Metodologija društvenih nauka (Drugo izdanje)

BIBLIOTEKA NOVI SVIJET

Uredništvo ADOLF DRAGICEVIC ANTE MARUŠIČ Urednik ZVONKO LEROTIĆ

MAX WEBER

METODOLOGIJA DRUŠTVENIH NAUKA Izbor i predgovor ANTE MARUŠIČ

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

Drugo izdanje

UDK 3()3:316.282(()81.2) WEBER, Max Metodologija društvenih nauka / Max We­ ber ; izbor i predgovor [i preveo] Ante Marušić. - 2. izd. - Zagreb : Globus, 1989. 298 str. ; 21 cm. - (Biblioteka Novi svijet) Prijevod djela: Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre. - Bibliografske bilje­ ške uz tekst. - Kazalo. ISBN 86-343-0273-3

GLOBUS ZAGREB

1989

Naslov originala

Predgovor

MAX WEBER GESAMMELTE AUFSÄTZE ZUR WISSENSCHAFTSLEHRE Tübingen 1922, 3. izdanje 1968. © copyright, Globus, Zagreb, 1989. Recenzenti Ante Marušić Ante Pažanin

Ova knjiga sadrži izbor najvažnijih metodologijskih rado­ va Maxa Webera. Riječ je ο radovima napisanim u drugoj, najplodnijoj, fazi Weberova stvaralaštva, između 1904. i 1919. godine i objavljenim u časopisu Archiv für Sozialwis­ senschaft und Sozialpolitik, čije uređivanje je Weber, zajedno s Wernerom Sombartom i Edgarom Jaffeom, preuzeo 1904. godine, a koji je do njegova ukidanja 1933. godine bio možda najistaknutiji časopis na području društvenih znanosti uopće. Ti su radovi 1922. godine sakupljeni i objavljeni u knjizi1 koja, kao i Weberov opus u cjelini, pripada djelima koja su u našem stoljeću najviše potakla razvoj sociologije i izvr­ šila najveći utjecaj na razvoj znanstvene misli. Utjecaj Weberovih radova tako je velik i obuhvatam da bi jednostavno nabrajanje imena najznačajnijih sociologa, ekonomista, filozofa i drugih znanstvenika na području društvenih znanosti na koje su oni utjecali nadmašio opseg ovih kratkih uvodnih napomena. Gotovo da i nema pravca teorijskog mišljenja koje nije u stanovitoj znanstvenoj relaciji spram Weberova djela. Isto je tako odlika Weberovih meto­ dologijskih radova da su nastali ne samo u tijesnoj poveza­ nosti s njegovom aktualnom istraživačkom praksom, nego i u kritičkom dijalogu s vodećim teorijskim pravcima njegova vremena. Weber je bio među prvim liberalnim znanstvenici­ ma koji su upozorili na značenje K. Marxa, a brojni značajni marksisti su sa svoje strane u dodiru s Weberovim djelom oblikovali svoje nazore čiji razvoj 2 možemo pratiti od radova 1

Preveo ΑΝΤΕ MARUŠIĆ

Max Weber, Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen 1922. 2 Ο prihvaćanju i kritici Webera u marksizmu nedavno je opširno pisao Johannes Weiss. Usp. njegovu knjigu Das Werk Max Webers in der marxistischen Rezeption und Kritik, Opladen, Westdeutscher Verlag 1981.

Maxa Adlera, Georga Lukâcsa, Karla Korscha, K. A. Wittfogela do »Frankfurtske škole«, L. Goldmanna i mnogih drugih. Na Weberove ideje nadovezuju se mnoga filozofijska nastoja­ nja, među njima naročito filozofija egzistencije (za Jaspersa je na primjer Weber »novi tip filozofa«). U političkoj ekono­ miji Joseph Schumpeter je na osnovi Weberova pojma »idealni tip« konstruirao pojam »ekonomski model« bez kojeg je danas nezamisliva ekonomska teorija. Pojavu socio­ logije znanja u izvedbi K. Mannheima bilo bi teško razumijeti bez razumijevanja Weberova utjecaja. Kasnije su u vezi s Weberovim djelom značajne poticaje dobila i druga nasto­ janja na ovom području. Spomenimo samo da je poveziva­ njem fenomenologije s nekim Weberovim idejama Alfred Schutz3 postavio temelje za mnoga kasnija plodna istraživa­ nja na području sociologije znanja. Velik utjecaj Maxa Webera povezan je s inkorporiranjem njegovih ideja u funkcionalističku teoriju, osobito teoriju sistema. Talcott Parsons u svom prvom djelu4 na tom području 1937. godine otkriva da Weberovi radovi sadrže elemente »teorije društvenoga dje­ lovanja« i to označava »velikom revolucijom u razvitku znanosti ο društvu«. Uslijedilo je i prevođenje Weberovih djela na engleski jezik. Parsons najprije objavljuje prvo po­ glavlje5 Wirtschaft und Gesellschaft za koje piše i uvod. H. H. Gerth i C. Wright Mills prevode i objavljuju izbor iz Weberovih djela s opsežnim uvodom,6 a potom Edward A. Shils i Henry A. Finch 1949. godine tri najvažnija Webero­ va metodologijska eseja,7 itd. Weberove ideje povezane su 3

Helmut R. Wagner ističe da Husserlovi i Weberovi radovi »tvore ugaone kamene Schutzova mišljenja«. Usp. Alfred Schutz, On Phenome­ nology and Social Relations, Selected Writings, Edited and with an In­ troduction by Helmut R. Wagner, The University of Chicago Press, 1970. 4 Talcott Parsons, The Structure of Social Action, Mac Graw Hill Book Co, New York 1937. 5 Riječ je o osnovnim pojmovima sociologije. Usp. Theory of Social and Economic Organisation, London 1947. 6 Η. Gerth and C. W. Mills, From Max Weber: Essays in Sociology, Routledge and Kegan Paul Ltd., London 1948. 7 Max Weber, Methodology of Social Sciences, Translated and Edi­ ted by E. A. Shils and Henry A. Finch. With a Foreword of Edvard A. Shils, The Free Press of Glencoe, 1949.

6

sa svim funkcionalističkim nastojanjima na području teorije sistema od Parsonsa pa do najnovijih Niklasa Luhmanna. Već je ova kratka i nužno nepotpuna informacija dovoljna da posvjedoči ο velikom utjecaju Weberova djela, te ο njego­ voj velikoj aktualnosti i nezaobilaznosti. Ta aktualnost Weberova djela, a osobito njegovih metodologijskih radova, otkriva i motive našega izbora i prije­ voda. Ovaj izbor donosi tek dio spomenute mnogo opsežnije knjige u kojoj su ti radovi objavljeni na njemačkom jeziku. Izostavljeni su polemički radovi ο Roscheru i Kniesu i logi­ čkim problemima povijesne nacionalne ekonomije, u kojima se Weber kritički razračunava sa svojim učiteljima, odnosno sa svojom intelektualnom prošlošću, a u kojima još nedovolj­ no sustavno razrađuje vlastito stajalište. Izbor Weberovih metodologijskih radova svakako bi trebao uključivati i »Osnovne pojmove sociologije« koji su ovdje izostavljeni jer su u nas već prevedeni8. Odlučili smo se za objavljivanje na našem jeziku njihove ranije formulacije u eseju »O nekim kategorijama razumijevajuće sociologije«. Iako je ta formu­ lacija nedovoljno razvijena i sistematizirana, u njoj nalazimo mnoge zanimljive misli, osobito one ο metodi »razumijeva­ nja« (Verstehen) u sociologiji. Ovaj izbor mogao bi se upot­ puniti nekim Weberovim metodologijskim izvođenjima u drugim njegovim djelima, ali se na to nismo odlučili jer smo vodili računa ο tome da su neka od tih djela, kao što je poznato, u nas već objavljena; osim toga,- smatrali smo da je bolje donijeti integralne Weberove tekstove, a ne ulomke tekstova, u čemu smo ostali dosljedni. Ipak je izbor izvršen tako da se u njemu mogu naći svi najvažniji Weberovi metodologijski stavovi kako bi bio omogućen relativno potpun uvid u njih. Odabrani naslov — Metodologija društvenih nauka — opravdava činjenica da ovdje nije riječ samo ο me­ todologiji sociologije nego i drugih povijesno-društvenih zna­ nosti, kao i to da je Weberova metodologija, kako smo po­ kazali, utjecala i na istraživanja u mnogim drugim znanstve­ nim disciplinama, te da je u njima i danas aktualna. 8

Mihailo Đurić, Sociologija Maxa Webera, Matica Hrvatska, Zagreb 1964, str. 198—257.

7

Vrijeme u kojem su nastali ovi eseji istodobno je vrijeme nastanka Weberovih najpoznatijih istraživačkih radova. Istra­ živanje pojava koje su ga znanstveno zaokupljale i nastoja­ nje da logičko-metodologijski osigura temelj tih istraživanja i samome sebi razjasni postupke koje u njima primjenjuje — dvije su paralelne aktivnosti koje se mogu pratiti u toku cijelog njegova rada u vrijeme ο kojem je riječ. Analiza svakog od Weberovih metodologijskih spisa, odnosno pitanja i problema koje je u njemu postavio i sa svog stajališta rješa­ vao, pokazala bi vremensku i tematsku podudarnost s djeli­ ma koja izlažu i razlazu rezultate njegovih istraživanja — protestantske etike i duha kapitalizma, to jest nastanka i ka­ raktera kapitalizma, sociologije drugih značajnih religija, te napokon odnosa privrede i društva, teme njegova glavnog, premda nedovršenog i tek posthumno objavljenog djela Wirt­ schaft und Gesellschaft, u kojem kao prvi dio nalazimo logičko-metodologijsko sustavno određenje osnovnih sociolo­ gijskih kategorija. Stoga je s pravom Edward Shils istakao da Weber »do metodologije društvenih znanosti nije došao kao autsajder koji je težio nametanju mjerila praksi i proble­ mima koje je zanemarivao«9, a ta značajka njegove metodo­ logije u velikoj mjeri objašnjava interes koji izaziva jer je u tom pogledu više nego instruktivna. Središnji esej i osovina cjelokupnog Weberova pothvata, kako na području metodologije, tako i na području istraži­ vačke prakse, je esej »Objektivnost spoznaje u društvenoj znanosti i društvenoj politici«. Pisan kao programski okvir nove serije Archiva, koju Weber započinje preuzimanjem uredništva, on trasira putove ne samo tog značajnog časopisa nego i vlastite putove u metodologiji, koje će slijediti svi ostali eseji razrađujući teze koje je autor tu izložio. Ishodišna točka tu je prije svega isticanje potrebe »poštivanja vrijednosti teorijske spoznaje . . . a isto tako zah­ tjeva tvorbe strogih pojmova i strogog distingviranja empirij­ skog znanja od vrijednosnih sudova«. Dakako, »nema ničeg * Usp. Shilsov uvod engleskom izdanju Weberovih metodologijskih •seja — Max Weber, Metodology of Social Sciences, The Free Press of Glencoe, 1949, str. ΠΙ. 8

opasnijeg od miješanja teorije i povijesti«, pogotovu vjero­ vanja »da se u ,pravom sadržaju tih pojmova ima fiksirati 'bit' povijesne zbilje ili da se oni koriste kao Prokrustova postelja, u koju povijest treba silom utjerati«10. Ali upotreba jasnih pojmova pretpostavka je valjane znanstvene analize društvenih i kulturnih pojava i postizanja konkretnog spo­ znajnog cilja, to jest istine koju nam može dati samo iskust­ vena spoznaja. U tom pogledu logičko-metodologijska raspravljanja tre­ baju osigurati jasnoću ο odnosu između pojmovnih tvorbi i zbilje. Weber izrijekom napominje da njihova zadaća nije da razvijaju logiku, nego da rezultate suvremene logike učine korisnima za znanstveno istraživanje. Pri tome se oslanja na radove Windelbanda, Simmela i naročito Rickerta11. Weber je na više mjesta izražavao svoj dug Rickertu, iako ga nije uvijek bezrezervno slijedio. Već je tu jasna razlika koju valja uočiti jer se u njoj otkriva Weberov stav ο odnosu filozofije i znanosti. Njega, naime, zanimaju logički i metodologijski problemi samo ukoliko su relevantni za empirijsku znanstvenu spoznaju. Premda filozofiji i spoznajnoj teoriji ne poriče spoznajne mogućnosti, znanstvenu spoznaju kojoj Weber teži može osigurati samo empirijska znanost. Pri tome joj filozofija i spoznajna teorija mogu pomoći, ali samo upu­ ćivanjem na logičke pretpostavke postupaka u procesu spo­ znaje. Stoga Weberova metodologija nije filozofija, niti je njegova sociologija neka »filozofska sociologija«; ona je iskustvena znanost. Znanstvena spoznaja je vrhunska vrijed­ nost kojom je Weber vođen u svojim nastojanjima, a ona ne potrebuje nikakav metafizički oslonac. »Objektivna valja­ nost svakog iskustvenog znanja počiva na tome i samo na tome da se postojeća zbilja sređuje prema kategorijama koje su u posebnom smislu subjektivne, naime one predl0 Max Weber, Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, 3. Auf­ lage, J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen 1968, str 146 i 195. Stranica u zagradi kod svih ostalih citata odnosi se na ovo izdanje. 11 »Onaj tko poznaje radove suvremenih logičara — spominjem samo Windelbanda, Simmela i za naše svrhe osobito Rickerta — odmah će opaziti da je sve što je ovdje bitno povezano s tim radovima«. Max We­ ber, Ibid., str. 146.

9

stavljaju pretpostavke naše spoznaje i temelje se na pretpo­ stavci vrijednosti istine koje nam je u stanju dati samo isku­ stveno znanje« (213). Koliko god su pojmovna jasnoća i logičko-metodologijsko osiguravanje iskustvene znanosti u postizanju spoznaje važni za njezinu objektivnost, toliko je zahtjev za objektivnošću povezan s odgovarajućim odnosom spram vrijednosnih sudo­ va. Taj odnos Weber razmatra u kontekstu pitanja odnosa između znanosti i prakse. On pri tome polazi od stava »da nikada ne može biti zadaća jedne empirijske discipline da pronalazi obvezatne norme i ideale, kako bi otuda mogla izvesti recepte za praksu« (415). Kao kritička racionalna refleksija ο krajnim elementima smisaonog ljudskog djelova­ nja ona ne može utemeljiti nazor na svijet, vrijednosni stav niti može izvršiti izbor cilja djelovanja. Ali ona može poka­ zati »prikladnost sredstava za postizanje zadanog cilja«, »izglede za postizanje cilja«, »utvrditi poljedice koje bi upo­ treba potrebnih sredstava proizvela uz eventualno postignu­ će cilja«, a time »dati odgovor na pitanje: koliko stoji posti­ zanje željenog cilja u obliku vjerojatnog nastupa gubitka drugih vrijednosti«. Prema tome, empirijska znanost ne može nikoga poučiti »što treba«, nego samo »što može« i — u određenim okolnostima — »što hoće« činiti (7). Što »treba činiti« pitanje je izbora prema vlastitom nazoru na svijet, pitanje vlastite savjesti, pitanje vrijednosnog suda. Te najskrovitije elemente »ličnosti«, te najviše vrijednosne sudove koji određuju naše djelovanje i daju smisao i zna­ čenje našem životu Weber smatra značajnim vrijednostima. Jer »dostojanstvo ličnosti zasigurno počiva na činjenici da za nju postoje vrijednosti prema kojima usmjerava svoj život« (8). Tako Weber povezuje znanstvenu objektivnost i vrijed­ nosne stavove, pokazujući da mu »ništa ljudsko nije strano« jer je i sam veoma angažirano slijedio vlastita uvjerenja. Ali kad je riječ ο znanstvenoj analizi, on luči empirijske spo­ znaje od vrijednosnih stavova. Želio je naglasiti da je procje­ njivanje takvih vrijednosti stvar »vjerovanja .. ., spekulativ­ nog mišljenja i tumačenja života i svijeta u potrazi za nje­ govim smislom, ali zasigurno nije predmetom empirijske 10

znanosti«. Prema tome, »moralna indiferentnost i znanstvena objektivnost nemaju nikakove unutarnje srodnosti«, nagla­ šava Weber. Ali razlikovanjem »vrijednosnih sudova« od »empirijske spoznaje« tek je omogućeno određenje znanosti, u razlici spram vjerovanja i spekulacije, te određenje moguć­ nosti i ciljeva znanstvene spoznaje i »objektivnosti« istine. Unošenje pojmovne jasnoće kao pretpostavke spoznaje na području iskustvene znanosti Weber izvodi kako nasuprot idealističkoj tradiciji tako i nekritičkim pozitivističkim i naruralističkim predrasudama koje su onemogućile jasno odre­ đenje osnovnih pojmova povijesnog i društvenog događanja — pojmova »slučajnosti«, »slobode volje«, »zakonomjernosti« i uzročnosti, te odnosa etičkog i uzročnog razmatranja ljud­ skih djelovanja, odnosno vrednovanja i razjašnjavanja. Raz­ matranje tih pitanja glavna je tema eseja »Kritičke studije na području logike znanosti ο kulturi«, objavljenog 1906. godine u Arćhmu, u vrijeme kad je intenzivno radio na istra­ živanju odnosa između protestanske etike i duha kapitaliz­ ma i kad se najneposrednije u istraživačkoj praksi susreo s potrebom teorijskog i metodologijskog razjašnjenja tih pita­ nja i osmišljavanjem poduzetih istraživanja. On dakako me­ todologiju i ovom prigodom temelji na istraživačkoj praksi jer ». . . metodologija može uvijek samo biti samoodređenje sredstava koja su se u praksi očuvala, podižući ih na razinu eksplicitne svijesti« (78). Stvarno egzaktno predviđanje nekog pojedinačnog do­ gađaja iz određenih uvjeta na području ljudskog ponašanja jednako kao i na području »mrtve« prirode pretpostavlja njegovu »proračunljivost«, odnosno kvantitativnu izrecivost, te da se svi uvjeti koji su relevantni za njegov tok mogu spoznati i egzaktno mjeriti. Ako je ljudsko ponašanje do­ stupno racionalnom razjašnjenju, tada je moguće utvrditi njegovu pravilnost. »Specifična neproračunljivost, jednako velika — ali ne veća — od slijepih sila prirode, privelegija je luđaka« (89). Zato Weber odbacuje tezu ο tijesnoj pove­ zanosti »slučajnosti« i »slobode volje« sa iracionalnošću dje­ lovanja i ističe da je područje ljudske slobode suprotno ira­ cionalnosti. »S visokim stupnjem empirijskog Osjećaja slo­ bode' povezujemo upravo ona djelovanja za koja smo svjesni 11

da su racionalna, . . . u kojima slijedimo jasno shvaćen 'cilj' najprimjerenijim sredstvima s obzirom na doseg naše spo­ znaje, to jest prema iskustvenim pravilima« (Ibid.). S tim u vezi postavlja se i problem uzročnog razjašnjavanja. Pri tome Weber slijedi liniju iskustvene znanosti, određujući granice između povijesne spoznaje i filozofskog nazora na svijet, osobito između povijesne spoznaje i etičkog procje­ njivanja i vrednovanja. U tom smislu primjećuje da bi uvo­ đenje filozofijskog problema slobode u metodiku povijesti lišilo tu znanost njezine iskustvene prirode i »pobudilo iluzi­ ju da je određeno (antideterminističko) filozofijsko uvjere­ nje pretpostavka valjanosti povijesne metode«. Ali kako je moguće, pita Weber, uzročno razjašnjenje kad uvijek beskonačan broj uzročnih momenata određuje nastanak povijesnog događaja i kad su svi ti uzročni momen­ ti bili nužni za nastanak učinka u njegovu konkretnom obli­ ku. Odgovarajući na to pitanje, on razrađuje svoju metodu neke vrste parcijalnog ali jedino mogućeg uzročnog razja­ šnjenja. Jer u situaciji postojanja bezbrojnih uzroka nekog događaja njegovo uzročno razjašnjenje ne podrazumijeva da se on mora potpuno reproducirati i uzročno razjasniti u cijelosti njegovih pojedinačnih kvaliteta, što ne samo da je nemoguće nego bi bilo i besmisleno. Među njima valja izvr­ šiti izbor sa stajališta našeg povijesnog interesa s kojeg nam je samo dio povijesne zbilje zanimljiv i ima određeno zna­ čenje. Riječ je ο misaonom procesu koji uključuje niz apstrak­ cija, izdvajanja jedne ili više komponenata zbilje, odnosno njihova preinačenja ili pak uklanjanja pri čemu se pitamo da li bi se u tako izmijenjenim uvjetima toka događaja mogla očekivati ista ili kakva druga posljedica kako bismo došli do »suda ο mogućnosti«, oslanjajući se pri tome uvijek na iskustvena pravila. Tako dolazimo do misaonih »konstrukci­ ja« koje omogućuju da se odredi uzrok onih »komponenata« i »aspekata« događaja koji s određenog stajališta imaju »bitno značenje«, pa su stoga povijesno zanimljivi, a zbog čije bi odsutnosti tok događaja mogao poprimiti pravac koji je u odlučujućim točkama našega interesa drugačije obli­ kovan ili dovesti do toga da događaj ο kojem je riječ izosta­ ne. Cilj uzročne analize uvijek je doći do »odgovarajuće 12

prouzročenosti« u naznačenom smislu riječi. Time se postoje­ ća zbilja preobrće u misaonu konstrukciju kako bi se učinila povijesnom »činjenicom«, odnosno Goetheovim riječima re­ čeno : »teorija se nalazi u činjenici«. Odbacujući idealističko poricanje mogućnosti uzročnog razjašnjenja u povijesnim i društvenim znanostima, Weber je dokazuje, premda u ograničenom obliku, tezom »da se cje­ lokupna naša spoznaja odnosi na kategorijalno oblikovanu zbiljnost« prema određenom povijesnom interesu. Ipak on radikalno ne prekida s idealističkom tradicijom jer kauzalitet shvaća kao »kategoriju našega mišljenja« i ostaje kod sta­ va da uzročna analiza ne može rezultirati formuliranjem zakona jer je uvijek riječ ο »jedinstvenosti« događaja, ο »povijesnim jedinkama« i konkretnim uzročnim vezama. U izdvajanju tih veza prema našem interesu mi se oslanjamo na iskustveno znanje izvedeno iz prakse i »našeg poznavanja ponašanja drugih bića», na »opća iskustvena pravila« ali i na »vlastitu mjeru« i »intuiciju«. Tu se ponovo uspostavlja veza s idealističkom tradicijom s kojom je povezana i Weberova kategorija »razumijevanja« (Verstehen), iako se ona ne može ograničiti i svesti na puku intuiciju. Ta je kategorija u temelju Weberova shvaćanja sociologije koja »hoće društveno djelo­ vanje tumačeći razumjeti i kroz to uzročno razjasniti njegov tok i njegove učinke«. Razlika prema prirodoznanstvenoj ob­ radi sastoji se u tome što se ona bavi razjašnjavanjem koje »tumači« i »razumije« izravnom analogijom s našim vlastitim duhovnim bićem, što je u vezi s »osjećajem situacije«, »intu­ icijom«. Razumijevanje je način spoznaje u sociologiji; njezina specifična značajka. Metoda koja sociologu omogu­ ćuje da se »uživi« u društveno djelovanje pojedinca i tako otkrije značenje koje on pridaje svom djelovanju. Po toj se metodi razlikuje »unutarnje« istraživanje na području ljudskog djelovanja od »izvanjskog« istraživanja prirodnih pojava. Ipak, ona nije samostalna i samodostatna metoda, niti je spoznaja dobivena tom metodom posve pouzdana. Nju valja provjeriti empirijskim istraživanjem. Metodom razumijevanja dopire se samo do znanstvenih hipoteza. Njihovim empirijskim provjeravanjem i ispravljanjem na tu se metodu nadovezuje uzročno razjašnjavanje koje ostaje 13

glavnim načinom dohvaćanja znanstvene spoznaje u sociolo­ giji. U tom smislu metoda razumijevanja pridružuje se po­ stupcima kojima je cilj identificiranje i izdvajanje odlučuju­ ćeg faktora uzročnog razjašnjenja određene društvene pojave. Dakako, utvrđivanje i izdvajanje odlučujućeg faktora izvodi se uvijek sa stajališta pojedinačnog istraživača, što znači ne samo prema njegovu znanstvenom interesu nego i prema određenom sistemu vrijednosti. Prema Weberu samo je »dio pojedinačne zbilje zanimljiv i . . . ima značenje jer je samo on povezan s kulturno vrijednosnim idejama s kojima pristupamo zbilji. Samo je određena strana vazda raznolikih postojećih pojava, to jest one kojima pripisujemo neko opće kulturno značenje, vrijedno poznavati i samo su one pred­ metom uzročnog razjašnjenja« (37). Ipak valja razlikovati izbor tih pojava od njihova uzročnog razjašnjenja. Jer »kau­ zalna analiza ne pribavlja apsolutno nikakav vrijednosni sud a vrijednosni sud apsolutno nije kauzalno razjašnje­ nje« (88). Podrobnija analiza osnovnih Weberovih kategorija, uk­ ljučivši kategorije »razumijevanja« i »uzročnog razjašnjenja«, pokazala bi da autor, krećući se između idealističke i pozi­ tivističke tradicije, nastoji prevladati ograničenosti i jedne i druge, te da krči nove putove koji su otvorili značajne mogućnosti plodnih istraživanja u sociologiji. Zato nagla­ šavanje jedne ili druge orijentacije ne bi vodilo ispravnom razumijevanju originalnosti Weberova djela. Tumačenje nje­ gove sheme uzročnog razjašnjenja, jednog od iznimno znan­ stveno zanimljivih i najznačajnijih postignuća njegove meto­ dologije, u smislu tradicionalnog pozitivizma zanemaruje implicitnu kritiku toga pozitivizma, ne samo povezivanjem kulturno vrijednosnih ideja sa znanstvenim pristupom zbilji nego i Weberov stav da znanost »nije puka deskripcija zate­ čene zbilje ili jednostavna reprodukcija činjenica« (88). Misaone konstrukcije zbilje, uključivši i konstrukciju sheme uzročnog razjašnjenja, kao heuristička sredstva, omogućuju tek valjanu spoznaju te zbilje. One su »pokušaji da se na osnovi aktualnog stanja našega znanja i pojmovnih tvorbi koje nam stoje na raspolaganju, unese red u kaos onih činje­ nica koje smo uvukli u krug naših interesa« (67). Napredak 14

rada u znanosti odvija se u sukobu između tih pojmovnih konstrukcija i onoga što možemo i smjeramo dobiti novom spoznajom, tako da je njegov rezultat »stalna preobrazba onih pojmova pomoću kojih nastojimo shvatiti zbilju«, a »povijest znanosti ο društvenom životu jest i ostaje stalno mijenjanje pokušaja da se tvorbom pojmova srede činjeni­ c e . . . i rekonstrukcija pojmova na tako preinačenim osno­ vama« (Ibid.). Najvažnija takva misaona konstrukcija je »idealni tip«. Ona je svakako možda najvažniji plod Weberovih metodologijskih i znanstvenih istraživanja, sinonim Weberova imena u znanosti, pojam koji je društvenu znanost uzdigao na visoku razinu, temeljna pretpostavka i uporište istraživanja kojima je osigurao goleme mogućnosti u spoznaji društvene zbilje. Koliko god je bio svjestan velikog značenja njegova otkrića i mogućnosti što ih ono pruža znanosti, Weber sebe nije smatrao njegovim tvorcem. Smatrao je da su idealno tipske konstrukcije implicitne mnogim značajnim znanstve­ nim istraživanjima na području društvenih znanosti. Otkriva je imanentnom analizom poznatih radova Georga Jellineka; konstatira da su gotovo svi važniji pojmovi kojima se služio Karl Marx idealno tipski; pokazuje na mnogim primjerima pojmova u društvenim znanostima da je zapravo riječ ο ideal­ nim tipovima. »On se dobiva jednostranim isticanjem jednog ili pojedinih stajališta i ujedinjenjem čitavog niza difuznih, diskretnih, ovdje više tamo manje prisutnih, mjestimice od­ sutnih pojedinačnih pojava, koje se prema tim jednostrano istaknutim stajalištima sklapaju u pojmovnu sliku koja je u sebi jedinstvena. U svojoj pojmovnoj čistoći ta se pojmovna slika nigdje ne može naći u zbilji; ona je utopija, a povijes­ nom istraživanju postaje zadaća, da u svakom pojedinom slučaju utvrdi, koliko je zbilja blizu ili daleko od tih ideal­ nih slika... Ako se pažljivo koristi, taj pojam čini posebnu uslugu cilju istraživanja i predočivanja« (49). Postoje brojne vrste i mogućnosti takvih konstrukcija ovisno ο predmetu na koji se odnose: rodni pojmovi — idealni tipovi — idealno tipski rodni pojmovi — ideje u smislu modela mišljenja koje su empirijski djelatne u povi­ jesno postojećih ljudi — idealni tipovi takvih ideja — ideali. 15

koji vladaju povijesno postojećim ljudima — idealni tipovi takvih ideala — ideali s kojima povjesničar povezuje povi­ jest; teorijske konstrukcije, koje se služe ilustrativno empirij­ skim podacima — povijesno istraživanje koje koristi teorij­ ske pojmove kao idealne granične slučajeve — a onda uz to različite moguće kombinacije (64) čiji je broj neograničen. Oni mogu biti rodni pojmovi kojima se služimo u istraživa­ nju određenih društvenih pojava, pojmovne konstrukcije »povijesnih jedinki«, pojmovi određenih povijesnih događaja i si. kojima se služimo radi racionalnog razumijevanja i uz­ ročnog razjašnjenja. U stvaranju takvih misaonih konstrukcija mogući su najrazličitiji principi izbora značajki koje će se uključiti u idealni tip, jer postoje različita stajališta prema kojima od­ ređene crte društvene zbilje mogu imati značenje koje se iz­ vlači iz različitih ideja vrijednosti. Ali pri tome valja razliko­ vati normativne modele od tih modela u čisto logičkom smislu, ono što bi »trebalo biti« od onoga što je u njemu »bitno«. Weber inzistira na »idealnom tipu« kao čisto logič­ kom pomagalu kojim se zbilja uspoređivanjem mjeri, njego­ vu čvrstom vezivanju uz teren iskustvene znanosti i njegovoj potpunoj ravnodušnosti spram vrijednosnog prosuđivanja. Pitanjem vrijednosne neutralnosti bavi se i Weberov esej — »Smisao 'vrijednosne neutralnosti' sociologijskih i ekonomijskih znanosti.« Taj tekst je prerađeno stručno saopćenje što je poslužilo kao uvod za internu raspravu na sjednici Verein für Sozialpolitik 1913. godine. Prerada teksta sastoja­ la se u izostavljanju njegova dijela koji je zanimao samo Ve­ rein, dok su proširena opća metodologijska razmatranja. Ta­ ko prerađen tekst objavljen je 1917. godine u Logosu, u vrije­ me prvog svjetskog rata, kada Weber upozorava da je »oba­ veza intelektualca da treba sačuvati hladnu glavu nasuprot vladajućim idealima, čak i idealima veličanstva« (!) i nagla­ šava da su »njemačke ideje iz 1914. proizvod diletanata«. Sa stajališta svog temeljnog znanstvenog uvjerenja primjećuje da je tipičan njemački profesor propagandist i prorok. A profesor ne bi smio prisvajati privilegiju da s katedre pro­ povijeda nazor na svijet, osobna vjerovanja i vrednovanja, da zloupotrebljava ugled znanosti za propovijedanje vlastitih 16

političkih nazora. »Profesor ne bi trebao postavljati zahtjev da kao profesor u svojoj naprtnjači nosi maršalsku palicu državnika (ili reformatora kulture), što on radi kad se služi okriljem katedre za izražavanje državničkih političkih (ili kulturnopolitičkih) sentimenata« (223). Pri eventualnom praktičnom vrednovanju profesor mora bezuvjetno svojim slušateljima i sebi samome razjasniti koja su od njegovih izvođenja logički zaključci i empirijsko utvr­ đenje činjenica, a koja su praktično vrednovanje. To Weber smatra »minimalnim zahtjevom« i »imperativom intelektual­ ne časti«, a intelektualna čast je specifična krepost kojoj ka­ tedra treba da služi. On drži »da je neodgovorno koristiti okolnost da studenti zbog svoga napredovanja u životu moraju posjećivati kolegije nekog nastavnika i da tu nitko nije prisutan da mu se suprotstavi kritikom, a da slušatelji­ ma ne koristi sa svojim znanjem i znanstvenim iskustvima, što je njegova zadaća, nego da mu utiskuje svoje političke nazore» (296) i »isuviše pak ugodno propovijedati svoj nazor na svijet ovdje gdje su prisutni, koji možda drugačije misle, osuđeni na šutnju«. Tu Weber ponovo postavlja problem nemogućnosti znan­ stvenog zastupanja praktičnih stavova, što valja razumjeti u kontekstu njegovih nastojanja da jasno odredi znanost, čemu su posvećeni svi njegovi radovi čiji rezime nalazimo u njegovu sjajnom predavanju »Znanost kao poziv«. On konstatira da je teorijski i znanstveni rad »desetljećima bio u stanju potpunog rasula« i to utvrđuje kao posljedicu te zbrke problema, to jest brkanja sfere vrednovanja i znan­ stvenog istraživanja. Problemi praktičnih vrednovanja su problemi filozofije vrijednosti, a ne empirijske znanosti, koji se moraju rješavati »vrijednosno neutralno«. Ako se pobrkaju te dvije vrste problema, tada »prestaje puno razu­ mijevanje činjenica«. Jer na vrijednosnom području »bore se različiti bogovi i to za sva vremena« i to kao i u starom svijetu koji se nije oslobodio čarolija svojih bogova i de­ mona, samo u drugačijem smislu. U sferi vrijednosti pojedincu »jedno je vrag, a drugo je bog«, a on se »mora odlučiti što je za njega vrag, a što bog«. Znanost ne zna za čuda i objavljenja, a vjernik zna i za čuda 2 Metodologija društvenih nauku

17

i za objavljenja. Znanost je za Webera u službi racionalnog samoodređenja čovjeka i spoznaje zbilje, a nije »milodar kojim nam vidovnjaci i proroci udjeljuju spasenje i objav­ ljenje ili pak sastavni dio umovanja mudraca i filozofa ο smislu svijeta« (304); sudbina je našega doba da se odlikuje racionalizacijom i intelektualizacijom i prije svega oslobađa­ njem od čarolija. Sam Weberov znanstveni rad je primjer tog racionalnog samoodređenja i, dodajmo tome, samosvladavanja. Poznato je da je bio strastveno obuzet vlastitim političkim uvjere­ njima koja je, ulažući velik napor, zatomio kad je konzekventno i ustrajno ostvarivao svoju zamisao znanosti i znan­ stvenih istraživanja. Poruka njegova djela ipak nije u tome da treba odbaciti uvjerenja i vrijednosti kojima je čovjek vođen. Naprotiv, u javnosti u svakom drugom obliku koji je također dostupan svakom drugom građaninu čovjek »mo­ že i treba« zastupati vrijednosti u koje vjeruje, ali njih valja odvojiti od znanstvene spoznaje da bi postale predmetom znanstvenog istraživanja jer bitno utječu na izbor činjenica i na ljudsko djelovanje. A »iza djelovanja stoji čovjek« (263). Weberovo djelo neusumjivo označava prekretnicu u raz­ vitku sociologije kao znanosti. Ono je međaš između počet­ ne faze njezina razvitka i doba njezine zrelosti i utemeljenosti kao iskustvene znanosti. Premda je od vremena kad je nastalo Weberovo djelo sociologija ostvarila buran razvitak i premda bi temeljitija kritička analiza, u koju ovdje nije bilo moguće ulaziti, pokazala njegove granice kao i to da su mnoge njegove teze kasnijim razvitkom sociologije pre­ vladane, ono nam i danas mnogo govori i znači. A to znače­ nje nije, dakle, samo povijesno nego je aktualno i suvremeno. Današnji razvitak sociologije, u kojem postoji izrazit nesklad između teorije i empirijskih istraživanja, neodoljivo nas vraća na Weberov zahtjev »poštivanja vrijednosti teorijske spoznaje«. Taj zahtjev u oštrom obliku danas izazivaju broj­ na i veoma rasprostranjena empirijska istraživanja koja često ne dopiru dalje od puke deskripcije društvenih pojava, jed­ nako kao i jednostrane teorijske apstrakcije i spekulacije koje, koliko god naizgled slijedile liniju »poštivanja vrijedno­ sti teorijske spoznaje«, tu spoznaju iskrivljuju i tako deval18

viraju jer je njezinu valjanost moguće osigurati i potvrditi samo u kontaktu s empirijskom zbiljom, a na tome je upravo Weber inzistirao razrađujući svoje određenje sociologije i određujući jasnu granicu između spekulacije i iskustvene znanosti. Te spekulacije katkada vraćaju sociologiju na puko umovanje, a u najboljim izvedbama na terene filozofije po­ vijesti, socijalne filozofije ili pak filozofije vrijednosti, dok je u najlošijim izvedbama degradiraju na čistu ideologiju. Zato i danas, osobito u našim prilikama, dijelom važi Weberova konstatacija, koju ju je izrekao za svoje doba, da je »znastveni rad u stanju potpunog rasula« zbog zbrke pojmo­ va, a otuda i njegov zahtjev za pojmovnom jasnoćom i tvor­ bom strogih pojmova i pojmovnih konstrukcija primjerenih iskustvenom karakteru sociologije kao znanosti i znanstve­ nim istraživanjima koja imaju pokazati koliko zbilja odgo­ vara tim pojmovima kako bi se izbjeglo da se ona zamijeni tim pojmovima. Razna ideologijska iskrivljavanja sa svoje strane aktualiziraju zahtjev za objektivnošću. Danas se mo­ žda nećemo vraćati na Weberovo rješenje problema objektiv­ nosti ako se ne može dokazati da izbor činjenica s vrijednos­ nog stajališta ne utječe na rezultat istraživanja, ali njegova teza da se iz rezultata znanstvenog istraživanja ne može izvesti nazor na svijet, niti utemeljiti vrijednosni stav, kao i zahtjev da znanstveno istraživanje mora izbjeći iskrivlja­ vanje zbilje pod pritiskom subjektivnih uvjerenja i vjero­ vanja — pokazuju i danas jedini mogući valjani put koji znanost mora slijediti i u tom smislu jedini valjani imperativ znanstvenoga rada i intelektualnog dostojanstva. To, daka­ ko, ne znači zahtjev za odricanjem od vrijednosti prema kojima čovjek usmjerava svoj život i koje daju smisao tom životu. Naprotiv, to je zahtjev za znanošću u službi racio­ nalnog samoodređenja čovjeka i spoznaje društvene zbilje. A ta znanost drugima prepušta zadaću propovijedanja vidov­ njaka i proroka ο spasenju i umovanja ο smislu svijeta. Tako Weber određuje naizgled skroman, ali u stvari velik zadatak i poziv znanosti — znanstvenu spoznaju zbilje koja nam, doduše, ne može reći »što treba« činiti, ali nam može reći što se »može činiti«, ljudski i profesionalno. Ante Marušić 19

„Objektivnost" spoznaje u društvenoj znanosti i društvenoj politici1 1904. 2

Kad se u nas pojavi časopis iz društvenih znanosti, a po­ gotovu društvene politike, ili kad prelazi u ruke novog uredništva, prvo je pitanje kojim se obično dočekuje:* koja 1 Kad se u I poglavlju slijedećih razmatranja u ime izdavača izrije­ kom govori ο zadaći Archiva ili kad se ona postavlja, tada nije riječ ο privatnim pogledima autora, već ο odgovarajućim izjavama koje suizdavači izrijekom odobravaju. Za oblik i sadržaj II poglavlja snosi odgovor­ nost sam pisac. Činjenicu da Archiv nikada neće dospjeti u vlast sektaštva određene škole mišljenja jamči okolnost da stajalište ne samo njegovih suradnika nego i njegovih izdavača čak ni u metodologijskom pogledu jednostavno nije nipošto istovetno. S druge strane, suglasnost u određenim osnovnim nazorima, naravno, pretpostavka je preuzimanja uredništva. Ta suglasnost postoji, osobito s obzirom na poštivanje vrijednosti teorijske spoznaje unutar »jednostranih« stajališta, a postoji i s obzirom na zahtjev tvorbe strogih pojmova i strogog distingviranja empirijskog znanja od vrijednos­ nih sudova. 2 Ova je rasprava objavljena prigodom prijelaza časopisa Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik u ruke izdavača Wernera Sombarta, Maxa Webera i Edgara Jafféa (nap. Marianne Weber), u smislu u kojem se ovdje zastupa — naravno, bez pretenzije da se time kaže nešto »no­ vo«. Širina rasprave (II dio) i česta ponavljanja istih misli služe isključi­ vo cilju da se takvim razmatranjima postigne maksimalno opće razumi­ jevanje. U interesu toga mnogo se — nadamo se ne previše — žrtvuje u preciznosti, a njemu za ljubav pokušava se dopustiti prezentiranje siste­ matskog istraživanja umjesto nizanja pojedinih metodologijskih stajališta. Ono bi iziskivalo tretiranje niza dijelom još dubljih spoznajnoteorijskih problema. Ovdje ne bi trebalo tjerati logiku, već bi trebalo poznate rezul­ tate suvremene logike učiniti korisnima; ne treba rješavati njezine prob­ leme, nego predočiti njezino značenje nespecijalistima. Onaj tko pozna ra­ dove suvremenih logičara — spominjem samo Windelbanda, Simmela i, za naše svrhe osobito, Rickerta — odmah će opaziti da je sve što je ovdje bitno povezano upravo s tim radovima.

21

je njegova »tendencija«. Na to pitanje ne možemo uskratiti odgovor te je potrebno na ovom mejstu, u nastavku primjed­ bi u našem »uvodnom slovu«, pitanje postaviti nešto načelnije. Time se pruža prilika da osobitost »društveno-znanstvenog« rada u našem smislu riječi osvjetlimo s više strana, što može koristiti ako ne stručnjacima, a ono ipak ponekom čitatelju udaljenom od prakse znanstvenog rada, iako je, ili upravo zato što je pri tom riječ ο »onome što se samo po sebi razumije«. Izričita svrha Archiva od njegova nastanka bila je, osim širenja naše spoznaje »društvenih stanja« u svim zemljama, dakle spoznaje činjenica društvenog života i njegovanje suda ο njihovim praktičnim problemima, i — u ma kako skromnoj mjeri takav cilj mogli promicati slobodni učenjaci — upravo iz toga izvedena kritika društveno-političkog rada u praksi svih činilaca, pa i zakonodavnih. Usprkos tome, Archiv će se od samog početka čvrsto držati svoje namjere da bude isključivo znanstveni časopis i da djeluje samo sredstvima znanstvenog istraživanja — pa se ponajprije javlja pitanje: kako se načelno može uskladiti ta svrha s ograničavanjem na ta sredstva. Kad se Archiv na svojim stupcima upušta u prosuđivanje zakonodavnih i upravnih mjera ili praktičnih prijedloga takvih mjera, što to znači? Koje su norme tih sudova? U čemu je valjanost vrijednosnih sudova što ih onaj koji sudi izriče ili na čemu neki pisac temelji svoje prijedloge praktične politike? U kom se smislu on pri tom nalazi na tlu znanstvene rasprave ako značajku znanstvene spoznaje mora tražiti u objektivnoj valjanosti njezinih rezultata, u istinitosti. Ponajprije ćemo razložiti naše stajalište ο tom pitanju, kako bismo mu kasnije pridružili šira razlaganja ο tome u kom smislu uopće postoje »objektivno valjane istine« na području znanosti ο kulturnom životu — pitanje koje se, naočigled stalnih promjena i ogorčenih sukoba ο naizgled najosnovnijim problemima naše discipline, metoda njezina rada, načina tvorbe njezinih pojmova i njihove valja­ nosti neće moći zaobići. Ovdje ne želimo nuditi rješenja, nego pokazati probleme, to jest one probleme kojima naš časopis, da bi opravdao svoju dosadašnju i buduću zadaću, mora posvetiti svoju pozornost. 22

I Svi mi znamo da je naša znanost, kao i svaka znanost, izuzevši možda političku povijest, čiji su predmet institucije i procesi ljudske kulture, povijesno proizišla iz praktičnih pogleda. Njezina najneposrednija i ponajprije jedina svrha bijaše proizvesti vrijednosne sudove ο mjerama državne gospodarske politike. Ona je bila donekle »tehnika« u onom smislu u kojoj su to bile i kliničke discipline medicinske znanosti. Danas je poznato kako se taj položaj postupno pro­ mijenio a da se nije izvela načelna distinkcija između spozna­ je »postojećega« i onoga što bi »trebalo biti«. Protiv te di­ stinkcije djelovalo je ponajprije mišljenje da privrednim procesima upravljaju nepromjenljivi prirodni zakoni, a potom i mišljenje da njima upravlja jednoznačno načelo razvitka, te da, prema tome, ono što treba biti odgovara — nepromjenljivo postojećem — u prvom slučaju, ili onom što neminovno nastaje — u drugom slučaju. S buđenjem povijesnog smisla dobili smo u našoj znanosti vladavinu stanovite kombinacije etičkog evolucionizma i povijesnog relativizma koja je pokušala razotkriti formalni karakter etičkih normi i sadržajno ih odrediti inkorporiranjem cje­ line kulturnih vrijednosti u »ćudorednu« sferu, te tako na­ cionalnu ekonomiju uzdići do digniteta »etičke znanosti« na empirijskim temeljima. Označavanjem cjeline svih mo­ gućih kulturnih ideala biljegom »ćudorednoga« gubi se poseban dignitet etičkog imperativa a da se ništa ne postiže u »objektivnoj« valjanosti tih ideala. Pa ipak, ovdje se može i mora ostaviti po strani načelno razračunavanje s tim sta­ vom,· ostajemo samo kod činjenice da ni danas nije iščezao taj netočan nazor, nego da je posve razumljivo kurentan, naročito u praktičara, to jest da nacionalna ekonomija pro­ izvodi i da mora proizvoditi vrijednosne sudove iz stanovitog osobitog »gospodarskog svjetonazora«. Naš časopis kao zastupnik jedne empirijske stručne disci­ pline mora, kako to želimo odmah unaprijed pokazati, taj nazor načelno odbaciti, jer smo mišljenja da nikada zadaća jedne empirijske discipline ne može biti pronalaženje obve23

zatne norme i ideala kako bi otuda mogla izvesti recepte za praksu. Ali što slijedi iz te postavke? Nipošto ne slijedi da se vrijednosni sudovi ne mogu općenito ukloniti iz znanstvene rasprave zato što se u krajnjoj liniji osnivaju na određenim idealima i što stoga imaju »subjektivno« podrijetlo. Praksa i cilj našega časopisa uvijek će opetovano pobijati takvu postavku. Kritika neće zastati pred vrijednosnim sudovima. Štoviše, pitanje je što znači i kamo smjera znanstvena kri­ tika ideala i vrijednosnih sudova? To zahtijeva ponešto podrobnije razmatranje. Svaka svjesna refleksija ο krajnjim elementima smisaonog ljudskog djelovanja prvenstveno je vezana uz kate­ gorije »cilj« i »sredstvo«. Mi hoćemo nešto in concreto, ili »zbog njega samoga« ili kao sredstvo u službi onoga što se u krajnjoj liniji htjelo. Znanstvenom se razmatranju bez­ uvjetno prvenstveno nameće pitanje prikladnosti sredstava za postizanje zadanog cilja. Budući da smo (u granicama našega znanja) u stanju valjano uvrditi koja sredstva jesu a koja nisu prikladna za postizanje zamišljenog cilja, to nam omogućuje procjenu izgleda za postizanje cilja određenim sredstvima koja nam stoje na raspolaganju i tako indirektno, na osnovi postojeće povijesne situacije, kritiku-postavljanja samoga cilja kao praktično smislenog ili, s obzirom na stanje postojećih odnosa, besmislenog. Možemo nadalje, ako se po­ javi mogućnost postizanja željenog cilja, utvrditi — naravno, uvijek u granicama našeg postojećeg znanja — na osnovi međuovisnosti svih zbivanja, posljedice koje bi primjena potrebnih sredstava proizvela osim eventualnog postizanja željenog cilja. Potom možemo onome koji djeluje pružiti mogućnost da procijeni nepoželjne naspram poželjnih po­ sljedica svog djelovanja, a time i odgovor na pitanje: koliko »stoji« postizanje željenog cilja popraćeno mogućim krnjenjem drugih vrijednosti. Kako u vrlo velikom broju slučajeva svaki cilj kojem se teži u tom smislu nešto »stoji«, ili pak može stajati, pri odmjeravanju cilja i posljedica samospoznaja ne može mimoići osobe koje odgovorno djeluju; a tu spoznaju omogućiti jedna je od najhitnijih funkcija tehničke kritike koju smo prethodno razmatrali. Međutim, 24

samo to odmjeravanje dovesti do odluke više, dakako, nije zadaća u moći znanosti, nego je zadaća čovjeka koji svojom voljom djeluje: on prema svojoj vlastitoj savjesti i svom osobnom nazoru na svijet odmjerava i bira vrijednosti ο kojima je riječ. Znanost mu može pomoći da dođe do svijesti ο tome da svo djelovanje i, naravno, prema okolnostima, nedjelovanje, znači po svojim posljedicama priklanjanje nekim vrijednostima, a time — što se, naročito danas, tako rado zaboravlja — redovito protiv drugih vrijednosti. Izvršiti izbor njegova je stvar. Ono što bismo mu još mogli ponuditi u vezi donošenja te odluke je : znanje ο značenju željenoga. Možemo ga poučiti ο povezanosti i značenju onoga što hoće s ciljevima između kojih bira; .prije svega ukazivanjem na »ideje« i na logično povezan razvoj »ideja« koje stoje ili mogu stajati u osnovi konkretnog cilja. Jer je samo po sebi jasno da je jedan od najhitnijih zadataka svake znanosti ο kulturnom životu ljudi doći do duhovnog razumijevanja »ideja« za koje se ljudi, dijelom zbiljski, a dijelom tobože, bore ili će se boriti. To ne prekoračuje granice znanosti koja teži »misaonom sređivanju empirijske zbiljnosti«, premda sredstva kojima se služi u tom tumačenju duhovnih vrijednosti nisu »induk­ cije« u uobičajenom smislu riječi. Doduše, u skladu s uobiča­ jenom specijalizacijom prema diobi rada, taj zadatak barem dijelom pada izvan granica ekonomske discipline: riječ je ο zadacima socijalne filozofije. No povijesna moć ideja za razvitak društvenog života bila je, i još je tako velika da se naš časopis nikada ne može odreći toga zadatka, čije njego­ vanje ulazi u krug najvažnijih njegovih obveza. Ali znanstvena obrada vrijednosnih sudova ne samo da želi shvatiti i ponovo doživjeti željene ciljeve i ideale koji su u temelju tih ciljeva, nego ih želi prije svega naučiti i kri­ tički »prosuđivati«. Ta kritika može, dakako, biti samo dija­ lektička, to jest može biti samo jedno formalnologičko pro­ suđivanje zadanog materijala u povijesno određenim vrijed­ nosnim sudovima i idejama; provjera ideala na postulatu unutarnje neproturječnosti željenog (cilja, op. prev.). Ona može, ukoliko si postavi taj cilj, pomoći onome, koji to želi, doseći samosvijest ο krajnjim aksiomima koji leže u osnovi 25

sadržaja njegovog htijenja, ο krajnjim mjerilima vrijednosti od kojih nesvjesno polazi ili — da budemo dosledni — od kojih mora poći. Doći do svijesti ο tim krajnjim mjerilima koja se očituju u konkretnim vrijednosnim sudovima sva­ kako je posljednje što kritika može postići a da ne stupi na tlo spekulacije. Treba li se subjekt koji procjenjuje držati tih krajnjih mjerila njegova je osobna stvar i pitanje njegova htijenja i savjesti, a ne iskustvenog znanja. Empirijska znanost ne može nikoga poučiti što treba, nego samo što može i — u određenim okolnostima — što hoće. Točno je da se osobni nazori na svijet na području naših znanosti neprestano upliću i u znanstvenu argumen­ taciju, uvijek je ponovo zamućuju i težinu znanstvenih argu­ menata čak i na području iznalaženja jednostavnih uzročnih povezanosti činjenica različito ocjenjuju, što rezultira smanje­ njem ili povećanjem izgleda osobnih ideala, to jest mogućno­ sti da se nešto određeno hoće. Izdavači i urednici čak i našeg časopisa smatrat će da im u tom pogledu »ništa ljudskoga nije strano«. Ali dug je put od tog priznanja ljudske slabosti do vjerovanja u neku »etičku« znanost ο nacionalnoj ekono­ miji koja bi iz vlastite građe ili primjenom općeg etičkog imperativa na tu građu proizvela konkretne norme. Točno je i još nešto ; to jest da ćemo upravo te najskrovitije ele­ mente »ličnosti«, te najviše i krajnje vrijednosne sudove koji određuju naše djelovanje i daju smisao i značenje našem životu osjećati kao nešto »objektivno« vrijedno. Možemo ih zastupati samo kad nam se pokazuju valjanima, kad proističu iz najviših naših životnih vrijednosti i kad se razvijaju u borbi protiv zapreka života. Dostojanstvo »ličnosti« za­ sigurno počiva na činjenici da za nju postoje vrijednosti prema kojima usmjerava svoj život; kad "bi te vrijednosti i u pojedinačnom slučaju ležale isključivo unutar sfere vlastite individualnosti, očitovale bi se u onim njezinim inte­ resima za koje traži valjanost kao vrijednost, kao ideju prema kojoj se usmjerava. Nastojanje da se prema van zastu­ paju vrijednosni sudovi ima smisla samo uz pretpostavku vjerovanja u vrijednosti. No procijeniti valjanost takvih vri­ jednosti stvar je vjerovanja, a uz to možda zadaća speku­ lativnog razmatranja i tumačenja života i svijeta u potrazi 26

za njegovim smislom, ali zasigurno nije predmet empirijske znanosti u onom smislu u kojem bi je na tom području tre­ balo njegovati. Za to razlikovanje nije odlučujuća — kako se često smatra — činjenica koja se može empirijski poka­ zati; da su ti krajnji ciljevi povijesno promjenljivi i prije­ porni. Jer i spoznaja najsigurnijih postavki našeg teorijskog znanja — kao što je prirodnoznanstveno ili matematičko — kao i senzibilnosti i profinjenosti savjesti — tek je proizvod kulture. Pokazuje se doduše osobito kad mislimo na prak­ tične probleme gospodarske i socijalne politike (u uobiča­ jenom smislu), da postoje brojna i bezbrojna pojedinačna praktična pitanja u raspravljanju kojih, izgleda, postoje slaganja u pogledu određenih ciljeva kao samih po sebi razumljivima — misli se na primjer na socijalnu skrb, kon­ kretne zadatke socijalne higijene, ublažavanje siromaštva, kaznene mjere kao što je tvornička inspekcija, industrijske tribunale, radničke knjižice, velike dijelove radničkog zako­ nodavstva — kod kojih su, barem naizgled, sporna samo sredstva za postizanje cilja. Ali čak ako smo privid ο samoevidentnosti uzeli kao istinu — što znanost nikada ne bi učinila a da se ne okrnji — i htjeli sagledati sukobe kojima vodi pokušaj praktičnog ostvarenja, kao isključivo tehnička pitanja svrhovitosti — što bi često bilo pogrešno — moramo ipak primijetiti da ta iluzija samoevidentnosti regulativnih vrijednosnih mjerila iščezava čim se uzdignemo od kon­ kretnih problema karitativno — redarstvenih zaštitnih i gospodarskih službi do pitanja gospodarske i socijalne politike. Oznaka socijalno političke naravi nekoga problema upravo je u tome što se on ne može riješiti na osnovi sasvim tehničkih odmjeravanja prema postavljenim ciljevima, što regulativna mjerila vrijednosti mogu i moraju biti prijeporna, jer taj problem ulazi u područje općih pitanja kulture. A ona će biti prijeporna ne samo — kako danas tako rado vjeru­ jemo — što se tiče »klasnih interesa« nego isto tako i u po­ gledu nazora na svijet — pri čemu, naravno, posvema čvrstom istinom ostaje to da je, uz ostalo, odlučujuće i koji nazor na svijet pojedinac zastupa i zasigurno u posve značaj­ noj mjeri sklonosti što je povezuje sa svojim »klasnim inte­ resima« (ako ovdje zasad prihvatimo taj samo naizgled jasan 27

pojam). Jedno je sigurno u svim okolnostima: što je »općeni­ tiji« problem ο kojem je riječ, to jest što je u tom slučaju zamašnije njegovo kulturno značenje, manje je dostupan jasan odgovor na osnovi materijala iskustvenog znanja, a veća je uloga što je igraju i najviši osobni aksiomi vjerovanja i vrijednosne ideje. Jednostavno govoreći, naivnost je kad stručnjaci još uvijek zgodimice vjeruju da je za praktičnu društvenu znanost moguće utvrditi i kao znanstveno valjano potkrijepiti »načelo« iz kojeg se onda jasno mogu izvesti norme za rješenje pojedinih praktičnih problema. Koliko god su prijeko potrebne »načelne« rasprave ο praktičnim problemima, to jest uvođenje nereflektiranih vrijednosnih sudova koji se nameću u njihove idejne sadržaje i koliko god naš časopis upravo njima obratio pažnje — njegova zadaća ne bi zasigurno mogla biti stvaranje nekog praktičnog zajedničkog nazivnika za naše probleme u obliku općevaljanih konačnih ideala, a to ne bi mogao biti zadatak ni jedne iskustvene znanosti. To kao takvo ne samo da bi bilo praktično nerješivo nego bi po sebi bilo besmisleno. A kako god se mogla tumačiti osnova i oblik obveznosti etičkih imperativa, sigurno je da se iz njih, kao iz normi za kon­ kretno uvjetovano djelovanje pojedinca, ne bi mogli jedno­ značno izvesti kulturni sadržaji kako bi bilo potrebno, i to tim manje što su sadržaji, ο kojima je riječ, obuhvatniji. Samo su pozitivne religije ili, preciznije rečeno, dogmatski povezane sekte, u stanju dati sadržaju kulturnih Orijednosti dignitet bezuvjetno važećih etičkih zapovijedi. Izvan tih sekti kulturni ideali koje pojedinac hoće ozbiljiti i etičke obveze koje bi trebao ispuniti imaju u načelu drugačiji dignitet. Sudbina je neke kulturne epohe koja se hranila sa stabla spoznaje da se mora znati, da ne možemo smisao povijesnih zbivanja očitati iz rezultata njezina istraživanja, koliko god ono bilo savršeno, nego ona mora biti kadra da ga sama stvori, da »nazori na svijet« nikada ne mogu biti proizvodi porasta iskustvenog znanja i da se najviši ideali koji nas najsnažnije pokreću u sva vremena izrađuju u borbi s drugim idealima, koji su isto tako sveti drugima kao što su naši ideali sveti nama. 28

Samo se neki optimistički sinkretizam, kao što je kat­ kada proizvod razvojnopovijesnog relativizma, može ili teorijski zavaravati u pogledu duboke ozbiljnosti te situacije ili praktično izbjegavati njezine posljedice. Samo se po sebi razumije da u pojedinim slučajevima političar-praktičar može biti subjektivno obavezan da posreduje između oprečnih mišljenja, kao i da pristane uz jedno od njih. Ali to nema nikakve veze sa znanstvenom objektivnošću. »Srednja linija« nije ni za dlaku znanstveno uzevši istinitija od najekstremni­ jih lijevih ili desnih stranačkih ideala. Nigdje interesi zna­ nosti nisu trajnije lošije zadovoljeni nego tamo, gdje se neće da vide neprijatne činjenice i stvarnosti života sa svim nji­ hovim krutostima. Archiv će se bezuvjetno boriti protiv teškog samozavaravanja da se do praktičnih znanstveno valjanih normi može doći putem sinteze više stranačkih nazora ili slijedeći dijagonalu između njih jer je ono, dok pokušava relativistički prikriti vlastita mjerila vrijednosti, mnogo opasnije za nepristranost istraživanja od starog naiv­ nog vjerovanja stranaka u znanstvenu »dokazljivost« njihovih dogmi. Sposobnost da se razlikuje spoznavanje i vredno­ vanje i izvršenje znanstvene dužnosti da se vidi činjenična istina, kao i praktična obveza da se zauzmemo za naše vlastite ideale, ono je na što se želimo sve tješnje vezati. Postoji i uvijek će postojati — i zato nam je do toga stalo — nepremostiva razlika između argumentacije, koja se obraća našem osjećaju i našoj sposobnosti da se oduševimo konkretnim praktičnim ciljevima ili kulturnim oblicima i kulturnim sadržajima, i argumentacije u kojoj se, kad je riječ ο valjanosti etičkih normi, obraćamo našoj savjesti ili konač­ no našoj moći i potrebi da pojmovno sredimo empirijsku zbiljnost na način koji postavlja zahtjev za valjanoščit kao iskustvenom istinom. A ta postavka ostaje ispravnom, kao što će se pokazati, usprkos tome što su najviše »vrijednosti« koje su u temelju praktičnih interesa odlučujuće značajne i vazda će biti odlučujuće značajne za smjer kojim uvijek uda­ ra misaona aktivnost sređivanja materijala na području zna­ nosti ο kulturi. Jer istina je i ostaje istinom da metodički ispravno znanstveno dokazivanje na področju društvenih znanosti, ako hoće postići svoju svrhu, mora biti priznato 29

kao ispravno čak i od Kineza ili — ispravnije rečeno — da ono u svakom slučaju mora težiti tom cilju, koji možda zbog pomanjkanja materijala i nije potpuno dohvatljiv; povrh to­ ga, i logička analiza nekog ideala prema njegovu sadržaju i krajnjim aksiomima, te pokazivanje posljedica koje logički i praktično proizlaze iz težnje za tim idealom mora biti valjano i za Kineza — premda mu može nedostajati »sluh« za naš etički imperativ i premda može odbaciti sam ideal i konkret­ na vrednovanja koja iz njega proističu, a sigurno će ga često odbacivati — a da time ni na koji način ne povrijedi znanst­ venu vrijednost te pojmovne analize. Naš časopis zasigurno neće zanemariti vazda i neizbježno opetovane pokušaje-da se jasno odredi smisao kulturnog života. Naprotiv, upravo ti pokušaji pripadaju najvažnijim proizvodima baš toga kultur­ nog života i u određenim okolnostima njegovim najjačim po­ kretnim snagama. Mi ćemo stoga uvijek brižljivo slijediti tok socijalnofilozofijskih rasprava. Štoviše, potpuno nam je stra­ na predrasuda kao što je ona da promatranja kulturnog živo­ ta koja pokušavaju preko pojmovne odredbe empirijskih da­ tosti tumačiti svijet metafizički ne mogu zbog vlastite meta­ fizičke naravi ispuniti nikakve zadatke u službi spoznaje. U čemu bi bili ti zadaci to je, dakako, prije svega spoznajno — teorijsko pitanje na koje odgovor u ovom trenutku, što se tiče naše svrhe, moramo i možemo zanemariti. Jer, u našem radu čvrsto ćemo se držati toga da časopis iz društve­ nih znanosti u našem smislu, ukoliko se bavi znanošću, treba biti mjesto gdje će se tražiti istina — da ostanemo kod našeg primjera — koja bi tražila čak i za Kineze valjanost poj­ movne odredbe empirijske zbilje. Dakako, izdavači ne mogu ni sebi ni svojim suradnicima jednom i zauvijek uskratiti pravo za izražavanje u vri­ jednosnim sudovima ideala kojima se nadahnjuju. Ali otuda proizlaze dvije važne obveze. Prvo, u svakom trenutku čita­ telja i sebe samoga strogo dovesti do svijesti ο mjerilima kojima prosuđuje zbilju i iz kojih su vrijednosni sudovi izvedeni, umjesto da se zavaravaju, kako se često događa, u sukobu ideala, s nepreciznim miješanjem najrazličitijih vrsta vrijednosti i htijenjem da »svakome nešto pruže«. Ako se strogo udovolji toj obvezi, tada ne samo da praktični 30

vrednujući stav ne škodi znanstvenim interesima nego može biti izravno koristan i uistinu poželjan. U znanstvenoj kritici zakonodavnih i drugih praktičnih prijedloga motivi zakono­ davca i ideali kritiziranih autora vrlo često se u cijelom nji­ hovu domašaju ne mogu razbistriti u zorno — razumljivom obliku nikako drugačije doli konfrontiranjem mjerila vri­ jednosti na kojima se temelje s drugim idejama i, naravno, što je najbolje, s vlastitim. Svako smisleno vrednovanje tuđih htijenja može biti samo kritika sa stajališta njegova vlastitog »nazora na svijet«; borba protiv tuđih ideala sa stajališta vlastitih ideala. Ako u pojedinom slučaju posljednji vrijednosni aksiom koji je podloga nekog praktičnog htije­ nja ireba ne samo uvrditi i znanstveno analizirati nego isto tako predočiti u njegovu odnosu spram drugih vrijednosnih aksioma, tada je upravo »pozitivna« kritika putem povezanog prikazivanja potonjih neizbježna. Prema tome, na stranicama ovoga časopisa — osobito kad je riječ ο zakonima — uz društvenu znanost (pojmovna odredba činjenica) neizbježno će se naći i socijalna politika — razlaganje ideala. Ali pod tim ne mislimo kritike te vrste prikazivati kao znanosti; što je moguće više čuvat ćemo se da te stvari ne pomiješamo i ne pobrkamo. Tada više nije zna­ nost ona koja govori i zato je drugi temeljni nalog znanstvene nepristranosti da u takvim slučajevima treba svagda čita­ teljima (i — opetujmo — prije svega sebi samima) razjašnja­ vati da i kada istraživač prestaje, a kad čovjek koji pokazuje htijenje počinje govoriti; gdje se argumenti obraćaju znan­ stvenom razumijevanju, a gdje osjećaju. Stalno brkanje znanstvene rasprave ο činjenicama i vrijednosno rezoni­ ranje još uvijek je svakako jedna od najrasprostranjenijih, a isto tako jedna od najsretnijih značajki rada u našoj struci. Prethodna razmatranja upravljena su protiv tog brknja, a ne protiv zastupanja vlastitih ideala. Moralna indiferentnost i znanstvena »objektivnost« nemaju nikakve unutarnje srod­ nosti. Barem što se tiče njegove nakane Archiv nije nikada bio i ne bi trebao biti mjestom gdje će se voditi polemike protiv političkih ili društvenopolitičkih stranaka, niti bi trebao biti mjestom gdje će se snubiti ili odbacivati neki politički ili društvenopolitički ideali; za to postoje druga 31

glasila, štoviše, osebujnost časopisa od početka je bila, a što se tiče izdavača i treba da bude, u tome da će se u njemu sresti oštri politički protivnici da bi se bavili znanstvenim radom. On do sada nije bio »socijalističko« glasilo, a ubuduće neće biti »buržujsko«. Nikoga tko se želi postaviti na teren znanstvene rasprave ne isključuje iz kruga svojih suradnika. On ne može biti poprište »primjedaba«, replika i podvajanja, ali nikoga neće zaštititi od toga, uključivši suradnike i izda­ vače, da na njegovim stranicama ne bude izložen najoštrijoj činjeničnoj znanstvenoj kritici koju je moguće zamisliti. Tko to ne može podnositi ili tko stoji na stajalištu da ne želi raditi u službi znanstvene spoznaje s ljudima čiji su ideali različiti od njegovih, taj može ostati izvan časopisa. Dakako, mi se nećemo zavaravati da ovom rečenicom nije sada na žalost praktično rečeno više nego što na prvi pogled izgleda. Prije svega, kao što je već natuknuto, isku­ stvo na žalost pokazuje da posvuda, a pogotovo u Nje­ mačkoj, postoji psihološka granica mogućnosti da se drago­ voljno nastupi zajedno s političkim protivnicima na neutral­ nom terenu — bilo druženjem ili misaono. Bilo bi vrijedno boriti se protiv te prepreke koja je po sebi znak uskogrudnog stranačkog fanatizma i nerazvijene političke kulture, a koja je bitno osnažena za časopis kao što je naš okolnošću da je na području društvenih znanosti poticaj da se znanstveni problemi postave iskustveno redovito određen praktičnim »pitanjima«, tako da samo priznavanje postojanja znastvenoga problema stoji u personalnoj uniji sa opredijeljenim htijenjima živućih ljudi. Na stupcima časopisa, koji se pojav­ ljuje pod utjecajem općeg interesa za neki konkretni problem života stoga će se redovito kao suradnici naći ljudi koji će svoje osobne interese okrenuti tom problemu, jer izgleda da su određene konkretne okolnosti u suprotnosti s idealnim vrijednostima u koje vjeruju i da ugrožavaju njihovo ostva­ renje. Srodnost sličnih ideala držat će onda taj krug surad­ nika zajedno i omogućit će njihovo daljnje regrutiranje, a to će časopisu, barem u raspravljanju praktičnih društveno političkih problema utisnuti određeni fearaftter, koji je ne­ izbježna popratna pojava svakog zajedničkog djelovanja vrlo senzibilnih ljudi, čiji se vrijednosni stav prema problemima 32

nikada ne može potpuno izraziti, čak ni u isključivo teorij­ skom radu, a koji u kritici praktičnih prijedloga i mjerila — pod gore raspravljenim pretpostavkama — posve legitimno nalazi izraz. Archiv se pojavio u vremenskom razdoblju u kojem su određeni praktični problemi »radničkog pitanja«, u tradicionalnom smislu riječi, stajali u prvom redu rasprava u društvenim znanostima. One ličnosti s kojima je povezana želja da se bave problemima najviših i odlučujućih vrijed­ nosnih ideja, i koji su stoga bili njegovi redoviti suradnici, bili su istodobno zastupnici shvaćanja kulture koje je bilo obojeno potpuno istim ili sličnim vrijednosnim idejama. Jer svi pak znamo da je časopis, premda je poricao da će slijediti neku »tendenciju«, izričitim ograničavanjem na »znanstvene« rasprave i izričitim pozivanjem »pripadnika« svih političkih tabora, zasigurno posjedovao određeni »ka­ rakter« u prije spomenutom smislu. Taj je karakter stvo­ rio krug njegovih redovitih suradnika. Općenito uzevši to su bili ljudi koji su, koliko god su inače bili različitih nazora, kao svoj cilj postavili obranu fizičkog zdravlja radničkih masa i omogućavanje porasta njihova sudjelovanja u mate­ rijalnim i kulturnim dobrima naše kulture; ljudi kojima je kao sredstvo pred očima lebdjelo povezivanje intervencije države u sferi materijalnih interesa sa slobodnim daljnjim razvojem postojećeg državnog i pravnog poretka, i koji su — kakvi god da su mogli biti njihovi nazori što se tiče obli­ kovanja društvenog poretka u daljnjoj budućnosti — za sadašnjost prihvaćali kapitalistički razvitak, ne zato što im se ukazivao boljim od starijih oblika društvene artikulacije, nego stoga što im se praktično činio neizbježnim, a pokušaj temeljite borbe protiv njega nije se uzimao kao promicanje, nego kao zapreka napretka radničke klase u svjetlu kulture. U situaciji koja danas postoji u Njemačkoj — nju ne bi ovdje trebalo pobliže razjašnjavati — to se nije i ne bi se danas smjelo zaobilaziti. Dapače, to doba dolazi u stvarnom uspješnom i svestranom sudjelovanju u znanstvenoj raspravi i tvori izvor snage časopisa; štoviše — u postojećim okol­ nostima — možda čak opravdanje postojanja njegova na­ slova. 3

Metodologija društvenih nauka

33

Nema nikakve dvojbe da razvoj »karaktera« nekog znan­ stvenog časopisa u tom smislu može značiti opasnost za nepristranost znanstvenog rada i da bi to zbilja morao zna­ čiti kad bi izbor suradnika smišljeno bio jednostran. U tom smislu gajenje nekog »karaktera« u časopisu značilo bi go­ tovo isto što i postojanje »tendencije«. Izdavači su potpuno svjesni odgovornosti koje im ta situacija nameće. Oni ne smjeraju ni namjernom mijenjanju karatkera Archiva ni njegovom vještačkom konzerviranju putem hotimičnog ogra­ ničavanja kruga suradnika na učenjake određenih stranačkih mišljenja. Oni ga preuzimaju kakav jest i očekuju njegov daljnji »razvitak«. Kako će se oblikovati u budućnosti a mož­ da i modificirati kao rezultat neizbježnog proširenja kruga suradnika, to će ovisiti prije svega ο osobinama tih osoba koje, u težnji da služe znanstvenom radu, ulaze u taj krug i koje će se udomaćiti ili ostati na stupcima časopisa. A to će biti uvjetovano i proširenjem problematike čije promicanje časopis postavlja za svoj cilj. S tim napomenama dolazimo do pitanja koje do sada nismo raspravili, naime, do pitanja stvarnog omeđivanja područja našega rada. Na to se neće moći dat nikakav od­ govor bez postavljanja pitanja ο naravi i ciljevima spoznaje u društvenim znanostima općenito. Da sada, kad smo načel­ no razlikovali »vrijednosne sudove« od »empirijske spozna­ je«, pretpostavljali smo da stvarno postoji jedna vrsta bezu­ vjetno valjane spoznaje, to jest misaona odredba empirijske zbilje na području društvenih znanosti. Ta postavka sada postaje našim problemom utoliko što je moramo raspraviti — što može značiti objektivna »valjanost« istine kojoj težimo na našem znanstvenom području. Da taj problem kao takav postoji i da nije ovdje sofistički stvoren, ne može izmaknuti nikome tko opaža i vidi sukob metoda, »osnovnih pojmova« i pretpostavki, stalne promjene »stajališta«, stalna redefiniranja »pojmova« i tko vidi da su oblici teorijskog i povijes­ nog razmatranja još uvijek razdvojeni naizgled nepremosti­ vim jazom: »dvije nacionalne ekonomije« jadikuju kako je svojevremeno jadikovao jedan bečki ispitanik. Sto ovdje zna­ či objektivnost? Ta pitanja želimo raspraviti u slijedećim raz­ matranjima. 34

II Ovaj je časopis3 od početka predmet kojim se bavio treti­ rao kao društveno-ekonomski predmet. Iako bi imalo malo smisla da ovdje poduzimamo određenje pojmova i granica znanosti, morali bismo ipak sumarno iznijeti što to znači. Temeljna činjenica s kojom su povezane sve pojave koje označavamo kao »drušrveno-ekonomske« u najširem smislu riječi, vrlo neprecizno izraženo, je činjenica da se naš fizički opstanak jednako kao i zadovoljenje najidealnijih potreba posvuda sukobljava s kvantitativnim ograničenjem i kvalita­ tivnom nedostatnošću potrebnih vanjskih sredstava, tako da njihovo zadovoljenje zahtijeva plansku brigu i rad, borbu s prirodom i udruživanje ljudi. Kvaliteta nekog procesa kao »društveno-ekonomska« pojava, nije nešto čemu je kao tak­ vom bila svojstvena »objektivnost«. Ona je, štoviše, uvjeto­ vana usmjerenjem našega spoznajnoga interesa, kako proiz­ lazi iz naročitog kulturnog značenja što ga u pojedinom slu­ čaju pripisujemo procesu ο kojem je riječ. Kad god je neki proces kulturnog života izravno ili posredno usidren u toj temeljnoj činjenici, u dijelu njezine osebujnosti koji za nas ima naročito značenje, on barem, ukoliko je usidren, uklju­ čuje problem društvene znanosti, to jest zadatak jedne disci­ pline koja rasvjetljavanje domašaja te temeljne činjenice uzi­ ma kao svo predmet. Unutar društveno-ekonomskih problema sada , možemo razlikovati procese i komplekse normi, institucija, itd. koji sa svoje ekonomske strane imaju prvorazredno kulturno značenje — kao što su na primjer pojave burzovnog i ban­ karskog života — a koje nas poglavito zanimaju u biti samo u tom pogledu. To će biti redovito (ali ne isključivo) tako kad je riječ ο institucijama koje se svjesno stvaraju ili koriste u gospodarske svrhe. Takve predmete naše spoznaje možemo zvati gospodarskim procesima, odnosno institucijama. Uz to postoje drugi — kao što su na primjer procesi religijskog života — koji nas ne zanimaju ili nas sigurno u prvom redu ne zanimaju s obzirom na njihovo gospodarsko značenje i 3

3

*

Das Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik. 35

zbog njega, ali koji, što se njega tiče, u određenim okolno­ stima mogu dobiti to značenje jer iz njihovih učinaka proizla­ zi ono što nas u gospodarskom pogledu zanima, a to su go­ spodarski relevantne pojave. I konačno, unutar njih postoje takve pojave koje nisu gospodarske u našem smislu riječi, čiji nam gospodarski učinci nisu, ili pak nisu u znatnijoj mjeri, zanimljivi — kao što je na primjer smjer umjetničkog ukusa nekog doba — ali koje su u pojedinim slučajevima same po sebi u određenim važnim aspektima njihove osebuj­ nosti pod manjim ili jačim utjecajem gospodarskih motiva, kao što su na primjer u našem slučaju način socijalne sloje­ vitosti publike koja se zanima za umjetnost — to su gospo­ darski uvjetovane pojave. Taj kompleks ljudskih odnosa, normi i normama određenih ponašanja koje nazivamo država je primjerice, s obzirom na državnu fiskalnu privredu, gospodarska pojava; gospodarski relevantna ukoliko zako­ nodavstvom ili drugačije djeluje na gospodarski život (pa čak i tada kad njezino ponašanje svjesno određuju posve dru­ gačiji pogledi nego što su gospodarski); i, konačno, ona je »gospodarski uvjetovana« ukoliko su njezino ponašanje i nje­ zina osebujnost suodređeni i drugačijim odnosima nego što su gospodarski, ali pod utjecajem gospodarskih motiva. Nakon rečenoga samo se po sebi razumije da je, u jednu ruku, krug »gospodarskih« pojava pomičan i da se ne može strogo omeđiti i, u drugu ruku, da »gospodarski aspekti« neke pojave, dakako, nipošto nisu samo »gospodarski uvjeto­ vani« ili da nisu samo gospodarski djelotvorni, te da neka pojava poprima značajke »gospodarske« pojave samo ako i samo dok je naš interes isključivo okrenut značenju koje ona ima u materijalnoj borbi za naš opstanak. Poput socijalnoekonomske znanosti od Marxa i Roschera naš se časopis bavi ne samo privrednim pojavama nego i onim pojavama koje su »privredno relevantne« i »privredno uvjetovane«. Krug tih predmeta, naravno — pomičan u skla­ du s našim interesima u određeno vrijeme — proteže se očito na cjelinu kulturnog života. Osobito ekonomski motivi, to jest motivi koji su usidreni u njihovoj osebujnosti, koja nam je važna, u toj temeljnoj činjenici, djeluju posvuda, kad god je zadovoljenje čak i nematerijalnih potreba povezano 36

s korištenjem ograničenih vanjskih sredstava. I njihova snaga stoga posvuda suodređuje i preobražava ne samo oblik zado­ voljavanja već i sadržaj kulturnih potreba, čak i u njihovom najsubjektivnijem obliku. Indirektan utjecaj društvenih od­ nosa, institucija i ljudskog grupiranja, koji stoje pod priti­ skom »materijalnih« interesa, proširuje se (često nesvjesno) na sva područja kulturnog života bez iznimke sve od naj­ finijih nijansi estetskih i religijskih osjećaja. Oni utječu — »gospodarski uvjetovani« — na događaje svagdašnjeg života ništa manje nego na »povijesna« zbivanja visoke politike, kolektivne i masovne pojave, kao i na »osebujne« postupke državnika ili pojedina književna i umjetnička postignuća. S druge strane, cjelina svih životnih očitovanja i životnih uvjetovanosti povijesno određene kulture djeluje na obliko­ vanje materijalnih potreba, na način njihova zadovoljenja, na tvorbu materijalno interesnih grupa i na oblike moći koje prakticiraju, a time i na oblike tokova »gospodarskog razvitka« — gospodarski su relevantni. Ukoliko naša znanost pripisuje pojedine uzroke — svejedno jesu li po svojoj naravi gospodarski ili nisu — privredno kulturnim pojavama, ona teži »povijesnoj« spoznaji. Ukoliko slijedi osebujne elemente kulturnih pojava, taj gospodarski u njegovu kulturnom zna­ čenju, u najrazličitijim kulturnim svezama, ona teži povijes­ noj interpretaciji sa posebnog stajališta, te pruža djelomičnu sliku, početni prinos punoj povijesnoj spoznaji kulture. Ako bilo gdje ne postoji društveno gospodarski problem u kojem neki gospodarski momenat ne igra ulogu posljedice ili uzroka — jer takav problem postoji samo tamo gdje je značenje tih činilaca problematično i gdje se sigurno može ustanovili samo primjenom metoda društveno-ekonomske znanosti — pokazat će se skoro nedogledan obzor područja rada društveno-ekohomskog načina promatranja. Naš se časopis još ranije smišljenim samoograničenjem općenito odrekao tretiranja cijelog niza krajnje važnih po­ sebnih područja naše discipline kao što su poimenice: de­ skriptivna ekonomija, ekonomska povijest u užem smislu i statistika. Isto je tako drugim glasilima prepustio raspravu ο financijsko-tehničkim pitanjima i tehničko-ekonomskim problemima tržišta i formiranja cijena u suvremenoj robno37

novčanoj privredi. Područje njegova rada bile su konstela­ cije određenih interesa i sukoba koji su nastali zbog vodeće uloge kapitala u težnji za investiranjem u privredu u suvre­ menim zemljama, u njihovom današnjem značenju i povi­ jesnom nastanku. On se pri tom nije ograničio na praktična i povijesnorazvojna »pitanja društva« uzeta u užem značenju riječi, na odnos suvremene najamničke radničke klase prema postojećem društvenom poretku. Dakako, produbljavanje znanstvenog interesa koji se u Njemačkoj u toku osamdesetih godina (19. stoljeća) proširio na ta posebna pitanja morala je biti prije svega jedna od njegovih najhitnijih zadaća. Što je više praktično razmatranje radnih uvjeta postajalo u Nje­ mačkoj stalnim predmetom zakonodavne aktivnosti i javne rasprave, to se više težište znanstvenog rada moralo pomak­ nuti na utvrđivanje općenitijih veza kojima ti problemi pripadaju, prelijevajući se time u zadaću analize svih kultur­ nih problema stvorenih osebujnošću gospodarske osnovice naše kulture, i u tom smislu naročito suvremenih problema kulture. Časopis se potom vrlo brzo počeo baviti i najrazličitijim, dijelom »ekonomski relevantnim«, dijelom »ekonom­ ski uvjetovanim« životnim položajima ostalih velikih dru­ štvenih klasa i njihovim međusobnim odnosima; povijesno, statistički i teorijski. Konzekvencije tih položaja povlačimo samo tada kad pokazujemo da je znanstveno istraživanje općeg kulturnog značenja društveno-ekonomske strukture ljudskog života u zajednici i oblika njezine organizacije sre­ dišnje područje rada našega časopisa. To je ono, i ništa drugo, na što smo mislili kad smo naš časopis nazvali Archiv für Sozialwissenschaft. Naziv treba ovdje obuhvatiti povijes­ nu i teorijsku obradu istih problema, čije je rješenje predmet socijalne politike u najširem smislu riječi. Pri tom s pravom koristimo izraz »socijalni« da bi ga primijenili u posve kon­ kretno određenom značenju koje mu daju suvremeni proble­ mi. Ako se takve discipline koje razmatraju događaje ljud­ skog života sa stajališta njihova kulturnog značenja žele na­ zvati »kulturne znanosti«, tada društvena znanost u našem smislu riječi pripada toj kategoriji znanosti. Brzo ćemo vidjeti koje su načelne konzekvencije toga. 38

Isticanje društveno-gospodarske strane kulturnog života nedvojbeno označava vrlo osjetljivo ograničavanje teme. Reći će se da je ekonomsko ili, kako je neprecizno rečeno, »materijalističko« stajalište, s kojeg se ovdje promatrao kul­ turni život, »jednostrano«. Zasigurno jest, no ta je jednostra­ nost hotimična. Vjerovanje da je zadaća napredujućeg znan­ stvenoga rada izliječiti »jednostranost« ekonomskog pristupa njegovim proširenjem u opću društvenu znanost boluje od nedostatka da stajalište »društvenog«, dakle, odnosi između ljudi, posjeduje dovoljno određenosti za ograničenje znan­ stvenih problema samo kad su praćeni nekim posebno zna­ čajnim predikatom. Inače će kao predmet znanosti, naravno, obuhvatiti na primjer filologiju kao i povijest crkve, a oso­ bito sve one discipline koje se bave najvažnijim elementima kulturnog života, to jest državom i najvažnijim oblicima nje­ gova normativnog reguliranja, odnoso pravom. Činjenica da se društvena ekonomika bavi »društvenim odnosima previše je malen razlog da bismo je uzeli kao nužnog preteču opće »znanosti ο društvu« kao što nas i za to potrebna okolnost da se bavi pojavama života ne obavezuje da je uzimamo kao dio biologije ili, drugačije : zbog toga što se bavi događa­ jima na nekoj planeti ne smatramo je dijelom buduće proši­ rene i popravljene astronomije. U osnovi, područje rada zna­ nosti nisu aktualni odnosi među »stvarima« nego pojmovni odnosi između problema. Nova znanost nastaje tamo gdje se novijim metodama ide ka nekim novim problemima i time otkrivaju istine koje otvaraju nova stajališta. Nije slučajno što se, čim se pogleda njegova upotreba, čini da pojam »društveni« koji ima posve opći smisao nosi uvijek potpuno posebno specifično obojeno, najvećma neo­ dređeno značenje čija »općenitost« stvarno ne počiva ni na čemu drugom doli upravo na njegovoj neodređenosti. On ne pruža, kad se uzme u svom »općem« značenju, nikakvo naro­ čito stajalište s kojeg bi se moglo osvijetliti značenje određe­ nih elemenata kulture. Slobodni od zastarjelog vjerovanja da se svekolike kul­ turne pojave dadu izvesti kao proizvodi ili kao funkcije konstelacija interesa, mi sa svoje strane pak vjerujemo da je analiza društvenih pojava i kulturnih događaja, osobito sa 39

stajališta njihove ekonomske uvjetovanosti i domašaja, znanstveno načelo stvaralačke plodnosti i da će s opreznom primjenom i oslobođeno dogmatskih obuzetosti dogledno vrijeme to ostati. Takozvano »materijalističko shvaćanje po­ vijesti« kao »nazor na. svijet« ili kao općenitije uzročno raz­ jašnjenje povijesne zbilje valja najodlučnije odbaciti. Unapre­ đenje ekonomskog tumačenja povijesti jedan je od najhitnijih ciljeva našega časopisa. To iziskuje pobliže objašnjenje. Takozvano »materijalističko shvaćanje povijesti« u sta­ rom genijalno primitivnom smislu, kakav je u Komunistič­ kom manifestu, danas vlada još samo u glavama laika i dile­ tanata. U njima se još uvijek svakako nalazi proširena neo­ bična pojava da njihova potreba za uzročnim razjašnjenjem neke povijesne pojave još nije zadovoljena sve dok se ne do­ kaže da ekonomski uzroci nekako i negdje sudjeluju. Ako je tome tako, tada se opet zadovoljavaju otrcanom hipotezom i najopćenitijom frazom, budući da su tada zadovoljili svoju dogmatsku potrebu da su ekonomske »pokretačke snage« »stvarne«, jedino »točne« i u »krajnjoj liniji« posvuda odluču­ juće. Ta pojava nije nipošto jedina. Gotovo su sve znanosti, od filologije do biologije, katkada isticale pravo da su izvori ne samo specijalističke spoznaje nego i »nazora na svijet«. Pod dojmom ο silnom kulturnom značenju suvremenih go­ spodarskih preobrazbi, a osobito velikog domašaja »radnič­ kog pitanja«, taj put prirodno slijedi neuklonjivo monistički hod svake spoznaje koja nije prema sebi samoj kritična. Ista se tendencija sada javlja u antropologiji gdje politička i političko-trgovačka borba nacija za svjetsku dominaciju posta­ je sve oštrija. Postoji prošireno vjerovanje da su u »krajnjoj liniji« sva povijesna zbivanja rezultat međusobne igre priro­ đenih »rasnih kvaliteta«. Umjesto golog nekritičkog opisi­ vanja »nacionalnih karaktera« javljaju se još nekritičnije konstrukcije »teorije društva« utemeljene na prirodnim zna­ nostima. Pozorno ćemo u našem časopisu slijediti razvoj antropologijskih istraživanja ukoliko ona s našeg stajališta dobivaju na značenju. Valja se nadati da će se postupno, metodologijski sistematskim radom svladati situacija u kojoj uzročno svođenje kulturnih procesa na »rase« dokumentirano pokazuje naše neznanje — načeg poput pozivanja na »mi40

lieu« ili, ranije, na »uvjete vremena«. Ako je dosada nešto škodilo tom istraživanju, to je umišljaj diletanata da bi oni mogli pridonijeti nešto drugo i značajnije našoj spoznaji kulture od proširenja mogućnosti pouzdanijeg pripisivanja pojedinih kulturnih događaja povijesne zbilje konkretno povijesno određenim uzrocima putem dobivanja egzaktnih podataka koji se promatraju, a što se utvrđuju sa posebnog stajališta. Njihovi su nam rezultati zanimljivi isključivo ukoliko su nam u stanju to pružiti i jedino tada »biologija rasa« postaje nešto više od proizvoda suvremene strasti za osnivanjem znanosti. Ništa drugo ne znači ni ekonomsko tumačenje povijesnog razvoja. Ako danas, nakon razdoblja beskrajnog precjenji­ vanja, gotovo postoji opasnost da se potcijeni njegova znanstvena podobnost, to je posljedica besprimjerne nekritičnosti kojom se ekonomsko tumačenje zbilje primjenjivalo kao »univerzalna« metoda u smislu izvođenja svih kulturnih po­ java — to jest svih onih pojava koje su za nas bitne — kao u »krajnjoj liniji« ekonomski uvjetovanih. Danas logički oblik u kojem se pojavljuje nije posve jedinstven. Kad god isključivo ekonomsko razjašnjenje nailazi na poteškoće, stoje mu na raspolaganju različita sredstva za očuvanje nje­ gove općenite valjanosti kao odlučujućeg uzročnog činioca. Sve što se u povijesnoj zbilji ne može izvesti iz ekonomskih motiva smatra se upravo zbog toga ili znanstveno nevažnom »slučajnošću« ili se pojam ekonomskog proteže do njegove neprepoznatljivosti, tako što su u taj pojam uključeni svi ljudski interesi koji su na koji mu drago način povezani s vanjskim sredstvima. Ako je povijesno neosporno da će se na dvije u ekonomskom pogledu iste situacije pak različito reagirati — zahvaljujući razlikama u političkim i religioz­ nim, klimatskim i bezbrojnim drugim neekonomskim deter­ minantama — tada se zbog održavanja premoći ekonomskog faktora svi ostali momenti degradiraju na povijesno slučajne uvjete na koje djeluju ekonomski motivi kao »uzroci«. Među­ tim, razumije se da svi ti momenti,koji su za ekonomsko tumačenje »slučajni«, slijede svoje vlastite zakone u istom smislu u kojem i ekonomski i da su za promatranje koje sli­ jedi njihovo osobito značenje tada postojeći ekonomski 41

stajališta njihove ekonomske uvjetovanosti i domašaja, znanstveno načelo stvaralačke plodnosti i da će s opreznom primjenom i oslobođeno dogmatskih obuzetosti dogledno vrijeme to ostati. Takozvano »materijalističko shvaćanje po­ vijesti« kao »nazor na. svijet« ili kao općenitije uzročno raz­ jašnjenje povijesne zbilje valja najodlučnije odbaciti. Unapre­ đenje ekonomskog tumačenja povijesti jedan je od najhitnijih ciljeva našega časopisa. To iziskuje pobliže objašnjenje. Takozvano »materijalističko shvaćanje povijesti« u sta­ rom genijalno primitivnom smislu, kakav je u Komunistič­ kom manifestu, danas vlada još samo u glavama laika i dile­ tanata. U njima se još uvijek svakako nalazi proširena neo­ bična pojava da njihova potreba za uzročnim razjašnjenjem neke povijesne pojave još nije zadovoljena sve dok se ne do­ kaže da ekonomski uzroci nekako i negdje sudjeluju. Ako je tome tako, tada se opet zadovoljavaju otrcanom hipotezom i najopćenitijom frazom, budući da su tada zadovoljili svoju dogmatsku potrebu da su ekonomske »pokretačke snage« »stvarne«, jedino »točne« i u »krajnjoj liniji« posvuda odluču­ juće. Ta pojava nije nipošto jedina. Gotovo su sve znanosti, od filologije do biologije, katkada isticale pravo da su izvori ne samo specijalističke spoznaje nego i »nazora na svijet«. Pod dojmom ο silnom kulturnom značenju suvremenih go­ spodarskih preobrazbi, a osobito velikog domašaja »radnič­ kog pitanja«, taj put prirodno slijedi neuklonjivo monistički hod svake spoznaje koja nije prema sebi samoj kritična. Ista se tendencija sada javlja u antropologiji gdje politička i političko-trgovačka borba nacija za svjetsku dominaciju posta­ je sve oštrija. Postoji prošireno vjerovanje da su u »krajnjoj liniji« sva povijesna zbivanja rezultat međusobne igre priro­ đenih »rasnih kvaliteta«. Umjesto golog nekritičkog opisi­ vanja »nacionalnih karaktera« javljaju se još nekritičnije konstrukcije »teorije društva« utemeljene na prirodnim zna­ nostima. Pozorno ćemo u našem časopisu slijediti razvoj antropologijskih istraživanja ukoliko ona s našeg stajališta dobivaju na značenju. Valja se nadati da će se postupno, metodologijski sistematskim radom svladati situacija u kojoj uzročno svođenje kulturnih procesa na »rase« dokumentirano pokazuje naše neznanje — načeg poput pozivanja na »mi40

lieu« ili, ranije, na »uvjete vremena«. Ako je dosada nešto škodilo tom istraživanju, to je umišljaj diletanata da bi oni mogli pridonijeti nešto drugo i značajnije našoj spoznaji kulture od proširenja mogućnosti pouzdanijeg pripisivanja pojedinih kulturnih događaja povijesne zbilje konkretno povijesno određenim uzrocima putem dobivanja egzaktnih podataka koji se promatraju, a što se utvrđuju sa posebnog stajališta. Njihovi su nam rezultati zanimljivi isključivo ukoliko su nam u stanju to pružiti i jedino tada »biologija rasa« postaje nešto više od proizvoda suvremene strasti za osnivanjem znanosti. Ništa drugo ne znači ni ekonomsko tumačenje povijesnog razvoja. Ako danas, nakon razdoblja beskrajnog precjenji­ vanja, gotovo postoji opasnost da se potcijeni njegova znan­ stvena podobnost, to je posljedica besprimjerne nekritičnosti kojom se ekonomsko tumačenje zbilje primjenjivalo kao »univerzalna« metoda u smislu izvođenja svih kulturnih po­ java — to jest svih onih pojava koje su za nas bitne — kao u »krajnjoj liniji« ekonomski uvjetovanih. Danas logički oblik u kojem se pojavljuje nije posve jedinstven. Kad god isključivo ekonomsko razjašnjenje nailazi na poteškoće, stoje mu na raspolaganju različita sredstva za očuvanje nje­ gove općenite valjanosti kao odlučujućeg uzročnog činioca. Sve što se u povijesnoj zbilji ne može izvesti iz ekonomskih motiva smatra se upravo zbog toga ili znanstveno nevažnom »slučajnošću« ili se pojam ekonomskog proteže do njegove neprepoznatljivosti, tako što su u taj pojam uključeni svi ljudski interesi koji su na koji mu drago način povezani s vanjskim sredstvima. Ako je povijesno neosporno da će se na dvije u ekonomskom pogledu iste situacije pak različito reagirati — zahvaljujući razlikama u političkim i religioz­ nim, klimatskim i bezbrojnim drugim neekonomskim deter­ minantama — tada se zbog održavanja premoći ekonomskog faktora svi ostali momenti degradiraju na povijesno slučajne uvjete na koje djeluju ekonomski motivi kao »uzroci«. Među­ tim, razumije se da svi ti momenti,koji su za ekonomsko tumačenje »slučajni«, slijede svoje vlastite zakone u istom smislu u kojem i ekonomski i da su za promatranje koje sli­ jedi njihovo osobito značenje tada postojeći ekonomski 41

