Antoine Compagnon DEMON TEORIJE
Antoine Compagnon DEMON TEORIJE
G Zagreb 2007
Biblioteka SINTAGMA Antoine Com...
65 downloads
957 Views
2MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Antoine Compagnon DEMON TEORIJE
Antoine Compagnon DEMON TEORIJE
G Zagreb 2007
Biblioteka SINTAGMA Antoine Compagnon DEMON TEORIJE Prevela Morana Čale Nakladnik Zagrebački holding d.o.o. Podružnica AGM, Mihanovićeva 28, Zagreb Za nakladnika Bože Čović Urednici Milivoj Solar Božidar Petrač Design biblioteke D&N d.o.o., Zagreb Lektor i korektor Iva Udiković Kompjuterska priprema D&N d.o.o., Ozaljska 23, Zagreb Tisak ?????????? Naslov originala Le démon de la théorie Littérature et sens commun
U v o d Što preostaje od naših ljubavi? Jadni je Sokrat imao samo demona koji mu je postav ljao zabrane; moj je veoma poticajan, moj me demon tjera da djelujem, borben je demon. Baudelaire, »Pobijmo siromahe!« Da parodiramo glasovitu izreku: »Francuzi nemaju dara za teoriju«. Barem do proplamsaja šezdesetih i sedamdese tih godina. Tada je književna teorija doživjela svoj trenutak slave, kao da je obraćenjem stekla vjeru kojom je munjevi to nadoknadila gotovo stoljeće zakašnjenja. U Francuskoj se na području proučavanja književnosti nije dogodilo niš ta što bi bilo nalik na ruski formalizam, Praški krug, angloa meričku novu kritiku (New Criticism), da i ne spominjemo stilistiku Lea Spitzera i topologiju Ernsta Roberta Curtiusa, antipozitivizam Benedetta Crocea i kritiku varijanata Gian franca Continija, ili pak ženevsku školu i kritiku svijesti ili čak hotimični antiteoretizam F. R. Leavisa i njegovih učeni ka s Cambridgea. Kad bismo u Francuskoj pokušali naći pro tutežu svim tim izvornim i utjecajnim pokretima što su za uzeli prvu polovicu XX. stoljeća u Europi i Sjevernoj Ameri ci, mogli bismo navesti jedino Valéryjevu »Poetiku«, kako se nazivala katedra koju je vodio na Collège de France (1936.) – kratkovjeku disciplinu kojoj su napredak uskoro prekinuli rat, a zatim smrt – i, možda, još i danas zagonetno djelo Jea na Paulhana Fleurs de Tarbes (Cvijeće Tarbesa, 1941.), koje zamršenim putevima tapka prema definiciji opće, neinstru mentalne retorike jezika – prema načelu »Sve je retorika«, što će ga dekonstrukcija oko 1968. godine otkriti u Nietzschea.
Priručnik Renéa Welleka i Austina Warrena, Theory of Lite rature, objavljen 1949. u Sjedinjenim Državama, mogao se krajem šezdesetih nabaviti na španjolskom, japanskom, tali janskom, njemačkom, korejskom, portugalskom, danskom, srpskom, na modernome grčkom, švedskom, hebrejskom, rumunjskom, finskom i gujaratiju, ali ne i na francuskome, jeziku na kojemu je bio objavljen tek 1971. pod naslovom La Théorie littéraire (Književna teorija), jednim od prvih u biblioteci »Poétique« nakladničke kuće Seuil, i nikad se ni je pojavio u džepnom izdanju. Godine 1960., nedugo prije nego što je umro, Spitzer je francusko zakašnjenje i odijelje nost objasnio trima čimbenicima: starim osjećajem nadmoć nosti vezanim uz neprekidnu i iznimnu književnu tradiciju; općim duhom proučavanja književnosti, kojemu je i dalje bio svojstven znanstveni pozitivizam XIX. stoljeća u potrazi za uzrocima; činjenicom da je u nastavi književnosti prevla davala metoda eksplikacije teksta, to jest pomoćnog opisa književnih oblika koji je priječio da se razviju razrađenije for malne metode. Rado bih dodao, no to se od spomenutih raz loga ne da odvojiti, da nije bilo lingvistike i filozofije jezika koje bi se mogle usporediti s disciplinama kakve su, nakon Gottloba Fregea, Bertranda Russella, Ludwiga Wittgenstei na i Rudolfa Carnapa, preplavile sveučilišne studije njemač kog ili engleskog jezika, kao i da je na proučavanje književ nosti neznatno djelovala hermeneutička tradicija iako su je u Njemačkoj jedan za drugim uzdrmali Edmund Husserl i Martin Heidegger. Nakon toga su se stvari brzo promijenile – uostalom, već su se počele micati s mrtve točke u trenutku kad je Spitzer iznio spomenutu strogu dijagnozu – do te mjere da je, veo ma neobičnim obratom nad kojim bismo se mogli zamisliti, francuska teorija najednom izbila na čelo književne znanosti
u svijetu, pomalo kao da je prethodno uzmicala da bolje odskoči; samo ju je, tih čudesnih šezdesetih godina koje su se zapravo protegle od 1963. kad je završio rat u Alžiru do 1973. kad je izbila prva naftna kriza, toliki naglo preskoče ni jaz možda naveo da otkriva toplu vodu s bezazlenošću i zanosom koji su je obmanuli da napreduje. Oko 1970. godi ne književna je teorija bila u naponu snage i neizmjerno pri vlačila mlade ljude mojega naraštaja. Pod raznim je nazivi ma – »nova kritika«, »semiologija«, »naratologija« – blistala punim sjajem. Svatko tko je proživio te čarobne godine mo ra ih se sjećati s nostalgijom. Sve nas je nosila moćna struja. U to je vrijeme proučavanje književnosti, uz potporu teori je, izgledalo zavodljivo, uvjerljivo, pobjedonosno. Više nije posve tako. Teorija se institucionalizirala, pretvo rila se u metodu, postala malom pedagoškom tehnikom, če sto jednako suhoparnom kao i eksplikacija teksta, koju je ta da prozivala s toliko žara. Kao da je nastavnoj primjeni sva ke teorije upisano u sudbinu da mora stagnirati. Prije nje je književnu povijest, disciplinu koja je bila mlada, ambiciozna i privlačna krajem XIX. stoljeća, snašao isti žalosni tok pro mjena, kakav nije mimoišao ni novu kritiku. Nakon poma me šezdesetih i sedamdesetih godina, tijekom kojih je francu ska književna znanost dostigla i čak pretekla ostale na putu prema formalizmu i tekstualnosti, teorijska se istraživanja u Francuskoj nisu znatnije razvila. Treba li za to okriviti mono pol književne povijesti nad francuskom znanošću, koji nova kritika nije uspjela dubinski potkopati, nego ga je samo pri vremeno prikrila? Čini se da to objašnjenje – koje je iznio Gé rard Genette – nije dovoljno jer se nova kritika, iako nije sruši la zidove stare Sorbonne, čvrsto usadila u nacionalni školski sustav, osobito u srednjoškolsku nastavu. Možda je čak upra vo zbog toga postala kruta. Danas ne možete proći na nekom
natječaju ako ne vladate tananim argumentacijskim razlika ma i ne znate se izražavati naratološki. Pristupnik koji ne bi znao reći je li odlomak teksta što ga ima pred sobom »homo« ili »heterodijegetičan«, je li u pogledu ustroja pripovjednog vremena »singularan« ili »iterativan«, ima li »unutarnju« ili »vanjsku fokalizaciju«, ne bi položio kao što je nekoć trebalo prepoznati što je anakolut, a što hipalagij i znati na koji se da tum rodio Montesquieu. Da bi se shvatila posebnost visokoš kolske nastave i akademskog istraživanja u Francuskoj, uvi jek se treba sjetiti koliko je sveučilište u povijesti ovisilo o su stavu natječaja na temelju kojih su se zapošljavali srednjoškol ski nastavnici. Kao da se prije 1980. namaknulo onoliko teo rije koliko je dostajalo da se obnovi pedagogija: malo poeti ke i naratologije da se mogu objasniti stih i proza. Nova kriti ka, kao i književna povijest Gustava Lansona nekoliko naraš taja prije nje, brzo se svela na nekoliko recepata, doskočica i lukavština kojima će se čovjek iskazati na natječajima. Teorij ski se polet zakočio čim je skucao nešto znanstvenog sitniša da namiri nedodirljivu eksplikaciju teksta. Teorija je u Francuskoj nakratko zaplamsala, i čini se da se nije ispunila želja koju je 1969. iskazao Roland Barthes: »‘Nova kritika’ mora brzo postati novo gnojivo, da bi se zatim radilo i nešto drugo« (Barthes, 1971., str. 186). Teoretičare šezdesetih i sedamdesetih godina nitko nije naslijedio. Sam se Barthes ka nonizirao, što nije najbolji način da se nečije djelo održi živim i djelatnim. Drugi su se preobratili i latili se poslova koji su prilično daleko od njihove prve ljubavi; neki su, kao Tzvetan Todorov ili Genette, zašli u etiku ili estetiku. Mnogi su se vra tili staroj književnoj povijesti, ponajviše otkrivanju rukopisa, o čemu svjedoči moda takozvane genetičke kritike. Časopis Poétique, koji odolijeva, objavljuje u prvome redu epigonske vježbe, jednako kao Littérature, drugo postšezdesetosmaško
glasilo koje je oduvijek bilo eklektičnije te u svoje okrilje pri malo marksizam, sociologiju i psihoanalizu. Teorija je stekla položaj, pa zato više nije što je bila: postoji u smislu u kojem postoje sva književna stoljeća, u kojemu su struke međusob no ravnopravne u sklopu sveučilišta, svaka na svojemu mje stu. Razvrstala se na pretince, nikome ne škodi, čeka da stu denti dođu u zakazani sat, a sva se njezina razmjena s drugim strukama i sa svijetom odvija zahvaljujući tome što studenti vrludaju od jedne discipline do druge. Nije nimalo življa od ostalih disciplina, u smislu da više ne određuje zašto i kako bi trebalo proučavati književnost, od čega se sastoji značenje ni koji je sadašnji ulog proučavanja književnosti. Pritom tu njezinu ulogu nije preuzelo ništa drugo, a književnost se, uo stalom, više i ne proučava previše. »Teorija će se vratiti, kao što se sve vraća, i iznova će se ot krivati njezini problemi kad neznanje bude toliko uznapre dovalo da će izazivati jedino dosadu«. Philippe Sollers je taj povratak najavio već 1980. godine u predgovoru ponovnom izdanju zbornika Théorie d’ensemble (Teorija skupova), am biciozne knjige objavljene u jesen nakon svibnja 1968. pod naslovom što ga je posudila od matematike, a potpisali su je Michel Foucault, Roland Barthes, Jacques Derrida, Julia Kri steva i cijela skupina teoretičara skupljenih oko časopisa Tel Quel, predvodnika teorije koja je tada dosezala vrhunac, mož da s natruhom »intelektualnog terorizma«, kao što naknadno priznaje Sollers (Sollers, str. 7). Teorija je tada plovila punim jedrima i ulijevala želju za životom. »Treba razvijati teoriju da ne bismo kaskali za životom«, svojedobno je propisao Le njin, a na njega se pozvao Louis Althusser kad je biblioteku koju je uređivao za nakladničku kuću Maspero nazvao »Théo rie«. Pierre Macherey je u toj biblioteci 1966., blistave godine strukturalističkog pokreta, objavio Théorie de la production
littéraire (Teorija književne proizvodnje), djelo u kojemu su se marksistički smisao teorije – kao kritike ideologije i ujed no ustoličenje znanstvenosti – i formalistički smisao teorije – kao analize jezičnih postupaka – složili na račun književ nosti. Teorija je bila kritična, pa čak i polemična, ili militant na – kao u izazovnome naslovu knjige Borisa Ejhenbauma iz 1927., Književnost, teorija, kritika, polemika, koju je djelomič no preveo Tzvetan Todorov u svojoj antologiji ruskih forma lista, Théorie de la littérature (Teorija književnosti) iz 1966. – no težila je i da utemelji znanost o književnosti. »Predmet teorije, napisao je 1972. Genette, nije samo književno realno, nego sveukupno književno virtualno« (Genette, str. 11). Na formalizam i marksizam oslanjao se da bi opravdao istraži vanje književnih invarijanata ili univerzalija, da bi pojedina djela razmatrao kao moguća više nego stvarna djela, kao pu ka oprimjerenja književnoga sustava što se iza njih krije, ko ja su, da bi se pristupilo strukturi, prikladnija od činjenično nepostojećih nego samo potencijalnih djela. Ako je teorija kao dvosmislena mješavina marksizma i formalizma već 1980. godine izašla iz mode, što da tek kaže mo o današnjici? Jesmo li se vinuli do dovoljnoga stupnja neznanja i dosade da se opet zaželimo teorije?
Teorija i zdrav razum No, mogu li se uopće pojmiti neki pregled ili prikaz književne teorije? I u kojem obliku? Nije li to u načelu svo jevrsna oklada pa, kao što je ustvrdio Paul de Man, »u književ noj je teoriji teorijski najvažnije što ju je nemoguće definira ti« (de Man, str. 3)? Teorija se dakle ne može zahvatiti drukči je osim uz pomoć negativne teorije, po uzoru na skriveno ga Boga o kojemu uspijeva govoriti samo negativna teologi ja: to znači postaviti preponu dosta visoko, ili malo uveličati 10
stvarne srodnosti između književne teorije i nihilizma. Teo rija se ne može svesti na tehniku niti na pedagogiju – ona prodaje dušu u priručnicima raznobojnih korica po izlozi ma knjižara u Latinskoj četvrti – ali to nije razlog da je pre tvorimo u metafiziku ni u mistiku. Nemojmo se prema njoj odnositi kao da je religija. Nije li, uostalom, književna teori ja samo po jednoj stvari »teorijski važna«? Nije, ako sam u pravu kad kažem da je ona također, možda u prvom redu, kritična, oporbena ili polemična. Ne čini mi se, naime, da je teorija važna, zanimljiva i au tentična prije svega s teorijskog ili teološkog stajališta, ni s praktičnog ili pedagoškog stajališta, nego po tome što se ne smiljeno borila protiv mrtvila naslijeđenih nazora u prouča vanju književnosti te po tome što su joj se naslijeđeni nazo ri jednako odrješito suprotstavljali. Možda bi se od pregleda književne teorije očekivalo da najprije ponudi svoju vlastitu, po definiciji spornu, definiciju književnosti – a to i jest prvo teorijsko opće mjesto: »Što je književnost?« – pa da zatim na brzinu oda počast starim, srednjovjekovnim i klasičnim književnim teorijama, od Aristotela do Batteuxa, pri čemu se neizostavno mora dotaknuti nezapadnjačkih poetika, te naposljetku da prikaže različite škole koje su redom zaoku pile teorijsku pozornost u XX. stoljeću: ruski formalizam, praški strukturalizam, američku novu kritiku, njemačku fe nomenologiju, ženevsku psihologiju, međunarodni marksi zam, francuski strukturalizam i poststrukturalizam, herme neutiku, psihoanalizu, neomarksizam, feminizam itd. Posto je nebrojeni udžbenici po tome obrascu; profesorima daju posla, a studentima samopouzdanje. No oni osvjetljuju veo ma uzgrednu stranu teorije. Čak je izobličuju, ili izopačuju, jer prava joj je značajka nešto posve suprotno eklekticizmu, njezin angažman, njezina vis polemica, jednako kao i slijepe 11
ulice u koje se zbog te polemičnosti brzopleto zalijeće. Često se stječe dojam kako teoretičari upućuju vrlo razumne kriti ke stavovima svojih protivnika, no budući da ovi, uvijek du boko uvjereni da su u pravu, nikad ne popuštaju nego i da lje uporno razglabaju, teoretičari i sami stanu povisivati glas, pa zastupajući svoje teze, ili antiteze, tjeraju mak na konac, da bi ih time sami opovrgli pred suparnicima koji su ushiće ni što njihovo mišljenje pretjerivanjem opravdava sama pro tivnička strana. Dovoljno je teoretičara pustiti da govori i sa mo ga povremeno prekinuti pomalo podrugljivim »Aha!«: začas će sam sebi izbiti oružje iz ruku! Kad sam krenuo u šesti razred male gimnazije Condorcet, naš stari profesor latinskog i francuskog, koji je ujedno bio i načelnik svojega sela u Bretagni, za svaki nas je tekst u antolo giji pitao: »Kako vi shvaćate ovaj odlomak? Što nam je autor htio reći? U čemu je ljepota stiha ili proze? Po čemu je pišče vo viđenje originalno? Koju pouku iz njega možemo izvući?« Neko se vrijeme mislilo da je književna teorija zauvijek pome la ta uporna i dosadna pitanja. No odgovori prolaze, a pitanja ostaju. Pitanja su uvijek otprilike ista. Ima pitanja koja se ne prestano ponavljaju iz naraštaja u naraštaj. Postavljala su se prije teorije, postavljala su se već i prije književne povijesti, i još se, gotovo potpuno istovjetna, postavljaju i nakon teorije. Stoga se čovjek mora zapitati postoji li povijest književne kri tike kao što postoji povijest filozofije ili lingvistike, u kojoj bi prijelomne točke bili izumi pojmova kao što su cogito ili pri ložna oznaka. U kritici paradigme nikada ne umiru, nadovez uju se jedne na druge, supostoje manje ili više miroljubivo i beskonačno igraju na iste pojmove – pojmove koji pripadaju popularnom govoru. To je jedan od razloga, možda i glavni razlog, što se pred povijesnim pregledom književne kritike uvi jek osjeća zasićenost: ništa novo pod suncem. U teoriji vrijeme 12
se provodi nastojeći da se pročiste nazivi iz uobičajene upotre be: književnost, autor, namjera, smisao, tumačenje, predstav ljanje, sadržaj, podrijetlo, vrijednost, izvornost, povijest, utje caj, razdoblje, stil itd. To se dugo činilo i u logici: iz običnog se govora izrezivalo jezično područje obdareno istinitošću. No logika se zatim formalizirala. Književna se teorija nije us pjela otresti običnoga diskursa o književnosti, kakvim se služe čitatelji i amateri. Čim se tako teorija udalji, neokrnjene uskr snu stare predodžbe. Je li moguće da im nikad ne možemo uistinu umaknuti zato što su one »prirodne« ili »razumne«? Ili, kao što misli de Man, zato što jedva čekamo da se odupre mo teoriji jer teorija nanosi bol, gazi naše tlapnje o jeziku i o subjektivnosti? Reklo bi se da danas teorija više nikoga nije ni okrznula, što je nedvojbeno udobnije. Znači li to dakle da od nje ništa nije ostalo, ili ako jest, on da samo sitna pedagogija kakvu sam opisao? Nije baš sasvim tako. U dobra vremena, oko 1970. godine, teorija je bila opor ben diskurs, koji je dovodio u pitanje pretpostavke tradicional ne kritike. Objektivnost, ukus i jasnoća, tako je čudesne 1966. godine u knjizi Critique et Vérité (Kritika i istina) Barthes sa žeo stožerna načela sveučilišne »kritičke vjerodostojnosti«, ko ja je htio zamijeniti »znanošću o književnosti«. Teorija nastu pa kad se pretpostavke uobičajenoga diskursa o književnosti više ne prihvaćaju kao samorazumljive, kad se one propitu ju, prokazuju kao povijesne konstrukcije, kao konvencije. U početku se književna povijest također temeljila na teoriji, u ime koje je iz nastave književnosti odstranila staru retoriku, no ta se teorija izgubila iz vida ili razvodnila malo-pomalo ka ko se književna povijest poistovjećivala sa školskom i sveučiliš nom institucijom. Pozivati se na teoriju znači po definiciji su protstavljati se, štoviše djelovati podrivački i buntovno, ali sud bina je teorije da je akademska institucija pretvori u metodu, 13
da je primjenjuje, kako se govorilo. Dvadeset godina poslije, jednako kao, ako ne i više nego žestoki sukob između književ ne povijesti i književne teorije, upada u oči da su i jedna i dru ga u zanosu svojih početaka postavljale slična pitanja, među kojima se isticalo ovo: »Što je književnost?« Pitanja su trajna, ali su odgovori proturječni i krhki: iz to ga slijedi da je uvijek prikladno krenuti od popularnih poj mova što ih je teorija htjela dokinuti, od istih pojmova koji su opet osvanuli otkako je teorija smalaksala, da bi se opet razmotrili oporbenjački odgovori što ih je predložila, ali i da bi se pokušalo shvatiti zašto ti odgovori nisu jednom zauvi jek riješili stara pitanja. Je li možda, boreći se protiv stogla ve lernejske hidre, teorija pretjerala u svojim argumentima pa su se oni okrenuli protiv nje? Svake godine pred novim studentima treba iznova kretati od istih zdravorazumskih fi gura i neuništivih klišeja, od iste nekolicine zagonetaka ili općih mjesta kojima vrvi uobičajeno razmatranje književno sti. Proučit ću nekoliko najotpornijih jer se upravo oko njih može konstruirati sukladna slika koja će književnu teoriju predstaviti u svoj silini njezina pravednog gnjeva, razmatra jući kako se ona protiv njih borila – uzalud.
Teorija i praksa književnosti Najprije neizostavno treba razlučiti neke pojmove. U prvo me redu, kad se kaže teorija – a da pritom niste nužno mark sist – pretpostavlja se neka praksa, ili neki praxis, s kojom se ta teorija suočava, ili o kojoj teoretizira. Na ženevskim ulica ma neki dućani nose ovaj natpis: »Dvorana za teoriju«. Unu tra se ne bave teorijom književnosti, nego poučavaju cestov ne propise: teorija je dakle propis ili kôd u opreci prema vož nji, odnosno ponašanju u prometu, kôd ponašanja. Kakvo, dakle, ponašanje ili praksu kodificira teorija književnosti, to 14
jest, ne propisuje, nego organizira? Ta praksa, čini se, nije sa ma književnost (ili književna djelatnost) – teorija književno sti ne uči kako se pišu romani, kao što je nekoć retorika uči la kako se govori u javnosti i osposobljavala za govorništvo – nego je proučavanje književnosti, to jest književna povijest i književna kritika ili pak književno-istraživački rad. U tome smislu – u smislu koda, didaktike, ili bolje, deonto logije samoga istraživanja književnosti – teorija književnosti može izgledati kao nova disciplina, u svakom slučaju kao di sciplina nastala nakon XIX. stoljeća kad se ustanovilo istraži vanje književnosti, otkako su se europska, a zatim i američka sveučilišta preustrojila prema germanskome modelu. No, ia ko je riječ relativno nova, sama je stvar relativno stara. Može se reći da su se Platon i Aristotel bavili teorijom književnosti kad su u Republici, odnosno u tekstu O pjesnič kom umijeću, klasificirali književne vrste, pa model teorije književnosti za nas i danas ostaje Aristotelovo djelo O pjesnič kom umijeću. Platon i Aristotel bavili su se teorijom jer su ih zanimale općenite ili čak univerzalne kategorije, književ ne konstante, iza pojedinačnih djela: na primjer, vrste, obli ci, modeli, figure. Pojedinačna su djela (Ilijadu, Kralja Edi pa) razmatrali kao ilustracije općih kategorija. Baviti se teo rijom književnosti znači zanimati se za književnost uopće, sa stanovišta koje teži za univerzalnim. No Platon i Aristotel nisu se bavili teorijom književnosti, u smislu da praksa koju su htjeli kodificirati nije bila prouča vanje književnosti, ili književno-istraživački rad, nego sama književnost. Nastojali su formulirati preskriptivne gramatike književnosti, toliko normativne da je Platon pjesnike htio is ključiti iz države. U sadašnjemu smislu, iako se poziva na retori ku i na poetiku te tako iznova vrednuje njihovo antičko i klasič no naslijeđe, teorija književnosti u načelu nije normativna. 15
Budući da je deskriptivna, teorija književnosti je moder na: počiva na proučavanju književnosti kakvo se uspostavi lo u XIX. stoljeću nakon romantizma. Ima dodira s filozo fijom književnosti kao ogrankom estetike koji razmatra na rav i funkciju umjetnosti te definira lijepo i vrijednost. No teorija književnosti nije filozofija književnosti; ona nije spe kulativna ni apstraktna, nego analitička ili topična: njezin predmet je diskurs, diskursi o književnosti, književna kriti ka i književna povijest, te ona propituje, problematizira, or ganizira njihovu praktičnu provedbu. Teorija književnosti ne propisuje pravila ni književnosti ni proučavanju književ nosti, nego je u neku ruku njihova epistemologija. U tome smislu ona nije uistinu nova. Lanson, utemeljitelj francuske književne povijesti na prijelazu iz XIX. u XX. sto ljeće, već je o Ernestu Renanu i Émileu Faguetu, književnim kritičarima koji su mu prethodili – Faguet je bio njegov suvre menik na Sorbonni, ali je po Lansonovu sudu bio prevladan – da nemaju »književnu teoriju« (Lanson, str. 1107 i 1189). To je bio pristojan način da im priopći kako su oni u njego vim očima impresionisti i varalice, kako ne znaju što čine, kako im nedostaje točnosti, znanstvenog duha, metode. Lan son je za sebe smatrao da ima teoriju, što pokazuje da književ na povijest i teorija nisu međusobno nepomirljive. Kad se netko poziva na teoriju, nužno postupa u polemič koj ili oporbenoj (u etimologijskom smislu, kritičkoj) namje ri: proturječi, izražava sumnju o praksi drugih. Korisno je ov dje terminima teorija i praksa dodati treći, u skladu s marksi stičkom, ali i ne samo marksističkom uporabom tih pojmo va: riječ je o terminu ideologija. Između prakse i teorije nala zila bi se ideologija. Teorija bi govorila istinu o praksi, iskazi vala pod kojim je uvjetima ona moguća, dok bi ideologija tu praksu samo legitimirala nekom obmanom, prikrivala uvje te pod kojima je moguća. Po mišljenju Gustavea Lansona, 16
kojega su, uostalom, marksisti prihvaćali s odobravanjem, njegovi suparnici nisu imali teoriju zato što su imali jedino ideologije, to jest naslijeđene nazore. Teorija se dakle odupire praksama koje prosuđuje kao neteorijske ili kao protuteorijske. Kad to čini, često ih pretvara u žrtvene jarce. Misleći da s filologijom i povijesnim poziti vizmom ima čvrstu teoriju, Lanson se okomio na tradicional ni humanizam svojih protivnika (građanskih intelektualaca, obrazovanih ljudi, ljudi od ukusa). Teorija se suprotstavlja zdravom razumu. U novije vrijeme, pošto je opisala spiralnu putanju, teorija književnosti je istodobno ustala protiv poziti vizma u književnoj povijesti (koji je predstavljao Lanson) i pro tiv suosjećajnosti u književnoj kritici (što je prije njega pred stavljao Faguet), kao i protiv učestale sprege tih dviju struja (najprije pozitivizam u vezi s poviješću teksta, a zatim huma nizam u pogledu njegova tumačenja), kao u strogih filologa koji prvo do u tančine prouče izvore Prévostova romana, a on da mirne duše, kao da ćaskaju uz ognjište, prijeđu na sudove o psihološkoj zbilji i o ljudskoj istini glavne junakinje Manon, kao da je ona među nama, djevojka od krvi i mesa. Da sažmemo: teorija je u opreci naprama praksi prouča vanja književnosti, to jest književnoj kritici i književnoj po vijesti, te tu praksu, ili bolje, te prakse analizira, opisuje ih, izrijekom iznosi pretpostavke na kojima počivaju, ukratko, kritizira ih (kritizirati znači odijeliti, razlučiti). Teorija bi da kle, prema prvom približnom određenju, bila kritika kritike, ili metakritika (kao što jezičnoj djelatnosti suprotstavljamo metajezik koji o toj jezičnoj djelatnosti govori, a jeziku gra matiku koja opisuje kako on funkcionira). Ona je kritička svijest (kritika književne ideologije), književna refleksivnost (kritička navika, stanovita self-consciousness ili autoreferenci jalnost): sve su to crte koje se zapravo pripisuju modernosti od Baudelairea i nadasve Mallarméa naovamo. 17
Dometnimo odmah i primjer: poslužio sam se nizom ter mina koje i same treba definirati, ili bolje, razraditi, da bi se iz njih izveli postojaniji pojmovi, da bi se dosegla kritička svi jest kakva prati teoriju: književnost, a zatim književna kriti ka i književna povijest, između kojih teorija uspostavlja raz liku. Ostavimo književnost za iduće poglavlje i promotrimo pobliže ostala dva termina.
Teorija, kritika, povijest Kao književnu kritiku razumijevam diskurs o književnim djelima koji naglašava iskustvo čitanja, koji opisuje, tumači, vrednuje značenje i učinak što ih djela imaju za (dobre) čita telje, ali za čitatelje koji nisu nužno učeni ni profesionalni. Kritika ocjenjuje, prosuđuje; ravna se prema naklonosti (ili odbojnosti), identifikaciji i projekciji: idealno joj je mjesto sa lon, kojemu kao daljnja pretvorba odgovaraju novine, a ne sveučilište; prvenstveno se odvija u obliku razgovora. Kao književnu povijest razumijevam, nasuprot tome, di skurs kakav ističe čimbenike koji su izvanjski iskustvu čita nja, na primjer, nastanak ili način prenošenja djela, ili druge elemente koji uglavnom ne zaokupljaju onoga tko nije struč njak. Književna je povijest akademska disciplina koja se po javila tijekom XIX. stoljeća, a drugdje je poznatija pod nazi vom filologija, scholarship, Wissenschaft ili istraživanje. Katkad se književna kritika i književna povijest jedna dru goj suprotstavljaju kao unutarnji pristup i vanjski pristup: kri tika se usredotočuje na tekst, povijest na kontekst. Lanson je govorio kako se čovjek književnom poviješću bavi čim pogle da autorovo ime na ovitku knjige, čim tekst uklopi u minima lan kontekst. Književna kritika izriče sudove ovakve vrste: »A je ljepše nego B«, dok književna povijest tvrdi: »C potječe od D«. Prva se trudi vrednovati tekst, druga objasniti ga. 18
Teorija književnosti zahtijeva da se pretpostavke tih tvrd nji iznesu izrijekom. Što nazivate književnošću? Koja su vaša vrijednosna mjerila? Reći će ona kritičarima, jer sve se odvi ja u najboljem redu među čitateljima koji dijele iste zasade i međusobno se razumiju i bez opširnih obrazloženja, ali ako to nije slučaj, kritika se (razgovor) brzo prometne u dijalog među gluhima. Nije riječ o tome da se izmire različiti pristu pi, nego da se shvati zašto su različiti. Što nazivate književnošću? Kako uzimate u obzir njezina posebna svojstva ili njezinu posebnu vrijednost? Reći će teori ja povjesničarima. Pošto ste najprije priznali da književni tek stovi imaju razlikovna obilježja, s njima postupate kao s povi jesnim dokumentima tražeći im činjenične uzroke: autorov ži vot, društveni i kulturni okvir, potvrđene namjere, izvore. Pa radoks bode oči: kontekstom objašnjavate predmet koji vas se tiče upravo zato što tome kontekstu izmiče i nadživljuje ga. Teorija uvijek prosvjeduje protiv implicitnoga: ona salijeće kao muha, kao protervus, drznik (protestant) u staroj skolastici. Zahtijeva da se polože računi i ne pristaje na mišljenje koje Pro ust izražava u Pronađenome vremenu, barem ne kad je posrije di proučavanje književnosti: »Djelo u kojemu ima teorijā na lik je na predmet na kojemu smo ostavili oznaku cijene« (Pro ust, 1973., I., str. 177). Teorija hoće da zna cijenu. U njoj nema ničega apstraktnog; ona postavlja pitanja, pitanja na koja povje sničari i kritičari neprestano nailaze u vezi s pojedinačnim tek stovima, ali pritom smatraju da se odgovori podrazumijevaju. Teorija podsjeća da su ta pitanja problematična, da se na njih može odgovoriti na razne načine: relativistička je.
Teorija ili teorije Dosad sam se služio riječju teorija u jednini, kao da posto ji samo jedna. Međutim, svatko je čuo da postoje književne 19
teorije, teorija g. tog i tog, teorija gđe te i te. Prema tome teori ja bi, ili teorije, bile pomalo nalik na kritičke doktrine ili dog me, ili na ideologije. Ima onoliko teorija koliko ima teoretiča ra, kao u područjima gdje je teško izvoditi pokuse. Teorija ne bi bila poput algebre ili geometrije: profesor teorije predaje svoju teoriju, koja mu, kao Lansonu, omogućuje da tvrdi ka ko je drugi nemaju. Netko će me upitati: koja je vaša teorija? Odgovorit ću: nijedna. Upravo to zastrašuje: bilo bi zgodno znati koja je moja doktrina, koju vjeru treba prigrliti dok čita te ovu knjigu. Budite mirni, ili se još više uznemirite. Nemam vjere – protervus se ne drži ni vjere ni zakona, on je vječiti đa volov odvjetnik, ili đavao, zloduh glavom: Forse tu non pen savi ch’io loïco fossi! kako sâm kaže u Dantea, »Možda ni zna no ti nije, / da sam ovako u logici vrijedan!« (Pakao, XXVII. pjevanje, stihovi 122-123) – nemam doktrine, osim doktrine hiperbolične sumnje u svaki diskurs o književnosti. Teoriju književnosti vidim kao analitičan i aporetičan stav, skeptič ko (kritičko) naukovanje, metakritičko stajalište koje nasto ji propitivati, preispitivati pretpostavke svih kritičkih praksi (u širokom smislu), vječito pitanje: »Što znam?« Dakako, postoje pojedinačne teorije, teorije koje se suprot stavljaju, razilaze, sukobljuju – teorijsko je polje, kako sam rekao, polemično – ali mi se nećemo priklanjati ovoj ili onoj teoriji, nego ćemo analitički i skeptično razmišljati o književ nosti, o proučavanju književnosti, to jest o svakome – kritič kom, povijesnom, teorijskom – diskursu koji se tiče književ nosti. Pokušat ćemo se opametiti. Teorija književnosti uči nas da se opametimo. »Kad je posrijedi književna kritika, napisao je Julien Gracq, sve riječi koje nameću kategorije su zamke« (Gracq, str. 174).
20
Teorija književnosti ili književna teorija Još nešto treba prethodno razlučiti: u posljednjim sam odlomcima govorio o teoriji književnosti, a ne o književnoj teoriji. Je li ta razlika mjerodavna? Na primjer, po uzoru na raz liku između povijesti književnosti i književne povijesti – sinteze naprama analizi, pregleda književnosti u opreci prema filološ koj disciplini, kao Lansonov priručnik Histoire de la littératu re française (Povijest francuske književnosti) iz 1895. godine nasuprot časopisu Revue d’histoire littéraire de la France (Smo tra književne povijesti u Francuskoj) osnovanome 1894. teorija književnosti, kao u Wellekovu i Warrenovu priručniku koji taj naslov nosi na engleskome, Theory of Literature (1949.), uglavnom se shvaća kao grana opće i poredbene književnosti: označava refleksiju o uvjetima književnosti, književne kritike i književne povijesti; to je kritika kritike ili metakritika. Književna je teorija u većoj mjeri oporbena i više se nada je kao kritika ideologije, uključivši i kritiku teorije književno sti: upravo ona kaže da svatko uvijek ima neku teoriju, a tko misli da je nema, zapravo ovisi o teoriji koja prevladava na mjestu i u trenutku u kojemu djeluje. Književna se teorija po istovjećuje i s formalizmom, od vremena ruskih formalista s početka XX. stoljeća, koje je izrazito obilježio marksizam. Kao što je upozorio de Man, književna teorija nastaje kad se pristup književnim tekstovima više ne zasniva na nelingvistič kim, na primjer povijesnim ili estetičkim zapažanjima, kad predmet rasprave više nisu značenje ili vrijednost, nego moda liteti proizvodnje značenja ili vrijednosti (de Man, str. 7). Ta dva opisa književne teorije (kao kritike ideologije, kao lingvi stičke analize) uzajamno se potkrepljuju jer kritika ideologije prokazuje jezičnu opsjenu (zamisao da su jezik i književnost samorazumljivi): književna teorija razotkriva kôd i konvenci ju ondje gdje je ne-teorija tvrdila da se nalazi priroda. 21
Nažalost, ta se razlika (teorija književnosti naprama književ noj teoriji), koja je primjerice jasna na engleskome, na francu skome zamutila: Wellekova i Warrenova knjiga Theory of Lite rature bila je 1971. godine – kako smo rekli, sa zakašnjenjem – prevedena pod naslovom La Théorie littéraire (Književna teorija), dok je nekoliko godina prije Tzvetan Todorov kod istoga nakladnika antologiju ruskih formalista objavio pod na slovom Théorie de la littérature (Teorija književnosti, 1966.). Taj hijazam treba ispraviti da bismo se snašli. Kao što je čitatelj po svoj prilici shvatio, od svake od tih dviju tradicija preuzimam ponešto. Od teorije književno sti: refleksiju o općim pojmovima, načelima, kriterijima; od književne teorije: kritiku zdravog razuma u književnosti i uporište u formalizmu. Nije dakle riječ o tome da se daju re cepti. Teorija nije metoda, tehnika, kuhinja. Naprotiv, cilj nam je da postanemo nepovjerljivi prema svim receptima, da ih se riješimo refleksijom. Namjera mi dakle uopće nije stvari olakšati, nego poticati na budnost, sumnjičavost, skepsu, da skratim: na kritičnost ili ironiju. Teorija je škola ironije.
Književnost svedena na osnovne sastojke Na kojim da velikim pojmovima upotrijebimo, izoštrimo svoj kritički duh? Odnos teorije i zdravog razuma prirodno je konfliktan. Stoga nam upravo uobičajeni diskurs o književ nosti, označavajući mete za teoriju, najbolje omogućuje da ga iskušamo. Dakle, svaki diskurs o književnosti, svako istraži vanje književnosti podliježe nekim velikim temeljnim pita njima, to jest ispitivanju svojih pretpostavaka u vezi s ogra ničenim brojem temeljnih pojmova. Svaki diskurs o književ nosti, najčešće implicitno, no katkad i eksplicitno, zauzima stav prema tim pitanjima, koja zajedno definiraju stanovito poimanje književnosti: 22
Što je književnost? U kakvome su odnosu književnost i autor? U kakvome su odnosu književnost i zbilja? U kakvome su odnosu književnost i čitatelj? U kakvom su odnosu književnost i jezik? Kad govorim o nekoj knjizi, neizbježno iznosim hipote ze o tim definicijama. Pet je sastojaka nužno da bi postojala književnost: autor, knjiga, čitatelj, jezik i referent. Tome bih dodao dva pitanja koja nisu na posve istoj razi ni, a odnose se upravo na povijest i na kritiku: koje hipoteze postavljamo u pogledu književne promjene, kretanja, razvo ja te književne vrijednosti, izvornosti, doličnosti? Ili još: ka ko shvaćamo književnu tradiciju, njezin dinamički aspekt (povijest), kao i njezin statički aspekt (vrijednost)? Tih sedam pitanja označava glavne stavke poglavlja moje knjige – književnost, autor, svijet, čitatelj, stil, povijest i vrijed nost – a nadjenuo sam im naslove koji potječu od zdravog raz uma jer teoriji smisao pridaje upravo vječna borba između teo rije i zdravog razuma. Tko god otvori neku knjigu, te pojmo ve ima na umu. Ako ih formuliramo nešto teoretičnije, četiri prva naslova mogla bi glasiti ovako: literarnost, namjera, pred stavljanje, recepcija. Što se tiče posljednjih triju – stila, povi jesti, vrijednosti – čini se da nije uputno razlikovati način na koji se izražavaju amateri od načina na koji se izražavaju pro fesionalci: i jedni i drugi se služe istim riječima. Htio bih pokazati da se na svako pitanje može odgovoriti raznoliko, ne zadržavajući se toliko na odgovorima koji su se davali u povijesti koliko na odgovorima koji se mogu pružiti danas: nije mi nakana da ponudim povijest kritike ni pregled književnih doktrina. Teorija književnosti nas uči relativizmu, ne pluralizmu; drugim riječima, više je odgovora moguće, ali 23
oni nisu uzajamno održivi, ima ih više koji su prihvatljivi, ali nisu zato kompatibilni; umjesto da se zbrajaju u ukupno i pot punije viđenje, oni se uzajamno isključuju jer književnost ne nazivaju jednako, literarnošću ne smatraju istu stvar; ne raz matraju različite aspekte istoga predmeta, nego različite pred mete. Staro ili moderno, sinkronija ili dijakronija, unutarnje ili vanjsko: nije sve moguće u isti mah. U književnom istraži vanju »više je manje«; stoga treba izabrati. Uostalom, kad vo lim književnost, već sam izabrao. Moje književne odluke izvi ru iz izvanknjiževnih – etičkih, egzistencijalnih – pravila ko ja upravljaju ostalim aspektima mojega života. S druge strane tih sedam pitanja o književnosti nije među sobno neovisno. Ona tvore sustav. Drukčije rečeno, način na koji odgovaram na jedno od njih suzuje krug načina koji ma raspolažem da bih odgovorio na ostala: na primjer, ako naglasim autorovu ulogu, vjerojatno toliku važnost ne prida jem jeziku; ako inzistiram na literarnosti, na najniži ću stu panj svesti čitateljevu ulogu; ako ističem povijesnu uvjetova nost, umanjit ću udio darovitosti itd. U tome se skupu mo gućnosti izbora međusobno obvezuju. Zato bi bilo koje pita nje moglo primjereno uvesti u sustav i prizvalo bi sva osta la. Možda bi jedno jedino, na primjer o namjeri, bilo dovolj no da obradimo sva ostala. To je i razlog što je zapravo svejedno kojim ih redom ana liziramo: mogli bismo ždrijebati nasumce i krenuti tim pu tem. Odlučio sam se da ih pretresem oslanjajući se na hije rarhiju koja također odgovara zdravome razumu, a on, kad je posrijedi književnost, pomišlja na autora prije nego na či tatelja, a na sadržaj prije nego na izričaj. Sve ćemo stavke teorije obići u tome duhu, osim možda vr ste (njom ćemo se ukratko pozabaviti u vezi s recepcijom), ali samo zato što vrsta ne spada među slavne probleme koji su 24
zanimali književnu teoriju šezdesetih godina. Vrsta je opće nitost, najočevidnije posredovanje između pojedinačnog dje la i književnosti. A teorija se, s jedne strane, čuva očevidno sti, dok s druge teži k univerzalijama. Ovaj popis donekle izgleda kao provokacija, kad se jedno stavno sastoji od samih crnih ovaca književne teorije, vjetre njača protiv kojih se upinjala da izradi zdrave pojmove. Ne treba, međutim, u njemu vidjeti nikakvu podmuklost! Čini mi se da je nabrojiti neprijatelje teorije najbolje, jedino, u svakom slučaju najekonomičnije sredstvo da je prikažemo pouzdano, ocrtamo joj postupke, posvjedočimo o njezinoj krepkosti, oživimo je, jednako kao što je, nakon više od sto ljeća, modernu umjetnost nužno opisivati konvencijama ko je je ona zanijekala. Naposljetku, možda će nas sve to navesti da zaključimo kako, unatoč kadšto i nepomirljivim razlikama u stavovima i mišljenjima, neovisno o beskonačnim prepirkama što se na njemu vode, »književno polje« počiva na skupu svih zajednič kih pretpostavaka i uvjerenja. Pierre Bourdieu je smatrao da s e stavovi prema umjetnosti i književnosti [...] ustroja vaju u parove opreka, što se često naslijede iz polemič ke prošlosti, a poimaju se kao nepremostive antinomi je, apsolutne alternative, po načelu sve ili ništa, koje mi sao strukturiraju, ali je i zarobljuju nizom lažnih dile ma (Bourdieu, str. 272). Na nama će biti da oduzmemo svaku primamljivost tim is krivljenim pogledima, tim protuslovljima punim klopki, tim kobnim paradoksima koji razdiru proučavanje književnosti, da se odupremo nametljivoj alternativi teorije ili zdravog raz uma, načelu sve ili ništa, jer je istina uvijek negdje između.
25
K n j i ž e v n o s t Znanost o književnosti govori o književnosti na sve moguće načine. Međutim, svi bi se morali složiti oko ovoga: kakva mu god bila nakana, pred svakim proučavanjem književnosti prvo je makar iole teorijsko pitanje što ga mora postaviti pitanje ka ko definira (ili ne definira) svoj predmet: književni tekst. Što proučavanje čini proučavanjem književnosti? Ili kako ono de finira književne osobine književnoga teksta? Jednom riječju, što je za njega, eksplicitno ili implicitno, književnost? Naravno, to prvo pitanje nije neovisno o pitanjima koja će slijediti. Zatražit ćemo da se proučavanje očituje o još šest termina ili pojmova, ili točnije, o odnosu književnoga teksta prema tih šest pojmova: namjeri, zbilji, recepciji, jeziku, povi jesti i vrijednosti. Tih bi se šest pitanja dakle moglo drukčije postaviti tako da uz svaki termin dodamo epitet književni, koji ih, nažalost, više komplicira nego pojednostavljuje: Što je književna namjera? Što je književna zbilja? Što je književna recepcija? Što je književni jezik? Što je književna povijest? Što je književna vrijednost? Naime, pridjev književni, a jednako i imenica književnost, najčešće se upotrebljavaju kao da ne zadaju nikakvih proble ma, kao da se svi slažu, kao da postoji zajednička suglasnost o tome što je književno, a što nije. Međutim, već je Aristotel, na početku svojega djela O pjesničkom umijeću, primijetio ka ko nema generičkog termina koji bi istodobno označio Sokra tove dijaloge, prozne tekstove i stih: »[Umijeće] koje oponaša
samo nevezanim govorom ili recitativnim razmjerima [...] sve do sada ostalo je bez imena« (1447a 31-b 10). Postoje ime i stvar. Imenica književnost svakako je nova (nastaje početkom XIX. stoljeća; prije toga se, u skladu s etimologijom, književ nost odnosila na natpise, pismenost, erudiciju ili izobrazbu), ali nije razriješila zagonetku, kao što dokazuje brojnost tek stova pod naslovima Što je umjetnost? (Tolstoj, 1898.), »Što je poezija?« (Roman Jakobson, 1933. – 1934.), Što je književ nost? (Charles Du Bos, 1938.; Jean-Paul Sartre, 1947.). Zato je Barthes odustao od pokušaja da je definira i zadovoljio se ovom dosjetkom: »Književnost je ono što se poučava, to joj je jedino svojstvo« (Barthes, 1971., str. 170). Bila je to zgod na tautologija. No može li se reći i što drugo osim: »Književ nost je književnost«, to jest: »Književnost je ono što se sada i ovdje zove književnošću«? Filozof Nelson Goodman (1977.) predložio je da se pitanje »Što je umjetnost?« (What is art?) zamijeni pitanjem »Kad je umjetnost?« (When is art?). Ne bi li tako trebalo postupiti i s književnošću? Na kraju krajeva ima mnogo jezika na koje se termin književnost ne da preve sti, u kojima nema jednakovrijedne riječi. Koje je to polje, kakva je to kategorija, koji je to predmet? Koja mu je »differentia specifica«? Kakva mu je narav? Kakva mu je funkcija? Kakav mu je opseg? Kako se shvaća? Da bi se definiralo proučavanje književnosti, nužno je definirati književ nost, ali ne iskazuje li opet svaka definicija književnosti neko izvanknjiževno pravilo? U britanskim knjižarama s jedne stra ne nalazimo odjel Literature, a s druge Fiction, s jedne strane knjige za školu, a s druge knjige za razonodu, kao da je Litera ture dosadna fikcija, a Fiction zabavna književnost. Može li se poći dalje od komercijalnog i praktičnog razvrstavanja? Aporija nedvojbeno izvire iz proturječnosti između dva ju mogućih stajališta, pri čemu su i jedno i drugo jednako 28
opravdana: kontekstualnog (povijesnog, psihološkog, socio loškog, institucionalnog) stajališta i tekstualnog (lingvistič kog) stajališta. Književnost, ili proučavanje književnosti, uvi jek je stiješnjena, odnosno stiješnjeno između povijesnog pri stupa u širokom smislu (tekst kao dokument) i lingvističkog pristupa (tekst kao jezična činjenica, književnost kao umjet nost riječi), koji se ne mogu svesti jedan na drugi. Šezdesetih je godina novi prijepor između starih i modernih razbuktao stari rovovski rat između pristaša vanjske definicije i pristaša unutarnje definicije književnosti, od kojih je svaka prihvatlji va, ali su obje ograničene. Smatrajući pitanje »Što je književ nost?« »glupim« – i zaista nije dobro postavljeno – Genette je ipak predložio da se razlikuju dva komplementarna književ na poretka, konstitutivan (tvorben) poredak, što ga osigura vaju konvencije, pa je stoga zatvoren – sonet ili roman puno pravno pripadaju književnosti, čak iako ih više nitko ne čita – i kondicionalan (uvjetan), dakle otvoren poredak, koji ishodi iz opozive procjene – pa će tako o pojedincima i razdobljima ovisiti hoće li se u književnost uključiti Pascalove Misli ili Mic heletova Vještica (Genette, 1991., str. 11; 2002., str. 5). Opišimo književnost najprije sa stajališta opsega i shvaća nja, zatim funkcije i oblika, te na kraju oblika sadržaja i obli ka izraza. Krenimo od tih podjela, po metodi koja je bliska Platonovoj dihotomiji, ali ne zavaravajući se da imamo mno go izgleda za uspjeh. Kako je pitanje »Što je književnost?« u tome obliku nerješivo, ovo će prvo poglavlje biti najkraće u knjizi, ali će sva iduća poglavlja nastaviti potragu za određe njem književnosti koje bi nas zadovoljilo.
Opseg književnosti U najširem smislu književnost je sve što je tiskano (ili čak napisano), sve knjige što ih sadržava knjižnica (uključujući i 29
ono što se naziva usmenom književnošću, koja je sada već pi smeno zabilježena). To značenje odgovara klasičnome pojmu lijepe književnosti (beletristike), koji je obuhvaćao sve što su mogle proizvesti retorika i poetika, ne samo fikciju nego i po vijest, filozofiju, pa i znanost, kao i ukupno govorništvo. No kad se tako protegne i postane jednakovrijedna kulturi, u smi slu u kojemu se ta riječ shvaća od XIX. stoljeća, književnost gu bi svoju »specifičnost«: odriče joj se njezina u pravom smislu književna osobina. Međutim, filologija XIX. stoljeća zapravo je težila da bude disciplina koja proučava cijelu kulturu, a o kulturi je književnost, u najužem smislu, bila najpristupačni je svjedočanstvo. U sklopu organske cjeline koju, prema filo logiji, tvore jezik, književnost i kultura, kao jedinstvo koje se poistovjećuje s duhom nekog naroda, ili rase, u filološkom, a ne biološkom smislu toga naziva, književnost se ustoličila na središnjem mjestu, pa je proučavati književnost značilo kroči ti carskim putem prema razumijevanju nekog naroda, što su ga geniji bolje doživjeli te kojemu su ujedno stvorili duh. U užem smislu, književnost (granica između književnog i neknjiževnog) znatno varira ovisno o razdobljima i kultura ma. Odijeli li se ili izdvoji iz beletristike, zapadna se književ nost, u modernome značenju, pojavljuje u XIX. stoljeću, kad se raspada tradicionalan sustav pjesničkih vrsta kakav se odr žao od Aristotela. Za Aristotela, pjesničko je umijeće – umjet nost te bezimene stvari koju je opisao u djelu O pjesničkom umijeću – kao bitne sastavnice obuhvaćalo epiku i dramatiku, isključujući liriku, koja nije bila fiktivna ili oponašateljska jer se u njoj pjesnik izražava u prvome licu, pa se zbog toga du go smatrala manje vrijednom. Spjev i drama bili su još dvije velike vrste klasičnoga doba, to jest pripovijedanje i prikazi vanje, ili dva glavna modusa pjesništva, shvaćenoga kao fik cija ili oponašanje (Genette, 1979., 1985.; Combe). Dotad je 30
književnost strogo uzevši (pjesničko umijeće) bila stih. No ti jekom XIX. stoljeća dogodio se presudan pomak, dok su dvi je velike vrste, pripovijedanje i drama, sve češće napuštale stih da bi poprimile prozni oblik. Pjesništvom se uskoro, zahvalju jući ironiji povijesti, stala nazivati isključivo vrsta koju je Ari stotel isključio iz poetike, to jest lirsko pjesništvo, da bi ono za dovoljštinu dobilo postavši sinonimom cijele poezije. Otad se književnost sastojala od romana, dramatike i pjesništva, nado vezujući se na postaristotelovsku trijadu epske, dramske i lir ske vrste, samo što su se prve dvije sada poistovjećivale s pro zom, a jedino treća sa stihom, prije nego što slobodni stih i pjesma u prozi još više ne rastoče stari sustav vrsta. Moderno je značenje književnosti (roman, dramatika i pje sništvo) neodvojivo od romantizma, to jest od razdoblja kad se povijesna i zemljopisna relativnost ukusa potvrdila u opre ci naprama klasičnoj doktrini vječnosti i univerzalnosti estet skoga kanona. Pošto se tako svela na romanesknu i dramsku prozu te lirsku poeziju, književnost se k tome poima sa stano višta svojih odnosa prema narodu i njegovoj povijesti. Književ nost je, ili radije, književnosti su prije svega nacionalne. U još ograničenijem smislu: književnost su veliki pisci. I ta je zamisao romantička: Thomas Carlyle je u njima vidio junake modernoga svijeta. Klasični je kanon obuhvaćao uzorna djela koja je valjalo plodno oponašati; moderni su panteon pisci ko ji najbolje utjelovljuju duh naroda. Tako se s definicije književ nosti sa stanovišta pisaca (djela koja treba oponašati) prelazi na definiciju književnosti sa stanovišta profesora (divljenja dostoj nih ljudi). Neki romani, drame ili pjesme pripadaju književno sti jer su ih napisali veliki pisci, s ovim ironičnim ishodom: sve što su napisali veliki pisci pripada književnosti, uključivši nji hovu prepisku i račune iz čistionice kojima se bave profesori. Nova tautologija: književnost je sve što napišu pisci. 31
U posljednjem ću se poglavlju vratiti na književnu vrijed nost ili hijerarhiju, na kanon kao baštinu naroda. Samo na čas uočimo taj paradoks: kanon čini ukupnost djela koja se vrednuju istodobno po jedinstvenosti svojega oblika i po univerzalnosti (barem u nacionalnim razmjerima) svojega sadržaja; veliko se djelo istovremeno smatra jedinstvenim i univerzalnim. (Romantični) kriterij povijesne relativnosti odmah je osujetila volja za nacionalnim jedinstvom. Otuda Barthesova ironična primjedba: »Književnost je ono što se poučava«, varijacija na lažnu etimologiju što ju je posvetila upotreba: »Les classiques, c’est ceux qu’on lit en classe« (»Kla sici su pisci koji se čitaju u razredu«). Dakako, poistovjetiti književnost s književnom vrijednošću (velikim piscima) znači samim tim (činjenično i načelno) odri cati vrijednost svim ostalim romanima, dramama i pjesmama te, općenitije, ostalim vrstama u stihu i prozi. Svaki vrijednosni sud počiva na odluci da se neki element isključi. Institucional no ograničenje književnosti u XIX. stoljeću ne osvrće se na či njenicu da je za onoga tko čita to što čita uvijek književnost, bila riječ o Proustu ili o fotoromanu, i zanemaruje složenost razina književnosti (kao što postoje razine jezika) u društvu. Književ nost u tako skučenu smislu bila bi jedino učena književnost, a ne i popularna književnost (Fiction iz britanskih knjižara). S druge strane ni sam kanon velikih pisaca više nije po stojan, nego u njega članovi ulaze (i iz njega izlaze): barok no pjesništvo, Sade, Lautréamont, romanopisci XVIII. sto ljeća, dobri su primjeri ponovnih otkrića koja su preinačila način na koji definiramo književnost. Prema T. S. Eliotu, ko ji je rasuđivao kao strukturalist u svojem članku »Tradicija i individualni talent« (»Tradition and the Individual Talent«, 1919.), novi pisac remeti cijeli krajolik književnosti, ukup nost sustava, njegove hijerarhije i sljedničke veze: 32
Postojeći spomenici oblikuju među sobom idealan pore dak koji se modificira uvođenjem novoga (doista novo ga) umjetničkog djela. Postojeći poredak je potpun do ulaska novoga djela; da bi se očuvao nakon pridolaska novoga djela, cijeli postojeći poredak mora se, makar i neznatno, izmijeniti; i tako su odnosi, razmjeri i vrijed nosti svakoga pojedinog umjetničkog djela ponovno u su glasju s cjelinom (Eliot, 1975., str. 38; 1999., str. 16). Književna je tradicija sinkronijski sustav književnih teksto va, sustav koji se neprestano kreće, koji se preslaguje onako kako se pojavljuju nova djela. Svako novo djelo izaziva preu stroj tradicije kao cjeline (i u isti mah modificira smisao i vri jednost svakoga djela koje pripada tradiciji). Pošto se suzila u XIX. stoljeću, književnost je u XX. sto ljeću ponovno osvojila dio izgubljenih područja: uz roman, dramu i lirsko pjesništvo dostojanstvo je zadobila pjesma u prozi, ugled su stekli autobiografija i putopis, i tako redom. Pod etiketom paraliterature, kao književnost su se priznali knjige za djecu, kriminalistički roman i strip. Na početku XXI. stoljeća književnost je opet gotovo jednako liberalna kao što je bila lijepa književnost (beletristika) prije profesio nalizacije društva. Termin književnost, dakle, ima veći ili manji opseg što se tiče autora, od školskih klasika do stripa, a njegovo suvre meno širenje teško je opravdati. Vrijednosni kriterij koji u književnost uključuje neki tekst, odnosno isključuje neki dru gi, ni sam po sebi nije književan, ni teorijski, nego etički, druš tven i ideološki, u svakom slučaju izvanknjiževan. Može li se književnost ipak definirati književnim mjerilima?
33
Shvaćanje književnosti: funkcija Nastavimo se, oponašajući Platona, pridržavati dihotomi je pa razlučimo funkciju i oblik na temelju ovih dvaju pitanja: Što čini književnost? I što je njezino razlikovno obilježje? Definicije književnosti po funkciji čine se relativno posto janima, bilo da se ta funkcija razumijeva kao pojedinačna ili društvena, privatna ili javna. Aristotel je govorio o katarzi, pročišćenju osjećaja kao što su strah i sažaljenje (1449b 28). Pojam je teško omeđiti, ali se on u svakom slučaju odnosi na poseban doživljaj strasti u vezi s pjesničkim umijećem. Ari stotel je inače podrijetlo pjesničkoga umijeća pripisivao želji za učenjem (1448b 13): poučiti ili ugoditi (prodesse aut delec tare), ili pak poučiti ugađajući, dvije su svrhe, ili dvostruka je svrha, koju će Horacije opet priznati pjesništvu, opisujući ga kao dulce et utile (Ars poetica, stih 333 i 343). To je najuobičajenija humanistička definicija književnosti kao osobite vrste spoznaje, različite od filozofske ili znanstve ne. No kakva je književna spoznaja, spoznaja koju čovjeku pruža jedino književnost? Prema Aristotelu, Horaciju i cijeloj klasičnoj tradiciji, predmet je te spoznaje ono što je općenito, moguće ili vjerojatno, doxa, izreke i maksime koje omoguću ju da se shvati i uredi ljudsko ponašanje i društveni život. Pre ma romantičkom viđenju, ta spoznaja više se tiče onoga što je pojedinačno i osebujno. Međutim, postoji dubok kontinui tet između Paola i Franceske, koji se, u Božanstvenoj komedi ji, jedno u drugo zaljubljuju dok zajedno čitaju romane o vi tezovima Okruglog stola, preko Don Quijotea, koji provodi u djelo viteške romane do gospođe Bovary, zatrovane sladu njavim romanima što ih guta. Ta hotimično parodična dje la dokazuju da književnost obavlja funkciju učenja. Prema humanističkome modelu postoji spoznaja o svijetu i o ljudi ma koju crpimo iz književnog iskustva (možda ne samo iz 34
njega, ali poglavito iz njega), spoznaja koju nam pribavlja je dino (ili gotovo jedino) književno iskustvo. Bismo li se zalju bili da nikada nismo pročitali ljubavnu priču, da nam nika da nitko ni jednu takvu priču nije ispripovijedao? Osobito europski roman, kojemu se razdoblje najvećeg sjaja poklapa lo s ekspanzijom kapitalizma, od Cervantesa nadalje prikazu je naukovanje građanskog pojedinca. Ne bismo li čak mogli ustvrditi da je model pojedinca kakav se pojavio krajem sred njega vijeka zapravo čitatelj koji sebi utire put kroz knjigu te da je razvoj čitanja bio sredstvo kojim se usvajala moder na subjektivnost? Pojedinac je samotan čitatelj, tumač zna kova, lovac ili gatalac, mogli bismo reći s Carlom Ginzbur gom, koji je, uz logičko-matematičku dedukciju, razabrao i taj drugi model spoznaje lovom (gonetanje tragova prošlo sti) i gatanjem (gonetanje znakova budućnosti). »Svaki čovjek u sebi nosi potpun oblik ljudskoga stanja«, piše Montaigne u III. knjizi Eseja. Njegovo iskustvo, kakvim ga ovdje rado dočaravamo, čini se pravim primjerom spozna je koju nazivamo književnom. Pošto je najprije vjerovao da je sve što se pročita u knjigama istinito, a zatim u to stao to liko sumnjati da je gotovo poricao individualnost, navodno je na kraju, prevalivši dijalektički put, u sebi pronašao sveu kupnost Čovjeka. Moderna se subjektivnost razvila u korist književnog iskustva, a čitatelj je model slobodnog čovjeka. Prelazeći drugo, on dopire do općega: u iskustvu čitatelja »pala je pregrada između individualnog ja u kojemu je bio čovjek kao ostali« (Proust), »ja je drugi« (Rimbaud), ili »ja sam sada neosoban« (Mallarmé). Naravno, ta je humanistička koncepcija književne spozna je zbog svojega idealizma bila prokazana kao način na koji svi jet vidi stanovita klasa. Kako se povezivala s privatizacijom čitanja nakon izuma tiska, navodno se obrukala zajedno s vrijednostima kojima je bila uzrokom i ujedno posljedicom, 35
u prvome redu s građanskim pojedincem. To je ponajviše marksistička zamjerka, koja povezuje književnost i ideologiju. Književnost služi da proizvede društveni konsenzus; ona pra ti, a zatim zamjenjuje vjeru kao opijum za narod. Proučavate lji su književnosti, osobito Matthew Arnold u viktorijanskoj Engleskoj svojim utemeljiteljskim djelom Culture and Anar chy (1869.), ali i Ferdinand Brunetière i Lanson u Francuskoj, taj stav preuzeli i prilagodili krajem XIX. stoljeća, procijenivši da je došlo njihovo vrijeme: pošto je propala religija, a prije nego što je znanost doživjela apoteozu, u međuvlađu, književ nost je, makar privremeno i zahvaljujući proučavanju književ nosti, zapala dužnost da se brine za društveni moral. U svije tu koji je u sve većoj mjeri postajao materijalistički ili anarhi stički književnost se ukazivala kao posljednja obrana od bar barstva, čvrsta točka na izmaku stoljeća: tu, sa stajališta funk cije, nailazimo na kanonsku definiciju književnosti. No iako se književnost može vidjeti kao prilog vladajućoj ideologiji, »ideološki aparat države« ili čak promidžba, može se, nasuprot tome, i isticati njezina podrivačka zadaća, ponaj više od sredine XIX. stoljeća i pojave lika prokletoga umjetni ka. Teško je Baudelairea, Rimbauda ili Lautréamonta poisto vjetiti s pomagačima službenog poretka. Književnost učvršću je konsenzus, ali proizvodi i neslaganje, novinu, raskid. Pre ma vojnome modelu avangarde, ona prethodi kretanju, pros vjećuje narod. Vratit ćemo se na par što ga čine imitacija i inovacija, stari i moderni. Književnost bi tako prethodila ostalim znanjima i oblicima djelovanja: veliki pisci su prije ostalih, poglavito prije filozofa, vidjeli (bili su »vidoviti«) ka mo ide svijet: »Svijetu će doći kraj«, najavio je Baudelaire u tekstu Fusées (Rakete), kad je počinjalo doba napretka, i svi jetu zaista nije prestao dolaziti kraj. U XX. stoljeću obnovila se vrijednost slike vidovnjaka u političkom smislu, čime se 36
književnosti pripisala politička i društvena dalekovidnost ka kve navodno nedostaje svim ostalim djelatnostima. Sa stanovišta funkcije, opet nailazimo na aporiju: književ nost može biti u skladu, ali i u neskladu s društvom; može pratiti njegovo kretanje, ali mu može i prethoditi. Istraži vanje književnosti sa stajališta institucije dospijeva do druš tveno-povijesnog relativizma koji je baštinik romantizma. Pridržavamo li se i dalje dihotomije te sada književnost pro matramo sa stajališta oblika, konstanti, univerzalija, nasto jeći da nakon funkcionalnoga pronađemo formalnu defini ciju književnosti, vraćamo se na stare pisce i na klasike, a pre lazimo i s teorije književnosti na književnu teoriju, u smislu u kojemu sam već izložio razliku između njih.
Shvaćanje književnosti: oblik sadržaja Od antike do sredine XVIII. stoljeća književnost se – ja sno mi je da je ta riječ anakronizam, ali ponašajmo se kao da označava predmet pjesničkog umijeća – uglavnom defini ra kao oponašanje ili prikazivanje (mimesis) ljudskog djelo vanja govorom. Upravo kao takva ona tvori fabulu ili priču (mythos). Oba termina (mimesis i mythos) pojavljuju se već na prvoj stranici Aristotelova teksta O pjesničkom umijeću te književnost predstavljaju kao fikciju, što se katkad uzima kao prijevod riječi mimesis, kao što čine Käte Hamburger i Ge nette, ili pak kao izmišljaj, nešto što nije ni istinito ni lažno, nego vjerojatno: nešto što »istinito laže«, kako je rekao Ara gon. »[...] nužno [je] da pjesnik«, napisao je Aristotel, »bude više pjesnik fabula nego stihova ako i jest pjesnik, jer je opo našatelj i jer oponaša ljudske radnje« (1451b 27). U ime toga određenja pjesništva fikcijom Aristotel je iz poetike isključio ne samo poučno ili satiričko pjesništvo nego čak i lirsko pjesništvo koje na pozornicu postavlja pjesnikovo 37
ja, a zadržao je samo epsku (pripovjednu) i tragičku (dram sku) vrstu. Genette govori o »esencijalističkoj« ili konstitutivi stičkoj poetici »u njezinoj tematskoj verziji«. Prema toj poeti ci, »najsigurniji način da poezija izbjegne rizik razvodnjava nja u običnoj upotrebi jezika i postane umjetničkim djelom jest narativna ili dramska fikcija« (Genette, 1991., str. 16 i 18; 2002., str. 12 i 14, prijevod preinačen). Čini mi se da ovdje treba izbjegavati odrednicu tematska jer nema tema (sadrža ja) koje bi bile konstitutivno književne: Aristotel i Genette na umu imaju ontološki ili pragmatički status koji je konstituti van književnim sadržajima; posrijedi je dakle fikcija kao po jam ili obrazac, a ne kao tema (ili kao praznina, a ne kao pu nina), pa je uostalom i Genette radije naziva fikcionalnošću nego fikcijom. Pozivajući se na distinkcije lingvista Louisa Hjelmsleva između supstancije sadržaja (ideja), oblika sadrža ja (organizacije označenih ili označenika), supstancije izraza (glasova) i oblika izraza (organizacije označitelja), reći ću da je, prema klasičnoj poetici, značajka književnosti fikcija kao oblik sadržaja, to jest kao pojam ili obrazac. No je li riječ o definiciji književnosti ili samo o njezinu svojstvu? U XIX. stoljeću kako je lirsko pjesništvo, što ga je aristotelovska tradicija naprotiv zanemarivala, malo-pomalo zauzimalo središte pjesništva i na koncu ga stalo predstavlja ti u cjelini, ta je definicija morala ustuknuti. Fikcija, kao praz an pojam, nije više bila nužan i dovoljan uvjet književnosti (sve ćemo to potanko razmotriti u 3. poglavlju u vezi s mi mezom) iako obično mišljenje nedvojbeno ukupnu književ nost i dalje vidi kao fikciju.
Shvaćanje književnosti: oblik izraza Počevši od sredine XVIII. stoljeća, još se jedna definici ja književnosti sve više suprotstavljala fikciji, premještajući 38
naglasak na lijepo, koje se, na primjer u Kantovoj Kritici rasudne snage (Kritik der Urteilskraft, 1790.) i u romantič koj tradiciji, otad poimalo kao samosvrhovito. Od tog tre nutka umjetnost i književnost upućuju jedino same na se be. U opreci naprama svakidašnjoj jezičnoj djelatnosti, koja je utilitarna i instrumentalna, kaže se, književnost svoju svr hu ima u samoj sebi. Prema leksikološkom priručniku Tré sor de la langue française (Blago francuskog jezika), koji na sljeduje tu koncepciju, književnost je jednostavno »estetska upotreba pisanoga jezika«. Dugo se najviše vrednovala romantička strana te zami sli, odjeljujući književnost od života, smatrajući književnost iskupljenjem života ili, od kraja XIX. stoljeća, jedinim auten tičnim doživljajem apsoluta i ništavila. Ta se postromantička tradicija i ta koncepcija književnosti kao izbavljenja još oči tuju u Prousta, koji u Pronađenome vremenu tvrdi: »Pravi život, život naposljetku otkriven i rasvijetljen, stoga jedini ži vot zbiljski proživljen jest književnost« (Proust, 1973., II., str. 13), ili u predratnoga Sartrea, kad Roquentina na kraju Muč nine od podložnosti okolnostima spasi jazz-melodija. Oblik – metafora, »nužno prstenje lijepoga stila« u Prousta (ibid., str. 8) – omogućuje da se izmakne ovome svijetu, da se zahva ti »malo vremena u čistom stanju« (Proust, I., str. 169). No ta zamisao ima i formalističku stranu koja nam je da nas bliskija, a koja književnu jezičnu djelatnost dijeli od obič ne jezične djelatnosti, ili neobičnom čini književnu uporabu svakidašnjega jezika. Svakome je znaku, svakoj jezičnoj dje latnosti suđeno da bude prozirnost i prepreka. Obična upo raba jezika nastoji da se na nju zaboravi čim se shvati (pri jelazna je i neuočljiva), dok književna uporaba njeguje svo ju neprozirnost (neprijelazna je i uočljiva). Mnoštvo je nači na da se obrazloži taj polaritet. Obični je jezik u većoj mjeri 39
denotativan, književni je jezik u većoj mjeri konotativan (dvo smislen, izražajan, perlokutivan, autoreferencijalan): »Znače više nego što kazuju«, mislio je o pjesničkim izrazima već Montaigne. Obični je jezik opušteniji, književni je jezik su stavniji (organiziran, dosljedan, gust, složen). Obična je upo treba jezika referencijalna i pragmatična, književna je upotre ba jezika imaginarna i estetska. Književnost iskorištava svoj stva jezičnoga medija bez praktičnog cilja. Tako zvuči forma listička definicija književnosti. Od romantizma do Mallarméa književnost se, kako je sažeo Foucault, »zatvara [...] u radikalnu intranzitivnost«, »postaje čista i jednostavna manifestacija jezika čiji je jedini cilj potvrđivati [...] svoje teško postojanje. Ona se stoga sa mo mora vječno vraćati sebi, kao da njezin diskurs više ne može imati drugoga sadržaja osim iskazivanja vlastitog obli ka« (Foucault, 1966., str. 313; 2002., str. 326-327). U svojem »Cours de poétique« (Predavanju iz poetike) Valéry je za ključio kako »Književnost jest[...] i ne može biti nešto drugo ne go širenje i prim[j]ena [stanovitih] svojstava Jezika« (Valéry, 1957., str. 1440; 1980., str. 356). U tome povratku k starima nasuprot modernima, klasicima nasuprot romantičarima, možemo vidjeti kako se pokušava izvesti univerzalna defi nicija književnosti, ili pjesništva, kao verbalne umjetnosti. Genette bi rekao da je to »esencijalistička poetika u formal noj verziji«, ali ja ću precizirati da je ovaj put posrijedi oblik izraza jer je i definicija književnosti fikcijom također bila formalna, ali se oslanjala na oblik sadržaja. Od Aristotela do Valéryja, preko Kanta i Mallarméa, definicija književno sti fikcijom ustupila je dakle mjesto, u najmanju ruku među stručnjacima, njezinoj definiciji poezijom (ili dikcijom, pre ma Genetteu). Osim ako ta dva određenja među sobom ne dijele književno polje. 40
Ruski su formalisti u pravom smislu književnu upotrebu jezika, pa stoga i razlikovno svojstvo književnoga teksta, naz vali literarnošću. Jakobson je 1919. godine napisao: »predmet znanosti o literaturi nije literatura nego literarnost, tj. ono što dano djelo čini literarnim« (Jakobson, 1978., str. 57, prije vod preinačen), ili mnogo godina poslije, 1960., »[ono] što či ni verbalnu poruku umjetničkim djelom« (Jakobson, 1966., str. 286, prijevod preinačen). Teorija književnosti, u smislu kritike kritike, i književna teorija, u smislu formalizma, kao da se sastaju u tome pojmu, koji je ujedno bio taktički i pole mičan. Zahvaljujući njemu, formalisti su pokušavali prouča vanje književnosti osamostaliti – u prvome redu naprama vulgarnom historizmu i psihologiji primijenjenoj na književ nost – definirajući njegov specifični predmet. Otvoreno su se suprotstavljali definiciji književnosti kao dokumenta, ili njezinoj definiciji funkcijom predstavljanja (zbilje) ili izraža vanja (autora), a naglašavali aspekte književnoga djela koje su ocijenili kao specifično književne te su stoga razlikovali književni jezik od neknjiževnog ili običnog jezika. Književ ni je jezik motiviran (a ne arbitraran), autoteličan (a ne linea ran), autoreferencijalan (a ne utilitaran). Međutim, koje to svojstvo – koja bit – neke tekstove či ni književnima (literarnima)? Formalisti su, tragom teksta »Umjetnost kao postupak« (1917.) Viktora Šklovskog, kao kriterij literarnosti uspostavili začudnost ili očuđenje (ostrane nie): književnost, ili umjetnost uopće, čitateljevu jezičnu osjet ljivost obnavlja postupcima koji narušavaju uobičajene i auto matske oblike zapažanja. Jakobson će zatim objasniti da uči nak začudnosti proizvodi dominantnost nekih postupaka (Ja kobson, 1935.) unutar skupa formalnih invarijanata ili jezič nih obilježja koja su značajka književnosti kao iskušavanja »mogućnosti jezika«, kako se izrazio Valéry. No neki postupci, 41
ili prevlast nekih postupaka, i sami postaju uobičajeni: formali zam stiže (vidi šesto poglavlje) do povijesti literarnosti kao ob nove očuđenja preraspodjelom književnih postupaka. Bit književnosti prema tome temeljila bi se na formalnim invarijantama dostupnima analizi. Oslanjajući se na lingvisti ku i osnažujući se strukturalizmom, formalizam proučavanje književnosti oslobađa od gledišta kakva su strana verbalnoj naravi teksta. Koje invarijante istražuje? Vrste, tipove, figure. Pritom pretpostavlja da je znanost o književnosti uopće mo guća, u opreci naprama stilistici pojedinačnih razlika.
Literarnost ili predrasuda U potrazi za »dobrom« definicijom književnosti postupa li smo prema Platonovoj metodi, po dihotomiji, ostavljajući stalno po strani lijevi ogranak (opseg, funkciju, predstavlja nje), da bismo pratili desni ogranak (shvaćanje, oblik, očuđe nje). Pošto smo stigli dovde, idemo li uopće dobrim putem? Kad smo naišli na literarnost, jesmo li ustanovili nužan i do voljan uvjet književnosti? Možemo li se tu zaustaviti? Uklonimo najprije prvi prigovor: kako ne postoje isključi vo književni jezični elementi, književna upotreba jezika ne može se od neknjiževne razlučiti literarnošću. Nesporazum dobrim dijelom ishodi iz novoga naziva što ga je, znatno poslije, u svojemu veoma glasovitom članku »Lingvistika i poetika« (»Linguistics and Poetics«, 1960.), Jakobson na djenuo literarnosti. Tada je »poetskom« nazvao jednu od šest funkcija koje je razlučio u komunikacijskom činu (eks presivna, poetska, konativna, referencijalna, metajezična i fatička funkcija), kao da književnost (pjesnički tekst) doki da pet ostalih funkcija i izbacuje iz igre pet elemenata uz ko je se one načelno vezuju (govornik, primatelj ili naslovlje nik, referent, kôd i kontakt), da bi se usredotočio jedino na 42
poruku samu za sebe. Kao u starijim člancima, »Najnovija ruska poezija« (1919.) i »Dominanta« (1935.), Jakobson je ipak pojasnio da poetska funkcija doduše jest dominantna u književnome tekstu, ali ipak neće odstraniti ostale funkcije. No već je 1919. Jakobson istodobno napisao i da se u poezi ji »funkcija komunikacije [...] svodi na najmanju m[j]eru«, i da je »poezija jezik u [...] estetskoj funkciji«, kao da se osta le funkcije mogu zaboraviti (Jakobson, 1978., str. 56 i 57). Literarnost (očuđenje) ne izvire iz uporabe sebi svojstvenih jezičnih elemenata, nego iz različite (na primjer, gušće, do sljednije, složenije) organizacije iste jezične građe kojom se služi i obična uporaba. Drukčije rečeno, literarnost nekog teksta ne sastoji se od metafore same po sebi, nego od čvr šće metaforičke mreže koja ostale jezične funkcije potiskuje u drugi plan. Književni se oblici ne razlikuju od jezičnih obli ka, nego ih (barem neke od njih) njihova organizacija čini vidljivijima. Ukratko, literarnost nije stvar prisutnosti ili od sutnosti, po načelu sve ili ništa, nego po načelu više i manje (veća količina tropa, na primjer): to je mjera koja privlači či tateljevu pozornost. Nažalost, čak se i taj podatniji i umjereniji kriterij literar nosti može pobijati. Lako je iznijeti protuprimjere. S jedne strane neki se književni tekstovi ne odmiču od običnoga je zika (kao »bijelo« ili biheviorističko pismo u Hemingwaya, u Camusa). Svakako, oni se mogu ponovno obuhvatiti ako se ustvrdi kako je odsutnost obilježja i sama obilježje, kako je vrhunac očuđenja posvemašnja pristupačnost (ili vrhunac nejasnoće, besmislica), ali se time jednako proturječi defini ciji literarnosti, u strogom smislu, kao skupa specifičnih obi lježja, ili, u rastezljivijem smislu, kao specifične organizaci je. S druge strane ne samo da se obilježja kakva se smatraju književnijima susreću i u neknjiževnom jeziku nego su ondje 43
katkad čak i vidljivija, gušća nego u književnom jeziku, kao što je slučaj s reklamom. Reklama bi po tome bila najbolja književnost, što nas ipak ne može posve zadovoljiti. Je li li terarnost u formalista značajka cijele književnosti, ili samo stanovitog tipa književnosti, književnosti u pravom smislu u njihovim očima, to jest pjesništva, i k tome ne cijeloga pje sništva, nego samo modernoga, avangardističkog, nepronič nog, teškog, začudnog pjesništva? Literarnost je definirala ono što se nekoć nazivalo pjesničkom slobodom (licentia poe tica), a ne književnost. Osim ako Jakobson, opisujući pjesnič ku funkciju kao usmjerenost na poruku, nije mislio samo na oblik poruke, kao što se općenito shvatilo, nego i na njezin sadržaj. Jakobsonov tekst o »Dominanti« prilično je jasno stavio do znanja da je ulog očuđenja ili začudnosti ozbiljan, da ima i etičke i političke implikacije. Bez toga se književnost čini bezrazložnom, da je puki ukras i igra. Kao svaka definicija književnosti, naime, literarnost uključuje izvanknjiževnu naklonost. Vrednovanje se (vri jednost, pravilo) neminovno uključuje u svaku definiciju književnosti, pa stoga i u svako proučavanje književnosti. Ruski su formalisti bili očito naklonjeniji tekstovima koje je njihov pojam literarnosti najbolje opisivao jer su ih oni na njega i naveli: bili su u dosluhu s avangardom futurističkog pjesništva. Definicijom književnosti uvijek se na univerzal nu razinu (poput, na primjer, očuđenja) uzdiže naklonost (predrasuda). Poslije će, nadahnuti formalizmom, struktura lizam općenito, poetika i naratologija na isti način vredno vati otklon i književnu samosvijest, u opreci naprama kon venciji i realizmu. Distinkcija između čitljivoga (realistično ga) i pisivoga (začudnoga) što ju je Barthes predložio u S/Z i sama je otvoreno vrednovateljska, ali na svjesnom ili nesvje snom sustavu naklonosti počiva i cijela teorija. 44
Čak će i Genette na koncu priznati da literarnost u Ja kobsonovu značenju pokriva samo dio književnosti, njezin konstitutivni poredak, a ne njezin kondicionalni (uvjetni) poredak te k tome, kad je posrijedi takozvana konstitutivna književnost, samo dikciju (pjesništvo), a ne i (pripovjednu i dramsku) fikciju. Iz toga je, odričući se zahtjeva što su ih po stavili formalizam i strukturalizam, izveo sljedeći zaključak: »Literarnost, budući da je višeslojna, traži pluralističku teo riju« (Genette, 1991., str. 31; 2002., str. 23). Konstitutivnoj književnosti, koja je sama heterogena jer pjesništvu (u ime kriterija koji se odnosi na oblik izraza) supostavlja fikciju (u ime kriterija koji se odnosi na oblik sadržaja), od XIX. se sto ljeća pridodaje prostrano i nejasno područje nefikcionalne proze koja je uvjetno književna (autobiografija, memoari, ese ji, povijest, štoviše i građanski zakonik), a književnosti se pri paja ili po nahođenju pojedinačnih ukusa ili kolektivnih mo da. »Najmudrije je stoga,« zaključio je Genette, »provizorno svakom dijelu [tj. svakoj od dviju strana književnosti, konsti tutivnoj i kondicionalnoj] pridružiti njegov [odnosno njezin] pripadajući dio istine, odnosno jedan dio literarnoga područ ja« (1991., str. 25; 2002., str. 19). No ta privremenost ima do brih izgleda da potraje jer ne postoji bit književnosti koja je složena, heterogena i promjenjiva pojava.
Književnost je književnost Tražeći mjerilo literarnosti, nabasali smo na aporiju na ko ju nas je navikla filozofija jezika. Određenje termina kao što je književnost nikada neće pružiti drugo do skup prigoda u kojima korisnici nekog jezika pristaju upotrijebiti taj termin. Može li se poći dalje od te formulacije koja se doima cirkular nom? Samo malo, jer su književni tekstovi upravo tekstovi ko jima se društvo služi, a da ih nužno ne vezuje uz kontekst u 45
kojemu su nastali. Drži se da se njihov smisao (primjena, važ nost) ne svodi na kontekst njihova prvotnog iskazivanja. O tome jesu li neki tekstovi književni odlučuje društvo, služeći se tim tekstovima izvan njihovih izvornih konteksta. Ta minimalna definicija ipak ima nezgodnu posljedicu. Naime, ako se zaista zadovoljimo da tako izložimo značajke književnosti, proučavanje književnosti neće biti svaki diskurs o tekstovima, nego diskurs kojemu je svrha potkrijepiti ili osporiti njihovu uključenost u književnost. Pa ako se književ nost i proučavanje književnosti uzajamno definiraju odlukom da za neke tekstove izvorni kontekst nije jednako važan kao za neke druge, onda svaka analiza koja teži rekonstruirati iz vorne okolnosti u kojima je nastao književni tekst, povijesne prilike u kojima je autor taj tekst napisao i recepciju prvoga čitateljstva, može biti zanimljiva, ali ne pripada proučavanju književnosti. Izvorni kontekst tekst vraća u ne-književnost izo krećući proces kojim je postao književnim tekstom (relativno neovisnim o svojemu izvornom kontekstu). Proučavanju književnosti ne pripada sve što se može reći o književnome tekstu. Kontekst koji se tiče književnog pro učavanja književnog teksta nije izvorni kontekst toga teksta, nego društvo koje se njime služi kao književnim tekstom odjeljujući ga od njegova izvornog konteksta. Tako se bio grafska ili sociološka kritika, ili kritika koja djelo objašnja va književnom tradicijom (Sainte-Beuve, Taine, Brunetiè re), sve varijante historijske kritike, mogu smatrati izvanj skim književnostima. Ali ako povijesna kontekstualizacija nije mjerodavna, je li lingvističko ili stilističko proučavanje mjerodavnije? Pojam sti la pripada običnom jeziku pa ga treba najprije izoštriti (vidi peto poglavlje). No potraga za definicijom stila, kao i za defi nicijom književnosti, neizbježno je polemična. Uvijek počiva 46
na inačici popularne opreke između pravila i odmaka, ili iz među oblika i sadržaja, to jest opet na dihotomijama koje na stoje uništiti (ozloglasiti, ukloniti) protivnika više nego poj move. Stilističke se varijacije mogu opisati jedino kao razlike u značenju: mjerodavne su u lingvističkom, a ne u pravom književnom smislu. Reklamni slogan i Shakespeareov sonet ne razlikuju se po naravi, nego samo po složenosti. Zapamtit ćemo da je književnost neumitno zaključak koji se izvodi iz nedokazane pretpostavke. Književnost je književ nost, ono što mjerodavni (profesori, nakladnici) uključuju u književnost. Granice joj se katkad, polako, umjereno, pre mještaju (vidi sedmo poglavlje o vrijednosti), ali je nemo guće s njezina opsega prijeći na njezino shvaćanje, s kano na na bît. Nemojmo ipak reći da nismo uznapredovali jer užitak u lovu, kako je upozorio Montaigne, nije uhvatiti pli jen, a čitatelju je, vidjeli smo, uzor lovac.
