ga je ipak prihvatio. NareĊenja su nareĊenja, a na ovo putovanje mora iz duţnosti. Zabavljala ga je pomisao kako se Berkut boji letjeti. Primio je napisanu poruku upućenu "Berkutu". Staljin ju je poslao Andreju Visinskom, izaslaniku Ministarstva unutarnjih poslova, koji ju je dalje proslijedio preko dr. Ĉenka njemu. Nepotpisana poruka nareĊivala je da se javi na aerodrom Tempelhof i pripremi za let. Petrov je znao od koga je poruka, samo ga je jedan ĉovjek zvao Berkut. Potpuno je drugo pitanje gdje će putovati, nije imao pojma. 134
KIKA
Ispostavilo se da je cilj putovanja Odessa, luka na krajnjem sjeveru Crnog mora. Ĉak i uz blag vjetar u leĊa, let je trajao duţe od šest sati i već je bio mrak kada su sletjeli. Crni ameriĉki Packard s upaljenim motorom ĉekao je na aerodromskoj pisti. Gotovo cijeli sat su se vozili duţ obale prema sjeveroistoku. Petrov je znao da je blizu cilja, jer se duţ puta broj straţarskih mjesta povećavao. Na posljetku su skrenuli s puta na prašnjavi putić s nekoliko kontrolnih mjesta. U Moskvi ili nekom drugom mjestu gdje se Staljin obiĉno povlaĉio obavljali bi se kontrolni pretresi, ali sada svaki put kada bi ih zaustavili, vozaĉ je samo pokazao neke dokumente i rampa ispred njih bi se samo podigla i oni bi nastavili svoj put. Petrov je sa zadnjeg sjedišta ugledao veliku, drvenu daĉu na vrhu strme, stjenovite obale. U podnoţju se nalazila tamna pješĉana plaţa i u zraku se osjećao jak miris soli. Primijetio je stotine svjetiljki nanizanih oko vanjskog ruba, i brojne straţare koji su se biciklom ili pješice neprestano kretali po prostoru za koji su zaduţeni. Automobil stigne do kuće preskoĉivši nekoliko busena trave. Straţar otvori Petrovu vrata i pomakne se sa strane. Drugi straţar uzme njegove dokumente i usporedi ih s kopijama i sveţnjem fotografija. Ĉim je izašao iz automobila.morao je proći kroz labirint straţara i unutrašnjih provjera, isti sistem koji je on instalirao u Berlinu je i ovdje primijenjen. Primijetio je nekoliko protuavionskih baterija u blizini iako su bile prekrivene kamuflaţnim mreţama. Pretpostavio je kako negdje postoji i veliki radar, moţda baš na krovu daće. Stigao je do kuće, popeo se dugim širokim, drvenim stepenicama i posljednji puta pruţio dokumente na pregled dok su ga uvodili unutra. Nije oĉekivao da kuća izgleda kao da je prazna. Obiĉno je bilo što si bliţe Staljinu to je osiguranje bivalo teţe, a sada se ĉinilo kao da nema nikoga. Petrov zastane pri dnu drvenog stepeništa sa izrezbarenom ogradom i promotri prostoriju. Osjetio je miris dekadencije koja je dovela do Oktobarske revolucije, a zatim i do graĊanskog rata. Potrebni su vjekovi kako bi takva atmosfera nestala; godine nisu dovoljne. 135
KIKA
Daĉa je bila bogato namještena i Petrov se pitao što bi kapitalisti rekli kada bi vidjeli kako ţivi prvi ĉovjek Rusije. Shvatio je kako je sve ovo varka, svaki komunist mora sebi zaraditi za ţivot, i za razliku od pripadnika klase koja se raĊa i ostaje bogata, u Sovjetskom Savezu ništa nije vjeĉno. Sve što partija pruţi, moţe i uzeti - i to se ĉesto i dogaĊa. Ta bitna razlika mogla bi zavarati kapitaliste. Sasvim je nevaţno kako Staljin ţivi, mora se raĉunati s ĉinjenicom da on živi i vlada. Petrov je davno upoznao Staljina. Smatrao je kako je Gruzijac u neĉemu grub i jednostavan, a u neĉemu sloţen i oštrouman. Kada je potrebno znao se ponašati nevjerojatno kulturno i uglaĊeno. U godinama poslije revolucije uĉvrstio je vlastitu moć unoseći neslogu meĊu ljude. Staljinov stil je bio teror, ali teror s odreĊenom svrhom, masu i neprijatelje drţati na odstojanju i u strahu. Znao je kako će tijekom duţeg vremena uspjeti preobraziti mase i primorati ih da shvate zapovijedi komunizma. Godine primjene terora, ĉak i masovnog ubijanja, dovesti će do potpune poslušnosti. Jednom kada slijepa poslušnost više ne bude upitna, uslijediti će savršena efikasnost. Nijedan drugi sistem ne bi funkcionirao u tako brojnoj drţavi. Tek tada će moto "svakom prema potrebi", zamijenio sadašnji moto "svakom prema zasluzi". Društvo će se tada moći kretati prema naprijed. MeĊutim, Hitler je prekinuo napredovanje. To je bila nepotpuna priĉa, ali ju je Petrov prihvatio. Spiralno stepenište bilo je prekriveno crvenim tepihom. Sa zida su gledali ljupki i ţivotopisni likovi iza kojih su se nalazile odvodne cijevi, a u ogledalima se vidio odsjaj svijeća i fenjera. Nije bilo struje. Staljin se odjednom pojavio na stepeništu i poĉne silaziti. Zakopĉavao je rasporak na hlaĉama ţvaĉući crnu cigaru. Staljin je na Petrova uvijek ostavljao veliki utisak kada god bi ga vidio, ali ne toliko zbog toga što jest već zbog onoga što nije. Koţa na licu mu je bila glatka, iako je imao duboke bore. Najizrazitiji detalj na njegovoj lavljoj glavi i malome tijelu bili su gusti brkovi. Bio je izrazito niskog rasta, niţi i od Petrova. Po podrijetlu Visarionoviĉ Dţugašvili pripadao je ruskoj sirotinji. Da je bio roĊen u Njemaĉkoj, Hitlerovi propisi bi ga odveli u smrt, jer je imao fiziĉke nedostatke. Desna šaka mu je bila znatno manja od lijeve i ĉesto ju je skrivao iza leĊa kada bi se pojavljivao u javnosti. Drugi i treći prst na lijevoj nozi bili su mu 136
KIKA
spojeni i kada je provodio odmor, ĉak i na njegovim omiljenim plaţama, hodao je i plivao u cipelama. Desna ruka mu je bila kraća od lijeve, što je bila posljedica nezgode u mladosti. Zubi su mu poţutjeli i imao je loše drţanje. Sve u svemu, predstavljao je ţivi dokaz nekih genetskih pogrešaka. Petrov nije imao zabluda o svom voĊi. Iako ga je Staljin uveo u uţi krug sovjetskih moćnika, znao je kako je njegov poloţaj nesiguran i zavisi,iskljuĉivo od njegove sposobnosti obavljanja povjerljivih zadataka. Neuspjeh bi u najboljem sluĉaju znaĉio izgon u Sibir, ili što je još vjerojatnije, smrt. Staljin nije podnosio neuspjeh i slabost. Tijekom godina, Petrov je upoznao navike svog voĊe. Njihovi povjerljivi razgovori nisu se razlikovali od razgovora pred drugim ljudima ili u javnosti. U svakom trenutku Staljin je bio voĊa Sovjetskog Saveza i nikome nije dozvoljavao da to zaboravi. Dosljedno se pridrţavao svojih navika, nisu postojali ljudi i okolnosti zbog kojih bi ih mijenjao. Njegov glas, iako hrapav, imao je izvjesnu jasnoću, jedan karakteristiĉan ton koji bi se teško mogao oponašati i govorio je ruski s izrazitim gruzijskim naglaskom. Ugledavši Petrova, lice mu se razvuklo u široki osmjeh. "Jesi li pronašao tog gada?" grmnu odozgo. Petrov je oklijevao da odgovori dok je Staljin buĉno silazio niz stepenište. "Moţeš slobodno govoriti, ovdje nije kao u Kremlju gdje i namještaj ima uši." Nasmijao se i uveo Petrova u veliki salon s tapeciranim stolicama i velikim stolom prepunim hrane. U srebrnom ĉajniku s drškom u obliku zmije dimio se vrući ĉaj; boce s votkom bile su obloţene koţom kućne izrade, tanjuri su bili prepunjeni kavijarom i dimljenim lososom; pored svake kriške kruha nalazio se srebrni noţ; veliki komadi bijelog sira leţali su u malim zlatnim posudama; usoljena jaja; brda maslaca poput snijega su ispunjavala teške kristalne zdjele koje su svjetlucale na blagoj svjetlosti. "Jedi", ponudi ga Staljin. "Uz veĉeru ćemo razgovarati. Ţelim ĉuti što se dogaĊa u Berlinu. Znaš, Ţukov mi stalno šalje poruke. General puni moja kabinet tolikim telegramima koji lepršaju po sobi kao jesenje lišće na vjetru. U javnosti ne otvara usta, a privatno jednu rijeĉ zamjenjuje stotinama kada god moţe. Ţukov tvrdi da 137
KIKA
je Hitler mrtav, i to je sve - pucao je sebi u glavu. Ne mogu vjerovati da je imao hrabrosti ubiti se kao ĉovjek." Petrov napuni jedan tanjur i nalije vrući ĉaj u šalicu. Obojica sjednu na dugu klupu prekrivenu mekim jastucima, a tanjure smjeste u krilo. "Hajde, jedi", reĉe mu oduševljeno Staljin. "Probaj kavijar, uzmi ribu." Staljinova gostoljubivost za stolom je samo varka. Uvijek je izgledao kao izvanredan domaćin, stalno nudeći goste; meĊutim Petrov je znao kako nije u pitanju istinska gostoljubivost. Njegov voĊa je strahovao da ga neprijatelji ne otruju i svaki obrok ga je ispunjavao oprezno-šću i uţasom. Petrov je znao kako se sva hrana za njega proizvodi na posebnom poljoprivrednom imanju koje su vodili policijski agenti. Hranu su izravno s imanja dopremali u specijalne laboratorije, gdje su je analizirali i na svaki proizvod stavljali ploĉicu s rezultatima kemijskog ispitivanja. Na ploĉici je takoĊer pisalo ime tehniĉara koji je napravio analizu. Ĉaj, koji je Staljin posebno volio, bila je posebna mješavina ĉiji je sastav nadgledala jedna ţena, koja je pripadala pratnji koja je svuda pratila Staljina. Za vrijeme objeda nikada ne bi poĉeo jesti dok njegov gost ne bi prvi probao jelo. Tek kada bi se poslije odreĊenog vremena uvjerio kako je sve u redu, i on bi poĉeo jesti. Ljudi koji su s njim redovito jeli, navikli su se na to i stalno su se debljali. Petrov je uzeo dimljeni losos i zubima otkinuo veliki komad. Zatim je uzeo krišku kruha, koji je umoĉio u mekani maslac, usoljeno jaje posuo paprom i sve to zalio gutljajem ĉaja zaslaĊenog medom. Poslije izvjesnog vremena, Staljin pljesne rukama i poĉne jesti. "Probaj jesetru", reĉe ustiju punih lososa. Staljin je jako volio jesti jesetru. Petrov odvoji komadić od kosti i polako poĉne ţvakati. Kada je prošlo dovoljno vremena, Staljin navali na ribu i, koliko je Petrov mogao procijeniti, pojede gotovo kilogram ribe. Jeo je goleme koliĉine hrane, što je bilo zaista neobiĉno za malog ĉovjeka koji se bojao trovanja. "I", reĉe Staljin, podrignuvši se nekoliko puta, "što mi Berkut donosi?" "Uvjeren sam kako postoji ozbiljna mogućnost kako je još uvijek 138
KIKA
ţiv." Staljin se poĉne grohotom smijati i zamalo ispusti tanjur. "Znao sam! Taj jebeni, glupi Ţukov, naš osvetnik u Berlinu! Pravi se vaţan pred zapadnim tiskom. Taj ţeli samo moć. Hitler je mrtav, izjavljuje veliki Ţukov. Sranje!" "Postoji mogućnost da imamo njegov leš", bez uzbuĊenja kaţe Petrov. Staljin se namršti. "I ti, gade Petrove", prosikta. "Ne poĉinji sa svojim jebenim intelektualnim dvosmislicama. Ne pokušavaj se osigurati. Ratni neprijatelj Sovjeta ili je ţiv ili mrtav. Nisam ja jedan od tvojih pametnjakovića, prevrtljivi kurvin sine; znam da postoje samo dvije mogućnosti - mrtav ili ţiv. Tvoj je posao toĉno me obavijestiti." Petrov pomisli kako mora biti oprezan. Staljin ga prijateljski grdi, ali samo jedan pogrešan korak i on će se ţestoko razbjesniti, a kada se tako naljuti sve se moţe dogoditi. "Dozvoli da ti objasnim", reĉe Petrov. Ispriĉao je cijelu priĉu i sve pojedinosti koje su poznate Grupi za specijalne zadatke. Staljin je napeto slušao, nijednom ga nije prekinuo. Na posljetku kaţe: "Svoje zakljuĉke zasnivate na laţima jedne djevojke, na ţelucu u kojem niste našli tragove zelene salate i na ĉinjenici da ima jedan testis, jel' tako?" "I na susretu sa straţarom tridesetog travnja." "Tvoje mišljenje je daje leš koji Ţukov ima u rukama dvojnik -zar ne?" "Da." "Siguran si da je i ubijen i otrovan?" "To potvrĊuju nalazi struĉnjaka za sudsku medicinu." Staljin se zagleda u njega, ustane, zapali rusku cigaretu i zatim pogleda u drugi kraj sobe. "Ne, u krivu si", ozbiljno kaţe. Petrov se ukoĉi. "Kljuĉni dokaz je pucanj u glavu, druţe Petrove. Cijelo vrijeme sam tvrdio kako se ta kukavica neće ubiti. Ako na lešu koji ima Ţukov postoji rana od metka, to nije Hitlerov leš. To je sve što trebam znati kako bih podrţao tvoje mišljenje." 139
KIKA
"Metak je mogao biti ispaljen nakon što se otrovao", Petrov se usudi primijetiti. "Nikako! Nitko iz njegove pratnje nije imao hrabrosti pucati u njega, ĉak ni u njegov leš." Petrov klimne glavom. Ovakvo mišljenje nije za raspravu, osim toga, razgovor se poĉeo odvijati u ţeljenom pravcu. "Saslušao si sve nacistiĉke svinje? I do ĉega te to dovelo? Do zavjere?" "Nesumnjivo, ali njegov suuĉesnik je morao biti netko izvan najuţeg kruga ljudi oko njega. Sasvim sam siguran kako svi ljudi koji su bili s njim u bunkeru vjeruju kako je poĉinio samoubojstvo." "Gdje je Skorzeny?" "Ne razumijem." "Otto Skorzeny. Hitlerov razbojnik." Petrov se iznenadi zbog naglog spomena njemaĉkog zapovjednika, reĉe: "Upoznat sam s ĉinjenicom da on postoji." Staljin nije obratio paţnju na njegove rijeĉi i nastavi. "Skorzeny je spasio Mussolinija. Skorzeny je zarobio Horthyja. Skorzeny je ubio nekoliko naših kljuĉnih vojnih liĉnosti. Kada se naĊe u nevolji, Hitler se uvijek obraća Skorzenyju. PronaĊi tog ĉovjeka." "U ovome trenutku ne postoji dokaz kako je on umješan", odluĉno izjavi Petrov. "Zarobljenici ga nisu spomenuli, a poslije prosinca nije bio u bunkeru s Hitlerom." Staljin sjedne pored Petrova i stavi mu ruku na rame. "Slušaj me, Petrove. Nisam došao ovako daleko" - pokretom ruke pokaţe na sobu - "bez prokletog dobrog instinkta koji me vodi. Nešto mi govori da je Skorzeny tu umiješao prste. Vrati se u Njemaĉku i pronaĊi tog razbojnika." Kaţiprstom je silovito upirao prstom o Petrove grudi. "Pukovnika Otta Skorzenyja, pripadnika SS-jedinica. PronaĊi ga, pronaĊi Hitlera. Drţe se zajedno kao Boţić i Badnjak." Premijer ode na drugi kraj sobe, okrene se i vrati. Progovori malo blaţi glasom. "Dobio si nareĊenje, mali moj Berkute. Što je još vaţnije, imaš moje ovlaštenje. Napravi sve što je potrebno." Odjednom poĉne kopati 140
KIKA
po prevelikom gornjem dţepu sakoa i izvadi nekoliko koţnih korica veliĉine novĉanika. "Uzmi ovo", reĉe i baci ih Petrovu u krilo. Bili su teški. "Petero je u vašoj grupi, jel' tako?" "Da." Staljin se nasmije. "Jedan za svakog." Zatim je uputio oštar pogled prema Petrovu i progovorio tihim glasom: "Znam da ćeš uspjeti, druţe. Dovedi mi zloĉinca i dozvoliti ću ti da mi pomogneš kazniti ga na naĉin koji će on samo znati cijeniti." Njegovo raspoloţenje naglo se promijeni. Razvedri se i primi Petrova za ruku. "Pokazati ćemo tom psu što je profesionalaca", kaţe koristeći izraz iz njegovog omiljenog ameriĉkog gangsterskog filma. Tek kada je Staljin otišao, Petrov je nastavio jesti. Avion moţe priĉekati. Poredao je koţne korice na jastuk pored sebe i otvori jednu. Toliko ga je zadivio prizor koji je vidio da je prestao jesti. Osjećao je kako se poĉinje gušiti. Na svakoj koţnoj korici nalazio se štit od jarko crvenog emajla s peĉatom Staljinovog kabineta s ugraviranim rijeĉima "Potpuno ovlaštenje." Ĉuo je za ovakve naloge, ali ih još nikada nije vidio. Ovo će otvoriti sva vrata njegovom timu, u rukama je drţao pet ovlaštenja koji osiguravaju neograniĉenu vlast. Ovakvo ovlaštenje se zove Crvena znaĉka. Petrov se nasmiješi, poklopi korice i nastavi jesti. 27 17. svibanj 1945., 19:00 Petrov je povremeno spavao za vrijeme leta iz Odesse. Bila je veĉer kada se avion spustio na pistu Tempelhofa. VoĊa Grupe za specijalne zadatke je osjećao kako mu se vraća snaga ĉim je ušao u zgradu aerodroma. U sjedištu ga je ĉekala njegova grupa. Gnedin je sjedio nogu podignutih na stol, s debelim sveţnjem papira na krilu. Bailov je spavao glave pokrivene kaputom, na malom poljskom krevetu i hrkao. Rivitski je nešto pisao. Ezdov je na jednom ubrusu pred sobom rastavio pištolj. 141
KIKA
Petrov se odmah uputi k stolu i po njemu rasporedi pet koţnih korica u jedan red. Ezdov gurne Bailovu nogu i on se gunĊajući probudi. Sva ĉetvorica se okupe oko svojeg voĊe. "Svakome po jedan", reĉe Petrov. Uzmu ih bez rijeĉi i otvore. Petrov je promatrao njihove reakcije. Gnedin zviznu. "Crvena znaĉka. Za to sam ĉuo, ali nikada nisam vjerovao u te priĉe." "Njezina teţina potvrĊuje da su stvarne", kaţe Petrov. Ezdov je nepomiĉno zurio u koţne korice. "Vrhovna dozvola", kaţe Rivitski i pogladi sjajnu metalnu znaĉku. "Vidio si se sa šefom." "U Odessi." "Dug let", primijeti Rivitski s osmjehom. Svi su znali koliko Petrov mrzi avione. "Dug i neudoban", kiselo odvrati Petrov. "Shvaćate što ovo znaĉi? Drug Staljin je obaviješten o našoj dosadašnjoj istrazi." "I slaţe se s našim zakljuĉcima!" kaţe Petrov i zamahne znaĉkom. "Staljin me podsjetio na Hitlerovu sklonost da koristi za specijalne zadatke usluge Skorzenyja", ispriĉa im Petrov. "Vjeruje da je u sve ovo umiješan." "Ne slaţem se", kaţe Rivitski, "Previše je oĉito." "Malo sam o tome razmišljao", kaţe Petrov. "1 ja tako mislim. Mislim da to nije Skorzeny, ali moţe biti netko iz specijalnih jedinica. Premijer toĉno pretpostavlja kako su Skorzenyjevi ljudi vjerojatno suuĉesnici u ovoj zavjeri. MeĊutim, sumnjam da bi se Hitler opet obratio Skorzenyju. Previše je poznat. Ali netko od njegovih ljudi... tu mogućnost moramo ispitati." "Skorzenyjevo ime se nije pojavilo ni u jednom saslušanju", naglasi Bailov. "Toĉno", kaţe Petrov. "Ipak moramo saznati gdje je i kakav je na kraju imao zadatak. Gdje je bila njegova jedinica? Tko su njegovi ljudi, kljuĉno osoblje? Previše malo znamo da bi donosili zakljuĉke." "Odakle ćemo poĉeti?" upita Rivitski. "Moţemo biti sigurni u postojanje izvještaja, ovi Nijemci ne mogu bez njih." 142
KIKA
"Biljeţe svaku sitnicu", progunĊa Ezdov. "Moţda su te izvještaje poslali na jug u travnju kada su se selili u Berchtesgaden?" upita Rivitski. "Odgovore na ova pitanja moramo traţiti po odreĊenom redoslijedu", reĉe Petrov. Njegovi ljudi nisu u to niti sumnjali. Fuhrerov bunker je bio u istom stanju u kojem su ga posljednji puta ostavili. Generator nije radio i svuda oko njih je bio mrak. Ezdov ukljuĉi generator nakon što je napunio spremnik generatora dizel-gori-vom. Nekoliko sovjetskih straţara predstavljalo je cijelo osiguranje. Jedan vojnik, Mongolac je sjedio na podu pred ulazom u bunker prljavim rukama jedući dimljenu ribu, i tek kada su naišli podigne pogled. Pušku je bio naslonio na zid, priliĉno daleko od sebe. Viši ešaloni Crvene armije su oĉito smatrali da više ne postoji potreba za nekim boljim osiguranjem, pomisli Petrov. Uzeli su Hitlerov leš i bunker više nije bio znaĉajan, to je sada bilo samo mjesto gdje je Hitler izvršio samoubojstvo. Rivitski i Ezdov su pokušali zapoĉeti razgovor sa Mongolcem, ali se nisu mogli sporazumjeti. Ĉovjek iskrivi lice u neku grimasu i rukom im da znak neka uĊu i nastavi jesti. Dolje u bunkeru, voda se razlila po podovima. Izgledalo je kao da je bilo mnogo posjetitelja u toku zadnjih tri dana, namještaj je bio uništen i svuda su bili razbacani papiri. Kao i u svim njemaĉkim zgradama, toaleti su bili uklonjeni. "Traţimo izvještaje, fascikle, sluţbene dokumente. Sve što naĊemo ćemo fotografirati, a ovdje ostaviti originale", reĉe Petrov. "Zašto?" upita Bailov. "Moţemo uzeti što nam je potrebno. Nikome neće u ovoj zbrci nedostajati." "Ne", odgovori Petrov. "Vojska će se na kraju urazumiti, shvatiti će što se ovdje dogodilo i uzeti će sve dokumente za povijesni arhiv. Sve što naĊemo ćemo ostaviti." Ostali slegnu ramenima. Nakon što su od voĊe dobili posebne upute, svatko ode na svoju stranu u potrazi za dokumentima. Petrov je sjeo za veliki stol u prostranom hodniku ispred Hitlerovog apartmana, koji je Fuhrer koristio za vojne konferencije, i ĉekao. 143
KIKA
Ezdov se prvi pojavio noseći nekoliko natopljenih knjiga o arhitekturi opernih dvorana. Izraz na Petrovljevom licu mu je jasno davao do znanja kako nije ništa posebno napravio. Sibirac ispusti knjige na stol i brzo se povuĉe u susjednu prostoriju. Iako su tri sata pretresali dva kata u bunkeru, još uvijek su bili praznih ruku, tako da je Petrov potragu odluĉio preseliti u Ured. Okupili su se u istoj velikoj odaji u podrumu u kojoj su našli doktora Haa-sea. Petrov je smatrao kako su dokumenti, ako ih uopće ima, vjerovat-no ispod zemlje zbog sigurnosti od artiljerijske vatre. Našao ih je Ezdov. Nizovi drvenih kutija sa sloţenim fasciklima bili su rasporeĊeni u predvorju u zapadnom dijelu zgrade koju su nacisti nazivali Novi ured. Bilo je više od stotinu kutija veliĉine dva sa ĉetiri metara. Na svakoj kutiji bio je uredan popis dokumenata koji se u njoj nalaze: dvadesetak kutija imalo je oznaku OSOBLJE! Fascikli su bili sloţeni po abecedi. Sve je bilo toliko uredno i do podataka se tako lako dolazilo da je bilo teško za povjerovati. Neprestano su se smješkali dok su prelistavali dokumentaciju. Kada su pronašli dosje Skorzeny, Petrov ga je odluĉio uzeti. "Ovo nije isto kao dokumenti u bunkeru", rekao im je. "Sve što ovdje pronaĊemo bez sumnje postoji na još nekom mjestu. Umnoţavanjem se osigurava sigurnost dosjea." Na veĉer su se vratili u stoţer. Petrov je prvo paţljivo u sebi proĉitao Skorzenyjev dosje, a zatim glasno da ga ĉuju i drugovi. Kao i Hitler, Skorzeny je Austrijanac, roĊen u Beĉu, Prijavio se u Luftwaffe, ali nije primljen. Kasnije je 1940. godine primljen u redove pješadijskog puka Liebstandarte Adolf Hitler, s kojim je uĉestvovao u ratnom pohodu na Francusku, Nizozemsku i Rusiju. Tamo je dobio ozbiljan napad ţuĉi, pa su ga vratili u Njemaĉku na lijeĉenje. Imao je vrlo bogatu povijest bolesti. U Berlinu je Skorzeny prvo dobio poloţaj u administraciji, ali je 1943. godine prebaĉen u jedno odjeljenje Glavne sluţbe osloboĊenja Reicha, gdje mu je povjereno zapovjedništvo nad jedinicom za specijalne zadatke Friedenthal. Jedinica je bila smještena blizu Berlina, ali su tereni za obuku bili pored Munchena. Posljednji zapis u dosjeu glasi da Skorzeny zapovijeda bojnom u brigadi na frontu na rijeci Odri. 144
KIKA
Kada je Petrov završio s ĉitanjem dosjea, ljudi su jednoglasno odluĉili da netko mora otputovati u Munchen. "Ameriĉki teritorij", opomenu ih Gnedin. "Ako je Skorzeny bio na Odri, vjerovatno je poginuo", reĉe Ri-vitski ostalima. "Moguće je", reĉe Petrov. "Ali ĉini mi se da nije od onih ljudi koji će dozvoliti sebi nestati u obiĉnoj borbi. Moţda je bio na Odri u nekom trenutku, ali mislim da nije bio tamo kada smo se mi provukli. Ako je ţiv, nalazi se na nekom drugom mjestu." "Idemo u Munchen?" upita Gnedin. "Rivitski i Ezdov će ići u Munchen. Sve ću organizirati preko zapovjednika Visinskog. Trenutno su Amerikanci prijateljski raspoloţeni prema nama. Moramo brzo djelovati, jer to pored Engleza koji se stalno miješaju neće dugo potrajati." Petrov je objasnio Rivitskom i Ezdovu što ţeli. "Ne zanima me sam Skorzeny, treba mi njegov dosje. Ţelim imena svih ĉasnika u jedinici Friedenthal, ili barem imena najvaţnijih. Najbolje bi bilo doći do potpunog popisa, ako je moguće."
28 19. svibanj 1945., 12:05 Amerikanci su pristali udovoljiti zahtjevu koji im je uputio Visinski preko sluţbenih kanala. Njihov jedini zahtjev je bio pratiti Ruse dok su u ameriĉkoj zoni. Njihov ĉovjek će ih doĉekati na aerodromu. Let za Bavarsku je bio ugodan, gusta proljetna izmaglica pokrila je Alpe i kao bijela zavjesa spustila se na juţnu Njemaĉku. Ĉekao ih je Amerikanac, njihov pratitelj, satnik po ĉinu. Srednjih godina, mršav, kratko podšišane smeĊe kose, pravilnog nosa izmeĊu visokih jagodica. Uši su mu virile ispod kaubojskog šešira koji je nekada bio bijeli, a sada je siv od prašine, na košĉatom tijelu visjela je uniforma izblijedjela od sunca i kiše i puna mrlja 145
KIKA
od znoja. Vrhovi koţnih ĉizama u mu bili potpuno oguljeni. Browing .45 visio mu je uz bok u crnoj, ispucanoj koţnoj futroli koja je bila privezana izblijedjelom vezicom za cipele. Bajunet je bio priĉvršćen s vanjske strane desne noge, metalna padobranska znaĉka bila je zakvaĉena na gornji lijevi dţep. Imao je bistar, gotovo maĉji pogled, i djelovao je prijeteće. Rivitski i Ezdov su prepoznali sve oznake; nije to bio nikakav mišić iz pozadinskog ešalona, već prvoklasan ĉasnik iz prvih borbenih redova, njima ravan. "Druţe Rivitski, druţe Ezdov", oslovi ih satnik na nevjerovatno dobrom ruskom jeziku. "Dobrodošli u Munchen. Ja sam satnik Mola-naro. Pobrinuti ću se za vas i pomoći vam dok ste u Munchenu. Uobiĉajeni postupak kada su u pitanju visoke liĉnosti." Pogleda Ezdova ravno u lice i doda: "Nijedan od vas dvojice ne izgleda kao da mu je potrebna pomoć." Sva trojica se nasmijaše. "Hvala", kaţe Rivitski. "Vrlo nam je drago što govorite naš jezik, ali to nije neophodno. Radujemo se što nam se pruţila prilika da govorimo engleski." "Ukoliko nemate ništa protiv, volio bi da govorimo ruski. Priznajem da sam malo razoĉaran, jer sam se nadao kako ću se s vama upoznati u Berlinu, ali sada je ovako ispalo." Rivitskom se uĉini da je satnikova primjedba izgovorena sa odreĊenom ogorĉenosti. "Kojoj jedinici pripadate?" upita satnik. "Nemam odobrenje odgovoriti na to pitanje", Rivitski se nasmiješi. "Moje dupe je na sigurnom mjestu", kaţe satnik na engleskom. Rusi nisu znali za ovaj izraz u slengu, ali ton kojim je izgovoren bio je sasvim jasan. "Što ţelite, dame ili naciste?" "Došli smo nešto saznati o SS-jedinici koja je imala obuku u blizini Munchena. Naš je zadatak pronaći osobne podatke." Rivitski je pruţio satniku komadić papira s imenom i brojem jedinice. "Ratni zloĉinci?" upita Molanaro. "Nešto u vezi s koncentracijskim logorima?" "Tako nešto", odgovori Rivitski ugodnim glasom. "Tu, u blizini, nalazi se jedan koncentracijski logor", kaţe satnik. "Dachau. Mi smo logoraše oslobodili. Dok sam ţiv ne bih ţelio ništa sliĉno ponovo proţivjeti. Bilo je uţasno. Ubijali su Ţidove u logoru. Stavljali ih u plinske komore, a zatim spaljivali - muškarce, ţene, djecu. Nikada nisam nešto takvo vidio, ĉak niti u 146
KIKA
najstrašnijim morama. Ako traţite ljude koji su upravljali logorom, koliko moţemo ćemo vam pomoći. I mi ih traţimo." "Otkinut ćemo im jaja", zareza Ezdov. Ţustrim pokretom zamahne rukom u zraku kao maĉetom za naglasak na vlastite rijeĉi. "Dobro", kaţe satnik, pljesnuvši noţ. "Tu mi je dţip." Vozili su toliko sporo, kao da hodaju pješke. Munchen je bio skoro potpuno uništen, u centru su ostale samo brojne srušene graĊevine i gomile cigli, ţbuke i prašine. Njemaĉki graĊani su lopatama i teškim maljevima rašĉišćivali ulice. Tovarili su krš na kola s konjskom zapregom i gumenim kotaĉima. Konji su mirno ĉekali i mahali repovima kako bi otjerali muhe. "Dobro ste naoruţani", tijekom voţnje primijeti Rivitski. "Još se povremeno javlja otpor u gradu i zaĉuje se poneki snajper. Neke SS-jedinice su se uspjele odrţati do samog kraja, tu blizu, s druge strane austrijske granice. Svaki ĉas se netko probije natrag u Njemaĉku, pa se još borimo. Fanatici. S druge strane, u Munchenu nema nijednog jedinog nacista. Svi su pobjegli ili poginuli, jednostavno su nestali", kaţe kapetan podrugljivim tonom dok se probijao kroz gomilu pješaka i vozila. "Prije mjesec dana su još uvijek bili viša rasa, a sada nam ljube noge što smo ih oslobodili. Ne moţeš imati povjerenja u Nijemce." "Polako uĉite", kaţe Ezdov na to. "Odavno znamo kako se njima ne moţe vjerovati." "Ali vaša je vlada potpisala s njima sporazum", Molanaro uzvrati. "Toĉno. Naša vlada. Mi nemamo utjecaj na naše politiĉare više nego što vi imate na svoje. Siguran sam kako su postojali jaki razlozi za taj sporazum, kao što sam siguran da me drug Staljin nikada neće pozvati u Moskvu kako bi mi ih objasnio", odrješito kaţe Rivitski. "Znam što ţeliš reći. Truman mi ništa ne objašnjava, ali nije niti Roosevelt." Svi se nasmijaše. Blizu centra grada Amerikanac stane ispred privremenog sjedišta naĉelnika vojne policije, u stvari, velikog, ovalnog šatora postavljenog na ĉetiri odsjeĉena borova štapa. Satnik nestane unutra i vrati se nakon nekoliko 147
KIKA
trenutak smiješeći se. "Sve ide glatko", kaţe. "Naša vojna policija uvijek zna gdje se što nalazi. Bojnik kaţe da su SS-ovci imali logor juţno od grada, gore u podnoţju brda. Uzeo sam propusnicu da moţemo proĉi naše osiguranje." Dţip je poskakivao preko bezbroj rupa na putu. Kada su stigli u predgraĊe, primjetili su kako su zgrade manje oštećene i ĉinilo se kao da se ovdje ţivot odvija normalnije. Što su se više udaljavali od grada, predio je postajao sve brdovitiji. Povremeno bi naišli na straţarsko mjesto s malom ophodnjom ameriĉkih vojnika. Polja su se crnila od izgorenih prevrnutih vozila, i dva puta su vidjeli velike grupe civilnih lica kako kopaju pod nadzorom ameriĉkih vojnika. "Ovdje se na samom kraju vodila stvarno teška bitka", kaţe satnik na engleskom jeziku. "Još uvijek sahranjuju poginule." Cilj njihovog putovanja je bio mali logor smješten na kraju uske doline, okruţen borovima. Duţ puta su cvjetali jorgovani, a kroz visoku travu poĉelo je probijati prvo crveno i bijelo poljsko cvijeće. Zrak je divno mirisao i sunce je jarko sjalo. Neiskusnom oku logor je izgledao kao i svako drugo vojno naselje, ali Rusi i Amerikanac su odmah primijetili da je drugaĉiji. "Tornjevi za skakanje. Neobiĉno mjesto za vjeţbanje skokova", kaţe ameriĉki satnik pokazujući rukom. "Previše je brdovito." Logor je bio opasan s nekoliko nizova bodljikave ţice postavljene u tri kruga i visoke preko tri metra. Pretpostavili su kako je prostor izmeĊu ograda miniran i uskoro ugledaju upozorenje na engleskom i njemaĉkom jeziku koja su im to potvrdila. Vojni policajac u svijetlozele-noj majici zaustavi ih na ulazu, baci pogled na njihove propusnice i bez rijeĉi im rukom mahne neka uĊu. Oko desetak drvenih zgrada rasporeĊenih po dvorištu predstavljalo je glavni dio logora. U središtu dvorišta stajao je jarbol za zastavu poduprut gomilom bijelog kamenja. Pored zgrada nalazio se veliki bazen za plivanje s nekoliko skakaonica na jednom kraju, razliĉitih visina. Uz brdo je bilo smješteno strelište; zemlja oko njega bila je izrovana mecima i podsjećala je na veliki mrki oţiljak. Na svim zgradama visjela su upozorenja na engleskom jeziku. 148
KIKA
Pronašli su zgradu sjedišta i tamo parkirali dţip. Unutrašnjost je izgledala kao i u svim vojnim sjedištima svijeta: drveni stolovi, stolice, zidovi od grubo napravljenih dasaka. Na zidu se vidio prašnjavi obris slike ili fotografije koju je netko skinuo sa zida, bez sumnje je tu visio Hitlerov portret. Metalni ormari za dokumente bili su prazni, ali poslije kratkog pretresa, pronašli su dokumentaciju u kutijama u podrumu zgrade. Fascikli su bili suhi i uredno sloţeni. Njih trojica su provela ostatak dana pregledavajući dokumentaciju. Spisi su rasli, a jedinica koja je u poĉetku imala samo ime i broj se poĉela oblikovati pred oĉima kao da je ţivo biće. Ono što ih je zapanjilo je bila nevjerojatna smjelost koju je jedinica pokazala kada se primila zadatka. Kasno popodne ameriĉki kapetan odjednom se zaĉudio. "Do vraga", dovikne im, "Ovo je Skorzenyjeva jedinica!" Rusi se zagledaše u njega, ne razumjevši njegovo iznenaĊenje. Cijeli dan ĉitaju dokumente koje je potpisao Skorzeny. Zaĉudilo ih je što je satnik to primijetio sa tolikim zakašnjenjem. "Bojnik General Otto Skorzeny", kaţe Rivitski. "Au!" zaurla satnik. "Posljednji put smo ĉuli kako je loš pukovnik. Moja jedinica je naletjela na tog razbojnika za vrijeme bitke u Ardenima. Ubacio je u naše redove svoju jedinicu obuĉenu u ameriĉke uniforme. Tipovi su govorili engleski kao da su Amerikanci; izmijenili su oznake, dizali u zrak mostove, potpuno su nas uništili. Zbog njega sam izgubio puno svojih ljudi i volio hi s tim kurvinim sinom izmiriti raĉune." "Skorzeny je zapovijedao operacijom specijalnih komandosa ", reĉe Ezdov. "S njim nema šale, prijatelju", reĉe Molanaro. "Skorzeny je poslao u Pariz specijalnu grupu da likvidira Ikea za vrijeme ardenske operacije. Padobranom je spustio svoje ljude u Francusku preodjevene u ĉasne sestre. Moţeš li to zamisliti?" "Koga?" upita Ezdov. "Generala Ikea Eisenhowera, zapovjednika broj jedan svih savezniĉkih snaga", odgovori Molanaro. "U ĉasne sestre?" upita Rivitski. 149
KIKA
"Da, rimokatoliĉke - ĉasne sestre odjevene u crne, duge haljine s velikim bijelim ovratnikom", odgovori Molanaro "Ĉasne sestre", shvati Rivitski. "Zaboravio sam", glasno se nasmije satnik. "Vi vjerojatno nemate toliko ljubitelja skuše kod vas, s obzirom da ste ateisti i tome sliĉno." Vidio je da Rusi ne shvaćaju. "Katolici jedu ribu.", doda. "Skuša je riba." Ezdov i Rivitski klimnu glavom. "U Rusiji ima katolika", kaţe Ezdov. "Bilo ih je mnogo prije revolucije. Nismo svi ateisti. Ljudi još uvijek idu u crkvu i svećenici se ne miješaju u drţavne poslove. Vjerujem da ameriĉki Ustav takoĊer odvaja crkvu od drţave." Tek je u predveĉerje Rivitski shvatio kako su našli sve što je bilo potrebno. Samo je nedostajao jedan registar koji sadrţi dokumentaciju o ĉasnicima koji su u jedinici zaduţeni za planiranje i izvršavanje zadataka. Svu organizacijsku dokumentaciju potpisao je Skorzeny ili doĉasnik po imenu Rau. Palo im je u oĉi kako njegov dosje nedostaje. Uspjeli su pronaći nekoliko dokumenata na kojima je bilo otkucano Skor-zcnyjevo ime, ali bez njegovog potpisa, umjesto potpisa pojavljivali su se inicijali "B". Odluĉili su se vratiti u Munchen, jer su pregledali svu dokumentaciju i fotografirali sve originale. Prije nego su otišli, na brzinu su još jednom obišli logor. U skladištu municije i oruţja, u najvećoj drvenoj zgradi, našli su takav arsenal oruţja koji niti jedan od njih nije vidio na jednom mjestu. Tu je bilo vatrenog oruţja svih kalibara i veliĉina; granata, raketa, strojnica, mina i spremnika za benzin; oprema za ronjenje, kao i boca s kisikom i oprema za disanje koja se koristi u podmornicama, skije, nekoliko padobrana, ukljuĉujući i jedan s ĉetvrtastim platnom koje je podsjećalo na avionsko krilo; kartonske kutije s eksplozivom; laboratorij u kojem je stajalo desetak boca s oznakom "otrov", bez daljnje specifikacije; prostorija puna detonatora od kojih mnoge nisu niti vidjeli. TakoĊer su našli i strojnicu kalibra .50 na vodeno hlaĊenje, ĉeške proizvodnje s nišanom koji funkcionira na svjetlosni zrak i neobiĉnu letjelicu s propelerom na krovu. "Helikopter", kaţe Rivitski Amerikancu. "Slijeće i uzlijeće vertikalno. Dva prototipa su uništena. Moţda imamo pogrešnu informaciju i ovo je treći." 150
KIKA
Na izlazu je satnik uzeo saĉmaricu s kratkom cijevi i plosnati spremnik, podsjećao je na uvećanu automatsku pušku marke Thompson. Veliĉanstven komad, ocijenili su kako moţe izbaciti pedeset komada municije velikog kalibra. Polako su se vraćali u Munchen i putem uţivali u proljetnom povjetarcu. Na ulazu u grad satnik zaustavi dţip i obrati se Rusima. "Moţemo se vratiti u logor - ili, ako niste od onih koji vole, muškarce, moţemo proslaviti." Ezdovu se oĉi zacakle. "Znam jedno mjesto gdje se moţemo - bratimiti", kaţe Molanaro. "Pobratimiti?" ponovi Rivitski. Kapetan spoji palac i kaţiprst lijeve ruke, zatim snaţno poĉne uvlaĉiti i izvlaĉiti kaţiprst desne ruke u taj krug. "Pobratimiti!" uskliknu Ezdov. "Sluţbeno nareĊenje je da se ne smijemo bratimiti sa Švabama", objasni satnik. "Bratimiti", oduševljeno ponovi Ezdov. Noć su proveli pijući mlako njemaĉko pivo u taverni u prizemlju maloga hotela. Sva trojica su se probudila s teškim mamurlukom i ţenama u krevetu. Kada su konaĉno popodne stigli u ameriĉki vojni logor pored aerodroma s nestrpljenjem ih je doĉekao deţurni desetnik. "Gospodine", desetnik se obrati Molanaru. "Zapovjednik je naredio da vi i Rusi smjesta doĊete ravno k njemu." Zapovjednik jedinice je bio krupan pukovnik pedesetih godina. Molanaro je ostavio vani Ruse, i otišao se javiti zapovjedniku. Po njegovom izrazu lica shvatio je da je u nevolji. "Šupĉino", prosikta pukovnik. "Ţeliš li izazvati još jedan rat? Ova dva Rusa putuju sa diplomatskim, a ne vojnim dokumentima. Ako im se nešto dogodi, mogli bismo ... izazvati diplomatski sukobi" Pro-vuĉe rukom kroz kosu. "Da pogaĊam: lokanje ili kurve?" 151
KIKA
"Pogodili ste, i jedno i drugo", nasmiješi se Molanaro. "Mislio sam da ćeš ih prvo dovesti ovamo", kaţe zapovjednik. "Što ţele?" Molanaro mu ispriĉa što su vidjeli i pronašli u SS-logoru. "Helikopter, a? Nisam ĉuo za takvo nešto." "Niti ja, ali izgleda da Rusi već sve znaju o tome." Pukovnik je na trenutak zurio u strop, a zatim je pogledao svog ĉasnika. "Dokrajĉit ću ovo zavlaĉenje ruku u tuĊe dţepove. Ne znam toĉno što je ta letjelica, ali mi se ĉini kao da Rusi ţele baš nju. Ako je oni ţele, ţelimo je i mi - tako će od sada biti. Obavještajna kaţe kako kradu sve što im padne u ruke." "Ne znam", kaţe satnik. "Izgledalo je kao da ih najviše zanimaju dokumenti - registri sa osobnim dokumentima i sliĉno." "Bacaju prašinu u oĉi", dobaci zapovjednik. "Laţu te." Molanaro slijegne ramenima. "Znaš li zašto onaj stroj drţe u onoj rupi od logora?" "To je Skorzenyjev logor", odgovori Molanaro. Pukovnik skoĉi na noge i udari rukom na stol. "Prokletstvo! Skorzeny! Ako je ta letjelica njegova, moţeš se kladiti kako je to strogo provjerljivo. Tu smo, Molanaro. Moţeš reći svojim ruskim prijateljima da je tu putovanje završeno - kaput. Ubaci ih u avion, a onda uzmi dvije-tri jedinice i odvuci svoje dupe natrag u logor, a ja ću nazvati obavještajce." "Toliko ljudi je prevelika doza", kaţe Molanaro. "Na ulazu stoji vojni policajac i cijeli logor je miniran do posljednje rupe. Ni pišljivi mrav se ne bi unutra provukao." Pukovnik se iznenada nasmije i sjedne sav ozaren. "Ipak, povedi dvije jedinice." "Što je toliko prokleto smiješno?" "Skorzeny. Rusi su za dlaku promašili. Naši su juĉer u Austriji uhvatili Skorzenyja." Nasmije se. "Uvedi ih. Ţelim vidjeti njihova tuţna kozaĉka lica kada im kaţem da ĉvrsto drţimo Skorzenyja." 152
KIKA
Ezdov i Rivitski odmah osjete promjenu u satnikovom drţanju. Njihov pratitelj je odjednom postao hladan i sluţben. Ostali su potpuno mirni, dok im je pukovnik priopćio da su zarobili Skorzenyja. Njegovo zadovoljstvo zbog te vijesti bilo je potpuno oĉigledno. Rivitski kaţe samo: "Ţeljeli bismo da nam omogućite smo jedan razgovor sa zarobljenikom." Pukovnik pocrveni i odmahne rukom kao da tjera zle duhove. "Nikako", kaţe "nemamo te veze." "Mi imamo", kaţe Rivitski. Poslije kraćeg uvjeravanja, pukovnik dozvoli Rivitskom da pošalje telegram Petrovu preko kabineta Visinskog u Berlin. Glasio je: PETROVU STOP IMAMO SNIMKE STOP NEDOSTAJE JEDAN DOSJE STOP SKORZENY JUĈER ZAROBLJEN U AUSTRIJI STOP DRŢE GA AMERIKANCI STOP MOŢEŠ LI OSIGURATI SASLUŠANJE STOP OĈEKUJEMO TVOJ ODGOVOR STOP RIVITSKI. Na pukovnikovo zaprepaštenje, do 18:00 Eisenhowerov šef kabineta je izdao dozvolu da dva Rusa saslušaju Skorzenyja, i dva sata kasnije Ezdov i Rivitski su se oprostili sa svojim pratiteljem na aerodromu. "Jednog dana ćemo se opet bratimiti", kaţe Ezdov kapetanu namignuvši. "Moţe. Šutni Skorzenyja u jaja za pilote." "Moţe", odgovori Ezdov na engleskom zatvarajući vrata, dok je avion polako poĉeo rulati u noć. Kada su bili u zraku, Ezdov iznenada izvadi neobiĉnu saĉmaricu koju je Molanaro ukrao iz SS-logora."Uzeo si je od njega?" upita Rivitski. "Više volim misliti kako sam je oslobodio od kapitalista." Obojica se nasmijaše. Molanaro je još uvijek stajao na pisti i promatrao kako se letjelica polako udaljava kada mu je prišao jedan ĉovjek. "Veĉer", kaţe neznanac. "Ruski avion, jel?" Molanaro se okrenuo kako bi ga pogledao. Neznanac je bio visok najmanje metar i osamdeset i teţak najmanje sto dvadeset kila. Tamna košulja je visjela na njemu kao šator bez konĉića. Imao je ogromne šake, smeĊe oĉi su bile primaknute i imao je špicasti, ptiĉji nos koji se naglo savijao na vrhu. Na tjemenu je imao 153
KIKA
ĉelu veliĉine srebrnog dolara, ali plava kosa je još uvijek bila kruta kao slama i štrcala je uvis na noćnom povjetarcu. Imao je male uši, malene kao dva leptira, u hodu je noge ĉudno bacao naprijed, kao da su mehaniĉke i da ih treba podmazati. Ogromna stopala jer je nosio broj cipele ĉetrdeset i sedam su bila iskrivljena na vanjskoj strani. "Aha", odgovori Molanaro. Ĉovjek nije nosio nikakve vojne oznake. "I mislio sam si", kaţe neznanac. Moţda je tip iz Crvenog kriţa, pomisli Molanaro i poĉne postajati sve sumnjiĉaviji. "Reci prijatelju, zašto ti je to vaţno?" Neznanac se nasmiješi i pljesne satnika po ramenu ogromnim rukama. Instinktivno je osjetio kada je probudio satnikovu sumnjiĉavost, nasmiješio se kako bi izbjegao mogući sukob. Redovito je koristio tu taktiku. Otkako je stupio u OSS nauĉio je vješto ili izbjegavati neposredne sukobe - ili ga izazvati, mogao je napraviti sve što su okolnosti zahtijevale. "Radim za Crveni kriţ", slaţe i pokaţe laţnu ispravu. "Tek sam stigao. Nisam vidio mnogo Rusa", doda. Navikao je da ga detaljno razgledaju. Izgledao je tako neobiĉno da ga ljudi koji su ga prvi puta vidjeli nisu mogli skrenuti pogled. Ţenama se posebno sviĊao, što muškarci nisu mogli shvatiti. Kada su u pitanju informacije, meĊutim, uopće nije bilo vaţno je li rijeĉ o ţenama ili muškarcima, kada bi Beau Valentine ţelio nešto saznati, u tome bi i uspio, bez obzira koristi li svoju privlaĉnost ili nasilje. "Niti ja", kaţe satnik, opuštajući se."Mislio sam kako ćemo se s njima naći u Berlinu, ali izgleda da glavešine mene ne pitaju kako se vodi ovaj rat." Odjednom se poĉne osvrtati, nakon što je nekoliko pogleda bacio na dţip, ode do vozila i poĉne prekopavati po zadnjem sjedištu. Valentine poĊe za njim. "Nešto nije u redu?"
154
KIKA
"Aha", promrmlja Molanaro. Pogled podigne toĉno u trenutku kada pored njih protutnji ruski avion, odlijepi se od piste i naglo skrene udesno. Zatim se nasmiješi. "Gadovi su mi ukrali oruţje", kaţe. Glas mu je i protiv njegove volje izraţavao divljenje. "Što su Rusi ovdje radili?" uporno je nastavljao Valentine. "Ovo nije njihova zona." "Vode neku istragu", odgovori kapetan. "Jesu li našli što su traţili?" Molanaro se nasmiješi i sklizne na vozaĉevo sjedišta. "U stvari, nisu. Mislim da mi imamo ono što oni, u stvari, ţele." Pogleda ĉovjeka iz Crvenog kriţa. "Ţeliš li da te povezem?" Valentine uskoĉi u dţip i uhvati se za kraj vjetrobrana kako bi odrţao ravnoteţu. "Što mi to imamo?" Molanaro pritisne kvaĉilo, ubaci u ler i upali motor. "Skorzenyja", kaţe hihotajući. Beauregard "Beau" Asherford Valentine se ukoĉi pri spomenu tog imena. Poslali su ga u Njemaĉku da "pronjuška gdje su uĉenici". Skorzeny, ponovi u sebi. Treba slijediti taj trag. Dva Rusa ga traţe. Dva Rusa, a pomaţe im Amerikanac. Zanimljivo. "Gdje da te ostavim?" upita satnik. "Negdje gdje mogu popiti pivo. Ţeliš li i ti jedno?" "Ne mogu", odvrati satnik. "Duţnost zove. Moţe neki drugi put?" "Naravno", odgovori Valentine. Namjeravao je saznati sve što ovaj ĉasnik zna o Rusima i njihovom zadatku prije nego nešto poduzme. Pobrinut će se da satnik dobije pivo, a on informacije koje ţeli. 29 20. svibanj 1945., 00:55 Prije nego se oprostio sa satnikom, Valentine je uzeo broj njegove jedinice i prihvatio njegov poziv za posjet. "Smjestit će te dok se ja ne vratim.", kaţe Molanaro. "Onda moţemo na jedno piće." 155
KIKA
Valentine je našao jedinicu i smjestili su ga u zaseban šator. Skinuo je ĉizme, zabacio košulju i hlaĉe, legao na poljski krevet od drvenih letvica koje su ga ţuljale i odmah zaspao. Probudio se u podne i zatekao satnika kako sjedi na obliţnjem poljskom krevetu. Pruţio mu je bocu piva. "Mlako je, ali je pivo." Valentine se podigne kako bi se razbudio, pa isprazni bocu jednim dugim gutljajem. Molanaro bajunetom otvori još jednu bocu i uz prijateljski osmjeh ju doda Valentineu. "Ti pripadaš OSS-u?" Valentine se zagrcne. "Što ţeliš time reći?" "Prvo naletim na tebe baš u trenutku kada Rusi odlaze, a onda ĉujem od zapovjednika kako se raspituješ za njih", reĉe. "Pokušavaš ih pronaći?" "Ne baš njih. Više me zanimaju podaci. Moţeš li mi pomoći?" "Što misliš? Bilo ih je dvojica. Uţasne spodobe s diplomatskim ispravama. Cijela stvar je proslijeĊena odozgo." "Što su ţeljeli?" Kapetan se nasmije. "Nisam siguran. Baš kao i ti, rekli su da ţele informacije." "Mene više zanimaju sami Rusi - sve što su radili, sve što su rekli." Dva sata je Molanaro priĉao i pio, vraćajući se na neke pojedinosti i prisjećajući se. Polako je Valentine dobivao sliku njihove posjete u Munchenu. "Zašto su ih toliko zanimali dosjei? "Nemam pojma", kaţe satnik. "Sastavili su cijeli popis ljudi koji su pripadali toj jedinici. Mislim da su našli sve osim jednog imena." "Ima li još nešto?" "Nema. Moj zapovjednik misli da su htjeli onu letjelicu, ali ja mislim kako im je upravo dokumentacija vraški vaţna. Nakon što smo je pregledali, samo smo projurili kroz logor i vratili se u Munchen." "Misliš da ih nije zanimao helikopter?" "Mislim da nije, iako su se iznenadili što su ga tamo pronašli. Jedan je rekao kako su Švabe konstruirale dva prototipa te letjelice i sovjeti su misli kako su oba otpisana. Jedan je rekao kao da se to samo po sebi 156
KIKA
razumije: 'Ovo mora biti treći prototip'. Samo toliko su rekli. Znaš, kao da su vidjeli dvoglavu zmiju u alkoholu ili takvo nešto." "Jesi li ih pokušao malo pritisnuti?" upita Valentine. "Do vraga, jesam. Otvoreno sam ih pitao progone li ratne zloĉince. Odgovorili su: 'Tako nekako.' Cijelo vrijeme su bili jako lukavi. Pravi vješti lopovi. Jesi li imao posla s njima?" Prije nego je Valentine uspio smisliti neki vjerodostojan odgovor, Molanaro nastavi: "Naravno, nije baš sve tako strašno. Kada sam se vratio u logor, rekao sam zapovjedniku što smo pronašli i u sekundi shvatio kako je helikopter prvoklasan G-2, i natjerao me je da se ponovo tamo vratim i drţim logor na oku dok ne doĊu obavještajci. To sam i napravio. U svakom sluĉaju, kako je ispalo, ĉini mi se da ću uloviti promaknuće, zapovjednik mi je to baš maloĉas rekao." Valentine se nasmiješio. "Je 1' moţeš to skuţiti?" on nastavi. "Od Normandije do Mun-chena sam propljuvao krv pješaĉeći i za sve to sam dobio bijedan poloţaj. Sada moram okolo voziti dva Rusa, naletim pukom srećom na jebeni avion i za to mi daju promaknuće. Jel' to tebi jasno? Jeben ti je ovaj rat, prijatelju. Rusima pokaţem malo ţivota u Munchenu, napijemo se, preokrenemo neku ţensku, i eto ti, dobijem zlatne listiće. Zapovjednik će takoĊer imati puno pogodak." "Vratimo se na Ruse." Valentine je još nešto ţelio iz njega izvući. "Nemam ništa više za ispriĉati. Vratio sam ih u logor poslije kratke rekreacije na nekim njemaĉkim djevojĉicama. Rekao sam zapovjedniku da ih zanima Skorzeny, a on ih je pozvao i obavijestio da je Skorzeny zarobljen u Salzburgu. Traţili su Skorzenyja na sve strane zbog njegove veze s Hitlerom. Oni su moţda prvi stigli u Berlin, ali mi smo uhvatili Skorzenyja. I njima je dobro zapaprio." "U Austriji?" "Baš tamo. Ĉim su Rusi to doznali, poslali u poruku u Berlin i odletjeli u Austriju kako bi ga saslušali. U tom trenutku si se ti pojavio." 157
KIKA
Valentine je bio zadovoljan. Jasno je da nema dosjea u Berlinu, inaĉe ne bi dolazili u Munchen. Pokušali su rekonstruirati Skorzenyjevu organizaciju, ali nisu našli kljuĉan osobni dosje. Ne znaju ime, pa su našli neku jaku vezu koja im je dozvolila da saslušaju Skorzenyja. Velentajn se zahvalio Molanaru, koji je popio još jedno pivo i zatim izašao. Sjeo je kako bi se obuo, razmišljajući o svemu što je saznao. Ako ţele saslušati Skorzenyja, koji je njihov stav o svemu tome? Valentine se dţipom uputio izvan grada, ali je bio previše obuzet mislima kako bi se mogao potpuno usredotoĉiti na voţnju. Zaustavio se pored puta i ostao sjediti u kolima ruku prekriţenih na grudima. Slijedio je neki osjećaj, u poĉetku nejasan, ali se borio kako bi ga razvio. Helikopter: to je morao biti vaţan podatak. Skorzeny je bio blizak s Hitlerom i spasio je Mussolonija po njegovom nareĊenju. Ponekada je izgledalo kao da saveznici nalijeću gdje god se pojave na Skorzenyja, ili njegovu sjenku. Skorzeny voli razliĉite naprave i stalno ih koristi. Dokaz je helikopter. A gdje ima tehniĉkih izuma, ima i tehniĉara i inţenjera i znanstvenika! Njegovo nareĊenje je pronaći znanstvenike, sada je imao neki putokaz i mirisalo je na nešto do ĉega je Rusima bilo stalo. Valentine pljesne rukama po volanu i glasno se nasmije. "Dolazim po tebe!" klikne veselo, nesiguran na koga toĉno misli. 30 21. svibanj 1945., 04:00 Let od Munchena do Salzburga je kratko trajao. Ruski piloti su preletjeli planine samo nekoliko stotina metara iznad oštrih vrhova Alpi. Kada se avion strmo spustio i dotaknuo malu poljanu juţno od Salzburga dva su putnika odahnula. Za razliku od Petrova, obojica su voljela letjeti, ali se Ezdov, koji je i sam bio pilot, mrzio voziti kao putnik. Nauĉio je imati povjerenja u svoje drugove iz Grupe za specijalne zadatke, ali nešto posve drugo je bilo staviti svoj ţivot u nepoznate ruke. Rivitski je takoĊer volio putovati avionom, ali vjerovao je Ezdovu, pa je i na njega prešla njegova uznemirenost. 158
KIKA
Doĉekao ih je cijeli kontigent ameriĉke vojne policije, bili su naoruţani do zuba i nimalo prijateljski raspoloţeni. Povezli su ih kroz breţuljkasti priredio do jedne male zaravni gdje se nalazila kuća okruţena zakrţljalim, gusto zasaĊenim borovima koje su šumili na noćnom povjetarcu. U drvenoj kućici su zatekli jednog ameriĉkog generala. Imao je plavo-riĊe brkove, revolver sa sedefastom drškom i nosio je ĉizme koje su bile ulaštene kao ogledalo. Nije imao lijevo uho i nosio je padobranske oznake na grudima. Sjedio je na stolici od trstike s visokim naslonom, pušio malu cigaretu u muštikl od ebanovine i izbacivao ravnomjerno lagane oblaĉiće dima kao da je stroj. General se nije predstavi te je hladno obavijestio Ruse kako će ih uskoro odvesti do Skorzenyja. U borovoj šumici oko kuće postavljena je straţa i Rivitskom i Ezdovu je bilo potpuno jasno da su u poloţaj zarobljenika kao i Skorzeny. Niti jednom od njih nije to bilo previše drago, ali nisu pokazivali kako se osjećaju i strpljivo su ĉekali zarobljenika. Pred zoru ispred kuće se zaustavio jedno vozilo. Vrata se zalupe i odjednom se na ulaznim vratima pojavi Skorzeny s teškim lisicama na rukama. General ga prezirno pogleda i obrati se Rusima: "Imate na raspolaganju dva sata, drugovi! Uzme svoj udubljeni šljem, nemarno ga stavi na glavu i izaĊe. Skorzeny je bio ogroman, visok skoro metar i devedeset i mišićav. Njegove su ruke bile jake kao u kovaĉa i izgledalo je kao da su mu lisice tijesne. Njegova SS košulja bila je prljava i otkopĉana, bio je neobrijan. Ali, usprkos nedoliĉnom izgledu, voĊa komandosa je gledao Ruse s visine i namrštio se što mu je uvećalo veliki oţiljak na lijevoj strani lica. "Rusi" kaţe s omalovaţavanjem. "Uvijek mogu na-mirisati Ruse. INKVD pri tome." "Izuzetna vještina, imajući u vidu okolnosti u kojima se nalazite", kaţe Rivitski glasno frknuvši. "Ţeljeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja, generale Skorzeny." "Vi shvaćate da Amerikanci prisluškuju?" Rivitski podigne obje ruke. "Neka samo prisluškuju. Oni su naši saveznici." "Danas moţda", grmnu Skorzeny, "ali ubrzo će shvatiti kim imaju posla." 159
KIKA
"Zanima nas ĉime se bavi tvoja banda kriminalaca", Ezdov grubo progovori po prvi puta. Skorzeny se ukruti. "Kriminalaca! Vi, lopovi, imate hrabrosti ih tako nazvati. Moji ljudi su vojnici, a ne gestapovci." "Svi SS-ovci su zloĉinci", kaţe Ezdov. "Mi Rusi jako dobro poznajemo SS-ovce." "Vjerovatno će vam suditi kao ratnom zloĉincu", tiho kaţe Rivitski kako bi poĉeo vršiti pritisak, ĉekajući na odgovor. "Naravno, svi saveznici se moraju sloţiti po tom pitanju. Biti će to politiĉka odluka, kao što, siguran sam, shvaćate." "Nemam što kriti i ne sramim se niĉega što sam napravio. Ja sam vojnik i to prokleto dobar vojnik, Ivane. I moj dosje, i moja savjest su ĉisti." "Sreća što ste pali u ruke Amerikancima", kaţe Ezdov. "Da ste u našim rukama suĊenja ne bi bilo." "I na takav naĉin ćete vi procjenjivati moje zloĉine?" "Ako nemate što kriti, postavili bismo vam nekoliko pitanja koja se odnose na vašu jedinicu." Rivitski se nasmije kao djed koji se obraća svojem unuku. Skorzeny se na trenutak zamisli. "Zašto da ne?" reĉe. "Dajte mi cigaretu." Ezdov pripali cigaretu i stavi je Austrijancu u usta. Skorzeny podigne ruke u lisicama. "S ovime se teško razgovara." Rivitski baci pogled na Ezdova koji smjesta iz dţepa izvadi komadić ţice, ubaci je u bravu i otkljuĉa lisice s nekoliko kruţnih pokreta. Skorzeny pusti da okovi padnu na pod, odgurne ih nogom i poĉne priĉati, uljepšavajući zadatke svoje grupe, stalno naglašavajući svoju ulogu, svoje odluke i svoje podvige. Njegova priĉa pobudila je interes Rusa i zapanjila ih, teško su mogli vjerovati u broj i vrstu tih zadataka. Za neke su već bili ĉuli, a za neke su ţeljeli saznati, ali ipak do toga nisu došli. Rivitski je sve biljeţio što je Austrijanac govorio i s vremena na vrijeme bi netko nešto upitao. Na posljetku su došli do onoga što ih je zanimalo. "Gdje ste bili na kraju?" "Na kraju ĉega?" 160
KIKA
"Molim vas, generale. Bez igre." "Još uvijek sam pukovnik. Moja jedinica je bila na Odri u sektoru Bach-Zalewski." "I vi ste bili sa svojom jedinicom?" "Ne, ja sam bio u Beĉu", kaţe Skorzeny trepnuvši. Dva Rusa se zagledaše. "Kada?" "Na kraju, kako ste rekli. Otišao sam s fronta poĉetkom travnja i pridruţio se generalfeldmaršalu Schorneru. Oĉekivali smo Sovjete da krenu na Prag. Schornerov stoţer se nalazio sto ĉetrdeset kilometara sjeverno od grada. Devetog travnja, kada su nas obavijestili da su zauzeli Beĉ, krenuo sam tamo autom." "Zbunjen sam", kaţe Rivitski. "Oĉekivali ste glavni napad na Prag, ali ipak ste otputovali u Beĉ? Moţete li mi objasniti zašto?" "Potrebe se mjenjaju sa okolnostima. U Beĉu sam još uvijek imao dvije jedinice komandosa. I obitelj." "Što ste našli u Beĉu?" nastavi Rivitski. "Kaos. Lukavi komunisti su iskoristili trenutak nepaţnje straţara i uveli Ivane u grad." "Što ste poduzeli?" "Prvo sam pokušao okupiti straţu. U prošlosti i u drugim okolnostima, imao sam odreĊenog uspjeha u tome, ali tada to nije uspjelo. To su bili neiskusni, mladi vojnici, gotovo djeĉaci, koji su se trzali kada bi netko pustio vjetar. Poslao sam telegram Hitleru da je grad izgubljen." "Hitleru?" "Naravno", odgovori Skorzeny, ĉudeći se. "Hitleru. Tko mislite da me je poslao s Odre u Prag?" "Hitleru" ponovi Rivitski. "To ste nareĊenje dobili izravno od njega?" Skorzeny se nasmije. "Ivane, sva sam nareĊenja dobivao od Adolfa Hitlera. Neposredno i iskljuĉivo od Fuhrera. Ja sam bio njegovo djelo, njegovo specijalno oruţje." "Kako je odgovorio na vašu poruku?" "Nisam ĉekao odgovor." 161
KIKA
Rivitski je sada znao kako je blizu. Skorzeny je bio opušten i govorio je slobodno. "Što se dogodilo s vašim jedinicama u Beĉu?" "Poslao sam ih u planine da priĉekaju kraj rata." "A obitelj?" "Na sigurnom su." "Hoćete li nam reći gdje su smješteni?" Skorzeny se nasmiješi. "Ne, Ivane, ne bih." "Volio bih kada bi se malo vratili u prošlost", kaţe Rivitski. "Neke vaše jedinice su bile u Beĉu, neke na Odri, i pretpostavljam, neke su bile s vama." "Samo šaĉica ljudi." "Ti ljudi s vama i oni u Beĉu sigurno su stigli u planine. A oni s Odre?" Skorzeny stisne zube i opusti ramena. "Vjerujem da ih je većina poginula. Niste zarobili mnogo ljudi na Odri." "Tko je zapovijedao na Odri? Vaš izvršni ĉasnik?" Skorzeny zaĉuĊeno pogleda Rivitskiog. "Ne, Radl je bio sa mnom u Beĉu. Zarobili'su ga Amerikanci. Broj tri je ostao na Odri." "Broj tri?" "Brumm. Gunter Brumm." "A imali ste doĉasnika po imenom Rau?" Skorzeny sijevne pogledom i ţivne. "Uhvatili ste Bradonju? Ţiv je?" "Bradonju?" ponovi Rivitski. "Sturmscharfuhrer Rau, najbolji prokleti doĉasnik u SS-ovskim redovima. Da ste ga uhvatili shvatili biste o ĉemu se radi." Odjednom Skorzeny postane sumnjiĉav. "Brumm. On je iz Berlina?" "Ne, s planine. Što se ovdje dogaĊa?" 162
KIKA
Rivitski pogleda na sat. "Naša dva sata su istekla." Ustane i nakloni se Skorzenyu. "Hvala, generale. Puno ste nam pomogli." Skorzeny se nasloni na stolicu i ţustro povuĉe dim. "Ivane, jebi se", kaţe i polako ispusti dim. U avionu su dva Rusa morala vikati kako bi nadjaĉala buku motora. "Što imamo?" Rivitski upita igrajući ulogu koju obiĉno ima Petrov. "Jedinicu koja odgovara samom Hitleru-koja je, u stvari, njegovo djelo", vikao je Ezdov. "Sve dosjee svih ĉasnika iz Skorzenyjeve jedinice, osim jednog. Doĉasnika, bez podataka koji potpisuje dokumente umjesto ĉasnika koji ne postoji na popisu. Nije sluĉajnost da samo njegovi podaci nedostaju. Mislim da je Brumm naš ĉovjek. Brumm, ĉovjek s planine. Bavarac, bez sumnje." "Petrov će biti zadovoljan", reĉe Rivitski. 31 28. svibanj 1945., 09:00 U OSS-u je nitko drugi nego Divlji Bill Donovan rekao da je Beauregard Asherford Valentine jedinstveni primjerak u zbirci jedinstvenih primjeraka. RoĊen u ĉetvrtoj generaciji bogate obitelji u moĉvarnom okrugu blizu New Orleans, Barry Valentine je u roku od dvije godine pokupio sva akademska priznanja koja su postojala. Do 1935. godine, kada je diplomirao na Sveuĉilištu u Stanfordu, Barry je postao "Beau". Godinu dana kasnije dobio je diplomu iz njemaĉke povijesti poslije ubrzanih studija na Sveuĉilištu u Chicago i uputio se u Europu kako bi putovao i uĉio — 'zabavu s jezicima' kako je sam znao govoriti. Putovanje je trajalo tri godine. Zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova u Washingtonu 1939. godine, gdje je potpuno nepoznat radio do 1941. godine, kada gaje regrutovao Donovan koji je svoje izvještaje slao izravno predsjedniku Rooseveltu šefu Kabineta za koordinaciju informacija. U lipnju 1942. podijelili su se u dvije organizacije: OSS i Ministarstvo ratne informacije. Donovan je imenovan šefom OSS-a i neposredno nakon toga u istu sluţbu je primljen Valentine. 163
KIKA
Beau Valentine nije stvoren za agenta, ako niti zbog ĉega drugoga, onda zbog njegova upadljivog izgleda. Kao što ga je providnost nagradila izuzetnom inteligencijom, osudila ga je i na ţivot u, kako je to sam opisao "corpusu colosseus". Smatralo se neobiĉnim što je Valentine regrutiran za OSS. Teorijski, govorio je administrativno osoblje, on je najgori izbor za posao agenta. Ali, upravnik Odjeljenja za terensku sluţbu je tvrdio kako je Valentine prvoklasni agent upravo zbog svog izgleda: u stvari, baš zato što ima pojavu koja se ne zaboravlja, tko će pomisliti da je agent? Ovakva obrnuta logika bila je omiljena u tajnim sluţbama. Nakon što je završio obuku, Valentine je tijekom rata uspješno obavljao brojne zadatke posvuda po svijetu, od Meksika, gdje je zavladao njemaĉkom radijskom stanicom, do Maroka, gdje je ulovio i ugušio voĊu velike nacistiĉke obavještajne mreţe koja je kontrolirala Gibraltar. U ljeto 1943. godine Valentine je zajedno s još dvadeset agenata prošao padobransku obuku u bazi pored Kaira i taj je dogaĊaj postao jedna od legendi OSS-a. Svi su ga došli gledati kada je trebao prvi puta skoĉiti s padobranom. Nitko nije bio siguran da će padobran moći podnijeti toliku teţinu. Ali svi koji su oĉekivali neuspjeh su ostali razoĉarani, njegov se padobran normalno otvorio i Valentine se spustio usmjeri-vši ga toĉno na oznaĉeno mjesto, što mnogi drugi u grupi nisu uspjeli. U jesen iste godine, prvi i jedini put je iskoĉio po zadatku. Spustio se u Jugoslaviju, odakle je pješke otišao u sjevernu Italiju, u kojoj je bilo mnogo njemaĉkih jedinica i samo nekoliko grupa partizana. Tijekom cijele 1944. godine on je bio veza s jednom talijanskom partizanskom ćelijom koja je bila aktivna u planinama sjeverno od Milana, s vremena na vrijeme, ĉesto protivno nareĊenju, prelazio je Švicarsku kako bi posjetio pretpostavljene i organizirao padobranske pošiljke hrane i lijekova partizanima u talijanskim Alpama. U vrijeme kada je otišao u Italiju na izvršenje zadatka, Beau Valentine je već bio poznat u OSS-u kao najbolji ĉovjek na terenu. Prvo su mu dali ime Biftek, ali kako je stjecao sve veći ugled dobio je ime Crawdad. Zadatke je izvršavao na svoj naĉin i na naĉin na koji je on smatrao da je ispravan. Vodio je raĉuna 164
KIKA
o nareĊenjima, ali uvijek se usmjeravao na ţeljeni ishod, a ne na posebnu taktiku. Po njegovom mišljenju, ĉovjek koji dobije zadatak ima pravo rješavati ga kako ţeli. Sada se nalazio u zatvoru u Wiesbadenu, zapadno od Frankfurta. Kada se rat u svibnju završio, poslali su ga u juţnu Njemaĉku, da 'baci pogled'. Posebno su ih zanimali njemaĉki znanstvenici, prvenstveno oni koji su se bavili nacistiĉkim raketnim projektom. Utrka poĉinje; saveznici i Rusi su pretraţivali Njemaĉku u potrazi za darovitim znanstvenicima, a u Bavarskoj je bilo mnogo znanstvenika i tehniĉara. U Munchenu je naletio na njemaĉku obavještajnu grupu, i kada mu je ameriĉki satnik, padobranac, rekao da Ruse zanima Otto Skorzeny, Valentine je pretpostavio kako bi to moglo biti povezano s njegovim zadatkom. Kada je izvukao sve iz njega, odmah je otišao u Salzburg kako bi mu ušao u trag, ali to je bilo uzaludno putovanje. Borci u Miinchenu se bili prijateljski raspoloţeni prema njemu i ţeljeli su mu pomoći, ali trupe u Austriji su drţale jezik za zubima. Ipak nekoliko kutija cigareta koje je spustio u prave ruke, pomoglo mu je potvrditi kako su Rusi bili u Salzburgu i da su se vidjeli s vaţnim nacistom. Bio je uvjeren kako je to bio Skorzeny, ali iako se jako trudio to sluţbeno potvrditi, nije uspio. Koristeći neke druge izvore, saznao je da su Skorzeny poslali natrag u Augsburg, u Njemaĉkoj, te je otišao k njima. MeĊutim, stigao je prekasno, Skorzenyja su već prebacili u Wiesbaden. Skorzeny je bio pun pogodak za Amerikance. Preko jednog kolege iz OSS-a Valentine je dobio debeli dosje o zarobljeniku i nekolicina njih mu je povjerila da je doslovno svatko od njih u obavještajnoj vjeruje kako je Skorzeny spasio Hitlera krajem travnja, ili u najmanju ruku, kako zna sve o Fuhrerovoj smrti. Uglavnom su ameriĉki obavještajci bili na oprezu kada je on u pitanju, strah od njega bio je pretjeran. Uz nagovještaj kako se radi o zadatku koji je dobio od predsjednika, Valentine je uvjerio vojsku da mu dozvole da ga saslušaju, i kako se to dogaĊa s ljudima koje susreće, Skorzenyju se svidio već u trenutku kada ga je straţar uveo u ćeliju. Amerikanci su ga smjestili u istu ćeliju s Kaltenbrunnerom, jednim od vodećih ljudi Obavještajne sluţbe Reicha. Njegova ćelija je bila ozvuĉena skrivenim mikrofonima, ali usprkos tome, nijedan od njih nije otkrio ništa znaĉajno. 165
KIKA
Soba za saslušanje je bila mala, samo s jednom svjetiljkom i visokim, uskim prozorom. "Naši ljudi vjeruju da ste bili u Berlinu kada su ga zauzimali Rusi", poĉne Valentine. Skorzeny se nasmiješi i izbaci kolut duhanskog dima prema stropu. "Tako priĉaju, ali nisu u pravu. Tada sam već bio u Tauernu. Kada ste vi Amerikanci zaposjeli mostobran kod Remagena, dobio sam nareĊenje da ga uništim. Dok smo mi uspjeli dopremiti sve mine s obale, vi ste već bili postavili nekoliko privremenih mostova preko rijeke. U tom pokušaju je poginulo nekoliko mojih ljudi, a neki su zarobljeni. Neuspjeh cijele operacije priliĉno je umanjio potrebu za grupom specijalnih komandosa." "To mi je poznato." Skorzeny se povuĉe natrag na stolici. "Posljednji puta sam vidio Hitlera 27. oţujka. Sasvim sluĉajno smo se susreli. Bio sam u Uredu drugim poslom, sreli smo se u hodniku. Izgledao je umoran i slab, kao. starac. Obećao me je da ću biti odlikovan sa hrastovim listićima za moj Viteški kriţ, ali ga nikada više nisam vidio. Prvog travnja sam primio nareĊenje da napustim frontu na Odri i premjestim se u alpsko skrovi-šte, ali prije nego sam uspio krenuti, nareĊenje je izmijenjeno i rekli su mi da se javim u Schornerov stoţer u Silesiji." "Vaše prvo nareĊenje da odete u planine - bilo je zbog zadatka?" Skorzeny je odmahnuo glavom. "Svaka vojska u krizi isto postupa. Prvo ti kaţu da ideš; zatim, ako te se sjete, kaţu ti što ţele od tebe. Pretpostavio sam kako tamo idem kako bih organizirao gerilski pokret." "Umjesto toga otišli ste u Beĉ da spasite obitelj", podvuĉe Valentine. "To mi je bila prva briga. Rusi su već bili u gradu. Pokušao sam na brzinu organizirati obranu, ali bilo je prekasno, stoga sam poveo ljude u planine da saĉekaju predaju." Valentine je takoĊer osjećao izvjesnu naklonost prema Skor-zenyju, a ţelio je na njega izvršiti pritisak. "SuĊenje će biti u Nurnber-gu, suditi će vam za ratne zloĉine." "K vragu i s njima, smo gubite vrijeme", prezirno kaţe Skorzeny. "Ja sam obiĉan vojnik." "Daleko si od obiĉnog vojnika", Valentine primijeti s osmjehom. Skorzeny njegove rijeĉi shvati kao kompliment i lagano se nakloni. "Hvala." 166
KIKA
"Poznato mi je kako su se vaši ljudi ubacili u naše redove u ameriĉkim uniformama za vrijeme ofenzive u Ardenima", istakne Valentine. "Jawohl, ali smo ispod nosili vlastite uniforme. Ako krivite moje ljude, morate takoĊer tuţiti i lorda Mountbattena. Britanski komandosi su radili isto što i mi. To su bile vojne akcije - protupropisne, ali ipak opravdane." "Opasna optuţba, po mojem mišljenju", kaţe Valentine, "odnosi se na streljanje ratnih zarobljenika. Oni vjeruju kako je to zloĉin -ĉisto i pravo ubojstvo." "Nisam izdao nareĊenje za ubojstvo ameriĉkih zarobljenika, i nije mi poznato da je takvo nareĊenje izdao netko od mojih ljudi. I ranije sam bio za takve optuţbe optuţen; jedna SS-divizija, Prva oklopna, poĉinila je te grozote. Ja s njima nisam imao nikakve veze, i to će dokumenti dokazati, bez sumnje." "Vjerujem vam", kaţe Valentine, Skorzeny je iskoristio priliku i kaţe. "Ĉuo sam da je ovdje još jedan ĉasnik. Moţete li mi reći za što ga teretite?" Valentine podigne svoje guste obrve. "Ime?" "Radi." Valentine zatvori oĉi i proĊe u mislima popisom imena i niza osoba kao da ĉita enciklopediju. Kada je stigao do Radla, zastane i prisjeti se svega u vezi s tim ĉovjekom. "On je pod preliminarnom istragom. Saslušat će ga se i vaše će se izjave usporediti. On je vaš zamjenik." "Da. Na kraju nas je ostalo samo petorica. Jadan i neslavan kraj divizije." "Petorica? Koliko sam razumio, neke ste jedinice prebacili u Austriju." "Samo satnije - ostatak naše divizije. Poslije katastrofe u Arde-nima su nas raspustili. U Ziegenhainu, poslije Boţića sam se javio Hitleru. Povrijedio sam lijevo oko i Fuhrer se pobrinuo da dobijem prvorazrednu medicinsku njegu. Krajem sijeĉnja pozvao me je Himmler; preuzeo je Armijsku grupu Vistula i odgovornost da na Odri odbije napad Rusa. Poslao me u Schwedt postaviti mostrobran. Neko smo se vrijeme borili, ali s obzirom na to ĉime smo raspolagali, bilo je samo pitanje vremena kada će nas Ivani pregaziti. Krajem 167
KIKA
veljaĉe pozvali su me u Berlin i dobio sam zapovjedništvo nad regularnom divizijom i ĉin generala-bojnika. Englezi su izvještavali kako ću dobiti zaduţenje za obranu Berlina, ali to nije bilo toĉno." " I tada ste otišli s fronta?" "Dvadeset osmog veljaĉe. Rano ujutro." "Sa sobom ste poveli samo nekoliko ljudi, ostale ste ostavili." "Sam sam otišao. Radi je već bio u Beĉu." "Tko je zapovijedao dok ste bili odsutni?" "Pukovnik Gunter Brumm - dobar ĉovjek, moj planer." Skorzeny se nasmije. " Rusi su me to isto pitali." Na trenutak Valentine je bio zbunjen. Tko je Brumm? Pregledao je cijelu dokumentaciju jedinice Friedenthal i organizacijski plan divizije, ali ovo je novo ime. Znao. je za Radla, ali Brumm? Zapalio je cigaretu i ponudio je SS-ĉasniku, ali ju je on odbio. Amerikanac osjeti potrebu kako mora biti oprezan. "O kakvom je to ruskom saslušanju rijeĉ?" Skorzeny je zurio u zid, oĉigledno umoran. "Jednom ... u Salz-burgu." "Ali vi ste se predali Amerikancima." "Toĉno, ali tog prvog jutra Amerikanci su doveli dva Rusa koji su sa mnom razgovarali. Nisu bili u uniformi - bili su to tipovi iz obavještajne sluţbe." "I oni su ţeljeli nešto saznati o Brummu?" "Nisu se baš tako izrazili, ali njega traţe. Rusi nikada ništa otvoreno ne kaţu, njihove se rijeĉi moraju tumaĉiti. Osim toga, i sam sam nekada saslušavao ljude i vrlo dobro poznajem tu tehniku rada." Odjednom se Skorzeny glasno nasmije i pljesne po nozi. "Niti vi ne znate za Guntera! Vidim po vašem izrazu! Nevjerojatno. Što je napravio da je izazvao toliko zanimanje?" Valentine se nasmiješi i jednim pokretom potvrdi Austrijanĉeve rijeĉi. "Mislio sam da imam potpune podatke, ali pukovnik Brumm se nigdje ne spominje. Previd, zar ne?" 168
KIKA
Skorzeny se izvrsno zabavljao. "Prvo Rusi, sada vi. Giinter bi se uznemirio kada bi znao kako se toliki ljudi zanimaju za njega. Taj mrzi slavu. Rekao sam Rusima da je mrtav." Veza izmeĊu njih se poĉela uspostavljati. "Ali vi to ne znate." "Samo logiĉan zakljuĉak. Rusi su pregazili Schwedt. Gunter bi ostao sa svojim ljudima, njih nisu obuĉavali za bjeţanje. Zato mora biti mrtav." Skorzeny rukom pokaţe kako drugaĉije nije niti moglo biti. . "Mislite li da su Rusi iz NKVD-a?" "Ili SMERS-a. Na sebi su imali kombinezone; u svakom sluĉaju nisu bili pripadnici redovne vojske. S njima sam proveo dva sata." "I njima ste rekli sve što ste rekli i meni?" "Dio. Nisam bio raspoloţen s njima dijeliti svoje mišljenje. Mislim da su ţeljeli saznati Gunterovo ime, i ja sam ga rekao. Zašto ne? Uskoro bi ga ionako saznali." Stvarno, pomisli Valentine. Poĉela ga je boljeti glava, što je bio siguran znak da ga nešto u podsvijesti muĉi. Nije imao nareĊenje za dolazak u Wiesbaden. Tu se zatekao sluĉajno, jer ga je vodio instinkt, i sada se osjećaj koji se prvi puta javio u Munchenu pojaĉao. 32 3. lipnja 1945., 20:30 Planinski vijenac Hartz nalikuje na staraĉke zube: istrošene, raspucane, zupĉaste, pune rupa i poţutjele od starosti. Po mišljenju mnogih ljudi planine u Hartzu nisu izuzetne, iz daljine izgledaju privlaĉno. Gotovo blago. Njihovi vrhovi su, meĊutim, gruba varka; buseni trave sa siromašnom vegetacijom, tanka stabla s novim lišćem i gomile ĉvo-raka koji izlijeću. Izdaleka ove planine izgledaju kao savršeno mjesto za izlet. Ali sve je drugaĉije kada se zaĊe u njih. Doline i strane kanjona su uske i duboke, posute škriljcem oštrim kao ţilet i gomilama zaobljenog kamenja. Rjeĉice i potoci izlijeću iz stijenja, jure kroz usjeke presijecane 169
KIKA
vjekovima i neoĉekivano se strmoglavljuju natrag u zemlju. Kompas je beskoristan u Hartzu, naslage ţeljeza neprekidno vrte igle u svim pravcima, u stalnoj bezuspješnoj potrazi za magnetskim sjeverom. Stijenje na dnu nekih dolina je bilo toliko oštro da su koţne ĉizme trajale samo nekoliko dana. Druge doline su bile zagušene gustim šumama, pune ĉvornatih borova i stoljetnih bjelogorica s oguljenim i izbrazdanim stablima. Po zemlji su bila oborena stabla, paprat, rupe i loza debela, kao ruka koja se uvija oko nogu i oteţava hodanje. Pod drvećem je mraĉno - ne sjenovito kao u drugim šumama, već vlada prava tmina neprozirna kao na vratima samog pakla. U taj predjel se ne ulazi nevino. Od mnogih šuma i planina u Njemaĉkoj, na Hartz se gleda kao na brdoviti predio, ali za prave poznavatelje, ovaj planinski vijenac predstavlja prokletstvo na zemlji, mjesto na kojem se ugodno osjeća samo vrag i njegove sluge. Ĉak i mještani koji ţive u selima i slikovitim gradićima, koji okruţuju obroke ovih planina, rijetko se usuĊuju ući dublje u njih. To je Hartz iz Goetheovog Fausta, to je planina Brocken vještiĉjeg slavlja iz Walpurgisnachta i svadbeno slavlje Wotana i Fricka. Mraĉne sile su se nalazile u tim planinama i rijetko tko se ţelio s njima sukobiti. Planinski vijenac se pruţa otprilike od sjeverozapada do jugoistoka kao jedan veliki oţiljak, unutrašnjost planine je izbrazdana klancima i kanjonima koji stvaraju prirodni labirint. Kako je kompas neupotrebljiv, mora se navoditi prema znakovima u šumi i oslanjati na vlastito pamćenje. Ima puno priĉa o neopreznim graĊanima - obiĉno Berlincima - koji su naivno ušli u šume Hartz i nikada se iz njih nisu vratili. Povremeno bi se neki lovci, koji love na obroncima planine, ili rijetki pojedinci koji bi se usudili ući u srce planine, vraćali sa priĉama o ljudskim kosturima. Hartzwald je dom Gunteru Brummu, jedino mjesto na zemlji gdje se osjeća potpuno ugodno, kao savršeni gospodar, kao što je bio i njegov djed prije njega. Više do tri tjedna se grupa ujednaĉenom brzinom kretala zapadno od Berlina, zatim k jugu u blagu luku prema planinama i skloništu. Tijekom trećeg tjedna, dok su se kretali šumom u blizini Horsingena, dvije Valkire su naišle na ameriĉku patrolu - a ne na uobiĉajenu vojnu jedinicu, već na šarenu grupu samovoljnih mladića koji tragaju bez ĉasnika ili doĉasnika. Jedan izviĊaĉ je naletio na Amerikance dok su sjedili na 170
KIKA
proplanku, odmarajući se i pušeći. Djevojka na straţi je ĉula komešanje, kako ju je Bradonja nauĉio, odmah je prišla kako bi vidjela o ĉemu se radi. Prva djevojka, Erda, joj je pomogla, uperila je šmajser u naoruţane ljude koji su sjedili u polukrugu. Stefanie, djevojka na straţi, promatrala je iz zaklona i pokušavala smisliti kako da se ukljuĉi. Uskoro se Brumm našao pored nje. Poslije nekoliko sekundi promatranja, shvati što ţeli napraviti. Stefanie ima šesnaest godina, dugu plavu kosu i izgled Skandinavke, ona je ţustra, ţeljna ugoditi. Upitno je gledala Brumma ĉekajući njegovo uputu. Amerikanci su poĉeli dosaĊivati Erdi. Njihova je namjera potpuno jasna, to nije bila vojna patrola, već grupa mladića koji traţe djevojke i plijen. Brumm pruţi ruku prema Stefanie." Tvoje oruţje", tiho prošapta. Ona skine remen automata i pruţi mu oruţje, a zatim otkopĉa koţni remen i uzme noţ, "Idi Erdi. Pomozi joj. Budi zavodljiva, razumiješ?" Ona klimne glavom. "Prišuljati ćemo se odostraga, ali morate zaokupiti njihovu paţnju." U njezinim plavim oĉima je vidio potvrdu da je prihvatila ono što joj je naredio. Potapšte je po ruci. "Idi." Stefanie provuĉe ruku kroz kosu nekoliko puta, pokušavajući je urediti. Odavno se nije pošteno okupala i smrdila je po znoju. Brumm je promatrao kako se tiho pribliţava Amerikancima. Hrabra je, pomisli. Kada je Stefanie stigla do prorijeĊenog grmlja, vidio je kako nekoliko Amerikanaca grubo guraju Erdu, vrtjeli su je naokolo i trgali odjeću s nje. Njeno oruţje je leţalo na zemlji, izvan domašaja. Stefanie zastane u grmlju, duboko udahne i smjelo korakne na proplanak. Jedan Amerikanac je odmah zapazi, poviĉe drugovima i svi se okrenu kako bi je pogledali. Vidjela je koliko se Erda boji. Odmah im je prišla, odgurnula jednog od njih i ušla u krug. Uhvati Erdin pogled u nadi kako će razumjeti koliko je vaţno da ih zabavljaju dok se pukovnik i Bra-. donja pripremaju. "Moţeš li povjerovati u ovo sranje?" nestrpljivo upita jedan vojnik. "One su još djeca", kaţe drugi. 171
KIKA
"Postati će ţene kada mi s njima završimo.", kaţe krupan ĉovjek s Thompsonom u rukama. Stefanie uzme Erdu za ruku i pokaţe joj neka sjedne. Sjedile su i odozdo gledale u muškarce, Erda se pitala što se dogaĊa. Stefanie se poĉela svlaĉiti. Kada je skinula suknju, uredno ju sloţi, namjesti kao uzglavlje i legne. Izvila je leĊa, skinula gaćice jednim pokretom i spustila ih na travu pored sebe, a zatim je raširila noge. Rukom je davala znakove muškarcima i grleno se smijala njihovom oklijevanju; poĉela je divlje mahati kukovima, izazivajući ih. Erda i dalje nije shvaćala, ali ugledala se na Stefanie i poĉela se je skidati. Kada je podigla suknju, jedan je muškarac obori na zemlju udarcem noge i izvuĉe noţ iz korica na njenoj nozi. "Prvoklasni nacistiĉki suvenir", kaţe diveći se plijenu. "Nije vaţan ušljivi noţ, Howie. Ove švapske ţene su podivljale." "Gledaj te dlake!" uz zviţduk kaţe drugi. "Prava plavuša." "Do vraga", kaţe onaj s Thompsonom dok je s mukom otkopĉavao remen. "Ovo vrijedi zarazu s najgorim triperom u Europi", kaţe drugi, baci hlaĉe i teško se sruši na Stefanie. Brumm je ĉekao dok nisu legli na djevojke i dobro se zagrijali. Bradonja i Valentine su bili s njim, sa spremnim bodeţima. Brumm izaĊe iz zaklona, nanišani i poĉne pucati dok im je prilazio, ubijajući Amerikance bez razmišljanja, automatski i po navici savršeno. Bradonja i Valentine dojuriše do muškaraca dok su leţali na djevojkama, otrgnu ih od njih i zariše bodeţe u njih. Za manje od trideset sekundi ubili su svih osam Amerikanaca. Nijemci ih ostave da leţe goli tamo gdje su pali. Netko će u skorije vrijeme pronaći tijela i to prijaviti ameriĉkim vlastima, koje neće niti trenutak sumnjati u okolnosti ubojstva. Istrage neće biti. Dvije djevojke su tiho jecale dok su se oblaĉile i traţile svoje oruţje. "Moglo je biti gore", glasila je jedina primjedba koju je izreka Valentine. Brumm njeţno dotakne Stefanieno rame. "Izvrsno". Herr Wolf je stajao na rubu proplanka i zurio u njih širom otvorenih oĉiju, ali nije progovorio niti jednu rijeĉ. Sve se to dogodilo tjedan dana ranije i cijeli neugodan dogaĊaj je sada već izblijedio u sjećanju, potisnule su ga druge strahote koje su vidjeli otkako su otišli iz Berlina. 172
KIKA
Sada su nadomak sigurnosti. Kanjon je bio uzak, nije bio širi od dvjesto metara, prepun stabla, rupa i debele loze, ĉinilo se kao da krivine nikada neće prestati. Na jednoj okuci Brumm zaustavi grupu i s Bradonjom ode do gomile crnog kamenja u dnu stijene koja im je visila nad glavom. Svi u osjetili kako se pukovnik opustio kada su zašli u planine, ali nisu osjetili da su se i oni opustili. Herr Wolf je, zaĉudo, bio mršaviji i jaĉi, gotovo da više nije šepao. Ponekada bi na kraju dana, kada su svi već bili umorni, imao poteškoća, ali niti tada se nisu mjerili po njemu već je on morao drţati korak s njima. Više je govorio, cijelo je jutro dok su se penjali uz kanjon, priĉao sa svima koji su ga mogli ĉuti o svojem djetinjstvu u Austriji i o Berchtesgadenu, koji je volio. Kada su se Brumm i Bradonja vratili, pukovnik im je objasnio: "U stijenju se nalazi ulaz u pećinu. Moramo puzati. Tunel se poslije pedesetak metara širi u ogroman zasvoĊen prostor. Iza tog proširenja pećina se nastavlja još nekoliko kilometara. Neposredno ispred tog proširenja tunel se blago spušta, i ako pogledate prema gore vidjeti ćete jedan ispust. Na taj ispust se popnite i krenite desno. Usko je, ali se moţemo provući. Svakom od nas biti će potrebno oko sat da ispruţe na drugu stranu." "Što ima tamo?" upita jedna djevojka. "Privremeno sklonište", kaţe Brumm. "Sigurno je?" "Ovdje sam boravio prije godinu dana i otada nitko nije tamo kroĉio. Kada uĊemo, postaviti ćemo mine. Nitko neće biti u stanju za nama ući, a samo ću vas ja moći izvesti." "Jesi li siguran da ću moći stati, pukovniĉe?"upita Bradonja s osmjehom na licu. "Ako ne budeš stao, presjeći ćemo te na pola i sastaviti kada izaĊemo." "Ja ću uzeti donju polovicu.", našali se jedna djevojka. Ostale se nasmiješe. "Ja ću biti odmah iza vas", kaţe Brumm. "Ako se zaglavite, po-gurnuti ću vas." Ĉak se i Herr Wolf nasmijao radujući se slobodi i sigurnosti. 173
KIKA
Bilo im je potrebno puno više vremena da se s opremom pro-vuku kroz podzemni labirint, nego je Brumm procijenio. Bradonja se dosta namuĉio. Nerijetko ga je pukovnik morao pogurati ramenom. Na jednom mjestu je Brumm morao noţem proširiti prolaz, što je izazvalo mali odron u tunelu i uplašilo ljude. Kada su izašli iz tunela, dolina u kojoj su se našli bila je obasjana mjeseĉinom. Brumm je povezao dugu ţicu s nekoliko granata koje je postavio jednu za drugom u ulaz. Zatim je poveo grupu preko doline u pravcu sjevera, prateći trag divljaĉi, koja je nekoliko puta preskakala mali, bistri potok sa šljunkom na dnu. Na drugom kraju doline izbili su iz šikare i naišli na mjeseĉinom obasjan prizor od kojeg im je zastao dah. U ogromnoj stijeni se nalazila kućica od prirodnog kamena sagraĊena pod svodom stijene koja se izdizala više od sto metara. Na nekoliko koraka od kućice bila je brana od crnih panjeva, voda iz brane ispunjavala je bazen od dvadeset metara. Riba odjednom iskoĉi i ponovo padne u vodu uz glasan pljusak dok su se pribliţavali kućici. "Stigli smo kući", kaţe Brumm s dubokim olakšanjem u glasu. "Za sada smo završili putovanje, barem na neko vrijeme."
174
KIKA
II. POTRAGA 33 3. lipanj 1945., 22:30 Ezdov je bio zadovoljan. Grupa je opet bila na okupu. Tijekom proboja do Berlina i putovanja u Munchen i Salzburg, koja su zatim uslijedila, bilo je napeto i burno, ali sada se poĉeo opuštati. Vrijeme je da drugi obave svoj dio posla. Rivitski i Gnedin su igrali šah, obojica su se ţalili kako onaj drugi ne zna povući potez, i svaki je tvrdio kako jedan uz drugoga gubi vrijeme. Gnedin je bio bolji igraĉ, stalno je osvajao pobjedniĉka mjesta na najvaţnijim natjecanjima u Moskvi, gdje je igranje šaha predstavljalo svetu tvar. Igrao je brzo, siguran u svoje strateške i taktiĉke poteze. Nasuprot njemu, Rivitski je volio glasno razmišljati o mogućnostima koje stoje na raspolaganju, obraćajući se svojim figurama kao da su ţiva bića: grdio ih je kada bi povukao pogrešan potez, i poţelio im je sporu smrt kada bi ih izgubio. Njih dvojica su se jako razlikovala, i iako je kirurg bio bolji, ĉesto ga je za dlaku pobjeĊivao, ali bilo je i rijetkih prilika kada bi pobjeĊivao Rivitski. Kad bi partija završila, bili su prijatelji kao i uvijek, iako bi tijekom igre ţestoko zaratili. Bez obzirom na rezultat, poslije svake partije šaha njihovo je prijateljstvo postajalo ĉvršće. Kada je bio bez posla, Bailov se bavio razliĉitim stvarima. Po-nekada bi spavao i glasno hrkao ili fućkao kao medvjed, a ostali su ga gaĊali razliĉitim predmetima samo da ga natjeraju da se okrene na drugu stranu. Ponekad bi se zadubio u neku knjigu ili ĉasopis. Ĉesto je svirao na balalajci prebirući po ţici tihe, neodoljive
175
KIKA
melodije koje su navele Ezdova da ustane i zapleše, polako i elegantno, sjajnih oĉiju, oĉigledno ponesen u mašti na stepe svojeg zaviĉaja. Ezdov je volio povremene prekide u poslu iskoristiti za ĉišćenje oruţja, tu je naviku stekao tijekom godina. Ĉesto je ĉistio oruţje i oštrio noţeve svima u grupi. Najĉešće je samo promatrao i slušao svoje drugove i samo se smijao njihovim šalama. Petrov je uglavnom sam sjedio, pisao, ĉitao i razmišljao. Ljudi su se osjećali ugodno u zajedniĉkom društvu, ukljuĉujući i Petrova, kojeg su zvali Zemaljskim Ocem iza njegovih leĊa i koji se nije ustruĉavao ih grditi kada nešto nije išlo kako je zamislio. Ljudi koji ga nisu poznavali smatrali su ga nametljivim i grubim, ali grupa ga je prihvatila znajući kakvu ima moć i ţeljeli su da je podijeli s njima. Petrov nije bio od onih kojega biste iz mase ljudi odabrali za voĊu, ali je bio najbolji od svih s kojima je Ezdov do sada radio. Ponekad, kada je Petrov bio udubljen u misli, a to se ĉesto dogaĊalo, tiho je govorio sa sobom. To je druge dovodilo da ludila, jer iako su ĉuli njegov glas nisu razumjeli što govori. Već više od dva sata je bio u takvom stanju, i Ezdov je pretpostavljao da će to još potrajati. Ali pogriješio je. Poljski telefon je zazvonio. Gnedin podigne slušalicu. "Da?" Stavi ruku na slušalicu i dovikne Petrovu: "Ĉenko je dolje. Kaţe da si ga zamolio da doĊe." Petrov se trgne i pokaţe rukom Gnedinu da doktora pošalje gore. "Ĉenko donosi zanimljive informacije", izjavi Petrov obraćajući se svima poslije kratkog razgovora s njim. Nije bilo njemu sliĉno izraţavati svoje mišljenje o informacijama prije nego što svi ĉuju o ĉemu je rijeĉ. Otkako su se Rivitski i Ezdov vratili iz Munchena Petrov nije progovorio niti rijeĉ o njihovom trudu. Prihvatio je njihove pismene izvještaje i pjevušio je neku pjesmicu dok ih je ĉitao, ali nije izustio nije jednu rijeĉ. Kada su razvili snimke dokumenata, povukao se u sobu za saslušanje i ostao cijeli dan i noć, hranu su mu donosili i ostavljali pored zatvorenih vrata. 176
KIKA
Dok je Petrov bio u dobronamjernoj osamljenosti, ostala ĉetvorica su se lijepo zabavljala prepriĉavajući doţivljaje s puta. Najviše smijeha izazvala je priĉa o kraĊi oruţja, koju je izveo Ezdov. Ali zbunjivalo ih je što je njihov voĊa tako spor, osjećali su izmicanje vremena. Sloţili su se da je Hitler ţiv i bili su nestrpljivi da krenu u hajku za njime, ali Petrov je odlagao pokret iz razloga koje je drţao za sebe. Predugo se bavio sitnicama, dokumentacija o sluĉaju je rasla iz dana u dan, i koliko je njima bilo poznato, ne pruţajući nikakvo rješenje. Petrov je uvijek metodiĉan. "Naš posao je više intelektualan", govorio je, "nego fiziĉki." To se i ranije dogaĊalo i znali su da nema svrhe s njim raspravljati, jer neće ubrzati sve dok ne pretrese sve što u sakupili. Jednom je objasnio svoj naĉin rada Ezdovu: "Lovac moţe do svog plijena doći na razliĉite naĉine. Moţe postaviti klopku bez mamca, ili moţe postaviti klopku s mamcem u nadi kako će uhvatiti plijen, ili ga moţe pokušati uplašiti i navesti da krene putem kojim lovac ţeli, ili upornošću i pritajenošću, ili ga moţe namamiti na odreĊeno mjesto, jer poznaje njegove navike, i tamo ga saĉekati." Kako je i sam bio lovac, Ezdov je razumio sve raspoloţive mogućnosti, ali mu nije bilo potpuno jasno što ţeli njegov voĊa. Petrov je nastavio: "Svaka metoda je ispitana. Poznate su nam njezine dobre i loše strane, i moţemo odabrati odgovarajuću prema odreĊenim okolnostima. Ali nijedna nije idealna, zato je izbor taktike vaţan koliko i sposobnost samoga lovca da je primijeni. Jel' tako?" "Istina", sloţi se Ezdov. Petrov je sklopio ruke kao da se moli. "Slijedi prema tome, da je najvaţniji dio lova vrijeme koje lovac posveti razumijevanju danih okolnosti i pravila. Ako se lovac osloni na svoje sposobnosti, a ne na sluĉajnost, prvo, razmišlja." Dok razmišlja, plašljiva divljaĉ ĉesto pobjegne, kaţe Ezdov u sebi. Ĉenko je djelovao umorno. Nosio je crnu lijeĉniĉku torbu, i kada je ušao u sobu uputi se ravno prema poljskom krevetu i sruši se na njega, ispruţivši noge. "Zbog tebe će me ubiti, Petrove", kaţe tihim glasom. "Ţukov me jutros traţio. Bijesan je. Optuţio me za miješanje u poslove SMERŠ-a, i narediti će Moskvi da 177
KIKA
me povuku ukoliko ga neću obavještavati o svemu što radiš. Nervozan je, ţeli znati tko si i koju imaš sluţbenu funkciju." "Reci mu neka pita druga Visinskog" "To sam već napravio. Oprezan je s Visinskim." Bailov se obrati Rivitskom. "A ti si rekao da je general glup." Obojica se nasmiju. "Ţukov sebe zamišlja kao ubojicu", kaţe Gnedin. "Pored Visinskog on je amater i svjestan je toga. Nije ĉudo što je oprezan." "Što si rekao generalu?" upita Petrov. "Rekao sam mu da imaš crvenu znaĉku." "I kako je reagirao?" "Dobio je lijepu crvenu, partijsku boju i otišao, frktajući kao konj koji je pregalopirao nekoliko kilometara kroz duboke snjeţne nanose." Kada se malo oporavio, Ĉenko otvori torbu i stavi na stol tri paketa, u svakome se nalazila epruveta s gumenim ĉepom. Ljudi iz Grupe za specijalne zadatke netremice su gledali u epruvete. A Petrov je gledao samo Ĉenka. "Imaš li rezultate?" "Rezultate, da, ali su besmisleni. Potrebno je znati odakle su uzorci", Ĉenko se poţali. "To ćeš saznati, kada za to doĊe vrijeme", hladno uzvrati Petrov. Ĉenko slijegne ramenima kao medvjed, tegleći se. "Ţukov glasno nagovještava kako će zapadnom tisku obznaniti svoje rezultate. Ţeli sahraniti Hitlera i završiti s time." "Ţukov moţe raditi kako ţeli. On se nas ne tiĉe." "Da, dobro, to je tvoje mišljenje." Ĉenko podigne prvu epruvetu. "Uzorak. Osušena tekućina. Identifikacija: ljudska krv. Grupa se poklapa. Ima tragova testosterona i strihnina." Podigne drugu epruvetu. "Ljudske dlake. Boja smeĊa. Folikule pokazuju kako su iz brade i kose na potiljku; korijenje kod nekih potpuno oĉuvan." 178
KIKA
"Na posljetku", gugutao je Ĉenko okrećući treću epruvetu, "najteţe je bilo identificirati ovaj uzorak." "Konoplja", Petrov ga prekine. Ĉenko se ukoĉi od iznenaĊenja. "Otkuda znaš?" "Jednostavno, razmišljam. Još nešto?" "Ne, to je sve." "Jesi li siguran da se krvna grupa poklapa?" "Da. Vrlo uobiĉajena grupa, iako sam radio s malom koliĉinom. To je jednostavna analiza, ĉak i u barbarskim uvjetima kao što je ovo zarazno mjesto." "Dosta", kaţe Petorv. Ĉenko bez rijeĉi ustane, oĉekivao je poziv da ostane, ali Petrov je samo zurio u njega. Na kraju debeli lijeĉnik zatvori torbu, pozdravi se i izaĊe. Kada se lift spustio, Petrov pogleda svoje ljude. "Ovi rezultati potvrĊuju da je Hitler podmetnuo dvojnika i pobjegao." "Ali moţda je do sada već ubijen", izjavi Rivitski. Otkako su stigli u Berlin ta misao je bila svima na umu. "Moguće je. To ćemo pokušati utvrditi. Ţukov je zagrizao mamac. Svaka sljedeća istraga uvijek će se vraćati na svjedoke. Bez straţara Rudolfa nikada neće otkriti istinu. Vaša temeljitost u poslu nam je donijela prednost", kaţe Petrov cijeloj grupi. "Tu u bunkeru je oštećeno mjesto svjetiljke", podsjeti ga Gnedin. "Samo nakratko. Sva mjesta za svjetiljke će biti popravljena i trajno zapeĉaćena. Isto ćemo napraviti i s ulaznim otvorom u hodniku. Na kraju će cijeli bunker biti razoren, i neće postojati nikakav dokaz. Sve što naĊemo tijekom naše istrage, poslati ćemo u Moskvu na ĉuvanje. Sve ostalo ćemo uništiti. Ruski narod zasluţuje da bude osvećen. Naći ćemo ga. Ako je ţiv, odvesti ćemo ga u Moskvu." "Kada poĉinjemo?" upita Ezdov. "Poĉinjemo one veĉeri kada smo stigli", kaţe Petrov. "Ti i Rivitski ste otvorili jedna vaţna vrata. Ovaj SS-pukovnik Brumm je suuĉe-nik. Osjećam to. On je radio za Skorzenyja kao planer. Sumnjam kako ga je Hitler pozvao da obavi ovaj specijalni zadatak. Bez sumnje je umiješan i doĉasnik. Gotovo smo spremni za 179
KIKA
pokret na teren, ali prvo moramo saznati još neke podatke o Brummu. Njegov dosje je sakriven kako bi sakrio trag, ali upravo to nam skreće paţnju na njega. Nedostaju samo njegovi dokumenti u inaĉe briţljivo voĊenoj kartoteci. Pukovnik je napravio ozbiljnu pogrešku, da su i njegovi podaci bili u dokumentaciji, ne bismo imali nikakav razlog posumnjati u njega." "Više ćemo saznati od Skorzenyja", Bailov nagovijesti. "Nećemo", odgovori Rivitski. "Skorzeny nas mrzi. Neće nam više pomoći." "Od toga nema ništa", prekine ih Petrov. "Skorzeny je u rukama Amerikanaca, i mislim da ga više nikada nećemo vidjeti. Imali smo priliku, i dobro ste napravili kada ste onako postupili." Rivitski i Ezdov se oduševe neoĉekivanom pohvalom. "Najbolje je iskoristiti podatke koje već imamo, treba meĊu našim zarobljenicima pronaći nekoga tko će nam reći nešto više o zapovjednicima. Jedinice iz Beĉa su u rukama Amerikanaca ili KanaĊana. Osloniti ćemo se na zarobljenike s Odre." "Obojicu?" podrugljivo pita Bailov. Petrov ga prostrijeli ledenim pogledom i on spusti glavu. "Zarobili su tisuće ljudi na Odri", smrknuto kaţe Petrov. "Provjerio sam. U logorima su. Neke već prebacuju na istok." "Moramo prvo utvrditi gdje se nalaze logori.", naglasi Rivitski. "Trag će se izbrisati", poţali se Ezdov. "Odra je u suprotnom pravcu. A naš plijen ide prema zapadu." "To ne mora znaĉiti. Najsigurniji put nije uvijek i najbrţi. Ovaj bijeg je paţljivo isplaniran. Mislim da će se smjestiti na neko sigurno mjesto, sklonište koje su već pripremili i tamo se povući. Hitler nije zdrav, niti snaţan i biti će mu potrebno odreĊeno vrijeme kako bi osnaţnio. Trag će moţda izbljedjeti, ali se neće izgubiti", kaţe Petrov. Šutio je trenutak, dva. "TakoĊer moramo imati na umu da se plijen ĉesto vraća svojim svakodnevnim navikama kada nema lovca, i tada ga je lakše iznenaditi." "Do sada nam je dobro išlo", kaţe Rivitski i dohvati šnitu kruha. 180
KIKA
"Imali smo sreće", doda Gnedin. "Dobri lovci sami kuju svoju sreću", kaţe Ezdov. Njihov voĊa se nasmiješi. "Ezdov poznaje zakone lova." Petrov se ponovo izgubio u vlastitim mislima. Naĉuo je, ali za to nije imao dokaze, da se nacist s visokim ĉinom predao sovjetskim vlastima i ponudio posebnu vrstu pomoći. Ako je to toĉno, Brummova prošlost bi mogla biti otkrivena brţe nego što su ostali pretpostavili: 34 3. lipanj 1945., 23:50 Grupa je nervozno stajala na ulazu i ĉekala da Brumm upali unutra svijetlo. Pukovnik je kresnuo šibicu i u mraku pokušavao upaliti fitilj petrolejke. U poĉetku je zasjao mali crvenkasti plamen koji je zatim planuo, dobio bijelu boju i ugodno osvijetlio gotovo cijelu hladnu kamenu prostoriju, osim najudaljenijih kutova. Svi na glas uzviknuše od uzbuĊenja. Glavna soba je bila puno veća nego što se moglo pretpostaviti po vanjskom izgledu kamene kuće. Odatle su dvoja vrata vodila u mraĉne hodnike. Usprkos neobiĉnom vanjskom izgledu, kuća je iznutra liĉila na sve druge kuće. Tamno obojeni pod je bio od ruĉno tesanih, ali neobiĉno glatkih i ĉvrsto postavljenih dasaka. Neznatno izrezbareno stubište od ĉvorastog stabla, smješteno je na sredini sobe i gubilo se u tami. U jednom uglu predvorja nalazilo se ognjište od naslaganog kamenja koji nije bio povezan ţbukom. U drugom uglu nalazio se maleni kamin. Soba je bila namještena stolovima i stolicama isklesanih od stabla debelih kao ruka, ĉiji su se prirodni oblici koristili za odgovarajuću namjenu. Blizu dijela za kuhanje voda je tekla iz drvenog korita u kameni bazen, a odatle se spuštala u usku cijev smještenu u zidu. Jednostavan i genijalan sistem vodovodne instalacije. Brumm je upalio fenjere po sobi sve dok nije bila jarko osvijetljena. Ostali su jedan za drugim ulazili i spuštali opremu neposredno pored ulaza. "Izgleda potpuno nestvarno", kaţe jedna od djevojaka. 181
KIKA
"Stvarno, potpuno je stvarno", kaţe Brumm. "Ovo mjesto zove se Kamena pećina. Pet generacija je gradilo sve ovo što vidite. Djed moga djeda otkrio je dolinu u devetnaestom stoljeću. On je isklesao prve prostorije, a svaka sljedeća generacija je ponešto dodavala ostavljajući svoj peĉat. Na svakoj razini ima šest pravih soba, a iznad se nalazi prostrano potkrovlje. Kreveti su napunjeni osušenom mahovinom koja je bolja od perja. Iza ovih prostorija nalazi se niz pećina. Odavde su potekla stara plemena, na zidovima pećina se vide njihovi crteţi." Pukovnik je primijetio kako je Herr Wolf nakrivio glavu pod nekim ĉudnim kutom, izgleda kao da ga opsjeda neka misao koju pokušava zadrţati za sebe. Brumm je sjeo na stolicu i zapalio cigaretu. Prvi puta su ga tada vidjeli kako puši. "Duţe od jednog stoljeća", kaţe glasom s melankoliĉnim prizvukom. "Pet generacija. Imamo sve što nam je potrebno: oruţje, municiju, dobru zalihu lijekova i drugog medicinskog materijala. Postoji ĉak i mali agregat koji se treba povezati. Radi na vodu, a toga u ovoj dolini ima dovoljno. Imamo radio, svjeţu hranu, povrće, divljaĉ, ribu. Kada sam bio djeĉak, mislio sam da je ovo raj." "Tko još zna za ovo mjesto?" upita Erda. "Samo mi. Moj djed je umro. Ova dolina je, u stvari, krater nekadašnjeg vulkana i vrlo je plodna. Oko nas je labirint dolina i dubokih klanaca, od kojih većina nikuda ne vodi. Odozgo nalikuje na svaku drugu dolinu u Hartzu. Ĉovjek mora poznavati put da bi ovamo stigao." "Sve što su ljudi jednom otkrili mogu i drugi puta" kaţe sumnjiĉavo Bradonja. Njegovoj prirodi je više odgovarao otvoreni prostor i sloboda kretanja nego boravak na jednom mjestu, posebno na ovakvom, isklesanom u planinskoj stijeni. "Toĉno, ali za to je vrlo mala vjerojatnost. Sklonište je nevidljivo iz zraka, moţe se jedino vidjeti sa zemlje, a i tada samo ako se ĉovjek nalazi na ovoj strani doline." "Pokaţi nam i ostalo", nestrpljivo će jedna od djevojaka.