»uvjeti« »povijesno slučajni« u istom smislu kao i obrnuto. Nasuprot tome, omiljeni pokušaj da se spasi presudno zna­ čenje ekonomskog faktora sastoji se konačno u tome da se ekonomski tumače međusobna djelovanja, djelovanje poje­ dinih elemenata kulturnoga života jednog na drugi, funkcio­ nalna ovisnost jednog ο drugom ili, štoviše, ovisnost svih ostalih ο jednom — ekonomskom momentu. Kad pojedina neprivredna institucija obavlja određenu »funkciju« u korist određenih ekonomskih klasnih interesa, tj. kad služi tim interesima, kad na primjer određene religijske institucije sebi dopuštaju da jesu i da budu korištene kao »crna policija«, tada ćemo tu instituciju zamisliti ili kao osnovanu upravo zbog te funkcije ili — posve metafizički — kao »razvojnom tendencijom« koja proizlazi iz ekonomskog faktora pri­ nuđenu na tu funkciju. Danas više nije potrebno nijednom stručnjaku dokazivati da je to tumačenje svrhe ekonomske analize kulture dijelom posljedica određene povijesne konstelacije koja je njezin znanstveni interes okrenula određenim, ekonomski uvjetova­ nim, kulturnim problemima, a dijelom rabijatnog znanstve­ nog resorpatriotizma i da je danas, u najmanju ruku, zastar­ jelo. Svođenje na samo ekonomske uzroke nije ni na kojem području kulturnih pojava ni u bilo kojem smislu iscrpno raz­ jašnjenje, čak ni na području »privrednih procesa«. U načelu povijest bankarstva neke nacije koja bi se htjela pozvati samo na ekonomske motive, naravno, posve je nemoguća, isto kao što bi bilo nemoguće sikstinsku Madonu »razjasniti« društveno-ekonomskom osnovom kulturnog života u vrije­ me njezina postanka, a ono nije nipošto potpunije nego što bi bilo na primjer izvođenje kapitalizma iz određenih pre­ obrazbi sadržaja religijske svijesti koje su sudjelovale u na­ stanku kapitalističkoga duha, niti je potpunije od razjašnje­ nja neke političke strukture na osnovi njezinih geografskih uvjeta. U svim tim slučajevima za stupanj važnosti koju mo­ ramo pripisati ekonomskim uvjetima odlučujuće je kojoj klasi uzroka moramo pripisati one osobite elemente pojava ο koji­ ma je riječ, kojima u pojedinim slučajevima pridajemo zna­ čenje i koje nas zanimaju. Pravo jednostrane analize kulturne zbilje s posebnog »stajališta« — u našem primjeru s obzirom 42

na njezinu ekonomsku uvjetovanost — izvodi se prije svega sasvim metodologijski iz okolnosti da osposobljavanje za promatranje učinaka kvalitativno istovrsnih kategorija uzro­ ka i stalno korištenje iste pojmovno-metodologijske aparatu­ re, pruža sve prednosti diobe rada. Da nije odveć »samovolj­ na«, govori sam po sebi rezultat, to jest činjenica da pribavlja spoznaju povezanosti koja se pokazala valjanom za uzročno pripisivanje konkretnih povijesnih procesa. Međutim, »jedno­ stranost« i nezbiljnost isključivo ekonomskog tumačenja po­ vijesnog toka općenito uzevši samo je poseban primjer općevaljanog načela znanstvene spoznaje kulturne zbiljnosti. Razjasniti ih u njihovim logičkim temeljima i općim metodologijskim konzekvencijama bitni je cilj razglabanja koja slijede. Ne postoji jednostavno »objektivna« znanstvena analiza — što možda znači nešto točnije, ali za naše svrhe zasigurno ništa bitno drugačije — »društvenih pojava« neovisna ο posebnim i »jednostranim« stajalištima prema kojima se — izrijekom ili prešutno, svjesno ili nesvjesno — biraju, anali­ ziraju i raščlanjuju u prikazivanju predmeti istraživanja. Razlog tome počiva u karakteru spoznajnog cilja svakog rada u društvenim znanostima, koji smjera nadmašivanju isključivo /orma/no-pravnog ili konvencionalnog razmatranja normi društvenog života. Društvena znanost koju želimo promicati je znanost ο zbilji. Mi hočemo razumjeti zbilju života koja nas okružuje i u koju smo postavljeni u njezinoj osebnosti — odnose i kulturno značenje pojedinih njezinih pojava u njihovim današnjim oblicima, u jednu ruku, te razloge njihovog takvog a ne drugačijeg postojanja, u drugu ruku. Čim sada pokuša­ mo promišljati ο načinu na koji se neposredno susrećemo sa životom, on pruža beskrajnu raznolikost uzastopnih doga­ đaja koji se u nama i izvan nas jedan za drugim i istodobno pojavljuju i nastaju. A ta apsolutno beskrajna raznolikost ostaje potpuno nesmanjena čak i tada kad je naša pozornost usredotočena na jedini »predmet« — kao što je neka konkret­ na razmjena — čim, naime, ozbiljno želimo pokušati iscrpno opisati sve njegove »pojedinačne« komponente, a da ništa ne kažemo ο njegovoj uzročnoj uvjetovanosti. Sve pojmovne 43

spoznaje beskrajne zbilje od strane konačnog ljudskog duha počivaju stoga na prešutnoj pretpostavci da samo ograničeni dio te zbilje čini predmet znanstvenog poimanja i da on treba biti »bitan« u smislu »vrijednosti znanja«. Po kojem će se načelu taj dio izdvojiti. Neprestano se opetovano vjeru­ je da se odlučujuća značajka i u znanostima ο kulturi, u krajnjoj liniji, može naći u »zakonomjernom« vraćanju odre­ đenih uzročnih spojeva. »Zakoni« koje smo u stanju spoznati u nesagledivo raznolikom toku pojava moraju — prema tom shvaćanju — sadržavati samo znanstveno »bitne« kom­ ponente zbilje. Čim smo posredstvom obuhvatne povijesne indukcije dokazali »zakonitost« nekih uzročnih veza kao beziznimno važećih ili smo ih prema našem subjektivnom isku­ stvu doveli do neposredno zorne evidentnosti, broj svih tih jednovremenih slučajeva koji je uopće moguće zamisliti svrstava se pod tako dobivenu formulu. Ono što je nakon isticanja »zakonomjernosti« preostalo u zbilji nerazjašnjeno važi ili kao znanstveno još neobrađen ostatak, koji će biti uključen u analizu putem stalnog daljnjeg usavršavanja susta­ va »zakona«, ili će pak ostati po strani kao »slučajno«, te upravo stoga znanstveno uopće nebitno, jer se ne može pojmiti kao zakonomjerno; dakle, ne pripada tom »tipu« događaja, te stoga može biti samo predmetom »dokone zna­ tiželje«. Stalno se prema tome iznova pojavljuje — čak kod zastupnika historijske škole — pomisao da ideal kojem sve spoznaje, pa prema tome i spoznaje kulture, teže ili mogu težiti u dalekoj budućnosti — tvori sustav »teorijskih postav­ ki« iz kojih se može »izvesti« zbilja. Kao što je poznato, jedan vodeći prirodoslovac je vjerovao da bi se (faktično nedostiživ) idealni cilj takve obrade kulturne zbilje mogao označiti kao »astronomska« spoznaja životnih događaja. Nemojmo žaliti truda da ovdje pobliže razmotrimo te stvari, iako je ο njima već često raspravljano. Prije svega upada u oči da »astronomska« spoznaja, na koju se pod tim mislilo, nije spoznaja zakona, već, štoviše, da su »zakoni« kojima se slu­ žila, koji su pretpostavka njezina rada, preuzeti iz drugih disciplina kao što je mehanika. Ali ona se sama zanima za pitanje: koje pojedinačne rezultate proizvodi djelovanje tih zakona u nekoj pojedinačno oblikovanoj konstelaciji, 44

tako da te pojedinačne konstelacije imaju za nas značenje. Svaka pojedina konstelacija koja ga »razjašnjava« ili proriče uzročno se, naravno, može razjasniti samo kao posljedica jedne druge isto tako pojedinačne konstelacije koja joj pret­ hodi i ako možemo ući natrag u tmurnu maglu davne prošlo­ sti — zbilja za koju važe zakoni vazda ostaje jednako jedin­ stvena i jednako se malo može izvesti iz zakona. »Prvobitno stanje« kozmosa koje nema nikakav jedinsvteni karakter, ili ima manji nego što ga ima suvremena kozmička zbilja, bio bi, naravno, besmislen pojam. Ali ne postoji li neki trag sličnih zamisli na našem području u onim pretpostavkama koje se katkada izvode iz prirodnog prava, a katkada potvr­ đuju promatranjem »primitivnih naroda«, što se tiče nekog gospodarsko-društvenog »prvobitnog stanja« koje je slobod­ no od »slučajnosti« — kao što su »primitivni agrarni komu­ nizam«, seksualni »promiskuitet«, itd., iz kojih onda nastaje jedinstveni povijesni razvitak putem pada iz neke vrste »istočnog grijeha« u konkretnost. Ishodište društvenoznanstvenog interesa nedvojbeno je zbiljska, dakle jedinstvena konfiguracija našeg društvenog kulturnog života koji nas okružuje svojim univerzalnim, ali zato nimalo manje jedinstveno oblikovanim, svezama i u njegovu nastanku iz drugih, očito opet jedinstveno obliko­ vanih, društveno-kulturnih prilika. Ovdje je očevidna situ­ acija koju smo rastumačili upravo prema astronomiji (ko­ ju logičari redovito izvlače u istu svrhu) kao granični slu­ čaj koji se pojavljuje u naročito naglašenom obliku. Dok su u astronomiji nebeska tijela zanimljiva samo u njihovim kvantitativnim, egzaktnom mjerenju dostupnim odnosima, u društvenim znanostima nas zanima kvalitativna obojenost procesa. Dodajmo tome da je u društvenim znanostima riječ ο sudjelovanju duhovnih procesa, čije je ponovo doživljeno »razumijevanje«, naravno, zadatak posebno različit od onih zadataka koje formule egzaktne prirodnoznanstvene spo­ znaje općenito ne mogu ili ne teže riješiti. Premda te raz­ like nisu po sebi načelne kako se na prvi pogled čini. Čak ni prirodne znanosti — ne obazirući se na čistu mehaniku — nisu bez razmatranja kvalitete. Osim toga, na našem spe­ cijalnom području sudaramo se s mišljenjem — dakako, 45

naopakim — da se barem novčano privredni opticaj, te­ meljna pojava naše kulture, može kvantificirati i upravo stoga shvatiti kao »zakonit«. I konačno, od uskosti ili širine shvaćanja pojma »zakon« ovisi da li će se pod tim pojmom podrazumijevati i pravilnosti koje, budući da se ne mogu kvantificirati, nisu dostupne numeričkoj analizi. Taj pojam, osobito što se tiče sudjelovanja »duhovnih« motiva, nikako ne isključuje postavljanje pravila racionalnog djelovanja; a prije svega danas još nije iščezlo mišljenje da bi upravo zadaća psihologije bila da igra ulogu koja bi se za pojedine »društvene znanosti« mogla usporediti s ulogom matematike u tom smislu da analizira komplicirane pojave društvenoga života prema njihovim psihičkim uvjetima i učincima, da ih svodi na te najjednostavnije moguće faktore, da potonje opet klasificira na vrste i da ih istražuje u njihovim funkcionalnim povezanostima. Time bi se stvorila — ako ne mehanika — ono neka vrsta »kemije« psihičkih osnova društvenog života. Da li bi istraživanja te vrste mogla proizvesti valjane i — što je nešto drugo — za kulturne znanosti korisne rezultate, ovdje ne bismo mogli odrediti. Ali to bi bilo potpuno ne­ važno za pitanje može li se postići cilj društveno-ekonomske spoznaje u našem smislu riječi, to jest spoznaje zbilje, s obzirom na njezino kulturno značenje i njezinu uzroč­ nu povezanost, potraživanjem onoga što se zakonomjer­ no ponavlja. Pretpostavimo slučaj da smo posredstvom psi­ hologije ili na neki drugi način jednom uspjeli raščlaniti sve zamjetljive i bilo kada u budućnosti zamislive uzročne sveze procesa zajedničkog života ljudi na neke krajnje jedno­ stavne »faktore», a potom ih iscrpno obuhvatili neizmjernom kazuistikom pojmova i strogo zakonito važećih pravila — što bi taj rezultat značio za spoznaju povijesno određenog svijeta kulture ili pak neke njezine pojedinačne pojave — kao što je na primjer kapitalizam u njegovu postanku i kulturnom značenju? Kao spoznajno sredstvo značio bi jed­ nako mnogo i isto tako jednako malo kao što bi značio leksikon organsko-kemijskih spojeva za biogenetsku spo­ znaju životinjskog i biljnog svijeta. U jednom kao i u drugom slučaju bila bi obavljena zasigurno važna i korisna pred­ radnja. U jednom kao i drugom slučaju malo se može zbilja 46

života izvoditi iz tih »zakona« i »faktora« — i to ne stoga što bi neke više i tajanstvene »sile« morale prebivati u očito­ vanjima života (kao što su one »koje vladaju«, entelehije ili kako mu vam drago da ih nazovete) — a to je posve za­ sebno pitanje — nego jednostavno stoga što spoznaja zbilje zavisi ο konstelaciji u kojoj se ti (hipotetički!) »faktori« nala­ ze grupirani u kulturnu pojavu koja za nas ima značenje i za­ to što bismo se, ako hoćemo to pojedino grupiranje »uzročno razjasniti«, uvijek morali vraćati na druga isto tako posve po­ jedinačnih grupiranja iz kojih bi ga »razjašnjavali« upotre­ bom tih (hipotetičkih!) pojmova »zakona«. Utvrditi te (hipotetičke) »zakone« i »faktore« bila bi nam, prema tome, svaka­ ko prva od više operacija koja bi nas vodila željenoj spozna­ ji. Analiza i uredno prikazivanje tada postojećeg pojedinog povijesnog grupiranja tih »faktora« i njihovih, time uvjetova­ nih, na svoj način značajnih zajedničkih djelovanja, a prije svega razbistrivanje osnove i vrste toga značenja bio bi idući zadatak koji bi trebalo svakako upotrebom te predradnje ri­ ješiti; ali naspram njoj to je potpuno nov i samostalan zada­ tak. Slijediti koliko je god moguće u prošlosti nastanka poje­ dinih značajki toga grupiranja, koje su značajne za suvreme­ nost i njihovo povijesno razjašnjenje na osnovi prethodnih, opet jedinstvenih konstelacija, bio bi treći zadatak, dok bi se napokon, kao četvrti zadatak moglo zamisliti predviđanje mogućih budućih konstelacija. U svrhu svega toga postojanje jasnih pojmova i pozna­ vanje tih (hipotetičkih) »zakona« bilo bi očito vrlo vrijedno kao sredstvo spoznaje — ali samo kao takvo. Oni bi u te svrhe bili naprosto neophodni. Ali već i u toj funkciji na odlučnoj točci pokazuju se odmah granice njihova doma­ šaja, a njihovim pokazivanjem dolazimo do odlučne značajke kulturno-znanstvenog načina razmatranja. Kao »kulturne znanosti« označili smo one discipline koje pojave života nastoje spoznati u njihovu kulturnom značenju. Značenje oblikovanja neke kulturne pojave i osnova toga značenja ne može se razabrati, utemeljiti i učiniti razumljivom ni iz kakvog sustava pojmova zakona, koliko god bio savršen, jer ono pretpostavlja odnos tih kulturnih pojava prema ide­ jama vrijednosti. Pojam kulture je vrijednosni pojam. Empi47

rijska zbilja za nas jest kultura zato što je i ukoliko je stav­ ljamo u odnos ideja vrijednosti i ona obuhvaća one kompo­ nente zbilje koje putem tog odnosa postaju za nas značajne, i samo njih. Samo sićušan dio te pojedinačne zbilje koju promatramo obojen je tim vrijednosnim idejama uvjeto­ vanim interesom i samo on ima za nas značenje, a ima ga zato što pokazuje odnose koji su nam važni zahvaljujući nji­ hovoj povezanosti s našim vrijednosnim idejama. Samo zato i utoliko ukoliko je tako, vrijedno nam ga je znati u njegovoj pojedinačnoj osebujnosti. Međutim, ne možemo ono što za nas ima značenje, naravno, otkriti istraživanjem empirijske datosti »bez pretpostavki«; njegovo utvrđivanje je pretpostavka postajanja predmetom istraživanja. Ono što ima značenje ne koincidira, naravno, kao takvo sa zako­ nima kao takvima, i to manje što je taj zakon općenitije valjan. Jer specifično značenje koje za nas ima neki sastavni dio zbilje ne nalazi se, naravno, u onim njegovim odnosima, koje dijeli sa što je moguće više drugih dijelova. Odnos zbilje prema vrijednosnim idejama koji joj podaje značenje, te isticanje i sređivanje time obojenih sastavnih dijelova zbilje sa stajališta njezinog kulturnog značenja potpuno je različito stajalište naspram analize zbilje u smislu zakona i njihove odredbe u opće pojmove. Te dvije vrste misaone odredbe zbiljskoga nemaju jedna s drugom nikakvog logičkog odnosa. U pojedinim slučajevima one se mogu podudarati, ali ne bi bilo tako strašno ako bi to slučajno podudaranje varalo što se tiče njihove načelne razdvojenosti. Kulturno značenje neke pojave na primjer značenje razmjene u novčanoj privredi, može se sastojati u tome da se pojavljuje kao masovna po­ java ako je temeljna komponenta današnjeg kulturnog života. A tada je upravo povijesna činjenica da igra tu ulogu ono što se mora uzročno razjasniti u njegovom povijesnom nastanku kako bi se učinilo razumljivim njezino kulturno značenje. Istraživanje opće biti razmjene i tržišne tehnike je — krajnje važna i neophodna — predradnja. Ali njime ne samo da se ne daje odgovor na pitanje kako je razmjena povijesno došla do svog današnjeg temeljnog značenja, nego prije svega da činjenica, koja nas u krajnjoj liniji zanima, to jest kulturno značenje novčane privrede, zbog kojeg nas

samo zanima opis tehnike razmjene, a zbog kojeg samo danas postoji jedna znanost, koja se bavi tom tehnikom — ne slijedi ni iz jednog zakona. Generička značajka razmjene, kupovine, itd. zanima pravnike — a nas zanima zadaća da analiziramo upravo to kulturno značenje povijesne činjenice da je razmjena danas masovna pojava. Kad valja razjasniti, kad hoćemo razumjeti po čemu se razlikuje naša društveno-gospodarska kultura od na primjer antičke, u kojoj je raz­ mjena pokazivala ista generička obilježja kakva pokazuje danas, gdje, dakle, počiva značenje »novčane privrede« — tada u istraživanje ulaze logička načela koja su podrijetlom potpuno različita. Mi ćemo primijeniti one pojmove koje nam daje istraživanje generičkih elemenata masovnih eko­ nomskih pojava kao sredstvo izlaganja svakako utoliko ukoliko su u njima sadržani sastavni dijelovi naše kulture koji imaju značenje. Ali cilj našega rada nije još postignut samo točnim izlaganjem tih pojmova i zakona jer pitanje: što bi trebalo učiniti predmetom tvorbe općih pojmova ne može se riješiti »bez pretpostavki«, nego upravo s obzirom na značenje koje određeni sastavni dijelovi te beskrajne razno­ likosti, što je nazivamo »saobraćanje«, imaju za kulturu. Mi težimo upravo spoznaji neke povijesne, to jest po njezinoj osebujnosti značajne, pojave. A pri tom je odlučujuće da samo na osnovi pretpostavke neki konačni dio beskrajnog niza pojava ima značenje, da je uopće logički smislena samo misao ο spoznaji jedinstvene pojave. Čak i s najobuhvatnijim što ga je moguće zamisliti poznavanjem svih zakona stajali bismo zbunjeni pred pitanjem: kako je uopće moguće uzročno razjašnjenje neke pojedinačne činjenice — budući da se ne može zamisliti da je već sam opis najmanjeg isječka zbilje iscrpan. Broj i vrsta uzroka koji su odredili neki pojedini događaj uvijek je beskonačan, a u samim stva­ rima nema nikakve značajke da bi jedan dio njih mogli izlu­ čiti kao onaj koji dolazi u obzir. Kaos »egzistencijalnih sudova« ο bezbrojnim pojedinačnim opažanjima bio bi jedino što bi se postiglo ozbiljnim pokušajem spoznaje zbilje »bez pretpostavki«. A sam taj rezultat bio bi samo naizgled moguć, jer bi zbilja svakog pojedinačnog opažanja pri po­ bližem promatranju svagda pokazivala beskonačno velik

48

I Metodologija društvenih nauka

49

broj sastavnih dijelova koji se nikada iscrpno ne bi mogli izraziti u sudovima opažanja. U taj kaos unosi red samo okolnost da nam je u svakom slučaju samo dio pojedinačne zbilje zanimljiv i da ima značenje, jer je samo on povezan s kulturno vrijednosnim idejama kojima pristupamo zbilji. Samo je određene strane vazda raznolikih pojedinačnih pojava, to jest one kojima pripisujemo neko opće kulturno značenje, vrijedno poznavati i samo su one predmetom uzročnog razjašnjenja. A čak i samo to uzročno razjašnjenje pokazuje opet istu pojavu, to jest da ne samo da je iscrpno uzročno istraživanje bilo koje konkretne pojave u njezinoj punoj zbiljnosti nemoguće nego je jednostavno glupost. Na­ vodimo samo one uzroke kojima se u pojedinom slučaju pri­ pisuju bitne komponente nekog događaja. Kad je riječ ο »jedinstvenosti« neke pojave, pitanje uzročnosti nije pitanje ο zakonima, nego ο konkretnim uzročnim vezama; to nije pitanje podvođenja pojave pod neku formulu kao reprezen­ tativnog primjera, nego je pitanje kojoj se pojedinačnoj konstelaciji ona pripisuje kao posljedica — to je pitanje pripisivanja. Kad god dolazi u obzir uzročno razjašnjenje neke »kulturne pojave« — neke povijesne jedinke, kako bismo željeli reći, pridružujući se izrazu koji se još uvijek zgodimice upotrebljava u metodologiji naše discipline, a koji je sada postao uobičajen u logici u preciznijoj formulaciji — tada poznavanje zakona prouzročenosti nije svrha, nego sredstvo istraživanja. To nam olakšava i omogućuje uzro­ čno pripisivanje njihovim konkretnim uzrocima onih kompo­ nenata pojava koje imaju konkretno značenje u njihovoj individualnosti. Ukoliko i samo ukoliko to učini, ona je vri­ jedna za našu spoznaju pojedinih povezanosti. A što su zakoni općenitiji, to će reći apstraktniji, to manje mogu pridonijeti potrebi uzročnog pripisivanja pojedinačnih po­ java, a time indirektno razumijevanju značenja kulturnih događaja. Što iz svega toga proizlazi? Naravno, ne proizlazi da spoznaja općenitoga, stvaranje apstraktnih rodnih pojmova, spoznaje pravilnosti i pokušaj formuliranja »zakonitih« povezanosti ne bi imala nikakvu znanstvenu opravdanost. Upravo suprotno, ako se uzročna 50

spoznaja povjesničara sastoji u pripisivanju konkretnih uči­ naka konkretnim uzrocima, valjano pripisivanje bilo kojeg pojedinačnog učinka bez primjene »nomologijske« spoznaje — spoznaje pravilnosti uzročnih veza — ne bi bilo uopće moguće. Da li će se pojedinoj jedinstvenoj komponenti neke povezanosti u zbilji pripisati in concreto uzročno značenje za učinak ο čijem je uzročnom razjašnjenju riječ, može se u sumnjivim slučajevima odrediti samo procjenom učinka koji se općenito obično očekuje od njega i drugih komponenata istog kompleksa koji dolaze u obzir za razjašnjenje, to jest određenjem onih učinaka koji su »adekvatni« uzročnim ele­ mentima ο kojima je riječ. U kojoj mjeri povjesničar (u naj­ širem smislu riječi) može sigurno izvesti to pripisivanje svo­ jim životnim iskustvom izoštrenom i metodički uvježbanom imaginacijom i u kojoj je mjeri upućen na pomoć koju mu nude posebne znanosti ovisi ο pojedinom slučaju. Ali po­ svuda, a time i na području složenijih privrednih procesa, sigurnost u pripisivanju je to veća što je pouzdanija i obuhvatnija naša opća spoznaja. Vrijednost te postavke ni naj­ manje ne umanjuje činjenica da pri tom uvijek nije riječ, čak i kod svih takozvanih »privrednih zakona«, beziznimno ο »zakonitim« povezanostima u užem smislu egzaktnih prirodnih znanosti, nego ο odgovarajućim uzročnim poveza­ nostima izraženima u pravilima i ο primjeni kategorije »objektivne mogućnosti«, koju ovdje ne treba pobliže ana­ lizirati. Utvrđivanje takvih pravilnosti nije cilj, nego je sredstvo spoznaje; a ima li smisla neku iz svakodnevnog iskustva poznatu pravilnost uzročne povezanosti kao »zakon« dovesti do formule je, u svakom pojedinačnom slučaju, pita­ nje svrsishodnosti. U egzaktnim prirodnim znanostima »za­ koni« su tako važni i vrijedni da su one općenito valjane; za spoznaju povijesnih pojava u njihovoj konkretnosti su opći zakoni, budući da su sadržajno najprazniji, i najbezvredniji. Jer što je valjanost nekog rodnog pojma — njegov opseg — obuhvatniji, to nas više udaljuje od punoće zbilje, jer da bi uključio što je moguće više zajedničkih pojava, on mora biti što je moguće apstraktniji, pa prema tome sa­ držajno siromašniji. Spoznaja općenitoga u kulturnim zna­ nostima nije nikada sama po sebi vrijedna. 4*

51

Rezultat svega što je rečeno jest da je »objektivno« tre­ tiranje kulturnih događaja u tom smislu da bi kao idealni cilj znanstvenoga rada trebalo važiti reduciranje empirijskoga na »zakone« — besmisleno. Ono nije, kako se često tvrdi, besmisleno zato što se kulturni procesi ili duhovni procesi »objektivno« manje odvijaju zakonito, nego zato što (1) spoznaja društvenih zakona nije spoznaja društvene zbilje, već je samo jedno od različitih pomoćnih sredstava kojima se naše mišljenje u tu svrhu služi, i zato što (2) je spoznaja kulturnih događaja nezamisliva drugačije negoli na osnovi značenja, koje za nas ima svagda jedinstveno oblikovana zbilja života u pojedinačnim određenim odnosima. U kom smislu i u kojim odnosima je tako ne otkrivaju nam nikakvi zakoni jer se ο tome odlučuje prema idejama vrijednosti, u svjetlu kojih promatramo »kulturu« u svakom pojedinač­ nom slučaju. »Kultura« je jedan od ograničenih isječaka, neograničenih po sebi, besmislenih svjetskih zbivanja koje čovjek promišlja sa svog stajališta, dajući im smisao i zna­ čenje. Ona je čovjeku takva čak i tada kad se nekoj konkret­ noj kulturi suprotstavlja kao smrtnom neprijatelju i kad traži »povratak prirodi«. Jer do toga stava on može doći samo tako što se prema konkretnoj kulturi odnosi sa staja­ lišta svojih vrijednosnih ideja i zato što je nalazi »previše laganom«. To je čista formalno-logička činjenica koja se podrazumijeva kad se govori ο logički nužnom usidrenju svih povijesnih jedinki u »vrijednosnim idejama«. Trans­ cendentalna pretpostavka svake znanosti ο kulturi nije u tome da određenu ili uopće bilo koju »kulturu« smatramo valjanom, nego u tome da jesmo kulturna bića obdarena sposobnošću i htijenjem da svjesno zauzmemo stav prema svijetu i da mu dademo smisao. Kakav mu drago bio taj smisao, on će voditi tome da u životu određene pojave zajed­ ničkog ljudskog opstanka sudimo na osnovi njega samoga, te da prema njemu zauzmemo (pozitivan ili negativan) stav koji ima neko značenje. Kakav god mogao biti sadržaj toga stava — te pojave imaju za nas kulturno značenje i samo na tom značenju počiva njegov znanstveni interes. Prema tome, kad ovdje govorimo ο uvjetovanosti kulturne spoznaje putem vrijednosnih ideja pridružujući se terminologiji suvremene

logike, vjerojatno se ne izlažemo tako grubom nesporazumu da bi kulturno značenje trebalo pripisati samo pojavama koje imaju vrijednost. Kulturna pojava je prostitucija gotovo kao i religija ili novac ; sve tri zato i samo zato i samo uko­ liko njihovo postojanje i oblik koji povijesno poprimaju izravno ili posredno dodiruju naše kulturne interese i pobu­ đuju naš nagon za spoznajom sa stajališta koja se izvode iz vrijednosnih ideja, što daju značenje sektoru zbilje koji se misli u tim pojmovima. Svaka je spoznaja kulturne zbilje, kako iz toga slijedi, vazda spoznaja sa posebnog stajališta. Kad od povjesničara i istraživača društva zahtijevamo kao osnovnu pretpostavku da razlikuje ono što je važno od nevažnoga i da za to razli­ kovanje ima potrebna stajališta, to samo znači da mora razumjeti kako zbiljske procese —• svjesno ili nesvjesno —• dovesti u vezu s univerzalnim kulturnim vrijednostima i iz njih izvesti sveze koje za nas imaju značenje. Ako se stalno ponovno javlja mišljenje da bi se ta stajališta mogla »uzeti iz samog materijala«, ono izvire iz naivnog samozavaravanja specijaliste koji ne opaža da od početka pomoću vrijed­ nosnih ideja, kojima nesvjesno pristupa materijalu, iz apso­ lutne neograničenosti svijeta izdvaja sićušne sastavne dijelove kao one do čijeg razmatranja mu je samo stalo. U tom izboru pojedinačnih osobitih »strana« događanja, što vazda i po­ svuda svjesno ili nesvjesno slijedi, znanstveni rad u po­ dručju kulture upravlja se na onaj element koji počiva u temelju tvrdnje, koja se često čuje, da je »osobni momenat« nekog znanstvenog djela, ono što je u njemu vrijedno, da se on mora izraziti u svakom djelu ako ono treba biti dostojno svog postojanja. Bez vrijednosnih ideja istraživača zasigurno ne bi bilo nikakvog načela izbora materijala i nikakve smi­ slene spoznaje pojedinačno zbiljskoga, a kako je bez vjere istraživača što se tiče značenja nekih kulturnih sadržaja svaki rad na spoznaji pojedinačne zbilje naprosto besmislen, tako i smjer njegovog osobnog vjerovanja, prelamanje boja vrijednosti u ogledalu njegove duše pokazuje smjer njegovog rada. A vrijednosti kojima znanstveni genije povezuje pred­ mete svog istraživanja mogu odrediti »shvaćanje« čitave jedne epohe, to jest mogu biti odlučujuća ne samo glede

52 53

onoga što se u pojavama smatra »valjanim« nego i onoga što se smatra značajnim ili beznačajnim, »važnim« ili »ne­ važnim«. Kulturno-znanstvena spoznaja u našem smislu povezana je sa »subjektivnim« pretpostavkama ako se tiče onih sastav­ nih dijelova zbilje, koji imaju neki — kolikogod indirektan — odnos prema događajima kojima pridajemo neko kulturno značenje. Dakako, ona je usprkos tome čisto uzročna spo­ znaja točno u istom smislu kao što je i spoznaja značajnih pojedinačnih prirodnih procesa koji imaju kvalitativno obi­ lježje. Uz mnoge zablude što ih je proizvelo zahvaćanje formalnopravnog mišljenja u sferu kulturnih znanosti, ne­ davno se među ostalim pojavio pokušaj »pobijanja« »mate­ rijalističkog shvaćanja povijesti« putem niza duhovitih sofizama, u kojima se izvodi da, kako se čitavi privredni život mora odvijati u pravno ili kovencionalno reguliranim obli­ cima, čitav gospodarski »razvitak« mora poprimiti oblik težnje za stvaranjem novih pravnih oblika, pa se, prema tome, može razumjeti na osnovi ćudorednih maksima, a s tog je razloga bitno drugačiji od svakog »prirodnog« razvitka. Stoga bi spoznaja privrednog razvitka po svom osnovnom obilježju bila »teleologijska«. Ne želeći raspravljati ο zna­ čenju dvosmislenog pojma »razvitak« ili ο logički ništa manje dvosmislenom pojmu »teleologijskog« u društvenim znano­ stima, valja nasuprot tome ovdje samo utvrditi da ta spo­ znaja ne mora biti »teleologijska« u smislu koji taj nazor pretpostavlja. U situaciji potpune istovjetnosti važećih prav­ nih normi, kulturno značenje normativno reguliranih pravnih odnosa, a s time i same norme, mogu se iz temelja promijeni­ ti. Uistinu, ako se netko već hoće u mašti zadubiti u umova­ nje ο budućnosti, on bi mogao na primjer zamisliti ostvare­ nim »podruštvljenje sredstava za proizvodnju« bez neke svjesno usmjerene težnje tom rezultatu koji bi nastao i bez iščezavanja ili dodavanja bilo kojeg paragrafa našem zakono­ davstvu. Statistička frekvencija pojedinih pravno reguliranih odnosa mogla bi se, dakako, iz temelja promijeniti, a u mno­ gim slučajevima potpuno izgubiti, velik dio pravnih normi mogao bi postati gotovo beznačajan, njihovo čitavo kulturno značenje do neprepoznatljivosti promijeniti. »Materialistic 54

ka« teorija društva mogla bi s pravom zanemariti rasprave de lege ferenda budući da je njegovo središnje stajalište upravo neizbježna promjena značenja pravnih ustanova. To mogu izbjeći oni kojima se poman rad uzročnog razumijevanja povijesne zbilje ukazuje sporednim, ali nemoguće ga je nadomjestiti bilo kojom »teleologijom«. »Svrha« našega razmatranja je zamisao učinka koji postaje uzrokom nekog djelovanja. Kako uzimamo u obzir svaki uzrok koji dovodi ili može dovesti do učinka koji ima značenje, tako uzimamo u obzir i taj. A njegovo se osobito značenje sastoji samo u tome što mi ne samo što konstatiramo ljudsko djelovanje nego ga možemo i želimo razumjeti. Sve su vrijednosne ideje nedvojbeno »subjektivne«. Iz­ među »povijesnog« interesa za kroniku neke obitelji ili za razvitak najvećih kulturnih pojava koje je moguće zamisliti, koje su zajedničke jednoj naciji ili čovječanstvu kroz duge epohe, postoji neograničeno stupnjevanje »značenja«, a svaki stupanj za svakog pojedinog od nas ima drugačiji niz poslje­ dica. A one su, naravno, isto tako povijesno promjenjive u skladu s karakterom kulture i vladajućim ljudskim mišlje­ njem. Samo se po sebi razumije da iz toga ne slijedi da istraživanje u znanosti ο kulturi može imati samo one učinke koji su »subjektivni« u tom smislu da su za jedne valjani, a za druge nisu. Štoviše, mijenja se stupanj u kojem jedne zanimaju, a druge ne zanimaju. Drugim riječima rečeno, predmet istraživanja, te dokle ono seže u neograničenom broju uzročnih sveza određeni su vrijednosnim idejama koje prevladavaju u istraživača i njegovo doba i pitanjem koliko je u metodi istraživanja — kako ćemo još vidjeti — vodeće »stajalište« određujuće za tvorbu pojmovnih instrumenata kojima se služi, dok je u načinu njihove primjene istraživač, međutim, ovdje kao i drugdje, vezan na norme našega mišljenja. Jer znanstvena je istina samo ono što zahtijeva valjanost za sve koji teže istini. Ali iz toga svakako proizlazi jedno, to jest ona ista besmi­ slenost umišljanja, koji zgodimice prevladava u povjesničara naše struke, da je cilj znanosti ο kulturi, koliko god mogao biti daleko od ostvarenja, izgraditi zatvoreni sustav pojmova u kojima se zbilja sažima na način neke, u bilo kom smislu, 55

konačno valjane artikuliranosti, i iz koje se ona može onda ponovo izvesti. Struja neizmjernih zbivanja teče beskonačno prema vječnosti. Stalno se stvaraju novi i drugačije obojeni kulturni problemi koje ljudi pokreću, s tim što ostaje po­ mičan krug onoga što iz te, uvijek iste, beskrajne struje po­ prima za nas pojedinačni smisao i značenje, što postaje »povijesna jedinka«. Mijenjaju se i misaone veze na osnovi kojih se to promatra i znanstveno analizira. Ishodište zna­ nosti ο kulturi tako ostaje u sebi promjenljivo u neodređenoj budućnosti, sve dok kinesko okoštavanje duhovnog života ne odvikne čovječanstvo od toga da postavlja nova pitanja vječno jednako neiscrpnom toku života. Sustav znanosti ο kulturi, pa čak i u smislu određenog objektivno valjanog sistematiziranog fiksiranja pitanja i područja kojima bi tre­ bala biti pozvana da se bavi, bio bi po sebi besmislen; takav bi pokušaj mogao proizvesti samo zbir brojnih naročito partikulariziranih, međusobno heterogenih i nesuglasnih stajališta na osnovi kojih za nas zbilja tada postaje »kultura«, to će reći da je imala ili da ima značenje u svojoj vlastitoj osebujnosti. Nakon tih podugačkih polemičkih rasprava možemo se konačno vratiti pitanju koje nas metodologijski zanima pri razmatranju »objektivnosti« spoznaje kulture, to jest pitanju: koja je logička funkcija i struktura pojmova kojima se naša znanost, kao i svaka druga, služi ili, formulirano s osobitim obzirom na odlučujući problem: u čemu je značenje teorije i teorijske tvorbe pojmova za spoznaju kulturne zbilje. Nacionalna ekonomija — već smo vidjeli — bila je izvorno, barem po težištu svojih rasprava, tehnika, to će reći da je pojave zbilje promatrala s jednog, barem naizgled, jasnog i stabilnog praktičnog vrijednosnog stajališta, to jest porasta »bogatstva« državljana. U drugu ruku, ona je od početka bila ne samo tehnika, jer je bila uključena u moćno jedinstvo prirodnopravnog i racionalističkog nazora na svijet 18. stoljeća. Osebujnost toga nazora na svijet s njegovim optimističkim vjerovanjem u teorijsku i praktičnu mo­ gućnost racionalizacije zbilje bitno je djelovala, ukoliko je priječila, da se otkrije problematična narav toga stajališta koje se smatralo samo po sebi razumljivim. Kao racionalno 56

promatranje društvene zbilje nastala u uskoj povezanosti sa suvremenim razvitkom prirodne znanosti, ostala je s njom srodna u cijelosti načina svog promatranja te zbilje. U prirodnoznanstvenim disciplinama praktično vrijednosno sta­ jalište onoga što je izravno tehnički korisno bilo je od samog početka usko povezano s nadom, preuzetom iz antičke bašti­ ne i dalje razvijenom, da će se putem uopćavajućih apstrakci­ ja i analizom empirijskoga u njegovoj zakonomjernoj poveza­ nosti — doći do čisto »objektivne«, to će reći svih vrijednosti oslobođene i ujedno potpuno racionalne, što znači od svih pojedinačnih »slučajnosti« oslobođene monističke spoznaje cjelovite zbilje u obličju sistema pojmova metafizičke valja­ nosti i matematičkog oblika. Prirodne znanosti koje su bile čvrsto povezane s vrijednosnim stajalištem postale su, poput kliničke medicine ili, još uobičajenije rečeno, takozvane »tehnologije«, isključivo »praktična umijeća«. Vrijednosti kojima su služile: zdravlje pacijenta, tehničko usavršavanje konkretnog procesa proizvodnje, itd. čvrsto su tada stajale pred svima njima. Sredstva kojima su se služile bila su i mogla su biti samo upotreba pojmova zakona što su ih otkrile teorijske discipline. Svaki načelni napredak u tvorbi tih pojmova zakona bio je ili je pak mogao biti napredak praktične discipline. Pri postavljenom cilju sve veće svo­ đenje pojedinačnih praktičnih pitanja (slučaja bolesti, tehni­ čkog problema) kao posebnog slučaja na općenovaljanc zakone, dakle proširenje teorijske spoznaje, bilo je povezano i istovetno s proširenjem tehničko-praktičnih mogućnosti. Kad suvremena biologija podvodi te komponente zbilje koji nas povijesno zanimaju, to jest na način takvog a ne dru­ gačijeg nastanka, pod pojam općenito valjanog razvojnog načela, koje je barem naizgled — dakako, ali ne u zbiljnosti — dopustilo umetanje svega što je u nekom predmetu bitno u shemu općenito važećih zakona, čini se da se približava suton svih vrijednosnih stajališta u svim znanostima. Jer kako su pak i takozvana povijesna zbivanja dio cjelovite zbilje i kako načelo uzročnosti, pretpostavka svakog znan­ stvenog rada, izgleda zahtijeva rastvaranje svih zbivanja u općenito važeće »zakone«, a budući da je napokon očigledan golem uspjeh prirodnih znanosti koje su ozbiljno uzele tu 57

misao, čini se da je uopće nemoguće zamisliti neki drugi smisao znanstvenoga rada nego otkrivanje zakona, doga­ đanja. Samo ono što je u pojavama »zakonomjerno« može biti znanstveno bitno, a »pojedinačni« procesi (mogli) su se uzimati samo kao »tipovi«, to jest kao reprezentativne ilustracije zakona. Činilo se da interes za te procese radi njih samih ne može biti »znanstveni« interes. Ovdje je nemoguće slijediti silno povratno djelovanje tog raspoloženja punog povjerenja u naturalistički monizam na ekonomijske discipline. Kad su socijalistička kritika i rad povjesničara počeli pretvarati u probleme izvorna vrijed­ nosna stajališta, silan razvitak biologijskih istraživanja, u jednu ruku, i utjecaj Hegelova panlogizma, u drugu ruku, spriječili su nacionalnu ekonomiju da u potpunosti jasno pre­ pozna odnos između pojma i zbilje. Rezultat, ako nas ovdje zanima, je ovaj : usprkos silnim preprekama, što su ih protiv prodiranja naturalističkih dogmi tvorile njemačka idealistička filozofija od Fichtea, postignuća njemačke historijske škole prava i rad historijske škole u njemačkoj nacionalnoj ekono­ miji, a dijelom i kao posljedica toga rada, ipak još uvijek na odlučujućim mjestima nisu prevladana naturalistička staja­ lišta. Medu njima se osobito ističe odnos između »teorijskog« i »historijskog« rada u našoj struci koji još uvijek ostaje problematičan. »Apstraktno«-teorijska metoda stoji još i danas u nepo­ srednoj i naizgled nepremostivoj oporosti naspram empirijsko-povijesnog istraživanja (u našoj disciplini). Ona pot­ puno ispravno uviđa metodologijsku nemogućnost zamje­ ne povijesne spoznaje zbilje s formuliranjem »zakona« ili obrnuto, doći do »zakona« u strogom smislu riječi pukim usporednim povijesnim promatranjima. Da bi došla do tih zakona — jer je sigurna da znanost treba težiti tim zakonima kao svom najvišem cilju — ona polazi od činjenice da mi stalno izravno doživljavamo povezanosti ljudskih djelovanja u njihovoj realnosti, te stoga — kako misle — znanost može njihov tok učiniti izravno razumljivim s aksiomatskom evidentnošću i tako može zaključiti ο njegovim »zakonima«. Jedini egzaktni oblik spoznaje, formuliranje izravno zorno eDidentnih zakona, istodobno je jedini oblik koji dopušta 58

pristup događajima koji se ne mogu izravno promatrati, te je stoga, barem što se tiče temeljnih pojava privrednog života, ustanovljenje sustava apstraktnih i — poradi toga — čisto formalnih teorijskih postavki analogno postavkama egzaktnih prirodnih znanosti jedino sredstvo duhovnog ovla­ davanja društvenim raznolikostima. Usprkos načelnom metodologijskom dijeljenju spoznaje zakona i povijesne spoznaje koje tvorac teorije izvodi kao prvo i jedino, teorijskim postavkama apstraktne teorije on pripisuje empirijsku valja­ nost u smislu izvodljivosti zbilje iz »zakona«. Doduše, to nije mišljeno u smislu empirijske valjanosti apstraktnih ekonomijskih teorijskih postavki samih za sebe, već na ovaj način: ako se elaboriraju odgovarajuće »egzaktne« teorije ο svim ostalim faktorima koji dolaze u obzir, tada će sve te apstraktne teorije zajedno morati u sebi sadržavati pravu stvarnost stvari, to jest ono što je vrijedno ο zbilji znati. Egzaktna ekonomijska teorija utvrđuje učinak nekog psi­ hičkog motiva, a druge bi teorije imale zadatak razraditi na sličan način sve ostale motive u teorijske postavke koje imaju hipotetičku valjanost. Prema tome, katkada se od rezultata teorijskog rada — apstraktno formiranje cijena, kamata, rente, itd. — fantastično zahtijevalo da se — na­ vodno po analogiji sa fizikalnim teorijskim postavkama, primijeni u izvođenju kvantitativno određenih rezultata iz određenih stvarnih premisa — dakle, zakoni u najstrožem smislu — valjanih za životnu zbilju, budući da je ljudska privreda jednoznačno »određena« datim ciljem s obzirom na sredstva. Taj zahtjev ne opaža da se za postizanje toga rezultata u najjednostavnijem slučaju mora pretpostaviti kao zakonito »postojeća« i poznata cjelina postojeće povi­ jesne zbilje, uključivši sve njezine uzročne povezanosti, i da se, kad bi ta spoznaja bila dostupna ograničenom ljudskom duhu, ne bi mogla zamisliti nikakva spoznajna vrijednost neke apstraktne teorije. Naturalistička predrasuda prema kojoj tim pojmovima treba stvoriti nešto što je srodno egzaktnim prirodnim znanostima upravo bi vodila pogrešnom razumijevanju smisla tih teorijskih misaonih konstrukcija. Vjerovalo se da je riječ ο psihologijskom izdvajanju po­ sebnih ljudskih »poticaja« poslovnog duha ili pak ο izdvo59

jenom prosuđivanju jedne naročite maksime ljudskog djelo­ vanja, ο načelu privređivanja. Apstraktna je teorija smatrala da se može osloniti na psihološke aksiome, a posljedica toga je bila da su povjesničari tražili empirijsku psihologiju kako bi mogli dokazati bezvrednost tih aksioma i izvođenja privrednih procesa iz psihologijskih načela. Na ovom mjestu ne želimo ulaziti u podrobniju kritiku vjerovanja u zna­ čenje — kad bi se i stvorila — sistematske znanosti »soci­ jalne psihologije« kao budućeg temelja znanosti ο kulturi, a osobito socijalne ekonomike. Upravo dijelom sjajni do sada poduzeti pokušaji psihologijskog tumačenja ekonom­ skih pojava svakako pokazuje da postupak ne kreće od analize psiholoških kvaliteta čovjeka do analize društvenih institucija već da, upravo obrnuto, razjašnjenje psihologij­ skih pretpostavki i djelovanja institucija pretpostavlja točno poznanstvo s potonjima i znanstvenu analizu njihovih pove­ zanosti. Psihologijska analiza znači onda u konkretnom slučaju samo krajnje vrijedno produbljavanje spoznaje nji­ hove kulturne uvjetovanosti i kulturnog značenja. U psi­ hičkom držanju čovjeka, u njegovim društvenim odnosima nas zanima upravo ono što je u svakom slučaju posebno određeno prema osobitom kulturnom značenju odnosa ο kojem je riječ. A pri tom je riječ ο međusobno krajnje hete­ rogenim i krajnje konkretno kombiniranim psihičkim moti­ vima i utjecajima. Socijalno — psihologijsko istraživanje označava pretresanje različitih pojedinačnih, međusobno mnogostruko disparatnih vrsta elemenata kulture s obzirom na podobnost njihova tumačenja pomoću našeg empatičkog razumijevanja. Tim istraživanjem, polazeći od spoznavanja pojedinačnih institucija, naučit ćemo u sve većoj mjeri duhovno razumjeti njihovu kulturnu uvjetovanost i kulturno značenje, a da institucije nećemo izvoditi iz psihologijskih zakona ili da ih nećemo razjašnjavati osnovnim psihičkim pojavama. Tako se premalo plodnom pokazala proširena polemika koja se vrtila oko pitanja psihologijskog opravdanja apstrakt­ nih teorijskih stavova, oko pitanja domašaja »duha poduzet­ ništva« i načela privređivanja, itd. 60

Kod stavova apstraktne teorije samo je naizgled riječ ο »izvođenju« iz osnovnih psiholoških motiva; štoviše, riječ je uistinu ο posebnom primjeru oblika tvorbe pojma, koja je svojstvena i u određenoj mjeri neophodna znanosti ο ljudskoj kulturi. U ovom je trenutku korisno tu tvorbu ponešto podrobnije označiti, budući da se time više pribli­ žavamo načelnom pitanju ο značenju teorije za spoznaju u društvenim znanostima. Pri tom ostavljamo jednom i za­ uvijek neraspravljeno pitanje da li te teorijske konstrukcije koje navodimo ili na koje aludiramo kao na primjere, što i jesu, odgovaraju svrhama kojima bi htjele služiti, jesu li one stvarno svrhovito konstruirane. Pitanje kao što je: dokle bi današnje »apstraktne teorije« trebalo još razvijati konačno je također pitanje ekonomije znanstvenoga rada koji očekuju i drugi problemi. Čak i teorija »granične korisnosti« može se podvesti pod »zakon ο graničnoj korisnosti«. U apstraktnim ekonomskim teorijama imamo pred sobom primjer sinteza koje su se obično označavale kao »ideje« povijesnih pojava. One nam pružaju idealnu sliku događaja na robnom tržištu pri postojanju društvene organizacije prema načelu robnonovčane privrede, slobodne konkurencije i strogo racionalnog djelovanja. Ta pojmovna konstrukcija objedinjuje određene odnose i procese povijesnog života u jedan po sebi besprijekoran kozmos zamišljenih poveza­ nosti. Ta konstrukcija, sadržajno gledano, ima karakter neke svojevrsne utopije do koje se došlo misaonim naglašavanjem određenih elemenata zbilje. Njezin odnos prema empirijski određenim činjenicama života sastoji se samo u tome da tamo, gdje se utvrdi ili pretpostavlja da su povezanosti koje su na apstraktan način prikazane u toj konstrukciji, odnosno da su »tržištem« uvjetovani procesi u zbilji u nekoj mjeri djelotvorni — možemo osebujnost tih povezanosti pragma­ tički predočiti i učiniti jasnim upućivanjem na idealni tip. Ta mogućnost može biti korisna, dapače i neophodna, kako heuristički tako i za prikazivanje. Pojam idealnog tipa razvit će naše počelo pripisivanja u toku istraživanja; on nije »hipo­ teza«, ali nastoji pokazati smjer elaboriranja hipoteza. On nije prikazivanje zbilje, ali smjera dati sredstva za jasno izražavanje toga prikaza. Prema tome, on je »ideja« odre61

dene suvremene organizacije društva osnovanog na privredi razmjene, koja je za nas razrađena prema istim logičkim načelima prema kojima se ideja srednjevjekovne »gradske privrede« konstruirala kao »genetski« pojam. Ako se tako postupa, ne konstruira se pojam »gradske privrede« kao neki prosjek privrednih načela koja su aktualno postojala u svim promatranim gradovima, nego također i kao idealni tip. On se dobiva jednostranim isticanjem jednog ili poje­ dinih stajališta i ujedinjenjem čitavog niza difuznih, diskret­ nih, ovdje više, tamo manje prisutnih, mjestimice odsutnih pojedinačnih pojava, koje se, u skladu s jednostrano istak­ nutim stajalištima, sklapaju u pojmovnu sliku koja je u sebi jedinstvena. U svojoj pojmovnoj čistoći ta se pojmovna slika ne može naći nigdje u zbilji; ona je utopija, a povi­ jesnom istraživanju postaje zadaća da u svakom pojedi­ načnom slučaju utvrdi koliko je zbilja blizu ili daleko od tih idealnih slika, koliko, dakle, karakter gospodarskih odnosa nekog određenog grada nalikuje »gradskoj privredi« u pojmovnom smislu riječi. Ako se pažljivo koristi, taj pojam čini posebnu uslugu cilju istraživanja i predočivanja. Na potpuno isti način — da analiziramo još jedan primjer — može se »ideja« »ručnog rada« pokazati u utopiji, u kojoj se određene »crte«, zatečene u difuznom stanju kod zanatlija najrazličitijih vremena i zemalja, jednostranim isticanjem njihovih posljedica sklapaju u idealnu, u sebi neproturječnu sliku i stavljaju u odnos prema nekom pojmovnom izrazu u kojem se očituju. Potom se može pokušati pokazati neko društvo, u kojem svim privrednim granama, pa čak i du­ hovnom aktivnošću, vladaju maksime koje nam se ukazuju kao primjena istog načela, svojstvenog idealno-tipski istak­ nutom »ručnom radu«. Nadalje se može tom idealnom tipu ručnog rada kao antiteza suprotstaviti odgovarajući idealni tip kapitalističkog proizvodnog ustroja apstrahiran iz odre­ đenih crta suvremene krupne industrije a onda se može, pridružujući se tome, pokušati pokazati utopija »kapitali­ stičke« kulture, to će reći ona utopija u kojoj potpuno vlada interes iskorištavanja privatnog kapitala. Ona bi trebala istaknuti pojedine postojeće difuzne značajke suvremenoga materijalnoga i duhovnoga života u njihovoj osebujnosti 62

kako bi ih sabrala u idealnu sliku koja bi za naše razma­ tranje bila neproturječna. To bi onda bio pokušaj nacrta »ideje« kapitalističke kulture. Da li bi taj pokušaj nekako mogao uspjeti, pitanje je koje ovdje moramo potpuno zane­ mariti. Moguće je, štoviše, mora se smatrati sigurnim, da se može napraviti više, katkada čak zasigurno brojni, nacrti utopija takve vrste, od kojih nijedna nije jednaka drugoj i od kojih se sad baš nijedna ne može opaziti u empirijskoj zbilji kao važeća odredba društvenih prilika, od kojih pak svaka hoće da bude reprezent »ideje« kapitalističke kulture i od kojih svaka može postaviti taj zahtjev ukoliko stvarno preuzima određene, u svojoj osebujnosti značajne crte zbilje naše kulture i ukoliko ih spaja u jedinstvenu idealnu sliku. Jer te pojave koje nas zanimaju kao kulturne pojave, taj naš interes za njih — njihovo kulturno značenje — redovito proizlazi iz vrlo različitih ideja vrijednosti s kojima ih mo­ žemo povezati. Kako stoga postoje različita »stajališta« polazeći s kojih možemo smatrati da one za nas imaju značenje, mogući su najrazličitiji principi izbora značajki koji će se primijeniti u njihovu uključivanju u idealni tip određene kulture. U čemu je, međutim, značenje takvih idealno tipskih pojmova za neku iskustvenu znanost kakvu želimo promi­ cati. Unaprijed valja naglasiti da misao ο onome što »treba biti«, to jest normativni model, valja prije svega pomno razlikovati od »idealnih« misaonih tvorbi ο kojima govorimo u isključivo logičkom smislu. Riječ je ο konstrukciji veza, koja se našoj mašti pojavljuje dovoljno motivirana, te dakle »objektivno moguća« i primjerena našem nomologijskom zna­ nju. Onaj što stoji na stajalištu da bi spoznaja povijesne zbilje trebala ili mogla biti kopija »bez pretpostavki« »objektivnih« činjenica poreći će toj konstrukciji svaku vrijednost. A i onaj što priznaje da ne postoji »nepretpostavljenost« u logičkom smislu na terenu zbilje, te da čak najjednostavniji izvodi iz dokumenata ili popisi izvora mogu imati neki znanstveni smisao samo u odnosu na »značenje«, a time i vrijednosne ideje kao posljednje instance, smatrat će konstrukciju bilo koje povijesne »utopije« sredstvom predočavanja koje je 63

opasno za nepristranost povijesne obrade, a pretežno jedno­ stavno igrarijom. A, u stvari, je li riječ ο čistoj igri mišljenja ili ο znanstveno plodnoj tvorbi pojma, ne može nitko a priori odlučiti; ovdje postoji samo jedno mjerilo, a to je mjerilo uspješnosti u spoznaji konkretnih kulturnih pojava u njiho­ vim povezanostima, njihovoj uzročnoj uvjetovanosti i nji­ hovu značenju. Stoga tvorba apstraktnog idealnog tipa ne dolazi u obzir kao cilj, već kao sredstvo. Svako pomno pro­ matranje pojmovnih elemenata povijesnog prikazivanja po­ kazuje, međutim, da povjesničar, čim pokuša ići iznad pukog konstatiranja konkretnih povezanosti i utvrditi kulturno zna­ čenje nekog jednostavnog pojedinačnog događaja kako bi ga »okarakterizirao«, radi i mora raditi s pojmovima koji se re­ dovito mogu strogo i jednoznačno odrediti samo u obliku ide­ alnih tipova. Ili: jesu li pojmovi kao »individualizam«, »im­ perijalizam«, »feudalizam«, »merkantilizam« — »konvencio­ nalni« ili treba bezbrojne pojmovne tvorbe slične vrste, po­ sredstvom kojih nastojimo misaono i razumijevanjem do­ hvatiti zbilju, odrediti prema njihovu sadržaju putem opisa »bez pretpostavki« neke konkretne pojave ili pak izdvaja­ njem i sažimanjem onoga što je zajedničko brojnim kon­ kretnim pojavama? Jezik kojim povjesničar govori sadrži u stotinama riječi takve, nereflektiranom usmjerenom po­ trebom za izražavanjem uzete, neodređene pojmovne slike čije se značenje prije svega samo intuitivno osjeća, ali se jasno ne misli. U beskonačno mnogo slučajeva, osobito na području deskriptivne političke povijesti, neodređenost njihova sadržaja jamačno ne šteti jasnoći prikazivanja. Do­ voljno je da se u pojedinom slučaju osjeća što povjesničar ima na pameti, a moguće se zadovoljiti i time da je dje­ lomična određenost sadržaja pojma u vezi s relativnim značenjem u kojem se misli za pojedini slučaj. Međutim, što važnost neke kulturne pojave treba preciznije dovesti do jasne svijesti, to će potreba, da se radi s jasnim, ne samo djelomično, već svestrano određenim pojmovima postati neophodnija. Dakako, »definicija« te sinteze povi­ jesnog mišljenja prema shemi genus proximum — differentia specifica je glupost; no ipak se pokušava. Takav oblik utvrđi­ vanja značenja riječi postoji samo na terenu dogmatskih 64

disciplina koje se služe silogizmima. Jednostavno »opisno rastvaranje« tih pojmova u njihove sastavne dijelove također ne postoji ili postoji samo naizgled, jer ovisi ο tome koji od tih sastavnih dijelova važi kao bitan. Ako bi trebalo pokušati dati genetsku definiciju sadržaja pojma, preostaje nam samo oblik idealnog tipa u prethodno utvrđenom smislu. On je pojmovna slika koja nije povijesna zbilja, još manje prikladna kao shema u koju bi trebalo svrstati zbilju kao primjer, već je slika koja ima značenje čistog idealnog graničnog pojma kojim se mjeri zbilja prema razjašnjenju odre­ đenih značajnih sastavnih dijelova njezina empirijskog sa­ držaja s kojim se uspoređuje. Takvi su pojmovi konstrukcije u kojima primjenom kategorije objektivne mogućnosti kon­ struiramo povezanosti koje naša mašta, upravljena i izvjež­ bana s obzirom na zbilju, procjenjuje kao primjerene. Idealni tip je, osobito u toj funkciji, pokušaj da se povi­ jesne jedinke ili njihovi pojedini sastavni dijelovi shvate u genetičkim pojmovima. Uzmimo na primjer pojmove »crkva« i »sekta«. Oni se mogu samim klasificiranjem rastaviti na komplekse značajki pri čemu ne samo odnos između njih nego i sadržaj pojma moraju uvijek ostati fluidni. Ako želim, međutim, pojam »sekte« genetički shvatiti, na primjer u odnosu na određena važna kulturna značenja koje je »duh sekte« imao za suvremenu kulturu, određene značajke jednog i drugog postaju bitne budući da stoje u odgovarajućem uzročnom odnosu s tim učincima. Međutim, ti pojmovi tada postaju idealno tipski, što znači da se ne pojavljuju ili da se pojavljuju samo odvojeno, u punoj pojmovnoj čistoći. Ovdje, kao i drugdje, upravo taj pojam koji nije isključivo klasifikacijski odstupa od zbilje. Ali diskurzivna priroda naše spoznaje, to jest okolnost da zbilju shvaćamo samo putem niza promjena predstavljanja, zahtijeva takvu pojmovnu stenografiju. Našoj mašti zasigurno često nedostaje njezina eksplicitna pojmovna formulacija kao sredstvo istraživanja — ali je za prikazivanje, želi li biti precizno, njezina upotreba na terenu analize kulture u brojnim slučajevima neizbježna. Onaj tko je u načelu zanemari, mora se ograničiti na for­ malne aspekte kulturnih pojava, kao što su na primjer pravno-povijesni aspekti. Svijet pravnih normi, može se. 5 Metodologija društvenih nauka

65

naravno, ujedno odrediti pojmovno jasno i (u pravnom smislu) za povijesnu zbilju. Ali društvena znanost u našem smislu riječi ima se baviti njihovim praktičnim značenjem. Međutim, jasno svjesni tog značenja vrlo često možemo postati samo u odnosu empirijske datosti na neki idealni granični slučaj. Ako povjesničar (u najširem smislu riječi) otkloni pokušaj formuliranja takvog idealnog tipa kao »teo­ rijske konstrukcije« kao nepodoban ili nepotreban za postiza­ nje svog konkretnog spoznajnog cilja, to redovito ima za pos­ ljedicu da se svjesno ili nesvjesno služi drugim sličnim kon­ strukcijama, i da ih jezično ne formulira i logički ne raz­ rađuje ili da ostaje zaronjen u području onoga što se neodre­ đeno »osjećalo«. Nema ničega opasnijega od miješanja teorije i povijesti koje proizlazi iz naturalističkih predrasuda bilo u obliku vjerovanja da se u »pravom« sadržaju tih pojmovnih slika ima fiksirati »bit« povijesne zbilje, njihovog korištenja kao Prokrustove postelje u koju treba povijest silom utjerati ili hipostaziranja »ideja« kao »prave« zbilje koja stoji iza prolaznosti događaja, kao stvarne »snage« koje su u povijesti djelotvorne. Osobito je potonja opasnost tako blizu, budući da smo se navikli pod »idejama« neke epohe podrazumijevati također, pa čak u prvom redu, misli i ideale koji su oladali masama ili povijesno važnim brojem ljudi te epohe, a time bili zna­ čajni kao sastavni dijelovi njezine kulturne osebujnosti. Tome valja pridodati još dvije stvari: ponajprije okolnost da između »ideje« u smislu praktičnog ili teorijskog smjera mišljenja i »ideje« u smislu idealnog tipa neke epohe, što ga konstruiramo kao pojmovno pomoćno sredstvo — redovito postoje određeni odnosi. Idealni tip određenih društvenih prilika koji se može izdvojiti iz određenih karakterističnih društvenih pojava neke epohe može — što je, dapače, čest slučaj — samim suvremenicima lebdjeti pred očima kao ideal kojem se teži u praksi ili kao maksima reguliranja odre­ đenih društvenih odnosa. Tako je bilo već s »idejom« »za­ štitne skrbi« i mnogim drugim teorijama kanonista, osobito s teorijom svetoga Tome Akvinskoga u odnosu na danas u upotrebi idealnotipski pojam srednjovjekovne »gradske 66

privrede« ο kojoj smo već govorili. Sada stvar tako stoji s ozloglašenim temeljnim pojmom nacionalne ekonomije, poj­ mom »ekonomske vrijednosti«. Od skolastike do uključivo marksističke teorije ovdje se spaja misao ο nečem »objek­ tivno« važećem, to znači, dakle, ο onom što »treba biti« s apstrakcijom izvedenom iz empirijskog toka formiranja cijena. A ta misao da »vrijednost« dobara treba biti reguli­ rana određenim načelom »prirodnog prava« imala je, i još uvijek ima, neizmjerno značenje za razvitak kulture, a ne samo srednjovjekovne kulture. I to značenje je osobito inten­ zivno utjecalo na empirijsko formiranje cijena. Ali što se podrazumijeva i što se može podrazumijevati pod tim teo­ rijskim pojmom, može se stvarno razjasniti samo pomoću precizne idealnotipske pojmovne konstrukcije — a to mora svakako promišljati onaj koji izruguje »robinzonade« ap­ straktne teorije tako dugo dok je ne bude mogao nadomje­ stiti nečim boljim, što ovdje znači — jasnijim. Uzročni odnos između ideje koja se može povijesno konstatirati, a koja vlada ljudima, i onih sastavnih dijelova povijesne zbilje iz kojih se može apstrahirati njima odgova­ rajući idealni tip može se pri tom, dakako, krajnje različito oblikovati. Valja čvrstim držati samo to da su načelno te dvije stvari očito u osnovi različite. Ali tome valja dodati još nešto : naime, da same one ideje, koje upravljaju ljudima neke epohe i koje u njima difuzno djeluju, možemo, ako je pri tom riječ ο nekim kompliciranijim konstrukcijama, poj­ movnom preciznošću razumjeti samo u obliku idealnog tipa, jer one empirijski žive u glavama neodređenog mnoštva ljudi koje se mijenja i u kojima doživljava najraznovrsnije nijanse oblika i sadržaja, jasnoće i smisla. Oni sastavni dijelovi duhovnog života pojedinaca koji žive u određenoj epohi srednjega vijeka, koje na primjer možemo osloviti kao »»kršćanstvo« tih pojedinaca, ako bismo ih mogli cjelovito prikazati, tvorili bi, naravno, kaos beskrajno diferenciranih i krajnje proturječnih povezanosti misli i osjećaja svake vrste, usprkos tome što je srednjovjekovna crkva zasigurno u naročito velikoj mjeri bila u stanju prožeti jedinstvom vjerovanje i običaje. Ako se sad postavi pitanje: u čemu bi onda u tom kaosu bilo srednjovjekovno »kršćanstvo« s kojim 5·

67

se pak i dalje mora operirati kao sa čvrstim pojmom, u čemu se sastoji »kršćansko« koje susrećemo u srednjovjekovnim institucijama, odmah se pokazuje da i tu, u svakom poje­ dinačnom slučaju primjenjujemo čistu misaonu konstrukciju koju smo sami stvorili. Ona je spoj odredaba vjere, crkvenog prava i ćudorednih normi, maksima vođenja života i bez­ brojnih pojedinačnih međusobnih veza koje sjedinjujemo u neku »ideju«, to jest sintezu do koje ne bismo mogli na neproturječan način doći bez upotrebe idealnotipskih poj­ mova. Logičke strukture pojmovnih sustava u kojima predstav­ ljamo takve »ideje« i njihov odnos i onoga što nam je izravno dato u empirijskoj zbilji su, dakako, krajnje različite. One se pokazuju još razmjerno jednostavnim u slučajevima kad je riječ ο jednoj ili nekoliko teorijski usmjeravajućih postavki koje se mogu lako obuhvatiti formulom — kao što je Calvinovo vjerovanje u predestinaciju — ili ο ćudorednim postu­ latima, koji se mogu jasno formulirati, a koji su osvojili ljude i proizveli povijesne učinke, tako da možemo »ideje« artikulirati u misaonu hijerarhiju koja se logički razvija iz tih usmjeravajućih postavki. Dakako, već će se tada lako previdjeti da se bez obzira na značenje čak i sasvim logički uvjerljive snage misli u povijesti — marksizam je za to istaknuti primjer — empirijsko povijesni proces koji se redovito javlja u ljudskim glavama ipak mora razumjeti kao psihološki, a ne logički uvjetovan. Idealnotipski karakter takvih sinteza povijesno djelotvornih ideja još se jasnije pokazuje kad te temeljne usmjeravajuće postavke uopće ne žive ili više ne žive u glavama tih pojedinaca kojima vladaju misli koje iz njih logički slijede ili su iz njih asocijativno izvedene, jer su ideje«, koje su povijesno izvorno bile funda­ mentalne, izumrle ili su se uopće proširile samo po svojim posljedicama. A još odlučnije se obilježje sinteze pokazuje kao obilježje »ideje« koju stvaramo kad su te temeljne usmje­ ravajuće postavke od početka same nepotpune, kad uopće nisu dovedene do jasne svijesti ili kad nisu poprimile oblik jasnijih pojmovnih veza. Kad izvedemo taj postupak, kao 68

što se beskrajno često događa i mora se dogoditi, kod tih »ideja« — kao što je na primjer ideja »liberalizma« odre­ đenog razdoblja, »metodizma« ili ideja neke vrste pojmovno nerazvijenog »socijalizma« — riječ je ο čistom idealnom tipu« koji ima isto obilježje kao i sinteze »načela« neke pri­ vredne epohe od kojih polazimo. Što su obuhvatnije pove­ zanosti ο čijem je prikazivanju riječ i što je mnogostranije njihovo kulturno značenje, njihovo se sažeto sistematsko prikazivanje u pojmovnom i misaonom sustavu više pribli­ žava karakteru »idealnog tipa«; manje je moguće djelovati nekim pojmom takve vrste, pa su stoga sve prirodniji i neizbježniji opetovani pokušaji da se dođe do svijesti ο svagda novim aspektima značenja, novoj tvorbi idealnotipskih poj­ mova. Na primjer, svi prikazi »biti« kršćanstva su idealni tipovi vazda i nužno samo relativne i problematične valja­ nosti kad se smatra da bi trebali biti povijesni prikaz posto­ jećega, a svejedno su, heuristički gledano, krajnje vrijedni što se tiče istraživanja i imaju veliku sistematsku vrijednost za prikazivanje samo kad se upotrebljavaju kao pojmovna sredstva uspoređivanja i mjerenja zbilje u odnosu na njih. U toj funkciji oni su upravo prijeko potrebni. Takvim idealnotipskim prikazivanjima redovito se pridružuje još i drugi momenat, to jest još kompliciranije njegovo značenje. Oni redovito teže tome da budu ili nesvjesno jesu idealni tipovi ne samo u logičkom nego i u praktičnom smislu, to jest oni su tipovi obrazaca koji — u našem primjeru — sadrže ono što bi, po naziranju prikazivača kršćanstvo, tre­ ba/o biti i što je u njemu za nj »bitno« jer je trajno vrijedno. Ako je tome, svjesno ili, češće, nesvjesno, tako, tada oni sadrže ideale kojima prikazivač vrijednosno pooezuje kršćan­ stvo; ideale i ciljeve prema kojima upravlja svoju »ideju« kršćanstva, a koji, naravno, mogu biti krajnje različiti, kakvi će nedvojbeno uvijek i biti s obzirom na vrijednosti prema kojima su se prema kršćanstvu odnosili suvremenici kao što su prakršćani. Međutim, u tom značenju »ideje«, naravno, nisu više isključivo logička pomagala, nisu samo pojmovi kojima se zbilja uspoređivanjem mjeri, već su ideali kojima se ona vrijednosno procjenjuje. Ovdje više nije riječ ο isklju­ čivo teorijskom procesu odnosa empirijski postojećeg prema 69

vrijednostima, nego ο vrijednosnim sudovima, koji su inte­ grirani u pojam »kršćanstva«. Budući da ovdje idealni tip traži empirijsku valjanost, on prodire u okružje vrijednosnog tumačenja, a to znači napuštanje tla iskustvene znanosti, čemu predleži osobna vjera, a ne idealnotipska tvorba poj­ mova. Koliko je načelna ta razlika izuzetno često pak poka­ zuje brkanje tih dvaju, u temelju različitih, značenja »ideja« u toku povijesnog rada. Ona je svagda vrlo blizu uvijek kad povjesničar počinje razrađivati svoje »shvaćanje« ličnosti ili epohe. U suprotnosti prema stalnim etičkim mjerilima koja bravar primjenjuje u duhu racionalizma, suvremeni relativistički obučen povjesničar koji u jednu ruku nastoji razu­ mjeti epohu ο kojoj govori »iz nje same«, a u drugu ruku ο njoj želi »suditi« osjeća potrebu da mjerila za svoj sud izvede iz »materijala«, to jest da dopusti da »ideja« u smislu ideala izraste iz »ideje« u smislu »idealnoga t/pa«. Estetska draž takvog postupka stalno ga zavodi da zanemari liniju u kojoj se ta dva nastojanja razilaze — polovičnost koja s jedne strane ne može dopustiti vrijednosne sudove, a s druge strane nastoji da sa sebe skine odgovornost za vlastiti sud. Nasuprot tome osnovna dužnost znanstvene samokontrole i jedino sredstvo da se spriječe zablude zahtijevaju precizno razlikovanje logički usporednog odnosa zbilje prema ideal­ nom tipu u logičkom smislu od vrednujućeg prosuđivanja zbilje na osnovi ideala. Idealni tip u našem smislu riječi, kako se još jednom može opetovati, naspram vrijednosnom pro­ suđivanju potpuno je ravnodušan i nema nikakve veze s bilo kakvom savršenosti osim s isključivo logičkom. Postoje idealni tipovi javnih kuća isto kao i idealni tipovi religija, a postoje takvi idealni tipovi javnih kuća koji se sa stajališta današnje policijske tehnike pokazuju tehnički »prikladne«, kao što postoje i one koje su upravo suprotni primjeri. Ovdje se nužno moramo zadržati na daleko najkomplici­ ranijem i najzanimljivijim primjeru podrobnog raspravljanja pitanja logičke strukture pojma države. U prilog tome valja samo unaprijed primijetiti slijedeće: kad pitamo čemu u empirijskoj zbilji odgovara pojam »države«, susrećemo se s beskonačnošću difuznih i diskretnih ljudskih djelovanja i trpljenja, faktično i pravno uređenih odnosa, po prirodi 70

dijelom jednokratnih, a dijelom redovito ponovljivih, pove­ zanih s idejom, to jest vjerovanjem u faktično važeće norme ili norme koje bi trebale važiti i odnose vlasti ljudi nad lju­ dima. To vjerovanje je dijelom misaono razrađen duhovni posjed, dijelom mutno doživljen, a dijelom pasivno pri­ hvaćen i, najraznolikije iznijansirano, prisutan u glavama pojedinaca koji, kad bi »ideju« zaista kao takvu jasno mislili, ne bi najprije trebali »opću teoriju države«, koja tu ideju nastoji razraditi. Znanstveni pojam države, kako mu drago formuliran, svagda je, naravno, sinteza, što je poduzimamo u određene spoznajne svrhe. Ali on je, s druge strane, isto tako apstrahiran iz nejasnih sinteza, koje se zatiču u glavama povijesno postojećih ljudi. Međutim, konkretni sadržaj koji povijesno postojeća »država« pretpostavlja u tim sintezama svojih suvremenika može se učiniti zornim samo usmjera­ vanjem na idealnotipske pojmove. Uostalom, nema ni naj­ manje dvojbe da način na koji suvremenici izvode te sinteze, uvijek u logički nesavršenom obliku, to jest da način na koji stvaraju »ideju« države — kao što je naprimjer njemačka »organska« metafizika države za razliku od američkog »po­ slovnog« shvaćanja — ima eminentno praktično značenje; drugim riječima rečeno: i ovdje se praktična ideja koja bi trebala biti valjana, ili se vjeruje da je valjana, i u istraži­ vačke svrhe konstruiran teorijski idealni tip međusobno pri­ bližavaju i pokazuju stalnu sklonost da prijeđu jedan u drugoga. Do sada smo hotimično razmatrali »idealni tip« kao u biti — ako ne i isključivo — misaonu konstrukciju za mje­ renje i sistematsko označavanje pojedinačnih sveza, to jest sveza koje su značajne po njihovoj jedinstvenosti — kao što su kršćanstvo, kapitalizam, itd. Tako smo postupili kako bismo uklonili uobičajenu zamisao da je na području kultur­ nih pojava apstraktno tipično jednako apstraktno gene­ ričkom. Ali to nije slučaj. Iako ovdje ne možemo načelno analizirati puno raspravljan i zloupotrebom jako diskredi­ tiran pojam »tipičnog«, pretpostavimo našu prethodnu ras­ pravu da tvorba tipskih pojmova u smislu odbacivanja onoga što je »slučajno« upravo i ima mjesto u pogledu povijesnih jedinki. Naravno, i ti se rodni pojmovi koje stalno nalazimo 71

kao sastavne dijelove povijesnog prikaza i konkretne povi­ jesne pojmove mogu oblikovati kao idealni tipovi apstra­ hiranjem i isticanjem određenih, njima pojmovno bitnih elemenata. To je čak čest i važan primjer primjene idealnotipskih pojmova; svaki se pojedini idealni tip stvara sjedinje­ njem pojmovnih elemenata koji su generičke prirode i koji se oblikuju kao idealni tipovi. U tom slučaju također se pokazuje osobita logička funkcija idealnotipskih pojmova. Jednostavan rodni pojam u smislu kompleksa značajki koje su zajedničke mnogim pojavama je, na primjer, pojam »raz­ mjene« sve dok zanemarujemo značenje sastavnih dijelova toga pojma i jednostavno ga analiziramo u njegovoj svako­ dnevnoj jezičnoj upotrebi. Ali ako taj pojam na primjer dovedemo u vezu sa »zakonom marginalne korisnosti« i utvrdimo pojam »ekonomske razmjene« kao ekonomski racionalnog procesa, tada taj kao i svaki logički potpuno razvijen pojam sadrži u sebi sud ο »tipičnim« uvjetima raz­ mjene. On poprima genetsko obilježje i time ujedno postaje u logičkom smislu idealnotipski, to jest udaljuje se od empi­ rijske zbilje koja se s njim može samo usporediti ili nanj odnositi. Slično vrijedi za sve takozvane »temeljne pojmove« nacionalne ekonomije; oni se u genetskom obliku mogu razviti samo kao idealni tipovi. Opreka između jednostavnih rodnih pojmova koji samo sažimaju zajedničke značajke empirijskih pojava i po njihovu karakteru rodnog idealnog tipa — kao što je idealnotipski pojam »biti« ručnog rada — naravno, u pojedinim je slučajevima promjenljiva. Ali ni­ jedan rodni pojam kao takav nema »tipsko« obilježje, a ne postoji nikakav isključivo rodni »prosječan« tip. Kad god govorimo ο »tipičnoj« veličini — na primjer u statistici — pokazuje se nešto više od pukog prosjeka. Sto je više riječ ο jednostavnoj klasifikaciji procesa koji se u zbilji pokazuju kao masovna pojava, to je više riječ ο rodnim pojmovima,· što su kompliciranije povijesne sveze s obziroma na njihove sastavne dijelove na kojima počiva njihovo posebno znače­ nje, a koje se pojmovno oblikuju, to će više pojam — ili pojmovni sustav — imati obilježje idealnog tipa. Jer cilj idealnotipske tvorbe pojmova nije eksplicirati rodnu, nego 72

obrnuto — posvuda eksplicirati vlastitu osebujnost kultur­ nih pojava. Činjenica da se idealni tipovi, čak i po naravi rodni, mogu primijeniti i da se primjenjuju zaokuplja metodologijski interes prije svega u vezi s drugom činjenicom. Do sada smo upoznali idealne tipove u biti samo kao apstraktne pojmove povezanosti koje smo shvatili kao stalne u tijeku zbivanja, kao povijesne jedinke u kojima se odvija razvitak. Međutim, tu nastupa jedna komplikacija koja pomoću pojma »tipičnog« izvanredno lako ponovo uvlači u upotrebu naturalističku predrasudu da cilj društvenih zna­ nosti mora biti svođenje zbilje na »zakone«. I razvojne ten­ dencije mogu se konstruirati kao idealni tipovi i te kon­ strukcije mogu imati ogromnu heurističku vrijednost. Ali to u osobito velikoj mjeri stvara opasnost da se međusobno pobrkaju idealni tip i zbilja. Može se na primjer doći do teorijskoga rezultata da bi u društvu strogo organiziranom po načelima »zanatske« privrede jedini izvor kapitalističke akumulacije mogla biti zemljišna renta. Iz toga se onda možda može — jer ispravnost te konstrukcije ne bi se ovdje ispitivala — konstruirati čista idealna slika preobrazbe zanatskog u kapitalistički oblik privrede, uvjetovana odre­ đenim jednostavnim činiocima — ograničenim zemljištem, porastom počanstva, pritjecanjem plemenitih kovina, racio­ nalizacijom načina vođenja života. Je li empirijsko povijesni tok razvitka stvarno bio jednak konstruiranom istražilo bi se tek pomoću te konstrukcije kao spoznajnog sredstva na način usporedbe između »idealnog tipa« i »činjenica«. Kad bi idealni tip bio »ispravno« konstruiran, a stvarni tok događaja ne bi odgovarao idealnotipskom, dokazalo bi se da srednjo­ vjekovno društvo upravo po određenim odnosima nije bilo, strogo uzevši, zanatskog tipa. A ako je idealni tip konstruiran na heuristički »idealni« način — da li bi to i kako u našem primjeru moglo biti tako ovdje ćemo potpuno zanemariti — on će istodobno istraživanje voditi putem koji vodi precizni­ jem shvaćanju nezanatskih komponenti srednjovjekovnog društva po njihovoj osebujnosti i povijesnom značenju. Ako vodi tom rezultatu, on ispunjava svoju logičku svrhu upravo i po tome što očituje svoju vlastitu nezbiljnost. U tom slu73