47
A u t o r Najspornija je stavka u proučavanju književnosti pitanje koje mjesto pripada autoru. Rasprava je tako burna, tako že stoka, da ću se najviše namučiti da je prikažem (pa će ovo bi ti i najdulje poglavlje). Pod nazivom namjera uopće, bavimo se autorom, odnosom teksta i njegova autora, autorovom od govornošću za značenje i smisao teksta. Možemo krenuti od dvaju naslijeđenih nazora, staroga i modernoga, da bismo ih suprotstavili, a da nijednome ne damo za pravo, ili da bi smo ih oba zadržali, ponovno u potrazi za aporetičnim za ključkom. Stari je naslijeđeni nazor smisao djela poistovjeći vao s autorovom namjerom; bio je uvriježen u doba filolo gije, pozitivizma, historizma. Moderni (i više ne tako nov) naslijeđeni nazor prokazuje mjerodavnost autorove namje re da bi se odredili ili opisali smislovi djela; proširili su ga ruski formalizam, američki novi kritičari i francuski struk turalizam. Američki su novi kritičari govorili o intentional fallacy ili »zabludi o namjeri«: činilo im se da je u proučava nju književnosti posezati za pojmom namjere ne samo ne korisno nego čak i štetno. Sukob se može opisati i kao prije por između pristaša književne eksplikacije (objašnjenja) kao istraživanja autorove namjere (u tekstu treba tražiti što je au tor htio reći) i zagovornika književne interpretacije kao opi sa smislova djela (u tekstu treba tražiti što on kaže, neovisno o namjerama njegova autora). Da bi se izbjegla ta prisilna al ternativa i izmirila se posvađena braća, treći put, kojemu se danas često daje prednost, kao mjerilo književnoga smisla ističe čitatelja: posrijedi je suvremen naslijeđeni nazor na ko ji ću se vratiti u četvrtom poglavlju, a zasad ću se truditi, ko liko bude moguće, da ga ostavim po strani.
Uvod u teoriju književnosti može se ograničiti na zadatak da istraži malen broj pojmova protiv kojih je polemizirala književna teorija (formalisti i njihovi potomci): razne su no ve kritike kao glavnoga žrtvenog jarca otvoreno uzimale auto ra, ne samo zato što je simbolizirao humanizam i individuali zam koje je književna teorija htjela odstraniti iz proučavanja književnosti nego zato što je napad na njega za sobom povlačio sve ostale protupojmove književne teorije. Tako je važnost ko ja se pridaje posebnim osobinama književnoga teksta (literar nosti) obratno razmjerna udjelu koji se priznaje autorovoj na mjeri. Zahvati kakvi inzistiraju na tim posebnim osobinama autoru pripisuju prigodnu ulogu, kao u ruskih formalista i američkih novih kritičara, koji autora uklanjaju, da bi prouča vanju književnosti osigurali neovisnost naprama povijesti i psi hologiji. I obratno, za pristupe koji autora uzimaju kao središ nje uporište, čak i ako se razlikuju po stupnju intencijske svije sti (smišljene namjernosti) što ravna tekstom i po načinu na koji prikazuju tu (otuđenu) – za Freudove sljedbenike pojedi načnu, a za marksiste skupnu – svijest, tekst je samo sredstvo kojim se do nje dopire. Govoriti o autorovoj namjeri i o spo ru koji se o njoj nije prestao voditi znači uvelike načeti pitanje ostalih pojmova što ćemo ih obrađivati u nastavku. Mislim da ćemo se u tu osjetljivu raspravu najbolje uputiti uz pomoć nekoliko tekstova koji nam mogu poslužiti kao puto kazi. Navest ću tri. Prije svega, dobro poznati proslov Gargan tui, gdje se čini kako nas Rabelais ohrabruje da tražimo skrive no značenje (»viši smisao«, altior sensus, Rabelais, str. 8) njego ve knjige prema starome nauku o alegoriji, a zatim nam se ru ga povjerujemo li u tu srednjovjekovnu metodu koja je omo gućila da se u Homera, Vergilija i Ovidija odgonetnu kršćan ski smislovi– osim ako Rabelais samo ne potiče čitatelja da sam preuzme odgovornost tumačeći, možda i subverzivno, knjigu 50
koju drži u rukama. Mišljenja u pogledu namjere toga kapital nog teksta o namjeri još se ne slažu, što dokazuje da je pitanje nerješivo. Nadalje, Proustovu knjigu Contre Sainte-Beuve (Pro tiv Sainte-Beuvea), jer je po tome naslovu u Francuskoj nastao moderan naziv za problem namjere: nasuprot Sainte-Beuveu, Proust u tome tekstu tvrdi da biografija, »književni portret«, ne objašnjava djelo jer je ono proizvod nekog drugog ja koje nije društveno ja, dubinskog ja nesvodljivoga na svjesnu namje ru. U četvrtom poglavlju, o čitatelju, vidjet ćemo da će Prou stove postavke uzdrmati Lansona i navesti ga da ublaži svoju doktrinu o eksplikaciji teksta. Naposljetku, Borgesovu pripo vijest »Pierre Menard, pisac Don Quijotea«, uvrštenu među teorijske pripovijesti u Izmišljajima: isti tekst napisala su dva različita autora na razmaku od više stoljeća; to su dakle dva različita teksta, koji se jedan drugome po značenju mogu čak i suprotstaviti jer im konteksti i namjere nisu isti. Prokazujući pretjerano istaknuto mjesto koje se u tradicio nalnome proučavanju književnosti pridavalo autoru, teorija je na svoju stranu pridobila podrugljivce. No kad je tvrdila da je za smisao teksta autor nevažan, nije li donekle iskrivila logiku i razum žrtvovala užitku u ljepoti protivljenja? I nada sve, nije li gađala pogrešnu metu? Naime, ne znači li tumači ti tekst uvijek i nagađati o ljudskoj namjeri na djelu?
Teza o smrti autora Krenimo od dviju spomenutih teza. Intencionalistička je teza poznata. Autorska je namjera tradicionalni pedagoški ili akademski kriterij književnoga značenja. Ponovno usposta viti jest ili je dugo bio glavni ili čak isključivi cilj eksplikacije teksta. Prema uobičajenoj predrasudi, značenje teksta je ono što je autor toga teksta htio reći. Predrasuda nije nužno liše na bilo kakve istinitosti, no glavna je prednost poistovjećenja 51
značenja s namjerom što dokida problem književne interpre tacije: ako se zna što je autor htio reći, ili ako se to može do znati uloži li se napor – pa ako se ne zna, znači da se nije uloži lo dovoljno napora – tekst nije potrebno tumačiti. Objašnje nje namjerom književnu kritiku dakle čini beskorisnom (o tome je sanjala književna povijest). Osim toga suvišnom po staje i sama teorija: ako je značenje intencionalno, objektiv no, povijesno, nema potrebe ne samo za kritikom nego ni za kritikom kritike da se prikloni nekoj kritici. Dovoljno je malo više poraditi pa će se naći rješenje. Namjera, i još više sam autor, uobičajena mjera književne eksplikacije od XIX. stoljeća, bili su povlaštenim poprištem sukoba između starih (književne povijesti) i modernih (no ve kritike) šezdesetih godina. Foucault je 1969. godine odr žao slavno predavanje pod naslovom »Što je autor?«, a Bart hes je 1968. objavio članak koji je svojim razbijačkim naslo vom, »Smrt autora«, u očima kako pristaša, tako i protivni ka, postao antihumanističko geslo znanosti o tekstu. Spor o književnosti i o tekstu usredotočio se oko autora, a autorov se udio mogao sažeti u karikaturu. Svi se, uostalom, tradicio nalni književni pojmovi mogu privesti pojmu autorske na mjere, ili se iz njega izvode. Na isti se način iz autorove smr ti mogu razabrati svi protupojmovi teorije. Autor je moderna pojava – smatrao je Barthes – proiz vod našeg društva koje je, izrastajući iz srednjeg vijeka, s engleskim empirizmom, francuskim racionalizmom i osobnom vjerom reformacije, otkrilo prestiž pojedinca ili, kako se to plemenitije kaže, »ljudske osobe« (Barthes, 1984., str. 61-62; 1999., str. 197). Otud je polazila nova kritika: autor nije nitko drugi do sam građanin, utjelovljenje srži kapitalističke ideologije. Oko 52
njega se, po Barthesovu mišljenju, organiziraju priručnici književne povijesti i cijela nastava književnosti: »Objašnjenje nekog djela uvijek se traži u muškarcu ili ženi koji su ga proiz veli« (1984., str. 62; 1999., str. 198), kao da je, na ovaj ili onaj način, djelo ispovijest i ne služi drugome do povjeravanju. Autora kao proizvodno i eksplikativno načelo književnosti Barthes nadomješta jezikom koji je neosoban i anoniman, a da se on smatra isključivom građom književnosti redom su malo-pomalo zahtijevali Mallarmé, Valéry, Proust, nadrea lizam te naposljetku lingvistika, za koju »autor nikada nije više od slučaja pisanja, isto kao što Ja nije ništa više doli slu čaj kada kažem Ja« (Barthes, 1984., str. 65; 1999., str. 199), jednako kao što je već Mallarmé tražio da »pjesnik nestane kao govornik te inicijativu prepusti riječima« (Mallarmé, str. 366). U usporedbi između autora i zamjenice prvoga lica pre poznaje se razmišljanje Émilea Benvenistea o naravi zamje nica (»La nature des pronoms«, 1956.), koji je uvelike utje cao na novu kritiku. Autor, dakle, prednju stranu pozornice ustupa pismu, tekstu ili pak onome tko piše i tko nikad nije drugo do »subjekt« u gramatičkom ili lingvističkom smislu, papirnato biće, a ne »osoba« u psihološkom smislu: on je su bjekt iskazivanja, koji prije svojega iskazivanja ne postoji, ne go nastaje zajedno s njim, sada i ovdje. Iz toga slijedi i da pi smo ne može »predstavljati«, »oslikavati« bilo što što bi pret hodilo njegovu iskazivanju te da ono nema podrijetla, jedna ko kao što ga nema ni jezik. Bez podrijetla, »tekst je tkanje citata«: iz smrti autora ishodi i pojam intertekstualnosti. Što se tiče eksplikacije, ona nestaje zajedno s autorom jer nema jedinstvenog, izvornog značenja na počelu, u temelju teksta. Napokon, i posljednja se karika novoga sustava u cijelosti iz vodi iz smrti autora: čitatelj je, a ne autor, mjesto gdje nastaje jedinstvo teksta, na svojemu odredištu umjesto na izvorištu, 53
ali taj čitatelj nije ništa osobniji od netom razvlaštenoga auto ra, nego se i on poistovjećuje s funkcijom: on je »onaj netko koji sadrži na jednom mjestu sve tragove od kojih se pisani tekst sastoji« (Barthes, 1984., str. 67; 1999., str. 201). Kao što vidimo, sve se drži: na pretpostavku o smrti auto ra može se nadovezati ukupna književna teorija, kao i na bi lo koju drugu svoju stavku, samo što je ova prva jer se sama suprotstavlja prvome načelu povijesti književnosti. Barthes joj ujedno pridaje prizvuk dogme: »Znamo da...« i politič nosti: »Počinjemo odbijati da nas vuče za nos...«. Kako smo predvidjeli, teorija se poklapa s kritikom ideologije: pismo ili tekst »oslobađa nešto što bismo mogli nazvati antiteološ kom djelatnošću, djelatnošću koja je zbiljski revolucionar na zato što je odbijanje određivanja značenja, na kraju kra jeva, odbijanje Boga i njegovih hipostaza – razuma, znano sti, zakona« (1984., str. 66; 1999., str. 200). Godina je 1968.: svrgnuće autora, koje označava prijelaz iz sustavnog struk turalizma u dekonstrukcijski poststrukturalizam, odgovara proljetnoj pobuni protiv autoriteta. Da bi se pogubio autor, trebalo ga je poistovjetiti s građanskim pojedincem, s psiho loškom osobom, i tako pitanje autora svesti na pitanje objaš njenja teksta životom i biografijom. Na to suženje književ na povijest svakako navodi, ali ono sigurno ne pokriva cije li problem namjere i nipošto ga ne rješava. U tekstu »Što je autor?« (»Qu’est-ce qu’un auteur?«) čini se da i Foucaultov argument također izbija povodom okrša ja s književnom poviješću i pozitivizmom, odakle se kritizi rao način na koji je u Riječima i stvarima postupao s vlasti tim imenima i s autorskim imenima, raspoznavajući u njima »diskurzivne formacije« koje su bile kudikamo opsežnije i neo dređenije nego je djelo ovog ili onog autora (Darwina, Marxa, Freuda). Pozivajući se na modernu književnost u kojoj je autor 54
pomalo nestao, izbrisao se, od Mallarméa – »knjiga ne podno si nikakva potpisnika« (Mallarmé, str. 378) – do Becketta i Ma uricea Blanchota, Foucault »funkciju autor« definira kao povi jesnu i ideološku konstrukciju, manje ili više psihologiziranu projekciju načina na koji se postupa s tekstom. Dakako, smrt autora za sobom povlači polisemiju teksta, promaknuće čita telja i dotad nepoznatu slobodu komentara, no kako izostaje prava refleksija o naravi odnosa između namjere i tumačenja, nije li posrijedi čitatelj kao zamjenski autor? Autor uvijek po stoji: ako to više nije Cervantes, onda je Pierre Menard. Da postteorija ne bi postala povratak u predteoriju, treba izaći iz zrcalnoga odnosa nove kritike i književne povijesti koji je obilježio njihov prijepor i omogućio da se autor svede na uzročno načelo i slamnatoga lutka, a zatim da se i ukloni. Ako ga izbavimo iz te začarane i pomalo iluzorne sučeljeno sti, čini se da je autora teže odložiti na skladište sporednih pomagala. S druge strane autorske namjere, naime, postoji namjera. Ako je i moguće da je autor moderna pojava/tvo revina, u sociološkom smislu, problem autorske namjere ne nastaje u doba racionalizma, empirizma i kapitalizma. Veo ma je star, oduvijek se postavljao i nije ga tako jednostavno riješiti. U toposu smrti autora brka se autor u biografskom ili sociološkom smislu, u smislu mjesta u povijesnom kano nu, i autor u hermeneutičkom smislu svoje namjere ili inten cionalnosti kao kriterija tumačenja: Foucaultova »funkcija autor« tu redukciju simbolizira da ne može bolje. Pošto smo podsjetili kako je s namjerom postupala retori ka, vidjet ćemo da su to pitanje stubokom obnovile fenomeno logija i hermeneutika. Kad se kritika šezdesetih godina toliko usuglasila u pogledu teme autorove smrti, nije li tako transpo nirala hermeneutički problem namjere i značenja u vrlo pojed nostavljene i lako razmjenljive termine književne povijesti? 55
»Voluntas« i »actio« Rasprava o autorskoj namjeri – o autoru kao namjeri – veo ma je stara i vodila se davno prije modernog doba. Uostalom, nije ni jasno kako bi moglo biti drukčije. Danas se teži razmiš ljanje o namjeri svesti na tezu o dualizmu misli i jezika, koja je dugo prevladavala u zapadnoj filozofiji. Dakako, dualistič ka teza ide u prilog intencionalizmu, ali zato pitanje namjere ne rješava ni suvremeno prokazivanje dualizma. Mit o izumu pisma u Platonovu Fedru dobro je poznat: Platon u tome di jalogu ističe da je pismo udaljeno od govora kao što je govor (logos) udaljen od misli (dianoia). U Aristotelovu djelu O pje sničkom umijeću iz podvojenosti sadržaja i oblika izvire odi jeljenost priče (mythos) i njezina izraza (lexis). Napokon, ci jela retorička tradicija razlučuje inventio (potragu za zamisli ma) i elocutio (pretakanje zamisli u riječi) te obiluje slikama koje ih suprotstavljaju, kao metafore tijela i odjeće. Ti parale lizmi više zbunjuju nego što rasvjetljuju problem jer potiču pitanje namjere da otkliže prema pitanju stila. Kako su se njome izvorno bavili pravnici, klasična reto rika nije mogla, a da pragmatički ne razluči namjeru i djelo vanje, kao što Kathy Eden napominje u svojoj knjizi Herme neutics and the Rhetorical Tradition (Hermeneutika i reto rička tradicija, 1997.), djelu kojemu mnogo duguju distink cije što ću ih iznijeti. To smo skloni zaboraviti zato što redo vito brkamo dva – u teoriji ako ne i u praksi – odjelita her meneutička načela na kojima se temeljila interpretatio scrip ti, načela što ih je hermeneutika preuzela od retoričke tradi cije: juridičko (pravno) načelo i stilističko načelo (Eden, str. 8-10). Prema Ciceronu i Kvintilijanu, retori koji su morali objašnjavati pisane tekstove redovito su se oslanjali na prav nu razliku između intentio i actio, ili voluntas i scriptum, u pogledu osobite djelatnosti kakva je pismo (Ciceron, De ora 56
tore, I, LVII, 244; Kvintilijan, Institutio oratoria, VII, X, 2). No da bi razriješili tu razliku pravnog podrijetla, ti su isti re tori rado posezali za stilističkom metodom i u tekstovima tražili dvoznačnosti koje su im omogućavale da sa scriptum prijeđu na voluntas: dvoznačnosti su se tumačile kao nazna ke da se voluntas razlikuje od scriptum. Autor kao namjera i autor kao stil time su se često brkali, a pravnu je distinkci ju – voluntas i scriptum – zastrla stilistička distinkcija – pra vo značenje i preneseno značenje. No to što su one zadirale jedna u drugu ne smije nas navesti da zanemarimo činjeni cu da su posrijedi dva u teoriji različita načela. Sveti Augustin će ponovno navesti razliku pravnog tipa između onoga što znače riječi koje autor upotrebljava da bi izrazio namjeru, to jest semantičkog značenja, i onoga što au tor hoće reći upotrebljavajući te riječi, to jest dianoetičke na mjere. U distinkciji između lingvističkog aspekta i psihološ kog aspekta komunikacije, on se, u skladu sa svim antičkim retoričkim raspravama, priklanja namjeri, smatrajući da vo luntas nekog autora ima povlašten položaj u opreci prema onome što je scriptum teksta. U spisu De doctrina christia na (I, XIII, 12), Augustin prokazuje interpretativnu zabludu po kojoj scriptum ima prednost pred voluntas, pri čemu je njihov odnos analogan odnosu duše (animus) ili duha (spi ritus) i tijela u kojemu su zatočeni. Odluka da značenje her meneutički ovisi o namjeri nije dakle u svetog Augustina po seban slučaj etike koja bi tijelo i put podređivala duhu i duši (kršćansko se tijelo doduše mora poštivati i voljeti, ali ne zbog sebe samoga). Augustin se opredjeljuje za duhovno či tanje teksta nasuprot putenome ili tjelesnome čitanju pa tije lo poistovjećuje s doslovnošću teksta, puteno čitanje s doslov nim čitanjem. Unatoč tome, jednako kao što tijelo zaslužuje poštovanje, doslovnost teksta mora se očuvati, ne sama zbog sebe, nego kao polazište duhovnoga tumačenja. 57
Distinkcija između tumačenja prema puti i tumačenja pre ma duhu nije svojstvena samo Augustinu jer on dvočlanost slova i duha preuzima od svetoga Pavla – slovo ubija, dok duh daje život – koja nije stilističkog, nego zapravo pravnog podrijetla i naravi, kao u retoričkoj tradiciji. Sveti Pavao sa mo par iz grčke retorike, rheton i dianoia, jednakovrijedan la tinskome paru scriptum i voluntas, zamjenjuje parom gram ma i pneuma, ili slovo i duh, jer su bliskiji Židovima kojima se obraća (Eden, str. 57). No distinkcija između slova i duha u svetoga Pavla, ili pak između tjelesnog tumačenja i duhov nog tumačenja u svetoga Augustina, koju smo skloni pripi sivati stilistici, načelno je kršćanska transpozicija distinkci je između djelovanja i namjere, koja potječe iz juridičke re torike. U prvobitnom je kršćanstvu njezina svrha ionako i dalje pravna jer novi zakon treba opravdati nasuprot staro zavjetnome zakonu. Teškoća, međutim, iskrsava zbog toga što Augustin, kao i ostali retoričari, nije krzmao da stilističku metodu primijeni kako bi razabrao namjeru slova teksta, pa je tim zaokretom unatrag mnoštvo svojih nasljednika i komentatora do naših dana naveo da brkaju duhovno tumačenje, pravnoga tipa, ko je duh traži ispod doslovnosti, i figurativnog tumačenja, stili stičkoga tipa, koje preneseno značenje traži uz pravo znače nje. No iako se u Augustina empirijski duhovno tumačenje često preklapa s figurativnim tumačenjem, u teorijskom po gledu, i nasuprot nama, on jedan tip tumačenja ne svodi na drugi i nikada duhovno tumačenje ne poistovjećuje s figura tivnim tumačenjem; ne brka pravnu distinkciju između slo va i duha – kršćansku prilagodbu paru scriptum i voluntas, ili actio i intentio – sa stilističkom distinkcijom između doslov noga značenja (significatio propria) i prenesenoga značenja (significatio translata). Pravnu (hermeneutičku) distinkciju 58
i stilističku (semantičku) distinkciju brkamo mi jer izraz do slovno značenje upotrebljavamo dvoznačno, označavajući tje lesno značenje u opreci prema duhovnome značenju, i ujedno pravo značenje u opreci prema prenesenom značenju. Augustin, kao i Ciceron, i dalje, dakle, izričito razdvaja pravnu distinkciju duha i slova (ili puti) i stilističku distink ciju prenesenog značenja i doslovnog (ili pravog) značenja ia ko njegova vlastita hermeneutička provedba često miješa ta dva interpretativna načela. Retorička tradicija dvije glavne teš koće u tumačenju tekstova pripisuje s jedne strane raskoraku između teksta i autorove namjere, a s druge strane dvoznač nosti ili nejasnoći izraza, neovisno o tome je li ona namjerna ili nije. Moglo bi se još reći da problem psihološke namjere (slovo naprama duhu) izrazitije potječe iz prvoga dijela reto rike, inventio, dok problem semantičke nejasnoće (doslovno značenje naprama prenesenom značenju) izrazitije potječe iz trećega dijela retorike, elocutio.
Alegorija i filologija Kako smo izgubili iz vida stupnjevite prijelaze stare retori ke kad tumačimo teškoće u tekstovima, skloni smo problem namjere svoditi na problem stila. No nije li to brkanje upra vo ono što tradicionalno nazivamo alegorijom? Alegorijsko tumačenje nastoji razumjeti skrivenu namjeru teksta odgo netavajući njegove figure. Rasprave o retorici, od Cicerona i Kvintilijana, nikada nisu znale gdje točno smjestiti alego riju. Budući da je istodobno figura misli i trop, ali trop koji se sastoji od više riječi (po uobičajenoj definiciji, produljena metafora), ona je dvoznačna, kao da pluta između prvoga di jela retorike, inventio, upućujući na pitanje namjere, i treće ga dijela, elocutio, upućujući na problem stila. Alegorija, po srednička figura kroz koju je cijeli srednji vijek promišljao 59
pitanje namjere, počiva naime na preklapanju dvaju teorij ski razlučenih parova (i dvaju interpretativnih načela), od kojih je jedan juridički, a drugi stilistički. U tradicionalnome hermeneutičkom smislu alegorija je metoda tumačenja tekstova, sredstvo kojim se tekst može i dalje tumačiti pošto se odvojio od svojega izvornog konteksta i kad namjera njegova autora više nije prepoznatljiva, ako je uopće ikada i bila (Compagnon, str. 46-50). U Grka alegori ja se nazivala hyponoia, kao skriveno ili potajno značenje ka kvo se otkrilo u Homera, od VI. stoljeća, kako bi se prihvat ljiv smisao pridao onome što je postalo strano te kako bi se našla isprika za ponašanje bogova, koje se tada već doimalo sablažnjivim. Alegorija izmišlja drugo, kozmološko, psihoma hijsko, prihvatljivo značenje ispod doslovnosti teksta: ona iz miruje stilističku distinkciju i juridičku distinkciju. Ona je egzegetski model koji služi da aktualizira tekst od kojega nas dijele vrijeme ili običaji (u svakom slučaju kultura). Ponov no ga posvajamo pridajući mu drugo značenje, skriveno, du hovno, preneseno značenje, značenje koje nam odgovara da nas. Pravilo alegorijskog tumačenja, koje omogućuje da se procijeni koja su tumačenja dobra, a koja loša, nije izvorna namjera, nego decorum, doličnost u sadašnjosti. Alegorija je anakrono tumačenje prošlosti, čitanje staroga po obrascu novoga, hermeneutički čin posvajanja: staru na mjeru nadomješta namjerom čitatelja. Tipološka egzegeza Biblije – čitanje Staroga zavjeta kao da najavljuje Novi zavjet – ostaje prototip tumačenja anakronizmom, kao i proročan stva o Kristovu dolasku što su se tijekom cijeloga srednjeg vi jeka otkrivala u Homera, Vergilija i Ovidija. Alegorija je sve moćno sredstvo da se novo značenje uvede u stari tekst. I dalje, međutim, ostaje nezaobilazno pitanje namjere, ko je amalgam pravnog registra i stilističkog registra u alegoriji 60
ne obuhvaća u cijelosti. Poklapa li se to što tekst znači za nas s onim što je značio za Homera, ili s onim što je Homer htio reći? Je li Homer imao na umu mnoštvenost značenja što su ih kasniji naraštaji odgonetnuli u Ilijadi? Što se tiče Starog za vjeta, kršćanstvo, religija objavljene riječi, teškoću je riješilo dogmom prema kojoj je svete tekstove nadahnuo Bog. Ako je Bog vodio prorokovu ruku, onda je zakonito u Bibliji čita ti nešto drugo negoli je htio reći ili mislio da kaže njegov in strumentalni i ljudski autor. No kako se postaviti prema an tičkim autorima, autorima koje je Dante smjestio u Limb na početku Pakla, jer njihova djela, iako su živjeli prije Kristo va rođenja, nisu bila nespojiva s Novim zavjetom? Upravo se tom nedoumicom bavi Rabelais u proslovu Gargantue, najprije potičući da se njegova knjiga tumači »u višem smi slu«, što potkrepljuje slikama srži koja se krije u kosti, odi jela koje ne čini čovjeka, ili Sokratove ružnoće, da bi zatim, grubim zaokretom, preporučio kako se treba pridržavati do slovnosti: »Vjerujete li po duši da je Homer, pišući Ilijadu i Odiseju, ikada pomislio na alegorije kojima su se od njega kr pali Plutarh, Heraklid Pontski, Eustatije, Kornut [...]?« (Ra belais, str. 9). Nije, kaže on, Homer na to mislio nimalo više nego što je Ovidije mislio na sve prefiguracije kršćanstva ko je su pronašli u Pretvorbama. Pa ipak, Rabelais se ne okom ljuje na sve koji u Ilijadi ili Pretvorbama očitavaju kršćansko značenje, nego samo na one koji tvrde da su to kršćansko značenje u svoja djela stavili Homer ili Ovidije. Drugim ri ječima, odgovorni će biti oni koji u Gargantui pročitaju sa blažnjivo značenje, jednako kao i oni koji u Homera ili Ovi dija nalaze kršćansko značenje, a ne sam Rabelais. Stoga, da bi sa sebe skinuo odgovornost, zanijekao svoju namjeru, Ra belais izaziva uobičajenu zbrku i ponovno nailazi na staru re toričku distinkciju između juridičkog i stilističkog. Oni koji 61
u Gargantui odgonetnu alegorije za to će moći kriviti jedino same sebe. Na tragu tog poticaja, Montaigne će uskoro spo menuti »samodovoljnog čitatelja« koji u Esejima nalazi više značenja nego što je pisac svjestan da je u njih uložio. Kad ponovno bude čitao sam sebe, uostalom, i on će sam u nji ma otkriti značenja koja su mu bila nepoznata. No dok su Rabelais i Montaigne, kao stari retoričari, a među njima i Ciceron i Augustin, makar i cum grano salis željeli da se namjera razluči od alegorije, pred potonjom su još bili lijepi dani, sve do trenutka kad je Spinoza, otac filo logije, u svojem spisu Tractatus theologico-politicus (1670.), zatražio da se Biblija čita kao povijesni dokument, to jest da se značenje teksta određuje isključivo u odnosu prema kon tekstu u kojemu je bio napisan. Razumijevanje u terminima namjere, kao što je već bio slučaj kad se Augustin zalagao protiv sustavnoga tumačenja figurom, u prvom je redu kon tekstualno ili povijesno. Pitanje namjere i pitanje konteksta već se tada dobrim dijelom preklapaju. Pobjeda nad načini ma kršćanskog i srednjovjekovnog tumačenja u XVIII. sto ljeću, koju je izborilo prosvjetiteljstvo, predstavlja povratak na juridički pragmatizam stare retorike. Čini se da je anakro nični alegorizam zaista izagnan. S racionalnog stajališta, bu dući da Homer i Ovidije nisu bili kršćani, njihovi se teksto vi ne mogu punopravno razmatrati kao kršćanske alegorije (Hirsch, 1976., str. 76). Od Spinoze nadalje filologija primi jenjena na svete tekstove, a zatim na sve tekstove, prije sve ga nastoji suzbiti egzegetski anakronizam, podržati prevagu razuma nasuprot autoritetu i tradiciji. Prema dobroj filologi ji, kršćanska je alegorija antičkih autora nezakonita, što otva ra put povijesnome tumačenju. Kako bi se mogao steći dojam da je rasprava odavno riješe na, ili da je apstraktna, zacijelo neće biti naodmet podsjetiti 62
da se ona još žustro vodi i da nikad nije prestala unositi raz dor među pravnike, osobito stručnjake za ustavno pravo. U Francuskoj se u posljednja dva stoljeća neprestano mijenjao poredak, a s njime i ustav, dok Velika Britanija nema pisani ustav, ali se u Sjedinjenim Državama sva politička pitanja prije ili poslije postave u obliku pravnih pitanja, to jest pita nja o tumačenju i primjeni ustava. Tako se u vezi sa svakim društvenim problemom suprotstavljaju pristaše »živog usta va«, ustava koji se stalno iznova tumači kako bi udovoljio zahtjevima sadašnjice, pogodnoga da jamči prava za kakva prošli naraštaji nisu ni znali, kao što je pravo na pobačaj, i sljedbenici »izvorne namjere« predaka-utemeljitelja, koji mi sle da treba uglaviti i primjenjivati objektivno značenje što ga je jezik ustava imao u trenutku kad je bio prihvaćen. Kao obično, oba su stava – alegoristički i originalistički – jedna ko neodrživa. Ako svaki naraštaj može iznova određivati pr votna načela po svojem nahođenju, to je isto kao reći da ne ma ustava. No kako u modernoj demokraciji prihvatiti mo gućnost da su, zbog vjernosti izvornoj namjeri, ako se ona uo stalom može provjeriti, prava živih taoci autoriteta mrtvih? Da mrtvi obvezuje živoga, kako kaže stara pravna poslovica? Bi li, na primjer, trebalo održavati rasne predrasude s kraja XVIII. stoljeća i odobravati robovlasničke i diskriminacijske težnje pisaca američkog ustava? U očima mnogih današnjih proučavatelja književnosti, pa čak i povjesničara, zamisao da tekst posjeduje samo jedno objektivno značenje je tlapnja. Osim toga pristaše izvorne namjere rijetko se međusobno slažu pa se to što je ustav izvorno htio reći shvaća tako neo dređeno da ga, pri svakoj konkretnoj alternativi, moderni sti uvijek mogu navoditi sebi u prilog jednako kao i konzer vativci. Napokon, tumačenje ustava, pa čak i svakog teksta, pokreće ne samo povijesno pitanje nego i političko pitanje, kao što je nagovijestio već Rabelais. 63
Filologija i hermeneutika Hermeneutika, to jest umijeće tumačenja tekstova, stara pomoćna disciplina teologije, koja se dotad primjenjivala na svete tekstove, tijekom XIX. je stoljeća, po uzoru na njemač ke protestantske teologe XVII. stoljeća i zahvaljujući razvoju europske povijesne svijesti, postala znanost tumačenja svih tekstova, pa i sam temelj filologije i proučavanja književno sti. Prema Friedrichu Schleiermacheru (1768. – 1834.), koji je krajem XVIII. stoljeća udario temelje filološkoj hermeneu tici, kako više nije imala neposrednu vezu sa svojim vlastitim svijetom, umjetnička i književna tradicija postale su strane svojemu izvornom značenju (isti je problem alegoreza Ho mera rješavala drukčije). Hermeneutici kao cilj zadaje da po novno uspostavlja prvotno značenje djela, jer se književnost, kao i umjetnost uopće, otuđila od svojega iskonskog svijeta: umjetničko djelo, piše, »dio svoje razumljivosti ima iz svog izvornog određenja«, iz čega slijedi da »umjetničko djelo, otrgnuto od svog izvornog sklopa, ako se ovaj povijesno ne očuva, gubi od svoga značenja« (navedeno u Gadamera, str. 197). Prema toj romantičkoj i historističkoj doktrini, pravo značenje djela je značenje koje je ono imalo od nastanka: raz umjeti ga znači ograničiti alegorijske anakronizme i povrati ti taj nastanak. Kao što piše Hans Georg Gadamer: Ponovno uspostavljanje tog »svijeta« u koji ono spa da, ponovno uspostavljanje prvotnog stanja, koje je »zamišljao« umjetnik stvaralac, izvođenje u prvot nom stilu, sva ova sredstva [h]istorijske rekonstrukci je bi onda mogla zahtijevati da učine razumljivim istin sko značenje nekog umjetničkog djela i da ga zaštite od pogrešnog razumijevanja i pogrešnog aktualiziranja. [...] Povijesno znanje [...] otvara put da se zamijeni iz gubljeno i ponovno uspostavi predaja ako ono vraća 64
okazionalno [prigodno] i izvorno. Tako hermeneutič ki napor nastoji da ponovno pronađe »polaznu t[o]č ku spajanja« u duhu umjetnika, što tek treba da učini potpuno razumljivim značenje nekog umjetničkog dje la (Gadamer, str. 197, preinake prijevoda naznačene u uglatim zagradama). Kad se tako sažme, Schleiermacherova misao predstav lja najtvrđi filološki (ili antiteorijski) stav, koji značenje dje la strogo poistovjećuje s uvjetima kojima je ono odgovara lo kad je nastalo, a njegovo razumijevanje s rekonstrukci jom njegove izvorne proizvodnje. Prema tome načelu, povi jest može i mora ponovno uspostaviti izvorni kontekst; re konstrukcija autorske namjere nužan je i dovoljan uvjet ko ji određuje značenje djela. Sa stajališta filologa, tekst ne može poslije značiti ono što nije značio izvorno. Prvi kanon što ga je za tumačenje u svo jem nacrtu 1819. godine uspostavio Schleiermacher glasi ova ko: »Sve što još potrebuje pobližu odredbu u nekom danom govoru smije se odrediti samo iz područja jezika koje je za jedničko piscu i njegovu izvornom publikumu« (Schleier macher, str. 158). Upravo zato povijesna lingvistika, kojoj je u djelokrugu da jednoznačno odredi jezik zajednički autoru i njegovoj prvoj publici, zauzima središte filološkoga posla. No svejedno ne bi trebalo srednjovjekovne tumače smatrati nedotupavima ili naivnima: kao Rabelais, oni su dobro zna li da Homer, Vergilije i Ovidije nisu bili kršćani te da im na mjera nije mogla biti da proizvedu ili nagovijeste kršćanska značenja. Ipak su postavljali hipotezu o namjeri koja nadilazi namjeru pojedinačnog autora, ili u svakom slučaju nisu pret postavljali da se u tekstu sve mora objasniti isključivo povije snim kontekstom koji je zajednički autoru i njegovim prvim čitateljima. Stoga je alegorijsko načelo moćnije od filološkoga 65
načela koje, pridajući apsolutnu prednost izvornome kontek stu, zapravo poriče da tekst znači ono što se u njemu proči talo, to jest ono što je značio tijekom povijesti. U ime povije sti, i to paradoksalno, filologija niječe povijest i očevidnu či njenicu da tekst može značiti ono što je značio. Upravo će tu polazišnu pretpostavku filologije – pravi lo, etički izbor, a ne nužno zaključivanjem izvedenu postav ku – malo-pomalo razbiti hermeneutičko kretanje. Kako je, naime, moguće rekonstruirati izvornu namjeru? Schleier macher je – a po tome je bio romantik – opisao metodu suo sjećanja ili divinacije, koja se poslije nazivala hermeneutič kim krugom (Zirkel im Verstehen). Prema toj metodi, na šavši se pred tekstom, tumač najprije iznosi hipotezu o nje govu značenju u cjelini, zatim potanko analizira dijelove, a onda se vrati preinačenome razumijevanju cjeline. Metoda pretpostavlja da između dijelova i cjeline postoji organski odnos međuovisnosti: ne možemo spoznati cjelinu, a da ne spoznamo dijelove, ali ne možemo spoznati dijelove ne spo znamo li cjelinu koja određuje njihove funkcije. Hipoteza je problematična (nisu svi tekstovi povezani, a moderni su tekstovi čak povezani sve manje), ali to još nije najneugod niji paradoks. Filološka metoda, naime, postulira da herme neutički krug može premostiti povijesni raskorak između sadašnjosti (tumača) i prošlosti (teksta), prispodobom dije lova ispraviti početni čin divinacijske empatije s cjelinom i tako se vinuti do povijesne rekonstrukcije prošlosti. Herme neutički se krug istodobno poima i kao dijalektika između cjeline i dijelova, i kao dijalog između sadašnjosti i prošlo sti, kao da se te dvije napetosti, ta dva raskoraka mogu razri ješiti jednim te istim potezom, simultano i identično. Zahva ljujući hermeneutičkome krugu, razumijevanje povezuje su bjekt i objekt pa krug, koji je »metodski« poput kartezijanske 66
sumnje, nestaje kad subjekt potpuno shvati objekt. Nakon Schleiermachera, Wilhelm Dilthey (1833. – 1911.) će snizi ti filološki zahtjev za iscrpnošću, suprotstavljajući eksplikaci ji (objašnjenju), koja jedina može dosegnuti znanstvenu me todu kakva se primjenjuje na pojave u prirodi, razumijeva nje, koje će biti skromniji cilj hermeneutike ljudskoga isku stva. Tekst se može razumjeti, ali se ne može objasniti, pri mjerice, nekom namjerom. Husserlova transcendentalna fenomenologija, a zatim i Heideggerova hermeneutička fenomenologija, još su više pot kopale tu filološku ambiciju te omogućile antifilološki pro boj koji je zatim slijedio. S Edmundom Husserlom (1859. – 1938.) zamjena kartezijanskoga cogito kao refleksivne svije sti, prisebnosti i raspoloživosti prema drugome intencional nošću kao svjesnim činom koji je uvijek svijest o nečemu, do vodi u pitanje tumačevu empatiju na kojoj je počivala hipo teza o hermeneutičkom krugu. S Martinom Heideggerom (1889. –1976.) fenomenološka intencionalnost nadalje se po ima kao povijesna: naše predrazumijevanje, neodvojivo od našega postojanja ili od našega tu-bitka (Dasein) priječi nam da umaknemo svojoj povijesnoj smještenosti da bismo razu mjeli drugoga. Heideggerova se fenomenologija još temelji na hermeneutičkom načelu cirkularnosti i predrazumijeva nja, ili prethodnog poimanja značenja, ali argument prema kojemu naša povijesna uvjetovanost kao predrasuda uprav lja svakim iskustvom implicira da je rekonstrukcija prošlo sti postala nemoguća. »Smisao jest«, tvrdi Heidegger, »Natemelju-čega projekta, koje je strukturirano putem predimo vine, predvidika i predmnijevanja i iz kojega biva razumlje no nešto kao nešto« (Heidegger, str. 172). S empatije se preš lo na projekt, zatim na predrasudu, a hermeneutički je krug postao ako ne začaran ili sudbinski – kad je Heidegger te 67
odrednice izrijekom otklonio u Bitku i vremenu (Sein und Zeit) (»vidjeti u tom krugu neki vitiosum i ogledati se za puto vima kojima bi se on dao izbjeći [...] znači iz temelja krivo raz umjeti razumljenje«, ibid., str. 174) – u najmanju ruku neiz bježan i neprevladiv jer samo razumijevanje više ne izmiče povijesnoj predrasudi. Krug se ne raspršuje kad tekst shvati mo; više nije »hiperboličan«, nego pripada samoj strukturi či na razumijevanja: štoviše, piše još Heidegger, on »je izraz eg zistencijalne Predstrukture samog tu-bitka« (ibid., str. 174). Filologija je svejedno postala tlapnjom zato što se ne može mo nadati da ćemo ikada izaći iz svoje metode, u kojoj smo zatočeni kao u balonu. Ni Husserl ni Heidegger ne bave se u prvom redu tumače njem književnih tekstova, no kad su ti filozofi načeli raspra vu o filološkome krugu, u svjetlu njihovih postavki, u svojem djelu Istina i metoda (1960.), Hans Georg Gadamer nastav lja razmatrati tradicionalna pitanja hermeneutike nakon Schleiermachera. Što je značenje teksta? Koliko je za znače nje teksta mjerodavna autorska namjera? Mogu li se razumje ti tekstovi koji su nam povijesno ili kulturno strani? Ovisi li svako razumijevanje o našoj povijesnoj situaciji? Ponovno uspostavljanje izvornih u[vjet]a je – prosuđuje Gadamer – kao svaka restauracija, kad smo suočeni s po vijesnošću [svojega] bitka, nemoćan početak. Taj ponov no uspostavljeni, iz otuđenja povraćeni život nije onaj izvorni. [...] Isto bi tako hermeneutički čin, za koji bi raz umijevanje značilo uspostavljanje izvornog, bio samo [priopć]enje [...] izumrlog smisla (Gadamer, str. 198). Za postheideggerovsku hermeneutiku, dakle, nema više prvenstva prvotne recepcije, ili »onoga što je autor htio reći«, koliko god se široko pojmilo. To »što je autor htio reći« i ta 68
prvotna recepcija ni u kojem slučaju ne bi nam povratili niš ta što bi za nas bilo stvarno. Prema Gadameru, smisao teksta nikada ne iscrpljuju na mjere njegova autora. Kad tekst prijeđe iz jednoga povijesnog ili kulturnog konteksta u drugi, pridaju mu se novi smislovi, koje nisu predvidjeli ni autor ni prvi čitatelji. Svako je tumače nje kontekstualno, ovisno o kriterijima što se odnose na kon tekst u kojemu se odvija, a pritom se tekst može spoznati i raz umjeti jedino sam po sebi. Nakon Heideggera se, dakle, pre kinulo s hermeneutikom kakva je vrijedila od Schleiermachera nadalje. Otad se svako tumačenje poima kao dijalog između prošlosti i sadašnjosti, ili kao dijalektika pitanja i od govora. Vremensku udaljenost između tumača i teksta više ne treba premostiti ni da bi se objašnjavalo, pa čak ni da bi se razumijevalo, nego se ona naziva stapanjem obzora te po staje neizbježno i produktivno obilježje tumačenja: kao čin, tumačenje s jedne strane tumača navodi da uvidi kako su nje gove zamisli prethodile tumačenju, a s druge čuva prošlost u sadašnjosti. Odgovor što ga pruža tekst ovisi o pitanju koje mu postavljamo sa svojega povijesnog stajališta, ali i o našoj sposobnosti da rekonstruiramo pitanje na koje tekst odgova ra, jer tekst vodi dijalog i sa svojom poviješću. Gadamerova je knjiga na francuski bila prevedena dosta kasno, 1976., i samo djelomično. Kako ona iz Heideggerove metafizike povlači konzekvencije u pogledu tumačenja tek stova, ipak je išla ukorak s francuskom raspravom o književ nosti šezdesetih i sedamdesetih godina, to više što se ta ras prava dovršila združujući hermeneutiku pitanja i odgovora s koncepcijom jezika kao društvene sredine i interakcije, u opreci naprama definiciji jezika kao sredstva koje služi da izrazi neko prethodno intendirano značenje. Sve dotad feno menološka hermeneutika jezik nije činila problematičnim, 69
nego je držala da ispod razine jezika postoji smisao što ga jezik izražava ili odražava. Upravo će zato Jacques Derrida ustvrditi da je Husserlov pojam »onoga što se hoće reći« u dosluhu s »logocentrizmom« zapadne metafizike i 1967. go dine ga kritizirati u svojoj knjizi La Voix et le Phénomène (Glas i fenomen). Ne samo da namjera ne iscrpljuje znače nje teksta i da joj tekst nije jednakovrijedan – pa se dakle ne može svesti na značenje što ga ima za autora i njegove suvre menike – nego mora još uključiti povijest načina na koji su ga kritički čitali svi čitatelji svih vremena, svoju prošlu, sadaš nju i buduću recepciju.
Namjera i svijest Tako se pitanje odnosa između teksta i njegova autora nipošto ne svodi na pitanja biografije, njezine nedvojbeno pretjerane uloge u tradicionalnoj književnoj povijesti (»čo vjek i djelo«), optužaba što ih je na njezin račun uputila no va kritika (Tekst). Teza o smrti autora kao povijesne i ideo loške funkcije zastire teži i bitniji problem: problem autor ske namjere, u kojemu je kao kriterij književne interpretaci je namjera kudikamo važnija nego autor. Iz svoje koncepci je književnosti može se odstraniti biografski autor, a da se pritom uopće ne dovede u pitanje uobičajena predrasuda, koja međutim nije nužno pogrešna, a prema kojoj je namje ra neizostavni preduvjet svakog tumačenja. Tako postupa sva kritika koja se naziva kritikom svijesti, okupljena poglavito oko Georgesa Pouleta kao ženevska ško la. Taj pristup od kritičara zahtijeva empatiju i identifikaciju kako bi razumio djelo, to jest pošao ususret drugome, autoru, putem njegova djela, kao prema dubinskoj svijesti. Treba izno va dočarati kako je djelovalo nadahnuće, proživjeti stvaralač ki projekt ili pak pronaći ono što je Sartre u Bitku i ništavilu 70
(L’Être et le Néant) nazvao »izvornim projektom«, koji svaki život pretvara u cjelinu, u povezanu i usmjerenu ukupnost, kakvu će on ocrtati u Baudelairea i Flauberta. Sa stajališta do hvaćanja svjesnog čina što ga predstavlja pismo kao izraz htije nja da se nešto kaže, svaki dokument – pismo, bilješka – može biti jednako važan kao pjesma ili roman. Dakako, ta vrsta kri tike obično zapostavlja povijesni kontekst u korist imanent na čitanja koje u tekstu vidi aktualizaciju autorove svijesti, a ta svijest više nema gotovo nikakve veze s biografijom ni s re fleksivnom ili unaprijed smišljenom namjerom, nego odgo vara dubinskim strukturama viđenja svijeta, svijesti o sebi i preko te svijesti o sebi svijesti o svijetu ili pak namjeri na dje lu. Taj novi tip fenomenološkog cogito, kojemu je obilježje ne koliko velikih tema kao što su prostor, vrijeme, drugi, Poulet će, u svojoj posljednjoj knjizi (1985.), nazvati »neodređenom mišlju«, što se izražava u cijelome djelu. Autor, dakle, preživ ljuje makar i kao »neodređena misao«. Povratak tekstu kakav je zahtijevala nova kritika često je bio samo povratak autora kao »stvaralačkog projekta« ili »neodređene misli«, kako zorno pokazuje polemika što su je šezdesetih godina vodili Barthes i Raymond Picard. Bart hes je objavio Sur Racine (O Racineu, 1963.); Picard ga je na pao tekstom Nouvelle Critique ou Nouvelle Imposture (Nova kritika ili nova podvala, 1965.); Barthes mu je odgovorio u knjizi Critique et Vérité (1966.). U Sur Racine – kao i u svo jemu Micheletu (1954.), gdje je nastojao »čovjeku vratiti nje govu dosljednost«, opisati jedinstvo, »pronaći strukturu ži votne egzistencije«, to jest »organiziranu mrežu opsesija« (Barthes, 1954., str. 5) – Barthes je, uvijek blizak tematskoj kritici, s Racineovim djelom postupao kao s cjelinom iz koje treba razabrati dubinsku ujediniteljsku strukturu takozvano ga Racineova čovjeka, što je dvoznačan izraz koji se odnosi 71
na Racineov lik ili tvorevinu, ali kroz njegove tvorevine i na samoga tvorca kao dubinsku svijest ili kao intencionalnost. Strukturalizam, mješavina antropologije i psihoanalize, i da lje je bio fenomenološka hermeneutika, a Picard nije propu stio ukazati na tu proturječnost: »‘Nova kritika’ zahtijeva po vratak djelu, ali to djelo nije književno djelo [...], to je sveu kupno piščevo iskustvo. Jednako se tako proglašava struktu ralističkom; pa ipak, nisu posrijedi književne strukture [...], nego psihološke, sociološke, metafizičke itd. strukture« (Pi card, str. 121). Picardova je pozicija znatno drukčija. Kao književno – kao »književno djelo«, »književne strukture« – on razumi jeva ono što je »smišljeno, svjesno, namjerno«: »Jasna i pri sebna namjera iz koje je nastalo književno djelo koje pripa da stanovitoj vrsti i namijenjeno je određenoj funkciji drži se neučinkovitom: njezina u pravom smislu književna zbilja je iluzorna« (ibid., str. 123). Tako on sažimlje Barthesovu mi sao. »Jasnoj i prisebnoj namjeri« – zasluga je tog izraza da je bez i najmanje mogućnosti nesporazuma točno iskazao što povjesničar književnosti 1965. smatra »književnom zbi ljom« – Barthes će suprotstaviti podsvjesno ili nesvjesno Ra cineova djela koja djeluju kao imanentna namjera. U tome je obnovljenom obliku očuvao lik autora. Picardov je obzor pozitivistički, ali njegova kritika nije neopravdana, pa će u »Smrti autora« (»La mort de l’auteur«, 1968.) Barthes mora ti napraviti ustupak i priznati kako je »nova kritika često ni je učinila ništa drugo doli da je [...] utvrdila« »utjecaj Auto ra« (Barthes, 1968., str. 62; 1999., str. 198), u smislu da je bio grafiju, »čovjeka i djelo«, samo zamijenila dubinskim čovje kom (životom, egzistencijom). Odgovarajući Picardu u Kritici i istini (Critique et Vé rité), Barthes neće braniti svoju knjigu O Racineu, nego će 72
radikalizirati njegovu poziciju i čovjeka zamijeniti jezikom: »Pisac je onaj komu [jezik] predstavlja problem, onaj tko iskušava njegovu dubinu, a ne instrumentalnost, ili ljepotu« (Barthes, 1966., str. 46; 1972., str. 103). Književnost je otad plu ralna, nesvodljiva na namjeru, čime se odstranjuje autor: Općenito smo, barem danas, skloni vjerovati da pisac može zahtijevati značenje svog djela i sam označiti to značenje kao zakonito. Otuda i nerazumni upit što ga kritičar upućuje mrtvu piscu, njegovu životu, tragovi ma njegovih nakana, da bi nas sam uvjerio [...] što nje govo djelo znači: pod svaku cijenu hoćemo da progovori mrtvac ili njegovi zamjenici, njegovo vrijeme, vrsta, rječ nik, ukratko sve što je autoru bilo suvremenost: metoni mijom, vlasnik prava negdašnjeg pisca na svoje ostvare nje (1966., str. 59; 1972., str. 111). Barthes ponovno dopire do pravnog obzora pojma na mjere i povlastice što ju je prvotnoj recepciji dodijelila filo loška hermeneutika, da bi ih kritizirao u ime odsutnosti bi lo kakva htijenja da se nešto kaže. Suprotstavlja im djelo kao mit, djelo koje je potpisa lišila smrt: »Autor, djelo, tek su polazišta [...] analize [kojoj] je ob zor [jezik]« (1966., str. 61; 1972., str. 112). Dok je Gadamer razumijevanje još predstavljao kao stapanje obzora između sadašnjosti i prošlosti, za Barthesa, koji radikalizira svoju po ziciju u korist polemike i vodi je možda previše smiono, dje lo od njegova podrijetla razdvaja apsolutan rez: »djelo je za nas bez slučajnosti, [...] djelo je uvijek u profetskoj situaciji. [...] Kad se izvuče iz bilo kakve situacije, djelo se samim tim nadaje istraživanju« (1966., str. 54-55; 1972., str. 108, prije vod preinačen). Ništa više nije preostalo od hermeneutičko ga kruga ni od dijaloga pitanja i odgovora; tekst je zatočenik 73
svoje recepcije sada i ovdje. Iz strukturalizma smo prešli u poststrukturalizam, ili u dekonstrukciju. Taj dogmatski relativizam, ili taj kognitivni ateizam, još će se pogoršati u Stanleya Fisha, američkoga kritičara koji će, u svojoj knjizi Is There a Text in This Class? (1980.), stu bokom suprotno objektivizmu kakav zagovara inherentno i permanentno značenje djela, tvrditi da tekst imao onoliko značenja koliko ima čitatelja te nema načina da se ustanovi valjanost (ni nevaljanost) tumačenja. Čitatelj otad zamjenju je autora kao kriterij tumačenja.
Metoda usporednih ulomaka Čak i pristaše smrti autora nikada nisu prestali govoriti, na primjer, o ironiji ili o satiri premda te kategorije imaju smisla samo u vezi s namjerom da se kaže jedno kako bi se shvatilo nešto drugo: upravo je takvu namjeru kanio osuditi Rabelais zadirkujući svojega čitatelja u proslovu Gargantue. Na isti način običaj da se poseže za metodom usporednih ulo maka (Parallelstellenmethode), koja je, da bi rasvijetlila neja san ulomak teksta, sklona drugi ulomak istog autora pretpo stavljati ulomku drugog autora, za većinu skeptika svjedoči o ustrajnosti stanovite vjere u autorsku namjeru. To je najopće nitija i najmanje osporavana metoda, sve u svemu bitan po stupak proučavanja i istraživanja književnosti. Kad nam ulo mak teksta zadaje problem svojom teškoćom, nejasnoćom ili dvoznačnošću, u istome tekstu ili u drugom tekstu traži mo usporedan ulomak kako bismo rasvijetlili značenje zago netnog ulomka. Razumjeti, tumačiti tekst, uvijek neizbjež no znači zajedno s identitetom proizvoditi razliku, zajedno s istim drugo: izlučujemo razlike na podlozi ponavljanja. Za to se metoda usporednih ulomaka ugrađuje u temelj naše di scipline: štoviše, ona joj je osnovna tehnika. Utječemo joj se 74
neprestano, najčešće i ne razmišljajući. Ona nam omoguću je da od posebnosti, pojedinačnosti, naoko nesvodljive jedin stvenosti djela – Individuum est ineffabile, prema staroj sko lastičkoj izreci – prijeđemo na mnoštveno te odatle kako u sinkroniju, tako i u dijakroniju. Metoda usporednih uloma ka jednako je osnovna kao zamjena kojom se u fonologiji iz dvajaju minimalne jedinice. Metoda je vrlo stara jer čitati, a nadasve čitati ponovno, znači uspoređivati. Toma Akvinski napisao je u svojoj Sum ma theologica: »Nihil est quod occulte in aliquo loco sacrae Scripturae tradatur, quod alibi non manifeste exponatur« (Summa theologica, I., 1., čl. 9). »Nema ničega što bi se na nekome mjestu u Svetome pismu prenosilo na skriven na čin, a da se drugdje ne izlaže razgovijetno.« Izreka vrijedi kao upozorenje protiv pretjerivanja alegoreze jer ih podvrga va provjeri konteksta, to jest filologije ante litteram. U stro žem smislu: svaka se alegorija mora moći provjeriti uspo rednim ulomkom koji se dade tumačiti doslovno. Tu se po novno postavlja Augustinov zahtjev. Augustin nije želio da se tumači duhovno ako to nije nužno, no ako je tekst neja san, ako doslovno ne znači ništa, pogrešno ili prekomjerno tumačenje ograničava se spomenutim pravilom. Ponukano alegorijom, to je načelo abeceda filološkoga posla, pa na pra vilo Tome Akvinskoga neumorno podsjećam studente kad im preporučujem da budu oprezni kad metaforički tumače riječ u pjesmi, ako metaforu poredbom ili imenovanjem ne potvrđuje drugi ulomak iste pjesme, kao u ovoj frazi koja se često pojavljuje u Cvjetovima zla nakon alegorijskog opisa: »U tom su ponoru svi koje smo znali!« (Dvoboj). Kad je u XVIII. stoljeću nastala filologija, filolog i teolog Georg Friedrich Meier (1718. –1777.) u svojoj je Raspravi o univerzalnome umijeću tumačenja (1757.), prema Peteru 75
Szondiju, jedan od prvih formalizirao hermeneutičku funk ciju usporednih ulomaka: Usporedni ulomci (loca parallela [sic]) su dijelovi diskur sa koji imaju sličnosti s tekstom. Oni dakle tekstu sliče ili u pogledu riječi, ili u pogledu značenja i smisla, ili i jednoga i drugoga. Prvi proizvode verbalni paralelizam (parallelismus verbalis), drugi paralelizam stvari (paral lelismus realis), a treći mješoviti paralelizam (paralleli smus mixtus) (navedeno u Szondi, str. 87). Paralelizam riječi i paralelizam stvari, prema tome, u tek stu se suprotstavljaju kao homonimija i sinonimija u jeziku. Verbalni paralelizam opisuje istovjetnost riječi u različitim kontekstima: namjena mu je da uspostavi kazala i konkor dancije, kakvi postoje za Bibliju, klasike, a danas i moderne autore, u tiskanom ili elektroničkom obliku, dostupni na CD-ROM-u ili na internetu. Verbalni je paralelizam poka zatelj, vjerojatnost, ali dakako nikad i dokaz: riječ nema nuž no isto značenje u dvama usporednim ulomcima. Meier je raspoznao i istovjetnost stvari u različitim kontekstima. Me toda, naime, piše Szondi, teži da »razjasni nerazumljiv ulo mak ne samo kad su posrijedi ulomci gdje se upotrebljava ista riječ nego i u ulomcima u kojima se ista stvar označava drugom riječju« (ibid., str. 87). Meier je čak davao prednost paralelizmu stvari kao hermeneutičkom načelu. Međutim, taj nam se paralelizam čini najsumnjivijim, subjektivnijim (ne tako pozitivno utvrdivim) nego paralelizam riječi. Tome je razlog što su, dok se homonimija nekako othrvala struja nju ideja u XX. stoljeću, sinonimiju, na kojoj je nekoć počiva la stilistika, suvremena filozofija jezika i lingvistika dovele u sumnju. Paralelizam stvari kao da u filologiju ponovno uvo di alegoriju. Zamislimo ipak jednostavne i ne tako osporive slučajeve. Tematsko kazalo, pa čak i kazalo osobnih imena, 76
ne bilježe samo paralelizme riječi nego, kako se valja nadati, paralelizme stvari. U mojoj posljednjoj knjizi, na primjer, če sto sam Napoleona III. nazivao »carem«, a Leona XIII. ili Pi ja X. »papom«, ali sam se pobrinuo da se sva mjesta u tekstu gdje »car« označava Napoleona III., a »papa« Leona XIII. ili Pija X. u kazalu osobnih imena popišu sub verbo Napoleon III., Leon XIII., odnosno Pio X. Svako »kazalo osobnih ime na« mora uključiti kontekste u kojima se te osobe ne označa vaju samo svojim vlastitim imenom nego i opisnim ili denota tivnim perifrazama. To je primjer paralelizma stvari. Razlika odgovara Fregeovoj razlici između Sinn i Bedeutung, smisla i referencije, ili smisla i denotacije, odnosno značenja. Mno go se raspravljalo o značenju najslavnije perifraze u francu skoj književnosti: »La fille de Minos et de Pasiphaé« (»Kći Minosa i Pasifaje«) – za koju se, od Théophilea Gautiera do Blocha, u romanu U potrazi za izgubljenim vremenom ustvr dilo da je najljepši stih na francuskome jeziku jer ne znači niš ta – ali ne i o činjenici da taj izraz denotira isto što i vlastito ime Fedra. Međutim, čim više nije posrijedi paralelizam iz među vlastitog imena i opisne perifraze, paralelizam stvari, dakako, nije tako lako ustanoviti i nije tako snažan pokaza telj kao paralelizam riječi: pogledajte tematska kazala. Knji ge u Francuskoj ih doduše rijetko sadržavaju. Uz spomenuta dva paralelizma, paralelizam riječi i parale lizam stvari, Johann Martin Chladenius (1710. – 1759.) u svo jem djelu Einleitung zur richtigen Auslegung vernünftiger Re den und Schriften (Uvod u ispravno tumačenje govora i pisa nih djela, 1742.) razabrao je i paralelizam namjere te paraleli zam veze među riječima. Prvi se od paralelizma stvari razlikuje kao ono što hoće reći autor od onoga što kaže tekst, ili, u skla du sa starom pravnom i retoričkom distinkcijom koja je još na snazi u svetog Augustina, kao intentio od actio, voluntas 77
od scriptum: paralelizam namjere je dakle paralelizam du ha, o koji se doslovnost može ogriješiti. Drugi, paralelizam veze, označava istovjetnost konstrukcije ili formalno ponav ljanje: to je pattern, uzorak, motiv.
»Straight from the horse’s mouth« Kakve hipoteze postavlja metoda usporednih ulomaka u pogledu autora i njegove namjere? Što da o metodi uspored nih ulomaka mislimo u doba smrti autora, a zatim, možda, u doba njegova uskrsnuća? Ograničit ću se na verbalni pa ralelizam, koji se iskorištava najčešće i najsigurniji je jer će spor u vezi s njim a fortiori vrijediti za ostale. Kakve god predrasude gajili u korist autora ili protiv njega, čini se da su se kritičari skloniji služiti usporednim ulomkom istoga autora da bi razjasnili nerazumljiv ulomak teksta. Iako se ta prednost obično ne iznosi izrijekom, radije se poseže za drugim ulomkom istoga teksta, a ako ga nema, ulomkom drugog teksta istoga autora, ili naposljetku ulomkom teksta drugog autora. O tom redoslijedu prednosti postoji konsen zus. Da bi se razjasnilo značenje imenice l’infini (beskraj; neiz mjernost) u Baudelaireovoj pjesmi »Putovanje«, »Berçant no tre infini sur le fini des mers« (»Tek njišući tako svoju neiz mjernost«), u prvom ću redu pogledati druga dva mjesta na kojima se ta riječ pojavljuje u Cvjetovima zla iz 1861. godi ne, prije nego što posegnem za Spleenom Pariza (Le Spleen de Paris), gdje se ona pojavljuje redovitije, a zatim prema Mu ssetu i Hugou, Leopardiju, Coleridgeu i De Quinceyu. Kad treba rasvijetliti značenje nejasne riječi, usporedan ulomak istog autora kao da uvijek ima veću težinu nego ulomak dru gog autora: implicitno se dakle metoda usporednih uloma ka obraća autorskoj namjeri, ako već ne kao hotimičnoj na kani, prethodno sračunatoj promišljenosti, onda barem kao 78
strukturi, sustavu i namjeri na djelu. Naime, ako se prosuđu je da autorska namjera nije mjerodavna da bi se odlučilo o značenju teksta, nije posve razvidno kako obrazložiti činjeni cu da se prednost obično daje tekstu istoga autora. No, kao što upozorava američki kritičar P. D. Juhl u djelu o filozofi ji književne kritike, čak i kritičari koji su spram autorske na mjere kao kriterija tumačenja najsuzdržaniji ne libe se pri spodobiti usporedne ulomke da bi objasnili tekst kojim se bave (Juhl, str. 214). Pitanje izvrsno ilustrira prepirka oko Baudelairovih »Mača ka«. Komentirajući žensku rimu »solitudes«, Roman Jakob son i Claude Lévi-Strauss u svojoj analizi iz 1962. smatraju da je (kao uostalom i cjelinu soneta) »na neki neobičan na čin osvjetljuju neka mjesta iz Gomila: ‘[Multitude, solitude] Mnoštvo, samoća: jednaki i međusobno zamjenljivi izrazi za djelotvornog i plodnog pjesnika’« (Jakobson, 1978., str. 284, prijevod preinačen). Tako ulomak drugog Baudelaireova tek sta, u ovome slučaju pjesme u prozi iz Spleena Pariza, slu ži da objasni i obogati smisao stiha, pa čak i cjelinu soneta u Cvjetovima zla. Zatim, u vezi s epitetima »puissants et doux« (»moćne i blage«) koji na početku opisuju mačke, kao i u vezi sa završnom usporedbom koja njihove zjenice prispodoblju je zvijezdama, Jakobson i Lévi-Strauss, prema kritičkom iz danju Crépeta i Blina, navode Sainte-Beuveov stih što završa va »...zvijezda moćna i blaga« (1829.) i Brizeuxov stih koji za žene kaže da su »Bića moćna i blaga!« (1832.), da bi onda do dali: »To bi potvrdilo, kad bi bilo potrebno, da je za Baude lairea slika mačke u tijesnoj vezi sa slikom žene« (ibid., prije vod preinačen) te naveli da o tome svjedoče dvije pjesme u Cvjetovima zla pod naslovom »Mačka«. Na kraju zaključu ju: »Taj motiv kolebanja između mužjaka i ženke krije se i u ‘Mačkama’ gdje se pomalja kroz hotimične dvosmislenosti« 79
(ibid., str. 1978., str. 285, prijevod preinačen). Svakako po srijedi je posljednja stranica članka pa dvojica autora ostaju oprezni: »To potvrđuje, ako je uopće potrebno...« Argument koji se oslanja na usporedne ulomke unatoč tome se izvodi besprijekorno: kreće se zaobilazno preko dvojice prethodni ka, a zatim se vraća na Cvjetove zla da bi objasnio ono što se napokon naziva »hotimičnom dvosmislenošću«, »intencio nalnim ambigvitetom«. Na spomenute se usporedne ulomke oštro okomio Mic hael Riffaterre, ističući kako u dvama sonetima pod naslo vom »Mačka« »nema ničega [...] što bi čitateljevu duhu na metnulo sliku žene« (Riffaterre, str. 357). Što se tiče navoda iz pjesme u prozi »Gomile«, primjećuje kako se on »možda može primijeniti drugdje, ali ovdje pouzdano ne, pa se iz toga ne da izvesti nikakvo tumačenje soneta. [...] autori su valjda radosno uočili poklapanje između rime solitudes i Ba udelaireova aforizma« (ibid., str. 322). Međutim, pobija li Riffaterre takav način služenja usporednim ulomcima kao izvedbu ili kao pravo zato što se oni u ovoj prilici pokazuju neprikladnima, ili zato što metodu usporednih ulomaka tre ba odbaciti načelno? Čini se da se on priklanja ovom dru gom stavu jer se hoće strogo pridržavati teksta (doživljaja što ga taj tekst pobuđuje u čitatelja) i izagnati uopće svako »znanje koje je izvanjsko poruci« (ibid., str. 326). Međutim, argumenti njegova pobijanja ostaju vezani uz dotični slu čaj, ograničena dometa, i ne odnose se na metodu uspored nih ulomaka kao takvu: (1) mačke u dvama sonetima koji nose naslov »Mačka« ne pridružuju se izričito ženama, ali to naprotiv ne vrijedi za mačku u pjesmi u prozi »Sat«, te (2) navod iz »Gomila« na ovome se mjestu ne može primije niti, ali, vidjeli smo, »možda se može primijeniti drugdje«. Uostalom, sam se Riffaterre služi usporednim ulomcima da 80
bi odredio nešto što on u Baudelairea naziva kôd-mačka, ili opisni sustav mačke. A kao što tvrdi Juhl, »upotreba uspored nih ulomaka da bi se učvrstilo ili oslabilo tumačenje implicit no se poziva na autorsku namjeru« (Juhl, str. 218). No kao da već čujem kako mi Riffaterre šapće da se on na ulomak istoga autora poziva radije nego na ulomak drugog au tora kao na bolje svjedočanstvo o sociolektu, a ne kao na idio lekt, ne kao na govor [parole] nego kao na jezik [langue], jed nako kao što usporedni ulomak drugog autora iz istoga raz doblja uvijek ima više težine nego usporedni ulomak autora iz drugog razdoblja. Kad se prednost daje ulomku istoga autora, posrijedi bi dakle bio samo poseban slučaj, ili granični slučaj, običaja da se daje prednost ulomku suvremenog teksta: nema suvremenijeg suvremenika nego je pjesnik osobno, straight from the horse’s mouth, kako se kaže na engleskome, »iz prve ruke«. Zastanimo načas kod tog izraza: autor kao horse’s mo uth. Metoda usporednih ulomaka ne bi dakle prizivala auto ra kao namjeru, nego kao trbuhozborca ili književni palimp sest. Idiolekt bi bio samo sažeti sociolekt, usredotočen na hic et nunc jer najbliži, pa prema tome i najpouzdaniji svjedok o autoru nije nitko drugi do sam autor. Ne bi bila potrebna ni kakva hipoteza o intencionalnosti da opravda tu vrstu predno sti. Argument je primamljiv, ali ne i potpuno uvjerljiv jer se podjednako (kad je u pitanju Riffaterre kao i ostali) prednost radije daje vremenski udaljenijemu drugom tekstu istog au tora negoli vremenski bližemu tekstu drugog autora: postav lja se dakle hipoteza da tekstove nekog autora tijekom vreme na povezuje minimalna dosljednost. S druge strane bez hipoteze o minimalnoj dosljednosti usporedni ulomak istoga autora nedvojbeno može sa stano vitom vjerojatnošću učvrstiti tumačenje kao da je posrijedi usporedni ulomak drugog autora, ali izostanak usporednog 81
ulomka teško može oslabiti drugo tumačenje. Malo je vjero jatno da su mačke u »Mačkama« žene jer bi to bila jedina pje sma u Cvjetovima zla u kojoj se metafora toga tipa ne bi obja snila (usporedbom ili imenovanjem) tijekom pjesme. No ka ko se Riffaterre opire mogućnosti da argument o paraleliz mu iznese u tome obliku (jer bi on zapravo pretpostavio do sljednost, to jest namjeru na djelu), primoran je formulira ti ga dogmatičnije i vratolomnije zato što ga predstavlja kao općevrijedan poučak, prema kojemu svaka pjesma objašnja va svoje metafore, ili prema kojoj ulomak pjesme ne može biti metaforičan ako ne pruža eksplicitna metaforička obi lježja. Ishod je isti: »Kakva god bila uloga mačke u pjesniko vim osobnim erotskim slikama, ona nije tako važna da bi ga navela da nagonski napiše mačka ondje gdje hoće reći žena: kad to čini, primijetili smo da osjeća obvezu da čitatelju pri bavi objašnjenje« (Riffaterre, str. 359).
Namjera ili dosljednost Metoda usporednih ulomaka ne pretpostavlja samo da je autorska namjera mjerodavna za tumačenje tekstova (pred nost se daje autorovu usporednom ulomku pred usporednim ulomkom drugog autora) nego i da je autorska namjera do sljedna. Osim ako to nije ista premisa: hipoteza o namjeri je hipoteza o dosljednosti (dosljednosti teksta, dosljednosti dje la), a ona opravdava prispodobe, odnosno uspostavlja stano vitu vjerojatnost za koju bi one bile dostatni pokazatelji. Ako se ne pretpostavi dosljednost u tekstu, odnosno namjera, pa ralelizam je odviše krhak pokazatelj, neizvjesna podudarnost: ne možemo se osloniti na vjerojatnost da ista riječ ima isto značenje kad se pojavi na dvama različitim mjestima. Szondi ukazuje na to da je Chladenius doduše pomišljao na problem što ga izaziva mogućnost da dva usporedna 82
ulomka istoga autora budu proturječna, ali ga je odmah iz gladio poviješću teksta i evolucijom njegova autora: Budući da onaj tko sastavlja pisani tekst ne piše odje danput, nego u različitim trenucima, pa je u međuvre menu itekako mogao promijeniti mišljenje, nemamo pravo skupa razmatrati usporedne ulomke nekog au tora, a da pritom ne pravimo razliku, nego samo one koje je napisao ne promijenivši mišljenje (navedeno u Szondi, str. 89). Kao što vidimo, paralelizam između dvaju ulomaka bit će mjerodavan ako i samo ako oni upućuju na dosljednu na mjeru: riječ samoća u Spleenu Pariza ne razjašnjava nužno riječ samoća u Cvjetovima zla; Baudelaire je za sebe zahtije vao pravo da sam sebi proturječi pa je u međuvremenu mo gao promijeniti mišljenje. Chladenius tu razliku razrješava prolaskom vremena. No Montaigne je rekao: »Sadašnji ja i ja za neko vrijeme zapravo smo dvojica«, i dičio se svojom nedosljednošću. Ako se autor predomišlja iz trenutka u tre nutak, iz rečenice u rečenicu, ako je autor nedosljedan, ver balni paralelizmi postaju vrlo neizvjesni. Pa ipak se ne pre stajemo služiti metodom usporednih ulomaka da bismo ste kli bolji uvid čak i u Montaigneove Eseje. Tako ta metoda – ali i cijelo književno istraživanje, kad mu je ona osnovna tehnika – pretpostavlja dosljednu povez anost ili, ako je nema, proturječnost, što je također dosljed na povezanost jer je u naravi proturječja da se dade dokinuti dosljednošću višeg reda (prema Chladeniusu, problem rješa va evolucija; na drugi mu se način može pristupiti tako da se pozovemo na nesvjesno). Ali što ako nije ni jedno ni drugo, ni dosljednost ni proturječje? Može li se formulirati nauk na temelju ni-ni, ni dosljednost ni proturječnost? Čini mi se da 83
smo tu nazreli temeljnu pretpostavku proučavanja književ nosti, koja je također pretpostavka o namjeri. Dosljednost i/ili proturječje implicitno obilježavaju tekst što ga je pro izveo čovjek, u opreci naprama tekstu koji bi sastavili maj mun pišući kao daktilograf, vododerina na stijeni ili aleato ričan stroj. Tekst koji je nastao na taj način pokušat će se objasniti, ne razumjeti. Kakva je vjerojatnost, zapitat ćemo se, da majmun koji 630 puta udari po tipkama pisaćeg stro ja napiše »Mačke«? Osim prolaska vremena, Chladenius je, a njegovu razinu razmišljanja o tumačenju dosad nitko nije nadmašio, razma trao još dvije zapreke koje narušavaju valjanost metode uspo rednih ulomaka: vrste i trope. Govoreći o generičkoj opsjeni, htio je reći kako se od književnoga djela ne očekuje da bu de dosljedno na isti način kao filozofska rasprava. U skladu s tim upozorenjem, po svoj bi se prilici, opreznije nego veći na budućih filologa, bio složio da se usporednom ulomku koji bi pripadao autorovu svjedočanstvu, u njegovim pismi ma, u razgovorima što ih je vodio, u njegovim uspomenama, to jest u drugim vrstama, ne pridaje pretežita objasnidbena vrijednost u odnosu prema djelu. Izrazom metaforička opsje na s druge strane ukazivao je na zabludu koja navodi na po grešan zaključak kako »bi se riječ, ako se na nekome mjestu uzima u prenesenom značenju, na isti način morala razumi jevati i u drugom ulomku« (navedeno u Szondi, str. 90). Po srijedi je uobičajena stranputica koja vodi u prekomjerno tu mačenje, ili u obratno značenje, a upravo je to Riffaterre za mjerio Jakobsonu i Lévi-Straussu: pod izlikom da se mačka i žena združuju u nekim pjesmama Cvjetova zla, mačke u »Mačkama« su postale žene, i povratno, pod izlikom da se »samoća« (solitude) i »mnoštvo« (multitude) dovode u vezu u pjesmi u prozi »Gomile«, samoće u »Mačkama« ne mogu 84
biti jednostavno hiperbole pustinje. »Baudelaire je savrše no kadar u ženi vidjeti mačku, a u mački ženu. Katkad se jednom služi kao metaforom druge. Ali ne uvijek« (Riffater re, str. 359). Kao što je točno objasnio Chladenius: »Čak i ako znam da riječ na tome mjestu ima preneseno značenje, iz toga ne slijedi da na drugome mjestu mora imati upravo to isto značenje« (navedeno u Szondi, str. 90-91). Na to pra vilo treba najčešće podsjećati studente i istraživače književ nosti, koji su skloni leksik nekog autora promatrati kao da je odgonetka snova u kojima, u Baudelairea, mačka uvijek znači »žena«, zrcalo uvijek znači »pamćenje«, smrt uvijek znači »otac«, dvojstvo uvijek znači »androginost« itd. Hipo teza o namjeri, ili o dosljednosti, ne isključuje iznimke, ose bujnosti, hapax legomenon. Ne zaboravimo, usporednim se ulomcima služimo i da bismo obezvrijedili prekomjerna tu mačenja, a hapax (jednokratno upotrijebljen izraz) je pose ban slučaj usporednih ulomaka kad nema usporednog ulom ka na koji bi se ukazalo. Posezati za metodom usporednih ulomaka, kakve god bi le naše predrasude protiv autora, biografije, književne povije sti, nužno znači prihvatiti pretpostavku o intencionalnosti, to jest o dosljednosti, pri čemu, dakako, namjera ne znači ho timičnost, nego namjeru na djelu. Stoga metoda usporednih ulomaka ostaje eminentno sredstvo kritike svijesti, tematske kritike ili psihokritike: riječ je uvijek o tome da se na temelju usporednih ulomaka razabere latentna, dubinska, podsvjesna ili nesvjesna mreža. U svojemu Micheletu te ponovno u Sur Racine Barthes ne postupa drukčije da bi opisao »Racineova čovjeka« koji je istodobno tvorevina i, preko nje, tvorac. Može li se navesti književna analiza koja bi se potpuno, do krajnosti, odrekla metode usporednih ulomaka? (Rekao sam da Riffaterre ustrajno prednost daje ulomku istog autora pred 85
ulomkom suvremenika.) Tako bi morao postupiti dosljedan zagovornik autorove smrti i isključive nadređenosti teksta. Pogledajmo dakle S/Z, knjigu koju je Barthes napisao pošto je 1968. pogubio autora. Osuda paralelizama, kako u istog autora, tako i u suvremenika, podržava naime izbor strogo linearnog čitanja, bez povrataka unatrag. Balzacova pripovi jest se čita ne vodeći računa o sveukupnom Balzacovu dje lu. Ne vjerujem da se lako može naći primjer analize koja bi izrazitije odbacivala najuvrježeniju metodu u proučavanju književnosti. Pa ipak, u srcu te knjige, na njezinoj neuralgič noj točki, nailazim na sljedeće: Umjetnik kao što je Sarrasine hoće razodjenuti privid, poći dalje, iza njega [...]: treba dakle prodrijeti u mo del, ispod kipa, iza platna (što drugi Balzacov umjet nik, Frenhofer, zahtijeva od platna o kojemu sanja). Isto pravilo vrijedi za realističkog pisca (i njegovo kritič ko potomstvo): treba poći iza papira, upoznati, na pri mjer, točne odnose između Vautrina i Luciena de Ru bempréa (Barthes, 1970., str. 128-129). Nalazimo se u samoj sredini rasprave (kao i pripovijesti). Tu, u zagradi koja vrijedi kao potkrepa, Barthes uspostavlja prispodobu s Nepoznatim remek-djelom, između Frenhofe ra i Sarrasinea, slikara i kipara. Ponesen referencijom na dje lo koje će, u zaključku analize, nazvati »Balzacovim tekstom« (ibid., str. 214), navodi druga dva lika. U cijelome S/Z to je je dina prilika u kojoj se priziva paralelizam, no zagrada je pre sudna: ona nastoji dokazati da Frenhofer i Sarrasine imaju istovjetnu namjeru, kao i da tu namjeru s njima dijeli reali stički umjetnik, drugim riječima Balzac, a s Balzacom i tradi cionalna kritika, odnosno kritika koja u bitnoj mjeri počiva na metodi usporednih ulomaka. Sam Barthes zna da nema ničega što bi stajalo iza, ispod teksta, osim drugog teksta, ali 86
se, da bi to pokazao, da bi sebe razgraničio od metode uspo rednih ulomaka, ne libi posegnuti za karakterističnim pri mjerom metode usporednih ulomaka, a pritom spomen dru gog autorova teksta (Nepoznato remek-djelo) neposredno, bez prijelaza, objašnjenja i zadrške, priziva aluziju na autor sku namjeru koju nedovoljno prerušava uopćena perifraza (»realistički pisac«, da ne kaže Balzac). Nijedan kritičar, čini se, ne odustaje od metode uspored nih ulomaka, koja uključuje običaj da se nejasan ulomak raz jašnjava tako da se ulomku istog autora daje prednost pred ulomkom drugog autora: nijedan kritičar dakle ne odustaje od minimalne hipoteze o autorskoj namjeri, kao tekstualnoj dosljednosti ili kao proturječju koje se razrješuje na nekoj drugoj (višoj, dubljoj) razini dosljednosti. Ta je dosljednost dosljednost potpisa, kako se on shvaća u povijesti umjetno sti, to jest kao mreža malih razlikovnih obilježja, sustav simp tomatičnih pojedinosti – ponavljanja, razlika, paralelizama – koji omogućuje da se djelo identificira ili se nekome pri piše. Nitko se prema književnosti ne ponaša do kraja kao s nasumičnim tekstom, kao da je ona stvar jezika (langue), a ne govora (parole), diskursa i jezičnih činova. Upravo nam je zato važno bolje razbistriti osnovne analitičke postupke, njihove pretpostavke i njihove implikacije.
