Izgubljena paradigma: ljudska priroda

Objavljivanje ove knjige potpomogli su: 1. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2. Ministarstvo kulture Republike Fr...

Author: Edgar Morin

101 downloads 1126 Views 1MB Size Report

This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!

Report copyright / DMCA form

DOWNLOAD PDF

Objavljivanje ove knjige potpomogli su:

1. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2. Ministarstvo kulture Republike Francuske “ouvrage publié avec le soutien du Centre national du livre – ministère français chargé de la culture” (djelo je objavljeno s pomoću sredstava Nacionalnog centra za knjigu pri francuskom Ministarstvu kulture) 3. Ministarstvo vanjskih poslova Republike Francuske La publication de cet ouvrage, dans le cadre du Programme d’aide a la publication du ministere francais des Aﬀaires Etrangeres, beneﬁcie du soutien du Centre Culturel et de Cooperation linguistique de Zagreb pres l’Ambassade de France en Croatie. Objavljivanje ove knjige, u okviru Programa pomoći nakladi francuskog Ministarstva vanjskih poslova, pomogao je Centar za kulturu i jezičnu suradnju u Zagrebu pri Francuskom veleposlanstvu u Hrvatskoj.

Naslov izvornika: LE PARADIGME PERDU: LA NATURE HUMAINE Nakladnik: SCARABEUS-NAKLADA, Zagreb, 2005. Za nakladnika: Daniela Tkalec Urednik: Petar Bujas Prijevod: Ita Kovač Lektura: Alka Paunović-Zdjelar Layout i naslovnica: Goran Grčić Tisak: Znanje d.d., Zagreb © Editions du Seuil, 1973 © za hrvatski prijevod: Scarabeus-naklada, 2005.

Edgar Morin

IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA s francuskog prevela Ita Kovač

MMV Scarabeus-naklada, Biblioteka “Imago”

• SADRŽAJ • Predgovor 1. EPISTEMOLOŠKI SPOJ

1. Zatvorena znanost 2. “Biološka revolucija” 3. “Naša niža braća” 4. Proboj i spoj 2. HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

1. Lovina koja zna loviti 2. Sociogeneza 3. Gordijski čvor hominizacije 4. Konačna nedovršenost 3. ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

1. Sapiens-demens 2. Hipersloženost 3. Generički čovjek 4. ARKHEDRUŠTVO

1. Grananje i otvaranje društva 2. Kultura

11 19 19 26 41 61 67 67 80 100 111 117 117 140 165 185 188 199

5. TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO 211 1. Levijatan 211 2. Povijest 220 6. PENINZULARNI ČOVJEK

Riječ urednika Bibliograﬁja

233 261 265

Vidim životinju ne tako snažnu kao neke, ne tako okretnu kao neke druge, ali sve u svemu, najuspješnije ORGANIZIRANU od svih. Jean-Jacques Rousseau Rasprava o porijeklu nejednakosti među ljudima * * *

Svemir Zemlja Život Kralješnjaci Gmazovi Sisavci Antropoidi Hominidi Homo sapiens Grad, država Filozoﬁja Znanost o čovjeku

7 milijardi godina 5 milijardi godina 2,5 milijardi godina 600 milijuna godina 300 milijuna godina 200 milijuna godina 10 milijuna godina 4 milijuna godina 100.000 do 50.000 godina 10.000 godina 2.500 godina 0

• PREDGOVOR •

O

va knjiga označuje zaokret i u isti mah povratak na polazišnu točku. Teorijska orijentacija za mene je nova, ali preokupacija je ona prvotna. U Čovjeku i smrti, pisanom između 1948. i 1950., tražio sam točku spoja i razdora između biologije i znanosti o čovjeku, i pisao: “Naša antropologija smrti, zasnovana na prethistoriji, etnologiji, povijesti, sociologiji, psihologiji djetinjstva, psihologiji tout court, mora sada, želi li se aﬁrmirati kao autentično znanstvena, naći svoju biološku potvrdu.” Ne kanim ovdje nipošto sebi pripisivati neku osobitu pronicavost ili moć imaginacije. Vjerujem samo da sam sebi postavljao jedno od onih naivnih, banalnih, evidentnih pitanja koje si u dobi između sedam i sedamnaest godina postavlja svatko, a koja se nađu inhibirana, potisnuta, ugušena, izvrgnuta ruglu čim čovjek uđe u Sveučilišta i u Doktrine. Kao autodidakt po vokaciji, to jest ne dajući se previše zaplašiti školskim odredbama i veličanstvom duhovnih autoriteta, nisam mogao odoljeti da ne razmišljam o gordijskom čvoru za koji je službena antropologija mislila da ga je gordo prerezala. Kao što znamo, vladajuća teorija o čovjeku ne zasniva se samo na razdvajanju nego i na suprotstavljanju pojmova čovjeka i životinje, kulture i prirode, i sve što nije sukladno toj paradigmi osuđeno je kao “biologizam”, “naturalizam”, “evolucionizam”.

12 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Sad, nakon što sam sebi dodijelio satisfecit, moram se ukoriti što sam potom više od dvadeset godina puštao da se u meni uspava temeljno pitanje. Dakako, nikad nisam čovjeka mogao smatrati nekim zatvorenim, izdvojenim, prirodi radikalno stranim entitetom, i kad se 1962. iznova pitam “Tko smo mi? Što je čovjek u svijetu?” (le Vif du sujet - Srž stvari), pokušavam formulirati stanovitu “antropokozmologiju”. No da bi se poduprlo takvo promišljanje, sad to dobro vidim, nedostaje ne samo bitna biološka karika nego i osnovni elementi. Uopće to ne primjećujući, zatvorio sam se u mali geto humanističkih znanosti, i u trenutku kad se najviše približim središnjem problemu, zapravo sam od njega najdalje, zbog granica vlastita znanja i oskudnosti vlastite kulture. U Uvodu u politiku čovjeka (Introduction à la politique de l’homme), napisanom u isto doba, bioantropološki problem pojavljuje se u više navrata, ali na raspršen, fragmentaran, površan, ignorantski način: čas da bi se reklo kako je znanstveno djelovanje “proizvod unutarnjeg dinamizma ljudske vrste” i kako “tehnički napredak, rođen iz biološke evolucije, interferira s tom evolucijom ne bi li je usmjeravao i modiﬁcirao”, čas da bi se iznijela potreba za nekom “biopolitikom”, čas opet da bi se težilo nekoj transformaciji “ljudske prirode” iz koje bi se rodio “metantrop”. Tako je moja “biološka” zaokupljenost postajala maglovita, mitološka, i zacijelo bi nastavila sahnuti da potresi 1968. nisu, nekim poluslučajnim putovima, probudili i iznova potakli moja prvotna pitanja. Krenuvši ponovno u istraživanje, bio sam sposoban u letu uhvatiti šansu i slučaj, koji su se morali pojaviti čak dva puta.

13 UVOD

Godine 1968. doktor Jacques Robin oformljuje skupinu za razmjene i rasprave, sastavljenu prvenstveno od biologa i kibernetičara (Groupe des Dix - Grupa Desetorice), u koju me pozvao. Ondje su mi, dok me Robin neumorno usmjeravao prema novoj lektiri, Jacques Sauvan i Henri Laborit otkrili da kibernetika nije nipošto simplicističko svođenje na mehanicističke sheme (kao što sam mislio), nego je naprotiv uvod u kompleksnost. Presudni događaj zbio se godinu dana kasnije kad me, zahvaljujući Johnu Huntu i Jacquesu Monodu, Jonas Salk pozvao na Salk Institute for biological studies. Jedino što se od mene tražilo bilo je upravo ono što sam sam tražio: učiti. Tamo, postavši ponovno studentom, i to s kakvim užitkom, svoje istraživanje prepuštam hirovima logike moje radoznalosti; ono što čitam (među ostalim i rukopis le Hasard et la Necessité - Slučaj i Nužda), razgovori s istraživačima iz Instituta koji rado postaju moji dobrohotni mentori, sve to pospješuje ne neko “preobraćenje na biologiju” (čitatelj će to vidjeti već na prvih dvadeset stranica ove knjige), nego moje teorijsko preustrojstvo. U isto doba, Anthony Wilden, s Odsjeka za komunikacije sveučilišta u San Diegu, otkriva mi Gregoryja Batesona i potiče me na proučavanje raznih struja mišljenja koje se susreću pod plaštem General System Theory. U isto mi se doba također sa svih strana nameće ekološka problematika, i dok Wilden započinje svoje “ekosistemološko” istraživanje, Hélène Durbin upoznaje me s pionirima i pobornicima nove ekološke misli u Berkeleyju. Usred tog zamaha dobivam, po povratku u Francusku, presudne poticaje. Dok mi Logika živoga (la Logique du vivant) Françoisa Jacoba daje na uvid zadivljujuću di-

14 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

jalektiku razvoja bioloških koncepata, Henri Atlan uvodi me u teoriju automata Johna von Neumanna te u princip order from noise, odnosno “slučaja organizatora”, Heinza von Foerstera. Koristim se jednim boravkom na sveučilištu Mac Gill u Montrealu da se udubim u tri djela, u Francuskoj nepronalaziva, posvećena Self Organizing Systems, ushićen sam tekstom Gottarda Gunthera (naveden u bibliograﬁji), nastavljam zaboravljati naučeno i sve učiti iznova, ostvarujući naposljetku ono što sam imao iluziju da sam radio u Srži Stvari (le Vif du Sujet): ponovno dovođenje u pitanje samoga temelja mog sustava mišljenja. Otada po sustavu “uradi sam”, pipajući naslijepo, preko pogrešaka i neizvjesnosti, polazeći od materijala koje nalazim u najrazličitijim disciplinama, polazeći od ključnih ideja koje još uvijek borave na granicama tradicionalnih disciplina (zadržane na carini zbog neposjedovanja vize), sklepam teoriju koja doduše sigurno ne odgovara na pitanja koja danas smatram fundamentalnima, ali se njima deﬁnitivno bavi. Taj je posao još daleko od završetka, a prvi ću iskaz o njemu dati u jednomu budućem djelu (la Méthode). To je istraživanje neodvojivo od CIEBAF-a (Centre national d’etudes bio-antropologiques et d’anthropologie fondamentale - Međunarodni centar za bioantropološka istraživanja i fundamentalnu antropologiju). Po povratku iz Kalifornije sanjao sam o nekom centru koji bi se bio kadar posvetiti tim problemima, koji bi bio mjesto ne samo interdisciplinarnih razmjena nego i mjesto oslobađanja, razvijanja i širenja jedne istinski interdisciplinarne misli. Projekt je bio prihvaćen i uključen u Za-

15 UVOD

kladu Royaumont za napredak znanosti o čovjeku. Otad se istraživanje iz kojega je proizašao ovaj rukopis brka s djelatnošću CIEBAF-a1. Od 1971. do 1972. smo Massimo Piatelli-Palmarini, po zanimanju molekularni biolog, i ja vodili jedno istraživanje putem čitanja, susreta, razgovora. To snimanje terena bilo je za mene izvanredno plodno: usmjerilo me na neslućene probleme, otkrilo mi neznanja, tjeralo me svakoga puta da iznova učim. Istraživanje je okrunjeno jednim vrlo važnim susretom posvećenim “jedinstvu čovjeka”, koji je u Royaumontu okupio četrdeset istraživača iz raznih zemalja i raznih disciplina, što ih je CIEBAF mogao pozvati velikodušnošću Cyrusa Eatona, mecene pokreta Pugwach. A i ovdje je, još jednom, Jacques Monod bio taj koji je povukao konce, budući da je upravo autoru Slučaja i Nužde (le Hasard et la Necessité), Cyrus Eaton ponudio mogućnost da organizira međunarodni skup. Ova je knjiga rođena iz tog simpozija. Na početku sam zapravo htio samo napisati izvješće od kojih petnaestak stranica, no ispisao sam ih sedamdeset. Shvatio sam tada da se u meni, a da uopće toga nisam bio svjestan, zapravo formirao - u obliku koncepta u isti mah prekratkog i predugačkog - neki fetus knjige, i da traži dovršetak. No taj se dovršetak hranio simpozijem samim, i čitatelj će vidjeti, preko vrlo brojnih referenci na koje će naići, da

1

Koji se transformirao i postao Centar Royaumont za znanost o čovjeku.

16 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

je moj rad2, premda je postao samostalan, komplementaran djelu koje objedinjuje referate i rasprave Jedinstva čovjeka3.

2

Osjećam ovdje potrebu zahvaliti svima onima čijom sam zaslugom ovaj rad mogao sretno privesti kraju. Kao što rekoh, CIEBAF je sazdao placentu ove knjige, a tijekom dvije godine ove pilot-pustolovine naišao sam ne samo na povjerenje, oslonac i poticaj nego i na prijateljstvo bez kojega je za mene svaki pothvat zaludan, tužan, beživotan. Također moram sa zahvalnošću spomenuti Françoisa Jacoba, Jacquesa Monoda, Emmanuela Le Roy Ladurieja, Salvadora Luriu, Jonasa Salka, te Claudea Gregoryja, Cornéliusa Castoriadisa, Claudea Leforta koji su, premda odsutni iz nastavka pothvata, “moji” permanentni sugovornici. CIEBAF je postojao samo zahvaljujući Zakladi Royaumont za unapređenje znanosti o čovjeku (Fondation Royaumont pour le progress des sciences de l’homme) i u njezinu okviru, odnosno zahvaljujući povjerenju Henryja Gouina, inicijativi Philippea Daudyja, i bratstva koje se uspostavilo između njega, Bernarda de Bonnerivea i mene. Moram naglasiti da je pravi organizator CIEBAF-a bio John Hunt, da se moje istraživanje terena odvijalo u permanentnom dijalogu s Massimom Piatellijem i da sam imao sreće uživati tihu i blagotvornu nazočnost Sylvije Duchasek. Pri sastavljanju ovog rukopisa nisam mogao napredovati osim u ekološkim, prirodnim i ljudskim uvjetima, tim povoljnijim što

17 UVOD

je Johanne bila posvuda prisutna. U Torre-Vecchiu, kod Carla i Isabelle Durazzo; u Palagiu, kod Simone de San Clemente; u Copacabani i na otoku Itamaraca, zahvaljujući uvijek blagonaklonom prijateljstvu Candida Mendèsa; na Trastevereu, kod Andrasa Biroa; u samostanu Alziprato, kod Henri-Louisa de la Grangea. Tu sam našao one nevjerojatne trenutke milosti, i mogao raditi bez predaha, u tom harmoničnom životu s Michèle i Jeanom, Evelyne i Andréom, Michèle. Mišljenja Andréa Burguierea i Jeana Daniela omogućila su mi da razbistrim, okrešem, bolje objasnim prvi dio ove knjige. Kritičko čitanje Monique Cahen bilo mi je, još jednom, neophodno. Želio bih na kraju zahvaliti Marilou Mehler, Allix d’Aragon, Odile Nouvelot koje su, u posljednjem sprintu, tipkale nečitljive stranice mojega rukopisa. Svjestan sam da sam naveo mnogo imena, no to samo znači da moj posao još nikad nije ovisio o toliko suradnje i toliko prisutnosti i, razumije se, neću zaboraviti prvi uvjet postojanja: bez slobode koju uživam u CNRS-u, nikad jedno takvo istraživanje ne bi ugledalo svjetlo dana. 3 E. Morin i M. Piatelli-Palmarini, L’Unité de l’homme, Pariz, Ed. du Seuil, novo izdanje u tri sveska, biblioteka “Points”, 1974.

18 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

I. EPISTEMOLOŠKI SPOJ

Sve nas navodi da okončamo s viđenjem nekakve neljudske prirode i nekakva neprirodna čovjeka. Serge Moscovici

* * * 1 ZATVORENA ZNANOST

J  Svi mi znamo da smo životinje iz razreda sisavaca, reda primata, porodice hominida, roda homo, vrste sapiens; da je naše tijelo stroj od trideset milijuna stanica, čije je stvaranje pod nadzorom genetičkog sustava, koji se konstituirao tijekom evolucije duge dvije do tri milijarde godina; da su mozak kojim mislimo, usta kojima govorimo, ruka kojom pišemo biološki organi - no to je znanje jednako tako bez učinka kao i ono koje nas je in-

20 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

formiralo da je naš organizam načinjen od spojeva ugljika, vodika, kisika i dušika. Od Darwina naovamo priznajemo sebi da smo sinovi primata, ali ne i to da smo i sâmi primati. Uvjereni smo da smo, potekavši od tropskoga genealoškog stabla na kojemu je živio naš predak, s njega zauvijek pobjegli, da bismo sebi, izvan prirode, izgradili nezavisno carstvo kulture. Naša je sudbina očevidno iznimna u odnosu prema sudbini životinja, uključujući i primate koje smo pripitomili, ukrotili, stlačili, strpali u kaveze ili u rezervate; mi smo izgradili gradove od kamena i čelika, izumili strojeve, stvorili pjesme i simfonije, jedrili svemirom; kako ne misliti da smo, premda potekli iz prirode, danas izvanprirodni i natprirodni? Od Descartesa naovamo, mislimo protiv prirode, uvjereni da je naša zadaća da njome zavladamo, da je krotimo, da je osvajamo. Kršćanstvo je religija čovjeka čija natprirodna smrt izmiče zajedničkoj sudbini živih stvorenja; humanizam je ﬁlozoﬁja čovjeka čiji nad-prirodni život izmiče toj sudbini: on je subjekt u svijetu objekata, vladar nad svijetom subjekata. S druge strane: unatoč tome što svi ljudi potpadaju pod istu vrstu, homo sapiens, to zajedničko obilježje čovjeku ne prestaje osporavati čovjek, koji ne prepoznaje sličnoga u strancu, ili koji sebi prisvaja puni naslov čovjeka. Čak je i grčki ﬁlozof u Perzijancu gledao barbara, a u robu živo oruđe. I premda smo danas prisiljeni prihvatiti kako su svi ljudi ljudi, iz njih smjesta isključujemo one koje nazivamo “nečovječnima”. No kako bilo da bilo, od Sokrata do Montaignea i Pascala tema ljudske prirode nije prestajala pobuđivati pi-

21 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

tanja, no to je bilo s ciljem da se u njoj dokuči nepoznato, neizvjesnost, proturječje, pogreška. Pothranjivala je ne samo znanje nego i sumnju u znanje. Kad se konačno, sa Jean-Jacquesom, ljudska priroda ocrtala kao potpunost, vrlina, istina, dobrota, odmah smo se iz nje počeli osjećati protjeranima i za njom žaliti kao za nekim u nepovrat izgubljenim rajem. A malo je trebalo da potom otkrijemo kako je taj raj jednako imaginaran kao i bilo koji drugi. Nepronalaziva Pascalova paradigma, Rousseauov izgubljeni raj, ideja ljudske prirode i dalje će gubiti svoju čvrstu jezgru, postajati mekom protoplazmom, pod osvještavanjem povijesne evolucije i različitosti civilizacija: ako su ljudi toliko različiti u prostoru i u vremenu, ako se preobražavaju ovisno o društvima, onda ljudska priroda nije drugo do rastezljiva, kovna sirovina kojoj samo kultura ili povijest daju oblik. K tome, u mjeri u kojoj se ideja ljudske prirode našla ukrućena konzervativizmom kako bi bila mobilizirana protiv društvene promjene, ideologija napretka izvukla je zaključak kako, da bi moglo doći do promjene u čovjeku, ne smije biti ljudske prirode. Tako je ljudska priroda, ispražnjena sa svih strana od vrlina, bogatstva, dinamizma, postala amorfni, inertni, monotoni reziduum: to je ono čemu se čovjek oteo, a nipošto ono što ga utemeljuje. No, ne nosi li priroda u sebi načelo raznolikosti, kao što svjedoče milijuni živućih vrsta? Ne nosi li načelo preobrazbe? Ne nosi li u sebi evoluciju, koja je dovela do čovjeka? Hoće li ljudska priroda biti lišena tih bioloških svojstava?

22 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

J  Moglo bi se pomisliti da bi proširenje kvantitativnih metoda i načina objektivacije svojstvenih znanostima o prirodi uništilo humanističku inzularnost, reintegriralo čovjeka u univerzum, i da bi ﬁlozoﬁja o nadnaravnom čovjeku bila jedna od posljednji utvara, jedan od posljednjih otpora pruženih znanosti o čovjeku. Jedinstvo se, ustvari, stvorilo nad metodom, a ne nad teorijom. Bilo je, dakako, teorijskih pokušaja da se znanost o čovjeku usidri u nekoj prirodnoj bazi. Na žestokim stranicama rukopisa iz 1844. Marx u srce antropologije nije stavljao društvenoga i kulturnog, nego “generičkog čovjeka”; daleko od svakog suprotstavljanja prirode i čovjeka, ustvrdio je da je “priroda neposredni objekt znanosti koja se bavi čovjekom”, budući da je “prvi objekt čovjeka - čovjek - priroda”, te formulirao jedno više načelo: “Prirodne znanosti obuhvatit će znanost o čovjeku, baš kao što će znanost o čovjeku obuhvatiti prirodne znanosti: postojat će samo jedna znanost”. Engels se silno trudio uklopiti čovjeka u “dijalektiku prirode”. Spencer je sociološko objašnjenje zasnivao na analogiji između društvenog tijela i biološkog organizma, a potom se na različite načine pokušavalo na temelju prirodne selekcije razviti neki socijalni darvinizam. Freud je sa svoje strane u ljudskom organizmu tražio, a u seksu nalazio, izvor psihičkih problema. No Spencerov organicizam nije mogao ići dalje od trivijalnih analogija, a socijalni darvinizam postajao je gruba racionalizacija slobodne konkurencije. Ne nalazeći terena za razvoj, prvi se val

23 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

Marxova i Freudova pokreta povukao, ostao bez nastavka, i bio ocijenjen kao mladenačka pogreška; potom su epigoni strukturalističke ere silno nastojali s obje doktrine sprati svu “naturalističku” ljagu, dok se neskladna “dijalektika prirode” slala u muzej. A upravo se u suprotnom smjeru, odlučno odbacivši svaku vezu s “naturalizmom”, zaputila antropologija prve polovine našega stoljeća. Ljudski duh i ljudsko društvo, jedinstveni u prirodi, moraju svoju razumljivost naći ne samo u sebi samima nego i u antitezi prema jednom biološkom univerzumu bez duha i bez društva. Tako čovjek, premda predmet znanosti, i ovisan od metodama svojstvenim drugim znanostima, ostaje inzularan, a ﬁlijacija koja ga veže za neki prirodni razred i red - sisavce, primate - ne poima se uopće kao aﬁlijacija. Naprotiv, antropologizam deﬁnira čovjeka u opreci prema životinji; kulturu u opreci prema prirodi; ljudsko carstvo, sinteza reda i slobode, suprotstavlja se jednako prirodnom neredu (“zakon džungle”, nekontrolirani nagoni) kao i slijepim mehanizmima instinkta; ljudsko društvo, čudo organizacije, deﬁnira se u opreci prema okupljanju u krda, prema hordama i čoporima. Tako se mit o nadprirodnom čovjeku iznova konstituirao u samom srcu antropologije, a opreka priroda/ kultura poprimila oblik paradigme, odnosno pojmovnog modela koji upravlja svim njezinim diskursima. Pa ipak, taj antitetički dualitet čovjek/životinja, kultura/priroda sudara se s očitošću: očito je da čovjek nije sazdan od dva oštro odijeljena sloja koji stoje jedan na drugome, jedan bioprirodni, drugi psihosocijalni, očito je da nikakav Kineski zid ne dijeli njegovu ljudsku

24 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

i njegovu životinjsku stranu; očito je da je svaki čovjek jedan bio-psiho-sociološki totalitet. A čim se razmotre te očitosti, inzularna antropologija proizvodi paradokse koje ne može nadići: Ako se homo sapiens iznebuha pojavljuje potpuno opremljen, to jest obdaren svim svojim potencijalima, poput Atene u Zeusa, ali jednog nepostojećeg Zeusa, poput Adama kakav se pojavio Elohimu, ali jednom odbačenom Elohimu, otkud je on to izniknuo? Ako je biološko biće čovjeka pojmljeno ne kao proizvodno nego kao sirovina koju mijesi i oblikuje kultura, otkud onda dolazi kultura? Ako čovjek živi u kulturi, noseći istodobno u sebi prirodu, kako može biti u isti mah protuprirodan i prirodan? Kako to objasniti na osnovi teorije koja se poziva samo na njegov protuprirodni aspekt? Antropologija se danas dobro čuva razmatranja tih pitanja i, kao što često biva, ono neobjašnjivo odbacuje se kao beznačajno, sve dok problem ne iščezne iz polja percepcije. No valja reći i to da je i za samu biologiju, u toj prvoj polovini stoljeća, veza čovjek/priroda bila još uvijek neobjašnjiva, a ta bespomoćnost biologije ne čini razumljivom, dakako, neosjetljivost antropologije na problem, nego njezinu nemoć da ga razriješi. Biološka znanost, naime, ne može znanosti o čovjeku pružiti ni neki referencijalni okvir, ni bioantropološka poveznice. Barem do pedesetih godina, život se poimao kao neko izvorno svojstvo svojstveno organizmima; biologija je bila zatvorena u ﬁzičko-kemijskom svijetu, na koji se odbijala svesti; bila je zatvorena prema društvenom fenomenu koji se, premda itekako raširen u životinjskom pa čak i u biljnom carstvu, zbog nedostatka

25 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

adekvatnih pojmova percipirao samo u obliku nekih maglovitih sličnosti; očita društva pčela ili mrava odbacivana su kao posebni slučajevi, čudnovate iznimke, a ne viđena kao znakovi socijalnosti duboko upisane u živi univerzum; naposljetku, biologija je bila zatvorena za sva svojstva ili sposobnosti koji su nadilazili strogo ograničen okvir psihologije, to jest za sve ono što je u živih bića komunikacija, spoznavanje, inteligencija. Tako je biologija bila zarobljena u biologizmu, to jest u poimanju života zapečaćenom na organizmu, kao što je antropologija bila zarobljena u antropologizmu, to jest u inzularnom poimanju čovjeka. Svaka je, činilo se, ovisila o nekoj vlastitoj, originalnoj supstanciji. Život kao da nije znao za ﬁzičko-kemijsku materiju, društvo, više fenomene. Čovjek kao da nije znao za život. Svijet se, prema tome, činio sazdanim od tri sloja naslagana jedan iznad drugoga koji međusobno ne komuniciraju: ČOVJEK - KULTURA ------------------------ŽIVOT - PRIRODA ------------------------FIZIKA - KEMIJA

26 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

2 “BIOLOŠKA REVOLUCIJA”

Prije kojih dvadesetak godina situacija se, međutim, korjenito izmijenila; pa ipak, ta je promjena često još uvijek gotovo nevidljiva. Nema više one adijabatičke granice između tri domene. Unutar svake zatvorene paradigme načinjeni su proboji; ti su proboji istodobno otvori prema drugim, dotad zabranjenim domenama, i omogućuju izviranje novih nazora. L  Zaokret se nagovješćuje nešto prije 1950.: Shannon (1949.)* s teorijom informacije te Wiener s kibernetikom (1948.) otvaraju stanovitu teorijsku perspektivu primjenjivu istodobno na umjetne strojeve, biološke organizme te na psihološke i sociološke pojave. Nešto kasnije, 1953., otkrićem kemijske strukture genetičkog kôda (Watson i Crick), marginalni napor molekularne biologije uspijeva načiniti presudni proboj koja biologiju otvara prema “dolje”. Prvi čin “biološke revolucije“ dobro je poznat: to je to otvaranje biologije prema “dolje”, odnosno prema ﬁzičkokemijskim strukturama. No rijetko se kad moglo primijetiti da je to otvaranje prema “dolje” istodobno i otvaranje prema “gore”. Naprotiv, moglo se čak činiti da *

Svako djelo čiji je datum objavljivanja naznačen u tekstu nalazi se u bibliograﬁji na kraju sveska (nap. izd.).

27 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

molekularna konverzija biologiju više nego ikad udaljuje od ljudske stvarnosti: pokazivala se prvenstveno kao svođenje živih fenomena na ﬁzičko-kemijske, koje je trebalo učiniti kraj polemici što je suprotstavljala “vitaliste” i “redukcioniste” u korist potonjih. I doista, dokazalo se kako ne postoji živa materija nego živi sustavi, odnosno neka osobita organizacija ﬁzičkokemijske materije. No dok su slavodobitnici inzistirali na ﬁzičkokemijskim terminima, malo su pomalo sve više zamagljivali paradigmatsko značenje izraza “osobita organizacija”, premda su upravo oni tu organizaciju isticali i tijekom pedesetih i šezdesetih godina postupno na nju bacali sve više svjetla. Nova je biologija, zapravo, stanični život samo svodila na njegove nukleoproteinske supstrate. Otkrivala je da je igra kombinacija i interakcija milijuna molekula koje čine i najmanji od staničnih sustava, statistički nevjerojatna u odnosu prema “normalnim” procesima koji bi trebali dovesti do razgradnje sustava i disperzije njegovih sastavnih dijelova. Tako je nova biologija morala prizvati u pomoć organizacijska načela koja su u kemiji bila nepoznata, to jest pojmove informacije, kôda, poruke, programa, komunikacija, inhibicije, represije, ekspresije, kontrole. Svi ti pojmovi imaju stanovit kibernetički karakter, u smislu da stanicu poistovjećuju sa strojem koji uz pomoć informacije sâm sobom upravlja i sâm sebe nadzire. Primjena pojma stroja na stanicu, dakle temeljnu jedinicu života, već je sama po sebi bila događaj od izuzetno važnog značenja. Taj događaj nije bio istinski prepoznat, budući da je postojala veća osjetljivost prema mehaničkoj nego prema organizacijskoj konotaciji termina. Radilo se,

28 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

međutim, o pravom epistemološkom skoku (Gunther, 1962.) u odnosu prema klasičnoj ﬁzici: stroj je organizacijska cjelina, nesvodiva na svoje konstitutivne elemente, koje izdvojeno ne bi bilo moguće ispravno opisati polazeći od njihovih pojedinačnih svojstava; viša jedinica (stroj) ne može se rastaviti na elementarne jedinice, ali zato donosi razumljivost svojstvima koja one očituju. I puno više od toga: informatički i kibernetički pojmovi ne samo što se odnose na visoko organizirane strojeve nego svaki od njih nosi i određenu antropo-sociomorfnu konotaciju. Upravo je to ono što začuđuje pri tom otvaranju prema “gore”: informacija, kôd, poruka, program, komunikacija, inhibicija, represija, itd., pojmovi su izvučeni iz iskustva međuljudskih odnosa, i dotad su se činili nedjeljivima od psihosocijalne složenosti. Nije bilo ništa neobično da se oni mogu primijeniti i na umjetne strojeve - budući da je, na kraju krajeva, čovjek taj koji je smislio i proizveo kontrolu, pogon, program, i da su oni integrirani u njegove društvene odnose. Neobično je bilo zamisliti tu visoku organizaciju na samom izvoru života, kao da je stanica neko složeno društvo kojim upravlja nekakva vlada. Činilo se, prema tome, da se i stanice i strojevi i ljudska društva mogu pokoravati organizacijskim načelima od kojih je kibernetika, podobna upravo za primjenu na te različite realitete, načinila prvu (i elementarnu) garnituru. Nova je biologija, dakle, jednim udarcem ubila tri muhe. S jedne strane, bliska strukturalna veza s kemijom život je deﬁnitivno uvrštavala u physis. S druge strane, kibernetička veza omogućila je nečuvenu usporedbu s oblicima organizacije koji su se smatrali metabiološkima

29 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

(stroj, društvo, čovjek). Naposljetku, načelo biokibernetičke razumljivosti udaljavalo se od načelâ klasične ﬁzike; potonja nije samo postajala nesposobna iznjedriti i najmanji organizacijski pojam kibernetičkoga karaktera nego ni njezina najkompleksnija grana, termodinamika, nije mogla iznjedriti ništa drugo do načelo dezorganizacije (drugo načelo). Ovdje na vidjelo izlazi jedan temeljni problem, na koji je 1945. upozorio Schrodinger. Dok drugo načelo označuje rastuću entropiju, odnosno tendenciju molekularnom neredu i dezorganizaciji, život je, naprotiv, značio tendenciju organizaciji, porastu kompleksnosti odnosno negentropiji. I tu se otvara problem veze i jaza između entropije i negentropije, koji je 1959., polazeći od pojma informacije, razjasnio Brouillon. Riječ je o paradoksu organizacije živog čiji informacijski red, koji se gradi u vremenu, kao da proturječi načelu nereda koji se u vremenu širi; kao što ćemo vidjeti, tom se paradoksu ne može pristupiti drukčije nego polazeći od jedne koncepcije koja usko povezuje red i nered (problem kojim se bavi moja knjiga La Méthode (Metoda), svezak I., Priroda prirode), to jest koja život vidi kao sustav permanentne reorganizacije zasnovan na logici složenosti (usp. la Méthode, svez. II, La Vie de la Vie (Život života)). Kako bilo da bilo, nova je biologija, tražeći Indiju, pronašla Ameriku: u istom onom činu koji ju je otvarao prema ﬁzičko-kemijskom svijetu, otkrivala je izvorna načela organizacije živoga, koja će pak omogućiti da se raznese ona brava “odozgo”, koja ju je zatvarala prema najkompleksnijim razvojima života.

30 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Svjesni da su proveli jednu veliku revoluciju, ali nesvjesni jedne još veće revolucije koju su tek zametnuli, molekularni su biolozi kibernetičke pojmove koje su rabili razmatrali tek kao oruđe koje služi spoznavanju krajnje ﬁzičko-kemijske zbilje života, a ne kao tumače jednog izvornoga organizacijskog realiteta života. Nisu stoga uopće obraćali pozornost metakibernetičkoj etapi koju je prošao matematičar von Neumann čije je razmišljanje, posljednjih godina života, dovelo do teorije automata (von Neumann, 1966.). Stavivši u zagradu evidentnu fenomenološku razliku između najusavršenijega mogućeg umjetnog stroja i najelementarnijega zamislivog živog stroja, istaknuo je njihovu razliku po prirodi. Umjetni stroj, naime, tek što je stvoren, ne može drugo nego degenerirati, dok je živi stroj, pa makar samo privremeno, nedegenerativan, štoviše generativan, odnosno sposoban povećavati svoju kompleksnost. A istinski paradoksalan i indikativan karakter te razlike izlazi na vidjelo ako pomislimo da je umjetni stroj, premda mnogo nepouzdaniji od živoga stroja, načinjen od elemenata mnogo pouzdanijih od onih u potonjega. Tako je, primjerice, jedan automobilski motor sastavljen od savršeno ispitanih dijelova, ali rizici od kvara jednaki su zbroju rizika od kvarenja svakog od njegovih elemenata (svjećice, karburator, itd.); živi stroj pak, premda sastavljen od elemenata ne pretjerano pouzdanih (molekule koje se raspadaju, stanice koje degeneriraju), krajnje je pouzdan; s jedne strane, on eventualno može regenerirati, rekonstruirati, reproducirati elemente koji se pokvare, to jest samoga sebe popraviti; s druge strane, može eventualno funkcionirati i usprkos lokalnom “kvaru”, odnosno

31 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

ostvariti svoje ciljeve improviziranim sredstvima, dok je umjetni stroj u najboljem slučaju sposoban dijagnosticirati pogrešku i potom se zaustaviti. Štoviše; dok interni nered - odnosno, u komunikacijskim terminima, “smetnje” ili pogreška - uvijek ometaju umjetni stroj, živi stroj s izvjesnim udjelom “smetnji” uvijek funkcionira, a porast složenosti nipošto ne umanjuje udio toleriranih smetnji, već ga naprotiv uvećava. A k tome, kao što ćemo vidjeti nešto dalje, čini se da neka bliska generativna veza postoji i između određenih pragova, između povećanja “smetnji” ili nereda i povećanja složenosti. Složenost se von Neumannu učinila ključnim pojmom. Ne samo što je značila da prirodni stroj u igru uvodi beskrajno veći broj jedinica i interakcija od umjetnog; značila je također da je živo biće podređeno jednoj posve drukčijoj logici funkcioniranja i razvoja, logici u kojoj nedeterminiranost, nered, slučaj sudjeluju kao faktori neke superiornije organizacije ili samoorganizacije. Ta logika živoga nedvojbeno je kompleksnija od one koju naše poimanje primjenjuje na stvari premda je i samo naše poimanje jedan od produkata te logike. Kako razumjeti logiku sustava koji se samoorganizira reproducirajući bez prestanka svoje konstitutivne elemente i koji se samoreproducira u svojoj ukupnosti? Tri su simpozija održana na tu temu između 1959. i 1961. (Yovits, Kamerun, von Foerster), no ideja je opet pala u vodu: zameci teorije o samoorganizaciji nisu mogli, za razliku od kibernetike koja se primjenjivala izravno na informatičke strojeve, pokazati nikakav stroj obdaren značajkama živoga, i nisu povrh toga mogli oploditi nijedno od konkretnih otkrića biologije koja je prvenstve-

32 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

no išla za tim da kemijski identiﬁcira jedinice i interakcije unutar sustava; još uvijek odveć formalna u odnosu prema empirijskog iskustvu, još uvijek nedovoljno zrela za praktične primjene, teorija samoorganizacije ostaje embrionalna, nepriznata, marginalna; nije se nasukala, ali ostaje nasukana, čekajući novu plimu. Tako je biološka revolucija samo načeta. Stara je paradigma razmrvljena, nova još nije uspostavljena. No pojam života sad je modiﬁciran: vezan je, implicitno ili eksplicitno, za ideje samoorganizacije i složenosti. E  Nova biološka teorija, ma koliko bila nedorađena, mijenja pojam Života. Nova ekološka teorija, ma koliko embrionalna bila, mijenja pojam Prirode. Ekologija je prirodna znanost koju je 1873. utemeljio Haeckel, a kojoj je cilj proučavati veze između živih organizama i okoline u kojoj žive. No s jedne je strane u cjelini prirodnih znanosti ekološka preokupacija ostajala minorna, a s druge se okoliš prvenstveno poimao kao neki geoklimatski kalup, čas formativan (lamarckovski), čas selektivan (darvinovski), unutar kojega vrste žive u sveopćem neredu, gdje vlada samo jedan jedini zakon, zakon jačega ili sposobnijega. Ekološka znanost tek je nedavno shvatila da zajednica živih bića (biocenoza) u nekomu geoﬁzičkom prostoru ili “niši” (biotopu) zajedno s njim čini jednu cjelovitu jedinicu ili ekosustav. Zašto sustav? Zato što skup djelovanja, interakcija, međuovisnosti u okviru jedne ekološke niše usprkos i posred neizvjesnosti i nesigurnosti čini spontanu samoorganizaciju. Neprestano

33 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

se, naime, uspostavljaju nove i nove ravnoteže između stope reprodukcije i stope smrtnosti. Te se pravilnosti, više ili manje nestalne, ustaljuju na osnovi slučajnih interakcija. Komplementarnosti se uspostavljaju na osnovi združivanja, simbioza, ali i antagonizama između onoga koji jede i onoga koji biva pojeden, grabežljivca i plijena; hijerarhije se uspostavljaju između vrsta; tako su, baš kao i u ljudskim društvima gdje ne samo hijerarhije nego i sukobi i solidarnost pripadaju temeljima organiziranog sustava, nadmetanje (matching) i prilagođivanje (ﬁtting) samo neki od složenih temelja ekosustava. Putem svih tih interakcija uspostavljaju se temeljni ciklusi: od biljke do biljojeda ili mesojeda, od planktona do ribe i do ptice: jedan divovski ciklus transformira Sunčevu energiju, proizvodi kisik, apsorbira ugljični dioksid, i zajednicu bića u niši tisućama mrežâ sjedinjuje s planetom; u tom je smislu ekosustav doista jedan samoorganizirani totalitet. Nije, dakle, bio tek romantični delirij smatrati Prirodu globalnim organizmom, matičnim bićem, pod uvjetom da ne zaboravimo da su tu majku stvorila njezina vlastita djeca, i da je ona također i maćeha, koja destrukciju i smrt koristi kao sredstva regulacije. Tako nova ekološka svijest mora promijeniti ideju o prirodi, jednako u biološkim znanostima (za koje je priroda bila samo selekcija živih sustava, a ne ekosustav koji te sustave uključuje), kao i u humanističkima (gdje je priroda bila bezoblična i neuredna). Ono što se također mora promijeniti jest poimanje ekološke veze između živoga bića i njegove okoline. Prema negdašnjem biologizmu, živo je biće evoluiralo u okviru prirode i o njoj je, ograničavajući se na to da

34 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

iz nje izvlači energiju i materiju, ovisilo samo u pogledu svoje prehrane i ﬁzičkih potreba. Schrödingeru, jednom od pionira biološke revolucije, dugujemo kapitalnu ideju o tome da se živo biće hrani ne samo energijom nego i negativnom entropijom (Schrödinger, 1945.), odnosno složenom organizacijom i informacijom. Ta se postavka različito razvijala i može se ustvrditi da je ekosustav suorganizator i suprogramator živoga sustava koji se u njega integrirao (Morin, 1972.). Ta je postavka od vrlo velikog teorijskog značenja: ekosustavni odnos nije neki izvanjski odnos između dva zatvorena entiteta; riječ je o integrativnom odnosu između dva otvorena sustava, pri čemu je svaki od njih dio onoga drugog, svejednako čineći zasebnu cjelinu. Što je neki živi sustav autonomiji, to je ovisniji s obzirom na ekosustav; autonomija, naime, pretpostavlja složenost, koja pak pretpostavlja golemo bogatstvo svakovrsnih odnosa s okolinom, odnosno ovisi o međuodnosima, koji opet označuju točno iste one ovisnosti koje su uvjeti relativne nezavisnosti. Tako ljudsko društvo, koje je u odnosu prema prirodi nešto najemancipiranije što postoji, svoju autonomiju hrani višestrukim zavisnostima. Što je složenost ekosustava veća, što je on sposobniji hraniti društvo golemim bogatstvom i raznovrsnošću namirnica i proizvoda, to je sposobniji hraniti bogatstvo i raznolikost društvenoga reda, odnosno njegovu složenost. Ljudska individualnost, posljednji cvijet te složenosti, nešto je pak najemancipiranije i najzavisnije što postoji u odnosu prema društvu. Razvoj i održavanje njezine autonomije povezani su s vrlo velikim brojem edukativnih (dugotrajno školovanje, dugotrajna socijalizacija), kulturalnih i tehničkih zavisnosti.

35 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

To znači da se ekološka zavisnost/nezavisnost čovjeka nalazi na dva superponirana i međusobno također zavisna stupnja, to jest na stupnju društvenog i prirodnog ekosustava. Što se tek počinje otkrivati... Ekologija, ili bolje rečeno, ekosistemologija (Wilden, 1972.), znanost je koja se rađa. No ona već jest kapitalni doprinos teoriji samoorganizacije živoga, a što se tiče antropologije, ona rehabilitira pojam Prirode i u nju ukorjenjuje čovjeka. Priroda više nije nered, pasivnost, bezoblična sredina: ona je složeni totalitet. Čovjek u odnosu prema tom složenom totalitetu nije zatvoreni entitet: on je otvoreni sustav, u organizacijskom odnosu autonomije/zavisnosti unutar ekosustava. E  Etologija, koja biologiju otvara prema “gore”, s uspjehom se vinula uvis prije desetak godina, no taj nam uspjeh ne bi trebao zamagliti činjenicu da je trebalo puno vremena da djelo osamljenih pionira koji su promatrali ponašanja životinja u njihovoj prirodnoj sredini, a ne u pojednostavnjenim laboratorijskim uvjetima, dovede do početka nekog razvoja. Dok ekologija modiﬁcira ideju prirode, etologija modiﬁcira ideju životinje. Dotad se činilo da ponašanjem životinja vladaju čas automatske reakcije ili reﬂeksi, čas automatski porivi ili “instinkti”, istodobno slijepi i izvanredno lucidni, čija je funkcija zadovoljiti potrebe zaštite, preživljavanja i reprodukcije organizma. No prva etološka otkrića pokazuju da je ponašanje životinja u isti mah organizirano i organizacijsko.

36 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Proﬁlirali su se najprije pojmovi komunikacije i teritorija. Životinje komuniciraju, odnosno izražavaju se na način koji će biti primljen kao poruka, a kao poruke interpretiranju razna speciﬁčna ponašanja (Sebeok, 1968.). Poruke nisu samo zvučne, kao što je pjev ptica, one su također i vizualne (kretnje, mimika), olfaktivne (lučenje kemijskih supstancija zvanih feromoni, koje prenose neku poruku susjedu ili partneru). Moglo bi se pomisliti da su te komunikacije krajnje jednostavne i da se tiču jedino spolnog odnosa. No zapravo možemo vidjeti kako se, čas na analognoj, čas na digitalnoj osnovi, često kombinirajući obje, razvijaju simbolička ponašanja ili rituali koji ne odaju uvijek samo udvaranje, nego i suradnju, upozorenje, prijetnju, podređenost, prijateljstvo, igru. Upadljivo je kako se često događa da se neko znakovito ponašanje, proizišlo iz određene situacije, prenosi izvan te situacije kako bi izrazilo neku simboličku poruku. Tako će divlja guska, primjerice, da bi nekom mužjaku očitovala svoju naklonost, pantomimom zatražiti zaštitu od nekoga zamišljenog napada, a njezina će poruka značiti: “ti si moj šef ” (Lorenz, 1969.). U brojnih vrsta ptica podređenost se može izraziti širokim otvaranjem kljuna, što je zapravo oponašanje djetinjega ovisničkog ponašanja; prijateljstvo se može izraziti gestom pružanja nekog iverka partneru, što označuje transdukciju, u nespolnoj domeni, bračnoga poziva “savijmo gnijezdo zajedno” (Wickler, 1971.). Općenito uzevši, oponašati dijete ili oponašati ženu može značiti pokoravanje ili biti iskaz poštovanja.

37 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

Povrh toga, kao što je naglašavao Bateson (1955.), igra u životinja pretpostavlja komunikaciju o prirodi komunikacije (metakomunikacija): grickanje je nalik grizenju, ali znači suprotno, igranje, odnosno prijateljstvo, a ne sukob; ludički pseudokonﬂikt postaje izraz razumijevanja, sloge, saveza. Vidimo, dakle, kako u onom što se činilo najočitijim i najjednostavnijim, igri, izlazi na vidjelo komunikacijska kompleksnost, koja će se s druge strane opet granati u lukavstvo, himbenost, kamuﬂažu. Tako životinjske komunikacije već pokrivaju jedno kompleksno semiotičko polje i, premašujući spolni odnos, zahvaćaju golemi broj raznovrsnih interindividualnih odnosa: podčinjenost, zastrašivanje, susretljivost, odbijanje, izbor, prijateljstvo. Tiču se k tome i temeljnih organizacijskih fenomena kao što su demografska regulacija, uređenje i zaštita teritorija. Prilično se inzistiralo upravo na važnosti pojma teritorija za većinu životinja, no krivo su imali neki koji su taj pojam izolirali ili od njega htjeli učiniti ključno pitanje etologije (Ardrey, 1967.). Teritorij je, naime, primjena na prostornom planu (mapping) multidimenzionalne organizacije života životinja, to jest ne samo uređenje djelokruga neke jedinke, para ili skupine nego i organizacija odnosa s drugim - životinjom ili stanovništvom s drugog teritorija. Idući još dalje, etologija otkriva da sustav komunikacija jedinke često ujedinjuje u jednoj dotad nevidljivoj društvenoj vezi, a ono što se činilo bezobličnim i nezgrapnim okupljanjem iznenada se pokazuje u organiziranom redu: sam kokošinjac nije neuredni harem podređen pijetlu, nego prilično kruto društvo, hijerar-

38 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

hizirano prema pecking-orderu, redu prioriteta kljucanja, koji pak među kokošima uspostavlja besprijekorni rank order; čopor vukova nije horda koju predvodi dominatni mužjak, to je društvo u kojemu se hijerarhija uspostavlja prema ritualu podčinjavanja, i koje se zna okoristiti kolektivnom strategijom u napadu i u obrani (raspoređivanje snaga kako bi se neprijatelju presjekao put, diverzija zalaznice kako bi se pokrilo povlačenje glavnine trupe). B  Kao što znamo, ljudska je sociologija vjerovala da je bez presedana u živome svijetu, a jedina priznata društva (mrava, termita i pčela) činila su se ne samo neobičnim iznimkama nego i - budući da su zasnovana isključivo na pokoravanju nekom “slijepom nagonu” - monstruoznim primjerima antidruštva. Biologizam, od svoje strane, nije imao ni pojmova, ni volje izaći iz svoje organizmičke paradigme: na organizirana je društva kukaca gledao kao na posebne slučajeve, a ne kao na poseban razvoj životinjske sociologije. Na vrlo neobičan i znakovit način životinjska sociologija izlazi na vidjelo na periferiji etologije. Povezujući različite podatke koje je istakla upravo etologija, danas možemo konstituirati pojam društva. To društvo uređuje i brani, dakako, svoju teritorijalnu osnovu, strukturirano je hijerarhijski, no ta je hijerarhija rezultanta nadmetanja i sukoba koji se provizorno rješavaju interindividualnim odnosima submisije/dominacije; oni pak, lančano povezani jedni s drugima, čine upravo hijerarhiju. Istodobno, društvo implicira solidarnost s obzirom na neprijatelja i vanjske opasnosti, potičući če-

39 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

sto suptilno organizirane i diferencirane aktivnosti suradnje. Bogatstvo komunikacija preko znakova, simbola, obreda, upravo je funkcija složenosti i mnogostrukosti društvenih odnosa; kao što ćemo vidjeti poslije, velika raznolikost od jedinke do jedinke, u ptica i posebice u sisavaca, tu složenost determinira i uvećava. Sve to znači da je društvo, shvaćeno kao složena organizacija različitih individuuma, zasnovano istodobno na nadmetanju i na solidarnosti, s bogatim sustavom komunikacije, fenomen koji je u prirodi neobično raširen. A tek smo na početku izviđanja terena1. Kako bilo da bilo, zamjena pojmova hordi, čopora, kolonija pojmom društva postaje nužnom čim se u tih skupina otkriva njihova složena organizacija. I tu je opet pojam organizacije ono oko čega se proﬁlira nova biosociološka složenost, a oko pojma složenosti proﬁlira se lice društvene organizacije. Sada se već može pojmiti da je društvo jedan od vrlo široko rasprostranjenih temeljnih oblika - vrlo neujednačeno, ali vrlo raznoliko razvijen oblik - samoorganizacije živih sustava. Time se ljudsko društvo pojavljuje kao inačica i čudesan razvoj prirodnog društvenoga fenomena; a sociologija - humana znanost - time gubi svoju inzularnost i postaje krunom opće sociologije - prirodnom znanošću (Moscovici, 1972.). 1

Od vremena redigiranja Izgubljene paradigme pojavili su se brojni sociobiološki tekstovi, među kojima i monumentalna Sociobiology Edwarda O. Wilsona, Cambridge, Mas. Harvard Univ. Press, 1975. Ja se tim problemom bavim u La Vie de la Vie (La Méthode, svez. II, koji tek treba biti objavljen).

40 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Tako su zaključci etologije i sociologije životinja bili pogubni i za zatvorenu paradigmu antropologizma. Postaje jasno da ni komunikacija, ni simbol, ni obred nisu ljudske isključivosti, nego da njihovi korijeni sežu daleko u evoluciju vrsta. Jednako kao što je savršeno bjelodano da ljudska vrsta nije izmislila udvaračka i submisivna ponašanja, hijerarhijsko strukturiranje skupine, pojam teritorija (Cosnier, 1969.), danas nije ništa manje bjelodano da društvo nije ljudski izum. Recimo čak da se neke značajke svojstvene ljudskim društvima (ambivalentna i kompleksna veza između sukoba i solidarnosti, između opreka i komplementarnosti; kombinacija različitih jedinki u komunikacijsko-organizacijskom sustavu) ocrtavaju već u mnogim životinjskim društvima. Ljudski društveni red ne može se više suprotstavljati neredu životinjskih ponašanja; složene neizvjesnosti koje vladaju unutar ljudskih društava (udio varijabilnosti, konﬂikata i tenzija koje one pretpostavljaju) više se ne mogu suprotstavljati mehaničkoj prisili koja je navodno vladala u životinjskim skupinama. U životinjskim društvima, a osobito u sisavaca, već postoji složeni red koji pretpostavlja određeni nered ili “smetnje” kao nuždan sastojak njegove vlastite složenosti. Sve to što je u životinjskoj etologiji tek naznačeno, iznenada se pojavljuje u veličanstvenim radovima primatologije posljednjih deset godina. Ovoga puta, međutim, nije samo predodžba društva ono što se mijenja, mijenja se također predodžba majmuna i predodžba čovjeka.

41 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

3 “NAŠA NIŽA BRAĆA”

Proučavanje skupine majmuna i antropoida u slobodi iznjedrilo je novu viziju njihova društvenog života, pa čak i njihova života tout court2 (Carpenter, De Vore, Washburn, Itani, Chance Kawamura, Tsumori, itd.). Skupina babuna, makaka, čimpanza nije više horda podčinjena razularenoj tiraniji poligamnog mužjaka, nego društvena organizacija s unutrašnjom diferencijacijom, interkomunikacijama, pravilima, normama, zabranama. D  Ta su društva teritorijalizirana, te povrh toga demografski samoregulirana, što znači da održavaju konstantnim neki prosječni broj jedinki (koji katkad doseže i do više desetaka) i relativno nepromjenljivom podjelu prema spolu i prema dobi. Postoji isključivanje ili egzodus suvišnih, odnosno ili samotnička disperzija ili zasnivanje autonomnih kolonija. Tip društva ne varira samo prema vrsti nego i prema životnoj sredini. Tako se moglo razlikovati, štoviše suprotstaviti, društva koja žive u šumi (čimpanze) onima koja žive u savani (babuni) te katkad čak šumska i savanska društva u okviru jedne iste vrste. Društva koja žive u šumi, gdje život na drveću pruža veliku sigurnost, 2

Za koji se nakon radova Yerkesa i S. Zuckermana, mislilo da ga se poznaje.

42 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

obično su decentralizirana, a leadership se pretežito stječe nekim ekshibicionističkim “jesi li me vidio” ili, da preuzmemo Chanceov izraz, nekim “hedonističkim” svojstvima. Društva koja žive u savani centralizirana su, hijerarhijski rang stječe se na “agonistički” način (Chance, 1970.), pozornost podređenih uvijek je uprta u mužjaka predvodnika, koji moć stječe s obzirom na svoju agresivnost ili “volju za moć”. Unutar tih različitih društava (babuni, makaki, čimpanze) ocrtavaju se prilično jasne podjele između odraslih mužjaka, ženki i mladih, koje idu čak do uspostavljanja kasta (odrasli mužjaci), klika ili bandi (mladi), te gineceja. Riječ nije samo o hijerarhijskoj diferencijaciji nego i o razlici u statusu, ulozi, aktivnostima, koja pokazuje da sa nalazimo pred zametkom biosocijalnih klasa. Tako mužjaci štite teritorij, upravljaju borbom protiv grabežljivaca, vode grupu, održavaju hijerarhijsku strukturu (odbijajući mlade, držeći ih što je moguće duže u statusu maloljetnika, često im uskraćujući slobodan pristup ženkama). Ženkama nije namijenjena samo majčinska skrb u najranijem djetinjstvu nego i socijalizacija djece. Mladi, marginalizirani, igraju se, uče, istražuju i ponekad uvode novine. Ženke čine jezgru stabilnosti i društvene kohezije. Nasuprot tome, na vrhu moći vlada nestabilnost i nadmetanje, bilo latentno, bilo otvoreno; prije ili kasnije neki će dominantni mužjak biti svrgnut i zamijenjen novim predvodnikom. Marginalizirani mladi od svoje su pak strane na drugi način u nestabilnom položaju, između isključenosti i integriranosti. Odnosi dominacije/submisije uređuju hijerarhijske odnose između “klasa”, a također i između pojedinaca.