182
KIKA
Brumm odmahne rukom. "Same razgledajte." Slušao je njihov ţamor dok su se udaljavale kako bi razgledale sobe i katove u potkrovlju, a onda se ĉuo i usklik oduševljenja kada su pronašle krevet. Kada su se vratile, sve su govorile u isti glas. "DoĊite. Ţelim vam još nešto pokazati." Poveo ih je hodnikom i kroz drvena vrata ih uveo u pećinu u kojoj je sagraĊen uski, drveni prolaz. Iznenadila ih je koliĉina spremljenih stvari s obje strane zida. Iza skladišta ih je Brumm poveo uskim tunelom prosijecanim u stijeni u kojoj su se morali kretati jedan iza drugoga. Što su se više spuštali, temperatura i vlaţnost su se povećavali. "Znam za ove pećine", iznenada kaţe Herr Wolf. To je bio prvi puta kako je progovorio otkako su zakoraĉili u dolinu. "Još malo više u unutrašnjosti pećine temperatura će se ustaliti i neznatno će se mijenjati ĉak i ako se ode cijeli kilometar duboko u pećinu. Ovakva mjesta su idealno skladište. Posvetio sam neko vrijeme prouĉavanju tog predmeta i postao sam za to struĉnjak u izvjesnom smislu." Svi su šutili, nije ih zanimalo slušati još jedno dugo i zamršeno objašnjenje, više su voljeli sami nešto otkriti. "Neobiĉno", nastavi Herr Wolf sve glasnije, rijeĉi su odjeknule u pećini. "Sve je toplije." Na posljetku su stigli do kraja malog, otvorenog, trokutastog prostora. Pet metara iznad njih se uzdizao kameni svod. Brumm je visoko podigao fenjer i stao sa strane kako bi ih propustio da uĊu u to mjesto. Ispod njih se nalazio izvor. Zrak je bio vlaţan, i para se uzdizala iznad površine vode. "Prirodan izvor ljekovite vode", on objasni. Waller se sagne i uroni ruku u vodu. "Topla je! Topli izvor!" "U vodi ima minerala", kaţe Brumm. "Vrlo je ljekovita za umorne mišiće. Na udaljenom kraju", podigne fenjer i pokaţe im, "u vodi se nalazi jedna izboĉina kao klupa. Najdublje mjesto u bazenu jedva prelazi metar, tako da ne morate biti posebno paţljivi." Pošto su se dvije-tri djevojke poĉele skidati, Herr Wolf pocrveni i vrati se u tunel. Brumm ih prekine: "Kasnije. Prvo moramo završiti posao". Vidjelo se koliko su razoĉarane. "Prvo ćemo raditi, zatim ćemo jesti, 183
KIKA
pa se okupati i zatim idemo na spavanje. Zapamtite, prvo duţnost, uvijek na prvo mjesto dolazi vaša duţnost. Ne dozvolite sebi da vas ove okolnosti uljuljkaju. Dolina nam pruţa zaštitu, ali to ne znaĉi da smo potpuno sigurni. Još uvijek smo u velikoj opasnosti, i svi to morate shvatiti." Glas mu je bio staloţen, dubok, izraţavao je autoritet. "S druge strane", doda malo blaţe, "kada završite poslove, imate dovoljno vremena na raspolaganju i uvjeravam vas da će vam ova topla voda jako goditi." Dok su djevojke ĉistile oko njega, Herr Wolf je sjedio na drvenoj klupi prekriţenih nogu i rukama obujmivši koljena. Većinom je šutio, ali bi povremeno upozorio neku djevojku da poĉisti trunku prašine koju je propustila. Iako su ga slušale bez pogovora, Brumm je primijetio kako su se poĉele ponašati prema Herr Wolfu kao da im je djed, a ne Fuhrer. Veselo su obavljale sve poslove i sve su više sliĉile na mlade djevojke, što su u stvari i bile, nego na vojnike, koje je Brumm od njih pokušao stvoriti. Zadovoljan što se ĉišćenje privodi kraju, Brumm je poĉeo praviti loptice od kruha. Kada je njima ispunio jedan lonac pozove Bradonju da izaĊu. Hodali su u mraku uz potok oko kilometar. Bradonja se spoticao na svakom koraku, dok je njegov pukovnik išao brzo, bez zastoja i spoticanja. "Kako vidiš u ovome prokletom mraku?" dovikne mu Bradonja i zastane kako bi protrljao koljeno. "Ne vidim", nasmije se Brumm. "Moje noge jednostavno znaju put i ja ih samo pratim." Kada ga je Bradonja konaĉno stigao, pukovnik je sjedio pored brzog potoka i stavljao loptice kruha na udicu. "Najbolje mjesto za ribolov u cijeloj dolini", kaţe doĉasniku. "Tri razliĉite vrste ribe. Dvije u tekućoj vodi, obiĉno na rubu vira ili tamo gdje je malo dublje. U malim, dubokim dijelovima s toplijom vodom ima vrsta ribe sliĉna šaranu. Imaju malo više kostiju, ali i dosta mesa, i kada se love u pravo vrijeme i dovoljno dugo kuhaju, sasvim su ukusne. Ribe se najuspješnije love noću. Gledaj." Brumm pod ruku stavi fenjer i nadnese ga nad vodom. Nalazili su se toĉno iznad okuke. Kada je spustio udicu i mamac se izgubio u dubini, odmah ispod svjetlosti, ona se smjesta zategnula. Riba izleti iz vode uz glasan pljusak. Brumm je jednim pokretom izbaci na obalu i pritisne nogom. Zatim je dohvati za škrge i 184
KIKA
podigne prema Bradonji kako bi ju dobro pogledao. Velika je riba ţestoko udarala repom i presijavala se na slaboj svjetlosti. "Bijela pastrva", zapanjeno izusti Bradonja. "Mislio sam da ih ima iskljuĉivo u potocima Schwarzwalda u Bavarskoj." "Tamo i samo još u ovoj dolini", ponosno primijeti Brumm. "To je bila neka sluĉajnost u evoluciji. Vidiš kako je lako?" Skoro svako bacanje udice u vodu je donosilo ulov. Ĉim bi Brumm izvukao ribu iz vode, Bradonja bi je stavljao na rašlje. Kada su dovoljno ulovili, Bradonja je brzo i struĉno oĉistio ribu SS-ovskim bodeţom, bacajući iznutrice i krljušt u vodu, baš kako je radio kao djeĉak na svojim omiljenim mjestima za ribolov. Vraćajući se u stanište, Brumm je priĉao svojem doĉasniku o dolini. "Ima jelena i na juţnoj strani ovaca koje su podivljale. U proljeće ima mnogo ptica. U jesen ovdje se zaustavljaju patke i ptice moĉvarice. Ovdje bi nekoliko ljudi moglo ţivjeti. Naša grupa prvo mora potrošiti zalihe, nećemo narušavati prirodnu ravnoteţu dok na to ne budemo bili prisiljeni." Profesionalac kao i uvijek, Bradonja je iskoristio ovu priliku da kaţe Brummu kako mu se ne sviĊa što je postavio mine na ulazu u pećinu. "Ako netko na njih naleti, a ne bude sam, znati će da su postavljene s razlogom. Mislim da bi bilo bolje ovaj kraj prirodno zatvoriti tako da se napravi prepreka koja neće buditi sumnju." Brumm se s njim sloţi, za to će se pobrinuti ujutro. "Ovdje ćemo ostati neko vrijeme", doda pukovnik. "Moramo odrţati disciplinu, utvrditi raspored i onda ga se drţati. Iskoristiti ćemo ovaj period za obuku djevojaka. To će ih odrţati u dobroj kondiciji, a predstavljat će im i odreĊenu obvezu. Sjajno su sredile Amerikance. Mislim da moţemo od njih napraviti dobre vojnike. To je prvenstveno tvoj duţnost." "Koliko dugo ćemo se zadrţati ovdje?" "Nekoliko mjeseci", odgovori Brumm. "Najmanje šest." Iznenada Bradonja zgrabi Brumma za rame i zaustavi ga. 185
KIKA
"Djevojke poĉne. Teško je nalazio prave rijeĉi. Iako su bili kao braća, Brumm je ipak njegov pukovnik. Doĉasnik duboko udahne i izusti; "Was sich zweit, das dreit sich gern - od dvoje lako postane troje." Brumm se nasmije. "Pobogu, Rau mislim da se tvoja ĉednost nadzire." "Mnogo više od toga", nervozno se nasmije Bradonja. "One su takoĊer ... iskusne. Moţemo li mi...? Hoću reći, nećemo stupati u prisnije odnose s našim ljudima. To nije dozvoljeno ..." Pokušao se izraţavati što uglaĊenije. "Uvijek smo spavali s našim ljudima, ali da li i sada spavamo s našim ljudima? Ako razumijete što ţelim reći?" Brumm se nasmiješi. "Malo sam razmišljao o tome. To je vrlo osjetljivo i pravo pitanje. Lako je predvidjeti kako će pritisak rasti -prirodni nagoni i sve to. Ali u ovome trenutku ne moţemo dozvoliti trudnoću, ili sitniĉavu ljubomoru. I jedno i drugo bi predstavljalo pravu tragediju. Moramo biti prava jedinica i potruditi se da ostanemo jedinstveni." "Bojim se blizine", kaţe Bradonja. "Neprirodno je to poricati", kaţe pukovnik. "Ali moramo utvrditi neka pravila - i to stroga." Brumm još nije bio siguran koja će to pravila biti, ali imao je na raspolaganju još deset minuta za razmišljanje dok ne stignu do staništa, kaţe u sebi. 35 4. lipanj 1945., 01:00 Johannu Peschtu je mrţnja postala pokretaĉka snaga, ona ga hrani, pretvorila se u njegovo boţanstvo. Nekada je bio Ţidov, ali više nije. Sada sebe vidi jedino kao osvetnika, i sve će mu nacisti platiti. Ima pravo na to, njegov otac, majka, ţena Anna i petero djece, svi su stradali u istom danu, a njega su natjerali da stoji sa strane i bespomoćno promatra dok ih gole odvode u plinske komore. Samo je on uspio preţivjeti. Poĉelo je u Belsenu, u logoru u Poljskoj. Zatim je proveo jedan dugi period u Ravensbrucku, iskljuĉivo ţenskom logoru koji se nalazio sjeverno od Berlina. Tamo su ga poslali kako bi sudjelovao u strašnim 186
KIKA
eksperimentima. Zatim su ga poslali u Dachau i na posljetku u Buchenwald. Sva su ta putovanja bila kao ruţan san. Peschtu se gadilo vlastito ponašanje, ali je znao kako nije u njegovoj moći da bude drugaĉiji; ţelja za ţivotom, ma koliko vrijedna prezira, bila je jaĉa od ţelje da ţivi moralno, i radio je sve što su od njega zahtijevali nacistiĉki lijeĉnici i toboţnji medicinski tehniĉari. Nešto duboko u njemu se gomilalo: ţivi pod svaku cijenu. Imao je seksualne odnose pred publikom, i istovremeno odgovarao na pitanja, dok se s mukom pokretao na ponekad uplašenim, a ponekad ljutim partnericama. Obavljao je svoju duţnost ispred prozirnog ogledala, pred kamerama koje su snimale, u hladnim i toplim prostorijama, u pomućenom stanju - depresiji i euforiji - izazvanom drogama, s mladim, jedrim ţenama, kao i s mlitavim staricama, s suzdrţanim ţenama; neke su bile zdrave, neke prvo istuĉene, a jednom, a to je bio najstrašniji doţivljaj od svih, sa tridesetogodišnjom, mrtvom, riĊokosom ţenom koja je umrla od gladi i ĉije su kosti na kukovima bile isturene kao malena krila. Svrha eksperimenta je bila utvrditi koliko dugo moţe ţivjeti spermatozoid u lešu koji se hladi. Pred kraj rata su iz logora poĉeli nestajati lijeĉnici koji su se s toliko ţara bavili znanošću. Medicinski eksperimenti su se prvo prorijedili, a zatim su sasvim nestali, u logoru je ostao premali broj lijeĉnika i za osnovnu medicinsku njegu. Pescht, koji je kao posebni izvoĊaĉ eksperimenta dobro ţivio u istraţivaĉkom odjeljenju, shvatio je kako je njegova sigurnost nestala, njegovo sredstvo za ţivot je prestalo postojati. Poslali su ga u Buchenwald gdje je bio dodijeljen pogrebnoj ĉeti koja je obavljala svoj posao krivim lopatama i tupim pijucima po svakakvom vremenu, radeći u smjenama po dvanaest i više sati. Mnogi su pored njega umirali na duţnosti, u trenutku kada su zamahnuli lopatom pa tako nisu morali druge opterećivati svojom smrću. Pescht je u samom poĉetku odluĉio preţivjeti. Krao je hranu i odjeću od drugih logoraša, prisluškivao pridošlice i prijavljivao te razgovore straţi, ponekada uljepšavajući te priĉe vlastitim izmišljotinama. Sve je to radio kako bi dobio naklonost svojih gospodara. Znao je kako je ţivot pod svaku cijenu - posebno pod 187
KIKA
cijenu tuĊih ţivota - s moralne toĉke gledišta zloĉin, ali je nešto jaĉe u njemu svladalo savjest i prisililo ga da radi sve što bi mu moglo pomoći da preţivi. Pescht se brzo pretvorio u kost i koţu kad su obroci medicinskog odjeljenja postali luksuz. Ĉak i kada je Hitler postao kancelar, Pescht je sebe i dalje smatrao prvo Nijemcem, vjernim graĊaninom i domoljubom, zatim muţem i ocem, a tek onda, i to jedva Ţidovom. Usprkos tome, njegova je domovina proglasila njegov narod neprijateljem drţave, niţom rasom i slala je Ţidove u logore gdje je njemaĉka sposobnost za organizaciju dolazila do izraţaja u masovnim ubojstvima. Najgore od svega je bilo što ga je bog napustio. Kako bi se inaĉe mogle ovakve more objasniti? U prvim danima zarobljeništva molio se dugo i predano, ali s vremenom je prestao vjerovati da bog postoji. Bog je mrtav, u stvari, razmišljao je Pescht, vjerojatno nikada nije niti postojao. S druge strane, bilo je jasno da je vrag ne samo ţiv nego i vrlo uspješan. Pred kraj travnja 1945. godine, Pescht se rano probudio u svojoj baraci i buĉno i teškim koracima hodao probijajući se pored uspavanih i mrtvih tijela na podu. Glas o njemu stigao je iz Ravensbrucka, i poslije kratkog vremena koje je proveo u pogrebnoj ĉeti, opet su ga dodijelili nekoj vrsti policije iz redova logoraša koji su ţeljeli suraĊivati s nacistima i odrţavati red u logoru. Kao ĉlanu ovakve sigurnosne jedinice, obroci su mu povećani, ali neznatno, ipak dobitak je dobitak. Priĉalo se kako su nestašice vladale u ĉitavoj Njemaĉkoj, a logori su bili na dnu liste potraţivanja. Pescht je radio u javnoj kući u logoru, tu je provodio i dane i noći obavljajući razne duţnosti. U Buchenwaldu je bilo puno ţenskih straţara, a mnoge od njih su bile Austrijanke, i ove grube seljanke su ga iskorištavale na isti naĉin kako su straţari koristili poţeljnije Ţidovke u logoru. Njemu to nije smetalo. Vani je još bilo hladno i maglovito. Dah se zadrţavao u zraku u obliku oblaĉića koji je oznaĉavao njegovo kretanje kroz blatnjavi logor. Ţurio se prema javnoj kući u nadi kako će pronaći neki zalogaj hrane sa sinoćnje zabave. Ali dok je hodao primijetio je kako se nešto promijenilo. U javnoj kući je naišao na djevojke okupljene oko kamina kako sjede bez rijeĉi. Obiĉno su bile još u krevetu kada bi on ovako rano 188
KIKA
ujutro stigao. Zatim bi se one koje nisu bile odreĊene da ostanu još jednu noć vraćale u svoje barake, a izabrane su udobno spavale do popodneva. "Peschte", pozove ga jedna od njih. "Otišli su. Otišli su noćas, svi do jednoga. Znaš li što bi to moglo znaĉiti?" Odjednom shvati što je osjetio, ali nije vidio. "To znaĉi osloboĊenje, glupaĉo. Dolaze Amerikanci." Pescht je već imao skovani plan. Imao je namjeru pobjeći, ali mu je osloboĊenje olakšalo zadatak. U poĉetku je bilo oko pedeset logoraša umiješanih u zavjeru, ali bolest i kaţnjavanje su desetkovali njihove redove. Tjednima su stizali novi zarobljenici i grupa zavjerenika se proširila na cijeli logor. Morao se dogovoriti s ostalima. Jutro je proveo traţeći ih i kada su Amerikanci stigli rano popodne Pescht i njegova grupa su ih doĉekali u ime svih logoraša. Sve je dobro isplanirao. Ameriĉkog zapovjednika, pukovnika, odveo je ravno u logorski krematorij, objasnio mu je za koju je svrhu korišten, a zatim se povukao kako bi priĉekao njegovu reakciju koju je bio predvidio. Pukovnik je izbacio oĉi, problijedio, isteturao van i poĉeo povraćati. Zatim je bijesno poĉeo preklinjati Njemaĉku, Nijemce i sve što je njemaĉko. Pescht se nadao baš ovakvoj reakciji. Tijekom sljedećih nekoliko dana, on i njegova grupa u kojoj je bilo i nekoliko ţena, pomagala je Amerikancima da dovedu logor u red. Nekoliko ameriĉkih generala je došlo i otišlo, a na licu im se vidio bijes. Do kraja tjedna Pescht se sprijateljio s ameriĉkim doĉasnikom iz Teksasa. Jednog dana mu je prišao. "Nas nekoliko ţeli otići." "Mi to shvaćamo, ali sve će to još potrajati. Biti će vam potrebni dokumenti, morate biti identificirani. Ţelimo vam pomoći pronaći roĊake." "Nemamo roĊake. Za to se pobrinuo Hitler." Sve što je ţelio je rekao doĉasniku. Ţeli ĉvrste ĉizme, tople kapute i oruţje. Doĉasnik se lecnuo, ali je Pescht bio uporan i raĉunao je na njegov osjećaj krivice. Ispriĉao je Teksašanu što se dogodilo njegovoj obitelji, o tome kako je svojim oĉima gledao kako se djeca grĉevito drţe za majku dok se svlaĉe, zatim goli marširaju, šćućureni jedno uz drugo u plinsku komoru, a njemu se 189
KIKA
obraćaju za pomoć vriskom. Na kraju je dobio što je zatraţio. Doĉasnik nije traţio nikakva objašnjenja; kao Teksašanin je razumio osvetu koju moţda niti jedan drugi Amerikanac ne bi razumio. Grupa je otišla iz logora poslije ponoći i ispratio ih je doĉasnik. Krenuli su prema zapadu kroz šume i brda. Ostali u grupi nisu imali jasnu predodţbu što će raditi kada ih oslobode, ali je Pescht imao u glavi plan. Noću će pljaĉkati seoske kuće i sela. Neće praviti razliku izmeĊu dobrih i loših Nijemaca. Svi Nijemci su dobar plijen; osvetnici će iskoristiti godine školovanja u nacistiĉkim logorima i dozvoliti će civilnim licima da osjete okus svega što se dogaĊalo iza logorske ţice. 36 4. lipanj 1945., 03:00 To nipošto nije bila gozba, ali kako nisu pojeli ništa kuhano otkako su otišli iz Berlina, topla hrana je sluţbeno slavlje. Brumm je pripremio ribu na ţaru, uz mnogo zaĉina iz vrećice od jelenje koţe koja je visila blizu ognjišta. Dok je pastrva dobivala lijepu, tamnu boju na štapovima iznad plamena, Brumm je pokazivao jednoj djevojci neko korijenje u šumi, u blizini brane. Kada su ga nabrali, odnijeli su ga i izmrvili. Dodali su malo vode kako bi napravili od njega smjesu. U to je Brumm stavio malo ţutog šećera i nekoliko komadića sušene jabuke iz baĉve u skladištu. Od te ljepljive mješavine su napravili male kolaĉiće i pekli ih u pepelu na rubu ognjišta. Pili su svjeţe skuhani ĉaj i jeli u tišini, zadubljeni u svoje misli. Poslije objeda Herr Wolf povuĉe Brumma na stranu. "Trebamo razgovarati kako ćemo ovdje ţivjeti", kaţe tajanstveno. "Kao na primjer o ĉemu?" "Moram imati potpuni mir", prošapta Herr Wolf. Njegova je izjava djelomiĉno zvuĉala kao nareĊenje, a djelomiĉno kao pitanje. "Moţete biti sami u sobi."
190
KIKA
"I više od toga", kaţe Herr Wolf zabrinuto. "Nitko ne smije ulaziti u sobu bez moje dozvole. TakoĊer zahtijevam da se kupani sam." "Ovo mjesto nam puno toga pruţa, ali svakako ne potpuni mir." "Ipak, to moraš nekako napraviti." "To je sve što mogu." "Napraviti ćeš sve što od tebe zahtijevam", kaţe Herr Wolf glasom koji ne trpi pogovore. "Sada kada je neposredna opasnost prošla, namjeravam uzeti više odgovornosti u upravljanju našim poslovima. Uvijek sam znao koristiti usluge struĉnjaka. To si ti, tvoj je posao bio mene ovdje dovesti. Sada kada smo stigli, preuzeti ću svoje mjesto s odgovarajućim autoritetom i odgovornošću." "Ako zahtijevate mir, sve ću dati od sebe kako bih vam ga osigurao, Fuhreru." Ova posljednja rijeĉ je neobiĉno zvuĉala iz Brummovih usta. U Belinu je to oslovljavanje sasvim prirodno, ali ovdje u Hartzu, titula je ĉudno zvuĉala. 'Na drugima je odluka ĉime će se baviti. Siguran sam da vi kao naš vrhovni zapovjednik, razumijete da je naša duţnost prvenstveno se pobrinuti za potrebe naših ljudi. Ĉesto se nadreĊeni mora ţrtvovati za opće dobro." "Ne drţi mi predavanja, Brumme. Neću dozvoliti zajedniĉko kupanje muškaraca i ţena zajedno na javnom mjestu, i to je moja konaĉna odluka. Postoje neki principi koje neću ţrtvovati za udobnost. Kazniti ćeš neposlušne." "Neću", odluĉno uzvrati Brumm. "Dozvolite mi da vas podsjetim da ja ovdje zapovijedam. Tako je glasio naš sporazuma. Drţim vas za rijeĉ. Mogli bismo, naravno i glasovati." "U vojsci se izdaju i izvršavaju nareĊenja", Herr Wolf poĉne uvjeravati, ali opuštenim glasom. "To vrijedi za administraciju. Na terenu vladaju slobodnija pravila. Vojnici koji imaju pravo glasa bolje i duţe se bore. To je princip koji sam nauĉio na prvom mjestu u suvremenoj vojsci." "Slabe voĊe daju pravo glasa", grubo kaţe stariji ĉovjek. "Jake voĊe donose odluke i sprovode ih. Tko ne izvrši nareĊenje strogo je kaţnjen." "Moţda", odgovori Brumm, "Ali, ovo je neuobiĉajena situacija koja od nas zahtijeva improvizaciju. Prema tome, tako ćemo se i ponašati." 191
KIKA
"Inzistiram na tome da izvršiš moja nareĊenja.' "Saslušati ću vaše prijedloge, prenijeti ću ih drugima i odluĉiti što je najbolje za sve nas" kaţe osorno Brumm, prekidajući svaki daljnji razgovor. Herr Wolf se pomakne korak unazad i poĉne promatrati Brumma. Odjednom se njegovo ponašanje potpuno promijeni i njegovo se namršteno lice razvedri. "Napravili smo vrlo dobar izbor", kaţe samozadovoljno. "Vi ste izabrali", kaţe Brumm. "Samo budućnost nam moţe pokazati je li taj izbor dobar. Ovdje ćemo postupati kako ja kaţem. Kada stignemo na konaĉno odredište, razmislit ćemo o drugaĉijoj organizaciji." "Vrlo dobro", ţivahno će Herr Wolf. "Prihvaćam. U Prvom svjetskom ratu sam bio obiĉan vojnik. Znao sam primati nareĊenja, i kada sam ih uĉio izvršavati uĉio sam kako ću kasnije nareĊivati. Zato smo ovdje - zbog mojih generala. Sad ću ti pokazati. NareĊujem sebi da izvršavam tvoja nareĊenja." Zašutio je na trenutak u nadi da će ĉuti od pukovnika neku rijeĉ. Kada nije dobio nikakav odgovor nastavi: "Dobro. Završili smo s time. Dobio sam nareĊenje. Izvršiti ću ih. Vidjeti ćeš -" Brumm nije mogao vjerovati svojim ušima. "Ali", zacvili sumorno Herr Wolf, "ipak zahtijevam osobni mir. To mi morate osigurati." Rasprava o tome bila je potpuno nepotrebna. Herr Wolf moţe imati svoj mir, ali je Brumm pretpostavio kako je to samo jedan od niza zahtjeva koje će još imati priliku ĉuti. Kada je veĉera završila, grupa je ostala za stolom od borovine, pili su ĉaj, razgovarali, gledali i slušali vatru. Herr Wolf je zahtijevao da se prvi okupa u pećini. Osim Wallerove sve su djevojke bile umorne. Kada se Herr Wolf vratio i otišao u sobu koju je sam izabrao, Brumm upita: "Tko je sljedeći? Dame ili gospoda?" "Valjda misliš ĉasnici i vojnici?" drzne se Wallerova. "Kako ţeliš, Tko će prvi?" "Kupaju li se ĉasnici odvojeno od svojih vojnika?" nastavi Wallerova. 192
KIKA
"U barakama, da." "A na terenu?" "Zajedno. U bitkama dijele sve." "A gdje smo sada?" "U logoru", odgovori Brumm. Bradonja i djevojke se nasmijaše, uţivali su u ovoj maloj prepirki. "U redu. Ova soba je logor. A bazen s toplom vodom? Nije u logoru." Wallerova pogleda ostale djevojke. "U redu?" One ţivo klim-nu glavom. Brumm ustane, stavi ruku na usta i nakašlje se. Odrţao im je predavanje o zajedniĉkom ţivotu dok se Herr Wolf sam kupao. Vaţno je shvatiti pravila i poštivati ih. "Znate pravila: ne smije biti stalnih veza i ljubomore. Moramo se ponašati kao odrasli ili ćemo morati izmijeniti pravila ponašanja." "Dosta priĉe", zacvili jedna djevojka. Brumm se polako naklonio, ispruţi ruku prema toplom izvoru i lupi petama. "Klanjam se oĉiglednom", kaţe. Vaklire smjesta pojure niz mraĉni hodnik veselo kliĉući što će se konaĉno okupati. Bradonja i njegov pukovnik ostanu još malo za stolom. "Hoćemo li... im se pridruţiti?"upita doĉasnik. "Propisi na terenu", prošapta Brumm. "Mora se odrţati moral." "Duţnost", doda Bradonja kada ugleda svjetlost u oĉima pukovnika. "Doprinos općem dobrom raspoloţenju." "Taktiĉka uputstva". Doĉasnik blago gurne pukovnika pod rebra. "Hajdemo Giintere", prošapta. "Poĉet će se meĊusobno igrati ako se ne poţurimo." Gromko se nasmije vlastitoj šali i jako se zacrveni u licu. Brumm je zastao u tunelu. "Samo ti idi", kaţe Bradonji. "Sada ću ja." " Ne smeta ti ako poĉnem bez tebe?" dobaci krupniji ĉovjek preko ramena. Brumm se vrati u skladište i pronaĊe ono što je ţelio. Bacio je pogleda na namirnice i sjetio se koliko je vremena i truda uloţeno kako bi se ovo skladište napunilo. Bile su potrebne godine i bezbroj putovanja za opremu ove male tvrĊave. U poĉetku je mislio da će samo njemu posluţiti, jer se uopće nije zavaravao kako će ovaj rat završiti. Zatim je cijeli taj prokleti projekt dobio nove dimenzije. Nikada nije putovao u Kamenu 193
KIKA
pećinu praznih ruku. Jednom je dojahao i sa sobom doveo nekoliko vojniĉkih mazgi natovarenih zalihama. Nakon što je istovario robu, pustio je ţivotinje u dolinu. Pitao se što se s njima dogodilo. Waller se polako svlaĉila. Ostale djevojke su već bile u vodi i tiho se pljuskale, uzbuĊeno razgovarajući o muškarcima koji su im se trebali pridruţiti. Waller je uţivala osjećajući topli zrak na koţi. Tako ugodno i osvjeţavajuće. Pokušavala se prisjetiti kada je posljednji puta bila gola i opuštena, ali nije mogla, prošlost se ĉinila kao neki drugi ţivot. Kada se skinula, prišla je do ruba podzemnog izvora i stopalom probala temperaturu vode. Bila je topla i mamila ju je. S uţivanjem je skliznula unutra. Osjećala je kako joj se koţa budi i sve u njoj struji, od toga joj se zamutilo u glavi. Otkako je s djevojkama osjećala je kako mora svakog trenutka vladati sobom i to je za nju bio veliki napor. Sada to više nije imalo smisla. Giinter Brumm je bio zapovjednik, ne mora više o svemu voditi brigu. Gdje se zadrţao, pitala se dok se sapunala. Bradonja je uletio u vodu prskajući djevojke i viĉući. Svi su ţivnuli kada je stigao. Stefanie je jednim sportskim zamahom izronila iz vode, duge, plave kose slijepljene uz lice i vrat i u šali poĉela gutati gorostasa u vodu i toboţe se boreći s njime, dok su zapravo uzajamno poĉeli istraţivati tijela. Uskoro su i ostale djevojke izašle iz vode i pridruţile joj se: borba je poĉela biti ozbiljnija. Bradonja je bio iznenaĊen oblim, mladim tijelima kao i njihovom snagom. Planirao im je dozvoliti da ga gurnu u vodu, ali je shvatio da će njih pet to uspjeti bez njegove pomoći. Prepoznao je takoĊer i njihovu glad, jer ju je i sam osjećao. Njihovi dodiri, kao i rijeĉi koje su mu šaputale, bili su vrlo jasni. Na kraju zaroni u vodu kao neki veliki brod. U posljednjim trenutku ih je povukao za sobom, tako da su sve pale u vodu uz jaki pljusak. Waller je promatrala kako se Stefanie uhvatila za doĉasnika i kako lagano plutaju po površini. Njezina prijateljica je oduvijek bila najizrav-nija od svih njih, vjerovala je da ĉovjek samo treba uzeti ono što ţeli. Brinuo ju je prizor na vodi. Ona i njezine prijateljice su poznavale tajne seksa, ali shvatila je da bez obzira što radile i bile, još su uvijek gajile snove o ljubavi i budućnosti uz jednog ĉovjeka. Rat to nije uspio uništiti. 194
KIKA
Nije razmišljala o Fuhreru u tom smislu, iako je ponekad u njegovom pogledu vidjela izvjesnu neodoljivost; on je bio prestar i Fuhrer je, nedodirljiv, zabranjeno voće. Nju su zanimala druga dvojica. Šest ţena i dva muškarca. Da je omjer bio obrnut, puno bi se bolje osjećala. Kako njih dvojica mogu redovito izaći na kraj s njih šest? U stvari, problem je bio malo ozbiljniji. Nju nisu zanimala dvojica, već samo jedan. Giinter Brumm. I nije ga ţeljela ni sa kim dijeliti. Nitko nije primijetio kada je Brumm stigao. Odjednom se samo stvorio, sjedio je na rubu bazena s dvije velike boce u rukama. Tijelo mu je zraĉilo. Waller je zastao dah. Bio je mišićav, gotovo lijep. Nikada nije vidjela takvog muškarca. Brumm uĊe u vodu visoko drţeći boce u rukama. "Šampanjac" kaţe i djevojke se okrenu od Bradonje prema njemu. Smjestio se u toplu vodu i povukao iz boce osjećajući kako mu se topla voda razlijeva po tijelu. Uskoro su svi sjedili jedan pored drugoga u podvodnoj izboĉini, a dvije ogromne boce su išle od ruku do ruku. Gretchen Waller je odbila sebi dozvoliti da im se pridruţi. Pila je mnogo i brzo i uskoro joj se poĉelo vrtjeti u glavi. Odjednom se uputi prema Brummu, zagrli ga i odvuĉe ga od ostalih dublje u vodu. "Znam da te ne mogu zadrţati za sebe", prošapta mu, "ali ću se barem uvijek sjećati da sam bila prva." Obujmi ga nogama i strasno ga poljubi u usta. 37 5. lipanj 1945., 09:00 Ĉesto se lakše potvrde govorkanja nego ĉinjenice, naroĉito ako je ĉovjek struĉnjak u tom poslu. Kada je Petrov ĉuo da se Heinrich Muller hrabro predao agentima NKVD-a u Poljskoj, tvrdeći da ima veliku mreţu agenata na pravom mjestu koje bi mogao, ako mu se zauzvrat poštedi ţivot, pridobiti da rade za Ruse. Mullerova povijest je bila dobro poznata, on je bio jedan od najtraţenijih nacistiĉkih zloĉinaca. Takve 195
KIKA
glasine nisu iznenadile Petrova, naprotiv, potpuno su imale smisla. Muller je ĉovjek izuzetnog ugleda i poloţaja i bez svake sumnje je mogao ispuniti obećanje. Kao šef Odjela IV u Gestapou, bio je odgovoran za izgradnju i upravljanje više od sedam stotina koncentracijskih logora, ukljuĉujući i one koji su se specijalizirali za masovna uništenja. U poljskim logorima je Petrov vidio plinske komore kao tuševe. To ga nije potreslo kao što je potreslo druge ljude. Milijuni njegovih zemljaka su u logorima, ili su barem bili kada je Hitler izvršio napad na Rusiju. Razlika je bila samo u stilu. U Rusiji su nepoţeljne, kao i ljude niţe rase, slali u stalno izgnanstvo na sjever i nitko se nije od tamo više vratio. Nijemci su imali manje strpljenja, ĉak su moţda bili i paranoiĉni. Skloni su ubrzanju procesa raznim postrojenjima i metodama radije nego dozvoliti prirodi i napornom radu da vremenom uzmu svoj danak. To je ţiva opomena da pod fašizmom nastavlja goriti kapitalistiĉka iskra. Petrov je sebi priznao da bi neki sovjeti zavidjeli Mulleru na dosjeu, ukljuĉujući i neke partijske liĉnosti, moţda i one na samom vrhu. Na popisu Grupe za specijalne zadatke nalazilo se Mullerovo ime. Posljednji puta su ga vidjeli pored Hitlera dvadeset i osmog travnja. Prije nego što je nestao, SS pomoćnik generala je poslao izvidnicu ruskim agentima, i Petrov je savršeno bio svjestan što znaĉi ova predigra. Sada je trebalo pronaći Mullera, koji bi sa svojim vezama lako mogao brzo pronaći preţivjele iz Skorzenyjeve jedinice. Vrlo je vaţno da se informacije o ĉasniku za planiranje iz jedinice specijalnih komandosa dobiju što prije. Petrov je smatrao kako će Muller sa svojim agentima doći do njih brţe od njegovih ljudi. Odluĉio je okrenuti nekoliko telefonskih brojeva u Berlinu i vidjeti što moţe njegova Crvena znaĉka izvući iz njegovih drugova. U Ţukovljevu sjedištu prethodnog dana se nije ništa saznalo, ali u sjedištu Prve ukrajinske kod Konjeva, u juţnom predgraĊu Berlina naišao je na neznatni trag. Konjevljevi ljudi su bili smješteni u pljesnivim šatorima na ogoljenom polju koje je još uvijek bilo izbrazdano topovskom paljbom. Trupe su ĉistile oruţje više iz navike nego iz stvarne potrebe. Sunce je bilo visoko na nebu i Petrov je osjetio toplinu njegovih zraka na licu. 196
KIKA
U glavnom šatoru mogao se smjestiti manji cirkus. Vrata postavljena na cigle iz ruševina su im sluţila umjesto stolova. Jedan mršavi doĉasnik bez ĉizmi na nogama trljao je stopala kada je Petrov ušao. "Kod koga su podaci o ratnim zarobljenicima?" "Kod NKVD-a", odgovori doĉasnik ne potrudivši se niti pogledati pridošlicu. "Ĉovjek bi pomislio da su moje noge oĉvrsnule poslije marširanja od dvije tisuće kilometara, ali nisu." U glasu mu se osjetilo gaĊenje. "Centralna jedinica ili odjeljenje?" upita Petrov. Doĉasnik podigne pogled kako bi vidio s kim razgovara. Ljudi ne dolaze ĉesto traţiti NKVD, obiĉno je obrnuto. "Tko zna?" odgovori. "NKVD ne radi takvu razliku." "Moramo imati podatke da se dokaţe prebacivanje kontrole." Doĉasnik osjeti kako mu se kosa na glavi diţe. Ovaj govori previše paţljivo. Nauĉio je nanjušiti nevolju, to mu je pomoglo da preţivi. Ovaj ĉudak od ĉovjeĉuljka miriše na nevolju. "Pogledat ću", kaţe. Treba dobiti na vremenu, opomene se. Ustane i ode do najbliţeg stola, lupi po ramenu jednog doĉasnika niţeg ranga i naredi mu neka donese fascikl s dokumentima. Cijelo vrijeme nije skidao pogled s Petrova, ĉije lice nije pokazivalo nikakve emocije. Jedino su mu oĉi bile ţive, kao dvije ţeravice. Ĉovjek ne okrene glavu kako bi provjerio, ali je znao da njegov pogled leti s predmeta na predmet. Ovome ne moţe lako popustiti. "Izvoli, druţe", kaţe doĉasnik kada su dokumenti stigli na stol. "Da vidimo", kaţe listajući i trudeći se izgledati sluţbeno. Moćnici cijene sluţbenost. Ali to je kratko trajalo. "Ne poznajem ovu organizaciju", i pruţi dokument Petrovu koji bez rijeĉi poĉne ĉitati. "Ovo je glavni stoţer grupe u istoĉnom dijelu grada." Petrov mu vrati fascikl. "Zahtijevam prijevoz" "Vozila su u voznom parku. Ovdje nema niti jednog." "Vani stoje tri kamiona." "Oni su rezervirani za ljude iz divizije", objasni doĉasnik. "Treba mi vozaĉ", Petrov nastavi kao da nije Ĉuo što je doĉasnik izjavio. 197
KIKA
Ovo već poĉinje biti naporno. Doĉasnik se poĉeo znojiti. Nije navikao na ovakav pritisak, u njegovom svijetu drugi su se znojili pred njim. "Druţe", poĉne pokušavajući smisliti kako da se izvuĉe, ali prije nego je uspio nastaviti, Petrov izvadi iz dţepa male koţne korice, otvorio ih i stavio na stol. Doĉasnik osjeti kao da će se onesvijestiti, u glavi mu se vrtilo i u ţelucu je osjećao muĉninu. Crvena znaĉka! Mislio je da je to samo mit. "Biti će mi dovoljan mali kamion", kaţe Petrov i poslije nekog vremena prijateljskim tonom doda, "druţe." Doĉasnik smjesta donese vaţnu odluku. Odavno se nauĉio oslanjati na vlastiti instinkt. Ovaj sićušni, crni ĉovjeĉuljak posjeduje beskrajnu moć i izvan svake sumnje, koristi je bez griţnje savjesti. "Ja ću vas osobno voziti", nestrpljivo izgovori prije nego je shvatio na što se obavezao. Petrov klimne glavom i zaĊe. Doĉasnik izaĊe za njim u ĉarapama noseći ĉizme i kapu pod miškom. Poslije dva sata traţenja pronašli su stoţeru NKVD-a. Doĉa-snikuje nareĊeno da ĉeka i osjetio je olakšanje kada je Petrov nestao u trokatnici. Pomislio je da krene, ali kuda? Nije mu preostalo ništa drugo nego ovo završiti bez obzira na ishod. Naoruţani straţari brzo priĊu kako bi zaustavili Petrova, ali samo jedan brzi pogled na Crvenu znaĉku slobodno mu otvori put. Na pitanje tko je zapovjednik, smjesta se pojavio niţi, punašni ĉovjek plavih oĉiju i sijede kose zaĉešljane tako da prikrije ĉelu. Na trenutak je promatrao posjetitelja, a zatim je Petrov po njegovom pogledu shvatio kako ga je ĉovjek prepoznao. "Petrov", kaţe teško dišući, pokušavajući se nasmiješiti. "Zapovjednice Šikbava", odgovori Petrov. "Dug je hod od Moskve." "Nije, kada se hoda po nacistiĉkim leševima. Bolje su umorne noge nego srce koje je prestalo kucati", odgovori sluţbenik NKVD-a izrekom koju su smislile trupe. Poveo je Petrova u svoj ured na drugom katu i rekao straţarima da ih ne uznemiravaju. Kao i sve ostalo u glavnom gradu Njemaĉke, ured je bio prekriven debelim slojem prašine, ali je bio namješten prvoklasnim namještajem koji nikako nije pripadao prethodniku. "SviĊa ti se? Pripadala je Gestapou. Nisu kao naši. Samo bi komesar cijenio ovako nešto." 198
KIKA
"Ako se dobro sjećam", kaţe Petrov, "ti si osiguravao komunikaciju za prijem savezniĉkih poruka." "Još uvijek imaš odliĉno pamćenje", promrmlja Šikbava. Otvorio je vitrinu i ponudio Petrova pićem. Petrov je primijetio kako njegov domaćin pije prebrzo. Bio je nervozan. "Gdje je Zaja? Tako se zvala, zar ne?" upita Petrov Šikbava poblijedi i odmahne rukom. "Tišina", prošapta. "Nisi se promijenio, ciganski gade!" "Rekli su mi da se potpuno izobliĉila od batina, a vjerojatno je i skrenula. Što se tebe tiĉe, odnosno tvojih posebnih - kako si ih nazivao? - apetita, takvo njezino stanje ti više odgovara." Petrov na trenutak zašuti da njegove rijeĉi ostave ţeljeni utisak. Kliment Šikbava je nekada imao ogromnu moć u Kremlju. Bio je to izuzetno nadaren ĉovjek, ali i izopaĉen, što su mu progledali kroz prste dok jednom nije otišao predaleko. Obrazovan, struĉnjak za elektroniku, projektant velikog sistema za prisluškivanje koji pruţa svoje pipke po cijelom Sovjetskom Savezu, ali previše slab da se odupre perverziji, dozvolio je da njim ovlada. Imao je strast prema mladim djevojkama, po mogućnosti prekrivenim slojem masnoće, naroĉito u vrijeme kada imaju menstruaciju. Nikada nije spavao dva puta s istom djevojkom i koristio je svoje brojne poslovne veze kako bi ih kupio i nabavljao kada god je imao priliku. Ruski seljaci su još uvijek bili zaostali i drţali su se starih obiĉaja, jer su ĉak i loši stari obiĉaji poznati i bolji od nepoznatoga. Po takvim mjerilima, kćerka se smatrala robom. Šikbavine teškoće su zapoĉele na putovanju za Gruziju, gdje je kupio usluge mlade, dvanaestogodišnje djevojke s dugim, crnim uvojci-ma po imenu Zaja. Djevojka ga je oĉigledno oĉarala, jer ne samo da ju je drţao pored sebe mjesec dana - ĉime je prekršio dogovor s njezinim ocem - već ju je poveo sa sobom u Moskvu kada se morao vratiti. Djevojĉin otac, Staljinov prijatelj iz djeĉaĉkih dana smjesta je pješice krenuo u Moskvu i pojavio se u Kremlju. Kada su mu zabranili ulazak u Kremlj, ostao je u gradu, ĉvrst u naumu da si osigura prijem kod premijera. Na posljetku je netko od doušnika obavijesti Staljina o njegovom dolasku i teškoćama. Premijer je bio izvan sebe od bijesa i pozvali su Berkuta da sredi stvar. 199
KIKA
Djevojku je lako našao, Šikbava ju je smjestio u svoju daĉu nadomak grada. Bila je u jadnom stanju. Sluge su je tukle i seksualno iskorištavale kada on nije bio u blizini, prestala je ţivjeti u sadašnjosti. Kada ju je Petrov vidio, jedva je bila na ţivotu. Nosila je lijepu, svilenu haljinu i kada je ušao u sobu, otkrila je ramena i prišla mu. Pokušao ju je urazumiti, ali na posljetku kada ju nije mogao smiriti, naredio je Rivitskom da joj navuĉe luĊaĉku košulju. Više nije znala govoriti. Sveli su je na stanje ţivotinje koja je znala samo jedno raditi. Pomućenom umu ostalo je jedino jasno da sebi moţe osigurat daljnji opstanak ako to dobro radi. Petrov se stresao. Kada su doveli Šikbavu, on je pao na koljena i molio je za milost. Kleo se da nije ukrao djevojku iako gaje opĉinila. Jedan od njegovih ljudi je smislio otmicu i doveo ju je kao dar nakon što su se vratili u glavni grad. Priznao je da je pogriješio, ali će to nadoknaditi. Šikbava je, zajedno sa svim ljudima koji su za njega radili, zatvoren. Staljin je zatraţio savjet od Petrova. Našao se u nezgodnom poloţaju, osjećao se duţnim osvetiti nepravdu nanjetu kćerki njegovog starog prijatelja, ali nije ţelio izgubiti genijalnog struĉnjaka za elektroniku. Petrov je predloţio kompromisno rješenje. Gruzijac je, u stvari za odreĊeni iznos svoju kćerku stavio na raspolaganje, i nije potpuno nevin. Isto tako, otmiĉari zasluţuju najteţu kaznu, oni, kao i sluge su u daĉi iskorištavali mladu djevojku i moraju se strogo kazniti. Staljin je slušao Petrova, a zatim presudio. Djevojĉin otac je osuĊen na teške batine i terapiju elektrošokovima u psihijatrijskom institutu kojim upravlja NKVD, jer nije zaštitio svoju obitelj kao što je morao postupiti dobar otac, komunist. U nizu saslušanja koja su slijedila, a u kojima je i Petrov sudjelovao, dvadeset i dvije osobe su priznale da su bile s djevojkom ili su im poznate sve okolnosti, a nisu ništa poduzeli. Po Staljinovom nareĊenju, svi su obješeni jednog jutra u zatvoru u Lubjanka. Šikbavu su mjesecima tako ţestoko tukli da je jedva preţivio, ali kada je Staljinu opet bio potreban proglasili su ga "sposobnim" i poslali u bolnicu na oporavak, koji je trajao dulje od godinu dana. Kada je izašao iz bolnice, rasporedili su ga u urede gdje je bio odgovoran za instaliranje i odrţavanje sloţene komunikacijske mreţe koja će povezivati Ruse s Amerikancima i Englezima. Na toj duţnosti ga je Petrov posljednji puta vidio. To je bio vaţan 200
KIKA
posao, ali daleko ispod Šikbavih stvarnih sposobnosti. Petrov je znao što je Staljin riješio, Šikbava će se ponovo morati potruditi dobiti njegovu naklonost. Petrov se ţivo sjećao djevojke i njezine zelene haljine dok je pijuckao votku i ĉekao da Šikbava progovori. "Poslije su me ovdje vratili" - muĉio se da naĊe prave rijeĉi -"poslije moje rehabilitacije. Nikada je više nisam vidio." Petrov ne odgovori. "Oslobodio sam se perverzije. Sada ţivim u celibatu. Zauvijek ću morati nositi taj teret, sada ţivini samo za partiju." "Heinrich Muller", kaţe Petrov i spusti ĉašu još uvijek do pola punu. "Imaš ga." Šikbava se ukoĉi. "Nisi se promijenio, uvijek sve znaš." "Potreban mi je." "Zbog ĉega?" nervozno upita Šikbava preznojavajući se. "On je moj." Petrov spusti Crvenu znaĉku na njegov stol. Sijedi Rus se u nju zagleda, toliko prestrašen da nije mogao izustiti niti rijeĉ. S Petrovom se već jednom susreo u paklu i jedva se spasio. Kada se sjetio koliko je moćan ovaj ĉovjek koji je pred njim osjeti probadanje oţiljaka i polomljenih kostiju. Pokušao je zapaliti cigaretu, ali su mu se ruke previše tresle. "On je ovdje. Ponudio nam je cijelu svoju mreţu agenata, ĉekamo nareĊenje iz Moskve." "Dovedi ga", kaţe Petrov. Mullera su doveli u ured kroz nekoliko minuta, a Šikbava je odmah nestao. Neustrašivi Bavarac je imao ĉetvrtastu glavu poput cigle, visoke jagodice, tamnosmeĊe oĉi, blijedu put, izgledao je kao dobro uhranjeno priviĊenje. "Nudite nam svoju mreţu agenata, Mullere, ali za to nemamo dokaza. Ţelimo sve provjeriti. Postoji ĉovjek po imenu Otto Skorzeny." 201
KIKA
"Njega su zarobili Amerikanci u Austriji", uvjerljivo izjavi Muller. "Poznavao sam tog gada. Hitlerov olovni vojnik." "Previše brzo govorite, Herr Muller. Tko je bio Skorzenyjev planirajući ĉasnik?" "Mislite na Brumma?" Muller drsko upita. "Sve sam ih poznavao." "Ime?" "Giinter. Bezosjećajan tip. U Rusiji je postao neka vrsta junaka. On je uvijek bio mozak iza Skorzenyjevog praznog blebetanja." "Posljednji puta je viĊen na Odri s divizijom. Ţelimo upotrijebiti vaše ljude za pretraţivanje logora u potrazi za preţivjelima iz te jedinice. Hitno su nam potrebne informacije o njemu." Ove rijeĉi su probudile u Mulleru radoznalost. "Zašto se toliko trudite?" Petrov se zagleda u njega. "Gestapo ima svoje podatke. Mogu vas tamo odvesti." Zatim doda: "Za odreĊenu cijenu." "Što traţite?" "Poloţaj. Sredstva. Slobodu djelovanja. Ljude na raspolaganju, ali pod mojim nadzorom." "Dogovoreno", kaţe Petrov. Pozvao je Šikbavu da se vrati u sobu i mirno izjavio: "Prepustite ga meni." Muller je uoĉio kakav odnos je izmeĊu dva Rusa. Šikbava se pravio vaţan i puno je obećavao, ali izgleda da je pridošlica imao moć u rukama. Šikbava je potpisao dokumente o preuzimanju zarobljenika i srušio se u stolicu s olakšanjem kada su njih dvojica otišli. Nalio je sebi veliku ĉašu votke i popio ju na iskap. Tek tada je shvatio, dok je netremice zurio u praznu ĉašu, da je ispio otrov. U ţelucu je osjetio ĉudan grĉ. Osjećao je kako mu se pluća steţu i sve je teţe disao. Što se više trudio da udahne zrak, to ga je manje bilo u plućima. Pokušao je ustati na noge, ali srušio se na pod i osjetio ogromnu teţinu na grudima. Gledao je netremice u strop i ĉekao svoj kraj. Doĉasnik je spavao u kamionu. Sva trojica su se s mukom smjestila u kabinu; Muller je poĉeo davati upute gdje da voze. a Petrov je prevodio vozaĉu. Krenuli su izvan grada, putem još uvijek zakrĉenim od izbjeglica. Šatori i na brzinu postavljena skloništa preplavili su blatnjava polja i prorijeĊene šume. 202
KIKA
Njihovo odredište bila je sporedna mala zgrada iza malog poljskog imanja. Dosjei su bili smješteni u ĉeliĉnom trezoru u podrumu. Muller je iznio fascikle i Petrov izdvoji ono što je ţelio. Zatim naredi Mulleru i doĉasniku da sve ostalo iz podruma prebace u kamion. Kada je kamion bio natovaren, doĉasnik sjedne za volan, upali kamion i poĉne ĉekati. Muller i Petrov se susretnu na ulazu u podrum. "Dobili ste što ste htjeli", kaţe Nijemac. "Hoćemo li sada razgovarati o mojoj nagradi?" Petrov iznenada podigne svoju malu ruku; u njoj se nalazio pištolj. Uperi ga u Mullerovu glavu i nategne okidaĉ. Muller se tiho nasmije, bez straha. "Ivanova pravda", izusti jetko, upravo u trenutku kada ga Petrov jednim metkom prostrijeli u ĉelo.'Zatim Petrov razbije petrolejku na pod i zapali šibicu. Plamen sukne uz glasno šištanje. Petrov se zadrţao dovoljno dugo kako bi se uvjerio da će vatra sve uništiti. "Kakav se to pucanj ĉuo?" nervozno upita doĉasnik. "Nisam ništa ĉuo." Kada se doĉasnik okrenuo da ubaci u brzinu, Petrov ga ustrijeli jednim metkom u sljepooĉnicu. Odvuĉe leš u podrum u plamenu, sjedne za volan i odveze se ne potrudivši se osvrnuti na guste oblake dima iza njega. Dok se vozio natrag u Berlin, Petrov odluĉi da je pravi trenutak za ponovni susret sa Staljinom. 38 8. lipanj 1945., ponoć Nalazili su se u Staljinovoj radnoj sobi. Petrovje podnio izvještaj o svemu što je saznao. Svoje zakljuĉke je prenio s preciznošću i objek-tivnošću jednog knjigovoĊe, dok je premijer nešto šarao po listovima krutog, sivog papira. "Siguran si u taj dokaz?" "Da. Više nema mjesta nikakvoj sumnji. To su sve dokazi na osnovu indicija, ali se zakljuĉak ne moţe izbjeći." 203
KIKA
"Uvijek si bio oprezan i pedantan ĉovjek, druţe Petrove. Ne bi volio da napraviš jedinu pogrešku u ţivotu upravo u ovom presudnom povijesnom trenutku", hladno izjavi Staljin. "Nema greške. Moji ljudi su paţljivi i temeljiti struĉnjaci. Adolf Hitler je ţiv. Toĉnije, on nije izvršio samoubojstvo u bunkeru, i general Ţukov, uz sve duţno poštovanje, nema njegov leš." Staljin se nasmiješi i tamne mrlje na njegovim zubima se ukaţu na nejasnoj svjetlosti. "Ţukov, osloboditelj Berlina. Bavi se spletkama. Moţda gleda prema istoku." Petrov zavrti glavom. "Mislim kako je Ţukov sposoban ĉovjek. On je profesionalan vojnik bez politiĉkih ambicija. Ako i postoje spletke, on je ţrtva pretjerano revnih njemu podreĊenih ljudi koji mu ţele ugoditi. Na prvi pogled svi dokazi idu u prilog tvrdnji da Hitler nije ţiv, on zaista vjeruje da je leš koji ima, Hitlerov." "Njegovi ljudi ţele stvoriti kult njegove liĉnosti." "Da, to je toĉno. On je teţak ĉovjek, ali njegovi ga ljudi poštuju. Izveo ih je ţive iz rata. U oĉima vojnika to je najvrjedniji dar koji zapovjednik moţe pokloniti." "Ipak, bojim se da se naš general mora nauĉiti pameti - kada za to doĊe vrijeme, naravno. Već sam ga pozvao natrag. Jesi li znao za to?" "Nisam." "Uskoro ćemo imati veliku paradu na Crvenom trgu. Velika pobjedniĉka parada - dobar naziv, je l da?" "Potpuno toĉan." "Tamo će biti sve trupe iz svake jedinice i fronta. Ţukov će, na bijelom konju, predvoditi naše patriotske borce. To će za njega biti trenutak najveće poĉasti. Kasnije ću se pobrinuti za njegovo ispitivanje. Taj gad će se nauĉiti pameti ili će bez podreĊenih uvjeţbavati satniju u paklu." Staljin doda: "Koji je naš sljedeći korak?" "Provesti nekoliko dana u Moskvi. Postoje nekoliko tragova koji vode odavde. Problem je pronaći koji je pravi. Ipak, kada znaš da kreću odavde, ostalo je samo pitanje vremena. Izlazak iz Belina je predstavljao 204
KIKA
prvu razinu - i ne tako beznaĉajan poduhvat - ali biti će teško pronaći stalnu, sigurnu luku. Postoji samo maleni broj mogućih mjesta s kojih se moţe otići s kontinenta." "Španjolska", kaţe Staljin. "Sa Francom je, kod te masne, male, fašistiĉke svinje." "Sumnjam." "Nijemci su podrţali Franca. On je njihov duţnik." "Franco je samostalan. On se odluĉio za neutralnost i nije poslao Španjolce u borbu za Wehrmacht." "Onda Juţna Amerika." "Moţda, ali je izuzetno komplicirano do tamo doći." "Afrika?" "Ne vjerujem, ali predstavlja jednu mogućnost." "Bliski istok?" "Moţda, ali vjerojatnija je Juţna Amerika." "Japan?" Petrov odmahne glavom. "Predaleko. Japanci ne vole Nijemce, i nikada ne prihvaćaju poraţene. Hitler ne bi traţio zaštitu od ljudi koji, po njegovom mišljenju, pripadaju niţoj rasi." "Ja predlaţem, ti odbijaš. Uvijek se igraš s moćnikom, druţe." "Rijeĉi izgovorene bez paţljivog razmišljanja vode u otvoreni grob." "Filozofija seljaka." "Ali ţivog seljaka", uzvrati Petrov uz jedva primjetan smiješak. Staljin se grohotom nasmije i lupi šakom po nozi. "Idi onda, moj Berkute, ali doĊi opet prije nego otputuješ u Berlin." Petrov izaĊe u hodnike Kremlja siguran da nije daleko od voĊe Trećeg Reicha u bijegu. Njihovi se putovi pribliţavaju. Na kraju će se ukrstiti, jedino je pitanje gdje i kada.
205
KIKA
39 9. lipanj 1945., 09:00 Dok je Petrov boravio u Moskvi iz njima nepoznatih razloga, njegov tim nije mirovao. Imali su dosta posla, posvetili su se administrativnim pojedinostima i pokušali su doći do nekih manje znaĉajnih informacija. Zidovi njihovih prostorija bili su ispunjeni popisima i fotografijama, ali su oni i dalje radili na dosjeima i izvještajima o zarobljenicima u nadi da će pronaći ljude iz bunkera koji još nisu bili zarobljeni. Gnedinov glavni cilj je bio Martin Bormann, glavni administrator i tajnik Nacional-socijalistiĉke partije. Izvještaji ljudi iz bunkera su pruţali kontradiktorne podatke. Jedan mladi ĉasnik izjavio je da je vidio Bormanna u noći 2. svibnja u sjeverozapadnom predgraĊu Berlina. Ali Gnedin mu nije povjerovao, bio je to prestrašeni zeĉić koji je oĉajniĉki pokušavao steći neki bolji poloţaj u zarobljeništvu. Rekao im je sve što su ţeljeli ĉuti. Najĉešću priĉu koju su ĉuli bila je kako je Bormann ubijen u sukobu sovjetskih i njemaĉkih tenkova, bili su skloni u to povjerovati, jednostavno zato što je najveći broj zarobljenika ispriĉao tu istu priĉu. Ipak, nisu bili potpuno u to uvjereni, i dalje su sumnjali, jer nisu imali niti jedan izvještaj oĉevidaca o sudbini Ludwiga Stumpfeggera, visokog lijeĉnika koji je bio Bormannov partner i njegova sjena u bijegu iz bunkera. Stumpfeggerova neuobiĉajena visina od gotovo dva metra privlaĉila je svaĉiju paţnju, ĉak i kada je smrt u pitanju. Grupa za specijalne zadatke vidjela je ništa manje upadljivu osobu, jednog agenta Gestapa od oko 180 kilograma koji se zavukao u kanalizacijsku cijev i tamo zaglavio. U panici je pregrizao ampulu s cijanidom i odmah umro. Tijelo se od otrova jako napuhnulo, tako da su ga morali razrezati kako bi ga uspjeli izvući i sahraniti. Ova priĉa se prepriĉavala po ruskim jedinicama, ali to je bio jedini izvještaj o ţivom ili mrtvom Nijemcu koji je imao neuobiĉajene tjelesne proporcije. Grupa je dobila izvještaj koji se razlikovao od ostalih od jednog bjegunca. Jedan doĉasnik, pjegavi ratni veteran ispriĉao je Gnedinu za vrijeme saslušanja kako se bio odvojio od ostalih i pošao sam drugim putem. Nakon što je prešao rijeku Spree, napravio je veliki krug i vratio se na jugoistok. 206
KIKA
Smjelost tog ĉovjeka privukla je Gnedinovu paţnju. "Vaši drugovi su krenuli u pravcu sjever-sjeveroistok. Odvojili ste se od njih. Jeste li znali kolikoj ćete se opasnosti izloţiti ako ste sami?" Ispostavilo se da nije bio sasvim sam. Pratio je Reichsleitera i visokog lijeĉnika. "Kada su se oni odvojili od grupe?" "Nakon što smo prešli rijeku. To nije bilo tako lagano kao što se ĉini. Kada smo stigli do mosta, neki ruski tenkovi su bili na njegovom drugom kraju, Bormann je ušao u jedan naš tenk i tako nam osigurao prolaz." "Gdje je lijeĉnik bio za to vrijeme?" "Odmah do mene. Nalazili smo se iza tenka u kojem je bio Bormann i koristili smo ga kao štit." "U velikom broju izvještaja se tvrdi da je Bormann ubijen u jednoj eksploziji za vrijeme bitke." "To nije toĉno. Nekoliko tenkova je uništeno, ali njegov tenk je uspio preći na drugu stranu. Ţestoka bitka se vodila. Jedan ruski tenkist je ubio jednog od Fuhrerovih pilota i moţda još nekoga. Ne znam toĉno, nisam obratio paţnju." "Jeste li vidjeli Bormanna nakon što ste prešli rijeku?" "Da, bio sam blizu njega kao što sam sada udaljen od vas. Naravno, bio je mrtav." Gnedin se trgne na te rijeĉi. "Mislim kako ste rekli da je uspio prijeći rijeku." "Jesam. Ali kasnije je poginuo. To je zaista ĉudno. I lijeĉnik je stradao. Vidio sam njihove leševe." "Gdje?" Osim stenografa, Gnedin je osobno radio bilješke. " U Invalidenstrasse, pored postolja skele." "Sigurni ste da je to bio Bormann i Stumpfegger?" "Naravno", oštro uzvrati doĉasnik. "Vidio sam mnogo leševa. Ne bojim ih se gledati. To su bila ta dvojica." Gnedin je proĉitao bilješke nekoliko puta. Poslije svakog ĉitanja, grĉ u ţelucu mu se pojaĉavao. Bio je siguran kako je ovo istina i morao se potruditi da ju dokaţe. Mora postojati neki dokaz.
207
KIKA
Zato što je Ezdov jedini bio slobodan, i zato što je volio njegovo društvo, Gnedin potraţi pomoć od njega i zamoli ga da zajedno odu na "mali izlet". Naredili su da se njemaĉki doĉasnik izvede iz ćelije i proveli su ga do dijela grada koji je spominjao u saslušanju. Ĉovjek je išao s njima do mjesta gdje je Bormann preuzeo zapovjedništvo nad tenkom. Kada su stigli na drugu stranu mosta, krenuli su prema istoku i pokazao im je gdje je opkolio sovjetsku pješaĉku jedinicu. Ezdov je ponio raspored jedinica u tijeku borbe, na osnovu njega će pokušati utvrditi koja je bojna bila zaduţena za taj dio grada. Kasnije će pronaći o kojoj se satniji radi. Na ţeljezniĉkim traĉnicama doĉasnik im je pokazao gdje je vidio leševe. Neprestano je ponavljao da na njima nije bio rana, ali je bio siguran da su bili mrtvi. Ezdov i Gnedin su poĉeli metodiĉno pretraţivati okolinu u potrazi za svjeţim humkom ili tek iskopanom zemljom: Ezdov je otišao po pojaĉanje kada su na udaljenosti od dvadesetak metara naišli na jedno uleknuće. Uskoro se vratio s trojicom s pijucima i lopatama. Nevjerojatno je što je sve mogao napraviti s Crvenom znaĉkom, pomisli Gnedin. Grob je bio veći nego što su u poĉetku mislili, u njemu se nalazilo osam raspadnutih leševa. Ipak su samo na osnovu veliĉine bili sigurni kako je jedan od njih Stumpfegger. Odnijeli su leševe u obliţnju bolnicu. Ezdov se vratio u stoţer kako bi donio povijest bolesti dvojice nacista i tako potvrdio njihov identitet. Sljedećeg dana je Gnedin potvrdio autopsijom identitet. Fotografirali su leševe za potpunije podatke. U skladu sa Petrovljevim stalnim nareĊenjima, nisu obavijestili sovjetske vojne vlasti o rezultatima svoje istrage, ali je grupa znala da su Bormann i Stumpfegger mrtvi. Nijemce su ponovo sahranili na istom mjestu na kojem su ih i pronašli. Te noći su ĉlanovi Grupe za specijalne zadatke slavili, i votka se pila u velikim koliĉinama. Nestrpljivo su ĉekali Petrovljev povratak kako bi mu pokazali koliko su bili uspješni tijekom njegovog odsustva.
208
KIKA
40 9. lipanj 1945., 10:15 Iako je gomila ţućkastih oblaka prijetila kišom, Petrov je vozio bicikl. Više je volio svjeţi jutarnji zrak nego voţnju automobilom. Odavno je shvatio kako ljudi propadaju toĉno onom brzinom koja je proporcionalna vremenu koje provedu sjedeći za pisaćim stolom, pa se trudio vjeţbati svaki dan, po svakom vremenu. Najviše je volio pješaĉiti brzinom koja bi mnogima bila zamorna. To nije bio uobiĉajeni hod, ali nije bilo niti trĉanje, već nešto izmeĊu. Kada je ţurio, vozio je jedan rasklimani bicikl, star nekoliko godina, bez zaštitnog lima i odavno nagrizen hrĊom. Crkva Sv. ArkanĊela je bila crna tvrĊava, zaboravljeno obiljeţje u oronuloj stambenoj ĉetvrti pored rijeke Moskve. Kada se zaustavio, Petrov odloţi bicikl pored ulaza u crkvu. Crkva mu se sviĊala, naroĉito visoki vitraji. Iako je bilo tmurno, staklo staro nekoliko stoljeća kao da je upilo svu dnevnu svjetlost i osvjetljavalo je unutrašnjost crkve. Ĉak i zimi u njoj je bilo svijetlo i ţivo, što je predstavljao izrazitu suprotnost oronuloj fasadi i moskovskom vremenu. Osjećajući se ugodno u poznatom ambijentu, uputio se u donji dio crkve. Ĉesto je ovdje dolazio. Prošao je kroz sakristiju prepunu polica s knjigama u starim iz-bljedjelim kutijama kojih je bilo svuda uokolo, ĉak i pored zidova od bijelog mramora sve do uzdignutog dijela koji je nekada sluţio kao oltar. Još jednom pomisli kako je razlika izmeĊu crkve i palaĉe zaista neznatna. Oba zdanja su izraţavala moć, oba zahtijevaju pokornost pod prijetnjom smrtne kazne ili gubljenja duše, razlika je samo u vremenu kada će se naplata zahtijevati. Prije gotovo deset godina crkva je prestala sluţiti svojim svećenicima. Poslije revolucije Centralni komitet partije je zaposjeo stotine rimokatoliĉkih crkava i odredio ih za korištenje u takozvane 'društveno produktivnije" svrhe. U mnogima su se sada smjestili sindikati ili vjeţbaonice. Ova crkva je sluţila kao stoţer za tajnu operaciju poznatu u Kremlju pod iznenaĊujuće otvorenim imenom: Vatikanska straţa. Pertov pomisli kako je prava ironija da su stanovnici crkve prošli cijeli put, od slušanja vatikanskih nareĊenja i njihovih provoĊenja do pronalaska naĉina kako da se ona sprijeĉe ili usmjere na drugu stranu. 209
KIKA
Šezdesetpetogodišnjak, nekadašnji jezuit, poznat samo kao otac Grigorij, bio je zaduţen za Vatikansku straţu. Bivši svećenik rukovodio je elitnom obavještajnom sluţbom ĉiji je jedini predmet zanimanja bio Vatikan i njegovi svećenici. Samo nekoliko Rusa pored Petrova znali su za ovu operaciju. Tijekom godina Petrov i jezuiti su ĉesto suraĊivali i izmeĊu njih se razvilo toplo prijateljstvo, prvo sluţbeno, a kasnije i privatno. Najjaĉa veza izmeĊu njima je bilo to što su obojica preţivjela nekoliko razliĉitih ĉistki. Petrov je od svećenika dobivao besprijekorne informacije popraćene sjajnim analizama. Otac Grigorij je takoĊer imao visoko mišljenje o tajanstvenom Petrovu, koji je uţivao veliki ugled u Kremlju. Pripadali su istom staleţu i, u izvjesnoj mjeri u kojoj to dozvoljava njegova povuĉenost i nezavisna priroda, imali su povjerenja jedan u drugog. Otac Grigorij je roĊen u Bjerorusiji i sluţio je Vatikanu prije nego što je kao ĉlan crkvene drţavne delegacije dodijeljen crkvenom dvoru. Njegov poloţaj mu je omogućio sagledati ogroman jaz izmeĊu aristokracije i seljaka; kmetovi su bili osloboĊeni 1861. godine, ali time se malo što promijenilo. Grigorij je napisao brojne izvještaje o lošem poloţaju ruske sirotinje, ali se Vatikan nije uopće na to obazirao. Vatikanske moćnike su više od seljaĉkog pitanja zanimali dogaĊaji i liĉnosti na dvoru ukljuĉujući i ljubakanje izmeĊu roĊaka i povjerljivih osoba Nikole II., kao i korištenje tih informacija. Za privremene vlade Lenjin se tajno vratio u Petrograd, i uskoro je preuzeo upravu nad petrogradskim Sovjetom, te je zahtijevao mir i zaprijetio je općim štrajkom "ratnim imperijalizmu". Nikola II. je već abdicirao kada je došlo od masovnih štrajkova u listopadu 1918. godine. Kerenski je poţurio iz Petrograda u nadi kako će pokupiti vojsku, ali već je bilo prekasno. Lenjin ga je nadmudrio i boljševici su preuzeli veće ruske gradove. Revolucija je završena, krv će še prolijevati u graĊanskom ratu koji će uslijediti. Otac Grigorij je promatrao formiranje protivniĉkih strana: bijeli - za cara i europsku intervenciju - protiv crvenih. Opredijelio se za ove druge, odrekao se svog reda i crkve i stao je u stranu onih koji se bore da poprave uvjete ţivota na ovome svijetu. Petrov je u mnogo navrata razgovarao sa svojim kolegom jezuitom o povijesti i o dogaĊajima iz revolucije. Obojica su uoĉili postepeno slabljenje otpora, iako 210
KIKA
još uvijek postoje velike razlike izmeĊu raznih društvenih slojeva, ipak je bilo oĉito da veći broj Rusa sada ţivi bolje nego u carevini. Na kraju, samo je to bilo vaţno. U tome su se obojica potpuno slagala, još uvijek su za njih plamtjeli plemeniti ciljevi revolucije. Kao i uvijek, svećenik je ĉuo kako se Petrov pribliţava i okrenuo se. Ĉak i sa svojim debelim naoĉalama s metalnim okvirima, koje je nazivao teleskopom, morao je napraviti grimasu i zaškiljiti kako bi vidio nešto na udaljenosti od jednog metra. "Petrove", veselo kaţe, "već sam pomislio da si stradao u nekoj vlastitoj igri. Što ti treba? Ti nikada ne dolaziš ocu Grigorij u dok ništa ne trebaš. Da sam mlad moj ego bi bio povrijeĊen tvojom nepaţnjom." Svećenikov stol je bio pretrpan, na njemu su leţale gomile papira, isješći iz ĉasopisa, novina i bilješke. U blizini su stajali sivi metalni ormari za dokumente s otvorenim ladicama. Malo dalje su bile naslagane stotine kutije prepune dokumentima. Otac Grigorij nije imao nikakvo osoblje niti sluţbenike na raspolaganju, kada je bila potreba za pisanjem, rukom je ispisivao neĉitkim rukopisom, koristeći zašiljeno gušĉje pero. Politiĉari u Moskvi su dobro poznavali i poštovali oca Grigorija. I poslije brojnih politiĉkih ĉistki je zadrţao moć i ta ĉinjenica nije promakla zainteresiranim promatraĉima, znali su procijeniti kada je u pitanju neposredna veza s vrhom. "Uvijek isti pozdrav, oĉe", odgovori mu Petrov. "Starost ti polako zaĉepljuje arterije. Nikada me ne doĉekaš pitanjem 'Kako si Petrove?' ili ' Baš lijepo što si došao, Petrove.' Ne mijenjaš se." "PosuĊujem stabilnost ideološkim ĉangrizavcima kao što si ti." "Potrebne su mi neke informacije." "Da!" veselo poviĉe starac, "Vidiš? To dokazuje kako sam u pravu." "Ponosiš se malim uspjesima." "Smatraj da si me prekorio. Što ti sada treba?" upita jezuita "Rimska crkva. Priĉa se kako je sadašnji papa naklonjen nacistima. Što mi moţeš reći o toj neobiĉnoj sklonosti?" 211
KIKA
Svećenik je rukom pokazao na sanduk preko puta stola, krpom sumnjive ĉistoće je obrisao porculansku šalicu, napunio je vrućim ĉajem i rukom dao znak Petrovu da je popije. "Nazdorovja!" kaţe Grigorij prije nego je iskapio svoju šalicu ĉaja. "Papa Pia XII., roĊen kao Euge-nio Pacelli, beznadan, bestidni germanofil. Njemaĉki govori bolje od tebe, ĉak se tim jezikom sluţi u svojim osobnim odajama u Vatikanu. Nevjerojatno ali istinito: gotovo svi poslovi pod okriljem crkve se vode na njemaĉkom jeziku. Pacelli je bio papski nuncij u Miinchenu za vrijeme Prvog svijetkog rata, a od 1920. do 1929. godine imao je sliĉnu funkciju u Berlinu. Njegovo iskustvo u stranim zemljama omogućilo mu je napredovanje pod vladavinom Pija XI. do kabineta drţavnog tajnika, što mu je osiguralo potrebne preporuke da postane papa. Njegovo osoblje je sastavljeno od Nijemaca - sve sami laici. Ponekada pomislim da je Pacelli veći Nijemac i od samog Bismarka." "Hitler je takoĊer katolik, školovao se u crkvenim ustanovama u Austriji", primijeti Petrov. "Bravo!" poviĉe svećenik. "Nisi me razoĉarao. Opet si uĉio." "Samo sam malo ĉitao", uzvrati Petrov osjećajući se malo nelagodno jer je znao kako mu na ovaj naĉin svećenik daje do znanja da nije znao tu ĉinjenicu. "Nemoj niti na trenutak pomisliti da su okolnosti pod kojima je Hitler rastao od njega napravili katolika. I nisu. Veza je više svjetov-nija i podmuklija. Oportunizam se osjeća s obje strane Alpa. Uvjeren sam da je Pacelli pomagao Hitlerovu invaziju na Rusiju." "Manje od dva zla: Hitler ili boljševici ateisti." "To je, dragi Petrove, suština cijele stvari. Dalje, Nijemci u svojoj kulturnoj sitniĉavosti imaju zakon koji glasi: ukoliko se graĊanin odluĉi za odreĊenu religiju (a, kao što se moţe oĉekivati, na to ih i potiĉu), mora plaćati porez. Porijeklo ovog poreza je nepoznato, ali potjeĉe iz vremena davno prije Hitlera, i moţeš biti siguran da taj jezuit ima umiješane prste!" Otac Grigorij se i dalje vrlo ponosio postignućima svog nekadašnjeg reda. "Zamisli ovo, Petrove. Nedjeljni ĉek svakog mladog, dobrog Nijemca donosi crkvi dobit. Na kraju godine drţava prenosi novac - kao i sakupljenu kamatu - cijelu tu gomilu novaca u Rim. Taj porez 212
KIKA
se zove Kirchensteuer, i nacisti ga uplaćuju tijekom cijelog ovog rata kao što su ga uplaćivali i prethodnici. Posljednja uplata proslijeĊena je Rimu u prosincu prošle godine." Otac Grigorij sklopi ruke. "Postoji još nešto jako ĉudno: njemaĉka vlada ništa ne naplaćuje za ovu uslugu - bez sumnje je to propust koji se dogodio uslijed odsustva ţidovskih knjigovoĊa u nacistiĉkoj administraciji." "Koliko je novaca u pitanju?" Svećenik se nasmiješi. "Raĉuna se da u Njemaĉkoj ima oko trideset milijuna katolika - bar ih je toliko bilo prije nego što je njihova vojska krenula preko rijeke Bug. Po mom proraĉunu, porez donosi godišnje milijardu njemaĉkih maraka. Prije rata Amerika je Rimu slala najviše novaca, iako neredovito, jer u to nije bila umiješana drţava. Ali tijekom rata ameriĉki ulozi su znatno opali i, posljednjih pet godina, Nijemci su osnovni izvor stranog prihoda Vatikana. Zanimljivo će biti promatrati kako će zapadni tisak iznijeti ovu cijelu priĉu." "Koju ćeš im ti, bez svake sumnje, uredno pripremiti." "Radim koliko je u mojoj moći", uzvrati svećenik s laţnom skromnošću. "Ali tu ima još puno toga, puno više. Sve je to zamršeno, ĉak i usprkos uspješnom radu na terenu i paţljivoj analizi, ne mogu doprijeti dalje od površine. Crkva je bila neuobiĉajeno tiha kada je Hitler poĉeo osvajanje po Europi. Zauzvrat, Hitler se vrlo malo - to se moţe shvatiti kao simboliĉno - miješao u aktivnosti Vatikana. Crkva je u Njemaĉkoj uglavnom bila ista kakva je bila i prije Hitlerovog uspona." Petrov sklopi oĉi i promeškolji se na stolici. Otac Grigorij je pijuckao ĉaj. "Na ovom mjestu ulazimo u podzemni svijet bihevioristiĉke analize, novog ali korisnog alata koji moţe sluţiti povjesniĉaru. Mogu shvatiti poloţaj Vatikana, ali zašto bi Hitler bio toliko raspoloţen za suradnju? Je li zbog toga što nije ţelio riskirati da naljuti trideset milijuna graĊana?" "Misliš li da tu ima još nešto?" "Ima puno više", kaţe otac Grigorij Petrovu.'Masno je da je na samom poĉetku rata Pacelli imao siguran dokaz o logorima smrti i o dogaĊajima u njima. Jesu li papa i crkva progovorili? Nisu sve do kraja, kada to 213
KIKA
više nisu mogli izbjeći. Znaĉi li to strah od Hitlera, ili, što je još gore, prešutnu podršku njegovim ciljevima? Moj odgovor glasi - crkva pod Pacellijem ima jake povijesne prethodnike za sve što nacisti rade. Upravo je crkva, na kraju krajeva, natjerala Ţidove da nose ţutu zvijezdu i zabranila im miješanje s kršćanima. To se dogodilo u dvadesetom stoljeću. To je mrlja na humanizmu papista kojim se toliko ponose." "A otac Grigorij će se pobrinuti da se te informacije objave." "Da, s velikim uţivanjem. U jednom prikladnom trenutku. Zanimljivo će biti gledati kako se Vatikan pokušava izvući ispod tog crnog oblaka." "Izgleda kako uvijek uspijeva." "To je tajna opstanka institucija. Mijenja se samo kada je na to prisiljena, moţe biti poštena i otvorena kada to nalaţe odreĊena situacija." "Mora još nešto biti." "Vatikan je vjekovima postojao kao osjetljiva tvrĊava, vjerska enklava, u srcu Italije, na zadovoljstvo Talijana, ali ipak samo kao stanar. Po zakonu nije imao pravo na to mjesto, iako po izvjesnoj definiciji, ima politiĉki entitet, ali bez politiĉkih prava i status koje imaju ostale drţave. Zahvaljujući dobroj volji Italije, Vatikan je mogao opstati, iako su talijanski politiĉari neprestano priţeljkivali enklavu. Tijekom svih ovih godina bilo je bezbroj površnih pregovora s talijanskom vladom da vatikanski posjed prepuste crkvi, a zauzvrat dobiju status nezavisne drţave. To se konaĉno dogodilo za vrijeme Mussoli-nija. On je pokušao uĉvrstiti vlastitu moć i za nastavak njegovog programa bilo mu je potrebno rješenje vatikanskog pitanja. Godine 1929. kada se Pacelli vratio u Rim, Mussolini i crkva su potpisali Lateranski sporazum. Imaj Petrove na umu, da Hitler nije bio tada na vlasti, još uvijek se borio za politiĉki poloţaj u Njemaĉkoj i pokušao je osnovati organizaciju koja će financirati njegove politiĉke ambicije. Kada je došao do sporazuma s talijanskom vladom, Vatikan je primio sedam stotina pedeset milijuna lira u gotovini i još milijun lira u talijanskim obveznicama koje su imale podlogu u zlatu uz kamatu od pet posto. Ja vjerujem da je veliki dio tog novca - moţda i glavnina - stigla do Hit-lerovih nacionalsocijalista koji su, zauzvrat, dali odreĊen broj ustupaka i obećanja." 214
KIKA
Otac Grigorij je na trenutak zašutio kako bi došao do daha, i kada se nagnuo naprijed, glas mu se spustio za cijelu oktavu. "Kako bismo inaĉe mogli objasniti Hitlerovu iznenadnu i do tada neobjašnjivo punu ratnu blagajnu? Prilozi? Nemoguće! Bili su usred teške krize. Nijemci nisu imali novaca, Petrove! Ipak, eto Hitlera punog gotovine. Njegovi vojnici imaju nove uniforme, oruţje, sve što se moţe novcem nabaviti. Novac od crkve. Ako je tako, moramo se zapitati: što je Hitler dao zauzvrat?" Jezuit je sada govorio gromkim glasom. "Molim te da shvatiš, dragi moj druţe, da je ovo mišljenje jednog starca, ali postoje dokazi. Što kada bih ti rekao da ta obećanja ukljuĉuju vraćanje zajma, eliminiranje njemaĉkih masona, pritisak na europske Ţidove i beskompromisno optuţivanje komunizma - posebno ruskog zbog naše politike prema vjeri?" "Što si stavio u ĉaj?" upita Petrov sa smiješkom. "Ako je sve ovo istina, crkva će biti ozbiljno primorana da se brani." "Crkva je sasvim sposobna da se obrani. Ne mogu sve ovo dokazati - barem ne još. Ali sam uvjeren da su se dogaĊaji tako nekako odvijali. Jedino se na taj naĉin mogu objasniti posljedice koje su nama poznate. Hitler i Pacelli su potpisali konkordat nakon što je prošlo više od šest mjeseci od Hitlerovog dolaska na vlast. To je zapanjilo svjetsku diplomaciju; istovremeno je Hitler pokušao uništiti slobodu pojedinaca, ali se neoĉekivano zalagao za slobodu djelovanja njemaĉkog katoliĉkog svećeništva i osiguravao je njemaĉkim graĊanima sljedbu svojih vjerskih uvjerenja bez uplitanja drţave. Neobiĉno, zar ne?" Otac Grigorij nije ĉekao dogovor. "Nema uopće nikakvog prokletog smisla, Petrove. Poslije toga su njemaĉki masoni jako oslabjeli, a sve što se dogodilo Ţidovima već je zabiljeţeno. Što se nas tiĉe, Hitler nas je napao. Taj konkordat je, naizgled, takoĊer posebno podvukao ponovo uspostavljanje Kirchensteuera. Previše se toga dogodilo da bi to bila sluĉajnost." "Ako je postojalo suraĊivanje u vrhovima, kakva je interakcija postojala u niţim redovima?" "U nekoliko sluĉajeva su vatikanski agenti igrali ulogu posrednika u ime Njemaĉke, ali su uglavnom sve veze bile na samom vrhu. Upravo prouĉavam izvještaje po kojima je Vatikan aktivno umješan u 215
KIKA
organizaciju bijega nacista iz Njemaĉke. Oĉigledno postoji put, veza izmeĊu niza samostana u Alpama i ovaj kanal, kako sam obaviješten, prepun je sitnih i krupnih nacistiĉkih riba koje plivaju prema oceanu." "Imaš li za to dokaze?" "Talijani su brbljavi, a Vatikan zapošljava pravi ljudski talog za obavljanje svojih prljavih poslova. Naši ljudi u Švicarskoj i Rimu saznali su da tijekom nekoliko godina neki utjecajni nacisti, kao i mnogi njemaĉki industrijalci, polaţu velike svote novaca, zlato i druge valute na raĉune u Švicarskoj i Argentini. Bez sumnje se neki od dalekovidnih nacionalsocijalista i njihovih pristalica pripremaju da se toga domognu." "Moţeš li identificirati tko stoji iza tih transakcija?" "Uglavnom ne mogu. Izvan svake sumnje je da se kapital prebacuje, ostalo je nagaĊanje." "Dokaz je i kanal za bijeg", naglasi Petrov. "Ako je Vatikan imao sporazum sa Hitlerom, sada pomaţe nacistima da pobjegnu kako ne bi progovorili." "Takvo je i moje mišljenje", odgovori otac Grigorij. Petrov ustane i polako poĉne oblaĉiti kaput. "Volio bi više znati pojedinosti o mreţi koja organizira bijeg nacista - kako funkcionira, koje su veze, u stvari, sve što mi moţeš reći. TakoĊer bih volio ime nekog agenta u Italiji u koga mogu imati povjerenja." Svećenik zaškilji, nakrivi glavu na jednu stranu, podigne ĉupave obrve i uputi mu pogled preko naoĉala. "A, tako, Petrove, sada smo došli do pravog razloga tvoje posjete, što sada namjeravaš?" "Znaš li ĉuvati tajnu?" Otac Grigorij ozbiljno klimne glavom i nagne se prema njemu. "Dobro." Na trenutak jezuit nije reagirao. Zatim, bez ikakvog nago-vještenja, nasloni se na stolicu i prasne u grohotni smijeh koji je odjekivao u crkvi. Kada je Petrov stigao do portala, još je do njega dopirao svećenikov smijeh iz dubine crkve.
216
KIKA
41 12. lipanj 1945., 14:00 Petrov je uvijek volio sjediti pored rijeke Moskve i uţivati na suncu promatrajući golubove i patke. Golubovi su uglavnom nestali, kao ţrtve gladovanja za vrijeme rata, ali kako su patke ptice selice, umjesto onih koje su stradale uvijek su nailazile druge. Opuštao se pod zrakama toplog sunca. Za razliku od većine ljudi, Petrov se nije odmarao u parkovima na obali rijeke, više je volio obiĉnu kamenu klupu nedaleko od Crvenog trga. Iako nikada nije hranio ptice, okupile su se oko njega u nadi da će im nešto pruţiti, i uţivao je u njihovom gugu-tanju. Prošlo je tri dana od susreta s ocem Grigorijem. Kurir mu je prethodnog dana uruĉio kuvertu sa podacima o vatikanskoj mreţi za organiziranje bijega nacista, ukljuĉujući mape s obiljeţenim mjestima gdje se koriste planinske kuće i samostani. Svećenik je napisao na ceduljici Petrovu neka ode do omiljene klupe u odreĊeno vrijeme odreĊenoga dana. Nije naveo razlog. Sjedeći na klupi, Petrov se smješkao. Svećenik oĉigledno uţiva u dramskim obratima. Klupa se na suncu zagrijala i postala je mekša, baš kao i Rusija, pomisli Petrov. Duga, jaka zima nevoljno se povlaĉila pred dolaskom proljeća. Iglice plaviĉasto-zelenog mraza su još uporno svjetlucale pod drvećem u Šumama sve do lipnja. Proljeće nije dugo trajalo. Kiše bi otopile snijeg i trava bi naglo zazelenila. Izgledalo je kao da cvijeće naraste po nekoliko centimetara preko noći. Nebo bi se zacrnilo od buĉnih jata ptica koje su se vraćale iz toplijih krajeva. Drveće je prolistalo kao da je dotaknuto ĉarobnim štapićem. Petrov je volio proljeće i mrzio je što je kratko trajalo i kao preko noći će prijeći u ljeto. Pomisli kako je proljeće prekratko za njegovu dušu, ali za kojeg pravog Rusa nije? Odluĉio je uţivati u ovom trenutku i pokušao je ne misliti na posao. Uhvatio je sebe u promatranju jedne visoke, mlade, elegantne, crnokose ţene koja mu se pribliţavala. Na sebi je imala svijetlosmeĊu uniformu sovjetske armije s ĉinom bojnika. Nekoliko nizova ordena visjelo je na lijevoj strani vojniĉke bluze i zveckalo je na svakom njenom koraku. Dva djeĉaka, gotovo istih godina, 217
KIKA
trĉkarali su oko njenih nogu, veselo se smijući i nogama gurajući jedan drugoga. Jedan djeĉak je nosio igraĉku-jedrilicu. Kada se ţena zaustavila toĉno pred njim, djeĉaci se sjuriše k obali kako bi se igrali na rijeci. Opomenula ih je da ne ulaze obuvenu u vodu. Bila je sigurna da će je poslušati, kao što je bila sigurna da se sami mogu brinuti o sebi. Promatrao je kako vadi zguţvanu kutiju cigareta iz dţepa, uzima jednu cigaretu, pali je kresnuvši drvenom šibicom o koţnu ĉizmu. Povukla je dim i dugo ga drţala u plućima. Zatim se okrene prema Petrovu i progovori. Oĉekivao je da tako visoka ţena ima duboki, muški glas, meĊutim glas joj je bio tako melodiĉan i ugodan da ga je odmah osvojila. "Druţe Petrove." Trgnuo se na spomen vlastitog imena. "Ja sam Talija Pogrebenoj. Moj nekadašnji zapovjednik mi je po slao poruku da se sastanem s tobom. Rekli su mi da moţda imaš posao za mene." Petrov se borio s porivom da se nasmiješi. Svećenikovi pipci su duţi nego što je mislio. Već je donio odluku da je njegovoj grupi potrebno pojaĉanje, jer Hitlerov put vodi do Italije i potreban mu je netko tko teĉno govori talijanski jezik. Bailov se snalazi u Italiji, ali sakupljanje osjetljivih informacija zahtijeva precizno znanje jezika, kao i sposobnost ĉovjeka da se uklopi u danu sredinu kad je to neophodno. Grigorij mu je proĉitao misli. Agent u Italiji je bila jedna stvar, ali ĉlan grupe koji govori talijanski je puno bolje rješenje. "Imaš lijepe sinove, bojniĉe Pogrebenoj." "Talija", kaţe ona. "Otpuštena sam iz vojske. Nisam imala prilike pronaći drugu odjeću." "Jesi li bila dugo u vojsci?" "Od njemaĉke invazije. U tom trenutku moji sinovi su imali dvije i tri godine. Sada su već veliki. Visoki su na oca." Glas joj se izgubi. "Morat ću se ponovo s njima zbliţiti." Dok je govorila gledala ga je ravno u oĉi. Pripadala je onoj vrsti ţena koje su kod muškaraca radile utisak da su jedini na svijetu. Djelovala je ĉudesno na ljude, jer se ĉinilo kao da ima sposobnost ĉitati tuĊe misli. "Koliko ti je vaţno ostati uz tvoje sinove?" upita Petrov. Slegne ramenima i baci opušak u rijeku. "Koliko je vaţan taj posao?" 218
KIKA
"Jednake vaţnosti kao i sve što si do sada radila. Ratovi ne završavaju s prestankom pucnjave. Uvijek ima novih opasnosti. Ove smo otklonili, ali biti će drugih. To smo naslijedili." Petrov izvadi svoju biljeţnicu, ispiše nekoliko rijeĉi na papir i pruţi joj ga. Ona ga uzme i proĉita: "Sutra. Ako ne doĊeš, potraţit ću nekog drugog." "Imam dosje sa sobom. U poruci ti je pisalo kako će ti moţda biti potrebna." Otvorila je jednostavnu torbu od smeĊe koţe i pruţila mu debeli, izblijedjeli fascikl, a on ga spusti pored sebe na klupu. "Je* 1 bilo teško?" upita Petrov. "Jesi li i ti bio tamo?" On klimne glavom. "Onda znaš odgovor." Kada je pozvala djeĉake oni mjesta dojure i stanu pored nje. Ona se nasmije Petrovu i ode sa svojim sinovima koji su se ponosili majĉinom uniformom. Visoka je, sto osamdeset, moţda i nešto viša, procjeni Petrov. Jake noge i mišićava pozadina. Dug, tanak vrat i široka, snaţna leĊa. Široke šake, ali tanki i lijepo oblikovani prsti. Njegov instinkt mu je govorio da će dobro obaviti posao. Kada se udaljila, patke i nekoliko gusaka s ruţnim, naranĉastim kljunovima opkoliše Petrova. On se nasloni na klupu uţivajući u toplim zrakama sunca 42 12. lipanj 1945., 18:30 Iako je rat tek bio završio, već je poĉeo "slatki ţivot" u Berlinu. Starci i djeca nisu se mogli prehraniti i umirali su od gladi, a ţene su izmilile iz ruševina i nastavile svoj ţivot. Sovjeti su mnoge prisilili na rad, kako bi rašĉistili grad, a one ţene - naroĉito one koje više vole lakši posao - navukle su najbolju odjeću iz svojih djevojaĉkih škrinja, stavile rumenilo koje su radile od istucanih cigli i izašle na ulicu baviti se najstarijim zanatom. 219
KIKA
Prije nego što je pao, Berlin je, kao i Amsterdam, Hamburg i Marseilles, bio poznat po brojnim i raznolikim zabavama. Tu je se moglo naći sve za svaĉiji ukus, potrebu i dţep. Ĉak je i Hitler, koji je prezirao prostituciju kao neprirodnu aktivnost kojom se ne produţuje vrsta, imao dovoljno razuma da je ne ukine. Dok je tisuće njemaĉkih vojnika ginulo na istoĉnom frontu, berlinskim prostitutkama je posao išao sve lošije i lošije, dok na kraju nisu potpuno izgubile klijente. Tijekom saslušanja preţivjelih u bunkeru grupa za specijalne zadatke je otkrila neka svjedoĉanstva u vezi sa situacijom koju su nazivali Misterij Fegelein. Sam Petrov nije bio siguran koliko je vaţna, ali je to ostalo neriješeno pitanje, pa se zbog toga s time trebalo pozabaviti dok je njihov voĊa bio u Moskvi. Bailov je na sebe preuzeo pratnju najboljeg putokaza kojega su imali, iako nije bio potkrijepljen ĉvrstim dokazima. Informaciju su dobili od generala Rattenhubera, šefa osloboĊenja Reicha. Rattenhuber je od svih ostalih zarobljenika u bunkeru najbolje s njima suraĊivao. Hitler je 27. travnja saznao daje Himmler poslao glasnike britanskim agentima da izvide kakve su mogućnosti za okonĉanje rata. Kada je Fuhrer otkrio Himmlerovo izdajništvo, poludio je od bijesa i odmah je pozvao Fegeleina koji je 1944. godine bio Himmlerova osobna veza s Hitlerom. General Hermann Fegelein je bio tipiĉan Hitlerov neuspjeh. Dvadesetih godina ovoga stoljeća bio je konjušar, a zatim dţokej. Sumnjalo se u njegovu umiješanost u namještanje rezultata nekoliko konjskih trka u Bavarskoj u korist svog dobrotvora, jednog od prvih Hitlerovih pristalica meĊu industrijalcima, pa tako posredno i u Fuhre-rovu korist, jer je novac proslijeĊen direktno partiji. Budući oportunist, Fegelein je postao ĉlanom SS pilotskih jedinica i brzo je napredovao. Kasnije se udvarao i oţenio zgodnom mlaĊom sestrom Eve Braun, Gretl. Od tog trenutka pripadao je Hitlerovom najuţem krugu. Ali niti tada nije izgubio loše, stare navike u koje su podrazumijevale i veze s drugim ţenama. Kada je Hitler 27. travnja saznao kako Fegeleina nisu vidjeli u bunkeru prethodnog dana, naredio je Rattenhuberu da ga pronaĊe. Šef osloboĊenja je dao nalog pukovniku Peteru Hoegleru, koji je poveo malu patrolu kroz ruske redove do Charlottenburga gdje je našao Fegeleina kao kod kuće - ili preciznije, u naruĉju 220
KIKA
lijepe, mlade crvenokose ţene. Hoeglerovi ljudi su prepoznali ţenu, jednu manje poznatu glumicu, koju su kasnije površno ispitali i pustili. Njihov zadatak se odnosio samo na generala. Hoegler je naredio Fegeleinu da se obuće, ali on je zamolio da se prvo javi svojoj šogorici, Evi Braun. Hoegler je bio pošten ĉovjek, general je uvijek prema njemu bio prijateljski raspoloţen, pa mu je dozvolio telefonirati. Fegelein je molio Evu da se zauzme za njega, ali ona je samo zalupila slušalicu. Rattenhuber nije prisustvovao Fegeleinovom saslušanju, ali dobio je nareĊenja da izvrši smrtnu kaznu i opet su pozvali Hoeglera. On je osobno pucao u njega i ubio ga je metkom u potiljak. Sahranili su ga u vrtu Ureda u rupu od granate. Kasnije je Hoegler ubijen pri pokušaju bijega iz bunkera. Rattenhuber nije imao predodţbu koga je Hoegler poveo sa sobom kada je krenuo za nekadašnjim dţokejom, tako da je jedini izvještaj temeljen na izjavi koju je kasnije Hoegler podnio njemu. Zna li se ime ţene koja je bila s Fegeleinom? Naravno. Bila je glumica, zapravo vrlo darovita. Ĉest gost na nacistiĉkim zabavama iz viših krugova. Zove se Lisl Mar-chant, a po umjetniĉkom imenu Honey. Bailov ju je odluĉio potraţiti. Odluĉio je krenuti po bistroima i malim klubovima, koji su ponovo oţivjeli, ĉak i ako je ne pronaĊe, malo će se zabaviti. U klubovima je bio nekoliko puta nakon što je Petrov otputovao u Moskvu. Sve ţene koje je sreo su tvrdile da su glumice i oĉajniĉki su ţeljele biti korisne Rusu koji bi ih štitio. Štoviše, to uopće nije bilo toliko zabavno koliko se nadao, jer su uglavnom bile neprivlaĉne i uţasno su smrdile. Bailov je bio prisiljen taj dio grada posjećivati danju, jer su Sovjeti uveli policijski sat koji se morao strogo poštovati. Svakoga koga uhvate na ulici kada padne mrak biti će ubijen, i mnogi su već na ovaj naĉin stradali. Crvena znaĉka mu je naravno omogućavala slobodno kretanje, ali noću bi se moglo dogoditi da je ne stigne pokazati. Odluĉio je ne riskirati ţivot radeći noću, dok za to ne budu postojali jaki razlozi. Tek se smraĉilo, i zrak je bio topliji i vlaţniji nego ikada prije. Bailov je proveo dan boreći se s grupama prostitutki i uliĉarki. Ljutila ga je njihova agresivnost. Nerado su primale novac, više su voljele hranu u 221
KIKA
konzervama i cigarete. Moţda su izgledale slabe i nezaštićene, ali su se zato dobro cjenkale. Teško se moglo zamisliti da se ruske ţene ovako ponašaju kada ih je zadesila ista sudbina, ali Bailov je znao kako je volja za ţivotom jaĉa od svih drugih ljudskih nagona..Potraga za glumicom, koja je u poĉetku obećavala i provod, postala je vrlo zamoran posao. Dok je Bailov pijuckao lošu votku, jedna mršava, riĊokosa ţena u pohabanoj, crnoj haljini sklizne na stolicu pored njega i podigne suknju da pokaţe svoju košĉatu robu. "Ne nosiš uniformu." Gukne. Vidio je kako joj je vrat prljav, i kako joj se crni ispod raspucanih noktiju. "Morate biti vaţna osoba." "Jesu li uniforme neophodne?" "Ne shvaćaš. Priĉa se da traţiš odreĊenu osobu. Mislila sam da nosiš uniformu." "Jesi li ti ta?" upita on. Nije bio raspoloţen za igre. "Nisam, ali moţda nešto znam." Dodirne njegovu mišicu. "Za odreĊenu cijenu." "Sve ima svoju cijenu." Sijevne pogledom i zarije nokte u njegovu ruku. "Ivan Grozni", prezirno kaţe. "Surovi ruski vladar. Muka mi je od vaše grubosti. Ne podcjenjuj ono što još ne znaš. Ako ţeliš informaciju, imam je, ali ćeš ju morati platiti. Ako ne ţeliš, idi k vragu, neću s tobom gubiti vrijeme." Bailov je paţljivo odmjeri. Nije se šalila. "Što si ĉula, a mene moţe zanimati?" "Pokušavaš doći do Lisl Marchant. Ona je od onih koje uloge dobivaju zbog svog tijela, a ne talenta. Bila je glupa, bavarska drolja." "Bila?" upita Bailov. "Bila, jest. Sada više nema razlike." "Bavarska drolja", kaţe Bailov. "Nije kao ti?" "Svinjo", opsova ga. "Nisam oduvijek ovakva. Ne moram trpjeti tvoje uvrede, ĉak niti za novac. Dovoljno je da preţivim." "Gdje je ona?" "Ţiva je. Moja informacija neće biti jeftina. Radije ću je ponijeti sa sobom u grob." "I to se moţe dogovoriti", zaprijeti joj Bailov, osjećajući kako blefira. "Koliko?" "Osobni dokumenti. Švicarska putovnica. Karta za Argentinu." 222
KIKA
"Tko si ti?" "To nije bitno. Više me zanima što ću postati, uz tvoju pomoć." On se nasmiješi. "Ti imaš problema, Fraulein, i tebi treba moja pomoć. Nemaš se ĉime cjenkati." "Znam gdje je Lisl Marchant", uvjerljivo izjavi, "ako to ţeliš saznati, hajdemo se dogovoriti za razumnu cijenu." Bailov se nasmije. "Uskoro će policijski sat. Ti ćeš se zavući u svoju rupu, a ja ću otići i više se neću vratiti. I što ćeš onda? Bez kupaca, tvoja informacija nema nikakvu vrijednost." "Moja cijena nije toliko visoka", ona kaţe. "Ne za takve kao što si ti." "Kao što sam ja?" "Mogu te na kilometar namirisan'. Svakako te mogu procijeniti." "Na što mirišem?" Uznemirila se. "Na Gestapo", izleti joj. "Ja sam Rus", Bailov progunĊa. "Nacija nije vaţna. Svi ste isti." "Cijena je previsoka", kaţe. dade rukom znak konobaru, plati i odmakne stolicu kako bi mogao ustati. Ona poblijedi i poĉne se preznojavati. Kada je brzim korakom izašao na ulicu ĉuo je udaranje visokih potpetica na asfaltu iza sebe. "Gade", prošapta. Nervozno je pogledavala ljude oko njih. "Ima još deset minuta do poĉetka policijskog sata. Neću platiti cijenu koju traţite, Fraulein." Zgrabi ga za ruku. "Molim te!" poĉne ga preklinjati. "Bilo bi bolje da kreneš", kaţe, uţivajući u njezinoj patnji. "U redu", poraţeno kaţe. "Reci koliko ćeš mi platiti." "Zavisi." Proleti pogledom po ulici na kojoj nije više bilo nijednog civila, a zatim ga povuĉe za rukav. "Moramo ići." Povela ga je jednom sporednom uliĉicom, kada su izašli iz glavne ulice poĉela je nekako trapavo trĉati. 223
KIKA
"Poţuri!" molila ga je. Na ulicama je bilo puno ostataka ruševina i ona se stalno spoticala dok se probijala kroz njih. Bailov je iza nje trĉao i pomalo ga je zabavljalo njeno uzbuĊenje. Nekoliko ulica dalje naletjeli su na patrolu crvenarmejaca. Trĉala je ispred njega i vojnici su je uspjeli uhvatiti. Bailov im se polako pribliţavao. To su bili neiskusni vojnici, pripadali su pozadinskim jedinicama. Odmah su ga opkolili. Ţenu su drţali po strani s pištoljem uperenim u glavu. Jedan krezubi narednik s prstima poţutjelim od nikotina je predvodio patrolu. "Što je, nacisto? Ţeliš ovu ţensku?" Njemaĉki jezik mu je bio grub kao i rjeĉnik koji je koristio. "Ne, narednice", odgovori Bailov na ruskom. "Traţim nove stanovnike za zelene stanove u Lubjanki." Vojnici se ukoĉe. Bailov sijev-ne svojom Crvenom znaĉkom i s uţivanjem poĉne promatrati kako se ljudi ţurno gube niz mraĉnu ulicu. Ţena je zurila u njega. "Bila sam u pravu", kaţe. U njenom glasu se osjećao prizvuk straha i divljenja. "Ako mi ne kaţeš sve što znaš, ovo će biti najgori dan u tvojem ţivotu.", opomene je Bailov. "Što znaĉi jedan više?" odgovori, smijući se i pojuri pored njega jednom uliĉicom. Izgledalo je kao da ulica u kojoj ţena stanuje nema drugih stanovnika. Od nekadašnjih starih stambenih zgrada od kamena ostala su samo razrušena proĉelja. Povela ga je kroz mraĉni podrum u kojem se nalazilo nekoliko sobica odvojenih od središnjeg podrumskog dijela nevješto sagraĊenim pregradama. U podrumu su bile uglavnom ţene. Jedna mlaĊa ţena sjedila je u mraĉnom kutu i na grudima drţala mršavu bebu, ĉuĉeći i ljuljajući se lijevo-desno. Kada su Bailov i ţena ušli nitko nije podigao pogled. Berlinci se više nisu miješali u tuĊe poslove, samo su vodili brigu o sebi kako su najbolje znali i ništa drugo im više nije bilo vaţno. Ţena je stanovala u jednom pregraĊenom sobiĉku. U sobi se nalazio madrac, jedna stolica i drveni sanduk na kojem je stajalo nekoliko svijeća. Raspelo na zidu je stajalo na koso, pa je izgledalo kao da Krist skaĉe s tornja. Za okvir su bili zakvaĉeni osušeni palmini listovi. Ţena upali jednu svijeću i slab, ţućkasti plamen neznatno osvijetli prostoriju. Bailov primijeti da je ono malo odjeće što ţena ima, uredno sloţeno na metalne vješalice i da je soba oĉišćena. Jedna stara, istrošena metla stajala je u kutu sobe. 224
KIKA
"Cigaretu?" on upita i dobaci joj neotvoreno pakiranje kutije cigareta. Paţljivo ju je promatrao dok je mršavim prstima nervozno pokušavala otvoriti kutiju. Pokreti su joj bili neusklaĊeni, bila je ili bolesna ili neuhranjena. Sjela je na krevet, visoko podignuta suknja otkrivala je sablasno bijele butine, uzela je svijeću kako bi pripalila cigaretu i ţudno povukla dim. "Gdje je Lisl?" naglo upita. Polako i šumno je ispuštala dim, ispruţi se i rukama pokrije lice. "Ispred tebe", kaţe umorno. Bailov se naceri. "Znaĉi ti si glupa bavarska drolja s dobrim tijelom?" Ona klimne glavom. "Baš ta. Moja glupost je poznata. Rekla sam ti da je Lisl Marchant dobivala uloge zbog svog tijela, a ne zbog talenta. To je istina. Pretpostavio si da imam izgled glumice." Još malo podigne haljinu. "Kao što se moţeš i sam uvjeriti, to nije istina. Mali broj glumica izgleda isto kao na platnu. Kamera vidi samo ono što redatelj ţeli da se vidi. Vaţna je ţelja i volja iskoristiti vlastito tijelo, i, što je još vaţnije, vještina da se to sprovede. Bila sam posebno darovita, i zato sam dobivala uloge. Tako svatko dobije uloge." "Stari, dobri naĉin. I što se dogodilo?" "Druţila sam se s pogrešnim ljudima." "Kao što je SS-general Fegelein?" Ona se naglo podigne, kašljući od dima, namjesti haljinu i spusti noge s kreveta. "Tko si ti?" "Bila si sa generalom kada su došli po njega 27. travnja iz osloboĊenja Reicha." Ţena je paţljivo drţala cigaretu izmeĊu palca i kaţiprsta i ljuljala se lijevo-desno. Zurila je u Bailova. "Nisam." "Nemoj mi lagati", kaţe tiho. "Bila si s njim u krevetu." "Ti si gestapovac." 'Ma sam Rus", strpljivo odgovori. "Priĉa se da si bila jedna od njegovih kurvi." "Zanimljivo. Nikada nisam sebe smatrala kurvom, a sada kada to ĉujem izgovoreno na glas, i ne zvuĉi tako loše. Nisam ga dobro poznavala. Bili smo zajedno nekoliko puta. Tvrdim da je bilo mnogo gorih ljudi od Hermanna. Barem je njegov ukus bio normalan. Mogao ga je dignuti kao ĉovjek i pomagao mi je." 225
KIKA
"Bila si s njim dvadeset sedmog." Ona se ponovo opusti na leţaju i uzdahne. "Još nisam spremna razgovarati o detaljima. Hoćeš li mi omogućiti sve što ţelim?" Izgledala je slabo i prestrašeno, kao dijete, ali morao se podsjetiti da je glumica. "Zavisi o prirodi informacije koju imaš. Ispriĉaj mi što se dogodilo te noći." Ona pogleda u strop. "Upravo smo leţali nakon voĊenja ljubavi. Otad nisam bila ni s kim", brzo doda i pogleda ga iskosa. "Nenajavljeno su stigli - jedan ĉasnik i tri vojnika. Ĉasnik je naredio Herman-nu neka se obuće. Skamenio se od straha, i pokušao je nagovoriti ĉovjeka da kaţe kako ga nije našao. Ĉasnik se zvao Peter. Ĉinio se kao pristojan ĉovjek." "Ali ipak su ga odveli." "Nisu odmah. Dozvolili su mu telefonirati." "Zašto?" "Da razgovara sa šogoricom." Ţena spusti pogled. "S Evom Braun", kaţe Bailov. "Bio je oţenjen sestrom Eve Braun koja se zove Gretl." "Da. Njegova ţena je bila u drugom stanju. Molio je Evu neka se zauzme za njega." "I što mu je rekla?" "Zalupila mu je slušalicu i Hermann je poĉeo plakati. Bilo ga je uţasno gledati kako plaĉe. Ĉak je i vojnicima bilo neugodno." "A onda?" "Obukao se i odveli su ga van. Natjerali su ga da odjene uniformu. Kada su izlazili, još uvijek je pokušavao uvjeriti ĉasnika da ga pusti." "Što si ti napravila? Ĉekala da se vrati?" Ţena ga pogleda pogledom koji se upućuje samo stvarno ludim ljudima. "Naravno da nisam. Uzela sam nekoliko stvari za koje sam mislila da Hermannu više neće biti potrebne i brzo otišla. Shvatila sam da on ..." Nije dovršila reĉenicu. 'i više se nikada nisi tamo vraćala?" Zavrtjela je glavom. Bailov je šutio. Ţelio ju je šutnjom prestrašiti. "'Zašto si tako brzo otišla?" 226
KIKA
"Jer su ga uhitili." "Jesu li i oni upotrijebili taj izraz?" "Nisu, nisu trebali biti toliko eksplicitni. Mi, Nijemci, se razumijemo u uhićenja." "Bojala si se da će se vratiti i tebe uhititi?" Slegla je ramenima. "Vjerujem kako ĉovjek mora biti oprezan. Hermann mi se jako sviĊao, ali bio je opasan, razumiješ? Njegova ţena je sestra Eve Braun. Nisam bila sretna što sam blizu svih tih vaţnih nacista, ali bilo je i uzbudljivo, shvaćaš?" Okrenula se na bok. "Muškarci ne shvaćaju kolika moć privlaĉi izvjesne ţene. Hermann je bio malo viši od patuljka, ali bio je na samom vrhu. Imao je sve - ili, toĉnije, sve mu je bilo dostupno. Teško da bi ga se neka djevojka odrekla. TakoĊer je bio vrlo dareţljiv prema meni." "I nikada ga više nisi vidjela?" "Nisam, kunem se", doda brzo. Bailov sjedne na rub kreveta i rukom preĊe preko njezine noge. "Ovo ne vrijedi koliko i novi identitet", kaţe. "Moraš mi pruţiti više od toga." "To je sve što znam." Uzdahne. "Ali ti mogu pruţiti sve ostalo što imam", patetiĉno kaţe, pokušavajući zvuĉati kao zavodnica. Bailov ustane. "To je nedovoljno." Kada je skoĉila s kreveta primila ga je za ruku. "Molim te, ne ostavljaj me", preklinjala je. Obgrlila ga je oko struka i zarila glavu u njegov trbuh. "Potrebna mi je pomoć." Odgurnuo ju je i krenuo prema vratima. "U redu." Ustane, navuĉe zavjesu preko ulaza i gurne ga natrag u sobicu. "Hermann je planirao otići iz Berlina. Rekao je kako mi moţe pomoći da otputujem. Sve bih napravila da odem - svatko bi. Pratili su ga. Govorio je da zna Hitlerove tajne." Bailov se nasmije. "Izmišljaš kako bi me ovdje zadrţala." "Nije toĉno", kaţe ljutito. "To je istina. Pomozi mi." "I tada ti je ispriĉao tajne?" 227
KIKA
Odmahne glavom. "Nije bilo tako. Zapravo je nagovijestio o ĉemu je rijeĉ." Bailov je paţljivo slušao. "Rekao je da će Hitler zadati svijetu više muke nego što se moţe pretpostaviti." "To je sve?" "Rekao je da bi Hitler naredio njegovo ubojstvo kada bi saznao što mu je sve poznato. Znaš li na što je mislio?" "Ne znam", odgovori Bailov, "ali tvog dragog su smaknuli to isto popodne." Ona klone. "Od koga je dobivao te informacije? Od Eve Braun? Njegove ţene?" "Ne znam" Bailov se nasmije. "Ispriĉala si mi sve što ti je rekao?" "Sve, baš onako kako mi je ispriĉao. Moja profesija je takva da moram pamtiti tekst. Sve sam ti rekla - sve do posljednje rijeĉi. Kunem se. Hoćeš li mi sada pomoći?" Bailov je procjenjivao situaciju. Ovo nije u cijelosti ona vrsta dokaza koju Petrov traţi, ali u kombinaciji s onime što već znaju, potkrepljivalo je njihovo mišljenje. "Pokupi stvari", kaţe joj. Znao je da je u pravu. U mraku Crvena znaĉka ga ne bi mogla zaštititi. Kada joj je rekao da će ostati, donijela je vjedro hladne vode i okupali su se. Proveo je noć u njezinom krevetu i iskoristila je priliku da mu pokaţe kako jedna dobra glumica dobiva uloge. Ujutro je Bailov poveo Lisl sa sobom u stoţer Grupe za specijalne zadatke i smjestio je u ćeliju. Nakon što je izdao nareĊenje za još jednim saslušanjem, i zatim je avionom prebacio u sabirni centar u Moskvi, poslao je telegram Petrovu. Te veĉeri ju je posjetio u ćeliji. Mirno je primila svoju lošu sudbinu, ali je Bailov i dalje imao ĉudnu potrebu da ju utješi. "To neće trajati vjeĉno", kaţe ne znajući zapravo koliko je to toĉno. "Ipak ćeš stići u Argentinu." "Hoću li?" upita ona sa suzama u oĉima. 228
KIKA
43 13. lipanj 1945., 09:00 Pogrebenoj je bila umjetnica, priliĉno darovita slikarica i bila je dobro obrazovana. Teĉno je govorila talijanski, francuski, njemaĉki, ruski i romski. Njezina majka ţivi u Moskvi, a otac koji je bio pukovnik ubijen tijekom Staljinove invazije na Finsku. Njen brat, pilot, poginuo je prvog dana njemaĉke invazije, a njezin muţ koji je bio ĉasnik nestao je nekoliko dana poslije. Zbog toga je sljedećeg mjeseca dragovoljno pristupila u vojsku. Petrov je s nevjerojatnom paţnjom birao svoje ljude za jedinicu. Zahtijevao je da imaju odreĊene osobine, a nedostatak samo jedne od njih je bio dovoljan razlog da se takav kandidat ne uzme u obzir. Osim toga, sviĊali su mu se i ljudi koji posjeduju nešto što je on nazivao ţivost. To je smatrao vaţnijim od inteligencije i obrazovanja, iako je najviše volio kombinaciju sve tri osobine. Školovanje u Rusiji manje se vrednovalo od školovanja u inozemstvu. Volio je biti okruţen radoznalim ljudima, a takav je i on bio, koji sa ţarom pristupaju svakom zadatku. Pokušavao je ĉlanovima usaditi izvjesnu razinu logiĉkog zakljuĉivanja kombiniranu sa skepticizmom. Morali su biti u stanju primiti i zapamtiti veliki broj podataka i biti sposobni da dovoljno pametno razmišljaju da poveţu naizgled nepovezane elemente. Petrov je shvaćao kako je svaki pojedinac jedinstvena liĉnost, s osobnim stilom i senzibilitetom, i nije pokušavao uklopiti svoje ljude u teorijske okvire. Ali je ţelio da osobe koje posjeduju puno praktiĉnih vještina razvijaju i svoje intelektualne sposobnosti, jer ĉesto spoj praktiĉnog i teorijskog pruţa kljuĉ za rješenje problema i osvjetljava nepoznato. Morali su, takoĊer, biti u odliĉnom fiziĉkom stanju. Zahtjevi koji se pred njima postavljaju nerijetko su nepredvidivi, mjesto operacije ĉesto se mijenja i ponekada su uvjeti ţivota daleko od optimalnih. Samo su snaţni ljudi mogli izdrţati taj napor i stalne teškoće. Petrov je sa zanimanjem proĉitao dosje Talije Pogrebenoj pamteći sve ĉinjenice. Dva sina od dvije i tri godine starosti, ostavljala je kod majke, na Uralu je završila vojnu obuku u trajanju od šest tjedana. Pješke 229
KIKA
stigla na frontu u Ukrajini, gdje su sovjetske snage oĉajniĉki pokušavale obiti njemaĉki napad. Za nešto manje od ĉetiri godine napredovala je od obiĉnog vojnika do bojnika, ĉina koji je zahtijevao i veću odgovornost. Dobila je zadatak zapovijedanja malim bojnama sa specijalnim zadatkom pohoda iza neprijateljskih linija. Podaci u dosjeu su pokazivali da je odliĉan strijelac koji vješto koristi razliĉite vrste oruţja-moţda ĉak i toliko dobar strijelac kao Ezdov, pomisli Petrov. Imala je veliko iskustvo u korištenju eksploziva, ĉetiri puta je ranjena, mraz joj je teško oštetio stopala, od ĉega su patili svi sovjetski vojnici tijekom jake zime 1942.-1943. godine. Jedna kratka provjera u dokumentaciji Ministarstva za obranu utvrdila je da je Pogrebenoj politiĉki ĉista i da je odana Partiji. Viši ĉasnici su je odliĉno ocijenili, ako bi ţeljela mogla bi napraviti sjajnu vojniĉku karijeru. Nije naveden nikakav razlog koji bi objasnio njezin zahtjev za demobilizaciju i Petrov odluĉi da će se raspitati ukoliko se pojavi, tijekom njihovog sljedećeg razgovora. Ljudi pred kojima se ukaţe prilika za uspješnu karijeru se rijetko povlaĉe, pomisli. Kada je završio Petrov se nasmije u sebi. Otac Grigorij, taj svećenik koji voli u sve miješati svoje prste, poslao mu je pravog anĊela. Morat će mu se za to nekako oduţiti. Uozbiljio se pri pomisli da svećenikov izbor moţda pokazuje kako on zna što spremaju. Petrov je bio uvjeren daje svojom uzgrednom primjedbom prekinuo ispitivanje. Ipak, stari lisac je vješt, vjerojatno je o svemu detaljno razmišljao kao što bi i Petrov uĉinio da su dogaĊaji krenuli drugim tijekom. Ili će svećeniku moţda kasnije biti potreban savez s Petrovom, i sada se jednostavno pokušava zaduţiti jednim politiĉkim dugom koji će naplatiti kada mu to bude odgovaralo. Pitao se jesu li otac Grigorij i Staljin u vezi. To se pitao i ranije, ali odgovor još uvijek nije znao. Staljin je koristio mnogo izvora ali ih nije spominjao. Talija Pogrebenoj je stigla u toĉno devet sati, vrijeme kada sluţbeno poĉinje radni dan sovjetskih administrativnih sluţbenika. Odjevena u jednostavnu, bijelu seljaĉku košulju s naborima na rukavima i suknju koja je dopirala do koljena, izgledala je lijepo. Usprkos brojnim povredama u ratu, i dalje se kretala ljupko i nije šepala. Petrov primijeti da nosi cipele s potpeticom dovoljno visokom da zadovolji svoju 230
KIKA
ţenstvenost, ali i dovoljno niskom da ne izlazi iz okvira partijskih pogleda. Tanke, metalne naušnice u obliku koluta visjele su joj u probušenim ušima. Usne je našminkala tamnim ruţem, koji je ocrtavao oblik njezinih usana, a nije djelovao napadno. Sve u svemu, izgledala je izvrsno. "Dobro jutro, bojnice. Kava? Ĉaj? Tek su skuhani." Nasmiješila se i sjela, iako ju nije ponudio. SviĊalo mu se je kada se ljudi ponašaju prirodno. Duboko je udahnula miris koji se širio iz šalice ĉaja i glasno uzdahnula. "Odavno nisam osjetila ovakav miris." Dozvolio joj je da uţiva u prvom gutljaju prije nego je zapoĉeo s ispitivanjem. "Pretpostavljam da tvoj dolazak danas ujutro znaĉi da te posao zanima?" Šutjela je, umjesto odgovora uputila mu je dugi pogled kao i prethodnog popodneva. Taj ga je pogled opet uznemirio. "Prouĉio sam tvoj dosje", kaţe Petrov. "Vrlo je upeĉatljiv." Sijev-ne pogledom. "Ovo je specijalna organizacija", objasni. "Ako prihvatiš mjesto koje nudim, obavezuješ se na cijeli ţivot. Ako u nekom trenutku ne ispuniš svoje obaveze, vlastitom krivicom gubiš ţivot. Bez suĊenja, saslušanja, molbe višim institucijama. Kako ti se to ĉini?" Gledao ju je u oĉi kako bi vidio koji utisak su ostavile njegove rijeĉi na nju, ali nije mogao saznati. Gotovo neprimjetno podigne bradu prije nego što je progovorila. "Uvjeti su beskompromisni, pa pretpostavljam da je zadatak od neobiĉno velikog znaĉaja za našu zemlju." Glas joj je zvuĉao smireno, ali je paţljivo birala rijeĉi koje će izgovoriti. Potpuno je vladala sobom. Ĉak je i hladni Ezdov zatreptao i nekoliko puta progutao knedlu kod je ĉuo uvijete pod kojima će raditi. "Ne moraš prihvatiti", kaţe Petrov. "Moţda da popiješ ĉaj na miru i onda se slobodno vratiš svom ţivotu. To je savršeno prihvatljivo, ništa se neće dogoditi ako ne prihvatiš ovo mjesto." "Je li netko odbio?"
