Mirovni proces i upravljanje konfliktom: Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina

Čengić Faris Kapo Midhat Vanjek Dejan

Mirovni proces upravljanje ko i nfliktom:

Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina

Sarajevo, 2010.

‘I am forever grateful to Dejan Vanjek for his appreciative inquiry into practical actions developed for building trust in Northern Ireland. His findings set in this specific context, not only describe useful tools for practitioners of the arts of political accommodation but demonstrate the nature of the personal journey experienced by the key actors for Northern Ireland on their road to building trust. The Europe wide Inter cultural navigators community launched by British Council in South East Europe develops these soft skills and frees us from narrow classifications of ourselves and others, mindful of the pressing need for co-creation of a positive future for the next generation of citizens.’ Michael Moore | Director | British Council

1

Asocijacija centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS) Za izdavača: Sanel Huskić Urednik: Željko Ivanković Autori: Dejan Vanjek Midhat Kapo Faris Čengić Recenzent: Dino Abazović DTP: Omar Filipović Štampa: Blicdruk, Sarajevo Sarajevo, 2010. godine

------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 323.1:316.48](497.6:410.7) VANJEK, Dejan Mirovni proces i upravljanje konfliktom : Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina / [autori Dejan Vanjek, Midhat Kapo, Faris Čengić]. Sarajevo : ACIPS, 2010. - 64 str. ; 24 cm Bibliografija uz svako poglavlje. ISBN 978-9958-9183-4-6 1. Kapo, Midhat 2. Čengić, Faris COBISS.BH-ID 18512902 -------------------------------------------------

2

Dejan Vanjek Midhat Kapo Faris Čengić

MIROVNI PROCES I UPRAVLJANJE KONFLIKTOM Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina

This publication is the result of research endeavor supported by British Council and we are very thankful for that!

3

SADRŽAJ:

1. Pozadina sjevernoirskog konflikta - pregled povijesnog konteksta

6

2. Sadašnje stanje i društveno-politički odnosi

10

3. Uloga vanjskih faktora u izgradnji mira i stabilizaciji društva: Sjeverna Irska

15

3.1. Anglo-irski sporazum (1921.)

16

3.2. Od Sunningdalskog (1973.) do novog Anglo-irskog sporazuma (1985.): Internacionalizacija konflikta kroz kampanju zaštite ljudskih prava

17

3.3. Postkonfliktno upravljanje mirovnim procesom

20

3.4. Kraj igre?

22

4. Obrazovanje i etnički konflikt: Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina – uporedna analiza

26

4.1. Obrazovni sistemi zasnovani na religijsko-etničkoj segregaciji: Obrazovni sistem kao ideološki instrument

28

4.2. Promjena paradigme: Umjesto isključivog modela ili/ili model beskonačnog i/i/i/i

39

5. Glavni politički faktori i raspodjela moći (dogovor elita)

43

5.3. Dogovor elita (teoretski pristup)

45

6. Javna administracija, institucije i politike jednakosti

52

Zaključna razmatranja: Prilog sociologiji etničkog konflikta i putevi za izgradnju održivog mira

64

Summary

72

4

Uvod Publikacija koja se nalazi pred Vama rezultat je istraživačkog projekta realiziranog tijekom 2010. godine uz svesrdnu podršku British Councila. Polazeći od činjenice da je Bosna i Hercegovina, dugi niz godina nakon rata, još uvijek podijeljeno društvo s prepoznatljivim obilježjima postkonfliktnog stanja i odnosa, kao grupa istraživača odlučili smo sagledati stanje u Sjevernoj Irskoj, koja je takođe iskusila dug period sukobljavanja suprotstavljenih etno-konfesionalnih politika dviju najzastupljenijih zajednica, katolika-republikanaca i protestanata-unionista. U tom smislu istaživački tim je posjetio Belfast i razgovarao sa istaknutim pojedincima iz političke, akademske, administrativne zajednice, ali i sa običnim građanima. Obavljeno je ukupno deset formalnih i podjednak broj neformalnih intervjua sa ljudima različitog podrijetla i društvenog položaja. Širok metodološki pristup omogućio je stvaranje cjelovite slike i pored različitih vizura s kojima smo se, na trenutke, susretali tijekom našeg boravka u Belfastu. Kako bi publikacija, pored praktično-informativne, imala i svoju akademsku vrijednost značajno smo prilikom njene izrade konzultirali noviju relevantnu literaturu koja adresira različite dimenzije i aspekte sjevernoirskog problema. Naravno, istraživački interes je u cijelosti bio rukovođen poznavanjima prilika u Bosni i Hercegovini što je dodatno opredijelilo naš fokus prema pitanjima i područjima vezanim za Sjevernu Irsku, a koji su usporedivi s pandanima u našoj zemlji. U tom smislu neke od paralela izložene su u zaključnom dijelu publikacije a neke su svjesno ostavljene čitaocima na razmišljanje, nadajući se da će pozorno čitanje publikacije svakog čitaoca ponaosob navesti na nove ideje i zaključke. Metodološka širina se reflektira i u samoj publikaciji, koja u sebi kombinira i, nadamo se, objedinjuje različite disciplinarne i tematske pristupe: povijesni, politički, društveni, međunarodni, obrazovni, ljudsko-pravaški, filozofski, sociološki ali i praktično-politički. To znači, između ostalog, da će pored pregleda postkonfliktnih specifičnosti sjevernoirskog društva, svaki čitalac shodno vlastitim afinitetima u publikaciji moći pronaći sebi bliske dijelove, što je uostalom i naša intencija. Nadamo se da će tekstovi ove publikacije poslužiti kao poticaj na kritičko promišljanje bosanskohercegovačkog društveno-političkog realiteta i doprinijeti razvoju mentaliteta koji vodi njegovom boljem razumijevanju, što je nužan preduvjet za stvarne i korjenite društvene promjene za dobro svih naroda i građana države Bosne i Hercegovine. Cijenimo da je publikacija koja se nalazi pred vama samo jedan skromni prilog razumijevanju kulturom induciranih i perpetuiranih konflikata koji bacaju u sjenu civilizacijska dostignuća čovječanstva. Stoga se nadamo da će poslužiti i kao poticaj znanstvenicima za daljnja komparativna i multidisciplinarna promatranja konfliktnih žarišta diljem svijeta. Ovom prilikom zahvaljujemo British Councilu u Bosni i Hercegovini na potpori pri realizaciji ovog projekta. 5

Faris Čengić

1.

Pozadina sjevernoirskog konflikta - pregled povijesnog konteksta

Istorija Irske (posebno Sjeverne Irske) je krucijalno označena njenom dugotrajnom inkorporiranošću u Britansko Kraljevstvo kao i prisustvom centra te velike i moćne imperije u njezinom najbližem susjedstvu. To je značilo da se London mogao direktno i intenzivno baviti Irskom što je, između ostalog, dovelo do organiziranog naseljavanja Škota i Engleza u Sjevernu Irsku tokom XVII stoljeća gdje im je dodijeljena zemlja. Potomci tih ljudi su članovi grupe koju danas nazivamo britanskom ili protestantskom. S druge strane, starosjedioci u Irskoj su etnički Kelti koji čine bazu grupe koju danas nazivano katoličkom ili irskom. Kako je početak 20. stoljeća obilježilo etabliranje modernih nacionalizama i ideologija koje u sličnom obliku i danas egzistiraju fokusirat ćemo se upravo na ovaj dio sjevernoirske povijesti. U tom smislu, za potrebe ove publikacije, najvažnija je istorija Sjeverne Irske nakon 1920. s obzirom da su upravo u decembru te godine formirani odvojeni Parlament i Vlada Sjeverne Irske. Događanja od tog datuma ćemo detaljnije navesti: Djelomično kao rezultat formiranja zasebnih institucija u S. Irskoj, IRA (Irska republikanska armija) i britanska Vlada su potpisale primirje i neposredno iza toga Anglo-irski sporazum. IRA se tada podijelila na frakcije „za“ i „protiv“ sporazuma što je dovelo do Irskog građanskog rata koji je trajao godinu dana, do aprila 1923. Značajno je primijetiti da je ovo prva u niza podjela IRA-e. Najčešći razlozi za kasnije podjele su uočljivo slični prvom - za ili protiv nekog sporazuma sa Britancima. Godine 1937. novi irski ustav je proglasio jurisdikciju države Irske na cijeloj teritoriji otoka. Praktično od tada se može vidjeti značajnije osamostaljivanje Irske od Britanske Imperije što uključuje finansijske i trgovinske institucije. U tom smislu treba posmatrati i odluku Irskog parlamenta da isključi Irsku iz Commonweltha. Godine 1949. takozvani “Ireland Act” donesen od strane Britanskog parlamenta je utemeljio pravo Parlamenta Sjeverne Irske da odobri bilo kakvu promjenu u statusu S. Irske kao dijelu Ujedinjenog Kraljevstva. Ovo je vrlo zanimljiva odluka koja se može tumačiti na različite načine. U svakom slučaju, većina u S. Irskoj su bili protestanti i Westminster je znao da se ovom odredbom ništa značajno neće promijeniti u statusu S. Irske; s druge strane na ovaj način je Britanska vlada barem simbolički izašla u susret zahtjevima Iraca i postignut je viši nivo suvereniteta za S. Irsku. 6

Poslije različitih protesta organizacija za ljudska prava tokom 1968. (koji se mogu tumačiti kao izraz irske borbe za grupna prava), te napada na jednu takvu povorku od strane Britanaca i nereda u gradiću Derryju, predsjednik Irske je zatražio intervenciju UN-a i upozorio na moguću intervenciju države Irske u S. Irskoj. Dan iza toga, britanska armija je poslana u S. Irsku “da pomogne civilnoj snazi”. Ovdje su zanimljive dvije stvari: Prvo, Irci se bore za “ljudska prava” a Britanci pomažu “civilnoj snazi”. Oba cilja borbe su etablirane moralno-političke kategorije za koje se svaki čovjek koji pripada zapadnoj kulturi zalaže. Te kategorije su među najbitnijim tekovinama modernih demokratija tako da nije nimalo čudno što su nacionalne težnje pronašle zaklon iza takvih ciljeva borbe. Takva praksa je karakteristična i za današnju BiH ali i za mnogo drugih zemalja. Drugo, upozorenje poslano UN-u vezano za potencijalno miješanje Republike Irske u situaciju u S. Irskoj, se također može uporediti sa nizom događaja na nekim drugim mjestima (invazija Turske na Kipar predstavlja najočitiji primjer). Tu je bitno primijetiti da se politička klima u „zemlji-matici“ glede „nepravdi“ prema njihovim sunarodnjacima toliko uzburkala da je političkim vođama bilo veoma teško nereagirati. Takva diplomatska akcija završila se na prijetnjama intervencijom, no situacija je bila zapaljiva i sitni detalji su mogli odlučiti o invaziji. Godine 1970. IRA se dijeli na provizionu i oficijelnu frakciju. To je druga podjela IRA-e. Dolazak britanske armije je ključni faktor iniciranja ove podjele na organizaciju za nasilnu i organizaciju za manje nasilnu reakciju. U ovakvim izvanrednim okolnostima postojao je veoma mali broj ljudi koji su propagirali dijalog i mirno rješavanje problema, a kritična masa je bila raspoložena za nasilje. Bilo je potrebno smiriti situaciju jer se samo u relaksiranim okolnostima moglo staloženo i kvalitetno razgovarati i donositi značajne i dobre odluke. Poslije nekoliko nasilnih događaja (ubistva britanskog vojnika od strane provizione IRA-e i 13 učesnika protesta za ljudska prava od strane britanske vojske) u martu 1972. godine, Parlament Ujedinjenog Kraljevstva suspendira Parlament Sjeverne Irske i uvodi direktnu upravu iz Londona/ Westminstera. Ovo je karakteristična reakcija centralne vlasti na probleme u separatistički nastrojenoj provinciji. Centralizacija je viđena kao jedini način da se stvari “stave pod kontrolu”. No, takvo stanje nije moglo trajati zauvijek. Čim se iole normaliziralo stanje, vratila se stara realnost sa svojim zahtjevima. U tom smislu se 1973. godine provodi referendum o ustavnoj poziciji Sjeverne Irske u okviru Ujedinjenog Kraljevstva. Čak 98% posto glasača je odlučilo da ostane status quo, međutim, razlog tome je taj što većina Iraca nije izašla na referendum u znak protesta što referendum nije organiziran na čitavoj teritoriji Irske. 7

Tokom iste godine došlo se do ideje o „raspodjeli moći“ između dvije velike grupe u S. Irskoj i konačno je formirano miješovito (Britanci, Irci i ostali) Izvršno vijeće. Krajem godine predstavnici UK i Irske vlade kao i sjevernoirskih partija koje su bile za dogovor, sastali su se u Sunningdaleu što je rezultiralo Sporazumom iz Sunningdalea (formira se Irsko vijeće koje će uspostaviti saradnju između Izvršnog vijeća Sjeverne Irske i Vlade Irske); također se pravi britansko-irski dogovor po kojem se ustanovljava mehanizam za promjenu statusa S. Irske u okviru UK-a. Početkom 1974. Vrhovni sud Republike Irske odlučuje da je pristajanje Vlade Irske na priznanje prava većine u Sjevernoj Irskoj da odluči o njenom statusu u okviru UK-a (dogovoreno u Sunningdaleu) u suprotnosti sa odredbom irskog ustava o suverenosti otoka. Irski političari koji su postigli sporazum i time kompromisno pokušali riješiti međunacionalne probleme bili su suočeni s temeljnim principom Republike Irske: zemlja koja pripada državi je neprikosnovena, a teritorijalni princip je osnovni nacionalni princip. Takvi problemi će se ponavljati i kasnije a prisutni su i danas što formalno (vezano za neke ustavne odredbe) što neformalno (vezano za ukorijenjena nacionalistička shvatanja.) S druge strane, među Britancima u Sjevernoj Irskoj također raste protivljenje Sporazumu iz Sunningdalea: prvo je formirano Vijeće ujedinjenih Ulster unionista (UUUC) koje je okupilo predstavnike DUP-a (radikalna, nacionalistička britanska partija) i članove UUP-a (umjerenija britanska partija) koji nisu bili za dogovor; potom su predstavnici UUUC-a dobili većinu britanskih glasova u S. Irskoj, nakon čega je organiziran štrajk britanskih radnika da bi konačno eksplodirale dvije bombe u Dublinu i Monaghanu koje su ubile 33 ljudi. Kao rezultat svih ovih događanja palo je Izvršno vijeće S. Irske i ponovo je uspostavljena direktna uprava iz Westminstera. Od 1975. do 1980. dogodilo se nekoliko napada IRA-e na civile i vojnike britanske armije u kojima su stradale desetine ljudi. Krajem 1980-ih premijerka UK-a Margaret Thatcher i irski predsjednik Charles Haughey se sastaju i naručuju seriju istraživanja o svukupnosti odnosa između Irske i UK-a. Godine 1981. irski politički zatočenici predvođeni liderom IRA-e u zatvoru Bobbyjem Sandsom1 započinju štrajk glađu u znak protesta protiv promjene njihovog specijalnog statusa, usljed čega je umrlo deset štrajkača, 1  Ime i djelo Bobbyja Sandsa je i danas veoma značajno u Sjevernoj Irskoj i predstavlja simbol irske borbe za prava, zemlju i što je najvažnije za status i priznanje. Sands je svojim štrajkom upravo htio da pokaže da Irci posjeduju neotuđiva prava i status koji im se mora priznati.

8

uključujući Sandsa. Ovaj događaj je značajan jer on označava prekretnicu po kojoj borba Iraca zaprima širu ljudskopravašku dimenziju, što će ubrzati internacionalizaciju samog konflikta, a tako i proces njegova rješavanja. Godine 1985. britanska premijerka i predsjednik Irske su dogovorili princip “konsenzualnog” rješenja statusa Sjeverne Irske (baziranog na željama većine glasova ljudi koji žive u S. Irskoj), na osnovu čega su oformili angloirsku konferenciju vlada te ustanovili princip „raspodjele moći“ kao uslov za povrat sistema „odvojene“ vlade u S. Irsku. Ovdje je važno primijetiti da je Britanskoj vladi bilo prilično jednostavno odlučiti se za ovakve mjere s obzirom da je javnost u Velikoj Britaniji bila prilično indiferentna prema situaciji u S. Irskoj i smatrala je taj dio otoka imperijalnim zaostatkom. Godine 1988. započeli su tajni dogovori između Gerryja Adamsa, lidera Sinn Feina (sadašnje političke partije, tada generalno shvaćene kao političkog krila IRA-e) i Johna Humea lidera SDLP-a (umjerene irske partije). Ciljevi takvih sastanaka bili su formiranje sveirskog stava o budućnosti S. Irske kao i zajedničke platforme vezano za irski nastup prema Britancima. Godine 1994. Bill Clinton, predsjednik SAD-a, izdaje vizu Gerryju Adamsu radi posjete mirovnoj konferenciji u New Yorku. Britanska vlada je oštro protestirala zbog toga. Značajno je primijetiti da je Gerry Adams danas jedan od najvažnijih političara u Sjevernoj Irskoj i, bez obzira na neke rezerve koje još uvijek postoje prema njemu, mora se priznati da je važan sudionik velikog puta pređenog od 1994. godine do danas. Godine 1995. britanska i irska vlada pripremaju takozvane „okvirne dokumente“ koji su ponovo uveli vladu na principu „raspodjele moći“ kao i značajna prekogranična tijela koja su povezala dvije jurisdikcije na otoku. Dana 10. aprila 1998. potpisan je Sporazum Good Friday, koji je detaljno ustanovio današnji konsocijacijski sistem vlasti u S. Irskoj. Dobrim dijelom kao reakcija na potpisivanje sporazuma, u avgustu 1998. godine „Izvorna“ IRA aktivira eksploziv koji je ubio 29 ljudi. Dakle, ponovo se aktiviraju irske organizacije koje nisu spremne prihvatiti dogovor s Britancima. Godine 2000. Skupština Sjeverne Irske je suspendirana zbog neuspjeha oko dogovora za razoružavanje paravojnih jedinica. Godine 2004. sporazum između DUP-a i Sinn Feina propada zbog zahtjeva DUP-a da se obezbijedi fotografski dokaz da su se irske paravojne formacije razoružale. Godine 2005. IRA javno iznosi stav da je za njih rat završen. Na nekoliko mjesta u S. Irskoj u julu 2010. organizirani su napadi na civile i policijske postrojbe od strane irskih paravojnih organizacija. Policija je napadnuta iako su jedinice po sastavu tada već bile mješovite (britansko-irske sa udjelom oko 30% Iraca). Plauzibilna je teza da su jedinice napadnute upravo zato što su mješovite - kako bi se demonstrirala neprihvatljivost takvih formacija i potkopao mirovni sporazum u svom najdelikatnijem sigurnosnom dijelu. 9

Dejan Vanjek

2.

Sadašnje stanje i društveno-politički odnosi

U Sjevernoj Irskoj prisutan je snažan utjecaj konzervativne, religiozne zajednice koja je prilično otporna na promjenu. Također, postoje disidenti2 koji uz rastući broj incidenata mogu dovesti do destabilizacije stanja. Tome doprinosi i loša ekonomska slika, pa ukupna situacija još uvijek nije dovoljno stabilna i moguća su reverzibilna kretanja. Zabrinjavaju i stavovi generacije koja sazrijeva, a koji su sektaški u odnosu na stavove prethodne generacije. Jedan od razloga tome je taj što političke elite još nisu spremne da se obračunaju s mitovima. Stoga je važno prenijeti dostignuća i svijest o napretku mirovnog procesa na mlađe generacije kako bi one usvojile taj mentalni stav, što traži mnogo vremena.3 Kompleksno stanje i odnosi traže poseban pristup razumijevanju složenih društvenih pitanja krucijalnih za proces pomirenja.4 Međutim, u sjevernoirskom društvu još uvijek se zazire od krupnih pitanja, što opterećuje komunikaciju na svim društvenim nivoima tako da naglasak nije na sadržajima konverzacije odnosno rješavanju problema već na njihovom izbjegavanju ili relativiziranju. Stoga se manjkavosti komunikacijskog okruženja nastoje korigirati višeslojnim praktičnim pristupom: na tragu potrebe da ljudi što više međusobno komuniciraju intenzivno se radi na društvenoj infrastrukturi, gdje ova pitanja poprimaju svoju “policy” dimenziju odnosno gdje je moguće korektivno djelovati putem državnog aparata, a to su usluge, stambena pitanja, zapošljavanje i dr. Takva vrsta djelovanja povjerena je tijelima koja su eksplicitno zadužena za policy aspekte pomirenja kao što su Centralna jedinica za odnose između zajednica (Central Community Relations Unit - CCRU), Vijeće za odnose između zajednica (Community Relations Council - CRC), Program za odnose među zajednicama okružnih vijeća (District Councils Community Relations Programme)5.

2 International Monitoring Comette (IMC) prati dešavanja vezana za paravojne grupacije obiju strana i o tome izvještava. Za sada je sigurno da je veći broj organizacija i dalje aktivan kao i da fokus njihovih aktivnosti sve više prelazi na organizirani kriminal.

Špansko društvo decenijama nakon građanskog rata još uvijek nema jedinstven narativ o 3  prošlosti, a za očekivati je da to još dugo neće biti slučaj u Sjevernoj Irskoj, kao uostalom ni u Bosni i Hercegovini. Kako je naveo jedan od naših sugovornika: “Potrebno je razmišljati na način da postoje dva 4  odvojena sportska terena jer smo podijeljeni, a ne obrnuto - da smo podijeljeni jer postoje dva sportska terena” 5 

Vlada Sjeverne Irske je 2002. godine pokrenula reviziju politika vezanih za odnose između

10

Zadatak ovih tijela je izgradnja veza između zajednica. One to čine prvenstveno na način da izvještavaju o stanju u područjima u kojima je prisutna tenzija, pri tome jasno ukazujući na probleme i dajući preporuke o modalitetima njihovog rješavanja. Prioritetna područja djelovanja predviđena strategijom “Zajednička budućnost” su: • Eliminacija sektaštva, rasizma i drugih oblika predrasuda kako bi se omogućilo da ljudi žive i rade zajedno bez straha od zastrašivanja; • Smanjenje tenzija i sukoba u područjima kontakta; • Promocija građanske svijesti kroz građansko obrazovanje; • Zaštita pripadnika manjinskih grupa; • Nepristrano pružanje javnih usluga; • Oblikovanje politika, praksi i institucija koje će omogućiti rast povjerenja i dobrih odnosa; • Promocija dijaloga, uzajamnog razumijevanja pripadnika različitih vjera i porijekla; • Postizanje zajedničkog društva gdje ljudi mogu zajedno živjeti, raditi i zabavljati se.6 Sporazum zvan „Zajednička budućnost“ postojao je u vrijeme devolucije. Vizija je narednim dokumentom7 pomaknuta unaprijed i sada se govori o društvenoj koheziji. Dakle, u relativno kratkom vremenskom periodu8 ostvaren je određeni napredak koji je omogućio prijenos fokusa sa relaksacizajednica čiji je rezultat novi Strateški okvir za dobre odnose (Policy and Strategic Framework for Good Relations – 2005) pod nazivom A Shared Future (Zajednička budućnost). Svrha ovog dokumenta je kreiranje koherentnog, koordiniranog i dugotrajnog pristupa, koji odgovornost za unapređenje odnosa prenosi na sve nivoe uslužnog - javnog sektora, dok je ključni cilj pomirenje. Sam koncept pomirenja zasnovan je na kulturi tolerancije i tri osnovna principa: (1) da svaki pojedinac u Sjevernoj Irskoj zaslužuje da bude tretiran kao ljudsko biće; (2) da svi pojedinci moraju uzajamno prepoznati suštinu zajedničkog humaniteta; (3) država mora biti neutralna u pogledu sučeljenih kulturnih zahtjeva (2005: 9): u „From ‘A Shared Future’ to ‘Cohesion, Sharing and Integration’ An Analysis of Northern Ireland’s Policy Framework Documents”., Prepared by: Professor Jennifer Todd, Director Institute for British Irish Studies (IBIS), University College Dublin; Professor Joseph Ruane, University College Cork and Research Associate, IBIS; research assistance by Mark Dunne for the Joseph Rowntree Charitable Trust. Oct. 2010, str. 6. Zajednička budućnost: unapređenje odnosa u Sjevernoj Irskoj (2005),http://www.ofmdfmni. 6  gov.uk/asharedfuturepolicy2005.pdf

Nastavkom procesa devolucije u svibnju 2007. godine, Vlada Sjeverne Irske je inicirala 7  razvoj nove strategije za odnose između zajednica. U srpnju 2010. godine OFMDFM (Ured prvog ministra i zamjenika prvog ministra) je pokrenuo javnu raspravu o Programu za koheziju, zajedništvo i integraciju (Programme For Cohesion, Sharing And Integration). U ovom dokumentu Vlada se obvezuje da će raditi na ostvarenju zajedničke i bolje budućnosti za sve, nudeći viziju “snažne zajednice u kojoj svatko, bez obzira na rasu, boju kože, religijsko ili političko ubjeđenje, starost, spol, invaliditet ili seksualnu orijentaciju, može živjeti, raditi i družiti se u okružju pravednosti, jednakosti, prava, odgovornosti i poštovanja”, Ibid, str. 9. 8 

Period od pet godina između dvije strategije “Shared Future” (2005) i “Cohesion” (2010).

11

je društvenih odnosa na jačanje preduvjeta za međusobnu interakciju pripadnika dviju zajednica, koja bi s vremenom trebala dovesti do izmjene važeće kulturne paradigme i označiti stvaranje novog društva koje će, umjesto podjela, karakterizirati interkulturalni dijalog i intenzivnija kulturna razmjena, a u konačnici i snažna društvena kohezija. Drugim riječima, kultura koja često služi kao instrument podjele i sektaštva nastoji se iskoristiti protiv podjela, a u korist postizanja društvene integracije i kohezije. Antisektaštvo je pri tome dio programa društvene kohezije u koji se strateški ulaže budući da se otvoreno sektaštvo percipira kao velika prepreka integraciji. Ono ubija voluntarizam tako da je nevladin sektor odnosno civilno društvo u širem smislu teško održivo na duge staze. Čak i pored izdašne finansijske potpore organizacijama civilnog društva Sjeverne Irske,9 ponajprije na polju edukacije i osposobljavanja, vjeruje se kako će u perspektivi biti potrebna značajna racionalizacija, jer je velika količina donacija povećala ekspertizu NVO sektora a da pri tome nije riješen ključni problem, a to je odsustvo kulture volontarizma. Ta, takoreći, NVO kultura je razvijena u drugim dijelovima UK, ali ne i u Sjevernoj Irskoj gdje se percipira više kao dodatna mogućnost zapošljavanja. Nakon niza godina i velikih novčanih ulaganja sve više se postavlja pitanje o tome gdje su napravljene greške, jer se govori o “provaliji” koja guta novce.10 Prepreku razvoju civilnog društva predstavlja i još uvijek nedovršen proces pomirenja, a ponajviše “duhovi” iz prošlosti i sektaško nasilje koje se i dalje, mada u znatno manjoj mjeri nego prije, hrani na toj prošlosti. U tom smislu nedavno objavljen Saville izvještaj vodi u pravcu demistifkacije prošlosti, dajući konkretne i zvanične ocjene kao npr. zaključak da je britanska obavještajna služba povezana sa određenim umorstvima što predstavlja veliko olakšanje za republikansku zajednicu. S druge strane unionisti smatraju da izvještaj potcjenjuje ulogu i zločine republikanskih paravojnih formacija. Međutim, i pored različitih vizura postoji konsenzus o važnosti razotkrivanja istina pred očima žrtava, kao i da se zna da je vođen prljav rat, jer u protivnom završite s prljavim mirom.11 Svi očekuju reciprocitetno priznanje o tome da je njihova prošlost bila kritična i da loše stvari iz prošlosti moraju do kraja biti razgolićene. 9  Pored programa pomoći EU značajna sredstva su osigurana i angažmanom SAD, sa preko 455 milliona funti pomoći za period od 5 godina, slijedeći principe raspodjele resursa na lokalnom nivou, sa više prioritetnih područja: nasljeđe prošlosti - žrtve i preživjeli, slamanje strukturalnih podjela; izgradnja institucionalnih kapaciteta – uključujući građanske organizacije; stambene politike uz posebnu edukaciju i osposobljavanje osoblja za adresiranje segregacije. Sve u svemu mnogo je novca, a njegovim dobrim ulaganjem mogu se postići pozitivni efekti. 10  Mrs. Evely Hoy, Head of Community Relations Unit - Office of the First Minister and Deputy First Minister. 11  Alex Maskey, Shin Fain „Prošlost nije toksični otpad da ga pokušate zakopati. Zaboraviti prošlost je isto kao izgubiti jedno oko”.