43 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

Princip dominacije je složen; ni spolna moć, kao što se dugo vjerovalo, ni puka ﬁzička snaga, ni inteligencija nisu jedine koje krče put prema moći i postižu je. S obzirom na to da društvena moć daje punomoć, seksualnu i “političku”, i omogućuje slobodan i posvemašnji osobni razvoj, može se pretpostaviti da je ono što gura naprijed neka opskurna i varijabilna mješavina koju je, kao i u ljudi, prilično teško analizirati. Sama provedba moći, rekli smo, oscilira između dva pola, agresivnosti i ekshibicionizma. U prvom smislu, predvodnik svoj autoritet održava zastrašivanjem i prijetećim ponašanjem (threat behaviour); u drugom, historijskim podsjećanjem na svoju nazočnost i svoju važnost. Podređenost je još kompleksnija od dominacije budući da je za podređenog najvažnije da svoju sudbinu podnosi uz najmanje moguće štete. Ona se očituje ponašanjem sklanjanja, pri kojemu se nastoji ne zateći se šefu na putu, submisivnim, susretljivim, servilnim, uslužnim ponašanjem (tako podčinjeni koji dominantnom mužjaku poput ženke pokazuje svoju stražnjicu, oponaša ženskost, i glumi homoseksualnost kako bi iskazao svoje najodanije osjećaje i svoje najdublje poštovanje). Postoji jedno još upadljivije držanje, premda se čini prilično rijetkim (Itani, Rowell, Hinde, Spencer, Both), pri kojemu se bilo ženka srednjega položaja bez podmlatka, bilo mužjak također iz “srednje klase”, nude da štite i maze djecu neke ženke višega statusa. Uslužnost tih privremenih “teta” i “stričeva” prikriva, čini se, bilo servilnost, bilo nisku ambiciju da se uspnu na prečku više na ljestvici, bilo zadovoljstvo što su u službi jedne visoke ličnosti, ili čak sve to zajedno. Povrh toga, na periferiji čas vidimo

44 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

privremeno osamljene pojedince, čas malene skupine odbačenih, devijantnih, marginalnih “poluodmetnika”. Kao što smo upravo vidjeli, ne postoji samo “klasna” kolektivna hijerarhija, tu je također individualna hijerarhija “ranga” koja se uspostavlja s obzirom na odnos ‘prijetnja/uklanjanje s puta ili servilnost’, a u ženki s obzirom na rang njihova mužjaka. Svakom rangu odgovara određeni položaj, odnosno skup prava i dužnosti: svakom rangu i položaju odgovara određena uloga, odnosno način ponašanja koji nije nepromjenjivo vezan za nekog pojedinca, nego ovisi o mjestu koje zauzima u rangu i društvenoj “klasi”. Kao što kaže Crook, “društveno ponašanje primata može se opisati u terminima dobnog i spolnog statusa, pripadnosti nekoj tipičnoj skupini i ulozi u njoj” (Crook, 1971., str. 39). Iz svega se toga rađaju dvije istodobno antagonističke i komplementarne posljedice. Prva je društvena nejednakost, druga društvena pokretljivost. Prije svega, osobito u slučaju vrlo krute hijerarhije, društvena je nejednakost istinska životna nejednakost; u visokoj kasti pojedinci imaju iznimno veliku slobodu kretanja, mogućnost da svoje želje i svoja zadovoljstva ostvare uz vrlo malo inhibicija. Moć već sama po sebi daje sve moguće prednosti, sve slobode i prije svega slobodan osobni razvoj. U vrlo niskim rangovima, podređenost prate prisile, frustracije, prohibicije, inhibicije, možda i “neuroze”. Tako je društvena nejednakost, na neki način, i nejednakost po sreći. Ona je mnogo manje izražena u decentraliziranim šumskim društvima, a mnogo opresivnija, mučnija, tvrđa u vojnički uređenim čoporima u savani.

45 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

Na drugomu mjestu, ta je nejednakost ublažena relativnom društvenom pokretljivošću; mladi postaju odrasli, a odrasli stari, odnosno svrgnuti; no dob nije automatski faktor promicanja: u društvenom napredovanju i nazadovanju postoji velika raznolikost u pogledu rangova i individualnih sudbina. Društva babuna, makaka i čimpanza pokazuju obilježja hijerarhije, kasta, gotovo klasa, a također i mnogo veće raznolikosti, šarolikosti nego što se ikad moglo i zamisliti. Nasuprot tome, ono što se oduvijek smatralo prvom jezgrom društva, obitelj, uopće nije razvijeno. Dok skupine s jednim mužjakom u nekih vrsta čine svojevrstan prvi nagovještaj istodobno društva i obitelji, u skupini s više mužjaka formiranje obitelji atroﬁralo je u korist društvene organizacije zajednice. Postoji povezanost između majke i djeteta, između mužjaka i ženke, ali nema obiteljske jezgre otac-majka-djeca, ni odnosa oca prema djetetu. Osim nekoliko iznimaka, kod makaka posebice (barem koliko nam je do danas poznato), uloga mužjaka ne uključuje nikakvu očinsku skrb. No ako nema “izvorne” ﬁgure oca, nema isto tako ni spolnog odnosa između roditeljice i njezina potomstva; promatranja makaka na japanskom otoku Kyushu i društava čimpanza nisu pokazala incestuoznu vezu majka-sin. Ne bi se još moglo smatrati da se radi o općoj pojavi; no možemo pretpostaviti da tamo gdje majka ne zaboravlja da je njezin spolno dozreli sin njezino dijete, a tamo gdje spolno dozreli sin ne zaboravlja da je njegova majka njegova majka, izvjesna inhibicija ostaje, čiju bi prirodu dakako trebalo rasvijetliti, ali koja se u svakom slučaju čini već vezana za postojanje određenog statusa i određene

46 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

uloge (sina, majke) koji bi se mogli održavati i poslije djetinjstva. Nasuprot tome, postoji “objektivna” (ali ne i “sociološka”, budući da se odnos oca još nije proﬁlirao) mogućnost incesta između oca i kćeri, a taj se incest zacijelo morao prakticirati do rođenja pojma oca, dakle vrlo kasno u hominizaciji; presudna mutacija, naime, koja je broj kromosoma reducirala s 48 (antropoid) na 46 (čovjek), zbog svoje vlastite konsolidacije i generalizacije pretpostavlja incestuozne brakove između oca i njegovih kćeri (Ruﬃé, 1974.). Kako bilo da bilo, oko odnosa majka-djeca ispredaju se dublje i trajnije veze nego u nižih sisavaca i primata. Produženje perioda djetinjstva povlači za sobom produženje, čak i nakon djetinjstva, majčinskih i sinovskih afektivnih odnosa; povrh toga, u čimpanza, a možda i drugih vrsta, pojavljuju se osobne veze između braće i sestara. Riječ je, dakle, o razvoju neke predobiteljske jezgre oko majke, ali ne trojstvene obiteljske jezgre otacmajka-djeca. No ako je formiranje obiteljske jezgre tek u povojima, očitovanje individualnosti, naprotiv, mnogo je veće nego što se moglo i pomisliti. S jedne strane, velika raznolikost društvenih ulogâ i položaja omogućuje razvijanje individualnih razlika u ponašanju, ali recipročno, razvoj individualnosti, jednako na planu inteligencije kao i na planu afektivnosti, omogućuje diversiﬁkaciju i obogaćenje društvenih odnosa. Skrenimo ovdje pozornost na važnost i raznovrsnost afektivnih odnosa među pojedincima. Tako su trijebljenje ušiju i timarenje (grooming) očitovanja naklonosti koja se, uostalom, znaju koristiti i pri umirivanju i servilnosti (“budimo prijatelji”). Pri-

47 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

jateljstva se sklapaju između adolescenata, između “izopćenih” ili devijantnih, između sebi ravnih u višoj kasti. Razmjerno tome, društveni suživot, a ne samo latentni antagonizam između kasti, pothranjuje antipatije, neprijateljstva, suparništva - no izvor sukoba ostaje, premda oni svoj način smirivanja pronalaze u submisivnom, uslužnom ili servilnom odnosu, odnosno u obredu trijebljenja ušiju i timarenja. Tako se jasno ocrtavaju silnice, jedne simpatičke, druge antipatičke, koje će vrlo različito obojiti odnose među pojedincima. Porijeklo prvih bez sumnje je očuvanje afektivnog intenziteta iz djetinjstva u životu adolescenata, a katkad i odraslih, baš kao i njihov transfer na nove partnere, putem izbornih aﬁniteta. Porijeklo drugih nalazi se vjerojatno u repulzivnim nadmetanjima između mužjaka, vrlo učestalih i žestokih u sisavaca, u “ljubomori” među ženkama, koje hijerarhijski odnos više ili manje stabilizira nikad ih uistinu ne ugušujući. Dva tipa ponašanja, dakle, i jedno i drugo izvorno vezani za područje biološke reprodukcije (privlačnost majka-dijete, odbojnost mužjaka prema mužjaku) šire se i preobražavaju, jedno više u adolescentnoj, drugo više u odrasloj dobi, te zajedno konstituiraju elemente složene individualnosti i složenoga društva, gdje se odnosi diferenciraju i konstruiraju na osnovi i onkraj sfere biološke reprodukcije.

48 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

A:    To složeno jedinstvo društva i individualnosti najrazvijenijih primata trebalo bi sad pokušati razumjeti3. Raznolikost i šarenilo pojedinaca potiče raznolikost uloga i položaja, opskrbljujući društvo kandidatima za predvodnike, sluge, devijantne, marginalne; oni se ne raspršuju nasumce (što bi dezorganiziralo društvo), već se na neki poluslučajan način integriraju u hijerarhiju i u uloge, što daje stanovitu samoorganizacijsku elastičnost (red/nered). Recimo čak da individualna raznolikost, u određenom smislu, suproizvodi hijerahijsku diferencijaciju položaja i ranga u koji se uvrštava. U toj koprodukciji, međutim, društvo ima na raspolaganju transindividualne patterns, prije svega klasu i ulogu, koji ostaju stabilni, dok se pojedinci u tranzitu, od adolescencije do odrasle dobi i starosti, iz klase u klasu, iz uloge u ulogu, najprije uspinju, a zatim silaze po hijerarhijskoj rangljestvici. Radi se, dakle, doista o “objektivnoj” društvenoj strukturi neovisnoj o pojedincima, premda bez pojedinaca ne može postojati i premda je upravo individualna raznolikost ono što joj daje raznolikost; i obrnuto, ona pojedincima daje određenu neovisnost, budući da ovi ne 3

Napomenimo da se složenost očituje kao raznolikost i varijabilnost i u samom društvenom determinizmu: isti zakon ne vrijedi za sve, budući da se na vrhu živi iznad zakona kojemu su podčinjeni podređeni, da marginalci žive na rubu zakona, te da čak i samotnjaci bivaju protjerani ili se “odmeću od zakona”. Nema striktnog determinizma na mikrosocijalnoj razini privlačenja/odbijanja, premda se cjelina pokorava jednomu globalnom determinizmu.

49 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

samo što mogu cirkulirati po hijerarhiji nego se i ne poistovjećuju u potpunosti sa svojom društvenom ulogom. Društvo naprednih antropoida, dakle, svojim stegama i svojim hijerarhijama drži pojedince pod nadzorom, ali individualnosti ne ujednačuje nego im dopušta da do određene mjere izlažu svoje razlike. Kad je hijerarhija kruta i autoritarna, jedino su oni povlašteni s vrha, štoviše, samo predvodnik, oni koji mogu u potpunosti razviti vlastitu individualnost. Time nam društvo i individualnost izgledaju kao dva istodobno komplemantarna i antagonistička realiteta. Društvo u isti mah kinji individualnost, namećući joj svoje okvire i svoje stege, ali nudeći joj strukture koje joj omogućuju da se izrazi. Ono za svoju šarolikost koristi individualnu raznolikost, koja bi se u protivnom nasumce raspršila po prirodi, a individualna šarolikost koristi društvenu šarolikost kako bi se pokušala razviti u svim svojim potencijalima. Već na stupnju primatskog društva, dakle, društvo ne možemo postavljati kao običan okvir, a pojedinca kao jedinicu koja ulazi u neki pretinac, budući da je okvir sazdan od interindividualnih odnosa, i da nema praznog pretinca baš kao što nema ni pojedinca koji bi ga zauzeo. Drugim riječima, i to je ono osnovno, društvo i individualnost nisu dva odvojena realiteta koji se jedan drugomu prilagođuju, nego postoji jedan ambi-sustav u kojemu su pojedinac i društvo komplementarno i proturječno konstitutivni jedan drugome, istodobno jedan na drugom parazitirajući. S gledišta društva, uključivanje pojedinca nije strogo funkcionalno, ima tu mnogo “smetnji”, nereda, gubitka, a uzmemo li najindividualiziranije društvo, čimpanze,

50 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

ima tu za društvo puno naizgled “izgubljenoga” vremena i komešanja, jednako kao što u ljudskim društvima vidimo obilno rasipanje postupaka, riječi, šala itd., bez ikakve društvene “korisnosti”. No to epifenomenalno brownovsko gibanje (te “smetnje”) u isto je doba aspekt metaboličkog bogatstva ambisustava, koje se izražava putem intenziteta afektivnih odnosa, tisuću malih individualnih užitaka, tisuću individualnih procvata, tisuću nevažnih sitnica. Obratno, s gledišta pojedinca, svakovrsne društvene zabrane neprestano se upleću kao “smetnje”, ometajući njegovo slobodno izražavanje i slobodan razvoj njegove osobnosti. U ambisustavu, prema tome, postoji dvojakost i “smetnje” jednog u odnosu prema drugomu. No preko tih odveć neurednih gibanja s jedne strane, tih odveć krutih stega s druge, uspostavljaju se interferencije koje čine sam bitak društva i sam bitak pojedinca. Složenost, dakle, leži u toj kombinaciji pojedinac/društvo s neredima i neizvjesnostima, u permanentnoj ambivalentnosti njihove komplementarnosti, njihove konkurencije i, u krajnjem slučaju, njihova antagonizma. Jasno vidimo kako se tu očituje jedno logično obilježje složenosti, koje će se razviti u ljudskim društvima: odnos između pojedinaca, kao i odnos pojedinca prema grupi, vođen je dvostrukim načelom suradnje-solidarnosti s jedne strane i nadmetanja-antagonizma s druge. Odnos pojedinca prema pojedincu, čas solidaran, čas konﬂiktan, pothranjuje dvostruko komplementarno antagonističko načelo društvene organizacije koja se u antropoidnom društvu aﬁrmira s većom složenošću nego u drugim društvima primata. Povrh toga, vidimo kako

51 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

se na sociološkoj razini očituje onaj fenomen koji je toliko frapirao Hegela, zadivljenog pojedincem koji vjeruje da radi za svoje osobne ciljeve dok je zapravo podčinjen jednoj “lukavštini razuma” koja ga navodi da ustvari radi za kolektivni interes; dakako, ta istodobnost u primata nije skladnija nego u ljudi, a kombinacija između individualnog egocentrizma i kolektivnog sociocentrizma uvijek je nečista, neizvjesna, aleatorička. Valja nam sagledati ono što je taj prekrasni, ali prejednostavni hegelijanski Razum krio: ego-sociocentrična igra ne biva uvijek naprasno prekinuta u korist kolektiviteta. U hijerarhiji, rangu, položaju, općoj solidarnosti uvijek postoji relativna i nepotpuna integriranost agresije, pulzijâ, konﬂikata. No taj nečist i nestalan karakter, taj red koji se hrani neredom da bi sebe organizirao, ne uspijevajući ga nikad u potpunosti ni upiti, ni ukrotiti, upravo je znak, štoviše, sâma oznaka složenosti. S : -- Ambivalentan odnos pojedinac-društvo mora biti uveden u trojni odnos vrsta-pojedinac-društvo, koji je također ambivalentan. Ima nekih speciﬁčnih obilježja u društveno naprednih primata, poput razvijenosti mozga, mnogostrukih intelektualnih, afektivnih, komunikacijskih predispozicija, sve suptilnije igre između urođenog i stečenog, popuštanja netolerancije među mužjacima, a sva ta različita obilježja omogućuju im da se društveno organiziraju i individualno razviju na način koji smo vidjeli.

52 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Tri podgrupe odraslih, mužjaci-ženke-mladi, čine biokaste i gotovo bioklase čija odvojenost, komplementarnost i opozicija imaju porijeklo u biološkoj diferencijaciji. No društvena organizacija nije tek puka transpozicija spolnih i dobnih razlika; prije je upravo dobna i spolna biološka diferencijacija stricto sensu ono što se koristi za društvenu diferencijaciju, i čime se koristi ona sama. Kao što smo vidjeli, društveni život iz već postojećih temeljnih bioloških odnosa reprodukcije (spolnost, privrženost majka-dijete, netrpeljivost među mužjacima) izvlači stanovitu simbologiju koju prenosi onkraj i iznad nje kako bi ondje razvila svoju vlastitu organizaciju. Tako se, primjerice, simbologija spolnog odnosa koristi među mužjacima za iskazivanje podčinjenosti i servilnosti (pokazivanje stražnjice); simbologija odnosa majka-dijete koristi se i u prijateljskim i u odnosima smirivanja (timarenje, trijebljenje buha, milovanja, razna dodirivanja). Štoviše, afektivna toplina majčinsko-djetinjeg univerzuma ima tendenciju širenja i na doba adolescencije, a katkad već pomalo i nakon njega; spolna netolerantnost između mužjaka pokazuje pak sklonost prerastanju u kompetitivni temelj društvene hijerarhije. Povrh toga, odvija se složena igra između biološke reprodukcije i autoperpetuiranja (to jest, permanentne samoproizvodnje) društva. Jedno ovisi o drugom i obratno, ali jedno se ne može smatrati hijerarhijski podređenim drugome. Tako društvo štiti biološku reprodukciju vrste, ali biološka autoreprodukcija održava perpetuiranje društva. Nijedno nije doista svrha ili “funkcija” drugoga. Postoji, dakle, biosocijalni ambisustav, a umetnemo li u njega socioindividualni ambisustav i am-

53 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

bivalentni trisustav. Već u pojedinca, naime, nema stroge povezanosti između rađanja potomstva i spolnog užitka, koji se već može emancipirati i u masturbaciji. S druge strane, ponovimo, toplina sise iz najranijega djetinjstva činit će placentu simpatije, nježnosti i prijateljstva u mladenačkoj te čak već pomalo odrasloj dobi (to će biti izvor ljudske sentimentalnosti). Ne postoji, dakle, neka kruta kategorizacija i jasna granica između biološkoga, društvenog i individualnog, nego istodobno jedinstvo i pluralitet, prvotna konfuzija i distinkcija u razvoju. Ne postoji savršena integracija, funkcionalnost bez zbrke, nego istodobno komplementarnost, konkurencija, te u krajnjem slučaju antagonizam između ta tri termina. Društvo i pojedinac u službi su vrste, vrsta je u službi društva i pojedinca, ali na složeni način, s određenom zonom ambigviteta, proturječja, nerazrješivosti. A upravo su ti ambigviteti, proturječja, nerazrješivosti ono što će čovječanstvo dovesti do dotad nepoznatog stupnja. S  “” Društvo naprednih primata čini uspješnu složenu integraciju prilično naglašeno diversiﬁciranih elemenata, od kojih ono u svojoj permanentnoj samoproizvodnji ne samo kombinira komplementarnosti nego i koristi i prevladava antagonizme. Dakako, čitav jedan aspekt društvene složenosti izražava se preko tog kompetitivno/hijerarhijskog odnosa između muških pojedinaca, kao i između odraslih i mladih mužjaka. No on se tu istodobno i iscrpljuje, budući da žestoko nadmetanje može samo dovesti do krute hi-

54 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

jerarhije, ili fatalnog rasula. Kao što ćemo vidjeti, društvo hominida u složenosti može napredovati samo ako istodobno reducira nadmetanje i hijerarhiju između mužjaka, odnosno razvijajući u njih suradnju i prijateljstvo, kao i uspostavljajući interindividualne afektivne mostove između odraslih i mladih. Kako bilo da bilo, društvena integriranost naprednih primata složena je već utoliko što uključuje antagonizme i nered, koji nisu samo otpad što ga uklanja organizacija nego djelomično i konstitutivni elementi same organizacije. Suradnja i komplementarnost nisu pojmovi koji su u posvemašnjoj (ontološkoj) opreci s nadmetanjem, konﬂiktima, antagonizmima, nego kao da zajedno s njima čine dva nestalna pola između kojih se konstituira društvena organizacija. Taj načelni ambigvitet susreće se na svim razinama; interindividualni odnosi, vidjeli smo, osciliraju između matchinga i ﬁttinga, a jedno i drugo se udružuju kako bi se održala krutost hijerarhije i društvena mobilnost pojedinaca; postoji, rekli smo, istodobno potencijalni antagonizam i potencijalna komplementarnost između pojedinca koji ide za svojim osobnim interesima i interesa kolektivne organizacije. No rekli smo također i to da taj sustav nije baš tako skladan kakvim ga je zamišljao Hegel, budući da ne nameće samo velike gubitke nego i velike žrtve, velike frustracije onih koji su na dnu društvene ljestvice. Što znači da načelo hijerarhije ima dva lica: integrativno lice i lice izrabljivanja majmuna od majmuna. Kao što vidimo, mi smo naslijedili korijene društvene nejednakosti, što taj problem čini ne nerješivim nego korjenitim.

55 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

Odnosi između dominacije i suradnje, konﬂikta i solidarnosti, u okvirima su društva vrlo varijabilni - ovisno o vrsti i uvjetima okoliša. Šumska društva u načelu su manje centralizirana, manje hijerarhizirana, a individualni i kolektivni antagonizmi u njima manje žestoki. No bez obzira na to, uvijek postoji latentni antagonizam središnje vladajuće i mlade marginalne skupine, a u nekim se slučajevima antagonizam razrješava izopćenjem devijantnoga ili svrgavanjem moćnika. Tako je društvo najrazvijenijih primata već podložno “proturječjima”, no ta su proturječja na različite načine, i istodobno, uvjeti njegove složenosti i prepreke napredovanju te složenosti. U jednom takvom društvu uvijek ima na djelu nekih sila nereda, koje nisu samo individualne entropije (senescencija i smrt) nego upravo društvene entropije, prouzročene udjelom individualnih nepredvidivosti što ih društvo mora resorbirati, i organizacijskim antagonizmima koji su s druge strane nužni za njegovu složenost. No ponovimo, nered (aleatorički postupci, nadmetanja, konﬂikti) jest ambivalentan: s jedne je strane jedan od konstituenata društvenog reda (raznolikost, šarolikost, prilagodljivost, složenost), no s druge istodobno ostaje nered, odnosno prijetnja dezintegriranjem. I tu je također permanentna prijetnja koja održava nered, ono što društvu daje njegov složen i živ karakter permanentne reorganizacije. Korjenito različit od mehaničkog reda, “živi” je red onaj koji se neprestano iznova rađa. Nered, naime, neprekidno ili upija organizacija, ili biva iskorišten i preobražen u svoju suprotnost (hijerarhija), ili evakuiran (devijantnost) ili zadržan na periferiji (mar-

56 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

ginalne bande mladih). Ma koliko ga se neprekidno upijalo, evakuiralo, odbacivalo, iskorišćivalo, preobražavalo, on se neprekidno iznova rađa, a isto se tako neprekidno iznova rađa i društveni red. I evo gdje se pojavljuje logika, tajna, misterij složenosti i duboki smisao izraza ‘samoorganizacija’: društvo se neprekidno samoproizvodi jer se neprekidno samouništava. P  U tom se procesu stidljivo pojavljuju male inovacije koje mogu biti integrirane u društveno ponašanje i koje se mogu smatrati pretečama fenomena kulturalne inovacije, integracije i transmisije svojstvene ljudskim društvima. Kontinuirano proučavanje makaka na otoku Kyushu omogućilo je da se neke od njih detektiraju. Jedna skupina makaka koja je živjela na rubu šume imala je običaj hraniti se gomoljima koje bi, nakon što bi ih iskopali iz zemlje, brisali rukom; jednom se prilikom jedan mladunac približio obali, jedan mu je gomolj pao u more, potom ga je izvadio i otkrio da morska voda ne samo što prišteđuje ručno čišćenje nego gomolju daje i začin. Tako je stekao naviku da svoje gomolje uranja u more; njegov su primjer slijedili drugi mladi, ali ne i stari; običaj se raširio tijekom sljedeće generacije. Makaki su otad proširili svoj društveni prostor, uključivši u njega obalu, što je pak za sobom povuklo uključivanje u prehranu malih ljuskara i školjki. Zametak “kulture” toga društva, odnosno prakse i znanja neurođenog karaktera, našao se obogaćen. Proces inovacije potekao je od jednoga mladog pojedinca i brzo se proširio među

57 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

marginalnom skupinom mladih. S usponom mladih u klasu odraslih integrirana je inovacija postala običaj, te povukla za sobom bujicu malih inovacija koje su također postale običaji. Dakako, riječ je o minornom fenomenu, i modiﬁkacije te vrste u društvenom su životu čak i najrazvijenijih primata zacijelo neznatne u jednoj te istoj ekološkoj niši. No možemo vidjeti kako postojanje skupine mladih - radoznale, zaigrane, istraživačke, i istodobno marginalne i devijantne - za čitavo društvo označuje otvorenu granicu preko koje se mogu probiti faktori promjene. Izvor promjene tu je jedan slučajan događaj koji se, čim se pronikne u njegov praktičan i ugodan karakter, pretvara u inovaciju, koja postupno postaje običajem. Uvjeti inovacije slučajna su devijantna ponašanja učestala u mladih, odnosno s gledišta društvene integracije, “smetnje” ili nered. Možemo uživo pratiti transformaciju neke “smetnje” u informaciju, te integriranje jednoga novog elementa - ploda posve slučajnog postupka - u složeni društveni red. Na pragu smo sociokulturalne evolucije. Č  Među svim živućim primatima čovjeku je, u svakom pogledu, najbliža čimpanza. Studija J. van Lawick-Goodalla (1971.) donijela nam je iznimno dragocjeno svjedočanstvo o jednom društvu čimpanza na slobodi. Čimpanza je svejed, a samo prigodice mesojed. Prigodice ide u lov, a u lovu na male vodensvinje može se istodobno vidjeti očitovanje suradnje i strategije okruživanja i di-

58 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

verzije. Prigodice se služi štapovima kojima zamahuje na protivnika neke druge vrste i, prigodice, izrađuje neki alat, to jest preinačuje neki prirodni predmet, kao što je cjevčica koju uvlači u termitnjak kako bi usisao termite. Prigodice hoda ili trči na stražnjim nogama. Tako on, kao što je dobro primijetio Moscovici, prigodice, sporadično očituje neka od obilježja koja su se dotad smatrala speciﬁčnima za ljudsku vrstu jer su u nje postala glavna i trajna: lov, tehnika, dvonožnost. Djetinji odnos prema majci u čimpanze je osobito dug: četiri godine. Pubertet se očituje relativno kasno, sa 7-8 godina, a društvena adolescencija traje još 7-8 godina. Osjećaji naklonosti, nježnosti, prijateljstva tu se doimaju osobito razvijenima. Sin prema majci dugo, možda čak sve dok ona ne umre, zadržava poseban odnos; brat i sestra odgojeni zajedno ostaju prijatelji za čitav život. Čimpanza u sferu mladenačkih prijateljstava prenosi iskazivanja nježnosti: zagrljaje, protopoljupce (lips smacking). Ruka je kao i kod čovjeka (što se prečesto zaboravlja) instrument afektivne komunikacije: milovanja, stezanja ruku; mogu se čak vidjeti dva mlada prijatelja kako ruku pod ruku idu u šetnju. Čimpanza nije samo afektuozan, on je i duboko afektivan, a to ga također približava čovjeku: emotivan je, tjeskoban, zaigran; lako ulazi u rezonanciju sa životom okoliša; a vidimo i kako se u njemu rađa, u iznenadnoj pojavi “karnevala” (Reynolds), ritmička instrumentacija i ples. Razvoj afektivnosti ide ukorak (a vjerujemo da je i povezan) s razvojem inteligencije. Odavno se zapazila umješnost prilagodbe čimpanze na vrlo različite živo-

59 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

tne uvjete, vidljiva iz mnogih očitovanja ingenioznosti. U laboratoriju su se provodili slavni pokusi u kojima je čimpanza rješavao probleme tipa dohvatiti bananu koja je naoko bila izvan dosega. No valjalo je pričekati kraj šezdesetih godina pa da nam dva tipa pokusa, Premackov (1971.-1974.) na majmunici Sarah, i Beatrix i Allena Gardnera (1969., 1971.) na Washoe, otkriju intelektualne sposobnosti nevidljive terenskom promatraču ili neiskorištene u prirodnim uvjetima njihove društvene egzistencije. Svi pokušaji poučavanja mladih čimpanza ljudskome govoru dotad su propali, i vladajuća je teorija bila da čimpanza ne može imati cerebralnu sposobnost govora. Gardnerovi su Washoe naučili osnovama gestualnoga jezika na bazi jezika gluhonijemih. Premack je čimpanzu Sarah naučio jezik čija su osnova bili znakovi upisani na žetonima. S pet godina Washoe je raspolagala repertoarom od 550 simbola (među kojima: idemo, meko, prljavo, otvoriti, igrajmo se skrivača) kojima se koristila sastavljajući rečenice prema elementarnoj sintaksi. Sarah je također mogla razgovarati s Premackom sastavljajući rečenice od znakova. Čini se, dakle, da ono što čimpanzama nedostaje kako bi raspolagali komunikacijskim sustavom bogatijim od onog koji je dovoljan za njihov hipi-život u šumi, nije cerebralna nego glotička sposobnost te društvena stimulacija. No još više od činjenice da je sposoban na elementaran način koristiti se jednim nefonetskim i još manje alfabetskim jezikom, upadalo je u oči, iz same upotrebe tog jezika, da mladi čimpanza pokazuje dva svojstva za koja se čvrsto vjerovalo da pripadaju ljudskoj kulturi i inteligenciji: svijest o vlastitu identitetu i obavljanje računskih operacija. Prvu

60 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

postavku otkriva ﬁlm koji su snimili Gardnerovi. Washoe se dobro zabavljala sa zrcalom; jednoga dana pomoćnica Gardnerovih gestom ju je upitala, pokazujući joj sliku zrcala: “Tko je to?”, a Washoe je odgovorila: “Ja (kažiprst uprt u vlastite grudi) Washoe (milovanje jednog uha koje je bilo utanačeni znak za Washoe).” Gallup je pak sa svoje strane (1970.) na ingeniozan način potvrdio to otkriće. Pustio bi čimpanze da se gledaju u ogledalu, potom bi ih uspavao i umrljao im obraze. Probudivši se, svaka bi životinja prinosila ruke obrazima čim bi joj se pružilo ogledalo. Oba ta iskustva, gledamo li ih odvojeno, mogu pobuditi sumnje da su zapravo stvar slučaja koji su odabrali istraživači odveć revni u nastojanju da dokažu svoju tezu ili da su mimetički rezultat postupaka koje su sugerirali eksperimentatori. No već njihova konvergencija dopušta da dovedemo u pitanje dogmu koja jedino čovjeku dodjeljuje ne samo svijest o vlastitu identitetu nego i vezu između subjektivnog ega i objektivne slike o sebi. Premack je, povrh toga, u dijalog pomoću graﬁčkih znakova uveo i simbole za identitet, jednakost, razliku, za više i manje, za potvrdnost i negaciju, moguće i nemoguće, te imao prilike vidjeti Sarah kako obavlja logične operacije na problemima koje postavljaju empirijski predmeti, odnosno pokazuje istodobno mišljenje i znanje. Washoein “ja” i Sarino “mislim” čine tako, kad se povežu, jedan izvanredni majmunski cogito, “ja mislim”. Dakako, majmun sasvim sâm taj cogito nije mogao izvesti, bila mu je potrebna tutorska pomoć čovjeka. Ali nam upućuje poruku koja je postojala prije te pomoći: “Ja sam sposoban misliti.”

61 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

4 PROBOJ I SPOJ

Najsloženije društvo primata bilo bi neosnovano shvaćati kao model najdrevnijih ljudskih društava, i lako bi se moglo istaknuti kako mu nedostaje tehnika, jezik, kultura, pojam očinstva. Ali je zato više nego prihvatljivo u organizacijskoj složenosti društava babuna, makaka, čimpanza razabirati temeljna obilježja naprednoga primatskog društva čija će evolucija dovesti do drevnog društva homo sapiensa. Prije svega: složenost društvene integracije; trojaka muško-žensko-mladenačka organizacija kakvu smo opisali; snažna solidarnost grupe u odnosu prema onom što je izvan nje; hijerarhija i nejednakost unutar nje; mogućnost da se na jedno takvo društvo primijene pojmovi ranga, položaja, uloge. Kao što reče Crook: “Sve prije nego neka daleka analogija ljudskom životu, društveni proces odabiranja u čoporima babuna i makaka, pojavljivanje srodstva, uloge i suradnje kao elemenata životno važnih za društvenu organizaciju te društvena pokretljivost muških aktera, mogli bi biti vrlo bliski ekvivalent najstarijih društvenih sustava protohominida“ (Crook, 1971., str. 44). Posljedica je vrlo važna, i Moscovici ju jasno ističe: “Navikli smo na ideju da naša ﬁziologija, naša anatomija “potječu” od ﬁziologije i anatomije primata, no moramo se priviknuti na ideju da isto vrijedi i za naše društveno tijelo” (Moscovici, 1972., str. 221). Promotrimo li sada individualnost čimpanze, jasno je da nisu samo naša anatomija i ﬁziologija ono po čemu se

62 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

vidi veza porijekla, nego su to također afektivnost i inteligencija, a zacijelo i veza koja uzajamno obogaćuje afektivnost i inteligenciju. Čimpanza je, rekosmo, prigodice faber, prigodice lovac, prigodice dvonožac. Dodajmo da je, čim je dvonožac, ujedno i dvoruk: uzima štap, mastrubira, miluje ili steže ruku. K tome, kao što su pokazali Premack i Gardner, potencijalno je sposoban za neki elementarni jezik, za logičke i semantičke operacije. Te su sposobnosti u njega isto toliko slabo iskorištene koliko su u ljudi još dan-danas slabo iskorištene sposobnosti golema sapiensova mozga. Iz toga je jasno da je viši antropoid mnogo manje udaljen od čovjeka nego što se pretpostavljalo. Povrh toga, dok je primatologija približavala antropoida čovjeku, prethistorija je, na kronološki paralelan način, ovih posljednjih deset godina čovjeka približavala antropoidu. Od otkrića Louisa i Mary Leakey u klancu Olduvai, 13. srpnja 1959., do onoga što je otkrio njihov sin Richard na Rudolfovu jezeru 27. kolovoza 1972., pet milijuna godina prethistorije napučilo se dvonožnim bićima, od kojih najmanje razvijeni pokazuju obilježja hominida već pomiješana s obilježjima antropoida (robustni australopiteci), a od kojih se oni najrazvijeniji od homo sapiensa istinski razlikuju jedino po veličini mozga (Man 1470). Između ta dva pola nalazimo gracilna bića, po stopalima ljude, po stasu (1,20 m) i težini (20-25 kg) djecu, po dimenzijama lubanje (600 cm3) gotovo-čimpanze, ali već faber: grade skloništa, obrađuju kamen, idu u lov. Upravo oko tog anatomskog apsurda zametnula se bijesna bitka među prethistoričarima. Označuje li dvonožac jednostavno ženski tip robustnog australopiteka čiji je spolni di-

63 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

morﬁzam u to doba navodno vrlo naglašen? Označuje li poseban tip australopiteka, gracilnog australopiteka? Treba li odsad, kao Leroi-Gourhan, australantropa nazivati australopitekom izrađivačem oruđa? Ili gracilni tip (lubanja 600 cm3) naprotiv treba smatrati predstavnikom hominidske vrste u pravom smislu riječi, homo habilisom, čiji razvojni ogranak divergira u odnosu prema australopitecima (među kojima su se pak otkrivali sve raznolikiji primjerci)? Kako bilo da bilo, vrlo je vjerojatno da bi danas odličje najstarijega poznatog izravnog pretka roda homo moglo pripasti Manu 1470; vrlo je vjerojatno da se grana hominida davno odcjepljuje od grane antropoida (Man 1470 star je 2 600 000 godina), ali mora se primijetiti da su na matičnom afričkom tlu tijekom možda dva ili tri milijuna godina mogle supostojati dvije ili tri različite vrste od kojih je jedna još uvijek krajnje bliska antropoidima, a od kojih je najrazvijenija po dimenzijama lubanje (Man 1470) još daleko od homo sapiensa , ali čiji je način života u savani, bili to antropoidi u procesu hominizacije ili hominidi početnici, gotovo isti: izrađuju oružje, oruđe, skloništa; raspolažu, dakle, društvenom organizacijom zamjetno jednake složenosti. Vidimo, dakle, bića koja nisu čovjekovi predci kako dosežu, tehnički i sociološki, stupnjeve hominida, i vidimo čovjekova pretka kako, tehnički i sociološki, polazi od stupnja koji je dosegla jedna ili više drugih primatskih vrsta4.

4

O trenutačnom stanju toga pitanja, usp. Yves Coppens: “Les origines de l’homme: d’où venons-nous?” («Porijeklo čovjeka: otkuda dolazimo?»), Plurisciences, 1978.

64 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Dovođenje u vezu uzbudljivih otkrića u klancu Olduvai i na Rudolfovu jezeru s otkrićima sociologije i psihologije primata omogućilo je tako uspostavljanje veze između antropoida i hominida s jedne strane, te između hominida i čovjeka s druge. Samim se tim, istodobno s otvaranjem lanca hominizacije, razvaljuje brava između primata i čovjeka5. On bi pak, krenuvši od nekoga nepoznatog X..., trebao prelaziti preko Mana 1470 (s mozgom od 800 cm3) i dospjeti do homo sapiensa (1500 cm3), koji nije početak nego kraj hominizacije. Kao što ćemo vidjeti, vrlo je vjerojatno da su se ne samo oruđe i alat nego i lov, jezik i kultura pojavili u procesu hominizacije, prije nego što se rodila ljudska vrsta u užem smislu, sapiens. To znači da je hominizacija složen razvojni proces uronjen u povijest prirode iz kojega izvire i kultura. Empirijska veza koja se uspostavlja između primata i čovjeka ne rasvjetljuje tako samo golemu provaliju od deset do pet milijuna godina nego nedokučivu pojmovnu tamu, nezamišljen i nezamisliv ponor antropologizma u kojemu nije bilo ni čovjeka, ni životinje, ni kulture, ni prirode. Upravo tu sada možemo vidjeti izvjesnu ljudsku životinju, izvjesno prirodno društvo, izvjesnu kulturalnu razrađenost vezanu za izvjesnu biološku evoluciju. Upravo tu gdje pojmovi života, životinje, čovjeka, kulture gube svoju dostatnost i svoju krutost. 5

Lanac u kojemu bi australopitek i homo habilis bile genetički sterilne, ali sociološki važne grane.

65 EPISTEMOLOŠKI SPOJ

Upravo se tu moraju rasprsnuti dvije epistemološki zatvorene domene, biologizam i antropologizam. Jer upravo tu ni život ni čovjek ne mogu se poimati kao supstancijalni, jasni, repulzivni, pa čak ni (premda je to već napredak) asocijativni entiteti. Ono što je nepopravljivo pogođeno jest inzularna koncepcija čovjeka. Torpedo što je suknuo iz klanca Olduvai načinio je presudni proboj ispod linije vodoreza antropologizma. To ne znači da čovjek postaje “majmun ubojica” (Ardrey, 1963.), “goli majmun” (Morris, 1970.); hominitet se nije vratio u okvir biologizma; jedan zatvoreni koncept nije zamijenjen drugim zatvorenim konceptom. Jer ono što također biva uništeno inzularni je koncept života, već ionako napola razbijen. Ne samo da čovjek ne može biti sveden na biologiju, nego ni sama biologija ne može biti svedena na biologizam. Taj dvostruki jaz (biologizma i antropologizma), to dvostruko otvaranje (koncepta života i koncepta čovjeka) u našim je očima od kapitalne važnosti. Otvaranje pojma čovjeka prema životu nije nužno samo za znanost o čovjeku, ono je nužno i za razvoj znanosti o životu; sâmo otvaranje pojma života uvjet je otvaranja i razvoja znanosti o čovjeku. Nedostatnost jedne i druge mora neizbježno prizvati neko teorijsko gledište koje će ih moći istodobno sjediniti i razlikovati, odnosno omogućiti i potaknuti razvoj neke teorije o samoorganizaciji i neke logike složenosti. Tako se pitanje porijekla čovjeka i kulture ne tiče samo neznanja koje treba smanjiti, radoznalosti kojoj valja udovoljiti. Riječ je o pitanju neizmjernoga teorij-

66 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

skog dosega, višestrukog i općeg. To je gordijski čvor koji osigurava epistemološki spoj između prirode i kulture, životinje i čovjeka. To je isto ono mjesto gdje nam valja tražiti temelje antropologije.

II. HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

Könige der Endlichkeit, erwacht! (Kraljevi konačnosti, probudite se!) Hölderin * * *

1 LOVINA KOJA ZNA LOVITI

Tamo gdje se vidjela jasna razlika između čovjeka krupnoga mozga i primata malene glave ne pojavljuje se samo jedan mali hominid sitne glave (800 cm3) nego i neko mutno biće koje se jednako neodlučno naziva majmunom (australopitekom) koliko i čovjekom (australantropom), a koje nije ni posljednji od majmuna, ni prvi čovjek.

68 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Tamo gdje se između primata i čovjeka nazirala rupa, praznina i provalija, pojavljuje se plodna dolina hominizacije. Umjesto slike veličanstvena skoka kojim se homo sapiens izdvaja iz prirode i svojom zadivljujućom inteligencijom proizvodi tehniku, jezik, društvo, kulturu, vidi se naprotiv priroda, društvo, inteligencija, tehnika, jezik i kultura kako u procesu koji traje nekoliko milijuna godina su-proizvode homo sapiensa. Osobna iskaznica čovjeka odjednom se zamućuje. Faber? Socius? Australantrop s lubanjom od 600 cm3 i “Man 1470” to već jesu. Ostaje li mu jezik, kultura? Kao što ćemo vidjeti, jezik i kultura moraju kronološki prethoditi sapiensu i logički uvjetovati posljednju biološku evoluciju koja dovodi do njegova mozga od 1500 cm3. U takvim uvjetima čovjeku više ne ostaje čak ni datum rođenja. Kako kaže Geertz, “ljudi imaju datume rođenja, ali čovjek ga nema” (Geertz, 1966.). Što zapravo znači da čovječanstvo ima više rođenja, prije sapiensa, sa sapiensom, poslije sapiensa, a možda obećava i neko novo rođenje, još jednom poslije nas. M  Uzmemo li da se čovjek ne može objasniti samo na osnovi mozga sapiensa, ali da je taj mozak krajnji rezultat vrlo složenog i dugoga procesa hominizacije, dolazimo u iskušenje vratiti se u bazu, to jest pred noge primatu koji je sišao s drveća da bi hodao po tlu. Hominid se od čimpanze ne razlikuje prvenstveno po težini mozga, a vjerojatno ni po intelektualnim sposobnostima, nego po dvonožnom kretanju i uspravnom

69 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

držanju. Hominizacija će, prema tome, nastaviti napredovati na nogama, kako energično ističe Leroi-Gourhan (1964.). Uspravno je držanje presudni element koji ruku oslobađa svake lokomotorne prisile. Ne zaboravimo tu pucnuti palcem: suprotan položaj palca, povećavajući snagu i preciznost hvatanja, od ruke će učiniti polivalentni instrument. Time dvonožnost odmah otvara mogućnost evolucije koja vodi do sapiensa: uspravno držanje oslobađa ruku, ruka oslobađa čeljust, vertikalizacija i oslobađanje čeljusti lubanju oslobađaju mehaničkih stega koje su joj prije bile na vratu, i ona postaje sposobna proširiti se u korist krupnijeg “stanara”. No takva shema (anatomsko uspravljanje > tehnološki razvoj > oslobađanje lubanje) ne može biti ni uzročna, ni linearna. Može biti samo rezultanta intervencija svakovrsnih aktera koji ulaze u interakciju. Ona, naime, pretpostavlja mutacije gena zbog kojih nastaju anatomske transformacije i povećanje dimenzija mozga; “odabir” dvonožnosti što ga obavlja odgovarajuća prirodna sredina - savana, a ne više šuma; novi način života koji, čineći od te životinje istodobno plijen i grabežljivca, u dijalektici noga-ruka-mozak razvija cerebralne sposobnosti koje čimpanza dotad nije sustavno iskorištavao, povlači za sobom upotrebu obrambenog i napadačkog oružja te izgradnju skloništa: pokreće, dakle, stanovit tehnički razvoj u okvirima jednoga novog praxisa; pretpostavlja, naposljetku, određeni razvoj društvene složenosti, koji se i sâm razvija pod utjecajem novoga načina života, novoga praxisa, aktualizacije cerebralnih potencijala, koje istodobno i sâm razvija.

70 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

I prema tome su višestruki međuodnosi, interakcije, interferencije između genetskih, ekoloških, praksičkih (lov), cerebralnih, društvenih pa potom kulturalnih faktora ono što će omogućiti shvaćanje multidimenzionalnog procesa hominizacije, koji će naposljetku dovesti do pojave homo sapiensa. To nam već pokazuje kako se hominizacija ne može shvaćati ni kao isključivo biološka, ni isključivo duhovna, ni isključivo sociokulturalna evolucija, nego kao složena i multidimenzionalna morfogeneza koja proizlazi iz genetskih, ekoloških, cerebralnih, društvenih i kulturalnih interferencija. Takva složenost odmah na početku zbunjuje, i lako će pobuditi želju za traženjem neke niti vodilje. No ta nit vodilja neće moći biti neko reduktivno obilježje; premda su se prije desetak godina pojavile veličanstvene hipoteze koje su pokušale objasniti hominizaciju (a one su ne samo pobudile nego i velikim dijelom potkrijepile naša razmišljanja), one u određenom trenutku imaju tendenciju svesti cjelinu procesa na neku povlaštenu dimenziju.

genetički sustav

moždani sustav

praxis

ekosustav

društvo-kultura

71 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

Mi ne bismo privilegirali anatomsku značajku koja hominizaciju tjera da hoda samo na nogama; ne bismo privilegirali psihološku značajku koja hominizaciju tjera da hoda samo na glavi; ne bismo povlašćivali genetsku značajku koja hominida samo tjera da skače iz mutanta u mutanta; ne bismo privilegirali ekološku značajku koja samo savanu gura prema hominidu, a hominida prema savani; ne bismo privilegirali sociološku značajku koja samo stavlja u pogon društvenu dinamiku, premda je Moscovici sociogenezu bez problema supstituirao običnom biogenezom čovjeka. Sve su te značajke bitne, ali su prije svega, u pogledu te evolucije, bitne jedna drugoj. To ne znači da ćemo dopustiti da se raspršimo po raznim slučajnim susretima, međuodnosima, inovacijama. Jer, kao što ćemo vidjeti, cerebralizacija međusobno povezuje sve organizacijske razvoje. To nipošto ne znači, ponavljamo, da bismo hominizaciju htjeli svesti na razvoj mozga; to znači da ćemo razvoj mozga povezivati sa svakim drugim razvojem, s onima do kojih dovodi on, ali i s onima koji dovode do njega. Naglasimo: mozak se ovdje ne promatra kao “organ”, nego kao epicentar onoga što je za nas bît hominizacije: proces multidimenzionalnog usložnjavanja, prema načelu samoorganizacije ili samoproizvodnje. To načelo nije neki deus ex machina; on jasno pretpostavlja, ne samo u svom funkcioniranju nego ponajprije u svojoj evoluciji, intervenciju aleatornih događaja, akcidenata, interakcija. To načelo-vodič, koje ima tu prednost da teži razumljivosti ne namećući a priori neku racionalnost ili svrhovitost, omogućuje da hominizaciju promatramo kao stvarnu povijest, a “ne neku mističnu

72 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

silu koja čovjeka prisiljava da evoluira prema nekom ontogenetskom načelu” (Washburn, 1963.). Nikad ne treba zaboraviti, naime, da je hominizacija igra interferencija koja pretpostavlja zbivanja, eliminacije, selekcije, integracije, migracije, neuspjehe, uspjehe, katastrofe, inovacije, dezorganizacije, reorganizacije. Hominizacija nije samo ono što se pojavljuje, ona je također i ono što nestaje, iščezavanje vrstâ koje su slavile pobjedu, australopiteka, homo habilisa, Mana 1470, homo erectusa, homo neandertalensisa, koje su možda sve bile progonjene kao divljač, proždirane od neke druge vrste. Nije riječ o jednoj vrsti koja od prvih hominida evoluira do homo sapiensa; riječ je - u jednom neizmjernom trajanju u kojemu se prirodna sredina usporeno modiﬁcira i u kojemu se pojedinci i skupine umnažaju na nepromjenljiv način - o sporadičnim skokovima od vrste do vrste, od društva do društva, od jedinke do jedinke, svaki put ili s nekim Adamom mutantom koji osnuje lozu, ili nekim nepoznatim Prometejem koji donese neku novu tehniku, ili nekom kolonijom u bijegu iz zatočeništva koja iskrivljuje neki uzor ponovno ga uspostavljajući. Pojave se s vremena na vrijeme divergencije, disidentstva; mnoga propadnu, neka se sigurno nametnu, rašire; uspješni otklonjeni otklanjaju one od kojih su se otklonili. S       Duboke perturbacije gibanja Zemljina satnog mehanizma oko Sunca povlače za sobom revolucije u živome svijetu. Ekosustavi doživljavaju preobrazbe. Vrste izumi-

73 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

ru, druge emigriraju, treće se pojavljuju i razvijaju. Pri kraju tercijarnog doba suša tjera šume na uzmak, a golemim se prostranstvima širi savana. Prvi hominidi, čiji se fosili pronalaze u područjima koja su bila suha, afrički su primati, koji su napustili drveće, koje je drveće napustilo, i koji su se naselili u savani. Prva sudbina hominizacije morala se odigrati između šume i savane, tamo gdje je pritisak okoliša pospješivao sušu, tamo gdje je demografski pritisak unutar sve skučenije šume sve više potiskivao prema rubu odveć brojno stanovništvo, tamo gdje su društvene tenzije između odraslih i mladih te istraživačka radoznalost adolescenata tjerale male skupine odmetnutih, prisilom jednako kao i privlačenjem, da pokušaju preživjeti na travnatu terenu. Tako su, dakle, ekološki i demografski pritisci, strukturalni antagonizmi svojstveni složenom društvu antropoida zajednički pospješili deﬁnitivno progonstvo jedne mutantske skupine u koje će dvonožnost omogućiti nadvladavanjem osnovnih problema preživljavanja u savani na način posve nov u odnosu prema babunima (usp. str. 75). Preludij hominizaciji čine, dakle, izvjestan ekološki poremećaj, genetička devijacija, sociološka disidencija, odnosno i izvjesna modiﬁkacija u autoreprodukciji ekosustava (šuma postaje savana), modiﬁkacija u genetičkoj autoreprodukciji kod jednoga razvijenog primata (mutacija), te modiﬁkacija tijekom sociološke autoreprodukcije, odnosno odcjepljenje jedne mladenačke skupine koja osniva ekstrateritorijalnu koloniju. Čini se, prema tome, da su začetnici hominističke revolucije abnormalni, odbačeni, heimatlos, pustolovi, buntovnici.

74 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Savanski mutant pretpostavlja šumskog smutljivca. No potonji se, da bi iznašao revolucionarno rješenje, morao preobraziti u savanskog mutanta. Postupna zamjena šume koja hrani i brani agresivnom i okrutnom savanom, podbada i usmjeruje proces hominizacije. Savana stvara uvjete za potpuno iskorištenje dvonožnih, dvoručnih i cerebralnih sposobnosti, počevši od potreba i opasnosti koje nameće. Novi ekosustav donosi, naime, svoje stege, svoja usmjerenja i svoje pogibije koji su stimuli razvoju svakovrsnih sposobnosti koje su već postojale u šumskoga pretka što je, kao rođak čimpanze, obdaren hitrim i okretnim mozgom, oštrim pogledom, svejedskim apetitom, već bio sposoban pretvoriti granu u toljagu, a oblutak u projektil, kolektivno progoniti malene sisavce. Nestanak drveća izlaže pogibiji biće čije su spolovilo i trbuh izloženi pandžama i očnjacima; potraga za hranom postaje opasna, a povrh toga i teška ako je ona rijetka ili bježi; neprestana budnost, pozornost, lukavstvo postaju životno važni; najsitnije pokrete valja znati interpretirati kao znakove, najﬁnije tragove kao indicije, valja biti spreman, individualno i kolektivno, na obranu i, ako treba ići u lov, na napad. U tim se uvjetima savanom šire malene skupine, porijeklom vjerojatno iz iste loze, koje će se tijekom stotina tisuća, štoviše, milijuna godina genetski diferencirati, ali koje će unatoč razlikama istodobno postojati i na početku imati isti pješački, manualni i inteligentni način života, koji podrazumijeva upotrebu štapova i kamenja za obranu ili napad, te izgradnju elementarnih skloništa. Potom će oni koji slijedom genetičkim mutacija budu raspolagali većim sposobnostima (oprečni položaj palca

75 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

u odnosu prema kažiprstu, potpuno uspravljanje tijela, povećanje volumena, a time i složenosti mozga), razviti kinegetički nastavak pustolovine. Moguće je da su na početku ti nezgrapni “robustni australopiteci” vegetarijanaca bili ti koji su, monopolizirajući ne preobilnu biljnu hranu, gracilne mutante svejede primorali da se više okrenu hrani životinjskog porijekla, traganju za lešinama možda, no prije svega lovu na maleni plijen. Samim će se tim upravo na ta gracilna stvorenja provoditi selektivni pritisci u korist svega onog što razvija okretnost, vještinu, tehniku, dakle značajki sve više i više svojstvenih hominidima. Stopalo će, mnogo više nego u vegetarijanaca, biti mobilizirano da duže hoda, to jest da istražuje, da vitalno trči kako bi progonilo, ili pak bježalo, dok robusni čopori vegetarijanaca nemaju potrebu ni da se raspršuju, ni da galopiraju, ni da se navrat-nanos povlače. U malenog lovca-lovine razvit će se sva anatomska obilježja, i sve odgovarajuće sposobnosti koje omogućuju ne samo da se brzo i dugo trči nego i da se bježi držeći plijen, da se progoni mašući štapom ili kamenom. Oprečni položaj palca i kažiprsta homo habilisa i Mana 1470 dodatno će se naglasiti, omogućujući snažnije i preciznije hvatanje predmeta koje valja pokupiti s tla ili njima rukovati, te osobito snagu i preciznost pri njihovoj pretvorbi. Ruka time postaje kontinuirano aktivna na najrazličitije načine, a tehnika, koja se u šumskog čimpanze-hipija pojavljivala tek povremeno, koja je u nezgrapnog vegetarijanca odgovarala uglavnom na potrebe obrane, postaje u gracilnog hominida trajno obilježje, te će se otad moći razvijati istodobno s kinegetičkom praksom.