čaju on predstavlja ispitivanje jedne hipoteze. Taj postupak ne izaziva nikakve metodologijske dvojbe sve dok se jasno ima na pameti da su idealno tipske konstrukcije razvitka i povijest dvije strogo različite stvari, te da je ovdje kon­ strukcija sredstvo da se planski i valjano izvede pripisivanje nekog povijesnog procesa njegovim stvarnim uzrocima iz kruga onih uzroka koji su prema stanju naše spoznaje mo­ gući. Strogo pridržavanje toga razlikovanja iskustveno uzevši često postaje neobično otežano jednom okolnošću. U inte­ resu zornog očitovanja idealnog tipa ili idealnotipskog pri­ stupa razvitku teži se njegovu pojašnjenju upotrebom kon­ kretnog materijala iz empirijsko-povijesne zbilje. Opasnost tog, samog po sebi posve legitimnog postupka, sastoji se u tome što se ovdje povijesna spoznaja pojavljuje kao sluga teorije umjesto da bude obrnuto. Teoretičar je blizu isku­ šenju ili da taj odnos smatra normalnim ili, što je mnogo gore, da ugura jednu u drugu teoriju i povijest i da ih upravo međusobno pobrka. Taj se slučaj pojavljuje u još naglašenijoj mjeri kad se idealna konstrukcija nekog razvitka i pojmovna klasifikacija idealnih tipova određene kulturne tvorbe (na primjer oblici zanatskih poduzeća izvedeni iz »zatvorene domaće privrede« ili religijskih pojmova koji počinju od »božanstava trenutka«) zajedno integriraju u genetsku klasifikaciju. Niz tipova koji rezultira iz odabranih pojmovnih značajki pojavljuje se tada kao zakonito nužan povijesni slijed jednih iz drugih. Logički red pojmova s jedne strane i empirijska odredba pojmova u prostoru, vremenu i uzročnoj povezanosti s druge strane pojavljuju se tada zajedno spojeni tako da postoji gotovo neodoljivo isku­ šenje da se vrši nasilje nad zbiljom kako bi se dokazala stvarna valjanost konstrukcije. Hotimično je izbjegavano razlaganje idealnotipske kon­ strukcije na za nas daleko najvažnijem, to jest na Marxovu primjeru. Tako se postupilo kako ne bismo uvođenjem inter­ pretacije Marxa još više komplicirali prikaz i kako ne bismo anticipirali rasprave u našem časopisu koji će predmetom kritičke analize redovito činiti literaturu koja se povećava ο velikom misliocu i koja mu se pridružuje. Stoga ovdje 74

valja samo konstatirati da su, naravno, svi navlastito mark­ sistički »zakoni« i konstrukcije razvoja — ukoliko su teo­ rijski bez mane — idealnotipski po naravi. Svatko tko se bavio marksističkim pojmovima zna eminentno, uistinu jedinstveno heurističko značenje tih idealnih tipova kad se upotrebljavaju da bi se s njima usporedila zbilja, a isto tako zna njihovu opasnost čim se uzimaju kao empirijski važeće ili uopće kao stvarne (to jest uistinu metafizičke) »djelatne snage«, »tendencije«, itd. Rodni pojmovi — idealni tipovi — idealnotipski rodni pojmovi — ideje u smislu modela mišljenja koji su empirijski djelatne u povijesno postojećih ljudi — idealni tipovi takvih ideja — ideali, koji vladaju povijesno postojećim ljudima — idealni tipovi takvih ideala — ideali s kojima povjesničar povezuje povijest; — teorijske konstrukcije, koji se služe ilustrativno empirijskim podacima — povijesno istraživanje koje koristi teorijske pojmove kao idealne granične sluča­ jeve — a uz to različite moguće kombinacije koje se ovdje mogu samo nagovijestiti, čiji je odnos prema neposredno datoj empirijskoj zbilji problematičan — samo taj zbir uzo­ raka već pokazuje beskonačnu isprepletenost pojmovno -metodologijskih problema koji stalno ostaju živi na području znanosti ο kulturi. Ovdje se jednostavno moramo sustegnuti od ulaženja u praktična metodologijska pitanja čije probleme treba samo naznačiti i u podrobnije raspravljanje odnosa idealnotipske spoznaje prema spoznaji »zakona«, idealnotipskih pojmova prema kolektivnim pojmovima. Povjesničar će nakon svih tih polemika još uvijek biti opet ustrajan u tome da su idealnotipski oblik tvorbe poj­ mova i konstrukcija osobiti znaci mladenaštva neke disci­ pline. U tome mu valja u određenom smislu dati za pravo, dakako, s drugim posljedicama od onih koje će on izvesti. Sigurno je točno da dosadan četverogodišnjak jednako kao i primitivni filolog jezik prije svega shvaćaju »organski«, to će reći kao nadempirijsku cjelinu upravljenu normama, ali zadatak je znanosti da utvrdi što bi kao jezično pravilo — trebalo važiti. Logička obrada »književnog jezika«, njegovo svođenje na pravila, kao što je učinjeno u Accademia della Crusca, normalno je prva zadaća što je sebi postavlja »filo75

logija«. Kad, nasuprot tome, danas jedan vodeći filolog izjav­ ljuje da je predmet filologije »govor svakoga pojedinca«, samo zamišljanje takvog programa moguće je samo nakon postojanja relativno čvrstog idealnog tipa književnog jezika kojim može, barem prešutno, operirati inače posvema neorijentirana i beskrajna istraživanja beskrajne raznovrsnosti jezika. Drugačije ne funkcioniraju ni konstrukcije prirodnopravnih teorija i organske teorije države ili donekle — sjetimo se idealnog tipa u našem smislu — teorije Benjamina Constanta o antičkoj državi, donekle kao mirne luke dok se čovjek ne nauči sigurno ploviti u golemom moru empi­ rijskih činjenica. Dozrijevanje znanosti, dakle, uvijek u stvari znači prevladavanje idealnog tipa ako se misli kao empirijski važeći ili kao rodni pojam. Međutim, ne samo da je na primjer danas posve opravdana upotreba sjajne Constantove konstrukcije za pokazivanje određenih strana i povijesne osebujnosti antičkog života u državi, čim se pomno pri­ državamo njezine idealnotipske naravi, nego prije svega postoje znanosti kojima je dosuđena vječita mladost, a to su sve povijesne discipline kojima vječno napredujući tijek kulture donosi stalno nova postavljanja problema. U biti njihova zadatka stoji prolaznost svih idealnotipskih kon­ strukcija, ali istodobno i neizbježnost stalno novih. Vazda se opetovano javljaju pokušaji da se utvrdi »pravi« i »istinski« smisao povijesnih pojmova, a oni nikada ne dopiru do kraja. Zbog toga posve redovito sinteze s kojima stalno povijest radi ostaju ili samo relativno određeni poj­ movi ili, čim treba iznuditi jasnoću sadržaja, pojam postaje apstraktan idealni tip i s tim se otkriva kao teorijsko, dakle, »jednostrano« stajalište koje osvjetljava zbilju, na koju se može odnositi, ali koji se očigledno pokazuje neprikladan kao shema, u koju bi se zbilja mogla uklopiti bez ostatka. Jer nijedan od pojmovnih sustava bez kojih ne bismo mogli shvatiti one sastavne dijelove zbilje koji su u određenom trenutku značajni, ne može iscrpsti njezino beskrajno bogat­ stvo. Oni nisu ništa drugo doli pokušaji da se na osnovi aktualnog stanja našeg znanja i pojmovnih tvorbi koje nam stoje na raspolaganju unese red u kaos onih činjenica koje smo uvukli u krug naših interesa. Pojmovni aparat koji je 76

u prošlosti razrađen misaonom obradom, odnosno što će reći uistinu, misaonom preobrazbom neposredno date zbilje i njezinim uključivanjem u te pojmove, koji odgovaraju stanju njezine spoznaje i smjeru njezinih interesa, u stalnoj je »kontrapoziciji« s onim što možemo i smjeramo dobiti novom spoznajom iz zbilje. Napredak rada u znanosti ο kulturi odvija se u tom sukobu. Njegov je rezultat proces stalne preobrazbe onih pojmova pomoću kojih nastojimo shvatiti zbilju. Povijest znanosti ο društvenom životu jest i ostaje stoga stalno mijenjanje pokušaja da se tvorbom pojmova misaono srede činjenice — rješavanje tako dobive­ nih pojmovnih slika širenjem i pomicanjem znanstvenog obzorja — i rekonstrukcija pojmova na tako preinačenim osnovama. Nije na primjer pogrešan pokušaj izgradnja poj­ movnih sustava općenito koji se time izražavaju — svaka znanost, čak i jednostavna deskriptivna povijest operira pojmovnim sredstvima svoga vremena — nego s njim dolazi do izražaja okolnost da u znanostima ο ljudskoj kulturi tvorba pojmova ovisi ο postavljanju problema i da se potonji mijenjaju u ovisnosti ο sadržaju same kulture. Odnos između pojma i onoga što se poima uključuje u znanostima ο kulturi prolaznost svake takve sinteze. Veliki pokušaji pojmovne konstrukcije na području naše znanosti imali su svoju vri­ jednost upravo u tome što su otkrivali granice značenja onih stajališta koja su uzimali za podlogu. Najdalekosežniji napredak na području društvenih znanosti stvarno se pove­ zuje s pokretanjem praktičnih kulturnih problema i poka­ zuju se u obliku kritike tvorbe pojmova. Jedan od glavnih zadataka našega časopisa bit će služiti svrsi te kritike i kroz to istraživanje načela sinteze na području društvenih zna­ nosti. U zaključcima koji se imaju izvesti iz onoga što je rečeno došli smo do točke u kojoj se naši nazori možda tu i tamo razlikuju od pogleda mnogih istaknutijih zastupnika histo­ rijske škole čijim potomcima pripadamo i mi sami. Potonji, naime, možda izrijekom ili prešutno ostaju kod mišljenja da je konačni cilj, svrha svake znanosti njezin materijal srediti u sustav pojmova, čiji se sadržaj mora steći i pola­ gano upotpuniti promatranjem empirijskih pravilnosti, tvor77

bom hipoteza i njihovim verificiranjem sve dok se iz toga ne pojavi kompletna i stoga deduktivna znanost. Što se tiče toga cilja, današnji povijesno-induktivni rad bit će pred­ radnja uvjetovana nesavršenošću naše discipline. Sa staja­ lišta tog načina promatranja, naravno, ništa se ne pokazuje sumnjivijim od tvorbe i primjene preciznih pojmova koji bi nastojali prerano anticipirati cilj koji bi morao biti stvar daleke budućnost. To bi shvaćanje u načelu bilo neosporno u okviru antičko — skolastičkog učenja ο spoznaji koje još uvijek ima duboko u krvi masa stručnjaka historijske škole. Pretpostavlja se da svrha pojmova mora biti predočiva kopija »objektivne« zbilje, a otuda opetovano ukazivanje na nezbiljnost svih preciznih pojmova. Onome tko do kraja promisli temeljne misli suvremene spoznaje teorije koja seže do Kanta da su pojmovi, štoviše, misaona sredstva sa svrhom duhovnog ovladavanja empirijskom datosti i da samo to mogu biti okolnost da su precizni rodni pojmovi nužno idealni tipovi neće ništa govoriti protiv tvorbe takvih poj­ mova. Njemu je obrnut odnos između pojmova i povijesnog istraživanja; taj konačni cilj pojavljuje mu se kao logički nemoguć, pojmovi nisu cilj, već sredstvo za postizavanje cilja spoznaje povezanosti koje sa pojedinih stajališta imaju značenje, a upravo poradi toga što su sadržaji povijesnih pojmova promjenljivi, nužno se svaki put moraju precizno formulirati. Mora se zahtijevati samo da se pri njihovoj primjeni uvijek pomno ima na pameti njihovo obilježje idealnih misaonih tvorbi i da se ne brka idealni tip i povi­ jesna zbilja. Budući da se zbiljski konačni povijesni pojmovi ne mogu zbog neizbježne promjene usmjeravajućih vrijed­ nosnih ideja smatrati općim krajnjim ciljem, on će držati da je upravo konstruiranjem preciznih i jednoznačnih poj­ mova u odnosu na pojedinačna aktualna usmjeravajuća stajališta data mogućnost uvijek jasnog shvaćanja granica njihove valjanosti. Potom će se potvrditi, a mi smo sami to već dopustili, da bi se u pojedinom slučaju konkretna povijesna povezanost u njenu toku mogla zorno pokazati, a da se stalno ne stavlja u odnos prema definiranim pojmovima. U skladu s tim tražit će se da povjesničar u našoj disciplini, isto kao što je 78

rečeno i za povjesničare politike, govori »jezikom života«. Zasigurno! Ali valja dodati da u tom postupku često u vrlo visokom stupnju ostaje nužno da se dođe do jasne svijesti ο stajalištu s kojeg proces ο kojem je riječ dobiva značenje. Općenito uzevši, mi nismo u povoljnom položaju povjesni­ čara politike za kojeg su sadržaji kulture na koje se odnosi njegov prikaz redovito jednoznačni ili izgledaju takvi. Svaki intuitivan opis pridružuje se osebujnosti značenja umjet­ ničkog prikazivanja: »Svaki vidi što u srcu nosi«. Valjani sudovi posvuda pretpostavljaju logičku obradu onoga što se opaža zrenjem, to jest upotrebu pojmova, a svakako je mo­ guća i česta esteska draž da se to zadrži in peto, ali to svagda ugrožava sigurnost orijentacije čitatelja, pa često i samoga pisca, glede domašaja njegovih sudova. Zanemarivanje precizne tvorbe pojmova može postati krajnje opasno u raspravama ο praktičnoj gospodarskoj i socijalnoj politici. Autsajderu je upravo nevjerojatna zbrka prouzročena na primjer upotrebom termina »vrijednost« — tog djeteta koje je velika briga naše discipline kojem se može dati neki jasan smisao upravo samo idealnotipski — ili riječi kao što su »produktivan«, »sa stajališta narodne privrede«, itd., koje se uopće ne opiru nikakvoj pojmovno jasnoj ana­ lizi. Kolektivni pojmovi preuzeti iz jezika svakidašnjeg života svakako su ovdje naročito štetni. Da bismo naveli školski primjer koji i nestručnjak može lako razumjeti, uzmimo pojam »poljoprivrede« onako kako se pojavljuje u izrazu »interesi poljoprivrede«. Uzmimo ponajprije »interese poljo­ privrede« kao više ili manje jasne subjektivne empirijski utvrdive predstave pojedinih privredno aktivnih jedinki ο njihovim vlastitim interesima i posve zanemarimo bezbrojne sukobe interesa između uzgojitelja stoke, tovitelja stoke, uzgojitelja žita, potrošača žita, onih koji peku rakiju, itd. poljoprivrednika koji svakako nisu svi nestručnjaci, ali svaki stručnjak pozna golem splet antagonističkih i suprotnih vrijednosnih odnosa, koji se pod tim nejasno misli. Ovdje ćemo nabrojiti samo neke: interese poljoprivrednika, koji žele prodati svoj posjed i stoga je zainteresiran samo za brzi rast cijena zemlje, upravo suprotan interes od interesa onih, koji je žele kupiti, pripojiti svom zemljištu ili zakupiti; 79

interesi onih koji žele zadržati određeni posjed radi dru­ štvene prednosti svojih potomaka, pa je stoga zainteresiran za stabilnost zemljišnog posjeda; suprotstavljeni interesi onih, koji u svom vlastitom interesu i interesu svoje djece žele da zemlja ide najboljem poljoprivredniku ili — što nije bez daljnjega isto — kapitalom najsnažnijem kupcu; čisto ekonomski interes za slobodu ekonomskog kretanja »najvještijeg poljoprivrednika« u smislu privatnog privređivanja; s tim sukobljeni interesi određenih dominantnih slojeva za očuvanje stečenog društvenog i političkog položaja vlastitog »staleža«, a time i svojih potomaka; društveni interes nedominantnih slojeva poljoprivrednika za opadanje slojeva koji su iznad njih a koji ih ugnjetavaju; njihov interes koji u određenim okolnostima kolidira sa spomenutim interesom, da ih vode oni iznad njih kako bi zastupali njihov interes za dobiti. Lista bi se mogla strahovito povećati, a da ne dođemo do kraja, iako smo ih spomenuli što je moguće sumarnije i neprecizno. Prijeći ćemo preko činjenice da se »egoističniji« interesi te vrste mogu miješati i povezivati sa sasvim ideal­ nim vrijednostima, te da se one mogu priječiti i otklanjati kako bismo se prije svega prisjetili da govoreći ο »intere­ sima poljoprivrede« redovito ne mislimo samo na one mate­ rijalne i idealne vrijednosti s kojima poljoprivrednici pove­ zuju svoje interese već uz njih i na one dijelom heterogene vrijednosne ideje koje možemo povezati s poljoprivredom — primjerice: proizvodne interese, izvedene iz interesa za jeftinijom i kvalitativno dobrom prehranom pučanstva koji se uvijek ne podudaraju sa spomenutim interesima, pri čemu interesi grada i sela mogu biti u raznovrsnim sukobima i u kojima interesi suvremene generacije ne moraju nipošto biti istovetni s vjerojatnim interesima budućih generacija; — populacijski interesi: osobito interes za brojnim seoskim pučanstvom, izveden iz unutrašnjopolitičkih ili vanjsko­ političkih ili drugih idealnih interesa »države« najrazličitije vrste, na primjer prema očekivanom utjecaju brojnog seo­ skog pučanstva na kulturnu osebujnost neke zemlje; — ti populacijski interesi mogu se sukobljavati s najrazličitijim privatnim privrednim interesima svih dijelova seoskog pu­ čanstva i, na način koji se može zamisliti, sa svim suvreme-

nim interesima mase seoskog pučanstva. Ili, uzmimo primjer interesa za određenim tipom socijalne slojevitosti seoskog pučanstva zbog vrste političkog i kulturnog utjecaja koji će iz toga nastati. Taj interes može ovisno ο svoje usmjerenosti biti u sukobu sa svim zamislivim, čak i prijeko potrebnim suvremenim i budućim interesima pojedinih poljoprivred­ nika kao i s interesima »države«. A — to dalje komplicira stvar — »država« s čijim interesom rado povezujemo takve i brojne druge slične pojedine interese pri tom nam je često samo fingirana adresa za sam po sebi krajnje zamršen snop vrijednosnih ideja na koje se sa svoje strane u pojedinim slučajevima odnosi: čista vojna sigurnost prema vani; osigu­ ravanje vladajućeg položaja neke dinastije ili određene klase prema unutra; interes za očuvanjem i proširenjem formalno-državnog jedinstva nacije poradi nje same ili u interesu očuvanja određenih objektivnih po sebi opet vrlo različitih kulturnih vrijednosti, za koje mi kao politički uje­ dinjen narod vjerujemo da ih zastupamo; preobrtanje soci­ jalnih obilježja države u smislu određenih opet vrlo različitih kulturnih ideala, — odvelo bi nas predaleko kad bismo čak samo nagovijestili, što sve stoji ispod etikete »državni inte­ resi« koji se mogu odnositi na poljoprivredu. Ovdje odabrani primjeri, a još više naša sumarna analiza, nezgrapni su i pojednostavljeni. Onaj tko nije stručnjak mogao bi sada pobliže (i temeljitije) analizirati na primjer »klasne interese radnika« kako bi vidio koji splet proturječnih dijelom inte­ resa i ideala radnika, dijelom ideala unutar kojih proma­ tramo radnike ulaze u taj pojam. Nije moguće prevladati parolu ο klasnoj borbi pukim empirijskim isticanjem njihove »relativnosti«; jasno, strogo pojmovno utvrđivanje različitih mogućih stajališta jedini je put koji će nas izvesti iz nejasnoće te fraze. Argument »slobodne trgovine« kao nazor na svijet ili valjana norma je smiješan, ali ozbiljnu štetu našim raspravama ο trgovinskoj politici — a posve je svejedno koje će ideale pojedinac zastupati ο politici trgovine — nanijela je Činjenica da smo potcijenili heurističku vrijednost životnog iskustva velikih antičkih trgovaca koja su sadržana u takvim idealnotipskim formulama. Samo idealnotipskim pojmovnim formulama postaju zbiljski jasna u njihovoj

80

6

Metodologija društvenih nauka

81

osebujnosti stajališta s kojima se bavimo u pojedinim slu­ čajevima putem konfrontiranja empirijske datosti s idealnim tipom. Upotreba neizdiferenciranih kolektivnih pojmova s kojima radi svagdašnji jezik vazda je plašt za nejasnoće mišljenja ili htijenja, često dovoljno oruđe sumnjivih iznena­ đenja, odnosno uvijek sredstvo sprečavanja razvoja isprav­ nog postavljanja problema. Na kraju smo ovih razmatranja, kojima je jedina svrha bila slijediti isticanje često tanane linije koja odvaja znanost od vjere i omogućiti prepoznavanje smisla težnje za društveno-gospodarskom spoznajom. Objektivna valjanost sva­ kog iskustvenog znanja počiva na tome i samo na tome da se postojeća zbilja sređuje prema kategorijama koje su u posebnom smislu subjektivne; one, naime, predstavljaju pretpostavku naše spoznaje i temelje se na pretpostavci vrijednosti istine koju nam je u stanju dati samo iskustveno znanje. Onome kome ta istina nema vrijednosti — a vjero­ vanje u vrijednost znanstvene istine proizvod je određenih kultura, a nije prirodna datost — ne možemo ništa pružiti sredstvima naše znanosti. Dakako, on će uzaludno tražiti neku drugu istinu koja bi mu zamijenila znanost u onome što samo ona može priskrbiti: pojmove i sudove, koji nisu empirijska zbilja, niti su kopije te zbilje, ali omogućuju da se ona na valjan način misaono sredi. Na području društveno empirijskih znanosti ο kulturi, kao što smo vidjeli, moguć­ nost smislene spoznaje onoga što nam je bitno u beskonač­ nom nizu zbivanja povezana je s neprestanom primjenom stajališta naročito specifične naravi, koja su sva u krajnjoj liniji usmjerena prema vrijednosnim idejama, koje se, što se njih tiče, doduše mogu empirijski utvrditi i doživjeti kao elementi smislenog ljudskog djelovanja, ali se ne mogu valjano utemeljiti na osnovi empirijskog materijala. »Objek­ tivnost« spoznaje u društvenim znanostima više ovisi ο tome da je empirijska datost svagda upravljena prema onim vri­ jednosnim idejama koje joj same podaju spoznajnu vri­ jednost, da se njezino značenje razumije iz tih ideja, ali ipak nikada neće tvoriti pijedestal za empirijski nemoguć dokaz njihove valjanosti. A vjera, koja nam je svima u ne­ kom obliku svojstvena, u nadempirijsku valjanost krajnjih i 82

naviših vrijednosnih ideja, u kojima se korijeni smisao naše­ ga opstanka, ne isključuje neprestanu promjenljivost kon­ kretnih stajališta od kojih empirijska zbilja dobiva značenje, već podrazumijeva da je život u svojoj iracionalnoj zbiljnosti i u svom sadržaju obiljem mogućih značenja — neiscrpan, da konkretno oblikovanje vrijednosnog odnosa ostaje stoga flu­ idno i stalno podvrgnuto mijeni u tamnoj bodućnosti ljudske kulture. Svjetlo koje zrači iz tih visokih vrijednosnih ideja pada na uvijek promjenljivi konačni dio silno kaotične struje zbivanja koja plove u vremenu. Sve to ne valja pogrešno razumjeti u ovom smislu: da bi pravi zadatak znanosti ο društvu trebao biti stalna potraga za novim stajalištima i pojmovnim konstrukcijama. Na­ protiv, ništa ne bi trebalo oštrije istaknuti doli postavku da je služba spoznaji kulturnog značenja konkretnih povijesnih povezanosti isključivi i jedini krajnji cilj kojem, uz druga sredstva, također teži rad na tvorbi i kritici pojmova. Da se poslužimo riječima F. Th. Vischera, postoje na našem po­ dručju »skupljači materijala« i »tražioci smisla«. Ždrijelo nezajaženo činjenicama prvih može se puniti materijalom dokumenata, statističkim tabelama i anketama, ali je ono neosjetljivo na finoću novih misli. Sladokusnost potonjih kvari vlastiti apetit za činenicama uvijek novim misaonim destilatima. Pravo umijeće koje je među povjesničarima na primjer Ranke posjedovao u tako ogromnoj mjeri obično se pokazivalo upravo u tome što je znalo stvoriti nešto novo stavljanjem u odnos poznatih činjenica prema poznatim stajalištima. Svaki rad u znanosti ο kulturi u doba specijalizacije, nakon što se određenim postavljanjem problema usmjerio na neki određeni materijal i stvorio svoja metodologijska načela, smatrat će obradu toga materijala samosvrhom, a da uvijek ne kontrolira svjesno spoznajnu vrijednost pojedinih činje­ nica u odnosu na krajnje ideje vrijednosti i da uopće ne ostane svjestan svoje ukorijenjenosti u vrijednosnim ide­ jama. I dobro je što je tako. Ali u određenom trenutku boja se mijenja, značenje nereflektiranih stajališta postaje ne­ sigurno, a put se gubi u sumraku. Svjetlo velikih kulturnih problema vuče dalje. Tada se i znanost priprema da promi6·

83

jeni svoje prebivalište i svoj pojmovni aparat i da s misao­ nih visina gleda struju zbivanja. Ona prati one zvijezde koje su u stanju da same pokazuju smisao i smjer svoga rada : ». . . der neue Trieb erwacht, Ich eile fort, ihr ew'ges Licht zu trinken. Vor mir den Tag und hinter mir die Nacht, Den Himmel über mir und unter mir die Wellen.«

Kritičke studije na području logike znanosti ο kulturi

1906. Sadržaj : I Polemika s Eduardom Meyerom, str. 85 II Objektivna mogućnost i odgovarajuće prouzročenje u po­ vijesnom uzročnom razmatranju, str. 133

I Polemika s Eduardom Meyerom Kad se jedan od naših najistaknutijih povjesničara osjeća ponukanim da sebi i svojim sustručnjacima položi račun ο ciljevima i metodama svoga rada, to mora pobuditi inte­ rese koji sežu izvan granica struke već i poradi toga što prekoračuje domašaj svoje pojedinačne discipline i stupa na područje spoznajnoteorijskih razmatranja. To, dakako, zacijelo najprije ima nepovoljne posljedice. Kategorije logike koja je sada najednom u svom današnjem razvitku stručna disciplina, kao što su i druge, ako se zaista sa sigurnošću moraju upotrebljavati, zahtijevaju da se s njima dnevno ophodimo kao i s kategorijama svake druge discipline. Jasno je da Eduard Meyer ο čijem je djelu »Zur Theorie und Methodik der Geschichte« (Halle, 1902) riječ nema i ne može imati pravo na takav stalan duhovni kontakt s lo­ gičkim problemima nimalo više od pisca slijedećih stranica. Spoznajnoteorijska izvođenja u tom spisu nisu, tako rekavši, dijagnoza liječnika, nego samoga pacijenta i kao takvu ih valja vrednovati i razumjeti. Profesionalni logičar i spoznajni teoretičar će se stoga uvrijediti na brojne Meyerove formu­ lacije i za svoje svrhe neće možda doznati iz toga spisa za­ pravo ništa novo. Ali to nimalo ne umanjuje njegovo zna85

čenje za granične pojedinačne discipline.1 Upravo najzna­ čajnija postignuća specijalističke spoznajne teorije služe se »idealno tipski« oblikovanim zamislima spoznajnih ciljeva i metoda posebnih disciplina, pa su stoga toliko uzdignuti iznad potonjih da ih je katkada teško prostim okom pre­ poznati u tim raspravama. Stoga za njihovo samoodređenje metodologijske rasprave vođene u okviru njih samih mogu biti korisnije usprkos, a u stanovitom smislu zbog, sa staja­ lišta spoznajne teorije, nesavršenih formulacija. Upravo Meyerovo razlaganje, u njegovoj vidljivoj razumljivosti, pruža specijalistu u graničnim disciplinama mogućnost da pozornost usmjeri na čitav niz točaka radi rješavanja logičkih pitanja koja su zajednička s »povjesničarima« u užem zna­ čenju riječi. To je cilj slijedećih rasprava koje će, u neposred­ noj svezi s Meyerovom knjigom, predočiti redom cijeli niz pojedinih logičkih problema, a potom sa stajališta dobivenog iz tih rasprava ocijeniti nekoliko daljnjih radova ο logici kulturnih znanosti. Pri tom namjerno polazimo od čistih povijesnih problema, a istom u kasnijem toku rasprava stići ćemo do disciplina koje traže »pravila« i »zakone« društvenog života, nakon što smo do sada pokušavali odrediti osebuj­ nost »društvenih znanosti« njihovim razgraničenjem od »pri­ rodnih znanosti«. Pri tom vazda postoji prešutna pretpo­ stavka da je »povijest« disciplina koja se bavi samo pri­ kupljanjem materijala ili da je isključivo deskriptivna disci­ plina koja, u povoljnim zgodama, dovlači »činjenice« koje služe kao građa za time tek započeti »istinski« znanstveni rad. Što više, upravo su na žalost profesionalni povjesničari, na način na koji su nastojali utemeljiti osobitost »povijesti« u stručnom smislu riječi, ne malo pridonijeli proširenju predrasuda da je »rad povjesničara« ponešto kvalitativno drugačiji od »znanstvenog« rada zato što se povijest nikako 1

Nadati se da slijedeća kritika koja zapravo hotimice traži slabosti formulacija neće biti pripisana potrebi »mudrijašenja«. Pogreške što ih pravi neki istaknuti pisac poučnije su od ispravnih stavova onoga tko je znanstveno beznačajan. Ovdje ne namjeravamo utvrditi pozitivna postig­ nuća Eduarda Meyera, nego upravo suprotno: iz njegovih manjkavosti naučiti da vidimo kako se on s različitim uspjehom nastojao uhvatiti u koštac s određenim važnim problemima logike povijesti.

86

ne bavi »pojmovima« i »pravilima«. Budući da i naša disci­ plina dobiva danas, kao i obično, neki »povijesni« temelj zbog ustrajnog utjecaja »historijske škole« i budući da odnos prema »teoriji« još uvijek ostaje problematičan, kao što je bio prije dvadeset pet godina, pokazuje se ispravnim ponaj­ prije pitati što uistinu valja logički razumjeti pod »povi­ jesnim« istraživanjem i to pitanje riješiti na području koje je nedvojbeno i prema općem priznanju rad »povjesničara«, a kojim se knjiga, koju ovdje kritiziramo, prvenstveno bavi. Eduard Meyer počinje s upozorenjem ο procjenjivanju značenja metodologijskih studija za praksu povijesti: naj­ opsežnije metodologijsko znanje nikoga neće učiniti povjesničarem, a krivi metodologijski pogledi nužno ne uvjetuju krivu znanstvenu praksu, nego prije svega samo pokazuju da povjesničar može neispravno formulirati ili tumačiti maksi­ me svog vlastitog rada. S njim se možemo u bitnome složiti: metodologija može uvijek biti samo samoodređenje sred­ stava koja su se u praksi očuvala, podižući ih na razinu eksplicitne svijesti; ona nije nimalo više preduvjet plodnog rada nego što je poznavanje anatomije preduvjet za »is­ pravno« hodanje. Dabogme, kao što bi osoba koja anatom­ skim znanjem želi upravljati svojim načinom hodanja bila u opasnosti da se spotakne, tako bi i student struke koji bi pokušao na osnovi metodologijskih rasuđivanja odrediti ciljeve vlastitog rada bio u opasnosti da napravi istu grešku.2 Ako metodologijski rad — a i to je njegova normalna nakana — može u stanovitom smislu izravno poslužiti praksi povjesničara, što je upravo slučaj, to ga upućuje da jednom i za svagda ne dopusti da se zavarava filozofski ukrašenim diletantizmom. Samo se pokazivanjem i rješava­ njem stvarnih problema znanost može utemeljiti i njezine metode razraditi; isključivo spoznajnoteorijska i metodologijska razmatranja nikada nisu igrala ključnu ulogu u takvoj razradi. Takve rasprave mogu za znanstveni posao postati važne samo ako se, zbog velikih pomicanja »staja2 To bi se, kao što ćemo pokazati, također dogodilo u slučaju Eduar­ da Meyera kad bi on mnoge vlastite tvrdnje želio uzeti s pravom oz­ biljnošću.

87

lista« s kojih neki materijal postaje predmetom prikazivanja, pojavi pomisao da novo »stajalište« zahtijeva i reviziju lo­ gičkih oblika u kojima se taj »posao« odvijao i ako se uslijed toga pojavi nesigurnost u pogledu »biti« vlastitoga rada. Ta situacija je zasigurno sada prisutna glede povijesti, a pogle­ di Eduarda Meyera o načelnoj nevažnosti metodologije za »praksu« s pravom ga nisu spriječili da se danas pozabavi metodologijom. On se ponajprije okreće prikazivanju onih teorija koje od nedavno s metodologijskog stajališta pokušavaju pre­ obraziti povijesnu znanost i formulirati stajalište koje će na osobit način željeti kritizirati (str. 5) kad tvrdi: 1. da je za povijest nevažno i stoga ne valja gledati kao nešto što pripada znanstvenom prikazivanju: a) »slučajno« b) odluke koje proizlaze iz »slobodne volje« konkretnih ličnosti c) utjecaj »ideja« na djelovanje ljudi; 2. da su, naprotiv, pravi predmet znanstvene spoznaje: a) masovne pojave nasuprot pojedinačnih djelovanja b) »tipično« nasuprot pojedinačnom c) razvitak »zajednica«, osobito društvenih »klasa« ili »nacija«, nasuprot političkog djelovanja pojedinaca; te da bi konačno trebalo važiti da se 3. povijesni razvitak, budući da se može razumjeti samo na uzročan način, mora shvatiti kao »zakonomjeran« proces i da bi ,prema tome, pravi cilj povijesnog istraživanja tre­ bao biti pronalaženje nužno »tipičnog« slijeda »razvojnih faza« ljudskih zajednica i u njih uklapanje povijesnih razno­ likosti. U tekstu koji slijedi ostavit ću po strani sve točke Meyerove rasprave koje se bave osobito Meyerovom kritikom Lamprechta i dopustit ću sebi slobodu da ponovno grupiram Meyerove argumente, te da pojedine izdvojim za posebnu raspravu u slijedećim poglavljima, prema potrebama slije­ dećih proučavanja kojima nije samo svrha kritika Meyerova spisa. Kako bi se suprotstavio stajalištu protiv kojeg se bori, Meyer ponajprije ukazuje na ogromnu ulogu koju se >slo88

bodna volja« i »slučaj«, po njegovu mišljenju »potpuno odre­ đeni i jasni pojmovi«, igrali u povijesti i u životu općenito uzevši. Prije svega, što se tiče rasprave ο »slučaju« (str, 17) Eduard Meyer očito ne shvaća taj pojam kao objektivnu »bezuzročnost« (»apsolutnu« slučajnost u metafizičkom smi­ slu), niti ga shvaća kao apsolutnu nemogućnost spoznaje uzročnih uvjeta koji se nužno ponavljaju s obzirom na svaki pojednačni slučaj (na primjer kockanje; apsolutna slučajnost u spoznajnoteorijskom smislu),3 nego kao »relativnu« slu­ čajnost u smislu logičkog odnosa između naročito mišljenog spleta uzroka i poglavito onako, iako naravno, ne uvijek u cjelini »ispravno« formulirano, kako taj pojam prihvaćaju logičari po struci koji, usprkos mnogim prednostima u poje­ dinostima, danas još uvijek svoje učenje temelje u biti na Windelbandovim ranim spisima. On uglavnom ispravno razli­ kuje: (1) taj uzročni pojam »slučajnosti« (takozvanu »relativ­ nu slučajnost«) — »slučajan« učinak je ovdje u suprotnosti s učinkom koji bi se »očekivao« iz uzročnih komponenata događaja koje smo saželi u pojmovno jedinstvo, iz kojih je »slučajnost« uzročno neizvediva prema općim pravilima događanja, već je prouzročena djelovanjem uvjeta koji leže izvan njih (str. 17—19) — od (2) njemu različitog ideologij­ skog pojma »slučajnosti«, oprečnog onom što je »bitno« bilo da je riječ ο tvorbi nekog pojma u istraživačke svrhe, izdva­ janjem sastavnih komponenti zbilje koje su »nebitne« (»slu­ čajne« ili »pojedinačne«) za spoznaju, ili ο ocjenjivanju odre­ đenih zbiljskih ili mišljenih predmeta kao »sredstava« za neke »svrhe«, pri čemu su onda samo neke značajke prak­ tično važne kao sredstvo a ostale praktično su »indiferentne« 4 (str. 20—21). 3

Ta vrsta »slučajnosti« leži na primjer u osnovi takozvanih igara »slučajnosti« kao što su kocka i lutrija. Apsolutna nespoznatljivost pove­ zanosti između određenih dijelova konkretno određenih uvjeta uspjeha konstitutivna je za mogućnost »proračuna vjerojatnosti« u strogom smislu riječi. 4 Ti pojmovi »slučajnosti« ne smiju se isključiti iz neke discipline ko­ ja je samo relativno povijesna (na primjer biologija). I L. M. Hartmann 89

Dakako, ta formulacija (osobito na str. 20, gdje se opreka shvaća kao opreka između »zbivanja« i »stvari«) ostavlja mnogo toga što se želi, a postat će posve jasno u našoj daljnjoj raspravi ο Meyerovu stavu prema pojmu razvitka (u drugom dijelu) da nije potpuno promišljen u njegovim lo­ gičkim konzekvencijama. Ali ono što on kaže posve je dovoljno za potrebe povjesničara. Nas ovdje zanima način na koji se u daljnjim ulomcima spisa (str. 28) vraća pojmu »slučaja«. »Prirodne znanosti«, kaže tu Eduard Meyer, mo­ g u . . . izjaviti »da mora doći do eksplozije kad se upali dinamit«. Ali predskazati da li će i kada u pojedinom slučaju nastati eksplozija i da li će se pri tom neka osoba ozlijediti, usmrtiti ili spasiti, to prirodnim znanostima nije moguće jer to ovisi ο slučaju i ο slobodnoj volji ο kojoj ona ništa, ne zna, ali što dobro zna povijest. Prije svega, ovdje je očita tijesna povezanost »slučajnosti« i »slobodne volje«. Ona se pojavljuje još jasnije kad Meyer kao drugi primjer navodi mogućnost da se sredstvima astronomije može »pro­ računati« sa »sigurnošću« neka konstelacija pod pretpostav­ kom izostajanja »smetnji« (na primjer prodiranja stranih nebeskih tijela u Sunčev sustav), te nasuprot tome tumači da »nije moguće« predskazati da će se ta konstelacija opa­ ziti. Prvo, prodiranje neobičnih nebeskih tijela bilo bi prema Meyerovoj pretpostavci »neproračunljivo« — dakle, u tom smislu »slučajnost« pozna i astronomija, a ne samo povijest. Drugo, naravno, vrlo lako je »proračunljivo« da će poneki astronom također pokušati »promatrati« proračunatu konste­ laciju, a ako ne prodru nikakve »slučajne« smetnje, da će je stvarno opaziti. Stiče se dojam da Meyer, usprkos tome što »slučajnost« tumači posve deterministički, prešutno pretpo­ stavlja, a da to jasno ne izriče, osobito blisku srodnost između »slučajnosti« i »slobodne volje« koja determinira jednu specifičnu iracionalnost povijesnih događaja. Ispitaj­ mo, dakle, tu pretpostavku. (Die geschichtliche Entwicklung, str. 15. i 25) govori samo ο tom i »prag­ matičkom« pojmu »slučajnosti« očevidno se pridružujući Meyeru; on sva­ kako, usprkos njegovoj pogrešnoj formulaciji ,ne postupa tako, kao što misli Eluemburg (Deutsche Literaturzeitung 1905. br. 24), da pretvara »bezuzročno u uzročno«.

90

Ono što Meyer označava kao »slobodnu volju« prema njemu nipošto ne uključuje (str. 14) suprotnost »aksiomatskom« »načelu dovoljnog razloga« koje je, po njegovom gledanju, bezuvjetno valjano i za ljudske postupke. Zapravo opreka između »slobode« i »nužnosti« u postupanju pretvara se u puku razliku načina promatranja; u potonjem slučaju promatramo ono što se događa i to nam važi kao »nužno«, uključivši i odluku koja se jednom stvarno donosi. U prvom slučaju promatramo tok događaja kao »nastajanje«, to će reći kao ono što još nije nastalo, što također još nije »nužno«, nego kao jednu od beskrajno mnogo »mogućnosti«. Sa staja­ lišta razvojnog procesa nastajanja ne možemo, dakako, nikada tvrditi da se neka ljudska odluka ne bi mogla donijeti drugačije nego što se (kasnije) stvarno donijela. Ni do jednog ljudskog djelovanja ne možemo doći bez »ja hoću«. Sad se ponajprije javlja pitanje, smatra li Eduard Meyer da se ta opreka načina promatranja (»nastajanja« koje se zbog toga shvaća kao »slobodan« »razvitak« — i »nastalog« i stoga shvaćenog kao »nužnog«) primjenjuje samo na po­ dručju ljudske motivacije, a ne na području »mrtve« pri­ rode? Kako primjećuje (str. 15) da onaj koji »pozna ličnost i okolnosti može predvidjeti rezultat — odluku koja se »stvara« — »možda s vrlo velikom vjerojatnošću« — poka­ zuje se da on ne bi prihvatio takvu opreku. Ali stvarno egzaktno predviđanje nekog pojedinačnog događaja iz odre­ đenih uvjeta je i na području »mrtve« prirode povezano s tim dvjema pretpostavkama: (1) riječ je upravo samo ο »izračunljivim«, to će reći kvantitativno izrecivim komponentama događaja i ο tome (2) da se »svi« uvjeti koji su relevantni za njihov tok mogu zbilja spoznati i egzaktno mjeriti. Inače, a to je vazda pravilo kad je riječ ο konkretnoj individual­ nosti događaja kao što je npr. pitanje kako će jednog dana izgledati bodućnost, ne možemo prekoračiti sudove vjero­ jatnosti vrlo različitih stupnjeva sigurnosti. Tada »slobodna« volja ne bi imala neki poseban status i »ja hoću« ne bi bilo isto što i formalno »fiat« svijesti ο kojoj govori James, a što su na primjer prihvatili kriminalisti5 determiničke orijen5

Vidi na primjer Liepmann Einleitung in das Strafrecht (1900). 91

tacije bez ikakve štete za svoje teorije pripisivanja (pravne odgovornosti). »Slobodna volja« znači, prema tome, samo da se uzročno značenje »pripisuje« odluci što je proizišla iz uzroka koji se stvarno možda nikada ne otkrivaju u cijelosti ali koji su svakako dovoljni, a to ni oni koji zastupaju strogi determinizam ozbiljno ne osporavaju. Ako to ne uključuje ništa više, ne bismo mogli shvatiti zašto pojam iracional­ nosti povijesnog toka, koji se zgodimice spominje u raspra­ vama ο »slučajnosti«, ne bi trebao biti nedostatan. Ipak, u slučaju takve interpretacije Meyerova pogleda mora se učiniti čudnim da on u vezi s tim nalazi potrebnim naglasiti »slobodu volje« kao »činjenicu unutrašnjeg isku­ stva«, prijeko potrebnog za odgovornost pojedinca za nje­ govu voljnu aktivnost. To bi bilo opravdano samo ako on namjerava povijesti dati zadatak suca koji ocjenjuje svoje heroje. Prema tome, javlja se pitanje u kolikoj mjeri Eduard Meyer zaista stoji na tom stajalištu. On primjećuje (str. 16): »mi nastojimo . . . otkriti motive koji su ga doveli — na primjer Bismarcka 1866 — do odluka i prosuditi l'sprapnost tih odluka i vrijednost (nota bene!) njihove »osobnosti«. Prema ovoj formulaciji moglo bi se vjerovati da Meyer smatra najuzvišenijim zadatkom povijesti polučiti vrijed­ nosne sudove ο povijesno djelatnoj ličnosti. Ne samo njegov stav prema »biografiji« koji još valja spomenuti (u zaključku spisa) nego i krajnje umjesna opažanja glede nepodudar­ nosti »prave vrijednosti« povijesnih ličnosti i njihova uzroč­ nog značenja (str. 50—51) čini se da ostavljaju nedvojbenim da pod »vrijednošću« ličnosti u prethodnoj rečenici podra­ zumijeva, ili konzekventno može podrazumijevati samo uzročno »značenje« određenih djelovanja ili određenih kvali­ teta konkretnih ličnosti koje možda mogu biti pozitivne ili isto tako, kao kad je riječ ο Friedrichu Wilhelmu IV, nega­ tivne za eventualno procjenjivanje vrijednosti. Ali što se podrazumijeva pod »sudom« ο »ispravnosti« tih odluka može se razumjeti opet različito: (1) ili sud ο »vrijednosti« svrhe koja je u temelju odluke — kao što je svrha izdvajanje Austrije iz Njemačke sa stajališta njemačkog patriotizma — ili (2) analizu tih odluka s obzirom na pitanje da li je, ili čak štoviše — budući da je povijest na to pitanje potvrdno 92

odgovorila — zašto je odluka da se ide u rat upravo u tom trenutku bila pravo sredstvo da se postigne cilj. Može se prijeći preko pitanja da li Eduard Meyer subjektivno stvarno jasno razlikuje ta dva načina postavljanja pitanja. U argu­ mentaciji glede povijesne kauzalnosti jasno je da je samo ovo drugo važno, jer je taj sud ο povijesnoj situaciji, »teleologijski« izražen kategorijama »sredstvo i cilj«, očito značajan za izlaganje koje nije knjiga instrukcija za diplomate, nego je »povijest« u tom smislu da omogućuje prosuđivanje uzroč­ nog povijesnog smisla činjenica. Taj sud utvrđuje, dakle, da upravo u tom trenutku nije previđena »prigoda« da se donese odluka, zato što je »nosilac« odluke — kako se izražava Eduard Meyer, posjedovao »duševnu snagu« da je se usprkos svih otpora pridržava. Na taj se način utvrđuje ono što treba uzročno pripisati odluci i njezinim karakterološkim i drugim preduvjetima; u kojoj mjeri i u kom smislu na primjer po­ stojanje tih »karakternih kvaliteta« tvori »trenutak« po­ vijesnog »dosega«. Te probleme uzročnog svođenja odre­ đenog povijesnog događaja na djelovanje konkretnih ljudi treba, očito, strogo razlikovati od pitanja smisla i značenja etičke »odgovornosti«.

Taj posljednji Meyerov izraz može se interpretirati u čisto »objektivnom« smislu uzročnog pripisivanja određenih učinaka datim »karakterološkim« kvalitetama i motivima djelujućih ličnosti koje valja razjasniti brojnim okolnostima »okoliša« i konkretnom situacijom. Ali tada se mora opaziti da Meyer na slijedećoj stranici svoga spisa (str. 44—45) upravo »istraživanje motiva« za povijest označava »spored­ nim«.6 Razlog koji se navodi, da to istraživanje najvećma 6 Sto treba razumjeti pod »istraživanjem motiva« nije ovdje posve jasno rečeno. Ali iz toga što je rečeno jasno se razumije da »odluku« konkretne »ličnosti« smatramo »konačnom« činjenicom samo kad nam se pojavljuje pragmatički gledano »slučajnom«, to će reći da nije dostupna ili nije vrijedna interpretacije smisla, kao što su pogrešno izdana smušena naređenja cara Pavla. Uostalom, jedan od najnedvojbenijih zadataka po­ vijesti sastoji se u razumijevanju empirijski datih vanjskih »djelovanja« i njihovih rezultata u svjetlu povijesno datih uvjeta, »ciljeva« i »sredstava«

93

prekoračuje granice sigurne spoznatljivosti, da je često upravo rezultat toga »genetička formulacija« djelovanja koje se ne može dobro razjasniti postojećim materijalom, a koje valja jednostavno prihvatiti kao »činjenicu«, teško se može prihvatiti, koliko god u pojedinim slučajevima i moglo tako biti kao logički znak razlikovanja također često nepouzdanih »razjašnjenja« konkretnih »izvanjskih« događaja. Ali kako mu drago bilo, taj nazor povezan je s jakim naglašavanjem značenja čisto formalnih momenata »voljne odluke« za povijest i navedena napomena ο »odgovornosti« navodi sva­ kako na pomisao da Eduard Meyer pokazuje sklonost da zajedno pomiješa etičko i uzročno razmatranje ljudskih dje­ lovanja s »vrednovanjem« i »razjašnjavanjem«. Jer svejedno je nalazi li netko dostatnom Windelbandovu formulaciju kao pozitivnu osnovicu normativnog digniteta ćudoredne svi­ jesti, da misao ο odgovornosti označava apstrahiranje od uzročnosti7 — ta formulacija svakako na prikladan način pokazuje kako je svijet »normi« i »vrijednosti« na razini empirijsko-znanstvenog i uzročnog promatranja nasuprot njemu neograničen. Normalno je da se pri donošenju suda ο tome da li je određeni matematički poučak »ispravan« uopće ne pojavljuje pitanje kako bi se njegova spoznaja »psihološki« odvijala, kao ni pitanje je li »matematička mašta« u najvišem stupnju moguća samo kao popratna po­ java određenih anatomskih nepravilnosti »matematičkog mozga«. A isto tako malo znači pred sudom savjesti razma­ tranje da je etički procijenjen pravi »motiv« prema nauča­ vanju empirijskih znanosti uzročno određen, ili razmatranje djelovanja. Eduard Mayer također ne postupa nimalo drugačije. A »istra­ živanje motiva« — to jest analiza onoga čemu se stvarno »težilo« i osnova tih težnji — u jednu ruku je sredstvo da se spriječi da se ta analiza ne izrodi u neku povijesnu pragmatiku, dok je u drugu ruku jedno od glavnih ishodišta »interesa povijesti« — želimo (uz ostalo) vidjeti upravo i to kako se »htijenja« ljudskih bića povezivanjem povijesnih »sudbina« preobraža­ vaju u njihovom značenju. ' Windelband (Ueber Willensfreiheit, posljednje poglavlje) bira tu for­ mulaciju osobito da bi isključio pitanje »slobode volje« iz kriminalističkih rasprava. Pitanje je samo: odgovara li to kriminalistu, budući da upravo pitanje ο načinu uzročnog povezivanja nije nevažno za primjenljivost nor­ mi krivičnog prava.

94

da se neki primjer estetske vrijednosti nekog prtljanja mora smatrati što je moguće više u svom nastanku determiniranim, kao npr. Sikstinska kapela. Kauzalna analiza ne pribavlja apsolutno nikakav vrijednosni sud,8 a vrijednosni sud apso­ lutno nije kauzalno razjašnjenje. A baš zato procjenjivanje nekog događaja, kao što je »ljepota« nekog prirodnog pro­ cesa, miče se u neke druge sfere kao njezino uzročno raz­ jašnjenje. Otuda i nakana da se odnos prema »odgovornosti« povijesnih djelovanja ocijeni prije savjesti povijesti ili prije suda nekog boga ili čovjeka i svi drugi načini uvođenja filo­ zofijskog problema »slobode« u metodiku povijesti potpuno bi je lišili njezina karaktera iskustvene znanosti, jednako kao i unošenje čuda u njezine kauzalne nizove. To navodi Eduarda Meyera na pristajanje uz Rankea (str. 20) u ime »oštre granice između povijesne spoznaje i religijskog nazora na svijet, a bilo bi, po mom mišljenju, bolje kad on ne bi sebi dopustio da ga zavedu Stammlerova dokazivanja na koja se poziva (str. 76., fn 2), a koja brišu jednako oštru granicu koja postoji naspram etike. Kako presudno to mije­ šanje različitih načina promatranja može biti s metodologijskog stajališta, pokazuje se odmah kad Eduard Meyer (str. 16) vjeruje da je s empirijski datim idejama slobode i odgoOornosti u povijesnom zbivanju prisutan »čisti indwidualni momenat« koji sebi »nikada ne može dopustiti da se svede na neku formulu« a da ne »ukine svoju vlastitu bit«, a tu postavku hoće onda ilustrirati eminentnim povijesnim (uzroč­ nim) značenjem pojedinih voljnih odluka pojedinih ličnosti. Ta stara pogreška 9 stoga je opasna upravo sa stajališta ču­ vanja logičke osebujnosti povijesti, zato što uvlači probleme iz posve različitih područja u povijesnu znanost i pobuđuje iluziju da je određeno (antideterminističko) filozofsko uvje­ renje pretpostavka valjanosti povijesne metode. β Ali mi pod tim ne podrazumijevamo da psihologijsko omogućavanje »razumijevanja« vrijednosnog značenja nekih predmeta (na primjer um­ jetničkog djela) ne dobiva nešto vrlo bitno za kauzalne analize njegova nastanka. Na to ćemo se vratiti. • Podrobnije sam kritizirao tu pogrešku u mom eseju »Röscher und Knies und die legischen Probleme der historischen National Ökonomie«.

95

Ali ta pogrešna pretpostavka da je »sloboda« volje — kako je svagda shvaćena — jednaka »iracionalnosti« djelo­ vanja, odnosno da je potonja uvjetovana prvom, posve je jasno. Specifična »neproračunljivost«, jednako velika — ali ne veća — od »slijepih sila prirode«, privilegija je luđaka. 10 Naprotiv s visokim stupnjem empirijskog »osjećaja slobode« povezujemo upravo ona djelovanja za koja smo svjesni da su racionalna, to jest bez prisutnosti fizičkih i psihičkih »pri­ nuda«, strasnih »afekata« i »slučajnih« pomućenja jasnoće suda, u kojima slijedimo jasno shvaćen »cilj« najprimjere­ nijim sredstvima s obzirom na doseg naše spoznaje, to jest prema iskustvenim pravilima. Alt ako se povijest ima baviti samo ovim, u tom smislu »slobodnim«, to jest racionalnim, djelovanjima, njezina bi zadaća bila beskrajno olakšana: cilj, »motiv«, »maksime« onoga koji djeluju bili bi jasno izvodivi iz upotrijebljenih sredstava, a isključile bi se sve iracionalnosti koje tvore »osobni« element u djelovanju, u vegetativnom smislu te nejasne (višeznačne) riječi. Kako sva strogo teleologijska pojavna djelovanja uključuju pri­ mjenu iskustvenih pravila koja pokazuju »prava« sredstva za ciljeve, povijest ne bi bila ništa drugo nego primjena tih pravila.11 Da se djelovanja ljudi ne mogu tumačiti na takav 10

Djelovanje ruskog cara Pavla u posljednjim fazama njegova smu­ šena vladanja uzimamo kao neprotumacivo u jasnom smislu i stoga »neproračunljivo«, kao i struju koja je razbila španjolsku flotu; u prvom kao i u drugom slučaju odričemo se »istraživanja motiva«, ali očito ne zato što te događaje tumačimo kao »slobodne«, a također ni samo zato što nam njihov konkretni »kauzalitet« nužno ne mora ostati skriven — u slučaju cara Pavla patologija bi možda mogla donijeti odluku — nego zato, što nas povijesno dovoljno ne zanimaju. Time ćemo se pobliže ba­ viti kasnije. 111 Ο tome moja razmatranja u: »Rosciier und Knies« II. Strogo ra­ cionalno djelovanje — to se može i tako izraziti — moglo bi biti jedno­ stavna i potpuna »prilagodba« postojećoj »situaciji«. Mengerova teorijska shema na primjer pretpostavlja strogo racionalnu »prilagodbu« na »tr­ žišnu situaciju« i predočuje u idealno-tipskoj čistoći posljedice. Povijest ne bi bila u stvari ništa više od pragmatike »prilagodbe« — što bi bilo ono u što ju je L. M. Hartmann želio preinačiti — kad bi ona bila samo analiza nastanka i međusobnih povezanosti pojedinih slobodnih, to će reći apso­ lutno racionalnih djelovanja samih pojedinaca. Ako se ne isključi taj te-

96

isključivo racionalan način, da ne samo iracionalne »pred­ rasude«, pogreške u mišljenju i činjenične pogreške, nego i »temperament«, »raspoloženja« i »afekti« pomućuju njegovu »slobodu« — da njegova djelovanja — u vrlo različitoj mjeri — također sudjeluju u empirijskoj »besmislenosti« »prirod­ nih zbivanja« — to upravo uvjetuje nemogućnost isključivo pragmatičkog povjesničara. Samo tu vrstu »iracionalnosti« dijeli djelovanje upravo sa svakim pojedinačnim prirodnim zbivanjem, a kad povjesničar govori ο »iracionalnosti« ljud­ skih djelovanja kao ometajućem momentu pri tumačenju povijesnih povezanosti, on ne uspoređuje povijesno empirij­ ska djelovanja s pojavama u prirodi nego s idealom čisto racionalnog, to jest svrhovito određenog djelovanja koje se upravlja odgovarajućim sredstvima. Meyerovo razlaganje kategorija »slučajnosti« i »slobodne volje«, koje su svojstvene povijesnom promatranju, pokazuje ponešto nejasnu sklonost da unese heterogene probleme u metodologiju povijesti; nadalje, također valja konstatirati da njegovo shvaćanje povijesne kauzalnosti sadrži naočite proturječnosti. Na 40. str. izrijekom naglašava da povijesno istraživanje vazda traži uzročne nizove polazeći od učinka prema uzroku. Već je to — u Meyerovoj formulaciji12 — sporno: po sebi je posve moguće u obliku pretpostavke formulirati učinke koje je određeni, kao činjenica dat, po­ vijesni događaj mogao proizvesti ili ponovnim utvrđivanjem povijesnog događaja tu pretpostavku onda ispitati pomoću »činjenica«. Držalo se, kao što će se kasnije pokazati, nešto drugo: ono što je nedavno nazvano načelom »teleologijske ovisnosti« koja vlada interesima povijesti za uzroke. Osim toga, nezgodno je, dakako, govoriti i da je to uzdizanje od učinka do uzroka svojstveno povijesti. Uzročno »razjašnje­ nje« konkretnog »prirodnog događanja« provodi se točno na taj način, a nipošto ne na drugi. A dok se na 14. str. — kao što smo vidjeli — iznosi nazor da je ono što se već dogoleologijsko-racionatni smisao iz pojma »prilagodbe«, kao što Hartmann čini, tada on postaje, kao što ćemo dalje imati prigodu pokazati, za po­ vijest apsolutno indiferentna ideja. 12 On na označenom mjestu sa slabom srećom kaže: »povijesno istra­ živanje odvija se prema zaključivanju od učinka na uzrok«. 7 Metodologija društvenih nauka

97

dilo za nas jednako apsolutnoj »nužnosti«, a da se samo ono što se shvaća kao »nastanak« mora ocjenjivati kao puka »mogućnost«, na str. 40. ističe se, nasuprot tome, osobita dvojbenost zaključivanja ο uzroku iz učinka tako da sam Eduard Meyer želi izbjeći riječ »uzrok« na području povijesti, a kako smo već vidjeli, »istraživanje motiva« kod njega je diskreditirano. Moglo bi se pokušati tu posljednju proturječnost riješiti u Meyerovu smislu tako da je problematičan elemenat tak­ vog zaključka samo u načelno organičenim mogućnostima na­ še spoznaje, dok determinizam ostaje idealnim pustulatom. Ali on taj postupak na str. 24 izrijekom odbacuje i onda slijedi polemika koja pobuđuje goleme sumnje. Jednom je Eduard Meyer u knjizi Einleitung zur Geschichte des Alter­ tums izjednačio odnos između »općeg« i »posebnog« s odno­ som između »slobode« i »nužnosti«, a oba odnosa s odnosom između »pojedinačnog« prema »cjelini« i tako je dospio do rezultata da »sloboda« i stoga »pojedinačno« vlada u pojedi­ nostima »dok u velikim potezima« povijesnih događaja vlada­ ju »zakon« i »pravilo«. To shvaćanje koje prevladava u mno­ gih »suvremenih« povjesničara i koje je u toj formulaciji svakako u osnovi naopako, on na str. 25. izrijekom opoziva, dijelom pozivajući se na Richerta, dijelom na von Belowa. Potonji je osobito u misli ο »zakonomjernom razvitku« dobio poticaj 13 za prigovor na Meyerov primjer — da se razvitak Njemačke u jednu jedinstvenu naciju nama pokazuje kao »povijesna nužnost, dok vrijeme i oblik ujedinjenja u saveznu državu sa 25 članica počiva na »individualnosti« povijesno djelujućih činilaca: »nije li se moglo i drugačije dogoditi?«. Ta kritika da je Meyeru apsolutno za pravo. Ali meni se čini po­ sve laganim vidjeti — kako mu drago netko ocenjivao Meye­ rovu formulaciju koju von Below kritizira — da ta kritika dokazuje previše i da prema tome ne dokazuje ništa. Jer isti prigovor također očevidno pristaje kad svi mi — zasigurno i von Below i Eduard Meyer — bez ikakvog oklijevanja pri­ mjenjujemo pojam »zakonomjernog razvitka«. Da je na pri­ mjer iz ljudskog zametka nastao ili da će nastati čovjek poka13

98

zuje nam se stvarno kao zakonomjerni razvitak — a on bi ipak zacijelo mogao imati »drugačiji ishod« zbog stanovitih »slučajnosti« ili »patološkog« nasljeđa. U polemici s teoreti­ čarima »razvitka« očito je riječ samo ο ispravnom shvaćanju i logičkom ograničenju smislu pojma »razvitak« — on se očevidno ne može odbaciti takvim argumentima. Za to je najbolji primjer sam Eduard Meyer. Jer već dvije stranice nakon toga (str. 27) postupa on u fusnoti tako da pojam »srednji vijek« označuje kao »čvrst? pojam« i nastavlja, u skladu sa shemom koju je odbacio u »uvodu«, a u tekstu se želi reći da riječ »nužnost« u povijesti znači samo da »vjero­ jatnost« (povijesne posljedice koje slijede iz datih uvjeta) doseže vrlo visok stupanj, da cjelokupni razvitak tako re­ kavši neizbježno vodi određenom događaju. Svojom napo­ menom ο ujedinjenju Njemačke on nije želio reći ništa više od toga. A kako pri tom ističe da je usprkos svemu bilo moguće da se taj događaj ne odigra, želimo podsjetiti da je čak i u vezi s astronomskim proračunima isticao mogućnost da ih »ometu« lutajuća nebeska tijela. U tom pogledu u stvari ne postoji nikakva razlika naspram pojedinih pri­ rodnih događaja, pa čak ni u razjašnjavanjima prirode — čija bi nas pobliža izvođenja predaleko odvela14 čim je riječ ο konkretnim događajima, sud ο nužnosti nije nipošto jedini, pa čak ni pretežan oblik, u kojem se pojavljuje kategorija uzročnosti. Svakako se neće ići pogrešno s pretpostavkom Eduarda Meyera do koje je došao nepovjerenjem u pojam »razvitka« polemikom protiv J. Wellhausena u kojoj je osnov­ no (ali ne jedino) opreka između tumačenja »razvitka« židov­ stva kao razvitka u biti »iznutra prema van« (»evoluciono«) ili tumačenje (epigenetsko) razvitka koji je uvjetovan odre­ đenim konkretnim povijesnim sudbinama koje se upliću izvana, osobito nametanje »zakona« od strane perzijskih kraljeva iz političkih razloga (koji leže u perzijskoj politici, a ne u osobinama Zidova). Kako god moglo biti, to nipošto nije nikakvo poboljšanje naspram formulacije upotrebljene u »Uvodu« kad se (str. 46) »opće« pojavljuje kao »u biti (?) negativno« ili još strože formulirano ograničavajuće djelujuća 14

Hist. Zeitschr. 81, 1899, str. 238. 7*

Vidi ο tome moja dokazivanja u Röscher und Knies, II.

99

»pretpostavka«, koja postavlja »granice« u kojima leže ne­ ograničene mogućnosti povijesnog razvoja, dok se postavlja pitanje koja od ovih mogućnosti postaje 15 »zbiljski« ovisnom ο »krajnje (?) pojedinačnim činiocima povijesnog života«. Time je posve očigledno da se »opće«, to će reći ne »opći milieu« koji se pogrešno brka s »općim«, nego (str. 46) »pravilo«, dakle, apstraktan pojam, hipostazira kao djelatna snaga iza povijesne scene, a to zanemaruje osnovnu činjenicu — koju Eduard Meyer na drugim mjestima jasno i snažno ističe — da zbilju tvori samo konkretno, pojedinačno. Ta sumnjiva formulacija odnosa »općeg« i »posebnog« ne ograničava se nipošto na osobitost Eduarda Meyera i ni­ pošto na povjesničare njegova kova. Naprotiv, ona stoji na primjer u osnovi »popularnog« shvaćanja koje ipak dijele mnogi »suvremeni« povjesničari — ali ne dijeli ga Eduard Meyer — koji drži da zbog racionalnog oblikovanja istraži­ vanja što ih poduzima povijest kao »znanost ο pojedinačnom« ponajprije valja uvrditi podudaranje linija ljudskog razvitka, na kojoj će se osnovi »osobitosti« i »nedjeljivosti« pokazati kao »ostatak« ili, kako se Breysig jednom izrazio, kao »naj­ ljepši cvjetovi«. To shvaćanje ο pozivu povijesti da postane »sistematska znanost«, koje se približava današnjoj praksi povijesti, predstavlja napredak naspram naivnog mišljenja. Ali i ono je samo po sebi svakako naivno. Pothvat da se Bismarck razumije u njegovu povijesnu značenju, u kojem mu se oduzima sve što mu je zajedničko sa svim drugim ljudima, s očuvanjem onoga što je »posebno«, bio bi početni­ cima poučan i zabavan pokušaj. Očuvao bi se — pretpostav­ ljajući normalno (kao što se to uvijek u logičkim raspravama čini) idealnu kompletnost materijala — na primjer, kao jedan od onih »najljepših cvjetova« njegov »otisak palca«, jedan specifičan znak prepoznavanja »individualnosti«, što ga je otkrila kriminalistička policija, čiji bi gubitak za povijest bio nenadomjestiv. A ako bi se na to s ogorčenjem dodalo da se 15

Ta formulacija podsjeća na određene misaone tokove u ruskoj sociološkoj školi (Michailowski, Karjejev i drugi), koje su kritizirane u članku TH. Kistiakowskog u Problemima idealizma« (izdao Nowgorodzew, Moskva 1902) »Ο ruskoj sociološkoj školi i kategoriji mogućnosti u problematici društvenih znanosti«. Na taj ćemo se članak još vratiti.

100

»naravno« samo »duhovne« ili »psihološke« kvalitete i doga­ đaji mogu uzeti u obzir kao »povijesne«, njegov svakodnevni život, ako ga iscrpno poznamo, pružit će beskonačno mnogo životnih očitovanja koja se tako ne bi mogla naći u tom spoju i konstelaciji ni u jednog drugog čovjeka a koje u nje­ govu interesu ne bi stršile preko otiska toga prsta. Ako bi se, nadalje, prigovorilo da se samo po sebi razumije da bi za znanost došli u obzir samo povijesno »značajni« konstitutivni dijelovi Bismarckova života, logika bi replicirala da upravo ta »samorazumljivost« sama po sebi uključuje odlučujući problem, budući da upravo zato pita: što je logička oznaka povijesno značajnih konstitutivnih dijelova. To vježbanje u oduzimanju — pretpostavljajući apso­ lutnu potpunost podataka — nikada se, čak ni u najudalje­ nijoj budućnosti, ne bi privelo kraju i nakon potpuno neogra­ ničenog oduzimanja »zajedničkih značajki« preostala bi dalj­ nja neograničenost sastavnih dijelova, unutar koje se nakon vječnog revnog oduzimanja, ne bi poduzeo ni jedan korak da se odgovori na pitanje: što bi od tih posebnosti zapravo bilo povijesno »bitno«. To bi bio uvid koji bi proizišao iz poku­ šaja njegova izvršenja; drugi bi uvid bio da taj postupak oduzimanja pretpostavlja tako savršen zahvat kauzalnog slijeda događaja kakav ni jedna znanost ne bi mogla doseći čak ni kao idealni cilj. U zbiljnosti upravo ta »usporedba« na području povijesti pretpostavlja da je izbor, odnošenjem spram kulturnih »značenja«, već izvršen i da on pozitivno određuje svrhu i pravac kauzalnog pripisivanja isključiva­ njem iz pune beskonačnosti kako »općih« tako i »pojedi­ načnih« sastavnih dijelova »datoga«. Usporedbu »analognih« događaja valja uzimati u obzir kao sredstvo toga pripisivanja i uistinu, pö mom uvidu, kao jedno od najvažnijih sredstava, koje se gotovo nigdje nije primjenjivalo u dovoljnoj mjeri. Kasnije ćemo se baviti njegovim logičkim značenjem. Eduard Meyer sa svoje strane ne dijeli, kao što njegova napomena na str. 48. ο kojoj još valja raspravljati pokazuje, pogrešku da posebno kao takvo čini predmet povijesti, a njegove primjedbe ο značenju općeg za povijest, to jest da su »pravila« i »pojmovi« samo »sredstvo«, »pretpostavke« znanstvenog rada u povijesti, kao što ćemo vidjeti, logički 101

su u biti ispravne. Samo je njegova formulacija koju smo ranije kritizirali, kako je rečeno, logički dvojbena i smjera u istom pravcu kao i pogreška koju smo netom kritizirali. A sada će usprkos svim tim kritikama profesionalni po­ vjesničar zadržati utisak da Meyerovi pogledi koji se ovdje kritiziraju sadrže »ispravnu jezgru«. To se u stvari gotovo samo po sebi razumije kad je riječ ο povjesničaru toga ranga, koji govori ο vlastitom načinu rada. On se uistinu na više načina prilično približio logički odgovarajućoj formulaciji istine koju sadrži njegova razmatranja. Tako na primjer na str. 27, gdje se ο »razvojnim stupnjevima« kaže da su oni »pojmovi« koji mogu poslužiti kao »nit vodija« za pronala­ ženje i grupiranje činjenica, a osobito na brojnim mjestima gdje se služi kategorijom »mogućnosti«. Ali logički problem ovdje tek počinje; to jest, mora se doći do pitanja kako se postiže raščlanjivanje povijesnih događaja putem pojma raz­ vitka i u čemu je logički smisao »kategorije mogućnosti« i načina njezine primjene u oblikovanju povijesnih međupovezanosti. Budući da je Eduard Meyer propustio da se susretne s tim pitanjem, mogao je »osjetiti« što je ispravno s obzirom na ulogu koju »pravila« događanja igraju u radu povjesni­ čara, ali nije mogao, čini mi se, smoći prikladnu formulaciju. To će pokušati u posebnom dijelu (II) te studije. Ovdje ćemo se osvrnuti nakon tih, u biti nužno negativnih primjedaba na metodologijske formulacije Eduarda Meyera, prije svega na razmatranje rasprava kojima se bavio u drugom (str. 35—54) i trećem (str. 54—56) dijelu svoga spisa — proble­ mom što je predmet povijesti — pitanjem koje je dodirnuto u upravo prikazanim razmatranjima. Zajedno s Eduardom Meyerom to pitanje možemo tako­ đer formulirati ovako : »Koji od događaja, ο kojima imamo obavijesti, jesu povijesni«? On ponajprije na to pitanje odgovara u posve općem obliku: »Povijesno je ono što je djelotvorno ili što postoji«. Dakle, »povijesno« je ono što je u konkretnoj pojedinačnoj svezi uzročno važno. Ovdje ćemo zanemariti sva druga s tim povezana pitanja da bismo ponaj­ prije utvrdili da Eduard Meyer na 37. stranici napušta pojam do kojeg je došao na 36. stranici. 102

Njemu je jasno — kako se izrazio — »čak ako se ogra­ ničimo na ono što je djelotvorno«, da još uvijek ostaje bes­ konačan broj pojedinačnih događaja. On se s pravom pita što upravlja »izborom« koji svaki povjesničar vrši između njih? Odgovor — »povijesni interes«. Ali nakon nekih raz­ matranja, kojima ćemo se baviti kasnije, dodaje da ne posto­ je nikakve »apsolutne norme« za povijesni interes, i tu tezu tumači nam na način na koji, kako je rečeno, ponovno poriče svoje vlastito ograničavanje »povijesnog« na »djelotvorno«. Nadovezujući na Rickertovu egzemplarnu napomenu »da je odbijanje njemačke carske krune Friedricha Wilhelma IV povijesni događaj«, ali da je posvema svejedno koji je krojač sašio njegov kaput, on primjećuje (str. 37): »Za povijest politike će dotični krojač, dakako, ostati uvijek posvema nevažan, ali mogli bismo lako zamisliti da on postaje za nas povijesno zanimljiv ako je riječ ο povijesti mode, krojačkog zanata, cijena, itd«. To je jamačno točno — premda bi Eduard Meyer u pobližim razmatranjima jedva mogao ne opaziti da »interesi« koje pokazujemo u jednom slučaju i oni koje pokazujemo u drugom slučaju sadrže znatne raz­ like u logičkoj strukturi, te da, ako ih ne opazimo, dolazimo u opasnost da pobrkamo dvije isto tako temeljno različite, iako često izjednačavane, kategorije: »stvarni razlog« i »spo­ znajni razlog«. Kako primjer krojača nije posve jasan, raz­ jasnimo tu antitezu na drugom primjeru koji jasnije pokazuje to brkanje. K. Breysig u svom ogledu ο Entstehung des Staates. . . bei Tlinkit und Irokesen16 pokušao je pokazati da određeno događanje u tim plemenima koje on tumači kao »porijeklo države iz plemenskog uređenja« ima »reprezantativnu važ­ nost« za vrstu, to jest drugim riječima rečeno, da predstavlja »tipičan« oblik formiranja države i, kako on kaže, dobiva »važnost gotovo općepovijesnog značenja«. 16

Schmollers Jahrbuch 1904, str. 483. i d. Ovdje ni na koji način, da­ kako, ne ulazim u pitanje stvarne vrijednosti toga rada; štoviše, ovdje ćemo kao i u svim sličnim ilustracijama, pretpostaviti ispravnost svih Breysigovih postavki.

103

Sada je očigledno — naravno pod pretpostavkom isprav­ nosti Breysigovih postavki — da činjenice nastanka tih indi­ janskih država i način na koji su se pojavile ostaju izvan­ redno malo »značajne« za uzročnu povezanost općepovijesnog razvitka. Nikakva pojedinačno »važna« činjenica kasnijeg političkog ili kulturnog uređenja svijeta nije na njega utjecala, to jest ne da se svesti na taj razvitak kao »uzrok«. Za uređenje političkih i kulturnih odnosa današnjih Sjedinjenih Država, a vjerojatno i za samo njihovo posto­ janje, način nastanka tih indijanskih država isto je tako »ne­ važan«, to jest ne postoji nikakva dokazljiva uzročna pove­ zanost između te dvije stvari, dok se na primjer naknadni učinci određenih Temistoklovih odluka mogu i danas osjetiti — koliko god to moglo razočaravajuće blokirati pokušaj jedne prave izrazite povijesne sheme jedinstvenog povijesnog razvitka. I naprotiv, svakako — ako je Breysig u pravu — značenje poznavanja toka događaja pri stvaranju tih država, koje su proizvele njegove analize, bilo bi, po njegovu mišlje­ nju, od epohalnog značenja za naše znanje ο načinu na koji općenito uzevši nastaju države. Ako je Breysigovo shvaćanje toka događaja kao »tipičnog« ispravno i ako tvori »novo« znanje — bili bismo u stanju stvoriti određene pojmove koji bi se posve neovisno ο njihovoj spoznajnoj vrijednosti za pojmovno oblikovanje teorije države u najmanju ruku mogli primijeniti kao heuristička sredstva u uzročnom tumačenju drugih povijesnih procesa. Drugim riječima rečeno, kao stvarni povijesni činilac ne znači taj tok događaja ništa — ali kao moguća osnova spoznaje njegova analiza (prema Breysigu) znači vrlo mnogo. Naprotiv, poznavanje Temistoklovih odluka uopće ništa ne znači na primjer psihologiji ili nekoj drugoj znanosti koja stvara pojmove; da jedan državnik u svakoj situaciji »može« tako odlučiti, razumijemo bez po­ moći »znanosti ο zakonima«, a to razumijevanje je zaista pretpostavka spoznaje konkretnih uzročnih veza, ali ne znači nikakvo obogaćivanje našeg općeg pojmovnog znanja. Uzmimo primjer iz sfere »prirode« — te konkretne X — -zrake koje je Röntgen vidio da izbijaju iz njegova zaslona ostavile su konkretne učinke koje po »zakonu ο pretvaranju energije« moraju još danas djelovati negdje u kozmičkom 104

događanju. Ali »značenje« tih konkretnih zraka u Röntgenovu laboratoriju ne leži u osobitosti njihovih stvarnih kozmičkih uzroka. Taj događaj štoviše dolazi u obzir — poput svakog »eksperimenta« — samo kao osnova spoznaje određenih »zakona« zbivanja.17 Posve isto stoji stvar u slu­ čajevima koje Eduard Meyer izvodi u fusnotama, u ulomcima koje smo ovdje kritizirali (fusnota 2, str. 37). On tu podsjeća da najsporednije osobe ο kojima slučajno imamo obavijesti (u natpisima ili ispravama) stiču povijesni interes jer putem njih upoznajemo stanja u prošlosti. A još jasnije se ista zbrka pokazuje kad — ako me sjećanje ne vara, Breysig (u ulomku koji u ovom trenutku ne nalazim) opet vjeruje da može potpuno razoriti činjenicu da je izbor povijesnog materijala upravljen prema »značajnom«, pojedinačno »važnom«, s obzirom na argumenat da su istraživanja postigla mnoge od svojih najvažnijih rezultata upotrebom »komada gline« i si. Slični argumenti danas su vrlo popularni, a njihova srodnost s »kaputom« Friedricha Wilhelma IV i »sporednim osobama« u napisima Eduarda Meyera posve je očigledna — ali je ujedno očigledna zbrka koja se ovdje također ponovno poka­ zuje. Jer, kao što je rečeno, Breysigovi »komadići gline« i 17 Time se ne kaže da te konkretne Röntgenove zrake ne bi mogle figurirati kao povijesne činjenice u nekoj povijesti fizike. Ona bi se uz osta­ lo mogla zanimati pitanjem koje su slučajne »okolnosti« tih dana u Rontgenovu laboratoriju izazvale konstelaciju koja je omogućila tu radijaciju i time — kako želimo još jednom dopustiti — uzročno vodile otkriću »za­ kona« ο kojima je riječ. Jasno je da se logički status tih konkretnih zraka kroz to potpuno promijenio. To je moguće zato što one ovdje igraju ulogu koja je usidrena u vrijednostima (»napretku znanosti«). Moglo bi se možda utvrditi da je ta logička razlika samo posljedica pomicanja na područje predmeta »duhovnih znanosti«, da su kozmički učinci takvih osobnih zraka ostavljeni izvan razmatranja. Ali, nije važno je li taj »vrednovani« kon­ kretni predmet, za koji su te zrake uzročno »značajne«, fizički ili psihički po prirodi, samo ako za nas sa svoje strane nešto »znači«, to će reći, da će biti »vrednovan«. Kad se jednom pretpostavi mogućnost na to uprav­ ljene spoznaje, posebni kozmički (fizički, kemijski, itd.) učinci tih osobitih zraka (teorijski) postaju povijesne činjenice — ali samo tada, kad — što se, dakako, vrlo teško može konstruirati — linija uzrokovanja vodi od njih na konkretan događaj koji bi bio »povijesni individualitet«, to jest, ako bi je vrednovali kao općenito značajnu po njezinu individualnu karak­ teru. Taj bi pokušaj bio besmislen samo zato što takav rezultat nije ni na koji način vidljiv, čak i kad bi se mogla utvrditi uzročna linija.

»sporedne osobe« Eduarda Mayera nisu — nimalo više od konkretnih X-zraka u Röntgenovu laboratoriju — uklopljeni kao uzročni članovi u povijesnu povezanost, nego su neke njihove osobitosti sredstva za spoznaju određenih povijesnih činjenica, koje sa svoje strane postaju važne za »oblikovanje pojmova«, to jest ne mogu postati spoznajna sredstva za utvrđivanje »općeg karaktera određenih umjetničkih »epoha« ili za uzročno tumačenje određenih povijesnih međupovezanosti. Ta oprečnost upotrebe datih činjenica kulturne zbilje18 za (1) oblikovanje pojmova s ilustrativnom upotrebom »po­ sebnih činjenica« kao »tipičnih« reprezentanata nekog ap­ straktnog pojma, to će reći, kao spoznajnog sredstva, s jedne strane, i za (2) uključivanje te »posebne činjenice« kao veze, dakle, kao stvarnog faktora u neku stvarnu, dakle, konkretnu povezanost, s upotrebom — uz ostalo i — proizvoda obli­ kovanja pojmova kao spoznajnih sredstava, kao sredstava prikazivanja, u drugu ruku — sadrži opreku između onoga što Windelband označava »nomotetičkim« postupkom, a Rickert »prirodno-znanstvenim« postupkom (ad 1) naspram logičkog cilja »povijesno-kulturnih znanosti« (ad 2). Ona sadrži istodobno jedini opravdani smisao u kojem se povijest može nazvati znanošću ο zbilji. Ona uzima u obzir — jer samo to može označiti takav izraz — pojedine elemente zbilje ne samo kao spoznajna sredstva nego i kao predmet spoznaje, a konkretne uzročne veze ne samo kao spoznajne nego i kao stvarne uzročne činioce. Jer, još ćemo uostalom vidjeti koliko je u istinu malo točan naivni pogled da je po­ vijest samo »puka« »deskripcija« zatečene zbilje ili jedno­ stavna reprodukcija »činjenica«.19 U istom položaju u kom su »komadići gline« i »sporedne osobe« s natpisa je i taj Rickertov »krojač« kojeg Eduard 18

Pisac je ovo pisao na margini prvog izdanja: misaoni skok! Dodaj­ mo da je činjenica koja je došla u obzir kao primjer rodnog pojma — spoznajno sredstvo. Ali svako spoznajno sredstvo nije rodni pojam (na­ pomena Marianne Weber). 19 Termin »znanosti ο zbilji«, u smislu u kojem se ovdje upotrebljava, potpuno odgovara logičkoj biti povijesti. Nerazumijevanjem koje sadrži popularno tumačenje toga izraza kao puke deskripcije bez pretpostavaka na odgovarajući način bavili su se Rickert i Simmel.

106

Meyer kritizira. Isto tako činjenica da je određeni krojač pribavio određeni kaput caru vjerojatno je neznatno uzročno značajna i za kulturno-poDi'/es/iu uzručnu povezanost raz­ vitka »mode« i krojačkog zanata. To ne bi bilo tako samo onda kad bi izravno iz tog konkretnog pribavljanja proizišli povijesni učinci, kad bi možda ličnost toga krojača ili upravo sudbina njegova posla bili s nekog stajališta uzročno »važni« za preobrazbu mode ili organizaciju zanata i kad bi na taj povijesni položaj uzročno utjecalo pribavljanje upravo tog kaputa. Kao spoznajno sredstvo za utvrđivanje mode, itd. naspram stila kaputa Friedricha Wilhelma IV i činjenica da su oni proizišli iz određenih (na primjer berlinskih) radionica zasigurno može postići toliko »značenje« kao nešto drugo što nam je dostupno kao materijal za otkrivanje mode toga vre­ mena. Carevi se kaputi u tom slučaju uzimaju u obzir kao primjeri rodnih pojmova koji se oblikuju kao spoznajno sredstvo — odbijanje carske krune s kojim se uspoređuju, naprotiv, kao konkretan član neke povijesne veze, kao stvaran učinak i uzrok u određenom stvarnom slijedu pro­ mjena. To su apsolutne logičke razlike i one će uvijek ostati. A kad god se ta dva toto coelo različita stajališta u praksi istraživača kulturne povijesti i s još tako raznolikim isprepletanjima ukrštaju — a što se stalno događa i izvorom je najzanimljivijih metodologijskih problema — nitko tko ne umije to pažljivo razlikovati neće uspjeti razumjeti logičku bit povijesti. Ali Eduard Meyer je prikazao dva međusobno nespojiva stajališta glede odnosa tih dviju logički različitih kategorija »povijesne važnosti«. U jednu ruku on brka, kao što smo vidjeli, »povijesni interes« za povijesno »djelotvorne«, to će reći stvarne članove povijesne uzročne povezanosti (odba­ civanje carske krune) s onim činjenicama (kaputom Friedri­ cha Wilhelma IV; natpisima) koje bi mogle povjesničaru postati važne kao spoznajno sredstvo. Međutim, u drugu ruku — ο čemu valja sada govoriti — opreka »povijesno djelotvornog« naspram svih ostalih predmeta naše stvarne ili moguće spoznaje tako se zaoštrila da on iznosi tvrdnju ο granicama znanstvenog »interesa« povjesničara čije bi moguće provođenje u njegovu vlastitom velikom djelu mo107

ralo krajnje ražalostiti sve prijatelje. On naime kaže (str. 48) »dugo sam vjerovao da bi u izboru koji povjesničar mora napraviti mjerodavno bilo ono što je karakteristično (to jest što je specifično, osobito ono po čemu se neka institucija ili individualnost od svih analognih razlikuje). To je neporecivo točno, ali to povijest zanima samo utoliko ukoliko smo u stanju zahvatiti neku kulturu putem njezinih osebujnih zna­ čajki; a ovako je taj izbor povijesno uzevši uvijek samo sredstvo koje nam njezinu povijesnu djelotvornost čini shvatljivom. To je, kako nam pokazuju sva dosadašnja raz­ matranja, potpuno ispravno, kao što su i iz toga izvedeni zaključci da je popularna formulacija pitanja »značenja« osobitog i ličnog loše postavljena; da »ličnost« ne »ulazi« u povijest nipošto u svom totalitetu, nego samo u njezinim uzročno relevantnim očitovanjima u povijesnoj povezanosti kao što ih je povijest oblikovala,· da povijesno značenje neke konkretne ličnosti kao uzročni činilac i »ljudsko« značenje iste ličnosti u svjetlu njezine »prave vrijednosti« nemaju jedno s drugim nikakve veze, te da upravo »nepodobnost« ličnosti na mjerodavnom položaju može biti uzročno zna­ čajna. Sve je to posve u redu. Pa ipak, ostaje da se odgovori na pitanje je li, ili radije recimo odmah — u kom je smislu u redu tvrditi da analiza sadržaja kulture — sa povijesnog stajališta — može imati za cilj samo da odgovarajuće kultur­ ne događaje učini shvatljivim u njihovoj djelotvornosti. Kakav logički domašaj ima to pitanje pokazuje se čim raz­ motrimo konzekvencije koje Eduard Meyer izvlači iz te teze. On ponajprije zaključuje (str. 47) da »postojeće okolnosti same po sebi nisu nikada predmet historije, nego takvima postaju utoliko koliko su 'povijesno djelotvorne'«. Umjet­ ničko djelo, književni proizvod, državno-pravne ustanove, običaji, itd. nikako se ne mogu »svestrano« analizirati u nekom povijesnom prikazivanju (uključivši književno i po­ vijesno umjetničko prikazivanje) jer se pri tom moraju uvijek prihvatiti sastavni dijelovi koji ne postižu »povijesnu djelo­ tvornost« — dok, s druge strane, povjesničar mora uključiti u svoje prikazivanje »pojedinosti koje imaju podređeni polo­ žaj u nekom sustavu« poradi njihova uzročnog domašaja. Na osnovi tog načela povijesnog izbora (str. 55) zaključuje 108

čak i to da biografija nije ni »filološka«, ni povijesna disci­ plina. Zašto? Njezin predmet je dotična ličnost po sebi u nje­ zinu totalitetu, ne kao povijesno djelotvoran činilac — da ona postoji, ovdje je samo pretpostavka, razlog, zbog kojeg će joj se posvetiti biografija. Sve dok je neka biografija samo biografija, a ne povijest vremena njezina junaka, ona ne može ispuniti zadaću povijesti — prikazivanje nekog povi­ jesnog događaja. Nasuprot tome postavlja se pitanje.· čemu taj poseban položaj »ličnosti«? Spadaju li uopće događaji poput bitke kod Maratona ili Perzijski ratovi u svom »tota­ litetu«, dakle onakvi kakvi su u Homerovim opisima, sa svim specimina fortitudinis, u povijesno prikazivanje? Oči­ gledno samo uzročna povezanost odlučnih događaja i uvjeta. Otkad su razdvojeni junački mitovi i povijest tome je, barem u načelu, bilo tako. A kako s tim stoji stvar u »biografiji«? Očigledno je pogrešno (naime retorička je hiperbola) tvrditi, da jednostavno »sve pojedinosti. . . vanjskog i unutrašnjeg života njezinih junaka« spadaju u biografiju, kolikogod »filologija« Goethea, na koju možda Eduard Meyer misli, zbog toga mogla ostaviti dojam. Ovdje je riječ samo ο pri­ kupljanju materijala koji smjera uključiti sve što moguće može polučiti značenje za povijest Goethea, bilo kao izravni sastavni dio uzročnog niza — dakle, kao povijesno rele­ vantnu »činjenicu« — bilo kao sredstvo spoznaje povijesno relevantnih činjenica, kao »izvor«. U znanstvenu biografiju Goethea kao sastavni dijelovi prikazivanja, dakako, spa­ daju očito samo takve činjenice koje su »značajne«. Ali ovdje se, dakako, susrećemo s »dvostrukošću« lo­ gičkog značenja te riječi, što potrebuje analizu koja, kako ćemo pokazati, može otkriti »ispravnu jezgru« pogleda Eduarda Meyera kao i nedostatnost u formulaciji njegove teorije »povijesno djelotvornog« kao predmeta povijesti. Da bismo predočili različita logička stajališta s kojih se mogu znanstveno razmatrati »činjenice« kulturnog života, uzimamo primjer: Goetheova pisma gospođi von Stein. Kao »povijesno« — razbistrimo to unaprijed — ne dolazi nipošto u razmatranje zamjetljiva nazočna »činjenica« — ispisani papir — jer je on, dakako, samo sredstvo za spoznaju drugih »činjenica«, tj. da je Goethe tu izrazio osjećaje, te ih opisao 109

i priopćio gospođi von Stein i od nje dobio odgovore, čiji bi se približan smisao mogao naslutiti iz ispravnog tuma­ čenja »sadržaja« Goetheovih pisama. Ta »činjenica« koja se eventualno otkriva znanstvenim sredstvima izvedenim »tu­ mačenjem« »smisla« pisama je uistinu ono na što smjeramo kad ukazujemo na ta »pisma«. Ona se, sa svoje strane, može ponajprije (1) izravno uključiti kao takva u povijesno uzročnu povezanost, na primjer askezu tih godina koja je bila povezana sa strašću nečuvene snage i koja je ostavila duboke tragove u Goetheovu razvitku, a koja se nije uga­ sila čak ni tada kad se on pod južnim nebom promijenio; naknadno slijediti te učinke u Goetheovoj književnoj »lič­ nosti«, istraživati tragove njegova stvaralaštva i uzročno »protumačiti« pokazivanjem njihove povezanosti s doživlja­ jima tih godina — ukoliko je to upravo moguće — spada u neprijeporne zadatke povijesti književnosti; činjenice koje dokazuju ta pisma »povijesne« su činjenice, to će reći, kako smo vidjeli, stvarne su sveze u uzročnom lancu. Ali sada želimo pretpostaviti — ovdje se naravno nikako ne postavlja pitanje vjerojatnosti te ili druge pretpostavke — što bi se na neki način moglo pokazati kao pozitivno — da nikakvi doživljaji nisu imali nikakav utjecaj na Goetheov osobni i književni razvitak, što će reći da baš nijedna od životnih manifestacija koje nas zanimaju nije na njega utje­ cala. I tada bi (2) ti doživljaji usprkos tome mogli privući naš interes kao spoznajna sredstva; oni bi mogli prije svega pokazati nešto »karakteristično« — kako se obično kaže — za Goetheovu povijesnu osebujnost. Ali to znači, da bismo možda — da li stvarno, ovdje se ne postavlja pitanje — iz njih mogli izvesti uvide u vrstu načina i shvaćanja života koji mu je bio svojstven za čitavog života, ili bar za većeg razdoblja, i koji je određujuće utjecao na njegove osobne i književne izraze što nas povijesno zanimaju. »Povijesna« činjenica koja bi se mogla uključiti kao realna veza u uzroč­ noj povezanosti njegova »života« bila bi to »shvaćanje života« — kolektivno pojmovna povezanost naslijeđenih i obrazo­ vanjem, milieuom i životnom sudbinom stečenih Goetheovih osobnih »kvaliteta« i (možda) svjesno prihvaćenih »načela« po kojim je živio, a koje su uvjetovale njegovo ponašanje 110

i njegovo stvaralaštvo. Doživljaji s gospođom von Stein u tom bi slučaju, istina — budući da je to »shvaćanje života« pojmovni kolektiv koji se »očituje« u pojedinačnim životnim događajima — bili stvarne komponente »povijesnog« činje­ ničnog stanja, ali oni nas očito kao takvi — pod gornjom pretpostavkom — u osnovi ne bi zanimali; zanimali bi nas kao »simptomi« toga shvaćanja života, a to znači kao spo­ znajna sredstva; njihov logički odnos prema objektu spoznaje bi se pomakao. Pretpostavimo nadalje da ni to nije slučaj. Ti doživljaji ne sadrže ništa što bi u nekom pogledu bilo karakteristično upravo za Goethea nasuprot drugim suvre­ menicima, nego samo potpuno odgovaraju jednom »tipu« načina života određenih njemačkih krugova toga doba. Tada nam oni ne bi rekli ništa nova za povijesnu spoznaju Goethea, ali bi mogli (3) u određenim okolnostima pobuditi naš interes kao zgodno upotrebljiva paradigma toga »tipa«, dakle, kao sredstvo spoznavanja karakterističnih osobitosti duhovnog habitusa toga kruga. Osobitost tog, tada za taj krug — prema našoj pretpostavci — »tipičnog« habitusa, kao njegov oblik izražavanja, taj način života naspram na­ čina života drugoga doba, nacija i društvenih slojeva, bio bi »povijesna« činjenica koju bi trebalo uključiti u kulturno-povijesnu uzročnu svezu kao stvarni uzrok i učinak i nju bi zatim trebalo uzročno »tumačiti«, u razlici spram talijanskih i drugih sličnih cicisbeia, povijesno u svjetlu povijesti nje­ mačkih ćudorednih običaja ili ukoliko ta nacionalna odstu­ panja ne bi trebala postojati, putem jedne opće povijesti ćudorednih običaja toga doba. Postavimo sada nadalje da sadržaj tih pisama nije uporabljiv čak ni za tu svrhu i da se, naprotiv, pokazuje da se pojave — u određenim »bitnim« točkama — iste vrste redovito pojavljuju u određenim kul­ turnim uvjetima — da se, dakle, u tim točkama ne pokazuje nikakva osobitost njemačke kulture ili kulture ottocenta u tim doživljajima, nego svih kultura u određenim uvjetima koje se mora pojmovno sigurno formulirati — tako bi (4) zadatak »psihologije kulture« ili »socijalne psihologije« bio analizom izolirajuće apstrakcije i generalizacije utvrditi uvje­ te u kojima se pojavljuju te zajedničke komponente; »pro­ tumačiti« razlog redovitog slijeda i tako dobiveno »pravilo« 111

formulirati u jednom genetskom rodnom pojmu. Te potpuno opće komponente Goetheovih doživljaja, koje su krajnje ireleventne glede njegovih pojedinačnih osobitosti, bile bi prema tome utoliko zanimljive samo kao sredstvo za dobi­ vanje tih rodnih pojmova. I konačno (5) mora se smatrati a priori mogućim da ti »doživljaji« uopće ne sadrže ništa što je svojstveno bilo kojem sloju pučanstva ili kulturnoj epohi. Ali čak i u pomanjkanju svih interesa za tu »kulturno znan­ stvenu« analizu moglo bi se zamisliti — da li zbiljski, ovdje je opet svejedno — da ih psihijatar kojeg zanima psihologija erotike promatra sa svih »korisnih« stajališta kao »idealnotipski« primjer određenih estetskih »zabluda« kao što ne­ dvojbeno na primjer Rouseauove Ispovijesti zanimaju spe­ cijalistu za nervne bolesti. Dakako, ovdje se ima uzeti u obzir vjerojatnost da se pisma moraju uzeti kao da služe svim tim različitim znanstvenim svrhama — naravno, čije su »moguć­ nosti« neiscrpne — putem različitih komponenata njihova sadržaja kao što služe putem istih komponenata različitim svrhama. 20 Pogledamo li ponovno, vidimo da ta pisma gospođi von Stein, to jest iz njih izveden sadržaj Goetheovih izražavanja i doživljaja, dobiva »značenje« — prijeđimo od zadnjeg na prvi slučaj: a) u posljednja dva primjera (4,5); kao primjeri jednog roda i stoga kao sredstva spoznaje njihove opće biti (br. 4,5); b) kao »karakteristične komponente« jednog zajed­ ništva, te stoga kao sredstvo spoznaje njegove pojedinačne osebujnosti (br. 2,3);21 c) kao uzročne komponente jedne po­ vijesne sveze (br. 1). U slučajevima ad a (br. 4,5) značenje za 20 To očigledno neće pokazati da bi logika griješila kad bi strogo di­ jelila ta različita stajališta koja se moguće susreću u jednom i istom znanstvenom prikazivanju. Pa ipak je to pretpostavka mnogih pogrešnih primjedaba na Rickerta. 21 Rasprava tih posebnih slučajeva zaokupit će nas mnogo pobliže u slijedećem odsjeku. Zbog toga ovdje hotimice ostavljamo neispitanim u kojoj ih mjeri treba promatrati kao nešto logički zasebno. To je valjalo utvrditi, zbog veće sigurnosti da, naravno, ne bi ni u kom pogledu zamućivalo jasnoću logičke oprečnosti između historijske i nomotetičke upo­ trebe »činjenica«. Jer konkretne činjenice ovdje nipošto ne treba upotreb­ ljavati povijesno, kao članove u konkretnim uzročnim nizovima, u smislu u kojem smo ih upotrebljavali.

