MJESTO I ULOGA “OSTALIH” U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM RJEŠENJIMA ZA BOSNU I HERCEGOVINU
Biblioteka ...
10 downloads
495 Views
933KB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
MJESTO I ULOGA “OSTALIH” U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM RJEŠENJIMA ZA BOSNU I HERCEGOVINU
Biblioteka Naučni projekti Knjiga II Dino Abazović, Asim Mujkić, Faris Vehabović, Emir Vajzović (ur.) Mjesto i uloga “Ostalih” u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu Izdavač Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Institut za društvena istraživanja Za izdavača Prof. dr. sc. Mirko Pejanović Urednik Doc. dr. Dino Abazović Lektor Zinaida Lakić DTP Mahir Sokolija Štampa Bemust, Sarajevo Dozvoljeno umnožavanje, distribuiranje i javnosti priopćavati djelo, Schweizerische Eidgenossenschaft kao i remiksiratiConfédération i prerađivati djelo. suisse Confederazione Svizzera Confederaziun svizra
Schweizerische Eidgenossenschaft Confédération suisse Confederazione Svizzera Confederaziun svizra
Embassy of Switzerland Swiss Cooperation Office Bosnia and Herzegovina
Embassy of Switzerland Swiss Cooperation Office Bosnia and Herzegovina
Publikaciju podržava Švicarska agencija za razvoj i saradnju u okviru projekta “Doprinos ustavnoj reformi u Bosni i Hercegovini”, koji provodi Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu. Zbornik radova ne mora obavezno sadržavati stanovišta Ambasade Švicarske i Švicarske agencije za razvoj i saradnju (SDC), Centra za ljudska prava ili Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Mišljenja iznesena u ovom zborniku predstavljaju stavove autora.
DINO ABAZOVIĆ, ASIM MUJKIĆ, FARIS VEHABOVIĆ, EMIR VAJZOVIĆ
MJESTO I ULOGA “OSTALIH” U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM RJEŠENJIMA ZA BOSNU I HERCEGOVINU
SARAJEVO, 2010.
Sadržaj
Predgovor.......................................................................................................................... 7 Mr. sc. Faris Vehabović: Odnos konstitutivnih naroda, ostalih i manjina, odnosno pitanje zaštite kolektivnih prava.............................. 9 Mr. sc. Adrijana Hanušić: Diskriminacija pripadnika “Ostalih“ u BiH i međunarodni standardi zaštite ljudskih prava – kontradikcije i perspektive njihovog prevazilaženja................................................................... 17 Mr.sc. Dženeta Miraščić: Položaj Ostalih u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine......................................................... 29 Mr. sc. Damir Kapidžić: Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza Bosne i Hercegovine i Belgije.......................................... 39 Mr. sc. Nedžma Džananović-Miraščija: Građanstvo u kontekstu eurounijskih integracija..................................................................... 53 Prof. dr. Nerzuk Ćurak: Nacionalistička egzekucija multikulturnog raja............. 65 Prof. dr. Asim Mujkić: Ostali – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske transformacije?............................................................ 75 Prof. dr. Hanka Vajzović: Sociolingvistički i ustavnopravni aspekti jezičkog pitanja Ostalih u Bosni i Hercegovini.................................................... 91 Dr. sci. Goran Marković: Učešće “Ostalih” u političkim institucijama u BiH.......................................................................... 113 Dr. iur. Nedim Ademović, Ustavni sud Bosne i Hercegovine: Kritički osvrt na poziciju tzv. Ostalih u Ustavu BiH kroz sudsku praksu Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu................................................ 125 Prof. dr. Joseph Marko, Univerzitet u Grazu, Austrija, Doprinos presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine daljem razumijevanju sistema zaštite kolektivnih i individualnih prava . ................ 141 Biografije autora i učesnika konferencije.................................................................. 147 Prilog – program konferencije.................................................................................... 157
Predgovor
Z
nanstvena konferencija Mjesto i uloga “Ostalih” u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu izraz je društvene potrebe za kulturom argumentiranog dijaloga koja često izostaje u društveno-političkom diskursu Bosne i Hercegovine. Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka i Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS) organizirali su konferenciju s ciljem naučnog promišljanja ove aktuelne političke teme. Širi projekt, čiji je sastavni dio i ova konferencija, realiziran je u saradnji s Centrom za ljudska prava i podržan od Švicarske agencije za razvoj i saradnju u okviru projekta “Doprinos ustavnoj reformi u Bosni i Hercegovini”. Konferencija je održana u srijedu 3. februara 2010. godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, u jeku interesiranja za ovu temu nakon epiloga slučaja “Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine” pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Shvaćajući puni značaj poruke koju je Bosna i Hercegovina dobila ovom odlukom, te razumijevajući hitnost razmatranja i rješavanja pitanja diskriminacije na koju je Odluka ukazala, u izlaganjima učesnika konferencije izražena je moralna, društvena i akademska obaveza njihovog aktivnog uključivanja i pružanja potpore iz različitih znanstvenih oblasti kako bi se doprinijelo argumentiranoj raspravi o mjestu i ulozi “Ostalih” u Ustavu i u budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu. Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Sarajevo prepoznao je značaj i aktuelnost organiziranja ovakve tematske konferencije, te se u skladu sa svojim interesiranjima i načinom rada aktivno uključio u iznalaženje naučno i stručno elaboriranih odgovora na značajne izazove kao što su pitanja reforme Ustava u Bosni i Hercegovini. Rad konferencije bio je organiziran u panelima koji su uključivali ustavnopravne aspekte problema, političko-etičke implikacije na društveni život Bosne i Hercegovine, kao i specifične znanstvene uklone iz filozofske, sociolingvističke, povijesne i ljudskopravaške perspektive. 7
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Konferenciju su pozdravnim govorima otvorili prof. dr. Mirko Pejanović, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Nj.E. Rolf Lenz, ambasador Švicarske Konfederacije. Učesnici na panelima bili su stručnjaci iz navedenih oblasti iz cijele Bosne i Hercegovine, koji su razmijenili svoja akademska, naučna i stručna znanja i iskustva o ovoj za Bosnu i Hercegovinu izuzetno važnoj temi. Na posebnom panelu razmatran je karakter i implikacije Odluke Evropskog suda za ljudska prava “Finci i Sejdic protiv Bosne i Hercegovine”, na kojem su govoriti gđa Monika Mijić, zastupnica Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava, dr. iur. Nedim Ademović iz Ustavnog suda BiH, te prof. dr. Joseph Marko, bivši sudija Ustavnog suda BiH, i prof. dr. R. Bruce Hitchner, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Tuffts, SAD. Ukupno 20 panelista dalo je svoj doprinos boljem naučnom i stručnom argumentiranju izazova koji su pred nama, uključujući i niz prijedloga važnih za rješavanje određenih izazova za novi ustavnopravni izlaz iz društveno-političke krize u Bosni i Hercegovini. Ovaj zbornik ima za cilj, između ostalog, da poslužiti kao osnova u javnoj kampanji zagovaranja u skladu sa zajedničkom platformom sa predstavnicima civilnog društva koja ja sastavni dio ovog projekta. Pred vama je zbir odabranih radova s konferencije koji najbolje odgovaraju temi i cilju ovog projekta, te svakako ne umanjuje naučni i stručni kvalitet i značaj ostalih radova koji su prezentirani na konferenciji. Emir Vajzović, voditelj projekta, naučni sekretar Instituta
8
Odnos konstitutivnih naroda, ostalih i manjina, odnosno pitanje zaštite kolektivnih prava
Mr. FARIS VEHABOVIĆ
Sažetak S obzirom da trenutno Ostali nemaju omogućenu zaštitu kolektivnih prava u procesu odlučivanja, iako participiraju u radu Doma naroda1/Vijeću naroda2, buduća ustavna rješenja moraju omogućiti da Ostali definiraju i artikuliraju svoje interese uz istovjetan nivo zaštite prava za pitanja koja pripadnici Ostalih definiraju kao vitalni interes i koji bi, u tom slučaju, bili u poziciji da zaustave svaki zakon koji bi mogao sadržati elemente diskriminacije pripadnika nekonstitutivnih naroda. Na taj način bi “otpala” mogućnost da se donose zakoni koji kasnije, u svojoj primjeni, mogu predstavljati diskriminaciju za pripadnike Ostalih, a koji bi eventualno bili osnov za pokretanje postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava jer ukoliko postoji mehanizam efikasne kontrole u zakonodavnom postupku, onda ni Evropski sud za ljudska prava ne bi imao argumenata da utvrdi diskriminaciju koja proizilazi iz propisa već jedino iz postupanja organa i tijela koje bi, shodno tome, bilo protivzakonito i samim time, lakše za otklanjanje. Na taj način bi se napravila distinkcija između konstitutivnih naroda, Ostalih i nacionalnih manjina, odnosno uspostavio bi se neophodan balans u ostvarenju prava svake od ove tri kategorije pri čemu sa takvim rješenjima ne treba stavljati znak jednakosti između konstitutivnih naroda i Ostalih jer različite grupe koje čine Ostale ne mogu imati identičan način definiranja svojih zajedničkih interesa ali mogu potpuno ravnopravno definirati svoja kolektivna prava kao vitalne interese, za razliku od konstitutivnih naroda koji te interese Dom naroda u Parlamentu FBiH. Vijeće naroda u Narodnoj skupštini RS.
1 2
9
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
tituliraju sa vitalnim nacionalnim interesima, što u suštini, predstavlja samo formalno obilježje, bez posebne suštinske razlike u ostvarenju prava jer i pripadnici Ostalih i pripadnici konstitutivnih naroda se pozivaju na zaštitu priznatih kolektivnih prava. Ključne riječi: Ostali, nacionalne manjine, konstitutivni narodi, diskriminacija, zaštita kolektivnih prava, zakonodavna procedura.
A
ko se odredbe o ljudskim pravima posmatraju u kontekstu specifičnosti Bosne i Hercegovine u pogledu činjenice postojanja “konstitutivnih naroda”3 i konsekventno zaštite kolektivnih prava, može se reći da neophodni balans u poštivanju pojedinačnih i zaštite kolektivnih prava nije uspostavljen na odgovarajući način u postojećem Ustavu BiH. Normativno, u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta, srpski, hrvatski i bošnjački narod su konstitutivni, odnosno imaju jednaka prava. Postojeći Ustav BiH, koji regulira ovo pitanje, nesporno ima svojih nedemokratskih implikacija. Naime, Bosnom i Hercegovinom predsjedavaju tri predsjednika (tri člana predsjedništva) iz tri konstitutivna naroda, i ta tri mjesta su rezervirana samo za njih. Ostalim narodima ili manjinama u BiH Ustav BiH ne dopušta da kao pripadnici nekonstitutivnih naroda budu u Predsjedništvu (zabranjuje im u smislu da im ne odobrava). Pored ovog problema, Ustav BiH implicira i druge stvari, kao proporcionalnost triju naroda u skupštinama i slično, ne spominjući “Ostale”. U zadnjoj alineji Preambule postojećeg Ustava Bosne i Hercegovine Bošnjaci, Hrvati i Srbi su definirani kao “konstitutivni narodi (u zajednici sa “Ostalim”), i građani Bosne i Hercegovine”. Ustavni sud je, u svojoj trećoj djelimičnoj odluci4, zaključio da “kako god neodređen bio jezik Preambule Ustava BiH zbog ovog nedostatka definicije statusa Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, ona jasno označava sve njih kao konstitutivne narode, tj. kao narode”. Ustavni sud je, nadalje, zaključio da “gledano u vezi sa članom I Ustava, tekst Ustava BiH stoga jasno razlikuje konstitutivne narode od nacionalnih manjina, sa namjerom afirmacije kontinuiteta Bosne i Hercegovine kao demokratske multinacionalne države”5. U vezi s tim, za Pojam “konstitutivnih naroda” se može definirati kao jedan ili više naroda koji dijele zajedničku teritorijalnu cjelinu jedne države. 4 U 5/98 (odluka od 7. januara 2000. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 23/00, stav 52). 5 Ibid., stav 53) 3
10
Odnos konstitutivnih naroda, ostalih i manjina...
ključuje se da pojam konstitutivnosti naroda nije apstraktan pojam, već da on inkorporira određene principe bez kojih jedno društvo, sa ustavno zaštićenim razlikama, ne bi moglo efektivno funkcionirati. Kako je postojeći Ustav Bosne i Hercegovine na određenim mjestima utvrdio razmjerno učestvovanje konstitutivnih naroda u izboru u državne organe, kvotni sistem je utvrđen pri sastavu Doma naroda6, biranju predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg domova Parlamentarne skupštine7, sastavu Predsjedništva Bosne i Hercegovine8 ili prvog sastava Upravnog odbora Centralne banke Bosne i Hercegovine9. Osim kvotnog sistema, u članu IV/1.b) Ustava BiH određen je način donošenja odluka u Domu naroda, uvjetujući ih minimalnom prisutnošću i zastupljenošću predstavnika jednog konstitutivnog naroda. Konačno, u članu IV/3.e) i f), odnosno u članu V/2.d) Ustava BiH, uveden je princip zaštite vitalnog interesa konstitutivnih naroda, kao daljnji mehanizam ustavne zaštite. Glavni ustavni tekstovi na snazi u BiH usvojeni su u toku ili na kraju rata. Ustav RS izvorno je usvojen 1992. godine10, kao ustav separatističkog entiteta koji je za sebe tvrdio da je nezavisna država zasnovana na konceptu unitarne države11. Oba entiteta postojećim Ustavom BiH su obavezana da svoje ustave usklade sa državnim u roku od tri mjeseca. Mada je ovakva obaveza utvrđena Ustavom, ovo nije učinjeno u datom roku, ili je učinjeno samo djelimično12. Ipak, napravljen je izvjestan napredak u pogledu usklađi 8 9
Član IV/1 Ustava BiH Član IV/3.b Ustava BiH Član V Ustava BiH Član VII, stav 1. tačka 2. Ustava BiH 10 Ustav Republike Srpske – Prečišćeni tekst, “Službeni glasnik RS” br. 3/92, 6/92, 8/92, 15/92 i 19/92. 11 Kao primjer mogu poslužiti ustavne i zakonske odredbe koje reguliraju pitanje simbola entiteta, himni, zastava, kao i donedavno na snazi zakoni ili dijelovi zakona koji su regulirali naplatu akciza, poreza na promet i sl. 12 Ured visokog predstavnika (OHR) je ad hoc međunarodna institucija odgovorna za nadgledanje implementacije civilnih aspekata sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Članom II Dejtonskog mirovnog sporazuma visokom predstavniku se stavlja u zadatak da prati implementaciju Mirovnog sporazuma; ostvaruje bliske kontakte sa stranama potpisnicama Sporazuma u cilju afirmacije punog poštivanja svih civilnih aspekata Sporazuma; vrši koordinaciju aktivnosti međunarodnih civilnih organizacija i agencija u Bosni i Hercegovini s ciljem osiguranja efikasne implementacije civilnih aspekata Mirovnog 6 7
11
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
vanja entitetskih sa državnim ustavom. To usklađivanje se nije dešavalo dobrovoljno, nego, u pravilu, nakon što Ustavni sud donese odluke koje su predstavljale nezaobilaznu obavezu za odgovorne organe, te odluke, potom, nametanjem izmjena entitetskih ustava, provede visoki predstavnik.13 U pogledu Ustava RS, ovo usklađivanje Ustava RS sa Ustavom BiH je učinjeno nakon što je, postupajući po zahtjevu visokog predstavnika, svoje mišljenje dala Venecijanska komisija, koja je dosta precizno utvrdila koje odredbe Ustava RS trebaju biti usklađene sa Ustavom BiH.14 Ipak stoji činjenica da su oba entitetska ustava bili konceptualno različiti, gdje je RS zamišljena kao unitarni entitet s dominacijom Srba, a FBiH kao decentralizirana federacija u kojoj se na federalnom nivou ovlaštenja dijele između Bošnjaka i Hrvata. Sljedeći značajan korak u ustavnom razvoju načinjen je na osnovu odluke Ustavnog suda od 1. jula 2000. godine, u predmetu “konstitutivnosti naroda”15. Ustavni sud je razmatrao neke ustavne odredbe u RS koje Srbima u RS daju privilegiran položaj. Ustavni sud je odlučio da su takve odredbe nekompatibilne sa Ustavom BiH, te da pripadnici sva tri konstitutivna naroda imaju ista prava u cijeloj Bosni i Hercegovini. Međunarodni pravni instrumenti ugrađeni u Ustav BiH nisu dozvoljavali davanje privilegija već dominantnim grupama, nego samo afirmativno djelovanje u korist manjina. Odluka je imala dalekosežne posljedice za oba entiteta jer su oba entiteta bila zasnovana na dominaciji Srba u RS i Bošnjaka i Hrvata u FBiH. Ustav Federacije BiH16 (FBiH), usvojen u junu 1994. godine, bio je dio Vašingtonskog sporazuma postignutog između Bošnjaka i Hrvata uz američko posredovanje. Prema tadašnjem Ustavu FBiH, samo Bošnjaci i Hrvati su bili konstitutivni narodi u FBiH, a odluke o ustavnom statusu teritorija s većinskim srpskim stanovništvom ostavljene su za buduće pregovore. Ustav FBiH je uspostavio izuzetno decentraliziranu federaciju deset sporazuma. Jedan od najvažnijih događaja u procesu implementacije mira bio je sastanak PIC-a u Bonnu u decembru 1997. godine. Razrađujući Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, PIC je zatražio od visokog predstavnika da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, te da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine. 13 Mišljenje Venecijanske komisije broj CDL(1996) 56, final. 14 Odluka Ustavnog suda broj U 5/98, “Službeni glasnik BiH” broj 36/00. 15 “Službene novine Federacije BiH” broj 1/94 od 30. marta 1994. godine. 16 Mišljenja Venecijanske komisije CDL-INF (2001) 006 i CDL-AD (2002) 024.
12
Odnos konstitutivnih naroda, ostalih i manjina...
kantona, sa pet kantona prvenstveno bošnjačkog karaktera, tri kantona prvenstveno hrvatskog, i dva mješovitog bošnjačko-hrvatskog. Uz direktno izabran Predstavnički dom, uspostavljen je indirektno izabrani Dom naroda, sastavljen od jednakog broja hrvatskih i bošnjačkih predstavnika. U ovom domu odluke koje se tiču vitalnih interesa bilo kog konstitutivnog naroda zahtijevale su saglasnost većine delegata obaju naroda, što je često dovodilo do blokada u radu zakonodavca u FBiH. Ovakva ustavna rješenja su izmijenjena nakon donošenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine “o konstitutivnosti naroda”. Usvojen je niz amandmana koji su izjednačili pripadnike konstitutivnih naroda i “Ostale” u ostvarenju prava. Dom naroda Federalnog parlamenta je popunjen odgovarajućim brojem Srba i pripadnika “Ostalih”, te je omogućena ustavnopravna zaštita u slučaju isticanja vitalnih nacionalnih interesa u procesu odlučivanja, ali samo za predstavnike konstitutivnih naroda, ali ne i “Ostalih”. Provedba odluke Ustavnog suda bila je predmetom mnogobrojnih diskusija, uključujući mišljenja Venecijanske komisije17. Na kraju je postignut sporazum vodećih političkih stranaka u BiH i u oktobru 2002. i aprilu 2003. godine Visoki predstavnik nametnuo je amandmane na ustave entiteta18, koji su bili dio ovog sporazuma. Osnovni pristup koji je odabran zasnivao se na jednakosti konstitutivnih naroda na cijeloj teritoriji. Odredbe o podjeli vlasti, uključujući veto na osnovu vitalnih interesa, slično odredbama na državnom nivou, uvedene su u oba entiteta i u kantonima, a pravila po kojima se najznačajnija mjesta ravnopravno dodjeljuju konstitutivnim narodima uvedena su u njihove ustave. Rezultat ovog historijskog razvoja je da je BiH sada, s jedne strane, i dalje podijeljena na zasebne jedinice – dva entiteta, od kojih je jedan podijeljen na 10 kantona. S druge strane, predstavnici triju konstitutivnih naroda su sad ustavno imali jaku blokirajuću poziciju u različitim jedinicama, čak i tamo gdje su predstavljali vrlo ograničen broj glasača. Ono što je propušteno da se uradi, tj. da se ode korak dalje, jest zaštita prava građana koji se ne deklariraju kao pripadnici konstitutivnih naroda već kao ”Ostali” s obzirom na to da je njihova pozicija svedena na garancije učešća u vlasti bez stvarnih i djelotvornih mehanizama zaštite njihovih kolektivnih prava. Odluka (Visokog predstavnika o donošenju amandmana na Ustav FBiH i RS radi provođenja djelimičnih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine), “Službene novine FBiH”, br. 3/01-37 i 39 i 10/01-194. 18 Dom naroda u Parlamentu FBiH. 17
13
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Ustav Republike Srpske je, kao i Ustav FBiH, izmijenjen u procesu provođenja “odluke o konstitutivnosti naroda” Ustavnog suda Bosne i Hercegovine jer su Srbi u Republici Srpskoj, po tadašnjim ustavnim rješenjima, bili jedini konstitutivni narod, a Republike Srpska bila “država srpskog naroda”. Odlukom o konstitutivnosti djelimično su izjednačeni u ostvarenju prava i drugi konstitutivni narodi mada ne na identičan način kao u FBiH.
Ostali, nacionalne manjine i zaštita kolektivnih prava Kako je već rečeno, izmjenama ustava entiteta došlo je do ujednačavanja (bar na teorijskoj ravni) prava konstitutivnih naroda na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Istovremeno su “Ostali” “dobili” svoje mjesto u institucijama u BiH, međutim bez mogućnosti institucionalne zaštite svojih prava. Argumenti koji se često ističu u pravljenju razlike između “Ostalih” i nacionalnih manjina, a koji se svode na prebrojavanje pripadnika manjina u svjetlu Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, jer prema toj konvenciji da bi se jedna grupa smatrala nacionalnom manjinom treba da je zastupljena u ukupnom broju populacije neke države s najmanje pet posto. Veliko je pitanje da li trenutno u Bosni i Hercegovini egzistira ijedna grupa koja bi zadovoljila navedeni kriterij, pa shodno tome i ostvarila prava garantirana ovom konvencijom. Upravo zbog toga, a imajući u vidu i specifičnosti Bosne i Hercegovini u pogledu postojanja konstitutivnih naroda, koji kao takvi ne egzistiraju ni u jednom ustavu svijeta, neophodno je iznaći modalitete zaštite prava pripadnika nekonstitutivnih naroda. Ako se pođe od pretpostavke da buduća ustavna rješenja moraju u sebi sadržavati, pored garancija individualnih prava na visokom nivou i garancija za zaštitu kolektivnih prava, istovremeno pružanje i institucionalne mogućnosti zaštite i ostvarenja garantiranih prava, onda se zaključak sam nameće – ne smije biti drugačijeg postupanja odnosno nivoa garantiranih prava, bilo kroz normativne ili proceduralne garancije, za bilo kojeg građanina Bosne i Hercegovine, odnosno pripadnika kolektiviteta čija prava također moraju biti zaštićena na istovjetan način. Jer, u skladu s Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju, svako drugačije postupanje po bilo kom osnovu može dovesti do diskriminacije pripadnika onih koji nisu pripadnici “ekskluzivnih” etničkih grupa, kao što su to trenutno konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini. Konkretno, ako bi pripadnik “Ostalih” na bilo koji način bio drugačije tretiran u odnosu na konstitutivne 14
Odnos konstitutivnih naroda, ostalih i manjina...
narode, a taj tretman imao za posljedicu nemogućnost ostvarenja prava koja su garantirana pripadnicima konstitutivnih naroda, onda gotovo po matematičkoj formuli postoji diskriminacija, koja, istina, može biti i “pozitivna” ako je sračunata na favoriziranje nedovoljno zastupljenih grupa, kao što je pitanje zastupljenosti žena u organima vlasti i sl., ali ako se ne radi o toj rijetko zastupljenoj “pozitivnoj” diskriminaciji, onda Evropski sud za ljudska prava može donijeti odluku iz koje će proizići vrlo konkretne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, kao što se nedavno i desilo u predmetu Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine. Zbog svega navedenog budući amandmani na Ustav BiH moraju pružiti visoki nivo zaštite prava onih koji se ne izjašnjavaju kao konstitutivni narodi i na taj način afirmativno djelovati na stvaranju ustavnih pretpostavki za diferenciranje pojmova državljanstva i pripadnosti etničkoj grupi, osim u dijelu koji se odnosi na jednaku mogućnost zaštite kolektivnih prava u procesu odlučivanja. S obzirom na to da trenutno “Ostali” nemaju omogućenu zaštitu kolektivnih prava u procesu odlučivanja, iako participiraju u radu Doma naroda19/Vijeću naroda20, buduća ustavna rješenja moraju omogućiti da “Ostali” definiraju i artikuliraju svoje interese uz istovjetan nivo zaštite prava za pitanja koja pripadnici “Ostalih” definiraju kao vitalni interes i koji bi, u tom slučaju, bili u poziciji da zaustave svaki zakon koji bi mogao sadržati elemente diskriminacije pripadnika nekonstitutivnih naroda. Na taj način bi “otpala” mogućnost da se donose zakoni koji kasnije, u svojoj primjeni, mogu predstavljati diskriminaciju za pripadnike “Ostalih”, a koji bi eventualno bili osnova za pokretanje postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava. Jer, ako postoji mehanizam efikasne kontrole u zakonodavnom postupku, onda ni Evropski sud za ljudska prava ne bi imao argumenata da utvrdi diskriminaciju koja proizlazi iz propisa, već jedino iz postupanja organa i tijela koje bi, shodno tome, bilo protivzakonito, i samim time lakše za otklanjanje. Na taj način bi se napravila distinkcija između konstitutivnih naroda, “Ostalih” i nacionalnih manjina, odnosno uspostavio bi se neophodan balans u ostvarenju prava svake od ovih triju kategorija. Pritom takvim rješenjima ne treba stavljati znak jednakosti između konstitutivnih naroda i “Ostalih” jer različite grupe koje čine Ostale ne mogu imati identičan način definiranja svojih zajedničkih interesa, ali mogu potpuno ravnopravno definirati svoja kolektivna prava kao vitalne interese, za razliku Dom naroda u Parlamentu FBiH. Vijeće naroda u Narodnoj skupštini RS.
19 20
15
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
od konstitutivnih naroda, koji te interese tituliraju vitalnim nacionalnim interesima, što u suštini predstavlja samo formalno obilježje, bez posebne suštinske razlike u ostvarenju prava, jer i pripadnici “Ostalih” i pripadnici konstitutivnih naroda se pozivaju na zaštitu priznatih kolektivnih prava. Na taj način bi se razjasnila i pozicija nekonstitutivnih naroda, koji ne bi mogli biti svrstani u kategoriju četvrtog “konstitutivnog stupa” BiH, jer se kod “Ostalih” radi o kolektivnim pravima, identičnom setu prava “rezerviranom” za konstitutivne narode. Konačno, na ovaj način bi nacionalne manjine ostvarivale svoja prava na način kako je to utvrđeno Okvirnom konvencijom o pravima manjina, uz mogućnost participiranja i zaštite svojih prava kroz zakonodavne procedure u okviru “Ostalih”. Summary Taking into account that the Others has no possibility to protect their collective rights in a legislative procedures even they participate in a House of People/Council of People further constitutional reform must allow the Others to define and articulate its own interests with the same level of protection for the questions defined as the vital interests. They must be able to stop legislative procedure for each law they find discriminatory. With such a mechanism the Other would be in a position to stop adoption of laws that are discriminatory and which might be basis for initiation of a new proceedings before the European Court of Human Rights. With such a effective mechanism for the protection of collective rights in a legislative procedure no discrimination would be possible on a basis of adopted laws but only on application of existing laws by action of public authority which would be contrary to the laws and by that much easier to correct. That would make distinction between constituent people, Others and National Minorities and established necessary balance among those categories in application of guarantied rights. That would not formally make the Others or National Minorities equally defined as a constituent people but that would allow them to define their own common interests on a basis of collective rights protected which would be similar to the concept of constituent people vital national interests. In substance, the Others, National Minorities and Constituent People must have same level of protection in relation to application of collective rights without formal definition of Others and National Minorities as a constituent people. Key words: Others, National minority, Constituent People, Discrimination, Protection of Collective Rights, Legislative Procedure
16
Diskriminacija pripadnika ”Ostalih” u Ustavu BiH i međunarodni standardi zaštite ljudskih prava – kontradikcije i perspektive njihovog prevazilaženja
Mr. sc. ADRIJANA HANUŠIĆ
Sažetak Rad “Diskriminacija pripadnika ‘Ostalih’ u Ustavu BiH i međunarodni standardi zaštite ljudskih prava – kontradikcije i perspektive njihovog prevazilaženja” ima za cilj pružanje argumenata za potrebu otklanjanja ustavne diskriminacije građana koji pripadaju negativno definiranoj ustavnoj kategoriji “Ostalih”, te kroz to i promoviranje jednake zaštite individualnih prava građanina BiH, kao (nepostojeće) apstraktne pravne kategorije. Trenutnim ustavnim rješenjima je institucionaliziran sistem etničke reprezentacije, sa diskriminatornim učinkom po osobe iz kategorije “Ostalih”, kojima je formalno-pravno onemogućen pristup političkim funkcijama u Domu naroda i Predsjedništvu BiH. Polazna tačka je objašnjenje takvog stanja kroz prikaz šireg konteksta u kojem je izrađen ustavni tekst, a koji je bio obilježen potrebom zadovoljenja dva, naizgled, oprečna cilja – kompromisno postizanja mira uz istovremeno obezbjeđenje visoke zaštite ljudskih prava. Argumentacija se zasniva prvenstveno na izlaganju postojećih kontradiktornosti i nekompatibilnosti spornih ustavnih rješenja sa drugim odredbama i principima afirmisanim u tom istom Ustavu BiH, s jedne, kao i evropskim i međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava, koji imaju važnu ulogu u untrašnjem pravu BiH, s druge strane. Rad zatim prezentira oprečna tumačenja od strane Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava vezana za kompatibilnost spornih ustavnih odredbi sa standardima uspostavljenim evropskim konven-
17
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
cijskim pravom, prevashodno kroz ispitivanje opravdanosti takvih ustavnih rješenja. Konačni argument za neophodnost izmjene postojećih ustavnih rješenja se sastoji u ukazivanju na mogućnost iznalažanja modaliteta podjele vlasti koji dozvoljavaju zadovoljenje onih aspiracija koje su dovele do usvajanja ovakvih ustavnih rješenja, tj. postizanje kompromisa i očuvanje mira, uz istovremeno izbjegavanje diskriminatornog učinka po pripadnike kategorije “Ostalih”, te samim tim i poštovanje međunarodnih standarda ljudskih prava.
U
stav Bosne i Hercegovine je sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir, tačnije njegov Aneks IV. Parafiran u novembru 1994. u Daytonu, te potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu, ovaj međunarodni sporazum, poznatiji kao Dejtonski sporazum, doveo je do okončanja rata, a istovremeno je postavio i pravne temelje društveno-političke organizacije BiH. Tadašnji proces mirovnih pregovora, koji je rezultirao njegovim potpisivanjem, naime, pod okriljem međunarodne zajednice, bio je vođen ambicioznim zadatkom zadovoljenja dvaju na prvi pogled oprečnih ciljeva – zaustavljanja sukoba, s jedne, te izgradnje demokratske države na principima zaštite ljudskih prava, s druge strane. Najveći stepen pažnje je pritom neupitno bio posvećen pitanju postizanja i očuvanja mira u BiH. Zaustavljanje rata pretpostavljalo je akomodaciju interesa triju etničkih grupa, koje je u konačnici postignuto instituiranjem mehanizma podjele vlasti inspiriranim modelom konsocijacijske demokratije (Lijphart, 1977). Potpuna institucionalizacija podjele političke moći na etničkom principu se, u datim okolnostima, s obzirom na potrebu osiguranja adekvatne zastupljenosti svih triju involviranih etničkih grupa u svrhu osiguranja mira, prvobitno mogla smatrati legitimnom. Ovaj model vlasti, međutim, u tolikoj mjeri insistira na podjeli moći između triju konstitutivnih naroda da je dugoročno doveo do marginalizacije takozvanih “Ostalih”, tj. stanovnika BiH koji pripadaju nacionalnim manjinama, koji potječu iz tzv. miješanih brakova, i drugih građana koji odbijaju ideju javnog izjašnjavanja ili redukovanja svog osjećaja pripadništva na isključivo jednu komponentu sopstvenog identiteta. Pripadnost kolektivitetu je postala preduslovom uživanja individualnih političkih prava, tako da građanin BiH kao apstraktna pravna kategorija ne postoji. Jedina alternativa koja se pruža osobi koja ne može ili ne želi biti svrstana u etničke torove jest izjašnjavanje kao pripadnik negativno definirane kategorije “Ostalih”, “ne-konstitutivne” grupe, koja već po 18
Diskriminacija pripadnika ”Ostalih” u Ustavu BiH i međunarodni standardi...
samoj definiciji predstavlja grupu čiji pripadnici, teoretski posmatrano, ne konstituiraju odnosno ne tvore državu BiH (Seizović, 2008). Implementaciju takvog koncepta u aktuelnom političkom sistemu BiH najbolje ilustruje kompozicija najviših državnih organa – Predsjedništva i Doma naroda BiH, u kojima su zastupljena tri konstitutivna naroda. Ustav BiH ne samo da ne osigurava nego i formalnopravno onemogućava pristup pripadnika “Ostalih” tim organima. Dominacija kolektivnog, etničkog principa u Ustavu BiH se tako zasigurno vezuje za neophodnost postizanja kompromisa koji je omogućio zaustavljanje sukoba u BiH, ali je ona rezultirala i flagrantnim diskriminatornim učinkom po uživanje osnovnih ljudskih prava jednog dijela stanovništva, i to na najvišem nivou državne vlasti. Problem diskriminacije pritom postoji i u pogledu kontinuiranog onemogućavanja pristupa tim istim vrhovnim organima pripadnicima konstitutivnih naroda koji su, prema konceptu teritorijalizacije etničkog principa implementiranom nasilnim putem 90-ih godina, nastanjeni na “pogrešnom dijelu” teritorije BiH1. Postavlja se i šire pitanje duboke podjele bosanskohercegovačkog društva, koja je, na koncu ratnih dešavanja, institucionalizirana Dejtonskim sporazumom i kontinuirano održavana specifičnim metodama etnopolitičke vlasti (vidi Mujkić, 2007). Promišljanje o mjestu i jačanju uloge “Ostalih” u budućim ustavnim rješenjima BiH je u tom kontekstu naročito bitno jer, kao koncept koji se pozicionira kao alternativa isključivosti tripartitne etničke podjele, nosi u sebi potencijal progresivnog afirmisanja ideje višestrukog identiteta, zaštite općeg interesa svakog strukturalnog elementa bosanskohercegovačkog društva, te teži tranziciji kao istinski pluralističkom društvu u kome se poštuju individualna prava svakog građanina BiH kao takvog, uz adekvatnu zaštitu interesa kolektiviteta. S obzirom na okolnost vladajućeg etnopolitičkog sistema, najrealnijim se čini evolutivan pristup (Abazović, 2007) jačanja uloge “Ostalih”, koji bi se, u trenutnim uslovima, mogao za početak koncentrisati na pravni metod otklanjanja diskriminacije u vrhovnim državnim organima, usklađivanjem ustavnog teksta s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. Pregovaračke namjere koje su dovele do usvajanja dejtonskih ustavnih rješenja bile su obilježene i izraženom željom za rekonstrukcijom države na temelju najviših demokratskih principa i principa zaštite ljudskih prava. To objašnjava izuzetno važno mjesto koje Ustav BiH dodjeljuje međunarodnom pravu zaštite ljudskih prava, koje se ima direktno primijeniti 19
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
u unutrašnjem pravnom sistemu, sa posebnim statusom rezervisanim za Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava. Tim prije se može činiti neprihvatljivim i proturječnim istim Ustavom predviđeno diskriminatorno postupanje u uživanju pasivnog biračkog prava, koje se izravno kosi sa Ustavom proklamovanim principima i integrisanim međunarodnim standardima ljudskih prava (I). Pitanje njihove (ne)usklađenosti i uskladivosti jeste bilo predmet razmatranja i Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava, koji je nedavno dao poticaj za iznalaženje modela njenog prevazilaženja (II).
I. Diskriminacija “Ostalih” i relevantne ustavnopravne i međunarodne odredbe zaštite ljudskih prava – Ustavu BiH inherentna kontradikcija Na samom početku, u preambuli Ustava, afirmisani su opći ustavni principi poput poštovanja ljudskog dostojanstva i jednakosti, stvaranja miroljubivih odnosa u okviru pluralističkog društva i poštivanje međunarodnog prava. U okviru Ustava BiH posebno mjesto zauzimaju odredbe člana II posvećene, između ostalog, proklamaciji osiguranja najvišeg nivoa međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda (član II.1.) i enumeraciji određenih osnovnih prava (član II.3.). Ovaj član takođe izričito zabranjuje diskriminaciju u uživanju prava i sloboda predviđenih Ustavom, EKLJP i njenim protokolima, kao i međunarodnim sporazumima iz Aneksa I, po bilo kojem osnovu, kao što je rasa, vjera, nacionalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, rođenje ili drugi status (član II.4.). Princip zabrane diskriminacije, koji je često označen kao sama srž međunarodne zaštite ljudskih prava, predviđen je u mnogim međunarodnim sporazumima čija je BiH potpisnica i koji su direktno primjenjivi u njenom internom pravnom sistemu. Među njima se posebno ističu dva instrumenta koja zabranu diskriminacije dovode konkretno u vezu sa vršenjem političkih prava. Radi se, prvo, o Međunarodnoj konvenciji o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije čiji član 5. predviđa obavezu ukidanja rasne diskriminacije u svim njenim oblicima i (...) pravo svakome 20
Diskriminacija pripadnika ”Ostalih” u Ustavu BiH i međunarodni standardi...
na jednakost pred zakonom bez razlike na rasu, boju ili nacionalno ili etničko porijeklo u pogledu uživanja, između ostalog, i njihovih političkih prava, naročito prava učešća na izborima, prava glasa i kandidature (...) i prava pristupa, pod jednakim uvjetima, javnim funkcijama. Ova konvencija predviđa i mogućnost preduzimanja određenih “specijalnih mjera” koje imaju za cilj osiguravanje odgovarajućeg napretka izvjesnih rasnih ili etničkih grupa ili osoba kojima je nužna zaštita koja može biti potrebna radi jamčenja, uživanja i ostvarenja prava čovjeka i osnovnih sloboda pod jednakim uvjetima” (član 1.) koje se, pod tim uslovima, ne bi mogle smatrati mjerama rasne diskriminacije. Isključenje manjinskih grupa iz najviših funkcija političkog predstavljanja, kao što je slučaj u BiH, međutim, ne čini se opravdivo brigom osiguranja napretka grupa koje su a priori većinskog karaktera (Nystein, 2005: 179)2. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, iako nije prioritetno posvećen problematici diskriminacije, pruža zaštitu protiv diskriminacije, između ostalog i u uživanju političkih prava garantovanih Paktom (član 26., te član 2.(1) u vezi sa članom 25.). Komiteti UN-a nadležni za nadgledanje primjene ovih dokumenata su tako još 2006. godine u pogledu BiH utvrdili da ona, favoriziranjem pojedinih etničkih grupa, postupa protivno ovim odredbama (Komitet za ukidanje rasne diskriminacije, 2006: § 11), te pozvali državu na diskusije o ustavnim reformama, koje bi uvele izborni režim koji bi omogućio jednakost svih građana, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, u pogledu uživanja prava iz Pakta (Komitet za ljudska prava, 2006: § 8). Kada je riječ o evropskoj zaštiti ljudskih prava, evidentno je da se sporno ustavno rješenje kosi i sa Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina. Tako Savjetodavni komitet, u dva mišljenja o BiH, konstatuje da je, koliko god legitiman bio cilj obezbjeđenja jednake predstavljenosti tri konstitutivna naroda, upitna proporcionalnost takvih ustavnih rješenja tom cilju budući da one potpuno onemogućavaju prije svega osobama iz reda nacionalnih manjina pristup ključnim funkcijama javnog života (Savjetodavni komitet, 2004: § 37 i 2009: § 67). Među svim međunarodnim instrumentima koji su direktno integrisani u pravni sistem BiH, našu posebnu pažnju, međutim, zavrjeđuje Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Član II.2. Ustava BiH predviđa ne samo direktnu primjenu prava i sloboda zagarantovanih ovom konvencijom i njenim protokolima nego i njen primat ”nad svim 21
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
ostalim zakonima”, otvarajući na taj način put za eliminisanje onih odredbi koje bi bile u suprotnosti sa istom. Uzimajući u obzir izloženo, postaje jasno da, iako se čini da je cilj zaustavljanja rata zadovoljenjem zahtjeva predstavnika triju naroda trenutačno bio nadvladao interes za zaštitom individualnih prava i sloboda, dodjeljivanje tolike važnosti međunarodnim standardima, koji se kao neka vrsta lajtmotiva provlače kroz cjelokupan tekst Okvirnog sporazuma za mir, ukazuje na shvatanje Ustava BiH kao dinamičnog instrumenta koji vremenom treba da se adaptira široko prihvaćenim standardima zaštite ljudskih prava, prevazilazeći na taj način i diskriminatorna ustavna rješenja.
II. Pitanje ustavne diskriminacije kroz jurisprudenciju Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava i perspektive njenog prevazilaženja Prva institucija koja je, u nedostatku političke volje za otklanjanjem pomenute diskriminacije i desetljeće nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, bila prozvana da dadne svoj sud o Ustavu BiH inherentnoj kontradikciji između proklamovanih principa zaštite ljudskih prava u članom IV i V predviđenom sastavu najviših organa vlasti bio je Ustavni sud BiH. Ova vrhovna sudska instanca je bila u više navrata dovedena u situaciju da se izjasni o usaglašenosti ustavnih rješenja smatranih diskriminatornim po jedan dio stanovništva BiH sa Evropskom konvencijom i njenim Protokolom broj 1 i 12. Član 14. EKLJP sadrži zabranu diskriminacije u uživanju prava i sloboda predviđenih samom konvencijom. Radi se o akcesornoj klauzuli, koja se može primijeniti samo u vezi sa jednim od ostalih članova konvencijskog prava koji garantuju uživanje određenog prava ili slobode. U konkretnom slučaju etničke diferencijacije pri uživanju političkih prava u BiH kao relevantan se nameće član 3. Protokola broj 1 koji, prema tumačenju Evropskog suda, osigurava subjektivno biračko pravo i pravo kandidiranja na izborima (ESLJP, Zdanoka v. Latvija, § 102). Primjena člana 14. u vezi sa članom 3. Protokola broj 1 je pritom ograničena na izbor zakonodavnog tijela, koje se jedino eksplicitno pominje u potonjem članu.3 Protokol broj 12, ratificiran u BiH 2003. godine, nasuprot tome, pruža širu zaštitu, pred22
Diskriminacija pripadnika ”Ostalih” u Ustavu BiH i međunarodni standardi...
viđajući generalnu zabranu diskriminacije u pogledu uživanja svih prava dodijeljenih pojedincu njegovim domaćim pravom (Objašnjenje uz Protokol br. 12, § 22). On se na taj način samostalno primjenjuje, neovisno o ostalim članovima konvencijskog prava, odnoseći se u slučaju izbornog prava BiH i na izbor Predsjedništva BiH. Ustavni sud BiH se u prva dva predmeta (br.U-5/04 i U-13/05), koja su se ticala apstraktne kontrole usklađenosti, prvo samih ustavnih odredbi, a zatim i Izbornog zakona kao direktne implementacije ustavnih rješenja, sa evropskim konvencijskim pravom, ocijenio nenadležnim. Ocjena nadležnosti Ustavnog suda za ispitivanje kompatibilnosti između Ustava BiH i EKLJP je, naime, pretpostavljala prvobitno izjašnjavanje o kontroverznom pitanju hijerarhijskog odnosa između ta dva akta. Sud je u konačnici zaključio da EKLJP nema superioran status u odnosu na Ustav BiH, izbjegavši na taj način izjašnjavanje o samom meritumu spora. Za razliku od ova dva slučaja, u trećem predmetu (br. AP-2678/06), u kojem je djelovao u okviru svoje apelacione nadležnosti, Ustavni sud se upustio u meritum spora ocjenjujući da li uskraćivanje prava apelanta, u konkretnom slučaju Bošnjaka sa teritorije Republike Srpske na kandidovanje u Predsjedništvu BiH, predstavlja diskriminaciju, o kojoj se, u skladu sa konvencijskim pravom, može govoriti u slučaju da postoji različito tretiranje lica koja se nalaze u sličnoj situaciji a da za to ne postoji objektivno i razumno opravdanje. U odluci koja bi se mogla analogno primijeniti na postupanje prema “Ostalim” u pogledu vršenja njihovog biračkog prava, Ustavni sud je zaključio da, uprkos restriktivnom karakteru spornih odredbi, različito postupanje nalazi svoje razumno opravdanje u činjenici da je svrha tih odredbi jačanje pozicija konstitutivnih naroda, te da je ograničenje prava apelanta i 2006. godine još uvijek proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu očuvanja uspostavljenog mira (AP-2678/06, § 22). Sa aspekta zaštite ljudskih prava ovakav zaključak je predstavljao svojevrsnu regresiju u odnosu na još 2000. godine donesenu odluku o konstitutivnosti naroda (U-5/98 III), u kojoj su afirmisani ustavni principi pluralizma, zabrane diskriminacije i dominacije bilo koje etničke grupe u strukturama vlasti. Nasuprot zaključku Ustavnog suda BiH, presuda Suda iz Strazbura od 22. decembra 2009. godine utvrđuje da se uistinu radi o diskriminaciji, suprotno zahtjevima člana 14. EKLJP-a u vezi sa članom 3. Pr. br. 1, vezano za Dom naroda BiH, te suprotno članu 1. Pr. br. 12 na EKLJP, vezano za kandidovanje na izborima za Predsjedništvo. Sud pritom ne negira činjenicu da je sporno ustavno pravilo isključivanja u vrijeme njegovog donošenja omo23
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
gućilo osiguranje mira i dijaloga, što predstavlja i jedan od proklamovanih općih ciljeva EKLJP-a. Međutim, primjenjujući njemu svojstveno dinamično tumačenje normi, odnosno uzimajući u obzir pozitivan razvoj u BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kao i mogućnost da se drugačijim sredstvima postigne isti cilj, zaključuje da dugotrajna nemogućnost aplikanata da se kandiduju u dotične institucije vlasti, zbog neizjašnjavanja o svojoj pripadnosti nekom od “konstitutivnih naroda”, nema objektivno i prihvatljivo opravdanje (ESLJP, Sejdić i Finci v. BiH, 22.12. 2009, § 45, 47, 48, 50, 56). Pritom je posebno bitno istaći duh paragrafa 48. navedene presude kojim se potcrtava potreba za pravljenjem razlike između mehanizama podjele vlasti kao takvih, čija je primjena, u datim društveno-političkim okolnostima, još uvijek potrebna, i implementacije tih istih mehanizama uz istovremeno diskriminatorno postupanje prema pripadnicima ”Ostalih”, suprotno međunarodnim standardima ljudskih prava. Iako BiH možda nije sazrela za politički sistem koji bi bio odraz principa vladavine većine, obezbjeđenje mehanizama podjele vlasti između triju etničkih grupa, u cilju očuvanja kompromisa karakterističnog za konsocijacijske demokratije, a samim tim i očuvanja mira, moguće je naime i bez ”kolateralne štete” po one koji ne pripadaju vladajućoj tripartitnoj strukturi.4 Pritom postoje dva primjenjiva pristupa ovoj problematici – samo formalnopravno omogućavanje pristupa funkcijama ili, pak, osiguranje efektivnog učešća “Ostalih” u vrhovnim organima vlasti. Venecijanska komisija je u nekoliko navrata prezentirala svoja savjetodavna mišljenja o potencijalnim modelima organizovanja izbornog sistema koji bi mogli uspjeti pomiriti potrebu za adekvatnom zastupljenošću triju konstitutivnih naroda i istovremenom zaštitom individualnih prava, omogućivši učešće u vlasti svih građana BiH. Predložene solucije koje ilustriraju mogućnost postizanja te kompatibilnosti jesu, na primjer, predviđanje maksimalnog broja sjedišta Doma naroda namijenjenih predstavnicima svakog od konstitutivnih naroda, čime bi ostala otvorena vrata izboru “Ostalih” na preostala vakantna mjesta, ili pak radikalnije rješenje ukidanja Doma naroda. Kada je riječ o Predsjedništvu BiH, jedno od predloženih rješenja bi bilo predvidjeti da maksimalno jedan član Predsjedništva može pripadati jednoj od triju etničkih grupa ili kategoriji “Ostalih”, ili pak ukidanje kolektivnog karaktera predsjedništva, uz jačanje Vijeća ministara BiH (Venecijanska komisija, 2005: § 77, 80). Radi se o nekim od modaliteta koji, u konačnici, ne moraju biti prihvaćeni u istovjetnom, predloženom obliku. Značaj ovih i sličnih prijedloga, 24
Diskriminacija pripadnika ”Ostalih” u Ustavu BiH i međunarodni standardi...
bilo da se radi o omogućavanju pristupa ili, pak, garanciji efektivnog učešća “Ostalih” u ovim organima vlasti, leži ustvari u ukazivanju na kompatibilnost, ali i usku vezu između zadovoljenja ciljeva očuvanja mira i poštovanja osnovnih međunarodnih standarda ljudskih prava, kako je to istaknuto i u preambuli (tačka 3.) samog Ustava BiH: Ubijeđeni da su demokratski organi vlasti i pravične procedure faktori koji najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva. Ostaje da se vidi da li će politički predstavnici BiH, ohrabreni presudom ESLJP-a, odlučiti da slijede ovakvo rezonovanje, pokrenuvši toliko očekivani proces ustavnih reformi, koji bi mogao dopustiti progresivnu reorijentaciju BiH ka društvu obilježenom pluralizmom, tolerancijom i širokoumljem, vrijednostima bez kojih nema istinski demokratskog društva (ESLJP, Handyside v. UK, § 49). Bilješke Famozna odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda tako još uvijek nije u potpunosti implementirana. Ukoliko se, naime, polazi od ideje da konstitutivni narodi BiH uživaju takav status na cijeloj njenoj teritoriji, postaje kontradiktornim stanovište prema kojem jedino pripadnici određenog konstitutivnog naroda koji dolaze iz isključivo jednog od dijelova te teritorije imaju legitimno pravo zastupati interese tog naroda. (Vidi Izdvojeno mišljenje sutkinje Ustavnog suda Grewe u predmetu br. U-13/05). 2 Do ovog zaključka je došao i Ustavni sud u svojoj famoznoj “Odluci o konstitutivnosti naroda”, 1.7.2000, br. U-5/98-III, § 116. 3 Iako jurisprudencija ESLJP-a u određenim slučajevima dopušta primjenu čl. 3. Pr.br.1 i na izbor predsjednika, u slučaju njegovog raspolaganja bitnijim nadležnostima vezanim za zakonodavnu proceduru (vidi ESLJP, Boškoski v. “BJRM”, 2004, § 24), u BiH to ne bi mogao biti slučaj s obzirom na to da Predsjedništvo “vrši funkcije tradicionalno vezane za izvršnu vlast” (Venecijanska komisija, Podnesak amicus curiae u predmetu Sejdić i Finci v. BiH od 22. oktobra 2008, § 16-18). 4 Vidjeti u tom smislu i mišljenje Venecijanske komisije, 2005: § 76. 1
Literatura Abazović, Dino (2007): O konsocijaciji – Konsocijacijom protiv konsocijalizma. Na www.pulsdemokratije.net. Lijphart, Arendt (1977): Democracy in Plural Societies: A Comparative Explanation. New Haven, CT: Yale Univ. Press.