231
KIKA
Petrov odrješito odmahne glavom i nasmije se. "Nikada." Prvi puta mu je kandidat postavio to pitanje. Pokušala je drţati konce u svojim rukama i svidjela mu se njezina agresivnost. Bila je oštroumna i sposobna, što se rijetko sretalo kod mladih osoba. "Prije nego što doneseš odluku", kaţe Petrov, "nešto bih te ţelio pitati." Otvori njezin dosje i nekoliko puta prstom udari po jednom listu. "Pokazala si se kao odliĉnan vojnik, izvještaj o tebi je besprijekoran. U vojsci te ĉekala blistava budućnost, ipak si zahtijevala demobilizaciju. Zašto?" "U vojsku sam otišla jer sam se odazvala pozivu naše domovine, da izvršim svoju graĊansku duţnost. Uspjeh i unaprjeĊenje u vojsci su pitanje sreće. U mojoj bojnoj većina ĉasnika je ubijena. Morali su im naći zamjenu, a ja sam im bila pri ruci. U drugoj, sliĉnoj bojni izgubili su samo njih nekoliko. Sve je to igra sluĉajnosti. Zadatak je bio jednostavan, ubij neprijatelja. Ako si vojnik, ideš kuda te šalju, radiš što ti narede, umreš ako je došlo vrijeme za umiranje. Kao ĉasnik šalješ ljude u bitku. Potpuno obiĉno i krajnje jednostavno." "Razumjela si svoj posao. Zašto ga omalovaţavaš?" "Ne omalovaţavam ga", odgovori Talija, "ali ga ne veliĉam. Istina je da ja nisam stvorena da budem vojnik, ne volim to podvrgavanje." "Ili obiĉne zadatke?" upita Petrov. "Dopusti mi da umjesto tebe dovršim. Svidjelo ti se voditi svoju jedinicu iza neprijateljskih redova. Svidjelo ti se drţati sve pod kontrolom. Znaš slijediti zapovjedi kada je neophodno, ali više voliš biti odgovorna za svoje odluke i akcije." "Da, otprilike." "Svaka organizacija mora imati voĊu i podreĊene." "Meni to ne smeta", ona odgovori. "Ali u organizaciji koja je posvećena izvršavanju jednog zadatka kvalificirani izvršitelji ne smiju dozvoliti planiranje cijelog svog ţivota i kontroliranje do posljednje pojedinosti. Biraš ljude prema njihovoj sposobnosti, a zatim im daješ slobodu. Kod tebe to mogu osjetiti, pomaţeš im kada im je to potrebno i sve što je potrebno za izvršavanje zadatka im pruţaš." 232
KIKA
On se nasmije. "Zahtijevam", ona uzvrati. "A tvoji sinovi?" "U sigurnim su rukama. Oĉvrsnuti će. Svaku moju odluku će prihvatiti i podrţati." "Vrlo su mladi. Nisu još u dobi kada mogu shvatiti u potpunosti okolnosti pod kojima odrasli donose svoje odluke", kaţe Petrov. Njene nosnice se rašire od uzbuĊenja, to joj je bio prvi put daje pokazala osjećaje. "Oni su Rusi", odsjeĉe, ali s ponosom. "Ako ih njihova majka mora ponovo napustiti, razumjeti će da je u pitanju njihova budućnost." "Ti si jaka ţena, Talija Pogrebenoj." "Jesam', kaţe ponosno. Petrov se nasloni na stolicu. "Koliko dobro govoriš talijanski?" "Ne baš sjajno.'' Ona se nasmije. "Ali ga mogu brzo obnoviti. Potrebno mi je samo nekoliko dana." "A dijalekt?" "Nekada sam znala ĉetiri. Sada mislim da bih se snašla u milanskom i napolitanskom. Sve ostalo je gotovo isto kao ta dva." Na trenutak su ozbiljno gledali jedno u drugo. "Hoćeš li me primiti ili ne?" upita Pogrebenoj naposljetku. "Ti nije niti u jednom trenutku dolazilo u pitanje. Razumiješ li uvjete?" Jednom klimne glavom. "Nisu toliko sloţeni." Petrov je odluĉio. "Natoĉi si ĉaja", kaţe. "Moraš još puno nauĉiti, nemaš mnogo vremena na raspolaganju." Ostali su u uredu i razgovarali do jedanaest naveĉer. Kada su završili, pruţio joj je crne koţne korice s njegovom Crvenom znaĉkom i upute gdje i kada mu se treba sljedeći puta javiti. 44 14. lipanj 1945., 01:00 Palaĉa Potešni je visoka, kamena zgrada, s prizvukom mediteranskog, ali u svojoj biti ruska zgrada po karakteru i osobnosti. Krov je neobiĉnog oblika i prekriven je plavim keramiĉkim ploĉicama. Svi prozori na 233
KIKA
krajevima pravokutne zgrade zapeĉaćeni su betonom koji je pojaĉan metalnom konstrukcijom. Palaĉa se nalazi u uskoj, sporednoj ulici iza zidina Kremlja, nedaleko od grupe zgrada u kojoj je sjedište Senata i Politbiroa. Petrov je znao da Staljin ima apartman u palaĉi, iako tamo nije nikada bio. Ponoć je prošla, vrhunac radnog dana sovjetskog vode. Njegov poziv je stigao poslije devet, iako je Petrov morao ubrzati rad sa Pogrebenojom, te ga nije stigao završiti. Bilo je potrebno odreĊeno vrijeme kako bi se u Kremlju prošle sve sigurnosne provjere. U palaĉi su straţari bili postavljeni na svakih deset koraka na svim katovima, stepeništima i odmorištima. Na svakih deset koraka. To je Staljinovo nareĊenje i izvršeno je bez pogovora. IzmeĊu ulaza u palaĉu i ulaznih vrata Satljinovog apartmana postavljene su ĉetiri straţarske postaje. Straţar je lako kucnuo rukom na vrata, gledajući ravno ispred sebe. Jedna starica ih je otvorila, saĉekala da Petrov skine šešir, uzela ga, i nakon što je propustila Petrova da uĊe nestala. "Ovamo, moj Berkute", zagrmi Staljin. Koliko je Petrov mogao vidjeti, apartman se sastojao od ĉetiri sobe opremljene jednostavnim, teškim namještajem. Radna soba bila je preplavljena papirima. Gomile dokumenata leţale su na dugom kauĉu i tri velika, drvena stola. Jedan jedini crni telefon je bio smješten na jednom stolu. Soba je bila osvijetljena dvjema bronĉanim stojećim svjetiljkama i malom svjetiljkom na najvećem stolu. Iako je zatoplilo i u zgradama Kremlja je bilo zagušljivo, Staljin je još uvijek nosio zimsku, plavu vojniĉku košulju. Djelovao je umorno, ali je pokušao doĉekati Petrova s laţnim veseljem. Zgrabio ga je za ruku i snaţno zagrlio ispunjen neoĉekivanim jakim osjećajima. "Drago mi je što si uspio doći." Petrov se nasmije. "Tko bi se usudio odbiti takav poziv? Poruĉio si da me ţeliš vidjeti." Sovjetski se voĊa namršti "Tako izravno, moj dragi Petrove? Ti, smrdljivĉe", prosikće, izgovarajući rijeĉ koju je nauĉio iz ameriĉkih gangsterskih filmova koje je volio gledati noću kada je bio na odmoru. "Uvijek u poslu, uvijek tako formalan. Noćas se opusti: prvo ćemo jest, popit, a tek onda razgovarati." Blagovaonica je bila smještena u malom prostoru do radne sobe. Bijeli, laneni stolnjak je bio prljav i, iz nekog razloga, pljesnive platnene zavjese na prozorima podsjete Petrova na bunker u Berlinu. Stol je opet 234
KIKA
bio prekriven hranom. Na velikom tanjuru leţalo je malo prase, zamagljenog pogleda, divno ispeĉeno s riĊom, sjajnom koţicom, ukrašeno kolutima rajĉice i luka. Šnite crnog kruha bile su kruţno naslagane na jednom kraju stola. Bilo je više Ivane nego što bi bilo koja ĉetvorica ljudi mogla pojesti. Sve će to propasti, Petrov pomisli. Ipak se to moglo razumjeti, imajući u obzir sklonost svojih zemljaka za politiĉke intrige i ubojstva, bilo je sasvim prirodno oĉekivati Staljinovu opreznost. Ako je na stolu puno hrane, neprijatelj neće moći pogoditi u koje će jelo staviti otrov i biti će prisiljen staviti otrov u svako. A netko drugi će uvijek prvi probati sve što je na stolu, po Staljinovom već ustaljenom obiĉaju. Tako se uvijek ponašaju vladari. Staljin uhvati bocu gruzijskog vina za grlić i gurne prema gostu jednu popriliĉno okrhnutu ĉašu. "Moja jedina slabost", povjeri mu se. Petrov je pijuckao vino i uţivao. Šuteći su pili i kada bi ispraznili ĉaše, Staljin bi ih ponovno napunio. "Posluţi se", ponudi gosta i rukom pokaţe na hranu na stolu. Na veliko zadovoljstvo svojega voĊe, Petrov napuni tanjur i poĉne slatko jesti. "Tako mala ptica, a toliko veliki apetit", primijeti premijer s divljenjem. Bilo je sliĉno Staljinu da napravi neku primjedbu na raĉun izgleda svojega posjetitelja, usporedivši ih sa ţivotinjama na koje je vjerovao da sliĉe. Takvi napadi na Petrova su uvijek bili umjereni, ali kruţile su priĉe o pravim muĉenjima. Priĉalo se kako niti najjaĉi ljudi nisu mogli izdrţati i napuštali su premijera teturajući, uvrijeĊeni njegovim oštrim jezikom i višesatnim kritiziranjem. Staljin je takoĊer imao obiĉaj pozvati goste na veĉeru, pošteno ih nahraniti, velikodušno ih pohvaliti, a zatim narediti da ih izvedu i strijeljaju. Postoji izreka: Posjet Staljinu ima tri moguća završetka, a samo jedan od njih je sretan. Poslije veĉere dva muškarca se vrate u radnu sobu. Staljin jednim snaţnim pokretom ruke razbaca papire po svim kutovima odaje i napravi mjesta na kauĉu. Bio je u raspoloţenju koje Petrov nije poznavao i on opomene sebe neka bude paţljiv. Staljin se smijao dok je promatrao što je napravio i ukoĉeno sjedne na jastuĉić, poskoĉi vši nekoliko puta dok se nije udobno smjestio. Zatim ispod oka pogleda Petrova kao da su zavjernici, kao da samo njih dvojica znaju neku mraĉnu tajnu i ĉarobno proizvode bocu pertsovke, guste, tamno obojane votke koja podsjeća na vinsko siroĉe, a neobiĉno je jaka. 235
KIKA
Ruskim ljubiteljima pertsovka je votka vrhunskog ukusa koju treba, iznad svega, poštovati. Postoji laţna priĉa kako su dva Gruzijca - nacionalnosti zavise od kraja u kojem se priĉa prepriĉava - naišla na bocu pertsovke koju su odnijeli na svoje omiljeno mjesto u šumi izvan sela. Kada su popili i posljednju kap, munja sijevne i grom udari u obliţnje drvo, te se odlomi ogromna grana i padne na njih. Obojici lubanja pukne i ugrozi im ţivote. Sljedećeg jutra seljaci ih naĊoše i odnesu u grad lijeĉniku. Lijeĉnik nije imao optimalne uvjete za lijeĉenje, pa ih ukrca u avion za Moskvu gdje su ih operirali. Ali, njihove su povrede bile teške i lijeĉnici su izjavili da će biti mentalno zaostali ĉak i ako se probude iz kome. Obojicu su smjestili u sanatorij u blizini Crvenog trga, i svaki dan su ih mlade bolniĉarke izvodile u invalidskim kolicima na balkon s kojega se vidjela crkva Sv. Vasilija. Godine su prolazile. Jednog dana se obojica, kao nekim ĉudom, probude iz kome u isto vrijeme. Pogledaju se: ostarjeli su, bez kose i zubiju, a zatim pogledaju veliĉanstveni spomenik ruske kulture i njihova otupljena ĉula zasjeni veliĉanstveni spektar boja. Na posljetku se široko osmjehnu i progovore. "Pertsovka", prošapta svom prijatelju. "Najbolja, je' da?" Staljin potegne iz boce i dodaju Petrovu. Boca je šetala iz ruke u ruku, sve dok nisu osjetili kako ih je piće ošamutilo. Konaĉno je Staljin poĉeo pripremati lulu, rasipajući duhan na krilo. Ne osvrćući se, pripali lulu. Petrov se morao pošteno potruditi da ostane pri svijesti. Mogao je popiti više od većine ljudi, ali ovo je, opomene se, votka samo po imenu. Ţestoki plamen gorio mu je u ţelucu i toplina se poĉela širiti po svim dijelovima tijela, osjećao je udaranje pulsa u vrhovima prstiju i nogama. "Ţelio si sa mnom razgovarati?" Petrov je pokušavao reći, ali jako je zaplitao jezikom. Staljin se gromko smijao, naginjući se na stranu. "Ţelim piti, gade!" Toliko jako udari Petrova po leĊima, da ovaj od udarca padne na pod. Iako je Staljin bio nizak rastom, u mladosti se bavio hrvanjem i bio je priliĉno jak. Petrov u tom trenutku nije osjećao bolove u leĊima, ali je znao da će ih imati kada se otrijezni. Petrov se nije mogao, u tom trenutku sjetiti što se toĉno dogodi lo, ali onesvijestio je. Kada ga je snaţna glavobolja osvijestila, ugledao je Staljina ispruţenog na podu, kako otvorenih ustiju glasno hrĉe. Pored njegovih nogu leţale su dvije prazne boce pertsovke. 236
KIKA
Petrov s mukom ustane na noge i spotakne se dok je traţio šešir. Oĉajniĉki je trebao san i vrijeme za oporavak, njegov mozak, znao je to pouzdano, još nije profunkcionirao. Kako nije pronašao šešir, odluĉi ga ostaviti. Kada je stigao do vrata osjeti ĉeliĉni stisak na ruci. Staljinovo lice bilo je udaljeno nekoliko centimetara od njegovog, osjećao je miris alkohola, ali pogled mu je bio bistar. Staljin ga pogleda, usne razvuĉe u prevarantski i široki osmijeh. "To je bio provod, Petrove, zar ne?" VoĊa Grupe za specijalne zadatke nije mogao odgovoriti. Mozak mu se grĉevito borio da naĊe rijeĉi, ali bez uspjeha. Premijerovo lice se ukoĉi u nepomiĉnu masku. "Berkute, dove-di mi ga natrag", prosikta. "Ţivog. Ovdje, u Moskvu." Pruţi Petrovu još jedne korice, otvori ih i ukaţe se još jedna Crvena znaĉka. "Za Taliju Pogrebenoj", zareţi. "Zanimljiv izbor za jednog Berkuta", doda mu prije nego što je zalupio vratima ispred njegovog nosa. Znaĉi, Grigorij jest u neposrednoj vezi sa Staljinom. Ovo je dokaz, ali sada nije u stanju razmišljati o mogućim posljedicama. Potreban mu je san. Vani je poĉelo svitati. 45 15. lipanj 1945., 18:00 Iako je Waller teško podnosila svoj neugodni poloţaj u haremu, veselila se vremenu koje je provodila nasamo s njim. lako to nikada nisu spominjali, osjećala je i da on gaji iste osjećaje. SviĊao joj se jer je bio njeţan i paţljiv ljubavnik u rijetkim trenucima koje su provodili zajedno, ali nikada nije o tome govorila i bila je prisiljena pogaĊati o njegovim razmišljanjima. Svi su bili uzbuĊeni kada je jedne veĉeri Brumm izjavio kako planira otići u lov izvan njihove doline. Kada je izabrao Waller za pratnju, nitko od ostalih nije postavljao pitanja o njegovom izboru. Namjeravao je otići u obliţnji kraj poznat po velikom broju divljih svinja. Rekao im je kako je njihovo meso izuzetno ukusno ako se pravilno pripremi i svi su se sloţili kako će goditi promjena u jelovniku. 237
KIKA
Kada su se našli zajedno izvan doline, Waller je bila opijena slobodom i Brummovom blizinom. Lov je bio uspješan. Starim revolverom, koji je nekada pripadao njegovom djedu ustrijelio je tri velike divlje svinje. Bilo joj je ĉudno što lovi sam. U kanjonu su dijelili sve poslove: muškarci i ţene su se smjenjivali kao vozaĉi i lovci, ali sadaje imala ulogu promatraĉa s dovoljno daleke razdaljine. Bilo je kasno popodne kada ju je Brumm poveo uskim isušenim koritom potoĉića. Već je bio rašĉetvorio ulov i zadrţao je samo zadnje dijelove koje je nosio u mreţi. Vjerovala je kako je vodi prema mjestu gdje će logorovati, pa je bila zbunjena kada je spustio svoju opremu na vrh jedne stijene. Kada se poĉela raspitivati, samo se nasmiješio i otišao je do šumarka. Vratio se s dugim štapom tek odsjeĉenim sa stabla bijelog jasena koji je zašiljio na vrhu. "Što ćemo sada raditi?" upitala je. "Lovit ćemo, zbog toga smo došli." Ali po njegovom ponašanju, znala je da još nešto sprema. "Hoćeš li loviti toljagom?" "Neću", odgovori ozbiljno. "Kopljem, kao u staro doba." Odbio joj je dalje objašnjavati, samo joj je pokazao kako se rukuje oruţjem. U poĉetku joj je koplje izgledalo grubo i glomazno, ali ubrzo je nauĉila kako ga treba drţati. Usred stijenja joj je pokazao mjesto gdje se nalaze dva velika kamena udaljena oko metar jedan od drugoga. Uska, dobro utrta staza vodila je od šikare uzbrdo do stijenja, toĉno ispod mjesta na kojem su stajali. Još ništa nije shvaćala. Bilo mu je potrebno puno vremena da je postavi na odgovarajuće mjesto. Naredio joj je da koplje drţi objema rukama ispruţenih ispred sebe. "Divlja svinja će naići ovom stazom", kaţe i pokaţe joj putić. "Kada je ugledaš, isturi koplje. Evo, ovako. Ciljaj krajem vrha. Kada njuška proĊe sam vrh koplja, privuci je sebi na grudi i iskoraĉi sa stijenja objema nogama. Nemoj skoĉiti" opomene je. "Iskoraĉi. Potrebno je da se spustiš toĉno tu dolje". Pokaţe joj kako to treba izgledati. "Teţina tijela i sila teţa će sve ostalo obaviti." "Ti se nešto šališ sa mnom, je' da?" Ali on se nije nasmijao. Waller se uznemiri. "Potpuno sam ozbiljan"; kaţe Brumm. 238
KIKA
"Mogu li se ozlijediti?" "Ako nešto pogriješiš, biti ćeš mrtva prije nego što uspijem doći do tebe. Moraš se skoncentrirati na ono što trebaš napraviti. Za sve to je potrebno malo hrabrosti." "A gluposti da i ne spominjemo", ogorĉeno doda. "Zašto jednostavno ne ustrijeliš još jednu divlju svinju i završimo s time? Umorna sam, a i kiša poĉinje padati. Zašto sve ovo radimo?" Zgrabi je za ruku, okrene prema sebi i pogleda ravno u oĉi. Iako su mu oĉi gorjele u grozniĉavim sjajem, u njegovom pogledu primijeti hladnoću koju nije mogla opisati, tako nešto nije vidjela ni kod jednog muškarca. Podsjećao je više na neku ţivotinju. ''Ja tako ţelim", nespretno izjavi. Za nju je to bilo dovoljno. Nije mu mogla ništa odbiti i pomirila se sa svojim zadatkom, poĉela je uvjeţbavati pokret koji je morala izvesti. Brummova ţestina ju je uzbuĊivala. Nije razmišljala o opasnosti, iako nikada u ţivotu nije vidjela divlju svinju, osim na fotografiji, pa je bila sigurna kako neće pogriješiti kada ţivotinja krene stazicom. Prvo se spustila nekakva izmaglica, a onda je poĉela padati slaba kiša, koja se ubrzo pretvorila u pravi pljusak. Njena flanelska košulja ubrzo joj je bila potpuno mokra. Ĉak je i na kiši ĉula rojeve muha koje su zujale oko mesa iza nje. Poţeljela je da su kod kuće u dolini. Pred oĉima joj se ukaţe prizor izvora s toplom vodom, ali odagna tu sliku i usredotoĉi se na stazu. Ĉula je divlju svinju prije nego što ju je ugledala. Kretala se nekim ĉudnim korakom, njeni mali papci jako su lupali o stjenovitu stazu i ĉuo se jak odjek. Dlaka joj je bila siva i bez sjaja, grba se pruţala od sredine leĊa i naglašavala je njenu šiljastu glavu. Nikada nije vidjela ništa ruţnije. Oĉi su joj bile široko razmaknute i zlokobne, a ţute kljove uvijale su se prema nazad od njuške, gusta se slina cijedila niz gubicu dok se pribliţavala. Ĉula je kako Gunther poţuruje ţivotinju udarajući neĉim po stablu drveća, i svaki put kada bi se zaĉuo zvuk, divlja svinja bi ubrzala hod, ali bi ubrzo ponovo usporila. Ipak, polako je napredovala uzbrdo prema stijenju stazom koja se pruţala baš izmeĊu njezinih nogu. Sada je bila toliko blizu da je osjetila njezin miris, uţasan smrad crkotine koja se raspada na suncu nadjaĉao je prijatan miris borovine u dolini. Osjetila je jako uzbuĊenje. Srce joj je snaţno udaralo, ruke sa kopljem su 239
KIKA
joj bile ispruţene. Pripremala se iskoraĉiti i paţljivo je gledala vrh koplja. Kada je njuška prošla vrh, duboko udahne zrak, povuĉe koplje prema sebi, ĉvrsto ga stegne i iskoraĉi u prazno. Imala je ţelju zavrištati od smijeha ili straha, ali umjesto toga padne bez rijeĉi ne dozvoljavajući sebi da je osjećaji preuzmu. Uĉinilo joj se kako koplje nešto probada i zaĉuje krckanje, ali nije imala predodţbu što se dogaĊa niti je imala vremena o tome razmišljati. Pala je na zadnji dio ţivotinje i klizne na zemlju, udarivši se toliko jako da je ostala bez daha. Osjeti kako divlja svinja udara njezinu nogu i zapita se nije li se nabola na koplje. Uţasno se prestraši. Brumm je trkom stigao do nje. Zgrabi je za ruku, jednim trzajem podigne na noge i zagrli je obasipajući ju bujicom rijeĉi koje nije razumjela. Odgurne ga i onesvijesti se, tek tada je shvatio da ona teško diše. Kada je došla svijesti, izgrdila ga je. "Zamisli da sam slomila nogu?" ljutito upita, ali prije nego što je uspjela nastaviti osjeti bol u nozi i teško se spusti na zemlju. "Pogledaj!" vrisne. "Prokleta ţivotinja me je probola." Brumm je polako pregledavao nogu, a onda se osmjehne. Po njegovim mjerilima, to je samo ogrebotina. "Već je bila gotova kada te zakaĉila. Još joj je jedino preostao nagon da ubije neprijatelja. Ali više nije imala snage da te ozbiljno povrijedi. Imaš sreće", zadovoljno kaţe. "Sreće?" "Skini košulju", naredi joj. "Mene boli noga!" "Skini košulju." Po glasu je shvatila da se ne šali. Poslušala ga je, i po grudima osjeti hladne kapi kiše. Pitala se što će se sljedeće dogoditi, ali kada ga je poĉela zapitkivati on progunĊa. "Budi mirna. Šuti." Gledala je kako prevrće ţivotinju na leĊa. Koljenima je razmak-nuo zadnje noge divlje svinje i rukom prešao preko dlakavog trbuha kako bi toĉno pronašao mjesto gdje se sastaju rebra. Zarije noţ u meko tkivo, uvuĉe ruke s obje strane oštrice koji je usmjerio prema repu ţivotinje, rasjeĉeno tkivo se lako otvori, bez krvarenja jer je vodio raĉuna da noţem ne zakvaĉi opnu u kojoj je smještena utroba. Dlanovima je zdrobio hrskavicu koja spaja rebra, pukla je uz glasni prasak koji je zvuĉao kao ispaljeni metak ranije tijekom dana. Bila je oĉarana njegovom spretnošću. Radio je sigurno i vješto kao kirurg. Uzimajući ponovo noţ, probio je grudnu kost kako bi ušao u grudnu šupljinu, koja se široko otvori pred njime. Para se podigne iznad toplih 240
KIKA
unutarnjih organa na hladnom zraku i ona osjeti miris mošusa. Gledala je kako unosi noţ u tijelo ţivotinje, i gotovo odmah nakon njegova ruka izroni drţeći njeno srce: jedan debeo, plavkasto-crveni mišić nešto manji od Gunterove šake. Kada se okrene prema Waller drţeći srce, ona ustukne zaklanjajući rukama oĉi. Ruka mu je bila natopljena gustom krvlju, i crna tekućina mu je curila niz prste i padala na zemlju u ljepljivim mlazovima. "Makni se od mene", opomene ga slabim glasom dok je puzio prema njoj gledajući je ĉudnim pogledom. Pokušala se pridignuti, ali je on uhvati za remen i povuĉe dolje. "Nemoj Guntere, molim te!", preklinjala ga je, iako je znala da su njene molbe uzaludne. Gume je na leĊa i spusti joj ţivotinjsko srce na grudi. Vrtjelo joj se je u glavi, prvo se opirala, ali je bio prejak, a ona je postajala sve slabijom. Osjećala je gaĊenje i uzbuĊenje i neku nevjerojatnu toplinu dok joj je on cijelo tijelo trljao krvavim ţivotinjskim srcem, natapajući joj grudi toplom, ljepljivom krvlju. Iznenada je prestala osjećati strah i zamijenio ga je sasvim nepoznat i novi osjećaj koji se javio duboko u njoj i polako ju je poĉeo osvajati. Odjednom, on klekne i nadvije se nad njom. U ruci je drţao srce koje je visjelo toĉno iznad njezine glave, a zatim ga snaţno zagrize i zubima otkine veliki komad mesa tako da je izgledalo kao da ima crvenu jareću bradicu. Ona se ukoĉi, pitajući se što će se dalje dogoditi, ali ţeljela je da se sve završi, ma što god to bilo. Vatra se širila u njezinom tijelu. Osjeti kako joj usne pritišće krvavim mesom. Pokušavala ga je izbjeći okrećući glavu. "Jedi", on zareza i gurne joj srce na usta. Nije imala izbora; zagrize, u poĉetku joj se ĉinilo kako je meso jako ţilavo, meĊutim kada je pregrizla opnu, postalo je mekano. Osjetila je kako gubi i posljednju vezu sa svijetom oko sebe. Jede sirovo meso, srce ţivotinje koja je samo prije nekoliko trenutaka bila ţiva i pokušavala ju je ubiti. Brumm klekne pored nje. krv s njegovog lica je kapala na njezino i shvati da je prekasno za povlaĉenje. Zadrhtala je u išĉekivanju. Oĉi su joj bile staklaste i njihala se lijevo-desno, gotovo kao u transu. Poţeljela je da poţuri, vatra koju je osjećala u sebi postala je nepodnošljiva. Zgrabi njegove hlaĉe i grubo ih povuĉe, traţeći ga rukama. Nadvio se nad njom, trljajući je 241
KIKA
srcem po cijelom tijelu, bojeći krvlju svaku oblinu, svaku poru. Zatim se spustio na nju, dok se ona izvijala prema njemu u visokom luku. Ovaj doţivljaja duboko je potresao Waller. Pokrenuo je u njoj nešto primitivno i izuzetno snaţno, pitala se je li to zlo. "To je ritual", objasni Brumm. "Povodom ubijanja prve ţivotinje. Ovdje u planinama to je naš naĉin." Sjedio je na kamenu pored potoĉića i promatrao kako ispire krv sa sebe. "Moj djed mi je otkrio tajnu. Njegov otac je njemu. Ta tradicija se prenosi iz generacije u generaciju toliko dugo da nitko ne zna kada je toĉno zapoĉela. Moja obitelj ovdje uvijek izvodi ritual, baš na ovom mjestu, i uvijek na isti naĉin. Ubijanjem ţivotinje na stari naĉin, njezine moći prelaze na tebe i ti ih upijaš. Jedući njezino meso zarobljavaš njezinu dušu." Waller je šutjela. Još je bila malaksala od ţestine voĊenja ljubavi i šoka koji je doţivjela kada je ugledala kako ţivotinjsko srce visi iznad njezine glave. "Iz generacije u generaciju? Ovdje? Baš na ovome mjestu?" On se nasmiješi. O svemu je razmišljala. Zašto je to uĉinio? Iznenada joj sve postane jasno. "Guntere", njeţno kaţe i ispruţi ruke prema njemu. On siĊe s obale i zagrli je, ostali su dugo zagrljeno stajati. "Sada shvaćam", kaţe. "Sada smo spojeni. To je to, zar ne? Na tvoj naĉin, kao nekada." Privine je uz sebe. "To je najtrajnije što ti mogu pruţiti." Poţeljela je zaplakati, ali se suzdrţi. On je jak, pa mora i ona biti. Osjećala se zadovoljnom i ispunjenom - i odjednom neobjašnjivo veselom. "Guntere?" "Da." "Ritual je uvijek isti?" Odmakne se malo od nje i nasmiješi se. "Ne. To je bila moja zamisao." Zajedno skoĉe u vodu, smijući se. 242
KIKA
46 16. lipanj 1945., 10:30 Pescht i njegovi osvetnici su postali odmetnici. Amerikanci su uveli red i već su Nijemci, koji nisu imali veze s Hitlerom i njegovim pristalicama, zauzimali mjesta u lokalnim organizacijama ili su pomagali Amerikancima raĉunajući s tim da ih kasnije zamijene. Grupe kao što je bila Peschtova ugroţavale su mir i Amerikanci su pooštravali mjere osiguranja po gradovima i selima. Peschtovi AnĊeli, kako su se nazivali, putovali su po zemlji u cik-cak liniji. U poĉetku su se kretali slobodno, ali su uskoro poĉeli nailaziti na jak otpor. Ĉak niti usamljena imanja više nisu predstavljala laki plijen. Grupa je imala dva naoruţana sukoba s ameriĉkim vojnicima i jedan okršaj s velikim britanskim kontingentom. Poslije posljednjeg sukoba, tijekom kojeg su izgubili mnogo ljudi i sada ih je ostalo manje od dvadeset, grupa se uputila prema jugu, k planinskom vijencu Hartz, gdje je Pescht odmah zalutao. Sklonili su se u uski kanjon gdje su namjeravali logorovati i ţivjeti od onoga što naĊu u prirodi, dok se malo ne oporave i prikupe snagu da, kada ponovo postane sigurno, mogu napustiti planinu. Jedan od Peschtovih ljudi naišao je na ulaz u pećinu. U koncentracijskim logorima su svi postali vješti u pronalasku skloništa kojih se obiĉni ĉovjek pod uobiĉajenim okolnostima nikada ne bi sjetio. Sada, na slobodi, te su se navike zadrţale. Peschtov ĉovjek, vješti Ţidov iz Dusseldorfa, koji se poput jaza-vĉara snalazio pod zemljom, puzao je po maloj pećini i na kraju došao do izlaza na drugu dolinu, mnogo veću, i pretpostavljali su, puno sigurniju. AnĊeli su ostavili jednog straţara u prijašnjoj dolini i pošli za Peschtom u sljedeću, uzbuĊeni i puni optimizma.
243
KIKA
47 16. lipanj 1945., 11:25 Prethodne veĉeri Brumm je ispekao na ţaru meso divlje svinje koje su on i Waller poslije jeli prstima. Nakon jela su uvijeni u deke vodili ljubav pored vatre koja je pucketala i na posljetku zaspali pod jednim zaklonom. U zoru su pojeli hladno meso, napili se vode iz potoka i krenuli natrag u dolinu. Oboje su bili svjesni da se njihov odnos promijenio, ali o tome nisu razgovarali, samo to saznanje bilo je dovoljno. Zajedno su nosili oko pedesetak kilograma svjeţeg mesa koje je Brumm podijelio u dva jednaka dijela. Sitna kiša uporno je sipila iz oblaka koji se nadvio nad samim tlom doline. Brumm je odmah primijetio kako nešto nije u redu, kada su kasnije tijekom popodneva stigli do ulaza u dolinu. Po tragovima je utvrdio broj uljeza, takoĊer je primijetio da nisu disciplinirani. "Uljezi", prošapta Walleri. "Kretat ćemo se njihovim tragom lijevo-desno." Shvatila je na što misli. S Bradonjom su ĉesto uvjeţbavali izviĊaĉku formaciju. Kretali su se na udaljenosti od dvadesetak metara, ne gubeći jedno drugo iz vida. Waller je prva primijetila straţara koji je sjedio. Privukla je Brum-movu paţnju dajući znak rukama i pokazala je na straţara. Signalizirao joj je neka ga štiti, i nakon što je ispustio svoj teret, polako mu se poĉeo pribliţavati. Brumm se prikrao straţaru poput ţivotinje. Kada je došao sasvim blizu, paţljivo ga je odmjerio. Bio je pospan i prljav, lako je bio udaljen nekoliko metara, njegov smrad je bio nepodnošljiv. Ĉizme su mu bile u dobrom stanju, a na krilu mu je leţalo oruţje, jedan ameriĉki M-l. Prišao mu je s leĊa i rubom šake ga jako udario iza uha. Straţar se nagnuo na bok, pao na zemlju i više se nije pomaknuo. Brumm ga je brzim pokretom noţa dokrajĉio i saĉekao Waller. "Ti štitiš ulaz u pećinu", kaţe dok je pretraţivao straţara. Nije imao osobnih dokumenata. Zadigne mu rukav i ugleda broj. "Ţidov." 244
KIKA
Ona je zurila u leš. "Što jedan Ţidov ovdje radi?" Brumm odmahne glavom. "Njih sada ima više od nas. Izašli su iz logora. Hajde." U tami nisu mogli zakljuĉiti jesu li ovi nepozvani gosti našli ulaz u dolinu, ali kada su izašli iz tunela u dolini pronašli su tijelo ĉovjeka koji je naletio na minu. Po njihovim blatnjavim tragovima je znao da su u dolini. "Do vraga", kaţe. "Ovdje su. Tragovi su svjeţi, ali nema dima u dolini blizu logora, još nas nisu pronašli. Ali ubrzo će. Moramo poţuriti." Ostavili su meso u pećini i nastavili brzim koracima. Iako je Brumm brzo hodao, Waller ga je uspijevala pratiti. Zastali su kod potoka, još uvijek sakriveni, promotrili su jezerce. Odmah su uoĉili uljeze skrivene u šikari s druge strane bare. "Bradonja zna da su ovdje", prošapta Brumm s oĉiglednim olakšanjem. "Vidiš kako je tiho u logoru? Spremanje. Pogledaj obalu. Blato je oĉišćeno." "Što ćemo sada?" "Prikrast ćemo im se s leĊa. Poslije nekog vremena vjerojatno će otići do pećine. Naš cilj je da ih što više izaĊe na ĉistinu. Ti ostani ovdje. Kada Bradonja ispali prvi hitac, priĉekaj da krenu bjeţati, a onda ih doĉekaj. Pucaj ravno u trbuh, treba ih oboriti. Ja ću ih priĉekati na drugoj strani. Ako ti promašiš nekoga, naići će na mene." Na posljetku su se uljezi umorili od ĉekanja i poĉeli su se polako pribliţavati pećini. Brumm je znao što misle: nema tragova, sve je tiho, znaĉi kuća je prazna. Ipak, bili su uznemireni. Nisu obuĉeni, ali svi su prepredeni i naoruţani. Ako budemo imali sreće, svi će krenuti odjednom, pomisli Brumm. Nisu ostavili straţara, pravi amateri. U roku od nekoliko minuta svi uljezi su se preko ĉistine pribliţavali velikoj stijeni. Prava vojna jedinica uputila bi samo jednog ĉovjeka u izvidnicu situacije i da pokuša ući u kuću, ne bi riskirala da izgubi više ljudi. Bradonjin prvi hitac se zaĉuje u trenutku koji bi i sam Brumm odabrao za poĉetak napada. Oslušne, jer mu se ĉinilo da se netko polako kreće s lijeve strane. Pojuri da ga presretne i kada se ovaj pojavio iz guste 245
KIKA
šikare, jako ga udari po glavi. Brumm je ţelio barem jednoga ţivog uloviti, morao je utvrditi je li ovo samo usamljena banda pljaĉkaša. Iz pravca gdje je ostala Gretchen ĉuli su se pucnjevi, kada je Brumm jednim trzajem podigao ĉovjeka na noge i udarcem ga prisilio da krene. Kada su stigli do kuće, Bradonja je već redao leševe duţ obale. "Tko su oni, do vraga?'' uzvikne doĉasnik. Jedini preţivjeli prijeĊe potok i stane ispred leševa. Stefanie mu skine šešir s glave i ustukne. To je bila ţena s kratkom kosom kao kod muškarca. "Ţidovka?" upita Bradonja. Brumm njega i još dvije djevojke pošalje da iz prijašnje doline donesu straţarevo tijelo. "Donesi ga ovdje, ţelim ih sve zajedno sahraniti. I opet zatvorite ulaz." Svjesno je riskirao kada je ulaz ostavio otvorenim tijekom njihovog lova. Sada je zaţalio što ga nije zatvorio. Brum-mova grupica se udalji brzim korakom i nestane u šumarku. Herr Wolf je virio s praga, te nesigurno iskoraĉi, još uvijek se drţeći dovratka. "Što se dogaĊa? Tko su ovi ljudi?" "Ţidovi", odgovori jedna djevojka. "To je nemoguće"* ispravi je. "U Reichu više nama Ţidova. To znam iz pouzdanih izvora, moţete mi vjerovati na rijeĉ." "Da, da, vjerujte mi na rijeĉ", bijesno ga podrţa Brumm. "Ovo su Ţidovi, ovdje su i nose ameriĉko oruţje." Herr Wolf podigne glavu kao ţivotinja koja vreba nešto u daljini i poĉne paţljivo promatrati leševe. "Onda su to ameriĉki Ţidovi", kaţe. "A ne njemaĉki. Sada je sve jasno." Preţivjela ţena odjednom se okrene prema njemu. Herr Wolf zine u ĉudu i odmakne se. "Ţidovka?" vrisne i okrene se prema pukovniku. "Neĉuveno! Kako se to dogodilo?" upita. "Uvjeravao si me da smo sigurni, a ipak smo postali ţrtvom ove gomile ..." Na vratu su mu iskoĉile ţile, i dok je govorio sa lijevom rukom je jako udarao u bok. 246
KIKA
Dok je Wolf vikao, ţena ga je paţljivo prouĉavala. Brumm nije obraćao paţnju na voĊu i stalno je drţao ţenu na oku. Vidio je kako je razrogaĉila oĉi i širom otvorila usta, ali nije ispustila niti glas. Pokazivala je na Herr Wolfa, zakoraĉila prema njemu i srušila se. Brumm je shvatio da ga je prepoznala. U tom ĉasu je zapeĉatila svoju sudbinu. 48 16. lipanj 1945., 13:00 Kada je nakon nekoliko trenutaka kasnije ţena došla k svijesti, dali su joj da popije malo svjeţe vode iz potoka. „Donesite ĉaj", naredi Brumm. Ona je promatrala SS pukovnika i ne znajući tko je, bilo joj je jasno da je vaţna liĉnost. Preplašio ju je njegov tvrdi pogled. Podigla se. „Vani, vidjela sam ..." „Moţeš vjerovati svojim oĉima", prekine ju Brumm u pola reĉenice. „Shvaćaš u koje si poloţaju. Ţelim da mi odgovoriš na nekoliko pitanja. Savjetujem ti da suraĊuješ." Iako mu je glas bio blag, u njemu se nadzirala prijetnja. Nije bilo vaţno što je rekao niti kako je izgovorio, bilo je nešto sasvim drugo što ju je nagnalo da mu pokuša ugoditi. Ĉesto je prolazila kroz sve ovo i mislila je kako se više nikada neće ponoviti, ali opet se našla u istoj situaciji. I ranije je sretala ovakve muškarce: sigurne u sebe, koji drţe sve konce u svojim rukama i ne prezaju ni od ĉega kako bi došli do svog cilja. U logorima je svladala umjetnost da ovakve ljude pridobije za sebe, i samo je prividno suraĊivala s njima. Izvjeţbala se u tome pod prijetnjom smrti i uvijek je postojala nada da će, ako uspije ovo dobro izvesti, ţivjeti i sljedeća dvadeset i ĉetiri sata. Ali ovo je nešto drugo, ovaj ĉovjek će je ubiti. „Tvoje ime?" kaţe Brumm. To nije bilo pitanje. „Mrtvacima imena nisu potrebna.", ona odgovori. „Ti si vrlo ţiva, Fraulein, i jezik ti je oštar." 247
KIKA
„Bio bi da je bodeţ.", odsjeĉe ona. „Tvoje ime", on ponovi. Sada se prijetnja u njegovom glasu jasnije osjećala. Primijeti kako ga moţe izazvati. To bi joj moglo biti korisno. ,,U redu", slegne ramenima. „Imate sve ostalo. Zašto ne biste znali i moje ime. Završite posao. Sve ste uzeli, moju prošlost, moju budućnost, svaku mrvicu. Ništa nije preostalo Razia Scheel." Ustane i podigne haljinu kako bi pokazale plave oţiljke po trbuhu. Kada su u pitanju ovakvi tipovi šok je djelotvoran. Napravi nešto neobiĉno, kaţe u sebi. „Vidite? Više nema ništa. Uzeli ste mi moju djecu prije nego što su ugledala svijet." Brumm ustukne. Valkire se pribliţile da bi bolje vidjela ţenin trbuh, ali ih ona odgurne. Nije navikao na ovakve osobe. Ili je jako pametna, ili luda - ili jedno i drugo - i oĉigledno ih pokušava nadvladati. „Pogledaj ih. Hajde, smo naprijed. Nije tako strašno. Valjda si u svom ţivotu vidio neki oţiljak. Ja sam morala promatrati pravi uţas. Tri puta sam zatrudnjela sa njima, a zatim su me otvarali, vadili moju djecu i ugušili ih. Nisam ih mogla sprijeĉiti. Nisam se ĉak niti bogu molila. Znala sam da ga ne bi pronašla. Nije postojao u logorima. Shvaćate li o ĉemu vam govorim?" upita djevojka. „ Vi ste ţene. Po gledajte što su mi napravili." „Ušutkajte je.", kaţe jedna djevojka. Ţena se nasmije. „Ušutkajte je. Po tisućiti put. Ušutkajte ih sve. Slušaj me djevojko, rasporili su me i izvukli moju djecu kako bi ih zadavili. Shvaćaš li što ti govorim? U ime takozvane znanosti. Njemaĉke znanosti. Tako su mi objasnili dok su to radili. Ţeljeli su saznati kako uspijevaju tamo opstati. Moju su djecu koristili kako bi to utvrdili. Ako se moţe utvrditi mehanizam opstanka - tako su to zvali -onda moţda moţemo smanjiti stopu smrtnosti naših marinaca u podmornicama." Ţena zašuti i sjedne. „Ali ništa nisu ustanovili. Moja djeca su bila tvrdoglava kao i ja. Ugušila su se, a da nisu otkrili tajnu. Ponosila sam se s njima."
248
KIKA
„Razia Scheel", kaţe Brumm. Neophodno ju je trebao ušutkati. Bebe izvaĊene iz maternice? Odvratno, pomisli. Ali njezin jad pripada prošlosti, a njegov zadatak budućnosti. Mora dobiti sve informacije. Ne smije joj dozvoliti danje blebetanje. „Da, Razia Scheel", kaţe prkosno ţena. „Nekada Njemica i Ţidovka, sada smo niţe biće sa brojem na ruci, inkubator za nacistiĉku znanost. Što ćete sada sa mnom? Hoćete me poslati u javnu kuću? Ne, nikako sa ovim divnim mladim djevojkama. Nije im potrebna pomoć. Eksperimenti sa lezbijkama? To moţe, zar ne? U nedostatku muškaraca. Imate sreću, imam izvrsno iskustvo i na tom podruĉju. Ustanoviti ćete kako je moja biografija vrlo bogata." „Kojoj si jedinici pripadala?" Zurila je u Brumma. „Slušaj njega! Zapravo ţeliš saznati koga si ubio, jel' tako? Zašto lijepo ne pitaš? Bili su Ţidovi, naravno. Tko bi se još ţelio miješati sa Ţidovkom koja nosi broj na ruci." „Tko je bio voĊa?" „To je već bolje. Mnogo neposrednije. Vidiš kako je lako? Naš voĊa se zvao Pescht. Nije baš bio neki voĊa, iako je napravio sve što je bilo u njegovoj moći. Izveo nas je iz Buchenwalda. Amerikanci su nas oslobodili, ako se ovo jadno ţivotarenje moţe tako nazvati. Bili smo osvetnici. Ne baš uspješni, ali uĉili smo se putem." „Osvetnici ĉega?" Ţena širom otvori usta kao da će se nasmijati, ali ne ispusti nikakav zvuk. „Zar to nije oĉigledno? Mogli bismo provesti cijeli ţivot u osveti, ili toĉnije, ono što nam je preostalo od ţivota, a da se nikada ne osvetimo do kraja." Bradonja se vratio. UĊe i oĉima da znak Brumm da Herr Wolf stoji u mraĉnom hodniku i prisluškuje. Ţena je sve vidjela i poĉela je gubiti samopouzdanje. Ono što se krije u tami više je opasnije od SS-ovaca. „Kada su vas oslobodili?" upita je Brumm. „Nedavno. Ne mogu se toĉno sjetiti." „Pretpostavljam da ste se uputili k nekom odreĊenom cilju." 249
KIKA
„Njemaĉka logika." Gorko se nasmije. „Ţidovi ovdje ne mogu imati takav cilj. Mi smo izgubljeno pleme. Sinoć smo spominjali Mun-chen. Pescht je mislio da u Miinchenu ostalo još puno nacista." „Nacista?" „Naravno. Ubijamo ih isto kao što su oni nas ubijali. Godinama smo od njih uĉili - mogli bismo to nazvati jednim dugim razdobljem obuĉavanja." Herr Wolf neĉujno je izronio iz tame, ruku prekriţenih na grudima, kao da se ţeli zaštititi, „olako osuĊuješ", kaţe. „Baš je pogodno odmjeriti moral ţivotom i smrću. Odeš do mesara, on zakolje ţivotinju, tvoj rabin nad mesom izgovori nekoliko magiĉnih rijeĉi i odjednom evo nam morala i sve je prihvatljivo. Ali netko umjesto tebe obavi prljavi dio posla." Izbjegavala je susreti njegov pogled koju ju je traţio. „Kada bi barem Pescht bio ţiv!" „Savršen primjer Ţidovke", objavi Herr Wolf ostalima. „Sada moţemo lijepo sagledati podmuklost njihove rase, najopasnije u ljudskoj vrste. NaĊu nekog drugog da obave posao umjesto njih. Ţidovima je uvijek potreban neki drugi instrument." Stajao je ispred njih kao profesor pred svojim studentima. „Sada ćete sve razumjeti. Pokazat ću vam. Ţidovi su parazitska rasa, i kao svi paraziti nose bezbroj bolesti. Pogledajte remora-ustavica, malu i beznaĉajnu ribu koja se lijepi za morskog psa. Morski pas ubija, a remora-ustavica se jedna za drugom hrane njome. Ona morskom psu ništa ne pomaţe, samo uzima za sebe. Vidite?" Sav je blistao zajapuren od uzbuĊenja, „kao mladi umjetnik koji obećava, bio sam prisiljen ţivjeti u bijedi u Beĉu, i tamo sam izbliza promatrao kako Ţidovi koriste i hrane njemaĉkom kulturom. Roosevelt je Ţidov, skrivao je tu ĉinjenicu, jer se stidio. Ţidovi ĉesto skrivaju istinu o svom porijeklu. Roosevelt mi se suprotstavio, jer su svi Ţidovi protiv mene. Imaju za to i jak razlog.", doda uz demonski smijeh. „Znaju da ja znam, i dao sam im do znanja da samo ja, jedini na svijetu, imam unutarnju snagu da postupim na osnovi vlastitog uvida u njihovu pravu prirodu." Nagnuo se prema ţeni, koja se instinktivno skupi i kaţe tihim glasom: „Shvati, nikada nisam mrzio Ţidove. To nikada nije bilo u pitanju. Bilo bi pogrešno voditi rat samo na osnovi što nekoga mrziš. Bila je to 250
KIKA
intelektualna odluka, pitanje obaveze, moja sveta duţnost prema njemaĉkom narodu, sadašnjem i budućem. Ranije u ţivotu, tijekom usamljenih godina u Beĉu, a svakako puno prije nego što sam prešao u Munchen, shvatio sam da nam je bog poslao Ţidove kao sredstvo, kao dar. Kako bismo inaĉe objasnili progone? kako to da su baš Ţidovi u svakoj kulturi u povijesti ĉovjeĉanstva bili predmet uništavanja? Nikako ne moţe biti sluĉajnost što je svaka civilizacija u njima vidjela opasnost. Shvaćate? Ako prouĉavate povijest, konaĉno se uvijek morate vratiti na tu ĉinjenicu jer se ona stalno ponavlja. Ĉiste rase -ostalo ih je još samo nekoliko mogu se razvijati samo prije nego što rasna miješanja zgade genetsku juhu. To mi je poznato, jer su se time bavili naši najbolji znanstvenici. Ţidov je samo mehanizam jedne vrste koja osigurava da s vremenom na vrijeme povedemo raĉuna o našoj vlastitoj ĉistoj rasi. To nije samo razmišljanje, to je ĉinjenica. U pitanju istrebljenja nisam imao izbora; njemaĉko društvo se moralo oĉistiti, ali morate svi znati da sam to preuzeo bez srdţbe." Herr Wolf njeţno dotakne ţenino lice, pa uhvativši je rukom za bradu, natjera da podigne pogled prema njemu. Zatim je oslobodi i brzo unatrag korakne i pozove Brumma da mu priĊe. Pukovnik nije bio siguran što mu ţeli reći. Poslije ovog monologa pitao se nije li Bradonja bio u pravu kada je procjenjivao mentalno zdravlje Herr Wolfa. Najviše ga je brinulo što se Fuhrer, prvi puta po dolasku iz Berlina, izjašnjavao. Što to znaĉi? I, što je još vaţnije, što gaje na to navelo? ta ţena, svakako, ali njegovo uobiĉajeno ponašanje se tako naglo i radikalno promijenilo da je nemoguće da je ona jedini razlog. „Što predlaţete da uĉinimo s njom?" upita Wolf zabrinutim glasom. Brumm je šutio. Pitanje nije traţilo nikakav odgovor, Fiihrer je vrlo dobro znao što se mora napraviti. „Pa, Brumme, volio bi da ostane s nama kao moj osobni gost. Molim vas, pobrinite se za njezinu udobnost." poslije tih rijeĉi zgrabi ţeninu ruku, prinese je ustima, okrene se i nestane u tami hodnika. Ţena je grĉevito drţala ruku kao da se je opekla. Brumm smjesta pojuri za njom i stigne ispred njegove sobe. „Ona ne moţe ostati. Ugroţava našu sigurnost. Moţe pokušati napraviti nešto nerazumno, ili pobjeći. Što ćemo onda? Ne sviĊa mi se sve ovo." 251
KIKA
Starac se bezazleno smiješio. „Vi ste ţustri, pukovniĉe. Zato sam vas i izabrao. Zato i prepuštam vama da se pobrinete da s mojoj nećakinjom nema nikakvih problema." „Vaša nećakinja!" Brumm u uţasu zatrepće oĉima. „Naravno", kaţe Herr Wolf. „Zar je niste prepoznali?" Brumm se najeţi." O ĉemu govorite?" „Smirite se, pukovniĉe. Ta ţena je moja nećakinja, Geli Rabaul. Kaţu da je umrla u Miinchenu 1931. godine, ali ja sam znao od prvog trenutka da to jednostavno ne moţe biti istina. Pokušao sam je pronaći, ali je navodno nestala. Sada shvaćam što se dogodilo, Ţidovi su je uhvatili kako bi se meni osvetili. Ali previše me voljela da bi me napustila. Odavno priţeljkujem daje sretnem. A sada ukoliko je to sve, moram se povući kako bi imao vremena razmisliti o mnogim stvarima." UĊe u sobu i zatvori vrata, ostavljajući Brumma u hodniku sa širom otvorenim ustima. Brumm se pridruţi ostalima u glavnoj prostoriji, i raspodijeli im duţnosti, a zatim pozove Bradonju u stranu, „moramo razgovarati. Poslije veĉere ćemo otiĉi u šetnju." „Što se dogodilo?" „Poĉinjem misliti kako sam te trebao ozbiljnije shvatiti one prve noći na rijeci." kaţe Brumm. 49 18. lipanj 1945., 17:00 Pogrebenoj, se našla s Petrovom na vojnom aerodromu blizu Moskve. Nosila je malenu platnenu vrećicu i opremu koju je prema njegovom nareĊenju podigla u specijalnoj satniji za nabavku. Sjedili su zajedno na asfaltiranoj pisti na blagom povjetarcu i ĉekali da se obave zadnje pripreme za njihov let. Kada je avion naposljetku bio spreman, mehaniĉar joj ponudi da joj ponese osobnu prtljagu. Kad je Petrov stigao od ulaza u avion, šef posade ga udari po ramenu i pokaţe prema crnome Packardu parkiranom na oko pedeset metara od njih. Automobil nije imao nikakve oznake, niti pratnju, ali je Petrov 252
KIKA
predosjećao tko se vozio u njemu. Ostavi Taliju Pogrebenoju i priĊe vozilu. Pored zadnjih otvorenih vrata stajao je vozaĉ u uniformi. Petrov pogleda unutra. Premijer je bio sam. Na sebi je imao sivu uniformu preko koje je nosio debeli ogrtaĉ s crvenim trakama na ovratniku, a na glavi je imao obiĉnu ĉasniĉku kapu bez ikakvih oznaka. Petrov uĊe i vrata se za njim zatvore. Staljin je zurio ispred sebe, a ruke u crnim rukavicama drţao je sklopljene na krilu. Pregrada sa navuĉenom zavjesom odvajala ih je od vozaĉevog sjedišta. "Petrove", izusti Staljin hladno, "Ja sam strpljiv ĉovjek. Dozvolio sam ti potpuni autoritet, moj autoritet, autoritet Crvene znaĉke i sve što ona nosi. Bio sam gostoljubiv prema tebi, s tobom sam dijelio svoju pertsovku. Sve što ti je bilo potrebno, pruţao sam ti bez pitanja. Pokazao sam ti puno povjerenje." "Vrlo sam na tome zahvalan, Staljine", odgovori Petrov. "Zašuti. Izgubio sam strpljenje. Oĉekivao sam tvoj uspjeh, a ti do sada nisi ništa napravio.'" Premijer je govorio osornim, ali smirenim glasom. Petrov se ukoĉi. "Dosadašnji rezultati su nezadovoljavajući, druţe. Naredio sam ti da mi dovedeš to ĉudovište ţivo. Nemam više vremena za teorije, Petrove. Vrati se u Berlin i obavi posao. Ţelim rezultate. Razumiješ li me? Rezultate. Imaš sedam dana da mi doneseš nešto opipljivo. Tjedan dana ili odoše Berkutova krila." Premijer se nagne prema naprijed i dva-tri puta lako udari u pregradu koja ih je dijelila od vozaĉa. Kada su se vrata otvorila, Petrov izaĊe teturajući. Staljin ga pogleda ravno u oĉi. "Ti ili on." Vozaĉ zatvori vrata, i dok je ulazio u vozilo nasmiješi se posjetitelju i s Packardom se udalji uz škripu kotaĉa na asfaltu velikom brzinom. Petrov osjeti slabost u nogama.
253
KIKA
50 19. lipanj 1945., 04:00 Ezdov ih je ĉekao u ţutom kamionu kada su se kotaĉi aviona zaustavili na Tempelhofu. Ispruţi ruke kako bi uhvatio Petrovu torbu, ali je ispusti kada se iza njegovog voĊe pojavi tamnokosa Pogrebanoia. Bez rijeĉi je samouvjereno prešla preko piste, utovarila svoju prtljagu u zadnji dio kamiona i ukrcala se. Petrov nije objašnjavao njezino prisustvo i Ezdov nije ništa pitao. Kada je imao priliku, kradom je bacio pogled na njezinu crnu kosu koja je lepršala na vjetru. Kada su stigli u stoţer, ţena je ušla unutra prateći Petrova. Ezdov je odmah shvatio da to nije obiĉna ţena, bila je krupna, snaţna, skladna i vrlo zgodna. Petrov je primijetio da je, obiĉno ţivi centar za saslušanje sada gotovo prazan, stolice su bile podignute na stolove, dokumentacija je bila paţljivo sloţena u fascikle od tvrdog kartona sa naljepnicama. Bilo mu je drago što su se njegovi ljudi tako dobro pripremili za njegovo dolazak. Nije im rekao da će uskoro krenuti, jednostavno su sami shvatili kako je vrijeme za pokret i obavili su sve pripreme. Upravo je takvu inicijativu od njih oĉekivao. Nitko nije ustao kada je Petrov ušao. To je bio njihov naĉin, voĊa se poštuje i sluša, ali nitko mu se ne klanja. Ţena je ušla u sobu za njim, spustila je torbu i sjela na drvenu stolicu. Stolica je zaškripila pod njezinom teţinom dok se sa neskrive-nom znatiţeljom ogledavala oko sebe. Petrov je odmah poĉeo raspakivati torbu, a zatim je pogledao ţenu. Tada se obratio svojim drugovima: „Bojnik Talija Pogrebanoi, nesvakidašnji pripadnik pobjedniĉke Crvene armije", kaţe i rukom pokaţe na ţenu. „Od sada je ĉlan naše grupe. Temeljno sam je upoznao sa našim zadatkom." Svi ustanu i pogledaju je. Petrov ih poĉne predstavljati. „Drug dr. Gnedin", kaţe. Kirurg se kruto nakloni. „Drug Rivitski." Ĉovjek priĊe i ĉvrsto joj stegne ruku primjećujući njezin snaţni pritisak. „Drug Bailov." 254
KIKA
Bailov se nelagodno nasmiješi. „Kako je u Moskvi?" „Ljeto je poĉelo", ona odgovori. Glas joj je bio melodiĉan i tih i nekako je odudarao od njene pojave. VoĊa im da znak neka sjednu. Bilo im je poznato njegovo ponašanje u ovakvim situacijama. Sada je bio red na Pogrebenoj da progovori. Iako su ţene ravnopravne po zakonu i naĉelima komunizma, ipak se stoljetne predrasude teško moţe uništiti proglasom na papiru. Znala je da će biti skeptiĉni, muškarcu su uvijek takvi. Uvijek se mora s njima boriti dok je ne prihvate. „Drug Petrov je izjavio kako sam sada ĉlan grupe. Ţelim biti korisna. Nadam se da ćete me prihvatiti zbog svega u ĉemu smo sliĉni, a ne zbog razlike meĊu nama." Nasmiješila im se je, a zatim zašutjela. To je bilo sve što je imala za reći. Nitko ništa ne odgovori i njoj se ote duboki uzdah olakšanja. Ezdov je stigao baš u trenutku kada je nastupila neugodna tišina. Nosio je drveni sanduk na kojem je pisalo KVARLJIVA ROBA. „Teţak je", dobroćudno se poţali Petrovu. „Što je unutra?" Petrov široki osmjeh bio je zagonetan. „Pogledajte." Gnedin skoĉi sa stolice. „Pertsovka!" Ostali se takoĊer okupe oko Ezdova, koji ih je upozoravao da budu oprezni, ali oni nisu na njega obraćali paţnju i vadili su iz slame dragocjene boce. Bailov ih izbroji i ponosno izjavi: „Dvadeset i ĉetiri." Svi upitno pogledaju Petrova. „Pozdrav od šefa", kaţe. „Molim te, otvori jednu bocu", obrati se Ezdovu, koji s noţem izvuĉe ĉep jednim pokretom ruke. Nalijevao je piće u ĉaše. Petrov primijeti kako Pogrebenoja pije iz stare, udubljene ĉaše umjesto iz nove koju je dobila s opremom. Vojnik u njoj je progovorio, veterani se teška srca odluĉuju staru opremu zamijeniti novom. Nisu odrţali zdravicu. Udubljeni svatko u svoje misli pijuckali su piće izuzetno tamne boje dok im se toplina polako razlijevala po tijelu. Nakon što im je dao dovoljno vremena za uţivanje u piću, Petrov ustane. „Da ĉujem što ste saznali." Prvo pogleda Gnedina. 255
KIKA
„Bormann i Stumpfegger su izvršili samoubojstvo cijanidom, oĉigledno za vrijeme pokušaja bijega. Koliko smo mogli zakljuĉiti tijekom bitke i po mjestu gdje su naĊeni leševi, misli su da su se našli izmeĊu dvije naše jedinice." „Je li bilo topovske vatre u tom trenutku?" upita Pogrebanoia. „Neprekidno. I sve je okolo gorjelo." „Panika uslijed šoka. Izgubili su se i odluĉili su se za prvo rješenje koje im je ostalo na raspolaganju." Gnedin razvuĉe usta u široki osmjeh i njegovo nepovjerenje nestane. „Prošla si medicinsku obuku?" „Nisam. Prošla sam nešto bolje od toga, bila sam u pješadiji. Ĉesto sam prisustvovala takvim prizorima." „Autopsija?" prekine ih Petrov zadovoljan njezinim drţanjem. Gnedin pruţi materijal. „Ĉenko mi je pomogao. Pouzdano smo utvrdili da su to njih dvojica i da je rijeĉ o cijanidu. Pomogla nam je neuobiĉajena Stumpfeggerova visina." „Gdje su sada leševi?" „Zakopali smo ih na istom mjestu." Petrov nešto progunĊa u znak odobravanja i obrati se Bailovu: „Ĉini mi se da je tvoja duţnost bila vrlo neprijatna". Svi se nasmijaše, osim Pogrebenoje. Bailov pocrveni. „Nije to što misliš", kaţe braneći se. „Nije bilo lagano." ,,U Friedrichstrasse kaţu upravo suprotno", prekine ga Ezdov prije nego što je glasno progutao i posljednji gutljaj pertsovke. „Trebalo ga je vidjeti", ozbiljno kaţe Rivitski. „Radio je dan i noć. Uţasan zadatak, potpuno je iscrpljen." „Trebalo je otići veterinaru", veselo doda Ezdov. „Gdje si je našao?" upita Petrov. Bailov ljutilo pogleda ostale. „Ona me je potraţila. Ţeljela je švicarsku putovnicu i slobodan put u Argentinu. Zna što ţeli." Petrov stegne vilicu. „Strah. Uplašila se je." 256
KIKA
„Fegelein joj je rekao da zna tajnu vezu sa Hitlerom. Rekao je da bi ga Hitler ubio kada bi saznao." „Proroĉanski," primijeti Petrov. „Jedino je pitanje jesu li te dvije premise povezane?" „Njezin strah bio je istinit", kaţe Bailov. „Ali ona je glumica", usprotivi se Petrov. „Njena profesija je uvjeriti publiku." „Molila je za dokumente. Ţeli napustiti Njemaĉku. Mi Rusi jako dobro znamo kako izgleda kada si oĉajan i lako moţemo prepoznati to stanje. To nije bila gluma." „Je li joj general povjerio tu tajnu?" upita Petrov. Bailov zavrti glavom. „Mislim da ne laţe. Fegelein je bio utjecajan preko Himmlera, ali i zbog rodbinskim vezama sa Hitelrom. Ako se on uplašio, to je bilo sasvim dovoljno da se i ona uznemiri, kada su ga ljudi iz osloboĊenja Reicha pronašli i odveli, telefonirao je Evi Braun, ali je se ona odbila zaloţiti za njega." „Ako je Fegelein nešto znao, onda je gotovo sigurno da je to znao i Himmler", Petrov primijeti. „Ništa od toga", odsjeĉe Rivitski. „Englezi su uhvatili Himmlera 21. svibnja. Obrijao je brkove, stavio zavoj preko oka i obukao uniformu privatne vojske." Petrov je šuti, dok je Rivitski nastavio priĉu o Himmleru. „Imao je savršeno uredne dokumente, besprijekorne. Englezi su ga uhapsili, jer im je bio sumnjivo, da jedan majmun iz privatne vojske bude toliko sretan što ima bilo kakav dokument, a ne da posjeduje sve što je potrebno. Dva dana kasnije taj gad je izvršio samoubojstvo popivši nacistiĉki lijek protiv nesanice." „Tako, znaĉi", Petrov uzdahne i sruši se na stolicu. „Ako je i znao tajnu, Herr Himmler ne moţe nam više ništa reći. Niti Muller, koji je sljedeći na popisu. Niti od njega nema pomoći", kaţe sa ţaljenjem. „Ĉini se da sam preduhitrio Mullera."Na trenutak zašuti kako bi se sabrao i objasnio u ĉemu je rijeĉ. „Bilo je neophodno tako postupiti. Naši prijatelji iz NKVD-a su se upravo pripremali da ga ovdje prebace. S naše toĉke gledišta, previše je znao o Skorzenyu. Naš zadatak je od nas zahtijevao da ne ostavljamo nikakve tragove. To je 257
KIKA
nezgodno. Nećemo više o tome, Herr Muller je mrtav. Ĉovjek moţe pasti u iskušenje da poĉne razmišljati što se moţda dogodilo, ali sada imamo samo koristi od pouzdanih ĉinjenica." Nisu znali o ĉemu priĉa. „Kapitalistiĉka filozofija?" posprdno upita Gnedin. „Kapitalistiĉko insistiranje na profitu. Ne odbacuj odmah kapitaliste. Oni se okreću budućnosti, a ne prošlosti. Takvo usmjeravanje je korisno, ĉak i dobrim socijalistima." Promeškolji se i nastavi: „Moramo poći od pretpostavke da je i Hitlerov izgled drastiĉno izmijenjen." „Kirurškim zahvatom?" upita Gnedin. „Ne. Da bi se neĉiji izgled izmijenio, dovoljno je ukloniti karakteristiĉne crte. Više neće biti brkova, biti će drugaĉije podšišan, bez razdjeljka po sredini. Moţda će mu slomiti nos, kako bi bio širi pri korjenu. Karikaturisti i kriminalisti su odavno ustanovili da neznatne promjene mogu, u stvari, dovesti do nevjerojatnih promjena u izgledu. Tu tehniku koriste šminkeri u kazalištima." Petrov da znak da mu još malo natoĉe pertsovke. VoĊa Grupe za specijalne zadatke nije sebi dozvoljavao uţivanje u piću, jer je ţelio ostati trijezan. Ostali su bili slobodniji, ali mu to nije smetalo, ovu veĉer je odredio za proslavu i posao. Promatrao ih je kao psihijatar. S vremenom su postali jedinstvena i uspješna trupa koja je dobro suraĊivala. Upoznali su slabosti i vrline jednih drugih i oslanjali su se na tuĊe sposobnosti prema situaciji. Gnedin je izgubio svoju intelektualnu oholost, izgledalo je kao da je time povećao svoju intelektualnu sposobnost. Kao što je Petrov i oĉekivao, Ezdova intuicija i sposobnost su ga nauĉili nekoj vrsti neoborivog pragmatizma. Zauzvrat je Sibirac od lijeĉnika prihvatio intelektualni pristup rješavanja problema. Bailov je unosio oduševljenje u sve što radi, i to je prenosio na grupu, takoĊer se odlikovao izvanrednom kombinacijom razliĉitih i rijetkih sposobnosti. Rivitski se nije uopće promijenio, što je Petrov ţelio i oĉekivao. Od svih njih on je najviše sliĉio svojem voĊi i tijekom godina koje su zajedno proveli Petrov se navikao na njega posebno oslanjati. Sada mu je bila više nego ikada, neophodna njegova inteligencija i intuicija. Na raspolaganju su imali samo šest dana da otkriju gdje se Brumm nalazi. 258
KIKA
51 25. lipanj 1945., 07:30 Šest dana je Petrov prisiljavao svoje ljude da pronaĊu neku nit koja bi ih dovela do odgovora na pitanje: kuda je otišao Brumm? Neumoljivo su radili i iako gotovo uopće nisu spavali, rezultata nije bilo, a vrijeme im je istjecalo. Petrov je sjedio za praznim stolom i zurio u šalicu ĉaja ispred sebe. U oĉaju je pokušao organizirati još jedno saslušanje Skorzenyja, ali iako je Crvena znaĉka snaţno djelovala na njegove zemljake, Amerikanci su mu, usprkos brojnim pokušajima, odbijali dati dozvolu. Skorzeny je bio njihov. U ponoć, nekoliko sati prije zakazanog vremena, Petrov je pozvao sve ĉlanove Grupe. Nisu mogli pronaći Rivitskog, pa je Petrov ostale "pekao na tihoj vatri" puna ĉetiri sata i kada je završio, bili su na samom poĉetku i u sve se uvukla zloglasna zebnja. Izgledalo je da ipak neće uspjeti. Brumm je nestao i ne mogu ga pronaći. Odgurne šalicu i poĉne razmišljati na koji naĉin da to saopći Staljinu, ali već samoj pomisli osjeti snaţno pulsiranje u sljepooĉnici. Još ima vremena, govorio je u sebi, a vrijeme znaĉi ţivot. Iznenada Rivitski uleti u sobu i buĉno spusti otvorenu bocu votke na stol ispred Petrova. Ostali ĉlanovi grupe su ga slijedili. "Zapovjednice", poviĉe Rivitski, "znam da niste neki sentimentalni ĉovjek, ali predlaţem jednu zdravicu. Otkrio sam Hitlerovu tajnu." Ostali su uznemireno ĉekali što će njihov voĊa odgovoriti. Rivitski se zakašlje kako bi proĉistio grlo i povuĉe gutljaj iz boce. "Je li to neophodno?'' upita Petrov. "Da", uzvrati Rivitski veselo i otpije jedan gutljaj. "Vojska je prikupila tisuću poruka koje su pristizale iz centra za komunikaciju u bunkeru", on nastavi. "Proĉitao sam sve do jedne u nadi kako ću naići na jedan trag, neki nagovještaj koji bi nam mogao ukazati gdje da poĉnemo naše traganje. Dok sam ih ĉitao bio sam impresioniran time što su Hitlerove vojne odluke sasvim razumne. Jedini problem je bio u tome što su razne jedinice kojima je davao nareĊenja prestale postojati. Njemaĉki glavni stoţer jednostavno nije imao snage 259
KIKA
saopćiti mu istinu, i odluĉili su mu dopustiti da uludo troši energiju ratujući s nepostojećom vojskom. Uvjeren sam da je do kraja vjerovao da su mnoge njegove divizije još netaknute i da Berlin nije obranjen samo zbog nesposobnih zapovjednika." "Jako bitan zakljuĉak", primijeti Petrov. "Po mom mišljenju nije", odgovori Rivitski. "Da su te divizije postojale, ishod bi bio znatno usporen, moţda ĉak i izmijenjen. S vojniĉkog gledišta neki Hitlerovi pothvati su sjajni. Zato sam ispitivao cijelu dokumentaciju ne bi li našao nešto što odudara od uobiĉajenog -odnosno, neki primjer loše vojne procjene, neku odluku koju vojni zakoni, onakvi kakve je Hitler zamišljao, ne bi opravdali." Na trenutak zašuti. "I našao sam je. U stvari", doda, "preletio sam pogledom nekoliko puta prije nego što sam shvatio da je to ono što traţim." Ostali uzmu stolice, sjednu i nastave paţljivo slušati. Petrov sa zadovoljstvom primijeti da se Pogrebenoja pomakla u polukrugu i zajedno sjedi s ostalima. Rivitski na podu raširi kartu kako bi je svi dobro vidjeli. "Ovo je planinski vijenac Hartz", kaţe i buĉno lupi prstom po karti. "Ovdje dolje, u podnoţju planinskog vijenca nalazi se Nordhausen, glavni grad pokrajine. Na ovom mjestu su zarobljenici pod zemljom proizvodili oruţje tipa V-2." Pokaţe je na rijeku Rajnu. "Ovdje su saveznici pripremali napad." Strelicama je obiljeţio mjesta na karti. "Amerikanci su osvojili ovaj most kod Remagena, a zatim je general Patton stigao sa svojim tenkovima skroz ovdje dolje." Pokaţe opet na to isto mjesto. "Montgomery i Britanci su ovdje gore prešli rijeku." Oznaĉio je toĉku prelaska. "Poruke iz bunkera pokazuju da su Hitler i njegov glavni stoţer poduzeli organizirano povlaĉenje s Rajne. Njihova namjera je bila usporiti napredovanje saveznika sa zapada tako da se njemaĉke jedinice mogu prestrojiti na Elbi, sljedećoj prirodnoj prepreci koja im moţe posluţiti kao prednost u obrani." "I planine im mogu pruţiti istu takvu prednost", Gnedin ga prekine. 260
KIKA
"Samo u akademskom smislu", ubaci se Pogrebenoja. Govorila je glasno i samouvjereno. "Da su Nijemci koncentrirali svoje jedinice na uzvisinama, postojala bi mogućnost da budu opkoljeni i odsjeĉeni. To smo napravili kod Konigsberga, Elbinga i kod Poznanja, to je bila naša uobiĉajena taktika. Ali se na taj naĉin ne bori protiv njih, njima se ne dozvoljava borba. To spašava naše resurse." Rivitski pljesne rukama. "Eto", kaţe veselo ostalima. "Bojnica moţe jasno sagledati tu taktiĉku situaciju. Stoga bi bilo glupo da Hitler odluĉi voditi bitku u Hartzu. Ponavljam: sve njegove odluke, prije i poslije ovog nareĊenja da se neprijatelju odupre, bile su razumne. Odavde dolazim do sljedećeg zakljuĉka: ako su odluke prije i poslije ove razumne, onda on nije donio pogrešnu odluku niti u ovom sluĉaju. Donio ju je s razlogom." "Mogu li te prekinuti?" upita Pogrebenoja. Rivitski klimne glavom i nasmiješi se. "Moţeš li procijeniti broj tih jedinica?" Rivitski se nasmiješi. "Šest do deset divizija. Vjerojatno to nije puni broj. Šezdeset do sedamdeset tisuća ljudi. S tenkovima. Sve preko toga je samo naša pretpostavka. To. meĊutim, nije mala snaga." "Ako je to toĉno, onda imamo još jedan dokaz za tvoju pretpostavku.", kaţe ona. "Objasni nam", kaţe Petrov. "Na karti vidimo da je planinski vijenac Hartz krševiti teren. Moĉvare, divljina, pustoš. Na takvom terenu ne bi bilo potrebno više od sedamdeset tisuća ljudi da zaustavi prodor neprijatelja. Za takav terene je prikladniji mali pokretni odred koji koristi neuobiĉajenu taktiku." Rivitski nekoliko puta trepne oĉima kao slaganje sa njezinom procjenom. "Naravno." Tiho kaţe. "Neuobiĉajeno veliki broj ljudi još je ĉudniji na ovom terenu koji se izuzetno lako moţe braniti." "Koja je vaţnost toga?" upita Gnedin. "S vojnog gledišta, savršeno nikakva", Rivitski zakljuĉi. "Potpuno nikakva. Mislim da su Amerikanci u poĉetku mislili da će naići na Modela i njegovu Osmu armiju. Ali poruke iz bunkera pokazuju kako su se Amerikanci brzo odvojili i uputili na istok ispod vijenca Hartz." 261
KIKA
"Nastavi", kaţe mu Petrov. Rivitski je primijetio da njegov voda upija informacije brzinom kojom ih on govori. Rivitski se vrati karti. "Montgomervjeova jedinica je bila ovdje na vrhu. Od Amerikanaca, Bradley je bio u sredini, a Devers ispod. Ameriĉka Prva armija prešla je Rajnu kod Remagena. Pattonova Treća prešla je rijeku juţno kod Mainza. Dijelovi Pattonovih i Hodgesovih jedinica spojili su se pored Kassela - ovdje." Opet lupi po karti, i nastavi: "Zajedno je ova borbena snaga krenula u pravcu sjeveroistoka prema Gottingenu. Ovdje su povukli liniju." On povuĉe liniju na karti. "To ih dovodi ravno do planinskog vijenca Hartz, jednom gotovo ravnom linijom prema planini Brocken, najvišem planinskom vrhu Hart-za. Ali kada su prešli rijeku Leinu, naišli su na otpor Nijemaca, i gotovo bez prekida, odstupili su prema Nordhausen i Halleu." Rivitski duboko udahne. "U meĊuvremenu, ameriĉka Deveta armija se uputila sjeverno od Hartza prema Magdeburgu na Elbi. General Model je opkoljen u Ruhru, i one jedinice koje su se skupile u Hartzu po Hitlero-vom nareĊenju nisu se imale s kim boriti. Na posljetku su se Amerikanci s njima pozabavili, ali tek nakon što su postigli sve strateške ciljeve, pa ĉak i tada, to je bila beznaĉajna bitka. Konaĉno, Amerikanci su se spremali na Berlin, a ne u planine Hartz." "Tako je", kaţe Petrov, "Hartz Festung ostao je nedodirnuti. Prihvaćam ovu analizu. Ako vjerujemo da je vladao sobom - a mi najbolje od svih znamo da je - moramo prihvatiti ĉinjenicu kako ovaj zaokret nije izveden iz vojnih razloga." "Ĉak i u tom sluĉaju", istakne Pogrebenoja, "ovo ne iskljuĉuje jednostavnu grešku, ma koliko veliku. Ĉak i zapovjednici rade takve greške, to je neizbjeţno." "Dozvoljavam", usprotivi se Rivitski, "da postoje greške i greške. Shvaćate? Pogrešno se procijeni neprijateljeva snaga, vrijeme pogorša, krene se pogrešnim putem ili se zauzmu previše izboĉeni poloţaji. Ali pogledaj kartu, planinski vijenac se uzdiţe kao spomenik. Nijedan zapovjednik ne bi napravio tu grešku da ovdje koncentrira svoje jedinice. Takva odluka bi zahtijevala dugo planiranje unaprijed ili neopisivu glupost.'' 262
KIKA
Petrov se nagne nad kartom. "Blokada zahtijeva mogućnost lakog opkoljavanja neprijatelja. Kakav je bio otpor u podnoţju?" "Nije ga uopće bilo", odgovori Rivitski. "Razbacane male jedinice. Amerikanci su preostalih dvjesto i pedeset kilometara do Elbe prešli za manje od deset dana - u jednom dahu." Tko bi to uoĉio, zapita se Petrov. Porazi na zapadnom i istoĉnom frontu, nareĊenja se izdaju iz bunkera, izvještaji iz borbe pristiţu u bunker. Rivitski je našao kljuĉ koji traţe. Poslije kratke šutnje voĊa Grupe polako progovori, paţljivo birajući rijeĉi. "Rekao sam vam kako sam odgovoran za Mullerovu smrt. Ali vrijeme koje sam s njim proveo nije bilo uzaludno. Prije nego što je umro, došao sam do ovih podataka Gestapa o Skorzenyjevom osoblju." S nestrpljenjem su ĉekali da nastavi s priĉom. "Saznao sam da je pukovnik Brumm odrastao u oblasti koja je nekada bila poznata pod nazivom Melcobus." "To je novo", kaţe Bailov uz grimasu. Petrov stane na kartu i nogom pokaţe odreĊeno mjesto. "To je kraj poznatiji pod imenom planinski vijenac Hartz." Tišina je zavladala dok su ĉlanovi grupe uviĊali vaţnost ove informacije. Na posljetku, Ezdov podigne ĉašu s votkom i lice mu se razvuĉe u osmjeh dok je promatrao svojeg voĊu. "Sada poĉinje pravi lov." Sat vremena kasnije Petrov je Staljinu javio vijest. Premijer ga je saslušao, a zatim je progunĊao: "Dobro. Sada idi i uhvati ga", i naglo spusti slušalicu. Petrov osjeti olakšanje, Grupa i njezin zadatak su još uvijek na ţivotu. 52 5. srpanj 1945., 17:10 Na planini je ljeto bilo lijepo. Brumm je zakljuĉio po kiši koja je rijetko padala da će jesen i snijeg rano stići. Poslije napada Ţidova odluĉili su straţariti na smjene tijekom dvadeset i ĉetiri sata i oko ulaza su postavili 263
KIKA
sloţenu mreţu mina. Bio je to pravi labirint mina, umjetnost koju je Bradonja nauĉio tijekom godina pod razliĉitim okolnostima. Kroz minsko polje se kretalo stazama, svaki dan drugom, kako bi se u meĊuvremenu trava podigla i na taj naĉin sakrila njezino postojanje. Ĉuvarevo mjesto se uvijek nalazilo u stjenovitom usjeku s kojeg se pruţao pogled na cijeli juţni dio doline. Bio je to miran i bezbriţan period, ako se izuzmu nepredvidive promjene raspoloţenja Herr Wolfa. IzmeĊu Ţidovke i Herr Wolfa se stvorila neobiĉna veza, i iako je izbjegavao o njoj govoriti kao o svojoj nećakinji, Brumm se zbog te veze osjećao nelagodno. Ţena je bila stalno uz Herr Wolfa, jedino je njoj dozvoljavao ulazak u sobu u kojoj spava, ona mu je posluţivala hranu i slušala njegovo neprestano brbljanje. Ako ništa drugo, pored nje se ostali nisu morali brinuti o njemu pored svakodnevnih zaduţenja, stoga je njezino prisustvo predstavljalo neku vrstu olakšice. Njih dvoje je ĉesto sjedilo na vrhu stijene pored brane. S vremena na vrijeme ostali su znali prisluškivati njihove razgovore, ali govori Herr Wolfa nisu bili namijenjeni većem broju slušatelja. Samo je jednom Brumm pokušao razgovarati s njim o budućnosti. "Trebamo razgovarati o tome što ćemo dalje", pukovnik mu je rekao. Ponoć je bila prošla i sve ţene su se povukle u svoje spavaće sobe. Herr Wolf je odmahnuo rukom. "Ti se za to pobrini." "Ţelim biti siguran da sve razumijete." "Imam u tebe povjerenja", kaţe Herr Wolf. Na trenutak je netremice gledao u pod. "Moţda trebamo razmisliti o mogućnosti da ovdje ostanemo", na posljetku kaţe. "To nije sigurno, niti praktiĉno." "Upad Ţidova je bio jedna sluĉajnost, sasvim nevjerojatan dogaĊaj." "Bio je nevjerojatan za Ţidove, ali neće biti za Ruse. Oni će stići. Za to će im biti potrebno odreĊeno vrijeme, ali će nas naći." Herr Wolf je pogledao pukovnika. "Šteta. Tako je mirno ovdje. Planiram se povući u Salzburg, Brumme jesi li znao za to - u Salzburg. Nemam ţelju cijeloga ţivota obavljati ovu duţnost. U budućnosti pojaviti će 264
KIKA
se novi Fiihrer. Ovakvo nešto sam priţeljkivao. Ţivjeti na mirnom i povuĉenom mjestu i imati dovoljno vremena za ĉitanje, razmišljanje i planiranje." "Naći ćete ovakvo mjesto, ali ovo nije pogodno za to." "Mislim da sam previše umoran za ponovno bjeţanje." "Sada ste mnogo snaţniji. Boja vam se vratila. Ako nam Rusi dovoljno blizu priĊu, bez problema ćete moći trĉati." "Umoran sam od razmišljanja. I srce mi je umorno. Treći Reich je postao prah i pepeo. Toliko je obećavao, toliko godina ţivota sam mu posvetio. A sada je sve propalo." "Dok vi ţivite, ţivi i Treći Reich." Herr Wolf se toplo nasmiješi. "Hvala, pukovniĉe. Ljubazni ste prema jednom starcu." "Vi niste starac." "Po ţivotnim mjerilima, jako sam star", tajanstveno izjavi Hen-Wolf. Brumm ništa ne odgovori. Ţelio je razgovarati o planu bez da izazove besmisleno saţaljenje. Jedini nauk u njegovom vlastitom ţivotu je da ima nade sve dok diše. I tako je završio posljednji pokušaj razgovora o planu prije nego ga je poĉeo provoditi. Hen Wolf mu je jasno dao do znanja: sve je u njegovim rukama. Kako odavno nije kiša padala, potoci u dolini su gotovo presušili. Brumm je obišao cijeli kraj kako bi ocijenio situaciju. Ĉak i kada bi htjeli ostati, ne mogu. Troje-ĉetvero ljudi bi se moţda mogli snaći i preţivjeti na postojećim zalihama hrane, ali nikako njih deset. Ako su disciplinirani i imaju malo sreće, hrana će im potrajati do proljeća. U ovo doba dana nisu imali mnogo obaveza. Bradonja je s Valki-rama uvjeţbavao borbu prsa u prsa na sitnom šljunku na dnu najvećeg potoka. Ţene su smršavile i njihove mladenaĉke obline su nestale na spartanskoj dijeti i tijekom stroge obuke, i sada su imale izgled zrelijih ţena. Brumm ih je sa zadovoljstvom promatrao kako vjeţbaju i samouvjereno se i vješto bore jedna s drugom. Nakon nekog vremena su završile trening i sve zajedno su napale Bradonju i natjerale ga u dio potoka u kojem je još ostalo vode. Brumm pomisli kako nikada doĉasnik nije imao ovakav odnos sa svojim "ljudima". Ova situacija je potpuno suluda. 265
KIKA
Waller se pojavi iz bistre vode, priĊe mu i sjedne do njega cijedeći svoju dugu kosu. Lijepo je pocrnjela i na koţi su joj blistale vodene kapi. "Jednog dana ćete udaviti jednog od nas dvojice jer se nećemo više htjeti igrati", kaţe. "To vrijeme je već stiglo", kaţe ona. Imala je neobiĉan, gotovo prijeteći izraz na licu. Bradonja je stajao u vodi do pojasa, prekriţenih ruku se smiješio. Valkire su negdje nestale. Kada je Brummu sinulo, nagonski se okrene i pokuša im se oduprijeti koljenom, ali su one već bile na njemu. Prvo se poţelio nasmijati, ali odjednom su mu ruke savinule unatrag i osjeti jaku bol u laktu i njegov osmjeh nestane. Djevojkama je bilo potrebno samo nekoliko sekundi da ga svladaju i bez ceremonije bace u potok. Kada su ga bacile stale su na obalu i veselo klicale. "Vidiš?" dovikne mu ţivahno Waller. "Nepoštena prednost. Zasjeda." "Što je za nekoga prednost, za drugoga je nepovoljnost", ona odgovori. "Govoriš kao pravi vojnik." On se nasmije. Cijela grupa je još neko vrijeme uţivala u suncu. Kada su svi konaĉno otišli, Waller uĊe u vodu i zagrli Brumma oko struka. "Zabranjuju li SS-propisi voĊenje ljubavi po danu?" "Samo kadaje nagon za poštovanjem propisajaĉi od jednog drugog nagona." "Mrzim propise", kaţe i privuĉe ga k sebi. Kasnije je Bradonja sjeo na obalu potoka i poĉeo bacati glatke oblutke u vodu. Koliko daleko će ih odnijeti struja prije nego potonu? Odredio je metu i svaki zamah podešavao, uoĉio je da teţina i oblik mijenjaju plutanju kamena, a jaĉina struje je uvijek ista. Ĉak i pod tim uvjetima i ako se dovoljno usredotoĉi uspio je nagomilati oblutke u blizini mete. Nad dolinom je padao mrak i sjene borova pokraj Kamene pećine su se već pruţale pored obale potoka. U blizini je Brumm razgovarao s dvije djevojke. Kada su otišle pridruţio se prijatelju. "Prestar sam za 266
KIKA
garnizonskog vojnika", poţali mu se Bradonja. "Ne mogu se na sve ovo naviknuti. Pokušavam, ali bezuspješno. Nemam strpljenja." "Samo si se rastuţio nad samim sobom, moj prijatelju. Koliko još ljudi tvojih godina ima toliko privlaĉnih djevojaka na raspolaganju?' Brumm ga je zadirkivao. "Osim toga, naše Valkire moraju još puno toga od tebe nauĉiti." "Znam", uzdahne Bradonja. "To govorim sebi svaki dan. Vrijedne su, brzo uĉe i slušaju nareĊenja." "To je vaţno. To će nam biti potrebno kada krenemo odavde." "Krećemo?" upita Bradonja. "Imam dojam da se nikada nećemo maknuti iz ovog mjesta. Veće je od grobnice, ali ga nikada nećemo napustiti. To je prokleta grobnica." Na trenutak se zamisli, a zatim pogleda pukovnika. "Osim toga, kuda ćemo krenuti?" "Jel' te to muĉi?" "Djelomiĉno", Rau prizna. "Problem je i u tome što ne znamo što se vani dogaĊa." Rukom pokaţe na kraj kanjona. "Opet smo izgubili. Hoće li biti isto kao i poslije prošlog rata? Biti ćemo bez posla, bez vojske, bez novaca i hrane? Što se to dogaĊa s njemaĉkim narodom i našom zemljom?" "Sve je propalo, moj prijatelju. Ništa nije ostalo od Njemaĉke kakvu poznajemo. Saveznici i Rusi je dijele. Ako to ne naprave boje se da ćemo se opet podići. Rusi će zadrţati svaki djelić teritorija koji su zauzeli, kao tampon zonu protiv Zapada. Njemaĉka nestaje, a umjesto nje se stvara niĉija zemlja izmeĊu Zapada i Rusije. To je stvarnost. Moţda je na kraju tako i najbolje." "Bolje da se Njemaĉka uništi? To ne mogu prihvatiti." "Ne mogu niti ja, ali nas nitko ništa ne pita. Prošli su dani kada smo mi mogli birati." Brumm se uspravi i zagleda se u prvu zvijezdu u sumraku. "Ove planine su mi uvijek omogućavale jasno misliti. Naša Njemaĉka nije obiĉan fiziĉki i politiĉki entitet. Ona predstavlja duhovno stanje, ona je pojam, bar ja tako o njoj mislim. Njemaĉki karakter podrazumijeva povjerenje. Vjerujemo našim voĊama, vjerujemo u naše sposobnosti, vjerujemo u ono što smatramo bogomdano predodreĊe-nošću za velika dijela. Uvijek je bilo tako, ĉak i onda 267
KIKA
kada smo bili plemena po pećinama. Po mom mišljenju mi vjerujemo više od ostalih naroda. Ali nama nedostaje samouvjerenosti. Ţalimo se zbog svakog nevaţnog neuspjeha i od toga radimo tragediju, uporno zahtijevajući savršenstvo. To je naša slabost. Kada izgubio samopouzdanje, gubimo i kontrolu. Naša teutonska krv se uzburka i osjećaj nadvlada razum. Svijet nas smatra hladnokrvnim, proraĉunatim ljudima, što i jesmo izvana. U sebi smo oslabjeli od burnih osjećaja, i uvijek smo u borbi da se naš romantiĉni duh ne bi pokazao. Ne moţemo se zadovoljiti jednom ribom, moramo ih sve uhvatiti. To je naš naĉin. Ako je ukidanje njemaĉkog naroda potrebno za zaštitu samih sebe, neka bude tako. PobijeĊeni nemaju pravo ţaliti se ili pisati povijest." Bradonja je ponovo poĉeo bacati kamenĉiće u vodu, i ptice uplašeno uzlete iznad njihovih glava, krilima parajući miran zrak. "Gunte-re?" pozove ga na posljetku. "Molim?" "Još uvijek si serator." Obojica prasnu u smijeh. Iz daljine se zaĉuje glas Herr Wolfa dok je sa Ţidovkom izlazio iz ognjišta ţustrim korakom, on je govorio a ona ga je paţljivo slušala. Otkako je napustio bunker njegovo zdravlje se nevjerojatno poboljšalo. Ruka mu nije više bespomoćno visjela pored tijela i ponovo se mogao njome sluţiti, nije više vukao nogu i djelovao je puno mlaĊe. Ţivot u prirodi i ukidanje vitaminskih inekcija uĉinili su ĉudo. Mentalno zdravlje mu se poboljšalo i sada je više podsjećao na nekadašnjeg Fuhrera, iz dana u dan je postajao sve samopouzdaniji i osorniji. Navikao se ustajati u podne i doruĉkovati sa Ţidovkom. Popodne bi sjedili pored radio-aparata i svakog sata slušali vijesti koje je on zatim komentirao, dok je ona te njegove komentare zapisivala kao da je njegova tajnica. Kasno popodne pojeli bi nešto za ruĉak, i zatim bi izašli u dugu šetnju. Nakon šetnje bi nestali u njegovoj sobi da se odmore, i pojavili bi se opet u ponoć, obilno bi veĉerali i poslije sjeli pored vatre. Herr Wolf je znao biti odliĉan sugovornik kada je to ţelio biti, ali više je volio drţati duge monologe, dok je ţena izgledala sasvim zadovoljna slušajući ga. 268
KIKA
Brumm je primijetio da Herr Wolf ima nevjerojatnu sposobnost pamćenja ĉinjenica i na izgled beskrajnih i nejasnih statistiĉkih tabela, ali ih je ĉesto povezivao na potpuno besmisleni naĉin. Bio je to ĉovjek s izvanredno razvijenom inteligencijom, ali bez vjerojatnosti da ju primijeni. No Brumm je šutio dok je Herr Wolf drţao svoje besmislene propovijedi, mir u grupi je bio vaţniji od pobjede u nekoj nevaţnoj prepirki. Od svih ĉlanova njegove male, izdvojene zajednice Brumma je najviše zanimala Razia Scheel. Nije mogao shvatiti kakva je osoba. Nikada se nije udaljavala od Hitlera i izgledalo je kao da mu ugaĊa i ispunjava svaku njegovu ţelju, ĉesto i prije nego što bi progovorio, kao da je imala moć da mu proĉita misli. Brumm je razmišljao o Skor-zenyjevoj teoriji po kojoj zarobljenici imaju sklonost poistovjetiti se sa svojim otmiĉarom kada neposredna opasnost proĊe. U izvršavanju mnogih zadataka, otmica je postala gotovo rutinska duţnost i u Frie-denthalovom psihološkom profilu zarobljenik je bila ĉesta tema uz pivo i šnaps. Svaku jedinicu specijalaca koja se vraćala sa zadatka temeljito su ispitivali o ponašanju zarobljenika bez obzira koliko su bili kratki periodi zatoĉeništva. Radi, Skorzenyjev zamjenik, dao je ovlasti, po nareĊenju svojeg zapovjednika, jednom poznatom austrijskom psihijatru da prouĉi psihologiju zarobljenika sa svih toĉki gledišta. Njegovo zanimanje za ovu temu bilo je više praktiĉne prirode, nego znanstvene. Svaki ĉovjek zna da zarobljenik u odreĊenim okolnostima moţe postati saveznik i uĉili su ih koristiti ovo saznanje u praktiĉne svrhe. Iako je sve to već znao, Brumm je još uvijek smatrao da je ponašanje ove ţene izvanredno i neoĉekivano. Poslije tolikih godina provedenih u koncentracijskim logorima kao predmet medicinskih eksperimenata, mogla je poludjeti, i postati manijak koji vreba priliku za napad. Ipak, s ovom ţenom je drugaĉija situacija, za nekoliko minuta se preobrazila iz osvetnika u miroljubivog sljedbenika. Tako brz i potpun preobraţaj plašio je Brumma, i nije imao povjerenja u nešto što ne razumije. Još se više ĉudio što je izgledala kao da je postala iskreno privrţena Herr Wolfu i poĉela ga blago, ali odluĉno štititi. Ĉak i u malim društvima postoji hijerarhija i iako Razia Scheel u njihovom nije imala formalni status, ona je bila zarobljenik gospodara i njegova blizina joj je pruţala odreĊeni stupanj moći i utjecaja. Sijevala je 269
KIKA
svojim crnim oĉima, koje su podsjećale na ţivotinjske na sve njih osim na Hitlera koji nije iskazivao vidnu privrţenost prema njoj. Najtajanstvenije od svega je bio seksualni ţivot Herr Wolfa. U poĉetku je Brumm bio zapanjen otvorenim razgovorom djevojaka o seksu, govorile su prirodno o tome kao i vojnici. Ranije mu je Gretchen ispriĉale kako su djevojke ĉesto priĉale o mogućnosti da zadovolje Fuhrerove seksualne potrebe - ĉak je novac stavljen kao ulog u okladi - ali predmet njihovih planova nije pokazao nikakve sklonosti da prihvati te nagovještaje, bez obzira koliko su bili otvoreni. Razia Scheel, koja je bila uvijek uz njega, reagirala je na ta udvaranja s velikom ljutnjom, sikćući na djevojke kao ţivotinja koja brani svoj teritorij. Herr Wolf se svemu tome smijao i opominjao ih neka se paze zaštite koju mu pruţa njegova nećakinja. Brumm je osjećao izvjesnu odbojnost pri pomisli da voĊa Trećeg Reicha dijeli postelju s jednom Ţidovkom. Nije bilo jasno tko ima moć nad kim, ali bilo je oĉigledno da je njihova veza bila izuzetno jaka. U Berlinu je bilo dobro poznato da Adolf Hitler uţiva u društvu lijepih, mladih ţena. Na poĉetku karijere gotovo se stalno pojavljivao u javnosti u društvu neke od najljepših ţena Njemaĉke. To su uvijek bile plavuše, velikih grudi, tankog struka s i jakim nogama. Kasnije se pojavila Eva Braun, mlada, praznoglava pomoćnica u fotografskoj radnji iz Bavarske, o kojoj su se priĉale seksualne legende. Nekoliko Skorzenyjevih ĉasnika vidjelo je nekoliko njezinih fotografija bez odjeće, kao i u ljubavnom zagrljaju, ĉak i sa ţivotinjom. Oĉigledna sadašnja apstinencija nije se slagala s ovakvom Herr Wolfovom prošlošću. Soba koju je Hitler dijelio s ovom ţenom nalazila se daleko od svih ostalih, ali ponekad bi netko od njih primijetio kako iz nje dopiru neugodni mirisi i zapitao se što njih dvoje rade kada su sami. Sada je Brumm promatrao kako mu prilazi taj nevjerojatni par, ruku pod ruku. Prije nego što su stigli do njega, ţena baci brzi pogled prema Brummu i nestane u kući, ostavljajući trojicu muškaraca same. "Dobar veĉer, doĉasniĉe Rau", kaţe Herr Wolf ljubazno. Bradonju je uvijek formalno oslovljavao, po imenu i ĉinu, i ĉesto je znao priĉati da bi svi još bili u Berlinu da su njegovi generali tako dobri vojnici kao njegovi 270
KIKA
doĉasnici. "Biste li bili toliko ljubazni i dozvolili mi da razgovaram nasamo s pukovnikom?" Bradonja klimne glavom, ukoĉeno ustane, otrese prašinu sa sebe i uĊe s ţenom u kuću. Iznad njih se zaĉuje brujanje malog aviona koji je letio nisko nad susjednom dolinom u pravcu jugoistoka. Na taj zvuk obojica se instinktivno povuku u zaklon. Brumm pogleda uvis pokušavajući prepoznati ĉiji je avion, dok je Herr Wolf drhteći zurio ispred sebe. 53 5. srpanj 1945., 21:40 Herr Wolfu je bilo potrebno nekoliko minuta kako bi se smirio nakon što se avion udaljio. Nestalo mu je samopouzdanje i dok je govorio stalno je gledao u nebo. "Ĉuo sam avion nekoliko puta u posljednjih nekoliko dana", uznemireno kaţe. "Traţe li nas?" "Ne. Tragaĉi unakrsno i metodiĉno prelijeću predio koji ih zanima. Nema razloga za uzbunu ako se kreću s jednog na drugi kraj horizonta." "Mislim da nas traţe." "Ako poĉnu tragati za nama, to ćemo znati." "Imam intuiciju za te stvari", uporno je nastavljao Herr Wolf. Brumm nije obraćao paţnju na te rijeĉi. "Ţeljeli ste sa mnom razgovarati?" "Jesam", kaţe Herr Wolf nervozno. Preznojavao se iako je veĉer bila svjeţa. "Zdraviji sam, ali se moji ţivci još uvijek nisu oporavili", nastavi ĉitajući Brummove misli. "Potrebno mi je još vremena, pukovniĉe, kako bi se oporavio od svega što sam pretrpio." "Imamo dovoljno vremena, to sam već rekao. Ovdje ćemo morati provesti zimu. Imamo vremena do proljeća za odmor i pripremu za polazak." "Imamo li dovoljno zaliha?" 271
KIKA
"Ako budemo disciplinirani, imat ćemo dovoljno hrane, ali ne i previše. Prirodni izvori ove doline će nas hraniti tijekom jeseni, ali ne i zime. Nismo planirali ovoliki broj ljudi." "Ti si odluĉio povećati broj ljudi", osorno ga podsjeti Herr Wolf. Brumm opet prešuti primjedbu. "Kada poĉne snijeg, otići ću po naše dokumente i pokušat ću saznati što se dogaĊa. Waller će poći sa mnom, za taj posao biti će mi potrebno nekoliko dana - moţda i puna dva tjedna." "Dva tjedna?" Herr Wolf razrogaĉi oĉi. "Nema razloga za brigu. Bradonja će biti s vama. Zimi smo potpuno sigurni. Snijeg nas štiti od sluĉajnih putnika. Biti ćete potpuno sigurni u mom odsustvu." "Jeste li sigurni da je neophodno da idete?" "Jesam. Ali rano je još o tome govoriti, i mislim da to nije tema o kojoj ste ţeljeli sa mnom razgovarati." "Toĉno. U stvari ... rijeĉ je o mojoj nećakinji." "Što s njom?" "Kada otiĊemo, povest ćemo Geli s nama." Herr Wolf je potpuno ukoĉen ĉekao što će Brumm reći na to. "To ne dolazi u obzir. Nismo se za to pripremili." "Ali tu su i ostale djevojke", zacvili Wolf. "Ţelim da moja nećakinja ostane sa mnom. Svatko treba imati nekoga pored sebe." "Ne", odluĉno kaţe Brumm. "Ona ne moţe napustiti ovu dolinu." Herr Wolf stavi ruke iza leĊa, zagleda se u nebo i proguta knedlu. "Vrlo dobro. Shvaćam. Onda moţda trebamo ozbiljno razmotriti mogućnost da ovdje zauvijek ostanemo. Meni to potpuno odgovara." "Upravo sam vam objasnio da to nije moguće. Previše nas je, i Rusi će ipak doći." "U tom sluĉaju treba se smanjiti broj ljudi. U ratu se netko mora biti spreman ţrtvovati." "Nismo više u ratu", odgovori Brumm, poĉinjući se uzrujavati. Raspravlja s djetetom. "To je samo formalnost. Zaratilo se puno prije nego je prvi metak ispaljen i sve dok sam ţiv će se ratovati." "Vi ste mrtvi za cijeli svijet. Ubili ste se 30. travnja i vaše tijelo je spaljeno. Rat je završio. Nismo više vojnici, već smo zloĉinci. Sada nam je zadatak spasiti vlastitu koţu." 272
KIKA
"A Geli? Što će se s njom dogoditi?" "Sami ste predloţili smanjenje broja ljudi. Moţemo poĉeti s njom." Herr Wolf ustukne otvorenih ustiju. "Da nisi na to niti pomislio, pukovniĉe. To je barbarstvo. Ti znaš moj stav o vojnicima koji misle i ponašaju se teorijski. Tvoje razmišljanje o njoj ĉisto je teroriziranje." "Do vraga s teorijom", prasne Brumm. "Ovdje sam zbog tog pragmatizma. U tome je cijela stvar." "Molim te, pukovniĉe, vladaj sobom. Nema potrebe da ovaj intelektualni razgovor ne bude dostojanstven samo zato što ti nedostaju odgovarajuća sredstva izraţavanja." Brummov oĉajanje je raslo. "Podsjećam vas da je ona Ţidovka." Herr Wolf mu se pribliţi i upre prstom u njega. "Nisu u pravu. Nisi dovoljno struĉan za to pitanje. Ona misli da je Ţidovka, to je toĉno. Ĉak i izgleda kao Ţidovka - svakom osim struĉnjaku. Ali temeljno sam je ispitivao i uvjeravam te da je arijevka. Sasvim je moguće da su je Ţidovi ukrali od roditelja kada je bila beba, u svakom sluĉaju u njezinim ţilama ne teĉe ţidovska krv, već ĉista arijevska krv. Poznajem vlastitu nećakinju." "Roditelji su joj bili Ţidovi. Muţ joj je bio Ţidov. Sama je to priznala." "Ona nema roditelje." "Zato što su ih likvidirali u koncentracijskim logorima." "Za to ne postoje dokazi. 1 nije bila udata. Ona je djevica." Brumm je s nevjericom zurio u Herr Wolfa i polako vrtio glavom. "Ona ne ide s nama." "Ali ona ne moţe opisati svoje roditelje - niti jednu jedinu crtu na licu, niĉeg se ne sjeća. Ja se sjećam svoje majke kao da je sada ispred mene. Dijete se sjeća takvih pojedinosti, bez obzira što se dogodilo. Ti likovi su urezani u podsvijest. Zbog tog razloga zakljuĉujem da su je oteli Ţidovi." "Neću je povesti s nama", Brumm ponovi, polako naglašavajući svaku rijeĉ. 273
KIKA
Herr Wolf korakne kao da ţeli otići, ali se zatim okrene i unese u pukovnikovo lice. Glas mu se izmijenio i zvuĉao je resko i odluĉno. "Shvaćam. Uĉinite mi uslugu, pa me obavijestite kada za to doĊe vrijeme, da je mogu pripremiti." Okrene se i uĊe u kuću. Brumm se spusti na zemlju i zagleda se u zvjezdano nebo. Ovo je drugi puta da se Herr Wolf suprotstavlja pukovniku. Kamo to vodi? 54 6. srpanj 1945., 15:00 Rivitski se neprekidno ţalio otkako su napustili Berlin, ali nije nailazio na razumijevanje s obzirom da je putovao s Petrovom. Trenutno su se smjestili na maloj farmi u blizini Nordhausenu. Prije dva tjedna su iz Berlina krenuli u novi stoţer s dva kamiona u koja su utovarili dokumentaciju, zalihe hrane i terensku opremu. Petrov je pokazao odreĊeno zanimanje za znamenitosti na koje su nailazili putem i ĉesto je svraćao na razna mjesta, što je produţilo putovanje za nekoliko dana. Ruska pobjedniĉka vojska je pala u pravu letargiju nakon obavljenog zadatka i poput nekog lijenog diva opušteno se prostirale preko zemlje. Neka straţarska mjesta bila su prazna, i nije bilo straţe na mostovima. Petrov pomisli kako su Rusi loši garnizonski vojnici. Blizu Dessaua prošli su pored nekoliko konjanika koji su jahali goli i snaţno udarali jedan drugoga dugim štapovima. Ruski konji pasi i su pored gomile izgorenih ostataka njemaĉkih tenkova marke "tigar". Podne je bilo prohladno i Rivitski naloţi vatru. "Amerikanci bi nas mogli ometati", kaţe. "Ne vjerujem. Njemaĉka će biti podijeljena prema nedavno postignutom sporazumu. Samo će Bad Hartzburg pripasti ameriĉkoj zoni. Osim toga, Amerikanci su i dalje ushićeni svojim prijateljstvom s braćom Sovjetima. Ako sretnemo nekoga koji ne osjeća to ushićenje, imamo dovoljno votke da promijeni mišljenje." "Naše prisustvo će im biti sumljivo." 274
KIKA
"U našoj vlastitoj zoni? Oni su ovdje uljezi. TakoĊer sam se pobrinuo da Moskva naredi našim malim jedinicama da budu rasporeĊene oko nas kako bi nas prikrile. Jedna grupa više neće privući niĉiju paţnju." "Pa ipak", nastavi Rivitski, "uznemiren sam zbog toga." "To je razumljivo. Znamo za kim tragamo, ostali svijet ne zna. Ti i ja moramo biti razumni." "Koliko ima do zime?" "Zima ovdje poĉinje rano, kao u Rusiji. Hartz će uskoro biti pod snijegom. Ako su još tamo, morati će prezimiti, u stvari, tako su vjerojatno i planirali od poĉetka. To će nam ostaviti dovoljno vremena da izvi-dimo sve okolnosti i napravimo plan. Ako su tamo, zima će nam pomoći a njima će pruţiti laţan osjećaj sigurnosti." "Mogli bi poslati Ezdova u unutrašnjost gornjeg Hartza." "I što onda? Ţelim ga uhvatiti prema uvjetima i u vremenu koje sam izaberem, i ţelim ga ţivog." "Slabi su izgledi za to. Ovi nacisti imaju slabost -cijanid." "Sitna riba, da, ali ne i ovo ĉudovište. On je s Brummom. Trenutno su vjerojatno bezbriţno ušuškani. Nije sliĉno Hitleru da misli na neugodu. Vjerojatno se osjeća nepobjedivim, na kraju krajeva, Brumm ga je otrgnuo od smrti u posljednjem trenutku." "Onda će se boriti." "Samo ako ih na to prisilimo. Ţele nestati. Pokušat će to tiho izvesti. Ezdov i ja smo dugo o tome razgovarali. To je vjeţba za lov na vukove. Postoje dva pristupa: natjerati ga na ĉistinu ili mu postaviti klopku. Ezdovljev narod koriste pse koji nanjuše ţivotinju i gone ju. Ili ponekada raskomadaju sjevernoameriĉkog soba i vuku njegov leš po šumi. Tada se lovac pritaji i ĉeka. Strpljenje i dobri ţivci su neophodni u lovu na vukove. Najbolji lovci pokušavaju natjerati vuka u klopku. Prate ga kako bi saznali koje su mu navike i gdje se kreće. Zatim, nakon što ga upoznaju i mogu predvidjeti njegovo kretanje, postavljaju zamku. Na to sam se i ja odluĉio." "Ne shvaćam." 275
KIKA
"Ezdov i Pogrebenoja će biti smješteni na malom aerodromu blizu Magdeburga i od tamo će ići u izviĊanje. Paţljivo smo razradili plan za traganje koji pokriva našu planinu. Letjeti će kada za to postoje vremenski uvjeti i poslije svakog leta će slati šifrirane izvještaje radijem." "IzviĊanje iz zraka?" "Toĉno. Taj predio je prevelik da bi ga obilazili pješice. Nemamo dovoljno ljudi i ne bi bilo u našem interesu da ih uzimamo. Osim toga, na ovom terenu, koko mi se ĉini, njemaĉki pukovnik ima prednost. Ezdov i Pogrebenoj će nam posluţiti kao oĉi iz zraka." "Kada saznamo gdje su, krećemo." "Ne. Jednostavno ţelim znati njihovu toĉnu lokaciju." Petrov raširi kartu na stolu. "Vidiš topografiju? Hartz je ova izboĉina pored centralnog planinskog predjela Njemaĉke. Ako su u Hartzu, tamo ne mogu ostati, moraju izaći iz zemlje. Ne mogu otići u Francusku i Ĉeho-slovaĉku. Preostaje im samo krenuti prema jugu u Austriju ili Švicarsku, a zatim u Italiju. Ovakvo razmišljanje mogu potkrijepiti dokazima." "Mogli bi i drsko nastupiti i doĉepati se nekog automobila i odvesti se prema jugu. Ili moţda već imaju neki skriveni automobil." Petrov razmisli o toj mogućnosti. "Teško. Kada bi ih zaustavili, ne bi imali drugog izbora nego se boriti. Ovako, skriveni u divljini, mogu izbjeći otvoreni sukob. Sjeti se, vuk uglavnom voli izbjegavati teškoće." "To znaĉi, postaviti ćemo im klopku u Italiji?" "Vjerojatno",odgovori Petrov. "Vjerujem da će se iz Hartza uputiti prema jugu preko Frankerwalda, zatim skrenuti k jugoistoku, i onda u Alpe duţ austrijske granice. Postoje ĉetiri prijelaza: najpoznatiji je klanac Brenner, juţno od Innsbrucka; prolaz Reschen-Scheideck, prolaz Otztaier izmeĊu prvog i drugog, i na krajnjem sjeveru prolaz Na-bfeld." Svaki je pokazao na karti dok ih je nabrajao. "Sve ovo vrijedi pod pretpostavkom da su u Hartzu.", podsjeti Rivitski. "Vjerujem da će Bailov i doktor poslati konaĉni odgovor. On je tamo, i oni će to potvrditi." Petrov naglim pokretom sklopi kartu. 276
KIKA
55 9. srpanj 1945., 11:00 Gnedin je ušao u Bad Hartzburg 9. srpnja prije podne. Sa sobom je nosio laţne njemaĉke isprave i ruski diplomatski akreditiv u sluĉaju potrebe. Bailov je stigao sljedećeg popodneva. Samo sat vremena po dolasku Gnedin je uspostavio vezu s dva lijeĉnika u gradu i rekao im je da je bivši pripadnik medicinskog korpusa sa istoĉnog fronta. Njegova jedinica bila je smještena blizu Katowice. Rusi su likvidirali zarobljenike, a njega i njegove bolniĉare zarobili. On je uspio pobjeći i probiti se do svoje kuće u Dortmundu, gdje je saznao da su njegova ţena i troje djece nestali u bombardiranju. Tjednima je besciljno lutao i naposljetku se našao u Bad Hartzburgu. Rekao im je da mu je palo na pamet kako su sada. više nego ikada Njemaĉkoj potrebni medicinsko obuĉeni ljudi. Oba lijeĉnika, nekadašnji vojnici u Prvom svjetskom ratu, poţeljela su mu dobrodošlicu i ponudili mu praznu sobu pored njihove zajedniĉke ordinacije. Prema Petrovu, Bailov plan je bio manje razraĊen. Njegove isprave su glasile na desetnika iz Wehrmachta kojem su Amerikanci sudili, a zatim ga oslobodili. On je bio jedan od bezbroj bivših vojnika i izbjeglica koje su lutale zemljom, pa ga je bilo teško smjestiti u neko selo u kojem su pridošlice dobrodošle. Bez obzira gdje je traţio, ili koliko ĉesto, nije bilo posla, ili barem ništa s redovitom plaćom, bilo u gotovini ili hrani. Dok je traţio bazu iz koje će raditi ţivio je u šumama blizu sela, loveći malu divljaĉ za hranu. Nije imao sreće u gradu, pa je krenuo traţiti od farme do farme, dok napokon nije pronašao kolibicu u kojoj je ţivjela ţena sa svoje dvije djevojĉice. Bila je starija od njega, imala je moţda 35 godina, i bila je umorna. Rekla mu je kako se moţe tu skloniti, ali nisu imale hrane; svele su se na jedenje borovih iglica. Tipiĉnim optimizmom i teškim radom, Bailov im je uskoro promijenio situaciju. Donosio je meso divljaĉi koju je lovio u šumi. Unutar nekoliko dana, vratio im je njihove ţivote te su prihvatili njegovu prisutnost u kući i nisu ga pitali koliko dugo planira ostati. 277
KIKA
Ţena je bila obiĉna, ali ne neprivlaĉna. Ispod njene jednostavne vanjštine Bailov je smatrao da je otkrio unutarnju snagu, ĉak i naznaku opasnosti, koja mu je bila privlaĉna. Nakon prvog tjedna došla je u njegovu sobu tijekom noći; stajala je u podnoţju kreveta i gledala u njega. "Ime mi je Janna", rekla je skidajući ogrtaĉ i podvlaĉeći mu se pod pokrivaĉ. Otada su svake noći spavali zajedno. Dvije djevojĉice su, na ţenin poticaj, poĉele oslovljavati Bailova s "otac". Nije bio siguran da to nije bilo djelo njegove mašte, ali ĉinilo mu se da su privrţenije njemu nego svojoj majci. Od tog mu je osjećaja bilo nelagodno. Gnedin je strpljivo prikupljao informacije. Na svoje iznenaĊenje, bilo mu je zadovoljstvo i izazov ispunjavati medicinske potrebe stanovnika sela, i zbog svojeg njeţnog pristupa ubrzo su ga prihvatili. U Bad Hartzburgu nije bilo ameriĉkih okupacijskih snaga; tu ĉast su saĉuvale okolne veće zajednice. Ali stanovnici Hartzburga su znali da će Amerikanci na kraju stići i sazvali su gradski sastanak kako bi raspravili situaciju. Gradonaĉelnik, nizak ĉovjek guste srebrne kose i s uroĊenom zeĉjom usnom, bio je nervozan na poĉetku sastanka. "Hitler je mrtav", promucao je. "Rat je izgubljen. Više nemamo kontrolu nad vlastitom sudbinom." "Hoćemo li biti okupirani?" pitao je postariji gospodin iz prastarih invalidskih kolica. "S vremenom." "Rusi ili Amerikanci?" "Mislim da će biti Amerikanci. Rusi su u svim selima na drugoj strani gornjeg Hartza. Da imaju namjere doći, već bi bili ovdje. Ali ako se bojite, trebali bi sad krenuti prema zapadu. Ako Rusi doĊu, neće biti moguće otići." "Koliko daleko na zapad?" pitao je starac. Gradonaĉelnikova tjeskoba bila je oĉita; nije volio biti odgovoran za tako teške odluke. Bio je jednostavan ĉovjek, sretan u svom poslu dok je on bio ceremonijalan, zbunjen kada se traţilo pravo vodstvo. Gnedin se ubacio, i seljaci su pozorno slušali. "Moţda ja mogu pomoći", rekao je. "Ja sam bio tamo." "Gospodine doktore", gradonaĉelnik je rekao. Laknulo mu je što je paţnja na nekom drugom. 278
KIKA
"Jednom kada proĊete zapadno od Hannovera trebalo bi biti u redu." "Kako znate?" zahtijevala je starija ţena. "Ne znam", Gnedin je tiho rekao. "Ne zasigurno. Ali vidio sam gdje su Amerikanci okupljeni, i vjerujem da ih je previše zapadno od Hannovera da bi ih Ivani mogli istjerati." Pouzdano je znao da je Bad Hartzburg siguran, ali pomagalo je što su seljaci nemirni; njihov kolektivan osjećaj krivnje i strah koji je poticao od toga mogao mu je biti koristan. "Ono što trebamo napraviti", nastavio je Gnedin, "je pripremiti se istrebljivanjem nacista." "Ja nisam ĉlan stranke", gradonaĉelnik se branio. "Niste ni ništa napravili protiv njih", netko je povikao s dna uske dvorane pune propuha. Gradonaĉelnik je ţarko pocrvenio. "Samo dajte, krivite mene. Što ste vi napravili? Što bi napravili drugaĉije da ste na mom mjestu?" Ljutito je tresao prstom i brisao znoj s lica. Seljaci su bili tiho, i gradonaĉelnik se smirio popivši gutljaj piva iz smeĊe keramiĉke krigle. "Znali ste tko su. Blockleiteri su otišli, zajedno s Zellenleiterom i njegovom obitelji. Potraţite istinu u sebi. Svašta se ovdje dogodilo. Pretraţite svoje duše sada, prije nego vam Rusi pomognu." "Gospodin gradonaĉelnik ima pravo", dodao je Gnedin. "Vidio sam Ivane izbliza. Nisu ĉudovišta" nekoliko ljudi se zgranulo, "ali ne dijele našu kulturu niti naše ideale. Ako vas išta povezuje s nacistima, savjetujem vam da krenete na zapad i to što prije. Amerikanci su skloniji opraštanju." Volio je vidjeti strah u njihovim oĉima. Sljedeći je dan desetak obitelji i nekoliko pojedinaca krenulo iz Bad Hartzburga na zapad.