12

Iako u Sjevernoj Irskoj nije bilo nečega što bismo mogli nazvati izravnim etničkim čišćenjem, godine sektaštva i nasilja dovele su do raseljenja mnogih, tako da se iz današnje perspektive može govoriti o tisućama izbjeglica koji su pobjegli od diskriminacije, nasilja, uznemiravanja i sl. Vlasti nikada nisu organizirano radile na povratku tih ljudi kućama već je samo ponuđena određena vrsta kompenzacije. Mada je sjevernoirski konflikt uzrokovao relativno nizak broj žrtava12, barem u odnosu na neka druga konfliktna područja, dugogodišnja društvena tenzija je dovela do “samosegregacije” tj. pojave da ljudi preferiraju živjeti u “svojim” susjedstvima, gradeći visoke zidove u graničnim područjima prema pripadnicima druge zajednice. Učinak godina sukoba ostavio je pečat u dijelovima Sjeverne Irske. Tako npr. zapadni dio Belfasta i pogranična područja nemaju miješane brakove, dok ih u predgrađima istog grada ima. Ljudi koji tamo žive imaju drugačije prioritete i način razmišljanja, pa u takvim područjima postoje i funkcioniraju integrirane škole. Iako je mnogo lokalnih zajednica danas manje monoetnično nego prije, stanje na terenu pokazuje da populacija općenito preferira homogena okruženja. Zbog toga su prisutni veliki džepovi segregacije dok je u zapadnom Belfastu intenzivno područje kontakta između dvije zajednice, gdje još uvijek preovladava strah i nedostatak sigurnosti.13 Dugogodišnji konflikt omogućio je da ovakav vid segregacije postane sasvim normalna stvar, primjerice, da je donji dio ulice katolički a gornji protestantski. Stoga se na bazi strategije za osiguranje društvene kohezije ulažu znatna sredstva u razvoj integriranih susjedstava, pri čemu se prvo nastoje identificirati ona koja imaju perspektivu razvoja, a potom se prema njima usmjeravaju resursi i implementiraju projekti.

12 

Od početka 1970-ih godina sveukupno oko 3.500 žrtava.

13  U takvim sredinama u kojima postoji “interface” dvije zajednice redovan izazov međuetničkim odnosima su parade Reda Oranža. Protestanti slave bitku iz 1690. godine između Jamesa I i armije Williama od Oranža, odražavajući protestantski trijumfalizam iz tog vremena, pri čemu potpuno zanemaruju činjenicu da je James I bio britanski kralj. Bitka se odigrala 12 srpnja i od tada pa do danas na taj dan se održavaju spektakli, što katolička populacija doživljava kao demonstraciju protestantskog trijumfalizma. Ukupno se godišnje u Sjevernoj Irskoj organizira oko 4000 parada koje idu svojim neizmijenjenim tradicionalnim rutama, usprkos činjenici da je s vremenom to područje naselila katolička populacija. Trenutno se u Sjevernoj Irskoj vode polemike o ovakvim paradama koje uzrokuju mnogo problema i remete odnose između zajednica.

13

LITERATURA: • •

• •

John McGarry and Brendan O’Leary. Consociational Theory, Northern Ireland’s Conflict, and its Agreement. Part 1: What Consociationalists Can Learn from Northern Ireland „From ‘A Shared Future’ to ‘Cohesion, Sharing and Integration’ An Analysis of Northern Ireland’s Policy Framework Documents”., Prepared by: Professor Jennifer Todd, Director Institute for British Irish Studies (IBIS), University College Dublin; Professor Joseph Ruane, University College Cork and Research Associate, IBIS; research assistance by Mark Dunne for the Joseph Rowntree Charitable Trust. Oct. 2010 “A Shared Future: Policy and Strategic Framework for Good Relations in Northern Ireland”, March 2005, http://www.ofmdfmni.gov.uk/asharedfuturepolicy2005.pdf “Programme for cohesion, sharing and integration”, consultation document, (lipanj/juni 2010) http://www.ofmdfmni.gov.uk/reformatted_final_print_version_csi__26.07.10.pdf

Intervjui: • • • • •

Alex Maskey, član Parlamenta Sjeverne Irske ispred Sinn Feina, Belfast, juni 2010. dr. Brian Crowe, savjetnik ministra za zapošljavanje i učenje Sjeverne Irske, Belfast, juni 2010. dr. Peter O Neill, izvršni direktor Northern Ireland Human Rights Commission, Belfast, juni 2010. Mrs. Evely Hoy, Head of Community Relations Unit - Office of the First Minister and Deputy First Minister. Mark Durkan, lider Social Democratic and Labour Party (SDLP) i član Parlamenta Sjeverne Irske.

14

Midhat Kapo

3.

Uloga vanjskih faktora u izgradnji mira i stabilizaciji društva: Sjeverna Irska

Površno promatranje sjevernoirskog konflikta lako bi navelo na zaključak se radi o primordijalnom, lokalizovanom sukobu dva primarno religijska identiteta, protestantske i katoličke populacije, koji vuče korijene još iz srednjovjekovlja i na čijoj bazi su izgrađeni moderni etnonacionalni identiteti. Međutim, irski nacionalizam, kao jedan od najsnažnijih evropskih perifernih nacionalizama, u svome historijskom kontekstu jeste moderna reakcija na britanski imperijalizam koji je koristio vjersko-etničku podjelu kao legitiman model vladanja (protestanti-katolici) i rasne stereotipe o nadmoćnosti Anglosaksonaca nad domicilnim keltskim stanovništvom kao temeljem društvenih odnosa na irskome otoku. Irski nacionalizam, prvobitno definiran civilno, kao otočki, teritorijalni nacionalizam, nastaje kao reakcija na britanski imperijalizam, a nakon 1916. godine dobija snažan etnoreligijski, katolički karakter koji crpi snagu iz svoga kontrapartnera u konfliktu, britanskog nacionalizma neupitno protestantske provenijencije.14 Nakon stvaranja slobodne irske države 1921. godine na jugu otoka katolička crkva preuzima centralnu poziciju u društvu i irsko građenje nacije dobija i struktuirane katoličke obrise. Na sjeveru otoka nastaje Sjeverna Irska sa tada dominantnom protestantskom populacijom i ona ostaje dio Velike Britanije. Iako se „problemi“ u Sjevernoj Irskoj referiraju na lokalne odnose dvije etnoreligijske grupacije nemoguće je razmatrati njihove odnose i sam konflikt bez šire perspektive anglo-irskih odnosa, i nakon 1921. godine odnosa dvije suverene države Republike Irske i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Isto tako, potraga za rješenjem ovog naizgled lokalnog problema jeste historija anglo-irskih sporazuma. Ulaskom obje zemlje u Evropsku uniju Sjeverna Irska postaje teret za obje strane, posebno zbog činjenice da su irski i britanski nacionalizmi, bar u suverenim državama, izgubili prvobitnu žestinu i poprimili više civilni karakter, te je primjetan snažniji angažman političkih elita da se nađe mirno rješenje za Sjevernu Irsku, što je na kraju i rezultiralo Sporazumom iz Belfasta, 1998. godine. Iako je Slobodna Irska do proglašenja Republike 1949. godine postepeno uklanjala političke i kulturne veze za Velikom Britanijom ostao je veoma snažan uticaj britanske kulture, posebno ako uzmemo u obzir ekonomsku povezanost i faktičku ekonomsku ovisnost Irske o Ujedinjenom Kraljevst14 

Vidjeti Coronation Oath Act iz 1688. godine

15

vu. U vremenu otcjepljenja 1921. godine ekonomska razmjena Irske (uvoz i izvoz) je u potpunosti ovisna o Ujedinjenom Kraljevstvu (na nivou od 90% 1921. godine.; 75% 1960. godine, da bi tek na 35% pala 1988. godine zahvaljujući snažnom evropskom tržištu). Tako da i sam proces odvajanja političko-ekonomskim elitama nije bio u potpunosti bezbolan, a veze Irske i Ujedinjenog Kraljevstva nikada nisu bile u potpunosti prekinute već su s razvojem društava dobijale nove dimenzije. Time je sjevernoirski konflikt od samih početaka imao regionalno-međunarodnu dimeziju da bi 60-tih godina bio u potpunosti internacionaliziran. 3.1. Anglo-irski sporazum (1921.) Stvaranje slobodne irske države utemeljeno je Anglo-irskim sporazumom iz 1921. godine, zaključenim nakon Anglo-irskog rata (1919.-1921.). Anglo-irski sporazum predviđao je uspostavu slobodne irske države (na cijelom otoku), a koja bi ostala u sastavu Commonwealtha, kao dominion Britanske Imperije (položaj koji su imale Kanada, Australija, Novi Zeland i Južna Afrika). Ovaj Sporazum se oslanjao na Government of Ireland Act iz 1920. godine (poznat kao „Fourth Home Rule Act“ ili Četvrti samoupravni zakon za Irsku) kojim je uspostavljena separatna administracija na irskome otoku, jedna za jug otoka i druga za sjever otoka čime je faktički formirana Sjeverna Irska. Historijski gledano ovaj tzv. „Fourth Home Rule Act“ iz 1920. godine je zakonski instrument za buduću podjelu otoka jer je u Sporazumu iz 1921. godine ugrađena klauzula da protestantski sjever otoka, odnosno Sjeverna Irska može istupiti iz Slobodne Irske države i ostati dijelom Britanskog Imperija. Anglo-irskim sporazumom postavljeni su institucionalni temelji današnjeg sjevernoirskog problema dok je on u tadašnjoj perspektivi elita smatran konačnim riješenjem anglo-irskih odnosa. Gledajući iz današnje historijske perspektive u ovome slučaju možemo govoriti o pragmatičnosti nacionalnih elita jer se tadašnja irska elita svjesno odrekla sjevernog dijela otoka u zamjenu za stvaranje Irske Republike oslobođene britanske okupacije, vođena u tom procesu istim principom kojim se vodio Bismarck pri stvaranju prve ujedinjene Njemačke, onoga što će njemački nacionalisti nazvati Bismarckovom Kleinedeutschland (pragmatični princip: „Bolje išta nego ništa!“). Za britansku vladajuću elitu ovaj sporazum je predstavljao konačno rješenje irskog problema koji je imperij na zalasku moći iscrpljivao kako vojno, tako i ekonomski. Iz perspektive britanske elite ovaj sporazum je značio da su se oslobodili balasta irske katoličke populacije koju nisu mogli inkorporirati u britanski-protestantski identitet, dok su istovremeno zadržali protestantsku populaciju na sjeveru 16

otoka pod svojim okriljem, a za koju su bili ekonomski i sentimentalno vezani. Odmah po proglašenju Slobodne Irske 1921. godine, nakon samo dva dana, Sjeverna Irska istupa iz novoformirane države i priključuje se Ujedinjenom Kraljevstvu sa svojim dvotrećinsko- većinskim protestantskim stanovništvom. Za to vrijeme Irska, nakon kraćeg građanskog rata potaknutim neslaganjem oko Sporazuma, dobija tipično katoličke obrise. U Sjevernoj Irskoj su, pod sloganom Lorda Craigavona „Protestantski Parlament za protestante“, izborni okruzi modifikovani na način da se osigura sigurna većina protestantskoj populaciji u vladajućim strukturama, ostavljajući tako manjinsku katoličku populaciju u tvrdoj opoziciji. U svojim principima ovaj Sporazum bio je utemeljen na etnoreligijskoj teritorijalnosti: jug za Irce-katolike i sjever za Britance-protestante. Britanci su zasigurno bili zadovoljniji njegovim rezultatom jer nisu imali nikakvih specifičnih interesa na irskom otoku, dok je za irske nacionaliste nastavak britanske okupacije na dijelu otoka ostao otvorena rana. 3.2. Od Sunningdalskog (1973.) do novog Anglo-irskog sporazuma (1985.): Internacionalizacija konflikta kroz kampanju zaštite ljudskih prava Zaostavština irskog građanskog rata bili su oružani ostaci Irske republikanske armije (IRA – Irish Republican Army), zvanično zabranjene u obje zemlje, a ideološki usmjerene na vojno uništenje obje i uspostavi Irske Republike na području cijelog otoka. Oružane kampanje IRA-e tokom 50-tih i 60-tih godina na sjeveru kvalitativno su praćene policijskom represijom RUC-a15 prema katoličkoj populaciji što neminovno dovodi do masovnih kršenja ljudskih prava. Tokom 60-tih, kao odgovor na IRA-ine učestale vojne kampanje protestanti formiraju svoje paravojne jedinice poznate kao Ulsterske dobrovoljačke snage (UVF – Ulster Volunteer Force) koje u potpunosti funkcioniraju kao pandan IRA-i, što dovodi do eskalacije nasilja 60-tih. UVF je neformalno funkcionirao kao produžena ruka policijskih snaga (u potpunosti protestantskih), što sjevernoirskom konfliktu daje dimenziju borbe za ljudska prava. Američki pokret za građanska prava crnaca iz 50-tih godina dao je novu metodologiju katoličkoj populaciju u borbi za svoja prava. Civilni marševi, pored bombaških napada, tako postaju neizostavan kolorit sjevernoirskog društva 60-tih godina. Mnogo takvih najavljenih marševa naišlo je na zabranu od strane policije, a organizatori su ih održavali bez obzira na zabrane, što je neminovno dovodilo do stalnih sukoba policije sa demon15 

Royal Ulster Counstabulary ili policijske snage Sjeverne Irske do 2001. godine

17

strantima. U kulminaciji ovih sukoba tokom Marša u Derryiju/Londonderryiju u avgustu 1969. godine Velika Britanija šalje vojne snage u Sjevernu Irsku kako bi situaciju stavila pod kontrolu i održala red i zakon. Međutim, ovaj potez je samo dolio ulje na vatru i otvorio najkrvaviji period sjevernoirskog sukoba poznat kao „The Troubles“.16 Tokom ovog perioda dolazi do podjele u nacionalističkom bloku (među Ircima-katolicima) između onih koji podržavaju civilnu, nenasilnu borbu za ravnopravnost katolika na sjeveru i konačno ujedinjenje Otoka i onih koji su za nastavak oružane borbe. Tako da od 60-tih godina egzistiraju dvije frakcije IRA-e. Jedan od prvih pokušaja vlada Velike Britanije i Republike Irske da okončaju val političkog nasilja u Sjevernoj Irskoj bio je Sunningdalski sporazum iz 1973. godine. Za ovaj Sporazum značajano je uplitanje Vlade Velike Britanije koja napušta politiku nemiješanja u lokalne probleme Sjeverne Irske, prepuštajući do tada upravljanje konfliktom lokalnim strukturama koje su de facto bile jedne od aktivnih sudionika. Treba također napomenuti da na međunarodnom planu, obje države, i Republika Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, već od 60-tih godina imaju pred sobom perspektivu širih evropskih integracija. Za obje zemlje sjevernoirski konflikt, stalni bombaški napadi i masovna kršenja ljudskih prava predstavljaju teret, kako u njihovim međusobnim odnosima, tako i u percepciji ovih zemalja u svjetskoj javnosti. Formiranjem Evropske unije dolazi do poboljšanja međudržavnih odnosa i otvaranja novih strateških resursa za rješavanje konflikta. Međudržavna saradnja i administrativna kooperacija na evropskome nivou od 1973. godine, te formalna jednakost Iraca i Britanaca u Uniji razbila je stare obrasce anglo-irskih odnosa i učinila bilateralnu saradnju na pitanju Sjeverne Irske mogućom i poželjnom. A ideja zajedničkog, dvojnog suvereniteta postaje tihi sadržilac svih rješenja problema zvanog Sjeverna Irska. U skladu sa principima zapadnih demokratija Velika Britanija u martu 1973. godine objavljuje tzv. „Bijelu knjigu“, kojom vraća u život suspendovani Parlament Sjeverne Irske i organizuje referendum o budućem statusu ove provincije. Iste godine predstavnici Irske i Velike Britanije počinju razgovore o rješenju sjevernoirskog konflikta koji rezultiraju Sunningdalskim sporazumom, kojim se po prvi put priznaje irska dimenzija rješenja sjevernoirskog konflikta. Ovaj Sporazum stavlja akcenat na uspostavljanje balansa političke moći u Sjevernoj Irskoj između protestantske i katoličke zajednice i uspostavlja Irsko vijeće, sastavljeno od predstavnika Republike Irske, Velike Britanije i Sjeverne Irske koje ima harmonizirajuću i konsultativnu ulogu. Ovaj Sporazum je vrlo brzo doživio kolaps jer unionisti nisu 16  The Troubles (od 1969. do 2001.) predstavlja najnasilniji i najkrvaviji period sjevernoirskog konflikta u kome su život izgubile 3.526 osobe.

18

prihvatili principe balansa političke moći u kojem su vidjeli gubitak čvrste kontrole nad državnim aparatom. Tako da pitanja ljudskih prava, nezakonito pritvaranje, policijska brutalnost i svakodnevno nasilje ostaju obilježje sjevernoirskog društva. Tokom 70-tih značajnu ulogu u internacionalizaciji sjevernoirskog konflikta imaju i nevladine organizacije koje se bave pitanjima ljudskih prava. Značajan je izvještaj Amnesty Internationala iz 1977. godine koji govori o tretmanu nezakonito pritvorenih osoba i brutalnim metodama policijskih ispitivanja na osnovu kojega je Vlada Republike Irske pokrenula spor protiv Velike Britanije pred Evropskim sudom za ljudska prava. Za Veliku Britaniju ovo je bio snažan udarac na međunarodni ugled zemlje, koja je nastojala da prikaže svijetu da se upravljanje konfliktom dešava u okvirima normi zapadnoevropske demokracije, a ne kolonijalnog upravljanja. Nakon propasti Sunningdalskog sporazuma Velika Britanija je pokušala da „normalizira“ Sjevernu Irsku što je uključivalo i ukidanje nezakonitog pritvaranja osoba i statusa političkih zatvorenika pripadnicima paravojnih formacija IRA-e. Pripadnici paravojnih formacija su se tretirali kao obični kriminalci što je dovelo do niza protesta po zatvorima koji kulminiraju kolektivnim štrajkom glađu 1981. godine. Već tokom šezdesetih godina postaje veoma važna tzv. američka veza, posebno za nacionalistički blok, koji je putem veza sa irskom emigracijom u Sjedinjenim Američkim Državama osiguravao stalnu finansijsku, političku i medijsku potporu za svoje ciljeve, stavljajući akcenat sjevernoirskog konflikta na priču o borbi za ljudska prava. Izborom demokrate Jimmyja Cartera za američkog predsjednika 1976. godine, političara javno deklariranog potpori ljudskim pravima u cijelom svijetu, Sjeverna Irska postaje po prvi put predmetom američke vanjske politike. Štaviše, Carter je u jednom javnom obraćanju obećao američku finansijsku potporu u slučaju uspjeha mirovnog procesa u Sjevernoj Irskoj. Dolaskom republikanaca na vlast 1980. godine sjevernoirsko pitanje, barem u početku mandata nove administracije, nije u fokusu pažnje sve do 1984. godine, kada na jednom sastanku predsjednika Regana sa premijerkom Velike Britanije Margaret Thacher, predsjednik Regan postavlja pitanje rješavanja sjevernoirskog problema. Ovdje je angažman Sjedinjenih Američkih Država igrao važnu ulogu u procesu koji je vodio potpisivanju novog Anglo-irskog sporazuma 1985. godine. Ovaj novi sporazum uspostavio je Anglo-irsku međudržavnu konferenciju sastavljenu od predstavnika vlada Velike Britanije i Republike Irske. Ovo međudržavno tijelo, koje je imalo savjetodavnu ulogu, bavilo se političkim, zakonskim i sigurnosnim pitanjima u Sjevernoj Irskoj, te promocijom prekogranične saradnje. Nije imalo autoritet da nameće ili mijenja zakone ali je moglo da daje prijedloge sve dok ti prijedlozi ne zadiru 19

u nadležnosti lokalnih vlasti u Sjevernoj Irskoj. Ovim nije zaustavljeno političko nasilje, niti su pomirene dvije duboko podijeljene zajednice, ali su postavljeni temelji dobre suradnje vlada dviju zemalja, Republike Irske i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Dok je Sporazum bio odbačen i osuđen od strane unionista, postao je osnova za razvoj povjerenja i zajedničkog djelovanja između vlada Republike Irske i Velike Britanije17, te doveo do Zajedničke deklaracije o miru (Downing Street Declaration) 1993. godine, nakon čega i do kasnijih obustava nasilja od strane nacionalista i unionista. 3.3. Postkonfliktno upravljanje mirovnim procesom Deklaracija iz Downing Streeta je zajednička deklaracija premijera Velike Britanije i Republike Irske iz decembra 1993. godine kojom je potvrđeno pravo samoodređenja naroda Sjeverne Irske da postane dio ujedinjene Irske ako većina stanovništva to podrži na referendumu. U njoj je prepoznata irska dimenzija problema u smislu da narodi irskog otoka, sjevera i juga, imaju suvereno pravo da rješavaju pitanja između sjevera i juga zajedničkim konsenzusom, a vlade Republike Irske i Velike Britanije obvezale se na traženje mirnog rješenja konflikta, isključujući iz svih budućih pregovora sve političke stranke povezane sa paravojnim snagama ali obećavajući da će i one, ukoliko odbace nasilje, biti uključene. Velika Britanija se odriče bilo kakvih sebičnih strateških ili ekonomskih interesa u Sjevernoj Irskoj a Republika Irska se obavezuje da će raditi na uklanjanju strahova unionista od ujedinjenja Irske, kao i da je mir jedini put ujedinjenju Irske. Nakon što je Deklaracija prihvaćena od strane sjevernoirske lokalne uprave, IRA proglašava prekid vojnih aktivnosti u avgustu 1994. godine, a Zajednička unionistička vojna komanda u oktobru iste godine. Nakon prekida paravojnih aktivnosti dolazi do serije međudržavnih i, paraleno, lokalnih multilateralnih stranačkih pregovora. Mirovni napori dobijaju i snažnu međunarodnu podršku. Evropska komisija 1995. godine, pored obilate finansijske potpore kroz već postojeće programe i programe prekogranične suradnje, pokreće nove programe finansijske potpore mirovnim procesima. Iste godine američki predsjednik Bill Clinton posjećuje Sjevernu Irsku pružajući potporu mirovnom procesu i u svome obraćanju javnosti teroriste naziva ljudima prošlosti. Ključ uspjeha pregovora jeste u traženju srednjeg puta, podržavanja umjerenih političkih 17  Treba napomenuti da je Britanska vlada istovremeno vodila tajne pregovore sa IRA-om kako bi osigurala obustavu nasilja, pritisnuta novom taktikom IRA-e tokom osamdesetih koja je bombaške napade počela izvoditi na britanskom otoku naglašavajući time da je cilj njihove borbe otpor britanskoj okupaciji.