25
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Mujkić, Asim (2007): Mi, građani Etnopolisa. Sarajevo: Šahinpašić. Nystein, Gro (2005): Acieving peace or protecting human rights?: Conflicts between norms regarding ethnic discrimination in the Dayton Peace Agreement. Leiden: Nijhoff Publishers. Seizović, Zarije (2008): ”Konstitutivni narodi” i ustavne promjene. Sarajevo: Centar za ljudska prava.
Dokumenti Komitet za ukidanje rasne diskriminacije, Zaključna zapažanja u odnosu na BiH, CERD/C/BIH/CO/6, 11. 6. 2006. Komitet za ljudska prava, Zaključna zapažanja o BiH, CCPR/C/BIH/CO/1, 22.11.2006. Objašnjenje uz Protokol br. 12, http://conventions.coe.int/treaty/EN/Reports/ Html/177.htm. Savjetodavni komitet Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Mišljenje o BiH, ACFC/INF/OP/I(2005)003, 27.5.2004, ACFC/OP/II(2008)005, 27.4.2009. Venecijanska komisija, Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlastima Visokog predstavnika, CDL-AD(2005)004, 11. 3. 2005.
Sudska praksa
Ustavni sud BiH, 1.7.2000, predmet br. U-5/98 III. Ustavni sud BiH, 27.1.2006, predmet br. U-5/04. Ustavni sud BiH, 26.5.2006, predmet br. U-13/05. Ustavni sud BiH, 39.9.2006, predmet br. AP-2678/06. ESLJP, Handyside v. Ujedinjeno Kraljevstvo, 7.12.1976. ESLJP, Boškoski v. “Bivša jugoslovenska republika Makedonija”, 2.9.2004. ESLJP, Zdanoka v. Latvija, 16.3.2006. ESLJP, Sejdić i Finci v. BiH, 22.12. 2009. (Sve odluke su dostupne na internet stranici Ustavnog suda BiH: http://ccbh.ba, odnosno ESLJP-a: http://echr.coe.int.)
Summary The main goal of the paper is to provide arguments for the need to eliminate the constitutional discrimination of citizens who belong to the negatively defined constitutional category of “Others” in the exercice of their political rights and thereby also to promote the equal protection of individual rights of the citizen of B&H. The argumentation is primarily based on the exposition of existing contradictions and incompatibilities of the problematic constitutional solutions with other provisions and principles affirmed in the same Constituti-
26
Diskriminacija pripadnika ”Ostalih” u Ustavu BiH i međunarodni standardi...
on of B&H on the one hand, and European and international standards of human rights, playing an important role in the internal law of B&H, on the other hand. The paper presents thereafter the opposed interpretations delivered by the Constitutional Court of B&H and the European Court on Human Rights on the issue of compatibility of the disputed constitutional provisions with the standards set forth by the European Convention Right, mainly regarding the question of justifiability of these constitutional arrangements. The final argument for the inevitable need for change of the existing constitutional solutions lies in pointing to the possibility of finding power-sharing models which could permit the satisfaction of the aspirations who had led to the adoption of this kind of constitutional arrangements, that is compromising and peace-keeping, whilst avoiding discriminatory effects on the “Others”, and thereby meeting international human rights standards.
27
Položaj ostalih u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine
Mr. sc. DŽENETA MIRAŠČIĆ
Sažetak Bez obzira na oblik državnog uređenja, danas se uopće ne može govoriti o demokratiji i demokratskim načelima ni u jednoj društveno-političkoj zajednici ako se u procesu formiranja i uobličavanja savremenih društvenopolitičkih odnosa negira značaj individue. Stoga bi i u BiH temeljna prava i slobode čovjeka trebala da predstavljaju limitirajuće faktore u kreiranju političkih odluka. Potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, BiH je garantovan teritorijalni integritet, državni suverenitet i međunarodni subjektivitet, te joj je Aneksom 4 (Ustav BiH) kreiran i današnji ustavnopravni poredak. Raskidanjem s dosljednom primjenom načela narodnog suvereniteta, te davanjem primata kolektivitetima nauštrb individua, BiH je postala “top tema” u visokim međunarodnim političkim krugovima: ‘obilježena’ je kao jedna od rijetkih modernih zemalja svijeta čiji ustav sadrži necivilizacijske i diskriminatorske odredbe. Garantirajući “nacionalnu ravnopravnost” čl. IV tačka 1 i čl. V Ustava BiH u potpunosti zanemaruju pojedinca – građanina BiH, kršeći pritom odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja garantuje aktivno i pasivno biračko pravo građanima jedne države na cijelom njenom prostoru, dok spomenute ustavne odredbe “oduzimaju” aktivno i pasivno biračko pravo Srbima u FBiH, Bošnjacima i Hrvatima u RS-u, a pripadnicima “Ostalih” na području cijele BiH. Suspendiranje “Ostalih”, kao i Srba u FBiH i Bošnjaka i Hrvata u RS-u, dovelo je do situacije da se na državnom nivou ne ostvaruje ni potpuna zaštita pojedinačnih ni potpuna zaštita kolektivnih interesa, čime su, po ko zna koji put, diskriminirani građani BiH bez obzira na svoju kolektivnu pripadnost.
29
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Budućnost BiH treba da leži u ustavnim promjenama kojima bi se, na svim nivoima vlasti, garantovala primjena triju principa: principa građanske zastupljenosti, principa etničke zastupljenosti i principa manjinske zastupljenosti. Ključne riječi: konstitutivni narodi, Ostali, građanin, Ustav BiH, diskriminacija, principi građanske, etničke i manjinske zastupljenosti
B
osna i Hercegovina kao subjekt međunarodnog prava, uostalom kao i sve ostale moderne države, dužna je da uspostavi i štiti državnopravni poredak u kojem će temeljna prava i slobode građanina (individue) nužno predstavljati limitirajuće faktore u kreiranju političkih odluka, i to na način da nijedan predstavnik državne vlasti, bez obzira o kojem se nivou vlasti radi, ne smije ugrožavati autonomnu sferu građanina. Naime, imajući u vidu činjenicu da većina modernih država predstavlja ujedno zajednicu građana, ali i “zajednicu zajednica” (zajednicu narodnih/etničkih zajednica), one su kao takve i dužne da ‘balansiraju’ između svojih unutrašnjih i vanjskih (međunarodnih) ‘obaveza’, odnosno da su stalno “okrenute” prema svom stanovništvu i da svojom legitimnom i suverenom vlašću garantuju prava, ovlaštenja i slobode svim građanima bez obzira na njihovu (ne)vezanost za određeni kolektivitet, dok su sa druge strane okrenute i prema vani – prema međunarodnom poretku koji su dužne štititi jer su upravo države glavni kreatori i čuvari međunarodnih odnosa. Samo stabilna država nacija, koja priznaje da unutar nje postoje (ne)prihvatljive razlike i koja nastoji da ih u što kraćem roku i na što efikasniji način prevlada, može doprinijeti miru i stabilnosti unutar međunarodnopravnog poretka. Međutim, sve moderne države nacije nisu u stanju realizirati zacrtane ciljeve jer stvaraju sistematsku nejednakost životnih šansi, čime se stvara tzv. nautonomija, zbog koje pojedinci ne mogu jednako politički participirati u društveno-političkom životu date države (Held, 1997). S obzirom na činjenicu da politička budućnost međunarodne zajednice usmjerava tokove razvoja odnosâ između građanskog (individualnog) i nacionalnog (kolektivnog) identiteta, danas je nemoguće govoriti o demokratiji i demokratskim načelima u određenoj društveno-političkoj zajednici ako ona, na bilo koji način i u bilo kojem obimu, negira značaj individue u procesu formiranja i uobličavanja savremenih društveno-političkih odnosa. Marginaliziranjem pojedinca i negiranjem njegovog značaja u proce30
Položaj ostalih u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine
su uobličavanja i artikulisanja društveno-političkih odnosa minimalizira se i značaj samog demosa jer je on moguć ...jedino na pretpostavci punog i nezamjenljivog političkog subjektiviteta pojedinca. Različiti oblici posredovanja i supstitucije pojedinca kao temelja demokracije (koliko god se na njega pozivali) znače njegovo političko desubjektiviranje (Mirić, 1996: 49). Svjedoci smo da se ovih dana u inim (ne)naučnim bosanskohercegovačkim krugovima mnogo diskutuje o presudi Suda za ljudska prava u Strasbourgu, kao i o posljedicama koje presuda ima na bosanskohercegovački državnopravni poredak, ali i na same bosanskohercegovačke građane. Gotovo sve diskusije idu u pravcu da se, po ko zna koji put, utvrdi/potvrdi da pojedine odredbe Ustava BiH krše temeljna ljudska prava i slobode (aktivno i pasivno biračko pravo), koje su garantovane normama međunarodnog ali i nacionalnog (domaćeg) prava. Međutim, osvrćući se na diskriminatorske ustavne odredbe, diskutanti, namjerno ili ne, “zaboravljaju” odnosno ostavljaju postrani dva izuzetno važna pitanja: 1. Ko se danas podrazumijeva pod “Ostalim”, i 2. Šta je sa ustavnopravnom tradicijom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, u izlaganju ću se kratko osvrnuti na spomenuta pitanja. Kada je riječ o “Ostalim” i njihovom položaju u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, neophodno je naglasiti da se danas pod pojmom “Ostali” ne podrazumijevaju samo i isključivo pripadnici nacionalnih manjina, nego su ovim pojmom obuhvaćeni i svi građani Bosne i Hercegovine koji se ne žele izjašnjavati po etničkoj ili religijskoj pripadnosti. Stoga, ako bi se novim ustavnim rješenjima predvidjela participacija samo nacionalnih manjina u državnim organima vlasti, neophodno bi bilo i dalje zadržati termin “Ostali”, jer bi i te neke “nove” ustavne odredbe bile diskriminirajuće prema značajnom broju bosanskohercegovačkih građana koji se danas izjašnjavaju kao Bosanci, Hercegovci, Jugoslaveni itd. Što se tiče drugog pitanja, Bosna i Hercegovina u svojim ranijim ustavnim rješenjima nije imala diskriminatorske odredbe, niti je marginalizirala bilo kojeg građanina. Ideja narodne suverenosti dominirala je ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine, a u prilog tome najbolje govore odredbe Ustava Narodne Republike BiH (31.12.1946) kojima je BiH definisana kao narodna država republikanskog oblika. Odredbama ovog ustava potvrđen je princip narodnog suvereniteta koji je proklamovan odlukama ZAVNOBiH-a, te se s tim u vezi, članom 2. Ustava NRBiH, određuje da se NR31
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
BiH, kao narodna država, i izražavajući, na osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo na otcjepljenje i na ujedinjenje s drugim narodima, slobodnu volju svog naroda bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti, ujedinila sa ostalim republikama u FNRJ. U istom ovom konstitutivnom aktu, u čl. 22 (glava V – “Prava i dužnosti građana”) naglašava se jednakost svih građana NRBiH bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovijest, te se smatra protivan Ustavu i kažnjiv svaki akt kojim se građanima daju privilegije ili ograničavaju prava na osnovu razlike u narodnosti, rasi i vjeroispovijesti kao i svako drugo propovijedanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i razdora. (Ustav NRBiH, čl. 22). Ideja narodnog suvereniteta protkana je i u ostalim ustavnim aktima kojima su se determinisale osnovne karakteristike bosanskohercegovačkog državnog uređenja, kao federalne jedinice u sastavu bivše Jugoslavije. Iz novije historije posebno je značajno istaći odredbe 31 amandmana na Ustav SRBiH iz 1974. godine1, ali i Odluku o raspisivanju referenduma koju je 25. januara 1992. godine donijela Skupština SRBiH, na osnovu koje je 29. februara i 1. marta 1992. godine održan građanski referendum o suverenosti i nezavisnosti BiH. Međutim, potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Pariz, 14.12.1995) BiH je garantovan teritorijalni integritet (u međunarodno priznatim granicama), državni suverenitet i međunarodni subjektivitet, te joj je Aneksom 4 (Ustav BiH) kreiran i današnji ustavnopravni poredak, kojim je, znatnim dijelom, zanemarena hiljadugodišnja tradicija zajedničkog življenja svih bosanskohercegovačkih građana, čime joj je nanesena i značajna šteta. Raskidanjem sa dosljednom primjenom načela narodnog suvereniteta te davanjem primata kolektivitetima nauštrb individua, Bosna i Hercegovina je postala “top tema” u visokim međunarodnim političkim krugovima: BiH je “obilježena” kao jedna od rijetkih modernih zemalja svijeta čiji ustav sadrži necivilizacijske i diskriminatorske odredbe. Naime, glavnu ulogu na društveno-političkoj sceni BiH dobili su tzv. konstitutivni narodi, koji svoju egzistenciju vežu za postojanje pluralnih društava u kojima nijedan kolektivitet nema natpolovičnu većinu. Pod ovim pojmom se zapravo podrazumijevaju kolektivna nacionalna prava u ustavu izričito pobrojanih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba), pri čemu se mora imati u vidu da se radi o pravu koje je uže od suverenosti, ali je šire od individualnog prava na nacionalni identitet, te i o tome da je ovo pravo mnogo šire od prava tzv. nekonstitutivaca, te je samim tim i izrazito diskriminirajuće u odnosu na njih (Trnka, 2004). Međutim, kada govorimo 32
Položaj ostalih u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine
o pojmu “konstitutivni narodi”, u cilju njegovog boljeg i potpunijeg razumijevanja, neophodno je naglasiti i to da u sintagmi “konstitutivni narodi” riječ “narod” nije, i ne može biti shvaćena kao populus (demos), nego se shvaća u smislu nacije (etnos) (Trnka, 2000). Specifičnost ustavnog uređenja BiH ogleda se i u činjenici da se u preambuli Ustava određuje da su pripadnici konstitutivnih naroda u potpunosti ravnopravni sa pripadnicima “Ostalih”, no u normativnom dijelu Ustava, odnosno u institucionalnoj strani ovog rješenja, dominira načelo neravnopravnosti između “konstitutivaca” i “(ne)namjernih nekonstitutivaca”2. Garantirajući “nacionalnu ravnopravnost”, odnosno dajući primat kolektivnom određenju, čl. V Ustava BiH, koji se odnosi na izbor članova Predsjedništva BiH, u potpunosti zanemaruje pojedinca – građanina BiH, kršeći pritom odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja, kao sastavni dio našeg pravnog sistema, garantuje aktivno i pasivno biračko pravo građanima jedne države na cijelom njenom prostoru, dok spomenuta ustavna odredba “oduzima” aktivno i pasivno biračko pravo Srbima u FBiH, Bošnjacima i Hrvatima u RS-u, a pripadnicima “Ostalih” na području cijele BiH (Miraščić, 2009)! Naime, prema čl. V Ustava BiH predviđeno je da se Predsjedništvo BiH sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se neposredno biraju sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorija Republike Srpske. Pritom je zanemarena činjenica da bi Predsjedništvo BiH trebalo predstavljati kolektivni organ izvršne vlasti (kolektivnog šefa države), odnosno šefa države svih građana BiH, a ne da predstavlja interese konstitutivnih naroda3. I prilikom izbora najvišeg zakonodavnog organa vlasti u BiH došlo je do kršenja spomenute međunarodne konvencije. Naime, za razliku od većine demokratskih zemalja čija su predstavnička tijela dvodomna i kod kojih donji dom u potpunosti predstavlja građane date zemlje, u BiH Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, kao donji dom zakonodavnog organa vlasti, predstavlja entitete jer se izbor poslanika veže za njihovu entitetsku pripadnost. Izbor članova donjeg doma Parlamentarne skupštine BiH predstavlja zbir delegacija entiteta, s obzirom na brojčani odnos 2:1, ‘u korist’ Federacije Bosne i Hercegovine (Pobrić, 2000). Čl. IV tačka 1 Ustava BiH određeno je da se Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet 33
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Srba), čime su pripadnici konstitutivnih naroda onemogućeni da na cijelom teritoriju BiH ostvaruju svoje aktivno i pasivno biračko pravo, dok su “Ostali” u potpunosti isključeni iz procesa participiranja u radu državnih organa vlasti, a što im je, na osnovu odredaba međunarodnog i domaćeg prava, garantovano. Konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine, kao njeni “društveni segmenti”, u skladu s načelima konsocijacijske demokratije, uživaju i pravo uzajamnog veta, odnosno mogu se pozivati na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, koji je u bosanskohercegovačkom pluralnom društvu izuzetno široko postavljen. Za razliku od “konstitutivaca”, “nekonstitutivci” odnosno “Ostali” ne raspolažu pravom na pozivanje na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa4. “Ostali” nisu na margini društveno-političkih dešavanja samo na državnom nivou, nego i na ostalim nivoima vlasti. Tako npr. FBiH, kao jedan od dva bosanskohercegovačka entiteta, danas ima jednog predsjednika i dva potpredsjednika koji dolaze iz reda sva tri konstitutivna naroda, a čiji se izbor ne vrši neposrednim putem, nego se biraju od Parlamenta FBiH. Dakle, pripadnici “Ostalih” se ne “pojavljuju” ni u ovom izvršno-političkom organu vlasti. Jedan od “svijetlih” primjera u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, kada je riječ o položaju “Ostalih”, svakako je izbor kantonalnih vlada. Naime, Ustavom FBiH određeno je da će konstitutivni narodi i pripadnici ostalih biti proporcionalno zastupljeni u Vladi. Takva zastupljenost će odražavati popis stanovništva iz 1991. godine do potpune provedbe Aneksa 7 u skladu sa članom IX.11.a ovog ustava (čl. V 3.8.(1) Ustava FBiH). Evropska budućnost BiH je u potpunosti nezamisliva ograničavanjem slobode i jednakosti svih članova bosanskohercegovačkog društva. Suspendiranje “Ostalih”, kao i Srba u FBiH i Bošnjaka i Hrvata u RS-u, dovelo je do situacije da se na državnom nivou ne ostvaruje ni potpuna zaštita pojedinačnih ni potpuna zaštita kolektivnih interesa, čime su, po ko zna koji put, diskriminirani građani BiH bez obzira na svoju kolektivnu pripadnost. Stoga duboko vjerujem da budućnost BiH leži u ustavnim promjenama kojima bi se, na svim nivoima vlasti, garantovala primjena triju principa: principa građanske zastupljenosti, principa etničke zastupljenosti i principa manjinske zastupljenosti. Princip građanske zastupljenosti bi podrazumijevao primjenu principa jedan građanin – jedan glas, čime bi se omogućilo da svi građani ravnopravno participiraju u procesu formiranja općinske, kantonalne, entitetske i 34
Položaj ostalih u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine
državne vlasti. Primjena ovog principa podrazumijeva i izmjenu Izbornog zakona BiH, odnosno nužnost formiranja više izbornih jedinica na području BiH neovisno od entitetskih granica (Ibrahimagić, 2008). Za razliku od ovog principa, princip etničke zastupljenosti podrazumijevao bi jednaku zastupljenost svih konstitutivnih naroda, odnosno sve tri etničke zajednice, čime bi se onemogućila dominacija većinskog kolektiviteta. Proporcionalna ili paritetna zastupljenost, praćena pravom veta i autonomijom kolektiviteta u onim pitanjima koja se tiču isključivo njih, omogućila bi da svi pripadnici bosanskohercegovačkih etničkih zajednica dobiju priliku da se i de jure i de facto uključe u politički život BiH. Princip manjinske zastupljenosti i njegova dosljedna primjena omogućila bi da “Ostali” legitimno zastupaju svoje političke i druge interese na općinskom, kantonalnom, entitetskom i državnom nivou vlasti. Primjenom ovog principa predstavnici “Ostalih” bi se vratili u politički život BiH, čime bi se potvrdila višestoljetna multietničnost i multikonfesionalnost BiH (Miraščić, 2009). Primjena navedenih principa garantovala bi i opstojnost kolektiviteta u BiH, stvorenih na osnovu vjerske, etničke ili neke druge pripadnosti, čime bi se postigla i održala stabilnost bosanskohercegovačkog pluralnog društva. S druge strane, isticanjem građanina BiH kao primarnog nosioca suvereniteta, bez bojazni od bilo kakvog oblika majorizacije, ne negirajući pritom postojanje i nacionalnih kolektiviteta, jačale bi se državne institucije BiH koje bi i de jure i de facto postale izraz političke volje građana. I na kraju, institucionalizacija građanina i njegova potpuna konstitucionalna zaštita ne podrazumijevaju protivrječnost zaštiti kolektiviteta i njihovih interesa, nego predstavljaju njenu garanciju. Hvala na pažnji! Bilješke Amandmanom LXII, koji je zamijenio čl.5 Ustava SRBiH, određeno je da je Teritorija SRBiH jedinstvena i nedjeljiva. Granice Republike mogu se mijenjati odlukom Skupštine SRBiH samo u skladu sa voljom građana cijele Republike, izraženom njihovim prethodnim izjašnjavanjem putem referenduma, ako se za mijenjanje izjasni najmanje dvije trećine ukupnog broja birača. (Amandman LXII, “Službeni list SRBiH” br. 21, od 31.7.1990). Amandanom LX izmijenjen je i čl.1 st.1 Ustava SRBiH, te se SRBiH odredila kao demokratska i suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti, koji u njoj žive (Amandman LX, “Službeni list SRBiH” br. 21, od 31.7.1990).
1
35
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Preambula Ustava BiH, koja glasi: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalim), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine, za razliku od ranijeg ustavnog rješenja (čl. 2 Ustava iz 1974. godine, koji je izmijenjen Amandmanom LX iz 1990. godine), primat daje nacionalnom (etničkom), a ne građanskom elementu. 3 U vezi sa sadržajem čl. V Ustava BiH, kao i strukture i načina izbora članova Predsjedništva BiH, tzv. Venecijanska komisija (Evropska komisija za demokratiju kroz pravo) 11. marta 2005. godine u tački 69. svoga “Mišljenja o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima visokog predstavnika”, istakla je: Ako članovi Predsjedništva koji se biraju iz entiteta predstavljaju sve građane koji žive u tom entitetu, a ne određeni narod, teško je opravdati da se moraju izjasniti kao pripadnici određenog naroda. Takvo pravilo djeluje kao da pretpostavlja da se samo pripadnici određene etničke grupe mogu smatrati potpuno lojalnim građanima entiteta koji mogu braniti njegove interese. (http://venice.coe.int/docs/2005/ CDL-AD(2005)004-bos.pdf). 4 Nacionalni interes se određuje kao historijska kategorija, pri čemu se naglašavaju svi socioekonomski, politički, kulturni, duhovni i drugi faktori, koji su, u određenom vremenskom periodu, bili od presudnog utjecaja kako na sam nacionalni interes tako i na sve vladajuće društvene faktore. Nacionalni interes ne predstavlja statičnu kategoriju, no bez obzira na njegovu dinamičnost neophodno je imati na umu da svaki nacionalni interes nije i vitalni interes naroda, bez čijeg bi ostvarenja narod bio ozbiljno redukovan u svom identitetu, pa čak i povijesnoj egzistenciji (Dmičić, 2005). 2
Literatura Knjige Held, Dejvid (1997): Demokratija i globalni poredak: Od moderne države ka kosmopolitskoj vladavini. Beograd: Filip Višnjić. Miraščić, Dženeta (2009): Bosanski model demokratske vlasti. Tuzla: Narodna i univerzitetska biblioteka “Derviš Sušić”. Mirić, Jovan (1996): Demokracija u postkomunističkim društvima. Zagreb: Prosvjeta. Pobrić, Nurko (2000): Ustavno pravo. Mostar: Štamparsko-izdavačko i trgovačko preduzeće na veliko i malo “Slovo”. Trnka, Kasim (2000): Konstitutivnost naroda. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Članci i Mišljenja Dmičić, Mile (2005): Ustavnosudska zaštita vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda u Republici Srpskoj. Banja Luka: Pravna riječ – Časopis za pravnu teoriju i praksu (4), godina II;
36
Položaj ostalih u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine
Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (2005): Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima visokog predstavnika. (ttp://venice.coe.int/docs/2005/ CDL-AD(2005)004-bos.pdf) Ibrahimagić, Omer (2008): Pledoaje za ustavne promjene u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Pogedi – “Oslobođenje”. Trnka, Kasim (2004): Konstitutivnost naroda i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracije. Sarajevo: Pravna misao – Časopis za pravnu teoriju i praksu (br. 7-8), godina XXXV.
Pravni akti Amandman LX i Amandman LXII na Ustav SRBiH (1990). Sarajevo: “Službeni list SRBiH” br. 21; Dejtonski mirovni sporazum (1996), Sarajevo: JP NIO Službeni list BiH. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (1994). Sarajevo: “Službene novine FBiH” br. 1-94. Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine (1946). “Službeni list FNRJ”.
Summary The political future of the international community is directing the flow of development of relations between the civil and national identity, so now we can’t talk about democracy and democratic principles in any socio-political community if the particular community denies the importance of individuals in the process of forming and shaping the contemporary socio-political relations. Therefore, in B&H, as in all other modern states, the fundamental human rights and freedoms are supposed to represent limiting factors in the creation of political decisions. By signing the General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina, B&H was guaranteed the territorial integrity, state sovereignty and international personality, and Annex 4 (Constitution of B&H) created the current constitutional and legal order. Getting away from the consistent application of principles of people’s sovereignty and giving primacy to the collectivity instead to the individuals, B&H became a «top issue» in the high international political circles, marked as one of the few modern countries in the world whose Constitution contains discriminatory and uncivilized provisions. Guaranteeing «national equality» art. IV (1) and art. V of the Constitution of B&H completely ignore the individual – a citizen of B&H, thereby violating the provisions of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, which, as an integral part of our legal system, guarantees the active and passive voting right to citizens of one state throughout
37
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
its territory, while mentioned articles of the Constitution of B&H «take away» an active and passive voting right from Serbs in FB&H, and Bosniacs and Croats in the RS, as well as members of Others in whole B&H. The suspension of Others, the Serbs in the Federation and Bosniacs and Croats in the RS, led us to a situation that the state level does not put in the effect full protection of the individual, nor full protection of collective interests, which are discriminated against citizens of B&H, regardless of their collective affiliation. The future of B&H should lie in the constitutional changes which would, at all levels of government, guarantee the application of three principles: the principle of civil representation, the principle of ethnic representation and the principle of minority representation. Key words: Constitutive peoples, Others, Citizen, Constitution of B&H, Discrimination, Principles of civil, ethnic and minority representation
38
Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza Bosne i Hercegovine i Belgije
Mr. sc. DAMIR KAPIDŽIĆ viši asistent na Fakultetu političkih nauka Sarajevo
Sažetak Manjine predstavljaju problem za multietničke države. U državama s više dominantnih (državotvornih) etničkih grupa pojam manjine se stigmatizira i ostavlja nejasnim. Dekonstrukcijom ovog termina dolazim do dva moguća tumačenja u multietničkom kontekstu: etničke manjine kao pripadnika ne-državotvornih naroda i teritorijalne manjine kao manjinske skupine na određenom teritoriju. Praktičnom primjenom ovih tumačenja na slučaju Belgije i Bosne i Hercegovine ukazujem na sličnosti i razlike u akomodaciji i diskriminaciji manjina u dvije evropske multietničke demokratije. Ključne riječi: etničke manjine, multietničke države, demokratija, Belgija, Bosna i Hercegovina
P
oložaj etničkih manjina u nacionalnim državama nikada nije bio zavidan. Redovno su se nalazile pod pritiskom većine da se podrede dominantnoj naciji i asimiliraju u nacionalno homogeno društvo. U državama s više dominantnih etničkih grupa manjine su u još težem položaju. Multietničke države imaju vrlo osjetljiv odnos naspram pojma manjine budući da dominantne (državotvorne) etničke grupe izbjegavaju taj termin kako ne bi same došle u podređen položaj, ili ga manipulativno koriste u 39
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
svoje svrhe. Sam pojam manjine se tako multiplicira i unosi dodatnu konfuziju u vrlo složenu tematiku. Cilj ovog rada je pružiti teoretski i empirijski uvid u položaj etničkih (nacionalnih, vjerskih i kulturno-lingvističkih) manjina u državama s više dominantnih etnija ili nacija, te u mogućnosti njihovog političkog učešća u državnim strukturama. Primjeri na osnovu kojih će se vršiti analiza su dvije evropske, multietničke i demokratske države – Belgija i Bosna i Hercegovina. Ove države su pogodne za komparativnu analizu tako što obje imaju neke oblike federalnog uređenja i elemente konsocijativne demokratije te tri državotvorna naroda. U prvom dijelu rada ću se posvetiti definiranju pojma manjine i obrazložiti zašto multietničke države zahtijevaju posebnu pažnju i drugačiji pristup spram manjina. S teoretskog aspekta ću objasniti razliku između etničkih manjina i teritorijalnih manjina te specificirati pojam manjine na koji se odnosi ovaj rad. U drugom i trećem dijelu rada ću iznijeti konkretna politička i pravna rješenja spram manjina kroz slučaj Belgije i Bosne i Hercegovine. U četvrtom, završnom dijelu rada, komparirat ću ova dva različita pristupa manjinama i ukazati na prednosti i nedostatke jednog i drugog te razmatrati primjenu belgijskih rješenja u BiH1 i obratno.
Manjine u multietničkim državama Pojmovi manjine i multietničke države ostavljaju mnogo prostora za debatu i država određuje (ne)multietnički karakter svog društva, te pojam, ulogu i prava manjina unutar tog društva. Bieber je u pravu kada konstatira da su 90 posto država na svijetu de facto multietničke iako ne ističu uvijek zvanično svoj multietnički karakter. One kao takve priznaju neka, makar i osnovna, prava etničkim manjinama. Na osnovu široke rasprostranjenosti ovih država razvili su se mnogi teoretski pristupi i praktični koncepti kako da se akomodiraju različitosti unutar pojedinih zemalja (Bieber, 1999). Međutim, širok pristup određivanju multietničkih država ima svoje manjkavosti i ne ide u prilog ako se želi analizirati položaj etničkih manjina u državama s više dominantnih nacija. Da pojasnim, pojam multietničke države u svom širem značenju obilježava svaku državu na čijem teritoriju stalno boravi jedan manjinski narod, bilo autohtonog ili migratornog porijekla. Uže određenje multietničke države, koje je za ovo istraživanje posebno značajno, odnosi se na države u kojima nijed40
Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza...
na etnička ili nacionalna skupina ne čini većinu stanovništva, ili u kojima postoji etnička ili nacionalna manjina/manjine koja je dovoljno brojna da je u stanju onemogućiti rad državnih struktura. Iz ovog određenja proizlazi definicija multietničke države kao države koja kroz svoje institucije integrira pripadnike dviju ili više etničkih grupa koje žive na njenom prostoru, vodeći računa o njihovoj proporcionalnoj zastupljenosti i na najvišem nivou vlasti. Ovakva funkcionalna definicija će nam u daljem radu omogućiti komparativnu analizu dva slučaja kroz ključne državotvorne i pravne akte. Kako u ovom radu analiziramo mogućnost političkog učešća manjina, potrebno je napomenuti da ponuđenoj definiciji multietničke države iz ovog razloga dodajemo epitet demokratske države. U stručnoj literaturi koja se bavi multietničkim državama nisam naišao na ovaj pristup definiranju tog pojma. Smatram da to predstavlja nedostatak, te da ovakva definicija može biti od pomoći za konceptualizaciju empirijskih istraživanja iz te oblasti. Pojam manjine je mnogo teže odrediti i samo određenje pojma može imati dalekosežne političke implikacije. Crowley s pravom pita šta je zapravo etnička manjina? On what conceptual and empirical basis is it possible to identify, within any particular society, a category corresponding to the notion? What theoretical and empirical justification might there be for treating such a category as a social group, in a fairly strong sense implying, among other things, the possibility of collective identity based on mutual recognition and of collective action based on representation? (Crowley, 2001: 99,100).2
U svom najširem značenju, etnička manjina je grupa ljudi koji su u brojčano manjem položaju spram etničke većine, s tim da se ove dvije grupe razlikuju i sebe vide kao različite. Također, etničke manjine mogu biti u podređenom položaju spram većine, što u kulturnom, jezičkom, finansijskom i drugom smislu često i jesu. Neke države, kao naprimjer Francuska, izbjegavaju pojam manjine, pritom stavljajući naglasak na nad-etnički pojam građanina – citizen – koji se smatra dovoljno širokim da garantira sva prava pojedinca. Druge pak institucionaliziraju pojam manjine uvrštavajući ga u državni ustav. Većina zapadnoevropskih zemalja u svom sastavu ima manjine, te su s vremenom razvile razne metode integriranja manjina i njihovih interesa u državne strukture (Bieber, 1999).3 Osnovno pitanje o tome da li manjine uopće postoje u jednoj državi je za nas od manjeg značaja. Samom činjenicom da se ovaj rad fokusira na multietničke 41
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
države govori u prilog postojanju makar jednog većinsko-manjinskog odnosa, međutim pojam manjine u multietničkim državama je jako osjetljivo pitanje. U državi gdje postoje najmanje dvije dominantne (državotvorne) etničke grupe nijedna od njih se ne želi poistovjetiti s manjinom. Njihova želja za ravnopravnošću stvara politički naboj oko samog termina manjina i stigmatizira ga u javnom diskursu. S druge strane, iste etničke grupe spremne su rabiti taj pojam kada im to ide u korist, poistovjećujući se s povijesnom ili teritorijalnom manjinom. U svom istraživanju o ovoj problematici nisam naišao na autora koji se bavio posebnim značenjem manjine u multietničkim državama kakvim sam ih prethodno definirao. Naučna literatura manjine određuje u kontekstu manjinskog i većinskog državotvornog naroda i istražuje njihove međusobne odnose. Manjina se u spomenutom kontekstu multietničke države i političkog učešća njenih pripadnika može definirati kroz dva modaliteta. Prvenstveno može označavati brojčano manjinske narode na državnom nivou koji također (uglavnom) nemaju status državotvornih naroda. Ova kategorija je vrlo jasna i uključuje sve priznate narode u jednoj državi, izuzev onih koji se smatraju državotvornim i koji su kao takvi navedeni u ustavu države. Ključna odrednica ove definicije je etnička pripadnost, te manjine određene na ovakav način nazivam etničkim manjinama. Ovaj skup manjinskih naroda se dalje dijeli na autohtone i migracijske manjine i takva podjela uveliko određuje pristup državnih struktura prema njima. Drugi modalitet pod manjinom podrazumijeva pripadnike jednog od državotvornih (ne-manjinskih) naroda koji su na određenoj teritoriji unutar države u brojčano manjinskom položaju. Bitan aspekt ovog modaliteta je što posmatra većinsko-manjinske odnosa na jednom određenom dijelu državne teritorije kao što su regije ili gradovi, fokusirajući se pritom na državotvorne narode, te manjine određene na ovakav način nazivam teritorijalnim manjinama. Manjine ću u komparativnoj analizi sagledati kroz oba modaliteta, s etničkog i s teritorijalnog aspekta, upoređujući mogućnosti njihovog političkog učešća kroz ostvarivanje aktivnog i pasivnog biračkog prava na svim nivoima vlasti. Za ilustraciju položaja manjina u multietničkim demokratijama osvrnuo bih se na dvije zemlje koje su po mnogim karakteristikama vrlo slične: Belgiju i Bosnu i Hercegovinu. Ove zemlje su po mnogim karakteristikama vrlo slične: obje pripadaju evropskom geografskom i kulturnopolitičkom području, obje su uređene po federalnim načelima, te su obje demokratske države koje sadrže neka prepoznatljiva obilježja konsocija42
Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza...
tivne demokratije.4 Iako se one razlikuju po svom povijesnom nastanku i razvoju, danas obje priznaju tri državotvorne nacionalne Zajednice (naroda), koje imaju različita viđenja o uređenju i funkcioniranju zajedničke države. Dok su podjele u Belgiji prvenstveno lingvističko-kulturnog karaktera, u Bosni i Hercegovini se ta podjela zasniva na etničko-nacionalnoj pripadnosti, uveliko određenoj vjerskim opredjeljenjem. Pojam manjine u svakoj zemlji, pa tako i u ove dvije, reflektira kompleksnu i jedinstvenu povijest političkih debata, konteksta određivanja i zakonskih rješenja (Crowley 2001), te se prvenstveno moraju sagledati pojedinačno.
Manjine u Kraljevini Belgiji U namjeri da ilustriram položaj manjina u Belgiji ponajprije ću izložiti ustavna rješenja. Zatim ću predstaviti način kako se definiraju i koje manjine postoje, te kako i kroz koje odredbe se ograničava njihovo učešće u političkom životu države i njenih podjedinica. Prvenstveno mislim na aktivno i pasivno biračko pravo, te ulogu manjina u procesu donošenja odluka. Belgijski ustav (The Belgian Constitution, 2007) u svom prvom članu označava Belgiju kao federalnu državu sastavljenu od Zajednica i regija. Drugi član imenuje tri Zajednice koje čine Belgiju: Flamansku zajednicu, Valonsku zajednicu i Njemačku govornu zajednicu, dok treći član određuje tri regije Belgije: regiju Flandrije, regiju Valonije i regiju Bruxellesa. Četvrti član Ustava imenuje četiri lingvističke regije, i to nizozemsku govornu regiju, francusku govornu regiju, bilingvalnu regiju glavnog grada Bruxellesa, te njemačku govornu regiju.5 Već iz ova prva četiri člana Ustava se može zaključiti da se radi o vrlo kompleksnom ustavnom uređenju koje sadrži podjele kako po teritorijalnoj tako i po etno-lingvističkoj osnovi. OSCE određuje Belgiju kao “parliamentary democracy under a constitutional monarch”6, te navodi da institucije države oslikavaju kompleksnu federalnu strukturu i vrlo specifičan lingvistički aranžman (OSCE/ODIHR, 2007: 2). Uspostavljanjem “lingvističke granice” 1963. godine teritorijalizirana je podjela između frankofonskih Valonaca i nizozemskih Flamanaca i definirane su granice Bruxellesa. Ovim su predodređena govorna područja i zvanični jezici pojedinih regija. Između tri nivoa vlasti, federalnog, regionalnog i nivoa Zajednica, postoji jasna podjela nadležnosti iako se 43
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
granice regija i Zajednica teritorijalno ne preklapaju. Ovlasti federalnog nivoa svedene su na minimum i glavne nadležnosti su u rukama regija i Zajednica, što Belgiju zasigurno čini ekstremnim oblikom federalnog uređenja. Deschouwer (2004) glavni razlog vidi u regionalnoj i lingvističkoj isključivosti političkih partija i nepostojanje panbelgijskih političkih opcija. To prema njemu stvara centrifugalno nadmetanje gdje ne postoji snaga koja bi sačuvala centar. Po ovoj logici regionalne partije odgađaju probleme sve dok njihova nužnost ne iziskuje donošenje brzih rješenja koja se temelje na načelu da svaka strana donese vlastita rješenja. Jasno da pojam i položaj manjina u Belgiji predstavlja vrlo važno i osjetljivo pitanje. U Belgiji ne postoje zvanično priznate manjine. Pojam manjine se uglavnom koristi kako bi označio etničko-kulturne manjine imigrantskog porijekla. Prema ovako definiranim manjinama postoje jasne politike integriranja u društvo na nivou pojedinih Zajednica, vodeći se principom “interkulturalnosti” (integracijski pristup) (Vijeće Evrope, ERICarts, 2009). Ovaj rad se neće baviti zahtjevnom problematikom migratornih manjina. Belgijski ustav položaj državotvornih naroda regulira kao jednakih, iako Valonci predstavljaju demografsku i političku manjinu (40% spram 59%), dok Flamanci sebe vide kao povijesno diskriminiranu manjinu u političkom, lingvističkom i ekonomskom smislu. Belgijski Nijemci su sa 1% stanovništva očigledno demografska manjina, ali čine državotvorni narod. Pored državotvornih naroda postoje i lingvističke manjine čiji jezici na području Valonske (frankofone) zajednice imaju status zaštićenog autohtonog regionalnog jezika, kao valonski, pikard i luksemburški, što međutim za sobom ne povlači politička i druga prava. Ove manjine su jako malobrojne, nemaju političkog utjecaja i njihovi pripadnici su dobro integrirani u jednu od jezičkih Zajednica. O položaju bilingvalnih građana koji ne (žele da) pripadaju niti jednoj jezičkoj zajednici nisam uspio doći do bilo kakvih podataka, te nisu navedeni u Ustavu. Osim etničkih manjina, postoje i teritorijalno određene manjine. Budući da je unutrašnja podjela Belgije osnovana na lingvistički unitarnim teritorijama, možemo prvenstveno govoriti o frankofonoj manjini u Flandriji i nizozemskoj (flamanskoj) manjini u Valoniji. Obje manjine su priznate kroz postojanje “jezičkih usluga”7 koje garantiraju pripadnicima manjina komunikaciju s vlastima na maternjem jeziku. Također, unutar Valonije postoje i germanofone manjine u dominantno frankofonim općinama, i obratno, uz odgovarajuće “jezičke usluge”. Da sumiram; iako u Belgiji ne postoje zvanične manjine, možemo uočiti sljedeće grupacije koje su de facto 44
Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza...
manjine: 1) belgijske Nijemce kao teritorijalnu manjinu u Valoniji osim na govornom području njihove Zajednice; 2) frankofone Valonce u Flandriji kao teritorijalne manjine; te 3) Nizozemce (Flamance) u Valoniji kao teritorijalne manjine.8 Prava svih državotvornih naroda u Belgiji su u velikoj mjeri zaštićena. Tako su u gornjem federalnom domu, Senatu – koji djeluje kao dom Zajednica – zagarantirana mjesta za 41 pripadnika nizozemske, 29 francuske i 1 njemačke zajednice. Donji – predstavnički – dom također omogućuje pripadnicima svih Zajednica da budu birani kao predstavnici. Sudije Ustavnog suda čine šest flamanskih i šest valonskih sudaca, od kojih makar jedan mora imati adekvatno znanje njemačkog jezika. Ipak se njemački jezik ne koristi u državnim institucijama, i tek se rijetki zakoni objavljuju na sva tri jezika iako ima status zvaničnog jezika. Na regionalnom nivou, u valonskom parlamentu je belgijskim Nijemcima omogućeno govoriti na vlastitom jeziku (OSCE/ODIHR, 2007; Deschouwer, 2004). Nijemci su sasvim zadovoljni širokim pravima koja su data njihovoj maloj Zajednici budući da brojčano čine disproporcionalno mali dio belgijskog društva. Veći problem postoji kod zaštite prava teritorijalnih manjina gdje postoje suprotna gledišta o njihovom statusu između dvije dominantne etničke grupe. Glavna debata se vodi oko najbrojnije teritorijalne manjine, frankofona koji žive u Flandriji. Ovu manjinu čine uglavnom stanovnici metropolske regije Bruxellesa (većinski frankofonog grada), koji žive van njegovih političkih granica u Flandrijskoj regiji i u nekim općinama čak čine većinu stanovnika. Oni nemaju pravo da biraju predstavnike Valonske zajednice, niti da budu za nju birani. Imaju pravo da se kandidiraju i da budu birani u općinske, pokrajinske i regionalni Flamanski parlament, međutim pod uvjetom da zvanično koriste isključivo (nematernji) nizozemski jezik. Glasanje na svim ovim nivoima se mora obaviti na “pravom” jeziku kako bi bilo valjano (Deschouwer, 2004). Flamanci misle da se teritorijalne manjine trebaju integrirati u flamansko društvo i naučiti nizozemski jezik, dok Valonci smatraju da im je potrebna trajna formalna zaštita i pomoć kroz već spomenuta “jezičke usluge”. Ograničavanje prava pripadnika teritorijalnih manjina da se politički izjasne u sklopu svoje Zajednice i na svom maternjem jeziku predstavlja jasnu diskriminaciju, pogotovo što su njihova Zajednica i jezik Ustavom priznati na državnom nivou. To spominje i inicijativa Vijeća Evrope iz 2002. godine kojom se Belgija poziva da prihvati ideju teritorijalnih manjina (koristi se termin lingvističke manjine u regijama) kako bi suzbila ovaj vid diskriminacije. Inicijativa nije 45
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
obavezujuća, te buduće da Belgija nije ratificirala Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina slučajevi diskriminacije se ne mogu iznijeti pred Evropski sud za ljudska prava. O položaju i brojnosti građana Belgije koji sebe ne vide kao pripadnike jedne kulturno-lingvističke zajednice možemo samo spekulirati. Ovim hipotetičkim belgijskim građanima se u velikoj mjeri uskraćuju politička prava, te ih se forsira da se opredijele za jednu Zajednicu.