76 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

U početku slabiji, mali će hominidi, a posebice jedan od njih, postajati tako sve okretniji, sve vještiji, sve inteligentniji, istodobno genetski, anatomski, tehnički, praktički, i naposljetku kudikamo nadmašiti mrge. Zacijelo će s njima moći koegzistirati, više ili manje miroljubivo, u mjeri u kojoj hrana bude dostatna ili različita. No čim izbije konkurencija, bilo pod demografskim pritiskom, bilo uslijed češće suše, najhominiziraniji će istisnuti ostale, bilo potiskujući ih na sve jalovije teritorije, bilo loveći ih kao divljač, a samim će time među gracilnima onaj čiji je mozak najrazvijeniji, premda možda čak najmanji, biti taj koji će istisnuti ostale. Tako je novi ekosustav, savana, bio ono što je potaknulo dijalektiku (fenotipsku i genotipsku) stopaloruka-mozak, majku tehnike i svakovrsnog razvoja. On je i nadalje pospješivao porast odlika i sposobnosti lovca-lovine, potom stvarao konkurentske uvjete između supostojećih vrsta, koji su napokon doveli do pobjede samo hominida s najevoluiranijim mozgom. Sve intenzivnija i kompleksnija veza uspostavljat će se između hominida i ekosustava. Za lovca-lovljenog koji vreba, ekosustav je odašiljač mnogostrukih informacija, koje će znati sve istančanije dešifrirati; po tome je ekosustav koproducent i koorganizator lova, produktivnog i organizacijskoga praxisa koji će dodatno stimulirati ﬁzički, cerebralni, tehnički, kooperativni, socijalni razvoj. L   Odavno se zna da je lov, kronološki, obilježio najzamašniji dio sudbine čovječanstva. No nije se znalo da je

77 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

on ne samo kronološki nego i logički obilježio sudbinu hominizacije. Man the Hunter: naslov tog kapitalnog djela (Lee i De Vore, 1968.) valja shvatiti i u smislu formulacije Sergea Moscovicija, koji od nas traži da vidimo “postajanje čovjeka od lovca, a ne postajanje lovca od čovjeka” (Moscovici, 1972., str. 102). Svojstveno homo sapiensu bit će mogućnost emancipacije od lova koji ga je emancipirao. No trebat će pričekati. Lov počinje prije nekoliko milijuna godina, napreduje vrlo polagano, potom se njegov razvoj zahuktava, postaje sve brži u posljednjih pet stotina tisuća godina; nastavlja se s homo sapiensom, doseže vrhunac u magdalenienu; kao os razvoja čovječanstva počet će slabjeti tek unazad posljednjih osam tisuća godina, a danas još preživljava u nekim od prirode prikraćenim krajevima Afrike, Australije, Azije. U evoluciji u kojoj su vrste jedna drugu nasljeđivale diskontinuirano, od hominida malene glave do homo sapiensa krupnoga mozga - lov je veliki kontinuum. Lov valja promatrati kao potpuno ljudski fenomen; on neće samo aktualizirati i raspirivati slabo korištene sposobnosti i poticati nove; on neće samo preobrazivati odnos prema okolini; on će preobrazivati odnos čovjeka prema čovjeku, muškarca prema ženi, odraslih prema mladima. Štoviše: njegov vlastiti razvoj, u sprezi s preobrazbama koje su na djelu, preobrazit će pojedinca, društvo, vrstu. Tu smo napokon na čvrstom terenu antropološkog transformizma, preziranog, nepriznatog i odbacivanog jednako od biologizma kao i od antropologizma, ali koji su ovih posljednjih godina otkrila pionirska djela marginalnih istraživača.

78 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Lov u savani izvještit će hominida i učiniti ga posebnim: učinit će od njega tumača golemog broja sićušnih i ambivalentnih osjetnih stimuli koji će postati signali, indiciji, poruke, a njihov će prepoznavatelj postati znalac. On inteligenciju sukobljuje s onim što je u prirodi najprepredenije, životinjom plijenom i životinjom grabežljivcem koje se obje prikrivaju, pretvaraju, vješto izmiču, zavaravaju. Navodi ga na susret i nadmetanje s onim što je najopasnije: velikim mesožderom. Stimulira strateške sposobnosti: pozornost, ustrajnost, borbenost, odvažnost, lukavstvo, obmanjivanje, postavljanje mamaca, stupica i zasjeda. Ta vrlo duga pustolovina započinje zacijelo s manjim i sporadičnim grabežima viših majmuna svejeda; potom, od prvih hominida do homo sapiensa ta praksa dolazi sve više u središte, postaje sve više organizirana, sve više organizacijska. S male se divljači prelazi na srednju, s plahe i divljači koja bježi na borbenu i opasnu, s nasumične potrage na potragu po tragovima, s otkrivanja po tragu na ustrajno vrebanje, s improvizirane taktike na uigranu strategiju, s opreznosti i lukavstava na domišljate stupice i zasjede, s grubog i polivalentnog oružja na proﬁnjeno i specijalizirano. Lov intenzivira i čini kompleksnijom dijalektiku stopalo-ruka-mozak-oruđe koja zauzvrat intenzivira i kompleksnijim čini lov. Ta dijalektika povlači za sobom tehnički razvoj koji proﬁnjuje i diversiﬁcira oružje i oruđe, ali omogućuje i bolje uređenje skloništa. Sedamsto ili osamsto tisuća godina prije naše ere počinje uporaba vatre. Vatru ne treba shvaćati samo kao inovaciju koja povećava know-how i čini mogućom tehničku upotrebu

79 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

drvenog materijala. Riječ je o tekovini multidimenzionalnog značenja: vanjska predprobava putem kuhanja olakšava rad probavnog sustava: za razliku od mesoždera koji nakon što je proždro svoj plijen, zaspi tvrdim probavnim snom, hominid, gospodar, vatre nakon jela može biti bodar i spreman za akciju; rasterećujući bdijenje, vatra rasterećuje i san; vatra je noćna sigurnost lovaca u ekspediciji baš kao i ženâ i djece koji ostaju u stalnome skloništu; vatra stvara ognjište, mjesto zaštite i zaklona; vatra omogućuje čovjekov duboki san, za razliku od drugih životinja čiji je san uvijek kao na žeravici. Vatra možda čak pospješuje umnažanje i slobodu snova... S druge pak strane, kuhanje potpomaže daljnje hominizirajuće mutacije koje će, smanjujući čeljust i zubalo, osloboditi lubanju dijela njezinih mehaničkih stega i omogućiti porast volumena mozga. Ona upotpunjuje i proširuje dijalektiku ruka-oruđe koja pospješuje moždani razvoj, i na ﬁlogenetičkom i na planu pojavnog praxisa. Razvoj lova i njegove posljedice igraju preobražajnu ulogu, naposljetku, i na društvenom planu. Idu ukorak s izvjesnom sociogenezom koja društveni model hominida razdvaja od modela najrazvijenijih društava primata, i konstituira jedan novi tip društva, koji ćemo ovdje zvati paleodruštvo.

80 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

2 SOCIOGENEZA

Dok se s jedne strane gomilaju anatomski i tehnološki tragovi koji omogućuju da pratimo ﬁzičke evolucije vrste, da pretpostavimo neki mentalni razvoj koji potiče usavršavanje oruđa, s druge pak strane u pogledu hominizacije ne raspolažemo nikakvim izravnim tragom društvene organizacije. Još do prije nekoliko godina jedino čime smo raspolagali bio je odveć zakašnjeli orijentir drevnih društava homo sapiensa koji je preživio do naših dana. Otad se obogaćujemo neprestano sve brojnijim indikacijama o najnaprednijim društvima primata, to jest o slici onoga kako je moglo izgledati predhominidsko društvo. Između ta dva rta golema je praznina. Ali između ta dva društvena pola možemo sada pokušati združiti anatomske, kranijalne, tehnološke i kinegetičke ostatke kao indicije društvene organizacije, poput prirodne paleontologije koja, polazeći od komadića kostiju, omogućuje da se, nagađajući, rekonstruira organizam s obzirom na pravila organizacije kostura. Nije riječ o tome da treba rekonstruirati neki kostur društva na osnovi kostura hominida, riječ je o tome da sve fosilne tragove zajedno, uključujući i kostur hominida, treba promatrati kao fragmentarne indicije stanovite društvene organizacije. Uvjereni smo da vrlo plodna budućnost predstoji prethistorijskoj sociologiji, koja će postati sposobna na osnovi nekog fragmenta ili nekog traga rekonstruirati cjelokupnost društvenih obilježja. Trenutačno je sociološka teorija još toliko nesigurna i toliko arbi-

81 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

trarna da bi nas vrlo lako mogla navesti na tanak led ili u zabludu. Pa ipak, s obzirom na to da raspolažemo složenom bazom (napredno društvo primata), s obzirom na to da možemo procijeniti posljedice ekološkog transfera toga društva u savanu, s obzirom na to da možemo pokušati dovesti u vezu znakove moždane složenosti, tehničke složenosti, kinegetičke složenosti, s obzirom na to da možemo zamisliti stege i otvaranja koje kolektivna organizacija lova nameće društvu, s obzirom na to da se, naposljetku, kao što ćemo vidjeti, društvo čija složenost već implicira izvjesnu kulturu pojavljuje nužno prije sapiensa (usp. str. 95 i dalje), možemo pokušati nacrtati lik u pokretu: sociološku liniju formiranja i razvoja jednoga hominidskog društva (paleo-društva). Ta “idealna” shema uključuje praznine, pojednostavnjenja, pogreške - i razumije se, logičke razvoje o kojima ćemo govoriti ne može smjestiti u kronološke etape. Društva šumskih čimpanza u maloj su mjeri centralizirana. Društvo babuna iz savane u pustinji Kalahari (De Vore) militarizirani je čopor; mjesto boravka mijenja čoporativno, ženke s mladuncem obješenim na leđima u središtu, a na čelu predvodnik za kojeg je prikovana sva pozornost; okružen je odraslim mužjacima, najrobustniji naprijed i odostraga, mladi bočno. Razlog te naglašene militariziranosti valja među ostalim tražiti i u činjenici da taj čopor ne posjeduje nikakvo oružje: jedino njegovo oružje kolektivna je obrana. Hominid nije “izbrao” taj put. Je li nasljeđe nekoga šumskog društva bliskog društvu čimpanza ono što je htio ili mogao zadržati? Je li to individualizam nekog bića mnogo složenijeg od babuna? Nije li to prije, uz jedno takvo nasljeđe i jedan takav

82 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

“individualizam”, potreba da se usklade raštrkani lov bez ženki i kolektivna samoobrana cjelokupne društvene skupine? Kako bilo da bilo, društvena struktura prvih hominida morala je, kao što ćemo vidjeti, biti istodobno decentralizirana i centralizirana, omogućujući istodobno raštrkavanje i okupljanje, kolektivnu praxis i individualnu inicijativu. Lov će, razvijajući se, dalje poticati restrukturiranje primatskoga društva. Društvo primata zadržava na istom prostoru mužjake i ženke, dok se mladi udaljuju samo do obližnje periferije. Hominidsko će društvo ekološki, ekonomski i kulturalno razdvojiti spolove, koji će otad postati dva gotovo-društva u jednom. Jedinstvo će biti osigurano u isti mah hegemonijom - ne više samo društvenom nego i političkom, tehničkom i kulturalnom - muške bioklase, i novim načinima komunikacije i organizacije koji će održavati u ravnoteži disperziju lovaca po terenu i podjelu društva na dvije jezgre. Dok lov muškarce odvlači neprestano sve dalje, majčinstvo žene zadržava u zaklonu, za razliku od babuna kojih ženke, sa svojim mladuncem na leđima, idu s većinom čopora. Dvoruka djeca neće se moći kao mali četveroručci objesiti o majčina leđa, a s produženjem stadija djetinjstva žene će biti sve više i više zaokupljene majčinskom njegom. Ostajući sedentarne, žene će se posvetiti sakupljanju plodova, namirujući biljne potrebe skupine. Time se među muškarcima i ženama ustaljuje ekološki i ekonomski dualitet.

83 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

D  Usporedo s time, dominantna kasta mužjaka pretvara se u vladajuću klasu muškaraca. U društvenih majmuna netolerancija među mužjacima nije se mogla prevladati osim u hijerarhiji ranga i njom sâmom, te suradnjom strogo vezanom za obranu skupine. Jedan od velikih napredaka do kojih će dovesti proces hominizacije bit će upravo istiskivanje mužjačke netolerancije muškom solidarnošću te projiciranje suradnje razvijene lovom na organizaciju sâmoga društvenog života. Kinegetička suradnja sve će više i više implicirati kolektivnu organizaciju, u pogledu izbora terena, predumišljaja napada, sinkronizacije strateškoga kretanja, odvijanja određenog programa operacija, u isti mah pripremljenog i improviziranog, i naposljetku, u pogledu podjele divljači. Razdioba divljači, osobito u slučaju mršavoga plijena ili krupnih komada, bila je ključni problem koji se mogao riješiti samo uspostavljanjem pravila distribucije. Čini se da je upravo tu trijumﬁrala solidarnost muškaraca i da je upravo tu rođen kolektivistički model u kojemu se divljač, dobro koje pripada svima, raspodjeljuje na više ili manje egalitaran način, zacijelo uz određenu premiju u korist predvodnika ili onoga tko je životinju oborio. Time se veze kolektivnog djelovanja te one vezane za pravila raspodjele miješaju s vezama prijateljstva u vrlo gustu mrežu solidarnosti “među muškarcima” (Tiger, 1971.). Dvije će se struje stopiti i zasnovati novo “virilno bratstvo”: s jedne strane, dugi muško-muški odnosi u opasnostima, na kušnjama, u pobjedama koje su zajedno

84 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

proživjeli; s druge strane, napredak juvenilizacije (usp. str. 101 i dalje) koji mladenačka prijateljstva, već prisutna u mladih čimpanza, produžuje i nakon adolescencije. Tome se može pridodati pritajena ili otvorena homoseksualnost, koja održava prijateljstva. Tako će solidarnost, suradnja, prijateljstva, naklonost među muškarcima potisnuti značajke netolerancije i ‘micanja s puta’, koje su u primata još uvijek dominantne. Zagrižljiva hijerarhija ranga, koja je u viših antropoida resorbirala i koristila se netolerancijom među mužjacima, ustupa mjesto klasi “jednakih”. Dakako, ima među jednakima i nejednakosti, jednih de facto, drugih već gotovo de jure (predvodnik, stariji članovi); dakako da netolerancije preživljavaju u obliku antipatija, prepirki, svađa, među pojedincima; dakako da antagonizmi dovode do razmirica, a da razmirice dovode do antagonizama. No tu je muški kolektivni autoritet da smiri i sreže te perturbacije, koje ostaju tek sporadična eruptivna žarišta na sociološkoj pozadini i temeljima klasne solidarnosti1. Jer ono što se oblikuje kroz kinegetičku pustolovinu hominizacije upravo je klasa solidarnih muškaraca, dok žene ostaju tek društveni “sloj” u kojemu je međusobno

1

Tek mnogo kasnije nastupit će uvođenje pravilâ glede seksualne distribucije, to jest glede ženki i djevojaka, koja će omogućiti društvenu kontrolu prvog i osnovnog uzroka tenzije među mužjacima. Kao što ćemo vidjeti (str. 196), uspostavljanje pravila vjenčavanja i egzogamije je, čini se, doprinos primjeren homo sapiensu. Nisu tako pravila srodnosti, nego pravila ekonomske distribucije (kojih će pravila srodnosti činiti razvoj i generalizaciju) ono što utemeljuje prvi socio-antropološki zakon.

85 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

pomaganje uvijek podređeno osobitoj i esencijalnoj vjernosti djeci i eventualno mužjaku. Produbljuje se time izrazita sociološka diferencijacija, koja se pretvara u kulturalnu razliku između klase muškaraca i skupine žena. Muško i žensko razvit će svako svoju vlastitu socijabilnost, svoju vlastitu kulturu, svoju vlastitu psihologiju, a psiho-kulturalna razlika produbit će i kompleksnijom učiniti onu ﬁzio-endokrinološku. Muškarcu lovcu, nomadu, istraživaču suprotstavljat će se nježna, sedentarna, rutinirana, miroljubiva žena. U hominidskom krajoliku pojavljuju se dvije siluete: uspravljeni muškarac koji se uzdignuta oružja suprotstavlja životinji i žena koja se sagiba nad djetetom ili sakuplja bilje. Uspostavlja se tako nova, u majmuna nepoznata, klasna dominacija. Imajući monopol nad oružjem i nad tehnikom obrade kamena, raspolažući znanjem i iskustvom o neprijateljskoj eksteritorijalnoj savani, raspolažući načelom kolektivne organizacije, raspolažući, ukratko, moći i znanjem, klasa muškaraca prisvaja sebi upravljanje i kontrolu nad društvom, te ženama i mladima nameće političku dominaciju kojoj još uvijek nije došao kraj. U društvima primata mladi i podređeni poistovjećeni su sa ženkama i mogu ići tako daleko da u znak podčinjenosti pokazuju stražnjicu. U društvu hominida, žene postaju socijalne, političke, ekonomske i kulturne maloljetnice. Tu se zacijelo radi o prvomu modelu dominacije jedne klase nad drugom (Lévi-Strauss, 1967.; Moscovici, 1972.) i štoviše, o prvomu modelu dominacije jedne klase nad čitavim društvom, odnosno o pretkonstituiranju

86 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

političke moći koja će u povijesnim društvima postati Država. No radi se i o modelu odnosa muškarac-žena, koji se od toga doba prilično temeljito reproducira, i koji je zašao duboko u infrastrukturu povijesnih društava sve do naših dana. Tako već možemo vidjeti prvu bitnu modiﬁkaciju između društva primata i paleodruštva. Paleodruštvo više je kolektivizirano i manje hijerarhizirano, ali s čvršćom vladavinom u svojoj muškoj organizaciji, te mnogo kompleksnije u diferencijaciji muško-žensko. Društvo hominida očuvat će - modiﬁcirajući ga - načelo dominacije/hijerahije svojstveno društvu primata. No ono što će donijeti kao novinu bit će kooperativno/ socijalističko načelo organizacije. Engels je imao pravo kad je isticao njegov radikalan karakter, podcijenivši jedino još ukorjenjeniji karakter drugog načela. Tako su postavljena dva temeljna; njihove kombinacije i njihovi sukobi obilježit će čitavu ljudsku povijest. B  Razvoj mladeži sve će više obilježavati tijek hominizacije. Biološko vrijeme djetinjstva i adolescencije neprestano se produžuje. Moglo bi se pomisliti da će taj proces pospješiti ne samo osamostaljivanje adolescentske grupe, kao u viših majmuna, nego i razvoj neke omladinske klase. No za konstituiranje jedne takve klase novi je društveni kontekst sve prije nego pogodan. S jedne strane, afektivna pupčana vrpca zadržava djecu sve duže i duže u majčinskoj orbiti. S druge strane, a to osobito vrijedi za dječake, razdoblje učenja - rukovanje oru-

87 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

žjem, tehnike, društvena organizacija - mora se odvijati pod vodstvom odraslih. Učenje, koje ih već kulturalizira, stavlja ih u zavisnost od dominantne klase. Povrh toga, tijekom lova se stvaraju osobne veze između mladih i odraslih, i možda posebno između sina i supruga jedne te iste žene, što bi psihološki, prije nego što bude priznato sociološki i spolno, moglo nagovješćivati očinstvo. Dakako, bande, klike, aﬁniteti mladih postoje, no omladinska se “klasa” ne uspijeva formirati: na početku adolescencije još je odveć vezana za svijet majki, tijekom i pri kraju adolescencije već jako vezana za klasu odraslih. Mladi muškarci, ovisni o starijima, mogu birati samo između isključenja i podčinjenosti: neka institucionalna marginalnost nije dopuštena. Praveći tako rez u prirodnom procesu adolescencije, odbacujući najmlađe natrag prema djetinjstvu, a ostale stavljajući pod svoju pasku, razdvajajući time mladiće i djevojke, kontrolirajući adolescente putem tehnološke, kinegetičke i sociološke2 inicijacije, odrasla muška klasa proširuje svoje svevlašće na cjelokupno društvo, u kojemu se druge biosocijalne kategorije ne mogu samoorganizirati u klase. Riječ je, dakle, o klasnom društvu u kojemu postoji samo jedna biosocijalna klasa koja vlada nad biosocijalnim slojevima. 2

A kasnije, vjerojatno sa sapiensom, i magijsko-religijske (“obred inicijacije” koji se pod posvemašnjom kontrolom odraslih obavlja između desete i četrnaeste godine i koji, uvodeći mladoga člana prilično rano u svijet muškaraca, učvršćuje opću dominaciju muške klase).

88 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Klasa mladih biva slomljena još prije nego što se rodila; no mladenačke su vrline žive i napreduju u društvu; mladi hominidi duže se od mladih antropoida igraju, duže istražuju, duže ih privlači novo. Asimilirajući znanja, iskustva i vještine odraslih, mogu unositi modiﬁkacije, usavršavati, inovirati. Vjerojatno su upravo oni, igrajući se kremenima i zvukovima, bili ti koji su upalili vatru i izmislili joj riječ. Ta polusocijalizacija mladih i njihovi odnosi s odraslima, tako omogućuju društvu da se izravno okoristi inovacijama i otkrićima. S druge strane, mladenačke značajke poput prijateljstva, želje za igrom, želje za novim, štoviše, inventivnog dara, sve se više i više zadržavaju i u odrasloj dobi i juvenilizacija tako postaje antropološki fenomen. Mladi su “integrirani”, “rekuperirani”, no njihove vrline, koje su u antropoida bile tek marginalne, obogaćuju društvo. O    Organizacija paleodruštva, prema shemi koju smo dobili na osnovi ekoloških odnosa, pretpostavlja pojavu stanovite ekonomije /gospodarstva/. Ako je ekonomija organizacijski sustav koji se odnosi na eksploataciju resursa, njihovu raspodjelu i njihovu potrošnju, jasno je da društva primata ne raspolažu ekonomijom: eksploatacija resursa nije društveno organizirana, osim u nekim sporadičnim trenucima kolektivnog lova; nije tehnološki determinirana, a potrošnja se odvija nasumce, bez drugih pravila osim prioriteta predvodnika, te prijateljskoga, ljubavnog ili sluganskog darivanja.

89 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

Društvo hominida, naprotiv, svoju ekonomiju ustrojava organizirajući i tehnologizirajući svoja dva ekološka praxisa, lov i skupljanje plodova, koji se pretvaraju u ekonomske prakse. One se jedna od druge diferenciraju prvom podjelom rada koja dovršava socioekonomsko razilaženje muškaraca i žena. Lovna je praksa već visoko organizirana: kolektivnom načinu “proizvodnje”, odnosno traganja za divljači, pridružuju se kolektivna pravila raspodjele, odnosno distribucije i potrošnje, koja naposljetku počinju zahvaćati i glavne resurse cjelokupnoga društva3. Otuda začuđujuća povezanost primitivnoga “klasnog društva” koje na osnovi internih pravila solidarnosti organizira primitivni “komunizam”. Ekonomija se, dakle, pojavljuje s pravilima samoorganizacije društva vezanim za ekološki praxis (odnosno za institucionalnu podjelu rada, za socijalizacijska, štoviše “socijalistička” pravila raspodjele resursa, za reprodukciju tehnološkoga kapitala putem izrade oruđa te poučavanje mladih znanju i vještinama). Tako se s tim pravilima naziru obrisi prvoga ekonomskog sustava. Bez njega, kohezija i društvena složenost po svoj bi prilici propale. Ta pravila ne održavaju samo tu stečenu složenost, ona je također permanentno samoproizvode. Po toj osnovi ekonomija nije tek jedan 3

Ništa nam ne može pokazati odnosi li se taj kooperativno/ distributivni model na žensko skupljanje i branje plodova i krmnoga bilja ili je ono prepušteno individualnoj inicijativi, no moguće je da se u određenom trenutku kooperativan organizacijski model počinje primjenjivati na sve gospodarske djelatnosti.

90 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

od zasebnih sektora koji se bavi eksploatacijom resursa, a jedva da je i neki specijalizirani sustav proizvodnje artefakata. To je mnogo više od organizacije preživljavanja, jer društvo bez ekonomije može preživjeti, kao što su nedvojbeno preživljavala društva australopiteka, a možemo vidjeti da izvorni temelj ekonomije nije “proizvodnja” resursa, koja je predekonomska, nego organizacija ekološko-društvenog odnosa po sustavu samoproizvodnje društvene složenosti. To je doista sustav organiziranja/proizvođenja visoke društvene složenosti, koji polazi od određene razine složenosti. Ekonomska organizacija pojavljuje se po toj osnovi kao kultura u pravom smislu riječi, kojiu ćemo deﬁnirati na nekoliko stranica. P Danas znamo da formiranje širokog repertoara riječi i elementarne sintakse mozgu čimpanze nije izvan domašaja više nego što je vježbanje neke logike koja je u stanju povezati vršitelje radnje/radnje/atribute, te proračunati istovjetnost, razliku, izuzetak (Gardner, 1969., 1971., 1974.; Premack, 1970., 1974.). Ono što čimpanzi, međutim, nedostaje jest društvena složenost kojoj bi bio potreban jezik bogatiji od onoga sazdanog od mimike i signala, te prirodna sposobnost glotisa da rabi široku lepezu glasova. Fonetska komunikacija vrlo je slabo razvijena u primata, gdje je ograničeni call system u okvirima gestualne i posturalne semiotike. Čovjek je, gledamo li glas, bliži

91 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

pticama, a da bi postojala mogućnost govora, bilo je potrebno sljedeće: 1. Genetiske mutacije koje mu, možda odvojeno, možda simultano, preustrojavajući lubanju, daju akustičke sposobnosti, a razvijajući mozak, u njega smještaju jedan organizacijski centar pogodan za jezik (homo erectus?). 2. Rastuća složenost društvene organizacije kojoj je potrebno sve više i više komunikacija. 3. Međuodnos i interakcija tih dviju vrsta fenomena. Može se pretpostaviti da je za prve hominide call system bio istodobno nužan i dostatan, odnosno činio repertoar moduliranih glasova koji su omogućivali komunikaciju na daljinu među visokim travama, te elementarnu komunikaciju među članovima društva koja je služila za označivanje radnji, vršitelja radnji, svojstava i predmeta nužnih za njihovo izvođenje. No tek s rođenjem paleodruštva, odnosno između osamsto i petsto tisuća godina prije naše ere, postaje neophodan neki bogatiji i istodobno otvoreniji jezik. “Kolektivni lov, raspodjela hrane, transport neprestano sve veće šarolikosti stvari, sve to provodi pritisak prema kompleksnijoj društvenoj organizaciji, koja je moguća samo uz komunikaciju ﬂeksibilniju” od call systema (Hockett i Asher, 1964.). Što je već usrdno sugerirao Etkin (1954.). Razvoj lova, naime, zahtijeva označivanje vrlo različitih predmeta, mjesta, biljaka, životinja, signaliziranje brojnih zbivanja i radnji, razlikovanje mnoštva svojsta-

92 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

va. Kinegetička strategija podrazumijeva sastavljanje logičnog redoslijeda operacija, artikuliranih i preinačivih, svake ovisno o peripetijama prethodne, što govoru daje intelektualni lanac koji omogućuje formiranje sintagme. Povrh toga, razvoj nekog jezika zahtijeva i cjelokupna komunikacija unutar društva koje je postalo složenije: organizacijska pravila koja razrađuje dominantna klasa, potreba za komunikacijom između dva gotovo-društva i između tri svijeta, muškarci/žene, žene/djeca, mladi/ odrasli; može se čak pomisliti da produženi majčinski odnos s djetetom, kao i istodobno ludički i učilački odnos među mladima, čine još dva žarišta jezika koja obogaćuju jedno drugo. I naposljetku, ne treba zaboraviti razvoj međuljudskih odnosa sazdanih na interesu za drugog i na prijateljstvu4: ne radi se samo o složenijem društvu kojemu treba intrakomunikacija, radi se istodobno o složenijim pojedincima kojima treba interkomunikacija, i koji će poticati, razvijati potrebu da se govori tek toliko da se govori, to jest da se jednostavno komunicira, pri čemu medij postaje, na već macluhanovski način, poruka, pa čak i masaža (u smislu da riječi koje miluju zamjenjuju grooming ili mu se pridružuju). Jezik se tako nameće kao potreba proizišla iz umnažanja unutarnjih i vanjskih, kolektivnih i individualnih odnosa. Kako, dakle, sada za4

Iskustvo s Washoe tu je znakovito. Washoeino je učenje pretpostavljalo unaprijed danu visoku društvenu složenost, kao i prethodno utvrđen sustav znakova. No pretpostavljalo je također prijateljski odnos sa sugovornicima, i određeno Washoeino zanimanje za vlastito okruženje, to jest imati kome što reći.

93 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

misliti rođenje jezika fonetski bogatijeg od call systema, i kakvog jezika? Hockett i Asher dovitljivo su zamislili jedan proces u dvije etape, nakon što call system, zasićen, više nije bio kadar izmisliti nove glasove koji bi se mogli razlikovati jedni od drugih. Prije svega, pritisak složenosti dovodi do prijelaza s toga zatvorenog sustava na otvoreni sustav koji je omogućio kombinaciju signala s više akustičkih svojstava. Tako, pretpostavimo li da signali zatvorenog sustava, poput onih u ptica (koje su možda u početku oponašali “razdragani” mladi5), imaju više akustičkih svojstava, možemo, primjerice, zamisliti sljedeći proces: ako signal ABCD znači hranu, a signal EFGH opasnost, onda bi ABGH moglo označivati hranu i opasnost, CD ne-opasnost, EF ne-hranu. Otvoreni sustav, dakle, omogućuje umnažanje “predmorfema” i njihovo združivanje u svrhu opisivanja različitih situacija. No mogućnosti kombinacije u tom su otvorenom sustavu također ograničene, pa kad iznova dolazi do akustičkog zasićenja, postaje nužno načiniti novi evolucijski skok, odnosno sastaviti neki metasustav u kojemu će predmorfemi prestati biti gestalt i postati glasovne jedinice ili fonemi, koji će se kombinirati kako bi oblikovali riječi i raspoređivati se prema hijerarhijskom i logičkom načelu dvostruke artikulacije. Taj sustav dvostruke artikulacije toliko je upadljiv da bi se moglo reći kako je ono što je jedinstveno zapravo 5

Rado bismo otvorili problem antropologije pjevanja, koje se zacijelo pojavljuje s nastankom glasa, i koje će, prakticirano u čitavom društvu, biti kao neki permanentni povratak izvorima jezika...

94 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

jezik, a ne čovjek. No zapravo, ma koliko bio različit po svojoj prirodi, funkcijama i speciﬁčnim obilježjima, genetski je kôd također sustav s dvostrukom artikulacijom, odnosno hijerarhija u kojoj jedan podsustav čini repertoar razlikovnih obilježja koja sama po sebi nisu speciﬁcirana, ali pomoću kojih se može iskombinirati beskonačan broj iskaza. Što, međutim, nipošto ne znači da je ljudski mozak na neki alkemijski način prenio na razinu jezika temeljni sustav stanične i organizmičke organizacije živoga bića. To prije znači da se ljudski jezik, kao sustav, čim postoji združena potreba za nekom hijerarhijskom strukturom s više razina (odnosno velike složenosti) i nekom diskurzivnom organizacijom, može svesti na jedan temeljni tip organizacije. Jezik s dvostrukom artikulacijom ne bi, dakle, trebao imati ništa čudesnog, osim čuda svojstvena svakom stvaranju metasustava. Po tome nije ništa manje izuzetan. On zapravo označuje prvi visoko složeni diskurzivni sustav koji se pojavio izvan same biotičke organizacije, i otvara put čudesnoj antropološkoj, cerebralnoj, individualnoj, društvenoj složenosti, koja je pak sve prije nego iscrpljena i zasićena... Je li australopitek raspolagao zatvorenim call systemom? Je li Man 1470 raspolagao otvorenim sustavom? Je li homo erectus taj koji je izumio sustav s dvostrukom artikulacijom ili treba pričekati nekog od njegovih nasljednika? D’Aquilli (d’Aquilli, in Katz, 1974.) tvrdi da je riječ bila dana homo erectusu čiji otisci u unutrašnjosti lubanje jasno pokazuju razvoj druge temporalne /sljepoočne/ vijuge, donje frontalne /čeone/ vijuge i donjega parijetalnog /tjemenog/ režnja. A budući da sva

95 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

najdrevnija poznata društva raspolažu jezikom čija je strukturalna složenost jednaka našoj, dopušteno je misliti ne samo da se, petsto tisuća godina prije sapiensa, pojavio neki paleo-jezik, pogodan da osigura međusobnu komunikaciju u okviru jednog već vrlo složenog društva i da akumulira njegovu kulturu, nego i da razvoj sociokulturalne složenosti i mozga, nakon homo erectusa, postuliraju istodobno pojavu sustava s dvostrukom artikulacijom prije homo sapiensa. Ima, dakle, smisla misliti da je jezik stvorio čovjeka, a ne čovjek jezik, ali pod uvjetom da tome dodamo da je hominid stvorio jezik. Prema tome, jezik više nije samo sredstvo komunikacije i u širem smislu složene organizacije društva. On postaje i kulturalni kapital, nosilac cjelokupnoga znanja, iskustva i vještina društva. Time se zaokružuje kulturalna nukleacija integrirana u društveni sustav. R  Dolazimo tako do ključnog pojma čija je deﬁnicija uvijek bila ili odveć fundamentalna (opreka Prirodi) ili odveć nadstrukturalna. U najnaprednijim društvima primata društvena se složenost, kao što smo već vidjeli, perpetuira polazeći od kombinacije dispozicija, odnosno urođenih ponašanja, igre međuodnosa između pojedinaca i skupina (osobito odnosa dominacije/podređenosti), mimetičkog učenja u krugu društva; ta učenja mogu činiti neke protokulturalne pojave, no one su sporedne, u smislu da ne mijenjaju radikalno društvenu složenost proizašlu iz “prirodnog” samoorganiziranja o kojemu smo maločas govorili. Na-

96 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

protiv, najbogatija složenost hominidskog društva ima potrebu, barem od homo erectusa nadalje (prije svega da bi se održala, a potom i da bi se razvila), za nekom cjelinom informacija strukturiranih prema pravilima, za informacijama i pravilima koji u pojedinca nisu genetički urođeni, niti proizlaze iz obične igre interakcija između pojedinaca i skupine. Drugim riječima, kultura je generativni sustav visoke složenosti bez kojeg bi ta visoka složenost propala i ustupila mjesto nekoj nižoj organizacijskoj razini. U tom smislu kultura se mora prenositi, poučavati, učiti, odnosno reproducirati u svakomu novom pojedincu u doba njegove izobrazbe (learning) kako bi mogla perpetuirati i sebe i visoku društvenu složenost. Doista, svako se muško dijete formira kroz ciklus koji mu omogućuje da se preko kulture uključi u društvo, pri čemu najprije prolazi kroz žensku kulturu (putem odnosa s majkom), potom mladenačku, u mjeri u kojoj ona ima vlastita pravila, i naposljetku kroz odraslu mušku kulturu. Sustav, dakle, kroz djetinjstvo i mladost omogućuje reprodukciju kulturalnoga kapitala i društvenog modela, potpunog za muškarca6, nepotpunog za ženu koja se uvijek nađe kulturalno konﬁnirana i potvrđena u svojoj podređenosti. 6

Postajući odrastao, muškarac “potiskuje” žensku i mladenačku kulturu koje je proživio, no to potiskivanje nije nužno trajno i potpuno. Zato, i možda tek od hominidskog društva, no sve više i više u evoluiranim i modernim društvima, vidimo kako se u muškarca pomaljaju ženski i mladenački aspekti. Vidimo jedno biće nestalne složenosti, sposobno da s nemilosrdne tvrdoće lov-

97 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

Ovdje valja razlikovati reprodukciju kulture u svakom pojedincu, putem koje se kultura autoperpetuira, ili bolje permanentno samoproizvodi (kao što se, primjerice, biološki organizam autoperpetuira samoproizvodeći se putem reprodukcije novih stanica koje zamjenjuju one mrtve), od autoreprodukcije kulture koja je reprodukcija jednoga novog društva na osnovi kolonije kulturalno formiranih mladih koja se odvaja od one stare. Tim se tipom društvene autoreprodukcije, polazeći od zajedničkog debla, umnažaju društvene grupe. A do umnažanja visoko složenih društava moglo je doći jedino na osnovi te kulturalne autoreprodukcije, i upravo su se zato hominidska društva homo erectusa mogla širiti u Stari svijet zadržavajući svoju visoku složenost. Pridodajmo tu, spomena radi, da su kroz tu društvenu autoreprodukciju nastale varijacije, koje su omogućile kulturalnu diversiﬁkaciju polazeći od istoga tipa, a igra tih diversiﬁkacija omogućila je regresije, ali i progresije složenosti. Valja jasno shvatiti da kultura ne počiva na praznini nego na prvoj pretkulturalnoj složenosti, kakva je ona u društva primata, a koju je razvilo društvo prvih hominida. Time se tehnika i prvi jezik pojavljuju kao produkti evolucije prema visokoj složenosti. Tehniku tu valja in-

ca-ratnika prijeđe na blagost, dobrotu, samilost žensko-majčinske strane koju u sebi čuva (a to aktualizira žensku gensko-endokrinu stranu koju svako muško biće u sebi nosi). Nikakve sumnje, po našemu mišljenju, nema da se čovjek “uljuđuje” razvijajući svoju genetičku i kulturalnu ženskost, kao i razvijajući juvenilnost u odraslom životu. Razumije se, daleko od toga da je to uljuđivanje danas završeno.

98 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

tegrirati u socijalnu ekonomiju (koja se oslobađa socijalne ekologije), a jezik u socijalnu komunikaciju (koja se usložnjava s usložnjavanjem društvene organizacije). Nova načela organizacije i ekonomije valja tako smatrati kulturalnima u najdubljem smislu riječi; ona čine organizacijsku informaciju ili, želimo li to reći drukčije, generativna pravila. Čim se ta kultura zatvara u samoproizvodni i samoreproduktivni krug (putem transmisije i učenja), kultura postaje ne samo visoko složeni proizvod nego i proizvođačica visoke složenosti. Kultura nije prvenstveno infrastruktura društva, ona postaje infrastruktura visoke društvene složenosti, generativna jezgra visoke hominidske i ljudske složenosti. Tako je jedna čudesna morfogeneza proizvela aparat koji je i sâm automatski postao morfogenetski. Društvo time postaje pojavni sustav obdaren generativnim/ regenerativnim pamćenjem: kulturom. S regresijom urođenih ponašanja u sapiensa, kultura će preuzeti brigu oko nižih razina složenosti koje su se u društvima antropoida samoproizvodile pojavno (putem spontanih interakcija), i može se pretpostaviti da bi djeca koju bi se ostavilo golu i neodgojenu na nekomu pustom otoku bila nesposobna uspostaviti društvo jednake složenosti kao što je društvo čimpanza. To ne znači da kultura zamjenjuje genetički kôd. Naprotiv, genetički kôd razvijenog hominida proizvodi mozak čije su organizacijske sposobnosti sve sposobnije za kulturu, odnosno za visoku društvenu složenost. No sada kultura za društvo već označuje epigenetski centar obdaren relativnom autonomijom - kao i sâm mozak, od kojeg je se ne može odijeliti - i u sebi sadrži organizacij-

99 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

sku informaciju koja će postajati neprestano sve bogatija. To znači da kultura nije samodostatni sustav, budući da joj je potreban razvijeni mozak, biološki vrlo evoluirano biće: u tom se smislu čovjek ne svodi na kulturu. Ali kultura je neophodna da bi se stvorio čovjek, to jest visoko složeni pojedinac u visoko složenu društvu, polazeći od jednoga golog dvonošca čija će se glava sve više i više nadimati. Paleokultura već je vrlo bogata. Podrazumijeva običaje i zabrane koji odgovaraju pravilima organizacije društva, raznovrsna tehnička znanja za proizvodnju oruđa i oružja, čitavu lepezu vještina koje već čine vrlo diferencirana i proﬁnjena umijeća, jer tu je već umijeće postavljanja stupice, pronalaženja, vrebanja u zasjedi, usmrćivanja, komadanja, itd., za svaku pojedinu vrstu divljači, i naposljetku tu je prava enciklopedija znanja o okolišu, vremenu, godišnjim dobima, životinjama, biljkama, ribama, afrodizijacima, opasnim, ljekovitim, jestivim travama, medicina, sve u svemu, zacijelo kirurgija, metode kuhanja, štoviše, kulinarski recepti, posebna njega koju valja pružiti novorođenčadi. Tu je već pozamašna ženska kulturalna riznica koja će, oplođujući se tijekom tisućljeća i tisućljeća, biti od golema civilizacijskog značenja. Paleokultura će se sve više obogaćivati, prekrivati, sve više bivati nadmašena neprestano novim sociokulturalnim razvojem. A temeljna će sociokulturalna struktura ne samo ostati nego se i usložnjavati. Štoviše, ta će paleokultura nastaviti perpetuirati, i izvan prvobitnih uvjeta lova i savane, svoja prva organizacijska načela. Tako se paleodruštva, kao i poslije ona arhajska, mogu okrenuti sakupljačkom životu u šumi, malo se po-

100 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

malo osloboditi lova, svejednako zadržavajući složene kulturalne strukture stečene prije u društvu lovaca... U širem smislu, društvo koje je steklo složenost u određenoj sredini i određenoj praksi može, zahvaljujući svom kulturalnom sustavu, tu stečenu složenost očuvati u posve novim ekološkim i praksičkim uvjetima. Tako je paleokulturalni sustav već konzervativan sustav (čuva stečenu složenost) koji omogućuje tehnički, jezični, sociološki razvoj. A od određenoga stupnja, vidjet ćemo, kultura postaje sudionikom hominizirajuće evolucije, i to i na biološkom planu. Kultura, naime, čini prihvatnu strukturu pogodnu za svaku biološku mutaciju koja ide u smjeru cerebralne usložnjavanja mozga, osobito ako se, u nekom od najjačih sektora, mozak zatekne zasićen i ne može više preuzeti brigu oko nekoga novog organizacijskog napretka. Otad se svaki nagli kvalitativni skok kulture i svaki nagli kvalitativni skok mozga međusobno potpomažu i sociokulturalna evolucija igra tako odlučujuću ulogu u biološkoj evoluciji koja vodi do sapiensa.

3 GORDIJSKI ČVOR HOMINIZACIJE

Razvoj društvene složenosti zahtijeva od individualnog mozga neprestano sve šire i preciznije znanje o svijetu, jednako vanjskom (okolini) kao i unutrašnjem (društvo); zahtijeva sve veći kapacitet pamćenja, mnogostruke asocijativne sposobnosti te spremnost za do-

101 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

nošenje odluka i iznalaženje rješenja u bezbroj različitih i nepredviđenih situacija. Možemo postaviti prvu pretpostavku: dolazi trenutak kad maleni mozak prvih hominida, a potom mozak homo erectusa, ostvaruje maksimum svojih potencijala; pritisak koji tjera na povećanje složenosti pospješivat će otad svaku mutaciju koja povećava potencijale mozga: to povećanje ne odnosi se samo na broj neurona u kori velikog mozga nego i na uspostavljanje veza među dotad neovisnim moždanim regijama, na pojavu novih asocijativnih i organizacijskih centara: riječ je, u cjelini, o složenijoj sustavnoj reorganizaciji, kojoj pridonosi upravo povećanje broja neurona. Možemo povrh toga pretpostaviti da razvoj hominidova mozga (putem mutacija gena) može ne samo odgovoriti na neki “zahtjev” za društvenom složenošću nego i dati “premiju” za složenost. Naše shvaćanje razvoja složenosti mora da je i samo složeno, čim nas navodi da razlikujemo i dijalektiziramo pritisak prema složenosti i premiju za složenost. Pod uvjetom da već postoji neki najprije ekološki, potom sve više i sociokulturalni okvir koji spremno dočekuje svaki novi razvoj moždane složenosti, može se reći da povećanje moždane složenosti može biti samo produktivno i da mutantnoj skupini dodjeljuje premiju za složenost, tehničku, društvenu, kulturalnu i, razumije se, ekološku. Povrh toga, kulturalne i tehničke tekovine, kao što je kuhanje hrane, značile su ukidanje određenih prisila koje je stvorilo povoljne uvjete za razvoj lubanje, koja je pak omogućila, pretpostavimo, reorganizaciju mozga primjerenu sociokulturalnom kontekstu u koji se uključivala, i istodobno stvaranje određenoga “viška”, koji je pak bio istodobno premija za

102 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

superiornost i zaliha potencijalne složenosti. Tako se, zahvaljujući povećanju mozga, moglo početi akumulirati stanovito virtualno bogatstvo, koje postojeći uvjeti nisu nužno zahtijevali, ali su ih obvezno nagrađivali, a koje je sve izraženijim činio daljnji razvoj. Valja stoga zamisliti izvjesnu oscilatornu dinamiku između, s jedne strane, “zahtjeva” za složenošću koje je sociokulturalni razvoj mogao postavljati mozgu i, s druge, nekoga moždanog “izvora” složenosti koji je raspolagao neiscrpljenim, štoviše, sociokulturalno neiskorištenim rezervama, i koji se bez prestanka, kao unaprijed, mogao obogaćivati, na osnovi osobito povoljnih mutacija. To je već slučaj u čimpanze, čije cerebralne mogućnosti uvelike nadilaze njegove društvene potrebe. To je također slučaj i u homo sapiensa, čije su najviše sposobnosti daleko od toga da bi bile ne samo iscrpljene nego ponekad čak i realizirane. Što se tiče hominizacije, čini se da je mozak uvijek prednjačio (po neiskorištenim sposobnostima) i u isti mah kasnio (po odsutnosti dispozicije/ustrojstva koji postaju sve korisniji ili potrebniji), uvijek bio izvor/ rezerva potencijalne složenosti, uvijek negdje ograničen/ preopterećen. I upravo se u toj dinamici pojavljuju genske mutacije koje razvijaju mozak, koje istodobno uvećavaju izvor dobrano preko potreba evolucijske etape, ali i ustrojavaju tim potrebama primjerene mehanizme. Kako bilo da bilo, dijalektika tog razvoja između cerebralizirajuće genske mutacije i kulturalnog usložnjavanja ostaje još uvijek mutna, ne samo po krajnjoj rijetkosti podataka koji bi omogućili indukciju nego i zato što mutacija gena kao stvaralački fenomen ostaje duboko

103 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

tajnovita. Pa ipak, sve upućuje na to da je ta dijalektika bila u igri. Dok “prirodna” evolucija hominidova mozga proizvodi i razvija kulturu, kulturalna evolucija hominida potom tjera ili potiče da razvija svoj mozak, odnosno da se preobrazuje u čovjeka. Mozak tako s 500 cm3 (antropoid) prelazi na 600 i 800 (prvi hominidi), pa zatim na 1100 (homo erectus), te je naposljetku dosegao 1500 cm3 (homo sapiens neandertalensis i homo sapiens sapiens). Tako je proces cerebralizacije ontogenetski (što znači da kulturalno usložnjavanje tjera moždane sposobnosti na punu uposlenost) i ﬁlogenetski (što se odnosi na mutacije koje dovode do novih sposobnosti koje će se početi koristiti zahvaljujući sociokulturalnom usložnjavanju). Čime je odmah rečeno da ako razvoj paleokulture provodi golemi pritisak u korist cerebralizacije (ontogenetske i ﬁlogenetske), cerebralizacija zauzvrat donosi premiju za razvoj sociokulturalnoj složenosti. Napredak cerebralizacije neodvojiv je od napretka juvenilizacije. Juvenilizacija se podudara s određenim usporavanjem ontogeneze, to jest s produživanjem biološkog razdoblja djetinjstva i adolescencije, pa čak i s izvjesnom ontogenetskom nedovršenošću, to jest nedovršenošću supstitucije mladenačkih obilježja odraslima. Produženje djetinjstva omogućuje daljnji organizacijski razvoj mozga u tijesnoj i komplementarnoj vezi sa stimuli iz vanjskog svijeta i kulturalnim poticajima, što znači da je sporije odvijanje ontogenetskog razvoja povoljno za sposobnost učenja, za intelektualni razvoj, za prožimanje, dakle za kulturalnu transmisiju (Dobz-

104 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

hansky, 1966., str. 229). Učenje jezika u sapiens-djeteta može se odvijati samo tijekom razdoblja plasticiteta koji završava sa sedam godina, što upućuje na to da sociokulturalna složenost ima bezuvjetnu potrebu za dugim djetinjstvom. Ono pak u odrasloj dobi omogućuje ukorjenjivanje ne samo prve obiteljske klice (odnosi braće i sestara, djece i majke) nego i afektivnog univerzuma djetinjstva koji će, prenoseći se na nove partnere, poprimiti oblik prijateljstva, naklonosti, ljubavi. Tako je produženje djetinjstva na multidimenzionalan način vezano za društvo: ono omogućuje integriranje sociokulturalnih struktura u mozgove, a temeljnih struktura mozgova u sociokulturalne strukture, omogućuje istodobno intelektualni i afektivni razvoj individuuma. Produženje djetinjstva, koje pospješuje društvenu složenost, pospješeno je upravo njom samom. Majka, koja sve više individualizira svoje dijete, želi ga “zadržati djetetom” što je duže moguće, a prolongirano održavanje prehrane za dojenče, placentarnoga zaštitnog ovoja i milovanja ﬁziološki, a možda i endokrino, usporava ontogenetski razvoj. Tako sociokulturalna složenost, na način istodobno difuzan i konkretan, posredan i neposredan, provodi pritisak u korist svake mutacije gena koja bi mogla usporiti ontogenetski razvoj djeteta (kojemu će, u sapiensa, do završetka trebati trinaest godina). Jednako kao što se svaki napredak u cerebralizaciji očituje produženjem djetinjstva, moguće je da je svaka mutacija gena u smjeru usporavanja rasta, to jest produženja djetinjstva, također izvjesna cerebralizirajuća mutacija koja ide u smjeru

105 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

porasta veličine mozga. Naime, što više mozak raste, to se više taj ne samo kvalitativni nego i kvantitativni rast događa nakon rođenja. Mozak novorođenog čimpanze ima već 70% svoje odrasle veličine, dok u novorođenog sapiensa ne doseže više od 23% (povrh toga, postfetalni razvoj mozga za porod je imao samo prednosti, dok je širenje zdjelice žene moglo samo opteretiti feminitet). To bi značilo da je proces biološke evolucije neoteničnoga karaktera, što znači da usporavanje ontogenetskog razvoja ima tendenciju zadržati u odrasle jedinke infantilna ili juvenilna /djetinja ili mladenačka/ obilježja, štoviše, čak ostaviti proces nedovršenim, kao u pogledu oslobađanja penisa i dlakavosti. Takvo pomlađivanje, koje odrasloj jedinki daje određene osobine fetusa i mlade životinje, često je bilo plodno u biološkoj evoluciji, u smislu da ono novu vrstu oslobađa specijaliziranih osobina vezanih za neku posebnu prilagodbu na neku posebnu sredinu, a ako se podudara s istodobnim razvojem mozga, omogućuje razvoj univerzalnih sposobnosti i poliadaptivnih svojstava. Doista, čovjek je, s tjelesnoga gledišta, zapravo fetus primata koji je stigao do spolne zrelosti (Bolk, 1964., str. 5) i “po svojim petoprstim udovima, svom još vrlo potpunom zubalu, svojim kvadrituberkularnim kutnjacima, nespecijaliziranom probavnom sustavu, čini, u određenom pogledu, primitivnu vrstu, generaliziranih osobina, sukladnih konstituciji koja je u njega mnogo jednostavnija nego u većine sisavaca. Zamjetno su mu evoluirali jedino mozak i placenta” (Vandel, 1968., str. 232). Dakako, taj je proces već bio na djelu i u antropoida, ali samo se sociokulturalnom pritisku ima zahvaliti što se nastavio i u hominizaciji.

106 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

I tu se upravo u punom svjetlu pokazuje nedovršenost do koje dovodi hominizacija. A ona nije toliko u sekundarnim anatomskim i ﬁziološkim osobinama nego u potencijalnoj nedovršenosti mozga. Odrasla je jedinka cerebralno nedovršena u smislu da mozak i nakon razdoblja djetinjstva i mladosti može nastaviti učiti, omogućivati nove prilagodbe, usvajati nove strategije, nove vještine. Juvenilizacija vrste cerebralna je juvenilizacija, odnosno potencijalnost mladenačke bistrine i senzibiliteta u odraslih i čak u staraca. Juvenilnost, dakako, ostaje karakteristika adolescenata, no njezina obilježja nisu strogo izolirana u nekoj “mladenačkoj klasi”: adolescencija je u svojoj prvoj fazi još uvijek uronjena u univerzum djetinjstva, a u drugoj već napola integrirana u svijet odraslih. Drugim riječima, juvenilizacija u prvoj fazi pridonosi produženju djetinjstva, a u drugoj istodobno prodiranju svijeta odraslih u mladenački svijet (učenje tehnike, lova, društvenih pravila) i mladenačkog u svijet odraslih. Mladići, već smo to rekli, u klasu muškaraca donose sklonost igri, svoju afektivnost, bezbrojna pitanja, svoju nezasitnu radoznalost prema svemu i svačemu, i ta se obilježja u njoj mogu kolektivno integrirati (plesovi, slavlja, igre) i individualno preživjeti, što znači da zreo čovjek može u određenom smislu ostati mlad, ne ﬁziološki nego duhom. Klasa muškaraca time više nije u pravom smislu riječi klasa odraslih, to je muška klasa mladih ljudi, zrelih muškaraca, staraca, u kojoj se odrasli smatraju mladima u odnosu prema starcima, one koji znaju, one koji su doista kapitalizirali kulturu i koji su se, u neizvjesnim i am-

107 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

bigvitetnim situacijama, kadri prisjetiti već prokušanih dobrih rješenja i iznaći nova. Naposljetku, upozorimo ovdje i na jednu od posljedica juvenilizacije koja će, na planu ljudske individualnosti, u sapiensa postati kapitalna. Juvenilizacija se, rekli smo već, podudara s perzistencijom djetinje afektivnosti, najprije u adolescenata, potom i u odraslih. Stoga se zacijelo već prije sapiensa u pojedinaca razvija neprestano sve veća emotivnost i senzibilnost, raste sposobnost trpljenja, ali i sklonost prepuštanju fobijama, repulzijama i odbojnostima koje će voditi do mržnje; i naposljetku, razvija se sposobnost ljubavi, izvor bratstva, zanosa, obožavanja, odanosti, milosrđa, pijeteta. Tako je juvenilizacija istodobno opći i višestruki proces, u svakom od svojih aspekta usko povezan s cerebralizacijom, proces koji se tiče genetske prirode vrste, društvene prirode kulture i afektivne i intelektualne prirode pojedinca, koji osigurava najbolje uvjete sociokulturalne autoreprodukcije i samorazvoja te najbolje uvjete individualnog, afektivnoga, intelektualnog, inventivnog razvoja, sve to od rođenja pa sve do, ponekad, čak i senescencije. Č   Budući da sociokulturalni napredak hominida pospješuje cerebralizaciju i juvenilizaciju, budući da cerebralizacija i juvenilizacija pospješuju sociokulturalno usložnjavanje, budući da, prema tome, postoji selektivno međuodnosno kruženje u korist razvoja složenosti na svim razinama, na razini vrste, pojedinca, kulture, druš-

108 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

tva, možemo iz toga razabrati uzajamnu vezu između tri procesa: juvenilizacije, cerebralizacije, kulturalizacije. cerebralizacija — juvenilizacija

razvoj kulture i porast društvene složenosti

Progresija juvenilizacije znači regresiju stereotipnih (instinktualnih*) ponašanja čija je programiranost bila prirođena, ekstremno otvaranje okolini (prirodnoj i društvenoj), stjecanje iznimno velikog plasticiteta i disponibilnosti. Progres cerebralizacije podudara se s razvojem asocijativnih mogućnosti mozga, s uspostavljanjem organizacijskih struktura ili kompetencija, ne samo jezičnih (Chomsky) nego i logičkih, heurističkih i inventivnih. Kulturalizacija se podudara s umnožavanjem informacija, spoznaja, društvenog znanja te istodobno s umnožavanjem pravila organizacije i modela ponašanja, a to znači i s razvojem istinske sociokulturalne programiranosti. Drugim riječima, kultura se komplementarno uključuje u regresiju nagona (genetički programi) i progresiju organizacijskih kompetencija, istodobno potkrijepljena tom regresijom (juvenilizirajućom) i tom progresijom (cerebralizirajućom), istodobno nužna i jednoj i drugoj. Ona je *

Francuski jezik razlikuje izraze “instinctif ” = instinktivan, koji proizlazi iz instinkta, i stručniji (psih.) “instinctuel” = koji spada u instinktivnu sferu (nap. prev.)