Dva argumenta protiv namjere Prema tome čak i najzagriženiji prokazivači autora i da lje donekle pretpostavljaju da u svakome književnom tek stu postoji intencionalnost (u najmanju ruku, dosljednost djela ili jednostavno teksta) zbog koje s tekstom ne postupa ju kao da je proizvod slučaja (majmuna koji lupa po tipka ma pisaćeg stroja, stijene koju je izderala voda, računala). Preostaje nam da onda promislimo o pojmu namjere nakon 87
kritike tradicionalnog dualizma misli i jezika (dianoia i logos, voluntas i actio), ali tako da sebi posao ne olakšavamo miješa jući autorsku namjeru kao kriterij tumačenja s prekoračenji ma biografske kritike. Mogu se suprotstaviti dva krajnja polemička stava o tu mačenju – intencionalistički i protuintencionalistički – kao u prepirci između Barthesa i Picarda: (1) U tekstu je potrebno i dovoljno tražiti što je htio reći autor, njegovu »jasnu i prisebnu namjeru«, kako je rekao Pi card; to je jedini kriterij valjanosti tumačenja. (2) U tekstu uvijek nalazimo jedino to što (nam) on kaže, neovisno o namjerama svojega autora; nema kriterija valja nosti tumačenja. Htio bih se pokušati izvući iz zamke te apsurdne alternati ve između objektivizma i subjektivizma, ili između determi nizma i relativizma, kako bih pokazao da je namjera doista jedini pojmljivi kriterij valjanosti tumačenja, ali da se ona ne poistovjećuje s »jasnom i prisebnom« hotimičnošću. U tom slučaju iznesena će se alternativa moći opisati ovako: (1’) U tekstu se može tražiti što on kaže s obzirom na nje mu svojstveni izvorni (jezični, povijesni, kulturni) kontekst. (2’) U tekstu se može tražiti što on kaže s obzirom na kon tekst koji je suvremen čitatelju. Te se dvije teze međusobno ne isključuju, nego se napro tiv nadopunjuju; ponovno nas privode u oblik hermeneutič koga kruga koji povezuje predrazumijevanje i razumijevanje te postuliraju da se drugo doduše ne može potpuno pronik nuti, ali se barem može makar malo razumjeti. Postoje dva reda uobičajenih argumenata protiv autor ske namjere kao kriterija valjanosti tumačenja: (1) autorska 88
namjera nije mjerodavna; (2) djelo nadživljuje autorsku na mjeru. Ukratko ih sažmimo prije nego pogledamo kako se njihova utemeljenost može dovesti u sumnju. (1) Kad netko piše tekst, svakako mu je namjera da nešto izrazi, hoće nešto reći riječima što ih piše. No odnos između slijeda napisanih riječi i onoga što je autor tim slijedom riječi htio reći, između značenja djela i onoga što je autor djelom htio izraziti, nipošto nije siguran. Premda se mogu poklapati (na koncu konca, nema zapreke da autor katkad ostvari upra vo ono što je htio), nema nužne logičke jednadžbe između značenja djela i autorove namjere. Tako se pojam namjere najučestalije pobija u (umjerenih) teoretičara književnosti, u Welleka i Warrena, Northropa Fryea, Gadamera, Szondi ja, Paula Ricœura. Ne samo da je autorsku namjeru teško iznova uspostaviti, nego ona, ako i pretpostavimo da ju je moguće pronaći, najčešće nije mjerodavna za tumačenje tek sta. U temeljnome članku o toj temi, »The Intentional Fal lacy« (Zabluda o namjeri), Wimsatt i Beardsley su procijeni li kako autorovo iskustvo i njegova namjera, kao predmet za nimljiv isključivo s povijesnog stajališta, nemaju nikakve važ nosti da bi se razumjelo značenje djela: »[...] piščeva nakana ili intencija nije ni dostupna ni poželjna kao norma za pro cjenjivanje uspjeha književnog djela« (Wimsatt, 1954., str. 3; 1999., str. 223). Zapravo su se dvije stvari spojile u jednu. Ili je autor svoje namjere ostvario neuspješno pa se značenje djela s njima ne poklapa: tada je njegovo svjedočanstvo ne važno jer neće reći ništa o značenju djela, nego će samo iska zati što je htio da ono kaže. Ili je autor u svojim namjerama uspio pa se značenje djela poklapa s namjerama autora: no ako djelo znači ono što je on htio da znači, njegovo mu svje dočanstvo neće ničim pridonijeti. Jedina namjera koja je važ na u autora jest namjera da napiše književno djelo (u smislu 89
da je umjetnost intencionalna), a sama je pjesma dovoljna da se prosudi je li autor u toj namjeri uspio. Ukratko, iako zacijelo nema razloga da se načelno lišavamo svjedočansta va o namjeri, neovisno o tome pružaju li ih autor ili njegovi suvremenici, zato što su ona katkad korisne naznake da bi se razumjelo značenje teksta, treba nastojati da se tekst ne zamijeni namjerom jer značenje djela nije nužno istovjetno autorovoj namjeri te je štoviše vjerojatno da nije. Slijedom te postavke, prekoračujući uostalom vrlo umjere nu misao Wimsatta i Beardsleya, dolazimo u napast da odba cimo svako izvanjsko (privatno) svjedočanstvo i istraživanje ograničimo na unutarnje (tekstualno) očitovanje. Između jed noga i drugoga, međutim, između svjedočanstava o namjeri i očitovanja teksta, postoje druge obavijesti koje se smješta ju na razmeđi teksta i konteksta, kao jezik teksta, značenje riječi za autora i za njegovu sredinu. Ovise li te obavijesti o namjeri i jesu li nevažne? Ako se njima bavimo, dokazuje li to da smo sumnjivo privrženi autoru? Obavijesti tog tipa ipak se mogu promatrati kao da pripadaju povijesti jezika pa ih obično prihvaćaju protuintencionalisti, poglavito oni, to jest gotovo svi, koji se i dalje služe metodom usporednih ulomaka. Oni se dakle obraćaju tekstu nasuprot autorovu ži votu, njegovim vjerovanjima, njegovim vrijednostima, misli ma kakve je mogao izraziti u dnevnicima, pismima, razgovo rima što ih prenose svjedoci, ali ne nasuprot jezičnim kon vencijama. Uostalom, u većini slučajeva, osim samoga djela nema drugog očitovanja kojim bi se rekonstruirala autorova namjera. A ako postoje druga svjedočanstva (kao što su su vremene izjave o namjeri), ona ne obvezuju modernoga tu mača: to su racionalizacije o kojima treba voditi računa, ali ih treba i kritizirati (kao svako svjedočanstvo). Jednako kao protuintencionalisti, i intencionalisti se radije oslanjaju na 90
tekstualna obilježja koja su sa značenjem povezana izravno nego na biografske činjenice koje su sa značenjem povezane neizravno, posredovanjem autorove namjere, ali ipak ne po riču da biografskim činjenicama ide u prilog stanovita vjero jatnost pa u nekim prilikama mogu, ako ne baš obesnažiti, barem potkrijepiti tumačenje. Protuintencionalizam strukturalista i poststrukturalista bio je kudikamo radikalniji od razboritoga stava kakav sam upravo opisao jer je ishodio iz zamisli o samodostatnosti je zika prema Ferdinandu de Saussureu. Nije više riječ samo o tome da se treba čuvati pretjeranog intencionalizma, jer u njihovim očima značenje ne određuju namjere, nego su stav jezika. Stoga je isključenje autora (i, kao što ćemo vidje ti u trećem poglavlju, isključenje referenta) polazište tumače nja. U krajnjem izvodu sam se tekst poistovjećuje sa stanovi tim jezikom kao sustavom (langue), a ne s govorom (parole) ili diskursom; drži se iskazom, a ne iskazivanjem: izvan kon teksta, ništa ne omogućuje da se uklone dvoznačnosti iska za; činovi iskazivanja, govorni činovi, izjednačuju se dakle s tipovima iskaza, apstrahirajući njihove posebne upotrebe. Shvaćen kao jezik, tekst više nije ničiji govor. (2) Drugi redoviti argument protiv namjere tiče se činjeni ce da djela nadživljuju autore. Naglasak na autorskoj namje ri, naime, navodno je neraskidivo vezan uz projekt filologije da provede povijesnu rekonstrukciju. No značenje djela, ta ko glasi prigovor, ne iscrpljuje se namjerom niti joj je jedna kovrijedno. Djelo živi svojim životom. Zato se ukupno znače nje djela ne može jednostavno odrediti kao ono što ono znači za autora i njegove suvremenike (prvotnu recepciju), nego se prije mora opisati kao proizvod akumulacije, povijesti načina na koji su ga čitatelji tumačili do danas. Historizam taj proces proglašava nemjerodavnim i zahtijeva povratak izvoru. No 91
književnom je tekstu, u opreci naprama povijesnom doku mentu, svojstveno upravo što izmiče svojem izvornom kon tekstu, što se nakon njega i dalje čita, što traje. Paradoksalno, intencionalizam taj tekst privodi u područje ne-književnosti, niječe proces koji ga je pretvorio u književni tekst (sposobnost da nadživi kontekst). Svejedno ostaje krupan problem: ako je značenje teksta zbroj njegovih tumačenja u povijesti, prema kojem će se kriteriju valjano tumačenje odijeliti od pogrešnog tumačenja? Može li se održati pojam valjanosti? (3) Može se ustvrditi kako se oba protuintencionalna argu menta (nemjerodavnost namjere, sposobnost djela da nadži vi kontekst) izvode iz iste premise: oba stavljaju naglasak na razliku između pisma i govora, po uzoru na Platonova Fedra, gdje se pisani tekst opisuje kao dvostruko udaljen od misli. Pisani tekst nadživljuje svoje iskazivanje, priječi komunika ciji da ga dotjeruje, što živa riječ dopušta, primjerice ovako: »Nisam htio to reći«. Povezujući dva protuintencionalistič ka argumenta, Gadamer je istaknuo da pisani tekst postaje eminentan predmet hermeneutike zato što se njegova recep cija osamostaljuje naprama pošiljateljskom činu: [Značenjski] horizont razumijevanja se ne može [jedno stavno] ograničiti ni onim što je autor prvotno imao na umu ni horizontom adresata, za koga je tekst prvotno pisan. Zvuči u početku kao razuman hermeneutički ka non, koji je kao takav posvuda i priznat, da u tekst ne treba ubacivati što autor i čitalac nisu mogli imati na umu. No ovaj se kanon može zbilja primijeniti samo u ekstremnim slučajevima. Jer tekstovi neće da ih razumi jemo kao životni izraz subjektiviteta autora. [...] Ono što je pismeno fiksirano odvojilo se od kontingencije svo ga porijekla i svoga stvaraoca i pozitivno se oslobodilo za novi odnos (Gadamer, str. 429-430). 92
Namjera, kriterij koji je sve u svemu prihvatljiv za govor i usmenu komunikaciju, postaje odviše normativnim i uosta lom nerealističnim konceptom u pogledu književnosti, ili pi sane predaje uopće. Kad je posrijedi govor u situaciji, napo minje Paul Ricœur, dvoznačnosti se uklanjaju: Subjektivna namjera subjekta koji govori i značenje nje gova diskursa međusobno se prekrivaju na takav na čin da je razumjeti što govornik hoće reći i što njegov di skurs znači isto. [...] Nije stvar u tome da možemo zami sliti tekst bez autora; veza između govornika i diskursa se ne dokida nego olabavljuje i komplicira [...] vijek tek sta izmiče dovršenome obzoru onoga što je proživio nje gov autor. Važnije je što kaže tekst nego što je htio reći autor (Ricœur, 1986., str. 187). Gadamer i Ricœur problem formuliraju na najslobodo umniji mogući način, kao da nastoje i nasititi vuka i spasiti kozu. Kad to čine, na rubu su truizma: upozoravaju nas da ne propitujemo isključivo što je htio reći autor i potiču da podjednako istražujemo što hoće reći tekst. Trudeći se da iz miri sve strane, Ricœur čak govori o »namjeri teksta«, kao što Umberto Eco, između autorove namjere i namjere čita telja, uvodi intentio operis (Eco, str. 22). No te su čudnova te sprege – »namjera teksta«, intentio operis – solecizmi koji se kose s fenomenologijom od koje tobože posuđuju termin namjera, jer su za fenomenologiju namjera i svijest bitno po vezane. Kao što tekst nema svijesti, govoriti o »namjeri tek sta« ili intentio operis znači kriomice iznova uvesti autorsku namjeru kao ogradu tumačenju pod nazivom koji ne zvuči tako sumnjivo ili izazovno.
93
Povratak namjeri Neosporno je Wimsattov i Beardsleyev protuintenciona listički nalog okrijepio proučavanje književnosti, ali to ne umanjuje njegove nedosljednosti na koje se često ukaziva lo, osobito u promišljanjima analitičke filozofije o književ nom i neknjiževnom značenju i namjeri, kao u maloj temelj noj knjizi G. E. M. Anscombea, Intention (1957.). Kad pro učavatelji književnosti pobijaju mjerodavnost autorske na mjere za tumačenje (i vrednovanje) književnosti, namjera se, kažu filozofi jezika, obično ne definira kako treba: je li to autorova biografija? Ili njegov naum, njegov projekt? Ili su to značenja na koja autor nije pomišljao, ali na koja bi ra do pristao kad bi mu ih podastro dostatan čitatelj? Kako je i sama književnost neodređen pojam, ona pokriva vrlo ne postojane stupnjeve namjere: upravo je zato Chladenius pri mijetio da pouzdanost metode usporednih ulomaka ovisi o vrsti te da se s književnim djelom i filozofskom raspravom ne smije postupati na isti način sa stajališta namjere. Propi tivanje autorske namjere najčešće se svodi na zahtjev za po vratkom tekstu nasuprot čovjeku i djelu, ali ga s tim povrat kom ne treba pomiješati. Međutim, jedan je od plodova rasprave bio što se razbi strio i istančao koncept namjere, na primjer u onih koji drže da, unatoč najsuptilnijim poricanjima, pitati što hoće reći (znače) riječi nikada ne znači ništa drugo do pitati što hoće reći autor, pod uvjetom da se pomno definira to htijenje da se nešto kaže. Stoga je intencionalizam i protuintencionali zam neumjesno razlučivati: tobožnji protuintencionalisti za pravo bi bili ravnodušni ne samo prema onome što hoće reći autor nego i nadasve prema onome što hoće reći tekst. Mjero davnosti pitanja o ulozi namjere u tumačenju, jednako kao i razlučenosti tumačenja i vrednovanja, u svakom su sluča 94
ju ugled povratili filozofi. Zapravo su krhka oba velika tipa argumenata protiv namjere (nemjerodavnost nakane, pod pretpostavkom da se do nje može doprijeti, i sposobnost dje la da nadživi kontekst) pa ih je prilično lako pobiti. Razmo trimo ih obratnim redom.
Značenje nije smisao Umjetnička djela nadilaze prvotnu namjeru svojih autora i znače nešto novo u svakom vremenu. Značenje djela ne bi mogli odrediti ni nadzirati autorova namjera ili izvorni (povi jesni, društveni, kulturni) kontekst, pod izlikom da neka dje la iz prošlosti za nas i dalje predstavljaju predmet zanimanja i imaju vrijednost. Ako djelo može i dalje biti predmet zani manja i imati vrijednost za buduće naraštaje, onda njegovo značenje ne mogu zaustaviti autorova namjera ni izvorni kon tekst. Je li taj niz pretpostavaka ispravan? Kao protuprimjer uzmimo satiričke tekstove, kao što su Montaigneovi »Kani bali« ili La Bruyèreovi Karakteri. Satira je topična, tj. odnosi se na izravnu prigodu: opisuje i napada pojedino društvo, u kojemu zadobiva vrijednost čina. Ako za nas još ima učinka (ako za nas još ima važnost i vrijednost), ako je dakle u našim očima i dalje satira, to ishodi iz činjenice da postoji stanovita analogija između izvornoga konteksta njezina iskazivanja i trenutnoga konteksta njezine recepcije, ali ta satira svejedno ostaje satira društva koje nije naše. Još smo osjetljivi na satiru na račun redovnika u Gargantui, ali ne zato što je Rabelaiso va namjera nevažna, nego zato što u našemu svijetu još ima licemjera, čak iako to više nisu redovnici. Od Fregea nadalje filozofi jezika razlučuju smisao izraza (Sinn) i njegovu denotaciju ili referenciju (Bedeutung): »Da nica« i »Večernjača« označavaju isti planet (Veneru), ali na dva različita načina (s dva smisla); rečenica: »francuski kralj 95
je ćelav« (Russellov primjer) ima smisao (dobro je sročena), ali nema denotacije jer u Francuskoj odavno nema kralja, pa stoga nije ni istinita ni lažna. Kako bi pobio protuintencio nalističku tezu, američki teoretičar književnosti E. D. Hirs ch tu je distinkciju protegnuo na tekst, odjeljujući njegovo značenje (meaning) i njegov značaj (significance) ili primje nu (using) (Hirsch, 1967. i 1976.; 1983.). Zadovoljimo se da ta dva aspekta izraza ili teksta nazovemo značenje (franc. sens) i smisao (franc. signification), zajedno s Montaigneom koji je o pjesmama rekao: »Imaju više smisla nego što kažu«. Značenje, prema Hirschu, označava ono što u recepciji tek sta ostaje postojano; odgovara na pitanje: »Što znači ovaj tekst?« Značenje je jedinstveno; smisao, koji značenje dovodi u vezu sa situacijom, promjenjiv je, mnoštven, otvoren i mož da beskonačan. Kad čitamo tekst, bio on suvremen ili star, njegovo značenje povezujemo sa svojim iskustvom, pridaje mo mu vrijednost izvan njegova izvornog konteksta. Znače nje je predmet tumačenja teksta; smisao je predmet primje ne teksta na kontekst njegove (prve ili kasnije) recepcije, pa stoga i njegova vrednovanja. Razlučenost značenja i smisla, ili tumačenja i vrednovanja, kao u Fregea, isključivo je logička ili analitička: uspostavlja lo gičko prvenstvo značenja naprama smislu, tumačenja napra ma vrednovanju. Nipošto ne označava kronološko ni psiho loško prvenstvo jer kad čitamo, svoja tumačenja zasnivamo na vrednovanjima (prema fenomenologiji, predrazumijevanji ma), pristupamo značenju posredovanjem smisla, a da uosta lom ne prihvaćamo uvijek pomisao da su naša vrednovanja privremena, podložna preispitivanju u ovisnosti o značenju. Kako je razlučenost značenja i smisla logička, a ne kronološka ni psihološka, može se doimati umjetnom, kao još jedna po dvala kojom konzervativci nastoje spasiti autorsku namjeru 96
(značenje), tobože priznajući svojim protivnicima slobodu da tekstove upotrebljavaju kako im se prohtije (značenje). Međutim, morali bismo se moći složiti da bismo prosudili kako vrednovanje pjesme koje se temelji na pogrešnom tu mačenju (na izokrenutom značenju) nije vrednovanje te pje sme, nego neke druge pjesme. U svakome čitatelju postoje, da tako kažemo, dva čovjeka (dva muškarca ili dvije žene), jedan koji je ganut značenjem što ga pjesma ima za njega, i drugi koji je znatiželjan što je značenje pjesme i što je nje zin autor htio reći pišući je. A te se dvije vrste libida itekako mogu pomiriti. Razumjeti pjesmu – rekao je Eliot – dolazi na isto što i uživati u njoj iz pravih razloga. [...] uživati u pjesmi ako se krivo razumije što ona jest, znači uživati u nečemu što je samo projekcija našeg vlastitog duha. [...] u pjesmi ne uživamo u potpunosti ako je ne razumijemo; u drugu ruku, jednako je t[o]čno da pjesmu potpuno ne razumi jemo ako u njoj ne uživamo (Eliot, str. 71-72). Tekst dakle ima izvorno značenje (ono što znači za suvre menog tumača), ali i kasnija i anakrona značenja (ono što znači za iduće tumače); ima izvoran smisao (koji njegovo iz vorno značenje postavlja u odnos prema suvremenim vri jednostima), ali i kasnije smislove (koji u svakom trenutku njegovo anakrono značenje postavljaju u odnos prema tre nutnim vrijednostima). Poslije se značenje može poistovje titi s izvornim značenjem, ali nema zapreke da se od njega odmakne, a isto vrijedi i za kasniji smisao naprama izvorno me smislu. Što se tiče autorske namjere, ona se ne svodi na izvorno značenje, ali obuhvaća izvorni smisao: na primjer, ironični tekst ima izvorni smisao koji je različit od njegova izvornog značenja (odnosno suprotan njegovu izvornom značenju). 97
Razlučenost značenja i smisla, tumačenja i vrednovanja, prema Hirschu, uklanja proturječje između intencionalistič ke teze i sposobnosti djela da nadžive izvorni kontekst. Sati ra koja nam ne bi više ništa govorila, za koju više ne bi bilo nikakva odnosa između njezina izvornog konteksta i naše ga, za nas više ne bi imala smisla, ali bi svejedno očuvala svo je izvorno značenje i izvorni smisao. Velika su djela neiscrpi va; svaki naraštaj ih razumijeva na svoj način: to znači da u njima čitatelji nalaze nešto čime će razjasniti aspekt svojega iskustva. No ako je djelo neiscrpivo, to ne znači da nema iz vornog značenja niti da autorova namjera nije kriterij toga izvornog značenja. Neiscrpiv je njegov smisao, njegova mje rodavnost izvan konteksta u kojemu se pojavilo. Sukobi među tumačenjima kao da se većinom odnose na autorsku namjeru, pojam koji im pridaje dramatičan priz vuk. Zapravo, ističe Hirsch, postojanje izvornog značenja vr lo se rijetko izrijekom dovodi u pitanje, ali neki komentato ri (filolozi) prije naglašavaju izvorno značenje, a drugi (kri tičari) trenutni smisao. Nitko ili gotovo nitko ne tvrdi da da je prednost anakronom značenju pred izvornim značenjem niti odbacuje obavijest, ako mu je poznata, koja bi razjasni la izvorno značenje. Implicitno, svi (ili gotovo svi) komenta tori priznaju da postoji izvorno značenje, ali nisu svi sprem ni na isti napor da bi ga rasvijetlili. U nastavi se ne da izbjeći proturječje između zanimanja za izvorno značenje tekstova i briga o njihovoj mjerodavnosti za školovanje današnjih lju di, između obrazovanja i pouke. Profesor može inzistirati na autorovu vremenu ili na našem vremenu, na drugome ili na istome, krenuti od drugoga da bi stigao do istoga, ili obratno, ali bez tih dvaju uporišta nastava svakako nije potpuna. U sporu između Barthesa i Picarda, po Hirschovu mišlje nju, posrijedi je bio ekstreman slučaj u kojemu je jedan su 98
dionik (Barthes) poricao bilo kakvu važnost izvornoga znače nja Racineova teksta, dok je drugi (Picard) odbio ičim razliko vati ne samo izvorno značenje od trenutnoga smisla nego čak i između izvornoga značenja i izvornoga smisla (»jasne i pri sebne namjere«). Čini mi se, naprotiv, da čak i taj razgovor među gluhima, koji svjedoči koliko je proučavanje književ nosti podijeljeno između pristaša izvornoga značenja i sljed benika trenutnog smisla, potvrđuje da postojanje izvornog značenja ostaje veoma općenita i gotovo konsenzualno pri hvaćena pretpostavka. Spomenimo najpoznatiji primjer iz te polemike. Barthes je o Neronu u Racineovoj tragediji Britannicus (Britanik) rekao: »Kao što utopljenik pokušava doći do zraka, taj prigušeni ju nak pokušava disati« (Barthes, 1963., str. 92). Kao potkrepu toj tvrdnji, u bilješki navodi sljedeću Neronovu repliku Juniji: Ako [...] Pred vama koji put zadisat ne dođem (II, 3).
Picard mu je, kao odgovor, bez po muke predbacio da ne poznaje jezik XVII. stoljeća i ispravio njegovu pogrešku u vezi sa značenjem riječi u to doba: »respirer ovdje znači pre dahnuti, otpočinuti [...]. Pneumatska je obojenost (rekao bi g. Barthes) potpuno nestala« (Picard, str. 53). Pa zato Picard Barthesu savjetuje da konzultira rječnike. No kako je drugdje naveo Littréov rječnik – bilo bi bolje da se pozvao na Furetiè reov – Barthes se jednostavno okomio na Picardovu banaliza ciju slike: »Zahtijeva se da se u njoj ne prepozna ništa do otr canog izraza toga doba (ne treba osjetiti kako respirer diše, kad respirer u XVII. stoljeću znači otpočinuti)« (Barthes, 1966., str. 21). Barthes očito priznaje izvorno (u ovome sluča ju preneseno, i dalje jednakovrijedno) značenje riječi respirer (»otpočinuti«): problem dakle nije u tome treba li prednost 99
dati anakronom značenju pred izvornim značenjem, nego ostaje li pravo značenje iza prenesenoga značenja (»pneu matska obojenost«) te stoga koliko ono pridonosi izvorno me smislu. Tu se još jedanput sukobljuju dvije vrste predno sti, dva etička ili ideološka izbora, kako ih već budemo htje li nazvati, naglasak na izvornome značenju, odnosno na tre nutnom smislu. No Barthes ne poriče da tekst ima izvorno značenje iako mu ono nije glavna briga. U pogledu razlučenosti značenja i smisla, ili tumačenja i vrednovanja, ne smije se dakle pretjerivati. Ako u vezi s tim vjerujemo njezinu začetniku, njome se protuintencionalisti ma može zadati neobranjiv udarac: makar koliko bili odluč ni, uvijek sebi neizostavno skoče u usta, kao sofizmima sklo ni studenti koji na kraju upadnu u klopku etičkog dativa (»Autor nam izlaže...«), ili teoretičari koji ne mogu odoljeti, a da ne isprave svoje protivnike što su krivo shvatili njihove namjere, odgovarajući im, na primjer, kao Derrida Searleu: »Nisam to htio reći«. U isti mah opovrgavaju svoju vlastitu tezu. Kao svaka binarna opreka, razlučenost značenja i smi sla ipak je odviše štura i nalik na sofizam. Ona jednostavno omogućuje da se podsjetimo kako nitko (ili gotovo nitko) ne niječe da postoji izvorno značenje, koliko ga god bilo teško spoznati, te pokazuje kako argument da djelo podliježe mi jeni ne uklanja autorsku namjeru kao kriterij tumačenja jer se ne tiče izvornoga značenja, nego nečega drugog – što se, ako hoćemo, može nazvati smislom, ili primjenom, ili vred novanjem, ili mjerodavnošću (na engleskome, relevance), u svakom slučaju nekom drugom namjerom.
Namjera ne znači hotimičnost Može li se jednako pobiti drugi veliki argument protiv namjere? Autor, kaže se, nije htio izreći sve smislove što ih 100
čitatelji pripisuju pojedinostima njegova teksta. Kakav je on da intencionalni status implicitnih smislova teksta? Američ ki novi kritičar William Empson (1930.) tekst je opisao kao složen sklop istovremenih (a ne uzastopnih ili isključivih) smi slova. Jesu li u autorovoj namjeri mogli postojati svi smislovi i implikacije koje vidimo u tekstu, čak i ako na njih nije pomiš ljao dok ga je pisao? Argument se čini konačnim. Zapravo je veoma krhak pa su brojni filozofi jezika koji jednostavno po istovjećuju autorovu namjeru i značenje riječi. Prema Johnu Austinu (1962.), izumitelju performativa, svako iskazivanje uključuje čin kakav on naziva ilokucijskim, kao pitati ili odgovoriti, zaprijetiti ili obećati itd., koji mije nja odnose među sugovornicima. U skladu s njegovom po stavkom razlučimo još glavni ilokucijski čin ostvaren iskazi vanjem i složeni smisao iskaza, a on ishodi iz mnogostrukih implikacija i asocijacija na koje navode njegove pojedinosti. Tumačiti književni tekst znači najprije ustanoviti glavni ilo kucijski čin što ga izvodi autor kad tekst piše (na primjer, nje govu vrsnu pripadnost: je li riječ o molbenici? o elegiji?). Ilo kucijski su činovi intencionalni. Tumačiti tekst dakle zna či razabrati namjere njegova autora. No raspoznavanje glav noga ilokucijskog čina što ga izvodi tekst ostaje dakako veo ma općenito i nedostatno – kao na primjer: ova pjesma je po hvala ženi, ili tekst razrađuje iskaz »Volim te«, ili »Marcel po staje pisac« – i uvijek je samo početak tumačenja. Brojne po jedine implikacije i asocijacije ne protuslove glavnoj namje ri, ali je njihova složenost (beskonačno) posebnija, a nisu in tencionalne u smislu da bi bile hotimične. Međutim, nije ri ječ o tome da autor nije nešto htio reći (da mu nešto nije bi lo ni na kraj pameti) zato što na to nije pomišljao. Ostvare ni smisao ipak je u cijelosti intencionalan jer prati ilokucij ski čin koji je intencionalan. 101
Autorska se namjera dakle ne svodi ni na nakanu ni na potpuno svjesnu smišljenost (Picardovu »jasnu i prisebnu na mjeru«). Umjetnost je intencionalna djelatnost (u djelu kao što je ready-made, predmet estetskim predmetom čini jedino namjera), ali postoje brojne intencionalne djelatnosti koje ni su ni hotimične ni svjesne. Pisati, ako se smije postaviti takva usporedba, nije kao igrati šah, nije djelatnost u kojoj su svi potezi proračunati; više je nalik na tenis, šport u kojemu su pojedini potezi nepredvidljivi, ali u kojemu je glavna namje ra svejedno čvrsta: vratiti lopticu preko mreže na način koji će protivniku najviše otežati zadatak da je i sam vrati na dru gu stranu. Autorska namjera ne uključuje svijest o svim po jedinostima koje izvodi pismo i nije zaseban događaj koji bi prethodio ili pratio izvedbu, prema zabludi na koju navodi dvojnost misli i jezika. Namjeravati da se nešto učini – da se loptica vrati preko mreže ili da se sroče stihovi – ne znači dje lovati svjesno ni planirati. John Searle je pismo usporedio s pješačenjem: kad pokrećemo noge, podižemo stopala, steže mo mišiće, taj skup radnji ne obavljamo smišljeno, ali one zbog toga nisu nenamjerne; mi dakle imamo namjeru da ih izvedemo kad hodamo; naša namjera da hodamo sadržava ukupnost pojedinosti što ih uključuje pješačenje. Kao što je napomenuo Searle polemizirajući s Derridom: Malo je naših namjera koje do svijesti dopru kao namje re. Govor i pisanje su intencionalne djelatnosti, ali in tencionalna narav ilokucijskih činova ne implicira da postoje odvojena stanja svijesti pri pisanju i pri govoru (Searle, 1977., str. 202). Drugim riječima, protuintencionalistička teza temelji se na pojednostavljenoj koncepciji namjere. »Namjeravati neš to reći«, »htjeti nešto reći«, »nešto reći namjerno«, ne znači »smišljati da se nešto kaže«, »nešto reći smišljeno«. Pojedinosti 102
pjesme se ne planiraju, jednako kao što se ne planiraju svi po kreti koje izvodimo dok pješačimo, i pjesnik pišući ne misli o implikacijama riječi, ali iz toga ne slijedi da te pojedinosti nisu namjerne niti da pjesnik nije htio izreći značenja koja se pridružuju dotičnim riječima. Kad je osporavao načelo prema kojemu estetsko stvara nje ishodi iz biografskoga i društvenoga ja, Proust nije nipoš to uklonio bilo kakvu namjeru, nego je površnu i u životu potvrđenu namjeru zamijenio dubinskom namjerom, o kojoj je djelo bolje svjedočanstvo nego curriculum vitae, ali je namje ra svejedno ostala u središtu. Namjera se ne ograničava na ono što je autor odlučio napisati – na primjer, na izjavu o namjeri – kao ni na pobude koje su ga potaknule da piše, poput želje da stekne slavu ili želje da zaradi novac, niti, naposljetku, na tekstualnu dosljednost djela. Namjera u slijedu riječi što ih je napisao autor jest ono što je htio reći riječima koje je upotri jebio. Namjera autora koji je napisao djelo logično je jednako vrijedna onome što je htio reći iskazima koji tvore tekst. A po kazatelji su te namjere, na koncu konca, njegov plan, njegove pobude, dosljednost teksta za određeno tumačenje. Stoga mnogi suvremeni filozofi smatraju da nije potrebno razlikovati autorovu namjeru i značenje riječi. Kad čitamo tekst podjednako tumačimo značenje riječi i autorovu namje ru. Čim ih počnemo razlučivati, zapadamo u kazuistiku. No to ne implicira da se ujedno vraćamo čovjeku i djelu jer namje ra nije smišljena nakana, nego uloženo značenje.
Pretpostavka o intencionalnosti Zahvaljujući razlučenosti između značenja i smisla, iz među plana i namjere, čini se da smo uklonili dvije najoz biljnije prepreke da se namjera održi kao kriterij tumačenja djela: predmet je tumačenja značenje, a ne smisao, namjera, 103
a ne plan. Autorska namjera zacijelo nije jedino moguće pra vilo za čitanje tekstova (alegorijska tradicija, vidjeli smo, du go ga je zamjenjivala zahtjevom za smislom koji je prihvat ljiv u sadašnjosti) i nema književnog čitanja koje ne aktuali zira i smislove djela, koje djelo ne posvaja, pa čak i ne izdaje na plodan način (književnom je djelu svojstveno što znači i izvan svojega početnog konteksta). Tada se postavljaju dva osjetljiva pitanja. Mora li prouča vanje književnosti pokušati trenutne smislove djela učiniti sukladnima autorovoj namjeri? Može li u tome uspjeti? S teo rijskoga stajališta, sljedbenici postheideggerovske hermeneu tike na drugo pitanje odgovaraju odsječnim »ne«, zbog čega prvo gubi na mjerodavnosti. No u praksi, i bez trijumfalizma, proučavatelji književnosti općenito na ta dva pitanja odgova raju »da«: prosuđujemo da neke primjene književnih teksto va počivaju na iskrivljenim značenjima, što je posljedica ne poznavanja izvornoga značenja ili ravodnušnosti prema iz vornome smislu (neću navoditi primjere, ali njima vrve škol ski udžbenici gdje upadaju u oči čim neka ideologija zastari), a mislimo i da se iskrivljenja značenja mogu ispraviti. Na slijepe ulice nailaze i ekstremni intencionalizam i pro tuintencionalizam. Naša koncepcija značenja djela koje je stvorio čovjek razlikuje se od naše koncepcije značenja tek sta koji je nastao slučajno. Posrijedi je staro opće mjesto ko jega se, nakon mnogih drugih, sjetio i Proust: Posjednite za glasovir tijekom šest mjeseci nekoga tko ne poznaje ni Wagnera ni Beethovena i pustite da na tipkama iskuša sve kombinacije tonova na koje nasum ce nabasa, nikada iz toga lupanja neće niknuti tema proljeća u Valkiri ili predmendelssohnovska (ili bolje beskrajno nadmendelssohnova) fraza iz XV. kvarteta (Proust, str. 616). 104
Champollion nije nastojao objasniti Kamen od Rosette kao da on ima neki uzrok, nego ga razumjeti, postavljajući hipotezu da znakovi koji ga prekrivaju odgovaraju namjeri. Naša koncep cija djela koje je proizveo čovjek obuhvaća pojam intencional ne djelatnosti, to jest predodžbu da dotične riječi nešto znače. U djelu se tumače ponavljanja i razlike; svako tumačenje poči va na prepoznavanju ponavljanja i razlika (razlika na temelju ponavljanja), kao što pokazuje metoda usporednih ulomaka. Naprotiv, u djelu koje je ishod slučaja, ponavljanje je nevažno (beznačajno). U »izvanrednom lešu«, kao tipu književnog predmeta koji je proizvod slučaja, značenje treba pridati nad naravnoj namjeri, nevidljivoj ruci. U grčkom prijevodu Bibli je poznatome kao Septuaginta, sedamdeset mudraca zatvore nih u sedamdeset ćelija tijekom sedamdeset dana sastavilo je sedamdeset istovjetnih prijevoda Svetoga pisma; njihov je pri jevod dakle bio jednako svet (nadahnut) kao i prvotni tekst; prenosio je cjelovitu namjeru božanskoga autora. Kad se netko oslanja na tekst suprotno autorskoj namje ri – što se prečesto predstavlja kao alternativa – najčešće ta kođer zaziva kriterij unutarnje dosljednosti i složenosti ka kav može opravdati samo namjera. Jednom se tumačenju da je prednost pred drugim jer tekst čini dosljednijim i složeni jim. Tumačenje je hipoteza kojoj iskušavamo sposobnost da obuhvati najveći broj elemenata teksta. Međutim, koliko vri jedi kriterij dosljednosti i složenosti ako se pretpostavlja da je pjesmu proizveo slučaj? Dokazivati dosljednost ili slože nost da bi se potkrijepilo neko tumačenje ima smisla jedino s obzirom na vjerojatnu autorovu namjeru. 1 Nadrealistička skupna igra u kojoj nekoliko autora, prema zadanom gra
matičkom redoslijedu, sastavlja dijelove teksta ne znajući što su igri priložili suradnici. Naziv potječe od klasičnog primjera »Le cadavre - exquis - boira - le vin - nouveau« (»Izvanredni leš će piti mlado vino«) (nap. prev.).
105
Svagdje u proučavanju književnosti postavljamo implicitne hipoteze o autorskoj namjeri kao jamcu značenja. U najmanju ruku kad čitam Baudelaireova »Heautontimoroumenosa«: Ja sam nož i rana mrtva, I pljuska i lice golo, Ruka sam i strašno kolo, Ja sam i krvnik i žrtva. Priznajem da se zamjenica prvog lica odnosi na isti su bjekt u trima uzastopnim stihovima. Tekst je dosljedniji i složeniji (zanimljiviji) uz tu hipotezu nego uz neku drugu. No ako je pjesmu istipkao majmun, ne smijem o tome na gađati, nego mi preostaje samo da opišem što bi svaka reče nica značila kad bi se uistinu upotrijebila. Smatramo li da razni dijelovi teksta (stihovi, rečenice itd.) čine cjelinu, pretpostavljamo da je tekst intencionalna rad nja. Tumačimo li djelo, predmnijevamo da to djelo odgova ra namjeri, da je proizvod ljudskog htijenja. Iz toga ne slije di da smo primorani istraživati namjere djela, nego upravo da je značenje teksta vezano uz autorovu namjeru, ili čak da značenje teksta jest autorova namjera. Nazivati tu namjeru »namjerom teksta«, pod izgovorom da je posrijedi namjera na djelu, a ne prethodno skovana namjera, samo stvara zbrku. Dosljednost i složenost su, dakle, kriteriji tumačenja tek sta jedino utoliko što pretpostavljaju autorsku namjeru. Ako to nije slučaj, kao u tekstovima koji su nastali nasumce, do sljednost i složenost nisu kriteriji tumačenja. Svako tumače nje izražava tvrdnju o namjeri, a ako se autorska namjera po riče, njezino mjesto zauzima neka druga namjera, kao u Don Quijoteu Pierrea Menarda. Izvaditi djelo iz njegova književ nog i povijesnog konteksta znači pridati mu drugu namjeru (drugog autora: čitatelja), znači pretvoriti ga u drugo djelo, 106
pa dakle više ne tumačimo isto djelo. Zauzvrat, kad se pozi vamo na jezična pravila, na povijesni kontekst, kao i na do sljednost i složenost da bismo usporedili tumačenja, poziva mo se na namjeru jer oni na nju upućuju bolje nego izjave o namjeri (Juhl, str. 141). Tako pretpostavka o intencionalnosti ostaje temeljna zasada proučavanja književnosti, čak i u najekstremnijih pro tuintencionalista, ali protuintencionalna teza, čak i ako je ilu zorna, s pravom upozorava da se treba čuvati prekoračenja u kakva se upušta povijesna i biografska kontekstualizacija. Kritička odgovornost prema autorovu značenju, osobito ako to značenje ne pripada značenjima kakvima smo skloni, isho di iz etičkog načela poštovanja prema drugom. Ni riječi na stranici ni autorove namjere ne sadržavaju ključ smisla dje la, i nijedno se tumačenje koje zadovoljava nikad nije ogra ničilo da značenje traži samo u jednom ili samo u drugom. Još jedanput, riječ je o tome da se prevlada lažna alternativa: tekst ili autor. I nijedna isključiva metoda nije dovoljna.
107
S v i j e t O čemu govori književnost? Još od Aristotelova djela O pjesničkom umijeću, mimeza je najopćenitiji i najuvrježeniji naziv pod kojim su se poimali odnosi između književnosti i zbilje. U monumentalnome djelu Ericha Auerbacha, Mime za. Prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti (1946.), po jam je još bio samorazumljiv. Auerbach je izradio panoramu njegovih prekretnica tijekom nekoliko tisućljeća, od Home ra do Virginije Woolf. No mimezu je u pitanje iznova dovela književna teorija koja je inzistirala na samostalnosti književ nosti u odnosu prema zbilji, referentu, svijetu, te zastupala tezu o prvenstvu oblika pred pozadinom, izraza pred sadrža jem, označitelja pred označenim, označavanja pred predstav ljanjem, ili pak semioze pred mimezom. Kao autorska namje ra, referencija je navodno opsjena koja priječi da se književ nost razumijeva kao takva. Vruhnac te doktrine dosegnuo se dogmom o autoreferencijalnosti književnog teksta, to jest idejom da »pjesma govori o pjesmi«, i s tim sve završava. Phi lippe Sollers je 1965. godine grubo prokazao tobožnji realizam [...],predrasudu koja se sastoji od toga da se misli kako pismo mora izraziti nešto što u pismu nije dano, nešto oko čega će se neposredno uspostaviti jednodušnost. No treba uvidjeti da se složnost može od nositi jedino na prethodne konvencije, jer je pojam zbi lje i sam konvencija i konformizam, svojevrstan prešut ni ugovor između pojedinca i njegove društvene skupi ne (Sollers, str. 236). Nema više sadržaja, nema više pozadine. Čitati radi zbilje, kao kad se traži uzor vojvotkinje de Guermantes ili Albertine, 109
znači biti u zabludi u pogledu književnosti. Ali zašto se on da čita? Da bi se doprlo do referencije književnosti na samu sebe. Svijet knjiga je potpuno poništio drugi svijet, i nikad ne izlazimo iz »Babilonske knjižnice«, što ju je Borges priku pio u Izmišljajima, kultnoj knjizi teorijskih godina koju je Foucault komentirao na početku Riječi i stvari (Les Mots et les Choses, 1966.), a Gilles Deleuze u Razlici i ponavljanju (Différence et Répétition, 1968.). Putovi razvoja književne teorije, primjećuje Philippe Ha mon, otpravili su problem reprezentacije, referencije ili mime ze da se »u nekoj vrsti kritičkog čistilišta pridruži« ostalim pita njima što ih je prognala književna teorija, kao što su namjera ili stil (Hamon, 1982., str. 123). Sva su ta tabuizirana pitanja, već sam rekao, uskrsnula iz pepela čim se teorija povukla, do te mjere da će, ne pripazi li se, uskoro valjati podsjećati da književ nost govori i o književnosti. Pošto smo se pozabavili autorom i njegovom namjerom, ovdje nam je zadatak da razmotrimo kakvo je stanje odnosa između književnosti i svijeta. Cio niz termina postavlja problem odnosa između teksta i zbilje, ili teksta i svijeta, a da ga nikad doista i ne rješava: daka ko, mimeza, aristotelovski pojam preveden kao »oponašanje« ili »prikazivanje« (izbor jednoga ili drugog naziva sam je po sebi stvar teorijske odluke), »vjerojatno«, »fikcija«, »izmišljaj« ili čak laž te naravno »realizam«, »referent« ili »referencija«, »opis«. Samo ih nabrajam da bih dočarao raspon poteškoća. Ima i izreka, kao što je slavna Horacijeva ut pictura, poesis (»književnost je poput slike«, Ars poetica, stih 361), ili glaso vita »privremena dragovoljna obustava nevjerice« koja se redovito poistovjećuje s realističkim ugovorom koji veže au tora i čitatelja, čak i ako je posrijedi pjesnička opsjena koju pribavlja romantička mašta, što je Coleridge opisao ovim ri ječima: willing suspension of disbelief for the moment, which 110
constitutes poetic faith (Coleridge, sv. 2., str. 6). Napokon, trebat će također ispitati suparničke pojmove, kao što su »dijalogizam« ili »intertekstualnost«, koji zbilju kao referent književnosti zamjenjuju samom književnošću. Koliko je problem opsežan pokazuje paradoks. U Plato na, u Državi, mimeza je subverzivna, ugrožava društveni po redak, pa pjesnike treba protjerati iz grada zato što pogub no utječu na odgoj čuvara poretka. Na drugoj krajnosti, za Barthesa, mimeza je represivna, učvršćuje društveni pore dak jer je u sprezi s ideologijom (doxa), kojoj služi kao sred stvo. Je li mimeza subverzivna ili represivna? Kad joj se mo gu pridjenuti tako udaljena svojstva, zacijelo nije posrijedi isti pojam: od Platona do Barthesa jednostavno se izokrenu la, no između njih dvojice, od Aristotela do Auerbacha, nit ko u njoj nije vidio ništa loše. Kao u vezi s namjerom, kre nut ću od dvaju suparničkih stereotipa, staroga i moderno ga, kako bismo o njima ponovno promislili i izvukli se iz al ternative koja zastrašuje: ili književnost govori o svijetu, ili književnost govori o književnosti.
Protiv »mimeze« U poetici pripovjednog teksta, sudi Thomas Pavel, »povlašteno je očitovanje književnog smisla pripovjedni oblik; proučavanje književnosti u prvome se redu bavi pripovjednim strukturama, dok se […] njezina referencijalna snaga […] sma tra sporednom« (Pavel, str. 4-5.). Toj općoj tendenciji književ ne teorije koja formi dodjeljuje povlasticu na štetu snage, već navedeni Jakobsonov članak »Lingvistika i poetika« (»Lingui stics and Poetics«, 1960.) nije bio stran; daleko od toga, ali su prije njega utemeljitelji strukturalne lingvistike i semiotike, Ferdinand de Saussure i Charles Sanders Peirce, svoje disci pline uspostavili okrećući leđa »izvanjskosti na koju se može 111
odnositi jezik«, kako se izrazio Derrida, to jest jednostavno cijelome svijetu stvari. U Saussurea zamisao o arbitrarnosti znaka uključuje relativnu autonomiju jezika naprama zbilji te pretpostavlja da je značenje diferencijalno (ishodi iz odno sa među znakovima), a ne referencijalno (takvo da ishodi iz odnosa riječi prema stvarima). U Peircea izvorna veza znaka i njegova predmeta se razbija, gubi, a niz interpretanata kreće se unedogled od znaka do znaka nikad ne dosežući početak, u semiozi koju je nazvao neograničenom. Prema toj dvojici prethodnika, barem onako kako ih je preuzela književna teo rija, referent ne postoji izvan jezika, nego ga proizvodi znače nje, ovisi o tumačenju. Svijet je uvijek već protumačen jer se prvobitni jezični odnos odvija među reprezentacijama, a ne između riječi i stvari ni između teksta i svijeta. U lancu reprez entacija bez kraja i podrijetla kopni mit referencije. Poistovjećen s tim antireferencijalnim premisama Jakobso nov je tekst postao dekalog teorije, ili u svakom slučaju jedna od ploča njezinih zakona koji su književnu teoriju utemeljili po uzoru na lingvistiku. U tom je tekstu, sjećamo se, Jakobson razlučio šest čimbenika koji određuju komunikaciju – poši ljatelja, poruku, primatelja ili naslovljenika, kontekst, kôd i kontakt – te šest različitih jezičnih funkcija. Među tim nas se funkcijama ovdje osobito tiču dvije: referencijalna funkcija, usmjerena na kontekst poruke, to jest prema zbilji, i funkcija koja smjera prema poruci kao takvoj, razmatranoj zasebno, a tu je funkciju Jakobson nazvao poetskom. Jakobson je doduše istaknuo da »bi teško bilo naći verbalne poruke koje bi [obav ljale] samo jednu funkciju« (Jakobson, 1966., str. 290) te da bi »svaki pokušaj svođenja poetske funkcije na sferu poezije ili ograničavanja poezije na poetsku funkciju predstavljao [...] varljivu simplifikaciju« (ibid., str. 294). Napomenuo je, među tim, da je u jezičnoj umjetnosti, to jest književnosti, poetska 112
funkcija dominantna u usporedbi s ostalima, pa ona dakle preteže osobito nad referencijalnom ili denotativnom funk cijom. U književnosti se naglašava poruka. Članak je prilično općenit, više programatski nego anali tičan. Nicolas Ruwet, njegov prevoditelj na francuski 1963., naknadno je zapazio njegove slabosti, u prvome redu činje nicu da se ne definira poruka, pa se stoga i ne izlaže točno kakva je stvarna narav poetske funkcije koja naglasak stav lja na poruku: je li u ovom slučaju riječ o isticanju oblika ili sadržaja poruke (Ruwet, 1989.)? O tome Jakobson ne kaže niš ta, ali se, u suvremenom ozračju nepovjerenja prema sadrža ju, kojemu je i sam članak pridonio, prešutno zaključilo da se poetska funkcija pridružuje isključivo (ili gotovo isključi vo) obliku poruke. Jakobsonove mjere opreza dakle nisu nje govu poetsku funkciju spriječile da postane presudnom za otad uvriježenu koncepciju pjesničke poruke kao izuzete iz referencijalnosti, ili koncepciju poetskog jezika kao referen cije samome sebi: obzor Jakobsonove poetske funkcije tako omeđuju stereotipi autotelizma i autoreferencijalnosti. Drugi izvor stava po kojemu teorija niječe zbilju može se naći u modelu što ga je, neposredno nakon Drugoga svjet skog rata, antropologiji i humanističkim znanostima uop će Lévi-Strauss ponudio u svojem programatskom članku »Strukturalna analiza u lingvistici i antropologiji« (»L’analyse structurale en linguistique et en anthropologie«, 1945.), koji se već nadahnuo Jakobsonom: posrijedi je model struktural ne lingvistike, osobito fonologije. Na tim je temeljima anali za mita, a zatim i pripovjednog teksta, ovaj put prema mode lu mita, pripovijedanju dodijelila položaj povlaštenog elemen ta književnosti te stoga i potaknula francusku naratologiju da se razvija kao analiza strukturalnih svojstava književnoga diskursa, sintaksa pripovjednih struktura, nauštrb svega što 113
se u tekstovima tiče semantike, mimeze, prikazivanja zbilje i poglavito opisa. U dvojstvu pripovijedanja i opisa, o koje mu se konvencionalno razmišljalo kao o konstitutivnom sa stojku književnosti, svi su se napori usmjerili prema jedno me jedinom polu, pripovijedanju, i prema njegovoj sintaksi (a ne njegovoj semantici). Za Barthesa, na primjer, u »Uvo du u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova« (»Intro duction à l’analyse structurale des récits«, 1966.), ključnome tekstu francuske naratologije, realizam i oponašanje stječu pravo tek na zadnji odlomak toga dugog članka-manifesta, kao reda radi da se umiri savjest, jer ipak treba progovoriti o starinama, ali se referencija u književnosti izrijekom drži uzgrednom i prigodnom: Funkcija pripovjednog teksta nije da »predstavlja«, ne go da stvori predstavu koja nam ostaje veoma zagonet na, ali koja nije mimetička. [...] »Ono što se zbiva« u pri povjednom tekstu nije referencijski (realno) gledano do slovno: ništa; »ono što se zbiva« to je samo jezična djelat nost, jezična avantura čiji dolazak se uvijek slavi (Bart hes, 1985., str. 206; 1992., str. 77-78). U bilješci Barthes navodi Mallarméa da bi opravdao što is ključuje referenciju i prvenstvo daje jeziku jer upravo jezik, koji sada postaje protagonist pomalo tajnovitog slavlja, sam nadomješta zbilju, kao da je neka zbilja ipak potrebna. I doi sta, osim ako se sav jezik ne svede na onomatopeje, u kojem smislu jezik može kopirati? Sve što jezik može oponašati jest jezik: to izgleda kao očevidna činjenica. Iako je susret između Jakobsona i Lévi-Straussa u New Yorku za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio važan za sudbi nu francuskog formalizma, na dogmu o autoreferencijalno sti djelovali su i drugi čimbenici koji nisu bili toliko vezani 114
uz okolnosti, osobito zahtjevi da se književna djela smatra ju autonomnima, a postavljale su ih glavne doktrine XX. stoljeća počevši od Mallarméa, ili »zatvorenost teksta« kao prvo načelo jednako u ruskih formalista kao i u američkoj novoj kritici u međuratnome razdoblju, ili pak postavka po kojoj tekst zamjenjuje djelo, odloženo u ropotarnicu zajed no s autorom, dok sam tekst ishodi jedino iz igre riječi i je zičnih virtualnosti. Da bi iz proučavanja književnosti isključi la sadržaj, teorija prati kretanje moderne književnosti, od Valéryja i Gidea, koji su već bili nepovjerljivi prema realiz mu – »markiza je izašla u pet sati« – sve do Andréa Breto na i Raymonda Roussela, kojega je veličao Foucault, ili pak Raymonda Queneaua i skupine Oulipo (književnost pod prisilom), nakon kojih je teško književnost još jače odijeliti od zbilje. Odbacivanje ekspresivne i referencijalne dimenzi je nije svojstveno književnosti, ali obilježava ukupnu moder nu estetiku koja se usredotočuje na medij (kao u slučaju ap strakcije u slikarstvu).
Denaturalizirana »mimeza« Kad su mimeza, reprezentacija i referencija dospjele među bauke književne teorije, ili kad ih je književna teorija žigo sala i stjerala u škripac, ostaje nam da shvatimo kako se mo gla istodobno uvelike pozivati na Aristotelovu raspravu O pjesničkom umijeću gdje je mimeza ipak glavni pojam same definicije književnosti. Upravo se iz nje proširio naš stečeni nazor, sve do teorija XX. stoljeća, o umjetnosti i književno sti kao oponašanju prirode. Književna teorija dakle polaže pravo na Aristotelovo naslijeđe, a svejedno isključuje to pi tanje koje je temeljno još od Aristotela. To mora biti poslje dica promjene u značenju mimeze, koju je Aristotel procje njivao po kriteriju vjerojatnosti u prirodnom smislu (eikos, 115
moguće), dok je u modernih poetičara kriterij postao vjero jatnost u kulturnom smislu (doxa, mnijenje). Bilo je nužno iznova protumačiti Aristotela da bi se promaknula antirefe rencijalna poetika koja bi se mogla pozivati na njegovu. U III. knjizi Države, Platon je, podsjetit ću jezgrovito, u ta kozvanoj dijegezi ili pripovijedanju razlučio tri modusa pre ma prisutnosti, odnosno odsutnosti upravnoga govora: to su jednostavni modus, za kakav inače nema potvrda, kad je cijeli pripovjedni tekst u neupravnom govoru; oponašateljski modus ili mimeza, kao u tragediji, kad je sve u upravnome govoru; i mješoviti način, kad pripovjedni tekst povremeno daje riječ likovima te dakle miješa neupravni govor i uprav ni govor (392d-394a). Mimeza, prema Platonu, pruža privid da za pripovjedni tekst odgovara netko drugi, a ne autor, kao u kazalištu, odakle, uostalom, termin i potječe (mimeisthai). U X. se knjizi Platon na mimezu vraća da bi umjetnost osu dio kao »oponašanje oponašanja, za dva stupnja udaljeno od onoga što jest« (596a-597b). Ona kopiju podmeće kao izvor nik i udaljava od istine: zato Platon iz države hoće prognati pjesnike koji ne sastavljaju jednostavnu dijegezu. Međutim, u djelu O pjesničkom umijeću Aristotel prei načuje uporabu naziva mimeza (treće poglavlje): dijegeza više nije najopćenitiji pojam koji određuje pjesničku umjet nost, a dramski tekst i epski tekst više nisu u opreci kao mi metičniji naprama manje mimetičnome u okviru dijegeze, nego sama mimeza postaje najopćenitiji pojam u sklopu koje ga se drama i spjev suprotstavljaju po izravnom (prikazivanje priče), odnosno neizravnom modusu (izlaganje priče). Mi meza odsad ne pokriva samo dramu nego i ono što je Platon nazvao jednostavnom dijegezom, to jest pripovjedni tekst ili pripovijedanje. Prema otad prihvaćenoj značenjskoj primje ni, Aristotelovo proširenje mimeze na sveukupnu pjesničku 116
umjetnost poklapa se s banalizacijom pojma koji označava svu oponašateljsku djelatnost (četvrto poglavlje) i cijelo pje sništvo, cijelu književnost kao oponašanje. Pozivajući se na Aristotela, premda pritom poričući da se književnost odnosi na zbilju, književna je teorija dakle, vraćajući se tekstu O pjesničkom umijeću, morala pokazati da se mimeza, koju Aristotel uostalom uopće ne definira, za pravo ne tiče oponašanja općenito, nego se zbog nesporazu ma ili iskrivljenja značenja na tu riječ oslanjalo višestoljetno promišljanje o odnosima književnosti i zbilje, po uzoru na slikarstvo. Kako bismo razabrali razliku, dovoljno je primije titi da Aristotel u tekstu O pjesničkom umijeću nigdje ne spo minje druge predmete mimeze (mimèsis praxeos) osim ljud skog djelovanja (drugo poglavlje), drugim riječima, da Aristo telova mimeza čuva snažnu i povlaštenu sponu s dramskom umjetnošću u opreci naprama slikovnome obrascu – tragedi ja je, uostalom, po Aristotelu nadređena spjevu – no nadasve da iz mimeze, kako u spjevu tako i u tragediji, izvire priča, mythos, kao mimeza djelovanja, pa je dakle posrijedi pripo vijedanje, a ne opis: »Tragedija, naime,« piše Aristotel, »nije oponašanje ljudi nego ljudskih djela i života« (1450a 16). A prikazivanje priče on ne razlaže kao oponašanje zbilje, nego kao tvorevinu pjesničke umjetnine. Drugim riječima, O pje sničkom umijeću nikada naglasak ne stavlja na oponašani ili prikazani predmet, nego na predmet koji oponaša ili prikazu je, to jest na tehniku prikazivanja, na strukturiranje mythosa. Napokon, svrstavajući i tragediju i spjev u mimezu (oponaša nje), Aristotel pokazuje da mu nije osobito stalo do predsta ve, do prikazivanja u smislu uprizorenja, nego u prvome re du do pjesničkog djela utoliko što je ono jezik, logos, mythos i lexis, utoliko što je pisani tekst, a ne glasovno ostvarenje. U pjesničkome ga tekstu zanima kako je sastavljen, njegova 117
poièsis, to jest sintaksa koja uređuje događaje u priču i u fik ciju. Zbog toga se zaboravlja lirsko pjesništvo koje Aristotel nikad ne spominje jer mu, kao i Herodotovoj povijesti, ne dostaje fikcija, to jest odmaknutost. Isključenje lirskoga pje sništva bio bi pravi dokaz da Aristotelova mimeza ne nasto ji objasniti odnose književnosti i zbilje, nego proizvodnju vje rojatne pjesničke fikcije. Ukratko, mimeza bi bilo prikaziva nje ljudskog djelovanja jezikom, ili je barem na to ograniča va Aristotel. Zaokuplja ga pripovjedna uređenost događaja u priču: poetika bi uistinu odgovarala naratologiji. Izložili smo veoma kratko kako se može navoditi Aristo telovo jamstvo, a pritom se svejedno kloniti pitanja koje se u njega uvijek činilo središnjim, kako se O pjesničkom umi jeću može uskladiti s teorijom ruskih formalista i njihovih pariških učenika. Spomenuta tri poteza, koji mimezu svode na ljudsko djelovanje, na tehniku prikazivanja i naposljetku na pisani jezik, u svojemu uvodu povlače, na primjer, Rosely ne Dupont-Roc i Jean Lallot, autori novoga prijevoda teksta O pjesničkom umijeću u biblioteci »Poétique« 1980., čime po stižu da kompatibilnima postanu dvije upotrebe termina, s jedne strane Aristotelova, a s druge Genetteova, Todorov ljeva i upotreba uvriježena u časopisu »Poétique«. Pod nazi vom pjesničko umijeće ili poetika, sve u svemu, Aristotel je htio govoriti o književnoj semiozi, a ne mimezi, o pripovije danju, a ne o opisu: poetika izložena u tekstu O pjesničkom umijeću je umijeće konstrukcije referencijalne opsjene. Ni je važno je li to tumačenje istinitije ili manje istinito od tra dicionalnoga čitanja, prema kojemu se mimeza tiče odnosa između književnosti i zbilje – svako razdoblje na svoj način iznova tumači i prevodi temeljne tekstove: na filolozima je da raspodijele, da odluče je li se značenje iskrivilo – nego što je, da bi osujetila uobičajenu značenjsku primjenu mimeze, 118
teorija zapravo odstranila zbilju: Aristotel se spasio od opće ga mjesta koje književnost pretvara u oponašanje prirode i pretpostavlja da jezik može preslikati zbilju, mimeza se odi jelila od slikovnog obrasca, od ut pictura, poesis, s oponaša nja se postupno prešlo na predstavljanje, s predstavljenoga na ono što predstavlja, sa zbilje na konvenciju, kôd, opsjenu, realizam kao oblikovni učinak. Tako su referencije mimeze umjesto prirode (eikos) po stale književnost, ili kultura i ideologija (doxa). Pomak, uo stalom, nije bio potpuno nov. Pod nazivom »oponašanje«, između mimeze kao imitatio naturae i kao imitatio antiquo rum odavno je vladala dvoznačnost. Klasična je doktrina do kinula poteškoću, a da problem nije riješila, odredivši da opo našati antičke autore ujedno znači oponašati prirodu, i obrat no jer su antički autori bili bolji oponašatelji prirode. No kad je posrijedi bila nova priroda na kakvu su od renesanse na istoku ili u Americi nailazili putnici, antički su uzori priječi li da se uoči razlika i nepoznato svodili na poznato. Dvojba između prirode i kulture pojavila se već u Aristotela, koji je na početku IX. poglavlja O pjesničkom umijeću napisao ka ko »nije pjesnikov posao da pripovijeda o stvarnim događa jima nego o onome što bi se moglo očekivati da će se dogo diti, to jest o onome što je moguće po vjerojatnosti ili nužno sti« (1451a 36). No Aristotel je malo što rekao o nužnome (anankaion), to jest o prirodnome, a mnogo više o vjerojat nome (eikos), to jest ljudskom. Mi naoko pripadamo redu pojava, ali Aristotel je uskoro vjerojatno pomaknuo prema onome što je podobno da uvjeri (pithanon), ustvrdivši kako »radije treba birati prikazivanje nemogućega, a vjerojatnog (adunata eikota) nego mogućega, a nevjerojatnog (dunata apithana)« (1460a 27) te nešto dalje neopazice skrenuo na ovo: »Radije treba birati vjerojatnu nemogućnost (pithanon 119
adunaton) nego nevjerojatnu mogućnost (apithanon duna ton)« (1461b 11). Tim postupkom antonim pojma eikos (vje rojatno) postaje apithanon (neuvjerljivo), a mimezis se dosta izrazito preusmjeruje prema retorici i mnijenju, doxa. Vje rojatno, na čemu će ustrajati teoretičari, nije dakle ono što se može dogoditi kao moguće, nego ono što je prihvatljivo prema općemu mišljenju, ono što je endoksalno, a ne para doksalno, što odgovara kodu i pravilima društvenoga dogo vora. Iako se tako mimeza još više udaljuje od zbilje, da bi se u njoj vidio kôd, ili čak cenzura, ipak nije posve neuteme ljena odluka da se pojam eikos u O pjesničkom umijeću čita kao sinonim za doxa, kao sustav konvencija i antropoloških i socioloških očekivanja, ukratko, kao ideologija koja odluču je što je normalno, a što nenormalno. Na koncu konca, u kla sično se doba vjerojatno povezivalo s doličnošću kao s kolek tivnom sviješću o tome što je decorum, ili što se pristoji, pa je izrazito ovisilo o društvenoj normi.
Realizam: odraz ili konvencija Književna je teorija – to smo upravo još jedanput usta novili razmatrajući način na koji je iznova pročitala O pje sničkom umijeću – neodjeljiva od kritike ideologije, kojoj bi svojstveno bilo da se predstavlja kao samorazumljiva, to jest kao prirodna, dok je naprotiv kulturna (to je tema glavnine Barthesova djela). Mimeza konvenciju predstavlja kao priro du. Kao tobožnje oponašanje zbilje, sklono da predmet ko ji oponaša prikriva u korist oponašanoga predmeta, ona se tradicionalno pridružuje realizmu, a realizam romanu, a ro man individualizmu, a individualizam građanskoj klasi, a građanska klasa kapitalizmu: kritika je mimeze dakle, u kraj njem izvodu, kritika kapitalističkog poretka. Od renesanse do XIX. stoljeća realizam se sve više poistovjećivao s idealom 120
referencijalne preciznosti zapadne književnosti, koji se ana lizira u Auerbachovoj knjizi Mimeza. U tom je djelu Auer bach povijest zapadne književnosti ocrtao prema težnji koju je definirao kao njoj svojstveni cilj: prema prikazivanju zbi lje. Kroz stilske mijene, književnost utemeljena na mimezi nastojala je sve autentičnije dočaravati istinsko iskustvo po jedinaca, razdore i sukobe koji pojedinca suprotstavljaju za jedničkom iskustvu. Kriza mimeze, kao i kriza autora, kriza je književnoga humanizma, a na kraju XX. stoljeća više nam se ne dopušta nevinost. Nevinost u vezi s mimezom još je krasila Georga Lukácsa, koji je uporište za svoju analizu rea lizma kao uspona individualizma nasuprot idealizmu nala zio u marksističkoj teoriji odraza. Odbiti da se bavimo odnosima književnosti i zbilje, ili s nji ma postupati kao da su konvencija, znači dakle na neki način zauzeti ideološki, protugrađanski i protukapitalistički stav. Još se jedanput građanska ideologija poistovjećuje s jezičnom op sjenom: s uvjerenjem da jezik može kopirati zbilju, da zbilju književnost može vjerno prikazivati konvencionalnim slika ma iz romana kao da je zrcalo ili prozor u svijet. U Riječima i stvarima Foucault se tako okomio na metaforu »prozirnosti« koja se provlači cijelom poviješću realizma te je poduzeo ar heologiju »velik[e] utopij[e] savršeno transparentnog jezika u kojemu bi se same stvari imenovale bez ikakve zamaglje nosti« (Foucault, 1966., str. 133; 2002., str. 140). Kao dekon strukcija idealističkog pojma mimeze, ili kao kritika mita o jeziku kao prisutnosti, može se shvatiti i cijelo Derridino dje lo. Prije njih se utopijom o sukladnosti jezika okoristio Blanc hot da bi, u opreci spram nje, veličao modernu književnost, od Hölderlina do Mallarméa i Kafke, u potrazi za neprijela znošću (intranzitivnošću). U sukobu s ideologijom mimeze književna teorija dakle realizam više ne poima kao »odraz« zbilje, nego kao diskurs 121
koji ima svoja pravila i konvencije, kao kôd koji nije ni prirod niji ni istinitiji od drugih. Realistični diskurs svejedno je bio omiljen predmet književne teorije otkako mu je već 1921. go dine formalne značajke nenadmašno opisao Jakobson u član ku pod naslovom »O realizmu u umjetnosti«. Tada je pre dložio da se realizam odredi pretežitim udjelom metonimije i sinegdohe, u opreci prema prvenstvu metafore u romantiz mu i simbolizmu. Jakobson je tu razliku zadržao 1956. u dru gom važnom članku, »Dva aspekta jezika i dva tipa afatičnih smetnji«: »Hodeći stazom susljedbenih odnosa realistički pi sac operira metonimičkim digresijama od fabule prema atmo sferi i od likova prema prostorno-vremenskom okviru. Voli sinegdohičke podrobnosti« (Jakobson, 1988., str. 72). Time je značajke književne škole poznate pod nazivom realizam, ali i općenitije stanoviti tip diskursa koji se pojavljuje tijekom cije le povijesti, opisao na temelju dvojnoga polariteta metafore i metonimije koji, prema Jakobsonu, definira jezik. Strukturalistička i poststrukturalistička teorija bila je radi kalno konvencionalistička, u smislu da se suprotstavila bilo kakvoj referencijalnoj koncepciji književne fikcije. Prema to me ekstremnom konvencionalizmu, podsjeća Pavel, Književni se tekstovi […] ne mogu shvaćati kao da go vore o stanjima stvari koja se nalaze izvan njih samih, jer svime za što nam se čini da se referencijalno odnosi na njih zapravo ravnaju stroge konvencije, koje postižu da ta stanja stvari djeluju kao učinci potpuno arbitrar ne igre privida (Pavel, str. 114). Francuskoj teoriji nije samo književni ideal bilo ono što je jednakovrijedno apstrakciji u slikarstvu nego je smatrala da cijela književnost prikriva svoju nužnu apstraktnost. Rea lizam je stoga vidjela kao skup tekstualnih konvencija, otpri like iste naravi kao što su pravila klasične tragedije ili soneta. 122
To isključenje zbilje otvoreno prelazi mjeru: riječi i rečenice ne mogu se izjednačiti s bojama i osnovnim oblicima. U sli karstvu su konvencije prikazivanja drukčije, ali geometrijska je perspektiva realističnija od drugih konvencija. Nije, među tim, riječ ni o tome da se nijekanje referencije odobri ni o to me da pobije, nego prije da se shvati zašto je i kako doživjelo tako opsežan uspjeh te zašto ni dijalogizam Mihaila Bahtina nije bio dovoljan da ponovno uvede stanovitu mjeru društve ne i ljudske zbilje. Realizam, ispražnjen od sadržaja, analizirao se dakle kao formalni učinak, a ne čini mi se pretjeranim reći da je fran cuska naratologija uistinu uronila u proučavanje realizma, bilo da su posrijedi Todorov u knjizi Književnost i značenje (Littérature et Signification, 1967.) kao i, u izokrenutoj ili ap surdnoj verziji, u Uvodu u fantastičnu književnost (Introduc tion à la littérature fantastique, 1970.), Genette u »Diskursu pripovjednog teksta« (»Discours du récit«, 1972.), Hamon u svojim proučavanjima opisa i lika, ili naposljetku Barthes, čijih nekoliko stranica članka »Stvarnosni učinak« (»L’effet de réel«, 1968.) taj tip analize dovodi do krajnosti. No treba lo bi govoriti i o svemu što se radilo po uzoru na funkcije Vladimira Proppa, logike pripovjednog teksta Claudea Bre monda, aktanata i izotopija A. J. Greimasa, koji, na svoj na čin, obrađuju isto tlo i pokušavaju realizam iznova promiš ljati kao formu. Kako je realizam bio bauk književne teori je, gotovo da o drugome nije ni govorila.
Referencijalna opsjena i intertekstualnost Ako je, kao što tvrdi Saussureova lingvistika, na koju se ugleda književna teorija, jezik forma a ne supstancija, sustav a ne nomenklatura, ako dakle ne može kopirati zbiljsko, po stavlja se sljedeći problem: ne više »Kako književnost kopira 123
zbilju?«, nego »Kako postiže da mislimo da kopira zbilju?« Kojim sredstvima? Barthes je u S/Z ustvrdio da ni u najrealističnijem romanu referent nema »zbiljno sti«: zamislimo kakav bi nered izazvalo i najrazboriti je pripovijedanje kad bi se opisi shvatili doslovno, pro metnuli se u operativne programe i jednostavno izve li. Sve u svemu [...], ono što (u teoriji realističnog tek sta) zovemo »zbiljskim« uvijek je puki kôd prikazivanja (označavanja): nikad nije posrijedi kôd izvedbe (Bart hes, 1970., str. 87). Tekst se ne da izvesti kao program ili scenarij: to je Bart hesu dovoljno da odbaci bilo kakvu referencijalnu hipotezu u odnosu književnosti i svijeta, ili čak jezika i svijeta, da iz književne teorije izagna bilo kakav osvrt na referencijalno. Referent je proizvod semioze, a ne prethodna danost. Prvot ni jezični odnos ne povezuje više riječ i stvar, ili znak i refe rent, tekst i svijet, nego znak i drugi znak, tekst i drugi tekst. Referencijalna iluzija ishodi iz manipulacije znakovima ko ja prerušava realističku konvenciju, prikriva arbitrarnost ko da i navodi na uvjerenje o naturalizaciji znaka. Treba je da kle reinterpretirati u terminima koda. Jedini prihvatljivi način na koji se odsad postavlja pitanje odnosa književnosti i zbilje jest da se ono formulira u termi nima »referencijalne opsjene« ili, prema Barthesovu izrazu koji je požnjeo uspjeh, kao »stvarnosni učinak«. Pitanje pri kazivanja tada se vraća na pitanje vjerojatnog, kao konven cija ili kôd koji je zajednički autoru i čitatelju. Pogledajte lo cus amœnus antičke retorike u tekstovima renesansnih put nika po istoku ili u Ameriku, koji potvrđuju da se nikad ne opisuje ili ne vidi samo zbiljsko, čak i kad je riječ o Novome svijetu, nego uvijek već tekst sročen od klišeja i stereotipa. 124
Da bi književnost udaljio od zbiljskoga, Barthes se služi na glascima Platonove Države: Realizam se (kojemu je naziv zaista loš i u svakom se slučaju krivo tumači) ne sastoji od kopiranja zbiljskog, nego od kopiranja (naslikane) kopije zbiljskoga [...]. Upra vo zato se za realizam ne može reći da je »proizvođač ko pija« nego prije »proizvođač pastiša« (drugotnom mime zom, kopira ono što već jest kopija) (ibid., str. 61). Pitanje referencije tada skreće prema pitanju intertekstual nosti – »Kôd je perspektiva citata« (ibid., str. 27) – ili, kao što još piše Barthes: svoj diskurs realistički umjetnik nikad ne izvodi iz »zbi lje«, nego jedino i uvijek, dokle se god može segnuti una trag, iz već napisana zbiljskog, iz kôda u perspektivi, duž kojega se nikada, do unedogled, ne može zahvatiti dru go do dugi niz kopija (ibid., str. 173). Referencija nema zbiljnosti; ono što se naziva zbiljskim puki je kôd. Cilj mimeze nije da proizvede opsjenu zbiljsko ga svijeta, nego opsjenu istinitog diskursa o zbiljskome svi jetu. Realizam je dakle opsjena koju proizvodi intertekstual nost: »Iza papira nije zbiljsko, referent, iza papira je referen cija, ‘suptilna neizmjernost pisama’« (ibid., str. 129). Dakako, na pojam intertekstualnosti naišli bismo i da smo se kretali mnogim drugim putovima po mreži koja povezuje elemente književnosti, na primjer, počevši od čitanja, no, kao što smo upravo vidjeli u Barthesa, za teoriju književnosti mje sto zbilje upadljivo zauzimaju drugi tekstovi pa referenciju zamjenjuje intertekstualnost. Tako se očituje drugi naraštaj teorije u Barthesa, nakon prvoga razdoblja koje je bilo posve okrenuto prema tekstu u njegovoj imanenciji, njegovoj zatvo renosti, njegovu sustavu, njegovoj logici, njegovoj suočeno 125
sti s jezikom. Pošto se razradila sintaksa književnoga teksta, u trenutku kad bi na dnevnom redu morala biti semantika, intertekstualnost se pojavljuje kao način da se tekst otvori ako ne prema svijetu, onda barem prema knjigama, prema knjižnici. S pojavom intertekstualnosti prešlo se sa zatvore noga teksta na otvoreni tekst, ili barem sa strukturalizma na ono što se katkad naziva poststrukturalizmom. Termin intertekst, ili intertekstualnost, u okviru Bartheso va seminara skovala je Julia Kristeva nedugo pošto je 1966. godine stigla u Pariz, da bi izvijestila o radovima ruskoga kri tičara Mihaila Bahtina i naglasak književne teorije premjesti la prema produktivnosti teksta, koji je francuski formalizam dotad promatrao statično: »Svaki se tekst konstruira kao mo zaik citata, svaki tekst upija i transformira drugi tekst« (Kri steva, str. 146). Prema Bahtinu, intertekstualnost označava dijalog među tekstovima u širokom smislu: to je »društvena ukupnost shvaćena kao tekstualna ukupnost«, kako se izrazi la Kristeva. Termin intertekstualnost se, dakle, oblikuje pre ma Bahtinovu takozvanom dijalogizmu, koji označava odno se što ih svaki iskaz uspostavlja s drugim iskazima. U Bahtina se, međutim, pojam dijalogizma na višoj razi ni otvarao prema svijetu, prema društvenome »tekstu«. Bu dući da posvuda vlada dijalogizam, to jest društvena interak cija među diskursima, Bahtin vrste razlučuje po stupnju dija logičnosti. Tako je roman eminentno dijaloška vrsta – a ta nas srodnost, uostalom, vraća povlaštenoj vezi između dija logizma i realizma – a unutar (realističnog) romana, Bahtin još suprotstavlja monološko (manje realistično) Tolstojevo djelo i polifonijsko (realističnije) djelo Dostojevskoga, koje uprizoruje mnoštvenost glasova i svijesti. U pučkim djelima i srednjovjekovnim karnevalskim ritualima, ili pak u Rabelai sa, Bahtin nalazi uzorno vrelo polifonije modernoga romana. 126
Općenito, razlikuje dva rodoslovlja europskoga romana, jed no u kojemu plurilingvizam ostaje izvan romana pa odsut nošću označava njegovo stilsko jedinstvo, i drugo u kojemu plurilingvizam, od Rabelaisa, preko Cervantesa sve do Prou sta ili Joycea, ulazi u sastav romanesknog pisma. Bahtinovo djelo, u kontrapunktu naprama ruskim, a za tim francuskim formalistima koji djelo zatvaraju u imanent ne strukture, ponovno uvodi zbilju, povijest i društvo u tekst, što ga vidi kao složenu strukturu glasova, dinamički sukob raz norodnih jezika i stilova. Skalupljena prema Bahtinovu dija logizmu intertekstualnost se ipak ponovno zatvorila nad tek stom, opet ga je zarobila u njegovoj esencijalnoj literarnosti. Prema Genetteu, definira se »odnosom suprisutnosti između dvaju ili više tekstova«, to jest, najčešće, »činjeničnom nazoč nošću jednoga teksta u drugome« (Genette, 1982., str. 8). Uo bičajeni su joj oblici citat, plagijat i aluzija. S toga prilično re striktivnog stajališa, utoliko što zanemaruje produktivnost na kojoj je, nakon Bahtina, inzistirala Kristeva, intertekstualnost katkad teži jednostavno nadomjestiti stare pojmove »izvor« i »utjecaj«, omiljene u književnoj povijesti, da bi označavala odnose među tekstovima. Što se ostalog tiče, uz »književne iz vore« književna je povijest priznavala »žive izvore«, kao zala zak sunca ili žalovanje za izgubljenom ljubavlju, što pokazuje da je isti pojam već pokrivao odnos književnosti sa svijetom i književnošću te što osim toga podsjeća da stajalište književne povijesti nije bilo isključivo biografsko. Inzistirajući na odnosi ma među tekstovima, književna je teorija nedvojbeno neizbjež no precijenila formalna svojstva tekstova na štetu njihove refe rencijalne funkcije, a time i derealizirala Bahtinov dijalogizam: intertekstualnost je ubrzo postala sužen dijalogizam. U tom je pogledu dobar primjer Riffaterreov sustav: izvr sno ilustrira kako je Bahtinov dijalogizam izgubio bilo kakvu 127
ukorijenjenost u zbiljskome kad se pretvorio u intertekstual nost. Zabludu koju on smatra redovitom, a koja zbiljom za mjenjuje njezin prikaz, što se »referencijalnost umeće u tekst, dok je ona zapravo u čitatelju« (Riffaterre, str. 93), Riffater re naziva »referencijskom opsjenom«, po uzoru na »inten cijsku opsjenu« ili »zabludu o namjeri« (intentional fallacy u američkih novih kritičara). Čitatelj, žrtva referencijske op sjene, misli da se tekst odnosi na svijet, dočim književni tek stovi nikad ne govore o stanjima stvari koja su im izvanjska. A obično jednako postupaju i kritičari, smještajući referen cijalnost u tekst iako je ona stvar čitatelja koji tako racionali zira učinak teksta. Ispravka počiva na postulatu o temeljnoj razlučenosti između svakidašnjega jezika i književnosti. Rif faterre pravi ustupak priznajući da se u običnome jeziku ri ječi odnose na predmete, ali samo da bi smjesta dodao kako to ne vrijedi u književnosti. U književnosti, dakle, značenjska cjelina ne bi bila riječ, nego cijeli tekst, a riječi bi svoje osobi te referencije gubile da bi se igrale jedne s drugima u kontek stu i proizvodile značenjski učinak koji on naziva smislotvor nost (signifiance). Uočimo ovdje pomak u značenju termina: dok je za Jakobsona kontekst bio uistinu izvantekstovno, to jest zbiljsko, a s njim se precizno spajala referencijalna funk cija, u Riffaterrea je kontekst tekst (ko-tekst, ako hoćemo), a književna smislotvornost (signifiance) suprotstavlja se nek njiževnom smislu otprilike kao što je Saussure dijelio vrijed nost (odnos među znakovima) i značenje (odnos između označitelja i označenog ili označenika). »Intertekst je, piše još Riffaterre, čitateljeva percepcija odnosa između djela i drugih djela koja su mu prethodila ili za njim slijedila«, i to je jedina referencija koja vrijedi u književnim tekstovima, a oni su sa modostatni te nikad ne govore o svijetu, nego o samima sebi i o drugim tekstovima. »Intertekstualnost je [...] mehanizam svojstven književnome čitanju. Jedino ona, naime, proizvodi 128
smislotvornost (signifiance), dok linearno čitanje, koje je za jedničko književnom i neknjiževnom tekstu, proizvodi samo značenje« (Riffaterre, nav. u Genette, 1982., str. 8-9). Iz toga slijedi da je intertekstualnost sama literarnost te da svijet za književnost više ne postoji. No ne počiva li suženo i pročišće no određenje intertekstualnosti na zaključku iz nedokazane pretpostavke, naime, na arbitrarnoj i nepropusnoj razlučeno sti između običnog jezika i književnosti, smisla i smislotvor nosti? Na to ću se vratiti za koji trenutak. Od Bahtina do Riffaterrea ulog se intertekstualnosti neo bično reducirao pa u njoj zbilja više nema udjela. U knjizi Pa limpsesti (Palimpsestes, 1982.) Genette naziva transtekstual nošću sve odnose teksta s drugim tekstovima. Intertekstual nosti, koju ograničuje na djelatnu prisutnost teksta u drugom tekstu, pridodaje paratekstualnost, metatekstualnost, arhitek stualnost i hipertekstualnost, razrađujući složenu tipologiju »književnosti drugog stupnja«. Razmatranje se vinulo u visi ne gdje je složenost intertekstualnih odnosa poslužila da do kine brigu o svijetu koju je sadržavao dijalogizam.
Krajnosti u sporu Dosad sam ispitivao dvije ekstremne teze o odnosima književnosti i zbilje. Na svaku ću podsjetiti u jednoj rečenici: prema aristotelovskoj, humanističkoj, klasičnoj, realističnoj, naturalističkoj i čak marksističkoj tradiciji, svrha je književ nosti da prikazuje zbilju, što ona i čini na gotovo primjeren način; prema modernoj tradiciji i književnoj teoriji, referen cija je opsjena, a književnost govori samo o književnosti. Mal larmé je najavio: »Govor ima veze sa zbiljnošću stvari jedino u ophođenju: u književnosti se na njih samo aludira ili se od njih izlučuje svojstvo koje će u sebe uklopiti neka ideja« (Mal larmé, str. 366). Zatim je rascjep produbio Blanchot. Kao i kad 129
je posrijedi bila namjera, sada bih htio postići da se izvučemo iz klopke alternative, ili da umaknemo kletvi binarizma koji nas hoće prisiliti da biramo između dvaju podjednako neodrži vih stavova, tako što ću pokazati da dilema počiva na donekle ograničenoj ili zastarjeloj koncepciji referencije te ukazati na više načina da se iznova uspostavi spona između književnosti i zbilje. Nije riječ o tome da se uklone prigovori protiv mimeze ni da se mimeza jednostavno rehabilitira u ime zdravog razu ma i intuicije, nego da se sagleda kako se koncept mimeze na kon teorije uspio uspostaviti na novim temeljima. Problemu ću pristupiti u dvije etape. Najprije ću nastojati pokazati koliko je odbijanje referencije u književnosti krhko, štoviše neopstojno i nedosljedno. Na primjer, kritika referen cijske opsjene u Barthesa i u Riffaterrea ima itekakvih pukoti na: i jedan i drugi preda se kao protivnika postavljaju simplistič ku, ad hoc nabačenu, neprikladnu ili karikaturalnu teoriju re ferencije, zbog čega im se od nje lakše ograditi i ustvrditi kako književnost nema referencije u zbilji. Kao Blanchot prije njih, zahtijevaju nemoguće (anđeosku komunikaciju), da bi izveli zaključak kako je jezik nemoćan, a književnost izolirana. Ra zočarani u svojoj neumjesnoj želji za izvjesnošću na području gdje je takva izvjesnost nedostupna, radije se priklanjaju radi kalnu skepticizmu nego razumnoj vjerojatnosti u pogledu od nosa knjige i svijeta. Zatim ću spomenuti nekoliko nedavnih pokušaja da se iznova promisle odnosi književnosti i svijeta na podatniji način, koji nije ni mimetički ni antimimetički.