20

opcija na obje strane i snažna javna kampanja protiv radikalizma i nasilja, obilato potpomognuta od strane međunarodnih aktera. Nakon dugotrajnih pregovora 1998. godine postignut je sporazum. Osnovni princip ovog Sporazuma (The Agreement, Belfast Agreement ili Good Friday Agreement) jeste da se o bilo kakvoj promjeni ustavnog statusa Sjeverne Irske mora odlučivati voljom većine građana. Sve strane se pri tome obavezuju da će se bilo kakve promjene dešavati isključivo mirnim putem i demokratskim sredstvima. Sporazumom se uspostavlja Parlament Sjeverne Irske sa delegiranim zakonskim nadležnostima, a u Parlamentu, za donošenje svih bitnijih odluka, potreban je konsenzus predstavnika obje zajednice. Za izvršnu vlast se koristi princip prinudne koalicije kako bi se osigurala podjela političke moći, te spriječila uspostava jake opozicije. Istovremeno, uspostavlja se dvogodišnji plan za razoružavanje paravojnih formacija. Sporazum sadrži i bitne odrednice vezane za jednakost, uspostavu vladavine prava i borbe protiv etničke diskriminacije. Uspostavlja se Sjevernoirska komisija za ljudska prava (Northern Ireland Human Rights Commision - NIHRC) i uvodi zakonska regulativa namijenjena promociji jednakosti u javnom sektoru. Jedan od ciljeva Sporazuma je i reforma policijskih snaga koju vodi Nezavisna komisija za policiju Sjeverne Irske. Isto tako, iz zatvora se oslobađaju svi pripadnici paravojnih formacija koje su se obvezale na prekid neprijateljstava. Sporazum sadrži i dvije veoma bitne odrednice koje postavljaju anglo-irske odnose u potpuno novu dimenziju. Republika Irska briše iz svoga Ustava članove 2. i 3. koji sadrže teritorijalne pretenzije ove države na sjeverni dio otoka, dok istovremeno Britanska vlada ukida Government of Ireland Act iz 1920. (Fourth Home Rule Act) koji je bio pravna osnova za podjelu otoka 1921. godine. Uspostavljaju se i nova međudržavna tijela: Britansko-irska međuvladina konferencija (umjesto nekadašnje Anglo-irske međuvladine konferencije), zatim Britansko-irsko vijeće sastavljeno od predstavnika vlada Ujedinjenog Kraljevstva, Irske, Sjeverne Irske, Škotske, Velsa. Uspostavljaju se Sjever-jug ministarsko vijeće i Sjever-jug izvršna tijela kako bi se koordinirala prekogranična suradnja i koordinirale politike i programi u različitim oblastima. Velika Britanija se obvezala na prekid Operacije barjak (Operation Banner) i povlačenje vojnih snaga iz Sjeverne Irske s konačnom obustavom paravojnog djelovanja. Sporazumom se prepoznaje pravo građana Sjeverne Irske da se identificiraju kao Irci ili/i Britanci i tako budu prihvaćeni, te da imaju i/ili britansko i irsko državljanstvo, što prihvataju obje zemlje i obavezuju se da to neće imati bilo kakvog uticaja na budući status ove provincije. U skladu sa dogovorenim, Sporazum se morao ratificirati na referendumu voljom većine građana Sjeverne Irske i isto tako u Republici Irskoj, 21

zbog dogovorenih izmjena Ustava. Dok su se na sjeveru građani izjašnjavali o samom Sporazumu, na jugu je održavan referendum o izmjenama, za Britance, spornih članova Ustava. Na sjeveru je referendum pratila snažna kampanja u koju su lično bili uključeni i britanski i irski premijeri. Nakon pozitivnog izjašnjavanja građana 23. maja 1998. godine ovaj Sporazum stupa na snagu 2. decembra 1999. godine kada počinje sa radom Parlament Sjeverne Irske. Ovaj Sporazum je dobar primjer „win-win“ rješenja između suprotstavljenih strana gdje je svaka od sudionica konflikta dobila po nešto kako bi zadovoljila apetite, a istovremeno je osigurana politička pat pozicija, odbačeno nasilje kao instrument rješavanja političkih nesuglasica i konflikt prebačen u političku, civilnu arenu, te na taj način institucionaliziran. Nakon 1999. godine sjevernoirsko društvo ulazi u jednu mirniju fazu, iako razoružavanje paravojnih formacija, reforma policijskih snaga i podjela političke moći ostaju top teme političkog prepucavanja nacionalista i unionista. Ova pitanja rješavana su tzv. Sporazumom iz St. Andrewsa (2006.) koji predstavlja stvarni kraj perioda „The Troubles“ i kraj vojne „Operacije barjak“, započete 38 godina ranije, jer se britanske vojne snage povlače iz Sjeverne Irske 2007. godine. 3.4. Kraj igre? Zasigurno sjevernoirsko društvo nakon mirovnog procesa ulazi u mirnije razdoblje, ne u potpunosti lišeno nasilja, ali u odnosu na period „The Troubles“, možemo govoriti o istinskoj normalizaciji svakodnevnice. Duboka podijeljenost društva, etnoreligijsko sektaštvo, ostaje osnovna karakteristika ovog društva. No na političkom i institucionalnom nivou dešavaju se značajne promjene indukovane mirovnim sporazumom, a koje se tiču balansa moći unutar administrativnog aparata, potpomognute institucionalnim rješavanjem, do tada općeprisutnog, problema kršenja ljudskih prava pripadnika manjinske zajednice. Interkomunalni problemi su ostavljeni lokalnoj mikrozajednici da ih rješava uz izdašnu međunarodnu finansijsku potporu. Zasigurno mirovni proces nije otupio oštricu irskog nacionalizma. Njegovi ciljevi su i dan danas ostali isti, što se vidi iz Uskršnje poruke IRA-e iz 2007. godine u kojoj se ističe čvrsto uvjerenje da je republikanski cilj ujedinjenja Irske ostvariv putem mirnih i demokratskih sredstava. Postavlja se pitanje: šta ako se mirna i demokratska sredstva pokažu neučinkovitim? Ista Uskršnja poruka završava sa: „Mi ostajemo potpuno predani uspostavi ideala

22

i principa sadržanih u Objavi18 iz 1916. godine.“ 19 Sama Objava se poziva na pravo Iraca na vlasništvo nad Irskom i kontrolom njene sudbine i da to pravo nikada ne može nestati osim istrebljenjem irskog naroda. Sam tadašnji ustanak predstavlja potvrdu te tvrdnje oružjem. Taj ideal ujedinjenja nikada nije izgubio žar i irski nacionalizam danas jeste jedan od najsnažnijih evropskih nacionalizama. To pokazuje i pojava novih paravojnih inačica IRA-e nakon službenog proglašenja obustave paravojnog djelovanja. Za britansku stranu osnovni cilj mirovnih pregovora jeste bio prekid nasilja. Prije svega prekid bombaških napada koji su se učestalo počeli izvoditi na britanskom otoku. Ta nova strategija IRA-e iz 80-tih je bila osnovni instrument koji je Britance natjerao na pregovore jer je IRA uspjela, bombaškim napadima na engleskome tlu, dovesti konflikt direktno u dvorište Westminstera. Ovom novom strategijom, percepcija sjevernoirskog konflikta u široj britanskoj javnosti se pomjera. Gubi se priča o nekom udaljenom provincijskom, plemenskom čarkanju, a britanske vlasti dovodi u poziciju nemoćnika, nekoga ko nije u stanju da kontroliše situaciju. Zasigurno, neprestani bombaški napadi, posebno na londonski City, ekonomsko središte ne samo Velike Britanije već i svijeta, itekako su imali i snažan uticaj na britansku ekonomiju. U Sjevernoj Irskoj je, tokom 38 godina Operacije Banner u vrijeme najžešćih sukoba, bilo stacionirano od nekada minimalnih 10.000 do maksimalnih 21.000 aktivnih britanskih vojnika (broj je varirao u zavisnosti od lokalnih prilika). Ako uzmemo u obzir logističke potrebe održavanja te količine aktivnih vojnih snaga, onda nije zanemariv ni finansijski aspekt britanskog interesa za mirom. A sa promjenom globalnih pozicija krajem 90-tih godina i stupanjem na scenu tzv. „Novog svjetskog poretka“, gdje je Velika Britanija percepirana kao jedan od stubova, zasigurno je i sa strateškog stanovišta jednog globalnog igrača racionalnije imati 10.000 vojnika na naftnim poljima Iraka, nego držati ih u „policijskoj misiji“ u Sjevernoj Irskoj. I pored medijacije mirovnog rješenja od strane Republike Irske i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, koji se pojavljuju u ulozi glavnih pregovarača i garanata provedbe mirovnog sporazuma, te snažne međunarodne, političke i finansijske podrške, čini se da rješenje sjevernoirskog pitanja nailazi na probleme stupanjem u lokalnu političku arenu, gdje dubina podjele između dvije etnoreligijske zajednice nimalo ne gubi na intenzitetu. Naprotiv, sada je vatreno oružje i bombaške obračune zamjenilo simboličko oružje suprotstavljenih etnokulturnih kodova: zastave, 18  Objava iz 1916. godine ili Uskršnja objava o proglašenju Irske Republike koja je označila početak ustanka protiv britanske okupacije i borbe za nezavisnost. 19  Barton Brian, Roche J. Patrick: “The Northern Ireland Question – The Peace Process and The Belfast Agreement”, Palgrave MacMilian, London, 2009.

23

grafiti, spomenici, obljetnice, pali heroji itd. Dvije zemlje, snažno angažovane u mirovnom procesu, ostvarile su svoje ciljeve i uvele sjevernoirski problem u institucionalne, lokalne okvire. Ali ostaje pitanje da li je to dovoljno za rješavanje problema u situaciji kada lokalna podjela ostaje netaknuta? Konflikt nastavlja da se perpetuira nesmanjenim intenzitetom, s jedinom razlikom da on danas, svojim krvavim epizodama, ne kvari podnevni ručak mirnim građanima Evrope. U razgovoru s nama, tokom boravka u Belfastu, lidel Social Democratic and Labour Party (SDLP) Mark Durkham ponovio nam je izjavu koju je svojevremeno dao i BBC-u, da mu je na pitanje zašto su nakon 1998. godine pronašli partnera u radikalnom nacionalističkom Sinn Feinnu a ne u umjerenom SDLP-u britanski premijer Tony Blair pomalo cinično odgovorio: „Vaš problem je momci taj što nemate oružja.“ Evidentno je da i pored zapadnoevropskih demokratskih, institucionaliziranih ideala, i danas govor sile ostaje jedini priznati argument malih i nepriznatih kultura u političkom hrvanju za ostvarenje punopravnog statusa. U kanalisanju sjevernoirskog konflikta, odnosno njegovu transformaciju iz nasilnog, gerilskog sukoba u demokratsku političku igru, zasigurno su ogromnu ulogu odigrali međunarodni faktori, posebno dvije zemlje (in) direktno uključene u sam konflikt Republika Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Na ovom stadiju kontinuiranih mirovnih pregovora možemo tvrditi da ovi faktori jesu ostvarili svoje ciljeve pacifikacije Sjeverne Irske, no ostaje otvoreno pitanje da li su ti ciljevi kompatibilni sa ciljevima lokalnih mikrostruktura koje perpetuiraju konflikt? To je ključno ideološko-političko pitanje koje će obilježiti buduće šanse mirnog pozicioniranja Sjeverne Irske na političkoj karti Evrope, bilo kao dijela Ujedinjenog Kraljevstva ili kao dijela Republike Irske.

24

LITERATURA: • • • • • •

Barton Brian, Roche J. Patrick: “The Northern Ireland Question – The Peace Process and The Belfast Agreement”, Palgrave MacMilian, London, 2009. Claydon Tony, McBride Ian: “Protestantism and National Identity: Britain and Ireland, c. 1650 – c. 1850”, Cambridge University Press, 1999. Hill R. J.: “The New History of Ireland vol. VII: Ireland 1921 - 1984”, Oxford University Press, 2003. Kearney F. Hugh: „Ireland – Contested Ideas of Nationalism and History”, New York University Press, New York, 2007. Ruane Joseph, Todd Jennifer: “The dynamic of conflict in Northern Ireland – Power, conflict and emancipation”, Cambridge University Press, 1996. Ruane Joseph, Todd Jennifer: „A changed Irish Nationalism?: The significance of the Belfast Agreemant of 1998”, Europe No. 07, 2003.

Intervjui: • • • •

Alex Maskey, član Parlamenta Sjeverne Irske uime Sinn Feina, Belfast, juni 2010. dr. Brian Crowe, savjetnik ministra za zapošljavanje i učenje Sjeverne Irske, Belfast, juni 2010. dr. Peter O Neill, izvršni direktor Northern Ireland Human Rights Commission, Belfast, juni 2010. Mark Durkham, lider Social Democratic and Labour Party (SDLP) i član Parlamenta Sjeverne Irske, Belfast, juni 2010.

25

Midhat Kapo

4.

Obrazovanje i etnički konflikt: Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina – uporedna analiza

Za moderno obrazovanje, odnosno sistem obrazovanja, kaže se da je pedagoški i didaktički osmišljeno, više ili manje sistemski organizovano podučavanje i učenje kojim pojedinac stiče opšta i posebna znanja o svijetu oko sebe. Obrazovanjem jedinka razvija intelektualna, socijalna i praktična umijeća i navike, te jača svoje sposobnosti, oblikujući na taj način pogled na svijet, postavljajući temelje za konstantno povezivanje i nadgradnju znanja, vještina i sposobnosti. Postoje tri međusobno povezana tipa obrazovanja: 1. formalno obrazovanje (koje uključuje sistem opšteg, strukovnog i visokoškolskog obrazovanja); 2. neformalno obrazovanje (jeste organizirana društvena djelatnost kojom se zadovoljavaju dodatne ili alternativne potrebe učenja i koje može biti, ali i ne mora biti povezano sa sistemom formalnog obrazovanja); 3. samoobrazovanje (učenje koje pojedinac organizuje sam za sebe, van institucija i proširuje svoja znanja i vještine u kontekstu cjeloživotnog učenja). Obrazovanje je neophodna komponenta bilo kakvog društvenog života. Usko je vezano za pojam kulture kao proizvoda ljudskog djelovanja. Za one njene materijalne aspekte – objekte, simbole i tehnologiju, kao i one nematerijalne aspekte – vjerovanja, ideje i vrijednosti koje čine sadržaje jedne kulture. Čak i u, uslovno rečeno, „primitivnim društvima“ postoji prenos znanja i vještina, koji je neposredan i manje formalizovan. Obrazovanje je u direktnoj vezi sa biološkim ograničenjima čovjeka, koji se rađa kao nezaštićena i nezrela jedinka, nesposobna za samostalno preživljavanje. Jedinka kojoj od momenta rođenja treba briga i tutorstvo da bi uopšte preživjela. Ista jedinka, kada preživi sve izazove koje život nosi, kao stara i zrela osoba, sa životnim iskustvom i prikupljenim znanjem, umire. Ogroman je jaz između „mladih“ i „starih“ jedinki, članova jednog društva u iskustvu i znanju potrebnom za opstanak, a što društvo postaje kompleksnije utoliko se ova razlika povećava. Proces obrazovanja, kao prenos znanja i vještina potrebnih za preživljavanje i daljnji razvoj, a koje se prenosi s generacije na generaciju, jeste tu da popuni ovu međugeneracijsku prazninu i spriječi gubitak stečenih iskustava i znanja. Pored iskustava i znanja potrebnih za puko preživljavanje u ovom procesu prenose se i društvene vrijednosti i norme. Prenose se poželjni i iskustveno provjereni obrasci ponašanja. Obrazovanje kao društveni proces jeste prije svega komunikacija. Komunikacija koja pomaže da društvo preživi baš kao što biološka reprodukcija pomaže preživljavanju homo sapiensa. Društvo na ovaj način preživljava 26

unutar komunikacije i unutar prenosa znanja, iskustava, vrijednosti i normi koje sa društvenim razvojem postaju sve kompleksnije i sve apstraktnije. Već u predindustrijskim društvima, na kompleksnijem nivou razvijenosti, dolazi do pojave formalnih institucija koje se bave prenošenjem znanja, a koje je na tom stadiju rezervisano za potomke vladajućih slojeva. U industrijskim društvima moderne, nacija-država osigurava obrazovanje kao pravo svakog građanina i u tu svrhu ona organizira formalne ustanove za obrazovanje: vrtiće, osnovne i srednje škole i univerzitete. Naravno, uz svako pravo za građane slijedi i obaveza. U većini država svijeta obrazovanje je obavezno, barem na nivou osnovnog obrazovanja. Obavezno obrazovanje je generalno definisano kao besplatno, odnosno za njegovo finansiranje zadužena je država. Iako paralelno, negdje čak i prije, državnih obrazovnih ustanova nastaju i privatne obrazovne institucije, država-nacija je, kao posredni nosilac suvereniteta i vršilac vlasti nad određenim teritorijem, uvijek težila da u većoj ili manjoj mjeri ili sa većim ili manjim uspjehom vrši kontrolu nad obrazovnim procesima u ovim institucijama. Ta kontrola vršena je različitim oblicima standardizacije obrazovnog procesa, kontrolom kvalitete nastavnog kadra, propisivanjem obaveznih udžbenika, propisivanjem nepodobnih udžbenika ili čak autora. Kontrola države nad obrazovnim procesom išlo je redovito preko institucije inspektorata za „kontrolu kvalitete“ obrazovanja, kao sastavnog dijela ministarstava obrazovanja, koji je zadužen za „kontrolu kvalitete“ kako državnih tako i privatnih obrazovnih institucija. Uvijek se ova primarno političko-ideološka „kontrola kvalitete“ ticala sadržaja, a gotovo nikada forme obrazovnog procesa. Anthony Giddens piše o školstvu u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske na kraju XX stoljeća: „Obrazovanje je dugo bilo političko bojno polje, a tako je i sada, na početku ovog novog veka. Vođena je dugotrajna rasprava oko uticaja opšteg srednjeg obrazovanja, te oko standarda u obrazovanju i nejednakostima u širem društvu,“ 20 i to u britanskom društvu čija je karakteristika visok nivo privatnih obrazovnih institucija i generalno minimalni politički upliv države u obrazovni sistem, što je jedan evropski izuzetak par excellence.

20 

“ Gidens Entoni, Sociologija, Ekonomski fakultet u Beogradu, 2003.

27

4.1. Obrazovni sistemi zasnovani na religijsko-etničkoj segregaciji: Obrazovni sistem kao ideološki instrument 4.1.1. Sjeverna Irska Obrazovne institucije na irskome otoku formirane su po britanskom modelu koji odlikuje relativno visok stepen privatne inicijative i učešća privatnog kapitala u formiranju obrazovnih institucija, te veoma kasni upliv države u sferu obrazovanja. Škole su osnivane kao dobrotvorne institucije obično pod patronatom imućnih ljudi. Slično kao i u ostatku kontinentalne Evrope, na irskom otoku najveći patroni su bile crkve u okviru kojih su i osnivane prve obrazovne institucije. Uz protestantske crkve raslo je obrazovanje za protestante, a uz Katoličku crkvu za katolike. Prvi konkretan upliv državnog aparata21 u obrazovanju dolazi sa stvaranjem Slobodne Irske i Sjeverne Irske, kada pod uticajem državnog aparata obrazovanje na sjeveru i jugu otoka dobija sasvim drugačije razvojne puteve. Dok se na jugu otoka u slobodnoj irskoj državi akcenat obrazovanja (praćen velikodušnom finansijskom potporom) stavlja na povratku irskog jezika u učionice uz punu kontrolu obrazovnih sadržaja od strane Katoličke crkve, na sjeveru se sistem obrazovanja razvija prateći britanski obrazovni model. Treba napomenuti da je samo administrativno uređenje Sjeverne Irske (podjela na okruge) bilo postavljeno na način da je omogućavalo većinskoj protestantskoj populaciji da ima barem minimalnu većinu u svakom od šest okruga i na taj način aktivnu kontrolu novoformiranog državnog aparata i na lokalnoj razini, što je rezultiralo time da je administracija bila dominantno protestantska. Kada je 1921. godine formirana prva sjevernoirska vlada, markiz Londonderry je postao prvi ministar obrazovanja. U Belfastu tada nije bilo nikavog značajnijeg administrativnog aparata za upravljanje i podršku obrazovanju tako da je novi ministar morao faktički krenuti od nule. U samim počecima novo ministarstvo naišlo je na sektaške probleme s obzirom da je jedna trećina katoličkih škola odbila da prizna njegovu nadležnost, što je uvelike potpomognuto činjenicom da je Vlada Irske nastavila davati novčanu potporu ovim školama, što je potrajalo do oktobra 1922. godine. Kulminacija ovog sukoba desila se u proljeće 1922. godine kada je većina katoličkih škola odlučila da završne ispite održi po irskom obrazovnom modelu, a ne po modelu uspostavljenom od strane Ministarstva obrazovanja iz Belfasta. Originalno je sjevernoirsko ministarstvo zatražilo od svojih kolega sa juga da provedu ove završne ispite, ali je ubrzo povuklo svoj zahtjev kada je uvidjelo koliki je akcenat stavljen na irski jezik na ovim ispitima. Ministarstvo je 1922. go21  Dok je čitav irski otok bio u sastavu Velike Britanije već su postavljeni temelji državnog upliva u obrazovanju tzv. Balfour zakonom iz 1902. godine.

28

dine pristupilo izradi prvih reformskih mjera vezanih za obrazovni sistem u Sjevernoj Irskoj. Cilj ovih reformi bio je da se uvežu do tada odvojeni nivoi obrazovanja: osnovnoškolski, srednjoškolski i tehnički u jedan piramidalni sistem, te da se u skladu sa prethodno donesenim reformskim mjerama u Velikoj Britaniji (1919. i 1920.), putem finansijske potpore države, kontrola nad obrazovnim institucijama prenese iz crkvenih u civilne, odnosno državne okvire. Ovo je naravno naišlo na snažan otpor Katoličke crkve u Sjevernoj Irskoj koja je principe reforme prokazala kao unionističke. Londonderryev zakon stupio je na snagu 1923. godine i on je u velikoj mjeri obilježio obrazovanje Sjeverne Irske. Nacionalne škole su postale osnovne škole ili javne osnovne škole. Nekadašnje prelazne škole postale su srednje škole. Što je najvažnije uspostavljeni su regionalni komiteti za obrazovanje koji su funkcionirali kao podkomiteti okružnih vijeća, a koji su kontrolisali obrazovne politike na lokalnom nivou. Malo je zbunjujuće to da su ovi komiteti kontrolisali obrazovne politike, ali nisu kontrolisali pojedinačne škole, njihov menadžment ili obrazovne norme. Novi sistem je uveliko bio zasnovan na državnoj potpori školama i samim time državnoj kontroli, te je sam kvantitet državne potpora ovisio o kvaliteti državne kontrole. Škole su prema ovome kriteriju bile podijeljene u tri grupe. U prvoj grupi su bile škole pod punom kontrolom države, bilo da se radi o školama koje su započele rad kao državne (sagrađene od strane države) ili tzv. transferiranim školama (školama prepuštenim državi). Ove škole su imale punu finansijsku potporu države, kako za plaće i druge troškove rada, tako i za kapitalne izdatke. U drugoj grupi su bile škole pod specijalnim komitetima za upravljanje, obično nazivani „4+2 komiteti“. Ovo su bile škole pod mješovitom kontrolom u čije su upravne odbore od šest članova četiri imenovale škole dok su dva člana imenovale lokalne vlasti. Ove škole su imale isto tako punu finansijsku potporu države vezano za plaće osoblja i svakodnevne troškove, dok je u kapitalnim investicijama država učestvovala sa 50%. Pored toga škole su uživale i diskreciono pravo da dobiju grantove za kapitalne investicije od države, bilo ministarstva ili lokalnih organa uprave. U trećoj grupi su bile škole potpuno nezavisne od kontrole države. One su imale pravo na državnu potporu za nastavničke plaće i 50% naknade za svakodnevne troškove, ali nisu imale pravo na bilo kakvu potporu od strane države za kapitalne investicije. Ne treba ni naglašavati da su prve dvije grupe bile mahom bivše protestantske škole, dok su treću grupu činile katoličke. Pri tome nije država razvrstala škole u ove grupe već je to činio sam menadžment škola. Treba napomenuti da je ideja koja je vodila markiza Londonderryija pri izradi zakona bila ekumenska. On je iskreno želio da se protestantska i katolička djeca obrazuju zajedno i pokušao da državne škole budu nezavisne od pripadnosti bilo kojoj religijskoj skupini. Zato su u Zakon ugrađena 29

dva veoma bitna propisa. Prvi da nikakav oblik religijskog podučavanja, uključujući i čitanje Biblije, ne može biti plaćan iz državnih fondova ili izvođen tokom obavezne nastave i drugi da lokalni komiteti ne smiju uzimati u obzir religijsku identifikaciju prilikom zapošljavanja nastavnog kadra. Ova dva propisa rezultirala su žestokim pritiskom protestantskih crkava na Ministarstvo obrazovanja koji je rezultirao formiranjem Ujedinjenog obrazovnog komiteta protestanskih crkava kako bi se što uspješnije lobiralo za svoje interese. Tako je do 1930. godine sekularni duh Londonderryijevog zakona poništen i javne škole su praktično vraćene pod crkvenu (protestantsku) kontrolu. Naravno, ni Katolička crkva nije ostala po strani i aktivno je lobirala za svoje interese, tako da je u ovim izmjenama zakona 1930. godine obezbijeđena i 50% finansijska potpora od strane države za kapitalne investicije (gradnja novih ili proširenje postojećih škola) i za treću grupu škola. Ovim zakon iz 1930. godine postaje jedna vrsta kompromisa između suprotstavljenih zahtjeva Katoličke i protestantskih crkava. Sve kasnije promjene sjevernoirskog obrazovnog sistema u potpunosti su pratile promjene u Velikoj Britaniji, s tim da su zakonodavci u Sjevernoj Irskoj uvijek morali balansirati između dva crkvena establišmenta: protestantskog, koji se osjećao državnim, i katoličkog, koji je bio u čvrstoj opoziciji približavajući se državnim strukturama samo koliko je dovoljno da se izvuku novci za vlastite interese. Tako je od samog početka formiranja obrazovnog sistema u Sjevernoj Irskoj uspostavljena institucionalna obrazovna segregacija djece bazirana na religijskoj osnovi koja je prisutna i dan danas, a čiji su ideolozi i sponzori moćne crkvene organizacije. Danas u Sjevernoj Irskoj egzistiraju javne škole22 potpuno kontrolirane od strane države, otvorene za pripadnike svih konfesija. Većina ovih škola su bile nekada pod crkvenom kontrolom i tokom XX stoljeća su prepuštene državi, ali su tri najveće protestantske crkve Sjeverne Irske (Prezbeterijanska, Metodistička i Crkva Irske) zadržale vezu sa ovim školama kroz crkvene predstavnike ili punu kontrolu njihovih upravnih odbora. Trenutno se vodi politička borba oko ovih pozicija jer mnogi smatraju da ovo nije u skladu sa principima jednakosti Mirovnog sporazuma iz 1998. godine. Pored ovih, uslovno rečeno, javnih škola, u Sjevernoj Irskoj postoji i 547 katoličkih škola. Prema podacima Odjela za obrazovanje za 2006./2007. školsku godinu broj registrovanih učenika u Sjevernoj Irskoj iznosio je 329.583, a katoličke škole je pohađalo te godine njih 148.225, što čini oko 45% školske populacije. Katoličke škole su zastupljene kroz Vijeće katoličkih škola uspostavljeno reformom obrazovanja iz 1989. godine, koje je najveći pojedinačni poslodavac nastavničkom osoblju u Sjevernoj Irskoj (zapošljava 8.500 nastavnika). 22 

Sjeverna Irska ima 40 škola (7,2%) koje nastavu izvode na irskom jezku.

30

Pokret za integrirano obrazovanje pokušaj je da se djeca različite konfesionalne pripadnosti obrazuju zajedno sa nastavnicima različitih konfesionalnih pripadnosti, davanjem mogućnosti djeci da se upoznaju, razumiju i poštuju sve kulturne i religijske posebnosti. Integrirano obrazovanje u Sjevernoj Irskoj nastalo je kao inicijativa roditelja 1982. godine i niti jedna crkvena organizacija nije učestvovala u ovom pokretu, štaviše, koncept integriranog obrazovanja nailazi na žestoke otpore crkvenih krugova, posebno Katoličke crkve. Katolička crkva u Sjevernoj Irskoj za prioritet ima očuvanje postojećih katoličkih škola, te često sveštenstvo obeshrabruje roditelje da šalju djecu u integrirane škole23. Zabilježeno je da je jedan biskup izjavio da bi prije izgubio crkvu nego školu24. Ipak, politika integriranih škola jeste da, ukoliko je to moguće, održavaju kontakte sa lokalnim religijskim zajednicama. U Sjevernoj Irskoj radi 61 integrirana škola, što je oko 9% škola i one obuhvataju oko 6% učeničke populacije. Integrirane škole su predstavljene kroz Sjevernoirsko vijeće za integrirano obrazovanje. Uz pomoć strukturalnih fondova Evropske unije 1992. godine je, na inicijativu roditelja, uspostavljen Fond za integrirano obrazovanje kao finansijska fondacija koja se brine za razvoj integriranog obrazovanja. Ovaj Fond premoštava finansijsku rupu od iniciranja rada integriranih škola do osiguranja pune državne potpore za njihov rad. Uprkos ovim naporima ka integraciji preko 90% djece u Sjevernoj Irskoj pohađa religijski segregirane škole. Posljedica toga je da velika većina djece Ulstera raste od četvrte do osamnaeste godine života bez ozbiljne interakcije sa članovima druge zajednice. Segregirano obrazovanje se često navodi i kao osnovni faktor u održavanju endogamije (brakovi unutar iste grupe). Treba napomenuti da su zajednice u Sjevernoj Irskoj i teritorijalno odvojene, što je u velikoj mjeri i rezultat aktivne državne politike stambenog zbrinjavanja iz 60-tih godina, tako da su i segregirane škole uvijek smještene na „domaćem teritoriju“. S obzirom da se djeca u Sjevernoj Irskoj susreću sa segregacijom već u dobi od 3-4 godine života, ona dobija već u ranom djetinjstvu struktuirane osnove kada se čine prvi koraci u kognitivnoj identifikaciji i učenju. Obrazovanje ovim postaje dio problema, a ne rješenje, i predstavlja instrument politike koji aktivno potiče segregaciju.