109 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

svojevrstan “tape-recorder”, organizacijski kapital, informacijska matrica koja je sposobna hraniti moždane kompetencije, usmjeravati heurističke strategije, programirati društvena ponašanja. I tako se pojavljuje bio-socio-kulturno lice hominizacije: kognitivne, lingvističke, spoznajne, jezične, praktičke strukture organizacije koje se rađaju s novim razvojem mozga urođene su strukture koje zamjenjuju stereotipne programe ili instinkte, one su sada upisane u genetičko nasljeđe, dok je iz njega uklonjen ili potisnut velik broj stereotipnih ponašanja. No one se mogu operacionalizirati samo na osnovi sociokulturalne edukacije, i u sredini do čijeg je usložnjavanja dovela kultura. Tu se razrješava jedan od paradoksa koji je jalovo suprotstavljao ulogu urođenog i stečenog u čovjeka. Ono što se elaborira tijekom razdoblja hominizacije upravo je urođena sposobnost za usvajanje, i to je kulturalni dispozitiv integracije usvojenog. Štoviše: to je prirodna sposobnost za kulturu i kulturna sposobnost za razvijanje ljudske prirode. Sada više ne možemo pobjeći od ideje izvorne komplementarnosti između stjecanja tih prirodnih sposobnosti (urođene organizacijske kompetencije) i postojanja kulture. Naime, od jednog određenog stadija nadalje, složenost mozga i sociokulturalna složenost više ne mogu a da se ne uzglobljuju jedna u drugu, a posljedično tome ni kasniji razvoj generativnih moći mozga ne može se izražavati drukčije nego na osnovi pojavne sociokulturalne složenosti. Drugim riječima, za biće koje tom složenošću ne bi raspolagalo, mozak velikih dimenzija

110 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

bio bi pravi hendikep. Kao što kažu Hockett i Asher, za naše je pretke “vrijednost preživljavanja velikih mozgova očita ako i samo ako su oni ostvarili (achieved) esenciju jezika i kulture” (Hockett i Asher, 1964.). Naš neokorteks koji je narastao u interakciji s kulturom “nije u stanju upravljati našim ponašanjem ni organizirati naše iskustvo bez smjernica koje pruža sustav simbola bremenitih značenjem” (Geertz, 1966.). Lišen kulture, sapiens bi bio mentalni debil, nesposoban preživjeti osim kao primat najnižega ranga; ne bi mogao čak ni iznova uspostaviti društvo čija bi složenost bila jednaka onoj u babuna i čimpanza. Više je nego očito da se krupni sapiensov mozak mogao dogoditi, uspjeti, trijumﬁrati samo nakon formiranja jedne već složene kulture, i začuđuje da se tako dugo moglo misliti upravo suprotno. Tako nisu samo počeci hominizacije nego i njezin dovršetak ono što ispada nerazumljivo ako se biološka i kulturalna evolucija odvoje kao dvije zasebne putanje. Njihova nam združenost, naime, pokazuje s jedne strane da je uloga biološke evolucije u društvenom procesu i kulturalnoj elaboraciji mnogo veća nego što se mislilo, ali s druge strane isto tako vidimo da je uloga kulture, o kojoj se još donedavno nije čak ni nagađalo, kapitalna za nastavak biološke evolucije koja će dovesti do sapiensa. I kad se prije nekih stotinu tisuća godina napokon pojavljuje homo sapiens neandertalensis, integracija je vidljiva: čovjek je po prirodi kulturno biće jer je po kulturi prirodno biće.

111 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

4 KONAČNA NEDOVRŠENOST

Ruši se time stara paradigma koja je suprotstavljala prirodu i kulturu. Biološka i kulturalna evolucija dva su aspekta, dva međuodnosna i interferentna razvojna pola totalnoga fenomena hominizacije: biološka evolucija, krenuvši od nekog inteligentnog primata i njegova već složenog društva, nastavlja se u tehno-socio-kulturalnu morfogenezu koja daje novi zamah i poticaj juvenilizirajućoj i cerebralizirajućoj biološkoj evoluciji. Dok su tijekom prvoga prethistorijskog stadija potencijali majušnoga mozga, dotad u šumi, slabo iskorišteni, pod pritiskom života u savani omogućivali razvoj praxisa koji je trebao dovesti do ustrojavanja neke nove tehnologije, novoga tipa društva i nekog zametka kulture, u drugom je stadiju razvoj sociokulturalne složenosti ono što provodi pritisak u smjeru razvoja juvenilizacije i cerebralizacije, koje provode uzajamni pritisak u smjeru razvoja sociokulturalne složenosti. Sve, dakle, teče kao da se društvo ponaša poput nekoga društvenog ekosustava, istodobno organizatora i organiziranog, i da provodi selektivni i integrativni pritisak na ontogenetski razvoj i genetičke mutacije koje idu u smjeru sve veće složenosti. Uloga prirodnog ekosustava time nije poništena. Naprotiv, razvoj društvene složenosti uspostavlja neprestano sve šire, dublje i složenije odnose s prirodnim ekosustavom. Čitava društvena ekonomija sve više ovisi o društvenoj ekologiji, svaka ekološka promjena odražava se na ekonomiju, a svaka ekonomska modiﬁkacija odra-

112 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

žava se na čitavo društvo. No kultura stječe relativnu autonomiju, što znači da složena kultura stečena u savani može svoju složenost zadržati i u nekoj novoj sredini, uključujući i šumu: dvonožac krupne glave koji bi ušao u šumu ne bi se, nesposoban za veranje, zacijelo nimalo okoristio zaštitom visokog drveća, ali bi, čak i kad bi napustio lov i vratio se sakupljanju, zadržao svoj jezik, koristio se svojim iskustvima i tehničkim vještinama u nove svrhe, i modiﬁcirajući svoju kulturu, čuvao kulturu. To se dogodilo u društvima homo sapiensa, pa se isto tako moglo dogoditi i u hominidnih vrsta. Reći da je hominizacija proces u kojemu su interferirale mutacije gena, ekološki izazovi i integracije, civilizirajući praxis lova, razvoj društvene složenosti, konstituiranje kulture, znači reći da se radi prije svega o procesu interakcija i interferencija u kojemu varijacije čas ovog, čas onog konstituenta, svaka na svoj način, navode ostale na variranje. Proces je to koji se s jedne strane čini kontingentan i aleatoran, jer varijacija ekosustava, kao i genetička mutacija, kao i izum neke nove tehnike, događaji su koji imaju tendenciju dezorganizirati ustaljeni sustav i ne pokoravaju se nikakvom prethodno zacrtanu planu razvoja. No, gledano globalno i u cjelini, proces izgleda kao logična morfogeneza. Takvim se prije svega čini zato što se, uslijed optičke iluzije, zaboravlja na mutacije bez rezultata, na iščezle društvene skupine, na vrste koje jedna drugu eliminiraju, zaboravlja se na fenomenalno rasipanje i zaboravlja se da ono što zovemo evolucijom nije neki kontinuum, nego zbroj sporadičnih modiﬁkacija, s vrlo dugim razdobljima koja se u evolucijskoj optici nazivaju dobima stagnacije, ali koja su zapravo razdo-

113 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA)

blja stabilnosti. No pogledamo li bolje, ima neke logike, ne ﬁnalističke, teilhardijanske logike, nego logike složenoga samoorganiziranog sustava - u širem smislu logike živog, koja obuhvaća i čovjeka i duh - u njegovoj sposobnosti da se koristi silama dezorganizacije kako bi održao i razvio vlastitu organizaciju, da se koristi slučajnim varijacijama, događajima koji unose poremećaje, kako bi povećao raznolikost i složenost. Reći da je hominizirajuća morfogeneza proizvod procesa interakcija i interferencija, znači reći također i to da ono što mi zovemo čovjekom valja gledati kao genetičko-cerebro-socio-kulturalni sustav, čije konstituente već odavno znamo imenovati (ali koje još uvijek ne znamo povezati): vrsta, društvo, pojedinac. Uvijek imamo tendenciju previdjeti dva od tih termina u korist jednoga, teško nam ih je promišljati zajedno. A svaki od tih termina zapravo upućuje na neki drugi, nijedan se ne može ni promišljati ni pojmiti kao kraj nekoga drugog. Postoji kruženje bez početka i svršetka između vrste, društva, jedinke, a vidjeli smo kako se sve ono što se tiče složenosti jednoga, tiče i složenosti drugoga, kako su razvoj vrste, društva, pojedinca međusobno povezani. No gdje je, u tom totalitetu, središte veze između genetičkog sustava, individuuma, kulturalnog sustava, društva ili, drugim riječima, gdje je epicentar cjelokupnoga samoorganizacijskog sustava? Tu, u toj konstruktivnoj dijalektici u koju smo htjeli proniknuti, cerebralizacija se pokazala kao ključ ljudske samoorganizacije i okosnica razvoja na koji upućuju i biološka evolucija hominida i jednako tako tehno-socio-kulturalna morfogeneza. Mozak, biokulturalna raskrsnica, postaje doista

114 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

gordijski čvor antropologije, a golemi sapiensov mozak pokazuje se stjecištem, dolazištem, polazištem i raskršćem veličanstvene pustolovine. Zapravo, posljedna je stanica hominizacije i određeni početak. Čovjek koji se dovršava u homo sapiensu juvenilna je i infantilna vrsta; njegov genijalni mozak debil je bez kulturalnog aparata; njegove sposobnosti imaju sve redom potrebu da ih se hrani na bočicu s dudom. Ono na čemu hominizacija završava jest deﬁnitivna, radikalna i stvaralačka nedovršenost čovjeka.

115 HOMINIZACIJA (ANTROPOSOCIOGENEZA) MUTACIJE GENA

savana

KRUPNI MOZAK (SAPIENS)

paleokultura

složena i diferencirana društvena organizacija

vladavina ljudi

gospodarstvo

prehrana mesom

lov

sedentarizacija žena: nukleacija majka-dijete

CEREBRALIZACIJA

paleojezik

igre radoznalost istraživanje inventivnost

usporeno djetinjstvo

artefakti: oruđe, oružje

dvonožnost

HOMINIDI

diferencirana ruka/ oprečni položaj palca

juvenilizacija vrste

UVJETI I MODIFIKACIJE EKOSUSTAVA

Ova shema nije zanimljiva kao model nego kao antimodel u odnosu prema još uvijek odveć linearnima shemama koje daju prednost samo jednom faktoru, samo jednoj dimenziji u jednoj multidimenzionalnoj složenosti. Zato ćemo se ovdje ograničiti da uputimo na potrebu povezivanja onoga što se odveć često poima kao odvojeno, i da hominizaciju koncipiramo kao lanac uzajamnih reakcija i samorazvoja koji se, od inetrakcije do interakcije, od feedbacka do feed-backa, naposljetku uspijeva zatvoriti u krug, to jest u jedan novi sustav sposoban da se autoreproducira sam od sebe: sociokulturalni sustav.

116 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

III. ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

O ridicolissime heroe Pascal * * *

1 SAPIENS-DEMENS

Doba krupnoga mozga počinje s čovjekom iz Neandertala, već sapiensom, koji potom ustupa mjesto današnjemu čovjeku, jedinom i posljednjem predstavniku porodice hominida i čovjekove vrste na Zemlji. Kad se pojavljuje sapiens, čovjek je već socius, faber, loquens. Novina koju sapiens donosi na svijet nije dakle, kao što se vjerovalo, u društvu, tehnici, logici, kulturi. Ona je, naprotiv, u onom što se do danas smatralo epifenomenalnim, ili bilo glupavo pozdravljano kao znak duhovnosti: u sahrani i u slikarstvu.

118 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Š   Najstariji grobovi koje poznajemo grobovi su neandertalaca1. Pokazuju mnogo više i nešto posve drugo od običnog ukapanja u zemlju koje je žive trebalo zaštiti od raspadanja (truplo je, naime, u tu svrhu moglo biti ostavljeno negdje daleko ili bačeno u vodu). Pokojnik je u fetalnom položaju (što sugerira njegovo ponovno rođenje), katkad čak polegnut na ležaj od cvijeća, kako pokazuju tragovi peluda u jednoj neandertalskoj grobnici otkrivenoj u Iraku (što sugerira pogrebnu ceremoniju); kosti su ponekad obojene okerom (što sugerira bilo pogreb nakon kanibalske gozbe, bilo drugi pogreb nakon raspadanja trupla); kamenje štiti posmrtne ostatke, a poslije uz pokojnika ide i oružje i hrana (što sugerira preživljavanje pokojnika u obliku tjelesne sablasti koja ima iste potrebe kao i živ čovjek2). Ono o čemu svjedoči neandertalska sahrana nije samo iznenandna provala smrti u ljudski život nego su to i antropološke modiﬁkacije koje su tu provalu omogućile i izazvale. 1

Mont-Carmel (40.000 godina), la Chapelle-aux-Saints (45.000 godina), Monte-Circeo (35.000 godina). 2 Hipoteza da postoji vjerovanje u ponovno rođenje pokojnika ili preživljavanje u obliku tjelesne sablasti (dvojnika) proizlazi iz činjenice da su to dva temeljna vjerovanja čovječanstva u pogledu onoga svijeta, da ih bilo pomiješana, bilo odvojena nalazimo u svim poznatim arhajskim društvima, i da čine bazu svih kasnijih vjerovanja (Morin, 1971.). Hipotezu o pogrebnim ceremonijama, u tim oblicima, sugerira također njihova univerzalnost u arhajskim društvima.

119 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

1. Nova svijest Prije svega, neosporno, napredak objektivne spoznaje. Smrt se ne prepoznaje samo kao činjenica, kao što je prepoznaju životinje (koje su, štoviše, sposobne “izigravati mrtvaca” ne bi li zavarale neprijatelja), ne osjeća se samo kao gubitak, nestajanje, nepopravljivo oštećenje (što mogu osjetiti majmun, slon, pas, ptica), ona se također poima kao preobrazba iz jednoga stanja u neko drugo stanje. Povrh toga, o smrti se vjerojatno već više ne misli kao o nekom “zakonu” prirode, nego kao o nekoj gotovo neizbježivoj prisili kojom su pogođena sva živa bića. Kako bilo da bilo, bilo da je to po prisutnosti mrtvih ili po prisutnosti ideje smrti izvan njezina neposredna događanja, u čovjeka iz Neanderthala već se može razabrati određena misao koja nije u potpunosti uključena u današnji čin, odnosno može se unutar svijesti razabrati prisutnost vremena. Povezanost svijesti o preobrazbama, svijesti o prisilama, svijesti o vremenu upućuje u sapiensa na pojavu jednoga složenijeg stupnja i jedne nove kvalitete svjesne spoznaje. 2. Mit i magija Istodobno s realističnom sviješću o preobrazbi, vjerovanje da ta preobrazba dovodi do nekoga drugog života u kojemu se zadržava identitet preobraženog (ponovno rođenje ili preživljavanje “dvojnika”), pokazuje da u percepciju stvarnosti provaljuje imaginarno, a da u pogled na svijet provaljuje mit. Oni će odsad postati u isti mah proizvodi i suproizvođači ljudske sudbine.

120 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Baš kao što grob signalizira prisutnost i snagu mita, tako pogreb signalizira prisutnost i snagu magije. Pogreb, naime, čine obredi koji pomažu da se prijelaz u drugi život izvede kako valja, a to znači zaštićujući žive od pokojnikove srdžbe (otkud možda potječe i kult mrtvih) i posmrtnog raspadanja (otkud možda potječe korota koja izdvaja pokojnikove bližnje). Tako se u sapiensa pojavljuje čitav jedan mitološko-magijski aparat, spreman da se po potrebi suoči sa smrću. 3. Antropološka breša Sve dakle upućuje na to da svijest o smrti koja se pojavljuje u sapiensa nastaje u procesu interakcije objektivne svijesti koja prepoznaje smrtnost i subjektivne svijesti koja aﬁrmira ako već ne besmrtnost, a ono barem transmortalnost, nadsmrtnost. Posmrtni obredi istodobno izražavaju, resorbiraju i egzorciraju traumu koju izaziva ideja poništenja, anihilacije. Pogreb, i to u svim poznatim sapiensovim društvima, odaje u isti mah određenu krizu i prevladavanje te iste krize, s jedne strane razdor i tjeskobu, s druge nadu i utjehu. Sve dakle upućuje na to je homo sapiens smrću pogođen kao nekom nepopravljivom katastrofom, da u sebi nosi speciﬁčnu tjeskobu, strepnju ili užas od smrti, da prisutnost smrti postaje trajni problem, to jest da opsjeda njegov život. Sve jednako tako upućuje i na to da taj čovjek tu smrt ne samo odbija nego ju osporava, nadilazi, razrješuje u mitu i magiji. A ono što je u korijenu i temelju nije samo supostojanje tih dviju svijesti, nego njihovo mutno sjedinjenje u jednu dvostruku svijest; premda je kombinacija tih dviju

121 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

svijesti vrlo varijabilna od pojedinca do pojedinca i od društva do društva (kao što je prožetost života smrću), nijedna doista ne poništava drugu i sve se zbiva kao da je čovjek prema sebi samom neki iskreni simulant, histerik po negdašnjoj kliničkoj deﬁniciji, koji ono što dolazi od njegove subjektivne perturbacije pretvara u objektivne simptome. Između objektivnog i subjektivnog pogleda postoji, dakle, jedna breša, koju smrt probija dok se ne otvori, a koju ispunjavaju mitovi i obredi preživljavanja, koji smrt, konačno, i uključuju. Sa sapiensom se, dakle, zameće dualitet subjekta i objekta, neraskidiva veza, nepremostivi jaz, koji će kasnije, na milijun načina, sve religije i ﬁlozoﬁje pokušati premostiti ili produbiti. Čovjek, naime, već odvaja vlastitu sudbinu od prirodne sudbine, svejednako se uvjeravajući kako se njegovo preživljavanje pokorava prirodnim zakonima podvajanja i metamorfoze. U njemu, dakle, postoje interferencije između sve bogatije objektivnosti i sve osebujnije subjektivnosti, a to zbog toga što se i jedna i druga podudaraju s: 4. Napretkom individualnosti Mora, naime, postojati snažna osobna prisutnost da bi individualnost nekog pokojnika mogla preživjeti pokraj živih, moraju postojati duboke afektivne i intersubjektivne veze da bi oni ostali živi i nakon smrti; mora doći do razvoja toga novog epicentra - svijesti o sebi u svijetu - da bi se rodila svijest o izloženosti smrti, stapanje objektivne potvrde smrti i subjektivne besmrtnosti. Tako je prodor smrti u sapiensa bio u isto doba i prodor jedne istine i jedne iluzije, prodor jednog razjašnje-

122 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

nja i mita, prodor jedne strepnje i jednog pouzdanja, prodor jedne objektivne spoznaje i jedne nove subjektivnosti, te prije svega njihove dvojake veze. Riječ je o novom razvoju individualnosti i otvaranju antropološke breše. Neandertalska smrt - konstatirana odavno, no antropološki posve napuštena, zastrta jednodimenzionalnom vizijom racionalnog čovjeka - izvanredno je otkriće koje baca neobičan tračak svjetla na razliku između sapiensa i njegovih prethodnika, i trajno svjetlo na čovjekovu prirodu, u smislu da je osebujan čvor značenja koje smo izlučili vezan za naknadni razvoj hominidova mozga i za samo ustrojstvo sapiensova3. Š   Može se pretpostaviti da se crveni oker u čovjeka iz Neandertala nije rabio samo za bojenje kostiju pokojnikâ nego i za izvođenje slikarija po ljudskome tijelu, za crtanje simbola i znakova po raznim predmetima. U

3

Sve to, razumije se, u čovjeka iz Neandertala nije nahrupilo odjednom i simultano. Posve je moguće da se određeni broj obilježja nagovještao već u homo erectusa. Ona su se mogla početi kristalizirati, s jedne strane na osnovi prehrambenoga kanibalizma, svojstvenog hominidu mesojedu koji se kljukao afektivnim značenjima jedući rođaka ili neprijatelja (prisvajanje pokojnikovih vrlina), s druge na osnovi dvojake proturječne želje za rješavanjem trupla (raspadanje) i za zadržavanjem pokraj sebe dragoga pokojnika (čuvanje kostiju), te naposljetku na osnovi javljanja mrtvih u snovima.

123 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

svakom slučaju, sigurno je da je zidno slikarstvo (u okeru i manganovu crnilu), baš kao i rezbarenje u stijeni ili u kosti, u magdalenienu bilo vrlo razvijena umjetnost, te da se uobičajeno rabe simboli, znakovi i graﬁti. Dugo smo se ograničavali na to da se u tim pojavama divimo rođenju umjetnosti, umjesto da u njima čitamo drugo rođenje čovjeka, odnosno rođenje homo sapiensa. Prije svega, graﬁčko polje prethistorijskog čovječanstva vrlo je široko i vrlo šaroliko: žive tu jedan pokraj drugoga konvencionalni znak, više ili manje analogijski simbol, krajnje precizna ﬁguracija živih oblika, i naposljetku prikaz himeričkih ili nestvarnih bića. Ne treba, dakle, propitivati neku sapiensovu umjetnost, slikarstvo, nego se okušati kao njegovi grafolozi. 1. U jednom smislu, graﬁčki razvoj je stjecanje novoga načina izražavanja i komunikacije, odnosno prvoga pisma. Ne još, dakako, pisanog jezika, ali već jezika pisma, s ideografskim znakom i piktografskim simbolom. Povrh toga, u toj “realističnoj” slici vidimo vrlo precizno hvatanje konkretnih oblika i utemeljenje onoga što će postati apstraktni model, pattern ili tip, što jasno otkriva širinu razvoja empirijsko-logičkih sposobnosti u odnosu prema hominidima. 2. S druge strane, umijeće - dakle spretnost, vještina, preciznost, domišljatost u know-howu, koje su sapiensovi prethodnici već bili razvili u praktičnim aktivnostima, osobito lovu - upušta se u jedno novo polje i u njemu se razvija: polje produkcija svojstvenih duhu (slike, simboli, predodžbe) koje ćemo ovdje nazivati noološkima. Kakav je smisao tog novoga fenomena? Tu se obično suprotstavljaju dva tumačenja, jedno koje jednostavno

124 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

prepoznaje pojavljivanje umjetničke aktivnosti i estetičkog života, koji svoju svrhu nalaze u sebi samima, i drugo koje novu umjetnost oblika uključuje u ritualnu i magijsku svrhu. Po našemu mišljenju, međutim, oba se ova tumačenja mogu savršeno dobro kombinirati, tim više što smo na jednom drugomu mjestu ustvrdili (Morin, 1956., 1972.) da su magijski fenomeni potencijalno estetički, a estetički fenomeni potencijalno magijski. 3. Kao što je otkrilo pokapanje, magija se rodila u sapiensa. S druge strane, proučavanje arhajskih društava pokazuje da ukrašavanje, kićenje, skulptura, slikarstvo mogu imati vrijednost zaštite i sreće, i biti vezani za mitološka vjerovanja i ritualne postupke. Upravo se zato pretpostavljalo da su se špiljske slikarije s likovima životinja, koje nam je u nasljeđe ostavila prethistorija, podudarale s magijskim obredima čija je svrha bila priprema za lov. Da bismo tu magiju razumjeli, valja nam se ponovno pozabaviti temom “dvojnika” koja se već nametnula kad smo govorili o smrti. Postojanje dvojnika dokazuje pokretna sjena koja prati svakoga, udvajanje sebe u snu i udvojenost odraza u vodi, odnosno slika. Slika, dakle, nije tek obična slika, ona u sebi nosi prisutnost dvojnika prikazanog bića i time omogućuje da se na to biće djeluje; i upravo je to djelovanje magijsko: obred evokacije putem slike, obred invokacije slike, obred preuzimanja vlasti nad slikom (začaravanje). Tu možemo dokučiti vezu između slike, imaginarnog, magije, obreda. Etologija je već otkrila postojanje životinjskih rituala, sazdanih od sekvenci simboličkog ponašanja kojima je

125 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

cilj pobuditi određeni odgovor u nekoga vanjskog primatelja. Svojstveno magijskom ritualu u homo sapiensa jest da se on ne obraća samo izravno bićima od kojih očekuje neki odgovor nego i slikama i simbolima za koje se smatra da u sebi, na neki način, lokaliziraju prikazano biće. Da bismo dublje razumjeli kako neka slika može dospjeti do toga da postoji kao “dvojnik”, valja shvatiti da za sapiensa svaki predmet već ima dvostruku egzistenciju. Putem riječi, znaka, graﬁta ili crteža on stječe određenu mentalnu egzistenciju, koja više ne ovisi o njegovoj prisutnosti. A magiji je vrata već otvorio jezik: čim svaka stvar odmah priziva u duh riječ koja je imenuje, riječ odmah priziva mentalnu sliku stvari koju evocira i, premda je odsutna, opredmećuje je. Tako su vanjski svijet, bića i predmeti iz okoline s homo sapiensom stekli i jednu drugu egzistenciju, egzistenciju njihove prisutnosti u duhu neovisno o empirijskom opažanju, u obliku mentalne slike, analogne slici koju stvara opažanje - budući da ona nije ništa drugo do ta ista slika koje se duh prisjeća. Odsad će svaki označitelj, uključujući i konvencionalni znak, potencijalno sadržavati prisutnost označenog (mentalne slike), a potonje će se moći pobrkati s “referentom”, odnosno s imenovanim iskustvenim objektom. Očito je da su crtež i “realistično” slikarstvo ono što dovodi do savršenstva istoznačnost između označitelja (naslikanog bizona, primjerice), mentalne slike bizona kojeg se duh prisjeća i empirijskog bizona. Mit o dvojniku provodi racionalizaciju i omogućuje da se u isti mah objasni i prisutnost i odsutnost životinje u slici. Time ljudski ritual, baš kao

126 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

i životinjski, označuje ponašanje čiji je cilj dobiti odgovarajuće odgovore od vanjske okoline, no ovaj put ne izravno o predmetima i bićima nego o njihovim dvojnicima, što zapravo znači o slikama i simbolima. Čovjek neće općiti samo pomoću znakova, simbola, slika, on će također općiti i s njima; to su sada posredna bića koja se postavljaju između okoline i subjekta, sudjelujući i u jednom i u drugom, hraneći se i jednim i drugim: ona čine speciﬁčnu noološku sferu koja će odsad, poput kakva gusta oblaka, obavijati pravac kretanja čovječanstva. Sada već možemo početi razumijevati uvjete pojave magije u homo sapiensa. Prvu podršku dvostrukoj egzistenciji bića i stvari morali su dati jezik i piktografsko pismo. No taj neophodan uvjet nije bio dovoljan. Bio je također potreban neki mit koji će potvrditi i objasniti živu stvarnost mentalnih ili materijalnih slika, a taj mit o dvojniku možda se iskristalizirao s novom sviješću o smrti. Bilo je vjerojatno također potrebno (mada taj uvjet poslije nije bio bezuvjetno nužan) da nacrtana, urezana ili naslikana slika počne predstavljati materijalni substratum za magijsko djelovanje, koje će se eidolonu obraćati simboličkim gestama, pantomimičkim radnjama, ritualnim riječima i napjevima. Time je osigurana komunikacija između slike-objekta i objektivne stvari, i magija se može razvijati koristeći se učinkovitim moćima rituala. Tako slikarije iz Lascauxa i Altamire nisu bile “korištene” pri magijskim postupcima. One su bile konstitutivni element magije. Time je odmah mnogo jasnije da svijet slika, kao što ćemo vidjeti - premda se slike ne mogu svesti na njihovu magijsku funkciju - razvijajući se, sudjeluje i u razvoju magije.

127 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

Ono što, dakle, otkriva zidni graﬁzam jest imaginarna veza sa svijetom. S jedne strane, riječ, znak, simbol, ﬁguracija u duhu bez prestanka - čak i u odsutnosti - iznova predočuju bića i stvari iz vanjskoga svijeta, a ta bića i te stvari sada već imaju neku invazijsku moć. S druge strane, vanjski svijet preplavljuju mentalne slike. U toj se zbrci, i ne bi li se ta zbrka prevladala, konstruiraju mit i magija, odnosno ideološka i praktična organizacija imaginarne veze sa svijetom. Otkrivamo, dakle, da su slika, mit, obred, magija temeljni fenomeni, vezani za pojavu imaginarnog čovjeka. Mitologija i magija odsad će biti komplementarne i povezane sa svim ljudskim stvarima, čak i najviše biološkima (smrt, rođenje) ili najviše tehničkima (lov, posao), one će kolonizirati smrt i oteti je ništavilu. 4. Magija svejedno ne iscrpljuje antropološko značenje onoga što, pod jednim drugim aspektom, označuje i procvat jednoga novog estetičkog univerzuma. No kako zacrtati okvir estetike? Izgleda čas kao krajnji plod kulture, koji se razvija odvajajući se od magijsko-religijskih ﬁnaliteta, čas kao nešto univerzalno vezano za bujanje samoga života koje se očituje u cvatnji raslinja jednako kao i u oklopima, cvrkutu, perju, ukrasima najrazličitijih životinjskih vrsta. A sada ćemo i ovdje pokušati povezati, a ne suprotstaviti, ona dva tipa tumačenja. U biološkoj domeni jednako kao i u antropološkoj, gotovo da je nemoguće izolirati neki estetski fenomen u “čistom” stanju. Biološki, takav je fenomen uvijek vezan za neku semiotiku, što znači da oblici, boje, zvukovi označuju “poruke”, ljubavni zov, zastrašujući ili prijeteći signal, itd. Antropološki, estetika

128 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

je gotovo uvijek bila vezana za magiju i religiju, i često se koristila za zavođenje, za prestiž. Tek na najrazvijenijim stupnjevima kulturalne evolucije procvjetat će na relativno autonoman način, premda uvijek neizvjestan i krhak, “čista” estetika, sazdana jednostavno od užitka u bojama, oblicima, zvukovima, pismu: umjetnost radi umjetnosti. Nasuprot tome, u svojim radikalnim značajkama estetika živih oblika prestaje se prepuštati svođenju na učinkovite, prilagodbene, selektivne funkcije i pokazuje se imanentna negentropijskoj igri života, koja je kombinacija, diferencijacija, inventivna proliferacija oblika. Tako se mogu sjediniti raskošna igra života u njegovu izvoru i raskošna igra kulture u njezinu slobodnom razvoju. No jednu novu značajku donosi i čovjek: u biljnih ili životinjskih vrsta estetski je fenomen upisan u genetski kôd, a pojedinac je nosilac, ne proizvođač crteža i boja. U sapiensa je riječ o individualnoj produkciji, cerebralne inspiracije, za čiju je izvedbu potrebna određena tehnika i određeno umijeće. Ljudski mozak osvaja sada jedno novo polje kompetencija, čime se ne samo slika-opažaj i slika-sjećanje šire i očituju izvan mozga u ﬁgurativnim djelima, nego stvaralačko bujanje slika počinje istodobno dolaziti do izražaja u izmišljanju novih oblika i fantazmatskih bića. S pojavom imaginarnog čovjeka nerazdruživo ide ukorak pojava čovjeka koji imaginira. Umijeće će se, dakle, s jedne strane početi primjenjivati na reprodukciju oblika, a s druge se poigravati njihovim izmišljanjem. Ta reprodukcija i ta invencija upisat će se, ponavljamo, u okvire magije, religije i općenitije

129 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

društvenih aktivnosti, ali će isto tako pružati čisto estetski užitak i čisto estetsko uzbuđenje. Možemo pretpostaviti da prethistorijski homo sapiens poznaje i traži estetski užitak. Od trenutka kad svaka stvar dobiva dvostruku egzistenciju, jednu objektivnu vezanu za praktične postupke, drugu subjektivnu i mentalnu, on može bilo razdružiti, bilo kombinirati s jedne strane utilitarni i praktični aspekt stvari, a s druge ugodan osjećaj koji mogu izazvati njihovi oblici. No i to je također moguće samo zato što se ljudska juvenilizacija očitovala zadržavanjem u odraslih djetinjega i ludičkog senzibiliteta, širenjem i obogaćivanjem njihove afektivnosti. To širenje i to obogaćivanje afektivnosti očitovat će se i u osjetljivosti na igru stvarnih ili zamišljenih oblika, dakle u osjećaju za estetsko. Osjetljivost na vizualne oblike uvelike nadilazi usko umjetničku domenu slikarstva, crtanja, klesanja i proteže se isto tako i na prirodne oblike; sam estetski osjećaj uvelike pak nadilazi domenu isključivo vizualnih oblika i otvara se prema mirisima, zvučnim oblicima (ritmovi, glazba, pjevanje) i tjelesnom izrazu (ples). Već su čimpanze, u svojim “karnevalima”, otkrile ritam i ples, a prilično je vjerojatno da pjevanje, glazba i ples nalaze ne svoje porijeklo, nego svoj istinski procvat i svoje ostvarenje upravo u sapiensa. Ovdje bismo se mogli pokušati osvrnuti, imajući na umu beskonačnu raznolikost njegovih očitovanja, na zajedničko obilježje estetskog fenomena. Bilo kontemplativna, bilo aktivna, bilo ograničena na sliku, bilo da prelazi granice slikâ, bilo da se tiče samo mozga ili stavlja u

130 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

pokret čitav organizam (ples), estetika je odnos koji se uspostavlja između ljudskog bića i određene kombinacije oblika. Ovdje bismo se, po analogiji, mogli poslužiti terminom ‘rezonancija’, budući da on označuje fenomen pri kojemu neki ﬁzički sustav koji titra postiže vrlo visoku amplitudu kad god je frekvencija vanjskog poticaja bliska prirodnoj frekvenciji njegova titranja. Estetski je osjećaj doista svojevrsna sposobnost ulaženja u rezonanciju, u “harmoniju”, u sinkroniju sa zvukovima, mirisima, oblicima, slikama, bojama, koje u izobilju proizvodi ne samo univerzum nego odsad i homo sapiens. Tu iznova nalazimo veliku tajnu koja jedno od temeljnih ﬁzičkih obilježja svojstvenih svakom živom sustavu (oscilatorni karakter metastabilnih sustava) - štoviše, samu valnu prirodu physisa - povezuje s najistančanijom “titravošću” u aktivnosti sapiensova mozga. Upravo je ta osjetljivost, dakle, čiji su izvori ﬁzički i negetropijski, ono što će kultura odsad istodobno raﬁnirati i atroﬁrati, pružiti svima ili ograničiti na svoje povlaštenike. No ako ništa drugo, možemo zamijetiti da se estetika iznenada počinje razvijati onkraj svoga biološkog korijena, te da postaje temeljno obilježje senzibilnosti i umjetnosti homo sapiensa. 5. Tako nam, baš kao što je bilo i sa sahranom, već prvo propitivanje prethistorijskih znakova i slika otkriva aglutinaciju istinski temeljnih antropoloških značenja, a grafologija tih znakova odvodi nas mnogo dalje od samoga graﬁčkog fenomena, do izvorne prirode homo sapiensa. Jednako kao što pri sahrani vidimo ostvarenost i dovršenost - na jednoj višoj razini - sposobnosti koje je razvila hominizacija, vidimo također kako se s magijskim,

131 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

mitskim, ritualnim, estetičkim pojavama pojavljuju i elementi jednoga novog antropološkog univerzuma. Ta višestruka obilježja, koja će se uostalom razilaziti i doživljavati duboke diferencijacije ovisno o kulturama i pojedincima, izvorno su zapravo usko povezana i kombinirana. Sva nas redom upućuju na imaginarnu i imaginativnu prirodu homo sapiensa i, u isti mah, na dvojak i mutan odnos koji se uspostavio između ljudskoga mozga i životne sredine. P  Ono što u sapiensa iznenada postaje ključno jest neizvjesnost i ambigvitet odnosa između mozga i okoline. Ta neizvjesnost proizlazi ponajprije iz regresije genetičkih programa u ljudskom ponašanju i progresije heurističnih, strateških sposobnosti (kompetencija) pri rješavanju problema spoznavanja i odlučivanja. Sada valja interpretirati ambivalentne poruke koje prispijevaju u mozak i empirijskologičkim operacijama smanjiti neizvjesnost. Valja se suočiti s oprečnošću rješenja za jedan te isti problem ili oprečnošću ponašanja u izgledu jednog te istog cilja. Valja se opredjeljivati, birati, odlučivati. U tom smislu, ista ona igra koja omogućuje ﬂeksibilnost i inventivnost, implicira rizik od pogreške, i homo sapiens je, premda vjeran empirijsko-logičkoj metodi, osuđen upravo na metodu “pokušaja i pogrešaka”. A povrh toga, zona neizvjesnosti između mozga i okoline također je zona neizvjesnosti između subjektivnosti i objektivnosti, između imaginarnog i stvarnog, a za njezino su otvaranje i održavanje zaslužni antropolo-

132 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

ški prodor smrti i provala imaginarnog u dnevni život. Upravo u toj zoni razvijaju se mit i magija, upravo u njoj kruže fantazmi i fantomi, upravo se u njoj riječ, znak, prikaz nameću nad stvarima, a obred priziva odgovor nekoga imaginarnog primatelja-sugovornika. Upravo zbog toga što postoji taj procjep (koji je, vidjet ćemo, i otvaranje) sapiensovo se carstvo podudara s masovnim porastom pogrešaka unutar nekoga živog sustava. Sapiens je izmislio iluziju; obrušavanje fantazmatskog svijeta u svjesni život, izvanredni odnosi što se ispredaju između imaginarnog i percepcije stvarnosti, sve to što, kao što ćemo vidjeti, u sapiensa čini izvor ontoloških “istina”, u isto je doba i izvor nebrojenih pogrešaka. U širem i dubljem smislu, neizvjesnost odnosa između okoline i duha, između subjekta i objekta, između stvarnog i imaginarnog (uključujući i neizvjesnost o prirodi jednog i drugoga) trajni je izvor sapiensovih pogrešaka. Pogreška hara po odnosu sapiensa s okolinom, po njegovu odnosu sa samim sobom, s drugima, po odnosu skupine prema skupini i društva prema društvu. Ne treba ovdje zauzimati neko volterovsko stajalište prema kojemu nevjerojatno bujanje ljudskih vjerovanja u prostoru i u vremenu izgleda kao mizerno gomilanje zabluda. Ne treba zabludu svoditi na mit ili religiju čiji se korijeni pružaju i s ove i s one strane i zablude i istine. Odbijamo smatrati zabludom sve ono što ne potpada pod approbatur modernoga racionalističkoempirijskog učenjaka. Dobro ćemo se čuvati ontologiziranja pojma zablude koji ima smisla jedino u određenim sistematskoinformacijskim odnosima, i na koji ćemo se još vratiti. A u nemoći da zadržimo neko ontološko i univerzalno

133 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

gledište o istini, ne možemo ni sami izbjeći neizvjestan i eratičan karakter sapiensove pustolovine. No kanimo baš time, a i našom vlastitom neizvjesnošću, pokazati realnost izreke errare humanum est. H Kao što je nedavno ustanovljeno, osmijeh, smijeh i suze su nam urođeni (Eibl-Eibelsfeldt, 1970., 1974.). Radi se o jednom temeljnom obilježju, konstitutivnom ljudskoj prirodi, i oko kojega će kulture ispredati svoje različite semiotike, nikad pritom ne poništavajući njihova prvotna antropološka značenja. Ne bismo znali reći jesu li se osmijeh, smijeh i suze pojavili prije sapiensa, no ono što je sapiensu vjerojatno svojstveno jest intenzitet i nestalnost koju poprimaju veselje i tuga. Smijeh i plač silovita su, konvulzivna, spazmatična stanja, pucanja, potresi, a osim toga se jedan drugomu pridružuju i izmjenjuju se: smijati se možemo do suza, a jecaji se mogu razulariti u “luđački” smijeh. Dijete sapiens izražava ono što dijete nijedne živuće vrste nije izrazilo s tolikim intenzitetom: neku slabost, neki nečuveni vapaj svojom dernjavom, i nevjerojatno zadovoljstvo sretnim bacakanjem svih svojih udova. Brutalno prelazi s urlajućeg očaja na blaženi smijeh. Odrasli sapiens može biti sposoban potisnuti suze, suzdržati smijeh, no intenzitet smijeha i plača u njemu ostaje, i to obilježje valja dovesti u odnos s drugim psihoafektivnim obilježjima eruptivnoga karaktera, čudnovato zaboravljenih u racionalističkoj antropologiji homo sapiensa; s njegovom sposobnošću s jedne

134 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

strane za uživanje, za opijenost i ekstazu, a s druge za bijes, za pomamu i mržnju. Prije svega, i premda u toj sferi postoje velike individualne, možda i etničke varijacije, orgazam je u sapiensa mnogo silovitiji, konvulzivniji nego u primata općenito; žena, za razliku od ženskih antropoida, doživljava vrlo dubok i spazmatičan užitak. Užitak koji traži sapiens, ne samo u orgazmu nego i svim sferama, ne može se svesti na stanje zadovoljenja, odnosno ispunjenja neke želje, poništenja neke tenzije. On je i onkraj samog užitka, u stanjima egzaltiranosti cijeloga bića, koja dosežu čak granice katalepsije ili epilepsije. U arhajskim jednako kao i u povijesnim društvima, pomoću trava i/ili napitaka, pomoću plesa i/ili obreda, pomoću profanog i/ili svetog, uvijek je tu neko traženje, iščekivanje stanja opijenosti, paroksizma, ekstaze koja katkad kao da sjedinjuju krajnji nered onoga grča ili konvulzije i vrhunski red što se rađa u posvemašnjem stapanju s drugim, sa zajednicom, s univerzumom. Ta stanja kao da brišu tjeskobe, žestinu pretvaraju u igru i radost, radost u delirij i blaženstvo. Ta izvanredna, privremena, neizvjesna, aleatorna, a unatoče svemu fundamentalna stanja sapiens doživljava kao svoja optimalna ili stanja koja nadmašuju sva ostala. Ne radi se tu o tome da te fenomene treba rasvijetliti, treba samo prepoznati njihovu važnost, koju je tradicionalna antropologija zanemarila. Vrlo su rijetki oni koji su kao George Bataille (1949.) i Roger Caillois (1950.) vidjeli da “izgaranje”, vrtoglavica, eksces traže središnje mjesto u znanosti o čovjeku. Vrlo su rijetki oni koji su razmišljali o seizmičkom karakteru ljudskog uživanja. Pa ipak, ne bismo mogli za-

135 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

misliti antropologiju koja ne bi vodila računa o slavlju, plesu, smijehu, konvulzijama, suzama, uživanju, opijenosti, ekstazi. Kad zbrojimo sva ta obilježja, koja sva zacijelo imaju neko hominidsko ili čak primatsko podrijetlo, ali u čovjeka krupnoga mozga bujaju, intenziviraju se, konvergiraju, konkuriraju, vidimo da ono što karakterizira sapiensa nije redukcija afektivnosti u korist inteligencije nego, naprotiv, prava psihoafektivna erupcija, i čak pojava hubrisa, odnosno nerazumnosti. Ta će se nerazumnost očitovati i u smislu bijesa, ubijanja, razaranja. Od Neandertala nadalje umnožavat će se nagovještaji ne samo ubojstva nego i pokolja i krvoprolića. Može se pretpostaviti da je demografski razvoj vrste, umnožavajući kontakte - dakle automatski i konkurenciju i suparništvo među skupinama - time također umnožio i prilike za sukobe, za borbe. Lov je pak, s druge strane, stvorio oružja koja sada omogućuju rat, i usmrćuju. No u prvim neandertalskim krvoprolićima, te u onima koja će uslijediti i dobiti veći opseg, valja vidjeti nagovještaj i očitovanje jedne nesigurne kontrole agresivnosti, i jednog hubrisa koji će se razulariti u bijes, mržnju, delirij. Homo sapiens mnogo je više sklon ekscesu nego njegovi prethodnici i njegovo se carstvo poklapa s provalom onirizma, erosa, afektivnosti, nasilja. Onirizam je u primata bio još uvijek ograničen na san; u čovjeka, međutim, buja u obliku fantazama, imaginarnog, imaginacije. Eros u primata ostaje ograničen na period estrusa i rijetko izlazi iz polja seksualnosti; u čovjeka zahvaća sva godišnja doba, sve dijelove tijela, sve fantazme, a prožima čak i najsublimnije intelektualne aktivnosti.

136 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Nasilje, ograničeno u životinja na obranu i prehrambenu grabežljivost, u čovjeka se razularuje, bez prave potrebe. Afektivnost buja već u primata, osobito u čimpanza; no tek u čovjeka poprima eruptivan, nestalan, intenzivan, razuzdan karakter. P  Sapiensovo carstvo podudara se s masovnim uvlačenjem nereda u svijet. Već se čovjekov noćni san od sna životinja razlikuje po neurednom karakteru. Jouvet (Jouvet, 1974.) pokazuje kako su snovi mačaka krajnje stereotipni i samo reproduciraju velike genetičke sheme vrste (80% snova o grabežu nad malim životinjama, 10% snova o obrani od moćnijih neprijatelja, 10% snova o hrani). Ljudski san, premda polariziran i usmjeravan trajnim opsesijama, buja bez ikakva reda, poput šikare. Povrh toga, svi već spomenuti izvori pometnje (regresija genetičkih programa, ambigvitet između stvarnog i imaginarnog, fantazmatske proliferacije, psihoafektivna nestabilnost, hubris) već sami po sebi čine trajne izvore nereda. Red je, međutim, u kulturi, u društvu. A genetičko deprogramiranje nedvojbeno je vezano za sociokulturalno programiranje, za sustav normi i zabrana, za pravila organizacije društva, koji zauzdavaju nered, ali ga s uzde znaju i pustiti, osobito u dane svetkovanja. No čim uđemo u eru nestalnih društava, to jest u povijesnu eru, vidimo kako se razularuju hubris i nered, unutrašnji antagonizmi, borbe za vlast, vanjski sukobi, razaranja, mu-

137 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

čenja, masakri, istrebljivanja, do te mjere da su “krik i bijes” jedno od glavnih obilježja ljudske povijesti. Tako se povijesni neredi pojavljuju istodobno kao izraz i kao rezultanta izvornog nereda homo sapiensa. Suprotno uvriježenu vjerovanju, nereda ima manje u prirodi nego u čovječanstvu. Od prirodnog reda mnogo je jača homeostaza, reguliranje, programiranje. To je ljudski red koji se razvija u znaku nereda. S- Time izlazi na vidjelo čovjekovo lice koje se krije pod umirujućim i umekšavajućim pojmom sapiensa. To je biće intenzivne i nestalne afektivnosti koje se smiješi, smije, plače, nespokojno i tjeskobno biće, biće koje uživa, opijeno, ekstatično, nasilno, umiljato biće, biće obuzeto imaginarnim, biće koje poznaje smrt i ne može u nju vjerovati, biće koje izlučuje mit i magiju, biće opsjednuto duhovima i bogovima, biće koje se hrani iluzijama i himerama, subjektivno biće čiji su odnosi s objektivnim svijetom vječno neizvjesni, biće podložno pogrešci, lutanju, hubričko biće koje stvara nered. A kako obično ludilom zovemo spoj iluzije, pretjerivanja, labilnosti, nesigurnosti između stvarnog i imaginarnog, zbrke između subjektivnog i objektivnog, zablude, poremećaja - prisiljeni smo uvidjeti da je homo sapiens zapravo homo demens. Kako to da je tako očita tema ljudskog ludila, predmet dubokih razmišljanja antičkih ﬁlozofa, mudraca s Istoka, pjesnika iz svih krajeva svijeta, klasičnih moralista, Montaignea, Pascala, Rousseaua, jednostavno ishlapila,

138 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

ne samo u euforičkoj ideologiji humanizma koja je opravdavala i veličala osvajanje svijeta velikog sapiensa nego i u duhu antropologa? Humanistički racionalizam, koji trijumﬁra i izdiše u etnologiji Luciena Lévy-Bruhla, htio je sapiensov delirij prebaciti u doba prvih početaka, kao neku infantilnu slabost; potom je neoetnologizam, diveći se naprotiv čudesnoj mudrosti drevnoga čovjeka, ludilo svalio na suvremena čovjeka, poimanog kao jadnika koji je zašao na stranputicu. Dok i jedan i drugi, međutim, imaju svoju mudrost i svoju bezumnost... Svaka životinja koja bi bila obdarena tim demencijalnim manama bila bi zacijelo bespoštedno eliminirana darvinističkom selekcijom. Za biologizam i antropologizam nezamislivo je da je jedna životinja koja je toliko svoje energije trošila na uživanje i opijanje, koja je toliko vremena gubila na pokapanje svojih pokojnika, na obrede, ples, ukrašavanje, tako nesređena u odnosu s okolinom i sa samom sobom, mogla ne samo preživjeti nego još k tome postići, u onom neprijateljskom svijetu, u studeni ledenih doba, odlučan tehnički, intelektualni i društveni napredak. Stoga valja misliti da nadiranje imaginarnog, da mitološke i magijske derivacije, da zbrke subjektivnosti, da množenje pogrešaka i bujanje nereda nisu homo sapiensa nipošto hendikepirali, već su naprotiv vezani za njegov čudesan razvoj: 1. Brza demografska ekspanzija roda homo i njegovo naseljavanje planeta: homo erectus u nekoliko se stotina tisuća godina proširio na Stari svijet; sapiens se u nekoliko desetaka tisuća godina širi po cijeloj Zemlji.

139 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

2. Tehničko ubrzavanje i usložnjavanje, već zamjetno u magdalenienu; iznesimo ovdje tek orijentacije radi jednu Leroi-Gourhanovu ekstrapolaciju: “Da je dalje postojalo neko nesapiensko čovječanstvo, pojavu tehničke krivulje iz magdaleniena moglo bi se predvidjeti između dvije i četiri stotine tisuća godina naše ere, a ne deset tisuća godina ranije” (Leroi-Gourhan, 1964., str. 195). 3. Razvoj empirijsko-logičke misli, široki raspon intelektualnih sposobnosti za organizaciju, spoznavanje, invenciju, stvaralaštvo. 4. Konstituiranje društva složenijeg od paleodruštva, sposobnog da postane jedinica unutar jedne šire društvene cjeline, te kasnije konstituiranje velikih društava, država i gradova. Prisiljeni smo tako potražiti neku konsupstancijalnu vezu između homo fabera i mitološkog čovjeka; između objektivno-tehničko-logičko-empirijske i subjektivnofantazmatsko-mitsko-magijske misli; između razumna čovjeka sposobna za samokontrolu, za dovođenje u sumnju, za provjeravanje, za konstruiranje, za organizaciju, za ostvarenje ili dovršenje (achievement) i, s druge strane, nerazumna čovjeka, nesvjesna samoga sebe, nekontrolirana, nedovršena, destruktivna, zadojena himerama, pretjerano smiona; između, naposljetku, osvajačke ekspanzije sapiensa, sve kompleksnijeg društva i, s druge strane, bujanja nereda i mahnitosti... Neredi i zablude više se ne mogu pripisati naivnim slabostima, nekompetencijama primitivnog čovjeka, koje bi postupno reducirale uljuđeni red i civiliziranu istinu. Proces je mnogo prije, sve do danas, obrnut. Ne

140 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

može se više supstancijalno, apstraktno, suprotstavljati razum i ludilo. Valja nam, naprotiv, ozbiljnom, radišnom, marljivom, pozornom licu homo sapiensa pretpostaviti istodobno drukčije i identično lice homo demensa. Čovjek je luđak-mudrac. Ljudska istina podrazumijeva pogrešku. Ljudski red podrazumijeva nered. Valja se stoga zapitati je li se napredak složenosti, inventivnosti, inteligencije, društva dogodio usprkos neredu, pogrešci, fantazmu ili zbog njih. A mi ćemo odgovoriti istodobno zbog njih, s njima i usprkos njima, budući da dobar odgovor može biti samo složen i proturječan.

2 HIPERSLOŽENOST

Na kraju sam počeo smatrati svetim nered svojega duha. Rimbaud * * *

Ovdje ćemo pokušati pokazati da kreativnost, originalnost, uzoritost homo sapiensa imaju isti izvor kao i razuzdanost, bludnja i nered homo demensa, i da sve proizlazi iz silnoga porasta složenosti što ga donosi mozak od 1500 cm3, 10 milijardi neurona, 1014 sinapsi.

141 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

R- Kako bismo to shvatili, valja se udubiti u organizacijsku složenost živih sustava, koje bismo mogli nazvati prirodnim automatima (von Neumann, 1966.), samoproizvodnim sustavima (Maturana, 1972.), samoorganizacijskim sustavima. Jedna od temeljnih razlika između živih organizama, shvaćenih kao prirodni strojevi, i umjetnih strojeva - čak i najproﬁnjenijih kao što su računala - koje je konstruirao čovjek, tiče se nereda, “smetnji”, pogreške (usp. str. 29). Nered je svaka pojava koja, u odnosu prema nekom promatranom sustavu, djeluje kao da se pokorava slučaju, a ne determinizmu dotičnog sustava, sve ono što se ne pokorava strogoj mehaničkoj primjeni snaga prema unaprijed utvrđenim shemama organizacije. “Smetnje” su, u terminima komunikacije, svaki poremećaj koji kvari ili narušava prijenos neke informacije. Pogreška je svaki netočan prijam informacije u odnosu prema njezinu odašiljanju. Što se pak tiče umjetnog stroja, sve ono što je nered, smetnja, pogreška povećava entropiju sustava, odnosno uzrokuje njegovo slabljenje, njegovu degeneraciju i njegovu dezorganizaciju. Pojam entropije, budući da su pojmovi organizacije i informacije povezani, sâm je vezan ne samo uz pojam nereda nego i uz pojmove smetnji i pogreške (generatora nereda). Živi organizam, međutim, funkcionira usprkos neredu, smetanjama, pogreškama i uz njih, koji nisu nužno degenerativni, a mogu čak biti i regenerativni (von Neumann, 1966.). Drugim riječima, živi stroj pokazuje veliku pouzdanost cjeline, premda njegove konstitutivne

142 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

jedinice (molekule, a u višestaničnih sustava stanice, tkiva) nisu pretjerano pouzdane, odnosno lako su pokvarljivi elementi. No taj se paradoks razjašnjava promatramo li organizaciju živog sustava kao proces permanentne samoproizvodnje ili autopoesis (Maturana, 1972.) ili permanentne reorganizacije (Trincher, 1965., Atlan, 1972.), koja resorbira, izbacuje entropiju što neprestano nastaje unutar sustava i odgovara na dezorganizacijske napade koji dolaze iz okoline. Ta načela organizacije života upravo su i načela složenosti. Upravo je taj fenomen permanentne reorganizacije ono što živim sustavima daje elastičnost i slobodu u odnosu prema strojevima. Dok umjetni stroj mora biti savršeno determiniran i funkcionaliziran, samoorganizacijski sustav to je složeniji što je manje strogo determiniran, što su dijelovi koji ga čine obdareni relativnom autonomijom, što njihove komplementarnosti ne mogu biti empirijski i logički odijeljene od konkurencija i antagonizama, odnosno i opet od izvjesnih “smetnji”. Smetnje nisu povezane samo s funkcioniranjem nego još više s evolucijom živoga sustava. Mutacija je poremećaj koji u trenutku prijenosa genetičke informacije putem duplikacije može biti izjednačen sa “smetnjom”, a ta “smetnja” uzrokuje “pogrešku” u odnosu prema odaslanoj informaciji, a ta bi pogreška trebala dovesti do degeneracije u novom živom sustavu. U određenim slučajevima, međutim, “smetnja” uzrokuje pojavu neke inovacije ili neke bogatije složenosti. Pogreška u tom slučaju informaciju nipošto ne degradira nego ju, naprotiv, obogaćuje (Atlan, 1972.). “Smetnja” nipošto ne prouzročuje fatalni nered, nego potiče stvaranje jednoga novog

143 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

reda (von Foerster, 1962.). Slučajnost mutacije nipošto ne dezorganizira sustav nego igra organizatorsku ulogu (Monod, 1970.). Ma koliko čudnovat bio taj proces, ma koliko za promatrača bio nedokučiv, on se ne može pojmiti drukčije nego kao pokretanje dezorganizacijskoga procesa koji je izazvala “smetnja”, a koji zatim pokreće reorganizaciju na novoj osnovi. Tako se promjena, inovacija, u svijetu živog ne mogu pojmiti drukčije nego kao produkt nereda koji obogaćuje - budući da postaje izvorom složenosti. Tako se sretne promjene u evoluciji ne mogu dogoditi drukčije nego na osnovi poremećaja, “smetnji”, “pogrešaka”, koji istodobno ostaju smrtna opasnost za svaku autoreprodukciju i svaku samoorganizaciju. Tako je svaki živi sustav od nereda i ugrožen i u isti se mah njime hrani. Smjestimo se sada na razinu visoko evoluiranih živih sustava, kao što su sisavci. Organizam je sastavljen od broja stanica koji može ići i do nekoliko milijardi, a organizacija te cjeline zasnovana je na specijaliziranosti konstitutivnih elemenata (stanica i organa) te na uspostavi hijerarhijskih razina u obliku piramide čiji vrh čine središnji živčani sustav i mozak. Specijaliziranost i hijerarhija označuju stege, inhibicije za konstitutivne elemente, koje ograničavaju udio “smetnji” i nereda. Pa ipak, ma koliko automatizirano bilo funkcioniranje organizma, on dopušta stanoviti udio nereda: stanice se razmnožavaju nekontrolirano, neprijateljski virusi prodiru u unutrašnjost, a tek iza određenog praga dopustivog nereda stavlja se u pokret imunološki sustav, “snaga uspostavljanja reda” koja suzbija unutrašnji nered i stvaranjem antitijela uništava vanjskog dezorganizatora.