Manjine u Bosni i Hercegovini Ilustraciju položaja manjina u BiH ću također početi iznošenjem ustavnih rješenja, zatim definicijama i određenjem manjina, i na kraju analizom njihovog političko-pravnog položaja. Ustav Bosne i Hercegovine predstavlja sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u BiH 1995. godine. U Preambuli Ustava stoji da “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s “Ostalima”), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”. Član 1, stav 3 Ustava određuje da se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (Ustav BiH, 1995). Iz ovog, te ustava entiteta proizlaze tri ili četiri nivoa vlasti: državni, entitetski i Distrikt Brčko9, kantonalni u Federaciji BiH, te općinski nivo. U daljem radu ću prvenstveno posmatrati položaj manjina na državnom i entitetskom nivou. Ustav je priznao i institucionalizirao kolektivna prava etničkih grupa, pritom istovremeno garantirajući široku primjenu ljudskih prava s ciljem zaštite pojedinaca spram etnonacionalnih kolektiva. Time se stvaraju konflikti u tumačenju ovih odredbi, što rezultira šizofreničnim karakterom nekih ustavnih rješenja (Belloni, 2007; Bieber, 1999). Nejasna rečenica iz Preambule određuje pravne vlasnike Bosne i Hercegovine, i to redoslijedom pripadnike konstitutivnih naroda, zatim Ostale ili nacionalne manjine, te na kraju građane koji se pojavljuju tek kao sekundarna kategorija naspram nacionalne pripadnosti (Guzina, 2007). Preambula jasno oduzima suverenitet građanima i daje ga u ruke trima etničkim grupama kao stvaraocima države. Svi koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda stavljeni su u nejasan položaj sa neodređenim pravima u etnički definiranoj državi (Pajić, 1998). Manjina u BiH je definirana Zakonom o zaštiti prava nacionalnih manjina kojim se određuje kao “dio stanovništva-državljana BiH koji 46
Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza...
ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda, a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog porijekla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesti i drugih obilježja”. Zakon dalje nabraja sedamnaest priznatih nacionalnih manjina: Albance, Crnogorce, Čehe, Italijane, Jevreje, Mađare, Makedonce, Nijemce, Poljake, Rome, Rumune, Ruse, Rusine, Slovake, Slovence, Turke i Ukrajince i napominje da ih nije dozvoljeno asimilirati protiv njihove volje. Isti zakon ističe da “pripadnici nacionalnih manjina [...] imaju pravo na zastupljenost u organima vlasti na svim nivoima, srazmjerno procentu njihovog učešća u stanovništvu prema posljednjem popisu u BiH” (Parlamentarna skupština BiH, 2003). Pripadnici tri konstitutivna naroda se ovom prilikom ne spominju kao manjine, niti na državnom niti na entitetskom nivou, što je u skladu sa odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ovom odlukom sud utvrđuje da “tekst Ustava BiH [...] jasno razlikuje konstitutivne narode od nacionalnih manjina, sa namjerom afirmacije kontinuiteta Bosne i Hercegovine kao demokratske multinacionalne države” (2000: član 53), te da čak “ako su konstitutivni narodi u stvarnosti u većinskom ili manjinskom položaju u entitetima, izričito priznanje Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda u Ustavu BiH može samo značiti da nijedan od njih nije ustavno priznat kao većina, tj. drugim riječima, da oni uživaju jednakost kao grupe” (2000: član 59). Zakonski su manjine jasno određene kao nedržavotvorne etničke manjine, te se ne ostavlja prostora za građane koji se etnički ne izjašnjavaju. Kao i u Belgiji, oni su stavljeni van zakona bez prava zagarantiranih etničkim grupama. Pitanje teritorijalnih manjina u BiH također proizlazi iz ustavnih rješenja i tu govorimo o manjinama državotvornih naroda na teritoriju jednog ili drugog entiteta. Da sumiram, u Bosni i Hercegovini postoje: 1) 17 etničkih manjina koje su određene državnim Zakonom o zaštiti prava nacionalnih manjina; 2) tri de facto teritorijalne manjine, i to: a) bosanski Srbi na teritoriju Federacije BiH, b) Bošnjaci na teritoriju Republike Srpske, i c) Hrvati na teritoriju Republike Srpske i u određenoj mjeri na teritoriju Federacije BiH10. Politička prava manjina, kako etničkih tako i teritorijalnih, u Bosni i Hercegovini nisu zagarantirana na najvišem nivou. Kukić navodi da među građanima BiH “postoji suglasje o tome da su u našoj zemlji [...] ugrožena nacionalna i građanska prava nacionalnih manjina” (2001: 124). U Ustavu BiH su sadržane diskriminatorske odredbe, prema kojima se Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH “sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina 47
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
iz Republike Srpske (pet Srba)” (1995: član IV, stav 1), te Predsjedništva BiH koje se “sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske” (1995: član V). Obje odredbe ne dozvoljavaju pripadnicima manjina da budu birani u ova tijela, te im ograničavaju mogućnost da biraju svoje predstavnike ako ne borave na “pravoj teritoriji”, na što upozorava i izvještaj Venecijanske komisije iz 2005. godine. Postoje i zakonska rješenja koja omogućuju učešće manjinama: tako ne postoji ograničenje po etničkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi pri izboru u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH; Dom naroda Parlamenta Federacije BiH i Vijeće naroda Republike Srpske u svom sastavu imaju zagarantirana mjesta za predstavnike iz reda “Ostalih” (Parlamentarna skupština BiH, 2008: član 10.10 i član 11.10). Rješenja uspostavljena Daytonom nisu izmijenjena. Kako Belloni (2007) piše, zbog male brojčanosti “Ostalih” ovom problemu se ne daje prioritet, dok se tri dominantne etničke grupe vjerovatno neće buniti protiv svog privilegiranog položaja. Međutim, BiH je, za razliku od Belgije, potpisnica Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, iz čega je rezultirala presuda Evropskog suda za ljudska prava protiv države Bosne i Hercegovine.11 Ovim je BiH obavezna da ukloni diskriminatorske odredbe prema manjinama u pitanju izbora u najviše državne institucije.
Zaključak: sličnosti i razlike U Belgiji i u Bosni i Hercegovini postoje manjine u teritorijalnom smislu i njihova diskriminacija prouzrokuje ozbiljne političke turbulencije, te niti jedna država nije našla način da ih riješi. BiH ima i etničke manjine kojim ne uspijeva osigurati politička prava, dok je Belgija, iako zvanično nema etničkih manjina, uglavnom uspjela da zadovolji interese svih etničkih grupacija. Ključno je napomenuti da su etničke grupacije u Belgiji mnogo više heterogene nego u BiH, s jasnim lingvističkim, kulturnim, povijesnim i ekonomskim razlikama, dok politički predstavnici etničkih partija u BiH potenciraju etničko-rasne različitosti kako bi se profilirali, zanemarujući zajedničke vrijednosti bosanskohercegovačkih etničkih grupa. Belgija može Bosni i Hercegovini ponuditi dva rješenja za njene ustavne dileme. Prvo se tiče državnog uređenja po tipu multinacionalne 48
Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza...
demokratske federacije. Ovim bi se etničke razlike između dominantnih etničkih grupa oslikale kroz teritorijalne granice. Kymlicka (2001) zagovara ovaj način uređenja ističući da su multinacionalne demokratske federacije uspjele ukrotiti snagu nacionalizma, pritom poštujući individualna prava i slobode. Ovakav sistem međutim ne ide naruku manjinama i neopredijeljenim građanima, uništava njihov bosanskohercegovački identitet i tjera ih da se opredijele prema trojnom etnonacionalnom konceptu. Drugo rješenje predstavlja razdvajanje etnonacionalnog od teritorijalnog koncepta, te stvaranje etničkih i manjinskih zajednica u BiH koje bi štitile prava njihovih pripadnika na teritoriju čitave države. Neteritorijalne jedinice zasnovane na principu pripadnosti svakog pojedinca mogu osigurati bolje poštivanje individualnih prava članova svih grupa, čak i u mjestima gdje predstavljaju manjinu (Stroschein, 2003). Kakva god ustavna rješenja budu usvojena, bitno je da se što prije krene s političkom i društvenom debatom o ovom pitanju. Nije pametno donositi djelimična rješenja, niti insistirati na radikalnim izmjenama. “Ustav BiH kao složene zemlje može se promijeniti samo postepeno i polako” (Savić/Bieber, 2010: 48). Presuda Evropskog suda za ljudska prava je stvorila potrebu za izmjenom Ustava i ne treba propustiti moment da se krene naprijed, makar i sitnim koracima. Bilješke U ovom radu ću se koristiti skraćenicom BiH kao sinonimom za državu Bosnu i Hercegovinu. 2 Na osnovu koje konceptualne i empirijske osnove je moguće, unutar bilo kojeg društva, identificirati kategoriju koja odgovara tom pojmu? Koja se teorijska i empirijska opravdanja mogu uvažiti da bi se ta kategorija tretirala kao društvena grupa, samim tim snažno implicirajući, među ostalim, mogućnost ostvarivanja kolektivnog identiteta kroz uzajamno priznavanje, te kolektivnog djelovanja kroz izabrane predstavnike? (prijevod autora) 3 Kymlicka gleda na posebna prava manjina kao na oblik zaštite od procesa stvaranja država-nacija (2001). Navodeći da individualna ljudska prava nisu u mogućnosti da pruže odgovor na neka najvažnija i najkontroverznija pitanja koja se tiču kulturnih prava manjinskih zajednica, on smatra da se ista trebaju nadopuniti kolektivnim pravima manjina. Ta prava trebaju pružiti zaštitu manjina i omogućiti im da sačuvaju svoju kulturu, jezik, naslijeđe i običaje, te im osigurati određen stepen političke autonomije. Ovo potvrđuje i Hadden kada govori “there has been a progressive shift (...) from almost exclusive focus on the prevention of discri1
49
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
4
5
6
7
8
9
10
11
mination towards the recognition and accommodation of minorities” (2005: 31). [Uočen je kontinuiran preokret (...) od skoro isključivog fokusa na suzbijanje diskriminacije ka priznavanju i akomodaciji manjina. (prijevod autora)] Koncept konsocijativne demokratije je razvio Arend Lijphart analizom država sa dubokim društvenim podjelama (religijskim, lingvističkim, ideološkim...), fokusirajući se na ključnu ulogu etno-političkih elita. Četiri karakteristike konsocijativne demokratije su: 1) velika koalicija na zakonodavnom i izvršnom nivou koja uključuje sve relevantne segmente društva; 2) postojanje veta kojim se štite interesi svake zajednice; 3) proporcionalnost pri određivanju političke zastupljenosti, raspodjele mandata i javnih sredstava; i 4) visok stepen autonomije svakog segmenta u određivanju i vođenju svoje unutrašnje politike (Lijphart, 1977). Zajednica s početnim velikim slovom označava jednu ili više priznatih kulturno-lingvističkih zajednica Belgije. Trebam napomenuti da stanovnici Flandrije pripadaju Flamanskoj zajednici i govore nizozemskim jezikom, a stanovnici Valonije pripadaju Valonskoj zajednici i govore francuskim, ili pak Njemačkoj germanofonoj zajednici. Parlamentarna demokratija pod [nadzorom] ustavnim monarhom (prijevod autora). Engleski: language facilities; Nizozemski: taalfaciliteiten; Francuski: facilités linguistiques; Njemački: Sprachfazilitäten. Izostavio sam pripadnike “Ostalih” lingvističkih manjina koje su priznate samo na regionalnom nivou i na državnom/federalnom nemaju poseban status. Njihov broj je suviše mali i nisu im zagarantirana posebna politička prava koja bi osnažila njihovu poziciju. Također su dobro integrirani u jednu od jezičkih Zajednica. Distrikt Brčko je Amandmanom I na Ustav BiH iz 2009. godine određen kao jedinica lokalne samouprave, pod nadležnosti institucija države i na zajedničkoj teritoriji entiteta. Hrvati na teritoriju Federacije BiH čine manjinu, međutim priznati su kao konstitutivni narod Federacije BiH. 22.12.2009. godine Evropski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu “Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine” kojom potvrđuje diskriminaciju i kršenje političkih prava Roma i Jevreja pri izboru u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništva BiH.
Literatura Autorski radovi Belloni, Roberto (2007) State Building and International Intervention in Bosnia. London & New York: Routledge.
50
Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza...
Bieber, Florian (1999) Consociationalism – Prerequisite or Hurdle for Democratisation in Bosnia? The Case of Belgium as a Possible Example. SEER – SouthEast Europe Review for Labour and Social Affairs, 03/1999: 79-94. Crowley, John (2001) The Political Participation of Ethnic Minorities. International Political Science Review, 22 (1): 99-121. Deschouwer, Kris (2004) Ethnic Structure, Inequality and Governance of the Public Sector in Belgium (Draft). UNRISD: United Nations Research Institute for Social Development http://www.unrisd.org/80256B3C005BCCF9/(httpPublications)/EC506A59176BE044C1256E9E003077C3?OpenDocument [pristup: 20.01.10.] Deschouwer, Kris (2005) The Unintended Consequences of Consociational Federalism: The Case of Belgium. U O’Flynn, Ian i David Russell (ur.) Power Sharing: New Challenges for Divided Societies. London, Ann Arbor: Pluto Press. Str. 92-106. Guzina, Dejan (2007) Dilemmas of Nation-building and Citizenship in Dayton Bosnia. National Identities, 9 (3): 217-234. Hadden, Tom (2005) Integration and Autonomy: Minority Rights and Political Accommodation. U O’Flynn, Ian i David Russell (ur.) Power Sharing: New Challenges for Divided Societies. London, Ann Arbor: Pluto Press. Str. 30-44. Kukić, Slavo (2001) Položaj nacionalnih i vjerskih manjina u Bosni i Hercegovini. Politička misao, 38 (3): 122–137. Kymlicka, Will (2001) Politics in the Vernacular: Nationalism, Multiculturalism, and Citizenship. Oxford: Oxford University Press. Lijphart, Arend (1977) Democracy in Plural Societies. A Comparative Exploration. New Haven-London: Yale University Press. Pajić, Zoran (1998) A Critical Appraisal of Human Rights Provisions of the Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina. Human Rights Quarterly, 20 (1): 125-138. Savić, Danka (2010) Razgovor sa Florian Bieberom. Slobodna Bosna, XVI/688: 47-50. Stroschein, Sherrill (2003) What Belgium Can Teach Bosnia: The Uses of Autonomy in ‘Divided House’ States. Journal on Ethnopolitics and Minority Issues in Europe, 03/2003: 1-30.
Zvanični dokumenti The Belgian Constitution (17.02.1994.), sa izmjenama i dopunama do 26.04.2007. Ustav Bosne i Hercegovine (1995), Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma i Amandman I na Ustav BiH (2009). OSCE (2007) OSCE/ODIHR Needs Assessment Mission Report: Kingdom of Belgium, Federal Elections, 10 June 2007. Parlamentarna skupština BiH (2003) Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina. Sl. glasnik BiH 12-03.
51
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Parlamentarna skupština BiH (2005) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina. Sl. glasnik BiH 76-05. Parlamentarna skupština BiH (2006) Odluka o osnivanju vijeća nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine. Sl. glasnik BiH 38-06. Parlamentarna skupština BiH (2008) Izborni zakon Bosne i Hercegovine – Neslužbeni prečišćeni tekst. http://www.izbori.ba/documents/ZAKONI/POIZpw110508.pdf [pristup: 20.01.10.] Ustavni sud Bosne i Hercegovine (2000) Djelimična odluka u predmetu U 5/98 (Odluka o konstitutivnosti naroda). Vijeće Europe (2005) Europska komisija za demokratiju kroz pravo – Venecijanska Komisija – Mišljenje o ustavnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i ovlaštenjima Visokog predstavnika. CDL-AD(2005)004-bos. Vijeće Europe, ERICarts (2009) Compendium of Cultural Policies and Trends in Europe, 10th edition. Belgium: Cultural minorities, groups and communities. http://culturalpolicies.net/web/belgium.php?aid=421 [pristup: 29.01.10.]
Summary Minorities represent a problem for multi-ethnic states. In countries with several dominant (constitutive) ethnic groups, the term minority is often stigmatized and left vague. By deconstructing the term I arrive at two possible interpretations in a multi-ethnic context: ethnic minorities as members of a non-constitutive people, and territorial minorities as minority groups within a particular territory. In practically applying these interpretations to the cases of Belgium and Bosnia and Herzegovina I illustrate similarities and differences in the approaches towards accommodation and discrimination of minorities in two European multi-ethnic democracies.
52
Građanstvo u kontekstu eurounijskih integracija
Mr. sc. NEDŽMA DŽANANOVIĆ-MIRAŠČIJA
Državljanstvo u zapadnim liberalnim demokracijama moderni je ekvivalent feudalnih privilegija – rođenjem stečeni status koji u velikoj mjeri određuje životnu perspektivu pojedinca. Kad se bolje razmisli, restriktivni karakter državljanstva jednako je teško opravdati kao i feudalne, nasljedne privilegije
(Carens, 1995: 332)
Sažetak Prilagođavajući se potrebama savremenog trenutka, u kojem globalizacija i regionalne integracije ubrzavaju eroziju državnog suvereniteta, ali i u nadi da će posvećivanjem pažnje položaju pojedinca riješiti neke svoje unutarnje kontraverze poput svojevrsne “krize identiteta” ali i krize demokratskog legitimiteta, EU je u Maastrichtu uspostavila zaseban institut eurounijskog građanstva kao prvi korak ka ustanovljavanju postnacionalnog, čak i supranacionacionalnog članstva, a samim tim i pripadajuće političke zajednice na istom nivou. Građanstvo EU konceptualno se oslanja na model građanstva koje se u Zapadnoj Europi javlja nakon II svjetskog rata i čija se afirmacija, u izvjesnoj mjeri, može pratiti paralelno s afirmacijom države blagostanja. Takav koncept građanstva favorizira fluidnost granica u odnosu na rigidnost državne teritorije. Pojedincima u EU tako je omogućeno da pravo članstva ostvaruju u više političkih zajednica, bilo u formi dvojnog državljanstva ili kombinacijom statusa građanina i prebivališnog statusa. Pri tom, prava koja ostvaruju uopće ne moraju biti uniformna, a osnova legitimiranja nije članstvo u određenoj zajednici već postojanje univerzalnih ljudskih prava svakog bića i jasna potreba da
53
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
ih države poštuju bez obzira na to da li se radi o njihovim državljanima ili ne. Status građanina Europske unije tj. građanstvo EU, u tom kontekstu, moguće je zamisliti kao rekombinantnu DNK koja sadrži nekoliko lako prepoznatljivih, standardnih i elemenata čijim se različitim kombinacijama može stvoriti niz različitih formi političkog života. Europska unija postala je, tako, ogromna laboratorija u kojoj se odvija na svijetu jedinstven pokušaj rekombiniranja elemenata građanstva, “rasparivanja” građanske i nacionalne pripadnosti, funkcionalnog i nefunkcionalnog aspekta građanskog pripadanja. Ključne riječi: državljanstvo, građanstvo, eurounijsko građanstvo, državljani trećih zemalja
Država i pojedinci u globaliziranom svijetu Ekskluzivna uloga države u životima njenih građana danas je sve više pod znakom pitanja. Druga polovina XX vijeka i početak XXI vijeka donijeli su nam, s jedne strane, vrlo jasne primjere erozije državnog suvereniteta, a s druge ukazali na jačanje transnacionalnih snaga i bitne promjene u ”čarobnom trouglu” koji čine država, teritorija i pojedinac. Za početak, potrebno je imenovati tendencije koje su ugrozile primat državnog suvereniteta. Od svih paradigmi promjena u savremenom svijetu, globalizacija je najvažnija i najobuhvatnija. Iako sam fenomen podrazumijeva složene, nerijetko i kontradiktorne procese, uglavnom ga karakteriziraju eksponencijalni rast i globalni pristup transnacionalnih korporacija koje su oslabile regulatornu moć država, ekonomska liberalizacija (koja je, između ostalog, omogućila privatiziranje zdravstva i školstva), smanjenje izdataka za socijalnu skrb, dramatična ekspanzija informacionih tehnologija, medija i elektronskih komunikacija, prevazilaženje fizičke udaljenosti, alternativa državnim informacionim sistemima, marginalizacija nacionalnih granica, dostupnost unificiranih i univerzalnih kulturnih produkata milionima ljudi širom svijeta, ogroman i slobodan promet roba, kapitala, ideja i ljudi preko nacionalnih granica, što sve ozbiljno ugrožava tradicionalne koncepte srodnosti i pripadanja (Featherstone, Lash, Robertson, 1990). Potom, fenomen regionalnih integracija, koji bilježi rast u Africi, Aziji i Južnoj Americi, a najdalje u realizaciji je odmakao u Evropskoj uniji. I integracije predstavljaju dio globalizacijskih trendova, jer život u ”globalnom selu” omogućava da, između susjednih zemalja, do izražaja dođu njihove veze i sličnosti, a ne samo razlike i granice. Regionalna integracija može imati različite forme, te stoga i različit utjecaj na državni suverenitet. Njene forme variraju u rasponu od strateških alijansi ili 54
Građanstvo u kontekstu eurounijskih integracija
trgovinskih sporazuma, koji u osnovi imaju ekonomsku korist, do novih složenih konstrukcija saradnje koje svojim sadržajem zadiru duboko u pitanja suvereniteta, jer se ne odnose samo na usklađivanje carinske politike već i unutarnjeg zakonodavstva i kontrole granica, što su sve značajni prerogativi suvereniteta. Za razliku od globalizacije, koja je ponekad predstavljena transnacionalnim sistemima eksploatacije i dominacije, koje država ne može samostalno kontrolirati, niti se od njih zaštititi, i kontroverznosti fenomena regionalizacije, koji podrazumijeva unutarregionalno slabljenje granica, uz jačanje vanjskih granica, paradigma ljudskih prava predstavljena je kroz potencijal njenog afirmiranja na međunarodnom planu. Univerzalne norme i minimalni opći standardi uobličeni u međunarodne konvencije o ljudskim pravima obezbjeđuju, u manjoj ili većoj mjeri, općeprihvatljiv mehanizam za ograničavanje državne moći i volje, prevazilaženje partikularizama vezanih za državu i mjesto, kao i vršenje pritiska na državne organe da provode međunarodne odluke. Sve je više i više dokaza o takvim pritiscima, dijelom kroz vanjsku politiku država, a dijelom i kroz djelovanje nevladinih organizacija. Upravo je kombinacija ovih paradigmi – univerzalizacije ljudskih prava kroz mehanizme globalnog mobiliziranja u pogledu poštovanja ljudskih prava i regionalne mehanizme zaštite – najveći izazov državnom suverenitetu. Uporedo s globalizacijom i integracionim procesima, kao što je spomenuto ranije, odvija se i, po predznaku, suprotan proces. Do izražaja dolazi značaj pripadnosti nacionalnoj državi i intenzivira se tendencija shvaćanja državljanstva kao isključivog oblika građanstva i kao veza između pojedinca i kolektiviteta. Erozija državnog suvereniteta, s jedne strane, ali i istovremeni veliki značaj pripadnosti državi, s druge strane, paralelni su, ali ne i međusobno isključivi procesi. Iako se odnos između pojedinca i države promijenio i ima tendenciju daljnjeg mijenjanja pod utjecajem nezaustavljive globalizacije, moć države da utječe na ispunjavanje građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava pojedinca neupitna je. Samim tim je i odnos pojedinca prema državi u kojoj živi od ključne važnosti i zavisi od njegovog statusa u toj državi. Koncept državljanstva kao odnosa javnopravnog karaktera između fizičke osobe i države na osnovu kojeg fizička osoba ima status po kome su joj, uz određene obaveze, dostupna sva građanska, politička i ekonomskosocijalna prava u toj državi, bez obzira na to da li se nalazi na domaćoj ili stranoj teritoriji, počiva na dva naizgled međusobno isključiva aspekta 55
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
– funkcionalnom, kao pravnom odnosu između pojedinca i države u kojem postoji jasna pravna distinkcija između ”državljanina” i ”stranca”, i nefunkcionalnom, kao osjećaju zajedničkog kulturnog identiteta članova političke zajednice gdje je granica pripadanja znatno manje egzaktna. Ekskluzivna moć odlučivanja o prihvaćanju ili odbacivanju stranaca predstavlja jedan od segmenata državnog suvereniteta i autodefinirajuću karakteristiku političke zajednice uopće. Država je dužna da štiti prava svojih građana jer ima monopol nad upotrebom sile na svom teritoriju, ali takvu obavezu nema prema strancima. Ako je ima, što je slučaj sa zemljama potpisnicama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, radi se o striktno ograničenoj odgovornosti. Linija koja u pravnom smislu odvaja ”državljanina” i ”nedržavljanina” koincidira s linijom državnih granica i, još uvijek, pravi distinkciju između prava građanina i prava osobe. Univerzalizam paradigme ljudskih prava koja pojedinca, kao ljudsko biće, stavlja prije građanina kao člana političke zajednice, nimalo se ne uklapa u nacionalistički partikularizam i stavlja ogroman pritisak na koncept građanstva.
Eurounijsko građanstvo Način na koji se Evropska unija, kao politička zajednica sui generis, suočila s ovim kontradiktornim tendencijama i promjenama na vrlo ilustrativan način pokazuje svu kompleksnost procesa integracija. Prilagođavajući se potrebama savremenog trenutka, ali i u nadi da će posvećivanjem pažnje položaju pojedinca riješiti neke svoje unutarnje kontroverze, poput svojevrsne ”krize identiteta”, ali i krize legitimiteta, EU je 1992. godine u Maastrichtu uspostavila građanstvo EU kao prvi korak ka ustanovljavanju postnacionalnog, čak i supranacionalnog članstva, a samim tim i pripadajuće zajednice na istom nivou. Radi se, dakle, o konceptu eurounijskog građanstva, ne državljanstva, kako se EU-citizenship nerijetko prevodi na naše jezike. Ovaj koncept počiva na dvije naizgled međusobno isključive komponente – prvoj, postnacionalnoj, koja svojim značajem nadilazi ograničenja formalnopravnog sadržaja unijskog građanstva, i drugoj, koja se suštinski zasniva na konceptu neupitnog državnog suvereniteta u pitanjima odnosa države i pojedinaca. Uvođenjem EU građanstva, Unija daje jasne naznake da se u ovoj sferi 56
Građanstvo u kontekstu eurounijskih integracija
kreće putem afirmacije postnacionalnog, ali istovremeno revitalizira značaj koncepta državljanstva (kao preduvjeta za stjecanje statusa građanina Unije) Unije, stvarajući u praksi četiri različite kategorije građanstva . Status građanina Evropske unije, tj. građanstvo EU, u tom kontekstu, moguće je zamisliti kao rekombinantnu DNA koja sadrži nekoliko lako prepoznatljivih, standardnih elemenata, čijim se različitim kombinacijama može stvoriti niz različitih formi građanskog života i političke pripadnosti. Evropska unija postala je ogromna laboratorija u kojoj se odvija na svijetu jedinstven pokušaj rekombiniranja elemenata građanstva, ”rasparivanja” građanske i nacionalne pripadnosti, funkcionalnog i nefunkcionalnog aspekta građanskog pripadanja. U formalnopravnom smislu, još od Sporazuma iz Maastrichta do aktuelnog Lisabonskog (Sporazum o funkcioniranju EU, dalje u tekstu: SFEU), građaninom Unije smatra se svaka osoba koja ima državljanstvo neke od članica Unije. Građanstvo Unije, koje, kao što je već rečeno, ne derogira, već nadopunjava nacionalno građanstvo, za sada se sastoji od sljedećih prava i obaveza: – Pravo na slobodno kretanje i boravak na teritoriji država članica (čl. 21 SFEU-a); – Aktivno i pasivno biračko pravo na izborima za Evropski parlament u državi članici u kojoj osoba ima boravište a čiji nije državljanin, kao i aktivno i pasivno biračko pravo na lokalnim (općinskim) izborima (čl. 22 SFEU-a); – Pravo na konzularnu i diplomatsku zaštitu u trećim zemljama, u kojima matična država nema diplomatskih ni konzularnih predstavništava od strane diplomatsko-konzularnih predstavništava drugih država članica čija osoba nije državljanin (čl. 20 ETC-a); – Pravo na upućivanje peticije Evropskom parlamentu (čl. 24 SFEU-a) i pravo na obraćanje Ombudsmanu (čl. 24 SFEU-a); Nakon Maastrichta, Sporazum iz Amsterdama 1992. godine dodatno je pojasnio vezu između građanstva EU i nacionalnog državljanstva, potvrđujući da će ”građanstvo Unije upotpuniti, a ne zamijeniti nacionalno državljanstvo”, što upućuje na zaključak da je: – državljanstvo jedne od članica EU osnovni uvjet za stjecanje građanstva Unije i s tim statusom povezanih prava; – građanstvo EU komplementarno nacionalnom državljanstvu i pridodaje se već postojećim odnosima i pravima; 57
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Dalje, svaki građanin EU ima sljedeća prava: – pravo obraćanja institucijama EU – Evropskom parlamentu, Vijeću, Komisiji, Sudu pravde, Finansijskom sudu, Ekonomskom i socijalnom komitetu, Komitetu regija i Ombudsmanu, i to na dvanaest zvaničnih jezika EU – švedskom, finskom, danskom, holandskom, francuskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom, italijanskom, grčkom, irskom i engleskom (čl. 24 ECT-a); – pravo pristupa dokumentima Evropskom parlamenta, Vijeća i Komisije pod određenim uvjetima (čl. 255 ECT-a); Status građanina EU nije, dakle, samostalan i nezavisan status jer su postnacionalna prava kojima raspolažu građani Unije uvjetovana državljanskim statusom u državi članici. Odlučivši se za državljanstvo, a ne neki drugi oblik stalne veze sa članicama, kao osnovni kriterij stjecanja statusa građanina Unije, članice su praktično ”zacementirale” tradicionalni prerogativ državnog suvereniteta po pitanju državljanstva, jer one i dalje suvereno određuju kome i na koji način će biti dodijeljen status njihovog državljanina. To je pravo svake suverene države s građanstvom EU dobilo i novu dimenziju s obzirom na to da sada države svojom politikom državljanstva određuju ko će postati građaninom EU, a ko ne.
EU građani i Ostali Prakticirajući svoje pravo određivanja uvjeta za dodjeljivanje i stjecanje državljanstva, države članice primjenjuju svoje vlastite, međusobno neharmonizirane odredbe, njih 27, proizvodeći na teritoriji EU četiri kategorije građana, tj. četiri građanske kaste na teritoriji EU. Četiri statusne grupe građanstva kojima pojedinci u EU mogu pripadati su: 1) državljani članica EU koji žive i rade na području matične države i uživaju puna politička prava i sva ostala prava koja im garantira država čiji su državljani; 2) građani EU koji žive i rade na teritoriji neke druge članice EU i čija su politička prava ograničena na sudjelovanje u lokalnim i izborima za Evropski parlament, tj. na koje se odnose odredbe o eurounijskom građanstvu; 3) državljani trećih zemalja koji legalno žive i rade u zemljama EU, a čija prava ovise isključivo o zakonodavstvu zemlje domaćina; 4) državljani trećih zemalja koji ilegalno borave na teritoriji EU i koji nemaju nikakvih prava. 58
Građanstvo u kontekstu eurounijskih integracija
Dok se prva i ujedno najmnogobrojnija grupa ne može pozvati na svoj status građanina EU ako konkretna situacija nema ”EU dimenziju”, tj. nije im omogućeno da budu građani EU u svojoj matičnoj državi, druga grupa i pored stimuliranja prekograničnih migracija unutar EU i dalje je relativno malobrojna i ne pretjerano entuzijastična kad su u pitanju prava koja uživa na osnovu statusa građana EU. Status četvrte kategorije dotiče se u svijetu aktuelnog i izuzetno bitnog pitanja univerzalnog važenja ljudskih prava, ali ćemo tu temu zbog njene izuzetne složenosti i nedostatka prostora ovog puta izostaviti. Umjesto toga, posebno ćemo razmotriti status treće kategorije u svjetlu uvođenja koncepta postdržavnog građanstva. Efekt uvođenja koncepta unijskog građanstva možda je bio razočaravajući za prve dvije kategorije stanovništva u EU, ali su posljedice za treću kategoriju bile znatno ozbiljnije. Vezivanje za državljanstvo jedne od članica ne samo da, kako smo već rekli, nije stvorilo jedinstvenu bazu za integriranje stanovnika EU koji su državljani trećih zemalja u EU-projekt nego je i utemeljilo jedinstvenu i teško premostivu osnovu za njihovo daljnje marginaliziranje. Nerijetko se, primjera radi, dešava da članovi iste porodice porijeklom iz trećih zemalja, zavisno od članice EU u kojoj se nalaze, imaju različit status – oni koji su u zemlji koja primjenjuje princip ius soli za dodjeljivanje državljanstva mogu, automatski, postati i građani EU, dok je to za one koji se nalaze u zemlji koja primjenjuje princip ius sanguinis neostvarivo. Također, grubo su diskriminirani i stranci koji dugi niz godina legalno žive i rade u pojedinim zemljama EU i koji su u potpunosti integrirani u socijalni, kulturni i politički milje – zbog svog statusa unijskog građanstva samim činom prelaska znatno veća prava u toj zemlji stječu državljani drugih članica EU. Izgradnja političke unije na osnovu ”četiri slobode” i evolucija koncepta EU građanstva na temelju slobode kretanja evidentno je još uvijek ograničena nacionalnim okvirima – državljani trećih zemalja s dugogodišnjim boravkom na teritoriji EU voljom nacionalnih država isključeni su iz EU-integracija kako bi se identitet građana EU mogao formirati nasuprot ”onog drugog”, tj. na osnovu razlike u odnosu na ”ne-Evropljane”. Ignoriranje činjenica da EU, uz SAD, Kanadu i Australiju, predstavlja jednu od najpoželjnijih useljeničkih destinacija, te da stalni boravak državljana trećih zemalja (jednako kao i u slučaju državljana drugih članica EU) rađa potrebu za političkim pravima i nekom formom pripadanja na liniji je konzervativnih i redukcionističkih poimanja Evrope kao kulturno i civilizacijski homogenog entiteta. Logiku koju slijede pristalice ovog poimanja 59
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
moguće je uporediti s nacionalističkim ideologijama na pripadajućem nivou nacionalne države. S obzirom na činjenicu da su granice nacionalne države pomjerene, što dokazuje postojanje regulative i institucija na postdržavnom nivou, i nacionalizam u Evropi vrlo lako može dobiti svoju postnacionalnu formu – civilizacionizam.
Razdvajanje i rekombiniranje državljanstva i građanstva Postojeća praksa dodjeljivanja državljanstava u članicama EU, a samim tim i pristupa pravima EU građanina, najčešće se opravdava sljedećim argumentima: zaštitom nacionalnih i lokalnih vrijednosti koje održavaju socijalnu homogenost zajednice, potrebom marginalizacije pojedinaca koji ne baštine liberalne vrijednosti, osiguravanjem ispunjavanja obaveze prema zajedničkoj budućnosti, izbjegavanjem nestabilnosti uzrokovanih višestrukom lojalnošću pojedinaca, afirmiranjem aktivnog političkog sudjelovanja problematičnog kod dvojnih državljana i predupređivanjem problema u oblasti socijalne politike i narušavanja sistema socijalnih davanja. Iako u svom veoma britkom eseju ”Državljani trećih zemalja kao Euro-građani: Odbrana” Føllesdal (1998) inteligentno suprotstavlja navedene argumente liberalnim kontraktualističkim principima koji prvenstveno zastupaju jednakopravnost, ne treba u potpunosti negirati pravo država da same određuju ko su, ko mogu i ko će biti njihovi državljani. To pravo u savremenom kontekstu može se interpretirati kao posljednji bastion državnog suvereniteta, a unutar EU još uvijek nisu stečeni uvjeti da se on u potpunosti eliminira, niti je to u ovom trenutku neophodno. Narasle tenzije između statusnih kategorija državljana i ne-državljana mogu biti prevladane i bez ukidanja državljanstva. Evropska unija, kao postnacionalna politička tvorevina koja pretendira da bude ustrojena na principima demokratičnosti, egalitarizma i univerzalnosti, treba biti u mogućnosti da sama odredi ko će biti njeni građani, propisujući jednake uvjete za sve bez obzira u kojoj od njenih članica živjeli. Naizgled najjednostavniji način za eliminiranje ili ublažavanje svih ranije navedenih nedosljednosti koncepta unijskog građanstva bilo bi uvođenje novog, jedinstvenog i manje diskriminantnog kriterija za stjecanje statusa EU građanina – vremenski specificiranog boravka na teritoriji EU, naprimjer. Međutim, kada bi članom 20 (1) SFEU-a bilo definirano da su svi državljani zemalja članica građani EU jednako kao i osobe s regu60
Građanstvo u kontekstu eurounijskih integracija
larnim statusom boravka na teritoriji jedne od članica, došlo bi do velikih promjena ne samo u broju građana EU nego i u samom konceptu građanstva. Time bi bio napravljen odlučan korak ka razbijanju tradicionalno utemeljenog poimanja čvrste impregniranosti državljanstva i građanstva. Iako postojeći model eurounijskog građanstva, s kojim smo se prethodno detaljno upoznali, ne uzima boravak, već državljanstvo jedne od članica kao relevantan kriterij za dodjeljivanje statusa građanina EU, simbolizam uvođenja koncepta građanstva jasno nagovještava shvaćanje da postoji razlika između državljanstva i građanstva. Iz toga proizlazi i zaključak da Mastrihtski projekt ne teži stvaranju EU superdržave ni EU supernacije. Evidentirane nedostatnosti sadržaja EU građanstva ne smiju zamagliti činjenicu da nije uspostavljeno državljanstvo EU, već građanstvo, što implicira da se ta politička zajednica obraća pojedincima direktno kao svojim građanima, a ne državljanima njenih članica. Dok koncept pripadnosti nacionalnoj državi (državljanstvo) treba da odgovori na pitanje ”Ko smo?”, koncept građanstva je odgovor na pitanja ”Kako ćemo živjeti zajedno na istoj teritoriji?” i ”Kako ćemo se organizirati u izgradnji zajedničke budućnosti?” Građanstvo implicira da koegzistencija pojedinca s drugima treba da bude zasnovana na principima poštovanja općeg dobra, bez diskriminacije. Građanstvo služi kao mehanizam za postizanje integracije i socijalne kohezije. Ako prava koja građanstvo sobom nosi nisu dostupna svim članovima političke zajednice, iz toga se može zaključiti da integriranje tih grupa nije poželjno. Zajednica koja ne pruža mogućnost svim svojim pripadnicima da se uključe u kreiranje zajedničke budućnosti ne može dokazati svoju dosljednost u poštovanju liberalno-demokratske tradicije. Upravo razdvajanje emocionalnih (nacionalnih) i funkcionalnih koncepata, tj. državljanstva i građanstva, omogućava prevazilaženje tenzija između njih. Građanstvo EU, pa i građanstvo općenito, treba da bude funkcionalno, ne nadređeno, već oslobođeno državljanstva. Identitet građana EU, u tom slučaju, ne bi predstavljao konkurenciju njihovom nacionalnom identitetu, niti bi bio uhvaćen u zamci elemenata nacionalnog identiteta. EU demos konstituirao bi se na osnovu prihvaćanja zajedničkih vrijednosti izraženih u konstitutivnim dokumentima, dužnosti i prava u građanskom društvu i pripadnosti zajednici koja promovira principe koji prevazilaze limite koje postavlja etno-kulturalizam. Ovakva politička zajednica omogućila bi paralelnu egzistenciju nacionalnog i postnacionalnog identiteta eliminirajući potrebu za međusobnom isključivošću. EU identitet tako bi se mogao formirati na 61
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
inkluzivnoj osnovi, a ne na osnovu suprotstavljenosti percipiranom ”drugom”. Pritom, duboko ukorijenjeni nacionalni identitet ne bi bio ugrožen konkurentnom već komplementarnom vrstom identiteta, a državljani članica bi, u punom značenju tog izraza, postali građani EU, ne obrnuto. Mastrihtski model građanstva EU stoji na pola puta globalno značajnog procesa rekombiniranja elemenata državljanstva i građanstva i stvaranja post-državne političke zajednice utemeljene na univerzalnim liberalno-demokratskim principima. Ako se evolutivni tok koji je Weiler (1999) metaforički opisao kao borbu između Erosa i civilizacije, tj. funkcionalne i nefunkcionalne dimenzije, nastavi u nagoviještenom postnacionalnom smjeru, nije nemoguće da u budućnosti prisustvujemo političkoj promjeni čije bi se razmjere adekvatno mogle uporediti jedino s razmjerama odvajanja crkve i države. Odvajanje državljanstva i građanstva na postnacionalnom nivou kroz koncept građanstva EU može indirektno doprinijeti razdvajanju nacije i države, a samim tim i konačnom porazu koncepta nacionalne države u Evropi. Sa stanovišta identiteta, nacija bi i nakon toga još dugo opstala kao izvor pojedinačnog i kolektivnog kulturnog identiteta, ali bi nacionalna ekskluzivnost izgubila svoj politički legitimitet. Literatura Apap Joanna (2001): Extending Citizenship Rights to Third Country Nationals, The Correlation Between Migration and Integration: A Sample from South Europe, Centre for European Policy Studies, CEPS Policy Brief No. 175 http://www.ceps.be. Apap Joanna (2002): The Development of European Citizenship and Its Relevance to the Integration of Refugees, Centre for European Policy Studies, CEPS Working Document No. 180, http://www.ceps.be. Arendt Hannah (1967): The Origins of Totalitarianism rev., George Allen & Unwin, London. Bellamy Richard (2000): Citizenship Beyond the Nation State: The Case of Europe, 2000., http://www.rdg.ac.uk. Carens Joseph H. (1995): Aliens and Citizens: The Case for Open Broders u Will Kymlicka (1995) – The Rights of Minority Cultures, Oxford University Press. Eriksen Oddvar Erik, Weigard Jarle (1999): The End of Citizenship? New Roles Challenging the Political Order, Norwegian Institute for Studies in Research and Higher Education (ARENA), ARENA Working Papers WP 99/26, http://www. arena.uio.no/publications/. Featherstone M., Lash S. and Robertson R.,(1990), Global Modernities, Lonodn: Sage.
62
Građanstvo u kontekstu eurounijskih integracija
Føllesdal Andreas (1998): Third Country Nationals as Euro Citizens: The Case Defended, Norwegian Institute for Studies in Research and Higher Education (ARENA), ARENA Working Papers WP 98/9, http://www.arena.uio.no/publications/. Kymlicka Will (ed.)(1995): The Rights of Minority Cultures, Oxford University Press. La Torre Massimo (1999): European Identity and Citizenship, European Commission Forward Studies Unit, Working Paper. Linklater A (1996): Citizenship and Sovereignity in the Post-Westphalian State, European Journal of International Relations, 2 (1). Marshall T. H. (1963): Class, Citizenship and Social Development, Chicago University Press. Meehan Elizabeth (2000): Citizenship and European Union, Zentrum fur Europaische Integrationforschung, Discussion Paper C 63, http://www.zei.de. Rakić Branko (1998): Građanstvo Evropske Unije, Pravo Evropske Unije – Fizička i pravna lica, Zbornik radova, Centar za međunarodne studije, Beograd. Shaw Jo (1997): European Citizenship: The IGC and Beyond, European Integration online Papers (EioP), Vol 1 No. 3, http://eiop.or.at/texte/. Shaw Josephine (1997): Citizenship of the Union: Towards Post-National Citizenship?, Jean Monnet Center, NYU School of Law, http://www.jeanmonnetprogram. org/papers/. Shaw Jo (1998): Constitutional Settlements and the Citizen After Amsterdam, Jean Monnet Center, NYU School of Law, http://www.jeanmonnetprogram.org/papers/. Shaw Jo (1990): Interpreting the Concept of European Union Citizenship, Center for the Study of Law in Europe, Working Paper 2/99, http://www.leeds.ac.uk/lwa/ csle/wp2-99.htm. Soysal Yasemin (1994): Limits of Citizenship. Migrants and Postnational Membership in Europe, University of Chicago, Chicago. Weiler H. H. Joseph (1994): Human Rights and Citizenship Under the European Parliament’s Draft Constitution: Some Reflections, A Constitution of the European Union – Proceedings of a Conference 12-13 May 1994 organized by the Robert Schuman Centre with the patronage of the European Parliament, http://www.iue.it/RSC/WP-Texts/. Weiler H.H. Joseph (1996): The Selling of Europe: The Discourse of European Citizenship in the IGC 1996, Jean Monnet Center, NYU School of Law, http://www. jeanmonnetprogram.org/papers/. Weiler H.H. Joseph (1999): The Constitution of Europe – “Do the New Clothes Have an Emperor” and Other Essays on European Integration, Cambridge University Press. Wiener Antje (1996): Rethinking Citizenship: The Quest for Place-Oriented Participation in the EU, Oxford International Review, VII (3). Wiener Antje (1997): Assesing the Constructive Potential of Union Citizenship – A Socio-Historical Perspective, European Integration online Papers (EioP), Vol 1 No. 17; http://eiop.or.at/texte/.
63
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Summary Several late 20th and early 21st century paradigms stressed profound changes in the “magical triangle” of the state, territory and individual. The increasing phenomenon of regional integration, varying in depth, provides a useful context to in which to review the role of the citizen in the post-national context. After a series of statehood symbols, Maastricht Treaty on European Union established citizenship of the EU by conferring four specific rights to every person holding the nationality of a Member State. It was designed to further strengthen the sense of “European identity” and address the “democratic deficit” in the EU governance. As a result, the population living in the EU has got divided into four different categories of citizenship. The citizenship of the EU, which complements and does not replace national citizenship, provided the most advanced and most elaborated example of the “silent revolution” of individual in international arena. Citizenship in its EU context is to be understood as a new form of political participation and new concept of post-national membership, the relevance and scope of which extends far beyond the formal terms of the Treaty provisions even though it is still conditioned by a memberstate nationality. Key words: citizenship, citizens, eurounion citizens, third countries citizens.