112

povijest postoji samo ukoliko pomoću tog pojedinačnog pri­ mjera dobiven rodni pojam, u određenim okolnostima — ο čemu će biti riječ kasnije — može postati važan za provjera­ vanje povijesnog prikaza. U drugu ruku, premda Eduard Me­ yer djelokrug povijesti ograničava na »djelotvorno« — dakle na br. 1 (= c) prethodne liste — ipak nije moguće da bi to trebalo značiti da uzimanje u obzir druge kategorije primjera »važnosti« (pod b) leži izvan obzora povijesti, da prema tome činjenice, koje nisu komponente povijesno uzročnog niza, nego koje samo služe za otkrivanje činjenica koje treba uključiti u te uzročne nizove, na primjer takve komponente Goetheove korespondencije koje »ilustriraju« za Goetheovu književnu proizvodnju »odlučujuću osebujnost« ili za razvitak običaja bitne strane kulture društva ottocenta, to će reći, činjenice koje služe za pribavljanje te spoznaje — povijesti — ako ne (kao pod br. 2) »povijesti Goethea« onda »povijesti običaja« 18. stoljeća (pod br. 3) — jednom i zauvijek tre­ bale zanemariti. Njegov vlastiti rad morao bi se nastaviti takvim spoznajnim sredstvima. Ovdje to može značiti samo da je riječ upravo ο »spoznajnom sredstvu«, a ne ο »kom­ ponentama« povijesnih sveza — ali se ni »biografija« ni arheologija ne služe takvim »karakterističnim« pojedinostima u nekom drugom smislu. Prema tome, jasno je da u tome ne leži kamen spoticanja. Ali sada se uzdiže jedna vrsta »značenja«, viša od sviju koje smo dosad analizirali. Ti Goetheovi doživljaji, da osta­ nemo pri tom primjeru, za nas su donekle »značajni« ne samo kao »uzrok« i spoznajno »sredstvo« nego — posve sve­ jedno, dobivamo li od njih neku novu i dosad potpuno ne­ poznatu spoznaju ο Goetheovu shvaćanju života, kulturi 18. stoljeća ili »tipičnom« razvoju kulturnih događaja itd. i posve svejedno da li su imali bilo koji uzročni utjecaj na njegov razvitak — je sadržaj tih pisama za nas u njihovoj osebujnosti predmet vrednovanja, kao što je i bez svih bilo kojih krišom promatranih »značenja« koja stoje izvan njega i koja u njemu nisu sadržana, a ona bi to bila i inače kad ο njihovu piscu ništa drugo ne bi bilo poznato. Ono što nas sada prvenstveno zanima jesu dvije stvari : jednom okolnost da je to »vrednovanje« povezano s osebujnim, neuspo8 Metodologija društvenih nauka

113

redivim, jedinstvenim i književno nezamjenljivim predme­ tom, a potom, da je to vrednovanje predmeta u njegovoj pojedinačnoj osebujnosti — to je druga stvar — razlog, zašto za nas taj predmet postaje predmetom refleksije i misaonog — hotimično ne želimo reći — »znanstvenog« obrađivanja, to jest interpretacije. Ta »interpretacija«, ili, kako volimo reći: »tumačenje« može slijediti dva smjera koja se faktično gotovo uvijek stapaju, ali koja su logički strogo odijeljena. Ona može postati i ponajprije postaje vrijednosna, interpre­ tacija, to jest ona nas uči »razumjeti« »duhovni« sadržaj te korespondencije, dakle, ono što »osjećamo« mutnim i ne­ određenim; razrađuje i utvrđuje u tom svjetlu artikulirane »vrijednosti«. U tu svrhu nikako se ne zahtijeva da se izriču ili sugeriraju vrijednosni sudovi. Analizom ona zapravo »sugerira« mnogo veće mogućnosti odnosa predmeta prema vrijednostima. Daljnji »stav« što ga vrednovani predmet u nas izaziva ne mora pri tom, naravno, imati pozitivan predznak: već u slučaju Goetheovih doživljaja sa gospođom von Stein običan suvremeni seksualni filistar upravo kao i, recimo, katolički moralist, ako bi uopće postupili »razumno«, zauzeli bi bitno negativan stav. Ako redom razmotrimo kao predmet interpretacije Marxov Kapital, Fausta, strop Sikstinske kapele, Rousseauove Ispovijesti ili doživljaje svete Terezije, M m e Roland, Tolstoja ili Rabelaisa, Marie Bashkristeff ili Propovijed na gori, nalazimo se pred beskrajnom raznolikošću »vrijednosnih« stavova, a »interpretacija« tih krajnje različito vrednovanih predmeta ima, ako držimo da se isplati i da će se poduzeti u naše svrhe, što mi ovdje već pretpostavljamo — zajednički samo formalni elemenat, čiji smisao smjera otkrivanju mogućih vrijednosnih »stajališta« ili »pristupa«. Ona nameće određeno vrednovanje kao jedino znanstveno dopustivo samo tamo gdje se uzimaju u obzir, kao u slučaju misaonog sadržaja Marxova Kapitala, norme (u tom slučaju norme mišljenja). Ali ni ovdje objektivno valjano »vrednovanje« predmeta (u ovom slučaju, dakle, logička »ispravnost« marksističkih oblika mišljenja) nije nešto što bi nužno ležalo u svrsi neke »interpretacije« i bilo bi posve tamo gdje nije riječ ο »normama«, nego ο »kultur­ nim vrijednostima« — zadatak koji prekoračuje područje

»interpretacije«. Moguće je bez ikakvog logičkog ili stvarnog proturječja — a to je sve što se ovdje nameće — odbaciti kao po sebi »nevažeće« sve proizvode antičke pjesničke i umjetničke kulture ili religiozno raspoloženje Propovijedi na gori isto tako kao i tu mješavinu sadržanu u našem primjeru pisama gospođi von Stein — žestoke strasti, u jednu ruku, i askeze, u drugu sa svim onim najljepšim cvje­ tovima životnih raspoloženja. Ta »interpretacija« ne bi bila za onoga tko je izvodi samo time još nipošto »bezvrijedna« jer ona mu usprkos tome, ili upravo poradi toga, može pružiti »spoznaju« u smislu, kako običavamo reći, proširenja njegova vlastitog unutrašnjeg »života«, njegova »duhovnog« obzora i osposobljava ga da shvati i promisli mogućnosti i nijanse stila života kao takve; da razvije svoju vlastitu osob­ nost, intelektualno, estetski, etički (u najširem smislu) na izdiferenciran način ili da svoju »psihu« učini, tako rekavši, osjetljivijom prema vrijednostima. »Interpretacija« duhovnih, estetskih i etičkih tvorevina ovdje upravo djeluje isto kao što i potonje same djeluju, a tvrdnja da bi povijest u stano­ vitom smislu trebala biti »umjetnost« ima ovdje svoje oprav­ dano »zrnce istine«, ne manje od označavanja »duhovnih znanosti« kao onih koje »subjektiviraju«. Ali tu je istodobno i vanjska granica koju doseže ono što bi se još moglo ozna­ čiti kao »misaona elaboracija empirijskog«, a više se ne bavi »povijesnim radom« u logičkom smislu riječi. Svakako je jasno da Eduard Meyer pod onim što (str. 54) naziva »filološkim razmatranjem prošlosti« podrazumijeva tu vrstu interpretacije koja svoje ishodište ima u onom što su atemporalni odnosi »povijesnih predmeta« — ispitati nji­ hovu vrijednosnu valjanost i naučiti je »razumjeti«. To odaje njegova definicija te vrste znanstvene aktivnosti (str. 55) koja prema njemu pomiče »proizvode povijesti u sadašnjost« i bavi se njima kao sadašnjim, to jest tretiranjem predmeta ne kao nastajućeg i povijesno djelatnog, nego kao »posto­ jećeg« i prema tome za razliku od povijesti »svestrano« smjera iscrpnoj interpretaciji pojedinih tvorbi poglavito književnih i umjetničkih ali također, kako izrijekom dodaje, političkih i religijskih institucija, običaja, nazora i »konačno čitave kulture neke epohe obuhvaćene u jedinstvu«. Dakako, 8»

114

115

ta vrsta »interpretacije« nije ništa »filološko« u smislu jezično-znanstvene specijalističke discipline. »Interpretacija« jezičnog »smisla« nekog književnog predmeta i interpretacija njegova »duhovnog sadržaja«, njegova »smisla« u tom vrijed­ nosno upravljanom značenju riječi, mogu zapravo ići u korak još tako često i s dobrim razlogom. One ipak nisu u osnovi logički različiti postupci; jedna jezična interpretacija je — ne s obzirom na vrijednosti i intenzitet za nju potrebnog duhov­ nog rada, nego s obzirom na logičko stanje stvari, osnovna predradnja za sve vrste znanstvene obrade i upotrebe izvor­ nog materijala. Ona je, s povijesnog stajališta uzevši, teh­ ničko sredstvo za verificiranje »činjenica«; ona je zanatski alat povijesti (kao i brojnih drugih disciplina). Interpretacija u smislu »vrijednosne analize« — kako želimo u ad hoc obliku imenovati postupak što smo ga upravo opisali22 — nipošto ne stoji u istom odnosu spram povijesti. A budući da ta vrsta interpretacije nije upravljena ni na pronalaženje činjenica koje su »uzročno« relevantne za neku povijesnu svezu, ni na apstrahiranje »tipičnih« komponenata koje su upotrebljive za oblikovanje rodnog pojma, budući da za razliku od njih ona mnogo više zahvaća svoje predmete, da ostanemo pri Meyerovu primjeru, cjelokupnu kulturu, re­ cimo doba procvata helenističke kulture kao jedinstvo — »zbog sebe same« i čini je razumljivom u njezinim »vrijed­ nosnim relacijama«, ne može se podvesti ni pod jednu drugu kategoriju spoznaje, čije smo izravne i neizravne odnose spram »povijesnog« raspravili. Ali ona se ne može napose zapravo uzeti u obzir kao »pomoćna znanost povijesti« — kao što Eduard Mayer na str. 54 smatra svoju »filologiju« — jer tretira svoje predmete sa posve drugačijeg stajališta nego što to čini povijest. Ako bi se opreka između ta dva načina promatranja vidjela u tome da jedna (»vrijednosna analiza«) uzima svoje predmete »statično« kao gotove, a druga (povijest) uzima svoje predmete »razvojno«, jedna poprečne prosjeke, a druga uzdužne presjeke, tada bi, da22 U biti to je učinjeno da bi se razlikovala ta vrsta interpretacije od jezične činjenica da se stvarno razlikovanje ne pojavljuje redovito ne smije spriječiti logičko razlikovanje.

116

kako, bila posve neznatno važna. A i povjesničar, na primjer sam Eduard u svom djelu mora ispresti niti s određenih »datih« polazišta koja opisuje »statički« i on će u toku svog prikaza ponovno grupirati »rezultate« »razvitka« u stanju poprečnog presjeka. Monografsku predstavljanje na primjer socijalnog sastava atenske eklezije u određenoj vremenskoj točci koje bi potpomoglo razjašnjenju njezine uzročne i po­ vijesne uvjetovanosti, s jedne strane, i učinaka na politička »stanja« u Ateni, s druge strane, zasigurno je također po Eduardu Meyeru »povijesno« djelo. Ali razlika ipak po Meyeru počiva u tome, da taj »filološki« (vrijednosno ana­ litički) rad uzima u obzir činjenice koje mogu biti i koje su normalno relevantne za povijest, ali da će eventualno doći u obzir i posve druge činjenice od onih kojima se bavi povi­ jest, koje (1) same nisu članci nekog povijesno-uzročnog lan­ ca niti (2) nisu upotrebljive kao sredstvo za spoznaju činjeni­ ca prve vrste, koje prema tome ne stoje ni u kakvom dosada razmatranom odnosu spram »povijesnog«. Ali u kojem su drugom odnosu? Ili, stoji li to »vrijednosno-analitičko« raz­ matranje izvan tog odnosa spram bilo koje povijesne spo­ znaje? Da bismo unaprijedili našu raspravu, obratimo se ponovo našem primjeru pisama gospođi von Stein i uz to uzmimo kao drugi primjer Kapital Karla Manta. Oboje bi očigledno moglo postati predmetom »interpretacije«, ne samo »jezične«, ο kojoj ovdje ne želimo govoriti, nego i »vrijednosnoanalitičke« koja nas dovodi do »razumijevanja« njihova odnosa spram vrijednosti, koja dakle, slično analizira i »psi­ hologijski« interpretira pisma gospođi von Stein, na primjer na taj način na koji se »interpretira« Faust ili uzima Marxov Kapital s obzirom na njegov misaoni sadržaj i njegov misaoni — ali ne i povijesni — odnos spram drugih sustava mišljenja koji se bave istim problemima. »Vrijednosna analiza« uzima svoje predmete u tu svrhu, prema Meyerovoj terminologiji, poglavito »statički«, to jest strože formulirano, ona svoje ishodište nalazi u svojoj osobitosti neovisnoj ο tom čistom povijesno-uzročnom značenju, ukoliko za nas stoji s one strane povijesne »vrijednosti«. Ali ostaje li ona pri tome? Zasigurno ne. Interpretacija tih Goetheovih pisama nimalo više nego ona Kapitala, ili Fausta, ili Oresta ili slikarija na 117

stropu Sikstinske kapele. Ona bi se mnogo više, kako bi potpuno postigla svoju svrhu, morala sjetiti da je taj idealni predmet vrijednosti povijesno uvjetovan, da brojne nijanse i zaokreti mišljenja i osjećanja ostaju »neshvatljivi«, dok su opći uvjeti, na primjer socijalni milieu i posve konkretni svakodnevni događaji ο kojima pišu ta Goetheova pisma, nepoznati; dok povijesno data problemska situacija vremena u kojem je Marx pisao svoju knjigu i njegov misaoni razvitak ostaju neraspravljeni. A uspješna interpretacija tako zahti­ jeva povijesno istraživanje uvjeta u kojima su ta pisma na­ stala, uključivši sve one najneznatnije kao i najobuhvatnije odnose u Goetheovu čisto osobno-domaćem i kulturnom životu cjelokupnog tadašnjeg »okoliša« u najširem smislu, koji imaju uzročno značenje za njihovu osebujnost — koji su u Meyerovu smislu »djelotvorni«. Jer spoznaja svih tih uzročnih okolnosti govori nam ο duševnim konstelacijama iz kojih su sva ta pisma rođena i time nam omogućuju da ih stvarno razumijemo.23 Ali, s druge strane, tako je istinito 23 Protiv svoje volje u svojoj analizi sadržaja Lafontaineove basne u sjajno pisanom i namjerno jednostavnom spisu Die Sprache als Schöp­ fung und Entwicklung (Heidelberg 1905, str. 84) čak i Vossler to potvr­ đuje. Jedini »legitimni« zadatak estetske interpretacije njemu je (kao i Croceu, s kojim se usko dodiruje), dokazati da je i u kojoj mjeri je knji­ ževno »ostvarenje« adekvatan »izraz«. Pa ipak on mora pribjeći pozi­ vanju na posve konkretne »psihičke« karakteristike Lafontainea (str. 93), a preko njih na »milieu« i »rasu«, a još uvijek se ne može razabrati zašto se to uzročno pripisivanje, to istraživanje nastanka postojećega koje tako­ đer uvijek operira s uopćenim pojmovima (o čemu će biti riječi kasnije), prekida i zašto njegovo nastavljanje treba biti bezvrijedno, upravo u točci u kojoj je taj prikaz krajnje privlačan i poučan. Kad Vossler ponov­ no odstupa od tog ustupka govoreći da on (str. 93) samo za »materijal« priznaje »vremensku« i »prostornu« uvjetovanost ali koje da bi »oblik« koji je sam estetski bitan bio »slobodno ostvarenje duha«, mora se pod­ sjetiti da on slijedi terminologiju sličnu Croceovoj: »sloboda« je ovdje jednaka »slaganju sa normama« (»normativnosti«), a »oblik« je ispravan izraz u Croceovu smislu riječi i kao takav jednak s estetskom vrijednošću. Ali ta terminologija sadrži opasnost međusobnog brkanja »norme« i »op­ stanka«. Velika je zasluga Vosslerova poticajnog spisa što on ponovno vrlo snažno naglašava nasuprot čistim jezikoslovnim i lingvističkim pozitivistima da (1) uz fiziologuju i psihologiju jezika, uz povijesna i »fonetsko zakonomjerna« istraživanja postoji potpuno samostalan znanstveni zadatak interpretacije »vrijednosti« i »normi« književnih ostvarenja, te da je (2)

118

da uzročno »razjašnjavanje«, ovdje kao i drugdje poduzeto zbog njega samoga i vođeno a la Düntzer, »zahvaća samo dio stvari«. A jasno je da je ta vrsta »interpretacije«, koju smo ovdje označili kao »vrijednosnu analizu«, putokaz za ovu drugu, »povijesnu«, to će reći uzročnu »interpretaciju«. Ta analiza otkriva »vrednovane« komponente predmeta; uzro­ čno »razjašnjavanje« problem je potonje. Prva tvori polaznu točku s koje se povratno ocrtavaju uzročne veze i tako mu daje odlučujuće »stajalište« na čijem bi putu bez njega morala upravljati bez kompasa na nepoznatom moru. Tada nitko ne može — a mnogi će to učiniti — odbaciti potrebu da vidi cijeli ponuđeni aparat povijesne analize povijesnog »raz­ jašnjenja« niza »ljubavnih pisama«, pa bila ona i tako pro­ finjena — ali isto važi — kako se čini bez poštovanja, za Marxov Kapital i uopće za soe predmete povijesne obrade. Spoznaja građevnog materijala od kojeg je povijesno uvje­ tovan, a isto tako povijesno poznavanje suvremene konste­ lacije političke moći ili nastanka njemačke države u njezinoj osebujnosti, može nekome izgledati posve glupa i prazna ili vrlo sporedna stvar koja je sama po sebi besmislena, ali bez nje logika ili znanstveno iskustvo već bi ga mogli opo­ vrći, kako je Eduard Meyer izričito priznao. Bit će za naše svrhe korisno zadržati se trenutak na logičkoj biti te vrijednosne analize. Pokušalo se sa svom ozbiljnošću razumjeti ili »opovrgnuti« Rickertovu vrlo jasno vlastito »razumijevanje« i »doživljavanje« tih »vrijednosti« i »normi« neza­ obilazna pretpostavka i za uzročnu interpretaciju toka nastanka i uvjetova­ nosti duhovnih ostvarenja, budući da je stvaralac književnih proizvoda ili jezičnih izraza »doživljava«. Ali valja primijetiti da u potonjem slučaju, gdje su one sredstvo uzročne spoznaje, a ne mjerilo vrijednosti, one ne dolaze u obzir, logički gledano, kao »norme«, nego mnogo više u čistom fakticitetu kao »mogući« empirijski sadržaji »psihičkog« zbivanja, »načel­ no« govoreći ništa drugo do tlapnje jednog paralitika. Držim da Vossle­ rova i Croceova terminologija koja vazda opetovano naginje brkanju »vrednovanja« i »razjašnjavanja« i poricanju samostalnosti potonjeg uma­ njuje snagu uvjerljivosti argumentacije. Ti zadaci čistog empirijskog rada jesu i ostaju uz zadatke koje Vossler označava estetskima, sa svoje strane, stvarno i logički samostalni. Da se ta uzročna analiza danas označava kao »psihologija naroda« ili uopće »psihologija«, to je rezultat pomodne ter­ minologije, ali to konačno ne može promijeniti stvarnu opravdanost te vrste postupka.

119

razrađenu misao da je oblikovanje povijesne jedinke uvjeto­ vano »vrijednosnim odnosom« — da bi taj »vrijednosni odnos« bio istovetan podvođenju pod opće pojmove21: »država«, »religija«, »umjetnost« itd., a slični pojmovi koji su sigurno »vrijednosti« ο kojima je riječ i okolnost, da povijest svoje predmete »proteže« na njih i pri tom dolazi do speci­ fičnih stajališta, treba biti — to će se dodati — jednako posebnom razmatranju »kemijskih«, »fizičkih«, itd. »strana događaja u prirodnim znanostima.«25 To su čudnovati nespo­ razumi glede toga što se podrazumijeva i što se jedino može podrazumijevati pod »vrijednosnim odnosom«. Neki aktualni »vrijednosni sud« ο nekom konkretnom predmetu ili teorij­ sko uspostavljanje »mogućih« vrijednosnih odnosa sami po sebi ne znače da ih podvodim pod određeni rodni pojam — »ljubavno pismo«, »politička struktura«, »ekonomska pojava« — nego taj »vrijednosni sud« znači da ja prema njemu, u nje­ govoj konkretnoj osebujnosti na određeni konkretan način zauzimam stav, a subjektivni izvori tog mog stava, to jest mog za to odlučujućeg »vrijednosnog stajališta« nisu, ko­ načno, »pojam« i to posve »apstraktan pojam«, nego posvema konkretni, krajnje individualno oblikovani i sastavljeni »osje­ ćaji« i »htijenja« ili, u određenim okolnostima, opetujmo, svijest ο konkretno oblikovanom »imperativu«. A kad pre­ lazim sa stupnja aktualnog vrednovanja predmeta na teorijsko-interpretativna promišljanja mogućih vrijednosnih od­ nosa, dakle, sa »povijesno individualno« oblikovanih pred­ meta, to znači da ja sebe i druge na interpretatwan način činim svjesnim konkretnog, pojedinačnog i stoga u krajnjoj instanci jedinstvenog oblika — da prije svega upotrijebim jedan metafizički izraz — u kojem se »ideje« inkorporiraju ili izgrađuju u odgovarajućim političkim tvorevinama (na primjer u državi Friedricha Velikoga), u odgovarajućim lič-

nostima (na primjer Goethea ili Bismarcka), odgovarajućim književnim proizvodima (Marxovu Kapitalu). Ili, uz uklanjenje uvijek nepouzdanog, a osim toga nepotrebnog, meta­ fizičkog načina izražavanja formulirano, da ja razvijam u artikuliranom obliku udarne točke za moguće »vrednujuće« stavove koji pokazuju isječke zbilje ο kojima je riječ, a po­ radi kojih to zahtijeva više ili manje univerzalno »značenje«, koje valja strogo lučiti od uzročnog »značenja«. Marxov Kapital dijeli kvalitetu »literarnog proizvođača« s kombina­ cijama tiskarske tinte i papira koji se pojavljuje svakoga tjedna u Brockhausovu katologu — što ga za nas čini »po­ vijesnom jedinkom«, ali ne valjda zbog njegove pripadnosti tom rodu ο kojem je riječ, nego obratno, njegova posvema jedinstvenog »duhovnog sadržaja« koji »mi« u njemu nala­ zimo »skrivenim«. Isto tako u kakvoći »političkih« događaja sudjeluje naklapanje filistra uz čašicu koju ispija u sumrak zajedno s tim skupom tiskanih i pisanih papira, zvučnim teturanjima, kretnjama tijela na vojničkom vježbalištu, pa­ metnim ili isto tako budalastim mislima u glavama prinčeva, diplomata, itd. koje »mi« sklapamo u pojedine pojmovne tvorbe »njemačkog carstva«, jer se »mi« njemu obraćamo s određenim, za nas posve jedinstvenim, »povijesnim inte­ resom« koji je usidren u bezbrojnim »vrijednostima« (a ne samo »političkim«). Izraziti to »značenje« — »sadržaj« pred­ meta, kao što je Faust, prema mogućim vrijednosnim odno­ sima ili drugačije: misliti na izražavanje »sadržaja našega interesa« za povijesnu jedinku putem rodnog pojma, oči­ gledno je besmisleno. Upravo neiscrpljivost njegova »sa­ držaja« glede moguće udarne točke našega interesa značajka je povijesne jedinke »najvišega« stupnja. Da klasificiramo »važne« pravce vrijednosnih odnosa, a potom da ta klasifika­ cija koristi kao osnovica za diobu rada kulturnih znanosti, 26 naravno, ne mijenja ništa u tome da pomisao da bi »vrijed-

24

To je Schmeidlerov pogled u Ostwaldovu djelu Annalen der Na­ turphilosophie, ΠΙ str. 24. 25 Taj pogled je na moje iznenađenje preuzeo i Franz Eulenburg u Archiv für Sozialwissenschaft XXI (str. 519. spec. 525). Njegova polemika protiv Rickerta »i njegovih ljudi« (?), je po mom mišljenju, jedina moguća jer on iz svojih razmatranja isključuje predmet koji logički treba analizi­ rati, a to je »povijest«.

120

26

Istražujem li na primjer društvene i gospodarske determinante po­ jave konkretnog »utjelovljenja« kršćanstva ili provansalske viteške poezije, time potonju ne obrćem u pojavu koja se vrednuje zbog njezina gospo­ darskog značenja. Način na koji pojedini istraživač ili pojedina tradicio­ nalno konstituirana »disciplina« omeđuje svoje »područje« iz čisto tehnič­ kih osnova diobe rada, naravno, ovdje je, logički uzevši, potpuno nevažan.

121

nost« općeg (to jest univerzalnog) »značenja« bila opći (to jest generalni) pojam neobična je koliko i mišljenje da se »istina« može izraziti jednom rečenicom, da se »ćudoredno« može izvršiti u jednom djelovanju ili »ljepota« utjeloviti u jednom umjetničkom djelu. Ali vratimo se Eduardu Meyeru i njegovim pokušajima da se uhvati u koštac s problemom povijesnog »značenja«. Prethodna razmatranja uistinu napu­ štaju područje metodologije i dodiruju se filozofije povijesti. Za razmatranja koja se čvrsto drže na terenu metodologije okolnost da su određene pojedinačne komponente zbilje izabrane kao predmet povijesnog razmatranja ima se teme­ ljiti upravo na ukazivanju na to faktično postojanje odgova­ rajućeg interesa. Za takvo razmatranje, koje ne ispituje smisao toga interesa, odnos prema »vrijednosti« ne može zaista značiti ništa više, a i Eduard Meyer u toj stvari tako­ đer sa zadovoljstvom kaže — s tog stajališta opravdano — da činjenica postojanja toga interesa zadovoljava povijest, ma bila ona još uvijek tako nisko procjenjivana. Ali odre­ đene nejasnoće i proturječnosti u njegovim izvođenjima do­ voljno jasno pokazuju rezultate manjkavosti orijentacije na filozofiju povijesti. »Izbor« (povijesti) oslanja se na povijesni interes koji sadašnjost ima u nekom učinku, doživljaju razvitka, tako da osjeća potrebu da slijedi uzroke koji su ga prouzročili, kaže Eduard Meyer (str. 37), a tumači ih kasnije tako (str. 45) da povjesničar »iz sebe samoga nalazi probleme s kojima pristupa materijalu« i koji mu pružaju »uputu prema kojoj sređuju doživljaje«. To se posve slaže s onim što je rečeno, a osim toga jedini je mogući smisao, u kojem je prethodno kri­ tizirani izričaj Eduarda Meyera ο »uzdizanju od učinka do uzroka« ispravan. Ovdje nije riječ, kako on vjeruje, ο bara­ tanju pojmom uzročnosti na način svojstven povijesti, nego ο tome da su »povijesno značajni« samo oni »uzroci« koji vraćanje, koje počinje s »vrednovanim« kulturnim kompo­ nentama, moraju primiti u sebe kao nezaobilazne kopmonente — načelo »teleološke zavisnosti«, kako je naznačeno u izrazu koji je svakako predmet nesporazuma. Ali tada se postavlja pitanje mora li ovo polazište vraćanja vazda biti komponentom sadašnjosti, što je, kako bi se na osnovi gore 122

navedenog izražavanja moglo zamijetiti, stajalište Eduarda Meyera. Zapravo, Eduard Meyer ο tome nema potpuno siguran stav. Kako pokazuje ono što je već rečeno, u njega nema nikakve jasne naznake ο tome što zapravo podrazu­ mijeva pod »povijesno djelotvornim«. Jer — kako su za nj već drugi držali — ako povijesti pripada samo ono što »dje­ luje«, tada se za svaki povijesni prikaz, na primjer za njegovu Povijest antike, mora postaviti ključno pitanje: koje konačno stanje i koje njegove elemente, na koje je »djelovao« prika­ zani povijesni razvitak, treba uzeti kao temeljne, a mora se odlučiti i ο tome da li se neka činjenica, poradi toga što nema jasno uzročno značenje za bilo koju komponentu toga ko­ načnoga rezultata, mora isključiti kao povijesno nebitna. Mnoge Meyerove formulacije mogu prije svega pobuditi iluziju da bi u stvari objektivna »kulturna situacija« sadašnjo­ sti — kao što ukratko želimo reći — trebala biti odlučujuća. Samo činjenice čije djelovanje još danas ima uzročno zna­ čenje za naše političke, gospodarske, društvene, religijske, etičke, znanstvene situacije ili neke druge komponente našega kulturnog života, čije je »djelovanje« izravno zamjet­ ljivo u sadašnjici (str. 37), spadaju u Povijest antike — dok bi bilo potpuno nevažno je li neka činjenica imala još temeljnije značenje za osebujnost antičke kulture, (str. 48). Meyerovo bi se djelo jako ograničilo — misli se na primjer na svezak ο Egiptu — kad bi on tom postavkom želio ozbilj­ no postupiti, a mnogi zapravo ne bi u njemu našli ništa od onoga što očekuju u jednoj povijesti antike. Ali on (str. 37) ostavlja otvorenim jedan drugi izlaz : »možemo to« — naime ono što je povijesno »djelotvorno« — »u prošlosti svakog trenutka zamisliti kao suvremeno«. Na taj način svaka kul­ turna komponenta s bilo kojeg odabranog stajališta svakako se može »zamisliti« kao »djelotvorna« u antičkoj povijesti — ali time bi zapravo otpalo ograničenje kojem Eduard Meyer teži. A usprkos tome iskrsavalo bi pitanje: koji »trenutak« prihvaća »povijest antike« kao mjerilo onoga što je povjesni­ čaru bitno? Po načinu Meyerova promatranja morao bi se prihvatiti odgovor: »kraj« antičke povijesti, to će reći isječak koji nam se pojavljuje kao odgovarajuća »krajnja točka«, na primjer vladavina imperatora Romula ili vladavina Justi123

nijana ili — mnogo bolje — vladavina Dioklecijana? U tom slučaju sve što je karakteristično za taj »kraj epohe«, to staračko doba antike, nedvojbeno bi ušlo u prikazivanje kao njezin kraj, jer upravo ta karakterističnost tvori predmet historijskog »razjašnjavanja«, prije svega drugoga, sve činje­ nice, koje su uzročno bitne (»djelotvorene«) za taj proces »starenja« — trebalo bi naspram toga, na primjer pri opisu grčke kulture isključiti, sve što tada (u doba cara Romula ili Dioklecijana) nije više vršilo nikakvo »kulturno djelo­ vanje«, a to bi pri tadašnjem stanju književnosti, filozofije, kulture općenito bio strašno velik dio upravo onih elemenata koji nam uopće čine vrijednom »povijest antike«, a koji srećom nisu izostavljeni u Meyerovu djelu. Povijest antike koja bi htjela uključiti samo ono što je uzročno djelotvorno u nekoj kasnijoj epohi — pogotovo ako bi se politički odnosi shvaćali kao kičma povijesnog toka — pokazala bi se tako potpuno praznom kao i »povijest« Goethea koja ga, prema Rankeovu izrazu, »apsorbira« u korist njegovih epigona, to jest utvrđuje one komponente njegove osobitosti i njegova očitovanja koje ostaju u književnosti »djelotvorne«: znanstvena »biografija« načelno se ne razli­ kuje od drugih organičenih historijskih predmeta. Teza Eduarda Meyera, u formulaciji koju joj je dao, nije prevodiva. Ili, postoji li tu neki izlaz iz proturječnosti između te teorije i njegove vlastite prakse? Čuli smo da Eduard Meyer kaže da povjesničar svoje probleme izvodi »iz sebe samoga«, a toj napomeni dodaje : »sadašnjost« u kojoj povjesničar radi čini­ lac je koji se ne može isključiti ni iz kojeg povjesnog prikaza. Trebamo li »djelotvornost« neke »činjenice« koja je označava kao »povijesnu činjenicu« smatrati već tada prisutnom, kad se suvremeni povjesničar zanima za nju u njezinoj pojedi­ načnoj osebujnosti u njezinu takvom, a ne drugačijem posto­ janju i kad na taj način može za nju zainteresirati svoga čitatelja. Očito je da Meyerove tvrdnje stvarno brkaju (str. 36, 37 i 45) dva različita pojma »povijesnih činjenica«: jed­ nom one su takve komponente zbilje koje se, može se reći, »vrednuju« »zbog samih njih« u njihovoj konkretnoj osebuj­ nosti kao predmeti našega interesa; drugi put, one su one komponente zbilje koje potiču našu potrebu da razumijemo 124

povijesnu uvjetovanost tih »vrednovanih« komponenata pu­ tem uzročnog regresa kao »uzroke«, kao »povijesno djelo­ tvorne« u Meyerovu smislu riječi. Prve se mogu označiti kao povijesne jedinke, potonje kao povijesni (stvarni) uzroci, a zajedno s Rickertom mogu se razlikovati ili kao »primarne« i »sekundarne« povijesne činjenice. Strogo ograničenje povi­ jesnog prikaza na povijesne »uzroke«, na sekundarne činje­ nice u Rickertovu smislu ili na »djelotvorne« činjenice u Me­ yerovu smislu moguće nam je, normalno, samo ako je već sigurno jasno kojim se povijesnim jedinkama uzročno raz­ jašnjavanje treba isključivo baviti. Koliko god opsežan taj primarni predmet mogao biti — držimo da kao takav on može biti na primjer cjelokupna »suvremena« kultura, to jest naša krščansko-kapitalistička državno-pravna kultura u su­ vremenoj fazi razvoja kao ona koja »zrači« iz Evrope a koja je grandiozan splet »kulturnih vrijednosti« koje se mogu promatrati s najrazličitijih »stajališta« — uzročni regres koji ih povijesno objašnjava ako se proširi unazad u srednji vijek ili antiku mora ispustiti kao uzročno nevažno barem dijelom golemo mnoštvo predmeta, koji u velikoj mjeri pobuđuju naš »vrijednosni« interes »zbog njih samih«, a koji bi sa svoje strane mogli postati »povijesne jedinke« na koje se nadovezuje »razjašnjavajući« uzročni regres. Pri tom se zasigurno mora dopustiti da je »povijesni interes«, zbog pomanjkanja njihova uzročnog značenja za univerzalnu po­ vijest suvremene kulture, osobito neznatan. Kulturni razvitak Inka i Asteka ostavio je povijesno važne tragove u — raz­ mjerno — posve neznatnoj mjeri, tako da bi opća povijest nastanka današnje kulture u Meyerovu smislu možda bez štete smjela ο njima šutjeti. Ako je tome tako — kako ćemo sada držati — tada nam ono što znamo ο njihovu kulturnom razvitku postaje važno u prvom redu ne kao »povijesni predmet«, ni kao »povijesni uzrok«, nego poglavito kao »spoznajno sredstvo« za oblikovanje kulturno teorijskih pojmova: pozitivno, na primjer za oblikovanje pojma feuda­ lizma kao svojevrsnog specificiranog primjera, ili negativno, za razgraničenje određenih pojmova kojima operiramo u evropskoj kulturnoj povijesti naspram tih različitih kultur­ nih sadržaja — i time nam omogućuje da na putu uspore125

divanja istančanije razbistrimo genetski povijesnu osebujnost evropskog kulturnog razvitka. Naravno, posve isto se dešava s onim komponentama antičke kulture što bi ih Eduard Meyer — kad bi bio konzekventan — trebao ispustiti iz povijesti antike orijentirane prema sadašnjem stanju kulture poradi toga jer nisu postale povijesno »djelotvorne«. Usprkos svemu tome jasno je da nije nipošto ni logički, a nije ni u naravi činjenica što se tiče Inka i Asteka isključiti da odre­ đeni sadržaji njihove kulture u njihovoj osebujnosti mogu tvoriti povijesnu »jedinku«, to jest da bi se u prvom redu mogli »interpretativno« analizirati s obzirom na njihov odnos prema »vrijednostima«, te potom opet pretvoriti u predmet »povijesnog« istraživanja, tako da se regresivno (povratno) istraživanje uzroka proslijedi da činjenica njihova kulturnog razvitka koje u odnosu na taj predmet postaju »povijesni uzroci«. A ako netko sastavlja Povijest antike, isprazno je samozavaravanje vjerovati da ona uključuje samo činjenice koje su uzročno »djelotvorne« u našoj suvre­ menoj kulturi, zato što se ona bavi samo činjenicama koje nam se ukazuju značajnima ili »primarno« kao vrednovane »povijesne jedinke« ili »sekundarno« kao uzročne (u odnosu na te ili druge jedinke), kao »uzroci«. Naš interes upravljen prema vrijednostima, a ne stvarni uzročni odnos naše kul­ ture prema helenističkoj kulturi, odredit će krug kulturnih vrijednosti koje su mjerodavne za povijest helenističke kul­ ture. Ta epoha koju ponajviše — vrednujući je posve »sub­ jektivno« — promatramo kao »vrhunac« helenske kulture, to je razdoblje između Eshila i Aristotela, ulazi sa svojim kulturnim sadržajima kao »vrijednost po sebi« u tu Povijest antike, uključivši i Meyerovu, a to bi se moglo promijeniti samo ako bi u nekoj budućnosti moglo doći do izravnog odnosa prema vrijednostima tih kulturnih ostvarenja, kao što su »pjesme« i »nazor na svijet« nekog plemena središnje Afrike koje pobuđuje naš interes kao reprezentant vrste, kao sredstvo za oblikovanje pojmova ili kao »uzroci«. Dakle, to da mi, suvremeni ljudi, imamo neku vrstu »vrijednosnog odnosa« prema pojedinim »obličjima« antičke kulture, jedino je mogući smisao koji se može dati Meyerovu pojmu »djelo­ tvornog« kao »povijesnog«. Koliko je Meyerov vlastiti pojam 126

»djelotvornog« sastavljen od heterogenih komponenata poka­ zuje već motivacija za posebne interese s kojima se susreće povijest »kulturnih naroda«. »To počiva«, smatra on (str. 47) »na tome da su ti narodi i kulture u beskrajno velikoj mjeri bili djelotvorni i da još utječu na suvremenost«. To je ne­ dvojbeno ispravno, ali nipošto nije jedini razlog interesa koji pokazujemo za njihovo značenje kao povijesnih pred­ meta, te se posebno iz toga ne da izvesti, kako tvrdi Meyer (ibid.), da taj interes postaje to jačim što su (povijesno kul­ turni narodi) napredniji. Zato pitanje »vlastite vrijednosti« neke kulture, koje je ovdje dodirnuto, nema nikakve veze s njezinom povijesnom »djelotvornošću«; ovdje Eduard Me­ yer brka »vrijednosno« sa »uzročno važnim«. Koliko god je bezuvjetno ispravno da se svaka povijest piše sa stajališta vrijednosnog interesa prema suvremenosti i da ta suvre­ menost postavlja ili može postaviti nova pitanja povijesnom materijalu zato što se njezin vrijednosno vođen interes mi­ jenja, tako je i sigurno da taj interes »vrednuje« i povijesne »jedinke« pretvara u komponente kultura koje pripadaju »prošlosti«, to jest takve komponente na koje se ne bi mogla u uzručnom regresu vratiti neka kulturna komponenta suvre­ menosti; u malim predmetima kao što su pisma gospođi von Stein i u velikim, tim komponentama helenističke kul­ ture, čijem je razvitku suvremena kultura odavno izmakla. Eduard Meyer je, kao što smo vidjeli, uostalom dopustio, samo nije povukao konsekvencije, da će se putem mogućnosti koju je pretpostavio neki trenutak prošlosti, kao što se izrazio, moći »predstavljati« kao suvremen (str. 37) — što bi u stvari prema napomenama na 55. stranici još zapravo mogla učiniti samo »filologija«. Time je uistinu dopustio da su čak komponente kulture »prošlosti« povijesni predmeti bez obzira na postojanje još uvijek vidljivih »učinaka« i da mogu na primjer kao vrijednosti karakteristične za antiku same biti mjerodavne za izbor činjenica i pravac povijesnog istraživanja na području »povijesti antike«. I jo više. Kad Eduard Meyer kao isključivi razlog zbog kog suvre­ menost ne postaje predmetom »povijesti« navodi da se još ne zna i ne može znati koje će se njezine komponente u budućnosti pokazati kao »djelotvorne«, ta tvrdnja ο (subjek127

tivnoj) nepovijesnosti suvremenosti je, barem u ograničenoj mjeri, uvjetno ispravna. Tek bodućnost konačno »odlučuje« ο uzročnom značenju suvremenih činjenica kao »uzroka«. Ali to nije jedina strana problema, čak iako se, kako se samo po sebi razumije, zanemare ti izvanjski momenti kao što su pomanjkanje arhivskih izvora, itd. Zbiljski neposredna suvremenost ne samo da još nije postala povijesni »uzrok« nego ona još nije postala ni povijesna »jedinka«; nimalo više nego što je neki »doživljaj« predmet empirijske »spozna­ je« u trenutku u kojem se »u meni« i »oko mene« ostvaruje. Svakako govijesno »vrednovanje« uključuje tako rekavši »kontemplativni« momenat, koji sadrži ne samo i ne u prvom redu neposredno vrijednosni sud »subjekta koji zauzima stav«, nego njegov bitni sadržaj, kao što smo vidjeli, je »spo­ znaja« ο mogućem odnosu predmeta prema vrijednosti za koji se pretpostavlja, barem teorijski, sposobnost promjene u stajalištu naspram predmetu. To se običava ovako izraziti: prema nekom doživljaju moramo postati objektivni prije nego kao predmet »pripadne povijesti« — ali to ovdje za­ sigurno ne znači da je uzročno »djelotvoran«. Ali ovdje neće trebati dalje raspredati to razmatranje odnosa »doživljaja« i »znanja«; dovoljno je da je svim tim podrobnim razlaga­ njima postalo posve jasno ne samo to nego također i zašto je Meyerov pojam »povijesnog« kao »djelotvornog« nedo­ statan. Nedostaje mu prije svega logičko razlikovanje »pri­ marnog« povijesnog predmeta, te »suvremene« kulturne jedinke kojoj se pripisuje interes za uzročno »razjašnjavanje« njezina nastanka i »sekundarnih« povijesnih »činjenica«, kojima će se pripisati uzrok, u uzročnom regresu »vredno­ vane« osobitosti te jedinke. To će pripisivanje biti izvedeno s ciljem da bude u načelu »objektivno« valjano kao isku­ stvena istina s istom bezuvjetnosti kao i bilo koja iskustvena spoznaja uopće, a sama dostatnost materijala ne odlučuje ο logičkom nego samo ο faktičkom pitanju — da li će ona postići cilj posve onako kako ga postiže razjašnjavanje na području konkretnog prirodnog događaja ο kojem je riječ. »Subjektivno« u određenom smislu, ο kojem ovdje nećemo još jednom raspravljati, nije utvrđivanje povijesnih »uzroka« datog -»predmeta razjašnjavanja«, nego ograničavanje samog 128

povijesnog »predmeta« jedinke, jer su tu odlučni odnosi prema vrijednostima čije je »shvaćanje« podložno povijesnoj promjeni. Zato je u jednu ruku neispravno kad Eduard Me­ yer drži (str. 45) da »nikada« ne bismo mogli dospjeti do »apsolutne i bezuvjetno valjane« spoznaje bilo čega povi­ jesnog — to ne odgovara uzrocima. Ali jednako je neis­ pravno kad potom kaže da se u pogledu valjanosti prirodnoznanstvene spoznaje ne radi ni ο »čemu drugom« u odnosu na onu u povijesnoj : to ne odgovara povijesnim »jedinkama«, to jest načinu na koji »vrijednosti« igraju stanovitu ulogu u povijesti, niti to odgovara »modalitetu« tih vrijednosti (svejedno kako netko shvaća »valjanost« tih »vrijednosti« kao takvih, ona je u svakom slučaju nešto što je načelno drugačije naspram valjanosti uzročnog odnosa kao isku­ stvene istine, pa iako obje trebaju biti mišljene u krajnjoj liniji kao filozofski normativno povezane). Jer su »stajališta« koja su upravljena prema »vrijednostima« pod kojima pod­ razumijevamo predmete kulture, a s kojih oni postaju za nas uopće »predmeti« povijesnog istraživanja, promjenljiva, a budući da je tome tako i dok god je tako — pri pretpostavci ο nepromijenjenim izvornim materijalima kako nam je jednom i za svagda izgledalo u logičkim raspravama — uvijek će nove činjenice i na nov način postajati povijesno bitne. Taj način uvjetovanosti putem »subjektivnih vrijed­ nosti« svakako je potpuno stran takvim prirodnim znano­ stima koje streme mehanici kao uzoru i upravo tvore oso­ bitu opreku spram povijesnih. Sažmimo ukratko: ukoliko je »tumačenje« nekoga pred­ meta u uobičajenom smislu riječi »filologijsko« tumačenje, na primjer »jezičnog smisla«, ono je za »povijest« stručna predradnja. Ukoliko ono »interpretativno« analizira ono što je osebujno za određene »kulturne epohe« ili određene ličnosti ili određene pojedinačne predmete (umjetnička djela, književne predmete), ono služi oblikovanju povijesnih poj­ mova. I to, logički promatrano, ili s tim što služi potpoma­ ganju uzročno važnih komponenti konkretnih povijesnih povezanosti — ili obrnuto, kao izvorište ravnanja i smjera s tim da »tumači« sadržaj nekog predmeta, na primjer Fausta, V Metodologija društvenih nauka

129

Orestije, kršćanstva određene epohe — s obzirom na mo­ gući odnos prema vrijednostima, te kako postavlja povijesti »zadatak« uzročne obrade i tako, dakle, postaje njezina pretpostavka. Pojam kulture nekog konkretnog naroda ili doba, pojam »kršćanstva«, »Fausta« ali također i — što se lako previđa — na primjer pojam »Njemačka«, itd. pojedi­ načni su vrijednosni sudovi, oblikovani kao predmeti ponijesne obrade, to jest oblikovani putem odnosa s vrijednosnim idejama. Ako sama ta vrednovanja, da se samo toga dotaknemo, s kojima pristupamo činjenicama sama po sebi čine predmet analize — zavisno od spoznajnog cilja — time mi izvodimo ili filozofiju povijesti ili psihologiju interesa povijesti. Ako se, naprotiv, bavimo nekim konkretnim predmetom sa staja­ lišta »vrijednosne analize«, to znači ako ga na taj način »interpretiramo« u njegovoj osebujnosti tako da su nam moguća vrednovanja »sugestivno približena«, »oživljavanje«, kako se obično naziva (dakako, vrlo neispravno), kulturnog ostvarenja kojem se smjeralo, to još nije »povijesna« obrada — u tome se sastoji »ispravna jezgra« Meyerove formulacije — ali je svakako posve neizbježiva »forma formans« povi­ jesnog interesa za neki predmet, za njegovo primarno poj­ movno oblikovanje kao »jedinke« i s tim tek za moguću smislenu uzročnu obradu povijesti. U još tako mnogo slu­ čajeva — kao što se događa na početku svih »povijesti« političkih zajednica, osobito u vlastitoj državi — svaki­ dašnja odgojem naučena vrednovanja mogu tvoriti predmet i utirati put povijesnoj obradi, a povjesničar bi kad se susretne s tim čvrstim »predmetima«, koji naizgled — ali, dakako, baš samo naizgled i samo za uobičajenu »domaću upotrebu« — više ne iziskuju nikakvu vrijednosnu inter­ pretaciju — mogao povjerovati da je na svom »pravom« području. Čim napusti široku zemaljsku cestu i želi polučiti nove uvide u političku »osebujnost« države ili političkog genija, on mora i ovdje, prema logičkom načelu, postupati upravo onako kako to radi neki interpret Fausta. Ali u tome je, dakako, Eduard Meyer u pravu: gdje analiza ostaje u fazi takvog »tumačenja« vrijednosti predmeta po sebi, rad 130

na uzročnom pripisivanju ostaje neobavljen, a nije ni postav­ ljeno pitanje što taj predmet uzročno »znači« s obzirom na druge obuhvatnije i suvremenije kulturne predmete — tu povijesna obrada još nije u igri, a povjesničar može opaziti samo građu za povijesne probleme. Samo način utemeljenja njegova stajališta po mom je mišljenju neodrživ. Kada je Eduard Meyer opazio, osobito u »statičkom«, »sistematskom« baratanju materijalom, načelnu opreku naspram postupku povjesničara i pošto je na primjer Rickert još prije opazio »sistematsko«, što je značajka »prirodoznanstvenog«, i na području »društvenog« i »duhovnog« života, u opreci spram povijesno-kulturnih znanosti, nedavno postavio pojam »si­ stematskih kulturnih znanosti« — zadatak će prema tome biti u posebnom dijelu postaviti slijedeće pitanje: što sve zapravo može značiti »sistematika« i u kojim različitim obli­ cima različitih odnosa ona stoji prema povijesnom proma­ tranju i prema prirodnim znanostima«.27 Pristup antičkoj, osobito helenističkoj, kulturi koji je Eduard Meyer označio »filologijskom metodom«, to jest metodom koja poprima oblik arheologije, prvenstveno je praktično ostvarljiv pret­ postavljenim jezičnim ovladavanjem izvora. Ali to nije uvje­ tovano samo time nego i osobitošću određenoga istaknutoga povjesničara, a prije svega »značenjem« koje je kultura kla­ sične antike dosada imala za našu vlastitu duhovnu na­ obrazbu. Pokušajmo formulirati ta stajališta prema antičkoj kulturi koja su načelno moguća na sadržajniji i stoga sasvim teorijski način: (1) jedno stajalište bilo bi predodžba ο apso­ lutnoj valjanosti antičke kulture, čije utiskivanje u huma­ nizam (npr. kod Winckelmanna i konačno u svim varijantama takozvanog »klasicizma«) ovdje nećemo istraživati. Prema tom shvaćanju, ako ga slijedimo do krajnjih konzekvancija, elementi antičke kulture — ukoliko joj ni »kršćanstvo« naše kulture, ni proizvodi racionalizma nisu donijeli »dopune« i »preinake« — barem su po sebi nazočni elementi kulture kao takve, ne zato što su u Meyerovu smislu riječi uzročno dje·» Ovime stvarno ulazimo u raspravu ο različitim mogućim načelima »klasifikacije« »znanosti«. i)·

131

lovali, nego poradi toga što, prema našem obrazovanju, oni u njihovoj apsolutnoj vrijednosnoj valjanosti trebaju biti uzročno djelotvorni. Antička je kultura stoga u prvom redu predmet interpretacije in usum scholarum, u svrhu obrazo­ vanja vlastite nacije u kulturni narod. »Filologija« u svom najobuhvatnijem značenju kao »spoznaja onoga što je po­ znato« prepoznaje u antici nešto što je načelno natpovijesno, bezvremenski valjano. (2) Drugo, suvremeno stajalište, kraj­ nje je suprotno prvom: kultura antike, u svojoj istinskoj osebujnosti, tako je beskrajno od nas udaljena da je posvema besmisleno željeti dati »suvišan« uvid u njezinu istinsku »bit«. Ona je profinjeni predmet vrednovanja za male, što se prožima s najvišim oblikom humanosti koji se ni u jednoj bitnoj točci ne može ponoviti i koji želimo u određenoj mjeri »umjetnički uživati«.28 I konačno (3) arheologijski pristup ide u susret znanstvenom interesu kojem izvorno blago antike u prvom redu pruža neobično bogatstvo etnografskog mate­ rijala za stjecanje općih pojmova, analogija i pravila razvitka primjenjivih na pretpovijest ne samo naše nego svake kul­ ture. Misli se na razvitak komparativnih studija religije čiji bi današnji polet bio nemoguć bez iskorištavanja antike uz pomoć strogog filološkog školovanja. Antika se uzima u obzir ukoliko je njezin kulturni sadržaj prikladan kao spoznajno sredstvo za izgradnju općih »tipova«, naspram prvog »shvaćanja« prema kojem ona pruža trajno važeće kulturne norme ili drugog, prema kojem je apsolutno jedin­ stven predmet pojedinačnog kontemplativnog vrednovanja. Brzo se uviđa da su sva tri, kako smo rekli, »teorijski« formulirana shvaćanja u vlastite svrhe zainteresirana za tretiranje antičke povijesti u obliku arheologije, a također se bez komentara uviđa da je kod svakog od njih interes povjesničara u stvari prekratak, budući da sve tri imaju primarni cilj nešto drugo nego »povijest«. Ali kad u drugu ruku Eduard Meyer ozbiljno želi sa stajališta suvremenosti ukloniti sve što više nije povijesno »djelotvorno« iz antičke 28 To bi se moglo smatrati »ezoteričkom naukom« U. von Willamowitza, prema kojem je napad Eduarda Meyera prvenstveno upravljen.

132

povijesti, on daje za pravo svojim protivnicima, u očima svih onih koji u antici traže Diše od povijesnog uzroka. A svi štovatelji njegova velikoga djela radovat će se da on sa svojom mišlju ne može napraviti ništa ozbiljno, te se nadaju da neće ni pokušati tako postupiti poradi pogrešno formuli­ rane teorije.29 II Objektivna mogućnost i odgovarajuća prouzročenost u povijesnom uzročnom razmatranju »Izbijanje drugog punskog rata«, kaže Meyer (str. 16) »posljedica je hotimične Hanibalove odluke, sedmogodišnjeg rata odluke Friedricha Velikoga, rata iz 1866. Bismarcka. Svi su oni mogli odlučiti drugačije i druge bi ličnosti... bile drugačije odlučile. Posljedica bi bila drugačiji tok povijesti.« Tome on u fusnosti 2 dodaje: »time ne treba tvrditi ili poreći da u tom slučaju ne bi došlo do tih ratova. Na to se pitanje apsolutno ne može odgovoriti i stoga je suvišno«. Zanemaru­ jući taj mutan odnos između zadnje rečenice i njezine ranije formulacije ο odnosu »slobode« i »nužnosti«, treba ovdje prije svega prigovoriti stajalištu da su pitanja na koja ne možemo ili ne možemo sa sigurnošću odgovoriti zato i »su­ višna« pitanja. Loše bi stajale i prirodne znanosti kad te naj­ veće probleme, na koje ne daju nikakav odgovor, ne bi po­ stavljale. Ovdje se, dakako, ne bavimo takvim »konačnim« problemima nego se, dapače, bavimo pitanjem koje je, u jednu ruku, »nadmašeno« tokom događaja, a na koje se, u drugu ruku, s obzirom na stanje našeg stvarnog i mogućeg znanja u stvari ne može pozitivno i jasno odgovoriti, a koje, osim toga, promotreno sa strogo »determinističkog« staja29 Opsežnost prethodnih rasprava ne stoji očito ni u kakvoj razmjeri s onim što proizlazi iz njih neposredno praktično za »metodologiju«. Ono­ me, koji bi ih iz tog razloga držao suvišnima, može se samo preporučiti da jednostavno zanemare pitanje ο »smislu« spoznaje i da se zadovolje stjecanjem »valjane« spoznaje praktičnim istraživanjem. Nisu povjesničari ti koji su sva ta pitanja okrenuli glavačke, već oni koji tu naopaku tvrd­ nju da je »znanstvena spoznaja« istovetna s »otkrićem zakona« još i sada variraju. To jest opet pitanje ο smislu spoznaje.

133

lista, razmatra posljedice onoga što je s obzirom na »deter­ minante« »nemoguće«. A opet, usprkos svemu tome, postav­ ljanje pitanja: što se moglo dogoditi da na primjer Bismarck nije došao do odluke da će voditi rat, nije nipošto »suvišno«. Jer ono se odnosi na ono što je odlučujuće za povijesno obli­ kovanje zbilje: kakvo je uzročno značenje zapravo ima pri­ pisati toj pojedinačnoj odluci unutar cjeline beskrajno broj­ nih »momenata«, koji su se svi upravo tako a ne drugačije morali rasporediti, da bi iz toga nastao upravo taj rezultat i koja mu uloga u povijesnom prikazu pripada. Ako se po­ vijest podiže na razinu iznad puke kronike značajnih doga­ đaja i ličnosti, nema ona nikakvog drugog puta nego posta­ viti baš takva pitanja. A ona je tako i postupala, ukoliko je znanost. To stoji, prema Meyerovoj prethodnoj formulaciji, ovako : povijest razmatra doživljaje sa stajališta »nastajanja«, pa otuda svoj predmet ne podvrgava »nužnosti«, svojstvenoj onome što je nastalo, te povjesničar pri ocjenjivanju uzroč­ nog značenja nekog konkretnog događaja postupa kao povi­ jesno ljudsko biće koje ima stav i volju i koje nikada ne bi »djelovalo« kad bi mu se njegovo vlastito djelovanje ukazi­ valo kao »nužno«, a ne samo kao »moguće«.30 Razlika je samo u ovome: djelatan čovjek, ukoliko djeluje strogo »racionalno« — što ovdje pretpostavljamo procjenjuje sebi »izvanjske«, a prema svojoj spoznaji u zbilji objektivno date »uvjete« budućeg razvitka koji ga zanimaju i misaono uklapa u uzro­ čni neksus »moguće načine« vlastitog ponašanja i, u vezi s tim »izvanjskim« uvjetima, očekivane posljedice kako bi se, prema tim (misaono) doznatim »mogućim« rezultatima, odlučio za jedan ili drugi način ponašanja, primjeren njegovu »cilju«. Povjesničar je nadmoćan svom junaku prije svega u tome što on svakako a posteriori zna odgovara li procjena datih »izvanjskih« postojećih uvjeta (prema) spoznajama i očekivanjima, koje je djelatna osoba gajila i odgovara li stvarno zbiljskom tadašnjem stanju stvari; to se pokazuje stvarnim »uspjehom« djelovanja. A tim idealnim maksimu­ mom spoznaje tih uvjeta koje mi ovdje, gdje se radi samo ο 30

To ostaje ispravnim nasuprot kritici Kistiakowskog (op. cit. str. 393) koja taj pojam »mogućnosti« uopće ne dodiruje.

134

razjašnjavanju logičkih pitanja, želimo i možemo jednom teorijski uzeti za osnovu — premda se u zbilji ona još tako rijetko, možda i nikada, može postići — on (povjesničar, op. prev.) može retrospektivno izvesti istu misaonu procjenu koju je njegov »junak« više ili manje jasno izveo ili je »tre­ bao moći izvesti«, te tako na primjer u vezi s bitno povolj­ nijim izgledima samoga Bismarcka postaviti pitanje: koje bi se posljedice mogle »očekivati« da je bila donesena dru­ gačija odluka. Jasno je da je taj način promatranja vrlo daleko od »suvišnoga«. Sam Eduard Meyer primjenjuje (str. 43) točno taj postupak na dva hica koja su u ožujskoj revo­ luciji 1848. godine izravno izazvala početak uličnih borbi. Pitanje njihova nastanka, smatra on, »povijesno je nevažno«. Zašto je nevažnije od rasprave ο odlukama Hanibala, Friedricha Velikoga, Bismarcka? Stvar je stajala tako da bi svaki neočekivani događaj morao dovesti do početka sukoba. Vidi se da sam Eduard Meyer odgovara na tobožnje »suvišno« pitanje — što bi se dogodilo bez tih hitaca, a time se odlu­ čuje ο njihovu povijesnom »značenju« (u ovom slučaju ο nji­ hovoj irelevantnosti). U slučaju Hanibalovih, Friedrichovih i Bismarckovih odluka »stvari« su ipak stajale drugačije, barem prema gledanju Eduarda Meyera, i to ne zato da bi do sukoba uopće došlo u tadašnjoj konkretnoj političkoj konstelaciji koja određuje njegov tok i ishod ako bi pala drugačija odluka. Jer bi inače ta odluka bila beznačajna kao i ti hici. Sud da bi kad bi se pojedina povijesna činjenica shvatila kao nenazočna ili preinačena u kompleksu povi­ jesnih uvjeta, ona u određenim povijesno važnim odnosima uvjetovala promijenjeni tok povijesnih događaja bio bi, čini se, dakle, od znatne vrijednosti za utvrđivanje »povijesnog značenja« te činjenice, makar se povjesničar u praksi samo iznimno — to jest u slučaju prijepora ο tom »povijesnom značenju« — nalazi potaknutim da taj sud svjesno i izrijekom razradi i utemelji. Jasno je da je ta okolnost morala izazvati razmatranje logičke biti takvih sudova koji tvrde što bi se trebalo očekivati u slučaju izostavljanja ili preinačavanja neke pojedinačne uzročne komponente spleta uvjeta i kakav bi bio njihov značaj za povijest. Željeli bismo pokušati tu stvar sebi učiniti jasnijom. 135

Kako je snažno zanemarena logika povijesti31 pokazuje uz ostalo i to što mjerodavna istraživanja ο tim važnim pita­ njima nisu uspostavili ni povjesničari, ni metodolozi, nego predstavnici njima udaljenih struka. Teorija takozvane »objektivne mogućnosti«, kojom se ovdje bavimo, oslanja se na radove istaknutog fiziologa von Kriesa32 i na uobičajenu upotrebu toga pojma u djelima onih koji mu se pridružuju ili ga kritiziraju, u prvom redu kriminologa, a u drugom pravnih pisaca, osobito Markela, Rümelina, Liepmanna i u najnovije vrijeme Radbrucha.33 U meto­ dologiji društvenih znanosti von Kriesove plodne misli bile su dosada prihvaćene prije svega u statistici.34 Prirodno je

da su se upravo pravnici, u prvom redu specijalisti za kri­ vično pravo, bavili tim problemom, budući da pitanje kazne­ no pravne krivice, ukoliko uključuje problem u kojim se okolnostima može tvrditi da je netko svojim djelovanjem prouzročio vanjsku posljedicu, čisto je pitanje prouzročaja — i zaista očito ima istu logičku strukturu kao i pitanje povi­ jesne uzročnosti. Jer problemi praktičnih društvenih odnosa između ljudi, a osobito pravosuđe, »antropocentrički« su us­ mjereni upravo kao i povijest, što će reći da oni pitaju ο uzročnom značenju ljudskih »djelovanja«. I problem uzro­ čnosti povjesničara ravna se uvijek prema pripisivanju kon­ kretnih posljedica konkretnim uzrocima, a ne prema do­ mišljanju apstraktnih »zakonitosti«, upravo kao i u pitanju

31

Te kategorije koje ćemo kasnije raspraviti nemaju primjenu, kako se izrijekom može primijetiti, samo na području obično takozvanih spe­ cijalističkih povijesnih disciplina nego i u »povijesnom« pripisivanju tih pojedinačnih događaja, uključivši čak i takve kao što su događaji »mrtve prirode«. Kategorija »povijesnoga« ovdje je logički, a ne stručnospecijalistički pojam. 32 Über den Begriff der objektive^ Möglichkeit und einige Anwen­ dungen desselben, Leipzig 1888. Važna ishodišta te rasprave prvi je po­ stavio von Kries u svojim: Prinzipien der Wahrscheinlichkeitsrechnung. Valja ovdje unaprijed opaziti da su u skladu s prirodom povijesnog pred­ meta samo najosnovnije komponente Kriesove teorije značajne za meto­ dologiju povijesti. Prihvaćanje načela takozvanog »računa vjerojatnosti« u strogom smislu očito ne samo da ne dolazi u obzir za uzročnu obradu povijesti nego već pokušaj analogne upotrebe njegova stajališta zahtijeva veliki oprez. 33 Radbruch je dao dosada najdublju kritiku upotrebe Kriesove teo­ rije za analizu pravnih problema (Die Lehre von der adäquaten Verur­ sachung, N. F. Bd. I, Hept 3 (1902) der Abhandlungen des v. Lisztschen Seminars *— u njemu najvažnija uobičajena literatura. Njegovo načelno raščlanjivanje pojma »adekvatne uzročnosti« može se uzeti u obzir samo kasnije, nakon što se ponajprije teorija iznese u najjednostavnijoj mogu­ ćoj formulaciji. 34 Među teoretičarima statistike L. von Bortkiewitsch se najtješnije oslanja na statističke teorije von Kriesa. Die erkenntnistheoretischen Grundlagen der Wahrscheinlichkeitsrechnung, Conrads, Jahrbücher, 3. Folge XVII (isp. također Bd. XVIII) i Die Theorie der Bevölkerung — und Moralstatistik nach Lexis (ibid. Bd. XXVII). Na tlu Kriesove teorije stoji nadalje A. Tschuprow, čiji mi članak ο moralnoj statistici u Brockhaus — Ephron Enzyklopädischen Wörterbuch nije na žalost dostupan. Usporedi njegov članak ο zadacima teorije statistike u Schmollers Jahr­ buch 1905., str. 421. Ne mogu prihvatiti kritiku Th. Kistiakowskoga (u ra136

nije citiranom članku u Problemen des Idealismus, str. 378) koji je naj­ prije, dakako dan samo u obliku skice pod uvjetom kasnije podrobnije izvedbe. On toj teoriji prije svega predbacuje (str. 379) da se, oslanjajući se na Millovu logiku, služi pogrešnim pojmom uzroka, osobito upotrebom kategorija »složenog« i »djelomičnog uzroka« koje same počivaju na jed­ nom antropomorfnom značenju uzročnosti (u smislu »djelotvornosti«) (Radbruch također tumači potonje, op. cit. str. 22). Ali misao ο »djelo­ tvornosti« ili kako je neutralnije, ali u potpuno istom značenju, nazvana »uzročna veza« apsolutno je neodvojiva od bilo kojeg razmatranja uzroka koje se bavi nizom pojedinačnih kvalitativnih promjena. Kasnije će bili riječi ο tome da se ne bi smjela (ni morala) opteretiti nepotrebnim i sum­ njivim metafizičkim pretpostavkama (o uzročnom pluralizmu i osnovnim uzrocima, isp. razlaganja Tschuprowa op. cit., str. 436). Ovdje ćemo samo primijetiti — »mogućnost« je »oblikujuća« kategorija, to jest ona funkcio­ nira na takav način da determinira izbor uzročnih veza koje valja uklju­ čiti u povijesni prikaz. Povijesno oblikovani materijal ne sadrži ništa od »mogućnosti«, barem idealne. Povijesni prikaz dohvaća, istina subjektivno, samo vrlo rijetko sudove ο nužnosti, ali ona stoji objektivno, nesumnjivo uvijek pod pretpostavkom da »uzroci« kojima se pripisuju učinci — za­ pamtimo, naravno — u vezi s tom beskonačnošću »uvjeta« koja je u pri­ kazu znanstveno »nezanimljivo« samo sumarno nagoviještena — trebaju važiti kao »dovoljni razlozi« njihova nastupanja. Zato upotreba te kate­ gorije nimalo ne uključuje predstavu, odavno prevladanu »teorijom uzroč­ nosti«, da su neke veze u stvarnim uzročnim povezanostima do njihova ulaska u uzročni lanac donekle »bez učinka«. Opreku između njegove te­ orije i teorije J. St. Milla razložio je sam von Kries (op. cit., str. 107) na način koji mi je potpuno uvjerljiv. Pa ipak, točno je da je Mili raspravljao ο kategoriji objektivne mogućnosti i tom prilikom također konstruirao po­ jam »odgovarajuće prouzročenosti« (Werke, Gomperzovo izdanje, III, str. 262). 137

uzročne uvjetovanosti konkretne štetne posljedice za koju će se izdržati krivična kazna ili, po građanskom pravu, zami­ jeniti. Od zajedničkog puta odstupa pravosuđe a osobito kriminalistika, na za nju specifično postavljanje problema ponovno svakako poradi prilaženja daljnjem pitanju: da li i kad objektivno, čisto uzročno, pripisivanje posljedica djelo­ vanja nekog pojedinca također zadovoljava potrebu da se kvalificira kao njegova subjektivna »krivnja«. Jer to pitanje nije više isključivo uzročni problem koji se može riješiti jednostavnim doznavanjem činjenica, koje se »objektivno« mogu otkriti opažanjem i uzročnim tumačenjem, nego je problem krivične politike orijentirane prema etičkim i dru­ gim vrijednostima. J e r a priori je moguće, danas već gotovo redovit slučaj, da smisao izrijekom navedenih ili interpreta­ cijom pronađenih pravnih normi smjera tome da postojanje »krivnje« u smislu odgovarajućih pravnih načela treba ovisiti u prvom redu ο određenom subjektivnom činjeničnom stanju što se tiče onoga koji djeluje (namjera, subjektivno uvjeto­ vana mogućnost predviđanja posljedica, itd.) a tim će se moći znatno izmijeniti značenje kotegorijalnih razlika načina uzročnog povezivanja. Ί 5 Samo je na prvim stupnjevima ras­ prave ta razlika u ciljevima istraživanja beznačajna. Zajedno s pravnom teorijom pitamo prije svega kako je, općenito uzevši, načelno moguće pripisivanje nekog konkretnog »učin­ ka« pojedinom »uzroku« i kako je to izvedivo unatoč činjenici da je uistinu uvijek bezbrojnost uzročnih momenata uvje­ tovala nastanak pojedinog »događaja« i da su soi ti pojedi35 Suvremeno pravo upravlja se prema izvršiocu, a ne prema djelu (usp. Radbruch, op. cit., str. 62) i pita ο subjektivnoj »krivnji«, dok se historija, dok god želi ostati empirijska znanost, pita ο »objektivnim« raz­ lozima konkretnog događaja i ο posljedicama konkretnih djela, ali ne teži postaviti sud ο »izvršiocu«. Radbruchova kritika von Kriesa s pravom se osniva na tom temeljnom načelu suvremenog — ali ne svakog — prava. On sam stoga priznaje valjanost Kriesove teorije u slučajevima »krivnje zbog posljedica« (str. 65), zatvora zbog apstraktne mogućnosti proizvođe­ nja posljedica (str. 71), zbog »osiguravanja dobiti« i zatvaranja zbog »ne­ uračunljivosti«, to jest, posvuda gdje god samo objektivna mogućnost do­ lazi u pitanje. U tim slučajevima u istom se logičkom položaju nalazi i po­ vijest.

138

načni uzročni momenti bili nužni za nastanak učinka u nje­ govu konkretnom obliku? Mogućnost izbora između bezbroj determinanti uvje­ tovana je prije svega vrstom našeg povijesnog interesa. Kad se kaže da povijest ima razumjeti konkretnu zbiljnost nekog »događaja« u njegovoj individualnosti uzročno, pod tim se očito ne podrazumijeva, kao što smo već vidjeli, da se on mora potpuno reproducirati i uzročno razjasniti u cije­ losti njegovih pojedinačnih kvaliteta. To ne samo da bi bio stvarno nemoguć nego bi u načelu bio i besmislen zadatak. Povijest dopire isključivo do uzročnog razjašnjenja, do onih »komponenata« i »aspekata« događaja ο kojima je riječ, koji s određenog stajališta imaju »općenito značenje«, pa su stoga povijesno zanimljivi, upravo kao što za rasuđivanje suca ne dolazi u obzir ukupan pojedinačni tok događaja, nego one njegove komponente koje su bitne za podvođenje pod pravne norme. Posve neovisno ο beskonačnosti »apsolutno« bezznačajnih pojedinosti, njega ne zanima jednom sve, što može biti zanimljivo s drugog — prirodnoznanstvenog, povijesnog i umjetničkog stajališta. Njega ne zanima da li smrtonosni udarac »dovodi« do smrti s popratnim pojavama, koje bi mogle biti s pravom zanimljive fiziologu, niti ga zanima da li bi poza umrloga ili ubojice mogla biti prikladan predmet umjetničkog predstavljanja; ne zanima ga na primjer da li će smrt pomoći »čovjeku u drugom planu« koji u tome nije sudjelovao, u napredovanju u činovničkoj hijerarhiji, da li bi, dakle, s tog stajališta bilo uzročno »vrijedno«, ali ne zanima ga da li bi ona bila uzrok određenih sigurnosno policijskih naredaba, ili možda čak izazvala međunarodni sukob, i tako se pokazala povijesno značajnom. Njemu je jedino važno da li je uzročni lanac između udarca i smrti poprimio takav oblik i da li je subjektivni stav ubojice i njegov odnos prema ubijenom bio takav da će se primijeniti određena norma kri­ vičnog prava. J e r povjesničara, s druge strane, ne zanimaju na primjer u vezi s Cesarovom smrti ni krivičnopravni, ni medicinski problemi koji bi iz tog slučaja mogli proizlaziti, a ne zanimaju ga ni pojedinosti toga događaja, ukoliko nisu važne za »karakterističnosti« Cesara, za »karakterističnosti« stranačke situacije u Rimu — dakle, kao »spoznajno sred139

stvo« — ili napokon za politički učinak njegove smrti — da­ kle, kao »stvarni uzrok«. Dapače, njega zaokuplja u tome pri­ je svega samo okolnost da je smrt nastupila upravo tada, u konkretnoj političkoj konstelaciji, te raspravlja s tim pove­ zano pitanje da li je ta okolnost imala neke određene »poslje­ dice« za tok »svjetske povijesti«. Pitanje pravnog pripisivanja i pitanje povijesnog pripi­ sivanja povlači potpuno isključenje beskrajnog mnoštva komponenata stvarnog toka događaja kao »uzročno ne­ važnih« jer pojedina je okolnost, kako smo vidjeli, nevažna ne samo tada, kad uopće nije ni u kakvom odnosu s doga­ đajem ο kojem raspravljamo, tako da ga možemo apstra­ hirati a da u stvarni tok događaja ne bi uvodili nikakou promjenu, nego već i tada kad se ona ne pojavljuje kao suuzrok in conkreto bitnih i samo onih koji nas zanimaju komponenata tog toka događaja. Ali naše je pravo pitanje kojim logičkim operacijama stječemo uvid i možemo li utvrditi i pokazati da postoji takav uzročni odnos između tih »bitnih« komponenata učinka i određenih komponenata iz beskrajno mnogo determinirajućih faktora. Jasno je da to ne možemo jednostavnim »pro­ matranjem« događaja — zasigurno ne ako pod tim podra­ zumijevamo duhovno »fotografiranje« »bez pretpostavki« svih fizičkih i psihičkih događaja koji su se zbili u dotičnom odsjeku prostora i vremena, čak i kad bi ono bilo moguće. Dapače, uzročno pripisivanje vrši se u obliku misaonog pro­ cesa koji uključuje niz apstrakcija. Prva i odlučna je upravo ta da jednu ili neke stvarne uzročne komponente toka doga­ đaja mislimo kao na neki način preinačene i pitamo se da li bi se u tako izmijenjenim uvjetima toka događaja mogla očekivati ista (u »bitnim« točkama) ili kakoa druga poslje­ dica. Uzmimo jedan primjer iz Meyerove vlastite prakse. Nitko nije tako živopisno i jasno pokazao svjetski povijesni domet perzijskih ratova za razvitak zapadnjačke kulture kao on. Ali kako se to logički promatrano dogodilo? U biti razvit će se teza da se odlučilo između dvije »mogućnosti«: širenja teokratsko-regijske kulture, čije postavke počivaju na misterijama i proročanstvima, unutar okrilja perzijskih protekto­ rata koji, kad god je moguće, kao u Zidova, koriste nacio140

nalnu religiju kao sredstvo vladavine, s jedne strane i pobje­ de ovozemaljski okrenutog slobodnog helenističkog duhov­ nog svijeta koji nam je pružio te kulturne vrijednosti iz kojih mi još danas crpimo hranu za život; »odluka« je pala bojem sićušnih dimenzija »bitke« kod Maratona, koja je sa svoje strane predstavljala neophodan »uvjet« nastanka aten­ ske flote i prema tome daljnjeg toka borbe za slobodu, spašavanja nezavisnosti helenske kulture, pozitivnog poti­ caja početka specifične zapadnjačke historiografije, punog razvitka drame i cijelog tog jedinstvenog duhovnog života, koji se odigrao na toj — mjerenoj čisto kvantitativnim mje­ rilima — minijaturnoj pozornici svjetske povijesti. Jedini razlog zašto se naš povijesni interes drži te bitke budući da nismo Atenjani — očigledno leži u tome što je ona »odlučila« između te dvije »mogućnosti« ili bar vrlo bitno utjecala na tu odluku. Bez procjenjivanja tih »mogućnosti« i nenadomjestivih kulturnih vrijednosti koje, kako proizlazi iz našeg retrospektivnog razmatranja, »ovise« ο toj odluci, bilo bi nemoguće utvrditi njezino značenje, a bilo bi onda u stvari nemoguće sagledati zašto je ne bismo zapravo i s temeljitom ozbiljnošću po vrijednosti izjednačili s tučnjavom između dva plemena Kafara ili Indijanaca i prema tome s tupoglavom »osnovnom misli« Helmoltove Weltgeschichte«, kao što se dogodilo u tom »suvremenom« zborniku.36 Kad, dakle, suvremeni povjesničar, čim je nekom činjenicom pri­ siljen ograničiti »značenje« nekog konkretnog događaja izri­ čitim promišljanjem i razlaganjem »mogućnosti« razvoja, osjeća potrebu da se ispriča zbog upotrebe te naoko antideterminističke kategorije, to je logički posve neutemeljeno. Kad na primjer K. Hampe u svom djelu Konradin nakon vrlo poučnog razlaganja povijesnog »značenja« bitke kod Tagliacozzoa na osnovi odmjeravanja različitih »mogućnosti« izme36

Samo se po sebi razumije da taj sud ne vrijedi za pojedine članke što ih sadrži to djelo, među kojima se nalaze vrsna, premda »metodologijski« posve »zastarjela«, djela. Ali misao ο nekoj vrsti »društveno poli­ tičke« pravičnosti, koja bi s prezirom mogla uzeti — napokon! napokon! zanemarena kafarska i indijanska plemena kao barem toliko važna kao što su Atenjani i koja, da bi tu pravičnost označila kako treba jasnom, pribjegava geografskom sređivanju materijala, prava je djetinjarija. 141

du kojih je čisto »slučajno«, to jest posve individualnim taktičkim događajima, odlučen ishod bitke, neočekivano po­ puštajući dodaje: »Ali povijest ne zna nikakve mogućnosti«, valja mu ovako odgovoriti: »zbivanje« mišljeno »objektivistički« prema determinističkim aksiomima »ne zna« moguć­ nosti, jer »ne zna« uopće nikakve pojmove — povijest ih uvijek zna, pretpostavljući da želi biti znanost. U svakom retku svakog povijesnog prikazivanja, u svakom izboru iz arhiva i dokumenata za publiciranje nalaze se, ili ispravnije — moraju se nalaziti, »sudovi ο mogućnosti« ako ta publika­ cija treba imati »spoznajnu vrijednost«. Ali što onda znači govorenje ο više »mogućnosti« između kojih te borbe trebaju biti odlučene? To u prvom redu sva­ kako znači — recimo mirno — »fantastične konstrukcije« s odsustvom jedne ili više komponenti zbilje koje su stvarno prisutne i pomoću misaone konstrukcije izmijenjenog toka događaja s obzirom na jedan uvjet ili neke »uvjete«. Već je prvi korak prema povijesnom sudu, dakle — to ovdje valja osobito istaknuti — proces apstrakcije koji se odvija anali­ zom i misaonim izdvajanjem komponenata neposredne da­ tosti — koju valja sagledati kao splet mogućih uzročnih odnosa — i proširiti sintezom »zbiljskih« uzročnih sveza. Već taj prvi korak preobrće postojeću »zbilju« u misaonu konstrukciju kako bi je učinio povijesnom »činjenicom«. Goetheovim riječima rečeno — »teorija« se nalazi u činje­ nici. Ako se razmatraju ti »sudovi ο mogućnosti« — to jest postavke ο tome što bi se dogodilo isključenjem ili promje­ nom određenih uvjeta — ponešto točnije i prije svega bi se pitalo: kako zapravo do njih dopiremo? — tako ne bi bilo nikakve dvojbe, da je riječ ο postupku izdavanja i generaliza­ cije, to će reći, da postojeću danost rastavljamo u »kompo­ nente« sve dok svaku od njih ne uklopimo u »iskustveno pravilo«, a tako se može utvrditi koji bi se učinak od poje­ dine od njih uz postojanje drugih kao »uvjeta« mogao prema iskustvenim pravilima očekivati. »Sud ο mogućnosti« u smi­ slu u kojem je taj izraz ovdje upotrijebljen, prema tome, znači uvijek pozivanje na iskustvena pravila. Kategorija »mogućnost« ne dolazi u upotrebu u njezinom negativnom 142

obliku, dakle, u tom smislu da je izraz našeg nerespektiranja ili nepotpunog znanja u opreci spram izričnih i apodiktičnih sudova, nego upravo obrnuto; ovdje znači pozivanje na pozitivno poznavanje »pravila zbivanja«, na naše »nomologičko« znanje, kako se običava reći. Kad se na pitanje: je li određeni vlak upravo prošao stanicu odgovori: to je »moguće«, taj izričaj znači konstata­ ciju da onaj koji odgovara subjektivno ne zna nikakve činje­ nice koje bi isključile to vjerovanje, ali on također nije u stanju ustvrditi njezinu ispravnost, dakle, ne zna. Kad Eduard Meyer sudi da je teokratsko-religijski razvitak Helena u vrijeme bitke kod Maratona bio »moguć« ili u određenim eventualnostima »vjerojatan«, to, nasuprot tome, znači tvrd­ nju da su određene komponente postojeće povijesne datosti objektivno bile prisutne, a to znači da se mogu utvrditi kao objektivno važeće, te da su, kad aspstrahiramo bitku kod Maratona ili zamislimo da se drugačije odvila (uključujući, naravno, još znatan broj drugih komponenata stvarnog toka događaja), prema općim iskustvenim pravilima bile podobne da proizvedu takav razvitak, kako bismo prije svega željeli reći, oslanjajući se na jedan izričaj upotrebljen u kriminalistici. »Znanje« na koje se takav sud za utemeljenje »značenja« bitke kod Maratona oslanja, prema svemu što smo prethodno rekli, u jednu ruku je poznavanje određenih i prema izvorima utvrđenih činjenica (ontologijsko znanje) koje pripadaju »povijesnoj situaciji«, a u drugu ruku — kako smo već vidjeli — poznavanje određenih poznatih iskustvenih pravila, oso­ bito ο načinu na koji ljudi običavaju reagirati na date situacije (nomološko znanje). Kasnije ćemo razmotriti vrstu »valjanosti« tih iskustvenih pravila. U svakom slučaju sigur­ no je da Eduard Meyer, da bi dokazao tezu odlučujuću za »značenje« bitke kod Maratona, mora u slučaju njezinog ospo­ ravanja tu »situaciju« raščlanjivati u njezine komponente sve dotle da bi se naša »mašta« mogla primijeniti na to naše ontologijsko znanje, »nomologijsko« iskustveno znanje izve­ deno iz životne prakse i našeg poznavanja ponašanja drugih bića, a potom onda možemo pozitivno suditi da bi zajedničko djelovanje tih činjenica — u uvjetima koji se misle na odre­ đeni način promjenjivima — moglo proizvesti učinak za koji 143

se tvrdi da je »objektivno moguć«; ali to znači samo ovo: kad bismo »mislili« učinak kao stvaran morali bismo priznati mi­ šljene činjenice, koje su se na taj način primijenile, kao »do­ voljne uzroke«. Nešto podrobnije formuliranje tog jednostavnog stanja stvari, na koje smo prisiljeni u interesu jasnoće, pokazuje da se formuliranje povijesno-uzročnih veza ne služi samo ap­ strakcijom u njezina oba oblika — izdvajanju i apstrakciji, nego da se najjednostavniji povijesni sud ο povijesnom »zna­ čenju« neke »konkretne činjenice« daleko udaljio od toga da bi bio jednostavno registriranje »zatečenog«, štoviše da on ne predstavlja samo kategorijalno oblikovanu misaonu kon­ strukciju, nego da stvarna valjanost ovisi samo ο tome što »datoj zbiljnosti pridodajemo čitavo obilje našeg »nomologičkog« iskustvenog znanja. Povjesničar će naspram onoga što je rečeno valjano ustvrditi 37 da su stvarni tok povijesne obrade i stvarni sadr­ žaj povijesnog prikazivanja drugačiji. Njegova »mjera« ili »intuicija« ne otkrivaju generalizacije i refleksije »pravila«, nego uzročne sveze. Razlika prema prirodoznanstvenoj ob­ radi sastoji se u tome da se povjesničar bavi »razjašnjava­ njem« događaja i ličnosti koje »tumači« i »razumije« izravnom analogijom s našim vlastitim duhovnim bićem; a u prikazu koji daje povjesničar to ponovo posve ovisi ο »osjećaju situacije«, ο sugerirajućoj zornosti njegova izvještaja koji dopušta čitatelju da ponovo doživi prikazano na sličan način kako ga je doživjela i ugledala intuicija samoga povjesničara, a ne kako ga je ishitrilo rezoniranje. Povrh toga, taj objektiv­ ni sud ο mogućnosti onoga što bi se prema općim iskustvenim pravilima dogodilo, kad bi se zamislilo da bi se isključila ili promijenila pojedina komponenta, često je krajnje nesi­ guran i često se do toga uopće ne može ni doći, tako da se podloga povijesnog »pripisivanja« treba u stvari stalno zane­ mariti, pa prema tome ne može biti konstitutivni elemenat logičke vrijednosti povijesne spoznaje. U takvoj argumen­ taciji prije svega pobrkano je ono što je raznoliko to jest 37

Podrobnije ο u slijedeće rečenom isp. moja razmatranja u Roscher und Knies, III.