144 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Bez obzira na to što se nered unutar organizma drži u strogim granicama, on ipak može znatno porasti ondje gdje je sjedište i uprava složenosti cjeline živoga sustava: u mozgu. Što je mozak složeniji, što je više središte strateškoheurističke kompetencije za ponašanja i djelovanja, to manje podliježe krutoj stezi genetičkog programa ponašanja, manje reagira jednoznačnim odgovorima na stimuli iz okoline; što su više, dakle, njegovi odnosi s genetičkim i ekosustavom kompleksniji i aleatorniji, to je sposobniji iskoristiti aleatorne događaje, to više postupa po sustavu pokušaja i pogrešaka i to više, vidjet ćemo, njegovo unutarnje neuronalno funkcioniranje podrazumijeva združivanja sa slučajem, odnosno neredom. Kao što smo vidjeli, najbolji pravac za razumijevanje hominizacije jest usložnjavanje mozga, a ona se kvantitativno očituje povećavanjem njegova volumena. Kvalitativno pak, iskazuje se napretkom strateško/heurističko/ inovativnih kompetencija i intenziviranjem aleatorne igre asocijacija. Hipoteza koju želimo izložiti jest da enormni porast složenosti do kojeg dolazi u sapiensovu mozgu, odnosno prijelaz od hominizacije do humaniteta, odgovara novomu kvalitativnom skoku, a to je pojava hipersloženosti. Hipersloženost od složenosti nećemo odijeliti nekom granicom, nego naglašavanjem određenih obilježja, slabljenjem nekih drugih, naglašavanjem i slabljenjem koji modiﬁciraju konﬁguraciju cjeline koja se zbog toga može smatrati sustavom novoga tipa. U tom je smislu hipersloženi sustav sustav koji umanjuje svoje stege istodobno uvećavajući svoje organizacijske sposobnosti, osobito svoju sposobnost za promjenu. On je, dakle, u odnosu prema

145 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

sustavu manje složenosti u maloj mjeri hijerarhiziran, u maloj mjeri specijaliziran, nije strogo centraliziran; njime više vladaju strateške i heurističke kompetencije, više ovisi o međukomunikacijama i, zbog svih tih obilježja, više je podložan neredu, “smetnjama”, pogrešci. Kao što znamo, posljednji čovjeku nepoznat kontinent je čovjek, a središte toga kontinenta, mozak, nije nam samo nepoznat, nego i nerazumljiv. Bioﬁzikalni, biokemijski, bioelektrični pristupi daju nam mrvice znanja koje se još uvijek ne mogu povezati i još uvijek pate od nedostatka složenosti; sinaptički pristupi još su uvijek odveć lokalni (Changeux, 1972.), globalni su pak još uvijek preopćeniti (Atlan, 1972.); računala, koja nam nipošto ne pružaju neki model kao što su neki možda mislili, samo pokazuju kako im je bît funkcioniranja mozga još uvijek krajnje strana. Fabulozno čudo dezorganizacije i reorganizacije mirijadâ neurona još uvijek nadilazi naše shvaćanje. U tom neznanju, naš cilj nije utvrditi neko anatomsko ili ﬁziološko stanje: samo ćemo pokušati prepoznati opća načela hipersloženosti. Doista, sapiensov je mozak policentričan, ali u njemu nema predominacije nekog centra nad nekim drugim; odnosi između njegovih regija uspostavljaju se putem interakcija i interferencija, na blago hijerarhizirani način, te čak uz fenomene inverzije hijerarhije; kora velikog mozga, osim kad je riječ o senzorijalnim lokalizacijama, nije pretjerano specijalizirana, a elementarne jedinice (neuroni) međusobno nisu osobito diferencirane. I napokon, masovno uvođenje nereda i slučajnosti nije povezano samo s prethodno iznesenim značajkama nego i

146 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

s enormnom neuronskom populacijom koja broji tri do četiri puta više jedinki nego što je ljudi na Zemlji. U    Ponovimo još jednom: regresija genetički programiranih ponašanja i formiranje organizacijskih kompetencija, koji karakteriziraju biološku evoluciju u fazi hominizacije, svoje ostvarenje doživljavaju u sapiensa. “Kompetencije”, koje su rezultat razvoja novih kortikalnih teritorija, ustrojavanja novih moždanih centara i dovođenja u vezu dotad međusobno neumreženih centara, globalna su svojstva koja proizlaze iz reorganizacije i povećanja složenosti mozga: one su sposobne programirati, heurističke su (sposobne iznaći neko rješenje), strateške (sposobne iskombinirati neki skup odlukâ-izbora s obzirom na neki cilj), inventivne (sposobne izvoditi nove kombinacije), ukratko, sposobne organizirati red na osnovi “smetnji” odnosno na osnovi heterogenih, bujajućih i nesređenih mentalnih podataka te dvosmislenih poruka koje prenose osjeti. Te su kompetencije urođene, u smislu da su zasnovane na genetički determiniranoj moždanoj organizaciji; jedne odmah ustrojavaju a priori strukture organizacije opažanja (Mehler, 1974.); druge pak tek od određenoga stadija ontogeneze mozga uspostavljaju strukture organizacije mišljenja i jezika, no njima je, da bi se aktualizirale, potrebno osjetilno iskustvo, odnosno koorganizatorska uloga okoline i kulture. Prije smo vidjeli kako su konstituiranje urođenih kompetencija i regresija genetičkih programa ili “nagona” ne-

147 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

odvojivi od preegzistencije kulture, istodobno kao organizacijskog sustava i kao okoline. Sad bismo mogli pokušati razumjeti kako su oni neodvojivi od moždanih “smetnji”. Prvo svjetlo na taj problem bacaju recentni radovi dječje etologije (posebice Montagner, 1974.) i istraživanja poput Mehlerovih (Mehler, 1974.). Oni, naime, nastoje otkriti postojanje, do dobi od tri-četiri godine, nekog pred-kulturnog, dakle urođenog, temelja ponašanja, znanja, komuniciranja (Ropartz, 1972.); taj temelj izlazi na vidjelo već od rođenja (dijete, primjerice, svaki predmet stavlja u usta), a osobito kad djeca među sobom organiziraju neko spontano društvo, prepušteno samo sebi, kao u Montagnerovim eksperimentima iz jaslica (Montagner, 1974.) gdje su odnosi među pojedincima regulirani položajima tijela koji iskazuju uporne molbe i pomirljivim gestama; oni ne postoje u društvu odraslih, djecu se njima nije moglo poučiti, čine se dakle urođenima i mogli bi, prema tome, potjecati od neke paleohominidske osnove koja je prethodila oblikovanju artikuliranog jezika. No izuzev osmijeha, smijeha i suza, i možda još nekih ponašanja kao što je gesta pružanja ruke, eye-brow ﬂasha i obreda “ﬂerta” među adolescentima (Eibl-Eibesfeldt, 1970., 1974.), taj “instinktualni” temelj postupno propada s razvojem i primjenom strateških/heurističkih kompetencija i kulturalne semiotike, koje se uhodavaju istovremeno s prvom kulturalizacijom, a potom se deﬁnitivno aﬁrmiraju. Može se pretpostaviti da te genetičke poruke nisu nestale, nego su stupanjem na scenu kompetencija samo bile potisnute, istovremeno s integriranjem prve kultu-

148 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

ralne informacije. Također se, prema verbalnoj sugestiji koju je dao Aldair Gomez, može pretpostaviti da “instinktualna” poruka biva nasumičnim neuronskim asocijacijama, odnosno moždanim “smetnjama”, neprekidno sjeckana na sitne komadiće; kako povrh toga kulturalna informacija u tom kontekstu ne može biti drugo nego “smetnja”, “perturbator” u odnosu prema genetičkoj informaciji, može se vjerovati kako u homo sapiensa postoji čitav jedan “instinktualni” dio koji bez prestanka biva “razmrvljen”. To znači da se upravo na “pozadinskoj buci” (i polazeći od nje), dakle na “susretu ideja, slika, sjećanja koja oblikuju pozadinu našega unutrašnjeg života i koje bismo mogli nazvati Brownovim gibanjem misli” (Auger, 1966.) gradi logos (diskurs), govor, mišljenje, razum, djelovanje, u prvotnom i dubokom smislu grčke riječi. Logos, dakako, može biti nadglasan pozadinskom bukom, ali bez te pozadinske buke logos je vodenica bez vode. Uostalom, možemo vidjeti kako se upravo po ulozi “buke” moždane operacije razlikuju od operacija svih poznatih računala. Računalo može baratati samo preciznim podacima i na strogo određen način; ono svoju memoriju jasno i strogo odjeljuje od obrade informacija. Mozak sapiensa, međutim, radi na mutnim ili neizvjesnim podacima, barata njima više ili manje globalno, na nerigorozan način4, pušta da interferiraju prisjećanje i komputacija /proračunavanje/; povrh toga, dok se analogna i digitalna računala može zamisliti samo odvoje4

Mišljenje je, odveć se često zaboravlja, umijeće, odnosno igra preciznosti i nepreciznosti, nejasnoće i stroge točnosti.

149 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

no, ljudski duh kombinira oba procesa na još nepoznat način5. Za svaki tip računala, digitalno i analogno ne 5

Među bezbrojnim propustima našega rada najveći se, u našim očima, odnosi na analogijsko/digitalnu prirodu funkcioniranja mišljenja (razvoja logosa). Odavna smo već uvjereni da znanost ostaje krajnje kratkovidna u pogledu ana-lognog /ana-logičkog/, i da još uvijek ne raspolaže pravim konceptima pomoću kojih bi ga predočila. Ona povlašćuje ono što se može kvantiﬁcirati, odnosno ono što se može svesti na diskretne, diskontinuirane, “digitalizibilne” jedinice, na štetu onog što se može dokučiti iz kontinuuma, modulacije, ondulacije, kako u stabilnom stanju tako i u metamorfozi. Premda potaknuti idejama Batesona (1955.), Jacksona (Watzawick, Helmick-Beuavin, Jackson, 1967.), Wilsona (1972.), nismo još uspjeli postaviti neki prihvatljiv temelj na polju spoznaje i mišljenja, te općenitije, samoorganizacije (o čijoj nam homotipiji i homokromiji svjedoči mimetizam životinja). Prije smo (Morin, 1956., 1972.) na te probleme naišli u domeni antropokozmomorﬁzma svojstvenog svakom magijskom mišljenju te u domeni koja nam se činila povezana, onoga što smo nazvali afektivnim “projekcijama-identiﬁkacijama” (osobito u slučaju mimetičkog poistovjećivanja gledatelja s junakom iz ﬁlma). No taj bikoncept projekcije-identiﬁkacije, danas nam se čini, bio sve prije nego dovoljan. Predosjećamo da ćemo morati pokušati koordinirati svoje odvojene intuicije koje se tiču valnih aspekata ﬁzičkog svijeta, fenomena rezonancije (također ﬁzičke, ali koja se zacijelo na neki način mora izražavati i na psihoafektivnom planu), fenomena simpatije, identiﬁkacije, mimesisa analogijskih, metaforičkih, simulatorskih značajki kognitivnih i diskurzivnih procesa. To znači da nije samo teorijski kontekst nego i čitav jedan divovski komad ono što nedostaje toj gruboj skici hipersloženosti mozga koju ovdje pokušavamo prikazati, hipersloženosti neodvojive od istodobno komplementarnog/konkurentskog/antagonističkog razvoja načina mišljenja, ne samo analognog u smislu računala nego i šire analogijskog, te digitalnog načina računanja.

150 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

mogu jedno u odnosu prema drugom biti drugo nego “smetnja”, odnosno jedno drugo blokirati. Za razliku od toga, u sapiensovu su mozgu oni jedno drugom nužni. Drugim riječima, sapiensov mozak, na način katkad heuristički, uvijek aleatoran, često pogrešan (ali koji se može autokorigirati) radi u smetnjama, sa smetnjama i uslijed “smetnji”, odnosno prilagođuje se “smetnji” i prilagođuje nju sebi, dovodeći tako na jednu višu, hipersloženu razinu načelo order from noise (von Foerster, 1962.). ‘F  ’  ‘F  ’* Inovacija pretpostavlja ili izaziva unutar živog sustava određenu dezorganizaciju, ili popuštanje stega, povezano s djelovanjem nekog reorganizacijskog načela. Svojstveno hipersloženosti upravo je smanjivanje stega u nekom sustavu koji se zapravo nalazi u stanovitu stanju permanentnog nereda, što ga stvara igra aleatronih slobodnih asocijacija. Upravo se na toj “smetnji” i polazeći od nje ustrojavaju kombinacije sna i fantazma, koje se mogu smatrati čas neredom koji se organizira s obzirom na višestruke gradients, čas kao organizacija nekog diskursa koji se neprestano rastrojava, započinjući iznova ili razilazeći se pri svakom prekidu: upravo u tom organizatorskom *

Folle du logis (dosl. kućna luda) - sinonim za maštu, po glasovitoj rečenici francuskoga ﬁlozofa i teologa Nicolasa de Malebrancha (1638.-1715.). Fée du logis (fée - vila) - brižna i sposobna kućedomaćica (nap. prev.)

151 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

neredu, toj rastrojenoj organizaciji postoji permanentna inovacija sna. Neumorno, naime, snovi i fantazmi proizvode nove, neobične, iznenađujuće kombinacije, mješavine nekoherentnosti i koherentnosti, kojima analitičari pogrešno žele reducirati i aleatornu nekoherentnost i različitost silnica koje privlače rojeve slika. U tom smislu, u ljudskom je mozgu stvaranje permanentno, san je poiesis, poezija u izvornom i dubokom smislu riječi; kao što poetski kaže Roger Bastide, “budući da i dalje sanjamo, znači da stvaranje nije dovršeno” (Bastide, 1972., str. 47). No fantazmatske i oniričke invencije tek su kratkotrajne cvatnje koje odmah iznova postaju “smetnje” i smeće. One same za sebe ne mogu činiti moždanu invenciju, onu koja se, modiﬁcirajući ih, integrira u organiziranu misao i logos i ovisi o intervenciji heurističkih kompetencija, kao što ćemo vidjeti malo poslije. Pa ipak, one stvaralačkoj logici daju jedan već grčevito stvaralački tok. San je veliki misterij, no to je misterij složenosti. On nije svojstven svim živim bićima, on se pojavio, tijekom evolucije i na određenom stupnju složenosti, tek s uspostavljanjem homeotermije koja je, oslobađajući organizam s obzirom na varijacije temperature unutrašnjeg miljea, dovela do modiﬁkacija živčanog sustava iz kojega potječe san, dakle jedna od moždanih aktivnosti koje su isključene od neposredne stege okoline (Jouvet, 1974.). San, čija se prisutnost može otkriti i mjeriti prisutnošću paradoksalnog sna, postoji u sisavaca, intenzivira se u primata, osobito u čovjeka; čimpanza sanja 15% vremena provedenog u snu, čovjek 24% (Gastaut i Bert, 1974.),

152 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

a u njega san, povrh toga, nadire i izvan spavanja, u obliku fantazma ili “budnog sanjanja”. Jedan drugi podatak pokazuje da san nije zaostala aktivnost. Pobuđuje sve moždane neurone, uključujući i one motoričke, i samo je uključivanje jednog inhibitornog mehanizma ono što spavača održava nepomičnim ili probuđenome omogućuje da nastavi svoje fantazme, baveći se već istodobno ‘budnim’ aktivnostima. Kao što smo vidjeli prije (str. 122-123), snovi mačke krajnje su stereotipni. Jouvet je postavio hipotezu da san igra ulogu genetičkog reprogramiranja koje, u organizmu izuzetom od pojavnog iskustva, svakoj životinji vraća njezinu speciﬁčnu osobnost; tako kućna mačka, dok spava, više nije mica-maca svojoj bakici nego opet postaje grabežljivi felid. Kako se, povrh toga, ljudski fetus u majčinu trbuhu doima kao da je u stanju paradoksalnog sna, Jouvet potkrepljuje svoju hipotezu pripisujući snu organizacijsku genetičku ulogu u trenutku kad se organizira živčani sustav. To, čini se, potvrđuje činjenica da sapiensovo novorođenče sanja 40 do 70% vremena provedenog u spavanju, nasuprot 4 do 5% u novorođenčeta čimpanze, te da se u snu fetusa ili novorođenčeta, primjerice, već zamjećuje osmijeh. Prilično dragocjena indikacija, koja potvrđuje da san nipošto nije epifenomen nego da sudjeluje u samoorganizaciji. Voljeli bismo znati kakve je prirode san fetusa ili novorođenčeta, je li blizak stereotipnom snu svojstvenom snu životinja ili se već obilježio neredom. Jer upravo se tu, naime, pojavljuje temeljno obilježje sapiensa: ne samo veća količina snova nego i provala nereda u san i sna u život.

153 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

Ako stereotipni san mačke upućuje na nužnu prisutnost genetičke poruke u oniričkoj aktivnosti, neuredan karakter ljudskog sna jasno pokazuje kako je ta poruka, na toj razini, “razmrvljena”. Ona se izražava, u to nema sumnje, ali upravo na fragmentaran i fragmentiran način. Onirička poruka vjerojatno ima neki genetički aspekt, i to prije svega spolnoga zova, što ide prema Freudu, koji je vjerovao da je razotkrio temeljnu opsesiju oko koje se ispreda san. No mi više vjerujemo da aleatorna igra slika i smislenih fragmenata (semantema) povezuje i dobiva oblik ne prema jednomu jedinom opsesivnom nego prema više gradijenata. Ne postoji zacijelo jedan, nego više ključeva za san, a ključ svih tih ključeva bio bi, po našemu mišljenju, u općoj međusobnoj komunikaciji onoga što je u budnom stanju više ili manje ograđeno ili razdvojeno, u čudesnom kovitlacu svega onog što je sociokulturno, intelektualno, afektivno, genetičko, vezano za prirodnu okolinu, događaje, duboko zakopana sjećanja, neispunjene želje, pravo vrzino kolo hipersloženosti. Tako oniričku-fantazmatsku nadstrukturu valja promatrati ne kao neku maglovitu nadstrukturu nego kao negentropijsku podteksturu, ne kao smeće ili čiste “smetnje” koje jedine postaju čujne kad informacijski stroj uđe u san, nego kao jedan od glavnih aspekata cerebralnoga funkcioniranja sapiensa koji u sebi nosi istovremeno enormno mnogo rasipništva i načelo kreativnosti. Uostalom, izviranje neke nove ideje oduvijek se opisivalo kao povezano bilo s nekom asocijativnom fulguracijom proizašlom iz nekoga slučajnog ili slučajno primijećenog događaja (Newtonova jabuka) koji dobiva oblik trenutačne “inspiracije”, bilo kao plod sanjarenja ili čak

154 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

noćnog sna. Izvor kreativnosti u budnome stanju doista je u aleatornoj, beskonačnoj i multifaktoriziranoj igri kombinacija vođenih opsesivnim kaskadama, gdje heuristička “kompetencija” sve ono što je dotad bilo samo šuštanje kanalizira i pretvara u poruku, ideju, formulu. Upravo je u tome smisao brain-storminga: probuditi slobodnu maštu kako bi se uhvatila neka nova ideja. Stoga više ne bi trebalo razdvajati, nego povezivati oniričku sliku s kreativnom imaginacijom, imaginarnog čovjeka s čovjekom koji imaginira (Laborit, 1970.). Imaginacija kao “folle du logis”, u isti je mah i fée du logis, u neprekidnom kretanju od fantazma do ideje, od afektivnosti do praksisa i obratno, izvor svakovrsnih inovacija koje su poticale i obogaćivale ljudsku evoluciju. P   Između ljudskog mozga i njegove okoline postoji određeni information gap, koji bi od sapiensa učinio najjadniju životinju kad ga on ne bi mogao ispuniti, barem djelomično, skupljenim kulturnim iskustvom i osobnim učenjem (learning). Između mozga i okoline nema, naime, ni integriranja ni neposredne prilagodbe, a komunikacija je između jednog i drugog aleatorna, zbrkana, uvijek podložna mogućnosti pogreške. Nikakav mehanizam u mozgu ne omogućuje da se izvanjski stimuli razluče od unutrašnjih, odnosno san od budnog stanja, halucinaciju od percepcije, imaginarno od stvarnosti, subjektivno od objektivnog. Nijedna od poruka koje prispijevaju u duh ne može se u njemu razlučiti. Dvosmislenosti duh ne može razriješiti drukčije nego da u pomoć istodobno

155 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

pozove kontrolu okoline (ﬁzička otpornost miljea, pokretna aktivnost u miljeu) i kontrolu korteksa, kore velikog mozga (pamćenje, logika). Takva provjera ne može biti neposredna, jer čak i u snu milje pruža otpor, čak i u snu, pamćenje govori. Za provjeru je nužno vrijeme što, sve u svemu, znači da je praksa ta koja daje odgovor, praksa čiji su rezultati pohranjeni u kolektivnom znanju (kulturi). No čak i tada praksa i kultura mogu ne raspršiti iluziju: tisućljetno obavljanje obreda, tisućljetno prenošenje vjerovanja ne donose nikakvu sigurnost u pogledu postojanja duhova, Božje svemoćnosti, praktične učinkovitosti molitve. Kako bilo da bilo, ostaje prostrana zona dvosmislenosti, neodrediva zona između mozga i pojavnog svijeta koju ispunjavaju vjerovanja, “dvojnici”, duhovi, bogovi, magije i njihove nasljednice, racionalizirajuće teorije. No svojstvena je sapiensu i mogućnost da sumnja u postojanje duhova i bogova, da odvaja riječi i stvari, da pobija teorije što se zatvaraju nad svijetom kao da je on za naše shvaćanje transparentan. Odnosno da može otkriti ono što je u načelu neodlučivo i ono što je zapravo ambivalentno, i naposljetku dovesti u pitanje dokazanu istinu. Tako će iluzija, nered, pogreška, “smetnje” bez prestanka pratiti sapiensovu misaonu aktivnost, koja je igra, lukavstvo, napor u zoni ambigviteta i procjepu neizvjesnosti. On neprestano zatvara taj procjep mitologijom i ideologijom, kao što ga negdje netko iznova otvara. Ta neodlučivost istodobno je ono što zauvijek ograničuje i ono što u beskraj otvara mogućnost spoznaje. Ono što zauvijek ograničuje: nijedan sustav ideja, nijedna teorija nikad se neće moći zatvoriti; uvijek će jedan od njezinih

156 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

sudova biti nedokaziv; ono što u beskraj otvara duhovnu pustolovinu: da bi dokazao svoje istine, ljudskome mozgu treba ekosustav, kultura, društvo, praksis, što ga nagoni da u prirodi i pomoću nje, u kulturi i pomoću nje, u društvu i pomoću njega, u praksi i pomoću nje traži rješenje svojih nedoumica. No i u novom sustavu ideja iznova će nalaziti ambigvitet i neodredivost, što će ga nagoniti da traži, da uspostavlja neki metasustav. I tako ljudski duh, u svom konstitutivnom zjapljenju, biva naveden bilo da tu razjapljenost zatvori mitološki i ideološki (budući da je ideologija svaka zatvorena teorija koja vlastiti dokaz nalazi u sebi samoj), bilo da se, znajući svejednako da je osuđen na nedovršenost spoznaje, posveti lutalačkoj potrazi za istinom. D,     Logos je proizvod neke neizvjesne dijalektike između “smetnji” i kompetencija. Ta je dijalektika rezultat aktivnosti cjeline moždanog sustava. Ni tu također ne želimo i ne možemo mozak promatrati kao organ; pokušavamo ga zamisliti kao sustav. Ne želimo i ne možemo proučavati njegovo funkcioniranje, pokušavamo izlučiti načela njegove hipersloženosti. Ne želimo i ne možemo razmišljati o razini istraživanja; pokušavamo formulirati probleme koje istraživanje postavlja našem antropološkom razmišljanju o višestrukoj jedinstvenosti sapiensdemensa. Ljudski je mozak dvojedni po dualnosti njegovih polutki koje su u sapiensa, za razliku od primata u kojih su simetrične, diferencirane određenim lokalizacijama

157 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

(tako je centar za verbalni izraz navodno smješten na lijevoj strani). Za sada, međutim, možemo samo sanjati o toj dijalektizaciji, prije nego specijalizaciji, čiji nam smisao izmiče6. No već trojedna koncepcija mozga, koju je predložio MacLean (1970.), a preuzeo Laborit (1970.), pruža nam ﬁlogenetsku i organizacijsku bazu za zamišljanje hipersloženih obilježja koje smo već iznijeli (poliintegracija, policentrizam, labava hijerarhija među istodobno komplementarnim, konkurentskim i antagonističkim podskupovima). Prema MacLeanu, moždano deblo možemo smatrati nasljeđem reptilskog mozga u sisavaca (paleocephalon), limbički sustav nasljeđem cerebralnog poleta prvih sisavaca (mezocephalon), a asocijativni korteks (neocephalon) razvojem svojstvenim višim sisavcima i primatima, koji okrunjuje golema neokortikalna masa u sapiensa. MacLean misli da bi “paleocephalon” trebao biti sjedište prokreacije, predacije, instinkta za teritorij, gregarnosti; mezocephalon bi bio sjedište afektivnih fenomena; neocefalon, naposljetku, bio bi sjedište logičkih operacija. Trojedina koncepcija može se zamisliti i na jednostavniji način, to jest promatrajući ljudski mozak kao sastavljen od tri superponirana moždana sloja /tri m. s. jedan iznad drugog/ (što MacLean ne čini), lokalizirajući svaki od globalnih fenomena (čemu je ponekad sklon). 6

Danas se (bilješka 1979.) čini da doista postoji bipolarizacija između dvije hemisfere, jedne podobnije za logički, apstraktni, analitički karakter cerebralnih operacija, druge podobnije za njihov analogijski, intuitivni, globalni karakter.

158 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

No podskupove možemo također promatrati kao ﬁlogenetska nasljeđa, istodobno atroﬁrana i modiﬁcirana susljednim reorganizacijama koje su se provodile tijekom evolucije, no još uvijek jasno različita po brojnim obilježjima, uključujući i biokemijska. U tom smislu, ako u ovom ili onom podskupu postoje lokalno omeđive funkcije, doista ih ne bismo mogli zamisliti drukčije nego u interakcijama i interferencijama skupa. Tajnu trojedinstva, jednom riječju, valja tražiti u jednom-u-tri, a ne u tri-u-jednom, ne u “tri mozga”, nego u tri podsustava jednoga policentričnog stroja. Prema tome, slabo hijerarhizirani međuodnosi između tri podskupa omogućuju da smjestimo paradoks sapiens-demensa, permanentnu i kombinatornu igru između logičke operacije, afektivne pulzije, elementarnih životnih nagona, između regulacije i razuzdanosti. Što se tiče sapiensa, tu su kontrola i regulacija afektivnosti na razini gornjega korteksa. Ne ulazeći u MacLeanovu koncepciju, izvjesni Leroi-Gourhan divi se mudrom uređenju koje je umetnulo “mehanizam predčeone regulacije [...] između korteksa za tehničku motoriku i onog za uključivanje afektivnosti” i smatra “da se ne bi mogla zamisliti u službi inteligencije [...] primjerenija aparatura od one koja predčeoni korteks vodi u odvijanju afektivnih i motoričkih pojava” (Leroi-Gourhan, 1964., str. 186). Što se tiče demensa, a što Leroi-Gourhan zaboravlja, postoji slabo hijerahizirani trojedini skup, u kojemu je mehanizam regulacije pod pritiskom afektivnosti podložan poremećajima, i u kojemu se tehnička motorika može naći u službi mahnitih sila. Budući da postoji regresija programirane genetičke kontrole, i da

159 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

je kontrola koju obavlja gornji korteks krhka i nestalna, vrata su otvorena afektivnom hubrisu, koji se povrh toga može poslužiti čudesnim logičkim strojem pa racionalizirati, opravdavati, organizirati svoje pothvate i svoje planove; “moć” može čak prijeći i na “reptilski” dio, što u određenim slučajevima može imati katastroﬁčan ishod, kao u panici, primjerice, kad je slijepa želja za preživljavanjem ono što tjera u smrt, ili kao pri određenim naglim promjenama okolnosti kad, usprkos izuzetno visokim prilagodbenim ili heurističkim sposobnostima hipersloženog mozga, gregarnost, strah ili pomamni bijes ne samo što inhibiraju svako rješenje ili prilagodbu nego i dovode do regresije, neuspjeha, sloma. N    Sad možemo razumjeti sapiensovu bezumnost, imajući na umu: 1. ambigvitet i fundamentalnu neodredivost u kognitivnom odnosu između onog što se događa unutar duha (subjektivnost, imaginarno) i onog što se događa vani (objektivnost, realnost), 2. povlačenje i poremećivanje genetičke kontrole uslijed porasta smetnji i kompetencija, 3. slaba stabilnost trojedinog sustava 4. slabost onoga što je već epifenomen, a još nije epicentar, svijest, odnosno onaj fenomen pri kojemu se subjekt objektivizira kao objek, pri kojemu se duh trudi da nadzire odnos između stvarnog i imaginarnog.

160 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Prvi izvor sapiensova ludila očito je u konfuziji zbog koje se imaginarno smatra zbiljom, subjektivno objektivnim, i koja može dovesti do pomamne racionalizacije, u kliničkom smislu riječi, pri kojoj su preobilje logike i preobilje afektivnosti povezani, a prvo opravdava, prikriva i organizira nesvjesne pulzije i subjektivne interese. Dok bezumnost ne proizvodi dovoljno smisla, izvor toga sapientalnog ludila leži u semantičkom razvratu koji proizvodi smisao tamo gdje postoji ambigvitet i neizvjesnost. No prije svega, sapiensova bezumnost kulminira i razulari se u slučaju istovremene odsutnosti, u igri i ispod igre pulzija, četiri temeljne kontrole: kontrole okoline (ekosustav), genetičke, kortikalne, socio-kulturne kontrole (koja igra kapitalnu ulogu u inhibiciji sapiensova hubrisa i bezumnosti); svaka od tih kontrola, vidjeli smo, ima svoju “brešu”, svoj nedostatak, svoju neodredivost ili svoj vlastiti ambigvitet. Prema tome, budući da su nagonske sile slabo podložne genetičkoj, programatskoj ili inhibitorskoj kontroli; budući da je korelativno kontrola okoline zakašnjela ili nesigurna; budući da regulacijska kontrola korteksa lako može biti preplavljena, i naći se prema tome podređena nagonskim silama; budući da je pri kolektivnim histerijama, snažnim represijama, ubijanjima, u ljudskih žrtava, žrtvenih jaraca i, dakako, ratova itd. i sama sociokulturna kontrola podređena silama bezumnosti, delirij, prema tome, nastaje uslijed konjunkcije između s jedne strane invazije tih nekontroliranih nagonskih snaga, a s druge racionalizacije i operacionalizacije koje provodi logičko-organizacijski i/ili socioorganizacijski aparat.

161 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

Tako će se zadovoljstvo pri mržnji, genetički nekontrolirani agresivni hubris (za razliku od životinjske agresivnosti), racionalizirati pomoću ideje o “provedbi pravde”, kažnjavanju, eliminiranju nekoga zlog bića, a operacionalizirano pomoću tehnika usmrćivanja i mučenjna. Tako su u 20. stoljeću znanost i logika, s obzirom na to da upravljaju civilizacijom, u službi sila smrti (Serres, 1972.). Bez prestanka u čovjeku izbijaju deliriji pri kojima se uništava hipersloženost, i upravo se toga jezivog ludila uplašio Koestler (1968.), koji u trojedinoj nestalnosti vidi stanoviti konstitutivni nedostatak i strašno ga žalosti što hijerarhijska moć izmiče neokortikalnom razumu. No ta “tvornička greška” drugo je lice - bezumno - prirođene vrline - genijalne - trojednog sustava koji je, upravo zato što nije istinski hijerarhiziran, istinski dijalektiziran, odnosno omogućuje obogaćivanje logosa dubinskim silama afektivnosti, snovima, tjeskobama, žudnjama, i od sapiensova mozga doista čini hipersloženi sustav. G  Sapiensov je genij u međusobnoj komunikaciji imaginarnoga i stvarnog, logičkoga i afektivnog, spekulativnoga i egzistencijalnog, nesvjesnoga i svjesnog, subjekta i objekta7; otud sve zablude, zbrke, pogreške, lutanja, 7

Podsjetimo ovdje da imaginarno ima vlastitu realnost, i da je ono što zovemo realnost uvijek prožeto afektivnošću i imaginarnim, da subjekt ima uvijek neku objektivnu egzistenciju, ali da objektivnost može zamisliti samo neki subjekt. To znači da ne postoji s jedne strane carstvo objektivnosti i stvarnog koje bi se moglo

162 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

bezumlja, ali otud istovremeno, po istim principima koji djeluju na temelju istih podataka, i sve pronicave spoznaje (pri kojima se s logičkim objašnjenjem kombiniraju intuicija i ono što je Max Weber nazivao razumijevanjem), sve sublimacije i invencije rođeni iz žudnje. Sapiensovo bezumlje čini nedostatnost i prekid kontrola, no sapiensov je genij i u tome što nije potpuni zarobljenik ni kontrola, ni “stvarnog” (okolina), ni logike (neokorteks), ni genetičkog koda, ni kulture i društva, i u tome što te kontrole može kontrolirati jednu drugom. Sapiensov je genij u zoni nekontroliranog u kojoj vlada ludilo, u grotlu neizvjesnosti i neodredivosti u kojemu se odvija istraživanje, otkrivanje, stvaranje. On je u vezi između elohističkog nereda nesvjesnih dubina i onoga čudnog i krhkog izranjanja koje je svijest. Ekstremna sapiensova svijest dotiče i riskira delirij i ludilo, prkosi im i u njih pada. Bezumnost je cijena mudrosti. U tom smislu, upisujemo Lacanove riječi: “Čovjekov bitak ne samo što se ne može shvatiti bez ludila nego ne bi bio čovjekov bitak kad ne bi u sebi nosio ludilo kao granicu svoje slobode” (Lacan, 1972.). A  Mozak je organizacijski centar znanja, ponašanja i djelovanja. U toj se domeni očituje njegova mogućnost potpuno izolirati od subjektivnosti i imaginarnog, a s druge strane iluzije imaginarnog i subjektivnosti. Postoji, dakako, opreka između tih izraza, ali oni su neminovno otvoreni jedan drugome na složeni, odnosno istodobno komplementaran, konkurentan i antagonistički način.

163 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

da se koristi aleom - slučajem8 - i da proizvodi aleu, odnosno opcije i odluke. No šire i dublje, mozak bismo morali promatrati ne samo kao organizacijski centar pojedinog organizma u pravom smislu riječi nego i kao federativno-integracijski centar između različitih sfera čiji međuodnos čini antropološki univerzum: sfere ekusustava, genetičke te kulturne i društvene sfere i, razumije se, fenotipske sfere pojedinog bića. No vrlo dobre međusobne komunikacije i vrlo slaba hijerarhizacija toga trojedinog sustava upućuju na to da se psihološki, sociokulturni, biološki red ne mogu promatrati kao zasebni pretinci, hijerarhijski složeni jedan iznad drugog. Ima, naime, tijesnih i začuđujućih veza između onog što se čini najudaljenije i najnesvodivije, kao primjerice ono što se čini najviše genetičko - spolnost - i viših aktivnosti duha, prelazeći, dakako, preko afektivnosti (ljubav). Veliki doprinos Freuda, često pogrešno shvaćenog u krugovima i zagovornika i klevetnika psihoanalize, jest što je otkrio posvemašnju invazijsku moć spolnosti nad svim mentalnim aktivnostima, sve do sna i intelektualnog stvaralaštva, koje zanosi s puta, koje transformira i metamorfozira, bivajući i sama zanošena, transformirana, metamorfozirana - sublimirana; no valja također vidjeti, obratno, kontrainvaziju gornjega kor-

8

U pogledu toga kapitalnog problema, ovdje ne želimo ponavljati ono čime smo se već bavili u dva naša članka o slučaju, na koje upućujemo čitatelja: “Povratak slučaja” i “Slučaj sﬁnga”, u Communications 18, 1972.

164 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

teksa na seks, koji ga tjera da se pokori njegovim stegama, njegovim uzbuđenjima, njegovim inhibicijama. Kako ne vidimo da je ono što je u najvećoj mjeri biološko - seks, smrt - istovremeno i najbremenitije simbolima, kulturom! Naše najelementarnije biološke aktivnosti, jelo, piće, defekacija, tijesno su vezani za norme, zabrane, vrijednosti, simbole, mitove, obrede, dakle za ono najspeciﬁčnije kulturno što postoji. I možemo razumjeti da je upravo federativno integrirani, intenzivno međukomunicirajući jedinstveni sustav sapiensova mozga ono što omogućuje federativnu integraciju biološkoga, kulturnog, duhovnog (elemenata u isti mah komplementarnih, konkurentskih, antagonističkih, čiji će stupnjevi integracije biti vrlo različiti ovisno o pojedincima, kulturama, i trenutku) u jedan jedinstveni bio-psiho-sociokulturni sustav. Također, načelo invencije i evolucije svojstveno sapiensovu mozgu izražava se i očituje ne samo u evoluciji osobnosti ili mišljenja pojedinca nego i u tehničko/ kulturalnoj evoluciji, kao i u usložnjavanju i društvenoj organizaciji. Riječ je tu o jednomu drugom kapitalnom obilježju, vezanom za prethodno: projekciji moždane evolutivnosti na sve sfere antropo-socijalnog praksisa. Jasno je, prema tome, da socijalna evolucija nije samo niz promjena izazvanih izvanjskim perturbacijama nego i projiciranje sapiensove moždane evolutivnosti. A ono što se projiciralo na svijet, kad je evolucija prije nekoliko tisuća godina postala historijska, jest nered kao generator entropije i istovremeno generator složenosti. Moždana “buka” (noise) projicirala se u historijsku buku i bijes (sound and fury). Ta je buka koja u sebi nosi rasipanje,

165 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

destrukciju i stvaranje, povezana s razvojem svakog reda koji poprima neki historijski karakter. Historijska je evolucija, prema tome, poprimila nepravilan, bludeći, često regresivan, nestalan i često bezuman karakter. Povijest nije ništa drugo do aleatorna, komplementarna, konkurentska i antagonistička veza između nereda i procesa usložnjavanja.

3 GENERIČKI ČOVJEK

Kakva je, dakle, himera čovjek? Kakva novina, kakav monstrum, kakav kaos, kakva proturječna tema, kakvo čudo! Sudac svih stvari, tupoglava glista; pohranitelj istine, kloaka neizvjesnosti i pogreške; slava i otpad svemira. Tko će razmrsiti tu zbrku? Pascal * * *

Kao što smo vidjeli, nije samo provala nereda i pogreške, nego i hubris, nestalnost nagona, hiperaktivnost, te nedvojbeno i sposobnost za zanos i ekstazu (uključujući i orgazmičku) ono što možemo povezati s moždanom hipersloženošću. No bilo bi posve neprihvatljivo, u dijalektici sapiensdemens, zaboraviti sam cvijet hipersloženosti, odnosno svijest.

166 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

S Ono što osvjetljuje, uvijek ostaje u sjeni. Svijest je nešto globalno i neodređeno. Ne može se izdvojiti od cjeline sapiensovih sposobnosti i viših aktivnosti njegova duha. Ona je na neki način rezultanta njihovih međuodnosa, interakcija i interferencija. Ona se rađa pri njihovu stapanju i sama je to stapanje. Svijest svoj zamah dobiva upravo ondje gdje počinju bujati mit i magija: u breši koja se otvorila između subjekta i objekta, u onoj graničnoj zoni interferencije gdje se preklapaju imaginarno i stvarno. Korijeni svijesti su prepoznavanje te breše i te granične zone, a svijest se rađa u dvostrukoj dijalektizaciji subjekta i objekta, istine i pogreške. Fenomen svijesti istodobno je krajnje subjektivan, budući da u sebi nosi snažnu nazočnost individualnog ja, i krajnje objektivan, budući da se trudi objektivno promatrati ne samo izvanjsku okolinu (svijet) nego i subjektivno ja. Drugim riječima: ja se samopromatra istodobno kao subjekt i kao objekt spoznaje, a objektivnu okolinu promatra implicirajući u njoj svoju vlastitu subjektivnu nazočnost. Taj fenomen pretpostavlja prije svega stanovitu reﬂeksivnu sposobnost, u recipročnom smislu riječi, što znači da svijest, promatrajući sebe samu, postaje vlastiti objekt spoznaje. Ta se sposobnost mogla pojaviti tek nakon što su se ideje i pojmovi objektivizirali u riječi i znakove, odnosno kad su se mogli konstituirati kognitivni sustavi. Tako, čim se neki kognitivni sustav suoči s problemima, poteškoćama, paradoksima koje ne može pre-

167 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

vladati, misleći subjekt eventualno je sposoban uzeti kao objekt ispitivanja, proučavanja ili provjere sâm sustav pomoću kojeg je ispitivao, proučavao ili provjeravao, sposoban čak razraditi neki metasustav koji mu postaje novi referentni okvir. Taj proces može započeti kad sapiensov duh otkriva proturječja, paradokse i temeljne neizvjesnosti koji proizlaze iz dualnosti subjekta i objekta te iz konfuznih interferencija između stvarnog i imaginarnog. To kretanje prema drugom, pa trećem, pa n-tom stupnju spoznaje izlučuje i hrani svijest, koja se pojavljuje obuhvaćajući istovremeno objekt spoznaje i spoznaju koja je postala objekt, proces u kojemu se ja razotkriva i osjeća sve više i više subjektom, nudeći se u isti mah kao objekt proučavanja i analize. (Riječ je, ukratko, o onom antropološkom procesu koji se iskazuje u Montaigneovim Esejima.) Svijest, u tim uvjetima, biva uvučena u sve kompleksniju igru istine i pogreške. I tu također nalazimo ambigvitet znakova koji pristižu u sapiensov mozak i poruka koje se u njemu ustrojavaju. Ambigvitet može dolaziti jednostavno od karaktera - nepotpunog, polisemičnog ili neproničnog - informacije koja prispijeva iz okoline te, u širem smislu, iz svake neizvjesnosti između “smetnje” i informacije. Ambigvitet isto tako izvire, kako što smo vidjeli, iz činjenice da ništa u sapiensovu mozgu izravno ne omogućuje da se ono što je san ili halucinacija razlikuje od onog što je percepcija. No još je dublji ambigvitet koji se rađa, čim se konstituiraju kognitivni sustavi, iz odnosa između mentalnog patterna i izvanjske stvarnosti na koju se primjenjuje. Obrazac /pattern/ se prožima stvarnošću, a izvanjska stvarnost biva, naravno, oblikovana pomoću patterna. I

168 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

kad iznenada iskrsnu podaci, događaji, ideje koje se ne mogu uskladiti s patternom (za koji se misli da je odraz”” stvarnosti), iskrsavaju upravo problemi koji prizivaju osvješćivanje. Ono nije samo konstruktivno traganje za nekim višim stupnjem svijesti, ono je i dovođenje u pitanje istinitog i lažnog. Ima slučajeva ambigviteta koji se mogu riješiti i s nekim niskim stupnjem svijesti, pribjegavajući iskustvu prema metodi pokušaja i pogrešaka. Stigne li iz okoline neka nepotpuna ili polisemična poruka, neko šuštanje lišća primjerice, taj neodređeni znak koji može značiti opasnost (neki grabežljivac), sreću (neka divljač) ili jednostavno “šum” (pad neke grane), može biti razjašnjen bilo dovođenjem pozornosti u stanje pripravnosti, bilo pronjuškavajući sumnjivi teritorij. Ima opet slučajeva ambigviteta ili neizvjesnosti koje može riješiti samo visoki stupanj svijesti. Tako, na primjer, pomrčina Sunca: je li to neka nesreća na nebeskom svodu? neko upozorenje? neka kazna? Neizvjesnost može biti otklonjena samo uz pomoć nekoga mitološkog objašnjenja, sve dok ju ne razriješi napredak astronomskog znanja. Visoki stupanj svijesti nalazi se, međutim, na mnogo dubljoj razini ambigviteta, to jest na razini na kojoj odnos između istine i pogreške postaje kompleksan. Kao što smo vidjeli, kad neki sustav evoluira, ono što je za neku staru organizaciju bilo “pogreška”, za novu postaje “istina”, a katkad, iznenada, i “istina” stare organizacije postaje “pogreškom”. Svijest otkriva relativnost istine i pogreške promatrajući raznolikost i inkompatibilnost ideja ili vjerovanja, u vremenu i u prostoru, i prema tome dovodi u sumnju svoj vlastiti sustav ideja i

169 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

vjerovanja. Kao što je to izvrsno uočio Hegel u ﬁlozofskom romanu u nastavcima, sumnja, skepticizam čine jedan od temeljnih trenutaka svijesti, i kapitalni trenutak u svakom prijelazu s nekoga kognitivnog sustava na neki metasustav. No jednom kad je osmislila metasustav, svijest će smatrati apsolutnom pogreškom ono što se u kritiziranom sustavu činilo evidentnom činjenicom (okretanje Sunca oko Zemlje, primjerice), a apsolutnom istinom ono što joj se čini istinskom činjenicom (okretanje Zemlje oko Sunca), te će snagu objektivne sigurnosti združiti sa snagom subjektivnog angažmana u “borbi za istinu”. Svijest, dakle, postaje sve kritičnija, sve osjetljivija na relativnost istina i pogrešaka, ali i sve uvjerenija u istine koje su njezina otkrića i na koje se oslanja njezin napredak, sve manje i manje sposobna priznati da je istina ono što je provjerila da je pogreška. Tako svijest ne eliminira pogrešku, ne “posjeduje” istinu, nego problem istine postavlja na kompleksniju, dublju, i krucijalnu razinu. Koleba se između dva pola, jednog na kojemu su istina i pogreška relativizirani, i gdje izbija sumnja i nihilizam, i drugoga na kojemu je borba za istinu dovedena do apsoluta, a odbijanje pogreške do nepopustljivosti i do žrtve. Ukratko, svijest se ne bi mogla ograničiti na jedan jedini princip, na jedan jedini podatak, mora postojati aktualizacija i povezanost najviših sposobnosti sapiensova mozga da bi se ona konstituirala putem i tijekom te aktualizacije i povezanosti. No sve ono što karakterizira svijest može se također pokazati i lažnom sviješću: svijest na drugom stupnju može uključivati veću pogrešku od one koja je bila eli-

170 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

minirana, igra subjektivno-objektivno može zabludjeti u lažnu osviještenost; rasvjetljenje istine, denuncijacija pogreške, uvjerenje da se dosegao neki viši stupanj svijesti mogu biti tek iluzije. Svijest nikad nije sigurna da nadvladava ambigvitet i neizvjesnost. Baš kao što u mozgu ne postoji nikakav unutrašnji mehanizam koji bi halucinantnu viziju razlikovao od vizualnog opažanja, jednako tako u svijesti nema nikakva mehanizma koji bi “pravu” svijest razlikovao od lažne. I tu je svijest također, da bi provjerila samu sebe, primorana obratiti se praksi, iskustvu, prirodi, društvu. U smislu, dakle, u kojemu je ona “cvijet” hipersloženosti, a ne korijen aktivnosti duha, u smislu u kojemu je ona neizvjesna i krhka rezultanta koja iščezava čim nedostaje jedan od raznih članova potrebnih za interferenciju koja ju konstituira, svijest nije drugo do epifenomen. Doista, to je treperavi tračak svjetlosti, neprekidno potopljen nadiranjem nagona, prekriven mitom ili racionalizirajućim sustavom, a egzistencija mu ovisi o punoj zaposlenosti, punom procvatu hipersloženosti. No u jednomu drugom smislu, svijest može biti mnogo više od epifenomena; kao svaka iznenadna pojava, to jest kao svaka globalna cjelina koja nastaje kao rezultat međuodnosa svojih konstitutivnih dijelova, obdarena je originalnim svojstvima i relativnom autonomijom; potkrepljuje elemente koji potkrepljuju nju, upliće se u sposobnosti i aktivnosti koje joj daju život ne bi li ih stimulirala, razvijala, te tako radi na vlastitu samorazvoju. I sama, u tom smislu, postaje samoorganizacijska, i teži postati epicentar mozga koji je već, vidjeli smo, epicentar antropološkog univerzuma. Svijest, naime, razvijajući se,

171 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

povećava svoje kompetencije provjere, stječe moć kontrole te potiče evolucijska premašivanja, odnosno razradu metasustava i metaorganizacija. Te kompetencije, te moći, te sposobnosti svijest, razvijajući se, proširuje, ne samo na polju spoznaje nego i na polju odlučivanja, djelovanja, ponašanja. Svijest se dakle može razvijati, a u tom razvoju teži postati novim kontrolnim središtem s obzirom na moždane aktivnosti. No vidjeli smo također da je ona nesigurna i krhka i da se zapravo koleba vrlo različito, ovisno o trenutku, uvjetima i pojedincu, između svog epifenomenalnog i svog epicentralnoga karaktera. Svijest se pojavljuje već u prapovijesti sapiensa, kao što svjedoči ono što smo nazvali upravo sviješću o smrti, sviješću zbog toga što je ona istovremeno i korelacijski subjektivna i objektivna; no ta je svijest bila u isti mah suzdržana, potiskivana, oivičena mitom i magijom preživljavanja ili/i ponovnog rođenja. Tek s povijesnim društvima, u urbanim civilizacijama koje su evoluirale, svijest doživljava novo rođenje, novi razvoj, no taj je razvoj i sâm krajnje nestalan. Svijest nije svjetlost koja prosvjetljuje duh i rasvjetljuje svijet, nego bljesak ili bljeskalica što osvjetljuje procjep, neizvjesnost, obzor. Ona nastoji ukloniti pogrešku, ali zato da bi rasvijetlila lutanje. Ona ne donosi nikakvo trajno ili sui generis rješenje. Ali pokazuje se neophodnom istinskom procvatu hipersloženosti, odnosno još neostvarenim sapiensovim mogućnostima. Napredak svijesti vezan je dakle za punu zaposlenost hipersloženosti, a ako ovisi o društvenom usložnjavanju, napredak društvenog usložnjavanja od određene će granice, i sve češće i češće, sve jače i jače,

172 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

ovisiti također o razvoju individualnih svijesti. Što veće bude društveno usložnjavanje, to će svijest biti potrebnija. Danas se ne može zamisliti neko novo društvo, neka nova evolucija, neka nova revolucija, a da svijest ne učini odlučni napredak, odnosno konstituira se kao novi epicentar ljudske pustolovine. T Postoji stanovita životinjska tjeskoba, vezana za budnost i oprez, koja se budi na najmanji znak opasnosti. Budnost i opreznost u čovjeka su, čini se, manji nego u primata (Gastaut) i ljudski strah nije vezan toliko za neposrednu pogibelj koliko za pojavu svijesti. Tjeskoba, kao i svijest, pretpostavlja neku misao se više ne primjenjuje samo na neposredno ponašanje i neposrednu okolinu, što znači da može na istodobno globalan i temporalan način razmatrati dugačke nizove fenomena. Zbog prostorne udaljenosti, okolni će se svijet tako pokazivati “stranim” (odakle, neizravno, mitološka tendencija reintegriranju čovjeka u svijet); vremenska će pak udaljenost pomoći da se otkrije vrijeme kao ireverzibilni proces i neizvjesnost budućnosti. Tjeskobna svijest o toj dvostrukoj udaljenosti podudara se sa sviješću o smrti koja je determinira i produbljuje. Svijest o smrti postoji kad postoji svijest o smrti kao predvidivoj objektivnoj pojavi (čiji je trenutak svejedno nepredvidiv) i subjektivnom osvještenju te smrti. Ta svijest postoji u svim poznatim arhajskim društvima, a utvrdili smo da se pojavljuje u neandertalaca. Rano osvješćivanje smrti

173 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

i antropološke tjeskobe u djeteta potvrđuje nam njihov fundamentalni karakter. Naime, stres i tragični osjećaj smrti pojavljuju se otprilike u dobi od šest do osam godina, u isto doba kad i veza između ideje smrti i gubitka individualnosti (Anthony, 1940.). Ta dvostruki procjep smrti i neizvjesnosti popunjen je, dakako, mitom, magijom, religijom, afektivnim participacijama, pripadnošću društvenom, kolektivnom biću i, naravno, svim aktivnostima svakidašnjega života. No budući da je vječno potiskivan, ali nikad poništen, ljudski će se strah povećavati sapiensovim sociokulturalnim razvojem koji, vidjet ćemo poslije, nužno sa sobom nosi zabrane i represije. Strah od kazne, pounutrenje krivnje (bilo da transgresija doista postoji ili je samo sanjana) ukorijenit će se već u djetinjstvu, a pojava oca kao društveno-obiteljskog represora-zaštitnika determinirat će tu unutrašnju tjeskobu (i tu je također psihoanaliza svela tjeskobu na samo jedan izvor, i to ne prvi). Naposljetku, strah je vezan i za samu hipersloženost mozga10. Permanentna dezorganizacija-reorganizacija, neprekidno obnavljana igra unutrašnjih antagonizama, 10

Čini se, s druge strane, da je sapiensov strah vezan za višak mliječne kiseline u mozgu, vezan za izvjesnu genetičku deﬁcijenciju svojstvenu samo ljudima. Darvinist će odmah pomisliti kako je nerazgradnja mliječne kiseline, odnosno ta njezina posljedica, homo sapiensu donijela određenu selektivnu prednost. No nama je mnogo zanimljivije primijetiti koliko to pomanjkanje pospješuje hipersloženost, i promatrati kako ono što je na nekoj manje složenoj razini istodobno nedostatak, višak i pogreška, može na razini visoke složenosti postati dobitak i vrlina (ne prestajući biti nedostatak i pomanjkanje).