Kritika antimimetičke teze U S/Z Barthes je napao temelje književne mimeze navo deći kako se čak i najrealističniji roman ne da provesti u dje lo, kako se njegovi napuci ne mogu slijediti praktično i do slovno (Barthes, 1970., str. 82). Već je i sam argument bio 130
prilično čudan jer je svodio književnost na nešto poput upu te za uporabu. Dovoljno je da smo pokušali slijediti upute koje prate bilo kakav elektronički uređaj – video ili računa lo – da uvidimo kako su one obično jednako neizvodljive kao i Balzacov roman, a da pritom ne dođemo u napast da opovrgnemo bilo kakvu vezu između uputa i dotične napra ve. Kako bismo shvatili opis neke kretnje, na primjer da bi smo izveli pokrete koje potanko opisuje priručnik za tjelo vježbu, morali smo, da tako kažemo, takvu kretnju već pret hodno izvesti. Tapkamo, napredujemo uzastopnim približ nim radnjama (trial and error, pokušajem i pogreškom) i ma lo-pomalo uređaj proradi, pokaže se da se postupak dade iz vesti: tako dopiremo do zbiljnosti hermeneutičkoga kruga. Da bi zanijekao realizam romana uopće, Barthes prije svega mora zbiljsko poistovjetiti s »izvodljivim«, podobnim za ne posrednu transpoziciju, na primjer, na pozornicu ili na plat no. Drugim riječima, najprije prečku postavi kudikamo pre visoko, traži previše, da bi onda ustanovio kako se njegovim zahtjevima očevidno ne može udovoljiti, da književnost ni je na visini zadatka. U veoma utjecajnom članku Stvarnosni učinak (1968.) Barthes se na barometar koji se pojavljuje u opisu salona go spođe Aubin u Flaubertovoj pripovijesti Un cœur simple (Pro stodušno srce) usredotočuje kao na nepotrebno zabilježenu, »suvišnu« pojedinost, koja odudara jer je potpuno beznačajna, nebitna, bez ikakve funkcije sa stajališta strukturalne analize pripovjednoga teksta: »Na starom je glasoviru, ispod barome tra, bio naslagan piramidalan kup kartonskih kutija«. Glaso vir, prosuđuje Barthes, konotira građanski položaj, kutije na goviještaju da je kuća neuredna, ali »kao da referenciju na ba rometar ne opravdava nikakva svrhovitost« (Barthes, 1982., str. 82). Mimo doslovnog značenja znak je navodno zapravo 131
b eznačajan (»barometar je barometar«, kako bi rekla Gertru de Stein). Kakav je dakle značaj te beznačajnosti? Nesvodljivim je preostacima funkcionalne analize zajed ničko što denotiraju ono što se obično naziva »konkretno zbiljskim« (sitne kretnje, prolazne načine držanja, beznačajne predmete, redundantne riječi). Čisto i jedno stavno »prikazivanje« »zbiljskog«, goli odnos »onoga što jest« (ili je bilo) pojavljuje se tako kao otpor značenju (ibid., str. 86-87). Beznačajni predmet denotira zbiljsko, poput fotografi je, pa će mu Barthes u Svijetloj komori (La Chambre claire, 1980.) odrediti noetičku vrijednost: »To je bilo«. Barometar time opravdava, ovjerava realizam. No, u prvome bi se redu nedvojbeno moglo osporiti da je barometar u Prostodušnom srcu tako beznačajan kao što tvrdi Barthes, pa prema tome – kad po Barthesu, zajedno s vratašci ma u Micheleta što ih drugdje navodi, predstavlja paradigmat ski primjer beskorisne pojedinosti – i da, čak i u tobože naj realističnijem romanu, ima elemenata koji toliko odolijevaju značenju da kazuju puko: »Ja sam zbiljsko«. Barometar bi do ista mogao naznačiti da se vodi briga o vremenu, ne samo ka kvo je vrijeme danas jer bi za to bio dovoljan i termometar ne go kakvo će vrijeme biti sutra, pa stoga i upućivati na opsjednu tost vremenskim prilikama kakva odgovara Normandiji, koja slovi kao kišovit predio promjenljive klime. U najmanju ruku barometar više znači u Normandiji nego u Provencei: možda bi bio bezrazložan u Daudeta ili Pagnola, ali u Flauberta vjero jatno nije. U U traganju za izgubljenim vremenom junakova oca opširno karakterizira, a i izvrgava poruzi, ritual koji se sa stoji od odviše redovitog provjeravanja barometra. Evo kako se očeva manija prvi put pojavljuje u Putu k Swannu: 132
Otac bi slijegao ramenima i proučavao barometar, jer se zanimao za meteorologiju, a majka bi ga promatra la s nježnim poštovanjem i pazila da ga ne uzmeniru je bukom; pri tome ga nije gledala previše uporno da je ne obuzme želja da razotkrije tajnu njegove superiorno sti (Proust, str. 62). Onda bi osvanuo odjeven za zimu. Malo je tako zlobnih ulomaka u Proustovu romanu: barometar prikazuje i saži ma odnose između oca i sina. Barthesu je ipak potrebno da u romanu bude nepotrebno zabilježenih pojedinosti koje ne bi upućivale ni na što do na zbiljsko, kao da putem njih zbiljsko provaljuje u roman, pa u zaključku članka za njih daje rješenje: U semiotičkom pogledu, »konkretnu pojedinost« tvori izravni dosluh referenta i označitelja; označeno se oda ginje iz znaka, a s njim, dakako, i mogućnost da se raz vije oblik označenoga [...]. To bismo mogli nazvati re ferencijskom opsjenom. Istina te opsjene sastoji se od ovoga: pošto ga je realistično iskazivanje ukinulo kao denotacijsko označeno, »zbiljsko« se u njega vraća kao konotacijsko označeno; jer istodobno dok se smatra da te pojedinosti izravno denotiraju zbiljsko, one ga, ne kazujući to, upravo i označavaju: Flaubertov barome tar, Micheletova vratašca, na koncu ne govore ništa do ovo: mi smo zbiljsko; tada se označava upravo kategori ja »zbiljskoga« (a ne njegovi prigodni sadržaji); drugim riječima, upravo izostanak označenoga jedino u korist referenta postaje sam označitelj realizma: proizvodi se stvarnosni učinak (Barthes, 1982., str. 88-89). Ulomak je prilično teatralan, ali nije potpuno jasan. Dale ko od toga da vjerno prikazuje povincijski život u Normandiji 133
sredinom XIX. stoljeća, barometar djeluje kao konvenciona lan i arbitraran znak, ortačko namigivanje čitatelju koje ga podsjeća da se nalazi pred navodno realističnim djelom: ba rometar ne denotira ništa što bi bilo važno; konotira dakle realizam kao takav. Nedvojbeno je Barthesova pozicija i dalje ista: realizam je uvijek puki kôd označavanja koji se nastoji predstaviti kao prirodan tako što po tekstu sije elemente koji mu prividno izmiču: beznačajni su, pa zastiru sveprisutnost koda, zavaravaju čitatelja u pogledu autoriteta mimetskoga teksta, ili od njega traže da se s njima udruži na račun svije ta. Zastirući konvenciju i arbitrarnost, referencijska opsjena je još jedan slučaj naturalizacije znaka. Kako referent nema zbiljnosti, proizvod je jezika, a nije dan prije jezika itd. Christopher Prendergast, u vrlo zanimljivom djelu o mimezi (The Order of Mimesis, Poredak mimeze, 1986.), raspoznaje, međutim, aporije toga Barthesova napada na mi mezu. Prije svega Barthes niječe da jezik uopće ima referen cijalan odnos prema svijetu, no ako je istina to što kaže, ako može prokazati referencijsku opsjenu, ako dakle može iska zati istinu o referencijskoj opsjeni, onda znači da ipak posto ji način da se govori o zbilji i da se referira na nešto što posto ji, znači dakle da jezik nije uvijek i nije potpuno neprimjeren (Prendergast, str. 69). Nije lako posve odstraniti referenciju jer se ona upleće upravo onda kad je niječu, kao sam uvjet mogućnosti toga nijekanja. Tko kaže opsjena, kaže zbiljnost u ime koje se ta opsjena prokazuje. A ako je zbilja opsjena, ka kva je zbiljnost te opsjene? U toj se igri veoma brzo počinje mo vrtjeti u krugu. Zato se Montaigne, kad se suočio s istim problemom posvemašnjeg skepticizma, to jest loma između jezika i bitka, zadovoljio pitanjem koje je zaustavilo vrtuljak: »Što znam?«, to jest nikad ne znam da uistinu ne znam. Ali Barthes hoće nešto više, hoće da ne znam ništa. 134
Što se ostaloga tiče, način na koji Barthes objašnjava ka ko funkcioniraju beznačajni elementi također je veoma neo bičan. Prendergast ističe kako retorička dramatizacija kakvoj se odaje Barthes, utječući se metaforama (dosluh znaka i refe renta, izgon označenoga) i personifikacijama (»mi smo zbilj sko«), postiže da čitatelj prihvati jednu od najpovršnijih i naj pretjeranijih teorija referencije. Personifikacija je upadljiva: jezik se personificira kako bi sam opovrgao da je jezik. Zahva ljujući figurama, Barthes ilustrira neku vrstu mađioničarske točke u kojoj riječi nestaju, obmanjuju čitatelja da se ne na lazi pred jezikom nego pred samom zbiljom (»mi smo zbilj sko«). Znak se briše pred referentom (ili iza referenta) da bi stvorio stvarnosni učinak: opsjenu nazočnosti predmeta. Či tatelj misli da ima posla sa samim stvarima: kao da je začaran ili mu se priviđa, postaje žrtva opsjene (ibid., str. 71). Da bi ustvrdio kako jezik nije referencijalan i da roman nije realističan, Barthes zastupa odavno prevladanu teoriju referencije, koja je pretpostavljala da bi dosluhom znaka i re ferenta, izgonom označavanja, mogao postojati izravan, ne posredan prijelaz s označitelja na referenta, bez posredova nja označavanja, što znači da se predmet priviđa. Stvarnosni učinak, referencijska opsjena, bili bi halucinacija. Barthes od nas traži da mislimo kako bi se upravo to moralo događati čitatelju realističnog romana kad bi taj roman bio nepatvo reno realističan te kako beznačajne pojedinosti zastiru upra vo njegovu patvorenost. Ako se odmjere prema tom zahtje vu, nijedan jezik nije referencijalan, nijedna književnost ni je mimetska, osim ako Barthes kao modele čitatelja ne ponu di Don Quijotea i gospođu Bovary, žrtve halucinogene moći književnosti. No Coleridge se pobrinuo da pjesničku opsje nu (willing suspension of disbelief) razluči od priviđenja (de lusion) te ju je opisao kao »negativnu vjeru koja jednostavno 135
prikazanim slikama omogućuje da djeluju vlastitom snagom, a da pritom rasuđivanje ne opovrgava niti potvrđuje njihovo zbiljsko postojanje« (Coleridge, sv. 2, str. 134). Prema njego vu viđenju, »obustava nevjerice« nije dakle nikako pozitivna vjera, a pomisao na pravu halucinaciju, pojasnio je, morala bi se kositi sa smislom za fikciju i oponašanje kakav ima sva ki dobro odgojen duh. Prendergastova se kritika može doimati pretjeranom, ali to ni u kojem slučaju nije jedino mjesto u Barthesovu djelu u kojemu se poslužio halucinacijom kao modelom referen cije kako bi obezvrijedio potonju. U S/Z realizam je odmje ravao onime što se dade provesti u djelo, što se bez interfe rencija može transponirati u zbiljsko. Uistinu realistični ro man bio bi roman koji bi se mogao takav kakav jest prenije ti na ekran, bila bi to generalizirana hipotipoza: vidio bih ga kao da sam u njemu. U Svijetloj komori slavni punctum ima itekakve veze s halucinacijom, a Barthes ga uostalom uspo ređuje s Ombredaneovim doživljajem, u kojem afričke crn ce, dok prvi put u životu gledaju kratki film koji treba da ih nauči svakodnevnoj higijeni na ekranu podignutome negdje u guštari, zatravi beznačajna pojedinost, »majušn[a] kokoš koja u nekom kutu prolazi velikim seoskim trgom« (Bart hes, 1980., str. 82; 2003., str. 65), toliko da izgube nit poru ke. Doživljaj s kojim Barthes mjeri referencijski poraz jezika sve u svemu je doživljaj prvog prikazivanja, kao i u priči o »vojniku iz Baltimorea« koja mu je bila draga, a pripovijeda je Stendhal u svojem tekstu Racine et Shakespeare. Postavili su ga kao čuvara kazališta, a da nikada prije nije bio na pred stavi. Kad je Othello zaprijetio Desdemoni, vojnik je zapu cao na glumca koji se izvukao sa slomljenom rukom. Stend hal je rekao kako je posrijedi bila savršena opsjena te prosu dio da je ona rijetka i svakako vrlo letimična jer ne traje više 136
od pola ili četvrtine sekunde. U Ombredaneovu doživljaju, kao i u priči o »baltimorskom vojniku«, riječ je o graničnom slučaju pojedinaca za koje su fikcija i zbilja jedno te isto, za to što nisu uspućeni u sliku, u znak, u prikaz, u svijet fikcije. No dovoljno je pročitati dva romana, pogledati dva filma, dvaput poći u kazalište, da više ne budete žrtve priviđenja ka kvo Barthes opisuje da bi raskrinkao referencijsku opsjenu. Barthes se ograničava na vrlo pojednostavljenu i pretjeranu teoriju referencije kako bi pokazao njezin neuspjeh, ali od više je lako kao izliku uzeti činjenicu da stvari ne vidimo, ne zamišljamo ih, ne priviđaju nam se dok o njima govorimo, kako bi se jeziku odrekla referencijalna funkcija i zanijekala bilo kakva zbiljnost predmeta percepcije izvan semiotičko ga sustava koji ih proizvodi. U dobro poznatome komenta ru o fort-da, u tekstu S one strane načela užitka (Jenseits des Lustprinzips, 1920.), Freud je pokazao kako osamnaestomje sečni dječak čija je majka otišla njezinom odsutnošću ovla dava igrajući se kalemom što ga je bacao preko ruba kolijev ke da nestane, a zatim se opet pojavi kad se njemu prohtije, ispuštajući pritom zvukove nalik na fort (»ode«) i da (»evo ga«), čime je posvjedočio o ranome iskustvu o znaku kao o nečemu što nadomješta stvar u odsutnosti, a nipošto kao o prikazu stvari (Freud, str. 8-9). No Barthes bi nas htio odve sti u razdoblje prije stadija fort-da, na koji se Jacques Lacan poziva da bi definirao pristup simboličnome (Lacan, 1966., str. 318-319; 1983., str. 105-106), i tako ustvrditi da jezik i književnost nemaju ni najmanje veze sa zbiljom. Referencijska opsjena, kako je definira Riffaterre, izmiče najuočljivijem paradoksu stvarnosnog učinka po Barthesu. Za Barthesa, naime, ukupni jezik nije referencijalan. Riffater reu je, zauzvrat, stalo da uobičajenu upotrebu jezika razluči od njegove pjesničke upotrebe: 137
U svakidašnjem jeziku čini se da su riječi povezane oko mito, svaka uza zbilju koju navodno predstavlja, sva ka zalijepljena na sadržaj poput etikete na staklenku, te pritom svaka tvori zasebnu semantičku cjelinu. No u književnosti je značenjska cjelina sam tekst (Riffater re, str. 93-94). Ukratko, u običnom jeziku, značenje je okomito, a u književnosti je vodoravno. I referencija funkcionira priklad no u običnom jeziku, dok je književnoj upotrebi jezika svoj stvena smislotvornost (signifiance). Primijetit ćemo, među tim, da Riffaterre, kako bi održao referenciju u jeziku, ali iz nje izuzeo književnost, također upućuje na odavno zastarje lu, u svakom slučaju predsaussureovsku ili improviziranu teoriju referencije, koja jezik pretvara u sustav etiketa na sta klenkama ili u nomenklaturu: to je filozofija jezika oca Ca stora, po nazivu slovarice iz koje su brojna djeca naučila či tati, a gdje ispod crteža glačala piše riječ »glačalo«, samo što jezik i referencija ne fukcioniraju po tome obrascu. Pa ipak, ta šaljiva teorija referencije – etiketa na staklenkama – čak i ne uklanja poteškoću jer je aporija ovaj put sama literarnost: kako, naime, razlučiti djelovanje pjesničkog jezika koji je ob daren smislotvornošću (signifiance) od običnog jezika koji je pak referencijalan? Odmah se upada u zaključak izveden iz nedokazane pretpostavke jer nema drugog kriterija po kojem bi se ustanovila opreka između običnog jezika i pjesničkog jezika osim upravo postavke o nereferencijalnosti književ nosti. Pjesnički jezik znači zato što književnost nije referen cijalna, i obratno. To Riffaterrea navodi na donekle dogmat ski i cirkularan zaključak: »Stvarna referencijalnost nikada nije mjerodavna za pjesničku smislotvornost (signifiance)« (ibid., str. 118). Cirkularan zaključak jer je i samu pjesničku smislotvornost (signifiance) definirao suprotstavljenošću 138
referencijalnosti. No samo zahvaljujući tom umovanju Rif faterre može tvrditi da je mimeza puka opsjena što je proiz vodi smislotvornost (signifiance): »Pjesnički je tekst samodo statan: iako u njemu postoji izvanjska referencija, to nije refe rencija na zbiljsko – daleko o toga. Postoji jedino izvanjska referencija na druge tekstove«. Kao u Barthesa, svijet knjigâ potpuno zamjenjuje knjigu svijeta, ali po nalogu fiat.
Arbitrarnost jezika U Barthesa i u francuskoj književnoj teoriji uopće referen cijalna se sposobnost književnosti poriče pod utjecajem sta novite lingvistike, Saussureove i Jakobsonove lingvistike, ili bolje, stanovitog tumačenja te lingvistike. Prije nego što o odnosu književnosti i zbilje iznova promislimo na način ko ji nije tako manihejski, treba provjeriti je li ta lingvistika nuž no implicirala negaciju referencije. Podudarnost između spo menutog poricanja i dotičnog utjecaja u svakom je slučaju neobičan paradoks: poricanje referencije je, naime, književ nu teoriju potaknulo da razradi sintaksu radije nego seman tiku književnosti, dočim ni Saussure i ni Jakobson nisu bi li sintaktičari, a kad je odlučila sastaviti sintaksu književno sti, Saussureov i Jakobsonov utjecaj naveo ju je da zanema ri glavne radove o suvremenoj sintaksi, osobito generativnu gramatiku Noama Chomskog. Uporno isticanje poetske funkcije jezika nauštrb njegove referencijalne funkcije posljedica je restriktivna čitanja Jakob sona, dok se tvrdnja o konvencionalizmu književnih kodova, po uzoru na kôd jezika – koji se smatra arbitrarnim, obvezat nim i nesvjesnim – pozajmljuje od Saussureove teorije jezič nog znaka. Međutim, jednako kao što isključenje referenci jalne funkcije nije bilo vjerno Jakobsonu, koji nije razmišljao u terminima isključivosti ni alternative, nego supostojanja i 139
dominante, ni tvrdnja o arbitrarnosti jezika, u smislu drugot nosti ili čak nemogućnosti referencje, nije uistinu bila u skla du sa Saussureovim tekstom. Drugim riječima, Tečaj opće lingvistike (Cours de linguistique générale, 1916.) ne oprav dava premisu po kojoj jezik tobože ne govori o svijetu. Važ no je na to podsjetiti kako bismo ponovno uspostavili vezu između književnosti i zbilje. Prema Saussureu, naime, nije arbitraran jezik, nego je, određenije i posebnije, arbitrarna veza fonetskog aspekta i se mantičkog aspekta znaka, u smislu da je obvezatna i nesvjesna. Nije uostalom bilo ničega novog u Saussureovu lingvističkom konvencionalizmu, općemu mjestu filozofije jezika od Aristo tela, iako je Saussure arbitrarnost smještao točno između gla sa i pojma, a ne više, kao što se činilo tradicionalno, između znaka i stvari. S druge strane Saussure je uspostavio prispodo bu između jezika kao sustava arbitrarnih znakova i jezika kao nazora na svijet u jezičnoj zajednici koja također nije bila doi sta originalna, nego ju je naslijedio od romantizma, ali je sve jedno bila temeljna za strukturalnu i poststrukturalnu teoriju. Tako se po uzoru na jezični konvencionalizam koji zadire u vezu glasa i pojma, ili znaka i referenta, sav semantički sadr žaj samoga jezika redovito promatrao kao da tvori neovisan sustav zbiljskoga ili empirijskog svijeta: iz Saussurea se, prema Pavelu, izvukla pogrešna implikacija da »se formalna mreža [jezik] projicira na svijet i organizira ga u skladu s apriornom jezičnošću« (Pavel, str. 115). Tu se izvodi zaključak koji nije nužan i koji se može pobiti: arbitrarnost znaka po logici ne im plicira nepopravljivu nereferencijalnost jezika. S toga stajališta, u Tečaju opće lingvistike bitno je poglav lje koje se odnosi na vrijednost (drugi dio, četvrto poglavlje). Dok je značenje, kaže Saussure, odnos označitelja i označe nog (označenika), vrijednost ishodi iz odnosa znakova jednih 140
prema drugima, ili »iz međusobnoga položaja elemenata u jeziku«. Imenovati znači izdvajati iz kontinuuma: segmenti ranje kontinuirane tvari u razlučene znakove je arbitrarno, u smislu da bi drugi jezik proizveo drukčiju podjelu, ali to ne znači da segmentiranje ne govori o kontinuumu. Različiti je zici različito stupnjuju boje, ali svi ipak segmentiraju istu du gu. Da bi se razumjela sudbina vrijednosti u književnoj teori ji, dovoljno je podsjetiti kako je taj pojam Barthes sažeo u svo jim »Elementima semiologije« (»Éléments de sémiologie«, 1964.). Najprije je spomenuo analogiju između jezika i lista papira koju je iznio Saussure: kad se list izreže, dobiju se raz ni komadi od kojih svaki ima lice i naličje (to je značenje), a svaki od njih predstavlja zaseban izrezak u odnosu napra ma susjednim komadima (to je vrijednost). Slika, nastavio je Barthes, omogućuje da se »proizvodnja značenja«, to jest govor, izričaj, iskazivanje, a ne više jezik, pojmi k ao čin kojim se istovremeno izrezuju dvije bezoblične mase, dva »plutajuća kraljevstva«, kako kaže Saussure; Saussure naime zamišlja da na (posve teorijskom) izvo ru značenja misli i glasovi tvore dvije nepostojane, kon tinuirane i usporedne mase supstancija koje plutaju; značenje nastaje kad se te dvije mase izrežu istodobno, jednim jedinim potezom (Barthes, 1985., str. 52; usp. 1979., str. 320). Saussureova teza o postanku jezika, makar i posve teorij ska, kao svaki mit o podrijetlu, a osobito o podrijetlu jezika, imala je znatan utjecaj: omogućila je Barthesu da s tradicional nog i lokalnog pojma arbitrarnosti znaka – u smislu nemoti viranosti i nužnosti – za tili časak prijeđe na, ne nužno impli cirani, pojam arbitrarnosti ne samo jezika kao sustava nego i svake »proizvodnje značenja«, odnosa govora prema zbiljsko me, ili bolje, odsutnosti njegova odnosa prema zbiljskome. 141
Naravno, Saussure nikada nije ustvrdio da je govor arbitra ran. No Barthes mirne duše iz uskog konvencionalizma, ko ji se odnosi na arbitrarnu narav jezičnoga znaka, skače u ge neralizirani konvencionalizam, koji se odnosi na nerealistič nost jezika, pa čak i govora, u tako apsolutan konvencionali zam da u njemu pojmovi primjerenosti i istinitosti gube sva ku mjerodavnost. Ukratko, budući da su svi kodovi konven cionalni, diskursi nisu primjereniji ili manje primjereni, ne go su svi podjednako arbitrarni. Arbitrarno i istodobno raz rezujući označitelj i označeno, jezična djelatnost uspostavlja viđenje svijeta, to jest način segmentiranosti zbiljskoga koje mu smo neumitno zarobljenici. Barthes na Saussureov Tečaj projicira Sapir-Whorfovu hipotezu o jeziku (po imenima an tropologa Edwarda Sapira i Benjamina Leea Whorfa), prema kojoj jezični okviri uspostavljaju način na koji govornici vide svijet, čemu je krajnja posljedica što znanstvene teorije čine ne sumjerljivima, neprevodljivima i podjednako valjanima. Tom se zaobilaznicom ponovno dospijeva u postheideggerovsku hermeneutiku, kojoj je ta koncepcija jezika sukladna: jedna ko kao što nam obzor ograničava naš povijesni položaj, jezik ne dopire do drugoga, pa stoga ni do zbilje. No, tu se zbiva golem preskok, prema kojemu premisa »Ne ma misli bez jezika« za sobom povlači arbitrarnost diskursa, ne više u smislu konvencionalnosti znaka, nego u smislu de spotizma svakoga koda, kao da iz odustanka od dvojnosti mi sli i jezika neizostavno slijedi nereferencijalnost govora. No či njenica da jezici ne dijele jednako dugine boje ne znači da ne govore o istoj dugi. Težina riječi svakako je pripomogla da značenje arbitrarnosti tako otklizi u krivom smjeru: nemoti viranu i nužnu vezu između označitelja i označenog, kako je u tekstu »Priroda jezičnoga znaka« (»Nature du signe lingui stique«, 1939.) Benveniste precizirao da ga treba razumjeti u 142
Saussurea, Barthes i njegovi nasljednici shvatili su kao apsolut nu i tiransku moć koda. Ovdje je korisno još jedanput podsje titi na srodnost književne teorije i kritike ideologije. Ideologi ja jest arbitrarna u drugom značenju, to jest tvori diskurs o zbi lji koji zasljepljuje ili otuđuje, ali se jezik ne može s njom jed nostavno izjednačiti jer on ujedno omogućuje da se arbitrar nost raskrinka. Vrijednost, prikazivanje, kôd jednako su dvo značni termini, koji vode u totalitarno viđenje jezika: jezik isto dobno trpi prisilu nemotiviranosti znaka što se proteže na ne primjerenost jezika, i djeluje kao prisila jer se neprimjerenost poima kao despotizam. Tiranija jezika tako je postala općim mjestom, što ga ilustrira naslov uvoda u formalizam i struktu ralizam američkoga kritičara Fredrica Jamesona, The PrisonHouse of Language (U tamnici jezika, 1972.). Na istom će tra gu Barthes 1977., u uvodnom predavanju na Collège de France, govoriti o »fašizmu« jezika, što će izazvati zaprepaštenje: Jezična djelatnost (langage) je zakonodavstvo, jezik (lan gue) je njezin zakonik [franc. code]. Mi ne vidimo moć koja je u jeziku, zato što zaboravljamo da je svaki jezik razvrstavanje te da svako razvrstavanje ugnjetava. [...] Govoriti, i tim više proizvoditi diskurs, ne znači komu nicirati, kao što se prečesto ponavlja, nego pokoravati (Barthes, 1978., str. 12). Ovdje je očita sofistička igra riječima code (zakonik, ali i kôd) i législation (zakonodavstvo), koja za sobom povlači izjednačenje jezika sa svjetonazorom, a zatim i s represiv nom ideologijom ili prisilnom mimezom. Nije više bilo do ba Mitologija ni semiologije: ograđujući se od komunikaci je i značenja (»komunicirati«), Barthes kao da odsad u prvi plan stavlja funkciju jezika koja priziva njegovu ilokucijsku snagu (»pokoravati«) ili govorne činove kakve analizira prag matika, ali pridajući im diktatorski prizvuk. U tome smislu 143
govoriti ima veze sa zbiljom, s drugim, ali i dalje vrijedi da jezik po svojoj biti nije realističan. Nije nam toliko stalo da pobijemo to tragično viđenje je zika, koliko da uočimo kako se, uz pomoć književne teori je prešlo – ili bolje: književna je teorija upravo taj prijelaz – iz posvemašnje odsutnosti problematizacije književnog jezi ka, iz nevina, instrumentalnog povjerenja – zacijelo prikri vajući, ako hoćemo, objektivne interese, kako se svojedob no govorilo – na prikaz zbilje i u intuiciju značenja, u posve mašnju sumnju u jezik i diskurs, do te mjere da se iz njih is ključuje bilo kakvo prikazivanje. Na izvorištu navedenoga ulomka opet nalazimo Saussurea, to jest prevlast binarizma, dihotomijske i manihejske misli, sve ili ništa, ili je jezik pro ziran ili je jezik despotski, ili je posve dobar ili je posve loš. »Stvari ne znače više ili manje, nego znače ili ne znače«, pro pisao je Barthes već u doba knjige O Racineu (Barthes, 1963., str. 151), pomiješavši jezik i tragediju: »Racineova podijelje nost je strogo binarna, mogućnost se uvijek javlja samo kao suprotnost« (ibid., str. 40; usp. 1979., str. 88). Kao u tragič nome raskolu, prema Barthesu, jezik i književnost nisu po dručje gdje vrijedi više ili manje, nego sve ili ništa: kôd nije više ili manje referencijalan, realistični roman nije realistič niji od pastoralnog romana, kao što bi se moglo reći da raz ličite vrste perspektiva u slikarstvu, zato što su i one konven cije, nisu prirodnije ili manje prirodne. Kako je u raspravi, barem od začetničkoga Jakobsonova članka O realizmu u umjetnosti (1921.), uvijek vladala zbrka između referencije u jeziku i realističke škole u književnosti, poistovjećene s građanskim romanom, nije moguće zanema riti povijesni kontekst u kojemu je bila primljena teza o arbi trarnosti jezika. Zato iznova uvesti zbilju u književnost i ovaj put znači osloboditi se binarne, nasilne, tragičke, disjunktivne 144
logike u kakvu se zatvaraju proučavatelji književnosti – ili književnost govori o svijetu, ili književnost govori o književ nosti – i vratiti se sustavu u kojem vrijedi više ili manje, u koje mu se odvaguje, procjenjuje otprilike: činjenica da književnost govori o književnosti ne priječi je da govori i o svijetu. Na kon cu konca, ljudsko je biće jezične sposobnost ipak razvilo da bi razgovaralo o stvarima koje ne pripadaju poretku jezika.
»Mimeza« kao prepoznavanje Pristaše su mimeze, tradicionalno se oslanjajući na Ari stotelovo djelo O pjesničkom umijeću, govorili da književ nost oponaša svijet; protivnici su mimeze (ugrubo, moder ni poetičari), čitajući O pjesničkom umijeću kao tehniku pri kazivanja, odgovarali kako mimeza nema izvanjskosti nego oponaša jedino književnost. Ne presuđujući u korist ni jed ne ni druge strane, rehabilitacija mimeze kakva se poduze la u posljednja dva desetljeća odvija se putem trećeg čitanja teksta O pjesničkom umijeću. Ona se ne bavi, kao što su čini li moderni poetičari, vizualnim ili slikovnim obrascem što ga je, već prije Aristotela, nametnula Platonova upotreba te riječi, a koji je ostao pregnantan unatoč tome što je Aristo tel u mimezu uključio dijegezu. Zauzvrat ističe da za Aristo tela, nasuprot Platonu, koji je u njoj vidio kopiju kopije, pa stoga i unižavanje istine, mimeza nije bila pasivna nego ak tivna. Prema definiciji s početka četvrtog poglavlja teksta O pjesničkom umijeću, mimeza je učenje: Ljudima je, naime, od djetinjstva prirođen nagon za mi meisthai [oponašanjem ili prikazivanjem] i čovjek se od ostalih životinja razlikuje time što je najvećma vješt u mimeisthai [oponašanju ili prikazivanju] te što prva svoja saznanja stječe putem mimeze (1448b 6, prijevod preinačen prema Compagnonovu tekstu). 145
Mimeza je dakle spoznaja i nije ni kopija ni istovjetna re plika: označava spoznaju kakva je svojstvena čovjeku, na čin na koji on gradi, napučuje svijet. Da bi se mimezi ponov no priznala vrijednost premda ju je književna teorija ocrni la, treba prije svega istaknuti koliko je povezana sa spozna jom, a preko nje i sa svijetom i sa zbiljom. Argument su po bliže razradila dva autora. Northrop Frye je, u svojoj Anatomiji kritike (Anatomy of Criticism, 1957.), već inzistirao na tri prečesto zapostavljana pojma u O pjesničkom umijeću kako bi mimezu oslobodio vi zualnoga obrasca kopije: mythos (priča, ili zaplet, ili fabula), dianoia (misao, namjera ili tema) i anagnôrisis (prepoznava nje). Aristotel je mythos definirao kao »sklop događaja« ili »sastav događaja« (1450a 4 i 15). Mythos slaže zbivanja u li nearan zaplet ili vremenski slijed. Usmjerujući poetiku pre ma antropologiji, Frye je iz nje izveo postavku prema kojoj svrha mimeze nije nipošto da kopira, nego da među događa jima, koji bi se, kad se ne bi tako uredili, pričinjali kao da su nasumični i nepovezani, uspostavi odnose, otkrije u događa jima inteligibilnu strukturu, tj. strukturu dostupnu razumije vanju, i time ljudskom djelovanju prida značenje. Kad je po srijedi dianoia, »misao«, ona »pak znači govore u kojima se dokazuje da nešto jest ili nije« (1450b 12): to je sve u svemu glavna namjera, u značenju koje sam tom izrazu pripisao po zivajući se na Austina, tumačenje što se podastire čitatelju ili gledatelju koji konceptualizira priču, prelazi s vremenskog slijeda zbivanja na značenje ili temu kao cjelinu priče. Ugle dajući se na antropologe, a postupajući suprotno budućim francuskim naratolozima, Frye je prvenstvenim smatrao se mantički i čak simbolički red naprama linearnoj strukturi za pleta. Naposljetku, anagnôrisis, ili prepoznavanje, u tragediji je »obrat iz neznanja u znanje« (1452a 29), čin kojim junak 146
osvješćuje svoje stanje, a najljepši mu je primjer u tragediji Edipovo prepoznavanje, pri kojem shvaća da je ubio oca i žu dio za majkom. Prema Fryeu, prepoznavanje je temeljni ele ment zapleta ili fabule: »u tragediji je cognitio najčešće prepo znavanje neizbježivosti uzročnog slijeda u vremenu« (Frye, str. 242). No, proširivši pojam, ili promijenivši mu razinu, Frye je neopazice prešao s junakova prepoznavanja unutar zapleta na drugo prepoznavanje, izvanjsko zapletu, što ga gle datelj ili čitatelj vezuje uz svoju recepciju: »Tragedija kao da se uspinje prema Augenblicku ili odsudnom trenutku, mje stu odakle se put prema onomu što bi moglo biti i put pre ma onomu što će doista biti može vidjeti naporedo. To jest, može vidjeti publika« (ibid., str. 241). Dodjeljujući funkciju prepoznavanja gedatelju ili čitatelju, Frye može ustvrditi ka ko anagnoriza, pa prema tome i mimeza, proizvode učinak izvan fikcije, to jest u svijetu. Prepoznavanje pretvara linear ni i vremenski tok čitanja u uvid, u oblik što ujedinjuje i u simultan smisao. Omogućuje da se od zapleta (mythos) pri jeđe na temu i tumačenje (dianoia): Kad čitatelj nekog romana pita: »Kako će priča završiti?«, njegovo se pitanje odnosi na fabulu, posebice na onaj sre dišnji aspekt fabule koji Aristotel zove prepoznavanje ili anagnorisis. Ali također može upitati: »Koji je smisao priče?« To se pitanje odnosi na misao, dianoia, i pokazu je da teme, upravo kao i fabule, sadrže elemente [prepo znavanja] (ibid., str. 66-67, prijevod preinačen). Drugim riječima, uz junakovo prepoznavanje unutar zaple ta, djeluje i drugo – ili isto – prepoznavanje, čitateljevo prepo znavanje teme prilikom recepcije zapleta. Čitatelj posvaja anag norizu kao prepoznavanje cjelovitog oblika i tematske povez anosti. Trenutak prepoznavanja je, dakle, za čitatelja ili gleda telja trenutak kad on retrospektivno uvidi inteligibilni naum 147
priče gdje mythos postaje dianoia, ujediniteljski oblik, opća istina. Čitateljevo se prepoznavanje, neovisno o tome što on zapaža strukturu, podređuje reorganizaciji potonje kako bi se proizvela tematska i interpretativna povezanost. No cijena je Fryeve djelotvorne reinterpretacije Aristotelova teksta bio po mak prepoznavanja iz unutrašnjosti u izvanjskost fikcije. U velikoj trilogiji Vrijeme i pripovjedni tekst (Temps et Ré cit, 1983. –1985.), Paul Ricœur inzistira podjednako na vezi mimeze sa svijetom i njezinoj upisanosti u vrijeme. Književ na je teorija mimezu pridruživala uz doxa, inertno, pasiv no, represivno znanje, uz konsenzus i uz ideologiju, pa čak i uz fašizam. Ricœur pak mimezu prevodi kao »mimetsku djelatnost« i otprilike je poistovjećuje s mythosom, koji pre vodi kao »preobrazbu u zaplet« ili »fabulaciju« i smatra neo djeljivim od doživljaja vremena iako u vezi s time Aristotel ne kaže ništa. Mimeza i mythos su zahvati, a ne strukture, jer je poetika umijeće »oblikova[nja] fabule« (1447a 2). Ari stotel opisuje »aktivni proces oponašanja ili prikazivanja« (Ricœur, 1983., str. 58), a u tom su izrazu, prema Ricœuru, oponašanje ili prikazivanje djelovanja (mimesis) i ustrojava nje zbivanja (mythos) gotovo sinonimni, »budući da je fabu la oponašanje radnje« (1450a 1). Mimeza je, kao sklapanje zapleta ili fabulacija, »model konkordancije«, »paradigma re da«: obilježja su joj potpunost, cjelovitost, prikladan opseg, prema Aristotelu, koji tvrdi da je »potpuno [...] ono što ima početak, sredinu i završetak« (1450b 26), a njih definira pje snički sastavak. Zaplet (fabula) je linearan, ali mu je unutar nja spona logička više nego kronološka, odnosno zaplet pre tvara slijed događaja u inteligibilnost. Upravo zato Ricœur inzistira na mimetskoj i mitskoj inteligenciji, a ona je, kao u Fryea, prepoznavanje, prepoznavanje što nadilazi okvir zaple ta da bi postalo gledateljevim prepoznavanjem, pri kojemu 148
on doznaje, zaključuje, prepoznaje inteligibilni oblik zaple ta. Mimeza ne teži za mythosom zbog njegove naravi priče, nego zbog njegove naravi dosljedne povezanosti. »Sklopiti zaplet znači već postići da inteligibilno nikne iz slučajnoga, opće iz pojedinačnoga, nužno ili vjerojatno iz sporednoga« (Ricœur, 1983., str. 60). Tako je mimeza, oponašanje ili prikazivanje djelovanja (mi mesis praxeos), ali i ustrojenost zbivanja, nešto posve suprot no »otisku prethodno postojeće zbilje«: ona je »stvaralačko oponašanje«. Budući da nije »udvostručenje prisutnosti«, ne go »rez koji otvara prostor fikcije«, ona »uspostavlja literar nost književnoga djela« (ibid., str. 76): »Tvorac riječi ne pro izvodi stvari, nego samo kvazistvari, izmišlja kao-da«. Među tim, pošto je najprije inzistirao na mimezi kao rezu, Ricœur bi htio da ona ujedno bude i poveznica sa svijetom. Zato u mi mezi-stvaralaštvu, koje naziva mimezom II., razlučuje uzla zni i silazni dio, s jedne strane referenciju na zbilju, a s dru ge strane usmjerenost na gledatelja ili čitatelja, makar koli ko i jedna i druga u O pjesničkom umijeću bile rasute i neza mjetne. Oko mimeze kao pjesničke konfiguracije i kao po sredničke funkcije zbilja ostaje prisutna na rubovima obiju njezinih strana. Na primjer, kad Aristotel suprotstavlja tra gediju i komediju po tome što »ova [...] traži da oponaša lju de lošije od onih kakvi su danas, a ona bolje« (1448a 16-18), kriterij koji omogućuje da se razgraniči visoko i nisko jest ono što je stvarno, dakle ono što jest: Da bi se moglo govoriti o »mimetskom pomaku«, o go tovo metaforičkoj »transpoziciji« etičkoga u poetičko, treba pojmiti mimetičku djelatnost kao sponu, a ne sa mo kao rez. Ona je samo kretanje mimeze I. prema mi mezi II. Iako nema sumnje da termin mythos označa va diskontinuitet, sama riječ praxis svojom dvostrukom 149
pripadnošću osigurava kontinuitet između dvaju pore daka djelovanja, etičkoga i poetičkoga (Ricœur, 1983., str. 78). Što se tiče silaznog dijela mimeze, njezine recepcije, svaka ko nije posrijedi značajnija kategorija u tekstu O pjesničkom umijeću, ali nekoliko naznaka upućuje da se ne zanemaruje potpuno, kao kad Aristotel gotovo poistovjećuje vjerojatno i uvjerljivo, to jest vjerojatno razmatra sa stajališta njegova učin ka. Upravo zato, prema Ricœuru, »moderna poetika [mime zu] brzopleto svodi na puku disjunkciju, u ime tobožnje zabra ne kojom je semiotika isključila sve što se drži izvanjezičnim« (ibid., str. 80). Mimeza kao stvaralačka djelatnost, kao rez, ukla pa se između predrazumijevanja svijeta svojstvenoga mimezi I. i recepcije djela u djelokrugu mimeze II.: »Tekstualna kon figuracija posreduje između prefiguracije praktičnoga polja i njegove refiguracije recepcijom djela« (ibid., str. 86). Mimetičko se učenje dakle vezuje uz prepoznavanje koje se konstruira u djelu i koje doživljava čitatelj. Pripovijest je, prema Ricœuru, naš način da živimo u svijetu – da proživlju jemo svijet – on predstavlja našu praktičnu spoznaju svijeta i potiče rad zajednice na izgradnji inteligibilna svijeta. Bilo fikcij sko ili povijesno, sastavljanje zapleta je sam oblik ljudske spo znaje kakva se razlikuje od logičko-matematičke spoznaje, in tuitivnija je i više se temelji na pretpostavkama, na nagađanju. Ta je spoznaja skopčana s vremenom jer pripovjednost prida je oblik bezobličnome i šutljivome slijedu događaja, postavlja u odnose početke i završetke (ovdje se, kao suprotnosti, može mo prisjetiti koliko je ovu posljednju riječ mrzio Barthes). Pri povijest vrijeme promeće u vremenitost, to jest u strukturu po stojanja koju jezik poprima u pripovijesti, i nema drugog puta prema svijetu, drugog pristupa referentu osim pričanja priča: »Vrijeme postaje ljudsko time što se artikulira u pripovjednome 150
modusu, a pripovijest doseže potpuno značenje kad postane uvjetom vremenskoga postojanja« (ibid., str. 85). Tako se mi meza ponovno više ne predstavlja kao statična kopija ili kao slika, nego kao spoznajna djelatnost, uobličenje iskustva vre mena, konfiguracija, sinteza, dinamična praxis koja umjesto da oponaša proizvodi ono što prikazuje, pridonosi zdravome razumu i doseže prepoznavanje. U Ricœura kao i u Fryea mimeza proizvodi značenjske cje line od raspršenih događaja. Rehabilitira se, dakle, po svojoj spoznajnoj, javnoj i za zajednicu značajnoj vrijednosti nasu prot skepticizmu i solipsizmu u koji je vodila francuska struk turalistička i poststrukturalistička književna teorija. I kritička rješenja što ih je ona izabrala treba povezati s izvanknjižev nim (egzistencijalnim, etičkim) vrijednostima i s povijesnim trenutkom. No Fryev eklektizam i Ricœurov ekumenizam vode u katkad labave ili, u svakom slučaju, vrlo gipke sinte ze poetike i etike, osobito time što neopazice poistovjećuju prepoznavanje unutar zapleta i izvan zapleta. Zaobišavši tu manu, a ipak ističući prvorazrednu važnost anagnorize u O pjesničkom umijeću, Terence Cave je o tome pojmu napisao knjigu koja je jednako bogata kao Auerbac hova Mimeza (Recognitions: A Study in Poetics, Prepoznava nja: Studija o poetici, 1988.). U djelu se opet podcrtava heu ristička vrijednost mimeze, ali se ne brkaju unutarnje i vanj sko prepoznavanje. Na heurističkoj vrijednosti Aristotel inzi stira u IV. poglavlju, ne upućujući na anagnorizu, ali je ono što on naziva »radnjom s prepoznavanjem« (deseto poglav lje), na kraju koje junak, poput Edipa, doznaje svoj identitet, svejedno paradigma definicije identiteta u filozofskom smi slu: »Kad se konstruira kako treba, tragički mythos oponaša inteligibilan red, a čini se da je tad anagnorizi namijenjeno da postane kriterij inteligibilnosti« (Cave, str. 243). 151
Mimeza se dakle posve oslobodila slikovnog obrasca, ali za to da bi se ovaj put privela kinegetičkoj paradigmi koju Cave posuđuje od povjesničara Carla Ginzburga, a prema njoj je či tatelj detektiv, lovac koji vreba na indicije što će mu omogućiti da priči prida značenje. Znak prepoznavanja u fikciji upućuje na isti modus prepoznavanja kao što su trag, naznaka ili indici ja, otisak, potpis i svi drugi znakovi koji omogućuju da se iden tificira pojedinac ili da se rekonstruira događaj. Prema Ginz burgu, obrazac je toga tipa spoznaje, u opreci naprama deduk ciji, umijeće lovca koji odgonetava priču o prolaska zvijeri po tragovima što ih je ostavila. Sekvencijalno prepoznavanje vo di do identifikacije na temelju sitnih i rubnih indicija. U sklo pu lova prepoznavanje se također ugleda na sakralan obrazac, obrazac gatanja ili divinacije kao konstrukcije budućnosti, a ne više rekonstrukcije prošlosti. Lovac i gatalac se po postupci ma kojima se služe razlikuju od logičara i matematičara, a nji hova je praktična inteligencija stvari bliska grčkoj metis (pame ti), utjelovljenoj u Odiseju, kao indukciji na temelju znatnih pojedinosti što se razabiru na rubu percepcije: umijeće detek tiva, znalca (kritičara čiji je djelokrug povijest umjetnosti), psi hoanalitičara pripada kinegetičkoj paradigmi. Možda je i sama zamisao o pripovijedanju – zapazio je Ginzburg – [...] najprije nastala u društvu koje se bavi lovom, iz iskustva gonetanja najmanjih mogućih indici ja. [...] Lovac je valjda bio prvi koji je »pripovijedao pri ču«, jer je jedini bio kadar u nijemim (inače nezamjet nim) tragovima što ih je ostavio njegov plijen pročitati povezan niz događaja (Ginzburg, str. 149). Taj model pripovjednog teksta, nadmoćan antropološko me i etičkome na koji su se oslonili Frye i Ricœur da bi reha bilitirali mimezu, mimezu također predstavlja kao spoznaju. 152
Mimeza dakle više ni po čemu nije nalik na kopiju. Ona je poseban oblik spoznaje ljudskoga svijeta, u skladu s anali zom pripovjednog teksta koja je posve drukčija od sintakse što su je nastojali izraditi protivnici mimeze, a koja uključu je i trenutak prepoznavanja. Nema sumnje da je književna teorija već prethodno iznova pročitala O pjesničkom umi jeću stavljajući naglasak na mythos, na sintaksu pripovjed nog teksta, ali ne na dianoju ni na anagnorizu, niti na znače nje ni na tumačenje. Na različite načine, mimeza se ponov no povezala sa svijetom.
Fikcijski svjetovi Laku pobjedu nad mimezom književna je teorija izborila zahvaljujući simplističkoj i neumjerenoj koncepciji jezične re ferencije: ili halucinacija, ili ništa. No odavno su dostupne dru ge, razrađenije teorije referencije: one omogućuju da se iznova promisle odnosi književnosti i zbilje, a time i da se s mimeze skine krivnja. Mimeza iskorištava referencijalna svojstva obič noga jezika, koja su vezana ponajviše uz oznake, deiktike ili po kazne riječi, vlastita imena. No problem je u sljedećemu: logič ki (pragmatički) uvjet mogućnosti referencije jest postojanje nečega o čemu će biti moguće izreći istinite ili lažne sudove. Da bismo imali referenciju na nešto, treba da ta stvar postoji (sud: »Francuski kralj je ćelav«, sjećamo se, nije ni istinita ni lažna). Drugim riječima, referenciji je preduvjet egzistencija; nešto mora postojati da bi jezik na to mogao referirati. U književnosti pak referencijalnih izraza u pravom smislu ima u vrlo ograničenu broju: na prvoj stranici Čiče Goriota, Pa riz i Ulica Neuve-Sainte-Geneviève imaju referente u svijetu, ali ih nemaju gospođa Vauquer, ni njezin pansion, ni stari Go riot jer ne postoje izvan romana. Pa ipak, pripovjedač već na drugoj stranici može kliknuti: »Ali znajte: ova drama nije ni 153
izmišljotina ni roman. All is true«. A čitatelj nato ne baci knji gu, nego sasvim lijepo nastavi čitati. U Flaubertovu Prostoduš nome srcu riječ »barometar« nije referencijalna u pravom smi slu, kad barometar ne postoji izvan romana. Ako se nije udo voljilo egzistencijalnome preduvjetu, može li jezik fikcije ipak biti referencijalan? Što su referenti u fikcijskome svijetu? Nad tim su se problemom zamislili logičari. U romanu, odgovorili su, riječ se doima kao da referira, stvara tlapnju referencije, oponaša referencijalna svojstva običnoga jezika. Tako je Austin, u How to Do Things with Words (Kako djelo vati riječima, 1962.), književnost odvojio od govornih činova (speech acts, prema Searleovu terminu). Da bi nastao govor ni čin, na primjer performativ u izjavi kao što je »Obećajem da...«, on je naime postavio ovaj uvjet: »Nitko neće zanijekati, mislim, da se te riječi moraju izgovoriti ‘ozbiljno’, i na takav način da se shvate ‘ozbiljno’. [...] Ne smijem ih izgovoriti, na primjer, u šali ili pišući pjesmu« (Austin, str. 44). Pjesma ne obvezuje ni na što, kao ni šala ili kazališni prizor: Performativni će iskaz biti šupalj ili prazan na osobit način ako ga, na primjer, izgovori glumac na pozornici ili se pojavi u pjesmi [...]. Jasno je da se u tim okolnosti ma jezik ne upotrebljava ozbiljno, nego na načine koji su parazitski naprama njegovoj normalnoj uporabi – a te načine treba proučavati kao slučajeve zakržljalosti jezika (ibid., str. 55). Pjesništvo je Austin izjednačio sa šalom jer mu nedosta je ozbiljnosti, pa je književnost spala na parazitizam i slučaj zakržljalosti običnoga jezika. Te metafore mogu zaprepasti ti one koji vole književnost pa radije misle kako književni je zik prije pripada višoj nego nižoj razini u usporedbi s obič nim jezikom, ali im je zasluga što ističu zašto se i kako iskazi u fikciji razlikuju od iskaza u svakidašnjem životu. Searle je 154
pak fikcijski iskaz opisao kao hinjenu tvrdnju zato što ne od govara pragmatičkim uvjetima (iskrenost, obvezatnost, spo sobnost da se dokaže ono što se izriče) kojima udovoljava ne patvorena tvrdnja (Searle, 1975.). U pjesništvu prividno go vorni čin zapravo nije govorni čin, nego puka mimeza stvar noga govornog čina. Kad se na kraju Baudelaireova »Putova nja« subjekt obrati Smrti, na primjer: »Daj nam svog otrova da nam snage doda«, nije uistinu posrijedi naredba, nego sa mo oponašanje naredbe, fiktivan govorni čin koji se uklapa u stvaran govorni čin, a to je: pisanje pjesme. U fikciji se tako izvode isti govorni činovi kao u svijetu: postavljaju se pitanja, izdaju se zapovijedi, obećaje se. No ti su činovi fiktivni, zamislio ih je i sročio autor kako bi izveo jedan jedini stvaran govorni čin: pjesmu. Književnost isko rištava referencijalna svojstva jezika, govorni činovi su fiktiv ni, ali čim zađemo u književnost, čim se smjestimo u njoj, fik tivni jezični činovi funkcioniraju točno jednako kao u stvar nim govornim činovima, izvan književnosti. Fikcijska upotreba jezika svejedno odstupa od poučka o egzistenciji što su ga uspostavili logičari: »Možemo referira ti samo na ono što postoji«. Nedavno se, međutim, analitič ka filozofija, koja se dotad bila posvetila jedino odnosima je zika i zbilje, iz kojih je isključivala rečenice kao što je: »Fran cuski kralj je ćelav«, stala sve više zanimati za moguće svjeto ve kojima su fikcijski svjetovi podvrsta. Umjesto da iz obič nog jezika isijeku dio kako bi izdvojili ispravno oblikovan je zik, jezik logike, kao što se činilo od Aristotela, filozofi jezika postali su snošljiviji prema postojećim jezičnim praksama, ili radoznaliji prema njima, pa su se zato pozabavili svjetovi ma koje proizvode jezične igre i pokušali ih opisati. Tako se književna referencija počela ponovno promišljati u okviru semantike mogućih ili fikcijskih svjetova. 155
Događaji u romanu, piše Pavel u Svjetovima fikcije (Fictio nal Worlds, 1986.) gdje razmatra pregled filozofskih radova o mogućim svjetovima, imaju neku vrstu zbiljnosti »koja ni pošto nije manje vrijedna od« zbilje stvarnih svjetova (Pavel, str. 2), nego s njom graniči. Tradicionalno su filozofi smatra li da bića u fikciji nemaju ontološki status, pa dakle nijedan sud o njima nije ni istinit ni lažan, nego jednostavno neispra van i neprikladan. Rečenica: »Čiča Goriot je u pet i po bio u Ulici Dauphine«, kako su tada mislili, nije mjerodavna. No ta rečenica ipak postoji: u mogućim svjetovima, da bi sudovi bili valjani, nije nužno da se odnose na isti popis jedinki kao u zbiljskome svijetu; dovoljno je tražiti da jedinke mogućih svjetova budu kompatibilne zbiljskome svijetu. Kao što je rekao već Aristotel: »nije pjesnikov posao da pripovijeda o stvarnim događajima, nego o onome što bi se moglo očeki vati da će se dogoditi, to jest o onome što je moguće po vjero jatnosti ili nužnosti« (1451a 36). Drugim riječima, referenci ja u fikcijskim svjetovima funkcionira sve dok su usporedno mogući (komposibilni), ali zapne ako otac Goriot odjednom stane crtati četverokutne krugove. Književnost neprestano miješa zbiljski svijet i mogući svijet: bavi se stvarnim likovi ma i događajima (u Čiči Goriotu uvelike je prisutna francu ska revolucija), a fikcijski lik je jedinka koja je mogla posto jati u drugom stanju stvari. Iz toga Pavel zaključuje: U mnogim povijesnim situacijama pisci i njihova publi ka uzimaju zdravo za gotovo da književno djelo opisu je sadržaje koji su doista mogući i u vezi sa stvarnim svi jetom. Taj stav odgovara realističnoj književnosti u širo kom smislu riječi. Ako se promatra na taj način, realizam dakle nije samo skup stilskih i pripovjednih konvencija, nego bitan stav koji se tiče odnosa između zbiljskoga svi jeta i istine književnih tekstova. U realističkoj perspektivi 156
kriterij istinitosti ili lažnosti književnoga djela i njegovih pojedinosti temelji se na pojmu mogućnosti [...] u odnosu naprama zbiljskome svijetu (Pavel, str. 46-47). Fikcijski tekstovi služe se dakle istim referencijskim me hanizmima kao i nefikcijske upotrebe jezika, da bi referirali na fikcijske svjetove koji se drže mogućim svjetovima. Čita telji se smještaju unutar fikcijskoga svijeta te, dok traje igra, taj svijet drže pravim, sve do trenutka kad junak stane crta ti četvrtaste krugove, što raskida ugovor o čitanju, znameni tu »dragovoljnu obustavu nevjerice«.
Svijet knjiga »Knjiga je [...] svijet, zapisao je Barthes u Kritici i istini. Kritičar pred knjigama osjeća jednake [uvjete] govora kao i pisac pred svijetom« (Barthes, 1966., str. 69; 1972., str. 116). Na temelju te tvrdnje – knjiga je svijet – izveo je situacijsku usporedbu između pisca i kritičara, istovjetnost književnosti prvog stupnja i književnosti drugog stupnja. Ta se za kritiku udobna jednadžba svojedobno proslavila. Kritičar bi prema njoj također bio pisac u punoj mjeri jer govori o knjizi kao što pisac govori o svijetu. Nezgoda je što Barthes inače tvrdi da pisac pred svijetom ne govori o svijetu nego o knjizi zato što je jezik spram svijeta nemoćan. Kritičar je pred knjigom kao pisac pred svijetom, ali pisac nikad nije pred svijetom jer je između njega i svijeta uvijek knjiga. Sud »knjiga je svi jet« bjelodano je reverzibilan i nije prava premisa teorije ko ja bi omogućila da se logički zasnuje srodnost, ili čak istovjet nost, kritičara i pisca; prava premisa je obratni sud: »svijet je knjiga«, ili »svijet je već (uvijek već) knjiga«. Kritičar je ta kođer pisac zato što je pisac već kritičar; knjiga je svijet jer je svijet knjiga. Barthes piše »knjiga je svijet«, dočim bi mo rao napisati »svijet je knjiga«, ili čak »nije do knjiga«, da bi 157
se uskladio sa svojom zamišlju o arbitrarnosti jezika i ujed no opravdao istovjetnost kritičara i pisca. No kad je književ na teorija zanijekala zbilju, možda je posrijedi zaista bilo pu ko nijekanje, ili ono što je Freud nazvao poricanjem (Ver neinung), to jest negacija koja, u nekoj vrsti dvostruke svije sti, supostoji usporedno s neuništivim vjerovanjem da knji ga »ipak« govori o svijetu, ili da tvori svijet, ili »kvazisvijet«, kao što analitički filozofi kažu o fikciji. U zbilji književna teorija nikada nije potpuno odstrani la sadržaj, pozadinu i zbiljsko. Moguće je čak da su se teore tičari pridržavali navade da niječu referenciju samo kako bi imali izgovor da i dalje mogu govoriti o realizmu, a ne o či stoj poeziji, a ne o čistom romanu unatoč svojoj formalnoj privrženosti modernističkom i avangardističkom književ nom pokretu. Tako su naratologija i poetika stekle ovlasti da i dalje čitalju dobre prave romane, ali tobože ne želeći ih taknuti, ne upadajući u klopku, ne dopuštajući da ih zavedu. Kraj prikazivanja bio je valjda mit jer u mit čovjek istodob no i vjeruje i ne vjeruje. Mit je pothranjivalo nekoliko reče nica što su ih namrli Mallarmé: »Sve na svijetu postoji da bi dospjelo u knjigu« ili Flaubert i njegov san o »knjizi ni o če mu«. Paul de Man, koji je uvijek bio najsmioniji analitičar predrasuda u teoriji, napomenuo je, međutim, kako čak ni u Mallarméa zbiljsko nikad potpuno ne uzmiče pred čisto alegorijskom logikom. Iako Mallarmé tvrdi da je granica pje sništva nereferencijalna i doista nastoji umanjiti ulogu refe rencije u pjesništvu, njegovo se djelo ipak ne smješta na tu granicu, jer bi ga ona, uostalom, učinila uzaludnim, nego se više ili manje drži asimptote koja prema njoj teži. Mallarmé, rekao je, ostaje »pjesnik reprezentacije« jer »poezija ne odu staje od svoje mimetičke funkcije [...] tako lako i tako jefti no« (de Man, str. 182). No opet nas ta žestoka, teroristička, 158
manihejska binarna logika, toliko omiljena među proučava teljima književnosti – sadržaj ili oblik, opis ili pripovijeda nje, prikazivanje ili značenje – navodi na dramatične alter native i šalje nas da lupamo glavom o zidove i borimo se s vjetrenjačama. A književnost je upravo prostor između kraj nosti, mjesto proboja.
159
Č i t a t e l j Nakon pitanja »Što je književnost?«, »Tko govori?« i »O čemu?«, čini se neizbježnim postaviti pitanje »Kome?«. Poš to smo proučili književnost, autora i svijet, književni element koji najprije moramo razmotriti jest čitatelj. Kritičar roman tizma M. H. Abrams književnu je komunikaciju opisao pre ma osnovnome obrascu trokuta, u kojemu djelo zauzima težište, a tri vrha odgovaraju svijetu, autoru i čitatelju. Objek tivni ili formalni pristup književnosti usredotočuje se na dje lo; izražajni pristup na umjetnika; mimetički pristup na svi jet; i naposljetku, pragmatički pristup na publiku, čitatelj stvo, čitatelje. U proučavanju književnosti čitatelju se mje sto ustupa vrlo neravnomjerno, no da bismo o tome stekli jasniji uvid, nije zgorega ponovno krenuti od dvaju polova oko kojih se okupljaju antitetička stajališta, s jedne strane pri stupi koji posve zanemaruju čitatelja, a s druge pristupi koji mu pridaju važnost ili ga čak postavljaju u prvi plan književ nosti te književnost poistovjećuju s čitanjem. U pogledu či tatelja teze su podjednako oprečne kao u vezi s namjerom i s referencijom, i dakako, imaju itekakve veze s prethodni ma. I ovaj ću put postupiti tako da ih jedne drugima suprot stavim, osujetim ih i potražim izlaz u trećem rješenju koje bi ih sve obuhvatilo.
Čitanje isključeno iz igre Da se ne vraćamo predaleko u prošlost, spor o čitanju su protstavio je, na primjer, impresionizam i pozitivizam kra jem XIX. stoljeća. Znanstvena kritika (Brunetière), a zatim i povijesna (Lanson), polemizirale su protiv kritike koju su (osobito Anatole France) nazivali impresionističkom, a koja
je tjedan za tjednom svoje doživljaje književnosti iznosila u kronikama novina i časopisa. Kritici koja njeguje ukus, rav na se prema naklonosti, govori o svojem doživljaju, svojim reakcijama, u skladu s humanističkom tradicijom kakvu uzor no predstavljaju Montaigneove pohvale čitanju kao kulturi »uglađenog čovjeka« (honnête homme), suprotstavlja se nuž nost da se održe odmak, objektivnost, metoda. »Da budemo iskreni,« priznao je naime Anatole France, »kritičar bi morao reći: ‘Gospodo, u vezi sa Shakespeareom, u vezi s Racineom, govorit ću o sebi’.« Nasuprot takvome prvom čitanju amatera i poklonika knjiga, navodno znanstveno, pomno čitanje, su kladno očekivanju teksta, samo sebe opovrgava kao čitanje. Svaki na svoj način, Brunetière i Lanson smatraju da treba iz maknuti čitatelju i njegovim prohtjevima, ne tako da se nje govi dojmovi ponište, nego da im se nametne stega, te baveći se samim djelom postići objektivnost. »Vježba eksplikacije«, napisao je Lanson, »ima cilj, a kad se dobro provodi, i poslje dicu da u studenata stvori naviku da čitaju pozorno i književ ne tekstove tumače vjerno« (Lanson, 1925., str. 40). Iako oslanjajući se na posve drukčije pretpostavke, ali u istom vremenu, čitanje je poricao i Mallarmé, koji je u tekstu »Quant au livre« (Što se tiče knjige) ustvrdio: »Budući da je neosobna utoliko što se od nje čovjek odvaja kao autor, knji ga ne iziskuje da joj priđe čitatelj. Među stvarima koje ljudima služe, ona kao takva biva posve sama: kao činjenica, kao biće« (Mallarmé, str. 372). Knjiga, djelo, okruženi mističnim ritua lom, postoje takvi kakvi su sami po sebi, istodobno odijeljeni od autora i od čitatelja, u svojoj čistoći samostalnih, nužnih i bitnih predmeta. Kao što pismo modernoga djela ne teži da bude izražajno, ne traži ni da ga itko identificira. Unatoč međusobnom sporu o autorskoj namjeri, histo rizam (koji djelo privodi njegovu izvornom kontekstu) i 161
formalizam (koji zahtijeva povratak k imanenciji teksta) du go su se slagali kad je trebalo izagnati čitatelja, a najodrješi tije su ga i najizričitije isključili američki međuratni novi kritičari. Djelo su definirali kao samodostatnu organsku cje linu koju treba čitati pomno (close reading), to jest savrše no objektivno, deskriptivno, pozorno prema paradoksima, višeznačnostima, napetostima što pjesmu čine zatvorenim i postojanim sustavom, verbalnim spomenikom ontološko me statusu po kojemu se ona odvaja i od proizvodnje i od recepcije jednako kao u Mallarméa. U skladu sa svojim ge slom »Pjesma ne mora značiti nego biti«, preporučivali su da se pjesma laboratorijski secira kako bi joj se dokučila vir tualna značenja. Novi kritičari su zato prokazivali takozva nu zabludu o osjećajnosti (affective fallacy), koja je u njiho vim očima tvorila par sa zabludom o namjeri (intentional fal lacy), pa se obiju nužno trebalo otresti usporedno. »Zabluda o osjećajnosti je«, napisali su Wimsatt i Beardsley, »zbrka iz među pjesme i njezinih postignuća (između onoga što jest i onoga što čini)« (Wimsatt, str. 21). Međutim, jedan od osnivača nove kritike, filozof I. A. Ric hards, nije zanemario golemi problem što ga je pred pro učavanje književnosti postavljalo empirijsko čitanje. U knji zi Principles of Literary Criticism (Načela književne kritike, 1924.) prije svega je od tehničkih komentara, koji se odnose na književni predmet, razlučio kritičke komentare, koji se bave doživljajem književnosti, te je takav doživljaj odobrio prema obrascu što su ga promaknuli Matthew Arnold i vik torijanska kritika, koji su književnost, kao nadomjestak reli gije, prometnuli u moralni katekizam novoga demokratskog društva. No ubrzo zatim Richards je pristao uz odlučno anti subjektivističko gledište, a stav je dodatno učvrstio pošto je poduzeo niz pokusa u vezi s čitanjem, koje je izložio u knjizi 162
Practical Criticism (Praktična kritika, 1929.). Richards je go dinama, iz tjedna u tjedan, od svojih studenata u Cambrid geu tražio da »slobodno komentiraju« nekoliko pjesama ko je im je podastirao bez imena autora. Idući tjedan predavao je o dotičnim pjesmama, ili točnije, o komentarima svojih su denata. Richards im je preporučivao da zadane pjesničke sa stavke pročitaju uzastopno više puta (u prosjeku rijetko kad manje od četiri, a do dvanaest puta), a zatim da svoje reakci je na svako čitanje zapišu. Rezultati su bili uglavnom jadni, ili čak strašni (čovjek se, uostalom, pita kako je Richards mo gao biti toliko nastran da takve pokuse izvodi tako dugo), a imali su stanovit broj tipičnih značajki: nezrelost, bahatost, neobrazovanost, nerazumijevanje, stereotipe, predrasude, sentimentalnost, pučku psihologiju itd. Svi su ti nedostaci priječili da pjesma djeluje na čitatelje. No, umjesto da iz to ga izvede radikalan relativizam, posvemašnji epistemološki skepticizam u pogledu čitanja, kao što će poslije na temelju istoga poraznog uvida postupiti pristalice prvenstva recepci je (poput Stanleya Fisha, o kojemu ćemo govoriti nešto da lje), Richards je neustrašivo ustrajao u uvjerenju kako se pre preke mogu ukloniti izobrazbom koja bi čitatelje osposobi la da dopru do potpunog i savršenog razumijevanja pjesme, da tako kažemo, in vitro. Pogreške i promašaji u razumijeva nju, priznao je Richards, nisu slučajne nezgode, nego najnor malnije i najvjerojatnije što se može dogoditi kad se čita pje sma. Čitanje teksta je redovito neuspješno: Richards je jedan od rijetkih kritičara koji su se usudili postaviti tu katastrofal nu dijagnozu. No iako je utvrdio takvo činjenično stanje, to ga nije navelo da odustane. Umjesto da zaključi kako se pro mašajima i nerazumijevanjem pri čitanju nužno mora bavi ti hermeneutika, poput Heideggerove i Gadamerove, on je ponovno uspostavio načela pomnog čitanja koje bi ispravi lo uobičajene pogreške. Pjesništvo može zbuniti, može biti 163
teško, nepronično, dvosmisleno, ali glavni je problem u čita telju, kojega treba naučiti da čita brižljivije, da nadilazi poje dinačna i kulturna ograničenja, da »poštuje slobodu i samo stalnost pjesme« (Richards, 1929.). Drugim riječima, njegov iznimno zanimljiv praktični pokus, koji je na vidjelo iznio idiosinkraziju i anarhičnost čitanja, nije doveo u pitanje nače la nove kritike, nego je naprotiv, po Richardsovu mišljenju, potkrijepio teorijsku potrebu da se čitatelj posveti pomnom, objektivnom, neopterećenom čitanju. Za književnu teoriju izniklu iz strukturalizma, koja je na stojala opisati neutralno funkcioniranje teksta, empirijski je čitatelj također bio uljez. Ni najmanje raspoložene da podu pru neku hermeneutiku čitanja, kad su u svoje analize mo rale uklopiti čitatelja, naratologija i poetika su se zadovolji le apstraktnim ili savršenim čitateljem: ograničile su se da opišu objektivne tekstne prisile koje upravljaju izvedbom konkretnog čitatelja, dakako, pod uvjetom da se on prilago di onome što tekst od njega očekuje. Čitatelj je prema tome funkcija teksta, poput arhičitatelja, kako ga je nazvao Riffa terre, sveznajućega čitatelja s kojim se ne bi mogao poisto vjetiti nijedan stvarni čitatelj jer su mu interpretativne spo sobnosti ograničene. Općenito se može reći da književna teo rija – kao što pojedinačne tekstove drži sporednima napra ma univerzalnom sustavu kojemu se preko njih pristupa, ili kao što mimezu smatra nusproizvodom semioze – zapostav lja stvarno čitanje u korist teorije čitanja, odnosno definicije kompetentnog ili idealnog čitatelja, čitatelja kakvoga zahtije va tekst i koji se podvrgava očekivanju teksta. Nepovjerenje prema čitatelju tako je – ili je dugo bilo – zajednički stav proučavatelja književnosti, koji je podjedna ko obilježavao i pozitivizam i formalizam, i novu kritiku i strukturalizam. Empirijski čitatelj, pogrešno razumijevanje, 164
promašaji čitanja, kao šumovi i nepogode, smetaju svim pri stupima neovisno o tome usredotočuju li se na autora ili na tekst. Stoga su sve spomenute metode u napasti da čitatelja zaobiđu ili, ako priznaju njegov udio, kao što je činio Ric hards, da teoriju ustanove kao stegu čitanja, ili idealno čita nje koje će doskočiti manama empirijskih čitatelja.
Otpor čitatelja Premda se tvrdoglavo držao pozitivizma, Lansona su uzdr mali Proustovi argumenti u prilog čitanju, koje je sažeo ovim riječima: »Navodno se nikad ne dopire do knjige, nego uvi jek do duha koji na knjigu reagira i u nju zadire, do svoje ga duha ili duha drugog čitatelja« (Lanson, 1925., str. 41). Nema neposrednog, čistog pristupa knjizi. To je heretičko stajalište 1907. zastupao Proust u tekstu Journées de lecture (Dnevni zapisi o čitanju, predgovoru koji je napisao uz svoj prijevod Ruskinova djela Sezam i ljiljani, dvaju predavanja o čitanju u viktorijanskoj tradiciji religioznog štovanja knji ge), a zatim u Pronađenome vremenu. Ne sjećamo se kakva je bila, nije nas kad smo čitali u djetinjstvu obilježila sama knjiga, rekao je Proust ograđujući se od Ruskinova moraliz ma, nego okvir u kojemu smo je čitali, dojmovi koji su nam se javljali dok smo je čitali. Čitanje je empatijsko, projektiv no, identifikacijsko. Neumitno narušava knjigu, prilagođu je ju čitateljevim brigama. Kao što će Proust ponovno kaza ti u Pronađenome vremenu, ono što čita čitatelj primjenjuje na vlastite prilike, na primjer na svoje ljubavne odnose, pa se »pisac [...] ne smije uvrijediti ako invertit njegovim junaki njama daje muško lice« (Proust, 1973., II., str. 26). Opat Pré vost je Manon opisao samo kao »ljupku« i »umilnu«, a nje zina tjelesna vanjština ostaje tajna; zadovoljio se da joj dodi jeli izgled »nalik na samu Ljubav«, kako bi joj svaki čitatelj 165
mogao pridati crte kakve su za njega idealne. Zato pisac i knji ga čitatelja nadziru veoma neznatno. Prema Proustu, s amo zbog navike preuzete iz neiskrenog jezika predgo vora i posveta pisac kaže: »Čitaoče moj«. Zapravo je sva ki čitalac, kad čita, čitalac sama sebe. Piščevo je djelo sa mo neka vrst optičke sprave koju pisac nudi čitaocu da bi mu [...] omogućio da razabere ono što bez te knjige ne bi možda vidio u sebi (Proust, ibid.). Čitatelj je slobodan, zreo, neovisan: nije mu cilj toliko raz umjeti knjigu, koliko putem knjige razumjeti sam sebe; uosta lom, knjigu i može shvatiti jedino ako zahvaljujući toj knjizi shvati sam sebe. Proustova je teza prestravila Lansona, koji se pouzdavao da dojam o neredu može ispraviti statistika: Još bi se mogla prihvatiti zamisao da se prikupe i razvr staju subjektivni dojmovi, pa bi se možda iz njih raza brao trajan i zajednički element tumačenja što bi se mo gao objasniti stvarnim svojstvom djela, svojstvom koje bi na duhove gotovo stalno djelovalo na gotovo istovje tan način (Lanson, 1925., str. 42). Iako priznajući da je Proust u pravu kad kaže da pojedin ci književnost doživljavaju na neizmjerno mnogo raznolikih načina, Lanson je htio vjerovati da u prosjeku reakcije čitate lja ipak nisu tako samosvojne i nesumjerljive. No, sudeći pre ma suvremenim Richardsovim istraživanjima na studentima u Cambridgeu, treba sumnjati da ispitivanja mogu raspoznati »trajan i zajednički element tumačenja«, nešto kao značenje u opreci naprama smislu ili značaju, prema prethodno opisanoj Hirschovoj terminologiji, pa dakle i da je statistika usprkos Proustu kadra ponovno utemeljiti književni objektivizam. Pod utjecajem uglednoga Proustova mišljenja sve se teže održavao stav koji čitanju odriče bilo kakvu važnost. U čitanju 166
se spajaju pisanje i čitanje: čitanje će biti pisanje, kao što je pisanje već bilo čitanje jer se u Pronađenome vremenu pisa nje opisuje kao prijevod unutarnje knjige, a čitanje kao još jedan prijevod u drugu unutarnju knjigu. »Dužnost i zada tak pisca«, zaključio je Proust, »dužnost je i zadaća prevodio ca« (Proust, 1973., II., str. 9). U prijevodu nestaje polaritet pisma i čitanja. Poslužimo li se Saussureovim terminima, reći ćemo da se tekst s jedne strane prema kodovima i kon vencijama književnosti odnosi kao govor (parole), a s dru ge se ujedno čitanju nudi kao jezik (langue) kojemu će ono pridružiti vlastiti govor. Posredovanjem knjige, koja je isto dobno govor i jezik, parole i langue, komuniciraju dvije svi jesti. Stvaralačka kritika, od Alberta Thibaudeta do George sa Pouleta, kritičku će gestu tako ustanoviti na empatiji ko ja se spreže sa stvaranjem. Fenomenološka hermeneutika (koju smo već spominjali u drugom poglavlju također je pripomogla da se čitatelj vra ti na književno poprište jer je svako značenje pridružila ne koj svijesti. U knjizi Što je književnost? (Qu’est-ce que la litté rature?, 1947.) Sartre je fenomenološku verziju čitateljeve uloge jednostavnim riječima objasnio ovako: Stvaralački čin je tek nepotpun i apstraktan trenutak u kojem se proizvodi djelo; kad bi postojao samo autor, mo gao bi pisati koliko hoće, ali djelo kao predmet nikada ne bi izašlo na vidjelo pa bi mu preostalo samo da odloži pe ro ili da se prepusti beznađu. No zahvat pisanja uključu je i zahvat čitanja kao svoj dijalektički korelativ, a za ta je dva povezana čina potrebno da djeluju dvije različite osobe (Sartre, 1948., str. 93; usp. 1981., str. 38-39). Veoma smo daleko od Mallarméa i od djela kao spomeni ka, ili pak od Valéryja, koji je u svojem »Predavanju iz poe tike« uklonio »potrošača« jednako kao i »proizvođača«, da 167
bi se bavio isključivo »samim djelom kao nečim osjetilnim« (Valéry, 1957., str. 1348; usp. 1980., str. 327). Stopama Prousta i fenomenologije, važnosti čitanja – pr voga čitanja, kao i idućih – pozornost su ponovno posveti li brojni teorijski pristupi, kao što su estetika recepcije, ko ja se poklapa sa školom u Konstanzu (Wolfgang Iser, Hans Robert Jauss), ili Reader-Response Theory (teorija o učinku čitanja), kako se naziva u Americi (Stanley Fish, Umberto Eco). Čitatelju se malo-pomalo približio i Barthes: u S/Z kôd koji naziva »hermeneutičkim« definiraju zagonetke što ih čitatelj, ulažući napor da poveže indicije, poput lovca ili de tektiva, mora riješiti kao niz izazova, malih značenjskih po maka. Bez toga napora knjiga ostaje beživotna. No Barthes ustrajno čitanju prilazi iz teksta, poimajući ga kao program (hermeneutički kôd) kojemu se čitatelj podređuje. Središnje pitanje ukupne refleksije o književnom čitanju koja bi htje la prevladati alternativu između subjektivizma i objektiviz ma, ili impresionizma i pozitivizma, pitanje što ga je uosta lom ispravno postavila rasprava između Prousta i Lansona, pitanje je o tome kakvu slobodu tekst ostavlja čitatelju. U či tanju kao dijalektičkome međudjelovanju teksta i čitatelja, kako ga opisuje fenomenologija, koji je udio prisile što je na meće tekst? I koliko slobode može izboriti čitatelj? U kojoj mjeri tekst programira čitanje, kako bi htio Riffaterre? A u kojoj mjeri čitatelj može, ili mora, zapunjati praznine u tek stu, da bi u tekstu što ga trenutno čita između redaka proči tao druge virtualne tekstove kojima je protkan? U vezi s čitanjem postavlja se mnogo pitanja, ali sva nas vraćaju ključnome problemu igre između slobode i prisile. Što čitatelj radi s tekstom kad čita? A što njemu radi tekst? Je li čitanje aktivno ili pasivno? Više aktivno nego pasivno? Ili više pasivno nego aktivno? Odvija li se poput razgovora 168
kojemu sugovornici mogu podešavati tok? Opisuje li ga do voljno dobro uobičajeni model dijalektike? Treba li čitatelja poimati kao skup pojedinačnih reakcija, ili kao aktualizaciju kolektivne kompetencije? Je li čitatelja najprikladnije prika zati na slobodi pod nadzorom, pod paskom teksta? Prije nego što se pozabavimo povratkom čitatelja u središ te proučavanja književnosti, ipak moramo raščistiti što po drazumijeva termin recepcija, kojim se danas najčešće pre rušava istraživanje čitanja.
Recepcija i utjecaj Književna povijest nije uistinu potpuno zapostavila recep ciju. Kad je tkogod htio izvrgnuti ruglu lansonizam, ne bi se okomio samo na njegov fetišizam »izvora«, nego i na mani jakalnu potragu za »utjecajima«. S tog se aspekta, a to je sva kako i dalje aspekt proizvodnje književnosti posredovanjem autora – utjecaja koji postaje izvorom – vodilo računa o re cepciji, ali ne razmatrajući čitanje, nego pisanje drugih dje la što ga djelo potiče. Čitatelji su se dakle najčešće uključiva li samo kad su bili drugi autori, putem pojma »piščeve fortu ne«, izrazito književne fortune. U Francuskoj je odatle poče la komparativna književnost, kad su nastale velike studije kao što je rad Fernanda Baldenspergera, Goethe u Francu skoj (Goethe en France, 1904.). Na tu temu ima bezgranič no mnogo varijacija. U brojnim komentiranim izdanjima nalazi se odjeljak o »Sudovima suvremenika« i odjeljak o »Utjecaju« djela, sve do opernih libreta i filmskih scenarija u koje je bilo prerađeno. Stoga se fortuna djela mjeri po to me koliko je utjecala na daljnja djela, a ne koliko su je čitali ljubitelji književnosti. Dakako, ima i iznimaka: veliki Lansonov članak u povodu stote obljetnice Lamartineovih Meditacija (Méditations, 169
1921.) izvrsno je sociološko i povijesno istraživanje o ras prostranjenosti književnog djela. Lanson je sanjao i o sveu kupnoj povijesti knjige i čitanja u Francuskoj. Međutim, kao što ćemo vidjeti u šestom poglavlju, izvedbe toga programa nedavno su se latili povjesničari škole Anali (Annales). Za hvaljujući njima, povijesni se radovi bave u prvome redu či tanjem, ali kao društvenom institucijom. Takozvano prouča vanje recepcije ipak ne nastoji obuhvatiti probleme fortune i utjecaja kao u tradicionalnoj književnoj povijesti niti pokri ti područje nove društvene i kulturne povijesti posvećeno di fuziji knjige, nego u užem smislu analizirati čitanje kao poje dinačnu ili skupnu reakciju na književni tekst.
Implicitni čitatelj Ostajući vjerna staroj razlici između poiesis i aisthesis, ili »proizvodnji« i »potrošnji«, kako je govorio Valéry, nedavna proučavanja recepcije usredotočila su se na način na koji dje lo djeluje na čitatelja, čitatelja koji je istovremeno pasivan i ak tivan, jer je pasija za knjigu ujedno i akcija čitanja. Analiza re cepcije na umu ima učinak što ga na pojedinačnog ili skupnog čitatelja te na njegov odgovor – na njemačkome Wirkung, na engleskom response – proizvodi tekst shvaćen kao stimulus. Ra dovi te vrste dijele se na dvije velike kategorije: s jedne strane one koji ishode iz fenomenologije pojedinačnog čina čitanja (isprva u Romana Ingardena, a zatim u Wolfganga Isera), a s druge one koji se zanimaju za hermeneutiku javnog odgovora na tekst (osobito u Gadamera i Hansa Roberta Jaussa). Njihovo je zajedničko polazište fenomenologija kao pri znanje uloge svijesti u čitanju: »Književni predmet je«, napi sao je Sartre, »čudnovat zvrk, koji postoji samo dok se giba. Da bi se pokrenuo, potreban je konkretan čin koji se zove čitanje, a traje samo onoliko koliko može trajati to čitanje« 170
(Sartre, 1947., str. 91; usp. 1981., str. 37). Dok se književni predmet tradicionalno gledao u prostoru, kao uvezano dje lo, barem otkako postoje tisak i pregnantni model knjige (u Digresijama – Divagations – Mallarmé zapreminu i uveza nost knjige sustavno suprotstavlja površini i rasprostrtosti novina), fenomenologija je pozornost usmjerila na vrijeme potrebno za čitanje. Proučavanje recepcije tako se poziva na Romana Ingardena, utemeljitelja međuratne fenomenološke estetike. Fenomenološka estetika je u tekstu vidjela potencijal nu strukturu što je čitatelj konkretizira, a u čitanju proces ko ji tekst postavlja u odnos prema izvanknjiževnim normama i vrijednostima posredovanjem kojih čitatelj pridaje smisao svojem doživljaju teksta. Tu ponovno nailazimo na pojam predrazumijevanja kao nužne pretpostavke svakog razumi jevanja, što je drugi način da se, kao Proust, kaže kako nema nevinog ili prozirnog čitanja: čitatelj tekstu pristupa sa svo jim normama i vrijednostima. No Ingarden je, kao filozof, pojavu čitanja opisao prilično apstraktno, ne naznačujući ko liko prostora tekst ostavlja čitatelju da njegove bjeline – na primjer, odsutnost opisa glavne junakinje Manon – ispuni prema vlastitim normama niti kako tekst nadzire način na koji se čita, što su pitanja koja će uskoro postati presudna. Iskustvo čitanja u svakom slučaju preinačuje čitateljeve nor me i vrijednosti. Kad čitamo, naše očekivanje ovisi o onome što smo već pročitali – ne samo u tekstu koji čitamo nego i u drugim tekstovima – a nepredviđeni događaji na koje nai lazimo tijekom čitanja primoravaju nas da očekivanja preu strojimo i iznova tumačimo ono što smo već pročitali, sve što smo dotad već pročitali, u ovome tekstu i drugdje. Čita nje se dakle kreće istodobno u dva pravca, prema naprijed i unatrag, jer potraga za značenjem i neprestane revizije koji ma čitanje našemu iskustvu omogućuje da objedini smisao počivaju na kriteriju dosljedne povezanosti. 171
U knjigama Der Implizite Leser (Implicitni čitatelj, 1972.) i Der Akt des Lesens (Čin čitanja, 1976.) Iser je taj model preuzeo da bi analizirao proces čitanja: »Učinci i odgovori«, piše, »nisu svojstva ni teksta ni čitatelja; tekst predstavlja po tencijalan učinak koji se ostvaruje u procesu čitanja« (Iser, 1978., str. 9). Tekst je, ako hoćete, potencijalan uređaj s ko jim čitatelj interagira da bi konstruirao suvisao predmet, cje linu. Prema Iseru, književno djelo ima dva pola, [...] umjetnički i estetski: umjetnički je pol autorov tekst, a estetski je čitateljevo ostvarenje. Imamo li u vidu taj polaritet, jasno je da sa mo djelo ne može biti istovjetno ni tekstu ni konkretiza ciji, nego se mora smjestiti negdje između njih. Ono neiz bježno mora biti virtualne naravi jer se ne može svesti ni na zbilju teksta ni na čitateljevu subjektivnost te svoj dina mizam izvodi upravo iz te virtualnosti. Kako čitatelj pro lazi raznim stajalištima što ih nudi tekst i međuosbno po vezuje različita viđenja i obrasce, stavlja djelo u pokret, kao što u pokret stavlja i samoga sebe (ibid., str. 21). Značenje je dakle učinak koje doživi čitatelj, a ne zao kružen predmet koji bi postojao prije čitanja. Iser proces opisuje donekle eklektično kombinirajući fenomenološki model s drugim modelima, kao što je formalistički. Jednako kao u Ingardena, značajka je književnog teksta što je nedovršen, a književnost nastaje čitanjem. Književnost dakle postoji kao dvostruka i heterogena: postoji neovisno o čitanju, u tekstovima i knjižnicama, da tako kažemo, potenci jalno, ali se konkretizira jedino čitanjem. Autentični književ ni predmet je samo međudjelovanje teksta i čitatelja: Značenje mora proizvesti interakcija između tekstnih sig nala i čitateljevih činova razumijevanja. A čitatelj se iz 172
te interakcije ne može izdvojiti; naprotiv, djelatnost ko ja se u njemu potiče nužno će ga povezati s tekstom i na vesti da stvara uvjete koji su nužni da tekst bude učinko vit. Kao što se tekst i čitatelj tako stapaju u jedinstvenu situaciju, podjela između subjekta i objekta više ne vri jedi, pa značenje više nije predmet koji treba definirati, nego učinak koji treba iskusiti (ibid., str. 9-10). Književni predmet nije ni objektivni tekst ni subjektivni doživljaj, nego virtualan obrazac (neka vrsta programa ili par titure) što se sastoji od bjelina, rupa i neodređenosti. Drukči je rečeno, tekst instruira, a čitatelj konstruira. U svakome su tekstu neodređena mjesta brojna, kao pukotine, šupljine ko je čitanje smanjuje, ispunja. Na sličan je način Barthes sma trao da ni najrealističnija književnost nije »izvodljiva« jer nije dovoljno precizna; no iz toga je izvodio argument pro tiv mimeze, a ne u prilog čitanju. Iser će pak reći kako je dje lo doduše postojano, pruža osjećaj da posjeduje objektivnu strukturu, ali su unatoč tome njegove moguće konkretizaci je brojne, štoviše, bezbrojne. Glavni pojam koji istječe iz tih pretpostavaka u Isera je im plicitni čitatelj, naziv skovan prema implicitnom autoru, što ga je američki kritičar Wayne Booth uveo u knjizi The Rhe toric of Fiction (Retorika fikcije, 1961.). Svojedobno se svrsta vajući protiv nove kritike u sporu oko autorske namjere (ko ji očito ima veze s razmišljanjem o čitatelju), Booth je tvrdio da se autor iz djela nikad ne povlači potpuno, nego u njemu uvijek ostavlja zamjenika koji će djelo nadzirati kad on bude odsutan: implicitnog autora. Bio je to, ante litteram, način da se odbaci budući stereotip o smrti autora. Već nagoviještajući da implicitni autor u tekstu ima nadomjestak koji mu odgo vara, Booth je razjasnio kako autor »čitatelja pravi, kao što pravi svoje drugo ja, a najuspješnije je ono čitanje u kojemu 173
se stvorena jastva, autor i čitatelj, mogu potpuno uskladiti« (Booth, 1961., str. 138; usp. 1976., str. 155). Zato je u svako me tekstu autor za čitatelja priredio mjesto komplementar no implicitnome autoru, koje je čitatelj slobodan zauzeti ili ne zauzeti. Na primjer, na početku Čiče Goriota: To ćete učiniti i vi koji ste ovu knjigu uzeli u bijelu ru ku i koji sjedate u mek naslonjač govoreći: »Možda će me ovo razonoditi.« Kad upoznate skrovite patnje čiče Goriota, vi ćete slasno ručati, a za svoju ćete bešćutnost okriviti pisca, koga ćete napasti zbog pretjeravanja, op tužiti da sklada pjesmu. Ali znajte: ova drama nije ni iz mišljotina ni roman. All is true. Ona je tako istinita da njezine elemente svatko može naći u svojoj blizini, mož da i u svojem srcu. Tu se implicitni autor obraća implicitnom čitatelju (ili pri povjedač naslovljeniku), udara temelje njihovu sporazumu, postavlja uvjete pod kojima će stvarni čitatelj ući u knjigu. Implicitni čitatelj je tekstna konstrukcija, koju stvarni čitatelj doživljava kao prisilu; odgovara ulozi koju su stvarnome čita telju dodijelile upute teksta. Prema Iseru, implicitni čitatelj utjelovljuje nužne preduvjete da književno djelo djeluje učinkovito – preduvjete koje ne pribavlja empirijska, iz vanjska zbilja, nego sam tekst. Stoga su korijeni implicit nog čitatelja kao pojma čvrsto urasli u strukturu teksta; on je konstrukcija i nikako se ne može poistovjetiti ni s kojim stvarnim čitateljem (Iser, 1978., str. 34). Iser opisuje književni univerzum kao uvelike prisilan, na lik na programiranu igru uloga. Tekst od čitatelja zahtijeva da se pokori njegovim uputama: Pojam implicitnog čitatelja je [...] tekstna struktura koja prefigurira nazočnost primatelja, a da ga pritom nužno 174
ne određuje; pojam unaprijed strukturira ulogu koju mo ra preuzeti svaki primatelj, i to vrijedi čak i kad se čini da tekstovi ne vode računa o potencijalnom primatelju ili ga aktivno isključuju. Zato pojam implicitnog čitate lja označava mrežu struktura koje iziskuju odgovor, koje čitatelja primoravaju da shvati tekst (ibid., str. 34). Implicitni čitatelj stvarnome čitatelju predlaže model, određuje očište koje će stvarnome čitatelju omogućiti da okupi značenje teksta. Budući da ga vodi implicitni čitatelj, stvarni čitatelj ima istodobno aktivnu i pasivnu ulogu. Tako se čitatelj istodobno nadaje kao tekstna struktura (implicitni čitatelj) i kao strukturiran čin (stvarno čitanje). Kako se temelji na implicitnom čitatelju, čin se čitanja sa stoji od konkretiziranja shematske odrednice teksta, to jest običnim jezikom, što predočava likove i događaje, ispunja praznine u pripovijedanju i opisima, konstruira suvislu po vezanost od raštrkanih i nepotpunih elemenata. Čitanje se predstavlja kao rješavanje zagonetaka (u skladu s Bartheso vim takozvanim hermeneutičkim kodom, ili s kinegetičkim modelom koji smo spominjali u vezi s mimezom). Uposlivši pamćenje, čitanje djeluje tako da arhivira indicije. Pretpostav lja se da u svakome trenutku mora raspolagati svim obavije stima koje mu je tekst dostavio do mjesta do kojega je stiglo. Njegovu zadaću tekst programira, ali je ujedno i nužno osu jećuje jer fabula uvijek sadržava nesvodljive pukotine, neo dlučive alternative, pa ne može postojati posvemašnji reali zam. U svakome tekstu ima zapreka o koje se konkretizaci ja neumitno i konačno spotiče. Da bi opisao čitatelja, Iser se ne služi metaforom lovca ili detektiva, nego putnika. Kao očekivanje i preinaka očeki vanja kakvu izazivaju nepredviđeni susreti na koje ono pu tem nailazi, čitanje sliči na putovanje po tekstu. Čitatelj, kaže 175
Iser, na tekst gleda iz motrišta koje je pokretljivo, koje luta. U njegovoj pozornosti nikad nije simultano prisutan cijeli tekst: kao putnik u kolima, čitatelj svaki čas uočava samo je dan aspekt teksta, ali kombinira sve što je vidio zahvaljujući pamćenju te uspostavlja suvislu shemu koja u pogledu nara vi i pouzdanosti ovisi o stupnju njegove pozornosti. No put koji prelazi nikad ne može sagledati u cjelini. Kao u Ingar dena, čitanje tako istodobno napreduje, prikupljajući nove indicije, i nazaduje, iznova tumačeći sve indicije što ih je ar hiviralo do mjesta do kojega je doprlo. Naposljetku, Iser inzistira na takozvanome repertoaru, sku pu društvenih, povijesnih i kulturnih normi koje čitatelj u či tanje unosi kao nužnu popudbinu. No i sam se tekst poziva na neki repertoar, i sam u igru uključuje skup normi. Da bi se čitanje moglo odvijati, prijeko je potrebno da se repertoar stvarnoga čitatelja i repertoar teksta, to jest implicitnog čitate lja, barem donekle preklapaju. Tekst reorganizira konvencije koje tvore repertoar, očuđujući i preustrojavajući čitateljeve pretpostavke o zbilji. U cijelome tom lijepom opisu ipak osta je visjeti u zraku škakljivo pitanje: kako se praktično susreću, kako se suočavaju implicitni (konceptualni, fenomenološki) čitatelj i empirijski, odnosno povijesni čitatelji? Podređuju li se potonji nužno uputama teksta? A ako im se ne podrede, kako prikazati njihove prijestupe? Iskrsava neugodan upit: može li stvarno čitanje biti teorijski predmet?