144

psihološki tok postanka znanstvene spoznaje i umjetnički oblik prezentiranja spoznatoga, koji je odabran u svrhu psi­ hološkog utjecaja na čitatelja, u jednu ruku sa logičkom strukturom spoznaje, u drugu ruku. Ranke »tumači« da povjesničar nižega ranga slabo služi prošlosti, pa čak i napretku spoznaje ako uopće nema toga dara za »intuiciju«; tada on ostaje nekom vrstom nižeg činovnika u historiografiji. Ali ne stoji stvar drugačije ni sa zbiljski velikim spoznajama matematike i prirodnih zna­ nosti; sve one bliješte »intuitivno« u mašti kao hipoteze koje će se onda »verificirati« na činjenicama, to jest njihova će se »valjanost« ispitati i logički ispravno formulirati upotre­ bom već dostupnog iskustvenpg znanja. Upravo je tako i u povijesti; ako se tu utvrđuje povezanost spoznaje »bitnoga« s upotrebom pojma objektivne mogućnosti, onda ništa ne treba izreći ο psihološki zanimljivom, ali ovdje nevažnom pitanju kako neka povijesna pretpostavka nastaje u duhu istraživača, nego ο pitanju: kojim logičkim kategorijama se ta pretpostavka može pokazati »važećom« u slučaju sumnje ili osporavanja, jer to određuje njezina logička »struktura«. A ako povjesničar u obliku prikaza priopćava čitatelju logič­ ki rezultat svojih povijesnih uzročnih sudova a da ne polaže računa ο njihovim spoznajnim osnovama, to jest ako »suge­ rira« tok događaja umjesto da pedantno »rezonira«, njegovo prikazivanje bit će povijesni roman, a nipošto znanstveno utvrđivanje činjenica ukoliko iza umjetnički oblikovane vanjštine nedostaje čvrsta okosnica uzročnog pripisivanja. Suhoparno logičko razmatranje bavi se samo tom okosnicom, jer povijesno prikazivanje također zahtijeva »validnost« kao »istinu«, a ta validnost doseže te najvažnije aspekte njezina rada, koji smo ranije razmatrali, a to je uzročni regres, samo ako je, u slučaju osporavanja i tako omogućene pripisane sinteze, postojao pokušaj tog izdavanja i generalizacije poje­ dinih uzročnih komponenata upotrebom kategorije objektiv­ ne mogućnosti. Međutim, jasno je da se uzročna analiza osobnih djelova­ nja odvija na potpuno isti način kao i uzročna razrada »povijesnog značenja« bitke kod Maratona — izdvajanjem, generalizacijom i konstruiranjem sudova ο mogućnosti. Uz10 Metodologija društvenih nauka

145

mimo jedan granični slučaj: misaonu analizu vlastitog dje­ lovanja za koju je logički neškolovan osjećaj sklon vjero­ vati da ona zasigurno ne zadaje nikakve »logičke« probleme budući da je data u iskustvu — pretpostavljajući duhovno »zdravlje« — i bez daljnjega »razumljiva« jer je naravno, u sjećanju izravno »ponovljiva«. Vrlo jednostavna razmatranja pokazuju da to ipak nije tako, da »valjan« odgovor na pita­ nje: zašto sam tako djelovao? tvori kategorijalno oblikovanu konstrukciju koja se samo upotrebom apstrakcije može po­ dići na razinu sudova koji se mogu dokazati — premda bi »dokazivanje« radio vlastiti forum osobe koja djeluje. Pretpostavimo temperamentnu mladu majku kojoj su dosadili određeni nestašluci njezinog djeteta i ona mu kao dobra Njemica koja se nije zaklela na teoriju sadržanu u Buschovim lijepim riječima: »udarac je banalnost — samo duhovna snaga ulazi u dušu«, prilijepi temeljitu pljusku. Pretpostavimo, nadalje, da je ona ipak, koliko je »zaražena bljedilom mišljenja«, poslije nekoliko sekundi, vodila računa ili ο »pedagoškoj svrsishodnosti« ili ο »pravičnosti« pljuske ili barem pri njoj zamašnom »širenju energije«, ili — još bolje — pretpostavimo da urlikanje djeteta izazove u oca, koji je kao Nijemac uvjeren u svoje nadmoćno razumijeva­ nje svih stvari, pa i odgoja djece, potrebu da je ukori sa stajališta »svrsishodnosti« — tada će ona na primjer razmo­ triti njegovo mišljenje i kao ispriku istaknuti da se to od­ gojno sredstvo uopće ne bi primijenilo ili se pak ne bi pri­ mijenilo na »taj način« da ona u tom trenutku nije bila, pret­ postavimo, uzrujana zbog svađe s kukavicom a time bi mu bila sklona priznati da »on zbilja zna da ona inače nije takva«. Time mu ukazuje na njegovo iskustveno poznavanje njezinih »stalnih motiva« koji bi u pretežnom broju uopće mogućih konstelacija vodili drugom, manje iracionalnom, rezultatu. Drugim riječima rečeno, ona za se zahtijeva mišljenje da je ta pljuska bila s nezine strane »slučajna«, a ne »odgovarajuće prouzročena« reakcija na ponašanje njezina djeteta, da anti­ cipiramo terminologiju kojom ćemo se poslužiti. Taj bračni razgovor dovoljan je da taj »doživljaj« učinimo kategorijalno oblikovanim »predmetom«. Iako bi se mlada dama, kad bi joj logičar izjavio da je izvršila »uzročno pripi146

šivanje« na način povjesničara, te da je u tu svrhu izrekla »sud ο objektivnoj mogućnosti« pa čak i operirala s katego­ rijom »odgovarajućeg prouzročenja«, koju ćemo uskoro po­ bliže raspraviti, zasigurno začudila — posve isto kao i Molicreov filistar, koji se veselo čudi što je cijeloga života govorio »prozu«. — to je pred sudom logike tako i nikako drugačije. Nikada i nigdje neka misaona spoznaja, čak ni vlastitog doživljaja, nije stvarno »ponovno doživljavanje« ili jednostavna »fotografija« doživljenoga, budući da doživ­ ljaj, pretvoren u predmet, dobiva perspektive i sveze koje u samom doživljaju nisu bile »poznate«. Predočavanje nekog prošlog vlastitog djelovanja u kasnijoj refleksiji ο njemu nije u tom pogledu ništa drugačije od predočavanja nekog prošlog »prirodnog događaja« koji smo sami »doživjeli ili ο kojem nas je netko drugi izvijestio«. Neće biti potrebno na kompliciranim primjerima dalje tumačiti općenitu valja­ nost te postavke,38 i izrijekom utvrditi da u analizi Napoleo,8 Ovdje ćemo ukratko razmotriti još samo jedan primjer što ga Vos­ sler analizira (op. cit., str. 101) da bi ilustrirao nemoć u formuliranju za­ kona. On spominje određene jezične osobine, »jednog talijanskog jezičnog otoka u moru njemačkog govora«, koje su u njegovoj obitelji izgradila njegova djeca, a oponašali roditelji u razgovoru s djecom, i njihov na­ stanak vraća na posve konkretne poticaje koji su u njegovu sjećanju još uvijek potpuno jasni, te pita: »što u slučaju takvog jezičnog razvitka psi­ hologija naroda (a mi možemo u njegovom smislu dodati — svaka zna­ nost ο zakonima) želi još razjasniti«? Sam za sebe promatran, događaj je u stvari prima facie potpuno dostatno razjašnjen, pa ipak time nije rečeno da se on ne može uopće nikako više prikazati kao predmet daljnje obrade i uporabe. Ponajprije, okolnost da bi se ovdje moglo točno utvrditi (ba­ rem zamislivo — jer samo to dolazi u obzir) da se uzročni odnos može upotrijebiti kao spoznajno sredstvo za ispitivanje drugih događaja jezičnog razvitka, to jest ispitivanje može li se njima kao vjerojatan potvrditi isti uzročni odnos. Logički promatrano to, međutim, zahtijeva uklapanje kon­ kretnog primjera u opće pravilo. Sam je Vossler (str. 102) ovako formuli­ rao to pravilo: »Češće upotrebljavani oblici privlače rjeđe upotrebljavane«. Ali to nije dovoljno. Rekli smo da uzročno razjašnjavanje primjera ο ko­ jem je riječ prima facie zadovoljava. Ali ne smije se zaboraviti da bi se svaka pojedinačna uzročna sveza, pa i očito »najjednostavnija«, mogla beskrajno raščlanjivati i dijeliti. Točka na kojoj se zaustavljamo određena je pitanjem granice našega aktualnog interesa. A u iznesenom primjeru samo po sebi nije rečeno da se naša uzročna potreba mora zadovoljiti na­ značenim »stvarnim« tokom. Precizno promatranje moguće bi pokazalo

10*

147

nove ili Bismarckove odluke postupamo logički potpuno isto kao što smo postupili u slučaju naše majke Njemice. Razlika po kojoj je njoj u njezinu vlastitom sjećanju data »unutarnja strana« djelovanja, što se ima analizirati, dok djelovanje neke treće osobe moramo »tumačiti« »izvana« — samo je, suprotno naivnim predrasudama, postupno raz­ likovanje dostupnosti i potpunosti »materijala«. Uvijek kad nalazimo da je »komplicirano« i teško tumačiti »ličnost« svakog čovjeka, skloni smo ponovo vjerovati da on sam mora biti u stanju dati informaciju ako to iskreno želi. Ovdje se neće dalje raspravljati činjenica da nije i zašto nije taku, te da se često događa čak suprotno. Radije se okrenimo pobliže razmatranju kategorije »ob­ jektivne mogućnosti« koju smo ranije označili u njezinoj funkciji na vrlo općenit način, i to osobito razmatranju pitanja ο modalitetu »valjanosti« »suda ο mogućnosti«. Ne stoji li blizak prigovor da uvođenje »mogućnosti« u »uzročno da je na primjer ta »atrakcija« koju uvjetuje dječje preinačenje jezika, a isto tako i roditeljsko oponašanje tih dječjih jezičnih tvorbi, počelo s raz­ ličitim oblicima riječi u različitom stupnju, a moglo bi se osnažiti pitanje, ne bi H se nešto moglo reći ο tome zašto jedan ili drugi oblik češće ili rjeđe nastupa ili zašto uopće ne nastupa. Naša potreba za uzročnim raz­ jašnjenjem bila bi zadovoljena istom kada bi uvjeti toga nastupanja bili formulirani u obliku pravila i kad bi se konkretni primjer mogao »raz­ jasniti« kao posebna konstelacija proizašla iz »suradnje« tih pravila u konkretnim »uvjetima«. Time bi Vossler uveo oduran lov na zakone, iz­ dvajanje, generalizaciju, u svoj najintimniji dom. I to još vlastitom kri­ vicom. Jer njegovo vlastito opće shvaćanje, »analogija je pitanje psihičke snage«, prisiljava nas pak potpuno bezuvjetno na pitanje: da li se baš ništa opće ne može otkriti i izreći ο »psihičkim« uvjetima takvih »psihič­ kih odnosa moći« a na prvi se pogled ona snažno uvukla u to pitanje — u tu formulaciju — koja se pokazuje glavnim Vosslerovim neprijateljem, a to je »psihologija«. Što se u konkretnom slučaju ne može zadovoljiti jed­ nostavnim utvrđivanjem konkretnog događaja ima dvostruki razlog: jedan je da ta »pravila«, koja se daljnom analizom mogu pronaći, ne bi u kon­ kretnom slučaju ponudila znanosti nikakve nove uvide, da prema tome, konkretni događaj ne zauzima nikakvo važnije značenje kao »sredstvo spoznaje«, a drugi je da sam taj događaj, zato što postaje djelotvoran samo u uskom krugu, nema nikakvo veće značenje za razvitak jezika, te da ostaje beznačajan kao »stvarni povijesni uzrok«. Prema tome, samo granice našega interesa, a ne logička besmislenost, uvjetuju da taj doga­ đaj u Vosslerovoj obitelji vjerojatno ostaje pošteđen od »tvorbe pojmova«. 148

razmatranje» uopće znači odricanje od uzročne spoznaje, da bi, usprkos svemu što je gore rečeno ο »objektivnom« upo­ rištu »suda ο mogućnosti«, stvarno utvrđivanje »mogućeg« toka događaja moralo uvijek biti prepušteno »mašti«, da bi pak priznavanje značenja te kategorije značilo priznanje da se u »historiografiji« ostavljaju širom otvorena vrata subjek­ tivnoj samovolji i da baš poradi toga ona ne bi bila nikakva »znanost«? U stvari, što bi bilo kad bi se određeni uvjetujući momenat shvatio na određeni način promijenjenim — na to se pitanje često nipošto ne može pozitivno odgovoriti s ne­ kom većom vjerojatnošću, čak ni u slučaju postojanja »ideal­ ne« potpunosti izvornog materijala.39 Ali ona također nije bezuvjetno potrebna. Razmatranje uzročnog značenja neke povijesne činjenice počet će prije svega postavljanjem pitanja da li bi, isključenjem te činjenice iz kompleksa faktora koji su uzeti u obzir kao uvjetovani ili njezinom promjenom u određenom smislu, prema općim iskustvenim pravilima, tok događaja mogao poprimiti pravac koji je, na neki način, drugačije oblikovan u odučujućim točkama našega interesa. Jer nama je stalo samo do toga da saznamo kako su ti »aspekti« pojave, koji nas zanimaju, ovisni ο pojedinačnim uvjetujućim momentima. Dakako, ako ne možemo na to u biti negativno postavljeno pitanje dobiti odgovarajući »sud ο objektivnoj mogućnosti«, ako bi se, dakle — što znači isto — prema stanju naše spoznaje, u slučaju isključenja ili preinačenja te činjenice moglo očekivati da će tok događaja u »povijesno važnim« točkama, to jest onima koje nas zani­ maju, uslijediti, prema općim iskustvenim pravilima, onako kako je uslijedio — tada je ta činjenica zaista uzročno bez­ načajna i apsolutno ne pripada lancu koji uzročni regres povijesti želi i treba utvrditi. Ona dva hica u berlinskoj ožujskoj noći, prema Eduardu Meyeru, spadaju približno u tu kategoriju. Možda ne u pot­ punosti stoga jer je po njegovu shvaćanju zamislivo da je pak trenutak praska barem bio s njom suuvjetovan, te da je neki kasniji trenutak mogao označiti drugačiji tok. 39

Kad bi se pokušalo na pozitivan način konstruirati što »bi bilo«, to bi vodilo čudnovatom rezultatu. 149

Međutim, ako se, u skladu s našim empirijskim znanjem, uzročna važnost nekog trenutka mora uzeti u obzir u vezi s konktretnim točkama koje su važne za razmatranje, tada je sud ο objektivnoj mogućnosti što ga iskazuje ta važnost podoban za čitavu skalu stupnjeva određenosti. Meyerovo mišljenje da je Bismackova »odluka« dovela do rata 1866. u drugačijem smislu od ta dva hica obuhvaća tvrdnju da bi nas, ako se isključi ta odluka, druge inače prisutne deter­ minante, prisilile prihvatiti s »visokim stupnjem« »objektiv­ ne mogućnosti« (u »bitnim« točkama) drugačiji razvitak — na primjer, zaključenje prusko — talijanskog ugovora, mi­ roljubivo ustupanje Venecije, koaliciju Austrije s Francuskom ili pak razvlačenje političkog i vojnog stanja, koje je Napoleona u stvari učinilo »gospodarom situacije«. Sud ο objektiv­ noj »mogućnosti« dopušta u svojoj biti, dakle, postupnosti, a logički odnos može se predočiti oslanjanjem na načela koja se primjenjuju u logičkoj analizi »računa vjerojatnosti«, tako — da se te uzročne komponente, na čiji se »mogući« rezultat taj sud odnosi, shvate kao izdvojene i suprotne cjeli­ ni svih ostalih uvjeta za koje se uopće može zamisliti da bi s njima uzajamno djelovali, te da se postavi pitanje kako se odnosi krug svih tih uvjeta, kojima se pridružuju te kompo­ nente, što se uzimaju kao izdvojene, a koje su podobne da dovedu do rezultata — prema krugu svih onih uvjeta kojima pridružene ne bi »predvidivo« vodile rezultatu. Dakako, tom se operacijom apsolutno ni na koji način ne može doći do procjene odnosa između te dvije mogućnosti, koja bi se u bilo kom smislu mogla »brojčano« izraziti. Takav odnos po stoji samo na području »apsolutne slučajnosti« (u logičkom smislu), to jest u onim slučajevima gdje — kao na primjer u kockanju, u izvlačenju kugle različite boje iz neke žare, koia uvijek sadrži istu mješavinu boja — veliki broj slučajeva određenih jednostavnih i jasnih uvjeta ostaje apsolutno isti, dok svi drugi, međutim, variraju na način koji apsolutno izmiče našoj spoznaji i gdje su one »strane« razultata za koji postoji interes — u kockanju broj točaka na kocki, u izvla­ čenju iz žare boja kugle — tako određene u njihovoj »moguć­ nosti« tim stalnim i jasnim uüjetima (strukture kockanja, razdiobe boja) da sve druge okolnosti, koje se inače mogu 150

zamisliti, ne pokazuju nikakav uzročni odnos prema onim »mogućnostima« koje se mogu izraziti nekom općom isku­ stvenom postavkom. Način na koji zahvaćam i tresem koc­ karsku kutiju prije bacanja kocke apsolutno je determinirajuća komponenta broja točaka što ih konkretno bacam — ali, unatoč svim praznovjerjima ο kocki, ne postoji nikakva mo­ gućnost da se zamisli iskustvena postavka koja izriče, da bi određeni način izvođenja bacanja »bio prikladan« za povla­ đivanje bacanja određenog broja točaka. Ta uzročnost je, prema tome, apsolutno »slučajna« uzročnost, to će reći, mi opravdano izričemo, da fizički način kockanja »općenito« ne utječe na mogućnosti bacanja određenog broja točaka. Kod svakog načina bacanja za nas »jednako« važe izgledi svake od šest mogućih strana kocke da padne s gornje strane. Međutim, postoji jedna opća iskustvena postavka koja tvrdi da činjenica da je težište kocke izvan centra pogoduje odre­ đenoj strani te »iskrivljene« kocke da dođe okrenuta odozgo, koje mu drago postojale druge konkretne determinante, te da možemo numerički izraziti mjeru te »pogodnosti«, »objek­ tivne mogućnosti«, dovoljno čestim ponavljanjem bacanja kocke. Unatoč oglasnoj ploči koja s punim pravom upozora­ va na neprenosivost načela »računa vjerojatnosti« na druga područja, jasno je da potonji slučaj ima svoje analogije na području svake konkretne uzročnosti, pa tako i na području povijesti, samo što ovdje potpunoma nedostaje brojčana odredivost koja pretpostavlja kao isključivi predmet interesa — prvo, »apsolutnu slučajnost« i drugo, određene »strane« ili događaje koji se mogu brojčano izraziti. Ali unatoč tim manjkavostima, možemo vrlo dobro izreći ne samo općevaljane sudove ο tome da je vrsta ljudskog reagiranja, kao rezultat određene situacije u određenim značajkama jednaka kod svih ljudi koji se susreću s tom situacijom, u manjem ili višem stupnju »prikladna« nego da smo, kad formuliramo takvu postavku, u stanju označiti golemu masu moguće pridruženih okolnosti kao takvih pred kojima se neće mije­ njati ta opća »pogodnost«. I napokon, možemo procijeniti stupanj »pogodovanja« određenih »uvjeta« određenom re­ zultatu, premda ne na potpuno jasan način ili na način računa vjerojatnosti. Ali svakako možemo procijeniti relativni 151

»stupanj te opće pogodnosti usporedbom s načinom na koji bi mu pogodovali drugi, pojmovno uzeto, promijenjeni uvjeti. A kad usporedbu izvodimo u »mašti« putem dovoljno mnogo zamislivih promjena konstelacija, tada je barem načelno ipak zamisliva golema sigurnost suda ο »stupnju« objektivne mo­ gućnosti — a samo nas to pitanje ovdje prije svega zaokuplja. Mi se stalno služimo takvim sudovima ο »stupnju« »pogodovanja«, ne samo u svakodnevnom životu nego isto tako i upravo u povijesti, jer bi bez njih bilo jednostavno nemo­ guće razlikovanje uzročno »važnoga« od »nevažnoga«, a njima se nesumnjivo služio čak Eduard Meyer u spisu ο kojem je ovdje riječ. Ako bi ta dva višestruko spominjana hica bila uzročno »nebitna« zato što bi, prema Meverovu nazoru, koji ovdje ne možemo sadržajno kritizirati, »bilo koji slučaj« »morao dovesti do početka sukoba«, to bi svakako značilo, da se u datoj povijesnoj konstelaciji pojmovno mogu izdvojiti određeni »uvjeti« koji bi trebali proizvesti upravo taj rezultat, čak pri postojanju izrazito velikog broja drugih zamislivih uvjeta koji se mogu pridružiti, dok bi krug takvih zamislivih uzročnih činilaca njihovim pridruživanjem posto­ jećoj konstelaciji, čini nam se, vjerojatno doveo do (u »odlučujućim točkama!) drugog rezultata koji bi se pojavio kao relativno vrlo ograničen. Ne želimo prihvatiti Meyerovo shvaćanje da je mogućnost drugog rezultata upravo jednaka nuli usprkos izrazu — »morao bi«, s obzirom na njegovo snažno isticanje iracionalnosti povijesnog događanja. Takve slučajeve odnosa određenih kompleksa »uvjeta«, povijesnim razmatranjem sažetih u jedinstvo i shvaćenih kao odvojenih — prema rezultatu koji se pokazao, a koji odgo­ vara spomenutom logičkom tipu, želimo — u skladu s jezič­ nom upotrebom, što su je uspostavili teoretičari pravne uzročnosti od von Kriesovih radova — označiti kao sluča­ jeve »odgovarajućeg« prouzročenja te komponente rezultata (pomoću tih uvjeta), te posve isto kao i Eduard Meyer — koji ipak jasno ne određuje taj pojam — govorimo ο »slu­ čajnom« prouzročenju tamo gdje su komponente rezultata, koje su povijesno relevantne, djelotvorne činjenice koje dovode do rezultata koji nije »adekvatan« u smislu komplek­ sa uvjeta pojmovno sažetih u jedinstvo. 152

Da se vatimo primjerima koje smo ranije upotrijebili; »značenje« bitke kod Maratona, prema gledanju Eduarda Meyera, logički bi se odredilo ovako : pobjeda Perzijaca ne bi morala imati za posljedicu određeni posve drugačiji razvitak helenske, a time i svjetske kulture — takav sud bio bi posve nemoguć — nego bi drugačiji razvitak bio »odgovarajuća« posljedica jednog takvog događaja. A izjavu Eduarda Meyera ο ujedinjenju Njemačke, kojoj je Below prigovorio, možemo logički ispravno ovako formulirati: to se ujedinjenje može razumjeti, prema općim iskustvenim pravilima, kao »odgovarajuća« posljedica određenih prethod­ nih događaja, kao što se i ožujska revolucija u Berlinu može razumjeti kao odgovarajuća posljedica određenih općih po­ litičkih prilika. Ako bi, nasuprot tome, na primjer bilo uvjer­ ljivo da bi bez ta dva hica pred berlinskim dvorcem, prema općim iskustvenim pravilima, revolucija bila izbjegnuta s odlučujuće visokim stupnjem vjerojatnosti, a moglo bi se do­ kazati da kombinacija drugih »uvjeta« bez pridruženja tih hitaca, prema općim iskustvenim pravilima, ne bi ili pak ne bi znatno »potpomogla« revoluciju — u prije razjašnjenom smislu — govorili bismo ο »slučajnom« prouzročenju, a mo­ rali bismo, u tom, dakako, teško zamislivom slučaju, ožujsku revoluciju uzročno »pripisati« tim hicima. U primjeru ο ujedinjenju Njemačke opreka »slučajnom« nije, kako Belou misli, »nužno«, nego »adekvatno«, u smislu koji smo, pridru­ žujući se von Kriesu, prethodno razvili.40 A trebalo bi čvrsto držati da kod te opreke nije nikada riječ ο razlici »objektivne« uzročnosti toka povijesnih događaja i njihovih uzročnih odnosa, nego da je uvijek riječ samo ο tome da apstrahira­ njem izdvajamo dio »uvjeta« zatečenih u građi događaja i njihovu pretvaranju u predmet »sudova ο mogućnosti«, kako bismo uz pomoć iskustvenih pravila dobili uvid u uz­ ročno »značenje« pojedinih komponenata događanja. Da 40

Kasnije će biti riječi ο tome imamo li sredstva i koja za procjenji­ vanje »stupnja« adekvatnosti, te da li i koju ulogu u tome igraju »analo­ gije«, navlastito u raščlanjivanju složene »cjeline uzroka« u njihove kom­ ponente — budući da nam za to objektivno nije dat »ključ diobe«. For­ mulacija je ovdje nužno provizorna.

153

bismo proniknuli u stvarne uzročne sveze, mi konstruiramo nereaine. Pogrešno je shvatiti da je ovdje riječ ο apstrakcijama,· ta često naročito specifična pogreška svoj analogon nalazi u teorijama određenih teoretičara pravne uzročnosti koje po­ čivaju na pogledima J. St. Milla, a koje su već uvjerljivo kritizirane u prethodno citiranom radu von Kriesa41. Pridru­ žujući se Millu, koji je držao da kvocijent matematičke vjero­ jatnosti označava odnos između uzroka što dovode do nekog rezultata i onih koji ga sprečavaju, a koji (»objektivno«) postoje u određenom vremenskom trenutku. Binding također prihvaća da između uvjeta koji smjeraju određenom rezultatu i onih koji mu se odupiru (u pojedinim slučajevima) objek­ tivno postoji brojčano (ili pak procjenom) odrediv odnos, koji je u određenim okolnostima u »stanju ravnoteže«, te da se proces prouzročenja zbiva kad prevagnu prvi uvjeti nad drugima.42 Posve je jasno da se ovdje pojava »sukoba moti­ va« koja se pokazuje pri razmatranju ljudskih »djelovanja« kao izravni »događaj« pretvara u osnovicu teorije uzročno­ sti. Koje god se opće značenje moglo dodati, 43 sigurno je pak da nikakva strogo uzročna razmatranja, pa ni povijesno, ne mogu prihvatiti taj antropomorfizam.44 Predstavljanje dviju »suprotstavljenih« djelatnih »snaga« nije samo fizičko — 41

Gotovo mi je neugodno u kojoj mjeri ovdje ponovo, kao i u mnogim prethodnim razmatranjima, »orobljuje« von Kriesova misao, oso­ bito što je formulacija u preciznosti nužno mnogostruko morala zaostati iza one što ju je dao Kries. Ali za svrhu ove studije obje manjkavosti su neotklonjive. 42 Binding, Die Normen und ihre Uebertretung I, str. 41, usp. von Kries, op. cit., str. 107. 43

H. Gomperz (Ueber die Wahrscheinlichkeit der Willensentscheidun­ gen, Wien 1904, posebni otisak iz Sitzungsberichten der Wiener Akademie, Phil. — hist KI. Bd. 149) isti je učinila temeljem fenomenologijske teorije »odlučivanje«. Ne želim si dopustiti nikakav sud ο vrijednosti njezina predstavljanja događanja. Ipak mi se čini da neovisno ο tome gledano Windelbandovo -— za njegove svrhe hotimično — čisto pojmovno-analitičko poistovećivanje »jakih« motiva s onima koji konačno u njihovu ko­ rist »prenagljuju« s odlukom {Ueber Willensfreiheit, str. 36) — nije jedini mogući način tretiranja problema. 44 Utoliko je Kistiakowski potpuno u pravu. Op. cit.

154

prostorna predodžba koja se može upotrijebiti bez samoza­ varavanja samo u takvim događajima — osobito onima koji su po naravi mehanički i fizički45 — gdje bi se jedan od dva, u fizičkom smislu »suprotstavljena« rezultata, mogao pro­ uzročiti jednom, a drugi drugom snagom. Zapravo valja prije svega i jednom zauvijek istaknuti da se konkretni rezultat ne može promatrati kao proizvod sukoba uzroka — jednih koji njemu smjeraju i drugih suprotnog karaktera — nego da je cjelina svih uvjeta, prema kojima nas uzročni lanac vodi do tog »rezultata«, morala »surađivati« tako i nikako druga­ čije da bi se ostvario upravo takav, a ne drugačiji rezultat, te da za svaku empirijsku znanost koja primjenjuje uzročnu analizu nastupanje rezultata nije determinirano određenim momentom nego »od vječnosti«. Prema tome, govoreći ο »pogodujućim« ili »sprečavajućim« uvjetima određenog rezul­ tata ne možemo misliti da određeni uvjeti u konkretnom slučaju uzaludno pokušavaju priječiti napokon prouzročen rezultat dok su ga drugi, usprkos njima, konačno postigli, nego taj izričaj bez iznimke i vazda može značiti samo to, da određene komponente zbilje, koje vremenski prethode rezultatu, ponovo izdvojene, općenito u skladu s iskustvenim pravilima »potpomažu« rezultat te vrste ο kojoj je riječ. To, dakako, kao što znamo, znači da je taj rezultat prouzročen prije spomenutim komponentama zbilje u većini kombinacija koje je moguće zamisliti s drugim uvjetima, dok određene druge kombinacije, općenito uzevši, neće prouzročiti taj, nego neki drugi rezultat. Riječ je ο apstrakciji izdvajanja i uopćavanja, a ne ο reprodukciji toka događaja koji su se zbili; a kad čujemo na primjer da Eduard Meyer (str. 27) govori ο slučajevima kod kojih sve »neizbježivo vodi« odre­ đenom rezultatu, pod tim misli, logički ispravno formulirano, samo to da možemo utvrditi i misaono izdvojiti uzročne »mo­ mente«, a očekivani rezultat mora se misliti kao da s njima stoji u odnosu adekvatnosti, dok se mogu predstaviti rela­ tivno manje kombinacije tih izdvojenih »faktora« s drugim uzročnim »faktorima« od kojih bi se, prema općim iskustve­ nim pravilima, očekivao drugi rezultat. U slučajevima kod 45

S. von Kries, op. cit., str. 198. 155

kojih za naše shvaćanje stvari stoje tako kako je Eduard Meyer upravo tim riječima opisao, običavamo govoriti 46 ο postojanju »razvojnih tendencija« upravljenih rezultatu ο kojem je riječ. Taj izraz, kao i upotreba konstrukcije »pokretačke snage« ili obratno — »zapreke« nekog razvitka, na primjer »kapita­ lizma« — ništa manje od fraze« da je određeno »pravilo« uzročnih veza u konkretnom slučaju »dokinuto« određenim uzročnim spajanjem ili (još nepreciznije), da je neki »zakon« dokinut nekim »drugim zakonom« — besprijekorne su oz­ nake ako smo svagda svjesni njihova pojmovnog karatkera, ako ne izgubimo iz vida da one počivaju na apstrahiranju određenih komponenata stvarnog uzročnog lanca, na poj­ movnim uopćavanjima ostalih komponenata u obliku sudova ο mogućnosti i na njihovu korištenju za oblikovanje doga­ đaja u uzročnu povezanost koja je na određen način arti­ kulirana.47 U tom slučaju nama nije dovoljno što je dopu­ šteno što smo svjesni da se cjelokupna naša »spoznaja« od­ nosi na kategorijalno oblikovanu zbiljnost, te da je, prema tome, na primjer »kauzalitet« jedna kategorija »našega« mišljenja. Jer u tom pogledu kauzalnost je posve drugačija kad je riječ ο »adekvatnosti«.48 Premda ne kanimo dati iscrp­ nu analizu kategorije »odgovarajućeg prouzročenja«, potreb­ no je barem ukratko ponajprije razbistriti samo relativnu prirodu opreke »odgovarajuće« i »slučajno« prouzrocenje koja je uvjetovana nekim konkretnim spoznajnim ciljem, te na­ dalje učiniti razumljivim kako se u brojnim primjerima kraj­ nje neodređen sadržaj što ga sadrži neki »sud ο mogućnosti« slaže s njegovim, unatoč tome postojećim zahtjevom za »valjanošću« i unatoč tome s njegovom upotrebljivošću za tvorbu 49 povijesno uzročnog slijeda. 46

Grubost riječi nimalo ne. mijenja postojanje logičnog stanja stvari. Samo tamo gdje se to zaboravlja — kao što se, dakako, često do­ gađa — osnovane su sumnje Kistiakowskog kad je riječ ο »metafizičkom karakteru« tih uzročnih razmatranja. 48 Ο tome na primjer su von Kries (op. cit.), kao i Radbruch, (op. cit.), odlučujuća stajališta dijelom izrijekom razložili, a dijelom dodir­ nuli. 49 Jedan daljnji ogled trebao bi uslijediti. 47

156

Ο nekim kategorijama razumijevajuće sociologije1

1913. Sadržaj — I Smisao »razumijevajuće« sociologije, str. 157. — II Odnos prema »psihologiji«, str. 162. — III Odnos prema pravnoj dogmatici, str. 168. — IV Djelovanje u zajednici, str. 170. — V »Udruživanje« i »društveno djelovanje«, str. 172. — VI Sporazum, str. 181. — VII »Ustanova« i »savez«, str. 193. I Ljudsko (»vanjsko« ili »unutarnje«) ponašanje u svom toku pokazuje povezanosti i pravilnosti kao i svako zbivanje. Ali ono što je, barem u punom smislu, svojstveno samo ljud­ skom ponašanju, povezanosti su i pravilnosti čiji se tok može razumljivo tumačiti. Tumačenjem dobiveno »razumijevanje« 1 Osim na Simmelova razlaganja (u Problemen der Geschichtsphilo­ sophie) i vlastite starije redove (sakupljene u Ges. Aufsätze zur Wissen­ schaftslehre) upućuje se i na Rickertove napomene (u 2. izdanju Grenzen der naturwissenschaftlichen Begriffsbildung) i različite Jaspersove radove (sada naročito na Allg. Psyshopathologie). Odstupanja tvorbe pojmova η usporedbi s tim autorima, a isto tako i u usporedbi s trajno važnim Tönniesovim djelom {Gemeinschaft und Gesellschaft*), te radovima A. Vierkandta i drugih, ne mora uvijek značiti i odstupanje pogleda. U me­ todičkom pogledu dolaze u obzir, osim spomenutih, i radovi Fr. Gottla (»Herrschaft des Worts*), a (za kategoriju objektivne mogućnosti) Radbruchovi te, iako više indirektno. Husserlovi i Laskovi. Lako će se na­ dalje opaziti da odnosi tvorbe pojmova pokazuju vanjske sličnosti pri naj-

157

ljudskog ponašanja sadrži, prije svega, u vrlo različitoj mjeri specifičnu kvalitativnu »evidentnost«. Posjedovanje te evidentnosti u posebno visokoj mjeri samo po sebi još ne do­ kazuje empirijsku valjanost tog tumačenja. Jer, po svom vanjskom toku i rezultatu jednako ponašanje može počivati na međusobno najrazličitijim konstelacijama motiva, u kojim razumljivo-evidentno nije uvijek ono, što je zaista igralo ulo­ gu. Štoviše, »razumijevanje« povezanosti uvijek se mora, uko­ liko je moguće, kontrolirati inače uobičajenim metodama uzročnog pripisivanja prije negoli tako evidentno tumačenje postane valjanim »razumljivim razjašanjem«. Najvišu mjeru »evidentnosti« posjeduje svrsishodno racionalno tumačenje. Svrsishodno racionalnim ponašanjem trebalo bi se nazivati takvo ponašanje koje je isključivo upravljano (subjektivno) na sredstva, koja se predočuju kao pogodna za (subjektivno) jednoznačno pojmljivu svrhu. Nije nam nipošto razumljivo samo svrsishodno racionalno djelovanje; mi »razumijemo« i tipični tok afekata i njihove tipične posljedice po ponašanje. »Razumljivo« ima za empirijske discipline pomične granice. Ekstaza i mistični doživljaj, kao i prije svega neke vrste psi­ hopatskih veza ili ponašanja male djece (ili donekle životinja, što nas ovdje ne zanima), nisu dostupni našem razumijevanju i razumljivom razjašnjenju u istoj mjeri kao drugi procesi. Ne izmiče razumijevajućem razjašnjenju »abnormalno« kao takvo. Naprotiv, upravo čin koji uvelike odstupa od prosje­ ka može pridonijeti da se apsolutno »razumljivo« i istodobno »najjednostavnije« shvate kao ono što odgovara nekom »tipu jačoj unutrašnjoj oprečnosti spram postavki R. Stammlera (Wirtschaft und Recht) koji, jednako istaknut kao jurist i kao socijalni teoretik, zlo­ kobno unosi zabune. To je hotimično tako. Način tvorbe sociologijskih pojmova je nadasve dalekosežno pitanje svrhovitosti. Nipošto nismo bili prinuđeni oblikovati sve postavljene kategorije (od V do VII). One su dijelom razvijene da bi se pokazalo što je Stammler »mogao misliti«. Drugi dio članka fragment je već prije duljeg vremena napisanog raz­ laganja koje je trebalo poslužiti metodičkom utemeljenju stvarnih istra­ živanja, među inim priloga zborniku (Wirtschaft und Gesselschaft) koji se nakon toga pojavio, a iz kojeg su drugi dijelovi bili objavljeni u drugim zgodama. Pedantna podrobnost formuliranja odgovara želi da se sub­ jektivno shvaćen smisao oštro razlikuje od objektivno važećeg (u tome di­ jelom odstupam od Simmelove metode).

158

ispravnosti« (riječ čiji smisao valja uskoro raspraviti). Ne mora se, kako je često rečeno, »biti Cezar, da bi se razumjelo Cezara«. Inače bi bilo besmisleno svako pisanje povijesti. I obratno, ima procesa koje smatramo, doduše »psihički«, posve svakodnevnim radnjama »svojstvenim« nekom čovjeku, a koji u svojoj povezanosti uopće ne posjeduju onu kvalita­ tivno specifičnu evidentnost koja obilježava razumljivo. Pro­ ces pamćenja i intelektualnog vježbanja, posve kao i mnogi psihopatski procesi, samo je djelomično »razumljiv«. Razumijevajuće znanosti tretiraju stoga utvrđene pravilnosti tak­ vih psihičkih procesa posve kao zakonitosti fizičke prirode. Specifična evidentnost svrsihodno racionalnog ponašanja ne znači, naravno, da bi upravo racionalno tumačenje valjalo smatrati ciljem sociologijskog razjašnjavanja. Uzevši u obzir ulogu koju u čovjekovu djelovanju igraju »svrsishodno iraci­ onalni« afekti i »čuvstvena raspoloženja«, i kako se svako svrsishodno racionalno razumijevajuće razmatranje u nastav­ ku sudara sa svrhama, koje se sa svoje strane više ne mogu opet tumačiti kao racionalno »sredstvo« za druge svrhe, nego se moraju prihvatiti samo kao putevi k cilju, koji se ne mogu dalje racionalno tumačiti, — pa makar njihov nastanak kao takav i dalje bio predmetom »psihologijski« razumijevajućeg razjašnjenja, — moglo bi se jednako dobro tvrditi upravo suprotno. Ali kako racionalno tumačivo ponašanje svakako predstavlja vrlo često najprikladniji »idealni tip« u sociolo­ gijskoj analizi razumljivih veza, sociologija, kao i povijest, tumači prije svega »pragmatično«, na osnovi racionalno ra­ zumljivih veza djelovanja. Tako postupa, na primjer, socijal­ na ekonomika sa svojom racionalnom konstrukcijom »pos­ lovnog čovjeka«. Ali, tako postupa i, općenito uzevši, razumijevajuća sociologija. Jer nam kao njen specifičan predmet ne vrijedi bilo koja vrsta »unutarnjeg stanja« ili vanjskog po­ našanja, nego: djelovanje. »Djelovanje«, međutim, (uključivši hotimično propuštanje i trpljenje) nama znači stalno razum­ ljivo, a to će reći bilo kakvim, moguće čak više ili manje neprimjećenim, »postojećim« ili »zamišljenim« (subjektivnim) smislom specificirano, ponašanje prema »predmetima«. Budi­ stička kontemplacija i kršćanska askeza savjesti odnose se subjektivno smisaono na »unutarnje« predmete onoga koji 159

djeluje, a racionalno ekonomsko upravljanje nekog čovjeka prema materijalnim dobrima na »vanjske« predmete. Za ra­ zumijevajući sociologiju specifično važno djelovanje je na­ ročito ponašanje koje se (1) prema subjektivno mišljenom smislu onoga koji djeluje dovodi u vezu s ponašanjem drugih, koje je (2) s tom svojom smisaonom povezanošću u svom toku suodređeno te se, prema tome (3), na temelju toga (su­ bjektivno) mišljenog smisla može razumijivo razjasniti. Sub­ jektivno smisaona u odnosu na vanjski svijet, a naročito na djelovanje drugih, su i afektivna djelovanja pa, prema tome, za tok djelovanja, indirektno, relevantna »čustvena raspolo­ ženja«, kao što su »osjećaj dostojanstva«, »ponos«, »zavist«, »ljubomora«. Razumijevajuću sociologiju pri tom ne zanimaju fiziološki i takozvani »psiho-fizički« pojavni oblici: krivulje pulsa na primjer ili pomicanje tempa reakcije i slično, kao ni čisto fizičke datosti, na primjer kombinacija osjećaja nape­ tosti, raspoloženja i neraspoloženja, kojim se one mogu ka­ rakterizirati. Ona sa svoje strane diferencira prema tipičnim smisaonim (prije svega: vanjskim) odnošenjima djelovanja, i zato joj služi — kao što ćemo vidjeti — svrsishodno racio­ nalno kao idealni tip upravo da bi se mogla ocijeniti dalekosežnost svrsishodno iracionalnoga. Kad bismo (subjektivno shvaćen) smisao njegova odnošenja htjeli označiti kao »unu­ tarnju stranu ljudskog ponašanja — što nije neosporiv izraz! — samo tada bi se moglo reći da razumijevajuća sociologija promatra pojave isključivo »od unutra prema van«, što tada, međutim, znači da ih ne promatra nabrajanjem njihovih fi­ zičkih ili psihičkih fenomena. Razlike psiholoških kvaliteta ponašanja nisu, već kao takve, za nas relevantne. Jednakost smisaonih odnošenja nije vezana uz jednakost »psihičkih« konstelacija koje su u igri, te je tako sigurno da razlike na svakoj strani mogu biti uvjetovane onima na drugoj. Ali ka­ tegorija kao na primjer »težnja dobiti« ne pripada baš ni u kakvu »psihologiju«. Jer, »jednaka« težnja za poslovnom »rentabilnosti« »istog« trgovinskog poduzeća može kod dva posjednika, koji dolaze jedan za drugim, ići ruku pod ruku ne samo s apsolutno heterogenim »karakternim kvalitetama« nego može po svom posve jednakom toku i konačnom rezul­ tatu biti izravno uvjetovana upravo suprotnim posljednjim 160

-psihičkim« konstelacijama i karakternim kvalitetama, a ni (za psihologiju) pri tom konačno mjerodavni »putevi k cilju« ne moraju ni u kom slučaju biti srodni. Procesi, koji nemaju subjektivno smisao odnošenja na ponašanje drugih, ipak za­ to nisu sociologijski indiferentni. Naprotiv, upravo oni mogu u sebi sadržavati odlučujuće uvjete djelovanja, odnosno odredbene razloge djelovanja. U odnosu na po sebi smislu strani »vanjski svijet«, na stvari i procese prirode, djelovanje je smisaono povezano s dijelom koji je bitan za razumijevajuće znanosti: teorijski konstruirano djelovanje izoliranih privrednika na primjer posve isključivo. Ali relevantnost pro­ cesa bez subjektivnog »smisaonog odnosa«, kao što je tok broja poroda i smrtnosti, procesi izbora antropoloških tipo­ va, jednako kao i golo psihičko činjenično stanje, postoje za razumijevajuću sociologiju, dakako, u njezinoj ulozi kao »uvjeti« i »posljedice« na koje je upravljeno smisaono djelo­ vanje, kao što je za privrednu znanost to klimatsko i biljnofiziološko stanje stvari. Procesi biološkog nasljeđivanja na primjer nisu razum­ ljivi iz subjektivno shvaćenog smisla; naravno, tim manje, što egzaktnijim postaje prirodo — znanstveno utvrđivanje njihovih uvjeta. Pretpostavimo na primjer, da bi jednom uspjelo — ovdje se svjesno izražavamo »nestručno« — neka­ ko dovesti u približno preciznu vezu omjer postojanja odre­ đenih sociologijskih relevantnih kvaliteta i poriva — na prim­ jer takvih, koji ne pospješuju ni nastajanje težnje za određe­ nim vrstama društvene moći, ni izglede da ih se postigne, kao na primjer neku sposobnost racionalnog upravljanja dje­ lovanja općenito ili posebno određene druge dokazive inte­ lektualne kvalitete — s indeksom lubanje ili porijeklom od­ ređene ljudske grupe označive bilo kojim obilježjem. Tada bi razumijevajuća sociologija mogla te očigledno osobite či­ njenice procijeniti u svom radu jednako kao i na primjer či­ njenicu slijeda tipičnih dobnih grupa ili ljudsku smrtnost op­ ćenito. Njen bi zadatak počinjao tek tamo gdje bi trebalo da tumačeći objašnjava: (1) kojim smislenim, na predmete us­ mjerenim, djelovanjem, bio to vanjski svijet ili vlastiti unu­ tarnji, pokušavaju ti ljudi, obdareni onim specifičnim nasljed­ nim kvalitetama, sada provesti time suuvjetovane ili pospje11 Metodologija društvenih nauka

161

šene sadržaje svojih nastojanja, koliko i zašto im to uspijeva ili ne uspijeva; (2) koje je razumljive posljedice ta (nasljedno dobro uvjetovana) težnja imala za smisaono upravljeno po­ našanje drugih ljudi. II Razumijevajuća sociologija prema svemu rečenome nije dio neke »psihologije«. Neposredno »najrazumljivija vrst« smisaone strukture nekog djelovanja je subjektivno strogo racionalno upravljeno djelovanje na sredstva koja se (subjek­ tivno) smatraju jednoznačno prikladnima za postizanje (sub­ jektivno) jednoznačno i jasno shvaćenih svrha. I to najčešće onda kad i istraživaču ta sredstva izgledaju prikladnim za te svrhe. Ako se neko takvo djelovanje »razjašnjava«, tada to ipak zacijelo ne znači da se ono želi izvoditi iz »psihičkog« stanja stvari, nego očito upravo obratno; da se izvodi iz oče­ kivanja koja se subjektivno gaje ο ponašanju predmeta (sub­ jektivna svrsishodna racionalnost), a koja se prema važećim iskustvima smiju gajiti (objektivno ispravna racionalnost), i to isključivo iz njih. Što se neko djelovanje više upravlja u skladu s tipom racionalne točnosti, njegov će tok biti smi­ saono manje razumljiv bilo kojem psihološkom rasuđivanju. I obratno, svako razjašnjenje »iracionalnih« procesa — to znači takvih procesa u kojima ili nisu zamijećeni »objektivno« ispravni uvjeti svrsishodno racionalnog djelovanja ili su (što je dvojbeno) relativno jako isključena subjektivno svrsishod­ na racionalna rasuđivanja onoga koji djeluje (na primjer bur­ zovna panika) — potrebuje prije svega da se utvrdi kako bi se postupilo u racionalnom idealno-tipskom graničnom slu­ čaju apsolutne svrsishodne i točne racionalnosti. Jer tek kad je to utvrđeno, može se, kako uči najjednostavnije rasuđiva­ nje, uopće izvesti uzročno pripisivanje toka kako objektiv­ nim, tako i subjektivnim »iracionalnim« komponentama, jer se tek tada zna što je uopće u tom djelovanju — kako se obi­ čava karakteristično izražavati — »samo psihološki« razjašnjivo, a to će reći: potrebno je računati na veze koje počivaju na objektivno pogrešnoj usmjerenosti ili i na subjektivnoj svrsishodno] iracionalnosti, te u posljednjem slučaju na bilo 162

samo po iskustvenim pravilima shvatljivim, ali posve nera­ zumljivim, ili na razumljivim, ali ne svrsishodno racionalno tumačivim motivima. Prema tome, neko drugo sredstvo za utvrđivanje onoga što jest ne postoji; »psihički« nalaz pri­ hvatimo to već jednom, postaje relevantan za tok djelova­ nja. To vrijedi apsolutno beziznimno za uopće svako povijes­ no i sociologijsko pripisivanje. No posljednji, kao »evident­ no« shvatljivi i u tom smislu »razumljivi« »putevi k cilju«, u koje se moguće suosjećajno uživjeti, a s kojima se sukoblja­ va razumijevajuća psihologija (kao na primjer »spolni na­ gon«) samo su još datosti koje u načelu valja, posve jednako kao i sve druge, pa i one smislu strane, konstelacije fakticiteta jednostavno prihvatiti. Između apsolutno (subjektivno) svrsishodno racionalno upravljenog djelovanja i apsolutno nerazumljivih psihičkih datosti nalaze se u sredini, u realno­ sti povezane pratećim prijelazima, obično takozvane »psiho­ loški« razumljive (svrsishodno-iracionalne) veze, a njihovoj krajnje teškoj kazuistici nije se ovdje moglo ni u nagovještaju prići. Subjektivno svrsishodno racionalno upravljeno kao i na objektivno važeće »ispravno« upravljeno djelovanje (ra­ cionalno ispravno) po sebi je posve dvojbeno. Istraživaču se može djelovanje, koje treba da objasni, učiniti u najvišem stupnju svrshishodno racionalnim, a da pri tom bude uprav­ ljeno na njemu posve bezvrijedno mnijenje onoga koji dje­ luje. Na magične predodžbe upravljeno djelovanje, primjeri­ ce, subjektivno je često po značenju daleko racionalno svrsishodnije od bilo kojega nemagičnog »religioznog« ponašanja, jer je religioznost potrebno prihvatiti upravo s prevladavaju­ ćim lišavanjem začaranosti svijeta uz svrsishodno iracionalna smisaona odnošenja (»savjesna« ili »mistična« na primjer). I bez obzira na pripisivanje (vidi gore!), susreće se pisanje po­ vijesti i sociologije uvijek ponovo i s odnosima stvarnog toka smisaono razumljivog djelovanja prema onom tipu koji bi to djelovanje »morao« prihvatiti, ako bi ono (i za samog istra­ živača) trebalo odgovarati onome što je »valjano«, hoćemo reći — »tipu ispravnosti«. Jer, za određene (ne sve) svrhe pisanja povijesti i sociologije činjenica da se subjektivno smi­ saono upravljeno ponašanje (misao i djelo) upravi na način koji odgovara nekom tipu ispravnosti, suprotstavljajući mu 163

se ili mu se više ili manje približavajući, može »poradi sebe same«, to jest uslijed usmeravajućeg odnosa prema vrijedno­ sti, biti krajnje važna okolnost. A ona će osim toga najčešće biti najodlučniji uzročni momenat vanjskog toka — »uspje­ ha« — djelovanja. Riječ je ο okolnosti kojoj je svakako po­ trebno otkriti konkretne povijesne ili tipično sociološke pre­ duvjete, kako bi se prema tipu ispravnosti pokazali razumlji­ vim, a time kategorijom, »smisaono odgovarajućeg prouzročenja« razjašnjenim — mjera istovetnosti, odstupanja ili pro­ turječja empirijskog toka. Podudaranje s »tipom ispravnosti« je »najrazumljivije«, jer je to »smisaono odgovarajuća« uzroč­ na veza. »Smisaono odgovarajuće prouzročeno« čini se povi­ jesti logike to, što nekom misliocu, pri dobro određenoj sub­ jektivno smisaonoj vezi, raspravljanja ο logičkim pitanjima (u slučaju problematične situacije), »padne na um« misao koja se približava tipu ispravnosti »rješenja«. U načelu jednako kao što nam se i upravljanje nekog djelovanja na »iskust­ veno« zbiljsko čini »smisaono odgovarajuće prouzročenim.« Faktično veće približavanje realnog toka nekog djelovanja tipu ispravnosti, dakle faktična objektivna racionalna isprav­ nost, vrlo je daleko, međutim, od toga da se nužno poklopi sa svrsishodno subjektivno racionalnim, to jest prema jasno potpuno svjesnim svrhama i potpuno svjesno izabranim »pri­ kladnim« sredstvima. Posve bitan dio psihologijski razumijevajućeg posla sastoji se trenutno upravo u otkrivanju nedo­ voljno zamijećenih ili gotovo uopće nezamijećenih, te, prema tome, u tom smislu subjektivno racionalno neupravljenih ve­ za, a koje ipak protiču u smjeru daljnjih objektivno racional­ no razumljivih povezanosti. Ako uopće ne uzmemo u obzir određene dijelove rada takozvane psihoanalize koji imaju taj karakter, tada na primjer i konstrukcija, kao što je Nietscheova teorija resentimenta, sadrže tumačenje koje izvodi iz pragmatike nekog stanja interesa — nedovoljno ili uopće neprimijećenu, iz razumljivih razloga »nepriznatu« — objektiv­ nu racionalnost vanjskog ili unutarnjeg stanja stvari. Uosta­ lom, sasvim jednako u (metodički) istom smislu kako je to učinila desetljeća ranije teorija ekonomskog materijalizma. U takvim slučajevima dospijevaju, dakako, vrlo lako subjek­ tivno, iako neprimijećeno, svrsishodno racionalno i objektiv164

no racionalno ispravno u međusobni odnos koji nije uvijek posve objašnjen, što nas, međutim ovdje dalje neće zanimati. To stoji samo do toga da se uvijek ono problematično i ogra­ ničeno upravo onoga »samo psihološkoga« u »razumijevanju« naznači samo u obrisima (i nužno netočno). Na jednoj se stra­ ni nalazi neprimiječena (»nepriznata«) relativno dalekosežna racionalnost naizgled potpunoma svrsishodno iracionalnog ponašanja: »razumljivo« je zbog te racionalnosti. Na drugoj je strani stoputa (osobito u povijesti kulture) dokazana činje­ nica da su naizgled upravo svrsishodno racionalno uvjeto­ vane pojave u zbilji oživotvorene posve iracionalnim moti­ vima, te potom, jer su im izmijenjeni životni uvjeti, donijeli velik porast tehnički »ispravne racionalnosti«, kao »prilago­ đene« preživjele i postupno se posvuda proširile. Sociologiju, naravno, ne zanimaju samo pribilješke ο po­ stojanju »potisnutih motiva« djelovanja, ο izmijenjenim zado­ voljenjima sklonosti nagona i sličnom, nego ponajprije ο to­ me da i posve »nerazumljive« kvalitativne komponente suodređuju neki proces motivacije na najdublji način, i u njego­ vom smisaonom odnosu i u načinu njegova učinka. Po smisaonom odnosu »jednako« djelovanje poprima kadkada već samo pri kvantitativno različitom »tempu reakcije« sudjelova­ nja u konačnom rezultatu radikalno različit tok. Upravo tak­ ve razlike i upravo takva kvalitativna stanja raspoloženja upravljaju njihovo »smisaono« odnošenje pri prvobitno »jed­ nako« napetim motivacijskim lancima u efektu često i na smi­ saono heterogene kolosijeke. Za sociologiju su »u« i »na« nekom čovjeku povezani pot­ puno kliznim prijelazima: (1) više ili manje postignuti tip ispravnosti; (2) (subjektivno) svrsishodno racionalno uprav­ ljeni tip; (3) ono, što je samo više ili manje svjesno ili primi­ jećeno, ili ono što je više ili manje jasno svrsishodno racio­ nalno upravljeno; (4) ono što nije svrsishodno racionalno, ali u smisaono razumljivoj vezi; (5) više ili manje smisaono ra­ zumljivo, nerazumljivim elementima više ili manje jako pre­ kidano ili suodređenom vezom motivirano ponašanje; te, ko­ načno (6) posve nerazumljivo psihičko i fizičko stanje stvari. Ona zna da nije svako »racionalno ispravno« proteklo djelo­ vanje bilo uvjetovano svrsishodno racionalno; jasno joj je da 165

realno djelovanje ne određuje posebice logično racionalno zaključive, nego — kako se kaže — »psihološke« veze. Logič­ no se na primjer dade iz mistično — kontemplativne religioz­ nosti kao posljedica izvesti nebriga za dobro drugih, iz vjero­ vanja u predestinaciju fatalizam, kao i etički anomizam. U stvari, prva može u određenim tipičnim slučajevima dovesti do neke vrste euforije, koja će se subjektivno pokazati kao neki osebujan bespredmetni ljubavni osjećaj; ukoliko postoji barem parcijalno »nerazumljiva« veza, taj osjećaj često »abreagira« kao »ljubavni akozmizam« u socijalnom djelovanju — kao neka, naravno, ne svrsishodno racionalna već psiho­ loški »razumljiva« veza. I to vjerovanje u predestinaciju mo­ že, uz postojanje određenih (posve razumljivih) uvjeta, čak na specifično racionalno razumljiv način, prouzročiti sposob­ nost aktivnog etičkog djelovanja vjernika kao spoznajni raz­ log njegove osobne blaženosti i time razviti taj kvalitet dije­ lom na svrsishodno racionalan, dijelom na smisaono sasvim razumljiv način. S druge pak strane, stajalište vjerovanja u predestinaciju može sa svoje strane na »psihološki« razum­ ljiv način biti proizvod vrlo određenih, opet u svojim vezama smisaono razumljivih, životnih sudbina i (kao datost rastućih) »karakternih« kvaliteta. — Dosta: odnosi prema psihologiji za razumijevajuću su sociologiju u svakom pojedinom slučaju drukčije postavljeni. Objektivna ispravna racionalnost služi joj nasuprot empirijskom djelovanju, svrsishodna racional­ nost nasuprot psihološki smisaono razumljivom, smisaono razumljivo nasuprot nerazumljivo motiviranom djelovanju kao idealni tip, u usporedbi s kojim bivaju utvrđene uzročno relevantne iracionalnosti (u uvijek različitom smislu riječi) u svrhu uzročnog pripisivanja. Ono protiv čega bi se sociologija pobunila bilo bi mišlje­ nje da »razumijevanje« i uzročno »razjašnjenje« nemaju me­ đusobnih veza, kolikogod bilo točno da svojim radom po­ činju na suprotnim polovima zbivanja; osobita statistička učestalost nekog ponašanja ne čini ga nimalo smisaono »ra­ zumljivijim«, a optimalna »razumljivost« kao takva gotovo ništa ne kazuje ο učestalosti pri apsolutno subjektivnoj svrsishodnoj racionalnosti, nego najčešće govori čak protiv nje. Jer, ne uzimajući to u obzir, smisaono razumljene duševne 166

veze i naročito svrsishodno racionalno upravljeni motivacijski procesi za sociologiju su posvema mjerodavni da figurira­ ju kao članci uzročnog lanca, koji na primjer počinje s »vanj­ skim« okolnostima i u krajnjoj točki opet dovodi do »vanj­ skog« ponašanja. »Smisaona« tumačenja konkretnog ponaša­ nja kao takva i za sebe, naravno, čak i uz najveću očiglednost, prije svega su samo hipoteze pripisivanja. Potrebna im je najprikladnija verifikacija s načelno točno istim sredstvima kao i u svake druge hipoteze. One nam vrijede kao upotreb­ ljive hipoteze kad smijemo prihvatiti u pojedinom slučaju najrazličitije veliko mjerilo »šanse« da postoji (subjektivno) »smisaono« motivacijski zatvoren lanac. Uzročni lanci, u koje su uključene svrsishodno racionalno upravljene motivacije pomoću tumačećih hipoteza, pod određenim, za to povoljnim okolnostima, i to upravo u vezi s baš onom racionalnošću, izravno su dostupni statističkom ispitivanju i u tim slučaje­ vima (relativno) optimalnom dokazu svoje valjanosti kao »objašnjenja«. I obratno, statistički podaci (ovamo pripadaju na primjer i mnogi podaci »eksperimentalne psihologije«), kadgod navode tok i posljedice nekog ponašanja koje sadrži bilo što razumljivo tumačivo, za nas su »razjašnjeni« tek on­ da kad su zaista u konkretnom slučaju smisaono protuma­ čeni. Stupanj ispravne racionalnosti nekog djelovanja konačno je za empirijsku disciplinu empirijsko pitanje. Jer empirijske se discipline uvijek, kadgod je riječ ο realnim odnosima iz­ među njihovih predmeta (a ne ο njihovim vlastima logičkim pretpostavkama), bave neminovno »naivnim realizmom«, sa­ mo u različitim oblicima prema kvalitativnoj vrsti predmeta. I matematičke i logičke postavke i norme, kad su predmet sociologijskog istraživanja, na primjer kada stupanj njihove ispravne racionalne »primjene« postaje ciljem statističkog istraživanja, nisu zato za nas upravo »logički« ništa drugo do li konvencionalni običaji praktičnog ponašanja — iako je njihova valjanost ipak, s druge strane, »pretpostavka« rada istraživača. Zacijelo postoje unutar našega rada one važne problematike u kojima upravo odnos empirijskog ponašanja prema tipu točnosti postaje realnim uzročnim razvojnim mo­ mentom empirijskih postupaka. Ali prikazati to stanje stvari 167

kao takvo nije posao koji lišava predmet empirijskog ka­ raktera, nego put k cilju rada, određen odnosima vrijednosti, uvjetovan primjenom idealnih tipova i njihovom funkcijom. Važnu i po svom smislu Čak tešku opću problematiku »ra­ cionalnoga« u povijesti nije potrebno ovdje uzgred rješava­ ti. 2 Jer je za opće pojmove sociologije svakako, logički pro­ matrano, primjena »tipa ispravnosti« načelno samo jedan slučaj tvorbe idealnih tipova, iako često najvažniji slučaj. Upravo prema logičkom načelu ne obavlja on tu ulogu na­ čelno drukčije nego što bi je pod nekim okolnostima svrsi­ shodno izabran »tip zablude«, već prema svrsi istraživanja, mogao obavljati. Za takav je, dakako, još uvijek mjerodavna distanca prema »važećemu«. Ali logički nema razlike tvori li se neki idealni tip od smisaono razumljivih ili od naročito besmislenih veza. Kao što u prvom slučaju važeća »norma«, tako u drugom empirijski, u »čisti« tip sublimirani fakticitet čini idealni tip. No ni u prvom slučaju nije empirijski mate­ rijal oblikovan kategorijama »sfere važenja«. Iz nje je uzet upravo samo konstruirani idealni tip. A ο odnosima vrijed­ nosti posve ovisi koliko je upravo tip ispravnosti svrsishodan kao idealni tip. III Cilj promatranja: »razumijevanje« konačno je i razlogom zašto razumijevajuća sociologija (u našem smislu) tretira po­ jedinu individuu i njezino djelovanje kao najmanju jedinicu, kao svoj »atom« — ako ovdje dopustimo tu, samu po sebi 2 Nadam se da ću način na koji »djeluje« relacija između tipa isprav­ nosti nekog ponašanja i empirijskog ponašanja, te kako se razvojni mo­ ment odnosi prema sociološkim utjecajima, na primjer u nekom konkret­ nom razvoju umjetnosti, jednom razjasniti na primjeru (povijest glazbe). Ne samo za povijest logike ili drugih znanosti, nego jednako tako i na svim ostalim područjima, upravo su ti odnosi one niti na kojima mogu napetosti empirijskog puknuti prema tipu ispravnosti, razvojno dinamički od najvećeg značaja. Jednako je tako, dakako, i na svakom pojedinom području kulture individualno i temeljno različito stanje stvari: to će reći da točan tip ispravnosti nije provediv, nego je moguć ili je neizbježan kompromis ili izbor između više takvih temelja racionaliziranja. Ovdje se ne mogu pretresati takvi — sadržajni — problemi.

168

sumljivu, usporedbu. Zadatak drugih načina promatranja može često zahtijevati da se pojedina individua tretira mož­ da kao kompleks psihičkih, kemijskih ili ostalih »procesa« bilo koje vrsti. No, za sociologiju dolazi u obzir sve što je ispod praga smisaono tumačivog ponašanja prema »pred­ metima« (unutarnjim ili vanjskim), jednako kao i procesi »smislu strane« prirode: kao uvjet ili predmet subjektivnog odnošenja prvoga. Ali, iz istog je razloga za taj način gledanja pojedinac i gornja granica i jedini nosilac smisaonog ponaša­ nja. Nikakav naizgled odstupajući oblik izražavanja ne bi to smio prikriti. Ne leži samo u osebujnosti jezika nego i našeg mišljenja da pojmovi, kojima je obuhvaćeno djelovanje, to pokazuju u odori ustrajnog postojanja predmetne ili »per­ sonificirane« tvorbe, koja živi vlastitim životom. Tako je, i to naročito, i u sociologiji. Pojmovi kao »država«, »udruženje«, »feudalizam« i slično obilježavaju za sociologiju, općenito re­ čeno, kategorije za određene vrste ljudskog zajedničkog dje­ lovanja, i njezina je, dakle, zadaća, da ih reducira na »razum­ ljivo« djelovanje, a to znači beziznimno, na djelovanje poje­ dinog sudionika. To pri inim načinima promatranja nije ni­ kako nužno. Prije svega tu je odijeljen sociologijski od jurističkog načina promatranja. Pravna znanost tretira na primjer pod nekim okolnostima »državu« kao »pravnu osobu« jednako kao i čovjeka pojedinca, jer njen rad, usmjeren na objektivno smisaono tumačenje, a to znači na sadržaj pravnih zakona koji bi trebali važiti, pokazuje ono pojmovno pomoć­ no sredstvo (kao) korisno, možda neizbježno. Jednako kao što neki pravni zakon tretira embrione kao »pravne osobe«, dok je za empirijski razumijevajuće discipline i u djeteta posve pomičan prijelaz od čistih fakticiteta praktično rele­ vantnog ponašanja k smisaono razumljivom »djelovanju«. Sociologija se, nasuprot tome, ukoliko »pravo« dolazi u obzir kao predmet njezina razmatranja, ne bavi iznalaženjem logič­ ki ispravnih »objektivnih« smisaonih sadržaja »pravnih od­ redaba«, nego djelovanjem, determinante i rezultante kojega, između ostalog, naravno, i predodžbe ljudi ο »smislu« i »va­ ljanosti« određenih pravnih odredaba, igraju značajnu ulogu. Otuda ona, preko konstatiranja stvarnog postojanja neke takve vrijednosne predodžbe izlazi samo na način da (1) uzi169

ma u razmatranje i vjerojatnost raširenosti takve predodžbe; i (2) slijedećim razmišljanjem, to jest da empirijski u stano­ vito vrijeme određene predodžbe ο »smislu« neke »pravne odredbe«, predstavljene kao važeće, vladaju u glavama odre­ đenih ljudi, da pod određenim navedivim okolnostima ima za posljedicu da djelovanje može biti racionalno upravljeno na određena »očekivanja«, te tako daje konkretnim individuama određene »šanse«. Time može znatno utjecati na njihovo po­ našanje. To je pojmovno sociologijsko značenje empirijske »valjanosti« neke »pravne odredbe«. Za sociologijsko proma­ tranje nalazi se stoga i iza riječi »država« — ako je uopće upotrebljava — samo proces ljudskog djelovanja naročite vrsti. Ako je i primorana ovdje, kao i inaće, često upotrijebiti istu riječ kao i pravna znanost, tada ipak pri tom ne podra­ zumijeva njen pravno »pravilan« smisao. Ali svakako je neiz­ bježna sudbina svake sociologije što za razmatranje posvuda postojećih prijelaza između realnog djelovanja »tipičnih« slu­ čajeva mora često primijeniti oštre, jer počivaju na silogističkoj interpretaciji normi, pravne izraze, da bi im tada podmetnula svoj vlastiti smisao, koji se iz korijena razlikuje od pravnoga. Κ tome još dolazi da u skladu s prirodom pred­ meta, stalno mora tako postupati, da se one »uživljene« i iz svakodnevice poznate smisaone veze moraju primijeniti za definiciju drugih te tada naknadno, sa svoje strane, opet po­ moću njih definirati ove potonje. Proći ćemo sada neke takve definicije. IV Ο »djelovanju u zajednici« (Gemeinschaftshandeln) go­ vorit ćemo tamo, gdje se ljudsko djelovanje subjektivno smisaono odnosi na ponašanje drugih ljudi. Neželjeni sudar dva­ ju biciklista na primjer neće za nas značiti djelovanje u za­ jednici. Ali to će svakako značiti njihovi mogući prethodni pokušaji da jedan drugog izbjegnu ili nakon sudara možda njihova »tuča« ili »pregovaranje« ο prijateljskom »poravna­ nju«. Nije samo djelovanje u zajednici važno za sociologijsko uzročno pripisivanje. Ali ono je primarni predmet »razumijevajuće« sociologije. Važan normalan — ako ne i neizbježan 170

— sastavni dio djelovanja u zajednici čini naročito njegovo smisaono upravljanje na očekivanja nekoga određenog pona­ šanja drugih, a potom na, za uspjeh vlastitog djelovanja, (subjektivno) procijenjene šanse. Najrazumljiviji i najvažniji objašnjivi razlog delovanja pri tom je objektivno postojanje tih šansi, to jest veća ili manja, u »objektivnoj procjeni mo­ gućnosti« izreciva vjerojatnost, da se ta očekivanja smiju s pravom gajiti. Ο tome uskoro više. Ostajemo ponajprije pri činjenici subjektivno gajenog očekivanja. Naročito je svako, u ranije definiranom smislu »svrsishodno racionalno« djelova­ nje upravljeno upravo na očekivanja. U načelu izgleda ponaj­ prije svejedno da li puteve vlastitom djelovanju onoga koji očekuje pokazuje očekivanja određenih — bilo bez sudjelo­ vanja onoga koji djeluje ili kao reakcije na njegovo, upravo na njihov nastup upravljeno, djelovanje — prirodnih procesa ili na sličan način očekivanja nekoga određenog ponašanja drugih ljudi. Ali očekivanja nekoga određenog ponašanja dru­ gih ljudi mogu se kod subjektivno racionalno djelujućega te­ meljiti i na tome, što on subjektivno vjeruje, da smije od njih očekivati subjektivno smisaono ponašanje, te da, prema tome, s veoma različitim stupnjem vjerojatnosti može prora­ čunati svoje šanse iz određenih smisaonih veza. To se očeki­ vanje može naročito osnivati na tome da se onaj koji djeluje s drugim ili drugima »sporazumi«, da se s njima sporazumio, te prema njegovu mišljenju smije očekivati da se sporazuma »pridržavaju«. Već to podaje djelovanju u zajednici specifičnu kvalitativnu posebnost, jer je to vrlo veliko proširenje onog opsega očekivanja na koja djelujući vjeruje, može upraviti svoje vlastito svrsishodno racionalno djelovanje. Mogući (subjektivno shvaćen) smisao djelovanja u zajednici ne iscrp­ ljuje se, dakako, u upravljanju specijalno na »očekivanja« »djelovanja« trećega. U graničnom slučaju može bez ikakva obzira na to biti i smisaono usmjereno djelovanje na treće, upravljeno samo na subjektivno shvaćenu »vrijednost« nje­ gova smisaonog sadržaja kao takvog (»dužnost« ili što drugo), dakle, neće biti upravljeno na očekivanja nego na vrijednosti. Isto tako ne mora pri »očekivanjima« neko djelovanje biti sadržajem očekivanja, nego to može biti na primjer i samo unutarnje držanje (kao što je »radost«) trećega. Prijelaz od 171

idealnog tipa smisaonog odnošenja vlastitoga do smisaonog ponašanja trećega te konačno do slučaja, gdje treći (neko dojenče) dolazi u obzir samo kao >objekt«, empirijski je pot­ puno fluidan. Djelovanje upravljeno na očekivanje smisaonog djelovanja za nas je samo racionalni granični slučaj. Ali »djelovanje u zajednici« uvijek nam je ili (1) povijesno promatrano ili (2) teorijski, kao objektivno »moguće« ili »vje­ rojatno« konstruirano ponašanje pojedinaca prema aktual­ nom ili pretpostavljenom mogućem ponašanju drugih pojedi­ naca. To je potrebno strogo zapamtiti i pri kategorijama koje ćemo sada razmatrati. V Udruženim djelovanjem (»društvenim djelovanjem« — Ge­ sellschaftshandeln) nazvat ćemo djelovanje u zajednici tada i utoliko, ako je (1) smisaono upravljeno na očekivanja, koja se gaje na osnovi odredbi; (2) ako je njegovo »zakonodav­ stvo« čisto svrsishodno racionalno uslijedilo kao posljedica s obzirom na očekivano djelovanje udruženih; i, ako se (3) smisaono usmjeravanje zbiva subjektivno svrsishodno racio­ nalno. Propisana odredba je u ovdje mišljenom čisto empi­ rijskom smislu — kako je ovdje samo posve provizorno de­ finirano — ili (1) jednostran, u racionalnom graničenom slu­ čaju — izričiti zahtjev čovjeka prema drugim ljudima, ili (2) u graničnom slučaju, izričito obostrano međusobno objašnje­ nje ljudi sa subjektivno mišljenim sadržajem da se stavlja u izgled ili očekuje određena vrst djelovanja. Sve podrobnije ο tome ostaje zasada zanemareno. Da se neko djelovanje »upravlja« subjektivno smisaono na neku propisanu odredbu može ponajprije značiti: (a) da dje­ lovanje, koje združeni imaju subjektivno u vidu, i objektivno odgovara njihovu stvarnom djelovanju. Smisao neke propi­ sane odredbe te tako i vlastito, u izgled stavljeno, djelovanje, kao i ono, koje se očekuje od drugih, mogu pojedini udru­ ženi međusobno različito shvatiti ili kasnije tumačiti, tako da neko djelovanje, koje je subjektivno upravljeno u skladu s nekom odredbom (koju sudionik subjektivno poistovjećuje sa sobom), ne mora nužno biti i objektivno u jednakim slu172

čajevima jednakovrsno. A zatim se može »usmjerenje« djelo­ vanja na neku propisanu odredbu sastojati i u tome da neki udruženi svjesno radi suprotno njegovu subjektivnu shvaće­ nom smislu. I kada netko igra svjesno i namjerno protiv sub­ jektivno shvaćenog smisla pravila neke kartaške igre, dakle »vara«, ostaje on ipak kao »suigrač« udružen, nasuprot neko­ me, tko odustaje od daljnje igre. Posve jednako, kao što neki »tat« ili »ubojica« upravo prema onim odredbama, koje sub­ jektivno svjesno smisaono krše, upravljaju svoje ponašanje, da bi sakrili svoj čin ili svoju osobu. Odlučujuće za empirij­ sku »valjanost« neke svrsishodno racionalne propisane odred­ be nije, dakle, da pojedini djelujući svoje vlastito djelovanje kontinuirano upravljaju odgovarajuće svome subjektivnom tumačenju smisaonog sadržaja. Ona može, štoviše, značiti dvojaku stvar: (1) da stvarno (subjektivno) pojedinci u pro­ sjeku gaje očekivanja kao varalice i lopovi, da ostali udruženi svoje ponašanje prosječno tako oblikuju, »kao da« oni izvr­ šenje propisane odredbe uzimaju za smjernicu svog djelova­ nja; (2) da oni, prema prosječno primjenjivoj proceni šansa ljudskog ponašanja objektivno smiju gajiti takva očekivanja (naročito oblikovanje kategorije »odgovarajuće prouzročenosti«). Logički valja oboje (1 i 2) strogo lučiti. Jedno je činje­ nično stanje, koje za onoga koji djeluje, a koji je predmet promatranja, subjektivno postoji, to jest koje istraživač uzi­ ma kao »prosječno«. Drugo je šansa, koju spoznajući subjekt (istraživač) treba da objektivno iskalkulira, uzimajući u obzir vjerojatna znanja i način mišljenja sudionika. Pri stvaranju općih pojmova sociologija ocjenjuje prosječnu količinu posto­ janja »sposobnosti« shvaćanja (potrebnu za procjenu tih šan­ si), koju sudionik u djelovanju subjektivno posjeduje. To znači, ona pretpostavlja jednom zauvijek idealno tipski da su objektivno postojeće prosječne šanse onoga koji svrsishodno racionalno djeluje prosječno i subjektivno približno uraču­ nate. Otuda treba da i za nas postoji empirijska »valjanost« neke odredbe u objektivnoj utemeljenosti tih prosječnih oče­ kivanja (kategorija »objektivne mogućnosti«). U osobitom smislu, da nam djelovanje, prosječno upravljeno prema sta­ nju uvijek prosječno vjerojatnog proračuna činjenica, subjek­ tivno prema svome smislenom sadržaju, vrijedi kao »odgova173

rajuće prouzročeno«. Pri tom fungiraju objektivno procje­ njive šanse mogućih očekivanja i kao razumljivi spoznajni razlozi vjerojatnog postojanja onih očekivanja u djelujućih. Oboje se ovdje gotovo neizbježno podudara u izrazu prema činjenici, a da, naravno, logički jaz ne smije biti izglađen. Samo u prvobitno mišljenom smislu, kao objektivna moguć­ nost rasuđivanja, mišljeno je naravno, da bi te šanse subjek­ tivnih očekivanja onoga koji djeluje mogle biti smisaono prosječno podobne da bi poslužile kao osnova, »te stoga« stvarno (u relevantnoj mjeri) i služe. Sada je, međutim, iz dosada rečenoga već jasno, da između logički naizgled isklju­ čive alternative, daljnjeg postojanja ili daljnjeg nepostojanja nekog udruživanja, u realnosti postoji neprekinuta skala pri­ jelaza. Dakako, čim svi suigrači kartaši jedan ο drugome »znaju« da se dogovorenih pravila igre uopće više ne drže, ili čim objektivno ne postoji šansa, s kojom se normalno računa, »te se stoga« više ni subjektivno s njom ne računa, da se na primjer rušilac tuđeg života normalno uopće još brine ο od­ redbi koju svjesno povređuje, jer mu upravo ta povreda ne predviđa nikakve posljedice — u takvim slučajevima ona više empirijski ne postoji pa, ne postoji, prema tome, više ni do­ tično udruživanje. Ono postoji tako dugo i utoliko dok se djelovanje, upravljeno na njegove odredbe prema prosječno shvaćenom smislu, odvija još u praktično releOentnom op­ segu. Ali, to je okolnost koja se ne može čvrsto odrediti. Iz rečenoga također slijedi na primjer da realno djelo­ vanje pojedinca može biti subjektivno smisaono upravljeno na više odredaba, koje su međusobno, prema u neko vrijeme važećem konvencionalnom načinu mišljenja, »proturječne«, ali ipak jedna uz drugu empirijski »vrijede«. Prosječno vlada­ jući nazori ο »smislu« našeg zakonodavstva na primjer apso­ lutno zabranjuju dvoboj. Određene vrlo rasprostranjene pre­ 3 dodžbe ο »smislu« društvenih konvencija , prihvaćenih kao * Pojam ovdje ne treba posebno raspravljati. Valja jedino primijetiti da pod »pravom« sociologijski podrazumijevamo poredak kojeg u njegovu empirijskom važenju (u smislu koji uskoro valja raspraviti) kao konven­ ciju osigurava od »društvenog neodobravanja« grupa udružena u »prav­ nu«, odnosno, »konvencionalnu« zajednicu. Granica može, naravno, u stvarnosti biti pomična.

174

valjanih, nalažu ga. Ukoliko ga pojedinac izvrši, upravlja on svoje djelovanje prema tim konvencionalnim odredbama. Ali ako on pri tom skriva svoj čin, upravlja ga na odredbe zako­ na. Praktično djelovanje empirijske »valjanosti« — to znači tu i uvijek: za subjektivnu smisaonu usmjerenost prosječno očekujuće djelovanje — u ovom je slučaju, dakle, različito u ove dvije odredbe. Empirijsku »valjanost«, to jest činjenicu da se djelovanje upravlja smisaonim usmjeravanjem na njen (subjektivno shvaćen) smisao i da se tako nanj utjeće, pripi­ sujemo objema. Kao normalan izraz empirijske »valjanosti« neke odredbe pogledat ćemo naravno i šanse njezina »pridr­ žavanja«. To znači da udruženi prosječno s jednakom vjero­ jatnošću računaju prema prosječnom shvaćanju, s odredbama shodnim ponašanjem drugih, isto tako kao što u prosjeku i svoje vlastito djelovanje usmjeruju shodno jednakovrsnim očekivanjima drugih (»odredbama shodno društveno djelo­ vanje«). Neka bude gotovo naglašeno da se empirijska »va­ ljanost« neke odredbe ne iscrpljuje u prosječnoj utemeljenosti »očekivanja« udruženih, u vezi s njihovim faktičnim pona­ šanjem. To je samo najracionalnije i pri tom sociologijski ne­ posredno najshvatljivije značenje. Ali ponašanje svakoga od njih, upravljeno isključivo u svih sudionika samo na »očeki­ vanja« ponašanja drugih, bio bi samo apsolutni granični slu­ čaj prema čistom »djelovanju u zajednici« i značio bi apsolut­ nu labilnost i samih tih očekivanja. Ti potonji su, štoviše, upravo i tim više »osnovani« s prosječnom vjerojatnosti da što više smije računati s tim da sudionici ne upravljaju svoje vlastito djelovanje samo na očekivanja djelovanja drugih, već da što je više u njih prošireno subjektivno gledište u rele­ vantnoj mjeri, da je (subjektivno smisaono shvaćeno) za njih obvezna »legalnost« naspram odredbe. Ponašanje lopova ili varalice u kartanju označit ćemo kao (subjektivno) »protupropisno« društveno djelovanje, a djelo­ vanje subjektivno upravljeno s intencijom prema odredbi primjerenom djelovanju koje, međutim, pri tom odstupa od prosječnog tumačenja odredbe, kao objektivno »abnormalno« društveno djelovanje. S onu stranu tih kategorija nalaze se slučajevi djelovanja »uvjetovani udruživanjem«. Netko se pri svome ostalom djelovanju osjeti ponukanim uzeti svrsishod175

no racionalno u obzir nužnosti koje si je udruživanjem na­ metnuo (na primjer da zbog time nametnutih izdataka drug­ dje zanemari izdatke). Ili to, usmjerevanjem određenog dijela njegova djelovanja na dogovorene odredbe (na primjer (one) neke religiozne sekte) utječe i drugdje na njegovo djelovanje (na primjer na razvoj njegovih prijateljstava« ili na cjeloku­ pan njegov »životni stil«), a da on to svrsishodno racionalno ne želi i ne primjećuje. Sve su te razlike u realnosti fluidne. Nikakva načelna razlika uopće ne postoji u tome da li se društveno djelovanje odvija u smisaonim vezama između udruženih uzajamno ili prema trećim, jer upravo ovo potonje može predstavljati pretežno mišljen smisao nagodbe. Nasu­ prot tome, može se razlikovati djelovanje, upravljeno na od­ redbe udruživanja, kao ono koje se »društveno odnosi«, to jest direktno zauzimanje stava prema (kao i uvijek: subjek­ tivno smisaono tumačenim) odredbama udruživanja, dakle, usmjereno prema shvaćenom smislu na planirano opće pro­ micanje njihove empirijske valjanosti ili obratno, na njihovo mijenjanje ili dopunu; ili kao ono koje je samo »društveno regulirano«, to jest upravljeno na te odredbe ali ne u onom smislu »društveno odnosećeg«. No i ta razlika se ne može čvrsto odrediti. Racionalni idealni tip udruživanja zasad nam je »sorsishodno udruženje«, društveno djelovanje, gdje se svi sudioni­ ci svrsishodno racionalno dogovaraju ο odredbama sadržaja i sredstvima društvenog djelovanja. Pri utvrđivanju odredbi (»propisa«) u idealnom tipskom slučaju racionalnosti odlučili su udruženi djelujući subjektivno jednoznačno; i koje i u kojim oblicima izvršeno djelovanje kojih (ili na koji način odredivih) osoba (»organi udruženja«) može biti »pripisano udruženju« i u kom »smislu«, to jest kakve bi to posljedice trebalo imati po udružene. Nadalje, da li i koja materijalna dobra i učinci za utvrđene svrhe društvenog djelovanja (»svr­ he udruženja«) trebaju biti raspoloživa (»svrsishodna imovi­ na«). Isto tako, koji organi udruženja i kako trebaju njime raspolagati; koje učinke pružaju sudionici za svrhe udruženja, koje bi im djelovanje trebalo biti »zapovijeđeno«, »zabranje­ no« ili »dopušteno«, te što mogu sami očekivati na osnovi nji­ hova sudjelovanja u prednostima. Na kraju, da li i koji ih 176

organi udruženja, pod kojim uvjetima i kojim sredstvima tre­ baju održavati spremnima da podržavaju uglavljene odredbe (»aparat prinude«). Svaki se sudionik u društvenom djelova­ nju oslanja u određenoj mjeri na to da će se ostali sudionici (približno i prosječno) držati sporazuma i računa s tim očeki­ vanjem pri racionalnom upravljanju svoga vlastitog djelova­ nja. Razlozi, koje pojedinac vjeruje da ima za to pouzdanje, nevažni su za empirijsko postojanje udruženja ako on smije objektivno prihvatiti da mu, već prema uspjehu, bilo koji kao uvijek, dobri interesi drugih preporučuju pridržavanje dogo­ vorenih odredaba prosječno s dovoljnim djelovanjem. Narav­ no, šansa, za koju pretpostavlja da je ima, što u slučaju nepridržavanja dolazi do fizičke ili (još tako blage kakva na primjer postoji samo u kršćanskoj »bratskoj opomeni«) psi­ hičke prinude, može snažno povećati subjektivnu sigurnost, da ono pouzdanje u prosjeku neće biti iznevjereno, i objek­ tivnu vjerojatnost, da su ta očekivanja osnovana. Djelovanje, koje nam prema svom subjektivno prosječno, pretpostavlja se, shvaćenom smislenom sadržaju znači neku »nagodbu«, označava nam »udruženo djelovanje« nasuprot »društvenom djelovanju«, upravljenom na tu nagodbu. U tom, na nagodbu upravljenom djelovanju, najvažnija je vrst »društveno veza­ nog« društvenog djelovanja, s jedne strane, specifično dru­ štveno djelovanje »organa«, a s druge strane društveno djelo­ vanje udruženih, koje se smisaono odnosi na ono djelovanje organa. Naročito u kategorijama udruživanja, ο kojima ćemo kasnije raspravljati, koje čine »ustanove« (osobito »države«) običavaju se odredbe, stvorene za usmjeravanje tog djelova­ nja, to znači odredbe institucionalnog prava (u državi: »javno pravo«), razlikovati od onih, koje reguliraju ostalo djelovanje udruženih. Ali i u samom »svrsishodnom udruženju« važi isto lučenje (»pravo udruženja« nasuprot odredbama, stvorenim putem tog udruženja). No, te nas (fluidne) suprotnosti ne tre­ baju ovdje zaokupljati. Pri punom razvoju svrsishodno udruženje nije efemerna nego perenirajuća »socijalna tvorevina«. To znači, usprkos promjeni sudionika u društvenom djelovanju, to jest usprkos nesudjelovanju prijašnjih i sudjelovanju uvijek novih osoba, naravno — u idealnom tipskom graničnom slučaju — smatra 12 Metodologija društvenih nauka

177

ga se stalno, uslijed posebnih novih nagodbi istovjetnim. To se događa tako dugo, dok se, usprkos promjeni osoba, smije zaista očekivati djelovanje, upravljeno na »iste« odredbe udruženja u sociologijski relevantnom opsegu. Ista je (sub­ jektivno shvaćeno) odredba u sociologijskom smislu tako du­ go dok prosječni način mišljenja udruženih prihvaća taj iden­ titet s obzirom na točke, koje se smatraju važnima. Oni ih smiju prihvaćati više ili manje jednoznačno i više ili manje približno; »istovjetnost« je sociologijski potpunoma samo re­ lativan i prateći smisaoni sadržaj. Udruženi u udruženje mo­ gu svjesno mijenjati odredbe novim udruženim djelovanjem ili mogu promjenom prosječnog shvaćanja njihova »smisla«, koje se nametnulo, ili promjenom okolnosti, izmijeniti vrst njihova praktičnog značenja za djelovanje bez novog udru­ ženog djelovanja (»promjena značenja« — netočno nazvano i »promjena cilja«) ili ih, posve izgubiti. U takvim slučaje­ vima ovisi isto tako ο (1) kontinuiranosti promjena kao i ο (2) relativnom opsegu djelovanja, koje se u odgovarajućem obliku upravlja prema empirijski i dalje postojećim starim odredbama, kao i ο (3) daljnjem postojanju organa udruženja i aparata prinude, koji se sastoji ili od istih ili na isti način odabranih osoba ili koji ipak na jednak način djeluju — hoće li sociolog promijenjeno društveno djelovanje smatrati »na­ stavkom« stare ili »novom« socijalnom tvorevinom. Opet je, dakle, riječ ο okolnosti skroz naskroz protkanoj pratećim prijelazima. Isto je tako posve pitanje pojedinog slučaja (te tako svrsishodnosti, određene konkretnom svrhom istraživa­ nja) kada će se neko udruživanje smatrati »samostalnom« tvorevinom, a kada jednim »dijelom« preraslog udruživanja. Potonje može biti slučaj načelno na dva načina: (1) Jednom tako da empirijski »važeče« odredbe nekoga društvenog djelo­ vanja ne proizlaze isključivo iz propisa sudionika tog djelo­ vanja (autonomne odredbe), nego su suodređene i time, što sudionici to isto djelovanje (uvijek, normalno) upravljaju i prema odredbama nekoga drugog udruživanja, u kome sud­ jeluju (heteronomne odredbe) kao što je otprilike društveno djelovanje crkve prema odredbama političke sile i obratno. (2) Ili pak tako, da su organi udruživanja sa svoje strane opet na određen način udruženi u nekoj obuhvatnijoj tvorevini or178

gana udruženja nekoga drugog udruživanja; kao što su otpri­ like organi jedne »regimente« u cjelokupnom aparatu »uprave vojske« (heterokefalno u opreci prema autokefalnom svrsi­ shodnom savezu, kako ga otprilike prikazuje neko slobodno udruženje ili samostalna »država«). Heteronomija odredaba poklapa se često s heterokefalijom organa, ali to nije nužno. Društveno djelovanje u nekom autokefalnom udruženju da­ nas je normalno uvjetovano i usmjeravanjem djelovanja nje­ govih članova na propise političkog udruženja, dakle, heteronomno. Socijalističko »podruštvljenje« sredstava proizvodnje značilo bi da bi, danas već znatnim dijelom heteronomno, to jest na odredbe drugih, prije svega političkih, saveza uprav­ ljeno društveno djelovanje svakoga pojedinog, sada u načelu autokefalnog »pogona«, bilo heterokefalno prema organima neke (bilo koje) »cjeline«. No, ne vodi svako dogovoreno udruživanje do nastanka svrsishodnog udruženje, za koje trebaju biti prema definiciji konstitutivni: (1) uglavljenje općih pravila i (2) postojanje vlastitih organa udruženja. Neko udruživanje (»prigodno udruživanje«) može imati također posve efemerno shvaćen smisao, kao trenutno izvedeno zajedničko ubojstvo iz osvete, te tako mogu manjkati svi sastavni djelovi, spomenuti kao značajke svrsishodnog udruženja, sve do racionalno dogovo­ rene »odredbe« društvenog djelovanja, koja prema izabranoj definiciji treba biti konstitutivna značajka. Evo jednog zgod­ nog primjera za slijed stupnjeva: počevši od prigodnog udru­ živanja, pa do svrsishodnog udruženja nalazi se i ono indu­ strijskih »kartela«, od jednostavnoga jednokratnog dogovora ο granicama sniženja cijena između pojedinih konkurenata do »sindikata« s velikim vlastitim imetkom i prodajnim poslov­ nicama i opsežnim aparatom organa. Svima je njima zajed­ nički samo dogovoreni propis, čiji sadržaj od ovdje idealno tipski pretpostavljenog izričitog utvrđenja svih točaka sadrži barem utanačenje, što bi među sudionicima trebalo vrijediti kao zapovijeđeno ili, obratno, kao zabranjeno ili kao dopu­ stivo. Pri izoliranoj razmjeni (zamislivom apstrahiranju sva­ kog postojanja »pravne odredbe«) uglavljuju se na primjer u idealnom tipskom slučaju pune izričitosti, u najmanju ruku : (1) kao zapovijeđeno: predaja a eventualno još i obveza, ga12·