23  Macaulay Tony: “Churches and Christian Ethos in Integrated Schools”, Izvještaj rađen za Northern Ireland Council for Integrated Education, 2009. 24  Intervju sa Alanom McCullyijem (Dr Alan McCully, Senior Lecturer in Education (History & Citizenship), Social and Policy Research Institute, University of Ulster), Sarajevo, august 2010.

31

4.1.2. Bosna i Hercegovina Današnja etnička podijela u Bosni i Hercegovini vjerno prati kulturnu granicu uspostavljenu kroz otomanski miletski sistem u kojem je svaka religijska grupacija uživala stanovitu prosvjetno-kulturnu autonomiju. U tom razdoblju su se uz religijske razvijale i prve obrazovne institucije. Tako su sredinom XIX stoljeća osnovane i prve katoličke i prve srpske škole u Bosni i Hercegovini. Obrazovanje za muslimane je bilo organizirano pod okriljem lokalnih džamija sa razvijenim sistemom mekteba, muallimhana, medresa i dershana za vjersko obrazovanje. Putem ovih vjersko-prosvjetnih institucija vršena je buduća asimilacija u etnonacionalne korpuse u Bosni i Hercegovini, čime su udareni temelji za daljnje usložnjavanje društva i podjele. Prve državne svjetovne škole, ruždije, osnivaju se u Bosni i Hercegovini pri samom kraju otomanske okupacije (prva ruždija osnovana je u Sarajevu 1864. godine). Austro-Ugarska okupacija 1878. godine zatiče već razvijen sistem religijsko segregiranog školstva sa aktivnih 56 srpskih škola u kojima su se koristili udžbenici iz Srbije, i 54 katoličke škole u kojima su korišteni udžbenici iz Hrvatske, te značajnim brojem mekteba koji su služili za vjersku naobrazbu muslimanskog stanovništva. Austro-Ugarska dolazi u Bosnu i Hercegovinu pod krinkom „kulturne misije“, što je bila njena inačica francuske „mission civilisatrice“ i pod izlikom „donošenja evropskog progresa“. Habsburška „kulturna misija“ u Bosni i Hercegovini je podrazumijevala uvođenje duha moderne u novu provinciju za koju se smatralo da je puna truleži, letargije i religijskih predrasuda. „Kulturna misija“ je predviđala organizaciju modernih religijskih struktura i škola za obrazovanje vjerskih lica, koja su trebala biti medijatori habsburških reformi prema masama, dok bi se otvorile moderne, svjetovne škole pripadnicima svih religija, koje bi djecu podučavale zajedničkoj lojalnosti prema novoj državi. Kulturna misija, osmišljena na ovaj način, davala je prednost austrougarskim administratorima da se modernistički principi identifikuju sa habsburškom državom, dok se narod u Bosni i Hercegovini identificira sa tradicionalnim, religijskim principom.25 Od trenutka ulaska u Bosnu i Hercegovinu nova okupaciona vlast radi na suzbijanju ideja južnoslovenskog nacionalizma i aktivne propagande srpskih i hrvatskih nacionalista. Osnivanje novog javnog, interkonfesionalnog obrazovnog sistema dešava se isključivo zbog potreba novog upravitelja i to potrebe za kvalifikovanom radnom snagom, koja je sposobna nositi se sa ubrzanim procesom modernizacije. Ipak taj novi sistem obrazo25  Okey Robin: „Taming Balkan Nationalism – The Habsburg „Civilizing Mission“in Bosnia, 1878 – 1914“, Oxford University Press, 2007.

32

vanja, ideologija koju je u jednom periodu zastupao (Kallayevo bošnjaštvo), ne nailazi na širi prijem niti kod jedne od konfesionalno-etničkih grupacija u Bosni i Hercegovini. Ne može se tvrditi da je Monarhija zastupala apriorno samo državni školski sistem jer su istovremeno, nesmetano funkcionisala u punom kapacitetu i tri konfesionalna sistema obrazovanja. Problemi sa kojima su se konfesionalni sistemi obrazovanja suočavali, dolazili su isključivo zbog političke, nacionalne propagande iz susjednih zemalja u okvirima ovih sistema, a koje Monarhija nije tolerisala. Period austrougarske okupacije obilježila je neprestana politička borba Srba za zadržavanje prosvjetne autonomije srpskih škola, te borba muslimanskog stanovništva za očuvanjem vjersko-prosvjetne autonomije, odnosno borba protiv reformisanih mekteba koje su podržavale vlasti i otpor prema novoformiranim svjetovnim, državnim školama. Za nacionalne ideologije tog vremena školski sistemi Bosne i Hercegovine su bili bojno polje par excellence! I u vremenu razvoja parlamentarne demokracije nakon Aneksije 1908. godine, pitanje obrazovanja bilo je u fokusu žestokih političkih rasprava. Nakon Aneksije srednje škole u Bosni i Hercegovini postaju glavna žarišta nacionalističke agitacije. Srednjoškolska omladina u Bosni i Hercegovini bila je pod ogromnim uticajem tada aktualnih nacionalnih gibanja u Srbiji i Hrvatskoj, bilo da je „zaražena“ i predana srpskim ili hrvatskim nacionalnim ideologijama ili ideji jugoslavenstva. Na kraju i sam Sarajevski atentat 28. juna 1918. godine izveli su mahom srednjoškolci. Jedini period historije kada je Bosna i Hercegovina imala integrirani sistem obrazovanja bio je za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 1946. godine do 1992. godine. Opet, ovaj sistem jeste bio integriran, ali na jednoj posve drugoj ideološkoj matrici – marksizmu, odnosno njegovoj jugoslavenskoj inačici: samoupravnom socijalizmu i kao takav nije imao demokratske, civilne intencije. Kraj jedne ideologije početkom 90-tih godina XX stoljeća doveo je do raspada zajedničke države na čijim su ostatcima novi voždovi nacije, u ime boga, prekrajali granice svim raspoloživim oružjima i oruđima. Na prostoru Bosne i Hercegovine ratovale su tri ideologije i sve tri sa samo jednim ciljem da ostvare ono što je Ernest Gellner nazvao idealom svakog nacionalizma: „poklapanje kulturnih i političkih granica“, obzirom da sve izvan te ograničene paradigme proizvodi neograničenu nacionalnu frustraciju. Nesreću je učinila većom činjenica da su se ideološki projicirane granice isuviše preklapale. Pri tom historijskom, krvavom poduhvatu obrazovnonaučna infrastruktura, posebno oblasti nacionalnih, čistih pseudolingvistika, historiografija, uz političku instrumentalizaciju etno-religija, je igrala ključnu ulogu mobilizatora masa. Na ovom balkanskom spektaklu možemo vidjeti jasne principe postmoderne „glokalizacije“, njenu tamnu stranu u kojoj uni33

verzalne vrijednosti globalnih religijskih sistema postaju, u ovom najcrnjem scenariju, lokalne i partikularne. One postaju prije svega simboličko oruđe i oružje za definisanje „nas“ samih i naših „tradicionalnih“ vrijednosti, i „njih“ kao organskih i vjekovnih neprijatelja naše kulture. Značajnu ulogu kanala za nametanje nove ideološke slike svijeta imalo je obrazovanje. „Tokom sukoba u Bosni i Hercegovini, zaraćene strane su, po mnogima, koristile obrazovanje kao ideološko sredstvo i sredstvo održavanja političke kontrole. Iako su u to vrijeme škole morale razviti vlastite sisteme preživljavanja na lokalnom nivou da bi mogle odgovoriti na kriznu situaciju i nedostatak redovnih sredstava, zaraćene strane su i pored toga uspjele promovisati svoje ideološke i političke ciljeve putem obezbjeđivanja nacionalističkih udžbenika i nastavnih planova - a za dobar dio toga je utvrđeno da sadrži materijal koji vrijeđa jednu od grupacija u BiH“, navodi se u izvještaju Vijeća Evrope iz 1999. godine. 26 Daytonski mirovni sporazum, kojim je formalno okončan rat na prostoru Republike Bosne i Hercegovine, parafiran je u američkoj vojnoj bazi Wright-Peterson u novembru 1995., a potpisan u decembru iste godine u Parizu. Ovim sporazumom uspostavlja se država Bosna i Hercegovina kao politički okov bosanskohercegovačke društvene stvarnosti. Ovim se sporazumom rat okončava bez pobjednika i bez pobijeđenih, što ostavlja beskonačan prostor za špekulacije raznih kolektivnih imaginatora. „Svi ratni akteri interpretiraju rat sa stajališta žrtve. Kao žrtve, oni ne mogu nikako prihvatiti bilo kakvu političku, vojnu, krivičnu ili moralnu odgovornost za ratna stradanja prvenstveno civila.“27 Najporaznija činjenica Daytona jeste ta što je on faktički priznao rezultate ubijanja, mučenja, silovanja i protjerivanja stvarajući dva entiteta unutar države Bosne i Hercegovine, uspostavljena po jasnom etničkom obrascu i principu brutalne sile (ko je šta jamio jamio je!). Etnonacionalne ideologije pod čijim plaštom je vođen rat nisu prošle proces svojevrsne „denacifikacije“ kao što je to učinjeno u Njemačkoj 1945. godine. Dapače, one su Daytonom legitimirane i integrisane u sam politički sistem Bosne i Hercegovine, što ima snažne šire društvene reprekusije. Bosanskohercegovačko društvo s Daytonskim mirovnim sporazumom ulazi u period „hladnog mira“28, definiranog kao negativnog mira, najprostijeg „stanja-ne-rata“. Time, foucaultovski rečeno, vođenje politike u Bosni i Hercegovini postaje „nastavak rata drugim

26  „Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Upravljanje, finansiranje i rukovođenje“, Izvještaj Vijeća Evrope za Svjetsku banku, Strasbourg, 1999. 27  Božidar Sekulić, “Mir i rat u Bosni i Hercegovini: Od negativnog ka pozitivnom miru”, Godišnjak FPN-a, Sarajevo, 2006. 28 

ibid

34

sredstvima“29. Jedno od tih sredstava jesu i obrazovni sistem/i u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je daytonskom konstrukcijom postala vjerovatno jedina država svijeta koja nema suverenitet nad obrazovnim sistemom/ ima na svome teritoriju. Ustav BiH ne precizira odredbe vezane za obrazovanje, a ne precizira ni odredbe kojim se građani mogu zaštititi protiv bilo kakvih oblika diskriminacije u obrazovanju. Iz ovoga proizilazi da bilo kakav državni zakon u oblasti obrazovanja nema uporišta u Ustavu BiH, što ostavlja široku sivu zonu da ova pitanja reguliše lokalna sredina i to na način kako to odgovara većinskoj etničkoj grupaciji. „Izgleda da sadašnjoj politici, tj. politici pod dominacijom nacionalnih stranaka odgovara ovakva ustavna nedorečenost pa i nesređenost kako bi se uz pomoć politički obojene indoktrinacije, moglo lakše manipulirati obrazovnim sistemom, učenicima, pa i njihovim roditeljima. Ono, što se, dakle, nije ostvarilo u ratu, ostvaruje se sada mirnim putem, i to prvenstveno pomoću obrazovanja, a ustavi u BiH su tome ostavili širom otvorena vrata.“30 Naravno, ratom su rođena tri zasebna etnička obrazovna sistema: bošnjački, hrvatski i srpski. „Kao rezultat pravnog mandata Dejtonskog sporazuma, sektorom obrazovanja dominira politika. Glavne odluke u sferi obrazovanja, uključujući nastavne planove i programe, udžbenike i pristup obrazovanju, donose se isključivo u kontekstu stalnih političkih tenzija između nacionalnih grupa. Ono što je proizašlo jesu dva paralelna sistema u Federaciji i treći sistem u RS.“31 Tek 2004. godine formira se u okviru državnog Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine Sektor za obrazovanje u čije poslove spada: pripremanje i izvršavanje propisa, poslovi i zadaci koji su u nadležnosti Bosne i Hercegovine i koji se odnose na utvrđivanje osnovnih principa koordinacije aktivnosti, usklađivanja planova entitetskih tijela vlasti i definiranje strategije na međunarodnom planu u području obrazovanja, učestvuje u radu međunarodnih organizacija za oblast obrazovanja i obezbjeđuje izvršavanje međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine iz ove oblasti, učestvuje u postupku pripreme međunarodnih sporazuma/ugovora iz oblasti obrazovanja. Ovaj Sektor, što je jasno iz priloženog, ima tek koordinacijsku ulogu među obrazovnim sistemima u Bosni i Hercegovini kojih, formalnopravno, ima dvanaest: po jedan u svakom od deset kantona Federacije BiH, jedan u Distriktu Brčko i jedan u Republici Srpskoj, koji de facto funkcioniraju kao neformalni, zasebni etnički bošnjački, hrvatski i srpski obrazovni sistem. 29  Michel Foucault: O znanju i moći, predavanje na College de France 1976. u kome Foucault obrće sintagmu pruskog vojnog teoretičara Carla von Clausewitza koji kaže da je rat nastavak politike drugim sredstvima. 30 

Adila Pašalić-Kreso, „Ustav i obrazovanje u BiH“, Fond otvoreno društvo BiH, 2004.

31  „Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Upravljanje, finansiranje i rukovođenje“, Izvještaj Vijeća Evrope za Svjetsku banku, Strasbourg, 1999.

35

Koordinacija se odvija u okvirima Ministarske konferencije o obrazovanju koja uključuje 13 ministara i jednog šefa Odjeljenja za obrazovanje Distrikta Brčko i odvija se po evropskom modelu OCM-a (Open Coordination Method) gdje se sve odluke donose konsenzusom. U slučajevima da je odluka po nekom pitanju donesena, a određena struktura, koja je i sama učestvovala u kreiranju i donošenju odluke je ne sprovodi, država Bosna i Hercegovina, odnosno ministar civilnih poslova kao predstavnik organa u čijem okrilju je pozicionirano obrazovanje, nema nikakvih mehanizama da odluku sprovede u djelo. Do 2010. godine je na državnom nivou doneseno pet zakona i osnovano pet agencija koje se bave obrazovanjem, a koji su postavljeni na taj način da su zakonska rješenja „okvirna“ i ne daju državnim institucijama instrumente za njihovo provođenje, a agencije imaju blagu koordinirajuću ulogu u uspostavi određene standardizacije u pojedinim obrazovnim poljima. Preciznije rečeno, državne agencije rade ono što im odrede entiteti. Tri tipične slike budućnosti karakteriziraju tri nastavna plana. Prvo, svaki je nacionalan u smislu da se fokusira na jeziku, kulturi i istoriji jedino svoje etničke grupe.“32 Nakon Daytona tri različita nastavna plana se provode u državi Bosni i Hercegovini: bošnjački nastavni plan – federalno jezgro u pet kantona sa bošnjačkom većinom; hrvatski nastavni plan u tri kantona sa hrvatskom većinom, u dva mješovita kantona škole obično biraju jedan od ova dva; dok Republika Srpska ima svoj nastavni plan i program.33 Svi ovi nastavni planovi i programi sastoje se od dvije široke kategorije predmeta: „nacionalne grupe predmeta“ u koje spadaju jezik i književnost, historija/povijest/istorija, geografija/zemljopis, muzičko i likovno obrazovanje, priroda i društvo, religija i opštih predmeta koji nemaju nacionalne sadržaje. U suštini kod ovih opštih predmeta unutar nastavnih planova postoji veliki stepen istih sadržaja (na nivou od 90 % do 95%), dok pitanja „nacionalne grupe“ predmeta proizvodi kontinuirano, etnički bazirano neslaganje. Jezička politika u Bosni i Hercegovini postala je platforma za promoviranje etničke segregacije, a obrazovanje njen osnovni instrument. „Politički, obrazovanje je viđeno kao sredstvo za stvaranje tri različite nacionalne historije, jezike i kulture a ne kao način za razvoj zajedničkog državnog identiteta.“34 Iako postoje okvirni zakoni o obrazovanju na nivou države (predškolsko, osnovno, srednjoškolsko i visoko) još uvijek postoje različite obrazovne prakse u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine. „S 32  „Tematski pregled nacionalnih politika vezanih za edukaciju: Bosna i Hercegovina“, Izvještaj OECD-ovog Centra za saradnju sa nečlanicama, Direktorata za edukaciju, zapošljavanje i socijalna pitanja, Komitet za edukaciju, rađen u okviru Pakta za stabilnost, 2001. 33 

Ibid.

34  „Tematski pregled nacionalnih politika vezanih za edukaciju: Bosna i Hercegovina“, Izvještaj OECD-ovog Centra za saradnju sa nečlanicama, Direktorata za edukaciju, zapošljavanje i socijalna pitanja, Komitet za edukaciju, rađen u okviru Pakta za stabilnost, 2001.

36

druge strane, današnja situacija u Bosni i Hercegovini je generalno okarakterisana lingvističkim isključivanjem uprkos činjenici da gotovo sva djeca govore istim jezikom sa nekim manjim varijacijama. Feneomen politike ograničavanja jezika nije jedinstven u tranziciji Bosne i Hercegovine. Međutim, politička revnost, sa kojim lingvističke barijere postaju vještački kreirane i pojačane kroz segregaciju u obrazovnom sistemu, nije jednaka lingvističkoj realnosti i najboljoj evropskoj praksi.“35 Zasigurno, osiguranje „sopstvenog“ obrazovnog sistema za svaku od triju etničkih grupa promovira određene ideološke i političke ciljeve. „Obrazovanje se često zloupotrebljava u praksi davanjem učenicima različitih interpretacija istih činjenica“36, a „često škole razdvajaju učenike na osnovu njihovog etničkog identiteta, jezika i religije.“37 Ovakve pojave česte su u mjestima gdje se desio povratak manjina i gdje je obrazovanje organizovano za potrebe većinske populacije. Dešavali su se slučajevi zabrane pristupa školskoj zgradi učenicima i nastavnicima koji pripadaju manjinskoj grupi ili da školski nastavni plan u potpunosti zanemaruje kulturni identitet manjinske etničke skupine, te isto tako da manjine bojkotuju većinski školski sistem i uspostavljaju paralelni za pripadnike sopstvene etničke grupe38. Nastava vjeronauke je posebno izvorište diskriminiranja i segregiranja učenika koji pripadaju manjinskoj etničkoj grupi. Treba imati u vidu da je nastava vjeronauke uvedena u tri obrazovna sistema u BiH preko noći. Jednom tihom revolucijom, bez ikakvih širih javnih konsultacija ili rasprava u zakonodavnim tijelima bilo kojeg nivoa vlasti. Po pravilu je nastava vjeronauke organizovana kao obavezni izborni predmet samo za pripadnike većinske religije/etnije, a rijetke su škole koje nude alternativu ostalima, ateistima ili pripadnicima manjinske religijske/etničke grupe. “Ostali ili moraju, pod svojevrsnim pritiskom, prihvatiti religijska uvjerenja drugih, ili pristati da budu izopćeni. Kako god, ovdje se radi bilo o oduzimanju ili sprečavanju uživanja ustavnog prava na vlastito vjersko opredjeljenje ili o svojevrsnoj presiji i indoktrinaciji“39. Obrazovna praksa Evrope u načelu stoji protiv učenja religije u javnim školama, a ukoliko se ona izučava onda se za svakog učenika nalaze alternative, odnosno izbori. „Predmeti iz vjeronauka danas u bh. školstvu, najčešće utiču na kreiranje odgojne klime MI i ONI, i kod jednog broja djece razvijaju osjećanja više ili niže vrste (većina nad manjinom), 35  „Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Upravljanje, finansiranje i rukovođenje“, Izvještaj Vijeća Evrope za Svjetsku banku, Strasbourg, 1999. Adila Pašalić-Kreso, “Education in Bosnia and Herzegovina: Minority Inclusion and 36  Majority Rules: The system of education in BiH as a paradigm of political violence on education”, Current Issues in Comparative Education, Vol.2 (1), 1999. 37 

Ibid.

38 

Adila Pašalić-Kreso, „Ustav i obrazovanje u BiH“, Fond otvoreno društvo BiH, 2004.

39 

Ibid.

37

netrpeljivosti, animoziteta, pa čak i apatridskih osjećanja.“40 Obrazovni sistemi u Bosni i Hercegovini proizvod su Daytonskog, de facto etničkog, konsocijacijskog modela uspostave društva i funkcioniraju na taj način, kao „jedni pored drugih“. Unutar Bosne i Hercegovine primjetno je da većinska etnička grupa, na prostoru na kojem je ovladala, preferira asimilacijski model obrazovanja, dok se manjinska etnička grupa, u otporu asimilaciji, bori za kulturno-separatni model. Ovo u konačnici i dovodi do fenomena „dvije škole pod jednim krovom“, a koji se manifestuje upravo na onim područjima u kojima ni rat nije uspio napraviti jasnu kulturno-političku granicu. Izuzetak je obrazovni sistem Distrikta Brčko koji od školske godine 2004./2005. funkcionira kao integrirani sistem obrazovanja (prve integrirane škole počinju raditi u školskoj godini 2001./2002.), dakle bez etnonacionalne segregacije. Ali ovaj sistem nije proizvod lokalne inicijative već rješenje nametnuto od strane međunarodnog supervizora. „Iskustvo iz Brčkog ukazuje na činjenicu da se zahtjevi za tri različita jezika mogu ispoštovati u okviru jednog sistema, i da niko ne mora odustati od jezika kojim govori u svrhu integriranja. Višenacionalni sastav nastavnog kadra može omogućiti izbalansirano i kvalitetno obrazovanje svim učenicima i osigurati izvođenje nastave na sva tri jezika.“41 Jedna nezvanična anketa (anketirano 147 učenika) urađena od strane direktora Gimnazije „Vaso Pelagić“ (koja je tada bila jednonacionalna - srpska) u Brčkom 2000. godine pokazala je da je samo 32% učenika izjavilo da bi mogli biti prijatelj sa Bošnjacima, a da bi samo 25% učenika pristalo da bude u istoj učionici s njima. Istraživanje (“Diskriminacija djece u bosanskohercegovačkoj školi – naučna studija”) rađeno sedam godina kasnije, nakon već 5-6 školskih godina iskustva integriranog školstva, pokazuje da je tendencija prema odvojenim školama upravo u Distriktu Brčko najmanja (tek 8,2%) u odnosu na ostala manja mjesta u BiH (gdje je na nivou od 69,8%), te da su pojavni oblici diskriminacije u Brčkom najrjeđi. Činjenica je da ona vrsta simboličkog nacionalizma (zastave, imena ulica, novčanice itd.), koji je na zapadu Evrope prerastao u jedan vid benigne, svakodnevne pop-kulture i kojeg Michael Billig naziva „banalnim nacionalizmom“42, u Bosni i Hercegovini jeste sve samo ne banalan. U Bosni i Hercegovini upravo ovi svakodnevni simboli (nazivi ulica, zastave, plakati, razni natpisi, vjerski objekti, nazivi škola itd.), naglašeno i na svakom koraku, jasno putniku daju do znanja na čijem teritoriju se nalazi. Ovi kulturni simboli imaju jasnu društvenu funkciju obilježavanja teritorija i imitacija su 40 

Ibid.

41  “Iskustva stečena kroz reformu obrazovanja u Brčkom”- Izvještaj, Misija OSCE-a u BiH – Odjel za obrazovanje, oktobar 2007. (napomena: procenat „mješovito“ označava dio vremena koje učenici zajedno provode na časovima nekog predmeta, a „razdvojeno“ dio vremena koji provode slušajući nastavu iz određenog predmeta u jednonacionalnoj učionici.)

42 

Billig Michael, “Banal Nationalism”, SAGE Publications, London, 1995.

38

bioloških karakteristika životinja da obilježavaju svoj habitat i proizilaze iz organskog43 poimanja kulture i etniciteta, modela koji susrećemo na svakom koraku i u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Irskoj. 4.2.

Promjena paradigme: Umjesto isključivog modela ili/ili model beskonačnog i/i/i/i

Zapadnoevropsko iskustvo integracije manjina u društvo i školski sistem išlo je u dva pravca: asimilacija ili organizovanje odvojenih škola za djecu imigranata sa posebnim nastavnim planovima kako bi se održale ma-njinske kulture. Niti jedan od ova dva modela, koji revnosno prate isključivi model moderne ili/ ili, nije imao osobitog uspjeha jer asimilacijski model teži topljenju i integrisanju manjine unutar dominantnog kulturnog koda, dok u okvirima drugog modela postoji latentna opasnost od prenaglašenosti manjinske/imigrantske kulture, religije ili etniciteta, što je u sukobu sa liberalnim evropskim shvaćanjem obrazovanja i ljudskog razvoja kao procesa unifikacije i globalizacije. Paralelno sa asimilacijskim pokušajima razvijale su se i separatističke težnje manjina koje su nasuprot asimilaciji naglašavale važnost etničkog identiteta i razvijanja instrumenata, odnosno institucija poput obrazovnih, koje će razvijati osjećaje pripadnosti etničkoj grupi i afirmirati njen identitet. Oba koncepta su imala teške posljedice po djecu jer unutar asimilacijskog modela djeca se primoravaju da prihvate i „utope“ se unutar dominirajuće kulture, dok se unutar kulturalno-separatnog modela djeci onemogućava izlazak iz unaprijed propisanog kulturnog kaveza. Ovi problemi su doveli do razvoja nove filozofije i pristupa obrazovanju tzv. multikulturnog i multijezičkog, inkluzivnog obrazovanja, po modelu beskonačnog i/i/i/i/i, koje podrazumijeva obrazovanje kao proces kreiranja učionica i škola u kojima se integrišu različite kulture, jezici, religije, sposobnosti i iskustva i koje se izražavaju kroz zajedničko okruženje za učenje, kao jednog koraka naprijed prema sociokulturnoj uključenosti. Temelj novog pravca obrazovanja jeste multikulturalnost i višejezičje u samom nastavnom procesu. Ovaj novi model nalazimo i u Sjevernoj Irskoj i u Bosni i Hercegovini u svojim začecima, ali sa jasnom kvalitativnom razlikom. Dok je u Sjevernoj Irskoj ovaj model plod lokalne inicijative i nije teritorijalno limitiran, u Bosni i Hercegovini je on nametnut od strane međunarodne administracije i limitiran je na samo jednu lokalnu zajednicu. Zatim, integri-rani sistem obrazovanja u oba slučaja ima snažnog oponenta u religijskim krugovima,44 koji integracijom gube monopol nad istinom i samim time vlast nad svojim „stadom“. 43 

Koje kulturu promatra kao živo biće, a svaki nasrtaj na kulturu kao nasrtaj na pojedinca.

44  Teško da ćemo naći demokratsko društvo u svijetu u kojem religijske zajednice nemaju jak kako duhovni tako i materijalni utjecaj.