279
KIKA
56 24. srpanj 1945., 19:20 Zasigurno su Rusi imali pristup duplikatima zapisa iz Frieden-thala, mislio je Valentine. Ako ništa drugo nije bilo sigurno u ţivotu, postojala je sigurnost daje njemaĉka birokracija predana stvaranju pre-obilja. Da su Nijemci mogli napraviti još jednu Rajnu kako bi imali jednu na zalihi kada prva presuši, napravili bi to. Ako je jedna bila dobra, dvije su bolje; duplo dvije ili više je bilo najbolje. Takav je bio njihov naĉin. Veĉernji je zrak bio prohladan dok se Valentine vozio na jugoistok prema Wurzburgu i Nurnbergu. Narednik s kojim se sprijateljio u frankfurtskom doĉasniĉkom klubu, na zabavi na otvorenom pod cirkuskim šatorom, utrpao je u veliki ruksak sendviĉe sa salamom, konzerve mesnog nareska, ĉokolade, tri šteke Lucky Strikea, jabuke, malu vreću lješnjaka, rotkvice u masnom papiru, limenku krekera, pakete soli, šećera i papra za jednokratnu upotrebu, kolut bijelog sira, ĉetiri boce crnog maĊarskog vina, nekoliko paketa najlonskih ĉarapa i veliku neobiljeţenu bocu konjaka. Valentine je znao da sve to na crnom trţištu vrijedi malo bogatstvo. Ako se paţljivo cjenka s pravim ljudima, te stvari mogu osigurati veliku koliĉinu informacija. Paţljivo će koristiti te zalihe, bilo mu je u krvi dobro trgovati. Ruksak je bio na sjedalu pored njega u dţipu. Dok je vozio, Valentine je ispijao velike gutljaje konjaka kako bi se zagrijao. Autocestom do Nurnberga ima dvjesto ĉetrdeset kilometara; obzirom na najveću moguću brzinu dţipa trebat će mu više od tri sata. Noć će biti bez mjeseca, a na cesti nije bilo drugih automobila. Negdje u glavi ĉuo je glas koji gaje poţurivao, ali zanemario ga je i odrţavao manje riziĉan tempo. Na mjestu gdje autocesta prelazi Majnu istoĉno od Wurzburga, Valentine je skoĉio na potporni zid i urinirao u rijeku pod sobom, lako je dobro poznavao Njemaĉku, od nje su ga prolazili trnci. Osjetio je što se dogaĊa u tridesetima i njegovi osjećaji su bili potvrĊeni. Moţda je to oduvijek bilo ovdje, mislio je; nešto staro i zlo obitavalo je u zemlji i Nijemci kao da su se time hranili. Razum mu je govorio da je loše osuĊivati cijeli narod ali povijest je pokazala kako Nijemci spremno slijede svakog mizernog demagoga koji se pojavi u svakoj generaciji. Kao i krajolik, naizgled su bili obiljeţeni ekstremima; nisu imali središte gravitacije, 280
KIKA
prirodnu socijalnu ravnoteţu. Takve su ga misli smetale jer je, unatoĉ njihovoj povijesti, Beau Valentine volio Nijemce. Sastanak izmeĊu Skorzenyja i Rusa bilo je teško shvatiti. Ako su imali Skorzenyjeve zapise, zašto bi se trudili odletjeti u Austriju ispitati ga? Skorzeny je zasigurno djelovao na ruskoj fronti, ali njegove misije tamo bile su neuspješne u usporedbi s podvizima na zapadu. Skorzenyjevo je sjedište bilo u Friedenthalu, samo trideset kilometara sjeverno od Berlina. Ako tamo nije bilo nikakvih zapisa, sigurno su postojale kopije negdje u nacistiĉkom labirintu papira. Bilo je samo pitanje vremena kada će netko naletjeti na njih. Sluţbenici u Oberurse-lu bili su uzbuĊeni priĉama o ruskim aktivnostima. Odjednom su crveni umjesto nacista bili ameriĉki bauk; svaki sat su se razmjenjivale nove horor-priĉe. Iz izvještaja raznih obavještajnih jedinica, Valentine je doznao da redovito otkrivaju zalihe nacistiĉkih zapisa po cijeloj zemlji, a Amerikanci i Rusi su se utrkivali tko će ih naći više. Naravno, nijedna strana nije drugoj otkrivala što je pronašla. Mogao je predvidjeti i pronalazak zaliha i natjecanje. Nakon rasprave sa Skorzenyjem, Valentine je upotrijebio svoje vojne kontakte za brze upite o lokaciji Skorzenyjevih zapisa. Imao je ime Gunther Brumm, ali trebao je više. Proveo je tjedne razgovarajući s obavještalcima i pretraţujući prijepise mnogih ispitivanja njemaĉkih specijalaca, probirući informacije. Nije mogao reći što ga je toĉno zanimalo. Nije to bilo nešto što je trenutno mogao pretoĉiti u rijeĉi. Poriv za istraţivanjem bio je više stvar intuicije nego razuma, ali znao je da je redovito jedno povezano s drugim. U sveţnju njemaĉkih bilješki nekoliko se puta spominjao centar za vjeţbanje kojeg je Skorzeny vodio blizu Munchena. Na osnovu toga traţio je ured OSS-a u Švicarskoj da potraţe zapise, i konaĉno su mu javili da su zapisi Skorzenvjevog friedenthalskog objekta za obuku poslani u Nurnberg. Oni su takoĊer htjeli znati što Valentine radi. Poklopio je slušalicu bez odgovora. Djelomiĉno nije znao kako odgovoriti nadreĊenima, ali, što je vaţnije, to se nije njih ticalo. Poslali su ga u Njemaĉku da njuška, i to je bilo ono što je namjeravao raditi, bez njihovog uplitanja. Moţda zapisi jedinice neće ništa otkriti, ali morao je to sam provjeriti. 281
KIKA
Stigao je u Nurnberg u zoru. Grad je bio sravnjen bombama, i u krajnjem napadu Sedme armije sredinom travnja trebalo je nekoliko dana borbi od kuće do kuće kako bi se istjerali svi fanatici. U tom razdoblju grad je gotovo u potpunosti uništen. Valentine je sve to znao iz pisanih izvještaja, ali kako se vozio kroz razoreno podruĉje uvidio je kako rijeĉi nisu prikladno prenijele stvarnost onoga što se dogodilo. Zapoĉeli su pokušaj ĉišćenja, no svejedno je bilo malo zgrada koje su još uvijek -stajale. Cijeli blokovi zgrada bili su sravnjeni i svedeni na hrpe koje su izdaleka nalikovale zašiljenim grudima. Dio je civila bio poredan ispred ameriĉkih centara za podjelu hrane, dok su se drugi okupljali kako bi zapoĉeli dnevni napad na ruševine. Švicarski je ured uputio Valentinea da potraţi odjel G-2 zaduţen za zapoĉinjanje dugog procesa za koji je on pogaĊao će im trebati desetljeća do završetka. Grupa je bila zabarikadirana na posjedu istoĉno od grada, i nije bio iznenaĊen kada je vidio da ga oĉekuju. Zapisi koje je traţio bili su u kartonskim kutijama i doneseni su iz skladišta u sobu kojom se mogao koristiti. Dok je prolazio kroz papire mršava poruĉnica s oţiljcima od akni na vratu i bradi donijela mu je doruĉak: tamni tost i jaja u prahu. Jeo je bez volje dok je prouĉavao kutije i njihov sadrţaj. Poruĉnica je sjedila za obliţnjim stolom, gledajući ga, polako oblikujući nokte turpijicom dok je on jeo. "Ništa od toga nije katalogizirano, iako smo jednom prošli kroz sve kako bi otprilike vidjeli o ĉemu se radi', rekla je. Parfem joj je mirisao na ljiljane, i miris gaje natjerao da ju pogleda. "Jeste li ikad imali potrebu dobiti dojam o tome što imate?" pitala je. Glava joj je bila nagnuta, i usne su joj bile blago rastvorene. Prestala je ureĊivati nokte, u oĉekivanju nekog odgovora na svoj pokušaj razgovora. "Zapisi o osoblju ili stvari o operacijama?" pitao je dok je hrskao tost. Djelovalaje razoĉarano. "Većinom zapisi o osoblju, uredski dopisi. Ništa pretjerano uzbudljivo." Zastala je. "Ovom mjestu nedostaje uzbuĊenja, ako znate na što mislim. Ovdje su svi deĉki bezveznjaci." Bila je uporna, to joj se moralo priznati. "Koliko?" pitao je. "Besplatno", odgovorila je. kliznula sa stola i koraknula prema njemu. 282
KIKA
"Mislio sam koliko ima zapisa?" Oĉi su joj se suzile. Što je trebala napraviti da dopre do ovog tipa, sve mu nacrtati? "Nismo sigurni. Naše bilješke variraju; vjerojatno negdje izmeĊu dvije i tri tisuće fascikala." Zazviţdao je. "Postoji li kazalo?" "Još je u poĉetnoj fazi. Samo velike kategorije, ali moglo bi pomoći. Nećete valjda probati proći kroz cijelu hrpu odjednom?" "Ovisi o tome koliko ću izdrţati." Nasmijala se. "To sam se i ja pitala. Ja sam Angie." Pogledao ju je. "Oprosti, Angie, ali ovo je situacija gdje duţnost zove." "Naravno", rekla je. "Već sam to ĉula." Krenula je iz sobe, lice joj je poĉelo rumenjeti, ali ju je zaustavio. "Prije ili kasnije ću morati napraviti stanku. Gdje ćeš biti?" Ĉovjek si je povremeno morao dati oduška. "Treći kat. Ĉetvrta vrata na desnoj strani. Nemoj se ništa brinuti. Svi su ovdje dosta neformalni. Vidimo se kasnije", sretno je rekla dok je zatvarala vrata. Valentine je razmišljao kako je neobiĉno koliko gaje ţena smatralo privlaĉnim. Priproste ţene, prekrasne ţene. Priproste su ţene bile toliko ţeljne paţnje da bi sve napravile ali nisu ĉesto imale priliku. Prekrasne ţene su odbijale muškarce i bile su jednako usamljene kao i one s druge strane ljestvice. To ga je ţalostilo. Odluĉio se usredotoĉiti na ĉasnike Skorzenyjeve organizacije kako bi mogao razviti osjećaj za hijerarhiju i strukturu jedinice. Prije prouĉavanja papira pitao se hoće li taj zadatak trajati danima; bio je iznenaĊen što mu je trebalo manje od ĉetiri sata. Kako je ustanovio, sve tri kutije s ĉasniĉkim dosjeima bile su zajedno i uredno organizirane. MeĊu dosjeima najvišeg ranga, samo je Brummov dosje nedostajao, a prema organizacijskom dijagramu koji je sastavljao kako je napredovao, ĉinjenica da ga nije bilo upadala je u oĉi. U dobro organiziranim posebnim jedinicama takve rupe nisu se sluĉajno dogaĊale. Tijekom istraţivanja takoĊer je otkrio kako su Radi i Skorzeny zajedno pohaĊali Beĉko sveuĉilište, te je taj podatak pohranio u pamćenju za buduće potrebe. 283
KIKA
Valentine je razmotrio mogućnosti. Brummov fascikl je izgubljen; nikad nije ni postojao; ukraden je; namjerno je uklonjen. Kako bi saznao što je toĉno, trebao je telefon. Nije bilo nikoga u administrativnom dijelu koji je G-2 organizirao u plesnoj dvorani kod glavnog ulaza. Trebao je pristup nekim materijalima, meĊutim, nije ih mogao naći. Morat će traţiti pomoć od poruĉnice. Polako se uspinjao uz stepenice, teško dišući od napora. Kada je pokucao, njen glas mu je rekao da uĊe. Kada ju je vidio na krevetu odjevenu samo u kombine boje koţe, znao je koja će biti cijena njene suradnje i poĉeo se skidati. Leţala je nasmiješena na nekoliko debelih jastuka s rukama iza glave. "Da, da, bilo je krajnje vrijeme; već sam mislila da ćete propustiti priliku." "Trebam vašu pomoć", priznao je. Bila je veĉer kada je završila s njim. Nakon toga odjenula se i povela ga niz stepenice kako bi mu pomogla. Prštala je od zadovoljstva; on je bio umoran. Gledala ga je dok je slao kodiranu poruku švicarskom uredu preko vojnog teleprintera. Kada je završio pokušala ga je navesti da se vrate u njenu sobu, ali ju je prekinuo ţamor teleprintera kojem se zatim posvetila. Poruka nije bila za njega, ali bilo mu je drago kao da je. Trljajući se uz njega, Angie ga je ohrabrivala da se ubrzo vrati. "Sljedeći put se nećemo morati muĉiti s uvodom", viknula je za njim dok se spuštao stepenicama prema dţipu. Sinulo mu kako bi sve ovo mogla biti uzaludna potraga i da bi se pametniji ĉovjek od njega vratio s poruĉnicom u krevet i pobrinuo se za njeno zadovoljstvo. 57 1. kolovoz 1945., 15:00 Veleĉasni Cosmo Nefiore udahnuo je dim svoje tanke crne portugalske cigare i razmišljao o još jednoj šalici ciparskog ĉaja. Farraro iz Ravnateljstva humanitarnih veza i zemaljskih poslova poslao mu je poruku obvezujući ga na popodnevni sastanak. Sada je sjedio sam -"strpljivo išĉekujući", kako bi to njegove 284
KIKA
ameriĉke kolege rekli - u maloj zgradi koja je sama stajala u Vrtu svetog Tome, jednom od mnogih botaniĉkih izloţbi unutar vatikanskih kompaktnih 100 rali. Iako je u Vatikanu bio ĉetiri godine, otac Nefiore je još uvijek bio zadivljen svojim okruţenjem. S diplomatskim statusom nezavisne drţave i većim politiĉkim utjecajem od mnogih nacija, sićušna papinska drţava ispunjavala je samu sebe labirintom uskih ulica, vrtova i zgrada u pribliţnom obliku vrha strelice. Atmosfera je odraţavala moć i tradiciju. Osjećao je oboje u svakom trenutku, a ako bi došao u iskušenje to zaboraviti, uskoro bi se pojavio netko tko bi ga podsjetio. Nefiore je doveden u Rim kako bi pouĉavao na Gregorijanskom sveuĉilištu, ali prije nego se uspio useliti u ured premješten je u Savjet za javne poslove, ekvivalent ministarstvu javnih poslova Svete stolice. Sam je posao bio zanimljiv, ako ne i izazovan, i bilo je mnogo drugih mladića nalik njemu unutar odjela. Njegov se posao sastojao od koordiniranja poruka raznih agencija u Njemaĉkoj. Neke od njih su pristizale kodirane kodom koji se prevodio na grĉki, takoĊer kodiran, te zatim u krajnji oblik na latinskom. Bio je to kompliciran sustav kojeg je Vatikan odavno razvio. Ĉak ni latinske verzije poruka nisu imale puno smisla; devetnaest stoljeća iskustva naĉinilo je od crkvenih diplomata vrhunske majstore kada je u pitanju bila promišljenost izraza. S vremena na vrijeme Nefiore je trebao dostaviti poruke u papine privatne odaje. Sitna kućepaziteljica svetog oca, sestra Pascaline, ĉlanica milosrdnih sestara svetog kriţa iz Menzingena. pridruţila se papinom osoblju dok je bio papinski poslanik u Miinchenu i otada je s njim. Bila je sposoban i poţrtvovan ĉuvar vrata s oštrim jezikom i hrapavim glasom. Isprva se papa Nefioreu ĉinio suzdrţan i hladan, ali pretpostavio je da ispod svega postoji plahost koja stvara takav dojam. Svi su se papini osobni poslovi odvijali na njemaĉkom jeziku, a njegov najbliţi krug suradnika - savjetnici kojima je najviše vjerovao — bili su svjetovnjaci, a ne svećenici. Ova neobiĉna situacija stvarala je ogromnu koliĉinu glasina i ljubomore, i unutar Vatikana i izvan njegovih zidova. No jednom kada je Nefiore pokazao da teĉno govori* njemaĉki osjetio je opuštenije drţanje i sestre Pascaline i samog pape. 285
KIKA
Samo se jednom papa upustio u dulju raspravu s Nefioreom. Njihov razgovor se bazirao na Nefioreovim percepcijama o poloţaju Crkve prema Njemaĉkoj. Ustanovio je da su papina pitanja jasna, precizna i istraţivaĉka, te je odgovarao što je bistrije i iskrenije mogao. Nefioreov osnovni stav je bio kako je Crkvina prva obaveza preţivjeti sve svjetske testove koji bi mogli biti postavljeni pred nju. Citirao je Ĉlanak 24 Lateranskog ugovora, koji je zabranjivao Vatikanu zauzimanje strana u sukobima meĊu nacijama. Prihvatio je papinu izjavu da vjernike na suprotnim stranama domoljubna duţnost obvezuje angaţirati se u svojim zemljama. Kao dodatak predloţio je kako bi rat Njemaĉke s komunistima mogao, ako uspješno završi, biti od izrazite koristi svijetu ali posebno Crkvi. Papa je propitkivao objašnjenja o mišljenjima mlaĊeg svećenika o mnoštvu tema, ali nijednom nije ponudio svoje mišljenje ili ocjenu odgovora koje je ĉuo. Bio je to osebujan razgovor i jedini takav tijekom svih Nefioreovih kontakata sa svetim ocem. Farraro je ušao u kuću s punih pola sata zakašnjenja. Farraro, rodom iz Venecije i jedan od najmoćnijih ljudi u Vatikanu je, kao ravnatelj, bio zaduţen za vezu s MeĊunarodnim crvenim kriţem. Rat je stvorio nanose stotine tisuća izbjeglica i prognanika, a Farrarov je posao bio pobrinuti se za rimokatolike meĊu njima. Nefiore nije znam što taj zadatak sve ukljuĉuje. "Neću odugovlaĉiti, oĉe Nefiore", rekao je Farraro svojim hrapavim glasom. Izrazito se znojio i brisao je lice malim platnenim ruĉnikom, kojeg je drţao u rukavu u svojoj reverendi. "Imate uzornu povijest ovdje. Imate oštar um i znate kako drţati usta zatvorenima." Napravio je brzu gestu savijajući kaţiprst i palac. "Razumijete li funkciju mojeg direktorata?" "U širokim potezima." "Odabrani ste za misiju od velike vaţnosti za Majku Crkvu." "Spremno sluţim u ulogama koje je Bog za mene odabrao." "Saĉuvajte svoju poboţnost za nekog drugog, oĉe. Bog vas nije odabrao za ovu misiju. Vaš odabir odraz je odreĊenih ... hajdemo ih nazvati procjenama vaših sposobnosti. Moramo hodati svijetom kakav on je, ne kakvim bi mi htjeli da bude." 286
KIKA
"Ali radi se na promjenama." "Ili se kocka za njih. Ponekad kockanje propadne. U ovo doba radi se na preţivljavanju. Kada vidite ono što ja svakodnevno gledam, poĉinjete gubiti zanimanje za duhovne stvari. Gladne ljude, beskućnike, bolesnike nije briga za Boga. Njihova biologija to spreĉava." "To je vrlo uzak pogled na stvari", Nefiore je kruto rekao. "Ali je realistiĉan", odbrusio je Farraro. Prouĉio je Nefiorea na trenutak kao da pokušava donijeti odluku. "Posao koji imam za vas je vrlo neglamurozan, popriliĉno svjetovan i definitivno prljav. Mogao bi vas koštati ţivota; zapravo, oĉekujem da i bude." "Spreman sam ţrtvovati se." "Kada kleĉite pred oltarom lako se tako obvezati", gunĊao je .Farraro. "Predugo ste bili meĊu uĉenjacima i teoretiĉarima. Neće tu biti muĉeništva - ne kako ga vi vidite - neće biti kanonizacije, nećete biti svetac, neće vas se prisjećati. Oĉekujem da ćete završiti kao samo još jedno smrdljivo truplo na hrpi gdje već milijuni leţe." Razgovor nije tekao tijekom kojim je Nefiore oĉekivao; nelagodno se osjećao. "Nisam ţeljan smrti, ako na to ciljate." "Tako i treba biti. Ali prihvaćate da u odreĊenim okolnostima treba obaviti duţnost, iako je poznato da bi posljedica mogla biti smrt?" "Razumijem da takve okolnosti postoje, tako da pretpostavljam da prihvaćam premisu. Ali ova cijela rasprava ne djeluje kao da ima smisao. O ĉemu zapravo govorimo?" "Direktorat je u procesu organizacije premještanja ... odreĊenih Nijemaca katolika. Ako je pomoć zatraţena, obvezani smo pruţiti ju." "Nacista?" "Prvenstveno katolika. Vrlo paţljivo biljeţimo autentiĉnost zapisa o krštenju." "Razumijem, ali jesu li nacisti?" 287
KIKA
"Njihova politiĉka opredjeljenja i vjerovanja nisu naša briga." "Ali saveznici namjeravaju suditi nacistiĉkim voĊama kao obiĉnim ratnim zloĉincima. Mnogo je ljudi koje treba privesti pravdi, sada kada su izgubili vlast nad Italijom i ostatkom Europe", prigovorio je Nefiore. "Imamo moralnu odgovornost odbiti takve ljude, bili oni katolici ili ne." "Naša Crkva je izrazila odluku pruţanja pomoći Nijemcima katolicima. Ta odluka ukljuĉuje mnoge stvari koje vi ne znate i nećete nikada znati. Vaša duţnost je pred vama, oĉe. Koliko je duboka vaša vjera u vašeg Spasitelja i našu Crkvu?" "Pitate li me hoće li mi moja vjera u Boga i Crkvu dopustiti izvoĊenje zadatka koji je moguće moralno nepravedan?" "Za koji vi vjerujete da je moţda nepravedan", Farraro je hladno rekao. "Nedostaju vam informacije potrebne za donošenje takve procjene." "Otvaram svoje ruke", rekao je Nefiore. Bio je to stari talijanski izraz koji znaĉi "ne donosim nikakvo oruţje u ovaj razgovor; razgovarajmo slobodno i iskreno." Farraro je otvorio svoje ruke kao odgovor. "Ţelimo da odete u Njemaĉku dostaviti odreĊene dokumente. Postoji velika mogućnost da se nećete vratiti, ali ako se vratite, provest ćete ostatak svojeg ţivota ovdje u Vatikanu pod zavjetom šutnje." "Tko me je odabrao?" "Dostatno je reći da vas je odabrao autoritet na razini kojoj se ne biste usudili proturjeĉiti." Tako, Nefiore je mislio. "Nepogrešiva odluka?" "Nemojte se igrati semantike sa mnom, oĉe. Nepogrešivost je moguća samo kod interpretacije Boţje rijeĉi. Ovo je potpuno svjetovna stvar." „ "A ako odbijem?" "Ako odbijete prihvatiti zadatak, mogu vas samo uputiti kako pastoralna sluţba uvijek treba svećenike." 288
KIKA
Prognan iz Rima. Kao i inaĉe, razumjeli su njegovu motivaciju. Bilo kako njegova karijera je bila pri kraju; smrt je ĉekala na oba kraja. Jedan je put obećavao biti brz i sa svrhom, koliko god sumnjivom; drugi je obiljeţavalo propadanje i nedostatak smjera. Izbor nije bio teţak. "To je ucjena", rekao je Nefiore, zureći u starijeg ĉovjeka. "Sada razumijete." "Ići ću", rekao je Nefiore. "Neka mi se Bog smiluje." "Amen", rekao je Farraro oštro. 58 10. kolovoza 1945., 14:30 Bez obzira na koje podatke naišao, Beau Valentineov instinkt ga je upućivao na Otta Skorzenyja. Taj SS pukovnik morao bi imati neku predodţbu o onome što Rusi traţe, i Valentine je imao dobru ideju kako dobiti tu informaciju od njega. Skorzeny je bio ljutit i nije to pokušavao sakriti od Valentinea. "Sad imbecili misle da sam pokušao ubiti Eisenhowera!" zagrmio je kad je Amerikanac ušao u njegovu ćeliju i sjeo. "Tvrde da sam bio špijun. Kaţu da sam pomogao spasiti Hitlera. Još će tvrditi da sam gubavac koji dira mlade djeĉake! Prokleti idioti! Gdje je dovraga taj ameriĉki fair play kojim se vi ljudi uvijek hvalite?" Valentine mu se osmjehnuo. "Tko se sad izraţava hiperbolama, pukovniĉe?" Skorzeny se stišao i naslonio na zid iza svog kreveta. "To je glupost", progunĊao je. "Pravi se vojnici uvijek moraju najjaĉe boriti protiv birokrata. Koristio sam Radla kako bi ih pobijedio. On je odvjetnik, znate. Izrazito pametan. Kakvu god da su papirologiju traţili, Radl im je dao, i više nego što je trebalo. Pobijedio ih je u vlastitoj igri i dobili smo što smo trebali, ali bio je to paklen naĉin rada. Radl je imao strpljenje i dobru volju kako bi se efikasno nosio s time. Ja, ja sam se razljutio i na kraju smo bili još dalje od cilja nego na poĉetku. Dobar voĊa zna svoje slabosti i delegira takve zadatke onima koji ga nadopunjuju." "Koje zadatke ste delegirali Brummu?" 289
KIKA
Skorzeny je djelovao zabavljeno. "Još uvijek pitate pitanja o Gunteru? Zanimljivo." "Kako to?" "U diviziji, Gunter je bio jedan od naših pravih profesionalaca, vojnik od karijere. Bila je ĉista sreća da sam ga uspio dobiti, sretna prilika. Ali to znate." "Ništa ne znam", rekao je Valentine. "Ne postoji nikakav trag o Brummu. Upravo sam došao iz Munchena. Imamo sve vaše zapise -sve osim Brummovih; ti su nestali." Nastala je tišina. "Vidim što vas zanima", Skorzeny je naposljetku rekao, "ali ne moţete oĉekivati da ću vam ja dati te detalje. Nemam ništa za reći o Brummu ili bilo kojem od svojih suboraca." Valentine je znao prepoznati kada se traţi nešto zauzvrat. "Vidim o ĉemu govorite, Otto, ali razmotrite svoj poloţaj. Postoje optuţbe protjv vas, i one nisu olako podignute. Moj je dojam kako poboĉnici generala ţarko ţele osuditi svakog Nijemca kojeg uspiju pronaći, po-„ gotovo ako je poznat. Uspjeh raĊa publicitet, i publicitet raĊa uspjeh. Ameriĉke tvrtke daju velike plaće - razumijete proces, siguran sam." Skorzeny je prekriţio ruke i namjestio ĉeljust. "Pustite ih neka mi sude. Nisam kriv za nikakve zloĉine, i ne mogu dokazati da jesam. Moraju dokazati moju krivnju, zar ne?" "Samo u teoretskom smislu. Ovo su neobiĉne okolnosti, i moj je osjećaj da ćete vi morati dokazivati vašu nevinost. Zatvori su puni nacistiĉkih sluţbenika, i svi ţele spasiti vlastitu koţu. Moţda će neki od vaših ljudi reći tuţiteljstvu ono što ţeli ĉuti. Nema ništa suptilno u ovim sluĉajevima; cilj im je dati posla krvniku." Valentine je zastao da postigne bolji dojam. Bio je siguran da Skorzeny nije toliko siguran u sebe kao što se trudi prikazati. "Imate svoj iskaz, naravno. I Radlov. Naravno, ne znate koliki će pritisak biti na Radlu." Ponovno je dopustio rijeĉima da stvore uĉinak. "On je vjerojatno dovoljno snaţan da se odupre, i moţda ćete se moći osloniti na neke od svojih kolega. Ali oni jesu Nijemci, i zbog toga su sumnjivi, ne mislite li?" "Oni su ĉasni ljudi", Skorzeny je brzo rekao. "Znam. Ali razmislite o ovome: koliko bi bilo od pomoći da imate svjedoke izvan vašeg kruga poznanika?" "Vas, na primjer?" 290
KIKA
Valentine se iznenaĊeno povukao. "Mene? Ja vam ne mogu pomoći. Tko sam ja? Obiĉan OSS-ov agent." "Poĉinjem shvaćati što mi pokušavate reći." "I mislio sam da budete. Pretpostavimo da vam kaţem da postoji odreĊeni britanski agent koji je djelovao u Francuskoj, i koji je na kraju zarobljen i kojeg je Gestapo zatoĉio u vašim logorima smrti?" "Ja nisam imao nikakve veze s Gestapom", Skorzeny je obrambeno rekao. "Pretpostavimo da je, rukom sudbine, taj odreĊeni agent preţivio; pretpostavimo nadalje u svrhu naše rasprave da se taj agent posebno interesirao za vaš sluĉaj - recimo iz profesionalnog poštovanja. Ako bi taj ĉovjek istupio u vašu korist, vjerujem da bi vaš sluĉaj poprimio dozu legitimnosti koju ĉak ni tuţitelji ne bi mogli probiti." "Znam o kojem Ĉovjeku govorite. Drago mi je da je ţiv. Sposoban vojnik, ĉasni protivnik." Valentine je znao da SS pukovnik govori istinu. "Ali pretpostavljam da taj ĉovjek treba... poticaj kako bi istupio -jeste li na to mislili?" "Mislim da ste me shvatili, pukovniĉe. Milo za drago." "Ĉeškamo jedan drugome leĊa, recimo." Valentine se nasmiješio. "Shvatili ste. Na ĉemu smo sada?" "I cijena je Giinter Brumm", rekao je Skorzeny. "Ne, cijena je informacija o pukovniku Brummu. To je sve. Samo informacija. Tko je on? Što je? Što je radio za friedenthalski odjel? Sve što traţim su informacije. Nikad ne bi od vas traţio da izdate kolegu." Obojica su se nasmijali. "Osim ako biste to trebali kako bi dobili ono što hoćete", primijetio je Skorzeny. "Što trebate? Giinter je bio poduzetan ĉovjek. Sumnjam da će vam išta što vam imam za reći pomoći naći ga. Ako je odluĉio nestati, vjerojatno nema puno toga što moţete napraviti; on je takav ĉovjek. U svakom sluĉaju, veća je vjerojatnost da je mrtav, na fronti kod Odre. Ako ga ţelite naći, recite Rusima da potraţe njegovo tijelo." 291
KIKA
Oboje su znali da su Rusi buldoţerima navezli mrtve Nijemce u masovne grobnice. "Sumnjam da bi bili od pomoći." Skorzeny se povukao u sebe i dugo vremena nije govorio. Naposljetku je zapanjeno rekao, "Mislite da je moţda Giinter pomogao Hitleru da pobjegne. To je to, zar ne? Vi Amerikanci ste opsjednuti idejom o Hitlerovom preţivljavanju." "Recimo da imam uski profesionalni interes što se pukovnika tiĉe." "Slušajte me, Herr Valentine. Adolf Hitler je mrtav. Ubio se u Berlinu. Ne postoji duh kojeg moţete loviti. Kaput. Razumijete?" "Slaţem se", Valentine je jednoliĉno rekao. "Ali ne postoje tijela, nema ostataka." "Ah", rekao je Skorzeny, razvlaĉeći slog. "To je lagano. Bratstvo odstranjuje ostatke poštovanog voĊe kao posljednji ĉin otpora protiv uljeza. Razumna pretpostavka, iako sam siguran da bili već nešto ĉuo o tom dogaĊaju da je istinit." "Ţelite li mi reći da je Brumm moţda maknuo Hitlerove ostatke?" "Brumm je sposoban svašta napraviti. On je bio taj koji je planirao Mussolinijevo spašavanje. Bio je dobar mislilac, hrabar i inovativan, i mogao je isplanirati i izvesti sve detalje potrebne kako bi operacija uspjela." "U kakvom je odnosu bio s Hitlerom?" "Nikakvom. Bio je sa mnom jednom kada nas je Hitler odlikovao. Ništa više od toga. Ja sam bio Hitlerov savjetnik za posebne operacije. Samo ja." Valentine je mogao vidjeti da je ideja plana kojeg bi Hitler osmislio bez Skorzenyjevog sudjelovanja duboko muĉila pukovnika. "Ali mogla je postojati neka veza koje niste bili svjesni." "Matematiĉka mogućnost, no ne i vjerojatnost. Bilo bi nemoguće sakriti takvu vezu od mene. Moje informacije su bile, reći ćemo, detaljne." "Htio bih znati o Brummu." 292
KIKA
"Gdje da poĉnem?" "Gdje god ţelite." Skorzeny je neprekidno priĉao o Brummu preko dva sata. Kada je Valentine otišao iz ćelije, imao je bolji osjećaj o tome što Rusi misle, i popriliĉno dobru ideju gdje zapoĉeti. Namamio je Skorzenyja s implikacijom da Radl neće poduprijeti njegovu priĉu. Bila je to laţ; ĉasnik vojne policije rekao je Valentineu noć ranije da će Radl i Skorzeny sutra biti vraćeni u istu ćeliju. Amerikanca nije smetalo što je lagao; vaţno je bilo doći do istine, a ponekad se do nje najbrţe stizalo laţima. Obiĉno je slijedio tragove bez javljanja svojini nadreĊenima, ali ovaj put ga je neki glas u glavi upozorio da bi mu bilo bolje da neki njegov nadreĊeni zna o ĉemu razmišlja. Bilo bi svojstveno nacistima da maknu Hitlerovo tijelo samo kako osvajaĉi ne bi mogli doći do njega. Bila je to zanimljiva mogućnost, i jedna na koju dosada nije pomislio. 59 16. kolovoz 1945., 21:00 Prije odlaska iz Rima, otac Nefiore je morao zapamtiti osobnu povijest Hauptmanna Ernsta Pfeiffera, njemaĉkog ĉasnika iz Dortmunda. Pfeiffer je bio mrtav, ali nije umro u borbi. Bio je dezerter koji je potraţio utoĉište kod svećenika u sjevernoj Italiji i kojem je pruţen azil. Umro je od srĉanog udara samo nekoliko dana nakon dezertiranja, a njegovi dokumenti su bili saĉuvani za buduće potrebe. Nefioreove upute su bile da se uputi prema selu Wetter što je brţe mogao, ali ako ga Amerikanci putem zaustave treba im se predati. Njegovo odredište je bilo na rijeci Lahn blizu Marburga - oko osam kilometara sjeverno od Frankfurta. Uvjeravali su ga da će, ako ga Amerikanci privedu, to biti samo nakratko; Pfeifferovi dokumenti bili su savršeni. Putujući biciklom, svećenik je dospio do sjeverne Italije, gdje ga je vodiĉ preveo preko jednog od prijelaza u Švicarsku. Od tamo je pješke ušao u Njemaĉku. Na granici su ga zaustavili Amerikanci, ali nakon tri dana u masivnom kompleksu za ratne zarobljenike, dopustili su mu da nastavi putovanje. 293
KIKA
Njegovo puštanje na slobodu bili je jednako nesveĉano kao i njegova predaja. Što se Amerikanaca ticalo Pfeiffer je bio ĉist kao suza. Pripadao je vojsci, ne SS-u, i bio je sposoban, iako obiĉan, ĉasnik. Amerikanci su mu dali novu uniformu i komplet identifikacijskih papira koji mu je dao pravo odlaska kući. TakoĊer su mu rekli da, ukoliko ţeli ući u sovjetsku zonu okupacije, bit će podvrgnut posebnoj istrazi, te su mu savjetovali da se u to ne upušta. "Rusi su popriliĉno tvrdokorni", rekao mu je desetnik. "Ĉuo sam da ukrcavaju njemaĉke ĉasnike i otpremaju ih u logor u Sibir. Ako imate nekog posla tamo, odluka je na vama, ali ja ne bih išao." Izvan zatvorskog kompleksa Nefiore se osjetio istinski slobodnim. Bilo je tmurno jutro, ali dosad se nikad nije osjećao bolje, ni tako ţivo. Proveo je dan pokušavajući pronaći bicikl, ali do sredine po-slijepodneva je odustao i poĉeo pješaĉiti na sjever. U predveĉerje je ĉuo vojni polugusjeniĉar koji je glasno štropotao iza njega. Kada je bio paralelan s njim, dva vojnika su mu mahnula da se popne. Vojnici su rastvorili tronoţac u stisnutom prostoru i pribili ga na pod. Na njemu je bio priĉvršćen mali plamenik na kojem se kuhala kava, a taj predivan miris se miješao s dizelskim parama, korditom i tankim oblakom prašine. Dali su mu metalnu šalicu i nalili kave do trećine. "Kada ćeš htjeti još, samo reci. Ovako se neće prolijevati po tebi. Tek su te pustili?" Nefiore je kimnuo. "Jesu li te puno gnjavili?" "Ne, dobro su postupali sa mnom." "Srećom nisi nacist." "Vi pretpostavljate da nisam nacist." Muškarci su se nasmijali. "Nije pretpostavka, prijatelju. Da su imali najmanjeg razloga pomisliti da jesi, još uvijek bi se hladio u zatvoru. Koliko daleko putuješ?" "Marburg. Moj dom." 294
KIKA
"Ja, ja sam iz Chicaga", rekao je jedan od vojnika. "Ponekad je teško prisjetiti se kako izgleda. Je li tako i tebi?" Nefiore se nasmiješio. "Da. Nije me dugo bilo." "Obitelj?" Nefiore je slegnuo ramenima. "Puno je bombi padalo." Jedan od vojnika razmotao je veliku kartu i izravnao je. "Pokaţi mi svoj grad." Svećenik je pokazao Marburg. Dva su se vojnika pogledala kao da se pokušavaju usuglasiti. Tada je crvenokosi rekao: "Mislim da će biti u redu, prijatelju. Nije bilo previše bombardiranja na tom podruĉju. Stari Krv-i-Crijeva je opustošio podruĉje tenkovima, ali letaĉi ga nisu dirali." "Stari Krv-i-Crijeva?" "Znaš - General Georgie Agresivac Patton junior. Imao je dva kalibra .45 s bisernim drškama, nosio je jahaĉe hlaĉe, i imao najruţnijeg psa na svijetu. Ĉovjek je imao dovoljno muda da se vozi niz ulicu a bio je toliko ĉvrst da ga je tek tenk ubio. Taj George Patton." "Ne vjerujem da znam za njega", rekao je Nefiore. Dva su vojnika bila razoĉarana. "On je vodio naše tenkove", jedan od njih je rekao. "Bolji od Rommela", dodao je. "Ah", rekao je Nefiore, prepoznajući ime dobro poznatog generala, ali nije znao puno o njemu. U budućnosti, podsjetio se, mora biti oprezan u razgovorima, bez obzira kako nevino djelovali na poĉetku. "Umoran sam", rekao je. "Prilezi malo", rekao mu je crvenokosi vojnik. "Idemo skroz do Frankfurta, imaš dosta vremena." Nefiore je lagano spavao sve do Frankfurta. Tamo su ga vojnici iskrcali nakon što su mu dali vojne konzerve hrane i poţeljeli mu sreću. Bilo je teško razumjeti velikodušnost Amerikanaca. Poslali su milijune vojnika da razbiju Njemaĉku, ali sada kada su uspjeli, djelovalo je da nema neprijateljstva. Bilo je to vrlo ĉudno, i 295
KIKA
još jedan podsjetnik zašto bi se svijet trebao paziti Amerikanaca. Talijani su prezirali Nijemce. Prepustili su im se zbog Mussolinija, ali pojedinaĉno su ih mrzili i bojali ih se - i to s dobrim razlogom. Svećenik je sjedio u travi pored ceste i jeo iz konzerve breskve u gustom sirupu. Amerikanci su bili drugaĉiji: nevini, ali ţilavi, brzo se razljute, brzo zaborave. Sveta stolica se nije voljela baviti Amerikancima jer nikad nisu igrali po pravilima. Ameriĉki biskupi su uvijek gnjavili Rim za objašnjenje raznih politika, i otvoreno propitivali svaki zahtjev za povećanje sredstava. No usprkos svemu, uvijek su poslali novce. Amerikancima je nedostajala sofisticiranost, govorili su. Ameriĉki kardinali nikada neće voditi Crkvu dok ne budu imali više iskustva s ljudskom prirodom. Nefiore je znao prepoznati zavist kada bi ju ĉuo. Amerikanci su bili osobiti ljudi, i ta je ĉinjenica iritirala one koji to nisu bili. Njihov stav prema Nijemcima bila je samo posljednja demonstracija njihovog jedinstvenog naĉina ţivota. Cesta prema Frankfurtu je bila prometna, ali na cesti prema sjeveru nije bilo puno vozila, i bila su gotovo iskljuĉivo vojna. Do Marburga je bilo osamdeset kilometara, i nakon nekoliko sati ĉinilo se da će Nefiore morati prehodati cijelu udaljenost. Ali samo nekoliko kilometara kasnije naišao je motor s prikolicom. Vozaĉ, mlaĊi deĉko, zaustavio je motor, sišao s njega, zapalio cigaretu, prtljao po hlaĉama i glasno urinirao na cestu u trenutku kada ga je Nefiore sustigao. Kada je završio, ponudio je cigaretu svećeniku istom rukom s kojom je obavio osobne poslove. Svećenik je pristojno odbio. "Nije baš ugodno vrijeme za hodanje", rekao je djeĉak. "Do kuda idete?" "Marburg." "Ja do Kassela. Ja sam kurir za Amerikance. Mislio sam da ću ih mrziti - ubili su mi tatu-ali nisu loši. Drugaĉiji od Ivana. Što vi mislite?" Tako mlad, mislio je Nefiore. Djeĉak koji glumi muškarca. Djeĉaci su uvijek puno priĉali kada su se trudili izgledati odraslo. "Ameriĉki stroj?" pitao je usrdno, gledajući motor.
296
KIKA
"Njemaĉki", rekao je djeĉak, zapanjen da ih vojnik ne zna razlikovati. "Amerikanci su mi ga dali na korištenje. Vrlo mala potrošnja. Daju mi bonove za benzin, ali ne iskoristim ih sve. Mijenjam ih za hranu i druge stvari." "Za obitelj?" "Moja majka je otišla s našim vojnicima." "Ti si Ţidov?" Djeĉak se trznuo s ogorĉenim izrazom lica. "Ja?" pitao je ne vjerujući. Pljunuo je. "Otišla je s njima jer je tako htjela. Moj otac je već bio mrtav. Voljela je vojnike. Fiihrer je rekao da bi njemaĉke ţene trebale biti dobre prema našim vojnicima. Ne sjećate li se?" "Nikad se nije vratila?" Djeĉak je bacio cigaretu, zgnjeĉio je nogom i dobro se zagledao u Nefiorea. "Ne izgledate mi kao vojnik", rekao je. "Vidim što je ostalo od Wehrmachta svaki dan. Niste dovoljno mršavi. Oĉi vam se previše sjaje. Oĉi veterana su tupe, kao da su pune dima. Morat ću vidjeti vaše papire ako ćete se voziti sa mnom. Ne bi bilo prikladno povesti vas ako vam papiri nisu u redu. Ja radim za Amerikance, znate." "Da, mislim da si bio jako jasan oko toga." Otac Nefiore je pokazao djeĉaku dokumente i nervozno ĉekao da ih pregleda do kraja. Djeĉak je slabo ĉitao, micao je usta dok je ĉitao u sebi. "U redu su", naposljetku je rekao ameriĉkim slengom. Prikolica je bila uska, ali djeĉak je strpljivo priĉekao da se svećenik namjesti. Tada je stao na starter, ţestoko ga gurnuo prema dolje te upalio motor iz prvog pokušaja. Moţda je dijete, Nefiore je primijetio, ali zna upravljati strojem. Nekoliko puta je dodao gas, okrenuo se kako bi bio siguran da se mogu ukljuĉiti u promet, i povikao: "Ĉvrsto se drţite." Grmjeli su niz cestu praćeni oblakom kamenĉića i prašine. Isprva je Nefiore bio zabrinut, ali uskoro je vidio da djeĉak vlada strojem i opustio se. Kada su stigli u Marburg rano predveĉer, djeĉak je ostavio Ne-fiorea ispred masivne gotiĉke graĊevine, crkve svete Elizabete. Nije bilo puno ljudi u okolici. Crkva je bila impresivna. Na vrhu tornja bio je 297
KIKA
konjanik, ţestoki vitez teutonskog reda. Ti su vitezovi, znao je Nefiore, sagradili crkvu prije sedam stoljeća. Kip je bio impresivan dokaz da ĉak ni katoliĉanstvo nije moglo ukrotiti teutonsku ţestinu. Struktura je više nalikovala tvrĊavi-nego mjestu štovanja. Crkva je bila prazna. Ispred njega bili su crkvena laĊa i istoĉni zid pun predivnih prozora od obojenog stakla. Lijevo od glavnog oltara našao je ulaz u sakristiju. Pod je bio pokriven prašinom, ali kada ga je protrljao cipelom otkrio je prekrasan uzorak keramiĉkih ploĉica. Pred njim je stajalo Zlatno svetište, masivno djelo izraĊeno od bakra, zamršeni spoj kipova u bareljefu, s pocakljenim umecima i kompliciranim metalnim filigranom. Drago kamenje i ĉak i sićušni blještavi biseri umetnuti su u metal. Nedostajala mu je suptilnost rimskih umjetnika, ali ĉak je i Talijan mogao osjetiti neku sirovu snagu svetišta. Kao što mu je Farraro rekao, otac Nefiore je potraţio zarez iza glavnog kipa. Iza je bila mala kutija; bakreni prekidaĉ je lako popustio pod njegovim dodirom, a na krovu iznad figure pojavio se tanki otvor. Unutrašnjost je bila obloţena platnom. Nefioreovi prsti traţili su i ubrzo našli tanki paket; kada ga je skinuo s police, pao je po izrezanom utoru njemu u ruku. Stavljajući paket u košulju, pomaknuo je prekidaĉ i zatvorio otvor. Sjetio se što mu je Farraro rekao: "Sedam stoljeća se Zlatno svetište koristilo za najsvetije i najtajnije zadatke." Bio je nervozan i znojio se. Okrenuo se i našao se licem u lice s drugim svećenikom, ćelavim ĉovjekom, niskim i širokim. Kapci su mu bili debeli i djelovali su nateĉeno; ţilavi smeĊi obrazi bili su prošarani kratkim bijelim dlakama. "Ovo je hodoĉasniĉka crkva", stranac je rekao na latinskom. "Bog bio s tobom, hodoĉasnice." Kad je odlazio, reve-renda mu je zatreperila i Nefiore je mogao vidjeti da muškarac ima revolver u ruci. Naoruţani svećenik! Situacija je bila drugaĉija u Njemaĉkoj. Bio je potresen. Sada je u košulji imao paket koji bi ga mogao koštati ţivota. Zadnjih nekoliko dana su mu djelovali kao igra. kao lov na blago. Ĉak i u ameriĉkom logoru nije bio preplašen, ali sad je njegov strah bio stvaran i snaţan. 298
KIKA
Nefiore se potreseno uputio kroz Marburg, slijedeći rijeku Lahn sjeverno do sela Wetter. Bilo je to uredno mjesto, more bijelih zidova i teških naranĉasto poploĉenih krovova. Ovdje je Karlo Veliki preveo svoju vojsku preko rijeke. Nekad je tu stajala rimska utvrda, predstraţa koja je trebala odvojiti ratoborne Hune od civiliziranog svijeta. Vidio je crkveni toranj s brda izvan grada; koristeći ga za navigaciju, otišao je ravno do ţupnog dvora, male zgrade iza jednostavne crkve. Pokucao je nekoliko puta, ali nije bilo odgovora. Unutra je pronašao stolicu i sjeo i ĉekao. Uskoro je zadrijemao. Ruka na ramenu ga je probudila s trzajem, i našao se kako gleda u iste napuhnute oĉi s kojima se suoĉio u crkvi svete Elizabete. "Došao sam što sam brţe mogao", rekao je svećenik. "Ne mogu više drţati korak s vama mladima." Nefiore je gledao u ĉovjeka otvorenih usta. Stari je svećenik ima mekan i ohrabrujući glas. "Ovdje ste sigurni, oĉe. Dajte mi vaš kaput pa ćemo pronaći nešto za jelo. Volite li ĉaj?" 60 21. rujan 1945., 11:00 Valentine je bio u neprilici. Ako nazove ured OSS-a u Švicarskoj i obavijesti ĉasnika zaduţenog za sluĉaj, Arizona bi mu moga reći da to pusti na miru. Bio je dobar ĉovjek i imao je neke instinkte agenta, ali Beau je mislio da je ovo prenategnuto da bi se Arizona sloţio s tim. Nije dolazilo u obzir podijeliti to s njim; postojao je bolji naĉin. Trebalo mu je gotovo dva sata da pronaĊe jedinicu ameriĉke vojske koja je imala potrebnu komunikacijsku opremu, ali samo nekoliko minuta da podmiti razvodnika dajući mu imena nekoliko lokalnih ţena s kojima se moţe provesti. Valentine je odluĉio da mu je pametnije nazvati OSS-ov kontrolni centar nego razgovarati s Arizonom. 299
KIKA
Javio se muški glas. "Potoĉni rak traţi promet", rekao je Beau. Tada je ĉekao da mu poziv bude prebaĉen. Javio se drugi muški glas. "Potoĉni rak?" Valentine je izreciti-rao kratku litaniju autentifikatora i ĉekao da mu identitet bude potvrĊen. "Gdje si?" pitao je glas. Ton i pitanje su rekli Valentineu da bude paţljiv. "Hajdemo se drţati procedure", rekao je. Nije bilo normalno da agenta pitaju za lokaciju tijekom rutinske provjere. "Ali ako te tko pita moţeš reći da sam izvan grada s mojom bolesnom bakom." "Već nas dugo nisi kontaktirao", rekao je glas vidljivo iritiran. "Baka ima amneziju; bila je zarazna." 'Nemoj me navlaĉiti", rekao je glas. "Bolje nego da te razvlaĉim", odgovorio je Valentine. "Nemam vremena za adolescentske igre s nediscipliniranim kau-bojem", odbrusio je glas. "Kauboj" je bio termin koji su ĉinovnici koristili za agente. "Prema naredbi direktive izdane juĉer, ovime se obavještavate kako se svi agenti moraju odmah javiti najbliţoj jedinici vojne obavještajne sluţbe i identificirati se." Nešto ozbiljno nije bilo u redu. "Budi iskren, prijatelju. Što se dogaĊa?" "Slijedi naredbe, faco", rekao je glas. "Zašto se ne smijemo javiti ĉasniku odreĊenom za sluĉaj?" zahtijevao je Valentine. "Ovo je izvan protokola." "Samo napravi tako, pametnjakoviću", rekao je glas prije nego se veza prekinula. Valentine je zahvalio razvodniku i otišao. Bilo je toplo, i hrpa mekanih bijelih oblaka putovala je preko svijetloplave pozadine. Vijesti iz OSS-ovog središta nisu zvuĉale dobro, pomislio je dok je palio cigaretu. Ako njegova jedinica ţeli da se javi vojnim obavještajcima, otići će natrag u Švicarsku - kada bude raspoloţen za to, naravno. Idioti za šalterima u OSS-u su oduvijek zavlaĉili agente. Ovaj put mogu priĉekati; imao je još posla. Osim toga, jeţio se od pomisli na povratak u Švicarsku; svaka misao o tome mu je okretala ţeludac. Kada će biti potrebno, Arizona će ga obavijestiti što se dogaĊa. 300
KIKA
61 26. rujan 1945., 14:15 Postojala su vremena kada Rivitski nije razumio svog voĊu i ovo je bio jedan od tih trenutaka. Formirali su udobno, iako pomalo primitivno središte u Nordhausenu. Pratio je Petrova do Magdeburga nekoliko puta kako bi pomogli Ezdovu i Pogrebnoj organizirati njihov plan zraĉne potrage, ali bilo je oĉito da su to dvoje bili popriliĉno sposobni i da Petrov nikamo ne napreduje. Ezdov i Pogrebnoj su poĉeli nadlijetati planinu Hartz i okolna podruĉja, prelazeći ih stopu po stopu dok su traţili tragove o Brummu. Bailov i Gnedin su bili u Bad Hartz-burgu traţeći tragove i reĉeno im je da se ne javljaju dok ne naĊu nešto konkretno. Zasad nisu ništa ĉuli od njih. Tri puta dnevno Petrov je zvao meteorološki centar sovjetskih zraĉnih snaga u Berlinu kako bi dobio prognoze za regiju Hartz; nakon svakog poziva napravio bi bilješku, koju je onda priĉvrstio na drveni okvir vrata, i taj je snop sada bio debeo i istrgan od ljudi koji su se oĉešali o njega. Prije dva dana primio je izvještaj kasno poslijepodne, napisao bilješku, prouĉavao ju neko vrijeme i izjavio: "Zima dolazi. Vrijeme je za selidbu u Berlin." Nije ponudio objašnjenje. Do podneva sljedećeg dana Rivitski i on su natovarili kamion i poĉeli voţnju natrag. Nakon jutra provedenog posjećujući razne sovjetske administrativne ustanove, Petrov je Rivitskom predao pisane upute do adrese u istoĉnoberlinskom predgraĊu zvanom Kopenick. Pokazalo se da je njihovo odredište ograĊeno imanje na obalama Mug-gleseea, jezera koje je tehniĉki bilo dio rijeke Spree u Brandenburgu, više od dvadeset kilometara istoĉno od središta Berlina, te je prije rata bilo popularno izletište na rijeci. Bezubi general zraĉnih snaga ljutito ih je doĉekao, osporio njihovo traţenje ustanove i uspostavio poziv s Moskvom. Ubrzo nakon toga je napustio prostor, spotiĉući se preko sebe ispriĉavajući se dok je odlazio. Ĉak i nakon što su se smjestili, Petrov nije objasnio razlog za promjenu lokacije. Rivitski je primijetio da je to bio Petrovljev naĉin da pokaţe moć kirurški i ekonomiĉno, uvijek primjenjujući toĉno potrebnu silu. 301
KIKA
Tijekom vremena poĉeo se diviti Petrovljevoj prosudbi; bez obzira što se dogodilo, ĉinilo se da njegov voĊa zna toĉno što treba biti napravljeno i kada. Ali sada je osjetio nešto drugo. Petrov je i dalje bio hladan i rezerviran, ali Rivitski je imao osjećaj kao da se nalazi u središtu oluje, gdje gleda na zbrku koju su oni stvorili. Ĉinilo se da Petrov okreće cijeli svijet naopaĉke. Manje od dvadeset i ĉetiri sata nakon premještanja u njemaĉku prijestolnicu, njegov autoritet i brze direktive pretvorile su ovo nekad mirno imanje u veliki komunikacijski centar, pun operatera i tehniĉara kojima je ţelja bila udovoljiti mu. Dok se Rivitski pobrinuo za instalaciju opreme, Petrov je otišao razmisliti o preostalim nepovezanim dijelovima. Već je previše vremena potrošio pokušavajući dobiti dodatne informacije o Brummovom stoţernom naredniku, ali Gestapovi zapisi o vojnicima bili su skraćeni i nedostajali su im detalji kakvi su bili prisutni u ĉasniĉkim dosjeima. Bez sumnje je to bio odraz Hitlerovih osjećaja o relativnim zaslugama te dvije vojne klase. Nije bilo dokaza koji bi ukazivali na umiješanost stoţernog narednika, ali nisu postojali ni razlozi da ga se iskljuĉi iz razmatranja. Ime mu je bilo Rau, i bilo je indikacija da je roĊen u juţnom dijelu zemlje, ali to je bio sav opseg informacija. Nisu postojali vojni ni civilni zapisi - barem ne još. Prema kraju, Petrov je znao, Nijemci su sakrili zapise u svaku moguću rupu i skrovište u zemlji. Dnevno su dolazili izvještaji o novootkrivenim zalihama; prije ili kasnije nešto će se pojaviti. 62 1. studeni 1945., 16:00 Ustanovilo se da je Bailova ţenska nešto više nego što se ĉinilo da je. Jedno poslijepodne obavljala je poslove s djevojĉicama dok je on bio u spavaćoj sobi. Kasnije nije mogao objasniti Petrovu što ga je natjeralo da pretraţi sobu. Bio je u kući već skoro ĉetiri mjeseca, i njihov ţivot je postao udobna, iako spartanska, rutina. Tijekom dana putovao je okolicom, pokušavajući sakupiti informacije o Brummu. Povremeno se susreo s Gnedinom, ali ni lijeĉnik nije imao više sreće. Po noći Bailov je spavao s Jannom; 302
KIKA
bilo je to gotovo kao da su oţenjeni, i prepoznavanje toga natjeralo ga je da s nasmije. Brak je bilo stanje koje se zavjetovao izbjeći, a evo ga sad, i dok je to bila samo gluma, poĉinjala mu je ići na ţivce. Ţena je, morao je priznati, bila zadovoljavajuća što se većine njegovih potreba ticalo. Bila je tjelesno snaţna, neumorni radnik i voljni partner pod pokrivaĉem. Ali od njenog intenziteta mu je bilo nelagodno; vatreni pogled njenih velikih zelenih oĉiju ukazivao je na nešto fanatiĉno što je drţala ĉvrsto zauzdano, i zbog toga je bio sumnjiĉav. Privukao ga je ormar u spavaćoj sobi. Djelovao je normalno, ali njegovo iskusno oko otkrilo je nevjesto izraĊen ali pametno skriveni tajni pretinac na jednom njegovom kraju, te ga je glasno otvorio pritiskom ruke. U njemu je bio maleni pleteni kovĉeg koji je sadrţavao nekoliko zanimljivih premeta: automatski pištolj s okvirima za metke, mali jahaći biĉ, crna SS tunika sa suknjom i dva albuma fotografija, paţljivo obiljeţenih i sloţenih. Fotografije su bile paţljivo zalijepljene na crne stranice albuma; ĉitljivi natpisi napisani su ispod svake bijelom tintom. Bila je tu grupna fotografija: nekoliko ţena u uniformama sjedilo je na braniku lokomotive, suknji podignutih gotovo do prepona, širom rastvorenih nogu, kao sretne djevojĉice. Na jednoj fotografiji Janna je bila okruţena golom djecom, djeĉacima i djevojĉicama sa cvijećem u kosi, nalikujući malim nimfama; druga ju je prikazivala u prividnom zagrljaju s crnomanjastim muškarcem u ljeĉniĉkoj kuti; sljedeća je prikazivala truplo u odjeći na široke pruge koje je visjelo preko bodljikave ţice. Pored tijela stajala je Jarma kao lovac na divljaĉ, s puškom u rukama, dok je trofej krvario pored nje. Janna je ušla u sobu dok je Bailov sjedio na krevetu gledajući kroz albume i odmah ga je napala. Oĉekivao je da bude snaţna ali nije bio pripremljen na njenu vještinu u borbi. Pokušao joj je zavezati oba zgloba, ali brzo se izvinula i trzala kao ţivotinja, stalno ga udarajući koljenom u prsa i meĊunoţje. Na kraju je završio borbu tako što ju je skotrljao niz krevet i udarao joj glavom u pod dok nije prestala pruţati otpor. Sjedio je i gledao ju. Njegovo je oruţje bilo sakriveno u šumi, tako da je stavio okvir u pištolj koji je našao u kovĉegu i ĉekao da doĊe svijesti. Osvijestila se bez izraza straha na licu. Oĉi su joj bile šuplje, kao maĉje po 303
KIKA
noći, i mogao je osjetiti njenu mrţnju. Drţala je glavu tamo gdje ju je udario i buljila je u cijev pištolja koja joj je bila usmjerena u prsa. "Nemaš pravo na to", rekla je ravnomjerno. "To su moje osobne stvari." "Priznajem." "To je privatno." "'Tajno' bi bio precizniji opis." "Što ćeš napraviti?" "Nisam siguran. Ovisi o tebi. Ti znaš što sam ja. Ovdje mi je udobno", lagao je. "Ali sada sam zbunjen. Stvorila si dojam da si bespomoćna Hausfrau koja treba mušku snagu - i druge muške usluge. A sada pokazuješ harpijine kandţe." "Smatraš svoju ulogu ozbiljnijom nego što jest", rekla je. "Bilo bi bolje da ne ispituješ o ovom." Bailov se nasmijao. Znao je da se ona nada uvodu. "Tvoj muţ je mrtav na istoĉnoj fronti, tvoja djeca gladuju." Kimnuo je prema rasutim fotografijama. "Laţi. Ţelim znati tko si ti i što one znaĉe." Nasmiješila se i opustila. "Smijem li?" pitala je. Njegov pogled joj je rekao da moţe sjesti na krevet. "Ne sramim se", rekla mu je. "Ja sam samo izvršila svoju duţnost za Fuhrera." "Mrtvaĉka glava?" Prepoznao je znakovlje. "Da, Totenkopfoerbande*. Ja sam bila jedna od njih. Ti si iz vojske. Ne bi razumio takve stvari." ' odred SS-a zadužen za upravljanje logorima "Iskušaj me." "Befehl ist Befehl - naredba je naredba. Razumiješ koncept Be-fehlsnotstand - da se naredbu mora poštovati?" "To je osnova vojnog zapovjednog lanca", istaknuo je Bailov. 304
KIKA
"Sehr gut. Njemaĉka je bila zatrovana inferiornim rasama. One su nas oslabile i dovele do katastrofe u Versaillesu. Naši voĊe su odredili da neĉisti elementi moraju biti eliminirani kako bi se zemlja oĉistila. Ja sam sluţila u jednoj od jedinica koja je bila posvećena tom cilju. Mi smo bili pravi patrioti." Djevojĉice su ušle u sobu, brzo snimile situaciju i stale blizu Bailova. "Ostavite nas", ţena je prošištala. "Upucaj ju", reklo je mlaĊe dijete bez emocija. Bailovo srce je poskoĉilo kad je to ĉuo. "Ona nije naša majka. Nismo ĉak ni sestre. Ona je loša ţena, oĉe. Upucaj ju. Molim te?" Bailu se najeţi koţa. "Uzrujana si srce. DoĊi meni", rekla je ţena toplim glasom i ledenim oĉima. Starija djevojĉica je prikupila snagu od hrabrosti mlaĊe. "Bili smo u logoru, u Dachauu. Odvela nas je od tamo. Da smo ostali, umrli bi. Rekla je da će nas ostaviti na ţivotu ako ćemo ju slušati. Mi smo Ţidovi", rekla je ponosno ali nervozno. Ţena je skoĉila s kreveta, ali Bailov ju je blokirao udarcem u prsa i natjerao ju je na uzmak pištoljem. "U redu", upozorio je. "Ţelim istinu. Prvo tvoje ime." "Znaš mi ime. O tome nisam lagala." "Zašto si ovdje?" "Bad Hartzberg je moj dom, takav kakav je. Trebalo mi je utoĉište. Najbolje je mjesto bilo meĊu ovim glupim ljudima u planinama." "Jesi li sama?" "Zato sam došla." Odluĉio se na izravniji pristup. "Ako si doista odavde, reci mi tko je Giinter Brumm." Gledala je, zabezeknuta. "Tko si ti?" "Reci mi." "Ljekarnikov unuk. Bio je ĉasnik u SS-u, pukovnik. "Poznaješ li ga?" "Tko si ti?" ponovila je. "Nisi vojnik, barem ne njemaĉki vojnik." Nasmiješio se. "Smatraj me instrumentom poetske pravde. Reci mi o Brummu." "Ako to napravim, hoćeš li me pustiti da odem sa svojim kćerima?" 305
KIKA
Djevojĉice su mu se pribliţile, drţeći mu se za jaknu. "Više ne idemo s tobom", viknula je mlada. "Fraulein", rekao je Bailov, "nisam još odluĉio što ću s vama, ali reći ću vam ovo: ako mi ne kaţete što ţelim znati, i to brzo, iz ove sobe nećete nikada izaći." Tresla se. "Poznavala sam ga kad sam bila mlaĊa. Pravi samotnjak. On i njegov djed kampirali su u Hartzwaldu. Bio je najpametniji student u selu, ali je otišao u vojnu školu u Stuttgartu. Jednom smo bili na dopustu ovdje u isto vrijeme. Pokušala sam ga - zainteresirati, ali nije se promijenio. SS je ponekad privlaĉila takve tipove." "Kada je bio taj dopust?" "Ljeto 1944. Srpanj." "Koliko je dugo bio ovdje?" "Ne znam. Otišao je u planine, i kada sam ja odlazila tri tjedna kasnije, još uvijek se nije vratio." "Je li imao prijatelja ovdje? Kolega?" Zatresla je glavom. "Nijednog. Nije bio tip ĉovjeka koji treba druge." "Jesi li sigurna da je to bio Brumm?" Nasmijala se. "On nije tip ĉovjeka kojeg ţena zaboravlja, pogotovo kad si bio s ološem s kakvim sam ja bila." Nakon što je dobio informacije koje je htio, Bailov je odveo ţenu u šumu gdje ih djevojĉice nisu mogle vidjeti i natjerao ju da iskopa plitku rupu. Kada je završila stala je, raširenih nogu i izazvala ga. "Nemaš hrabrosti za to", rekla je. Upucao ju je u oko s dva metra udaljenosti, zatim ju bacio u rupu i zatrpao. Nije osjećao ţaljenje: bila je parija i svijetu je bolje bez nje. Kada se riješio ţene, spalio je kuću, prikupio njene dokumente, pokupio svoje oruţje i odveo djevojĉice u Bad Hartzburg, pješaĉeći osam kilometara kroz prvi jaĉi snijeg u godini. Nakon što je proveo djevojĉice kroz mjesto i uz stepenice do Gnedi-nove ordinacije, ušao je bez kucanja. 306
KIKA
Lijeĉnik nije bio sretan što ga vidi. "Idiote" Sve ćeš upropastiti." "Ušuti, prijatelju. Nisam imao izbora. Saznao sam da je Brumm bio ovdje ljetos i otišao u planine, na najmanje tri tjedna." Gnedin je pogledao pored Bailova prema djeci. "Tvoja?" "Recimo da jesu." 63 7.studeni 1945., podne Bailov i Gnedin stigli su na imanje motorima s prikolicama tijekom naleta mokrog snijega. Djevojĉice su bile zamotane u deke i nalikovale su minijaturnim redovnicima. Petrov i Rivitski su ih odnijeli u vilu i spustili ih pored vatre. Rivitski je primijetio da su djevojĉice zvale Bailova "otac", a svaki put kada je izašao iz sobe ušutjele su i izgledale nervozno. Bilo je jasno da je došlo do povezivanja meĊu njima i Rivitskog je zabavljalo vidjeti zakletog neţenju jedinice kako se brine o njima kao roditelj. Pitanje je bilo, otkud su došle? Nakon što su djevojĉice nahranjene i spremljene u krevet, ĉetiri su se ĉlana okupila u salonu. Trebalo je dva sata da Bailov i Gnedin prijave doţivljaje svom voĊi. Dok su govorili, Petrov je pozorno slušao, ruku sklopljenih u krilu. Nije puno pitao. Kada su obojica završili, Petrov je promislio i onda se okrenuo prema njima. "Doktore, vi ćete ostati ovdje." "To je sve?" Gnedin je upitao. Nakon dugo vremena provedenog na selu, odmor u Berlinu, koliko god bio oštećen, bit će dobrodošla promjena. Petrov je ozbiljno kimnuo i okrenuo se Bailovu. "Druţe, djeca su se vezala uz vas; u tome nema budućnosti ni za vas ni za njih." Bailovo srce je poskoĉilo, i ta ga je reakcija iznenadila: uvjeravao se je da će mu biti drago što će se riješiti derišta. "Ne moţemo ih samo izbaciti." 307
KIKA
Petrov je dotaknuo ruku mlaĊeg ĉovjeka. "Oni pripadaju u Palestinu", rekao je, "sa svojim narodom. Vi i doktor moţete sve organizirati, a nakon što odu, otići ćete do Magdeburga pomoći Ezdovu i Pogrebenoj." Kad je izrekao upute, Petrov je ostavio trojicu i popeo se do masivne knjiţnice. Rivitski je zagrlio kolege. "Prekasno je da išta napravimo danas, tako da ćemo proslaviti vaš povratak", rekao je i namignuo. Trenutak kasnije boca pertsovke bila je na stolu pred njima. 64 9. prosinac 1945., 15:45 Snijeg je napadao i stvrdnuo se pod tankim slojem leda, koji je pucao pod njihovom teţinom tako da su Brumm i Waller upadali do koljena. Napustili su dolinu prije dva dana i neprekidno su klipsali, zastajući samo kako bi jeli hladnu hranu i nakratko se odmorili u špiljama i brzo postavljenim usputnim zaklonima. Naposljetku su stigli do male špilje na jugozapadnoj strani gornjeg Hartzwalda. Waller se pribliţila Brummu, nadajući se dodatnoj toplini. U špilji barem nije bilo vjetra, pa je djelovalo toplije. "Zapalit ćemo vatru kada se smraĉi", rekao joj je. Razumjela je. Nasuprot svijetlom nebu dim bi bio vidljiv, ali po noći po ovakvom vremenu bit će nevidljiv. "Mislim da se ne bi trebali razdvajati", Waller je izlanula. Razmišljala je o razdvajanju otkad su ispuzali iz doline. Nije joj smetao rizik; nakon Berlina smatrala je da više ne moţe biti usporedive opasnosti u njenom ţivotu. Rat je bio gotov, vojske su se razilazile; kakve god da ih prijetnje ĉekale izvan planine Hartz, osjećala se spremna suoĉiti s njima. Ali uznemiravala ju je pomisao odlaska od Guntera jer se po prvi put u ţivotu osjećala potpunom i sretnom. U dolini ga je morala dijeliti, ali ovdje su bili slobodni, samo njih dvoje, i nije htjela izgubiti ono što joj je bilo najdraţe. "Nemamo izbora", odgovorio je Brumm dok je lupao svoje ledom okovane rukavice jednu o drugu. "Ako jedno od nas dvoje dospije u nevolju, drugo se mora vratiti u dolinu reći Bradonji." "Neće biti problema", pobunila se. "Ţene mogu osjetiti takve stvari." 308
KIKA
Nasmijao se i pomilovao je po kosi. "Vjerujem vještinama i pripremama, ne instinktu, srce." Privukao ju je k sebi i milovao vrat; bio je to prvi put da je to napravio, i to ju je iznenadilo. "Tri su hotela u ulici blizu crkve", nastavio je Brumm. "uzmi sobu u najistoĉnijem i spavaj. Pravi krevet će biti novost." "Moţda su hoteli svi uništeni." "Nije bitno. Princip je odabrati najistoĉniji. Ako nema nijednog, naĊi najbliţi hotel istoĉno od crkve. Ako ih i dalje nema, prvo probaj na jugu, zatim na zapadu, pa na sjeveru. Negdje će postojati konaĉište. Prigovaraš kao dijete", njeţno ju je ukorio. "Ja jesam dijete, moj pukovniĉe." "Samo tehniĉki", rekao je. "Sada mi ponovi što ćeš napraviti." Namrštila se. "Ovo smo toliko puta ponovili da to neću uspjeti zaboraviti dok sam ţiva." "Dobro. Znaĉi da ćeš mi ispriĉati bez problema." Uzdahnula je i naslonila se na zid špilje. Dah joj je izlazio iz usta u malim oblacima. "SiĊem do ceste i Ĉekam da naiĊe vozilo. Zaustavim ih. PosvaĊala sam se s djedom i on me izbacio na cestu. Ako mi vozaĉ pravi probleme, ne opirem se. Pustim ih da postanu - zadubljeni u posao. Eliminiram ga. Tada se vratim ovdje po tebe." "Vraćaš se samo ako bude problema. Moraš uvjeriti samaritanca da te odveze do Gottingena." "Kada doĊem do grada uzmem sobu u - Moramo li to ponovno prolaziti?" Kimnuo je. "Ujutro odem u katoliĉku crkvu i naĊem raspored ispovijed. Onda odem do Bahnhofa i uzmem raspored vlakova. Tada se vratim u hotel i ĉekam te u predvorju. Kada stigneš, odem do sobe a ti me slijediš. Taj dio mije najdraţi", rekla je vragolasto. "Gut." Nasmiješio se.