Otvoreno djelo Iza privida najtrpeljivijega liberalizma implicitni čitatelj zapravo nema drugog izbora nego da se pokori uputama im plicitnoga autora, kad je on njegov alter ego ili njegova preo brazba. No stvarni se čitatelj postavlja pred neumoljivu alter nativu: ili mora igrati ulogu koju mu je propisao implicitni 176
čitatelj, ili može odbiti upute implicitnoga čitatelja pa pre ma tome i zatvoriti knjigu. Dakako, djelo je otvoreno (u sva kom se slučaju malo-pomalo otvara pri čitanju), ali samo za to da bi mu se čitatelj pokoravao. Povijest teorija čitanja po sljednjih desetljeća bila je povijest čitateljeva osvajanja sve veće slobode spram teksta. Trenutno mu se on može samo podvrgnuti ili se od njega odvrgnuti. Međutim, iako se stvarni čitatelj još nije previše osamosta lio od implicitnog čitatelja, u Isera ipak uživa viši stupanj slo bode nego tradicionalni čitatelj, jednostavno zato što su sve moderniji i moderniji tekstovi u koje se upušta i sami sve neodređeniji. Zbog toga je čitatelj dužan tekstu sve više pri donositi sam da bi ga upotpunio. Tu ponovno nailazimo na pojavu na koju smo već ukazali u vezi s literarnošću. Literar nost su ruski formalisti, na temelju osobite futurističke este tike koja im je bila suvremena, poistovjetili s očuđenošću. Sada je trebalo razraditi nov, otvoreniji opis čitanja kako bi se prikazali moderni tekstovi gdje uloga implicitnog čitate lja nije tako potanko zadana kao u realističnom romanu, i on se smjesta nametnuo kao univerzalan model. Spomenuta je teorija neporecivo privlačna, možda i pre više. Nudi sintezu raznih gledišta na književnost i kao da fe nomenologiju i formalizam izmiruje u cjelovitu, eklektičnu opisu čitanja. Izrazito dijalektična, razborito se brinući za rav notežu, ona vodi računa o strukturi teksta i o čitateljevu tu mačenju, o relativnoj neodređenosti i o nadziranome sudio ništvu (prisili i slobodi). Iserov je čitatelj otvorena, slobodo umna, širokogrudna duha, spreman da zaigra igru teksta. Za pravo je i dalje posrijedi idealan čitatelj: čovjek bi se mogao zabuniti i pobrkati ga s obrazovanim kritičarom, vrsnim po znavateljem klasika, ali punim zanimanja za moderne pisce. Iskustvo koje opisuje Iser u prvom je redu iskustvo učena 177
čitatelja što ga Iser postavlja pred pripovjedne tekstove koji pripadaju realističnoj tradiciji i nadasve modernizmu. Nai me, upravo način na koji postupaju romani XX. stoljeća, ko ji se uostalom nadovezuju na neke slobode kakve su bile uvri ježene u XVIII. stoljeću, i iskustvo njihovih olabavljenih fa bula i neopstojnih, katkad čak i bezimenih likova omoguću ju da se, sve u svemu retrospektivno, analizira (redovito) či tanje romana XIX. stoljeća i pripovjedne književnosti uop će. Prema implicitnoj hipotezi, kad se nađe pred modernim romanom, obaviješten se čitatelj dužan pobrinuti da uz po moć svojega književnog pamćenja nepotpunu pripovjednu shemu pretvori u tradicionalno djelo, u virtualan realistič ni ili naturalistički roman. Prešutna čitateljska norma ko ju pretpostavlja Iser ostaje tako realistični roman XIX. sto ljeća, kao pramjera po kojoj se ravna svako čitanje. Ali što je s čitateljem koji o romanu nije stekao tako tradicionalno znanje, za kojega je norma, na primjer, novi roman? Ili su vremeni roman, kakav se katkad naziva postmodernim, ko ji je fragmentaran i razglobljene strukture? Upravlja li i nje govim ponašanjem potraga za suvislom povezanošću po uzo ru na realistični roman? Iser naposljetku pojam očuđenja, potekao iz formalizma, proteže na društvene i povijesne norme. Dok su formalisti na umu imali nadasve pjesništvo, koje je uglavnom remeti lo književnu tradiciju, Iser, misleći na moderni roman više nego na pjesništvo, vrijednost estetskog iskustva vezuje uz promjene kojima ona zadire u čitateljeve pretpostavke o zbi lji. No tada – što je još jedan razlog za zadršku – njegova teo rija ne zna kako bi se nosila s praksama čitanja koje ne zna ju za povijesne prisile kakvima podliježe značenje pa, na pri mjer, književnosti pristupaju kao jedinstvenom sinkronij skom i monumentalnom sklopu, kao klasicima. Kad čovjek 178
silom hoće sve držati na okupu, sinkroniju i dijakroniju, fe nomenologiju i formalizam, na kraju se može naći na svim stranama, u svakom slučaju, jednako na strani starih kao i na strani postmodernih. No toj se teoriji čitanja najstrože prigovorilo što svoj mo dernistički tradicionalizam prerušava ekumenskim referenci jama. Čitatelja pretvara u ulogu (ako ju je pristao igrati) koja je istovremeno slobodna i prisilna, pa pomirujući tekst i čita telja, a ostavljajući po strani autora, naoko izbjegava uobiča jene stranputice književne teorije, osobito binarizam i pre tjerane antiteze. Kao svakoj potrazi za zlatnom sredinom, međutim, nije se propustilo predbaciti joj da je konzervativ na. Sloboda koju daje čitatelju suzuje se, naime, na neodređe na mjesta u tekstu, između punina koje je autor čvrsto odre dio. Tako autor, unatoč prividu, ostaje gospodar igre: on i da lje određuje što je određeno, a što nije. Takva estetika recep cije, koja se predstavila kao napredak književne teorije, kad se svedu računi, možda je bila samo pokušaj da se u obnov ljenoj ambalaži spasi autor. Nije se dao zavarati britanski kri tičar Frank Kermode, koji je ustvrdio kako se u Iserovoj este tici recepcije književna teorija konačno uskladila sa zdravim razumom (literary theory has now caught up with common sense, Kermode, str. 128). Svatko zna, podsjetio je Kermode, da stručno osposobljeni čitatelji iste tekstove čitaju drukčije nego ostali čitatelji, temeljitije, sustavnije, i to je dovoljno da se dokaže kako tekst nije u potpunosti određen. Uostalom, profesori najbolje ocjene daju studentima koji se najviše od maknu od »normalnog« čitanja teksta, od čitanja kakvo je bi lo sastavnim dijelom dotadašnjega repertoara, a da pritom ipak ne upadnu u pogreške razumijevanja niti zađu u apsurd. U biti, estetika recepcije o čitanju ne kaže ništa više nego bi lo tko tko bi pomno empirijski promatrao čitanje, pa je ona 179
možda i puka formalizacija zdravog razuma, što na koncu i ne bi bilo tako loše. Iz Kermodeova je pera ta primjedba vri jedila kao kompliment, ali ima komplimenata koji čovjeku okrnje ugled pa bi mu bilo bolje da ih nije primio. Zagovornici veće čitateljeve slobode spočitnuli su dakle estetici recepcije da krišom autora ponovno uvodi kao nor mu ili kao instanciju koja propisuje smjernice igre u tekstu, te da time teoriju žrtvuje uobičajenome mišljenju. Na tom je tlu Isera napao osobito Stanley Fish, koji je izrazio žalje nje što se tekstu ne priznaje bekonačna pluralnost značenja, odnosno što djelo nije doista otvoreno, nego samo odškri nuto. Iserova umjerena pozicija, nesumnjivo usklađena sa zdravim razumom, koja priznaje da čitanja mogu biti različi ta (a kako bi se i zanijekalo nešto tako očevidno?), ali i isti če prisile u tekstu, svakako nije tako radikalna kao teza Um berta Eca, za kojega se svako umjetničko djelo otvara u bez graničnu lepezu mogućih čitanja, ili pak kao teza Michela Charlesa, prema kojemu aktualno djelo nema nimalo veću težinu nego beskonačnost virtualnih djela što je ono nago viješta kad se čita.
Obzor očekivanja (zasad utvara) Uz odvjetak vezan uz fenomenologiju i zaokupljen pojedi načnim čitateljem, koji predstavlja Iser, estetika recepcije ima i drugi odvjetak u kojem se više naglašava kolektivna dimen zija čitanja. Utemeljitelj mu je i glasnogovornik Hans Robert Jauss, koji je proučavanjem čitanja kanio obnoviti tradicional nu književnu povijest, osuđivanu zbog prevelike, ako ne i is ključive brige za autore. Ovdje naznačujem njegovu utvaru jer ćemo mu se posvetiti u šestom poglavlju, koje se bavi od nosom između književnosti i povijesti, no kako se povijest re cepcije pobliže tiče i vrijednosti, nastanka kanona, moglo ju 180
je primiti i sedmo poglavlje. Činjenica da na nju nailazimo svagdje, uostalom, znak je da u vezi s njom postoji problem, a kao što će se vidjeti, prigovoriti joj se može isto što i Isero voj teoriji: da pravi ustupke, da je umjerena, da hoće obuhva titi previše, s posljedicom da, zaobilaznim putem, ponovno ozakonjuje stare oblike proučavanja, a da ih nije osobito iz mijenila, što se kosi s ciljevima koje je postavila. Zasad zapamtimo samo da Jauss obzorom očekivanja nazi va ono što je Iser zvao repertoarom: skup konvencija od kojih se u danom trenutku sastoji kompetencija čitatelja (ili klase čitatelja), sustav normi koje definiraju povijesni naraštaj.
Vrsta kao model čitanja Među sedam elemenata koje sam istaknuo da bih teorij ski opisao književnost, da bih izložio mrežu pretpostavaka što ih u vezi s njom svi mi podrazumijevamo čim govorimo o tekstu, nema vrste. Međutim, teorija vrsta je dobro razvi jena grana proučavanja književnosti, a uostalom, i jedna od najpouzdanijih. Vrsta se nadaje kao najočitije načelo uopća vanja, kad je riječ o pojedinačnim djelima i o univerzalijama književnosti, a Aristotelov tekst O pjesničkom umijeću nacrt je teorije vrsta. Zato je njezin izostanak među poglavljima ove knjige ponekoga i mogao zbuniti. No vrsta nema udjela u temeljnim, neizbježnim, neposrednim pitanjima – »Tko govori? O čemu? Kome?« – jer se nalazi na rubu između književne teorije i zdravog razuma, ili s druge strane ako u njima ima udjela, onda je podređena drugom osnovnom pi tanju. Tako postoje barem još dva mjesta u ovoj knjizi gdje bi moglo biti govora o vrsti: u idućem poglavlju i u vezi sa stilom jer pojam stila povijesno potječe iz pojma genus dicen di – rudimentarnog nacrta vrsne klasifikacije na kojoj poči va trojna klasična podjela stilova (niski, srednji, uzvišeni) – 181
no nadasve u vezi s čitateljem, upravo ovdje, gdje je može mo razmatrati kao model recepcije, sastavnicu repertoara ili obzora očekivanja. Kao taksonomija, vrsta profesionalnom proučavatelju omogućuje da djela klasificira, ali se njezina teorijska mje rodavnost ne sastoji od toga: važna je utoliko što funkcio nira kao recepcijski obrazac, čitateljeva kompetencija koju u dinamičkom procesu potvrđuje i/ili osporava svaki novi tekst. Kad smo ustanovili srodnost između vrste i recepcije, to nas navodi da ispravimo konvencionalno viđenje vrste kao strukture koju tekst navodno ostvaruje, kao jezika (lan gue) što se krije iza teksta kao govora (parole). Naime, pre ma teorijama koje usvajaju čitateljevo gledište, kao jezik se (kao partitura, program) shvaća sam tekst, u opreci napra ma njegovoj konkretizaciji u čitanju, a čitanje se vidi kao go vor. Čak i kad teoretičar vrsta, na primjer Brunetière, koje mu se to oštro predbacivalo, odnos vrste i djela predstavi po uzoru na par što ga čine vrsta živih bića i pojedinac, nje gove analize pokazuju da zapravo zauzima gledište u ovom slučaju povijesne recepcije. Tvrdilo se da je vjerovao u op stojnost vrsta izvan djela zato što je izjavio: »Kao sve stvari na svijetu, rađaju se samo da bi umrle« (Brunetière, 1879., str. 454). No posrijedi je slikovit izraz. Kao kritičar, on nai me uvijek zauzima gledište čitanja, a u njegovim analizama vrsta ima posredničku ulogu između djela i javnosti – u ko ju spada i autor – kao obzor očekivanja. Pogleda li s obrat ne strane, vrsta je obzor neravnoteže, odmaka što ga proiz vodi svako novo veliko djelo: »Književno djelo se objašnja va djelima koja su mu prethodila ili su ga slijedila, jednako samim sobom koliko i onim što ga okružuje«, izjavio je Bru netière u članku »Kritika« u La Grande Encyclopédie (Veli ka enciklopedija, Brunetière, 1982., str. 418B). Brunetière je 182
dakle evoluciju vrsta kao povijest recepcije suprotstavio re torici (djelo se objašnjava samim sobom) i književnoj povi jesti (djelo se objašnjava okružjem). Ako se tako postavi, vr sta je doista zakonita kategorija recepcije. Konkretizacija koju provodi svako čitanje neodvojiva je dakle od vrsnih prisila, u smislu da povijesne konvencije svojstvene vrsti kojoj prema čitateljevoj hipotezi tekst pri pada čitatelju omogućuju da iz zalihe osobina što ih nudi tekst odabere i odijeli one koje će njegovo čitanje aktualizi rati. Vrsta, kao književni kôd, skup normi, pravila igre, oba vještava čitatelja o načinu na koji treba da priđe tekstu i osi gurava njegovo razumijevanje. U tom smislu model svake teorije vrsta ostaje klasična trojna podjela stilova. Ingarden je tako razlučio tri modusa – uzvišeni, tragični i groteskni – od kojih se, po njegovu mišljenju, sastoji temeljni repertoar čitanja. Frye je pak u romansi, satiri i povijesti razabrao tri osnovne vrste, prema tome predstavlja li se fikcijski svijet kao bolji ili gori od stvarnoga svijeta ili kao njemu jednak. Obje se trijade grade na polaritetu tragedije i komedije, ko ji je od Aristotela temeljni oblik svake razlučenosti vrsta, kao stav što ga čitatelj unaprijed stvara i koji podešava nje gov ulog u tekst. Stoga bi estetika recepcije – ali i to je u oči ma najradikalnijih napadača čini odviše konvencionalnom – bila samo posljednja preobrazba veoma starog promišlja nja književnih vrsta.
Čitanje bez nadzora Iserov je implicitni čitatelj i dalje bio nagodba između zdravog razuma i književne teorije, a njegovi su se idealni tekstovi i sami smještali na pola puta između realizma i avan garde. Ponovno dovodeći u pitanje moć implicitnog čitate lja kao dvojnika implicitnoga autora, kojega je prema tome 183
autor i stvorio, i sve više rasterećujući stvarnoga čitatelja od prisila skopčanih s njegovom upisanošću u tekst, teorije či tanja zatim su se radikalizirale kroz dvije uzastopne i protu rječne etape. Pošto su čitatelju dale svu slobodu, zapravo su mu je ponovno oduzele, kao da je sloboda posljednja ideali stička i humanistička tlapnja koje se valja riješiti. Najprije su književni smisao potpuno smještale u čitateljevo iskustvo, a sve manje, ili čak više nimalo, u sam tekst. Zatim su počele osporavati samu dihotomiju teksta i čitatelja, a njezina su se dva člana stopila u obuhvatni pojam »interpretativne zajed nice«, koja označava sustave i institucionalne ispostave moći što proizvode i tekstove i čitatelje. Sve u svemu, čitatelj je ste kao prednost pred tekstom, prije nego što i jedan i drugi ne stanu pred entitetom bez kojega ni jedan ni drugi ne bi po stojali i iz kojega usporedno izviru. Pomišljati da se oni raz likuju, da je jedan ili drugi relativno samostalan, bilo bi pre više za sve negativniju teoriju. U protivnika zablude o namjeri i zablude o referenciji za pazili smo istu sklonost krajnostima kakva zahtijeva da se po sumnja u svaki razuman stav, da bi se napokon dospjelo do stava koji se ne da »falsificirati«, tj. osporiti, jer je neodrživ. Ovaj put samorazornu radikalizaciju književne teorije najbo lje ilustriraju preokreti u američkoga kritičara Stanleya Fisha. Fish se, ugledajući se na Bootha, najprije okomio na tekst kao samostalan prostorni i formalni predmet, dok on postoji jedi no zahvaljujući vremenskom iskustvu. Kao Iser i Jauss, Fish je dakle prokazao tlapnju o objektivnosti i autonomiji teksta. No uskoro je, okrenuvši leđa svojim kolegama, uništavajući ograde kojima su oni okružili čitatelja ili upute kojima su ga opskrbili, stao tvrditi da čitanje ima pravo na posvemašnju subjektivnost i slučajnost. Tako je sav smisao prenio na čita telja, a književnost redefinirao ne više kao makar i virtualan 184
predmet, nego kao »ono što se zbiva kad čitamo«. Stavljajući naglasak na vremenitost razumijevanja, nova je književna di sciplina koju je naumio ustanoviti pod nazivom »afektivna sti listika« htjela biti »analizom progresivnog čitateljeva odgovo ra na riječi što se nižu u vremenu« (Fish, str. 27). Međutim, ubrzo mu se učinilo da taj stav još pravi pre više ustupaka starome intencionalizmu. Inzistiranje na čita nju kao na temeljnome književnom iskustvu može se, nai me, pojmiti u dva smisla, koji podjednako uključuju neopro stiv zaostatak intencionalizma. Ili se čitanje vidi kao ishod namjere autora koji ga je programirao, pa u tom slučaju či tateljeva vlast postaje umjetnom: to se, vidjeli smo, često za mjeralo Iseru. Ili se čitanje opisuje kao učinak čitateljeve afek tivnosti, a u tom slučaju čitatelj ostaje zatočen u solipsizmu, pa se autorova namjera samo zamjenjuje njegovom: to se katkad prigovaralo Ecu i drugim pristašama virtualnog tek sta, a uvođenje trećeg člana između autorove namjere i čita teljeve namjere, intentio operis, po svemu, rekao sam, izgle da kao sofizam koji nipošto ne razrješuje aporiju. Da bi od stranio ostatak intencionalizma koji se skrivao iza čitatelja, a izbjegao opasnost da upadne u ono što su novi kritičari na zivali »zabludom o osjećajnosti«, jer je ona jednako sramna kao »zabluda o namjeri« i »zabluda o referenciji«, pošto je čitateljevom vlašću zamijenio autorovu vlast i vlast teksta, Fish je prosudio kako je nužno sve troje podrediti vlasti »in terpretativnih zajednica«. Prema tom se drastičnom stajališ tu kreće njegova knjiga iz godine 1980., Is There a Text in This Class?, zbirka članaka što ih je napisao u prethodnome desetljeću, ilustrirajući svojim nihilističkim zahtjevima sjaj i bijedu teorije recepcije: pošto je ona čitatelju pridala moć izloživši sumnji objektivnost teksta, a zatim objavila potpunu autonomiju čitatelja i zagovarala načelo afektivne stilistike, u 185
Fisha se sada dokida samo dvojstvo teksta i čitatelja, pa stoga i mogućnost njihova međudjelovanja. Njegova završna – ap solutna, neprijeporna – teza ponovno dramatizira zaključke postheideggerovske hermeneutike, izolirajući čitatelja u nje govim predrasudama. Tu su i tekst i čitatelj zatočenici inter pretativne zajednice kojoj pripadaju, ako im, nazivajući ih »zatočenicima«, još ne pripisujemo previše identiteta. Potez kojim istodobno ukida autora, tekst i čitatelja Fish opravdava ovako: Namjera i razumijevanje dvije su strane istoga konvencio nalnog čina koje se uzajamno pretpostavljaju (uključuju, definiraju, specificiraju). Ocrtati profil obaviještenog ili kompetentnog čitatelja znači istovremeno opisati značajke autorske namjere, i obratno, zato što učiniti jedno ili dru go znači specificirati suvremene uvjete iskazivanja, iden tificirati, postajući njezinim pripadnikom, zajednicu onih koji dijele iste interpretativne strategije (ibid., str. 161). Fish s pravom ističe da je u većine teoretičara čitanja »oba viješteni ili kompetentni čitatelj« samo drugo, manje nez godno, prihvatljivije ime za autorsku namjeru. Zamjena au tora čitateljem, namjere razumijevanjem, ili pak tradicional ne književne povijesti afektivnom stilistikom, zadržava po jam idealne zajednice književno obrazovanih ljudi. Ona da kle obnavlja romantičku ili viktorijansku koncepciju književ nosti, postavljajući hipotezu o kompetentnom čitatelju koji zna prepoznati strategije teksta. Prema Fishu, dokaz je da su najsloženije teorije recepci je u nepriznatom dosluhu sa starom filološkom hermeneuti kom što se teškoće čitanja i dalje prikazuju kao da bi ih čita telj morao riješiti, a ne samo iskusiti. Te teškoće, međutim, nisu samostalne činjenice (koje bi postojale prije čitanja i bile 186
neovisne o njemu), nego pojave što ishode iz naših činova čitanja i interpretativnih strategija. Fish odbija priznati uvri ježenu postavku o uzajamnoj prethodnosti hipoteze i proma tranja, komplementarnu postavci o uzajamnoj prethodnosti cjeline i dijela, koja, prema njegovu mišljenju, i dalje oprav dava moderne hermeneutike. Budući da čitatelj uvijek poči nje od nekog tumačenja, nema prethodno postojećeg teksta koji bi mogao nadzirati njegov odgovor: tekstovi su naša či tanja tekstova; mi pišemo pjesme koje čitamo. Formalizam i teorija recepcije tako su se navodno prema književnosti uvi jek ponašali bojažljivo kao i pozitivizam i intencionalizam, samo pod drugim, preporučljivijim nazivima. No, oblik čitateljeva iskustva, formalne cjeline i struktura na mjere jedno su te isto, očituju se simultano, pa se prema tome ne postavlja pitanje njihova prvenstva i neovisnosti. Postavlja se drugo pitanje: što ih proizvodi? Drukčije reče no, ako su namjera, oblik i čitateljevo iskustvo samo raz ličiti načini da se referira na (različita gledišta na) isti in terpretativni čin, što taj čin interpretira (ibid., str. 165)? Formalisti tvrde da su uzorci (patterns) dostupni neovisno o tumačenju, odnosno da mu prethode, no uzorci se mijenja ju ovisno o postupcima koji ih iznose na vidjelo: tvori ih in terpretativni čin koji ih promatra. Napokon se dakle dekon struirala svaka hijerarhija u strukturi koja je spajala autora, tekst i čitatatelja, pa se trojstvo stapa u simultanost. Namje ra, oblik i recepcija tri su naziva za istu stvar; zato se moraju pretočiti u višu vlast zajednice kojoj su podređeni: Značenja nisu vlasništvo ni fiksnih i postojanih teksto va, ni slobodnih i neovisnih čitatelja, nego interpreta tivnih zajednica koje su odgovorne za djelatnost čita telja i ujedno za tekstove koji te djelatnosti proizvode (ibid., str. 322). 187
Slično kao Iserov repertoar ili Jaussov obzor očekivanja, in terpretativne su zajednice ukupnost interpretativnih, književ nih i izvanknjiževnih normi što ih dijeli neka skupina: one su, ako hoćete, konvencije, kôd, ideologija. No, za razliku od repertoara i od obzora očekivanja, interpretativna zajednica ne ostavlja ni najmanju autonomiju čitatelju, ili točnije čita nju, kao ni tekstu koji iz čitanja ishodi: u igri između norme i odmaka sad se dokida svaka subjektivnost. U interpretativnim zajednicama se dakle poništava forma lizam, jednako kao i teorija recepcije kao alternativan projekt: više ne treba birati između pristaša teksta i zastupnika čitate lja, kad se više ne smatra da su ta dva pojma suparnički i rela tivno neovisni (ibid., str. 14). Razlučenost subjekta i objekta, zadnje utočište idealizma, više se ne smatra mjerodavnom ili se ukinula zato što se tekst i čitatelj raspršuju u diskurzivne sustave koji ne odražavaju zbilju, ali su odgovorni za zbilju, a unutar nje i za zbilju tekstova i čitatelja. I sam je čitatelj ta kođer tekst, kao što je svojedobno ustvrdio Barthes, ali logika ide korak dalje, pa joj se više ne odupire ono što smo, vjerojat no iz preostalih humanističkih pobuda i unatoč svim teorij skim razočaranjima, još zvali književnošću, čuvajući smisao za individualnost tekstova, autora i čitatelja. Da bi se razriješi le antinomije koje su iskrsnule kad se u proučavanje književ nosti uveo čitatelj, bilo je dovoljno ukinuti književnost. Kad već nijedna definicija književnosti nije potpuno zadovoljava la, zašto ne posegnuti za konačnim rješenjem?
Nakon čitatelja Sudbina koju je u književnoj teoriji doživio čitatelj služi kao primjer. Pošto ga je dugo zanemarivala filologija te poš to su ga u ime »zablude o osjećajnosti« nova kritika, formali zam i strukturalizam gurali u stranu da im ne smeta, čitatelj 188
je, vrativši se na književnu pozornicu uz autora i tekst (ili iz među autora i teksta, ili nasuprot autoru i tekstu), prekinuo njihovo nadmetanje, razbio jalovu alternativu između njih. No u okviru binarne logike, omiljene među proučavatelji ma književnosti, promaknuće čitatelja otvorilo je nerješivo pitanje: pitanje njegove slobode pod nadzorom, njegove re lativne vlasti naprama suparnicima. Pošto je pozornost pre ma tekstu omogućila da se ospore samostalnost i nadređe nost autora, uvedba čitanja u razmatranje uzdrmala je za tvorenost i samostalnost teksta. Kao i kad su se dovele u pi tanje »zabluda o namjeri« i »zabluda o referenciji«, kad se stalo isticati čitanje, što je poljuljalo novu zabludu o tekstu koja je, usporedno s napretkom formalizma, težila da nado mjesti »zabludu o osjećajima«, to je neporecivo kritički dje lovalo na proučavanje književnosti. O tome svjedoče brojni radovi nadahnuti fenomenologijom i estetikom recepcije, koji su vodili računa o čitanju kao i o ostalim elementima književnosti. No kad su stupili na poprište, kao da su zatoč nici čitatelja i sami htjeli isključiti sve svoje takmace. Poka zalo se da je od zahtjeva teorije recepcije nemoguće zaštititi autora i tekst, a naposljetku ni samog čitatelja. Da bi se bes prizivno ušutkale zamjerke, trebalo ih je teorijski diskvalifi cirati. Razlučenost između autora, teksta i čitatelja u Eca ili u Barthesa je postala krhka, dok Fish nije majstoriski odba cio sva tri elementa odjednom. Naime, prvenstvo čitatelja izaziva jednaku količinu problema kakvu je prethodno izazi valo prvenstvo autora, odnosno teksta, čime samo sebe vodi u propast. Čini se da teorija nikako ne može očuvati ravno težu među elementima književnosti. Kao da nema potrebe za provjerom u praksi, teorijska radikalizacija, čini se, često trči pred rudo kako bi izbjegla teškoće, koje – podsjetio je Fish – postoje jedino zbog »interpretativne zajednice« iz koje su iznikle. Upravo zato teorija ponekad navodi na pomisao 189
kako je slična gnozi, vrhovnoj znanosti koja se udaljava od bilo kakva empirijskog predmeta. I ovaj put, između dviju polariziranih teza, od kojih je svaka za sebe donekle teorijski opstojna, ali i izrazito pretje rana i neodrživa – vlast autora ili teksta omogućuje da se o književnosti uspostavi objektivan (pozitivistički ili formali stički) diskurs, a vlast čitatelja da se uspostavi subjektivan diskurs – sva srednja stajališta izgledaju slaba i teško obra njiva. Uvijek je lakše iznositi argumente u prilog neumjere nim doktrinama, pa nam se na koncu neprestano nameće povratak alternativi između Lansona i Prousta. No u praksi živimo (i čitamo) između dviju krajnosti. Iskustvo čitanja, kao svako ljudsko iskustvo, neizostavno je dvostruko, više značno, rastrgano iskustvo: između razumijevanja i ljuba vi, između filologije i alegorije, između slobode i prisile, iz među pažljivosti prema drugome i zaokupljenosti sobom. Srednje je stanje pravim teoretičarima književnosti odboj no. No, kako je u »Obrani Raimonda Sebonda« rekao Mon taigne: »Strašna je drskost upropastiti samoga sebe da biste upropastili drugoga«.
190
S t i l Nakon literarnosti, namjere, prikazivanja i recepcije, peti je pojam koji treba istražiti odnos teksta i jezika. Odlučio sam se da mu priđem pod nazivom stil jer ta riječ pripada uobičajenom vokabularu kad se govori o književnosti, popularnom leksiku kojega se književna teorija uzalud nastoji otresti. Značajka je književnog jezika, tako glasi opće mjesto, njegov stil, u opreci naprama svakidašnjem jeziku koji stila nema. Između jezika i književnosti stil se pojavljuje kao srednji termin. Na isti način između lingvistike i kritike postoji prostor za proučavanje stila, to jest za stilistiku. Upravo je očevidnost stila i valjanost stilistike književna teorija osporila. No, stil se odupro napadima, jednako kao što su im se oduprli književnost, autor, svijet i čitatelj. Kao u vezi s prethodnim pojmovima, najprije ću predsta viti dvije ekstremne teze: s jedne strane stil je izvjesnost koja zakonito pripada naslijeđenim nazorima o književnosti, zdra vome razumu; s druge strane stil je tlapnja koje se, kao i na mjere, kao i referencije, obvezatno treba osloboditi. Neko je vrijeme, pod utjecajem lingvistike, teorija mislila da je sa sti lom raščistila. Činilo se da je taj »predteorijski« pojam, koji je prednjačio na književnome poprištu otkako se s njega u XIX. stoljeću uklonila retorika, konačno ustuknuo pred ling vističkim opisom književnoga teksta. Nakon ciglog stoljeća koliko je bio u modi u proučavanju književnosti, stil je postao beznačajan kao da ga nikada nije ni bilo, a stilistika je odigrala ulogu namjesnice između vladavine retorike i vladavine ling vistike. No danas stil uskrsava iz pepela i dobro se drži. Uzalud se proglašava smrt autora, prokazuje zabluda o re ferenciji, proganja zabluda o osjećajnosti ili se odmaci u sti listici izjednačavaju sa semantičkim razlikama, kad autor,
referencija, čitatelj i stil i dalje žive u predodžbama i iznova stječu ugled čim njihovi kritičari prestanu budno paziti, kao što se za mikrobe mislilo da smo ih istrijebili jednom zasvag da, a sada nas podsjećaju da su još tu. Stil se ne može ukloniti kad se kome prohtije. Zato je bolje da ga pokušamo definira ti kako valja. Ne trudeći se da ga opet uspostavimo u nekadaš njem obliku, izmirimo se s njim i podvrgnimo ga kritici. Navest ću tri istaknuta primjera koji pokazuju da se stil oporavi svaki put kad mu zaprijeti opasnost da nestane iz književnoga krajolika. Barthes u knjizi Le Degré zéro de l’écri ture (Nulti stupanj pisma, 1953.), Riffaterre u tekstu »Kriteri ji za analizu stila« (»Critères pour l’analyse du style«, 1960.) i Nelson Goodman u članku »The Status of Style« (Status sti la, 1975.), dakako, među ostalima, uzastopno su rehabilitira li ovaj ili onaj aspekt stila redom kako su ga lingvisti razarali i svojatali njegovu ostavštinu tako da, možemo utvrditi nak nadno, stil nikada nije bio u smrtnoj opasnosti. No najprije se osvrnimo na načine na koje se riječ upotrebljavala.
Što je sve stil Riječ stil ne potječe iz stručnog vokabulara. Osim toga ne primjenjuje se samo na književnost, pa čak ni samo na jezik: »Kakav stil! Ima stila!« kaže se o tenisaču ili o modnom di zajneru. Pojam stila zadire u mnoga područja ljudskog dje lovanja: upotrebljava se i zloupotrebljava u povijesti i kritici umjetnosti, sociologiji, antropologiji, športu, modi. Za teo rijski koncept to je ozbiljna, možda i kobna smetnja. Treba li pojam pročistiti, procijediti da bi se iz njega izvukao kon cept? Ili se zadovoljiti da opišemo kako se obično upotreb ljava, kad ga je ionako nemoguće prognati? Naziv je u modernoj upotrebi bitno dvoznačan: istovre meno denotira individualnost – »Stil je sam čovjek«, kazao 192
je Buffon – odnosno jedinstvenost nekog djela, nužnost ne kog pisma, i ujedno klasu, školu (kao obitelj djela), vrstu (kao obitelj povijesno smještenih djela), razdoblje (kao što je stil Luja XIV.), riznicu izražajnih postupaka ili sredstava među kojima treba izabrati. Stil istodobno upućuje na nuž nost i na slobodu. Nije na odmet letimično naznačiti povijest te riječi da bi se shvatilo koliko se rasprostranila te do koje se mjere iz ipak prilično specijaliziranog značenja postupno proširio popis njezinih upotreba. Prema Blochu i Wartburgu: Stil, francuski style, 1548., u značenju »način na koji se izražava misao«, iz kojega su se u XVIII. stoljeću razvila moderna značenja, osobito kad je riječ o lijepim umjet nostima. Posuđenica od latinskog stilus, koji se piše i stylus, iz čega je francuski pravopisni oblik, prema grč kome stylos, »stup«, nastao pogrešnim pridruživanjem; zapravo znači »šiljak kojim se piše«, a to je značenje ri ječ zadobila oko 1380. [...] Oko 1280. koristila se u obli cima stile, estile, u pravnome značenju »načina na ko ji se postupa«, a otuda »struka« [...], zatim »način bor be« u XV. stoljeću te »način djelovanja« (općenito), što je još uobičajeno u XVII. stoljeću; danas se upotreblja va samo u izrazima kao što su promijeniti stil [...]. Ri ječ stilistika, 1872., posuđena je iz njemačkog stylistik (a potvrđena od 1800.). Doznajemo zanimljive stvari: starije je (XIII. stoljeće) prav no i općenito (antropološko) značenje »način djelovanja« na francuskom, ali i na talijanskom, stile, i na španjolskom, esti lo, koje se u modernome francuskom još očuvalo u izrazima »stylé«, »bien et mal stylé« (»vješt, vičan«, odnosno »nevješt, nevičan«). A moderno, specijalizirano značenje, ograničeno na verbalno područje i vjerno latinskome, nastalo je poslije i 193
seže u renesansu. Riječ se dakle u francuskom dvaput preu zela iz latinskog, prvi put u općenitom značenju habitus, a drugi u suženom značenju koje se odnosi na verbalni izraz. Tijekom svoje povijesti riječ je zatim ponovno stekla opće nitu primjenu. Iz toga slijedi, kao što napominje Jean Moli no, da pojam stil danas ima veoma mnogo aspekata, kako u verbalnom, tako i u neverbalnom smislu. Stil je norma. Stilu se najtradicionalnije pripisuje norma tivna i preskriptivna vrijednost: »dobar stil« je uzor koji tre ba oponašati, kanon. Kao takav, stil je neodjeljiv od vrijed nosnog suda. Stil je ukras. U retorici se stil poima izrazito kao ukras, u skladu s oprekom između stvari i riječi (res i verba), ili iz među prvih dvaju dijelova retorike, koji se odnose na zamisli (inventio i dispositio), i trećega, koji se odnosi na njihovo obli kovanje u riječi (elocutio). Stil (lexis) je varijacija na zajednič koj podlozi, učinak, kao što podsjećaju brojne metafore koje igraju na suprotnost tijela i odjeće, ili kože i šminke. Zato se nad stilom nadvija sumnja: da je laska, licemjerje, laž. Aristotel u Retorici (»O elokuciji«, III. knjiga, poglavlje I., 1403b 5) tako razlučuje učinak od argumenta te trud oko učinka objašnjava moralnom nesavršenošću publike. Ide čak dotle da prema stilu izražava prezir – »pjesnici [su], usprkos ništavnosti predmeta o kojem su pjevali, postigli slavu zahva ljujući svojemu stilu kazivanja« (1404a 17) – u skladu s tradi cijom koja se nakon toga čvrsto ustalila. Stil je otklon. Stilska se varijacija, na istim stranicama gdje je Aristotel poistovjećuje s učinkom i s ukrasom, definira ot klonom od uobičajene uporabe: »što se stil više udaljava od svakodnevne upotrebe, to postaje uzvišeniji« (1404b 24). S jedne strane, dakle, postoji jasni ili niski izričaj, vezan uz do slovne nazive, a s druge otmjeni izričaj koji težište stavlja na 194
otklon i zamjenu te »jeziku valja dati izgled nečega neobič nog jer su ljudi skloni da se dive onome što je udaljeno, a sve što izaziva divljenje je ugodno« (1404b 24). Posljednja dva obilježja stila, ukras i otklon, ne mogu se razdvojiti: barem od Aristotela stil se razumijeva kao obli kovni ukras definiran otklonom od neutralne ili normalne upotrebe jezika. Iz tako proširenoga pojma stila proizlazi ne koliko binarnih opreka: to su »srž i oblik«, »sadržaj i izraz«, »gradivo i način«. Svim je tim polaritetima podrijetlo, daka ko, u temeljnoj dvojnosti jezika i misli. Ta dvojnost oprav dava tradicionalni pojam stila. Aksiom je stila dakle sljedeći: ima više načina da se kaže ista stvar, koji se razlikuju po stilu. Stoga stil, u značenju ukrasa i otklona, pretpostavlja sinonimi ju. U Stilskim vježbama Raymond Queneau je usred XX. sto ljeća stil uporno i dalje razumijevao kao varijaciju na temu: ista se anegdota ponavlja devedeset devet puta u svim mo gućim tonovima i svim oblicima francuskoga jezika. Ospo ravati, obezvrijediti stil isto je što i pobijati dvojnost jezika i misli te odbaciti semantičko načelo sinonimije. Stil je vrsta ili tip. Prema staroj retorici, stil se, kao izbor među izražajnim sredstvima, vezivao uz pojam aptum ili »doličnost«, na primjer u Demetrijevoj raspravi o stilu, ili pak u Aristotelovoj Retorici: »nije dovoljno samo raspolagati argu mentima koje treba izložiti već je potrebno da ih iskažemo ka ko valja [kako iziskuje situacija], a upravo to mnogo doprino si da govor ostavi određen utisak« (1403b 3). Stil označava oso bitost načina govora, to jest prilagođenost izričaja svrsi. Rasprave o retorici tradicionalno su razlučivale tri vrste stila, ni više ni manje: stilus humilis (priprosti), stilus medio cris (umjereni) i stilus gravis (visoki ili uzvišeni). U raspravi Orator Ciceron je tri stila pripisao trima velikim govornič kim školama (obilježje je azijanizma preobilje ili nadutost, 195
aticizma siguran ukus, a rodski je način srednji). U srednjem vijeku Diomed je tri stila poistovjetio s trima velikim vrsta ma, a zatim ih je Donat, u svojem komentaru Vergilija, po vezao s temama Bukolika, Georgika i Eneide, odnosno pa storalne poezije, poučne poezije i epike. Tipologija triju stil skih vrsta, koja se već tada raširila pod nazivom rota Virgi lii, »Vergilijev kotač«, postojano se održala više od tisuću go dina. Odgovara hijerarhiji (obično, srednje, plemenito) koja obuhvaća sadržaj, izraz i kompoziciju. Montaigne će je ho timično prekršiti pišući »komičnim i osobnim« stilom pri kladnim za pisma i razgovor o »osrednjim« i povremeno »uzvišenim« temama. Tri vrste stila poznate su i pod nazivom genera dicendi: upra vo iz pojma stila tako izvire pojam vrste, ili točnije, upravo su se kroz pojam stila (i teorije o trima stilovima koja klasificira diskurse i tekstove) dugo obrađivale vrsne razlike. Zato sam, spominjući u četvrtom poglavlju vrstu kao model recepcije, upozorio da bismo se njom mogli baviti i u vezi sa stilom. Teorija o trima stilskim načinima ne isključuje mogućnost da potanja stilistička analiza pobliže iznese koje su značajke svojstvene stilu svakog čovjeka, osobito pjesnika i govorni ka kao stilskih uzora, ali se stilske razlike svejedno ne drže izrazom subjektivnih individualnosti. Stil je svojstvo diskur sa; stoga ima objektivnost izražajnog kôda. Partikularizira se zato što je više ili manje (dobro) prilagođen, zato što više ili manje pristaje predmetu. U tome smislu stil ostaje skop čan s vrijednosnom ljestvicom i s pravilom. I Ciceron je u raspravi Govornik napomenuo da tri stila odgovaraju trima ciljevima što ih pred sebe postavlja govornik: probare, delec tare i flectere, »dokazati«, »ugoditi« i »ganuti«. Stil je simptom. Pridruženost stila pojedincu očitovala se ma lo-pomalo od XVII. stoljeća. La Mothe Le Vayer, na primjer, 196
individualni stil suprotstavlja vrsnim značajkama, a zatim se Dumarsais i d’Alembert upuštaju u opis stila kao individua cije umjetnika (Rastier, str. 266). Već se tada uočava izrazita dvoznačnost koja se ne da odijeliti od termina stil u suvreme noj upotrebi. Stil ima dva lica: objektivan je kao izražajni kôd, a subjektivan kao odraz pojedinačnosti. Kako joj je osnovni smisao dvostruk, riječ istodobno označava i beskonačnu raz nolikost pojedinaca, i redovitu klasifikaciju vrsta. Prema mo dernoj koncepciji, naslijeđenoj od romantizma, stil se kudika mo više pridružuje geniju nego vrsti, pa postaje predmet što vanja, kao u Flauberta, koji je bio opsjednut radom na stilu. »[...] jer je stil piscu, isto kao i slikaru boja, pitanje vizije, a ne tehnike«, napisat će Proust kad junak u Pronađenome vreme nu doživi estetsku objavu (Proust, 1973., II., str. 13), zaključu jući tako prijelazno razdoblje prema definiciji stila kao jedin stvenog viđenja, subjektove oznake u diskursu. Stilistika, no va disciplina XIX. stoljeća, termin je baštinila upravo u tome značenju, koje je nakon smrti retorike ostalo prazno. Kao simptomatična crta, pojam stila je snažno prodro u vokabular plastičkih umjetnosti od kraja XVIII. stoljeća nao vamo. Njegova golema raširenost u umjetničkoj kritici i u po vijesti umjetnosti vezuje se uz problem atribucije i autentič nosti djela, koji s razvojem tržišta umjetnina sve više dolazi u žarište. Stil tada postaje robna vrijednost; identifikaciji sti la odsad se pridodaje vrednovanje koje se može kvantificira ti, cijena. Djelo koje se povuče iz slikarova kataloga i pripiše školi, a ne majstoru gubi gotovo svu vrijednost, i obratno; kad su posrijedi književna djela, razumije se, ne događa se niš ta slično. Odsad se stil ne vezuje više uz krupne, makroskop ske crte, nego za mikroskopske pojedinosti, neznatne nazna ke, sitne tragove, kao što je dodir kista u potezu, obris nokta ili ušne resice, koji će omogućiti da se identificira umjetnik. 197
Stil ovisi o sitnicama koje su izmakle slikarovu nadzoru i ko je krivotvoritelju neće pasti na pamet da ih reproducira; po novno je na dnevnome redu kinegetički model. U izvrsnome članku o »Pojmu stila« (»Style«, 1953.) povjesničar umjetno sti Meyer Schapiro kaže: Za arheologa se stil očituje u motivu ili crtežu, ili u ka kvoći umjetničkog djela koju uoči izravno, a koja mu pomogne da djelo lokalizira ili datira, uspostavljajući ujedno veze među skupinama djela ili među kulturama. Stil je tu simptomatično obilježje, nalik na one značaj ke obrtničke rukotvorine koje nisu estetske naravi (Sc hapiro, str. 35). Stil je tako postao temeljni koncept u povijesti umjetnosti tijekom XIX. stoljeća, u svim značenjima termina i na svim estetskim razinama. O tome se možemo uvjeriti u Heinricha Wölfflina, koji renesansu i barok suprotstavlja kao dva stila, pri čemu su oni istodobno povijesni i bezvremenski, kao dva načina viđenja koji ne ovise o sadržaju. Da bi opisao suprot stavljene stilove renesanse i baroknoga XVII. stoljeća, Wölf flin je izdvojio pet parova polariteta u arhitekturi, slikarstvu, kiparstvu i u dekorativnim umjetnostima: linearno/slikovi to, oblik usporedan površini/oblik koji se nagiba u dubinu, zatvoreno/otvoreno, složeno/kontinuirano, jasno/relativno zbrkano. Zatim su mu te opreke omogućile da raspozna ne samo klasično i barokno u XVI. i XVII. stoljeću nego da, u većini povijesnih razdoblja, razabere nužni prijelaz svakoga stila iz klasične varijante u baroknu varijantu. Pošto je u povijesti umjetnosti stekao takav opseg, pojam stila se u proučavanje književnosti vratio u značenju simp tomatične pojedinosti, poglavito u Lea Spitzera, čije stilistič ke studije uvijek nastoje opisati mrežu neznatnih otklona 198
po kojima se mogu uočiti značajke pojedinčeva svjetonazo ra, kao i način na koji je obilježio kolektivni duh. No stil kao nazor, kako ga je odredio Proust, ujedno je i polazište kriti ke svijesti i tematske kritike, koje bi se mogle prikladno pisa ti kao dubinske stilistike. Stil je, naposljetku, kultura, u sociološkome i antropološko me smislu što ga je riječ poprimila u njemačkome (Kultur) i engleskome te nedavno i u francuskome, sažeto označavajući duh, svjetonazor svojstven nekoj zajednici, kakvih god razmje ra bila, njezin Weltanschauung, prema nazivu koji je skovao Scheiermacher. Kultura odgovara onome što su povjesničari u XIX. stoljeću nazivali dušom naroda, ili rasom u filološkom značenju termina, kao jedinstvo jezika i simboličkih očitova nja skupine. Posuđen iz teorije umjetnosti i primijenjen na cjelinu kulture, pojam stila tada označava dominantnu vrijed nost i načelo jedinstva, »obiteljsku sličnost« koja zajednicu obi lježava u pogledu njezinih ukupnih simboličkih očitovanja. Članak o stilu Schapiro započinje ovim riječima: »Stilom« razumijevamo stalan oblik – a katkad i stalne elemente, osobine i izraz – u umjetnosti pojedinca ili sku pine pojedinaca. Termin se primjenjuje i na ukupno dje lovanje pojedinca ili društva, kao kad govorimo o »život nom stilu« ili »stilu neke civilizacije« (ibid., str. 35). Odmah se pojavljuje teškoća: stil označava konstantu ka ko u pojedinca, tako i u civilizaciji. Nastavak izlaganja oda je da analogiju opravdava humanizam: Stil je očitovanje kulture kao cjeline; to je vidljivi znak nje zina jedinstva. Stil odražava i projicira »unutarnji oblik« kolektivne misli i doživljaja [...]. Upravo u tome smislu govorimo o klasičnome čovjeku, o srednjovjekovnome čo vjeku ili o renesansnome čovjeku (ibid., str. 36). 199
Civilizacija ili kultura raspoznavale bi se dakle po stilu shvaćenome kao obrazac, sveobuhvatan model, dominan tan uzorak. U Propasti Zapada Oswald Spengler je cijeli Za pad opisao stilskim obilježjem: Katedrale, satovi, zajam, kontrapunkt, infinitezimal ni račun, dvostruko knjigovodstvo i perspektiva u sli karstvu ilustriraju zajedničku osobinu – težnju prema beskonačnosti – koja obilježava sveukupnu zapadnu ci vilizaciju (navedeno u Schapiro, str. 89). U toj golemoj generalizaciji upada u oči koliko je pojam po dložan napadima lingvista. Stil je tako, u najširem smislu, skup izrazitih formalnih crta i istovremeno simptom osobnosti (po jedinca, skupine, razdoblja). Kad opisuje i analizira stil do u zamršene tančine, tumač iznova uspostavlja dušu osobe. Stil, dakle, nije nipošto čist koncept; pojam je složen, bo gat, višesmislen, mnogostruk. Umjesto da prethodna znače nja izgubi, s vremenom je stjecao nova, riječ ih je nagomila la i danas joj se mogu pridati sva: norma, ukras, otklon, tip, simptom, kultura, na sve to, napose ili istodobno, mislimo kad govorimo o stilu.
Jezik, stil, pismo Pošto je u XIX. stoljeću nestala retorika, stilistika je naslijedi la pitanje stila: kako napominju Bloch i Wartburg, naziv disci pline, posuđen iz njemačkog, na francuskom se pojavio u dru goj polovici XIX. stoljeća. No ubrzo su se namnožili prigovori: kakva je korist od klasifikacije koja se rasipa čak i na pojedince? Stari problem: može li postojati znanost o pojedinačnome? Sti listika je ostala nepostojana jer je stil polisemičan te osobito za to što pojam, na pola puta između privatnog i javnog, između pojedinca i mnoštva, obilježava napetost, krhka ili čak nemo 200
guća ravnoteža. Stil neumitno ima dva aspekta, kolektivni i po jedinačni, ili aspekt koji naginje prema sociolektu i drugi aspekt koji naginje prema idiolektu, da se poslužimo dvjema moder nim riječima. Stara je retorika održavala spregu dvaju aspeka ta stila. S jedne je strane smatrala da stilova nema beskonačno mnogo, pa čak i da ih nema više, nego samo tri (visoki, srednji i niski). S druge strane Demostenov stil je razlikovala od Izokra tova stila. No divergenciju je – stila su tri; svatko ima svoj stil – razrješavala držeći da je pojedinačni stil samo više ili manje prilagođen, predmetu više ili manje primjeren kolektivni stil. Nakon retorike, međutim, kolektivni i hotimični aspekt stila sve se više zapostavljao u korist stila kao izraza subjektivnosti, kao simptomatičnog očitovanja čovjeka. Usprotivivši se tom usmjerenju, Charles Bally, Saussureov učenik, nastojao je u djelu Précis de stylistique (Pregled stili stike, 1905.) utemeljiti znanstvenu stilistiku odvajajući stil i od pojedinca i od književnosti (kao što je Saussure ostavio po strani govor da bi u predmet lingvističke znanosti pretvorio jezik). Ballyjeva stilistika, dakle, iznova kritički procjenjuje izražajna svojstva usmenog jezika. Izuzme li se ta iznimka, stilistika je uvijek išla ukorak s pojedincem i s književnošću, kao u monografijama o piscima – »Čovjek i djelo« – koje su redovito završavale poglavljem o takozvanome stilu Andréa Chéniera ili Lamartineovu stilu. U Francuskoj se književna stilistika prve polovice XX. stoljeća, kao i književna povijest kojoj se podređivala, bavila velikim francuskim piscima. Međutim, kad se izostavi neki aspekt stila, on se odmah vrati u liku druge riječi. Barthesov pothvat u Nultome stupnju pisma (Le Degré zéro de l’écriture) u tom je pogledu veoma neobičan, čak i ironičan, a pritom nije moguće točno shvatiti je li ga takvim smatrao i sam Barthes. On razlučuje jezik kao društvenu danost na koji pisac ne može djelovati – zatječe 201
ga i mora mu se podvrgnuti – i stil, u jedinstvenom značenju koje se nametnulo od romantizma naovamo, kao prirodu, ti jelo, neotuđivu pojedinačnost na koju također ne može dje lovati jer je ona njegovo biće. No to dvojstvo nije Barthesu dovoljno da opiše književnost. Između njih, između jezika i stila, koji su podjednako nametnuti, izvana ili iznutra, on ta da uvodi svoj izum pismo, odnosno pisanje. »Jezik i stil su«, kaže, »slijepe sile, pismo je čin povijesne solidarnosti« (Bart hes, 1953., str. 14; usp. 1979., str. 12). Pisama, tvrdi, u danom trenutku, na primjer danas, ima više, ali ih nema bezbroj; po stoji ih nekoliko među kojima treba izabrati. Uostalom, zapra vo su samo četiri – zanatsko, populističko, neutralno i govor no (Barthes, 1953., str. 45) – pa čak i samo tri jer je drugo, po pulističko, puka inačica, podvrsta prvoga, zanatskoga (1953., str. 49; 1979., str. 41). Kad se sve zbroji, postoje dakle tri pi sma: zanatsko, neutralno i govorno: ta trodijelnost neobično sliči na tri stila stare retorike, visoki, srednji i niski. Pod nazivom pismo ili pisanje Barthes je ponovno izumio ono što je retorika zvala stilom, »općim izborom tona ili ako hoćemo etosa« (1953., str. 14; usp. 1979., str. 12). Kao da se bez nje ne može, sam je od sebe ponovno pronašao trojnu po djelu genera dicendi, trojnu klasifikaciju vrsta, tipova ili načina govora s kojom se tisuću godina poistovjećivao stil. U stanovi tom pogled Barthes se cijeli život trudio da nanovo oživi retori ku, sve dok to nije uvidio i izričito joj posvetio seminar (»L’an cienne rhétorique, aide-mémoire«/Stara retorika, podsjetnik, 1970.). Je li Barthes oko 1950. znao da pod imenom pisma re habilitira klasični pojam stila? Ili ga je toliko prožeo romantič ki pojam stila – »Stil je sam čovjek« – da je povjerovao kako je zario još jedan klin između jezika i stila u modernom smislu? Kako da doznamo? Barthes u to doba nije poznavao Saussu rea ni Ballyja. Ballyjev je stil već bio klin između Saussureova jezika i govora, ili kolektivna sastavnica govora koja nije jezik. 202
No Ballyjev stil nije bio književni, dok je Barthesovo pismo upravo definicija književnosti: »Smješteno u središtu književ ne problematike, koja tek s njim počinje, pismo je dakle mo ral oblika« (Barthes, 1953., str. 15; usp. 1979., str. 13). Zanimljivije je zamišljati kako Barthes nije znao da je opet nabasao na stari retorički pojam stila pod nazivom pismo ili pisanje. Retorika je iz nastave nestala nakon 1870. godine. Barthes je pripadao drugom naraštaju gimnazijalaca koji ni su naučili osnove drevnoga umijeća uvjeravanja i ugađanja. Nedostajala mu je retorika, kao što je nedostajala i Paulhanu u Les Fleurs de Tarbes, ali nije znao što je ona. Retorika ne ne dostaje Sartreu, koji, u Što je književnost?, mimoilazi posredo vanje između riječi i stvari, ili smatra da se pjesništvo samim riječima služi kao stvarima. No Barthes je uskrisio upravo stil u retoričkom smislu. Njegov se pojam pisma doduše razliku je od stila u individualističkom smislu, ali se i ne poistovjeću je sa stilom kakav je tijekom XIX. stoljeća razradila german ska tradicija: stil kao Kultur, to jest, vidjeli smo, kao misao, kao bit skupine, razdoblja ili škole, ili čak naroda. Barthes se više puta vraća na neizbježan izbor pisma. Pročitajmo malo dalje odlomak koji smo naveli: »Pismo je u prvom redu mo ral forme, ono je izbor društvenog okvira u koji pisac odluču je smjestiti Prirodu svojega jezika«. Izbor, odgovornost, slo boda: pismo je doista retorično, a ne organično. Barthesov izum pisma dokazivao bi prema tome da se retorički pojam stila ne da izbjeći: nikako da s njime raskinemo.
Neka visi stil! Godine 1953. Barthes još nije prokazao stil kako ga poi ma stilistika, nego mu je uz bok nanovo izmislio stil kako ga poima retorika. Međutim, s usponom lingvistike stil je usko ro došao na zao glas zbog dvoznačnosti, teorijske nečistoće. 203
Stil izvire iz dualizma koji je književna teorija odlučno napa la. Tradicionalni pojam stila solidaran je s ostalim baucima književne teorije: budući da počiva na mogućnosti sinonimi je (ima više načina da se kaže isto), on pretpostavlja referen ciju (nešto što treba kazati) i namjeru (izbor među raznim načinima da se nešto kaže). Kad je slava lingvistike bila u punom jeku, njezina hajka ni je poštedjela stilistiku, prema kojoj se odnosila kao prema pri jelaznoj disciplini između smrti retorike i uspona nove poetike (između 1870. i 1960.). Stil se tada smatrao »predteorijskim« konceptom, što ga znanost o jeziku mora prevladati. Treći broj časopisa Langue française, 1969., pod naslovom »Stilisti ka«, disciplinu je uistinu izveo pred sud. U članku »Postavke za lingvistički opis književnih tekstova« (»Postulats pour la description linguistique des textes littéraires«) Michel Arrivé je izjavio kako je stilistika »gotovo mrtva« (Arrivé, str. 3) te joj je suđeno da nestane u korist lingvističkog opisa književ nog teksta, prema strukturalističkom ili transformacijskom modelu za koji uzor nudi glasoviti Jakobsonov i Lévi-Strau ssov članak o Baudelaireovim »Mačkama« (1962.). Riffater re, koji je prve radove objavio pod barjakom »strukturalne stilistike«, nakon 1970. više neće govoriti ni o stilu ni o stili stici, nego će je zamijeniti »semiotikom poezije«. Osporavanje stila bitno se odrazilo na definiciju stila kao svjesnog izbora među mogućnostima; ona se, dakle, tijesno vezivala uz kritiku namjere. Bally je, na primjer, pretpostav ljao da se književnik »jezikom služi dragovoljno i svjesno [...] te jezik upotrebljava nadasve s estetskom namjerom« (Bally, 1951., str. 19). Ili kako je na početku klasičnog djela o stilu koje se pojavilo pedesetih godina ustvrdio Stephen Ullmann: »O stilu ne može biti govora osim u slučaju da govornik ili pisac nema mogućnost birati među razlučenim oblicima 204
izraza. Sinonimija je, u najširem smislu, korijen svakoga pro blema u vezi sa stilom« (Ullmann, str. 6). Taj nužni i dovolj ni uvjet stila lingvisti će uskoro odbaciti jer su stilske varijaci je u njihovim očima puke semantičke razlike. Neosporivo je načelo prema kojemu oblik (stil) varira, dok sadržaj (znače nje) navodno ostaje stalan. Kao što je krajem šezdesetih go dina primijetio britanski kritičar, koji doduše nije bio oso bit teoretičar: »Što više razmišljate, mogućnost da se govori o različitim načinima da se nešto kaže postaje dvojbenijom: ako se kaže drukčije, ne kaže li se zapravo nešto drugo?« (Ho ugh, str. 4). Sinonimija je dakle sumnjiva i iluzorna, ili čak neobranjiva: dva termina nikad nemaju točno isto značenje, dvije rečenice nemaju potpuno isti smisao. Kad se ispraznio od supstancije, stil je stoga ništavan i nikad ga nije ni bilo, a stilistika se osuđuje da se utopi u lingvistici. Stanley Fish, kojega smo već spominjali u vezi s njegovom radikalnom kritikom teorija recepcije, pokazao se i najnepo mirljivijim kritičarom u pogledu temeljnoga načela stilistike – moguće je reći istu stvar u različitim oblicima, odnosno po stoje različiti načini da se kaže ista stvar – tvrdeći u dvama člancima iz 1972. i 1977. da je to načelo cirkularno. Načelo, naime, opunomoćuje postupak u dvije etape, no ako se ana liziraju, te dvije etape odaju da su neodjeljive i proturječne: – najprije se uz pomoć deskriptivnog (lingvističkog, reto ričkog, poetičkog) modela razaberu formalne sheme; – zatim se te formalne sheme tumače, to jest prosuđuju utoliko što izražavaju značenja koja se mogu izdvojiti, a ko ja su se mogla izraziti i drugim sredstvima, no ta ih sredstva ne bi odrazila (kao ikone ili indeksi u Peirceovoj terminolo giji), nego označila (kao simboli prema Peirceu). Fisheva je argumentacija bliska argumentaciji kojom je pri govorio teorijama recepcije, kad se okomio na »implicitnog 205
čitatelja« kao autorova dvojnika i ustvrdio kako tumačenje nužno prevladava nad tekstom. Procedura stilistike je cirku larna, ili paradoksalna i nevaljana, zato što je artikulacija ili prijelazna etapa iz opisa u tumačenje arbitrarna te zato što tumačenje nužno prethodi opisu. Ne može se opisati ono što se već prethodno nije protumačilo. Definicijom konfi guracija koje su mjerodavne za opis, dakle, već ravna impli citno tumačenje: Čin opisivanja – tvrdi Fish – već je sam po sebi tumače nje, pa stilističar, prema tome, nikad nije u dodiru s či njenicom koja bi već bila neovisno (to jest objektivno) definirana. Uistinu, sam formalizam za koji se pretpo stavlja da je temelj analize [...] interpretativna je kon strukcija jednako kao i pjesma koju treba da objasni: [...] konstrukcija tumačenja i konstrukcija gramatike jedna su te ista djelatnost (Fish, str. 246). Premda je Heidegger upozorio da se pojmovi ne mogu tako izjednačavati, Fish prokazuje cijeli hermeneutički krug kao vrtnju u krugu. »‘Filološki krug’«, ponovio je nakon Hei deggera Spitzer, »ne implicira da se vrtimo u krugu oko ono ga što već poznajemo; nije posrijedi hod u mjestu« (Spitzer, str. 66). No te se formule sada drže pukim poricanjem. Vra titi drugoga njegovoj drugosti, iznova uspostaviti vrijedno sti koje su otuđili vrijeme ili udaljenost, taj projekt koji je od govarao kritici identifikacijskog uma ne odolijeva diskonti nuističkome pristupu, koji zajednice i pojedince izolira u nji hovu identitetu. Proučavanje stila, ističu protivnici poput Fisha, počiva na dvjema međusobno nepomirljivim hipotezama: – oblik se odjeljuje od sadržaja, što omogućuje da se iz dvoji (i opiše) oblikovna sastavnica; 206
– postoji organska veza između oblika i sadržaja, koja omogućuje da se tumači stilistička pojava. Ako se usredotočimo na bitno, lingvisti i književni teore tičari su prosudili da je apsurdan i neodrživ upravo dualizam ili binarizam na kojemu se temelji tradicionalni pojam stila. U srži ideje o stilu izabrana im je meta bila razlučenost misli i izraza, koja omogućuje sinonimiju. Pojam izraza pretpostavlja da postoji razlučen sadržaj toga izraza, kao što se naslućuje iz uobičajenih parova unutrašnjeg i vanjskog, tijela i odijela itd. Otuda potječe instrumentalna koncepcija izraza kao dodatka i ukrasa, viđenje jezika kao prijevoda misli izražajnim sredstvi ma, sve do karikature u tezama i monografijama o »Čovjeku i djelu« gdje se posljednje poglavlje posvećuje »piščevu stilu«, pri čemu je bitno ono što dolazi prije, a to je misao. Dualizam sadržaja i oblika, opće mjesto zapadne misli, u Aristotela je bilo prisutno kao par mythos i lexis, s jedne strane priča ili fabula, a s druge izraz, dikcija (O pjesničkom umijeću, pogl. XX.-XXII.). Izraz ili dikcija je, rekao je Aristo tel, »očitovanje značenja (hermèneia) posredovanjem riječi« (1450b 14, prijevod preinačen). Naslijedivši retoriku, stilisti ka je, izrijekom ili ne, zadržala dualizam između inventio i elocutio. Bally sustavno suprotstavlja spoznaju i osjećaj: »Sti listika«, kaže, »proučava izražajne pojave u jezičnoj djelat nosti ustrojenoj sa stajališta njihova čuvstvenog sadržaja, to jest način na koji jezična djelatnost izražava osjećajne činje nice i način na koje jezične činjenice djeluju na osjećajnost« (Bally, 1951., str. 16). Suzbijajući dualizam, novi lingvistički opis kakav se pro micao u šezdesetim godinama htio je zasnovati stilistiku je dinstva jezične djelatnosti i misli, ili točnije, protustilistiku koja bi oborila aksiom stare stilistike sredstava i postupaka. U važnome članku »Misaone kategorije i jezične kategorije« 207
(»Catégories de pensée et catégories de langue«, 1958.) Ben veniste je ustvrdio kako je, bez jezika, misao tako mutna i ne diferencirana da ostaje neizraziva. Kako da se ona »dočara kao sadržaj razlučen od oblika koji joj pridaje jezik«? Iz toga je zaključio: »Jezični oblik nije prema tome samo uvjet pre nosivosti, nego prije svega uvjet ostvarenja misli. Misao spo znajemo tek kad postane primjerena okvirima jezika« (Ben veniste, 1966., str. 64; usp. 1975.). Činilo se da će postavka o neraskidivom jedinstvu misli i jezika, novo opće mjesto na kojemu su uporno inzistirale fi lozofija i lingvistika suvremene književnoj teoriji, potpisati smrtnu presudu proučavanju stila zato što je poništila tradi cionalno načelo sinonimije. Stil i stilistiku trebalo je žrtvova ti u ime pravila »sve ili ništa«, a već smo vidjeli da ga književ ni teoretičari primjenjuju na autora, svijet i čitatelja. Ospora vanje stilistike usmjerilo je, dakle, istraživanje književnog je zika u dva stubokom suprotstavljena pravca: s jedne strane prema lingvističkom opisu teksta, za koji se smatra da mora biti objektivan i sustavan, ogoljen od bilo kakva tumačenja, kao da je to moguće; s druge strane prema stilistici kakvu sam nazvao »dubinskom«, otvoreno interpretativnom, koja povezuje oblike i teme, opsesije, mentalitete. Oboje su, lingvi stički opis književnog teksta i stilistika dubina, paradoksom koji je barem jednako čudnovat kao i paradoks kojim je Bart hes ponovno izumio retoriku, doveli do povratka stila.
Norma, otklon, kontekst Problem stilistike, koji je zapazio Stanley Fish, bila je cir kularnost: tumačenje pretpostavlja opis, ali opis pretpostav lja tumačenje. Da bi se izašlo iz kruga, pomislili su prouča vatelji književnosti koje su obilježile teorija i lingvistika, zar ne bi bilo dovoljno uznastojati na iscrpnosti, potruditi se da 208
se opiše sve, ne tumačeći uočene crte, ne mareći za njihovo značenje ni za njihov smisao? Po tome modelu, najsmjelije, u svakom slučaju najpoznatije formalno proučavanje i ob vezatna referencija svakoga lingvističkog opisa književnog teksta bio je Jakobsonov i Lévi-Straussov članak o »Mačka ma« (1962.). No, nije trebalo dugo čekati na prigovor, koji se mogao i predvidjeti. Ta metoda nema predmeta, istaknuo je Riffaterre već 1966. jer kategorije lingvističkog opisa nisu nužno mjerodavne s književnog stajališta: »Nijedna grama tička analiza pjesme ne može nam pružiti ništa više od gra matike pjesme«, odvratio je znamenitom formulom (Riffa terre, 1966. : 1971., str. 235). Strukturalna lingvistika kanila je ukinuti stilistiku, uklo piti je u sebe i prevladati, objektivnim opisom i fromalnim proučavanjem jezika pjesme zamijeniti više ili manje samo voljna i dokona razmatranja o pjesnikovu stilu. Riffaterreo va se zamjerka odnosila na književnu mjerodavnost (relevan ce) ili valjanost lingvističkih kategorija kojima su se koristili Jakobson i Lévi-Strauss. Svi su njihovi opisi lijepi i korisni, njihova težnja za iscrpnošću zaslužuje divljenje, ali što nam dokazuje da strukture koje oni iznose nisu samo lingvističke nego i književne? Što nam kaže da ih čitatelj zamjećuje, da mu one nešto znače? I opet je u pitanju posredovanje, ovaj put između jezika i književnosti, kako bi se razriješila pretje rana alternativa. Je li lingvistički opis ipso facto i književni opis? Ili između tih dvaju opisa postoji razina koja neku ling vističku osobinu čini književno mjerodavnom, to jest poet ski obilježenom za čitatelja? Tradicionalno su solidarni pojmovi norme i otklona omo gućivali da se razriješi pitanje književne mjerodavnosti jezič ne osobine. Stil je u svojoj srži pjesnička sloboda, otklon od uporabe koja se u jeziku drži normalnom. No, u Jakobsona 209
je nestao pojam stila, a s njim i par što ga čine norma i ot klon. Prema funkcionalnom obrascu književne komunikaci je, stil se raspršio između emotivne ili ekspresivne funkcije je zika, koja naglašava govornika, i poetske funkcije, koja ističe poruku samu za sebe. No koja se analiza bavi ekspresivnom funkcijom? To se ne kaže. I bavi li se poetika poetskom funk cijom tako da isključuje ostale? Ni to se ne kaže. Naposljet ku, više se ne vrednuju, čini se, ni odnos ekspresivne funkci je ni odnos poetske funkcije prema normi. Problem što ga je postavio Riffaterre bio je dosta blizak problemu na koji je naišao Barthes: trebalo je spasiti pojam stila – Riffaterre još nije otišao tako daleko da bi ga se ota rasio – a da se ne posegne za dualizmom norme i otklona, koji sada više nije bio na cijeni, kao nijedan dualizam, jer je u krajnjoj liniji upućivao na dualizam jezika i misli. Riječ je o pravoj pitalici, iz koje se on izvlači izvrsno, i to poput akro bata, u drugom suvremenom članku, »Kriterij za analizu sti la« (»Critères pour l’analyse du style«, 1960.): »Stil se, pre suđuje, shvaća kao (izražajno, afektivno ili estetsko) istak nuće (emphasis) što se obavijesti koju prenosi jezična struk tura dodaje, a da se pritom ne preinači značenje« (Riffater re, 1971., str. 30). Prva definicija ne mijenja ništa u tradiciji, nego ostaje u skladu s vajkadašnjim stilom: stil je dodatak koji kognitivnom značenju pridonosi ne modificirajući ga, ukrasna varijacija na semantičku invarijantu, isticanje, na glašavanje značenja drugim, prije svega izražajnim sredstvi ma. Svakako, samo što nas tako opet upućuje na staru pro blematiku stila kao odijela, maske ili šminke, a ta je proble matika postala podložna pokudama. Kako zamisliti otklon koji se ne bi odnosio prema normi, varijaciju koja ne bi poči vala na invarijanti? Na tome mjestu Riffaterre izlaže dugu, veoma suptilnu zagradu: 210
Definicija je nespretna jer se čini kao da pretpostavlja osnovno značenje – neku vrstu nultog stupnja – u odno su prema kojemu bi se mjerila pojačanja intenziteta. Ta kvo se značenje može postići jedino stanovitim prijevo dom (što bi uništilo tekst kao predmet) ili kritikom na mjere (što bi činjenice koje se tiču pisma nadomjestilo hipotezama o autoru) (ibid., str. 31). Riffaterre pošteno iznosi teškoće koje postavlja prva defi nicija stila u očima protivnika dualizma, no smjesta povlači ono što je netom rekao. Pojmiti stil kao otklon ili naglaše nost pretpostavlja normu ili referenciju, to jest nešto što bi se istaknulo i podcrtalo: namjeru, misao koja je izvanjska je ziku ili mu prethodi. Onda se ispravlja: Mislio sam na intenzitet koji bi se, na svakoj točki iskaza (na sintagmatskoj osi), odmjeravao po paradigmatskoj osi gdje je riječ koja se pojavljuje u tekstu u neku ruku »jača« od sinonima ili mogućih nadomjestaka: ne razli kuje se od nje po značenju. No njezino se značenje, ka kvo god bilo na razini jezika, u tekstu nužno preinaču je onim što mu prethodi i onim što iza njega slijedi (nak nadnim djelovanjem). Razjašnjenje nije potpuno razumljivo. U svakom slučaju, nastoji izbjeći da definicija stila naglašenošću pretpostavi nače lo sinonimije. Međutim, riječ je tu: »sinonim ili mogući nado mjestak«. Riffaterre pokušava neopazice prijeći s paradigme na sintagmu kao referenciju ili povlaštenu mjeru naglašeno sti. Svakako, naglašenost se mjeri odnosom prema sinonimu ili odsutnom nadomjestku (na paradigmatskoj osi), ali se na glašenost – druga ili ista naglašenost – mjeri i odnosom pre ma sintagmatskome kontekstu, ili pak, u svakom je slučaju kontekst taj koji omogućuje da se ona opazi. Riffaterre tako 211
s pojma otklona od norme prelazi na pojam otklona od kon teksta. Ne niječući da stil ovisi o odnosu in absentia (sinoni miji ili supstituciji), Riffaterre tvrdi da se taj odnos označava (podcrtava) odnosom in praesentia (što će poslije nazvati agra matikalnošću). Otklon u istoj ravnini (kontekstualna ili »kotekstualna« agramatikalnost) označava otklon na usporednoj ravnini (stilsko obilježje u tradicionalnome smislu): Jasnije je i ekonomičnije kazati da je stil isticanje ko je pozornosti čitatelja nameće stanovite elemente ver balnoga slijeda, na takav način da ih čitatelj ne može izostaviti, a da ne osakati tekst te da ih ne može očita ti, a da ne uvidi kako su značajni i karakteristični (što on racionalizira prepoznajući umjetnički oblik, ličnost, namjeru itd.). Stil u tradicionalnom smislu, a da se nije ispraznio, tako se razumijeva kao (dubinska) racionalizacija (površinskog) učinka čitanja. Stil je iznevjereno očekivanje, ili, u svakom slučaju, bez toga stila nema. Pa Riffaterre onda može zatvo riti zagradu i nastaviti započetu definiciju stila, kojoj je sada već ponovno uspostavio legitimitet: »To je isto kao da kaže mo kako jezična djelatnost izražava ono što stil ističe [...]«. Uvođenje čitatelja riješilo je problem što ga je postavljala de finicija stila kao naglašenosti onoga što prije stila nije posto jalo. Stil se više ne suprotstavlja referenciji jer se sama poza dina na kojoj se on primjećuje kao istaknuće bez tog istak nuća ne bi mogla primijetiti. Zapitali smo se je li Barthes znao da ponovno izmišlja stil kao genus dicendi. Što se Riffaterrea tiče, on je posve si gurno postupao smišljeno i namjerno se upustio u pothvat kojim će stil ponovno utemeljiti kao otklon ili strogo hoti mičan ukras: otklon ili ukras koji tvori ono od čega se ot klanja i što ukrašava, ali koji je svejedno otklon i ukras. U 212
Riffaterrea nije više uskrsnulo staro retoričko značenje stila, rota Virgilii, nego njegovo klasično i tradicionalno značenje, značenje kakvo su mu pridavale retorike elokucije, gdje se trop i figura nameću u prvi plan, nauštrb trojne podjele sti lova. Poslije će Riffaterre izbjegavati da govori o stilu, riječi koja se ubrzo tabuizirala; njegova »strukturalna stilistika«, kako ju je nazivao u to doba, ustupit će mjesto »semiotici pjesništva«. Stil kao otklon što ga označava kontekst prekr stit će u »agramatikalnost«, prozirnom posudbom iz lingvi stike, znanosti na koju se odsad redovito poziva. No pojam nije bitno promijenio značenje: on omogućuje da se prove de analiza otklona makar se naziv stilistika i žrtvovao bogo vima koji su bili na vlasti.
Stil kao misao Na utopiju objektivnog i iscrpnog lingvističkog opisa književnog teksta utrošilo se mnogo dobre volje u šezdese tim i sedamdesetim godinama; nastalo je bezbroj pastiša Ja kobsonovih i Lévi-Straussovih »Mačaka«. Druga je privlač na mogućnost bila da se prihvati definicija stila kao svjeto nazora svojstvenog pojedincu ili klasi pojedinaca, u smislu u kojem ju je ovjerila povijest umjetnosti. Toj koncepciji sti la, uostalom, nije manjkalo velikih prethodnika. Ona iteka ko podsjeća na njemačku romantičnu i postromantičnu ling vističku tradiciju koja je, od Johanna Herdera, preko Wilhel ma von Humboldta do Ernsta Cassirera, poistovjećivala je zik, književnost i kulturu (Combe, str. 78-79). Ta je filozofi ja jezika, raširena među indoeuropskim komparatistima, vri jedila i u Francuskoj, na primjer u Antoinea Meilleta i Gu stavea Guillaumea, pa je vjerojatno tim putem i dospjela do Benvenistea, koji je u svojem članku povezao jezične katego rije i misaone kategorije. Zaobilazi se stranputica dualizma 213
jer se jezik drži izvorom misli, a ne njezinim izrazom, pre ma doktrini koja nije bila strana ni Saussureovu učenju. Sa ussure je također bio indoeuropeist, za kojega je jezik odgo varao simultanom razrezivanju zbiljskoga u glasovne jedini ce i u značenjske jedinice. Dio razmišljanja o stilu preuzeo je dakle značenje koje su toj riječi pridale povijest umjetnosti i antropologija. Već sam napomenuo da je toj koncepciji stila sukladna stilistika Lea Spitzera, odnosno tematske kritike. U trenutku kad je lingvistika dovela u pitanje stilistiku, Jean Starobinski je za stilistiku naznačio alternativan projekt: »U kritici«, rekao je, »stilistikom bi se moglo nazvati konvergentno djelovanje fe nomenologije i psihoanalize« (Starobinski, 1964 : 1970, str. 282; usp. 1990.). Težnja da zasnuje psihoanalitičku fenome nologiju književnoga teksta zaista je ambicija koju je, nasu prot lingvistici, stilistika još mogla gajiti, krećući stopama Gastona Bachelarda i ženevske škole. Spitzerova se stilistika temeljila na načelu organskog jedin stva misli i jezika, istodobno sa stajališta zajednice i sa stajališ ta pojedinca. Kao što je 1948. podsjetio Spitzer, isprva je nje govo pitanje, analogno pitanju što ga je u vezi s ukupnošću nacionalne književnosti u odnosu prema cjelini njezina jezi ka, samo skromnije, postavio njegov prijatelj Karl Vossler, glasilo: »Može li se piščev duh prepoznati po njegovoj poseb noj jezičnoj djelatnosti?« (Spitzer, str. 53). Proučavanjem sti la, zahvaljujući karakterizaciji piščeve individualnosti njego vim stilističkim otklonom, nadao se da može »premostiti raskorak između lingvistike i književne povijesti« (ibid., str. 57) te je tako kanio izmiriti strane koje se odavno svađaju zbog književnosti. Stil u njega prema tome nema nikakve veze sa svjesnim autorovim izborom, nego, kao otklon, izraža va »duhovni etymon«, »psihološki korijen«: 214
Dok sam čitao moderne francuske romane, stekao sam naviku da podvlačim izraze koji bi me se dojmili otklo nom od opće upotrebe; i često mi se činilo da tako po dvučeni ulomci, kad se okupe, poprimaju stanovitu do sljednost. Pitao sam se ne može li se ustanoviti zajednič ki nazivnik za sve ili gotovo sve otklone: ne bi li se mo gao naći duhovni temelj, psihološki korijen različitih stilskih osobina koje obilježuju individualnost nekog pi sca? (ibid., str. 54). Stilska osobina tumačenju se nudi kao pojedinačni ili ko lektivni simptom kulture u jeziku. Jednako kao u povijesti umjetnosti ovisi o detalju ili fragmentu, o sitnu i marginal nu pokazatelju koji omogućuje da se rekonstruira cio svjeto nazor. Stilističarov je model ponovno lovac, detektiv ili pro ricatelj što ga je istaknuo Ginzburg. Spitzer se, naime, pozi va na hermeneutički krug kao na kretanje između perifer nih pojedinosti i stvaralačkoga načela koje predviđa ili pro riče cjelinu. Svaka Spitzerova stilistička studija »jednako oz biljno razmatra jezični detalj kao i smisao umjetničkog dje la« (ibid., str. 64) te tako u počelu djela nastoji ustanoviti ko lektivni i pojedinačni svjetonazor, ne razumsku, nego sim boličku misao. U teoriji stila kao misli ili nazora očita je sličnost Proustu. No, općenitije uzevši, cijela bi se tematska kritika mogla opi sati kao stilistika tema jer također počiva na hipotezi o dubin skom jedinstvu jezika i misli. O tome je već bilo govora u vezi s namjerom (vidi drugo poglavlje), kao o posljednjem brani ku pristaša autora, koji se, pošto je ideja o njegovoj »jasnoj i prisebnoj namjeri« izgubila ugled, poistovjećuje sa svojom »neodređenom mišlju«. Kad je riječ o stilu, taj kritički stav ponovno zatječemo upravo na istome srednjem, pa stoga i ne osobito udobnom mjestu koje se pokušava ograditi od 215
krajnosti, na pola puta između odanih sljedbenika stare sti listike autora i revnih zagovornika nove lingvistike tekstova. Zbog toga trpi dobacivanja iz obaju tabora, koji ga optužuju da se odriče biti književnosti ili da šuruje s idealizmom i kri šom nanovo uspostavlja dualizam. Ne bi li se o raznim inači cama dubinske stilistike, bile to Spitzerova stilistika, temat ska kritika ili antropologija imaginarnog, moglo reći, kao Kermode o estetici recepcije, da su književnu teoriju spoji le sa zdravim razumom? Na njihovu nesreću, to je isto što i pozivati na njihov progon. Druge su referencije omogućile da se dualizam naoko za komplicira, to jest da se održi. Georges Molinié, na primjer, danas predmet stilistike redefinira uz pomoć Hjelmsleva, ko ji je razlučio supstanciju i oblik sadržaja te supstanciju i oblik izraza (vidi prvo poglavlje): stil se, prema Moliniéu, ne bavi supstancijom sadržaja (piščevom ideologijom), nego katkad supstancijom izraza (zvukovnom građom), a uvijek oblikom sadržaja (načinima argumentacije) i oblikom izraza (figurama, raspoređenošću teksta). Posrijedi je spretan način da se stili stika rehabilitira mimo lingvistike, ali nije sigurno da mu se opet ne može predbaciti dualizam kad u prvome planu ostaje razlučenost između retoričke invencije i elokucije.