39

Pored ovog minimalnog upliva postmodernog mišljenja čini se da su i Bosna i Hercegovina i Sjeverna Irska naprosto zaleđene u monokulturnom modelu moderne: Perpetuirajućem konfliktu isključivih kultura od kojih niti jedna nije u stanju da odnese konačnu pobjedu i pobriše ostale sa lica zemlje, odnosno svete zemlje na koju polaže pravo. Upliv religije kao temelja etnonacionalnih identiteta produbio je jaz i dao konfliktima privid primordijalnosti i svetosti, što raspletanje gordijevog čvora čini naizgled nemogućim. Ako posmatramo obrazovanje u oba slučaja vidimo da je doba moderne samo preuzelo stare, religijski bazirane podjele i nadogradilo ih novom nacionalnom ideologijom koristeći pri tome sistem obrazovanja kao moćno ideološko oružje. Iako nacionalizam, kao nova civilna religija, stupanjem na svjetsku pozornicu donosi sekularizam, barem na onim mjestima gdje se nova država izborila za vlast od crkve (eventualno dalje koristi crkvu kao instrument vladanja ili je potiskuje u privatnu sferu), u onim slučajevima gdje niti jedan nacionalizam u borbi za teritorij nije odnio konačnu pobjedu brak religije i etnonacionalne ideologije kontinuirano traje. To je tipičan slučaj za postkolonijalna područja, a koja su do imperijalne ere bila dominantno agrarna društva. Daljnjim procesom međusobnog uvezivanja država u jednu globalnu susperstrukturu lokalni identiteti i lokalne kulture dobijaju otvoreni prostor za političko djelovanje, koji znači i otvoreni prostor za političko priznavanje. Za ovu pojavu je značajan koncept univerzalnih ljudskih prava, koji, kao jednu od posljedica, ima da sve više i sve češće čujemo glasove malih, lokalnih kultura koje su preživjele teror visokih kultura nametanih moćnim državnonacionalim aparatima i koje traže jednaka kolektivna prava onima koje ima i dominantna visoka kultura. Sjetimo se da je period 70-tih godina u Sjevernoj Irskoj potaknut borbom za ljudska prava dok se danas u Bosni i Hercegovini segregirani obrazovni sistemi opravdavaju upravo pozivanjem na zakonom zajamčena ljudska prava. Teško je povući crtu između opravdanog zahtjeva i političke zloupotrebe ljudskih prava, posebno u društvima gdje se svaki minimalni integracijski pomak naprijed čini kao korak od sedam milja. Jedna od zajedničkih karakteristika Sjeverne Irske i Bosne i Hercegovine je to da je nakon mirovnih sporazuma (1995. godine u BiH i 1998. u SI) društveni život, gledajući sa dna piramide iz perspektive običnog čovjeka, u samo nekoliko godina, doživio hiperskok. Društva su doživjela dramatične promjene promijenivši se iz proklamovanih ratnih zona i vojno upravljanih područja u relativno normalne, civilno administrirane životne sredine; sredine koje više ne dijele svakodnevne traume konflikta i etničke represije, već se suočavaju sa „normalnim“ evropskim problemima poput kriminala, ilegalne imigracije, trgovine drogom i ljudima itd45. Tu su tek grobovi nezna45 

Intervju s dr. Peter O Neillom, izvršnim direktorom Northern Ireland Human Rights

40

nih i znanih junaka, te etnoreligijske obljetnice da služe kao podsjetnici gdje se zapravo nalaze. Oba društva su nakon početnog progresa, sada 10-15 godina nakon mirovnih sporazuma, zapala u neku vrstu politički indukovane stagnacije, što se manifestuje kod običnih ljudi u vidu skepse prema daljnjem napretku i u konačnici skepse prema samom mirovnom procesu. To nisam mogao da ne primijetim tokom boravka u Sjevernoj Irskoj i razgovora koje sam imao sa običnim ljudima na ulici. Vjerovatno bi isti takav osjećaj stekao posjetilac iz Sjeverne Irske koji bi došao u Bosnu i Hercegovinu da vidi kako stvari napreduju, prethodno oduševljen napretkom mirovnog procesa. Taj osjećaj nezadovoljstva među običnim ljudima potencijalno jeste tempirana bomba, posebno u slučajevima ekonomskih kriza kroz kakvu cijeli svijet danas prolazi. Starije generacije, koje imaju direktno iskustvo horora oružanog konflikta, u pravilu se teže mobiliziraju dok su u opasnosti mladi i nezreli članovi društva, kojima je historija konflikta prenesena putem urbanih mitova i etnoreligijskih (navijački, subjektivno) obrazovnih sistema. Tokom intervjua vođenog u Belfastu savjetnik ministra za zapošljavanje i učenje Sjeverne Irske dr. Brain Crow rekao nam je da: „Generacije koje dolaze imaju veću tendenciju prema sektaštvu nego starije generacije. Sektaštvo je politički kredo koji se lako usvaja, a kako političke kaste ne prerađuju prošlost, mitologije neometano nastavljaju svoju samoreprodukciju“.46 Istu priču sam čuo u Bosni i Hercegovini, gdje mi je u jednom razgovoru profesor Univerziteta u Sarajevu rekao da su generacije studenata koje dolaze daleko konzervativnije od svojih profesora. Ove nove generacije nisu direktan proizvod konflikta, niti imaju direktno pamćenje konflikta. One su proizvod etno-religijski segregiranih sistema obrazovanja čiji primarni cilj nije, niti edukacija individue da dostigne svoj maksimalni potencijal, niti proizvodnja kvalifikovane radne snage za potrebe društvenog razvoja. Primarni cilj segregiranih obrazovnih sistema jeste prenos svoje „istine“, totalitarne kulturne matrice koju zastupaju i serijska proizvodnja vojnika koji će u ime te istine, ako bude potrebno, „časno“ položiti svoje živote. Ovim perpetuiranjem etnoreligijskih mitova segregirani obrazovni sistemi predstavljaju dugoročnu opasnost održavanju ionako krhkog mira unutar ovih društava, sprečavajući uspostavu funkcionalnih i integriranih demokratskih institucija koje su temelj društvenog mira i prosperiteta.

Commission, Belfast, juni 2010. 46  Intervju s dr. Brianom Croweom, savjetnikom ministra za zapošljavanje i učenje Sjeverne Irske, Belfast, juni 2010.

41

LITERATURA: • • • • • • • •

Billig Michael: “Banal Nationalism”, SAGE Publications, London, 1995. Foucault Michel: “O znanju i moći”, predavanje na College de France 1976. Gidens Entoni: “Sociologija”, Ekonomski fakultet u Beogradu, 2003. Macaulay Tony: “Churches and Christian Ethos in Integrated Schools”, Izvještaj rađen za Northern Ireland Council for Integrated Education, 2009. Okey Robin: „Taming Balkan Nationalism – The Habsburg „Civilizing Mission“ in Bosnia, 1878 – 1914“, Oxford University Press, 2007. Pašalić-Kreso Adila: “Minority inclusion and majority rules – The System of education in BiH as a paradigm of political violence on education”, Current Issues in Comparative Education, Teachers College, Columbia University, 2002. Pašalić-Kreso Adila: „Ustav i obrazovanje u BiH“ , Fond otvoreno društvo BiH, 2004. Sekulić Božidar:” Mir i rat u BiH – Od negativnog ka pozitivnom miru”, Godišnjak FPN Sarajevo, 2006.

Izvještaji: • • •

“Iskustva stečena kroz reformu obrazovanja u Brčkom”- Izvještaj, Misija OSCE-a u BiH – Odjel za obrazovanje, oktobar 2007. „Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Upravljanje, finansiranje i rukovođenje“, Izvještaj Vijeća Evrope za Svjetsku banku, Strasbourg, 1999. „Tematski pregled nacionalnih politika vezanih za edukaciju: Bosna i Hercegovina“, Izvještaj OECD-ovog Centra za saradnju sa nečlanicama, Direktorata za edukaciju, zapošljavanje i socijalna pitanja, Komitet za edukaciju, rađen u okviru Pakta za stabilnost, 2001.

Intervjui: • • •

dr. Alan McCully, Profesor Sociologije obrazovanja (History & Citizenship), Social and Policy Research Institute, University of Ulster, Sarajevo, avgust 2010. dr. Brian Crowe, savjetnik ministra za zapošljavanje i učenje Sjeverne Irske, Belfast, juni 2010. dr. Peter O Neill, izvršni direktor Northern Ireland Human Rights Commission, Belfast, juni 2010.

42

Faris Čengić

5.

Glavni politički faktori i raspodjela moći (dogovor elita)

5.1. Ključne političke stranke Glavne političke stranke u Sjevernoj Irskoj su: Sinn Fein i SDLP (Social Democratic and Labor Party) sa irske strane spektra, i DUP (Democratic Ulster Party) i UUP (Ulster Unionist Party) sa britanske strane. Odmah se mogu primijetiti dvije značajne karakteristike politike u S. Irskoj: poznate, velike britanske stranke uopće nisu prisutne u političkom životu S. Irske i sve navedene stranke su nacionalne. Četiri navedene stranke imaju podršku 90% glasača dok deklarativno jedina multinacionalna stranka (Alliance Party) ima oko 7% podrške. Sinn Fein (u prijevodu na keltski jezik - “mi sami”): Sinn Fein je ranije generalno proglašavana političkim krilom IRA-e, no danas partija insistira da su te dvije organizacije potpuno odvojene. To je “republikanska” (irska nacionalistička) partija odana uspostavi jedinstvene Irske; partija promovira jaka prekogranična tijela kao korak ka uspostavi jedinstvenog otoka. Sinn Fein čvrsto podržava Good Friday sporazum ali optužuje britanske partije za uzurpiranje dogovora još od njegovog potpisivanja. Originalni Sinn Fein se borio za nezavisnu, ujedinjenu Irsku prije i poslije I svjetskog rata. Trenutni oblik partije datira od 1970. kada se Provisional Sinn Fein odvojila od Official Sinn Feina, koja se kasnije prozvala Radničkom partijom (Ovaj raskol je odraz raskola unutar IRA-e). Od 1980-tih godina, Sinn Fein je dobijala na snazi tako da je na Općim izborima 1997. godine dobila 16% glasova. Dva poslanika stranke izabrana za Britanski parlament nikada nisu djelovala tamo zato što su odbili da se zakunu kraljici na vjernost. Iako je bilo problema u pitanju razoružanja od strane IRA-e, Sinn Fein je 1999. godine izjavila da je razoružavanje suštinski dio mirovnog procesa. Ta izjava kao i slične izjave Ulster Unionista i IRA-e se generalno smatraju najbitnijom prijelomnom tačkom u razgovorima oko razoružanja. SDLP: sve donedavno je bila najveća “nacionalistička” (irska) partija u Sjevernoj Irskoj, no danas Sinn Fein ima više glasova od SDLP-a. Partija je pozicionirana lijevo od centra i uvijek je naglašavala nenasilje u borbi za svoje ciljeve. Također, SDLP je dugogodišnji kritičar svih paravojnih grupacija kao i britanskog vojnog prisustva u S. Irskoj. Na Općim izborima 1997. partija je dobila 24% glasova u S. Irskoj. John Hume, tadašnji lider partije, odigrao je 43

značajnu ulogu za pokretanje mirovnih pregovora tako što je razgovarao sa liderom Sinn Feina Gerryijem Adamsom kao i sa Vladom Velike Britanije. Njegov doprinos je dobio priznanje 1998. kada je njemu i premijeru S. Irske Davidu Trimbleu dodijeljena zajednička Nobelova nagrada za mir. SDLP je na spomenutim izborima dobio 24 poslanička mjesta i tako postao druga partija po veličini. Hume je odbio da bude imenovan zamjenikom premijera i to mjesto je ustupio Seamusu Mallonu (Sinn Fein). Mallon je dao ostavku na to mjesto tokom veoma dramatičnog govora 15. 7. 1999., nakon što su Ulster Unionisti odbili da se priključe Vladi formiranoj na principu “raspodjele moći”. Nasljednik Mallona na mjestu kopredsjedavajućeg Vlade bio je Mark Durkan. UUP: dugo je bila najveća partija u Sjevernoj Irskoj. Generalno se smatra da je to umjerena britanska partija. Mirovni proces i teškoće koje su došle s njim učinili su da se partijsko članstvo podijeli i da se mnogi simpatizeri partije okrenu ka radikalnom DUP-u. Na Općim izborima 1997. godine, deset mjeseci prije potpisivanja Good Friday sporazuma, trećina glasača u Sjevernoj Irskoj je podržala partiju koja je dobila 10 od ukupno 18 parlamentarnih mjesta. Sljedeće godine UUP je dobio 28 od 108 mjesta u skupštini ali, kako je Trimbleovo liderstvo i strategija mirovnog procesa došla na metu mnogih kritičara iz redova njegove stranke, podrška glasača je opadala da bi do 2001. godine pala na izuzetno niske grane. DUP: je osnovana 1971. godine od strane pastora Iana Paisleya i Williama Boala, poslanika koji je napustio Official Unioniste u znak protesta prema politici tadašnjeg premijera Sjeverne Irske Terencea O’Neilla. DUP je bila glavna snaga opozicije prema Vladi “raspodjele moći” iz Sunningdalea (1974). Pastor Paisley se jako opirao Good Friday sporazumu. Partija se također protivi svakoj aktivnosti koju ocijene kao pokušaj slabljenja unije sa Britanijom ili kao koncesiju prema Ircima ili Republici Irskoj. Partija trenutno ima dva ministra uključujući mjesto premijera. DUP je također antikatolički raspoložena, a njegov lider Paisley često govori protiv pape. Alliance Party: Alliance Party odnosno Partija saveza formirana je 1970. godine kao nesektaška i liberalna partija. Stranka je čvrsto podržala Good Friday sporazum. Njen cilj je da Parlament Sjeverne Irske bude jako tijelo sa širokom autonomijom. Partija je dobila 7% glasova i ima poslanika u Westminsteru. Bivši lider partije Lord Alderdice je pomogao da se Sinn Fein uvede u politički proces tako što je održavao razgovore sa njima u momentu kada je IRA proglasila primirje 1994. godine.

44

5.2. Raspodjela moći Kada govorimo o sustavu „raspodjele moći“ koji je dogovoren u okviru Good Friday/Belfast sporazuma iz 1998. godine, potrebno je istaći da taj sporazum ispunjava sva četiri uslova koja je postavio Lijphart kao bitna za takvo uređenje. Prvi od tih uslova se odnosi na izvršnu raspodjelu moći. Izvršna raspodjela moći se ogleda u: - Uspostavljenom dvojnom predsjedavanju (2 kopredsjedavajuća) Vijeća ministara koje je izabrano od strane većine Iraca odnosno Britanaca u skupštini. Ovo znači da poslanici, koji su se prethodno morali izjasniti kojoj etniji/naciji pripadaju, odlučuju samo o kopredsjedavajućem iz njihove etnije/nacije. - Vijeću ministara sa 10 ministarstava baziranom na inkluzivnoj velikoj koaliciji. Ministarstva se dodjeljuju strankama prema d’Hondtovoj proceduri – matematičkoj formuli koja, pojednostavljeno rečeno, stranci koja ima oko 10% poslanika u skupštini dodijeljuje jedno ministarstvo. Takva procedura je uslovila da su se od 1999. do danas u Vijeću ministara nalazili konstantno SDLP, Sinn Fein, UUP i DUP uz određene razlike u broju ministarstava koja su držali. Termin „raspodjele moći“ koji je skovao Lijphart da bi se zamijenio, po njegovom mišljenju, problematičan izraz „konsocijacija“ je u neku ruku nesretan izbor; prvenstveno zato što stvara lažnu sliku o moći kao nekom dobru koje je fizički moguće podijeliti. Problem je u tome što političke elite (u situaciji kada različite grupe formiraju vladu) ne mogu podijeliti moć na način da svako koristi svoj dio nego moraju u određenoj mjeri sarađivati. Ta saradnja može biti veoma intenzivna a može biti skoro nepostojeća, što krucijalno utiče na stabilnost i efikasnost države. Sljedeća rasprava govori o karakteru relacije, kao i o intenzitetu i drugim osobinama komunikacije između političkih elita. 5.3. Dogovor elita (teoretski pristup) Političke elite različitih grupa u okviru homogenih država (jedna nacija, jedna religija, jedna ideologija...) ne moraju sarađivati jedne s drugima. Takve države su u stanju da amortiziraju najžešće svađe i rasprave između različitih partija, organizacija, interesnih grupa i drugih. Čak štaviše, takve iskričave situacije su pozitivne za mobilnost i efikasnost politike. Jedan od najbitnijih razloga za to je taj što u homogenim državama postoji općeprihvaćeno shvatanje političkih procesa kao političke igre a ne kao nekih životno 45

važnih situacija.47 U tom smislu dogovorene političke solucije su rezultat rada (često antagonističkog) različitih partija ili organizacija i njihovog međudjelovanja. Ako se želi instalirati spomenute institucionalne i političke sustave u nehomogena društva (podijeljena društva u bilo kojem smislu: etnički, religijski, ideološki...) tada se najčešće susreće s problemima. Još je Lord Acton tvrdio da država kao što je Kanada, kojoj nedostaje nacionalno jedinstvo, ne može biti demokratija zato što nije u stanju preživjeti žestoke parlamentarne rasprave.48 Bitno je primijetiti da homogene države obezbjeđuju dovoljan nivo identifikacije građana sa svim zastupnicima u parlamentu bez obzira kojoj partiji pripadali (uključujući opozicione zastupnike - posebno njih).49 Također, Westminsterski tip demokracije se bazira na dvije velike partije koje su veoma bliske jedna drugoj glede osnovnih ideoloških opredijeljenja - najveća razlika između takvih partija je vezana za distribuciju sredstava (dihotomija lijevodesno).50 U tom smislu želje i bazna opredjeljenja glasača su zadovoljena bez obzira koja stranka je na vlasti. U podijeljenim društvima Westminstersko rješenje nije dobro jer ne postoji homogenost niti identifikacija glasača sa svim ili većinom poslanika. Da bi se očuvala kakva takva ideja o mogućnosti zajedničkog življenja suprotstavljenih grupa u okviru jedne državne zajednice, potrebno je smiriti situaciju tako da se ne čuju velike i teške riječi a da se u isto vrijeme najbitniji etnički/ religijski/ideološki zahtjevi u što većoj mjeri ispoštuju. U tom smislu, jedno od mogućih rješenja opstanka zemalja koja sadrže podijeljena društva je da se ne dozvoli bjesomučna svađa u parlamentu po grupnim linijama i da se razna dogovaranja o grupno obojenim pitanjima rješavaju na „gladak“ način.51 Prethodni zaključak otvara pitanje zašto bi suprotstavljene političke elite surađivale kada im je mnogo lakše dobijati političke poene i popularnost idući niz dlaku svojim izbornim bazama i prebacujući odgovornost za trenutne probleme na predstavnike suprotstavljenih grupa. To je uvijek problematično pitanje i nužno je da političke elite imaju određena shvatanja i karakteristike. 47  Arendt Lijphart, Thinking about democracy, Routledge, 2008. Reakcije i shvatanja tih procesa se radikalno mijenjaju kada se pojavi generalni stav da se društvo ili država našlo u životno važnoj situaciji. 48  Lord Acton, «Nationalism», u Figgis i R.Laurence (eds.), The History off freedom and other essays, Mcmillan, London, s. 270-300. Na ovom mjestu Lord Acton misli na Westminsterski tip demokratije. 49  Charles Taylor, «The Politics of recognition» u Amy Gutmann (ed.), Multiculturalism and the «Politics of recognition», Princeton University Press, Princeton, NJ, 1992, s. 25-73. Poznati Taylorov argument o pozornici gdje građani imaju dvostruku ulogu - u isto vrijeme su i glumci i gledatelji. 50 

Arendt Lijphart, Patterns of democracy, Yale University Press, 1999

51 

Arendt Lijphart, Thinking about democracy, Routledge, 2008

46

Vezano za to, dva su uslova da bi se saradnja ostvarila: Prvi je taj da političke elite trebaju biti svjesne potencijalne opasnosti nedogovaranja - takva situacija veoma izgledno vodi prema velikim lomovima, čak i građanskom ratu. Dakle elite trebaju shvatiti da svojim ponašanjem i dogovorom imaju mogućnost doprinijeti stabilizaciji situacije.52 Međutim, takav pristup nipošto nije dovoljan, i tu dolazimo do drugog uslova: upuštajući se u dogovore elite moraju biti spremne da donose velike i teške odluke. Drugim riječima, potrebno je pravo državništvo.53 Donesene odluke (kompromisi) nikada neće biti popularno prihvaćeni (naprotiv, najčešće će biti dočekani veoma kritički), no političke elite trebaju ustrajati na takvim odlukama. U tom smislu veoma je bitno sagledati situaciju u vezi sa strankama, novinama, različitim NGO-ovima i pojedincima koji nisu u skladu sa politikama i idejama stranaka koje bi željele relaksaciju situacije i stvaranje kulture dogovora.54 Kako njih „natjerati“ da se ponašaju u skladu s dogovorom političkih elita i da poštuju kompromisne dogovore? Želim istaći dva bitna primjera koja govore o značaju takvih „otpadnika“: 1. Sjeverna Irska: Sinn Fein55 je zadnjih godina dobijao na popularnosti zato što su, pored odličnog grass-root rada sa izbornom bazom, prikazali sebe kao prave, čvrste borce za prava irske manjine u Sjevernoj Irskoj. S obzirom da je i Sinn Fein, kao član Sjevernoirske vlade morao donositi kompromisne odluke, sigurno je da su katolički/irski glasači više vjerovali dugogodišnjim borcima za njihova nacionalna prava nego nekim salonskim intelektualcima na šta su ljudi iz SDLP-a56 podsjećali. Svi ti novi Sinn Feinovi glasovi su uzeti od SDLP-a koji se pokazao kao umjereniji i kompromisu skloniji igrač. Međutim, ni to nije bilo dovoljno pa su se dogodili ovoljetni napadi na policiju i civile od strane nekih irskih odmetničkih paravojnih organizacija. To govori da će uvijek postojati pojedinci i grupe koje ni kompromisi postignuti od strane „njihovih“ najtvrđih predstavnika neće zadovoljiti i htjet će da se stvari rješavaju konfliktom i radikalno. U svakom slučaju bitno je da su ljudi koji se nalaze u klinču raspodjele moći istinski prepoznati kao borci za prava određene grupe. 2. Drugi primjer je situacija sa strankom Liga Nord u Italiji. Poznato je da je Liga Nord stranka koja se bori za drugačiji položaj sjevernog dijela Italije kao regije; čak su svojevremeno spominjali i odcjepljenje te regije od 52 

Arendt Lijphart, Thinking about democracy, Routledge, 2008.

53 

Arendt Lijphart, Thinking about democracy, Routledge, 2008.

54  Ovdje najčešće govorimo o grupama koje nemaju svoje članove u vlasti: partije koje nisu osvojile dovoljno glasova, partije koje nisu ušle u vladajuću koaliciju i grupe i organizacije koje se smatraju marginaliziranim. 55  Nacionalistička irska partija u Sjevernoj Irskoj čiji istaknuti predstavnici su bivši članovi paravojnih postrojbi. 56 

Druga velika irska partija u Sjevernoj Irskoj; također ima svoje predstavnike u Vladi.

47

Italije. U okrilju Lige Nord je 1995. osnovan časopis Quaderni padani koji je prvobitno postavio ideološku osnovu partije u smislu posebnosti sjevernoitalijana (Padaniana, kako sami sebe nazivaju). Međutim, postoji bitna razlika između ljudi koji su u stranci i onih u redakciji časopisa: Liga Nord je organizirana interesom malih i srednjih industrijalaca sa sjevera Italije sa osnovnim ciljem drugačije distribucije državnih sredstava (poreza) s obzirom da sjever Italije mnogo više puni državni budžet nego jug. Časopis Quaderni padani, s druge strane, je prvenstveno okupio kulturne nacionaliste koji su veoma često isticali geografsku pripadnost Alpima i seoskom načinu života. To je dovelo do konflikta dvije opcije gdje se danas kulturnjaci ograđuju od modernog, kapitalističkog načina života gradova sa sjevera koji praktično predstavlja Ligu.57 Tako da imamo situaciju da partija jedne „grupe“ nije podržana od strane ideološki najbitnijeg časopisa koji pretendira da bude kulturna savjest iste grupe i vrlo lako se može desiti da se formira druga partija koja će biti izraz kulturnog nacionalizma ljudi iz časopisa Quaderni padani. Da rezimiramo pouke dobivene iz prethodnih primjera: da bi se uticaj „otpadničkih“ snaga sveo na minimum, veoma je bitno da se u vladajuću koaliciju uključe sve relevantne stranke u okviru jedne države (to podrazumijeva više grupnih stranaka) i da je rad Vlade rezultat kompromisnog rada stranaka. Kada govorimo o uključenosti u vlast, to se može relativno lako riješiti koristeći različite matematičke modele.58 Što se tiče kompromisa kao načina rada u takvim višestranačkim i višegrupnim vladama, to u teoriji izgleda mnogo lakše nego što je praktično izvodivo. Veoma česta situacija je da se jednoj stranci čini kao težak kompromis ono što drugoj stranci izgleda kao sitnica i razumljivo samo po sebi.59 U takvim situacijama dolaze do izražaja najznačajnije karakteristike društva (socijalni kapital): tu mislim na teoretski općeprihvaćene stubove socijalnog kapitala kao što je povjerenje u najširem smislu, kultura dijaloga, tolerancija ali i na razne druge karakteristike individua i grupa koje ne potpadaju pod poznate klasifikacije nego su endemičan izraz individua ili grupa u određenoj regiji i kulturi.60 Ovo nam govori da će specifična praktična rješenja uvijek biti rezultat lokalnog praktičnog genija i da definitivno ne postoji mogućnost za grubu upotrebu uspješnih modela iz nekih drugih društava i situacija. Sljedeće pitanje koje se nameće pod uslovom da je trenutna suradnja 57  Michel Huysseune, «The Alps in the rhetoric of the Liga Nord», Nations and nationalism, Vol 16, part 2, April 2010. 58  U Sjevernoj Irskoj je to prilično sretno rješeno tako što se koristi de d’Hondtovo pravilo približno 10% glasova znači jednog ministra u Vladi. 59  Interview sa Markom Durkanom, članom SDLP-a, bivšim predsjednikom Vlade Sjeverne Irske, Belfast, juni 2010. 60 

Anthony D. Smith, Ethnosymbolism, Routledge, 2009.