309
KIKA
Sljedeće jutro Waller je skinula svoju tešku odjeću i uvukla se u usku vunenu haljinu i cipele s visokom petom koje je Stefanie pro-krijumĉarila iz Berlina. Prije nego su otišle, djevojke su se prepirale o dodatnoj odjeći, ali na kraju je Waller popustila pred prijateljiĉinom taštinom, i sad joj je bilo drago zbog toga. Zamotala je cipele u platno da joj noge ostanu tople, spustila se do ceste, otresla snijeg s nogu i ĉekala. Svidjelo joj se ponovno nositi haljinu. Prvo vozilo koje je prošlo bio je veliki kamion ameriĉke vojske. Muškarci u kamionu su vikali i zviţdali: jedan joj je bacio kutiju cigareta, drugi se uhvatio za meĊunoţje. Pokupila je cigarete i stavila ih u torbu. U razmacima su prolazila i druga vojna vozila, ukljuĉujući i dugu kolonu tenkova pokrivenih blatom, koje je ĉula puno prije nego što ih je vidjela. Kako su prolazili, vojnici su vikali i mahali, ali vozila se nisu zaustavljala. Nakon gotovo dva sata, i neposredno prije nego što je odustala od stajanja na hladnom i vratila se na planinu, pribliţila joj se dugaĉka zelena limuzina, proklizala i zaustavila u blizini. Waller je provirila unutra. Ţena za upravljaĉem. Bila je sama, nosila je maskirnu odjeću ameriĉke vojske sa zlatnim listovima koji su oznaĉavali ĉin bojnika. "UĊite", rekla je Amerikanka. Imala je lijep glas i male biserne naušnice na ušima. Kosa joj je bila gotovo crna, ĉvrsto povezana u punĊu. Imala je nekoliko bora oko oĉiju, ali koţa joj je bila ĉista i bila je lijepo našminkana - sve u svemu, privlaĉna ţena koja se brinula o svom izgledu. Primijetivši sve to kratkim pogledom, Waller je poĉela plakati, a intenzitet njenih suza ju je iznenadio. Amerikanka se nagnula, otvorila joj vrata, i ispruţila ruku da joj pomogne ući u auto. Ţena nije pokazivala ţelju za razgovor i šutjela je dok se Walle-rino plakanje nije pretvorilo u male jecaje. Kada se konaĉno smirila, ţena je progovorila. Njen njemaĉki je bio dobar; jedva se ĉuo naglasak. "U ĉemu je problem, draga? Popriliĉno ste sami tu usred niĉega, zar ne?" "Moj djed i ja smo se posvadili. Istukao me. Otišla sam. Nikad se neću tamo vratiti", Waller je Ijutito rekla. Poĉela se uţivljavati u svoju ulogu. 310
KIKA
"Nikad je jako dugo razdoblje." "Ĉvrsto sam se odluĉila", rekla je Waller isturivši bradu. "Ako ostanem s njim tući će me do smrti." Osjećala se dobro pretvarajući se. Znala je da je uvjerljiva. "Premlada sam da provedem ţivot na farmi. Ţelim ţivjeti u gradu, dobro se provoditi." "Nema puno veselja u Njemaĉkoj ovih dana", rekla je bojnica. "U gradovima je moţda i gore nego na farmi vašeg djeda. Ljudi gladuju." "Ne brinem se", Waller je sigurno rekla. "Ja sam pametna cura. Mogu se snaći." "Koliko imate godina?" "Šesnaest, ali ljudi misle da imam više. Vidim kako me djeĉaci i njihovi oĉevi gledaju." Vozaĉica ju je promotrila. "Nemate li nešto toplije za obuti? Dobit ćete ozebline u ovom snijegu." Waller je podigla noge na ploĉu s instrumentima i odvezala platnene vezice; pustila je da joj cipele padnu i masirala mišićave noge. Dok je pokušavala istrljati bol iz nogu, suknja i kaput su popustili pred gravitacijom, otkrivajući vrh njenih najlonskih ĉarapa. Ţena je tiho zazviţdala. "Vi jeste popriliĉno zreli, Fraulein", rekla je. Iznenada je rukom srušila Wallerine noge na pod i zgrabila djevojĉinu suknju, pokrivajući joj gole noge. Isprva je Waller mislila da je to stvar krijeposti, da starija ţena pokušava nauĉiti mlaĊu djevojku kako se prikladno ponašati, ali dok se bojniĉina ruka bavila suknjom, Waller je osjetila da joj se prsti zadrţavaju s unutarnje strane bedra te su ju pomilovali dok je povlaĉila ruku. Što je to bilo? Pitala se kako bi ţena reagirala da je dotakla drugu nogu i dodirnula dršku bodeţa umjesto mekog bijelog mesa. Ta ju je pomisao zabavljala. "Morat ćete biti vrlo oprezni u gradu, Fraulein. Posvuda ima vojnika - naših, vaših, Rusa. Gladni su ţena, posebno lijepih mladih ţena kao što ste vi." "Ne brinem se. Znam kako se nositi s muškarcima." 311
KIKA
Ţena ju je letimiĉno pogledala. "Oni nisu kao djeĉaci na planinama. Morate ih izbjegavati. Sigurna sam da ste popriliĉno samodostatni, draga, ali muškarci obiĉavaju uzeti ono što ţele, a ako ih je više, nećete ih moći zaustaviti. Muškarci su sirovi, ne puno bolji od ţivotinja. Oni nisu kao ţene; ne razumiju potrebu za njeţnošću. Muškarci idu ravno na ono što ţele, i nije ih briga za ţenske potrebe. Drţite se podalje od njih." Prolazili su kroz malo selo. Ĉinilo se da su ameriĉki vojnici posvuda. "Nisu svi muškarci takvi", rekla je Waller. "Neki su dobri." Bojnica nije odgovorila; morala je donijeti odluku. Imala je automobil do sredine tjedna. Glad je rasla u njoj već više od mjesec dana, i naposljetku to više nije mogla izdrţati. Zamolila je zapovjednika za dopust i vozilo. Pristao je i rekao joj da se zabavi, ali neka izbjegava sovjetski teritorij. Kako ne bi upala u nevolje, posudila je karte s detaljnim prikazom okupacijskih zona i raznim sigurnosnim toĉkama. Znala je da su dokumenti povjerljivi, ali ovo su bili duplikati i planirala je dobro paziti na njih. Nije htjela da joj osiguranje i birokracija pokvare odmor; imala je potrebe za koje se morala pobrinuti. "Pa, sada kada ste donijeli odluku, kuda idete?" pitala je nakon stanke. "Gottingen, a zatim na jug. Nisam toĉno sigurna gdje. Što dalje odavde i od mog djeda. Bila sam u Gottingenu jednom s majkom. Bila sam dijete; vjerojatno se sve promijenilo." Bojnica je ponovno dotakla Wallerinu nogu, naposljetku poloţivši dlan iznad koljena. Waller nije reagirala. "Nisam planirala ići u tom smjeru, ali ako ţelite, mogu vas odvesti", rekla je bojnica. "Biste li to htjeli?" Ruka joj je krenula prema gore do gole koţe i njeni prsti su plesali po Wallerinoj nozi kao sitna pera. Ţenina izravnost šokirala je Waller. Je li ta situacija odgovarala onoj koju je Giinter opisao? Bilo bi lako ubiti ju noţem. "Ne morate. Ne ţelim vam praviti probleme." "Nije problem", rekla je bojnica promuklo, dok joj se ruka sve smjelije kretala. Giinter nikad nije spominjao probleme s drugim ţenama. "Na odmoru sam i nemam planova. Vrlo bih rado to uĉinila za vas. Moţete li mi dati upute?" "Ne", rekla je Waller. "Ne sjećam se. Na jugu je. To je sve što znam." 312
KIKA
"Odostraga je kutija s kartama. Dohvatite ju pa ćemo pronaći cestu." Waller se nagnula preko sjedala ali nije ju mogla dohvatiti. "Morat ću otpuzati preko", rekla je. Kad je došla na straţnje sjedalo, brzo je skinula bodeţ i stavila ga u torbu. Obzirom na ţenine lutajuće ruke, bilo je samo pitanje vremena prije nego što ga ţena naĊe. a što bi tada bilo? Ali obzirom da je imala prijevoz do Gottingena, imalo je smisla izdrţati. Oĉito neće biti lako; ţena je oĉito imala svoje planove. Podsjetila se da je sada glumica i da će morati improvizirati. "Vraćam se", Waller je upozorila. Nogama naprijed, poĉela je kliziti preko vrha sjedala, ali je glasno zaskviĉala kada joj je bojniĉina ruka poletjela meĊu noge i ĉvrsto je ulovila. Dok ju je zalet prenosio preko sjedala, Amerikanka je povukla ruku i nasmijala se. "Vrlo lijepo", rekla je glasno se smijući. Ne samo što je djevojka bila privlaĉna, nego nije ni pokušala odbiti njene pokušaje. Hitler je proglasio homoseksualnost protuzakonitom, a onda je poslao sve mladiće na bojišnicu. Mnoge Njemice nisu imale muškaraca koji bi im pruţili zadovoljstvo, te su se neizbjeţno okrenule jedna dugoj. Bilo je to divno otkriće, bogata ţila kucavica koju je trebalo iskoristiti u svakoj prilici. Oĉaj je tjerao ljude na stvari koje ne bi razmatrali u normalnim okolnostima. Da nije bilo rata, ona bi još uvijek bila u Americi i spavala sa ţilavim lezbijkama. Ovdje je imala ponudu pravih ţena, plavih, slatkih i zahvalnih. Ĉak i one koje nisu bile potpuno voljne dale su se podmititi, ali ova djevojka će izgleda dobrovoljno sudjelovati. Waller je osjetila olakšanje kad je ostatak puta prošao bez incidenta. Radeći kao ekipa, koristili su karte kako bi izbjegli sigurnosne toĉke. Svjeţi snijeg padao je ogromnim pahuljama, zbog ĉega je vidljivost bila slaba i usporila ih do brzine puzanja. Kada su ušli u Gbttin-gen, bojnica je izjavila da vrijeme nije dovoljno dobro za nastavak puta; ostat će prespavati. Ustrajala je da kupi seoskoj djevojci dobru veĉeru -jedna ţena pomaţe drugoj - moţda s bocom vina ako ju uspiju naći. Giinter i Bradonja su stalno propovijedali o potrebi vojnika da budu odluĉni pri donošenju odluka. "Dok ti razmišljaš, onaj drugi puca", rekao bi Bradonja. Waller nije bila sigurna zašto Giinter dolazi u Got-tingen. Znala je da se trebao s nekim naći u crkvi, ali to je bilo sve. Bojnica je imala karte, a one će sigurno moći 313
KIKA
pomoći Gunteru. Znala je što će trebati napraviti kako bi ih dobila, i mentalno se pripremala za to. "Ja sam Gretchen", rekla je. "Kako vas zovu?" Ţena se nasmijala i zabacila glavu s pobjedniĉkom gestom. "Rosemary. Rosemary Willison", rekla je. "Rosemary Villison", ponovila je Waller. "Dovoljno blizu." Nasmijale su se. Sve tri hotela i dalje su postojala. Waller je inzistirala na hotelu u kojem je bila s majkom, te je na kraju uspjela uvjeriti bojnicu da odsjednu u najistoĉnijem, najbliţem crkvi. "Meni je svejedno", reklaje Rosemary. "Nijedan ne djeluje pretjerano privlaĉno. Moţemo se samo nadati da će biti ĉist i s toplom vodom. Trebam se okupati. Jedva ĉekam da skinem ovu odjeću." Pitala je Waller ţele li dijeliti sobu, ali Gretchen je odbila. "Onda mi barem moţete dopustiti da platim vašu", rekla je bojnica. "Moţete saĉuvati novac za vaš put." Waller je pristala. "Dvije susjedne sobe", rekla je ĉinovniku, koji im je dao velike izlizane ruĉnike i sveţnjeve posteljine. "Kada ćete odlaziti, vratite ih", rekao je. "Kupaona je na katu blizu vas. Koštat će više za toplu vodu ako se ţelite okupati." "Nije me briga koliko košta", rekla je bojnica. "Ţelim kupku." Veĉerali su u restoranu u podrumu zgrade pored hotela. Bio je slabo osvijetljen, zagušljiv i toliko vlaţan da su drhtale tijekom većine veĉere. Jelovnik se sastojao od juhe od mrkve i male koliĉine svinjetine, većinom masnoće, nasjeckane u gulaš. Bojnica je naruĉila bocu crnog vina. Popila je većinu sadrţaja dvije boce do kraja obroka. Što je više pila, to je hrabrija postajala. Waller je štedljivo pila. Rosemary Willison je bila zadovoljna sama sobom; ovo je postajalo bolje nego što je zamišljala. Njemica je bila neiskusna, ali voljna. Kupala se s glavom punom fantazija o tome što ju je ĉekalo u sobi niz hodnik. Waller je znala da će joj Amerikanka doći u sobu po noći i da ima tri izbora: pobjeći; spavati s njom; eliminirati ju. Donijela je odluku. 314
KIKA
65 11. prosinac 1945., 11:50 Seljak s hrpom svjeţih jaja bio je Brummov spasilac. Kamion je bio prastar, pokriven udubinama i dubokom hrĊom; trzao se i cvilio na strmim usponima ali je nekako uspijevao i dalje voziti. Juţno od See-sena voţnja je završila i Brumm je poĉeo hodati prema jugu, ţeljan dostići Waller. Nakon nekoliko trenutaka kolona vozila hitne pomoći ga je poĉela zaobilaziti. Pred kraj kolone, jedno se zaustavilo i ruka kroz prozor vozila pokazala je Brummu da se popne. Straţnja su se vrata otvorila i popeo se u njega. Velik ĉovjek s plavom kapom pokazao je na sjedalo pored hrpe pušaka M-l. "Idete daleko?" pitao je na slomljenom njemaĉkom. "Gottingen." "Nema problema." Blizu predgraĊa Brumm je rukama pokazao da bi ţelio sići. Njegov suputnik je lupio pregradu iza vozaĉa i vozilo je uklizalo i stalo. Bez sumnjiĉavosti. Bez provjere papira. Zar je cijela zona tako nemarna? To nije bilo ono što je oĉekivao. Brumm je prehodao ostatak puta do grada, našao crkvu i uzeo sobu u malom prenoćištu. Ugurao je stolicu na vrata i nemirno spavao s pištoljem pod jastukom, pitajući se kako je Waller prošla. Sljedeći dan našao se u restoranu pored Wallerinog hotela te je sjeo za stol pred prozor koji je gledao na ulicu. Blizu podneva vidio ju je kako ulazi u hotel. Platio je raĉun i slijedio ju. Unutra, vidio je da ju je zaustavio ĉinovnik na recepciji. Stao je u blizini i slušao razgovor. "Vi i vaša prijateljica. Odlazite danas?" "Ne", rekla je Waller. "Ostat ćemo još jedan dan, moţda dva." "Kupke?" pitao je s poţudnim pogledom. 315
KIKA
"Ne." Dok je govorila primijetila je Brumma. Kada je došla do sobe, ostavila je vrata pritvorena i ĉekala. Provjerio je hodnik i ušao u sobu. "Kakva je to priĉa s prijateljicom?" pitao ju je dok se ona bacila na njega, dršćući. "Jesi li imala problema?" Pokazala je prema ormaru s ventilacijskim rebrima. Unutar njega je bila velika hrpa posteljine i ruĉnika, ispod njih tijelo. Pogledao ju je traţeći objašnjenje. Waller mu je dodala kutiju s kartama. "Morala sam to napraviti, Giinter. Imala je ovo." Otvorio je kutiju i raširio karte po krevetu. Nevjerojatno! Zone, baze, kontrolne toĉke, brojevi jedinica bogati izvor informacija. Bilo je to neoĉekivano otkriće kojem se nije mogao nadati. "Htjela je biti moja ljubavnica", rekla je Waller potreseno. Nije ţelio ĉuti detalje. "Gdje je vozilo?" "Na ulici iza zgrade. Imam kljuĉ." Ispruţio je ruke prema njoj i ona se ĉvrsto privila. Kada se malo smirila, posjeo ju je na krevet. "Dobro si obavila posao. Morat ćemo promijeniti planove. Jesi li dobila raspored vlakova?" Potvrdno je ki-mnula i obrisala oko straţnjom stranom ruke. "I za tovarne?" "Stalno se mijenja. Dobila sam što sam mogla." "Ispovijedi?" "Poslijepodne, svaki dan." "U redu. Ostani ovdje. Vratit ću se." Ispovjedaonica je bila u mraĉnom kutu pored oltara. Brumm je kleknuo i vrata na otvoru su se otvorila. "Ţelim pristupiti Redu svete Elizabete", prošaptao je. "Koliko kandidata u vašoj grupi?" "Tri." "Inaĉe smo pripremljeni raditi samo s parovima", rekao je glas s druge strane. "Stišajte se." 316
KIKA
"Smirite se", odgovorio je glas. "Ovdje ste sigurni. Svi ste katolici? Svi troje?" "Da, svi smo kršteni." "Hoćete li reći molitvu za mene?" "Da", rekao je Brumm. "Vukodlak. Stop. Wolf." Glas je ponovio rijeĉi u slijedu. "Priĉekajte ovdje." Pregrada se glasno zatvorila i muške su pete lupkale po mramornim ploĉicama dok se udaljavao. Brumm je stavio metak u cijev, provjerio prigušivaĉ i priĉekao, dok mu se znoj skupljao na ĉelu. Kroz minutu koraci su se vratili i mala vrata meĊu njima su se otvorila. "Ovdje je misal za vas, sine. Kada odem, povucite mreţu s pregrade. Dajte mi pet minuta da napustim crkvu. Bolje je da se ne moţemo identificirati. Uvidjet ćete da su rijeĉi svete Elizabete jako utješne." "Hvala vam, oĉe." Glas ga je blagoslovio i otišao. Kada se stišalo pukovnik je maknuo mreţu, pronašao misal i stavio ga u dţep. Priĉekao je toĉno pet minuta i zatim napustio crkvu. U uliĉici iza hotela našao je straţnji ulaz koji je vodio do soba. Waller ga je doĉekala na vratima s oruţjem u ruci. Prošao je pored nje, otvorio misal, izvadio omotnicu i paţljivo prouĉio papire. Bili su u redu. "Vraćamo se veĉeras", rekao je. Waller je prišla krevetu, legla na njega i ispruţila ruke prema njemu. Proveli su poslijepodne vodeći ljubav i lagano spavajući. Kada se smraĉilo, Brumm je doveo auto u uliĉicu dok se Waller spustila u predvorje i odvratila paţnju ĉinovniku. Nosio je tijelo niz straţnje stepenice, kao da ţena spava ili je bolesna, i stavio ju u prtljaţnik. Tada se vratio u sobu Amerikanke i maknuo njene stvari i dopola popijenu bocu vina. Kada je Brumm došao iza ugla. Waller je Ĉekala. Ušla je u auto i polako su se izveli iz grada. "Gdje je tijelo?" pitala je kad je auto poĉeo ubrzavati na pustoj seoskoj cesti. "Iza." "Bila je na dopustu do sredine tjedna. Tek će kasnije primijetiti da je nema. Što sada?" "Natrag do doline dok zima ne proĊe." "Automobil?" 317
KIKA
"Doţivjet će nezgodu." Zapadno od mjesta na kojem će ući u Hartz bio je strmi pad. Zajedno su izvadili truplo iz prtljaţnika i odjenuli je u uniformu. Tada je Brumm razbio bocu vina na pod i gurnuli su vozilo niz liticu. Na dnu je eksplodiralo. "Hoće li itko vidjeti vatru?" pitala je Waller. "Moţda, ali to nije bitno." Presvukli su se u ĉizme i zapoĉeli put uz planinu. 66 24. prosinac 1945., 23:00 Bio je Badnjak i Beau Valentine se vratio u Nurnberg. Imao je mnogo ideja, ali do sada ih nije uspio povezati. Davno je nauĉio da postoji vrijeme kada se problemi ne mogu riješiti ĉisto snagom volje; trebalo se odmaknuti, naći neku drugu okupaciju i pustiti podsvijesti da preuzme igru. Zamišljao je taj dio svojeg uma kao moĉvaru s glatkom površinom. Ispod nje je bilo nešto drugo, rezervoar punjen svakom idejom koju je ikada imao, svakom rijeĉi koju je ikada prozborio ili ĉuo, svakim iskustvom. Nije znao zašto se to dogodilo, ali ako bi dovoljno dugo radio na problemu, a zatim ga pustio da odskliţe u podsvjesnu moĉvaru, dogodila bi se neka biokemijska magija, i najĉešće je proces donio nove ideje i svjeţu perspektivu. Parkiravši se ispred zgrade, Valentine je koraĉao po stepenicama. Unutar zgrade bilo je boţiĉno drvce, a na zidovima su bile lampice. Oduvijek je volio Boţić, a sad mu je već od pogleda na ukrase bilo drago što je došao. Kada je stigao do vrata na gornjem katu, lagano je pokucao. Pospani je glas odgovorio: "Odlazi, pospana sam." "Djed Mraz je", rekao je kroz vrata. Trenutak kasnije Angie je gledala u njega. "Beau?" "Ho, ho, ho", rekao je dok je ulazio. 318
KIKA
67 1. siječanj 1946., 9:30 Nekoliko se trenutaka Brumm našao zarobljen izmeĊu sna i budnosti, ulovljen izmeĊu dalekog sjećanja kojeg se nije mogao u potpunosti sjetiti i tople stvarnosti pored sebe. Waller je bila na boku, ĉvrsto stisnuta uz njega, s glavom na njegovom ramenu i jednom nogom prebaĉenom preko njega. Glava joj je bila lagano nagnuta, otvorenih usta. Disala je duboko i jednoliko. Kliţući njeţno od nje i s kreveta, ustao je, protegnuo se i protrljao vrat. Slavili su cijelu noć, s previše vina, i sada mu je ukoĉenost u mišićima govorila da je pred njim jadan dan, cijena koju treba platiti za gubitak samokontrole. Rijetko se tako osjećao, ali ponekad se jednostavno trebalo prepustiti i ispuhati se. Mjesecima je grupa bila vrlo disciplinirana; i on i Hans su provodili dane trenirajući i uĉeći svoje Valkire vojniĉkim vještinama. Rijetko su noći provodili sami, ali uzorak je bio jedna djevojka po veĉeri; a djevojke su same birale tko će im biti partner, ni pukovnik ni narednik nisu se raspitivali o metodi odabira. Brumm se polako odjenuo, razmišljajući o situaciji. Herr Wolf i Razia Scheel nisu puno sudjelovali u aktivnostima skupine, i dok Wolf dugo nije ništa zahtijevao, Brumm je osjetio da se nešto opasno razvija u njemu. Herr Wolf i njegova druţica su ĉak prestali jesti s drugima, i unatoĉ ponovljenim pokušajima Valkira da ih uvuku u svoj krug, ostali su na rubu, suzdrţani i dostatni jedan drugome. Scheel je bilo teško shvatiti; ponašala se kao robinja oko Wolfa, slušala njegove naredbe bez prigovora, uvijek pored njega, ĉekajući sljedeću odredbu. Bilo je ĉudno. Brumm je pretpostavljao da je njeno iskustvo u logorima smrti pokrenulo neki mehanizam za preţivljavanje ali to nije bilo nešto s ĉim se mogao poistovjetiti i bilo mu je nelagodno. O ĉemu su njih dvoje razgovarali kad su bili sami? Što su radili? Ona je bila privlaĉna ţena, ali nije bilo vjerojatno da su ljubavnici, iako su se Brumm i Bradonja zapitali zbog nekih mirisa koji su poticali iz njihovih prostorija. 319
KIKA
Kasno sinoć skupina je otišla do bazena u špilji. Pili su i igrali se. Herr Wolf se odmah vratio sa Scheel u njihove odaje. U ponoć je bila malodušna proslava prolaska stare godine, i Brumma su pozvali da odrţi zdravicu. Bio je pijan i pun suprotstavljenih osjećaja. Na kraju je stao, podigao ĉašu i ponudio zdravicu za Njemaĉku i Nijemce, ostali su klicali, i zatim se bacili u bazen. Kasnije je ispuzao iz vode i namjeravao se vratiti u sobu i odspavati, ali jedna od djevojaka mu je skoĉila na leĊa i jahala na njemu do svoje sobe. Bili su još na predigri kada se druga Valkira bacila na krevet s njima te je nastalo hrvanje koje se pretvorilo u seks u troje. U jednom trenutku Brumm je podigao pogled i vidio Herr Wolfa na vratima, prekriţenih ruku, zategnutih mišića lica. Pobjegao je kada je jedna od Brummovih partnerica poĉela cviliti dok je dosegla klimaks. Sada, dok se oblaĉio, Brumm je imao osjećaj da će im Herr Wolf uzrokovati probleme, i pitao se kako će se ti problemi manifestirati i kako će se on nositi s time. Dolina je tjednima bila zatrpana snijegom, i postajalo je sve teţe izlaziti. Biti zarobljen unutra bilo je opasno za sve njih. Ĉak i u malim, dobro prilagoĊenim grupama moglo je doći do napetosti ako je ĉlanovima nedostajalo prostora gdje bi mogli biti sami. U ovoj su skupini postojale napetosti, a Herr Wolf je bio glavni izvor. Ulazeći u glavnu prostoriju, Brumm je ugledao Erdu koja je sjedila za stolom, gledajući u šalicu kave. Kosa joj je bila zamršena, pod oĉima su joj bili podoĉnjaci. "Dobro jutro", rekao je dok si je toĉio kavu. "Boli me glava", jednostavno je rekla. Stefanie je sjedila pored vatre. Nosila je raskopĉanu košulju koja joj je bila preduga. Povremeno, kada bi se pomakla, grudi su joj postale vidljive. "Mene neki drugi dijelovi bole", rekla je smijuljeći se. "Previše korištenja", našalio se Brumm. "Nedovoljno", odgovorila je ozbiljno. Sjedili su tiho dok su se drugi okupljali. Gretchen je bila posljednja, i nakon što si je napravila ĉaj, sjela je pored Brumma, pri-tišćući svoju nogu uz njegovu. "Nisam ĉula kada si se probudio". "Lijepo si spavala; nisam te htio buditi." 320
KIKA
Bradonja je dodao drva na vatru i gurnuo ih da poveća toplinu. Nisu bili sigurni kada je Herr Wolf ušao. U jednom trenutku ga nije bilo; u sljedećem je bio tamo. Nosio je smeĊe odijelo, bijelu košulju i crnu kravatu. Ruke su mu visjele pred njim, spojenih ruku, i ljutito je gledao skupinu. Prišao je Stefanie, uštipnuo rame njene košulje i rekao, "Pokrij se." Glas mu je bio drugaĉiji i Brumm je postao napet. "Vi ste sramota njemaĉkih ţena i Reicha!" Lice mu je postajalo crveno, ali glas mu je još uvijek bio pod kontrolom. "Ako se moraš ponašati kao obiĉna kurva po noći, barem se pretvaraj da si pristojna ţena po danu kada su drugi ljudi prisutni." "Ostavi je na miru", rekao je Brumm. Herr Wolf se okrenuo prema pukovniku i lupio rukom o bok. "Ustani kada se obraćaš Fuhreru!" zavrištao je. Brumm i Bradonja istovremeno su skoĉili na noge uvjetovanom reakcijom. Wolfov glas bio je snaţan i dominantan. "Pukovniĉe Brumm, gadi mi se vaše ponašanje. Gdje vam je ĉast? Oĉekivao bi od velikog von Brumma da se dostojnije ponaša. Sinoć sam vidio odvratan prikaz ljudske slabosti. Općili ste kao obiĉna ţivotinja." "Ne moţete -" Bradonja je krenuo nešto reći, ali Hitler se odmah okrenuo prema njemu. "Vi!" Hitlerov glas bio je pun gaĊenja. "Vi biste trebali biti kastrirani; oĉekujem više od svojih doĉasnika." Brumm je zakoraĉio prema ĉovjeku i pokušao ga primiti za ruku. "Idemo to privatno raspraviti." Hitler se povukao, i odjednom mu je ruci bio pištolj, i ruka mu se tresla. "Ne diraj me!" vrištao je. "Nitko ne smije dotaknuti Fuhrera!" "Onda se kontrolirajte", upozorio je Brumm. Hitler se nasmijao visokofrekventnim pištanjem. Bio je to zvuk kakav moţete ĉuti na odjelu psihijatrijske ustanove. "Kontrola? Vi meni govorite o kontroli? Vi? Jednaki ste kao i ostali, Brumm. Što ste to postali? Mislio sam da sam odabrao ĉovjeka s integritetom, ĉovjeka na kojeg se moţe osloniti. Umjesto toga uvidio sam da ste isti kao i drugi. Nedostaje vam vizija. Više to ne mogu prihvatiti; od sada ja zapovijedam ovdje. Ja ću odluĉiti što će tko raditi, i što se neće raditi. Kao i uvijek, mogu se osloniti samo na sebe", dodao je s prijezirom. 321
KIKA
Dok je govorio, koristio je pištolj za pokazivanje, i svaki put kada ga je naciljao prema jednoj od djevojaka, ona se odmah izmaknu-la. Brumm i Bradonja su ostali stajati, ali su se brzo pogledali: nešto je moralo biti uĉinjeno. "Uvuci se natrag u svoju rupu", Bradonja je odjednom rekao, i Hitler je odgovorio vriskom. Pucanj je prošao daleko od stoţernog narednika, udario u zid iza njega i odbio se po sobi, zbog ĉega su se svi refleksno sagnuli. "Neposluh"", optuţio je Hitler. "Ne moţe to tako! Prisegli ste mi, narednice. Prisega! Kako se usudite preispitivati me? Da nije bilo mene, još uvijek bi kopali po zemlji u siromaštvu. Cijela mi Njemaĉka duguje; bez mene ne bi bilo Reicha. Ja sam vas sam podigao iz bespuća, stvorio nešto od vas - svih vas", rekao je, mašući pištoljem po prostoriji. "Ja sam vam dao nešto; ja sam vam vratio volju i ĉast." "Da", Rau je odbrusio. "Vi ste nam dali Reich." Zamahnuo je svojim dugim rukama u luku. "To je to. Mraĉna rupa iskopana u stijeni." Hitler se odjednom smirio i glas mu se spustio. "Vi me ne zasluţujete. Nitko od vas me ne zasluţuje; nitko nije dostojan Fuhrera. Iznevjerili ste me, i time ste iznevjerili i Njemaĉku i sebe. Kao rezultat, sada sam osuĊen na ovaj ledeni pakao s adolescentima punim hormona i dvojicom koja glume vojnike." Zastao je, i glas mu se još više spustio. Ponovno je pištolj bio uperen prema Rau, i sad je ruka bila mirna. Nasmiješio se. "Zovete se muškarcima. Svi ti mjeseci i nijedna od ovih ţena nije trudna. Muškarci? Pljujem na vašu muškost." Brumm se pokušao kontrolirati. Dio je bio ispunjen strahom; što god da je Hitler postao nakon bijega, Herr Wolf je sada nestao, i na njegovom mjestu je bio stari Fiihrer, pun samokontrole i bijesa. U takvom stanju nije se moglo predvidjeti što će napraviti. Brumm je znao da mora djelovati, ali mu je glas u glavi stalno govorio On je tvoj Fiihrer. Bradonja to više nije mogao podnijeti. Krenuo je prema Hitleru, koji se napeo i nanišanio. Brumm je iskoristio Bradonjino kretanje koje je odvuklo paţnju i brzo zakoraĉio naprijed, diţući Hitlerovu ruku s pištoljem. Zatim ju je primio svojim rukama i okrenuo unatrag dok pištolj nije ispao. Koristeći polugu na 322
KIKA
laktu, uĉvrstio je stisak i povećao pritisak, ali usprkos oĉitoj boli ĉovjek nije ispustio ni zvuk. Brumm je znao da je gotovo dosegao trenutak kada će daljnji pritisak polomiti kosti podlaktice, ali ako sada popusti, sve će biti izgubljeno. "Herr Wolf, mirno je rekao. "U situaciji kakva je naša, nema mjesta za neprijateljstvo. Svi smo riskirali ţivote kako bismo spasili vaš. Svi smo sluţili dobrovoljno, i nismo traţili ništa zauzvrat. Odmah ćete im se ispriĉati i zatim više nećemo nikad govoriti o ovome." Povećavajući pritisak, dodao je: "Odmah." "Nikad", rekao je Heir Wolf. "Ja sam Adolf Hitler." Brumm je pojaĉao pritisak i Hitler je pao, koljena su mu popustila od boli. "U redu", rekao je prigušenim glasom. U oĉima su mu bile suze. "Recite", naredio je Brumm. Hitler je bio na koljenima, oĉiju uperenih u pod. "Ispriĉavam se", prošaptao je, rijeĉi su bile jedva ĉujne. Brumm je popustio stisak, podigao ĉovjeka na noge i gurnuo ga na drugi kraj sobe. "Ovdje ja zapovijedam", rekao je leĊima Herr Wolfa koji je odletio prema svojim prostorijama bez osvrtanja. Bradonja je podigao pištolj i stao pored svog pukovnika. "Naš Fuhrer", rekao je posprdno. 68 23. veljače 1946., 6:00 Vremenske fronte klizale su sa Sjevernog mora i Baltika kao da su se usmjeravale prema Hartzu i tamo ostajale dok ih ne bi istisnuli drugi sustavi. Bilo je malo dana kada se moglo letjeti, a u rijetkim danima kada je vrijeme bilo bistro, Sibirac i Pogrebnoj su se trudili iskoristiti ih do krajnosti. Ezdov je odabrao uski Arado 96B, njemaĉki avion za treniranje modificiran za misije pronalaska artiljerije. Sovjetska letjelica bi mu bila draţa, ali nije ih bilo, a trebalo bi im predugo da ju dopreme. Ara-dom se relativno jednostavno upravljalo i nije previše trošio, bio je lagan pa je mogao gotovo lebdjeti zraĉnim strujama iznad planina, ĉime se produljivalo njihovo vrijeme u zraku. Jedini nedostatak je bio što je oplata 323
KIKA
aviona bilo lakirano platno, što je znaĉilo da se moraju zakopati u koţna leteća odijela s vunenom podstavom kako se ne bi smrzli. Ĉinjenica da je Pogrebnoj bila ţensko nikada nije bila problem. Edzov se paţljivo odnosio prema njoj, kao što bi se odnosio prema svakom drugom drugu, ali uskoro je postao vrlo zadovoljan njome. Dotad nikad nije letjela u maloj letjelici, i uţivala je u tome. Što je još vaţnije, bila je od pomoći i vrlo domišljata; radila je sve što se od nje traţilo i imala je pregršt vlastitih ideja. Nakon poĉetnih letova, otkrili su da su im karte neprikladne; mjerilo je bilo preveliko za posao koji je bio pred njima. Pogrebnoj je otišla u Berlin i vratila se s potpunim kompletom topografskih karata iz nacistiĉkog ministarstva unutarnjih poslova. Te su nove karte bile velike i nezgrapne, te ih je bilo nespretno koristiti u malom kokpitu. Ona ih je smanjila na kvadrante, priĉvrstila na lesonit i prekrila prozirnim papirom. Rezultat su bili vodootporni segmenti koje je bilo lako koristiti u krilu. Nakon što je napravila dva potpuna kompleta, ĉak je uspjela popraviti Petrovovu paţljivo sloţenu mreţu potrage. "Dobro se snalaziš s kartama", komentirao je Ezdov jedne veĉeri. Bilo je to najbliţe komplimentu što je on bio sposoban proizvesti. "Nauĉila sam ĉetrdeset druge kada smo zaustavili Nijemce. Njihove karte su bile savršene. Vidjela sam da su im precizne informacije o terenu davale prednost nad nama. Ĉesto smo radili iza neprijateljskih linija; bilo je presudno znati gdje smo." Bilo joj je drago što cijeni njen rad; zauzvrat, njoj se sviĊao njegov tihi i pouzdan naĉin rada. Djelovao je njeţno, nešto što već dugo nije vidjela u muškarcu. Dok je Pogrebnoj bila uĉinkovita i kreativna sa zadacima na zemlji, njeni talenti u zraku zasluţili su Ezdovljevo najdublje poštovanje. Imala je oĉi kao ptica grabljivica. Ezdov bi lagano zaokrenuo Arado i klizio, povukao gas natrag gotovo do lera i jahao zraĉne struje. Ponosio se svojim vidom, ali pored Talije poĉeo se osjećati kao slijepac, i to je postala šala meĊu njima. On bi rekao: "Neka je ţivotinja dolje u borovoj šumi." Ona bi odgovorila: "To je jazavac s ranjenom prednjom desnom šapom i krpeljom u desnom uhu." Tada bi se glasno nasmijali, uţivajući u meĊusobnom društvu. 324
KIKA
Tek su se sredinom veljaĉe rašĉistile fronte nad planinskim lancem, što im je dalo dva puna dana kada su mogli raditi. Letjeli su dvaput dnevno, uzlijećući prije zore kako bi stigli iznad planina s prvim svjetlom. U podne bi napunili gorivo i pojeli spartanski ruĉak, zatim nastavili potragu u slijedećem kvadrantu do kraja danjeg svjetla. Hartz nije bio kao Alpe; bio je to stari, erodirani lanac škriljevca i granita, vrijedan spomena prvenstveno u kontrastu sa sjevernim njemaĉkim nizinama. Iako planine nisu bile veliĉanstvene izdaleka, njihova unutrašnjost odozgo, zbunjujući labirint, impresionirao je dva stara vojnika.Nije im dugo trebalo da shvate opseg i sloţenost prepreka pod njima. Ĉak i iz zraka bilo je teško pratiti doline; bile su toliko uske i duboke da su sjene oteţavale pogled. Ĉesto Ezdov nije imao izbora nego spustiti Arado do razine drveća kako bi mogao pregledati teren. Nakon mnogo pokušaja i pogreški razvili su metode prodiranja u doline. Prolazili su dok se Pogrebnoj nije dovoljno upoznala s terenom; koristeći široku olovku s mekanom minom skicirala bi oznake i po-brojila ih. Tada bi se Ezdov spustio kako bi mogli istraţiti svaku malu površinu pojedinaĉno i zabiljeţiti na karti što su vidjeli. Pogrebnoj je takoĊer koristila 35-milimetarski njemaĉki fotoaparat s teleskopskim objektivom kako bi mogli snimiti dijelove koji su ih zanimali kako bi mogli prouĉiti fotografije kada ne bi mogli letjeti. Nakon svake misije prepravila bi crteţe i skice tintom, zatim ih priĉvrstila na zid. Cilj im je bio stvoriti ogromnu detaljnu kartu Hartza i okolice. Kada bude gotova, dat će ju kartografskoj jedinici Crvene armije u Berlinu da ju prenese na manju veliĉinu. Tijekom letova traţili su stupove dima, iako su vjerovali da, ako je Brumm stvarno u Hartzu, sigurno zna napraviti vatru bez dima. Ponekad bi ugledali dim, ali uvijek na rubovima planina, ne u unutrašnjosti; jedini takav fenomen u unutrašnjosti bio je kod nekoliko dţepova prirodnih toplih izvora. Ujutro 23. veljaĉe vrijeme se ponovno pogoršalo. Ezdov se probudio prije Pogrebnoj, i kada je pogledao van, znao je da neće letjeti neko vrijeme. Snaţni vjetar nanio je teške oblake nad snijeg, ĉime su nestale sjene i horizont. Kada je Pogrebnoj izašla iz svoje sobe, našla ga je pored peći bez ĉizama i sa šalicom kave. 325
KIKA
"Prizemljeni", progunĊao je. Nije morala gledati, mogla je ĉuti vjetar. Bio je to poĉetak najgore snjeţne oluje te zime. Provela je dan dotjerujući skice pod svjetlom nekoliko svjetiljki. Te je veĉeri Ezdov bio šokiran kad je ĉuo škripavu glazbu Ĉajko-vskog koja je dolazila iz malog fonografa na navijanje. Nije znao gdje ju je Pogrebnoj nabavila, ali glazba je bila predivna. Sjedio je ispred sikćuće vatre prouĉavajući karte i gledao ju kutkom oka. Nosila je debelu vestu, hlaĉe i vunene ĉarape navuĉene do koljena preko nogavica, dok joj se raspuštena crna kosa sjajila na vrludavom svjetlu. U jednom je trenutku podigla pogled s crteţa i spazila da ju Sibirac promatra. Kada je skrenuo pogled, smeten, nasmiješila mu se i nastavila s poslom. Kada je završila s najnovijim poslom, pozvala gaje da pogleda. Stajao je blizu nje, diveći se njenom radu bez komentara, a njen miris ga je preplavio. Zamišljao je kako ju dotiĉe preko veste, a kada bi ga sluĉajno okrznula zapalila bi vatru u njemu. Prije nego su se povukli u svoje spavaće prostore, uzeli su po mali konjak i sjedili prekriţenih nogu pred vatrom u tišini. Ezdov nije mogao spavati i znao je zašto. Talija. Volio je zvuk njenog imena. Bila je predivna i neovisna, kao planinska ţena. Bili su opušteni jedno s drugim, ali nije odavala znakove dubljeg zanimanja. Bilo je frustrirajuće; stalno je mislio na nju. Ustao je s kreveta i otišao do vrata koja su odvajala njihove spavaće sobe. Htio ju je samo pogledati, uvjeriti se daje napravljena od krvi i mesa, da nije priviĊenje koje ga proganja. Rastvorio je zastor i pogledao prema krevetu ali nije ju mogao vidjeti. Preplašio ga je njen tihi glas. "Za izvrsnog lovca, prikradaš se jako polako", reklaje iz mraka. Ĉuo joj je bose noge kako lupkaju po podu dok mu se pribliţavala. 69 24. ožujak, podne Pogrebnoj je dvaput vidjela dolinu, prvi puta kasno u studenom i onda kratko u veljaĉi kada je vrijeme nakratko popustilo. Htjela ju je podrobno pogledati. 326
KIKA
Tim za zraĉno izviĊanje Jedinice specijalnih operacija veći je dio vremena tijekom zimskih mjeseci proveo na zemlji, i dvoje je Rusa provodilo to vrijeme provjeravajući stanje letjelice i radeći na Packar-du, limuzini s dvanaestocilindarskim motorom. Ĉinilo se da nema stvari koju Talija ne moţe napraviti, a kako su mjeseci odmicali njihovi su se osjećaji produbili. Nakon prve zajedniĉke noći iscrpno su raspravili situaciju i odluĉili da bi bilo neprikladno da se situacija ponovi, barem pod trenutnim okolnostima. U drugo vrijeme na drugom mjestu bilo bi u redu, i oboje su se pitali hoće li se takve okolnosti ikada pojaviti. Njihova samonametnuta disciplina ih je oboje boljela. Iz svojih godina u partiji Ezdov je formirao nejasno mišljenje da Ruskinje više sudjeluju u radu društva od ţena u drugim kulturama, ali nikad nije mislio o implikacijama toga. Kada se konaĉno usredotoĉio na to, shvatio je da, iako je uokolo uvijek bilo Ruskinja, one su bile na periferiji. Do Talije nikad nije prisustvovao vaţnom sastanku na kojem je sudjelovala ţena. Sinulo mu je da, dok se Komunistiĉka partija divila jednakosti meĊu spolovima, praksa je bila vrlo razliĉita od teorije. Bilo je zanimljivo što je netko u partijskoj birokraciji prepoznao njen potencijal. Ako Hitler nije postigao ništa drugo svojom invazijom, nenamjerno je spojio sovjetsko društvo na naĉin koji se bez prijetnje nacista ne bi dogodio još mnogo generacija. Takvo apstraktno razmišljenje nije bilo tipiĉno za Ezdova, a ĉinjenica da ga je Pogrebnoj na to potakla bio je još jedan dokaz njene jedinstvenosti. Nije ga zanimalo razumjeti u ĉemu je bila privlaĉnost; dostajalo mu je da, što duţe radi pored nje, to je više mario za nju i to su si više vjerovali. U Ezdovljev um bilo je usjeĉeno sjećanje na tu jednu noć koju su proveli zajedno. Petrov ih je posjetio nekoliko puta tijekom zime kako bi prouĉio mreţu potrage i rezultate. Sluţbeno je Bailov bio zaduţen za njih ali rijetko su ga viĊali. Gnedin se dovezao nekoliko puta u posjetu, nikad poslom, i uţivali su u njegovom društvu. Tijekom ljeĉnikove posljednje posjete svi su se opustili pod utjecajem pertsovke i Bailov, koji se neoĉekivano vratio, iskoristio je priliku i povukao Ezdova ustranu da ga ispita o partnerici. "Zanimljiva ţena, ha, druţe?" 327
KIKA
Ezdov je ignorirao primjedbu. "Jesi li...?" Bailov je spojio palac i kaţiprst i iskoristio nalivpero da nadopuni sirovu gestu. Ezdov je planuo, dijelom zbog neprilike, ali više od ljutnje. Zgrabio je Bailova i grubo ga srušio na pod. Tada se pribliţio prijateljevu uhu. "Ne, druţe, nisam. U mom kraju, ţene izgledaju kao muškatna goveda. Draţi su nam seksi mladi muškarci kao ti." Zakopao je jezik Bailovu u uho i pustio ga da se divlje iskoprca iz Sibirĉeva zahvata. Smijao se dok se Bailov drţao na udaljenosti i tresao prašinu s odjeće. "Partija ne voli degenerike", mrmljao je Bailov. "Šuti o Pogrebnoj. Ona je dobar vojnik."' Vrijeme se rašĉistilo u oţujku, i Petrovljeva zraĉna sila u jednoj letjelici je ponovno uzletjela. Kroz nekoliko dana metodiĉki su prešli mreţu, fotografirajući neobiĉne zemljopisne oznake i biljeţeći rute u i izvan odreĊenih prirodnih formacija. Tijekom zime Talija je odluĉila istraţiti usku dolinicu koju su vidjeli, ali nije pokušavala nagovoriti Ezdova da napuste krupni plan kako bi slijedili njene instinkte. Potragu je trebalo obaviti na naĉin na koji je Petrov htio. S vremenom će doći do doline i pobliţe ju pogledati. Bila je strpljiva. Dan je bio sunĉan i topao, i Rusi su bili nestrpljivi poletjeti dok su pregledavali letjelicu. Ĉesto su raspravljali gdje bi se njihov protivnik mogao skrivati. Ezdov je smatrao da će lokacija biti lako hranjiva sa zemlje, na izoliranom mjestu gdje je mala vjerojatnost sluĉajnog otkrića, i vjerojatno na podruĉju s ograniĉenim ulazom. Kada ju vide, rekao je, znat će da su na pravom mjestu. Bili su u preletu preko uskog kanjona. Pogrebnoj je opazila da netko sjedi na velikoj stijeni iznad same doline i drţi nešto poloţeno preko nogu; liĉilo je na pušku, ali nije mogla biti sigurna. Okinula je fotoaparat kad su prolazili i znala je da će dobiti dobru sliku. Kada su ponovno preletjeti, nije bilo znakova ţivota ispod njih. Poĉeli su detaljno ĉešljati dolinu, prelijećući je uzduţ i natrag. Ezdov ih je odrţavao na visini vrhova drveća, uvijek na rubu zaustavljanja kako bi ih 328
KIKA
usporio, tako da je povremeno elisa propelera rezala borove granĉice s gornjih dijelova zrelih borova. Pogrebnoj nije pokazivala strah; oĉi su joj bile prikovane za zemlju. Vjerovala je Ezdovu koliko je i on vjerovao joj. Dok su se penjali iz doline blizu podneva kako bi se pripremili za zadnji prelet, potegla ga je za ruku. "Glavni pritok potoka širi se oko kilometar od mjesta gdje smo jutros vidjeli ĉovjeka. Moţeš li se tamo spustiti ispod razine drveća? Htjela bih snimiti par snimaka boĉnom kamerom." Tijekom zime montirali su kameru na malu platformu pored Ta-lijinog prozora, i još jednu ispod njih. Upravljala je njima iznutra, koristeći jednostavan ureĊaj u obliku slova T kako bi aktivirala kamere. UreĊaj je imao oprugu, tako da su se kamere automatski gasile kada bi popustila pritisak. "Pokaţi mi gdje"', Ezdov je glasno viknuo kroz buku malog motora. Spustili su se ispod obruĉa doline, paralelno s konturama strmog, grubog sjevernog zida. Kada su se pribliţili lokaciji nagnuo se kako bi ju promotrio. "Ne ovaj put", rekao je tresući glavom. "Vratit ću se." Odletjeli su natrag do drugog kraja doline. "Kada proĊemo onu zadnju nakupinu kamenja, smanjit ću snagu, okrenuti se nadesno i spustiti nos na nekoliko sekundi", rekao joj je Ezdov. "Tada ću dati puni gas i izvući se preko onog drveća na drugoj strani. Ako pogriješimo ili naletimo na termiĉki stup, gotovi smo", upozorio je. Dotaknula mu je lice svojim dugim dlanom i njeţno ga drţala. Opet su letjeli duţ zida. Smanjio je gas gotovo do zaustavljanja i sitna je letjelica lebdjela iznad drveća. Ako manevar upali, imat će samo nekoliko desetaka centimetara sa svake strane, rekao je sam sebi. Nakupina kamenja je bio gotovo ravno naprijed, i bili su dobrih pedeset metara ispod obruĉa dok se okretao oko njega. "Kamera spremna?" "Idemo", rekla je ĉvrsto, ali sitni Arado se već okretao, nosom prema dolje. Jedan je prolazni trenutak imala osjećaj da zemlja leti prema njima, kao da ih pokušava zgrabiti, ali ĉak i u svom trenutku straha aktivirala je kamere i ĉvrsto drţala okidaĉ. Zadrţala je dah kad je desno krilo bacilo sjenu preko vode ispod njih, ali kada je Ezdov stisnuo puni gas i avion se poĉeo divlje tresti, nije paniĉarila. " Ne penjemo se", rekao je mirno. 329
KIKA
"Penjemo se." Provjerio je iglu. Kut je bio tako strm da je samo izgledalo kao da su ravni. Penjali su se ali su svejedno klizili naprijed na repu. "Ili ćemo se uspeti ili će motor stati", rekao joj je. Bez upozorenja gurnuo je palicu ulijevo. Straţnji dio letjelice udario je u nešto i nos se nagnuo naprijed, ali gaje ponovno podigao i nagnuo se udesno kako bi se penjali izravnani. Ravno naprijed, manje od kilometra udaljen, bio je kraj doline, ogroman prijeteći zid kamenja koji je postajao sve veći. Talija je znala da su prespori, ali nije bilo mjesta za okret. "Bio je to dobar pokušaj", rekla je mirno. Vidjela je da će umrijeti, pa se nagnula blizu Ezdova i njeţno mu drţala ruku. "Ĉvrsto se drţi", rekao je napeto. Osjetila je da se avion nagnuo snaţno udesno i onda ponovno izravnao. Ĉudotvorno je produljio dolinu malim okretom, ali i dalje je djelovalo da neće biti dovoljno. Tek je u zadnjem trenutku shvatila što pokušava napraviti. Ispred i malo iznad njih bila je ogromna kamena formacija koja je nalikovala plitkoj zdjeli okrenutoj malo prema rubu. Ezdov je usmjerio Arada ravno na nju i, dok je ispunjavala vidik, usmjerio kotaĉe na granit, drţeći rep prema gore. Letjelica je skakala preko formacije kao da rula po pisti pri velikoj brzini. Kako se nagib kamenja prema dolje povećavao, letjelica se spustila u udubinu i, prikupljajući brzinu, podigla, zatim potonula; kotaĉi su jako lupili u uzbrdicu na drugoj strani, ali sada je bilo dovoljno uzgona, i izletjeli su s vrha kao da su lansirani s rampe. Odjednom je avion izletio s kamene formacije preko ruba susjedne doline, potonuo i konaĉno se poĉeo penjati na sigurnu visinu. Pogrebnoj je gledala ravno pred sebe, pokušavajući uloviti zraka. Prošlo je neko vrijeme prije nego je shvatila da kamere još uvijek snimaju. Kada je otpustila T dršku i skinula rukavice, pronašla je duboke crvene tragove na dlanovima. "Nisam mislio da će biti tako blizu", rekao je Ezdov dok ga je ona grlila, i mali je avion odmah poĉeo ponovno gubiti na visini. 330
KIKA
70 24. ožujak 1946., 12:05 Zimske su oluje prestale dolaziti sa sjevera i proljeće se poĉelo probijati u planinske doline. Snijeg se istanjio u lomljivu koru; vegetacija se poĉela boriti rastući kroz pukotine. Ĉlanovi skupine su bili zdravi i snaţni, a zalihe hrane su bile dovoljne za duţe razdoblje, ali Brumm je znao da se trebaju poĉeti pripremati za odlazak. Posebno toplo razdoblje u kasnom oţujku istopilo je zadnje ostatke snijega, i ponovno su se preselili van, izvodeći više poslova na toplom suncu. Prošlo je neko vrijeme prije nego je Brumm primijetio promjenu koja je poĉela nakon njegovog razgovora s Herr Wolfom. Fuhrerov stav prema Raziji Scheel se mijenjao. Prije ju je tretirao kao mladu kćer, ili ĉak kućnog ljubimca; sad mu se stav ĉinio drugaĉijim. Brumm je prvi mig dobio kada je ugledao Herr Wolfa kako jede sam u velikom dnevnom boravku rano ujutro nakon što su djevojke izašle trenirati i obaviti svoje zadatke. "Spava", Hen- Wolf je brzo rekao, oĉekujući Brummovo pitanje. "Nisam ju htio buditi." Pukovnik SS-a tek je kasnije shvatio. Herr Wolf se poĉeo odvajati od nje. Drugom prilikom, nakon jednog od Herr Wolfovih noćnih predavanja, odjednom je zapoĉeo opširno hvaliti ljepote jedne od djevojaka, Stefanie, i njenih klasiĉnih arijevskih kvaliteta. TakoĊer je istaknuo kako pozorno sluša i kako su joj pitanja inteligentna. Bila je istina da je Stefanie postavljala pitanja. Isprva su to sve pokušale, ali samo je ona ustrajala, i za svoj trud je dobila samo mrštenje drugih djevojaka, pomiješano s povremenim ljutitim predavanjima Herr Wolfa o nedostatku doliĉnog ponašanja. Mjesecima je Scheel komandirala nad Njemicama. Kada bi osjetila da je vrijeme za krevet, njeţno bi povukla Herr Wolfa za ruku i on bi odmah ustao i završio predavanje za tu veĉer istom izjavom: "Pa, to je dosta. San je vaţan za dobro zdravlje. Stranka zahtijeva da odrţavamo tijela snaţnima, tako da ću obaviti svoju duţnost." Govor nikad nije varirao. 331
KIKA
U toj prilici, Herr Wolf je ignorirao njen signal i rekao joj da ode ukrevetakoje umorna. Tojebilo nakon sluĉaja kad je jeo sam i opetje Brumm to tek naknadno primijetio. Nakon odbijanja, Razia je izletjela iz sobe, a Herr Wolf je nastavio hvaliti Stefanie. Kad je na kraju otišao u krevet, druge su ju djevojke zadirkivale: "Moţda ćeš dobiti okladu. Moţda bi trebala otići do bazena i ĉekati da doĊe tebi", rekla je jedna od njih. "Tišina", progunĊao je Bradonja. Pogledao je Brumma podignutih obrva kao da je htio reći: Djeca - ne moţeš ništa napraviti! Kasnije su se Brumm i Waller otišli prošetati, "što je to bilo?" ţeljela je znati. Nije bio siguran, pa nije odgovorio. Kako se vrijeme proljepšalo, zraĉni promet se nastavio odvijati nad planinama. Većina je aviona prolazila visoko nad njima, ali nedugo nakon zatopljenja, malena je letjelica poĉela svakodnevno nisko nadlijetati preko grebena. Vraćala se više puta tijekom nekoliko dana, metodiĉki prelazila uzduţ i poprijeko, kruţeći svako toliko nad formacijama koje bi pilotu zapele za oko. I pukovnik i narednik su znali prepoznati zraĉno izviĊanje. "Tu je s razlogom", rekao je Bradonja realistiĉno. "Da." "Misliš li da su nas već pronašli?" "Ne, ne još; još uvijek preoprezno traţe. Kada se prestanu vraćati, tada se trebamo zabrinuti", rekao je Brumm. "Moramo krenuti." Te su noći rekli svojoj maloj skupini da će uskoro napustiti dolinu. Sve djevojke osim Waller htjele su znati kuda idu. "Bolje je da ne znate", rekao je Brumm. Paţljivo je objasnio što će ponijeti i kako se trebaju ponašati. Dvije noći vjeţbao je s njima za moguće susrete s vlastima. Shvatile su vjeţbu kao igru i dobro im je išlo. Bile su to pametne djevojke, i većina je bila odana, što je bila osobina koju je cijenio više od svih drugih. Njihovo pripremanje je bilo pretvaranje i to ga je ţalostilo. 332
KIKA
Bilo je podne i Brumm i Bradonja su otišli do daljeg kraja doline, pod izgovorom da idu pecati. Bradonja je primijećen na otvorenom s palicom za pecanje u krilu baš kada se avion spustio nisko ispod obruĉa, kotrljajući se tik iznad drveća. Na trenutak su pomislili da će se srušiti; motor je kašljao, a iz otvora rasplinjaĉa na poklopcu motora izlazio je teški dim ulja. Iz sjene izdanka kamenja gledali su kad je letjelica prolazila preko doline. Bila je toliko nisko da su mogli vidjeti dvoje ljudi unutra, i odsjaj kamere montirane ispod preĉke jednog krila koja im je otkrila da fotografiraju njihovo sklonište. "Taj je naš'', Bradonja je rekao kad je avion otišao. "Ne, više nemamo zraĉne sile", podsjetio ga je Brumm. "Sada znaju. Ne moţemo ĉekati. Veĉeras se pripremamo; sutra odlazimo pri prvom svjetlu." "Pripremit ću ih", rekao je Bradonja. "Hans, prijatelju. Ne moţemo svi ići. Navale izbjeglica su popustile, i bili bi previše oĉiti i previše ranjivi u velikoj skupini." Narednik je teško progutao. "Duţnost", Brumm je tiho rekao. "Moja ĉast je vjernost", odgovorio je Bradonja, ponavljajući moto SS-a. "Sve njih?" Brumm je kimnuo. "Sve." "Ĉak i Gretchen?" Sad je i Brumm progutao. "I nju." 71 24. ožujak 1946., 13:00 Brumm i Rau su se drţali sjene na povratku do Kamene pećine. Kada su stigli djevojke su bile okupljene unutra i bombardirale su ih pitanjima o zraĉnom uljezu. "Jesu li nas traţili?" "Jesu li nas otkrili?" "Moramo otići", rekla je druga, sa strahom u glasu. 333
KIKA
"Smirite se", rekao je Brumm. "Nemojte paniĉariti. To je prvo pravilo u bici. Traţe nešto, ali sumnjam da smo to mi. Na letjelici je bila kamera i došli su dovoljno blizu da vide što je ovdje. To moţe ali i ne mora znaĉiti da su nas otkrili, ali ne moţemo pretpostaviti da smo sigurni; moramo pretpostaviti da će njihove snimke otkriti naš kamp. Stoga moramo otići; to je stvar opreza. Nemojte se brinuti, moje Valki-re, u svakom sluĉaju gotovo smo spremni za polazak, pravilno ste istrenirane, spakirani smo i veĉeras ćemo slaviti. Sutra ćemo spavati cijeli dan, a zatim ćemo krenuti kad padne noć." Kad je završio s govorom, Brumm je vidio da su mirnije, ali Bradonja je gledao u pod cijelo vrijeme. Pitajući se je li Rau sposoban za ono što treba biti uĉinjeno, ohrabrujuće ga je potapšao po ruci i otišao pomoći u pripremi njihovog posljednjeg obroka. 72 24. ožujak 1946., 18:00 Nisu ĉekali da se film razvije. Kada je Pogrebnoj nazvala Petrova u Berlinu, Rivitski se javio. "Talija je", reklaje. "Našli smo nešto." "Stiţemo", odgovorio je Rivitski i poklopio slušalicu. U ranu zimu Petrov je dogovorio da se fotografski laboratorij premjesti iz Poljske zajedno s dva tehniĉara. Ezdov i Pogrebnoj su bili zadivljeni njihovim arsenalom opreme i dvjema kamerama koje su im muškarci pomogli da priĉvrste na Arada. Rusi su još bili slabi u nogama kada su donijeli eksponirani film u laboratorij. Bilo je to blizu i oboje su to znali. Nakon što su poveĉe-rali crni kruh i bijeli sir uz lokalno pivo, tehniĉari su razvili film, postavili projektor i otišli. Pogrebnoj je objesila plahtu na zid da im posluţi kao filmsko platno te su strpljivo ĉekali da se ostali pojave. Bio je mrak kada su Petrov i Rivitski stigli u lakoj letjelici. Bez uvoda, Petrov je ušao u zgradu i sjeo dok je Ezdov ukljuĉio projektor. Pogrebnoj je pripovijedala dok se projektor glasno vrtio. "Kamera na trupu. Prvi 334
KIKA
prijelaz preko doline", rekla je i navela broj u mreţi. "Pred kraj mi se uĉinilo da sam vidjela nekoga na stijenama." Svi su gledali ekran. "Nisam nikoga vidio", naposljetku je rekao Gnedin. Ezdov je premotao film. "Pusti ga sporije", rekla mu je Talija, i scena se usporeno ponovila. Pokazala je mrljicu na smeĊim stijenama. "Ovdje", reklaje. Ponovno se dolina prostirala ispred njih. Kvaliteta filma nije bila loša, ali nije bila ni dobra. "Sigurna sam da sam nešto našla", rekla je Pogrebnoj ĉvrsto. "Moţemo li dobiti fotografije?" pitao je Rivitski. "Već su naruĉene", rekao im je Ezdov. "Daj da pogledam ponovo", rekao je Petrov. Bio je to prvi put da je progovorio. Gledali su u tišini dok se sekvenca odvijala snimljena kamerom u nosu. Kada je bilo gotovo, Bailov je zagrlio Ezdova. "Zraĉne snage ne znaju što su propustile, ha?" "Nije bilo loše", Sibirac je skromno rekao. "Pokreni boĉnu kameru", rekao je Petrov. Ponovno su utihnuli. Kada je završilo, Petrov je traţio da se upale svjetla. "Fotografije će nam reći više", rekao je. Jedan se od tehniĉara poţalio Ezdovu na ţurno razvijanje slika. "Bit ćemo budni cijelu noć", cvilio je. "Bolje budni cijelu noć nego da vjeĉno spavate", reţao je Sibirac. Dvojica su se muškaraca odmah bacila na posao. 73 24. ožujak 1946., 21:30 Dok su pripremali jelo osjećala se uzbuĊenost, i djevojke su praznile nervozu stalnim ĉavrljanjem. Waller je to nazvala njihovom "Posljednjom veĉerom" i uskoro su svi preuzeli taj termin. Ĉak se i Herr Wolf uţivio u situaciju. Kosa mu je bila svjeţe podrezana, gornja usna obrijana. Povratio je dio teţine, ali nije više bio napuhnut i izgledao je vitko i u dobroj formi. Popili su mnoge boce vina i jeli su 335
KIKA
bez brige za oĉuvanje zaliha. Tijekom mjeseci skrivanja propisno su se ponašali, ali sada su vino i situacija opustili disciplinu, i djevojke su se otvoreno nabacivale muškarcima. Blizu ponoći svi su završili u toplom bazenu. Brumm je poĉeo gubiti pojam o tome što se dogaĊa. Netko je donio boĉice bistre tekućine napravljene od korijena gorĉice. i njihov utjecaj im je još više pomutio umove. U jednom trenutku Herr Wolf je. viknuo u špilju da ugase baklje; namjeravao im se pridruţiti. Bradonja je ubacio svoju u vodu gdje je glasno zapištala, i tada su ĉuli Herr Wolfa kako glasno ulazi u vodu i traţi Stefanie. Ĉuli su i glas Razije Scheel ali bilo je premraĉno da bi vidjeli gdje je. Na kraju je jedna od djevojaka ispuzala iz bazena i povraćala. Trajalo je dugo, i završilo suhim grĉevima koji su ju dodatno iscrpili i odbijali se o zidove špilje. Njena bolest zahvatila je još jednu djevojku, koja je izašla iz vode, pala, podigla se i otrĉala prema sobi. Brumm je malo pio, ali je zaspao na kamenoj izboĉini i probudio se nekoliko sati kasnije s pulsirajućom glavoboljom i suhim ustima. Netko je zapalio baklju. Waller je spavala na leĊima, naslonjena na njega u malom prostoru. Duboko je spavala, lagano hrĈući, plave kose prilijepljene uz glavu. Gledao ju je dugo vremena, nije ţelio razmišljati o tome što treba napraviti. Konaĉno ju je spustio s izboĉine u vodu. Nije otvorila oĉi dok joj je podupro leĊa rukom i gledao kako njene grudi vire prema njemu kroz paru. Brzo je pogledao oko sebe. Djevojka kojoj je bilo zlo je spavala u blizini. Wallerina glava se pomakla; oĉni kapci su joj zatreperili i nasmiješila mu se. "Volim te", prošaptala je. Dugo ju je ljubio, tada se povukao dok mu se ona smiješila. Primio ju je ĉvrsto oko vrata i gurnu pod vodu snaţnim podlakticama. Isprva, misleći da je to igra, nije se otimala, ali pluća su joj uskoro poĉela gorjeti i poĉela ga je grebati, prvo ispitivaĉki, a zatim paniĉno. Jedna noga joj je probila površinu vode i pljusnula po njoj. Brumm je brzo stavio svoju tešku nogu preko nje kako bi ostala pod vodom i nastavio ju je tako drţati. Gretchenine ruke su pale uz tijelo i otvorile se, dlanova otvorenih prema njemu, moleći. Privukao joj je glavu bliţe površini kako bi joj mogao vidjeti lice. Bjelooĉnice su joj bile goleme, kao jaja, a usta su joj bila otvorena. Kad su im se oĉi srele, usta su joj se poĉela micati kako je oblikovala rijeĉi. Maleni se vir stvorio 336
KIKA
blizu površine kada je potrošila zadnji dah i udahnula vodu u pluća. Znao je da je gotovo, ali drţao ju je pod vodom još neko vrijeme kako bi bio siguran. Bez obaziranja, popeo se iz bazena i brzo prešao na drugu djevojku. Kad joj je stavio ruke oko vrata, otvorila je oĉi i nasmiješila se, misleći da je uz nju s drugim razlogom. Grozno se smijala; bljuvotina joj se uplela u kosu i osušila na ramenima i grudima. Brzim pokretom joj je slomio vrat i pustio da tupo padne na kamen. Ispred njega ĉuo je pucanj. Zgrabio je saĉmaricu s drvenog postolja i poţurio u dnevnu sobu. Vrata Herr Wolfove sobe bila su otvorena. Stefanie je bila gola na Herr Wolfu, ruke su joj visjele s kreveta, brada joj je bila na njegovom licu; krv je tekla po njemu iz rane na njenim prsima. Brumm je brzo promotrio scenu, instinktivno se skotr-ljao u stranu i leĊima se prislonio na kauĉ. Razia Scheel stajala je nekoliko stopa od kreveta s Herr Wolfovim revolverom u jednoj ruci i noţem u drugoj; ruka joj se divlje tresla dok je pokušavala ponovno nanišani-ti. "To je moje mjesto", vrištala je. "Moje!" Brumm je ispalio jedan hitac saĉme za jelene; prošla joj je kroz ruke do golih prsiju, otkinulo jednu ruku dok se druga drţala samo trakama mesa. Noţ je lupio u pod i Brumm ga je gurnuo u stranu; tada je povukao Stefanieno tijelo s Herr Wolfa. S gaĊenjem je uzeo odjeću i bacio ju prema njemu. Cipele Herr Wolfa su bile blizu Scheelove, i dok je puzao po njih cmizdrio je: "Prljava Ţidovka. Pokušala me ubiti. Ta prljava Ţidovka" "Ušutite", Brumm je ljutito naredio. Bradonja se susreo s pukovnikom u hodniku, sa Schmeisserom u pripremi, dok se Brumm progurao pored njega u drugu sobu. Dvije djevojke bile su u velikom krevetu pod sivim pokrivaĉem, oĉi široke od straha. Bradonja je podigao pištolj, ali Brumm mu je spustio ruku. "Ja ću", rekao je. Otvorio je saĉmaricu, izbacio potrošenu ĉahuru, stavio novu, zatvorio oruţje i zamahnuo ga prema krevetu. Jedna od djevojaka povukla je pokrivaĉ preko glave; druga je skoĉila i otrĉala u kut, okrećući leĊa Brummu. Prvo je upucao onu u krevetu, 337
KIKA
pogodivši ju malo ispod grla, skoro joj otkinuvši glavu. Tada se okrenuo i upucao drugu usred golih leĊa. Pala je naprijed prema zidu. Rau je prošao pored njega i Brumm gaje slijedio do narednikove sobe. Prije nego je mogao djelovati, Bradonja je pristupio krevetu, stavio cijev Schmeissera na bijelo meso ispod Osinog vrata i kratko opalio. "Moja ... ĉast je ... vjernost", promucao je. Brumm ga je potapšao po ramenu. "Idemo." Obzirom da su se spakirali veĉer ranije, trebalo im je manje od sata da se pripreme za odlazak. Herr Wolf je izašao iz sobe i durio se na ognjištu dok su izvršavali zadnju provjeru naprtnjaĉa i oruţja. Zadovoljan stanjem stvari, Brumm je sam otišao natrag u sobe i špilju. Zapoĉeo je s Gretchen, i noţem urezao poznati simbol djevojkama na ĉelu. Nije ga bilo svega nekoliko trenutaka; kada se vratio hlaĉe su mu bile mokre do koljena. Otišli su bez obaziranja i brzo se kretali dolinom do izlaza. Brumm je bacio tri granate u minsko polje, pokrećući eksplozije lanĉanom reakcijom, i raznio kamen koji je sluţio za blokiranje ulaza s deset dekagrama eksploziva i kratkim fitiljem. Stijena se razletjela u nekoliko velikih dijelova i oslobodila ulaz. U tunelu je predvodio put dok su uţurbano puzali kroz usku špilju, grebući se dok su gurali naprtnjaĉe pred sobom. Jednom kad su izašli iz doline, kretali su se dvostruko brţe kroz obliţnji kanjon. Na vrhu su zastali da Herr Wolf doĊe do daha, a Brumm je promotrio situaciju. Wolf je relativno lagano podnio uspon. Zdravlje mu je bilo bolje, i bilo je jasno da sada moţe podnijeti umjereni teret. No emocionalno stanje mu je još uvijek bilo upitno. Bradonja je pretraţio dolinu pod njima dalekozorom. "Cisto", prijavio je. "Imamo barem dva dana prednosti. Moţda više", rekao je Brumm.
338
KIKA
74 25. ožujak 1946., 6:15 Ekipa je rano doruĉkovala i zatim sjela i ĉekala. Ezdov, Pogrebnoj i Bailov odveli su Rivitskog do hangara pokazati mu Arado. Odlom-ljeni su komadići s drvenog propelera, grane drveća poderale su rupu u straţnjem dijelu trupa aviona, a desna šipka krila bila je savijena. Kada su se vratili, Gnedin je priĉvršćivao još mokre fotografije na zid, a Petrov se osmjehivao. Kucnuo je jednu fotografiju straţnjom stranom kaţiprsta. "Pogledajte ovo", rekao je Pogrebnoj, dodajući joj povećalo. Na stijeni gdje je nekoga vidjela nacrtana je mala strelica. Nje bio dobar snimak, ali na samom kraju sjene iza kamena bila su dva stopala odsjeĉena u zglobu. Pogrebnoj je sjajila. "Skoĉio je u sjenu", rekao je Petrov. "Neka ovo ponovno povećaju", naredio je, "ali samo će potvrditi ono što znamo. Netko je tamo i vaša prisutnost gaje uznemirila. Osim juĉer, jeste li prije pregledavali dolinu?" "Ne", rekao je Ezdov. "Samo iz daljine." Petrov je zapalio malu cigaru. Tehniĉar je donio novu seriju fotografija, onu iz boĉne kamere, a onda se sklonio iz sobe. Nije znao tko su ti ĉudni ljudi, ali mirisali su na veliku nevolju. Gotovo suicidalan prelet se isplatio. Na novim snimkama vidjeli su ĉovjeka u dolini blizu potoka. "Njega nisam vidjela kad smo prelijetali"', rekla je Pogrebnoj. Druge su fotografije pokazivale proĉelje zgrade sagraĊene unutar litice, s otvorenim ulaznim vratima. TakoĊer su mogli vidjeti da je proširenje u potoku uzrokovano branom. Petrov je prišao karti na zidu. "Pokaţite mi", rekao je Taliji. Do kasnog poslijepodneva znali su gdje idu i kako će tamo doći. Dovest će se na zapad iz Nordhausena i prići s juţne strane planine. Proveli su veĉer pripremajući karte i odreĊujući zaduţenja. Svi su mogli osjetiti kako im oĉekivanje raste, i bilo im je drago zbog toga. 339
KIKA
75 25. ožujak 1946., 10:30 Na ljestvici bodova od jedan do deset, Beau Valentine bi Švicarcima dao dva: jedan za prirodne ljepote i drugi za ĉistoću. To su bile jedine dobre osobine koje je mogao pronaći. Ameriĉkim obavještajnim operacijama je koristilo što su Švicarci ostali neutralni tijekom cijelog rata, ali što se Valentinea ticalo, oni su bili kao antiseptiĉne Švabe. Nije ih volio i nije to krio. Kad god bi osjećao potrebu prijeći na švicarski teritorij, osjećao se potišteno još dugo nakon što bi otišao. Švicarci su se utapali u pragmatizmu. Nisu postojali veliki švicarski filozofi, a ako se njega pitalo, ni slikari ni skladatelji vrijedni spomena. Ali došlo je vrijeme da sazna što se dogaĊa, a nije postojala mogućnost da će se javiti nekoj najobiĉnijoj vojnoj obavještajnoj jedinici. Nakon što je prešao granicu, ulovio je vlak za Zurich. Kad je stigao do sive uredske zgrade, doveli su ga do ureda i ostavili da prelista ĉasopise iz SAD-a. Ured se drastiĉno promijenio; originalno je ureĊenje bilo, kako ga je Arizona nazvao, kao na poĉetku braka, ali ovo je bilo otmjeno, a namještaj starinski i vrijedan. Na podu je bio ruĉno raĊeni perzijski sag, a police od mahagonija bile su ispunjene knjigama u koţnom uvezu. U kutu je stajala svilena zastava, a baze svjetiljki na stolićima bile su od debelog irskog kristala. Teške brušene boce ispunjene škotskim viskijem boje dima postavljene su na šanku pored ruĉno rezbarenog stola. Koji se vrag tu dogaĊao? Ovo nije bio Arizo-nin stil, ali je bio njegov ured. U ured je ušao muškarac, bez rijeĉi prošao pored Valentinea i sjeo za stol. Otvorio je ladicu, izvukao ploĉicu s imenom, stavio ju ispred sebe i igrao se s poloţajem dok nije stajala kako je on htio. Na njoj je pisalo Justin L. R. Creel III. "Gdje je Arizona?" zahtijevao je Valentine. Stari je viši ĉasnik bio više nego dobar nadglednik; bio je i prijatelj. Odvjetnik iz Phoenixa oštrog uma i podjednakog jezika, bio je zahtjevan ali pouzdan. Ovo nije bilo vrijeme za dresiranje novog kontrolora. "Premješten." "Gdje?" 340
KIKA
Novi se ĉovjek namrgodio; pitati takva pitanja bilo je protiv protokola u OSS-u. "Poštedjet ćete me scene ako vam kaţem da to nije vaša briga", rekao je jetko. "Dugo vam je trebalo da se pokorite direktivi." "Bio sam zauzet", rekao je Valentine. Odijelo novog muškarca bilo je skupo, prekrasno skrojeno; nosio je zlatne gumbe za manšete i debeli sat, a cipele su mu bile toliko sjajne da su izgledale mokro. Kada je postojala potreba, Valentine je mogao biti najbolji domaći deĉko sa sela koji je ikad hodao kroz gnoj; maleni glas u glavi rekao mu je daje to jedna od takvih prilika. "Podrobno sam pregledao vaš dosje", rekao je ĉasnik preciznim monotonim glasom. "Imali ste svoj udio i uspjeha i poraza. Imate sklonost samostalnim akcijama i dar za jezike. TakoĊer ste debeli, izvan forme, nemarno se odijevate i nemate gotovo nikakvu budućnost u ameriĉkoj obavještajnoj mreţi. Reĉeno mi je da volite ĉuti stvari 'bez ukrasa'. Postupam li prema vašim oĉekivanjima?" "Gospon, vi ste dal'ko ispred mene." Muškarĉeve su se obrve nakratko digle prije nego je paţnju vratio na fascikl pred sobom. "Dvadeset i drugog sijeĉnja ove godine predsjednik Truman potpisao je izvršnu odredbu kojom se osniva Nacionalno obavještajno vijeće. Tom odlukom stvorio je Centralnu obavještajnu agenciju kao operativnu granu Nacionalnog obavještajnog vijeća." Valentine je razmislio o onom što je ĉuo. "Znaĉi, OSS je mrtav?" "Raspušten predsjedniĉkom odredbom prvog listopada; nadţivio je svoju korisnost." "Ali Donovan vodi novu jedinicu, zar ne?" "Gospodin Donovan i predsjednik ne slaţu se u pitanjima nacionalne sigurnosti. OSS je voĊen s potpunim nepoštivanjem discipline; Donovanov stil voĊenja bio je previše slobodan i lagan. On ispada, zajedno s ostatkom njegove vrste." Valentine se nasmijao i nagnuo naprijed. "Vi me zajebavate, zar ne?" 341
KIKA
"Što nas dovodi do Beauregarda Valentinea. U prosincu ĉetrdeset ĉetvrte dobili ste 40 tisuća dolara u zlatu; naši revizori javljaju da u raĉunovodstvu nema ni traga kasnijim isplatama. Nismo mogli kod Talijana potvrditi da su primili taj novac; moji nadreĊeni su me uputili da se raspitam o tome." Muškarĉev ton bio je kao da nobelovac govori kretenu. "Jebeni B-17 su uzalud potrošili 40 tisuća dolara u neeksplodiranim bombama na svakoj misiji. Zašt' ni'ko ne pokušava to opravdat', ha?" Sluţbenik je gurnuo svoje naoĉale sa zlatnim okvirima po hrptu svog ravnog nosa i bijesno ga pogledao. "Rat je za vas gotov, gospodine Valentine. Ljudi vašeg kova više nisu potrebni; neću vam ponuditi svoje mišljenje o tome jesu li ikad bili potrebni. Tako da ste gotovi, gospodine Valentine. Ali ne idete nikuda dok ne podmirite sve svoje raĉune. OSS je imao svoj naĉin voĊenja stvari; mi ih radimo po pravilima. Naša struka treba prorjeĊivanje; vi ste ono što bi poljoprivrednici nazvali korovom." Valentine se nagnuo preko stola i s treskom zalupio fascikl u Creelovim rukama. "U redu, šupĉino, da se razumijemo." Creel se napeo. "Nisam ništa ukrao, pogotovo ne bijednih ĉetrdeset tisuća dolara." Lupnuo je po zatvorenom fasciklu rukom. "Da ste se potrudili pozornije proĉitati, uvidjeli biste da sam ono što sociolozi zovu ĉlanom vrlo male i ekskluzivne klase, bolesno bogatih. Prava plava krv, stara garda i sve to. Ne znam tko si ti, i nije me pretjerano briga, prijatelju. Mogao bih sutra kupiti tvoju ţenu i dati ju svojim Cajun prijateljima da na njoj vjeţbaju Bojo. Mogao bih te naveĉer upucati na ulici, prijaviti se i nikad ne provesti ni dana u zatvoru. Prijatelju, sprema ti se najgora nesreća o kojoj si ikad sanjao ako me misliš zajebavati, zato sjedni natrag na svoj mali limeni tron i zaĉepi. Došao sam ovdje razgovarati, i bome ću to i napraviti." Kad je Valentine zastao, Creel je bio u potpunosti natrag u stolcu, drţeći se za naslone, miran kao smrt, široko otvorenih oĉiju. "Imam razloga vjerovati da Rusi još traţe Hitlerovo tijelo. Imam jedan prokleto dobar trag - bolji nego išta što sam imao prilike vidjeti. Od vas trebam dvije stvari Gospodine Šupĉino Nadzornik Creel. Prvo, ţelim da 342
KIKA
zapišete u svoj izvještaj točno ono što vam govorim. Koristite moje rijeĉi da nešto ne zbrĉkate, sinko. Drugo, ţelim da postavite 24-satni nadzor nad Hitlerovim bunkerom u Berlinu." "To je u ruskoj zoni", Creel je odgovorio, a glas mu je pukao usred reĉenice. "Znam da je ruski teritorij, idiote! Zato i hoću nadzor. Cijelo vrijeme s najboljim ljudima koje imate. Ako se išta dogodi u ili oko tog mjesta, ţelim znati istog trenutka, i ne u nekim glupim šiframa. I nemojte se truditi zvati mene, ja ću zvati vas." "Više nemate ovlasti poduzimati nove inicijative", Creel je obrambeno rekao. "Nemate portfolio." Valentine se nagnuo. "Jebi se s portfoliom, ti viša gnjavaţo. Nazovi Donovana i reci mu što se dogaĊa. Reci mu da ti je Valentine rekao. On će reći šefovima da odobre prokletu inicijativu!" Okrenuo se od stola i sjeo u fotelju, noge prebaĉene preko jednog naslona za ruke. "Uzmi olovku, deĉko, i zapisi ovo. Ako ti idem prebrzo, zaustavi me." Iznio je podatke o svojim aktivnostima od ulaska u Njemaĉku. Rekao je Creelu da mu proĉita, dodao jednu ili dvije reĉenice, a zatim je ustao. "Još jedna stvar: Talijani su kao i Švicarci što se novaca tiĉe. Dao sam novac svojim gerilcima, kao i sav drugi novac. Ako ţelite vidjeti zapise njihovih raĉuna, pitajte ih. Stavite i to u svoj izvještaj." Otvorio je vrata. "Ima pitanja?" Creel je odmahnuo glavom. Valentine se nasmiješio, pokazao prstom i polako ga okrenuo. "Onda podigni vraţju slušalicu, deĉko, i naĊi nadzor za Berlin." Vrata su se zalupila. Creel je ponovno proĉitao svoje bilješke, zatim poĉeo prtljati po telefonu. Izvan ureda Valentine je zastao da se smiri. OSS je nestao, nije više imao posao. Tko ih jebe, odluĉio je. Ovaj put idem do kraja. Za Arizonu. Za Wild Billa. Za sebe. 76 26. ožujak 1946., podne Bili su odjeveni kao seljaci. Brumm ih je brzo izveo s planine, ali ĉim su izašli iz divljine usporio ih do tempa toliko sporog da je Herr Wolf bio preplašen. Ruta ih je vodila juţno, ali je zavijala ovisno o 343
KIKA
topografiji. Njihov nedostatak brzine bio je namjeran, rezultat dobro nauĉene teške lekcije. Iza neprijateljskih linija morali ste uvjeriti sluĉajne promatraĉe da pripadate tamo. Ţurba je vodila ne samo greškama u procjeni, nego je povećavala vidljivost. Seljaci su rijetko kad ţurili, tako da je Brumm odredio tempo koji je odgovarao krinki. Pukovnik SS-a je vodio, a Bradonja je bio na zaĉelju, tako da je Herr Wolf bio stiješnjen medu njima. Rijetko se ţalio i radio je toĉno kako mu je reĉeno. Oba su vojnika nosila automate u preklopu kaputa, jutenu vreću preko ramena kao mornari, i platneni ruksak s odjećom, lijekovima, i drugim potrepštinama. Brumm je znao da su iz daljine uvjerljivi. Plan je bio produljiti na jug do zapadnih rubova Tiirinške šume, i tamo zaokrenuti na zapad do podruĉja sjeverno od Marburga. Brumm je izraĉunao da je taj dio puta manje od dvije stotine kilometara, ali obzirom na teren, procijenio je da će stvarna udaljenost biti 25 posto veća. Uz prosjeĉni dnevni tempo od 30 kilometara, i uzevši u obzir prepreke i zastoje, stići će na odredište kroz devet ili deset dana. Brumm je odluĉio da će putovati danju. Bilo je riskantno ali Herr Wolf bi imao previše poteškoća po mraku. Plan im je bio spavati od mraka do prvog danjeg svjetla, tada krenuti, sakupljati hranu putem kradući po farmama i izoliranim kućama na koje naiĊu. Takvi nestanci hrane su bili uobiĉajeni na selu, i dok će stanovnici moţda biti iritirani, nije bilo vjerojatno da će podnijeti sluţbenu prijavu. Poĉelo je kišiti kad su napuštali Hartz, i nastavilo je kišiti, meka kišica koja je natopila krajolik, probudila zemlju i krstila novo cvijeće. Iako su ĉesto bili mokri, Brumm ih se trudio drţati pod krošnjama borove šume, poda pokrivenog debelim slojem starih iglica. Procijenio je da će im trebati sedam dana do podruĉja oko Christianburga, i nadao se da će se karte koje su ukrali ameriĉkoj bojnici pokazati toĉnima. 77 26. ožujak 1946., 15:00 344
KIKA
To je travestija; rat je završio prije manje od godinu dana, a OSS je stavljen izvan sluţbe, baĉen na otpad. Arizona je bio jako dobar nadleţni ĉasnik, najbolji kojeg je Valentine ikad imao. Znao je kako dobiti najviše od svojih ljudi bez da ih tretira kao igraĉke. Razumio je da agenti na terenu trebaju slobodu djelovanja, toĉne informacije kako bi mogli donositi odluke i, iznad svega, potpunu potporu. Sve se svodilo na meĊusobno poštivanje. Novi je muškarac apsolutno razliĉit od Arizone. Kada ljudi s prestiţnih fakulteta kao što je Creel poĉnu preuzimati kontrolu, dolazi vrijeme da se stara garda povuĉe u zaborav. Bilo je iritantno pomisliti da bi Wild Bill dopustio da se tako nešto dogodi. Bio je to dug rat s velikom cijenom, i sada je bilo vrijeme otići dalje, govorio si je Valentine. Natrag u Louisianu. Moţda bi mu neko vrijeme u "Newlinsu'" pomoglo rašĉistiti um i pomoći mu odluĉiti o budućnosti. Roditi se s bogatstvom bilo je pravi teret. Onima koji ga nisu imali, to je djelovalo kao ugodan ţivot, ali nije bilo tako. Bogatstvo nije došlo u obitelj jednim potezom dobre sreće; bilo je prikupljeno generacijama Valentineovih, i njihovo bogatstvo nije bilo fluidno. Ţivoti stotina ljudi ovisili su o Valentineovima, a odabrane je ĉlanove zapalo posvetiti ţivote povećavanju veliĉine i opsega bogatstva. Svaki je Valentine nauĉio teške ekonomske lekcije rano u ţivotu. Zlatno je pravilo bilo da bogatstvo ne moţe ostati statiĉno; ili raste ili se smanjuje, dok se preferira ono prvo. U postojećem klanu Valentineovih Beauov mlaĊi brat, Buster, je bio taj koji je teţio voĊenju bogatstva, i Beau je bio više nego sretan prepustiti mu to. Ali ako njegova uloga nije bila ona kapitalista, ostala mu je samo jedna mogućnost, jer bogati su imali samo dvije; povećavati bogatstvo ili sluţiti ĉovjeĉanstvu. Bilo je ironiĉno, Valentine je ĉesto pomislio, kako samo vrlo bogati i vrlo siromašni - oni koji imaju sve i oni koji nemaju ništa - imaju vremena i motivaciju posvetiti ţivote traţenju višeg smisla. Sluţenje svojoj drţavi je uvijek bila plemenita ideja, i znao je daje svojim djelovanjem dao doprinos krajnjem porazu nacista. Ali posao mu je oduzeo većinu energije, a sada put pred njime nije bio dobro definiran. Na kraju je odluĉio da mora obaviti još jedan posao, onaj koji je već zapoĉeo, odobrava li to vlada ili ne; pobrinut će se da se obavi, 345
KIKA
bez obzira na cijenu, a kada završi, spakirat će se i krenuti kući. Tamo će neko vrijeme mirovati i odluĉiti što ţeli napraviti s ostatkom ţivota. Slijediti tragove koje mu je dao Skorzeny bio je relativno jednostavan prijedlog. Brumm je bio iz Bad Hartzburga, a prema onome što je Valentine ĉuo o ţestokim valovima izbjeglica na tom prostoru, zakljuĉio je da to vrijedi istraţiti. Vozio je prema malom planinskom gradu dvjesto deset kilometara od natrpanog Frankfurta, provodeći većinu puta pokušavajući ustanoviti što Rusi smjeraju. Bila je to frustriraj uća vjeţba deduktivnog razmišljanja. Prije odlaska iz Švicarske, provjerio je neke stvari kod svojih izvora; atašea u ameriĉkoj ambasadi, urara Herberta, koji je preprodavao ukradene valute i druge stvari, i Ermine. Ermine Malone, koja je radila u uredu OSS-a u Zurichu, udavala se tri puta: za vodoinstalatera iz Salema, Oregon; za FBI agenta iz Phi-ladelphije; i za bubnjara iz Baltimorea, koja je poginuo u avionskoj nesreći tijekom turneje po Sjevernoj Africi. Bila je mala ali kompaktno graĊena, srameţljiva u javnosti i seksualno nezasitna s Beauom Valen-tineom. Nikad nije upoznao nikoga poput nje. Kao i on, nije bila ono što se Ĉini, i on je vjerovao da je ta sliĉnost bila ono što ih je spajalo. Njegova povremena ljubavnica i prijateljica bila je i njegov informator iz agencije, njegova polica osiguranja. Nakon što je otišao sa sastanka s Creelom, Valentine je otišao do njenog stola, ulovio njen pogled i pokazao pet prstiju. Ona je kimnula i signalizirala natrag s tri prsta, te šaptom dodala "Sutra." Sastat će se sutra u tri sata u njenom stanu na petom katu. Njen je stan bio skuĉena mansarda s velikim krovnim prozorom i golim gipsanim zidovima. Kada je Valentine ušao, ţena je bijesno pala na njega, lupajući ga i udarajući ga u rebra i podlaktice svojim ĉvrstim malim šakama. Povukao se, pokušavajući se obraniti svojim ogromnim rukama. Na kraju je njena ljutnja prerasla u smijeh, tada u poţudu; vodili su ljubav na podu još uvijek u većini svoje odjeće, "Cijelo se vrijeme jebeš s onim Talijankama. A ne bi se javio", prigovorila je. "Bio sam u Njemaĉkoj." Napravila je grimasu. "Još gore. Plavuše s velikim sisama." 346
KIKA
"Nisu baš voljne. Ţao mi je", nespretno se ispriĉao. "Pred kraj je bio popriliĉan nered; tada sam dobio naredbu da sjednem u sedlo i dojašem do Švabije. Nisam imao vremena javiti ti kamo idem. Osim toga, mislio sam da znaš. Ĉini se da uvijek znaš gdje sam." "Više ne, Beau; ovi novi su stvarno ĉudni. Nisu kao stara garda. Hladnokrvni su, i sve o ĉemu razmišljaju su Rusi. Nakon što je predsjednik raspustio OSS preselili su neke naše ljude u vojne obavještajce, neke u Ministarstvo vanjskih poslova, a ostale su otpustili. Oĉekujem da će me uskoro otpremiti natrag u SAD; jedini razlog zašto sam još uvijek ovdje je što im nedostaje ĉinovnika, a ja znam procedure i naĉin pohrane." "Stvarno mi je ţao", rekao je. a kad su rijeĉi bile izgovorene iznenadilo ga je da to stvarno i misli. "Gle", nastavio je, "nemamo vremena prisjećati se davne prošlosti, i što god došlo, pa, morat ćemo se nositi s tim. Trebam znati što imamo o njemaĉkim izbjeglicama. Moraš nešto znati. Kad sam bio u Italiji partizani su se šalili da je Vatikan u dosluhu s nacistima. Ima li istine u tome?" Ermine se smrzla. "Ne mogu ti to doznati. Jednostavno ne mogu. Bilo što drugo mogu probati, ali to je stvarno strogo povjerljivo, a ovi novi ne riskiraju s niĉim." "Moraš probati. Da je Arizona ovdje, on bi mi to nabavio, ali njega nema, a ovaj Creel kaţe da sam persona non grata. Nemam nikoga tko će mi pomoći." Ermine nije odgovorila. Umjesto odgovora, ustala se s poda, izravnala haljinu i poĉela pripremati veĉeru. Kada su završili s jelom, preklopila je platnenu salvetu, stavila ju pored tanjura, prekriţila ruke i zagledala se u njega. ""Ne znam zašto te ne mogu odbiti, Beau Valentine." "Ja imam ideju zašto", rekao je, privlaĉeći ju k sebi. 78 27. ožujak 1946., 11:00 Jedinica specijalnih operacija koristila je poloţaju ĉovjeka na fotografiji kako bi pribliţno odredila lokaciju ulaza u dolinu. Dok nisu bili sigurni da je on ĉuvar, pretpostavili su da ĉuvar ne bi bio daleko od ulaza. 347
KIKA
Fotografije nisu pokazivale ulaz, pa su zakljuĉili da bi ulaz mogao biti kroz špilju ili tunel, moţda prirodan, vjerojatno umjetan. Koji god, bili su sigurni da su otkrili moguću lokaciju. Ezdov ih je vodio kroz planine, rijetko kada gledajući kompas. Koristio je Pogrebnojine crteţe kako bi upamtio znamenitosti na ruti: to su bile dostatne upute. Skupina je marširala u izduţenoj koloni, voĊena Sibircem, zatim je išla ţena, Bailov, Gnedin, Petrov i, daleko iza svih njih, Rivitski. Petrovljeva je metoda bila iskoristiti specijalnost svakog ĉlana jedinice kad god je to bilo potrebno i ne brinuti o hijerarhiji, ali je uvijek inzistirao na redu. Trebalo im je dvadeset sati kako bi dosegli vanjsku dolinu. Mogli su se kretati i brţe, ali Petrov je odluĉio biti oprezan kako bi izbjegli ulazak u zasjedu. S jedne strane brinuli su se o cilju, ali s druge trebalo je razmotriti više faktora. Još uvijek je postojalo dovoljno naoruţanih preostalih Nijemaca u udaljenim predjelima, bandi izbjeglica, skupina Ţidova i Roma iz logora smrti i obiĉnih lopova koji su vrebali ljude u manje napuĉenim predjelima Njemaĉke. S vremenom će takvi antiso-cijalni i kontrarevolucionarni elementi biti rašĉišćeni, bilo istrebljenjem bilo sovjetskim djelovanjem; u meĊuvremenu, bolje je biti oprezan. Ezdov je bio njihov najbolji izviĊaĉ, ali zbog svoje prošlosti u Crvenoj armiji, Petrov je vjerovao da mu je Pogrebnoj bila gotovo ravna. Tako je zapalo na dvojac koji je našao dolinu iz zraka da pronaĊu ulaz sa zemlje. Ujutro dvadeset i šestog oţujka skupina je zauzela obrambene poloţaje u maloj dolini blizu podruĉja koje treba pretraţiti, i Petrov je poslao dvoje izviĊaĉa u polje škriljevca puno pukotina. Pred kraj jutra, Talija je dokaskala natrag. Pronašli su prirodnu špilju, oĉito prvu u dugom nizu špilja. Nedaleko prije prve veće galerije, otkrili su mali tunel koji je odvodio u obećavajućem smjeru. Ezdov se zadrţao da nadzire prostor. Skupina se preselila u prvu galeriju. Nakon istraţivanja uskog gornjeg tunela, Petrov se sloţio s njihovom procjenom. Još su malo izviĊali, ali nisu našli druge tragove koje bi valjalo istraţiti. Odluĉeno je da bi trebali istraţiti što su otkrili i pregrupirati se ako ne bude uspješno. 348
KIKA
Ponovno su Ezdov i Pogrebnoj bili na ĉelu, a ona se nakon kratkog vremena vratila javiti da se tunel otvara u dolinu. "Vrlo je usko", upozorila je dok su kretali u tunel iza nje. Kad su došli do danjeg svjetla, Talija je provirila iz sjena kad je Ezdov zazviţdao s nakupine kamenja njoj udesno. Kada je pokazao prema naprijed, razumjela je; razrovana zemlja pred tunelom pokazivala je nezamjenjiv uzorak minskog polja. Detonatori na pritisak, ne magnetski. Šaptom je obavijestila ostale, zatim rukom dala signal Ezdovu. On joj je signalizirao natrag da napuste špilju jedan po jedan, i rukom joj je pokazao kuda krenuti. Kada joj je mahnuo da izaĊe, kretala se brzo i struĉno, drţeći se nisko i vijugajući po putu dok nije prošla Ezdova do poloţaja iza granitnog stijenja koje je pruţalo dodatni zaklon. Onog trenutka kad je Bailov došao do nje, Pogrebnoj se nastavila kretati, šuljajući se tiho po bazi strmog zida doline kako bi proširila njihovu liniju i obrambeno polje. Kada su svi bili u dolini i sigurno rasporeĊeni, Ezdov se spustio sa svoje ĉeke, kratko se zastao savjetovati s Petrovom i onda joj se pridruţio. "Mine su postavljene u obliku lepeze s poĉetkom blizu mjesta ulaska. Neke su eksplodirale; mnogo ih je još ostalo. Idu do borova, ali ne daleko. Odozgo sam mogao vidjeti grubi uzorak u zemlji", tiho joj je rekao. "Ne sviĊa mi se što smo zapeli u ovim stijenama", prošaptala je. "Prerano, preotvoreno. Idemo meĊu drveće vidjeti ako moţemo zgusnuti formaciju." Sloţio se i signalizirao onima iza sebe da ih pokriju, posebno pazeći na stijene iznad njih, koje mogu sakrivati zasjedu. Dvojac je izvadio noţeve iz korica na nozi, prebacio oruţje preko leĊa, zategnuo remenje i krenuo preko otvorenog terena na koljenima, koristeći noţeve da paţljivo provjere gdje su zakopane mine. Unutar nekoliko minuta bili su sigurni da su mine ograniĉene na podruĉje blizu ulaza, ali nastavili su s paţljivom provjerom sve do drveća, gdje su paţljivo potraţili ţice poteznih mina koje su Nijemci preferirali. Mahanjem ruke Ezdov je pozvao ekipu do borovog drveća i raširio ih u obliku dijamanta,s Petrovom u centru. S ekipom na poloţajima, pokrenuli su se, hodajući polako i koristeći sva osjetila kako bi procijenili novu okolinu. Većinom su se oslanjali na sluh; vidljivost je bila ograniĉena tamnim nakupinama niske vegetacije, a nosevi su im bili gotovo beskorisni. 349
KIKA
Na kraju su stigli do uskog potoka, gdje se ĉinilo da se dno doline lagano uzdiţe pred njima. "Ĉuješ?" Pogrebnoj je pitala Ezdova. Tiho je progunĊao. "Zvuĉi kao preljev na brani meĊu stijenama ispred nas." Vratili su se posavjetovati s Petrovom dok su ostali zadrţali poloţaje, paţnje usmjerene na svaku stranu. "Tik smo ispod brane", Ezdov je rekao voĊi. "GraĊevina je u stijeni litice." Petrov je odmah odgovorio. "Pogrebnoj i Bailov će krenuti uzvodno na drugu stranu. Ti uzmi sredinu s Gnedinom. Rivitski i ja ćemo krenuti duţ stijena; ako naletite na nevolju prije nego doĊemo do odredišta, svi preţivjeli trebaju se povući i pregrupirati ovdje. Kada se pribliţite, uĊite sami", rekao je Ezdovu. "Trideset minuta." Uskladili su satove,a Ezdov je pokazao Pogrebnoj da kaţe ostalima. "Bez pucanja", rekla im je kada su namještali satove. "Postavit ćemo zasjede i ĉekati dok nas Ezdov ne pozove." Parovi su se polako razmicali i došli do svojih pozicija. S druge strane brane Ezdov je mogao vidjeti da su vrata na proĉelju otvorena ali da je nekoliko manjih otvora na proĉelju djelovalo zatvoreno. Nije bilo znakova kretanja u ni blizu graĊevine. U odreĊeno vrijeme ustao je i brzo pretrĉao preko brane. Bailov je ostao iza i sa strane, pozorno traţeći znakove ţivota iz kamene kuće. Kad je došao do prednjih vrata, Ezdov je zastao, nisko se sagnuo i utrĉao unutra. Nije ga bilo nekoliko minuta dok je skupina vani napeto ĉekala, ali kada se vratio oruţje mu je bilo obješeno na ramenu dok je mahao drugima da mu se pridruţe. Kad se Petrov pribliţio. Ezdov je napućio usne i kimnuo prema zgradi. U prvoj su sobi našli djevojku klonulu na lice. s Davidovom zvijezdom urezanom u leĊa. U drugim su spavaćim sobama bila još ĉetiri lijesa, sva unakaţena na isti naĉin. Rojevi muha i drugih kukaca zujali su oko tijela, a bilo je i tragova ugriza zvijeri i lešinara. Ĉlanove grupe to nije odbilo. Svi su vidjeli gore klanje puno puta ranije i prihvatili su trula trupla i njihovo raspadanje uz pomoć prirodnih sila kao neizbjeţno. Nekoliko minuta kasnije našli su djevojku u izvoru tople vode i još jednu u blizini. Nijedna nije bila upucana, ali na obje je urezan simbol. 350
KIKA
Grupa je pogledala Gnedina traţeći medicinsko objašnjenje. Petrov gaje slijedio dok je pregledavao tijela, dok su drugi istraţivali zgradu i okolne špilje. Dva trupla u špilji bila su najveći problem za Gnedina. Polegli su djevojku iz bazena pored mrtve kolegice. "Ubodna rana u srcu je smrtonosna", rekao je doktor, "ali rekao bih da je nanesena nakon što je bila mrtva." Petrov je paţljivo slušao, s rukama u dţepovima. "Vidite ove tragove na grlu?" Pokazao je Petrovu masnice i disko-loraciju. Koristeći noţ, Gnedin je napravio plitki rez na Waller iznad preponjaĉe i potegnuo tanku oštricu prema gore do dna prsne kosti. Brzo i bez oklijevanja, napravio je rezove ispod svakog para rebara i jedan poprijeko, prodirući u donji dio trbuha. Nakon što je napravio rezove, rastvorio je komade koţe koje je napravio i otkrio djevojĉinu utrobu. Pluća su joj bila tvrda na dodir, a kada ih je otvorio bila su puna vode. Gnedin je procijenio dokaze, tada pogledao Petrova. "Utopljena je. Klasiĉni znakovi. Netko ju je drţao pod vodom, stvarajući tragove na grlu. Unakaţena je kasnije. Druga je lakša; slomljen joj je vrat. Po tragovima na vratu, rekao bih da je i ona unakaţena poslije smrti." "A druge?" "Upucane." Petrov je naredio da se tijela sakupe i donesu u špilju. Tiho su sjedili dok je hodao oko trupala, razmišljajući, razmatrajući zvijezde koje su bile urezane na njih. "Toboţe znak osvete. Je li to ono što imamo?" "Netko ih je urezao", rekao je Bailov. "Da, zvijezde. Ne moţemo ih previdjeti, zar ne? Jedan od problema koji najĉešće proganja istraţitelje ubojstava je njihova potreba da pronaĊu ono što nije stvarno tamo. Sve ove mrtve ţene i prividan motiv. Manje domišljati ljudi mogli bi ih pogledati i zakljuĉiti da je to bio samo grub ĉin osvete. Jesmo li u krivu ako to ne prihvatimo? Moţda je to ono što ćemo na kraju zakljuĉiti." Grupa nije sumnjala kako Petrov ne prihvaća tu tezu. "Dokazi o seksualnoj aktivnosti?" Petrov je pitao doktora. 351
KIKA
"Nemoguće je reći bez laboratorijske analize. Ako ţelimo biti precizni, trebali bi uzeti uzorke i staviti ih pod mikroskop." "Dokazi borbe?" "Mislim da ne, druţe. Ova", rekao je, pokazujući utopljeno tijelo, "ne pokazuje nikakve znakove otimanja. Nema tkiva pod noktima ili meĊu zubima, nema tragova koji bi bili prisutni da je udarila napadaĉa. Ako moram pogaĊati, rekao bih da ju je iznenadio netko blizak kad je poĉeo napad. Moguće je da je plutala u vodi i da je onda gurnuta ispod površine i zadrţana dok se nije utopila." "Nemoguće da je to napravio uljez", rekla je Pogrebnoj. "Sve su gole, i pile su." Pokazala je na obliţnje prazne boce. Petrov je podigao obrvu. "Ţena bez odjeće osjeća se izrazito ranjivo", nastavila je Pogrebnoj. "U takvom trenutku većina je ţena opreznija nego muškarci u sliĉnoj situaciji." "Hvala vam, bojnice", rekao je Petrov. "Zanimljiva primjedba. Mislite da će ţena bez odjeće biti opreznija nego kad je odjevena, te da bi tada bilo teţe napasti ih. Je li to toĉno?" "Ĉak i u skupini je to toĉno. Ţene nisu druţeljubive bez odjeće. Muškarci će biti razuzdani bez odjeće; to ţenama nije prirodno." "Nije prirodno", ponovio je Petrov. "Što ako su grupu ţena tijekom vremena ohrabrivali da se tako ponaša? Bi li to moglo modificirati instinktivno ponašanje?" "Da", Gnedin je-odgovorio. "Naše reakcije su u većini sluĉajeva društveno uvjetovane. Na primjer, u tropima ljudi ĉesto hodaju bez odjeće. Takvo je ponašanje moguće u praktiĉki bilo kojem društvu, ako postoji potrebno potkrjepljenje. S dovoljno vremena moguće je uspostaviti bilo koji obrazac ponašanja." "Razmislite o ovome." Petrov je pokazao prema utopljenom tijelu, ĉiju su utrobu, otvorenu doktorovim noţem, sada napadale muhe. "Ona je u bazenu, moţda s nekim drugim, moţda ĉak muškarcem. Prijatelj? 352
KIKA
RoĊak? Ljubavnik? Blaţeno plutaju kad ju on odjednom zgrabi i gurne ju pod vodu. Obzirom da je previše popila, isprva ne vidi prijetnju; kad shvati, već je prekasno." "To bi odgovaralo dokazima koje imamo", rekao je Gnedin. "Slaţem se", rekla je Pogrebnoj. "Ţena se osjeća sigurno u lju-bavnikovu naruĉju, neće biti na oprezu." Kratko je pogledala Ezdova, koji je pogledao ustranu. Rivitski je uskoĉio u raspravu. "Ono što vidimo su posljedice pokolja, kojeg su prividno poĉinili uljezi. Smrti su nasilne, zbrkane, uĉinjene brzo. To podrţava teoriju uljeza. S druge strane, kako bi mogli tako lagano ući, osim ako je netko već bio unutra i nisu ga smatrale prijetnjom?" "Zanimljivo pitanje", rekao je Petrov. "Na ulazu u špilju je bila stijena. Raznesena je iz doline: minsko polje je namjerno detonirano", Ezdov je dodao. "Vaši dokazi?" "Uzorak eksplozije, i nema tijela u minskom polju. Bio je to nagli pokušaj privida da je dolina napadnuta." Drugi su potvrdno klimnuli. "Sobe pokazuju znakove više stanovnika nego što ima tijela", istaknula je Pogrebnoj. "Ono što me zabrinjava je tamnokosa ţena. Ona se ne uklapa. Ostale su mnogo mlaĊe, oĉito nordijskog podrijetla. Ona je starija od ostalih; vjerujem da je Ţidovka", rekao je Rivitski, koji je prouĉavao trupla otkad su ušli u kuću u litici. Još ga je nešto podsvjesno smetalo, ali nije to mogao toĉno odrediti dok drugi nisu zapoĉeli raspravu. "Ima tetovaţu na unutrašnjoj strani lijeve ruke", Gnedin je primijetio. "I ja mislim da je Ţidovka; bez obzira, bila je barem gost u jednom od Hitlerovih logora." "Ova graĊevina postoji već duţe vremena", rekla je Talija. "Dijelovi namještaja su vrlo stari." "Ove djevojke nikad same ne bi mogle stvoriti ovakve zalihe. Mjesto je dobro opskrbljeno", rekao je Bailov. "Izgleda kao istaknuti vojni poloţaj. Niĉeg ne nedostaje, a sudeći prema tome ĉega sve ima i u kojim koliĉinama, bilo bi potrebno više puta dolaziti. U Bad Hartz-burgu smo saznali daje Brumm ĉesto išao u 353
KIKA
planine s djedom. Danima, ponekad tjednima. Ţivjeli su od onoga što su našli. Kasnije, kad je bio stariji, vraćao se na dopustu i sam odlazio u divljinu. Mislim da je ovo pravo mjesto, drugovi." "Ali otkud su došle djevojke?" pitala je Pogrebnoj. "Vrlo su mlade, zapravo su još djeca." "Nacisti ih nisu smatrali djecom jednom kad su dobile menstrua-ciju", rekao je Petrov. "Ona tamo" pokazao je prema utopljenoj djevojci - "usprkos godinama, ona je već rodila." Gnedin je kimnuo. Petrovljeve moći zapaţanja su ga stalno za-panjivale. "Postoje strije, i drugi znakovi." "Vjerujem da je te djevojke Brumm doveo iz Berlina. Ne bi bilo pretjerano zamisliti da su dovedene samo kako bi odvukle paţnju, stvorile krive pretpostavke", zakljuĉio je Petrov. "Koliko su dugo mrtve?" pitao je Gnedina. "Tri ili ĉetiri dana. Teško je biti precizan." "Znaĉi umrle su unutar dvadeset i ĉetiri sata nakon prelijetanja aviona preko doline", rekao je Petrov. "Sada sam zadovoljan. Bio je ovdje. Jest ćemo i spavati. Imamo trag, siguran sam. Nema više sumnje."
354
KIKA
III. POTJERA 79 28. ožujak 1946., 6:30 Kada se Petrov probudio osjetio je aromu vrućeg ĉaja i ĉuo šaptanje izmeĊu Pogrebnoj i Ezdova. Iako je bio budan i pripravan, ostao je ispod tankog pokrivaĉa. Prve je znakove vidio one noći kada su pregledavali zraĉne snimke doline. Nije bio siguran da su romantiĉno povezani, ali nije bilo sumnje da se stvara snaţna veza meĊu njima. Pitao se jesu li sposobni odvojiti tjelesne ţelje od emocionalne povezanosti. Bilo je jedno spavati zajedno zbog potrebe i praktiĉnosti; potpuno je razliĉito dopustiti si da budeš zarobljenik snaţnih osjećaja. Bilo je kockanje dovesti ţenu u ekipu, podsjetio se. Bila je lijepa, jedna od onih koja prirodno privlaĉi muškarce i stvara val poţude gdje god krenula, bez ikakvog truda - i, koliko je mogao reći, bez ţelje za tako neĉim - što se nje ticalo. Obzirom da je zapovijedala vojnoj jedinici, pretpostavio je daje Pogrebnoj sposobna odbijati pokušaje romantiĉno nastrojenih kolega i podreĊenih, ali je takoĊer znao da, kada radiš u manjoj skupini, jedan pored drugog, to stvara drugaĉiju situaciju, posebno kada je partner Ezdov. Zabrinjavalo ga je misliti o takvim stvarima, ali to mu je bio posao. Ĉak i u miru, neće biti mjesta za dubokim vezama meĊu osobljem Jedinice specijalnih operacija, a bilo je posebno škakljivo u trenutnoj situaciji. Ĉak i da su zadovoljili svoje tjelesne potrebe, imali su vremena kontrolirati situaciju, ne samo zbog sebe i zato što ih je oboje poštovao, nego zbog njihove misije. Borio se s odlukom. Pogrebnoj je bila regrutirana zbog poznavanja jezika, ali naginjao je tome daju pošalje s Ezdovom. Sad je odbacio tu ideju: Bailov će biti u paru sa Sibircem.
355
KIKA
Petrov je zakašljao kako bi im dao do znanja daje budan i ustao. Kroz nekoliko minuta od zapovjednikovog dizanja, cijela je ekipa bila budna, odjevena i spremna slušati naredbe. Samo je Rivitski pokazivao znakove pospanosti, što je bilo normalno. Bez obzira na njegov izgled, Petrov je znao da Rivitskijev mozak radi i kalkulira; samo nije djelovao budno do kasnijeg doba dana. Pogrebnoj je bila zaduţena za dnevne obroke. Svaki je ĉlan ekipe, ukljuĉujući i vodu, nosio dvodnevne zalihe hrane za cijelu ekipu. Tako su svi ĉlanovi imali pune ruksake i bili spremni odmah krenuti. Tu je proceduru zamislio Ezdov, koji ju je nauĉio kao djeĉak, kada je lovio s ĉlanovima svog klana. Talijaje otvorila nekoliko konzervi mesa, narezala sadrţaj i izvadila sirove kolute luka. Jeli su u tišini, paţnje usmjerene prema Petrovu. Kada su ostali završili s jelom, on je još paţljivo ţvakao i oprezno pijuckao svoj vrući ĉaj. Pogrebnoj je podigla svoje stvari i provjerila oruţje, malokalibarsku poluautomatsku pušku s dugom cijevi i praznim mjestom za teleskop, koji je nosila zamotan u koţu u svom ruksaku. Bilo je to neobiĉno oruţje zbog svog malog kalibra, ali ona je pakirala svoje metke tako da je oruţje imalo dugu ravnu putanju, zbog ĉega je bilo idealno za pucanje na dugim udaljenostima. Bilo je to oruţje snajperista. Nakon Što je popio ĉaj, Petrov je proĉistio grlo i pogledao ostale. "Sinoć", rekao je, "ste mogli iz prve ruke vidjeti s ĉim se suoĉavamo. Kada je naša vojska prodrla u Poljsku i kasnije u Njemaĉku, vidjeli ste da su mnogi neprijatelji poloţili oruţje i pobjegli ili se predali, moleći za milost. Sada se suoĉavamo s drugaĉijim protivnicima. Oni koje traţimo nisu obiĉni ljudi. Jedan od njih je izvanredan - pravi vojnik, ratnik. Ne znam vjeruje li u stare teutonske legende, ali vjerujem da je ţestok kao što te legende opisuju i predan završetku misije. Njega neće biti lako uloviti." Ustao je i protegnuo se. "Ţelim da razumijete što je u pitanju. Deseci su milijuna naših drţavljana poginuli zbog Adolfa Hitlera. Što se svijeta tiĉe ĉudovište je mrtvo. Samo mi i oni s njime znaju da je ţiv. Ovaj SS pukovnik oteo je najvećeg ratnog kriminalca ispod naših no-seva i odnio ga kroz našu vojsku do sigurnosti ovdje u ovoj dolini. Da je jedan od nas tako nešto predloţio, poslali bi ga na psihijatriju. 356
KIKA
Vi ste uvijek bili predani partiji i njenim ciljevima. Vaš patriotizam je bez premca u naciji gdje je mnoštvo patriotskog ţrtvovanja. Ali mi se spremamo na nešto vaţnije od svega što je ikad napravljeno; podsjećam svakog od vas na vašu svetu duţnost. Ako je potrebno, morate poloţiti svoje ţivote kako bi se misija završila. Od ovog trenutka morate zanemariti sebe i misliti samo na našu misiju. Potjera za Adolfom Hitlerom poĉinje; što smo mu bliţe, moramo biti oprezniji. Jesam li u pravu, druţe Ezdov?" "Vrijeme najveće boli je i vrijeme najvećeg rizika." Petrov je progunĊao i zauzeo profesionalni stav. "Kako mogu uspjeh i propast biti jednaki partneri?" "Kada ţivotinja ima gdje bjeţati", Ezdov je rekao, "njeni instinkti joj govore da tako i napravi. Tek kada je u zamci i bez mogućnosti izbjegavanja poĉet će se boriti. Trik sigurnog lova je sakriti zamku tako da u trenutku kada ţivotinja misli da je sigurna, u stvari je izgubila sve mogućnosti. Plijenova iluzija bijega mora biti odrţavana do toĉnog trenutka ubijanja. Suptilan lovac je taj, koji jede svjeţe meso." "Gonite zvijer", Petrov je prevodio, "ali ne prejako. Neka bude u pokretu; neka zna da ju lovimo, ali neka pritisak ne bude prejak. Moramo loviti našim umovima, ne oruţjem, sa suosjećanjem i razumijevanjem, ne sirovom snagom. Moramo pustiti da zvijer uĊe u našu nevidljivu zamku i dopustiti joj da zadovoljno odahne u prividnoj sigurnosti, onda povući okidaĉ." Nastala je stanka dok je Petrov udahnuo i dugo zadrţao dah. "Hitlera moramo uloviti ţivog." "To moţda neće biti moguće", rekao je Gnedin. "Nije ni bilo moguće da Hitler izaĊe iz Berlina, pa se to ipak dogodilo." Nije bilo daljnjih primjedbi na zapovjednikovu komandu. Silazeći s planine, Ezdov. Pogrebnoj i Bailov su izviĊali, traţeći tragove onih koji su napustili dolinu. Ezdov je otkrio trag na udaljenom dijelu zapadnog grebena izvan vanjske doline. Okupili su se oko njega i ĉekali da protumaĉi svoje otkriće. "Troje ih je, tri muškarca. Dva velika, obojica su teška i vjerojatno visoka. Treći je manji i slabiji, lagano vuĉe nogu." Ezdov im je pokazao blatnjavi trag u kamenom polju i oponašao šepanje. 357
KIKA
Slijedili su trag izvan planina, niz cestu i prijeko u drugu šumu. Ĉekali su blizu ceste dok je Ezdov nastavio istraţivati. Kada se vratio, osmjehivao se. "Imam ih. Putuju na jug, polako se kreću, a jedan od njih nosi ţig." Gledali su u njega, nisu shvaćali zadnju primjedbu. "Netko je urezao malu Davidovu zvijezdu u potplat cipele onog koji vuĉe nogu", Ezdov je rekao smijući se. Petrov je gledao u smjeru u kojem su Nijemci otišli, zatim je polako dignuo ruku i pokazao. "Idi za njima", rekao je Ezdovu i Bailo-vu. "Budite blizu, ali nemojte se zakvaĉiti s njima. Povećavajte pritisak ovisno o okolnostima; ţelim da znaju da smo im za petama. Ionako će biti nervozni i oprezni; vaš pritisak bi ih mogao natjerati da pokaţu svoj plan, moţda ĉak i krajnje odredište. Razumijete?" Ezdov je prihvatio naredbe s roktajem. "Kamo idu?" pitao je Bailov. "Italija", odgovorio je Petrov. Ĉetiri preostala ĉlana Jedinice specijalnih operacija tiho su gledala dok su njihovi drugovi ulazili u šumu. Blizu linije drveća Ezdov je kratko zastao i osvrnuo se, tada se okrenuo na peti i nestao iza Bailova. Pogrebnoj je osjetila da joj je srce brţe zakucalo; znala je da se Sibirac pozdravljao s njom. 80 28. ožujak 1946., 10:30 Nedaleko ureda OSS-a bio je mali park. Bilo je sunĉano; ali djeca koja su puštala brodove u jezeru nosila su teške vunene kapute. Beau Valentine ĉekao je pored male fontane i paţljivo gledao druge u okolici, govoreći si da je poĉeo biti paranoiĉan. Ermine je stigla toĉno u 10:30. Kadaje došla do njega, pogledala je preko ramena, a zatim kradomice gurnula debelu smeĊu omotnicu prema njemu. "Bojim se, Beau." 358
KIKA
"Gledaj", rekao je. "Nemoj se bojati za svoj posao. Ako te otpuste, ja ću se pobrinuti za tebe. Obećavam ti." Pokušao ju je poljubiti, ali odmakla se i lupila ga rukom po prsima. "Moj posao? Ubit će me ako saznaju da sam ti rekla što se dogaĊa." Nasmijao se. "Ĉitala si previše-špijunskih priĉa." "Samo se ti smij", rekla je ljutito. "Nemaš pojma što se dogaĊa. Stara se garda ponašala kao studentsko društvo na zabavi. Novi su nešto potpuna drugaĉije." Njen ton glasa rekao mu je da bi ju trebao poslušati. "Vatikan ima neku vrstu lanca kao sistem izbavljivanjanjemaĉkih katolika. Ide od Bremena preko Frankfurta i Stuttgarta do Memmingena. Koriste male ţupe duţ rute kao sigurne kuće i za obnovu zaliha. Svećenici hrane i zbrinjavaju ljude, zatim ih šalju dalje niz lanac. Od Memmingena ih sele do Innsbrucka u Austriji, i od tamo u Italiju. Zovu to samostanskom rutom. Naši ljudi pokušavaju ubaciti ljude u sustav kako bi potraţili talente." "Za optuţbe?" "Ne slušaš", ukorila ga je. "Pokušavaju preobratiti te ljude. Postoji veliki pokret koji pokušava izvući njemaĉke znanstvenike prije nego ih se Rusi doĉepaju. To zovu operacijom Alsos. Isto vrijedi i za obavještajne agente, posebno one koji su bili na istoĉnoj fronti. Mi, Rusi, Britanci, Francuzi, ĉak i KanaĊani - svi se pokušavaju doĉepati dijela njemaĉkih talenata. Sve je to strogo povjerljivo." Znao je o operaciji Alsos; bio je njen nesluţbeni dio. "Što još?" Lupnula je omotnicu. "Sve je unutra, ali ima još puno toga što ne znam. Ĉula sam da su general Gehlen i cijela njegova špijunska mreţa sada u SAD-u na ispitivanju. Nije naveden kao zatvorenik, ali imamo ga." "Što s politiĉkim tipovima?" "Previše traţeni, predobro poznati. Fokus je na profesionalnom kadru - tehniĉarima i akademicima." Valentine joj je srdaĉno stisnuo koljeno, ali ona se odmakla. "Što s drugim stvarima?" Traţio ju je da obrati pozornost na "neobiĉne" dogaĊaje, kao što su ubojstva ili pljaĉke; nije bio siguran kako to drugaĉije opisati. 359
KIKA
"Nekoliko sluĉajeva, u svim sluĉajevima su ameriĉko osoblje ubili Nijemci ili navodni Nijemci. Svi osim jednog sluĉaja su riješeni. Ĉlanica WAC-a iz Frankfurta, bojnica, dobila je dopust i otišla sluţbenim autom. Trebala je biti na dopustu tjedan dana.Nakon deset dana poslali su pse tragaĉe. To je bilo u prosincu. Napokon su je našli kada se snijeg poĉeo topiti. Izletila je autom s planinske ceste." "Pa?" "Bilo je to ubojstvo. Auto je bio zapaljen, ali njeno tijelo je ispalo iz olupine i smrzlo se. Ubodena je u srce pravi profesionalni posao prema obdukciji. Netko se potrudio da izgleda kao nesreća." "Hmm", rekao je Valentine, "Što još znamo o ţeni?" "Bila je lezbijka." Beau je podigao obrve i namrgodio se. "Voljela je djevojke?" Izgleda da ne bi bila dugo u vojsci. Zapovjednik vojne policije pokrenuo je istragu prituţbe WAC doĉasnice koja je radila u njenom odjelu u Frankfurtskom medicinskom skladištu. Ĉini se da se bojnica posluţila ĉinom kako bi natjerala djevojku da suraĊuje. "Gdje su našli tijelo?" "To je ĉudan dio. Auto je bio u guduri dvadeset i pet kilometara od gradića Bad Hartzburga, baš u dijelu o kojem si htio podatke. To je popriliĉno daleko od Frankfurta." "Da, i baš na rubu ruske zone. Ima li znakova da su Rusi umiješani u ovo? Moţda se izgubila pa su se neki naši ruski drugovi odluĉili poigrati?" "Ne. Imala je cijeli komplet karata sa sobom." "Karata?" "A-ha. Uzela je cijeli komplet najnovijih karata sa sigurnosnim zonama od pukovnika u transportnom skladištu. Na kartama su bili poloţaji trupa, sigurnosne toĉke, sve. Izgleda da je pukovnik bio doktor koji je radio s vozilima dok nije došao transportni ĉasnik, a dao joj je karte kako bi se lakše snalazila. Nikad ih nisu pronašli, a pukovnik koji joj ih je dao pretpostavio je da su izgorjele i šutio o tome. No ustanovili su da 360
KIKA
karata nema tijekom nekog administrativnog pregleda. Sad znaju da je imala karte, i iako pretpostavljaju da su izgorjele u nesreći, ĉinjenica je da nitko zapravo ne zna." Karte su otvarale mnogo mogućnosti. Ermine je ustala. "Moram se vratiti. Nadam se da to pomaţe." Odmakla se prije nego ju je uspio poljubiti. "Ne u javnosti. Moţda nas gledaju." "Pa? Bili smo najgore ĉuvana tajna u OSS-u." "Nazovi me", Ermine je tuţno rekla preko ramena. "Sigurno", Valentine je nelagodno rekao. Gledao ju je dok nije nestala u guţvi na rubu parka. Dugo ju je iskorištavao, i tek mu je sad sinulo da je odgovarao klasiĉnom opisu nitkova. 81 30. ožujak 1946., 7:15 Ostatak je ekipe stigao na imanje dan ranije. Danas su se rano ustali i ĉekali naredbe od Petrova. Jednog po jednog ih je pozivao u tamnu knjiţnicu. Rivitski je bio prvi. "Ti ćeš ostati sa mnom, druţe. Trebam tvoj mozak. Ostani dok uputim ostale. Ako se meni nešto dogodi, ti ćeš preuzeti." Rivitski je to oduvijek pretpostavljao, ali nikad nije bilo reĉeno, i zavrtjelo mu se u glavi. Sljedeća je bila Pogrebnoj. Stajala je pred parom kao ukopana, nogu blago raširenih. Podsjetivši se kako je prekrasna, Petrov je sad bio siguran da je donio pravu odluku. "Ti ideš u Italiju", rekao joj je. Paţljivo joj je gledao oĉi da vidi kako će podnijeti vijest. Kratko su bljesnule od iznenaĊenja, onda su postale prazne. Njoj u prilog, nije preispitivala naredbu, ni logiku iza nje, i Petrov se bolje osjećao zbog njene reakcije. Skicirao joj je misiju: putovat će okolnom rutom, avionom iz Berlina do Trsta preko Budimpešte; od tamo će na vlak za Rim. Dao joj je upute za kontaktiranje agenta u talijanskoj prijestolnici i opisao joj metodu kako će to 361
KIKA
napraviti. Nije imao sumnje u njeno izvoĊenje zadatka. "Moj će talijanski neko vrijeme biti malo grub", bio je njen jedini komentar, izreĉen uz široki osmijeh. Gnedin je poslan u Švicarsku, prvo u Basel, tada će ovisno o razvoju situacije ići u Zurich. Petrov mu je objasnio da Vatikan pokušava pomoći nacistima da prijeĊu iz Njemaĉke u Italiju. I u ZUrichu i u Baselu bilo je agenata svih nacionalnosti i mnoštvo informacija dostupnih za cijenu - ili izvuĉenih na silu ako okolnosti budu takve. Svakom je ĉlanu Jedinice specijalnih operacija reĉeno kako da stupe u kontakt s voĊom; krajnji je zadatak bio odabrati mjesto i vrijeme ponovnog okupljanja. Te su se veĉeri Pogrebnoj i Gnedin odvezli u Berlin da ulove letove. Rivitski ih je gledao kako odlaze, zatim se vratio unutra i natoĉio si piće. Ruka mu se tresla; Petrov mu je rekao za Staljinovu prijetnju nakon što su ih osujetili u Berlinu. Sada se Jedinica specijalnih operacija raspršila, od svakog se ĉlana oĉekivalo da napravi svoj posao, a Rivitski je bio svjestan da njegov ţivot, kao i njihovi, visi o niti. 82 1. travanj 1946., 17:00 Bad Hartzburg je bilo predivno kompaktno selo prastarih zgrada spakiranih na strmoj okuci planina Hartz. Valentine je ustanovio da su ljudi sumnjiĉavi prema njemu i nervozni u njegovoj prisutnosti, jednako oprezni kao što i seosko stanovništvo u Americi zna biti. Tijekom dana koristio se krinkom i papirima ameriĉkog novinara za Life, što mu je donijelo odreĊenu koliĉinu poštovanja ili straha; s Nijemcima je ponekad bilo teško prepoznati razliku. "Bad Hartzburg je ostavljen njemaĉkoj upravi", rekao je gradonaĉelniku. "Mnogi gradovi u Njemaĉkoj nemaju tu slobodu. Izgleda da je vaše selo relativno slobodno od naci-simpatizera." Zakljuĉak je bio baš ono što su gradonaĉelnik i seljaci htjeli ĉuti; nakon prvog intervjua, Valentine je otkrio da je gradski voĊa spreman suraĊivati, a i drugi u gradu su se sliĉno ponašali. 362
KIKA
Od svih alata i pristupa, Valentine je otkrio daje kamera najbolja. Ĉinilo se da samo okretanjem kamere prema Nijemcu moţeš dobiti osjećaj za razinu potpore koju je pojedinac dao nacionalsocijalistima; bio je to bihevioralni litmus koji je uĉinkovito djelovao na oba spola i sve starosti. Ĉak i oni koji nisu pripadali nacistiĉkoj organizaciji, ali su ih simpatizirali izbjegavali su njegovu kameru kao kugu. Takvi su mu odgovori pomogli oblikovati pitanja i procijeniti dobivene informacije. Bilo je rano uveĉer, i bio je u gradonaĉelnikovu domu. Dijelili su bocu rizlinga ispred vatre dok se škrobna hrana smirivala u ţelucima. "U Njemaĉkoj ima mnogo izbjeglica, ali ovdje ih ne vidim. Zašto?" "Imali smo ih", odgovorio je gradonaĉelnik. "Bilo je nevjerojatno koliko ih je prošlo ovuda. Znate da je u zadnjim danima rata bila veliku bitka na rubu planine Hartz? Mnogi su umrli ali Amerikanci su se povukli i krenuli prema istoku, ostavljajući nas na miru. S istoka su došle stotine tisuća koje su pokušavale pobjeći pred Rusima. Mnogi su došli do planina traţeći utoĉište, ali Hartz je negostoljubivo mjesto ĉak i za one koji ga razumiju, tako da su nastavili dalje." "Kako ste se snašli s navalom?" Gradonaĉelnik se nasmijao. "Nismo imali što organizirati, ništa za podijeliti. Većinom smo ignorirali strance, a kada su vidjeli koliko smo siromašni, nastavili su dalje." "Nitko nije ostao?" "Nitko trajno. Tu i tamo, jedan bi ostao neko vrijeme, ali na kraju su svi nastavili dalje. Nije to bio neki gubitak; bilo nam je dovoljno teško brinuti se za naše. Pokušali smo pomoći iako su bili stranci -Nijemci, ali s razliĉitim obiĉajima, razliĉitim naĉinima ţivota. Kao ulje i voda, bio je to loš spoj. Jedini za ĉijim gubitkom ţalim je lijeĉnik; on je ostao nekoliko tjedana. Dobro se uklopio i bio je izvrstan doktor, jako dobar s ljudima, iako je bio bolje educiran nego što smo navikli u ovim krajevima." Gradonaĉelnik je otpio veliki gutljaj vina. 363
KIKA
Valentine se nagnuo naprijed. "Nacist? Moja vlada traţi velik broj njemaĉkih lijeĉnika koji su eksperimentirali na Ţidovima u vašim logorima." Gradonaĉenik je bio vidno potresen rijeĉju "vaš" "To nisu bili naši logori", poţalio se. "Nismo znali što se dogaĊa u njima. Reĉeno nam je da su to radni logori za kriminalce." "Puno Nijemaca govori isto." "To je istina", gradonaĉelnik je tjeskobno rekao, dok mu je znoj curio s ĉela. "Kakav je lijeĉnik bio?" "Nije bio nacist. Djelovao mi je kao Prus po ponašanju i odgoju, iako je rekao da je iz Dortmunda. Siroti ĉovjek - ţena i djeca su mu umrli u bombardiranjima. Papiri su mu bili u redu. Rekao nam je da je bio s medicinskim korpusom kada su natjerani u bijeg kod Katowica, u Poljskoj. Ivani su ga zarobili, ali je pobjegao. Bio je vrlo miran i odluĉan. Jezik mu je bio precizan. Djelovao je više kao intelektualac nego kao kriminalac." "Ponekad je to jedno te isto. Ali otišao je?" "Bilo je neizbjeţno, pretpostavljam. Drugi je stranac došao jedne noći s dvije djevojĉice." Gradonaĉelnik se zaustavio i nagnuo naprijed prema gostu. Tihim glasom je pitao: "Nećete pisati o ovome?" "Ne mogu vam to obećati", Valentine je rekao, ţeleći odrţati napetost. "Moram napisati istinu. To znate, zar ne?" "Da", lagao je gradonaĉelnik, bez pravog razumijevanja. Što se njega ticalo svrha ĉasopisa ili novina bila je promicanje općeg dobra i stvaranje osjećaja zajedništva, ne pisanje o istini koja šteti ĉitateljima. "Lijeĉnik je bio u ordinaciji jedno jutro kad je došao stranac s dvije djevojĉice. Lijeĉnik je rekao sestri da mora otići kako bi se pobrinuo za dvije izbjeglice i da će se vratiti. Ali onda je spakirao svoju torbu i ostale stvari i nestao." "Tko je bio stranac?" "Ne znamo", rekao je gradonaĉelnik, ali Valentine je mogao osjetiti da nešto skriva. 364
KIKA
"U Americi reporteri imaju izreku: Moţete nam ispriĉati vašu priĉu ili ćemo ju izmisliti od onoga što znamo." Gradonaĉelnik se uzrujao. "Nisam poznavao stranca. Nitko od nas ga nije poznavao, a samo ga je sestra vidjela." "Reporteri nauĉe osjetiti stvari, Herr gradonaĉelnik. Osjećam da mi ne govorite sve što znate." Stari je politiĉar uzdahnuo. "Nadam se da o našem selu neće suditi po jednoj osobi. Većina nas smo dobri i jednostavni ljudi. Mi nismo podupirali Hitlera, ne kao oni fanatici u gradovima. Neki su glasovali za njega, neki su mu ĉak vjerovali, i većina nas je bila sretna kad smo vidjeli da Njemaĉka staje natrag na noge. Pretpostavljam da ćemo to odnijeti u grob." "Pogreške nisu samo njemaĉko podruĉje", rekao je Valentine, pokušavajući umiriti ĉovjeka. Gradonaĉelnik se na trenutak zagledao u vatru, zatim je duboko udahnuo i naslonio se natrag u stolicu za ljuljanje. "Bila je jedna mlada ţena u gradu. Ime joj je bilo Janna Friest. Roditelji su joj bili stari, a ona je bila zadnji ĉlan velike obitelji - ne mogu vam reći koliko ih je bilo. Ţivjeli su u brdima u blizini i bili su povuĉeni. ObraĊivali su zemlju, ali ne pretjerano dobro. Bili su sirovi ljudi - grubi, bez milosti. Tijekom rata starci su umrli i sva su djeca otišla osim djevojke, koja je ostala završiti školu. Ali ona je bila kiselo voće - je li to engleska fraza?" "Dovoljno blizu. Mislite 'pokvarena jabuka.'" Ĉovjek je kimnuo. "Bila je zloĉesta djevojka. Rano je sazrela, odmalena je voljela djeĉake. Mnogi su deĉki u gradu, a kasnije i mnogi muškarci, u nekom trenutku bili s njom. Jedan od starijih muškaraca, ĉovjek iz našeg gradskog vijeća, dobio je bolest od nje i prenio ju svojoj ţeni. Došlo je do skandala i on se pridruţio vojsci. I fraulein Friest je otišla, i pridruţila se nekoj vrsti SS odjela za ţene. Ali kunem vam se da nismo znali što je radila." "Ali sumnjali ste." "Samo sumnjali. Otprilike mjesec dana prije nego je rat završio vratila se i boravila na obiteljskoj farmi. Imala je dvije djevojĉice sa sobom i rekla da su njene, ali svi smo sumnjali da su prestare; osim toga, nismo ĉuli da se udala. Drţala se za sebe, ali kad je netko od nas bio u kontaktu s njom, djelovala je kao druga 365
KIKA
ţena. Ponekad tvrdoglavi mladi ljudi to prerastu, znate? U svakom sluĉaju, dvije djevojĉice koje su došle kod lijeĉnika u ordinaciju sa strancem bile su iste dvije koje je Janna dovela sa sobom. Kad je lijeĉnik otišao, bilo je dosta glasina, pa sam zatraţio našeg policajca da to istraţi." Valentine nije prekidao. Njegova je priĉa poĉela prerastati u ispovijed. "Jannina kuća je bila spaljena a Janna je nestala - ili smo tako mislili. Moţda je ukrala djecu. Ili ih je moţda spasila od grozne sudbine. Ali nedaleko od kuće pronašli smo znakove kopanja i u rupi smo pronašli" - ĉinilo se da se trudi pronaći rijeĉ -"dokaz." "Bila je to izrazito osjetljiva situacija. Ona je bila mrtva, a postojale su fotografije, i druge stvari... iz logora. Ĉini se da je bila ĉuvar u jednom od mjesta koja ste ranije spomenuli. Bili smo zgroţeni. Tada smo pomislili da je stranac bio roĊak djevojĉica, i daju je nekako pronašao ovdje kako bi vratio djecu. Bilo je logiĉno pomisliti da ju je stranac ubio." "Više nikad niste vidjeli lijeĉnika?" "Nikad. Veliki gubitak za budućnost našeg sela." "A stranac s djecom?" Gradonaĉelnik je polako odmahnuo glavom. "Otišao." "Mislite li da su se poznavali?" "Da, sigurno. Sestra je ĉuia kad su razgovaral i - na drugom jeziku, moţda ruskom. Vjerujem da su bili udruţeni, ali s kakvim planom samo Bog zna. Nadam se da su djeca u redu." Valentine je razmislio o informaciji. Od svih izbjeglica koje su prošle ovuda, samo je jedan ostao - dva, ako brojimo i stranca. To je moglo biti nešto, Valentine si je rekao. "Priĉajte mi još o lijeĉniku. Je li imao prijatelja?" "Samo naša dva lijeĉnika, a oni su bili puno stariji od njega. Oni su rekli da je neobiĉno sposoban i da je bilo lako s njim raditi. Prisustvovao je društvenim dogaĊajima, ali nije imao bliskih poznanika koliko smo mogli vidjeti. Nije bilo ţena. Puno je vremena provodio u ordinaciji i nije puno spavao. Bio je nenametljiv i predan radu. Jedina teorija koju sam ikada ĉuo - a rekao ju je jedan od starih lijeĉnika -bila je da je moţda nekad 366
KIKA
radio za farmaceutsku tvrtku. Znao je puno i zanimao se za lijekove. Bio je zabrinut za zalihe lijekova u gradu. Proveo je neko vrijeme kod našeg ljekarnika, pokazivao mu je nove metode miješanja lijekova." "Zvuĉi kao ameriĉki lijeĉnik." "Bio je vrlo neobiĉan ĉovjek." "Što je ljekarnik mislio o njemu?" "Bio je informativan i od pomoći. Naš ljekarnik je mlad i još nema ustaljenu rutinu. Naš bi ga stari ljekarnik izbacio van za uho; nije volio lijeĉnike koji su gledali na lijeĉenje ljudi kao na znanost." "Vaš ljekarnik je nov?" "Po našim standardima svi u prvoj generaciji ovdje su novi." Gradonaĉelnik se nasmijao, opušteniji sad kad je bio na sigurnijem podruĉju. "Došao je ovdje nakon što je Herr Halter preminuo ĉetrdeset i treće. Nije lako pronaći takve ljude za mali grad, ali uţivali smo što smo imali ljekarnika tako dugo da nismo htjeli biti bez njega." "Halter?" Gradonaĉelnik se nasmiješio i nalio im više vina u ĉaše. "Herr Halter je bio jedinstven. Mogao bih vam danima priĉati o njemu. Nije se bilo lako s njim slagati ĉak i kad je bio u najboljoj formi, a pred kraj je bilo nemoguće, ali bio je dobar, pošten ĉovjek. U našem selu on je najbolje poznavao planine. Uvijek nam je bilo teško pomiriti njegov interes za divljinu s hladnom preciznošću njegove struke. Bio je jedinstven. On i njegov unuk bi kampirali tamo tjednima u svim uvjetima, ĉak i kad je zimi napadao snijeg." "Unuk?" "Da. Giinter von Brumm." Valentine se ukoĉio dok je gradonaĉelnik nastavio. "Dobar deĉko. Tih, snaţan. Otišao je u vojnu akademiju i bio je profesionalni vojnik, ali izbacio je 'von' iz prezimena. Nije ih mnogo znalo što radi, ali ja jesam. Stari Halter mi je jednom rekao da je Giinter dio Skorzenyjevih specijalnih operacija. Nije se vratio iz rata. Sigurno je mrtav, ili su ga Rusi zarobili. To je jednaka stvar, mislim."
367
KIKA
Valentine je dopustio da se vidi njegova zainteresiranost. "Sad, to bi mogla biti priĉa za mene. Jedan od seljaka koji je sluţio sa slavnim Ottom Skorzenyjem, ĉovjekom koji je spasio Mussolinija. On je bio u SS-u, zar ne?" Gradonaĉelnik se brzo poĉeo braniti. "Bio je SS i bio je SS", paţljivo je objasnio. "Nisu svi bili ĉudovišta. Kada saveznici ĉuju te rijeĉi vide crveno pred oĉima, ali SS nije bila ništa drugo nego elitna vojna organizacija, kao vaši ameriĉki komandosi ili britanski specijalci. Giinter je bio samo vojnik, ali jako dobar vojnik. Nema srama u tome kada ĉovjek odano sluţi kada nacija treba pomoć, ĉak i ako je Hitler taj koji ih je pozvao. Selo se ponosi Gunterom, iako ga nismo dobro poznavali. Napustio je selo kao mladić i rijetko se vraćao. Kad bi se vratio, bio je s djedom; ĉak i kad je starac jedva hodao, zajedno bi odlazili u planine. Halter se ponosio unukom." "Vraćao se na dopust?" "Da." "Nedavno?" "Ne, ne od ljeta ĉetrdeset i ĉetvrte." "Da posjeti djeda?" "Bio je to tuţan prizor. Volio je tog starca. Otišao je na groblje; moja ga je ţena vidjela pored groba. Otišao je nakon jednog dana." "Tada je bilo teško dobiti dopust." "Pretpostavljam", rekao je gradonaĉelnik. "Ali otišao je kampirati u planine zadnji put. Ponekad mladi misle da znaju više od staraca. Ne Giinter; on je oboţavao svog djeda." 83 2. travanj 1946., 17:00 U Trstu se Pogrebenoja rano ukrcala u vlak za Rim i u udobnom kupeu zauzela mjesto pod prozorom. Odmah se raskomotila i smjestila putni kovĉeg. 368
KIKA
Vlak se zaustavljao u Veneciji, Padovi, Bolonji, Firenci, Orivietu i na još desetak manjih mjesta prije nego što je stigao do Rima. Talijani su ga nazivali ekspresnim vlakom. Kada je upitala konduktera zašto toliko ĉesto staju, on je oblikovao s prstima na rukama pištolj, uperio u nju i rekao "Mussolini, puf." Vlak je bio krcat jer se prodavalo više karata nego što je bilo mjesta. Na karakteristiĉni naĉin Talijani su gurali ţene i djecu kako bi mogli sjesti - ukoliko, naravno nije bila u pitanju privlaĉna ţena, jer su se tada zaustavljali kako bi ju drsko pomilovali ili štipnuli ili, u nekom izvanrednom sluĉaju joj ustupili svoje mjesto. Ušla je lako u zemlju. Imala je francusku putovnicu i vodila je raĉuna da bude odjevena sukladno sa svojim zadatkom. Na sebi je imala haljinu od tankog materijala koja je sezala do koljena i imala je duboki izrez oko vrata. Nosila je sandale s visokom potpeticom i shvatila je kako uţiva što koristi svoje tijelo, kao i u pogledima koje su joj upućivali drski talijanski ţeljezniĉari. Kada je talijanski sluţbenik sigurnosti pregledavao njezinu putovnicu na aerodromu u Trstu, namjerno se nagnula prema njemu sasvim otkrivši grudi dok je tihim glasom razgovarala s njim. Pobrinula se da mu kaţe ime hotela u gradu, iako nije rekla da će u njemu odsjesti, meĊutim, on je to oĉigledno tako shvatio. Znoj mu se slijevao niz lice dok je stavljao peĉat na njezine isprave, i namignula mu je kada se udaljavala. Promatrala ga je kako paţljivo zapisuje ime hotela i odlaţe dio papira pod kapu. Kadaje prošla carinsku kontrolu sovjetski diplomat ju je doĉekao i odvezao na ţeljezniĉku postaju. Platio je ţeljezniĉaru na ulazu da je pusti ranije da bi se mogla ukrcati meĊu prvima. Ostali putnici su još bili iza pregrade kada se ona ukrcavala. Dok je prolazila ljudi u gomili su glasno zviţdali i prebacivali ruke preko ograde. Kroz prozor kupea vidjela je putnike kako se s mukom probijaju do vlaka. Iako su bili na sjeveru, bilo je vrlo toplo i u vlaku nije bilo ventilacije. Ubrzo osjeti smrad. Dok su se putnici i dalje ukrcavali u vlak, jedan mršavi muškarac uĊe u njezin kupe, sjedne pored nje i bez rijeĉi je uhvati. Ona mu gurne desni lakat pod grlo i on se zagrcne, podigne se i pokuša proći pored nje, ali ona ustane i snaţno ga koljenom udari izmeĊu nogu. On zajeca od bola i u hodniku se sruši. Ostali muškarci koji su sve to promatrali, brzo odvrate pogled na drugu stranu i ostave ju na miru. 369
KIKA
Putovanje do Rima je bilo bez znaĉajnih dogaĊaja, ali je po dolasku u glavni grad bila manje oduševljena Talijanima nego kada je krenula. Bili su zamorni kao djeca. Terminali, kao i na svakoj drugoj ţeljezniĉkoj stanici na svijetu, bili su prepuni. Mussolini je stanicu poĉeo graditi prije rata i još nije bila završena, stajala je kao nacionalni spomenik odugovlaĉenju. Kao i u Trstu, i ovdje je njezina pojava izazivala pomutnju kod Talijana. Od vlaka do taksi stanice uspjela je jednog udariti šakom u lice, a drugog nogom u koljeno. Kako bi privukli mušterije taksi vozaĉi su kroz prozor nadvikivali ostale i nisu se trudili izaći iz vozila. Pogrebenoja je ušla u prvi taksi na koji je naišla i dala vozaĉu papirić s adresom blizu mjesta gdje Via del Corso presjeca Via Crescenzio. Njezin hotel Corsair se nalazio ĉetiri kilometra udaljen od Vatikana i smo dva ugla dalje od Tibera. Prijavila se pod imenom Sharon Jeune, kako je pisalo u njezinoj francuskoj putovnici. Odveli su je u sobu. Zakljuĉala je vrata i spustila se u kadu punu mlake vode, koja je imala boju hrĊavih cijevi. Sljedećeg jutra oĉistila je pištolj i namjestila prigušivaĉ. Ponijela je tri spremnika s devet metaka i vjeţbale je njihovu brzu izmjenu. Za razliku od većine ţena Pogrebenoja je voljela vatreno oruţje, osjećala se sigurnijom kada je u ruci osjetila njegovu teţinu. Po Petrovljevim uputama ruĉala je u jednom restoranu s terasom, ĉije je ime prevedeno glasilo Kuća izvrsnog izbora, što je i bila. Naruĉila je malu bocu Chiantija i neku vrstu tijesta punjenog ribom, koje imalo jak miris po jodu i bijelom luku. U. trenutku kada je poĉela jesti, u restoran uĊe jedan grbavi svećenik i poslije glasnog i prijateljskog razgovora s vlasnikom, priĊe njezinom stolu. Djelovao je bezopasno, ĉak i slabašno sve dok nije primijetila kako je promatra. "Signorina, ispriĉavam se, ali restoran je danas krcat. Smijem li sjesti za vaš stol?" Talija baci pogled unaokolo. Bilo je nekoliko praznih stolova. "Kako ţelite, oĉe."