64
Nacionalistička egzekucija “multikulturnog raja” Politološke skice o (ne)mogućnosti konsenzusa
Prof. dr. sc. NERZUK ĆURAK
Sažetak Primarni konsenzus potreban Bosni i Hercegovini u ovoj fazi njene povijesti je pretpolitički konsenzus o nužnosti ustavnih promjena, koji, iako se doima da postoji, ne postoji, primarno zbog duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva. Da bi taj konsenzus, konsenzus o nužnosti nadogradnje dejtonskog Ustava BiH bio moguć, valja stvoriti uvjete za mogućnost pretpolitičkog konsenzusa. On je važniji od stranačkih, a uz to parcijalnih političkih konsenzusa. Na taj konsenzus pravo polažu svi akteri, a to znači i građansko mnoštvo, odsječeno od svakodnevnog života notornom činjenicom da političari u BiH nisu razvili sposobnost slušanja. Zato je potrebna društvena intervencija, koja iz frustrirajuće svakodnevnice donosi obilje dokaza o životnoj a ne samo političkoj nužnosti ustavne transformacije zemlje, koja, budući da je eksperimentalna, trpi prisustvo aktera civilnog društva u zakonodavnim tijelima dejtonske države. U političkom smislu akteri civilnog društva u ovom pristupu tretirani su kao da su “Ostali”. U tekstu se zagovara nova unutrašnja debata koja nadilazi političke aktere i spušta se u društvo, odnosno dovodi predstavnike civilnog društva u političku arenu, nudeći novu rezultantu u kojoj će se i politički i nepolitički akteri osjećati pobjednicima, jer nemaju šta izgubiti. A nemaju šta izgubiti ako se pitanje ustava više tretira kao pitanje života nego kao pitanje države.
65
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
I
ako kao glavni igrači političke scene političke stranke trebaju biti te koje će kroz zakonodavni poredak, snagom svojih poslanika, dovesti do mogućnosti realizacije ustavnih promjena, bez uključivanja civilnog društva, prekoentitetskog i multietničkog civilnog društva, u zonu donošenja političkih odluka, ustavni amandmani (čak i kada bi se postigao konsenzus svih relevantnih političkih stranaka oko nivoa ustavne transformacije) neće utjecati na život pauperiziranog mnoštva, jer svaka predložena faza ustavnih promjena dominantno se tiče izgradnje države kao institucionalne osnove moguće društvene transformacije, a ne tiče se izgradnje bosanskohercegovačkog društva kao identifikacijske kičme jedne zajednice. Ne bude li permanentnog pritiska različitih aktera iz zone antipolitičkog aktiviteta (Dimitrijević, 2001), kapacitet ustavnih promjena mogao bi se odnositi samo na zonu svakodnevnog života (everyday life), a ne i na svakodnevicu (daily life)1. U teorijskom smislu, pojam svakodnevnog života treba razlikovati od puke svakodnevnice jer se drugi termin odnosi na rutinsko preživljavanje bijede, a svakodnevni život, za razliku od svakodnevnice, odigrava se u zoni izvršno-zakonodavnog političkog, u kojoj se rutinski zaboravlja bijeda nepolitičke svakodnevnice osiromašenog građanstva. To građanstvo, nakon više od četrnaest godina postdejtonske ustavne šutnje, dobilo je i dobija šansu da kroz javne rasprave, odozdo prema gore, utječe na materijalizaciju ustavnih promjena u smjeru izgradnje boljeg, socijalno osjetljivijeg društva, s većim stepenom interesnog zajedništva. Zato je od iznimne važnosti to što se odluci Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu posvećuje dužna pažnja upravo u zoni civilnog dinamizma, što potvrđuje i ovaj današnji skup na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. No, pored pravnog motrenja te bitne odluke koja snažno derogira diskriminirajući dejtonski Ustav, nužno je tu kapitalnu odluku u korist afirmacije ljudskih prava kontekstualizirati u šire teorijsko i političko polje kako bi se pozitivnoj pravnoj logici priskrbila i validna teorijska i politička legitimacija (Mouffe, 2005), te i na taj način dodatno kvalificirala civilna inicijativa koja hoće ustavnu transformaciju zemlje na osnovu racionalne argumentacije. Zato aktivisti civilnog društva ne bi smjeli pokleknuti, jer “samo krah svih pokušaja razvoja civilnog društva može pokazati nedostatak temelja zajedničke kuće. Ovakav izazov postavljen pred civilno društvo odgovara njegovoj prirodi, jer ono samo, prema Walzerovim riječima, ‘jeste eksperiment ili duga serija eksperimenata, u tom smislu da je sve u vezi s njim 66
Nacionalistička egzekucija “multikulturnog raja”...
probno i podložno ispravci’” (Vlaisavljević, 2006:200). Kako je sve u vezi s civilnim društvom podložno popravljanjima, a budući da je postdejtonska BiH svojevrsni političko-pravni eksperiment međunarodne zajednice, pokroviteljskih politika susjednih zemalja i domaćih etnopolitičkih elita, ona, kao takva, još uvijek kao takva, trpi radikalnu korekciju civilnog društva u smjeru njegovog parlamentarnog pozicioniranja! Od kantonalnih, preko entitetskih, pa sve do državnog parlamenta, skupštinske klupe je nužno “obogatiti” predstavnicima nacionalno nepodijeljenog civilnog društva koji dobijaju šansu da za parlamentarnom govornicom iskažu svoju konkretnu zainteresiranost za postepenu promjenu bosanskohercegovačke ustavne konstitucije. Ova faza izgradnje države, dugotrajna tranzicija nedovršene države i podijeljenog društva u konstitucionalnu demokratiju, trpi, čak zahtijeva ovakav angažman predstavnika diseminirajućeg civilnog društva. Zašto? Zato što je Bosni i Hercegovini potrebna “redefinicija zajedničkog kolektivnog identiteta” (kao neoktroirane sinkretizirane sume svih parcijalnih identiteta, a ne samo etničkih) kroz “uspostavu ustavnog (bazičnog) konsenzusa” (Podunavac, 2006: 150) kao šanse za prevladavanje postkonfliktnih političkih memorija, koje, još uvijek, budući da su pretpolitičke (Podunavac, 2006) a ne suštinski političke, blokiraju izgradnju političke zajednice kao prihvatljivog javnog dobra svih partikularnih identiteta. Pretpolitičnost postkonfliktnih političkih memorija sadržana je u činjenici da su te memorije Dejtonskim mirovnim sporazumom unaprijed određene kao dezintegrirajuće. Dejtonski sporazum rodno je mjesto razumijevanja bosanskohercegovačke povijesti kao spirale mržnje, što je iritirajuća simplifikacija gora od naturalističke slike Bosne i Hercegovine kao multikulturnog raja (Ganon, 2004), što je egzaltirajuća predodžba bošnjačkih nacionalističkih krugova. No, problem dubinske prirode je afirmacija dejtonske BiH kao jedine logične posljedice bosanskohercegovačke historije, kao krunskog dokaza da je BiH povijesno zasnovana na ontologiji mržnje. Mirovni sporazum započeo je gradnju nove BiH na apsolutizaciji premise etničke podjele, čime su sve druge memorije istjerane s političkog trga, što za posljedicu može imati (i već ima) prihvaćanje (post)dejtonskih pretpolitičkih memorija kao trajnih kategorija, faktički kao prirodnih kategorija koje u političkom polju treba priznati kao takve. Nasuprot takvom shvaćanju vrijedi poticati konsenzualno integriranje Dejtonskim sporazumom proizvedenih dezintegrirajućih memorija tako što će ih se izvesti na čistinu političkog i javnog djelovanja kako bi se konačno uvidjelo da li su te pretpolitičke memori67
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
je sposobne i željne političkog pozicioniranja u pravcu izgradnje Bosne i Hercegovine kao države koja može sabrati sve svoje memorije, pa i one proizvedene Mirovnim sporazumom, kao i one koje nastaju kao nužna posljedica najnovije odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Finci i Sejdić”. Jedna od tih memorija koja se konstituira na fonu apsolutne dominacije teritorijalnog diskursa kako u politici tako i znanosti jest i zahtjev za reteritorijalizacijom, koja će pratiti odluku suda u Strasbourgu. Dakle, nužno je na teritoriji BiH odrediti područje iz kojega svoja kolektivna ljudska prava crpi kategorija “Ostalih”! Na taj način (post)dejtonska BiH će se u punom kapacitetu potvrditi kao ironijska država, kao zajednica koja, braneći načelo teritorijalnog etniciteta, samu sebe diskreditira i difamira. Na logičkoj ravni, odluka Suda ispostavlja se kao nesaopćeni zahtjev za teritorijalizacijom ostalih, kao svojevrsni pledoaje za novi entitet, odnosno kao konačna potvrda da se dominacija etnoteritorijalnog diskursa završava u apsurdu. Već je neizglasavanje amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini BiH 26. aprila 2006. razotkrilo dejtonsku-postdejtonsku BiH kao pretpolitičku zajednicu koja nema kapacitet da se legitimira kao politički poredak, što nedvosmisleno upućuje na nemogućnost potpune realizacije političkog polja. Da bi političko polje u potpunosti bilo realizirano, potreban je simbiotski link između pretpostavljenog i realiziranog političkog polja. Pretpostavljeno polje unaprijed zahtijeva osnovni konsenzus – “postojanje temeljne saglasnosti koja je izvan političke borbe političkih (i nepolitičkih, dodao N. Ć.) aktera” (Podunavac, 2006: 151). Realizirano političko polje je “pluralizovano polje proceduralnog konsenzusa, koje regulira borbu oko političke moći i djelo je političke kompeticije ključnih političkih aktera (partija)” (Podunavac, 2006: 151), ali i aktera civilnog društva kao razvojnog demokratskog agensa nedovršenih država poput Bosne i Hercegovine. Nažalost, Bosna i Hercegovina nije uspjela kroz prethodnu vanparlamentarnu, dominantno uskostranačku raspravu, uspostaviti konsenzualnu ideju ustavne promjene kao apriornu, temeljnu suglasnost, koja se onda može unutar sljedećeg, pluralizovanog polja, izvrgnuti različitim interpretativnim tumačenjima dok se ne dođe do komprehenzivne suglasnosti, kao konačnog rezultata vladavine konsenzusom (Zgodić, 2006). Logika političkog sistema upućuje na to da će se i Odluka Suda u Strasbourgu pridružiti idejama koje (iako posjeduju potencijal za konsenzualnu interpolaciju u pravni sustav) neće uspjeti izgraditi konsenzualno političko polje. Zato je pritisak civilnog društva apsolutno nužan. 68
Nacionalistička egzekucija “multikulturnog raja”...
Jasno se da iščitati kako je generator radikalne nemogućnosti konsenzusa odnosno nemogućnosti proizvodnje ustavnog patriotizma2 (Habermas, 1990) kao minimuma zajedničke odanosti svih bosanskohercegovačkih parcijaliteta konsenzualnom totalitetu sam dejtonski Ustav. Zato ga valja mijenjati. Kako? Kroz novi oktroirani Ustav ili kroz postupni inžinjering. Nametanje novog ustava, koji bi zamijenio postojeći, nametnuti ustav, zahtijeva robusni, bespogovorni i uvjerljivi angažman međunarodne zajednice zasnovan na njenoj unilateralnoj, kondignoj, prijetećoj moći. To je pristup deus ex machina i podrazumijeva da jedna (međunarodna) glava nametne ustav. Evo šta o ustavu piše u knjizi Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua: ”A gdje ste i kada vidjeli da je neki ustav, dostojan tog imena i uistinu trajnije naravi, bio rezultat narodnog vijećanja? Ustav treba u cijelosti biti proizvodom jedne jedine glave, ili je, u protivnom, osuđen na propast. Bez sklada i povezanosti među svojim dijelovima, bez praktične snage, nosio bi nužno biljeg svih slabosti u gledanjima onih koji su sudjelovali u njegovu stvaranju. Ustav, još jednom da kažem, može biti djelo samo jednoga; nikada nije bilo drugačije, i kao dokaz podastirem povijest svih utemeljitelja carstava: primjer… Solona, Likurga, Karla Velikog, Friedricha II, Petra I” (Joly, 1997: 73-74). Kako dejtonsko-postdejtonsko-predbriselska Bosna i Hercegovina nije država (a ne može prestati biti kao država, što onemogućuje njen konačni raspad), aktuelne debate o promjeni Ustava ima smisla misliti i u ovom delikatnom preddemokratskom ključu. No, mišljenje na ovom deduktivnom tragu ne može proizvesti konsenzus. Manje je važno što bi takav pristup, moguće je i tako rezonirati, svim građanima Bosne i Hercegovine donio najviše koristi, pomjerajući njen problem iz iracionalne geopolitičke ontologije u teško dostižnu zonu racionalnog zajedničkog bivstvovanja. Ovaj holistički pristup, u to više nema nikakve sumnje, izostat će, jer, čak i ako zanemarimo unutrašnje otpore još jednoj oktroizaciji, konceptu ustava jedne glave najviše se protivi sama glava, međunarodna zajednica njom samom. Naime, njeni vodeći predstavnici svjesni su da ”u praksi holistička metoda ispada nemogućom; što se veće holističke promjene namjeravaju postići, to su veće njihove nenamjeravane i najvećim dijelom neočekivane reperkusije, koje prisiljavaju holističkog inžinjera na primjenu postupne improvizacije” (Popper, 1996: 77). A u našem slučaju ta postupna improvizacija su ustavne promjene: da bi se ustavne promjene realizirale, njihova realizacija ne smije se nametati! Nemoguća misija. Kvadratura kruga! 69
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Smisao izgradnje konsenzusa nije u stavu da se s prvom eventualno dogovorenom fazom ustavnih promjena (prije ili poslije izbora u jesen 2010) završava ustavna rekonstitucija, već je konsenzus plodotvoran i podsticajan ako se konstituira kao rezultanta političkih sila koje u trenutku konsenzusa o prvoj fazi promjena shvataju da je taj konsenzus neproduktivan, suvišan i ništavan, ako nema druge, treće, n-te faze ustavnih promjena. Ako bi se uspostavilo takvo viđenje stvari, ustavne promjene, teorijski i djelatnopolitički, moguće su. U datoj političkoj konstelaciji i očiglednoj parlamentarnoj blokadi promjene ustava, od samih ustavnih promjena važnije je stvoriti uvjete da su te promjene nezaustavljive. To je moguće postići politikama prijateljstva koje, skrivene u našem tymosu, u našoj želji za priznanjem, čekaju da se otvore ”u ime neke demokratije koja dolazi”(Derrida, 2001: 170) da probudi u građanima Bosne i Hercegovine ono zapretano, ”zaboravljeno, potisnuto, nepriznato, odnosno nemišljeno” (Derrida, 2001: 170) – to je onaj zaboravljeni govor koji sve naše razlike učitava kao trajajući zajednički identitet što sve uključuje: i simplifikaciju o Bosni kao multikulturnom raju (multicultural paradise) i nacionalističku egzekuciju Bosne i sve druge memorije smještene između tih ekstremnih pozicija. No, budući da je prijateljstvo skriveno, ono se mora raz-otkriti uz pomoć novog, kohezivnog angažmana međunarodne zajednice, zasnovanog na uvjerenju da u BiH više nema neprijatelja. Taj angažman izostaje zato što međunarodna zajednica sebe isključuje iz zone bosanskohercegovačkog konsenzusa, čime onemogućuje konsenzus, jer je politika međunarodne zajednice u BiH jedna od politika, pa njena ekskluzija ne razvija već destruira mogućnost konsenzusa, kao što bi destrukciju konsenzusa predstavljala i inkluzija međunarodne zajednice u politiku bosanskohercegovačkog konsenzusa da međunarodna zajednica nije višegodišnji strukturalni dio bosanskohercegovačkog političkog poretka. Novi društveni ugovor za Bosnu i Hercegovinu moguć je samo na bazi konsenzusa relevantnih politika (uključujući i politiku međunarodne zajednice i depolitizirane civilne inicijative), a ne na njihovom suprotstavljanju. Primarni konsenzus (u zoni političkog3) potreban Bosni i Hercegovini u ovoj fazi njene povijesti je pretpolitički konsenzus o nužnosti ustavnih promjena, koji, iako se doima da postoji, ne postoji, primarno zbog duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva. Da bi postojao pretpolitički konsenzus kao osnova izgradnje političke zajednice, treba ”htjeti ustanoviti pravnu zajednicu”, (bez obzira kako tu zajednicu) ”pojedinačno – etnički, moralno, dijabolički, ustavnopatriotski, univerzalistički, 70
Nacionalistička egzekucija “multikulturnog raja”...
partikularistički, egoistički, altruistički” (Brunkhorst, 2004: 213-214) – doživljavamo. Tog htijenja objektivno nema. Da bi konsenzus, konsenzus o nužnosti nadogradnje dejtonskog Ustava bio moguć, valja stvoriti uvjete za mogućnost pretpolitičkog konsenzusa. On je važniji od stranačkih, a uz to parcijalnih političkih konsenzusa.4 Ta faza je preskočena i na nju se treba vratiti. Ta faza pripada filozofiji prava, bez koje nema valjanog ustava, nigdje, pa tako ni u BiH; naročito u BiH. Na tu prethodnu fazu pravo polaže i građansko mnoštvo, odsječeno od svakodnevnog života notornom činjenicom da političari u BiH nisu razvili sposobnost slušanja (Ortega y Gasset, 2003: 101). Iz tog registra je i proistekla prethodno plasirana ideja o pretpolitizaciji političkog polja uključivanjem civilnog društva u parlamentarnu zonu na javno odgovoran način. To je takav način društvene intervencije koji iz frustrirajuće svakodnevnice donosi obilje dokaza o životnoj a ne političkoj nužnosti ustavne transformacije zemlje, koja, budući da je eksperimentalna, trpi sabiranje diseminirajućeg rada svih aktera civilnog društva u najvišem zakonodavnom tijelu. Očigledno je da zagovaram novu unutrašnju debatu koja nadilazi političke aktere i spušta se u društvo nudeći novu rezultantu u kojoj će se sve strane osjećati pobjednicima, jer nemaju šta izgubiti. A nemaju šta izgubiti ako se pitanje ustava više tretira kao pitanje života nego kao pitanje države. U tu debatu nužno je uključiti i međunarodnu zajednicu, ali ne kao moderacijsku politiku, već kao jednu od unutrašnjih bosanskohercegovačkih politika za koju se građani imaju pravo opredijeliti na isti način na koji se opredjeljuju i za druge unutrašnje politike. Ta debata ne bi se trebala završiti dok ne nastane novi Društveni ugovor. To je važno polazište, jer i jednoj i drugoj strukturi moći (etnonacionalne politike i međunarodna zajednica) mora biti jasno da od dejtonske – postdejtonske BiH nema gore Bosne i Hercegovine. Kako to? Jednostavno. Svaka gora Bosna i Hercegovina od ove Bosne i Hercegovine znači samo jedno: da Bosne i Hercegovine nema. A BiH, građena ustavnim promjenama, ne može biti gora od ove koju živimo. Da bi bila bolja, valja stvarati uvjete za stalnost ustavnih promjena. Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Finci i Sejdić” mogla bi poslužiti kao lakmus-papir za permanentnu pobunu protiv statičnosti dejtonskog Ustava čija nepromjenjivost, kao u lošoj beskonačnosti, snaži etnonacionalne političke elite u Bosni i Hercegovini kojima odgovara status quo. Tek ako dođe do “dekonstrukcije statusa, uloge i načina reprodukcije dominantne političke elite, može doći i do transformacije 71
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
postojećeg razumijevanja političkog i politike u BiH, te posljedično do konačnog oslobođenja društva od okova ideologijski definirane realnosti (Sarajlić, 2009: 51). A bez kidanja ideoloških okova promjena dejtonskog Ustava zadržat će titulu najtežeg pitanja, čije će se rješavanje vještački blokirati (Deleuze, 2009) kako bi, pod teretom uvijek nedostajućeg vremena, blokada postala druga, stvarna priroda Bosne i Hercegovine i realan uvjet, delezovski kazano, cijepanja države kao obima i kao pojma. Bilješke Ovu distinkciju uočio je japanski sociolog Toshia Ueno. Habermasova sintagma ustavni patriotizam implicira mogućnost razvijanja ponosa pripadnosti političkoj zajednici, ne na osnovu veličanja ”događaja i ličnosti iz prošlosti”, jer na tom planu nije moguće postići konsenzus u Bosni i Hercegovini, već razvijanjem pozitivnog odnosa ”prema ustavnim vrijednostima” koje tek treba konstituirati. Postojeće vrijednosti, generirane iz oktroirane ustavne norme, ne omogućuju odanost ustavu, pa uzročno-posljedično ni koncepciju ustavnog patriotizma. Nemoć sadašnjeg ustava da proizvede ustavni patriotizam uvjetovana je, prije svega, činjenicom da je dejtonski Ustav nastao kao plod neiskrenog predrazumijevanja (Friedrich Muller) Vlade SAD-a. 3 Političko je mišljeno kao ”spona između političkog čina i političkog iskustva… Filozofija političkog mora se zadovoljiti predrazumijevanjem tih pojmova”, jer ne ”pristaje u okvir današnjeg mišljenja pokušaj logičke definicije političkog. Protiv takvog primata logičkog uma poduzeta je rehabilitacija praktične filozofije” (Rodin, 1995:341), koja, uronjena u život, omogućuje konkretno mišljenje političkog, a to znači da političko u sebe uključuje i pretpolitičko, jer je naše političko iskustvo kao element političkog, historijski gledano, pretpolitičko, pa su i politički činovi u realnom političkom polju (npr. parlament) pretpolitički motivirani. 4 Sporazum sedam političkih stranaka od 18. 3. 2006. o izmjeni Ustava Bosne i Hercegovine isključio je pretpolitički konsenzus, pretpostavljajući mogućnost pobjede u polju političkog. To ga je hendikepiralo i učinilo ranjivim. Umjesto da pretpostavi prijatelje, da ih kao takve proizvodi, Sporazum je pretpostavio neprijatelje koji su samo čekali svoga neprijatelja, pronašavši ga u ustavnim promjenama. To stanje nije se promijenilo do danas. 1 2
Literatura Brunkhorst, Hauke (2004): Solidarnost. Od građanskog prijateljstva do globalne pravne zajednice. Beograd-Zagreb: Beogradski krug, Multimedijalni institut.
72
Nacionalistička egzekucija “multikulturnog raja”...
Chantal, Mouffe (2005): The Return of the Political. London – New York: Verso. Ćurak, Nerzuk, Čekrlija Đorđe, Sarajlić Eldar, Turčalo Sead (2009) Politička elita u Bosni i Hercegovini i Evropska unija: Odnos vrijednosti. Fakultet političkih nauka, Institut za društvena istraživanja: Sarajevo. Deleuze, Gilles (2009): Razlika i ponavljanje. Fedon: Beograd. Derrida, Jacques (2001): Politike prijateljstva. Beograd: Beogradski krug. Dimitrijević, Nenad (2001): Slučaj Jugoslavija. Socijalizam, nacionalizam, posledice. Beograd: Samizdat B92. Gagnon, Philip Valeren (2004): The Myth of Ethnic War. Serbia and Croatia in the 1990s. Itaca and London: Cornell University Press. Habermas, Jürgen (1990): Was wird aus der Identität der Deutschen? Die Zeit, 30. septembar. Lasić, Mile (2006): Nacionalizam s ljudskim licem, Danas, 1-2. juli. Maurice, Joly (1997): Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua. Split: Feral Tribune. Ortega y Gasset, Jose (2003): Pobuna masa. Zagreb: Golden Marketing. Podunavac, Milan (2006): Poredak, konstitucionalizam, demokratija. Beograd: Čigoja štampa. Popper, Karl (1996): Bijeda historicizma. Zagreb: Kruzak. Rodin, Davor (1995): Prijepis politike. Zagreb: Školska knjiga. Vlaisavljević, Ugo (2006): Etnopolitika i građanstvo. Mostar: Status. Zgodić, Esad (2006): Vladavina konsenzusom. Sarajevo: BZK Preporod.
Summary The primary consensus needed for Bosnia and Herzegovina at this stage of its history is a consensus on the necessity of constitutional changes, which, although it seems that there is one, it does not exist, primarily because of the deep division of BiH society. In order for this consensus, a consensus on the necessity of upgrading the Dayton constitution to be possible, one should create conditions for the possibility of consensus. It is more important than party, and with this particular political consensuses. This consensus is claimed by all actors and that means a multitude of civic, cut off from everyday life by notorious fact that politicians in BiH have not developed the ability to listen. This is why social intervention is needed, which from frustrating everyday brings a wealth of evidences about life and not just the political necessity of the constitutional transformation of the country, which, as it is experimental, suffers the presence of civil society actors in the legislative bodies of the Dayton state.
73
“Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske transformacije?
ASIM MUJKIĆ
Sažetak Pitanje da li “Ostali” čine, ili mogu da čine konstitutivni element naše političke zajednice ravno je pitanju da li i oni, poput ostala tri elementa – tri etnička, konstitutivna naroda – čine ili da li bi mogli činiti zasebnu društvenu kategoriju na temelju koje bi mogli pretendirati na svoj proporcionalni udio u političkom identitetu složene zajednice kakva je današnja BiH (konsocijacijski politički aranžman). S tim u vezi, nužno je naglasiti sljedeće: pitanja o “Ostalim” koja danas propitujemo bila bi sasvim besmislena u modernoj demokratiji, odnosno liberalno-demokratskoj političkoj zajednici u kojoj snaga društvene kategorije čini irelevantnim njezinu poziciju u sferi političkog odlučivanja, dakle u aparaturi državne vlasti. U liberalnoj demokratiji ‘društvo’ ne kolonizira državu. U etnopolitičkoj državi kao i njezinoj socijalističkoj prethodnici, kako to primjećuje Zoran Đinđić, “države nastaju kao rezultat prodiranja ‘društva’ u ‘državu’, tj. kao okupiranje prostora politike od strane jednog društvenog pokreta” (Đinđić, 1988: 205). Upražnjeno mjesto dominantne, klasne, društvene grupacije zamijenjeno je 1990. godine u BiH novom, etnonacionalnom grupacijom i pripadajućem joj pokretu pri čemu se u suštinskom smislu nije promijenio karakter te države. Key words: politička zajednica, politički identitet, etnonacionalizam, ustavne kategorije.
N
amjera mi je u ovom tekstu višestruka: a) Propitati mogućnosti samokonstitucije ustavne kategorije ‘Ostalih’ u posebnu društvenu i političku kategoriju, odnosno konstitutivni element bosanskohercegovačke političke zajednice; 75
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
b) Propitati mogućnosti njezinog eventualnog odnosa prema tri imenovana konstitutivna elementa (naroda) u Preambuli Ustava BiH, osobito s obzirom na trenutnu etnopolitičku konstelaciju snaga; c) Pokušati odgovoriti na pitanje da li takav jedan potez uopće ima smisla ako on nije istovremeno i politički potez, a potom ako je politički potez u kojoj formi bi se trebao artikulirati; Pitanje da li ‘Ostali’ čine, ili mogu da čine konstitutivni element naše političke zajednice ravno je pitanju da li i oni, poput ostala tri elementa – tri etnička, konstitutivna naroda – čine ili da li bi mogli činiti zasebnu društvenu (sociološku) kategoriju. Kada ponudimo odgovor na to pitanje, sljedeći korak je propitati način političke artikulacije ove kategorije na temelju čega bi mogli ili pretendirati na svoj proporcionalni udio u političkom identitetu složene zajednice kakva je današnja BiH (konsocijacijski politički aranžman), ili radikalno reformirati, odnosno srušiti ‘ustavni’ etnonacionalistički poredak BiH. U tom smislu razmotrit ću dva podjednako realistična shvaćanja ‘Ostalih’, naime ono etnopolitičko koje u ‘Ostalima’ vidi heterogenu, ali etnički strukturiranu društvenu grupu po analogiji s konstitutivnim narodima (17 ‘nacionalnih manjina’), čije prisustvo sada na neki način treba inkorporirati u etnopolitički ustav. Drugo shvaćanje koje ću ponuditi u ‘Ostalima’ vidi društvenu klasu – široka društvena grupa koja ne posjeduje ‘sredstva za proizvodnju moći’ i čija je politička relevancija uglavnom svedena na periodično glasanje na izborima – suprotstavljenu interesima upravljačke klase bez obzira na etnički predznak njenih pripadnika. Važno je istaći da je i jedno i drugo tumačenje podjednako realistično i svodi se na uvid da je BiH danas duboko podijeljeno društvo, s jedne strane po etničkim šavovima, ali i po klasnim šavovima. Ono što bi trebao biti opredjeljujući faktor u prilog jednog ili drugog tumačenja je sljedeće pitanje: koja bi od ove dvije interpretacije ‘faktičkog stanja’ mogla biti plauzibilnom za rješavanje naše političke krize? U pokušaju davanja odgovora na ovo pitanje pokušat ću razviti etičko-političku argumentaciju u prilog drugog, klasnog shvaćanja. Politički argument počiva na hipotezi da vladavina etničkih podjela koju prati odgovarajući diskurs interpretacije realnosti koji neprestano homogenizira etničko glasačko tijelo služi učvršćenju moći i utjecaja vladajuće klase bez obzira na njezin etnički predznak u svakom kutku BiH, te da nam klasna optika interpretiranja te stvarnosti može pomoći u demistificiranju operiranja političke moći. Etički pak argument u prilog 76
“Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija...
drugoj interpretaciji je dvostruk – deontološki: ‘etnička interpretacija’ realnosti počiva na grubom kršenju i negaciji individualnih ljudskih prava i sloboda, dok se klasna temelji na međusobnom priznanju individua upravo u kontekstu ljudskih prava i sloboda; i utilitaristički: etnička interpretacija podrazumijeva nesreću i patnju većine građana, počiva na održanju njihovog statusa kao politički irelevantnih subjekata. Odnosno, prva interpretacija proizvodi više, dok druga znatno manje nepotrebne patnje članovima datog društva. No najprije treba pokušati dati smislen odgovor na pitanje što bi to bili ‘Ostali’ kako je to navedeno u Preambuli Ustava BiH iz 1995. godine. Koncept ‘Ostalih’ koji se javlja u nizu nabrajanja konstitutivnih naroda BiH u Ustavu BiH predstavlja jedan ‘semantički NLO’ (Jeremy Mercier, 2008). Samo površno taj koncept izgleda, svojom neodređenošću, kao neki suvišak i uvelike podsjeća na isto tako neodređeni suvišak u Ustavu SFRJ iz 1974. godine u sintagmi koja je titulirala nositelja suvereniteta jugoslavenske države – ‘radni ljudi i građani’. U socijalističkoj Jugoslaviji taj “termin građani je jedan logički (a ne sociološki) pojam, koji izražava princip društvene konstitucije socijalističkog poretka. On je nužan da bi osigurao ekskluzivnost ‘radnom narodu’, tj. da bi sprečio transformaciju radne demokratije (kako naše društvo sebe razumeva) u političku” (Đinđić, 1988: 173). Nije li, onda, slijedeći istu logiku, termin ‘Ostali’ u Preambuli dejtonskog Ustava BiH, stavljen u korelaciju sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, u sociološkom smislu prazan pojam koji izražava princip društvene konstitucije etnopolitičkog poretka, odnosno svojom, već spomenutom neodređenošću (u sociološkom smislu ponajprije) osiguravajući ekskluzivnu vladavinu konstitutivnim narodima? Dakle, sadašnja funkcija koncepta ‘Ostalih’ ima za svrhu jačanje etnopolitičkog poretka. Na koji način? Svojom neodređenošću, otvorenošću za najrazličitije interpretacije ‘Ostali’ ukazuju na određenost i preciznost imenovanih, u našem slučaju partikularnih nosilaca suvereniteta – Bošnjaka, Srba i Hrvata, čija je prisutnost i subjektivitet neupitan, artikuliran. Istovremeno, svojom neodređenošću ‘Ostali’, kao neidentificirana preostala društvena grupa, označavaju dominantnu partikularističku perspektivu kao način razumijevanja složene društveno-političke zajednice kakva je BiH, jer se uvođenjem ‘Ostalih’ u Preambulu Ustava taj partikularistički princip pretvara najednom u ‘općeniti’ princip navodno odnoseći se sada na doslovno sve građane ove zemlje bez koga je nezamisliv bilo kakav ustavnopravni poredak, a da u suštinskom smislu ostaje partikularistički, odnosno ‘neustavni’, premda 77
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
se “pravo na partikularnost se može stabilizovati samo pod uslovom da je ostvarena opštost: demokratsko pravo manjina ima smisla jedino u okviru opšteg prava za sve. Inače postaje feudalna privilegija” (Đinđić, 1988: 175). Otuda se dominacija ove specifične, ‘etničke’ demokratije koja počiva na nekoj vrsti ‘feudalnih privilegija’ ustvari iskazuje kao ukidanje političkih koncepata uopće. Pa onda, ako se u socijalizmu taj oblik vladavine imenovao kao diktatura proletarijata, mogli bismo ustvrditi da u BiH danas živimo svojevrsnu diktaturu etniciteta? Štaviše, u jednom takvom kontekstu usmjeravamo se da i ‘Ostale’ promišljamo na jedan ‘etnički’ način. Oba, suštinski autoritarna poretka – i socijalizam i etnonacionalizam – čini se da se, kako to Đinđić zaključuje, “obnavljaju kao permanentno ukidanje političkog pluralizma” (Đinđić, 1988: 69). Konstitutivni bosanskohercegovački narod kao partikularija s univerzalističkim pretenzijama mora u svom unutarnjem ustrojstvu biti diktatura jer ne može biti legitiman politički koncept uslijed nedostatka univerzalne, emancipatorske dimenzije. On nema emancipatorsku dimenziju jer je “saglasnost tu pripisana, a ne postignuta. U dispoziciji individuuma ne leži odluka o tome da li će pripadati nekom takvom kolektivu. On je već rođen kao njegov član” (Đinđić, 1988: 60-1). Bez emancipatorske dimenzije zahvaljujući kojoj ustavnost jedino i ima smisla, u svom partikularitetu, konstitutivni narod može biti samo kategorija ili element za sebe, a to za sebe je izraženo u formi etnonacionalne partije, odnosno političke partije koja je dobila mandat da definira ‘autentične’ interese te grupe. Vladavine takve organske slike društva trajno odgađa pravno preuređenje zemlje, jer bi ono delegitimiralo vladajuće etnonacionalističke naracije koje svoju moć crpe iz ratnog stanja da bi se legitimacijski procesi etnopolitičke elite osvježavali pričama o stalnoj ugroženosti nacionalnog bića i dodatno omoćavali. Međutim, upozorava Đinđić, “tamo gde društvena stvarnost nije dosledno regulisana pravnim sistemom i gde državna vlast ne mora specijalno legitimisati svoje – ma kako široke – kompetencije, razlika između normalnog i vanrednog stanja postaje difuzna” (Đinđić, 1988: 82). Stalno vanredno stanje podrazumijeva stalnu mobilizaciju. Tu nema mjesta za individuuma, a ‘Ostali’ mora biti nevidljiv. Ovdje nam se otkrivaju i korijeni ‘legitimiteta’ etnopolitike kao autoritarnog poretka. Izvor tog legitimiteta je rat iz kojega su one, dakako uz neviđene žrtve, izašle kao pobjednici, kako je to bilo i u prethodnom, socijalističkom režimu, a ne individue sa neotuđivim pravima i slobodama. Ratna pobjeda u Drugom svjetskom ratu, odnosno stanje na ratištu u septembru 1995. godine, služi kao legitimaciona osnova vladaju78
“Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija...
ćih slojeva, kako onih iz četrdesetih tako i onih iz devedesetih godina 20. stoljeća. Ratne pobjede i žrtve nadomješćuju metafizičku osnovu ili univerzalističku perspektivu na temelju koje partikularna opcija temelji svoju političku moć i konkretno djelovanje na vlasti. Univerzalni okvir u takvim tvorevinama nisu individualne slobode i prava već kosturi ubijenih individua koje se ne smiju propitivati, čime se stvara mistična sfera šutnje koja omogućuje njezinim ‘čuvarima’ suverenu političku vladavinu. Otuda je svaka drugačija opcija izdajnička, bestidna, apsolutno ‘nelegitimna’ jer ne počiva na prešutnoj saglasnosti oko te ‘konstitutivne šutnje’. Čini se da je i komunističko i etnopolitičko društvo, kao društvo permanentne krize, sebe razumijevalo kao društvo proizvođača, s tim što se nakon etnopolitičkog obrata sfera proizvodnje iz ekonomije preselila u sferu kulture. Pravo pitanje glasi onda ‘ko je, ili koji je društveni sloj stvarni vlasnik sredstava za proizvodnju?’ Nosilac suvereniteta u diktaturi etniciteta kao stalnom strujnom kolu etničke mobilizacije je konstitutivni narod, a njegov artikulant pri donošenju ili promjeni dogovornog ustava – na čemu podjednako insistiraju i etnopolitičari i predstavnici međunarodne zajednice – jesu etnonacionalističke stranke koje ih u permanentnom procesu dogovaranja zastupaju pa se dešava naime sljedeće da “metafizički utemeljena zajednica (hrišćanska, samoupravna”, etnička A.M) “u sebe usisava državu” (Đinđić, 1988: 134). Da li bi, u jednoj takvoj konstelaciji pojam ostalih mogao biti ispunjen sadržajem koji bi ga određivao u pravcu političkog djelovanja te kao takav podrio temelje ekskluzivnosti konstitutivnim narodima? Odgovor na ovo pitanje podrazumijeva odgovor na jedno prethodno, važnije pitanje, naime mogu li ‘Ostali’ činiti u identitetskom smislu zasebnu društvenu kategoriju? Društvene kategorije “izražavaju određeni tip jedinstva među ljudima; one su jedno objašnjenje kako je moguće međusobno povezivanje ljudi” (Pinkard, 1986: 224), odnosno one su “izraz bazične forme jedinstva među ljudima – strukture međusobnog priznanja” (Pinkard, 1986: 225). One predstavljaju, dakle, bazične forme naše društvenosti unutar kojih stječemo međusobno priznanje, odnosno kao “bazične tipove etičkih odnosa koje imamo jedni s drugima” (Pinkard, 1986: 225). U etnopolitičkom kontekstu samo jedan tip jedinstva među ljudima, odnosno međusobnog priznanja među ljudima iz sfere građanskog društva – tip etničke identifikacije kao povlaštena forma međusobnog priznanja, biva privilegiran transformirajući se ustavnim okvirom iz neke forme ‘bazičnog’ tipa etičkih u bazični 79
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
tip političkih odnosa. Sa svojim konceptom konstitutivnog naroda, ako mogu parafrazirati Zorana Đinđića, bosanskohercegovačka etnopolitička zajednica “propagira ideju neke nove društvenosti, u kojoj nije bilo ni mjesta ni potrebe za aktiviranje drugih društvenih grupa” (Đinđić, 1988: 44). Drugim riječima, taj poredak počiva na “pseudopolitičkom grupisanju (kakvo je ono koje počiva na etničkoj ili verskoj osnovi)” (Đinđić, 1988: 45-46). Koja bi bila bazična forma jedinstva među ‘Ostalim’ ako imamo u vidu da riječ ‘ostali’ označuje sve one elemente društva koji nisu izrijekom imenovani, u našem slučaju, u etničkom smislu. Mogu se prepoznati, u načelu, tri moguće interpretacije ‘Ostalih’ u BiH: a) Ponajprije zahvaljujući dominirajućem etničkom obrascu, termin ‘Ostali’ referira na etničke manjine: Rome, Jevreje, Ukrajince, Čehe i druge koji žive u BiH. Ovo je uže, etničko ili partikularističko shvaćanje ‘Ostalih’, koje je konzistentno s etničkom numeracijom konstitutivnih elemenata u Ustavu, no kao takvo ne može predstavljati neku koherentnu skupinu obuhvaćenu zajedničkim imeniteljem ‘Ostalih’; b) Šire tumačenje ‘Ostalih’ moglo bi se nazvati kulturnim shvaćanjem, pa bi ono pored etničkih manjina moglo da bude prošireno i na takozvane ‘kulturne manjine’ te u sebe uključiti ljude koji se smatraju Bosancima odnosno Hercegovcima, ‘mješoviti brakovi’, queer i svaku drugu supkulturnu populaciju koja ima neku posebnu strukturu međusobnog priznanja i prepoznavanja koja prevazilazi etničko-tradicijsku kao u prvom slučaju. Ovo shvaćanje načinje etnopolitički princip društvene organizacije jer nas iz sfere neposredovane datosti u kojoj čin rođenja predeterminira društvenu poziciju građanina uvodi u sferu društvenih interakcija i posredovanja, interesnog grupiranja. Međutim, široki diverzitet kulturno utemeljenih društvenih grupa ne dopušta njihovu međugrupnu koherenciju, njihova interna dinamika vodi ka disperziji; c) Najšire tumačenje ‘Ostalih’ može se nazvati političkim shvaćanjem ove društvene grupe. Naime, određeni tip jedinstva među tim ljudima, odnosno objašnjenje kako je moguće međusobno povezivanje tih ljudi unatoč identitetskoj divergenciji oni mogu naći, kao prvo, u kontekstu univerzalnih ljudskih prava i sloboda, političkog egalitarizma, odnosno u jednom liberalno-demokratskom sistemu vrijednosti u opreci prema dominantno etnopolitičkom. Utemeljena u takvim vrijednostima, ova grupacija, za razliku od prethodna dva slučaja, nužno je 80
“Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija...
inkluzivna i otvorenog kraja. Riječ je o ljudima koji zauzimaju najrazličitije statuse, ali “među kojima je lako moguća i simbolično vidljiva razmena pojedinaca na ličnim osnovama ili tokom generacija (Weber, 1969: 550). Kao drugo, za moju argumentaciju važnije, jedinstvo i međusobno priznanje ovih ljudi divergentnih interesa nalazi se u samom poretku političke moći: svi oni ubrajaju se u skupinu politički irelevantnih, odnosno u skupinu onih koji ne mogu uticati ili to mogu vrlo ograničeno na procese političkog odlučivanja. Kada iz ove perspektive pogledamo društvenu sliku BiH, rezultati su iznenađujući: ‘Ostalima’ se, pred pobrojanih grupa pod a) i b) mogu smatrati i pripadnici svih pobrojanih etnički konstitutivnih grupa, ogromna većina građanstva ove zemlje koja ne učestvuje u procesima političkog artikuliranja i odlučivanja, odnosno svi oni koji na direktan ili indirektan način nisu povezani s etnopolitičkim elitama ove zemlje, na kraju, oni koji su upravo zahvaljujući etnopolitičkoj vladavini isključeni iz sfere politike. U političkom smislu, onda, ‘Ostali’ ne predstavljaju nikakav četvrti element, već Drugi društveni konstituens suprotstavljen onom Prvom, ‘akviziterskom’, elitnom sloju, koji u svojim rukama drži sve poluge političkog odlučivanja, ekonomske moći i mrežu institucija putem kojih osigurava svoju društveno-političku dominaciju. U tom smislu, pitanje Drugih i njihove političke relevancije i unutarnje kohezije moguće je smisleno interpretirati samo kao klasno pitanje. Kada razmišljamo o mogućnosti samokonstitucije ‘Ostalih’ u svjetlu etničkog shvaćanja, dakle kao još jedne, ravnopravne grupe, moramo se suočiti s teškim pitanjem: ‘da li Ostali treba da posegnu za jednim pseudopolitičkim grupiranjem, istina na nekoj drugačijoj osnovi nego što je etnička ili vjerska?’ Ako pak treba da govorimo o političkom grupiranju, onda je upitati se sljedeće: ‘može li se u dominantnom etnopolitičkom društvu uopće pomišljati na neki drugačiji način grupiranja koji ne bi imitirao etnički?’ I takvo grupiranje moglo bi, po analogiji s političkim grupiranjem etničkih konstitutivnih grupa, političko grupiranje, ali ono kao takvo podliježe svojim, etnopolitičkim pravilima, rezultirajući u formiranju još jedne u nizu nenacionalističkih stranaka u dominantno nacionalističkoj političkoj zajednici čiji izborni sistem preferira nacionalističko afiliranje. Čini se da je problem više strukturne naravi i rezultat je procesa ‘jugoslavizacije’ BiH u poodmakloj fazi koji je proizveden agresijom na BiH i nacionalističkim politikama. Tako bi se moglo reći da Bosna danas, 2010. godine, uveli81
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
ke podsjeća na SFRJ 1985. godine o kojoj piše Zoran Đinđić u svojoj knjizi Jugoslavija kao nedovršena država. U takvim ‘nedovršenim državama’, prema ovom autoru, “pod prividom ustavnih debata rešava se teški problem: kako organizovati državu heterogenog društva, koja se struktuira prema pred-modernim, etničko-nacionalnim i verskim kriterijima” (Đinđić, 1988: 47). Bosna danas, kao nekoć SFRJ, počiva na čudnom idealu “politička država bez političkih građana” (Đinđić, 1988: 53), uz sve prijetnje koje su se obistinile u Jugoslaviji. Kao nekoć jugoslavenski, i današnji bosanskohercegovački individuum – što je karakteristika jednog autoritarnog društva – već unaprijed “vezan je zajedničkim vrijednostima – na dobrovoljan ili iznuđeni način. Zbog toga politička uprava može da se odrekne stvarne provere prihvatljivosti vlastitih odluka; ... saglasnost političke klijentele je pripisana, i ona se samo mora manifestovati na javnim priredbama – a ne racionalno proveravati” (Đinđić, 1988: 56). Vid takvih javnih priredbi čine takozvani demokratski izbori u etnopolitički oktroiranom političkom ambijentu koji služe kao manifestacija tog askribiranog identiteta pa se kolokvijalno ti izbori određuju ustvari kao mini ‘etnički popisi stanovništva’. Autoritarni politički okvir upravo počiva na askriptivnom identitetu građanina čineći njegov racionalni ili deliberativni identitet besmislenim. Da li je onda moguće naše grupiranje kao političkih građana rame uz rame s pseudopolitičkim grupama unutar sistema koji počiva na pseudopolitičkom grupiranju? Zahtjevi i jedne i druge grupacije su potpuno oprečni, radikalno se isključuju jer se pseudopolitičke grupe prema državi mogu odnositi samo pseudopolitički, dakle u našem slučaju etnički, odnosno u formi partikularnog, namjesto univerzalnog, dok, s druge strane, političke grupe istupaju u političku arenu s koncepcijom općeg dobra. Pseudopolitičke grupe kao što su konstitutivni narodi funkcioniraju na principu ‘dogovora’. Namjesto dogovora, u jednoj modernoj demokratskoj političkoj zajednici političke grupe zahtijevaju ‘ugovor’, odnosno ustav, čija je osnovna funkcija “da štiti subjektivna prava, koja su po definiciji pred-državna i ne stoje u dispoziciji bilo kakvog kolektiva” (Đinđić, 1988: 108). Štaviše, “ustavnost ima smisla samo ako pođemo od primata subjektivnih prava” (Đinđić, 1988: 109). U suprotnom, dakle, ustav je lakrdija jer politički suverenitet transferira na pseudopolitičke kolektive čije su avangarde nacionalne partije koje treba da se ‘dogovaraju’ o promjeni ustava. Da li bi etnički ili pseudoetnički konstituirani ‘Ostali’ mogli učestvovati u toj lakrdiji i legitimirati suštinski nedemokratski i neustavni poredak? Još eksplicitnije, primjećuje Đinđić, “ustav je moguć samo u nekoj političkoj 82
“Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija...