Povratak stila Zaista treba priznati da je stil preživio napade lingvistike. O njemu se stalno govori, a kad se svede na jedan od svojih dvaju polova (pojedinačno ili kolektivno), kao nekim čudom ponovno iskrsne i drugi, na primjer, kad Barthes između je zika i stila ponovno izmišlja pismo, ili kad rani Riffaterre otklon nanovo vrednuje kao agramatikalnost. Ima očitih dokaza da stil činjenično postoji, što potvrđuju pastiši, bili oni Proustovi, Rebouxovi ili Mullerovi, koji se poigravaju 216
samosvojnim obilježjima pisaca, ili Queneauove stilske vjež be, koje umnogostručuju sintaktičke konstrukcije i varijaci je vokabulara, od akademskoga do žargonskoga. No kako odgovoriti na primjedbu koja baca ljagu na si nonimiju: drukčije reći isto znači reći nešto drugo? Tradicio nalni pojam stila pretpostavlja pojam sinonimije. Da bi bilo stila, potrebno je da postoji više načina da se kaže isto: tako glasi načelo. Stil iziskuje izbor između različitih načina da se kaže isto. Mogu li se i dalje razlučivati sadržaj – ono što se kaže – i stil – način na koji se to kaže – a da se ne upadne u sve zasjede dualizma? Ne bi li se sinonimija, koju su toli ko ocrnile lingvistika i filozofija jezika, mogla revidirati ta ko da ponovno ozakoni stil? Tada bi stil opet zadobio svu, ili gotovo svu svoju punoću. Proučavatelji književnosti ne mogu se odlučiti na polovič ne mjere (ne ide im od ruke dijalektika): ili je autorova na mjera zbilja književnosti, ili je puka tlapnja; ili je prikaziva nje zbilje zbilja književnosti, ili je puka tlapnja (ali u ime ko je zbilje se ta tlapnja može prokazati?); ili je stil zbilja književ nosti, ili je puka tlapnja, pa drukčije reći isto zapravo znači reći drugo. Kako se čovjek vrti u krugu, dolazi u napast da se, kao što čini Stanley Fish, riješi stila i izvuče se na brzinu. Ako je stil mrtav, onda je sve dopušteno. Filozof Nelson Goodman aporiju je razriješio s jednostav nošću i elegancijom koje mogu navesti na zabludu – poma lo kao Kolumbovo jaje, samo ga se trebalo sjetiti – na svega nekoliko stranica članka o »Statusu stila« (»The Status of Sty le«, 1975.). Sinonimija, tvrdi on, sinonimija bez koje se čini lo da je stil nezamisliv, na koncu uopće nije nužna da bi stil postojao, to jest da bi se opravdala kategorija stila. Sinoni mija je svakako dovoljna da bi postojao stil, ali to bi značilo tražiti previše, platiti kudikamo preskupo. Nužni uvjet stila 217
zapravo je mnogo podatniji i ne nameće takvu prisilu. Kao što zapaža Goodman, »razlučenost stila i sadržaja ne pret postavlja da se točno ista stvar može reći na različite nači ne. Pretpostavlja samo da se ono što se kaže može varirati na načine koji se ne preklapaju« (Goodman, 1978., str. 25). Drukčije rečeno, da bi se spasio stil, ne treba obvezatno vje rovati u točnu i apsolutnu sinonimiju, nego samo priznati da ima veoma različitih načina da se kažu veoma slične stva ri, i obratno, veoma sličnih načina da se kažu veoma različi te stvari. Stil jednostavno pretpostavlja da varijacija sadržaja ne implicira jednakovrijednu varijaciju oblika – istog opse ga, iste snage – i obratno, ili pak da se odnos sadržaja i obli ka ne svodi na parove isključivih korespondencija. Sve u svemu, pastiš dokazuje stil. Proustovi pastiši ili Que neauove stilske vježbe međusobno se znatno razlikuju iako pripovijedaju otprilike isto: priču o varalici koji je tvrdio da je otkrio tajnu izrade dijamanta ili susret s mladićem koji no si mekan šešir u pariškom autobusu. I obratno, postoji srod nost među djelima istog autora, iste škole ili istog razdoblja, čak i ako obrađuju međusobno veoma udaljene teme. Više djela na istu temu – ili na otprilike istu temu – može imati različite stilove, a više djela na različite teme može imati isti stil. Goodman zaključuje: »Čak i bez sinonimije, stil i sadr žaj ne postaju jedno« (Goodman, 1978., str. 25). Napuštanje načela sinonimije kao nužnog i dostatnog uvje ta stila, prema tome, ne uklanja razlučenost sadržaja i stila, razliku između onoga o čemu se govori i načina na koji se to kaže, osim u apsolutističkoj i samoubilačkoj logici koja ide na sve ili ništa. To nas jednostavno navodi da bjelodano odviše naivno i nedostatno načelo ima više načina da se kaže isto za mijenimo uviđavnijom i odmjerenijom hipotezom ima zna tan broj različitih načina da se kaže otprilike isto. 218
Stil i oprimjerenje Prema Goodmanu, revizija mora imati temelj za definici ju stila kao potpisa, to jest za definiciju kakva je prevladavala ako ne u proučavanju književnosti, onda barem u povijesti umjetnosti gdje je termin sveprisutan od kraja XIX. stoljeća te je dugo definirao i sam predmet discipline (kao connoisseur ship ili stručne procjene atribucije), barem do trenutka kad je i nju preplavila teorija. Stil kao potpis odnosi se podjedna ko na pojedinca kao i na pokret ili na školu, a i na društvo: na svakoj od tih razina omogućuje da se riješe pitanja atribu cije. Posrijedi je srodnost koju prepoznajemo čak i ako je ni smo kadri opisati, potanko iznijeti ili analizirati. »Stil je«, piše Goodman, »složena značajka koja u neku ruku služi kao po jedinačni ili skupni potpis« (ibid., str. 34); tu će formulaciju drugdje pobliže objasniti odgovarajući na prigovor: Stilska je osobina, po mojemu mišljenju, osobina koju djelo oprimjeruje te koja pomaže da se ono smjesti među neke značajne skupine djela. Karakteristične osobine tih skupina djela – ne osobine umjetnika ili njegova lič nost, ili mjesta, ili razdoblja, ili njihove naravi – tvore stil (Goodman, 1984., str. 131). Jednostavnije rečeno, stil je sklop indeksa koji omoguću ju da se odgovori na pitanja: tko?, kad? i gdje? Goodman se, međutim, kao u prethodnome navodu, radi je služi terminom oprimjerenje nego indeks, koji je potekao od Peircea. Prema njemu, referencija se dijeli na dvije glavne podvrste: s jedne strane denotaciju, koja je »primjena riječi, slike ili druge etikete (label) na jednu ili više stvari«, otprili ke Peirceov simbol (konvencionalni znak), kao što Utah de notira državu, a država svaku od pedeset Sjedinjenih Ame ričkih Država; s druge strane oprimjerenje, u kojemu nestaju 219
Peirceovi indeks (znak motiviran uzročnom vezom) i ikona (znak motiviran analoškim odnosom). Oprimjerenje je odnos kojim uzorak (sample) referira na osobinu toga uzorka, kao što uzorak u krojačkoj zbirci uzoraka oprimjeruje boju tkanine, sa stav vlakana, tkanje, tvar, debljinu, ali ne i kroj ili oblik (ibid., str. 55 i 59). Primjer upućuje na stanovite klase kojima pripa da ili na stanovita svojstva koja posjeduje, a kad predmet opri mjeruje klasu ili svojstvo, ta se klasa ili to svojstvo, obratno, od nosi na taj predmet (denotira ga, njegov je predikat): »Ako x oprimjeruje y, onda y denotira x«. Ako moj džemper oprimje ruje »zeleno«, onda zeleno denotira boju mojeg džempera, zele no je predikat mojeg džempera (moj džemper je zelen). Moram se upuštati u potankosti zato što je Genette povezao, pa čak i poistovjetio spomenuta dva pojma, stil i oprimjerenje, koje je posudio od Goodmana, a to mu je omogućilo da pomi ri poetiku i stilistiku u »nacrtu za semiotičku definiciju stila« što ga izlaže u Fikciji i dikciji. Prema Genetteu, oprimjerenje (egzemplifikacija), naime, pokriva sve moderne upotrebe poj ma stila, kao što su izražaj, evokacija ili konotacija. Iz toga isho di nova definicija koju predlaže: »Stil je egzemplifikativna funk cija diskursa koja se nalazi u opoziciji prema njegovoj denota cijskoj funkciji« (Genette, 1991., str. 115; 2002., 83). Tako bi – što je još jedan znak promjene ozračja – poetika, ili semiotika, posredovanjem jednoga od svojih predvodnika, poslužila da se ponovno utemelji stilistika koju je dugo htjela odstraniti. Nezgoda je u tome što oprimjerenje ili egzemplifikacija do duše pokriva stil, ali podjednako pokriva mnogo drugih aspe kata diskursa, ne samo druge formalne osobine koje su se uglavnom prestale stapati sa stilom (poput vrste: tekst oprimje ruje vrstu kojoj pripada) nego i aspekte koji se tiču sadržaja, pa čak i supstancije sadržaja (diskurs oprimjeruje nadasve svo ju ideologiju): »Čovjek pripada svojoj ideji; a ideja ima mnogo 220
manje nego ljudi, i tako su svi ljudi iste ideje isti«, kaže junak Proustova romana U traganju za izgubljenim vremenom svo jem prijatelju Saint-Loupu, koji uostalom jedva čeka da mu tu ideju otme (Proust, 1972., I., str. 94). Polaritet denotacije i oprimjerenja podsjeća na polaritet značenja (meaning) i smi sla ili značaja (significance) kojom je Hirsch nastojao namje ru ponovno uspostaviti kao kriterij tumačenja (vidi drugo po glavlje). Ni Genette se, naime, ne može oteti hermeneutičkom promišljanju, kakvo je u njega neuobičajeno: Tako se puristi bore za rigorozno historijsko čitanje oslo bođeno svakog anakronog utjecaja: stare bi tekstove tre balo primati onako kako ih je u doba u koje su nasta li primao čitatelj koji je u najvećoj mogućoj mjeri bio obrazovan i obaviješten o autorovim namjerama. Ta kav mi se stav čini pretjeranim, uostalom i utopijskim iz tisuću razloga (Genette, 1991., str. 146-147; 2002., str. 106, prijevod preinačen). Riječ je o staroj raspravi, u kojoj Genette prihvaća zdra vorazumsko stanovište kakvo brani Hirsch, zlatnu sredinu u izrazito Aristotelovu duhu: Čini mi se da bi najispravnije bilo istodobno udovolji ti izvornoj (denotacijskoj) značenjskoj namjeri i (kono tacijskoj) stilističkoj vrijednosti koju je dodala povijest [...]. Misao vodilja, koju je, istina, lakše izreći nego sli jediti, stoga bi bila: purizam u pogledu denotacije, ko ju određuje autorska namjera; laksizam u pogledu opri mjerenja, kojim autor nikad ne može potpuno ovlada ti, a koje više određuje čitateljeva pozornost (Genette, 1991., str. 147; 2002., str. 106). Sve to, vrlo razborito izneseno, potkrepljuje Hirschovu te zu prema kojoj zajednica čitatelja, uključujući profesionalce, 221
vjeruje u izvorno značenje i razdvaja ga od trenutnog smisla kao ukupnosti mogućih primjena teksta, ili ukupnosti klasa i svojstava što ih on može oprimjeriti danas. No to također potvrđuje da je oprimjerenje daleko šire od stila. Kako je zatim primoran ograničiti »egzemplifikativnu stranu diskursa«, Genette je tada izmiruje s neprozirnošću u opreci naprama prozirnosti, ili s neprijelaznošću u opreci naprama prijelaznosti, te je izjednačuje s »perceptibilnom stranom diskursa«, drugim riječima, s njegovim izrazom (Genette, 1991., str. 135; usp. 2002., str. 97). No, izbjegavši Haribdu opet se suočavamo sa Scilom, jer se ovaj put treba bojati da smo, pod nazivom stila, makar i po cijenu ustupka književnosti uvjetnog poretka, ponovno nabasali na Jakob sonovu poetsku funkciju kao naglašenost poruke. Prekršte ni par »ezgemplifikativna funkcija« i »denotativna funkci ja«, naime, uvelike podsjeća na par koji čine poetska funkci ja i referencijalna funkcija. Ukratko, definicija stila oprimje renjem preširoka je ili preuska. No napor je svejedno hvalevrijedan. Neporeciva je i nipoš to zanemariva novina što zamjena poetske funkcije egzempli fikativnom funkcijom nužno u prvi plan ponovno stavlja se mantička i pragmatička razmatranja, koja poetika i semiolo gija obično guraju u stranu. Značajno je što Genette zaključu je pohvalom Spitzeru i Abyju Warburgu, čija je glasovita izre ka God is in the detail bila krilaticom povjesničara umjetno sti, ali bi morala postati geslom svakog stilističara.
Norma ili zbroj Apsolutističko načelo koje je osuđivalo stil (ima više nači na da se kaže ista stvar) tako se može zamijeniti gipkijim načelom koje iskupljuje stilistiku (ima vrlo različitih načina da se kažu vrlo slične stvari, i obratno, vrlo sličnih načina da 222
se kažu vrlo različite stvari). Nismo li, međutim, nakon po malo licemjernog okolišanja ponovno naletjeli na tradicio nalnu, ili barem Ballyjevu stilistiku? Nije li to kao da razluču jemo temeljno nepromjenljivo značenje i dopunski, dekora tivni, afektivni ili ekspresivni smisao, koji nazivamo stilom? Kao da semantičkoj invarijanti referencije suprotstavljamo stilske (više ili manje) sinonimne inačice? Možda, ali bitno je što smo prešli na načelo »više ili manje«, koje pojam stila čini neovisnim o krutom dualizmu misli i jezika. Uostalom, tko je ikad tvrdio da su stilske inačice strogo sinonimne? Kri tičari stila bunili su se protiv fikcije i osuđivali punjenog lut ka; tražili su previše, da bi mogli odbaciti sve. U stilistici se zbio pomak blizak pomaku koji je suvreme nim lingvistima omogućio da iznova promisle odnos jezi ka i govora kakav je namro Saussure, a preinačio Benveni ste svojim člankom »Semiologija jezika« (»Sémiologie de la langue«, 1969.). Povodeći se za Saussureom, Bally je nagla sio društveni i sustavni aspekt stila, a stilu pristupio sa staja lišta jezika, a ne govora. Zatim su, zahtijevajući iscrpan opis književnog teksta, lingvisti stil sveli na sredstvo kojim se do pire do književnih univerzalija. No govor se sada vraća u pr vi plan lingvistike kao i stilistike: i jednu i drugu više zaokup lja jezik kao djelovanje nego jezik kao potencijal, a pomirila ih je pragmatika, nova grana lingvistike, koja se razvila u po sljednjih dvadeset godina. Naizmjenični obrati mogu izazvati dojam da nikad neće završiti stara prepirka između analogista i anomalista, koja traje tijekom cijele povijesti lingvistike: lingvisti su se bavili stilom kao općenitošću ili sociolektom, zatim stilom kao po jedinačnošću ili idiolektom, a onda ponovno stilom kao so ciolektom itd. No stil je, kao i svaka jezična činjenica, nezami sliv bez obaju aspekata, pa su suvremeni lingvisti i stilističari, 223
na Benvenisteovu tragu, ipak iznova duboko razmotrili od nos između invarijante i varijacija, između norme i otklona (tih se termina nemoguće otresti jednom zauvijek), između općeg i posebnog. Kao što u linvistici postoji jedino govor, može se reći da u stilistici postoje jedino individualni stilo vi. Stoga općenitosti, kao što su jezik ili vrste, treba poimati kao trenutne zbrojeve, standarde koji nastaju iz razmjene, a ne kao norme ili prauzore koji bi mogli postojati prije njih. Jezik kao sustav (langue) ne postoji u zbilji; govor i stil, ot klon i varijacija, jedine su zbiljske pojave kad je posrijedi je zična djelatnost. Ono što se naziva invarijantom, normom, kodom, štoviše i univerzalijom, samo je privremen zastoj podložan reviziji. Tri su se aspekta stila tako vratila u prvi plan, ili ih nikada nitko nije uistinu uklonio. Čini se da su neizbježni i nepre vladivi. U svakom slučaju, pobjedonosno su odoljeli nasrta jima kojima ih je izložila teorija: – stil je formalna varijacija na (više ili manje) postojan sadržaj; – stil je skup karakterističnih obilježja djela koja omoguću ju da mu se (više intuitivno nego analitički) identificira ili prepozna autor; – stil je izbor između više »pisama«. Loše prolazi i nije bio rehabilitiran samo stil kao norma, propis ili kanon. No izuzme li se to, stil itekako postoji.
224
P o v i j e s t Posljednja dva elementa kojima bih još htio istaknuti teo rijski ulog – povijest i vrijednost – nisu posve iste naravi kao prethodni. Prvih pet pripadalo je razini same književnosti; bi li su nužno prisutni u najjednostavnijoj književnoj razmjeni, neizbježno ih je uključivao i najmanji dodir s književnošću. Čim izreknem makar i riječ o stranici koju čitam, ili čak čim stanem čitati, prema njoj zauzimam stav. Neovisno o tome jesam li izabrao da prednost dam gledištu autora ili gledištu čitatelja kad opisujem pjesmu, roman ili bilo koji tekst, sva ko proučavanje književnosti neizostavno mora primijeniti neku definiciju odnosa dotičnoga teksta i književnosti, tek sta i njegova autora, teksta i svijeta, teksta i njegova čitatelja (u ovom slučaju mene), teksta i jezika, ili o svemu tome mo ra izraziti hipotezu. Analizom tih pet odnosa pokušali smo dakle ocrtati temeljne pojmove književnosti: literarnost, na mjeru, prikazivanje, recepciju, stil. To je, uostalom, i razlog zbog kojega su upravo ti odnosi prvi zaokupili književnu teo riju na njezinu pohodu protiv uobičajenog mišljenja. Dva pojma koja slijede od njih donekle odudaraju. Za razliku od prethodnih, oni opisuju odnose među tekstovi ma, uspoređuju tekstove, ili vodeći računa o vremenu (povi jest), ili ne vodeći računa o vremenu (vrijednost), u dijakro niji ili u sinkroniji. Ti su pojmovi prema tome u neku ruku metaliterarni. Međutim, u dosadašnjim poglavljima književ nim se tekstovima nismo bavili isključivo s gledišta njihove jedinstvenosti, nego smo u nekoliko navrata spominjali kon stitutivnu mnoštvenost književnosti, poglavito u vezi s inter tekstualnošću, koju smo predstavili kad smo govorili o ana lizi odnosa teksta prema svijetu kao zamjene za referenciju 225
na svijet. No sada pristupamo gledajući iz drukčijega kuta: pogled će nam biti upravo poredben. Potrebno je, sa stajališ ta književne povijesti i književne vrijednosti, razmotriti sve mogućnosti u vezi s međusobnim odnosima tekstova koje prožimaju cijeli diskurs o književnosti, svako proučavanje književnosti. Svaki komentar o književnom tekstu zauzima stav o tome što je povijest književnosti i o tome što je vrijed nost u književnosti. To, dakako, čini i svaki književni tekst, no od početka ove knjige postavljala su se uglavnom meta kritička pitanja, pitanja koja su teorijska utoliko što su me takritička (govorili smo o književnosti pošavši zaobilaznim putem, kroz razmišljanje o tome što se govori o književno sti, a o književnosti svi nešto misle, o književnosti se uvijek nešto mora misliti). Zadatak nam je, dakle, da razmotrimo hipoteze što ih postavljamo u pogledu povijesti i vrijednosti, odnosno da razgraničimo, ako je moguće, povijesni diskurs i kritički diskurs o književnosti. Da bih prišao odnosima među tekstovima u vremenu – načinu na koji se mijenjaju, na koji se preraspoređuju, raz lozima zbog kojih nisu uvijek iste naravi – izabrao sam ter min povijest. Mogao sam posegnuti i za drugim terminima, kao kretanja u književnosti, ili književna evolucija. No ter min povijest učinio mi se najbanalnijim, najobičnijim i ujed no najneutralnim s obzirom na bilo kakvo pozitivno ili nega tivno vrednovanje promjene koju povijest ne drži ni napret kom ni propadanjem. Riječ povijest možda ima nedostatak što razmišljanje upućuje u drugom smjeru: nagoviješta da se s nekog stanovišta sagledava ne samo međusobni odnos tekstova u vremenu nego i odnos tekstova prema svojim po vijesnim kontekstima. Međutim, ta dva stanovišta nisu toli ko proturječna koliko komplementarna, i u svakom su sluča ju nerazdvojna: na povijesni se kontekst obično pozivamo 226
da bismo objasnili književno kretanje. Njime ga čak objaš njavamo najčešće: književnost se mijenja jer se mijenja povi jest oko nje. Različite književnosti odgovaraju različitim po vijesnim trenucima. Ako je, kao što je 1931. zapazio Walter Benjamin u članku pod naslovom »Književna povijest i zna nost o književnosti« (»Literaturgeschichte und Literaturwi ssenschaft«, 1931.), emoguće odrediti sadašnje stanje bilo koje discipline, n a da se ne pokaže kako njezina trenutna situacija nije samo karika u samostalnome povijesnom razvoju zna nosti o kojoj je riječ nego još više element cijele kulture u odgovarajućem trenutku (Benjamin, 1972. – 1989., III., str. 283), to još više vrijedi za književnost. Pod naslovom povijest, dvoznačnost je dakle neizbježna, ali i dobrodošla: povijest istodobno označava dinamiku književnosti i kontekst književ nosti. Dvoznačni su odnosi književnosti i povijesti (povijest književnosti, književnost u povijesti). Razmišljanju o književnosti i povijesti (u dvostrukom značenju na koje smo netom uputili) morat ćemo pridruži ti niz termina koji pripadaju poznatim oprekama, kao što su »oponašanje i inovacija«, »stari i moderni«, »tradicija i raskid«, »klasicizam i romantizam« ili, prema kategorijama što ih je uvela estetika recepcije, »obzor očekivanja i estetski otklon«. Svaki je od tih parova u ovom ili onom trenutku po služio da se prikaže književno kretanje. Je li na književnosti da oponaša ili da uvodi novine, da se prilagodi očekivanju čitatelja ili da ga modificira? Pitanje povijesnoga kretanja ov dje zadire – no često sam znao ponoviti da su svi ti pojmovi solidarni te da tvore sustav – ne samo u pitanje namjere, sti la ili recepcije, nego i u pitanje vrijednosti, a osobito novine kao izrazito moderne vrijednosti. 227
Postupajući kao što smo se već navikli, da bismo analizi rali odnose književnosti i povijesti (kao konteksta i kao kre tanja), možemo poći od dvaju uobičajenih antitetičnih sta vova, odnosno od dvaju općih mjesta koja se tiču spomenu te teme. Jedno od njih tim odnosima odriče bilo kakvu važ nost, drugo književnost na njih svodi; s jedne strane klasici zam, ili pak općenito formalizam, a s druge historizam, od nosno pozitivizam. Zabluda o genezi, usporediva s ostalim zabludama koje je prokazala teorija (zabludama o namjeri, o referenciji, o osjećajnosti, o stilu), sastoji se od misli kako se književnost može i mora objasniti povijesnim uzrocima. A čini se da je nezaobilazna početna gesta kojom većina teorij skih pristupa ustanovljuje autonomiju proučavanja književ nosti napad na povijest. Književna teorija književnu povijest optužuje da književnost utapa u povijesnom procesu, zapo stavljajući »specifičnost« koja je čini književnošću (upravo činjenicu da izmiče povijesti). Istovremeno i možda pomalo nedosljedno, teorija – ali nisu nužno posrijedi isti teoretičari – književnoj povijesti predbacuje što, općenito uzevši, nije au tentično povijesna jer književnost ne uklapa u povijesne pro cese, nego se ograničava da uspostavi književne kronologije. Dijakronijsko gledište na književnost (književnost kao doku ment) i sinkronijsko gledište (književnost kao spomenik) či ne se nepomirljivima, uz poneki rijedak izuzetak, kao što je ruski formalizam, koji je htio postići da se književna povijest podredi književnoj teoriji (literarnost kao sinkronijsko i ujed no dijakronijsko očuđenje), ali mu se nije propustilo prigovo riti da njegova povijest nije bila uistinu povijesna. Međutim, iako su, u većini svojih utjelovljenja, književ na teorija i književna povijest jedna na drugu bile alergične, čini se teško osporiti da su razlike među tekstovima barem djelomice povijesne. Opravdano je dakle svaku teoriju – i 228
svako proučavanje književnosti – upitati kako iznosi, defi nira, smješta povijesne razlike. Teorija – nadahnuta, na pri mjer, lingvistikom ili psihoanalizom – može odbiti da književ nost objasni u okviru povijesti, ali ne može zanemariti da književnost neizostavno ima povijesnu dimenziju. S druge strane pitanje mijene u književnosti i pitanje kontekstuali zacije književnosti nisu nužno istovjetna ni svodljiva jedno na drugo, ali je također nemoguće dugo zanemarivati da su srodna. Prije nego što se posvetimo nedavnim sukobima iz među književne teorije i književne povijesti, čini se uputnim vratiti se malo unatrag i ukratko podsjetiti u kojim se oblici ma proučavanje književnosti pozivalo na povijest.
Književna povijest i povijest književnosti Prije nego što su povijest i književnost u XX. stoljeću ste kle svoje moderne definicije, pisale su se kronike o životu pi saca i knjiga, uključujući lijepu književnost i znanosti, poput monumentalne Književne povijesti Francuske koje su se latili don Rivet, don Clémencet i benediktinci bratovštine svetog Mavra (1733. –1763.). No, povijesna svijest o književnosti kao društvenoj instituciji koja je relativna s obzirom na vrijeme i ovisi o nacionalnom osjećaju u Francuskoj se ne pojavljuje prije nego što je, u djelu na koje je utjecao njemački romanti zam, O književnosti (De la littérature, 1800.), gospođa de Staël istaknula utjecaj religije, običaja i zakona na književnost. Kad je nastala, povijesna je kritika, izdanak romantizma, bila re lativistička i deskriptivna. Suprotstavljala se apsolutističkoj i preskriptivnoj, klasičnoj ili neoklasičnoj tradiciji, koja je sva ko djelo prosuđivala prema bezvremenskim normama. Isto dobno je utemeljila filologiju i književnu povijest, a objema je zajednička zamisao prema kojoj pisca i njegovo djelo treba razumijevati s obzirom na njihov povijesni položaj. 229
U francuskoj tradiciji Sainte-Beuve u »književnim portre tima« djela objašnjava životom autora i opisom skupina koji ma su pripadali. Taine, pozitivniji u svojem determinizmu, pojedince objašnjava trima nužnim i dostatnim čimbenici ma: rasom, sredinom i trenutkom. Brunetière biografskoj i društvenoj određenosti dodaje određenost samom književ nom tradicijom, a nju predstavlja vrsta, koja djeluje na djelo ili na koju djelo reagira. Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, pod utjecajem pozitivističke povijesti, ali i sociologije Émi lea Durkheima, Lanson iznosi ideal objektivne kritike, su protstavljajući ga impresionizmu svojih suvremenika. Usta novljuje književnu povijest, kao zamjenu za retoriku i lijepu književnost, kako u gimnaziji, kamo se ona nastavnim pro gramima pomalo uvodi od 1880., tako i na sveučilište, koje se reformira 1902. godine. Dok je zadaća retorike bila obnav ljati društveni sloj govornika, svrha je književne povijesti da školuje sve građane moderne demokracije. Govori se o književnoj povijesti, ali i o povijesti književno sti: karijeru je Lanson, s kojim se francuska književna povi jest dugo poistovjećivala (iako on 1894. nije bio među ute meljiteljima književno-povijesnog časopisa Revue D’Histoire littéraire de la France), započeo Poviješću francuske književ nosti (1895.), koju je dobro upoznalo više studentskih naraš taja. Dva izraza nisu sinonimi, ali nisu ni jedan o drugome neovisni (Lanson svjedoči da su povezani). Povijest (francu ske) književnosti je sinteza, ukupnost, panorama, divulga cijsko djelo, a najčešće nije prava povijest, nego puki slijed kronoloških poredanih monografija o velikim i ne tako ve likim piscima, »slika«, kako se govorilo početkom XIX. sto ljeća; riječ je o školskom ili sveučilišnom udžbeniku, ili pak o lijepoj (ilustriranoj) knjizi koja se obraća obrazovanome čitateljstvu. Nakon Lansona, gimnazijsko su tržište među 230
sobom podijelili Castex i Surer te Lagarde i Michard (koji su s poviješću kombinirali antologiju), a zatim su se krajem šezdesetih godina pojavili brojni više ili manje subverzivni priručnici. Danas je rijetkost da se samo jedan autor usudi ispričati cijelu povijest nacionalne književnosti, pa su pot hvati te vrste najčešće skupni, što im daje privid pluralizma i objektivnosti. Zauzvrat, od kraja XIX. stoljeća književna povijest označa va eruditsku disciplinu ili istraživačku metodu, na njemačko me Wissenschaft, na engleskome Scholarship: to je filologija primijenjena na modernu književnost (kad je nastao, časopis Revue d’histoire littéraire de la France natojao je biti parom časopisu Romania, utemeljenome 1872. kao glasilo prouča vanja srednjovjekovne književnosti). U ime filologije prouča vatelji se laćaju analitičkih radova bez kojih se ne bi valjano mogla uspostaviti nijedna sinteza (nijedna povijest književ nosti): zahvaljujući njoj, sveučilišno se istraživanje nadovez uje na benediktinsku erudiciju, u kojoj nakon revolucije dje luje Académie des Inscriptions et Belles-Lettres. Filologija se bavi književnošću kao institucijom, to jest uglavnom velikim i minornim autorima, pokretima i školama, a rjeđe vrstama i oblicima. U neku ruku ona raskida s kauzalističkim povije snim pristupom kakvoga se pridržavala filozofija povijesti, koja se u Francuskoj razvila u XIX. stoljeću, od Sainte-Beu vea, preko Tainea do Brunetièrea, no s druge strane ponov no upada u objašnjenje geneze izvorima. Naposljetku, književna povijest i povijest književnosti teže za istim dalekim idealom, koji ni jedna ni druga još ne kane ostvariti, ali koji ih mora obje opravdati: nastoje uspostaviti opsežnu društvenu povijest književne institucije u Francu skoj, ili potpunu povijest književne Francuske (koja bi obu hvatila i knjigu i čitanje). 231
Razlikuju se po još nečemu: književna povijest kao disci plina, u opreci naprama povijesti književnosti kao slici, sama po sebi ima vrlo široko značenje i preciznije značenje. U ši rem značenju, književna povijest pokriva svako stručno pro učavanje na području književnosti, svako književno istraživa nje (upućujem na monopol što ga je lansonizam dugo držao nad proučavanjem književnosti u Francuskoj). Udružuje se s filologijom, u značenju koje je u XIX. stoljeću poprimila u Njemačkoj kad se definirala kao arheološko proučavanje je zika, književnosti i kulture uopće, po uzoru na proučavanje grčke i latinske, a zatim i srednjovjekovne kulture, koje raz doblje nastoji povijesno rekonstruirati, a ne razumijevati ga više kao da je istraživaču suvremeno. Književna je povijest, prema tome, grana filologije shvaćene kao sveukupne zna nosti o prošloj civilizaciji, otkako se uviđa i priznaje udalje nost što nas dijeli od tekstova te civilizacije. Središnja je hipoteza književne povijesti da se pisac i njego vo djelo moraju razumijevati u skladu sa svojim povijesnim položajem, da razumijevanje teksta pretpostavlja poznavanje njegova konteksta: »Umjetničko djelo vrijednost ima samo u svojem okružju, a okružje svakog djela je njegovo razdoblje«, napisao je Renan. Ukratko, filologijom ili književnom povi ješću bavim se kad odem čitati rijetko izdanje u Nacionalnu knjižnicu, ali ne kad kod kuće uz ognjište čitam džepno izda nje istoga djela. Je li dovoljno da odem u knjižnicu da bih se bavio književnom poviješću? U stanovitom smislu jest. Lan son je smatrao da se čovjek bavi književnom poviješću čim se zanima za autorovo djelo napisano na omotu knjige, da se time tekstu pribavlja minimalan kontekst, da se makar i neznatno istupa iz teksta i dohvaća povijest. No filologija ima i uže, modernije značenje, značenje hi storijske gramatike, povijesnog proučavanja jezika. Između 232
opsežne društvene povijesti književne institucije i filologi je u užem smislu povijesne lingvistike prostire se neizmjer no veliko područje, a književna povijest ostaje podložna sporovima.
Književna povijest i književna kritika Krajem XIX. stoljeća, kad se ustanovila kao sveučilišna di sciplina, književna se povijest htjela razgraničiti od književ ne kritike, koju su književni povjesničari (s jedne strane Bru netière, a s druge Faguet) smatrali dogmatskom ili impresio nističkom i zbog toga je osuđivali. Pozivali su se na pozitivi zam nasuprot subjektivizmu, kojemu je dogmatska kritika bila samo jedna od inačica. Od tih je zastarjelih prilika važnija opreka između s jedne strane sinkronijskoga i univerzalističkoga gledišta na književ nost, kakvo je svojstveno klasičnom humanizmu – sva se dje la doživljavaju kao istodobna, čitaju se (prosuđuju, procjenju ju, vole) kao da su suvremena jedna drugima i suvremena svo jemu trenutnom čitatelju, apstrahirajući povijest, vremenski razmak – i s druge strane sinkronijskoga i relativističkog gle dišta, koje djela razmatra kao kronološke nizove uklopljene u povijesni proces. Tako se razlučuju spomenik i dokument. No umjetničko je djelo vječno i povijesno. Po svojoj naravi paradoksalno, nesvodljivo na jedno od svojih lica, ono je po vijesni dokument koji i dalje pruža estetski užitak. Književna povijest istodobno označava cjelinu (u širokom smislu sveukupno proučavanje književnosti) i dio (u užem smislu proučavanje kronoloških nizova). Zbrka je još nez godnija utoliko što se riječi književna kritika koriste u opće nitom smislu i u posebnom smislu: označavaju ukupnost književnog proučavanja i ujedno njegov dio koji se tiče pro sudbe. Tako svaki priručnik povijesti književne kritike dio 233
razmatranja posvećuje oblicima proučavanja književnosti koji su duboko odbojni književnoj kritici u pravom smislu prosudbe vrijednosti. Kao što vidimo, na svakom se koraku može upasti u zamku. Ima li uostalom smisla kriterij po kojem se književna kri tika i književna povijest razdvajaju prema tome uključuju ili isključuju prosudbu? Povjesničar, kaže se ponekad, ustanov ljuje da A ishodi iz B, dok kritičar tvrdi da je A bolji nego B. U prvoj postavci navodno izostaje sud, mišljenje, vrijednost, dok u drugoj promatrač ima udjela u promatranome. S jed ne strane objektivnost činjenica, s druge sudovi koji iskazuju mišljenje i vrijednost. No tu je lijepu podjelu teško utemelje no braniti. Prva postavka – na primjer Proustovo nehotično pamćenje potječe iz pjesničke uspomene u Chateaubrianda, Nervala i Baudelairea – očevidno iziskuje da se bira. U prvom redu tko su veliki pisci? Što je os knjževne genealogije? Iz go leme maglovite mase knjižarske produkcije cijeloga stoljeća zadržali smo Chateaubrianda, Nervala, Baudelairea i Prousta, uz ponekog statista. Književna se povijest kreće od vrhunca do vrhunca; ideje kolaju između genija. Datumi, naslovi i bio grafije nedvojbeno su činjenice, ali nijedna se književna po vijest ne zadovoljava da izradi kronološke preglede. A svaka književna povijest izvire iz ovoga temeljnog izbora: koje knji ge spadaju u književnost? Lansonova književna povijest pouz dala se u izvore i utjecaje kao da su objektivne činjenice, ali izvori i utjecaji iziskuju da se omeđi polje u kojem će se uoča vati i prosuđivati kao značajni. Književno polje je, dakle, is hod uključivanja i isključivanja, ukratko, sudova. Književna povijest polazi od kontekstualizacije unutar po dručja što ga je omeđila neka prethodna eksplicitna ili impli citna kritika (selekcija). Prema ambiciji ili tlapnji pozitiviz ma dovoljna je rekonstrukcija (trud da se iznova oživi prošli 234
trenutak, da se pronađu svjedočanstva, konzultiraju arhivi, uspostave činjenice) da ispravi anakronizam kritike. Književ na povijest nagomilava sve činjenice koje se odnose na dje lo, a ono se, napisao je Lanson, »mora najprije upoznati u vremenu kad je nastalo, u odnosu prema svojem autoru i to me vremenu«. Lansonov prilog najprije jedva prikriva para doks teksta i konteksta iz kojega književna povijest nikada nije izašla. Kako bi se »pri prvom dodiru«, »u prvome redu«, djelo moglo upoznati u svojemu vremenu, a ne u našemu? Lanson dakle želi reći da ga »prije svega« treba upoznati u njegovu vremenu, da je to važnije nego upoznati ga u svoje mu. Od toga se sastoji kategorički imperativ književne povi jesti. Dotično objašnjenje teksta je najprije objašnjenje kon tekstom. Daleko od velikih Taineovih i Brunetièreovih socio loških, odnosno žanrovskih razloga, »male stvari«, u ovoj pri godi izvori i utjecaji, postaju glavne riječi u književnoj povi jesti koja gomila monografije i stalno odgađa opći program da izradi »povijest književnog života u Francuskoj«. Kad smo to utvrdili – pozitivizam je prikrivao književnu kritiku koja se nije usuđivala samu sebe nazvati pravim ime nom – nije li ipak utemeljena neznatna razlika između suda koji se ne ustručava zauzeti gledište sadašnjosti (a ono je ho timično anakrono, kao u »Pierreu Menardu, piscu Don Qui jotea«) i suda koji se (koliko je izvodljivo i ne umišljajući pre više) zasniva na normama i kriterijima prošlosti? Nepropu snu odijeljenost književne kritike i književne povijesti mo ramo prokazati kao obmanu (to je učinila teorija), kao i sve polaritete koji podrivaju proučavanje književnosti, ali ne za to da bismo se odrekli jedne ili druge strane, nego naprotiv, da bismo i jednu i drugu provodili znajući kako stvari stoje. Historizam je zamišljao da se vlastiti sudovi mogu ukloniti kad se rekonstruira trenutak u prošlosti. Kritika historizma 235
ne smije nas omesti da pokušamo makar i malo proniknuti u nekadašnje mentalitete i podvrgnuti se njihovim norma ma. Možemo proučavati okvir i okružje djela – njegovu sre dinu i prethodnike – ali ih pritom ne smatrati uzrocima, ne go samo uvjetima. Možemo, bez determinističke ambicije, govoriti jednostavno o korelacijama između djela i onoga što ga je okruživalo ili mu prethodilo, ne lišavajući se niče ga što može rasvijetliti njegovo razumijevanje.
Povijest ideja, društvena povijest Je li književna povijest, čak i kad se odijeli od pozitiviz ma, uistinu povijesna? I je li uistinu književna? U najboljem slučaju nije li posrijedi društvena povijest ili povijest ideja? Lanson je književnoj povijesti zacrtao ambiciozan program, koji je uvelike nadmašivao lanac monografija o velikim pi scima. To je iznio 1903. u »Programu proučavanja povijesti književnog života u pokrajinama u Francuskoj« (»Program me d’études sur l’histoire provinciale de la vie littéraire en France«), koji je još aktualan: Mogla bi se [...] uz »Povijest francuske književnosti«, to jest književne proizvodnje, za koju imamo dovoljno pri mjera, napisati »Književna povijest Francuske« kakva nam nedostaje, a u koju se danas gotovo nemoguće upu stiti: time imam na umu [...] sliku književnog života na roda, povijest kulture i djelovanja neodređene mase ko ja je čitala, jednako kao i uglednih pojedinaca koji su pisali (Lanson, 1930., str. 8). Tko je čitao? Što se čitalo? Kako se čitalo, ne samo na dvo ru i po salonima nego u svakoj pokrajini, u svakome gradu i selu? Lanson je priznao da je program neizmjeran, ali nika ko nije smatrao da je neostvariv. 236
Međutim, u strogome prikazu djela Daniela Morneta, Lan sonova učenika i nasljednika, Lucien Febvre će se 1941. us protiviti književnoj povijesti koja se odviše kruto pridržava la autora, i to velikana: »Povijesna povijest« književnosti, [...] to znači ili bi htje lo značiti povijest književnosti u nekom razdoblju s ob zirom na odnose s društvom toga razdoblja. [...] Da bi se napisala, trebalo bi ponovno uspostaviti okružje, pi tati se tko je i za koga pisao; tko je i zašto čitao; trebalo bi doznati kako su se, na sveučilištu ili drugdje, školova li pisci – a također kako su se školovali njihovi čitatelji; [...] trebalo bi doznati kakav su uspjeh postizali i jedni i drugi, koliko je njihov uspjeh bio raširen i dubok; tre balo bi promjene u navikama, u ukusu, u načinu pisa nja i razmjerima u kojima su pisci vodili računa o zbiva njima u politici povezati s preobrazbama vjerskog men taliteta, s razvojnim oblicima društvenog života, s mije nama umjetničke mode i ukusa itd. Trebalo bi... Neću nastaviti (Febvre, 1992., str. 264). Febvre je žalio što se nakon Lansona odustalo od nakane da se prikaže sveukupna društvena dimenzija književnosti, što je, po njegovu mišljenju, tobožnjoj književnoj povijesti oduzimalo pravi povijesni domet. Lansonov i Febvreov naum relativno su nedavno počeli u djelo provoditi povjesničari stasali u sklopu škole Annales. Pobliže su se pozabavili knjigom i čitanjem prikupivši stati stičke podatke o visinama naklada, o ponovljenim izdanjima, o životnom vijeku djela, o njihovu povratku na tržište. Nasto jali su upoznati i opisati stvarne čitatelje na temelju materijal nih pokazatelja, kao što su knjižnični katalozi ili popisi imo vine preminulih. Pokušali su brojčano izraziti koliko je bilo opismenjenih Francuza i izmjeriti rasprostranjenost pučke 237
književnosti, osobito »Plave biblioteke iz Troyesa«, koja se tijekom nekoliko stoljeća prodavala po kućama (Bollème, 1971.). Knjiga je tako postala predmet serijalne, gospodarske i društvene povijesti, popraćene obiljem podataka o količina ma, osobito za razdoblje prije revolucije, ali i za XIX. stoljeće. Možemo navesti povijest čitanja i čitateljstva prije revoluci je kakvom se u više važnih djela osamdesetih godina bavio Roger Chartier, ili monografije o nakladničkim kućama po put monografije Jean-Yvesa Molliera o braći Michelu i Cal mannu Lévyju (1984.). Lansonov program tako danas ostva ruju povjesničari, a ne proučavatelji književnosti. Pod nazivom književne povijesti nailazimo i na povijesti (književnih) ideja, to jest povijesti djela kao povijesnih doku menata koji odražavaju ideologiju ili senzibilitet razdoblja. Po vijesti te vrste čak su dugo bile raširenije od povijesti koje su poštivale Lansonov i Febvreov naum, na primjer, velike knji ge Paula Hazarda o krizi europske svijesti (1935.), Henrija Bre monda o religioznosti (1916. –1939.) ili Paula Bénichoua o misaonim strujama romantičnog doba (1973. – 1992.). Kao povijesti književnih ideja, ti su pothvati zacijelo bolje odolje li vremenu nego uradci marksističke sociokritike, utemeljeni na teoriji odraza ili na strukturističkoj inačici teorije kakvu je ponudio Lucien Goldmann (1959.). Tko danas još vjeruje u homologiju između Pascalovih Misli i svjetonazora činovnič kog plemstva? No, povijestima ideja obično se zamjera što osta ju izvan književnosti. Moglo bi se, uostalom, isto reći i o Feb vreovu Rabelaisu (1942.), analizi vjerskog osjećaja u renesan si, koja je mimoišla složenost Pantagruela i Gargantue. Druš tvena povijest, povijest ideja, obje povijesti, na žalost, najče šće podbacuju što se tiče književnosti zato što je književnost teška, dvosmislena, pa i nedosljedna. Najbolje što se od njih može očekivati jest da izvijeste o suvremenim društvenim pri likama i duhovnim sklopovima. 238
Treba još spomenuti povijesti književnih oblika (kodova, tehnika, konvencija), koje su vjerojatno legitimnije povijesne i ujedno književne. Njihov predmet nisu činjenice ni podaci za koje bi se smatralo da prethode svakom tumačenju, nego izrijekom hermeneutičke konstrukcije. Jednom od najistak nutijih studija ostaje veliko djelo E. R. Curtiusa napisano po tome modelu, Europska književnost i latinsko srednjovjekov lje (1948.), opširna slika načina na koji su topoi ili »opća mje sta« antike preživjeli u književnostima na zapadu. Unatoč to me knjiga je pretrpjela žestoke napade. Curtius, naime, riječi topos pridaje vrlo osobno značenje, koje je teško povijesno opravdati: poziva se na Kvintilijanov pojam argumentorum sedes, to jest na topiku kao rešetku pitanja koja treba postavi ti pred svakom pojavom, ili kao problematiku, ali stereotipni i učestali elementi što ih zatim pronalazi u srednjovjekovnoj književnosti kudikamo više sliče na motive ili arhetipe nego na topoi antičke retorike, uz opasnost da zamute razlike koje obilježavaju razdoblja. Tako prejudicira odgovor na temeljni problem što ga postavlja njegova studija: problem opstanka latiniteta u europskoj književnosti. Posvudašnja prisutnost oblika u njega zastire raznolikost funkcija. Stoga njegova po vijest ne samo da ostaje unutar književnosti nego je prije sve ga povijest kontinuiteta i tradicije latinske antike u europskoj kulturi, ili povijest opstanka staroga u novome, nauštrb indi vidualne drugosti različitih razdoblja srednjega vijeka i njiho vih književnih proizvoda te ne osvrćući se na povijesne i druš tvene prilike koje su u njima vladale. No je li književna povi jest, i mora li biti, povijest kontinuiteta ili povijest razlike? Pi tanje je neizbježno i prepušta nas vlastitoj, izvanknjiževnoj, etičkoj ili čak političkoj naklonosti prema inovaciji, odnosno prema imitaciji (vidi sedmo poglavlje). Što bi to bila prava književna povijest, povijest književnosti po sebi i za sebe? Moguće je da je taj izraz puko terminološko 239
proturječje jer se u djelu, koje je istodobno spomenik i doku ment, susreće prevelik broj paradoksa. Njegova geneza i evo lucija njegova autora toliko su osobite da mogu ishoditi je dino iz biografije, ali povijest recepcije uključuje toliko čim benika da malo-pomalo postaje grana sveukupne povijesti. Što se dade poduzeti između tih dviju povijesti?
Književna evolucija Čini se da su formalizam i historizam izrazito neuskladi vi. Međutim, ruski su formalisti mislili kako su izumili nov način da se povede računa o povijesnoj dimenziji književ nosti. Očuđenje, po njihovu mišljenju, nije samo definici ja književnosti, nego i načelo »književne evolucije«, prema naslovu ambicioznoga članka iz 1927. Jurija Tinjanova. Ra zlika između automatiziranoga književnog oblika (koji se zbog toga ne zamjećuje) i očuđenoga književnog oblika (ko ji se zbog toga zamjećuje) omogućila mu je da zacrta novu književnu povijest, kojoj predmet više ne bi bila književna djela, nego književni postupci. Literarnost teksta, sjećamo se, obilježava premještanje, po remetnja perceptivnih automatizama. No automatizmi nisu posljedica samo sustava svojstvenoga tekstu o kojemu je ri ječ nego i književnog sustava u cjelini. Oblik se opaža kao književni oblik na podlozi oblika što ih je upotreba automati zirala. Književni postupak ima funkciju očuđenja kako u dje lu u koje se uklapa, tako i izvan njega, u književnoj tradiciji uopće. Tako očuđenje, kao otklon od tradicije, omogućuje da se otkrije povijesna veza koja spaja postupak i književni sustav, tekst i književnost. Diskontinuitet (očuđenje) nado mješta kontinuitet (tradiciju) kao temelj povijesne evoluci je književnosti. Za razliku od Curtiusove povijesti koja isti če kontinuitet zapadne tradicije, formalizam dospijeva do 240
povijesti koja se usredotočuje na dinamiku raskida, u skla du s modernističkom i avangardističkom estetikom djela ka kvima su se formalisti nadahnuli. Na tim su temeljima ruski formalisti raspoznali dva načina na koje funkcionira književna evolucija: s jedne strane parodi ju dominantnih postupaka, a s druge uvedbu marginalnih po stupaka u središte književnosti. Prema prvome mehanizmu, kad se neki postupci prestanu zamjećivati jer su postali domi nantni u nekom razdoblju ili vrsti, tada djelo, parodirajući ih i time ih očuđujući, postiže da ponovno postanu zamjetljivi kao postupci. Na taj je način konvencionalna narav postupka ponovno očita, a vrsta se razvija nadasve tako što svoj oblik čini zamjetljivim parodirajući svoje uvriježene postupke. Mo glo bi se navesti mnoštvo primjera, no idealan je Don Quijo te, kao parodično djelo na presjecištu viteškog romana i mo dernog romana. Po drugome mehanizmu, postupke koji su se uvriježili zamjenjuju drugi postupci posuđeni od marginal nih vrsta, kroz igru između središta i periferije književnosti, iz među učene kulture i pučke kulture, što najavljuje Bahtinov dijalogizam. Prema tome modelu pripovjednu književnost XX. stoljeća neosporno je oplodio kriminalistički roman, do te mjere da je u njoj postao općim mjestom. U oba slučaja di skontinuitet je estetski mnogo važniji nego trajnost, a uistinu književno djelo je, da tako kažemo, djelo koje je ujedno paro dično i dijalogično, na granici svoje i drugih vrsta. Kako je očuđenje promaknuo u svoj temeljni koncept, može se reći da ruski formalizam nije mogao zaobići propiti vanje povijesti. Dok se književna povijest najčešće zaustavlja na pitanjima oblika, a formalistička je kritika obično gluha na povijesna pitanja, literarnost je u formalista bila neumitno po vijesna: očuđenje što ga ostvaruje pojedini tekst nužno ovisi o dinamici koja ga ponovno svodi na uvriježen postupak. 241
Književna povijest, dakle, više nije razrijeđena pripovijest o tome kako remek-djela nastaju sama od sebe, ni predaja oblika koji se stoljećima istovjetno reproduciraju. No s pra vom ćemo se zapitati: gdje je povijest? Gdje se dinamika po stupaka upisuje u povijest? Nismo izbjegli stranputicu tradi cionalne književne povijesti.
Obzor očekivanja Najambiciozniji je projekt obnove književne povijesti izmi rene s formalizmom formulirala estetika recepcije, u inačici koju je predložio Jauss. Njegovu smo utvaru već umetnuli u četvrto poglavlje, a trebat će joj se vratiti i u idućem poglavlju u vezi sa stvaranjem književne vrijednosti, no najuputnijim se čini da se njom izravno pozabavimo na ovome mjestu, kao kompromisnome (i zdravorazumskome?) rješenju između pretjerivanja na kakva navode historizam i teorija. Jaussov članak »Književna povijest kao izazov književnoj teoriji« (»Literaturgeschichte als Provokation«, 1967.) este tici je recepcije poslužio kao manifest. U njemu je njemački kritičar ocrtao program nove književne povijesti. Na pozor no istraživanje povijesne recepcije kanonskih djela oslonio se da bi doveo u pitanje pozitivističku i genetičku podređe nost književne povijesti tradiciji velikih pisaca. Način na ko ji su iz naraštaja u naraštaj čitatelji doživljavali književna dje la postao je posrednik između prošlosti i sadašnjosti, omo gućujući da se povežu povijest i kritika. Jauss je tekst započeo podsjetivši tko su mu protivnici: s jedne strane esencijalizam koji remek-djela ustoličuje kao bezvremenske uzore, a s druge pozitivizam koji ih svodi na male povijesti geneze. Zatim je, dobrohotno, ali strogo, opi sao zaslužne pristupe među kojima je kanio riješiti problem neuskladivosti: s jedne strane marksizam, koji tekst pretvara 242
u čisti proizvod povijesti, razborito vodeći brigu o kontek stu, ali spotičući se o naivnu primjenu teorije odraza, i s dru ge strane formalizam, kojemu manjka povijesna dimenzija jer se pohvalno trudi da prodre u dinamiku postupka, ali ne vodi računa o kontekstu. Međutim, u književnoj povije sti koja bi bila dostojna tog naziva pripovijedanje o evoluci ji formalnih postupaka ne može se odijeliti od opće povije sti. Jauss je stoga sredstvo da se divergentne niti prepletu vi dio u čitatelju: Moj pokušaj premoštenja jaza između književnosti i po vijesti, historijske i estetičke spoznaje, može početi na granici pred kojom su zastale obje škole [formalizam i marksizam]. Njihove metode poimaju književnu činje nicu u zatvorenom krugu estetike proizvodnje i prikazi vanja. Time prikraćuju književnost za dimenziju koja neminovno pripada njezinu estetskom karakteru kao i njezinoj društvenoj funkciji: dimenziju njezine recepci je i djelovanja (Wirkung). Čitatelj, slušatelj i gledatelj, ukratko: faktor publike igra u objema književnim teo rijama krajnje ograničenu ulogu. Ortodoksna marksi stička estetika – ako uopće raspravlja o čitatelju – ne po stupa s njim drukčije negoli s autorom: pita za njegov društveni položaj [...]. Formalističkoj školi čitatelj je po treban samo kao subjekt opažanja, koji, slijedeći upute teksta, mora razlikovati oblik ili otkriti postupak. [...] Obje metode promašuju čitatelja u njegovoj naravnoj, za estetičku kao i za historijsku spoznaju jednako nemi novnoj ulozi (Jauss, 1999., str. 281-282). Koncepciju klasičnog djela kao univerzalnog i bezvremen skog spomenika, jednako kao i zamisao da ono nadilazi povi jest jer u sebi okuplja cjelinu njezinih napona, Jauss zamjenju je projektom povijesti učinaka. Takva povijest ne bi smjela 243
poštedjeti nijedno djelo, makar koliko postalo kanonskim. Međutim, kao što se vidi prilično jasno, estetika recepcije se najednom predstavlja kao potraga za ravnotežom ili zlat nom sredinom između neprijateljskih teza, čime će na sebe navući kritike s obiju strana. Prema Jaussu, koji je tu vjeran fenomenološkoj estetici, iako je usmjeruje prema povijesti, smisao djela počiva na di jaloškom (da ne kažemo »dijalektičkom«, kad je termin pre više opterećen) odnosu što se u svakom razdoblju uspostav lja između njega i publike: Povijesni život književnoga djela ne može se zamisliti bez aktivnoga udjela njegova adresata. Jer djelo tek nje govim posredovanjem stupa u promjenljivi iskustveni ob zor kontinuiteta u kojem se zbiva neprekidno pretvara nje prostodušna primanja u kritičko razumijevanje, pa sivne recepcije u aktivnu, priznatih estetičkih norma u novu produkciju koja ih nadmašuje. Povijesnost književ nosti i njezin komunikativni karatker pretpostavljaju dijaloški i ujedno procesualni odnos djela, publike i no vog djela [...]. Estetička je implikacija u tome što već primarno čitateljevo primanje djela uključuje prokuša vanje estetske vrijednosti u usporedbi s već pročitanim djelima. Historijska se implikacija pokazuje u tome što se razumijevanje prvih čitatelja može nastavljati i obo gaćivati u lancu recepcija od generacije do generacije, dakle odlučuje i o povijesnom značenju djela i pokazu je njegov estetski položaj (ibid., str. 282-283). Po uzoru na Ingardena i Isera, djelo se ne poima ni kao do kument ni kao spomenik, nego kao partitura, no partitura se sada uzima kao polazište za pomirbu povijesti i oblika zahva ljujući proučavanju dijakronije njegovih čitanja. Dok se ina če žrtvuje jedna od dviju dimenzija odnosa između povijesti 244
i književnosti, kontekstualizacija ili dinamika, ovaj put se po stiže da one budu solidarne. U djelo se uključuju učinci dje la, i to ne samo prvotni učinak i sadašnji učinak nego ukup nost uzastopnih učinaka. Od Gadamera Jauss preuzima pojam stapanja obzora, po vezujući prošla iskustva uklopljena u tekst i interese čitatelja. Pojam mu omogućuje da opiše odnos između prve recepcije teksta i njegovih daljnjih recepcija, u različitim povijesnim trenucima i sve do danas. Zamisao u Gadamera, uostalom, nije bila potpuno nova jer je Benjamin 1931. u vezi s književ nim djelima upozorio da c ijeli krug njihova života i njihova djelovanja ima jed naka prava, recimo čak i više prava, nego povijest njiho va nastanka. [...] Naime, nije riječ o tome da se književ na djela predstave u korelaciji sa svojim vremenom, ne go da se u vremenu kad su nastala predstavi vrijeme ko je ih upoznaje – to jest naše vrijeme (Benjamin, 1972. –1989., III., str. 290). Raskidajući s tradicionalnom književnom poviješću, ka kva je zapela na autoru i kojoj se suprotstavio Benjamin, Ja uss se ujedno odvaja i od radikalnih hermeneutika što čita telju dodjeljuju posvemašnju slobodu te ističe kako je, da bi se tekst razumio, nužno voditi računa o njegovoj prvotnoj recepciji. Ne ukida, dakle, filološku tradiciju, nego je napro tiv spašava uprežući je u širi i dugoročniji proces. Na kritiča ru je, kao idealnom čitatelju, da posreduje između načina na koji se tekst doživljavao u prošlosti i načina na koji se doživ ljava danas, izlažući povijest svih njegovih učinaka. Da bi opisao recepciju i proizvodnju novih djela, Jauss uvodi dva sparena pojma, obzor očekivanja (koji također potječe od Gadamera) i estetski otklon (nadahnut ruskim 245
formalistima). Kao Iserov repertoar, ali ponovno s izraziti je povijesnim naglaskom, obzor očekivanja je skup zajednič kih hipoteza koje se mogu pripisati nekome čitateljskom na raštaju: »Novi tekst evocira čitatelju (slušatelju) iz prijašnjih tekstova dobro znani obzor očekivanja i pravila igre, koja se zatim variraju, korigiraju, preinačuju ili pak samo repro duciraju« (Jauss, 1999., str. 286). Budući da je transsubjekti van, oblikovan tradicijom te se može privesti tekstnim stra tegijama (generičkoj, tematskoj, poetičkoj, intertekstualnoj strategiji) kakve obilježavaju razdoblje, obzor očekivanja se potvrđuje, preinačuje ili ironizira, ili pak štoviše potkopava novim djelom, koje, poput Don Quijotea, od publike zahtije va da dobro poznaje djela što ih ono parodira, u dotičnome slučaju viteške romane. No, novo djelo uspostavlja i estetski otklon naprama obzoru očekivanja (posrijedi je stara dijalek tika imitacije i inovacije, samo se sada prenosi na čitateljevu stranu). A njegove strategije (generička, tematska, poetička, intertekstualna) pribavljaju kriterije kojima će se odmjeriti ot klon što obilježava njegovu novinu: stupanj koji ga dijeli od obzora očekivanja njegovih prvotnih čitatelja, a zatim i od idućih obzora očekivanja tijekom njegove recepcije. U književnoj recepciji Jaussa zanimaju trenuci negativno sti koji je potiču da se kreće. Na umu su mu dakle nadasve moderna djela koja osporavaju tradiciju u opreci naprama klasičnim djelima koja tradiciju poštuju i sanjaju o bezvre menosti te su u svakom slučaju tijekom recepcije postojani ja. Estetski otklon pokriva vrijednosni kriterij koji omoguću je da se razluče književni stupnjevi između s jedne strane po trošne književnosti koja čitatelju podilazi, a s druge moderne, avangardističke ili eksperimentalne književnosti koja reme ti njegova očekivanja, zbunjuje ga i izaziva. Jauss uspoređu je kako istu temu građanskog preljuba obrađuju laki roman 246
Ernesta Feydeaua, Fanny, i Gospođa Bovary. Feydeau je pož njeo neposredan uspjeh, roman mu se prodavao bolje nego Flaubertov, no potomstvo se od njega odvratilo, dok će Fla ubert sve više osvajati čitatelje. Jaussova dva osnovna pojma tako omogućuju da se prava (novatorska) umjetnost i umjet nost koju on naziva »kulinarskom« (zabavnom) odijele u po vijesti izmjene obzora očekivanja koji je, kao u formalista, di namika estetskog negativiteta. Djela koja očuđuju, podrivaju – koja su pisiva, kako će ih nazvati Barthes – i sama, međutim, malo-pomalo posta ju potrošna, klasična ili čak »kulinarska« – prema Barthesu, čitljiva – budućim naraštajima, koje Gospođa Bovary, na pri mjer, više ne iznenađuje, ili ih više ne iznenađuje tako jako. Zato ih je potrebno čitati unatrag, da tako kažemo, ili obrat nim slijedom – upravo je to zadaća povjesničara recepcije – kako bi se iznova uspostavio način na koji su ih čitali i razu mijevali prvi, a zatim idući čitatelji, kako bi se obnovila nji hova različitost, njihova prvotna negativnost, pa stoga i nji hova vrijednost. Kao što je već činio Gadamer, Jauss stapa nje obzora poima u obliku dijaloga između pitanja i odgovo ra: djelo u svakome trenutku odgovara na pitanje čitatelja, a to je pitanje dužan raspoznati povjesničar recepcije. Slijed obzora očekivanja na koje djelo nailazi nije drugo do niz pi tanja na koja je redom odgovaralo. Kako su djela tijekom svojih uzastopnih recepcija uvijek pristupačna jedino putem obzora očekivanja koji ovise o vre menskome kontekstu, obzori očekivanja ih djelomice određu ju. Pridržavajući se tako Heideggerove hermeneutike, Jauss ističe da se prošlo čitanje neumitno razlikuje od sadašnjeg či tanja te pobija ideju da bi književnost ikada mogla tvoriti bez vremenu sadašnjost. U tom se pogledu, kao što ćemo vidje ti u idućemu poglavlju, odvaja od Gadamera i od poimanja 247
klasicizma kakvo je u njega opravdavalo stapanje obzora: kla sična su djela, rekao je Gadamer, vjeran Hegelu, sama po se bi vlastito tumačenje; imaju inherentnu moć da posreduju iz među prošlosti i sadašnjosti. Za Jaussa, naprotiv, nijedno djelo nije samo po sebi klasično, pa se djelo može razumjeti samo ako smo otkrili pitanja na koja je odgovaralo u povijesti.
Prerušena filologija Poigrajmo se đavolova odvjetnika. Pod uvjetom da vodi brigu o cijelome trajanju povijesti proteklome između vreme na kad je djelo nastalo i našega vremena, filologija je doživje la rehabilitaciju, primijetit će se iz lijevog tabora, jer prvotna recepcija ne zaslužuje samo da se proučava nego pred idućim recepcijama čak uživa i povlasticu: ona, naime, omogućuje da se izmjeri sav negativitet djela, pa prema tome i njegova vri jednost. Drugim riječima, da bismo se i dalje mogli zanimati za izvorni kontekst djela, kao što je preporučivao Schleiermac her, potrebno je i dovoljno pristati da se podjednako zanima mo za sve uzastopne kontekste njegove recepcije između nje ga i sebe. Zadatak je golem, ali tu cijenu treba platiti da bismo se filologijom još mogli baviti u ozračju sumnjičavosti kakvo prema disciplini vlada od sredine XX. stoljeća. Estetika recepcije nastoji uspostaviti historičnost književ nosti na tri sukladne razine: (1) Djelo pripada književnom nizu u koji ga valja smjesti ti. Dijakronija se poima kao dijalektički rast pitanja i odgo vora: svako djelo ostavlja nedorečenim neki problem, na ko ji se zatim nadovezuje idući. To uvelike sliči književnoj evo luciji po ruskim formalistima, no u Jaussa književnu promje nu ne pokreće jedino formalna inovacija, nego je mogu po taknuti svakovrsni drugi problemi u vezi s idejama, u vezi sa smislom. 248
(2) Djelo podjednako pripada i sinkronijskom presjeku što ga treba prikazati, vodeći računa o tome da u svakome trenutku u povijesti, u svakoj sadašnjosti, supostoje elementi koji su simultani i elementi koji nisu simultani. U vezi s tom idejom, suprotnom Hegelovu pojmu duha vremena, Jauss se poziva na Siegfrieda Kracauera, koji je inzistirao na mnoštve nim povijestima od kakvih se sastoji povijest, pa povijest opi suje kao mnogostruku mrežu nesinkronih niti i diferencijal nih kronologija. Može se dogoditi da dvije književne vrste u istom trenutku nisu ni po čemu suvremene, pa su djela nasta la u okviru tih dviju različitih vrsta, poput Gospođe Bovary i Fanny, samo prividno simultana; neka kasne za svojim vre menom, druga su ispred njega. Romantizam, parnasovci i simbolizam redali su se jedni za drugima u XIX. stoljeću, ka ko se obično shvaća, no Victor Hugo je romantične stihove objavljivao gotovo sve do pojave slobodnoga stiha, a klasič ni je aleksandrinac dobrano poživio i u XX. stoljeću. (3) Književna povijest, naposljetku, uz opću se povijest vezuje pasivno i ujedno aktivno; određena je i određuje, pre ma dijalektici koju treba razabrati. Ovaj put Jauss revidira ili omekšava marksističku teoriju odraza, da bi kulturi priznao i relativnu neovisnost spram društva, i djelovanje na društvo. Čini se tako da se društvena povijest, evolucija postupaka, ali i geneza djela povezuju u novu i sinkretičnu, moćnu i za vodljivu književnu povijest. No, smjesta stižu prigovori. Može li uistinu predmet cije le književne povijesti biti otklon, to jest negativnost kakva osobito obilježuje moderno djelo? Kao većina teorija s ko jima smo se dosad susreli, estetika recepcije izdiže izvanknjiževnu vrijednost, u ovom slučaju negativnost, do razi ne univerzalije, smatrajući da kroz nju može razmatrati ci jelu književnost. Na kraju krajeva, nije li estetika recepcije 249
samo trenutak koji je uostalom već proletio, u povijesti re cepcije kanonskih djela – trenutak u kojem se ona opažaju kroz svoju negativnost? Moderni trenutak, koji može potra jati, ali privremeno, koji je povijesno određen i koji određu je, raspršio je postmodernizam, a upravo su mu se pristaše estetike recepcije odupirali duže od ostalih. Još jedna zamjerka ovaj put stiže iz desnog tabora. Recepci ja je djela, kaže Jauss, povijesno posredovanje između prošlo sti i sadašnjosti: no može li ona stapanjem obzora trajno sta bilizirati djelo, pretvoriti ga u transhistorijski klasik? Prema Jaussu, zamisao je apsurdna jer svaka recepcija i dalje ovisi o povijesti. O klasičnosti će biti riječi u idućemu poglavlju, ali odmah možemo napomenuti kako Jaussova teorija ne do pušta da se »kulinarsko« (šablonsko, otrcano) djelo odijeli od klasičnog djela, što je ipak nezgodno. Poslije stoljeća i pol Gospođa Bovary je postala klasik, što ne znači nužno i da je postala potrošno djelo. Ili se pak mora priznati da je klasič no djelo ipso facto »kulinarsko«? Aporija potvrđuje antikla sičnost zahvata estetike recepcije iako se po svemu ostalom pokazala suradnicom filologije. Jaussova je teorija svejedno opravdala brojne radove: umje sto da se rekonstruira autorov život, što je sada već obezvri jeđena ambicija, rekonstruirali su se obzori očekivanja čitate lja. Uz pomoć toga ustupka koji otežava rad (ali u trenutku kad je demokratizacija visokoškolske nastave udesetorostruči la broj istraživača kojima je trebalo dodijeliti temu disertaci je), književna je povijest uspjela postići nov zamah, a da nije odustala od onoga što je bitno: od rekonstrukcije i kontekstua lizacije. Estetika recepcije je filologiji omogućila da spasi što se spasiti dalo: ako se ne zanemare daljnje recepcije, prvotnu recepciju je rehabilitirala kao spoznaju nužnu za razumijeva nje djela. A dijalog pitanja i odgovora također nije neuskladiv 250
s autorskom namjerom, koja se ne poima kao prethodna na mjera, nego u širem smislu, kao namjera na djelu. Kao Hirsc hova o tumačenju, Ricœurova o mimezi, Iserova o čitanju, Goodmanova o stilu, Jaussova doktrina vjerojatno također sudjeluje u očajničkim pokušajima da se proučavanje književ nosti otrgne epistemološkom skepticizimu i drastičnome re lativizmu kakav je u modi krajem XX. stoljeća: sve sklapaju nagodbu s protivnikom, rade na oporavku književne povije sti obnavljajući joj vokabular, ali nije izvjesno da su, zamije nivši obzorom očekivanja i estetskim otklonom stari par imi tacije i inovacije, preokrenuli stanje u proučavanju književno sti. Ako je, pod etiketom »evolucije vrsta«, Brunetière zapra vo govorio o vrstama kao modelima recepcije, kao što sam prethodno natuknuo, moguće je da pod krinkom recepcije Jauss nije prestao, u novome ruhu, govoriti o velikim pisci ma. Kad se sve zbroji, nismo se maknuli iz kolotečine – busi ness as usual, kako se kaže na engleskome. Ta teorija, uostalom, štošta prebacuje na čitatelja. Zahva ljujući njemu, književna povijest opet izgleda legitimnom, no neobično je što on ostaje u zapećku. Jauss nikad ne raz lučuje pasivnu recepciju i književnu proizvodnju (recepciju čitatelja koji i sam postane autor) ni čitatelje i kritičare. Sto ga mu, kad opisuje obzore očekivanja, kao svjedoci služe po tonji – učeni čitatelji, koji su o svojim čitanjima ostavili pisa na svjedočanstva. Nikad ne spominje često dostupne i kvan tificirane podatke za koje se danas zanimaju povjesničari ka ko bi procijenili rasprostranjenost osobito popularne knjige. U Jaussa čitatelj ostaje apstraktnim i rastjelovljenim jer on ništa ne kaže ni o mehanizmima koji autora i njegovu publi ku povezuju u praksi. Međutim, da bi se slijedila dinamika obzora očekivanja, osim samoga djela, pozornost zaslužuje mnogo drugih posredovanja između prošlosti i sadašnjosti, 251
na primjer škola ili druge institucije, a koliko su one važne podsjetio je Lucien Febvre u svojoj kritici Morneta. Napo kon, Jauss bez ikakva krzmanja prihvaća formalističku raz lučenost običnog jezika i pjesničkog jezika, a kritičarov povi jesni položaj stavlja među zagrade. Dakako, Jauss ima pravo kad, nasuprot zagovornicima klasicizma, naglašava kako su tradicija i kanon obavijeni neizvjesnostima: ništa ne jamči da će djelo preživjeti, na čitatelje mogu ponovno naići odavno mrtva djela. No, sve u svemu, njegova zamršena konstrukci ja, njegov način da kritičare osujeti privlačeći ih da sudjelu ju u njegovu projektu, kao da su prije svega bili zaslužni što su filologiji omogućili da malo predahne. Estetika recepcije bila je filologija modernoga doba. Te nam primjedbe mogu izgledati katkad i nepravedne jer se čini da, kao druge potrage za ravnotežom na koje smo prethodno naišli, estetika recepcije teoriju spreže sa zdravim razumom, što je neoprostivo. Nikome se ne zamjera tako ne smiljeno kao pristašama zlatne sredine. Protiv njih krajnosti sklapaju nevjerojatna savezništva.
Povijest ili književnost? Razmatrajući sve radove koji su se dotad pozivali na povi jest i na književnost, zapažajući njihove nedostatke, književ na je teorija dovela u pitanje njihovu težnju za sintezom i za ključila da su dva pojma neumitno neuskladiva. U tom po gledu nema pesimističnije dijagnoze nego je članak što ga je Barthes uključio kao dodatak svojoj knjizi O Racineu, »Po vijest ili književnost?« (»Histoire ou littérature?«) pošto ga je prvi put objavio 1960. godine u časopisu Annales. Bart hes se ironično okomio na brzopletu kontekstualizaciju ko ja se prečesto kiti nazivom književne ili umjetničke povije sti premda samo reda raznorodne pojedinosti: »1789.: Saziv 252
Skupštine Državnih staleža, opoziv Neckera, koncert broj 4 u c-molu za gudače B. Galuppija«. Sklepana hrpa starudija ne objašnjava ništa; ne pomaže da se tako smještena djela bolje razumiju. Barthes se tad osvrnuo na program prouča vanja publike, sredine, kolektivnih mentaliteta, intelektual ne izobrazbe zajedničke autoru i njegovim čitateljima, što ga je iznio Lucien Febvre. Prosudio je da je program i dalje izvr stan i zaključio: »Književna povijest je moguća jedino ako postane sociološkom, ako se bavi djelatnostima i institucija ma, a ne pojedincima« (Barthes, str. 156). Drukčije rečeno, književna je povijest moguća samo ako odustane od teksta. A kad se ograniči na institucije, »povijest književnosti bit će jednostavno povijest«. Na drugoj strani književne institucije, nasuprot njoj, nala zi se međutim književno stvaralaštvo, no ono, smatrao je Bart hes, ne može biti predmet nikakve povijesti. Stvaralaštvo se od Sainte-Beuvea nadalje sve preciznije objašnjavalo uzročnim vezama, portretom, teorijom odraza, izvorima, ukratko, gene zom, i ta se genetička koncepcija stvaralaštva mogla doimati povijesnom jer se tekst kao posljedica objašnjavao uzrocima i podrijetlom. No iza toga se krilo nimalo povijesno viđenje jer se polje istraživanja svodilo na velike pisce, istodobno kao na posljedice i kao na uzroke. Književna povijest, skučena na nasljedovanja među velikim piscima, doživljavala se kao po java izdvojena iz općega povijesnog procesa, pa je iz nje za to izostajao osjećaj za povijesni razvoj. Odbacujući tu patvo rinu književne povijesti, Barthes je proučavanje književnog stvaralaštva prepustio psihologiji, kojoj je u to vrijeme još bio privržen i koju je primijenio u tematskom čitanju Micheleta, prije nego što će proglasiti smrt autora. No tlo je svejedno već bilo pripremljeno i uvelike raskrčeno da, između sociologije institucija s jedne strane i psihologije 253
stvaranja s druge, niknu unutarnji pristup, formalni opis i pluralno čitanje književnosti, koji će uskoro biti na dnevnom redu. Barthes je spretnom taktikom najprije priznao oprav danost književne povijesti, da bi je se zatim odrekao i odgo vornost da se njome bave svalio na svoje kolege povjesniča re. Situacija se otad nije previše promijenila, pa su se, nakon teorije, društveno-povijesnom proučavanju književne insti tucije, ne suzujući je na elitnu književnost i obuhvaćajući ci jelu knjižarsku proizvodnju, sve više i bolje posvećivale druš tvena i kulturna povijest po uzoru na Febvrea, a zatim i Bo urdieuova sociologija književnog polja. U Engleskoj su, za što Barthes nije znao, od tridesetih go dina u krugu oko F. R. Leavisa djelovali drugi prethodnici povijesne sociologije književnosti kakvu je priželjkivao. Q. D. Leavis, Leavisova žena, u djelu Fiction and the Reading Public (Fikcija i čitateljska publika, 1932.) je ocrtala povijest nagloga porasta broja čitatelja romana u industrijsko doba te pesimistično usporedila popularnu književnost XIX. sto ljeća i i suvremene best-sellers. Nakon toga je razvoj britan ske popularne kulture analiziralo više temeljnih, istodobno povijesnih, socioloških i književnih studija, odreda s primje som marksizma i moralizma, kao što su The Uses of Lite racy (1957.) Richarda Hoggarta, Culture and Society (1780. –1950.) (1958.) Raymonda Williamsa i The Making of the English Working Class (1963.) E. P. Thompsona. Iz tih je klasičnih djela (izvan Francuske) potekla disciplina koja se zatim proširila u Velikoj Britaniji, a nakon toga i u Sjedinje nim Državama, pod nazivom Cultural Studies (kulturni stu diji), uglavnom posvećena popularnoj kulturi ili kulturi ni žih slojeva. Kao ishod, a možda i prešućeni cilj, Bartheso vo je brižljivo razgraničenje institucije i stvaranja, kojim je istraživanje institucije prepustio povjesničarima, kao što je 254
postupila i većina teorijskih pothvata šezdesetih i sedamde setih godina, sve do Jaussa i de Mana, postiglo da se prouča vanje visoke knjževnosti očuva od ubrzanoga širenja masov ne kulture. Prema de Manu, Rousseau nije velik zbog onoga što je htio reći, nego zbog onoga što je sam sebi dopustio da kaže; no i dalje treba čitati Rousseaua. Barthes je pisao o Ja mesu Bondu, njegova se semiologija usredotočila na modu i reklamu, ali se i u kritici, i kao čitatelj u slobodno vrijeme, vraćao velikim piscima, Chateaubriandu i Proustu. Teorija općenito nije podupirala proučavanje takozvane paralitera ture niti je rušila kanon. U Francuskoj, pošto su povjesničari ozbiljno prionuli istraživanju povijesti knjige i čitanja, Bourdieu je još proši rio polje književne proizvodnje da bi vodio računa o svima koji u njoj imaju udjela. Prema sociologu, umjetničko djelo kao svet i posvećen predmet proizvod je golemoga pothvata simbolične alkemije na kojoj, s istim uvjerenjem, ali s veoma neujednačenim probit kom, surađuje zajednica dionika proizvodnoga polja, to jest neugledni umjetnici i pisci podjednako kao i po svećeni »majstori«, kritičari i nakladnici podjednako kao autori, zaneseni kupci ništa manje nego prekaljeni prodavači (Bourdieu, str. 241). Izvodeći najobuhvatnije posljedice iz činjenice da je čita nje ušlo u sastav definicije književnosti, Bourdieu smatra da se simbolična proizvodnja umjetničkog djela ne može svesti na umjetnikov čin njegove materijalne izrade, nego mora uključiti »sve popratne komentare i komentatore«, osobito kad je u pitanju moderna umjetnost, jer ona u sebe uklapa razmišljanje o umjetnosti, iziskuje napor i bez upute za upora bu često ostaje nepristupačna. Tako »diskurs o djelu nije pu ko pomoćno sredstvo kojemu bi namjena bila da pogoduje 255
njegovu razumijevanju i procjeni, nego sastavni dio proiz vodnje djela, njegova značenja i njegove vrijednosti« (ibid., str. 242). Povodeći se za Bourdieuom, mnogo se radova, ko ji su se odnosili osobito na klasicizam ili na avangarde XIX. i XX. stoljeća, bavilo književnim karijerama, ulogom raznih oblika priznanja, kao što su akademije, nagrade, časopisi, te levizija, uz opasnost da iz vida izgube djelo kao takvo, od ko jega karijera ipak mora početi, ili da ga pretvore u puku izli ku za piščevu društvenu strategiju. Također pod utjecajem marksističke analize, ali podjedna ko i mikropovijesti moći kakvu je provodio Foucault, osam desetih je godina u Sjedinjenim Američkim Državama New Historicism (novi historizam) uzdrmao teoriju i nadovezao se na povijesnu sociologiju, s nakanom da kulturu opiše kao odnose moći. Pošto se najprije primjenjivala na renesansu, poglavito u radovima Stephena J. Greenblatta, onda na ro mantizam i napokon na druga razdoblja, novohistoristička rekontekstualizacija proučavanja književnosti nakon vlada vine teorije, o kojoj je prosudila da je solipsistička i apolitič na, svjedoči o izrazitoj zaokupljenosti političkim aspektima. Zanimaju je svi koji su iz kulture isključeni zbog svoje rase, spola ili klase, »podređeni« koje je zapad kolonizirao, kao u važnoj knjizi Edwarda Saida o Orijentalizmu (Orientalism, 1978.). Opis književnosti kao simboličnog dobra, po uzoru na Bourdieua, ili proučavanje kulture kao uloga moći, na tra gu Foucaulta, ne raskidajući s programom kakav su za po vijest književne institucije naznačili Lanson, Febvre i Bart hes, tu su povijest usmjerili prema otvorenijoj angažirano sti, pogotovo zato što se objektivnost drži varkom. Kako se teorija i povijest u općoj predodžbi uglavnom i dalje jedna drugoj suprotstavljaju, novo povijesno proučavanje često se ocjenjivalo kao protuteorijsko, ili čak protuknjiževno, no 256
opravdano mu se može prigovoriti, kao i mnogim drugim vanjskim pristupima književnosti, jedino što se ne uspijeva spojiti s unutarnjom analizom. Tako pravoj književnoj po vijesti i dalje nema ni traga.
Povijest kao književnost No čemu se još truditi da se pomire književnost i povijest, kad u razliku više ne vjeruju ni sami povjesničari? Promijeni la se epistemologija povijesti, također osjetljiva na napredak hermeneutike sumnje, a posljedice su se odrazile na čitanje svih tekstova, uključivši i književne. Nasuprot starome pozi tivističkom snu, kao što je do iznemoglosti ponavljao cio niz teoretičara povijesti, prošlost nam je dostupna samo u obli ku tekstova – ne činjenica, nego uvijek arhiva, dokumenata, govora, zapisa – koji su i sami, dodaju oni, neodvojivi od tek stova od kojih se sastoji naša sadašnjost. Cijela književna po vijest, uključujući i Jaussovu, počiva na osnovnoj diferenci jaciji teksta i konteksta. Danas se pak i sama povijest sve če šće čita kao da spada u književnost, kao da je kontekst nuž no tekst. Što uopće može postati književna povijest kad su kontekst uvijek samo drugi tekstovi? Povijest povjesničara više nije jedna ni ujedinjena, nego se slaže od mnoštva djelomičnih povijesti, raznorodnih krono logija i protuslovnih pripovijesti. Više nema jedinstveni smi sao kakav su u njoj od Hegela vidjele totalizatorske filozofije povijesti. Povijest je konstrukcija, pripovijest koja, kao takva, uprizoruje i sadašnjost i prošlost; njezin tekst je dio književ nosti. Objektivnost ili transcendencija povijesti je obmana jer se povjesničar upleće u diskurse kojima konstruira povi jesni predmet. Ako nije svjesna svoje upletenosti, povijest je puka ideološka projekcija: tome je uči Foucault, ali i Hayden White, Paul Veyne, Jacques Rancière i mnogi drugi. 257
Stoga povjesničar književnosti – čak i u posljednjem izda nju, kao povjesničar recepcije – više nema povijesti na koju bi se oslonio. Položaj mu je nalik na bestežinsko stanje jer povijest, u skladu s postheideggerovskom hermeneutikom, teži dokinuti pregradu između unutarnjeg i vanjskog, iz ko je su potekle sva kritika i književna povijest, a sami kontek sti su samo pripovjedne konstrukcije ili reprezentacije – po novno i još uvijek – tekstova. Postoje samo tekstovi, kaže no va povijest, na primjer američki New Historicism, koji je po tome u suglasju s intertekstualnošću. Prema Louisu Mon troseu, jednome od njegovih predvodnika, povratak povije sti u američko proučavanje književnosti obilježava simetrič na i nerazdvojiva pozornost prema »povijesnosti tekstova« i »tekstualnosti povijesti« (Montrose, str. 20). Dosljednost cijele nedeterminističke kritike izvire iz toga uvjerenja, koje uostalom uvelike podsjeća na starije paradokse, kao što je ovaj, koji se može naći u Dnevniku Goncourtovih iz 1862. godine: »Povijest je roman koji se dogodio; roman je povi jest koja se mogla dogoditi«. Što da, prema tome, bude književna povijest, ako ne, mno go skromnije nego u Lansonovo ili čak Jaussovo vrijeme, juk stapozicija, prispodoba tekstova i fragmentarnih diskursa vez anih uz diferencijalne kronologije, od kojih su jedni više po vijesni, drugi više književni, u svakom slučaju, zahvat koji kanon što ga je namrla tradicija podvrgava kušnji? Više ne mamo pravo na mirnu povijesnu i hermeneutičku savjest, što nije razlog da se predamo. Još jedanput, put kroz teoriju je pouka o relativizmu i otrežnjenje.
258
V r i j e d n o s t Od profesionalnih stručnjaka za književnost publika oče kuje da joj kažu koje su knjige dobre, a koje su loše: da ih oni prosude, odvoje žito od kukolja, ustanove kanon. Funkcija književnoga kritičara je da, sukladno etimologiji, izjavi: »Sma tram da je ova knjiga dobra, odnosno loša«. No čitatelje, na primjer čitatelje književnih rubrika u dnevnom ili tjednom tisku, čak i ako im nisu mrski obračuni, zamaraju vrijedno sni sudovi koji odviše sliče na hirove, pa bi još htjeli i da kri tičari svoje sklonosti opravdaju tako da, na primjer, pobliže objasne: »Ovo su razlozi moje prosudbe, i ti su razlozi dobri«. Kritika bi morala biti obrazloženo vrednovanje. No imaju li, mogu li književna vrednovanja, u stručnjaka kao i u amatera, imati objektivan temelj? Ili čak razuman temelj? Jesu li ona ikada išta drugo do subjektivni i samovoljni sudovi, tipa »Vo lim, ne volim«? Uostalom, ako prihvatimo da je kritička pro cjena neumitno subjektivna, ne osuđuje li nas to bezizgledno na posvemašnji skepticizam i na tragičan solipsizam? Kao sveučilišna disciplina, književna se povijest pokušala odvojiti od kritike, koju je prokazala kao impresionističku, odnosno kao dogmatičnu, da bi je zamijenila pozitivnom znanošću o književnosti. Istina je da su se kritičari XIX. sto ljeća, od Sainte-Beuvea, koji je gospođu de Gasparin i Töpf fera cijenio znatno više nego Stendhala, do Brunetièrea, koji je sipao drvlje i kamenje na Baudelairea i Zolu, tako prevarili u pogledu svojih suvremenika da je malo zadrške bilo iteka ko dobrodošlo. Zbog toga su se disertacije o živim autorima dugo smatrale neprihvatljivima, kao da se subjektivnost i vri jednosni sud mogu izbjeći ako se samo pridržavamo kanona koji smo naslijedili od tradicije. Sud je postao sporedan, ili 259
se čak izbacivao, a u svakom se slučaju otklanjao u hotimič nu obliku, u okviru akademske discipline, za razliku od no vinske kritike ili autorske kritike, prema podjeli na tri obite lji kritika kako ih je razlučio Albert Thibaudet. Vrijednost, misle njegovi protivnici, ovisi o individualnoj reakciji: kako je svako djelo jedinstveno, svaki pojedinac na njega reagira u skladu sa svojom neusporedivom ličnošću. No opreku između (znanstvene) objektivnosti i (kritičke) subjektivnosti teorija smatra varkom, pa na sudovima još počiva čak i najuža književna povijest, usredotočena isključi vo na činjenice, već i po tome što unaprijed i najčešće prešut no odlučuje što tvori književnost (kanon, velike pisce). Htje li ili ne htjeli, i teoretičniji ili deskriptivniji pristupi (formali stički, strukturalni, imanentistički) primorani su vrednova ti, što je u njih često bitno. Svaka teorija, može se reći, gaji neku naklonost, makar i samo prema tekstovima kakve nje zini pojmovi opisuju najbolje, tekstovima koji su je vjerojat no i potaknuli (kao što je pokazala veza između ruskih for malista i pjesničkih avangardi, ili između estetike recepcije i moderne tradicije). Tako teorija svoje naklonosti, ili svoje predrasude, izdiže na razinu univerzalija (na primjer, očuđe nje ili negativnost). U američkih novih kritičara, među koji ma su mnogi bili i pjesnici, analogija i ikoničnost cijenile su se tako da se pjesništvo pretpostavljalo prozi. U Barthesa raz lučenost čitljivog teksta i pisivog teksta, izrazito vrijednosne naravi, povlašćuje teške ili nerazumljive tekstove. U struktu ralizmu uopće formalni otklon i književna svijest vrednuju se nasuprot konvenciji i realizmu (baukom teorije, s ironič nim ishodom da je o njemu obilno govorila). Svako prouča vanje književnosti ovisi o sustavu naklonosti, koji može ili ne mora biti svjestan. Mogućnost i nužnost objektivnosti i znanstvenosti moraju se preispitati, kao što je tijekom XX. stoljeća do zamora činila hermeneutika. 260
U vezi s vrijednošću uz pitanje subjektivnosti suda naila zimo i na pitanje kanona, ili klasika, kao što se radije kaže na francuskome, te nastanka, autoriteta (osobito nastavi), osporavanja i revizija kanona. Na grčkom je kanon bio pra vilo, uzor, norma koju predstavlja djelo što ga treba oponaša ti. Za Crkvu je kanon bio više ili manje dug popis knjiga ko je su se smatrale nadahnutima Bogom i vrijedile kao autori tet. Kanon je u književnost uveo teološki obrazac u XIX. sto ljeću, u doba uspona nacionalizama, kad su veliki pisci po stali junacima duha svojega naroda. Kanon je dakle nacio nalan (kao povijest književnosti), promiče nacionalne klasi ke u Grka i Rimljana, uspostavlja svod za koji se više ne po stavlja pitanje dive li mu se pojedinci: njegovi spomenici či ne baštinu, skupno pamćenje.