174 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

neredi i krize, slaba stabilnost svakog od njezinih stanja, ekstremna osjetljivost prema izvanjskim rizicima čine takvom sustavu omogućuju da upozna optimalna stanja upozna samo na krhak i neizvjestan način. (Tek sretnim slučajem pronalazi trajan “duševni mir”, te to više traži optimum u intenzitetu i paroksizmu kratkoga vijeka.) (A sve to upućuje na to da razvoj civilizacije, do danas, nije mogao drugo do korelacijski povećati strah i potjeru za srećom.) Proizvod hipersloženosti, strah je također i produktivan. Poticat će radoznalost i lutalačku potragu za istinom koja će objasniti, za sigurnošću koja će umiriti, za srećom koja je zaslužena, i ta će potraga poprimiti neslućene razmjere. Podržavat će krize i istodobno njima biti podržavana. Poticat će i podržavati mitove, magije, religije koji kompenziraju preveliku odvojenost od svijeta, preveliku neizvjesnost vremena, preveliku tjeskobu zbog smrti. Naći će utočište u dogmatskim racionalizacijama koje duhom krote svijet. No strah isto tako neće prestajati glodati rješenja što ih prizivaju njezini užasi, neće prestajati raditi, potajice, na prevladavanjima. K  Što je kriza? To je porast nereda i neizvjesnosti unutar nekog sustava (individualnog ili društvenog). Tom je neredu uzrok - ili posljedica - blokada organizacijskih, osobito regulacijskih mehanizama (negativni feed-backovi), izazivajući s jedne strane krutosti, a s druge deblokade dotad inhibiranih virtualnosti; one se razvijaju

175 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

preko mjere (hubris), dok se razlike pretvaraju u opreke, a komplementarnosti u antagonizme. No hipersloženi stroj na rubu krize funkcionira “normalno”, u smislu da funkcionira s neredom i na rubu nereda, da se njegovi kontrolni mehanizmi ili njegove kompetencije mogu zateći blokirani perturbacijama vanjskog ili unutrašnjeg porijekla, da slabo pruža otpor psiho-afektivnom hubrisu; naposljetku i prije svega, hipersloženi stroj često se uspoređuje s double-binds (Bateson, 1960.), odnosno jednako moćnim proturječnim nalozima ili alternativama čiji su pojmovi ili jednako poželjni ili jednako odbojni. Kriza se može razriješiti u povratku in statu quo ante, no svojstvo je krize da pokreće potragu za novim rješenjima, a ona mogu biti bilo imaginarna, mitološka ili magijska, bilo, naprotiv, praktična i stvaralačka. Tako je kriza potencijalni generator iluzija i/ili inventivnih aktivnosti. U širem smislu, ona može biti izvor napretka (novo rješenje, koje prevladava proturječja ili double-binds, povećava složenost sustava) ili/i izvor regresije (rješenje u okvirima proturječja, koje sustav vraća u neko stanje manje složenosti). Čovjek, “satkan od proturječja”, doista je prema tome krizična životinja: taj preplet proturječja izvor je istodobno njegovih poraza, njegovih uspjeha, njegovih invencija te, također, njegove temeljne neuroze. N  Neuroza je pojam koji se odveć htjelo ograničiti egzorcirati - u zatvoreni univerzum psihijatrije, dok nje-

176 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

zina deﬁnicija vrijedi za ljudsku prirodu. Neuroza nije samo posljedica, nego i odgovor na neku neizvjesnost, tjeskobu, prijetnju, konﬂikt, i taj odgovor, magijsko-ritualnoga karaktera, uspostavlja određeni kompromis između mozga i vanjske stvarnosti (i unutar njegove vlastite stvarnosti). Homo sapiens u tom je smislu stvorio, u odnosu prema životinji, novi obred. Obred je, u životinjskom svijetu, kao što su pokazali Tinbergen i Lorenz, komunikacijsko ponašanje, ponekad mimetičko-simboličkoga karaktera, koje prenosi neku poruku s ciljem da dobije neki odgovor. Događa se da u smutljivim uvjetima, osobito double-binda (istodobost snažne privlačnosti i snažne odbojnosti, primjerice), životinja reagira pokušavajući ili ponavljajući “ritualna”, ali neskladna, ponašanja koja se vrte u praznom hodu i koja, jasno, ostaju bez odgovora. Ljudski će se obred, dakako, razvijati u ta dva smjera. S jedne strane, bit će to ritual društvene komunikacije u kojemu će svatko biti dužan igrati “ulogu” prema svom “statusu”, u određenim poznatim situacijama od kojih će svaka imati svoju etiketu (i postojat će, kao u životinja, obredi udvaranja, podređivanja, dočekivanja, smirivanja, prijateljstva, itd.). S druge strane, bit će to individualni “patološki” obredi koje će svatko izmišljati, pokušavati ili provoditi ne bi li prevladao ili smirio svoje vlastite krize. No tek u jednom trećem smjeru, kojeg otvara uvođenje mita i magije, razvijat će se obred novoga tipa, koji odgovara na neizvjesnost, tjeskobu, krizu homo sapiensa.

177 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

Obred je, po samoj prirodi, odgovor na nered. On ga već egzorcira, pa makar i samo sastavljajući kruti niz verbalnih i gestualnih operacija koji poprima izgled nekoga minucioznog programa. No on se prije svega integrira u racionalizirajući red mita i obraća se mitološkim silama (duhovi, bogovi), kako bi dobio neki odgovor ili izazvao događaj koji će donijeti zaštitu, sigurnost, rješenje. Odgovor, uostalom, stiže uvijek: to je u najmanju ruku osjećaj sigurnosti ili zaštite koji proizlazi iz obreda; maksimalno pak, to je ili povoljno ponašanje okoline (kiša, divljač, žetva, uspjeh, itd.) ili neko psihosomatsko rješenje (ozdravljenje od neke bolesti, istjerivanje zlih duhova). Magijska je praksa dovođenje u rezonanciju mita i obreda čiju misterioznu učinkovitost ne treba podcijeniti. Drevna magija može se smatrati artikuliranom cjelinom jednoga mitološkog pogleda na svijet i jednog obrednog sustava, koja djeluje u pogledu svake prijetnje entropijom, izvan kao i unutar ljudskoga duha, u pojedinca kao i u društvu, a osobito protiv konačne i sudbonosne entropije smrti i na nju. Magija je, baš kao i religija koja je njezin povijesni nastavak vezan isključivo za bogove, “opsesivna neuroza čovječanstva” (Freud, 1932.). Jedno od upadljivih obilježja neurotičnoga magijskoreligijskog kompromisa je što se ne uspostavlja samo s izvanjskom stvarnošću (okolina, svijet), nego i s onom unutrašnjom. On nije samo kompromis između mita i stvarnog, on je također kompromis s mitološkom stvarnošću. Ovdje moramo reći dvije riječi o jednom iznimno važnom fenomenu, živoj egzistenciji nooloških bića, ideja,

178 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

simbola, duhova, bogova, koji imaju ne samo subjektivnu realnost nego i određenu objektivnu autonomiju. Proizvodi mozgova, oni postaju živa bića novoga tipa (P. Auger, 1966., J. Monod, 1970.), a mozgovi, kao slabo kontrolirani sustavi, prema njima su poput čarobnjačkih šegrta, ili pak uspostavljaju hranidbene ekosustave bez kojih ne mogu živjeti, ali na kojima žive. Kao što odlično kaže Pierre Auger, “ideje se reproduciraju u sredinama koje su sazdali ljudski mozgovi” (Auger, 1966., str. 9899). Među bićima koja žive u breši ambigviteta između subjekta i objekta, duhovi, sablasti, geniji, bogovi imaju stupanj jedne više, biomorfne, antropomorfne egzistencije. I očito je da bogovi postoje. Oni govore, djeluju, naređuju, zahtijevaju. Jašu nas i, u transu posjedovanja, govore na naša usta. Tek nakon njihove smrti, pojavi se sumnja da su ikad postojali. (Uostalom, nisu oni svi mrtvi, rođeni su novi bogovi, ideološki, zahtjevni, spasitelji, mučitelji.) Magija i religija su tako način osiguravanja odnosa razmjene, kompromisa, sigurnosti, međusobnog pomaganja s mitološkim silama i bićima koji bez nas ne bi postojali, ali koji nas nadziru. Pod vlašću i iskorištavan od svojih bogova i svojih genija, sapiens pokušava njih pripitomiti i iskoristiti. Služi im, hrani ih, prinosi im žrtve, pjeva im hvalospjeve, upućuje molitve, ne bi li mu osigurali hranu, uspjeh, zaštitu, pobjedu, besmrtnost. Tako mit, obred, magija, religija ne osiguravaju kompromis samo s okolinom, nego i s noološkim silama, odnosno jedan unutrašnji kompromis, unutar ljudskoga duha, s vlastitim fantazmama, vlastitim neredom, vla-

179 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

stitim hubrisom, vlastitim proturječjima, vlastitom kriznom prirodom. Tako se kultura, s homo sapiensom, usredotočuje na sebe samu, institucionalizira mitologiju, magiju, obred, religiju. Samim tim kultura na sebe preuzima antropološki kompromis neuroze, oslobađajući pojedince (barem u načelu ili statistički) od lutalačke i tjeskobne potrage za nekim kompromisom, pružajući im prilagodbene obrasce sigurnosti i pročišćenja. Homo sapiens je platio basnoslovnu cijenu za unutrašnji i vanjski kompromis koji mu pribavlja magija. Toj cijeni ime daje najrašireniji, najukorjenjeniji, najdrevniji obred: žrtva. Žrtva označuje jednu od najindikativnijih neurotičnih univerzalija ljudskog ponašanja (Morin, 1971.). Od najveće žrtve do one svakidašnje, preko žrtvenoga klanja dragoga djeteta, nevine djevice, najljepše životinje, prijestupnika, grešnika, sapiens je ne samo htio privući Fortunu nego i egzorcirati nered i neizvjesnost, i to ne samo vanjski nered i neizvjesnost nego i čudesne sile ontološkog nereda i neizvjesnosti kojima je njegov mozak napučio svijet. Magija, obred, mit temeljni su neurotični odgovori na anksiogene neizvjesnosti, na krizne nerede, na noološke poplave i parazitizme koje izaziva hipersloženost, a to su temeljni konstituanti sapientalne arkhekulture. Silna okupiranost ljudskog života mitom, magijom, religijom, svjedoči o širini i dubini krizičnog karaktera homo sapiensa, kao i o širini i dubini neurotičnog rješenja, bez kojega čovječanstvo možda ne bi preživjelo. Formula T. S. Eliota još uvijek nije prestala biti istinita: “Human kind

180 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

cannot bear very much reality” (ljudski rod ne može podnijeti previše stvarnosti). N   Homo sapiens doista je himera, monstrum, kaos, podložnik proturječja, čudo, sudac svih stvari, budalasta glista, pohranitelj istine, kloaka neizvjesnosti i pogreške, slava i otpad svemira... Jesmo li uspjeli tu zbrku razmrsiti11? Nismo, ali smo je uspjeli prepoznati, držati je se, i ponuditi neku razumljivost: organizacijska načela, probleme, poteškoće, nepravilnosti, prilagodbe, uspjehe jednoga hipersloženog stroja koji je sastavio mozak homo sapiensa. Sve ono što se činilo proturječno, nesvodivo, različito, ostaje proturječno, nesvodivo, različito, ali istodobno nalazi svoje jedinstvo. Jednako kao što kaleidoskop prikazuje slike koje, ovisno kako ga okrećemo, variraju u beskonačnost, tako i hipersloženi stroj, ovisno o dezorganizacijama-reorganizacijama, pokazuje heterogena lica ili “stanja”. Sva ta stanja ne daju, međutim, punu zaposlenost hipersloženosti. Na jednomu krajnjem polu jedna svjedoče o njegovoj odličnosti, na drugom druga svjedoče o njegovim neuspjesima. Stanje odličnosti jest ono u kojemu je igra između reda i nereda organizacijska, elastična, inventivna, stvaralačka, i u kojem interferencija viših moždanih svojstava uspostavlja neki svjesni epicentar. 11

usp. Pascalov citat na početku poglavlja.

181 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

Na drugom polu, stanje bezumlja izazvano je provalom genetički/kortikalno/okolišem nekontroliranih nagona, koji se u svojoj razularenosti služe operaciono/ racionalizirajućim aparatom te eventualno sociokulturalnim aparatima. Bezumlja označuju teške i ozbiljne neuspjehe hipersloženosti, i upravo u taj okvir valja smjestiti problem destruktivnog nasilja i pomamne agresivnosti, a ne u okvir životinjske agresivnosti koja se svrstava među krute norme ponašanja (jednodušno izbijanje, točno određeni cilj). Između tih graničnih stanja, “hubrička”, “krizična”, “neurotična” stanja ili završavaju jednim ili drugim ili pak čine srednje termine između jednog i drugog. Kao što neprestano vidimo, bilo bi pogrešno ne samo zacrtavati jasne granice između tih stanja nego i bezuvjetno ih suprotstavljati. Odličnost plovi rubom krize, hubrisa, neuroze. To nije stanje koje se može optimizirati u smislu da bi moglo biti “ugođeno” nabolje, kako bi se sapiensov genij mogao razvaliti, zahvaljujući eliminaciji svakog rizika od krize, nereda, pogreške, ludila. To znači da ni sâm hipersloženi stroj ne može biti optimiziran, budući da “bolje” ima kao sastojak ono što neprekidno riskira da ga pokvari ili razori. Znači li to da je čovjek zauvijek osuđen na udare demencijalnih valova, i da su oni, premda svjedoče o lokalnom ili privremenom porazu hipersloženosti, uz nju neminovno vezani? Tu valja razlikovati između optimizacije s jedne strane i poboljšanja i razvoja s druge, jednako kao što će biti potrebno uočiti razliku između ludila i bezumnosti. Neoptimizacija znači da se ne bi moglo unaprijed dati neko idealno pravilo, neka norma, neka

182 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

racionalizirajuća shema koji bi osigurali permanentnu punu zaposlenost hipersloženih vrlina. No to nipošto ne znači da su sve njihove mogućnosti već ostvarene, niti da razvoj tih mogućnosti ne bi mogao modiﬁcirati, obogatiti hipersloženi stroj, koji bi time mogao ne samo reducirati svoja “neurotična” stanja, smanjiti rizik od regresije nego možda i eliminirati bezumlje. Ne zaboravimo da najkompliciraniji poznati stroj na svijetu nije stariji od stotinu do pedeset tisuća godina. On je tek na svojim počecima, na prvim pokušajima i pogreškama, na prvim grubim skicama. Na pokusnom je radu, podložan fatalnim pregrijavanjima i primoran na nepotpunu iskorištenost svojih kvaliteta. Sigurno još nije razradio, jednako u sociokulturalnoj kao i u sferi pojedinca, više načine organizacije koji bi pokazali njegove mogućnosti. Društvo, ovakvo kakvim ga poznajemo, je li dovršeno ili je tek skica? Svijest, koja se tek pomalja, mora li ostati zauvijek atroﬁrana ili se može razvijati kao novi epigenetski centar? Ne bi li neko novo društvo, neka nova svijest, mogli uspostaviti odlučne kontrole koje bi podigle branu razornim valovima? Valja nam stoga jasno razlučiti ontološko ludilo sapiens-demensa od demencija kojima smo jasno omeđili karakter. Ludilo, dakle ne samo hubris, neuroza, nered, nego i dio egzistencije koji se ne može racionalizirati, ne može drugo nego ostati u sapiensovu korijenu i na njegovu obzoru. No bezumlja su možda vezana samo za barbarske početke hipersloženosti, na kojima smo još uvijek. Einstein je govorio kako je još dan-danas iskorišten tek mali postotak ljudskoga duha, što rečeno našim jezikom glasi: antropološka hipersloženost - individualna,

183 ŽIVOTINJA OBDARENA NERAZUMOM

društvena, kulturalna - daleko je još od svoga punog razvoja. Hipersloženost ne može biti optimizirana, ali je nerazvijena i može se razviti. Deﬁnicija čovjeka koju bismo i ovdje još jednom htjeli istaknuti, nije zatvorena već otvorena. L  Što je čovjek? Živo biće, životinja, kralježnjak, sisavac, primat, hominid; on je i nešto drugo, a to nešto, nazvano homo sapiens, izmiče ne samo nekoj jednostavnoj nego i složenoj deﬁniciji. Jer nije, naime, riječ samo o tome kako valja shvatiti da se čovjekovo biće izražava preko i putem njegove afektivnosti, valja također shvatiti da je ludilo čovjekov glavni problem, a ne samo njegov višak i njegov manjak. Valja nam pokušati shvatiti - a tek smo na samom početku - nečuvenu ulogu, disfunkcionalnu i funkcionalnu, iracionalnosti u racionalnosti (i obratno). Valja nam razumjeti da, jednako kao što mikroﬁzičar koristi logički proturječne i komplementarno nužne pojmove da bi razumio pojave koje promatra, jednako ćemo tako mi, da bismo razumjeli čovjeka, morati združiti proturječne pojmove našega razbora. Tako su red i nered i antagonističke i komplementarne komponente u samoorganizaciji i antropološkom postajanju. Istina i pogreška antagonistički su i komplementarni elementi u ljudskom lutanju. Razumna čovjeka (sapiens) valja nam povezati s čovjekom bezumnikom (demens), čovjekom stvarateljem, čovjekom tehničarom, čovjekom graditeljem, tjeskobnim čovjekom, čovjekom uživateljem, čovjekom za-

184 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

nesenjakom, čovjekom koji pjeva i pleše, nepostojanim čovjekom, subjektivnim čovjekom, imaginarnim čovjekom, mitološkim čovjekom, krizičnim čovjekom, neurotičnim čovjekom, erotičnim čovjekom, hubričkim čovjekom, destruktivnim čovjekom, svjesnim čovjekom, nesvjesnim čovjekom, magijskim čovjekom, racionalnim čovjekom s mnoštvom lica u kojemu se hominid deﬁnitivno pretvara u čovjeka. Sve se te crte raspršuju, slažu, preslaguju, ovisno o pojedincima, društvima, trenucima, uvećavajući nevjerojatnu raznolikost čovječanstva. Ta raznolikost ne može se razumjeti na osnovi nekog običnog načela jedinstva. Njezin temelj ne može biti u nekoj nejasnoj plastičnosti koju, povodeći se za okolnostima, modeliraju sredine i kulture. On može biti samo u jedinstvu jednog hipersloženog sustava. To jedinstvo, to je skup stvaralačkih načela - među kojima nismo zaboravili prvo biogenetsko načelo - na osnovi kojih se odvija svaki grmoliki razvojhomo sapiensa. To je upravo ono što je Marx mislio pod pojmom generičkog čovjeka, koji se tu, za nas, stapa s pojmom ljudske prirode.

IV. ARKHEDRUŠTVO

Društvo koje se konstituiralo prije sapiensa nazvali smo paleodruštvom. Društvo sapiensove pretpovijesti zovemo arkhedrušvom. Izraz arkhe znači princip, temelj, počelo. Čitatelj dobro zna da za nas nije homo sapiens taj koji je zasnovao društvo, čak ni hominid, čak ni primat, nego da se ono iznova zasnivalo sa svakim novim procesom usložnjavanja. Arkhedrušvo, prema tome, nije za nas posljednji temelj. No ono je novi temelj, novo rođenje, drugo rođenje ljudskoga društva, ali prvo rođenje sapientskoga društva, dakle temeljni tip svih prethistorijskih sapientskih društava. Još nekoliko upozorenja: mišljenja smo da se s jedne strane paleodruštvo nipošto nije raspalo, nego da se naprotiv integriralo u arkhedrušvo kao paleostruktura, a da su se s druge strane lineamenti arkhedrušva izradili prije sapiensa. Ako su usložnjavanje mozga i društveno usložnjavanje dva oblika istog procesa u interakciji, nemoguće je utvrditi neki naprasni prekid. Ali upravo zato možemo misliti da će se porast moždane složenosti, do kojega dolazi sa sapiensom, očitovati kao:

186 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

a) mikrodruštveno usložnjavanje (pojedinac, obitelj), makrodruštveno usložnjavanje (otvaranje prema van putem egzogamije, razmjene, saveza), te usložnjavanje sustava komunikacija; b) kulturalna nukleacija na osnovi mita i magije. Da bismo pojmili paleodruštvo, nismo morali razmišljati samo o krajnje fragmentarnim i nesigurnim podacima hominidske arheologije; također, na osnovi recentnih otkrića o društvima antropoida i na osnovi etnograﬁje današnjih arhajskih društava, valjalo je zamisliti nešto što je evoluiralo onkraj jednih ili čak unutar drugih. Da bi se pojmilo arkhedrušvo, referenca je ono što je zajedničko posljednjim arhajskim društvima proučavanima u 19. i 20. stoljeću. Tradicionalna društvena antropologija proučavala je ta društva kao primitivna, premda se sve više znalo da ta društva nemaju ništa od primitivnog, što znači da se sve više i više proučavalo nešto čemu se sve manje i manje znalo značenje. U našoj optici, međutim, pojam primitivnosti nema smisla, on se rasplinjuje u lancu hominizacije, koja se pak nastavlja na društvenu evoluciju primata: primitivnost se gubi u primatičnosti. Zauzvrat, međutim, postoji stanovita arhaičnost odnosno matrica svojstvena svim društvima sapiensove pretpovijesti, a pod time mislimo na sva društva koja su se perpetuirala i multiplicirala, varirajući i modiﬁcirajući se, ali temeljno se ne preobražavajući, prije nego što bivaju skršena pod nadiranjem povijesnih društava. Čudesna dijaspora koja je homo sapiensa tijekom nekoliko desetaka tisuća godina raspršila po čitavom pla-

187 ARKHE-DRUŠTVO

netu dogodila se u doba arkhedrušva. Bila je popraćena izvanrednom diversiﬁkacijom rasa, etnija, kultura, jezika, mitova, bogova. Formirala su se tvrda i meka društva, društva povijena pod teretom oskudice i društva koja su svoje potrebe podmirivala bez muke, društva u kojima je lov i dalje imao prevagu i društva u kojima je prevagu iznova dobilo skupljanje plodova (među kojima neka čak pretpoljoprivredna ili ona koja su poljoprivredu lukavo pokupila od susjednih povijesnih društava), agresivna društva i pasivna društva, društva s jakom stegom i društva sa slabom stegom, društva s minucioznom etiketom i društva s velikom spontanošću, društva s teškom smrću i društva s laganom smrću, društva opsjednuta duhovima i društva koja se s duhovima igraju, društva više odana bogovima i društva više posvećena ljudima, društva koja ugnjetavaju ženu i društva u kojima žena jedva da je manje vrijedna, razvratna društva i apstinentna društva, “apolonska” i “dionizijska” društva. Ta ekstremna raznolikost, međutim, buja na osnovi iste organizacijske matrice. Sva ta društva zadržavaju paleodruštvenu hijerarhijsku strukturu. Sva su zasnovana na sustavu u kojemu je kultura generativni element. Sva se koriste jezikom s dvostrukom artikulacijom. Sva poznaju pravila srodstva, braka, egzogamije, obreda, mitova, magije, ceremonija smrti i života, vjerovanja u neki prekogrobni život, umjetnosti, plesa, pjesme... To temeljno jedinstvo toliko je uočljivo da bismo mogli pomisliti, zajedno s Hockettom i Asherom, da se izvjesna ljudska revolucija (mi bismo rekli sapientalna) dogodila prije dijaspore, dajući arkhe-drušvu “selektivnu premiju” koja je dijasporu upravo i omogućila.

188 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

1 GRANANJE I OTVARANJE DRUŠTVA

O  Za razliku od ptica i brojnih drugih vrsta, par nije prva zajednica primatskog društva. U društvima majmuna i antropoida obitelji još uvijek nema, a tamo gdje je ima, nema društva. Vidimo dakle da se obitelj ne artikulira prema društvu i da društvo nije dovoljno složeno da bi uključivalo obitelj. Hominizacija je učvrstila veze između majke i djece, između žene i muškarca, a muškarca približila djetetu. Tako se u paleodruštvu uspostavlja konstelacija koja će se poslije nukleirati u obitelj. Intimnost između žene i muškarca bila je pospješena procesima različitog porijekla koji su interferirali. Porast individualizacije i razvoj međuindividualnih afektivnih odnosa, zadržavanje djetinje sklonosti u odraslih da vole, prenijeli su se na odnose između žene i muškarca, naglašene, učvršćene uslijed uopćene erotizacije i stalne seksualizacije. Uspravljanje hominida zacijelo je ono zbog čega je frontalna kopulacija postala anatomski moguća, a, kažu Hockett i Asher koji imaju brzu maštu, “zacijelo i smjesta eksploatirana” (Hockett i Asher, 1964.). Na osnovi ljubavi licem u lice razvili su se, putem genetske evolucije do sapiensa uključujući i njega, erogene privlačnosti poput ispupčenih usana, nadutih grudi, debeloga i dugačkoga penisa, sve to a da stražnji dio nije bio žrtvovan, budući da stražnjica, puna i

189 ARKHE-DRUŠTVO

mesnata, magnetski privlači pogled i ruku. Erotizacija lica, u sprezi s porastom njegove individualizacije, učinit će od partnera biće u isti mah privlačno i očaravajuće. Ženski orgazam, gotovo nepostojeći u antropoida, sada se pojavljuje i za ženu mijenja smisao spolnog odnosa. Od svih primata upravo je u ljudi orgazam najduži i najjači, grčevit, neizmjeran, i izmamljuje ekstatične krikove. Također, zacijelo upravo u doba hominizacije, spolna aktivnost i spolna privlačnost postaju permanentne, a ne više ograničene na estrus. Permanentnost erosa, njegova generalizacija na čitavo tijelo, njegova ekstatična intenziﬁkacija u grču odsad će muškarca i ženu stegnuti u koštac. Odsad su dakle muškarac i žena koji se vole “u naručju” jedno drugom i, kako to sugeriraju Hockett i Asher (1964.), sličnost između zagrljaja ljubavnika i zagrljaja djeteta mogla je pridonijeti prelijevanju nježnih osjećaja iz majčinskih milovanja u ljubavni zagrljaj. Naposljetku, muškarac i žena naći će se licem u lice u kopulaciji, konverzaciji, kohabitaciji. Povrh centra privlačnosti/odnosa što ga čine spolni dijelovi, jednu novu zonu privlačnosti/odnosa sada čini lice, prije svega ta očaravajuća usta koja su istodobno organ govora, jedenja, disanja, ljubljenja. (A doći će trenutak kad će ljubavnici znati usta-na-usta simbolički pomiješati prvotni poljubac majke djetetu, uzajamno jedenje, razmjenu duše - budući da je duša arhajski poistovjećena s dahom -, gotovo vaginalno doticanje usana i peniformnu (penniforme) 1penetraciju jezika.) 1

peniforme, s jednim n: neologizam. Penniforme, s dva n: metafora. penniforme = perolik (nap. prev.)

190 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Tako će se spolnost, erotizam, nježnost moći koagulirati, kombinirati, a njihova sublimna sinteza bit će ljubav. Tako će jedno gusto tkivo veza i privlačnosti moći zasnovati psihoafektivnu bazu para, dok će s druge strane on svoju društvenu bazu naći u braku. Ljubav, par, brak moći će otad činiti komplementarne, ali i konkurentske i antagonističke termine, te se na međuindividualnoj razini pojavljuje nova složenost, izvor radosti, tuge, zanosa, drame, sreće i očajanja. Intimnost i afektivna bliskost muškarac-žena zbližit će muškarca s djetetom. Mnogo prije nego što bude prepoznato genetičko očinstvo, počet će se nagovještati ono psihološko. Ono se pojavljuje kad se zaštitnički i posesivni autoritet muške klase individualizira, postaje za dijete blizak i intiman, to jest onda kad pokraj žene postoji neki blizak i intiman muškarac. Očinstvo se koleba između majčina brata2 (ujaka koji se može smatrati ocem) i majčina druga (oca koji se može smatrati ujakom).

2

Jer paralelno sa stješnjavanjem ljubavnih veza postoji i održavanje i učvršćivanje veza između braće i sestara, te brat tijekom hominizacije sve više postaje “prirodnim” zaštitnikom svoje sestre.

191 ARKHE-DRUŠTVO

Prije ili kasnije, nakon sapiensa, paternizirani brat postat će ujak, suprug-ujak postat će otac, a njegovo će očinstvo biti deﬁnitivno usidreno kad bude prepoznat kao roditelj. Tako se konstituira prva obiteljska jezgra. Očinstvo proširuje nukleusni odnos majka-dijete uvodeći u nj muškarca, a istodobno u jezgru uvodi načelo muške hijerarhije3. Veliki fenomen što ga priprema hominizacija i što ga, čini nam se, dovršava sapiens, nije “ubojstvo oca”, nego njegovo rođenje. No taj utemeljujući događaj ima barem jednu zajedničku crtu s fabuloznim freudovskim patrocidom: za dijete, on donosi ambigvitet. Otac je u isti mah zaštitnik i uzurpator (koji uzima za sebe dio majčinske nježnosti); u isti je mah oslonac i neprijatelj (čiji autoritet suzbija dječje želje). Time se dvojaki smisao oca rasvjetljuje sociološki: otac donosi složenost, odnosno unutrašnje proturječje u mikrostrukturu koja se stvara: obitelj. Naposljetku, da bi se konstituirala obitelj, nije dovoljno da se uspostavi samo odnos otac-majka-dijete. Potrebno je da dijete, kad odraste, ostane sin ili kći svojih roditelja, i da oni, do svoje smrti, ostanu roditelji. Tu se pojavljuje neobično važan sociološki efekt juvenilizacije vrste sapiens. Zadržavajući tijekom čitavog života afektivne odnose rođene u djetinjstvu, ona jednoj biološkoj strukturi, u početku vezanoj za reprodukciju, a potom 3

Moja je formulacija malo drukčija od Moscovicijeve, za kojeg se “rješenje sastojalo u hijerarhiziranju nukleusnih odnosa majke prema djetetu i nukleiziranju hijerahijskih odnosa roditelja prema potomstvu” (Moscovici, 1972., str. 242).

192 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

nadživljujući rano djetinjstvo, omogućuje da postane, preobražavajući se, permanentnom društvenom mikrostrukturom koja će se otad autoperpetuirati i autoreproducirati sama od sebe4. S  Obitelj je podsustav otvoren prema društvenom sustavu. Otac-suprug pripada klasi muškaraca, žena grupi žena, dijete, od određene dobi, grupi neiniciranih mladih. Tim otvaranjem obitelj će se moći usmjeriti prema društvu, a organizacija srodstva i reguliranje seksualnosti te uvođenje egzogamije bit će povezani s novim otvaranjem samoga društva prema drugim savezničkim društvima, što će dovesti do razrađivanja jednog makrodruštvenog metasustava. Tako se pojava obiteljske strukture obdarene unutrašnjom složenošću i usmjerene na društvo uvrštava u sveopću reorganizaciju koja na decizivan način i na svim razinama uvećava društvenu složenost. Taj proces usložnjavanja valja usko povezati s procesom proširivanja i produbljivanja moći muške klase. 4

Obitelj se rađa tek u arkhedruštvu; njezin će razvoj slijediti njezine preobrazbe kroz premještanje iz tog društva, kroz ruralna, pastirska, urbana društva, a danas smo svjedoci jedne nove preobražajne pustolovine. Njezin karakter infantilne kulturalne mikrosredine, koja vrvi dubokim proturječjima i ambiguitetima između nježnosti i seksualnosti, privatnosti i privacija, fantazama i stvarnosti, sve će više na neizbrisiv način obilježavati osobnost, što je freudizam pronicavo uvidio, ali sveo na puku genitalnu dimenziju.

193 ARKHE-DRUŠTVO

Ta klasna moć ima, naime, tu prednost da nekom objektivnom pravilu može podvrći sve ono što bi moglo biti izvorom sukoba među njezinim članovima, a samim tim društvu donosi opća pravila organizacije. To je reguliranje vjerojatno započelo, vidjeli smo, s podjelom lovačkog plijena i moglo se proširiti na druga područja. No područje koje je bilo najnepokornije pri reguliranju bila je zacijelo spolnost, prepuštena konkurenciji, odnosno slobodnom izboru dominantnih pojedinaca. Ne bismo znali reći je li se tijekom perioda hominizacije ta hijeraanarhija postupno oblikovala u pravila. Ono što je vjerojatno, u svakom slučaju, jest da se problem podjele žena i, u širem smislu, reguliranja seksualnosti postavljao tim više što je ne samo muška klasa razvijala svoju organizacijsku moć nego i što je seksualnost postajala invazivna, permanentna, i što je razvoj erotike i ženskog orgazma otvarao rizik da žena počne birati partnera, odnosno osporavati mušku dominaciju u njezinu iskonskom području. Kako bilo da bilo, upravo se pod autoritetom muške klase i zahvaljujući njemu odvija reorganizacija, dok pojam oca prisvaja sada već svaku legitimnost i postaje takozvani prirodni autoritet. Isti artikulirani sustav pravila određuje raspodjelu žena, braka, kontrole seksualnosti, a samim tim, kao što ćemo vidjeti, i saveza i razmjene. Brak stvara inhibicijsku barijeru svakoj seksualnosti izvan para; zabrana incesta stvara inhibicijsku barijeru svakoj međuobiteljskoj seksualnosti i postaje stup egzogamije, čime djevojke postaju dòbra za razmjenu. Tako biološkoj kontroli koja je regulirala razdoblja žudnje i slobodnoj biološkoj konkurenciji koja je žene davala kadijama, slijedi sociološka regulacija koja želje

194 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

razvrstava na dopuštene i nedopuštene, a žene raspodjeljuje prema načelima neovisnim o pojedincima. Muška klasa potvrđuje svoju koheziju i svoju dominaciju, regulirajući temeljnu zonu tenzija među primatima - zonu seksualnih odnosa. Paralelno s tim, ona potvrđuje i razvija svoj autoritet nad mladima, u obitelji putem očinstva, u društvu putem inicijacije (usp. str. 182.). Tako dovršava svoje promaknuće od dominantne klase u upravljačku klasu, poboljšava svoju koheziju, i razvija društvenu složenost. Nejednakost između muškaraca ublažava se. Općenita nejednakost između muškog i ženskog raste, doduše kompenzirana individualnom integracijom muškaraca u krilo obitelji i afektivnom ovisnošću muškarca o “njegovima”. Kao što smo već spomenuli, institucionalizacija obitelji i reguliranje seksualnosti u svakom će pojedincu, djetetu ili odraslom, ženskom ili muškom, izazvati gomilanje pritajenih problema (koje je odveć zaboravljala antropologija, ali valjano razotkrila psihoanaliza) koji će, na tajnovit način, izuzetno pridonijeti usložnjavanju afektivnog života i ljudskih odnosa. Regulacija seksualnosti pospješit će potajni rad Erosa koji je sad već bez granica i bioloških kočnica, zavesti neku mutnu neizvjesnost između obiteljskih i libidinoznih osjećaja, uspostaviti dualitet između braka i žudnje, izazvati nova i mnogostruka proturječja koja će pak, stvarajući ilegalne mreže zabranjenih ljubavi i tajne labirinte nedopuštenih želja, povećavati društvenu složenost i odražavati se na hipersloženosti mozga. Životi i životi bit će uništeni, stavljeni na muke, promijenjeni zbog besmislenih žudnji, bezu-

195 ARKHE-DRUŠTVO

mnih ljubavi, potajnih susreta, a svaki će već život biti dvostruk, djelomice iznad i djelomice ispod površine, svako će društvo živjeti svoj dvostruki, svoj službeni i svoj ktonski život. Tako se na svim frontama odvija organizacijska revolucija u kojoj će novi red napajati nove izvore nereda, koji će postajati konstitutivni element toga reda. Ta revolucija, koja zasniva arkhedrušvo, čini se tako doista povezana s usložnjavanjem sapiensova mozga, odnosno pojavom mnogostranijih i kompliciranijih sposobnosti. Multidimenzionalno usložnjavanje koje dovodi do pojave nove mikrostrukture (obitelj, novi erotsko-afektivni odnosi) dovodi jednako tako i do pojave makrostrukture, pod kojom puca zatvoreni okvir paleodruštva, koja proširuje i obogaćuje demografsku sferu društvene organizacije. Hominidska društva po svoj prilici nisu prelazila nekoliko desetaka jedinki i međusobno nisu bila organski vezana. Da bi se uspostavili organski odnosi od skupine do skupine, valja zamisliti kolonije porijeklom iz jedne iste loze, povezane istim jezikom, istovjetnim kulturalnim sustavom, i čije je srodstvo mitološki konsolidirano i sakralizirano pozivanjem na zajedničkog pretka; valja zamisliti da je razvoj društvene složenosti među susjednim društvima koja su se intenzivno bavila lovom doveo do razgraničenja teritorija, suradnje, razmjene usluga, prijateljstva. Već u tim uvjetima predsaveza i predekonomskih razmjena mogla se pojaviti egzogamija, sustav pravila koji je institucionalizirao razmjenu žena i trajno srodstvo između grupa. No samim tim egzogamija vezivanje od grupe do grupe katalizira u organsko

196 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

vezivanje. Ona postaje model, armatura jednog novog vezivnog i artikulatornog sustava preko kojeg će se odvijati razmjena dobara i informacija, te svakovrsni sporazumi. Egzogamija se dakle pojavljuje kao organizacijski ključ sociološkog otvaranja i konfederativnih veza između dva društva ili više njih. Time se zatvorena društvena jedinica pretvara u otvoren društveni sustav; metasustav koji se uspostavlja između otvorenih sustava malo-pomalo postaje “pleme”, dok sve otvorenije društvo malopomalo postaje podsustav ili “klan”. Lévy-Strauss najbolje je situirao egzogamiju i zabranu incesta i objasnio ih kao organizacijske nužnosti. Dobro je uvidio njihovu integracijsku i ulogu u društvenoj koheziji: “Jedini način da se grupa održi kao grupa” (Lévy-Strauss, 1949., str. 349). (Ta kohezija, razumije se, ima smisla tek od određenog stupnja razvoja složenosti.) Ali valja ih također shvatiti u smislu otvaranja društvenog sustava prema jednoj federativnoj metaorganizaciji5. B--  S druge strane, egzogamija u biološko postajanje čovječanstva unosi modiﬁkaciju velikog dometa. Već pravila braka, dajući u načelu svim muškarcima pravo da oplođuju (za razliku od primata u kojih je mnogim mužjacima to pravo bilo uskraćeno), pospješuju miješanje gena koje povećava raznolikost individualnih genotipo5

Obratno, inhibicijski protuučinak otvorene organizacije, zabrana incesta, činit će prvu veliku kulturalnu represiju čije će egzistencijalne, psihološke i društvene posljedice biti nemjerljive.

197 ARKHE-DRUŠTVO

va. Egzogamija demografski širi miješanje gena, uslijed čega dolazi do povećanih razlika od pojedinca do pojedinca. No ona istovremeno koči kladogenezu grupe i zapravo zaustavlja, u korist procesa etničke i individualne diversiﬁkacije, proces biološke evolucije koji je, do sapiensa, neprestano rađao novim vrstama. Nema, naime, više mogućnosti za nekog mužjaka alfa-mutanta da osnuje lozu na temelju nekoga generalnog ‘pravljenja trbuha’ ženkama, uključujući i prije svega svojim kćerima, kako bi se u dvije generacije stvorila nova biološka društvena grupa. Drugim riječima, individualna biološka mutacija ne raspolaže više malenom zatvorenom grupom u kojoj će moći učvrstiti svoju razliku i u kojoj bi se mogle pojaviti druge mutacije koje bi još više uvećavale razliku, sve dok ona ne postane razlika vrste6. Egzogamija stvara mnogo šire izolate nego što su bila malena paleodruštva. Ti će se izolati, dakako, genetski razlikovati jedni od drugih, a dijaspora će, bacajući sapiensa u krajnje različite ekološke uvjete, tijekom prethistorijskih tisućljeća pospješivati diferencijaciju rasa, ako taj termin ima neki smisao (Rufﬁé), a potom i etnija. Tako je egzogamija pospješila etničku diferencijaciju, razvoj individualnih jedinstvenosti, svejednako sprečavajući ljudsku vrstu da se razlomi na više vrsta. Preko razlika u rasama i etnijama i njima usprkos, ljudska je vrsta, raspršena po golemom planetu, zahvaljujući arkhedrušvu zadržala svoje jedinstvo. 6

Genetska evolucija, koja je u načelu ubrzana kad se neka vrsta podijeli na poluizolirane populacije koje sporadično dijele svoj genski materijal, u suprotnim je uvjetima naprotiv zakočena (Wright, 1967.).

198 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Ta nova dijalektika odnosa priroda/kultura prati istinsku reorganizaciju odnosa između biogenetske, fenotipske (individuum) i sociokulturalne sfere. Društvo sve više intervenira u proces biološke reprodukcije, koji se više ne događa slučajno ili prema strogim odnosima dominacije pojedinaca, nego je podvrgnut novim stegama i novim društvenim poticajima, koji će pridonijeti razvoju individualnosti. (Danas u najarhajskijim i najizoliranijim skupinama ima više razlika od pojedinca do pojedinca nego statistički od grupe do grupe, od etnije do etnije, od rase do rase.) Istovremeno sa stvaranjem sve zbijenije društvene rešetke nad područjem seksa i reprodukcije, ona će, kulturalizirana, društvu pribaviti jedan organizacijski jezik. Srodstvo više nije samo odnos majka-dijete, ženamuž, otac-dijete, brat-sestra; ono postaje organizacijski kulturalni kôd koji će osiguravati vezu/savez između pojedinca/para/obitelji/klana/plemena. Ta panbiologizacija društva uslijed srodstva u isto je doba i pankulturalizacija bioreprodukcijskog odnosa u kojemu društvo koristi biološki model organizacije, prenoseći ga i preobražavajući. Nova društvena organizacija sada je, naime, zasnovana na imenu (roditeljskom, iz kojega proizlazi osobno ime) i na ne (zabrana incesta). Društvo će se sada poimati kao neko bratstvo, poteklo od jedne materinske tvari kojoj se duguje ljubav, vođeno pravednim očinskim autoritetom. Obitelj postaje mit društva, a odnos pojedinca prema društvu bit će sada infantilan odnos. Taj bio-obiteljski mit duboko usijeca osjećaj zajedništva unutar klana, osjećaj roda s obzirom na druge klanove povezane zajedničkim pretkom. A nakon nadi-

199 ARKHE-DRUŠTVO

laženja arkhe-drušva, taj će mit moći biti proširen na pleme, na etniju, na naciju Majku-Domovinu kojoj njezina “djeca” duguju ljubav i poslušnost... Tako “Sveta obitelj” postaje zajednički mitski cement stvarnoga društva, u isto doba kad srodstvo provodi biosocio-kulturalno povezivanje, između mikrostrukture i društvene makrostrukture, odnosno nižući i nastavljajući jednu na drugu karike organizacije koja je postala složena. Tako je arkhedrušvo očevidno mnogo složenije od društva hominida. Porast složenosti nije samo u društvenoj organizaciji u uskom smislu riječi, koja se grana, komplicira, artikulira mikrostrukturalno i makrostrukturalno, i koja potkrepljuje neki skroviti, ilegalni život. On je također u jednomu novom odnosu, mnogo složenijem, između biološke, sociološke i individualne sfere, a taj novi odnos ne samo što dubinski reorganizira ljudsko društvo nego se odražava i na nastanak vrste.

2 KULTURA

Generativna uloga kulture povećavat će se u arkhedruštvu s razvojem organizacijskih pravila, s umnožavanjem i usložnjavanjem tehničkih umijeća, s usložnjavanjem jezika. U pogledu jezika, sve nas navodi da vjerujemo da se on, kao sustav s dvostrukom artikulacijom, konstituirao već u sapiensovih prethodnika. No sa sapiensom on vje-

200 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

rojatno čini posljednji kvalitativno-kvantitativni skok, radi intenziﬁkacije mikrokomunikacija (odnosi unutar obitelji i između pojedinaca) i makrokomunikacija u društvu i između društava. Jezici najmanje evoluiranih poznatih skupina imaju, naime, strukturalnu složenost jednaku onoj koju imaju naši moderni jezici. No karakter svojstven arkhekulturi mnogo je više od razvoja one kulture koja se pojavila već u hominidskom razdoblju: on leži u novoj noološkoj nukleaciji, vezanoj za pojavu mita i magije u sapiensa. S  Sve se zbiva kao da neka čudesna proliferacija mitova, obreda, magije parazitira, poput bršljana, na već vrlo složenoj društvenoj građevini, ali sve se isto tako zbiva i kao da ona čini neki integracijski cement koji se neprimjetno uvlači u sve njezine pukotine. Čini se već da sapiensov mozak luči za svaku stvar objašnjenje, opravdanje, u kojemu se miješaju neka uređivačka logika, nevjerojatna interpretativna istančanost, duboke intuicije, arbitrarni fantazmi. Čini se također da mit i magija instituiraju onaj “neurotični”, odnosno prilagodbeni kompromis između s jedne strane sapiensove radoznalosti/ anksioznosti, njegovih unutrašnjih proturječja, i s druge strane izvanjskih stvarnosti svijeta i organizacijskih stvarnosti društva. Arhajska mitologija, naime, društvo i čovjeka noološki integrira u svijet. Ona uspostavlja analogijske podudarnosti između ekosustavnog i antropološkog univerzuma koji se, bilo na fragmentaran ili dovršen način,

201 ARKHE-DRUŠTVO

pojavljuje kao mikrokozmos integriran u makrokozmos (Morin, 1971.). Organizacija društvenog prostora-vremena oblikuje se prema modelu kozmičkog prostoravremena. Dužnost je društva da održava red u svijetu, kao što je dužnost reda u svijetu da održava društveni život. Obredi označuju tehnike usklađivanja. Tako je praktični ciklus aktivnosti integriran u kozmomitološki ciklus; ceremonije i slavlja udaraju mu ritam, što donosi istodobno intenzivnu komunikaciju s cjelinom /univerzumom/ i intenzivnu komunikaciju svakoga sa svakim. Slavlje, povrh toga, oslobađa inhibirane nagone, katarktički izbacuje sile nereda, pušta ih čak da privremeno potope društveni red, što taj red samo učvršćuje; društvena se složenost na periodičan, ritmičan način, kontroliranim popuštanjem kontrole, služi tendencijama dezorganizaciji koje pretvara u regenerativne sile. Upravo je zato, uostalom, društvena rekreacija mitološki doživljena kao re-kreacija svijeta. A slavlje nipošto sapiensa ne skreće privremeno s njegova puta, nego otkriva, izražava i pothranjuje njegovu hubričnu i ekstatičnu prirodu. Istodobno mit, obred, magija dovršavaju unutrašnju integraciju društva, obavijajući i prateći (ili prethodeći im) praktične aktivnosti, radne, orijentacijske, represivne operacije, te individualni životni ciklus od rođenja do smrti. Daleko od toga da eliminiraju tehničke metode ili da od njih budu eliminirane, magijske ih metode samo upotpunjuju i štite. Magija, obred i mit sakraliziraju pravila organizacije društva i samim tim, putem nekoga transcendentalnog opravdanja, učvršćuju dominaciju muške klase. Ona, uo-

202 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

stalom, zauzima ključne magijskoreligijske pozicije, monopolizirajući općenje s duhovima koji ulijevaju strah ženama i djeci. Što se žena tiče, međutim, nisu one baš sasvim magijski razoružane: muška moć mora poštivati i uzimati u obzir ženski princip plodnosti, i u kozmičkom i u socioantropološkom poretku; ona kontrolira samo duhove organizacije, grabeža, rata. No što se tiče mladih, magijska je kontrola cjelovitija, a odvija se u obredu inicijacije. Putem inicijacije, naime, odrasla muška klasa slama na dva sociološka dijela biološki kontinuum adolescencije, dovršava, dakle, rascjep koji priječi konstituiranje mladenačke klase, i provodi posvemašnju kontrolu nad pravom ulaska u svijet odraslih. Ta se operacija obavlja putem kušnji i tortura koje kulminiraju u ceremoniji smrti-ponovnog rođenja, u kojoj dijete koje postaje muškarac dobiva novo ime i novu osobnost. Tako se klasna moć učvršćuje i prikriva u grandioznoj mitsko-kozmološkoj operaciji u kojoj interveniraju duhovi i bogovi. Tu kao i drugdje, magija, mit i obred uživaju toliki kredibilitet, imaju toliku snagu uvjeravanja u svojim nalozima ili zabranama, a oni su pak toliko interiorizirani da čine posve nebitnima i katkad čak beskorisnima represiju ili kaznu, te sustav ne pribjegava nikakvim ﬁzičkim prinudama, nikakvu osobnom zatvoru. S  Individualni i kolektivni identitet ne potvrđuje se više u neposrednoj pripadnosti određenoj grupi kao što je bilo u društvu primata, nego zahvaljujući i u skupu nooloških niti koje pojedinca povezuju s njegovom stvar-

203 ARKHE-DRUŠTVO

nom i mitskom rodbinom i koje kulturi daju njezin jedinstveni identitet. Ime povezuje individualni identitet s određenom sociokulturalnom ﬁlijacijom: ono uspostavlja istodobno razliku i pripadnost: netko je “nečiji sin”, ne samo sin svojih roditelja, nego i potomak nekog pretka, sin društva. Mit održava uspomenu, kult, prisutnost pretka, a samim tim održava i kolektivno-individualni identitet. Ta tema pretka, porijekla, rodoslovlja vraća se iznova, opsesivna, u simbolima, tetovaži, amblemima, ukrasima, obredima, ceremonijama, svetkovinama. Povrh toga, društveni će identitet biti dodatno ojačan konfrontacijom s drugim društvima koja se, premda imaju sličnu temeljnu organizaciju, razlikuju po jeziku, rodoslovnom i kozmičkom mitu, duhovima, bogovima, simbolima, amblemima, ukrasima, obredima, magiji, odnosno po noološkim značajkama. I tako noološka sfera kulture deﬁnira identitet svakog pojedinca, kao i svakog društva, ne samo po njegovu vlastitu licu nego i po opreci prema licu iz neke strane kulture. K  Kultura je sama po sebi nalik dvostrukom kapitalu: s jedne strane označuje kognitivni i tehnički kapital - znanja i umijeća - koji se u načelu može prenositi čitavom društvu, a s druge jedan speciﬁčan kapital, koji čini obilježja njegova izvornog identiteta i jednu jedinstvenu zajednicu hrani referencama na njezine pretke, njezine mrtve, njezine tradicije. Njihova cjelina čini generativni sustav jednog sapientalnog društva; preko pravila, normi, zabrana, kvazipro-

204 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

grama, strategija, ona nadzire pojavnu egzistenciju društva ne bi li osigurala održavanje društvene složenosti, i perpetuira se radi sukcesije generacija reproducirajući se u svakom pojedincu. Čim se rodi, svaki pojedinac počinje dobivati kulturalno naslijeđe, koje osigurava njegovu izobrazbu, njegovu orijentaciju, njegov razvoj kao društvenog bića. Kulturalno naslijeđe neće se samo superponirati na genetičko naslijeđe. Ono se s njime kombinira. Ono determinira stimulacije i inhibicije koje pridonose svakoj individualnoj ontogenezi i moduliraju genetički izraz u ljudskom fenotipu. Na taj način svaka kultura, putem svojih ranih imprintings, svojih tabua, svojih imperativa, svoga odgojnog sustava, načina prehrane, talenata koje zahtijeva za svoje prakse, svojih modela ponašanja u ekosustavu, u društvu, među pojedincima, itd., suzbija, inhibira, pospješuje, naddeterminira aktualizaciju ove ili one sposobnosti, ove ili one psihoafektivne crte, provodi mnogooblične pritiske na kompletno funkcioniranje mozga, ima čak vlastite endokrine učinke, i kroz te intervencije suorganizira i kontrolira cjelinu osobnosti. U tom smislu, kulturalistička teorija “modela kulture” koji determiniraju “bazičnu osobnost” ima svoju istinu, pod uvjetom da je provincijaliziramo, relativiziramo, dijalektiziramo. Kulturalno naslijeđe nudi, naime, model “idealne” osobnosti i statistički favorizira pojavu obilježja koja se s njime podudaraju. No genetičko naslijeđe ne da se tek tako pokoriti i može se pokazati tvrdokornim, što dovodi do silnih razlika u rezultantama kombinacija između kulturalnog i genetičkog naslijeđa; na taj se način uvijek

205 ARKHE-DRUŠTVO

ustrojava neka manjina devijantnih (koja će pridonijeti društvenoj složenosti ako ih se tolerira ili poštuje, ali ne i kad ih se guši ili eliminira). Kombinacija genetičkog i kulturalnog naslijeđa odvija se, naime, na način u isti mah komplementaran, konkurentski i antagonistički, i samim tim malo-pomalo stvara novu individualnu složenost, uvodeći u svakog pojedinca dualnost više ili manje dobro integriranu između njegove društvene osobnosti - njegova “lika” - i njegove subjektivne osobe. No kulturalni “model”, idealni tip osobnosti, istovremeno malo-pomalo reducira individualnu raznolikost te, prije svega, društvene efekte te raznolikosti, i u tom smislu inhibira mogućnosti usložnjavanja. U svim tim slučajevima, interakcija između genetičkog i kulturalnog naslijeđa još više produbljuje i usložnjuje bio-psiho-socijalnu integraciju koju ostvaruje arkhe-društvo. Svaka osobnost proizvod je interferencije dvaju generativnih principa, biološkog i kulturalnog (i, razumije se, komplementarne, konkurentske, antagonističke interferencije jedinstvenih događaja vlastite povijesti). Riječ je o jednom od ključnih antropoloških fenomena koji ne prepoznaju ili podcjenjuju zastupnici disciplina s jedne i s druge strane barijere. Kulturalna antropologija uvijek je htjela ignorirati to da živ čovjek nije kulturom oblikovan poput gline i napokon je kao bazu pronašla ideju neke “bazične osobnosti” bez baze. Biologija je dugo ignorirala to da je kultura provodeći selektivne pritiske na genotip, imala aktivnu ulogu u pogledu nasljedne rezerve, i da je utjecala na determinaciju fenotipa.

206 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Kulturalni sustav zapravo ne istiskuje genetički; kulturalno je naslijeđe ono koje, osiguravajući integraciju pojedinca u određeno društvo, dopunjuje naslijeđe, i osigurava perpetuiranje društva. Kulturalni sustav, kao generativni sustav, rekli smo, osigurava autoperpetuiranje složenosti društva, odnosno njegovu permanentnu samoproizvodnju ili autoreorganizaciju. Ta samoproizvodnja determinira prije svega reprodukciju, više ili manje djelomičnu, kulturalnog sustava u svakom pojedincu. No nisu u pravu neki autori, koji su uostalom otkrili srž problema, kad društvenom reprodukcijom nazivaju bilo ono što je društvena samoproizvodnja (autoreorganizacija), bilo ono što je kulturalna reprodukcija u pojedinaca. Ali se zato o društvenoj reprodukciji može govoriti kad se neka kolonija odvoji od matičnog društva i konstituira se kao autonomna prema istomu kulturalnom sustavu. Taj proces društvene reprodukcije jest ono putem čega se odvijalo umnožavanje arkhedruštva, polazeći od jedne zajedničke loze: to je dijaspora čovječanstva (vratit ćemo se tome nakon nekoliko redaka). Prije svega, valja uzeti u obzir da kultura, kao generativni sustav, uspostavlja neki prešutni kulturalni kôd, odnosno neku vrstu ekvivalenta onome što je genetički kod za živa bića. “Kulturalni kôd” održava integritet i identitet društvenog sustava, osigurava njegovo autoperpetuiranje ili njegovu nepromjenljivu reprodukciju, štiteći ga od neizvjesnosti, slučajnosti, zbrke, nereda. Pa ipak, premda je održavatelj nepromjenjivosti, genetički se kôd u trenutku autoreprodukcije, pod utjecajem nekoga slučajnog poremećaja, može modiﬁcirati.