zajednici. To da je ona politička između ostalog znači da njena stvarnost leži u refleksiji, a ne u prirodnoj homogenosti, kao kod etničkih zajednica” (Đinđić, 1988: 117). Pravi politički stav u vezi s tim bi glasio – to što se partikularni elementi države dogovore ili ne dogovore potpuno je irelevantno za samu strukturu moderne demokratske ustavne države. Beskonačno nizanje, ma kako harmonično ono bilo, partikularnih perspektiva nikada ne može doseći razinu općenitosti koja legitimira jednu ustavnu demokratiju. Ona može biti samo to što joj ime kaže beskonačnost, i to hegelovski kazano, jedna ‘loša beskonačnost’. Partikulariziranje ‘četvrtog elementa’ u tom kontekstu, ma kako se on ne slagao s perspektivama ostalih, postaje dio te loše beskonačnosti, jer postaje jedna od niza partikularnih perspektiva unutar dominantnog etnopolitičkog obrasca. Želi li političku relevanciju s obzirom na ono za što se zalaže, četvrti element se mora konstituirati u jasnoj opreci spram etnopolitičkog obrasca, ali nije li to revolucija? No s druge strane, zbog svoga univerzalizma, četvrta perspektiva po sebi ne iscrpljuje se u partikularnom. Ona je po svome unutarnjem ustrojstvu, za razliku od etničkih partikularija, otvorenog kraja. Može li se njezin univerzalistički suvišak nekako iskoristiti za dezintegraciju partikularnih monolita pa time i za stvaranje pretpostavki za prekompoziciju dominantne etnopolitičke matrice? Međutim, da li bi se u ‘Ostalim’, ako je shvatimo kao društvenu kategoriju unutar koje se ljudi međusobno priznaju prije svega kao građani, subjektivni nosioci ljudskih prava i sloboda, dakle kao neetničkom grupstvu, mogla vidjeti mogućnost za proizvođenje političke zajednice, odnosno kao sredstva preko kojeg bi država sada mogla prodrijeti u društvo. Moramo znati da individualna sloboda, koja je jedna od temeljnih vrijednosti ‘Ostalih’ BiH, ne može postojati ukoliko ona istovremeno nije i politička sloboda. Istovremeno i paradoksalno, u političkom smislu, ta društvena kategorija predstavlja i jedini emancipatorski potencijal jedne homogenizirane, visokosupstancijalizirane zajednice, jer predstavlja mala vrata na koja jedino mogu ući univerzalna ljudska prava i slobode, što se može vidjeti i nakon presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci vs. BiH”. Homogeniziranoj etničkoj zajednici univerzalna ljudska prava i slobode nisu potrebni jer sveobuhvatnost njene partikularističke doktrine je jedina univerzalnost koju ona želi. Štaviše, naknadno pripisivanje univerzalističkih elemenata etnopolitičkom ustavu ima ulogu koju ovako neodređeni ‘Ostali’ imaju u Preambuli Ustava – naime ulogu potvrđivanja etnopolitičke vladavine. Pripisivanje koje samo potvrđu83
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
je vladajuće stanje već je vidljivo u prijedlogu SNSD-a nakon presude iz Strasbourga po kojem predstavnici iz Republike Srpske ne moraju više insistirati na etničkom određenju člana Predsjedništva BiH iz tog entiteta. Puko odsustvo etničkog nabrajanja možda može da označuje naprslinu na etnopolitičkoj monolitnoj konstituciji BiH, ali nipošto njezinu demontažu. Biti drugi, biti ‘ostali’ znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u jednom ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije. Opstojnost takvih ljudi uprkos strahu, diskriminaciji i marginalizaciji, potpunoj političkoj nemoći upravo onemogućava stavljanje tačke na partikularno identitetsko zaokruživanje, čime se drži otvorenom mogućnost za širenje moralne zajednice, odnosno za stalno širenje kruga ljudi s kojima ćemo se moći solidarizirati kada kažemo ‘mi’, što je smisao moralnosti uopće. Međutim, ako govorimo o činu političkog samoodređenja ove, no u principu, bilo koje druge društvene grupe, onda istovremeno govorimo i sljedeće, da nema političkog ‘mi’ bez političkog ‘oni’. Karakter međusobnog priznanja ‘Ostalih’ nedovoljan je politički princip, jer se svojim opće-inkluzivističkim ethosom opire partikularizmu, odnosno nužnoj prepoznatljivost političke platforme. Naime, piše Chantal Mouffe, “politički život tiče se kolektivnog, javnog djelovanja; on za cilj ima stvaranje jednog ‘mi’ u kontekstu razlika i konflikta. No, da bismo stvorili jedno ‘mi’ ono se mora razlikovati od ‘njih’, a to znači uspostavu granice, definiranje ‘neprijatelja’ ... ‘konstitutivne vanjštine’” (Mouffe, 2005: 69). No prije odgovora na pitanje političkog identiteta, trebalo bi vidjeti etički nivo, odnosno konstitutivne običajnosne elemente unutar kojih se na specifičan način odvija priznanje društvene grupe ‘Ostalih’. Vidimo da s prodorom univerzalističke perspektive – pravnog priznanja individuuma, odnosno subjektiviteta koji počiva na koncepciji fundamentalnih prava i sloboda koja se protivi ‘nultoj tački’ etnokonfesionalne jednakosti, tek smo negdje na ‘pola puta’, odnosno u nekoj situaciji važnog, ali ipak “pukog kognitivnog priznanja” (Honneth, 2009: 37) građana, jer nam ono još ništa ne govori o izgledu i funkcioniranju običajnosnih odnosa koji u njezinom okviru treba da se odvijaju nasuprot ‘prirodnoj’, ‘neposrednoj’ običajnosti koju diktira etnokonfesionalnost. Pravo pitanje koje nam se u ovom novom svjetlu nameće je ono o prirodi “intersubjektivnih temelja buduće zajednice” (Honneth, 2009: 37). Odnosno, koja forma solidarnosti treba da proistekne iz ovog specifično kognitivnog priznanja i da “pruži komunikativnu osnovu na kojoj bi individue međusobno 84
“Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija...
izolovane pravnim odnosima, mogle ponovo da se ujedine u kontekstu običajnosne zajednice” (Honneth, 2009: 37). Forma solidarnosti kao specifična komunikativna osnova novog jedinstva sobom bi mogla nositi svoj diskurzivni obrazac unutar kojega jedinke izražavaju svoje razumijevanje sebe i svijeta u kome žive, odnosno mogla bi predstavljati svojevrsnu grupnu i individualnu samosvijest koja bi počivala na onome što Hegel naziva ‘uzajamnim opažanjem’. Axel Honneth se tako referira na Hegela tvrdeći “da su intersubjektivni temelji buduće zajednice specifičan odnos među subjektima, za koji on tu koristi kategoriju ‘uzajamnog opažanja: individua ‘u svakoj drugoj individui posmatra sebe kao sebe’” (Honneth, 2009: 37). Tako u skladu s Hegelovim ‘sistemom običajnosti’ sada govorimo o mogućnostima afekta koji bi bio racionalan za razliku od izvanracionalne etnokonfesionalne afektivnosti koja ne može dobaciti dalje od partikularnog, jer ne počiva na kognitivnom međusobnom priznanju koje se odvija u formi prava unutar jednog građanskog društva. Istovremeno, razmišljajući o formi solidarnosti unutar tog Hegelovog sistema, pitamo se o mogućnosti države i njezinoj organizaciji. U tom smislu, društvena kategorija ‘Ostali’ kao bazični tip etičkih odnosa i međusobnog priznanja svoje ‘uobličenje’ ili ‘samosvijest’ može doživjeti samo kroz sučeljenje s ‘konstitutivnim drugim’, ili hegelovski kazano kroz ‘borbu za priznanje’ koja istovremeno “omogućava da se u individuama, u meri u kojoj im omogućava da postanu svesni sopstvenih subjektivnih zahteva, simultano javi i racionalni osećaj za ono što im je intersubjektivno zajedničko” (Honneth, 2009: 43). Onda, šta bi mogli biti osnovi intersubjektivno zajedničkog, solidarnosti, a koji ne bi slijedili crte razgraničenja po osnovi neposrednosti etničke ili konfesionalne datosti, ali dovoljno partikularni – kao baš ta i takva društvena grupa, a ne druga – da ne bi bili tek ‘usisani’ od apstraktne općenitosti koja se izražava u formi ideja pravde, jednakosti i slobode? Ono što partikularizira društvenu grupu odmičući je od pukog utapanja u općenito, univerzalno, moralo bi onda biti nešto kontingentno, nešto iz sfere aktuelnih društveno-političkih odnosa gdje na posebno vidljiv način dolazi do izražaja i nepravda, i nejednakost i nesloboda koje su prepreke međusobnom priznanju i kao takve temelji na kojim se izdiže jedan pozitivni tlačiteljski poredak. Da li bi taj ‘kontingentni element’ koji bi mogao da posluži kao okidač partikularne solidarnosti društvene grupe mogao da bude klasni antagonizam koji počiva na gaženju individualnih ljudskih prava i sloboda, individualnog dostojanstva, na bezočnoj pljački i otimačini i stalnom gomilanju ekonomske i političke moći 85
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
u rukama pripadnika druge, povlaštene grupe? Antagonizam bi mogao da bude utoliko oštriji jer pripadnici povlaštene grupe koji funkcioniraju na partikularističkom principu ne dopuštaju ulazak onog općeg – države – unutar koje se jedino smisleno može obaviti i održavati kognitivno priznanje u formi ugovornog odnosa. Naime, ako se klasa etnopolitičkih poduzetnika kao povlaštena društvena grupa u BiH, bez obzira na njezin etnički predznak, usporedi s buržujskom klasom, opazit ćemo da je ova posljednja državu razvijala u onoj mjeri u kojoj je bilo potrebno da očuva svoju vlast. Etnonacionalistička klasa održava vlast tako što ne dopušta uspostavu države – dakako države kako se ova danas najčešće shvaća – kao moderne demokratije, vladavine prava i funkcionalnih institucija. Upravo pripadnici ‘Ostalih’ žele funkcionalne institucije, demokratiju, vladavinu prava, odnosno žele državu kao ‘servis društva’. Valja nam onda u skladu s rečenim zapitati se: Ko su, kada se kaže ‘mi-Ostali BiH’ oni ‘drugi’? Preciznije, prevodeći to na jezik politike, pitanje glasi: ‘Ko su neprijatelji Ostalih BiH, ‘Četvrtih’? Ako je već prije pokazano da konstitucija političkog subjekta Ostalih BiH ne smije slijediti etnopolitički obrazac konstituiranja, da ona ima različit princip grupnog solidariziranja kojemu je prepreka sadašnje ustavnoupitno stanje koje omogućava kolonizaciju države od strane povlaštenih društvenih kolektiva, onda njihovi neprijatelji nipošto nisu konstitutivni narodi BiH – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – s kojima su pobrojani u Preambuli Ustava. Onda, u kojoj društvenoj kategoriji, primjereno društveno-političkom kontekstu BiH, smijemo konstituirati politički subjektivitet Ostalih i njegovo razgraničenje prema političkom subjektivitetu svojih neprijatelja? Slijed političke logike dovodi nas u možda neprijatnu blizinu jednog olako odbačenog, ali po mom sudu, u našem slučaju itekako plauzibilnog obrasca političkog diferenciranja koji je u temelju dominantnog obrasca moći u našoj zemlji: klasnog pitanja. ‘Ostali’ moraju biti percipirani kao klasa ako želimo stvarne strukturne promjene naše političke zajednice. Naime, prema Maxu Weberu, ‘Klasa’ je svaka zajednica osoba koje zauzimaju isti klasni status. Mogu se razlikovati sledeći tipovi klasa: a) klasa je ‘svojinska klasa’ kada je klasni status za njene pripadnike primarno ustanovljen diferencijacijom posedovanog vlasništva; b) klasa je ‘sticajna klasa’ kada je klasni položaj njenih članova prvenstveno određen njihovom mogućnošću korišćenja usluga na tržištu; c) struktura ‘društvene klase’ sastavljena je od mnoštva klasnih statusa među kojima je lako moguća i simbolično vidljiva razmena pojedi86
“Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija...
naca na ličnim osnovama ili tokom generacija. Na osnovu bilo kog od ova tri tipa klasnog statusa, mogu se razviti uzajamni odnosi između onih koji imaju zajedničke interese, naime, korporativne klasne organizacije (Weber, 1969: 550). Politički neprijatelj ‘Ostalih BiH’ kao političkog subjekta je klasa etnonacionalističkih poduzetnika, klasa ljudi koja drži i održava etnopolitičku vlast i kao svaka vlastodržačka grupa profitira od egzistencijalnog straha svojih podanika (‘ugroženost naroda’), od političke proizvodnje kulturnih i društvenih razlika, na kraju, od mutnih privatizacijskih i općenito novčanih transakcija. U Weberovoj tipologiji klasa ona predstavlja primjer ‘svojinske klase’ sa sljedećim karakteristikama, prema Weberu: Primarni značaj izričito privilegovane svojinske klase ogleda se u sledećim činjenicama: (I) njeni pripadnici su u stanju da monopolišu nabavku skupih potrošnih dobara, (II) oni mogu da kontrolišu mogućnosti sprovođenja sistematske politike monopola u prodaji ekonomskih dobara, (III) mogu da monopolišu mogućnosti akumulacije svojine preko neutrošenih viškova, (IV) oni mogu da monopolišu privilegije društveno korisne vrste obrazovanja ukoliko one uključuju izdatke (Weber, 1969: 550). Ma kakav im etnički predznak bio, klasna svijest etnonacionalističkih poduzetnika se pokazuje identičnom. Model etnonacionalističkog poduzetništva operira uniformno bez obzira na etničke i političke podjele u svakom kutku naše zemlje. Stoga, u BiH postoje samo dvije, politički relevantne kategorije. Prva je vladajuća klasa etnonacionalističkih poduzetnika: političari, razni profesionalci u medijima, akademskoj zajednici i društveno-političkim institucijama, u sferi privatnog i državnog poduzetništva koji uživaju veliku moć koju prati razvijanje različitih diskurzivnih formacija koje objašnjavaju i legitimiraju specifične pozicije društvenih subjekata. Klasa etnopolitičkih poduzetnika je grupa ljudi čija trenutna volja limitira zakon. Druga je potlačena klasa Ostalih, ili, prema Weberu, klasa ‘negativno privilegovanih’ – jednostavno svih drugih koji ne pripadaju klasi etnonacionalističkih poduzetnika bili oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, queer, ateisti i drugi. Klasni interesi koji su negativno privilegovani u odnosu na svojinu pripadaju tipski jednom od sledećih oblika: (a) oni sami su predmeti posedovanja, tj. on nisu slobodni, (b) oni su ‘odbačeni’, tj. ‘proleteri’ u značenju koje je ovaj naziv imao u staro doba, (c) oni su klase dužnika i (d) ‘siromašni’ (Weber, 1969: 550). 87
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Pripadnici ‘Ostalih’ nisu slobodni građani i čak su u kontekstu etnopolitičke vladavine ili predmeti posjedovanja kao biomasa svoje etničke elite, to jest ‘izborno tijelo’ za predstavnike svog naroda, ili su odbačeni jer ne mogu biti posjedovani ili etnički posredovani, pa su prezreni zbog svog kulturnog identiteta, svjetonazora, privrženosti emancipaciji i egalitarizmu. Općenito su i siromašni i dobrim dijelom kreditni dužnici. Ova klasa, nasuprot onoj vladajućoj, želi, vidjeli smo, vladavinu zakona koja bi potvrdila njihove egalitarističke zahtjeve. Ovako konstituirana opreka između ‘nas’ i ‘njih’ nam može poslužiti da damo jasan odgovor na pitanje zašto dejtonska BiH nije republika? Zato što je res-publica javna stvar, nešto što se tiče svih nas. Dejtonska etnonacionalistička država je definitivno ‘njihova stvar’, stvar ‘njihovih’ dogovora, razgovora, spletki i sukoba koji se tiču ‘nas’ samo u vrijeme izbora kada se od nas očekuje da ‘njihovo’ rukovođenje ‘njihovih’ stvari koje nam se širenjem krize i straha prikazuju kao nečim ‘našim’ verificiramo za naredne četiri godine. Da zaključim, konstrukcija političkog subjekta ‘Ostalih BiH’ morala bi slijediti klasni obrazac i izbjeći etnopolitički dominantni obrazac formiranja društveno-političkog grupstva koji bi ovu grupaciju zadržao možda tek u formi četvrtog konstitutivnog elementa ove etnopolitičke konsocijacije. Onda bi pravi cilj političke borbe Ostalih morao biti ne tek iznuđivanje priznanja njihove političke konstitutivnosti, premda može predstavljati početnu fazu borbe, već i rušenje etnopolitičkog klasnog poretka. U tome ne treba da se zanosimo metafizičkim predodžbama o mogućnosti beskonfliktne društveno-političke zajednice. Naprotiv, ono što treba s entuzijazmom prihvatiti je napor zbacivanja jedne hegemonije drugom hegemonijom. Koja bi bila suštinska karakteristika te nove hegemonije, možda hegemonije građanstva. Riječima Chantal Mouffe, to bi bila “konstrukcija jednog zajedničkog političkog identiteta koji bi stvorio uslove za uspostavu nove hegemonije koja se artikulira pomoću novih egalitarnih društvenih odnosa, praksi i institucija” (Mouffe, 2005: 86). Dakle, riječ je o “političkom projektu čiji je cilj borba protiv svih formi subordinacije koje postoje u brojnim društvenim odnosima” (Mouffe, 2005: 88). Pored donekle razumljive metafizičke projekcije o beskonfliktnoj političkoj zajednici koju dugujemo svojoj političkoj nezrelosti, druga prepreka više je psihološke prirode, a tiče se ponovnog uvođenja pojma socijalizma na mala vrata kroz klasno pitanje, pri čemu taj pojam konotira nešto ‘prevaziđeno’, s prezrenjem odbačeno, anahrono, ukratko ‘politički nekorektno’ u današnjem neoliberalnom svijetu. Da li nas doista ovako definiran cilj političke borbe shvaćen prvenstveno kao 88
“Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija...
klasno pitanje dovodi opet u blizinu neke vrste socijalizma? Chantal Mouffe iskreno zaključuje da je “socijalizam nužna komponenta jednog projekta radikalne i pluralne demokratije” (Mouffe, 2005: 90). Međutim, red je upitati se, nema li socijalizam svoje legitimno mjesto u djelatno-povijesnoj naraciji identiteta ove zemlje. Literatura Đinđić, 1988: Zoran Đinđić, Jugoslavija kao nedovršena država (Novi Sad: Književna zajednica); Honneth, 2009: Axel Honneth, Borba za priznanje (Beograd: Libertas); Mercier, 2008: Jeremy Mercier: “Demokratija u krizi”, Le Monde diplomatique, br. 27, Nin, Beograd, januar; str. 20-22; Mouffe, 2005: Chantal Mouffe, The Return of the Political (London, New York: Verso); Pinkard, 1986: Terry Pnkard: “Freedom and Social Categories in Hegel’s Ethics, Philosophy and Phenomenological Research, Vol. 47, No. 2 (December); pp: 209-232; Weber, 1969: Max Weber: “Društvena stratifikacija i klasna struktura”, Teorije o društvu / Osnovi savremene sociološke teorije, Parsons T., et al. (Beograd: Vuk Karadžić), str. 550- 555;
Summary The ‘Others’ – The Fourth Constituent Element or Strategy of Democratic Transformation? The purpose of this text is to: a) inquire options of the self-constitution of the constitutional category of ‘Others’ into particular social and political category, that is itno the foruth constituent element of Bosnian political community; b) inquire its relation towards the three already enumerated and ethnically markered constituent elements (peoples) in the Constitution of Bosnia and Herzegovina, especially within an ethnopolitical context, and c) attempt to answer to, at first glance, a very simple question, whether such an approach would be plausible at all, especially if it would not be a politically oriented. Key words: Political community, political identity, ethno-nationalism, constitutional categories.
89
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni aspekti jezičkog pitanja –
Prof. dr. HANKA VAJZOVIĆ
Sažetak Politički gledano, u savremenoj, demokratski uređenoj Bosni i Hercegovini, službeno ili ustavnopravno ne žive bh. građani – Bosanci i Hercegovci (poput Francuza u Francuskoj, Mađara u Mađarskoj itd.) već službeno uglavnom: 1) tri etnonacionalne, konstitutivne, većinske skupine (Bošnjaci, Hrvati, Srbi), 2) jedna nekonstitutivna, manjinska skupina imenovana kao Ostali, te 3) ponekad i ponegdje pridodati nedeterminirani, bezimeni građani. Budući da je kategorija Ostali ili ostali, kao oznaka pojmu heterogenog sadržaja – iz različitih razloga i na različite načine (teoretski i praktično, jezički i politički, u popisima i u propisima) sporna i osporavana, neprecizna i nekonzistentna, nepravedna, pa i pežorativna – važnim se čini propitati i revidirati ovu kategoriju: i sadržajno (ko se sve i zašto pribraja Ostalima) i terminološki (šta ta riječ znači i na koji način korelira sa drugim funkcionalno povezanim ili bliskim znakovima). U naznačenim je okvirima primarna namjera ovoga rada inicirati zasad ili dosad neriješeno jezičko pitanje građana Bosne i Hercegovine “iz reda Ostalih”, bilo da je riječ: a) o maternjem jeziku autohtonog stanovništva koje se iz nekih razloga ne izjašnjava etnonacionalno (kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati) ili pak b) o izboru jednog od tri službena jezika za potrebe tzv. nacionalnih manjina u situaciji kad im se na izbor nude samo jezici konstitutivnih naroda, svi etnonacionalni i svaki od njih nacionalnim manjinama tuđi. Key words: Ustavna kategorija Ostali, nacionalne manjine, jezik i nacionalni identiteti.
91
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Ko živi u Bosni i Hercegovini – ustavnopravne kategorije Poznato je da, politički gledano, u savremenoj, demokratski uređenoj Bosni i Hercegovini, službeno ili ustavnopravno ne žive bh. građani kao Bosanci i Hercegovci (poput Francuza u Francuskoj, Mađara u Mađarskoj itd.). Takvi se etnici zvanično ne spominju ni u zemlji ni izvan nje, iako se kolokvijalno, naročito u susjednim zemljama i u dijaspori, ipak razaznaju kao Bosanci i/ili Hercegovci1. Inače se službeno o stanovnicima Bosne i Hercegovine govori: a) eksterno (recimo za potrebe međunarodne zajednice) kao o narodima / građanima / državljanima Bosne i Hercegovine (“neutralno” deskriptivno, bez imenovanja – ako nije riječ o kakvom pravno-političkom kontekstu; ako jest, tada postoje samo tri konstitutivna naroda i ostali), ili pak b) interno (u skladu sa insistiranjem na unutrašnjoj diferencijaciji) uglavnom kao o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i (kad zatreba) Ostalima, uz eventualni dodatak ustavno nedefinirane kategorije građana koja se spominje najčešće u sintagmi “obični građani” i u značenju “javnost” ili oni koji ne pripadaju političkim strukturama. Sve u svemu, ako je nesporno da se Bošnjaci, Srbi, Hrvati nedvojbeno smatraju konstitutivnim narodima, te ako se u razmatranju zanemare građani kao ustavno nedeterminirana natuknica, posebnu će pažnju nužno iziskivati kategorija tzv. Ostalih od kojih se, kao stanovnika Bosne i Hercegovine, očekuje da se za potrebe politike upravo tako i zvanično izjašnjavaju, npr. (rubrika) nacionalna pripadnost: “ostali”. Osnovni formalni razlog zašto se treba posebno baviti Ostalima jest činjenica da je u vezi sa ovom skupinom praktično sve upitno i nedorečeno: iako se redovno pridodaju uz konstitutivne narode, čini se da nije jasno čak ni to jesu li ili nisu i oni konstitutivni, jer usprkos uvriježenoj praksi ima oficijelnih pokazatelja ili tumačenja – i da jesu, ali i da nisu. Osim toga, i sve je drugo u vezi s ovom ustavnopravnom kategorijom, čini se, i teoretski i praktično, i u propisima i u popisima, netransparentno, što znači da se Ostali različito (neprecizno Stanovnici BiH nazivaju se Bosancima i/ili Hercegovcima (imenovani teritorijalno, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost), prije svega u situaciji kad se u zemlji ili izvan granica Bosne i Hercegovine raspoznaju po svome govoru (jezik sredine) ili kad je to iz nekih razloga važno kao diferencijalni znak naspram sunarodnjaka iz susjednih država (npr. razlike za Bošnjake – Bosanac naspram Sandžaklija, za Srbe – Bosanci naspram Srbijanci, za Hrvate – Bosanac ili, češće, Hercegovac naspram Hrvata iz Republike Hrvatske).
1
92
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
i nekonzistentno) imenuju, definiraju, grupišu i tretiraju. Iz tih razloga (kao oznaka značajnog broja bh. građana i ujedno kao unikatni, lokalni ustavnopravni “proizvod”) zapravo se našla u začaranom krugu: da bismo uopće govorili o njihovom ustavnopravnom statusu, a onda i o njihovim različitim pravima i slobodama (i individualnim i kolektivnim, ukoliko je ova skupina kategorijalno determinirana kao jedna od konstituenti državne zajednice) – nužno su Ostali morali prethodno biti preciznije definirani (ko su ili ko sve jesu, šta su, kakvo im je mjesto u odnosu na druge kategorije i slično). Dosad se, pak (ili zasad), o sadržaju i statusu ove tako “rastezljive”, ustavno fleksibilne skupine moglo – od Daytona naovamo (otkad su, pokazat će i ova analiza, nedoumice i “posijane”) – samo nagađati, ostavljajući time prostor različitim tumačenjima, ali i političkim manipulacijama. Iz rečenih se razloga nameće hitna potreba preispitivanja i preciznijeg ustavnopravnog determiniranja pojedinih konstituenti bh. društveno-političke zajednice. Takvu potrebu nužno nalaže postojeća konstitucija naše države, naravno ako se primarno insistira na multi...etničkim / konfesionalnim / kulturalnim vrijednostima. Drugo bi, razumije se, bilo da smo mi građansko društvo, država bh. državljana, u kojoj se svima, de jure i de facto, garantuju jednaka prava. U tom bi slučaju, po logici stvari, u datoj jednosti bilo besmisleno voditi rasprave o drugom i drukčijem (po logici: da nije superiornih, niko se ne bi osjećao inferiornim). Tada bi nacionalno-konfesionalne i slične diferencijacije mogle ostati u drugom planu, kao druga stavka, endogeni faktor u identitetu Bosanaca i Hercegovaca kao građana čija bi se prava i slobode u tim okvirima mjerile zasebnim parametrima, univerzalnim vrijednostima ili u usporedbi s pravnim normama građana drugih državnih zajednica (recimo unutar Evropske unije). Tako bi bilo da je tako. Ali tako, nažalost, nije. Stoga, kad je riječ o kategoriji Ostali u Bosni i Hercegovini – koji su jedna od skupina (ako eventualno nisu samo “ostatak”) – nužno ih je ne samo precizno definirati nego im i prava i slobode u suodnosu s drugima “mjeriti”. I pobrinuti se da odredbe budu i jasne i konzistentne, usaglašeno primjenjivane.
Ko su, uistinu, “Ostali”? No, da u nas ništa usaglašeno nije u vezi sa konstitucijom države, posebno sa Ostalima i njihovim statusom u odnosu na druge – moguće je detektirati već i letimičnim uvidom u tekst različitih zakona, dokumenata, amandmana i slično, pa tako... 93
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
U Ustavu Bosne i Hercegovine već se u preambuli navode (Ustav utvrđuju) “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine”, što (tako napisano) otvara nekoliko nedoumica: da li je riječ o dvije kategorije (konstitutivni sa ostalima + građani) ili o tri (konstitutivni + ostali + građani), odnosno da li su ostali uopće ikakva kategorija (jer se negdje pišu malim, negdje velikim početnim slovom) i da li kao podskupina uključuju nacionalne manjine (koje se izričito ne spominju)? Odgovori na ta pitanja razriješili bi i problem konstitutivnosti Ostalih: konstitutivni su – ako već čine “zajednicu” sa konstitutivnima; vjerovatno nisu – ako su pridodati kao zasebna skupina ili ako su tek “ostatak”? Osim toga, u tekstu ostaje nejasno jesu li građani uopće nekakva kategorijalna vrijednost naspram konstitutivnih naroda i ostalih (pa se zato sugeriše da to ovi drugi nisu) ili oni (građani) čine opet neki dodatni “ostatak” koji ne pripada konstitutivnima i/ili Ostalima. U svakom slučaju, navedena je ustavna odredba (iz Ustava BiH) u zvaničnoj upotrebi najčešća, istina uz stanovite varijacije, kao što su: – Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i građani Federacije Bosne i Hercegovine (Ustav Federacije BiH, Petritschevi amandmani), što bi suštinski bilo prepisivanje iz Ustava BiH (oboje očito u doslovnom prijevodu sa originala na engleskom jeziku2), pa se ni ovdje, očekivano, ne spominju nacionalne manjine, ali je izraženija dilema: dvije ili tri skupine (?), te, također, jesu li ostali konstitutivni ili nisu, pa onda – konstitutivni narodi, ostali i građani (iz izlaganja predsjednice Ustavnog suda S. P. na Okruglom stolu ICDT-a, decembra 2008. u Sarajevu), pri čemu se ovaj put jasno uočavaju tri kategorije (konstitutivni + ostali + građani), no ponovo bez nacionalnih manjina, ali zato sa građanima kao (ovdje nedvojbeno) odjelitom kategorijom. Ni u Ustavu RS-a nije se ništa značajnije mijenjalo (iste riječi sa osloncem na engleski original): Srbi, Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, Ostali i građani. Razlike su naoko male, ali, čini se, ipak znakovite: neupitno se raspoznaju tri kategorije, što znači da su Ostali zasebna skupina (nisu više “u zajednici; zajedno” sa konstitutivnima) i ovdje se upravo tako imenuju, kao – Ostali (pisano velikim slovom). Iz toga se, naravno, nedvosmisleno ”Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows...”
2
94
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
zaključuje da prema Ustavu RS-a Ostali definitivno nisu tzv. konstitutivni, pa i dalje ostaje kao neriješeno samo pitanje nacionalnih manjina – jesu li uključene u Ostale ili nisu? U prilog nedoumicama vezanim za značenje i status Ostalih moglo bi se dodati još niz primjera, poput onog u Sporazumu o ustavnim promjenama iz 2002. godine (SDP, SBiH, NHI prema prijedlogu Wolfganga Petritscha) u kome se kaže kako će “konstitutivni narodi i grupa Ostalih biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama” u FBiH i u RS-u. Iz teksta se, dakle, raspoznaju samo dvije skupine (konstitutivni + ostali), iz čega se zaključuje da Ostali ovaj put nisu konstitutivni, ali bi kao “grupa” mogli označavati sve one (pa i nacionalne manjine) koji ne pripadaju konstitutivnima (Bošnjacima, Hrvatima, Srbima). No, i ovo je jedna od mogućih varijacija na istu temu i još jedna potvrda zamršenosti ovih važnih pitanja. I taman kad se pomisli da bi problem Ostalih makar u nekom svome dijelu mogao biti rasvijetljen – da se nacionalne manjine napokon negdje spomenu (kao recimo u “aprilskom” i “butmirskom” paketu ustavnih promjena) – postane jasno da je opet sve nejasno. Naime, u navedenim se pokušajima reforme ustava (državnog i entitetskih), osim o konstitutivnim narodima, govori i o pripadnicima ostalih i nacionalnih manjina. Međutim, i to je napisano tako (slučajno ili namjerno!?) da se iz konteksta ne razaznaje je li riječ o dvije kategorije (konstitutivni + manjine – ostale i nacionalne) ili o tri (konstitutivni + pripadnici ostalih + pripadnici nacionalnih manjina), što u konačnici nije beznačajno. Zanimljivo je pritom da su nacionalnim manjinama zapravo supstituirani građani (oni iz teksta ustava) koji se ovaj put, u datom (kon)tekstu, uopće ne spominju. I tako, dileme ni nakon analize sadržaja nisu otklonjene, već se čine još zamršenijima. U svakom slučaju, i dalje ostaje pitanje: šta se podrazumijeva pod oznakom Ostali /ostali? Jer, ma koliko se na temelju teksta naših ustava nekome činilo da bi tom odrednicom mogle biti obuhvaćene i nacionalne manjine, takvom će se zaključku usprotiviti autentično tumačenje člana 3. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine (ponuđeno 2008. godine iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, i to kao odgovor na pitanje vezano za Izborni zakon: da li se Jugoslaveni i Bosanci prema popisu iz 1991. mogu smatrati nacionalnim manjinama?). U navedenom se tumačenju, dakle, izričito naglašava kako kategorija stanovništva ‘Ostali’ ne pripada niti jednoj nacionalnoj manjini. I logično, iz takvoga stava, makar to i ne bilo izravno kazano, proizlazi da ni manjine ne pripadaju kategoriji Ostali. 95
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Uostalom, amfibolija, koja se u vezi sa sadržinom što se već tradicionalno na našim prostorima skriva iza oznake ostali, može se zapaziti i u ranijim vremenima3, pa čak i u naslovima referata na ovome skupu (velikim / malim početnim slovom; manjine i ostali; samo ostali, uključujući manjine; samo manjine uključujući, očito, i druge ostale). Sve to može imati svoje značenje i značaj i sve je potvrda različitom razumijevanju navedenoga označenog. Dakle, ponovo naglasimo: imamo u Bosni i Hercegovini situaciju kad u jednoj multietničkoj demokraciji ne možemo ustavnopravno govoriti o građanima (demosu), koji bi se nacionalno imenovali kao pripadnici državne zajednice (Bosanci i Hercegovci), već govorimo isključivo: a) o konstitutivnim etnicima kao pripadnicima favorizovanih, državotvornih (većinskih) etnonacionalnih skupina (tri etnosa: Bošnjaci, Hrvati, Srbi), te b) o onima koji to nisu – nisu konstitutivni jer nisu (zvanično) iskazani kao pripadnici nijednoga od državotvornih etnosa, već su kao heterogena skupina ili zbir neimenovanog demosa (makar potjecali i iz redova konstitutivnih etnosa) i manjinskih etnosa, udruženih pod oznaku Ostali, te pridodati onima što su državotvorni i poimence nabrojani (zato se ostali i doimaju kao “drugi, drukčiji od prvih” ili “ostatak od prvih”, ali i kao “drugorazredni, politički sekundarni”). Stoga, prihvati li se prva skupina kao neizbježna bh. realnost (ne sporeći, dakle, Bošnjake, Srbe i Hrvate), kao ishodišni problem i dalje ostaje univerzalno pitanje: kako je moguće govoriti o pravima ili bilo kakvom statusu onih što ih nazivamo ostalima ako u datom jezičkom znaku / simbolu nisu konvencionalno i konzistentno ustanovljena svojstva njihova značenja, tzv. valer, što znači da službeno nije terminološki utvrđena veza između oznake i označenog. (Drugo je pitanje zašto to nije učinjeno, i to baš u ustavnim odredbama, ali se ovdje nećemo upuštati u moguće odgovore.) Stoga, pojednostavljeno ponovimo: skupina Ostalih u Bosni i Hercegovini (uključujući i podskupine koje je konstituiraju) nužno je Da su Ostali sporna ili osporavana kategorija u značenjskom, statusnom i društveno-političkom pogledu, potvrđuje usporedba popisa stanovništva u različitim periodima na prostoru bivše Jugoslavije i posebno na prostoru BiH. Najčešće su to bili uistinu ostali (kao “preostali”, koji iz nekih razloga, najprije zbog malobrojnosti, nisu u nizu zasebno imenovani ) – razlike su samo u pitanju ko je sve imenom nabrajan, a ko nije poimence iskazivan već ostajao u zbiru ostalih.
3
96
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
morala odavno biti (re)definirana ili se hitno, prije svih zahvata u postupku reforme Ustava, mora krajnje precizno determinirati, po mogućnosti i prenominirati ili onomastički uskladiti.
Šta bi trebalo učiniti sa “Ostalima”? Naravno, riješiti ključ problema zvanog “Ostali” na zadovoljstvo svih u našim uvjetima nije jednostavan posao, iako uz više dobre volje (pa i malo odlučnijeg i puno poštenijeg stava međunarodne zajednice) – nije niti nerješev. U tom bi pravcu, čini se, najbolje bilo potpuno dokinuti kategoriju Ostali (pisano velikim slovom; zadržati samo ostali – malim slovom, u značenju “i drugi”, za slučaj da se neko izjasni kao Eskim, heavy metal ili ko zna kako), te se u iznalaženju adekvatnog i funkcionalnijeg rješenja opredijeliti za sljedeće promjene. 1. Nacionalne manjine definitivno bi trebalo tretirati kao zasebnu kategoriju i imenovati ih, u njihovom zbiru, možda kao narodnosti, sa značenjem ili pojednostavljenom definicijom: etnička skupina naroda drukčijeg porijekla i tradicije od većinskog stanovništva zemlje u kojoj žive, te im u skladu s tim odrediti sva, po međunarodnim normama pripadajuća prava i slobode. U prilog ovome ide i postojeća službena, istina stilski nezgrapno sročena definicija nacionalnih manjina4 (ponuđena u Zakonu o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Službeni glasnik BiH br. 12/03 i 76/05), kao i činjenica da je termin narodnosti bio poznat i dobro funkcionirao u našoj bliskoj prošlosti (u vremenu SFRJ). Ovim bi se jednostavnije riješilo pitanje prava i Nacionalne manjine su “dio stanovništva – državljana Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda“ – !! po ovome bi to mogli biti i Ostali – “a sačinjavaju je ljudi istog ili sličnog etničkog porijekla, iste ili slične tradicije, običaja, vjerovanja, jezika, kulture i duhovnosti i bliske ili srodne povijesti i drugih obilježja“ – što bi uključivalo: Albance, Crnogorce, Čehe, Italijane, Jevreje, Mađare, Makedonce, Nijemce, Poljake, Rome, Rumune, Ruse, Rusine, Slovake, Slovence, Turke, Ukrajince i druge koji, kako se kaže, ispunjavaju uvjete iz navedene definicije. U Republici Hrvatskoj se, primjerice, nacionalna manjina definira (čini se jasnije i korektnije) kao “skupina hrvatskih državljana čiji su pripadnici tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja” (prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina) 4
97
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
sloboda ove skupine stanovništva (onih koji se tako izjašnjavaju), naročito u svjetlu zahtjeva za hitnim promjenama Ustava temeljenim na presudi Suda za ljudska prava u Strasbourgu, vezano za slučaj “Finci i Sejdić”. 2. Sadašnju kategoriju Ostalih koju bi, nakon zvaničnog distanciranja od nacionalnih manjina, praktično konstituirali samo oni građani Bosne i Hercegovine koji se ne izjašnjavaju etnonacionalno (ne žele / neće / ne mogu / ne znaju – sloboda izbora!), već im je izraženiji osjećaj teritorijalne pripadnosti (nacionalno u značenju državotvorno: nacija = država) – trebalo bi adekvatno preimenovati u Bosance i/ili Hercegovce, a zavisno od njihove zastupljenosti (brojnosti) eventualno odlučivati i o njihovom ustavnom ili političkom statusu, te im u skladu s tim osigurati različita, pripadajuća im prava i slobode. U ovoj bi se skupini našli vjerovatno mnogi građani današnje Bosne i Hercegovine koji su se i u popisu iz 1991. izjasnili kao Bosanci (u ono vrijeme mnogi i kao Jugoslaveni, poneko iz protesta i drukčije, kao Eskimi, recimo), ali zasigurno i mnogi drugi iz reda sadašnjih Ostalih, pa čak i mnogi pripadnici tzv. nacionalnih manjina (naročito onih autohtonih ili potpuno asimiliranih, poput Roma, Jevreja, Crnogoraca) kojima bi se (ne ugrožavajući slobodu izbora) ipak bližom, dražom i važnijom činila domovina umjesto etnije ili otadžbine. Ukoliko bi se navedene moguće promjene prihvatile, praktično bi se dobio model: Bošnjaci + Srbi + Hrvati + Bosanci i/ili Hercegovci + narodnosti + ostali U ponuđenom nizu, razumljivo, nema više građana, jer bi to (kao i u svim “normalnim” zemljama) bili svi državljani naše zemlje (uvažavajući tek semantičku polarizaciju – antonime iz drugog značenja ove riječi: građani naspram seljaka), što znači da bi im se u demokratskim okvirima garantirala sva univerzalna prava, dok bi se o ustavnopravnom statusu svake od navedenih skupina (narodi + narodnosti + ostali), dakle o njihovoj ustavotvornosti i političkim pravima, odlučivalo u skladu sa jasno definiranim odredbama, međunarodnim normama i stepenom njihove brojčane zastupljenosti. Izvan tog rješenja moguće je da ostane i današnja skupina Ostali, no kako je ona konstituirana iz “redova različitih ostalih” bilo bi nužno da se sve podskupine definiraju zasebno i svakoj da se odjelito garantiraju pripadajuća prava i slobode. 98
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
Lingvistika i politika: ustavna semantika Kao podršku prethodnim zapažanjima u vezi sa statusom kategorije Ostali, kao neimenovanih ili gotovo pežorativno imenovanih građana (što demosa, što manjinskih etnosa), pokušat ćemo neke natuknice i lingvistički preciznije odrediti. Pitanje je, dakle, šta znače ili ko su i ko bi mogli biti, odnosno ko nisu i ko ne bi trebali biti konstitutivni naspram nekonstitutivnih, narodi naspram narodnosti i građana, manjine naspram ostalih Ostalih. Naznačene vrijednosti analizirat ćemo i zasebno (kao općeupotrebne i terminološke znakove) i u njihovim međusobnim odnosima. GRAĐANI. Rečeno je već da se građani u nas najmanje razumijevaju kao
“(svi) stanovnici jedne države / regije / grada (bez obzira na njihova etnička i vjerska opredjeljenja)”. Umjesto toga, oni zasad (a) ustavno postoje samo kao “restlovi” ili kao ime za bezimeni višak (u ustavima: konstitutivni + ostali + građani, baš kao: kruške + jabuke + voće), dok se (b) općeupotrebno (u značenju demos, Volks) najčešće spominju u sintagmi obični građani kao antonim prema “vlastodršci” (što bi valjda značilo da su nosioci vlasti “neobični / posebni građani”) ili samo građani u značenju (šira) javnost (semantički opet naspram političara). Naravno, ostaje i značenje “stanovnik grada, onaj koji nije seljak i sl.”, ali je, moguće i zbog unutrašnjih, ratom izazvanih migracija, upotreba građanina iz suodnosa urbano – ruralno, danas uglavnom više kao figurativna vrijednost, svojstvena razgovornom stilu. KONSTITUTIVNI NARODI. Ustav Bosne i Hercegovine konstitutivnost
(od lat. constitutio = uredba, ustrojstvo) tumači kao “suvereno pravo autohtonog/ih naroda da odlučuje/u o osnivanju, organizaciji, funkcionisanju i statusu države”. Konstitutivan, prema tome, terminološki znači “državotvoran, ustavotvoran”, ali šire ili općeupotrebno još i: određujući, utvrđen, sastavni, osnovni, temeljni, pa i bitan (upor. Klaić 1978). S druge strane, ako znamo da narod u nas istovremeno znači i (1) naciju / etnos / nation i (2) demos / plebs / puk / živalj / stanovništvo / Volks, te da nacija istovremeno znači i (1) etnija i (2) država – onda bi sintagma konstitutivni narodi mogla značiti (1) “etničke skupine od kojih je ustrojena država”, ali i (2) “sve (različite) skupine stanovništva (građana, državljana) jedne državne nacije”. Imajući sve to na umu, postavlja se pitanje: ko je to (prema citiranoj odredbi Ustava) autohtoni narod (= starosjedilački) ili ko su autohtoni narodi u Bosni i Hercegovini, koji suvereno odlučuju o državi? Da li se takvima mogu smatrati samo oni koji su se izjasnili kao Bošnjaci / Srbi / Hrvati ili su to i 99
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
oni autohtoni narodi / građani koji bi se željeli izjasniti isključivo kao državljani Bosne i Hercegovine (Bosanci i Hercegovci), uključujuću možda i one koji, iako drukčijeg etničkog porijekla, već odavno jesu starosjedioci, dakle autohtoni (npr. crnogorskog, jevrejskog, romskog i kakvog drukčijeg porijekla). Teško je sve to “rasplesti”. Ovakva promišljanja zato treba primiti kao pokušaj da se barem ukaže na neka sporna pitanja, moguće čak i potakne revizija nelogičnih ili nekorektnih ustavnih rješenja, prije svega u smislu otklanjanja diskriminatorskog odnosa prema nekim kategorijama građana. Primjerice, Ustav BiH kaže da “Bosna i Hercegovina ima tri naroda kao tri konstitutivna subjekta u formi etničkih nacija i suverenost je zajednička kategorija, tako da jedan narod ne može djelovati protiv druga dva i obrnuto”. Ostali se (u značenju: svi drugi) očito uopće ne uzimaju u obzir, što bi značilo da se suverenost na njih ne odnosi i da se protiv njih “može djelovati”. Gdje je tu demokracija – šta je sa “vladavinom naroda” (naroda – demosa, puka, svih državljana). Oni će, sudeći po dosadašnjem odnosu, imati priliku i zadaću kazati svoju riječ na izborima (eto demokracije!) – doduše neverbalno, zaokruživanjem onih “neobičnih građana”, birajući, po mogućnosti, svoje predstavnike na tzv. “zatvorenim listama”. OSTALI. O ovoj je skupini bilo već dosta riječi, no i dalje ne možemo pouzdano ustvrditi KO su to sve danas bh. građani iz reda ostalih, ko ovu kategoriju konstituira, jer, vidjeli smo – odgovora u zakonodavnopravnim okvirima nema. Pa kako se o tome može i dalje nagađati (ali i time manipulirati), ponudit ću mogući izlaz iz brojnih nedoumica kao doprinos preciznijem i korektnijem pozicioniranju skupine (ili skupina) Ostalih u ustrojstvu države, te jasnijem determiniranju njihovih prava i sloboda, posebno prava na jezik s obzirom na značaj koji se u nas (u datom ustavnopravnom ili političkom uređenju) pridaje jezičkom identitetu.