179

rancije posjeda dobara razmjene prema trećemu; (2) kao za­ branjeno: povlačenje; (3) kao dopušteno: slobodno raspola­ ganje svakog dijela razmijenjenog dobra. — Takva izolirana racionalna »razmjena« toga tipa jedan je od graničnih sluča­ jeva udruživanja »bez organa«. Manjkaju mu, izuzev dogo­ vorene odredbe, sva ona obilježja, koja su svojstvena svrsi­ shodnom udruženju. Ono može biti heterogeno uređeno (pravnom odredbom ili konvencijom) ili stajati posve auto­ nomno, uvjetovano u svojim »očekivanjima« obostranim po­ vjerenjem, da će se druga strana iz posve svejedno kojih in­ teresa ponašati prema dogovoru. No, to nije ni autokefalno niti heterokefalno društveno djelovanje, jer uopće ne nastupa kao »perenirajuća« tvorevina. Ni nastupanje akata razmjene kao masovne pojave, čak ni kao po sebi uzročno ovisne ma­ sovne pojave (»tržište«) ne predstavlja, naravno, nipošto tvo­ revinu svrsishodnog udruženja, nego upravo obratno — od njega se iz temelja razlikuje. Slučaj razmjene je podjednako prikladan za predočenje da djelovanje, koje prouzročuje ud­ ruživanje (udruženo djelovanje), ne mora biti nužno uprav­ ljeno na očekivanja djelovanja samih udruženih. Nego, na primjer, osim toga i na očekivanja da će treći koji ne sudje­ luje »respektirati« rezultat razmjene: »promjenu posjeda«. Tako je to isključivo »zajedničko djelovanje« vrsta djelovanja koju ćemo kasnije nazivati »sporazumnim djelovanjem«. Povijesno gledano često nalazimo skalu razvojnih stup­ njeva koja počinje s prigodnim udruživanjem, a nastavlja se u trajnu »tvorevinu«. Tipična klica onog udruživanja, koje danas zovemo »državom«, leži u slobodnom prigodnom udru­ živanju ljudi, željnih plijena, u ratni pohod pod samoizabranim vođom, s jedne, i prigodnim udruživanjem ugroženih radi obrane, s druge strane. Potpunoma manjka svrsishodni imutak i trajanje. Uspije li pljačkaški pohod ili obrana (ili ne uspije) i podijeli li se plijen, udruženje prestaje postojati. Otuda do trajnog udruživanja ratništva sa sustavnim zbrinja­ vanjem žena, nenaoružanih, potčinjenih, i dalje do uzurpira­ nja sudskog i upravnoga društvenog djelovanja vodi daleki put besprekidnih prijelaza. I obratno, može i — a to je jedan između različitih procesa, koji sudjeluju u nastanku »narod­ nog gospodarstva« — iz perenirajućih udruživanja, nastalih 180

radi pokrivanja potreba, proizići uslijed raspada amorfno »zajedničko djelovanje« koje predstavlja tvorevinu tržišta. »Psihičko« držanje sudionika, dakle, pitanje s kojih se posljednih »unutarnijih stanja« oni udružuju, te tada upravljaju svoje djelovanje na dogovorene odredbe — da li im se potčinjavaju samo iz razumski procijenjene svrsishodnosti ili iz strastvenog atašmana prema dogovorenim ili pretpostavlje­ nim svrhama udruživanja, ili iz nevoljkog prihvaćanja ovih kao neizbježnog zla, ili zato, što odgovaraju navikama, ili već zbog nečega •— za postojanje je udruženja tako dugo ne­ važno, dok efektivno zaista postoji šansa tog usmjeravanja na dogovor u sociologijski relevantnom opsegu. Svojim su­ djelovanjem u društvenom djelovanju mogu pojedini sudio­ nici slijediti posve različite, suprotne i međusobno na uštrb usmjerene svrhe, što često i čine. Ratni narodni pravni savez, pravno udruživanje za zajedničko djelovanje na tržištu s nje­ govom borbom oko razmjene i cijena, samo su naročito jasni primjeri ovog stanja stvari, koje se posvuda susreće. Svako društveno djelovanje izraz je, naravno, kontelacije in­ teresa u sudionika, usmjerene na djelovanje, strano i vlastito, prema njegovim odredbama, ali same po sebi upravo ni na što drugo, i zato su vrlo različito dobre. Njihov se sadržaj može posve općenito samo čisto formalno označiti, kako se već više puta i dogodilo, da pojedinac vjeruje da mu je u in­ teresu što može u udruženju računati s dogovorenim djelova­ njem drugoga ili drugih i na to upraviti svoje vlastito djelo­ vanje. VI Postoje kompleksi djelovanja u zajednici, koji se bez svr­ sishodno racionalno dogovorene odredbe ipak (1) efektivno odvijaju tako kao da ova postoji i u kojih je (2) taj specifičan efekt suodređen načinom smisaone veze djelovanja pojedin­ ca. Svako svrsishodno racionalno mijenjanje »novca« sadrži na primjer uz pojedinačni akt udruživanja s partnerom raz­ mjene smisaonu vezu s budućim djelovanjem samo neodre­ đeno predočenog i predočivog opsega aktualnih i potencialnih posjednika novca, ljubitelja novca i reflektanata na raz181

lovanje u zajednici), ako se pri ugroženosti od nekoga naoru­ žanog pijanca više njih na njega okomi i uhvati ga zajednič­ kim zahvatom, eventualno i s »diobom rada«. Ili, ako se do­ godi isto da bi se nekom teško ozlijeđenome pružila zajednič­ ka prva pomoć. Budući da je ovdje riječ ο »diobi rada«, jasno je, da djelovanje u zajednici ne znači »jednakovrsno« djelo­ vanje kao takvo, nego često upravo suprotno. U tome leži i raznorodnost »oponašajućeg« djelovanja. »Oponašanje« mo­ že biti obično »masom uvjetovano« ponašanje ili djelovanje, upravljeno više na ponašanje onoga, koga se oponaša u smis­ lu »reprodukcije«. A to opet više zbog — svrsishodno racio­ nalne ili neke druge — procjene vrijednosti oponašanog dje­ lovanja samog po sebi ili samo u smisaonoj vezi s očekiva­ njima, na primjer iz nužnosti »konkurencije«. Postoji opsežna skala prijelaza do onog slučaja vrlo specifičnog djelovanja u zajednici, gdje se neko ponašanje oponaša zato, što vrijedi kao obilježje pripadnosti nekom krugu ljudi, koji — posve svejedno iz kojih razloga — polažu pravo na specijalnu »so­ cijalnu čast«, a u određenom pogledu je i uživaju. Ali ovaj potonji slučaj očito već prekoračuje područje samo »opona­ šajućeg« djelovanja i tom se kategorijom ne može iscrpno označiti. Postojanje neke »jezične zajednice« ne znači za nas da po­ stoji masovno uvjetovana istovrsnost pri proizvođenju od­ ređenih glasovnih kompleksa (to čak nije ni potrebno), a ni samo to, da jedan' »oponaša« što drugi čini, nego, štoviše, ponašanje u »izražavanju«, koje je smisaono upravljeno na određene, unutar nekog kruga ljudi prosječno postojeće šan­ se, da se bude »razumljiv« te da se zato »smije« i očekivati u prosjeku taj smisaoni učinak. Jednako, kao što ni »vlast« ne znači da si neka jača prirodna sila nekako utire put, nego smisaono uvjetovano djelovanje jednoga (»zapovijed«) na drugo (»poslušnost«) i obratno, tako da se u prosjeku smije računati s nastupom očekivanja, na koja je to djelovanje obo­ strano upravljeno. Neka kategorija pojava, koja se odlikuje potrebnim obi­ lježjima, ne posreduje, dakle, onaj fenomen, označen sa »kao da«. Umjesto toga želimo u vezi ovim netom rečenim ο »opo­ našanju« i »vlasti« uvesti i drugo razlikovanje u tu raznovrs184

nost činjeničnog stanja. Pod »sporazumom« želimo, naime, razumjeti činjenično stanje da djelovanje, upravljeno na oče­ kivanje ponašanja drugih ima empirijski »valjanu« šansu, da vidi ta očekivanja ispunjenima, jer objektivno postoji vjero­ jatnost da će ti drugi ova očekivanja uprskos nepostojanju dogovora praktično smatrati smisaono »valjanim« za svoje ponašanje. Pojmovno su sporedni motivi iz kojih se to pona­ šanje drugih smije očekivati. Pojam djelovanja u zajednici, koje se i ukoliko se odvija na način uvjetovan usmjerava­ njem na takve šanse »sporazuma«, treba nazvati »sporazum­ nim djelovanjem«. Objektivno — u smislu procjenjivih šansi — »vrijedeći« sporazum ne treba, naravno, zamijeniti sa subjektivnim ra­ čunanjem pojedinog djelujučega na to, da će drugi očekiva­ nja, koja on gaji, tretirati kao smisaono važeća. Isto tako ni empirijsku vrijednost dogovorene odredbe sa subjektivnim očekivanjem ispunjenja njenoga, subjektivno shvaćenog smis­ la. No u oba slučaja postoji između (logički obuhvaćeno ka­ tegorijom »objektivne mogućnosti«) prosječne objektivne vri­ jednosti te šanse i uvijek prosječnih subjektivnih očekivanja međusobno odnos razumljivo odgovarajuće prouzročenosti. Subjektivno upravljanje djelovanja na sporazum može jedna­ ko kao i u nagodbi postojati samo prividno ili samo približno, što neće ostati bez utjecaja na stupanj i jasnost empirijskih važećih šansi. Pojedinci, koji su se sporazumno udružili, mo­ gu djelovati svjesno protiv tog sporazuma, jednako kao što i oni, koji su se nagodili, mogu djelovati protiv nagodbe. Kao što pri udruživanju »tat«, u našem primjeru, tako u sporazu­ mu ο vlasti može »neposlušni« ipak upraviti svoje djelovanje (skrivanjem) na njegov, subjektivno shvaćen smisaoni sadr­ žaj. Pojam »sporazum« ne smije stoga ni u subjektivnom po­ gledu biti zamijenjen sa »zadovoljstvom« sudionika zbog nje­ gove empirijske vrijednosti. Strah od loših posljedica može uvjetovati »podvrgavanje« u prosječnom smisaonom sadržaju nekom odnosu silničke vlasti isto tako kao i ulazak pojedinca u neželjenu »slobodnu« nagodbu. Stalno nezadovoljstvo ugro­ žava, dakako, šanse empirijskog opstanka, no ne ukida spo­ razum tako dugo dokle god nasilni vladatelj ima objektivno relevantnu šansu da smije računati s pridržavanjem njegovih 185

zapovijedi (odgovarajuće prosječno shvaćenom smislu). Za­ što? je važno, ukoliko — sasvim jednako kao kod udruživa­ nja — čisto usmjeravanje na očekivanja ponašanja drugoga ili drugih (na primjer puki »strah« »poslušnost« pred »gospo­ darom«) znači granični slučaj i visoku mjeru labilnosti, jer su »očekivanja« i ovdje to više objektivno »osnovana«, što se više može s vjerojatnošću računati, da će »sudionici spora­ zuma« prosječno smatrati i za sebe (posve svejedno zašto) obveznim« djelovanje (subjektivno) prema »sporazumu«. I nagodbe »vrijede« napokon uslijed toga (legalnog) sporazuma. Važeći sporazum ne smije se pri tom poistovetiti s »prešut­ nom nagodbom«. Dakako, da od eksplicite navedenih odre­ daba nagodbe do sporazuma vodi čitava skala prijelaza, u kojoj se nalazi i onaj, koji sudionici prosječno međusobno praktično tretiraju »prešutnom nagodbom«. No to ne donosi načelno prema izričitoj nagodbi nikakvu posebnost. I neka »nejasna« nagodba je empirijski — prema katkada raširenoj navici tumačenja različitih praktičnih konzekvencija te šanse — naročito snažno izložena odredba. Nasuprot tome, »važe­ ći« sporazum u svome čistom tipu ne sadrži ništa više od pro­ pisa ili, osobito, od nagodbe. Oni koji sporazumno ulaze u zajednicu nisu morali pod nekim okolnostima osobno nikada ništa znati jedan ο drugome, a pri tome može taj sporazum predstavljati čak empirijski gotovo neraskidivo važeću »nor­ mu«, tako pri seksualnom odnosu između pripadnika neke egzogame svojbine, koji se prvi put susretnu, a koja (norma) nadaleko prelazi političke, pa čak i međusobne jezično raz­ ličite zajednice. Jednako i pri upotrebi novca, gdje postoji sporazum prema shvaćenom smislu pri dotičnom aktu raz­ mjene u šansi kao novac tretiranog dobra, da može biti treti­ rano kao jedno — između nebrojeno mnogih — »valjano« sredstvo za plaćanje dugova, to jest za izvršenje djelovanja u zajednici, koje važi kao »obvezno«. Ne pripada svako djelovanje u zajednici kategoriji spora­ zumnog djelovanja, nego tek ono koje prosječno temelji svoje usmjeravanje upravo na šansi sporazuma. Socijalno izdvaja­ nje pripadnika neke rase tada, ako se u bilo kojem relevant­ nom stupnju smije računati s time da će ga sudionici u pro­ sjeku praktično tretirati kao obvezno ponašanje. Inače je 186

riječ o, već prema tome, masom uvjetovanom ili jednostav­ no djelovanju u zajednici pojedinca bez sporazuma. Prisutna je fluidnost prijelaza. Naročito je izražena u slučajevima kao što je hvatanje pijanca ili pružanje prve pomoći. U pojedinog sudionika postoji subjektivno samo tada više negoli samo faktično skupno djelovanje uslijed jednostavnoga djelovanja u zajednici, ako je to djelovanje upravljeno na bilo koji, em­ pirijski »važeći« pretpostavljeni sporazum, dakle, otprilike ovako : ako se svaki pojedinac pri onome aktualnom zajed­ ničkom djelovanju osjeća tako dugo vezanim, koliko to odgo­ vara i prosječno shvaćenom »smislu«. Pri tom se ta dva pri­ mjera odnose gradualno prosječno različito; pružanje prve pomoći više u smislu postojanja šanse sporazuma, dakle, spo­ razumno djelovanje; ono drugo, više nego čisto faktično skupno poduzeto djelovanje u zajednici. I naravno, nije svako ponašanje više osoba, koje se izvanjski pokazuje kao »skup­ no djelovanje« odmah i djelovanje u zajednici ili, dapače, spo­ razumno djelovanje. Izvanjsko skupno djelovanje ne pripada, s druge strane, uopće pojmu sporazumnog djelovanja. Na primjer posve manjka u svim slučajevima smisaono odnoše­ nje na djelovanje nepoznatih trećih. Na sličan način kao u ta dva primjera razlikuje se gradualno i sporazumno djelo­ vanje pripadnika svojbine od onoga djelovanja u zajednici, koje se povezuje s potencijalnim djelovanjem drugih reflektanata razmjene. Samo ako se, kao u potonjem slučaju, očeki­ vanja temelje na šansama prosječne usmjerenosti stranog djelovanja na prihvaćene vrijednosti, dakle, normalno samo ako su to »legalna očekivanja«, tvore ona ovdje sporazum. I samo utoliko je, dakle, neko djelovanje sporazumno djelova­ nje. Inače je samo sporazumnom uvjetovano djelovanje u za­ jednici. S druge strane, pokazuje već i primjer pružanja prve pomoći, da »sporazum« može sadržati sasvim konkretnu svr­ sishodnu vezu bez apstraktne naravi »pravila«. Ali može i u slučajevima, gdje prihvaćamo »pereniranje« i sporazumno udruživanje u zajednicu jednog te istog, na primjer nekog »prijateljstva«, postoji stalno se mijenjajući sadržaj, prihvat­ ljiv samo s obzirom na onaj koji se može idealno tipski kon­ struirati, a koji može djelujućemu bilo kako predstavljati za važeće tretirani perenirajuči smisaoni sadržaj. Ovaj se može 187

mijenjati i pri zadržanom identitetu osoba; tada je i tu pot­ punoma prisutno pitanje svrsishodnosti želi li se sadašnji od­ nos označiti kao promijenjeni »nastavak« ili kao »nov«. Ovaj primjer, a tek onaj erotskog odnosa, pokazuje, nadalje, da smisaono odnošenje, koje tvori sporazum, i »očekivanja« ja­ mačno ne moraju ni najmanje imati značaj smisaonog racio­ nalnog kalkuliranja niti usmjerenosti na »odredbe«, koje je moguće racionalno konstruirati. »Vrijedeća« usmjerenost na »očekivanja«, štoviše govori pri sporazumu samo da netko ima šansu svoje ponašanje prosječno podesiti prema odre­ đenome, više ili manje često kao »važeće« prihvaćenome, no pri tome možda i najracionalnijem smisaonom sadržaju (unu­ tarnjeg ili vanjskog) ponašanja drugih. Sasvim je pitanje po­ jedinog slučaja, jednako kao i pri udruživanju, koliko iz pro­ sječno, donekle u »pravilima«, navedivoga smisaonog sadr­ žaja sporazuma, slijede prosječno opće pravilnosti praktičnog ponašanja. Jer ni ovdje nije sporazumom uvjetovano djelova­ nje istovetno sa sporazumnim djelovanjem. »Staleška kon­ vencija«, na primjer, sporazumno je djelovanje konstituirano onim ponašanjem koje u neko vrijeme »vrijedi« prosječno kao empirijski obligatorno. Ta se konvencija putem sporazuma ο »valjanosti« razlikuje od pukog »običaja«, koji počiva na bilo kakvoj »uvježbanosti« i na uobičajenoj »postavljenosti«, kao što se razlikuje i pomanjkanjem aparata »pravne« prinude, što se na obje strane ne može čvrsto odrediti. No sada sta­ leška konvencija može donijeti i faktične posljedice po pona­ šanje sudionika, koje empirijski ne vrijede obligatorno kao sporazumne. Feudalne konvencije, na primjer, mogu trgova­ nje smatrati nećudorednim i uslijed toga dovesti do sniženja mjere vlastite legalnosti u ophođenju s trgovcima. Posve različiti subjektivni motivi, svrhe i »unutarnja sta­ nja«, razumljiva svrsishodno racionalno ili »samo psihološki« mogu kao rezultantu prema svom smisaonom odnošenju pro­ izvesti jednako djelovanje u zajednici i isto tako prema svo­ joj empirijskoj valjanosti jednaki »sporazum«. Realna pod­ loga sporazumnog djelovanja je samo konstelacija »vanjskih« ili »unutarnjih« interesa, na koju djeluje, već prema tome, različito jasna valjanost »sporazuma« i ništa drugo, a opsta188

nak koje može biti uvjetovan, uostalom, međusobno vrlo he­ terogenim unutarnjim stanjima i svrhama pojedinca. Time se naravno ne poriče da se za pojedine vrsti djelovanja u zajed­ nici, koje se razlikuju prema prevladavajućoj subjektivnoj »smisaonoj usmjerenosti«, kao i naročito za sporazumno dje­ lovanje, dadu sadržajno sasvim dobro navesti motivi, interesi i »unutarnja stanja«, koja prosječno najčešće uzrokuju njihov nastanak i nastavak. Upravo je to utvrđivanje jedan od zada­ tak svake sadržajne sociologije. Međutim, takvi posve opći pojmovi, kako su ovdje bili definirani, nužno su sadržajno siromašni. Fluidan je, naravno, prijelaz od sporazumnoga k društvenom djelovanju — koje predstavlja samo propisima određen poseban slučaj. Tako će sporazumno djelovanje tramvajskih putnika, koji u sukobu nekoga drugog putnika s kondukterom »drže stranu« putniku, prijeći u društveno dje­ lovanje ako se nakon toga povezu s svrhu ulaganja zajednič­ ke »žalbe«. I gdje god se svrsishodno racionalno stvori neka odredba, postoji »udruživanje«, iako u najrazličitijem opsegu i smislu. Tako nastaje udruživanje već ako se za međusobno sporazumne, ali bez nagodbe »izdvojene« pripadnike rase os­ nuje »časopis« s »nakladnicima«, »izdavačima«, »suradnicima« i »abonentima«, otkuda će, do tada amorfno sporazumno dje­ lovanje, primati »direktive« s različito velikim šansama važ­ nosti. Ili ako za neku jezičnu zajednicu nastane »akademija« po uzoru na Crusca i otvore se »škole« u kojima se uče gra­ matička pravila. Ili za »vlast«, aparat racionalnih propisa i službenika. I obratno, iz gotovo svakog udruživanja običava proizići među udruženima sporazumno djelovanje, koje nadrasta opseg njegovih racionalnih svrha (»djelovanje uvjeto­ vano udruživanjem«). Svaki kuglaški klub ima za ponašanje sudionika jednog prema drugom »konvencionalne« posljedice, što znači: on uspostavlja na »sporazum« upravljeno djelova­ nje u zajednici, što je izvan udruživanja. Čovjek pojedinac sudjeluje u svom djelovanju neprekidno u mnogobrojnim i uvijek drugim zajedničkim sporazumnim i društvenim djelovanjima. Njegovo djelovanje u zajednici mo­ že se u svakom pojedinom aktu smisaono odnositi na drugi krug stranog djelovanja, na druge sporazume i udruživanja. 189

Sto su sada prema vrsti konstitutivnih šansa mnogobrojniji i raznolikiji ti krugovi na koje pojedinac racionalno upravlja svoje djelovanje, to je dalje napredovala »racionalna društve­ na diferencijacija«; što to više poprima obilježje udruživanja, to je dalje »racionalna društvena organizacija«. Pojedinac mo­ že pri tom, naravno, jednim jedinim aktom svog djelovanja sudjelovati u mnogim vrstama djelovanja u zajednici. Akt razmjene koji izvrši netko sa x, opunomoćenim od γ, koji je sa svoje strane »organ« nekoga svrsishodnog udruženja, sadr­ ži (1) jezično i (2) pismeno udruživanje; (3) udruživanje u raz­ mjeni sa χ osobno; (4) isto takvo sa γ osobno; (5) isto takvo s društvenim djelovanjem sudionika u onom svrsishodnom udruženju; (6) akt je razmjene suorijentiran u svojim uvjeti­ ma na očekivanja potencijalnog djelovanja ostalih reflektanata u razmjeni (konkurenata s obadviju strana) i na odgova­ rajuće sporazume legalnosti, itd. Neka radnja mora, doduše, predstavljati djelovanje u zajednici da bi bila sporazumno djelovanje, no ne da bi bila sporazumom usmerjena. Svako raspolaganje zalihama i posjedima nekog čovjeka, ne uzima­ jući u obzir što je normalno moguće tek zbog šanse zaštite koju joj jamči aparat prinude političke zajednice, tada i uto­ liko je sporazumno upravljena ako uslijedi u pogledu na mo­ gućnost promjene vlastitih zaliha razmjenom prema van. Već samo novčano poslovanje »privatnog gospodarstva« obuhvaća društveno, sporazumno i djelovanje u zajednici. Samo isklju­ čivo teorijski granični slučaj — robinzonada — posve je li­ šena svakoga djelovanja u zajednici, te tako i svakog spo­ razumno upravljenog djelovanja. Jer se ona smisaono odnosi na očekivanja ponašanja predmeta prirode. Već sama njena zamislivost dostaje da se može jasno ilustrirati da svako »gospodarsko« djelovanje ne sadrži već pojmovno u sebi i djelovanje u zajednici. Činjenično stanje je, štoviše, posve općenito uzevši takvo da se upravo pojmovno »najčistiji ti­ povi u pojedinim sferama djelovanja nalaze s onu stranu dje­ lovanja u zajednici i sporazuma — u području religijskoga jednako kao i u gospodarstvu, u znanstvenoj i u umjetničkoj koncepciji. Put »objektivizacije« ne vodi nužno dakako, u pravilu brzo k djelovanju u zajednici i, dok ipak, iako ne uvi190

jek nužno, on po svim pravilima vodi naročito k sporazum­ nom djelovanju. Nakon svega rečenoga ne smije se posve poistovetiti dje­ lovanje u zajednici, sporazum i udruživanje s predodžbom »međusobno« i »uzajamno« nasuprot »jedan protiv drugoga«. Naravno, ne samo posve amorfno stupanje u zajednicu, nego ni »sporazum« nije za nas nikako identičan s »isključivosti« prema drugima. Pitanje je pojedinog slučaja je li neko spo­ razumno djelovanje »otvoreno«, to znači, da je u svako vri­ jeme, svakome tko to želi omogućeno sudjelovanje, ili je i u kojoj mjeri »zatvoreno«, što znači da sudionici isključivo sporazumno ili udruživanjem onemogućuju sudjelovanje tre­ ćih. Neka konkretna jezična ili tržišna zajednica ima uvijek negdje (najčešće: fluidne) granice. To znači da normalno kat­ kada ne može biti uzet u obzir uopće svaki postojeći čovjek pri »očekivanjima« kao — aktualan i potencijalan sudionik sporazuma, nego samo neko mnoštvo, koje je često nemoguće određeno ograničiti. Sudionici neke jezične zajednice nisu normalno, zainteresirani za isključivanje trećih iz sporazuma (nego, naravno, već prema okolnostima, za neku konkretnu konverzaciju), a i tržišni interesenti često su zainteresirani upravo za »proširenje« tržišta. Pa ipak, kako jezik (kao sa­ kralni, staleški ili tajni jezik), tako i tržište sporazumom i udruživanjem mogu biti monopolitski »zatvoreni«. A s druge strane može čak putem udruživanja normalno zatvoreno sudjelovanje u specifičnom djelovanju u zajednici konkretnih tvorevina moći biti uvelike otvorenim (za »pridošlice«) upra­ vo u interesu moći. Sudionici u sporazumnom djelovanju mogu time slijediti zajednički, prema van upravljen interes. Ali to nije potrebno. Sporazumno djelovanje nije odmah »solidarnost«, kao što ni društveno djelovanje nikako nije isključiva suprotnost onome djelovanju ljudi u zajednici koje nazivamo »borbom« to jest, — posve općenito — nastojanju da se promakne vlastita vo­ lja nasuprot različitoj volji drugih uz upravljanje na očekiva­ no ponašanje drugih. Borbu prožimaju, štoviše, potencijalno sve vrsti djelovanja u zajednici uopće. Koliko na primjer neki akt udruživanja i zapravo znači izraz solidarnosti prema tre­ ćim ili kompromis interesa, ili, iz bilo kojih razloga samo že191

Iju sudionika, za pomicanjem oblika borbe i predmeta borbe prema prosječno (ali možda individualno različito) subjektiv­ no shvaćenoj svrsi, stvar je pojedinog slučaja. Često od sva­ koga ponešto. Ne postoji nikakva sporazumna zajednica, uključujući i onu povezanu najneograničenijim osjećajem pre­ danosti, kao što su erotski i karitativni odnosi, koja ne bi mogla usprskos tim osjećajima sadržavati i najbezobzirnije potčinjavanje drugoga. A mnoštvo svih »borbi« uključuje s strane bilo koju mjeru udruživanja ili sporazuma. Ovdje po­ stoji, u sociologijskim pojmovima čest slučaj, da se njihovo činjenično stanje djelomično pokriva, i to uslijed istih obi­ lježja, samo promatranih s različitih stajališta. Posve slobod­ na borba s protivnikom samo je granični slučaj među svim vrstama udruživanja u zajednicu. Polazeći od mongolske na­ jezde preko današnjega međunarodnopravnog, kolikog to bilo prekasno, suuvjetovanog načina vođenja rata, dalje, pre­ ko viteških zadjevica, gdje je propisano dopušteno oružje i sredstva borbe (»Messieurs les Anglais, tirez les premiers«) do propisnoga sudskog spora i do prijateljskoga »studentskog nadmetanja«, što već pripada sportskom »natjecanju«, nala­ zimo stupnjevano rastuće fragmente sporazumnog udruživa­ nja boraca u zajednicu, a gdje borba prelazi u »nadmetanje«, bilo zbog olimpijskog vijenca, izbornih glasova ili nekih dru­ gih sredstava moći, socijalne časti ili dobitka, događa se po­ sve na tlu racionalnog udruživanja, propisi kojega vrijedi ovdje kao »pravila igre«, koja određuju oblike borbe, no time potiskuju i šanse borbe. Od stupnja do stupnja rastuće »za­ dovoljenje« u smislu povlačenja fizičke primjene sile, samo je potiskuje, a da posve ne isključuje apeliranje na nju. To­ kom povijesnog razvoja njena je primjena samo još pojačana od strane aparata prinude nekoga određenog načina udruži­ vanja ili sporazumne zajednice: političke, monopolizirane, i u obliku zakonske prijetnje moćnika prinudom, te, konačno, sile, koja se formalno neutralno vlada. Okolnošću da se go­ tovo sva združivanja u zajednicu temelje bilo kako na »pri­ nudi« fizičke ili psihičke prirode bavit ćemo se samo još krat­ ko i tek toliko koliko je potrebno za dopunu dosadašnjih idealnotipskih pojmova. 192

VII Već smo se više puta u zgodimice upotrijebljenim primje­ rima susreli sa stanjem stvari koje sada valja još posebno istaći: naime sa slučajem da netko bez svoga »htijenja« sudje­ luje u sporazumnoj zajednici i u njoj ostaje. Na primjer u nekom amorfnom sporazumnom djelovanju — kao što je »govor« — nešto, ο čemu nije potrebno dalje raspravljati. Jer u stanovito vrijeme u njemu »sudjeluje« svatko čije prigodno djelovanje odgovara pretpostavci koju smo prihvatili kao značajku (sporazum). Ali to nije uvijek tako jednostavno. Tu je kao idealni tip »udruživanja« postavljena racionalna »svrsi­ shodna zajednica« koja počiva na izričitoj nagodbi u vezi sa sredstvima» svrhama i odredbama. Pri tom je već utvrđeno da se takva tvorevina može smatrati i u kojem se smislu može smatrati trajnom usprkos promjeni sudionika. Ipak se još pretpostavljalo kako »sudjelovanje« pojedinaca, to jest u prosjeku osnovano očekivanje da će svatko upraviti svoje djelovanje na odredbe, počiva na naročitoj racionalnoj na­ godbi sa svim pojedincima. Međutim, postoje neobično važni oblici udruživanja u kojima je društveno djelovanje u velikoj mjeri, kao kod svrsishodne zajednice, uređeno racionalno, propisima što ih ljudi stvoriše ο sredstvima i svrhama — dakle, »podruštvljenjeno« je, a među njima ipak kao temeljna pretpostavka njegova postojanja vrijedi da pojedinac nor­ malno bez svog htijenja sudjeluje u društvenom djelovanju, dakle, biva pogođen onim očekivanjima upravljenosti svoga djelovanja na one odredbe što su ih ljudi stvorili. Konstitutiv­ no djelovanje u zajednici odlikuje se upravo time što se pri postojanju određenoga činjeničnog stanja u neke osobe od nje očekuje sudjelovanje u djelovanju u zajednici, posebice, dakle, orijentiranje njenog djelovanja ha propise, a to se u prosjeku s pravom očekuje zato što dotični pojedinci važe empirijski kao »obvezni« na sudjelovanje u djelovanju u za­ jednici, konstitutivnom za zajednicu, i što postoji šansa da eventualno budu spriječeni u svom otporu prema tome (bez obzira u kako blagom obliku to bilo) od strane »aparata pri­ nude«. Činjenično stanje na koje se ono očekivanje veže u osobito važnom slučaju: (onom) političke zajednice, je, prije 13 Metodologija društvenih nauka

193

svega na primjer podrijetlo određenih osoba, rođenje ili pod nekim okolnostima čak samo boravište ili pak neko određeno djelovanje unutar nekoga određenog područja. Normalan na­ čin ulaska pojedinca u zajednicu je tada podatak da je on za sudjelovanje »rođen« ili »odgojen«. Takve ćemo zajednice, u kojih je takvo činjenično stanje (dato) — dakle (1) u suprot­ nosti prema dobrovoljnom »svrsishodnom savezu«: uračuna­ vanje na osnovi čisto objektivnoga činjeničnog stanja neovis­ no ο očitovanju uračunatih; (2) u suprotnosti prema nekome sporazumnom združivanju, lišenom namjernih racionalnih od­ redbi, u ovom smislu, dakle, amorfnom sporazumnom zdru­ živanju; postojanje takvih racionalnih, od strane ljudi stvo­ renih odredbi i aparata prinude kao suodređujuće činjenice djelovanja — označiti kao »ustanove«. Nije, dakle, svaka za­ jednica, u kojoj se »rađa« ili »odgaja« — »ustanova«; na prim­ jer jezična i obiteljska zajednica. Jer su obje lišene takvih racionalnih propisa. To su, međutim, oni strukturni oblici po­ litičke zajednice, koje se obično označuje kao »država« ili na primjer oni religijski oblici koji se u strogo tehničkom smislu označuju kao »crkva«. Kako se društveno djelovanje, upravljeno na racionalnu nagodbu, odnosi prema sporazumom djelovanju, tako se i ustanova sa svojim racionalnim propisima odnosi prema »saOezu«. Kao djelovanje saveza važi nam ono djelovanje koje nije upravljeno na propise nego na sporazum, dakle, spora­ zumno djelovanje, u kojega (1) uračunavanje pojedinca u su­ djelovanje usleđuje sporazumno, bez njegova vlastitoga, na to svrsishodno racionalno upravljenog nastojanja i u kojega (2) usprkos nepostojanja na to upravljenih propisanih odred­ bi ipak uvijek određene osobe (moćnici) izdaju sporazumno djelotvorne odredbe za djelovanje u savez sporazumno ura­ čunatih sudionika, ako su nadalje (3) oni sami ili druge osobe spremni na eventualnu fizičku ili psihičku, kao i uvijek, raz­ noliku, prinudu protiv sudionika, koji se budu ponašali pro­ tivno sporazumu. Stalno je, naravno, riječ, kao i u svakom »sporazumu« ο prosječno jednoznačno shvaćenome smisaonom sadržaju i promjenjivim prosječnim šansama empirijske valjanosti. Izvorna »kućna zajednica« u kojoj je »kućedomaćin« moćnik; isto tako »patrimonijalna« politička tvorevina 194

bez racionalnih propisa, u kojoj je moćnik — »knez«; kao i zajednica nekog »proroka» s »učenicima«, u kojoj je prvi po­ sjednik moći, ili, neka samo sporazumno postojeća religijska »skupština« u kojoj je neki istaknuti »starješina« moćnik — sve su to »savezi« prilično čistog tipa. Ovaj slučaj ne pruža inače načelno nikakve posebnosti prema ostalom »sporazum­ nom djelovanju«, te je tu smisleno primjenjiva cjelokupna njegova kazuistika. U modernoj je civilizaciji nekako propi­ sano gotovo svako djelovanje saveza, barem parcijalno, ra­ cionalnim odredbama — »kućna zajednica) na primjer heteronomno »obiteljskim pravom«, koje je propisala državna usta­ nova. Dakle, prijelaz k »ustanovi« je fluidan. I to tim više što s druge strane ima samo malo» čistih« tipova ustanova. Jer, što je raznovrsnije djelovanje ustanove, koje je konstituira, to redovitije nije njena cejlokupnost svrsishodno racionalno regulirana propisima. Oni propisi na primjer, koji su stvoreni — uzmimo ad hoc: posve svrsishodno racionalno — i koji se nazivaju »zakonima«, iznose u svakom slučaju barem, prije svega samofragmentarno činjenično stanje, racionalnom pro­ pisivanju kojega uvijek teže neki zainteresirani. Sporazumno djelovanje, koje u stvari konstituira opstanak te tvorevine, normalno presiže društveno djelovanje, upravljeno na svrsi­ shodno racionalne propise, kao što je to slučaj u većini svrsishodnih udruženja, a normalno je i starije od posljednjega. »Djelovanje ustanove« je racionalno propisani dio »djelova­ nja saveza«, ustanova parcijalno racionalno reguliran savez. Ili — prijelaz je, sociologijski gledano, posve fluidan — usta­ nova je racionalno potpunoma »nova tvorevina«, ali ipak ne u području valjanosti, posve »lišenom saveza«. Već ranije po­ stojeće djelovanje saveza ili djelovanje regulirano savezom, na primjer pod »aneksijom« ili ujedinjenjem dotadašnjih sa­ veza u novu zajedničku ustanovu, pomoću serije na to uprav­ ljenih propisa, podređuje se ili posve novim propisima ο dje­ lovanju, reguliranima savezom i koji se odnose nà savez, ili se poduzima samo izmjena saveza, na koju se osada treba odnositi djelovanje, odnosno, koju valja smatrati pogođenom njegovim odredbama, ili samo promjena personala organa ustanove i specijalno onog (personala) aparata prinude. 13*

195

Do nastajanja novih propisa ustanove svih vrsta dolazi potpunoma ako je povezano s tokom događaja, koje valja smatrati »novom tvorevinom« neke ustanove, ili ako je na­ stalo u normalnom toku djelovanja ustanove, samo u najrje­ đim slučajevima autonomnom »nagodbom« svih sudionika u tome budućem djelovanju, za koje se prema prosječno shva­ ćenom smislu očekuje lojalnost prema propisima. Inače go­ tovo isključivo oktroiranjem. To znači da određeni ljudi pro­ klamiraju neki propis važećim za djelovanje, regulirano sa­ vezom ili koje se odnosi na savez, a članovi ustanove (ili oni potčinjeni moći ustanove) zaista se tome više ili manje pot­ puno potčinjavaju, upravljajući svoje djelovanje više ili ma­ nje jednoznačno smisaono lojalno. To govori da propisana odredba postaje kod ustanova empirijski valjanom u obliku »sporazuma«. No to i ovdje valja razlikovati od »postojanja sporazuma« ili od nečega poput »prešutne nagodbe«, štoviše, to i ovdje valja razumjeti kao prosječnu šansu, da će prema (prosječnom) smisaonom razumijevanju »mišljeni«, pogođeni oktroiranim propisima, i stvarno — pojmovno sasvim sve­ jedno da li iz straha,, religioznog vjerovanja, pijeteta prema vladaru, isključivo svrsishodno racionalne procjene ili bilo kojih drugih motiva — smatrati politički »važećom« za svoje ponašanje, te svoje djelovanje upraviti na to u prosjeku u smislu primjerenosti propisima. Oktroiranje mogu izvesti »organi ustanove« naročitim djelovanjem ustanove, koje em­ pirijski vrijedi zbog sporazuma, a primjereno je propisima (autonomni oktroj) kao što su zakoni neke, prema van posve ili djelomično autonomne ustanove (na primjer »države«). Ili može biti »heteronoman«, od van prema unutra, na primjer može uslijediti za društveno djelovanje članova neke crkve ili lokalne zajednice ili nekoga drugog saveza u obliku usta­ nove, oktroiranjem od strane nekoga drugoga, na primjer po­ litičkog saveza, kome se u svom zajedničkom djelovanju pod­ vrgavaju ti sudionici u heteronomno uređenoj zajednici. Pretežan broj svih propisa, kako onih ustanova, tako i onih udruženja, nije s obzirom na nastanak ugovoren nego oktroiran, što znači: na osnovi »očekivanja sporazuma« na­ metnut od ljudi ili grupa ljudi koji iz bilo kojih razloga fak­ tično žele po svojoj volji utjecati na djelovanje u zajednici. 196

Ta faktična moć oktroiranja može sa svoje strane sporazum­ no empirijski »važiti« kao da pripada određenim, osobno ili prema obilježjima određenim ili prema pravilima (na primjer izborima) odabranim ljudima. Tada se te empirijski važeće, jer faktično u prosjeku dovoljno određuju djelovanje sudio­ nika, pretenzije i predstavke ο nekoj »važećoj« moći oktroi­ ranja mogu nazvati »ustavom« dotične ustanove. On je izlo­ žen u vrlo različitom opsegu racionalno jasnim propisima. Često nisu (izložena) gotovo najvažnija pitanja, katkada čak namjerno, s razloga koje ovdje nećemo razmatrati. Propisi daju stoga samo nesigurno razjašnjenje ο empirijski važećoj moći oktroiranja, koja napokon uvijek počiva na »sporazu­ mu« primjerenom savezu. Jer uistinu je uvijek, naravno, sa­ mo procjenjiva šansa.· kojim će se ljudima, ukoliko i u kom pogledu gotovo prosječno »podorgnuti« ovi, prema uobičaje­ nom tumačenju shvaćeno, prinudni sudionici — presudni sa­ držaj onog »sporazuma« koji predstavlja empirijski zbiljski važeći »ustav«. Začetnici svrsishodno racionalnih ustava mo­ gu pomoću njih vezati oktroiranje obveznih propisa i s odo­ bravanjem većine članova, većine stanovitih, prema određe­ nim obilježjima označenim ili prema pravilima odabranim osobama. I to ostaje, naravno, prema manjini isključivo »ok­ troiranje«, pri čemu se ne zaboravlja u nas u srednjem vijeku vrlo rašireno gledište, u ruskom miru, na primjer, prisutno gotovo do dana današnjeg, da »važeći« propis konačno (uspr­ kos službeno već postojećem načelu majorizacije) zahtijeva osobno odobravanje svih onih koje obvezuje. Prema stanju stvari počiva svaka moć oktroiranja na ne­ kom specifičnom, u svom opsegu i po svom načinu uvijek promjenljivom utjecaju — »vlasti« — konkretnih ljudi (pro­ roka, kraljeva, patrimonijalnih gospodara, očeva obitelji, sta­ rješina ili drugih uglednika, službenika, stranačkih ili drugih »vođa« najrazličitijega sociološkog karaktera) na djelovanje drugih u savezu. Taj se utjecaj osniva opet na karakteristično različitim motivima, među njima i na šansi primjene fizičke ili psihičke prinude bilo koje vrsti. Ali i ovdje vrijedi da spo­ razumno djelovanje, upravljeno samo na očekivanja (osobito »bojazan« poslušnih) predočuje samo relativno labilan gra­ nični slučaj. Šansa empirijske valjanosti sporazuma bit će i 197

ovdje pod inače jednakim okolnostima tim veća što se više u prosjeku smije računati na to da poslušni slušaju iz razloga što i subjektivno smatraju taj odnos prema vlasti za sebe »ob­ veznim«. Dok je to prosječno ili približno tako, počiva »vlast« na »legitimnom sporazumu«. Vlast, kao najvažniji temelj go­ tovo svakog delovanja saveza, a čija se problematika ovdje nameće, nužno je predmet posebnog razmatranja, što se ov­ dje ne može provesti. Jer, za njenu su sociologijsku analizu presudni različiti mogući subjektivno smisaoni razlozi onoga »legitimnog« sporazuma koji svuda gdje poslušnost ne proiz­ lazi iz čistog straha pred prijetećom silom određuje na te­ meljno važan način njen specifičan karakter. No, taj se prob­ lem ne može razmotriti usput i tako mora ovdje izostati bli­ skim pokušajem, približavanje »pravim« problemima socio­ logijske teorije ο savezu i ustanovi koji tek ovdje počinju. Put razvoja vodi, doduše, u pojedinostima uvijek ponovo — kao što smo to ranije vidjeli — od konkretnih racionalnih svrsishodnih propisa saveza do nastajanja »prekoračujućega« sporazumnog djelovanja. Ali u cijelosti, tokom nama preglednoga povijesnog razvoja, ne može se jasno konstatirati »na­ domjestak« sporazumnog djelovanja uslijed udruživanja, ne­ go kao sve dalekosežnija odredba sporazumnog djelovanja uslijed propisivanja, a posebice stalno sve veća izmjena od saveza do svrsishodno racionalno uređenih ustanova. A što praktično znači racionalizacija odredbi neke zajed­ nice? Da bi neki knjigovođa ili čak voditelj neke trgovačke poslovnice »znao« propise knjigovodstva, te svoje djelovanje upravio na njih ispravnom — ili u pojedinom slučaju uslijed zabune ili prijevare, pogrešnom — primjenom, očito nije nuž­ no da ima na umu racionalne principe na osnovi kojih su one norme izmišljene. Da bismo »ispravno« primijenili tablicu množenja, nije neophodno da racionalno osmislimo algebar­ ska pravila koja se osnivaju, na primjer, na pravilu oduzima­ nja: »9 do 2 ne ide, posuđujem si jedan«. Empirijska »valja­ nost« tablice množenja primjer je »sporazumne valjanosti«. No, »sporazum« i razumijevanje« nisu istovetni. Tablica mno­ ženja nam se kao djeci upravo »oktroira«, kao nekom poda­ niku racionalna naredba nekog despota. I to u doslovnom smislu kao nešto po svojim razlozima, pa čak i svrhama, u

početku posve nerazumljivo, ali kao nešto što ipak »vrijedi« kao obvezno. »Sporazum« je tako najprije jednostavno »pod­ vrgavanje« uobičajenomu, jer je uobičajeno. Više ili manje ostaje tako. Ne na osnovi racionalnih procjena, nego na os­ novi uvježbanih (oktroiranih) empirijskih kontrolnih poskusa utvrđuje se da li se »ispravno« računalo prema sporazumu. To se ponavlja na svim područjima,· tako je kad električna tramvajska kola, hidraulični lift ili neku pušku stručno kori­ stimo, a da uopće ništa ne znamo ο prirodoznanstvenim pra­ vilima na kojima se temelji njena konstrukcija, u što mogu čak i vozač tramvaja i proizvođač puške biti samo nepotpuno upućeni. Nijedan normalan potrošač nije danas ni približno upoznat s tehnikom proizvodnje dobara koja svakodnevno upotrebljava, a najčešće čak ni od kojih su materijala i od koje industrije proizvedeni. Njega zanimaju upravo samo za njega praktično važna očekivanja ponašanja tih artefakata. I sa društvenim institucijama stoji nekako kao i s novcem. Potrošač novca ne zna kako on zapravo dolazi do svojih značajnih naročitih kvaliteta — jer se sami znanstvenici oko toga žestoko spore. Slično je i kod svrsishodno racionalno stvorenih odredbi. Dok se raspravlja ο stvaranju nekoga no­ vog »zakona« ili nekoga novog paragrafa »statuta udruženja«, proniknu, barem oni osobito praktično jako time pogođeni zainteresirani, u stvarno mišljeni »smisao« nove odredbe. Ako se praktično »primjenjuje«, može taj smisao, koji je prvobitno tvorcima bio više ili manje jedinstven, biti potpuno zaborav­ ljen ili prikriven promjenom značenja, te je samo malen dio sudaca, koji zaista mogu proniknuti u »svrhu« poradi koje su te zamršene pravne norme svojevremeno uglajene i ok­ troirane, ali sama »publika« činjenicu stvaranja i empirijske »valjanosti« tih pravnih normi, te tako i iz toga proizlazećih »šansa« pozna onoliko koliko je neophodno za izbjegavanje najdrastičnijih neugodnosti. S rastućom kompliciranošću od­ redbi i napredujućom diferencijacijom društvenog života po­ staje to činjenično stanje sve univerzialnijim. Najbolje poz­ naju bez sumnje empirijski važeći smisao propisanih odredbi, to jest »očekivanja« koja s vjerojatnošću proizlaze otuda, što su stvorene te sada na neki način prosječno interpretirane i aparatom prinude garantirane, upravo oni, koji namjeravaju 199

198

planski djelovati protio, koji ih, dakle, namjeravaju »povrije­ diti« ili »zaobići«. Racionalne su odredbe nekog udruženja, bila to ustanova ili savez, dakle, od strane jednih oktroirane ili »sugerirane« za određene, međusobno opet možda vrlo raz­ ličito shvaćene, svrhe. Od strane su drugih, tj. od »organa« udruživanja — no ne nužno uz poznavanje svrha njihova stvaranja — više ili manje jednako subjektivno tumačene i aktivno provođene. Treći ih, ukoliko je to apsolutno nužno za njihove privatne svrhe, poznaju subjektivno u različitom stupnju približavanja onom načinu uobičajenog provođenja i učinili su ih sredstvom upravljanja svoga (legalnog ili ilegal­ nog) djelovanja, jer im bude određena očekivanja s obzirom' na ponašanje drugih (»organa« kao i pripadnika ustanove ili saveza). Četvrti ih, a to je »masa«, primjenjuju »tradicional­ no« — kako to kažemo — približavajući se nekako prosječno shvaćenom smislu i pridržavajući se tih odredbi najčešće bez ikakva poznavanja njihove svrhe i smisla, pa čak i samog po­ stojanja. Težište empirijske »valjanosti« upraDO neke »racio­ nalne« odredbe počiva tako sa svoje strane opet na spora­ zumnoj svodljivosti na uobičajeno, uživljeno, odgojeno i ono što se stalno ponavlja. S obzirom na njegovu subjektivnu strukturu to se ponašanje često više ili manje približava tipu masovnog djelovanja bez ikakve smisaone veze. Napredak društvene diferencijacije i racionalizacije znači, dakle, iako ne apsolutno uvijek, no u rezultatu posve normalno, u cije­ losti sve jača diferenciranje onih što su racionalnim tehnika­ ma i odredbama praktično pogođeni njihovom racionalnom bazom koja im u cijelosti zna biti skrivenijom nego »divljaku« smisao magične procedure njegova čaranja. Univerzalizam znanja ο uvjetovanostima i povezanostima djelovanja u za­ jednici ne pridonosi nikako njegovu racionaliziranju, nego je najčešće upravo suprotno. »Divljak« zna ο ekonomskim i so­ cijalnim uvjetima svoje vlastite egzistencije neizmjerno mno­ go više negoli u uobičajenom smislu »civilizirani«. A pri tom se općenito uzevši i ne događa da djelovanje »civiliziranoga« proriče posve subjektivno svrsishodno racionalno. To je, što­ više/različito za pojedine sfere djelovanja, a to je problem za sebe. Štoviše,' oho što položaju »civiliziranoga« u tom pogledu daje specifično »racionalnu« notu, u suprotnosti prema onoj 200

»divljaka« je: (1) općenito prihvaćeno vjerovanje u to da su uvjeti njegova svakodnevnog života, zvali se oni — tramvaj, lift, novac, sud, vojska ili medicina, načelno u biti racionalni, to jest racionalnom poznavanju, stvaranju i kontroli, dostup­ ni ljudski artefakti — što ima određene zamašne konzekvence po karakter »sporazuma«; (2) pouzdanje u to da oni funk­ cioniraju racionalno, to znači, prema poznatim pravilima, a ne iracionalno poput sila, na koje želi utjecati divljak svojim čaranjem, da se, barem u načelu, može s njima »računati«, njihovo ponašanje »kalkulirati« i svoje vlastito djelovanje upraviti na jasna, s njima stvorena, očekivanja. I tu leži spe­ cifičan interes racionalnoga kapitalističkog »pogona« na »ra­ cionalnim« odredbama, jer može u svojim šansama jednako proračunati njegovo praktično funkcioniranje kao i ono ne­ koga stroja. Ο tome na drugom mjestu.

201

Smisao »vrijednosne neutralnosti« sociologijskih i ekonomijskih znanosti1

1917. Pod »vrednovanjima« treba u tekstu što slijedi, gdje nije drugačije rečeno ili samo po sebi vidljivo, podrazumijevati praktična« procjenjivanja pojave na koju možemo našim dje­ lovanjem utjecati, kao zadovoljavajuće ili nezadovoljavajuće. S problemom »slobode« određene znanosti od vrednovanja te vrste, to jest s valjanosti i smislom toga logičkog načela, nije nipošto istovetno posve drugo pitanje koje ponajprije valja ukratko raspraviti: treba li netko ili ne treba u sveuči­ lišnoj nastavi »propovijedati« svoja etička ili kulturnim ideali­ ma ili svjetonazorski utemeljena praktična vrednovanja. To se pitanje ne može znanstveno raspraviti. Jer ono je samo po sebi posve ovisno ο praktičnim vrednovanjima i upravo zato nerješivo. U tome su zastupana, da navedemo samo ekstrem­ na, stajališta kako (a) stajalište da je doduše odvajanje čisto logički zaključivog i čisto empirijskog stanja stvari, s jedne strane, od praktičnih, etičkih i svjetonazorskih vrednovanja, s druge strane, ispravno ali da ipak (ili možda čak upravo po­ radi toga) obje vrste problema pripadaju području nastave, tako i b) stajalište da se isto tako ako to odvajanje nije lo1

Prerađeni tekst stručnog saopćenja za internu raspravu na zasje­ danju Verein für Sozialpolitik, 1913. god., tiskanog u obliku rukopisa. Izostavljeno je po mogućnosti sve što je zanimalo samo to društvo, dok su proširena opća metodologijska razmatranja. Od drugih, za ovu raspravu priređenih, saopćenja objavljeno je saopćenje profesora Sprangera u Schmollerovu Jahrbuch für Gesetzgebung, Verwaltung und Volkswirt­ schaft. Priznajem da smatram veoma slabim što nisam jasno promislio taj rad toga filozofa kojega poštujem, ali izbjegavam s njim svaku po­ lemiku već iz razloga prostora i ograničavam se samo na razlaganje vla­ stitog stajališta. 203

gički dosljedno izvedivo, ipak preporučuje koliko je god mo­ guće potisnuti u nastavi sva praktična vrednovanja. Potonje stajalište (b) čini mi se neprihvatljivim. Osobito mi neizvedivim izgleda razlikovanje, koje se u našim discipli­ nama prilično često poduzima, praktičnih vrednovanja »partijsko političkih« (pristranih) i onih drugačije naravi (nepri­ stranih), što je prikladno samo za prekrivanje domašaja sluša­ teljima sugeriranog stava. I nazor da bi katedri morala biti svojstvena nepristranost, te da bi trebalo isključiti stvari koje sa sobom nose opasnost »temperamentnih« rasprava, kad bi se uopće vrednovalo, bilo bi birokratsko mišljenje koje bi svaki nezavisan nastavnik morao odbaciti. Od učenjaka koji su vjerovali da se u empirijskim raspravama ne trebaju odre­ ći praktičnih vrednovanja trebalo je najprije podnositi up­ ravo najstrastvenije — kao što je Treitschke, a na svoj način i Mommesen. Jer će upravo snažno naglašenom afektivnošću slušatelj biti stavljen u položaj da barem sa svoje strane oci­ jeni subjektivnost nastavnikova vrednovanja u njenom utje­ caju na moguće iskrivljavanje njegovih sudova i da prema tome za sebe učini ono što temperament nastavnika nije uči­ nio. Istinski bi patos tako sačuvao ono djelovanje na duše mladeži koje bi im, po mom mišljenju, pristaše praktičnog vrednovanja u nastavi rado željeli zajamčiti, a da pri tom slu­ šatelj ne brka različite sfere, što se mora dogoditi kad god su utvrđivanje empirijskih činjenica i poticanje da se zauzme praktičan stav ο velikim životnim problemima uronjeni u istu hladnu bestemperamentnost. Prvo stajalište (a) čini mi se prihvatljivim, i to s vlastitog subjektivnog stajališta njegovih eventualnih pristaša, tada i samo tada ako sveučilišni nastavnik bezuvjetno postavi sebi u dužnost da će u svakom pojedinom slučaju, čak i uz opas­ nost da uslijed toga svoje predavanje učini manje zanimlji­ vim, svojim slušateljima i, što je glavno, samome sebi pouz­ dano razjasniti koja su od dotičnih njegovih izvođenja isklju­ čivo logički zaključci ili isključivo empirijsko utvrđivanje či­ njenica, a koja su praktično vrednovanje. Kad se jednom prizna osebujnost tih dviju sfera, to učiniti izgleda mi sva­ kako izravnim imperativom intelektualne časti i u tom slu­ čaju apsolutno minimalnim zahtjevom. 204

Naprotiv, pitanje — da li se s katedre (čak uz taj uvjet) uopće treba praktično vrednovati ili ne s njegove je strane pitanje praktične sveučilišne politike, te je zbog toga u kraj­ njoj liniji rješivo sa stajališta onih zadataka koje pojedinac prema svojim procjenama dodjeljuje sveučilištu. Onaj tko sveučilištu, a time sebi samom, snagom svoje kvalifikacije sveučilišnog profesora, dodjeljuje ulogu oblikovanja ljudi, propagiranja političkih, etičkih, umjetničkih, kulturnih ili drugih shvaćanja, zauzet će različit položaj od onih koji drže da moraju potvrditi činjenicu (i njezine konzekvencije), da sveučilišna predavaonica danas širi zbiljski vrijedan utjecaj samo stručnim obrazovanjem od strane kvalificiranih osoba, te da je stoga »intelektualna čestitost« jedina specifična kre­ post kojoj ona treba težiti. Prvo stajalište može se braniti od krajnje različite pozicije kao i drugo. To posljednje (koje ja osobno prihvaćam) može se isto tako izvesti iz krajnje pre­ tjeranog kao i upravo obrnuto iz potpuno skromnog procje­ njivanja značenja »stručnog« obrazovanja. Na primjer, ne za­ to što bi se željelo da svi ljudi, u intimnom smislu, žele po­ stati što je moguće »čistiji« »stručnjaci«; nego upravo obrnu­ to, zato što ne želi vidjeti krajnje i najosobnije životne od­ luke koje čovjek treba na se preuzeti, ne pobrkati ih sa struč­ nim obrazovanjem — koliko god veliko moglo biti njegovo značenje ne samo za opće intelektualno obrazovanje nego ta­ kođer indirektno i za samodisciplinu i ćudoredan stav mla­ dog čovjeka — i vidjeti njegovo rješenje na osnovi vlastite savjesti slušatelja, a ne ugledanjem na sugestije s katedre. Predrasuda profesora Schmollera u sklonosti vrednovanju s katedre posve mi je razumljiva kao odjek jedne velike epo­ he, koju su on i njegovi prijatelji pomogli stvoriti. Ali smat­ ram da mi ipak još ne može izmaknuti okolnost da su se pri­ je svega za mladu generaciju znatno promijenili sasvim ob­ jektivni odnosi u jednom važnom pogledu. Prije četrdeset godina u krugu učenog svijeta u našoj disciplini daleko se proširilo vjerovanje da na području praktično-političkog vrednovanja konačno samo jedan od mogućih stavova mora biti etički ispravan (sam Schmoller, dakako, preuzeo je taj stav samo u ograničenoj mjeri). Kao što bi se lahko utvrdilo to danas upravo nije više slučaj među pristašama katedar-

skog vrednovanja. Legitimnost katedarskih vrednovanja više se ne brani etičkim zahtjevom, čiji (relativno) jednostavan postulat pravičnosti, i u vrsti njegova konačnog utemeljenja kao i njegovim konzekvencijama dijelom je bio a dijelom i jest (relativno) jednostavan i prije svega (relativno) imperso­ nalan, jer je očito specifično nadosoban nego se brani (sna­ gom neminovnog razvitka) raznolikim spletom »kulturnih vrednovanja«, to jest istinskim težnjama za umjetnošću, ili, posve otvoreno, tobožnjim »pravom ličnosti« profesora. Mo­ guće je samo srditi se na to stajalište, ali ne može se, zato što istina sadrži »praktično vrednovanje«, pobiti da je od svih sorta proricanja koje je u tom smislu osobno obojeno, pro­ fesorsko proricanje jedino koje je posve i uopće neosnovano. Postoji besprimjerno stanje kad brojni službeno provjereni proroci ne propovijedaju svoje propovijedi na ulici, ili u crkvi ili inače u javnosti ili privatno, u osobno odabranim privatnim sastancima sekte, koju kao takvu priznajem, nego si dopuštaju, da u tobože objektivnim i od države povla­ štenim predavanjima, koje nije moguće kontrolirati, bez rasprave i bez protivljenja, u ime znanosti daju mjerodavne katedarske odluke ο svjetonazorskim pitanjima. Postoji jedna stara zasada koju je Schmoller jednom prigodom snažno zastupao, to jest da bi događaje u predavaonici trebalo oteti od javne rasprave. Premda je moguće tvrditi da je to katkada, čak na području empirijskih znanosti, moglo biti štetno, smatra se očiglednim i prihvaćam da »predavanje« treba biti nešto drugo od »sastanka«, da iscrpna strogost, činjeničnost, trijeznost kolegijalnog razlaganja mo­ gu trpjeti od upadanja javnosti u riječ, na primjer javne štampe, na štetu pedagoških ciljeva. Samo takva privilegija slobode od kontrole čini se da je svakako primjerena samo za područje stručnih kvalifikacija profesora. Ne postoje ni­ kakve stručne kvalifikacije za osobno proricanje i stoga ne daju tu privilegiju. Prije svega, ne bi trebalo iskoristiti posto­ jeći zavisan položaj studenta koji, da bi uspio u životu, mora posjećivati određena učilišta i prema tome njihove profesore, da bi mu uz ono, što za to treba — buđenje i školovanje nje­ gove sposobnosti shvaćanja i njegova mišljenja, a uz to zna­ nja, ulijevo još i to tako da mu se ne može protusloviti, vla206

štiti, katkada zacijelo posve zanimljiv (ali često također pot­ puno nevažan) takozvani »nazor na svijet«. Za propagiranje njegovih ideala stoje profesoru na raspo­ laganju druge mogućnosti, kao i inače svakome, a kad ih nema, on ih u odgovarajućem obliku može lako stvoriti, kao što iskustvo dokazuje pri svakom poštenom pokušaju. Ali profesor ne bi trebao postavljati zahtjev da kao profesor nosi maršalsku palicu državnika (ili reformatora kulture) u svojoj naprtnjači, što on radi kad se služi okriljem katedre za izra­ žavanje državničkih političkih (ili kulturno političkih) senti­ menata. U tisku, javnim skupovima, u udruženjima, ogle­ dima, u svakom drugom obliku koji je također dostupan svakom građaninu, on može (i treba) raditi ono što mu zapo­ vijeda njegov bog ili demon. Danas bi student u predavaonici od svog profesora prije svega trebao naučiti: (1) sposobnost da si, s jednostavnim rješenjem, izloži zadani zadatak; (2) da prizna činjenice, prije svega upravo osobno neprijatne či­ njenice, i da njihovo utvrđivanje razlikuje od vrednujućeg stava; (3) da podredi vlastitu osobnost činjenicama i zatomi potrebu da nepozvan pokazuje osobni ukus i druge osjećaje. Čini mi se da je to beskrajno potrebnije nego što je bilo prije četrdeset godina kad taj problem zapravo uopće nije u tom obliku ni postojao. Nije istina — kao što se tvrdilo — da lič­ nost jest i da bi trebala biti »cjelina« u tom smislu da bi mo­ rala biti izgubljena, kad je ne bismo isticali u svakoj zgodi. Pri svakom profesionalnom zadatku činjenice kao takve tra­ že svoje pravo i htijenje da se izvrše prema njihovim vlasti­ tim zakonima. Pri svakom profesionalnom zadatku koji mu je postavljen, čovjek bi se trebao ograničiti na stvar i isklju­ čiti sve što joj strogo uzevši ne pripada — poglavito vlastitu ljubav i mržnju. A nije točno ni to da se jaka ličnost u sva­ koj zgodi ispituje prema nekoj samo njoj svojstvenoj, posve »osobnoj noti«. Naprotiv, poželjno je da se generacija koja upravo sada izrasta prije svega nauči na misao da »biti lič­ nost« jest nešto, što se ne može namjerno htjeti i da postoji samo jedan jedini put da se (možda!) postane ličnost — iskrena predanost jednoj »stvari«, kakva god ona bila, i iz nje izveden »zahtjev trenutka« u pojedinom slučaju. Loš je stil osobne stvari umiješati u činjenična stručna rasprav207

ljanja. A to znači da riječ životni »poziv« lišavamo jedinog zbiljski još značajnog »smisla« koji se danas još zadržao ako ne provodimo posebnu vrstu samoobuzdavanja koju on traži. Ali teži li pomodni kult ličnosti nauživati se pri­ jestolja u javnim nadleštvima ili katedrama — on izvanjski djeluje gotovo uvijek uspješno, ali u najunutarnjijem smi­ slu posvuda je jednako sitničav i posvuda šteti stvari. Ali nadam se, ne mora se posebno reći, da protivnici kojima se bave ova razlaganja posve sigurno najmanje mogu postići tom vrstom kulta ličnosti samo zato što je »ličan«. Oni dije­ lom vide zadaću katedre u drugom svjetlu, a dijelom imaju drugačije obrazovne ideale koje štujem, ali ih ne dijelim. Ipak valja razmotriti ne samo ono što oni žele nego kako ono što svojim autoritetom legitimiraju mora djelovati na gene­ raciju s ionako neminovno jako razvijenom predispozicijom za ono što drže važnim. Konačno, jedva da je potrebno posebno ustvrditi da su se mnogi tobožnji protivnici (političkih) katedarskih vrednova­ nja zacijelo najmanje legitimirali kad se u nastojanju da di­ skreditiraju kulturno i socijalno političke rasprave vođene izvan predavaonica u potpunoj javnosti pozivaju na temeljno načelo isključivanja »vrijednosnih sudova« koje su često kri­ vo razumjeli. Neosporno postojanje tih pseudovrijednosno neutralnih, tendencioznih elemenata, koje je u našu struku unio žilav i svjestan krug snažno zainteresiranih, nedvojbeno pokazuje, da značajan broj po sebi nezavisnih učenjaka sada ustrajno ostaje pri vrednovanju s katedre, budući da su isuviše oholi da bi sudjelovali u toj lakrdiji tobožnje »vrijednos­ ne neutralnosti«. Osobno vjerujem da bi se usprkos tome tre­ balo učiniti ono što je (po mom mišljenju) ispravno i što će povećati važnost praktičnih vrednovanja učenjaka, s tim da njihovo zastupanje ograniči na odgovarajuće prigode izvan predavaonica, kad postane poznato da je strogo pri tome da u predavaonici može raditi samo ono, što je »njegova duž­ nost«. Ali sve su to, dakako, sama po sebi pitanja praktičnog vrednovanja i stoga nerješiva pitanja. U svakom slučaju načelna preokupiranost s pravom vred­ novanja s katedre, čini mi se, bila bi samo tada dosljedna kad bi se ujedno stvorilo jamstvo da će sva stranačka vrednova208

nja imati prigodu na katedri dokazivanja njihove vrijedno­ sti.2 Ali u Njemačkoj običaj isticanja prava vrednovanja s katedre bio je povezan s upravo suprotnim· načelom za jedneko zastupanje svih (pa i »najekstremnijih« koji se mogu zamisliti) pravaca. Naravno, sa Schmollerova osobnog staja­ lišta bilo je na primjer dosljedno kad je objašnjavao da su marksisti i mančesterovci bez kvalifikacija za držanje sveuči­ lišnih katederi iako on nikada nije bio opsjednut nepraveclnošću da bi ignorirao njihove znanstvene rezultate, koji do­ laze upravo iz tog kruga. Upravo to su točke u kojima ne bi nikada mogao slijediti našeg štovanoga učenjaka. Ne bi se očito smjelo u jednom dahu tražiti dopuštanje vrednovanja s katedre i — kad treba povući konzekvencije — ukazivati na to da je sveučilište državna ustanova za obrazovanje »lo­ jalnih« činovnika. To ne bi od sveučilišta učinilo »stručnu školu« (na što ukazuju mnogi degradirani nastavnici), nego popovski seminar — samo što mu se ne bi mogao dati religij­ ski dignitet potonjega. Dakako, željelo se postaviti određene, isključivo »logičke« granice. Jedan od naših najistaknutijih pravnika jednom je zgodom, dok se izrazio protiv isključenja socijalista s katedara, objašnjavao da on kao nastavnik prava ne bi mogao prihvatiti nekog »anarhistu« budući da poriče valjanost prava općenito — a očito je taj argumenat držao odlučnim. Točno sam suprotnog gledanja. Anarhist zasigurno može biti dobar poznavalec prava. A ako ja takav, tada ga upravo, tako rekavši, »Arhimedova točka« njegovih objektiv­ nih uvjerenja, koja je izvan konvencija i pretpostavki što su nam same po sebi razumljive, ako su autentične, može ospo­ sobiti da shvati problematiku temeljnih nazora pravnog uče­ nja, koju izbjegavaju svi oni kojima je sama po sebi jasna. Jer radikalna sumnja je otac spoznaje. Pravnik ima tako ma* Zato nipošto još nije dovoljno nizozemsko načelo: oslobođenje čak i teologijskih fakulteta konfesionalne kontrole zajedno sa slobodom osni­ vanja sveučilišta u slučaju da su osigurana financijska sredstva i pridrža­ vanje propisa ο kvalifikacijama za postavljanje nastavnika i privatno pra­ vo osnutka katedre kao pokroviteljeva poklona osnivaču. Jer to daje pred­ nost samo onome tko posjeduje novac i autoritarnim organizacijama koje su ionako u posjedu vlasti; kako je poznato, samo su se klerikalni kru­ govi time koristili. 14 Metodologija društvenih nauka

209

len zadatak — »dokazati« vrijednost onih kulturnih dobara čije je postojanje povezano sa postojanošću »prava«, koliko ga ima medicinar »dokazati« da je vrijedno težiti produženju života u svim okolnostima. Nijedan od njih nije kadar to či­ niti vlastitim sredstvima. Ali ako se katedra želi učiniti mje­ stom praktičnih vrijednosnih rasprava, tada je očito obvezno dopustiti najnesmetaniju slobodu raspravljanja najnačelnijih temeljnih pitanja sa svih stajališta. Može li se to dogoditi? Upravo su danas najodlučnija i najvažnija pitanja ο praktič­ nim i političkim vrijednostima isključena s katedara njemač­ kih sveučilišta samom prirodom političkih odnosa. Onome kome interesi nacije stoje beziznimno iznad svih njezinih konkretnih institucija pojavljuje se, na primjer, kao središnje važno pitanje: da li se današnje mjerodavno mišljenje ο po­ ložaju monarha u Njemačkoj može uskladiti sa svjetskim in­ teresima nacije i sa sredstvima, ratom i diplomacijom, ko­ jima će se izraziti. Nisu uvijek najgori patrioti, čak ni protiv­ nici monarhije koji su danas skloni negativno odgovoriti na to pitanje i koji ne vjeruju u trajni uspjeh na oba ta područja, sve dok se tu ne izvedu vrlo duboke promjene. Međutim, svatko zna, da se ta životna pitanja nacije ne mogu potpuno slobodno raspravljati na njemačkim sveučilištima.3 Ali naoči­ gled te činjenice da su upravo vrednovanja ο odlučujućim praktično-političkim pitanjima trajno izopćena iz slobod­ nog raspravljanja na katedri, čini mi se da bi dignitetu pred­ stavnika znanosti jedino odgovaralo da šuti i ο takvim vri­ jednosnim problemima ο kojima mu je dopušteno najslobod­ nije raspravljati. Ali ni u kojem slučaju ne bi trebalo to nerješivo — jer je vrijednosno uvjetovano — pitanje: smije li se, mora li se, treba li u nastavi zastupati praktična vrednovanja, na bilo koji način spajati s isključivo logičkim raspravama ο ulozi koju imaju vrednovanja za empirijske discipline, kao što su sociologija i nacionalna ekonomija. Inače bi to moralo škos

To nije nikakva posebnost Njemačke. U gotovo svim zemljama postoje, otvoreno ili skriveno, stvarne zapreke. Samo je različit način na koji su isključeni problemi vrijednosti.

diti nepristranosti rasprave pravog logičkog stanja stvari, čije rješenje samo po sebi ne daje još uopće nikakav naputak za rješenje nekog drugog pitanja izvan dva čisto logička zahtje­ va: jasnoće i jasnog odvajanja heterogenih krugova problema sa strane nastavnika. Ne želim dalje raspravljati ο tome je li »teško« dijeliti em­ pirijski izričaj od praktičnog vrednovanja. Teško je. Svi mi koji podupiremo taj zahtjev, kao i drugi, uvijek ponovo u tome griješimo. Ali barem bi pristaše takozvane etičke nacio­ nalne ekonomije trebale znati da čak, ako je ćudoredni zakon neostvariv, on ipak važi kao »zadan«. Ispitivanje nečije sav­ jesti možda bi pokazalo da je ispunjenje našega zahtjeva te­ ško prije svega poradi toga što mi nerado sebi uskraćujemo da stupimo na tako zanimljivo područje vrednovanja s oso­ bito tako poticajnom »osobnom notom«. Svaki će nastavnik opaziti da se lica njegovih studenata ozare i da su mnogo pažljiviji kad se počne osobno »pokazivati«, a isto tako da će zbog očekivanja korisno utjecati na broj posjetilaca njegovih predavanja. Nadalje, svatko zna da će konkurencija između sveučilišta za pridobivanje studenata pri predlaganju nastav­ nika često dati prednost nekom proroku, koliko god bio mi­ noran, koji puni predavaonice, u odnosu na veoma istaknutog učenjaka i objektivnog učitelja, osim ako bi proricanje osta­ vilo nedirnutim politička ili konvencionalna vrednovanja koja se u to vrijeme uvažavaju kao normalna. Tobože vrijednosno neutralan prorok koji govori u prilog vladajućih interesa ima, dakako, veće mogućnosti, zahvaljujući utjecaju koji one imaju na političke moćnike. Sve to držim neprijatnim i stoga neću ulaziti u tvrdnju da je zahtjev za odstranjivanje praktič­ nih vrednovanja »sitničav«, da bi on predavanja učinio »do­ sadnima«. Neću rješavati ni pitanje moraju li predavanja na empirijskom stručnom području prije svega težiti tome da budu »zanimljiva«. Što se mene tiče bojim se da bi u svakom slučaju draž studenata postignuta »osobnim notama« trajno slabila sklonost studenata za jednostavan stvaran rad. Ne želim dalje raspravljati nego izrijekom priznati da je moguće u obliku uklanjanja svih praktičnih vrednovanja su­ gestivno izazvati takve sklonosti naročite snage poznatom 14*

210

211

shemom: »pustiti činjenice da govore«. Bolja kvaliteta naših parlamentarnih i izbornih govora djeluje upravo tim sredst­ vom — i za njihove ciljeve posve legitimno. Ne treba više trošiti riječi u vezi s tim da bi taj postupak s katedre, upravo sa stajališta zahtjeva njihova uklanjanja, bio najnedostojnija od dvih zloupotreba. Ali činjenica da se nepošteno stvarala iluzija ο izvršenju nekog imperativa može proturiti kao zbilj­ nost, ne znači sama po sebi nikakvu kritiku imperativa. To znači da kad nastavnik ne vjeruje da bi se trebao odreći praktičnih vrednovanja, on ih treba studentima i sebi samo­ me učiniti potpuno jasnima. Moramo se konačno najenergičnije suprotstaviti pomisli, koja nije rijetka, da se za postizanje znanstvene »objektiv­ nosti« udara putem odmjeravanja različitih vrednovanja jed­ nih prema drugima i da »poput državnika« iznađemo između njih kompromis. »Srednja linija« se posredstvom empirijskih disciplina može upravo isto tako malo znanstveno dokazali kao i »najekstremnija« vrednovanja. Zapravo u sferi vredno­ vanja ona bi bila najmanje jasno mjerilo. Ona ne pripada katedri — nego političkim programima, uredima i parlamen­ tu. Znanosti, i normativne i iskustvene, mogu pružiti nepro­ cjenjivu uslugu političkim aktivistima i borbenim strankama, naime mogu im reći: (1) da je taj i taj »konačni« stav shvatljiv s obzirom na taj praktični problem; (2) da tako i tako stoje činjenice na koje se mora računati pri hotimičnom izboru iz­ među tih stavova. A time stižemo do naše »stvari«. Beskonačni nesporazumi, a prije svega terminološki, sto­ ga potpunoma sterilni prijepori povezani su s riječi »vrijed­ nosni sud«, a od kojih nijedan očito nije apsolutno ništa pri­ donio stvari. Kao što je na početku rečeno, posve je jasno da se u ovim raspravama bavimo praktičnim vrednovanjima društvenih činjenica glede njihove poželjenosti ili nepoželjenosti za naše discipline s etičkog, ili kulturnog stajališta ili zbog nekog drugog razloga. Da znanost (1) želi polučiti »vri­ jedne« rezultate, to jest logički i činjenično vrednovano ispravne rezultate; (2) želi polučiti »vrijedne« rezultate, to jest rezultate koji su važni u smislu znanstvenog interesa; da, nadalje, već izbor materijala uključuje neko »vrednovanje«. 212

Uprkos svemu što je ο tome već rečeno,4 te su se dvije stvari s punom ozbiljnošću ponovo postavile kao »prigovori«. Ni­ malo manje nije gotovo nepojmljiv silan nesporazum koji se uvijek ponovo ponavlja — je li se utvrdilo da se empirijske znanosti ne mogu »subjektivnim« vrednovanjima ljudi baviti kao svojim predmetom (premda sociologija i čitava teorija granične korisnosti u nacionalnoj ekonomiji počiva na sup­ rotnoj pretpostavci). Ali riječ je isključivo ο samom po sebi krajnje trivijalnom zahtjevu: da istraživač i prikazivač tre­ baju bezuvjetno razlikovati — jer se radi ο heterogenim problemima — utvrđivanje empirijskih činjenica (uključivši postupak »vrednovanja« — što ga je utvrdilo — od strane empirijskog pojedinca kojega je istraživao) i njegova praktič­ na vrednovanja, to jest vrednovanja tih činjenica (uključivši eventualna »vrednovanja« što su ih empirijski postojeći ljudi učinili predmetom istraživanja) koje su procijenjene kao po­ voljne ili nepovoljne, i u tom smislu označavaju »vrijednosni stav«. U jednoj inače vrijednoj raspravi jedan pisac tumači: istraživač bi mogao svoje vlastito vrednovanje uzeti kao »či­ njenicu«, a potom iz nje povući konzekvencije. Ono što se ovdje misli tako je neosporno ispravno, kao što je odabrani izraz varljiv. Naravno, s tim bi se mogli složiti prije rasprave da određeno praktično mjerilo, na primjer pokriće troškova povećanja vojske samo iz džepa klase vlasnika, treba pret­ postaviti u raspravi i da treba raspraviti samo ο sredstvu za njegovo izvršenje. To je često posve svrsishodno. Ali takvu općenito pretpostavljenu namjeru ne može se još nazvati »či­ njenicom«, nego nekim »a priori postavljenim ciljem«. Da je to također dvojakog značenja, pokazat će se vrlo brzo u ra­ spravi ο »sredstvu«, čak ako je neprijeporni »pretpostavljeni cilj« bio tako konkretan, kao što je sada pripaljivanje ciga­ rete. Dakako, tada je rasprava ο sredstvu rijetko kada poMoram uputiti na ono što sam rekao u prethodnim člancima, (str. 146, nadalje str. 215 i 291 tu i tamo moguća nedovoljna ispravnost poje­ dinih formulacija ne bi smjela utjecati ni na jedan bitan aspekt problema) a mogao bih, što se tiče »nepomirljivosti« određenih konačnih vrednovanja na nekim važnim područjima problema, uputiti na: Radbruch Einführung in die Rechtswissenschaft (2. Aufl., 1913). Ja u nekim točkama odstupan od njega, ali to nije važno za problem ο kojem ovdje raspravljam. 4

213

trebna. U gotovo svim slučajevima neka općenito formuli­ rana namjera, kao na primjer u prethodno odabranom pri­ mjeru, iskustvo će pokazati, da se u raspravi ο sredstvu ne pokazuje samo da pojedinac pod tobože jasnim ciljem pod­ razumijeva nešto posve različito nego se posebno može pokazati da se može težiti potpuno istom cilju iz različitih krajnjih razloga i da on utječe na raspravu ο sredstvima. Ali ostavimo to po strani. Jer to da se može polaziti od određe­ nog općenito željenog cilja i da se može raspravljati samo ο sredstvu za njegovo postizanje, te da to onda može pokazati rasprava koja se vodi empirijski — to nije nitko još porekao. Ali cijela se rasprava vrti oko izbora cilja (a ne sredstva za čvrsto dati cilj), dakle upravo oko toga u kom se smislu vred­ novanje, koje pojedinac izražava, ne uzima kao »činjenica«, nego može postati predmetom znanstvene kritike. Ako se to jasno ne shvati, svako daljnje razlaganje je uzaludno. U raspravi se nipošto ne postavlja zapravo pitanje koliko praktična vrednovanja, a osobito etička, sama po sebi mogu iziskivati normativni dignitet, odnosno koliko su po naravi drugačija, recimo, od primjera što ga implicira pitanje treba li blondine voljeti više od brineta ili slični subjektivni sudovi ukusa. To su problemi filozofije vrijednosti, a ne metodolo­ gije empirijskih disciplina. Njima je stalo samo do toga da valjanost nekog praktičnog imperativa kao norme, s jedne strane, i istinska vrijednost empirijskog utvrđivanja činje­ nica, s druge strane, stoje na potpunoma različitoj problem­ skoj razini i da će se specifičan dignitet svake od njih pre­ tvoriti u ruševinu ako se ο tome pogrešno sudi i ako se po­ kuša te dvije sfere na silu spojiti. To se, po mom mišljenju, 5 uvelike dogodilo, osobito profesoru von Schmolleru. Upravo poštovanje prema našem majstoru ne dopušta mi da pređem preko te stvari u kojoj se, vjerujem, s njim ne slažem. Ponajprije se želim okrenuti protiv toga da za pristaše »vrijednosne neutralnosti« puko postavljanje povijesnih i in­ dividualnih nestabilnosti aktualno važećih vrijednosnih sta­ vova važi kao dokaz za nužno »subjektivni« karakter, na 5

U njegovom članku ο Volkswirtschaftslehre u: Handwörterbuch der Staatswissenschaften (3. Aufl., Bd. VIII, str. 426—501). 214

primjer, etike. Empirijsko utvrđivanje činjenica također je vr­ lo često osporavano i u pogledu toga treba li nekoga sma­ trati huljom, mogla bi često vladati bitno veće opće suglasje nego što (čak i među stručnjacima) vlada glede pitanja tuma­ čenja osakaćenih natpisa. Schmollerova pretpostavka ο sve većoj uobičajenoj suglasnosti svih religija i ljudi glede glavnih točaka praktičnog vrednovanja u oštroj je opreci s mojim utiskom. Samo, čini se da je to nevažno za stvar. Jer se sva­ kako moramo suprotstaviti shvaćanju da bi se mogli znan­ stveno miriti s bilo kojim, takvom konvencijom stvorenim, određenim po sebi jasnim i tako široko rasprostranjenim praktičnim stavovima. Čini mi se da je specifična funkcija znanosti upravo suprotna — ono što je konvencionalno samo po sebi jasno, pretvoriti u svoj problem. To su upravo u svoje vrijeme učinili Schmoller i njegovi prijatelji. Činjenica da se nadalje istražuje uzročno djelovanje stvarno postojećih etič­ kih ili religijskih uvjerenja na privredni život i da se u odre­ đenim okolnostima procjenjuje, na primjer nema još poslje­ dicu — da se mora dijeliti ta određena, možda uzročno vrlo djelotvorna, uvjerenja ili da ih se mora smatrati »vrijed­ nima«, kao i obrnuto — pripisivanje visoke vrijednosti nekoj etičkoj ili religijskoj pojavi ništa ne iskazuje ο tome da li bi njezine neobične posljedice, koje je imalo njezino ozbiljenje ili bi moglo imati, bile opskrbljene s istim pozitivnim prirokom. Činjenični izričaji apsolutno nam ništa ne govore ο tim pitanjima i pojedinac bi ih morao vrlo različito procjenjivati prema svojim vlastitim religijskim i drugim praktičnim vred­ novanjima. Sve to ne spada u sporno pitanje. Naprotiv, najizričitije sam protiv shvaćanja na »zbiljska« znanost ο etič­ kom, to jest da dokazivanje stvarnih utjecaja što ih uvjerenja grupe ljudi, koja u njoj prevladavaju u određeno vrijeme, imaju na druge uvjete života i utjecaja koje potonji imaju na prve — omogućuje sa svoje strane »etiku« koja bi mogla nešto reći ο tome što treba važiti. Moglo bi reći tako malo kao što bi, na primjer, realistično prikazivanje astronomskih zamisli Kineza — koja također pokazuje iz kojih praktičnih motiva i kako se oni bave astronomijom, do kojih rezultata dolaze i zašto — ikada moglo imati kao cilj dokazati isprav­ nost te kineske astronomije. Isto tako malo kao što pokazuje 215

i činjenica da su rimski geometri i florentinski bankari (po­ tonji čak pri diobi vrlo velike imovine) a svojim metodama posve često dolazili do rezultata koji su nespojivi s trigono­ metrijom ili s tablicom množenja, a koji ne izaziva nikavu raspravu ο valjanosti potonjih. Empirijsko-psihologijskim i povijesnim istraživanjem određenog vrijednosnog stajališta s obzirom na njegovu pojedinačnu, društvenu, povijesnu uv­ jetovanost ne vodi nikada ničem drugom nego — razumijevajućem objašnjavanju. To nije nipošto mala stvar. To je po­ željno ne samo poradi osobnog (ali ne i znanstvenog) uzgred­ nog uspjeha, to jest biti u stanju osobno lakše »postati pra­ vedan« onima koji zbiljski ili naizgled drugačije misle; nego je to također najvažnije znanstveno: (1) u cilju empirijsko uzročnog razmatranja ljudskog djelovanja da bismo mogli upoznati njegove zbiljske zadnje motive; (2) za iznalaženje zbiljski uzajamnih vrijednosnih stajališta, kad se raspravlja s nekim tko (zbiljski ili naizgled) u vrednovanju odstupa od njegova. Jer je smisao vrijednosne rasprave da se razumije ono što protivnik (ili on sam) uistinu misli, to jest vrijednost do koje je zbiljski, a ne samo naizgled, stalo jednom od dvo­ jice sudionika i da se tek tako uopće omogući nekome da zauzme stav prema toj vrijednosti. Premda daleko do shva­ ćanja da bi sa stajališta zahtjeva »vrijednosne neutralnosti« empirijskih analiza, rasprave ο vrednovanjima bile besplodne ili potpuno besmislene, upravo spoznaja tog njihova smisla predpostavka je svih korisnih razmatranja takve vrste. Ona jednostavno pretpostavlja razumijevanje za mogućnost načel­ nih i nepremostivih konačnih divergentnih vrednovanja. Jer »sve razumjeti« ne znači »sve oprostiti«, niti samo razumije­ vanje tuđih stajališta vodi samo po sebi njihovom odobrava­ nju. Zapravo vodi barem, često s najvećom vjerojatnošću, spoznaji zašto se i ο čemu se nije moguće složiti. Upravo ta spoznaja jest spoznaja istine i upravo ona služi raspravama ο vrednovanjima. Tim putem, naprotiv, ne može se zacijelo — zato što stoji upravo u suprotnom pravcu — polučiti bilo koja normativna etika ili općenito obaveznost bilo kojeg »imperativa«. Osim toga, svatko zna da je postignuće takvog cilja, barem naizgled, prije otežano »relativizirajućim« djelo­ vanjem takvih rasprava. Time dakako, nije opet rečeno da ih 216

zbog toga treba izbjegavati. Upravo suprotno. Jer neko etičkp uvjerenje koje psihološkim razumijevanjem podriva di­ vergentna vrednovanja toliko je vrijedno kao i religiozna vjerovanja koja se destruiraju znanstvenom spoznajom, što se također događa. Konačno, kad Schmoller tvrdi da bra­ nioci »vrijednosne neutralnosti« u empirijskim disciplinama mogu priznavati samo »formalne« etičke istine (mišljeno očita u smislu kritike praktičnog uma) — premda problem bezuv­ jetno ne spada u tu stvar — moglo bi se u vezi s tim ući u neka razmatranja. Ponajprije valja odbaciti Schmollerovo shvaćanje da su etički imperativi istovetni s »kulturnim vrijednostima«, čak da su »najviše kulturne vrijednosti«. Jer može postojati staja­ lište za koje su kultucne vrijednosti »zadane« čak i tamo gdje stoje u neizbježnom i nepomirljivom sukobu sa svakom eti­ kom. I obrnuto, moguća je etika u kojoj nema unutarnjih proturječnosti koja odbacuje sve kulturne vrijednosti. Ali u svakom slučaju te dvije sfere nisu istovctne. Isto tako je riječ ο teškom (dakako, nadaleko rasprostranjenom) nerazumije­ vanju kad se vjeruje da »formalne« postavke, kao na primjer u Kantovoj etici, ne sadrže nikakve materijalne naputke. Mogućnost normativne etike svakako nije dovedena u pita­ nje time što postoje praktični problemi za koje ona iz same sebe ne može dati nikakve jednoznačne naputke (a vjerujem da u njih spadaju na posve osobit način određeni institucio­ nalni, stoga upravo »društveno politički«, problemi) i što uz to etika nije jedina koja važi u svijetu i što uz nju postoje druge sfere vrijednosti, čije vrijednosti uz određene uvjete može ostvariti samo onaj koji na sebe preuzima »krivnju«. Tu spada osobito sfera političkog djelovanja. Čini mi se da bi bilo slabašno željeti poricati napetosti naspram etike koje ona implicira. Ali one nisu nipošto svojstvene samo njoj, kako bi obično suprotstavljanje »privatnog« i »političkog« morala uvjerilo. Istražimo neke prethodno označene »gra­ nice« etike. Konzekvencije postulata »pravde« spadaju u ona pitanja koja nijedna etika ne može jednoznačno riješiti. Da li se na primjer — što bi najviše odgovaralo nazorima koje je svoje­ dobno iznio Schmoller — duguje onima koji puno čine ili se 217

obrnuto — od onih koji mogu više učiniti također više zah­ tijeva, dakle, da li se, na primjer, u ime »pravednosti« (tada izključujemo druge poglede, kao što su na primjer potreban »podstrek« velikom talentu trebaju priuštiti velike šanse ili obrnuto (poput Babeufa) izjednačiti nepravdu nejednake raz­ diobe duhovnih obdarenosti strogom brigom da talent čije jednostavno posjedovanje već može dati osjećaj prestiža koji usrećuje ne može za sebe iskoristiti bolje šanse u svijetu — sve se to ne može riješiti na osnovi »etičkih« premisa. Tom tipu odgovara etička problematika najvećma društveno poli­ tičkih pitanja. Ali i na području osobnog ponašanja postoje posve speci­ fični osnovni etički problemi koje etika na temelju vlastitih pretpostavaka ne može riješiti. To su prije svega osnovna pi­ tanja: treba li prava vrijednost etičkog djelovanja — »čista volja« ili »savjest« kako se obično naziva — sama biti dovolj­ na za njegovo opravdanje, prema maksimi — kako ju je for­ mulirao kršćanski etičar — »kršćanin djeluje ispravno, a re­ zultat prepušta volji božjoj«. Ili, mora li se uzeti u obzir od­ govornost za moguće ili vjerojatne predvidive posljedice dje­ lovanja, ukoliko ono uvjetuje tu isprepletenost u etičko ira­ cionalnom svijetu. Na socijalnom području sve radikalno po­ litičke pozicije, prije svega takozvani »sindikalizam«, proizla­ ze iz prvog, a sve »realne politike« iz drugog postulata. Obje se pozivaju na etičke maksime. Ali te maksime stoje u vječ­ nim međusobnim razmiricama koje nije moguće riješiti sred­ stvima koja u sebi samima počivaju na čistoj etici. Obje su ove etičke maksime strogo »formalne« i u tome su slične poznatim aksiomima Kritike praktičnoga uma. Vi­ šestruko se vjerovalo da je karakter potonjih takav da uopće ne sadrže bitne naputke za vrednovanje djelovanja. Uzmimo hotimično jedan primjer, što je moguće udaljeniji od svake »politike«, koji možda može razjasniti koji smisao zapravo ima taj mnogo raspravljani »samo formalni« karakter takve etike. Uzmimo da neki čovjek u vezi sa svojim erotskim od­ nosima sa ženom kaže — »Na početku naš je odnos bio samo strast, a sada je vrijednost«, hladna stvarnost Kantove etike izrazila bi prvu polovinu te rečenice ovako : »Na početku je­ dan drugome smo bili samo sredstvo« — a time bi cijelu reče218

niču uzeli kao osobit slučaj tog poznatog načela koje se po­ jedinačno rado uzimalo kao čisto suvremeno povijesno uvje­ tovan izraz »individualizma«, dok uistinu znači posve genijal­ nu formulaciju neizmjernog mnoštva etičkih situacija, koje se baš ispravno moraju razumijeti. U njezinu negativnom shvaćanju i isključivši svaki izričaj ο tome što bi trebalo biti pozitivna opreka etički prihvaćenom uzimanju drugoga »sa­ mo kao sredstva«, ona očito sadrži: (1) priznavanje izvanetičkih autonomnih sfera vrijednosti; (2) razgraničenje etičke sfe­ re naspram tih sfera,· konačno (3) utvrđivanje da se razlike u etičkom dignitetu mogu, i u kom smislu se mogu, pripisati djelovanju u službi izvanetičkih vrijednosti. Te sfere vrijed­ nosti, koje dopuštaju ili nalažu uzimanje drugoga »samo kao sredstva«, stvarno su naspram etici različite. To se ovdje dalje ne može razraditi, ali svakako se pokazuje da sam »for­ malni« karakter te vrlo apstraktne etičke postavke nije indi­ ferentan prema sadržaju djelovanja. Ali problem postaje još kompliciraniji. Sam negativni prirok koji se izražava u rije­ čima — »samo strast« može se s određenog stajališta uzeti kao klevetanje onoga što je najautentičnije i najiskonskije u životu, jedinim ili čak kraljevskim putem izlaska iz imperso­ nalnih ili nadpersonalnih i stoga životu neprijateljskih meha­ nizama »vrijednosti«, iz robovanja beživotnoj rutini svako­ dnevnog života i iz nerealnih pretenzija. Svakako je moguće zamisliti koncepciju toga shvaćanja koja bi, premda bi prezirala upotrebu izraza »vrijednost« za ono što smatra Konkretissimum des Erlebens — ipak konstruirala sferu što bi, suprotstavljajući se, svejedno ravnodušno ili neprijateljski svemu svetom ili dobrom, svakoj etičkoj ili estetskoj zakoni­ tosti, svakom vrednovanju kulturnih pojava ili ličnosti, ipak ili upravo poradi toga, pokazala svoj vlastiti »imanentni« dig­ nitet u najekstremnijem smislu riječi. Kakav mu drago mo­ gao biti naš stav prema tom zahtjevu, njega se ne može ni­ kako dokazati niti »pobiti« sredstvima što ih pruža znanost. Svako empirijsko razmatranje te situacije vodilo bi, kao što je stari Mili opazio, priznavanju apsolutnog politeizma kao jedinoj njemu odgovarajućoj metafizici. Razmatranje ko­ je nije empirijsko nego smisleno interpretativno, dakle, au­ tentična filozofija vrijednosti koja bi iz toga proizlazila, ne 219

bi smjelo poreći da pojmovna shema »vrijednosti«, koliko god bila dobro uređena, ne bi bila u stanju zahvatiti upravo odlučujućim pitanjem te situacije. Naime, nije riječ konačno posvuda i vazda ponovo ο alternativama između vrijednosti, nego ο nepomirljivoj borbi na smrt ili život, poput one iz­ među »boga« i »vraga«. Između njih nema nikakvih relativiranja niti kompromisa. Upamtite: nema u pravom smislu. Jer, kako je svatko doživio u životu, postoje oni i prema či­ njenicama, pa prema tome i u izvanjskoj pojavi i to na sva­ kom koraku. U gotovo svakom pojedinom stavu stvarnih ljudi vrijednosne sfere se križaju i isprepliću. Površnost »sva­ kidašnjice« u tom najdubljem smislu riječi sastoji se upravo u tome da čovjek koji je njome zahvaćen nije svjestan, a prije svega apsolutno i ne želi postati svjestan tih dijelom psiho­ loški, dijelom pragmatički uvjetovanim miješanjem krvnoneprijateljski sukobljenih vrijednosti, da štoviše izbjegava iz­ bor između »boga« i »vraga«, i vlastitu konačnu odluku ο to­ me kojom će od kolidirajućih vrijednosti upravljati jedan, a kojom drugi. Plod stabla spoznaje koji je neprijatan svakoj ljudskoj udobnosti, ali koji je neizbježan, nije ništa drugo nego upravo — znati opreke i morati vidjeti da svaka poje­ dinačna važna djelatnost i život u cijelosti, ako ne protiče kao jedna prirodna zgoda, nego se treba svjesno upravljati, znače lanac konačnih odluka putem kojih duša, kao u Pla­ tona, bira svoju vlastitu sudbinu — znači smisao njezinih čina i svog bitka. Možda ipak najveći nesporazum s kojim se zastupnici pogleda ο koliziji vrijednosti stalno ponovo susre­ ću treba tražiti u tvrdnji da je to stajalište »relativističko« — da je ono životni nazor koji počiva upravo na radikalnom pogledu ο uzajamnim odnosima međusobno suprotstavljenih vrijednosnih sfera (u dosljednom obliku) koji se može ost­ variti samo na terenu vrlo osebujno oblikovane »organske« metafizike. Vraćajući se našem posebnom primjeru, čini mi se da bi se bez mogućnosti dvojbe moglo utvrditi da, čim na području praktično političkih (osobito gospodarskih i društveno poli­ tičkih) vrednovanja treba izvesti upute za valjano djelovanje, jedino što neka empirijska znanost može pokazati svojim sredstvima jest: (1) neizbježno sredstvo; (2) neizbježne po220

pratne posljedice; (3) time uvjetovano međusobno nadmeta­ nje više mogućih vrednovanja u njihovim praktičnim konzekvencijama. Filozofijske discipline mogu ići dalje i svojim mi­ saonim sredstvima razotkriti »smisao« vrednovanja, to jest njihovu smisaonu strukturu i njihove smisaone konzekvencije, to jest pokazati njihovo »mjesto« u cjelini uopće mogu­ ćih »konačnih« vrijednosti i omeđiti sfere njihova smislenoga važenja. Već tako jednostavna pitanja kao što je pitanje: u kojoj mjeri treba opravdati neki cilj neizbježnim sredstvima, kao i drugo : u kojoj mjeri treba uzeti u obzir neželjene po­ sljedice, kao i treće : kako izmiriti sukobe između više in con­ creto kolidirajućih željenih ili potrebnih ciljeva — to su po­ sve stvari izbora ili kompromisa. Ne postoji nikakav (racio­ nalni ili empirijski) znanstveni postupak bilo koje vrste koji bi nam ovdje mogao pružiti odluku. Najmanje naša strogo empirijska znanost može pojedinca poštedjeti od tog izbora, a ona stoga ne bi trebala stvoriti iluziju da to može. Napokon valja izrijekom primijetiti da je priznanje te si­ tuacije za naše discipline potpuno neovisno ο stavu prema prethodno vrlo kratko natuknutim izvođenjima glede teorije vrijednosti. Jer, uopće ne postoji nikakvo logički održivo sta­ jalište s kojeg bi se moglo poreći, osim hijerarhijskog reda vrijednosti, što su ga jasno propisale crkvene dogme. Moram počekati, pa će se vidjeti postoje li stvarno ljudi koji tvrde da pitanja: javlja li se neka činjenica tako ili drugačije; zašto se konkretna situacija ο kojoj je riječ pojavljuje tako, a ne drugačije; da li iz određene situacije, prema nekom pravilu stvarnog događanja, slijedi druga situacija i s kojim stupnjem vjerojatnosti — nisu po smislu drugačija od pitanja: što u nekoj konkretnoj situaciji treba činiti; s kojeg se stajališta ta situacija može pojaviti praktično povoljnom ili nepovoljnom; postoje li (u kojem god obliku) opće postavke (aksiomi) koje se mogu formulirati, a na koje se ta stajališta mogu svesti; — nadalje, da u jednu ruku pitanje : u kom će se smjeru kon­ kretno postojeća stvarna situacija (ili općenito uzevši, situ­ acija određenog ili bilo kojeg dovoljno određenog tipa) vje­ rojatno razviti i s koliko velikom vjerojatnošću (odnosno da će se razviti uobičajena tipična situacija); i, u drugu pitanje, treba li nešto pridonijeti tome da se određena situacija raz221

vije u — bilo samom po sebi vjerojatnom, bilo upravo sup­ rotnom ili bilo kojem drugom — određenom smjeru; konač­ no, da u jednu ruku pitanje: koje će mišljenje određena oso­ ba u konkretnim ili neodređeno mnoštvo osoba u istim okol­ nostima, vjerojatno (ili zasigurno), ο nekom problemu stvo­ riti; i, u drugu ruku, pitanje: je li to mišljenje, koje se vje­ rojatno ili zasigurno pojavilo, ispravno — da su u tim paro­ vima oprečna pitanja u najmanju ruku jedna s drugima pove­ zana; da se ona — kako se još jednom tvrdi — jedna od drugih ne mogu »odvojiti«, te da potonja tvrdnja ne protu­ rječi zahtjevima znanstvenog mišljenja. Da bi se, naprotiv, neki pisac, koji priznaje apsolutnu heterogenost te dvije vr­ ste pitanja, a ipak ih upotrebljava, u jednoj te istoj knjizi, na jednoj istoj stranici, štoviše u jednoj glavnoj i zavisnoj re­ čenici, jednog istog sintaktičkog sadržaja, izjašnjava s jedne strane za jedan, a s druge strane za drugi od ta dva nespojiva problema — to je njegova stvar. Od njega se može samo zahtijevati da svoga čitatelja nehotice (ili zbog hotimične pikanterije) ne vara glede apsolutne nespojivosti tih proble­ ma. Osobno sam mišljenja da ni jedno sredstvo na svijetu nije previše pedantno, a izbjegavanje zbrke ne bi bilo um­ jesno. Smisao rasprava ο praktičnim vrednovanjima (i sudioni­ cima u raspravi) može samo biti : a) Izrada konačnih, u sebi konzekventnih vrijednosnih aksioma iz kojih proizlaze međusobno suprotstavljena mišlje­ nja. Često se griješi ne samo u pogledu mišljenja protivnika, nego i vlastitih. Taj postupak je operacija koja, u svojoj biti, počinje pojedinačnim vrednovanjima i analizira njihov smi­ sao, a potom se diže na sve višu razinu sve načelnijeg vred­ novanja stavova. Ona se ne služi sredstvima empirijske di­ scipline i ne dovodi ni do kakve spoznaje činjenica. Ona »važi« na sličan način kao što važi logika. b) Izvođenje »konzekvencija« s obzirom na vrijednosni stav koje bi slijedile iz određenih konačnih vrijednosnih ak­ sioma, kad se praktična vrednovanja, i samo ona, faktičkih situacija u osnovi temelje na tim aksiomima. Ono je poveza­ no pravim smislom, u jednu ruku, s logičkim argumentaci­ jama, u drugu, s empirijskim izričajima da bi došlo do što je 222

moguće iscrpnijih analiza tih empirijskih situacija koja uopće mogu doći u obzir za praktično vrednovanje. c) Utvrđivanje faktičnih konzekvencija koje bi moralo imati praktično provođenje određenog praktičkog vrijednos­ nog stava: (1) poradi povezanosti s određenim prijeko po­ trebnim sredstvom — (2) poradi neizbježnosti izravno nepo­ željnih popratnih posljedica. Te sasvim empirijske konstata­ cije mogu imati kao rezultat: (1) apsolutnu nemogućnost, ni na približan način, provođenja bilo kojeg vrijednosnog po­ stulata, jer se ne može pronaći nikakav način njegova pro­ vođenja,· (2) veću ili manju nevjerojatnost njegova potpunog ili približnog provođenja, ili iz istih razloga ili poradi posto­ janja vjerojatnosti pojave neželjenih popratnih posljedica, koje bi izravno ili indirektno mogle provođenje učiniti nepo­ željnim; (3) nužnost da se uzmu u obzir takva sredstva ili takve usputne posljedice koje zastupnik praktičnih postulata ο kojima je riječ nije uzeo u obzir, tako da njegova vrijed­ nosna dioba između cilja, sredstva i popratnih posljedica po­ staju za nj novim problemom. Konačno, pri tom se mogu: d) Zastupati novi vrijednosni aksiomi i postulati što iz njih slijede, koje zastupnik nekog praktičnog postulata nije imao u vidu i prema kojima poradi toga nije zauzeo stav, premda provedba njegova vlastitog postulata kolidira s tim drugim ili (1) načelno ili (2) poradi praktičnih posljedica; dakle, smisleno ili praktično. U slučaju 1 riječ je u daljnim raspravama ο problemima tipa a); u slučaju 2 ο problemima tipa c). Daleko od toga da su vrijednosne rasprave toga tipa »bes­ mislene« sve dok se ispravno shvaća njihov cilj, a čini mi se da samo tada imaju vrlo važan smisao. Koristnost rasprave ο praktičnim vrednovanjima na pra­ vom mjestu i u ispravnom smislu nikako se ne iscrpljuje, da­ kako, s tim izravnim »rezultatima«. Štoviše, kad se ispravno vode, one što je moguće više oplođuju empirijska istraživanja u kojima im pribavljaju pitanja što se imaju istražiti. Problemi empirijskih disciplina imaju se, dakako, s njihove strane, rješavati »vrijednosno neutralno«. Oni nisu vrijedno­ sni problemi. Ali oni su u nadležnosti naših disciplina pod utjecajem odnosa zbiljnosti spram vrijednosti. Glede znače223

nja izraza »odnos spram vrijednosti« moram se pozvati na vlastite ranije izjave i prije svega na poznate radove Heinricha Rickerta. To bi ovdje bilo nemoguće još jednom iz­ nositi. Jedino valja podsjetiti da se izraz »odnos spram vri­ jednosti« odnosi samo na filozofijsko tumačenje toga speci­ fično znanstvenoga »interesa« koji određuje izbor i oblikova­ nje predmeta nekog empirijskog istraživanja. U empirijskim istraživanjima svakako se tim čisto logič­ kim stanjem stvari ne mogu opravdati nikakva »praktična vrednovanja«. Ali, istina, to stanje stvari u skladu s povijes­ nim iskustvom pokazuje da kulturni, a to će reći vrijednosni interesi pokazuju smjer čistom empirijsko-znanstvenom ra­ du. Sad je jasno da se ti vrijednosni interesi mogu razviti putem kazuističkih vrijednosnih rasprava. One prije svega mogu znatno smanjiti ili čak olakšati istraživaču koji znan­ stveno radi, a osobito povjesničaru, zadatak »vrijednosne in­ terpretacije« koja je krajnje važna predradnja njegova pra­ vog empirijskog istraživanja. S obzirom na to da ne samo razlikovanje između vrednovanja i odnosa spram vrijednosti nego isto tako između vrednovanja i vrijednosne interpreta­ cije ( to jest razrade mogućih smislenih stavova naspram ne­ ke date pojave) često nije jasno izvođeno i da otuda osobito to postaje nejasnoća glede ocjene logičke biti povijesti, upu­ ćujem na str. 245 ove zbirke 6 (a da ih uostalom ni u kom po­ gledu ne treba smatrati zaključnima). Umjesto ponovnog raspravljanja tih temeljnih metodologijskih problema podrobnije ću govoriti ο pojedinim pitanji­ ma koja imaju veliku praktičnu važnost za našu disciplinu. Još uvijek je prošireno vjerovanje da upute za praktična vrednovanja treba izvoditi, ili da se moraju izvoditi, ili da ih je moguće izvoditi iz »razvojnih tendencija«. Ali iz još tako jednoznačnih »razvojnih tendencija« izvodivi su jednoznačni imperativi djelovanja samo predvidivim najprikladnijim sred­ stvima za dati stav, ali ne s obzirom na taj stav. Dakako, pri tom se pojam »sredstvo« uzima u najširem smislu. Netko čiji bi krajnji cilj bio interesi državne moći morao bi u od•at-,