207 ARKHE-DRUŠTVO

Kulturalni kôd može se modiﬁcirati ne samo u trenutku društvene autoreprodukcije (formiranje kolonija) nego i tijekom samoga permanentnog procesa samoproizvodnje, pod utjecajem događaja koji su, dakako, slučajni, ali izravno proizišli iz pojavnog iskustva društva. Ti događaji mogu potjecati od modiﬁkacija prirodnog ekosustava, koje se odražavaju na društvenu praksu, prouzročuju nove običaje, nova pravila, i možda nove tehnike, nove mitove. Mogu potjecati od susreta sa susjednim društvima, na osnovi čega jedna kultura može integrirati tehnike, upotrebne ili predmete potrošnje, ideje, itd. preuzete iz neke strane kulture. Mogu naposljetku doći i od samog života društva, u kojemu neki individualni otklon može uvesti novo ponašanje koje se može raširiti i postati običaj, i u kojemu se može roditi izum koji će biti integriran u kulturalni kapital. Prema tome, možemo razumjeti i održavanje temeljnog organizacijskog jedinstva arkhe-društva i izvanrednu diversiﬁkaciju arkhe-društava. Dijasporičko umnožavanje po čitavoj površini Zemljine kugle, u najrazličitijim ekološkim nišama, deformacije i transformacije uzrokovane “smetnjama” pri prijenosu bezbrojnih kulturalnih poruka, tehničke i noološke inovacije bili su uzrokom proizlaženja kultura jednih iz drugih i njihova diferenciranja. Jezici su postajali sve manje i manje razumljivi jedni drugima, mitovi, vjerovanja, simboli slijedili su neugažene putove, pravila organizacije postajala su ovdje mekša, ondje kruća, modeli osobnosti se razilazili, a društva se jedna drugima mogla činiti do te mjere heterogenima da se čovjek jedne kulture prema nekom strancu često osjećao kao pripadnik neke druge vrste, a

208 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

taj je stranac postajao ili bog kojemu se valja klanjati ili životinja koju treba umlatiti. Pa ipak, premda su napredovala na nejednolik način, premda su neka od njih vegetirala na rubu oskudice, a neka druga doživljavala zadivljujući procvat, arkhedruštva sačuvala su istu temeljnu organizaciju. To se društvo, naime, desecima milijuna godina pokazivalo izvanredno stabilnim, i to na čitavom planetu, dok su povijesna društva, vidjet ćemo, rođena u posebnim ekološkim i demografskim uvjetima. Ono je svoju stabilnost održalo zahvaljujući prije svega svojoj noološko-kulturalnoj nukleaciji, koja je organizacijske temelje obložila svetim karakterom, opasala ih nepogrešivim autoritetom tradicije i otkrivenja, na koji bi svaki buntovni napad činio fatalnu transgresiju. U jednom smislu, ta sakralizacija kulture gotovo je posvuda inhibirala svaki veliki tehnički, ideološki, sociološki preokret koji bi arkhe-društvo prisilio da se potpuno reorganizira. U jednom drugom smislu, mit, obred, magija osiguravali su važan kompromis, također izuzetno stabilan, ne samo s neizvjesnom stvarnošću vanjskoga svijeta, sa životom i sa smrću, nego i između moždane i sociološke hipersloženosti. (Moglo bi se misliti da je arkhedruštvo inhibiralo i kontorliralo destruktivno bezumlje koje se poslije razularilo.) No i čitav je društveni sustav posjedovao takve vrline da je činio istinski selektivni uspjeh. Sakraliziranoj krutosti kulturalnog aparata pridruživao je neobično veliku elastičnost u prilagodljivosti ekološkim uvjetima. Geografski pokretljivo, demografski ograničeno, arkhedruštvo ustrojilo je sveterensku organizaciju koja mu je

209 ARKHE-DRUŠTVO

omogućivala da se uvuče u polarnu hladnoću i u tropsku prašumu, u pustinju i u močvaru. Razvivši tip pojedinca koji je zahvaljujući oštrini svih svojih osjeta bio ekstremno osjetljiv na sve poruke ekosustava, imao doista politehničke manualne sposobnosti, raspolagao kapitalom umijeća i vještina pomoću kojega je svoja oruđa mogao varirati s obzirom na najrazličitije uvjete arkhedruštvo, rođeno iz lova, moglo je, prema tome, sada ne samo varirati svoj lov nego i živjeti bez lova, od branja i sakupljanja plodova, od ribolova. Zadivljujuće artikulirano u svom unutrašnjem odnosu između mikrostrukture i makrostrukture, ono je ustrojilo možda najsloženiju moguću organizaciju za ograničenu populaciju, i ta je složenost omogućila punu zaposlenost polivalentnih talenata svakog pojedinca u pojavnoj praksi. Premda pod hijerarhijskom dominacijom muške klase, ali čiji je svaki član bio osobno vezan za podređene, žene i adolescente, ono nije moralo trpjeti eksploataciju neke strane, prezrive, izrabljivačke klase, ni nametničku stegu moći neke policijske ili funkcionarske države. Nije, dakle, znalo ni za kakva duboka unutrašnja proturječja, ni za destruktivnu ili kreativnu nestabilnost koja bi ga nagnala da se korjenito preobrazi. Doista, arkhedruštva eliminirala su prijašnja hominidska društva, a svaki i najmanji nagovještaj nečega što ne bi odgovaralo modelu, moralo je isto tako biti uklonjeno. Ona su se umnožavala i vrlo brzo prekrila čitavu Zemlju, sva slična, sva različita, strana jedna drugima; većina bi ih svoj život mogla nastaviti unedogled, da ih

210 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

nisu potisnula, poharala povijesna društva i na kraju potpuno uništilo naše.

V. TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

1 LEVIJATAN

U određenom smislu, arkhedruštvo lovaca-skupljača već je u sebi nosilo virtualitete vlastita nadilaženja. Makrosocijalno otvaranje (egzogamija, savez, razmjena) utiralo je put preobrazbi društvenoga klana u podsustav složenijega metasustava koji je također, u nekim novim uvjetima, mogao postati podsustav. Lov je utirao put uzgoju. Sve točnije poznavanje biljaka, sjemena, gomolja utiralo je put poljodjelstvu. No ponavljamo, nikakvo unutrašnje proturječje, nikakva kreativna nestabilnost nije arkhedruštvo tjerala da evoluira. Mislimo čak da je domestiﬁkacija biljaka i životinja mogla, tu i tamo, početi i u pretpovijesnim arkhedruštvima, ali da mogućnost neke vrste poljodjelskog ili pastirskog života nije bila iskorištena, s jedne strane zato što nije bilo velike koncentracije stanovništva, odnosno demografskog pritiska, s druge zato što je poljodjelstvo,

212 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

po svoj prilici ženski izum, možda prisililo mušku klasu na generalni preokret, dovodeći do destrukturiranja-restrukturiranja cjelokupnog društva. Da bi se zamislio melting-pot povijesnih društava, potrebno je nedvojbeno najprije zamisliti demografsku ekspanziju vrste na čitavom planetu (“selektivni” uspjeh arkhe-društva koji će prouzročiti njegovu propast) i demografsku koncentraciju na osobito plodnim područjima, gdje stada obilno pasu, i gdje se biljna plodnost godišnje obnavlja zahvaljujući redovitom porastu vodostaja rijeka. Valja, dakle, pretpostaviti izuzetne uvjete ekosustava, u kojima gustoća stanovništva tjera na poljodjelstvo koje vrlo brzo postaje sustavno, a možda i na uzgoj velikih stada, što dovodi do povećane koncentracije stanovništva. Sjedilački način života ﬁksira poljodjelsko stanovništvo u selima relativno blizu jedno drugom, a “pleme” postaje otvoreni podsustav koji se integrira u demografski širu organizaciju. Kako je s jedne strane teško zamisliti da bi muškarci napustili oružje i isključivo se posvetili “ženskim poslovima”, pretpostaviti je da, kako muškarac malo-pomalo postaje pastir ili poljodjelac, lov sve više prerasta u rat koji postaje aktivni element u novoj sociogenezi. Da bismo shvatili novu sociogenezu, valja zamisliti igru simultanih procesa koji interferiraju jedni s drugima. S jedne strane, u uvjetima ponovnog ekonomske preuređenja, lavina inovacija obnavlja tehnologiju i ubrzava transformaciju društvene prakse. S druge strane, organizacijska preobrazba, u neprestano sve gušćim i brojnijim demografskim uvjetima, razrađuje društvene skupove koji obuhvaćaju široke populacije. Sam taj

213 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

proces, po našemu mišljenju, može biti rezultat samo interferencije s jedne strane federativno-asocijativnog procesa u kojemu su se, putem saveza i razmjena, gradile velike sociološke makrojedinice, a s druge procesa produbljivanja odnosa dominacije/vazalstva. Potonji može biti izazvan teritorijalnim prijeporima, suparništvom između sela ili skupina sela, ali može prispjeti i izvana, s dolaskom migranata i pljačkaša, odnosno nomada gulikoža i osvajača. Izvanjska prijetnja mogla je ubrzati federativni pokret, dovodeći do konstituiranja seljačkih obrambenih saveza, izgradnje utvrđenih mjesta u kojima će kult, tržnice, žitnice, radionice, poglavari biti na sigurnom, i gdje će se izbjeglo stanovništvo moći zauvijek nastaniti. Time je grad bio rođen. No grad se može roditi i kao kruna osvajanja nekoga ratničkog kralja koji, nakon što je zagospodario mnoštvom sitnih ruralnih društava, podiže svoju palaču, hram, garnizon, zatvore, dobiva danak koji će postati porez, i samim tim osniva Državu i Grad. Prema današnjim spoznajama, čini se da se prvotna igra, prije više od deset tisuća godina, odigrala između Donje Mezopotamije i Jordana, oko plodnih dolina gdje su se razvile kulture žita, ječma, grahorica, i gdje je dijalektika demografske koncentracije, rada, tehnike, razmjene, federacije, rata i osvajanja iznjedrila prva povijesna društva. Čim je konstituirana država-grad, razvija se administracija, polazeći od palače, religije, polazeći od hrama; razvijaju se zanimanja i specijalizacija rada dobiva zamah; između grada i sela počinje se tkati komplementarna veza: povijesno društvo je rođeno. Procvast će u Mezopotamiji. Brzo širenje poljodjelstva i tehnika preko

214 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

staroga svijeta (1 km na dan, kaže Cavalli-Sforza) stvara iznova, oko drugih plodnih bazena, drugih naplavljenih dolina, uvjete za formiranje takvih društava: na obalama Inda, Nila, Žute rijeke, četiri tisuće godina prije Isusa Krista, nekoliko milijuna godina poslije uspravljanja hominidskog dvonošca, nekoliko desetaka tisuća godina poslije pojave sapiensa. Tako se razvija lanac organizacijskih mutacija koje dovode do jedne nove sociogeneze. Treće društveno rođenje za čovječanstvo! Događaj od kapitalnog značenja, važnosti analogne - s antropološkoga gledišta - onome što je u organizacijskoj evoluciji života bio prijelaz od jednostaničnog na višestanični organizam. Paleodruštvo brojilo je nekoliko desetaka pojedinaca; arkhedruštvo povezivalo ih je nekoliko stotina. Povijesno društvo obuhvaća najmanje više tisuća, često više milijuna, a od naselja do carstva pokazuje demografske razlike jednako tako znatne kao što su razlike u staničnoj populaciji između buhe i slona. Radi se, dakle, istovremeno o metasustavu i mega-sustavu u odnosu prema arkhedruštvu. Ono se, pretvoreno u malenu teritorijalnu jedinicu, može naći više ili manje integrirano u levijatan, ali njegov kulturalni kôd nepopravljivo je oštećen, raskomadan, fragmentiran. Dolazi, naime, do destrukturacije njegovih temeljnih organizacijskih načela u korist nove organizacije, koja obuhvaća heterogene skupine, u teritorijalnom (pustopoljine i sela, pastirske stepe, gradovi) i u sociološkom smislu (kaste, klase, etnije i, u slučaju carstava, nacije). Tu izuzetnu heterogenost povezuje, kontrolira i njome upravlja središnji nadzorni i odlučivački aparat, država, oslonjena na noološki aparat: državnu religiju.

215 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

Centralizirajuća, izgrađivačka, represivna država novi je način organizacije složenosti koja polazi od jednoga središnjeg aparata. Ta će se složenost razvijati prema načelima analognim onima koja karakteriziraju razvoj višestaničnih organizama: hijerarhija i specijalizacija rada. Sve se zbiva kao da se hijerarhijska baza paleodruštva, ograničena dominacijom muškaraca, zakočena zajedništvom i čak raspodjeljivačkim komunizmom arkhedruštva, razvija na hipertroﬁčan način na bazi političke i ekonomske dominacije. Hijerarhija, katkad otvorena i elastična u manjim naseljima, često stroga i neumoljiva u velikim carstvima, na bezobziran će način elitu moći, dominantnu kastu, postaviti iznad klasa i etnija, također superponiranih, kojima je u bazi društvene piramide podčinjena klasa robova, koju otimački napadi i osvajanja prihranjuju pobijeđenima i žrtvama. Hijerarhija silom prilika postaje opće načelo organizacije, što tim više uvećava prinudni i represivni karakter države. Usporedo s time, specijalizacija će poticati napredak društvene složenosti umnožavajući interkomunikacije unutar sustava. U isti će mah pridonositi diferencijaciji društva na klase i oblikovati se u kalupu diferencirajuće hijerarhije. Time se uspostavljaju radikalne podjele između izvršnog i odlučivačkog rada, ﬁzičkog rada i umnog rada, mehaničkog rada i umjetničkog rada. Sve te razlike, jednako kao i one između seoskog i gradskog života, odražavaju se na kulturu i osobnost svake socioprofesionalne skupine, i uzrok su golemim razlikama u svakidašnjem životu. Specijalizacija će izuzetno snažno poticati napredak složenosti društvenih sustava, umnožavati prihode, bo-

216 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

gatstva, razmjene, komunikacije, stimulirati invencije u svim područjima. Izazvat će polet civilizacija. Noološka specijalizacija - u vježbanju umijeća i mišljenja - bit će izvor čudesnog razvoja estetike, ﬁlozoﬁje i znanosti. Na individualnom planu, ipak, ona dovodi do degeneracije polivalentnog i politehničkoga ljudskog tipa što ga je razvilo arkhedruštvo, odnosno čovjeka čija je izvježbanost čula dosegla nevjerojatnu preciznost i istančanost, koji je poznavao sve u prirodi, koji je izrađivao svoje oruđe, oružje, kuću, igračke za svoju djecu. Toga “totalnog” čovjeka zamijenit će, osobito u gradovima, pojedinac čije su sposobnosti atroﬁrale u korist svega nekoliko njih, a razvoj društvene složenosti radi specijalizacije plaća se, u većine stanovništva, neospornim osiromašenjem osobnosti. Istodobno, nova društvena nejednakost, koja ubrzano poprima ekstremni karakter - od kralja do roba - u masi potlačenih dovodi do silne neiskorištenosti individualnih sposobnosti. Represivni autoritet države, hijerarhija, podjarmljivanje, za iste te mase znače znatno otežavanje stega u usporedbi s arkhedruštvom, čemu valja pridodati i posljedice monstruoznog parazitizma države, vladajućih i posjednika na čitavo društvo. Eksploatacija čovjeka od čovjeka jedan je od velikih izuma povijesnog društva. A vezano za samu prirodu toga društva, čovječanstvo će odsad, kao što ćemo vidjeti, uništavati i rat. Tako se razvoj nove složenosti odvija po cijenu regresija, degeneracija, stega koje za sobom povlači razvoj hijerarhije i specijalizacije. No on se isto tako odvija radi poleta hipersloženosti, prije svega u organizaciji i civiliziranju gradova.

217 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

V  S razvojem povijesnih društava razvija se veliki grad, metropola. Metropola je dom njihove društvene složenosti. U njoj se smješta centralizirajući aparat, palača ili sabor, veliki hram, uprava, garda, policija. U njoj se razvija specijalizacija rada i stratiﬁkacija kasti i klasa. U njoj se razvijaju i trgovina, razmjene, zanatstvo, industrija. U njoj se pojavilo i proširilo pisanje. U tomu sveopćem napretku složenosti sve se više i više pojavljuju vrvljenja hipersloženosti, to jest situacije i fenomeni u kojima se popuštanje stega podudara s napretkom u organizacijskim i evolutivnim sposobnostima. Veliki grad prva je društvena organizacija koja je donekle analogna sapiensovu mozgu; on je policentrični milje, preplet organizacijskih kompleksa, slučajnih interkomunikacija. S napretkom urbane civilizacije kruti se determinizam sociokulturalnih programacija i rituala ruši, u brojnim sektorima, u korist aleatorne igre ekonomskih interesa, afektivnih i seksualnih nagona. Statistički determinizam tih gotovo brownovskih gibanja malo-pomalo smjenjuje mehanički determinizam. Preko tog zamaha prividnog nereda individualnih gibanja ostvaruju se hipersložene emergencije; one samim tim čine sfere osobnih, ﬁzičkih, ekonomskih, seksualnih, intelektualnih i eventualno političkih sloboda. Upravo u tim sferama, katkad ograničenim na malobrojnu elitu, katkad otvorenim široj kategoriji slobodnih ljudi ili građana, grad postaje sredina koja pogoduje stvaralaštvu, inovacijama, novim idejama, mišljenju,

218 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

znanosti. počinje novi noološki razvoj koji, na grčkim otocima i u Ateni, u dva stoljeća, oslobađa misao iz stiska tradicije i dogme, i u nekim ljudima budi ono što je drijemalo u mozgu čitave vrste homo sapiens: ﬁlozoﬁju. Upravo se u gradovima, s vremena na vrijeme, znaju iznenada pojaviti ta “čudesa”. Upravo po tome oni postaju ekosustavi novog razvoja cerebralizacije. Veliki je grad doista sociokulturalni ekosustav dviju kapitalnih emergencija svojstvenih trećem rođenju čovječanstva: autonomnog pojedinca i svijesti. Individualnost, dakako, nije tvorevina povijesnog društva nego sastavni dio antropološkog trojstva vrsta-društvo-pojedinac; osobnost pojedinca nije čekala povijesno društvo da bi se razvila; kao što smo vidjeli, taj se razvoj događa tijekom hominizacije, a usložnjava s arkhe-društvom. No dok arkhedruštvo, sastavljajući više ili manje dominantan tip osobnosti, koči razvoj individualnih razlika, veliki će grad taj razvoj dopustiti. Događaj svojstven povijesnom društvu te posebice velikom gradu jest, za više ili manje ograničeno, više ili manje elitno stanovništvo, relativna autonomija pojedinca na osnovi priznavanja individualnih sloboda i postojanja stohastičkih sloboda, mogućnost da razvija psihološku, afektivnu, intelektualnu složenost, da aﬁrmira svoje ja, sa svim onim što to za sobom povlači ili pretpostavlja od egocentrizma i egoizma. Zajedno s vlastitim ja razvija se i epicentar moždane hipersloženosti (budući da je upravo mozak epicentar policentričnog antropološkoga kompleksa). Svijest je fenomen pri kojemu se znanje pokušava spoznati, pri kojemu duhovna aktivnost postaje predmetom duhovne

219 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

aktivnosti, pri kojemu se odnos između sebe i stvari poima obuhvaćajući i sebe i stvari, pri kojemu subjekt sebe uzima kao objekt premda zna da je subjekt i subjektom se osjeća, pri kojemu on naslućuje, otkriva zonu neizvjesnosti i ambigviteta između duha i svijeta, imaginarnog i stvarnog, i propituje tu neizvjesnost u mišljenju i u djelovanju. Svijest, dakako, nije neki novi fenomen, ali tek s povijesnim društvom ona se upleće u aleatorno nastajanje civilizacije i pokušava igrati ulogu, čija važnost postaje sve više odlučujuća, u također sve više odlučujućoj igri istine i pogreške u koju je bačeno povijesno čovječanstvo. Tako je grad, najživlje žarište povijesnog društva, milje izvanrednog reda, usložnjavanja, nereda, invencije i “smetnji”. Povijesno je društvo, dakle, novi totalitet u kojemu će država, grad, nacija, carstvo, pojedinac, svijest, klase, rat postajati akteri nove sudbine čovječanstva. Ta će se društva moći razvijati na divergentan način, ne samo prema svojoj veličini i svom stanovništvu, od gradova do carstava, nego i prema kombinaciji različitih stupnjeva složenosti i hipersloženosti koji će karakterizirati ne samo svako od njih nego i evolutivno doba svakog od njih jer, kao što ćemo vidjeti, radi se o nepostojanim kombinacijama. Niska složenost očituje se vojničkohijerarhijskom stegom, krutom kontrolom društvene reprodukcije. Razvoj specijalizacije na sve će se ambivalentniji način otvarati prema globalnoj progresiji složenosti (u korist povlaštenih elita) i regresiji složenosti u domeni pojedinaca, podvrgnutih zadacima koji su u sve većoj mjeri repetitivni i podijeljeni.

220 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Hipersloženost će se nagovješćivati u liberalnim tendencijama i otvaranju stohastičke igre između reda i nereda. Čemu valja pridodati infrasloženost, odnosno neumoljivu dominaciju, poništenje opreka i antagonizama ﬁzičkim poništenjem protivnika i antagonista.

2 POVIJEST

Povijesna su društva nepostojana, a prožimanja vanjskih i unutarnjih nestabilnosti povijest upravo i oblikuju. Povijesna su društva, naime, velike cjeline sazdane od heterogenih etnija, klasa (u početku etnoklasa), kasti. Ona su, u odnosu prema arhajskim društvima, slabo integrirana, slabo cementirana, dakle nestabilna usprkos i hiperautoritarnom karakteru moći i zbog njega, budući da hiperautoritet slabu integriranost pokušava nadomjestiti ekstremnom koercitivnošću , koja ne može drugo do dodatno zaoštriti heterogenost. U arkhedruštvu moć nije raspolagala vlastitim aparatom, državom, a muška je klasa, nosilac društvenog autoriteta, bila duboko uzidana u društvo, budući da je svaki muškarac bio istodobno i otac i suprug. Dakako, odlučivačka se vlast pojavljivala u oblicima koji su se mijenjali od društva do društva: mogla je biti bilo kolegijalna (zbor muškaraca ili starješina), bilo osobna (poglavar) bilo istodobno i jedna i druga; jednako tako vlast vračeva i civilna vlast mogle su biti bilo dualizirane

221 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

(vrač i poglavar), bilo sjedinjene u istoj osobi; naposljetku, vlast je mogla biti nasljedno prenošena, designirana, izabrana. Nagla promjena moći, ako bi do nje došlo, nije mogla dovesti u pitanje samu organizaciju društva, a njezine varijacije povlačile bi za sobom tek beznačajne društvene neizvjesnosti. U povijesnom društvu, međutim, golem državni aparat postaje poseban, odvojen, svemoćan entitet, a njegovi odnosi s društvom mutni i eksplozivni. S jedne strane, on osigurava jedinstvo i nadzor čitavoga društvenog korpusa, i u tom smislu organizira “opći interes”; s druge strane, on po samoj svojoj prirodi ima tendenciju hipertroﬁji, akumuliranju moći, a njegovi odnosi s društvom nisu više samo simbiotski, nego i parazitski. Državni aparat može u isti mah biti bolestan od vlastite megalomanije, označivati instrument interesa kaste ili vladajuće klase, i postati igračka vladareva hubrisa. Sama moć postajala je zona ne samo krajnje šarolika (kraljevska, teokratska, tiranska, koncilska, aristokratska, demokratska, itd.) nego i krajnje nestabilna; prelazila s jedne formule na drugu već prema političkim ambicijama i društvenim sukobima. Tako moć, sfera ekstremne koncentracije reda (država, uprava, policija, vojska) postaje istodobno sferom ekstremnih “smetnji”. Upravo u toj sferi, koja drži u rukama opću kontrolu, ali sama nije kontrolirana, fermentiraju i razuzdavaju se sapiensovi apetiti, snovi, bijes, bezumlje, što je pokazao odličan antropolog William Shakespeare. Sukobi unutar nje dovode do kriza, urota, revolucija u palači, pobuna, građanskih ratova, poziva za tuđu pomoć; štoviše, revolucije te društvene tenzije i antagonizmi, nestabilnost društva

222 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

pospješuju nestabilnost moći, koja pak pospješuje društvenu nestabilnost. Odnosi između etnija, etnoklasa, klasa, kasti lako prelaze od komplementarnosti do konkurencije i do antagonizma, od antagonizma do sukoba. U tom smislu klasna borba, premda su njezine erupcije iznenadne i privremene, permanentno, na latentan način, izrađuje povijesno društvo. Etnički sukobi, društveni sukobi miješaju se s političkima; jedni bude, pokreću druge i obratno. Ponekad dovode do reorganizacije moći, ponekad čak do društvene organizacije, a one mogu srušiti vlast, izokrenuti eksploataciju, ali ih do danas nikad neće uspjeti spriječiti da se preustroje na neki drugi način. Naposljetku, nestabilan je postao i odnos između pojedinca i mreže kolektivne organizacije. Pojedinac, slabije integriran, postaje “egoist”, može ne ispuniti svoju društvenu dužnost, ogriješiti se o nju. Anarhist, prijestupnik, “izdajnik”, množe se u povijesnom društvu. U nekontroliranoj i nestabilnoj zoni moći aleatorni čin pojedinca može iznenada postati presudno važan, i poigrati se kolektivnom sudbinom. Otud “uloga pojedinca u povijesti”, na kritičnim točkama i u kriznim trenucima, čija je važnost bilo hipostazirana - zahvaljujući pobornicima događajnica - bilo nepoznata - zahvaljujući pobornicima nedogađajnica - budući da su jedni ignorirali da se slučaj integrira u složeni proces, a drugi da složeni proces neizbježno uključuje slučajeve. Naposljetku, za razliku od arkhedruštva, kultura povijesnih društava postaje polinukleusna. Dakako, religija države ili carstva pokušava i, više ili manje, uspijeva noo-

223 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

loški integrirati veliko društvo, a kako je usko povezana s državom i hijerarhijskom strukturom, i igrati ulogu stabilizatora. No pobijeđene, podčinjene populacije još uvijek nisu integrirale dominantnu kulturu u vlastiti kulturalni kôd, niti pobjedničkoga boga kao vlastita boga. Povrh toga, događaju se interne rupture u religiji, hereze, sukobi između svjetovne i duhovne moći. U određenom trenutku, prodahnuti vlastitim životom, hranjeni antropološkim potrebama za spasenjem, seljakaju se iz društva u društvo. Mitologije i ideologije prelaze granice, fragmenti kulturalnih kôdova prenose se ovamo i onamo, a nepromjenjivost kulture, generativnog izvora društvene složenosti, biva odjednom neprestano potresana. Kultura, koja je postala otvorena i rasprsnuta, raspršuje se u mnoštvo grana. Mitologije i ideologije diversiﬁciraju se prema klasama; pojavljuju se mitovi opozicije i revolucije, nagovješćujući grad sunca. Jednoga dana, u nekim gradovima, na periferiji nekoga velikog carstva, ﬁlozofska misao izlazi iz religijske ljušture, skepticizam počinje podrivati sve temelje, znanost postaje samostalna. Kultura ulazi u ambivalentnu igru, a jedna od njezinih grana postaje ne samo izvor nestabilnosti nego i matica inovacija i transformacija. Svim tim unutrašnjim uvjetima nestabilnosti pridružuju se i nebrojeni vanjski uvjeti. Kao prvo, društva velike seoske gustoće i velike urbane koncentracije, malo-pomalo kako se emancipiraju, po organizacijskoj i složenosti ekosustava postaju sve više ovisna o njegovim aleatronim varijacijama. Klimatske perturbacije, suša, poplava mogu prouzročiti glad, epidemiju, krizu, rat. Razmjene s drugim društvima stva-

224 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

raju ovisnosti, čije prekidanje dovodi do dezorganizacije. Svakovrsne novosti koje pristižu izvana modiﬁciraju kulturalni kôd čim se u njega integriraju. Rat, naposljetku, poljulja ta društva u njihovoj bazi, preobražava ih, povećava, uništava. A rat je endemičan fenomen povijesnih društava (Bouthoul, 1948., 1971.). Koegzistencija potiče ne samo razmjene i saveze nego i suparništva i neprijateljstva. Poljodjelci potiskuju i satirulovce-sakupljače. Nomadi pljačkaju i ucjenjuju poljodjelce. Selilački narodi nadiru na plodnu zemlju i na bogata stanovništva. Svaka država širi svoju pohlepu na blago susjedne države, opasuje se zidinama i brani od te iste pohlepe; počinje borba svih protiv svih, svatko je plijen i predator. Rat je mnogo više od agresije i osvajanja, on je suspenzija kontrole “civilizacije”, hubrička razularenost destruktivnih sila. I kad se u igri života i smrti suprotstave ne samo interesi i bijes nego i smisao onoga što je sveto i prokleto, onoga što je pravedno i onoga što je pravo, kad se bogovi bore s vojskama, razularenost ide do genocida. D   Nestabilnost povijesnih društva povezana je, dakle, s izbijanjem nereda, kriza, hubrisa , ne rijetkim i nenadanim nego endemičnim. Ta je nestabilnost revulzivno sredstvo koje izlijeva nerede, krize, hubris iz sapiensova mozga. Ona oslobađa bezumne sile koje je arkhedruštvo krotilo i kontroliralo, i nijedna istinska kontrola nije se otad mogla uspostaviti.

225 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

No upravo u toj istoj nestabilnosti leže izvori evolucije, to jest dezorganizacije-reorganizacije; da rekapituliramo: slaba integriranost, društveni antagonizmi, poremećaji moći, porast metaboličkih odnosa s vanjskim svijetom, ratovi. Nakon tisuća i tisuća godina prethistorije, povijesna evolucija u nekoliko stotina godina izgrađuje civilizacije, razvija tehnike i umijeća, potresa planet. Jedna takva evolucija, dakako, nije nipošto kontinuirana, linearna, mehanička. Ona je aleatorna, stohastička, vođena principom neizvjesnosti, i to ne samo u odvijanju nego i u samom svom karakteru, to jest antagonističko jedinstvo s jedne strane određene logike usložnjavanja koje uključuje nered, a s druge strane nereda koji neumorno koči i uništava logiku usložnjavanja. Kako logika usložnjavanja, u određenom smislu, pretpostavlja nered, mogli bismo doći u iskušenje da u povijesti vidimo tek proces usložnjavanja koji, u određenom smislu, uključuje nerede koji bi u najboljem slučaju bili njegova neizbježna zatajivanja. Takva je, uostalom, umekšavajuća ideologija povijesnog procesa. A taj se proces, naime, neprekidno razbija, sjecka, raspršuje. Ponovno intenziviranje ropskih i vazalskih odnosa, ponovno uspostavljanje represivnog despotizma, obnova krutih hijerarhija tamo gdje su iščezle, sve to pokazuje ponovni zamah organizacijske regresije. Rat svjedoči o nesposobnosti složenog rješavanja temeljnih problema. K tome, povijest je slijed nepopravljivih katastrofa. Kipovi se ruše, biblioteke se spaljuju, gradovi sravnjuju sa zemljom, narodi potiru, civilizacije nestaju bez traga. No povijest se, ni obratno, ne bi moglo svesti tek na buku i bijes. Kroz katastrofe logika usložnjavanja oscili-

226 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

ra, koleba se, zalijeće, pada natrag, nazaduje, razvija se, biva pregažena, iznova se rađa, iznova počinje, ide dalje. Buka i bijes u više navrata razbijaju proces usložnjavanja, no on katkad može rekuperirati ono što su buka i bijes iskorijenili. Tako uništenju jedne civilizacije zbog barbarskog osvajanja, slijedi integriranje jednog dijela kulturalnog blaga pobijeđenog u novu kulturu, koja će potom i sama pretrpjeti istu sudbinu. Uništena kultura ostavlja mrvice “poruka”, pelud, koji na sebi donose bojna kola osvajača. Kultura umire, ali fragmenti kôda mogu se, poput virusa, inﬁltrirati u kulturalni kôd barbarskog društva, u njemu preživjeti i, naposljetku, pridonijeti oblikovanju jedne druge civilizacije. Razarački kovitlac povijesti, pomećući na sve strane kulture u mrvicama, usput raspršuje i spore. Postoji, dakle, istinska dvostruka igra povijesti, između destrukcije i složenosti, u kojoj jedra istodobno razvijaju razularena demensova pustošenja i sapiensove organizacijske i stvaralačke sposobnosti; jedna drobi drugu, druga se služi silama destrukcije da bi iznova oživjela. Ta dvostruka igra istodobno hrani i uništava stanovitu mutnu igru između složenosti i hipersloženosti. Naime, žarišta hipersloženosti, da bi se razvijala, trebaju već visoko složene organizacije, odnosno istodobno i porast nereda ili slobode; a taj nered može bilo olakšati razmahivanje hubrisa bilo radi protuefekta prouzročiti “reakcionarni” povratak prisili, koja pak dovodi do povratka na najniže oblike složenosti; u isto doba, žarišta hipersloženosti su plijen za vanjske neprijatelje, a rat ih prisiljava da nazaduju u militariziranoj organizaciji, ili pak donosi njihovo uništenje. Tako su trenuci hipersloženosti, mu-

227 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

njeviti bljesci, privremeni procvati, nalik ekstazama povijesti. Tom napretku slijedi pooštrenje hijerarhije i stege, odnosno niska složenost. Dvostruka igra povijesti tako je zapravo igra u troje, između ambivalentnosti nereda, niske složenosti i hipersloženosti, igra koja uključuje mnoštvo kombinacija i široku intermedijarnu lepezu. Nijedno od troje partnera nije još deﬁnitivno pobijedilo, a riječ je o dobu kad se svako od njih čini kao da je blizu dobitku. T     Povijest je započela prije nekoliko tisuća godina. Promatramo li vrijeme koje je proteklo od doba kad se po današnjim procjenama na Zemlji pojavio hominid, 2 do 5% toga vremena otpada na homo sapiensa, a 0,2 do 0,5 na povijest. Pa ipak, ne možemo drugo do zapanjiti se pred kreativnošću i destruktivnošću koje su isključale u tom neobično kratkom razdoblju. No istovremeno možemo uočiti kako je povijest tek jedan kratak trenutak evolucije, i možemo, prema tome, zamisliti mogućnost metapovijesne evolucije, to jest evolucije koja će se odvijati ne, dakako, bez nereda i neizvjesnosti, ne bez buke, nego bez bijesa. To bi automatski pretpostavljalo neki oblik društva drukčiji od povijesnog. A jednako kao što povijest, vidjeli smo, nije neraskidivo vezana za ljudsku sudbinu, ni povijesno društvo ne pojavljuje se kao neki treći fenomen, koji je naslijedio paleodruštvo i arkhedruštvo. Nije, prema tome, nimalo apsurdno zamisliti kao moguć i četvrti oblik društva, odnosno četvrto rođenje čovječanstva.

228 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

A okrenemo li se sada krizi našega vremena, tako općoj, tako dubokoj, tako bremenitoj mogućnostima sveopćeg uništenja, generalizirane prisile, nove kreativnosti, možemo se zapitati nije li problem hipersloženog društva danas već postavljen. To nije nepojmljivo, budući da na zemlji postoji, u tri milijarde primjeraka i s praktički neograničenom mogućnošću reprodukcije, hipersloženi sustav koji funkcionira s populacijom od deset milijardi individuuma: mozak homo sapiensa; a znamo i to da taj sustav i ne mora nužno biti preplavljen bezumljem, premda funkcionira na rubu nereda i ludila. U toj smo perspektivi, k tome, mogli vidjeti da sve mogućnosti ljudskoga mozga nisu bile iskorištene odmah, da njegove sposobnosti - među kojima i sposobnosti za kreativnost i za svijest - da bi se aktualizirale i razvile, trebaju neki sociokulturalni kontekst koji je i sâm dovoljno složen, i da je ta sociokulturalna složenost istodobno i polagano i neizrecivo obilno izlučivanje ljudskoga mozga. Drugim riječima, novom razvoju moždane hipersloženosti treba novi sociološki razvoj, a vjerujemo i neko metadruštvo. Znamo da povijesno društvo, u sretnim trenucima, u određenim povlaštenim sektorima može proizvesti hipersloženost. Problem je sljedeći: je li hipersloženost doista moguća? Prije dva stoljeća iz povijesti su počeli brizgati mitovi koji su nagovješćivali hipersloženost: demokracija, socijalizam, komunizam, anarhija različite su fasete koje upućuju na isti idealni sustav: sustav zasnovan na interkomunikaciji, a ne na prinudi, policentrični, a ne monocentrični sustav, sustav zasnovan na stvarala-

229 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

čkom sudjelovanju svih, slabo hijerarhiziran sustav, sustav koji svoje organizacijske, inventivne evolutivne mogućnosti uvećava smanjivanjem svojih stega. Danas čujemo kako je to istodobno moguće i nemoguće. Nemoguće zato što se ne radi ni o čemu drugom do o reformi ili pojavnoj revoluciji koje bi, primjerice, mogle likvidirati vladajuću klasu i zapovjedničko društvo, a da pritom ne bi dotakle generativni sustav dominacije. On je vrlo duboko ukorijenjen, i naivno je vjerovati da je dovoljno uništiti njegove suvremene kapitalističke, etatističke, pseudosocijalističke izraze pa da mu se iščupaju korijeni. Naše društvo u sebi nosi duboke korijene primata, jednu paelostrukturu naslijeđenu od paleodruštva kao što je paleocefalus naslijeđen od mozga gmazova, jednu arkhestrukturu naslijeđenu od arhajskog društva, te naposljetku vlastitu strukturu povijesnog društva, koja u sebi nosi levijatan. Nemoguće zato što nigdje povijesno društvo nije na putu propadanja, što se umnaža, na način u isti mah sudbonosan, neizbježan, nužan, zbog etničkih i rasnih emancipacija, dok velika društva koncentriraju moć koja je sve više neizmjerna. Nemoguće naposljetku zato što se prisila danas pokazuje pod divotnim aspektima oslobođenja, što su njezina lukavstva gotovo nepobjediva, barem dok se nije domogla moći, a tada satire. Nemoguće zato što težnje hipersloženosti bivaju skrenute s puta i zavedene u nepogrešivu doktrinu, koja misli da je riješila zagonetke povijesti i da u sebi nosi svijest o postajanju. Nemoguće zato što revolucija koja se nameće uvelike nadilazi sve ono što pod tim terminom podrazumijevamo: valja istodobno “promijeniti život” i “preobraziti

230 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

svijet”, revolucionirati pojedinca i ujediniti čovječanstvo, ostvariti jedno meta-mikro-mega-društvo koje se artikulira od međuosobnog odnosa do svjetskoga poretka. No čujemo u isto vrijeme i kako je mogućnost otvorena. Mnogooblična prisutnost potrebe za nadilaženjem osjeća se posvuda, novi razvoj svijesti je moguć, a duh samoorganizacije, to znamo, sposoban je za najčudesnija djela. Znamo da nered, kriza, kako nose rizike regresije, tako istovremeno čine i uvjete progresije. Znamo da je prijelaz iz arkhedruštva u povijesno društvo prije preobrazbe bio nepojmljiv, i da nam ga je čak i nakon nje teško zamisliti. Znamo da je postojalo još jedno začudnije čudo. Ono seže u doba prije tri milijarde godina. Tijekom jedne milijarde godine postojalo je razdoblje koje bismo retrospektivno mogli nazvati predbiotičkim: u laganom kuhanju “muljevite” juhe u kojoj su se, usred sijevanja munja, ustrojavale i združivale makromolekule podređene termodinamičkom neredu i slučaju susreta, u tim munjama, tim neredima, tim susretima i zahvaljujući svima njima, pripremalo se ono što će postati nečuveni fenomen, jedna cjelina, koherentno organizirana jedinica: stanica. Mnogo je čudovišta došlo možda na svijet, potrajalo neko vrijeme i potom se raspalo. Bio je, naime, potreban sustav koji će biti sposoban ne samo permanentno se samoproizvoditi nego i umnažati se na autoreproduktivan način, kako bi se moglo perpetuirati i razvijati to čudo od organizacije koje je činilo supstanciju živih sustava. Nije li danas moguće misliti da živimo u jedno preddruštveno doba, da su povijesna društva ne prohodni sustavi nego monstruozne grube skice koje se ustrojavaju stohastički. Ne možemo

231 TREĆE ROĐENJE ČOVJEKA: POVIJESNO DRUŠTVO

li povijest zamisliti kao razdoblje pokušaja i pogrešaka, društveno analogno predbiotičkom razdoblju? Homo sapiens donosi mogućnost, genetičko i cerebralno obećanje hipersloženog društva koje još nije ugledalo svjetlo dana, ali za kojim se potreba iskazuje, i u tom smislu možemo naslutiti, očekivati, prizivati četvrto rođenje čovječanstva.

232 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

VI. PENINZULARNI ČOVJEK

Uskogrudno ponašanje ljudi prema prirodi uvjetuje njihovo uskogrudno ponašanje jednih prema drugima Karl Marx, Njemačka ideologija Ono što je odveć jasno nije zanimljivo. Solženicin * * *

Ono što danas umire nije inzularni pojam čovjeka, odsječenog od prirode i od vlastite prirode; ono što mora umrijeti jest autoidolatrija čovjeka koji se divi sâm sebi u odrazu vlastite racionalnosti. Odzvonilo je antropologiji stiješnjenoj na tanahnoj psihokulturalnoj vrpci što poput letećeg ćilima lebdi nad prirodnim univerzumom. Odzvonilo je antropologiji koja nije imala smisla za složenost, premda je njezin predmet najsloženiji od svih, i koja se užasavala i najma-

234 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

njeg dodira s biologijom, koja se, s manje složenim predmetima, zasniva na složenijim spoznajnim načelima. Odzvonilo je zatvorenoj, fragmentarnoj i simpliﬁcirajućoj teoriji čovjeka. Počinje era otvorene, višedimenzionalne i složene teorije. Fundamentalna antropologija mora odbaciti svaku deﬁniciju koja bi od čovjeka napravila bilo nadživotinjski /supra-animalni/ (antropološka Vulgata) bilo strogo životinjski /animalni/ entitet; ona čovjeka mora priznati kao živo biće da bi ga razlikovala od ostalih živih bića, mora prevladati ontološku alternativu priroda/kultura. Ni panbiologizam, ni pankulturalizam, nego bogatija istina koja bi humanoj biologiji i ljudskoj kulturi dala veću ulogu, budući da je to recipročna uloga jedne u tijesnoj vezi s drugom. No želimo li tu dvostruku ulogu shvatiti u dubini, a ne ograničiti se samo na preklapanje dviju disciplina, želimo li jednu istinski otvorenu, višedimenzionalnu i složenu teoriju, onda nam temelje valja tražiti u logici složenosti i samoorganizacije. To traganje kojim se pomno bavimo već četiri godine samo je pozadina ovoga eseja, a u jednom ćemo drugom djelu pokušati formulirati načela teorije otvorenih samoorganizacijskih sustava, u koju ćemo moći smjestiti antropološku složenost i hipersloženost. A  No već smo ovdje mogli sastaviti sasvim pristojno antropološko polje u interakcijama, interferencijama i pojavnoj aktivnosti (praksis) između četiri komple-

235 PENINZULARNI ČOVJEK

mentarna, konkurentska, antagonistička sustavna pola: genetički sustav (genetički kôd, genotip), mozak (fenotipski epicentar), socio-kulturalni sustav (i on shvaćen kao pojavnogenerativni sustav), ekosustav (u njegovu lokalnom karakteru ekološke niše i globalnom karakteru okoliša). genetički sustav

mozak

praksis

ekosustav

kultura-društvo

Antropologija je donedavna iz svoga područja isključivala ne samo genetički sustav i ekosustav nego i mozak. A svaki je od tih sustava suorganizator, koautor, sukontrolor cjeline. Ekosustav “kontrolira” genetički kôd (“prirodnu selekciju” koju smatramo aspektom složene prirodne integracije), suorganizira i kontrolira mozak i društvo. Genetički sustav proizvodi i kontrolira mozak, koji uvjetuje društvo i razvoj kulturalne složenosti. Sociokulturalni sustav aktualizira kompetencije i sposobnosti mozga, modiﬁcira ekosustav, a igra čak i ulogu u selekciji i genetičkoj evoluciji. Hominizacija, ili preobrazba antropoidnog sustava u ljudski, rasvijetlila nam je konstrukcijsku ulogu svih tih interakcija. Tako ekosustav nije bio samo dekor nego i istinski akter te evolucije. Njegove grandiozne dezorga-

236 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

nizacije-reorganizacije pod utjecajem minimalnih varijacija temperature, preobražavajući lice zemlje, odražavale su se na antropoida koji je počeo napuštati šume: prijelaz iz vlažnog u suho (iz tropske prašume u savanu), pa iz vrućeg u hladno (glacijacije), pa iz suhog opet u hladno (iz stepe u plodne doline) modiﬁcirao je praksis i poticao čitavu hominizaciju od uspravljanja na dvije noge do uzdizanja povijesnog društva. Ekosustav je izgubio grandioznu i odlučujuću ulogu koju je odigrao za hominizaciju. Razvoj kulture omogućio je čovjeku da se prilagodi najrazličitijim sredinama i da njih prilagodi sebi, da resurse koji su mu bili potrebni crpi iz izvanjskih ekoloških niša, što je navelo na vjerovanje da se čovječanstvo, koje je sve više zagospodarilo prirodom, od nje emancipiralo. Povijesna društva kao da su se otresla stega neposredne okoline, ali u pogledu opskrbe živežom, sirovinama i različitim proizvodima ovise o drugim društvima i, kao što smo već rekli, postoji korelativni porast neovisnosti i ovisnosti, odnosno međuovisnosti, između civilizacije i ekosustava (Morin, 1972.). Prema tome, antropologiju ne možemo zamisliti bez ekosistemologije (Wilden, 1972.)1. Jednako se tako više ne može ignorirati međusobni genetičkokulturalni odnos. Nije samo biološki razvoj mozga ono što je neophodno za razumijevanje oblikovanja kulture, već je i kulturalni razvoj neophodan za 1

Upozorimo ovdje na plodonosnu orijentaciju, osobito u posljednjem desetljeću, ekološke antropologije, koja arhajska društva proučava kroz vitalne veze koje ona uspostavljaju s “nišom”..

237 PENINZULARNI ČOVJEK

shvaćanje biološkog razvoja mozga do homo sapiensa. K tome, od homo sapiensa nadalje genetička evolucija biva zakočena i modiﬁcirana egzogamijom, a bit će to sve više i više miješanjem populacija povijesnih društava. Prema tome, dijasporu vrste prate tek manje genetičke modiﬁkacije, koje ostavljaju netaknutima glavno zajedničko obilježje, hipersloženu prirodu sapiensova mozga. Etničke su razlike genetičkokulturalne razlike, pri kojima kultura intervenira ne samo na selektivan način s obzirom na određene genotipove nego i na koformativan način s obzirom na fenotipove. Naposljetku, kultura kooperira s biološkim naslijeđem, kombinirajući s njim svoje vlastito naslijeđe, što katkad inhibira, katkad stimulira slobodan razvoj pojedinačnih razlika od pojedinca do pojedinca. Kad, prema tome, promatramo ne samo arkhedruštvo nego i svaki kasniji razvoj, glavni fenomen nije iščezavanje /zamiranje/ prirode u kulturi nekim čudom spiritualizacije nego sve složenije i sve suptilnije uklapanje jedne u drugu. Stoga je multipolarizirana shema koju smo nacrtali korisna za razumijevanje ne samo hominizacije nego i svega što je ljudsko. Ta općenita rečenica znači između ostalog i to da je svaka jedinica ljudskog (praksičkog) ponašanja istovremeno genetička/cerebralna/društvena/ kulturalna/ekosustavska. Ona također znači da je temelj znanosti o čovjeku policentričan; čovjek nema neku posebnu esenciju koja bi bila samo genetička ili samo kulturalna; ne postoji neko gotovo geološko superponiranje kulturalnog sloja na biološki; njegova je priroda u me-

238 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

đuodnosu, interakciji, interferenciji u tom policentrizmu i zbog njega. Povrh toga, ta shema implicira i jedan drugi policentrizam, onaj dobro poznat, između vrste, društva, pojedinca. Mogli smo ta tri termina razdvojiti, poslati vrstu biologiji, pojedinca psihologiji, društvo sociologiji, i mogli smo proglašavati čas da je prava istina o čovjeku speciﬁčna, čas da je u pojedincu, čas da je u društvu. Valja, međutim, dobro shvatiti da ona nije samo u ta tri termina nego u njihovim međuodnosima, i valja isto tako shvatiti da taj odnos nije samo komplementaran i antagonistički nego da je i neizvjestan. Za svako živo biće već odnos između pojedinca i vrste nosi aksiomatsku nepoznanicu. Gdje se nalazi bit života? U genu (DNK), odnosno u reproduktivnom sustavu koji se perpetuira u vremenu (vrsta), ili u bjelančevini, odnosno u metaboličkoj aktivnosti pojedinca? Je li ona u promjenjivom i propadljivom univerzumu pojavnog života ili je u nepromjenjivom i trajnom univerzumu generativnog načela? Je li “san” života autoreproducirati se - preživjeti - ili metabolizirati, odnosno “uživati” - živjeti? Živimo li da bismo preživjeli ili preživljavamo da bismo živjeli? Je li “istina” u onom prolazi kroz vrijeme ili u onom što se u vremenu troši? U onom što je forma ili u onom što je konkretno? Ne može, nažalost, biti odgovora na to pitanje budući da su preživljavanje i življenje, uživanje i perpetuiranje, metabolizam i reproduktivno, pojavno i generativno naizmjence i jedno i drugo, cilj i sredstvo, i ništa ne omogućuje da se nadiđe taj neodlučivi ambigvitet koji zastire zagonetku složenosti.

239 PENINZULARNI ČOVJEK

Kad je riječ o čovjeku, ambigvitet je trojak: ne znamo je li “cilj”, “realitet”, “bit” čovjeka u vrsti, društvu ili pojedincu, ne znamo jesu li društvo i vrsta u službi pojedinca, jesu li pojedinac i društvo u službi vrste, jesu li vrsta i pojedinac u službi društva. To znači da vrstu, društvo, pojedinca ne može smjestiti u termine hijerarhije, krajnje ili prvotne stvarnosti, cilja; valja uzeti u obzir da su oni istodobno jedan drugome cilj i sredstvo, i da je taj odnos u isti mah komplementaran, konkurentski, antagonistički i diskontinuiran. Sada već postoji ne izravna komunikacija nego komunikacija medijatizirana sapiensovim mozgom između vrste - genetičkog sustava - i društva; postoji sada već tragičan jaz između pojedinca i vrste, koji rasvjetljuje i pogoršava svijest o smrti. I upravo tako, upravo time čovjek dovodi do paroksizma neizvjesnu igru složenosti. Čovjek je produkt te neizvjesne igre reda i nereda, permanentne dezorganizacije i permanentne reorganizacije, informacije i “smetnji”, entropije i negentropije, no podignuta na najviši stupanj zamršenosti, otvaranja, neizvjesnosti koji danas možemo spoznati (a koji nipošto ne isključuje mogućnost još veće složenosti, negdje drugdje, u svemiru, ili čak svemira samog). M Pa ipak, vidimo da u toj policentričnoj složenosti jedan od centara zauzima posebno mjesto: ljudski mozak. Ne bi ga trebalo shvaćati kao organ, pa makar bio i najplemenitiji od svih, nego kao organizacijski epicentar čitavog bio-antropo-sociološkog kompleksa. Mozak je,

240 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

naime, rotacijska ploča na kojoj komuniciraju individualni organizam, genetički sustav, ekosustavni okoliš, sociokulturalni sustav i, u trojstvenim terminima, pojedinac, vrsta, društvo. Kažemo epicentar da bismo jasno istaknuli kako sapiensov mozak nije prvotna stvarnost širokoga policentričnog kompleksa; jednako kao što je on produkt jedne najprije biološke, potom, u posljednjim stadijima hominizacije, biokulturalne geneze, isto je tako, za svakog pojedinca, on produkt jedne u prvim stadijima biološke, a nakon rođenja biokulturalne geneze. ekosustav

kultura-društvo

mozak

genetički sustav (vrsta)

pojedinac

Jasno je da je za pojedinca mozak središnji integracijski/organizacijski sustav. Kao što sjajno kaže Masters: “Ljudsko je ponašanje [...] produkt integracije, u ljudskome mozgu, informacije odabrane ﬁlogenetski i prenošene genima, povijesno odabrane i prenošene jezikom i kulturalnim simbolima, i individualno učvršćene ili naučene informacije, stečene tijekom životnog ciklusa” (Masters, 1972.).

241 PENINZULARNI ČOVJEK

No važno je također inzistirati na činjenici da mozak igra i organizacijsku ulogu u društvu i kulturi. U hominizaciji pokazali smo korelaciju između razvoja mozga i razvoja sociokulturalne složenosti. Pridodajmo ovdje da je korelacija mozak-društvo permanentna i fundamentalna. Organicističku, čisto analognu pseudovezu za koju je Spencer vjerovao da je vidi između biološkog i društvenog, valja zamijeniti organizacionističkom vezom središnjega živčanog sustava i mozga. “Mozak nije samo biološka struktura nego i dio društvene strukture” (Katz, 1974.). Dodajmo tome da je društvena struktura također dio strukture mozga. Jer, naposljetku, što je društvo ako ne organizacijska međuveza središnjih živčanih sustava? Pokušali smo pokazati kako se za sva tri antropološka stanja i fenomene valja referirati na sapiensov mozak2, te da organizacijski epicentar (mozak) projicira svoje vlastite osobine na cjelinu povijesnodruštvenih procesa. Bez tog načela razumljivosti antropologija nije drugo do apsurdna jukstapozicija predmeta i događaja koji se jedni s drugima ne mogu povezati. Stoga se svi problemi povijesti i sociologije sapiensa ne bi morali svoditi nego fokusirati na taj čudesni mozak, koji bi napokon trebao ući u znanost o čovjeku, pa makar to samo zato da ju pomogne iznjedriti.

2

Da bi se razumjelo mozak, valja ispitati mitove, djela, društva, povijest, ali da bi se razumjeli mitovi, djela, društva, povijest, valja ispitati mozak.

242 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

P--  Ideja totalnih ljudskih fenomena koju je predložio Marcel Mauss dobiva sada potpuni smisao, ne samo na globalnom bioantropološkom planu nego i unutar psiho-socio-kulturalne zone. Što znači da valja otvoriti i reorganizirati ono što se naziva socijalnom antropologijom, kulturalnom antropologijom, psihologijom, poviješću, društvenim znanostima. To će nam priskrbiti nemilost eminentnih stručnjaka koji će se, kao što je običaj, usredotočiti na naše bibliografske propuste i naše pogreške u detaljima kako ne bi morali dovoditi u znak pitanja paradigmu cjeline. Mi svejedno ne nastojimo odbaciti nego uklopiti stečevine tih raznih znanosti, oslobađajući ih shematskog ili jednodimenzionalnog oklopa. Prije svega, čovjek ne može biti sveden na svoje tehničko lice homo fabera, ni na svoje racionalističko lice homo sapiensa. U čovjekovu licu valja promatrati i mit, svetkovanje, ples, pjesmu, ushićenje, ljubav, smrt, neumjerenost, rat... Ne treba odbacivati kao “smetnje”, otpadak, smeće afektivnost, neurozu, nered, aleu. Pravi je čovjek u dijalektici sapiens-demens. I, kao što se već pokazalo, jedino bi razrada teorije organizacijske hipersloženosti omogućila da se koherentno integriraju nekoherentni aspekti ljudskih fenomena, jedino bi ona mogla racionalno zamisliti iracionalnost. Nadalje, antropologija ne može biti prognana u suženo polje sociokulturalnog arhaizma. Vidjeli smo da čovjek i arhajsko društvo označuju jedno rođenje, ali među drugim rođenjima; jednu, dakako, kapitalnu etapu, ali u procesu koji joj prethodi i koji joj slijedi. Pokušali smo

243 PENINZULARNI ČOVJEK

pokazati da je u naše antroposocijalno viđenje moguće uklopiti i ono što je u čovjeku od primata, i ono što je od hominida, i ono što je od sapiensa, i ono što je povijesno, uz postupno, u svakoj fazi, povećanje složenosti, pojavu novih svojstava, aktualizaciju sposobnosti, ali i degeneracije svojstava i sterilizacije negdašnjih sposobnosti. Antropologija se mora suočiti s morfogenetskim karakterom ljudskog fenomena. To uključuje problem korijena i prvih razvoja - paleodruštvo i arkhedruštvo. To istraživanje danas traži formiranje prethistorijske sociologije, imaginativne znanosti koja bi jednoga dana mogla rekonstruirati, na temelju tragova i indicija, jednako ingeniozno kao što animalna paleontologija rekonstruira nestali organizam, društva koja određuju pravac hominizacije. No antropologija uključuje i povijesna društva, državu, grad, naciju, sve do modernih društava u permanentnoj evoluciji. Potonja se nipošto ne udaljuju od antropologije nego joj se naprotiv vraćaju: posljednje sapiensove mogućnosti najvažnije su i najznakovitije. U tom smislu antropologija ima kompetentnost nad povijesnom evolucijom. Čovjekova se priroda ne suprotstavlja njegovoj povijesti, a čovjekova se povijest ne suprotstavlja njegovoj prirodi. Povijest je grmoliki slijed poluslučajnih varijacija i očitovanja sapiensovih potencijala. Jednako se tako društvena struktura ne suprotstavlja ideji povijesti, pod uvjetom da se u strukturu vrati slučaj (samoorganizacija, složenost), a u slučaj strukturu (nastajanje).