Dakle, ukoliko su Ostali uistinu ono što se nakon ove analize može pretpostaviti da jesu (svi oni koji nisu Bošnjaci, Srbi, Hrvati), u toj bi skupini trebalo (ili je realno moguće) razlikovati tri podskupine: 1) autohtone bh. građane iz reda konstitutivnih naroda koji se kao takvi (nedeklarisani konstitutivnī) ne izjašnjavaju etnonacionalno (već se osjećaju Bosancima i/ili Hercegovcima), i to uglavnom iz dva moguća razloga: zato što to neće / ne žele, jer im je jači ili važniji osjećaj pripadanja državi-naciji nego etnosu, odnosno zato što to ne mogu, ne znaju, jer pripadaju etnički nehomogenim porodicama (najčešće u međusobnom kombiniranju upravo konstitutivnih Bošnjaka, Srba, 100
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
Hrvata, moguće i etničkih manjina), što bi se odnosilo u prvome redu na tzv. miješane brakove i, još više, na potomke takvih, etnički izmiješanih porodica, zatim 2) autohtone ili tradicionalne etničke manjine (uvjetno bi se moglo reći bh. narodnosti) što bi bili oni građani koji su potpuno asimilirani te, usprkos svome etničkom porijeklu, nemaju čvršću ili nemaju nikakvu sponu sa pripadajućom “zemljom porijekla” (otadžbinom svojih predaka), već su u Bosni i Hercegovini rođeni (i oni i ko zna koliko generacija njihovih predaka) – takvi bi bili, recimo, naši Romi, Jevreji, narodi s prostora bivše Jugoslavije (Crnogorci, Albanci i drugi), pa čak i ostale etničke manjine (od onih ukupno 17 koji se obično spominju prema popisu iz 1991. godine), mada bi i među njima moglo biti razlika ako se prihvati kriterij zastupljenosti (Roma je, primjerice, prema istom popisu bilo oko 9.000, a Rumuna, recimo, tek oko 160), te najzad 3) neautohtone ili netradicionalne etničke manjine – što bi bili pripadnici različitih etničkih skupina koji su kao građani naše države, reklo bi se, u novije vrijeme dobili bh. državljanstvo, držeći još uvijek sponu sa svojim matičnim državama, pa približno jednako osjećaju pripadanje i otadžbini (zemlji svojih otaca, gdje moguće još uvijek ostvaruju rodbinske veze) i novoj domovinu (odabranoj zemlji svoga prebivališta) – takvi bi mogli biti pripadnici različitih etničkih manjina o kojima se inače malo govori, vjerovatno još manje brine, kakvi su: građani (bh. državljani) useljeni iz različitih zemalja svijeta (pristigli možda danas i posredstvom tzv. međunarodne zajednice), imigranti tzv. afroazijskog porijekla (najčešće asimilirani nakon rata), pa i imigranti Rusi i slično (također iz novog, ratnog vala), Kinezi (većinom pristigli “trbuhom za kruhom”) itd. Najzad, ako bismo se složili ko bi mogli biti “nesporni” Ostali – oni pod a), preostalo bi da se pojasni zašto se čini važnim diferencirati dvije podskupine etničkih manjina – one pod b) i c). Odgovor bi mogao biti: zato što (ne ugrožavajući univerzalne ljudskopravaške vrijednosti) njihov ustavnopravni status i politička prava ne bi trebalo u međusobnoj usporedbi dovoditi u istu ravan. To bi, pojednostavljeno kazano, značilo izjednačiti građanina Fincija ili Sejdića (čiji su preci stotinama godina u Bosni “puštali korijenje”) sa, recimo, nekim bh. građaninom (pripadnikom kakve etničke manjine) koji se ovdje doselio prije pet-šest, ili desetak-petnaest godina koliko mu je već zakonski trebalo da ostvari pravo na državljanstvo (kat101
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
kad nekima još uvijek upitno i nesigurno). Stoga se također postavlja pitanje: hoće li presuda iz Strasbourga biti primjenjiva, vrijediti: a) za sve Ostale, b) za sve etničke manjine, c) za samo neke od etničkih manjina (recimo u skladu sa ovdje ponuđenom diferencijacijom). ili d) samo za pokretače tužbe (Fincija i Sejdića) i njihove sunarodnjake. Znajući Nas, ne bi se trebalo iznenaditi ni ovoj posljednjoj mogućnosti budući da neki političari već nude rješenje: povećati broj članova Predsjedništva, zasad na četiri (ako se još neko požali, može i više!), od kojih bi četvrti mogao biti – što da ne?! – upravo jedan od pokretača spora. Time bi se najlakše riješili zahtjevi Suda u skladu sa isprobanim domaćim receptom: i vuk sit i ovce na broju! No, čini se da je u Presudi Bosni i Hercegovini ipak naloženo da prestane sa ustavnom i izbornom diskriminacijom nekonstitutivnih naroda i manjina, tzv. Ostalih. Ako je tako, onda bi trebalo potcrtati hitnost determiniranja sadašnjih Ostalih, jer bi, u suprotnom, u ime prava stradala pravda. No, bilo kako bilo, ipak je teško razumjeti (gledano i kroz prizmu spomenute presude) kako se moglo desiti da se za diskriminaciju prema etničkim manjinama sudi državi koja je, podsjetimo se, bila tako velikodušno spremna i vlastite visoke diplomate birati iz reda etničkih manjina, pa još onih neautohtonih, iskazujući visok stepen poštivanja ljudskih prava bez obzira na sve razlike.. Tako nam je jedan Jevrej (autohtoni, ako već nije jedan od konstitutivnih) ministar vanjskih poslova, imamo jednog Jordanca – ambasadora u Kuvajtu, imali smo u Japanu svoga ambasadora porijeklom iz Gane... Pa ipak, presuda je za diskriminaciju manjinskih naroda – TU. Bude li ispoštovana, možemo u Evropu, ali i ne moramo! Ako je ne ispoštujemo, kažu, zasigurno nećemo. Prilika je kao u vicu: ne čekaj dobitak ako nisi uplatio! Vidjet će se šta ćemo napraviti. Možda se od prava datih etničkim manjinama ustavno okoriste i (svi) sporni Ostali.
Jezičko pitanje u savremenoj, demokratskoj Bosni i Hercegovini Nakon temeljitog promišljanja o različitim ustavnim kategorijama (skupinama koje konstituiraju bh. državnu zajednicu), te analize brojnih nedoumica vezanih za tzv. Ostale – pažnja će u nastavku ovoga rada biti 102
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
usmjerena na jezičko pitanje, s posebnim osvrtom na pitanje jezičkog identiteta i uopće prava na jezik bh. građana “iz reda Ostalih”. O tim se pak pitanjima (još jedanput valja podsjetiti) nije moglo valjano govoriti i zaključivati prije nego što se ukazalo na probleme u vezi sa općim determinantama u identitetu ili identifikaciji razmatrane ustavne kategorije. No, kako ipak nije moguće sa sigurnošću, ustavnopravno utemeljeno ustvrditi ko se (sve) – koje podskupine, uistinu pribrajaju Ostalima, ovdje će one biti analizirane (prema viđenju autora a u skladu sa postojećim stanjem) manje-više u okvirima triju kategorija stanovništva, po modelu: konstitutivni narodi + Ostali + etničke manjine (autohtone i neautohtone) Jezička je situacija u Bosni i Hercegovini (upor. Vajzović, 2008) ne samo sama po sebi iznimno složena nego i politički, čini se, svjesno iskomplicirana do granica, u svjetskim razmjerama unikatnog slučaja. Jednostavnije kazano, to što ima u nas, toga nigdje nema. Reklo bi se – model: tri u jedan (jedan jezik sa tri naziva i tri zasebne norme). Tako je jezičko pitanje u Bosni i Hercegovini ustavno riješeno, manje-više, na sljedeći način: Službeni su jezici bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica. Ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave. Takve se odredbe (iz kojih se, doduše, ne zna na koje se “ostale jezike” u navedenom kontekstu mislilo), uz djelimične jezičke varijacije, provlače kroz različite ustave (a u nas ih gotovo i mjesne zajednice donose) i kojekakve odredbe, naročito one koje se bave ljudskim pravima ili (vitalnim) nacionalnim interesima. Pri tome se prava manjinskih etničkih zajednica, uključujući i opće odredbe o pravima na jezik, reguliraju zasebnim odredbama. I šta nedostaje? Nigdje nije riješeno za ovu analizu ključno pitanje: pitanje prava na jezik (svih) Ostalih, dakle onih bosanskohercegovačkih građana koji ne pripadaju nijednom od konstitutivnih naroda ili se kao takvi iz nekih razloga ne deklariraju. Zapravo, riječ je u svakom slučaju o kršenju ustavnih i ljudskih prava građana iz ove kategorije: iako većina njih autohtono i autentično pripada istoj (svima zajedničkoj) govornoj zajednici, dovedeni su u situaciju da se opredjeljuju za jedan od tri “tuđa” nacionalna jezika, koji su ustavno, i odredbama i imenom svojim (nacionalnim), rezervirana samo za konstitutivne Bošnjake, Srbe i Hrvate. Tako je onda suština problema činjenica da je velikom broju građana Bosne i Hercegovine (i onima autohtonim) oficijelno oduzeto pravo na jezik kojim govore ili jezik koji je mnogima iz sadaš103
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
nje kategorije Ostali i autentično maternji (drugog nemaju). Treba li reći da su takvi građani time diskriminirani? Njima bi – sadašnjim Ostalima (ako ih uvjetno, makar i nezvanično, prihvatimo kao Bosance i Hercegovce, te im pridružimo nacionalne manjine čiji bi pripadnici u javnoj komunikaciji trebali prihvatiti službeni jezik države u kojoj žive) – najbliži i najprihvatljiviji bio bosanski jezik. No, on je već nacionalno obilježen, rezerviran za Bošnjake. I šta onda preostaje? Neka istraživanja (istina nezvanična) pokazuju da se Ostali, definitivno diskriminirani (i) u tom pravu, ipak većinom opredjeljuju za bosanski jezik, što pak ne znači i za njegovu, uvjetno kazano, “bošnjačku normu”; oni, zapravo, bosanski jezik razumijevaju kao naslijeđeni idiom sredine (autentični jezik Bosne i Hercegovine), temeljen na nekadašnjem (prijeratnom) bh. standardnojezičkom izrazu. Sve u svemu, jezička situacija u Bosni i Hercegovini zasad ne ide naruku nikome osim onima koji su je kreirali, načinivši bez ikakve potrebe i od jezika kreaturu, jednako kao i od čitave države. U takvoj situaciji, realno, nikome i ne može biti dobro, čak ni onim konstitutivnima u ime čijeg je dobra navodno sve ovo i koncipirano ovako kako jest. Zato krenimo redom. Konstitutivni narodi (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) deklarativno imaju, kao kolektiviteti, “kvalitetno” riješeno jezičko pitanje, baš onako kako su to željele etnonacionalne političke elite: tri standardna jezika (za tri nacionalna korpusa), etnički imenovana kao bosanski, hrvatski, srpski jezik. Pitanje je: ima li u tome šta sporno (?), a odgovor je nedvosmislen: ima, naravno, i to mnogo šta, iz različitih uglova promatrano. Lingvistički gledano, riječ je o jednom jeziku ranga dijasistema (svi se međusobno razumiju i mogu neometano komunicirati), ali to ne ometa konstitutivne narode da se jedni s drugima ipak spore oko različitih prava vezanih za upotrebu jezika, pitanja ravnopravnosti njihovih jezika, vitalnih nacionalnih interesa i tome slično. Razlog je, razumije se, činjenica da se jeziku daje tako značajno, u nas vodeće mjesto u nacionalnom identitetu. U Bosni i Hercegovini jezik je postao sinonim za naciju (nacionalni identitet = jezički identitet) – drugo je sve upitno, osim, eventualno, nečijeg imena i prezimena (mada ni to nije uvijek pouzdan pokazatelj). Važno je zato reći da teme i probleme u tom pogledu ne nameće lingvistika nego etnonacionalna politika, ne nameću korisnici jezika (pogotovo oni, ranije spominjani “obični građani”). već isključivo nacionalni lideri. Među problemima evidentno je čak i pitanje naziva jezika koje nameću Srbi i Hrvati: zašto Bošnjacima bosanski a ne bošnjački jezik? Pa dobro, možda bi 104
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
imalo smisla kad bi bilo volje da ostane i bosanski. Kome, za koga? Za sve građane koji bi se, moguće, po govoru (jezičkim varijetetima) mogli raspoznavati i kao pripadnici nacija (bošnjačka, hrvatska, srpska varijanta) – što da ne?! U Bosni je oduvijek tako bilo. Ali ne, sada ne može! Jer svi koji izgovore riječ “bosanski” riskiraju da budu optuženi za unitarizam i pretenzije – nevjerovatno! – prema vlastitoj domovini. Ostaje ipak jedan ozbiljan problem pred nacionalnim vođama – problem na koji oni zatvaraju i uši i oči: narod im njihov ne ostvaruje nacionalnojezičke identitete (svi Hrvati ne govore hrvatski kakav im se nudi, većina Srba ne htjedoše ekavski progovoriti, Bošnjaci, u pravilu, ne prihvaćaju ponuđene im norme bosanskog jezika). Ustavnopravno gledano, konstitutivni narodi uistinu ne bi trebali imati razloga za nezadovoljstvo, čak ni onda kad se ne navodi zvanično ime njihovih jezika, već se nudi deskriptivna verzija (jezik srpskog naroda, bošnjačkog, hrvatskog – iz Ustava RS-a), jer je deklarativno vođeno računa o ravnopravnosti – svi su nabrojani, ovim ili onim redoslijedom. Ljudskopravaški gledano, međutim, ostaje evidentna činjenica da su prava na jezik ustavno osigurana samo konstitutivnim kolektivitetima, ali ne i pojedincima. S obzirom na naše nakaradno osmišljeno državno ustrojstvo (država koja nije ni republika ni federacija, ali jest konstituirana od jedne republike i jedne federacije, s građanima koji su sami sebi “dvojni državljani”, pa jedni istovremeno državljani republike i države koja nije republika, a drugi prvo federacije, pa onda države koja nije federacija) – mnogi su pripadnici iz reda svakog od tri konstitutivna naroda u praksi diskriminirani u odnosu jedni naspram drugih: – u medijima (prisiljeni su, da ništa drugo, informirati se na jeziku koji zvanično nije njihov – u RS-u Bošnjaci i Hrvati, u FBiH svi), – u obrazovanju (zakon većine u entitetskim i kantonalnim okvirima, nastavni kadar, nastava iz maternjeg jezika i drugih predmeta, ako već nisu dvije škole pod istim krovom i slično), – u administraciji (pisani materijali na entitetskim i kantonalnim nivoima ne prate dosljedno praksu državnih institucija da svakome bude zagarantiran njegov jezik). Sve to, naravno, nije i ne bi trebao biti komunikacijski problem, ali nije niti istina da su nacionalni lideri, makar se na to zaklinjali, svojim sunarodnjacima kao biračkim “tijelima” (“za koje žive i radi kojih postoje”) 105
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
osigurali provedbu onih prava za koja se deklarativno bore sjedeći u parlamentima i raznim komisijama. Društveno-politički gledano, jezik je izvanredno sredstvo manipulacije u poratnom razdoblju Bosne i Hercegovine. Insistiranje nacionalnih lidera na ovako uređenom jezičkom pitanju trebalo je poslužiti samo kao sredstvo intenzivnijeg i dubljeg međunacionalnog distanciranja kao preduvjeta za definitivnu disoluciju državnog prostora. Jer ako smo po svemu, a naročito po jeziku različiti, onda je lakše dokazati kako uistinu ne možemo i ne trebamo zajedno živjeti. Kategorija “Ostali” ili Bosanci i Hercegovci (nazvat ćemo ih tako makar za potrebe ove analize) kao ustavnopravna skupina etnonacionalno “neopredijeljenih” bh. građana (bili porijeklom “čisto, jednonacionalni” ili “etnički kombinirani”), ima najzamršenije riješeno ili, pošteno govoreći, ustavno uopće nema riješeno jezičko pitanje. Dileme su i nedorečenosti – brojne. Lingvistički gledano, takvi bh. građani nemaju ama baš nikakvih problema. Naprotiv, oni se služe autentičnim jezikom sredine (bivši bh. standardnojezički izraz srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika), što jest još uvijek živi idiom (realno u BiH najzastupljeniji) koji je i prije bio prepoznatljiv u usporedbi sa jezikom ostalih sociokulturnih sredina (danas susjednih država) bivšeg sh/hs prostora. To je, važno je naglasiti, najbolji dokaz čuvanja izgrađenog i prepoznatljivog bosanskohercegovačkog identiteta, što zasigurno može poslužiti i kao najjači argument postojanju Bosanaca i Hercegovaca. Ustavnopravno gledano, Ostali se kao kategorija (ili makar respektabilan “ostatak” građana) redovno spominju u različitim odredbama i uredbama, ali se njihovoga jezičkog pitanja niko ne dotiče. Štaviše, i na svako spominjanje tog problema, iz redova nekih nacionalistički izrazitije obojenih predstavnika konstitutivnih naroda (prije svega Srba i Hrvata) dolaze oštre kritike i optužbe – od negiranja svega što može biti bosansko (s ciljem negiranja i same države) do svojatanja jezika (svi su štokavci Srbi, Bošnjaci govore hrvatskim jezikom, a ako hoće svoj jezik onda je to bošnjački i slično). Tako onda Ostalima, svima koji se osjećaju upravo Bosancima (i/ili Hercegovcima), ne ostaje ništa, jer im je jedini izlaz, praktično, bio (ili jest) bosanski jezik – onaj i onakav jezik sredine kakvim uistinu govore. 106
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
Ljudskopravaški gledano, jezičko pitanje Ostalih može se ocijeniti samo kao diskriminacija par ekselans. Poređenja radi: kao da neko ima kuću u kojoj se rodio, u njoj živi, ali je drugi na sebe prepisali, pa mu čak ne daju ni da se prijavi na toj adresi. Društveno-politički gledano, izgleda nevjerovatno (ili je možda vrlo jednostavno objašnjivo?!) da neko u ovoj državi (ko ima političku moć) ne shvati da su, zapravo, potencijalni Bosanci i Hercegovci (potencijalni, jer nisu zvanično kao takvi ustavno determinirani i tako imenovani) praktično jedini pravi čuvari države. Ako bi bilo njih i uz to njihovog jezika (bosanskog, možda u nekoj budućnosti i bosanskohercegovačkog ako bi to bilo zaštitno ime “lonca da se ne razbije”) , treba li snažnije poruke i potvrde postojanja državne zajednice. Čini se da bi u ovome društvenopolitičkom trenutku oni mogli biti jedini kohezioni, integrativni faktor iliti čimbenik. A svima Bosna i Hercegovina treba – i konstitutivnima, ponaosob, jednako kao i osporavanim Ostalima. Etničke manjine – tradicionalne (kako su ovdje bliže determinirane) imaju deklarativno zagarantovana prava na svoj manjinski jezik, dok je prakticiranje takvih prava (nerijetko i onih univerzalnih, ljudskih) krajnje upitno. Međutim, kako je riječ o tradicionalnim manjinama (autohtonim bh. građanima), postavljaju se, objektivno, dva pitanja: da li oni uopće znaju svoj tzv. maternji jezik (ako pretpostavimo da su rođeni u “zemlji prijema” njihovih predaka, te da, recimo, ni naša dijaspora u drugom ili trećem koljenu ne čuva takvu jezičku tradiciju), odnosno ako i znaju da li se, u kojoj mjeri i kada koriste svojim pravima (bilingvizam ili diglosija?) budući da su potpuno asimilirani i integrirani u zajednicu. Prema tome, ako i jeste sve kako bi se moglo pretpostaviti, trebalo bi da ova skupina nema problema u vezi sa jezičkim pitanjem. Pa ipak, njihova su prava posredno ozbiljno ugrožena. Lingvistički gledano, tzv. pripadnici autohtonih etničkih manjina po govoru, u pravilu, kao takvi se ne raspoznaju od ostalih “Ostalih” ili od konstitutivnih naroda – služe se, dakle, jezikom sredine, na njemu se obrazuju i svakodnevno komuniciraju. Većinom je tako. O njihovom etničkom porijeklu može se saznati samo iz kakvog obrasca u kojem se insistira na takvome podatku (nacionalna pripadnost: ili Ostali ili Rom, Jevrej, Rusin, Albanac itd.). Ustavnopravno gledano, nacionalne manjine su u svim državama zaštićene ne samo konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima nego 107
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
i posebnim zakonima o pravima manjinskih naroda. U tim su okvirima, naravno, zaštićena i njihova prava na jezik, na informiranje, obrazovanje i slično, uključujući i njihovu obavezu da, u procesu asimilacije, ovladaju i znanjem jezika javne komunikacije, dakle nekog službenog jezika države u kojoj žive. Prema tome, ono što ostaje spornim u našem slučaju vezano je za pitanje: kako je za manjine riješen taj službeni jezik? Odgovor je – nikako. Može se tek pretpostaviti da im je ostavljena sloboda individualnog izbora: mogu se opredijeliti za jedan od tri nacionalna jezika konstitutivnih naroda kojima, inače, ne pripadaju. Tako onda slijedi novo pitanje, na kojem li jeziku javno komuniciraju, primjerice, gospoda Sejdić, Finci, Alkalaj itd.? U ustavnim se odredbama takvo što ne spominje, ali nije teško pretpostaviti da je to onaj bosanski jezik o kojem je već bilo riječi, koji se može nazvati i jezikom Bosne (i Hercegovine). Ljudskopravaški gledano, ne čini se pravednim ni pitati ih o tome, a kamoli tražiti da se izjasne. Društveno-politički gledano, jezički je identitet pripadnika ove, uvjetno rečeno, kategorije, jednako kao i većine korisnika jezika u Bosni i Hercegovini, izvan domašaja političkog uplitanja – on će (jezički identitet pojedinca) praktično imati više lokalnu nego bilo kakvu nacionalnu boju: bili to manjinski narodi ili konstitutivni, u našoj se državi kao i u drugim jezičkim zajednicama u skladu sa jezičkim zakonitostima prije prepoznaje odakle si nego (etnički) ko si. Tako ćemo sve građane, ma ko bili, prije razlikovati kao Sarajlije, Mostarce, Krajišnike, Sandžaklije, da se ne spominju Hrvati, Dalmatinci, Srbijanci ili Crnogorci – negoli kao Bošnjake, Srbe, Hrvate ili različite Ostale. Etničke manjine – neautohtone, ako ih razumijemo kao, uvjetno kazano, “novopridošle državljane”, također svoje slobode i prava na jezik u smislu očuvanja jezičkog identiteta iskorištavaju u skladu sa ustavnim zakonskim odredbama o pravima nacionalnih manjina. Lingvistički gledano, njihov je problem, u pravilu, jezik sredine kao sredstvo sporazumijevanja, kako god on bio nacionalno determiniran i koliko god njime osobno ovladali (da su ga tek naučili ili ga oduvijek govorili) – suština je što će, čim progovore, biti detektovani (po akcentu i slično) kao neautohtoni – moguće iz reda manjina (Albanci, Mađari i dr.), pa čak i iz reda sunarodnjaka konstitutivnih naroda (npr. Sandžaklije, Srbijanci i tome slično). Takav će problem zasigurno podsticati i diglosija (u javnoj 108
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
upotrebi službeni jezik – privatno maternji jezik ili idiom), ali i još uvijek moguća čvršća veza sa maticom. Ustavnopravno gledano, pripadnici ove podskupine manjinskih naroda ne razlikuju se od onih, kako smo ih nazvali, autohtonih manjina, pa se i njihov tretman ili njihova prava rješavaju istim zakonskim odredbama. Ljudskopravaški gledano, ne bi se reklo da ovoj skupini bh. građana mogu baš cvjetati ruže. Osim diglosije, teško je povjerovati da ostvaruju neka zavidna prava na svoj jezik tipa bilingvizma ili prava na obrazovanje i informiranje na manjinskom jeziku. Takvo je stanje, u neku ruku, vjerovatno i očekivano s obzirom na pretpostavljenu njihovu pojedinačnu manjinsku zastupljenost (malobrojnost), ali i na objektivnu finansijsku (ne)moć države da im praktično osigura pripadajuća im prava. Društveno-politički gledano, ova je kategorija građana u nezavidnoj situaciji – biti državljanin, a osjećati se stranac ili, još gore, asimilirati se a čekati godinama na državljanstvo – sigurno nije ugodno. No kako je u našoj državi sve složeno, vjerovatno pripadnicima “novopridošlih” manjina veći problem predstavlja administracija nego pravo na jezik, što ne znači da u jednom demokratskom sistemu ne treba i o takvim pitanjima voditi računa i pokušati ih zakonski urediti.
Zaključci i prijedlozi. 1) Na temelju ponuđene analize, nedvojbeno se može zaključiti da je u Bosni i Hercegovini (i) u ovom segmentu – status Ostalih, s posebnim osvrtom na jezičko pitanje – nužna hitna reforma postojećih ustavnih rješenja. Ukupno se stanje može značajno nabolje promijeniti.; pitanje je samo ko i kada, jer kad neko nešto pokvari, obično se zove drugi da to popravi. Teško je, dakle, povjerovati da će se išta dobroga državi desiti u ovoj konstelaciji tako dugovječnih i potrošenih (mahom etnonacionalnih) političkih elita. 2) Kako razriješiti probleme i nedoumice vezane za kategoriju Ostali? Prvo diferencirati ovu skupinu na logički zasebne podskupine, svaku od njih precizno determinirati, nužno ih adekvatno nominirati (po svaku cijenu izbjeći sadašnje uvredljive oznake: Ostali i manjine), te im u 109
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
skladu s tim osigurati odgovarajuća politička prava i slobode, te ih, ako već nisu svi građani, kategorizirati kao u ranije ponuđenoj formuli: Bošnjaci + Hrvati + Srbi + Bosanci/Hercegovci + narodnosti (etničke manjine) + ostali 3) Jezičko se pitanje uređuje ustavom. Ono je samo po sebi važno za svaku zajednicu, ali mu se u bh. multietničkoj demokraciji ne samo daje poseban značaj (jezik = nacija) već se zbog složenih odnosa jezičko pitanje dovedeno do granica apsurda. Zato, nađe li se izlaz iz začaranog kruga zvanog “jezici u Bosni i Hercegovini”, riješila bi se i brojna druga pitanja: borba za nacionalnojezičke identitete u svrhu političkih ciljeva (podjela zemlje), mediji (prestala bi utrka za podjelom medijskog prostora i zahtjeva za javnim rtv servisima na zasebnim nacionalnim jezicima), obrazovanje (izgubili bi se argumenti za dvije škole pod jednim krovom), administracija (ne bi se trošio toliki novac siromašne države na trojezične službene glasnike i razne materijale u parlamentima i drugim institucijama) itd. 4) ukoliko bi i dalje ostala tri nacionalna standardna jezika, nužno bi bilo riješiti i pitanje etnički “neopredijeljenih” Bosanaca i Hercegovaca. U svakom slučaju, neophodno je posvetiti pažnju književnojezičkoj politici, te razraditi principe koji bi se bavili službenim jezikom i slobodom individualnog izbora. U tom bi svjetlu mogao imati smisla i prijedlog da se od nosilaca političke vlasti i državnih službenika zahtijeva izjašnjavanje o znanju sva tri nacionalna jezika (kao što im se traži znanje stranog jezika). Korist bi od toga bila dvostruka – i za njih (da se ne trude govoriti kako prije nisu) i za državu, pa i međunarodnu zajednicu (da smanji troškove besmislenog prevođenja s jednog jezika na drugi i različite pisane sadržaje trostruko umnožava. 5) Najzad, bilo bi važno i nužno povesti računa da svi zahvati u procesu ustavnih reformi budu ne samo transparentni (jer politika i političari u Bosni i Hercegovini jesu definitivno izgubili povjerenje građana) nego da se, gdje god je to moguće, uključe stručnjaci iz kompatibilnih oblasti. Literatura i izvori Ustavi (BiH, FBiH, RS-a); Službeni glasnici; Zakoni i drugi dokumenti iz oblasti ljudskih prava; podaci iz medija (posebno printani) Vajzović, Hanka (2008); Jezik i nacionalni identiteti – sociolingvističke teme, Fakultet političkih nauka, Sarajevo
110
Identitet “ostalih” u Bosni i Hercegovini – sociolingvistički i ustavnopravni...
Summary In political terms, BH citizens – Bosnians and Herzegovinians (such as French in France, Hungarians in Hungary, etc.) – in terms of official and constitutional and legal interpretation of BH constitutional framework – do not live in modern democratic Bosnia and Herzegovina, but rather: 1) Three ethno-national, constitutive majority groups (Bosniaks, Croats and Serbs), 2) One non-constitutive, minority group named the Others, and 3) Sometimes and somewhere added, undefined, nameless Citizens. Since the category of the Others or others, as the label for heterogeneous term – from various reasons questionable and disputed, imprecise and nonconsistent, unjust and even offensive – it seems to be important to reconsider and review this Category: in terms of content (how belongs to this group) and terminology vise (the meaning of the word and its correlation with other signs) Within given framework the intention of this paper is to initiate the unsolved question of the language of BH citizens “belonging to the category of Others”, regardless if it is: a) Mother thong of the autochthonous population which do not declare themselves ethno-nationally (as Bosniaks, Serbs, Croats), or b) Choice of one of three official languages for the needs of so called national minorities in situation where the offer is only for languages of constitutive peoples, all being ethno-national and all foreign to national minorities. Key words: Constitutional category of the Others, national minorities, language and national identities.
111
Učešće “ostalih” u političkim institucijama Bosne i Hercegovine
Dr. sc. GORAN MARKOVIĆ
Sažetak Ustavnopravni i politički položaj “Ostalih” je određen preambulom Ustava Bosne i Hercegovine i ustavnim normama kojima se uređuju sastav, način izbora i odlučivanja političkih institucija. Propisujući neravnopravnost “Ostalih” sa konstitutivnim narodima, Ustav Bosne i Hercegovine protivrječi sebi jer izričito zabranjuje diskriminaciju, ali je u suprotnosti i sa međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i slobodama koji su dio našeg ustavnog poretka. Dosad predlagani amandmani na Ustav Bosne i Hercegovine nisu sadržali rješenja kojima bi se diskriminacija u potpunosti otklonila, pogotovo u pogledu pasivnog biračkog prava “Ostalih”. Razlog za to najvećim dijelom proističe iz nezainteresovanosti nacionalnih političkih elita za položaj “Ostalih”, koji nisu njihova glasačka baza i činjenice da se “Ostali” nisu konstituisali kao poseban društveni segment u Bosni i Hercegovini sa svojim političkim predstavnicima. Amandmanima na Ustav Bosne i Hercegovine treba osigurati opštost pasivnog biračkog prava, što znači da “Ostali”, koji ubuduće treba da se zovu “nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljeni”, treba da budu zastupljeni u svim političkim institucijama Bosne i Hercegovine. U tom pogledu će poseban problem predstavljati njihova zastupljenost u Predsjedništvu, pa je sporno mogu li oni ikad biti djelotvorno zastupljeni u kolektivnom šefu države. Ključne riječi: Ostali, konstitutivni narodi, Ustav, Bosna i Hercegovina, političke institucije, diskriminacija
Uvod Prema preambuli Ustava Bosne i Hercegovine i normama kojima se uređuju organizacija i funkcionisanje političkih institucija, suverena vlast 113
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
pripada građanima i konstitutivnim narodima. Ustavotvorac nije bio siguran šta uraditi sa građanima Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju jednom od konstitutivnih naroda, a koji takođe imaju pravo da učestvuju u formiranju i vršenju državne vlasti, pa je u preambuli propisao da i oni, zajedno sa konstitutivnim narodima, donose Ustav Bosne i Hercegovine. Iz toga slijedi da imaju pravo da na određen način učestvuju u vršenju državne vlasti, jer ne može neko učestvovati u vršenju ustavotvorne vlasti, a zatim se odreći prava ili pristati da mu bude oduzeto pravo da učestvuje u vršenju državne vlasti. Ustavotvorac je u normativnom dijelu Ustava odredio bitno drugačiju ulogu građana Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju konstitutivnim narodima (odredivši ih kao “Ostale”1) od uloge koju je namijenio konstitutivnim narodima. Da “Ostali”2 nemaju isti ustavnopravni položaj, može se naslutiti iz posljednjeg stava preambule Ustava, što se vidi i pri analizi sastava, načina izbora i odlučivanja najvažnijih političkih institucija, na prvom mjestu Parlamentarne skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ustav Bosne i Hercegovine protivrječi sebi. Dok, s jedne strane, proklamuje najviši nivo zaštite ljudskih prava i sloboda (član II 1), uključujući i pasivno biračko pravo kao jedno od političkih prava i zabranu diskriminacije po bilo kom osnovu (član II 4), te u Aneksu I jamči poštovanje međunarodnih konvencija kojima se garantuju ova prava (na primjer, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima), u svom normativnom dijelu ih, s druge strane, krši. Domaća teorija je na to odavno ukazala,3 a nedavno je to potvrdio Evropski sud za ljudska prava presudom u sporu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.
I. Ustavnopravni i društveno-politički koncept “Ostalih” Kategorija “Ostalih” u ustavnom sistemu i društvenom životu Bosne i Hercegovine je sociološka, politikološka i ustavnopravna kategorija. Formalnopravno, ona crpi svoju egzistenciju iz preambule Ustava Bosne i Hercegovine, jer se samo tu spominje, i to više uzgred, prilikom određivanja subjekata koji su učestvovali u donošenju tog ustava.4 “Ostali” nisu našli svoje pravo mjesto u Ustavu Bosne i Hercegovine, čak ni onoliko koliko bi bilo potrebno da taj pravni akt bude konzistentan. “Ostali” su heterogena društvena grupa koja se može odrediti kao negativna društvena grupa ili društvena grupa “po ostatku”. Čine je svi 114
Učešće “ostalih” u političkim institucijama Bosne i Hercegovine
građani Bosne i Hercegovine koji ne pripadaju jednom od konstitutivnih naroda. Ali i ta društvena grupa teži učešću u formiranju i vršenju državne vlasti, što znači da želi sudjelovati u podjeli političke moći. Njeni pripadnici to ne žele i ne čine prosto kao građani Bosne i Hercegovine, jer oni kao takvi nisu diskriminisani. Oni žele da učestvuju u formiranju i vršenju državne vlasti s obzirom na svoja specifična etnička svojstva. Specifičnost kategorije “Ostalih” je u tome što u njen sastav ulaze i oni pojedinci koji u ovim procesima žele da učestvuju ne zato što imaju posebna etnička svojstva već zato što se odriču bilo kakvih etničkih svojstava. U tom smislu, kategoriju “Ostalih” čine dvije komponente: nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini i nacionalno neopredijeljeni građani. Drugu komponentu čine građani koji, s obzirom na svoje porijeklo, objektivno ne mogu ili subjektivno ne žele da se svrstaju u jednu od bosanskohercegovačkih nacija, ali i građani koji ne žele da se izjasne kao pripadnici jedne nacije iako bi to, s obzirom na svoje porijeklo, mogli. Kategorija “Ostalih” je, dakle, šira od kategorije nacionalnih manjina.
II. “Ostali” i priroda bosanskohercegovačkog društva Bosanskohercegovačko društvo je segmentirano u smislu da su pojedine društvene grupe, koje se međusobno razlikuju po nekom osnovu, formirale sistem svojih institucija i organizacija u svim oblastima društvenog života i da egzistiraju kao relativno zatvorene cjeline. Taj osnov njihovog međusobnog razlikovanja je, što je najvažnije, doveo do formiranja njihovih političkih organizacija i političkih elita koje na globalnom nivou predstavljaju neku vrstu njihovih “diplomatskih predstavnika” prema ostalim društvenim grupama, globalnom društvu i političkim institucijama države. Takve društvene grupe u Bosni i Hercegovini, koje ćemo nazvati društvenim segmentima (Robert Dal ih naziva subkulturama5), jesu nacije. U političkom i ustavnopravnom smislu, izraz ove segmentiranosti društva po etničkom osnovu je princip konstitutivnosti naroda. Kad se bosanskohercegovačke nacije konstituišu kao politički subjekti, postaju konstitutivni narodi. Na one koji ne pripadaju jednoj od tri bosanskohercegovačke nacije se ne može primijeniti princip konstitutivnosti (“konstitutivnost Ostalih”) iz sljedećih razloga: oni ne čine jednu homogenu društvenu grupu u etničkom smislu, što je osnovni, mada ne i jedini, kriterij od kojeg zavisi stvara115
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
nje društvenih segmenata u Bosni i Hercegovini; oni nemaju sistem svojih institucija i organizacija, niti ga mogu imati, jer takav sistem stvaraju samo društvene grupe koje su homogene6 po jednom svom obilježju (etničkom porijeklu); shodno tome, ne čine jedan od društvenih podsistema u okviru bosanskohercegovačkog društva; nemaju svoje političke organizacije niti svoju političku elitu (odnosno više partijsko-političkih elita). Različit položaj “Ostalih” i konstitutivnih naroda u političkom sistemu Bosne i Hercegovine se može osporavati sa stanovišta ideje univerzalnosti ljudskih prava i sloboda, ali on proističe iz prirode samog društva. To ne znači da ustavnim i zakonskim rješenjima ne treba obezbijediti posebnu zaštitu “Ostalih” i njihovo učešće u procesima odlučivanja. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina obavezuje Bosnu i Hercegovinu, budući da ju je uvrstila u Aneks I svog ustava, da, ukoliko je to potrebno, preduzme odgovarajuće mjere u političkom životu neophodne za postizanje pune i efektivne ravnopravnosti između pripadnika nacionalnih manjina i onih koji pripadaju većini (član 4 stav 2 Konvencije). Ravnopravnost se ogleda u njihovom pravu da sudjeluju u formiranju i vršenju državne vlasti. Segmentiranost bosanskohercegovačkog društva, koja bitno određuje prirodu političkog režima, ne može biti osnov i opravdanje za isključenje “Ostalih” iz procesa političkog odlučivanja. Ona samo može uticati i utiče na njihovu posebnu ulogu u političkim institucijama.
III. Učešće “Ostalih” u političkim institucijama – postojeća i moguća rješenja Ustav Bosne i Hercegovine ne jamči učešće “Ostalih” u sastavu političkih institucija Bosne i Hercegovine.7 Kad su u pitanju dvije najvažnije političke institucije – Parlamentarna skupština i Predsjedništvo – to je sasvim jasno, dok Ustav ne sadrži odredbe o nacionalnom sastavu Savjeta ministara, pa ne predviđa ni moguće učešće “Ostalih” u njemu. a) DOM NARODA PARLAMENTARNE SKUPŠTINE. Građani Bosne i Hercegovine koji pripadaju “Ostalima” mogu biti birani u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, jer Ustav ne predviđa ograničenje pasivnog biračkog prava za izbor u ovu instituciju. Treba, međutim, imati u vidu jednu činjenicu. Poslanici u Predstavničkom domu predstavljaju građane Bosne i Hercegovine kao apstraktne individue, ko116
Učešće “ostalih” u političkim institucijama Bosne i Hercegovine
jima pripada politički subjektivitet, a ne pripadnike određenih društvenih grupa formiranih po etničkom ili neetničkom osnovu. Stoga izbor kandidata koji se opredjeljuju kao “Ostali” u Predstavnički dom ne bi značio da su oni zastupljeni u ovoj instituciji, kao što se ni njegov nacionalni sastav8 ne uzima kao dokaz da su u njemu zastupljeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Da bi “Ostali” bili zastupljeni u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, morali bi imati predstavnike u Domu naroda, jer je on predstavništvo društvenih grupa koje svoj politički subjektivitet temelje na etničkoj posebnosti.9 Ustavnom normom o sastavu Doma naroda krši se član 25 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je i Bosna i Hercegovina prihvatila, čak uvrstila u listu međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama u Aneksu I Ustava. Ovim članom se jamči biračko pravo svim građanima. Dok “Ostali” imaju aktivno biračko pravo pri izboru delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine samo kad su u pitanju delegati iz Republike Srpske, jer njih biraju svi poslanici Narodne skupštine Republike Srpske, bez obzira na to da li pripadaju “Ostalima” ili nekom konstitutivnom narodu (član IV 1a Ustava Bosne i Hercegovine i član 9.12a Izbornog zakona Bosne i Hercegovine), dotle uopšte nemaju pasivno biračko pravo. U tom smislu se može tvrditi da građani Bosne i Hercegovine nemaju jednako biračko pravo prilikom izbora Parlamentarne skupštine. Prijedlozi amandmana sadržani u tzv. aprilskom i butmirskom paketu su sadržali “rješenje” ovog problema. Amandmanom II tzv. aprilskog paketa je, između ostalog, predloženo da Predstavnički dom ima 87 članova, od kojih najmanje tri ne pripadaju konstitutivnim narodima.10 Dom naroda bi imao 21 člana, po sedam iz reda svakog konstitutivnog naroda. Ovo rješenje je neprihvatljivo iz dva razloga. Prvo, pošto je Predstavnički dom predstavništvo građana, nezavisno od njihove nacionalne (ne)pripadnosti, “Ostali” ne mogu polagati pravo na predstavljenost u njemu. Oni treba da ostvaruju svoj politički subjektivitet u Domu naroda, što se ovim amandmanom ne predviđa, tako da diskriminacija ostaje, što je drugi razlog njegove neprihvatljivosti. Ovaj nedostatak se pokušao otkloniti amandanom sadržanim u tzv. butmirskom paketu, kojim se predlaže da Dom naroda ima 21 delegata, od kojih će dvije trećine biti birano u Federaciji a jedna trećina u Republici Srpskoj, bez bližeg određenja njihove nacionalne (ne)pripadnosti. Time se teorijski stvara mogućnost izbora delegata iz reda “Ostalih”, tim prije što amandman predviđa da u Dom naroda mora biti birano najma117
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
nje po šest delegata iz reda svakog konstitutivnog naroda. Odnos političkih snaga u Bosni i Hercegovini, dominacija nacionalnih ideologija i nacionalnih političkih elita ostavljaju malu vjerovatnoću da će “Ostali” imati svoje delegate. Stoga je bolje izričito predvidjeti izbor određenog broja delegata iz reda “Ostalih” u Dom naroda Parlamentarne skupštine, poput rješenja koja predviđaju ustavi entiteta u pogledu sastava Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i Vijeća naroda Republike Srpske. Vjerovatno je da bi u tom slučaju delegati iz reda “Ostalih” bili zastupljeni u manjem broju od delegata iz reda konstitutivnih naroda i da bi imali donekle drugačiju ulogu u procesu odlučivanja. Delegate iz reda “Ostalih” bi birali delegati iz klubova “Ostalih” u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine odnosno Vijeću naroda Republike Srpske. Izabrani delegati bi mogli odlučivati o svim pitanjima iz nadležnosti Doma naroda, osim u slučaju pokretanja postupka zaštite vitalnih nacionalnih interesa. Ova razlika u ulozi delegata iz reda konstitutivnih naroda i iz reda “Ostalih” nije pravedna sa stanovišta političke jednakosti, ali proističe iz prirode bosanskohercegovačkog društva i osnovne funkcije Doma naroda, a to je zaštita interesa koje društveni segmenti u Bosni i Hercegovini (bosanskohercegovačke nacije) smatraju vitalnim za svoj opstanak i političku ravnopravnost. Kad bi “Ostali” mogli definisati svoje vitalne interese i imati takav društveno-politički značaj kao i konstitutivni narodi,11 njihovi delegati u Domu naroda bili bi potpuno ravnopravni s delegatima konstitutivnih naroda. Jedna objektivna razlika utiče na položaj delegata konstitutivnih naroda i delegata iz reda “Ostalih” u procesu odlučivanja u Domu naroda. Delegati iz reda jednog konstitutivnog naroda mogu definisati vitalni interes svog naroda i štititi ga u Domu naroda. Ovo nije slučaj sa delegatima iz reda “Ostalih”, jer oni nemaju odnosno ne moraju imati identične vitalne nacionalne interese. Pitanje koje od strane jevrejskih delegata može biti proglašeno vitalnim za ovu nacionalnu manjinu, na primjer, ne mora biti smatrano pitanjem od vitalnog interesa za Rome ili za one koji se ne žele nacionalno izjasniti. b) PREDSJEDNIŠTVO. Posebno sporan je sastav Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao kolektivnog šefa države i, barem potencijalno, najmoćnije političke institucije u zemlji (Fira, 2002: 92). Građani koji pripadaju “Ostalima” ne mogu biti birani u Predsjedništvo, mada mogu birati njegove članove, čime su diskriminisani u odnosu na pripadnike konstitutivnih naroda. Ovo bi bio problem čak i kad bi šef države imao ceremonijalni 118
Učešće “ostalih” u političkim institucijama Bosne i Hercegovine
položaj u ustavnom sistemu. Pogotovo je problem u situaciji kada su nadležnosti Predsjedništva daleko iznad ceremonijalnih. Jasno je zašto je ustavotvorac obezbijedio svakom konstitutivnom narodu po jedno mjesto u Predsjedništvu. Snaga njihovih političkih elita i suprotne koncepcije o postojanju i obliku državnog uređenja Bosne i Hercegovine su uslovili potrebu njihovog zajedničkog vršenja nadležnosti ove institucije. To, međutim, nije razlog da se jednoj kategoriji građana, samo zbog njihove nacionalne pripadnosti, oduzme isto pravo. Njihova malobrojnost nije opravdanje za oduzimanje pasivnog biračkog prava prilikom izbora ove institucije pošto koncept odsustva diskriminacije postoji upravo zato da bi se onemogućilo oduzimanje ili ograničavanje prava manjinama. Iz ustavnih normi je jasno da svi građani imaju aktivno ali ne i pasivno biračko pravo na izborima za Predsjedništvo. Može se postaviti opravdano pitanje da li je tako u praksi. “Ostali” mogu glasati za jednog kandidata za člana Predsjedništva. Ako znamo da nacionalne političke stranke predlažu kandidate i da oni treba da zastupaju interese svojih konstitutivnih naroda (što ne proističe iz načina njihovog izbora, ali proističe iz načina odlučivanja Predsjedništva, posebno člana V 2d Ustava), pitanje je da li će “Ostali” imati interesa da glasaju za njih. Neki građani iz reda “Ostalih” vjerovatno hoće, pogotovo ako pripadaju kategoriji nacionalno neopredijeljenih, a kandidat za člana Predsjedništva kojeg podržavaju pripada nekoj umjerenoj političkoj stranci ili onoj koja sebe smatra građanskom. Ograničenje pasivnog biračkog prava u Ustavu će vjerovatno voditi ograničenju aktivnog biračkog prava u praksi, pa se postavlja pitanje legitimnosti tako izabranog Predsjedništva (Bakšić-Muftić, 2002: 325). Ako se na čelu države nalazi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, za položaj “Ostalih” su važna dva pitanja: koliko ono ima članova i kako se oni biraju. Neposredan izbor članova Predsjedništva ne može biti prihvatljiv za “Ostale”, jer bi u tom slučaju postojala mogućnost da građani iz reda jednog konstitutivnog naroda, koji je brojno nadmoćan, izaberu člana Predsjedništva iz reda “Ostalih”.12 Tako bi “Ostali” formalno imali svog predstavnika u Predsjedništvu iako ga nisu izabrali.13 Posebno pitanje je da li bi nacionalne političke elite prihvatile da Predsjedništvo ima više od tri člana. Da bi “Ostali” bili predstavljeni, ono bi moralo imati najmanje četiri člana, a najvjerovatnije sedam, jer nacionalne političke elite ne bi prihvatile da u Predsjedništvu imaju isti broj predstavnika kao i “Ostali”.14 Aprilski i butmirski paketi ustavnih amandmana su sadržavali prijedloge kojima se problem diskriminacije “Ostalih” pokušao riješiti formal119
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
nopravno. Ovi amandmani nisu izričito predviđali izbor po jednog Bošnjaka, Hrvata i Srbina u Predsjedništvo, ali je predloženi postupak izbora isključivao mogućnost izbora kandidata iz reda “Ostalih”, jer je svaki klub konstitutivnih naroda u Domu naroda predlagao po jednog kandidata za Predsjedništvo. Sigurno je da ovi klubovi ne bi predlagali kandidate iz reda “Ostalih”, pa bi problem diskriminacije “Ostalih” ostao u praksi. Ukoliko bi Bosna i Hercegovina imala inokosnog šefa države, “Ostali” bi mogli učestvovati u njegovom izboru i kandidovati se za tu funkciju. Zamjena kolektivnog šefa države inokosnim, međutim, zahtijevala bi radikalnu promjenu njegove ustavne pozicije. Prvo, predsjednik Bosne i Hercegovine bi morao biti biran posredno, i to istovremeno u oba doma Parlamentarne skupštine; drugo, njegova ovlašćenja bi morala biti strogo ceremonijalna, što znači da bi najveći dio njih pripao Savjetu ministara. c) SAVJET MINISTARA. Sastav Savjeta ministara je najmanje sporan sa stanovišta prava “Ostalih”. Dva su razloga za to. Prvo, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži detaljne odredbe o Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, niti ga tretira kao instituciju čija se politička moć može porediti sa onom koju imaju Predsjedništvo ili Parlamentarna skupština. Već sama činjenica da ustavna uloga Savjeta ministara nije normirana u posebnom članu Ustava, nego u članu V, koji je posvećen Predsjedništvu, jasno svjedoči o intenciji ustavotvorca da Savjetu ministara odredi drugorazrednu ulogu u podjeli funkcija izvršne vlasti. Drugo, budući da su ustavne norme o Savjetu ministara šture, Zakon o Savjetu ministara Bosne i Hercegovine je morao urediti i neka pitanja koja inače pripadaju ustavnoj materiji, kao što su definicija ustavnog položaja i političke uloge Savjeta ministara i njegove nadležnosti. Donošenje zakona o Savjetu ministara Bosne i Hercegovine bi bilo nužno bez obzira na ove nedostatke ustavnog normiranja. Važeći Zakon o Savjetu ministara Bosne i Hercegovine je donesen nakon donošenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, usvajanja amandmana na ustave entiteta koji su proizašli iz te odluke i djelimične normalizacije prilika u Bosni i Hercegovini koja je omogućila da se, samoinicijativno ili pod pritiskom različitih međunarodnih institucija, počne razmišljati o nepovoljnom položaju “Ostalih”. Zakon o Savjetu ministara Bosne i Hercegovine u članu 6 predviđa da će konstitutivni narodi biti jednako zastupljeni u njegovom sastavu, dok će najmanje jedno mjesto ili funkcija generalnog sekretara pripasti “Ostalima”. Ni ovo rješenje nije do kraja dosljedno, jer ne zahtijeva da “Ostali” 120
Učešće “ostalih” u političkim institucijama Bosne i Hercegovine
moraju imati jednog člana Savjeta ministara. Funkcija generalnog sekretara Savjeta ministara ne omogućava “Ostalima” da ravnopravno učestvuju u vršenju funkcija izvršne vlasti koje su povjerene ovoj instituciji, pa bi bilo bolje da im se jamči pravo na određen broj mjesta u Savjetu ministara, čime bi bili u prilici da učestvuju u određivanju državne politike.