370
KIKA
Starac se s mukom smjesti na stolicu i svoj drveni štap zakaĉi na rub stola. "Toplo je", kaţe i bijelim, lanenim ubrusom obriše oznojen vrat. Za samo nekoliko minuta konobari su ga okruţili, raspitivali su se za njegovo zdravlje, molili ga za blagoslov koji bi on brzo promrmljao i mahnuo rukom prema njima. Dok je njegovo jelo stiglo na stol, njezino se već ohladilo. Pogrebenoja ga je promatrala dok se s oduševljenjem bacio na hranu, po bradi mu je curio crveni umak, a stol je bio prepun mrvica. Kada je bio pri kraju, primijeti da ona uopće ne jede. "Ne sviĊa vam se ovo jelo?" "Ne znam, ohladilo se." Lako se udari po grudima. "Mea maxima culpa", kaţe i podri-gne se. "Moja krivica." Obriše usta drugim ubrusom. "Bio sam uvjeren da vi Rusi volite jesti hladno jelo". Po osmijehu koji se pojavio na njegovom licu Talija je shvatila da je uspostavila vezu. 84 3. travanj 1946., 21:00 Ezdov je sjedio leĊima oslonjen na Bailova s oruţjem u krilu. Po Bailovom dubokom disanju se moglo zakljuĉiti da je već zaspao. Nalazili su se škriljcu boje hladnog pepela. Ispod stijena slijevao se potoĉić koji se ţurno gubio u daljini. Potok je napravio udubljenje u stijeni i stvorio udubinu u kojoj se zadrţavala voda. Dva Rusa su imala pregled na cijeli potok i klanac. Nitko se do njih ne moţe spustiti bez puno truda i buke, posebno noću. Ĉak se i danju teško spuštalo niz tlo od škriljevca, ali vrijedilo je truda. Njihovo sklonište je potpuno sigurno, u njemu mogu spavati. Nijemce su progonili samo danju. Noću im je bilo potrebno sigurno mjesto ĉija konfiguracija je omogućavala da ĉuju ako im se netko pribliţava i da mogu noću spavati. Nisu smjeli dozvoliti da ne spavajući gube energiju, pa su paţljivo birali mjesto na kojem će provesti noć. Ezdov je netremice u mraku gledao prema dolje u vrtlog i ţvakao komad sušene govedine koja je imala okus po dimu, ali je smanjivala apetit. Bailovo ujednaĉeno disanje poĉelo je utjecati na njega. Traganje je bilo 371
KIKA
naporno, ali uţivanje u divljini godilo je i Bailovu.'To nije bilo zbog razgovora, jer su rijetko priĉali. Prije bi se reklo da su njih dvojica uţivali u zajedniĉkoj šutnji. Svu snagu su štedjeli za uspješnu potragu, i obiĉno su se sporazumijevali rukama. Ponekada bi im se pogledi sreli ili bi samo nešto promrmljali. Rijeĉi nisu bile potrebne u istinskom prijateljstvu. Ezdov se vratio u prošlost, u mladost. Nalazio se na travnatoj obali iznad široke rijeke Amur pune virova. Dolje, na šljunku, u plićaku veliki, crni medvjed je lovio ruţiĉastog lososa. Promatrao je ţivotinju i osjećao je u sebi buĊenje neĉeg neobiĉnog. Rijeĉima nije mogao izraziti što je to, ali osjećao je bliskost s tim crnim, sjajnim krznom i kao velikim, bijelim dijamantom na grlu. Poslije nekoliko trenutak stavio je oruţje na rame i nesigurnim korakom se spustio na obalu i prošao k grebenu. Ţivotinja ga je gledala kako joj se pribliţava i podiglaje njušku da osjeti njegov miris, a zatim se vratila velikom lososu koji se bacao pod njezinim šapama. Ezdov je stigao do spruda i prišao prema medvjedu koji je stajao na drugom kraju. Medvjed je na posljetku zaboravio na hranu i ĉekao da mu se Ezdov pribliţi. Spustio je glavu i neprekidno treptao, pokušavajući izoštriti sliku ĉovjeka svojim kratkovidnim oĉima i frktajući kako bi osjetio miris. Otvarao je i zatvarao gubicu uz glasno zveckanje zubima i na taj naĉin opominjao pridošlicu da se udalji. Zvuk se zlokobno širio duţ rijeĉnog korita. Zatim se okrenuo prema nazad sve dok mu zadnje šape nisu bile u vodi, i ukopane u šljunak, te ga je poĉeo ĉekati. Uši su mu bile polegnute uz glavu, mišići na leĊima su mu se grĉili i opuštali uslijed ĉega mu je grba na leĊima podrhtavala. Kada se Ezdov zaustavio na udaljenosti od nekoliko koraka zaĉulo se muklo rezanje. Odjednom je ţivotinja prestala disati i sva se odrvenila od nakupljenog zraka koji je drţala u sebi. Zrak je ispustila uz glasan zvuk i podigla se na zadnje šape. Ezdov je koraknuo naprijed i ĉvrsto zagrlio medvjeda, koji je nastavio huktati, okrećući se zajedno s njim, a niz gubicu mu se slijevala pljuvaĉka. Poslije nekoliko trenutaka Ezdov je oslobodio ţivotinju i povukao se nekoliko koraka unatrag, i spustio ruke na njegovu gubicu i tako je drţao nekoliko trenutaka. Ezdov se sjećao ovog dogaĊaja tako ţivo kao da se upravo dogodio. Otac mu je ispriĉao da Rus iz Sibira postaje muškarcem nakon što zagrli medvjeda. Svaki ĉovjek u divljini bira drugu ţivotinju i zagrljaj se moţe 372
KIKA
drugaĉije izvesti. Za Ezdova je to bio ples s divljim medvjedom na šljunku na obali rijeke Amur uz glazbu koju su stvarali lososi iskaĉući iz vode i udarajući u stijenu. Kao djeĉak, u selu blizu Bajkalskog jezera, Ezdov je ĉesto slušao starce kako prepriĉavaju doţivljaje iz mladosti. On je znao ĉitati, ali starci su bili nepismeni, pa su se umjesto toga oslanjali na svoje i tuĊe sjećanje za prijenos svojeg ţivota i iskustva plemenu. Prvi Ezdov koji se našao u Sibiru bio je Jatĉak Ezdov koji je jahao s kozacima 1581. godine. Osvajaĉi glavnog grada Sibira su oteli Uzbecima i Jakutima djevojke i zapalili su ono malo grada što je postojalo, a glave sibirskih voĊa su ostavili na oguljenim kolcima od borovine kao opomenu drugima koji su se namjeravali suprotstaviti ko-zaĉkoj vojsci Ivana Groznog. Petar Veliki je prognao Gelmuta Ezdova u Sibir zajedno s drugim kozaĉkim voĊama oko 1700. godine. Od Gelmutovog sjemena su potekle generacije Ezdova. Iako nije znao toĉan broj generacija izmeĊu Gelmuta i sebe, Ezdov je osjećao toplinu krvne veze. Klan Ezdov se širio prostranstvom Sibira. Bili su lovci, ribolovci, istraţivaĉi, vojnici, policajci, svećenici, ĉak i školovani ljudi. I svi su bili neobiĉno ponosni na svoje porodiĉno ime, slobodan duh i besprijekornost koja se ogledala u osjećaju duţnosti i potpunom poštenju. Govorili su da je njihova krv temelj istoĉne Rusije. U mladosti je Ezdov bio apolitiĉan iako je obiteljska povijest bila upletena u rusku politiku. Imao je osam godina kada je buknula velika revolucija, ali to je imalo slab utjecaj u njegovom selu, jer su ĉak i ljudi plave krvi ţivjeli od danas do sutra. I dalje se zabavljao, postavljao zamke i uvlaĉio se u krevete djevojaka i udanih ţena, i na taj naĉin stjecao svoja prva iskustva u ţivotu. Više je volio samoću strmih planina, plava jezera i zelene šume. U trgovaĉkom gradu na rijeci Leni, gdje je trgovao krznima, njegova roba postizala bi najvišu cijenu kod trgovaca iz Moskve. Ezdov se jasno sjećao najranijeg djetinjstva. Nije mogao nabrojati koliko je ţivotinja ulovio, ali se sjeća što je sve nalazio u zamkama koje je postavljao tijekom sezone lova, kao i karakteristike svake ţivotinje. 373
KIKA
Nekoliko godina poslije revolucije bilo je pokušaja odvajanja Sibira od Rusije. Pokrajina nije imala nikakav pravni niti politiĉki status, već je imala samo ime. Ali ljudi na zapadu sovjetske drţave koji su uoĉili što se dogaĊa odluĉili su to isto napraviti. IzgraĊene su tvornice, gradovi su se širili i ljudi su imali posao. Po mišljenju nekih, došlo je vrijeme za spajanje istoka i zapada, iako se mnogi od njih nisu slagali. Iako je Ezdov sebe smatrao Sibircem, njegovi su korijeni bili ruski. Za njega su te dvije stvari bile iste i nije imao strpljenja za ljude koji su se zalagali za odvajanje. Ali kako je prolazilo vrijeme osjetio se utjecaj visoke politike na malo selo. Njegova obitelj razgovarala je o tome sa susjedima, ali nitko se nije trudio uĉestvovati u tim dogaĊajima. Po njegovom mišljenju, štogod da se dogodi, na njih to neće utjecati, previše su beznaĉajni i udaljeni da bi ti dogaĊaji imali znaĉajan utjecaj za njih. Ali nisu bili u pravu. Na kraju je sukob došao i do njih. Jednog dana ruski vojnici su se pojavili u selu i raspitivali su se za Ezdova. Uzbek po imenu Muvlovloviĉ bio je jedan od politiĉkih voĊa ustanka koji je ugušen u Sibiru. Većinu njegovih pristalica i suuĉesnika su uhvatili i likvidirali, ali Muvlovloviĉ je uspio pobjeći na sjever u pravcu rijeke Lene. Iako je Ezdov tek napunio dvadeset godina, bio je već poznat, pa kada su ruski vojnici traţili dobre vodiĉe, njega su predloţili. Ţeljeli su da im pomogne uhvatiti zloĉinca i on je pristao, više iz ljubavi prema lovu nego zbog politiĉkog uvjerenja. Ezdov je poveo vojnike uz rijeku Lenu, i prešli su više od osam stotina kilometara prije nego što su uhvatili Muvlovloviĉa i šaĉicu njegovih kontrarevolucionara. Tijekom mjeseci koje su proveli zajedno na zadatku, Ezdov je poĉeo poštivati opredijeljenje ruskih vojnika, i kada se vratio traţio je da ga prime u partiju, što su i uĉinili. Od tog trenutka više nije bilo vaţno lovi li ĉovjeka ili ţivotinju. Nije ga mogao zavesti nikakav pogrešan trag, svjeţ ili star. U toj vještini nije mu bilo premca. I tako se jednog dana Ezdov našao ispred niskog ĉovjeka u crnom koji je podsjećao na jastreba i govorio je tihim, gotovo ţenskim glasom. Nije mu bilo odmah jasno što Petrov nudi, ali je u tom malom ĉovjeku osjetio nešto temeljno i vrijedno divljenja, te je pristao pristupiti Grupi za specijalne zadatke. Svoje voljene 374
KIKA
planine napustio je 1942. godine i uputio se prema zapadu, u Moskvu, prvo jašući na konju, a zatim vlakom. Od tada se nije vratio u Sibir. Ezdov je sjedio okruţen mirom Thuringenske gore i razmišljao o svom njemaĉkom plijenu. Prije se nije niti jedan ĉovjek osim Muvlo-vloviĉa kretao poput ţivotinje, kao što se kreće ovaj trio koji sada love. Otkako su im ušli u trag, Rusi su dvostruko ubrzali ritam pješaĉenja prema jugu kroz zamršeni greben i dolina. Nijemci su vodili, ali ĉak niti Ezdov nije mogao procijeniti koliko su udaljeni. Cilj im je stići plijen i pratiti ga, ali Nijemci su vješti, izgleda da su na istoj udaljenosti kao kada su krenuli. Brumm zna što radi. Ĉesto se Ezdov zaplitao na laţni trag koji je svaki put zahtijevao puno vremena za vraćanje na pravi put. To ga je istovremeno i brinulo i davalo mu je novu snagu, jer je uţivao u lovu. Bilo je jasno da je Nijemac struĉnjak i koristi prednosti terena. Znao je zamesti trag, ĉak i u kraju u kojem to nije mogao lako napraviti, uspio je osigurati odmor svojoj grupi. Kako je vrijeme prolazilo raslo je Ezdovo divljenje prema Brummu. Današnji dan je bio najteţi do sada. Nijemci su prošli stjenovitim predjelom koji je savršeno podatan za iznenadnu izmjenu pravca. Rusi su proveli cijelo popodne metodiĉno prateći sve veće krugove, dok na posljetku Bailov nije pronašao djelić sive mahovine s nepoznatim otiskom pete. Nisu mogli vidjeti Davidovu zvijezdu, ali se ulek-nuće na toj strani naziralo i znali su da to mora biti otisak od njihovog plijena. "Izgleda da su krenuli prema istoku", kaţe, ĉuĉeći iznad traga i gledajući u tom pravcu, kao da ih vidi ispred sebe. "Po svemu sudeći. Ali u pitanju nije obiĉan ĉovjek. Cijelo vrijeme nas navodi na pogrešan trag." "Ovaj otisak je istoĉno od mjesta gdje smo ih izgubili, i izgleda okrenuto prema istoku, ako jedan jedini otisak moţe biti bilo gdje okrenut." "Istoĉno prema našim jedinicama. Nema logike." "Moţda oni ne znaju gdje su naše jedinice." 375
KIKA
Ezdov tiho zabrunda. "Znaju. Ne znam kako, ali njihova staza prema jugu je bila nevjerojatno precizna. Imaju informacije - moţda i kartu. Oni toĉno znaju gdje smo mi, a gdje Amerikanci." "Ako je tako, ĉudno je da se kreću prema istoku. To je iznenaĊenje. Tko bi to oĉekivao?" Sibirac se nasmiješi. "Brumm poznaje psihologiju lova. Ne trebaju ići prema istoku, pa stoga moraju prema istoku. A ako krenu prema istoku, u opasnosti su da ih uhvate, prema tome ne mogu u tom pravcu. Shvaćaš koliko detaljno razmišlja, koliko je sloţen? On nam pruţa samo jedno rješenje. To nije ništa, ali zna da ćemo pasti u iskušenje da ga prihvatimo, jer to je sve što imamo. Shvaćaš li? On nam je ovo pruţio. Rješenje glasi istok; mi idemo na zapad." Naposljetku su pronašli novi trag u smjeru zapada, kao što je Ezdov i pretpostavio, zaokret od gotovo devedeset stupnjeva u odnosu na kurs prema jugu. Prije nego što se smraĉilo pronašli su stijenu na kojoj će provesti noć. Sada je Ezdov osjećao kako ga hvata san, osjećao je sve veću teţinu, i ukazao mu se Talijin lik pred oĉima. Vidio je njezinu crnu kosu, bistre, smeĊe oĉi i grijao ga je njezin miris dok se s tugom u srcu prepuštao snu. 85 3. travanj 1946., 21:30 Tijekom jeseni i zime otac Nefiore se navikao na udoban ţivot u ţupi Wetter. Stari svećenik, otac Jarvik, rodio se na Ĉeškoj gori, na zapadnoj granici Ĉehoslovaĉke. lako se pribliţavao sedamdesetoj godini, starac je bio snaţan i bistrog uma, njegov oštar i otrovni jezik nije štedio zablude ţupe. Njegova nareĊenja su se slušala bez prigovora, a pastor je bogato nagraĊivao odanost. Otac Jarvik je bio neiscrpan izvor odjeće, hrane i alata. Kada je netko od vjernika imao poteškoće s vlastima, on bi posredovao, a kada bi iskrsnuli obiteljski problemi, on bi ih rješavao. Tijekom nekoliko mjeseci koje su proveli zajedno, otac Nefiore je primijetio da njegov kolega vodi dvostruki ţivot. Danju je bio oliĉenje boţjeg pastora, noću je postajao potpuna suprotnost. Mala ţupna crkva 376
KIKA
nosila je ime Stradanja Spasitelja, naziv koji je za oca Nefiora dobivao sve dublji smisao dok je promatrao starog svećenika kako vodi, po svemu sudeći, zbrinjavanje bjegunaca. Dva do tri puta tjedno bijedno odjeveni nepoznati ljudi oba spola i razliĉitih godina dolazili bi u crkvu. Ĉesto bi stizale cijele obitelji, obiĉno bi ţena dolazila na vrata da porazgovara s ocem Jarvikom. Ĉesto je Nefiore s prozora vidio ostale kako skriveni ĉekaju da se razgovor završi. Ponekada je, posebno po lošem vremenu, otac Jarvik vodio nepoznate u podrum parohijske kuće da prenoće, znao bi ih nahraniti, i dao im pokrivaĉe i poljske krevete. Gosti bi uvijek otišli prije nego što su se pojavile prve zrake Sunca. Otac Nefiore je mnoge veĉeri provodio u samoći, dok je otac Jarvik putovao u nepoznatom pravcu, iz razloga koji se nisu spominjali. Starac bi jednostavno prije polaska rekao da će biti odsutan jednu noć, ili nekoliko dana, i uvijek se vraćao u dogovoreno vrijeme. S vremenom je otac Nefiore preuzimao sve brojnije poslove u parohiji: vodio bi sluţbu, drţao satove vjeronauka za seosku mladeţ, krstio i vjenĉao, brinuo se o bolesnima, onima na samrti i rješavao probleme ţupe. Poĉeo je koristiti vlastito ime i otac Jarvik je na jednoj nedjeljnoj sluţbi objasnio da je novi svećenik Talijan njemaĉkog podrijetla i da ga je biskup poslao kao pomoć. Mještani su brzo prihvatili Nefiorea, njegova driješenja su bile u skladu s poĉinjenim grijesima, ne i pretjerano stroga, znao je saslušati, ali se nije ustruĉavao iznijeti svoje mišljenje. Ţene, posebno starije koje su bile privrţene svećenicima su ga voljele. Zamjerali su mu jedino izvjesnu uznemirenost, kao da se osjeća krivim zbog neĉega, iako samo bog zna kakve grijehe moţe imati svećenik na savjesti. Tome nisu pridavali neki veći znaĉaj, već su to jednostavno pripisali njegovom stranom podrijetlu. Bila je veĉer. Nefiore je bio u kuhinji i kuhao je krvavice u velikoj posudi, kada se iz podruma pojavio otac Jarvik, protegne se i nalije si veliku šalicu vruće kave iz lonĉića koji je stajao na peći cijeli dan i sjedne. Nefiore spusti tanjur s kobasicama prvo ispred njega, a zatim i za sebe. Jarvik nije uopće pogledao hranu, već je netremice gledao mlaĊeg svećenika. "Ovamo si došao po zadatku", kaţe stariji svećenik poslije kratke šutnje. "Vrijeme je da ideš." 377
KIKA
"Kamo?" uznemireno upita Nefiore. Jarvik ne odgovori, već obuĉe vuneni kaput, stavi šešir i izaĊe. Nefiore zgrabi debeli ogrtaĉ s kapuljaĉom i potrĉi kako bi ga stigao. Uzeli su Jarvikovu ogromnu, crnu kobilu s gustom dlakom i upregli je u malu, laganu jednopreţnu koĉiju. Nefiore je primijetio kako je nesigurna, gotovo se ljuljala dok je ĉekala daje upregnu i pomislio je kako je to od starosti. U prostor za prtljagu natovarili su nekoliko paketa i dvije košare kruha, a zatim se tiho odvezli iz Wettera pored ruševina dvorca na obliţnjem breţuljku. Nekoliko vatri je svjetlucalo poput metaka izmeĊu zidina dvorca. "Katolici?" upita Nefiore. "Tko zna?" odgovori Jarvik. "Šuma je postala pravi etniĉki paprikaš, sjecište svih mogućih naroda." Nasmije se vlastitoj šali. "Beskućnici - izbjeglice iz istoĉne Njemaĉke i Poljske, Ukrajinci, Ĉesi, Litvanci, Hrvati i desetine drugih narodnosti." Put je u gustoj šumi crvenog bora postajao sve uţi i na kraju se pretvorio u stazu. Grane drveća su ih šibale, a veliko grumenje ţitkog blata se lijepio za odjeću dok su velikom brzinom jurili kroz gustiš. "Oĉe Jarvik!" poviĉe Nefiore dok se pokušavao zaštitit od granja. "Usporite - prije nego što oslijepite konja!" to mu je prvo palo na pamet, iako se zapravo više brinuo za sebe. Stari svećenik se samo nasmije i pucne biĉem. "Već je slijepa! Zato tako dobro drţi pravac! Ne brini oĉe, nećeš stradati." Poslije dugog, brzog galopa, otac Jarvik uspori i Nefiore malo odahne. Ţivotinja se kupala u bijeloj pjeni i teško je dahtala. Oblaci toplog zraka šumno su izlazili iz njezinih pluća. Talijan je opet uoĉio da u šumi, svuda oko njih, plamtenje vatre s obje strane staze. Starac zaustavi koĉiju i pruţi mu uzde. "Ovdje moram nešto obaviti. Neka malo pase - samo joj prepusti uzde, ona već zna što treba raditi - i ne izlazi iz koĉije." Zatim nestane u tami.
378
KIKA
Nefiore osjeti kako ga obuzima jeza na hladnom, noćnom zraku. Povuĉe kaput do brade i skupi se. U poĉetku je mislio kako osjeća nelagodu zbog hladnoće, ali ubrzo shvati da ga netko promatra iz mraka. Nije ih mogao vidjeti, ali je znao da su oko njega i da ih ima puno. "Ti nisi Nijemac", glasić iz tame ga optuţi. "Tko to u mraku vidi dobro kao i slijepi miš?" on uzvrati. "Nije mrak. Zapalili smo vatre. Mrak će biti kada se budu ugasile." U mladom glasu se raspoznao strah i plahost. "Zašto misliš da nisam Nijemac? Moţda sam Rus." "Nisi", promukli glas se zaĉuje. "Ivani smrde kao mokraća na smrznutom tlu. Nisi Rus." "Ja jesam Nijemac," "To pokušavaš biti", zapijeva novi glas. "Ali govoriš s naglaskom. Neznatnim, ali se ipak primjećuje." Ţenski glas ih prekine. "Jesi li sa starim svećenikom?" U pitanju nije bilo naklonosti. "Nije, on je sa svećenikovim konjem", netko kaţe i svi se oko njega nasmiju. "Taj konj ima opasno društvo", netko preteći kaţe. Prije nego što je Nefiore mogao smisliti neki prikladni odgovor, Jarvik se vrati i popne se na kola. "Vidim da zabavljaš moje stado", kaţe i nasmije se. "Tko su ti ljudi?" "Ne znam im imena. Za mene su isto Što i moji vjernici. To je dovoljno." Nakon što su izašli iz šume, vozili su se još neko vrijeme seoskim putem i prošli kroz nekoliko zaselaka. Postepeno se put popeo i na posljetku svećenik skrene na puteljak koji se vijugavo uspinjao uz strminu. Opet su zašli u šumu, ali sada je drveće bilo veće i širilo se nad njima kao veliki kišobran koji zaklanja zvijezde. Putovali su breţuljkastom stazom gotovo cijeli sat penjući se sve većom krivinom. "Odozdo nije izgledalo tako strmo", primijeti Nefiore. "Varljivo mjesto", jednostavno odgovori starac. 379
KIKA
Put je ponovo bio ravan iako se opet uspinjao. Kobila je soptala i ĉesto klizila na blatnjavom putu, bokovi su joj se moćno nadimali, ali se ujednaĉeno kretala. Nefiore je u mraku uspio vidjeti obrise crkvice na samom vrhu. Kada su se pribliţili, vidio je da su zidovi obojani bijelo, a oko crkve se nalazila visoka ţeljezna ograda. Pored puta je bila još jedna kamena zgrada, veća od crkve, vjerojatno štala, pomisli Nefiore. "Kakvo je ovo mjesto?" upita. "Za tebe, moj dragi prijatelju, ovo je sudbina." Jarvikov glas bio je tih, ali jak. Nefiore osjeti jezu. Svećenik zaustavi dvokolicu. "SiĊi, oĉe." Nefiore posluša. Paket umotan u tkaninu mu padne ispred noge. "Ne znam toĉno kakav zadatak imaš, oĉe, ali ovdje zapoĉinje. Trebaš prenijeti izvjesne upute, ako se ne varam.?'" "Da." "Sehr gut. I znaš lozinku?" "Da, to je..." "Ništa mi ne govori! Mene se to ne tiĉe. Moj zadatak je tebe dovesti ovdje. Rekli su ti koliko je ovaj zadatak vaţan." "Da." "U potpunosti razumiješ što se od tebe traţi?" Starac je jasno dao do znanja na što misli. "U crkvi ćeš imati dovoljnu zalihu hrane. Molim te da ne izlaziš iz crkve. Paket pod svaku cijenu moraš predati dalje." "A ostali?" Jarvik se zahihota. "Nema ostalih. Sam si, oĉe. Ova crkva je najstariji zidani dokaz prisustva ĉovjeka u sjevernoj Europi. Prava starina, starija je od Rima. Nekada je ovdje stajala keltska tvrĊava, spomenik drevne civilizacije koja je barbare drţala na odstojanju. U ovoj šumi je primitivni ĉovjek lovio vukove kopljem od bijeloj jasena, i od tada se ovdje nije ništa promijenilo. Zbog vlastite sigurnosti i vaţnosti zadatka, ne izlazi iz crkve."
380
KIKA
Znaĉi, stigao je. Mala, kamena crkva u tami njemaĉke sume. Cijelo vrijeme je znao da postoji zadatak, ali sada je pred njim i nema vremena za razmišljanje. Toliko je bio zauzet poslovima u parohiji, da je tu ĉinjenicu potpuno zaboravio. Uplašio se. "Oĉe Jarvik, mogu li se ispovjediti?" Starac nešto promrmlja, i Nefiore klekne u blato pored dvokoli-ce. Otac Jarvik ga odriješi grijeha i krene niz planinu. "Kako se zove ovo mjesto?" poviĉe za njim Nefiore dok se udaljenost izmeĊu njih povećavala. "Christianburg. Ovo je Christianburg." "Neka te Bog prati", kaţe Nefiore u sebi. "Izvrši svoju duţnost", dovikne mu Jarvik dok je slijepa kobila sve brţe jurila niz strminu. Nefiore pogleda na sat. Pola sata do ponoći. 86 4. travanj 1946., 02:00 Tri ĉovjeka su stigla u divljinu Christianburga usred oluje koja je iznenada izbila i ogoljelo drveće zapljusnula ogromnim kapima kiše. Šuma je prigušila zvuk oluje, pa se ĉinilo kao da iz daljine dopiru zvuĉi oruţane borbe. Herr Wolf je pogodio gdje se nalaze i time iznenadio svoje suputnike. "Poznajem ovaj kraj", kaţe. "Onaj kreten Goring mi je ĉesto dosaĊivao beskrajnim priĉama o korištenju šuma, dvaput me je ovdje doveo. Jeste li znali da je ta izdajniĉka svinja bio ministar za šumarstvo u Reichu? Bavio se s tim i nije se smirio dok mu nisam dodijelio zvanje. S obzirom na neuspjeh u zrakoplovstvu, trebao se opredijeliti za lov na sitne ţivotinje koje se ne mogu braniti." GaĊenje u njegovom glasu je bilo oĉigledno. "Kreten" je bio njegov omiljeni epitet za sve koji su u nemilosti. "Evo crkve", kaţe Brumm.
381
KIKA
"Bolje poznajem predio od tebe", obrecne se Herr Wolf. "Ima povijesnu vaţnost. To je stara crkva sagraĊena na mjestu gdje se nekada nalazila keltska utvrda. Sve je to doprinijelo uzbudljivosti naše male avanture, zar ne narednice?" Herr Wolf se stalno ulizivao naredniku Rau, koji se uglavnom nije osvrtao na starĉevu paţnju. Sluţio je jedino Fuhreru kao nacionalnom simbolu, a sasvim je drugo sluţiti ovom ĉovjeku koji ima tu titulu. Bradonja je odavno prevladao svoje razoĉaranje, nastavio je obavljati svoju duţnost vjeran pukovniku i SS-ovskoj organizaciji. Još mu je uvijek bilo zlo pri pomisli na ubojstvo djevojaka, da su on i Gunter bili sami, one bi još bile ţive. Potpuno mu je bilo nestvarno da su on i pukovnik izvršili takav zloĉin, a uzrok je bio Herr Wolf. Kao njemaĉki vojnici i profesionalci, morali su izvršiti svoju duţnost, ali noću kada je sam leţao na vlaţnoj travi i smrzavao se, duţnost mu nije mogla biti utjeha za veliku prazninu koju je osjećao. Nedostajale su mu valkire. Rijetko bi se netko nadao ovakvoj sreći. Kako je Gunter provodio sve više vremena s Waller, on je morao voditi brigu o preostalih pet djevojaka. I kako se samo brinuo o njima! Najteţe je podnosio gubitak njihovog društva i mladenaĉke bujnosti. Sada, poslije dvadeset dana na putu, osjećao je ţelju za ţenom. To gaje muĉilo, tijekom duge karijere nikada nije bio plijen tako snaţnih osjećaja. Ţene su za njega predstavljale zalogaje koje bi progutao za vrijeme odsustva, nikada dok je na duţnosti. Nikada nije niti sanjao da bi ga gubitak djevojaka mogao toliko rastuţiti. Brumm je odluĉio iskoristiti neoĉekivano zanimanje Herr Wolfa za geografiju. Napravio je maleni zaklon od šatorskog krila i raširio kartu. Baterijom je pokazao Herr Wolfu kartu i upitao ga za mišljenje. "Prema mojoj procjeni nalazimo se tu negdje, slaţete li se sa mnom?" Herr Wolf je uzeo bateriju i paţljivo prouĉavao kartu na nekoliko trenutaka, a zatim izjavi da su malo dalje od cilja koji je Brumm ocijenio. Bez obzira što je Brumm rekao o njihovom poloţaju, Herr Wolfova procjena se razlikovala tek toliko da potvrdi da je on struĉnjak i to se ponavljalo. Ne uzimajući u obzir njegovo mišljenje, Brumm ocijeni da će stići na kraj ovog dijela puta za kraće od sata, ali svojim pratiocima nije ništa rekao. 382
KIKA
Ispostavilo se da je u pravu. Popeli su se do vrha dugog grebena, ušli u šumu i pronašli veliki proplanak obrastao travom do koljena. Pukovnik je tihim zviţdukom pozvao narednika. Kiša je i dalje padala i vidljivost je bila slaba, ali uvjeţbanim okom uspjeli su razabrati obrise male graĊevine u dnu livade. "To je crkva", kaţe Brumm. "Ima dva ulaza, jedan s groblja s ove strane, drugi na drugom kraju zgrade. Povedi ga i štiti nas." Nagnuo se prema naredniku. "Ovdje dobivamo isprave, Hanse, inaĉe smo izgubljeni. Ako im se nešto dogodi, pod svaku cijenu ih moraš naći." Visoki narednik progunĊa u znak razumijevanja. Herr Wolf je hodao neposredno iza njih kad su se uputili prema zgradi hodajući u cik-cak liniji po rubu polja. Sto su bili bliţe crkvi to su je bolje vidjeli. Bila je jezivo bijela, iako nije bilo mjeseĉine ĉinilo se kao da sija. Crna, šiljasta ţeljezna ograda u visini grudiju oznaĉavala je crkveno podruĉje. Unutar nje su bili nakošeni nadgrobni spomenici, od kojih su neki ĉak i bili srušeni. Brumm prebaci Herr Wolfa preko ograde, a onda saĉeka da narednik zauzme poloţaj iza malog uzvišenja udaljenog samo nekoliko metara od sporednog ulaza. Narednik ostavi njih dvojicu i, drţeći se zida, u ĉuĉnju obiĊe crkvu. Zastane ispod proĉelja, ali samo su kišne kapi ispunjavale noć. Iako je bio mokar i smrznut, odgovaralo mu je ovo vrijeme, jer se mogao potpuno sigurno kretati. Zaustavi se u blizini sjenke uz vrata, paţljivo priĉvrsti prigušivaĉ na pištolj i pritisne kvaku na vratima. Uz neznatni zvuk vrata popuste, kada je osjetio da se reza podignula, vrata odškrine tek toliko da se moţe uvući unutra. Na malenom oltaru gorjelo je nekoliko svijeća. Kapu stavi u dţep, skloni mokru kosu s ĉela i krene kroz crkvu što je tiše mogao, pokušavajući prigušiti bat mokrih ĉizama. Izgledalo je kao daje crkva prazna, ali pred malim vratima s jedne strane oltara zaĉuje ujednaĉeno disanje usnulog ĉovjeka. Proviri unutra i ugleda ga pored zida s druge strane. Provjeri ima li nekoga iza njega i još jednom dobro promotri unutrašnjost crkve da vidi ima li još vrata osim onih koje je ĉuvao Bradonja. Tada ĉvrsto stegne pištolj, duboko udahne i u jednom skoku se naĊe ispred ĉovjeka koji je spavao i snaţnim pokretom ga okrene na leĊa. Klekne i uperi mu cijev pištolja u glavu. "Ni rijeĉi", zareţi. Ĉovjek ga zbunjeno pogleda i pospano zatre-pće pokušavajući se razbuditi. 383
KIKA
"Vukodlak", kaţe Brumm. "Mitska zvijer", promuca ĉovjek. "Ovdje ih se ne moraš bojati." Na ove rijeĉi Brumm poĉne lakše disati. Ĉovjek klimne glavom i pokaţe na paket na okruglom stoliću u uglu sakristije. "Dodaj mi ga", naredi mu Brumm i gurne ga naprijed. Ĉovjek jedva odrţi ravnoteţu i nespretno dohvati paket. "Otvori ga", kaţe mu Brumm. Ĉovjek je uzrujano trgao platno sve dok se sadrţaj paketa nije rasuo po stolu. Pukovnik ga gurne koljenom, i spusti mu cijev pištolja na potiljak. "Ne razmišljaj preglasno, prijatelju moj." Baterijom osvijetli i promotri sadrţaj paketa. Sve što je oĉekivao je bilo tu. Uhvati ĉovjeka za ruku, podigne ga i gurne prema vratima. Na sporednom ulazu u crkvu zazviţdi za znak i Bradonja mu odgovori. Plamen obliţnjih svijeća se zaleluja kada su se vrata otvorila. Kada su dvije tamne prilike uletjele unutra otac Nefiore je drhtao. '"Iza oltara se nalazi soba", kaţe Brumm. "Na stoliću, u uglu je paket." Niţi od njih dvojice se progura pored svećenika i uleti u sobu, ali ubrzo se ponovo pojavi. "To stavi u svoju torbu", naredi Brumm. Nefiore je zapanjeno gledao kako se ĉovjek spušta na koljena i otvara torbu. Kada je ustao, svjetlost baterije jasno osvijetli njegov lik, i Nefiore, kada ga je prepoznao, uz glasni zvuk zadrţi dah. Na taj zvuk Brumm se okrene i vidi kako svećenik i Herr Wolf stoje licem u lice. Svećenik je širom otvorio oĉi i usta. Tisuću slika mu je prelijetalo pred oĉima i zaĉuo je u mislima Fuhrerove rijeĉi: Ne tiče nas se njihova politika. Svi su oni katolici. Brumm je izveo Nefiora u noć i kišu. Brzo su se kretali preko groblja i zaustavili su se samo jednom kada su dizali svećenika koji je pao nakon što se spleo o polomljeni spomenik. Kada su stigli do kraja groblja Brumm naredi da ga priĉekaju. Preskoĉi ţeljeznu ogradu i nestane u tami. Kada se vratio, pomogao je svećeniku prebaciti ga preko ograde. Prešli su preko polja i zaustavili se pored polukruţne gomile kamenja. "Pomaknite ih", naredi Brumm svećeniku koji se odmah bacio na koljena i poĉeo grĉevito micati kamenje. 384
KIKA
Nefiore je raskrvario ruke, i kada je sklonio jedan dio kamenja, ugledao je debele daske, ali je bio toliko slab da ga je Brumm odgurnuo na travu. Bradonja ga zamijeni i podigne stare daske koje su skrivale bunar. Kako bi ocijenio dubinu Brumm u njega baci kamen veliĉine šake i zadovoljno zabrunda kada se udar kamena jedva zaĉuo. "Ako se ţeliš pomoliti bogu, sada je zato došlo vrijeme", kaţe svećeniku. "Imajte milosti", molio je Nefiore. "Imam", odgovori Brumm. Nefiorove krunice zazveckaju kada ih je izvadio iz dţepa, a ostala trojica su mirno ĉekala dok je kleĉeći mrmljao molitvu. "Poţuri", ljutito prošapta Brumm. "Ne moţemo ĉekati cijelu noć." Ĉim je Nefiore završio i prekriţio se, Brumm ga jednim metkom prostrijeli u glavu. Bradonja gurne tijelo u bunar, s glavom prema dolje. Dok je Herr Wolf stajao u blizini prekriţenih ruku dvojica vojnika su ponovo zatvarala bunar. Zadovoljni što se leš neće tako lagano otkriti, krenuli su preko polja ţustrim korakom i kretali su se tim tempom skoro cijeli sat. Na posljetku su se smjestili pod stijenom u jednom uleknuću. Nije bilo duboko, ali je pod bio suh i zaklonjen od vjetra koji je puhao sve jaĉe, što je bio znak da će se oluja moţda stišati. Brumm je otvorio Herr Wolfovu torbu i izvadio tri diplomatske putovnice sa sluţbenim peĉatom Vatikana. Dva vojnika se nasmijaše jedan drugome, dok se Herr Wolf sklupĉao i namršten zaspao. 87 4. travanj 1946., 08:00 Dok su Bailov i Ezdov prelazili preko polja oko crkve u Chri-stianburgu kiša je jako padala. Kretali su se pognutog tijela kroz travu s napetim okidaĉem na oruţju. Trag je nestao prije nekoliko sati, ali Ezdov je bio uvjeren da njegov plijen ide ravnom linijom i ţurili su se kako bi ih sustigli. Sibirac je znao da im se moţe dogoditi da potpuno izgube Nijemce ukoliko kiša nastavi padati, i zato ih moraju što prije stići. Kada su tog jutra krenuli, imao je dojam da ih dijeli samo nekoliko sati hoda. I kada se trag izgubio u kiši, on se i dalje ĉvrsto drţao istog kursa, raĉunajući na sreću da prije ili kasnije opet naiĊu na njihov trag ili ih prestignu. 385
KIKA
Kada su u daljini ugledali crkvicu, Bailov izvije obrve kao da pita: Što misliš? "Ovdje je drugaĉiji predio. Već dva dana nismo naišli ni na jedno naselje. Nema ljudi. Sada znamo zašto su išli u ovome smjeru - ovo je bio njihov cilj", kaţe Ezdov. "Hoćemo li ući?" Ezdov u znak odgovora samo stegne remen i provjeri oruţje. "Naši Nijemci neće biti unutra", kaţe, "ali moţda ćemo zateći nekog drugog." IzaĊu na ĉistinu i razdvoje se, komunicirali su samo brzim pokretima ruku. Bailov zastane s jedne strane crkve, Ezdov je obiĊe i vrati se. Dogovorili su se da će ući istovremeno, svatko na jedna vrata. Odavno su shvatili vrijednost izravnog napada i sada su podešavali satove, zauzeli poloţaje i gotovo istovremeno uletjeli u crkvu. Izgledalo je kao da u crkvi nema nikoga. Brzo su je temeljito pretraţili i u sakristiji pronašli tragove neĉijeg nedavnog boravka. Na stolu su zatekli nekoliko okruglih kruhova, nekoliko ameriĉkih konzervi s oznakom Crvenog kriţa i komade kuhanog mesa. Bailov pomi-riše hranu, pa je strpa u torbu. U popreĉnoj laĊi istrgnu male svijeće iz leţišta, a Ezdov u sakristiji pronaĊe neotvorenu bocu crnog vina. "Ovdje su se sastali", izjavi Ezdov dok su se pognuo kretali preko groblja. "Netko im se je pridruţio?" Ezdov snaţno odmahne glavom. RaziĊoše se u potrazi za tragovima. Ubrzo Sibirac naiĊe na otiske u blatu pored ograde oko starog groblja. Osloni se na nju i bešumno je preskoĉi. Bailov ga je zadivljeno promatrao. Njegov prijatelj se ponekada ponašao i razmišljao više kao ţivotinja nego kao ĉovjek. Ezdova je trag doveo do gomile kamenja. Ĉuĉne kako bi odgo-netnuo otiske. "Došla su ĉetvorica, a trojica su odavde otišla", kaţe Bailov dok su poĉeli sklanjati kamenje. Kada su naišli na daske, Ezdov izvadi dugi konopac i obavije ga sebi oko prepona i ispod svake ruke, "Spusti me", kaţe Bailovu koji je drugi dio konopca zavezao sebi oko struka i ĉvrsto ga stegnuo. Kada je nogama našao uporište o stijenu, Ezdov se spustio i nestao u rupi. 386
KIKA
Poslije nekoliko minuta konopac se opustio, a zatim je Bailov zaĉuo zviţduk i poĉne s izvlaĉenjem. Iz rupe se uskoro pokaţe glava. "Svećenik", kaţe i poĉne se oslobaĊati konopca, "Metak u potiljak. Moţda je nešto donio. Isprave, moţda putovnice - ili nešto sliĉno. Nije odavde, ali ovdje ih je ĉekao. To potvrĊuju zalihe hrane unutra." "Koliko je prošlo vremena?" "Oko šest sati, moţda nešto manje. Sada smo im se pribliţili. Ako nas posluţi sreća, sutra ćemo ih stići", kaţe Ezdov.
88 4. travanj 1946., 21:30 Beau Valentine je leţao na leĊima s jakim bolovima u leĊima i teško disao. Uz veliki napor se okrenuo na stranu i vidio je prevrnuti dţip, prekriven blatom. Instinktivno poĉne puzati prema vozilu, ali se odmah okrene prema suprotnom pravcu zbog jakog mirisa benzina. Kada je stigao do jednog drveta išĉupanog iz korijena, sklizne u rupu ispod korijenja, oĉekujući eksploziju svakog trena. Kako eksplozije nije bilo, opipa ruke i noge, iako nije slomio nijednu kost, osjećao je bol u leĊima i lijevom ramenu. Ponovo se popeo na cestu koja je bila iznad njega i pokušao je utvrditi što se dogodilo. Kiša je padala već gotovo cijeli sat i vidljivost se neprekidno pogoršavala. Razmišljao je o tome da se zaustavi i podigne platneni krov, ali već je bio mokar i nije bilo svrhe. Cesta je bila isprana i klizava. Pa je ĉak i mala neispravnost u volanu pod ovakvim okolnostima dovela do produţenog, nedovoljno kontroliranog klizanja po blatnjavom planinskom putu. Našao se u guduri, a udarac mu je istjerao sav zrak iz pluća. Na cesti je naišao na malu izboĉinu i tragovi njegovih kotaĉa su pokazivali da se zadnji dio vozila zanio, iako se toga nije sjećao. Moţda je zaspao. 387
KIKA
Krenuo je u Berchtesgaden, grad koji se nalazio u planinskom kraju Obersalzbergu, i bio je udaljen oko trideset i pet kilometara od Salzburga u Austriji. To je bilo Hitlerovo omiljeno mjesto i tu je imao imanje i planinski stoţer koji je nazvao Orlovsko gnijezdo. Otprilike u vrijeme kadaje ameriĉka vojska stigla do Elbe, Ikeova ekipa obavještajaca mu je saopćila da je Hitler u oblasti Berchtesgadena i da se priprema odavde rukovoditi konaĉnim otporom. NagaĊalo se da su ovu informaciju lansirali nacistiĉki agenti i da su Eisenhower i njegov stoţer zagrizli mamac. Posljedica toga je bila ustupanje Berlina Rusima. Ovaj preokret dogaĊaja nije se svidio mnogim Amerikancima i u mnogim krugovima se šaptalo da Eisenhower nije tako dobar vojskovoĊa kakav bi trebao biti. MeĊutim, nekoliko nacistiĉkih zaostalih vojnika se probilo u planinu i pokušalo je organizirati nekakav otpor, ali pokušaj je propao jer je naišla zima i nije bilo dovoljno hrane. Valentinu sve to nije bilo vaţno, bilo je bitno da je Hitler veliki dio vremena proveo u Berchtesgadenu i tu je donio mnoge odluke. Sada se nadao naći ljude koji su nekada bili u vezi s Hitlerom ili njegovim pothvatima. U pokušaju traţenja nekakvog traga, odmah je shvatio da obiĉni ljudi, koji obavljaju obiĉne poslove i imaju manju odgovornost, ĉesto navedu na bolji trag od vaţnijih liĉnosti. Toĉnije ono što je on traţio nije se moglo toĉno formulirati. Odluka da ide u Berchte-sgaden nije bila rezultat razmišljanja, već prije instinkta. Bio je tu na osnovu uputa koje mu je poslao njegov unutrašnji kompas koji je uvijek preuzimao kontrolu kad pred sobom nije imao jasno odreĊen pravac. Osnova njegovog plana je bila stići do Berchtesgadena, i onda se ravnati prema situaciji. Ali sada je sve propalo, nalazi se petnaestak kilometara od grada, a kiša sve jaĉe pada. Istraga će morati priĉekati, trenutno mu je potrebno negdje se smjestiti i odspavati. Uz put je vidio kućice koje nisu mogle biti udaljene više od kilometar od mjesta gdje se sada nalazi. Odluĉio se vratiti i potraţiti pomoć, Valentine je kratko pješaĉio kadaje zaĉuo neke prigušene šumove iza sebe. Okrenuo se i ugledao zapreţna kola koja su se naglo pojavljivala iz tame, biĉ je pucketao i konj je jurio. Valentin izaĊe na sredinu ceste kako bi ga ĉovjek vidio, ali kada se konj, sav u pjeni i raširenih nozdrva, našao samo nekoliko metara ispred 388
KIKA
njega, shvatio je da ga koĉijaš nije primijetio i baci se u stranu. Kada su kola prošla, konj se spotakne, biĉ zapucketa nekoliko puta i kola skliznu do ruba puta i zaustave se. Jedan grubi glas ga opsuje. Koĉijaš je nosio zrakoplovnu jaknu i koţnu kapu ĉiji su krajevi lepršali kao krila. Na okruglom licu nadzirala se plava kratka, ĉekinjasta brada. "Dţip je tvoj?" upita na savršenom engleskom, "Proklizao sam s puta", odgovori Valentine. Ĉovjek mu biĉem pokaţe neka se popne na visoka kola. Jedva se drţao na nogama. Oklizne se, ali ga ĉovjek rukom uhvati i podigne na kola. Bio je nevjerojatno snaţan. "Sjedni odostraga", kaţe mu. Zaĉuje se biĉ i oni krenu. Valentine je pokušao gurnuti svoju torbu ispod sjedišta, ali je tamo već bilo nešto i njegova torba nije mogla stati. Primi predmet i zagleda se u njega, još uvijek ne shvaćajući što je to. "Moja noga." Ĉovjek se nasmije. Valentin tek tada primijeti da je jednim pojasom prebaĉenim preko krila priĉvršćen za sjedište. Obje noge su mu bile amputirane ispod koljena, i mala drvena konstrukcija u obliku slova T bila je ugraĊena preko prednjeg dijela kola. S obje strane konstrukcije namještene su košare i ĉovjek je ubacio patrljke u te košare koje su imale neku ulogu futrole i pojasom su ga ĉvrsto drţale za sjedište. "Moj izum", objasni. Kola su pojurila uz blagu uzvisinu, a potom niz strmi nagib i Valentine se ĉvrsto drţao za sjedište kako ne bi ispao. Nikada nisu stigli do kućica koje je primijetio pored ceste. Umjesto toga, ĉovjek je skrenuo s puta i krenuo uskim, neravnim puteljkom koji se u zavojima penjao uz planinu. Na posljetku su stigli do jednog proplanka gdje je ĉovjek povukao uzde i konj se zaustavio. On namjesti svoje drvene proteze, zatim siĊe s kola, doĊe do njegovog zadnjeg dijela i uzme štake koje su bile privezane za dasku. Valentin izmeĊu borova primijeti kolibu, ali prije nego je ĉovjek krenuo prema kućici, oslobodi konja i pljesne ga po boku. Konj zanjišta i krene prema šumarku. "Stariš, konjiću moj", dovikne ţivotinji na njemaĉkom jeziku. "Ali barem imaš sve ĉetiri noge!" 389
KIKA
Ĉim su ušli u kuću, ĉovjek je upalio fenjere i poĉeo je pripaljivati vatru. Kada se vatra razgorjela i osvijetlila prostoriju, skinuo je šešir i kaput, sjeo i pruţio mu ruku. "Zovem se Gottfried. Ja sam duh", reĉe i na licu mu se pojavi široki osmjeh. 89 5. travanj 1946., 10:10 Ezdov je bio u pravu. Novi trag je vodio prema jugu pored mirne rijeke Lahn. Pronašli su mjesto gdje su Nijemci stali i prenoćili, i ohrabreni nastavili su ţustro svoju potragu. Kada su tijekom popodne-va izbili na vrh malog planinskog grebena pored rijeke, ugledali su trojicu Nijemaca. Kretali su se, na udaljenosti od kilometra, jedan iza drugoga, preko travnate ravnice u pravcu juga. Bailov se nasmije i zapleše izbacujući noge ispred sebe i lupkajući petama svojih ĉizmi. "Uspjeli smo, zar ne?' Ezdov nije ništa rekao, ali mu je laknulo. Bailov nikada neće saznati kako je cijelim putem sumnjao u sebe i koliko je ĉesto bio prisiljen pogaĊati. Njemaĉki pukovnik je vrijedan divljenja. Nije napravio niti jednu ozbiljnu pogrešku. Ezdov ga je mogao pratiti djelomiĉno zahvaljujući nekome tko je urezao Davidovu zvijezdu na svoju njemaĉku ĉizmu. "1 što sada?" upita Bailov. "Ostat ćemo ovdje na grebenu i drţati ćemo korak s njima. Ţelim da nas opaze." Ezdovova ţelja se ubrzo ostvarila. Kao što je i oĉekivao, Brumm nije odmah pokazao da ih je primijetio. U podne su se Nijemci zaustavili na sasvim otvorenom mjestu za odmor i jelo, ali kada su nastavili put iznenada su skrenuli u gustu šumu i udaljili se od rijeke. Sibirac je vidio kad su njih trojica uronila u šumovitu i strinu padinu. "Silazimo", kaţe svojem prijatelju. "Vidjeli su nas?"
390
KIKA
"VoĊa zna. Mislim da su upravo sada u šumi i pokušavaju nas promotriti dvogledom. Zasada ćemo ovdje ostati kako bi nas što bolje promotrili, a zatim ćemo nestati. Kasnije u toku dana ćemo ih ponovo dozvoliti da nas vide." Lov je u tijeku. Ezdov je osjetio kako mu krv u ţilama brţe struji dok u raskoraku stoji na grebenu. Pukovniĉe, pogledaj me, kaţe u sebi; evo me ovdje gore. 90 5. travanj 1946., 11:00 Brumm je predosjećao nevolju i prije nego je ugledao onu dvojicu na grebenu iza njih. Bradonja je imao isti taj predosjećaj, poĉeo je zastajkivati i okretati se na svakih nekoliko koraka, kao da je oĉekivao zasjedu. Ĉinilo se da samo Herr Wolf nije bio svjestan opasnosti. Moţda to nije ništa, pomisli Brumm. Vjerojatno su to samo dva mještanina, ili beskućnika koji još uvijek pješaĉe u grupicama. Ĉinilo se kao da cijela Njemaĉka luta breţuljcima i sporednim putovima. Ali kada su se zaustavili za predali i jelo, Brumm je shvatio da je opasnost stvarna. Kriminalci, moţda, ili nekada pošteni ljudi koji su u ovim okolnostima postali zloĉinci iz oĉaja. Tko god da su, odluĉio je biti oprezan. Bili su na proplanku koji je mirisao na gorsko bilje. Herr Wolf se sklupĉao pored nekog drvenog trupca, s rukama pod glavom i zatvorio je oĉi. Bradonja je sjeo na obliţnji panj i ĉizmom kopao zemlju. "Još su gore, Guntere." "Znam. Gledaju nas." "Hoćemo li imati s njima problema?" "Moţda. Moramo ispitati što ih zanima." Poslije odmora poĉeli su se udaljavati od rijeke. Kada su zašli u šumu, Herr Wolf se glasno poţalio. "Volim više polja. Lakše se hoda. Noga me boli. Objasnite mi zašto moramo ovuda." Dva vojnika se nisu osvrtala na njegove rijeĉi. 391
KIKA
Niti Brumm ni Bradonja se nisu okretali. Narednik je prvi zašao za drveće i odmah se u kratkom luku okrenuo kako bi zaštitio prijatelje. Kada je Herr Wolf ulazio u šumu primijetio je narednikov nagli pokret, pa se zaustavio i povikao: "Što se dogaĊa, narednice?" Brumm doĊe do njega, spusti mu ruku na leĊa i gurne da prema gustišu. Herr Wolf se spotakne o gustu paprat, padne na zemlju i ogrebe se po licu. Bradonja mu brzo stavi ruku preko usta i pogledom mu da znak da mora biti tiho. Herr Wolf se više nije bunio i uokolo pogleda ne bi li vidio od kuda mu prijeti opasnost. Brumm je paţljivo razgledao greben iznad rijeke, dok su dva Ĉovjeka i dalje stajala gore na otvorenom. Tek kada je sve dobro promotrio, pomogne Herr Wolfu ustati. "Moţda ćemo imati nekih poteškoća. Neko vrijeme se moramo brzo kretati. Morat ćete drţati korak s nama." "Krećemo!" briţno izusti Herr Wolf. Zurio je u mjesto na kojem su ušli u šumu kao da oĉekuje da netko svakog trena napadne. Nije im bilo potpuno jasno što je njega uznemirilo, ali oni su svakako bili na rubu. Herr Wolf je poĉeo osjećati bolove u ţelucu. Srce mu je kucalo sve brţe, a usta su mu se osušila i postala ljepljiva. 91 6. travanj 1946., 14:00 Valentinov domaćin je bio plah i neobiĉnog izgleda. S plavom, prorijeĊenom, gotovo prozirnom kosom i bijelom puti sliĉio je na albina, ali je imao normalne, zelene oĉi. Djelomiĉno je podsjećao na ispuhanu loptu sa spljoštenim nosom, bez brade i tankih usana, lako je bio niskog rasta, drvene proteze koje je sam sebi napravio ĉinile su ga višim nego što je po duţini svog torza mogao biti. Valentin je već dva dana bio kod Gottfrieda. U nekoliko navrata je ţelio krenuti u Berchtesgaden, ali se svakog puta predomislio i ostao. Ĉovjek, koji je rekao da ima dvadeset i devet godina, izgledao je boleţljivo i kao da ima šezdeset, ali bio je snaţan i uvijek u pokretu. Penjao se po brdašcima oko kolibe i u obliţnjoj šumi, neprestano razgovarajući sam sa sobom i sa stvarima oko sebe. Valentin je pomislio kako ima posla s 392
KIKA
luĊakom, ali je osjećao da se iza neobiĉne prilike krije još nešto više. Nekoliko puta ga je zamolio da ga odveze u Berchtesgaden, ali Gottfried je uvijek odgovarao istim rijeĉima: "Radim sa vjerojatnim, a ne nemogućim." Valentin nije imao pojma što misli pod tim. Bilo je podne. Sunce je sjalo, ali lagani planinski povjetarac je hladio zrak. Ĉovjek je od jutra sjekao drva, a Valentin ih je uredno slagao u redove visoke oko metar. Gottfried nije traţio pomoć, ali kada mu se gost pridruţio, nije je niti odbio. Naposljetku, kada su završili naporan posao bez prekida, ĉovjek se teško spustio na stolicu, skinuo proteze i poĉeo trljati patrljke. "Tko si ti?" upita ga Valentin. Gottfried mu je već jednom ispriĉao da je kao sin jednog diplomata rastao u Engleskoj i diplomirao na San-dhurstu. Njegov domaći se veselo nasmije. "Misliš što sam ja?" Smjesta je ponovo stavio proteze, priĉvrstio ih i ustao, isprobao da li moţe hodati, uzeo štake i uputio se u borov šumarak. "DoĊi", pozove Valentina, koji odmah poĊe za njim. Staza je bila jako strma, gotovo potpuno uspravna, i dok je Valentin s mukom svladavao uspon, Gottfried je polako ali sigurno napredovao uzbrdo. Valentin je primijetio rupe u zemlji, Gottfried ih je koristio da u njih stavi proteze i štake, to su u stvari bile stepenice za njega iako su izgledale kao da nisu namjerno iskopane. Tek ga je sustigao na vrhu grebena, Gottfried ga je ĉekao ispred kolibe, veće od one u kojoj ţivi, ali sliĉno graĊene. Vrata su bila nalik štalskim vratima i zakljuĉana. Ĉovjek otkljuĉa lokot, zakaĉi ga za bravu i ponovo zakljuĉa. "Sve stalno izgubim", kaţe i široko otvori vrata. Unutra se nalazio zamaskirani trup malog aviona ĉiji kljun je bio okrenut vratima. "Bio-sam satnik u njemaĉkom zrakoplovstvu, probni pilot", kaţe Gottfried. "Trebao sam sudjelovati u projektu za ME-262. Jesi li ĉuo za taj tip?" "Mlaţnjaci", kaţe Valentin. "Poletjeli su pred kraj rata. Prekasno da bi imali bilo kakav utjecaj na ishod, iako kaţu da su izvanredni. Potpuno nova tehnologija, nova epoha u konstruiranju aviona." Neki znanstvenici za kojima su tragali Amerikanci sudjelovali su u tom projektu. 393
KIKA
Gottfried je ozbiljnim izrazom potvrdio tu informaciju. "Jednog dana, moj zapovjednik me pozvao. 'Stiglo je nareĊenje od Fuhrera', kaţe mi. 'Ftihrer ţeli naše najbolje ljude, potreban si Fuhreru'. Ţelio sam znati zašto, ali mi je zapovjednik rekao: 'Sluţimo Fuhreru. Imaj povjerenja u njega." Poslali su me u Berchtesgaden, bilo je divno sve dok nisam poĉeo letjeti i dobivati zadatke. Imao sam udoban smještaj, najbolju hranu, neograniĉene koliĉine šampanjca, najbolje pivo i ţene. Sve o ĉemu pilot sanja. Ali tada su me upoznali s projektom i dobrim vremenima je došao kraj," "Kakav projekt zahtijeva usluge pilota ovdje u planinama?*" "Hitler se bojao da će ga zarobiti. Njegovi inţenjeri su osmislili plan kako ga spasiti te nevolje. Smjestit će jedrilicu na vrh Orlovog gnijezda, i kako postoji opasnost od osvajanja utvrde, staviti će Fuhre-ra i jednog pilota u jedrilicu. Veliki avion će ju podići sa zemlje i odvući na sigurno mjesto. Kada uzlete, pilot će se odvojiti od aviona-tegljaĉa i, koristeći kao putokaz tople izvore u planini, dospjeti do tajnog sleti-šta gdje će ih doĉekati ljudi koji će Fuhrera dalje odvesti na sigurno mjesto." Valentin osjeti kako ga obuzima nekakva jeza. "Zvuĉi suludo." "Naravno", veselo uzvrati Gottfried. "To je Hitlerova zamisao, što se drugo od njega i oĉekuje? Ipak", nastavi, "inţenjeri su uspjeli. Do mog dolaska tri probna pilota su poginula. Tri pokušaja, trojica mrtvih. Ja sam bio ĉetvrti. Nije bilo nikakvo ĉudo što su nas toliko gostili. Bacio sam jedan pogled na tu novotariju i rekao im neka sami njom upravljaju. Ja sam probni pilot, a ne kaskader u cirkusu. MeĊu-• tim, na kraju nisam imao izbora. Jednog divnog popodneva sam poletio za test." Pribliţi se trupu aviona i štapom podigne platneni krov. Kad je Valentin lagano dodirnuo trup avion se lagano zaljulja. "Drvo i platno", Gottfried mu objasni. "Drvo je iz Tanganjike. Majstori su ga ispekli na tanke trake i lijepili posebnom mješavinom. Tako su dobili izuzetno jake, a istovremeno lagane i savitljive komade. Letjelica bi mogla u zraku izdrţati jake nalete vjetra, a mogla se je i rastaviti i poslati Fuhreru gdje god bi krenuo. 394
KIKA
Na dan probnog leta nisam bio uznemiren - ne pitajte me za razlog. Bilo je nekoliko svjedoka. Tegljaĉ se za mene zakaĉio već u prvom pokušaju i uspješno sam se odvojio od zemlje. Isprobao sam kormilo i sve je uspješno funkcioniralo, iako sam osjećao odreĊen pritisak na kljunu letjelice, nisam ga mogao izmjeriti. Boĉni kontrolni ureĊaji su radili besprijekorno i jedva se osjećala promjena zraĉnog pritiska. Kada smo se popeli na Odgovarajuću visinu, polugom sam se odvojio od tegljaĉa, ali kada sam se pokušao podići i letjeti, kljun se spustio. Probao sam sve, ĉak i da ponirem kako bio dobio brzinu, ali bez obzira na sve pokušaje, padao sam. Znao sam da se ne mogu izvući, pa sam se uputio prema jednoj ĉistini. Na ţalost, letjelica je konstruirana da bude jaka u zraku, ali ne i na ĉvrstom tlu. Vjerujem kako bi se raspala i da sam sletio pod normalnim okolnostima, jednostavno od nje nije ostalo ništa. Nisam izgubio svijest. Izgubio sam jednu nogu, a druga mi je bila potpuno raznesena i jako je krvarila. Podvezao sam je uzetom i tako pokušao zaustaviti krvarenje, dok sam ĉekao pomoć. Lovac iz onih kućica na cesti je stigao i odnio me dolje, on je spalio ranu i odsjekao drugu nogu koja se nije mogla spasiti. Pravo je ĉudo što sam preţivio sudar, a još veće što nisam umro od infekcije." "Ako Hitlerovo stoţer ima sve, sigurno imaju i najbolju medicinsku njegu." Gottfried se nasmije. "Ţivot se ne odvija niti po redu, niti logici. Lovac je izbjegao vojnu obvezu. Vojska je tragala i za mnom i za letjelicom, ali nas nikada nisu pronašli. Kada sam se nakon nekoliko mjeseci oporavio dovoljno da mogu putovati, nisam imao nikakav razlog im se javiti. Sluţbeno sam mrtav i to mi se ĉinilo kao sasvim dobar kraj. Neki ljudi iz okoline znaju za moj sluĉaj, ali me ne uznemiruju i zovu me duhom. Sada sve to nema smisla. Hitler je mrtav, ostali nacistiĉki luĊaci su nestali i Njemaĉkoj je bolje bez njih." Kako bi naglasio te rijeĉi, lupi jednom drvenom nogom u pod. Valentine se vrati trupu aviona. "Ali rekao si daje tvoja letjelica uništena. Što je ovo?" "Ovime sam letio", ponosno kaţe Gottfried. "Popravio sam je. Popeo sam se sve do gore i ovamo je donio, komad po komad. To je trajalo mjesecima." "Ne razumijem." 395
KIKA
Ĉovjek slegne ramenima. "Niti ne pokušavaj. Neki ljudi odu u bolnicu kako bi im kirurg izvadio ţuĉni kamen, i koji će izloţiti u staklenci u dnevnoj sobi. Niti to ne razumijem. Ĉovjek se ponaša kako osjeća da se mora ponašati." Te noći Gottfried je opisao sve pojedinosti bijega jedrilicom. Crtao je dijagrame i rukama objašnjavao, kao i svi piloti kada govore o svojim avionima. Valentinu je sve to izgledalo nevjerojatno, gotovo besmisleno, Hitler da smisli svoj plan za bijeg? To je vaţna informacija. Nije vaţno što je to luckasta zamisao, bitna je namjera. Sve mu je moglo pasti na pamet, ali ne i da Hitler ozbiljno razmišlja o bijegu. "Što se dogodilo poslije sudara?" "Ĉuo sam da je stradalo još nekoliko ljudi", odgovori Gottfried. "Ali na kraju su usavršili sistem. Oĉigledno su inţenjeri pronašli pogrešku zbog koje sam stradao i popravili je." "A zatim?" "Piloti su deţurali dvadeset i ĉetiri sata dnevno u Orlovom gnijezdu u oĉekivanju Hitlerovog poziva." "Zašto takav plan, ako je on u Berlinu ili na nekom drugom mjestu?" Ĉovjek se nasmije. ""Ne podcjenjuj te ljude. Moţda su bili psihopati, ali su ipak bili Nijemci. Neraskidivo su vezani za princip obilja. Ĉuo sam priĉe da je širom zemlje podignuto nekoliko ovakvih stanica, tako da se podizanje jedrilice moglo izvesti bilo gdje. Potrebno je samo malo prostora, dva stupa i kabel kojim avion-tegljaĉ podigne jedrilicu. Tko bi to primijetio?" Sljedećeg jutra su imali rano doruĉak, nakon njega je Gottfried upregao konja i odvezao Valentina do planine Kehlstein. Kada su stigli u podnoţje, Gottfried se poĉeo penjati uz strmi put dug šesnaest kilometara, pun oštrih krivina. Penjali su se sve do mjesta gdje su logoraši sazidali lift u granitnu stijenu. Popodne su stigli do Orlovog gnijezda. Duh je odveo svog ameriĉkog prijatelja do malog grebena i pokazao mu dva stupa koja su koristila za podizanje jedrilice. "Do vraga", kaţe Valentin.
396
KIKA
92 6. travanj 1946., 18:30 Nad Tiberom su se nadvile zrake zalazećeg sunca. Dok je Pogrebenoja polako hodala obalom povjetarac je mreškao površinu rijeke. Još uvijek je bilo toplo i zrak je bio vlaţan, i panorama grada lelujala je na toplom zraku kao pravi nadrealistiĉki prizor. Prošlo je ĉetiri dana otkako je ruĉala sa starim svećenikom, iako je on nesumnjivo bio njezina veza, nije pokazao naklonost govoriti o zadatku ili o neĉemu što je ona smatrala vaţnim. Ipak, bio je dobar govornik koji je volio priĉati. Obasipao ju je priĉama o Rimljanima i njihovim ĉudnim navikama, ona se smijala dok je ne bi zabolio trbuh i oĉi se napunile suzama. Usprkos tome, ljutilo ju je što je izbjegavao razgovarati o vaţnijim stvarima. Poslije ruĉka ju je obavijestio kako veĉernje šetnje pored Tibera ĉesto ganu posjetitelje i nakon toga se šepajući udaljio iz restorana i nestao u gomili na ulici. Sada, dok je šetala, pitala se kako njezini prijatelji napreduju u Njemaĉkoj. Kada bi pomislila na grupu osjetila bi grĉenje u trbuhu, posebno kada bi pomislila na Ezdova. U borbi je upoznala prijateljstvo koje nastaje kada svima prijeti opasnost i oskudica, i njezini osjećaji prema ĉlanovima Grupe za specijalne zadatke su bili sliĉni - a ipak drugaĉiji. Ti ljudi su bili toliko razliĉiti meĊusobno i nisu sliĉili na nikoga koga je do tada srela. Kao da je sam bog, preko Petrova, stvorio svoje najuspješnije djelo kako bi osigurao uspjeh najsvetijih od svih zadataka. Pomisao kako je Petrov baš nju izabrao ostavljala ju je bez daha, ponosila se kao Ruskinja, kao ţena i kao vojnik. Nije joj padalo na pamet kako je pomalo ironiĉno što je bog odluĉio da djeluje preko partije, koja ne priznaje postojanje natprirodnih bića. Bilo je jedno što sluţbeno tvrdi partija, a drugo u što Rusi vjeruju. Kao i milijuni njezinih zemljaka, Talija je vjerovala u Boga i ţivot poslije smrti. I po njezinom vjerovanju postoji i sotona. Smatrala je ĉudnim što rimokatoliĉka crkva vjerojatno štiti Hitlera, koji je poslao u smrt dvadeset milijuna Rusa; Ako joj brbljavi svećenik moţe pomoći u izvršavanju zadatka, neće oklijevati s njim suraĊivati, bez obzira što se bude zahtijevalo od nje. Dok je šetala uhvatila se u 397
KIKA
maštanju da je s Ezdovom. Zbog toga joj je bilo neugodno, jer je mrzila one trenutke u ţivotu koji razotkrivaju njezinu slabost, a ovo je bez sumnje bio taj trenutak. Polako je padao mrak i kako se svećenik nije pojavljivao, odluĉila je vratiti se u hotel i ponovo pokušati sljedeće veĉeri. Bila je to duga staza, ali prelazilaju je brzim korakom. Poslije tolikih godina u grubim ĉizmama ozlijedila je tabane u plitkim, lakiranim cipelama s dţonovima tankim kao papir i osjećala je kako joj se pojavljuju plikovi. Kao vojnik brinula se o svojim nogama. Po jakoj ruskoj zimi dovoljan je samo jedan dan nepaţnje da se ostane bez prstiju, ili ĉak bez cijelog stopala. Ponosila se ĉinjenicom da je u njezinoj jedinici bio najmanji broj sluĉajeva amputacija nogu zbog ozeblina i ozljeda stopala. Takvi gubici se ne mogu u potpunosti sprijeĉiti, ali higijena ih moţe svesti na najmanji broj, pa je postala pravi pobornik njegovanih nogu. Pao je mrak i odluĉila se izuti. Nosila je cipele u rukama i uţivala što moţe hodati bosa po rimskom ploĉniku, i nije joj smetalo što joj asfalt para najlonske ĉarape. Bila je već nadomak hotela, kada joj je jedna tamna prilika pre-preĉila put. Osjeti opasnost, skupi se i brţe krene. Pribliţavajući se nepoznatom, procijeni udaljenost i razmisli što moţe napraviti. Odluĉi, u sluĉaju ako je napadne, udariti će ga ispod koljena, a zatim u Adamovu jabuĉicu rukom ili laktom. I ranije se nalazila u situacijama kada se morala boriti s muškarcima i znala je kako iskoristit njihovu teţinu u svoju korist. Pomisli kako je zabavno iznenaditi ovog Talijana dobrim udarcem. Ali ĉovjek je nije napao, umjesto toga njegov glas joj se uĉini poznatim kada ju je glasno i prijateljski pozdravio: "Ciao." Zaustavi se u trenutku kao da je pogoĊena, ali uspije odgovoriti na pozdrav. Prilika je polako mijenjala oblik. Sada je bio uspravniji i manje pogrbljen nego za ruĉkom, ponovo se našla pred svećenikom. Ali, je li to stvarno on? Nije bio odjevenu svećeniĉku odjeću i umjesto nje nosio je mali, smeĊi šešir od filca i grubo radniĉko odijelo prepuno prašine koja je pri svakom njegovom pokretu izdizala iz njega. "Nisam našla nikakvu pouku pored rijeke", kaţe Talija. 398
KIKA
"Moţda niste, ali je lijepo, zar ne?" uzvrati svećenik. "Nikada ne propuštam promatrati zalazak sunca nad rijekom kad sam u Rimu." "Jedan takav doţivljaj bio bi dovoljan." "Ţao mi je", kaţe uz ispriku. "Nisam vas namjeravao tamo sresti. Ţelio sam biti siguran da vas ne prate. Bio sam u vašoj blizini i sinoć i veĉeras. Zadovoljan sam što se nitko posebno ne zanima za vas." Njegove rijeĉi su je uplašile, nije niti pomislila da bi ju netko mogao pratiti. "Prešla sam granicu bez poteškoća.", primijeti ona. On se nasmije i uzme ju za ruku. "Rim je varka. Naš posao je na sjeveru, u Genovi", kaţe kao da ju je upravo ovog trenutka odluĉio obavijestiti. Kada su stigli do hotela, pokušala se osloboditi njegovog stiska, ali on ju je i dalje ĉvrsto drţao hodajući pored nje. "Stvari su mi u hotelu", kaţe mu. "Platio sam sobu i pobrinuo se za prtljagu. Slobodni ste." Uz ploĉnik ispred njih stajala je crna limuzina. On otvori vrata i pridrţi ih dok se nije smjestila. Imala je malo mjesta. Njezina torba nalazila se iza njih na podu, i dok je obilazio automobil kako bi sjeo na vozaĉevo mjesto, brzo je provjerila je li sve unutra. Prije nego što je sjeo za volan i upalio motor pregledala je oruţje. Promet u Rimu je s razlogom postao legendaran. Rimljani voze kako im se prohtije, brzinom koju sami odrede. Većina sudaraje sasvim beznaĉajna, iskrivljeni i slomljeni branici, razbijena stakla i ogrebotine na karoseriji. Na neki ĉudni naĉin nisu uspjeli pretvoriti ulice u krvavu arenu. Svećenik je vijugao ulicama kao ptica kroz gustu šumu, ruke i noge su mu posvuda letjele dok je mijenjao brzine, provlaĉio se izmeĊu drugih vozila koja su se isto tako nepropisno kretala. "Ĉudno"', kaţe dok se pokušavao izvući iz centra grada. "Ulice su posljednje utoĉište smjelosti Talijana. Ovi ljudi vole automobile -mislim da ih vole ĉak i više od ţena. Kada sam ovdje prvi puta vozio, mislio sam da ću doţivjeti ţivĉani slom, ali sada posebno uţivam u voţnji rimskim ulicama, pokušavam ih pobijediti u 399
KIKA
njihovoj igri. To je bez sumnje, duboko ukorijenjen nedruštveni nagon", doda dok je automobilom na dva kotaĉa uletio u zavoj. Promet se smanjivao dok su jurili prema sjeveru kroz breţuljke u podnoţju Apenina. Na posljetku su automobili potpuno nestali i oni ubrzaju na praznoj cesti. Morala je priznati da je bio spretan za volanom, vješto je vozio na putu s oštrim zavojima i ĉesto se ĉula škripa guma. Svećenik progovori poslije duge šutnje. Napustili su planine i vozili su se ravnicom uz obalu. "Talijani vole spletkariti", kaţe. "UzbuĊuje ih opasnost, Sicilijanci predstavljaju izuzetak, ali to je zbog njihove arapske krvi. Arapi ozbiljno shvaćaju opasnost." Udari je po nozi, a ona se odmakne. "Ispriĉavam se", kaţe iskreno. "Predugo sam s talijanskom braćom, pa sam stekao njihove navike. Star sam, drugarice, nemojte me se bojati. Ţivot sam posvetio višim ciljevima - iako ga poznajem, i u biblijskom smislu." Zarazno se nasmije. Iako je bio neobiĉan ĉovjek, instinkt je Taliji govorio da moţe imati u njega povjerenja. "Koliko dugo ćemo još putovati?" upita, bila je radoznala. "Samo spavajte", predloţi joj. "Sve je u redu." Pogrebenoja zadrijema, glave oslonjene na prozor na koji je stavila torbu pod glavu umjesto jastuka. Pištolj joj je bio na podu, odmah ispod njezinih prstiju. 93 8. travanj 1946., 20:15 Beau Valentine se vratio u Nurnberg. Stalno je bio zaokupljen mislima na Skorzenyja, bez obzira kakve je podatke saznao i kakvu teoriju postavio. Bilo je teško odrediti gdje da traţi - ĉak i ako bi znao što traţiti. Kada bi se našao pred nekom zagonetkom, Valentin je imao obiĉaj sastaviti popis ĉinjenica s kojima raspolaţe koje bi mu pomogle usmjeriti razmišljanje. Do sada je imao samo jednu nepobitnu ĉinjenicu da je njemaĉki zapovjednik imao oţiljak na licu. Na sveţnju tankih listova ĉvrstog papira napravio je bilješke 400
KIKA
olovkom koju je zašiljio dţepnim noţićem, lako je cijelog ţivota koristio ovaj naĉin, tek je sada poĉeo osjećati uzbuĊenje pri pisanju. Činjenica: Hitler je bio u Berlinu kada je grad pao; ispravak -neposredno prije nego što je pao. To potvrĊuju svjedoci koji su ga vidjeli, kao i govor na radiju kojim se obratio naciji. Činjenica: Prvi ruski zapovjednik berlinskog garnizona javno je izjavio da su njegove jedinice pronašle Hitlerov leš. Dvadeset i ĉetiri sata kasnije, isti zapovjednik dao je potpuno suprotnu sluţbenu izjavu novinarima zapadnog tiska. Pogriješio je, Hitlerov leš nije kod njih. Činjenica: Staljin je nekolicini ljudi rekao na konferenciji u Potsdamu da Rusi nisu pronašli Hitlerov leš. Priĉalo se da je rekao predsjedniku Trumanu da je Hitler još ţiv slobodan. Činjenica: Ike je sluţbeni iznio svoje mišljenje daje Hitler još uvijek ţiv pred ameriĉkim tiskom. Činjenica : Otto Skorzeny je bio vodeći njemaĉki zapovjednik i svoje izvještaje je podnosio Hitleru. Hitler gaje odabrao da spasi Mus-solinija i povjeravao mu druge osjetljive zadatke. Činjenica: Skorzeny se ĉesto sam sastajao s Hitlerom. Činjenica: Skorzenyjeva jedinica je za sobom imala niz uspješnih vojnih zadataka. Činjenica: Amerikanci su uporno ispitivali Skorzenyja i pokušali ga nagovoriti na priznanje da je bio na frontu na Odri krajem travnja 1945. godine. (Ovdje je Valentin napravio bilješku kako je mala vjerojatnost da je takvo ispitivanje rezultat kreativnog razmišljanja ili inicijative jednog od ispitivaĉa. Po svemu sudeći, da se saslušanje nastavi došlo je kao nareĊenje odozgo. I ako je to nareĊenje odozg, onda u višim krugovima postoji razumna sumnja u Hitlerovu sudbinu.) Činjenica: Skorzeny nije bio na frontu na Odri krajem travnja, prema Hitlerovom nareĊenju, bio je u Austriji. To je Radi, njegov zamjenik, potvrdio s još nekoliko svjedoka. Skorzeny nije mogao biti na dva mjesta u isto vrijeme. Ako je Hitlerov leš nestao, krivac za to nije bio Skorzeny.
401
KIKA
Činjenica: Rusi su postali dva ĉovjeka u Munchen da pogledaju dosjee Skorzenyjevejedinice u njihovom specijalnom logoru za obuku. Njihova namjeraje najvjerojatnije bila konstruirati organizacijsku strukturu Skorzenyjeve jedinice. Osobno sam vidio dosjee i uvjerio se da su, osim dva dosjea, svi na broju. Činjenica: Rusi su tu istu dvojicu poslali u Austriju da saslušaju Skorzenyja, neposredno nakon što se predao ameriĉkoj vojsci. Činjenica: Skorzeny je potvrdio da su ga ispitivala dva Rusa. Vjeruje da su ţeljeli saznati nešto više o ĉovjeku broj tri u njegovoj jedinici, Grunteru Brummu. Činjenica: Dosje Gruntera Brumma je jedan od dva dosjea koji nedostaju. Činjenica: Za razliku od Skorzenyja i Radla, Brumm je profesionalan vojnik, ĉovjek s vojnom karijerom. Činjenica: Brumm je na kraju bio na frontu na Odri. Bio je blizu Berlina. To je bila prilika. Njegova sposobnost predstavlja sredstvo. (Ovdje je Valentinu sinulo da poĉinje shvaćati pravac kojim ga ove ĉinjenice vode.) Činjenica: Brumma i dalje nema. Mogućnosti: mrtav je, i njegov leš nije pronaĊen; ţiv je i krije se kako ga ne bi zarobili; ţiv je i Rusi su ga zarobili. (Valentin prestane pisati, mora se drţati ĉinjenica i suzdrţati se od razmišljanja i donošenja zakljuĉka.) Činjenica: Brummovo rodno mjesto je Bad Hartzburg. Činjenica: Brumma su posljednji puta vidjeli u rodnom mjestu u ljeto 1944. godine kada je, nakon posjete djedovom grobu, logoro-vao u planini. To je neobiĉno ponašanje, s obzirom na ratno stanje i Brummov visoki vojni poloţaj. Nevjerojatno je da je u tom trenutku uzeo dopust, još je bilo neobiĉni je što su mu ga odobrili. (Napravi bilješke za sebe: Pitati Skorzenyja što zna o Brummovom odsustvu u ljeti 1944.? Tko gaje odobrio?) Činjenica: Hitler je naredio usavršavanje sistema za bijeg u posljednjem trenutku. (Još jedna bilješka: Vjerojatno operativno. Stavio je znak upitnika iza bilješke i sve stavio u znak zagrada.) Činjenica: Ako je netko i pronašao Hitlerov ili Brummov leš, nitko o tome ne govori. 402
KIKA
Valentin se poĉeše iza uha i popije malo hladne kave. To su ĉinjenice. Uoĉio je tri zajedniĉka podatka: Hitler, Brumm, i pokušaj Rusa da identificiraju Brumma. TakoĊer je bio siguran da su ruski agenti dolazili u potrazi za informacijama o pukovniku u Brummovo rodno mjesto poslije rata. Došao je do tri znaĉajna podatka i podvukao ih je u svojim bilješkama. Sada je bio trenutak za poĉetak malog, kreativnog dijela posla. Na drugom kraju papira Valentin napiše "Hitler" i ispod toga niz mogućnosti: 1. Mrtav, leš još zakopan u ruševinama pored središta Reicha. 2. Mrtav, leš pronašli Rusi, ali to taje. (Ako je tako, zašto?) 3. Mrtav, leš su odnijeli njegovi sljedbenici i zakopali ga na mjestu koje neprijatelj ne moţe pronaći. (U Berlinu? Blizu Berlina? U Bavarskoj? Na nekom drugom mjestu?) 4. Hitler je ţiv, zarobili su ga Rusi i drţe to u tajnosti. (Ali zašto tajiti najuspješniji potez u ratu?) 5. Hitler je ţiv i krije se. (Kamo je mogao otići? Gdje bi ţelio otići?) Odjednom se prisjeti još jedne mogućnosti: 6. Hitler je ţiv, ali pati od amnezije. (Valentin i to zapiše, ali onda izbriše tu mogućnost, to je ipak bilo previše nevjerojatno. Drţi se ĉinjenica i oĉiglednih mogućnosti. Podsjeti se da je analiza zasnovana na disciplini.) Prouĉio je sve odrednice s Hitlerovim imenom, koje su obuhvatile sve mogućnosti. Vrijeme je za skraćivanje popisa. Izbacio je obje mogućnosti u vezi s Rusima. Njihove aktivnosti jasno pokazuju da još uvijek detaljno tragaju, iako to taje. Traganje nema svrhe ukoliko imaju ţivog ili mrtvog Hitlera. Javno su izjavili da ga nisu uhvatili i prvi puta im je Valentin odluĉio vjerovati. Ruse treba izbrisati. TakoĊer je precrtao i mogućnost da je leš još uvijek zakopan pod ruševinama Berlina. G-2 je izjavio da su Rusi kao krtice prekopali vrt središta Riecha, i to nakon izjave kako su pronašli leševe Hitlera i Eve Braun. Kada bi to bila istina, ne bi i dalje kopali? To je još jedan dokaz da se Rusima ne treba vjerovati. Na trenutak je pomislio da 403
KIKA
je ruska artiljerija uništila Hitlerove ostatke. Ali zakljuĉi kako su mogućnost da se to zaista dogodi male. Rusi su u tom dijelu grada pronašli mnoge leševe, barem su tako rekli saveznicima. Prema tome, preostaju samo dvije alternative: Hitler je mrtav, njegovi fanatiĉni sljedbenici su na tajanstveni naĉin uklonili leš, ili je ţiv i krije se. Valentine osjeti kako se znoji ispod ruku. Je li poludio? Sam je i nema sve informacije koje stoje na raspolaganju jednom G-2 ili višim krugovima u OSS-u. Ipak, pred njim su dva, na izgled nezaobilazna, zakljuĉka koja se ĉine dovoljnom vrijednim potvrde. Je li moguće da se savezniĉka obavještajna sluţba jednostavno nije s tim pozabavila? Da li je moguće da je on došao do pogrešnih zakljuĉaka? Nije, do vraga. Ĉinjenice koje je nabrojao su, iako malobrojne, pouzdane. U cijelom svom ţivotu nikada nije pogriješio kada je na ovaj naĉin dolazio do zakljuĉka, bio je siguran da je u pravu. UzbuĊivala ga je pomisao na moguće stanje. Hitler je mrtav ili ţiv? Rusi su izjavili da je izvršio samoubojstvo! I Amerikanci i Britanci su zarobili razliĉite ljude koju su bili u bunkeru na kraju, i Rusi imaju svoje svjedoke. Naši loši momci protiv vaših loših momaka. Ali je li to toĉno? Da li se Hitler ubio? Bez obzira na sve tvrdnje stoţera, nije bio siguran u to. OSS je napravio Hitlerov psihološki portret kao dio projekta koji je zapoĉet 1941. godine, prije napada na Pearl Harbor, u vrijeme kada je Divlji Bill Donovan bio na ĉelu nepoznate agencije koja će kasnije prerasti u OSS. Do 1943. godine je već formirano odjeljenje za stratešku sluţbu i Donovan je njime upravljao, naredio je završetak dorade Hitlerove psihološke skice koja je imala prognostiĉku vrijednost, inaĉe je to bilo gubljenje vremena i sredstava. Sakupili su tim psihoanalitiĉara. Pozvali su ljude iz savezniĉkih drţava koji su osobno poznavali Hitlera u nekom njegovom trenutku ţivota i s njima nekoliko puta razgovarali sve dok nisu uhvatili sve karakteristike u utisku koje je Hitler ostavio na njih. Timovi istraţivaĉa zaposjeli su knjiţnice i sve druge raspoloţive izvore informacija. Do jeseni 1943. godine, OSS je došao do detaljne analize protivnika. Bilo im je poznat naĉin na koji razgovara, kako razmišlja, mjesto svakog madeţa na tijelu. Izvještaj su poslali savezniĉkim voĊama i obavještajnoj sluţbi. 404
KIKA
Valentin je saznao za taj izvještaj od Ermine koja je uspjela ukrasti jedan primjerak. Na kraju izvještaja naveli su osam mogućih naĉina Hitlerovog kraja i za svaki su naveli procjenu vjerojatnosti. Na kraju spiska, pod naslovom "Najmanje vjerojatno", izvještaj navodi dvije mogućnosti kraja njemaĉkog voĊe: prirodna smrt i zarobljeništvo. Mogućnosti koje su bile vjerojatnije ukljuĉivale su ubojstvo, bijeg u neku drugu zemlju i ludilo. Pri vrhu spiska bile su pretpostavke njegovog kraja u pobuni, a potom i u borbi. Izvještaj nije izriĉito navodio na mogućnost pobune, ali ovakva procjena omogućavala je izvoĊenje izvjesnog zakljuĉka o postojanju otpora u Njemaĉkoj. U srpnju 1944.Valen-tine se obradovao kada je saznao kako su neki njemaĉki generali pokušali izvršiti antentat na Hitlera. O tome izvještaj nije imao sigurnu osnovu, i svakako nije bio nepogrešiv. Zakljuĉio je kako je samoubojstvo "najrazumniji ishod". Kako bi to potkrijepili struĉnjaci su upotrijebili gomilu struĉnih izraza, koji su se uglavnom svodili na to da je Hitler pravi psihopat koji je ĉesto prijetio samoubojstvom. Valentin nije morao odbiti zakljuĉke u izvještaju. "Hitler je mrtav, leš ukraden", zapiše. Opet je zaokruţio Brummovo ime. "Zašto?" Jedna od Hitlerovih vlastitih ĉudnih zamisli, teatralan kraj? Ne dozvoliti ispunjenje ţelje većine ljudi? Ako ne mogu doći do njega ţivoga, svijet ţeli leš kako bi se osobno uvjerio da je ĉudovište na posljetku mrtvo. Samo su struĉnjaci za sudsku medicinu pozvani da završe taj košmar. Bez leša, Nijemci će tvrditi da je pobjegao i tako će bajka o Trećem Reichu i dalje ţivjeti. Drugaĉije ne moţe biti, zakljuĉi Valentin. Brumm je morao biti u dosluhu s Fuhrerom. Ali kuda bi mogao odnijeti leš? Valentin ponovo proĉita bilješke. Činjenica: Brumm je iz Bad Hartzburga. Činjenica: U ljeto 1944. godine vidjeli su Brumma mjestu kada je bio na dopustu i otišao je logorovati u planinu. Glupost! Odjednom ga nešto presjeĉe kao da ga je netko udario u trbuh. Planinski vijenac Hartz! Tamo će otići Brumm. Taj kraj najbolje poznaje, ta brda! Prvo uzbuĊenje se brzo izgubilo. Jer nije bilo smisla skrivati leš u Njemaĉkoj, u planinama ili na nekom drugom mjestu. Brumm će ga ţeljeti iznijeti iz zemlje. Tako znaĉi, opet je na poĉetku. Nije bilo toliko u pitanju gdje će krenuti, već kako će do tamo stići. Pokušao je o tome razmisliti, ali nije mogao doći do 405
KIKA
odgovora. Povuĉe još jedan dim iz cigarete, baci je na pod i nogom ugasi. Oblak dima podigne se uvis pored noge. U redu, Brumm igra neku igru. Nazovimo to ĉinjenicom. Kamo to vodi? MeĊutim, bez obzira o ĉemu bi razmišljao, nije imao sigurnog dokaza o tome. I usprkos svemu što su mu ĉinjenice govorile, i dalje je tu bio duh i njegova letjelica. Hitler nije ţelio umrijeti, u to je Beau bio siguran. Nije bilo dobro. Nema dovoljno informacija na osnovu kojih moţe pretpostaviti kamo su otišli. Valentjne se uvuĉe u krevet, glavu pokrije jastukom i pokuša sebi narediti da zaspi. Umjesto toga i dalje je grozniĉavo razmišljao. Pred oĉima mu se ukaţe mrtvaĉki sanduk s tijelom Addie Bundren na zadnjem dijelu automobila koji poskakuje na neravnoj cesti od crvene gline pored Mississippija. Ako je Faulkner mogao smisliti tako neobiĉnu opsesiju, zašto ne bi mogao i Brumm? Ta misao ga nije napuštala ĉitavu noć. 94 9. travanj 1946., 06:00 Rano ujutro Brummova grupa je stigla do strmih obala rijeke. Po njegovom proraĉunu nalazili su se nekoliko kilometara nizvodno od Wormsa u nenaseljenom toku Rajne. Prošla su ĉetiri dana i noći otkako su se dvojica nepoznatih pojavila na njihovom tragu i poĉela im se prikradati. To se ne moţe drugaĉije nazvati, jer je bilo oĉigledno da ih prate s razlogom. Sto god je Brumm poduzeo, dva goniĉa su ih uspijevala pratiti na izvjesnoj udaljenosti. Nijemci su pokušali hodati zadanim tempom ili radikalno mijenjati pravce, ali bez uspjeha. Njih dvojica bi ponekada bili iza njih, ponekada sa strane, ali su ih neprekidno progonili kao da su im se rugali. Bili su nepredvidivi. bio je siguran da nisu amateri. Najviše se brinuo Što su stalno bili na izvjesnom odstojanju. Bilo bi lakše da su ih napali, ali do napada nije dolazilo. Njih dvojica su jednostavno stalno bili iza njih i neznatno su ih poţurivali. Osjećao je neku klopku, ali je svoje razmišljanje zadrţao za sebe. 406
KIKA
U Bad Konigu je Brumm odluĉio pokušati nešto novo. Poveo je svoju grupu prema zapadu, u pravcu Rajne su pješaĉili dva dana i jednu noć, samo se povremeno odmarajući po nekoliko minuta. Ovakav tempo doveo je Herr Wolfa u teško fiziĉko stanje, brzo je propadao i njegovo cviljenje pretvorilo se u jedva ĉujni vapaj. "Ubijaš me, pukovniĉe", ljutito prošapta za vrijeme noćnog marša. "Idemo u pravcu zapada. To nije po planu. Moramo stići do Memmingena." Brumm ga je zaustavio na stazi i uhvatio za ramena. Grudi su mu se nadimale i borio se za zrak kratkim, glasnim uzdisajima. "Okolnosti su se promijenile", objasni mu pukovnik. "Neprekidno nas budno promatraju. Moramo nekako zametnuti trag. Nekim brodom ćemo zaploviti uz Rajnu." Poslije se Herr Wolf više nije ţalio. Lagana izmaglica lebdjela je nad rijekom po izlaskom sunca. Sve dok se nije podigla Brumm se mogao samo nadati kako su malo dobili na vremenu i povećali razdaljinu naglim brzim tempom. Kada se razdanilo, magla se poĉela usporeno dizati kao zavjesa u kazalištu. Brumm je na rijeĉnoj obali našao mjesto na kojem se voda kovitlala u velikom zaokretu. Nekoliko brodića je prošlo ili su bili pre-mali ili preveliki za njihove potrebe, ali poslije jednog sata na vidiku se pojavio drveni brodić koji je polako plovio uz obalu. Bio je natovaren sirovom drvenom graĊom i bio je priliĉno duboko uronjen u vodu. Brumm je smjestio Bradonju u visoku i gustu travu, a Herr Wolfa je prisilio da legne na leĊa. Kada se brodić pribliţio, a pukovnik je poĉeo vikati i mahati rukama kako bi privukao pozornost paţnju posade. S palube broda ga spaze dva ĉovjeka i brodić se pribliţi obali. "Hej", dovikne jedan od brodara. "Što nije u redu?" "Moj otac je pao u vodu i onesvijestio se. Molim Vas, pomozite mi" dovikne im Brumm. Istog trenutka brodić je krenuo prema obali. Nezgrapni pramac uz trzaj udari u obalu i ĉovjek u iznošenom crnom kaputu iskoĉi sa uţetom u ruci, drţeći pravac u mjestu, dok je drugi pomorac iskoĉio na obalu sa lijeĉniĉkom torbom. Ĉovjek bez rijeĉi priĊe Herr Wolfu i sa-gne se kako bi ga pregledao. 407
KIKA
Brdonja ubije ĉovjeka koji je drţao uţe i uhvati ga za ruke. Brumm ubije ĉovjeka koji je pregledavao Herr Wolfa metkom kroz glavu. Brumm je skoĉio na palubu dok ĉovjek još nije bio potpuno mrtav. Brumm potrĉi prema krmi, gdje je kormilar broda upravo podizao ulubljenu kantu s gorivom na dugaĉkom dršku i kada ga je uhvatio ugušio ga je jednim stiskom ruke. Brzo je pregledao brodić u potrazi za zaostalim ĉlanovima posade. Na krmi se nalazila mala kabina sa ĉetiri kratka drvena leţaja u kojoj nije ostalo slobodnog prostora i mala brodska kuhinja koja je smr-djela na preprţenu mast. Ispod nje se nalazio motor, a poklopac koji je vodio do njega bio je podignut. U prednjem dijelu broda, u potpalublju, nalazila se je još jedna kabina prepuna graĊe. Brumm povuĉe kormilarevo tijelo i izbaci ga na obalu pored druga dva leša. "Hoćemo li ih sahraniti?" upita Bradonja. "Nemamo vremena. Smo ih skloni da se ne vide. Moramo se izgubiti odavde prije nego privuĉemo neĉiju paţnju." Herr Wolf je stajao i zurio u mrtva tijela dok ih je Bradonja svlaĉio i njihovu odjeću bacao na palubu. Bacio je tijela u korijenje išĉupanog stabla pored uvalice i kako bi ih bolje sakrio pokrio ih je polomljenim granama. Zatim je pomogao Herr Wolfu da se ukrca na brod i uskim prolazom ga je poveo prema krmi. Brumm s obale zavila uţe i baci ga na pramac, odgurne brod od obale i uskoĉi na njega. Za to vrijeme je Bradonja provirio u otvor iznad motora kako bi ga pregledao. Motor je bio sasvim jednostavan, prije bi se moglo reći da je bio pouzdan nego jak, pa neće moći brzo ploviti uzvodno. Brumm uzme kormilo i uputi se prema matici. Dok su se kretali prema naprijed ljuljajući se, navuĉe kaput jednog od ubijenog pomorca, podigne noge na baĉvu s ĉavlima i poĉne promatrati druge brodove da vidi da li netko od njih obraća posebnu paţnju. Bradonja izaĊe iz kabine noseći dvije velike šalice vruće kave i sjedne pored pukovnika. "Kako je?" Brumm upita. 408
KIKA
"Sklupĉao se na leţaj pod pokrivaĉem i uskoro će zahrkati. Mislim da ne bi još dugo izdrţati. A ne bih niti ja", doda. Obojica su dugo šutjela. "Nekada sam sanjao da postanem kapetan na ovoj rijeci", na posljetku kaţe Bradonja zamišljeno. "Ali ti nisi iz ovog kraja." "Nisam, ali moje mjesto je samo pedesetak kilometara udaljeno odavde. Pješaĉio bih do Freiburga i logorovao na obali. To je bio ţivot", kaţe s nostalgijom. "Noću bi osvijetljeni u tami nailazili izletniĉki brodovi. Do mene su dopirali zvukovi glazbe i pjesma putnika. Zamišljao sam se kao kapetana u pripijenoj plavoj uniformi sa zlatnim pletenicama, okruţen lijepim ţenama i posadom koja skaĉe na moja nareĊenja." "Pedeset kilometara?" Brumm primijeti priliku da se izvuku. "Odakle si?" "Iz Bleckheima, selo pored jezera Schlucha. Planinski kraj." Brumm prepusti kormilo naredniku i raširi kartu na palubi. Uz izvjesni rizik i ako ih posluţi sreća mogli bi se vratiti na svoj put i ĉak nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Neka nas sada pokušaju pratiti, pomisli. 95 9. travanj 1946., 16:00 Ezdov ispusti rafal jakutskih psovki kada je shvatio da Nijemci nisu stali prenoćiti. "Deset sati!" urlao je na Bailova. Nisu tragove briţljivo sakrili. Znakovi su bili oĉigledni, Nijemci bjeţe punim zamahom i krenuli su prema zapadu. Ĉvrsto stisnutih vilica Ezdov je lju-tito pregledavao kartu. "Rijeka", promrmlja i krene. Pred sam zalazak sunca koje je zlatkasto svjetlucalo po vodi, stigli su do rijeke, U roku od samo nekoliko minuta našli su leševe pomoraca i sve shvatili. "Na brodu su", kaţe Ezdov prijatelju. Bijesno udari šakom u grudi i zagleda se u rijeku ljuljajući se na petama. Kako se moglo dogoditi da nije osjetio da će naglo nestati? Brumm razmišlja logiĉno. Moraju biti umorni, a putujući brodom mogu se odmarati i napredovati. 409
KIKA
Pitanje je samo, kamo su se uputili? Na rijeci nema tragova. Njih dvojica nemaju izbora, i oni moraju pronaći brod. Ali nije mu se sviĊala zamisao da stradaju nevini ljudi. Nisu svi Nijemci ţivotinje i neprijatelji. Rat je završen, i nema razloga nepotrebno prolijevati krv ako se to moţe izbjeći. "Moramo doći do nekog broda", kaţe Bailov. Kleĉao je na samoj obali rijeke i promatrao kako u predveĉerje plove brodovi. "Sigurno su namamili pomorce, a zatim ih ubili." "Mi tako nećemo postupati", kaţe Ezdov. "Osim toga, sada je promet na rijeci gust i previše je svjedoka. Pješaĉiti ćemo obalom uzvodno i vidjeti ćemo kako će se sve odvijati." Bio je uvjeren da je Brum-mov plan krenuti uzvodno, nisu stigli do ovamo da bi sada promijenili pravac kretanja. Kada se smraĉilo dva Rusa su se našla ispred sela na obronku strmog brda nad velikom rijekom. Spuštalo se vijugavo niz drvene stepenice do malenog zaklonjenog zaljeva gdje su bili privezani brodovi mještana. Skriveni su ĉekali da ljudi završe sve poslove na obali i zatim se spustili do rijeke. Izabrali su jedan stabilan brodić s kabinom, a sve ostale brodove su odvezali. Bailov ih je motkom odgurnuo od obale da ih uhvati struja i odvuĉe do sredine rijeke. Kada su se sva svjetla pogasila u selu, Ezdov je upalio motor, došao do sredine rijeke, okrenuo brod u suprotnom pravcu i krenuo uzvodno presijecajući valove pod pravim kutom u odnosu na vjetar. Brodovi iz sela će do jutra otplu-tati daleko niz rijeku. Biti će potrebno dosta vremena da otkriju kako je jedan brod nestao. Sibirac je Bailovu prepustio kormilo, jer je morao razmišljati. Do švicarske granice imaju najmanje dvjesto kilometara uzvodno. Nijemci neće pokušati prijeći u Švicarsku, jer prije toga moraju prestati putovati rijekom. Je li to bio njihov prvobitni plan ili su bili prisiljeni na oĉajniĉki potez? Oni leševi na obali nagovještaju paniku. Ezdov se nije usuĊivao pomisliti da bi sada, poslije svih napora, mogli doţivjeti neuspjeh. Taj osjećaj mu je bio stran i nelagodan. Bio je u iskušenju nastaviti uzvodno i sustići ih, jer je stupanje u vezu s Petrovom predstavljalo jedinu razumnu alternativu. Na kraju je došao do zakljuĉka da jedino tako mora postupiti, Petrov mora saznati. To je bilo pitanje ĉasti, ali bilo bi nerazumno nastaviti samo na osnovi nade. Što je još 410
KIKA
vaţnije, znao je da mu je potrebna pomoć, jer mu Nijemci izmiĉu. Kada je donio odluku, osjetio je kako mu se vraća samopouzdanje i poĉeo je razmišljati što će reći voĊi u Berlinu. "U nevolji smo", kaţe mu Ezdov. Ukratko mu ispriĉa u kakvom su se škripcu našli i kako je do toga došlo. Bilo je najgore što je Brumm nestao i Sibirac nije imao predodţbu kamo je krenuo. "Siguran si da si ih ti na to prisilio?" upita Petrov. "Izvan svake sumnje", prizna Ezdov. "Bio sam pretjerano agresivan, a oni su plašljiviji nego što sam pretpostavljao." "Neka nikakvih tragova?" "Nikakvih", odgovori Ezdov. "Nestali su." Petrov dlanom otare obraz i uzme olovku. Ovo je katastrofa. "Kako mogu s tobom stupiti u vezu?" "Nikako", uzvrati Ezdov. "Loše su veze. Ja ću se morati javiti tebi." "U redu. Svaki dan. Obavezno zovi u osam, u podne i u šest sati naveĉer." "Imaš li neki prijedlog?" upita Ezdov. Bojao se postaviti ovo pitanje, jer je to bila njegova posljednja nada. "Nemam", tiho odgovori Petrov. A zatim spusti slušalicu i svali se na stolicu, netremice gledajući u telefon. Morat će se javiti Staljinu. 96 10. travanj 1946., 12:15 Petrov je nazvao Staljina i zatekao ga je u Kremlju. Morao je priĉekati dok je jedan od njegovih pomoćnika stupio u vezu s premijerom i kada ga je premijer ĉuo, odmah mu je objasnio kako je loše volje. "Što hoćeš?" upita. "Ovdje Petrov." "Znam s kim razgovaram! Jesi li ga uhvatio?" "Nisam." 411
KIKA
Nastupi tišina. "Kada ćeš?" Petrov osjeti grĉ u ţelucu. "Izgubili smo ga." Ponovo tišina. Kada je opet progovorio, premijerov glas je promijenio visinu i sada je prigušeno reţao. "Druţe Petrove", zaĉuje se iz slušalice, "Izabrao sam te da obaviš ovaj zadatak, jer si uvijek uspješno izvršavao sve što sam od tebe traţio. Ali u Berlinu si izgubio trag tom ĉudovištu i lijepo sam ti objasnio koliko će te neuspjeh koštati. Jel' tako?" Staljin nije saĉekao odgovor. "Petrove, niti ja, niti partija nećemo trpjeti tvoj neuspjeh, a nećemo ga ostaviti nekaţnjenim. Tvoj nekadašnji uspješan rad ne daje ti pravo na neuspjeh. Ne zanimaju me pojedinosti, Petrove. Zadatak ostaje isti, naĊi ga i dovedi meni. Ako mi uskratiš pravo na osvetu, ti ćeš zauzeti njegovo mjesto." Odjednom vrisne: "Moramo ga imati. Petrove! Sada! Ovdje! Prestani se zajebavati uokolo i napravi već jednom što se od tebe traţi!" Petrov se strese. "Druţe ..." "Umukni!" odbrusi Staljin. "Ţelim rezultate, a ne tvoje poznate profesionalne analize. Ako ne znaš obaviti posao, poslati ću nekoga na tvoje mjesto, a kada to napravi, poslati ću ga i po Berkuta. Ali samo će se jedan od vas dvojice vratiti ţiv. Jesam li bio dovoljno jasan?" "Savršeno", tiho odgovori Petrov. "U tom sluĉaju nema potrebe nastavljati razgovor. Napravi što ti je reĉeno. Imaš jednu svrhu u ţivotu, Petrove, prema tome to je samo jedan razlog da ţiviš. Ako u roku od pet dana ne dobijem vijest da si na tragu tog ĉudovišta ..." Nije dovršio reĉenicu, samo je spustio slušalicu. 97 11. travanj 1946., 09:40 Svećenik je rekao da se zove Giacomo, ali je Pogrebenoja znala da laţe. Nije bio Talijan, ispod njegove ugodne vanjštine krio se ĉovjek od ĉelika. Neprestano je ĉavrljao o svemu i svaĉemu tako da se lako moglo pomisliti da je budala. Napustili su Rim i stigli u Genovu 8. travnja. Smjestili su se u odvojene sobe u 412
KIKA
malom hotelu blizu dokova. Po završetku rata, ova talijanska luka bila je prepuna teretnih brodova koji su prevozili zalihe sa zapada za veći dio juţne Europe. Sada su sjedili u malome kafiću i razgovarali uz ĉaj. Petrov je dao ĉetiri precizne upute. Prvo, briţljivo pregledati brodove, posebno one koji isplovljavaju, pregledati teret i putnike. Drugo, promatrati kretanje njemaĉkih izbjeglica i prognanika. Napuštaju li talijanske luke? Ako da, kamo i koliko ih odlazi, i s kojim sve nacionalnim prijevoznicima? Treće, imaju li neke dokaze da Crkva štiti Nijemce? Ako je to toĉno, kojim putem se kreću i kakav je promet? Sve to je ispriĉala svojem pratiocu koji je na trenutak odbacio leţerno drţanje i paţljivo je slušao. Pogrebenoja je ĉetvrti cilj ispitivanja zadrţala za sebe. Petrov je ţelio saznati koliko brodova u luci ima veze s Vatikanom. Biti će teško doći do te informacije, jer osim posjedovanja brodova, Vatikan moţe imati ugovor za prijevoz robe ili izvjestan broj ljudi. "Izbjeglice su kljuĉ", rekao joj je Petrov. Spomenuo je odreĊena dalekoseţna ispitivanja i rekao joj da će sve saznati kad dobije informacije koje traţe. Sutra je zapoĉela potragu. 98 12. travanj 1946., 05:00 Petrov je već dva- dana sjedio zadubljen u bilješke i gomile zaplijenjene njemaĉke dokumentacije. Rješenje mora negdje postojati, u to je bio siguran, i u normalnim okolnostima bi sigurno pronašao rješenje paţljivim ispitivanjem i rasuĊivanjem, ali sada je sumnjao u sebe i bilo mu je teško usredotoĉiti se na materijale ispred sebe. Prvo je mislio pregledati Mullerov dosje, ali je shvatio da je to gubljenje vremena. U Brum-movom dosjeu su zapisani podaci o školovanju kao i mjesto roĊenja, ali je u dosjeu narednika Raua našao samo mjesto roĊenja, podatke o zdravstvenom stanju i sluţbene pohvale, oĉito su obiĉne vojnike smatrali nevaţnima pa nisu navodili sve podatke. Petrov nikako nije mogao svoje misli dovesti u red, stalno je razmišljao o kojeĉemu. Na posljetku je shvatio što radi, samo je prebacivao dokumente s jedne gomile na 413
KIKA
drugu i ništa nije postizao. Otkako je ĉuo Staljinovu prijetnju, i kada se Ezdov javio prethodne noći, prepustio je Rivitskom da saopći Sibircu da nema novosti. Oĉi su ga pekle i boljela su ga ramena. Bilo mu je potrebno da se okupa, obrije, presvuĉe i popije šalicu vrućeg ĉaja. Morao je na neki naĉin prevariti tijelo i natjerati ga da povratiti snagu. Sišao je u knjiţnicu, gdje je pokupio sav materijal i otišao u kuhinju gdje je zatekao Rivitskog koji je spavao za stolom, s glavom na prekriţenim rukama, okruţen brojnim listićima s bilješkama. Petrov ga nije budio. Nakon što se okupao i obrijao, obukao je ĉistu odjeću i vratio se u kuhinju da si skuha ĉaj. S malim ĉajnikom u rukama se vratio u knjiţnicu, ali umjesto da se baci na posao, sjeo je u udoban naslonjaĉ, prebacio nogu preko noge i nalio šalicu ĉaja. Polako je pijuckao ĉaj uţivajući u okusu i mirisu. Dok se kupao paţljivo je razmotrio situaciju u kojoj se našao i došao do zakljuĉka da niti udvostruĉeni napor neće donijeti odgovarajuće rezultate. Ima još vremena, dva dana je razmišljao o cijelom sluĉaju i sada je trebao prestati raditi i sve prepustiti svojoj podsvijesti. Sve informacije su bile već ubaĉene, znao je napamet cijelu dokumentaciju. Sada je bio red na njegov mozak ili sreću, potpuno mu je bilo svejedno što će se dogoditi samo da obavi zadatak. Bilo je vaţno vrijeme, ima još tri dana do isteka roka koji mu je dao Staljin, ali još je bilo vaţnije što se Brumm svakog dana sve više udaljavao i dobivao na vremenu. Nekadašnji vlasnik imanja na kojem se sada nalazi stoţer Grupe za specijalne zadatke je bio njemaĉki industrijalac koji je pomagao naoruţanju nacista. Poslije rata je pokušao pobjeći iz zemlje, ali su ga Englezi uhvatili u Flensburgu. Sada ĉeka suĊenje u nastupajućem Nur-nberškom procesu i još uvijek tvrdoglavo poriĉe svaku vezu s nacistiĉkim reţimom, tvrdeći da ima aristokratsko podrijetlo i titulu grofa. Bio je i kolekcionar. Njegova kuća, prostrana graĊevina s podovima od crnog mramora i kupaonicama od bijelog mramora sa zlatnim slavinama, je bila prepuna slika i bronĉanih statua raskošnih mladih ţena i muškaraca u, prema Rivitskijevim rijeĉima, "atletskim""poloţajima, u potrazi za seksualnim zadovoljstvom. Petrova je od svih dragocjenosti najviše zanimala knjiţnica, pa se smjestio izmeĊu visokih, dubokih polica na kojima su bile stotine knjiga u koţnom uvezu svih veliĉina i oblika. Oĉigledno me grof smatrao 414
KIKA
planinarom. Cijela jedna polica je bila puna tekstova iz geologije, uputa za penjanje po stjenovitim i zaleĊenim predjelima, kao i biografijama poznatih alpinista. Traţeći nešto za razonodu, Petrov uoĉi knjiţicu pod naslovom "Njemački vodiči". Bila je to loše napisana, suhoparna priĉa o ţivotima i pothvatima deset njemaĉkih vodiĉa po njemaĉkim i austrijskim Alpama. Autor ih je opisivao kao ljude bez premca i nije propustio zabiljeţiti da je sa svima planinario. Tvrdio je kako je osvajanje raznih azijskih vrhova, iako prepriĉavano u tisku i meĊu britanskim alpinistima, ne predstavljaju pravo odmjeravanje vještine alpinista, već prije njihovo financijsko zaleĊe. Nijemci koje je hvalio nikada nisu stajali na vrhovima Tibeta na kojem nema dovoljno kisika, oni su se opredijelili za manje slavni, ali teţi put i odluĉili osvajati planine kod kuće opremljeni samo razboritošću, hrabrošću i jakim parom alpinistiĉkih ĉizmi, a ponekad i uţetom. Jedan od njemaĉkih struĉnjaka koji su opisani u knjizi bio je neki Hen- Rau iz Bleckheimera. Nije mu odmah palo na pamet povezati ta dva imena. Petrov je vratio knjigu na mjesto i sišao u kuhinju nešto pojesti s Rivitskim. Usta su mu bila puna hrane kada mu je iz podsvijesti doprla poruka, i on se zagrcne i poĉne gušiti. Ne gubeći niti trenutka. Rivitski • nazove Gnedina koji se nalazio u Baselu i obavijesti ga neka smjesta krene u Bleckheimer i pokuša sve saznati o obitelji Rau. "Kamo?" upita kirurg. Petrov mu da sve upute i kaţe mu neka krene što prije i neka koristi diplomatsku akreditaciju dok prelazi granicu. "Zašto?" upita Gnedin. "Naša dva prijatelja će moţda uskoro tamo stići. Pješaĉili su i odvojili su se od grupe. Imamo razloga vjerovati da jedan, koji je iz veće grupe potjeĉe iz tog sela. Njegov otac je bio planinar." "Trebam li pozdraviti veću grupu?" "Ne. Samo saznaj što više moţeš i odmah se javi." "Razumijem."