•

,.,.,,,,

« Izvorno upućivanje na Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpo­ litik, Bd., XXII, str. 168.

ređenoj situaciji isto tako smatrati apsolutističku kao i radikalno-demokratsko državno uređenje (relativno) najpri­ kladnijim sredstvom, a bilo bi jako smiješno eventualnu promjenu u procjeni tog državnog aparata smatrati sred­ stvom za promjenu u »konačnom« stavu. Ali očigledno je, nadalje, kao što je već rečeno, da se pojedincu uvijek ponovo pokazuje problem: treba li se odreći nade u ostvarljivost svo­ jih praktičnih vrednovanja ako je svjestan postojanja jasne razvojne tendencije koja postizanje onoga čemu teži po­ vezuje s uvjetom upotrebe novog sredstva koje mu se pojav­ ljuje ćudoredno ili inače sumnjivim, ili s tim da se uzmu u obzir njemu mrske popratne posljedice ili one koje bi učinile nevjerojatnim, da bi se pri tom njegov rad, ocijenjen u po­ gledu izgeda na uspjeh, morao ukazati kao neplodna »donkihoterija«. Ali spoznaja takvih »razvojnih tendencija«, koje se s manje ili više teškoća mogu mijenjati, ne zauzima pri tom baš nikakav osobit položaj. Svaka nova činjenica može isto tako imati za posljedicu da se na nov način uspostavi sklad između cilja i prijeko potrebnog sredstva, željenog cilja i neizbježnih popratnih posljedica. Ali treba li do toga doći i koji bi bili konačni praktični zaključci ne samo da nije pitanje empirijske znanosti nego kao što je rečeno, uopće nikakve znanosti. Može se na primjer osvjedočenom sindikalistu opipljivo dokazati da je njegovo djelovanje društveno »uzaludno«, to jest da ne obećava nikakav uspjeh u promjeni vanjskog klasnog položaja proletarijata, da će ga gotovo po­ goršati proizvođenjem »reakcionarnih« nastrojenja — pa ipak mu se time — ako je doista vjeran posljednjim konzekvencijama svog uvjerenja — apsolutno ništa ne dokazuje. I to ništa ne zato što bi on bio mahnit, nego stoga što on sa svoga sta­ jališta može biti »u pravu« — kao što ćemo odmah raspraviti. U cijelosti ljudi su jako skloni da se intimno prilagode ili onome što obećava uspjeh, ne samo — što je očito — što se tiče sredstva ili mjere u kojoj teže ostvariti svoje posljednje ideale — nego i što se tiče napuštanja tih ideala. U Njemač­ koj se vjeruje da se to može ukrasiti nazivom Realpolitik. U svakom slučaju, nije shvatljivo zašto bi upravo predstav­ nici empirijske znanosti trebali osjećati potrebu da to još podupiru, pri čemu se pretvaraju u one koji odobravaju ak15 Metodologija društvenih nauka

224

225

tualne »razvojne tendencije« određenog vremena i »prilagođavanje« tim tendencijama pretvaraju u problem konačnog vrednovanja, koji u pojedinim slučajevima može riješiti pre­ ma savjesti samo pojedinac, u načelu koje je prividno pokri­ veno autoritetom »znanosti«. Točno je — ako se ispravno razumije — da je uspješna politika uvijek »umijeće mogućega«. Nimalo manje nije ispravno da se moguće vrlo često dohvaća samo nastojanjem da se postigne nemoguće. Te osebujne kvalitete upravo naše kulture, koje vjerojatno, uprkos drugim razlikama, svi mi (subjektivno) ocenjujemo više ili manje pozitivno, nisu ko­ načno ipak proizvodi same zbiljski konzekventne etike »pri­ lagođivanja« na moguće konfučijanskog birokratskog morala. Ne želim barem, upravo u ime znanosti, naciju sistematski odvraćati od shvaćanja da — kako je gore podrobnije rastu­ mačenu — uz »vrednovanje uspješnosti« nekog djelovanja stoji »vrednovanje njegovih nakana«. U svakom slučaju, pre­ viđanje tog stanja stvari sprečava razumijevanje zbilje. Jer, da ostanemo pri prije navedenom primjeru sindikalista, lo­ gična je također besmislenost, neko ponašanje koje — ako je konzekventno — mora biti upravljeno njegovom »intencionalnom vrijednošću«, u svrhu kritike samo suočiti s »vrijed­ nošću njegove uspješnosti«. Zbiljski konzekventan sindikalac želi samo u sebi uščuvati određena uvjerenja koja mu izgle­ daju apsolutno vrijedna i sveta i, kad je god moguće, buditi ih u drugih. Krajnji cilj njegovih vanjskih djelovanja, koja su upravo od početka također osuđena na neuspjeh, jest njemu samome dati, pred njegovim vlastitim sudom, sigur­ nost da je to uvjerenje »pravo«, to jest da ima snagu da se »pokaže valjanim« u djelovanju i da nije puko hvalisanje. U tu svrhu takva djelovanja su (možda) zaista jedino sredstvo. Uostalom, njegovo carstvo — ako je konzekventan — kao i carstvo svake »etike savjesti« (Gesinnungsetik) nije u ovom svijetu. »Znanstveno« se dade samo utvrditi da je to shva­ ćanje njegovih vlastitih ideala samo u sebi dosljedno i da se ne može pobiti vanjskim »činjenicama«. Želim vjerovati da je usluga što bi je time učinio pristašama isto tako kao i protiv­ nicima sindikalizma upravo ona usluga koju bi oni s pravom zahtijevali od znanosti. Čini mi se, međutim, da se ništa ne 226

postiže u bilo kojem znanstvenom smislu s ovim »s jedne strane — s druge strane«, sa sedam razloga »za« i šest razloga »protiv« određene pojave (na primjer generalnog štrajka) i njihova odmjeravanja jednih prema drugima na način stare kameralistike ili nešto suvremenije kineske spomenice. Zada­ ća vrijednosno neutalne znanosti svakako je višestruko njima nasuprot iscrpljena sa svođenjem sindikalističkog stajališta na njegov najracionalniji mogući i u sebi dosljedan oblik i ut­ vrđivanjem empirijskih uvjeta njegova postojanja, izgleda i iskustveno praktičnih posljedica. Treba li ili ne treba biti sindikalist ne može se dokazati bez upućivanja na vrlo određe­ ne metafizičke premise, koje znanost, i to u ovom slučaju kakva god bila, ne može pokazati. Ako neki oficir radije od­ leti u zrak zajedno sa svojom utvrdom nego se preda, to mo­ že u pojedinom slučaju, u svakom pogledu, mjereno rezulta­ tom, biti apsolutno beskorisno. Ali ne bi smjelo biti svejedno da li uopće postoji ili ne postoji uvjerenje koje ga na to po­ tiče, bez ispitivanja korisnosti. U svakom slučaju ono bi mo­ ralo biti tako malo »besmisleno« koliko i ono dosljednoga sindikaliste. Kad bi profesor s udobnih visina sveučilišne ka­ tedre želio preporučiti takav katonizam, ne bi se, dakako, pokazao u osobito prikladnom stilu. Ali ipak, konačno, ne traži se također da on hvali suprotno, te da učini obaveznim prilagođivanje ideala određenim izgledima koji se ukazuju prema aktualnim razvojnim tendencijama vremena i određe­ nim situacijama. Ovdje se opetovano upotrebljava izraz »prilagođivanje« koji je u slučaju izabranog načina izražavanja dovoljno jasan. Ali pokazuje se da je on sam po sebi dvosmislen: prilagođiva­ nje sredstva za zauzimanje konačnog stava u određenim situacijama (realna politika u užem značenju); ili prilagođi­ vanje pri izboru jednog od uopće mogućih konačnih stavova zbiljskim ili prividnim trenutnim mogućnostima (to je vrsta »realne politike« s kojom je naša politika prije 27 godina (1890) postigla znatne uspjehe). Ali time broj njegovih mogu­ ćih značenja nije nipošto iscrpljen. Držim da bi stoga bilo bolje potpuno isključiti iz svake rasprave naših problema, kako pitanje »vrednovanja« tako i drugih, taj mnogo zlo­ upotrebljavan pojam. Jer on se posve krivo shvaća kao izraz 15·

227

znanstvene argumentacije i stalno iznova pojavljuje kako za »razjašnjenje« (na primjer empirijskog postojanja određenih etičkih nazora u određenih grupa ljudi u određeno doba) tako i za »vrednovanje (na primjer tih stvarno postojećih etičkih nazora kao objektivno »prikladan« po stoga objektiv­ no »ispravan« i vrijedan). Ni u jednom od tih značenja on ničemu ne služi budući da sam po sebi svagda potrebuje tumačenje. Njegov zavičaj je biologija. Ako se zbilja razumije u biologijskom smislu, dakle, kao okolnostima data relativ­ no odrediva mogućnost neke ljudske grupe za održavanje nje­ zina psihofizičkog nasljedstva putem obilnog razmnožavanja, tada bi na primjer gospodarski najbogatije opskrbljeni narod­ ni slojevi čiji je život najracionalnije uređen, prema poznatim iskustvima statistike nataliteta, bili »neprilagođeni«. »Prilago­ đeni« na uvjete okolice Salt Lakea bili su u biološkom smislu — ali i u svakom drugom od brojnih inače zamislivih zbilj­ ski čisto empirijskih značenja — malobrojni Indijanci, koji su tamo živjeli prije doseljenika Mormona, jednako tako dobro i tako loše kao i kasnije napućene mormonske naseobine. Taj pojam ništa ne povećava naše empirijsko razumijevanje, premda se lako zavaravamo da povećava. A može se reći — to se može već ovdje utvrditi — da uostalom samo u slučaju dviju apsolutno jednakih organizacija pojedina kon­ kretna razlika uvjetuje empirijsku situaciju koja je »priklad­ nija« za daljnji opstanak jedne od njih, koja je u tom smislu »prilagođenija« postojećim uvjetima. Ali što se tiče vredno­ vanja, netko može isto tako zastupati stajalište da su veći broj i materijala i drugih djela i osobitosti koje su Mormoni tamo donijeli i razvili dokaz njihove superiornosti nad Indi­ jancima, kao što na primjer drugi, koji bezuvjetno zazire od sredstava i popratnih posljedica mormonske etike, koja je najmanje suodgovorna za ta djela, može dati prednost praznim stepama i u njima posve romantičnom životu Indi­ janaca, a da nijedna znanost bilo koje vrste na svijetu ne bi mogla pretendirati da ih od toga odvrati. Jer već ovdje je riječ ο nerazrješivom problemu sklada cilja, sredstva i po­ pratnih posljedica. Samo kad se ispituju sredstva primjerena apsolutno jasno postavljenom cilju riječ je ο pitanju koje je zbilja empirijski 228

rješivo. Postavka: χ je jedino sredstvo za postizanje γ — u stvari je samo obrtanje postavke: na χ slijedi γ. Izraz »prilagodba« (i svi s njim povezani izrazi) nipošto ne pruža — a to je glavna stvar — ni najneznarniju informaciju ο krajnjim u temelju sadržanim vrednovanjima koje on štoviše samo skriva — jednako kao i na primjer, po mom mišljenju, u osnovi zbrkani, nedavno favorizirani pojam »ljudska eko­ nomija (Menschenökonomie). »Prilagođen« na području »kul­ ture« označava, prema tome kako se taj pojam misli, ili sve ili ništa. Jer sukob se ne može isključiti iz kulturnog života. Moguće je promijeniti svoja sredstva, svoj predmet, čak i svoje osnovno usmjerenje i oslonce, ali njega nije moguće ukloniti. On umjesto izvanjskog rvanja nepomirljivih ljudi za vanjske predmete može označavati unutrašnje rvanje međusobno zaljubljenih osoba za subjektivna dobra, a time umjesto izvanjske prisile unutarnju kontrolu (upravo u obli­ ku erotske ili dobrotvorne odanosti ili napokon može ozna­ čavati unutarnje rvanje u duši pojedinca sa samim sobom — ono je uvijek prisutno i često s to većim posljedicama što se manje opaža, što više njegov tok poprima oblik tupe ili udobne nezainteresiranosti ili iluzornog samozavaravanja ili kad se zbiva u obliku »izbora«. Mir ne znači ništa drugo nego odlaganje oblika sukoba, ili protivnika u sukobu, ili predmeta sukoba, ili napokon mogućnost izbora. Jasno je da se općenito ne može naprosto ništa reći ο tome, mogu li i kada takva odlaganja izdržati kušnju pred nekim etičkim ili drugim vrijednosnim sudom. Samo je jedno neprijeporno — beziznimno koje mu drago uređenje društvenih odnosa, ako se želi vrednovati, mora se u krajnjoj liniji također ispitati kojem ljudskom tipu pružaju optimalne mogućnosti da putem vanjskog i unutarnjeg izbora (motiva) postane vladajući. Jer inače empirijsko istraživanje nije iscrpno niti uopće postoji potrebna činjenična osnova za vrednovanje, bila ona svjesno subjektivna, bila objektivno važeća. Tog stanja stvari trebali bi se prisjetiti barem oni brojni kolege, koji vjeruju da pri utvrđivanju društvenog razvitka mogu operirati jednoznačnim pojmom »napredak«. To nas vodi pobližem razmatranju toga važnoga pojma. 229

Naravno, pojam »napretka« može se upotrebljavati pot­ puno vrijednosno neutralno kad ga se izjednačuje s »napre­ dovanjem« nekog, izolirano promatranog, razvojnog pro­ cesa. Ali u ponajviše slučajeva situacija je bitno složenija. Ovdje ćemo razmotriti neke primjere s različitih područja na kojima je spajanje s pitanjima vrijednosti najprisnije. Na području iracionalnih, osjećajnih, afektivnih sadržaja našeg duševnog držanja, kvantitativni porast i — ono što je obično s njim povezano — kvalitativna umnožavanja mogućih načina ponašanja, može se označiti vrijednosno ne­ utralno kao »napredak« psihičke »diferencijacije«. Ali s tim se uskoro povezuje vrijednosni pojam — prirast »raspona«, »kapaciteta« jedne konkretne »duše« ili — što je već nejasna konstrukcija — neke »epohe« (kao u Simelovu djelu Schopen­ hauer und Nietzsche). Dakako, nema nikakve sumnje da postoji stvarno »napre­ dovanje diferenciranja«. S ogradom da ono nije uvijek zbilj­ ski prisutno kad se vjeruje da postoji. Povećano uvažavanje nijansi osjećaja za suvremenost koje nastupa, bilo kao poslje­ dica rastuće racionalizacije ili intelektualiziranja svih pod­ ručja života, bilo kao rastuće subjektivne važnosti što je pojedinac pripisuje svim svojim (za druge često krajnje sporednim) životnim manifestacijama, vrlo lako dovodi do iluzije ο porastu diferencijacije. Ono se može označavati ili pospješiti. Ali vanjski izgled lako vara, te držim da bih mogao procijeniti prilično visokim stvarni domašaj te varke. Ipak postoji stanje stvari. Označava li netko sada napredu­ ju ću diferencijaciju kao »napredak«, to je po sebi pitanje terminologijske svrsishodnosti. Ali treba li se procjenjivati kao »napredak« u smislu povećanja »unutrašnjeg bogastva«, ne može nikako odlučiti ni jedna empirijska disciplina. Jer one se ne mogu baviti pitanjem treba li nove mogućnosti osjećanja koje su se u stanovito vrijeme razvile ili koje su se uzdigle do svijesti s novim »napetostima« i »problemima« u određenim okolnostima, priznati kao »vrijednosti«. Onaj tko želi zauzeti vrijednosni stav prema činjenici diferencira­ nja kao takvoj — što jamačno nijedna empirijska disciplina nikome ne može zabraniti — i potom traži za to stajalište, po prirodi nekih suvremenih pojava, približit će se pitanju 230

cijene po kojoj će se »kupiti« taj proces, ukoliko je sada uopće nešto više od intelektualističke iluzije. On neće na primjer smjeti previdjeti da lov na »doživljaj« — ta autentič­ na pomodna vrijednost njemačke suvremenosti — može biti u velikoj mjeri proizvod smanjene snage da se u sebi odoli »svakidašnjici« i da bi se taj publicitet što ga pojedinac osjeća sve potrebnijim da se dade njegovu »doživljaju« mo­ gao možda ocijeniti kao gubitak u osjećaju distance, stila i dostojanstva. Svakako je na području vrednovanja subjek­ tivnog doživljavanja »napredak diferenciranja« istovetan s povećanjem »vrijednosti« prije svega samo u intelektualistič­ kom smislu porasta svjesnog doživljavanja ili sposobnosti izražavanja i komunikativnosti. Stvar je ponešto kompliciranija s primjenljivosti pojma »napredak« (u smislu vrednovanja) na području umjetnosti. Ona ga zgodimice strasno osporava; ispravno ili pogrešno, ovisno ο smislu u kojem se misli. Nije se izvelo nikakvo vrijednosno razmatranje umjetnosti koje bi izišlo s isključi­ vom oprekom između »umjetnosti« i »neumjetnosti« i kojem ne bi pošlo za rukom napraviti razliku između pokušaja i ostvarenja, između vrijednosti različitih ostavrenja, između potpunog ostvarenja i onoga koje u jednoj ili više važnih točaka nije uspjelo, ali koje ipak nije potpuno bezvrijedno. To važi ne samo za neko konkretno stvaralačko htijenje nego i za umjetnička htijenja čitavih epoha. Pojam »napretka« djeluje banalno kad se primijeni na takva djela poradi njego­ ve uobičajene upotrebe za čisto tehničke probleme. Ali sam po sebi on nije besmislen. Prilično drugačije se postavlja problem za isključivo empirijsku povijest umjetnosti i za empirijsku sociologiju umjetnosti. Za prvu, naravno, nema nikakvog »napredka« u umjetnosti, u smislu estetskog vred­ novanja umjetničkih djela kao smislenih ostvarenja, jer to se vrednovanje ne može izvesti sredstvima empirijskog razma­ tranja i ono je posve s one strane njegova zadatka. Ona može primijeniti samo potpuno tehnički, racionalan i stoga jednoznačan pojam »napretka«, ο kojem uskoro valja pobliže govoriti, a čija uporabljivost za empirijsku povijest umjet­ nosti proizlazi iz činjenice da se on posve ograničava na utvrđivanje tehničkih sredstava, što ih upotrebljava odre231

đeno umjetničko htijenje za ostvarenje čvrsto određene namjere. Povijesno umjetnički domašaj tih vrlo skromnih nalaza istraživanja olako se potcjenjuje ili krivo tumači u smislu s kojim se povezuje pomodno, posve nisko i izvještačeno tobožnje »znalaštvo«, u kojem se ističe zahtjev da se nekog umjetnika mora »razumjeti« ako se dignu zavjese njegova ateljea i pretresu sredstva izvanjskog pokazivanja, njegova »manira«. Međutim, ispravno shvaćen »tehnički« napredak upravo je područje povijesti umjetnosti jer upravo on i njegov utjecaj na umjetnička htijenja tvori ono što se u toku razvitka umjetnosti može sasvim empirijski utvrditi, to će reći — bez estetskog vrednovanja. Navedimo neke primjere koji će razjasniti stvarna povijesnoumjetnička zna­ čenja »tehničkog« u pravom smislu riječi. Nastanak gotike bijaše u prvom redu rezultat tehnički uspješnog rješenja jednog po sebi čisto građevno-tehničkog problema presvođenja određene vrste prostora, pitanje teh­ ničkog optimuma u konstrukciji ležišta za nosač ukrštenog svoda, povezane sa stanovitim pojedinostima ο kojima ovdje nećemo raspravljati. Riješeni su posve konkretni građe­ vinski problemi. Spoznaja da je time omogućen određen način nadsvođivanja nekvadratičnih prostora izazvala je strasno oduševljenje dotada, a možda i za svagda, nepozna­ tih arhitekata kojima zahvaljujemo razvoj novog arhitekton­ skog stila. Njihov tehnički racionalizam posve je dosljedno proveo novo načelo. Njihovo umjetničko htijenje upotrije­ bilo ga je kao mogućnost izvršenja do tada neslućenog umjet­ ničkog zadatka i onda izvuklo skulpturu na put novog »osje­ ćaja za tijelo«, pobuđenim prvenstveno posve novim obli­ kovanjima prostora i ploha. Sukladnost tog prvenstveno tehničkog prevrata s određenim uvelike društveno i religijsko povijesnim uvjetovanim osjećajima postavila je bitne kompo­ nente toga materijala pred probleme na kojima je radilo umjetničko stvaralaštvo epohe gotike. S tim što su povijesno-umjetnička i povijesno-sociologijska razmatranja otkrivala te stvarne, tehničke, društvene, psihologijske uvjete novoga stila, ona su iscrpila svoj isključivo empirijski zadatak. Ali ona pri tom ne »vrednuju« gotički stil u odnosu na romanički ili na renesansni stil, koji su sa svoje strane bili vrlo snažno 232

orijentirani na tehničke probleme kupole, a uz to na društve­ no suuvjetovane promjene područja rada arhitekture, niti ona, dok god ostaje empirijska povijest umjetnosti, estetski »vrednuje« pojedine građevine. Povrh toga, interes za umjet­ nička djela i za njihove estetski relevantne osobitosti, pa je prema tome njezin predmet heteronoman, to znači: dat je a priori estetskom vrijednošću umjetničkog djela, koja se ne može utvrditi sredstvima kojima raspolaže. Slično je i na području povijesti glazbe. Sa stajališta interesa suvremenih Evropejaca (»vrijednosna relevantnost«), njezin je središnji interes — zašto se harmonijska glazba razvila iz gotovo posvuda razvijene narodske polifonije u Evropi i to u određenom vremenskom razdoblju, dok je posvuda racionalizacija glazbe pošla drugim i često zaista suprotnim putem, to jest razvojem interavala putem diobe razmaka (većinom kvarte) umjesto harmonijske diobe (kvinte). Dakle, u središtu stoji problem postanka terce u njezinu harmonijskom smislenom tumačenju, to jest kao jedinice trozvučnog akorda i, nadalje, harmonijske kromatike, a uz to, suvremene glazbene ritmike (spori i brzi ritam) — umje­ sto pukog metronomskog mjerenja ritma — ritmike, bez koje je nezamisliva suvremena instrumentalna glazba. Tu je opet prije svega riječ ο čisto tehničko racionalnim problemima »napretka«. Jer činjenica da je na primjer kromatska glazba bila poznata prije harmonijske kao sredstvo za utvrđivanje »strasti« pokazuje antička kromatska (čak navodno — monoharmonijska) glazba za strastvene dohmije u nedavno otkri­ venim Euripidovim fragmentima. Razlika između antičke glazbe naspram toj kromatskoj glazbi koju su stvorili veliki glazbeni eksperimentatori renesansnog doba u bujnoj težnji za racionalnim otkrićima i, dabome, svakako, da bi glazbeno oblikovali »strast«, nije u težnji umjetničkom izrazu, nego je u tehničkim sredstvima izraza. Tehničke inovacije bile su, međutim, u tome, da se ta kromatska glazba razvila u naš harmonijski interval, a ne u helenski melodijski polu i četvrt tonalni razmak. A da su tako mogle nastati, razlog je u pret­ hodnim rješenjima tehničko-racionalnih problema. Slično je bilo u stvaranju notnog pisma (bez kojeg moderna kompo­ zicija ne bi bila čak ni zamisliva) i, još prije, u izumu odre233

đenih instrumenata koji su bili urgentni za harmonijsku interpretaciju glazbenih intervala, a prije svega za racionalno polifono pjevanje. Glavni udio u tim rješenjima imali su u ranom srednjem vijeku redovnici sjeverno-zapadnog misio­ narskog područja koji su za svoje svrhe racionalizirali na­ rodnu polifoniju, a da nisu ni slutili kasnije domašaj svog djelovanja; umjesto da dopuste da za njih glazbu pripravljaju po modelu melopeje školovani Heleni, kako su to činili Bi­ zantinci. Sociologijski i religijsko povijesno uvjetovane kon­ kretne značajke vanjskog i unutrašnjeg položaja kršćanske crkve Zapada omogućile su nastanak te u svojoj biti »teh­ ničke« glazbene problematike iz racionalizma svojstvenog samo zapadnjačkom redovništvu. U drugu ruku, prihvaćanje i racionaliziranje plesnoga takta, koji je izvorište glazbenog oblika što se izražava u sonati, bili su uvjetovani određenim oblicima društvenoga života renesansnog društva. Napokon, razvitak klavira, jednog od najvažnijih tehničkih oslonaca suvremenog glazbenog razvitka i njegovo propagiranje u gra­ đanstvu, bio je ukorijenjen u specifičnom karakteru unutar kućnog prostora sjevernoevropskog kulturnog područja. Sve su to »napreci« u tehničkim sredstvima glazbe koji su vrlo snažno odredili njezinu povijest. Epirijska povijest glaz­ be može i mora razraditi te komponente povijesnog razvitka, a da sa svoje strane ne poduzima estetsko vrednovanje glaz­ benih umjetničkih djela. Tehnički »napredak« isprva je upra­ vo često vodio, estetski vrednovano, krajnje nedostatnim rezultatima. Smjer interesa, to jest predmet koji se ima povijesno razjasniti, dat je povijesti glazbe heteronomno putem njegova estetskog značenja. Na području razvitka slikarstva otmjena skromnost po­ stavljanja problema u Wölfflinovoj knjizi Klassischer Kunst posve je istaknut primjer sposobnosti empirijske obrade. Potpuno razlikovanje vrijednosne sfere od empirijske karatkeristično se ističe u tome da primjena određenih osobito »naprednih« tehnika ništa ne govori ο estetskoj vrijednosti umjetničkog djela. Umjetničko djelo izrađeno još tako »primitivnom« tehnikom — kao na primjer slike izgrađene s nepoznavanjem perspektive — mogu biti estetski potpuno jednake onima stvorenim sredstvima moderne per234

spektive, pod pretpostavkom da se umjetničko htijenje ogra­ ničava na ona oblikovanja za koja je primjerena »primitivna tehnika«. Stvaranje novih tehničkih sredstava prvenstveno znači rastuće diferenciranje i samo pruža mogućnost porasta »bogatstva« umjetnosti u smislu podizanja njezine vrijednosti. Ono u stvari nerijetko ima suprotan učinak — »osiromašenje« osjećaja za oblik. Ali za empirijsko-uzroćno razmatranje up­ ravo je promjena »tehnike« (u najvišem smislu riječi) najvaž­ niji činilac razvitka umjetnosti koji se uopće može utvrditi. Ne samo povjesničari umjetnosti nego povjesničari opće­ nito obično repliciraju da sebi neće dopustiti da im se uskrati pravo političkih, kulturnih, etičkih i estetskih vrednovanja, te da bez njih nisu u stanju stvarati svoja djela. Metodologija nema moći niti kani nekome propisivati što namjerava pru­ žiti u nekom književniom djelu. Ona si sama po sebi uzima pravo utvrditi da određeni problemi imaju međusobno razli­ čit smisao, da njihovo brkanje ima za posljedicu međusobno nerazumijevanje sudionika u raspravi, te da je rasprava ο jednom problemu vođena sredstvima empirijske znanosti ili logike smislena, dok je za drugi nemoguća. Ovdje se možda može, a da se zasad ne dokazuje, dodati još jedno opće opažanje: pažljivo pregledavanje djela iz područja povijesti vrlo lako pokazuje da se, kad povjesničar počinje »vredno­ vati«, bezobzirno traganje za empirijsko povijesnim uzročnim lancem do kraja gotovo beziznimno prekida na uštrb znan­ stvenog rezultata. Tada se izlaže opasnosti da na primjer »objasni« kao posljedicu neke »pogreške« ili »propadanja« ono što je možda rezultat djelovanja neke druge osobe, koji je drugačiji od njegovih ideala, te tako ne uspijeva u njegovu najvažnijem zadatku — »razumijevanju«. Taj se nesporazum razjašnjava dvostrukim razlogom. Prije svega, da ostanemo kod umjetnosti, time što je u jednu ruku, umjetnička zbiljnost dostupna čistim estetskim vrijednosnim razmatranjem, i u drugu ruku, čisto empirijskim razmatranjem i pripisivanjem uzroka, a također i trećim, vrijdenosnom interpretacijom, ο čijoj biti nije potrebno ponavljati ono što je rečeno na drugom mjestu. Nema ni najmanje sumnje u pogledu njezine vrijednosti i nezaobilaznosti za svakoga povjesničara. Isto tako nema ni najmanje sumnje da običan čitatelj povijesnih 235

prikaza umjetnosti očekuje da će naći ponuđeno to, i upravo to, razlaganje. Ali ono, promatramo u njegovoj logičkoj strukturi, nije identično s empirijskim razmatranjem. Prema tome, može se reći da onaj tko želi poduzeti povijesno-umjetnička, a uz to isključivo empirijska, istra­ živanja mora biti sposoban »razumjeti« umjetničke proizvode, a to je, jasno, nezamislivo bez sposobnosti estetskog prosu­ đivanja, dakle bez sposobnosti vrednovanja. To važi, narav­ no, za političke povjesničare, literarne povjesničare, povjes­ ničare religije ili filozofije. Ali to ne znači ništa za logičku bit povijesnog proučavanja. Ali ο tome će biti riječi kasnije. Ovdje valja raspraviti samo pitanje u kom bi se smislu, neovisno ο estetskom vred­ novanju, moglo govoriti ο »napretku« u povijesti umjetnosti. Pokazalo se da taj pojam dobiva tehničko i racionalno značenje sredstva potrebnog za neku umjetničku nakanu koja u stvari može biti empirijsko-povijesno umjetnički zna­ čajna. Sada je vrijeme da istražimo taj pojam »racionalnog napretka« na njegovu pravom području, te da razmotrimo njegov empirijski ili neempirijski karakter. Jer ono što je već rečeno samo je poseban slučaj općeg stanja stvari. Način na koji je Windelband (Gesch. der Phil. § 2, 4. Anfl., str. 8) odredio temu svoje Povijesti filozofije (kao »procesa u kojem je evropsko ljudstvo u znanstvenim pojmovima izreklo svoje shvaćanje svijeta«) uvjetuje, u njegovu, po mom gledanju, sjajnom radu, specifičan pojam »napretka« koji slijedi iz te vrijednosno kulturne relevantnosti (čije će se konzekvencije povući na str. 15, 16) koji, u jednu ruku, nije nipošto razuman za svaku »povijest« filozofije, u drugu je ruku, temeljeći se na istoj vrijednosno kulturnoj relevant­ nosti, prikladan ne samo za povijest filozofije, a isto tako ne samo za povijest bilo koje druge znanosti, nego — dru­ gačije nego što drži Windelband (ibid., str. 7, No I, Abs. 2) — općenito uzevši za svaku »povijest«. Pa ipak u daljnjem tekstu treba govoriti ο racionalnom pojmu »napretka« u smislu u kojem se upotrebljava u sociologiji i u ekonomijskim disciplinama. Evropski i američki društveni i gospo­ darski život »racionaliziran« je na specifičan način i u specifičnom smislu riječi. Razjašnjenje te racionalizacije i 236

tvorba njoj odgovarajućeg pojma otuda je jedna od glavnih zadaća naših disciplina. Pri tom se ponovo pojavljuje prob­ lem, što smo ga dodirnuli, ali ostavili otvorenim, kod primjera povijesti umjetnosti, naime, na što se stvarno misli kad događanje označujemo kao »racionalni napredak«. I ovdje se ponavlja zbrka tri značenja termina »napredak« (1) pukog diferencirajućeg »napredovanja«, nadalje (2) napredujuće tehničke racionalnosti sredstava; i, napokon, (3) porast vrijednosti. Prije svega, subjektivno »racionalno« vladanje nije identično s racionalno »ispravnim« djelovanjem, to jest onim djelovanjem koje se služi, prema znanstvenoj spoznaji, ispravnim sredstvima. Naprotiv, ono samo po sebi znači samo to da subjektivna nakana smjera planski uprav­ ljenim sredstvima za koja se drži da su ispravna za posti­ zanje određenoga cilja. Prema tome, napredujuća subjektivna racionalizacija postupka nije nužno isto što je i objektivni »napredak« u smjeru racionalno »ispravnog« ponašanja. Magija je na primjer bila isto tako »racionalizirana« kao i fizika. Njezina prva intencija na »racionalnu« terapiju znači gotovo potpuno omalovažavanje liječenja empirijskih simptoma pomoću empirijski ispitanih trava i napitaka za istjerivanje (pretpostavljenih) »pravih« (magijskih, demon­ skih) »uzroka« oboljenja. Ona je, formalno gledano, imala posvema istu racionalnu strukturu kao mnogi najvažniji napretci u suvremenoj terapiji. Ali te svećeničke magijske terapije nećemo moći ocijeniti kao »napredak« prema »isprav­ nom« djelovanju nasuprot toj empiriji. A osim toga, nije se svaki »napredak« u smjeru upotrebe »ispravnih« sredstava postigao »napretkom« u prvom smislu, to jest u smislu subjektivne racionalnosti. To da subjektivni napredak ra­ cionalnog postupanja vodi objektivno svrsishodnom postu­ panju samo je jedna od više mogućnosti i samo jedan od događanja koji se s (različitim stupnjem) vjerojatnosti oče­ kuje. Ali ako je u pojedinom slučaju točna postavka da je mjera χ (pretpostavimo — jedino) sredstvo postizanja rezul­ tata γ — što je empirijsko pitanje te jednostavno obrtanje uzročne postavke: na χ slijedi γ — i ako samo tu postavku — koja se svakako dade empirijski utvrditi — ljudi svjesno upotrebljavaju za upravljanje svoga postupka da bi dobili 237

rezultat γ, tada. je njihov postupak upravljen na »tehnički ispravan« način. Ako ljudi postupaju (na koji mu drago način) u bilo kojem aspektu u tom smislu tehnički »ispravnije« nego što su se ranije orijentirali, tada postoji »tehnički napredak«. Je li tome tako — dakako, uvijek pretpostavljajući apsolutnu jasnoću postavljenog cilja — to je pravo pitanje jedne empirijske discipline do kojeg dolazi posredstvom znanstve­ nog iskustva, dakle, pitanje empirijskog utvrđivanja »tehnič­ kog napretka«. Prema tome, on postoji, dobro zapamtimo! — pri jasno datom cilju, jasno utvrdivim pojmovima »tehničke ispravno­ sti« i »tehničkog« napretka u pogledu sredstava (pri čemu se ovdje) »tehnika« misli u najširem smislu kao racionalno ponašanje općenito na svim područjima, uključivši političku, društvenu, obrazovnu i propagandističku manipulaciju i dominaciju nad ljudima. Ο »napretku« približno jasno može se govoriti osobito (dodirnimo samo nama bliske stvari) na specijalnom području, koje se obično naziva »tehnikom«, ali isto tako i na području trgovačke tehnike i pravne tehnike, samo kad se pri tom kao polazište prihvaća jasno određeno stanje nekog konkrtnog učinka. Približno zato što pojedina tehnički racionalna načela, kao što svaki učenjak zna, dolaze u međusobni sukob, pa sa stajališta onih, kojih se to kon­ kretno tiče, između njih nikada ne može doći do »objektiv­ nog« izravnanja. Postoji i »gospodarski« napredak prema relativnom optimumu zadovoljenja potreba pri određenim mogućnostima pribavljanja sredstava, pod pretpostavkom da postoje određene potrebe, pod daljnjom pretpostavkom da sve te potrebe kao takve, i subjektivno procjenjivanje njihova stupnja, trebaju biti pošteđene kritike, te naposljet­ ku pod pretpostavkom da uz to postoji čvrst gospodarski poredak — opet pod pretpostvakom da na primjer interesi u pogledu trajanja, sigurnosti i izdašnosti zadovoljavanja tih potreba mogu doći i dolaze u sukob. Ali samo pod tim pretpostavkama i izostajanjima kritike. Iz toga se pokušalo izvesti mogućnost jasnijih i uz to čistih gospodarskih vrednovanja. Tipičan primjer je na primjer onaj što ga navodi profesor Liefmann, a to je školski slučaj hotimičnog obaranja cijena potrošnih dobara 238

ispod proizvodnih troškova kako bi se zadovoljili interesi po­ duzetnika. To se vrednuje kao objektivno »gospodarski ispravno«. To i svako slično objašnjenje — otkud god dola­ zilo — potrebuje brojne pretpostavke kao samo evidentne kad one nisu takve. Prije svega, da interesi pojedinaca često stvarno djeluju ne samo nakon njegove smrti nego da to djelovanje treba važiti jednom zauvijek. Bez tog prijenosa sa »jest« na »trebalo bi«, to izričito gospodarsko vrednovanje ne bi se jasno moglo izvesti. Jer bez njega se ne bi, na primjer, moglo govoriti ο interesima »proizvođača« i »potro­ šača« kao interesima osoba koje su vječne. Kad pojedinac uzima u obzir interese svoga nasljednika, to više nije nikakvo isključivo gospodarsko događanje. Jer živući ljudi zamjenju­ ju zainteresirane, koji iskorištavaju kapital u poduzećima i po čijoj želji poduzeće postoji. To je fikcija, potreba u teorijske svrhe. Ali čak i kao fikcija ne odgovara položaju radnika. Osobito radnika koji nemaju djece. Drugo, ona za­ nemaruje činjenicu »klasnog položaja« koji u vladavini načela tržišta može (ali ne mora) apsolutno pogoršati opskrbu određenih slojeva potrošača dobrima, ne samo usprkos nego upravo poradi — sa stajališta rentabilnosti procjenjene, u određeno vrijeme moguće — »optimalne« razdiobe kapitala i rada u raznim granama privrede. Jer »optimalna« razdioba rentabilnosti, koja uvjetuje konstantnost investiranja kapi­ tala, što se nje tiče ovisna je ο konstelacijama moći između klasa, čija posljedica može (ali ne mora) biti slabljenje kon­ kurentskog položaja tih slojeva ο kojima je riječ. Treće, ona zanemaruje mogućnost trajnijih nepomirljivih sukoba in­ teresa pripadnika različitih političkih jedinica i a priori pristaje na argument »slobodne trgovine«, koji se iz vrlo uporabljivog istraživačkog instrumenta pretvara u nipošto samo po sebi jasno »vrednovanje«, čim se postave zahtjevi u obliku »treba biti«. Ali kad nastoji izbjeći taj sukob pret­ postavljanjem poltičkog jedinstva svjetske privrede — što teorijski mora biti dopustivo — tada se neiskorjenjiva mo­ gućnost kritike, koju izaziva uništavanje tih potrošnih do­ bara u interesu — kako se ovdje može pretpostaviti — u određenim odnosima određene trajne optimalne rentabil­ nosti (proizvođača i potrošača) pomiče samo u pogledu 239

širine njezina udara. Tada se, naime, kritika okreće protiv čitavog načela tržišne dobiti kao takvog pomoću takvih smjernica kao što su novčano iskazljiv optimum rentabilnosti što je daju pojedine privrede koje sudjeluju u razmjeni. Or­ ganizacija za opskrbu dobrima koja se ne osniva na tržišnoj konkurenciji neće imati nikakvog povoda da se obazire na tržišnim načelom određenu konstelaciju pojedinačnih pri­ vrednih interesa, pa otuda neće biti prisiljena uskratiti ta stvarna dobra. Nazori profesora Liefmanna samo su tada teorijski ispravni i, dakako, samo su tada očito ispravni, kad se kao čvrsto određeni uvjeti pretpostavljaju (1) isključivo trajni interesi stalno mišljenih osoba sa stalno mišljenim potrebama kao vodeći cilj; (2) isključiva vladavima privatno kapitalistič­ kog načina zadovoljavanja potreba putem potpuno slobodne tržišne razmjene; i, (3), nezainteresirana državna vlast kao puki pravni jamac. Jer vrednovanje je tada zaokupljeno raci­ onalnim sredstvima za optimalno rješenje pojedinog tehnič­ kog problema razdiobe dobara. Fikcije čiste ekonomike, korisne u teorijske svrhe, ne mogu se učiniti temeljem prak­ tičnih vrednovanja stvarnog stanja stvari. Pri tom ostaje da ekonomska teorija ne može apsolutno reći ništa drugo nego da je za postizanje određenog tehničkog cilja χ jedino sred­ stvo y ili da je uz γ1 γ2 jedino prikladno sredstvo, da u konkretnom slučaju između γ, γ 1 , γ2 postoje te i te razlike razlike u djelotvornosti i — u tom slučaju — racionalnosti, da njihova primjena i prema tome postignuće cilja χ zahtijeva da se uzmu u obzir »sporni učinci« χ, χ1, χ2. Sve su to jedno­ stavna obrtanja uzročnih postavki i ukoliko se mogu pripi­ sati vrednovanju, isključivo su takve stupnjevi racionalnosti nekog zamišljenog djelovanja. Vrednovanja su jasna tada i samo tada kad su čvrsto zadani ekonomski cilj i uvjeti socijalne strukture i samo tada kad ostaje da se izabere između više ekonomskih sredstava, kad se ona isključivo razlikuju s obzirom na njihovu sigurnost, brzinu i kvantita­ tivnu izdašnost rezultata i kad potpuno jednako funkcioni­ raju u svakom drugom za ljudske interese mogućem važnom pogledu. A to je samo onda kad neko sredstvo ocjenjujemo kao stvarno bezuvjetno »tehnički najispravnijim« i kad je to 240

ocjenjivanje jednoznačno. U svim drugim slučajevima, to jest u svim slučajevima koji nisu stvar čiste tehnike ocjenjivanja, prestaje biti jednoznačno i nastupaju vrednovanja koje više nije moguće ekonomski odrediti. Ali utvrđivanjem jednoznačnosti nekog tehničkog vred­ novanja unutar čisto ekonomske sfere ne bi se, naravno, postigla jednoznačnost određenog konačnog »vrednovanja«. Štoviše, pođemo li s one strane tih razlaganja, najprije se susrećemo s beskonačnom zbrkom raznolikosti mogućih vrednovanja koja se mogu svladati samo svođenjem na krajnje aksiome. Jer — spomenimo samo jedno — iza djelo­ vanja stoji — čovjek. Njemu porast subjektivne racional­ nosti i objektivne-tehničke ispravnosti ponašanja kao tak­ vog preko određenog praga, mogu — prema određenom nazoru — posve općenito važiti kao ugrožavanje važnih (na primjer etičkih ili religijskih važnih) dobara. Jedva će netko od nas dijeliti budističku etiku, u njezinim maksimal­ nim zahtjevima, koja na primjer odbacuju svako svrhovito djelovanje upravo zato što je svrhovito i što odvraća od spa­ senja. Ali »pobijati« u onom smislu u kojem se pobija neki primjer pogrešnog računanja u matematici ili neku pogrešnu liječničku dijagnozu, naprosto je nemoguće. Čak i bez navo­ đenja tako ekstremnih primjera lako je uvidjeti da se tako nedvojbena »tehnički ispravna« racionaliziranja pred foru­ mom vrednovanja ni na koji način još ne iskazuju takvom samo putem tih svojih kvaliteta. To bez iznimke važi za sva racionaliziranja, uključivši čak tako očita tehnička pod­ ručja kao što je bankarstvo. Oni koji se protive takvim racionaliziranjima nisu nipošto nužno budale. Ako se jednom zaželi vrednovati, mora se prije svega uzeti u obzir utjecaj tehničkih racionalizacija na izmjene cjelokupnih unutrašnjih i vanjskih životnih uvjeta. Pojam napretka u našim je di­ sciplinama legitiman kad se prije svega i beziznimno drži »tehničkog« područja, a to ovdje, kako je rečeno, treba značiti — »sredstava« za postizavanje 'jednoznačno zadanog cilja. On se nikada ne uzdiže u sferu »konačnih« vrednovanja. Nakon svega što je rečeno držim da je upotreba izraza »napredak«, čak i na ograničenom području njegove nesum­ njivo empirijske primjene, vrlo nekorisna. Ali nitko si ne 16 Metodologija društvenih nauka

241

dopušta zabranjivati upotrebu termina, a konačno čovjek može izbjeći moguće nesporazume. Da zaključimo; ostaje još da se raspravi posljednja grupa problema što se tiče mjesta racionalnoga u empirijskim disciplinama. Kad je normativno važeće predmet empirijskih istraživa­ nja, ono kao predmet gubi normativni karakter; tada je riječ ο njegovu »postojanju«, a ne ο »važenju«. Primjerice, kad se želi utvrditi statistika broja računskih pogrešaka u ne­ koj određenoj sferi stručnog računanja — što bi zaista moglo imati znanstveno značenje — temeljna postavka — tablica množenja, mogla bi joj »važiti« u dva posve različita smisla. Jednom tu je, naravno, normativna valjanost apsolutna pret­ postavka njezine vlastite računske obrade. Drugi put, me­ đutim, tamo gdje je riječ ο stupnju »ispravne« primjene po­ stavke tablice množenja kao predmetu istraživanja, logički gledano, stvar stoji posve drugačije. Ovdje će se primjena postavki tablice množenja od strane osoba, čiji su proračuni predmet statističkog ispitivanja, uzeti kao stvarna maksima postupka na koji su se navikli obrazovanjem, te pri tom trebati utvrditi frekvenciju njezine stvarne primjene, upravo isto kao što određeno pogrešno računanje može biti pred­ metom statističkog istraživanja. To da je postavka tablica množenja normativno »valjana«, to jest »ispravna«, u ovom slučaju gdje je njezina primjena »predmet« ispitivanja, nije nikakav predmet rasprave i logički je potpuno sporedna. Statističar pri provjeravanju računa osoba koje se istražuje mora se, dakako, slagati s konvencijom preračunavanja pre­ ma tablici množenja. Ali on bi također morao primijeniti, normativno vrednovano, »pogrešan« način preračunavanja ako bi takav način u nekoj grupi ljudi držali »ispravnim« i ako bi ο morao statistički istraživati učestalost njegove stvarno »ispravne« primjene sa stajališta te grupe. Za svako empirijsko, sociologijsko ili povijesno razmatranje naša tab­ lica množenja, kad nastupa kao predmet istraživanja, nije ništa drugo nego maksima praktičnog postupanja, koja konvencionalno važi u stanovitom krugu ljudi i koje se više ili manje približno pridržavaju. Svako prikazivanje pitagorejskog glazbenog nauka mora prije svega prihvatiti 242

— prema našem znanju — »pogrešan« račun da je 12 kvinti = 7 oktava. Svaka povijest logike isto tako mora prihvatiti povijesno postojanje logičkih postavki koje su za nas protu­ rječne. Iako je ljudski shvatljivo, ne spada više u posao znanosti, kad se takvi »apsurdi« poprate eksplozijom bijesa, kao što je to učinio jedan osobito zaslužan povjesničar srednjevjekovne logike. Ta preobrazba normativno važećih istina u konvencional­ no važeća mišljenja pod koje potpadaju svekolike duhovne tvorbe, uključivši čak i logičke i matematičke misli, čim prema svom empirijskom bitku, a ne svom (normativno) ispravnom smislu postanu predmeti misaonog razmatranja, postoje posve neovisno ο činjenici da je normativna valjanost logičkih i matematičkih istina istodobno a priori osnovica empirijske znanosti. Njihova logička struktura manje je jednostavna kad je riječ ο već dodirnutoj funkciji do koje dolazi u empirijskom istraživanju duhovnih tvorbi, a koju valja opet pažljivo razlikovati i od položaja kao predmeta istraživanja i položaja a priori osnovice empirijskog istra­ živanja. Svaka znanost ο duhovnim ili društvenim svezama je znanost ο ljudskom ponašanju, a taj pojam uključuje svaki duhovni akt mišljenja i svaki duševni habitus. Ona hoće to ponašanje »razumjeti« i pomoću tog razumijevanja »interpretativno razjasniti« njegov tok. Ovdje ne možemo raspra­ viti taj težak pojam »razumijevanja«. U ovoj svezi zanima nas samo jedna osobita njegova vrsta — »racionalno« tuma­ čenje. Bez daljnjega, očigledno »razumijemo« da neki mislilac »rješava« određeni problem na način što ga mi sami držimo normativno »ispravnim«, da neki čovjek, na prmjer, »isprav­ no« računa, što za postizanje cilja kojem smjera — po našem vlastitom mišljenju — koristi »ispravna« sredstva. A naše razumijevanje tih događaja naročito je očigledno zato što je riječ ο ostvarenju objektivno »važećeg«. Pa ipak se valja čuvati od vjerovanja da ono što se u tom slučaju ukazuje normativno ispravnim, sa stajališta logike, ima istu strukturu kao što ima u njegovu općem položaju kao a priori svih znan­ stvenih istraživanja. Štoviše, njegova funkcija kao sredstva »razumijevanja« točno je ista kao što je i čisto psihološkog ispunjenja s logički i racionalnim osjećajnim i afektivnim 16*

243

vezama, gdje je riječ ο njihovoj spoznaji razumijevanjem. Sredstva razumijevajućeg razjašnjenja nisu normativna is­ pravnost, nego su u jednu ruku, konvencionalni običaji istraživača i učitelja da se misli tako, a ne drugačije, ali isto tako, u drugu ruku, eventualno potrebna njegova sposobnost da sebe emfatički ispuni načinom mišljenja koji odstupa od njegova, a koji mu se prema njegovim misaonim navikama ukazuje normativno »pogrešnim«. Već činjenica da je »po­ grešna« misao, zabluda, načelno posve jednako prihvatljiva za razumijevanje kao što i »ispravna« misao dokazuje da se ovdje uzima u obzir normativno »ispravno« važeće ne kao takvo, nego samo kao naročito lagano razumljiv konvencio­ nalni tip. A to nas sada vodi konačnoj konstataciji ο ulozi normativne ispravnosti u sociologijskoj spoznaji. Da bi bio u stanju »razumjeti« neki »pogrešni« račun ili logičku tvrdnju i da bi mogao utvrditi i razložiti njegov utje­ caj u konzekvencijama koje je imao, on se očigledno mora ne samo provjeriti »ispravnim« računanjem, odnosno logičkim mišljenjem, nego se također mora izričito sredstvima »isprav­ nog računanja«, odnosno »ispravne« logike, pokazati ona točka u kojoj računanje ili logička postavka koja se ispituje odstupa od onoga što analitičar smatra normativno »isprav­ nim«. To nije nužno učiniti samo u praktično-pedagoške svr­ he, koje na primjer Windelband ističe u uvodu svoje Povi­ jesti filozofije (da se postave »znaci upozorenja« protiv »kri­ vih putova«), a što je ipak poželjan nusproizvod povijesne obrade. A niti zato što podlogom svake povijesne problemati­ ke, u čiji predmet spadaju logičke ili matematičke ili druge znanstvene spoznaje, neizbježno može biti samo »vrijednost istine« koju prihvaćamo kao valjanu — a prema tome i na­ predak u njezinu smjeru — kao jedini mogući odnos spram krajnje vrijednosti koja je mjerodavna za njezin izbor. (Prem­ da, kad bi stvarno bilo tako »usprkos tome trebalo bi razmo­ triti okolnost koju je upravo Windelband često isticao, da umjesto da se »napretku« u tom smislu pođe izravnim putem, vrlo često — ekonomskim jezikom rečeno — polazilo se »najproduktivnijim zaobilaznim putem«, preko »pogrešaka«, to jest brkanja pojmova). Naprotiv, to je potrebno učiniti stoga jer (i samo ukoliko) ta mjesta na kojima duhovne mi244

saone tvorbe kao predmeti istraživanja odstupaju od onih koja sam istraživač mora smatrati »ispravnima«, u pravilu pripadaju onima koja su mu važna, koja su u njegovim očima posebno »karakteristična«, to jest onima koja se s nje­ gova stajališta ili neposredno odnose na vrijednosti ili su s tog stajališta uzročno povezana s drugim vrijednosno rele­ vantnim pojavama. To će svakako biti normalno, to više što je više vrijednost istine misli vodeća vrijednost nekog povijesnog prikaza, osobito povijesti određene »znanosti« (kao što su filozofija ili ekonomska teorija). Ali to nipošto nije nužno samo u tom slučaju. Naprotiv, barem donekle slič­ na situacija nastaje kad god namjerno, racionalno ponašanje uopće tvori predmet prikazivanja, u kojem pogreške u miš­ ljenju ili računanju mogu tvoriti uzročne komponente toka ponašanja. Da bismo na primjer »razumjeli« kako je vođen neki rat, neminovno je potrebno zamisliti — iako ne nužno izričito ili u podrobnijem obliku — s obje strane po jednog idealnog zapovjednika, koji moraju znati cjelokupnu situa­ ciju i dislokaciju sredstava vojne moći na obje strane i sve mogućnosti koje iz njih proizlaze za postizanje in concreto jasnog cilja, to jest razbijanje vojne moći neprijatelja,· moraju na osnovi tih spoznaja djelovati bez zabluda i logički »bez greške«. Jer jedino se tada može utvrditi koji je utjecaj na tok stvari imala okolnost da stvarni zapovjednici nisu posje­ dovali ni znanje, niti su bili bez zabluda, te da nisu bili nikakvi puki misleći strojevi. Racionalna konstrukcija ovdje je, dakle, vrijedna kao sredstvo ispravnog uzročnog »pripisi­ vanja«. Posve isti smisao imaju one utopijske konstrukcije strogog i nepogrešivog racionalnog postupka što ga provo­ dimo u »čistoj« ekonomskoj teoriji. U svrhu uzročnog pripisivanja empirijskih događaja potrebne su nam, prema tome, empirijsko-tehničke ili lo­ gičke konstrukcije, koje bi odgovarale na pitanje — kako bi izgledalo (ili trebalo izgledati) stvarno stanje koje bi pred­ stavljalo neku izvanjsku povezanost djelovanja ili neku mi­ saonu tvorbu (na primjer neki filozofijski sustav) u slučaju potpuno racionalne, empirijske i logičke »ispravnosti« i »neproturječnosti«. Logički promatrano, konstrukcija takve racionalno »ispravne« utopije pri tom je samo jedna od 245

različitih mogućih konstrukcija »idealnog tipa« — kako sam (terminologijom koja mi je bolja od svakog drugog izra­ za) nazvao takve pojmovne konstrukcije. Jer ne samo da je moguće, kao što je rečeno, zamisliti slučajeve u kojima bi na upravo neki karakterističan način pogrešno zaključivanje ili svrsi protivan postupak bolje poslužili kao idealni tip, nego prije svega postoje čitave sfere djelovanja (sfera »iracionalnoga«) u kojima ne služi bolje maksimum logičke racionalnosti od jednostavne jasnoće dobivene izolirajućom apstrakcijom. U stvari istraživač se naročito često služi normativno »ispravno« konstruiranim »idealnim tipovima«. Logički gledano upravo ta normativna »ispravnost« tih tipova nije bitna. Naprotiv, istraživač da bi, na primjer, okarakterizirao posebnu vrstu tipičnog uvjerenja ljudi neke epohe, može isto tako konstruirati neki idealni tip uvjerenja koji odgovara njegovim osobnim etičkim normama i koji je u tom smislu objektivno »ispravan«, ili idealni tip koji je etički potpuno u sukobu s njegovim etičkim normama, a po­ tom usporediti ponašanje ljudi koje s njim istražuje ili, konač­ no, može konstruirati neki tip uvjerenja ο kojem nema nikakvih pozitivnih ili negativnih predikata. Normativna »ispravnost« nema u te svrhe nikakvog monopola. Jer kakav god sadržaj idealni tip imao, bilo neku etičku, pravnu, estetsku ili religioznu normu ili neku tehničku, ekonomsku, pravno-političku, socijalno-političku ili kulturno političku maksimu ili da na što je moguće racionalniji način upotreb­ ljava bilo kakvo »vrednovanje«, njegova konstrukcija u em­ pirijskim istraživanjima kao cilj ima samo — s njim »uspo­ rediti« empirijsku zbiljnost, kako bi se utvrdila njezina op­ rečnost, odstupanje od njega ili njezino približavanje i ka­ ko bi se mogla opisati što je moguće jasnije razumljivim pojmovima i uzročno razumjeti i razjasniti. Te funkcije obavljaju na primjer racionalne pravno dogmatske pojmovne konstrukcije za empirijsku povijest prava (o tome isp. str. 337 ovoga sveska) i racionalni nauk ο proračunu za analizu stvarnog stanja pojedinih privrednih jedinica u privrednim poduzećima. Obje ove dogmatske discipline uz tu heurističku funkciju imaju kao »praktična umijeća« istaknute normativno praktične ciljeve. U tom svom svojstvu, kao dogmatske 246

znanosti, te discipline nisu ništa više empirijske u ovdje raz­ motrenom smislu nego što su, na primjer, matematika, logika, normativna etika, estetika od kojih se, uostalom, iz drugih razloga tako puno razlikuju kao što se i međusobno razlikuju. Ekonomska teorija je konačno, očito, jedna dogmatika u logički vrlo različitom smislu od pravne dogmatike. Njezin odnos prema ekonomskoj stvarnosti je specifično drugačiji nego što je odnos pravne dogmatike prema realitetu pred­ meta empirijske pravne povijesti i sociologije prava. Ali kao što se dogmatski pravni pojmovi mogu i moraju upotreb­ ljavati za potonje, tako je upravo taj način upotrebe za spo­ znaju socijalne zbilje sadašnjosti i prošlosti isključivi smi­ sao čiste ekonomske teorije. Ona stvara određene pretpo­ stavke koje jedva da se ikada potvrđuju u realitetu, ali koje joj se u različitoj mjeri približavaju i pita: kako bi se ljudi društveno ponašali u pretpostavljenim uvjetima ako se to ponašanje odvija strogo racionalno. Ona osobito pretpostav­ lja vladavinu čistih ekonomskih interesa, a isključuje utjecaj političkih, jednako kao i drugih izvanekonomskih usmjera­ vanja djelovanja. Međutim, u njoj se zbivala tipična »zbrka problema«. Jer u gore označenom smislu »apolitičnu«, »moralno neutral­ nu«, »individualističku« čistu teoriju koja je bila i bit će neophodna kao metodologijsko sredstvo, radikalna škola slo­ bodne trgovine shvaćala je adekvatnom kopijom »privredne« zbilje, to jest zbilje koju nije izopačila ljudska budalaština i iz tog razloga kao jedno, »treba biti«, kao u vrijednosnoj sferi valjan ideal, umjesto kao idealni tip upotrebljiv za empirijsko istraživanje postojećeg. Kad se zbog privrednih i društveno političkih promjena procjena države reflektira u vrijednosnoj sferi, to seže iznad sfere postojećega, a čista ekonomska teorija se odbacuje ne samo kao izraz jednog ideala — premda ona nikada ne bi trebala tražiti takav digni­ tet — nego i kao metoda istraživanja činjenične stvarnosti. »Filozofijska« razmatranja najrazličitije vrste trebala su nadomjestiti racionalnu pragmatiku, a izjednačavanjem »psi­ hologijski« postojećeg s etički važećim ne može se provesti poželjno razlikovanje sfere vrednovanja od sfere empirijskog 247

rada. Izvanredni prinosi pobornika tog znanstvenog raz­ vitka na području povijesti, sociologije i socijalne politike općenito su priznati. Ali nepristran sudac opaža da je teorij­ ski i strogo znanstveni rad desetljećima bio u stanju potpunog rasula, što je prirodna posljedica te zbrke problema. Jedna od dviju glavnih teza kojom barataju protivnici čiste teorije je da su njezine racionalne konstrukcije »čiste fikcije« koje nam ništa ne kažu ο činjeničnoj stvarnosti. Ako se ispravno shvati, ta tvrdnja je ispravna. Jer teorijske konstrukcije samo su u službi spoznaje stvarnosti koju one same nikako ne mogu pružiti i koja se kao rezultat sudjelovanja drugih okolnosti i niza motiva koji nisu sadržani u njihovim pret­ postavkama, čak i u najboljem slučaju, samo približava konstruiranom toku događaja. To, dakako, prema onome što je rečeno, nije ni najmanji dokaz protiv upotrebljivosti i nuž­ nosti čiste teorije. Druga je teza da nikako ne može postojati vrijednosno neutralno učenje ο privrednoj politici kao zna­ nost. To je, naravno, temeljno pogrešna teza, tako pogrešna, jer je upravo »vrijednosna neutralnost«, u prethodno zastu­ panom smislu, pretpostavka svakog čisto znanstvenog ras­ pravljanja ο politici, osobito socijalnoj i privrednoj politici. Nije potrebno ponavljati da je očito moguće, znanstveno korisno i potrebno razviti postavku slijedećeg tipa: da bismo postigli (privredno politički) rezultat x, jedino sredstvo je γ, ili da su u uvjetima b l f b 2 , b3 jedina ili uspješna sredstva Ylr Y2, Υ3. A trebalo bi se izričito prisjetiti da se problem sa­ stoji u mogućnosti potpune jasnoće određenja onoga čemu se teži. Ako ona predleži, tada je riječ ο jednostavnom obrtanju uzročnih postavki i, prema tome, ο čistom »tehničkom prob­ lemu«. Ali upravo zato u svim tim slučajevima znanost nije prisiljena formulirati te tehničke i svršne postavke drugačije do u obliku jednostavnih uzročnih postavki, na primjer iz γ uvijek slijedi, odnosno iz γ 1( γ 2 , γ3 slijedi u određenim uvjetima x. Jer to kazuje točno istu stvar, a iz toga »prakti­ čar« može lako uzeti »recepte«. Ali znanstveno učenje ο pri­ vredi osim pronalaženja čisto idealno tipske formule i usta­ novljenja pojedinih takvih uzročno privrednih veza — jer je ο takvima beziznimno riječ, kad je χ dovoljno jednozna­ čan i kad prema tome pripisivanje učinka uzroku, to jest 248

sredstva cilju treba biti strogo — ima još i druge zadatke. Ono mora istraživati svekolike društvene pojave na način na koji su suuvjetovane ekonomskim uzrocima, to jest istraživati putem ekonomskog tumačenja povijesti i dru­ štva. A mora, s druge strane, pronaći uvjetovanost privred­ nih događaja i privrednih oblika društvenim pojavama pre­ ma njihovim različitim vrstama i stadijima razvitka, što je zadatak povijesti i sociologije gospodarstva. U te društvene pojave očigledno u prvom redu spadaju politička djelovanja i tvorbe, prije svega — država i državom zajamčeno pravo. Ali isto je tako očigledno da te pojave nisu samo političke, nego su svekolike one tvorbe koje — za znanstveni interes u prilično relevantnom stupnju — utječu na gospodarstvo. Izraz — nauk ο »privrednoj politici« bio bi za sveukupnost tih problema vrlo malo prikladan. Njegova upotreba u tu svrhu do koje ipak dolazi može se razjasniti karakterom sveučilišta kao odgajališta državnih činovnika, naročito spo­ sobnom golemom moći države da intenzivno utječe na privre­ du i upravo praktičnom važnošću njegovih razmatranja. Jed­ va da je potrebno ponovo utvrditi da su kod svih tih istraži­ vanja moguća obrtanja izričaja ο »uzroku i učinku« u izričaj ο »sredstvu i cilju«, svaki put kad god se učinak ο kojem je riječ može dovoljno jednoznačno utvrditi. Time se ništa ne bi promijenilo u logičkom odnosu između sfere vrijednosti i sfere empirijske spoznaje. U zaključku bi trebalo u vezi s tim spomenuti još samo jednu stvar. Razvitak minulih desetljeća, a osobito događaji bez pre­ sedana, čiji smo sada svjedoci, silno su povećali prestiž držane. Od svih društvenih zajednica ona je jedina danas zabilježila »legitimnu« moć nad životom, smrću i slobodom i svoje organe upotrijebila, u ratu protiv vanjskih neprija­ telja, u miru i ratu protiv unutrašnjih otpora. U mirnodopsko doba ona je najveći privredni poduzetnik i najsnažniji sa­ kupljač poreza od građana; u ratu ona je nosilac neograni­ čene moći odlučivanja 0 svim raspoloživim privrednim dobri­ ma. Njezin suvremeni racionalizirani oblik organizacije omo­ gućio je postignuća na svim područjima kojima se ne bi bilo moguće približiti nikakvim drugim podruštvljenim djelo­ vanjem. Jedva da bi se moglo izbjeći da se otuda ne izvede 249

zaključak: — osobito za vrednovanja koja se kreću na po­ dručje politike — ona bi morala biti posljednja »vrijednost« prema čijim bi se postojećim interesima u krajnjoj liniji mjerila sva društvena djelovanja. Ali to je potpuno nedo­ pustivo premetanje smisla činjenica sfere bivanja u norme sfere vrednovanja, ne vodeći računa ovdje ο nedostatnoj jasnoći konzekvencija koje proizlaze iz tog vrednovanja, a koja se vrlo brzo pokazuje kod svake rasprave ο »sred­ stvima« (»održanja« ili »unapređenja« države). U sferi objek­ tivnih činjenica prije svega treba doći do konstatacije da upravo unatoč velikom prestižu države ona neke stvari ne može učiniti. Čak ni na vojnom području koje važi kao sfera njezine nadležnosti. Promatranje mnogih pojava koje je izazvao sadašnji rat u vojnim snagama nacionalno hetero­ genih država pokazuje da dobrovoljna odanost pojedinca stvarima koje je njegova država zastupala nije sporedna za vojni uspjeh. A na privrednom području trebalo bi naglasiti da bi prenošenje ratnih oblika i ratnih načela privrede na mirnodopsko doba kao trajnija pojava moglo vrlo brzo imati posljedice koje bi upravo pokvarile ideale pobornika kon­ cepta ekspanzivne države. Pa ipak se ovdje nećemo time više baviti. Međutim, u sferi vrednovanja moguće je posve smisleno zagovarati stajalište da bi moć države trebala još porasti kako bi se upotrijebila kao sredstvo prinude protiv otpora, dok joj se s druge strane, osporava svaka prava vri­ jednost i udara pečat pukog pomoćnog tehničkog sredstva za ozbiljenje posve drugih vrednota iz kojih ona sama izvodi svoju lensku čast, te da bi je mogla sačuvati tako dugo dok se ne bi pokušala osloboditi tog svog poziva pomoćnika. Ovdje, naravno, ne želimo razvijati niti zastupati ta ili uopće bilo koja moguća vrijednosna stajališta. Naprotiv, treba samo podsjetiti da ako neki profesionalni mislilac uopće ima neku neposrednu obvezu, treba sačuvati hladnu glavu nasuprot vladajućim idealima, čak i idealima veličan­ stva, u smislu osobne sposobnosti da, ako ustreba, »pliva protiv struje«. »Njemačke ideje iz 1914« proizvod su dileta­ nata. »Socijalizam budućnosti« je fraza za racionalizaciju privrede kombiniranjem daljnje birokratizacije i interesno grupne uprave. Kad fanatizam patriota u resoru privredne 250

politike za ove čisto tehničke mjere, umjesto da se objektiv­ no raspravi njihova prikladnost, koja je dobrim dijelom uvje­ tovana razumnom financijskom politikom, priziya predaje ne samo njemačke filozofije nego i religije — kao što se danas uvelike događa — to nije ništa drugo doli neprijatno zastranjenje ukusa diletanata koji se smatraju važnima. Kako bi mogli i trebali izgledati stvarni »njemački ideali 1918. god.«, ο čijem bi oblikovanju trebali čuti ratnici koji se vraćaju kući, nitko ne može danas predvidjeti. To će svakako ovisiti ο budućnosti.

251

Znanost kao poziv1

1919. Po vašoj želji trebam govoriti ο »znanosti kao pozivu«. Mi ekonomski teoretičari imamo stanovit sitničav običaj, kojeg bih se želio pridržavati, da vazda polazimo od vanjskih prilika, pa prema tome ovdje počinjemo pitanjem: kako se oblikuje znanost kao poziv u materijalnom smislu riječi. To danas uglavnom i u bitnome znači: kakvim se pokazuje položaj svršenog studenta koji se odlučio posvetiti znanosti kao pozivu u sveučilišnom životu. Da bi se razumjelo u čemu su osobitosti njemačkih prilika, uputno je usporediti i pred­ očiti kako one izgledaju u inozemstvu, gdje u tom pogledu u Sjedinjenim Državama postoji najoštrija opreka naspram Njemačke. U Njemačkoj — to svatko zna — karijera mladog čovjeka koji se posvetio znanosti kao pozivu normalno počinje s položajem »privatnog docenta« (Privatdozent). Po dogo­ voru odgovarajućih zastupnika struke i s njihovom suglas­ nosti on se habilitira, na osnovi knjige i obično jednog, uglavnom formalnog, ispita pred fakultetom, na sveučilištu i besplatno, osim naknade iz školarine, drži predavanja, čiji predmet unutar venia legendi sam određuje. U Sjedi­ njenim Državama sveučilišna karijera normalno počinje posve drugačije, to jest namještenjem — kao »asistent«. Slično kao što je u Njemačkoj običaj u velikim institutima prirodoznanstvenih i medicinskih fakulteta, gdje samo dio asistenata pisanom formalnom habilitacijom i često tek kasnije postiže zvanje privatnog docenta. Suprotnost u stvari znači da se u Njemačkoj karijera čovjeka znanosti osniva na 1

Predavanje održano zimi 1918/19. studentima Sveučilišta u Münchenu za orijentaciju u pitanjima zvanja. 253

posve plutokratskim pretpostavkama. Jer je izuzetno odvažno za mladoga učenjaka bez ikakvog imetka izložiti se uvjetima sveučilišne karijere. Ona mora biti u stanju izdrža­ vati se najmanje nekoliko godina a da nitko ne zna ima li izgleda da se pomakne na položaj koji je dostatan za uzdrža­ vanje. U Sjedinjenim Državama tome nasuprot postoji biro­ kratski sustav u kojem je mladi čovjek od početka plaćen. Dakako, skromno. Plaća najvećma jedva odgovara visini nagrade nekvalificiranog radnika. Pa ipak, on počinje s na­ izgled sigurnim položajem jer je stalno plaćen. Međutim, pravilo je da mu se, kao i našim asistentima, može otkazati i da se tome često mora bezobzirno nadati kad ne odgovara očekivanjima. Ta očekivanja idu na to da on »hoće moć Kuće«. To se ne može dogoditi njemačkom privatnom do­ centu. Ako ga jednom imate, ne možete ga se više riješiti. Doduše, on nema zahtjeva. Ali on ipak ima shvatljivu po­ misao da kad je godinama aktivan, ima na neki način mo­ ralno pravo očekivati da ga se uzme u obzir. Čak kod pita­ nja — što je često važno — moguće habilitacije drugog pri­ vatnog docenta. Pitanje treba li u načelu habilitirati svakog učenjaka koji se pokaže valjanim, treba li se obzirati na potrebu uključivanja u nastavnike i treba li onima koji su jednom postali profesori dati monopol poučavanja, teška je dilema, koja je povezana s dva aspekta sveučilišnog poziva koja sada valja spomenuti. Ponajčešće se odlučuje za drugu alternativu. Ali to povećava opasnost da dotični redovni profesor, kolikogod bio subjektivno savjstan, ipak daje prednost vlastitim učenicima. Ja se osobno držim načela — to valja reći — da bi se učenjak kojeg sam ja promovirao morao kod nekoga drugoga ili negdje drugdje iskazati i habi­ litirati. Ali rezultat bi bio, da bi jedan od mojih najvaljanijih učenika bio drugdje odbijen, jer mu nitko ne bi vjerovao da bi to bio razlog. Daljnja je razlika između Njemačke i Sjedinjenih Država da se u Njemačkoj privatni docent manje bavi predavanjima nego što želi. Doduše, po pravu on može držati svako pre­ davanje iz svoje struke. Ali to bi se uzelo kao nedolična neobazrivost prema starijim nastavnicima, pa u pravilu »velika« predavanja drže redovni profesori, a docenti se 254

zadovoljavaju sporednim predavanjima. Prednost toga je što, premda donekle nedragovoljno, svoje mlađe godine ima slobodne za znanstveni rad. U Sjedinjenim Državama to je uređeno načelno drugačije. Upravo u svojim mlađim godinama docent je preopterećen baš zato jer je plaćen. Na Odjelu germanistike, na primjer, redovni će profesor imati trosatni kolegij ο Goetheu i to će biti dovoljno — dok je mlađi asistent obradovan ako uz dva naestsatno tjedno podučavanje njemačkog jezika dobije asignaciju ulana. Jer nastavni plan propisuju stručne instance, a u njima je asistent isto tako ovisan kao u Njemačkoj asi­ stenti u institutima. Sada možemo jasno opaziti da se sveučilišta u Njemačkoj na širokim područjima znanosti razvijaju u smjeru američkih sveučilišta. Veliki medicinski i prirodoznanstveni instituti su »državno-kapitalistička« poduzeća. Njima se ne može uprav­ ljati bez velikih obrtnih sredstava. Tu nastupaju iste okol­ nosti kao i posvuda gdjegod se uspostavlja kapitalističko poduzeće: »odvajanje radnika od sredstava proizvodnje«. Radnik, dakle asistent, je upućen na sredstva za rad koja mu država stavlja na raspolaganje. Zato je ovisan ο direk­ toru instituta isto kao i namještenik u nekoj tvornici — jer direktor instituta lakovjerno zamišlja da je taj institut »nje­ gov« i da u njemu vlada — i često je nesiguran slično kao i proleterska egzistencija, kao i asistent na američkim sveuči­ lištima. U vrlo važnim aspektima njemački se sveučilišni život amerikanizira kao i život u Njemačkoj općenito, a uvjeren sam da će se taj razvitak proširiti na one struke gdje majstor sam posjeduje sredstva za rad (uglavnom — biblioteku), kao što je još uvijek u velikoj mjeri slučaj u mojoj struci, što potpuno odgovara onome kako je stari majstor u prošlosti u zanatu radio. Taj je razvitak u punom toku. Kao i u svim kapitalističkim i istodobno birokratskim poduzećima, tehničke prednosti u tome potpuno su nedvoj­ bene. Ali »duh« koji u njima vlada drugačiji je od atmosfere na njemačkim sveučilištima u stara vremena. Između šefa takvog velikog kapitalističkog sveučilišnog poduzeća i obič­ nog redovnog profesora starog stila postoji iznimno snažan, 255

unutranji i izvanjski, jaz. Čak i u unutarnjem držanju. Ovdje ο tome ne želim dalje raspredati. Iznutra kao i izvana gle­ dano staro sveučilišno ustrojstvo postalo je iluzija. Ostao je i u biti ojačan momenat svojstven sveučilišnoj karijeri, to jest pitanje da li će takvom privatnom docentu, a još više asistentu, ikada uspjeti doći do položaja redovnog profesora ili uopće do predstojnika instituta, što je jednostavno rizična stvar. U tome jamačno ne samo da vlada hazard nego on vlada u neobično velikoj mjeri. Jedva da znam neku kari­ jeru na zemlji gdje hazard igra takvu ulogu. Sve utemeljenije mogu tako govoriti jer i sam mogu zahvaliti nekim apso­ lutnim slučajnostima da sam u svojim vrlo mladim godinama pozvan za redovnoga profesora jedne struke u kojoj su tada moji vršnjaci učinili nedvojbeno više od mene. Svakako na osnovi tog iskustva smatram da imam izoštreno oko za nezasluženu sudbinu mnogih kod kojih je slučajnost igrala upravo suprotnu ulogu i još uvijek je igra i koji u tom izbornom aparatu usprkos podobnosti nisu uspjeli doći na položaj što bi im pripadao. Činjenica da tako veliku ulogu igra hazard, a ne podob­ nost ne počiva samo, niti u prvom redu, na ljudskim fakto­ rima koji su, naravno, prisutni pri tom izboru posve jednako kao i pri svakom drugom. Bilo bi nepravedno za okolnost da nesumnjivo na sveučilištima toliko mnogo osrednje spo­ sobnih ljudi igra tako krupnu ulogu učiniti odgovornim fakultete ili ministarstvo. Naprotiv, ona počiva na zakonima ljudske suradnje, osobito suradnje više tijela, u ovom slu­ čaju fakulteta, koji predlažu, s ministarstvom. Pandan tome su događaji koji prate izbor pape, a koje možemo pratiti stoljećima i koji su najvažniji primjer izbora osoba iste vrste koji se može nadzirati. Samo rijetko kada kardinal za kojeg bi se reklo da je »favorit« ima izglede da prođe. U pravilu uspijeva kardinal broj dva ili tri. Isto se događa kod izbora predsjednika Sjedinjenih Država. Samo iznimno najbolji i najeminentniji čovjek, a ponajčešće onaj broj dva ili broj tri, dobiva nominaciju u skupštini stranke, a potom dolazi u izbor. Amerikanci su za te kategorije stvorili sturčne sociolo­ gijske izraze i bilo bi posve zanimljivo na ovim primjerima ispitati zakone izbora putem kolektivne volje, ali to nećemo 256

učiniti. Pa ipak, to važi za kolegijalna tijela njemačkih sve­ učilišta i ne treba se ništa čuditi da tu slijede omaške; treba se čuditi što je, usprkos svemu, broj pravilnih imenovanja razmjerno značajan. Samo tamo, gdje se parlament, kao što je slučaj u pojedinim zemljama, kao do nedavno u Nje­ mačkoj monarh (i jedan i drugi djeluju na posve isti način) ili sada revolucionarni silnik iz političkih razloga, miješaju u izbor, može se biti sigurnim da će šanse imati komotni mediokriteti ili laktaši. Ni jedan sveučilišni nastavnik rado se ne podsjeća na rasprave ο imenovanju, jer je to rijetko kada ugodno. A ipak mogu reći da je u brojnim slučajevima koje znam beziznimno postojala dobra volja da se dopusti da budu odlučni samo stvarni razlozi. Mora se nadalje razjasniti: da je odlučivanje ο akadem­ skoj sudbini tako mnogo igra slučaja, ne stoji do pomanj­ kanja izbora putem stvaranja kolektivne volje. Svakom mladom čovjeku, koji se osjeća pozvanim da bude znanstve­ nik, mora biti jasno da zadaća koja ga očekuje ima dva aspekta. On mora biti kvalificiran ne samo kao znanstvenik nego i kao nastavnik. Jedno i drugo se ne poklapaju posve. Netko može biti istaknut učenjak i istodobno užasno loš nastavnik. Podsjećam na nastavnički rad takvih ljudi kao što su Hemholtz i Ranke. A oni nisu izuzeci. Stvari stoje tako da se njemačka sveučilišta, osobito manja sveučilišta, nalaze u nekoj vrsti smiješnog početnog nadmetanja. Oni koji za­ posjedaju odaje sveučilišnih gradova dolazak hiljaditog stu­ denta dočekuju sa svečanošću dok bi dvijehiljaditog najradije dočekali s bakljadom. Zainteresiranost za školarinu — to treba otvoreno priznati — tiče se »privlačnog« zauzimanja susjednih struka, a bez obzira na to sada je samo račundžijski shvaćen broj upisanih studenata pouzdana oznaka, dok je kvaliteta učenosti upravo za odvažne inovatore često (i posve normalno) bez težine i sporna. Gotovo svi su pod utjecajem toga neizmjernoga blagostanja i vrijednosti velikih predavaonica. Kad se za nekog docenta kaže »on je slab učitelj«, to je obično izricanje suda ο akademskoj smrti, pa bio on i najveći učenjak na svijetu. A na pitanje da li je netko dobar ili loš učitelj odgovorit će broj dolazaka na preda17 Metodologija društvenih nauka

257

vanja kojima su ga gospoda studenti počastili. Činjenica je, međutim, da je okolnost da studenti hrle nekom učitelju u velikom broju određena sasvim izvanjskim stvarima: tempe­ ramentom, čak moduliranjem glasa — u mjeri u kojoj to čovjek ne bi mogao zamisliti. Na temelju prilično bogatih iskustava i razboritog razmišljanja imam duboko nepovje­ renje u masovne kolegije. Demokracije mora biti tamo kamo pripada. Po onome kako se njime trebamo baviti u skladu s tradicijom njemačkih sveučilišta, to je duhovno-aristokratski posao i to ne trebamo sebi tajiti. Dakako, u drugu ruku je istina da je izlaganje znanstvenih problema na takav način da neškolovana glava, ali sposobna da ih prihvati i razumije, te da — što je za nas jedino odlučujuće — dođe do toga da ο problemima samostalno misli — možda najteži od svih pedagoških zadataka. Međutim, sigurno je da broj slušatelja ne odlučuje ο tome hoće li se taj zadatak riješiti. A baš je to umijeće — da se vratimo našoj temi — osobna obdarenost i posve se ne poklapa sa znanstvenim kvalitetama učenjaka. Suprotno od Francuske, Njemačka nema korporaciju »be­ smrtnika« u znanosti; shodno njemačkoj tradiciji, sveuči­ lišta trebaju pravedno ispuniti oba zahtjeva: istraživanje i podučavanje. Jesu li sposobnosti za to spojene u jednom čovjeku, stvar je potpune slučajnosti. Sveučilišni život je, dakle, divlja igra slučaja. Kad mladi učenjak pita za savjet što se tiče habilitacije, odgovornost za njegovo poticanje gotovo nitko ne snosi. Ako je Židov, kaže mu se, naravno, lasciate ogni speranza. Ali svakog drugog mora se pitati ο savjesti: vjeruje li da podnosite da se godinu za godinom iznad Vas uzdiže mediokritetstvo za mediokritetstvom bez unutranjeg ogorčenja i oneraspoloženja. Tada se svaki put posve prirodno dobije odgovor: normalno, ja živim samo za moj »poziv«. Ali sam od vrlo malo ljudi do­ živio da to zaista podnose bez vrijeđanja. Čini se da je toliko bilo potrebno govoriti ο vanjskim uvjetima znanstvenog poziva. No vjerujem da je ono što zaista želite čuti nešto drugo ; nešto ο unutarnjem pozivu za znanost. U današnje doba unutarnji položaj naspram organizacije znanosti kao poziva uvjetovan je prije svega ulaskom znanosti u stadij specijali258

zacije kakva je ranije bila nepoznata i kakva će zauvijek ostati u budućnosti. Ne samo izvana nego upravo iznutra gledano, stvar stoji tako da pojedinac sigurno može postati svjestan da se nešto potpuno savršeno na znanstvenom području može postići samo u slučaju stroge specijalizacije. Svi radovi koji zahvaćaju u susjedna područja, kako zgodimice radimo, kako na primjer upravo sociolozi nužno moraju opetovano raditi, opterećeni su rezigniranom sviješću da u najboljem slučaju stručnjaku upućuje korisno pitanje, do kojeg ne bi lako došao sa stajališta svoje struke, te da, prema tome, njegov rad nužno mora ostati vrlo nepotpun. Samo strogom specijalizacijom znanstveni radnik može stvarno postati potpuno svjestan, jednom i možda nikada više u životu, da je nešto postigao što će potrajati. Zbiljski konačno i valjano postignuće danas je uvijek specijalističko postignuće. A onaj tko ne posjeduje sposobnost da takorekavši navuće naočnjake i da se uzdigne do misli da sudbina njegove duše ovisi ο tome shvaća li ispravno tu, upravo tu konjekturu, objašnjenu u ovom ulomku ovog rukopisa, taj bi mogao ostati daleko od znanosti. Nikada se takav čovjek neće uzdići do onoga što se može nazvati »doživljajem« zna­ nosti. Bez te čudnovate, svakome tko stoji izvan stvari smi­ ješne opojnosti, bez te strasti, bez tih »tisućljeća koje moraju proći prije nego što stupiš u život i drugih tisućljeća šutljivog čekanja«; stoga — uspjevaš li u toj konjekturi, nisi pozvan da budeš znanstvenik i valja ti nešto drugo raditi. Jer čovjeku kao čovjeku nije vrijedno ništa što ne može raditi sa strašću. Pa ipak, činjenica je da se ni takvom velikom strašću, kolikogod istinska i duboka bila, ne bi mogao iznuditi rezul­ tat. Dakako, ona je pretpostavka onoga što je odlučujuće — »nadahnuća«. Danas je u krugu mladeži vrlo proširena pre­ dodžba da je znanost primjer računanja fabriciran u laborato­ rijima ili u statističkim kartotekama samo hladnim razu­ mom, a ne punom »dušom«, kao u »nekoj tvornici«. Pri tom prije svega valja primijetiti da u tom shvaćanju nema ni­ kakve jasnoće ο tome što se to odvija u tvornici ili u labo­ ratoriju. U oba primjera mora čovjeku pasti na pamet neka ideja — a ona svakako mora biti ispravna — ako želi postići 17*