Zaključak Uprkos tome što nauka i politička javnost uočavaju neodrživost postojećih ustavnih rješenja, teško je odgovoriti da li će i u kojoj mjeri biti izmijenjene diskriminatorne odredbe Ustava koje “Ostalima” ne jamče ista politička prava kao i konstitutivnim narodima. Dosadašnji pregovori nacionalnih političkih elita o ustavnim reformama, pretočeni u aprilski paket ustavnih amandmana, pokazali su nedovoljnu zainteresovanost za suštinske promjene ustavnopravnog položaja “Ostalih”. Razvijenost civilnog društva i svijesti pojedinca o različitim interesima i društvenim funkcijama koje vrši, ili postojanje snažne građanske političke elite, za koju bi bilo “prirodno” da štiti interese “Ostalih”, činioci su koji bi znatno doprinijeli poželjnoj i potrebnoj promjeni. Kako ovi činioci nisu razvijeni ili još uvijek ne postoje, čini se kako bi se promjena ustavnopravnog položaja “Ostalih” prije mogla dogoditi kao posljedica pritiska spoljnih činilaca nego kao rezultat domaće političke svijesti i političkog konsenzusa. Bilješke Termin “Ostali” je po sebi ponižavajući i diskriminatoran, a nije ni teorijski zasnovan. Stoga ga, po mom mišljenju, treba zamijeniti terminom “nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljeni”, koji precizno određuje koga obuhvata ova kategorija građana Bosne i Hercegovine, a nije ponižavajući i diskriminatoran. 2 Pojedini autori (Bogdanović, 2008) opravdano ukazuju na jednu zanimljivost koja samo na prvi pogled ima jezički karakter. Dok se u tekstu Ustava na engleskom jeziku riječ “Ostali” (“Others”) piše velikim početnim slovom, dotle se u pojedinim prevodima na naš jezik ona piše malim slovom. Tako u prevodu teksta Ustava koji je dostupan na internet prezentaciji Ustavnog suda Bosne i Hercegovine piše “u zajednici s ostalima” a ne “u zajednici sa Ostalima”, što implicira odbijanje da se “Ostalima” prizna bilo kakav identitet kao posebne 1
121
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
3
4
5
6
7
8
9
10
društvene grupe koja, pored konstitutivnih naroda, ima pravo da učestvuje u vršenju državne vlasti kao poseban politički subjekt. Autori u Bosni i Hercegovini se slažu u tome da su “Ostali” (i ne samo oni) diskriminisani prihvaćenim sastavom i načinom izbora pojedinih političkih institucija (Miljko, 2006; Bakšić-Muftić, 2002; Seizović, 2007; Trnka, 2006). Jasno je da je Ustav Bosne i Hercegovine oktroisan i da konstitutivni narodi, “Ostali” i građani ni na koji način nisu učestvovali u njegovom donošenju, ni tako što su prethodno ovlastili svoje političke elite da to učine samostalno ili uz učešće nekih drugih subjekata, ni tako što su naknadno na referendumu prihvatili taj ustav. No, kako je ustavotvorac, očito iz ideološko-političkih razloga, morao insistirati na demokratskom načelu suverenosti građana (a u našem slučaju i konstitutivnih naroda), on je u preambuli pošao od fikcije da su nacionalne političke elite imale mandat da u Dejtonu prihvate Ustav Bosne i Hercegovine. Robert A. Dahl, Political Oppositions in Western Democracies, prema Arend Lijphart, Non-Majoritarian Democracy: A Comparison of Federal and Consociational Theories, “Publius: The Journal of Federalism”, No. 15/85, Philadephia, 1985 Jasno je da su i bosanskohercegovačke nacije (“konstitutivni narodi”) unutar sebe diferencirane po više osnova, na primjer po klasno-socijalnom, i da ne predstavljaju homogene društvene grupe. O njihovoj homogenosti se može govoriti samo u tom smislu što se one po jednom elementu – etničkom porijeklu i njegovim pratećim elementima – razlikuju od preostale dvije društvene grupe. Pojedine međunarodne institucije su i prije donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava ukazivale na diskriminatorne odredbe članova IV i V Ustava. Tako je Savjetodavni komitet Savjeta Evrope usvojio Mišljenje o primjeni Okvirne konvencije o zaštiti prava nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini još 2004. godine, a Savjet Evrope je, u 14. izvještaju o Bosni i Hercegovini iz 2008. godine, ukazao da se ustavnim normama o sastavu Predsjedništva i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine krši Protokol br. 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. U Predstavničkom domu biranom na izborima 2006. godine se nalazi 22 Bošnjaka, 14 Srba i 6 Hrvata. (Internet prezentacija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, http://www.parlament.ba/index2.php?opcija=sadrzaji&id= 4&jezik=s) U slučaju Bosne i Hercegovine, pravo da budu predstavljeni u Domu naroda treba da imaju i oni koji se ne žele opredijeliti za pripadnost određenoj naciji ili nacionalnoj manjini. Naime, u modernim ustavnim sistemima svako ima pravo da se opredijeli i izjasni kao pripadnik nacije ili nacionalne manjine ili da odbije da to učini. Korištenje prava na slobodno nacionalno opredjeljenje bi izgubilo smisao ukoliko bi individue koje odbiju da to učine imale manja politička prava od onih koji to pravo iskoriste. Butmirski paket amandmana sadrži slično rješenje – od 87 članova Predstavničkog doma, najmanje tri ne bi pripadala konstitutivnim narodima, s tim što
122
Učešće “ostalih” u političkim institucijama Bosne i Hercegovine
11
12
13
14
bi najmanje dva bila birana u Federaciji BiH, a najmanje jedan u Republici Srpskoj. Pojam vitalnog nacionalnog interesa je, imajući u vidu višestruku diferencijaciju izvršenu u okviru svake nacije, jednim dijelom neodrediv i suvišan. On ipak ima smisla ukoliko svaka nacija teži da postigne dva cilja – da spriječi vlastitu asimilaciju odnosno očuva svoj nacionalni identitet, te da osigura ravnopravnost u političkim procesima. “Ostali” ne mogu imati vitalni nacionalni interes u ovom smislu jer nemaju nacionalni identitet kao cjelina. Osim toga, oni nemaju svoju političku elitu koja bi zahtijevala promjenu njihovog ustavnopravnog i političkog položaja i koja bi mogla dovesti u pitanje funkcionisanje političkih institucija države ukoliko njeni zahtjevi ne budu ispunjeni. Prema popisu iz 1991. godine, u Bosni i Hercegovini je bilo 7,9% Jugoslovena i pripadnika nacionalnih manjina (Crnjanski-Vlajčić, 2009: 119). Ovaj problem se već pojavio na izborima 2006. godine prilikom izbora člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Dovoljno je ukazati na sastav predratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u kome su Jugosloveni imali jednog predstavnika, a ova institucija je imala sedam članova.
Literatura Bakšić-Muftić, Jasna (2002): Sistem ljudskih prava. Sarajevo: Fond otvoreno društvo i Magistrat. Bogdanović, Sanja (2008): Perspektive ravnopravnosti “ostalih”. Puls demokratije, http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=952&l=bs (pogledano 22. januara 2010). Case of Sejdić and Finci vs. Bosnia and Herzegovina, Internet prezentacija Evropskog suda za ljudska prava, http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?item= 13&portal=hbkm&action=html&highlight=Bosnia%20%7C%20Herzegovina& sessionid=43500390&skin=hudoc-en. Crnjanski-Vlajčić, Katarina (2009): Položaj nacionalnih manjina u političkom sistemu, u S. Gavrić, D. Banović, C. Krause (ur.) Uvod u politički sistem Bosne i Hercegovine – izabrani aspekti. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar – Fondacija “Konrad Adenauer” u BiH. Fira, Aleksandar (2002): Enciklopedija ustavnog prava bivših jugoslovenskih zemalja. Tom 4 Ustavno pravo Bosne i Hercegovine. Novi Sad: Srpska akademija nauka i umetnosti – Agencija “Mir”. Izborni zakon Bosne i Hercegovine, “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 23/01, sa izmjenama, dopunama i ispravkama objavljenim u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, br. 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06 i 24/06.
123
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Lijphart, Arend (1985): Non-Majoritarian Democracy: A Comparison of Federal and Consociational Theories. Publius: The Journal of Federalism (15): 3-15. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Internet prezentacija Vrhovnog suda Srbije, http://www.vrh.sud.rs/upload/documents/Zakoni/Medjunarodni%20pakt%20o%20gradjanskim%20i%20politickim%20pravima.pdf. Miljko, Zvonko (2006): Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (vidjeti Internet prezentaciju Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, http://www. bh-hchr.org/Dokumenti/Evrop%20konven%20za%20zastitu%20nacion%20 manjina.doc) Pobrić, Nurko (2000): Ustavno pravo. Mostar: Slovo. Prijedlog amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine iz 2006. godine, Internet prezentacija The Dayton Peace Accords Project, http://www.daytonproject.org/ publications/tp_publication.php?id=140. Seizović, Zarije (2007) Constitutional reform in Bosnia and Herzegovina “Civil state” of constituent peoples. Društvena istraživanja (1): 31-34. Trnka, Kasim (2006): Ustavno pravo. Sarajevo: Fakultet za javnu upravu. Ustav Bosne i Hercegovine Zakon o Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 30/03.
Summary Constitutional and political position of the “Others” is determined by the Preamble of the Constitution of Bosnia and Herzegovina as well as constitutional rules about composition, method of election and method of decision-making of political institutions. By enacting inequality of the “Others”, the Constitution is inconsistent because it explicitly forbids discrimination. It is also opposite to international documents on human rights which are part of our constitutional system. Previous amendments didn’t comprehend solution of the discrimination of the “Others” issue, especially regarding their passive voting right. The reason for this mostly lays in partition of the Bosnian society, lack of interest of national political elites for the “Others”, because they are not their electoral base, and the fact that the “Others” didn’t constitute themselves as particular social segment with its own political representatives. Amendments on Constitution of Bosnia and Herzegovina should secure universality of voting right, which means that the “Others”, who should be called “national minorities and nationally neutral”, should be represented in all political institutions of Bosnia and Herzegovina. Particular problem will be their representation in Presidency, where it is questionable whether they could ever be effectively represented in collective head of state.
124
Presuda Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine: quo vadis?
Dr. iur. NEDIM ADEMOVIĆ
Sažetak Evropski sud za ljudska prava je 22. decembra 2009. godine usvojio konačnu odluku u predmetu Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina mora eliminirati diskriminaciju “Ostalih”. Međutim, postavlja se više veoma interesantnih, ali prije svega teških pitanja koja se tiču institucionalnog okvira, pravne tehnike provođenja te materijalnopravnih standarda koji se moraju poštovati. Također, ne manje bitno jest pitanje da li ova presuda predstavlja poruku da još određene (ustavno)pravne konstrukcije nisu više opravdane s tačke gledišta standarda ustavnih prava i sloboda. Odgovor na ova pitanja je veoma težak. Razlog je činjenica da pravo i politika otvaraju mnoge alternative pristupu ovom problemu, o čemu ne postoji politički konsenzus. Ipak, manevarski prostor za pravne stručnjake i političare je relativno sužen, s jedne strane savremenim standardima ustavnog i međunarodnog prava, a s druge strane prihvaćenim bosanskohercegovačkim standardima, koji su prikazani na najplastičniji način u odlukama Ustavnog suda BiH.
I. Uvod Presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu i kao: ESLJP) Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je utvrđeno da Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BiH) ima diskriminacijski ustav, stavlja cijelu državu BiH pred novi izazov. Izvršenje ove presude treba da pokaže još jednom da li je država, prije svega njene političke snage, spremna da dokaže da u BiH funkcioniraju demokratski politički sistem i pravna dr125
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
žava, koji se baziraju na poštivanju ljudskih prava i sloboda. To su osnovni preduvjeti za ravnopravno članstvo u Vijeću Evrope i za napredak države u procesima integracije u Evropsku uniju. Povodom Međunarodnog dana izbora, Gary D. Robbins, šef misije Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi u BiH, naglasio je, inter alia, da presudu ESLJP-a treba posmatrati “ne samo kao obavezu poštivanja ljudskih prava i vladavine zakona […] već i kao priliku, veliku priliku da se poboljša postojeći sistem kako bi se osiguralo poštivanje prava svih građana BiH” (Oslobođenje, 5. 2. 2010, str. 2). Prema tome, izvršenje ove presude ima ne samo politički i (međunarodno)pravni značaj nego i simbolički značaj. Ona je izazov i slika u ogledu stanja demokratije. Da bi se ova presuda izvršila, potrebno je, između ostalog, uspostaviti akcioni plan unutar kojeg se ne mogu zaobići tri elementa: institucionalni okvir, formalnopravni (ili tehničkopravni) i materijalnopravni standard. Utvrđivanje ovih elemenata trebaju da nam daju odgovor ko, na koji način i šta to treba mijenjati u pravnom sistemu BiH da bi se presuda izvršila.
I. Pravnotehnički problem: dvostruki efekt presude Sejdić i Finci protiv BiH a. Sistemsko rješavanje problema putem tzv. orijentacionog dejstva presude ESLJP-a Nema sumnje da nam je presuda Sejdić i Finci protiv BiH poručila da etno-reprezentativni model vlasti, uz potpuno isključenje “Ostalih”, predstavlja model koji je možda bio opravdan u momentu pisanja Ustava, 1995. godine. Danas više nije (Sejdić i Finci protiv BiH, od 22. 12. 2009. godine, st. 45. et sequ). Tako, Sud poručuje “da se nijedna vrsta različitog postupanja koja se isključivo ili u kritičnom obimu zasniva na etničkom porijeklu pojedinca ne može objektivno opravdati u savremenom demokratskom društvu koje je izgrađeno na principima pluralizma i poštovanja različitih kultura” (stav 44). Nadalje, Sud nam ukazuje na mišljenja Venecijanske komisije koja jasno pokazuju da postoje takvi mehanizmi podjele vlasti koji ne vode automatski do potpunog isključenja predstavnika ostalih zajednica (stav 48). Prema tome, ESLJP naglašava da se kolektivna prava nikada ne mogu provoditi na račun drugih kolektiviteta, pa čak ni pojedinca. Drugim riječima, individualna ljudska prava i slobode ne mogu se 126
Presuda Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine: quo vadis?
kršiti na račun uživanja kolektivnih prava. Takav sistem se ne može tolerirati, on se mora iskorijeniti iz pravnog okvira BiH. Nažalost, taj zadatak nije jednostavan. Model á la Predsjedništvo ili Dom naroda može se uočiti u skoro svakom dijelu vlasti, po vertikalnoj ili horizontalnoj liniji. On se mora, štaviše, iskorijeniti i iz načina razmišljanja većine građana BiH, jer su se godinama navikli na ovaj modus vivendi. Dodatno, prijašnje ili aktuelne vlasti tumače i priznaju elemente složene organizacije države kao dodatne etničke principe institucionalnog organiziranja. Drugim riječima, entiteti se priznaju kao etno-teritorijalne osnove za institucionalizaciju vlasti (više o tome vidi: Marko, Joseph, 2006). Da je to tačno, potvrđuje primjer i sa najvišom sudskom instancom u BiH – Ustavnim sudom BiH: isključivo “federalni” sastav Ustavnog suda BiH (vidi član VI/1.a) Ustava BiH) pretvoren je u entitetski, etno-teritorijalni sastav, jer je opšte prihvatljivo da dvoje Srba dolaze isključivo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), a svoje Bošnjaka i dvoje Hrvata isključivo iz Federacije BiH. Štaviše, on je i formaliziran (uporedi i odredbe člana 42. stav 2, člana 90. stav 3. i člana 87. Pravila Ustavnog sud BiH (“Sl. gl. BiH” br. 60/05, 64/08 i 51/09). Prema tome, ovom problemu je potrebno prići prije svega ozbiljno, sistemski i institucionalno, te “pročešljati” pravni sistem BiH u okviru jedne sveobuhvatne akcije i tako ga dovesti u sklad sa presudom Sejdić i Finci protiv BiH. Ova vrsta obaveze proizlazi iz tzv. orijentacionog dejstva presude ESLJPa. Naime, ESLJP želi da ne samo BiH nego i druge države članice iste ili slične slučajeve otklone a da se ne vode pojedinačni postupci pred ESLJPom, jer to nije cilj prisilne jurisdikcije Suda. Prema tome, radi se o “indirektnom dejstvu” presude! Presuda, kao takva, nema obavezujuće dejstvo na druge slučajeve, međutim ima Evropska konvencija za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: EKLJP) na način kako je to ESLJP protumačio u konkretnoj presudi (Grabenwarter, Christoph, 2003, str. 117. i dalje). b. Minimalistički ili formalnopravni pristup Formalno uzimajući presudu ESLJP-a, država mora otkloniti diskriminaciju aplikanata i omogućiti im, po potrebi, da se kandidiraju za Predsjedništvo BiH ili Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Prema tome, potrebno je razmisliti o eventualnim načinima rješavanja ovog problema. 127
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
i.
DA LI JE ZA IZVRŠENJE PRESUDE POTREBNO MIJENJATI USTAV BIH I IZBORNI ZAKON ILI NE
U javnosti, na političkim, stručnim i drugim raspravama i diskursima, pojavile su se, između ostalog, dileme i pitanja pravnotehničkog karaktera problema implementacije presude Sejdić i Finci protiv BiH. Naime, neki su iznijeli tvrdnju da se novi opći izbori, koji su zakazani u 2010. godini, mogu provesti i tzv. direktnom primjenom EKLJP-a [(član II/2. Ustava BiH glasi: “Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima” (naglasak autora)]”, te da promjena Ustava BiH nije ni potrebna (mada poželjna). Ovakve izjave su djelimično rezultat pritiska koji Vijeće Evrope s razlogom pravi na odgovorne vlasti u BiH, jer želi da se ova veoma gruba diskriminacija po etničkom osnovu što prije eliminira. Da bismo dali odgovor na ovo pitanje, potrebno je poći od pojma “direktna primjena” EKLJP-a. Jer, ukoliko bismo došli do zaključka da ne postoje bilo kakve (ustavno)pravne prepreke da se EKLJP direktno primjenjuje, onda bi se implementacija odluke zaista mogla provesti na način da se izbori provedu direktno na osnovu relevantnih odredbi ovog međunarodnopravnog instrumenta. Naravno, time bi se samo djelimično i privremeno riješio problem. ii.
ŠTA ZNAČI “DIREKTNA PRIMJENA” I “PRIORITET” EKLJP-A (ČLAN II/2. USTAVA BIH)
Neposredna primjenjivost prava iz EKLJP-a, prema članu II/2. Ustava BiH, prije svega, znači da za primjenu materijalnopravnog segmenta EKLJP-a nije potreban poseban akt zakonodavca za njihovo uvođenje u pravni sistem, za razliku od ostalog ugovornog međunarodnog prava koje se mora ratificirati – član IV/4. d) Ustava BiH (prvi zaključak: EKLJP-a ne mora biti ratificiran). Nadalje, uzimajući u obzir da EKLJP ima rang Ustava BiH, svi državni organi, a prije svega sudovi, morali bi uzimati u obzir prava iz EKLJP-a prilikom donošenja odluka, a također bi morali kontrolirati da li je određena norma – koja je odlučujuća za neki konkretan slučaj – u skladu s EKLJP-om i, svakako, da li je u skladu sa ostatkom Ustava BiH (Ustavni sud BiH, AP 3182/06, tač. 11. i 42). Usto, iz člana II/6. u vezi s članom II/1. Ustava BiH može se izvući ustavnopravni nalog za sve državne organe 128
Presuda Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine: quo vadis?
da sve pravne akte koji su suprotni EKLJP-u ukinu ili izmijene. Član II/6. u vezi sa čl. II/1. i II/2. Ustava BiH propisuje obavezu da se poštuju ustavnopravni standardi iz EKLJP-a bez izuzetka (Ustavni sud BiH, AP 946/04, tačka 6). Ovakav zaključak proizlazi iz opravdanog monopolističkog položaja Ustavnog suda BiH da odlučuje o ustavnosti. Ovaj nalog Ustavni sud BiH je proširio, štaviše, i na sve ostalo ustavno pravo, kao i na ustavnopravne i opće principe međunarodnog prava koji su sastavni dio Ustava BiH (Ustavni sud BiH, U 4/04, tač. 54, 62; drugi zaključak: svi državni organi moraju svakodnevno uzimati u obzir EKLJP, kao i cijeli Ustav BiH). Sasvim je drugo pitanje da li državni organi imaju pravo da zanemare primjenu konkretnog zakona ako dođu do zaključka da je on suprotan EKLJP-u. Ako bi to bilo moguće za prava i slobode iz EKLJP-a, onda bi to moralo biti moguće i za cjelokupno ustavno pravo. Jer, Ustav BiH ne sadrži normativno-hijerarhijske razlike između EKLJP-a i ostatka Ustava BiH (Ustavni sud BiH, U 5/04, tačka 14;1 treći zaključak: EKLJP nema viši normativno-hijerarhijski rang od ostatka Ustava BiH), te se neposredno i na isti način primjenjuje na cijeloj teritoriji države, dakle i u entitetima, te derogira svaki niže rangirani protuustavni zakon [član III/3.b) 1. rečenica Ustava BiH]. Direktna primjena Ustava BiH, uključujući EKLJP (čak i kada bi imala viši normativno-hijerarhijski rang), nedozvoljena je iz više razloga, od kojih ćemo navesti dva najvažnija! Član I/2. Ustava BiH propisuje princip pravne države. Princip pravne države se, prije svega, temelji na principu pravne sigurnosti i zakonitosti (obaveza poštivanja zakona). Princip zakonitosti nalaže svim državnim organima da poštuju one zakone koji su na snazi. Prema tome, ustavnopravni kvaliteti EKLJP-a (u smislu ustavnog položaja, “direktne primjene” i “prioriteta”) ne smiju voditi ka tome da bilo koji državni organ (upravni organi i sudovi) ne primijeni pravne propise za koje on smatra da su protivni EKLJP-u. Konkretna prednost direktne primjene ljudskih prava i sloboda u pojedinom slučaju ne smije da prevagne nad pravnom nesigurnošću koja se može proizvesti takvim postupanjem. U skladu s tim, direktna primjena ljudskih prava i sloboda te supremacija Ustava BiH i ljudskih prava i sloboda ne mogu voditi ka tome da upravni organi i sudovi imaju pravo da incidentalno (u pojedinačnim slučajevima) stavljaju van snage pozitivo pravo, već ih obavezuju da Ustav BiH i ljudska prava i slobode uvijek uzimaju u obzir, te da u slučaju mogućnosti višestrukog tumačenja običnog prava izaberu ono koje je u skladu sa Ustavom BiH (četvrti za129
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
ključak: principi pravne države ne dozvoljavaju da se propisi pozitivnog prava incidentalno stavljaju van snage). Ako se određeni pravni akt ne može ni u kojem slučaju protumačiti na ustavan način (peti zaključak: obaveza tumačenja važećih pravnih propisa u skladu sa Ustavom BiH), moraju se pokrenuti procedure da se takav pravni akt dovede u sklad sa Ustavom BiH (šesti zaključak: obaveza dovođenja važećih pravnih propisa u sklad sa Ustavom BiH). To se može učiniti ili na način da donosilac akta izvrši usklađivanje ili da Ustavni sud BiH, kao organ koji ima monopol u zaštiti Ustava BiH, donese odluku u jednom od predviđenih postupaka, te naredi usklađivanje ako je ono nužno. iii. IZVRŠENJE PRESUDE SEJDIĆ I FINCI PROTIV BIH DIREKTNO NA OSNOVU EKLJP-A?
Na osnovu egzaktno izvedenih šest zaključaka možemo tvrditi da izvršenje presude Sejdić i Finci protiv BiH direktno na osnovu EKLJP-a nije moguće. Centralna izborna komisija ima obavezu da poštuje relevantne odredbe Izbornog zakona BiH sve dok su one na snazi. S druge strane, a polazeći od toga da je sva državna vlast svjesna zaključaka ESLJP-a iz ove presude, država ima pozitivnu obavezu da izmijeni relevantne odredbe. Naravno, postavlja se sljedeće pitanje: da li je moguće provesti presudu mijenjajući samo Izborni zakon BiH, a ne i sam Ustav BiH. iv. IZVRŠENJE PRESUDE SEJDIĆ I FINCI PROTIV BIH SAMO NA OSNOVU IZMJENE IZBORNOG ZAKONA BIH?
Da bismo dali odgovor na ovo pitanje, potrebno je da pobliže analiziramo meritornu odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2678/06 (od 29. 9. 2009. godine), koju je donio rješavajući apelaciju Stranke za BiH. Predmet ove apelacije je bila odluka Centralne izborne komisije kojom je gospodinu Pilavu, inače Bošnjaku iz RS-a, uskraćeno pasivno pravo glasa za Predsjedništvo BiH. Ustavni sud BiH se proglasio nadležnim za raspravljanje ovog predmeta, međutim većinom glasova odbio je apelaciju. Ustavni sud BiH je zauzeo stav da dio Ustava BiH, prije svega relevantne odredbe EKLJP-a, daje nekim grupama pasivno pravo glasa, međutim druge odredbe Ustava BiH (prije svega član IV i član V) to pravo uskraćuju. Prema tome, radi se o ustavnoj antinomiji (u vezi sa antinomijama Ustava BiH vidi više kod Šarčević, Edin, 2009, str. 75. i dalje.). Važući javni interes i uzimajući u ob130
Presuda Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine: quo vadis?
zir princip proporcionalnosti u korist jednih i drugih odredbi, Ustavni sud BiH je zaključio da osigura prednost ovoj grupi odredbi koje uskraćuju pasivno pravo glasa. Drugim riječima, odredbe člana IV i člana V Ustava BiH su bile odlučujuće za restriktivno tumačenje EKLJP-a. S druge strane, ESLJP, metodološki pristupajući na isti način, došao je do drugačijeg zaključka. ESLJP je dao prednost EKLJP-u, smatrajući da ratio koji stoji iza odredbi člana IV i člana V Ustava BiH ne može biti opravdanje za takvo tumačenje EKLJP-a (stav 47. presude). Na osnovu navedenog možemo zaključiti da pitanje pasivnog prava glasa određenih etničkih grupa ili grupa građana nije apsolutno isključeno u Ustavu BiH, već je proturječno riješeno: EKLJP, kao dio Ustava BiH, daje pravo, druge odredbe (čl. IV i V) Ustava BiH to pravo ograničavaju. U ovakvim situacijama, pravilno tumačenje Ustava BiH je mogući izlaz iz kontradiktorne situacije, jer jezička formulacija, uz potporu drugih vidova tumačenja, može unijeti harmoniju unutar ustavnog teksta. U korist davanja prednosti EKLJP-u trebalo bi se poslužiti sistemskim, funkcionalnim (ciljnim, teleološkim) tumačenjem Ustava BiH, a zanemariti značaj historijskog tumačenja, koje je bilo presudno u predmetu AP 2678/06. Samim tim dolazimo do zaključka da je izvršenje presude ESLJP-a Sejdić i Finci protiv BiH moguće izvršiti isključivo izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH, koje bi bile u skladu sa standardima EKLJP-a. Parlamentarna skupština BiH, kao što je prethodno navedeno, ima pravo ali i obavezu da tumači Ustav. Donoseći odluku o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH Parlamentarna skupština BiH bi morala dati svoje viđenje Ustava BiH.2 Međutim, ovim se situacija u vezi sa izvršenjem presude ESLJP-a Sejdić i Finci protiv BiH suštinski ne olakšava puno, već samo procesno. Zašto? Izvršenje presude putem izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH ili izmjena i dopuna Ustava BiH podrazumijeva isti zadatak – smisliti kako to suštinski riješiti. Kao što smo rekli, nalaženje tog rješenja je veoma teško. “Jedina razlika” u ovom pristupu jeste činjenica što postupak izmjena i dopuna jednog zakona nije ista kao i postupak izmjena i dopuna Ustava BiH. Ovaj prvi je mnogo jednostavniji. Međutim, različite procedure, prije svega potrebna većina (vidi član IV/3. i član X Ustava BiH), kao i mogućnost preglasavanja pojedinih relevantnih grupa u postupku donošenja običnih zakona (u vezi s tim, vidi Mišljenje Evropske komisije za demokratiju kroz pravo, CDL-AD (2005) 004, od 11/12. marta 2005. godine, st. 11, 15, 29, 34. i dalje) mogu imati veliki utjecaj. Uzimajući to u obzir, s jedne, kao i značaj 131
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
ovog pitanja, s druge strane, te činjenicu da bi se ovo pitanje bez izmjena i dopuna Ustava BiH moglo riješiti samo ako upotrijebimo ekstremno “pravničko gimnasticiranje”, te, na kraju krajeva, i očekivanja svih političkih faktora i međunarodne zajednice, skloniji smo reći da bi izvršenje presude Sejdić i Finci protiv BiH samo na osnovu izmjene Izbornog zakona BiH pravno bilo moguće, ali ne i politički ispravno.
II. Prvi preduvjet za izvršenje presude Finci i Sejdić: pravilno tumačenje (fiktivnog) ustavotvorca iz 10. alineje Preambule Ustava BiH Preambula Ustava BiH ima normativni karakter (Ustavni sud BiH, U 5/98-III, tačka 17. et sequ), što je dosta neuobičajeno za jedan ustavni akt. Ona je, zapravo, nabrajanje osnovnih vrijednosti i ciljeva međunarodnog i ustavnog prava te osnovnih društvenih vrijednosti i ciljeva za koje bi se negdje drugdje smatralo da su sami po sebi razumljivi, ali koji u ovom slučaju treba da daju trajan pečat Ustavu i budućnosti zemlje. Preambula određuje i nosioca ustavotvorne vlasti, u zadnjoj, 10. alineji, i to na sljedeći način: Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows:3
Zanemarujući mnoge manjkavosti procesa donošenja i nastanka Ustava BiH, koje generalno bacaju sumnje u njegov legitimitet,4 kada se pročita ova zadnja alineja jasno se može uočiti da legitimitet ustavnom aktu ne daje isključivo politički narod, državna nacija ili apstraktni građanin, već, prije svega, u Ustavu BiH na specifičan način određene etničke skupine koje uživaju državotvorni karakter, a koje se zovu konstitutivni narodi, a tek zatim “Ostali” te građani Bosne i Hercegovine. Ovakva formulacija nije uobičajena, jer ustavotvorna vlast, u principu, uvijek mora referirati na stvarnu naciju kao političku cjelinu (Šarčević, 2009: 9). Takav pristup imaju i sve članice Evropske unije (upor. Šarčević, 2009: 15. i dalje). Prema tome, blago rečeno, radi se o određenoj vrsti izuzetka u evropskom standardu.5 Pripadnost konstitutivnim narodima se u BiH određuje na osnovu subjektivnih kriterija, tj. na osnovu opredjeljenja (Šarčević, 2009: 35). Oni koji po opredjeljenju ne pripadaju konstitutivnim narodima su “Ostali”. Pre132
Presuda Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine: quo vadis?
ma tome, prve dvije kategorije (konstitutivni narodi i “Ostali”) određene su prema etničkom kriteriju.6 U “Ostale” mogu spadati, prije svega, (a) pripadnici formalnopravno priznatih, i (b) nepriznatih nacionalnih manjina,7 kao i (c) bh. državljani koji ne žele da se izjasne kao pripadnici bilo kakve etničke zajednice (neopredijeljeni) ili prosto nemaju etničku pripadnost.I, naravno, postavlja se pitanje ko su “građani”. Na prvi pogled mogli bismo pomisliti da pripadnici konstitutivnih naroda ili “Ostalih” nisu građani, jer 10. alineja jednostavno spominje tri različite kategorije. Ovo nije tačno prosto zbog činjenice da bi ovo tumačenje bilo suprotno klasičnom pojmu “građanin”, koji označava svaku osobu koja ima državljanstvo BiH i uživa politička prava u njoj (civis). Štaviše, polazeći od klasičnog pojma građana, a uzimajući u obzir analizu ostalih ustavnih odredbi, Bošnjaci, Hrvati i Srbi su više građani nego ostali, jer uživaju više političkih prava i imaju više mogućnosti da djeluju na politički život zemlje nego bilo koji drugi građanin koji ne pripada jednom od ova tri naroda. Pojavljivanje izraza “i građani” treba shvatiti kao želju stvarnog autora Ustava BiH da kao (fiktivnog) ustavotvorca prikaže sve ljude iz BiH koji prihvaćaju ustavni akt po dvostrukom kriteriju, tj. identitetu: kao (ne) pripadnici etničkih skupina i kao građani. Ova ustavnopravna tehnika koristila se i ranije, u prijašnjim ustavima BiH. Naime, kao ustavotvorac prezentirani su državljani po osnovu više različitih identiteta. Tako, Ustav iz 1974. godine ukazuje na to da Ustav donosi Skupština Socijalističke Republike BiH (“Sl. gl. SRBiH” broj 4/74.), ali u Preambuli i Uvodnom dijelu polazi od toga da ona izražava volju stvarnog ustavotvorca, kao nalogodavca formalnom ustavotvorcu, a to su radni ljudi i građani, narodi Bosne i Hercegovine – Hrvati, Srbi i Muslimani – i pripadnici drugih naroda i narodnosti iz Jugoslavije. Prema tome, u Ustavu iz 1974. godine ustavni tekst je legitimiran od državljana BiH po osnovu tri kriterija: građanskom, etničkom i (radno)klasnom. U tom smislu treba shvatiti i zadnju, 10. alineju Preambule Ustava BiH. Ona je izraz relevantnog multi-identiteta državljana BiH, koji je autoru ustavnog akta bio od posebnog značaja. Ona ujedno održava i osnovnu filozofiju, ali i problem ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine – kompromis i harmoniju etničkog i građanskog modela ustavnopravnog uređenja, kompromis između etnokratije i građanskog društva. Veoma je bitno da se pođe od ove premise kada se razmatraju ostala ustavnopravna pitanja. Naime, Preambula nam ukazuje da se ne može uspostaviti niti jedan niti drugi model u potpunosti (etno-reprezentativni versus građan133
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
ski), već da se oni moraju pomiriti putem kompromisne formule (Ustavni sud BiH, U 5/98-III, tačka 104). Osim toga, unutar etničkog modela, jasno nam je da se odnosi snaga između pripadnika konstitutivnih naroda, s jedne, i nacionalnih manjina, s druge strane, također moraju izbalansirati, pri čemu Ustav BiH jasno pravi razliku između ove dvije kategorije. To može imati utjecaja kod konkretnih rješenja formule (Ustavni sud BiH, U 5/98-III, tačka 53). Iako je bitno da Ustav BiH polazi od činjenice kompleksnosti bosanskohercegovačkog društva, mnogo je teže “pretočiti” ovu činjenicu u funkcionalan ustavnopravni sistem, u kojem će “svako moći naći svoje mjesto”. Odluka o kojoj je i riječ u ovom tekstu upravo na to ukazuje – ustavni tekst u današnjim okolnostima pokazuje debalans u korist etničkog rješenja.
III. Praksa Ustavnog suda BiH: orijentir za izvršenje presude Sejdić i Finci protiv BiH Pitanje konkretne ustavnopravne organizacije i uređenja bosanskohercegovačke vlasti, koja je propisana Ustavom BiH, zakonima i drugim pravnim aktima, često je bila predmetom sporova pred Ustavnim sudom BiH. Uopćeno primjenjiva formula ili neki recept koji bi nam mogao dati odgovor na sva pitanja organizacije i uređenja bosanskohercegovačke vlasti nije nam ponuđen. To nam je potvrdila i zadnja odluka Ustavnog suda BiH, broj U 13/09 (od 30. 1. 2010. godine), u kojoj je Ustavni sud BiH jasno potvrdio da nijedna odredba Ustava BiH ne propisuje obavezu da se linearno, na svim nivoima vlasti, uvede princip osiguranja proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i “Ostali” prema popisu stanovništva iz 1991. godine. Štaviše, mnoge odluke ukazuju na zaključak da različiti modeli ustavnopravne organizacije i uređenja bosanskohercegovačke vlasti mogu biti prisutni i egzistirati jedan pored drugog. Osnovne dvije odluke od kojih treba poći jesu U 10/05 od 22.7.2005 i treća djelimična odluka u predmetu broj U 5/98 od 1. 7. 2000. godine, koja je u stručnoj i akademskoj javnosti poznatija kao Odluka o konstitutivnosti naroda. Odluka U 10/05 (tačka 48. i dalje) jasno nam je ukazala na to da postoje sfere javnog života u kojima etnički pripadnost ne igra bilo kakvu ulogu (anacionalne javne sfere). Prema tome, anacionalne sfere treba definirati. Nadalje, odluka o konstitutivnosti naroda donijela nam je zaklju134
Presuda Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine: quo vadis?
čak da su konstitutivni narodi ravnopravni na cijeloj teritoriji BiH (tačka 60). Ravnopravnost podrazumijeva da su narodi jednaki bez obzira na njihovu brojnost (tačka 59). Ravnopravnost uključuje zabranu privilegiranja bilo kojeg naroda (potvrđeno u U 4/05, od 22. 4. 2005. godine). Međutim, kada je u pitanju ravnopravnost konstitutivnih naroda i “Ostalih”, Ustavni sud BiH je u odluci broj U 5/98-III, znači još 2000. godine, ukazao na to da bi privilegiranje ovih naroda ili potpuno isključivanje iz vlasti “Ostalih” moglo predstavljati zabranjenu diskriminaciju. Međutim, s obzirom na to da se radi o ustavnom aktu, koji Ustavni sud BiH mora da štiti, on takvu diskriminaciju nije mogao eliminirati. Ali, Ustavni sud BiH je naglasio da privilegiranje konstitutivnih naroda ili potpuno isključivanje iz vlasti “Ostalih”, kao institucionalni model, ne može biti primjenjivan bilo gdje drugo (tačka 68; potvrđeno u U 5/04). Nadalje, Ustavni sud BiH je naglasio da bi etnički paritet u institucijama trebao da bude izuzetak (U 5/98-III, tač. 68, 69). Ova poruka znači da bi se BiH morala truditi za organizira vlast na liberalnom principu proste većine, pri čemu jedan čovjek ima jedan glas. Upravo iz ovog razloga je Ustavni sud BiH, u predmetu U 7/05, odbio zahtjev za ocjenu ustavnosti statutâ gradova Istočno Sarajevo i Banja Luka. Ustavni sud BiH je još u 2000. godine, u trećoj djelimičnoj odluci u predmetu broj U 5/98-III, naglasio da vlada mora predstavljati čitav narod sa teritorije bez bilo kakvih razlika (tačka 55). Međutim, naglasio je i to da je kolektivno pravo svake etničke skupine da efektivno učestvuje u vlasti odraz demokratskog pluralizma. Ipak, to pravo ne smije da vodi ka tome da manjina uživa apsolutno pravo veta i time spriječi da država funkcionira (tačka 55). Usko vezano sa ovim zaključkom jeste i zaključak Ustavnog suda BiH da provođenje principa teritorijalnog umjesto etničkog federalizma dovodi upravo do zabranjenog prava veta (U 5/98-III, tač. 64, 66, 67). Nadalje, kada su u pitanju odnosi između konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina, Ustavni sud BiH je odluci U 10/05 naglasio da konstitutivni narodi ne mogu za sebe tražiti privilegirana prava koja bi nacionalne manjine mogle za sebe tražiti po osnovu međunarodnopravnih mehanizama (tačka 42). Konačno, zadnji bitan zaključak bi se odnosio na činjenicu da princip konstitutivnosti iznuđuje unutarstranački pluralizam. Naime, u odluci U 4/05, Ustavni sud BiH je ocjenjivao Statut Grada Sarajeva, koji je propisivao minimalne kvote zastupljenosti pojedinih grupa. Ustavni sud BiH je, prije svega, potvrdio da propisivanje minimalnih kvota na pripadnike 135
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
etničkih skupina, znači konstitutivne narode i priznate nacionalne manjine, te ostale građane, nije nešto što je per se zabranjeno. Međutim, ukoliko pobjedničke stranke ne mogu da ponude kandidate iz reda svih kvotnih grupa, riskiraju da gube određen broj izbornih mjesta (tačka 30). Naravno, poruka ove odluke je da političke stranke moraju težiti ka unutarstranačkom pluralizmu. U suprotnom, faktička podrška na izborima ne mora proporcionalno odgovarati formalnoj zastupljenosti u vlasti. Predstavljeni principi Ustavnog suda BiH mogu biti od određene pomoći. Međutim, oni ne nude jasan odgovor u vezi sa izvršenjem odluke ESLJP-a. Štaviše, neki od ovih principa su suprotni jedni drugima. Tako je princip većinske vlasti (U 7/05) suprotan principu djelotvornog, a ne samo formalnog učestvovanja u vlasti (U 5/98-III). Da bismo se pravično opredijelili za jednu ili drugu, ili pak neku treću opciju, moramo se voditi mišlju da “Ostali” [nevezano da li ona obuhvatala samo (ne/priznate) nacionalne manjine ili, dodatno, i grupu onih “anacionalnih”] moraju biti ravnopravni u skladu sa članom 15. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Konkretno rješenje organizacije vlasti mora predstavljati pravičan balans između državno-integrativnog i autonomnog elementa. Integrativni element može biti zasnovan na reprezentativnom predstavljanju ili principu pariteta, sa ili bez prava suspenzivnog veta (ne apsolutnog). Ukoliko je integrativni element jači, utoliko se kolektiviteti moraju kompenzirati kroz individualne, teritorijalne ili kulturne autonomne statuse. U protivnom, postoji opasnost od asimilacije ili faktičkog isključivanja iz političke vlasti. Ipak, treba biti oprezan da se autonomni status, pogotovo onaj kulturni, ne pretvori u institucionalnu segregaciju, kao što je model “dvije škole pod jednim krovom” tipičan primjer.
IV. Institucionalni okvir i postupak – veoma bitno strateško pitanje za izvršenje presude ESLJP-a Amandmanska izmjena i dopuna Ustava BiH regulirana je u članu X Ustava BiH, na način da se Ustav mijenja i dopunjava “odlukom Parlamentarne skupštine, koja uključuje dvotrećinsku većinu prisutnih i koji su glasali u Predstavničkom domu”. Ipak, iskustva iz ranijih pokušaja izmjena i dopuna Ustava BiH8 ukazala su na to da je ovo veoma komplikovan proces. Međutim, razlika između dosadašnjih pokušaja izmjena i dopuna Ustava BiH i izmjena i dopuna 136
Presuda Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine: quo vadis?
Ustava radi izvršenja presude ESLJP-a Sejdić i Finci protiv BiH jeste činjenica da izvršenje presude ESLJP-a nije više stvar “političke volje” da se ustavni tekst izmijeni nabolje, već jasna “međunarodna obaveza” države. Prema tome, država u izvršenju presude mora nastupiti kao i prema svim drugim međunarodnim obavezama – institucionalno, u okviru Ustava BiH i zakonskih rješenja! Drugim riječima, nužno je da se dosadašnje vaninstitucionalno, elitistički orijentirano, multi/bilateralno djelovanje za mijenjanje Ustava BiH, na koje su se glavni politički lideri BiH, a i predstavnici međunarodne zajednice navikli, vrati u državne institucije, da domaće snage (institucionalne, političke, ekspertne itd.) postanu pravni “vlasnici” ovog procesa. S druge strane, mora se omogućiti faktičkim nosiocima političke moći u BiH, a to su, bez sumnje, politički lideri najjačih stranaka, da imaju mogućnost da kroz institucije legitimno brane svoje interese i utječu na proces. Dr. iur. Nedim Ademović rođen je 3. 2. 1972. godine u Sarajevu. Trenutno radi kao šef Kabineta predsjednika Ustavnog suda BiH i direktor bh. Predstavništva naučnog instituta Evropska akademija Bolcano, Italija. Studirao na pravnim fakultetima Univerziteta u Sarajevu (1991-1994) i Univerziteta u Gracu, Austrija (1994-1999). Doktorirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Gracu, Austrija (2004) iz oblasti ustavnog i međunarodnog prava. Položio je pravosudni (2004) i advokatski ispit (2006). Od kraja 1999. godine radio je na različitim pozicijama na Ustavnom sudu BiH. U periodu od 2005. do 2007. obavljao je funkciju registrara Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH. Angažiran je kao ekspert iz ustavnog i međunarodnog prava na mnogim domaćim i međunarodnim stručnim projektima i programima edukacije. Autor je knjige “Pravo na slobodu i sigurnost – član 5. Evropske konvencije za ljudska prava i temeljne slobode kroz relevantnu praksu u Bosni i Hercegovini i Strazburu” (2005), kao i više stručnih i akademskih članaka iz oblasti ustavnog i međunarodnog prava. Bilješke Ovakav način tumačenja (ili prevođenja) odgovara i neoficijelnoj verziji teksta Ustava BiH na domaćem jeziku, koja se nalazi na Internet-stranici Ustavnog suda BiH (“Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”). Izraženi stav Ustavnog suda BiH je predmet snažnih kritika od akademske i stručne javnosti. Naime, sporno je pitanje da li EKLJP, s obzirom na formulaciju člana
1
137
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
2
3
4
5
6
7
II Ustava BiH, ima prioritet i u odnosu na Ustav BiH. Formulacija ove ustavne odredbe mogla bi se tumačiti u tom pravcu, jer odredba navodi da će se prava i slobode iz EKLJP-a i njegovih dodatnih protokola neposredno primijeniti i da će imati priority over all other law (slično na francuskom jeziku). Engleski pojam law (za razliku od laws = zakoni) se stvarno može shvatiti u smislu prava. Prema tome, ukoliko EKLJP ima prioritet u odnosu na svako drugo “pravo”, onda bi se tu uključivao i sam Ustav BiH. Ovakvo tumačenje je djelomično zastupano i u relevantnim stručnim mišljenjima (Nowak, Manfred, 1996, str. 97; Nedim, Ademović, 2005, str. 3. i dalje; Vehabović, Faris, 2006; dvoumice kod Yee, Sienho, 1996, str. 184). Recimo, naprimjer, da se zauzme stav da su odredbe čl. IV i V samo minimum u vezi sa pravom na kandidiranje, a da EKLJP, kao dio Ustava BiH, daje i drugim to isto pravo, pa se ostavlja zakonodavcu da to konkretno regulira izbornim zakonom. Nema sumnje da samo Ustavni sud BiH ima pravo da, u okviru Ustavom predviđenog postupka, konačnom i obavezujućom odlukom potvrdi ili proturječi takvom tumačenju. Međutim, iz gore navedenih razloga, ovakav zakon najvjerojatnije ne bi bio protuustavan. “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine” (prijevod preuzet sa zvanične Internet-stranice Ustavnog suda BiH: ). Ovaj dio teksta Preambule je s namjerom dat na engleskom jeziku, jer su prevodi na domaće jezike različiti. Naime, ako se pogleda neformalni prevod na Internet-stranici Ustavnog suda BiH, onda se može uočiti mala, ali bitna razlika na bosanskom jeziku, s jedne strane, i hrvatskom i srpskom jeziku s druge strane. Prva verzija upotrebljava izraz “u zajednici s ostalim”, dok druge dvije verzije koriste izraz “(zajedno s ostalima)”. Uzimajući u obzir englesku, originalnu verziju, može se reći da je hrvatski i srpski prijevod korektniji. U vezi s tim, vidi, naprimjer: Sarcevic, Edin, 1996; Yee, Sienho, 1996, str. 184; Sarcevic, Edin, 2001; Inglis, Shelley, 1996. Ipak, ne može se reći da je to produkt dejtonskog ustava. Kada se analizira ustavnopravni razvoj BiH u zadnjih 100 godina, može se uvidjeti da su konstitutivni narodi (mada nisu uvijek imali taj status) igrali značajnu ulogu u ustavnopravnom uređenju države. Više o tome, vidi Marko, Joseph, 2000, str. 5. i dalje. U duhu člana 3. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, etnički kriterij podrazumijeva (a) imati pravo na pripadanje, (b) nepripadanje i (c) pravo na neizjašnjavanje o pripadnosti. Osobe koje se smatraju pripadnicima određenih etničkih skupina, a koje nisu formalnopravno priznate u BiH (prije svega, po osnovu Zakona o zaštiti pripadnika nacionalnih manjina; “Sl. gl. BiH”, broj 24/03) ne mogu uživati ustavnopravnu zaštitu u smislu etničkih zajednica. Svoja kolektivna prava
138
Presuda Finci i Sejdić protiv Bosne i Hercegovine: quo vadis?
mogu štititi samo kroz zagarantovana individualna ljudska prava slobode koje imaju kolektivnu dimenziju (sloboda izražavanja, pravo na privatni i porodični život, sloboda okupljanja, pravo na antidiskriminacijsko uživanje prava itd). 8 Misli se, prije svega, na aprilski paket, zatim, pokušaj iz 2007. godine koji je predvođen OHR-om i podržan tzv. Trojkom (Evropska unija, Sjedinjene Američke Države i Rusija), i butmirski proces.