415
KIKA
Ezdov se javio u osam sati i Petrov je Rivitskom istrgnuo slušalicu iz ruke. "Ovdje Petrov", poĉne. "Slušaj paţljivo. Istoĉno od Muhlhe-ima se nalazi selo Bleckheimer, to je dom jednog od putnika. Kad stigneš, potraţi lijeĉnika. Vjerujem da ga već poznaješ. Kreći odmah." Ezdov razmisli o voĊinim rijeĉima. Brumm je iz Bad Hartzbur-ga, Bleckheimer onda mora biti rodno mjesto narednika. Ako su napustili rijeku, logiĉno bi bilo se uputiti na poznati teren. To nije sigurno, bio je svjestan toga, ali je ipak znao više nego prije nekoliko trenutaka. "A poslije?" "Dogovori se s lijeĉnikom. On moţda ima recept", kaţe mu Petrov i spusti slušalicu. Nakon toga je Petrov telefonirao Staljinu. Po glasu je Petrov imao utisak da je pijan. "Narednik koji je s njima je iz sela koje se zove Bleckheimer", objasni Petrov brzo jer nije ţelio dozvoliti premijeru da ga prekine. "Nalazi se nedaleko od Rajne, siguran sam da su tamo krenuli." "A poslije?" "U Italiju. Skrenuli smo ih s planiranog puta, i sudeći po tome gdje se nalaze, kao i svemu što nam je poznato o ulozi koju Crkva ima u organiziranju bijega njemaĉkih izbjeglica, njihovo odredište mora biti Italija." "Brod?" "Nesumnjivo." S obje strane je zavladala tišine i Staljin je razmišljao o vijestima koje je upravo ĉuo, zatim se nekoliko puta nakašljao i rekao dubokim glasom, "Ne pruţam ti više niti jednu priliku, druţe. Samo ću te podsjetiti da nisi maĉka." 99 14. travanj 1946., 14:45 Lijeĉnik je već dva dana bio u Bleckheimeru i na sebi svojstven leţerni naĉin je uspijevao dobiti razne informacije od opreznih mještana. Selo je bilo smješteno na obroncima Alpa juţno od dubokog jezera 416
KIKA
Schluchsee, imalo je nekoliko kamenih kućica, prljave ulice i drvenu luteransku crkvu s visokim, tankim zvonikom. U njemu su ţivjeli plavokosi planinski ljudi koji su po prirodi bili vrlo sumnjiĉavi. Mnogi su radili kao vodiĉi "ravniĉarima" koji su dolazili u ovaj kraj kako bi se okušali kao planinari po visokim vrhovima juţno od jezera. Psi s dugom dlakom i tupastom njuškom lutali su selom u potrazi za hranom, a djeca su se mirno igrala u grupicama pored stada crnih i bijelih koza. Mještani su uglavnom bili uljudni i pošteni, pa Gnedin zakljuĉio da se tako ponašaju prema svim strancima. Za razliku od drugih krajeva Njemaĉke gdje nije bilo dovoljno hrane, ovdje su je naizgled imali u izobilju. Kirurg iz Moskve je i ovdje ispriĉao istu priĉu kao i u Bad Har-tzburgu. Ispriĉao im je da ţeli pronaći mjesto u kojem bi obnovio svoju medicinsku praksu, ali ne bilo kakvo mjesto, već mjesto u kojem je potrebno njegovo struĉno znanje i u kojem će postati dio zajednice u kojoj je vaţan svaki ţivi stvor. Bila je to obiĉna priĉa koju su stanovnici Bleckheimera prihvatili. Vidjeli su toliko izbjeglica koje su se pred kraj rata poĉele pojavljivati i ĉuli su toliko nesretnih sudbina da ih ovakve priĉe više nisu uzbuĊivale. Sve pridošlice su doĉekivali kao elemente mogućeg narušavanja odavno utvrĊenog reda u selu. Ali lijeĉnik je bio nešto sasvim drugo. Lijeĉnik u selu je pridonosio njegovom ugledu. Najbliţa bolnica je bila udaljena ĉetrdeset kilometara i jedina babica u selu, Frau Halle, je već bila stara i slaba. Lijeĉnik je bio pravi dar s neba, ako ništa drugo, da pomogne pri teškom porodu. MeĊutim, bili su previše suzdrţani i dostojanstveni da ga pozovu ostati, jer su duboko u duši osjećali neophodnu potrebu se uvjeriti da se njegove namjere ne razlikuju od njihovih. Zato su ga budno promatrali i meĊusobno razgovarali o svemu Što su kod njega uoĉili. Testirali su ga. Gnedin je upravo to i oĉekivao, i igrao je na tu kartu, dajući tu i tamo neki nagovještaj, malo ih zadirkujući, i zavodeći ih. Ne bi bilo loše ovdje se smjestiti, svakako je ljeti lijepo, ali kakve su bile zime? Uskoro su ga mještani poĉeli obasipati paţnjom kako bi shvatio koje su sve vrline Bleckheimera. Donosili su mu hranu u ogromnim koliĉinama i kada ne bi jeo s uobiĉajenim uţivanjem bili bi razoĉarani. Neće ostati, jadali bi se jedan drugome, i razlog za tu nevolju traţio bi se u onima koji su mu zadnji donijeli hranu. Raspoloţenje im 417
KIKA
se mijenjalo iz sata u sat. Za doruĉak - tvrde kifle, bijeli sir i salama-bili su veseli, ali u podne s prvim tanjurom juhe s knedlama od grisa, bi im se lica smrkla. Do veĉere, kada bi mu posluţili sjeckani luk i sendviĉ, bi opet bili raspoloţeni. Po Gnedinovom mišljenju to su bili tipiĉni ljudi sa sela: suzdrţani, šutljivi, praznovjerni, i vjerni svojim navikama. I kako je oĉekivao, što su ga više nagovarali da ostane, više su mu priĉali o svemu i svaĉemu. O obitelji Rau mu je sve ispriĉao luteranski svećenik. Prije rata Ralovi su bili najtraţeniji planinarski vodiĉi, poznati kao struĉnjaci za teške uspone. Ali, sada ih više nema. Otac Rau je stradao u odronu lavine 1943. godine s nekoliko ĉasnika koji su ga unajmili. Onog dana kada se ĉovjek odluĉi ţivjeti od tog posla, sam sebi potpisuje osmrtnicu, rekao je svećenik crvenog lica. Bog će odrediti trenutak. Osim toga, objasnio je, planine ne ubijaju ljude. Priroda je neutralna, njezini zakoni se posvuda jednako primjenjuju. U planini se planinari sami ubijaju, ili barem tako glasi planinarska izreka. To je sudbina odredila Herr Rauu. Njegova ţena je umrla u snu nekoliko tjedana kasnije. To se ĉesto dogaĊalo ţenama i muškarcima koji su rano i za cijeli ţivot stupili u brak. Na kraju predstavljaju neraskidivu cjelinu, pa tako kada jedan umre drugi se nikakvom silom ne moţe zadrţati na ţivotu. Imali su sina, krupnog ĉovjeka plamenocrvene kose. Mještani su mislili da će postati planinar kao otac i nastaviti obiteljsku tradiciju, ali sve ih je iznenadilo kada je pristupio SS-ovskim jedinicama i otišao s prokletim nacistima. Gnedin je primijetio daje ova kombinacija pridjeva i imenice svima postala gotovo uzreĉicom. Sin Rau, završi svećenik priĉu, je izgledao kao teutonska poglavica i nada se da je dobio ono što je zasluţio, zajedno s ostalim Hitlerovim razbijaĉima. "Sto se dogodilo s njihovom kućom?" upita Gnedin. Svećenik mu uputi sumnjiĉavi pogled. " Odluĉio sam se ovdje preseliti, pa će mi biti potrebna kuća", objasni lijeĉnik. "Ne vrijedi. Predaleko je. Ĉetiri kilometara uz strminu. Bolesnici ne mogu prelaziti toliku udaljenost, i to još uzbrdo. Lijeĉnik, kao i boţji pastir, mora biti meĊu ljudima." "Na kraju ću morati sagraditi kuću u selu", sloţi se Gnedin. "Ali njihova kuća bi mi mogla za prvu ruku posluţiti. Postoji li još?" 418
KIKA
"Prazna je", kaţe svećenik. "Predaleko je za većinu ljudi." Vi-dio je mogućnost doktorovog ostanka, pa doda: "Ako se odluĉite na takav korak, vjerujem da bi vam mještani sazidali kuću. U stvari, mogli bi odmah poĉeti", kaţe s iskrenom nadom u glasu. "Još razmišljam o tome", izjavi Gnedin tonom koji je oznaĉio kraj razgovora. 100 14. travanj 1946., 10:00 Dvadesetog travnja Talija je poslala Giacoma u Milano. Ako bude bilo potrebno, produţiti će u planine. U Rimu se, povjerio joj je -potvrĊujući Petrovljevu napomenu - govori otvoreno da Crkva prebacuje izbjeglice preko planine i pruţa im utoĉište u udaljenim samostanima. "Talijani se zadovoljavaju glasinama", rekla je Pogrebenoja svećeniku, "ali meni su potrebne ĉinjenice i dokazi." I svrha ovog puta je bila pribaviti ih. Ĉim je Giacomo otputovao, Pogrebenoja je sjela u autobus koji ju je odvezao u centar Genove, gdje je kupila nekoliko novih haljina, plaćajući kapitalistima visoke cijene. Ipak, bio je divan osjećaj kad tanka svila dodiruje koţu, ublaţila je krivicu podsjećajući se da radi za partiju i neće dozvoliti vlastitim osjećajima da je ometaju. Petrov joj je objasnio da centralna sluţba nadgleda sve velike luke i obavlja niz obaveznih poslova neophodnih za siguran brodski promet, osiguravajući i kapetane za ulazak i izlazak brodova iz luke. Lukom su rukovodili luĉki kapetani koji će joj dati sve potrebne informacije. Petrov nije donosio nikakve prijedloge kako moţe do tih informacija doći, od nje je oĉekivao vještinu i da napravi sve što je potrebno. Talija je obukla novu haljinu i krenula u Kapetaniju genovske luke koja se nalazila u ogromnoj zgradi na doku. U atriju se nalazio vodoskok. Unutrašnja atmosfera je bila tipiĉna za Italiju: buĉno, prepuno muškaraca u tijesnim odjelima koji ţure kako bi izgledali vaţni, i mlade previše našminkane tajnice u uskim suknjama koje su pokušavale izgledati zauzeto, ali ne toliko da ne bi mogle flertovati s muškarcima u 419
KIKA
prolazu. Talija je znala iz iskustva kako je njihova uţurbanost samo varka, ovi se ljudi vole pretvarati da rade, ali ne vole i sam posao. Ured luĉke kapetanije je izgledao drugaĉije. U njemuje bilo tiho, ţene u uredu su bile starije i staromodnije odjevene, i odmah se po ulasku u prostoriju osjetilo kako tu vlada red. Jednoj sijedoj, starijoj ţeni postavila je niz pitanja imajući na umu jedno i najvaţnije. Ime kljuĉnog sluţbenika u Luĉkoj kapetaniji je Guglielmo Luci. Promatrala ga je kako radi u uredu odvojenom staklom. Bio je šezdesetih godina, proćelav, sivih oĉiju, s borama u uglovima usana. Ne obećava, miriše na poštenje. Signor Luci je imao tri pomoćnika i jedan od njih, niţi, crnokos, smeĊih oĉiju, djelovao je prevrtljivo. Po zgradi se motala do kraja dana i promatrala ga. Nekoliko je puta izlazio iz ureda i odlazio u druge dijelove zgrade i usput se uvijek uspijevao udvarati djevojkama. Od ţena u zgradi je saznala njegovo ime; Paolo Bettini, bio je oţenjen, ima troje djece i iz dobre je obitelji, nije bio u vezi s fašistima. Budućnost mu je bila osigurana. Tri dana je pratila Bettinija kako bi utvrdila njegove navike. Stizao je kasno u ured, i dugo bi ruĉao u restoranu "Scala" na obali. To je bio tih i otmjen restoran u kojem su se konobari s crnim leptir-mašna-ma uţurbano kretali izmeĊu stolova. Iz daljine je primijetila njegov nemiran, ali diskretan pogled, više je volio navesti ţenu da mu sama priĊe. Upravo je takvog ĉovjeka traţila. Danas mora odluĉiti. Nakon što je u sobi završila objed koji se sastojao od sira, tvrdog kruha i vina, Talija je planirala sljedeći korak. 101 15. travanj 1946., 09:30 Gnedin se javio Petrovu. "Našao sam rodno mjesto djeteta", kaţe. "Prazno je, naravno, ali potpuno pogodno za budućeg stanara. Iz kuće se pruţa divan pogled." . 420
KIKA
Petrov je shvatio. Rijeĉ je o sinu Rau za kojim tragaju. Gnedin je pronašao obiteljsku kuću, ĉiji poloţaj i naĉin na koji je sagraĊena predstavljaju mjesto koje se moţe lagano obraniti. "Kaţeš da je lijepo mjesto za dijete? Vjerujem da ima dovoljno prostora za igranje." "Kako da ne", odgovori Gnedin. "Boloviĉoviĉu će se svidjeti." Pjotr Boloviĉoviĉ je bio Bjelorus koji je poveo ruske partizane iza njemaĉkih redova u prvim danima invazije. Njegovo tajno ime je bilo Pustinjak. Iako je bio patriot, bio je samotnjak i mrzio je ljude, a u krugovima ruskih obavještajaca je kruţila šala da će kada se rat završi morati i dalje dovoditi Nijemce s kojima će se Pustinjak obraĉunati, inaĉe će se nedruštveni gad okrenuti protiv njih. Boloviĉoviĉ je mrzio sve ljude i borio se samo zato što je bio sociopat. Na kraju su gaNijemci uz pomoć jednog izdajnika uhvatili u juţnoj Ukrajini i prisilili sve sovjetske zarobljenike da gledaju dok su ga konji razapinjali. Boloviĉoviĉ je uvijek birao mjesta za logorovanje koja su se mogla lako braniti i napustiti. Petrov je tijekom razgovora sa kirurgom donio odluku. "Koliko te mogu razumjeti, u tom kraju je teško nabaviti drva za potpalu. Na tim visinama prirodni poţari su rijetkost. Shvaćaš?" "Da." "Nakon što smo to uoĉili, moţda bi bilo korisno se posavjetova-ti s obliţnjim struĉnjakom u Genovi." Petrovje govorio polako i paţljivo je birao rijeĉi. Gnedin je shvatio da je Talija u Genovi, bilo je neophodno govoriti neodreĊeno, u sluĉaju da se telefonski razgovori prisluškuju. Gnedin je na trenutak šutio. "Da, poznajem tog profesora. Poznat je po odliĉnoj grupi suradnika", vragolasto doda. "Dobro", kaţe Petrov. "Na osnovi skromnog iskustva, rekao bih da je nekoliko dana sasvim dovoljno za promatranje. Ako se vuk do tada ne pojavi, moţeš zakljuĉiti da su krenuli drugim putem." "Hvala", kaţe Gnedin i spusti slušalicu. Petrov pozove Rivitskog. On odmah dotrĉi. "Krećemo", kaţe poruĉniku. "U Italiju?" 421
KIKA
"U Genovu." 102 15. travanj 1946., 10:30 Valentin se osjećao izgubljeno. Prokleti Faulkner! Gdje si traţio leš? Napravio je skice stotinu scenarija, samo da bi ih poslije, nezadovoljan, zguţvao i bacio. Uzaludan trud. Potpuno su beskorisni, i njegov instinkt, i logiĉno zakljuĉivanje i bio je zbog toga ljut i osjećao se beskorisnim. Pratio je svaki trag i svaki put bi zguţvana loptica papira poletjela prema zidu. Sve je bilo naopako. Suludi nacistiĉki pukovnik tegli po zemlji Hitlerov leš, već u raspadanju. Tko bi u to povjerovao? Priznao je sebi da još nije siguran da on osobno u to vjeruje. U oĉaju je iz prljavog hotelskog predvorja pozvao ured u Zuri-chu. Nakon što je telefon zazvonio nekoliko puta, javi se ţenski glas. "Ermina?" "Beau", odgovori uplašenim šaptom. "Ĉekala sam da se javiš. Ovdje su svi poludjeli." "Jesi li sigurna?" "Nisam. Slušaj me, Beau." Uţurbano je govorila. "Ovo je otvorena linija, sjećaš li se zadatka koji si dao Creelu? E, imam tu informaciju." Odmah se za nju uplašio, informacija znaĉi moć za birokrate kao što je Creel i zato ih briţljivo ĉuvaju. "Beau, dušo, oni sada rade sve na svoju ruku, ĉak dovode ljude iz Amerike. Ne bi vjerovao što se dogaĊa ovdje, u Berlinu, svuda. Ako se vratiš ovamo, poslat će te kući." Gadovi. "Spusti slušalicu, Ermina." "Ĉekaj malo", briţno kaţe. "Mogu ti pomoći." "Nikako." "Molim te. NaĊemo se u Cvijetu. Za ĉetrdeset i'osam sati." Cvijet je bilo ime, njihova privatna šala, za jedan mali hotel koji se nalazio na juţnoj obali jezera Constance. "Nedostajat ćeš im." 422
KIKA
"Neću. Svi stari sluţbenici su premješteni. Mene šalju kući. Jednostavno ću se izgubiti." "U redu, u Cvijetu. Doći ću za tobom." "Shvaćam." I spusti slušalicu. Pametnjakovići su nailazili brţe nego što je oĉekivao. Sada će svi ameriĉki obavještajci biti uzbuĊeni i njuškati će po njegovom sluĉaju. Oĉigledno još ništa ne znaju, ali neće dugo tako ostati. Vratio se u dţip i na karti potraţio najkraći put do St. Gallena. Kada je krenuo poĉeo je razmišljati o Ermini. Misli o njoj su ga uzbuĊivale i gotovo je mogao osjetiti njezin miris. Neka se Brumm nekoliko sati sam snalazi sa svojim sluĉajem, kaţe u sebi. Ubaci u brzinu i krene u noć. 103 16. travanj 1946., 13:45 Prije nego je njen plijen stigao u restoran, Pogrebenoja je gurnula bogatu napojnicu šefu sale i on je odmah smjesti za stol pored njegovog. Sjela je za stol i okrenula mu svoj profil, suknju je podigla visoko da sve dobro vidi. Bettini je stigao u društvu s nekolicinom muškaraca, ali srećom, niti jedan nije radio u luĉkoj kapetaniji. Pobrinula se da ju primijeti, a zatim mu je za vrijeme jela dobacivala znaĉajne poglede. Jedva se suzdrţavao, i ostao je sjediti nakon što su mu kolege otišli iz restorana. Kada je prolazila pored njegovog stola, spotakla se i on poskoĉi kako bi je uhvatio. "Signor Bettini?" "Da", kaţe odrešito, nimalo iznenaĊen ĉinjenicom da zna njegovo ime. Bettini je sebe smatrao vaţnom osobom. "Ja sam Monika", ona izusti tiho. "Smatram vas izuzetnim ĉovjekom, zauzimate vaţan poloţaj. Sigurno vam je teško pronaći", zastala je, "razonodu." Izgovarajući ove rijeĉi pokazala mu je kljuĉ svoje hotelske sobe. "Znate li gdje je to?" On klimne glavom. "Za jedan sat", kaţe Talija i spusti kljuĉ u njegov dţep sakoa. 423
KIKA
Bettini je stigao toĉno u minutu, i uvela ga je u sobu i ponudila ĉašom vina. Brzina kojom je prihvatio poziv joj je govorila koliko je nestrpljiv, ali djelovao je uznemireno i oprezno. "Znamo li se?" upita sumnjiĉavo. "Ne, ali to će se ubrzo promijeniti." Poĉela se skidati. Dok je ispijao vino, Adamova jabuĉica mu je poskakivala. "Promatrala sam vas, Bettini. Vidjela sam vas s onim mladim djevojkama. Pruţaju li vam one zadovoljstvo?" Ona se nasmije. "Naravno da vam pruţaju zadovoljstvo", sama odgovori na vlastito pitanje. "Vi ste lijepi muškarac. Zar vam ţena ne pruţa sve što je jednom muškarcu potrebno?" Bila je već u donjem rublju. "Ĉovjeku kao što ste vi nisu potrebne niti neiskusne mlade djevojke, niti poslušna supruga, već prava ţena." Skinula je ostatak odjeće i ispruţila se na krevetu. "Koliko?" upita on hrabro. "Bettini ne plaća ţene." Ona se umiljato nasmiješi. "Ne slušate me, Bettini. Ţelim vas. Monika daje, Monika ne prodaje. Shvaćate li?" Lice mu je bilo potpuno bezizraţajno, a usta se mu bila poluotvorena. Ona se promeškolji na krevetu i izazovno se nasloni na jastuk. "Vruće je", prošapta. "Zar ne mislite da je vrlo toplo, Bettini'" "Paolo", uzvrati i poĉne se skidati. 104 16. travanj 1946., 14:00 Svoje progonitelje nisu vidjeli osam dana, ali je Brumm vjerovao da su im i dalje za petama. Paţljivo je plovio rijekom, danju se krio uz obalu, a noću prelazio samo kratke udaljenosti. Našao se u klopci izmeĊu potrebe, s jedne strane, napustiti rijeku kako bi stigao na sastanak u Italiji, a s druge strane morao se uvjeriti da je zameo trag. Sada su plovili. Razmatrao je mnoge mogućnosti, razmišljao je da se vrate na planirani put, ali već kasne, a vrijeme im je dragocjeno, i brod će krenuti s njima ili bez njih. Sada je vrlo opasno nešto mijenjati, ali nemaju drugog izbora, moraju stići u Genovu. 424
KIKA
Bradonja mu je obećao pobrinuti se da nestanu u planini, jednom kada stignu u Bleckheim. "Nitko nas neće pronaći u onim stjenovitim predjelima'', uvjeravao ga je narednik. Bacili su posljednji pogled na rijeku i krenuli prema istoku. 105 16. travanj 1946., 17:00 Usprkos Petrovljevoj obuci, je bilo teško uništavati kada nije prijetila opasnost. U njegovoj struci se uĉi pod svaku cijenu spašavati ljude. Pokušavao se uvjeriti da je to samo seoska kuća. Nijemci nisu imali obzira prema selima i gradovima u Sovjetskom Svezu. Ipak, osjećao je nelagodu pri pomisli da treba do temelja spaliti kuću. Bila je to lijepa kuća, sagraĊena s mnogo truda i rada, a to je trebalo poštovati. Natopio je zgradu petrolejem i sada se s bakljom u ruci pokušavao prisiliti dovršiti zapoĉeti posao. Ta kuća je neprijatelj, podsjeti se. I dok se podsjećao što mu je sveta duţnost prema domovini, istovremeno je zapaţao kako je graĊa majstorski poredana, i kako je kamenje paţljivo izbušeno do odgovarajuće veliĉine kako bi se kuća sloţila beţ cementa. Ova kuća ima povijest - ne onu koja se moţe naći u knjigama, već obiteljsku koja se odvija uz zajedniĉko ognjište tijekom zimskih mjeseci. Osjećao je kako mu se grlo steţe od nemoći. Ali tu je i Petrov. "Poţari su rijetki.' Lako je razumio što je voĊa ţelio reći. Neka bude tako, odluĉi Gnedin, bakljom je upalio jednu krpu i ubacio ju je u kuću. Petrolej se trenutno zapalio i zaĉuo se mukli udarac, velika toplina ga je prisilila da se udalji od kuće. Došao je do štale i sve ponovio. Nekoliko trenutaka nije bio siguran hoće li vatra biti dovoljno jaka da sve izgori do temelja, jer je unutrašnjost bila ispunjena kamenom. Ali kada se crni dim poĉeo dizati iz krova i šindra na krovu je poĉela mijenjati boju, znao je da sve ide po planu. Nije ţelio promatrati ovaj prizor. 425
KIKA
Mještani su mu pokazali dvije staze koje vode uzbrdo od kuće obitelji Rau. Te staze se nisu odozdo mogle uoĉiti, ali kada se poĉeo penjati brzo ih je pronašao. Nakon što je napravio malo sklonište izmeĊu dvije velike stijene, smjestio se i promatrao kako se dim u naletima penje uvis. Poţar je buktao cijele noći. Tek je u predveĉer sljedećeg dana pretpostavio da se sve ohladilo i otišao je pogledati ruševine. Neki kameni zidovi su se od prevelike topline nakrivili, ali neki su ostali i posluţiti će u druge svrhe. Kada se vratio u selo, razmišljao je što još mora napraviti, i sjetio se, napraviti će nešto što nije njemu svojstveno. Kupio je u selu malenu ĉetku i kantu crvene boje. Ako Nijemci ne shvate u ĉemu je stvar niti nakon poţara, ostaviti će nešto drugo. Smatrao je da njegova prva paljevina zahtijeva poseban ukras. 106 17. travnja 1946., 18:30 Kakva sela sve mogu biti, Romanshorn nije bio baš nešto, imao je ureĊeni mali trg koji je bio uvijek ĉist, tri bijele crkvice koje su sve tri bile protestantske. Kuće su takoĊer bile bijelo okreĉene, kombinacija štukature i pravog drveta s naranĉastim crjepovima, i sagraĊene jedna uz drugu na kamenoj visokoj osnovi zbog velikih padalina snijega koja je dolazila s njemaĉke strane za vrijeme dugih zima. Posvuda su bili isti sanduĉići s cvijećem, ali svi su cvjetovi bili iste boje. Antisep-tiĉki ţivot, zahvaljujući Švicarcima. Valentine je otkrio selo dok je prije rata lutao Europom. Ljeti je mali zaljev daleko ispod sela bio pun motornih ĉamaca koji su brujeći ulazili i izlazili iz luke ne osvrćući se na jahte s platnenom nadstriješni-com koje su se tu ljuljuškale. Hotel na dva kata bio je u vlasništvu starijeg braĉnog para. Kao pravi Švicarci, nisu goste uznemirivali. Sama zgrada se nekoliko puta obnavljala i u njoj se nalazilo nekoliko udobnih apartmana s toplom vodom. U hotelu se nisu sluţili obroci, ali se pred jutro ispred svake sobe gosta nalazio ĉajnik s vrelom vodom, kesica ĉaja i talijanska kava. Ovdje se ljudi nisu meĊusobno druţili, u hotel su dolazili kako bi bili sami. 426
KIKA
Za vrijeme rata Valentine je ovdje doveo Erminu i tu su postali ljubavnici. Iz hotelske sobe su samo jednom izašli da na brzinu nešto pojedu u seoskoj gostionici. Ermina, koja je uvijek bila gladna, je na kraju trodnevnog odmora izjavila da zamišlja raj kao mekani krevet na kojem ĉeka Beaua da joj pruţi sve "radosti". Valentine je smatrao smiješnim Erminu, koja nije mogla razgovarati o seksu ĉak niti biranim rijeĉima, jednom kada se skine, ugasi svijetlo i naĊe se u krevetu, nema nikakvih koĉnica. Prilazila je oduševljeno svakoj novini i sve joj je pruţalo veliko zadovoljstvo. U jednom trenutku za vrijeme prvog boravka u hotelu, izvjesno mjesto je nazvao "cvjetićem" na što je ona nervozno zahihotala. Od tada, su hotel zvali "Cvijet". Po njenim rijeĉima, Valentine je zakljuĉio kako će njegov sluţbeni prelazak granice otkriti OSS-u gdje se nalazi. Švicarski graniĉari su vrlo rado obavještavali razne obavještajne sluţbe tko sve prelazi granicu - za odgovarajuću naknadu, naravno. Nije mu predstavljalo problem ilegalno se prebacivati iz jedne zemlje u drugu, jer je to radio godinama i znao je razne putove i sve smicalice. Za Valentinea, granice su zamišljene tako da drţe glupe ljude na odstojanju. Ako drţava ţeli pravu granicu, treba slijediti kineski primjer i sagraditi zid. Kako takve prepreke nije bilo, smatrao je da moţe ulaziti u razne zemlje i izlaziti iz njih po vlastitoj ţelji. Bilo je potrebno dva puta prijeĉi granicu da doĊe do Roman-shorna. Prvo je prešao iz Njemaĉke u Austriju jednim sporednim pu-teljkom preko planinskog sedla istoĉno od Lindaua. Dţip je ostavio u brdima pored sela Hohenemsa i prešao pješke u Švicarsku jugoistoĉno od St. Gallena. Jedan seljak ga je prevezao do malog švicarskog gradića, gdje je ulovio autobus za njegovo krajnje odredište. Bilo je to lagano putovanje bez komplikacija. U Romanshornu je stigao po mraku. Vlasnici su ga prepoznali i iako je po njihovom pogledu mogao naslutiti da su bili zadovoljni što ga ponovo vide, ni najpaţljiviji promatraĉ nije mogao po njihovom drţanju primijetiti da su se ikada prije susreli. Bio je siguran da je Ermina već stigla, ali je isto tako bio uvjeren da 427
KIKA
znaju kako oĉekuje posjetitelja, iako im nije dao nikakvog povoda za takvo zakljuĉivanje. Ljudi su u parovima dolazili u Cvijet, i ako bi netko i došao sam ubrzo bi dobivao društvo. Na recepciji je Valentin pogledao knjigu prijavljenih gostiju i primijetio da se Ermina prijavila kao Sally Ashford. Zabavljalo ga je to, jer je bio toliko dugo u obavještajcima da je to utjecalo na njegove navike i mišljenje. Nije se prijavio, umjesto toga je pored njezinog imena stavio mali znak i ţeni za pultom vratio nalivpero i knjigu. Ţena se pristojno nakloni dajući mu do znanja kako je sluţbeno primljen i on krene na kat hotela. Ušao je u sobu i zakljuĉao vrata za sobom. Ermina je ustala i pogledala ga. Na sebi je imala samo tanku haljinu s bratelicama i toliko duboki izrez da se vidio razmak izmeĊu njezinih grudi. Oko vrata je nosila dva reda dugih bisera, a u ušima su joj poput zvijezda svjetlucale dvije zlatne suzice. Nosila je papuĉe od bijelog satena s visokim potpeticama, koje su isticale njezine, lijepo oblikovane noge. Nikada, otkako je poznaje se nije ovako obukla. Uvijek je ţeljela voditi ljubav u mraku, i osjećala bi nelagodu kada bi je milovao izvan kreveta. A sada mu nije dozvolila progovoriti, već je koraknula prema njemu, stavila mu prst na usta i povela ga prema krevetu. Kasnije su nepomiĉno zagrljeni leţali. Na posljetku je ustala i donijela torbicu za šminku. "Poznajem nekoga na odjeljenju za fotografiju koji mi je dao ovo." Valentin se odmah zapitao je li rijeĉ o prijatelju ili prijateljici, i je li moguće da poslije tolikog vremena postane ljubomoran? Ta pomisao ga je uznemirivala. Fotografije su bile crno-bijele, velika i sjajna uvećanja originala, i na poleĊini svake slike pisalo je ime ĉovjeka na fotografiji, ĉin i poloţaj u nacistiĉkoj hijerarhiji. Valentin ih je polako i paţljivo pregledavao. Prepoznao je nekolicinu, ali većinu nije poznavao. "Izvještaji iz Berlina tvrde da su ovo preţivjeli ĉlanovi Hitlerove pratnje. Svi su na kraju bili u sjedištu Rei-cha ili blizu njega. Koliko nam je poznato, svi su ili mrtvi ili u sovjetskim zatvorima. Mislim da sada toĉno znamo tko je ţiv. Oĉigledno je da su Rusi mnoge informacije zadrţali za sebe i nisu ih prenijeli voljenim saveznicima. Ujak Harry nije oduševljen ujakom Joeom. Creel i ostali sada se pitaju o ĉemu još Rusi šute." 428
KIKA
"Svi ovi ljudi su bili pored Hitlera na kraju?" upita. "Tako izgleda. Svi su pokušali pobjeći drugog svibnja. Ovo su oni najtraţeniji." "Nevjerojatno", kaţe on tiho i poreda fotografije po krevetu u dva reda. "Toliko preţivjelih". Rusi su na kraju uništili Berlin, ali ipak su svi ovi ljudi preţivjeli. Znaĉaj ove informacije ga je uznemirio. Ako su svi ovi ljudi uspjeli preţivjeti, sasvim je logiĉno pretpostaviti daje doslovno svatko, tko se tamo na kraju našao mogao preţivjeti. To znaĉi, bilo je moguće se izvući iz Berlina - moţda ĉak i s lesom. "Imaš još nešto?" "Ništa posebno. Creel je osnovao grupu koja traga za ratnim zloĉincima. Oĉigledno je da su i nacisti osnovali organizaciju, neku vrstu sistema za bjegunce prije kraja rata. Nešto poput ilegalnog lanca s osiguranim smještajem." Valentin je zurio u strop. "Ne moţeš kriviti gadove, ako ostanu objesit će ih." "Najĉudnije je to što katoliĉki svećenici i redovnice organiziraju bijeg nacista iz Njemaĉke." Valentin je pogleda. "Misliš Nijemci prerušeni u svećenike?" Ona zavrti glavom. "Ne, pravi svećenici." Ako je Brumm spreman napustiti Europu, moţda mu u tome pomaţe katoliĉka crkva. Nje puno, ali to je sve što ima, kao i prijateljicu koja će saznati još informacija. Ermina se okrene na bok i prebaci nogu preko njega. "Zaboravimo sve ovo, Beau. Prepustio to nekom drugome. Dosta nam je rata i Europe. Hajdemo se izgubiti." Valentin razmisli o tom prijedlogu. Kroz mozak mu proĊe da je sada prvi puta vidi kakvom je ona doista. Posao obavještajca mu nalaţe da pri obavljanju zadatka koji trenutno ima, koristi ljude, i iskoristio ju je kao i mnoge druge koje je poznavao. Nikada nije razmišljao o nekoj vezi s njima, jer je to uvijek bio samo posao, pitanje udobnosti. O Er-mini bi povremeno razmišljao kad bi boravio meĊu partizanima, ali i tada je prije u pitanju bila ţelja, sjećanje na strast i osjećaje sigurnosti koju su doţivjeli u Švicarskoj. Ermina je kao ţena bila toliko vatrena, da ga je to sprjeĉavalo razmišljati o njoj na neki drugi naĉin. Ali, evo ih opet u Cvijetu, i to na njezin prijedlog. Zbog njega je stavljala na kocku svoj ţivot. Opet je bacio pogled na 429
KIKA
fotografije. Hrabra je i ima vlastita naĉela. Obuzela ga je sramota što se tako loše ponašao prema njoj, zasluţila je puno više. "Što bih sada dala da znam o ĉemu sada razmišljaš!" Pomiluje je po nozi. "Reći ću ti", uzvrati on uz osmjeh. Ona se uspravi. "Ozbiljno?" "Svakako", on kaţe. "Malo kasnije". Ona opet legne i zastenja. "Malo kasnije. Misliš kada ispratimo našu posljednju lastavicu u jeseni". "Kada ju ja ispratim", on je ispravi. Ermina se uozbilji. "Ako ti ideš idem i ja. Dvije proklete budale su pametnije od jedne." "Ţeliš ići u Italiju?" on je upita. Sve je stavila na kocku zbog njega. Do vraga i Hitler, pomisli, jednim pokretom zabaci fotografije s kreveta i privuĉe je sebi. 107 18. travanj 1946., 05:46 Nikada, niti kao dijete, a ni kasnije kao student medicine i kirurg, Gnedin nije pomislio da će postati vojnik, a još manje da će sjediti sakriven s puškom na koljenima. Njegovu majku su oduševljavali njegovi dugi prsti, mislila je da će postati koncertni pijanist. Pobrinula se da ide na satove klavira i redovito vjeţba, ali se na kraju ispostavilo da su njegove ţelje drugaĉije. Za razliku od ostalih studenata medicine, koji su rano shvatili svoj poziv kao brigu prema bliţnjemu ili spašavanje ranjenika, njega je privukao postupak postavljanja dijagnoze. U ĉovjekovom tijelu i u njegovoj okolini se nalazilo mnoštvo nevidljivih mikroba i trebalo je utvrditi koji od njih izazivaju bolest i što se treba poduzeti kako bi se bolest sprijeĉila. Oĉaravalo ga je promatranje kroz mikroskop svijeta nedostupnog ljudskom oku, gledati kako se ti ĉudovišni organizmi pare, rastu i umiru. A kasnije je otkrio uzbuĊenje i ĉari prodiranja u 430
KIKA
ţivo ljudsko tijelo kako bi uhvatio u ruke organe koji pulsiraju i lijeĉio ih. Kao student uţivao je vrijeme provoditi s pocrnjelim i smeţuranim Ieševima s mirisom formal-dehida. Otvarao ih je kao prvoklasan mehaniĉar, ispitivao tkivo, kosti, mišiće, hrskavicu i tetive. Gnedin je uţivao u autopsijama. Leševi su stizali do njega cijeli i neobiljeţeni ili kao nagorjeli komadići u kutijama i vrećama. A pravi izazov je bio upoznati tajnu smrti, iako je bio svjestan da je prava tajna, u stvari, tajna ţivota. Njegov posao je bio otkriti kako je ĉovjek umro, a ne zašto, time su se bavili detektivi i filozofi. Iznad svega je cijenio suzdrţanu objektivnost patologa koji sve vidi bez izuzetka. Na kraju se, meĊutim, nije opredijelio za sudsku medicinu kao za ţivotni poziv. Volio je ţive pacijente i bio je ispunjen zadovoljstvom kada su kreveti bili prazni, i police u mrtvaĉnici prazne. Kao vrlo uspješni kirurg, bio je hrabar i poznat jer su se o njemu pisali novinski ĉlanci, stogaje rano postao ĉlanom Sovjetske akademije i budućnost mu je obećavala ţivot pun izazova. 1 tada se Petrov pojavio u njegovom ţivotu. Gnedin je bio u mrtvaĉnici i radio je na lešu devetogodišnje djevojĉice koja je umrla na operaciji slijepog crijeva. Bila je njegov pacijent, lijepa djevojĉica svijetle puti, uvijek nasmijana, tankih noţica kao vreteno, i njena smrt ga je teško pogodila. Za vrijeme priprema kao i tijekom operacije nije bilo znakova srĉanih problema - sve dok se nisu pojavile, a tada je već bilo kasno. Neobjašnjiva smrt za kirurga bila je prava zbrka. Otvorio je grudnu šupljinu i pregledavao srce prije nego ga izvadi. Arterije su bile prohodne i zdrave, nije postojao neki oĉigledan razlog da umre, i odluĉio je riješiti taj sluĉaj. Nikada nije saznao koliko dugo ga je Petrov promatrao. Tek kada je progovorio, Gnedin je shvatio da nije sam. Neobiĉni ĉovjeĉuljak je progovorio tihim, ali oštrim glasom, punim nenametljivog autoriteta. Bio je neznatno nagnut na jednu stranu - oĉigledan poremećaj kiĉmenog stupa, koji se moţda moţe izlijeĉiti - crne, duge kose i crnih oĉiju. Izgledalo je kao da ima malu glavu zbog prevelike kape od dabrovine koju je nosio. Kaput od vune sezao mu je do poda. '"U nedoumici sam", kaţe glasom koji izaziva paţnju. "Dijete umre, a ti to ne moţeš prihvatiti". Gnedin se u njega zagleda. "Doktor nauĉi prihvatiti smrt." 431
KIKA
Nepoznati ĉovjek podigne dugi, košĉati prst. "Samo kada se uvjeri da je nije osobno uzrokovao." Nasmiješi se. "Smrt je biološka pojava. Razlog uvijek postoji, ako se ĉovjek potrudi ga pronaći i dovoljno je struĉan za taj posao". Tko je ova osoba? Ĉovjekov prst je lelujao kao sićušna palica, radeći krugove u zraku. "Miješaš filozofiju i biologiju, mladi moj doktore. Postoje biološki znakovi ţivota i smrti, ali se ne zna uzrok niti jednoj niti drugoj pojavi. U grudima tog djeteta nalazi se raskomadano srce. To je biologija. Moţda ćeš u njemu pronaći poremećaj, ali hoćeš li time doći do odgovora na pitanje što ga je ubilo? Izbjegavaš pravo pitanje. Zašto ovo dijete uopće ima neki poremećaj? Zašto u tom trenutku, zašto na tvom kirurškom stolu? To nećeš nikada saznati, ĉak i ako provedeš ostatak ţivota u potrazi za odgovorom." Istinitost rijeĉi koje je izgovorio neznanac gaje pogodila. Osjetio je slabost u nogama i morao je sjesti.. Ĉovjeĉuljak mu priĊe. "Doktore, ne oĉajavajte. Nije vaţno što je uzrok nepoznat. Ne moţemo ga saznati, prema tome, to je nevaţno. Ovim poslom se vrijedi baviti, jer netko mora upoznati biologiju ĉovjeka. Dajemo sve od sebe da uništimo svoje roĊeno slabo tijelo. Pitanje koje ljudi koji su skloni razmišljanju trebaju postaviti sebi jest: Kakav će utjecaj izvršiti? Većina ljudi ima ograniĉenu predstavu o sebi i svemu ostalom u budućnosti. Ţivot je grub i surov, i tu kratkotrajnost samo potiĉe. Koliko daleko u budućnost ti vidiš, doktore Gnedin?" Kirurg je prouĉavao neobiĉnog ĉovjeĉuljka koji mu je pruţio jedan papirić. "Mogućnosti su malobrojne, mladiću. Moţeš se vratiti plućima tog djeteta, ali to je mraĉan, mali svijet." Okrene se kako bi izašao, a zatim zastane na vratima. "Sutra me moţeš pronaći na ovom broju. Samo sutra." A zatim je nestao. Gnedin je radio do jutra. Na kraju se ispostavilo da je uzrok isti. Srĉani zalistak je bio bolestan. U trenutku kada je prestao raditi, ona je umrla. S profesionalne toĉke gledišta, komadići su se sloţili i dobio je odgovor na pitanje zašto, ali Gnedin je znao da to nije pravi odgovor. Rijeĉi nepoznatog ĉovjeka su ga progonile. 432
KIKA
Moţda je poremećen, bolnice privlaĉe takve ljude. Popio je šalicu vruće kave i zurio je u papirić, poslije izvjesnog vremena okrenuo je broj. Tako se mladi kirurg pridruţio Grupi za specijalne zadatke. Od tada je saznao puno stvari o ţivotu i smrti, i s vremenom je shvatio vaţan utjecaj o kojem je Petrov govorio one noći u mrtvaĉnici. Nikada nije poţalio što se pridruţio Grupi. U zoru se jato ptiĉica buĉno izvlaĉilo iz gnijezda ispod njega i izvodili su vratolomije u zraku. Protrljao je oĉi da se razbudi i pokušao se usredotoĉiti na skriveno mjesto od kuda su ptice odletjele. Od Ezdova je nauĉio da se ţivotinje ovako nikada ne kreću bez razloga. Prvo je ugledao samo jednog, krupnog ĉovjeka odjevenog u jednostavnu odjeću. Ali kretao se previše otmjeno da bi bio seljak ili lutalica. Izašao je iz zaklona, nekoliko minuta stajao nepomiĉno, a zatim se poĉeo osvrtati i paţljivo promatrati kamenjar ispod i iznad sebe. Gnedin se instinktivno skupi, pogleda na sat i pomisli uzeti dalekozor, ali se predomisli. Bilo je opasno uperiti staklo prema suncu koje izlazi ili zalazi, jer moţe tako odati svoj poloţaj. Mora se osloniti na svoj vid. Sa istog skrovitog mjesta izaĊe još jedna prilika. Bio je drugaĉiji, nekako se trzao u hodu i nije bio oprezan kao prvi ĉovjek. Treći je više sliĉio prvom ĉovjeku, bio je visok, snaţne graĊe i siguran u sebe. Gnedin je osjetio povećanje adrenalina u krvi. Trojica su se kretala stazom preko breţuljka, i za tren su se izgubili iz vida. Kada su se ponovo pojavili vidio je da su dvojica, onaj prvi i treći naoruţani. "Blagi boţe!" prošapta. Te rijeĉi su ĉudno zvuĉale iz njegovih usta.
433
KIKA
108 18. travanj 1946., 05:50 Narednik Rau osjetio je brţe udaranje srca od uzbuĊenja. Prošlo je dosta vremena otkako je posljednji put bio kod kuće. Svaki kamen će pomilovati i svaku dasku, a ostalima će skuhati kavu. Ali kada se našao na oko sto metara od kuće, posrne. Miris mu je nepogrešivo govorio što se dogodilo. Ostalo je malo toga, ali je ipak shvatio kako nije rijeĉ o šumskom poţaru, kuća je namjerno zapaljena do temelja. Bradonja se spustio do kuće sa strojnicom napetog okidaĉa i polako je obilazio oko ruševine, a kada je prošao kroz izgorenu graĊu i srušene zidove. Ne osvrćući se, otrĉi natrag do prijatelja u kamenjaru. "Moramo krenuti dalje", kaţe Brummu. "Odmah". "Umoran sam", poţali se Herr Wolf. "Opet smo pješaĉili cijelu noć. Noga me boli." Bradonja nije obraćao paţnju na njega i gledao je zapovjednika u oĉi. "Kuća je namjerno spaljena". Njegov pogled je jasno govorio kako nije samo to u pitanju i pukovnik treba pogledati zgarište. Brumm krene niz brdo i odmah se vrati. "Mislim da ću i ja pogledati", kaţe Herr Wolf. Njih dvojica su se iznenada poĉela neobiĉno poĉela ponašati i što god se dogaĊalo znaĉilo je da su u nevolji. Pokušao je ustati, ali ga je Brumm pritisnuo je svojim jakim rukama na rame i prisilio ga da ostane sjediti. "Ovo je tvoj kraj", Brumm se obrati naredniku. "Što predlaţeš?" "Došli smo sjevernom stazom. Ova druga ide prema zapadu. Ovdje gore to su dva planinska puta.". "To je sve?" "Postoji i juţni put prema švicarskoj granici. Ali njime se teško hoda - puno je uspona." "Promet?" "Ne postoji. Taj put je koristila samo moja obitelj. Moraš ga poznavati, ne moţe se vidjeti". "Gdje se nalazi?" 434
KIKA
"Ide se uzbrdno zapadnim krakom, a zatim se spušta drugom stranom. Strmi silazak. U stijenu su zabodeni klinovi - bar ih je nekada bilo. Imamo dovoljno dugo uţe da se moţemo spuštati u kratkim razmacima." Brumm uhvati Herr Wolfa za kaput i podigne ga. "Je li to stvarno potrebno?" starac se poţali. "Je li disanje neophodno?" odsjeĉe Brumm. Dva vojnika se šćućure uz liticu i narednik pokaţe pukovniku stazu kojom će krenuti. "Biti će teško dok se ne spustimo do tamo", kaţe i pokaţe udubljene obrise grebena. "Ali oĉekujem da je taj put siguran." "Hoće li mu biti teško?" upita Brumm klimnuvši glavom prema Herr Wolfu. "Svima će biti teško", odgovori Rau. Nagne se prema pukovniku i prošapta: "Što to znaĉi?" Brumm se sjeti crvenih Davidovih zvijezda kojima su bili obiljeţeni kameni zidovi spaljene kuće. "Obruĉ se steţe". "Kako su saznali?" prošapta Bradonja, ali mu pukovnik ne odgovori. Iz torbe je izvadio uţe i poĉne ga odmotavati. 109 18. travnja 1946., 09:20 Gnedin je i dalje sjedio na kamenjaru. Prošlo je već tri sata otkako su njih trojica krenuli niz liticu i izgubili se iz vida, ali to mu se ĉinilo nevaţnim. Petrov je bio u pravu: svaki ĉovjek bi mogao imati utjecaja. Samo su dvojica od njih trojice sišla do zgarišta i obojica su se tamo kratko zadrţala. Kasnije su njih dvojica zajedno ĉuĉala na stazi, i zatim su krenuli nizbrdo bez mjera predostroţnosti koje su primjenjivali pri dolasku. Gnedin ih je paţljivo promatrao i primijetio je da novi put vodi suprotno sunca. Uskoro će biti na poloţaju gdje će ih bez straha moći pogledati kroz dalekozor. Saĉekao ih je da stignu do tog poloţaja, podigao je dalekozor i poĉeo izoštravati sliku sve dok ih nije jasno vidio. 435
KIKA
Ostao je bez daha kada je ugledao priliku u sredini. Izoštravao je sliku dok mu se ruka tresla i u nevjerici promatrao kako ĉovjek podiţe glavu i gleda gotovo kroz njega. Opet se naslonio na stijenu boreći se s osjećajem koji ga je obuzeo. Kosa mu je bila kraća i svjetlija, nije imao više brkove i nos mu nije pravilan, ali nije bilo sumnje o kome je bila rijeĉ. Ĉudovište je ţivo! 110 18. travanj 1946., 18:00 Dva dana je Bettini dolazio u Talijinu sobu - prije nego je otišao na posao, u vrijeme ruĉka i poslije radnog vremena. A sada ga je molila, nakon što su vodili ljubav, da je izvede u šetnju. Otišli su do zaljeva i šetali drţeći se za ruke. Uznemirilo ga je ovo javno pojavljivanje s njom, ali ona se pripijala uz njega kao mlada ljubavnica ĉesto ga ljubeći, te je ţelja za njom potisnula njegovu uznemirenost. Pored jednog zida zgrabila je njegovu ruku i zavukla ju je pod suknju. Iznenada se pojavio fotograf i snimio ih je dok su se strastveno grlili, a on ju je milovao ispod suknje. Ĉvrsto stisnutih vilica, Bettini je odgurne i zagleda se u ĉovjeka, koji je oĉi razrogaĉio u strahu. Pogrebenoja je razgovarala s fotografom. "Sve ste snimili?" "Si, signora, sve". "I u spavaćoj sobi?" Potvrdno klimne glavom. "Te fotografije su vjerojatno moj najbolji rad." "Idite", naredi mu. "Ako vam se ne javim do dogovorenog vremena, pošaljite ih njegovoj supruzi, Signor Luci i svim novinama." "Capito", odgovori ĉovjek. Lako dodirne obod šešira, stavi zatvaraĉ na objektiv i udalji se. Bettini je s mrţnjom pogleda, a ona mu odgovori zadirkujući ga. "Monika daje, ali djevojka mora ţivjeti, jel" tako Bettini?" "Ucjena", prosikta. "Kurvo!"436
KIKA
"Preljubnice", uzvrati ona mirno. "Nazovi to jednom malom igrom morra4. Zabavio si se, a sada je na meni red. Ţelim da me odve-deš u svoj ured. Bez oklijevanja, ako me pokušaš prevariti, ove fotografije će stići gdje trebaju i s tobom je završeno. Jedno je imati ljubavnicu, a nešto potpuno drugo biti indiskretan i uhvaćen na djelu. Vrlo si strastven i nadam se da će se to vidjeti na fotografijama." On spusti glavu i oĉi mu se napune suzama. Uhvati ga pod ruku i povede širokim šetalištem prema Luĉkoj kapetaniji. Nije uopće 4
Morra - vrsta igre koja se igra pomoću prstiju talijanskog podrijetla
sumnjala da će dobiti sve što ţeli, ali bilo joj je muka pri pomisli na Ezdova. Bettini je bio potresen do srţi. Ako ova ţena naredi objavu ovih fotografija, to će ga uništiti. Proklinjao je vlastitu glupost, nijedna ţena se ne ponaša ovako bez razloga. Koriste svoje tijelo kao klopku, kao i njihovi spolni organi, to su lignje koje ĉekaju da progutaju sve Što im treba. Kakva je bio budala! Neprestano je uzdisala i stenjala, krici i vrištanje - sve je laţ! Sjetio se je kako je znala leţati pored njega, na njemu, koţe orošene znojem, pohotno napućene gornje usne. Sve je to bila gluma. Nije ništa vatrenija od Celle. Cella je barem poštena domaćica, uvijek spremna kada mu je potrebna, dok je ova laţljivica jedna prevrtljiva djevojĉura. Hodali su jedno pored drugoga zavojitim stepenicama oko središnjeg dvorišta velike zgrade Luĉke kapetanije. Cijelo vrijeme je ĉavrljala o nekim nevaţnim stvarima, dodirivala ga, gledala prolaznike i hodala visoko uzdignute glave kao lavica koja se ponosi svjeţim ulovom. Bettini otkljuĉa ured, i ĉim su ušli brzo zakljuĉa vrata koja su vodila u odjeljenje luĉke kapetanije. Vreba li ih i u ovom trenutku fotograf? Zastane na ulazu u svoju kancelariju i prkosno prekriţi ruke, dok je ona za to vrijeme razgledavala predmete na njegovom stolu koji je bio presvuĉen koţom. "Elegantno", primijeti. "Sigurno si dobro plaćen za tako odgovoran posao." 437
KIKA
Evo ucjene, Bettini pomisli. "To je samo plaćajednog sluţbenika. Sasvim skromna." Ne i po ruskim mjerilima, pomisli Talija. "A, tako." Bettini je ţelio da mu što prije kaţe što ţeli, ma što god je u pitanju. "Koliko mi je poznato, postoje okvirni red voţnje za luĉki promet." Zurio je u nju, zašto samo ne kaţe svoju cijenu? "Za šest tjedana unaprijed, koji se dnevno usklaĊuje." "Donesi ga", naredi mu. To je bilo samo prvo nareĊenje u nizu koje mu je izdavala cijelu veĉer. Nakon što je napravila popis, koji je dobila na osnovu njegovih podataka, svih brodova koji po redu voţnje trebaju stići u luku, zabiljeţila je i svaku luku u koju svaki brod svraća prije i poslije Genove. Petrov se nije upuštao u konkretna razmišljanja o konaĉnom odredištu, ali je predvidio smjerove potrage. "Prvo, brod koji traţimo zaustaviti će se samo nekoliko puta, moţda samo dva puta sa zadrţavanjem od najviše tri do ĉetiri sata. Luke u koje bude svraćao neće biti redovne stanice. Brod će se kretati izvan uobiĉajenih vodenih putova, pa će luke u koje će svraćati nagovijestiti kojim će se putem kretati. Jedna informacija polako vodi do druge, shvaćaš? Konaĉno odredište će biti nastanjeno ljudima njemaĉkog podrijetla. Argentina i Brazil ne dolaze u obzir, previše su oĉigledni. Razmisli o zemljama koje imaju jaku vezu s katoliĉkom crkvom. Potraţi rutu koja odgovara svim našim podacima i doći ćeš do odgovora koji nam treba." Sve je izgledalo jednostavno kada joj je to Petrov objašnjavao, ali ovako umornoj bilo joj se teško snaći u gomili dokumentacije pred sobom. Na posljetku je došla do nekoliko mogućnosti koje iz jednog, ili nekoliko razloga odgovaraju navedenim podacima. Kada je završila popis mogućih pravaca brodova, naredila je Bettiniju neka joj donese brodske manifeste. Donio je kartonsku kutiju s izguţvanim listovima tankog papira. Četiri broda trebala su ukrcati putnike u Genovi. Prvi će pristati dvadeset i ĉetvrtog travnja i isplovljava ĉetiri dana kasnije, a ostala tri su trebala ostati duţe, jedan ĉak deset dana. "Što je s popisom putnika?" upita Pogrebenoja. U zgradi je bilo toplo. Otkopĉala je haljinu na grudima i primijetila kako se Bettini na-ginje naprijed. Niti poslije svega budala se ne moţe suzdrţati. 438
KIKA
Bettini se naljutio. Zašto ga ovako izaziva? Sjeo je na pokretnu stolicu nogu podignutih na komodu. "Njih imaju vlasnici brodova. Mi dobivamo samo konaĉni popis, pred sam polazak ili dolazak u luku. Naš posao se sastoji samo u brojanju glava." "A ako brod potone?" "To je briga vlasnika, a ne talijanska ili luĉka. On prodaje mjesto na brodu." Kada bi barem zakopĉala tu haljinu! Talija razmisli o drugim mogućnostima. "Moraju li vlasnici osigurati utovar da bi mogli koristiti luĉke usluge?" "Da, uz malu naknadu dobiju kratkoroĉnu policu osiguranja 'za vrijeme boravka u luci'. Naša zarada je neznatna. Jedan dio preuzima prevozniĉka agencija, a jedan Obalno nadzorništvo. Nakon toga treba se izboriti s prokletim sindikatom. Prokleti crveni im pruţaju podršku. Radnici zahtijevaju ĉas ovo, ĉas ono. Što, do vraga, misle, tko su oni uopće? Za deset godina će komunisti i njihovi sindikati kao pijavice iscrpiti drţavu. Neka kaţe što tko ţeli, ali Duce nije dao crvenima niti mrdnuti." "Svakako", primijeti s podsmjehom Talija. "posebno partizanima." "Ološ." "Bettini, imaš još jedan zadatak. Potrebna mi je dokumentacija za ove brodove." Pruţila mu je popis. Bettini prekrsti ruke, odbijajući uzeti papir. "Sada je dosta. Napravio sam sve što je bilo u mojoj moći", tvrdoglavo izjavi. "Dobila si sve što si htjela, a sada me ostavi na miru." Glas mu je podrhtavao. Pogrebenoja je bila sigurna da je Bettini dovoljno utjecajan da doĊe do te informacije. Prevarila ga je i sada je njegov muški ego patio. U poĉetku se neizrecivo bojao, ali prestao se kako je vrijeme prolazilo. Došao je trenutak da ponovo preuzme vodstvo. Poĉela se svlaĉiti. Bettini se uspravi na stolici. "Što radiš?" Brzo je otkopĉala haljinu i dopustila da sklizne na pod. U trenu je ostala pred njim samo u donjem rublju. Sa stola je uzela tanki noţ za otvaranje pisma, i brzim potezima isparala ĉarape. Palcem je razderala svilene 439
KIKA
gaćice. A zatim se, dok ju je on izbezumljeno promatrao, udarila šakom po bedru. Velika modrica se odmah pojavila i pred njegovim oĉima se zacrvenila od podljeva krvi. Netremice ju je promatrao kako udara i drugo bedro. A zatim nogom udari u rub stola i na potkoljenici se pojavi mala posjekotina, tanki mlaz krvi spuštao se niz nogu i širio u tamnu mrlju na podu. Okrene se prema njemu i pruţi mu ruku, ali on se šćućuri kao uplašeno dijete. Uhvati ga za ruku i naglim pokretom podigne na noge, gurne palac u njegovu stisnutu šaku i on ju, uz bolni urlik, otvori. Ona stavi njegovu ruku na lice i njegovim noktima si razdere koţu. Osjetilaje kako joj krv curi niz obraz. Gurne ga na stolicu i zgrabi telefon. "Centrala? Molim vas policiju. Hitno! Pomozite mi, molim vas." Govorila je sve višim tonom dok na kraju nije vriskala. Bettini poskoĉi i pokuša joj istrgnuti slušalicu iz ruke, ali ga je jednom rukom drţala na odstojanju. Suze su joj tekle niz obraz i govorila je uplašenim glasom. "Ţeli me silovati", jecala je u slušalicu. U oĉaju, Bettini se spusti na pod i istrgne telefonsku ţicu iz zida. "Jesi li poludjela?" poviĉe prijeteći joj šakama. Talija se smiri. Maskara pomiješana sa suzama joj se razlila po njezinim istaknutim jagodicama. Na usnama joj je lebdio smiješak. "Ţelim imena vlasnika." "Ne." Jako ga je ošamarila, a on joj je pokušao vratiti istom mjerom, i prvi puta je promašio, ali uskoro se kiša divljaĉkih udaraca obruši na nju. Nije oĉekivala napad, i pod njegovom teţinom se sruši na pod, šakama joj je raskrvario lice, i usta su joj bila puna krvi. Instinktivno i trenirano ga je nogom snaţno udarila izmeĊu nogu i snaţno zbacila sa sebe. Kada se sabrao, u rukama je već drţala pištolj uperen u njegovu glavu. Smrznuo se. Na pištolju se nalazio prigušivaĉ. Progovorila je ledenim glasom. "Ili ćeš donijeti registratore ili ću izaći na ulicu i potraţiti pomoć". Povukla se korakom nazad kako bi je mogao dobro pogledati. "Tko ne bi povjerovao da me nisi pokušao silovati? Jedno je zavesti ţenu, ali silovanje?" 440
KIKA
Bettini spusti glavu i tiho zajeca. Uzme odjeću i povede ga u susjedni ured, ona se oblaĉila dok je on telefonirao. Bilo joj je zlo. 111 18. travnja 1946., 23:00 Talija je po prirodi bila oprezna. Bettini je izgledao kao slomljeni ĉovjek, ali se podsjeti na opasnost koja prijeti od ranjene ţivotinje. Pozvao je nekog sluţbenika iz Obalnog nadzorništva i koji je stigao u roku sat vremena. Talija se za to vrijeme sakrila. Kada je ĉovjek otišao, uzela je od Bettinija omotnicu koju je donio i njome ga njeţno potapšala po obrazu. "Dobila si sve što si ţeljela, a sada se gubi odavde, kurvo", kaţe joj izbjegavajući je pogledati u oĉi. Ona se nasmiješi. "Pa, ipak si platio, zar ne?" Otvorila je omotnicu i proĉitala podatke, bili su potpuni i dobro organizirani. To je bila slaba utjeha što postoji barem jedan talijanski sluţbenik koji zna svoj posao. "A fotografije?" zlovoljno upita Bettini. "Za svaki sluĉaj ću ih zadrţati", u prolazu mu odgovori i izgubi se u teškoj, ljepljivoj noći. Prva briga joj je sigurnost. Nije vjerovala da joj prijeti opasnost od samog Bettinija, jer se Talijani rijetko osvećuju. Moţda će pokušati potraţiti pomoć sa strane, ali sve dok je u strahu od objave fotografija, bila je sigurna da će je ostaviti na miru. Ipak, odluĉila je da neće ništa prepustiti sluĉaju. U hotelsku sobu je stigla prije ponoći i prvo se ţeljela okupati. Modrice na bedru su već potpuno pocrnile, svaki mišić ju je bolio i osjećala se prljavo i povrijeĊeno. Sto bi Ezdov mislio kada bi znao što je napravila? Muškarci su ponekada ĉudni kada su te stvari u pitanju. Sve što kod sebe smatraju prirodnim, kod ţena smatraju slabošću ili, što je još gore, pokvarenošću. Poslije kupanjaje obukla ljetnu haljinu, obukla sandale s tankim potplatom i visokim potpeticama i spakirala se. Prije nego što je otputovao na sjever Giacomo joj je dao adresu drugog hotela pored Trga Dantea, koji je, 441
KIKA
po njegovim rijeĉima, "siguran i dobar". Ĉim završi posao tu će se sastati.'Kada se prijaviš", opomene je, "više ne izlazi." Iz hotela je izašla poslije ponoći. Magla je lebdjela nad uskim ulicama, uliĉne svjetiljke su svijetlile ţutom, jezivom svjetlošću. Preko desnog ramena prebacila je torbicu, a u lijevoj ruci je nosila kovĉeg. Mali pištolj je stavila u koţnu navlaku koju je priĉvrstila uz unutrašnju stranu bedra, s drškom okrenutom prema naprijed, i ukoliko to bude potrebno, neometano ga je mogla dohvatiti desnom rukom i pucati. U sobi je uvjeţbala cijeli potez. Razmišljala je da zbog magle uzme taksi, ali trenutno nije bilo niti jednog u blizini, a nije bila raspoloţena ĉekati na ulici, nepomiĉna meta je vrlo osjetljiva. Osim toga, kaţe u sebi dok je pješaĉila, maglovita noć bez mjeseĉine omogućavala joj je slobodno kretanje. Poslije toliko vremena provedenog na terenu, još uvijek se nije mogla naviknuti na ograniĉenost zatvorenog prostora i vozila. Bila je naviknuta kretati se noću, jer se njena jedinica ĉešće borila noću nego danju. U poĉetku je osjećala nelagodu zbog mraka, ali s vremenom je mrak poĉela shvaćati kao saveznika i sada se u njemu osjećala kao u toplom kaputu. Tek poslije nekog vremena je uoĉila da je netko prati. Nepoznat grad joj nije ulijevao povjerenje i na trenutak je u strahu gotovo poţurila, ali se sabere i razmotri situaciju. Rijetko progonitelji predstavljaju opasnost. Stara kozaĉka poslovica kaţe: ""Ne boj se neprijatelja kojeg moţeš vidjeti.'" Talija se kretala sigurnim korakom i navela je pratioca do mraĉne, sporedne uliĉice pune rupa. Kada je stigla do kraja ulice, na mjestu gdje je presijeca glavna ulica, krene sredinom ulice kako bi je progonitelj mogao cijelu vidjeti. Prije nego što je stigla do kraja ulice, baci se u stranu kotrljajući se kao padobranac, udari u zid, baci kovĉeg i torbu i zgrabi pištolj. Kada se ovakav potez pravilno izvede, progonitelj će pomisliti da je na kraju ulice poĉela bjeţati, jer se pri slaboj svjetlosti iznenadni pokreti na mjestu ĉine kao nastavak kretanja. TakoĊer je znala iz iskustva da je ljudsko oko po mraku beskorisno. Ne moţe gledati ravno u neki predmet, jer se mora kretati kako bi nešto vidjelo. Nadala se da njezinom progonitelju ta ĉinjenica nije bila poznata. 442
KIKA
Prošlo je nekoliko sekundi, kada je zaĉula neĉije trĉanje niz ulicom. Zagrizao je udicu i ţuri kako bi je stigao. Bila je u poloţaju ĉuĉnja i spremna za napad. Kada se prilika potpuno pribliţila, ustala je i podmetnula mu nogu. Pao je na bok, a ona se odmah bacila na njega, jednom rukom ga je uhvatila za masnu kosu, a drugom mu prislonila na sljepooĉnicu pištolj. Smrdio je na bijeli luk i kiselkasti znoj. "Ne pucaj!" poviĉe. "Pogreška." "Ako je tako, tvoja pogreška. Pratio si me. Sada si me stigao i što ţeliš?" "Ne pratim te", zacvili. "Idem kući. Imam ţenu i djecu." Snaţno mu zabaci glavu i jaĉe pritisne cijev na sljepooĉnicu. Poĉeo je lagati. "Ţena će ti uskoro postati udovica", kaţe. "Rekli su da te izlupam", zakuka ĉovjek od bola. "To je sve." "Tko?" upita i pojaĉa stisak. "Slomit ćeš mi vrat", zajeca. "Ne znam. Tako mi boga." Stezala ga je sve jaĉe i on se poĉne gušiti. Ako nastavi, zaista će mu slomiti vrat. Popusti stisak kako bi došao do daha. "Rijeĉ je o poslu. Razumiješ? Ništa osobno." "Pretukao bi me za novce?" "Rekao sam ti da moram prehraniti ţenu i djecu. Nije to lako. Bivši vojnik bez mirovine. Rekli su da ću te naći u hotelu. Imaš neke fotografije i dokumente. ' Nauĉi kurvu lekciji', rekli su mi." Udari njegovom giavom u ploĉnik kako bi ga omamila. a zatim ga brzo pretrese. U unutrašnjem dţepu je našla noţ, a za pojasom veliki revolver. Bacila ih je u mrak. Bettini, pomisli. Bila je u pravu što je bila oprezna. Gad nema petlju je sam srediti, mora platiti. Njen napadaĉ doĊe svijesti. "Gdje su ti pomagaĉi?" upita ga. "Cosa? Ne razumijem te", izusti slabim glasom. Znalaje da laţe. "Znam da pomoć ĉeka." Jaĉe ga stegne i gurne mu cijev meĊu noge. Na dodir oruţja poskoĉi. "Osjećaš li? To je prigušivaĉ. Reci mi gdje su ti pomagaĉi ili ćeš završiti u još jadnijem stanju." "Moja braća", zacvili. "Nismo oĉekivali da ćeš skrenuti u sporednu uliĉicu. Otišli su okolo kako bi te presreli." Ona promotri ulicu. Još ih nije bilo na vidiku, ali sigurno se pribliţavaju, nema još puno vremena. 443
KIKA
Nagne se nad njim i prošapta mu na uho: "Reci poslodavcu da mu Monika ovo šalje." Okrene ga na leĊa, ustane i nogom ga snaţno udari izmeĊu nogu. Vrisak se prolomi u maglovitoj noći. On se presavije, grĉevito se drţeći za bolno mjesto. Talija ustane uz zid, njegovi krikovi i dalje su parali noć. Za nekoliko sekundi na vrhu uliĉice se pojave dvije prilike i krenu prema njemu. "Ta kurva mi je razbila jaja", zacvili, a noge su mu se nekontrolirano trzale. "Isuse, dozvolio si jednoj bijednoj kurvi da te ovako sredi?" ljutilo ga je grdio jedan od dvojice koja su ga podigla na noge i pomagala mu krenuti niz ulicu. Pogrebenoja ih je pratila na maloj udaljenosti, i svoje korake je uskladila prema njegovom kukanju kako je ne bi ĉuli. Kada su stigli do ugla, skrenu lijevo, a ona skrene desno u ulaz zgrade. Kada se uvjerila da su otišli, nekoliko trenutaka je duboko disala. Ukoliko Bettini bude sebi dosljedan, kada ĉuje što se dogodilo pobjeći će. Zabavljala ju je pomisao na njega kad bude pokušavao smisliti neki razlog zašto napušta Genovu. Sada je odahnula, skinula ga je s brige i moţe nastaviti svoj posao. Hotel je izgledao upravo onako kako ga je Giacomo opisao: star, ali još uvijek u dobrom stanju, s malim predvorjem i samo jednim ulazom. Izlaz na katu na kojem se nalazila njezina soba bio je prekriven daskama. Kada je ušla u sobu, ponovno je otvorila omotnicu i tek tada shvatila u kakvom je stanju. Naporan dan ju je iscrpio. Mora se dobro naspavati, ali prethodno će paţljivo pregledati sve informacije. Iznad mesinganog kreveta upali lampicu i polako poĉne ĉitati. U glavi su joj brujale Petrovljeve rijeĉi: "Odmah ćeš znati, kada naĊeš ono što traţiš." Bio je u pravu. Nasmiješi se i spusti glavu na tanki jastuk. Brod se zove Il Pesce Bianco. Za šest dana će uploviti u luku, i izvan svake sumnje, to je bilo ono za ĉim su tragali. Savije papir, zatakne ga za pojas i zaspi drţeći u ruci pištolj napetog okidaĉa.
444
KIKA
112 18. travnja 1946., ponoć Farraro je sjeo na stolicu od kovanog ţeljeza staru nekoliko stoljeća. Vrijeme ne uništava metal, kao ni crkvu. Malo se namjesti i poĉne se ljuljati u stolici, još više zadubljen u misli. Kada je nešto dobro napravljeno, moţe dugo potrajati, to treba imati na umu. Nefiore je mrtav, kao što se i oĉekivalo. Odluke se donose -neke dobre, neke loše - većina ih je bez posljedica. U institucijama kao što je crkva, vlada i porodica po nekoliko ljudi odluĉuje o sudbini ostalih. Tako se to radi, i taj posao nije za slabiće. Stari svećenik ustane i popravi odoru. Ovo su znaĉajna vremena. Treba obaviti boţji posao. Bilo mu je drago što je u središtu dogaĊaja i ponosan što za njega snosi odgovornost. Ĉeka ga puno posla. Dvadeset i ĉetvrtog travnja brod će pristati u genovsku luku da ukrca europske "misionare". Farraro nije znao tko su i ĉime se bave i nije ţelio to znati. To nema nikakvu vaţnost. Na njemu je bilo odluĉiti tko će u buduće i kamo ići. Moć je u njegovim rukama. Vatikan je prepun ambicioznih i inteligentnih ljudi, a sad će biti iznad svih njih, kaţe u sebi. Za trenutak to je, meĊutim, beznaĉajno. Stjecajem niza okolnosti koje još potpuno ne razumije, podaci o brodu su danas pali u ruke neke bludnice. Ona bez sumnje ne shvaća znaĉaj informacije koju posjeduje, ali to nije bitno. Farraro udahne. Bilo bi jednostavnije da se drţala novĉanika i tjelesnih potreba svojih klijenata. Ali pohlepa, poznato mu je, nema granice kod nekih ljudi. Našla je nešto što ne razumije, i to će uskoro izgubiti. Moraju je odmah ukloniti. Već je izdao nareĊenje.
445
KIKA
113 19. travanj 1946., 05:10 Kao vojnik Pogrebenoja je iz prve ruke znala koliko je san vaţan. Na terenu je spavala gdje god i kada god je stigla. Spavala je u malim pećinama, u zaklonu od snjeţnih nanosa, u moĉvarama prepunim komaraca, na rubu stnnih, dubokih klanaca rukama obujmenim oko mladog drveta kako ne bi skliznula, na drveću iznad logora njemaĉke pješadije, u štali sa stokom, i po jakim pljuskovima koji ju zamalo nisu potopili. Ponekada bi san trajao nekoliko trenutaka, a ponekad dva ili tri sata. Kada ti se pruţi prilika spavaš, i odmah poslije nastavljaš ratovati. Odmah je zaspala, ali je i dalje bila u grĉu. Takav san je odmarao tijelo, ali ne i mozak i pruţao joj je samo fiziĉku snagu da izdrţi danje napore, ali ništa više. Vojnici ne sanjaju, oni se uvijek pripremaju za sljedeći napor, koji uvijek slijedi i uvijek je teţi nego što se moţe zamisliti. Ţene i muškarci koji su bili u jedinici kojom je zapovijedala divili su se njezinoj sposobnosti da spava samo nekoliko minuta i budi se odmorna i spremna nastaviti. U njezinoj vojsci ĉasnike na ĉelu satnije nisu imenovali viši ĉinovi, već su ih postavljali njihovi drugovi, vojnici i doĉasnici i upravo je zahvaljujući svojem stoicizmu i pouzdanosti tako mlada djevojka dobila ĉin bojnika. U poĉetku se bojala odgovornosti, ali kasnije je zavoljela svoj posao, i na kraju je otupjela, za sobom je ostavljala niz ubijenih po vlastitom nareĊenju. Kada je mir sklopljen, posjećivali su je generali, ĉak i ĉuveni feldmaršal, narodni heroj. Vojna karijera i unaprjeĊenje ju je oĉekivalo u budućnosti, i njezini uspjesi u ratu će joj dobro posluţiti. Ali ona se nije obazirala na njihove rijeĉi i njihovi prijedlozi je nisu zanimali. Sluţiti će domovini - u to je sigurna - ali neće biti odgovorna za ţivote drugih. Raditi će na svoj naĉin, oslanjajući se samo i potpuno na sebe. A Petrov joj je to omogućio.
446
KIKA
Uspjela sam, pomisli i spusti se na krevet. Srećom, kreveti u hotelu "Dante' su bili tvrdi. Poslije godina ratovanja bilo joj se teško naviknuti na mekane leţajeve i ĉvrsto je odluĉila ne podlegnuti ĉarima udobnosti, sada kada više nije u vojsci. Bilo je zdravije spavati na tvrdome. Ali te noći nije mogla nikako zaspati. Pred oĉima su joj se nizale slike, zaboravljena sjećanja, neka samo potisnuta, jer za njih nije bilo vremena ni prilike. Sjetila se sinova i vidjela ih kako se igraju pored rijeke. Dobra djeca, puna ljubavi, ali samostalni, osjetljivi i, istovremeno, ĉvrsti. Tako je bilo i bolje, kao Rusi, moraju rasti shvaćajući da sami nose teret budućnosti na svojim leĊima. Drugim Rusima su oni samo Rusi, a u druge ljude se ne moţe imati povjerenja. U jednom trenutku je ipak zaspala, leţeći na leĊima, raširenih ruku i nogu i tiho je hrkala. Probudio ju je poznati, promukli glas, koji se suzdrţavao da ne prasne u smijeh. "Ne miĉi se", zaĉuje. Odrţavao je napetost istovremeno ulijevajući povjerenje. "Vratio sam se s nekim zanimljivim vijestima", kaţe, "ali primjećujem da niti ti nisi gubila vrijeme." "Giacomo?" "Došao sam ravno iz planine. Bila si u nekoj nevolji." "Izvukla sam se." "Izgleda da nisi." Tek tada je primijetila kako viri kroz prozor okrenut prema ulici u kojoj se nalazio hotel. "Dolje su neki muškarci zauzeli ulicu i predvorje hotela. Vjerujem da ima nekoga i na katu. Dugo ih promatram. Ĉekaju te." Sada se potpuno razbudila, uspravila u krevetu, i na pištolj poĉela stavljati prigušivaĉ. Nasmijao se. "Bellissimo. Miješaš se u psihu osjetljivog talijanskog muškarca. Ĉinjenica da te samo ţelio vidjeti pretuĉenu i poniţenu govori koliko si ga zanijela i koliko te se boji. Da je zaista bio osvetoljubiv i siguran u sebe, naredio bi da te ubiju." Opet zahihota. "Sigurno je na licu imao divan izraz kad se pojavio fotograf." "Da, na licu mu se oĉitovao uţas.", ona potvrdi. 447
KIKA
"Ove nije poslao tvoj prevareni ljubavnik", kaţe Giacomo. "Ovo su profesionalci, a ne neki radnici koji pokušavaju zaraditi neku paru da prehrane obitelj. Moramo biti vrlo paţljivi. Jesi li spremna?" Ispriĉa joj svoj plan u kojem ona treba odigrati glavnu ulogu. Dok joj je objašnjavao presvlaĉila se. "Jednog moramo uhvatiti ţivog, barem na nekoliko trenutaka. Neka to bude ovaj na katu jer nam je najbliţi." Samo je trebala ponijeti dokumente, ništa više. Ako budu prisiljeni, kasnije će se ponovo sastati. Objasnio joj je što treba raditi i kako da se zaštiti prilikom napada. Taktika je bila neobiĉno sliĉna situaciji koju koriste vojnici. Na Talijinom katu pored dizala se nalazilo maleno predvorje s dva naslonjaĉa. U jednom je sjedio i ĉitao je novine mršavi ĉovjek crne, zalizane kose. Kada se poĉela pribliţavati primijetila je da ĉita neke strane novine, koje je vjerojatno u ţurbi uzeo kako bi mu posluţile kao krinka. Kada je-predviĊao poteškoće Giacomo je bio pronicljiv, i pitala se kako je prošao pored ovog ĉovjeka. Pozvala je dizalo i ĉekala, nasmiješivši se tako da ĉovjekovu paţnju odvuĉe od predvorja. "Hej, ti", glasno mu se obrati. "Koliko plaćaš?" Lice ţuto kao vosak proviri iza novina. "Da, imbecile, tebi govorim. Od koliko novaca se moţeš odvojiti? Sada imam malo vremena i vidim da si zainteresiran." Muškarac bijesno zatrepće. Usne su mu se pokrenule, ali nije ispustio niti glas. "Srameţljivac", nastavi s podsmjehom. "Dati ću ti poseban popust. Nemam vremena za gubljenje. Hoćeš? Nećeš? Imam posla." Ko-rakne prema njemu njišući se tako da je suknja lepršala oko njezinih koljena. "Vidiš? Baci pogled na robu. Nije loše, jel' da? Sve moje mušterije su zadovoljne. A ti ćeš moţda postati stalna mušterija." "U posjetu sam", odvrati ĉovjek slabim glasom. "Tim bolje!" ona uzvikne. "Tvoja ţena neće nikada saznati, a ti ćeš se uvijek sjećati uţivanja s Monikom. Dobro znam svoj posao - a i tvoj, ako znaš na što mislim," Gurne ga nogom i on se pomakne u stranu, pokušavajući izbjeći njezin dodir. "Nisam oţenjen", kaţe osorno. "Savršeno. Pohotni neţenja. Ovdje ja imam sreću. Hajde", kaţe i ispruţi ruku. "Hajdemo se igrati. Imam lijepi, udoban krevet tu na kraju hodnika." Zgrabi ga za ruku. lako se branio uspjela ga je dići iz naslonjaĉa. 448
KIKA
U tom trenutku iznenada se iza njega stvori Giacomo koji ga brzo odvuĉe niz hodnik i ubaci u njezinu sobu. Zatvorila je vrata za njima, a zatim se vrati u predvorje kako bi zauzela njegovo mjesto pored lifta. Pištolj je drţala u maloj torbici koju je smjestila na krilo tako da je cijev bila uperena u vrata lifta. Giacomo se vratio poslije nekoliko minuta. "Morao sam biti malo izravniji nego što sam se nadao, ali imamo sve što nam treba. Sada ćemo izaći odavde zajedno. Kada krenemo, ponašaj se prema mojim uputama. Ako stradam, nemoj dozvoliti da te ţivu uhvate. Moţeš li to izvesti?" Uloge su se promijenile. Sada on nareĊuje, a ona sluša. Po tonu s kojim se obraćao, znala je da nema izbora, iako se pitala koja im to velika opasnost prijeti. "Mogu", kaţe. Umjesto silaska, popeli su se stepenicama na krov i preskoĉili na najbliţu zgradu. Dugo su se ţurili preko krovova i ĉinilo se kao da nikada neće stići, ali konaĉno, nakon što je u jednom trenutku pogledao prema dolje, nešto je promrmljao i poveo je dugim nizom stepenica niz mraĉnu zgradu. Na ulazu su se zaustavili, on je izašao i sjeo na trijem gledajući niz ulicu kao starac koji je previše popio vina. Obrati joj se, ne pogledavši je: "Brzo prijeĊi ulicu, i kreni gore prema uglu. Kad stigneš na ugao, skreni lijevo i uĊu u drugi ulaz po redu. Skini prigušivaĉ. Ako budeš u nevolji, ţelim znati gdje se nalaziš." Talija ga okrzne u prolazu i prijeĊe ulicu ne osvrćući se. dok su potpetice njezinih sandala odzvanjale ploĉnikom kao pucnjevi malokalibarskog pištolja. Prešla je na drugu stranu ulice i tek tada pogledala prema pravcu iz kojeg je došla. Prošlo je nekoliko minuta, kada je zaĉula kako netko veselo pjevuši neku tihu melodiju ĉije se rijeĉi nisu mogle razabrati jer se pjevaĉev jezik zaplitao, što je znaĉilo da je pjevaĉ pijan. Pijanica je polako nailazio, posrćući s kraja ploĉnika na drugi karaj i povremeno se zaustavljajući kako bi pogledao put pred sobom. U jednom trenutku zastane i poĉne mokriti ljuljajući se lijevo-desno. Kada joj se pribliţio razgovijetno prozbori: "Kreni ispred mene. Kreći se brzo. Priĉekaj iza ugla." Postupila je kako joj je rekao i za nekoliko minuta kasnije Giacomo joj se pridruţi. Kada se uvjerio da su zavarali progonitelje, povede je prema sjeveru na potpuno drugi kraj Genove. 449
KIKA
Do popodneva su se smjestili u kućicu na sjevernom izlazu iz grada. Vlasnica kuće je bila jedna starica koja je izgledala iskreno zadovoljna što ga vidi, dok je Taliji uputila samo površan pogled. Dok im je pripremala doruĉak u kuhinji, njih dvoje su pili kavu i jeli kisele zelene paprike. "Tebe ţele" obavijesti je Giacomo. "Imaju nareĊenje likvidirati te i vratiti informacije koje si dobila." "Samo Bettini zna da ih imam." "U Italiji je nemoguće da samo jedan ĉovjek zna tajnu. Ako su ti te informacije vaţne, vaţne su još nekome. Uvijek postoji ravnoteţa, izvjesna usklaĊenost u ovakvim sluĉajevima. Po svemu što si mi ispriĉala, tvoj prijatelj Bettini ne sliĉi na nekog tko trguje informacijama. Obavijestio ih je, ali njegov motiv je osobna osveta, a njihova drţavna sigurnost." "Drţavna sigurnost?" "Ti si Petar, i na tvojoj stijeni..." Bilo je teško Vatikan smatrati drţavom, ali njihova praksa je potvrĊivala tu ĉinjenicu. "Oni su poslali ubojice?" "IznenaĊena? Nasilje im nije strano. Propovijedanje vjere zahtijeva pragmatiĉne ljude. Oni koji vode drţavne poslove moţda govore mrtvim jezikom i izgledaju drugaĉije od svjetovnjaka, ali su svi drţavni moćnici sazdani od istog materijala. Izvršavaju svoje obveze i mole za oproštaj jer je sve što rade za opće dobro." "U Genovu stiţe brod na koji se trebaju ukrcati izbjeglice - kao misionari. Vlasnik broda je Vatikan, ali plovi pod grĉkom zastavom", ispriĉa mu Talija. "Jedno dugo prijateljstvo. Što ćeš sljedeće poduzeti?" Brzo je pokušala izraĉunati datum i prisjetiti se uputa. "Ĉekat ćemo." Giacomo joj se pribliţi. "Ĉini mi se da Petrov uskoro dolazi?" Talija nije mogla sakriti iznenaĊenje. Ni u jednom jedinom trenutku nije spomenula ime svog voĊe. "Tko si ti?" izleti joj. "Espresso?" pita i podigne lonĉić s kavom. 450
KIKA
114 19. travanj 1946., 16:00 Po Petrovljevom nareĊenju, Ezdov i Bailov su se pribliţavali Bleckheimu usiljenim maršom. Bili su umorni, ali odluĉni stići do cilja i pronaći Gnedina. Ĉim su stigli u selo, Bailov je poĉeo ispitivati jednog starca na trgu. U trenu su se oko njih okupili ostali mještani. Rusi su ispriĉali da su bivši vojnici iz jedne medicinske jedinice i u potrazi su za drugom, kirurgom. Mještani su odmah pokazali dozu nepovjerljivosti prema došljacima. Lijeĉnik je bio tu, ali kako su njih dvojica znali da je baš u Bleckheimu. Bailov upita starca je li ikada ratovao. Nije? E pa, u tom sluĉaju ne moţe shvatiti kako vojnici jedan drugome uĊu u trag, jer to prelazi njegove sposobnosti. Vojnici znaju kako pronaći jedan drugoga, to je uvijek bilo tako. Mještani se zamisle nad njegovim rijeĉima. Nepoznati došljak je prgav i ima nešto neprijateljsko u njegovom drţanju. A s druge strane, bivši vojnici se zaista drţe zajedno. Kako izgleda njihov prijatelj, lijeĉnik? Bailov opiše Gnedina i starac klimne glavom. Preselio se u kuću gore u planini, i ako ţele mogu ga ovdje dolje saĉekati. Bailov upita za put do kuće i objasni da će radije oni doći do njega. Kada su izašli iz sela, Rusi provjere oruţje i brzim korakom krenu u planinu. 115 19. travanj 1946., 17:30 Bolzano je izgledao isto kao i prošli puta kada je Valentine prolazio kroz grad, samo je sada vladala veća guţva. Uvijek se u ovome gradu osjećao uznemireno. MeĊu stanovnicima ima više Nijemaca nego Talijana i nisu se sramili jasno pokazati svoju privrţenost. Grad djeluje njemaĉki, ljudi govore njemaĉkim jezikom, kuhaju kao Nijemci, razmišljaju na njemaĉki naĉin i sada sve vrvi od izbjeglica koje su, izvan svake sumnje, 451
KIKA
Nijemci. Ako i postoji kanal kojim pristiţu nacisti sa sjevera, onda se o njemu u Bolzanu mogu dobiti informacije, i znao je tko ih ima ili ih moţe nabaviti. Pored kafića na zapadnoj padini grada Valentine je ostavio usnulu Erminu u automobilu i ušao ravno u kuhinju kroz sporedni ulaz. Bilo je veĉer i kuharice su bile zauzete, miris malo izgorenog maslinovog ulja miješao se s mirisom ribe, rakova i školjki, sireva, kobasica i voća. ProĊe kroz kuhinju i uputi se prema malom uredu skrivenom u zidu pored velikih hladnjaka za meso. Vlasnik je bio ĉangrizav, pogrbljeni starac, s nekoliko pramenova kose koji su stršili na tjemenu pokrivenom ljuskama osušene koţe. Starac se zvao Bela, Na stolu je leţalo mnoštvo papirića, piramida prljavih tanjura, velika zelena boca Chiantija i limenka s opušcima. Bela podigne pogled i zaţmirka kako bi bolje vidio tko ga uznemirava. "Valentine?" Amerikanac je sjeo, a Talijan se nije pomaknuo. "Mislio sam da si se već vratio u Ameriku", kaţe na engleskom jeziku s jakim broo-klynskim naglaskom. Podmuklo se nasmiješi i pruţi mu ţilavu ruku. "Tako znaĉi, ne moţeš se odvojiti od Italije, je'l? Da sam ja na tvojem mjestu, sutra bih krenuo, samo nemam niti prebijene pare." Protrlja ruke. "Jebeni Nijemci su praznih dţepova, capisce?" Stara pjesma. Bela se rodio u Americi, ali kao mladić se zaljubio u priĉe o staroj domovini, vratio se u domovinu svojih roditelja i uzeo drţavljanstvo. Stalno se prijetio da će dići ruke od svega i vratiti se u Ameriku, ali je Valentine znao da je to samo priĉa. Bela je samo izgledao kao starac koji se sav trese i prosipa jelo kada jede, i zaboravlja imena. Njemaĉki vojnici iz obliţnjeg garnziona su se hranili u njegovom restoranu sve do kraja rata, istinski su voljeli starca i nikada nisu posumnjali da iz ovog malog restorana vodi jedinicu partizana koji ga slušaju bez pogovora. On je bio Valentineova zadnja nada. "Nisi došao vidjeti Belu zbog dobrih starih vremena." "Ĉuo sam da Švabe prelaze preko planine i ovamo dolaze u ĉoporima." "Niĉu kao korov. Ali navala jenjava. Imaju i razloga bjeţati, ako razumiješ što ti ţelim reći." "Izgleda da postoji neki organizirani kanal, cijeli sistem za bijeg." 452
KIKA
Bela se nasmije. "Kao Oregonski put." Popije gutljaj vina, napravi grimasu i ponudi bocu Valentineu. "Nije ohlaĊeno, ali je bolje nego udarac u jaja." "Potrebne su mi informacije." "Naravno. Loviš neke Švabe, jel' tako?" "Naĉuo sam da je u to umiješana i katoliĉka crkva." Starac ga ukoĉeno pogleda i stavi prst na usta, a zatim ustane i zatvori vrata. "Moraš biti paţljiv kada o tome razgovaraš. Rim ima više ušiju nego što smo mi imali za vrijeme rata. Ovdje nije kao u New Yorku gdje se katoliĉki svećenici dodvoravaju politiĉarima. Ovdje su oni glavni. Crkva i Cosa Nostra se razlikuju samo po uniformi." "Priĉa se da sakrivaju naciste po samostanima." "Jedno vrijeme su ih tamo sakrivali, ali postalo je preopasno. Ovaj kraj su preplavili Ţidovi koji se spremaju za odlazak. Sada su ti kanali propali, sada koriste odmorišta i kolibe u ordinarna." Za Belu su planine bile brda. "Ništa posebno, isto što smo i mi radili. Tamo gore se ljudi lagano sakriju." "Potrebne su mi informacije o jednoj odreĊenoj grupi." "Ni govora", kaţe starac. "Ako traţiš ime, nikada ga nećeš saznati. Sve je previše zamršeno, postavili su višestruka osiguranja. Niti oni sami ne znaju koga vode svojim kanalima. To je ĉisti gubitak vremena." Valentineov mozak je grozniĉavo radio. "Gdje se nalazi taj kanal?" "Obiĉno u Genovi. Moţda se negdje duţ obale kreću ĉamcima i ukrcavaju ih na brod, ali to je priliĉno opasno. Većinu vode u Genovu, a zatim ih brodom šalju na Bliski istok ili u Juţnu Ameriku. Puno Švaba je koristilo ovu vezu." "Odlaze u grupama, jel' tako?" "Da, obiĉno je tako i većina ih ima besprijekorne isprave. Kada se jednom ukrcaju i brod napusti talijanske vode, uspjeli su. U tom trenutku postaju osobe na koje glase isprave." "A druga strana?" 453
KIKA
Bela slegne ramenima. "Nitko ništa ne pita. Carinici ih uopće ne pregledavaju. Ĉujem kako mnogi imaju puno novaca u švicarskim i argentinskim bankama. Juţnoamerikanci ih neće prijaviti ukoliko donose kapital. Na raĉun nekolicine tih Švaba podići će se privreda mnogih zemalja." "Znaš, meni bi zaista bilo potrebno ..." "Da tvoj stari prijatelj Bela provjeri neke brodove koji isplovlja-vaju?" prekine ga Bela. "Mogu jednu osobu zamoliti da se raspita. Vjerojatno nećemo puno saznati, ali za starog druga Beau Valentinea mogu proliti koju kap znoja." "Ne ţelim da misliš kako sam nezahvalan, ali koliko će to trajati?" "Jedan dan, tjedan dana - zavisi kako će nas posluţiti sreća." Podigne posjetnicu koju je izvukao iz ladice u stolu. "Moj unuk vodi restoran u blizini Genove. Dobra hrana, nema prisluškivanja, fine dame, sve što se moţe poţeljeti. Imaš li automobil?" Valentine klimne glavom. "Što te stvarno zanima?" Bela na lijevoj strani posjetnice ureţe neki znak noţem. "SS-ovac, pukovnik po imenu Gunter Brumm. I jedan leš." Valentine opiše Brumma. Belino lice se iskrivi u grimasu. "Usamljen i veliki gad? Nemaš baš puno podataka." Valentine klimne glavom. Starac ustane, zagrli prijatelja i nasmije se. "SS-ovac, nedruštveni pukovnik? Još uvijek ideš ĉudnim putovima, prijatelju moj." Pruţi mu posjetnicu. "Idi u Genovu i ovo daj mojem unuku. On će se pobrinuti za tebe. Malo ću se raspitati i obavijestiti te." Na izlazu se rukuju. "Ne mogu te ispratiti. Prokleta pumpa", kaţe Bela i pokaţe na srce. "Osim toga, ne ţelim da nas vide zajedno. Ovdje znam tko je na mojoj strani, ali vani, na ulici, nije sve u mojim rukama. Gadan je to svijet, Valentine." Amerikanac njeţno potapša prijatelja po ramenu. "Hej", veselo kaţe starac. 454
KIKA
"Za tebe? Sve. Toliko smo toga zajedno preturili preko glave. U Italiji je samo to vaţno. Sve dok sam ovdje, drţim se tog pravila." Valentine se nasmije. Bela neće nikada otići odavde. "Pazi da te ne prevare", dovikne starac za njim dok se Valentine posljednji put probijao kroz kuhinju. 116 19. travanj 1946., 17:45 Ezdov je nogom gurao pocrnjelu drvenu graĊu, dok je Bailov vani ĉuvao straţu. Svjetlost je bila slaba i preko grebena je puhao hladan vjetar. Sve je bilo jasno, netko je podmetnuo poţar. Ali tko? Bailovljev zviţduk ga prekine u razmišljanju i on izaĊe. Njegov mladi kolega je stajao pored kamenog zida koji je nekada predstavljao dio štale, drţeći na grudima oruţje. "Pogledaj", kaţe i glavom pokaţe na zid. Na zidu je stajala crvena zvijezda, bila je nacrtana u brzini jer je boja u dugim, tankim mlazovima curila ispod zvijezde. Obišli su graĊevinu i našli sliĉne zvijezde na sve ĉetiri strane. Ezdov pogleda prema vrhu planine. "Daj znak", kaţe Bailovu, koji ispali dva brza metka, napravi pauzu i zatim ispali posljednji metak. Odmah se zaĉuje odgovor, jedan hitac, zatim pauza, a zatim dva hica, još jedna pauza i na kraju, još jedan hitac. Njih dvojica se nasmiješe jedan drugome i odu do kamenjara kako bi saĉekala Gnedina. On je svoj dolazak oglasio zviţdukom i poznatim krikom koji je trebao predstavljati sibirski pozdrav, ali ga nije uspio u potpunosti imitirati. Više je bio sliĉan na nešto što su drugi opisivali kao "pola kao jarac, pola kao maĉka, a istovremeno kao krik bola". Gnedin se sjuri niz kamenjar do prijatelja i zaustavi se u oblaku prašine. Oduševljeno se zagrliše. Noć su, zbog sigurnosti, proveli na lijeĉniĉkoj promatraĉnici iznad kuće, potpalili su vatru i uţivali u toplom jelu po prvi puta nakon nekoliko dana. Gnedin im je ispriĉao što je vidio i sljedećeg jutra im je pokazao vrh grebena iza kojeg su Nijemci nestali. "Imaš li petlju planinariti, doktore?" upita Bailov. 455
KIKA
Gnedin se nagne preko ruba i zavrti glavom. "I mazga bi se ovdje strmoglavila." "Vidiš li tamo dolje neke njemaĉke leševe?" upita Ezdov. "Ne vidim", odgovori lijeĉnik i još jednom pogleda preko ruba. "U tom sluĉaju je izvodljivo. Izabrali su ovaj put. Za to mora postojati neki razlog." Poslije kratkih priprema, poĉeli su spuštati Bailova niz liticu, pri ĉemu je koristio noge kao neku vrstu amortizera, i za odrţavanje ravnoteţe. U jednom trenutku propadne i poĉne visjeti nad provalijom dubokom nekoliko stotina metara. Dovikne im neka ga još više spuste, a onda je malo niţe uoĉio izboĉinu duţ koje su bili zabodeni klinovi. Bilo je jasno daje samo veliki struĉnjak u planinarenju mogao izabrati ovaj put. Kada su ga izvukli gore, ispriĉa im što je našao. "To je kao neka stazica." "Idemo za njima", nestrpljivo predloţi Ezdov. "Spustiti ćemo se za njima, dozvoliti im da nas primijete i stalno im biti za petama. Do sada su uvijek oĉajniĉki postupali kada su nas primijetili. Tako će biti i sada." "Nikada se neću uspjeti ovdje spustiti", primijeti Gnedin slabim glasom, gledajući niz strminu. "Misli o tome kao o sljedećem stupnju obrazovanja", kaţe mu Ezdov. Bailov primi lijeĉnika za ramena. "Ako ne uspiješ, mogu li uzeti tvoje ĉizme?" Svi se nasmijaše i poĉnu pripremati za spuštanje. 117 19. travanj 1946., 18:00 Petrov i Rivitski su odletjeli sovjetskim kurirskim avionom u Copenhagen, gdje su sa švicarskim putovnicama, koje su glasile na neka druga imena, kupili karte za britanski trgovaĉki avion za Bruxel-la. Odatle su doletjeli u Ţenevu gdje su lako prošli carinsku kontrolu. Odvojenim taksijima su se dovezli u grad, i Rivitski je pronašao automobil koji je za njih bio posebno ostavljen u blizini jaht-kluba na obali jezera. 456
KIKA
Krenuli su prema jugu Francuske i jurili duţ obale preko Monaca i Mentona, stigli u Italiju te su se uputili prema Genovi. Predveĉer su stigli u prljavu morsku luku. Rivitski je bio oduševljen što je napustio berlinske ruševine. Njemaĉki glavni grad je i dalje bio gomila razrušenih zgrada, prekriven slojem sitne prašine koja je prodirala u pluća. Petrovu je stalno govorio kako to nije dobro za zdravlje. Bilo mu je ugodno opet vidjeti zelene šume i normalne, lijepo odjevene ljude. Pitao se kakvo je vrijeme u Rusiji, i što će tamo naći kada se vrati? Genova je vrvjela ljudima koji su ţurili svojim kućama. Rivitski je paţljivo vozio i proklinjao Talijane i njihovu nepropisnu voţnju. Bicikli su se provlaĉili izmeĊu automobila i uvijek bi ih zakvaĉili, a policajci su se na zakrĉenim raskriţjima raspravljali podjednako i s vozaĉima i pješacima i samo pridonosili općoj zbrci. Njihovo odredište je bilo skladište na dokovima, istoĉno od centra grada. Usprkos ĉinjenici što njihovo skladište nije bilo numerirano uspjeli su ga pronaći u gomili drugih skladišta s neokreĉenim zidovima i ţeljeznim krovovima zarĊalim od soli i vode. Rivitski se zaustavio pored sporednog ulaza i zapalio je cigaretu, dok je Petrov otišao izvidjeti okolinu. Sivi galebovi su nadlijetali zgrade i nimalo nisu podsjećali na veliĉanstvene, ĉiste i bijele galebove na Crnom moru. Vjetar s mora je bio popriliĉno jak i donosio je poznati miris goriva i raspadajuće ribe. Sve luke imaju isti miris, pomisli Rivitski. Petrov se oglasi zviţdukom i pokaţe mu da vozilo odveze iza ugla. Kada je stigao do glavnog ulaza, velika vrata su se podignula i Rivitski uvede automobil unutra. To je bila obiĉna metalna šupa, nalik na hangar za avione. Petrov mu je pokazao gdje treba smjestiti automobil: pored zida iza kojega su se nalazili mali uredi. Tu će automobil biti dobro sakriven. Ušli su u dio u kojem su bili uredi. Petrov je krenuo prvi. Mjesto je bilo tiho i mirisalo je na plijesan, i Rivitski je ovdje osjećao nelagodu. Prošli su kroz niz malih prostorija i na posljetku dospjeli u malu prostoriju koja je bila popunjena do vrha drvenim sanducima bez poklopca, a na dugoj, uskoj polici bilo je sloţeno pedesetak crnih vesla sa zelenim lopaticama. Iznenada se nad njima ukloni ploĉa u zidu i Rivitski se 457
KIKA
nije iznenadio kada je ugledao dugo kameno stepenište koje se spušta. Silazili su dugo, a onda su se drugim stepenicama popeli do odmorišta gdje su se nalazila ĉeliĉna vrata. Petrov ih s mukom otvori. Rivitski mu nije ponudio pomoć, jer bi je njegov voĊa traţio da mu je bila potrebna. Kada su ušli, Petrov je tanku, ĉeliĉnu šipku ponovo stavio na mjesto i poveo Rivitskog još jednim vlaţnim hodnikom. Ušli su u prostoriju kamenim stepenicama. Odozgo je dopirala svjetlost, i prvi puta otkako su ušli u skladište, Rivitski se nije osjećao kao krtica, već kao ĉovjek. Ispod njih se, na postolju, nalazio drveni motorni ĉamac s kabinom. Petrov skine kaput i otvori torbu, dok je Rivitski ĉekao objašnjenje od voĊe. Ali on samo kaţe: "Ovdje ćemo se smjestiti", a zatim se stepenicama polako i s mukom popne na gornji kat. Rivitski je išao za njim; došli su do uskog prozora okrenutog prema genovskoj luci. Izgledalo je da su u istoj zgradi u koju su i ušli, ali u dijelu u koji se moglo doći samo ovim hodnikom. Ako bi bili prisiljeni, bilo bi teško odavde pobjeći, ali lako bi se mogli obraniti. Petrov je dugo stajao i bez rijeĉi netremice promatrao luku u sumraku. "Neće još dugo potrajati", kaţe na posljetku. 118 21. travanj 1946., 15:15 Kretali su se već tri dana strmom stazom koju je Bradonja dobro poznavao. Bilo bi im teško i da su sami, a sa Herr Wolfom izmeĊu njih, koji se s mukom odrţavao na strmim liticama i neprekidno bio u opasnosti od pada u provaliju, bili su potpuno iscrpljeni. Hlaĉe su im se poderale na koljenima, koljena i ruke su im bile pune ogrebotina i posjekotina. Što je najgore, potpuno su dehidrirali i mokrili su tamnoţućkaste kapi. Tijelo im je iscrpilo i zadnje zalihe vode. Brumm je preko volje priznao da se Herr Wolf sjajno drţi. U poĉetku se kretao kao lutka na koncima, ali sada se s istinskim ţarom bacao u dubinu i penjao uz litice. Na ţalost, nije imao dovoljno niti snage, niti 458
KIKA
izdrţljivosti i, usprkos njegovoj dobroj volji, Brumm i Bradonja su ga ĉesto morali nositi. Cijenili su njegove napore, ali je ipak predstavljao veliki teret. Bradonja ih je vodio, jer je meĊu njima on bio najiskusniji planinar. To je znaĉilo daje prvi silazio niz litice i penjao se na opasne strmine, ĉesto i po dva puta. kako bi drugovima dao potrebne upute i nauĉio ih koju će taktiku koristiti na sljedećem koraku. Sporo su napredovali ali bez zastoja, odmarali su se samo izmeĊu izuzetno napornih dijelova staze. Za vrijeme jednog takvog odmora pod vrhom visokog grebena, Brumm je pogledao na strme, glatke stijene koje su već osvojili. Bradonja se vezao za Herr Wolfa i obojica su se nalazila ispod pukovnika. Spuštali su se polako i s mukom niz glatku strminu. U daljini je Brumm uoĉio izvjesno kretanje po površini jedne stijene iza njih. U poĉetku je mislio da su to divokoze jer su već tijekom dana uoĉili nekoliko tih stidljivih planinskih ţivotinja, ali sada je paţljivo promatrao prilike u pokretu i uvjerio se da su te toĉkice ljudi koji se kreću istom stazom kojom ih je Bradonja poveo. Iako ih je jedva razaz-navao, Brumm je ocijenio da se tri ĉovjeka kreću dobro i spretno po strmoj stijeni. Brumm je odmah znao da su ponovo u nevolji. To su sigurno bili isti ljudi koji su ih prisilili da skrenu s puta i proĊu Rajnom, sada imaju pomoć, moţda su uzeli nekog vodiĉa kroz planinu. Nije postojalo drugo objašnjenje, pojava planinara u ovom paklu ne moţe biti puka sluĉajnost. Opet ih progone. Još prije nego što je izmjenio plan i zaplovio rijekom, Brumm je osjetio da njihovi progonitelji nisu obiĉni ljudi ţeljni avanture. Previše odluĉno i disciplinirano su se kretali za obiĉne amatere u potrazi za lakim plijenom. Ne, ovo su profesionalni lovci, i to od onih koji zaraĊuju za ţivot loveći ljude. Nesumnjivo su Rusi.
459
KIKA
Tijekom posljednja ĉetiri tjedna putovanja zaobišli su mnoge vojne logore, ali u sovjetskim, francuskim ili ameriĉkim zonama nije bilo znakova opće uzbune, niti su im put presijecale patrole. Što bi bio sluĉaj, ako bi bila potjera za nekim. Bradonja ga je odozgo pozvao da se spusti. Pukovnik vrati dalekozor u koţne navlake i priĉvrsti opremu. Dohvati uţe, pogleda niz liticu da pogleda u kojem pravcu se treba spustiti i poĉne silaziti. Ljudi koji su im bili za petama vjerojatno ne pripadaju vojsci koja je okupirala Njemaĉku. Brzo je razmišljao o još mogućnosti. Samo dvije su mu se uĉinile prihvatljivim. Ti ljudi su moţda agenti iz Rima. Rim nikako ne smije saznati pravi identitet Herr Wolfa. Svi dogovori s crkvenim poslanicima poštovali su iskljuĉivu tajnost identiteta. Mnogi su napustili Njemaĉku pod pokroviteljstvom Vatikana, a biti će ih još, ali katolici nikako nisu mogli toĉno ustanoviti tko koristi njihove kanale za odlazak iz Njemaĉke. Sve su organizirali kako ih progonitelji ne bi uhvatili, a njihovi zaštitnici se ne bi doveli u neugodan poloţaj. Prema tome, preostaje samo još jedna mogućnost o kojoj Brumm nije ţelio razmišljati: to su Rusi, vjerojatno pripadnici neke specijalno obuĉene grupe. Tiho je opsovao dok se polako spuštao prema izboĉini gdje su ga drugovi ĉekali. Napravili sujoš jednu pogrešku: onog straţara u središtu Reicha su ostavili ţivog. Nikako ga nisu mogli likvidirati; bio je tamo gdje ga nisu oĉekivali i krio se pod zemljom tresući se od straha. Ocijenio je postojanje male šanse da preţivi posljednji sovjetski napad, a ĉak i u tom sluĉaju, Rusi će biti toliko neorganizirani da će biti praktiĉki neizvedivo pronaći jednog jedinog kljuĉnog ĉovjeka meĊu tisućama njemaĉkih zarobljenika. Strategija njihovih progonitelja bila je oĉigledna - stara lovaĉka vještina. Goniti plijen i tjerati ga da promijeni plan bijega. I uspjelo im je, već su ga prisilili napustiti stazu kojom bi se po planu kretao. Od ovog trenutka, odluĉio je, moraju se pod svaku cijenu brţe kretati prema samostanu. Ĉak i tada će ova grupa predstavljati neposrednu opasnost. Bez sumnje su bili pripadnici neke veće organizacije koja je dobivala nareĊenja iz Rusije. Netko od njih je bio u Bradonjinoj kući i oĉekivao njihov dolazak. Zvijezda nacrtana crvenom bojom je poruka koja je njima namijenjena. Ĉinjenica da ih na tom mjestu nisu doĉekali u zasjedi 460
KIKA
moţe znaĉiti ili da Rusi još nisu spremni za otvoren oruţani sukob ili ţele da Nijemci nastave put. Klopku će postaviti kasnije, moţda tako razmišljaju. Sada je bilo najvaţnije se izvući iz ove pustoši i prijeĉi na teren kojim će se brţe i lakše kretati. Ali, prvo moraju zavarati progonitelje. Brumm je razmišljao da se vrati i postavi im zasjedu. Ali, ako su ovi ljudi specijalno obuĉeni, u što je bio uvjeren, brzo će se snaći i odgovoriti na oruţanu borbu, i u tom sluĉaju će biti u nepovoljnom poloţaju. Jer njih je bilo manje, i jer će Herr Wolf biti beskoristan u takvoj situaciji. Postoji mogućnost da postavi skrivenu minu na njihovom putu, ali nemaju sav potreban materijal, a ukoliko ţele sve pravilno izvesti, to bi im oduzelo puno vremena. Najbolje bi ih bilo nekako prevariti, zakljuĉi Brumm, i dobiti na vremenu. Jedino se tako mogu izvući. Poĉne razmišljati kako da to izvede, spusti se na izboĉinu gdje su ga ĉekali. To će morati biti neki smioni pothvat, ne smije dugo ĉekati. 119 21. travanj 1946., 17:00 Sve je tajanstveno i nesreĊeno. S jedne strane, Valentine se osjećao kao kućni ljubimac koji ĉeka hranu, a s druge, bio je smireniji nego ikada. Ermina je bila trenutno ispruţena na krevetu ĉvrsto spavajući s jastukom preko trbuha, na kratko vrijeme njezina glad za seksom je bila utaţena. Pomisli se uvući u krevet pored nje, ali ipak odustane, moţda će je probuditi i opet će ţeljeti voditi ljubav. Belin unuk ih je vrlo hladno primio, jedva ih je okrznuo pogledom kada su prije dva dana stigli. Kasnije se, meĊutim, sav ushićen pojavio na vratima njihove sobe, dajući im savjete i nudeći ih prijateljskim uslugama. Genova vrvi od agenata i lopova - scugnizzi - koji bi ubili ĉovjeka za par rabljenih cipela, ali njegovi prijatelji Amerikanci se ne trebaju brinuti. Njegovi naoruţani prijatelji ih ĉuvaju s obje strane, a jedan je i u sobi preko puta, potpuno su sigurni. Mladić nije znao što Valentine traţi, ali ga je uvjeravao: "Djed uvijek sve nabavi." Predloţio im je neka jedu u sobi dok ne dobiju informacije koje ih zanimaju. Ĉim je izašao iz sobe, Ermina je povukla Valentinea u 461
KIKA
krevet, ali nije mu bilo do milovanja i neće mu biti sve dok ne dobije ono što traţi. Jedini problem je bio što još uvijek nije bio siguran što traţi. 120 21. travanj 1946., 18:20 Do mraka su se kretali puno lakše. Stigli su gotovo do samog vrha pošumljenog nagiba i odmarali su se u ţbunju. Zaustavili su se pored malog udubljenja u stijeni gdje su naišli na izvor. Ugasili su ţeĊ i napunili posude za vodu. Brumm je odluĉio: objektivno se mora suoĉiti sa stvarnošću. Za osjećaje nema mjesta. Povuĉe bradonju u stranu dok je Herr Wolf bio zagnjuren u vodu i glasno srkao. "Opet imamo društvo." Narednik nagonski pogleda u pravcu odakle su došli. "Nisu nam se još pribliţili", objasni Brumm. "Danas popodne sam ih opazio na trenutak, sada su trojica. Imamo cijeli dan, moţda i više, zavisi penju li se brzo." "Bili su blizu moje kuće", kaţe Bradonja. "Ţele nas uplašiti. Dvojica su išla za nama, a jedan ispred nas. Moţda nas je vidio kada smo prošli pored kuće. Moramo pretpostaviti da znaju istinu i da nas i drugi ĉekaju, ali još uvijek nisu spremni napasti nas." "Ubrzo ćemo izaći iz planina", kaţe Bradonja. "Tada ćemo se moći brţe kretati." "Moramo ih navesti na pogrešan trag", kaţe Brumm. "Potrebno nam je odreĊeno vrijeme da zametnemo trag." Hodali su uz rub provalije. "Što se nalazi zapadno od nas?" "Isti ovakav kraj. Gotovo neprohodan." "Postoji li neko mjesto gdje se moţemo spustiti? Neka izuzetno teška staza bila bi najpovoljnija." "Ima jedno mjesto u blizini. Moţeš se spustiti, ali se ne moţeš popeti istim putem. Moj otac ga je nazivao 'Đavolja strijela'." Paţljivo su razgledali rub provalije i Bradonja je detaljno objasnio kako se mora spuštati. Upravo takvo nešto je Brumm ţelio. 462
KIKA
"Imaš li klinove?" "Nekoliko", odgovori Bradonja. "Ali ih nemamo za što zakaĉiti na ovoj površini. Moramo se spuštati bez njih." "Ne namjeravam se spuštati" odgovori Brumm. "Samo ţelim da pomisle kako smo se tuda spustili i da krenu za nama. Sve mora izgledati uvjerljivo. Moramo ostaviti neki uvjerljivi dokaz da smo sišli, kako bi ih namamili u provaliju, nešto što će morati istraţivati." Nije gledao u prijatelja. Bradonja je razmišljao. Pomisli upotrijebiti tri-ĉetiri klina koja bi mu pomogla da stigne do prve izboĉine ispod njih. Pokaţe zapovjedniku gdje ih misli postaviti, toĉno tako kao da izgledaju kao neoĉekivano otkriće i iskušenje za progonitelje. Brumm se sloţi s njim. Brzo je padao mrak. Uz pukovnikovu pomoć, Bradonja je zabio prvi klin, vezao uţe i spustio se s druge strane, stenjajući od napora. Leţeći na trbuhu Brumm je ĉvrsto pritisnuo uţe i promatrao prijatelja kako se paţljivo spušta niz površinu strmine. Da bi stigao do izboĉine ispod njih, morao je postaviti još ĉetiri klina da udaljenosti od nekoliko metara. Vjetar je poĉeo puhati. "Sve je u redu", dovikne Bradonja. Ruke su mu se umorile i zahladilo je. "Penji se." Rau se poĉeo penjati, zadovoljan što je posao za danas završen. Boljela su ga ramena i bio je ţedan. Kada je stigao do posljednjeg klina, zakaĉio je ruku za uţe kako bi se odmorio i prikupio snagu za najteţi dio uspona. "Hans", pozva ga Brumm odozgo. "Kako ti izgledaju te izboĉine - je li potrebno još klinova?" "Nije", uzvrati Rau. "Ispod nje je velika strmina, ali postoje rukohvati. Ovaj gornji dio je najteţi, posebno ako se penješ bez klinova i naslijepo. Moţeš se spustiti bez njih, ali nikako i popeti se." Vrhovima stopala se osloni na stijenu i prebaci teţinu kako bi se odgurnuo uvis. "Hans", opet ga pozove Brumm. Bradonja se izvije unatrag kako bi ga pogledao i ugleda crnu cijev pukovnikova pištolja. "Ţao mi je, Hanse, ali moramo biti uvjerljivi. Ovako je moralo biti." 463
KIKA
Bradonja je pogledao u provaliju duboku nekoliko stotina metara. Stalno se bojao da ne padne. Opet pogleda pukovnika i ĉvrstim glasom mu dovikne. "Dobro gaĊaj, Guntere." Pištolj se samo jednom oglasio i narednik se nagne prema natrag i poĉne padati u provaliju, okrećući se u smjeru kazaljke na satu. Zakaĉio je dvije izboĉine i na posljetku pao na stijenu u zaklonu, tako da je Brumm u sve gušćem mraku mogao vidjeti samo njegove noge. Vratio je pištolj u navlaku, podigao uţe i drškom noţa snaţno udario stijenu i napravio mali, bijeli urez. To će biti dovoljno. Oko stotinu metara od litice Herr Wolf je sjedio naslonjen pored izvora, punog ţeluca i sa zadovoljnim izrazom na licu. "Ovdje ćemo veĉeras logorovati?" "Nikako", odgovori Brumm. "Idemo dalje." Pokupio je Bradonji-nu opremu i oruţje i poĉeo prouĉavati teren. Herr Wolf je s mukom pokupio stvari i trapavo se podigao. "Gdje je narednik?" upita izvirujući se u tamu iza pukovnika. "Izvršava svoju duţnost", mirno odgovori Brumm. Krenuo je planinskom stazom, a za njim je na kratkoj udaljenosti išao Herr Wolf teško dišući na razrijeĊenom zraku. Osvrtao se pitajući se hoće li ih narednik uspjeti stići. 121 22. travanj 1946., 06:30 Ezdov je šetao s jedne strane na drugu po rubu, kao neki uznemireni maĉak, i stalno se vraćao do stijene s bijelim urezom. "Ovo mi se ne sviĊa", rekao je prijateljima. "Ovdje su se zaustavili da nešto naprave. Uzeli su vodu s izvora, a zatim se spustili do ovog mjesta." Okrene se i pokaţe prema gore. "Trebaju nastaviti ovim putem. Teren je lakši i mnogo se brţe kreću. Ne mogu prijeći švicarsku granicu. Moraju se uputiti prema istoku i ući u Austriju." "Moramo se spustiti i vidjeti o ĉemu je rijeĉ", kaţe Bailov. 464
KIKA
Ezdov razmisli o tome. Odmjeravao je koliko će im vremena biti potrebno za ispitivanje traga, a koliko će izgubiti ukoliko je laţan. Urez u stijeni je bio jedva primjetan, ĉinio se kao da je sluĉajno napravljen. Na kraju se sloţi s Bailovom, moraju vidjeti što se dolje nalazi. Zavezali su uţe oko Bailova i spustili su ga. Poslije nekoliko sekundi im dovikne: "Ovdje ima nekoliko klinova. Spustite me još malo niţe". Popustili su uţe, osjećajući njegovu teţinu na kraju. "Vuci", poviĉe odozdo poslije nekoliko minuta, i s mukom ga izvuku na rub litice. "Dolje je neki leš", mirno izjavi Bailov. "Klinovi se spuštaju do izboĉine na oko trideset metara ispod vrha litice. S tog mjesta izgleda kao daje spuštanje moguće, ali je put dug, biti će nam potreban cijeli dan." Pokaţe laktom na lijeĉnika. "Misliš da si se dosada namuĉio? Ĉekaj da vidiš ovaj spust. Ĉak se i meni na trenutak zavratilo u glavi." Ezdov se nadvije nad ponor i dobro ga promotri sa dalekozorom. Vidio je dolje neĉije noge. Prvo je pomislio poslušati svoj unutarnji glas, ali duţnost mu je nareĊivala da se spusti, Petrov nije volio nedovršene poslove. "Silazimo", kaţe preko volje. Ostala dvojica su lako zakljuĉila da mu taj silazak nije po volji. Bailov je bio u pravu, gotovo cijeli dan su se spuštali do dna provalije. Na jednoj izboĉini su pronašli mrlju zgrušane krvi. "Ovdje je udario u stijenu.", primijeti Gnedin. Ĉuĉnuli su iznad lesa kao lovci koji ocjenjuju lovinu. Na ĉelu, neposredno iznad desnog oka, nalazila se mala rupa, a potiljak mu je bio raznesen. Bailov prvi progovori. "Metak. Bez opreme je." Razgovor nije bio potreban. Svi su shvatili što ovo znaĉi, pukovnik je ubio narednika kako bi ih zadrţao, i uspio ih je prevariti. Pokušali su se vratiti istim putem i stigli su do izboĉine sljedećeg jutra, ali nikako nisu mogli savladati zadnjih trideset metara. "Slijepa toĉka", izjavi Bailov. "Moţeš se spustiti, ali ne i popeti se, ukoliko te netko odozgo ne izvuĉe uţetom. Gadovi." "Morao nas je vidjeti s nekog grebena", primijeti Ezdov. "Ovo su izveli majstorski i bez panike. Kada se uspijemo izvući odavde drugim putem, biti će već daleko ispred nas. Biti će nam potrebni dani i dani da ih 465
KIKA
stignemo. Pobjegli su nam." Glas mu je zvuĉao umorno. "Sada zna tko smo, potraţiti će neko posebno mjesto da nas napadne. Moramo se izvući." Gnedin ga prekine. "Petrov mi je naredio da odem u Genovu, ukoliko se ne pojave u kući." "Znaĉi, Italija", kaţe Bailov. "Tamo ćemo mu biti potrebni." Poslije neugodne noći, provedene na izboĉini, ponovno su se poĉeli spuštati u pravcu istoka i stigli su do mjesta gdje se Rajna suţavala na švicarskoj granici. Carinicima su pokazali diplomatske akreditacije i ovi su im mahnuli neka proĊu, dva sata kasnije su se ukrcali na vlak koji ih je vodio prema jugu. 122 23. travanj 1946., 15:00 Pet dana nisu izlazili iz kuće. Talija Pogrebenoja je to teško podnosila. U poĉetku je Giacomo - ako mu je stvarno to bilo ime - bio izvor utjehe, a sada se u njoj rodila jaka sumnja. Njegovo ponašanje, ugodno i prijateljsko, ipak nije moglo prikriti mraĉnu stranu njegove liĉnosti, jednu duboku, skrivenu ţestinu zbog koje je neprestano bio na oprezu kao ţivotinja. Zašto i kako je uspio saznati Pogrebenojino ime? Stalno si je postavljala to pitanje. Usprkos ĉinjenici da ju je upravo njezin voĊa stavio pod Giacomovu zaštitu, nije mu bilo sliĉno da u poslu koristi svoje pravo ime. To joj se nije svidjelo i njen vojniĉki instinkt ju je podsjećao da stalno bude na oprezu. Po noći je stavljala stolicu na vrata i spavala u uglu sobe s pištoljem. Sve do ovog trenutka je ovaj ĉovjek nije ometao u obavljanju zadatka. Razmišljala je o tome da ga likvidira, ali to bi znaĉilo da mora ubiti i staricu. Nije bila u pitanju svijest ili preosjetljivost, već praktiĉnost, teţe se osloboditi dva leša nego jednog. Osim toga, uvjeravala se, ovaj Giacomo - ma kakvu igru igra-još uvijek joj moţe pomoći. Povrh svega, Petrovu mora predati informacije do kojih je došla. Bez toga bi sve moglo propasti. Brod će sutra stići u luku i isploviti dvadeset i osmoga. Dobila je upute gdje će se naći. Na dogovoreni znak treba otići do jednog trga u ĉetiri popodne i treba ĉekati samo pet minuta, nikako duţe. Ako se nitko ne pojavi, 466
KIKA
treba doći sljedećeg dana, sat ranije nego prošli put. Treba pokušavati sedam puta, ukoliko se veza do tada ne uspostavi, treba što prije otputovati u Trst i tamo se povezati sa sovjetskim sluţbenicima. Petrov joj je objasnio kako će to izvesti. Najvaţnije novine u Genovi su izlazile rano popodne, ali samo kada radnici u tiskari ne štrajkaju, kao jedne nedjelje kada su se borili za svoj bolji poloţaj. Starica je svaki dan izlazila kupiti novine, i svaki put se vraćala praznih ruku i ţalila se da su komunisti bezboţnici koji ne znaju ništa drugo nego izazivati nerede. Tog dana se zadrţala duţe nego obiĉno i pri povratku je izvjesno vrijeme provela u ţivom razgovoru s jednom mladom ţenom. Na posljetku starica šepajući uĊe u kuću noseći torbicu punu tvrdog peciva i nekoliko pakiranja tjestenine. Talija je nestrpljivo ĉekala da starica sve izvadi iz torbe, novine je zadnje izvadila i Talija ih smjesta zgrabi, što je izazvalo kiseli smiješak na stariĉinom licu. Oglasi su se nalazili samo u jednom stupcu dugom nekoliko centimetara. U uglu, s desne strane, pored jednog uokvirenog oglasa bile su otisnute tri zvjezdice, Petrovljev znak koji je bio njoj namijenjen. Morala je brzo raditi. Talija je odmah telefonirala u uredništvo. U poĉetku je izgledalo kao da joj nitko neće moći pomoći, ali na posljetku je ljubaznošću i upornošću uspjela dobiti ĉovjeka koji je nešto znao o oglašavanju u novinama. Saznala je od njega da je oglas po planu trebao izaći dvadeset i prvog, što znaĉi da je stigao prije ĉetiri dana. Sljedeći pokušaj će se odigrati u 16:00 sati na dan dvadeset i ĉetvrtog. Osjeti olakšanje, a onda se sjeti da ne moţe ostaviti Giacoma. To znaĉi da će s njim morati na sastanak. To se nije slagalo s Petro-vljevim uputama, ali bilo gaje vaţno obavijestiti da je Giacomo nekako saznao njegovo ime i sam treba odluĉiti što će s njim napraviti.