259

bilo što vrijedno. A ta se ideja ne da iznuditi. Ona nema nikakve veze s nekim hladnim računanjem. Sigurno je da je računanje nezaobilazan uvjet. Nijedan sociolog na primjer ne bi smio biti povrijeđen bude li, čak i pod stare dane, možda mjesecima u glavi trebao desetke tisuća puta raditi trivijalne proračune. Ne može se bez kazne to pokušati pre­ baciti posve na mehanička pomoćna sredstva ako želimo dobiti neki rezultat kolikogod on konačno bio posve malen. Međutim, ako se čovjek ne dosjeti nečeg određenog ο smjeru svog računanja za vrijeme računanja, što je važno za nasta­ nak pojedinih rezultata, tada neće dobiti ni taj posve mali rezultat. Ta se »ideja«, normalno, priprema samo na tlu pot­ puno marljivog rada. Ali zasigurno ne uvijek. Ideja nekog diletanta može imati točno isti ili veći znanstveni domašaj od ideje specijalista. Mnoge naše najbolje hipoteze i spoznaje zahvaljujemo upravo diletantima. Diletant se razlikuje od specijalista — kako je Hemholtz rekao za Roberta Meyera — samo u tome što mu manjka čvrsta, sigurna metoda rada i što on stoga obično nije u stanju kontrolirati, procijeniti i provesti tu domisao u njezinu dosegu. Domisao ne može nadomjestiti rad. A ni rad sa svoje strane ne može nadomje­ stiti ili iznuditi domisao; isto tako kao što to ne može ni strast. I jedno i drugo, strast i rad, a prije svega oboje za­ jedno, vabe domisao. Ali ona se pojavljuje kad se njoj a ne kad se nama dopada. Ispravno je, u stvari, da se najbolja domisao pojavljuje, kako to Ihering opisuje, kad se puši cigareta u naslonjaču ili, kako je Hemholtz za sebe s prirodoznanstvenom točnošću precizirao, u šetnji ulicom koja se lagano penje ili na sličan način, ali u svakom slučaju onda kad se ne očekuje, a ne za vrijeme mudrovanja i traganja za radnim stolom. Dakako, ona ne bi pala na pamet kad čovjek ne bi za stolom razmišljao i kad iza sebe ne bi imalo sa strašću postavljena pitanja. Bilo kako mu drago, znanstveni radnik mora računati na taj hazard koji prati svaki znan­ stveni rad, to jest na hazard hoće li se ili neće pojaviti to »nadahnuće«. On može biti izvrstan radnik, a da ipak nije nikada imao neku vrijednu ideju. Velika je zabluda vjerovati da je tome tako samo u znanosti i da je na primjer u nekoj trgovačkoj poslovnici drugačije nego u laboratoriju. Trgovac 260

ili krupni industrijalec bez »trgovačke mašte«, to jest bez domisli, genijalne domisli, ostat će cijelog života samo čovjek koji je u najboljem slučaju trgovački pomoćnik ili tehnički činovnik. On nikada neće biti stvaralac u organi­ zaciji. Nadahnuće na području znanosti nipošto ne igra — kako si utvara učenjačka nadutost — neku veću ulogu od one što je ima moderni poduzetnik na području svlada­ vanja problema praktičnog života. A s druge strane to nadahnuće — kako se često krivo shvaća — ne igra na po­ dručju znanosti manju ulogu nego što je igra na području umjetnosti. Djetinjasta je predodžba da matematičar postiže bilo koje znanstveno valjane rezultate za radnim stolom pomoću ravnala, drugih mehaničkih sredstava ili računskih strojeva. Matematička mašta Weierstrassa, naravno, po smi­ slu i rezultatu izražava se drugačije nego mašta umjetnika i od nje se kvalitativno bitno razlikuje. Ali se ne razlikuje po psihološkom procesu. Obje su — zanesenost (u smislu Pla­ tonove riječi »mania«) i »nadahnuće«. Nečije znanstveno nadahnuće ovisi ο skrivenoj sudbini i »obdarenosti«. Naposljetku na osnovi te nevdojbene istine postaje posve razumljiv stav, popularan kod mladeži, stav­ ljen u službu istinskih idola čiji kult danas zauzima značajno mjesto na svakom uličnom uglu i u svim časopisima. Ti su idoli »osobnost« i »doživljaj«. Oboje su usko povezani. Pre­ vladava mišljenje da potonji stvara prvi i da mu pripada. Ljudi se muče da bi doživjeli — jer to pripada staležu pri­ mjerenom življenju osobnosti — a ako to ne uspiju, tada se mora barem tako postupati da bi imali taj milodar. Prije se taj »doživljaj« na njemačkom jeziku zvao »senzacija«. A od tada smo dobili — vjerujem — odgovarajuće mišljenje što je »osobnost« i što ona znači. Štovani slušatelji! Ličnost na području znanosti je onaj tko služi samo stvari. A tako nije samo na znanstvenom po­ dručju. Ne poznajemo nijednog velikog umjetnika koji je radio nešto drugo nego svoju stvar i služio samo njoj. Uko­ liko se uzme u obzir njegova umjetnost, čak i ličnost Goetheova ranga, bilo bi opravdano da si on uzima slobodu, da svoj »život« pretvori u umjetničko djelo. Čak ako netko u to sumnja — on mora svakako baš biti Goethe da bi uopće sebi 261

dozvolio tu slobodu i svatko će si barem dozvoliti, da čak s čovjekom kao što je Goethe, koji se pojavljuje jednom u tisoću godina, ta sloboda nije ostala neplaćena. U politici nije drugačije. Ali danas ο tome neće biti riječi. Na području znanosti, međutim, posve je sigurno da nije nikakva ličnost onaj tko je impresario stvari kojoj bi se trebao posvetiti i koji staje na pozornicu želeći se iskazati putem »doživljaja«, te pita: kako mogu dokazati da sam nešto drugo do li »spe­ cijalist«, kako mogu reći nešto što bilo po obliku, bilo po sadržaju, još nitko nije rekao kao ja? — Danas je takvo nastupanje masovna pojava koja posvuda djeluje sitničavo i sramoti onoga koji postavlja takva pitanja umjesto da ga unutarnja predanost zadaći, i samo njoj, uzdigne do visine i časti predmeta kojem bi on prvenstveno trebao služiti. A to kod umjetnika nije drugačije. Za razliku od preduvjeta što ih znanstveni rad dijeli s umjetnošću postoji sudbina po kojoj se on duboko razlikuje od umjetničkog rada. Znanstveni je rad upregnut u tok napretka. Naprotiv, na području umjetnosti nema napretka u tom smislu. Nije točno da umjetničko djelo u neko vrijeme koje je izradilo nova tehnička sredstva ili na primjer zakone perspektive stoji prema tome umjetnički na višoj razini od djela koje je lišeno svakog poznavanja tih sredstava i zakona — samo ako je po materijalu i obliku bio opravdan, to će reći, ako je njegov predmet tako izabran i oblikovan da je umjetnički dobro izražen bez primjene tih uvjeta i sredstava. Umjetničko djelo koje je zbiljsko ostvarenje neće nikada biti nadmašeno, neće nikada zastarjeti. Pojedinac može raz­ ličito ocjenjivati što mu osobno znači umjetničko djelo, ali nitko nikada neće moći reći za to djelo, koje je zbiljsko ostvarenje u umjetničkom smislu, da je nadmašeno nekim drugim djelom, koje je u svakom slučaju također značajno »ostvarenje«. Nasuprot tome, svatko od nas zna da će ono što je napravio u znanosti za deset, dvadeset, pedeset go­ dina zastarjeti. To je sudbina kojoj je podložan znanstveni rad, čak smisao kojem je posvećen u posve specifičnom smislu naspram svih ostalih područja kulture, za koja to inače važi. Svako znanstveno »ostvarenje« znači nova »pi­ tanja« i znači da će biti »nadmašeno« i zastarjelo. Tkogod 262

želi služiti znanosti s time će se pomiriti. Znanstveni radovi zbog umjetničkih kvaliteta zasigurno mogu trajno ostati važnima kao »sredstvo uživanja« ili kao sredstvo školovanja za rad. Ali da moraju biti znanstveno nadmašeni — pono­ vimo — nije samo naša zajednička sudbina nego i naš zajed­ nički cilj. Ništa se ne može raditi, a da se ne nadamo da će drugi doći dalje od nas. U načelu taj napredak ide u nedogled. A tako smo došli do problema smisla znanosti. Jer ne razumije se pak, dabogme, samo po sebi, da je nešto, što je podložno takvu zakonu, samo po sebi razumno i smisleno. Zašto se baviti nečim što u zbilji nikada ne dolazi i ne može doći do kraja? Prije svega, u sasvim praktične, u najširem smislu riječi, tehničke svrhe, kako bismo naše praktično djelovanje mogli upraviti na očekivanja koje nam znanstveno iskustvo stavlja na raspolaganje. Pa dobro. Ali to ima neko značenje samo za praktičare. Kakav je unutarnji stav čovjeka od znanosti prema njegovu pozivu, ako ga, naime, uopće traži. On tvrdi da se bavi znanošću »zbog same znanosti«, a ne samo zato što drugi pomoću nje dolaze do trgovačkog ili tehničkog uspjeha i što se mogu bolje hraniti, oblačiti, opskrbiti svjetlom i vladati. Što on vjeruje da će značajno postići tim ostvarenjima čija je sudbina zastarijevanje; dakle, s tim da sebi dopušta da se upregne u taj specijalistički podijeljen posao koji teče u beskonačnost? To pitanje zahti­ jeva neka opća razmatranja. Znanstveni napredak je dio, svakako najvažniji dio, procesa intelektualizacije kojem smo podvrgnuti tisuće godina, a prema kojem danas obično zauzimamo krajnje negativan stav. Ponajprije razbistrimo što ta intelektualistička racionali­ zacija putem znanosti i znanstveno usmjerene tehnike uistinu praktično znači. Znači li, na primjer, da mi danas, svi koji sjedimo ovdje u dvorani, imamo veće spoznaje životnih uvjeta u kojima živi neki Indijanac ili Hotentot nego što ih on ima? Teško. Onaj od nas tko vozi tramvaj, ako nije fizičar, nema pojma ο tome, što se to čini da bi ga se pokre­ nulo. Njemu to i ne treba znati. Dovoljno mu je da može »računati« na ponašanje tramvajskih kola i on po tome upravlja svoje ponašanje, ali on ne zna ništa ο tome kako se 263

tramvaj postavlja da se pokrene. Divljak zna ο svojim oru­ đima neusporedivo više. Kad mi danas izdajemo novac, kladim se, da će, ako su u dvorani kolege po struci ekonom­ ski teoretičari, čak gotovo svaki od njih biti spreman dati drugi odgovor na pitanje : kako to da se s nešto novca može kupiti — čas mnogo, čas malo? Divljak zna što treba učiniti kako bi došao do svakidašnje hrane i koje mu institucije u tome isluže. Rastuća intelektualizacija i racionalizacija prema tome ne označava porast općeg poznavanja uvjeta života u kojima se živi. Ona znači nešto drugo, to jest da znanje ο tome ili vjerovanje u to da samo ako se hoće, može se u svako doba saznati, da načelno govoreći nema, dakle, tajan­ stvenih neproračunljivih sila koje ulaze u igru, da se štoviše — u načelu — može svim stvarima vladati putem proračuna. To znači — lišavanje svijeta začaranosti. Ne mora se više pribjegavati magičnim sredstvima da bi se vladalo duhovima ili ih se zazivalo, kako je činio divljak za kojeg su postojale takve sile. To rade tehnička sredstva i proračun. To prije svega znači intelektualizacija. Ima li onda taj proces oslobođenja od začaranosti koji se tisućljećima nastavlja u zapadnjačkoj kulturi i općenito uzevši taj »napredak« kojem pripada znanost kao veza i po­ kretna sila neki drugi smisao koji nadmašuje isključivo prak­ tični i tehnički. Naći ćete to pitanje u najnačelnijem obliku nabačeno u djelima Lava Tolstoja. Do toga je došao na osebujan način. Čitav problem njegova razmišljanja vrti se oko pitanja: je li smrt značajna pojava ili nije. Njegov odgovor glasi — kulturnom čovjeku nije. Nije zato što civi­ lizirani ljudi u svom životu sagledanom u »napretku«, u bes­ konačnome, prema vlastitom imanentnom smislu ne bi smjeli imati kraja. Jer uvijek pred njima stoji daljni napredak u kojem stupaju. Nitko tko umire ne stoji na uzvisini koja leži u beskonačnosti. Abraham ili neki seljak u staro doba umro je »star i sit života« jer je stajao u organskom kruženju života, zato što mu je njegov život prema njegovu smislu i u predvečerje njegova Dana dao ono što je život mogao pružiti; zato što mu nije preostala nikakva zagonetka koju bi mogao zaželjeti riješiti, te je zato mogao imati »dosta« od života. Međutim, kulturni čovjek, stojeći u neprestanom 264

obogaćivanju civilizacije s mišljenjem, znanjem, problemima — može postati »umoran od života«, ali ne »sit života«. Jer on od njega hvata ono što život duha vazda rađa iznova, dakle, samo najsićušniji dio i svagda samo nešto što je privremeno, a ne konačno, pa mu je smrt stoga beznačajna zgoda. A zato što je smrt beznačajna i civilizirani život kao takav je također besmislen i baš svojom »naprednošću« smrti daje pečat besmislenosti. Posvuda u njegovim kasnijim roma­ nima susrećemo se s tom misli kao osnovnim glasom Tolstojeve umjetnosti. Kako se tu postaviti? Ima li »napredak« kao takav pre­ poznatljiv smisao koji seže iznad tehničkog, tako da njemu služi, te predstavlja smislen poziv? Mora se nabaciti to pita­ nje. Ali ono nije više samo pitanje znanosti kao poziva, nije, dakle, problem što znači znanost kao poziv za onoga koji mu se predaje, nego je još i drugo pitanje — koji je poziv zna­ nosti u cjelokupnom životu čovječanstva i što je njegova vrijednost? Golema je tu opreka između prošlosti i sadašnjosti. Ako se sjećate divne zamisli na početku sedme knjige Platonove Države, onih okovanih spiljskih ljudi čije je lice upereno prema stijenama zida ispred njih; iza njih je izvor svjetla koji ne mogu vidjeti. Stoga se bave samo slikama sjena koje ono baca na zid i nastoje dokučiti njihovu vezu; dok jednom od njih uspijeva zbaciti okove i on se okrene i spazi — sunce. Zaslijepljen tapka naokolo i muca što je vidio. Drugi kažu da je to tlapnja. Ali postupno on uči gledati u svjetla a tada je njegova zadaća sići do ljudi u spilji i odvesti ih gore na svjetlo. On je filozof, dok je sunce istina znanosti koja se ne dohvaća iluzijama i sjenama, nego istinskim bitkom. Pa dobro, tko se danas tako odnosi spram znanosti? Danas upravo mladež osjeća obratno. Misaone konstrukcije znanosti su ono svjetsko carstvo umjetnih apstrakcija koje svojim mršavim rukama nastoje uhvatiti krv i sok zbiljskoga života, a da ga pak ne hvataju. Ali ovdje u životu u kojem ono što je za Platona bila igra sjene na zidovima spilje pul­ sira zbiljska stvarnost, a sve drugo su odstupanja od njega, beživotne sablasti i ništa drugo. Kako je došlo do te pro­ mjene? Platonovo strasno oduševljenje razjašnjava se u kraj265

njoj liniji time što je tada prvi puta svjesno otkriven smisao jednog od najvećih oruđa svake znanstvene spoznaje — pojam. Sokrat ga je otkrio u njegovu značenju. On nije bio jedini u svijetu koji ga je otkrio. U Indiji nalazimo logičke postavke koje su posve slične Aristotelovima. Ali nigdje s tom sviješću ο značenju. U Grčkoj se po prvi put pojavilo raspoloživo sredstvo kojim se moglo nekoga primorati da logički misli, tako da se nije mogao pojaviti, a da ne prizna ili da ništa ne zna ili da je to istina i ništa drugo, vječna istina, koja nikada neće iščeznuti kao postupci onih koji to ne vide. To je bio golem događaj koji je postao jasan Sokratovim učenicima. A iz toga izgleda proizlazi da čim su pro­ nađeni ispravni pojmovi ljepote, dobra ili na primjer hra­ brosti, duše — ili koji mu drago — da se tada može shvatiti i njegov istinski bitak, a to opet otvara put saznavanja i uče­ nja kako se u životu ispravno postupa, prije svega kako dje­ lovati kao građanin države. Jer do tog pitanja je bilo stalo Grcima čije je mišljenje bilo posvema političko. Zato su se bavili znanošću. Uz to otkriće grčkoga duha pojavilo se drugo veliko oruđe znanstvenog rada kao čedo renesansnog doba — racionalni eksperiment kao sredstvo pouzdano kontroliranog iskustva bez kojeg ne bi bila moguća današnja empirijska znanost. Eksperiment je postojao i ranije. U Indiji na primjer psihologijski eksperiment bio je u službi asketske joga tehnike, u grčkoj antici izvodili su se matematički eksperi­ menti u ratno,tehničke svrhe, u srednjem vijeku u rudarstvu. Ali uzdizanje eksperimenta na razinu načela istraživanja bijaše postignuće renesanse. Pioniri eksperimenta su bili veliki novatori na području umjetnosti. Leonardo i njemu slični, prije svega eksperimentatori u glazbi u 16. stoljeću sa svojim eksperimentalnim klavirom, u tom su pogledu karakteristični. Od njih se eksperimenat zaputio u znanost prije svega preko Galilea, u teoriji Bacona, a potom je preuzet u pojedinim egzaktnim disciplinama na sveučilištima na kontinentu, prije svega u Italiji i Nizozemskoj. Što je značila znanost tim ljudima na pragu novoga vijeka? Eksperimentatorima na području umjetnosti poput Leonarda i novatora u glazbi eksperiment je značio put pre266

ma istinskoj umjetnosti, a to je istodobno značilo put istin­ skoj prirodi. Umjetnost se trebala uzdići na razinu znanosti, a to znači istodobno prije svega uzdići umjetnika na razinu doktora, društveno i s obzirom na značenje njegova života. To je ambicija koja se osniva na primjer na Leonardovoj knjizi ο slikarstvu. A danas? »Znanost kao put k prirodi« mladeži bi zvučalo kao svetogrđe. Ne, obrnuto, — spasenje od intelektualizma znanosti kako bi se vratili vlastitoj priro­ di, a time i prirodi uopće. Znanost kao put k umjetnosti? Tu nije potrebna nikakva kritika. Ali od znanosti se u razdoblju nastanka egzaktne znanosti mnogo više očekivalo. Ako se sjećate Swammerdamove izjave: »Ovdje vam donosim dokaz providnosti božje u anatomiji uši«; vidjet ćete što je znan­ stveni rad, pod utjecajem protestantizma i puritanizma, sma­ trao svojom zadaćom — pokazati put k bogu. Tada se taj put nije više nalazio u filozofa i u njihovih pojmova i deduk­ cija. Cijela pietistička teologija toga doba je znala, prije svega Spener, da se bog ne nalazi na tom putu na kojem ga je tražio srednji vijek. Bog je skriven, njegovi putevi nisu naši putevi, a njegove misli nisu naše misli. Međutim, u egzaktnim prirodnim znanostima, u kojima se njegova djela mogu fizički zahvatiti, postoji nada da će ući u trag onoga što je htio sa svijetom. A danas? Tko, osim neke velike djece koja se upravo nalaze u prirodnim znanostima, danas još vjeruje da nas spoznaje na području astronomije, biologije, fizike ili kemije mogu pak nešto naučiti ο smislu svijeta, kojim putem bi se moglo ući u trag takvog smisla, ako postoji takav smisao? Ako vode bilo čemu, one su podobne dovesti do vjerovanja da tako nešto kao što je »smisao« svijeta postoji izvan njihova korijena. A konačno, znanost kao put »k bogu«? Znanost, osobita nereligiozna snaga? Da je ona takva, nitko u to neće intimno sumnjati, dozvolio on to sebi ili ne dozvolio. Oslobođenje od racionalizma i intelek­ tualizma znanosti temeljna je pretpostavka života u zajed­ nici s božanskim. To ili nešto što je sličnog značenja jedna je od osnovnih parola koja se čuje u njemačke mladeži, čiji su osjećaji religijski udešeni ili streme religijskom doživlja­ vanju. I to ne samo religioznom, nego doživljavanju uopće. Neobičan je samo put koji se slijedi, a to je sfera iracional267

noga, jedina sfera koju intelektualizam još nije dodirnuo uzdignuta je do svijesti i stavljena pod lupu. Jer u praksi je iz toga proizišla suvremena intelektualistička romantika iracionalnoga. Taj put oslobađanja od intelektualizma dovodi upravo do suprotnoga onome što oni, koji ga slijede, shva­ ćaju kao svoj cilj. Nakon Nietzscheove uništavajuće kritike »posljednjih ljudi« koji su »izmislili sreću« mogu potpuno ostaviti po strani napokon naivni optimizam znanosti, to jest da se tehnika vođenja života koja se osniva na znanosti ima slaviti kao put k sreći. Tko u to vjeruje? — osim neke velike djece na katedrama ili u uredništvima. Osvrnimo se unatrag. U što se pod tim unutarnjim pret­ postavkama stopio smisao znanosti kao poziva, te nakon svih tih prijašnjih iluzija — »put istinskom bitku«, »put istin­ skoj umjetnosti«, »put istinskoj prirodi«, »put istinskom bo­ žanstvu«, »put istinskoj sreći«? Tolstoj je dao jednostavan odgovor riječima — »znanost je besmislena« zato što ne daje odgovor na za nas važno pitanje — »što trebamo činiti« i »kako trebamo živjeti?« Činjenica da ona ne daje taj odgo­ vor je neosporna. Ali jedino je pitanje: u kom smislu ona ne daje »nikakav« odgovor, te da li bi ona možda ipak mogla pomoći onome koji to pitanje ispravno postavlja. Danas se često običava govoriti ο znanosti »lišene pretpostavki«. Postoji li tako nešto? To ovisi ο tome što se pod tim podrazumijeva. Svaki znanstveni rad uvijek pretpostav­ lja valjanost logičkih pravila i metode — te opće temelje naše orijentacije u svijetu. A te su pretpostavke, barem što se tiče našeg posebnog pitanja, najmanje problematične. Znanost nadalje pretpostavlja da je ono što proizlazi iz znanstvenoga rada važno u smislu onoga što je »vrijedno da se zna«. U tome se očito sastoje svi naši problemi. Jer ta se pretpostavka ne može više dokazati znanstvenim sredstvima. Ona se može samo tumačiti s obzirom na njezino posljednje značenje koje se mora odbaciti ili prihvatiti u skladu s našim vlastitim konačnim stavom prema životu. Povrh toga, priroda odnosa znanstvenog rada prema tim njegovim pretpostavkama veoma se razlikuju s obzirom na njihovu strukturu. Prirodne znanosti — fizika, kemija, astronomija, pretpostavljaju kao samo po sebi jasno da je 268

vrijedno spoznati osnovne zakone kozmičkog događanja, koliko ih znanost može konstruirati. Ne samo zato što se tim spoznajama mogu postići tehnički rezultati nego ako te spoznaje trebaju biti »poziv«, »zbog njih samih«. Ta se pret­ postavka upravo ne može dokazati. Baš kao što se ne može dokazati je li vrijedno postojanje ovoga svijeta koji ona opisuje; ima li on neki »smisao« i ima li smisla u njemu živjeti. Ona se ο tome ne pita. Ili uzmite jednu znanstveno tako visoko razvijenu tehnologiju kao što je suvremena medicina. Opća pretpostavka medicinskog posla najobičnije je izražena tvrdnjom da je zadaća medicinske znanosti oču­ vanje života kao takvog i smanjenje tegoba u najvećoj mo­ gućoj mjeri. A to je problematično. Medicinar svojim sred­ stvima održava na životu smrtno bolesnog čak i tada kad pacijent usrdno moli da ga se oslobodi života; čak kad rodbina kojoj je njegov život bezvrijedan i koja bi mu priuštila da se oslobodi tegoba, koja ne može snositi troškove održavanja njegova bezvrijednog života — jer možda je riječ ο krajnje siromašnom umobolniku — i kojem, priznali to ili ne priznali, žele i moraju željeti da umre. Pa ipak pret­ postavke medicine i krivični zakon priječe liječniku da odu­ stane od svojih nastojanja. Je li vrijedno živjeti život i kada — to pitanje medicina ne postavlja. Sve nam prirodne zna­ nosti daju odgovor na pitanje — što trebamo činiti ako želimo tehnički upravljati životom. Međutim, trebamo li ili želimo li ga tehnički upravljati i ima li to konačno smisla — to pitanje ostavljaju po strani ili pretpostavljaju za svoju svrhu. Ili uzmimo disciplinu kao što je znanost ο umjetnosti. Estetici je zadana činjenica da postoje umjetnička djela. Ona nastoji dokučiti pod kojim uvjetima postoji ta činjenica. Ali ona ne postavlja pitanje — nije li carstvo umjetnosti možda carstvo vraške krasote, ovozemaljsko carstvo, te poradi toga antibožansko u svojoj najdubljoj unutrašnjosti i svom naj­ dubljem unutrašnjem aristokratskom duhu protivbratsko. Prema tome, ona ne pita trebaju li postojati umjetniška djela. Ili uzmimo pravnu znanost. Ona utvrđuje što je valjano prema pravilima pravnog mišljenja, koje je dijelom povezano s logički nametnutom, a dijelom konvencionalno postojećom shemom, dakle, kad su određena pravna pravila i određene 269

metode njezina tumačenja priznala obvezatnima. Ona ne odgovara ni na pitanja bi li trebalo postojati pravo i da li bi trebalo uspostaviti baš ta pravila, nego može samo pokazati da, želi li se postići rezultat, koja su to pravna pravila prema normama našeg pravnog mišljenja prikladno sred­ stvo za njegovo postizanje. Ili, uzmite povijesno-kulturne znanosti. One nas uče kako razumjeti političke, umjetničke, književne i društveneno kulturne pojave na osnovi uvjeta njihova nastanka. Ali one ne daju ni odgovor na pitanje — je li bilo vrijedno i je li vrijedno što postoje te kulturne pojave; niti odgovora na drugo pitanje — je li vrijedno truda poznavati te pojave. One pretpostavljaju da postoji interes da se tim postupkom sudjeluje u »zajednici kulturnih ljudi«. Ali one ne mogu znanstveno dokazati da je tome tako, a to što pretpostavljaju taj interes, nipošto ne dokazuje da se on sam po sebi podrazumijeva. U stvari, on nije sam po sebi posve očigledan. Razmotrimo još discipline koje su mi bliske — sociolo­ giju, povijest, nacionalnu ekonomiju i političku nauku i one tipove filozofije kulture koje imaju zadaću tumačenje tih znanosti. Kaže se, a s tim se slažem, da politika ne pripada predavaonici. Sto se studenata tiče, ona tu ne spada. Ako se, na primjer, u predavaonici moga prijašnjeg kolege Dietricha Schäfera u Berlinu okupe oko njegove katedre miroljubivi studenti i naprave neku vrstu buke, ja to ne bih trebao odobriti, jednako kao što ne bih trebao odobriti ni buku antimiroljubivih studenata protiv profesora Forerstera, od ko­ jeg sam po svojim nazorima daleko da ne mogu biti dalje. Ali politika nikako ne spada u predavaonicu ni što se tiče profesora. Čak ni tada kad se znanstveno bavi politikom; tada najmanje. Jer jedna je stvar zauzeti praktično politični stav, a druga je stvar analizirati političke strukture i stranač­ ke pozicije. Kad se govori ο demokraciji na nekom politič­ kom skupu, ne skriva se osobni stav; dapače, prihvatiti jasno prepoznatljivu stranku prokleta je obveza i dužnost. Riječi kojima se služi nisu tada sredstvo znanstvene analize, nego su sredstvo političkog pridobivanja stavova drugih. One nisu plug za rasklimavanje tla kontemplativnoga miš­ ljenja, nego su mač naspram protivnika, to jest borbeno 270

sredstvo. Bio bi zločin, međutim, na taj način upotreblja­ vati riječ u predavanjima ili predavaonicama. Ako je na primjer riječ ο demokraciji, razmotrit će se njezini različiti oblici, analizirati načini na koji funkcionira, utvrditi poje­ dine posljedice koje ima za životne uvjete jedan ili drugi način, potom njoj suprotstaviti nedemokratske oblike poli­ tičkog poretka i nastojati, ukoliko uspije, da slušatelj bude u poziciji naći točku s koje može zauzeti stav u skladu sa svojim krajnjim idealima. Ali pravi će se učitelj čuvati toga da sa katedre nameće ikakav stav, bilo izrijekom ili sugesti­ jom — jer je to naravno najnelojalniji način kad se »činjenice puštaju da same govore«. Zašto zapravo ne trebamo ništa činiti? Unaprijed navo­ dim da su neki štovani kolege mišljenja da uopće nije mogu­ će potpuno ostvariti tu skromnost i kad bi bilo moguće, da bi bila ludorija to izbjegavati. Sada se nikome ne može znan­ stveno pokazati što bi bila obaveza sveučilišnog profesora. Od njega se može zahtijevati samo intelektualna čestitost da vidi da su posvema različiti problemi s jedne strane, utvrđi­ vanje činjenica, utvrđivanje matematičkih ili logičkih stanja stvari ili unutarnje strukture kulturnih dobara i, s druge strane, odgovaranje na pitanje ο vrijednosti kulture i poje­ dinih njezinih sadržaja i prema tome na pitanje kako treba djelovati u kulturnoj zajednici ili političkim savezima. Ako se potom pita zašto se u predavaonici ne treba baviti s oba problema, na to valja odgovoriti — zato što prerok i dema­ gog ne spadaju na katedru. Prorocima kao i demagozima se kaže: »Izađite na ulicu i govorite otvoreno«. To će reći, govorite tamo gdje je kritika moguća. U predavaonicama gdje stojimo nasuprot slušatelja, oni moraju slušati, a učitelj govoriti, te držim da je neodgovorno koristiti okolnost da studenti zbog svog napredovanja moraju posjećivati kole­ gije nekog nastavnika i da tu nitko nije prisutan da mu se suprotstavi kritikom, a da slušateljima ne koristi svojim znanjima i znanstvenim iskustvima, što je njegova zadaća, nego da im utiskuje svoje osobne političke nazore. Zasigurno je moguće da pojedinom učitelju samo u nedovoljnoj mjeri polazi za rukom isključiti subjektivne simpatije. Tada se izlaže oštroj kritici pred sudom vlastite savjesti. A ta nedo271

voljnost ne dokazuje ništa jer su pak moguće druge sasvim činjenične pogreške, a ne dokazuje ništa ni u pogledu duž­ nosti da se traži istina. To također odbacujem upravo u inte­ resu znanosti. Spreman sam na osnovi djela naših povjesni­ čara dokazati da uvijek kad čovjek od znanosti nastupa s vlastitim vrijednosnim sudovima, tada prestaje puno razu­ mijevanje činjenica. Ali to prelazi večerašnju temu i iziski­ valo bi dugačke polemike. Ja samo pitam: kako bi se trebali, u jednu ruku, vjernik katolik, a u drugu ruku mason u kolegiju ο oblicima crkve i države ili ο povijesti religije izravnati u vrednovanju te stvari?! To je isključeno. A sveučilišni profesor mora željeti i od sebe zahtijevati da sa svojim spoznajama i metodama ne bude koristan ni jednom ni drugom. Sada ćete s pravom reći da vjernik katolik nikada neće prihvatiti pogled na činjenice koje su djelovale pri nastanku kršćanstva koje mu iznosi profesor slobodan od njegovih dogmatskih pretpostavaka. Zasigurno! Međutim, razlika je u slijedećem: zna­ nost »slobodna od pretpostavki« u smislu neprihvaćanja religiozne vezanosti ne zna u stvari za »čuda« i »objavljenja«. Kad bi znala, iznevjerila bi svoje vlastite »pretpostavke«. Vjernik zna i jedno i drugo, čuda i objavljenja. A znanost »slobodna od pretpostavaka« ne očekuje od njega manje — ali ni više — od priznanja da bi taj proces, ako bi ga trebalo razjasniti bez tih nadprirodnih intervencija, koje empirijsko razjašnjenje mora isključiti kao uzročne činioce, trebalo raz­ jasniti na način na koji to pokušava učiniti znanost. A to vjenik može učiniti, a da ne iznevjeri svoju vjeru. Prema tome, ima li znanstveno postignuće uopće ikakvo značenje nekome kome su činjenice kao takve sporedne, a jedino praktični stavovi važni? Možda ipak ima. Ponajprije ima već jedno. Ako je netko koristan učitelj, njegova je prva zadaća — svoje učenike naučiti da priznaju neprijatne činje­ nice; mislim, takve činjenice koje su neprijatne njegovom stranačkom mišljenju. A za svako stranačko mišljenje — na primjer i za moje mišljenje — postoje takve krajnje nepri­ jatne činjenice. Vjerujem da sveučilišni profesor, kad svog slušatelja primora da se navikne na te činjenice, ostvaruje više od samog intelektualnog postignuća. Bit ću tako neskro-

man da ću upotrijebiti izraz »ćudoredno postignuće«, premda bi možda mogao zvučati isuvišc patetično za nešto, što se jednostavno samo po sebi razumije. Dosad sam govorio samo ο praktičnim razlozima izbje­ gavanja nametanja osobnog stava. Ali to nisu jedini razlozi. Nemogućnost »znanstvenog« zastupanja praktičnih stavova — osim u slučaju raspravljanja ο sredstvima za postizavanje nekog čvrsto zadanog pretpostavljenog cilja — proizlazi iz mnogo dubljih razloga. Ono je u načelu besmisleno poradi toga jer su vrijednosne odredbe svijeta jedne s drugima u nepomirljivom sukobu. Stari Mili, čiju filozofiju inače ne želim hvaliti, bio je, što se toga tiče, u pravu kad je jednom rekao : ako se pođe od čistog iskustva, dolazi se do politeizma. To je plitka formulacija i zvuči paradoksalno, pa ipak u njoj ima istine. Ako nešto znamo, danas opet znamo da nešto može biti sveto premda ne samo što nije lijepo, nego zato jer nije i ukoliko nije lijepo — ο čemu dokaze možete naći u 53. poglavlju Knjige Izaije i u 25. psalmu; a od Nietzschea opet znamo da nešto može biti lijepo premda ne samo što nije dobro, nego zato što nije dobro, što je ranije formulirano Boudelaire u zbirci pjesama koju je naslo­ vio Fleurs du mal; a svagdašnja je mudrost znati da nešto može biti istinito premda nije ni lijepo, ni sveto, ni dobro. Ali to su samo najosnovniji primjeri borbe bogova pojedinih odredaba i vrijednosti. Ne znam kako se netko hoće »znan­ stveno« odlučiti u pogledu vrijednosti između francuske i njemačke kulture. I ovdje se međusobno bore različiti bogovi i to za sva vremena. To je kao i u starom svijetu, koji se nije lišio čarolija svojih bogova i demona, samo u drugačijem smislu. Kao što je stari Grk prinosio žrtvu najprije Afroditi, a onda Apolonu, a prije svega bogovima svoga grada, tako je još i danas, samo bez čarolija i demistificirano, ali u sebi stvarno zorno to ponašanje. A tim bogovima i njihovim borbama vlada sudbina, a posve sigurno ne vlada »znanost«. Jedino se može razumjeti što je božansko za jednu i za drugu ili u jednoj ili drugoj odredbi. Međutim, time je stvar za­ vršena glede svakog raspravljanja u predavaonici i sa strane nekog profesora, ali time je, dakako, manje doveden do kraja sam golemi životni problem koji se u tome nalazi. Ali u tome

272

18 Metodologija društvenih nauka

273

imaju riječ druge sile, a ne sveučilišne katedre. Koji bi se čovjek usudio »znanstveno pobijati« etiku Propovijedi na gori, recimo postavku: »Ne opiri se zlu« ili sliku ο jednom i drugom obrazu. Pa ipak je jasno da se, ovozemaljski sa­ gledano, ovdje propovijeda etika bezdostojanstva: mora se birati između religioznog dostojanstva koje ova etika pruža i etike ljudskog dostojanstva koja propovijeda posve nešto drugo : »Odupri se zlu, inače ćeš biti suodgovoran za njegovo nasilje«. Prema potonjem stavu pojedincu je jedno vrag, a drugo bog, te mora odlučiti koji je za njega bog, a koji vrag. A tako je sa svim odredbama života. Veličanstven racionalizam etičkog i metodičkog načina vođenja života koji proističe iz svakog proricanja svrgnuo je s prijestolja to mnogoboštvo (politeizam) u korist »jednoga, koji to ne čini« — a potom, suočen sa stvarnošću vanjskog i unutar­ njeg života, osjetio se prisiljenim na one kompromise i relativiranja, koja svi znamo iz povijesti kršćanstva. Međutim, danas je vrijeme religiozne stvakodnevnice. Mnogi stari bogovi, lišeni čarolije i u obliku bezlične sile, ustaju iz svojih grobova, nastoje doći do vlasti nad našim životom i ponovo zameću međusobnu vječitu borbu. Ali ono što je suvremenom čovjeku tako teško, a najteže mladoj generaciji, to je biti dorastao takvoj svakodnevnici. Sva jurnjava za »doživljanjem« potječe iz te slabosti. Jer slabost je ne moći pogle­ dati u ozbiljno lice vremena. Sudbina je naše kulture da smo ponovo postali jasnije svjesni te borbe nakon što je jedno tisućljeće naše oči za­ sljepljivala takozvana ili tobožnja orijentacija prema veli­ čanstvenom patosu kršćanske etike. Ali dosta ο tim pitanjima koja vode vrlo daleko. Jer dio naše mladeži bio bi u zabludi ako bi na sve to odgovorio: »Da, ali mi sada dolazimo na predavanje da bismo doživjeli nešto više od same analize i utvrđivanja činjenica«. Zabluda je u tome što oni u profesoru traže nešto drugo nego što on jest — vodu, a ne učitelja. Ali mi smo postavljeni za katedru samo kao učitelji. To nije isto, a da je tome tako, lako se možemo osvjedočiti. Dopustite mi da vas još jednom odve­ deni u Sjedinjene Države, jer se takve stvari tu često mogu vidjeti u najizvornijem obliku. Američki dječak uči neizre-

civo manje od njemačkog dječaka. Ali sudeći po smislu njegova života u školi, on usprkos nevjerojatno velikom broju ispita nije još postao biće koje samo polaže ispite, kao što je to postao njemački dječak. Jer u Sjedinjenim Državama nalazimo tek početak stvaranja birokracije koja pretpostavlja diplomu ο položenom ispitu kao ulaznicu u carstvo prebendalne službe. Mladi Amerikanac ne respektira ništa i nikoga, nikakve tradicije, niti ikakvu službu ako ne ono što je važno za njegovo vlastito osobno postignuće, a što se zove američka »demokracija«. To je smisao demokracije i zato nam je do njega stalo, kakogod mogao biti izobličen u svom odnosu spram stvarnosti. Amerikanac ο svom uči­ telju, koji stoji ispred njega, ima ovu predodžbu: on mi za novac moga oca prodaje svoja znanja i metode jednako kao što vrtlarica prodaje mojoj majci kupus. I s tim je gotovo. Doduše, ako je njegov učitelj majstor u nogometu, tada je on na tom području njegov vođa. Ali ako to nije (ili nije nešto slično na nekom drugom sportskom području), onda je on samo učitelj i ništa više, a nijedan mladi Amerikanac ne bi ni pomislio da si dopusti da od njega kupuje »nazor na svijet« ili pravila mjerodavna za vođenje života. Kad se to, dakle, formulira na taj način, moramo to odbaciti. Međutim, pitanje je nema li ipak zrno istine u tome što sam ovdje hoti­ mično iznio na ponešto pretjeran način. Kolege i kolegice! Vi dolazite k nama na predavanje sa zahtjevom da imamo kvalitete vođe, a ne kažete prije toga da od stotine profesora barem devedeset devet ne zahtijevaju i ne smiju zahtijevati ne samo da budu nogometni majstori života, nego i uopće da budu »vođe« u stvarima koje se tiču načina vođenja života. Razmislite, vrijednost čovjeka ne ovisi ο tome posjeduje li svojstva vođe. A u svakom slučaju, svojstva koja nekoga čine izvrsnim učenjakom i sveučilišnim profesorom nisu svojstva koja bi ga učinila vođom na po­ dručju praktične životne orijentacije ili, osobito, politike. Puka je slučajnost što netko posjeduje i ta svojstva, a vrlo je sumnjivo kad bi svaki učitelj, koji stoji za katedrom, zbog postavljenih zahtjeva osjećao da ih treba upotrijebiti. Još sumnjivije bi bilo kad bi svakom sveučilišnom profesoru bilo dopušteno da se u predavaonici igra vođe. Jer najmanje

274

18*

275

su vođe oni koji sebe smatraju vođama, a prije svega situa­ cija na katedri ne pruža upravo nikakvu mogućnost doka­ zivanja vođom, bez obzira na to jesu li oni vođe ili nisu. Profesor koji se osjeća pozvanim da bude savjetnik mladeži i uživa njezino povjerenje mogao bi se pokazati čovjekom u osobnom odnosu čovjeka prema čovjeku. A ako se osjeća sposobnim da intervenira u borbi nazora na svijet i stra­ načkih mišljenja, mogao bi to učiniti vani, na trgovištu živo­ ta, u tisku, na skupovima, u udruženjima, gdje god hoće. Ali isuviše je pak ugodno propovijedati svoj nazor na svijet ovdje gdje su prisutni, koji možda drugačije misle, osuđeni na šutnju. Postavit ćete napokon i pitanje: ako je tome tako, što onda zapravo pozitivnoga pruža znanost praktičnom i osob­ nom »životu«? A s tim smo opet kod problema vašega »po­ ziva«. Ponajprije, dakako, znanje ο tehnici, kako se računski upravlja životom, vanjskim stvarima isto tako kao i ljud­ skim djelovanjem. Sada ćete reći,· ali to je samo vrtlarica američkih dječaka. Posve sam toga mišljenja. Drugo, znanost može pružiti, što ta vrtlarica još ipak ne čini, metode mišlje­ nja, oruđe zanata i školovanje za te aktivnosti. Možda ćete reći; samo to nije povrće, ali ipak nije ništa više doli sredstvo za pribavljanje povrća. Dobro, ostavimo to danas nerije­ šenim. Ali time srećom nije završeno sve što znanost postiže; dapače, u stanju smo pomoći i u trećoj stvari — jasnoći. Pretpostavljajući, naravno, da je mi sami posjedujemo. Ako je tome tako, možemo vam razjasniti da se prema nekom vri­ jednosnom problemu, a uvijek je ο tome riječ — molim vas da poradi jednostavnosti mislite na društvene pojave kao primjere — može zauzeti takav i takav praktični stav. Ako se zauzme takav i takav stav, moraju se, prema znanstvenim iskustvima, primijeniti takva i takva sredstva, kako bi se on praktično priveo ostvarenju. Ta su sredstva možda po sebi ona za koje vjeruje da ih morate odbaciti. Tada se mora birati između cilja i neizbježno potrebnih sredstava. »Oprav­ dava« li cilj to sredstvo ili ne opravdava? Učitelj može pred vas postaviti nužnost toga izbora, ali ne može ništa više, sve dok ostaje učitelj i neće da postane demagog. Dakako, on vam nadalje može reći: ako hoćete ostvariti taj i taj cilj. 276

onda morate uzeti u račun te i te popratne posljedice, koje će, iskustveno uzevši, nastupiti — što je opet isti položaj u kojem se nalazimo. Međutim, sve su to još problemi kakvi se mogu pojaviti i svakom tehničaru, a koji u brojnim sluča­ jevima mora ο njima odlučiti u skladu s načelom manjeg zla ili relativnog dobra. Samo što mu je jedna stvar, zapravo najvažnija stvar, zadana — cilj. Ali baš u nas nije tako, ako je uistinu riječ ο posljednjim problemima. A time tek dolazimo do posljednjeg postignuća što ga znanost može polučiti u službi jasnoće, a time istodobno do njezinih gra­ nica, naime — možemo i trebamo — vam reći: takav i takav praktični stav dade se dosljedno i, prema tome, u smislu njegova poštenja izvesti iz te i te posljednje osnovne svjeto­ nazorske pozicije — a on se može izvesti samo iz jedne ili se možda može izvesti iz različitih — ali iz te i te, a ne iz drugih. Slikovito rečeno, kad se odlučite za taj stav, vi služite ovom bogu i vrijeđate onoga boga. Jer morate doći do tih i tih posljednjih konzekvencija ako ostajete vjerni sami sebi. To se dade barem u načelu postići. To pokušava postići filo­ zofija kao stručna disciplina, a i druge pojedinačne discipline bitnim filozofijskim načelnim razmatranjima. Ako razumi­ jemo stvar kojom se bavimo (što se ovdje mora pretposta­ viti), možemo pojedinca primorati ili mu možemo barem pomoći da sebi položi račun ο krajnjem smislu svojih vlasti­ tih čina. Čini mi se da to ne bi trebalo biti tako beznačajno, čak ni za osobni život. Pokušao sam reći ovo: ako neki učitelj u tome uspije, on tada stoji u službi »ćudorednih snaga«, vršeći dužnost stvaranja jasnoće i osjećaja odgovor­ nosti, te vjerujem da će za postizanje toga biti to sposobniji, što će savjesnije izbjegavati da svojim slušateljima nameće ili sugerira neki stav. Mišljenje što vam ga ovdje iznosim, dakako, posvuda proizlazi iz osnovne činjenice da život, sve dok se oslanja ο sebe i dok se razumije iz njega samoga, pozna samo vječnu međusobnu borbu između tih bogova; ili, izravno rečeno, pozna nepomirljivost borbe između krajnjih uopće mogućih stajališta prema životu, koja se ne može dokrajčiti, dakle, nužnost da se između njih valja odlučiti. Je li u takvim okol­ nostima znanost vrijedna da nekome postane »pozivom« 277

i ima li ona objektivno vrijedan »poziv« — to je opet pitanje vrijednosnog suda ο kojem u predavaonici ne treba ništa iskazivati. Jer potvrdan odgovor za učitelja je pretpostavka njegova vlastitog rada. Ja osobno potvrdno odgovaram na to pitanje već svojim vlastitim radom. I to upravo sa stajališta intelektualizma ο kojem se govori kao ο najgorem vragu, kao što danas čini mladež ili — većinom — samo sebi umišlja da to čini. Jer tada za tu mladež važi riječ: »Razmislite, vrag je star, ostarite kako biste ga razumjeli«. Starost se ne misli u smislu krsnog lista, nego u tom smislu da se od toga vraga, ako se s njim hoće izaći na kraj, ne smije bježati, kako se danas rado čini, nego da se njegovi putevi moraju najprije do kraja obuhvatiti pogledom, da bi se vdjela njegova snaga i njegove granice. Znanost je danas stručno organiziran »poziv« u službi samoodređenja i spoznaje međusobne povezanosti činjenica, a ne milodar kojim nam vidovnjaci i proroci udjeljuju spa­ senje i objavljenje ili sastavni dio umovanja mudraca filo­ zofa ο smislu svijeta — a to je, dakako, neizbježiva datost naše situacije iz koje ne možemo izaći ako želimo ostati vjerni samima sebi. A ako se opet sjetite Tolstoja i pitate: tko će odgovoriti na pitanje, ako to ne učini znanost, što treba činiti i kako trebamo urediti naš život, ili rečeno jezi­ kom kojim smo se večeras služili: kome od sukobljenih bogova trebamo služiti, ili ako je to neki posve drugi bog, tko je on? — tada valja reći da to može učiniti samo prorok ili spasitelj. Ako ga nema ili se više ne vejruje u njegovo objavljenje, onda ga posve sigurno nećete prisiliti da se pojavi na zemlji time što ćete hiljadama profesora prepustiti da, kao od države plaćeni i povlašteni mali proroci, preuzmu njegovu ulogu u vašim predavaonicama. Time ćete učiniti samo jedno — pokazat ćete da nikada niste u njegovoj punoj težini shvatili znanje ο odlučujućoj činjenici — da nema pro­ roka koga mnogi pripadnici naše najmlađe generacije pri­ željkuju. Smatram da se upravo unutarnjim interesima nekog zaista religiozno »muzikalnog« čovjeka nikada ne može uči­ niti uslugu ako se njemu i drugima sakrije činjenica da je njegova sudbina da živi u doba u kojem nema ni bogova, ni proroka i ako se oni nadomjeste proročanstvom s katedre. 278

Čini mi se da bi se protiv toga moralo pobuniti poštenje njegova religoznog osjećaja. A sad ćete biti skloni reći: ali kako se postaviti prema činjenici da postoji »teologija« i nje­ zin zahtjev da bude »znanost«? Nemojmo se mnogo opteretiti odgovorom. »Teologija« i »dogme« doduše ne postoje opće­ nito, ali one ipak ne postoje samo u kršćanstvu. (Vraćajući se u prošlost) u vrlo razvijenom obliku nalazimo ih u islamu, maniheizmu, gnozi, orfizmu, parsizmu, budizmu, hindu­ ističkim sektama, taoizmu i Upanišadama i, naravno, u ži­ dovstvu. Dakako, u vrlo različitoj mjeri sustavno razložene. I nije slučajno što ih je zapadnjačko kršćanstvo — za razliku od onoga što na primjer posjeduje židovstvo kao teologija — sustavnije izgradilo ili težilo tome da ih izgradi, nego je u zapadnjačkom kršćanstvu njihov razvitak imao daleko veće značenje. Proizveo ih je helenski duh i sve teologije na Zapadu u njemu imaju izvor, kao što (očito) sve teologije na Istoku imaju izvor u indijskom mišljenju. Svaka je teologija intelektualna racionalizacija religioznih vrijednosti. Nijedna znanost nije apsolutno slobodna od pretpostavki i nijedna znanost ne može utemeljiti svoju vrijednost onome tko te pretpostavke odbacuje. Međutim, svaka teologija dodaje posebne pretpostavke da bi opravdala svoj rad i svoje posto­ janje. U različitom smislu i opsegu. Za svaku teologiju, uklju­ čivši i hinduističku, važi pretpostavka da svijet mora imati neki smisao i njezino je pitanje: kako se taj smisao mora tumačiti da bi ga bilo moguće razumjeti? Posve isto kao što i Kantova spoznajna teorija polazi od pretpostavke: postoji znanstvena istina i ona važi — a potom pita: pod kojim je misaonim pretpostavkama to (smisleno) moguće? Ili kao što mnogi suvremeni estetičari (izrijekom — kao na primjer G. v. Lukâcs — ili stvarno) polaze od pretpostavke: umjet­ ničko djelo postoji — pa potom pitaju : kako je to (smisaono) moguće? U pravilu teologije se, međutim, ne zadovoljavaju tom (bitno religijsko — filozofijskom) pretpostavkom, nego polaze redovito od daljnje pretpostavke da su određena »objavljenja«, činjenice važne za spasenje, dakle, takve činje­ nice koje tek omogućuju smisaon način vođenja života — da u njih jednostavno valja vjerovati, te da određena subjek­ tivna stanja i radnje posjeduju kvalitete svetosti, to jest da 279

tvore religiozan način vođenja života ili pak njegov sastavni dio. I njezino je pitanje opet: kako se te pretpostavke koje jednostavno valja prihvatiti mogu smisaono protumačiti u okviru općeg shvaćanja svijeta. Za teologiju te pretpostavke stoje onostrano u odnosu na ono što je zanost. One nisu »znanje« u uobičajeno shvaćenom smislu, nego su nešto što se »ima«. Onome tko ih nema (njih ili druga sveta stanja) teologija ih ne može nadomjestiti. A pogotovu ih ne može nadomjestiti neka druga znanost. Naprotiv, u svakoj »pozi­ tivnoj« teologiji vjernik doseže onu točku u kojoj važi Augustinova postavka: credo non quod, sed quia absur­ dum est. Sposobnost za to virtuozno izvršenje »intelektualne žrtve« odlučujuća je značajka pozitivno religioznog čovjeka. A da je tome tako, pokazuje činjenica da je usprkos (ili što­ više poradi) teologije (koja otkriva tu činjenicu) napetost između vrijednosne sfere »znanosti« i sfere religioznog spa­ senja nepremostiva. »Intelektualnu žrtvu« u pravilu prinosi samo učenik pro­ roku, vjernik crkvi.- Nijedno novo proročanstvo još nikada nije nastalo (ovdje hotimično ponavljam tu sliku koja je mnogima bila uvredljiva) zbog toga što poneki suvremeni intelektualci imaju potrebu da svoje duše opskrbe tako rekavši s jamačno istinski antiknim stvarima i što se pri tom još prisjećaju da njima pripada religija koja im sada nedo­ staje; u zamjenu za nju oni ukrašavaju kućne kapelice sliči­ cama svetaca iz svih gospodnjih zemalja ili nadomjestak za nju stvaraju najrazličitijim doživljajima kojima pripisuju do­ stojanstvo mistične svetosti, da bi s tim otišli torbariti na tržištu knjiga. To je jednostavno — prevara ili samoobmana. Međutim, to nije nipošto samo prevara, nego je nešto posve ozbiljno i istinsko kad poneke grupe mladeži, koje su mirno izrasle posljednjih godina, svoj ljudski odnos u zajednici tumače na religiozan, kozmički ili mističan način, pa bilo to tumačenje katkada, možda, po svom smislu i naopako tuma­ čenje sebe samoga. Točno je da svaki akt pravog bratstva može uključivati u sebe i znanje da se time nekom nadosobnom carstvu pridaje nešto što ostaje trajno, ali čini mi se dvojbenim da se dostojanstvenost ljudskih odnosa u zajed280

nici može povećati tim religioznim tumačenjima. Ali to više ne pripada ovamo. Sudbina je našega doba, koje se odlikuje racionalizacijom i intelektualizacijom i prije svega oslobođanjem od svih čarolija svijeta, da su se upravo krajnje i najsublimiranije vrijednosti povukle iz javnosti ili u transcendentno carstvo mističnoga života ili u brastvo izravnih međusobnih odnosa pojedinaca. Nije ni slučajno što je naša najveća umjetnost intimna, a ne monumentalna, niti je slučajno što danas samo u najmanjim krugovima u zajednici, u odnosu čovjeka prema čovjeku, u pianissimu pulsira to nešto što odgovara proro­ čanskoj pneumi koja je nekoć išla kao silovit plamen kroz velike lokalne zajednice i pretapala ih u jedno. Ako poku­ šamo iznuditi i »izumiti« monumentalan stil u umjetnosti, tada će nastati bijedne nakaze kao što su mnogi spomenici posljednjih dvadeset godina. A ako pokušamo izmudrovati nove religiozne konstrukcije bez novog pravog proročanstva, nastat će, što se tiče unutrašnjeg smisla, nešto slično što mora još gore djelovati. A proročanstvo s katedre stvorit če u potpunosti sekte fanatika, a nikada istinsku zajednicu. Onome koji ne može muški podnositi tu sudbinu našega vremena mora se reći: neka se vrati radije, šutke i bez uobičajene javne renegatske reklame, skromno i jednostavno u zagrljaj stare crkve čije su ruke širom otvorene i milostive. To mu neće teško pasti. Ovako ili onako, neizbježno je da pri tom na neki način prinese »intelektualnu žrtvu«. Ako on to stvarno može, nećemo ga zato koriti. Jer takva intelek­ tualna žrtva u korist bezuvjetne religiozne predanosti ćudo­ redno je pak nešto drugo nego ono zaobilaženje dužnosti jednostavnog intelektualnog poštenja, koje se pojavljuje kad čovjek nije odvažan da sebi razbistri svoj konačni stav, nego tu dužnost sebi olakšava slabašnim relativiranjem stvari. A ona je za me mnogo više od onoga katedarskog proročan­ stva kojem nije bistro da u predavaonicama ne važi ni jedna druga vrlina osim upravo vrline jednostavnog intelektualnog poštenja. Ono nam nalaže da utvrdimo da je danas za sve one koji iščekuju nove proroke i spasitelje situacije ista kakva dopire iz lijepe edomitske pjesme stražara u doba izgnanstva koja je uključena u Izajijino proročanstvo: »Čuje 281

se glas sa Sira u Edomu : Stražaru, koliko će još dugo trajati noć. Stražar reče: Doći će jutro, ali još je noć. Ako hoćeš pitati, dođi opet drugi put«. Narod kojem je to bilo rečeno, pitao je i čekao više od dva tisućljeća, a mi znamo njegovu potresnu sudbinu. Iz toga hoćemo izvući poruku da se ništa ne može učiniti žudnjom i čekanjem i da valja drugačije postupati. Valja se prihvatiti posla i izvršiti zahtjev dana — ljudski isto kao i profesionalno. A to je čisto i jednostavno kad bi svatko našao i slušao svoga demona koji bi držao konce njegova života.

Kazalo imena i pojmova

A Abraham, 264 Accademia della Crusca, 75 adekvatnost, 153, 155,156 Adler, M. 6 Afrodita, 273 akademska — smrt, 257 — sudbina, 257 aksiom, 25, 241 — deterministički, 142 — načelo, 91 — pishološki, 60 — vjerovanja, 28 — vrijednosni, 31, 222, 223 Akvinski, T. 66 analiza — empirijska, 216 — interpretativna, 126, 129 — kulturno-znanstvena, 112 — numerička, 46 — pojmovna, 30, 79 — povijesna, 119 — psihologijska, 60 — sociologijska, 159 — uzročna (kauzalna), 12, 13, 14,95 — vrijednosna, 116, 117, 119, 130 — znanstvena, 9, 10, 43, 60, 270 analogija, 148, 153 antika, 57, 76, 123—127, 131—133, 266 antropologija, 40, 41 Apolon, 273

282

apstrakcija, 12, 57, 71, 72, 140, 142, 143, 146, 154—156, 246, 265 Archiv (Archiv für Sozialwistenschaft und Socialpolitik), 5, 8, 11, 21—26, 28—38, 78, 120, 224 argumentacija, 26, 29, 93, 228 Aristotel, 126, 266 Augustin, 280 autokefalija, 179, 180 autonomija, 178, 180, 196 Β Babeuf, F. N., 218 Bacon, F., 266 Bashkristeff, C, 114 Baudelaire, C, 273 Below, G. von, 98, 153 bezuzročnost, objektivna, 89 Bilding, 154 biografija, 92, 109, 113, 124 birokacija, 275 — birokratski moral, 226 — birokratski sustav, 254 — birokratsko mišljenje, 204 — birokratsko poduzeće, 255 birokratizacija, 250 Bismarck, Ο. E.L. 92, 100, 101, 121, 123—135, 148, 150 bitka kod Tagliacozzoa, 141 borba, 191—192 Bortkiewitsch, L. von, 136 Brockhausov katalog, 121 Breysig, Κ. 100, 103—105 Busch, W, 146

Calvin, J., 68 Cezar, G. J., 139, 159 cilj, 10, 12, 24, 25, 27, 93, 96, 134, 159, 161, 163, 213, 214, 221, 225, 228, 243, 237, 238, 240, 241, 249 — istraživanja, 62 — društvenih znanosti, 73 — kolizija, 221 — povijesno-kulturnih znanosti, 106 — promatranja, 168 — samoevidentnost, 27 — spoznaje, 9, 11, 43, 46, 51, 78,86 — znanstvenih radova, 52, 263 Constant, B., 76 Croce, Β., 118, 119

ćudoređe, 23 — ćudoredna sfera, 23 — ćudoredna svijest, 94 — ćudoredne maksime, 54 — ćudoredne snage, 277 — ćudoredni postulati, 68

činjenica, 14, 16, 26, 29, 31, 73, 76, 77, 83, 86, 97, 102, 106, 109, 112, 113, 116, 117, 123, 124, 126, 128 —130, 138, 141, 142, 144, 145, 152, 207, 212, 225, 271, 272, 278, 279 — društvenog života, 22 — empirijsko utvrđivanje, 17, 204, 207, 213—215 — kultuornog života (zbilje) 106, 109 — objektivna, 63 — opstanka, 35, 36 — pojedinačna, 49 — pojmovna odredba, 31 284

— posebna, 106 — povijesna, 13, 48, 49, 105, 106, 109—111, 124, 128, 135, 149 — sfere bivanja, 213 — uzročno djelotvorna, 126 — uzročno povijesni smisao, 93 — vrednovanje, 213 D demagog, 271, 276 demokracija, 258, 270, 271, 275 determinizam, 92, 98 determiniranost, 90, 95, 133, 134, 139, 150, 151, 155 diferencijacija, 230, 231, 235 — društvena, 199, 200 — psihička, 230 — racionalna društvena, 190 diobe rada, 25, 43, 121, 184, 239 diletant, 260 Dioklecijan, 124 djelovanje, 10, 11, 25, 26, 93, 134, 137, 146—148, 159, 160—161, 163—165, 167—169, 171—176, 181, 182, 185, 197, 200, 216, 219, 226, 241, 245, 246 — apsolutno, (subjektivno) svrsi­ shodno racionalno, 163 — afekti vno, 160 — dogovoreno, 181 — društveno, 13, 157, 172, 175— 181, 189—191,193—195 — empirijsko, 166 — etičko, 166, 218 — genetička formulacija, 94 — gospodarsko, 190 — građualno, 187 — iracionalno, 11, 96, 97 — ispravno, 237 — istovrsno, 173,183,184 — ljudsko, 55, 58, 91, 93, 94, 96, 97,137,154,170 — masovno, 183, 184, 187, 200 — objektivno, 163,172 — objektivno abnormalno, 175

— očekivano, 170—172, 174, 175, doživljavanje, 119, 147, 231, 267 država, 36, 39, 70, 71, 81, 103, 104, 178, 180, 182, 184, 187, 191, 193, 180, 249, 250 197, 199—201 — oponašajuće, 184 — pojedinačno, 28, 88,169 — političko, 88, 247, 249 — povijesno, 95, 97 Đurić, M., 7 — praktično, 263 — racionalno, 11, 12, 46, 61, 96, 97, 134, 161, 163, 165, 170, 193, 200, 237, 262 ekonomija, 229 — razumljivo, 169 — ekonomske »pokretačke sna­ — realno, 166, 170, 174 ge«, 40 — skupno, 187 — ekonomski model, 6 — smisaono, 10, 24, 82, 161, 162, — racionalna, 23, 26, 56, 58, 67, 163, 166, 169, 171, 172, 182, 183, 72, 210, 211, 213, 270 184, 186 — znanstvenog rada, 61 — sporazumno, 180, 185—191, ekonomika, 240 193—195, 197, 198 — društvena, 39 — subjektivno, 172, 175, 185, 186 — socijalna, 60, 159 — subjektivno racionalno, 171, ekonomska uvjetovanost, 40, 42, 43, 237 249 — subjektivno smisaono, 160, — ekonomska analiza kulture, 42 170, 172, 173, 174 — ekonomsko tumačenje povijes­ — subjektivno svrsihodno racio­ nog razvoja, 41 nalno, 163, 200 eksperiment, 105, 266 — svrhovito, 97, 241 — matematički, 266 — svrsishodo racinonalno, 158, — psihologijski, 266 162, 171, 173 — racionalni, 266 — udruženo, 172, 175—178, 180, Eluemberg, F., 90, 120 189 Eshil, 126 — u zajednici, 157, 170, 171, 172, estetika, 269 175, 181—191, 193, 196, 200 etika, 95, 215—217, 226, 228, 241, — valjano, 220 274 događaj, 13, 43, 49, 50, 53, 94, 95, — etičke granice 96, 99, 105, 134, 138, 139, 140 — etički imperativ, 23, 26, 28, 30 — analogni, 101 Euripid, 233 — kauzalni slijed, 101 evidentnost, 158, 159 — kulturni, 52, 108 — aksiomatska, 58 — pojedinačni, 64, 91, 103, 136 — prirodni, 97, 99 — povijesni, 12, 90, 93, 97, 101— 103, 109 faktor, 14, 46, 47, 155 — tok, 91, 104, 140, 145, 149 — determinirajući, 140 dokazljivost, 29, 146, 225 — ekonomski, 41, 42 — hipotetički, 47 doživljaj, 110, 111, 112, 128, 134, fenomenologija, 6 146, 147, 231, 261, 262, 274 285

Fichte, J. G., 58 filologija, 75, 76, 116, 127, 132 filozofija, 9, 245, 277 — egzistencije, 6 — kulture, 270 — povijest, 236 — povijesti, 19,122, 130 — socijalna, 19, 25 — vrijednosti, 17, 19, 214, 219 Finch, A. H., 6 Forester, 270 Frankfurtska škola, 6 Friedrich Veliki, 120, 135 Friedrich Wilhelm IV, 92, 103, 105, 107 G Galilei, G., 266 generalizacija, 142, 144, 145, 148 glazba, 233, 266 — povijest, 168, 234 — razvoj, 233, 234 Goethe, J. W., 13, 109—114, 117, 118, 121, 124, 142, 255, 261, 262 Goldmann, L., 6 Gomperz, H., 154 Gertz, H. H., 6 Gotll, F., 157

habilitacija, 253, 254, 258 Hampe, K., 141 Hanibal, 133, 135 Hartmann L. M., 89, 96 97 hazard, 256, 260 Hegel G. W. F., 58 Helmot, 141 Hemlholtz, H. L. F., 257, 260 heterokefalija, 179, 180 heteronomija, 178, 179, 196, 233 heuristička — funkcija, 246 — vrijednost, 73, 81 heuristički način, 73 heurističko 286

— sredstvo, 14, 61, 69, 104 — značenje, 75 historijska škola, 44, 58, 77, 78, 87 Husserl, E., 6, 157

ideali, 10, 15, 16, 24, 25, 28—32, 66, 69, 70, 75, 81, 227, 250, 271 — kulturni, 23, 28 — osobni, 26 — spoznaje, 44 — stranački, 29 — vladajući, 16, 250, 251 idealne slike, 15, 62, 63, 73 idealni tip: 5, 15, 16, 61—67, 69— 76, 78, 82, 159, 160, 166, 168, 172, 176, 193, 246, 247 — idealnotipska konstrukcija, 15 67, 73, 74, 75, 76, 187, 246 — idealnotipska tvorba pojmova, 69, 70, 72, 75 — idealnotipski pojam, 15, 63, 66, 68, 69, 71, 72, 73, 192 — idealnotipski rodni pojam, 15, 72, 73, 75 ideje, 14—16, 25, 28, 31, 33, 47, 48, 50, 52, 53, 55, 63, 66—71, 75, 78, 80, 83, 120 idoli, 261 Ihering, 260 imperativ, 120, 212, 214, 216, 217 »imperativ intelektualne časti«, 17, 204 imenovanje, 257 indiferentnost, moralna, 31 individualizam, 219 individualnost, 95, 100, 105 indukcija, 25, 44 institucija, 13, 35, 37, 42, 60, 68 intelektualistička romantika iracio­ nalnoga, 268 intelektualna — čestitost, 205, 271 — poštenje, 281 — žrtva, 280, 281

intelektualizacija, 18, 203, 230, 263, 264, 281 intelektualizam, 267, 268, 278 interes, 25, 35, 36, 39, 41, 45, 48, 76, 81, 122, 124, 126, 127, 147, 148 182, 188, 189, 191, 239, 240 — ekonomski, 42, 247 — glazbeni, 233, 234 — kapitalistički 201 — klasni, 27, 42, 81, 239 — kulturni, 53, 224 — materijalni, 33, 37 — poljoprivredni, 79, 80, 81 — povijesni, 12, 13, 94, 97, 103, 105, 107, 121, 122, 125, 130, 132, 139, 141 — privredni, 239, 240 — umjetnički, 233 — vrijednsni, 224 — znanstveni, 29, 31, 38, 42, 52, 58, 107, 132, 212, 224, 249, 270, 272 interpretacija, 114—119, 130, 132, 138, 243 — duhovna, 115 — estetska, 118 — etička, 115 — povijesna, 37, 119 — vrijednosna, 114, 224, 235 — vrijednosti, 118 uzročna, 119 iracionalnost, 97, 146, 267, 268 — povijesnih događaja, 90 — povijesnog toka, 92 — subjektivno svrsishodna, 162 — svrsishodna, 160 — uzročno relevantna, 166 iskustvo — kontrolirano, 266 — znanstveno, 263, 276 ispravnost — empirijska, 245 — logička, 245 — normativna, 243, 244, 246 — objektivno racionalna, 164, 165 — racionalna, 245

— svrsishodno racionalna, 164 istina, 9, 22, 30, 39, 55, 272, 266 — činjenična, 29 — etička, 217 — iskustvena, 29, 129 — logička, 243 — matematička, 243 — normativno važeća, 243 — valjanost, 11, 22, 34, 244 — vrijednost, 9, 10, 82, 244, 245 — znanstvena, 55, 82, 265, 279 istraživanje — antropologijsko, 40, 41 — empirijsko, 18, 48, 223, 224, 229, 236, 242, 243 — empirijsko-povijesno, 58 — motiva, 93, 94, 96, 98 — nepristranost, 29 — povijesno, 62, 75, 78, 87, 97, 100, 126, 127, 129, 216 — sociologijsko, 167 — sredstvo, 50 — svrha, 50 — uzročno, 50 — znanstveno, 17, 38, 55, 243

Jaffe, E., 5, 21 James, W., 91 jasnoća, 276, 277 Jaspers, K., 6, 157 Jellinik, G., 15 Justinijan, 123, 124 kalkulacija, 173, 201 — smisaono racionalna, 188 Kant, E., 78, 217, 218, 279 kapital, 38, 239 kapitalizam, 42, 46, 240 karijera, 253, 254, 256 kauzalitet, 13, 96, 156 kategorije — logike, 85 — mogućnosti, 98, 100, 102, 137, 141,142, 143, 148, 151 — objektivne mogućnosti, 51, 65, 85, 133, 136, 137, 144, 145, 148, 287

objektivnost, 19, 34, 35, 52 — spoznaje, 8, 9, 10, 21, 56, 57, 82 — znanstvena, 10, 11, 29, 31, 212 obrazovanje — činovnika, 209, 249 — opće intelektualno, 205 — stručno, 205 odgovornost, 24, 92, 93, 95, 218, 277 odluka, 91, 92, 93, 94, 95, 134, 135 205 odnosi — društveni, 37, 39, 60, 66, 137 — općeg i posebnog, 98,100 — pojedinačnog prema cjelini, 981 — spram vrijednosti, 223, 224 odnošenja — smisaona, 160, 165, 172, 183, 187, 188, 189 odredbe (propisi), 172—179, 181— 183, 186—189,193—201 oponašanje, 183, 184 opstanak, 118 — materijalna borba za, 36 osobitost (osebujnost), 100, 106, 110 —115,118,124, 130, 132 ostvarenje — umjetničko, 262 — znanstveno, 262, 263 Ostwald, W. F., 120

panlogizam, 58 Parsons, T., 6, 7 Pavle (car), 93, 96 pedagogija, — pedagoški zadatak, 258 Platon, 220, 261, 265 pojam, 15, 34, 58, 64, 65, 77, 78, 79, 82, 87, 101, 102, 104, 106, 169, 244, 265, 266 — apstraktni, 50, 51, 73, 100, 106, 120 290

— države, 70, 71 — genetski, 62, 65 — granični, 65 — idealnotipski, 63, 65, 68, 71, 72, 75, 192 — jasni, 9, 19, 47, 64, 246 — kolektivni, 75, 79, 82 — mogućnosti, 134, 226 — napretka, 236 — objektivne mogućnosti, 145 — opći, 48, 49, 120, 122, 132,189 — precizni (strogi), 8, 9, 19, 78 — religije, 74 — rodni, 15, 16, 50, 51, 71, 72, 76, 78, 106, 107, 112, 113, 116, 120,121 — teorijski, 16, 67, 75, 125 — tipski (tipičnog), 71, 73 — vrijednosni, 47, 220, 230 pojmovna, — odredba, 29, 30, 31, 74 — slika, 15, 62, 64, 65, 66, 77 pojmovni sustav, 47, 55, 68, 69, 72, 76,77 politeizam, 219, 273, 274 politika — privredna, 248—251 — socijalna, 27, 31, 38, 79, 248 ponašanje, 11, 158, 160, 161, 167, 170, 171, 172, 173, 175, 183, 187, 188, 196, 200, 217, 218, 226, 230, 243, 245 — empirijsko, 167, 168 — jednakovrsno, 183 — ljudsko, 157,158, 160 — masom uvjetovano, 183,184 — objektivno tehnički ispravno, 241 — obvezno, 186 — očekivano, 173, 175, 185, 186, 191 — praktično, 167,169,188 — racionalno, 159, 237, 238, 245, 247 — smisaono, 162, 163, 165, 166, 169,171,172,184 — svrsishodno iracionalno, 165

— svrsishodno racionalno, 158, 159 posljedica, 10, 24, 25, 55, 134, 135, 137, 138, 140, 152—156, 161, 162, 218, 220, 221, 223, 225, 228, postignuće, znanstveno, 272, 277 potrebe, 35, 36, 37, 238, 240 povezanosti (veze), 45, 46, 50, 51, 68, 69, 71, 104, 106, 159, 163, 164, 165, 166, 168, 170, 171 — povijesne, 72, 78, 83, 97, 106, 107, 110—112, 113, 116, 129, 144 povijesna jedinka, 13, 16, 50, 52, 56, 65, 71, 73, 120, 121, 125—130 povijest, 23, 64, 66, 74, 76, 77, 86, 88, 90, 92, 93, 95, 96, 97, 100— 102,106—108,115—117,120,122, 123, 127—132, 134, 138, 139, 142, 145, 151, 152, 159, 163, 236, 248, 249 — djelotvornost, 102, 103, 107, 108, 109, 113, 123, 125, 126, 127, 128,132 — ekonomsko tumačenje, 40, 249 — materijalističko shvaćanje, 40. 54 poziv, 208, 253, 254, 258, 263, 265, 269, 276, 278 predestinacija, 68, 166 praksa, 10, 24, 87, 88, 100 pravila, 46, 86, 87, 98, 100, 101, 111, 132, 147, 148, 156, 179, 270 — događanja, 102, 143, 144 — iskustvena, 12, 13, 96, 142, 143, 144,149,153,155,163 — odgovarajuće prouzročenosti, 51 pravo, 39, 138, 169, 174, 177, 209, 210 — dogmatika, 157, 246, 247 — javno, 177 — odredbe, 169,170 — prirodno, 45, 67 prikazivanje, povijesno, 108, 109, 134,137,142, 144,145 prilagodba, 226—229

privreda — gradska, 62, 66, 67 — idealni tip, 248 — kapitalistička, 73 — novčana, 46, 48, 49, 61 — racionalizacija, 250 — znanstveno učenje o, 248, 249 procesi, 23, 35, 40, 42, 43, 51, 52, 53, 68, 73, 88,167, 264 Prokrustova postelja, 66 proračun (ljivost), 11, 173, 174, 175, 177, 185, 186, 201, 242, 264 prorok, 16, 206, 211, 271, 278, 280, 281 prouzročenje, 85, 133, 137, 146, 152—156 psihologija, 46, 119, 148, 157, 160, 161,162, 166 — eksperimentalna, 167 — empirijska, 60 — interesa povijesti, 130 — kulture, 111 — naroda, 119, 147 — razumijevajuća, 163 — socijalna, 60, 111

Rabelais, F., 114 racionalizacija, 18, 230, 264, 279, 281 — društvena, 200 — intelektualistička, 263 — subjektivna, 237 — tehnička, 241 — zbilje, 56 — života, 230, 236, 237 racionalizam, 267, 274 racionalna pragmatika, 247 racionalnost, 165,167, 168, 240, 242 — apsolutna svrsishodna, 162 — idealnotipski slučaj, 176 — objektivna, 162,164,166 — subjektivna, 162,164,166, 241 — svrsishodna, 160, 165, 166, 176,184 — tehnički ispravna, 165 rad 291

— empirijski, 224, 247, 248 — metodologijski, 87 — nastavnički, 257 — povijesni, 70, 78, 101 — teorijski, 59 — umjetnički, 262 — znanstveni, 17, 19, 22, 32, 34, 38, 39, 43, 52, 53, 57, 61, 83, 86, 87, 88, 101, 248, 260, 262, 263, 267, 268 Radbruch, G., 136, 138, 156, 157, 213 radničko pitanje, 33, 40 Ranke, L., 83, 95, 124, 125, 145, 157 rasa, 40, 118,183 rasprava, 24, 31, 32, 33, 204, 206, 208, 210, 211, 214, 216, 223, 224, 235 razjašnjavanje (razjašnjenje) 11, 41, 42, 94, 119, 162, 228, 243, 272 — povijesno, 119, 123, 125, 144 — razumijevajući 158, 159, 160, 244 — sociologijsko, 159 — uzročno, 12, 13, 14, 16, 40, 45, 47—51, 95, 97, 119, 128, 139, 147, 148, 166, 246 rat, 250 — drugi punski, 133 — iz 1866,133, 150 — perzijski, 109, 140 — sedmogodišnji, 133 razmatranje, — empirijsko, 219, 231, 235, 236, 242 — razumijevaj uče, 159 — sociologijsko, 242 — uzročno, 85, 94, 154, 156, 216, 235 razumijevanje, 7, 13, 14, 82, 104, 158, 166, 168, 198, 216, 243, 244, 245 — činjenica, 17, 272 — duhovno, 25, 45, 60 — empatičko, 60 — empirijsko, 228 — povijesno, 139,144, 235

— psihološko, 164, 165, 217 — tumačeće, 157, 158 — uzročno, 55, 246 — zbilje, 226 razvitak, 25, 33, 37, 54, 73, 90, 91, 98, 99, 102, 117, 229 — glazbe, 233, 234 — idealnotipska konstrukcija, 74 — konstrukcija razvoja, 75 — kulturni, 67, 126, 153 — povijesni, 41, 45, 73, 88, 100, 104 — slikarstva, 234 — umjetnosti, 232, 235 — znanstveni, 248 razvojna tendencija, 73, 156, 224, 225, 226, 227 resorpatriotizam, 42 Rickert, H., 9, 21, 98, 103, 106, 112, 119, 120,131,157, 224 Roland, (Mme) de la P., 114 Romul (imperator), 123 Röscher, W., 7, 3, 6, 95, 96, 99, 144 Rousseau, J. J., 112,114 Röntgen, W. K., 104, 105, 106 RUmelin, 136 S sadašnjost, 122—124 savez, 157, 179, 194—198, 200 savjest, 25, 26, 27, 29, 218, 226, 258, 271 Schäfer, D., 270 Schmeidler, 120 Schmoller von, 203—206, 209, 214, 215, 217 Schumpeter, J., 6 Schuprow, Α., 136 Schutz, Α., 6 senzacija, 261 Shils, A. E., 6, 8 sikstinska — madona, 42 — kapela, 95,114,118 Simmel, G., 9, 21, 106, 157, 158, 230

slikarstvo, 234, 267 sloboda, 12, 91, 95—98, 118, 133, 203 slobodna volja, 11, 88, 89, 90—92, 94, 96, 97 slučaj (nost), 11, 16, 41, 44, 45, 62, 66, 71, 75, 88, 89, 90, 92, 97, 150, 151, 152, 155, 162, 171, 172, 177, 178, 182, 186, 190, 256, 258 smisao — normativno ispravan, 243 — objektivno važeći, 158 — opstanka, 83 — subjektivni, 158—161, 171, 173, 175, 176, 185 — svijeta, 26, 27, 52, 267, 269, 278, 279 — znanosti, 263, 264, 268 — znanstvenog rada, 58, 262 — života, 26, 27, 264, 265, 269 smrt, 264, 265 sociologija, 5, 9, 13, 14, 18, 19, 159, 163, 165, Ί66, 167, 169, 170, 210, 213, 248 — gospodarska, 249 — opći pojmovi, 168, 173 — prava, 247 — razumijevajuća, 157, 159— 162, 166, 168, 170 — sadržajna, 189 — znanja, 6 Sokrat, 266 Sombart, W., 5, 21 specijalizacija, 25, 258, 259, 263 Spener, 267 sporazum, 157, 177, 185—191, 193, 194, 196—200 spoznaja, 10, 12, 13, 21, 24, 27, 37, 40, 41, 43—47, 49, 50—54, 56— 60, 63—65, 74, 75, 77, 82, 83, 89, 96, 98, 105—107, 115, 116, 119, 128, 129, 132—134, 145, 147, 148, 156, 220, 244, 247, 248, 263, 264. 268, 269 — činjenica, 222 — društvenih zakona, 52 — egzaktna, 45, 58

— empirijska, 9, 10, 11, 34, 128, 249 — idealnotipska, 75 — istine, 216 — monistička, 40, 57 — nomologijska, 51 — postojećega i onoga što bi tre­ balo biti, 23 — povijesna, 12, 37, 49, 51, 59, 74, 95, 111, 113, 117, 129, 144 — racionalna, 57 — razumijevajuća, 13, 244 — sociologijska, 244 — teorijska, 8, 57, 78, 18, 19 — učenje ο antičkoj i skolastičkoj, 78 — uzročna, 51, 53, 54, 89, 104, 119, 148 — znanstvena, 9, 14, 18, 22, 32, 88, 133, 145, 217, 237, 266 Spranger, E., 203 sredstvo, 10, 12, 24, 25, 27, 35, 37, 41, 46, 47, 51, 65, 69, 73, 77, 78, 106, 107, 117, 125, 132, 139, 140, 147, 110—113, 222, 223, 224, 225, 227, 228, 231, 233, 237, 238, 240, 241, 243, 247, 249, 264, 266, 268 stav, 52, 114, 120, 128, 182, 204, 212, 224, 225, 227, 270, 271, 273, 276, 277, 281 — praktični, 17, 30, 31, 204, 215, 270, 272, 273, 276, 277 — vrijednosni, 10, 19, 32, 114, 119, 121, 207, 213, 214, 222, 223, 230 Stammler, R., 95, 158 Stein von, G., 109—115, 117, 127 strast, 259, 260 sud, 22, 50, 49, 70, 79, 82, 91, 93, 96, 135, 142—146, 151, 229, — apodiktički, 43 — ο mogućnosti, 12, 142, 144, 145, 148, 149, 153, 156 — ο nužnosti, 99,137 — ο objektivnoj mogućnosti, 147, 149, 150, 152 293

— savjesti, 94 — subjektivni sud ukusa, 214 — vrijednosni, 8, 10, 11, 14, 23, 24, 25, 26, 28, 30, 34, 70, 92, 95, 114, 120, 128, 130, 208, 212, 229 sudbina, 220, 261, 273, 274, 278, 281 sukob, 229 suvremenost, 123, 127, 128, 132, 230, 231 svakidašnjica, 220, 231, 274 sveučilište, 205, 209, 210, 211, 249, 253—258 svijest, 25, 26, 94 svrha, 159, 162, 164, 181, 192, 193, 200 svrhovitost (svrsishodnost), 27, 51, 158, 178,181, 188 Swammerdam, J., 267

šanse, 167, 170, 171, 173—175, 177, 184,-190, 196,197,199, 201

tehnika, 238 teologija, 279, 280 Temistoklove odluke, 104 teologija, 270, 280 teorija, 59, 61, 66, 74, 87, 88, 142 — apolitična, 247 — apstraktna, 59, 60, 61, 67 — čista, 247, 248 — društva, 40 — društvenog djelovanja, 6 — države, 71, 76,104 — egzaktna, 59 — ekonomska, 59, 61, 240, 245, 247 — ekonomskog materijalizma, 164 — tenomenologijska teorija odlu­ čivanja, 154 — funkcionalistička, 6 — granične korisnosti, 61, 213

— individualistička, 247 — konstrukcije, 16, 248 — marksistička, 67 — materijalistička, 54, 55 — moralno neutralna, 247 — objektivne mogućnosti, 136 — pojmova, 56 — pripisivanja, 92 — resentimenta, 164 — sistema, 6, 7 — spoznajna, 9, 78, 86, 279 — uzročnosti, 137, 154 — vrijednosti, 221 tip, 58, 72, 74 — događaja, 44 — ispravnosti, 158, 159, 163, 164, 165, 168 — opći, 132 — racionalne točnosti, 162 — (subjektivno) svrsishodno ra­ cionalan, 165 — točnosti, 167 — vladajući ljudski, 229 Tolstoj, L. N., 114, 264, 265, 268, 278 Tönies, F., 157 Treitschke, von H., 204 Tschuprow, 137 tumačenje, 114,129 — ekonomsko, 41, 42 — racionalno, 158,159, 243 — smisaono, 110, 167, 169 — uzročno, 104, 106,111,138 tvorba pojmova, 8, 9, 14, 15, 19, 55, 56, 61, 64, 71, 76, 77, 78, 79, 83, 89, 148,157, 169, 237 — idealnotipska 69, 70, 72, 75, 168 — sociologijska, 158

učinak, 12, 51, 55, 89, 93, 97, 98, 107, 122, 137—140, 142, 144, 248, 249 udruženje, 176—181, 190, 195, 200

udruživanje, 157, 174, 176—178, 180, 181, 185—194, 198 umjetnost, 115, 136, 206, 231—237, 261, 262, 266, 267, 269, 279 upravljenost — racionalna, 190 — smisaona, 171, 175, 182, 189 — svrhovito racionalna, 165 ustanova, 157, 177, 194—198, 200 ustav, 197 utjecaj, 183, 215 utopija, 61, 62, 63 — racionalno ispravna, 245 uzročna — analiza 119, 145, 155 — uvjetovanost, 43, 64, 117 uzročne povezanosti (veze), 13, 26, 44, 46, 50, 51, 55, 59, 104, 106, 107, 109, 111, 119, 137, 138, 142. 144, 147, 154, 156, 164 uzročni — niz, 95, 97, 109, 112, 113 — odnos, 67, 129, 140, 142, 147, 151, 153 — regres, 125, 126—128, 145, 149 uzročno pripisivanje, 43, 50. 93, 101, 118, 131, 140, 145, 146, 158, 162, 166, 235, 245, 248 uziočnost, 50, 57, 94, 99, 122, 137, 151, 152, 154 — adekvatna, 136 — apsolutno slučajna, 151 — povijesna, 93, 97, 137, 153 uzrok, 12, 42, 49—51, 55, 92, 97, 98, 107, 122, 125, 126, 128, 133, 137, 138, 144, 148, 152—155, 161, 248, 249

valjanost — empirijska, 59, 70, 173, 175, 176,199 — hipotetička, 59 — normativna, 242, 243 važenje — empirijsko, 174, 178

— normativno, 242, 244 Verein für Sozialpolitik, 203 verifikacija, 145 — činjenica, 116 Vierkandt, Α., 157 Vischer, F. Th., 83 vjerojatnost, 99, 143, 22, — matematička, 154 — račun, 136, 150, 151 vlast, 71, 184, 185, 189, 197, 198 vođa, 197 volja, 25, 191,218 Vossler, K., 118, 119, 147, 148 vrednovanje, 11, 17, 29, 30, 31, 94, 105, 113, 114, 119, 120, 124, 128, 130, 132, 203, 204, 206, 210, 211, 212—214, 216, 217, 221, 222, 224 226—229, 231, 235, 236, 239— 241, 246, 247 — djelovanja, 218 — društveno-političko, 220 — estetsko, 231, 235 — etičko, 12, 203, 214, 235, 236 — gospodarsko, 220, 238, 239— 241 — katedarsko, 16, 17, 203—212, 271—272 — konvencionalno, 211 — kulturno, 206, 235 — povijesno, 128 — praktično, 17, 203—206, 208, 210—212, 214, 215, 222—225, 240 — praktično-političko, 205, 210, 220 — političko, 211, 235, 250 — stranačko, 29, 208, 209 — subjektivno, 213, 231 — svjetonazorske, 203 — tehničko, 240, 241 vrijednosna — neutralnost, 16, 17, 203, 208, 214, 216, 217, 223, 230, 248 — sfera, 218—220 — stajališta, 19, 55—58, 114,120, 216, 250 vrijednosti, 10, 17—19, 23—30, 32, 53, 57, 67, 70, 79, 80, 82, 94, 95, 295

294

^

105, 114, 115, 117—122, 125— 130, 138, 141, 164, 168, 171, 210, 216, 217, 219—221, 220, 249 W Wagner, R. H., 6 Weber, M., 5—19, 21, 106 Weirstrass, 261 Weiss, J., 5 Wcllhausen, J., 99 Willakowitz, von U., 132 Winckelmann, J. J., 131 Windelband, W., 9, 21, 89, 94, 106, 154, 236, 244 Wittfogel, Κ. Α., 6 Wölfflin, Η., 234

zajednica, 38, 88, 186, 187, 191, 194, 195, 196, 198, 199, 280, 281 — jezična, 182, 184, 186, 191, 194 — obiteljska, 194 — politička, 193, 194 — racionalna »svrsishodna«, 193 — rasna, 183 — sporazumna, 192,193 zakoni, 13, 23, 44—50, 51, 52, 57— 61, 73, 75, 86, 98, 133, 137, 156, 195, zakonomjernost, 11, 44, 57, 58, 88 zbilja, 9, 13, 30, 42—48, 49—51, 53—61, 69, 70, 73, 74, 76, 77, 78, 82, 100, 142 — ekonomsko tumačenje, 41 — empirijska, 29, 30, 34, 47, 48, 63, 68, 75, 82, 83, 246 — povijesna, 12, 40, 41, 55, 59, 65, 66, 67, 78 — privredna 247 značenje, 42, 48, 55, 56, 63,121 — gospodarsko, 35, 36, 121 — kulturno, 14, 28, 35, 37—40,

296

43, 46—50, 52—54, 60, 64, 69 — povijesno, 100, 108, 112, 113, 117, 122, 135, 139, 144, 145 — uzročno, 51, 54, 92, 108, 121, 123, 125, 128, 134, 137, 149, 153 — zbilje, 14, 48, 50, 56, 83 znanje — iskustveno, 8, 9, 10, 13, 26, 28, 82, 143—145 — nomologijsko, 63, 143, 144 — ontologijsko, 143 — ο značenju željenoga, 25 — pojmovno, 104 znanost — »doživljaj«, 259 — duhovna, 115 — egzaktna, 267 — ekonomska, 203 — empirijska, 9, 10, 16, 19, 26, 27, 28, 63, 70, 206, 213, 220, 221, 225, 243, 266 — etička, 23, 26, 215 — kao put istinskom bitku, 268 — kao put istinskoj sreći, 268 — kao put k bogu, 267, 268 — kao put k prirodi, 267, 268 — kao put k umjetnosti, 267, 268 — kao poziv, 253, 258, 265, 268, 277, 278 — ο društvu, 15, 21, 28, 29, 31, 32, 34, 35, 38, 39, 43, 46, 66, 77, 82, 83, 86 — ο umjetnosti, 269 — ο zakonima, 104, 147 — ο zbilji, 43, 106 — pravna, 169, 170, 269 — pretpostavke, 268, 272, 279 — prirodna, 45, 51, 57, 59, 96, 90, 129, 131, 133, 267, 268, 269 — smisao, 263, 268 znanstvena — nepristranost, 31, 34 — samokontrola, 70 znanstveno dokazivanje, 29, 30

Sadržaj

PREDGOVOR — Ante Marušić »OBJEKTIVNOST« SPOZNAJE U DRUŠTVENOJ ZNANO­ STI I DRUŠTVENOJ POLITICI Uvodne napomene 21 — I Smisao znanstvene kritike ideala i vrijednosnih sudova 23 — Načelno lučenje iskustvenog znanja i vrijednosnih sudova 29 — II Konstitutivno zna­ čenje kulturno znanstvenih spoznajnih interesa 35 — Odnos između teorijskog i povijesnog načina razmatranja u kultur­ nim znanostima 58 — Logička struktura idealno-tipske tvrobe pojmova 61 — Smisao »objektivnosti« empirijske spoznaje društva; promjenjivost kulturno-vrijednosnih ideja i kulturno znanstvenih interesa 82. (Archiv für Sozialwissen­ schaft und Sozialpolitik 19. Band, 1904.) KRITIČKE STUDIJE NA PODRUČJU LOGIKE ZNANOSTI Ο KULTURI I Polemika s Eduardom Meyerom — Uvodne napomene 85 — Pojam slučajnosti 89 — »Sloboda« i »nužnost« 91 — Predmet povijesti 102 — II Objektivna mogućnost i odgo­ varajuća prouzročenost u povijesnom uzročnom razmatra­ nju — Povijesno oblikovanje zbiljnosti 133 — Teorija »objektivne mogućnosti« 136 — Modalitet »važenja« su­ dova ο objektivnoj mogućnosti 148 — Kategorija »odgo­ varajuće prouzročenosti« 152 — »Odgovarajuća« i »slu­ čajna« prouzročenost kao misaona apstrakcija 153. (Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik 22. Bd. 1906.) Ο N E K I M KATEGORIJAMA RAZUMIJEVAJUCE SOCIO­ LOGIJE I Smisao »razumijevajuće« sociologije 157 — II Odnos prema »psihologiji« 162 — III Odnos prema pravnoj dog­ matici 168 — IV »Djelovanje u zajednici« 170. — V

5 21

85

157

297

»Udruživanje i »društveno djelovanje« 172 — VI »Spo­ razum« 181 — »Ustanova« i »savez« 193. (Logos, Band 4, 1913.) SMISAO »VRIJEDNOSNE NEUTRALNOSTI« SOCIOLO­ GIJSKIH I EKONOMIJSKIH ZNANOSTI

203

f Praktična vrednovanja u sveučilišnoj nastavi 203 — Stručno obrazovanje i katedarsko vrednovanje 205 — II Načelno odvajanje logičke i empirijske spoznaje i vrijed­ nosnog procjenjivanja kao heterogenih područja problema. Pojam »vrijednosni sud« 212 — Kritika »ciljeva« i »sred­ stava« 213 — Heteronomnc sfere važenja praktičnog impe­ rativa i empirijsko utvrđivanje činjenica 214 — Etičke norme i kulturni ideali. »Granice« etike 217 — Protezanje etike naspram drugih sfera vrijednosti 218 — Sukob vrijednosnih odredaba. Iskustvena istina, teorija vrijednosti i osobnog odlučivanja 219 — Vrijednosna rasprava i vri­ jednosna interpretacija 222 — »Razvojna tendencija« i »prilagođavanje« 229 — Pojam »napretka« 230 — Racio­ nalni napredak 236 — Položaj normativnoga u empirijskim disciplinama 242 — Zadaci znanstvenih teorija privrede 247 — Uloga države 249 — (Logos, Band 7, 1918.)

Biblioteka NOVI SVIJET Max WEBER METODOLOGIJA DRUŠTVENIH NAUKA Izdavač CGP DELO OOUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost ZAGREB Za izdavala TOMISLAV PUŠEK •

ZNANOST KAO POZIV (Predavanje, 1919.)

253

KAZALO IMENA I POJMOVA

283

Oprema CVETA STEPANČIČ Lektura VESNA ARSOVSKI Naklada 2000 Tisak Tiskara Rijeka, 1989.

298