48

političkih elita na zadovoljavajućem nivou je kako obezbijediti dugotrajniju saradnju elita u postojećem sustavu? Ako su trenutno lideri različitih zajednica u jednoj državi naklonjeni jedni drugima i probleme rješavaju na „gladak“ način i kompromisno, to ne znači da će se smjenom tih ljudi nastaviti raditi na isti način. Ljudi mogu imati lične animozitete jedni prema drugima iz različitih pobuda i kad se tome dodaju različiti interesi mnogo je više razloga za raspad međugrupne suradnje nego za dugogodišnje uspješno djelovanje.61 U to smislu je važno da postojeće, funkcionirajuće političke elite različitih grupa rade na nekim aspektima njihovog zajedničkog političkog identiteta. To podrazumijeva slične načine promišljanja kao i identifikaciju jednih sa drugima. U tom smislu možda Sjeverna Irska i nije dobar primjer: škole su podijeljene a na univerzitetima studenti rijetko imaju dublje kontakte jedni sa drugima62, tako da je riječ o dvjema dugotrajno odvojenim zajednicama i njihovim političkim elitama. Za razliku od Sjeverne Irske dio političkih elita u Bosni i Hercegovini je jednoobrazno formiran u socijalizmu. To se može smatrati prednošću jer ti ljudi koji se sada nalaze u okviru zasebnih nacionalnih političkih elita dijele načine razmišljanja i mogli bi lakše naći zajednički jezik. Iako su spomenuti stari/novi političari u okviru grupnih elita pod velikim uticajem ratnih događanja i specifično-grupnih narativa, ostatak političkih elita (većina) je formiran prvenstveno na osnovu grupno uslovljenih ratnih narativa koji su, naravno, suprotstavljeni jedni drugima te takvi - novi političari imaju mnogo manje šanse za međugrupni dogovor i „glatku“ komunikaciju. Što se tiče identifikacije jednih sa drugima tu je i teoretski situacija kompliciranija. Da bi se to dogodilo političke elite različitih grupa moraju imati visoko i pozitivno mišljenje jedni o drugima. Važno je podcrtati značaj te identifikacije jer se samo na taj način može konstruirati situacija da elite jedne grupe shvate u kakvoj poziciji se nalaze elite drugih grupa. Te pozicije se već izvorno značajno razlikuju jedna od druge: tu je izraženija razlika između pozicije elita koje pripadaju većinskoj grupi i pozicije onih koje pripadaju manjinskoj grupi, pri čemu gotovo u pravilu manjinske grupe traže zaštitu grupnih prava, dok većinskim grupama to pitanje nije relevantno, te priželjkuju građansku državu bez institucionalnih zaštitnih mehanizama za manjinske grupe koje, po njima, sprečavaju efikasnost rada državnih institucija.63 61  Interview sa Markom Durkanom, članom SDLP-a, bivšim presjednikom Vlade Sjeverne Irske - Durkan je došao u Vladu poslije Seamusa Mallona koji se nije mogao dogovoriti sa Trimbleom (njegovim britanskim pandamom u Vladi, tadašnjim predsjednikom UUP-a) gotovo ni oko čega. Po Durkanovim riječima, između njih dvojice je postojala „loša hemija“ i najčešće nisu uspijevali donijeti nikakve zajedničke odluke. Za razliku od takve situacije, Durkan i Trimble su uspješnije surađivali. 62 

Interview sa Alanom McCullyjem, Sarajevo, avgust 2010.

63 

Brian Crowe - interview, Alex Maskey - interview, Belfast, juni 2009 - Brian Crowe je

49

Još jedan razlog za dugoročan opstanak trenutno uspješnih društava sa sustavom podjele moći između grupa je taj što sve grupe jamačno sadrže pojedince čiji profesionalni uspjesi zavise od svih građana države tj. od veličine populacije u okviru države – tu prvenstveno mislim na velike firme i njihove menadžere i vlasnike. Tim ljudima, koji također pripadaju određenim grupama, veoma je stalo da je image njihovih firmi na visokom nivou u svim dijelovima države. Kada, kao rezultat uređenja po principu raspodjele moći, takve firme dostignu visok nivo uspješnosti i u dijelovima države koji su naseljeni pripadnicima drugih grupa, lideri korporativnih interesnih grupa će izvršiti pritisak na lidere-političare iz grupa kojima sami pripadaju, kako ne bi dozvolili međugrupne tenzije niti cijepanje po grupnim linijama u okviru države. Njihov motiv se može lako uvidjeti: takav rasplet situacije neminovno vodi gubitku ulaganja, jedinstvenog tržišta i pogodnosti koje ono nudi. Konačno, postoji jedna posljedica trajnijeg „glatkog“ rada u okviru višegrupne države organizirane po sistemu „raspodjele moći“: zajednički „gladak“ rad u institucijama donosi kulturu kompromisnog rješavanja problema,64 u kojoj se političke elite ne rukovode principom „pobjednik nosi sve“, nego se uspjesi i dobici međusobno dijele. Takvo iskustvo dokazuje da je država postavljena na osnove raspodjele moći moguća, čak-šta-više, ona je dobro rješenje. To saznanje napaja legitimnost državnog „setupa“ i čini svijetlijom perspektivu budućeg „pristojnog“ života za sve grupe i pojedince unutar složenog društvenog sklopa.

savjetnik ministra obrazovanja u Vladi Sjeverne Irske i pripada UUP partiji (Britanac/protestant) dok je Alex Maskey bivši gradonačelnik Belfasta i pripadnik Sinn Feina (Irac/katolik). Maskey je istakao da je trenutna zastupljenost Iraca u policijskim snagama Sjeverne Irske 30% i da taj procenat treba da bude 45-47%, što predstavlja ukupnu zastupljenost Iraca u populaciji S. Irske. Za razliku od njega, Crowe je istakao da je po Good Friday/Belfast sporazumu iz 1998. ta proporcionalna zastupljenost (pozitivna diskriminacija) bila samo privremena mjera koja ističe za jednu godinu i da će se tada ljudi početi regrutirati samo po sposobnosti, kako bi, po Croweovom mišljenju i trebalo da se regrutiraju. Samo tako, nastavio je Crowe, može se obezbijediti efikasnost i kvalitet rada državnih institucija. 64 

Arendt Lijphart, Thinking about democracy, Routledge, 2008.

50

LITERATURA: • • • • • •

Arendt Lijphart, Thinking about democracy, Routledge, 2008. Lord Acton, “Nationalism”, u Figgis i R.Laurence (eds.), The History off freedom and other essays, Mcmillan, London. Charles Taylor, “The Politics of recognition” u Amy Gutmann (ed.), Multiculturalism and the “Politics of recognition”, Princeton University Press, Princeton, NJ, 1992. Arendt Lijphart, Patterns of democracy, Yale University Press, 1999. Michel Huysseune, “The Alps in the rhetoric of the Liga Nord”, Nations and nationalism, Vol 16, part 2, April 2010. Anthony D. Smith, Ethnosymbolism, Routledge, 2009.

Intervjui: • • • •

dr. Alan McCully, Profesor Sociologije obrazovanja (History & Citizenship), Social and Policy Research Institute, University of Ulster, Sarajevo, avgust 2010. dr. Brian Crowe, savjetnik ministra za zapošljavanje i učenje Sjeverne Irske, Belfast, juni 2010. dr. Peter O Neill, izvršni direktor Northern Ireland Human Rights Commission, Belfast, juni 2010. Mark Durkan, lider Social Democratic and Labour Party (SDLP) i član Parlamenta Sjeverne Irske.

51

Dejan Vanjek

6.

Javna administracija, institucije i politike jednakosti

6.1. Jednakost kao ishodište političkog konsenzusa Bilo je potrebno 20 mjeseci nakon Sporazuma iz Belfasta da se uspostave institucije u kojima će zajednički raditi ljudi različitih tradicija i mentalnih sklopova. Očito je, pored same mehanike institucija, za njihov rad potrebna i “kemija” između relevantnih političkih aktera, što cijelom procesu nadaje znatno širi okvir u odnosu na izgradnju institucija kao takvu. To znači da je “ljudski faktor”65 presudan za očuvanje minimuma dijaloga i kohezije u podijeljenim društvima, odnosno da uvjetuje razvoj partnerskih odnosa koji maksimiziraju mogućnost konsenzusa, dajući konkretan rezultat u vidu zajedničke vizije, dogovora, sporazuma i sl. U tom smislu možemo govoriti i o Sporazumu iz Belfasta, koji, osim što je sporazum ključnih aktera tj. političkih elita, predstavlja istinski sporazum obiju zajednica ali i vanjskih aktera Ujedinjenog Kraljevstva i Republike Irske. Dakle radi se o sporazumu koji nije samo politički već i društveni, s obzirom da je postignut uključenjem svih relevantnih strana odnosno izgrađen na bazi širokog konsenzusa kojim je otvoren put njegovoj implementaciji. Također, odredbe o referendumu su obvezale političke vođe da pripreme društvo za prihvatanje sporazuma, makar se to svodilo na naglašavanje onih aspekata sporazuma koji su posebno prihvatljivi za irsko-katoličku ili britansko-protestantsku zajednicu. Sporazum je na taj način dobio sav potreban legitimitet kao izraz volje svih zainteresiranih strana. U cjelini gledano, unionisti su manje zadovoljni sporazumom od republikanaca, dok su, s druge strane, republikanci manje zadovoljni dinamikom implementacije sporazuma. Svi su pomalo nezadovoljni, ali započeti proces naprosto nema alternativu niti tko priželjkuje povratak na staro stanje.66 Sporazum iz Belfasta je na političkom nivou uveo brojne karakteristike konsocijativnog67 modela, koji je svojevrstan društveno-politički modus vivendi u podijeljenim društvima, ali i poznat po svojim manjkavostima u smislu osiguranja kohezije i dugoročne društveno-političke stabilnosti, te se 65  Kao primjer loše kemije i njenog negativnog utjecaja možemo navesti odnose nekadašnjeg lidera DUP-a Davida Trimblea i Seamous Malona, bivšeg lidera Shin Faina. 66  Stav je svih relevantnih strana sjevernoirskog političkog spektra da kada imate sporazum morate ga ispoštovati: Izjava g. Mark Durkhama, lidera SLDP. 67  Mada se može reći da je konsocijacija bila osporavana kako od republikanaca tako i od unionista: vidi u John McGarry and Brendan O’Leary. Consociational Theory, Northern Ireland’s Conflict, and its Agreement. Part 1: What Consociationalists Can Learn from Northern Ireland, str. 46.

52

kao takav suočava s više izazova koji su strani klasičnim političkim sustavima kakve su nacionalne države ili povijesno “uhodani” modeli s prisutnim elementima konsocijacije kakav je primjer Švicarske. Osim toga, principijelna zamjerka konsocijaciji je ta da ona zahtijeva glasovanje za svoje pleme, što društvo u cjelini vodi ka zajedničkoj68 budućnosti koja je “odvojena ali jednaka”, što je po mnogima čimbenik koji tereti društvene odnose. Pri tome se odvojenost odnosi na priznanje društveno-političkog subjektiviteta svake od zajednica, dok se jednakost odnosi na obvezu države da svim građanima pruži jednake mogućnosti odnosno stvori društvo jednakih šansi. Drugim riječima, odvojenost se odnosi na kolektivna prava društvenih zajednica a jednakost na obvezu države da fakticitet odvojenosti i zasebnosti ne bude izgovor društvenoj diskriminaciji. Time se pod jednu kapu stavljaju građanski i humanistički ideal jednakosti, koji se kao takav odnosi na društvenu jedinku – individuu, i pravo kolektivne - unutardruštvene identifikacije a zatim i diferencijacije koja zadire u domenu građansko-političkog, čiji je operativni čimbenik individua-pojedinac. U tom smislu kovanica “odvojeni ali jednaki”, barem na nivou teorijskog promišljanja, u sebi sadrži kontradikciju. Jedini smislen odgovor na pitanje kako kontradikcija može postati platforma društvenih odnosa je taj da se društveno-političkom praksom i normiranjem nastoji premostiti jaz između odvojenosti, kao odredišnog pojma kolektiviteta, i jednakosti kao odredišnog pojma individualiteta. Posljednje se postiže ukupnošću društveno-političke prakse koja se inicira na strateškom nivou koji određuju tu istu praksu, a to su, kada je u pitanju sjevernoirsko društvo i konflikt: mirovni proces kao takav i širi proces devolucije kao strateško opredjeljenje Vlade Ujedinjenog Kraljevstva prema sastavnicama Monarhije - Škotskoj, Welsu i Sjevernoj Irskoj, a u smislu obnove njihovih institucija vlasti, zakonodavnih ovlasti i nadležnosti. Devolucija kao strateško opredjeljenje značajno je utjecala na kreiranje stimulativnog okruženja za sam mirovni proces i njegovu materijalizaciju kroz odredbe Sporazuma iz Belfasta, koji je potom proizveo sve druge efekte kao što su strateški dokumenti69, dekomisija, reforma policije, zajedničke institucije; potom i socijalne politike kao što su stambene70, 68  Postoje dva zvanična dokumenta koja sadrže platformu za iskorak k zajedničkoj budućnosti dvije zajednice, a radi se o: “Zajednička budućnost: unapređenje odnosa u Sjevernoj Irskoj” (ožujak/ mart 2005) i “Program za koheziju, zajedništvo i integraciju” (lipanj/juni 2010). Ovi dokumenti su zamišljeni kao strateški okvir za djelovanje Vlade Sjeverne Irske na nadilaženju komunalnih sukoba. 69  Najznačajniji proces je “dekomisija” odnosno razoružanje brojnih paravojnih skupina koje su imale aktivnu ulogu u sjevernoirskom konfliktu. 70  Na engleskom jeziku “housing policies” mnogi vide kao jedno od najistaknutijih područja uzurpacije jednakosti između dvije skupine, te jednim od pitanja koje je za irsko-katoličku populaciju dugo vremena bilo uzrok frustracije. Administrativno-politička uprava, koja je u dobroj mjeri bila pod kontrolom unionista-protestanata, u ovoj je oblasti dugo vremena imala diskriminacijski pristup. Primjerice, u daljnjoj prošlosti ukoliko niste imali stan niste mogli ni glasovati. Vlada je pružala housing za radničku klasu koja je većinski bila protestantska - budući da je ova grupa imala nesmetan pristup

53

politike zapošljavanja; brojni projekti u lokalnim zajednicama namijenjeni slamanju strukturalnih podjela; odredbe za raspodjelu resursa na lokalnom nivou; izgradnja institucionalnih kapaciteta – uključujući građanske organizacije; osposobljavanje službenika na svim nivoima za adresiranje segregacije u ovoj oblasti i sl. Devolucijom je, dakle, vraćena moć domaćim – sjevernoirskim političkim čimbenicima da sudjeluju u kreiranju mirovnih rješenja, ali i da budu ključni nosioci njihove implementacije, čime su osigurani preduvjeti za iniciranje procesa koji bi trebali dovesti do zaključenja sjevernoirskog pitanja. Pri tome je važno podvući značaj korelacije između normativnog i praktičnog, odnosno kako prvo nedvosmisleno uvjetuje drugo u društvu u kojem postoje politički subjekti koji imaju volju i kapacitete da razrade, usuglase i usvoje zajedničku normu; da ih poštuju i slijede u domeni društvene prakse, kao i da na tom putu umiju odgovoriti izazovima i nadići kritične faze. Tu na scenu stupaju prvenstveno kompetentni politički subjekti71, a oni su jedan od bitnih faktora koji uvjetuje identifikaciju sjecišta volja različitih kolektiviteta, što je opet preduvjet konsenzualnog usvajanja zajedničke vizije a tako i društvenopraktično izvedive i primjenjive norme. To ujedno objašnjava pod kojim uvjetima je upotrebljiv oksimoron “odvojeni ali jednaki”, koji, kao što vidimo, na terminološko-logičkom i teorijskom nivou unosi nedoumice, ali u praktičnoj primjeni dobiva na ravnoteži, posredstvom institucija i politika čiji je cilj afirmacija ljudskih prava i društvene jednakosti. Međutim, kako je teško očekivati da političko-administrativna struktura određenog društva daleko nadmaši kvalitetu aktualnih društvenopolitičkih odnosa i njihove glavne protagoniste, primjenjuju se institucionalna rješenja i mehanizmi koji se rukovode potrebom uspostave povjerenja između dvije zajednica putem osiguranja uvjeta za njihov zajednički rad. Stoga je administrativno-politički sustav ustrojen tako da osigura maksimalnu suradnju i povjerenje između dvije zajednice, oslanjajući se na lokalne političare koji su najodgovorniji akteri pozitivne promjene, ali i na pozitivna tehnička rješenja koja nastoje izbalansirati društveni položaj katolika i protestanata.

javnim poslovima, kao i onima koji nisu mogli plaćati rentu. S druge strane, velika nezaposlenost u redovima irsko-katoličke populacije produžila je godine njihovog obrazovanja, što je u konačnici pojačalo socijalnu disproporciju između protestanata i katolika - jedni su imali zaposlenje, a drugi obrazovanje. 71  Atribut kompetencije se odnosi i na javno istaknute pojedince koji su sposobni za konsenzualan iskorak kao što je, primjerice, slučaj s liderom UUP Davidom Trimbleom koji je u još u ranoj fazi mirovnog procesa nastojao pokrenuti diskusiju o tome da li dvije zajednice žele graditi zajedničko društvo, mada ono tada za to još nije bilo spremno. Na tom putu uveo je zakonodavstvo o fer zapošljavanju, eliminirao razne simbole s radnih mjesta - smatrajući kako je njihova neutralizacija važna za funkcioniranje institucija u kojima zajedno rade pripadnici dvije zajednice.

54

6.2. Mehanizmi ostvarivanja institucionalne ravnopravnosti Osim široke platforme, karakteristika dobrog i izvodivog sporazuma je njegov dobar menadžment. Drugim riječima, cjelovit pristup podrazumijeva upravljanje procesom, a sastavni dio upravljanja procesom je izgradnja institucija, čime su administrativni i politički segmenti spojeni umjesto razdvojeni. Kada je riječ o izgradnji institucija u svjetlu odnosa dviju zajednica, protestanata i katolika, važno je poseban naglasak staviti na principe pariteta i proporcionalne zastupljenosti koji prožimaju, kako politički, tako i administrativni nivo. Pored pariteta na političkom nivou, gdje se balans nameće kao nužan kako bi se mogli primijeniti mehanizmi principa veta i konsenzusa dvije zajednice, vodi se računa i o njihovoj proporcionalnoj zastupljenosti u javnoj administraciji. Na tom tragu procedure zapošljavanja u javnu upravu Sjeverne Irske napredne su u smislu pomirenja principa kvota s profesionalnim zahtjevima. Tako se, na primjer, kod natječaja za rad u državnoj službi Sjeverne Irske koriste anonimni prijavni formulari koji ne sadrže osobne podatke o podnosiocu prijave, čime se isključuje mogućnost da kolektivni identifikacijski markeri budu relevantni kod inicijalne procjene svake pojedinačne aplikacije. Formira se inicijalna lista kandidata za određenu poziciju koja je anonimna u tolikoj mjeri da se u individualnim aplikacijama izostavljaju čak i podaci o školama koje su kandidati pohađali, a na osnovi kojih bi se mogla odrediti etno-konfesionalna pripadnost kandidata. Na taj način stvaraju se preduvjeti za zapošljavanje državnih službenika prvenstveno na bazi profesionalnih kriterija, dok se etnička izbalansiranost zaposlenih promatra i kao “firewall” protiv političkog utjecaja. Međutim i sama administracija je iznivelirana: na višim – seniorskim pozicijama više se vodi računa o grupnoj izbalansiranosti, što u osnovi korespondira situaciji u BiH, posebno kada su u pitanju aranžmani u Federaciji BiH i državnim institucijama. Takav koncept, općenito govoreći, u sjevernoirskoj javnosti prihvaćen je kao pravedan i racionalan. Međutim, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, možemo reći kako nije mnogo učinjeno da se princip proporcionalne zastupljenosti podredi ili barem dovede u ravan sa principom meritornosti, usljed čega je prisutna izrazito loša percepcija javnosti o vjerodostojnosti institucija kao takvih, što je remetilački faktor za uspostavu autoriteta države općenito. Osim toga, prevaga jednog principa nad drugim, konkretno principa proporcionalne zastupljenosti i mehanizma kvota koji se koristi u funkciji njegove realizacije nad principom meritornosti, može navesti na zaključak kako su proporcionalna zastupljenost i kvote glavni uzrok percepciji institucija kao nedovršenih, nefunkcionalnih, netransparentnih i u krajnjem slučaju nepravednih. 55

Da državna služba Sjeverne Irske ozbiljno pristupa transparentnoj i dosljednoj primjeni ovih principa pokazuje njena dužnost da u svojim godišnjim izvještajima navede koliko je pripadnika svake od zajednica zastupljeno. Pri tome su statistike razlomljene i hijerarhijski poredane, a sve podatke pozorno prati Komisija za jednakost koja prema potrebi reagira i intervernira prema pojedinim tijelima i organizacijama javne uprave. U širem smislu ovakav pristup pitanju zapošljavanja u administraciju Sjeverne Irske vezan je za proces devolucije u cjelini. Naime, objašnjenje za devoluciju sastoji se u tome da Sjeverna Irska ne mora donositi i primjenjivati zakone Velike Britanije. To znači da zakon može biti prilagođen specifičnom kontekstu Sjeverne Irske, pa je takva situacija i sa Zakonom o jednakosti72, čiju provedbu nadzire Komisija za jednakost. Kao rezultat toga Sjeverna Irska je dobila znatno bogatiji i napredniji zakonodavni okvir koji tretira pitanje jednakosti73, kao što je slučaj sa Zakonom o jednakosti pri zapošljavanju, te obvezama državnih vlasti na planu poštivanja principa jednakosti koje proizilaze iz Odjeljka 75. Akta o Sjevernoj Irskoj (1998). Na taj način procesom devolucije i mehanikom mirovnog procesa koju je on omogućio, obuhvaćeni su kako politički tako i administrativni nivo, što govori o tome da se radi o cjelovitom i temeljito promišljenom procesu. Pri tome su pod nadležnosti organa vlasti Sjeverne Irske među posljednjim, kao najosjetljivije oblasti, stavljene institucije policije i sudstva.74 Kao glavno obilježje reforme policije primijenjen je koncept pozitivne diskriminacije, koji se prije svega odnosi na upošljavanje irsko-katoličke populacije u policijsku službu. Također je izmijenjena i odredba da se nakon primitka u policijsku službu ne mogu podići optužnice protiv osoba koje su sudjelovale u oružanim aktivnostima u periodu prije stupanja na snagu Sporazuma iz Belfasta75. U cilju postizanja balansa primjenjuje se pozitivna diskriminacija prema irsko-katoličkoj populaciji koja je vremenski ograničena. Disproporcija, kada su u pitanju podaci o zaposlenosti, percipira se mahom kod pripadnika irsko-katoličke zajednice, kao pitanje socijalne pravde te stoga predstavlja važan aspekt društvene stabilnosti koji je potrebno korigirati. Takvo mnijenje je dovelo do toga da je diskriminacija katoličke populacije znatno manja nego ranije. Na tragu toga irske stranke se sve više zalažu da se ta logika prenese s policije na javnu administraciju u cjelini – smatrajući kako 72  Stupio na snagu 1. listopada 2010. godine u cilju promocije pravednog društva i društva jednakosti. 73 

Što je posve razumljivo imajući u vidu složenost sjevernoirskog društva.

74  upravu.

Reformu u ovoj oblasti vodio je Chris Patten – bivši povjerenik za Hong Kong i prijelaznu

75 

Sporazum je potpisan 1998. a stupio je na snagu 1999. godine.

56

će se na taj način postići veća društvena ravnopravnost, na koju gledaju kao na mehanizam za ostvarenje onoga što podrazumijevaju pod “zajedničkim društvom” (shared society). Drugim riječima javne institucije bi trebale biti odraz samog društva, što se odnosi i na etno-konfesionalnu strukturu zaposlenih. Međutim, ako bi bio shvaćen u širem smislu ovaj zahtjev bi mogao biti problematičan iz razloga što je ipak riječ o duboko podijeljenom društvu, kao i zbog činjenice da institucije, osobito u takvim društvima, trebaju preuzeti lidersku poziciju i biti pouzdan oslonac donosiocima odluka na političkom nivou. U tom smislu poželjno je da policija i institucije prednjače u odnosu na društvo, što zahtijeva brižljivo planiranje u toj oblasti. Međutim i pored prisutnog prijepora između dvije društvene grupacije građani Sjeverne Irske, u odnosu na ranija vremena, sve više pitaju policiju što činiti protiv kriminala umjesto da li ona štiti njihovu zajednicu, što je ogroman iskorak. Tome u prilog idu i demokratski nadzor nad radom policije koju provodi vlast uređena na konsocijacijskim principima. Promjena paradigme vidljiva je i na drugim područjima objektivnog društvenog značaja, što pokazuje napredak na uspostavljanju zajedničke infrastrukture kao što su škole, bolnice76 i druge javne ustanove. Policija je izuzetno važno pitanje za Sjevernu Irsku i stoga što je u dugom periodu prije devolucije ona bila dominantno protestantska77, što je jačalo nepovjerenje katolika u vlast u cjelini. Krajnja konzekvenca toga je da je irsko-katolička populacija doživljavala policiju kao ekspozituru “strane” vojne sile, s obzirom da je ova uglavnom djelovala uz podršku britanske vojske.78 S druge strane tako ustrojena policija bila je onemogućena u obavljanju svojih dužnosti, posebno u područjima koja naseljavaju Irci-katolici (republikanci)79.

76  S tim u vezi, poradi kontrasta, ilustrativno je spomenuti ranije prakse koje su slijedile linije podjele i dovele do paradoksalnih situacija i rješenja, kao npr. slučaj postojanja dviju bolnica, jedne do druge, na granici između Sjeverne Irske i Republike Irske. 77  Čak je u periodu prije provedbe ovog dijela Sporazuma iz Belfasta i reforme koju je predvodio Chris Patten, bivši britanski povjerenik za Hong Kong, policija u Sjevernoj Irskoj nosila naziv Royal Ulster Constabulary (RUC) ili u prijevodu Kraljevska policija Ulstera, apostrofirajući naziv i područje dominantno protestantske pokrajine i njenu pripadnost Britanskoj kruni, bez ikakvog terminološkog ili značenjsko-konotacijskog sadržaja vezanog za Irsku, a samim time stran dobrom dijelu katoličke populacije koja se politički poistovjećuje s tim nazivom. 78  To je ujedno potvrda vanrednoj konstelaciji sigurnosti i nemogućnosti da se konvencionalnim sredstvima osigura red i mir. 79  Kada se govori o sjevernoirskom konfliktu neki stavljaju naglasak na vjersku a neki na etničku dimenziju sukoba, mada se problem u cjelini može izmjestiti iz tog područja i promatrati u kontekstu neriješenog pitanja suvereniteta ovog dijela Ujedinjenog Kraljevstva, odnosno nezadovoljstva dijela njegovog pučanstva koji Sjevernu Irsku doživljava, kako zemljopisno tako i politički, sastavnim dijelom Irskog otoka i Republike Irske.