Pjesme su većinom loše, ali su pjesme Vrednovanje (usporedbu, klasifikaciju, hijerarhiju) književnih tekstova treba razlikovati od vrijednosti književ nosti same po sebi. No neupitno je da dva problema jedan o drugom ovise: načelno se po istome vrijednosnom kriteriju dijele književni tekstovi i neknjiževni tekstovi te se književni tekstovi klasificiraju među sobom (na primjer, po očuđenju, ili po složenosti, ili po nejasnoći, ili po čistoći). Ne bih se htio previše vraćati na prirodu i funkciju književnosti (vidi prvo poglavlje). Filozof Nelson Goodman je naime napisao: Moramo veoma jasno razlučiti [...] pitanje »Što je umjet nost?« i pitanje »Što je dobra umjetnost?« [...] ako naj prije odredimo »što je umjetničko djelo« kao »ono što je dobra umjetnost«, [...] upadamo u beznadnu pomet nju. Jer je većina umjetničkih djela, nažalost, loša (Good man, 1984., str. 199). 261
Većina pjesama je osrednja, gotovo svi romani zaslužuju da ih zaboravimo, ali svejedno je riječ o pjesmama, svejedno je riječ o romanima. Loše tumačenje Devete simfonije, napo menuo je također Goodman, u umjetnost spada jednako kao i dobro tumačenje istoga djela (Goodman, 1976., str. 255). Racionalno vrednovanje pjesme pretpostavlja normu, to jest definiciju naravi i funkcije književnosti – a ona može na glašavati, na primjer, sadržaj, ili pak oblik – koju razmatrano djelo ostvaruje više ili manje uspješno. Tako će onaj tko vri jednost pridaje književnom obliku vjerojatno lirsku pjesmu smjestiti iznad poučne pjesme, a simbolični roman iznad ro mana s tezom (kao Proust, koji je u Pronađenome vremenu ustao protiv domoljubnog ili popularnog romana); ali onaj kome je važno da djelo ima human sadržaj zacijelo će proci jeniti da su umjetnost radi umjetnosti, ili »čista« umjetnost, ili umjetnost pod prisilom (Oulipo), niže vrijednosti nego djelo bogato sa stajališta iskustva koje obuhvaća. Brzo ponov no nailazimo na spor o hijerarhiji umjetnosti, koji se vodio tijekom cijeloga XIX. stoljeća. Koja je umjetnost viša? Sjeća mo se suparništva između Hegelove ljestvice, koja je na vrh postavljala inteligibilno, dakle pjesništvo, i klasifikacije pote kle od Schopenhauera, koja iznad svega postavlja glazbu (je zik anđela, prema Proustu): dilema je vjerojatno još jedna preobrazba alternative između klasičnoga ukusa i romantič noga ukusa, između inteligibilnog i osjetilnog kao vrhovne estetske vrijednosti. Pamtimo i Kantovu tradiciju, koju je nastavila većina estetičara od prosvjetiteljstva nadalje, a ko ja smatra da je umjetnost »nesvrhovita svrha«, pa stoga »či stu« umjetnost proglašava estetski nadređenom umjetnosti »s tezom«, primijenjenoj umjetnosti, praktičnoj umjetnosti. No koliko vrijede same norme? Jesu li dogmatske, kao puki načelni stavovi, ili su u pravom smislu riječi estetske? 262
T. S. Eliot također je dijelio književnost i vrijednost: sma trao je da o literarnosti teksta (o tome pripada li književnosti) treba odlučiti na temelju isključivo estetskih (bezinteresnih, u kantovskom smislu nesvrhovitih) kriterija, ali da veličina književnog teksta (pošto se prizna da pripada književnosti) ovisi o kriterijima koji nisu estetski: »Veličina« književnoga djela – piše u »Religiji i književ nosti« (»Religion and Literature«, 1935.) – ne može se odrediti uzimajući u obzir samo književne kriterije; ia ko moramo imati na umu da odluka je li nešto književ nost ili nije, mora biti vođena isključivo književnim kri terijima (Eliot, 1975., str. 97; 1999., str. 54). Sve u svemu, o tekstu prije svega treba pitati pripada li književnosti kao takvoj (je li roman, pjesma, kazališni ko mad itd.), oslanjajući se samo na njegov oblik, a zatim je li »dobra« ili »loša« književnost, pobliže razmatrajući njegov smisao. Književna veličina iziskuje drukčija mjerila, a ne sa mo nesvrhovitu svrhovitost, dakle etičke, egzistencijalne, fi lozofske, religiozne itd. norme. Na isti je način tekstove raz lučivao pjesnik W. H. Auden, koji je rekao kako je prvo pi tanje koje ga zanima kad čita pjesmu tehničko: »Ovo je ver balna naprava. Kako radi?«, ali je njegovo drugo pitanje mo ralno u najširem smislu riječi: »Kakav čovjek živi u ovoj pje smi? Kako zamišlja lijep život ili dobro mjesto? A kako za mišlja loše mjesto? Što skriva čitatelju? Što skriva čak i sam sebi?« (Auden, str. 50-51). Smatrajući da je stajalište kao što je Eliotovo ili Audenovo konzervativno zbog toga što oni ističu književni sadržaj, modernisti i formalisti obično se za dovoljavaju estetskim kriterijem, kao što je novina, ili očuđe nje u ruskih formalista. No to nije norma jer se u tom sluča ju dinamika umjetnosti sastoji od norme koju uvijek krši. Kad otklon postane norma, kao što se tijekom XIX. stoljeća 263
dogodilo francuskome stihu, koji se iz »dislociranog« stiha pretvorio u oslobođeni stih i u slobodni stih, termin norma, to jest zamisao o pravilnosti, prestaje biti mjerodavan na bilo koji način. Kad otklon i sam postane uobičajen, djelo može izgubiti vrijednost, a zatim je ponovno poprimiti, ako se ot klon opet doživljava kao takav. Eliot je pripadnost književ nosti i veličinu književnosti razdvojio upravo da bi se izbje glo takvo kolebanje ovisno o prilikama. Spomenuli smo još i druge kriterije vrijednosti, kao što su složenost ili polivalentnost. Vrijedno djelo je djelo koje traj no pobuđuje divljenje jer u sebi skriva više razina koje mo gu udovoljiti raznim čitateljima. Vrijedna pjesma je čvršće ustrojen sastavak, odnosno sastavak obilježen težinom i ne proničnošću, prema zahtjevu koji je postao presudan nakon Mallarméa i avangardi. No originalnost, bogatstvo i slože nost mogu se tražiti i sa semantičkog, a ne samo formalnog stanovišta. Napetost između značenja i oblika tada postaje kriterij kriterija. Na kraju XIX. stoljeća engleski je pisac Matthew Arnold kritici zadao cilj da ustanovi društveni moral i zaklon pro tiv divljaštva, a proučavanje književnosti, u važnome član ku o »Funkciji kritike danas« (»The Function of Criticism at the Present Time«, 1864.) definirao kao »bezinteresan po kušaj da se spozna i poučava najbolje što se na svijetu spo znalo i mislilo« (a disinterested endeavour to learn and pro pagate the best that is known and thought in the world, Ar nold, str. 50). Za viktorijanskoga kritičara nastava književno sti mora služiti da izobrazi, ugladi, humanizira slojeve nove srednje klase nastale u industrijskome društvu. Veoma uda ljena od bezinteresnosti u Kantovu smislu, društvena je za daća književnosti da ljudima koji se bave svojim zanimanji ma pruži duhovne težnje kad se odaju dokolici te da u njih 264
pobudi nacionalni osjećaj u trenutku kad religija više nije dovoljna. U Francuskoj se za vrijeme Treće Republike ulo ga književnosti poimala dosta slično: očekivalo se da nastava književnosti potiče zajedništvo, domoljublje i građanski mo ralizam. Vrijednost književnosti, sažeta u kanonu, tada ovisi o pouci koju mogu pružiti pisci. Tu su podređenost književ nosti u drugoj polovici XX. stoljeća, pa čak već i tridesetih godina u Engleskoj, prokazali F. R. Leavis i njegovi kolege na Cambridgeu, koji su preuredili kanon engleske književ nosti i promakli pisce čija su djela sadržavala ne tako kon vencionalne, ali jednako moralne sudove o povijesti i druš tvu, a Leavis ih je nazvao The Great Tradition (Jane Austen, George Eliot, Henry James, Joseph Conrad i D. H. Lawren ce). Za Leavisa, ili još za Raymonda Williamsa, vrijednost književnosti se vezuje uz život, snagu, intenzitet iskustva o kojemu svjedoči, uz njezinu sposobnost da čovjeka učini bo ljim. No zahtjev za društvenom autonomijom književnosti od šezdesetih godina nadalje, ili čak za njezinom subverziv nošću, poklopio se s marginalizacijom proučavanja književ nosti, kao da je njezina vrijednost u suvremenome svijetu postala neizvjesnija. Kao obično, najprije ću predstaviti antitetična gledišta, gledište tradicije, koja vjeruje u književnu vrijednost (u nje zinu objektivnost, u njezinu opravdanost), i gledište književ ne povijesti ili književne teorije, koje zbog različitih razloga zamišljaju da mogu bez nje. I ovaj put nailazimo na cio niz termina koji podupiru tu opreku: »klasici«, »veliki pisci«, »panteon«, »kanon«, »autoritet«, »originalnost«, te također »revizija« i »rehabilitacija«. Kako je i logično, apsolutni re lativizam je jedini dosljedni stav – djela nemaju vrijednosti sama po sebi – no on prkosi intuiciji: po tome i jest plodan, do neke mjere. 265
Estetska zabluda Kao što je Gérard Genette podsjetio u nedavno objavlje noj knjizi Estetski odnos (La Relation esthétique, 1997.), dru gome svesku djela Djelo[vanje] umjetnosti (L’Œuvre de l’art), Lijepo se (od Platona, preko Tome Akvinskoga sve do pros vjetiteljstva) dugo smatralo objektivnim svojstvom stvari. Hume je među prvima skrenuo pozornost na raznolikost estetskih sudova prema pojedincima, razdobljima i narodi ma, ali je golemu teškoću na koju je ukazao ubrzo razriješio objasnivši nesložnost estetskih sudova tvrdnjom da su oni više ili manje ispravni; ukratko, kad bismo svi sudili isprav no, svi bismo se suglasili da su iste pjesme lijepe i da su iste ružne. Kantova Kritika rasudne snage (Kritik der Urteilskraft, 1790.), njegova treća Kritika, bila je temeljni tekst kojim se s postavke o objektivnosti Lijepoga (s klasične ideje) prešlo na subjektivnost, štoviše, na relativnost Lijepoga (na romantič nu i modernu ideju): »Sud ukusa, napisao je Kant, nije [...] sud spoznaje, dakle nije logički, nego estetički, čime razumi jevamo da njegov odredbeni razlog može biti samo subjekti van« (Kant, 1957., str. 41, prijevod preinačen). Drukčije reče no, prema Kantu, sud »Ovaj predmet je lijep« izražava samo osjećaj ugode (»Ovaj predmet mi se sviđa«) pa se ne može nikako obrazložiti niti se o njemu može raspravljati na te melju objektivnih dokaza. Za Kanta je estetski sud posve su bjektivan, kao sud odobravanja, koji izražava ugodu osjeti la (»Ovaj predmet u meni izaziva ugodu«), za razliku od su da spoznaje ili od praktičnog (moralnog) suda, koji se pak te melje na objektivnim svojstvima ili na interesnim načelima. Subjektivan kao sud odobravanja, estetski se sud, međutim, od potonjega razlikuje po tome što je nezainteresiran, čime Kant razumijeva da je zainteresiran isključivo za oblik (a ne za postojanje) predmeta. »Ukus je moć prosuđivanja nekoga 266
predmeta ili nekoga načina predočivanja s pomoću sviđanja ili nesviđanja bez ikakvoga interesa. Predmet takvoga sviđa nja zove se lijep« (ibid., str. 49). Lijepo je dakle drugo, a ne prvo: brkajući posljedicu s uzrokom, naziv se pridaje osjeća ju nezainteresiranog sviđanja (objektivira se ili racionalizi ra). Radikalnim se obratom estetsko premješta iz objekta u subjekt: estetika više nije znanost o lijepome, nego znanost o estetskoj procjeni, kao što je narodna mudrost već slutila i na što ukazuje engleska poslovica: Beauty is in the eye of the beholder (»Ljepota je u promatračevu oku«). Međutim, pošto je čvrsto ustanovio subjektivizam estet skoga suda, Kant se trudio da iz toga ne izvede zaključak ko ji bi kobno djelovao na pojam vrijednosti, a to je relativizam Lijepoga. Iako priznajući da je estetski sud potpuno subjek tivan, nastojao ga je očuvati od relativizma nečim što je naz vao »opravdanim zahtjevom« (usp. str. 54) za općevrijed nošću, to jest jednoglasnošću. Kad stvorim estetski sud na suprot sudu odobravanja, tražim da se s njim svi slože. Sva ki estetski sud zahtijeva da ga prihvate svi: U pogledu ugodnoga zadovoljava se svatko time, da se i njegov sud, što ga osniva na privatnome osjećaju i kojim kaže o nekom predmetu, da mu se sviđa, ograničava sa mo na [njegovu] osobu. Stoga se on rado zadovoljava, kad ga drugi, ako kaže: ovaj je kanarski sekt ugodan, is pravi u načinu izražavanja i ako ga podsjeti, neka kaže: on je meni ugodan. [...] U pogledu ugodnoga vrijedi da kle načelo: svatko ima svoj vlastiti ukus (osjetila). S lije pim stoji posve drukčije. Bilo bi (upravo obratno) smi ješno, kad bi se netko, tko bi sebi uobražavao nešto na svoj ukus, mislio opravdati ovim: ovaj predmet [...] jest za mene lijep. [...] ako za nešto kaže da je lijepo, onda on to isto sviđanje očekuje i od drugih; on ne sudi samo 267
za sebe nego za svakoga i govori onda o ljepoti, kao da je ona svojstvo stvari (ibid., str. 50-51). Zahtjev suda za univerzalnošću (»kao da«) temelji se ap straktno, prema Kantu, na svojoj nezainteresiranoj naravi: budući da estetski sud ne iskrivljuje nikakav osobni interes, nužno ga dijele svi (koji su nezainteresirani kao ja). Razlog nedvojbeno posve idealan, kao da estetski sud može iskrivi ti samo interes (na primjer, vlasništvo; slika koju posjedu jem ljepša je od susjedove; prijateljeva knjiga je bolja, ili go ra, od moje), pa izostavlja razlike u osjetljivosti kakve je zapa zio Hume. No zahtjev estetskog suda za univerzalnošću po Kantovu mišljenju potvrđuje estetski sensus communis, pre ma kojemu svaki pojedinac pretpostavlja zajedništvo osjet ljivosti među ljudima: Svatko lijepim prosuđuje – zaključio je Genette – ono što mu se sviđa na nezainteresiran način, pa zahtijeva sveopću složnost, u ime, u prvom redu, unutarnje izvje snosti o nezainteresiranoj naravi sviđanja, a u drugo me, hipoteze o istovjetnosti ukusa među ljudima koja umiruje (Genette, str. 84). Rasuđivanje je očevidno nestalno jer je Kant samo poka zao da subjektivni sud ukusa zahtijeva da bude nužan i opće vrijedan, ali nipošto da je zahtjev opravdan te, dakako, ni da mu se udovoljava. Pošto je ustanovio subjektivnost estet skog suda, Kant pokušava izbjeći neumitni zaključak o rela tivnosti toga suda; silno se trsi da u pogledu vrijednosti oču va sensus communis, zakonitu estetsku hijerarhiju. No, pre ma Genetteu, posrijedi je pusta želja. Predmet dakle nije lijep po sebi. Subjektivna se vrijednost predmetu pripisuje kao da je njegovo svojstvo: Beauty is plea sure objectified (»Ljepota je objektivirana ugoda«, ibid., str. 268
88). Možemo stoga govoriti o estetskoj zabludi, kao o dru gim zabludama (zabludi o namjeri, o referenciji, o osjećajno sti, o stilu, o genezi) koje smo prethodno analizirali, a koje je prokazala teorija: posrijedi je objektivacija subjektivne vrijed nosti. Estetskoj zabludi Genette suprotstavlja radikalan rela tivizam, koji uistinu i apsolutno poprima mjeru Kantova su bjektivizma: »Tobožnje estetsko vrednovanje«, tvrdi on, »za mene je samo objektivirana procjena« (ibid., str. 89). Prema Genetteu, iz uvida o subjektivnoj naravi estetskih procjena nužno istječe posvemašnji relativizam. Vrijednost dakle više nije moguće definirati racionalno. Katkad empirijski i nasu mično može nastati sensus communis, konsenzus, kanon, ali on nije ni univerzalan ni aprioran. Genetteov stav je dosljedan: pošto je u ime poetike teksta pobio sve ostale uobičajene književne zablude, napustivši na ratologiju u korist estetike, Genette analognu borbu vodi pro tiv književne vrijednosti i izvodi krajnje zaključke iz Kantova subjektivizma. S njegova stajališta, kao namjera, prikazivanje itd., ni vrijednost nema nikakve teorijske mjerodavnosti i ni pošto nije prihvatljiv kriterij u proučavanju književnosti. Cr ta razgraničenja ne može biti jasnija: s jedne strane tradicio nalni branitelji kanona, a s druge teoretičari koji mu ospora vaju bilo kakvu valjanost. Između tih dviju skupina stanovit broj srednjih, dakle krhkih, teže obranjivih stavova trudi se da održi stanovitu opravdanost vrijednosti. Otkako je pros vjetiteljstvo uzdrmalo tradiciju i autoritet, klasike je postalo teško poistovjećivati s univerzalnom normom, no je li to bio razlog da se skrene u potpuni relativizam? Ispitat ću dva po kušaja da se spase klasici, dva načina da se očuva zlatna sredi na, u Sainte-Beuvea, između klasicizma i romantizma, te, u drugome presudnom trenutku, u Gadamera, čija postavka o vrijednosti, kao i o namjeri, nastoji postići da vuk bude sit a koza cijela, to jest udovoljiti teoriji i zdravome razumu. 269
Što je klasik? U članku »Što je klasik?« (»Qu’est-ce qu’un classique?«, 1850.) Sainte-Beuve je predložio bogatu i složenu definiciju klasika. Zamislio je kakve bi prigovore mogli uputiti subjekti vizam i relativizam te ih je otklonio dugom rečenicom, jedna ko spretnom kao što je bila smicalica koju je morao izvesti: Pravi je klasik [...] autor koji je obogatio ljudski duh, koji je stvarno uvećao njegovu riznicu, koji mu je omo gućio da ode korak dalje, koji je otkrio neku neosporivu moralnu istinu ili iznova dokučio neku vječnu strast u ljudskome srcu, iako se činilo da se u njemu sve spozna lo i istražilo; koji je svoju misao, svoje zapažanje ili maš tu dočarao u bilo kakvu, no široku i veliku, profinjenu i pametnu, zdravu i po sebi lijepu obliku; koji je svima progovorio samosvojnim stilom kakav je ujedno i svači ji stil, stilom koji je nov bez neologizma, nov i drevan, prikladan da postane suvremen svim razdobljima (Sain te-Beuve, sv. III., str. 42). Klasik nadilazi sve paradokse i sve napetosti: između po jedinačnog i općeg, između trenutnog i vječnog, između lo kalnog i globalnog, između tradicije i izvornosti, između obli ka i sadržaja. Njegova apologija klasika je savršena, odviše savršena da pri uporabi ne bi pucala po šavovima. Ideja i termin klasicizam, nije naodmet podsjetiti, u fran cuskom su nastali nedavno. Riječ se pojavila tek u XIX. sto ljeću, kao protuteža romantizmu, da bi označila doktrinu neo klasicista, pristaša klasične tradicije i neprijatelja romantič nog nadahnuća. Pridjev klasični je pak postojao u XVII. sto ljeću, kad je opisivao ono što je dostojno da se oponaša, da služi kao uzor, ono što vrijedi kao autoritet. Krajem XVII. stoljeća označavao je također ono što se poučava u školi, 270
zatim, u XVIII. stoljeću, ono što pripada grčkoj i latinskoj antici, a tek tijekom XIX. stoljeća, posuđen iz njemačkog kao antonim pridjevu romantičan, velike francuske pisce iz stoljeća Luja XIV. Prije svega, Sainte-Beuveova je idealna definicija – »pravi klasik«, u opreci naprama lažnom ili neautentičnom klasiku – potpuno različita od »obične definicije« koju je spomenuo na početku: »Klasik je, prema običnoj definiciji, stari, udivlje njem već posvećeni autor, koji predstavlja autoritet u svojoj vrsti« (ibid., str. 38). »Stari«, »posvećeni«, »koji vrijedi kao autoritet« tri su atributa koje Sainte-Beuve ostavlja po strani, a koji, kaže, dolaze od Rimljana. Podsjeća da je na latinsko me classicus u pravome značenju bio klasni epitet i odnosio se na građane koji su imali stanovit prihod i plaćali poreze, u opreci naprama proletarii, koji ih nisu plaćali, prije nego što je tu razliku na književnost metaforički primijenio Aulo Gelije, govoreći u Atičkim noćima o »klasičnom piscu [...], ne proleteru« (classicus adsiduusque aliquis scriptor, non pro letarius, XIX, vii, 8). Za Rimljane su klasici bili Grci, a zatim su za ljude u srednjemu vijeku i renesansi klasici bili i Grci i Rimljani, svi stari pisci. Stari autor, posvećen kao autoritet, pripada »dvostrukoj starini« (Sainte-Beuve, sv. III., str. 39). Na spojištu nailazimo na Vergilija, klasika iznad svih ostalih, kojega poslije s Carstvom poistovjećuje Eliot u tekstu »What is a Classic?« (»Što je klasik?«, 1944.), gdje se poziva na Sain te-Beuvea: nema klasika, prema Eliotu, bez carstva. Sainte-Beuve napušta uobičajenu definiciju klasika jer ga zanima nastanak klasika u modernim književnostima, na ta lijanskom, na španjolskom i konačno na francuskom. Tako pojmovi klasik i tradicija postaju nerazdvojni: »Ideja klasičnog u sebi uključuje nešto što ima stalnost i opstojnost, što tvori ukupnost i tradiciju, što se slaže, prenosi i što traje« (ibid., str. 271
40). Drugim riječima, početno pitanje – »Što je klasik?« – nije bilo ispravno, ili nije bilo postavljeno kako treba, kad je posri jedi nešto po svojoj naravi serijsko, generičko, i kad se osobi na klasika ne može pridati izdvojenu autoru (u najmanju ru ku od Homera, prvoga i ujedno najvećeg pjesnika, koji zasje njuje svu kasniju književnost), kad su klasika i tradicija dva imena za istu ideju. Klasik je član klase, karika u tradiciji. Mo gli bismo doći u napast da obrazloženje prozremo kao krio mičnu apologiju francuske književnosti, koja nema klasika u smislu Dantea, Cervantesa, Shakespearea i Goethea, genija ko ji sve nadrastaju, samotnih vrhova za koje se smatra da sažim lju duh ostalih europskih književnosti, dok francuski klasici – tako glasi stereotip – čine cjelinu, tvore ujednačen krajolik. Čak i ako Sainte-Beuve nije kanio tako opravdati francusku iznimku, on u »stoljeću Luja XIV.«, unatoč prepirci između starih i modernih, preduhitrujući »klasikocentrizam« francu ske književnosti na koji će se poslije tužiti Barthes (Barthes, str. 175.), nalazi neporeciv uzor klasika shvaćenih kao tradici ja: »Najbolja je definicija primjer: otkako je Francuska imala stoljeće Luja XIV. te otkako ga može sagledati sa stanovitog odmaka, znala je što znači klasik bolje nego da se upustila u bilo kakvo umovanje« (Sainte-Beuve, sv. III., str. 41). Tako se norma ozakonila. Prema Sainte-Beuveovoj definiciji, klasik, ili bolje, klasici, klasična tradicija, u načelu obuhvaćaju kreta nje, to jest dijalektiku starih i modernih, od Boileaua i Perra ulta, uz ironiju da je riječ o pristašama starih, a ne o pristaša ma modernih, koji su, na kraju krajeva, zauzeli mjesto starih te i sami postali francuski klasici. Razumijemo onda kome se suprotstavlja Sainte-Beuve jer je njegova definicija klasika polemična i proturječna: jednom riječju, romantična je, ili antiakademska. On otvoreno prozi va Rječnik Francuske akademije (Dictionnaire de l’Académie 272
française, 1835., gdje se klasici poistovjećuju s uzorima kom pozicije i stila prema kojima »se treba ravnati« (ibid., str. 42): »Tu su definiciju klasika očito sastavili naši preteče, dični aka demici, imajući pred sobom i ciljajući na ono što se tada na zivalo romantikom, to jest ciljajući na neprijatelja«. Iz nje je nastala progresistička, liberalna definicija samoga Sainte-Beu vea, koja izmiruje tradiciju i inovaciju, sadašnje i vječno, zapra vo ne odudarajući bitno od mnogo glasovitije Baudelaireove »modernosti« nekoliko godina poslije, koja je predlagala da se iz prolaznoga izluči umjetnost dostojna antike. Za SainteBeuvea klasik je pisac »koji je svima progovorio samosvojnim stilom kakav je ujedno i svačiji stil, stilom koji je nov bez neo logizma, nov i drevan, prikladan da postane suvremen svim razdobljima«. Sainte-Beuve se na kraju prepušta zanosu duge rečenice u koju je htio zbiti previše paradoksa u jedan te isti na ziv – posebno i opće, staro i novo, sadašnje i vječno – ali nasto ji pošteno opisati jedinstveni, upravo čudnovati proces gdje se naknadno pokaže da je pisac u kojemu su njegovi prvotni čita telji vidjeli prevratnika zapravo bio nastavljač tradicije te da je ponovno uspostavio »ravnotežu u korist reda i lijepoga«. Ro mantična ili moderna definiciju klasika, koji se, prema Sain te-Beuveu, najbolje utjelovljuje u Molièreu, obuhvatila je da kle tempo recepcije. U vezi s Molièreom Sainte-Beuve nadugo navodi Goethea, koji je veličinu pisca povezivao s doživljajem obnovljene čarolije svaki put kad se iznova otkrije isti tekst: klasik je pisac koji je za svojeg čitatelja uvijek nov. Sainte-Beuve je svjestan originalnosti svoje koncepcije kla sika, koja se opire »uvjetima pravilnosti, razboritosti, umjere nosti i razuma« (ibid., str. 43) kakve obično zahtijevaju akade mici i neoklasici. On odbija »maštu i samu osjećajnost podre diti razumu« (ibid., str. 44) pa, ponovno navodeći Goethea, izokreće značenje polariteta između klasika i romantika: 273
Klasika zovem zdravim, a romantika bolesnim. Za me ne je Pjesma o Niebelunzima klasična kao Homer; obo je se dobro i krepko drže. Današnja djela nisu romantič na zato što su nova, nego zato što su slaba, kržljava i bo lesna. Djela iz prošlosti nisu klasična zato što su stara, nego zato što su snažna, svježa i čila (ibid., str. 46). Iz toga slijedi da su u svoje vrijeme, razmjerno svojoj snazi, budući klasici poremetili i začudno djelovali na kanone ljepo te i doličnosti. Samo je klasike u akademskom smislu, razbo rite i osrednje, publika smjesta prihvatila, ali je cijena preura njena uspjeha obično visoka pa će oni rijetko nadživjeti svoj prvotni ugled: »Nije dobro prebrzo se i od početka kao klasik doimati suvremenika; tada su veliki izgledi da se klasikom ne ostane za njihove potomke. [...] Koliko je prijevremeno sta salih klasika koji se ne održe, nego su klasici samo neko vri jeme!« (ibid., str. 49-50). Sainte-Beuve ne kaže da klasik bu dućnosti mora biti ispred svojega vremena – ta će se avangar distička i futuristička dogma nametnuti tek krajem XIX. sto ljeća i postati stereotip XX. stoljeća – nego, poput Stendhala i Baudelairea, iznosi mišljenje da je osobina genijalnosti što se ne prepoznaje odmah: »Kad su posrijedi klasici, najbolji su i najveći oni koje nisu predvidjeli« (ibid., str. 50). Kao pri mjer ponovno služi Molière, kao pjesnik od kojega se u sto ljeću Luja XIV. očekivalo najmanje, kojemu je, međutim, bi lo suđeno da sa stajališta XIX. stoljeća postane genij svojega stoljeća. Drukčiju tezu danas ne zastupa ni Bourdieu, kad opi suje paradoksalnu ekonomiju književnog polja od XIX. sto ljeća nadalje: »Umjetnik na simboličkom tlu može trijumfira ti«, napominje, »samo gubeći na ekonomskom tlu (barem krat koročno), i obratno (barem dugoročno)« (Bourdieu, str. 123). Jednostavno rečeno, pri prvotnoj recepciji »dobri« pisci često nemaju drugih čitatelja osim ostalih »dobrih« pisaca, svojih 274
takmaca, pa treba sve više vremena da djela koja su isprva pri stupačna samo upućenima nađu publiku, to jest da joj namet nu norme vlastitog vrednovanja. Sainte-Beuve dakle pisce stoljeća Luja XIV., a posebno Mo lièrea, ističe kao uzore klasika, ali ne u smislu kanona koji treba oponašati, nego u smislu nenadanih primjera koji ne prestaju izazivati divljenje. Premda kao paradigmu uzima stoljeće Luja XIV., njegovo viđenje klasika nije nacionalno, nego univerzal no, nadahnuto Goetheom i njegovim pojmom Weltliteratur: Kao uvijek i svagdje, Homer bi [u svjetskoj književnosti] bio najsličniji bogu; no iza njega, i poput povorke Sveta tri kralja s Istoka, vidjela bi se trojica velebnih pjesnika, tri Homera za koje dugo nismo znali, a koji su također starim azijskim narodima namrli veličanstvene i štova ne spjevove, pjesnici Valmiki i Vijasa u Hindusa i Firdu si u Perzijanaca (Sainte-Beuve, sv. III., str. 51). Prizvuk je možda paternalistički, ali Sainte-Beuvea ne možemo optužiti da je slijepo etnocentričan. Tu je liberal nu, univerzalnu, a ne nacionalnu definiciju klasika preuzeo Matthew Arnold, veliki Sainte-Beuveov poklonik: »najbolje što se na svijetu spoznalo i mislilo«.
O nacionalnoj tradiciji u književnosti U drugom okviru, međutim, kad 1858. bude držao uvod no predavanje na École normale supérieure, Sainte-Beuve će izložiti normativniju i ne tako liberalnu definiciju klasika. Na um je najavio neuvijeno grubo: Postoji tradicija. U kojem je smislu treba shvatiti. U kojem je smislu treba održavati (Sainte-Beuve, sv. XV., str. 357). 275
Čak i prije nego što je objavio taj nacrt, Sainte-Beuve se već nekoliko puta poslužio prvim licem množine, koje je nje govu publiku povezivalo u nacionalnu zajednicu i estetski dosluh: »naša književnost«, »naša glavna književna djela«, »naše najblistavije stoljeće« (ibid., str. 356), rekao je misleći, dakako, na stoljeće Luja XIV. Pred polaznicima École nor male supérieure nije više uputno spominjati indijske i perzij ske pjesnike, nego samo »našu« tradiciju: »Moramo prigrli ti, shvatiti, nikad ne zapustiti baštinu znamenitih učitelja i otaca« (ibid., str. 358). Na tih nekoliko stranica mi je svepri sutno, a jasno je da, unatoč ustupku u posljednji čas – »Ne poričem da čovječanstvo raspolaže pjesničkom sposobnošću koja je do stanovitog stupnja univerzalna« (ibid., str. 360) – profesorov obzor više nije svijet. Usporedno se preokreće prvenstvo mašte pred razumom pa ovaj put »razum uvijek mora vladati i jamačno vlada, čak i među miljenicima i iza branicima mašte« (ibid., str. 368). Ponovno navodi Goethea: Sainte-Beuve opet izriče dva od tri pjesnikova citata koje je iskoristio 1850., ali citati odz vanjaju drukčije i služe mu da se ogradi. Parnas još opisuje kao slikovit i udoban krajolik u kojemu svoje mjesto nalaze i minores, svatko svoju Kamčatku, ali se Sainte-Beuve sada ne pouzdaje u idiličnu rokoko sliku: »[Goethe] uveličava Par nas, dijeli ga na katove [...]; prikazuje ga nalik, možda odviše nalik na Montserrat u Kataloniji (više zupčasto nego zaoblje no brdo)« (ibid., str. 368). Tim trima riječima – »možda od više nalik« – među kojima dva priloga podvlače pretjeranost i sumnju, Sainte-Beuve zaoštrava suzdržanost spram Goet heova univerzalizma: Da nije bilo njegove naklonosti prema Grčkoj, koja isprav lja i smiruje njegovu ravnodušnost ili, ako nam je dra že, njegove sveopće znatiželje, Goethe se mogao izgubiti 276
u beskonačnom, u neodređenom; među tolikim vrhun cima koji su mu bliski, da mu još nije omiljeni vrhunac Olimp, kamo bi pošao – kamo sve ne bi pošao on, pre ma Istoku najotvoreniji i najnapredniji od svih ljudi? (ibid., str. 368-368). Sainte-Beuve Goethea razrješuje krivnje jer je unatoč sve mu u njegovu duhu pretezao klasični element, ali pred mla dim studentima École normale supérieure Istok postaje mje sto gdje se gubi duša: »Više ne bi bilo kraja njegovim luta njima u potrazi za raznolikim oblicima Lijepoga. Ali on se vraća, ali on sjeda, ali on zna s kojeg se vidikovca svijet što ga promatra ukazuje u najljepšem svjetlu« (ibid., str. 369). A čvrsta točka, vrhunac viši od svih ostalih, nalazi se, narav no, u Grčkoj, na Sunionu što ga je opjevao Byron: Place me on Sunium’s marbled steep. (Ostavite me na mramornim padinama Suniona.) Umećući svoju glasovitu »Molitvu na Akropoli« u Uspo mene na djetinjstvo i na mladost (Souvenirs d’enfance et de jeunesse, 1883.), i Renan će opisati »grčko čudo« kao »nešto što je postojalo samo jednom, što se nikada prije nije vidje lo, što se nikada više neće vidjeti, no čemu će učinak trajati vječno, a mislim na tip vječne ljepote, bez ikakve lokalne ili nacionalne primjese« (Renan, str. 753). Kad se omjerava o taj ideal, egzotika više nije umjesna. Komentirajući ponovno slavni Goetheov navod »Klasi ka nazivam zdravim, a romantika bolesnim...«, Sainte-Beu ve mu odsad pridaje drukčiji prizvuk. U članku iz 1850. oso bina klasika, osobito Molièrea, bila je njegova nepredvidlji vost. No u predavanju iz 1858. Goetheova se rečenica shva ća kao da klasičnim književnostima predbacuje zdravlje zato što su »u potpunome suglasju i skladu sa svojim vremenom, 277
sa svojim društvenim okvirom, s načelima i moćima koje upravljaju društvom« (Sainte-Beuve, sv. XV., str. 369). Kla sična književnosti jest i osjeća se u svojoj kući, »ne žali se, ne stenje, ne dosađuje se. Koji put ode nešto dalje u boli, ali ljepota je smirenija«. Ljepota je postojana, čvrsta, opravda na; ne zna za spleen. Temporalnost klasika više nije ista kao 1850., u raskoraku sa svojim vremenom, nego je Sainte-Beu ve sada opisuje razboritim, smjernim i prosječnim riječima od kakvih je nekoć zazirao: »Klasika [...] uz ostale značaj ke krasi što voli svoju domovinu, svoje vrijeme, što za nje ga nema ništa poželjnije ni ljepše« (ibid., str. 370-371). Kri tičar više ne spominje kako budućnost velikim piscima na doknađuje što su ih suvremenici zapostavili, a miroljubivi, vremenu dobro prilagođeni klasik, zadovoljan sobom i svo jim dobom, više ne ugrožava svoju budućnost. Ovaj put se govori isključivo o prošlosti, a romantična privrženost pre ma njoj simptom je bolesti: »Romantik pati od nostalgije kao Hamlet; traži ono čega nema čak ni iznad oblaka [...]. U XIX. stoljeću obožava srednji vijek; u XVIII. već je revolu cionar s Rousseauom« (ibid., str. 371). Rousseauova melan kolija daje naslutiti da revolucionarna težnja izvire iz utopi je o podrijetlu. Prispodoba klasičnoga zdravlja i romantičko ga samrtnog hropca raspleće se u odi »našoj lijepoj domo vini«, »našemu sve veličanstvenijem glavnom gradu, koji nas tako dobro predstavlja« (ibid., str. 371) – pohvalu treba usporediti s onim što istih godina, na primjer u »Labudu« (»Le Cygne«), o Parizu kaže Baudelaire – u opijenosti snom o »ravnoteži između darovitih ljudi i sredine, između duho va i društvenog poretka« (ibid., str. 372). Viđenje klasika i vrijednosti, dakle, znatno je drukčije ne go u prvom razmatranju, s potonjim je gotovo u sukobu, i mnogo je bliže školskome stereotipu o klasicizmu Velikoga 278
stoljeća, jezičnome i kulturnom nacionalizmu kakav je pro micala Treća Republika, uskogrudnome »klasikocentrizmu« što će ga prokazati Barthes. Sainte-Beuve se koleba između liberalizma i autoritarnosti ovisno o tome piše li za tisak ili se obraća studentima jer se klasik uvijek definira namjenom kojoj služi. Prvi tekst svjedoči o stajalištu pisca koji se ugle da na klasike i njihovu raznolikost, njihovu originalnost, nji hovu neprestanu svježinu, dok u École normale govori profe sor pa kriterij vrijednosti više nije isti: više nije riječ o plod nom divljenju nadobudnoga pisca prema prethodnicima, nego o primjeni književnosti na život, o njezinoj korisnosti za izobrazbu ljudi i građana.
Kako spasiti klasika Sainte-Beuveovo razmišljanje o klasiku, to jest o književ noj vrijednosti, uzorno pokazuje napetost ili čak proturječ nost između dvaju značenja što ih je riječ malo-pomalo ste kla od kraja XVIII. stoljeća: klasici su univerzalna i bezvre mena djela koja tvore zajedničko blago čovječanstva, ali su i nacionalna baština, kao što je u Francuskoj stoljeće Luja XIV. Tako je i Matthew Arnold, univerzalist na isti način kao Sainte-Beuve, na (danas lošem) glasu kao osnivač školskog i sveučilišnog studija engleske književnosti moralnog i nacio nalnog usmjerenja. Kako se razumijeva od XIX. stoljeća, kla sicizam ima istodobno dva aspekta koji se međusobno nad meću, povijesni aspekt i normativni aspekt; on je sprega razu ma i autoriteta. Sainte-Beuve ponavlja argumentaciju kakva je učestala od prosvjetiteljstva, a kojom se, unatoč već prizna tom relativizmu ukusa, norma pokušava ponovno opravda ti poviješću, a autoritet razumom. To je razlog što se spome nuta dva teksta razilaze ovisno o publici kojoj se obraćaju: u novinskom članku Sainte-Beuve se predstavlja kao branitelj 279
svjetske književnosti u kojoj važno mjesto zauzima mašta, ali u predavanju zastupa nacionalnu književnost u ime raz uma. Uravnoteženi se ljubitelji književnosti, kao što su Sain te-Beuve i Arnold, ili poslije T. S. Eliot, zatječu pred izazo vom da se domisle kako opravdati književnu tradiciju nakon Humea i Kanta, nakon prosvjetiteljstva i romantizma. Kao svatko tko odbija prokazati zdravi razum i žrtvovati kanon, čak ako to zahtijeva teorija, Sainte-Beuve se katkad pojavlju je u liku liberala, a katkad u liku dogmatika. Čak iako izgleda da rasuđuje zamršenije i apstraktnije, ni suvremen filozof kao što je Gadamer zapravo nije bitno drukčiji. Cilj je isti: oteti kanon anarhiji. U XIX. stoljeću, s usponom historizma, uviđa Gadamer, dotad naoko bezvre meni pojam »klasik« počeo je označavati povijesnu fazu, po vijesni stil kojemu se mogu odrediti početak i kraj: klasičnu starinu. Međutim, prema istome filozofu, smjer u kojem je otklizalo značenje termina nije narušio normativnu i natpo vijesnu vrijednost »klasika«. Posve suprotno, historizam će napokon omogućiti da se opravda što je povijesni stil postao natpovijesna norma premda je njegovo normativno značenje dotad moglo izgledati arbitrarno. Evo kako Gadamer izvo di žustri preustroj i objašnjava da je historizam uspio ponov no ozakoniti klasika: Nipošto nije t[o]čno, kako bi to [povijesni] način mišlje nja htio da se vjeruje, da bi [povijesna] refleksija i nje zina kritika svih teleoloških konstrukcija toka povijesti zaista uništila vrijednosni sud, kojim se nešto označava kao klasično. Vrijednosni sud, koji je impliciran u poj mu klasičnog, takvom kritikom, naprotiv, dobiva [...] novu, svojstvenu mu legitimaciju: klasično je ono što izdržava [povijesnu] kritiku, jer njegova povijesna vlada vina, obavezujuća moć njegova baštinjenog i očuvanog 280
[autoriteta], prethodi svoj [povijesnoj] refleksiji i u njoj se održava (Gadamer, str. 320-321, preinake u prijevo du naznačene uglatim zagradama). Gadamer tako obnavlja koncept klasičnoga usprkos hi storizmu i nakon njega, da bi pobliže označio umjetnost ko ja odolijeva historizmu, umjetnost za koju sam historizam priznaje da mu pruža otpor, što potvrđuje da je njezina vri jednost nesvodljiva na povijest. Iznova uspostavljeno klasič no više nije samo deskriptivan pojam koji ovisi o historio grafskoj svijesti, nego zbilja koja je istodobno povijesna i natpovijesna: Ono što je klasično izdignuto je iz diferencije promjenlji vog vremena i njegova promjenljivog ukusa – ono je pri stupačno na [...] neposredan način [...]. To je, naprotiv, svijest o trajnosti, o neizgubivom, o značenju nezavisnom od svih okolnosti doba – svijest u kojoj nešto nazivamo »klasičnim«, [neka] vrsta bezvremene sadašnjosti, koja za svaku sadašnjost znači istovremenost (ibid., str. 321). Posljednja formulacija uvelike podsjeća na Sainte-Beuvea. Riječ klasično ima dva značenjska odvjetka, jedan normativni, a drugi vremenski, ali oni nisu nužno inkompatibilni. Napro tiv, barem prema Gadameru, činjenica da je klasika postala na ziv za određenu i izdvojenu povijesnu fazu klasičnu tradiciju spašava od opasnosti da se pričinja arbitrarnom i neopravda nom kakva joj je dotad mogla prijetiti te je, da tako kažemo, čini razložnom. Naime, »norma [se] retrospektivno odnosi na neku jednokratnu prošlu veličinu, koju je ona ispunjavala i predstavljala«. Iz normativnog su se izveli sadržaj koji označa va stilski ideal i razdoblje koje je taj ideal ispunilo. No, nazivajući »klasičnom« sveukupnu klasičnu antiku, na dovezujemo se, prema Gadameru, na nekadašnju upotrebu 281
te riječi, koju su izbrisala stoljeća dogmatske ili neoklasič ne tradicije: klasični kanon kakav je uspostavila kasna anti ka već je bio povijestan, to jest retrospektivan; označavao je istodobno povijesnu fazu i ideal sagledan naknadno, u tre nutku kad je bio na zalasku. Isto vrijedi i za humanizam, ko ji je klasični kanon iznova otkrio u renesansi, i kao povijest i kao ideal. Uistinu je koncept klasičnoga dakle uvijek bio povijestan, čak i kad se činio normativnim: norma je stoga uvijek bila opravdana, čak i kad se predstavljala kao autori tarna dogma, a ne kao utemeljeno vrednovanje. U Gadamerovoj suptilnoj argumentaciji na kraju se tisuć ljetno značenje klasičnoga kao nametnute norme podudara s historističkim pojmom klasičnoga kao određenoga stila. U prvom značenju klasično se svakako nadavalo kao a priori natpovijesno iako je zapravo ishodilo iz retrospektivna vred novanja povijesne prošlosti: klasično se ustanovilo sa stajališ ta kasnijeg propadanja. Autori koji su se definirali kao klasi ci odreda su bili norma neke vrste, ne arbitrarno, nego zato što je ideal koji su oprimjerivali bio vidljiv retrospektivnome pogledu književnoga kritičara. Klasik je dakle uvijek označa vao fazu, vruhnac stila, između nekog prošlog i nekog nak nadnog razdoblja; klasično je uvijek opravdavala, proizvodi la razumna procjena. Budući da se ono što se dotad držalo normom pokazalo povijesno valjanim, pojam je klasičnoga, što ga je historizam XIX. stoljeća tako obnovio, a ne ispraznio, bio spreman za sveopće proširenje, koje će provesti Hegel: prema Hegelu, da se nazove klasičnim zaslužuje svaki estetski razvoj koje mu cjelovitost pridaje imanentan telos, a ne samo klasična an tika. Zbog svojeg posebnog povijesnog ispunjenja opći nor mativni pojam postaje jednako opći pojam u povijesti stilo va. Klasično označava očuvanost od propadanja vremena. 282
Klasično je, prema Hegelu, »ono što je sebi samom značaj no, a time i ono što sebe samo tumači«, a tu rečenicu Gada mer komentira ovako: No to, na koncu konca, znači: klasično je [...] ono, da kle, što na taj način kazuje da nije iskaz o nečem izgub ljenom, da nije puko svjedočanstvo o nečem što još tre ba tumačiti, [nego] što svakoj sadašnjosti nešto kaže ta ko kao da je to samo njoj rečeno (ibid., str. 323, preina ke prijevoda naznačene uglatim zagradama). Završetak formulacije ponovno izrazito podsjeća na Sain te-Beuveovu definiciju, ali Gadamer ipak ne želi izgubiti po vlasticu prolaska kroz povijest pa dodaje kako »je klasično [...] sigurno ‘bezvremeno’, ali ta bezvremenost je [...] način povijesnog bitka« (ibid.). Istodobno povijesno i bezvremeno, povijesno bezvremeno, klasično dakle postaje prihvatljiv mo del svakog odnosa između sadašnjosti i prošlosti. Ne može se zamisliti spretniji način da se klasično poklopi sa samim sobom, kao pojam koji je istovremeno povijestan i natpovijestan pa prema tome i neosporivo opravdan. Jauss, koji ipak mnogo duguje Gadamerovoj umjerenoj hermeneu tici – njegova estetika recepcije iz nje i izvire kao iz posljed njega pokušaja da se tumačenje zaštiti od razgradnje – odu pire se, međutim, završnoj smicalici kojom se spašava sam pojam klasičnoga. On u svojim zahtjevima ne ide tako dale ko, ili se čak pribojava da žestina što je Gadamer ulaže da oču va klasično ne ugrozi pravi cilj njegove estetike i ne osujeti estetiku recepcije, kojoj nije stalo da se prikaže kao konačno iskupljenje kanona iako je to njezin najjasniji ishod. Jauss u svakom slučaju osporava postavku prema kojoj se moderno djelo, bitno obilježeno svojom negativnošću, može pretoči ti u Hegelov obrazac, što ga Gadamer ponovno uvodi opisu jući vrijedno djelo kao ono što je smisleno samo sebi. Nisu 283
li i sam taj obrazac, kružnim djelovanjem kakvo smo često zapažali, nadahnula djela što ih Gadamer kani vrednovati, ili spasiti od obezvređivanja, naime klasična djela u uobiča jenom značenju riječi nasuprot modernim djelima? Za Jaussa teleološko viđenje klasičnoga remek-djela pri kriva njegovu »prvotnu negativnost«, negativnost bez koje ne bi bilo velikih djela. Nijedno djelo ne izmiče zubu vreme na, a pojam klasičnoga naslijeđen od Hegela preuzak je da bi opisao djelo dostojno toga naziva, u svakom slučaju, veliko moderno djelo. Pojam se uostalom kudikamo previše osla nja na estetiku mimeze, dočim se vrijednost književnosti i umjetnosti uopće ne vezuje isključivo za njihovu reprezenta cijsku funkciju, nego ishodi i iz njihove eksperimentalne ili »doživljajne« dimenzije (koja se odnosi na razmjere doživ ljaja što ga pobuđuju), kakva je obilježje moderne književno sti (Jauss, str. 62). Pojam klasičnoga u Gadamera kao i u He gela hipostazira tradiciju premda se, u trenutku kad se poja vila, tradicija još nije očitovala kao »klasična«. »Čak se ni ve lika književna djela iz prošlosti ne primaju i ne razumijeva ju po nekoj posredničkoj moći koja bi im bila inherentna«, naglašava Jauss (ibid.). Međutim, iako Jauss svoj stav o definiciji klasičnoga raz graničuje od Hegelova i Gadamerova, pa se stoga čini da kla sično time ugrožava, alternativni vrijednosni kriterij što ga predlaže također iskupljuje kanon. U djelima koja su posta la klasična, i sama se negativnost što je zahtijeva moderno re mek-djelo može retrospektivno pročitati kao autentični raz log njihove vrijednosti. Svako je klasično djelo doista skriva lo napuklinu, koju suvremenici često nisu primjećivali, ali je svejedno preživjelo upravo zahvaljujući njoj. Klasik se ne rađa, nego se postaje, što znači da se nužno i ne ostaje, i tu je mogućnost propasti Gadamer nastojao suzbiti. 284
Posljednja obrana objektivizma Ni dan-danas nisu svi spremni priznati da je sud ukusa relativan ni pristati na dramatičnu posljedicu koja iz toga ishodi: na skepticizam u pogledu književne vrijednosti. Kla sici su klasici: od Kanta i Sainte-Beuvea do Gadamera, bilo je mnogo u neku ruku beznadnih pokušaja da se klasici oču vaju po svaku cijenu, kako bi se izbjeglo da se iz subjektiviz ma upadne u relativizam, a iz relativizma u anarhizam. Po sljednju je bitku za kanon povela upravo analitička filozofi ja, načelno nepovjerljiva prema skepticizmu do kojega su do vele dekonstrukcijska hermeneutika i književna teorija. Ne samo na području spoznaje i morala nego i estetike, u relati vizmu koji istječe iz subjektivizma analitički filozofi vide ni hilističku opasnost. Proglašavajući nevaljanima objektivne kriterije, postojane vrijednosti i racionalnu raspravu, književ na se teorija udaljila od običnog jezika i zdravog razuma, no oni se ipak i dalje ponašaju kao da djela imaju itekakva udje la u sudovima koji se o njima donose, a analitička filozofija nastoji objasniti i običan jezik i zdrav razum. Pošto je svojedobno prokazao zabludu o namjeri – u tek stu koji je, da tako kažemo, bio rodni list teorije, barem na američkome tlu – Monroe Beardsley nije se mogao odlučiti da usporednom zabludom drži i sud o estetskoj vrijednosti. Zato je pokušao nanovo zasnovati ako ne objektivizam, onda nešto što on naziva estetskim instrumentalizmom. Drukčijim putem, tu opet nailazimo na definiciju djela kao sredstva, ili kao programa, kao partiture kakve su se pridržavale umjere ne teorije recepcije, kako bi se očuvala dijalektika teksta i či tatelja, prisile i slobode: ako značenje u cijelosti nije u djelu, kao što je u međuvremenu postalo teško tvrditi, postavka o djelu kao posredniku, ili kompromisno rješenje (djelo je sred stvo, program, partitura), omogućila je da se kaže kako nije 285
ni potpuno čitateljeva stvar. Iako se mora priznati da su estet ski sudovi subjektivni, nije li jednako tako i dalje opravdano smatrati da djelo, kao sredstvo ili program, s njim ima neke veze? Napokon, da nema djela, ne bi bilo ni suda. U knjizi Aesthetics: Problems in the Philosophy of Criti cism (Estetika: Problemi u filozofiji kritike, 1958.), predsta vivši najprije dvije protivničke teorije, s jedne strane objekti vizam, a s druge subjektivizam ili čak relativizam, Beardsley spor među njima ostavlja nerazriješenim i predlaže treći put. Otklanja podjednako i genetske razloge (podrijetlo i namje ru djela) i afektivne razloge (učinak na gledatelja ili čitate lja) estetskog vrednovanja, da bi se vratio razlozima uteme ljenima na zamjetljivim svojstvima predmeta. Strogi objek tivizam sudara se s očevidnom različitošću ukusa, no radi kalni subjektivizam za sobom povlači nesposobnost da se, u slučaju nesuglasnosti, donese odluka u korist jednoga od međusobno proturječnih sudova (da se vrednuju vrednova nja). U škripcu između Scile i Haribde Beardsley svoj sred nji put krsti instrumentalističkom teorijom. Prema toj teoriji, estetska vrijednost ovisi o rasponu doživljaja što ga pobuđu je estetski predmet, ili točnije, o rasponu estetskog doživlja ja koji je kadar pobuditi, sa stajališta triju glavnih kriterija, a to su jedinstvenost, složenost i snaga potencijalnoga doživ ljaja (Beardsley, str. 529). Te tri osobine omogućuju da se – barem prema Beardsleyevoj tezi – utemelji unutarnja estet ska vrijednost, to jest racionalan način da drugog tumača uvjerimo kako griješi. U slučaju nesuglasja moći ću objasni ti zašto nešto volim ili ne volim, zašto nečemu dajem ili ne dajem prednost, te pokazati kako ima boljih razloga da se nešto voli ili ne voli, da se nečemu daje ili ne daje prednost. Budem li se pozivao na jedinstvenost, na složenost i na sna gu kao mjerila estetskog doživljaja, moći ću izložiti zašto su 286
moji razlozi da x-u dajem prednost pred y-om bolji od raz loga da se y-u daje prednost pred x-om. U djelu bi, prema tome, postojala dispozicijska podobnost da pobudi doživljaj, a jedinstvenost, složenost i snaga doživlja ja služile bi da se izmjeri vrijednost djela (ibid., str. 531). Da bi smo se izvukli iz dilema teorije, izlaz je recepcija. Kao Iser da bi spasio tekst, kao Riffaterre kad je htio spasiti stil, kao Jauss da bi spasio povijest, Beardsley se poslužio dvosmislenim sred stvom da prevlada alternativu objektivizma i subjektivizma. Između teksta i čitatelja djelo-partitura je srednji put. No, ka kva je to pričuvna sposobnost u djelu? I po čemu ona ne bi bi la objektivno svojstvo djela? Kako da je drukčije pojmimo? Genette, koji smatra da je Beardsleyeva teorija nedosljed nja te da oko kanona podiže krhku utvrdu, napominje kako je neobično što vrijednosni kriteriji koje je zadržao Beardsley do nekle podsjećaju na tri stara uvjeta ljepote prema Tomi Akvin skome: integritas, consonantia et claritas (Genette, str. 94). Pre ma njegovu viđenju, prispodoba izaziva zabunu, a objektivi zam, pa makar se i nazvao instrumentalizmom i prerušio u teoriju recepcije, kao da je konačno nastradao. Uostalom, kao što je pokazao Jauss suprotstavljajući se Gadameru, tri krite rija koji su zajednički skolastici i analitičkoj filozofiji potvrđu ju da se klasični ukus i dalje održava te odaju sklonost prema izvanknjiževnome. Integritas, consonantia i claritas značajke su upravo klasičnoga djela u uobičajenom smislu, kao što je dinstvenost, složenost i snaga opisuju doživljaj upravo kla sičnoga djela. Nasuprot tome moderno je djelo dovelo u pi tanje jedinstvenost, priklonilo se fragmentarnim i destruktu riranim tipovima organizacije ili je, krenuvši drugim putem, uništilo složenost, na primjer u monokromnim ili serijalnim djelima. Kriteriji jedinstvenosti, složenosti i snage, koji pod sjećaju na »organski oblik« što ga je hvalio Coleridge, a koji 287
su kao program preuzeli pisci tzv. američke renesanse u XIX. stoljeću (Matthiessen, 1941.), izričito su sukladni estetici nove kritike, na koju se poziva Beardsley. Jedno od najpoznatijih djela nastalih u okviru te škole, knjiga Cleantha Brooksa, nosi naslov The Well Wrought Urn (1947.) i pjesmu uspoređuje s dobro oblikovanom, iznimno izrađenom, stabilnom vazom, a sve njezine paradokse i dvoznačnosti razrješuje u snažnoj jedinstvenosti: posrijedi je grčka vaza koja pobuđuje doživljaj mjerljiv jedinstvenošću, složenošću i snagom, a ne Ducham pov ready-made. Filozof Nelson Goodman, kojega smo već naveli u vezi s rehabilitacijom stila, također se vratio istim tra dicionalnim kriterijima ukusa, kad je, trudeći se na svoj na čin da izbjegne subjektivizam, ustvrdio kako »tri simptoma estetike mogu biti sintaktička gustoća, semantička gustoća i sintaktička punoća« (Goodman, 1976., str. 252). No od mo dernizma do postmodernizma kriteriji Tome Akvinskoga i Coleridgea, Beardsleyja i Goodmana neprestano su se izvrga vali ruglu. Pred alternativom (danas neodrživoga) objektiviz ma i (za mnoge ipak nepodnošljivoga) relativizma, značajno je da se pobornici klasičnoga ukusa uvijek upinju da pronađu nimalo vjerojatan treći put, a pritom ne vide da on načelno is ključuje modernu umjetnost.
Vrijednost i budućnost Dvije ekstremne teze – objektivizam i subjektivizam – lak še je braniti, iako ni jedna ni druga ne odgovaraju onome što misli sensus communis, koji pak zagovara barem relativ nu postojanost vrijednosti. Svaki se kompromis, uključivši i kompromis kojim se zadovoljio Kant, pokaže krhkim i pri lično lako osporivim. A Genette može netremice zastupati tako nepopustljiv relativizm zato što se nikad ne pita u ka kvom su odnosu pojedinačna procjena i skupno ili društveno 288
vrednovanje umjetnosti, zašto iz subjektivizma nikad doista ne nastane anarhija. Teorija je tako zavodljiva jer je ujedno često i istinita, ali je uvijek istinita samo djelomice, pa njezi ni protivnici nisu toliko u krivu. Međutim, dvije se istine ni kad ne mogu pomiriti bez muke. Kako im nedostaje teorijskih argumenata, uravnoteženi promatrači koji se odluče za subjektivizam suda ukusa, ali opirući se relativizmu vrijednosti što iz njega teorijski istječe, pozivaju se na činjenice, u ovom slučaju na sud budućih na raštaja, kao na svjedočanstvo u korist ako već ne objektivno sti vrijednosti, onda barem njezine empirijske opravdanosti. S vremenom, kaže se, dobra književnost istisne lošu. Est ve tus atque probus centum qui perficit annos, »staro je i čestito ono što navrši sto godina«, napisao je Horacije u pismu Au gustu (Epistulae, II, i, stih 39) u kojem je, međutim, branio moderne od hegemonije starih i već se podsmjehivao mišlje nju da pjesništvo, poput vina, s vremenom postaje sve bolje (ibid., stih 34). Genette, koji ni sam ne vjeruje u taj tradicio nalni argument, opisuje ga i podruguje mu se ovako: k ad prođu površna pomodna oduševljenost i trenutna nerazumijevanja izazvana narušenim navikama, doi sta lijepa djela [...] na kraju se uvijek nametnu tako da ona koja su pobjedonosno izdržala »kušnju vremena« iz te kušnje iznesu nepobitnu i konačnu oznaku kvalite te (Genette, str. 128). Djelo koje je svladalo kušnju vremena dostojno je da traje i budućnost mu je osigurana. Možemo se pouzdati da će vrije me umanjiti vrijednost djelu koje je podilazilo lakoj publici (a kakvo je Jauss nazvao potrošnim ili zabavnim) i obratno, da će cijeniti i posvetiti djelo koje je težinom odbijalo prvu publi ku. Da se poslužimo Jaussovim primjerima, Gospođa Bovary je postupno svrgnula Fanny, koja nakon jednoga naraštaja 289
dospijeva u čistilište ili čak pakao za »kulinarska« djela, iz ko jega će je izvući jedino povjesničari (filolozi, a zatim estetičari recepcije) da bi kontekstualizirali Flaubertovo remek-djelo. Pošto je pobio pojam klasičnoga prema Gadameru, na kra ju i Jauss poseže za argumentom o budućnosti koja »ispravlja krivde«, kako je rekao Baudelaire (estetika recepcije neporeci vo je povijest književne budućnosti), jer on podjednako udo voljava pristašama klasicizma i pristašama modernizma. S kla sičnog stanovišta, vrijeme oslobađa književnost lažnih i kratko trajnih vrijednosti dokidajući pomodne učinke. S modernoga stanovišta, naprotiv, vrijeme promiče prave vrijednosti, u smio nim djelima koja isprva nisu naišla na publiku malo-pomalo prepoznaje nepatvorene klasike. Neću razvijati tu dijalektiku, dobro znanu otkako se uspostavila u XIX. stoljeću: to je doktri na »romantizma klasika« – klasici su u svoje vrijeme bili roman tici, romantici će biti sutrašnji klasici – koju je u tekstu Racine i Shakespeare (Racine et Shakespeare, 1823.) zacrtao Stendhal, da bi je avangarde preuzele u tako militantnom smislu da su smatrale kako je za djelo loš znak ako naiđe na neposredan us pjeh, svidi li se prvoj publici (Compagnon, 1989., str. 54-55). Proust tvrdi da djelo samo stvara svoje buduće čitatelje, ali za paža i da djela istiskuju jedno drugo. U tradiciji novoga argu ment o budućim čitateljima nažalost je dvosjekli mač. Prema Theodoru Adornu, djelo postaje klasik kad mu pr votni učinci ishlape ili kad se prevladaju, a pogotovo kad se parodiraju. Razmišlja li se na taj način, prva se publika dakle uvijek vara: nešto voli, ali iz krivih razloga. I tek prolazak vre mena otkrije prave razloge koji su potajno djelovali na izbor prve publike, čak i ako ona nije bila svjesna njihova djelova nja. Za razliku od Gadamera, Adorno više ne nastoji opravda ti klasičnu tradiciju, nego objasniti modernitet dinamikom ne gativnosti ili očuđenja: prethodna inovacija, kaže on, uvijek 290
se shvaća tek naknadno, u svjetlu iduće inovacije. Proteklo vrijeme djelo oslobađa suvremenog okvira i prvotnih učina ka koji su priječili da se ono čita takvo kakvo je po sebi. U tra ganju za izgubljenim vremenom najprije su čitali u svjetlu bio grafije njezina autora, njegova snobizma, astme, homoseksual nosti, slijedeći zabludu (o namjeri ili o podrijetlu) koja je one mogućila da se uvidi vrijednost djela, no ono napokon prona lazi čitatelje koji nemaju nikakvih predrasuda, ili bolje, čita telje koji imaju druge, Proustovu romanu ne tako strane pre drasude. Naime, kad prihvate U traganju za izgubljenim vre menom i kad djelo stekne uspjeh, čitatelji mu postanu sklo ni ili, štoviše, svu ostalu književnost stanu čitati u ovisnosti o njemu. Nakon Renoira, kaže Proust, sve žene postaju žene s Renoirovih slika; nakon Prousta, ljubav gospođe de Sévigné prema kćeri tumači se kao Swannova ljubav. Kad se djelo poč ne cijeniti, vjerojatno će mu ugled rasti sve brže jer ga vredno vanje pretvara u kriterij vrednovanja književnosti: njegov us pjeh, dakle, potvrđuje njegov uspjeh. Uglavnom se smatra da prepoznavanju pravih vrijedno sti pogoduje protok vremena. No selekciji vrijednosti može pogodovati druga vrsta protoka, kakvu donose zemljopisna udaljenost ili položaj izvan nacionalne kulture, pa se djelo če sto oštroumnije ili velikodušnije čita izvan granica, daleko od mjesta gdje se pojavilo, kao što je bio slučaj s Proustom u Njemačkoj, u Velikoj Britaniji ili u Sjedinjenim Državama, gdje se čitao mnogo prije i mnogo bolje. Mjerila za uspored bu nisu ista, nisu tako uska, snošljivija su, a predrasude su drukčije i nesumnjivo nemaju takvu težinu. Argument o budućnosti ili o vanjskom položaju ulijeva po vjerenje: vrijeme ili udaljenost odabiru i razvrstavaju; pouzdaj mo se u njih. No ništa ne jamči da je vrednovanje djela konač no, da njegova procjena nije i sama učinak mode. Racineova 291
Fedra svakako je stoljećima zasjenjivala Pradonovu. Čini se da je raskorak među njima postojan. No je li konačan? Niš ta nam ne priječi da zamislimo, iako su izgledi sve manji čim budućnost nastupi, kako će Pradonova Fedra jednoga dana zbaciti Racineovu. Povratak djela u kanon ili njegov ulazak u kanon nakon boravka u legendarnome čistilištu nipošto mu ne osiguravaju vječnost. Prema Goodmanu, »djelo može uzastopno biti uvredljivo, blistavo, utješno i dosadno« (Good man, 1976., str. 259). Dosada gotovo uvijek vreba na remekdjela ako ih recepcija banalizira. Ili po Sainte-Beuveovim ri ječima, jedina nepatvorena remek-djela su tekstovi koji nika da neće dosaditi, poput Molièreovih komada. U povijesti umjetnosti posljednjih se desetljeća znatno raz vio ogranak koji nastoji bolje istražiti što sve utječe na sudbi nu djela: riječ je o povijesti ukusa. Ona polazi od sljedeće za zorne pretpostavke, koju je iznio Francis Haskell, njezin na jugledniji predstavnik: »Kažu nam da je vrijeme vrhovni su dac. Tu tvrdnju nije moguće ni potvrditi ni opovrgnuti [...]. Ne možemo biti sigurni da umjetnik koji se otme zaboravu neće ponovno pasti u zaborav« (Haskell, str. 10-11). Povijest ukusa proučava kolanje djela, stvaranje velikih zbirki, uspo stavu muzeja, tržište umjetnina. Usporediva istraživanja bi la bi dobrodošla i u književnosti, ali zagonetaka će i dalje bi ti. Je li pravi klasik djelo koje nikad ne dosadi ni jednome na raštaju? Zar nema drugog argumenta u prilog kanonu osim mišljenja stručnjaka?
Za umjeren relativizam Nasuprot neoklasičnome dogmatizmu, moderni su istica li relativizam književne vrijednosti: djela u kanon ulaze i iz njega izlaze ovisno o promjenama ukusa, kojima ne upravlja ništa racionalno. Mogli bismo navesti brojne primjere djela 292
otkrivenih prije pedeset godina, kao što su barokno pjesniš tvo, roman XVIII. stoljeća, Maurice Scève, markiz de Sade. Očita nepostojanost remeti mir svima koji bi htjeli počivati na nepomičnim mjerilima izvrsnosti. Književni kanon ovisi o odluci zajednice o tome što je u književnosti važno hic et nunc, a ta je odluka self-fulfilling prophecy, kako se kaže na engleskome, iskaz kojemu iskazivanje povećava vjerojatnost da se obistini, ili odluka koju primjena može samo potvrdi ti kao utemeljenu jer je ona kriterij sama sebi. Vrijeme je na strani kanona, osim u slučaju žestokih pobuna protiv auto riteta, kakvih je također bilo i zbog kojih su se odbacivale i najustoličenije vrijednosti. Nemoguće je ičim osporavati iz javu: nešto volim zato što su mi tako rekli. No nije li alternativa u koju nas vodi sukob teorije i zdra vog razuma i ovaj put odviše kruta? Ili postoji ozakonjen ka non, s nepomičnim popisom i zadanim poretkom, ili je sve arbitrarno. Kanon nije čvrst, ali nije ni nasumičan i, što je najvažnije, ne mijenja se neprestano. On je relativno posto jana klasifikacija, a ako se klasici mijenjaju, mijenjaju se na njegovu rubu, kao posljedica igre između središta i periferi je koju možemo analizirati. Ima ulazaka i izlazaka, ali oni ni su toliko brojni ni potpuno nepredvidljivi. Kraj XX. stoljeća je, doduše, liberalno razdoblje kad se sve može prevrednova ti (uključujući i design pedesetih godina, ili njegovu odsut nost), ali burza književnih vrijednosti nije loptanje. Ovako je zagonetku izrazio Marx: »Teškoća nije u tome da se shva ti kako se grčka umjetnost i epika vezuju uz stanovite obli ke društvenog razvoja. Teškoća je u sljedećemu: one i dalje u nas pobuđuju estetski užitak i u pogledu nekih stvari slu že nam kao norma, za nas predstavljaju nedostižan uzor« (nav. u Schlanger, str. 106). Začuđuje što remek-djela traju, što su i dalje mjerodavna za nas, izvan konteksta u kojemu 293
su nastala. A premda je prokazala zabludu o vrijednosti, teo rija nije srušila kanon. Upravo suprotno, učvrstila ga je na vodeći nas da iznova čitamo iste tekstove, ali iz drugih razlo ga, iz novih, po svemu sudeći boljih razloga. Naravno, nije moguće bjelodano pokazati da su estetske hijerarhije racionalne, ali to ne priječi da se racionalno pro učava kretanje vrijednosti, kao što čine povijest ukusa ili este tika recepcije. Nemogućnost da racionalno obrazložimo zaš to nečemu dajemo prednost, kao i da analiziramo ono po če mu začas prepoznajemo lice ili stil – Individuum est ineffabi le – ne isključuje mogućnost da empirijski utvrdimo konsen zuse koji su ishod kulture, mode ili čega drugog. Nesređena raznolikost vrijednosti nije nužna i neizbježna posljedica re lativizma suda, i upravo je zbog toga zanimljivo pitanje: ka ko se susreću veliki duhovi? Kako se uspostavljaju djelomič ni konsenzusi među autoritetima koji su zaduženi da bdiju nad književnošću? Kao jezik, kao stil, prije nego što posta nu norme posredovanjem institucija – škole, nakladništva, tržišta i konsenzusi uspostavljaju se u obliku zbrojeva indivi dualnih sklonosti. No »umjetnička djela«, kako je podsjetio Goodman, »nisu trkaći konji, nije nam prvenstveni cilj pro glasiti pobjednika« (Goodman, 1976., str. 261-262). Književ na se vrijednost ne može utemeljiti teorijski: ona je granica teorije, a ne književnosti.
294
Z ak l j učak :
T e o r i j s ka
pu s t o l o v i n a
Namjera mi je bila razmotriti temeljne pojmove književ nosti, njezine osnovne sastojke, a ujedno i pretpostavke sva kog diskursa o književnosti, svakoga književnog istraživanja, katkad eksplicitne, no najčešće implicitne hipoteze na koje se oslanjamo čim kao stručnjaci, ali i kao amateri progovorimo o pjesmi, o romanu ili o bilo kojoj knjizi. Kako bismo bolje zna li što činimo kad to činimo, zadatak je teorije književnosti da spomenute uobičajene pretpostavke iznese na vidjelo. Nije mi, dakle, nipošto bio cilj pružiti recepte, tehnike, me tode, pribor i opremu koje bi trebalo primijeniti na teksto ve, a ni čitatelja zastrašiti zamršenim leksikom punim neo logizama i apstraktnim načinom izražavanja, nego se proble mom baviti analitički, krenuvši od jednostavnih, ali zbrka nih predodžaba o književnosti kakve svi imaju. Teorija, nai me, teži zdrav razum izbaciti iz kolosijeka. Osporava, kriti zira, prokazuje – autora, svijet, čitatelja, stil, povijest, vrijed nost – kao same zablude i čini joj se da o književnosti može mo govoriti tek kad ih se oslobodimo. No zdrav razum se teoriji odupire iz sve snage. Teorija i otpor teoriji nezamisli vi su jedno bez drugoga, kako je primijetio Paul de Man; da nema otpora teoriji, teorija više ne bi bila vrijedna truda, kao za Mallarméa pjesništvo da je moguća Knjiga. Ali zdrav raz um nikad ne popušta, a teoretičari uporno navaljuju. Kako ne uspijevaju jednom zauvijek obračunati se sa svojim bau cima, upadaju u vlastite zamke. To smo ustanovili svaki put: da bi konačno ušutkali sveprisutnu i žilavu neman, zastupa ju paradokse kao što su smrt autora ili ravnodušnost književ nosti prema zbiljskome. Kao da je goni njezin demon, teorija 295
sama sebi ugrožava izglede da izbori pobjedu jer proučavate lji književnosti u argumentu uvijek nevoljko razlikuju nijan se, nego ga radije dotjeraju do oksimorona. Nato im zdrav razum stane ponovno prkositi. Pokušao sam opisati vječiti antagonizam teorije i zdra vog razuma, njihov dvoboj na poprištu osnovnih sastojaka književnosti. Napad teorije na zdrav razum obija se o glavu njoj samoj pa ona to teže uspijeva od kritike postati znanost, zdrav razum zamijeniti pozitivnim pojmovima, što se, suoče ne s hidrom zdravog razuma, teorije više množe i međusob no glože po cijenu da iz vida izgube samu književnost. Teo rija, kako se kaže na engleskome, paints itself into a corner, upada u stupice koje postavlja zdravome razumu, spotiče se o aporije koje je sama uzrokovala, i borba počinje izno va. Samo bi joj iznimno ironičan Herkul mogao pomoći da u njoj pobijedi. Teorija ili fikcija Stav proučavatelja književnosti prema teoriji podsjeća na doktrinu o dvostrukoj istini u katoličkoj teologiji. Pristaše istodobno u teoriju vjeruju i odriču je se: vjeruju, ali se ipak ne ponašaju kao da ne vjeruju potpuno. Dakako, autor je mr tav, književnost nema nikakve veze sa svijetom, sinonimija ne postoji, sva su tumačenja valjana, kanon je nelegitiman, ali i dalje čitamo biografije pisaca, poistovjećujemo se s juna cima romana, znatiželjno pratimo Raskoljnikovljeve tragove po petrogradskim ulicama, više cijenimo Gospođu Bovary ne go Fanny, a Barthes je prije spavanja sa slašću uranjao u Gro fa Monte-Crista. Upravo zato teorija ne može pobijediti. Ni je kadra poništiti čitateljsko ja. Postoji istina teorije, koja je čini zavodljivom, no to nije sva istina jer se zbilja književno sti ne da u cijelosti teoretizirati. U najboljem slučaju, moja 296
odanost teoriji samo napola zadire u moj zdravi razum, kao u katolika koji, kad im odgovara, zatvore oči pred papinim poukama u vezi sa seksualnošću. Književna teorija tako u mnogome sliči fikciji. U nju ne vjerujemo pozitivno, prema Coleridgeu, nego negativno, kao u pjesničku opsjenu. Možda će mi se zbog toga prigovo riti da je uzimam preozbiljno i tumačim predoslovno. Smrt autora? Ali to je samo metafora, koja je inače djelovala poti cajno. Kad biste je shvatili od riječi do riječi i do kraja povje rovali u ono što kaže, kao u mitu o majmunu koji piše na stroju, dokazali biste da ste iznimno kratkovidni ili neobič no gluhi za poeziju, kao da u ljubavnom pismu zastajkujete na jezičnim pogreškama. Stvarnosni učinak? Pa to je zgod na basna, ili haiku pjesma, jer nema pouke. Tko je ikad mi slio da teoriju treba promatrati kroz povećalo? Teorija nije primjenjiva, dakle ne podliježe »falsifikaciji«, na nju samu treba gledati kao da je književnost. Neumjesno je tražiti da polaže račun o svojim epistemološkim temeljima i logičkim posljedicama. Prema tome nema razlike između književnoteorijskog teksta i Borgesova izmišljaja ili novele Henryja Ja mesa, kao što su »The Lesson of the Master« ili »Figure in the Carpet«, pripovijesti neodlučiva značenja. Gotovo bih se složio po svim stavkama: teorija je nalik na znanstveno-fantastičnu fikciju, i kao fikcija nam se svi đa, samo što je barem neko vrijeme gajila ambiciju da posta ne znanost. Pristajem je čitati kao roman unatoč namjerama njezinih autora i u skladu s »tehnikom namjernog anakroniz ma i pogrešnih pridijevanja« kakvu je Borges preporučio u »Pierreu Menardu, piscu Don Quijotea«. Međutim, ako i pri stanemo čitati romane, zašto radije ne bismo čitali romane s kojima ne moramo postupati kao da su romani? Ambicio znost teorije nije zaslužila tako nehajnu obranu, koja pravi 297
ustupke u bitnome; treba je shvatiti ozbiljno i vrednovati u skladu s naumom koji je sama zacrtala. Teorija i »batmologija« Zacijelo neće izostati primjedba na moj račun: budući da sam okršaje između teorije i zdravoga razuma uprizorio tako da sam se svaki put zaustavio na nekoj teorijskoj aporiji, čini se da je pobjedu iznio zdrav razum – »Javno mnijenje, Većin sko raspoloženje, Malograđanski konsenzus, Glas prirode, Na silje predrasude«, kako ga je nazvao Barthes, ukratko, Užas (Barthes, 1975., str. 51). Moj zaključak stoga znači regresiju, ili čak recesiju, a možda će me netko optužiti i da sam otpad nik jer učitelje svoje mladosti ponovno čitam s nesmiljenom sitničavošću. To neće biti prvi put: zbog knjiga La Troisième République des lettres (Treća Republika u književnosti) i Les Cinq Paradoxes de la modernité (Pet paradoksa modernosti) takve sam kritike već doživio od čitatelja kojima sigurno nisu bliski Pascal ili Barthes. Pascalove Misli (Pensées) su nazvale »stupnjevanjem« razmišljanje koje, zalazeći sve dublje u pred met, samo sebe navodi da se pozabavi sobom, a Pascal nije uče njacima upisivao u grijeh što su se složili s uobičajenim mišlje njem: »zahvaljujući misli koja seže unatrag«, to više nije isto mišljenje, a možda uopće nije ni mišljenje jer ga sada potkrep ljuje »razlog posljedica«. To »neprekidno izokretanje svakog za u protiv«, boj što ga stalno vode doxa i paradoks, Barthes je nazvao batmologijom (ibid., str. 71) i, ugledajući se na Vica, usporedio ga sa spiralom, a ne s kružnicom koja zatvara samu sebe (ibid., str. 92), pa stoga »misao koja seže unatrag« može sličiti na naslijeđeni nazor, a da pritom nije isti nazor već zato što je prošla kroz teoriju: ona je dakle nazor drugog stupnja. Iako rješenja koja predlaže teorija doživljavaju neuspjeh, u najmanju im je ruku prednost što poremete naslijeđene 298
nazore, što uzdrmaju mirnu savjest ili nesavjesnost tumače nja: to je čak i najvažnije u teoriji; njezina je mjerodavnost upravo u tome, u načinu na koji se kreće ususret intuiciji. Is hod spora protiv autora, referencije, objektivnosti, teksta, ka nona, jest obnovljen kritički uvid. Teorijski napor nije nipoš to isprazan utoliko što ima svojstvo nagađanja, no teorijske su izvjesnosti jednako manihejske kao i izvjesnosti kojih se trebalo riješiti. Suhoparnosti primijenjenoga strukturalizma, zaleđenosti scijentističke semiologije, dosadi što izbija iz na ratoloških taksonomija, Barthes je vrlo rano suprotstavio uži tak u »strukturalističkom djelovanju« i sreću u »semiološkoj pustolovini«. Kao i njemu, od teorije kao skolastike draža mi je teorijska pustolovina: kao Montaigneu, od čina hvatanja plijena, lov. »Nemojte raditi ono što kažem, radite to što ra dim«: to nas je, po mojemu mišljenju, ironično poučio Bart hes, koji nikada nije prestao iskušavati nove putove. Zato ova knjiga ni u kojem slučaju ne vodi u razočaranje teorijom, ne go u teorijsku sumnju, u kritičku budnost, što nije ista stvar. Jedina dosljedna teorija je teorija koja pristaje preispitivati samu sebe, dovoditi u sumnju vlastiti diskurs. Barthes je svo ju knjižicu Roland Barthes nazvao »knjigom kojom se odu pirem svojim idejama« (ibid., str. 123). Teorija postoji da bi smo njome prošli i iz nje se vratili, da bismo se odmaknuli, a ne da bismo uzmaknuli. Podvrgavajući teoriju kušnji zdravog razuma, ova medita cija o osnovnim sastojcima književnosti nije se odvijala kao povijest kritike ili naučavanja o književnosti. Da se ne bojim velikih riječi, bio bih je nazvao epistemologijom. Kao kritika kritike, ili teorija teorije, ona od čitatelja zahtijeva teorijsku svijest kao naviku kritičkog preispitivanja. Umjesto da za nje ga riješi teškoće ili u njegovo ime ukloni zamke, ona je posta vila pitanja savjesti. Aporija kojom završava svako poglavlje 299
nema, dakle, svrhu da konačno presudi: nije ispravno ili ni je jedino ispravno ni rješenje zdravog razum ni rješenje teori je. Možemo se ustegnuti da odlučimo u korist jednog ili dru gog, ali ona jedno drugo ne poništavaju jer na svakoj strani ima istine. Kao Gargantua, koji ne zna da li da se smije ili da plače kad mu se rodi sin a umre žena, osuđeni smo na zbunje nost. Između dvaju rješenja nema zlatne sredine jer se pokuša ji nagodbe ne mogu nositi ni sa zdravim razumom ni s teori jom, kad su i jedno i drugo logički nadmoćni utoliko što su ekstremni. No, kao što je priznao i sam Blanchot, iako je vo lio zastrašujuće alternative, književnost je popuštanje: Orfej je rastrgan između želje da spasi Euridiku i napasti da je po gleda, između ljubavi i žudnje; popušta žudnji pa ona koju lju bi zauvijek umire, no da ju je vratio na svjetlo dana, bio bi se odrekao žudnje; prema Blanchotu, književnost izdaje apsolut nadahnuća. Vrata moraju biti otvorena ili zatvorena. No veći nom su vrata poluotvorena ili poluzatvorena.