467
KIKA
123 23. travanj 1946., 21:15 Po dolasku u Genovu tri Rusa su otišla do obale. Zaustavila su se u jednoj kavani gdje je Gnedin mogao telefonirati. Pola sata kasnije vani je stao automobil. Rivitski pogleda prijatelje i uputi im široki osmijeh. Bailov i lijeĉnik sjednu na zadnje sjedište, a Ezdov sjedne pored vozaĉa. "Dobre vijesti?" upita ih Rivitski. "Vidio sam ih", objavi Gnedin. "Pobjegli su nam u planinama", doda Ezdov natmureno. Pitao se što je s Taliom, gdje se nalazi i je li na sigurnom. 124 24. travanj 1946., 13:02 Tog jutra je rano ustala, obukla se i zatekla Giacoma u kuhinji s malom ĉašom 'Chianta' u ruci. Kada je ušla u kuhinju on tiho zazviţdi i osmjehne se. "Izlazimo?" upita ĉitajući joj misli. "Da", hladno potvrdi ona. Jedan dio puta su propješaĉili, a onda su zaustavili taksi koji ih je odvezao u grad. Izašli su pored trga i prešli parkić sa vodoskokom koji nije radio. Golubovi su se okupljali oko staraca na klupama. Na kraju ulice zastane na rubu ploĉnika i pogleda na sat. "Ĉekaš vezu?" upita Giacomo. "Ostani u blizini." U jedan sat i dvije minute iz prometne guţve na aveniji izroni crna limuzina i uz škripu se zaustavi uz ploĉnik pored njih. Talija Pogrebenoja otvori straţnja vrata i uĊe, Giacomo ju je pratio, osmjehujući se. "Moţda se trebamo razići", brzo kaţe Giacomo, još jednom pokazujući svoju neugodnu sposobnost ĉitanja tuĊih misli. 468
KIKA
"Ostani", kaţe mu Talija. "Sve ću srediti." Giacomo se zavali u sjedište, oĉigledno se zabavljajući. "Talijani Genovu zovu gradom iznenaĊenja - po tome je postao poznat još u povijesti." Zadovoljno je ĉavrljao. "Priĉa se da se kosi toranj u Pisi još više nakrivio zbog Genovljana." "Mir", zapovijedi Pogrebenoja namrgoĊeno. Rivitski je promatrao putnike u ogledalu. Na ţeni se vidjela velika promjena. Pocrnjela je i njena tamnosmeĊa kosa posvijetlila je na suncu, pa je izgledala još sjajnijom. Nokti su joj bili nalakirani, usne pune i crvene, a kapci osjenĉani sivim sjenilom za oĉi. Izvanredno je izgledala dok je u elegantnoj svilenoj haljini stajala na ploĉniku, u njenom drţanju bilo je neĉeg aristokratskog. Po pravilu, Rivitski je više volio punije ţene, sa širokim strukom, punijim nogama i velikim grudima, da se ĉovjek ima za nešto uhvatiti, ali pri pogledu na nju zastao mu je dah. U poĉetku je ovu ţenu smatrao obiĉnom seljankom, ali sada je uvidio kako je pogriješio. 'Njen prijatelj je druga priĉa. Njegovo besmisleno brbljanje je samo prividna krinka. Ovaj ĉovjek, oĉiju crnih kao ulašteni oniks, je opasan. Pogrebenoja je valjda imala dobar razlog što ga je povela sa sobom. Petrov je mrzio iznenaĊenja, posebno kada su bila za njega pripremljena. Nije mu bilo jasno što namjerava, ali je Rivitski odluĉio ništa ne prepustiti sluĉaju, ako napravi i najmanji pokret, ubiti će ga. Vozio je lijevom rukom, dok mu je desna ruka bila slobodna, ako bude prisiljen pucat će preko ramena. Upravo u trenutku kada se namještao da zauzme što bolji poloţaj, Giacomo kaţe: "Neću stvarati nikakve poteškoće." Podigao je ruke uvis kako bi ih Rivitski mogao vidjeti, i pogledi im se sretnu u ogledalu. U trenutku su se razumjeli, kao pravi profesionalci. Rivitski je krivudao labirintom ĉaĊavih skladišta i povremeno se vraćao na isto mjesto kako bi bio siguran da ih nitko ne prati. Naglo se zaustavio ispred ţeljeznih vrata jedne garaţe, koja su se otvorila i on uĊe i sakrije automobil. 469
KIKA
Bailov se pojavi iza zaklona, pozdravi se s njima, pa proĊe pored Rivitskog i zagrli Taliu, a zatim ih povede nizom podzemnih, vlaţnih, uskih tunela. Put je osvjetljavao baterijom. U prostoriji nisu zatekli nikoga. Pogrebenoja sjedne, paţljivo prekriţi noge i povuĉe niţe suknju. Rivitski je otišao po Petrova. Bila je razoĉarana što još nema Ezdova i zabrinula se za njega. Noć koju su proveli zajedno bila je trenutak slabosti za oboje, ali se izmeĊu njih stvorila tako jaka veza da je bila uzbuĊena kao mlada djevojka i bila je sigurna da se i on tako osjeća. Ezdov je povuĉen ĉovjek. Divila se toj njegovoj osobini, ali je to neupadljivo ponašanje pokazivalo na pretrpljenu veliku bol i osjećala je potrebu pruţiti mu utjehu. U poĉetku je bila s njim oĉarana, i to je bilo sve - uz ţudnju, odavno nije srela ĉovjeka s kojim je htjela otići u krevet. Na posljetku, kada je shvatila da sve ĉešće razmišlja o njemu, postalo joj je jasno da njezini osjećaji prelaze obiĉnu oĉaranost. Kada je bila u krevetu s Bettinijem, pored sebe je zamišljala Ezdova, i dok se pod njom Talijan znojio, shvatila je Ċavoli Sibirca. Što je još vaţnije, donijela je odluku reći mu o osjećajima koje gaji prema njemu. Gdje je sada? Petrov je polako išao niz stepenice i zaustavio se na pola puta kako bi je pogledao, jeza je obuze pod njegovim pogledom. Kazna za neizvršavanje zadatka je bila dobro poznata. Išli su razliĉitim putovima kako bi izvršili zadatke, i sada se trebaju okupiti da bi njihov voĊa obradio sve informacije i ocijenio koliko su ih uspješno obavili. Kada je Petrov ugledao Giacoma, ukoĉi se na stepenicama i tako se ĉvrsto uhvati za ţeljeznu ogradu da su mu zglobovi na ruci pobijelili. "Petrove!" radosno dovikne Giacomo. "Bio sam uvjeren da će ti biti drago vidjeti starog prijatelja iz borbe." "Grigorij", izusti Petrov i lice mu se razvuĉe u široki osmjeh. Njih dvojica se zagrle pri dnu stepenica dok su ih je Rivitski i Pogrebenoja zbunjeno gledali. "Kada si došao u crkvu, pomislio sam kako je to neobiĉno. Tvoje zanimanje za katoliĉku crkvu bilo je - pa, neobiĉno. A tvoje rijeĉi na odlasku su me zabavile, godinama se nisam tako slatko nasmijao. Ali, kada si 470
KIKA
otišao, nisam mogao prestati misliti na tebe. Pitao sam se što sada smišlja ta stara ptiĉica. Imao sam neke svoje pretpostavke, ali ne i naĉin kako ih potvrditi. Do vraga, morao sam otići iz Moskve." "Staljin ti je rekao", kaţe Petrov. Svećenik se naceri. "Pogrebenoja" nastavi Petrov, i otac Grigorij shvati što je ţelio reći. "Nema veze. Znak prijateljstva. Ĉak i veliki Petrov ima jednog ili dva prijatelja. Njezino ime mi je privuklo paţnju stjecajem okolnosti. Ponudio sam ti je, jer sam smatrao daje tvojoj grupi potrebna upravo takva osoba. Prvi puta sam je vidio kad smo se sreli u Rimu." Okrene se i pogledaju. "Vidiš, ona nema pojma tko sam, Petrove, moraš joj objasniti. MeĊutim, moraš znati, Petrove, iako ne obasipaš pohvalama svoje ljude, ipak se njima ponosiš. Talija je ovdje obavila neobiĉno vaţan posao za svoju domovinu. Vaţan i opasan." Petrov se brati Taliji. "Ovo je otac Grigorij koji je ukljuĉen u operaciju Vatikanska straţa. Njegova organizacija je po mnogo ĉemu sliĉna našoj." "Ti si vješt mali lopov", veselo kaţe svećenik. "Zar si mislio da će naš Gruzijac igrati samo na jednu kartu?" "Znaĉi, vi jeste svećenik?" prekine ih Pogrebenoja, koja više nije bila u stanju obuzdati radoznalost. "Ne onako kako ti to shvaćaš", odgovori joj Grigorij. "Ti si sladak zalogajĉić koji moţe ĉovjeka dovesti u iskušenje", doda, i na te rijeĉi ona pocrveni. Petrov je bio zadovoljan što su se njegove sumnje potvrdile. Svećenik je bio u pravu, trebao je znati. Provjera je neophodna. To je Staljinov naĉin stvaranja osiguranja, i time sve kontrolira. Bilo je puno pitanja koja je ţelio postaviti Grigoriju, ali to je moralo priĉekati, još nije došao trenutak za njihov razgovor. "Talija?" pozove je Petrov. Ţena se trgne, jer je bila naviknuta daje voĊa oslovljava samo po prezimenu. Smeteno povuĉe haljinu preko koljena kako bi pokrila noge. "Brod je danas uplovio u luku i isploviti će dvadeset i osmog. Na njemu će biti tristo misionara koji idu u Santiago, u Ĉileu. Brod plovi pod grĉkom zastavom, ali je vlasništvo Crkve." 471
KIKA
"Novoimenovani misionari?" upita Petrov. Ona klimne glavom. "Sigurna si da je brod tako registriran?" upita Petrov. Otac Grigorij se umiješa. "Ovu informaciju je skupo platila. To je istina, Petrove. Već neko vrijeme mi je poznato da postoje brodovi koje Vatikan posjeduje, ali sve dok to Talija nije potvrdila nisam bio u mogućnosti to dokazati." Petrov nešto progunĊa. Grigorij nastavi. "Nijemci i Austrijanci prelaze u sjevernu Italiju otkako je rat završio. Ti ljudi u posljednje vrijeme se sve ĉešće okupljaju po samostanima. Organizira se prebacivanje malih grupa do Genove. gdje se ukrcavaju na brodove koji ih prevoze na razne strane. Ovo će do sada biti najveća grupa, ljudi se već tjednima sakupljaju u benediktinskim samostanima blizu vrha planine Poli. To su ljudi praktiĉnog duha, Petrove, sve što Rim zamisli oni stvore. Benediktinski samostani stoljećima sluţe kao crkvena uporišta. Sasvim je prirodno da ih nacisti koriste kao skloništa." Petrov procjeni situaciju. Brumm se mora kretati istoĉno od kuće narednika Raua. Oĉigledno ima jasan cilj pred sobom, inaĉe bi ga Rusi za petama natjerali na prelazak u Švicarsku ili Francusku. Mora se kretati prema Italiji, druga mogućnost ne postoji. Genova je jedina dovoljno velika luka koja moţe osigurati anonimnost i izvjesni pozitivan ishod. Napulj je preplavljen Amerikancima i flotom savezniĉkih ratnih brodova, osim toga, nalazi se previše na jugu, što povećava opasnost. Rješenje predstavljaju brodovi koje posjeduje Vatikan i neobiĉno velika grupa "misionara". Brumm je već pokazao smjelost, iz Berlina je izašao u gomili, ne krijući se, a zatim se sakrio u blizini ne traţeći neko udaljeno sklonište. Sada, u presudnom trenutku, potpuno je razumno pretpostaviti da će postupiti na isti naĉin. Neće ploviti tajnom njemaĉkom podmornicom, već će se jednostavno umiješati u grupu misionara i otići iz Europe pod laţnim imenom; njih dvojica meĊu mnogima. Osjećaj u ţelucu govorio je Petrovu da je nastupio trenutak za akciju i preostalo im je malo vremena za konaĉne pripreme. 472
KIKA
125 25. travanj 1946., 08:00 Pas je leţao pored nogu svog gospodara, glave lako oslonjene na prednje šape. Njihovo stado ovaca paslo je na malom pašnjaku ispred njih. Starac je bio umoran i bilo mu je ugodno sjediti. Pedesetak metara ispred njih nalazilo se maleno gorsko sedlo koje je predstavljalo najvišu toĉku klanca koji vodi u Italiju. Bela je poslao poruku svim promatraĉima u planini da jave ako ugledaju krupnog ĉovjeka. Moţda će imati društvo. Pitanje je, kako netko odreĊuje tko je krupan? Otkako je prije pet dana primio poruku, starac je stalno o tome razmišljao i ĉesto je traţio savjet od psa. Ali ţivotinja je bila naviknuta na njegovo brbljanje i jednostavno sve odobravala mahanjem repa. Pastir je na kraju pretpostavio da će, kada ugleda takav primjerak ljudskog roda, znati sam procijeniti. Osloniti će se na vlastito iskustvo. I ranije je viĊao krupnije muškarce, procijeniti će po njima, a u meĊuvremenu nema smisla razbijati glavu s tim. Njegov posao je ĉuvanje ovaca i promatranje. Poslije tolikih borbi s Nijemcima, veselio se ovom jednostavnom zadatku. Kao i uvijek kada su u planini, pas mu je skrenuo paţnju da mu se netko pribliţava, nakostriještio se i prijeteće zareţao. Starac je ugledao dvije prilike na stazi. Jedan je krupniji od drugoga, ali je li to taj "krupni ĉovjek" kojeg Bela traţi? Podigao je dalekozor i promatrao dvojicu ljudi kako prolaze neposredno pored njega. Krupniji je onog drugog drţao ta ruku i vukao ga poţurujući. Niţi ĉovjek je bio stariji i bilo je oĉigledno da mu nije bilo drago Što ga drugi tako vuĉe, baš kao što stariji ljudi ne vole da im mlaĊi nareĊuju. "Pa, psu, je li ovo krupniji ĉovjek kojega Bela traţi?*' prošapta pastir. Ţivotinja ponovo zareţi, i zamahne kratkim, debelim repom. Kada su se dvojica neznanaca udaljili, pastir iz malog, drvenog kaveza koji je uvijek nosio sa sobom izvadi goluba, napiše poruku na komadić papira koji stavi u cijev priĉvršćenu uz ptiĉju nogu. Protrlja golubovu glavu i pusti ga uvis. 473
KIKA
"Uskoro će Bela saznati što smo vidjeli", kaţe starac. 126 27. travanj 1946., 16:20 Belin unuk je rezervnim kljuĉem otkljuĉao Valentineovu sobu i zatekao par u krevetu. Valentine je bio u polusnu, s rukom preko glave, na sebi je imao samo gaće. Pored njega je leţala ţena ĉije se tijelo jasno ocrtavalo ispod pokrivaĉa. Jedna dojka joj je izvirila ispod pokrivaĉa i mladić nije mogao skinuti pogled s nje. "Moj djed vas pozdravlja", promuca. Valentine podigne ruku s lica, a Ermina se promeškolji u snu i ukaţe se i druga dojka, a mladić priĊe krevetu. "Kaţe neka prenesem njegovom prijatelju Valentineu da se u luci nalazi brod koji će ukrcati putnike iz planine. Vi razumijete što to znaĉi?" Valentine protrlja oĉi, a Ermina se okrene na bok i pokrivaĉ se pomakne i otkrije tijelo do struka. "Djed vas je ţelio obavijestiti da je krupni ĉovjek viĊen u planini, ali bez leša." Mladić zamuca. "Krupni ĉovjek ima suputnika, ţivog, ali starijeg i sitnijeg od sebe. Djed kaţe da vas podsjetim da svinje uvijek putuju u paru." Valentine se uspravi u krevetu, skine pokrivaĉ sa sebe i time potpuno otkrije Erminu, na taj prizor glasno uzdahne. "Beau", ona ga prekori i rukom potraţi pokrivaĉ. Valentine je pokušao shvatiti cijelu poruku. "Imaš li ime broda?" upita. Brumm ima živog suputnika! Mladić pruţi Amerikancu komadić papira na kojem je pisalo ime broda i mjesto. "Kako da se ukrcam?" "Ne znam'*, odgovori mladić. 1 dalje je piljio u Erminu, koja je sada leţala na leĊima. "Djed kaţe da ćete se sjetiti daje digić digić i u Genovi i usred New Yorka. Kaţe da znate što da radite." Nakon što je prenio poruku, još jednom baci pogled na Erminu, lagano je dodirnuo gornji dio hlaĉa i izašao. Valentine je zurio u komadić papira i razmišljao o mladićevim rijeĉima. Razumio je Belinu poruku, trebao se posluţiti Erminom kako bi ušao na brod. Privukla bi paţnju svakog muškarca, a posebno luĉkog radnika. 474
KIKA
Ustane, navuĉe hlaĉe i razmisli o svemu što mora napraviti. Brumm se pribliţavao Genovi. Vjerojatno je paţljiv. Sa ţivim suputnikom! To nema smisla! Gdje je leš? Odjednom mu sine. Kako se ono Skorzeny izrazio? "Misliš li da je moţda Giinter pomogao Hitleru da pobjegne?" "Prokletstvo", drekne Valentine. Ermina sjedne u krevetu. "Beau, dušo! Izgledaš kao da si vidio duha." Zagleda se u nju i nasmiješi se. "Drugog po redu", kaţe on, prisjećajući se puta u Orlovo gnijezdo. Je li Brumm mogao izvesti Hitlera ţivog iz Berlina? 127 27. travanj 1946., 22:00 Brumm se nije mogao opustiti, iako nije više primjećivao nikakve znakove gonjenja. Prošlo je šest dana od Bradonjine smrti i Herr Wolf je koristio svaku priliku da zapoĉne razgovor. Brumm više s njim nije imao strpljenja. Njegov narednik je shvatio da je njihov zadatak najvaţniji, pogledali su se samo na trenutak, ali je shvatio. Ipak, Brumm i dalje nije volio razmišljati o tome. Prvo Gretchen, sada Hans. Previsoku cijenu je plaćao za svoja naĉela: njihova ljubavnica i njegov prijatelj -jedini prijatelj, pomisli, kada je shvatio kako su postali bliski. Moţda je Bradonja od poĉetka bio u pravu: moţda bi bilo bolje da se oslobodio ovog tereta. Ipak, razum mu je nareĊivao da ne moţe mijenjati ĉinjenice i sudbinu. Što je bilo, bilo je. Ĉovjek ne moţe birati koje će ĉinjenice izbaciti, i kojim će ih zamijeniti, to je bio posao umjetnika, a ne vojnika. Waller je mrtva. Svojevoljno je posluţila cilju. Bradonja takoĊer. Suze ne mogu promijeniti prošlost. Opasnost vreba na svakom koraku. Ne progone ih više, ali to mu nije nikakva utjeha. Njihovi progonitelji su pokazali suviše promišljenosti i upornosti da povjeruje kako su sada sve napustili. Ipak, trenutno su sami. 475
KIKA
Samostan je bio smješten na padini, sliĉio je na sivu sablast koja kao da lebdi prkoseći sili gravitacije. Brumm je bio uznemiren. Put do gore - bolje reći malo šira staza - ĉinila se kao beskrajna vijugava zmija prepuna krivina i uglova izuzetno pogodnih za zasjedu. Od poĉetka ga je uznemiravao ovaj dio plana. Sve do ovog trenutka sigurnost je zavisila prvenstveno o njima. Ali na tajnim sastancima Hitler nije bio zabrinut kao pukovnik. "Poslije Crkve, Treći Reich je pravi amater u pitanju sigurnosti i spletkarenja. Ovi svećenici su pustinjaci. Zavaravaju se vjerovanjem da će svojim asketizmom na neki naĉin svoj ţivot oĉistiti od grijeha. Odlaze do svog svećenika, a on odlazi do Rima. Po tradiciji, pruţaju utoĉište nepoznatima. Biti će savršeno, vidjet ćeš." Ĉekali su da smrkne kako bi se popeli do benediktinske opatije. Ako je negdje usput postavljena klopka, noć će im pomoći. Ali popeli su se bez teškoća. Dok su ĉekali da padne mrak, Brumm je zavojem umotao donji dio Herr Wolfovog lica. Bilo bi šteta da ga na kraju netko prepozna i sve upropasti. Svećenik u prljavoj odori ih je doĉekao na vratima. Šepao je, i jedno stopalo mu je bilo okrenuto prema unutra, pod kutom od devedeset stupnjeva u odnosu na nogu koja je uz sve to bila i kraća od druge. Nakon što je pregledao isprave, propusti ih u prostrano dvorište. Zatim ih je uveo u vlaţno skladište, gdje su u ogromnim bakrenim kadama pripremili vodu za kupanje. Herr Wolf se odbio skinuti u prisustvu svećenika, tako da ih je Brumm morao zamoliti da izaĊu, a on je ĉuvao straţu dok se njegov suputnik kupao. Kada je završio, Brumm je legao u mlaku vodu i što se bolje mogao se okupao. Kasnije je vratio zavoj na Herr Wolfovo lice. Poslije kupanja odveli su ih u ćelije i tamo su ih ostavili. Herr Wolf je uznemireno i isprekidano govorio. "Sjajno je što ova organizacija ide preko benediktinaca. Bili su naši protivnici, znaš, jedini od svih katoliĉkih redovnika u Njemaĉkoj. Tko bi pomislio da će oni biti kljuĉna toĉka u našem spašavanju? U Lambachu sam kao djeĉak pohaĊao školu koju su vodili svećenici - jesi li to znao, pukovniĉe? Pjevao sam u crkvenom zboru. Vjerujem da sam mogao kao pjevaĉ pjevajući zaraĊivati za ţivot. Crkvene prilike i njezina raskoš su ostavili na mene duboki utisak, mnogo njihovih simbola i kostima sam preradio za naše potrebe. Sveĉanost i 476
KIKA
sjaj moći uvijek ostavlja snaţan utisak na ljude. Crkva je veliku paţnju posvetila sitnicama. Da se nisam opredijelio za ovaj poziv, mogao sam se popeti na crkveno prijestolje. Bio bi to zanimljiv obrat, zar ne?" Brumm nije obraćao paţnju na ovo blebetanje. Kasnije su im donijeli u ćeliju veĉeru: svjeţi kruh i gusti, ukusan ovĉji paprikaš. Uz jelo su dobili i bocu samostanskog crnog vina, ali niti jedan od njih nije ţelio piti, jer su morali nastaviti put bistre glave. Veĉerali su za malenim drvenim stolom pri svijeći u crnom, metalnom zidnom svijećnjaku upotrebljavajući grubi i primitivan pribor za jelo. Kada je Herr Wolf završio s veĉerom, stavio je nogu preko noge, ukoĉeno prekriţio ruke na grudima i zagledao se u Brumma. "Pukovniĉe, priznaj. Sve do sada je išlo kako smo planirali. Svećenici su nas nahranili i okupali. Sada će nam dati svećeniĉku odjeću. Uvijek sam se pitao kako ću se osjećati u odori. Sada ćemo obojica imati priliku to saznati." Brumm je šutio. Vrlo malo toga se odvijalo po planu i još uvijek su ih progonili. "U svemu postoji samo jedna nepravilnost", nastavi Herr Wolf. "Pogrešno si procijenio vrijeme. Oĉekivao sam da ću imati tjedan dana za odmor, moţda malo duţe, ali izgleda da ću se jedva stići pošteno naspavati. Mislim da si pretjerao kad si nas poveo uz rijeku. To je bilo nepotrebno. Profesionalni vojnici, primijetio sam, skloni su se ponašati konzervativno kad procjenjuju stupanj opasnosti." SS-ovac je slušao, jer nije imao drugog izbora, uhvaćen je u klopku. Svi politiĉari su jednaki: zasluţni su za uspjeh, a neuspjeh je tuĊa pogreška. "Jesi li me pitao za savjet?" nastavi Herr Wolf. "A, dozvoli mi da te posjetim, nisi - preporuĉio bih ti da postavimo klopku progoniteljima i iznenadimo ih." Oĉi su mu sjale grozniĉavim sjajem, jednu ruku je udarao o drugu, ţestokim, kratkim udarcima. Brumm uzdahne. Taj ĉovjek je potpuno obuzet sobom, o ĉemu god da govori, on je u središtu oko kojeg se sve vrti. Brumm ga pogleda, kako je netko, tako oĉigledno duševno poremećen, postao voĊa Njemaĉke?
477
KIKA
Kada su odnijeli tanjure pojavio se jedan postariji svećenik s oţiljkom zupĉastog oblika, koji je poĉinjao ispod jednog oka i spuštao se sve do gornje usne. "Dobro došli", kaţe im. "Vaše isprave su u redu. Moramo svakom od vas postaviti jedno pitanje." Obrati se Brummu. "Jeste li vi katolik?" "Jesam." "A vi?" "Da, svakako", promrmlja Herr Wolf kroz zavoj na ustima. "Školovao sam se u katoliĉkoj školi. Ĉak sam razmišljao otići u sjemenište." "Vrlo dobro", uzvrati svećenik bez uzbuĊenja. "Naša vjera ne priznaje politiĉke granice. U ovoj povijesti crkva je uvijek pruţala utoĉište svim katolicima, bez obzira na njihovo podrijetlo." "Zahvalni smo vam, oĉe", kaţe Brumm, diveći se glumi tog ĉovjeka. Siguran je da zna istinu. "Neću vas pitati tko ste, niti tko ste bili. Oslonili ste se na Crkvu u trenutku kada vam je pomoć neophodna i ona vam je blagonaklono pruţila ruku. Svi smo mi boţja djeca. Slava Bogu. Sutra ću vas autobusom odvesti u Genovu da se ukrcate na brod. Ako ništa više ne moram uĉiniti za vas, ţelim vam sretan put. Neka vas Bog ĉuva." Stari svećenik polako ustane i podigne ruku. "U ime Oca i Sina i Duha svetoga. Amen." Još je uvijek bio mrak kada su se probudili. Dali su im jako iznošene odore i sandale, a zatim su ih nahranili u ćeliji. Kasnije su stali u red i poĉeli se spuštati do podnoţja planine, gdje je stajalo nekoliko starih autobusa. Brumm izabere jedan u kojem je iza vozaĉa bilo jedno prazno sjedište, i gurne Herr Wolfa unutra i naredi mu neka drţi pognutu glavu. Pukovnik je uznemireno promatrao kako se sve više ljudi, neki u odorama, neki bez njih, spuštaju niz planinu i ukrcavaju u autobuse. Poţelio je da poţure. Dotakne oruţje skriveno pod odorom kako bi se umirio.
478
KIKA
128 28. travanj 1946., 07:10 Rano ujutro su stigli u luku. Nekoliko karabinjera s oruţjem na boku razmetalo se naokolo i prilaz mjestu za ukrcavanje bio je zabranjen. Blizu brodske krme nekoliko ljudi golih do pasa polako je uz rampu guralo kolica s teretom prekrivenim gustim platnom. Valentineov plan je bio jednostavan. "Zagrli me", kaţe Ermini. Zurila je u njega. "Jesi li poludio?" "Poslušaj me!" Nije se šalio. Dugo su se grlili, a zatim su prošli pored radnika hodajući ruku pod ruku. Valentine ponovo zagrli Erminu vodeći raĉuna da ih svi dobro vide. Kada ju je poljubio, rukom je prešao po cijelom njezinom tijelu, i radnici su, kako se nadao, poĉeli dobacivati i oduševljeno zviţdati. On je podigne i stavi na gomilu drvenih sanduka, a zatim izvadi kutiju s cigaretama i pruţi joj ih. "Podigni malo suknju", prošapta. "Divno jutro, zar ne?" dovikne najbliţem radniku. "Za tebe", uzvrati ĉovjek. " Mi moţemo voditi ljubav samo s ovim teretom." Rukom pokaţe na svoje muško društvo. "Ona mi je sestra", našali se Valentine. "Vrlo njeţna sestra", dobaci drugi. "Imaš sreće, moje sestre su ruţne i ljube me u obraz." "A tebi padaju hlaĉe", poĉne ga drugi zadirkivati. Što se Erminina suknja više zadizala muškarci su joj bili bliţe. Na posljetku su ih potpuno okruţivali. Ermina se nelagodno osjećala, ali ju je istovremeno njihova paţnja uzbuĊivala. Što to, pobogu Beau, izvodi? "Ovo je veliki brod", kaţe Valentine s divljenjem. "Tovarimo i veće", kaţe jedan luĉki radnik. "Dva do tri puta veće od ovog brodića." Valentine primijeti visokog radnika sa snaţnim rukama, ima autoritativno drţanje, i obrati mu se: "Jesi li ti predradnik?" 479
KIKA
"Nisam. Predradnik je onaj tamo koji se brine o utovaru. Mora voditi raĉuna o ovoj krntiji, inaĉe će se prevrnuti na otvorenom moru." "Što prevozi?" "Uglavnom emigrante." "Nikada nisam vidio unutrašnjost nekog broda", primijeti Valentine. "Nemaš tu što vidjeti." "Što misliš, bih li mogao malo razgledati?" Namigne mu. "Predradnik nas moţe izbaciti s posla, a danas ga nije lako naći." Valentine da znak ĉovjeku neka im se pribliţi i kroz ţiĉanu ogradu gurne ruku prepunu novĉanica. "Molim te", kaţe. "Udana je", prošapta. "Nećemo dugo, i sklonit ćemo se u neki skroviti kutak." Ĉovjek ne pogleda novac, već ga gurne u dţep. "Ako te uhvate unutra, nikada te u ţivotu nisam vidio." PriĊe bliţe Valentineu i obliz-ne usne. "Mladići bi voljeli"" kaţe i klimne glavom, "gledati." Valentine se nasmije. "Nova je u ovom poslu. Daj mi malo vremena da je zagrijem, hoćeš li?" "Ravno naprijed se nalazi otvor s ljestvama", kaţe mu Talijan. "Ako se njima popneš, stići ćeš na prvu palubu. Tamo ima nekoliko luksuznih brodskih kabina, uĊi u onu s oznakom 'B'." Namigne mu i proĊe kako bi otvorio vrata. Jedan radnik pokuša uhvatiti Erminu u prolazu, ali ona se izmakne i obijesno mu se nasmiješi. Kada su stigli u kabinu, Valentine zakljuĉa vrata i raskopĉa par gumbiju na košulji. Bila je sparina. "I što ćemo sada?" uznemireno upita Ermina. "Prvo ćemo izvesti predstavu, a nakon toga ćemo se pokušati ponašati kao putnici." Okrene je prema sebi, otkopĉa haljinu i njeţno je gurne na uski krevet u kabini. Kada ju je zagrlio, zaĉuo je kako se iznad njih otvara okrugli brodski prozor.
480
KIKA
129 28. travanj 1946., 13:30 Ezdov i Pogrebenoja, preobuĉeni u svećenika i redovnicu su se pomiješali s gomilom i ĉekali da na njih doĊe red za prelazak preko mostića za ukrcavanje na brod. Otac Grigorij ih je pratio do mjesta okupljanja i posluţio im kao izvidnica. Prostor koji je bio odreĊen za ukrcavanje emigranata bio je odvojen drvenim vratima koja se koriste na kokošinjcima. Izvan tog dijela nije bilo osiguranja, kada jednom uĊu u ograĊeni prostor, putnici se sami ukrcavaju i nose osobnu prtljagu. Nitko nije imao povlašten poloţaj, prelazili su preko mostića jedan za drugim kako su stizali na red. Izvan ograĊenog prostora stajalo je nekoliko karabinjera koji su svojim drţanjem povremeno pokušali pokazati da dolazak velikog broja putnika kontroliraju. MeĊu putnicima mogli su se ĉuti razliĉiti jezici, i samo je nekolicina njih govorila talijanski. Ljudi koji su na ulazu u prostor za ukrcavanje kontrolirali isprave gotovo uopće nisu obraćali paţnju na svećeniĉka lica, i Rusi su prošli kroz vrata bez poteškoća. Dok su ĉekali ukrcaj, nisu obraćali paţnju jedno na drugo i budno su promatrali uzbuĊenu gomilu oko sebe. Petrov im je dao jasne upute: pronaĊite ih, ali ništa ne poduzimajte dok se brod ne naĊe na otvorenom moru. Nakon što su se ukrcali, krenuli su prema zadnjem dijelu broda. Po planu, trebali su se sastati na istom mjestu svakih sat vremena, izmeĊu dva susreta krstarit će po brodu. Prvi zadatak im je bio obići brod i temeljito ga upoznati. Ezdov je prvi sišao u utrobu broda u izvidnicu u kotlovnicu. Postojala su samo dva otvora za ulaz i izlaz, i to ga je ohrabrilo. Kada doĊe vrijeme za akciju ovo će predstavljati olakšavajuću okolnost. Talija je poĉela pretraţivati kabine iznad glavne palube. Male prostorije su bile pretrpane putnicima i primijetila je da su putnici utuĉeni, nije bilo uobiĉajeno veselje koje obiĉno prati isplovljavanje broda iz luke i putnike u kabini. Napetost je bila oĉigledna. Nakon što su obišli cijeli brod, Rusi su se opet sastali na ugovorenom mjestu i poĉeli razgovarati promatrajući dugi red ljudi koji se penjali mostićem za ukrcavanje. "Teško ćemo ih pronaći", kaţe Talija. 481
KIKA
"Nema brodskog manifesta, niti spiska po kojem su dodijeljene kabine. Nećemo ih naći u ovoj gomili. Nećemo imati dovoljno vremena." "Brumm je upadljiv", tiho će Ezdov. "Visok je. Zapamti, ti traţiš vojnika. On se neće stopiti s okolinom, znaš kako izgleda." Ona osjeti olakšanje, ĉak i u svećeniĉkoj odjeći, mogućnost da se pukovnik zamjeni s nekim tko nije vojnik, je neznatna. Kada su opet krenuli svatko na svoju stranu, ruke im se lagano dodirnuše. 130 28. travanj 1946., 14:15 Valentine i Ermina izaĊu iz brodske kabine i umiješaju se u gomilu kad su se putnici poĉeli ukrcavati. Izgledalo je da su ĉlanovi posade malobrojni, a i oni koje su susretali nisu na njih obraćali paţnju. Mornari su se navikli na pomutnju koja prethodi izlasku broda iz luke. Usprkos neobiĉnom ljudskom utovaru, Valentine se nadao da će im burna atmosfera koja obiĉno prati polazak, pruţiti slobodu kretanja i anonimnost. Valentine je oduvijek bio sposoban brzo i toĉno donijeti mišljenje o ljudima. Od djetinjstva je bio u stanju prići velikoj grupi i dobro procijeniti pojedince u njoj, gotovo kao da su oni emitirali neku vrstu energije koju smo on moţe uoĉiti. Nije mu se svidio osjećaj koji u njemu izazivaju ovi putnici. To ga je obeshrabrilo, obuzeo ga je osjećaj nelagodnosti i straha. Nikada u ţivotu nije osjetio ništa sliĉno i vrlo se uznemirio zbog toga. Od svih putnika koje je vidio prilikom ukrcavanja, njegovu paţnju je privukla samo jedna visoka, vrlo ţenstvena redovnica sa slavenskim crtama lica. Kretala se lako kao sportašica i pomisli kako se sigurno jednom u ţivotu bavila sportom. TakoĊer je osjetio kako iz nje izbija neka nemirna ţestina u kojoj, meĊutim, nije bilo niĉeg zlokobnog. Prošla je pored njega nekoliko puta i pomisli kako vjerojatno nekog paţljivo i metodiĉno traţi. Ermina je pronašla jednu drvenu stolicu za leţanje i Valentine joj je rekao da.traţi visokog, krupnog ĉovjeka ("izgleda kao nogometaš"), dok je on obilazio brod. Morao se osloniti na Skorzenvjev opis Brumma. 482
KIKA
"Što trebam raditi, ako ga primijetim?" "PoĊi za njim." Kada se vratio temeljito je obišao gornju palubu, a Ermina je stajala, vidljivo uzbuĊena, i dala mu znak. "Vidjela sam ga." "Brumma?" "Mislim da je to on. Naišao je ĉim si se udaljio." "Ali je li to zaista Brumm?" "Ne znam, ali ovaj ĉovjek je stvarno ogroman. Ima leĊa kao ti." Pokaţe mu rukama. "Sam?" "Nisam mogla ocijeniti. Viši je od svih ostalih u gomili. Onuda je otišao", kaţe i pokaţe na otvorena vrata kroz koja su putnici ulazili u prostrani salon. Povede ga do kruţnog, metalnog stepeništa. "A onda se ovdje spustio." Valentine je uzme za ruku i povuĉe u stranu. "Sjećaš li se kako smo se ukrcali?" "Naravno." "Dobro. Sada se isto tako iskrcaj - smjesta." Na licu joj se pojavi odluĉan izraz. "Nema šanse. Ostajem s tobom." Ali joj je Valentineov pogled jasno pokazao da je izgubila bitku. Stavi mu ruke oko vrata i poljubi ga u obraz. "Kako ti kaţeš", kaţe. "Ovaj put..." Kada je stigla na pristanište, okrene se i ugleda ga kako stoji naslonjen na ogradu. On napući usne, gotovo neprimjetno klimne glavom, namigne joj i nestane. Ermini se zavrti u glavi. 131 28. travanj 1946., 14:20 Brumm i Herr Wolf su se popeli mostićem na brod i sada su se probijali kroz gomilu putnika koji sti se već ukrcali. Brumm je išao naprijed, a njegov suputnik za njim, drţeći se za rub njegove odore. Bilo im je potrebno dvadesetak minuta za pronalazak kabine. U njoj je već bilo putnika: dva muškarca, jedna ţena i jedna mlada djevojka. Brumm uĊe, pogleda ih i kaţe: "Van." "Nemate pravo na to", pobuni se jedan muškarac. 483
KIKA
Brumm ga zgrabi za kosu, podigne sa sjedišta i prisloni mu cijev automatskog pištolja na obraz. "Ovo mi daje pravo i nisam naviknut ponavljati nareĊenja." Gurne ĉovjeka prema vratima, dok su ostali već izašli. Za to vrijeme Herr Wolf je stajao iza Brumma, još uvijek je nosio zavoj na licu i gledao je u pod. Brumm odmah zakljuĉa vrata, navuĉe zavjesu preko okruglog prozora, izvadi svoj pištolj, provjeri je li napunjen i stavi ga pored sebe na maleni leţaj. Herr Wolf se zavuĉe u najmraĉniji kutak i sjedne na krevet, skupljenih nogu i ruku prekriţenih na krilu. Sliĉio je na uplašeno dijete, pomisli Brumm. Poslije nekoliko minuta je zapao. Pukovnik pogleda na sat, uskoro se treba dignuti sidro. 132 28. travanj 1946., 15:45 Brodić je bio obojen crnom bojom i na njemu nije bilo nikakvih oznaka. Za vrijeme rata je pripadao talijanskoj mornarici koja ga je koristila za obalnu straţu i njime plovila gore-dolje uz obalu. Mogao je razviti brzinu od ĉetrdeset ĉvorova na sat i bio je opremljen dodatnim baĉvama za gorivo kako bi mogao prijeći što veću udaljenost. Ako se sve bude odvijalo kako treba, ovim brodićem će moći stići u Alţir gdje ih ĉeka avion. Petrov je postavio Bailova za kormilara, a ostali ĉlanovi posade su bili Rivitski, Gnedin i otac Grigorij, koji se vratio i izvijestio ih da su se Talija i Ezdov sigurno ukrcali na brod. Svećenik je, koji je trenutno pripadao Grupi za specijalne zadatke, bio dobro raspoloţen. Nisu se morali brinuti kojim će putem zaploviti. Pratiti će brod na izvjesnoj udaljenosti i pribliţiti mu se kada Ezdov i Talija obave svoj dio posla. Kada je brod po popodnevnoj plimi prošao pored skladišta, brodić uplovi u luku. Bailov se sporo kretao i slušao je kako se propeleri ispod njih okreću pod vodom. Okrenuli su se u blagom luku i krenuli za brodom na puĉinu. 484
KIKA
133 28. travanj 1946., 20:00 Kada Pogrebenoja nije mogla pronaći Brumma, pobjesnila je. Kamo god bi krenula sretala je vrlo malo muškaraca i niti jedan nije odgovarao Brummovom opisu. Poslije nekog vremena ĉinilo joj se da svi nalikuju jedan na drugoga. U hodnicima se poĉeo osjećati kiselkasti smrad. Mora je bilo praktiĉno mirno, ali brod se ţestoko ljuljao na blagim valovima, i ljudi sa slabim ţelucem su poĉeli povraćati, što je meĊu putnicima izazvalo lanĉanu reakciju. Na brodu je bila velika guţva, bio je opasno preopterećen. Na palubi je postojalo samo dvjesto poja-seva za spašavanje, a mjesta oznaĉena kao izlaz u sluĉaju opasnosti su bila zakrĉena prtljagom. Brod je bio jako loše napravljen. Poslije jednog redovitog sastanka s Ezdovom spustila se u donju palubu i paţljivo hodala izmeĊu tijela. Nije primijetila ništa neobiĉno, osim što je jedini jezik koji je ĉula bio njemaĉki jezik - razliĉiti dijalekti, ali ipak njemaĉki. Isplovili su na puĉinu, stigli su u meĊunarodne vode, i svi imaju uredne isprave. Strah koji su nacisti pretrpjeli za vrijeme ukrcavanja je nestao, sada ju je otvorena drskost nekolicine zaprepastila i poţeljela im je reći istinu u lice i promatrati njihovu paniku. Pogrebenoja se trudila zaviriti u kabine kroz svaki brodski prozor. U jednoj je vidjela visokog ĉovjeka, ali prije nego što je uspjela bolje pogledati, ugledao ju je i navukao zavjesu. Svi putnici su prestrašeni, ona pomisli - i to s razlogom. Brod se valjao po moru, duboko porinuvši pod teretom. Stajala je pored ograde i osjećala podrhtavanje motora. Pitala se gdje su Petrov i ostali. Pogledala je prema krmi, ali osim tame se ništa nije vidjelo. Nikada se nije osjećala ovako usamljeno. Ezdov je pušio naslonjen na ogradu na desnoj strani broda. "Je li ti se posrećilo?" ona uznemireno upita i sklizne na palubu i lupne ga kao signal da ju slijedi. Dodirnu se i ona mu se još više pribliţi ne obazirući se na ĉinjenicu da bi je netko mogao vidjeti. Ezdov izvije jednu obrvu. "Ne ponašaš se baš kao ĉasna sestra", prekori je. 485
KIKA
"Ne prihvaćam celibat, ĉak ni u ime partije." "U odori ili bez nje, to nam je izgleda sudbina." "Ništa nije zauvijek", uzvrati Talija. . "Ništa, osim ovog prokletog broda. Pregledao sam svaki kutak, od vrha do dna. Ne mogu vjerovati da ne moţemo pronaći Brumma. Mora biti ovdje." "Moţda se nisu ukrcali." "Kosa na potiljku mi se nakostriješi na tu pomisao", odgovori joj. "Ovdje su; jedino to ima smisla." "Petrovljev zakljuĉak." "1 moj. Petrov donosi razumne zakljuĉke." "Moţda se samo hvatate za slamku." Ezdov se zagleda u nju. "Ne miješam jednu pogrešku s drugom", hladno uzvrati. Znala je da ga i dalje muĉi što su mu u planini pobjegli. "Što će se dogoditi ako ih ne naĊemo?" "Ići ćemo do Santiaga i tamo ĉekati Petrovljeva nareĊenja. Jedino nam to preostaje." "Pa nije loše putovati preko oceana", kaţe Talija. "Moţda će ĉak biti ugodno. Pravi odmor." PriĊe mu sasvim blizu i dodirne ga nogom i on priĊe njoj. "Na podu?" Oboje se nasmijaše. "Nevolja je u tome", ona nastavi, "što svi poĉinju sliĉiti jedan na drugoga. Što ćemo sada, da uĊemo u svaku kabinu?" "Ako budemo morali, i to ćemo napraviti." "Umorna sam", kaţe i nasloni se na njega. "Ţelim ti nešto reći", kaţe joj njeţno. "Kada sve ovo završi, ţelio bi da se sa mnom vratiš u Rusiju. Moj zaviĉaj je planinski dio pun jezera - puno jezera, snijega, daleko od Moskve, daleko od svijeta." Stisne mu ruku i na trenutak su tako stisnuti jedan uz drugoga sanjali o budućnosti. Ali nije bilo vrijeme za takva sanjarenja i uskoro se odvoje i ponovo krenu u potragu. Talija se udaljila samo nekoliko koraka i odjednom joj sine. Ta iznenadna spoznaja je toliko zapanji da se morala uhvatiti za ogradu i duboko udahnuti zrak kako ne bi povratila. Pojuri za Ezdovom, stigne ga, ĉvrsto primi za ruku i okrene 486
KIKA
prema sebi. "Vidjela sam ga", izusti. Oĉi su joj sjale kao i kada su za dlaku izbjegli avionsku nesreću u Hartzu. "Brumma?" Ushićeno klimne glavom. Kada su stigli do prozorskog okna zavjesa je i dalje bila navuĉena. "Unutra je", ona kaţe. "Sam?" "Vidjela sam samo njega. Nije bilo vremena da pogledom prijeĊem cijelu kabinu." Izbrojili su prozore i krenuli hodnikom. Upravo ispod kabine, mala crnokosa djevojĉica u tamnoplavom dţemperu cuclala je prst, stisnuta uz stariju ţenu. "Mogu li razgovarati s vama?" Talija se šaptom obrati ţeni. "To je moja nećakinja", kaţe ţena. "Njezina majka - moja sestra -je mrtva. Njen otac takoĊer. Ostale srno samo nag dvije." "Kako se zoveš?" upita Talija djevojĉicu. "Franziska", ţena odgovori umjesto nje. "Imaš lijepu haljinicu." "Nova je", odgovori djevojĉica veselim glasom. "Tko je u ovoj kabini?" tiho upita ţenu i pokaţe na vrata. 134 28. travanj 1946., 20:20 Prostor u kojem se ĉuvao teret je bio u mraku i Valentineu je trebalo puno vremena da uĊe. Ako je Ermina zaista vidjela Brumma, morao je biti negdje na brodu. Poĉeo je potragu za njim u skladišnom prostoru, tamo je, na svoje zaprepaštenje, otkrio šest drvenim mrtvaĉkih sanduka. Provjerio je što radi posada, i ustanovio da veĉeraju, sad je bila idealna prilika sve ih pogledati. Vratio se je do sanduka, otvorio ih ne obazirući se ako bi ga netko ĉuo. U blizini su bili motori, i njihova buka je probijala uši. Podigne poklopac jednog mrtvaĉkog sanduka i širom otvori oĉi. Sanduk je bio pun dobro podmazanih puški umotanih u krpe. Sav u znoju, otvori ostale sanduke. Puške su ispunjavale ĉetiri 487
KIKA
sanduka, u jednom se nalazila neka dokumentacija, a u jednom kutijice s nakitom i paţljivo savijene umjetniĉke slike. Nakon što je sve pregledao, Valentine se popne na palubu. Potreban mu je svjeţi zrak i cigareta. Sada je siguran da njegova pretpostavka o iznošenju Hitlerovog leša iz Njemaĉke nije toĉna, u stvari, on traţi Fuhrera osobno. Je li to moguće? 135 28. travanj 1946., 22:20 Rusi su zauzeli poloţaj s obje strane stepenica ispred Brummo-ve kabine. Ţeljeli su vidjeti hoće li se SS-ovac usuditi izaći iz svoje jazbine ili će ostati tamo gdje je. Prošla su gotovo dva sata otkako su ga pronašli i sve je bilo mirno. Ezdov se probije pored zaspalih ljudi u hodniku i pridruţi se Taliji. Pogleda na sat. "Vrijeme je. Ne miĉu se iz kabine. Ovo je prva noć na moru, još uvijek su oprezni." '"Što ćemo ako izaĊu iz kabine kada zaustavimo brod?" upita ona. "Moramo riskirati, ali oboje imamo posla. Brumm će se moţda zabrinuti kada se ovakva jadna krntija zaustavi zbog kvara na motoru, ali vjerojatno neće ništa poduzimati. Sada ima osigurano skrovište i neće ga tako lako napustiti. U svakom sluĉaju, kada napraviš svoj dio zadatka, brzo se vrati ĉuvati straţu na vratima kabine. Ako pokušaju izaći, puškom ih vrati unutra, ne smiješ ih pustiti van dok se ostali naši drugovi ne popnu na brod kako bi nam pomogli. U prednosti smo, jer postoji samo jedan izlaz." "I samo jedan ulaz, tu su oni u prednosti", primijeti ona turobno. I ranije je sudjelovala u direktnim napadima. Uhvatiše se za ruke na trenutak i ona ga poljubi i zadrţi jezik u njegovim ustima. "Volim te", kaţe. Njegov pojaĉan stisak ruke bio je njegov odgovor na te rijeĉi. 488
KIKA
Kada su se razdvojili, Ezdov siĊe u utrobu broda, a Talija se uputi gore. Pronašla je mornara koji govori talijanski i upitala ga moţe li otići na most. On joj odgovori da je katolik, i kako moţe odbiti molbu jedne redovnice, koja je pri tome bila i tako lijepa? U poĉetku je izgledalo kao da se kapetan ljuti zbog njezinog prisustva, ali ga je Pogrebenoja brzo osvojila i uskoro se našla u njegovoj stolici sa šalicom vrućeg perzijskog ĉaja u ruci. Postavljala je puno pitanja o brodu, ali nije slušala odgovore, jer je bila zaokupljena procjenjivanjem situacije. U prostoriji s instrumentima nalazili su se, osim kapetana, prvi ĉasnik i jedan mornar. I jedan stjuard, u prljavoj bijeloj košulji, ĉitao je novine u udaljenom uglu. Promatrala ih je i planirala kako će ih napasti. 136 28. travanj 1946., 22:30 Dok je ĉekao na ukrcaj, Ezdov je promatrao putnike koji se penju na palubu, ali je takoĊer i primijetio da se odreĊeni teret tovari u brod kroz veliki otvor nad samom površinom mora. Ispred otvora nalazila se mala platforma priĉvršćena uz brod. Prije nego što je Grigorij otišao, Ezdov mu je rekao neka se s ostalim ĉlanovima grupe doveze do te platforme, i on će im pomoći oko ukrcaja. Sibirac je osigurao otvor na krmi tako da se poklopac moţe podignuti s unutrašnje strane, a zatim je ušao kroz prednji otvor. U dţepovima je nosio ĉetiri male limenke sa smrtonosnim plinom. Tu je naišao na jednog mornara, golog do pojasa, koji je bio obliven znojem. Imao je duge brkove koji su se spuštali ispod brade, a velika zlatna naušnica visjela mu je na desnom uhu. Kada je Ezdov ušao sjedio je blizu ventila i pušio tursku cigaretu. "Ovdje je ulaz zabranjen", kaţe mornar. "Svima. Izlazi!" poviĉe kako bi nadjaĉao buku motora. "Ne razumijem", odgovori Ezdov na njemaĉkom jeziku. "Kein Deutsch", odgovori ĉovjek. "Engleski?" "Nešto malo", kaţe Ezdov. Pokuša mu rukama objasniti. 489
KIKA
"Vrati se gore", kaţe mu ĉovjek na lošem engleskom, Sibirac se napravi kao da nije ĉuo. "Ovo pokreće brod?" Pokaţe rukom na instrumente. "Da, to ga pokreće", odgovori. Poĉeo se ljutiti. Ezdov mu se pribliţi. "Prema dolje, stop? Prema gore, pokret?" Ĉovjek ljutito klimne glavom. Ovaj Nijemac je pravo njuškalo. Objasniti će mu nešto na brzinu i brzo ga se otresti prije nego naiĊe prvi ĉasnik. "Ovako", pokaţe Grk Ezdovu. "Prema gore, krećemo. Prema dolje, stanemo." Ezdov se nasmije kao retardirani ĉovjek. "Dolje stop", ponovi, a onda jednim pucnjem u grlo ubije mornara i ode do ruba platforme. Ispod njega se nalazilo nekoliko ĉlanova posade udubljenih u posao. Navuĉe gas-masku na lice, dobro je priĉvrsti trakama i isprazni sadrţaj limenke u kotlovnicu ispod platforme. Samo je jedan ĉlan posade ĉuo kada su limenke udarile i pogledao je prema gore. Ezdov ga je ubio jednim metkom i pištolj u njegovoj ruci je poskoĉio uz prigušeni prasak. Ĉovjek padne na leĊa i Ezdov primijeti kako mu se noge trzaju u zadnjem grĉu. Ostao je na mjestu sve dok i posljednji mornar u kotlovnici nije pao, plin je djelovao za samo dvije minute. Saĉekao je da proĊe još jedna minuta prije nego je posegnuo za upravljaĉima i zaustavi brod. Kada je povukao polugu prema dolje, motori zadrhte i zaustave se uz jedan konaĉan trzaj. Kada su propeleri stali brod poĉne polako plutati na moru. 137 28. travanj 1946., 22:35 U trenutku kada je kapetan pozvao stjuarda da Taliji ponovo napuni šalicu s ĉajem, vibracije koje su tresle brod su prestale. Sjedokosi kapetan mesnatog nosa s izraţenim kapilarima odmah je ljutito vikao u cijev nalik na dimnjak. "Imate li nekih problema?" upita Talija kao da nema pojma što se dogaĊa. 490
KIKA
"Nije to ništa ozbiljno, sestro. Neka sitnica u kotlovnici - nema potrebe za uzrujavanje. Ovo je stari brod i ide pomalo na svoju ruku. Kao dobra Grkinja", kaţe i usiljeno se nasmije. Primijetila je kako se uzrujao i poĉeo znojiti ispod ruke. "Moţda je bolje da izaĊem?" "Pa, vjerojatno. To bi bilo najbolje. Svratite malo kasnije." Zastane na vratima kako bi ih pozdravila, još jednom pogledom procjeni situaciju, a zatim izaĊe i izvuĉe pištolj. Provjeri je li prigušivaĉ na mjestu, objema rukama uhvati dršku i poĉne polako disati. Nakon što ih je odluĉila napasti, Pogrebenoja je zakoraĉila u sobu za upravljanje i nanišanila stjuarda. Prvo je ubila njega, jer je bio odvojen od ostalih. A zatim se okrene u malom polukrugu i poĉne pucati u jednog po jednog, krećući se slijeva na desno. Nalazila se samo nekoliko koraka od njih, oruţje je drţala objema rukama, i svakog od njih je gaĊala dva puta, širom otvorenih oĉiju. Svi osim prvog ĉasnika su pali od prvog pogotka, a ĉasnik se pokušao dovući do boĉnog otvora, ali g aje dokrajĉila jednim metkom u potiljak. Nakon toga je ponovo brzo napunila spremnik s mecima. Neposredno pored zapovjedniĉkog mosta pronašla je signalni ţmigavac prekriven nepromoĉivom tkaninom. Putnici je pogledaju odozdo s palube kada je strgnula platneni prekrivaĉ i okrenula prekidaĉ. Kada je ţmigavac proradio zaĉulo se glasno šištanje, povukla je komandnu polugu nekoliko puta i ĉekala, iza njih, iz pravca luke, zaĉuje udaljeni odgovor. Vrati se na most, odvrne dimnu granatu, baci je na palubu, a zatim otrĉi preko stepenica gdje naleti na jednog ĉlana posade. "Gore je poĉeo sukljati neki dim", kaţe mu. Mornar je pogleda ne shvaćajući o ĉemu govori, i ona ga povede do stepeništa i pokaţe mu dim. Kada je prošao pored nje, ona se sjuri dolje na drugu palubu, morala je stići do Brummove kabine i saĉekala dok Ezdov s ostalima ne doĊe. Kada je stigla do palube srce joj je lupalo od uzbuĊenja, proviri niz stepenice. Ljudi su spavali na podu i izgledalo je ako da nitko nije primijetio da se brod više ne kreće.
491
KIKA
138 28. travanj 1946., 22:38 Bailov je vješto kontrolirao brzinu i pravca broda, a Petrov je usporeni brodić drţao na udaljenosti od jednog kilometra stalno pod uglom od ĉetrdeset i pet stupnjeva u odnosu na vodeni trag koji je brod ostavljao za sobom. Pratio ga je s ugašenim svjetlima, kao morski pas koji ĉeka sljedeći obrok. "Tvojim ljudima nije lako", kaţe otac Grigorij dok su sjedili u tijesnoj kabini i pili ĉaj. Na sebi je nosio izblijedjeli radniĉki kombinezon sa širokim prugama, a na grudima veliku ţutu Davidovu zvijezdu. Pod desnom rukom mu je iz koţne navlake virila je mala drška pištolja. More je i dalje bilo mirno, i nakon što je brod krenuo prema istoku i povećao brzinu na osam ĉvorova, plovidba je postala lakšom. Nisko na horizontu sijevne munja iznad oblaka. "Iznad nas'', poviĉe Bailov u otvor na palubi, predviĊajući voĊinu zabrinutost. "Mala oluja. Ništa ozbiljno." "Što ćemo napraviti ako ne dobijemo signal?" upita svećenik. "Prestajemo pratiti brod i krećemo u Alţir. Saĉekati ćemo ih u Santiagu", mirno odgovori Petrov. Tisuću puta je premišljao cijeli plan, i uopće nije sumnjao da signal neće stići. "Pod pretpostavkom da se ona zahrĊala grĉka kanta usput ne potopi", primijeti Grigorij veselo i zasipa ĉašicu rakije u ĉaj. Gnedin i Rivitski radili su na malim koliĉinama eksploziva opremajući ih s prekidaĉima na daljinsko upravljanje i detonatorima. Svećenik ih je namršteno promatrao. "Ovo je najbliţe što se ţelim pribliţiti vjeĉnosti za još dugo vremena." Petrov ih sve okupi i još jednom razmotre plan. Ĉekat će signal s broda. Ezdov će zaustaviti brodske motore tako što će kotlovnicu ispuniti otrovnim plinom, i kada se brod stiša na površini vode, ukrcati će se i zarobiti ĉovjeka kojeg progone. Petrov, Grigorij i Rivitski će se ukrcati. Gnedin će ostati za kormilom i stati sasvim uz brod, a upaljenim motorom. Bailov, odjeven u tamnoplavo ronilaĉko odijelo, će ta to vrijeme postaviti 492
KIKA
eksploziv na trup broda ispod vode. Kad se naĊu na sigurnoj udaljenosti od broda, napraviti će ono što mora. Preţivjet će samo nekolicina i oni će izjaviti da su Zidovi napali brod i likvidirali putnike. "Druţe Petrove", prekine ga otac Grigorij. Pokazivao je prema naprijed. "Zar ne oĉekujemo upravo ovo?" U tami ispred njih svjetlo se palilo i gasilo. 139 28. travanj 1946., 22:40 Istog trenutka kada je primijetio prestanak podrhtavanje broda, Brumm uzme pištolj i napet u išĉekivanju stane ĉekati danji razvoj dogaĊaja. Ustao je i povukao zavjesu u stranu. Vani je bio mrak, ali ljudi su se okupili na palubi. Otvori okrugli prozor i upita: "Što se dogaĊa?" "Izgleda da su motori prestali raditi", odgovori netko na njemaĉkom. "Što se drugo moglo oĉekivati od ovakve stare olupine s grĉkom posadom." Brumm zatvori prozor i sjedne. Herr Wolf se promeškolji u snu, glasno mljacne usnama i okrene na drugu stranu. 140 28. travanj 1946., 23:00 Ezdov je već krenuo najkraćim putem do platforme na koju će se njegovi prijatelji ukrcati. Motori su zaustavljeni, posada u kotlovnici je likvidirana, a svatko tko uĊe unutra će brzo umrijeti. Gnedin im je objasnio da je otrovni plin njemaĉki proizvod: smrtonosan, bez mirisa i boje, djeluje na respiratorne organe i smrt nastupa kao posljedica gušenja u roku od dvije minute. Pronašli su ga u njemaĉkom logoru smrti u istoĉnoj Poljskoj. Ruske trupe koje su zauzele logor isprobale su ga na nekoliko straţara, ranjenih SS-ovaca koji nisu mogli pobjeći. Rusi, praktiĉni kao i uvijek, isprobali su razliĉite gas-maske i ustanovili da postoje dvije vrste filtra koji štite od smrtonosne materije. Vijest o otrovnom plinu prenijela se po SMERŠ-u u 493
KIKA
Moskvi i doprla do Petrova koji je bio na terenu. Petrov je poslao Bailova neka donese odreĊenu koliĉinu za buduće potrebe Grupe za specijalne zadatke. Ezdov je brzo došao do mjesta gdje je bio smješten utovar i otvorio je trup broda. Stao je na platformu, ĉvrsto se drţeći za ţeljeznu ogradu kako bi odrţao ravnoteţu i promatrao tamne obrise Petrovljevog brodića koji je reţući valove jurio prema njemu. Bljesne baterijom u tamu dajući uobiĉajeni signal o svojem poloţaju. Iako se brod ljuljao na oceanu, bez muke je uspio spustiti ljestve za ukrcavanje zakaĉene za donju stranu platforme. Brodić je, duboko uronjen, izbacivao na površinu lepezu sive pjene dok je oštro skretao prema brodu i krećući se unazad sklizne pored platforme. Petrov se prvi popeo Ijestvama, drţeći automatsku pušku u rukama. Na sebi je imao izblijedjelo odijelo na sive i ljubiĉaste pruge, uniformu zarobljenika u nacistiĉkim koncentracijskim logorima, koju je Ezdov sada prvi puta vidio na ţivim ljudima. Kada su se Grigorij i Rivitski pridruţili Petrovu na platformi, njih ĉetvorica proĊu kroz odjeljak za teret i popnu se nizom stepenica do palube. Petrov se odluĉio za izravan napad raĉunajući na efekt iznenaĊenja kao odluĉujući element. Dok su jurili pored ošamućenih i pospanih putnika, zaĉuli su se neki uzvici. Nosili su u rukama oruţje i svatko ga je mogao vidjeti, ali su se kretali tako brzo i preskakivali ljude koji su spavali da su ovi pomislili da imaju priviĊenja. Pogrebenoja se nalazila na kraju hodnika na drugoj palubi i kada je ugledala Petrova, kaţe mu: "Treća vrata s desne strane." Na trenutak je Petrov zastao. Otac Grigorij je zauzeo poloţaj s jedne pregrade i promatrao stepenice. Rivitski, stenjući od iznenadnog fiziĉkog napora, stane uz Pogrebenoj, iza Ezdova, a Petrov iza svih njih. Ĉekali su voĊino nareĊenje. "Ţelimo ga ţivoga", podsjeti ih. Ezdov ispali hitac u bravu kabine i ramenom razvali vrata, a njih trojica ulete unutra drţeći oruţje u visini pojasa. Brumm ispali jedini hitac, koji pogodi Rivitskog u bedro i obori ga. Ezdov i Pogrebenoja istovremeno zapucaju, meci pogode Brumma u lijevo i desno rame i sruše ga. 494
KIKA
"To je dovoljno", odsjeĉe Petrov. Odmah je prepoznao Hitlera. Bio je preko puta Brumma i pokušavao gledati u pod. Lice mu je bilo skriveno zavojima, ali nije bilo sumnje. Brkovi su bili obrijani, kosa je posvijetlila i bila je drugaĉije poĉešljana, ali to je bio on. Brumm je leţao na podu s potpuno beskorisnim rukama pored tijela, pomogne si nogama, okrene se na leĊa i pogleda prema gore u napadaĉe. Voda Grupe za specijalne zadatke netremice je gledao dolje u pukovnika SS-ovskih jedinica. "Ĉestitam vam, pukovniĉe. Vi ste veliki struĉnjak. Izraţavam pohvalu vašim sposobnostima." Gunter Brumm polako uzdahnu i lice mu se iskrivi. Pertov se obrati drugom ĉovjeku, dok su mu oĉi sjale. "Adolfe Hitleru, uhićujem te u ime sovjetskog naroda, po nareĊenju Josifa Staljina, vrhovnog voĊe SSSR-a. Kreni za mnom." Djelovao je kao seoski policajac koji uhićuje bezopasnog lopova. Njegov glas nije odavao nikakvo uzbuĊenje, postojala je samo duţnost. Herr Wolf pogleda Brumma. "Ovo je pogreška", zavapi. Povuĉe rukav kako bi pokazao broj na ruci. "Pogledajte, ja sam Ţidov", kaţe i zamahne rukom ispred Petrovjevih oĉiju. "Ne moţete tako postupati sa mnom. Propatio sam koliko i svatko od vas. Morate mi pomoći." "Vodi ga", naredi Petrov Ezdovu koji grubo primi ĉovjeka za ruku i snaţno ga gurne prema vratima kabine. Herr Wolf se okrene, iznenada zaustavi kada su ga noge izdale i padne na palubu. "Pukovniĉe Brumme!" zavapi. "Nemojte im dozvoliti da mi ovo naprave! Sprijeĉite ih! NareĊujem ti!" Petrov zavuĉe ruku u dţep i pruţi zamotanu iglu Taliji. Ona je odmota, štrcne malo tekućine u zrak i kaţe Ezdovu neka ĉvrsto drţi zarobljenika. Prije nego što ga je ubola, Herr Wolf je od uţasa ispustio dug, prodoran vrisak i isprazni se. Smrad ispuni prostoriju dok ga je Ezdov pridrţavao ĉekajući da droga poĉne djelovati. Gunter Brumm je hladno promatrao prizor, nije osjećao nikakvu bol. Neĉistoća njegovog voĊe ispunila mu je uši i nos. Sjetio se Bradonje kako visi nad ponorom i staloţeno prihvaća izvršiti duţnost na koju se zakleo SS-ovskim jedinicama i Fuhreru. Sjetio se Gretchen i njene topline u njegovom zagrljaju, tek što je postala ţena, ali ju je volio, ĉak i u trenucima kadajuje drţao pod vodom u toplom izvoru u pećini i promatrao kako 495
KIKA
na površinu izlaze posljednji mjehurići zraka iz pluća. Vjernost, pomisli, vezivno tkivo teutonske kulture, vrlina na prvom mjestu. Dosta s tim! Izvršio je svoju duţnost. Zauvijek. Došao je kraj tisućljetnog Reicha, zajedno s grĉkim brodom koji besciljno pluta po moru koje je bilo kolijevka civilizacije. I dolikuje da se ovdje završi, pomisli. Osjeti spokoj u sebi. Na jadni krik Herr Wolfa mogao je odgovoriti samo osmjehom. Kada se grupa našla u hodniku, svi putnici su već bili budni. "Ţidovi", zaĉuje se neki glas iz gomile, ali ustukne kao vrag pred raspelom, pred Petrovljevom pojavom sa Davidovom zvijezdom na grudima. Više se nisu pokušali umiješati. Kakvi god da su u grupi, ovi Nijemci su odbacili sva svoja politiĉka uvjerenja i uobiĉajene veze, sada su bili sami, svaki od njih zabrinut za svoj vlastiti opstanak. "Netko meĊu vama je bio na ĉelu logora u kojima je stradao moj narod", poĉne Petrov svoj prethodno uvjeţbani govor. "Došli smo se osvetiti u ime svih Ţidova. Zapamtite to zauvijek. Od danas će Ţidovi u cijelom svijetu biti ujedinjeni. I bit ćemo naoruţani. Sada odvodimo samo jednog od vas, ali uskoro ćemo se vratiti i po ostale. Bjeţite, dok moţete — ako moţete", prijeteći doda. Otac Grigorij je upravo pomagao Pogrebenoj da podigne Hitlera, kada se pojavio Beau Valentine i ugledao naoruţanog ĉovjeka. To je bio Rivitski. "Kakva je to zbrka?" dovikne. "Tebe se to ne tiĉe", ljutito odgovori naoruţani i zamahne prema njemu pištoljem. Valentine se odmah povuĉe, ali se sakrije iza ugla da vidi što će se dogoditi. Drugi naoruţani ĉovjek i ţena vukli su beţivotno tijelo niz stepenice. Pratio ih je niţi ĉovjek. Onaj koji ga je prvi ugledao šepao je za njim, vukući nogu i za sobom ostavljao trag krvi. Kad je povorka prošla, Beau je pokušao vidjeti koga to muškarac i ţena vuku, ali zarobljenikova glava je pala i nije mu mogao vidjeti lice. "Završi", kaţe onaj manji drugome koji je stajao na vratima kabine. Brumm i Ezdov su ostali sami. "Vrlo vam se divim, pukovniĉe Brumme", obrati im se Ezdov. "Ja sam vas gonio. Drug Petrov vjeruje da ste profesionalac i ĉovjek koji poštuje vlastita naĉela. Moj zadatak je da vas obavijestim da smo na trup broda, pod vodom, postavili eksploziv i da ćemo dići brod u zrak kad se budemo 496
KIKA
našli na sigurnoj udaljenosti. Drug Petrov vam poklanja ţivot iz poštovanja prema vama kao profesionalcu. Imate na raspolaganju samo nekoliko minuta. Predlaţemo vam da se brzo udaljite ako se ţelite spasiti." "A ako preţivim? Ne bojite se da ću reći svijetu da je Adolf Hitler ţiv i u vašim rukama?" "Tko bi vam povjerovao?" uzvrati Ezdov s osmjehom. "A kada bi i povjerovali, biste li bili dovoljno jaki da se vi odrţite na ţivotu? Bilo bi puno onih koji se ţele osvetiti ĉovjeku koji im je uskratio mogućnost da se doĉepaju Hitlera. Nemamo se razloga vas bojati, pukovniĉe." Nijemac se nasmiješi, Rus je bio u pravu. Kada su otišli, razmisli što mu je sve na raspolaganju. Samo jedno rješenje ima smisla. Gunter Brumm ostane leţati na palubi ĉekajući kraj. Na posljetku je slobodan. 141 28. travanj 1946., 23:25 Valentine je drhtao. Što, do vraga, Ţidovi traţe na ovom brodu? Koga se to odvukli sa sobom? Nije vidio ĉovjekovo lice. Je li to mogao biti...? Kako su se, do vraga, uspjeli ukrcati? Kad je povorka otišla, on oprezno priĊe kabini na drugoj strani hodnika i proviri unutra. Na podu je leţao ĉovjek na leĊima. Brumm! Valentine izvuĉe automatski pištolj i uĊe. Nijemac podigne glavu s upitnim izrazom na licu. "Tko ste vi?" Vrijeme je da iskoristi priliku. Valentine dobaci: "OSS." Brumm se prvo nasmiješi, a potom se poĉne smijati. " I Amerikanac?" kaţe. Smijao se sve glasnije i glasnije, sve dok mu niz obraze nisu potekle suze. "Prekrasno, moj ameriĉki prijatelju. Odveli su Hitlera, a vaši ruski saveznici su minirali brod. Ovdje ćemo umrijeti. Svi." Dok je Valentine preskakivao, po ĉetiri stepenice, njegov smijeh je još uvijek odzvanjao sve dok nije stigao do dijela broda namijenjenog za posadu. Ljudi su izvirali posvuda uokolo, uznemireni kao ţivotinje prije oluje, turobni, ali još uvijek bez panike. Otvori jedna pregradna vrata i naĊe jedan pojas za spašavanje. Navuĉe ga, zategne vrpce i odjuri na glavnu palubu. 497
KIKA
Jedan mornar mu preprijeĉi put. "Što se dogaĊa?" upita ga. "Što ovdje radiš? Ovdje je ulaz zabranjen." Valentine ga udari šakom u nos i osjeti kako mu se lomi hrskavica. Mornar se sruši na pod, a Valentine ga preskoĉi, zatakne pištolj za pojas, prekoraĉi ogradu i zadrţi se na trenutak kako bi uspostavio ravnoteţu da bi se što dalje odrazio. Nekoliko putnika u blizini uhvatiše ga za hlaĉe. "Ne brinite", blagim glasom mu se obrati jedna ţena. "Popraviti će motore. Sve će biti u redu, vidjet ćete." Glas joj je izraţavao sigurnost. Valentine priljubi ruke uz butinu, duboko udahne i skoĉi s ograde što je dalje mogao. Jako je udario u površinu vode i duboko zaronio. Kada je izronio poĉeo je plivati, boreći se s dugim, slanim valovima i s vjetrovima. Udisao je zrak tek poslije svakih deset ili dvadeset zaveslaja rukama. Niz eksplozija je zapoĉeo prije nego što je oĉekivao. Bili su to promukli udari, ali zvuk i potres se lako prenose morem i znao je da će brod potonuti. Plivaj dalje, kaţe u sebi. Najjaĉa eksplozija će se dogoditi kada se more uzburka. Kada je odjeknula, uvis poleti crveno-bijela lopta i poĉne ga obasipati kišom krhotina gotovo cijelu minutu. Kada je uspio ponovo otvoriti oĉi, broda više nije bilo, samo je ĉuo oĉajniĉke krikove za pomoć, Valentine pogleda oko sebe da bi pronašao neku dasku za koju se moţe uhvatiti i konaĉno u blizini ugleda neki veliki predmet kako plovi po površini vode. Bio je to ravan splav ispunjen plutom, neposredno ispod vode, ali bio je dovoljno stabilan. Uspio se popeti na njega prije nego je potpuno klonuo. Ĉuo je glasove u tami, ali nije vidio preţivjele. Jedan djeĉji glas zavrišti "ima nešto u vodi", morski psi, on pomisli, i nagonski povuĉe nogu gore i nekako smjesti cijelo tijelo na splav. Uskoro će zapoĉeti gozba. Znao je da je uzaludno pokušavati spasiti ostale, pa je leţao na leĊima plutajući po valovima, nošen vjetrom, sam, s uţasnom spoznajom koja će ga pratiti do kraja ţivota.
498
KIKA
Epilog 142 7. svibanj 1946., 13:00 Kompozicija vlaka na teretnoj ţeljezniĉkoj stanici u Odessi se sastojala od crne lokomotive, ĉetiri Pullmanova vagona, i na poĉetku i na kraju kompozicije bili su otvoreni teretni vagoni, te jedan zahrĊali vagon za posadu. Otvoreni vagoni su imali niske zidove od oklopnih ploĉa s prorezima za topovske cijevi. U središtu svakog vagona nalazio se veliki ĉeliĉni stalak s jednim montiranim mali ĉeškim protuavionskim topom, oko kojih su bili postavljene ameriĉke pedesetkalibarske strojnice sa zraĉnim hlaĊenjem. Svako postolje s oruţjem je bilo tako smješteno da moţe zaštititi od napada iz zraka, iako sedam godina, koliko postoji ovaj vlak, nikad nije napadnut, i sada, kada je rat završen, mala je vjerojatnost da će se nešto takvo dogoditi. Ipak, Staljin je ţelio da njegov osobni vlak bude osiguran, a oruţje mu je više od svega pruţalo sigurnost, što ga je bilo više, toliko se on bolje osjećao. Vojnici, Staljinovi osobni ĉuvari, bili su posebno izabrani i spremni u trenutku izvršiti svako nareĊenje i dati ţivot za obranu svog voĊe. Ako bi netko samo jednom propustio izvršiti i najbeznaĉajnije nareĊenje pretpostavljenih, bio bi likvidiran bez rijeĉi i sudskog postupka. Svi su shvaćali da se duţnost mora savršeno izvršavati u svakom trenutku. Sada su sve ljude postavili tako da tvore obrambeni krug oko vlaka, kao spremnu borbenu jedinicu pred sam poĉetak bitke. Specijalni putnik u vlaku je još bio pod utjecajem droge. Doktor Gnedin je osobno vodio brigu o njemu od trenutka kada su ga oteli s broda, i vrlo rijetko ga je ostavljao samog. Zarobljenika su smjestili u potpuno prazan kupe. Prozori su bili zatvoreni ĉeliĉnim ploĉama, na podu nije bilo tepiha, niti namještaja, jer su uklonili sve mogućnosti da si oduzme ţivot. Kada gaje već uspio zarobiti, Petrov je ĉvrsto odluĉio ovaj zadatak obaviti od kraja. On i ostali ĉlanovi Grupe za specijalne zadatke su se okupili u zgradi od cigle i 499
KIKA
blata pored sporednog kolosijeka. Bilo je bistro i prozraĉno jutro i puhao je blagi povjetarac koji je tvorio neznatne vrtloge prašine. Napad na brod ih je potpuno iscrpio: nisu više imali niti trunke snage. Plovidba do afriĉke obale je bila teška, ali je prebacivanje do aviona teklo brzo i lagano. Ezdov ih je odvezao do Odesse s Taliom kao kopilotom. Sad ih je Petrov pozvao na posljednji zajedniĉki sastanak, jer su samo on, Gnedin i svećenik dobili nareĊenje da idu u Moskvu. Na bijeloj tkanini na podu leţalo je pet Crvenih znaĉki poredanih jedna pored druge, a grupa je strpljivo sjedila pored zida na slaboj svjetlosti. "Podsjećam svakog od vas", poĉne Petrov bez uvoda, "da zadatak koji ste izvršili mora ostati drţavna tajna. Ukoliko prekršite zakletvu o šutnji, sve nas će stići trenutna kazna." Zašuti i pogleda svoje ljude. "Napravili smo sve što se traţilo od nas. Ne znam hoćemo li se opet sresti." Glas ga samo na trenutak izda i on se zakašlje. "Znam da ćete uvijek, ako se za to pokaţe prilika, biti spremni izvršiti svoju duţnost." Svakog od njih posebno pogleda, prodornim pogledom svojih crnih oĉiju, zatim podigne znaĉke i umota ih u paketiće. Njih ĉetvero se istovremeno nasmiješe kada je voĊa, koji je uvijek vodio raĉuna o svakoj sitnici, paţljivo spajao krajeve tkanine. Petrov se zaustavi na izlazu kako bi ih još jednom i zadnji puta sve zajedno pogledao. Kapci mu se gotovo sasvim zatvore i proĊe rukom kroz svoju crnu kosu. "Bojnica Pogrebenoj i Ezdov neka ovdje ostanu. Ostali ... mogu ići." Glas ga opet izda i zaĉuje se jedva ĉujni uzdah. "Moji ... prijatelji", kaţe s naporom i izleti van. Ostali su netremice gledali. Gotovo je. Sve ove godine koje su zajedno proveli su sad prošle. Opraštali su se dugim zagrljajima. Bailov na posljetku prekine šutnju. "Kod koga je prokleta pertsovka?" "Preostala je još samo jedna boca", kaţe Rivitski i protrlja oĉi. Brummov metak mu je prošišao kroz butinu, i nije izazvao neku ozbiljniju povredu, ali noga mu je još uvijek bila ukoĉena i morao je hodati sa štapom. "U mom kovĉegu je." Njih dvojica krenu van. "Hoćete li nam se pridruţiti?" dobaci Rivitski Taliji i Ezdovu preko ramena. "Kroz koji trenutak", odgovori mu Ezdov. 500
KIKA
Poslije nekoliko trenutaka otac Grigorij povuĉe u stranu platno koje je sluţilo umjesto vrata i proviri unutra široko se osmjehujući. "Drug Petrov me zamolio da vam kaţem, da ukoliko do sada niste shvatili da se volite, on vam nareĊuje da to odmah riješite." Svećenik se glasno nasmije kada su oboje pocrvenili. "Ezdov, Petrov predlaţe da povedeš ovu ţenu u svoje planine i da osnujete obitelj. Drug Staljin je izdao nareĊenje da treba biti što više Ezdovovih potomaka i ţeli da se njegovo nareĊenje izvrši u okviru biološki prihvatljivog termina. Tebi se, Pogrebenoj, Petrov zahvaljuje i ţeli ti prenijeti osobnu zahvalnost i poštovanje. TakoĊer te moli da primiš dar - od njega, od svih nas, od naše domovine - za vas oboje." Dva djeĉaka nespretno uĊu u mraĉnu prostoriju, oĉiju raširenih od straha. Kada su ugledali majku, polete joj u zagrljaj, ĉvrsto je stegnu i zaplaĉu u njenim rukama. Kada je vlak polako krenuo, Ezdov i Talija i njezini sinovi izaĊu iz zgrade. Petrov je stajao na vratima posljednjeg Pullmanovog vagona. Njih ĉetvero mu mahnuše, ali on im ne uzvrati. Zurio je u okolinu, prekriţenih ruku na grudima, visoko uzdignute glave i oštrog pogleda. Bez rijeĉi su promatrali kako se vlak udaljava. Zatim se Ezdov okrene prema Taliji i podigne djeĉake. "Pokazati ću vam svoj dom u planini", kaţe im. "Je li ta planina veća od Moskve?" upita mlaĊi djeĉak. "I ljepša", nasmiješi se Ezdov. 143 1 . lipanj 1946., 14:40 Bilo je svjeţe i vjetrovito popodne. Srebrnasto smeĊi valovi rijeke James valjali su se pod naletom vjetra i krugovi boje ĉokolade poĉnu se širiti prema travnatoj obali. Beau Valentine je sjedio leĊima naslonjen na vretenasto javorovo stablo. Baci kamenĉić u rijeku i po stoti put primijeti kako se u potpunosti stapa s vodom i kada potone za sobom ne ostavi nikakav trag. Ermina je bila pored njega, glave oslonjene na jedno oboreno stablo i promatrala ga je s paţnjom kojom se gledaju najmiliji. 501
KIKA
Sve to nije toliko sliĉilo kaosu, koliko je sliĉilo neobiĉnom snu. Bio je na istom brodu s Adolfom Hitlerom. Brod je potonuo. Kada je sljedećeg jutra sunce izašlo, od broda nije ništa ostalo - nije bilo niti leševa, ni ostataka brodske graĊe, ĉak nije bilo niti mrlja od goriva. Ostao je samo on na splavu. Tako je plutao dva dana dok ga struja nije izbacila na mali stjenoviti otok blizu Korzike. Doplivao je do obale i popeo se strmom obalom do kućice sa zemljanim podom, gdje su ga domaćini nahranili. Nagovorio je svog domaćina, ribara, da ga brodom dovede u Genovu. Korzikanac ga nije pitao kako je došao do otoka, niti s kojeg je broda pao u more. To nije bilo ništa neobiĉno, jer je stoljećima more izbacivalo ljude na njihovu obalu, neke mrtve, a neke ţive. Brodovi tonu. Takvi dogaĊaji su se smatrali boţjom voljom. U Genovi je Valentine upotrijebio staru smicalicu svih obavještajaca i poslao telegram svojoj banci u Švicarskoj da mu pošalje novac. Bio je uvjeren da je Ermina već otputovala u Ameriku. Bogato je platio vozaĉu taksija u Genovi da ga odveze do švicarske granice, koju je opet ilegalno prešao. U Ţenevi je kupio nove isprave i sjeo u vlak za Pariz. Odatle je stigao u London, iz Londona u New York, a iz New Yorka je vlakom otputovao u Washington. Valentine se javio u stari stoţer OSS-a u glavnom gradu i saslušali su ga ljudi iz novoosnovane Nacionalne obavještajne agencije. Ispriĉao im je sve dogaĊaje do kraja rata i o svom poĉetnom traganju za njemaĉkim znanstvenicima, ali je odbio otkriti pojedinosti dogaĊaja tijekom posljednjih nekoliko mjeseci boravka u Europi i samo im je objasnio da se bavio "osobnim poslovima'1. "Malo si se zabavljao s nekom europskom damom?" zadirkivao ga je ĉasnik. "Tako nešto." Nakon što su je uzeo dokumente na svoje ime, kupio je novi automobil, crni Ford s jakim motorom i bijelim krovom. Platio je dvostruko više nego što je vrijedio, ali to mu nije bilo vaţno. Ĉemu novac, ako se osjećaš krivim kada ga trošiš? Pruţalo mu je zadovoljstvo imati novi automobil, i to opravdava trošak. 502
KIKA
Ermina je dala otkaz prije nego što se vratio. Poslao joj je telegram iz Ţeneve: PLOVIO BRODOM STOP BROD POTOPLJEN STOP PLIVAO STOP DOBRO SAM STOP VIDIT ĆEMO SE USKORO STOP VOLIŠ LI ME? NON STOP TVOJ PAR IZ CVIJETA. Kada je došao po nju u kuću njezine majke u Virginiji, imalaje neki ĉudni pogled koji nije mogao odgonetnuti, ali nije ništa rekla. Ţelio je otići u Jamestown, ali nije znao zašto to ţeli. Tamo je bio prije puno godina. Neki unutarnji glas mu je govorio neka opet ode. Bilo je popodne. Ermina nije priznala da je bila razoĉarana mjestom, ali je on znao istinu. Nekoliko ruševina: ostaci crkvenoga tornja, staro groblje i nekoliko kamenih temelja na ravnom otoku koji je nekad bio poluotok. "Nije nešto posebno", primijetila je. "Znam. Takav je i u mojem sjećanju poslije prve posjete. Mislim da sam se morao uvjeriti kako se ništa nije promijenilo." "Moţemo li sada krenuti?" "Ne još", odgovori joj, njeţno je grleći. Mora još malo prošetati uokolo, kaţe joj i ona je ispoštovala njegovu ţelju. Tijekom posljednja ĉetiri dana, od izlaska sunca do zalaza, provodio je vrijeme ili šetajući se oko ruševina nekadašnjeg naselja ili sjedeći na njima. Sada, nakon što je još jedan kamen potonuo na dno rijeke, osjeti potrebu razgovarati. Ermina je bila spremna saslušati ga. "Englezi su ovdje ostavili jedno lijepo naselje i jednostavno su otišli na drugo mjesto", kaţe Valentine. "Nitko ne zna što se dogodilo. Svi su mrtvi. Nekoliko kamenih ruševina, nekoliko poţutjelih kostiju -to je sve što su kasnije pronašli. Vjerojatno je sve izgledalo isto kao i sada. To je ţivuća tajna, jedina stvar koju ĉovjek ne moţe otkriti. Ne mogu podnijeti ono što ne znaju." Ermina mu priĊe i uhvati ga za ruku. "To nisu bili Ţidovi", kaţe Valentine. "To su bili Rusi." Nije imala pojma o ĉemu on priĉa. 503
KIKA
"Naša osjetila nam ne ispriĉaju uvijek cijelu priĉu. Piloti uĉe na jedan teţi naĉin. Njihova tijela govore jedno, instrumenti nešto potpuno drugo. Ako se povedu za osjetilima, stradavaju. Vidio sam Ţidove, ĉuo sam Ţidove, ali to su bili Rusi - nekakva specijalna jedinica na zadatku." "NKVD?" "Ne. Nešto potpuno posebno. Vrlo mala grupa. Ljudi koji su se potpuno posvetili zadatku. Tako su djelovali." "On je ţiv, jel da?" tiho upita. Valentine je pogleda. "Da. Rusi su uhvatili Hitlera. Ţivog." "A ti?" Bolno se nasmije. "Što bih ja s njim? Što se mene tiĉe, prepuštam im tog gada. To je vrhunska pravda. Od svih nas, oni imaju najviše razloga uhvatiti ga. Za nas je to više pitanje naĉela, akademska potreba za pravdom i završavanjem posla. Amerikancima je vaţnije završiti stvari. Rusima je hvatanje Hitlera bilo neophodna potreba, ţele se osvetiti." Ermina se smjesti ispod njegove ogromne ruke. "Ti si svoje završio, Beau." "Da, gospoĊo, završio sam." "Što će oni napraviti s njim?" Valentine se nasloni na stablo i nasmiješi. "To je pravo pitanje", kaţe, zagrli je i privuĉe k sebi. "Baš pravo pitanje." "Misliš da će ga izvesti pred sud?" Valentine se nasmiješi i prstom prijeĊe preko njezinih usana. "Ni u kojem sluĉaju." 144 18. lipanj 1947., 11:00 U ljeto 1947. godine Berlin je još uvijek bio razrušen, ali su ulice bile konaĉno rašĉišćene i Berlinci su se, zaokupljeni sobom, vratili svojim navikama, uĉili su se ţivjeti u podijeljenom gradu i trudili su se da politiĉke razlike, koje su im nametnuli saveznici, koriste za sebe, a ne protiv sebe. Noću su kavane i klubovi u Friedrichstrasse bili prepuni vojnika u uniformi koji su govorili raznim jezicima, i ponovo je prostitucija procvala. 504
KIKA
Vasilij Petrov je stajao preko puta ruševine sluţbenog stoţera Reicha. Bilo je vruće i sovjetska ekipa za rašĉišćavanje podizala je oblak prašine. Osobno je postavio eksploziv za rušenje zgrade Reicha. Bunker je, po nareĊenu Josifa Staljina zatvoren i zakljuĉan već gotovo dvije godine. Unutra je bilo mraĉno i hladno, prepuno plijesni koja mu je oteţavala disanje. Ĉak i pod takvim uvjetima radio je polako i pedantno briţljivo birajući mjesto za svaki paket eksploziva i povezao je svaku ţicu kao da je jedina. Nekoliko radnika je stajalo pored njega na ulici i ĉekalo. Petrov obriše ĉelo maramicom, savije je i stavi u zadnji dţep hlaĉa. Baci posljednji pogled na ĉetvrtasto, zbijeno zdanje preko puta ulice i povuĉe polugu sigurnim, polaganim pokretom. Tlo pod njim zagrmi i ogromna perjanica zemlje i dima poleti uvis. Bio je zadovoljan što se rušenje završilo i polako se uputi ulicom do nadzornika gradnje. Klimne glavom, i nadzornik poĉne izvikivati nareĊenja. U istom trenutku svi motori buldoţera prorade. "Što je ovo, do vraga, bilo?" zaĉuje se neki glas u blizini Petrova. "Neka nacistiĉka graĊevina", odgovori netko. 145 5. ožujak 1953., 14:00 Petrov je hranio cijelu jednu obitelj ruskih guski kada mu je prišao pukovnik u raskošnoj zimskoj uniformi. "Drug Petrov?" Mali Rus, pognut od artritisa koji mu se iz dana u dan pogoršavao, podigne pogled bez rijeĉi. "Morate doći u Kuntsevo, kraj je blizu." "Koliko će još izdrţati?" tiho upita Petrov. "Neće još dugo", kaţe mu pukovnik. "Izgubio je svijest."
505
KIKA
Znaĉi, i to se dogodilo. Dvadeset i osmog veljaĉe Staljin je pretrpio moţdani udar u otada lebdi izmeĊu ţivota i smrti. Prošlo je gotovo punih sedam godina od trenutka kada je sa svojom grupom stajao pored sporednog kolosijeka na teretnoj ţeljezniĉkoj stanici u Odessi. Sedam godina. "Recite im da ću doći", kaţe Petrov. Polako i s mukom je došao do automobila, a njegov vozaĉ skoĉi da mu otvori zadnja vrata. "U Kremlj." Straţa na ulazu u palaĉu Potešni podigne oruţje kada Petrov naiĊe. Narednik upita kako ide, a straţar uperi u njega svoj kalašnjikov. Kada im je Petrov pokazao Crvenu znaĉku, vojnici su spustili svoje oruţje. U prizemljuje bilo hladno. To je uvijek predstavljao problem u svim palaĉama i zdanjima koje je gradila ruska aristokracija. Na kraju hodnika je prošao pored još jednog straţarskog mjesta i spustio se malim dizalom duboko pod zemlju. Kada je stigao, još jedna jedinica osiguranja je provjerila njegove dokumente prije nego što su ga pustili kroz ĉetverostruka ĉeliĉna vrata. Unutra su se nalazila još jedna vrata, otvorio ih je kljuĉem koji je drţao oko vrata. Sedam godina je svakog dana ovdje dolazio dva puta dnevno, i samo je jednom, kada je odletio u Berlin prošlo ĉetrdeset i osam sati izmeĊu posjeta. Soba je bilaobojana debelim slojem bijelog emajla, kao u ambulanti, a pod je bio poploĉan uredno sloţenim ploĉicama boje slonovaĉe. Usprkos sterilnosti i ĉistoći svih površina, smrad u toj prostoriji je uvijek kod Petrova izazivao muĉninu od koje samo što ne bi povratio. Na sredini sobe, obješen za strop, nalazio se kavez sa šipkama od nehrĊajućeg ĉelika, a u njemu je ĉuĉalo neko ţivo stvorenje koje je pomalo podsjećalo na ljudsko biće. U kavezu nije bilo dovoljno mjesta niti za sjesti niti leći. Staljin je projektirao kavez i osobno nadzirao njegovu izradu, koju su izvodili zarobljeni njemaĉki inţenjeri. S godinama je postajalo sve teţe odrţavati tu zvijer na ţivotu. Na nogama su mu se otvorile rane koje su izazivale gangrenu, tako da je prvo bila amputirana lijeva noga iznad koljena, a kasnije i desna, neposredno iznad ĉlanka. Doktor Gnedin je izvršio obje operacije uz Petrovljevu pomoć. S tehniĉke strane gledišta, zvijer je još bila na ţivotu, ali više nije bila ljudsko biće. U kavezu je, svakako, jedno tijelo ĉije srce kuca, ali njegova duša i um su odavno išĉezli i godinama nije progovorio niti rijeĉ. 506
KIKA
Kada su stigli iz Odesse doĉekao ih je specijalni kamionet i zarobljenika su odveli ravno u palaĉu, u prostoriju u kojoj sada Petrov stoji. Ĉudovište su skinuli do gole koţe i zakljuĉali u kavez, a Petrov je promatrao kako se ĉovjek ţestoko bori i vrišti traţeći osvetu, a potom i milost. Od tada su zvijer hranili tek toliko da je odrţe na ţivotu. Ţivjela je u izluĉevinama vlastitoga tijela bez dozvole da se opere. Kavez u kojem se nalazio onemogućavao je normalan san i odmor; jedino je mogao pasti u drijemeţ koji bi uvijek prekidao bol u nekom dijelu tijela. Petrov je bio zapanjen koliko ţivo stvorenje moţe duboko propasti, a ipak ostati na ţivotu. Promatrajući ga sada, ĉinilo mu se kao da se sve odigralo brzo, sve postepene promjene iznenada su se stopile u jedan jedini trenutak. Ali to nije istina, sadašnjost je uvijek varljiva. Cijeli proces se odvijao sporo i muĉno, a Staljin je uţivao u svakom trenutku. Staljin je obiĉavao navratiti nedjeljom, najĉešće u ranim popodnevnim satima i nikada nije propuštao ni jednu nedjelju, osim ako nije boravio izvan Moskve. Posjećivao ga je i drugim danima, i svaki put kada bi ga premijer ţelio posjetiti, pozvali su Petrova, ma gdje se u tom trenutku nalazio, morao je pratiti svog voĊu. Ponekad, tijekom tih nepredviĊenih posjeta, Staljin bi kipio od ljutnje i bijesa, a plave ţile bi mu iskakale na sljepooĉnicama. Ponekada bi bio zamišljen, iako je takvo njegovo raspoloţenje sliĉilo na ţalost, Petrov je znao da Staljin nije sposoban za takve osjećaje. U rijetkim prilikama Staljin bi bio radostan i ushićen, i kako bi godine prolazile, Petrov je shvatio da je zvijer tajna stvarnost iz koje premijer crpi vlastitu odluĉnost, kao da je njezino postojanje ţivi dokaz d se sve što poţeli uvijek ispunjavalo. Staljinove navike se nisu nikada mijenjala, ĉak ni kada bi njegove posjete bile izvan uobiĉajenog rasporeda. Petrov bi išao dva koraka ispred njega. Po ulasku u sobu pogledi dva suparnika bi se odmah susreli. Tijekom prvih godina zatoĉeništva oĉi zvijeri bi bljesnule strastvenom mrţnjom, zavrištala bi, zavijala i bacila se na šipke sve dok prostoriju ne bi preplavili krici od kojih bi Petrova boljele uši satima poslije. Ali bez obzira što je zvijer radila, Staljin je uvijek stajao mirno. Stajao bi sklopljenih ruku ispred sebe i promatrao. Poslije samo nekoliko minuta bi se nasmiješio, polako klimnuo glavom i izašao iz sobe, ušao u dizalo i vratio se u 507
KIKA
vanjski svijet. Kako su prolazile godine, izljevi zvijeri su slabljeli i postajali sve nepovezaniji, a zatim se pretvorili u cviljenje ranjene ţivotinje: konaĉno je zvijer zašutila i pogled joj je postao bezizraţajan. Sada, dok joj je Petrov prilazio, ţivotinja bez nogu je prebacivala teţinu tijela sa batrljka na batrljak. Ĉovjek u crnom znaĉi hrana, i s godinama se nauĉila pristojno ponašati u Petrovom prisustvu kako joj ne bi uskratio hranu. Vrijeme nije više imalo nikakvog smisla. U bijeloj sobi je uvijek bio dan. Zvijer je spavala zaklopivši oĉi rukama, prilju-bivši se uz šipke u nekom neobiĉnom poloţaju u pokušaju da naĊe neki mraĉni kutak koji joj bi omogućio da zaspi. Oĉi su joj bile nateĉene, crvene i izbuljene. Kosa je bila slijepljena i bez sjaja i stršilaje na glavi pod nekim neobiĉnim kutom. Zasiktao je kada mu je Petrov prišao, kao u oĉekivanju, ali ipak nekako tromo i uplašeno. Ovo nije uobiĉajeno vrijeme za hranjenje, ipak ĉovjek je došao. Opasnost. Nešto je drugaĉije nego obiĉno. Zvijer baci ruku preko lica, kao neki štit. Petrov izvuĉe pištolj iz navlake i spusti ga na pod, tek toliko udaljen da ga ne moţe dohvatiti iz kaveza. Tihim glasom se obrati zvijeri, istim tonom kojim je znao razgovarati sa svojim guskama. "Imam nareĊenje vas izvijestiti da Josif Vissarionoviĉ Dzhugašvili umire." Zvijer se grubo poĉeše po preponama, iznenada ga je poĉela muĉiti gamad koja se okotila na njegovom tijelu. Nakrivilaje glavu na jednu stranu i paţljivo promatrala Petrova, polako trepćući. Na trenutak se pojavio neki bljesak u oĉima i Rus u tamnim jezerima od oĉiju ugleda prepoznavanje. "Staljin", izgovori u polako napreţući se kao da se prisjeća o kome je rijeĉ. To je bila prva rijeĉ koju je izgovorio nakon nekoliko godina. Iznenada se zvijer olakša, i isprska kavez fekalijama. Pogleda Petrova i sablasno se osmjehne. Njene usne su bile suhe, ispucane i prepune rana. Usta se otvore i pokaţu se pocrnjeni ostaci zubiju, ĉvrsto primi šipke i pribliţi lice Petrovu. Otvori usta kao grabeţljivac u napadu, okrene glavu na lijevu stranu, podigne obrvu i zasikta takvom ţestinom da se Petrov sledio. "Ja ... još ... ţivim", izusti promuklo, sjajnih oĉiju. Odjednom izbaci ruku kroz šipke prema Petrovu i iz dubine njegovog bića zaĉuje se prodoran vrisak prkosa. Petrov osjeti kako mu se kosa na potiljku najeţila, ali korakne prema kavezu, zavuĉe ruke unutra, uhvati zvijer za grlo. Njene oĉi se rašire od snaţnog Petrovog pritiska i pokuša se otrgnuti. Glava se polako poĉela 508
KIKA
okretati na drugu stranu. "Ja još ţivim", zakrklja ponovo, udarajući se u grudi. Pokušao je odgurnuti Petrove ruke, ali nije uspijevao, od muke mu se pljuvaĉka cijedila u dugim mlazovima niz usta. Petrov se koncentrirao na spajanje vrhova prstiju obje ruke na potiljku ţivotinje. Kako se taj trenutak pribliţavao, zvijer je potpuno izgubila svu snagu i stropoštala se uz šipke kaveza u prvim grĉevima smrtne agonije. Ali i tada nije prestajao ponavljati, sve tiše i tiše: "Ja ţivim, ja ţivim, ja ţivim." Na posljetku kada su se Petrovi prsti dodirnuli, on ih izvije prema gore, i uz glasan prasak pukne ţivotinji kraljeţnica. Zvijer je mrtva. Straţari su bili uznemireni kada im se Petrov ponovo pridruţio. Tijekom godina navikli su se na neobiĉnog, hromog ĉovjeka koji je dolazio redovito dva puta dnevno. Jedino su Petrov, Gnedin i Staljin ulazili u tu prostoriju. Kako su godine prolazile, straţari su se naviknuli ne razmišljati o tome što se krije unutra. Njima je bio ulaz zabranjen, i iako je neke od njih razdirala radoznalost, o toj temi nisu nikada razgovarali i nitko se nije usuĊivao ući, ĉak i kada bi mogao. Kada ĉovjek ţivi u srcu Vrhovnog Sovjeta, nauĉi biti gluh, njem i slijep. Kada im je Petrov rekao da napuste straţarske mjesta, oklijevali su, ali kada su vidjeli njegov pogled, uplašili su se i pobjegli su. Kada su nestali Petrov se uputi u malo skladište i iznese materijal koji je odavno bio tu smješten. Radio je sam, ĉeliĉna vrata je zazidao trostrukim redom cigli, a nakon toga se popeo dizalom gore. Kada je stigao u prizemlje, naredio je osiguranju da se premjesti u drugi dio zgrade. Zatim je, jednim kljuĉem, koji je takoĊer svakodnevno u proteklih sedam godina nosio sa sobom, otvorio mali sef u zidu i povukao polugu koja se u njemu nalazila. Eksplozija je srušila dizalo i zauvijek zatvorila rupu. 146 5. ožujak 1953., 21:50 Petrov se odvezao u Kuntsevo i odmah su ga poveli pored jedinice ljudi iz osiguranja do Staljinove spavaće sobe. Premijer je izgledao sićušno i beznaĉajno na krevetu s baldahinima. Na obliţnjem stolu gorjele su 509
KIKA
svijeće, pri ĉijoj se svjetlosti zmaj na ogromnoj kineskoj tapiseriji ĉinio kao ţiv. "U komi je", netko kaţe kada je ušao Petrov. Kada im je Petrov pokazao Crvenu znaĉku svi izaĊu iz sobe. Stao je pored kreveta i ĉekao. Na podu je leţao list papira sa jednostavnim crteţom vuĉje glave nacrtane crvenom tintom. Staljin se pomakne i podigne glavu. Kapci zatrepere i otvori oĉi. "Moj Berkute", izusti, slabim, ali još uvijek jasnim glasom. "Umirem." Petrov klimne glavom, podigne papir i pero, preko jedne vuĉje glave nacrta veliko slovo X i podigne papir. "Gotovo je." Staljinove oĉi se širom otvore, nozdrve mu se rašire, a na licu mu se pojavi široki osmjeh. "Kada?" "Prije nekoliko sati." Ruski voĊa spusti glavu na jastuk i izdahne, lice mu se zaledi u masku, a usta otvore. Pertov dodirne premijerovo grlo da provjeri da li još diše, nije više osjećao puls. Pogleda na sat, bilo je toĉno 21:50 i Josif Staljin je bio mrtav. Spusti Crvenu znaĉku pri dnu kreveta, stavi šešir, baci još jedan pogled i izaĊe. Konaĉno je svemu došao kraj.
510
KIKA
Bilješke autora Berkut je izmišljen lik roĊen iz pukotina i povijesne neizvjesnosti. Znamo puno o posljednjim Hitlerovim danima i trećem Reichu, ali usprkos svemu što imamo na raspolaganju, ne znamo što se toĉno dogodilo s Hitlerom na kraju. Sumnjamo, nagaĊamo, postavljamo teorije, ali ništa ne znamo pouzdano. Moja namjera je bila iskoristiti sve što je poznato i u te ĉinjenice utkati još jednu mogućnost, jedan niz dogaĊaja koji se mogao odigrati. To je, svakako, samo nagaĊanje, ali puno toga u ovoj knjizi se zaista dogodilo. Mnogi Hitlerovi viši saveznici su bili u bunkeru ispod Ureda Reicha, uz njega na kraju, a poslije Hitlerovog samoubojstva su ti ljudi pokušali zajedno se probiti do ruskih vojnih redova. Rusi su uhvatili mnoge od njih, ali neki su pobjegli, a samo ih je maleni broj ubijen u pokušaju bijega. Redoslijed dogaĊanja neposredno prije i poslije Hitlerovog samoubojstva opisanog u knjizi vjeran je sluţbenoj dokumentaciji i glavnim izvorima, a ondje gdje su se javljala razliĉita mišljenja, koristio sam podatke sa kojima se većina slaţe. Rusi su prvo izjavili da je Hitler, ili njegov leš, u njihovim rukama, a zatim da nemaju predodţbu gdje se nalazi. To jest činjenica. Ĉinjenica je, takoĊer, da su u ljeto 1946. godine Rusi avionom dovezli u Berlin sve suĉesnike drame u bunkeru, gdje je snimljen film u kojem su sami nacisti, umjesto glumaca, odglumili finale drame. Zašto? To nije nikada objašnjeno, a film, koliko je meni poznato, na Zapadu nikada nije nitko vidio, iako su dvojica ameriĉkih novinara jedne noći vidjeli kako se film snima. Ĉemu takvo ponavljanje dogaĊaja ako su Rusi godinu dana prije toga pronašli Hitlerov leš? I zašto je izvještaj o autopsiji objavljen tek dvadeset i tri godine kasnije? Rusi su konaĉno objavili sluţbeni izvještaj o autopsiji 1968. godine, ali ĉini se, prije iz politiĉkih razloga, nego znanstvenih, a u znanstvenoj metodi koja je primijenjena prilikom autopsije postoje ozbiljne pogreške. Uloga katoliĉke crkve u pruţanju pomoći njemaĉkim izbjeglicama poslije rata je dobro dokumentirana i o propustima Crkve i pape Pia XII tijekom rata postoje brojni objavljeni radovi. 511
KIKA
Otto Skorzeny je, naravno, zaista postojao, i poslije rata saveznici su ga osumnjiĉili da je pomogao Hitleru u bijegu, iako je to on poricao. OSS je zaista naredio izradu psihološke skice Hitlera po kojoj se moţe predvidjeti kraj njemaĉkog vode. iako je samoubojstvo oznaĉeno kao mogući ishod, bilo je i drugih rješenja. Tu je i pitanje neobiĉne bitke koju su Nijemci vodili u oblasti planinskog vijenca Hartz poslije prelaska Saveznika preko Rajne, ova bitka, i tada i sa sadašnje toĉke gledišta, nema nikakvog strateškog smisla. Postoji još mnogo poznatih pojedinosti, ali sve što znamo je, ĉini mise, daleko manje vaţno i zanimljivo od onoga što ne znamo. Staljin je ţelio uhvatiti Hitlera, osjećao se prevarenim, smatrao je da ga je njemaĉki voĊa izdao, i cijena koju su Rusi morali platiti procjenjuje se na oko dva milijuna mrtvih. Otprilike dvostruko više od broja stradalih u nacistiĉkim logorima smrti. Prava je ironija, što je Staljin, ameriĉki srdaĉni saveznik ujak Joe, vjerojatno nadmašio Hitle-rov rekord po broju ţrtvi u poslu koji je surovi Gruzijac nazivao "drţavna ubojstva". Je li Hitler umro u berlinskim ruševinama 1945. godine? Povijest nagoviješta da je vjerojatno jedan jedini ĉovjek na svijetu znao istinu o Hitlerovoj sudbini, a on je umro 1953. godine. Njegovo ime je Staljin. Sve je moguće, ma što se zaista dogodilo. Odrţavanje ĉudovišta na ţivotu kako bismo mogli imati predraĉun koji nam je uskraćen 1945. godine za sve nas ima društvenu vrijednost - ĉak i u izmišljenoj priĉi. KRAJ
KIKA 15.08.2010. 512