57

Usljed rečenog u katoličkim naseljima razvijale su se paravojne grupacije koje su postupno preuzimale kontrolu na područjima na kojima su djelovale. U takvoj konstelaciji zatečena policijska struktura je postala jedna od strana u konfliktu, što je dovelo do toga da su policijski službenici bili izloženi konstantnom pritisku, nastojeći držati u tajnosti sve što predstavlja dodatnu inhibiciju ili prijetnju njihovoj sigurnosti i djelovanju. Iz navedenog razloga policajci su bili prinuđeni obavljati svoju dužnost u udaljenim područjima kako bi zaštitili svoj identitet, pri tome nastojeći prikriti zanimanje na način da su izbjegavali uniforme, vodili privatni život u stanju pojačane diskrecije i sl. Takva klima je, između ostalog, dovela i do toga da irsko-republikanska radnička klasa nije bila zainteresirana za rad u policijskoj službi koju nisu smatrali svojom, čime je osporavan legitimitet javnih službi u cjelini, što je išlo u prilog daljnjim podjelama, konfrontacijama i rastućem društvenom haosu. S druge strane pak, protestantska zajednica, uljuljkana u svoju favoriziranu poziciju, također je nevoljko adresirala ova pitanja, čime je dugi niz godina nakon potpisivanja Sporazuma iz Belfasta na ovom planu vladao status quo. Politički predstavnici irsko-katoličke populacije snažno inzistiraju na proporcionalnoj zastupljenosti u državnoj službi – međutim to nije navedeno u Sporazumu iz Belfasta, pa tako nije imalo niti uporište za pregovore. Stoga je ovo značajno pitanje prepušteno dnevno-političkim sučeljavanjima i različitim argumentacijama. Glavni argument republikanaca je taj kako je nužno da institucije reflektiraju stanje u društvu. U tom smislu osobito snažno inzistiraju na balansu dvije zajednice u policiji koji bi trebao biti ostvaren do konca 2011. godine. Pri tome se govori o procentu od preko 30% policajaca irsko-katoličkog porijekla koji bi pristupili policijskoj službi. S druge strane, međutim, pitanje kvota nije naišlo na susretljiv prijem kod unionista-protestanata, prvenstveno u pogledu modaliteta njihove implementacije. 6.2.1. Komisija za jednakost Sjeverne Irske Pravnu osnovu za pozitivnu diskriminaciju80 u policiji pa tako i javnoj administraciji u cjelini, predstavlja Zakon o jednakim pravima pri zapošljavanju. Pored toga, odjeljak 75. Akta o Sjevernoj Irskoj osigurao je šire odredbe u pitanju implementacije jednakopravnosti dvije zajednice na području javne uprave, uključujući niz drugih društvenih grupa (žene, mladi, osobe sa invaliditetom, stari i dr.). Ovim Odjeljkom predviđena je uspostava 80  Većina ljudi u Sjevernoj Irskoj sa odobravanjem gleda na pozitivnu diskriminaciju, posebno imajući u vidu fokus na povećanje broja zaposlenih žena i katolika. Ovo pitanje je u nadležnosti Ministarstva pravde i posebnog skupštinskog komiteta – resora koji trenutno pripada Partiji Saveza na čelu sa Davidom Fordom.

58

Komisije za jednakost, kao tijela koje ima isključive nadležnosti u pitanju interpretacije i primjene Zakona o jednakosti. S druge strane Komisija za ljudska prava takođe je involvirana u praćenje pitanja jednakosti u smislu monitoringa nad provedbom Europske konvencije o ljudskim pravima te Sjevernoirskog akta o ljudskim pravima. Komisija za jednakost je nadležna da promovira fer zapošljavanje pripadnika dviju zajednica, s obzirom da je stanje na tržištu rada takvo da reflektira diskriminaciju iz prošlosti. Komisija prati razvoj u ovom području na način da su je poslodavci dužni izvještavati o praksama zapošljavanja. Na tom području Komisija za jednakost Sjeverne Irske ima velike ovlasti, pa tako objavljuje godišnje izvještaje o sastavu radne snage i sudskog sustava, a omogućava i da se neodgovarajuća postupanja i prakse pojedinih poslodavaca javno obznane. Premda Komisija ne raspolaže izravnim ovlastima prisile ona može umanjiti sposobnost poslovnih subjekata da sudjeluju u javnim nabavkama. Također, na bazi izvještaja Komisija od Vlade može tražiti korekciju odnosno pridržavanje odredbi Zakona o jednakosti. Općenito Zakon o jednakosti je posebno značajan i to ne samo po pitanju jednakosti dviju konfesija. Principi Zakona o jednakosti nalažu da će odredbe o jednakosti osigurati ista prava za sve koji su “odvojeni ali jednaki”, ali na način da se segmentima koji adresiraju dobre odnose umanje podjele i odvojenosti. Zapravo inzistiranjem na jednakosti koje priznaje činjenicu društvene diferencijacije dvije grupe, nastoje se stvoriti preduvjeti institucionalne kooperacije i zajedništva što je važno kako za funkcionalnost administrativnog sektora tako i za podršku političkom nivou na koji se ti principi odnose. Poseban interes za usvajanje Zakona o jednakosti kao i općenito agende o jednakosti, imao je republikanski Shin Fain, što možemo tumačiti činjenicom da ova pitanja visoko kotiraju u političkom djelovanju ove stranke, a manifestiraju se zahtjevima za institucionalnim jamstvima, pod čime podrazumijevaju ravnomjernu etničku zastupljenost, prije svega, u policiji i sudstvu. Međutim, pored primjene brojnih tehničkih i zakonskih rješenja koja nastoje inkorporirati principe kao što su paritet, amnestija, pozitivna diskriminacija, proporcionalna zastupljenost, meritum kod popunjavanja zajedničkih institucija vlasti i administracije, te složenih procedura suodlučivanja, preovladava stav da je izgradnja administracije u podijeljenom društvu umijeće mogućeg - odnosno da ona predstavlja refleksiju političkog dometa ključnih igrača u datom trenutku. Stoga možemo reći da je to svojstvo svih pa i sjevernoirskog konsocijativnog aranžmana, gdje se političari prije svega trude udovoljiti svojim zajednicama, a tek potom djelovati u pravcu ostvarenja zajedničke vizije. 59

6.2.2. Uloga Komisije za ljudska prava (NIHRC) Ljudska prava mogu biti moćno oružje za transformaciju konflikta, te osigurati sredstva kao što su sloboda okupljanja, sloboda od uznemiravanja i zastrašivanja susjeda - elemenata relevantnih kada je u pitanju sjevernoirski problem. Parola je čini se jednostavna: “živi i pusti druge da žive”81. Mada ona mogu doći u međusobni sukob, ljudska prava ipak mogu biti značajan segment mirovnog procesa i javne debate. Polazeći od tog creda Sporazum iz Belfasta predvidio je osnivanje Komisije za ljudska prava čiji je osnovni zadatak predlaganje sadržine Akta o ljudskim pravima prilagođenog sjevernoirskom kontekstu. Komisija je uspostavljena 1999. godine kao rezultat Sporazuma iz Belfasta i predstavlja jedan od njegovih značajnijih aspekata koji je dobio većinsku potporu i protestanata i katolika. Zapravo Aktom o Sjevernoj Irskoj (1998), koji je donesen na bazi prethodno postignutog Sporazuma iz Belfasta, predviđena je uspostava Komisije za ljudska prava Sjeverne Irske (NIHRC). Prema odredbama ovog akta, kako je već rečeno, zadatak NIHRC-a je da predloži sadržaj Akta o ljudskim pravima, a prije svega da definira i predloži prava koja će biti zaštićena ovim Aktom. Akt o ljudskim pravima omogućio je uvođenje Europske konvencije o ljudskim pravima u domaće zakonodavstvo, čija je provedba i primjena u domaćem zakonodavstvu pod nadzorom Komisije za ljudska prava (NIHRC). Komisija je zakonski regulirano tijelo ustanovljeno od strane Vlade UK i dugo vremena je bila jedino tijelo te vrste u Ujedinjenom Kraljevstvu. NIHRC je tijelo s jasnim mandatom, zakonodavnim temeljima i nadležnostima u četiri ključna područja: u pitanju pokretanja parničnog postupka, savjetovanja, vođenja istrage i obrazovanja. Komisija obnaša savjetodavnu ulogu prema vladi kod predlaganja i usvajanja zakona koji imaju refleksije na područje ljudskih prava. Službenici Komisije godišnje održe oko pedeset sastanaka s Westminsterom82 i Parlamentom Sjeverne Irske, a surađuju i s parlamentarnim komitetima. NIHRC je javna ustanova osnovana od strane vlade s visokim stupnjem neovisnosti i kao takva može teretiti Vladu UK zbog kršenja ljudskih prava. Godišnje izvještaje o radu Komisija šalje Parlamentu UK-a ali ne i Parlamentu Sjeverne Irske. Komisijom upravlja Odbor čije članove imenuju ministri. Radi ostvarenja svoje misije NIHRC raspolaže snažnim istražnim ovlastima: njeni službenici mogu ući u zatvore i druge javne ustanove, zaplijeniti dokumente i sl., a sve u cilju ispunjenja svoje osnovne funkcije, a to je 81 

Peter O’Neill, izvršni direktor Komisije za ljudska prava Sjeverne Irske (NIHRC).

82 

Parlament Ujedinjenog Kraljevstva sa sjedištem u Londonu.

60

nadzor nad poštivanjem ljudskih prava što obuhvata sve institucije, socijalne ustanove, zatvore, škole i dr. Pored toga Komisija može pokrenuti parnice u određenim slučajevima protiv vlade, a Parlament ne može donositi zakone koji su u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. U najvećem broju slučajeva Vlada prihvata intervencije Komisije, ali problem se javlja kada se radi o krupnim sigurnosnim pitanjima. Stoga u slučajevima kada Vlada ne usvoji zahtjev sudovi mogu donijeti odgovarajuće presude, a Komisija kompletan slučaj može preuzeti u ime žrtve u cilju zastupanja njenih interesa pred odgovarajućim sudom.83 Komisija je u okviru Akta o ljudskim pravima Sjeverne Irske predložila sljedeća prava oko čije se interpretacije i primjene očekuje politički konsenzus: Pravo na jednakost i zabrana diskriminacije Pravo na zdravlje Pravo na obrazovanje Sloboda od nasilja, iskorištavanja i uznemiravanja Pravo na identitet i kulturu Pravo na građansku i administrativnu pravdu Pravo na slobodu i fer suđenje Jezička prava Prava žrtava Demokratska prava Pravo na primjeren standard života Pravo na smještaj Pravo na zaposlenje Okolišna prava, i Prava djece Premda je Akt o pravima sastavni dio Sporazuma iz Belfasta na njega se sumnjičavo gleda i do danas nije implementiran. Od ukupno 15 navedenih prava mješovita Vlada84 Sjeverne Irske priznaje samo 2, tako da je potrebno razmotriti njegovu budućnost. Radi se o nezavršenom dijelu mirovnog procesa budući da nema konsenzusa o tome šta bi Akt o pravima trebao biti. 83  Naš sugovornik g. Peter O`Neill, izvršni direktor NIHRC, nas je upoznao s činjenicom da gotovo tisuću osoba godišnje podnese žalbu instituciji na čijem je čelu. Postoji jasno definirana pravna šema kada i pod kojim uvjetima odvjetnici mogu prijaviti slučaj sudu. Komisija ima ombudsmane za pojedinačna područja, kao što su zatvorenici, mučenja i sl.; djeluje uz mnogo fokusa kako bi se izbjeglo dupliranje poslova i specijalizirana je za slučajeve gdje se primjenjuje zakonodavstvo ljudskih prava. Na početku djelovanja najviše pritužbi se odnosilo na zlostavljanje policije i kontroverzna ubojstva, gdje neki slučajevi još nisu razriješeni, a zamjetan je i veliki broj slučajeva zlostavljanja djece što se, između ostalog, može tumačiti kao odraz frustracija uzrokovanih nesređenom društvenom situacijom. 84  Zvaničan naziv na engleskom jeziku je Northern Ireland Executive odnosno, u slobodnom prijevodu, Izvršna vlast Sjeverne Irske, pri čemu je uočljivo vješto zaobilaženje uobičajenog termina „vlade“; u Bosni i Hercegovini, slično tome, djeluje institucija Vijeća ministara.

61

Zapravo, radi se o njegovoj politizaciji u smislu da ga unionisti-protestanti percipiraju kao dio republikansko-katoličke nacionalističke kampanje. Komisija savjetuje Vladu u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava, istovremeno imajući u vidu kako njene preporuke utiču na principe uzajamnog poštovanja identiteta i ethosa dvaju zajednica i njihovu ravnopravnost. Priznajući prava i potrebe dviju zajednica i ulogu Akta o ljudskim pravima za njihovu zaštitu i realizaciju, Komsija kao i sam Akt o ljudskim pravima stavljaju se u funkciju faktora pomirenja i ostvarenja zacrtane vizije o „zajedničkom društvu“ (shared society). To međutim ne znači da su prava i potrebe protestanata i katolika jedini fokus njenog djelovanja. Naprotiv, sukladno međunarodnoj legislativi ljudskih prava ona je angažirana i na brojnim drugim područjima. Trenutno su u fokusu Komisije istraživanja potreba starijih ljudi; istraživanje o broju prijavljenih imigranata koji traže azil, a koji su u stanju beznađa, beskućnici i sl. Istovremeno, posebna pažnja se poklanja zaštiti grupa kao što su žene, stari, osobe sa invaliditetom, djeca, žrtve zlostavljanja, zatvorenici i druge ugrožene kategorije. Iako pravna osnova stavlja naglasak na grupna prava ona se ipak najvećim dijelom odnosi na individualna prava, obzirom da je jedino tako primjenjiva. U oblasti obrazovanja Europska konvencija o ljudskim pravima (ECHR), na koju NIHRC oslanja svoj rad, propisuje negativnu a ne pozitivnu obvezu, čime se osnažuje status quo i praktično prepušta roditeljima donošenje odluka vezanih za bitne aspekte obrazovanja njihove djece. Komisija nastoji uvrstiti ljudska prava u redovno obrazovanje kako bi djeca mogla razumjeti svoja prava. Dosadašnja percepcija javnosti o Komisiji je da se radi o autonomnom tijelu koje ima kapacitet za nezavisnu kritiku vlasti.

62

LITERATURA: • •

• •

John McGarry and Brendan O’Leary. Consociational Theory, Northern Ireland’s Conflict, and its Agreement. Part 1: What Consociationalists Can Learn from Northern Ireland? „From ‘A Shared Future’ to ‘Cohesion, Sharing and Integration’ An Analysis of Northern Ireland’s Policy Framework Documents”., Prepared by: Professor Jennifer Todd, Director Institute for British Irish Studies (IBIS), University College Dublin; Professor Joseph Ruane, University College Cork and Research Associate, IBIS; research assistance by Mark Dunne for the Joseph Rowntree Charitable Trust. Oct. 2010. “A Shared Future: Policy and Strategic Framework for Good Relations in Northern Ireland”, March 2005, http://www.ofmdfmni.gov.uk/asharedfuturepolicy2005.pdf. “Programme for cohesion, sharing and integration”, consultation document, (lipanj/juni 2010) http://www.ofmdfmni.gov.uk/reformatted_final_print_version_csi__26.07.10.pdf.

Intervjui: • • • • •

Alex Maskey, član Parlamenta Sjeverne Irske ispred Sinn Feina, Belfast, juni 2010. dr. Brian Crowe, savjetnik ministra za zapošljavanje i učenje Sjeverne Irske, Belfast, juni 2010. dr. Peter O Neill, izvršni direktor Northern Ireland Human Rights Commission, Belfast, juni 2010. Mrs. Evely Hoy, Head of Community Relations Unit - Office of the First Minister and Deputy First Minister. Mark Durkan, lider Social Democratic and Labour Party (SDLP) i član Parlamenta Sjeverne Irske.

63

Dejan Vanjek, Faris Čengić, Midhat Kapo

Zaključna razmatranja: Prilog sociologiji etničkog konflikta i putevi za izgradnju održivog mira Konflikt je sastavni dio historije čovječanstva. Čak možemo tvrditi da je historija čovječanstva historija sukoba, beskonačna saga o sukobima različitih ideja, ideoloških sklopova i etnokultura, koju pričaju pobjednici u mikrozajednicama u kojima su odnijeli pobjede. Za gubitnike porazi su samo prolazne, nesretne epizode i nove prilike, baterije za nove ideološke argumentacije. Sa fantastičnim tehnološkim hiperskokom i razvojem ljudskog društva koji smo doživjeli u proteklih stotinu godina, pomalo naivno zvuči priča o kraju historije i samim time kraju mitologije koja inicira i perpetuira konflikte. Danas na početku XXI stoljeća, posmatrajući svijet sa dna društvene piramide Sjeverne Irske ili Bosne i Hercegovine nema govora o kraju historije. Najprije možemo govoriti o njenom ponovnom početku. Teško je pretpostaviti da će buduća historija XXI stoljeća biti imalo različita od historije stoljeća koja su joj prethodila. Pad komunizma otvorio je prostor za globalnu ekspanziju kapitalizma kao jedinog održivog ekonomsko-društvenog modela praćenog globalnim tehnološkim, financijskim i političkim uvezivanjem, čime je doveden u pitanje postojeći svjetski sistem nacija-država i otvorene, pri tome, nebrojene pandorine kutije u mikrosredinama gdje kulturne i političke granice nisu podudarne. A svaka kultura, kao proizvod ljudskog djelovanja, ma kako vanjskom promatraču izgledala minorno i nevažno, za ljude koji dijele tu kulturu predstavlja dio njih samih (dio bića), te se njen gubitak doživljava kao gubitak mogućnosti samodefiniranja (identiteta: ko smo mi?) koji je gotovo jednak gubitku fizičkog postojanja (života). Može se reći da se čovječanstvo danas nalazi u jednoj vrsti globalne šizofrenije. Vjerovatno se niti u jednom momentu historije planete nije više govorilo o globalnom društvu, beskonačnom uvezivanju na svim poljima djelovanja i čovječanstvu kao globalnom bratstvu i jedinstvu individua koje žude za idealom prosperitetnog života u slobodi, a opet se čini da nikada više „glokalizovanih“85 konflikta nije egzistiralo u historiji čovječanstva paralelno, jedan pored drugog, uzajamno se nadopunjujući. Ključ za razumijevanje ovog stanja jeste u razumijevanju etnokulture, odnosno razumijevanju 85  Glokalni konflikt je konflikt koji je u osnovi lokalni ali, u pravilu, putem medija i novih metoda vođenja sukoba (npr. terorizma) postaje globalni problem.

64

njenog radikalnog, organskog shvaćanja naslijeđenog iz moderne. Kultura jeste (virtuelno) živo biće, apstraktni avatar zajednice iz koje potiče, te svaki “napad” na određenu kulturu jednak je fizičkom napadu na samu zajednicu koja određenu kulturu baštini, ma kako kultura bila apstraktna, sveobuhvatna, promjenjiva i teško opipljiva kategorija. Upravo na temelju ovakvog shvaćanja kulture u novim globalnim okolnostima stara paradigma moderne, s ograničenim brojem društava86 i njihovih političkih inačica - država, postaje sve nestabilnija. Možda naizgled zvuči proturječno, ali je proces globalnog povezivanja otvorio prostor “malim” kulturama da se bore za političke pozicije i prava koje imaju “velike” kulture; prava na ideal nacije-države: države koja će štititi i hraniti kulturu koja ju je izgradila i otvoriti prostor individuama da žive u bratstvu, jednakosti i slobodi svoje kulturne matrice koja ih određuje i jasno tumači svijet koji ih okružuje. Čovječanstvo je danas politički podijeljeno u nekih dvjestotinjak nacija-država i veoma mali broj njih se može nazvati monoetničkim, dok je broj etnokultura nebrojeno veći i svaka od njih u sebi nosi politički potencijal razvoja radikalne etnonacionalne ideologije po principu „Jedna država za jednu etnokulturnu matricu!“ Radi se o glokalnom i krajnje nepredvidivom procesu. Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina kao usporedne matrice za promatranje konfliktnog i post-konfliktnog na globalnom nivou Kada govorimo o multikulturalnim društvima ili državama, u smislu multietničnosti, govorimo, u većoj ili manjoj mjeri, o podijeljenim društvima. Historija ovih društava je priča o borbi za mikrodominaciju etnokultura. Borba koja je više ili manje institucionalizirana, više ili manje nasilna i samim time više ili manje glokalna. Društva Sjeverne Irske i Bosne i Hercegovine omogućuju nam “real time” uvid u paradigmu etničkog konflikta i njegove osnovne principe, te daju istovremeno veoma slične i različite upute za gradnju održivog mira. U oba posmatrana slučaja možemo govoriti o tzv. “hladnom miru”87 koji funkcionira kao privremeni društveno-politički prekid vatre. Ovo društveno stanje možemo definirati kao trenutak kada je nasilje u potpunosti stalo ili je njegov intenzitet značajno reduciran dok ideološkopolitičko, samim time i mentalno-kulturno, nasilje nad “drugima” traje nesmanjenim intenzitetom. Dok javno svi pričaju o miru, ideologije koje pre86  I u znanstvena promišljanja utkan je ovaj metodološki nacionalizam moderne gdje se na makronivou društvo/a razmatraju i posmatraju isključivo u njihovim političkim granicama, čime se prešutno stavlja jednakost između društva i države. 87  Prof. dr. Božidar Sekulić “hladni mir” definira kao stanje ne-rata, odnosno kao stanje na trenutak zaleđenog sukoba. Pošto je vrijeme relativno, trenutak u ovim društvima ima nepredvidivo trajanje.

65

dvode društveni konflikt prikrivene su poput grabljivaca čekajući pogodan trenutak da iskoče iz zasjede i zadaju smrtonosan udarac svome oponentu. Osnovni sadržilac oba konflikta jeste borba za teritorij unutar kojeg će obitavati samo jedna etnokultura zaštićena svojim političkim i institucionalnim štitom – državom. Tapija na zemlju se dokazuje različitim argumentacijama: historijskim, pravnim, kulturnim, geografskim i sl. U oba slučaja konflikt je zaostatak imperijalnog doba ali sa značajnom razlikom: dok je u slučaju Sjeverne Irske konflikt proizveden imperijalizmom u slučaju Bosne i Hercegovine imperijalizam je odgodio “neminovnost” sukoba oko teritorija. U ovoj paradigmi teritorij mora biti uokviren jasnim etno-administrativnim granicama što nije slučaj kada je riječ o Sjevernoj Irskoj. Ova svojevrsna anomalija ima korijene u tzv. 4th Home Rule Act-u iz 1920. godine gdje je cjelokupni irski otok administrativno podijeljen na dominantno katolički jug i dominantno protestantski sjever (današnja Sjeverna Irska). Daljnja administrativna podjela Sjeverne Irske vršena je tako da u svakom okrugu osigura barem tijesnu protestantsku većinu88. Tako u ovom slučaju nemamo jasne etno-administrativne separacije dok su na mikronivou dvije zajednice duboko podijeljene, gdje se tačno zna ko živi u kojoj ulici i gdje se zidovi, poput zmija, protežu između kuća fizički odvajajući katolike i protestante. Nasuprot tome, u Bosni i Hercegovini nema zidova koje razdvajaju kuće i naselja, ali kao proizvod posljednjeg rata imamo jasno uokvirene etno-administrativne cjeline i to od nivoa općina, preko kantona do entiteta. U Sjevernoj Irskoj irski nacionalizam vidi Sjevernu Irsku sastavnim dijelom Republike Irske a ulsterski nacionalizam sastavnim dijelom Velike Britanije, tako da ideja o nekoj podjeli teritorija nije popularna ni kod jedne od strana. U Bosni i Hercegovini sva tri nacionalizma traže parče zemlje za sebe. Drugo zajedničko obilježje oba slučaja je društveni i politički utjecaj religije. Religijski identitet je osnova etničkog identiteta i vice versa, što samom konfliktu daje privid primordijalnosti, jer je religijski identitet prethodnica etničkog pa naizgled imamo jedan kontinuitet religijskog sukoba koji unutar moderne dobija karakteristike etničkog sukoba. Religija ostaje temelj etnokulture i dijelom proizvodi simbole za šire ideološke obračune. Tako ćemo i u Bosni i Hercegovini i u Sjevernoj Irskoj uvijek znati na “čijem” teritoriju se nalazimo uz pomoć političko-ideoloških objekata više simbolički građenih da bi pokazali vlasništvo nad zemljom. Takve objekte inače u “normalnim” društvima zovu vjerskim objektima. U društvima poput bosanskohercegovačkog i sjevernoirskog ovi objekti služe više kao etnogranični markeri nego što služe svojoj izvornoj namjeni. Sličnu svrhu imaju i drugi etnokulturni simboli poput zastava, spomenika, naziva ulica i sportskih i kulturnih objekata ili čak neformalnih grafita po ulicama. Zastave 88 

Po maksimi Lorda Craigavona „Protestantski Parlament za protestante!“

66

i simboli se trenutno u Sjevernoj Irskoj uopće ne mogu postaviti kao teme za raspravu. Irci čvrsto stoje na poziciji da za njih postoji samo zastava Republike Irske, dok Britanci izričito govore o britanskoj i Ulster zastavi. Kako će se to sutra riješiti ostaje da se vidi no zastava sa simbolima obje grupe, kao jedina logična opcija, će se veoma teško dogovoriti. Tu možemo reći da je Bosna i Hercegovina u blagoj prednosti, ali jedna je stvar kreativno sjedinjenje i ozvaničenje različitih etno-simbola dok je druga njihovo općedruštveno prihvaćanje. S druge strane, govoreći istovremeno o Sjevernoj Irskoj i Bosni i Hercegovini, uvijek je potrebno imati u vidu njihovu osnovnu distinkciju, a to je da govorimo o jednoj regiji koja je u političkom smislu sastavnica Britanskog kraljevstva, i jednoj suverenoj i nezavisnoj državi koja, kao takva, mora imati zvanična državna obilježja i simbole. Ipak, za oba društva možemo konstatirati da u njima jedinke žive pod svojevrsnim simboličkim terorom. Simboli ovdje ne služe da se njima iskaže ponos na nas same, zajednicu nekih jedinki i na to što jesmo, naše uspjehe, već se ovo svojevrsno samozadovoljavanje iskazuje u tome da će ovi, u pravilu, visoko i upadljivo istaknuti simboli iritirati one “druge”. Ovakav način postupanja sa simbolima ide u prilogu negativnoj manifestaciji ali i samopercepciji identiteta, koji se modelira na način da bude kompetitivan u odnosu na druge konkurentske kolektivne identitete, posebice one koji pretendiraju da budu dominantni na određenom teritoriju. To povlači i konzekvence za pitanje pomirenja, jer njemu ne idu u prilog simboli čija funkcija prelazi okvire njegovanja i očuvanja identiteta zajednica kojima pripadaju. Stoga je potrebno pokrenuti posebnu debatu o simbolima i vidjeti kakav odnos društvo treba zauzeti prema njima, tim prije što se ne smije potcijeniti snaga i moć simbola da utiču na društvene odnose. Kako je važno imati dobar društveno-politički sporazum podjednako je važno i njime dobro upravljati. Niti jedan plan nije dovoljno dobar a da s vremenom ne traži osvježenje, benevolentnu intervenciju i pojačan angažman političkih elita kako bi se vratio izvorno zamišljenim pravcima i dinamici implementacije. To naravno traži fleksibilne, kreativne i neopterećene političke elite koje dijele kakvu-takvu zajedničku viziju, a koje su sposobne za brzo i efikasno rješavanje problema i imaju dobru volju koja je osnovni preduvjet bilo kakve promjene. Međutim, potrebno je razlikovati načelnu volju za postizanje sporazuma i druge instance koje su tu da osiguraju provedbu principa sporazuma. Drugim riječima, volja za dobro upravljanje sporazumom preduvjet je za instancu konkretnog djelovanja odnosno njegove provedbe, a ona se sastoji u institucionalnom upravljanju, koje je jedini način sveobuhvatnog i temeljitog praćenja provedbe sporazuma i blagovremene intervencije u primjeni istog. Imajući to u vidu u nastavku izlažemo najznačajnije poveznice između Sjeverne Irske i Bosne i Hercegovine koje smo zapazili 67

tijekom našeg istraživačkog poduhvata: U Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Irskoj na djelu su konsocijacijski modeli, s tim da je ovaj u BiH asimetričnog tipa u odnosu na politička prava tri konstitutivne zajednice. U oba slučaja važno je poštovanje sljedećih principa: pristanak svih političkih zajednica, konsenzus i veto ugrađen u procedure donošenja odluka, s tim da je primjena ovih principa dosljednija i eksplicitnija u slučaju Sjeverne Irske gdje se gotovo sve odluke donose konsenzusom i zajednice imaju istu težinu političke reprezentacije. U obje zemlje najvažniju ulogu u stabilizaciji društveno-političkih prilika imaju političke elite. Kvaliteta njihovog međusobnog odnosa vrlo lako se prenosi na zajednicu. U tom smislu izuzetno je važno da javnost vidi kako se elite slažu i rade zajedno, te da su posvećene podjednakoj zaštiti svih zajednica. Učinak toga je smanjenje društvenih podjela i jačanje društvene kohezije. Mada je dio ove priče traženje srednjeg puta i podržavanje umjerenih političkih snaga, od presudne važnosti je uključiti u mirovni proces strane koje su bile učesnice sukoba. Tu je evidentna sličnost dva recepta korištena u Sjevernoj Irskoj i Bosni i Hercegovini. Uvod u rješenje oba konflikta predstavlja njihova internacionalizacija kroz prizmu ugroženosti osnovnih ljudskih prava, na što je svjetska javnost razvila odgovarajući senzibilitet. Pri tome, internacionalizacija ima i svoju užu - regionalnu dimenziju koja je u slučaju Sjeverne Irske prilično jasna i bazirana na legitimitetu, dobroj volji i predanosti Velike Britanije i Republike Irske da riješe sjevernoirsko pitanje koje je s vremenom postalo prevelik teret za obje strane. Čak štoviše, njihov angažman je smatran poželjnim kako u očima svjetske tako i domaće javnosti. Međutim, situacija u Bosni i Hercegovini je delikatnija u ovom pogledu s obzirom da se radi o neovisnoj državi čiji je integritet, kao takve, potrebno poštovati. U tom smislu uloga susjeda u onome što zovemo daytonskim mirovnim procesom znatno je kontroverznije i osjetljivije pitanje koje će u budućnosti tražiti ozbiljniju znanstvenu analizu. Povijesti obiju zemalja obilježene su mirovnim sporazumima, s tim da je u slučaju Bosne i Hercegovine konflikt uzrokovao diskriminaciju, dok je, suprotno tome, diskriminacija dovela do konflikta u Sjevernoj Irskoj89. Najvažniji zajednički cilj i tekovina tih sporazuma je obustava nasilja i njegova eliminacija iz bilo kakve jednadžbe, što je vjerodostojnije u slučaju Sjeverne Irske s obzirom da njene političke elite i društvo ne koketiraju s ovim pitanjem kao što je to slučaj s nasiljem koje prati etno-političke revindikacije, često vidljive u javno-političkom diskursu u BiH. Pozitivna činjenica je da je u Sjevernoj Irskoj broj terorističkih akcija drastično opao od potpisivanja Good Friday sporazuma 1998. godine, dok je Daytonski mirovni sporazum 89 

Ali i u drugim zemljama kao što je Južna Afrika.