Teorija i zbunjenost Istražili smo sedam književnih pojmova ili koncepata: književnost, autora, svijet, čitatelja, stil, povijest i vrijednost. To nam je moglo biti dovoljno da steknemo uvid u probleme. Što smo, međutim, ostavili po strani? S kojom se teškoćom nismo izravno suočili? Možda s vrstom, premda smo o njoj ukratko govorili kao o modelu recepcije. Ili pak o odnosima proučavanja književnosti i drugih disciplina: biografije, psiho logije, sociologije, filozofije, vizualnih umjetnosti, kako su pri je pedeset godina Wellek i Warren naznačili izvanjske pristu pe književnosti; ili psihoanalize, marksizma, feminizma, kultu ralizma u skladu s popisom najmodernijih paradigmi kojima se danas književna teorija definira u angloameričkom svijetu, na primjer, prema popularnome uvodu Terryja Eagletona. 300
Mogu zamisliti još jednu zamjerku. Razmišljajući o teori ji, vraćajući je njezinu kontekstu i time je historizirajući, ba vio sam se, reći će netko, prošlošću, dok teorija gleda napri jed. Govoreći pred studentima, dramatizirajući za njih suko be teorije i zdravog razuma, učinilo mi se da se pretvaram u povijesni spomenik. Zašto nisam istraživanje nastavio sve do naših dana i tako teoriju učinio aktualnijom? Možda za to što se poslije 1975. godine nije objavilo više ništa zanimlji vo? Ili zato što nakon tog datuma više nisam ništa pročitao? Ili zato što sam se sam latio pisanja? Mogu ponuditi bilo ko ji od tih približnih i donekle pogrešnih odgovora. Podsjetimo još jedanput: trebalo je probuditi čitateljevu po zornost, trgnuti ga iz izvjesnosti, prodrmati ga u bezazlenosti ili obamrlosti, otvoriti mu oči pružajući mu osnove teorijske svijesti o književnosti. To su bili ciljevi ove knjige. Kao svaka epistemologija, teorija književnosti je škola relativizma, a ne pluralizma, jer je nemoguće ne izabrati. Da bi se proučavala književnost, nužno je zauzeti stranu, odlučiti se na neki put jer se metode ne zbrajaju, a eklekticizam ne vodi nikamo. Presud no je dakle steći naviku kritičkog preispitivanja, upoznati pro blematične hipoteze koje ravnaju našim postupcima. Jesam li uspio demitizirati teoriju? Izbjeći da je pretvorim u negativnu metafiziku, kao i u priručnu pedagogiju? Kritizi rati kritiku, prosuđivati istraživanje književnosti, znači vredno vati njihovu primjerenost, dosljednost, bogatstvo, složenost, što su sve kriteriji koji nedvojbeno ne mogu izdržati teorijsku procjenu, ali su i dalje najmanje prijeporni. Poput demokra cije, kritika kritike je najmanje loš od svih poredaka, pa iako ne znamo koji je najbolji, ne sumnjamo da su ostali gori. Niti sam, dakle, zagovarao jednu teoriju nauštrb drugih niti zdrav razum, nego kritiku svih teorija, uključujući i kritiku zdravog razuma. Jedina je pouka književnosti zbunjenost. 301
Pogovor Prije nešto više od pola stoljeća teorija književnosti uglav nom se držala najdosadnijim dijelom proučavanja književno sti za razliku od zanimljivih, često polemičkih ogleda književ ne kritike i nerijetko tečno pisanih pregleda povijesti književ nosti koji su se mogli čitati gotovo kao romani, a ujedno su obavještavali čitatelje o kulturi nekoga naroda, o mudrosti nekih velikana književnog izraza te o značenju i važnosti književne umjetnosti. Teorija je spominjala definicije, opi sivala žanrove i nabrajala figure, a to se činilo donekle ko risnim za školsku analizu, no nije odveć zanimalo čak ni književne kritičare, a kamoli takozvanu širu javnost i ljubi telje književnosti. U izboru problematike koju je obrađivala oslanjala se uglavnom na Aristotelovu poetiku i na nekoli ko kasnijih teoretičara, uglavnom u okvirima pojedinih na cionalnih tradicija. Danas se to uvelike promijenilo. Do sada još možda obu zima neke studente koji su odabrali za diplomske radnje po jedinu gotovo skolastički razrađenu književnu teoriju, no otkako je golem dio rasprava o književnosti krenuo putem razrade i kritike pitanja o prirodi književnosti i o mogućim procjenama književne vrijednosti, opća se teorija književ nosti razgranala u međusobno suprotstavljene, polemički raspoložene književne teorije, pa je čak i nadišla zanimanje za proučavanje književnosti i prešla u rasprave o cjelini kul ture, o društvu i politici, o umjetnosti i znanosti, u obuhvatu koji gotovo da je nadomjestio prijašnje filozofske oglede. Za nimanje je za teoriju književnosti uvelike poraslo, no bavlje nje književnim teorijama čini se da pomalo postaje nalik »igri staklenim biserima«, kao što je to Hesse primijetio, također 303
prije pola stoljeća, u izvrsnoj dijagnozi kulture za njega još daleke budućnosti.1 Teškoće u teoriji književnosti tako danas više ne čini na brajanje definicija koje bi valjalo učiti napamet, nego, do duše, zanimljiva, stalna, no nepregledna polemična raspra va, u kojoj se niz učenja spori oko gotovo svih temeljnih pi tanja, u opsežnim izlaganjima s često virtuoznim obratima, no bez mogućeg oslonca u tome što bi to bilo važno, a što bi se moglo zanemariti. U proučavanju književnosti to počinje nakon Drugog svjetskog rata kada glasovita knjiga Welleka i Warrena2 postaje oslonac razvrstavanja i prosudbe pojedi nih književnih teorija te kada njezin utjecaj postupno ujedi njuje različite nacionalne tradicije u opću problematiku, ta da najčešće nazvanu »metodologija proučavanja književno sti«. Metodološki priručnici tada su nastojali upozoriti na raz ličite pristupe književnosti te u njihovu međusobnom sukob ljavanju doći do nekih općevažećih spoznaja. Tako zamišljena opća teorija književnosti, međutim, nije ispunila očekivanja: umjesto jedne, načelno jedinstvene gra ne znanosti, dobili smo mnoge, u obuhvatu ipak najčešće parcijalne, pojedinačne književne teorije. Njihov pregled, kakav danas zanima i one koji ne žele biti stručnjaci, suvre meni teoretičar nazvao je »teorijskom apotekom«.3 Metafo ra upozorava da se više ne možemo osloniti na zamisao o raz ličitim metodama, o putovima kojima mora ići istraživanje 1 Hesseov neobični znanstvenofantastični roman objavljen je 1943. godi ne. Usp. Hermann Hesse: Igra staklenim perlama, prevela Vera ČičinŠain, Andromeda, Rijeka, 1994. 2 René Wellek – Austin Warren: Theory of Literature, Harcourt, New York, 1949. 3 Jochen Hörisch: Teorijska apoteka. Pripomoć upoznavanju humanistič kih teorija posljednjih pedeset godina, s njihovim rizicima i nuspojavama, preveo Kiril Miladinov, Algoritam, Zagreb, 2007.
304
da bi dovelo do spoznaje, nego da se moramo zadovoljiti opi som pojedinačnih, čak međusobno suprotstavljenih učenja. A ako se sada doista književne teorije mogu opisati i poreda ti u pojedinim »apotekarskim kutijicama«, određena nelago da mora obuzeti čitatelja: teorije postaju nalik na lijekove, no postoji li zapravo bolest i kako se ona može uopće dijagno sticirati, ostaje nejasno. Takvu nelagodu, proizašlu iz nabra janja pojedinih književnih teorija, pokušava prevladati ova knjiga uglednog francuskog pisca i znanstvenika. Antoine Compagnon (1950.) predavao je francusku književ nost na Sorbonnei u Parizu i sveučilištu Columbia u New Yor ku, te kao gost na više drugih svjetskih sveučilišta, a od 2006. predaje na glasovitom francuskom visokom učilištu i znanstve nom institutu Collège de France. Objavio je i dva romana Pri jašnja tuga (Le Deuil antérieur) i Ferragosto, monografije o Montaigneu, Proustu, Brunètiereu i Baudelaireu, kao i izu zetno zapažene knjige Treća Republika u književnosti (La Troi sième République des lettres), Pet paradoksa modernizma (Les Cinq Paradoxes de la modernité) i Antimodernisti od Josep ha de Maistrea do Rolanda Barthesa (Les Antimodernes, de Joseph de Maistre à Roland Barthes). Uz književnopovijesna istraživanja i književnokritičke ocjene u središtu njegova zani manja je teorija književnosti, što najviše dolazi do izražaja u ovoj knjizi izuzetno zanimljiva naslova i podnaslova: Demon teorije. Književnost i zdrav razum (Le Démon de la Théorie. Littérature et Sens commun). Naslov te knjige, naime, upućuje na suvremeno shvaćanje teorije, koje za razliku od izvornog grčkog pojma, rabljenog još i danas ponekad u filozofiji, naglašava znanstveni projekt kakav omogućuje kritičko raščlanjivanje postojećih pojmo va i uputu za dalji pravac istraživanja: teorija nije »gledanje« i »shvaćanje« za razliku od djelovanja, nego je način na koji se mogu sređivati podatci i predlagati nove sinteze, u najboljem 305
slučaju poput Einsteinove teorije relativnosti ili Darwinove teo rije evolucije, recimo. »Demonizam teorije« pri tome Compag non ne shvaća u smislu danas ponekad prisutnih teza o tome kako je teoretiziranje o književnosti potisnulo samu književ nost, nego kao stalni poticaj kritičkoga preispitivanja i raščla njivanja koji ne vodi do općeprihvaćenih spoznaja i istine, ne go do zapravo stalno otvorene rasprave o temeljima, svrsi i smislu znanstvenog istraživanja. Svjestan razilaženja u shvaća njima, koja više ne ujedinjuje ni zajedničko nastojanje vezano uz iste ciljeve, on traga za novim ishodištima zajedništva i po kušava ih pronaći u osloncu na zdrav razum. A to će reći da se aspektualnost pojedinih teorija želi razmotriti u preispitiva nju temeljnih pojmova koje različite teorije različito tumače, ali se redovno uvijek nanovo na njih vraćaju. Razrada sedam ključnih kategorija – književnost, autor, svijet, čitatelj, stil, povijest, vrijednost – koje su prikladno iza brane jer doista obuhvaćaju uglavnom zajedničku problema tiku svih suvremenih književnih teorija, čini zapravo pregled cjelokupne književnoteorijske problematike. S obzirom na tradiciju izostavljena je klasifikacija, no Compagnon i sam primjećuje da se suvremene teorije doista vrlo malo bave pita njima razvrstavanja književnosti prema tipovima, rodovima i vrstama. Svaka je od tih kategorija shvaćena ujedno i kao problem, ne zaboravlja se ni njihova međusobna ovisnost, pa je knjiga izvedena ne samo kao opis pojedinih učenja uz kritičke primjedbe – što je uobičajeno u sličnim pregledima – nego kao svojevrsna predmetna rasprava o stanju u suvre menom proučavanju teorije književnosti. Valja pri tome do dati da je rasprava vođena s izuzetnim poznavanjem pojedi nih stajališta i s dosljednom logikom pokušaja da se vratimo na bitna pitanja svakog razmišljanja o književnosti. U kojoj mjeri zdrav razum može biti oslonac za uvođe nje nekog reda i poretka u suvremene književne teorije i za 306
njihovu kritičku ocjenu, ostalo je ipak otvoreno. Ključna bi se, naime, takva filozofska orijentacija mogla pozvati jedino na Descartesov argument »kako svi ljudi imaju zdrav razum jer se nitko ne tuži da ga ima premalo ili previše«4, no takvo utemeljenje i nije odveć sigurno; to što svi ljudi misle da ima ju zdrav razum, ne znači i da ga imaju. Teško je danas reći nije li povratak na racionalizam već odavno prijeđena posta ja na putu filozofije književnosti. No ta napomena nipošto ne podcjenjuje Compagnonov pokušaj. On je, uostalom, i sam napomenuo kako između zdravog razuma i teorije postoji stalna napetost i da upra vo nju želi istražiti. Zbog toga on temeljne pojmove, točnije rečeno probleme vezane uz uporabu tih pojmova, objašnja va u nacrtu koji redovno ide od tradicionalnih početaka do suvremenih pokušaja kritičkih objekcija. Takva je metoda pregledna i vrlo je instruktivna: čitatelji mogu naučiti znat no više o cjelini teorijske refleksije o književnosti, no u pre gledima koji svaku teoriju pokušavaju »iznutra« shvatiti, pa im ono zajedničko uglavnom izmiče iz vidokruga. Ipak, u kojoj je mjeri Compagnon uspio doista zahvatiti i objasniti čak i ono što nastupa »nakon teorije« – kako je to pokušao, premda ne odveć uspješno Eagleton5 – ostaje na prosudbi čitatelja. Sigurno je pri tome samo jedno: žele li se upozna ti sa suvremenim stanjem u proučavanju književnosti, čak u nekoj mjeri i kulture u cjelini, ova će im knjiga biti od ve like koristi, između ostalog, i načinom izlaganja koji nije op terećen odveć stručnim metajezikom. Milivoj Solar 4 René Descartes: Rasprava o metodi, preveo Niko Berus, Matica hrvat ska, Zagreb, 1951. 5 Terry Eagleton: Teorija i nakon nje, preveo Darko Polšek, Algoritam, Zagreb, 2005.
307
Z a h v a l e Prije nekoliko sam godina na Sveučilištu Columbia u New Yorku seminar naslovio »Some Puzzles for Theory« (»Neko liko zagonetaka za teoriju«). Šačica nas koliko nas je sjedilo oko stola ponovno je pročitala neke utemeljiteljske tekstove književne teorije, tekstove koji se smatraju usvojenima pa se više nitko pretjerano ne zamara da ih vrednuje. Poslije sam na Sorbonni održao predavanje posvećeno teoriji književno sti. U amfiteatru u kojemu je tada sjedilo mnogo ljudi morao sam govoriti stručno, ali ne odričući se aporetičnog pristupa. Ova je knjiga nastala kao ishod tih predavanja pa zahvalju jem studentima koji su mi omogućili da je napišem. Otkako sam objavio knjigu La Troisième République des lettres (Treća Republika u književnosti, 1983.), često mi se prigovaralo što sam istraživanje prekinuo gdje je postajalo zanimljivo: očekivao se kraj priče, neka Četvrta ili Peta Repu blika u književnosti. Kako pripovijedati o trenutku kad je teo rija zauzela mjesto književne povijesti i o epizodama koje sli jede, a da čovjek u to ne umiješa svoju vlastitu intelektualnu povijest? Da ne bih nizao doktrine i da bih sporovima vratio oštrinu, odlučio sam to učiniti u drugoj knjizi, Les Cinq Pa radoxes de la modernité (Pet paradoksa modernosti, 1989.), na koju se nadovezuje i ova knjiga. Zahvaljujem Jean-Lucu Giriboneu, koji me je nagovorio da je napišem, kao i Marcu Escoli, Andréu Guyauxu, Patriziji Lombardo i Sylvie Tho rel-Cailleteau, koji su je pročitali prije tiskanja. Dva nacrta drugog poglavlja objavio sam pod naslovima »Allégorie et philologie« (Alegorija i filologija), u Anna Dol fi i Carla Locatelli, ur., Retorica e interpretazione, Roma, Bul zoni, 1994., odnosno »Quelques remarques sur la méthode 309
des passages parallèles« (Nekoliko napomena o metodi uspo rednih ulomaka), Studi di letteratura francese, 2 (1997.), a ta kođer i prvu verziju petog poglavlja, »Chassez le style par la porte, il rentrera par la fenêtre« (Izbacite stil kroz vrata, vra tit će se kroz prozor), Littérature, 105 (1997.) te odlomak sed mog poglavlja, »Sainte-Beuve and the Canon« (Sainte-Beu ve i kanon), Modern Language Notes, CX (1995.).
310
B ib l i o g r a f i j a Uvod Adams, Hazard, ur., Critical Theory Since Plato, New York, Har court, Brace, 1971., 1992. Althusser, Louis, »Idéologie et appareils idéologiques d’État« (1970.), Position (1964-1975), Paris, Éd. Sociales, 1976.; »Ideo logija i ideološki aparati države«, prevela Markita Franulić, u Proturječja suvremenog obrazovanja, uredio S. Flere, Zagreb: RZRKSSOH, str. 119-139. Aristotel, O pjesničkom umijeću, prijevod i objašnjenja Zdeslav Du kat, Zagreb, August Cesarec, 1983. Barthes, Roland, Critique et Vérité, Paris, Éd. du Seuil, 1966.; Kritika i istina (II.), prevela Nada Zuppa, u Nova evropska kritika, III., sa stavili Ante Stamać i Vjeran Zuppa, Split, 1972., str. 101-122. – »Réflexions sur un manuel«, u Doubrovsky, Serge i Todorov, Tz vetan, ur., L’Enseignement de la littérature, Paris, Plon, 1971. Borges, Jorge Luis, Izmišljaji (1944.), preveo Milivoj Telećan, u Sabrana djela 1923-1982, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1985. Bourdieu, Pierre, Les Règles de l’art. Genèse et structure du champ littéraire, Paris, Éd. du Seuil, 1995. Charles, Michel, Introduction à l’étude des textes, Paris, Éd. du Se uil, 1995. Collier, Peter, i Geyer-Ryan, Helga, ur., Literary Theory Today, It haca, New York, Cornell University Press, 1990. Contini, Gianfranco, Varianti ed altra linguistica. Una raccolta di saggi (1938-1968), Torino, Einaudi, 1970. Croce, Benedetto. La Poesia. Introduzione alla critica e alla storia della poesia e della letteratura (1936.), Bari, Laterza, 1937. – Estetika kao znanost izraza i opća lingvistika: teorija i histori ja (Estetica come scienza dell’espressione e linguistica generale, 1902.), prevela Sanja Roić, Zagreb, Globus, 1991.
de Man, Paul, The Resistance to Theory, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1986. Dictionnaire des genres et notions littéraires, Paris, Encyclopaedia Universalis i Albin Michel, 1997. Dosse, François, Histoire du structuralisme, Paris, La Découverte, 1991. – 1992., 2 sveska. Eagleton, Terry, Književna teorija (Literary Theory: An Introduction, 1983., 1996.), prevela Mia Pervan-Plavec, Zagreb, Zavod za zna nost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 1987. Ellis, John M., The Theory of Literary Criticism: A Logical Analy sis, Berkeley, University of California Press, 1974. French Literary Theory Today: A Reader, Todorov, Tzvetan, ur., Cambridge, Cambridge University press, 1982. Genette, Gérard, »Critique et poétique«, Figures III, Paris, Éd. du Seuil, 1972. Gracq, Julien, En lisant en écrivant, Paris, José Corti, 1981. Graff, Gerald, Literature Against Itself: Literary Ideas in Modern Society, Chicago, University of Chicago Press, 1979. Hallyn, Fernand, i Delcroix, Maurice, ur., Méthodes du texte. In troduction aux études littéraires, Paris i Gembloux, Duculot, 1987. Jefferson, Ann, i Robey, David, ur., Modern Literary Theory: A Comparative Introduction, London, Batsford, 1982., 1986. Kibédi Varga, Aron, ur., Théorie de la littérature, Paris, Picard, 1981. Lanson, Gustave, Histoire de la littérature française (1895.), Paris, Hachette, 1952. Macherey, Pierre, Pour une théorie de la production littéraire, Pa ris, Maspero, 1966.; Teorija književne proizvodnje, preveli Rade Kalanj i Mihaela Vekarić, Zagreb, Školska knjiga, 1979. Macksey, Richard, i Donato, Eugenio, ur., The Structuralist Con troversy: The Languages of Criticism and the Sciences of Man, Baltimore, Johns Hopkins University Press, 1972.; Strukturali stička kontroverza: jezici kritike i nauke o čoveku, na srpski pre vela Jasmina Lukić, Beograd, Prosveta, 1988.
312
Merquior, J. G., From Prague to Paris: A Critique of Structuralist and Post-Structuralist Thought, London, Verso, 1986. Nouveau Dictionnaire encyclopédique des sciences du langage, Du crot, Oswald, i Schaeffer, Jean-Marie, ur., Paris, Éd. du Seuil, 1995.; Enciklopedijski rečnik nauka o jeziku, na srpski preveli Sa nja Grahek i Mihajlo Popović, Beograd, Prosveta, 1987. Paulhan, Jean, Les Fleurs de Tarbes ou la Terreur dans les lettres, Paris, Gallimard, 1941. Pavel, Thomas, Le Mirage linguistique. Essai sur la modernisation intellectuelle, Paris, Éd. de Minuit, 1988.; The Feud of Langua ge, Oxford & New York, Basil Blackwell, 1989. Poulet, Georges, ur., Les Chemins actuels de la critique, Paris, Plon, 1967. Proust, Marcel, Le Temps retrouvé (1927.), A la recherche du temps perdu, Paris, Gallimard, 1989., t. IV; Pronađeno vrijeme I. i II., U traganju za izgubljenim vremenom, XII. i XIII. sv., preveo Vinko Tecilazić, Zagreb, Mladost – Zora, 1973. Ravoux Rallo, Élisabeth, Méthodes de critique littéraire, Paris, Ar mand Colin, 1993. Santerres-Sarkany, Stéphane, Théorie de la littérature, Paris, PUF, 1990. Sollers, Philippe, »Préface«, predgovor ponovnom izdanju Théo rie d’ensemble (1968.), Paris, Éd. du Seuil, 1980. Spitzer, Leo, »Les études de style et les différents pays«, u Langue et Littérature (1960.), Paris, Les Belles Lettres, 1961. Tadié, Jean-Yves, La Critique littéraire au XXe siècle, Paris, Bel fond, 1987. Théorie de la littérature. Textes des formalistes russes, Todorov, Tz vetan, ur., Paris, Éd. du Seuil, 1966; Poetika ruskog formalizma, na srpski preveo Andrej Tarasjev, ur. Aleksandar Petrov, Beo grad, Prosveta, 1970. Todorov, Tzvetan, Poétique, u Qu’est-ce que le structuralisme?, Pa ris, Éd. du Seuil, 1968.; »Strukturalna poetika«, u Strukturalni prilaz književnosti, priredio Milan Bunjevac, Beograd, Nolit, 1978., str. 48-58.
313
– Critique de la critique. Un roman d’apprentissage, Paris, Éd. du Seuil, 1984. Valéry, Paul, »L’enseignement de la poétique au Collège de Fran ce« (1936.), Variété V (1944.), Œuvres, Paris, Gallimard, 1957., t. I.; »O tumačenju poetike na Kolež de Fransu«, Pesničko isku stvo, izbor i predgovor Kolja Mićević, na srpski preveli Ljilja na Karadžić, Nada Petrović, Kolja Mićević, Beograd, Prosveta, 1980., str. 354-358. Wellek, René, A History of Modern Criticism (1750-1950), New Ha ven, Yale University Press, 1955. – 1992., 8 svezaka. Wellek, René, i Warren, Austin, Theory of Literature (1949.), New York, Harcourt, Brace & World, Inc., 1956.; Teorija književno sti, na srpski preveli Aleksandar I. Spasić i Slobodan Đorđević, Beograd, Nolit, 1985., treće izdanje. Wimsatt, W. K., i Brooks, C., Literary Criticism: A Short History, New York, Knopf, 1957. 1. Književnost Arnold, Matthew, Culture and Anarchy and Other Writings (1869.), Cambridge, Cambridge University press, 1994. Barthes, Roland, S/Z, Paris, Éd. du Seuil, 1970. – »Réflexions sur un manuel«, u Doubrovsky, Serge i Todorov, Tz vetan, ur., L’Enseignement de la littérature, Paris, Plon, 1971. Blanchot, Maurice, L’Espace littéraire, Paris, Gallimard, 1955. – Le Livre à venir, Paris, Gallimard, 1959. Combe, Dominique, Poésie et Récit. Une rhétorique des genres, Pa ris, José Corti, 1989. Ejhenbaum, Boris, »La théorie de la ‘méthode formelle’« (1925.), u Théorie de la littérature. Textes des formalistes russes, Todo rov, Tzvetan, ur., Paris, Éd. du Seuil, 1966.; »Teorija ‘formalnog metoda’«, na srpski prevela Marina Bojić, u Ejhenbaum, Boris, Književnost, izabrao Aleksandar Petrov, prevela Marina Bojić, Beograd, Nolit, 1972.
314
Eliot, T. S., »Tradition and the Individual Talent« (1919.), u Selec ted Prose, London, Faber and Faber, 1975.; »Tradicija i indivi dualni talent«, u Tradicija, vrijednosti i književna kritika, pre veo Slaven Jurić, priredio Milivoj Solar, Zagreb, Matica hrvat ska, 1999., str. 5-15. Foucault, Michel, Les Mots et les Choses, Paris, Gallimard, 1966.; Riječi i stvari. Arheologija humanističkih znanosti, preveo Sr đan Rahelić, Zagreb, Golden Marketing, 2002. Genette, Gérard, Introduction à l’architexte, Paris, Éd. du Seuil, 1979.; Uvod u arhitekst, na srpski prevela Mirjana Miočinović, u Figure, odabrala i prevela Mirjana Miočinović, Beograd, »Vuk Karadžić«, 1985., str. 139-191. – Fiction et Diction, Paris, Éd. du Seuil, 1991.; Fikcija i dikcija, pre veo Goran Rukavina, Zagreb, Ceres, 2002. Ginzburg, Carlo, »Spie« (1979.), Miti, emblemi, spie. Morfologia e storia, Torino, Einaudi, 1986. Goodman, Nelson, »When is Art?« (1977.), u Ways of Worldma king (1978.), Indianapolis, Hackett, 2. izdanje, 1985.; »Kada je umjetnost?, prevela Vanda Božičević, Dometi, XIV (1981.), 78-9, str. 43-50. Hamburger, Käte, Die Logik der Dichtung, Stuttgart, 1957.; Logika književnosti, na srpski preveo Slobodan Grubačić, Beograd, No lit, 1976.; »Logika književnosti«, u Moderna teorija romana, iz bor, uvod i komentar Milivoj Solar, Beograd, Nolit, 1979. Hjelmslev, Louis, Prolegomena teoriji jezika (1943.), preveo Ante Stamać, Zagreb, GZH, 1980. Jakobson, Roman, »Najnovija ruska poezija« (odlomci) (1919.), na srpski prevela Ljubica Došen, u Roman Jakobson, Ogledi iz poetike, Beograd, Prosveta, 1978., str. 49-57. – »Šta je poezija« (1933-1934), na srpski preveo Aleksandar Ilić, ibid., str. 105-119. – »Dominanta« (1935.), na srpski preveo Leon Kojen, ibid., str. 120-126. – »Linguistics and Poetics« (1960.), u Thomas A. Sebeok, ur., Style in Language, Cambridge, Massachusetts, The M.I.T. Press, 1960.,
315
str. 350-377; »Lingvistika i poetika« (1960.), na srpski preveo Ran ko Bugarski, u Roman Jakobson, Lingvistika i poetika, izbor Mil ka Ivić i Sreten Marić, Beograd, Nolit, 1966., str. 285-326. Kant, Immanuel, Kritika rasudne snage (Kritik der Urteilskraft, 1790.), preveo Viktor D. Sonnenfeld, Zagreb, Kultura, 1957. Lotman, Jurij, Struktura umjetničkog teksta, prevela Sanja Veršić, Zagreb, Alfa, 2001. Mallarmé, Stéphane, Correspondance. Lettres sur la poésie, Paris, Gallimard, 1995. Proust, Marcel, Le Temps retrouvé (1927.), A la recherche du temps perdu, Paris, Gallimard, 1989., t. IV; Pronađeno vrijeme I. i II., U traganju za izgubljenim vremenom, XII. i XIII. sv., preveo Vinko Tecilazić, Zagreb, Mladost – Zora, 1973. Sartre, Jean-Paul, Qu’est-ce que la littérature? (1947.), Paris, Galli mard, 1948.; »Šta je književnost«, Šta je književnost. Izabrana de la, 6. sv., izabrao Miloš Stambolić, na srpski preveli Frida Filipo vić i Nikola Bertolino, Beograd, Nolit, 1981., str. 17-186. Todorov, Tzvetan, »La notion de littérature« (1975.), Les Genres du discours, Paris, Éd. du Seuil, 1978. Tolstoj, Lav Nikolajevič, Qu’est-ce que l’art?, franc. prijevod, Pa ris, Perrin, 1898. Šklovski, Viktor, »Umetnost kao postupak« (1917.), u Poetika ru skog formalizma, na srpski preveo Andrej Tarasjev, ur. Aleksan dar Petrov, Beograd, Prosveta, 1970., str. 81-94. Valéry, Paul, »L’enseignement de la poétique au Collège de Fran ce« (1936.), Variété V (1944.), Œuvres, Paris, Gallimard, 1957., t. I.; »O tumačenju poetike na Kolež de Fransu«, Pesničko isku stvo, izbor i predgovor Kolja Mićević, na srpski preveli Ljilja na Karadžić, Nada Petrović, Kolja Mićević, Beograd, Prosveta, 1980., str. 354-358.
316
2. Autor Anscombe, G. E. M., Intention, Oxford, Blackwell, 1957. Austin, J. L., How to Do Things with Words (1962.), Cambridge, Massachusetts, Harvard University Press, 1975. Barthes, Roland, Michelet, Paris, Éd. du Seuil, 1954. – Sur Racine, Paris, Éd. du Seuil, 1963.; »Rasinov čovek«, u Id., Književnost, mitologija, semiologija, izabrao Miloš Stambolić, na srpski preveo Ivan Čolović, Beograd, Nolit, 1979., str. 55-109. – Critique et Vérité, Paris, Éd. du Seuil, 1966; Kritika i istina (II.), prevela Nada Zuppa, u Nova evropska kritika, III., sastavili An te Stamać i Vjeran Zuppa, Split, 1972., str. 101-122. – »La mort de l’auteur« (1968.), u Le Bruissement de la langue, Pa ris, Éd. du Seuil, 1984; »Smrt autora«, preveo Miroslav Beker, u Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1999., str. 197-201. – S/Z, Paris, Éd. du Seuil, 1970. Baudelaire, Charles, Cvjetovi zla (Les Fleurs du mal), preveli Ante Ju rević, Dunja Robić, Tin Ujević, Zagreb, Matica hrvatska, 1965. Benveniste, Émile, »La nature des pronoms« (1956.), Problèmes de linguistique générale, Paris, Gallimard, 1966., t. I; Problemi opšte lingvistike, na srpski preveo Sreten Marić, Beograd, No lit, 1975. Bloom, Harod, The Anxiety of Influence: A Theory of Poetry, New Xork, Oxford University Press, 1973., 1997. Compagnon, Antoine, Chat en poche. Montaigne et l’allégorie, Pa ris, Éd. du Seuil, 1967. Derrida, Jacques, L’Écriture et la Différence, Paris, Éd. du Seuil, 1967.; Pisanje i razlika, prevela Vanda Mikšić, Sarajevo – Za greb, Šahinpašić, 2007. – La Voix et le Phénomène. Introduction au problème du signe dans la philosophie de Husserl, Paris, PUF, 1967. – La Dissémination, Paris, Éd. du Seuil, 1972. Eco, Umberto, I limiti dell’interpretazione, Milano, Bompiani, 1990.
317
Eden, Kathy, Hermeneutics and the Rhetorical Tradition: Chapters in the Ancient Legacy and its Humanist Reception, New Haven, Yale University Press, 1997. Eliot, T. S., »Granice kritike« (»The Frontiers of Criticism«, 1956.), preveo Ivo Vidan, »Izraz«, 2 (1958.), 7-8, str. 60-74. Empson, William, Seven Types of Ambiguity (1930.), New York, New Directions, 1949. Fish, Stanley, Is There a Text in This Class? The Authority of Inter pretative Communities, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1980. Foucault, Michel, »Qu’est-ce qu’un auteur?« (1969.), Dits et Écrits, Paris, Gallimard, 1994., t. I. Frege, Gottlob, »Über Sinn und Bedeutung« (1892.), Funktion, Be griff, Bedeutung: Fünf logische Studien, ur. G. Patzig, Göttingen, Vandenhoeck und Ruprecht, 1966. Gadamer, Hans Georg, Istina i metoda (Wahrheit und Methode, 1960.; 1972.), preveo Slobodan Novakov, redakcija prijevoda Slobodan Grubačević i Abdulah Šarčević, Sarajevo, IP »Vese lin Masleša«, 1978. Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme (Sein und Zeit, 1927.; 1963.), preveo Hrvoje Šarinić, Zagreb, Naprijed, 1988. Hirsch, E. D., Validity in Interpretation, New Haven, Yale Univer sity Press, 1967.; Načela tumačenja, na srpski preveo Tihomir Vučković, Beograd, Nolit, 1983. – The Aims of Interpretation, Chicago, University of Chicago Pre ss, 1976. Jakobson, Roman i Lévi-Strauss, Claude, »Mačke« Šarla Bodlera (»Les chats« de Charles Baudelaire) (1962.), na srpski preveo Leon Kojen, u Roman Jakobson, Ogledi iz poetike, Beograd, Prosveta, 1978., str. 265-286. Juhl, P. D., Interpretation: An Essay in the Philosophy of Literary Criticism, Princeton, Princeton University Press, 1980. Mallarmé, Stéphane, Œuvres complètes, Paris, Gallimard, 1945. Newton-de Molina, David, ur., On Literary Intention, Edinburgh, Edinburgh University Press, 1976.
318
Picard, Raymond, Nouvelle Critique ou Nouvelle Imposture, Pa ris, Pauvert, 1965. Poulet, Georges, La Conscience critique, Paris, José Corti, 1971. – La Pensée indétérminée, Paris, PUF, 1985. Proust, Marcel, »Préface de Tendres Stocks« (1920.), Contre Sain te-Beuve. Essais et Articles, Paris, Gallimard, 1971. Richard, Jean-Pierre, Littérature et Sensations, Paris, Éd. du Se uil, 1954. – Poésie et Profondeur, Paris, Éd. du Seuil, 1955. Ricœur, Paul, Le Conflit des interprétations. Essais d’herméneu tique, Paris, Éd. du Seuil, 1969. – Du texte à l’action. Essais d’herméneutique II, Paris, Éd. du Se uil, 1986. Riffaterre, Michael, »La description des structures poétiques: deux ap proches du poème de Baudelaire, ‘Les Chats’« (1966.), Essais de sty listique structurale, franc. prijevod, Paris, Flammarion, 1971. Sartre, Jean-Paul, L’Être et le Néant, Paris, Gallimard, 1943.; Biće i ništavilo. Izabrana dela, 9.-10. sv., na srpski preveo Mirko Zu rovac, Beograd, Nolit, 1983. Searle, John R., »Reiterating the Differences: A Reply to Derrida«, u Weber, Sam, i Sussman, Henry, ur., Glyph, Baltimore, Johns Hopkins University Press, 1977., t. I. – Intentionality, Cambridge, Mass., Cambridge University Pre ss, 1983. Schleiermacher, Friedrich Daniel Ernst, Hermeneutika i kritika s pri mjenom na Novi zavjet, sv. I., Prvi dio: Hermeneutika (Hermeneu tik und Kritik mit besonderer Beziehung auf das Neue Testament, 1838.), priredio i preveo Željko Pavić, Zagreb, Demetra, 2002. Szondi, Peter, Introduction à l’herméneutique littéraire (1975.), franc. prijevod, Paris, Éd. du Cerf, 1989. Wimsatt, W. K., i Beardsley, Monroe, The Intentional Fallacy (1946.), u Beardsley, M., The Verbal Icon. Studies in the Meaning of Poetry, Lexington, University of Kentucky Press, 1954.; Intencionalna za bluda, prevela Mia Pervan Plavec, u Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1999., str. 223-235.
319
3. Svijet Aristotel, O pjesničkom umijeću, prijevod i objašnjenja Zdeslav Du kat, Zagreb, August Cesarec, 1983. Auerbach, Erich, Mimeza. Prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književ nosti (Mimesis: dargenstellte Wirklichkeit in der abendländischen Literatur, 1946.), preveo Andy Jelčić, Zagreb, Hena Com, 2004. Austin, J. L., How to Do Things with Words (1962.), Cambridge, Massachusetts, Harvard University Press, 1975. Bahtin, Mihail, Problemi poetike Dostojevskog (Problemy poetiki Dostoevskogo, 1929., 1963.), na srpski prevela Milica Nikolić, Beograd, Nolit, 1967. – Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse (Tvorčestvo Fransua Rable i narodnaja kultura sred nevekov’ja i renessansa, 1965.), na srpski preveli Ivan Šop i Ti homir Vučković, Beograd, Nolit, 1978. – O romanu (Vopros’y literatur’y i estetiki, 1975.) na srpski preveo Aleksandar Badnjarević, redakcija prijevoda Đorđije Vuković, Beograd, Nolit, 1989. Balzac, Honoré de, Čiča Goriot (Le Père Goriot), preveo Ivan Ča berica, Zagreb, Sysprint, 1996. Barthes, Roland, Sur Racine, Paris, Éd. du Seuil, 1963.; Rasinov čovek, u Književnost, mitologija, semiologija, izabrao Miloš Stambolić, na srpski preveo Ivan Čolović, Beograd, Nolit, 1979., str. 55-109. – »Éléments de sémiologie« (1964.), L’Aventure sémiologique, Pa ris, Éd. du Seuil, 1985.; »Elementi semiologije«, Književnost, mi tologija, semiologija, izabrao Miloš Stambolić, na srpski preveo Ivan Čolović, Beograd, Nolit, 1979., str. 281-352. – »Introduction à l’analyse structurale des récits« (1966.), L’Aven ture sémiologique, Paris, Éd. du Seuil, 1985.; »Uvod u struktural nu analizu pripovjednih tekstova«, prevela D. Celebrini, u Su vremena teorija pripovijedanja, priredio Vladimir Biti, Zagreb: Globus, 1992., str. 47-78. – Critique et Vérité, Paris, Éd. du Seuil, 1966.; »Kritika i istina« (II.), prevela Nada Zuppa, u Nova evropska kritika, III., sastavili An te Stamać i Vjeran Zuppa, Split, 1972., str. 101-122
320
– »L’effet de réel« (1968.), u Littérature et Réalité, Paris, Éd. du Se uil, 1982.; u Roland Barthes, Le Bruissement de la langue, Paris, Éd. du Seuil, 1984. – S/Z, Paris, Éd. du Seuil, 1970. – Leçon, Paris, Éd. du Seuil, 1978. – La Chambre claire, Paris, Éd. du Seuil, 1980.; Svijetla komora: bilješka o fotografiji, prevela Željka Čorak, Zagreb, Izdanja An tibarbarus, 2003. Benveniste, Émile, »Nature du signe linguistique« (1939.), Problè mes de linguistique générale, Paris, Gallimard, 1966., t. I.; Pro blemi opšte lingvistike, na srpski preveo Sreten Marić, Beograd, Nolit, 1975. Bremond, Claude, Logique du récit, Paris, Éd. du Seuil, 1973.; »Lo gika narativnih mogućnosti«, u Strukturalni prilaz književnosti, priredio Milan Bunjevac, Beograd, Nolit, 1978., str. 73-80. Cave, Terence C., Recognitions: A Study in Poetics, Oxford, Cla rendon Press, 1988. Coleridge, Samuel Taylor, Biographia Literaria (1817.), The Col lected Works, Princeton, Princeton University Press, 1983, t. VII. (2 sv.). Compagnon, Antoine, La Seconde Main ou le Travail de la cita tion, Paris, Éd. du Seuil, 1979. Deleuze, Gilles, Différence et Répétition, Paris, Éd. de Minuit, 1968. de Man, Paul, Blindness and Insight: Essays in the Rhetoric of Con temporary Criticism (1971.), Minneapolis, University of Min nesota Press, 1983.; Problemi moderne kritike, na srpski preveli Gordana B. Todorović i Branko Jelić, Beograd, Nolit, 1975. Eco, Umberto, Opera aperta (1962., 1967.), Milano, Bompiani, 1985.; Otvoreno djelo, na srpski preveo Nika Milićević, Saraje vo, Veselin Masleša, 1965. Foucault, Michel, Les Mots et les Choses, Paris, Gallimard, 1966.; Riječi i stvari. Arheologija humanističkih znanosti, preveo Sr đan Rahelić, Zagreb, Golden Marketing, 2002.
321
Freud, Sigmund, Jenseits des Lustprinzips (1920.), Gesammelte Sc hriften (12. sv.), VI. sv., Wien, 1924. – 1934.; Beyond the Pleasu re Principle, preveo James Strachey, New York, Liveright, 1961. –1970.; u The Essentials of Psycho-Analysis, preveo James Strac hey, London, Penguin, 1986. Frye, Northrop, Anatomy of Criticism, Princeton, Princeton Uni versity Press, 1957.; Anatomija kritike. Četiri eseja, prevela Gi ga Gračan, Zagreb, Naprijed, 1979. Genette, Gérard, »Vraisemblance et motivation«, Figures II, Paris, Éd. du Seuil, 1969.; »Verovatnost i motivacija«, na srpski prevela Mirjana Miočinović, u Figure, odabrala i prevela Mirjana Mioči nović, Beograd, »Vuk Karadžić«, 1985., str. 103-123. – »Discours du récit«, Figures III, Paris, Éd. du Seuil, 1972. – Introduction à l’architexte, Paris, Éd. du Seuil, 1979.; »Uvod u arhitekst«, na srpski prevela Mirjana Miočinović, Figure, oda brala i prevela Mirjana Miočinović, Beograd, »Vuk Karadžić«, 1985., str. 139-191. – Palimpsestes. La littérature au second degré, Paris, Éd. du Seu il, 1982. – Fiction et Diction, Paris, Éd. du Seuil, 1991.; Fikcija i dikcija, pre veo Goran Rukavina, Zagreb, Ceres, 2002. Ginzburg, Carlo, »Spie« (1979.), Miti, emblemi, spie. Morfologia e storia, Torino, Einaudi, 1986. Greimas, A. J., Sémantique structurale. Recherche de méthode, Pa ris, Larousse, 1966.; novo izdanje PUF, 1986. Hamon, Philippe, »Pour un statut sémiologique du personnage« (1972.), u Poétique du récit, Paris, Éd. du Seuil, 1977. – »Un discours contraint« (1973.), u Littérature et Réalité, Paris, Éd. du Seuil, 1982. – Analyse du descriptif, Paris, Hachette, 1981. Jakobson, Roman, »O umetničkom realizmu« (1921.), na srpski preveo Petar Vujičić, u Roman Jakobson, Ogledi iz poetike, Beo grad, Prosveta, 1978., str. 58-57. – »Dva aspekta jezika i dva tipa afatičnih smetnji« (1956.), preveo Ante Stamać, u Roman Jakobson i Morris Halle, Temelji jezi ka, Zagreb, Globus, 1988., str. 51-76.
322
– »Linguistics and Poetics« (1960.), u Thomas A. Sebeok, ur., Sty le in Language, Cambridge, Massachusetts, The M.I.T. Press, 1960., str. 350-377; »Lingvistika i poetika«, na srpski preveo Ran ko Bugarski, u Roman Jakobson, Lingvistika i poetika, izbor Mil ka Ivić i Sreten Marić, Beograd, Nolit, 1966., str. 285-326. Jameson, Fredric, The Prison-House of Language: A Critical Acco unt of Structuralism and Russian Formalism, Princeton, Prin ceton University Press, 1972.; U tamnici jezika: kritički prikaz strukturalizma i ruskog formalizma, preveo Antun Šoljan, Za greb, Stvarnost, 1978. Kristeva, Julia, Sèméiôtikè. Recherches pour une sémanalyse, Paris, Éd. du Seuil, 1969. Lacan, Jacques, »Fonction et champ de la parole et du langage et en psychanalyse« (1953.), Écrits, Paris, Éd. du Seuil, 1966., str. 237-322; Funkcija i polje govora i jezika u psihoanalizi, Spisi (Iz bor), na srpski preveli Danica Mijović i Filip Filipović, Beograd, Prosveta, 1983., str. 15-110. Lévi-Strauss, Claude, »L’analyse structurale en linguistique et en anthropologie« (1945.), Anthropologie structurale, Paris, Plon, 1958., 1974.; Strukturalna antropologija, preveo Anđelko Ha bazin, Zagreb, Stvarnost, 1958., 1977.; Strukturalna antropolo gija 2, preveli Daniel Bučan i Vjekoslav Mikecin, Zagreb, Škol ska knjiga, 1988. – Les Structures élémentaires de la parenté, Paris, PUF, 1949. Littérature et Réalité, Paris, Éd. du Seuil, 1982. Lukács, Georg, Teorija romana (Die Theorie des Romans, 1920.), preveo Kasim Prohić, Sarajevo, Veselin Masleša, 1968. – Balzac et le Réalisme français (Essays über Realismus, 1948.), franc. prijevod, Paris, Maspero, 1967.; Ogledi o realizmu: Bal zac, Stendhal, Zola, Heine, na srpski prevela Vera Stojić, Beo grad, Kultura, 1947.; Problemi realizma, na srpski preveo Kon stantin Petrović, Sarajevo, Svjetlost, 1957. Mallarmé, Stéphane, Œuvres complètes, Paris, Gallimard, 1945. Pavel, Thomas, Fictional Worlds, Cambridge, Harvard University Press, 1986.
323
Peirce, Charles Sanders, Collected Papers (6. sv.), Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1931. – 1958. Prendergast, Christopher, The Order of Mimesis: Balzac, Stend hal, Nerval, Flaubert, Cambridge, Cambridge University Pre ss, 1986. Propp, Vladimir Jakovlevič, Morfologija bajke (Morfologija skaz ki, 1928.), na srpski preveli Petar Vujičić, Radovan Matijašević, Mira Vuković, Beograd, Prosveta, 1982. Proust, Du côté de chez Swann (1913.), A la recherche du temps per du, Paris, Gallimard, 1987., t. I.; Put k Swannu. Combray (pr vi dio), U traganju za izgubljenim vremenom, I. sv., preveo Tin Ujević, Zagreb, Mladost – Zora, 1972. Ricœur, Paul, Temps et Récit (3. sv.), Paris, Éd. du Seuil, 1983. – 985. Riffaterre, Michael, »L’illusion référentielle« (1978.), u Littérature et Réalité, Paris, Éd. du Seuil, 1982. Ruwet, Nicolas, »Limites de l’analyse linguistique en poésie« (1968.), Langage, Musique, Poésie, Paris, Éd. du Seuil, 1972.; »Lingvistika i poetika«, u Strukturalistička kontroverza: jezici kritike i nauke o čoveku, na srpski prevela Jasmina Lukić, Beo grad, Prosveta, 1988., str. 343-359. – »Roman Jakobson, ‘Linguistique et poétique’, vingt-cinq ans après«, u Dominicy, Marc, ur., Le Souci des apparences, Bruxel les, Éd. de l’université de Bruxelles, 1989. Saussure, Ferdinand de, Cours de linguistique générale (1916.), Pa ris, Payot, 1972.; Tečaj opće lingvistike, preveo Vojmir Vinja, Zagreb, ArTresor naklada, 2000. Searle, John R., Speech Acts, Cambridge, Mass., Cambridge Uni versity Press, 1969.; Govorni činovi, na srpski prevela Mirjana Đukić, Beograd, Nolit, 1991. – »The Logical Status of Fictional Discourse« (1975.), Expression and Meaning: Studies in the Theory of Speech Acts, Cambridge, Mass., Cambridge University Press, 1979.; »Logički status fik cionalnog diskursa«, prevela Gabrijela Buljan, Kolo, 14 (2004.), 2, str. 278-293.
324
Todorov, Tzvetan, Littérature et Signification, Paris, Larousse, 1967. – Introduction à la littérature fantastique, Paris, Éd. du Seuil, 1970. – Mikhaïl Bakhtine. Le principe dialogique, Paris, Éd. du Seuil, 1981.
4. Čitatelj Abrams, M. H., The Mirror and the Lamp: Romantic Theory and the Critical Tradition, New York, Oxford University Press, 1953. Baldensperger, Fernand, Goethe en France. Étude de littérature comparée, Paris, Hachette, 1904. Barthes, Roland, S/Z, Paris, Éd. du Seuil, 1970. Booth, Wayne C., The Rhetoric of Fiction, Chicago, University of Chicago Press, 1961., 1983.; Retorika proze, na srpski preveo Branko Vučićević, Beograd, Nolit, 1976. Brunetière, Ferdinand, »Théâtre complet de M. Auguste Vacque rie«, Revue des Deux Mondes, 15. srpnja 1879. – članak »Critique«, La Grande Encyclopédie, Paris, 1892., t. XIII. Charles, Michel, Rhétorique de la lecture, Paris, Éd du Seuil, 1977. – L’Arbre et la Source, Paris, Éd. du Seuil, 1985. Dällenbach, Lucien, i Ricardou, Jean, ur., Problèmes actuels de la lecture, Paris, Clancier-Guénaud, 1982. Eco, Umberto, Lector in fabula. La cooperazione interpretativa nei testi narrativi, Milano, Bompiani, 1979.; »Model čitatelja«, prevela Morana Čale, Republika XL (1988.), 91-10, str. 92-105; »Pripovjedne strukture u procesu čitanja«, prevela Dubravka Celebrini, u Suvremena teorija pripovijedanja, priredio Vladi mir Biti, Zagreb: Globus, 1992., str. 201-213. Fish, Stanley, Is There a Text in This Class? The Authority of In terpretative Communities, Cambridge, Mass., Harvard Univer sity Press, 1980.
325
Hamburger, Käte, Die Logik der Dichtung, Stuttgart, 1957.; Logika književnosti, na srpski preveo Slobodan Grubačić, Beograd, No lit, 1976.; »Logika književnosti«, u Moderna teorija romana, iz bor, uvod i komentar Milivoj Solar, Beograd, Nolit, 1979. Ingarden, Roman, Das literarische Kunstwerk: eine Untersuchung aus dem Grenzgebiet der Ontologie, Logik und Literaturwissensc haft, Halle, M. Niemeyer, 1993.; »Književno djelo kao višesloj na tvorevina«, prevela Truda Stamać, u Nova evropska kritika III., sastavili Ante Stamać i Vjeran Zuppa, Split, Nakladni za vod Matice hrvatske, 1972., str. 5-29. Iser, Wolfgang, Der implizite Leser, München, Fink, 1972.; The Im plied Reader, am. prijevod, Baltimore, Johns Hopkins University Press, 1974. (nav. izdanje); »Implicitni čitatelj«, prevela Mirjana Stančić, Uvod u naratologiju (zbornik tekstova), IC Revija, Osi jek, 1989., str. 53-65; »Čitateljeva uloga u Fieldingovu Josephu An drewsu«, preveo Benjamin Tolić, u Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1999., str. 302-317. – Der Akt des Lesens. Theorie ästhetischer Wirkung, München, Fink, 1976.; The Act of Reading, am. prijevod, Baltimore, Johns Hopkins University Press, 1979. (nav. izdanje); »Lutajuće mo trište i čitateljska svijest«, prevela Mirjana Stančić, u Suvreme na teorija pripovijedanja, priredio Vladimir Biti, Zagreb: Glo bus, 1992., str. 158-177. Jauss, Hans Robert, Estetika recepcije (1975.), na srpski prevela Drinka Gojković, Beograd, Nolit, 1978. – Ästhetische Erfahrung und literarische Hermeneutik, Pour une herméneutique littéraire (1982.), München, Wilhelm Fink Ver lag, 1977., 2. sv. Kermode, Frank, The Art of Telling: Essays on Fiction, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1983. Lanson, Gustave, »Quelques mots sur l’explication de textes« (1919.), Méthodes de l’histoire littéraire, Paris, Hachette, 1965.; ponovno izdanje uz Hommes et Livres (1895.), Paris – Genève, Slatkine, 1979. – »Le centenaire des Méditations« (1921.), Essais de méthode, de critique et d’histoire littéraire, Paris, Hachette, 1965.
326
Mallarmé, Stéphane, Œuvres complètes, Paris, Gallimard, 1945. Picard, Michel, La Lecture comme jeu. Essai sur la littérature, Pa ris, Éd. de Minuit, 1986. Proust, Marcel, »Journées de lecture« (1907.), Contre Sainte-Beu ve. Essais et Articles, Paris, Gallimard, 1971. – Le Temps retrouvé (1927.), A la recherche du temps perdu, Paris, Gallimard, 1989., t. IV.; Pronađeno vrijeme I. i II., U traganju za izgubljenim vremenom, XII. i XIII. sv., preveo Vinko Tecila zić, Zagreb, Mladost – Zora, 1973. Richards, I. A., Principles of Literary Criticism, New York, Harco urt, Brace, 1924. - Practical Criticism: A Study of Literary Judgment, New York, Har court, Brae, 1929. Sartre, Jean-Paul, Qu’est-ce que la littérature? (1947.), Paris, Galli mard, 1948.; »Šta je književnost«, Šta je književnost. Izabrana de la, 6. sv., izabrao Miloš Stambolić, na srpski preveli Frida Filipo vić i Nikola Bertolino, Beograd, Nolit, 1981., str. 17-186. Schaeffer, Jean-Marie, Qu’est-ce qu’un genre littéraire?, Paris, Éd. du Seuil, 1989. Suleiman, Susan R., i Crosman, Inge, ur., The Reader in the Text, Princeton, Pinceton University Press, 1980. Théorie des genres, Genette, Gérard, i Todorov, Tzvetan, ur., Pa ris, Éd. du Seuil, 1986. Tompkins, Jane, ur., Reader-Response Criticism, Baltimore, Johns Hopkins University Press, 1980. Valéry, Paul, »L’enseignement de la poétique au Collège de Fran ce« (1936.), Variété V (1944.), Œuvres, Paris, Gallimard, 1957., t. I.; »O tumačenju poetike na Kolež de Fransu«, Pesničko isku stvo, izbor i predgovor Kolja Mićević, na srpski preveli Ljilja na Karadžić, Nada Petrović, Kolja Mićević, Beograd, Prosveta, 1980., str. 354-358. Wimsatt, W. K., i Beardsley, M., »The Affective Fallacy« (1949.), u Beardsley, M., The Verbal Icon. Studies in the Meaning of Poe try, Lexington, University of Kentucky Press, 1954.
327
5. Stil Albalat, Antoine, La Formation du style par l’assimilation des au teurs (1901.), Paris, Armand Colin, 1991. – Le Travail du style enseigné par les corrections manuscrites des grands écrivains (1903.), Paris, Armand Colin, 1991. Aristotel, Retorika, preveo Marko Višić, Zagreb, Naprijed, 1989. Arrivé, Michel, »Postulats pour la description linguistique des textes littéraires«, Langue française, 3 (»La stylistique«), rujan 1969. Bally, Charles, Précis de stylistique, Genève, Eggimann, 1905. – Traité de stylistique française (1909.), Paris, Klincksieck, 1951. Barthes, Roland, Le Degré zéro de l’écriture, Paris, Éd. du Seuil, 1953.; Nulti stepen pisma, u Id., Književnost, mitologija, semio logija, izabrao Miloš Stambolić, na srpski preveo Ivan Čolović, Beograd, Nolit, 1979., str. 3-54. – »L’ancienne rhétorique, aide-mémoire« (1970.), L’Aventure sé miologique, Paris, Éd. du Seuil, 1985. Benveniste, »Catégories de pensée et catégories de langue« (1958.), Problèmes de linguistique générale, Paris, Gallimard, 1966., t. I.; Problemi opšte lingvistike, na srpski preveo Sreten Marić, Beo grad, Nolit, 1975. – »Sémiologie de la langue« (1969.), Problèmes de linguistique géné rale, Paris, Gallimard, 1974., t. II.; Problemi opšte lingvistike, na srpski preveo Sreten Marić, Beograd, Nolit, 1975. Combe, Dominique, »Pensée et langage dans le style«, u Molinié, Georges, i Cahné, Pierre, ur., Qu’est-ce que le style?, Paris, PUF, 1994. Cressot, Marcel, Le Style et ses techniques. Précis d’analyse styli stique (1947.), Paris, PUF, 1969. Fish, Stanley, »What Is Stylistics and Why Are They Saying Such Terrible Things about It?« (I. dio, 1972.; II. dio, 1977.), Is There a Text in This Class? The Authority of Interpretative Communi ties, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1980. Genette, Gérard, Fiction et Diction, Paris, Éd. du Seuil, 1991.; Fikci ja i dikcija, preveo Goran Rukavina, Zagreb, Ceres, 2002.
328
Goodman, Nelson, »The Status of Style« (1975.), Ways of World making (1978.), Indianapolis, Hackett, 1985., 2. izdanje. – Of Mind and other Matters, Cambridge, Mass., Harvard Univer sity Press, 1984. Guiraud, Pierre, La Stylistique, Paris, PUF, 1954.; Stilistika, na srp ski preveo Branko Džakula, Sarajevo, Veselin Masleša, 1964. Hjelmslev, Louis, Prolegomena teoriji jezika (1943.), preveo Ante Stamać, Zagreb, GZH, 1980. Hough, Graham, Style and Stylistics, London, Rolutledge, 1969. Molinié, Georges, i Cahné, Pierre, ur., Qu’est-ce que le style?, Pa ris, PUF, 1994. Proust, Marcel, Le Côté de Guermantes I (1920.), A la recherche du temps perdu, Paris, Gallimard, 1988., t. II.; Vojvotkinja de Guer mantes I, U traganju za izgubljenim vremenom, V. sv., preveo Tin Ujević, Zagreb, Mladost – Zora, 1972. – Le Temps retrouvé (1927.), A la recherche du temps perdu, Paris, Gallimard, 1989., t. IV.; Pronađeno vrijeme I. i II., U traganju za izgubljenim vremenom, XII. i XIII. sv., preveo Vinko Tecila zić, Zagreb, Mladost – Zora, 1973. Queneau, Raymond, Exercices de style, Paris, Gallimard, 1947.; Stil ske vežbe, na srpski preveo Danilo Kiš, Beograd, Nolit, 1964. Rastier, François, »Le problème du style pour la sémantique du texte«, u Molinié, Georges, i Cahné, Pierre, ur., Qu’est-ce que le style?, Paris, PUF, 1994. Riffaterre, Michael, »Critères pour l’analyse du style« (1960.), Es sais de stylistique structurale, franc. prijevod, Paris, Flamma rion, 1971. – »La description des structures poétiques: deux approches du poè me de Baudelaire, ‘Les Chats’« (1966.), ibid. – La Production du texte, Paris, Éd. du Seuil, 1979. – Sémiotique de la poésie, Paris, Éd. du Seuil, 1983. Schapiro, Meyer, »Style« (1953.), Theory and Philosophy of Art: Sty le, Artist, and Society, Selected Papers, sv. IV., New York, Geor ge Braziller, 1994., str. 51-102.
329
Spitzer, Leo, »Art du langage et linguistique« (1948.), Études de sty le, franc. prijevod, Paris, Gallimard, 1970. Starobinski, Jean, »Psychanalyse et connaissance littéraire« (1964.), La Relation critique, Paris, Gallimard, 1970.; »Psihoanaliza i književno znanje«, Kritički odnos, na srpski preveo Ivan Dimić, Sremski Karlovci, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanović, 1990., str. 131-144. – »Leo Spitzer et la lecture stylistique« (1964. – 1969.), La Relation critique, Paris, Gallimard, 1970.; »Leo Spitzer i stilističko čitanje«, Kritički odnos, na srpski preveo Ivan Dimić, Sremski Karlovci, Iz davačka knjižarnica Zorana Stojanović, 1990., str. 19-41. Ullmann, Stephen, Style in the French Novel, Cambridge, Cambrid ge University Press, 1957. Wölfflin, Heinrich, Temeljni pojmovi povijesti umjetnosti. Problem razvoja i stila u novijoj umjetnosti (Kunstgeschichtliche Grund begriffe, 1915.), preveo Milan Pelc, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti – Kontura, 1998. 6. Povijest Auerbach, Erich, Introduction aux études de philologie romane (1944.), Frankfurt, Klostermann, 1949. Barthes, »Histoire ou littérature?« (1960.), Sur Racine, Paris, Éd. du Seuil, 1963. Bénichou, Paul, Le Sacre de l’écrivain (1750-1830) (1973.), Paris, Gallimard, 1996. – Le Temps des prophètes. Doctrines de l’âge romantique, Paris, Gallimard, 1977. – Les Mages romantiques, Paris, Gallimard, 1992. – L’École du désenchantement, Paris, Gallimard, 1992. Benjamin, Walter, »Literaturgeschichte und Literaturwissensc haft« (1931.), Gesammelte Schriften, sv. III., ur. Rolf Tiede mann i Hermann Schweppenhäuser, Frankfurt a. M., Suhr kamp, 1972. – 1989., str. 283-290. – »Über den Begriff der Geschichte«, Gesammelte Schriften, t. I., sv. II., ur. Rolf Tiedemann i Hermann Schweppenhäuser,
330
Frankfurt a. M., Suhrkamp, 1974., str. 691-704; »Povijesnof ilozofijske teze« (1940.), u Uz kritiku sile. Eseji, prevela Snješ ka Knežević, Zagreb, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1971., str. 25-34. Bollème, Geneviève, La Bibliothèque bleue. Littérature populaire en France du XVIe au XIXe siècle, Paris, Julliard, 1971. Bourdieu, Pierre, Les Règles de l’art. Genèse et structure du champ littéraire, Paris, Éd. du Seuil, 1995. Bremond, Henri, Histoire littéraire du sentiment religieux en Fran ce, Paris, Armand Colin, 1916. –1939., 12. sv. Chartier, Roger, ur., Pratiques de la lecture, Marseille, Rivages, 1985. – Lectures et Lecteurs dans la France d’Ancien Régime, Paris, Éd. du Seuil, 1987. Compagnon, Antoine, La Troisième République des lettres, Paris, Éd. du Seuil, 1983. Curtius, Ernst Robert, Europska književnost i latinsko srednjovjekov lje (Lateinische Literatur und europäisches Mittelalter, 1948.), preveo Stjepan Markuš, prva redakcija prijevoda Tomislav La dan (1971.), druga redakcija prijevoda Zlatko Šešelj (1998.), Za greb, Naprijed, 1971., 1998. Delfaux, Gérard, i Roche, Anne, Histoire / Littérature, Paris, Éd. du Seuil, 1976. Febvre, Lucien, »Littérature et vie sociale. De Lanson à Daniel Mor net: un renoncement« (1941.), Combats pour l’histoire (1953.), Paris, Armand Colin, 1992. – Le Problème de l’incroyance au XVIe siècle. La religion de Rabe lais, Paris, Albin Michel, 1942. Genette, Gérard, »Poétique et histoire« (1969.), Figures III, Paris, Éd. du Seuil, 1972.; »Poetika i istorija«, u Figure, odabrala i pre vela Mirjana Miočinović, Beograd, »Vuk Karadžić«, 1985., str. 7-14. Goldmann, Lucien, Le Dieu caché, Paris, Gallimard, 1959. Greenblatt, Stephen J., Renaissance Self-Fashioning, Chicago, Uni versity of Chicago Press, 1980.
331
– Marvelous Possessions: The Wonder of the New World, Chicago, The University of Chicago Press, 1991. – »Prema poetici kulture«, Republika, 5-6 (2005.), str. 180-192. Hazard, Paul, La Crise de la conscience européenne (1680-1715), Paris, Boivin, 1935. Hoggart, Richard, The Uses of Literacy, London, Chatto & Win dus, 1957. Jauss, Hans Robert, »Literaturgeschichte als Provokation der Lite raturwissenschaft« (1970.), u Rezeptionsästhetik, uredio Rainer Warning, München, W. Fink, 1975.; »Povijest književnosti kao izazov znanosti o književnosti«, preveo Benjamin Tolić, u Miro slav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvat ska, 1999., str. 281-301. Lanson, Gustave, »Programme d’études sur l’histoire provinciale de la vie littéraire en France« (1903.), Études d’histoire littérai re, Paris, Champion, 1930. – »La méthode de l’histoire littéraire« (1910.), Essais de méthode, de critique et d’histoire littéraire, Paris, Hachette, 1965. Leavis, Q. D., Fiction and the Reading Public, London, Chatto & Windus, 1932. Moisan, Clément, Qu’est-ce que l’histoire littéraire?, Paris, PUF, 1987. Mollier, Jean-Yves, Michel et Calmann Lévy ou la Naissance de l’é dition moderne, 1836. – 1891., Paris, Calmann-Lévy, 1984. Montrose, Louis, »Professing the Renaissance: The Poetics and Po litics of Culture«, u Veeser, H. Aram, ur., The New Historicism, London, Routledge, 1989. Rancière, Jacques, Les Mots de l’histoire. Essai de poétique du savo ir, Paris, Éd. du Seuil, 1992. Rudler, Gustave, Les Techniques de la critique et de l’histoire littérai res en littérature française moderne, Oxford, Oxford University press, 1923.; ponovno izdanje Genève, Slatkine, 1979. Said, Edward W., Orijentalizam (Orientalism, 1978.), prevela Bi ljana Romić, Zagreb, Konzor, 1999.
332
– The World, the Text and the Critic, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1983. Thompson, E. P., The Making of the English Working Class, Lon don, Victor Gollancz, 1963. Tinjanov, Jurij, »O književnoj evoluciji«, Pitanja književne povije sti, preveo Dean Duda, priredio Milivoj Solar, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 28-45; »O književnoj evoluciji«, prevela Du bravka Oraić, u Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1999., str. 145-155. Veyne, Paul, Comment on écrit l’histoire. Essai d’épistémologie, Pa ris, Éd. du Seuil, 1971. White, Hayden, Metahistory: The Historical Imagination in Nine teenth-Century Europe, Baltimore, Johns Hopkins University Press, 1973. Williams, Raymond, Culture and Society (1780-1950), London, Chatto & Windus, 1958.
7. Vrijednost Adorno, Theodor, Estetička teorija (Ästhetische Theorie, 1970.), na srpski preveo Kasim Prohić, Beograd, Nolit, 1979. Arnold, Matthew, »The Function of Criticism at the Present Ti me« (1864.), Culture and Anarchy and Other Writings (1869.), Cambridge, Cambridge University press, 1994. Auden, W. H., The Dyer’s Hand, and Other Essays (1962.), New York, Vintage, 1989. Barthes, Roland, »Réflexions sur un manuel«, u Doubrovsky, Ser ge i Todorov, Tzvetan, ur., L’Enseignement de la littérature, Pa ris, Plon, 1971. Beardsley, Monroe, Aesthetics: Problems in the Philosophy of Criti cism (1958.), Indianapolis, Hackett, 2. izdanje, 1981. Bourdieu, Pierre, Les Règles de l’art. Genèse et structure du champ littéraire, Paris, Éd. du Seuil, 1995. Brooks, Cleanth, The Well Wrought Urn: Studies in the Structure of Poetry, New York, Harcourt, Brace, 1947.
333
Compagnon, Antoine, Les Cinq Paradoxes de la modernité, Pa ris, Éd. du Seuil, 1989. Eliot, T. S., »Religion and Literature« (1935.), Selected Prose, Lon don, Faber and Faber, 1975.; »Religija i književnost«, Tradicija, vrijednosti i književna kritika, preveo Slaven Jurić, priredio Mili voj Solar, Zagreb, Matica hrvatska, 1999., str. 54-67. – »What is a Classic?« (1944.), Selected Prose, London, Faber and Faber, 1975.; »Što je klasik?«, Tradicija, vrijednosti i književna kritika, preveo Slaven Jurić, priredio Milivoj Solar, Zagreb, Ma tica hrvatska, 1999., str. 29-53. Gadamer, Hans Georg, Istina i metoda (Wahrheit und Methode, 1960.; 1972.), preveo Slobodan Novakov, redakcija prijevoda Slobodan Grubačević i Abdulah Šarčević, Sarajevo, IP »Vese lin Masleša«, 1978. Genette, Gérard, L’Œuvre de l’art, t. II., La Relation esthétique, Pa ris, Éd du Seuil, 1997. Goodman, Nelson, Languages of Art: An Approach to a Theory of Symbols (1968.), Indianapolis, Hackett, 2. izdanje, 1976. (nave deno izdanje); Jezici umjetnosti: pristup teoriji simbola, prevela Vanda Božičević, Zagreb, Kruzak, 2002. – Of Mind and other Matters, Cambridge, Mass., Harvard Univer sity Press, 1984. Haskell, Francis, Rediscoveries in art: Some aspects of taste, fashion and collecting in England and France, Oxford, Phaidon, 1976., 1980. Jauss, Hans Robert, »Literaturgeschichte als Provokation« (1970.), u Rezeptionsästhetik, uredio Rainer Warning, München, W. Fink, 1975.; »Povijest književnosti kao izazov znanosti o književ nosti«, preveo Benjamin Tolić, u Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb, Matica hrvatska, 1999., str. 281-301. Kant, Immanuel, Kritika rasudne snage (Kritik der Urteilskraft, 1790.), preveo Viktor D. Sonnenfeld, Zagreb, Kultura, 1957. Kermode, Frank, The Classic: Literary Images of Permanence and Change (1975.), Cambridge, Mass., Harvard University Pre ss, 1983. – History and Value, Oxford, Clarendon Press, 1988.
334
Lafarge, Claude, La Valeur littéraire. Figuration littéraire et usage sociaux des fictions, Paris, Fayard, 1983. Lanson, Gustave, »L’immortalité littéraire« (1894.), Hommes et Li vres (1895.), Paris – Genève, Slatkine, 1979. Leavis, F. R., Revaluation: Tradition and Development in English Poetry, London, Chatto & Windus, 1936.; »Velika tradicija«, u Moderna teorija romana, izbor, uvod i komentar Milivoj Solar, Beograd, Nolit, 1979. – The Great Tradition, London, Chatto & Windus, 1948. – The Common Pursuit, London, Chatto & Windus, 1962. Matthiessen, F. O., American Renaissance: Art and Expression in the Age of Emerson, New York, Oxford University press, 1941. Mortier, Roland, L’Originalité. Une nouvelle catégorie esthétique au siècle des lumières, Genève, Droz, 1982. Renan, Ernest, »Prière sur l’Acropole« (1860.), Souvenirs d’enfan ce et de jeunesse (1883.), Œeuvres complètes, Paris, CalmannLévy, 1948., t. II. Sainte-Beuve, »Qu’est-ce qu’un classique?« (1850.), Causeries du lundi, Paris, Garnier, 1874. – 1876., 15. sv., t. III. – »De la tradition en littérature et dans quel sens il la faut enten dre« (1858.), ibid., t. XV. Schlanger, Judith, La Mémoire des œuvres, Paris, Nathan, 1992. Steiner, George, Real Presences. Is there anything in what we say?, London – Boston, Faber and Faber, 1989. Thibaudet, Albert, Physiologie de la critique (1930.), Paris, Nizet, 1971. – Réflexions sur la critique, Paris, Gallimard, 1939.
Zaključak Barthes, Roland, »L’aventure sémiologique« (1974.), L’Aventure sémiologique, Paris, Éd. du Seuil, 1985. – Roland Barthes, Paris, Éd. du Seuil, 1975. de Man, Paul, The Resistance to Theory, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1986.
335
Sadržaj
Uvod. Što preostaje od naših ljubavi? Teorija i zdrav razum Teorija i praksa književnosti Teorija, kritka, povijest Teorija ili teorije Teorija književnosti ili književna teorija Književnost svedena na osnovne sastojke
1. Književnost Opseg književnosti Shvaćanje književnosti: funkcija Shvaćanje književnosti: oblik sadržaja Shvaćanje književnosti: oblik izraza Literarnost ili predrasuda Književnost je književnost
336
2. Autor Teza o smrti autora »Voluntas« i »actio« Alegorija i filologija Filologija i hermeneutika Namjera i svijest Metoda usporednih ulomaka »Straight from the horse’s mouth« Namjera ili dosljednost Dva argumenta protiv namjere Povratak namjeri Značenje nije smisao Namjera ne znači hotimičnost Pretpostavka o intencionalnosti 3. Svijet Protiv »mimeze« Denaturalizirana mimeza Realizam: odraz ili konvencija Referencijalna opsjena i intertekstualnost Krajnosti u sporu Kritika antimimetičke teze Arbitrarnost jezika »Mimeza« kao prepoznavanje Fikcijski svjetovi Svijet knjiga 337
4. Čitatelj Čitanje isključeno iz igre Otpor čitatelja Recepcija i utjecaj Implicitni čitatelj Otvoreno djelo Obzor očekivanja (zasad utvara) Vrsta kao model čitanja Čitanje bez nadzora Nakon čitatelja
5. Stil Što je sve stil Jezik, stil, pismo Neka visi stil! Norma, odmak, kontekst Stil kao misao Povratak stila Stil i oprimjerenje Norma ili zbroj
6. Povijest Književna povijest i povijest književnosti 338
Književna povijest i književna kritika Povijest ideja, društvena povijest Književna evolucija Obzor očekivanja Prerušena filologija Povijest ili književnost? Povijest kao književnost
7. Vrijednost Pjesme su većinom loše, ali su pjesme Estetska zabluda Što je klasik? O nacionalnoj tradiciji u književnosti Kako spasiti klasika Posljednja obrana objektivizma Vrijednost i budućnost Za umjeren relativizam Zahvale Bibliografija Kazalo vlastitih imena
339
K aza l o A Abrams, M. H. 160, 325 Adorno, Theodor 290, 333 Alembert, Jean Le Rond d’ 197 Althusser, Louis 9, 311 Anscombe, G. E. M. 94, 317 Aragon, Louis 37 Aristotel 11, 15, 27, 31, 34, 37, 38, 56, 109 – 111, 115 – 119, 129, 140, 145 – 151, 155, 156, 181, 183, 194, 195, 207, 221, 303, 311, 320, 328 Arnold, Mathew 36, 162, 264, 275, 279, 280, 314, 333 Arrivé, Michel 204, 328 Auden, W. H. 263, 333 Auerbach, Erich 109, 111, 121, 151, 320, 330 Augustin, sveti 57, 58, 59, 62, 75, 77 Aulo Gelije 271 Austen, Jane 265 Austin, John L. 6, 101, 146, 154, 314, 317, 320
B Bachelard, Gaston 214 Bahtin, Mihail 123, 126 – 129, 241, 320 Baldensperger, Fernand 169, 325 Bally, Charles 201, 202, 204, 207, 223, 328 Balzac, Honoré 86, 87, 131, 320, 323, 324 Barthes, Roland 8, 9, 13, 28, 44, 52, 53, 54, 71 – 73, 85, 86, 88, 98, 99, 100, 111, 114, 120, 123 – 126, 130 – 137, 139, 141 – 144, 150, 157, 158, 168, 173, 175, 188, 189, 192, 201 – 203, 208, 210, 212, 216, 247, 252 – 256, 260, 272,
imena 279, 296, 298, 299, 311, 314, 317, 320, 321, 325, 328, 330, 333, 335 Batteux, opat Charles 11 Baudelaire, Charles 5, 17, 36, 71, 78 – 81, 83, 85, 106, 155, 204, 234, 259, 273, 274, 278, 290, 317, 318, 319, 329 Beardsley, Monroe C. 89, 90, 94, 162, 285 – 288, 319, 327, 333 Beckett, Samuel 55 Bénichou, Paul 238, 330 Benjamin, Walter 227, 245, 326, 330 Benveniste, Émile 53, 143, 208, 213, 223, 224, 317, 321, 328 Blanchot, Maurice 55, 121, 130, 300, 314 Blin, Georges 79 Bloch, Oscar 77, 193, 200 Boileau-Despréaux, Nicolas 272 Bollème, Geneviève 238, 331 Booth, Wayne C. 173, 174, 184, 325 Borges, Jorge Luis 51, 110, 297, 311 Bourdieu, Pierre 25, 255, 274, 311, 331, 333 Bremond, Claude 123, 321 Bremond, Henri 238, 331 Breton, André 115 Brizeux, Auguste 79 Brooks, Cleanth 288, 314, 333 Brunetière, Ferdinand 36, 46, 160, 161, 182, 231, 235, 259, 325 Buffon, grof de 193 Byron, lord 277
C Camus, Albert 43 Carlyle, Thomas 31 Carnap, Rudolf 6 Cassirer, Ernst 213 Castex, Pierre-Georges 231
Cave, Terence C. 151, 152, 321 Cervantes, Miguel de 35, 55, 127, 272 Champollion, Jean François 105 Charles, Michel 180, 311, 325 Chartier, Roger 238, 331 Chateaubriand, François René 234, 255 Chénier, André 201 Chladenius, Johann Martin 77, 82 – 85, 94 Chomsky, Noam 139 Ciceron 56, 59, 62, 195, 196 Clémencet, don 229 Coleridge, Samuel Taylor 78, 110, 111, 135, 136, 287, 288, 297, 321 Combe, Dominique 30, 213, 314, 328 Compagnon, Antoine 1, 3, 4, 60, 290, 305 – 307, 317, 321, 331, 334 Conrad, Joseph 265 Contini, Gianfranco 5, 311 Crépet, Jean 79 Croce, Benedetto 5, 311 Curtius, Ernst Robert 5, 239, 240, 331
D Dante 61 Darwin, Charles 54, 306 Daudet, Alphonse 132 Deleuze, Gilles 110, 321 de Man, Paul 10, 13, 21, 158, 159, 255, 295, 312, 321, 335 Demetrije 195 Demosten 201 De Quincey, Thomas 78 Derrida, Jacques 9, 70, 100, 102, 112, 317, 319 Descartes, René 307 Dilthey, Wilhelm 67 Diomed 196 Donat 196 Dostojevski, Fjodor Mihajlovič 126, 320
342
Du Bos, Charles 28 Duchamp, Mardcel 288 Dumarsais, César Chesneau 197 Dupont-Roc, Roselyn 118 Durkheim, Émile 230
E Eagleton, Terry 300, 307, 312 Eco, Umberto 93, 168, 317, 325 Eden, Kathy 56, 318 Ejhenbaum, Boris 10, 314 Eliot, George 265 Eliot, T. S. 32, 33, 97, 263, 264, 271, 280, 315, 318, 334 Empson, William 101, 318
F Faguet, Émile 16, 17, 233 Febvre, Lucien 237, 238, 252, 253, 254, 256, 331 Feydeau, Ernest 247 Firdusi 275 Fish, Stanley 74, 163, 168, 180, 184 – 187, 189, 205, 206, 208, 217, 318, 325, 328 Flaubert, Gustave 71, 131, 132, 133, 154, 158, 197, 247, 290, 324 Foucault, Michel 9, 40, 52, 54, 55, 110, 115, 121, 256, 257, 315, 318, 321 France, Anatole 160, 161 Frege, Gottlob 6, 77, 95, 96, 318 Freud, Sigmund 50, 54, 137, 158, 322 Frye, Nothrop 89, 146, 147, 148, 149, 151, 153, 183, 322 Furetière, Antoine 99
G Gadamer, Hans-Georg 64, 65, 68, 73, 92, 93, 163, 170, 245, 247, 248, 269, 280 – 285, 287, 290, 318, 334
Gasparin, Agémor de 259 Gautier, Théophile 77 Genette, Gérard 7, 8, 10, 29, 30, 37, 38, 40, 45, 118, 123, 127, 129, 220 – 222, 266, 268, 269, 287, 288, 289, 312, 315, 322, 327, 328, 331, 334 Gide, André 115 Ginzburg, Carlo 35, 152, 215, 315, 322 Goethe, Johann Wolfgang 169, 272, 273, 275, 276, 325 Goldmann, Lucien 238, 331 Goncourt, Edmond 258 Goncourt, Jules de 258 Goodman, Nelson 28, 192, 217 – 219, 220, 251, 261, 262, 288, 292, 294, 315, 329, 334 Gracq, Julien 20, 312 Greenblatt, Stephen J. 256 Greimas, A. J. 322 Guillaume, Gustave 213
H Hamburger, Käte 37, 315, 326 Hamon, Philippe 110, 123, 322 Haskell, Francis 292, 334 Hazard, Paul 238, 332 Hegel, G. W. F. 248, 249, 257, 262, 282 – 284 Heidegger, Martin 6, 67 – 69, 104, 142, 163, 186, 206, 247, 258, 318 Hemingway, Ernest 43 Herder, Johann 213 Hesse, Hermann 303, 304 Hirsch, E. D. Jr. 62, 96, 98, 166, 221, 251, 318 Hjelmslev, Louis 38, 216, 315, 329 Hoggart, Richard 332 Hölderlin, Friedrich 121 Homer 50, 60, 61, 62, 64, 65, 109, 272, 274, 275 Horacije 34, 110, 289 Hörisch, Jochen 304
Hough, Graham 205, 329 Hugo, Victor 78, 249 Humboldt, Wilhelm von 213 Hume, David 266, 268, 280 Husserl, Edmund 6, 67, 68, 70, 317
I Ingarden, Roman 170 – 172, 176, 183, 244, 326 Iser, Wolfgang 168, 170, 172 – 181, 183, 184, 188, 244, 246, 251, 287, 326 Izokrat 201
J Jakobson, Roman 28, 41 – 45, 79, 84, 111 – 114, 122, 128, 139, 140, 144, 204, 209, 213, 222, 315, 316, 318, 322, 323, 324 James, Henry 265, 297 Jameson, Fredric 143, 323 Jauss, Hans Robert 168, 170, 180, 181, 184, 188, 242 – 252, 255, 257, 258, 283, 284, 287, 289, 290, 326, 332, 334 Joyce, James 127 Juhl, P. D. 79, 81, 107, 318
K Kafka, Franz 121 Kant, Immanuel 39, 40, 262, 263, 264, 266, 267, 268, 269, 280, 285, 288, 316, 334 Kermode, Frank 179, 180, 216, 326, 334 Kracauer, Siegfried 249 Kristeva, Julia 9, 126, 127, 323 Kvintilijan 56, 57, 59, 239
L La Bruyère, Jean de 95 Lacan, Jacques 137, 323 Lagarde, André 231
343
Lallot, Jean 118 Lamartine, Alphonse de 169, 201 La Mothe Le Vayer, François 196 Lanson, Gustave 8, 16 – 18, 20, 21, 36, 51, 160, 161, 165, 166, 168, 169, 170, 190, 230, 232, 234 – 238, 256, 258, 312, 326, 331, 332, 335 Lautréamont, grof de, Isidore Ducasse 32, 36 Lawrence, D. H. 265 Leavis, F. R. 5, 254, 265, 332, 335 Lenjin, Vladimir Iljič Uljanov 9 Leopardi, Giacomo 78 Lévi-Strauss, Claude 79, 84, 113, 114, 204, 209, 213, 318, 323 Lévy, Calmann 238, 332, 335 Lévy, Michel 238, 332, 335 Littré, Emil 99 Lukács, Georg 121, 323
M Macherey, Pierre 9, 312 Mallarmé, Stéphane 17, 35, 40, 53, 55, 114, 115, 121, 129, 130, 158, 159, 161, 162, 167, 171, 264, 295, 316, 318, 323, 327 Marx, Carl 54, 293 Matthiessen, F. O. 288, 335 Meier, Georg Friedrich 75, 76 Meillet, Antoine 213 Michard, Laurent 231 Michelet, Jules 29, 71, 85, 132, 133, 253, 317 Molière, Jean-Baptiste Poquelin 273 – 275, 277, 292 Molinié, Georges 216, 328, 329 Molino, Jean 194 Mollier, Yves 238, 332 Montaigne, Michel de 35, 40, 47, 62, 83, 95, 96, 134, 161, 190, 196, 299, 317 Montesquieu, barun de 8 Montrose, Louis 258, 332 Mornet, Daniel 237, 252, 331
344
Muller, Charles 216 Musset, Alfred de 78
N Nerval, Gerard de 234, 324 Nietzsche, Friedrich 5 Novi kritičari 49, 162, 185
O Ombredane, Louis 136, 137 Oulipo 115, 262 Ovidije 50, 60, 61, 62, 65
P Pagnol, Marcel 132 Pascal 29, 238, 298 Paulhan, Jean 5, 203, 313 Pavao, sveti 58 Pavel, Thomas 111, 122, 140, 156, 157, 313, 323 Peirce, Charles Sanders 111, 112, 205, 219, 324 Perrault, Charles 272 Picard, Raymond 71, 72, 88, 98, 99, 102, 312, 319, 327 Platon 15, 29, 34, 42, 56, 92, 111, 116, 125, 145, 266 Poulet, Georges 70, 71, 167, 313, 319 Pradon, Nicolas 292 Prendergast, Christopher 134, 135, 136, 324 Prévost, opat 17, 165 Propp, Vladimir 123, 324 Proust, Marcel 19, 32, 35, 39, 51, 53, 103, 104, 127, 133, 165 – 168, 171, 190, 197, 199, 215, 216, 221, 234, 255, 262, 290, 291, 313, 316, 319, 324, 327, 329
Q Queneau, Raymond 115, 195, 217, 218, 329
R Racine, Jean 71, 72, 85, 99, 136, 252, 290, 291, 292, 317, 320, 330 Rancière, Jacques 197, 257, 329, 332 Rastier, François 329 Reboux, Paul 216 Renan, Ernest 16, 232, 277, 335 Renoir, Auguste 291 Richards, I. A. 162 – 166, 327 Ricœur, Paul 89, 93, 148 – 151, 153, 251, 319, 324 Riffaterre, Michael 80 – 82, 84, 85, 128 – 130, 137 – 139, 164, 168, 192, 204, 209 – 213, 216, 287, 319, 324, 329 Rimbaud, Arthur 35, 36 Rivet, don 229 Rousseau, Jean-Jacques 255, 278 Roussel, Raymond 115 ruski formalisti 177, 241 Ruskin, John 165 Russell, Bertrand 6, 96 Ruwet, Nicolas 113, 324
S Sade, markiz de 32, 293 Said, Edward 256, 332 Sainte-Beuve, Charles Augustin 46, 51, 79, 230, 231, 253, 259, 269 – 280, 283, 285, 292, 310, 319, 327, 335 Sapir, Edward 142 Sartre, Jean Paul 28, 39, 70, 167, 170, 171, 203, 316, 319, 327 Saussure, Ferdinand de 91, 111, 112, 123, 128, 138 – 144, 167, 201, 202, 214, 223, 324 Scève, Maurice 293 Schapiro, Meyer 198, 199, 200, 329 Schlanger, Judith 293, 335 Schleiermacher, Friedrich 64 – 69, 248, 319 Schopenhauer, Arthur 262
Searle, John R. 100, 102, 154, 155, 319, 324 Sévigné, markiza de 291 Shakespeare, William 47, 136, 161, 272, 290 Sollers, Philippe 9, 109, 313 Spengler, Oswald 200 Spinoza, Baruch 62 Staël, Germaine de 229 Starobinski, Jean 214, 330 Stein, Gertrude 132 Stendhal, Henri Beyle 136, 259, 274, 290, 323, 324 Surer, Paul 231 Szondi, Peter 76, 82, 83, 84, 85, 319
Š Šklovski, Viktor 41, 316
T Taine, Hippolyte 46, 230, 231, 235 Thibaudet, Albert 167, 260, 335 Thompson, E. P. 254, 333 Tinjanov, Jurij 240, 333 Todorov, Tzvetan 8, 10, 22, 118, 123, 311 – 314, 316, 325, 327, 333 Tolstoj, Lav Nikolajevič 28, 126, 316 Toma Akvinski, sveti 75 Töpffer, Rudolphe 259
V Valéry, Paul 5, 40, 41, 53, 115, 167, 168, 170, 314, 316, 327 Valmik 275 Vergilije 50, 60, 65, 196, 271 Veyne, Paul 257, 333 Vico, Giambattista 298 Vijasa 275 Vossler, Karl 214
W Warburg, Aby 222 Warren, Austin 6, 21, 22, 89, 300, 304, 314
345
Wartburg, Walther von 193, 200 Wellek, René 6, 21, 22, 89, 300, 304, 314 White, Hayden 257, 333 Whorf, Benjamin Lee 142 Williams, Raymond 254, 265, 333 Wimsatt, William K. 89, 90, 94, 162, 314, 319, 327 Wittgenstein, Ludwig 6
346
Wölfflin, Heinrich 198, 330 Woolf, Virginia 109
Z Zola, Émile 259, 323
Ž ženevska škola 70