244 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

J  Tu nailazimo na stari problem, postavljen kao alternativa zatvorena jednako koliko i alternativa priroda/ kultura: problem ljudskog jedinstva i ljudske različitosti. Ili se krajnjoj raznolikosti pojedinaca, etnija, kultura suprotstavlja apstraktno načelo jedinstva koje ih ogoljuje ili od njih čini obične epifenomene; ili se pak tom apstraktnom i krutom načelu suprotstavlja neka heterogenost koja također postaje nerazumljiva. No takva je alternativa sada prevladana na planu biološke teorije, koja u jedan isti eksplikativni sustav prima i jedinstvo i različitost života. Genetički je kôd istovremeno permanentno sjedište nepromjenjive reprodukcije, koja bez prestanka perpetuira isti genotip, i akcidentalno i rijetko sjedište aleatornih varijacija ili mutacija, koje na neku diversiﬁciranu bazu upisuju novu nepromjenjivost u genetičkom kôdu. Otud nastajanje, tijekom evolucije, izvanredne raznolikosti živih vrsta. Tako sva živa bića imaju istu genetičku građu (DNK), istu bazičnu (staničnu) organizacijsku strukturu, ali upravo na tim zajedničkim bazama mogle su se diversiﬁcirati u vrste. Unutar tih vrsta, novo načelo raznolikosti donosi spolna reprodukcija, kombinirajući različite genetičke rezerve, čija se obilježja diversiﬁcirano distribuiraju na potomstvo. Naposljetku, individualna raznolikost na razini je fenotipa to vidljivija što su vrste na višem stupnju evolucije. To jest, što je neki živi sustav složeniji, to je individualna ontogeneza osjetljivija na odnose s okolinom i na aleatorne događaje koji iskrsavaju tijekom tog

245 PENINZULARNI ČOVJEK

razvoja, što znači da će razlike ekosustava i pojedini događaji pridonositi diferenciranju pojedinaca. Tako je čovjek, dakle, kao visoko složena životinja, biološki determiniran načelom jedinstvo/raznolikost, i već na toj razini termini jedinstvo i raznolikost nisu suprotstavljeni nego združeni. K tome, u homo sapiensa genetičko je miješanje, čak i unutar najsuženijih arhajskih izolata (Neel, 1970.), trajno osigurano zakonom egzogamije, a zahvaljujući migracijama, ratovima, deportacijama, silovanjima, svetkovinama i napokon slučajnim susretima u urbanoj sredini, nikad se nije ni prestalo ampliﬁcirati. Usporedo, fenotipske diferencijacije povećavale su se radi sporosti ontogenetskog razvoja, na koji su utjecale kombinacija određenoga kulturalnog naslijeđa s genetičkim naslijeđem, te neprestano sve veća uloga aleatornih događaja tijekom formiranja osobnosti. Problem jedinstvo/različitost postavlja se, međutim, na razini ljudskih kultura i društava, u terminima analognim onima iz biološkog generativnopojavnog sustava (genotip-fenotip) i istovremeno različitima od njih. Od trenutka kad se konstituira, kultura oblikuje stanovit generativni sustav koji na nepromjenjiv način održava i perpetuira pojavnu složenost društva. No kulturalni kôd, baš kao i genetički, i još mnogo više, podložan je diversiﬁkacijskim modiﬁkacijama koje pak proizlaze iz ekosustavskih varijacija, od promjene “niše”, od morfogenetskih inovacija koje iskrsavaju u okvirima pojavne prakse, a s razvojem društava izvori inovacije i perturbacije dalje se umnožavaju. Tako se kulturalni kôd pojavljuje istodobno kao princip odražavanja nepromjenji-

246 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

vosti, integriranja razlika, a posljedično čak i perpetuiranja originalnosti. Kao što smo vidjeli, arkhedruštvo je ostalo nepromijenjeno u svojim temeljnim organizacijskim principima, ali se u isto vrijeme razdijelilo na originalna društva, koja su jezikom, mitovima, običajima, stupnjem prisile, hijerarhije, agresivnosti, itd. jedna drugima postala strana. Sva su se povijesna društva konstituirala polazeći od istih organizacijskih baza (država, selo, grad, specijalizacija, društvene klase) i ekstremno se diferencirala. Civilizacije su se jedne drugima mogle činiti posve heterogenima. No ako i nemaju ništa zajedničko u svojim procvatima, ti procvati polaze od istih antroposocioloških temelja. Tako, dakle, možemo istovremeno zamisliti izvanrednu negentropijsku (biogenetičku, fenotipsko-kulturalnu, sociokulturalnu) raznolikost svega onoga što se tiče čovjeka, i izvanredno jedinstvo, na osnovi kojega se, putem preobrazbi podložnih aleatornim varijacijama, stvara razlika (individualna, etnička, kulturalna, društvena, povijesna). Najupadljivije je što se čovjekovo jedinstvo nije održalo samo usprkos diferencijaciji nego i zahvaljujući sociokulturalnoj diferencijaciji. Potonja je, premda povećavajući individualne razlike stvarajući kulture, štoviše, čak i klase unutar jednog te istog društva, jedne drugima strane, zapravo održavala jedinstvo vrste. To je isti onaj proces koji je, pospješujući individualnu te prije svega socikulturalnu raznolikost, kočio, kao što smo vidjeli, genetički raskol vrste. Sve to, razumije se, zbog toga što su kompetencije mozga homo sapiensa omogućivale neo-

247 PENINZULARNI ČOVJEK

bično široku lepezu prilagodbi, promjena, razlikovnosti, transformacija unutar ekstremno širokih granica. Tako se jedan isti homo sapiens raspršio po čitavom svijetu, kulturalno se razlikujući u beskonačnost. Nije rođena nikakva nova vrsta. Pigmejci, crnci, bijelci, žuti narodi međusobno se mogu oploditi. Tjelesne razlike među rasama su minorne; cerebralne razlike, ako ih ima, epifenomenalne su i statistički beznačajne. Nije nemoguće da razlike u uspjehu na testovima, glupo zvanim testovima inteligencije, mogu među rasama pokazati sitne razlike u sposobnostima, ali čak i ako pretpostavimo da to može biti pouzdano, bilo bi to od ništavnog značenja; to jest, značilo bi jedino ništavnom rasizmu koji razliku vječno želi prevesti u hijerarhiju, a koji svoju moralnu inferiornost izražava u kompleksu superiornosti. Važno je, dakle, da je rasna razlika tako malo izmijenila cerebralno jedinstvo homo sapiensa. Također je vrlo malo izmijenila afektivno jedinstvo. Usprkos etnokulturalnoj dijaspori, sva ljudska bića u osnovi se izražavaju osmijehom, smijehom, suzama. Ne raspolažu samo istim izražajnim sredstvima nego i izražavaju istu afektivnu prirodu, i to usprkos dodatnim ukrasima, varijacijama, stereotipovima, kodiranjima, ritualizacijama koje su kulture pridale osmijehu, smijehu i suzama. Tako je čovječanstvo paradoks jednostrukog i mnogostrukog3 dovelo do najvišeg stupnja. A upravo zbog

3

Ne želim se ovdje doticati teme koja me zanosila u Srži stvari (Le Vif du Sujet), to jest unutarnje i potencijalne multiosobnosti svakoga živog bića. Fenomen podvajanja ličnosti, u njegovu ekstre-

248 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

toga ono i evolutivnu sposobnost dovodi do najvišeg stupnja. Individualna varijabilnost permanentni je izvor devijacije, odnosno shizmogeneze; od prigode do prigode izvor je morfogeneze. Evolucija je u sociokulturalnom univerzumu, u još kudikamo većoj mjeri nego što je u biološkom, vezana za paradoks nepromjenjivog jedinstva i varijabilnosti nekog generativnog sustava. mnom “patološkom” karakteru, samo otkriva normalnu pojavu prema kojoj se naša osobnost različito kristalizira, drukčija je, neovisno samo o društvenim “ulogama” koje moramo igrati (poput sitnog dužnosnika koji je ponizan pred šefom u uredu, a kod kuće se pretvara u arogantnog tiranina), nego i o događajima u kojima nas srdžba, ljubav, nježnost navode da doista iz jedne osobnosti prelazimo u drugu, ne modiﬁcirajući nam samo glas i ponašanje nego i unutarnju paleo-mezo-neocefaličku kombinaciju. Prema tome, nedvojbeno imamo više osobnosti, jednu dominantnu i ostale koje se pojavljuju prigodice, ali često u odlučujućim trenucima hitnosti ili odluke. Povrh toga, u svojim fantazmima i snovima nosimo potencijalne, demencijalne, sublimne osobnosti koje se, katkad na sreću, katkad na nesreću, u trenu rasplinjuju. A sve te proturječne, antagonističke, divergentne mogućnosti, većina kojih je u iste osobe čisto onirična, razvijaju se u izvanrednu raznolikost pojedinaca, ovisno o određenim posebnim predispozicijama, ali i o okolnostima, što prije svega vrijedi za nekontrolirano provođenje moći koja, kao što je odlično rekao Alain, “izbezumi” mudroga, ali isto tako može, rjeđe, ludoga učiniti mudrim, produhoviti prosječna čovjeka, odnosno dati geniju zarobljenu u svakom mediokritetskom životu mogućnost da se izrazi. Tako svatko u sebi nosi multiplicitet i multipotencijalnost, a “drugi”, posebice oni koji su nam odbojni ili koje mrzimo, samo utjelovljuju ovu ili onu od naših potencijalnosti.

249 PENINZULARNI ČOVJEK

G   Jednako kao što se os biologije neprimjetno premjestila s organizma na organizaciju, da bi krenula prema složenom, vječno misterioznom gordijskom čvoru u kojemu se združuju i razdružuju generativno (genotip) i fenomenološko (fenotip), tako bi se i antropologija sa svoje “društvene strukture” morala premjestiti na društvenu organizaciju i svoju os naći u generativno-fenomenološkom odnosu. Upravo je to bio antropološki projekt mladoga Marxa, koji je 1844. u pojmu generičkog čovjeka nastojao zamisliti proizvodnju i reprodukciju društvenog čovjeka. No znanost onoga doba, i tijekom još čitava jednog stoljeća, nije mogla raspolagati drugim do konceptom energije, i nije još prepoznavala, pod nazivom informacije, ono što bi energiju moglo kontrolirati i organizirati (Brillouin, 1959.). Zato Marks nije mogao zamisliti generativni sustav drukčije nego pod vidom “snaga”, i morao, prema tome, obezvrijediti kao “superstrukture” sve ono što je cerebralne ili kulturalne prirode4.

4

Odgodit ćemo za naše sljedeće djelo, La Méthode, ponovno sistematsko (i sistemsko) iščitavanje Marxa, kao uostalom i Freuda, iz kuta samoorganizacije, u kojoj pojam samoproizvodnje igra, kao što smo vidjeli, tako veliku ulogu. Bavit ćemo se također hegelijanskom logikom, koja je njegova nedovoljno složena i odveć racionalistička preﬁguracija, iz kuta logike složenosti. Vidjet ćemo tada da ako postoji radikalna opreka između naše otvorene teorije (epistemološki zasnovane na ekstrapolaciji Gödelova teorema) i onog što se ukrutilo u doktrinu (samopravdavajući zatvoreni sustav), odnosno u litaniju u ortodoksnom marksizmu i freudizmu,

250 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Novi proboj trebao bi doći od znanosti koja barata minimumom energije i maksimumom informacije, lingvistike. Saussure, naime, distinkcijom između jezika i govora, upravo potvrđuje komplementarni dualitet nekoga generativnog/pojavnog sustava. No kasniji razvoj lingvistike razbio je jedinstvo tog dualiteta. Chomsky potom, produbljujući antropološki umetak lingvistike, na svoj način otkriva središnji problem samoorganizacije mozga, te generativni princip kompetencije povezuje s posebnom pojavnom aktualizacijom jezika (izvođenje). Ključni problem generativnog i pojavnog koji bučno iznova izranja u Chomskog, sada će se postavljati na čitavom antropološkom polju, bilo da se radi o pojedincu ili o društvu, bilo da se radi o perpetuiranju nepromjenjivosti ili/i razlikovnih/evolutivnih preobrazbi. U tom smislu, sve ono što je bilo svrstano pod rubriku psihologije (u kojoj se, već prema nahođenju škole, izučavala bilo “psiha”, bilo ponašanje) mora biti integrirano u neku antropologiju pojedinca, jednako nužnu koliko su to kulturalna ili društvena antropologija. Kulturalna i društvena antropologija mora se zasnivati na bazi “generičkog čovjeka” (ljudska priroda) i na bazi fundamentalne sociologije. Fundamentalna sociologija još nije rođena. Sociologija koja sebe drži općom to nije, jer se ne bavi drugim do ljudskim društvima, a isto tako nije ni antropološka, onda postoji i mogućnost integriranja ne samo mnoštva ključnih pojmova koje su razradili ti mislioci, nego i njihova izvornoga gledišta koje je, podsjetimo, u osnovi bioantropološko, jednako u Marxa/Engelsa kao i u Freuda.

251 PENINZULARNI ČOVJEK

budući da proučavanje tih društava ne povezuje s odlikama svojstvenim mozgu sapiensa. Zato bi sociologija koja bi se morala roditi, trebala prije svega biti “prirodna znanost”, budući da je društvo način organizacije vrlo raširen, i to u ekstremno različitim oblicima, u živome svijetu. Valja, dakle, razraditi jednu doista opću teoriju koja će moći istodobno obuhvatiti i načelo jedinstva i načelo raznolikosti. Povrh toga, dakako, odlike svojstvene ljudskim društvima nužno traže razrađivanje antroposociologije, u kojoj bi se ljudsko društvo u svojoj temeljnoj originalnosti pojavljivalo kao pojavni sustav obdaren samoproizvodnim i autoreproduktivnim sustavom (kultura). Počinje se, uostalom, shvaćati kako permanentnost društva, kao što je stidljivo pokazivao već Radcliﬀe-Brown, “nije statična poput kakve građevine, nego dinamična poput permanentnosti organske strukture živoga tijela” (Radcliﬀe-Brown, 1972., str. 277), i dok se tu i tamo pojavljuje ideja o generativnoj sociologiji (Balandier, 1971.), kulturalnom kapitalu (Bourdieu i Passeron, 1970.), otkriva se kako je “znanje proizvodna snaga” (Touraine, 1972.) i počinje se frontalno napadati problem društvene reprodukcije (Barel, 1973.), ali pravi je problem zapravo lokalizirati pravu matricu, bez koje teorija riskira da se razvija kao izvanmaternična trudnoća. Usprkos tome, još smo daleko od osmišljavanja neke zadovoljavajuće teorije kulture, djelomično i zato što je jedan od ključnih problema kulture povezan s problemom noološke sfere. Najdeblja sjena još uvijek prekriva onaj čudesni univerzum koji se prostire između snova i ideja, od mitoloških do logičkih struktura. Vidjeli smo da najoriginalniji

252 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

sapiensov karakter leži u pojavi noološkog. Pierre Auger (1966.) i Jacques Monod (1970., str. 181-182) sugerirali su da se ideje promatraju kao “egzistenti” jednoga novog tipa. “Čovjek je donosilac novog carstva, carstva ideja. Ne znači da je čovjek prvo biće koje je sposobno imati ideje, ali je prvo koje ih reproducira, koje im daje neku genetiku i omogućuje da konstituiraju carstvo” (Auger, 1966., str. 148). “Četvrto carstvo mogli bi konstituirati dobro organizirani organizmi, ideje, koje se reproduciraju razmnožavanjem identičnim onom u sredinama koje konstituiraju ljudski mozgovi, zahvaljujući rezervama reda koje su tamo raspoložive” (ibid, str. 108/109). Ideje bi, dakle, bile bića na cerebralnim granicama života, kao što su to, na jednoj drugoj granici, virusi. Virusi su, baš kao i ideje, bića sposobna za autoreprodukciju, pod uvjetom da parazitiraju na nekom organizmu; baš kao i ideje, virusi tranzitiraju iz jednoga živog sustava u drugi, ﬁksiraju se eventualno na neki genetički kôd, kao ideje na neki kulturalni kôd, kako bi na njega prenijeli neku stvaralačku ili smrtnu informaciju. No za razliku od virusa, ideje se ujedinjuju, udružuju se u organizirane sekvence, postaju mitovi, ideologije, antropomorfna bića. Što ih čini još više sličnima živim bićima nego što su virusi. Moguće je, dakle, ideje, mitove, bogove promatrati kao “egzistente”, koji imaju relativnu autonomiju (ne kaže li Lévy-Strauss, na neobičan i dubok način: “Ljudi ne smišljaju mitove, mitovi se smišljaju sami”) kojima bi mozgovi i kulture mogli biti ekosustavi. Dakako, bogovi postoje samo zahvaljujući nama, ali zahvaljujući nama postoje u nekom začudnom parazitarnom ili simbiotskom odnosu, ne zna se točno. “Ontološki” nedostatak

253 PENINZULARNI ČOVJEK

znanosti o čovjeku jest što nisu omogućile egzistenciju imaginarnom i ideji: ondje gdje je bilo udvajanje vidio se tek odbljesak, izbijanje dima ondje gdje je bilo termodinamičko ključanje para. Valjalo bi proučiti njihovu asocijativnu kemiju, njihov organizirani život, njihova speciﬁčna pravila... Noologija, nerođena znanost, znanost je koja mora okruniti antropologiju. S  Nova paradigma fundamentalne antropologije iziskuje restrukturiranje opće konﬁguracije znanja. To znači mnogo više nego uspostaviti diplomatske i trgovačke odnose među disciplinama, od kojih se svaka potvrđuje u svojoj suverenosti. To znači da valja staviti u znak pitanja načelo disciplina koje sjekirom sijeku složeni predmet, čija se bît sastoji od međuodnosa, interakcija, interferencija, komplementarnosti, opreka između konstitutivnih elemenata od kojih je svaki zatočenik jedne određene discipline. Da bi doista postojala interdisciplinarnost, potrebne su artikulirane discipline otvorene prema složenim fenomenima i, razumije se, neka ad hoc metodologija. Potrebna je također neka transdisciplinarna teorija - mišljenje - koja bi nastojala obuhvatiti predmet znanosti, jedini predmet, istovremeno kontinuiran i diskontinuiran: physis. Ne radi se, dakle, samo o tome da treba stvoriti znanost o čovjeku, nego i o tome da treba stvoriti novu koncepciju znanosti, koja osporava i remeti, i to ne samo utvrđene granice nego i kamen temeljac paradigme, a u određenom smislu i samu znanstvenu instituciju. Zna-

254 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

mo da ideja koja uznemiruje nikad ne nailazi na dobrodošlicu, i da će nam naši prijedlozi priskrbiti nemilost svih onih kojima se sadašnji koncept znanosti čini apsolutnim i vječnim. Ali znamo i to da se pojam znanosti promijenio, i osjećamo sve snažnije da se mora promijeniti. Osobno sam, na početku svoga preobraćenja, mislio da bi se neka nova znanost o čovjeku mogla oslanjati na stijenu biologije. No sve više uviđam da valja nadići, kao što je spomenuto u prvom dijelu ovoga rada, i biologizam i antropologizam, i da se sada već nameće lančana reorganizacija, kako bi nastala scienza nuova. Scienza nuova, ili opća znanost o physisu, morat će postaviti kariku između ﬁzike i života, između entropije i negentropije, između mikroﬁzikalne složenosti i (korpuskularnovalnog ambigviteta, načelo neizvjesnosti) i biološke složenosti (samoorganizacija). Morat će tvoriti kariku između živog i ljudskog, negentropologije i antropologije, budući da je čovjek negentrop par excellence. Usporedo s time, reforma bi morala biti epistemološka i znanost o znanosti integrirati u samu znanost: potonja je još uvijek razapeta između empirizma koji misli da prianja izravno uz predmete, i pragmatičnog idealizma koji misli da barata isključivo učinkovitim konceptima; no otkrivamo sve više kako je ključni problem znanosti, na jednomu višem stupnju, zapravo problem svake spoznaje: odnos subjekta promatrača prema promatranom objektu. U mikroﬁzici, u teoriji informacije, u povijesti, u etnograﬁji, sve više se shvaća kako je promatrač taj koji konstruira objekt, kako potonji uvijek prolazi kroz neku cerebralnu deskripciju. Ta cerebral-

255 PENINZULARNI ČOVJEK

na deskripcija nije, međutim, neki čisti fantazam, ona u sebi nosi karakter ambigviteta i neodlučivosti koji se ne mogu objasniti drukčije osim deskripcijom deskripcije (von Foerster, 1974.) i inskripcijom deskriptora / zapisom opisivača/. Radi se, dakle, o tome da treba uspostaviti meta-sustav znanstvenog sustava. Upravo u tome leži nova metaﬁzika, koja će omogućiti zacijelo ne da se prevlada, ali barem da se bolje razumije strahovit ponor koji zjapi između znanosti i vrijednosti (etike), znanosti i ﬁnaliteta (antropolitika). Tako se pred našim očima ocrtavaju, nerazdvojni, temeljni problemi i antropologije i scienze nuove. To znači da znanost o čovjeku zamišljamo ne kao neku građevinu koju valja dovršiti nego kao teoriju koju valja izgraditi. Golem zadatak, i zadatak čija nas hitnost zabrinjava. Suvremeni nas problemi, naime, tjeraju da deﬁniramo neku politiku čovjeka, a ona se ne može osmisliti samo uz pomoć dobrih rješenja, bogobojaznih naloga, empirijskih pravila, tehnokratskih recepata, jednodimenzionalnih doktrina, religije koja sebe, kao svaka religija, smatra jedinom istinskom znanošću. Danas znamo koliko je retroakcija antropo-socio-historijske stvarnosti mogla biti fatalna i za najbolje evolucijske i revolucionarne namjere, i znamo jedina nam je utjeha to što je ona mogla biti fatalna i za najgore reakcionarne pothvate. Danas moramo znati da je središnji problem, problem politike čovjeka, da nema politike čovjeka bez teorije čovjeka, i da teorije čovjeka još uvijek nema. No to ne znači da će znanost o čovjeku biti neki čarobni recept koji će riješiti praktični problem ljudske politike. Već znamo da svaka teorija, uključujući i znan-

256 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

stvenu, ne može iscrpiti stvarnost, i svoj predmet zatvarati u svoje paradigme. Ona je osuđena da ostane otvorena, odnosno nedovršena, nedostatna, da zjapi prema neizvjesnosti i nepoznatom, ali da kroz taj procjep koji je istovremeno i njezina izgladnjela usta, nastavi svoje istraživanje, elaborira neku metateoriju, koja će pak, od svoje strane... S druge strane, znamo da je znanost, koja je svoju učinkovitost zasnovala na razdvajanju subjekta i objekta, činjenica i vrijednosti, izmakla vlastitoj kontroli, to jest kontroli znanstvenika, koji su i sami postali funkcionari. Atomsku ﬁziku izmanipulirale su sile, i same slijepe i nesigurne, koje upravljaju našim povijesnim društvima i za njih se otimaju; biologija će također biti podložna manipulacijama i izmanipulirana. A na još gori način, čim doista postane znanost, to će biti i antropologija. Tako se danas problem čovjekove prirode, čovjekova jedinstva, prirode društva postavlja na dramatičan, neizvjestan, aleatoran način. I tu, dakle, iznova nalazimo taj antropološki procjep u kojemu se odvija igra istine i pogreške. A ta igra, što zacijelo nismo dali dovoljno naslutiti u ovoj knjizi gdje nismo htjeli frontalno ulaziti u probleme koje postavlja koncept informacije, nije neka epifenomenalna igra na površini nekog nejasnog sustava u kojemu djeluju mehaničke sile. Samoorganizirani sustav u isto je vrijeme i sustav komunikacije između njegovih konstitutivnih elemenata i s vanjskom okolinom. On se samoproizvodi jedino ako njegov generativni sustav prenosi ispravne upute pojavnom sustavu te ako potonji hvata ispravne informacije iz okoline. Uostalom, biološka smrt

257 PENINZULARNI ČOVJEK

i nije drugo do fatalni rezultat akumulacije pogrešaka, pod utjecajem aleatornih mikroﬁzikalnih perturbacija koje postupno narušavaju generativnu poruku i dovode do dezorganizacije metaboličkih funkcija. No problem pogreške ne može ostati u tako jednostavnim terminima budući da, u slučajevima pozitivne evolucije (povećanje složenosti), mutacija - “pogreška” za sustav u kojemu se dogodila - proizvodi istinu novoga sustava. Transformacija pogreške u stečenu informaciju susreće se, na jednom drugom planu, u ljudskoj evoluciji: “Tražiš - Indiju - nalaziš - Ameriku!” Veliki problem tako je problem prethodnog ambigviteta između plodonosne i fatalne pogreške. A antagonistička igra života nije samo igra snage nego prije svega igra lukavstva. I predator i plijen nastoje navesti neprijatelja na pogrešku, a život ekosustava vrvi lažnim informacijama. Čak i u samu unutrašnjost nekog organizma, uvuče se virus i stane se razmnožavati, dok imunološki sustav vjeruje da ga kemijski prepoznaje kao self, poput stražara koji propušta neprijatelja koji zna lozinku. Imunološki sustav ide čak tako daleko da štiti razvoj karcinoma protiv kojeg bi se trebao boriti, prevaren ili varajući se, što izlazi na isto. Razvoj čovječanstva uvijek je imao posla s dva tipa pogreške, onom ambigvitetnom u odnosu prema generativnom sustavu, koja eventualno dovodi do evolucije prema većoj složenosti, i mamca koji vodi u neuspjeh i katastrofu. Danas, u krizi divovskih razmjera koja će možda omogućiti neko četvrto rođenje čovječanstva, problem ambigviteta i neizvjesnosti između pogreške i istine doveden je do svog paroksizma. Svaka istina za

258 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

neki sustav niske složenosti zasnovan na prisili vitalna je pogreška za hipersloženi sustav (zasnovan na smanjenju prisile). Svaka istina za hipersloženi sustav pogreška je za sustav niske složenosti. Tako se znanost uvlači u neizvjesnu igru svijesti. Svijest, osobito u razdobljima krize, grčevito oscilira između svoje epifenomenalne i svoje epicentrične prirode, tone u delirij ili se iz njega iznenada izvlači. K tome, još jedno proturječje, svijest se danas pojavljuje kao nuždan preduvjet novom društvenom usložnjavanju, koje je ipak jedino sposobno stvarati uvjete za vlastiti razvoj. Što znači da ovisi o igri koja se igra u politici i koju igra politika. No ni tu dijalektika interakcije i interferencije znanost-svijest-politika nije zatvorena, budući da se smješta unutar goleme dijalektike povijesne dezorganizacije/ reorganizacije, koja planetarno brusi sva društva i globalno tijelo čovječanstva. Upravo u toj dubinskoj dijalektici stvaralačka igra samoorganizacije može lučiti nova tkiva, posve nove oblike, spontane pokušaje, preuranjene, ali proročanske procvate metadruštva. Novo rođenje čovječanstva stoga će svoje šanse naći upravo u vezi između nesvjesnih društvenih morfogeneza kolektivnog duha i znanosti-svijesti-politike. Tu valja uzeti doista najozbiljnije taj termin rođenja, i preokrenuti suvremenu perspektivu koja, jednako kad je riječ o znanosti, svijesti i o društvu, ne vidi ništa osim problema sazrijevanja. Znanost nije u posljednjim fazama svoga razvoja, ona je na njegovim ponovnim počecima. Ona ne donosi istinu u odnosu prema religijskim, metaﬁzičkim, političkim dogmama: ona nije riješila svoje elementarne probleme istine, etike, povezanosti druš-

259 PENINZULARNI ČOVJEK

tvenih ﬁnaliteta. Ona muca i zavlači čim izađe iz svojih jednadžbi koje manipuliraju strahovitim moćima. Mi smo tek na počecima spoznaje. Također smo, sad smo to već dosta ponavljali, na počecima svijesti. I, naposljetku nismo samo u trenutku nekog mogućeg procvata povijesnih društava nego nagovještaja istinske društvene složenosti. Sam ovaj esej ne može završiti drukčije do uvodom. On, s naše strane, skreće pozornost na dva djela. Jedno, i ovdje već nagoviješteno, logički bi zapravo trebalo prethoditi ovome, jer se tiče spoznaje prirode i prirode spoznaje. Drugo bi, kao produžetak ovoga rada, moralo preformulirati ono što smo nazivali antropolitičkim ili politikom čovjeka, i pridonijeti novom evanđelju za kojim osjećamo potrebu. Prvo bi trebalo razmatrati temeljne probleme reda i nereda, složenosti i evolucije, pogreške i istine. Što ne znači da drugo nagovješćuje bijeg izvan vremena, pogreške, nerede, neizvjesnosti. Ono ne namjerava zarobiti svijet u neku zatvorenu doktrinu i djelovanje objašnjavati nekom euforičnom istinom. Neka mi ovdje bude dopušteno napustiti uobičajeni autorov “mi”, kako bih prenio osjećaj koji se u meni učvrstio tijekom ovog istraživanja. Puna svijest o neizvjesnosti, slučaju, tragediji u svim ljudskim pitanjima nipošto me nije dovela do očaja. Naprotiv, vrlo je stimulativno mentalnu sigurnost zamijeniti rizikom, budući da se tako dobiva šansa. Polifonične istine složenosti uzbuđuju; razumjet će me oni koji se kao ja guše u zatvorenoj misli, zatvorenoj znanosti, ograničenim, amputiranim, arogantnim istinama. Stimulativno je jednom zauvijek otrgnuti se

260 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

velikoj riječi koja objašnjava sve, litaniji koja misli da sve rješava. Stimulativno je, naposljetku, svijet, život, čovjeka, spoznaju, djelovanje promatrati kao otvorene sustave. Otvor, procjep u nedokučivo i u ništavilo, izvorna rana našega duha i našega života, također su ižednjela i izgladnjela usta preko kojih naš duh i naš život žude, dišu, napajaju se, jedu, ljube.

• RIJEČ UREDNIKA •

Knjiga Izgubljena paradigma – ljudska priroda, koju napokon i hrvatski čitatelj drži u svojim rukama, prvi je put izašla u Francuskoj sada već, za znanost davne, 1973. godine. Otad se u pristupu čovjeku i ljudskoj prirodi štošta izmijenilo. Uzimajući u obzir dotadašnja otkrića humanističkih i prirodnih znanosti, Edgar Morin ih ipak, ako se uzmu svaka za sebe, drži nedostatnima da cjelovito objasne nešto toliko kompleksno što on naziva ljudskom prirodom. Stoga naglašava: “Tako je biologija bila zarobljena u biologizmu, to jest u poimanju života zapečaćenom na organizmu, kao što je antropologija bila zarobljena u antropologizmu. Svaka je, činilo se, ovisila o nekoj vlastitoj, sebi svojstvenoj supstanciji. Život kao da nije znao za ﬁzikalno-kemijsku materiju, društvo, više fenomene. Čovjek kao da nije znao za život. Svijet se, prema tome, činio sazdanim od tri sloja naslagana jedan iznad drugoga koji međusobno ne komuniciraju.” Činilo se da nova otkrića u domeni humanističkih i prirodnih znanosti kao i mogućnosti za novu paradigmu u poimanju svijeta i čovjeka sputavaju zastarjele spoznaje koje čovjeka drže ili isključivo biološkim bićem ili pak isključivo društvenim i civiliziranim bićem. Međutim, čovjek je i jedno i drugo, pa čak i više od zbroja jednog i drugog. Takva se paradigma zato suprotstavlja zatvorenoj znanosti i traži preokret ukupno-

262 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

ga znanstvenog mentaliteta. Prema Morinu, potrebno je jednostavno restrukturirati svekoliko opće znanje. “La scienza nuova, ili opća znanost o physis”, drži Edgar Morin, “morat će uspostaviti vezu između ﬁzike i života (...), između mikroﬁzičke kompleksnosti (valna dvoznačnost, princip neizvjesnosti) i biološke kompleksnosti (samoorganiziranje). Ona će morati uspostaviti vezu između živog i ljudskog. Okrepljujuće je promatrati svijet, život i čovjeka kao otvorene sustave.” Zato još dodaje da “svaka teorija, osobito ona znanstvena, ne može sama iscrpiti stvarnost i zatvoriti se u isključivo vlastitim paradigmama. Ona je zapravo osuđena da ostane otvorena, to jest, nezavršena... Era otvorene, višedimenzionalne i kompleksne teorije započinje”. Ta nova vizija svijeta želi pokazati da pojednostavnjujuća rješenja, poput redukcionizma ili linearnosti u rješavanju ili objašnjavanju kompleksnih situacija, ne pomažu u otvaranju ljudskih spoznajnih perspektiva. Ona predlaže novu logiku koja spaja humanističke znanosti s prirodnim znanostima. Ta nova vizija ne odbacuje mehanicizam kartezijanskog razuma, nego podsjeća da je on samo djelić širih principa organiziranja, i da je pogreška modernoga znanstvenog duha kad ono živuće tumači zakonitostima više prikladnim za strojeve. Mehanicizmu stoga Morin suprotstavlja sustavnu viziju, koja svijet promatra u terminima odnosa i integracije, to jest kompleksnosti. Upravo se kompleksnost i paradoks pokazuju kao pojmovi-ključevi za shvaćanje logike živog. Ništa ne postoji odvojeno. Sve osnovne komponente našeg svemira (ugljik, vodik ili dušik npr.) povezani su međusobno međudjelovanjima, ukrštanji-

263 RIJEČ UREDNIKA

ma. Naš svemir je kompleksna stvarnost koja se održava igrom nadopunjujućih suprotnosti. Zbog toga je i svaki fenomen cjelovit, višedimenzionalan, paradoksalan i kompleksan. To pak znači da je nuždan interdisciplinaran pristup koji bi omogućio nove znanstvene tijekove, ali ovoga puta otvorene znanosti. Otvorena znanost je izazov XXI. stoljeća. Ali, ona je ponajviše izazov često zatvorenoj hrvatskoj znanosti kojoj je još uvijek bliska suprotnost između humanističkih i prirodnih znanosti. Dokaz u prilog ovoj tvrdnji je tako kasni izlazak ovog Morinova djela. Ipak, nadamo se da će ova knjiga potaknuti i neke domaće umove prema novoj paradigmi u znanosti, već uvelike prisutnoj u inozemnim znanstvenim krugovima. “Da bismo izašli iz XX. stoljeća”, morali bismo, kaže Edgar Morin, doći do “izvjesnog suživota s našim mitovima, do onog o čemu naš razum razgovara s našom imaginacijom; trebali bismo prihvatiti neizvjesnost i zapravo živjeti s tjeskobom, umjesto da ju potiskujemo. Svaki vjernik ponekad sumnja, svaki nevjernik ponekad vjeruje: beskrajna razlika ih dijeli, ali između njih je i velika bliskost kad postaju neminovnim dijalogom između vjere i sumnje što se odigrava u svakom od nas”. Petar Bujas

264 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

• BIBLIOGRAFIJA •

Ovdje je nemoguće prikazati neku sustavnu bibliograﬁju s obzirom na široko polje koje pokriva ovaj rad. Uzela bi odveć mnogo mjesta, a k tome ne bi ni bila osobito korisna, budući da mi nije bila namjera enciklopedijski naslagati znanja mnoštva disciplina, nego sam se upustio u “transdisciplinarnu” zadaću reorganizacije znanja. Stoga ova bibliograﬁja nije ni klasična, ni potpuna. Prije svega upućuje na recentne članke i djela koji su obnavljali moju obaviještenost i iznova budili moje razmišljanje; što ne znači da su svi relevantni tekstovi u njoj dobili svoje mjesto; a ako sam ispustio neke važne naslove, zbog moje nenamjerne nepravednosti moja knjiga zbog toga pati više nego ta djela. U ovoj bibliograﬁji postoji ponajprije jedna sustavna deformacija. Premda je glavni predmet čovjek, propustio sam navesti klasična i fundamentalna djela znanosti o čovjeku, ponajprije zbog toga što se njihove reference mogu naći u svim priručnicima i što ona čine kulturalni krajolik dobro poznat istraživaču, studentu, “čestitu čovjeku”, a zatim i stoga što je esencijalni problem koji je postavljen u ovoj knjizi upravo onaj što ga ta djela odbacuju ili ignoriraju (što ne znači da zato podcjenjujem njihov doprinos). Bilo mi je draže signalizirati tekstove smještene izvan polja klasične antropologije, ali koji se po mome mišlje-

266 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

nju tiču svake znanosti o čovjeku. Neki postavljaju temeljne probleme metode i teorije, i htio bih ovdje naglasiti moj dug Von Neumannu, Von Foersteru, Atlanu, Maturani, čiji izuzetno važni tekstovi o samoorganizaciji, ali još uvijek izvan okvira discipline, ostaju nepoznati ili vrlo slabo poznati. Htio sam ovdje dati nekoliko bibliografskih orijentira o primatologiji, hominizaciji, ljudskoj etologiji, budući da se radi o radovima na engleskom jeziku još nepoznatima u društvenim znanostima. Čitatelj će u tim djelima pronaći bogatije bibliograﬁje, a smjernice će također moći naći u ovdje često citiranoj knjizi Sergea Moscovicija. To ne znači da je moja bibliograﬁja selektivna, jer navodim i tekstove na kojima sam se zadržao iz opreke (štoviše, katkad i autore koje mi je bilo zadovoljstvo imenovati kako bih prevladao krajnju (osobnu, antipatiju i u vlastitim očima ostavio dobar dojam). Ukratko, radi se o bibliografskom otvaranju koje u tom smislu vrlo točno odgovara ovom eseju: otvoriti pojam čovjeka i teoriju čovjeka; ono će čitatelju omogućiti da svoje prve radoznalosti usmjerava putem pokušaja i pogrešaka, kao što sam to morao činiti i ja1.

1

Svagdje gdje postoji (koliko mi je poznato) navodim francuski prijevod stranih djela. Datum bibliografskog podatka odnosi se, dakle, na prijevod, ne na povijesni doprinos tih djela. Što se tiče Von Neumannova djela, datum odgovara posthumnom izdanju njegovih teorijskih izlaganja o automatima.

267 BIBLIOGRAFIJA

Alland, A., 1969, Evolution and Human Èehavior, London, Tavistock. — 1971, Human Diversity, New York, Columbia Univ. Press. — 1972, The Human Imperative, New York, Columbia Univ. Press. Altmann, S.A., éd., 1967, Social Communication among Primates, Chicago, Chicago Univ. Press. Anthony, S., 1940, The Child Discovery of death, London. Ardrey, R., 1963, Les Enfants de Cain, Pariz Stock. — 1967, L‘Impératif territorial, Pariz, Stock. Atlan, H., 1972, « Du bruit comme principe d‘auto-organisation », Communications 18, str. 21-36, Pariz, Éd. du Seuil. — 1972, L‘Organisation biologique et la Théorie de Vinformation, Pariz, Hermann. I Auger, P., 1966, L‘Homme microscopique, Pariz, Flammarion. Balandier, G., 1971, Sens et Puissance, Pariz PUF. Barel, Y., 1973, La Reproduction sociale, Pariz, Anthropos. Bastide, R., 1972, Le Rêve, la Transe et la Folie, Pariz, PUF. Bataille, G., 1949, La Part maudite, Pariz, Éd. de Minuit. Bateson, G., 1955, « A theory of play and fantasy », Psychiatric Research Report 2, str. 39-51. — 1960, « Minimal requirements for a theory of schizophrenia », Arch. Gener. Psych, v., 2, str. 477-491. Benedict, B., 1969, « Role analysis in animals and men », Man, 4, 2, 1969, str. 203-314. Bolk, L., 1960, « La genèse de l‘homme », Arguments IV, 18, str. 3-13 (Das Problem der Menschwerdung, 1926, Iéna). Bourdieu, P. i Passeron, S., 1970 : La Reproduction, Pariz, Éd. de Minuit.

268 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Bourlière, F., 1956, Vie et Mœurs des mammifères, Pariz, Payot. Bouthoul, G., 1948, Huit Mille Traités de paix, Pariz, Julliard. — 1971, Traité de polémologie, Pariz, Payot. Brillouin, L., 1959, La Science et la Théorie de Vinformation, Pariz, Masson. Bronowski, J., 1969, New Concepts in the Evolution of Complexity, Boston, American. Ass. for the Advancement of Science. Bronowski, J. i Bellugi, U., 1970, « Language, Name and Concept », Science 168, str. 669-673. Buckley, W., 1968, Modern Systems Research for the behavioral scientist, Chicago, Aldine. Cailiois, R., 1938, Le Mythe et l‘Homme, Pariz, Gallimard. — 1950, L‘Homme et le Sacré, Pariz, Gallimard. CavalliSforza, L. L. i Bodmer, W. F., 1970, «Intelligence and race», Scientiﬁc American 223, str. 19-29. — 1971, The Genetics of Human Populations, San Francisco, Freeman & C°. Chance, M-R., 1967, « Attention, structure as the basis of primate rank order », Man 2, str. 503-518. Chance, M-R. i Jolly, C, 1970, Social Groups of monkey, apes and men, New York. Changeux, J-P., 1970, « L‘inné et l‘acquis dans la structure du cerveau », La Recherche, I, 3, str. 213-221. — 1972, « Le cerveau et l‘événement », Communications 18, Pariz, Éd. du Seuil. Chauvin, R., 1961, Le Comportement social des animaux, Pariz, PUF. — 1969, Le Monde des fourmis, Pariz, Pion.

269 BIBLIOGRAFIJA

Chomsky, N., 1968, Language and Mind, New York, Harcourt Brace. — 1969, La Linguistique cartésienne, Pariz, Éd. du Seuil. — 1971, Aspects de la théorie syntaxique, Pariz, Éd. du Seuil. Cohen, Y. A., éd., 1968, Man in adaptation, Chicago, Aldine. Comfort, A., 1966, The Nature of human nature, London, Weidenfeld and Nicholson. Cosnier, J., 1969, « Systèmes de communication chez les animaux », Économie et Société III, 8. Crook, J. H., 1971, « Sources of cooperation in animals and men », Social Sciences Informations I, 9, str. 27-48. Crook, J. H. i Gartlan, J. S., 1966, « Evolution of primate societies », Nature, 210, str. 1200-1203. De Vore, I. i Washburn, S.L., 1963, « Baboon ecology and human evolution », in African Ecology and Human Evolution, F. Clark Howell i F. Bourlière, éd., Chicago, Aldine. De Vore, I, 1964, « The evolution of social life », in Horizons of anthropology, S. Tax ed., Chicago, Aldine. De Vore, 1., 1965, Primate Behavior, New York, Holt, Rinehart and Winston. Delgado, J.-M. R., 1972, Le Conditionnement du cerveau et la liberté de l’esprit, Bruxelles, Dessart. Devéreux, G., 1970, Essais d‘ethnopsychiatrie générale, Pariz, Gallimard. Dobzhansky, T., 1966, L‘Homme en évolution, Pariz, Flammarion. Dumont, L., 1966, Homo hiérarchie/:s, Pariz, Gallimard. Eibl-Eibesfeldt, L, 1970, Ethology, the Biology of Behavior, New York, Holt, Rinehardt and Winston.

270 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

— 1971, Love and Hate, New York, Holt, Rinehardt and Winston. J — 1972, « Similarities and diﬀerences between cultures in expressive movements », in Non Verbal Communication, A. Hinde ed., Cambridge, Cambridge Univ. Press. — 1974, « Les universaux du comportement et leur genèse », in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. I, str. 233 i dalje. Eisenberg, J.F., Muckenhirn, N.A. i Rudran, R., 1972, « The relation between ecology and soc al structure in primates », Science 176, str. 863-874. Eisenberg, L., 1972, « The human nature of human nature », Science 176, str. 123-128. Escoﬃer-Lambiotte, C, « Acide urique et réussite sociale », Le Monde, 2 juin 1971. Etkin, W., 1954, « Social behavior and the evolution of man‘s mental faculties », Amer. Nat., 88, str. 129-142. Freud, S., Budućnost jedne iluzije Zagreb, Naprijed, 1986. Foerster, H. von, cf. von Foerster. Fox, R., 1970, « The cultural animal », Social Science Informations IX, 1, str. 7-25. Gallup, G.G., 1970, « Chimpanzees : self recognition », Science 167, str. 86-87. Gardner, R.A. i B., 1969, « Teaching sign-language to a chimpanzee », Science 165, str. 664-672. — 1971, « Two-way communication with an infant chimpanzee », in Behavior of non-humah primates III, A. Schrier i F. Stollnitz ed., New York, Academic Press.

271 BIBLIOGRAFIJA

— 1974, « L‘enseignement du langage des sourds-muets à Washoe », in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. I, str. 32-36. Garvin, P.L., ed., 1970, Cognition: a Multiple View, New York, Spartan Books. Gastaut, H. i Bert, J., 1974, « Primates, anthropoïdes, humains : les traits encéphalographiques communs à cette lignée évolutive », in L’Unité de l’homme. Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. I, str. 174 i dalje. Geertz, C, 1966, « The impact of the concept of culture on the concept of man », in New Views of Man, J. Platt ed., Chicago, Chicago Univ. Press. Godelier, M., 1974, « Une anthropologie économique est-elle possible? » in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. III, str. 175 i dalje. Gomes, A.O., 1965, « The brain-consciousness problem in contemporary scientiﬁc research », Semaine d‘étude sur cerveau et expérience consciente, Cité du Vatican, Pontiﬁca Academia Scientarum. Gregory, R.L., 1970, The Intelligent Eye, London, Weidenfeld and Nicholson. Günther, G., 1962, « Cybernetical ontology and transjunctional operations », Self Organizing Systems, Washington, D.C., Yovits, Jacobi, Goldsterne ed. Hall, E.T., 1971, La Dimension cachée, Pariz, Éd. du Seuil. Hockett, CF. i Asher, R., 1964, « The human revolution », Current Anthropology 5, str. 135-147. Howell, F.C. i Bourlière, F., éd., 1963, African Ecology and Human Evolution, Chicago, Aldine. Jacob, F., 1970, La Logique du vivant, Pariz, Gallimard.

272 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Jakobson, R., 1970, « Relations entre la science du langage et les autres sciences », in Tendances principales de la recherche dans les sciences sociales et humaines, La Haye, Mouton. Jouvet, M., 1974, « Neurobiologie du rêve », in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. II, str. 102 i dalje. Katz, S., 1974, « Anthropologie et biologie », in L’Unitéé de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. III, str. 49 i dalje. Kawamura, S., 1963, « The process of sub-culture propagation among Japanese macaques », in Primate Social Behavior, Southwick ed., Princeton, Van Nostrand, str. 82-90. Koestler, A., 1968, Le Cheval dans la locomotive, Pariz, Calmann-Lévy. — 1965, Le Cri d‘Archimède, Pariz, Calmann-Lévy. Kuhn, T.S., Struktura znanstvenih revolucija, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2002. Laborit, H., 1970, L’Agressivité détournée, Pariz, UGE, coll. « 10/18 ». — 1970, L‘Homme imaginant, Pariz, UGE, coll. « 10/18 ». Lacan, J., 1972, L’Enfance aliénée, Journées d’études sur la psychologie de l’enfant, Pariz, UGE, coll. « 10/18 ». Lawick-Goodall, J. Van, usp. Van Lawick-Goodall. Leakey, R., 1972, « Man and sub-men of lake Rudolf », New Scientist, 16 novembre 1972. Lee, R.B., i De Vore, L, 1968, Man the hunter, Chicago, Aldine. Lenneberg, E.H., 1967, BiologicalFoundations of language, New York, Wiley.

273 BIBLIOGRAFIJA

Leroi-Gourhan, A., 1964, Le Geste et la Parole, Pariz, Flammarion. Lévi-Strauss, C, 1949, Les Structures élémentaires de la parenté, Pariz, PUF. — 1967, Du miel aux cendres, Pariz, Pion. Lorenz, K., 1969, L‘Agression, Pariz, Flammarion. — 1970, Essais sur le comportement animal et humain, Pariz, Éd. du Seuil. Lwoﬀ, A., 1969, L‘Ordre biologique, Pariz, Laﬀont. MacLean, P.D., 1970, « The triune brain, emotion and scientiﬁc bias » in The Neurosciences, second study program, F.O. Smith ed., New York, Rockefeller Univ. Press. Masters, J., 1972, Political Behavior as a biological phenomenon, Meeting of the American Political Sc. Ass., Washington, D.C. (mimeo). Marx, K., Filozofsko-politički spisi, Zagreb, Fakultet političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu, 1979 Maturana, H.R., 1970, Biology of cognition, Université de l’Illinnois, Urbana Biological Computîr Laboratory, Dept. of Electrical Engineering. Maturana, H.R. i Varela, F., 1972, Autopoietic Systems, Santiago, Université du Chili, faculté des sciences. Mehler, J., 1974, « Connaître par désapprentissage », in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. «Points», 1978, svez. II, str. 25 i dalje. Monod, J., 1970, Le Hasard et la Nécessité, Pariz, Éd. du Seuil. Montagner, H., 1974, «Communications non verbales et stimulations spéciﬁques chez les jeunes enfants à la crèche», in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. I, str. 246 i dalje.

274 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Morin, E., 1956, Le Cinéma ou l‘homme imaginaire, Pariz, Éd. de Minuit. — 1971, Čovjek i smrt, Zagreb, Scarabeus, 2005. — 1972, « L’événement-sphynx », Communications 18, Pariz, Éd. du Seuil. — 1977, La Méthode, svez. I, La Nature de la Nature, Pariz, Éd. du Seuil. Morin, E. i Piatelli-Palmarini, M., 1974, L‘Unité de l‘homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, 3 sveska. Morris, D., 1970, Le Singe nu, Pariz, Grasset. Moscovici, S., 1972, La Société contre nature, Pariz, UGE coll « 10/18 ». Napier, J. i P., éd., 1970, Old World Monkeys, New York, Academic Press. Neel, J.V., 1970, « Lessons from a primitive people »Science 170. Neumann, J., von, 1966, usp. von Neumann. Piaget, J., 1967, Biologie et Connaissance, Pariz, Gallimard. Ploog, D., 1970, « Neurological aspects of social behavior », Social Sciences Informations, IX, 3, str. 71-97. Premack, D., 1970, « The education of Sarah, a chimp », Psychology today 4,4, str. 55-58. — 1971, « Language in chimpanzee? », Science 172, str. 808-822. — 1974, « Le langage et sa construction logique chez l‘homme et le chimpanzé », in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. I, str. 37 i dalje.

275 BIBLIOGRAFIJA

Premack, D., i Schwartz, A., 1969, « Preparation for discussing behaviorism with chimpanzee », in The Genesis of language, F. Smith i G.A. Miller ed., Cambridge, MIT Press. Radcliﬀe-Brown, A.R., 1972, Structure et Fonction dans la société primitive, Pariz, Éd. de Minuit, Éd. du Seuil, coll. « Points ». Roheim, G., 1953, The Gates of dream, New York. — 1972, Origine et Fonction de la culture, Pariz, Gallimard. Ropartz, P., 1972, « Les bases biologiques de notre comportement », Psychologie, février 1972. Ruﬃé, J., 1974, « Le mutant humain », in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd. du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. I, str. 107 i dalje. Salk, J., 1972, Man unfolding, New York, Harper and Row. Schrödinger, E., 1945, What is life?, Cambridge, Cambridge, Univ. Press. Sebeok, T.A., ed., 1968, Animal Communications, Blooming-ton, Indiana Univ. Press. Serres, M., 1972, « La thanatocratie ». Critique 298, str. 199227. Shannon, C. i Weaver, W., 1949, The Mathematical Theory of communication, Urbana, Illinnois Univ. Press. Souriau, E., 1948, « L‘art chez les animaux », Revue d‘esthétique III, 1948, str. 217-249. Storr, A., 1973, L‘Instinct de destruction, Pariz, Calmann-Lévy. Sugiyama, Y., 1968, « Social organization of chimpanzee in the Budongo forest, Uganda », Primates 9, str. 225-258. — 1969, « Social behavior of chimpanzees in the Budongo forest, Uganda », Primates 10, str. 197-225.

276 IZGUBLJENA PARADIGMA: LJUDSKA PRIRODA

Taschdjian, E., 1966, Organic Communications, Dubuque, W.M.C. Brown. Tax, S., ed., 1960, The Evolution of man, Chicago, Chicago Univ. Press. Thom, R., 1968, in Towards a theoretical biology, I (Waddington ed.), Prolegomena, Edimbourg, Edinburgh Univ. Press. Tiger, L., 1971, Entre hommes, Pariz, LafTont. Tiger, L. i Fox, R., 1966, « The zoological perspective in social science », Man, I, str. 75-81. Tinbergen, N., 1967, La Vie sociale des animaux, Pariz, Payot. Touraine, A., 1972, Université et Société aux Etats-Unis, Pariz, Éd. du Seuil. | Trincher, K. S., 1965, Biology and Information : elements of biological thermodynamics, New York, Consultants bureau. Tsumori, A., 1967, « Newly acquired behavior and social interactions of Japanese monkeys » in Social Communication among primates, Altmann, éd., str. 207-219, Chicago, Chicago Univ. Press. Vandel, A., 1968, La Genèse du vivant, Pariz, Masson. Von Foerster, H., 1960, « On self-organizing systems and their environments », Self-Organizing Systems, NewYork, Pergamon. — 1966, « From stimulus to symbol », in Sign, Image, Symbol, G. Kepes ed., New York, Braziller. — 1974, « Notes pour une épistémologie des objets vivants », in L’Unité de l’homme, Pariz, Éd, du Seuil, nouv. éd. coll. « Points », 1978, svez. 2, str. 139 i dalje.

277 BIBLIOGRAFIJA

Van Lawick-Goodall, J., 1971, Les Chimpanzés et Moi, Pariz, Stock. Vendries, P., 1973, Vers une théorie de l‘homme, Pariz, PUF. Von Foerster, H. i Zopf, G.W., éd., 1962, Principles of self-organization, New York, Pergamon. Von Neumann, J., 1966, Theory of self-reproducing automata (izdanje upotpunio A.W. Burks), Urbana, Illinois Univ. Press. Washburn, S.L., 1959, « Speculations on the interrelations of the history of tools and biological evolution », Human Biol. 31, str. 21-31. — 1960, « Tools and human evolution », Scientiﬁc American 203, rujan 1960. — 1963, « The study of race », American Antropologist 65, str. 521-531L Washburn, S.L. i Howell, F.C., 1960, « Human evolution and culture », in Evolution after Darwin, Chicago, S. Tax ed. Washburn, S.L. i Jay, P.C., 1968, Perspectives on human evolution, New York. Watson, J.D., 1968, La Double Hélice, Pariz, Laﬀont. Watzlawick, P., Helmick-Beavin, J. i Jackson, D., 1967, Pragmatics of human communication, New York, Norton. Wickler, W., 1971, Les Lois naturelles du mariage, Pariz, Flammarion. Wiener, N., 1948, Cybernetics, Pariz, Hermann. Wilden, A., 1972, System and Structure, London, Tavistock. — 1972, « L‘écriture et le bruit dans la morphogenèse du système ouvert », Communications 18, str. 48-71, Pariz, Éd. du Seuil.

Wright, S., 1967, « The foundations of population genetics », in Heritage from Mandel, Alexander Brinck ed., Madison, Wisconsin Univ. Press.

Scarabeus-naklada Gavellina 3 10000 Zagreb tel: 01/ 614 5779