68

zaustavio rat u Bosni i Hercegovini. Međutim, sama obustava nasilja nije dovela do poboljšanja ekonomske slike i unutardruštvenih odnosa. Daytonski sporazum je u suštini veoma sličan Sporazumu iz Belfasta i slijedi sličnu logiku i način promišljanja, ali je potrebno biti svjestan posebnog značaja njegove implementacije i pravovremene nadogradnje, što predstavlja otvoreno pitanje. Konsekventno, problemi koje treba riješiti ne leže u temelju sustava nego u načinima provođenja sporazuma i njegovoj nadogradnji, kao što je vidljivo na primjeru Sjeverne Irske. Ekonomija je svakako bitna za cjelokupnu sliku zato što siromaštvo i nezaposlenost utječu na porast nasilja kao i na opću situaciju. Nezaposlenost u Sjevernoj Irskoj je visoka, a oko 30% radno sposobnih radi u državnim institucijama, što podjeća na situaciju u Bosni i Hercegovini koja ima znatno masivniju administraciju. Istovremeno, industrija u obje zemlje je prilično nerazvijena, s tim da je Sjeverna Irska u velikoj mjeri ovisna o Velikoj Britaniji koja godišnje u svrhu pomoći ulaže oko 8 milijardi GBP. S druge strane, Bosna i Hercegovina je zamijenila ovisnost o stranim donacijama, koje su sve manje izdašne, zaduživanjem kod međunarodnih institucija tipa MMF-a, uglavnom u svrhu izmirenja javnih dugovanja. U Sjevernoj Irskoj mnogo više je urađeno na strateškom nivou u pogledu društvene regeneracije. Mnogo se ozbiljnije i osmišljenije pristupa pitanjima kao što su zajednička vizija i budućnost, društvena integracija i kohezija, a takav pristup prate i odgovarajuće politike. Tamo se specifični kulturno-identifikacijski narativi nastoje upotrijebiti kao instrument integracije a ne daljnje društvene podjele. Dojam je da, ako pretpostavimo da uopće možemo govoriti o konstitutivnosti dvije zajednice republikanaca-Iraca i unionista-Britanaca, da se osim političke ravnopravnosti dvije zajednice ozbiljno radi i na kreiranju ozračja društvenog povjerenja i suradnje. To se čini na osnovi postulata koegzistencije i zajedništva više različitih kultura, a to je ujedno i uputa za način življenja u složenim društvima opterećenim prošlošću, po principu: Osjećaj se ugodno zbog toga tko si, i pokaži da poštuješ ono što drugi jesu. Na području pomirenja, barem kada je u pitanju Sjeverna Irska, prisutan je “pristojan” način neslaganja. Ipak, tamošnja javnost i politički faktori na raspolaganju imaju jedinstven zvanični dokument koji osvjetljava problematične događaje iz prošlosti – tzv. Saville izvještaj. U Bosni i Hercegovini ne postoji takav dokument i možemo govoriti o nešto manje „pristojnom“ načinu neslaganja oko ratne prošlosti, koje ustupa prostor kontraproduktivnoj tišini i zaobilaženju osjetljivih tema što destimulira njihovo kontinuirano aktivno i kritičko promišljanje. U tom smislu možemo reći da je situacija u Sjevernoj Irskoj znatno povoljnija, posebno nakon objavljivanja zvaničnog izvještaja o detaljima sukoba koji su unosili najviše prijepora u odnose između katoličke i protestantske zajednice. 69

Mirovni projekat u obje zemlje još uvijek je nedovršen. Mnoga pitanja su i dalje otvorena. U Sjevernoj Irskoj do sada je implementirano oko 50% sporazuma, neke stvari su razvodnjene tako da nije ispoštovano svako slovo sporazuma: kao što je pitanje uspostave Konzultativnog građanskog foruma, te nedovršena uspostava Komisije za ljudska prava i sl.; u Bosni i Hercegovini takvo jedno nedovršeno pitanje je (ne)provedba Aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma. Međutim, više naših sugovornika u Belfastu nas je uvjeravalo kako tamo nema tabua, da se o svemu razgovara i na tome radi, dok u Bosni i Hercegovini još uvijek ne možemo govoriti o odgovarajućem nivou komunikološke kompetentnosti i kulture, kao ni spremnosti da se bez zadrške govori o zajedničkoj budućnosti i viziji. Institucije još uvijek ne rade u punom kapacitetu, jer političari dijele hodnike parlamenta, a potrebno je dijeliti ulice, jer najveći je izazov izgradnja podijeljenog društva. Te činjenice u Sjevernoj Irskoj itekako su svjesni, dok se na obnovi društva u BiH najmanje zalažu političke elite koje bi na tom polju trebale preuzeti vodeću ulogu, kakav je slučaj i u Sjevernoj Irskoj. Poznato je da političke elite Iraca i Britanaca zajedno funkcioniraju u izvršnoj vlasti. Koliko je to uspješno vrlo je teško reći - to zavisi od problema koji se razmatraju kao i od ljudi koji se trenutno nalaze na odgovornim mjestima, no, može se reći da pristojan nivo zajedničkog rješavanja problema postoji. Relacije između pripadnika dvije zajednice u Sjevernoj Irskoj su na nezadovoljavajućem nivou: mali broj ljudi ima prijatelje koji su pripadnici druge grupe a još manji broj porodica šalje svoju djecu u integrirane (zajedničke) škole. Drugim riječima, gro međuetničke interakcije se odvija u manjem broju mješovitih naselja i zajedničkim institucijama, a većina stanovništva preferira življenje u monoetničkim sredinama. Možda bi bilo pogrešno reći da je u Bosni i Hercegovini situacija u ovom pitanju ista, ali zasigurno postoji velika sličnost. U tom smislu oba društva tek treba da se regeneriraju i izliječe od bolesti prošlosti, s tim da sjevernoirsko društvo i politika za to imaju plan. Vrlo je značajan legitimitet koji Sporazum ima među svim bitnim političkim akterima u S. Irskoj. To nije neobično za manju naciju (Irce), jer su oni Sporazumom dobili mnogo, ali je neobično za veću naciju (Britance), koji su se, prije svega, obvezali na raspodjelu društvenih resursa na koje su ranije u cjelosti polagali pravo. Za pretpostaviti je da se Britanci žele zaštititi od, sada već izglednog, povećanja udjela Iraca u ukupnom broju stanovnika na preko 50%, pa sebe u perspektivi vide u trenutnoj irskoj poziciji. Ako je to tako, tu se radi o sretnoj okolnosti. Vidjet ćemo šta će se desiti kada se zaista omjer promijeni u korist Iraca i oni odluče da održe referendum o pripajanju Sjeverne Irske Republici Irskoj. Bez obzira na ustavnu odredbu koja to čini mogućim (dio Good Friday sporazuma), to bi u stvarnosti moglo predstavljati ozbiljan problem. Međutim, čini se da je javni diskurs u S. Irskoj prevazišao pojed70

nostavljeno poimanje odnosa većine i manjine, kao i razmišljanje u svjetlu strahovanja od majorizacije koju dugoročno nose demografska pomjeranja. To je zato što, prema odredbama Sporazuma, tehnička većina ima snažnu obvezu i odgovornost da skrbi o položaju manjinske zajednice što, pored ostalih, podrazumijeva i snažnu pekunijarnu dimenziju. Sporazum iz Belfasta naizgled relaksira i relativizira promišljanje ovih stvari koje često mogu poslužiti kao instrument straha i političke manipulacije, kao što je nerijetko bio slučaj u Bosni i Hercegovini. Legitimnost sustava je veoma problematična u BiH i moglo bi se reći varijabilna, duboko ovisna o trenutnim političkim okolnostima. Trenutno većina Srba iz Republike Srpske podržava Daytonsko uređenje države, dok se radi o znatno manjem broju kada su u pitanju Bošnjaci i Hrvati – ove grupe vjerovatno smatraju da su u postojećoj konstelaciji uskraćene za teritoriju. Pored toga, Srbi žele sačuvati i jačati Republiku Srpsku; Bošnjaci su za centraliziranu građansku državu koja ne bi bila uređena po etničkim principima, dok Hrvati sve više traže svoju federalnu jedinicu. Neusklađeni strateški interesi predstavljaju veliki izazov stvaranju zajedničke vizije i budućnosti ove tri zajednice, a nedostatak legitimiteta postojećeg Daytonskog ustava izazov su njegovoj održivosti i mogućnosti postupne transformacije. Konačno, tokom čitavog posla komparacije BiH i Sjeverne Irske, bilo je prisutno jedno neodgovoreno pitanje koje se kao sjena vuklo ispred svake teme koju smo tretirali, a to je pitanje kulturološke i istorijske razlike. Nedvojbena je razlika između Bosne i Hercegovine i Sjeverne Irske u tom pogledu: različite religije, jezici, kolonijalna povijest, istorija i geografija. Po tom pitanju zahvalno je slijediti Ernsta Gellnera i njegovu modernističku interpretaciju ideal-tipa nacionalizma. Po njoj, postoji jedinstvena tendencija karakteristična za sve nacionalne ideologije, a to je težnja za poklapanjem kulturnih i političkih granica, i u tom smislu osnovne karakteristike konflikata u Sjevernoj Irskoj i Bosni i Hercegovini su iste. Na tu se osnovnu tendenciju može odgovoriti gotovo jednakim paketom mjera i institucionalnih rješenja u svim situacijama. No šta ćemo sa ostalim, specifičnim problemima - onima koji nisu dio seta osnovnih karakteristika? Ti problemi bi mogli da se odraze i na osnovna rješenja, pa u tom smislu da će se čak i dobra osnovna rješenja raspadnu pod pritiskom zanemarenih lokalnih specifičnosti. Zbog toga je zaista nužno pouzdati se u lokalne načine rješavanja takvih situacija. Neproduktivno je ulaziti u analize tih načina, no potrebno je dozvoliti lokalnim ljudima, koji prihvataju osnovnu političko-institucionalnu strukturu, da rade svoj posao kako bi konačno došao do izražaja lokalni praktični genij. Rješavanje lokalnih posebnosti jeste u najvećoj mjeri odgovornost lokalnih elita, a uspješnost rješenja je u potpunosti ovisna o njihovom znanju i sposobnostima da kratkoročno kanaliziraju konflikt i dugoročno upravljaju mirovnim procesom koji mora imati lokalno vlasništvo i upravljanje. U dugoročnoj perspektivi normalizacije odnosa i trajne uspostave mira nema mjesta za čarobne štapiće i trenutna moderna, međunarodno - diplomatska, instant rješenja. 71

Summary Intro Being aware that Bosnia and Herzegovina fifteen years after war still suffers from post conflict syndromes, as group of researchers we have decided to investigate peace process in Northern Ireland and compare it with the one in Bosnia and Herzegovina, with clear intention to pinpoint new possibilities and identify areas in which no appropriate effort has been so far invested. During our stay in Belfast we had conducted about dozen of formal and the same number of informal interviews with distinguished politicians, academics, administrative officials and ordinary citizens. We have also consulted relevant scientific literature addressing various aspects and dimensions of the Northern Ireland question. Naturally, our research interest was guided by familiarity with developments in Bosnia and Herzegovina, which further determined our focus to particular questions and areas in Northern Ireland. Multidisciplinary approach hopefully encompassed and joined several scientific fields such as: historical, political, sociological, international, educational, human rights, philosophic, social, but also practical-political. Former should answer to interest of the wider readers’ audience. The main intention of this publication is to produce impulse for further critical deliberation of social and political reality in Bosnia and Herzegovina and to contribute to development of the kind of mentality which would lead to better understanding of that reality, which, we believe, represents relevant precondition for actual and thorough alterations to the benefit of all citizens and peoples in Bosnia and Herzegovina. We truly hope this publication stands for a modest contribution to better understanding of societies worldwide induced and perpetuated by the conflicts which shed a shadow over civilizational accomplishments of the human kind. As such it should serve as an enticement to other researchers to conduct further comparative and multidisciplinary observance of the conflict hot-spots around the globe. The issue of culture The culture under new global circumstances challenges classic paradigm of modern, which operates with limited number of societies 72

and their political equivalents - states. Perhaps it sounds contradictory, but the process of global interconnecting has opened space for “small” cultures to fight for their political positions and rights already possessed by “big” cultures, namely right to the modern ideal of state-nation: state which will protect and feed culture that constitutes the state and provide space for individuals to live in equality and freedom provided by their own cultural matrix, which determines those individuals and provides explicatory frame of the surrounding world. The humanity today is politically divided into close to two hundred nation-states of which very few can be titled as mono-ethnical, while number of ethno-cultures is immensely great and each of them carries within political potential for development of a radical ethno-national ideology following the principal „One state for one ethno-cultural matrix!“ It is a rather “glocal” and utterly unpredictable process. On the other hand, when we speak about multicultural societies or states in the sense of multi-ethnicity, we speak about, more or less, divided societies. History of these societies is story about fight for micro domination of ethno cultures. This fight is more or less institutionalized or violent, and depending on that more or less “glocal”. „Cold peace“ The societies of Northern Ireland and Bosnia and Herzegovina enable a real time insight to the paradigm of ethnic conflict and its basic principles, and provide both very similar and different guidelines for building sustainable peace. In both observed cases we can talk about, so called, “cold peace” which works as provisory socio-political seize of fire. This social climate can be defined as a moment when violence completely ends or its intensity significantly reduces, while ideologically-political and there with mentally-cultural violence over „others“ further protracts. Territory The common denominator of both conflicts is fight for territory within which only one ethno-culture will exist, under its political and institutional shield. The claims over land are proved with various argumentations: historic, legal, cultural, geographical and similar. In both cases conflict is residuum of imperial-colonial eras, but with one essential difference: while in the case of Northern Ireland the conflict 73

was caused by imperialism, in case of Bosnia and Herzegovina imperialism has postponed “inevitability “of conflict over territory. One cannot speak about clear ethno-administrative separation in Northern Ireland, while at the micro level two communities are deeply divided, where the streets and quarters are appropriated and the walls, almost like snakes, crawl between houses physically dividing Protestants and Catholics. In contradiction to that in Bosnia and Herzegovina there are no walls dividing houses and settlements, instead, there are clearly framed distinctive ethno-administrative units spanning from the municipality level, over cantons to entities. The long term effect of this reality is further ethnic homogenization of particular areas due to prevalent sentiment of need for ethno-cultural propinquity. The Irish nationalism in Northern Ireland sees their land as part of Republic of Ireland whereas Ulster nationalism sees it as part of Great Britain, so that the idea about territorial division is popular by neither of the sides. Contrary to that in Bosnia and Herzegovina all three nationalisms seek peace of the land for themselves. Religion and symbols Second common denominator of both cases is social and political influence of the religion. The religious identity is back bone of ethnic identity and vice versa. The religion is essential part of ethnoculture and partially produces symbols used for wider ideological confrontations. Former enables one always to know, both in Bosnia and Herzegovina and in Northern Ireland, whose territory he is walking on, owing to political-ideological objects built for symbolic purposes, intended to ascertain and demonstrate ownership over land. Such objects are known as religious in normal societies. But in divided and conflicting societies these objects serve as ethno-bordering markers rather than serving their original purpose. Other ethno-cultural symbols have similar functions such as monuments, names of the streets, sport and cultural institutions or even informal graffiti on the streets. There we can say that Bosnia and Herzegovina is fairly advanced in relation to Northern Ireland due to the fact of having set of shared symbols agreed for state and lower administrative levels incorporating various ethnic elements. However, one should discern nominal acceptance and creative combination of various ethno symbols against their general and unreserved social acceptance. Still in this particular case one essential difference must be barred in mind, 74

which is that Northern Ireland is a political region and component of British Kingdom, and Bosnia and Herzegovina is an independent and sovereign country, as such requiring state symbols, marks and attributes. Yet, we observed that in both these societies’ individuals live under sort of symbolic terror. Symbols are there simply to irritate those who are “others” and therefore different. These negative politics of symbolism lead to negative manifestation of identity and also to its negative self-perception. The identity is modeled to be more competitive in relation to other competing collective identities, especially those pretending to become dominant over designated territory. That inflicts consequences to the reconciliation process, because it is hindered by the symbols whose role goes beyond function of nurturing and preserving identity of communities to which those belong. For this reason symbols require a separate and special debate in order to see what stance the society as whole should take towards them, the more so because one must not underestimate power of symbols to affect social relations. Education One of the common features of both observed societies is ethnopolitical instrumentalization of strongly segregated educational processes, which in long term discourages benevolent cross-group interaction and contributes to deepening of current discordance. Of course there are also positive moves within applied educational paradigms such as the model of integrated education. However, there is clear qualitative difference between Northern Ireland and Bosnia and Herzegovina. In Northern Ireland achievements in the field of integrated education resulted from an authentic home initiative, which is not territorially narrowed down to one or few municipalities or counties. Opposite to that, in Bosnia and Herzegovina this model is limited to one single municipality, namely District Brcko where it was imposed by an international supervisor. Peace process management As it is very important to have a good socio-political agreement, it is equally important to have good management of the same. No plan is good enough not to require in time refreshment, benevolent intervention and increased engagement of political elites in order to have it turned 75

back to originally envisaged directions and dynamics of implementation. Naturally, former requires flexible, creative and unburdened political elites which share any such common vision, which have capacity for swift and efficient problem resolution conditioned with good will as indispensable requirement for any positive change. However, there is difference between general will to reach agreement and another, equally important, instances or mechanisms required to bring agreed into reality. In other words, political will for good management of agreement is precondition for instance of the concrete action that is its implementation. That instance is made of institutional governance which is there to envisage policies that will be in the spirit of agreement and thoroughly realize its major principles on political as well as on social level through the set of equality and human rights policies. This is the only way to have all encompassing and thorough monitoring of implementation of any agreement and timely intervention over the course of its implementation. In this sense Northern Ireland is far ahead of Bosnia and Herzegovina because management of peace process is left to specialized institutions there, such as Executive and Parliamentary Committees; Central Community Relations Unit - CCRU, Community Relations Council, managing District Councils Community Relations Programs; Human Rights Commission, Equality Commission etc. Recent histories of both countries have been marked by peace agreements, whereby in case of Bosnia and Herzegovina the conflict has caused discrimination, while, opposite to that, discrimination has led to conflict in Northern Ireland. Nevertheless, the most important common goal and heritage of these agreements is seize of violence and its elimination from any equation, which is, however, more plausible in the case of Northern Ireland where political elites and society do not “flirt” with this issues, which is not the case with reminiscence to war violence followed by ethno-political revindications often visible in public-political discourse in Bosnia and Herzegovina. However, suspension of violence by itself did not lead to improvement of economic picture and inner social relations. In essence, Dayton Peace Agreement is very much similar to Good Friday Agreement because it follows a similar logic and way of thinking, but its thorough implementation and timely upgrade is an open question. Consequently, the problems that need to be solved don’t lie at the foundations of the system but in the ways of agreement`s implementation and its timely upgrade, as it can be seen in the case of Northern Ireland. 76

The legitimacy of agreement among all stakeholders is extremely relevant. Belfast agreement apparently relaxes and relativises deliberation of post conflict topics which can very often be used as an instrument of fear and political manipulation, as it frequently happened in Bosnia and Herzegovina. The legitimacy of system is questionable in Bosnia and Herzegovina and even variable - that is deeply depended on current political climate, but this lack of legitimacy stems from the lack of legitimacy of the Peace agreement itself. As it is the case now majority of Serbs from Republika Srpska support Dayton arrangements and significantly lower number of Croats and Bosniacs does the same – these groups probably believe that within current constellation they have been denied the territory. Further to that Serbs wish to preserve and strengthen Republika Srpska; Bosniacs are more inclined to centralized state which wouldn’t be built on ethnic principles, while Croats increasingly insist on their separate federal unit. These unharmonized and uncoordinated strategic interests of major groups in Bosnia and Herzegovina represent biggest challenge for any common vision and future of these three communities, whereas the lack of legitimacy of current Dayton Constitution represents a challenge to its sustainability and possibility of incremental transformation. However, both for Northern Ireland and Bosnia and Herzegovina the biggest role in stabilization of socio-political situation play political elites, because the quality of their mutual relation is easily transferred to the communities. In this sense it is extremely important for publicity to see how political elites get along and work together, and that they are giving equal attention to protection of all communities. The effects of this could be minimization of social divisions and strengthened social cohesion. The frame for such behavior of community elites is consociation, which is, in case of Bosnia and Herzegovina, rather asymmetric vis-à-vis three constituent communities, whereas in Northern Ireland thoroughly symmetric. In both cases there are important consociation principles in place, such as: consent of all political communities, consensus and veto built in decision making procedures, proportional representation in administration etc. However, the application of these principles is more consistent and explicit in Northern Ireland where almost all decisions are made by consensus and where the communities have equal weight of their political representation. Parallel to political level it is important to observe society and manage policies based on common strategy. In this sense the case of Northern Ireland has much more to offer in terms of social regenera77

tion, where there is much more serious and deliberate approach to issues such as common vision and future, social integration and cohesion, and this approach is backed by well tailored policies. Thereby, specific cultural-identification narratives are used as an instrument of integration instead of further division. The impression is that, if we can talk about “constitutivness” of Republicans-Irish and UnionistsBritish, besides political equality of these two communities, there is respective effort invested to creation of an ambient of social trust and cooperation. Former is founded on the postulates of coexistence and fellowship of more different cultures, which represents a kind of instruction for living in divided societies burdened with conflicting past, formulated: Feel comfortable about who you are, and show that you respect what others are. Besides searching for common denominators in relation to common future, Northern Ireland politics seek to do the same concerning the past, where things are well advanced in relation to Bosnia and Herzegovina although there is “decent” way of disagreement concerning certain issues. This is to be owned to the unique official document called Seville report which is recently published and sheds light on the most problematic events from the past. There is no such a document in Bosnia and Herzegovina and one can speak about less „decent“ ways of disagreement concerning war past, which makes room for contraproductive silence and bypassing of “touchy” subjects which works against their continuous critical deliberation. Peace process in both of the countries has not been completed yet. There are still many questions open. The Northern Ireland has about 50% of Belfast Agreement implemented so far, while in Bosnia and Herzegovina an entire Annex to Dayton Peace Agreement was not completed (Annex 7 treating the return of refugees and internally displaced persons). However, our collocutors in Belfast assured us that there are few taboos there and that there is discussion almost about anything, while in Bosnia and Herzegovina one can still not talk about satisfying level of communicative competence and culture in public political discourse, as well as readiness to speak about shared future and vision without reserves and back thoughts. Because of that the institutions are still not working in full capacity and ethnic politicians share only corridors instead of sharing the streets. It appears that the biggest challenge is rebuilding of devastated societies in which there is insufficient level of interaction among communities, which further encourages individuals to seek their “happiness” in ethnically homogenized areas. 78

However, still both societies need to be rebuilt and healed from the diseases of the past over the course of years to come, though with one poignant difference, which is that the Northern Ireland society and politics, unlike those of Bosnia and Herzegovina, have plan how to do that. Dejan Vanjek

79

80

... Dakle, šta treba naglasi� u povodu publiciranja ove znalački „krojene“ kompara�vne studije mirovnih procesa i upravljanja konflik�ma: Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina? Prije svega imponuje činjenica da se ovim temama – konačno - bave domaći autori, i to kao rezultantom školski (što se nikako ne treba razumje� u pežora�vnom smislu) okončanog istraživačkog procesa. Sve u svemu, veoma informa�vno š�vo za stručnu javnost, dobar „role model“ istraživačima iz domaće znanstvene zajednice. Dr.sc. Dino Abazović

... Hence, what is to be emphasized regarding publica�on of this knowingly „tailored“ compara�ve study of peace processes and conflict management: Northern Ireland and Bosnia and Herzegovina? First of all, it is an impressive fact that local authors - finally - deal with these topics the result of what is scholas�cally (this should be in no way taken in pejora�ve sense) completed research process. All in all, an en�rely informa�ve text for expert publicity, and a good „role model“ for other researchers from the local scien�fic community. Ph.D.Sc. Dino Abazović