Literatura Ademović, Nedim, Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, Centar za promociju civilnog društva (izd.), Sarajevo, 2005. Evropska komisije za demokratiju kroz pravo, Mišljenje CDL-AD (2005) 004 od 11-12. 3. 2005. Grabenwarter, Christoph: Europäische Menschenrechtskonvention, Beck (izd.), Minhen, 2003. Hayden, Robert M., Schindler’s Fate: Genocide, Ehtnic Cleansing, and Population Transfers, Slavic Review, svezak 4, tom 55, 1996. Inglis, Shelley, Re/Constructing rights: the Dayton Peace Agreement, international civil society development, and gender in postwar Bosnia-Herzegovina, Columbia Human rights Law review, tom 30, 1998. Marko, Joseph, ”United in Diversity”?: Problems of State- and Nation-building in Post-conflict Situations: The Case of Bosnia-Herzegovina, Vermont Law Review, Volume 30, broj 3, proljeće 2006. Marko, Joseph, Bosnia and Herzegovina, Multi-Ethnic or Multinational? u: Societies in Conflict: The contribution of law and democracy to conflict resolution, Vijeće Evrope, Strazbur, 2000. Nowak, Manfred, Shortcomings of Effective Enforcement of Human Rights in Bosnia and Herzegovina, u: Benedek, Wolfgang et al. (izd.), Human Rights in Bosnia and Herzegovina after Dayton: from theory to practice, The Hague/ Boston/London, 1996. Sarcevic, Edin, Die Schlußphase der Verfassungsgebung in Bosnien und Herzegowina, Leipzig, 1996. Sarcevic, Edin, Verfassungsgebung und ‘konstitutives Volk’: Bosnien-Herzegowina zwischen Natur – und Rechtszustand Jahrbuch des öffentlichen Rechts der Gegenwart, tom 50, 2001. Šarčević, Edin, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Konrad Adenauer Fonacija (izd.), Sarajevo, 2009. Šarčević, Edin, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Konrad Adenauer Fondacija (izd.), Sarajevo, 2009, str. 9.
139
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Vehabović, Faris, Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ACIPS (izd.), Sarajevo, 2006. Yee, Sienho, The New Constitution of Bosnia and Herzegovina, European Journal for International Law EJIL, tom 7, 1996.
Summary The European Court of Human Rights adopted a final and biding decision in the case Finci and Sejdić versus Bosnia and Herzegovina on 22 December 2009. The State’s power has to eliminate this discrimination. However, there are many interesting and very difficult questions as far as the implementation of the aforesaid judgment is concerned regarding an institutional framework, then legal technique of implementation as well as the substantial legal elements. Furthermore, not less important, we could ask whether this decision represents only an example of discrimination which is perhaps largely present in the State legal and constitutional order. Answers to these questions are difficult. The main raison for such a conclusion is the fact that the law and politics give many alternatives for the solution of this problem, for which there is no general consensus. Nevertheless, place for legal and political maneuver is relatively limited, one the one hand, by modern standards of international and constitutional law, and, on the other hand, by already accepted Bosnian standards, which are in the best way incorporated in the jurisprudence of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina.
140
Doprinos presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine daljem razumijevanju sistema zaštite kolektivnih i individualnih prava
Prof. dr. JOSEPH MARKO
Predstojeći tekst predstavlja prerađeno usmeno izlaganje prof. dr. Josepha Marka na Panelu 4 (“Karakter i implikacije presude Evropskog suda za ljudska prava ‘Sejdić i Finci versus BiH’”) Konferencije pod nazivom “Mjesto i uloga ‘Ostalih’ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu” (preradio: Drino Galičić).
I
z dosadašnjeg rada konferencije proizlazi da postoji očigledna zabuna i često nesnalaženje u mnoštvu pravnih termina koji su tokom 20. vijeka korišteni u raznim ustavnim aktima u Bosni i Hercegovini (dalje: BiH), a odnose se na pojmove: “nacija”, ”narod”, “narodnost”, “nacionalnost”, ”manjine”, ”neopredijeljeni”, “konstitutivni narodi”, “ostali” itd., kao i u odnosu na neke uporedno-pravne pojmove, kao što je, naprimjer, ”višenacionalni narod” (iz Ustava Ruske Federacije). Stoga, mora se spočetka skrenuti pažnja na opasnost koja bi nastala ako bi se tim pojmovima željela dati definicija i pravno značenje koristeći tradicionalni pravni pristup a da se ne uzme u obzir kontekst njihovog nastajanja. Tako, iako član 1. Ustava Republike Austrije iz 1945. godine koristi termin “narod”, misleći na ”austrijski narod”, tek 1976. godine, u jednom ispitivanju javnog mnijenja, došlo se do zaključka da je većina građana počela vjerovati u odvojeno 141
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
postojanje austrijske nacije i identiteta od njemačkog, za što je bilo potrebno skoro 150 godina. S obzirom na navedeno, važno je još jednom istaći teškoće u davanju značenja terminu “konstitutivni narodi” iz trenutno važećeg Ustava BiH, odnosno njegove preambule. Nekoliko preliminarnih zapažanja vodi nas unazad u period 1998-2000. godine, kada je Ustavni sud BiH imao zadatak definirati taj termin. Za razliku od lingvističke ili političke analize termina, Ustavni sud BiH (uostalom, kao i Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: ESLJP) morao je odgovoriti na konkretno pitanje iz zahtjeva za ocjenu ustavnosti u datom predmetu (radilo se o predmetu U 5/98). Međutim, ako je zahtjev podnijet iz određene političke perspektive, sudije ne mogu uvijek direktno odgovoriti na postavljeni problem, što može izazivati određenu frustraciju. To nije bio samo slučaj sa odlukom u predmetu poznatijem još i kao “Konstitutivni narodi”, već i u mnogim drugim odlukama Ustavnog suda BiH koje su uslijedile nakon toga. Konačno, to je slučaj i sa presudom Sejdić i Finci protiv BiH pred ESLJP-om. Prema tome, veoma je bitno imati na umu da su termini poput “narod”, “nacija”, “konstitutivni narodi” itd. ništa drugo do pravne kategorije, odnosno pravne fikcije koje postaju pojmom tek onda kada se počne vjerovati u postojanje emocionalnog osjećaja pripadnosti određenoj grupi. Ali, iznad svega, ti termini su pravni opis realnosti na terenu. Kako onda razlikovati termin “konstitutivni narodi” od termina “nacionalne manjine”? Čitajući obrazloženje Okvirne konvencije Vijeća Evrope za zaštitu nacionalnih manjina, zavisno od situacije na određenom teritoriju, može se desiti da pripadnici konstitutivnih naroda budu de facto u položaju manjine, i, kao takvim, moraju im se garantirati sva prava koja inače uživaju nacionalne manjine. Stoga, razlika u terminologiji između ove dvije kategorije ne znači nužno i razliku u pravima i obavezama. Svaki sud, bilo da je to vrhovni, ustavni ili međunarodni, prilikom primjene međunarodnih instrumenata za zaštitu kolektivnih i individualnih pojedinaca na određeni pravni problem (npr. spomenute Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Preambule Ustava BiH itd.) koristi dva osnovna pravca. Prvi se sastoji u korištenju tehnika tumačenja kako bi se dalo značenje pravnom tekstu, kao, naprimjer, ratio teksta ili historijske okolnosti usvajanja teksta. Ako ni to ne daje rezultat u razjašnjavanju termina, onda se pristupa funkcionalnom tumačenju problema. Drugi pravac je većinsko, tj. 142
Doprinos presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i...
političko odlučivanje sudija u vijeću, u prilog jedne od tri spomenute tehnike. Prilikom korištenja ovog drugog u tumačenju termina “konstitutivni narodi” iz Preambule Ustava BiH došlo je do spora između zastupnika pravno-pozitivističke škole mišljenja i zastupnika funkcionalnog tumačenja teksta. Za prve, Preambula je tek politička deklaracija, tj. spisak želja u kojem su “konstitutivni narodi” viđeni samo kao ustavotvorci, tj. oni koji daju legitimitet Ustavu. Takvo mišljenje slijedi podjelu koja dolazi iz francuske ustavne tradicije na ustavotvornu vlast i ustanovljenu vlast (pouvoir constituant i pouvoir constitué). Pitanje je može li se takva apstraktno-teorijska podjela, koja vodi porijeklo čak iz 1789. godine, primijeniti na problem koji se postavio u 2000. godini? Dakle, za neke sudije Ustavnog suda BiH Preambula je samo simboličnog karaktera, a termin “konstitutivni narodi” ima isključivo simbolično značenje, pa prema tome Preambula ne može biti standard za preispitivanje npr. entitetskih ustava ili drugih zakona. Za većinu sudija, međutim, funkcionalni pristup tumačenju termina je bio odlučujući. To znači da Preambula ima značenje ne samo u smislu postojanja prava i obaveza nego i da iz nje proizlazi jedan apstraktan normativni princip. Čitajući odluku o Konstitutivnosti naroda (U 5/98-III) Ustavnog suda BiH iz 2000. godine, dolazi se do zaključka da termin konstitutivni narodi, sadržan u Preambuli, znači također kolektivnu jednakost, a ne samo jednakost građana pred zakonom. Stoga, njegovo značenje ide u prilog i zaštiti kolektivnih prava naroda, a u tom momentu se ono ograničavalo samo na Bošnjake, Srbe i Hrvate. Logično, tzv. ostali bi također trebalo da uživaju ista kolektivna prava, ali se Ustavni sud BiH nije bavio tim pitanjem. Zato presuda ESLJP-a u predmetu Sejdić i Finici protiv BiH donosi novi element u tom pogledu. Od momenta njenog donošenja postavlja se pitanje treba li izvršiti reviziju cijelog Ustava, u smislu eliminacije svih etničkih elemenata i njihove zamjene samo građanskim principima, ili izbalansirati kolektivna i individualna prava, odnosno građanske elemente sa etničkim? S jedne strane, presuda suda u Strasbourgu, koja se od 1995. godine do današnjeg dana oslanja na desetke presuda, te brojne odluke Ustavnog suda BiH, s druge strane, definitivno su izdvojile dva minimalna standarda međunarodnopravnog karaktera koje ustavi zemalja članica Vijeća Evrope moraju sadržavati. Prvi standard odnosi se na značenje koncepta demokratije. Ovo je važno pitanje jer ESLJP cijeni eventualnu povredu ljudskih prava u odnosu na 143
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
ono što je potrebno u demokratskom društvu. Sud tako stalno ponavlja da je suština demokratije pluralizam, a u predmetnom slučaju Sejdić i Finici protiv BiH, u stavu 44, također navodi da to ne znači samo politički pluralizam, već i multikulturno društvo u kojem kulturne različitosti moraju biti ustanovljene u organima vlasti. Izazov koji ostaje, dakle, pitanje je kako prenijeti ovaj princip kulturne različitosti u teritorijalnu i institucionalnu organizaciju države? Drugi minimalni standard, prema presudi, sadrži pravo na identitet. Svako ima pravo da izjavi pripadnost grupi (etničkoj, kulturnoj/jezičkoj, vjerskoj itd.), kao i na izbor da bude smatran pripadnikom grupe ili ne. Međutim, takav izbor ne smije imati pravne posljedice u smislu zabranjene diskriminacije zbog činjenice da se neko izjasnio kao pripadnik određene grupe ili ne. Gledano iz pravnotehničkog ugla, kada se pokušaju spojiti ova dva standarda, dolazi se do potrebe za njihovim pretakanjem u institucionalni inženjering. U smislu ustavnog inženjeringa to znači kombinirati, s jedne strane, organizacionu strukturu države i njene institucije u skladu s navedenim standardima, te prava i slobode pojedinca, s druge strane. To na kraju treba da čini jedinstven, sveobuhvatan sistem. Konačno, i kada se osvrnemo nazad u historiju Evrope, naći ćemo četiri glavna modela prilagođavanja kulturnih različitosti ustrojstvima država. Njihov razvoj započinje još 1555. godine sa Augsburškim mirovnim sporazumom koji je promovirao model po principu cuius regio eius religio. Prema tom modelu, ne radi se o prilagođavanju različitosti, već o podjeli na teritorijalnoj osnovi. Drugi model je uveo nacistički režim u Njemačkoj, koji je nastojao eliminirati sve članove različitih grupa, i koji je poznat još kao genocid i holokaust. Zatim, komunistički pristup razlikama proizveo je model koji je tumačio kulturne različitosti u smislu klasnih i socijalnih konflikata, a prema kojem će s nestankom buržoasko-nacionalnog osjećaja nestati i država koja samo regulira klasne razlike, pa će na kraju svi uživati u društvu bez klasa. Jasno je da je ovaj utopijski model nestajanja države, etniciteta i zakona definitivno neodrživ, što je pokazalo i vrijeme. Na kraju preostaje četvrti model, koji nastoji spojiti individualne slobode, autonomiju pojedinca i građanina, s jedne, sa integriranim društvom i državom, s druge strane. Drugim riječima, spojiti autonomno s integrativnim. Komparativno ustavno pravo iz oblasti federalizma i zaštite prava manjina daje neke smjernice kako pomiriti ova antagonistička stajališta – autonomiju i integraciju. Naprimjer, u autonomnoj provinciji Južni Tirol 144
Doprinos presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i...
(Italija) građani se prilikom popisa stanovništva, koje se održava svakih 10 godina, obavezno izjašnjavaju u pogledu svoje jezičke pripadnosti. To ima za cilj stjecanje prava na pristup javnim službama. Međutim, to je čista povreda slobode pojedinca i prava da se ne izjasni o jezičkoj pripadnosti, što je osnovno pravilo sadržano u članu 3. Okvirne konvencije Vijeća Evrope za zaštitu nacionalnih manjina. Zato je Južni Tirol bio žestoko kritiziran i od Vijeća Evrope i Evropske komisije. Ipak, još nijedan individualni slučaj protiv Italije nije došao pred ESLJP. S druge strane, teritorijalna autonomija nije u slučaju Južnog Tirola bila jedina mogućnost da se institucionaliziraju razlike. Kulturna autonomija, kao naprimjer u Belgiji, bila je druga mogućnost. U ovoj zemlji, naprimjer, njemačka jezička zajednica ima pravo na autonoman obrazovni i medijski sistem. Dalje, primjer Švicarske govori nam da neposredna demokratija može biti instrument koji bi se možda mogao koristiti i u BiH utoliko što u obje države postoji institut apsolutnog veta u parlamentarnom odlučivanju. Na pitanje kako zaobići taj postupak, švicarski sistem nudi instrument prema kojem je dovoljno da 100 građana pokrene inicijativu, i ako je potpiše 200.000 građana onda se raspisuje obavezujući referendum putem kojeg apsolutni veto može biti zaobiđen. Prema tome, komparativna rješenja daju dovoljno materijala za odgovor na pitanje kako apstraktne principe iz presude ESLJP-a prenijeti u konkretne institucionalne aranžmane. Ipak, sve zavisi od političkih snaga u BiH i od toga da li će iskoristiti svoja stručna znanja, te da li će naći dovoljno međusobnog povjerenja i političke volje da pokrenu reformske procese. Zato ustavna reforma nije samo pitanje sudskih presuda i pravnih eksperata, već je u konačnici stvar politike, a ona je već duži niz godina u ćorsokaku.
145
Biografije autora i učesnika konferencije
NEDIM ADEMOVIĆ je rođen 3.2.1972. godine u Sarajevu. Trenutno radi kao šef Kabineta predsjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i direktor bh. Predstavništva naučnog instituta Evropska akademija Bolcano, Italija. Okončao je prve dvije godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (1991-1994), te kompletan studij prava – dodiplomski i postdiplomski – na Pravnom fakultetu Univerziteta u Gracu, Austrija (1994-1999). Doktorirao je, takođe, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Gracu, Austrija (2004) iz oblasti ustavnog i međunarodnog prava. Položio je pravosudni (2004) i advokatski ispit (2006). Od kraja 1999. godine radio je na različitim pozicijama na Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, a u periodu od 2005. do 2007. obnašao je funkciju registrara Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Angažovan je kao ekspert iz ustavnog i međunarodnog prava na mnogim domaćim i međunarodnim stručnim projektima i programima edukacije. Autor je knjige “Pravo na slobodu i sigurnost – član 5. Evropske konvencije za ljudska prava i temeljne slobode kroz relevantnu praksu u Bosni i Hercegovini i Strazburu” (2005), kao i desetine stručnih i akademskih članaka.
NERZUK ĆURAK (1964), doktor političkih znanosti, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, esejist, znanstveni publicist, građanski aktivist... Na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu vodi sljedeće kolegije: Geopolitika, Međunarodna sigurnost, Međunarodna zajednica i upravljanje konfliktima, Nauka o miru. Tekstove objavljuje u: Oslobođenje (Sarajevo), Status (Mostar), Odjek (Sarajevo), Dijalog (Sarajevo), Forum Bosnae (Sarajevo), www.e-novine.com (E-novine, Beograd), www.alexandria-press.com (Alexandriapress, Beograd), www.pulsdemokratije.net (Puls demokratije, Sarajevo)... Prije znanstvenog angažmana bio je urednik u bosanskohercegovačkom news magazinu Dani. Autor je knjiga Geopolitika kao sudbina: Slučaj Bosna. Postmodernistički ogled o perifernoj zemlji (Sarajevo, 2002), Dejtonski nacionalizam (Sarajevo, 2004), Obnova bosanskih utopija. Politologija, politička filozofija i sociologija dejtonske države i društva, (Sarajevo-Zagreb, 2006), Filozofija zagrljaja (Sarajevo, 2009) i dviju samostalnih stručnih
147
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
rasprava objavljenih kao zasebne publicističke jedinice: Odnosi sa javnošću u sistemu zaštite i spašavanja, ( Sarajevo, 2006.) i Bosna i Hercegovina i američki nacionalni interesi (Sarajevo, 1996.). Objavio je 40 znanstvenih tekstova u referentnim časopisima. Sudjelovao je kao uvodničar ili pozvani učesnik s referatom na brojnim međunarodnim, regionalnim i domaćim znanstvenim konferencijama i okruglim stolovima. Tekstovi su mu prevođeni na engleski, njemački, francuski, slovenački i španjolski jezik. NEDŽMA DŽANANOVIĆ-MIRAŠČIJA je viša asistentica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Angažirana je na predmetima Diplomatija i Političke stranke na dodiplomskom studiju, kao i na predmetima Savremena diplomatija, Multiateralna diplomatija i Novija historija diplomatije na master-studiju. Sarađuje sa Školom za obuku u međunarodnim poslovima (School for International Training) iz Brattelboro-a, Vermont, SAD u svojstvu akademske supervizorice studentima koji svoje diplomske radove pišu na teme vezane za Bosnu i Hercegovinu. Studij politologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu završila je 1999. godine. Magistrirala je 2004. godine u prvoj generaciji Europskih studija u organizaciji London School of Economics and Political Science, Univerziteta u Bologni i Univerziteta u Sarajevu.. Doktorat na temu “Mogućnosti i ograničenja postnacionalne vanjske politike: Vanjska politika EU” prijavila je na FPN u Sarajevu. Još tokom dodiplomskog studija radila je za nekoliko međunarodnih organizacija u BiH, i to za Razvojni program Ujedinjenih nacija – UNDP i Američku agenciju za međunarodni razvoj – USAID na programima demokratizacije. Prvu radnu godinu u diplomaciji radila je u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine kao stručna saradnica za vanjsku politiku i implementaciju Dejtonskog sporazuma u Uredu (bošnjačkog) člana Predsjedništva. U Ministarstvu vanjskih poslova BiH, Odsjeku za Zapadnu Europu, radila je radila je od maja 2001. do juna 2004. godine na nekoliko različitih funkcija, nakon čega je imenovana na dužnost savjetnice za vanjsku politiku predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH (2004.-2007.) U svojstvu diplomatske analitičarke iz Bosne i Hercegovine postala je članica studijsko-analitičke grupe koja djeluje pri NATO George C. Marshall Centru u Garmischpartenkirchenu i Konzoriciju Partnerstva za mir pod nazivom “Studijska grupa za Euro-atlantsku sigurnost”. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim konferencijama i seminarima, te objavila tri studije i nekoliko članaka iz oblasti vanjskopolitičke analize. SEAD FETAHAGIĆ je rođen u Beogradu 1964. Diplomirao pravo 2002 na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Magistrirao 2005 na Europskim studijima pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije (CIPS) Univerziteta u Sarajevu sa tezom na temu sekularizacije kao historijskog procesa u razvitku
148
Biografije autora i učesnika konferencije
odnosa između države i crkve i njenog utjecaja na BiH. Gostovao na Arizona State University 2006 gdje je kao istraživač učestvovao u izradi nastavnog plana za pokretanje magistarskog programa religijskih studija na CIPS-u. Na istom programu tokom 2008 asistirao na predmetu “Religija i nacionalizam u jugoistočnoj Europi”. Objavljivao u časopisima Lica, Homo volans i Novi pogledi. Učestvovao u istraživačkim projektima: “Analiza predizbornih poruka vodećih političkih subjekata u BiH” (ACIPS 2006), “Evropski pokret za evropski ustav BiH” (ACIPS 2007), “Čiji je glavni grad Sarajevo?” (CCI 2006) i “(Zlo)upotrebe principa garantiranih mjesta: politička participacija nacionalnih manjina BiH u lokalnim izborima 2008.” (ACIPS 2009). Od 1996 radio kao prevodilac i pravni savjetnik na projektima reforme pravosuđa i policije pri međunarodnim organizacijama u BiH (UNMIBH, EC) kao i u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću BiH. Pohađao seminare i stručna savjetovanja na temu izrade pravnih akata te harmonizacije propisa sa pravnom stečevinom EU (EIPA, Luksemburg 2008). Od 2006 zaposlen kao pravni savjetnik pri EUPM BiH. Stalni je sudski tumač za engleski jezik. DRINO GALIČIĆ je rođen 1971. u Parizu, osnovnu i srednju školu pohađao u Sarajevu, maturirao u Belgiji. Krajem 1991. odlazi u Francusku gdje 1996. završava pravni fakultet na Univerzitetu Paris I Panthéon-Sorbonne na odsjeku za evropsko i međunarodno pravo, a godinu dana kasnije i specijalistički postdiplomski studij iz diplomatije i prava međunarodnih organizacija na pravnom fakultetu “Jean Monnet”, Univerziteta Paris XI. Od marta 2010. upisuje doktorske studije na zajedničkom programu “Diversity Management and Governance”, u organizaciji četiri Univerziteta: Graz, Bologna, Koper i Sofija, sa temom “Kopenhaški kriteriji i uslovi za članstvo u Evropskoj uniji – vladavina prava, ljudska i manjinska prava i dobra uprava u svijetlu složenih država Zapadnog Balkana”. Od 1997. radi kao pravni savjetnik u međunarodnim organizacijama: Vijeće Evrope – Strasbourg, Misije OSCE u BiH i Crnoj Gori, te Ured Specijalnog Predstavnika EU za BiH (OHR/EUSR) u svojstvu člana kabineta Visokog predstavnika/Specijalnog predstavnika EU, uglavnom baveći se reformama u oblasti vladavine prava, ljudskih prava, javne uprave i izbornog zakonodavstva. Istovremeno je i konsultant na nekoliko projekata koje finansira Evropska komisija iz oblasti reforme javne uprave u BiH, te jačanja kapaciteta pravosuđa i borbe protiv korupcije u Crnoj Gori koje finansiraju UNDP i IMG. Objavljuje članake za stručne časopise i učestvuje na međunarodnim seminarima i konferencijama iz navedenih oblasti, kao i iz ustavnog prava. Trenutno zaposlen u centru za primjenjeno istraživanje “Evropska Akademija Bolzano/Bozen” (Italija) i član je predstavničkog ureda u Sarajevu. Tečno govori, čita i piše Engleski, Francuski i Italijanski jezik, služi se Njemačkim.
149
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
ADRIJANA HANUŠIĆ je rođena u Bijeljini, 1984. godine. Kao stipendistkinja Vlade Francuske Republike, magistrirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Strazburu iz oblasti Međunarodno pravo, s pohvalom ´magna cum laude´. U septembru 2009. godine odbranila je magistarski rad na temu “Međunarodno pravo i izborni režim Bosne i Hercegovine” koji je objavljen u biblioteci Evropskog suda za ljudska prava, gdje je obavila najveći dio svog naučnog istraživanja. 2008. godine je pohađala ljetni semestar nastave na Pravnom fakultetu Humboldt Univerziteta u Berlinu, a diplomirala je 2007. godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, sa prosječnom ocjenom 9,7. Kao jedna od najboljih studenata, dobitnica je priznanja za odličan uspjeh Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, kao i mnogih drugih nagrada i stipendija. Učestvovala je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim seminarima i edukativnim programima. Uz to je aktivna članica više strukovnih i drugih građanskih udruženja. Tokom cijelog studija je na volonterskoj osnovi bila angažovana u Birou za ljudska prava u Tuzli, a prva radna iskustva je stekla u Venecijanskoj komisiji Vijeća Evrope, te, kao dobitnica Međunarodne parlamentarne stipendije, u njemačkom Bundestagu. U pripremi je objava njenog članka na temu “Dominantno mjesto međunarodnog prava u unutrašnjem pravnom sistemu BiH” u eminentnom francuskom stručnom časopisu. Tečno govori engleski, njemački i francuski jezik. DAMIR KAPIDŽIĆ (rođen 1981. god.) je Viši asistent na Fakultetu Političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i doktorand na istom fakultetu. Završio je magistarski studiji iz međunarodnih odnosa na Slobodnom univerzitetu Berlin, Humboldt univerzitetu u Berlinu i Univerzitetu u Potsdamu (2008. god.), te diplomski studij iz političkih nauka na Univerzitetu u Sarajevu (2005. god.). Tokom dvogodišnjeg magistarskog studija je bio stipendista Fondacije Konrad Adenauer. Opće polje istraživanja su međunarodni odnosi sa naglaskom na teoriju socijalnog konstruktivizma. Posebno analizira uspostavljanje struktura vladavine u heterogenim društvima, uključujući pitanja identiteta, legitimiteta i suvereniteta. Radio je istraživanja i publicirao na teme Ideja Europe (2006.), Vanjsko-politički identitet Europe (2008.), te Društvo i javnost u ujedinjenoj Europi (2009.). Trenuto u okviru doktorskog rada započinje istraživanje o elementima i procesima promocije i uspostavljanja demokratije u multietničkim državama, te implikacijama za društvene i političke strukture, pogotovo u post-konfliktnim društvima. Istraživač je pri Institutu za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka, kao i vanjski saradnik-istraživač pri Centru za sigurnosne studije Sarajevo. BERGIN KULENOVIĆ je magistrirala na Centralno Evropskom Univerzitetu, odsjek Rod i Kultura 2001 godine, sa tezom: “Žene u Politici u Bosni i Hercegovini-Analiza kvota sistema: Da li su brojke dovoljne?”. Dodiplomski je završila
150
Biografije autora i učesnika konferencije
na Univerzitetu u Windsoru u Kanadi na odjsjeku za političke nauke. Autorica trenutno vodi odjel za strateški razvoj u privatnoj konsultantskoj firmi Djikic Consulting. U periodu od 2003 do 2005 godine, radila je kao članica pilot projekta u Bosni i Hercegovini pod nazivom “Procjena i planiranje razvoja opština u Bosni i Hercegovini na osnovu ljudskih prava”, koji je sprovodio UNDP. U periodu od 2005 do 2007 godine, vodi projekat za inkluziju osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini za Handicap International. U tom periodu takodje radi na raznim projektima rodne jednakosti za UNIFEM, CIDA, UNFPA i UNDP, na lokalnom i regionalnom nivou. 2007 godine, predaje na CIPS-u i u Dubrovniku, na temu rodna jednakost i informacijske tehnologije. Autorica kao priznata ekspertica je u 2009-toj godini pozvana od strane kanadske vlade da učestvuje na više medjunarodnih konferencija. GORAN MARKOVIĆ je rođen 9. februara 1978. godine u Bijeljini, gdje i sada živi. Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu je završio 2001. godine. Postdiplomske studije na istom fakultetu je upisao novembra 2001. godine, na smjeru “Ustavno pravo i politički sistem”. Magistrirao je novembra 2005. godine, odbranom magistarske teze pod naslovom “Participativna demokratija u razvijenim građanskim društvima. Ideje i iskustva”, pod mentorstvom prof. dr Jovice Trkulje. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Federalizam u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine” je odbranio juna 2009. godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, pod mentorstvom prof. dr Jovice Trkulje, pred komisijom u kojoj su osim mentora bili i dr Olivera Vučić, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu i dr Mile Dmičić, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci. Objavio je monografiju “Perspektive participativne demokratije” (Lijevi internacionalni forum, Stokholm, 2007) i dvadeset stručnih i naučnih radova, te učestvovao na petnaestak domaćih i međunarodnih naučnih i stručnih skupova. Stručne radove je, između ostalog, objavljivao u beogradskim časopisima “Anali Pravnog fakulteta u Beogradu”, “Pravni život” i “Hereticus”, banjalučkoj “Pravnoj riječi”, sarajevskoj “Pravnoj misli”, te u budimpeštanskom časopisu “Eszmelet”. Posebna područja interesovanja su mu ustavni sistem Bosne i Hercegovine, političke stranke, participativna demokratija i samoupravljanje. Zaposlen je kao viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, na predmetu Ustavno pravo i na Filozofskom fakultetu istog univerziteta na predmetu Politički sistem Bosne i Hercegovine. Član je Međunarodnog instituta za samoupravljanje (International Institute for Self-management). Jedan je od urednika “Novog Plamena”, časopisa za društvena, politička i kulturna pitanja. DŽENETA MIRAŠČIĆ rođena je 24. januara 1981. godine u Tuzli. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Lukavcu, te je nakon završetka istih proglašena za
151
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Učenika generacije. U junu 2004.godine diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Odlukom Senata Univerziteta u Sarajevu proglašena je za najboljeg studenta Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U julu 2008. godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli odbranila je magistarski rad pod naslovom «Građanska i konsocijacijska demokratska vlast, sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu». Trenutno je doktorant na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bihaću. Od oktobra 2004. godine radi kao asistentica, a od novembra 2008. godine kao viša asistentica uspješno učestvuje u realizaciji naučno-nastavnog procesa na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Učesnica je brojnih seminara i konferencija u zemlji i inostranstvu. Do sada je objavila četiri rada, kao i knjigu: «Bosanski model demokratske vlasti». ASIM MUJKIĆ je rođen je u Brčkom 1968. godine. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek filozofija-sociologija 1991. nakon čega je upisao postdiplomski studij na istom fakultetu. Magistrirao je 1998. na temu “Neopragmatizam Richarda Rortyja”. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 2002. godine odbranio je doktorsku disertaciju: “Antiesencijalistički karakter filozofije pragmatizma”. Svoj angažman na Fakultetu političkih nauka počeo je 2000. godine kao viši asistent na predmetima Uvod u filozofiju i Savremena filozofija. Od 2003. izabran je za docenta na predmetu Etika na Fakultetu političkih nauka, a od 2004. godine na predmet Uvod u filozofiju. Od 2003. do 2005. obavlja dužnost šefa odsjeka sociologije, a od 2005. prodekan je za nastavu na Fakultetu političkih nauka. Objavio je dvije autorske knjige “Neopragmatizam Richarda Rortyja / Uvod u demokratizirano mišljenje” (2000) i “Kratka povijest pragmatizma” (2005), kao ko-urednik objavio je 2003. “John Rawls i perspektive liberalne demokratije u BiH” (2003), priređivač je knjige Richarda Rortyja “Pragmatizam i drugi eseji” (2002), Keitha Doubta “Sociologija nakon Bosne” (2003), priređivač i prevodilac knjige John Deweya “Rekonstrukcija u filozofiji” (2005), te ko-priređivač i prevodilac “Eseja o Heideggeru” (2004), te autor četrdesetak studija, naučnih i stručnih radova. LEJLA MUŠIĆ, viša je asistentica na Fakultetu političkih nauka Sarajevo, pri odsjeku za sociologiju od septembra 2008.godine. Završila je Filozofski fakultet Sarajevo, odsjek za filozofiju i sociologiju 2005.godine. Magistrirala je na temu Rodno zasnovano nasilje u BH porodici u periodu tranzicije u septembru 2008.godine pri Centru za Interdisciplinarni postdiplomski studij Univerziteta u Sarajevo,a potom prijavila doktorsku tezu na temu Socijalno-ekološke implikacije savremenih socioloških teorija septembra 2009.godine. Napisala je više radova poput Filozofija umjetnosti u mišljenju Anande Kentischa Coomaraswamiya(Filozofska istraživanja 2007, Zagreb), Rod,
152
Biografije autora i učesnika konferencije
porodica i nasilje(Zbornik političkih nauka Sarajevo, 2008/09.godina), Nasilje u bh porodici(zaprimljeno za nove Bosanske studije na engleskom jeziku, 2009). Prevela je djelo Ljepota i islam, estetika u islamskoj umjetnosti i arhitekturi(Des, Sarajevo,2005), autorice Valerie Gonzalez, sa engleskog u bosanski jezik. Uporedo završava studij anglistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Učestvovala je na internacionalnom takmičenju iz oblasti ekologije i zaštite okoline u Hannoveru(2000) godine. Rođena je u Bihaću, 1981.godine. SANELA ŠADIĆ (rođena 26.3.1973.god. u Sarajevu) doktor je nauka socijalnog rada, diplomirala je na Odsjeku za socijalni rad na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a magistrirala na postdiplomskom studiju pod nazivom “Intercultural Work and Conflict Management” na Univerzitetu primijenjenih nauka Alice-Salomon-Fachochschule u Berlinu. Magistrirala je sa temom “The Phenomenon of Prejudice in Bosnian-Herzegovinian Social Work Practice”. Radi kao viši asistent na predmetima Socijalni rad s pojedincem i Socijalni rad s obitelji na Fakultetu političkih nauka Sarajevo/Odsjek za socijalni rad. Certificirana je iz realitetne terapije i teorije izbora. NEDŽAD SMAILAGIĆ (1984) diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu sa Dekanovom nagradom za odličan uspjeh i Rektorovom nagradom za naučno-istraživački rad studenata. Na stručnim usavršavanjima je boravio na Univerzitetu u Salzburgu (Austrija), Institutu za krivičnopravne stiudije u Siracusi (Italija), Max-Planck-Institutu za strano i međunarodno krivično pravo u Freiburgu (SR Njemačka) te Beogradskom centru za ljudska prava (Srbija). Član je Međunarodnog udruženja za krivično pravo te Evropskog društva za međunarodno pravo. Predsjednik je Udruženja za međunarodno pravo u BiH. Oblasti interesa: međunarodno pravo; međunarodno, evropsko i komparativno krivično pravo. EMIR VAJZOVIĆ (1977) Studirao u Francuskoj i SAD-u, te završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek Žurnalistika. Završio postdiplomski studij “Demokratija i ljudskih prava u jugoistočnoj Evropi” u organizaciji Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, Univerzitet u Bolonji (Ita) / Univerzitet u Sarajevu. Magistarski rad “Mediji i demokratija – JRTVS u BiH i Hrvatskoj”. Objavljeni radovi: “Smrt ili rađanje nacije”(2004), “Javnost i sloboda izražavanja” (2005), “Mediji, demokratija i ljudska prava” (2007), “Razvoj i implementacija strategije za prelazak na digitalno emitovanje u Bosni i Hercegovini” (2008), “Strategija digitalne radiodifuzije u BiH” (2008). Učestvovao na više međunarodnih naučnih i stručnih skupova, od kojih izdvajamo: “ITU Sub-Regional
153
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
Seminar and Ministerial Round Table on Switchover from Analogue to Digital Terrestrial Television Broadcasting in Central and Eastern Europe” (2009), “Regionalna sigurnost i multilateralna suradnja – Republika Hrvatska i Jugoistok Europe“ (2009) i “Beyond Frontiers 2020: Anticipating Security and Defence Challenges, Opportunities and Dilemmas in Western Balkan” (2009). Voditelj projekata: “Ekonomska i pravna analiza sektora komunikacija u BiH” (2005) (EC Twinning), “Strategija prelaska s analogne na digitalnu zemaljsku radiodifuziju u frekvencijskim opsezima 174-230 MHz i 470-862 MHz u Bosni i Hercegovini” (2008) (RAK – VM BiH). Radeći u Regulatornoj agenciji za komunikacije (2001.2006.) uradio i koordinirao izradu brojnih izvještaja i analiza: Godišnji izvještaj 2004, 2005; Analiza slučajeva 2004, 2005; ISP Anketa 2004, 2005; itd. Suradnik i ekspert na više projekata Europske unije. Zaposlen na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Odsjek sigurnosne i mirovne studije, kao viši asistent, te obavlja funkciju naučnog sekretara Instituta za društvena istraživanja FPN. Doktorski je kandidat na Fakultetu političkih nauka Sarajevo. HANKA VAJZOVIĆ, redovni je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i naučni savjetnik u Institutu za jezik u Sarajevu. Magistrirala i doktorirala na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Naučna su joj interesovanja vezana uglavnom za oblast lingvistike. Kao nastavnik na dodiplomskom i postdiplomskom studiju (na nekoliko fakulteta Univerziteta u Sarajevu i na Filozofskom fakultetu u Tuzli) predava je: Novinarsku stilistiku, Kulturu komuniciranja, Vještinu govora, Poslovno komuniciranje, Javno i masovno komuniciranje, Lingvostilistiku, Leksikologiju, Morfologiju, Fonetiku, Opću lingvistiku, Teoriju značenja i slično. Aktivno je učestvovala na brojnim naučnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Realizirala značajan broj naučnoistraživačkih projekata. Objavila 60-ak radova, među kojima su posebno značajne knjige «Orijentalizmi u književnom djelu – lingvistička analiza» (1999) i “Jezik i nacionalni identiteti – sociolingvističke teme” (2008). Urednik je ili član redakcije više naučnih i stručnih časopisa, zbornika i drugih publikacija. Aktivna je u javnom životu i dobitnica priznanja “najuspješniji profesor u akademskoj 2008/2009. godini“. FARIS VEHABOVIĆ je rođen 23. maja 1967. godine u Sarajevu. Diplomirao i položio pravosudni ispit u Sarajevu. Magistrirao 2005. godine na Interdisciplinarnim postdiplomskim studijima Univerziteta u Sarajevu, Bolonjskog univerziteta i London School of Economics i stekao zvanje magistra Evropskih studija. Od 1996. do kraja 2000. godine zaposlen kao pravnik u Uredu Ombudsmena za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Zastupao proslijeđene predmete Ureda Ombudusmena za ljudska prava pred Domom za ljudska prava.
154
Biografije autora i učesnika konferencije
Tokom tog perioda stažirao u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburgu. Od januara 2001. godine zaposlen u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine na mjestu registrara Ustavnog suda, odnosno pomoćnika generalnog sekretara za savjetničke poslove, ustavno-sudsku praksu i dokumentaciju. Održao niz predavanja iz oblasti zaštite ljudskih prava i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i ustavnog prava na seminarima i projektima: održao niz predavanja sudijama, tužiocima, pravobraniocima, državnim službenicima na seminarima organiziranim od strane Vijeća Evrope, OKO-a, Suda Bosne i Hercegovine, Ustavnog suda BiH, Centara za edukaciju sudija i tužilaca oba entiteta, Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu; edukator Centara za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske; držao predavanja međunarodnim službenicima koji rade na zaštiti ljudskih prava u BiH, učestvovao u projektima OSCE-a koji se tiču demokratizacije i pružanja pravne pomoći u odnosu na zaštitu ljudskih prava te seminarima o manjinskim pravima i Okvirnoj konvenciji o manjinama u Budimpešti u julu 2000. godine u organizaciji Međunarodne grupe o manjinskim pravima Vijeća Evrope, Univerziteta u Bologni i seminara Instituta Balkanica iz oblasti ljudskih prava i demokratije. Autor knjige “Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“, analize Ustava Bosne i Hercegovine i inicijativa za promjenu Ustava Bosne i Hercegovine, te niza članaka u različitim pravnim časopisima na temu zaštite ljudskih prava i Ustava Bosne i Hercegovine. Učestvovao u projektu pripreme i prevođenja 93 ključne presude Evropskog suda za ljudska prava u organizaciji Vijeća Evrope koje su dostupne pravnicima širom Bosne i Hercegovine. Urednik Biltena Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Aktivno govori engleski jezik. Za sudiju Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine imenovan u oktobru 2007. godine.
155
Sarajevo, 03. 02. 2010. Fakultet političkih nauka Sarajevo Skenderija 72, Sarajevo
PROGRAM KONFERENCIJE
MJESTO I ULOGA “OSTALIH” U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM RJEŠENJIMA ZA BOSNU I HERCEGOVINU
08:30 – Dolazak i registracija 09:00 – Pozdravni govor: – Prof. dr. Mirko Pejanović, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu – Nj. E. Rolf Lenz, ambasador Švajcarske Konfederacije 09:15 – Pauza
PANEL 1 – PRAVNI ASPEKT Moderator: Nedžad Smailagić, Udruženje za međunarodno pravo BiH 09:30 – Mr. sc. Faris Vehabović: Odnos konstitutivnih naroda, ostalih i manjina, odnosno pitanje zaštite kolektivnih prava 09:45 – Mr.sc. Adrijana Hanušić: Diskriminacija pripadnika “Ostalih“ u BiH i međunarodni standardi zaštite ljudskih prava – kontradikcije i perspektive njihovog prevazilaženja 10:00 – Mr.sc. Sead S. Fetahagić, dipl. iur.: Povijesni (dis)kontinuitet konstitutivnosti naroda” – geneza ustavnopravnih odredjenja nosioca suvereniteta Bosne i Hercegovine u svjetlu odluke Europskog suda za ljudska prava o diskriminaciji“Ostalih“ 10:15 – Mr. sc. Dženeta Miraščić: Položaj Ostalih u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine 10:30 – Diskusija 10:45 – Pauza za kafu
157
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
PANEL 2 – POLITIČKO-ETIČKI ASPEKT Moderator: Dr.sci. Goran Marković, Pravni fakultet, Univerzitet u Istočnom Sarajevu 11:00 – Mr. sc. Damir Kapidžić: Položaj manjina u multietničkim demokratijama: komparativna analiza Bosne i Hercegovine i Belgije 11:15 – Mr. sc. Nedžma Džananović Miraščija: Građanstvo u kontekstu eurounijskih integracija 11:30 – Prof. dr. Nerzuk Ćurak: Nacionalistička egzekucija multikulturnog raja 11:45 – Prof. dr. Asim Mujkić: Ostali – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske transformacije? 12:00 – Prof. dr. Hanka Vajzović: Sociolingvistički i ustavnopravni aspekti jezičkog pitanja Ostalih u Bosni i Hercegovini 12:15 – Diskusija 12:45 – Pauza za ručak
PANEL 3 – LJUDSKA PRAVA Moderator: Mr. sc. Emir Vajzović, naučni sekretar, Institut za društvena istraživanja, Fakultet političkih nauka Sarajevo 14:00 – Dr. sci. Goran Marković: Učešće “Ostalih” u političkim institucijama u BiH 14:15 – Doc. dr. Sanela Šadić: Diskriminacija i kršenje socijalnih prava 14:30 – Mr. sc. Bergin Kulenović: Rodna jednakost / ravnopravnost i ustavne promjene 14:45 – Mr. sc. Lejla Mušić: Kako poboljšati položaj žena Jevrejki kao manjinske grupe u Bosni i Hercegovini 15:00 – Diskusija 15:30 – Pauza za kafu
158
MJESTO I ULOGA ‘OSTALIH’ U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM...
PANEL 3 – SPECIJALNI PANEL: KARAKTER I IMPLIKACIJE PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA “FINCI I SEJDIC VERSUS BIH” Moderator: Mr.sc. Drino Galičić, EURAC 15:50 – Monika Mijić, zastupnica Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Europskim sudom za ljudska prava 16:00 – Dr. iur. Nedim Ademović, Ustavni sud Bosne i Hercegovine: Kritički osvrt na poziciju tzv. Ostalih u Ustavu BiH kroz sudsku praksu Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu 16:20 – Prof. dr. Joseph Marko, Univerzitet u Grazu, Austrija 16:40 – Prof. dr. R. Bruce Hitchner, Dayton Peace Accords Project, SAD 17:00 – Diskusija
– Zaključna razmatranja: Završetak
159
CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 342.4:342.722](497.6) MJESTO i uloga “ostalih” u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu / Dino Abazović ... [et al.] (ur.). – Sarajevo : Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka, 2010. – 159 str. ; 24 cm. – (Biblioteka Naučni projekti ; knj. 2) Biografija autora: str. 147-155. – Tekst na bos., hrv. i srp. jeziku. – Bibliografija uz referate ; bibliografske i druge bilješke uz tekst ISBN 978-9958-598-26-5 COBISS.BH-ID 17992198
