Obdukcija

mPrvi slučaj doktorice Kay Scarpetta

PATRICIA D. CORNWELL OBDUKCIJA

U gradu Richmondu, u saveznoj državi Virginiji, serijski ubojica u sitne noćne sate s petka na subotu provaljuje u stanove žena koje žive same, vezuje ih, muči, siluje i ubija, a zatim nestaje bez traga. I dok se policijski poručnik Pete Marino i Benton Wesley, FBI-ev specijalist za psihologiju zločinaca, vrte u krug pokušavajući proniknuti u poremećeni um ubojice, doktorica Kay Scarpetta, šefica sudske patologije, od iščezlih mirisa i nevidljivih čestica alkemijom intuicije i dedukcije sastavlja slagalicu koja će zlikovca dovesti pod prozor njezina vlastitog doma. U ovom iznimno napetom romanu, koji je dobio sve prestižne američke nagrade za najbolji krimić godine, Patricia Cornwell autentičnim je izrazom dočarala Sherlocka Holmesa novog doba. Koristeći se iskustvom koje je stekla kao novinarka crne kronike i kompjutorski stručnjak na sudskoj patologiji Patricia Cornwell stvorila je upečatljiv lik liječnice koja, služeći se najsuvremenijom tehnologijom dostupnom američkom pravosuđu, raspetljava zamršeno klupko zločina.

Poglavlje 1 U PETAK, 6. LIPNJA U RICHMONDU JE KIŠILO. Pljusak koji nikako nije htio popustiti započeo je još u zoru da bi potukao ljiljane do samih stapki, a asfalt i nogostupe prekrio lišćem. Ulicama su tekle male rijeke, a na igralištima i travnjacima stvarala su se novorođena jezerca. Zaspala sam uz zvuk kapljica koje su bubnjale po krovu od škriljavca i sanjala užasan san dok se noć rasplinjavala u prve maglovite sate subotnjeg jutra. Vidjela sam bijelo lice iza kišom išaranog stakla, neljudsko lice bez obličja, poput lica nakaznih lutaka izrađenih od najlonskih čarapa. Prozor moje spavaće sobe bio je taman, kad se na njemu odjednom pojavilo to lice, nekakva zla prisutnost što je virila unutra. Probudila sam se i slijepo zurila u tamu. Nisam znala što me probudilo sve dok telefon nije ponovno zazvonio. Otprve sam pronašla slušalicu. – Dr. Scarpetta? – Da. Posegla sam za lampom i upalila je. Bilo je 2:33 izjutra. Srce mije htjelo iskočiti iz grudi. – Ovdje Pete Marino. Imamo jednu u Aveniji Berkley 5602. Mislim daje bolje da dođeš. Ime žrtve, nastavio je objašnjavati, bilo je Lori Petersen, bijela žena, stara trideset godina. Njen muž pronašao je tijelo prije otprilike pola sata. Nije bilo potrebe za potankostima. Onog trenutka kad sam podigla slušalicu i prepoznala glas narednika Marina, znala sam. Možda sam znala još istog časa kad je telefon zazvonio. Ljudi koji vjeruju u vukodlake boje se punog mjeseca. Ja sam se počela užasavati sati izmedu ponoći i tri ujutro, kad petak prerasta u subotu i kad je grad bez svijesti. U normalnim okolnostima na mjesto smrti zovu dežurnog sudskog patologa. No ovo nisu bile normalne okolnosti. Nakon drugog slučaja izričito sam zatražila da, dogodi li se novo ubojstvo, zovu mene bez obzira na to koliko je sati. Marino nije bio oduševljen tom idejom. Bio je težak od prvog trenutka kad sam postavljena na mjesto glavnog sudskog patologa Commonvvealtha Virginije, prije nešto manje od dvije godine. Nisam bila sigurna radi li se o tome da ne voli žene ili nije volio samo mene. – Berkley je u Berkley Downsu, Southside, udostojio se reći. Znaš li put? Priznavši da ne znam, našvrljala sam upute na papiriću za poruke koji uvijek držim pokraj telefona. Sklopila sam slušalicu, a noge su mi već bile na podu dok mi je adrenalin preplavljao živce poput espressa. Kuća je bila tiha. Zgrabila sam svoju crnu liječničku torbu, izguljenu i izlizanu od dugogodišnje uporabe. Noćni je zrak bio poput svježe saune, a na prozorima susjednih kuća nije bilo svjetala. Dok sam izvlačila tamnoplavi karavan s prilaza na cestu bacila sam pogled na svjetlo što je gorjelo iznad trijema, na jedan od prozora prvog kata iza kojeg se nalazila gostinjska soba u kojoj je spavala moja desetogodišnja nećakinja Lucy. Ovo će biti još jedan dan u životu tog djeteta koji ću propustiti. Dočekala sam je na aerodromu u srijedu uvečer. Do sada, naših je zajedničkih obroka bilo malo. Nije bilo prometa sve dok nisam stigla na autocestu. Nekoliko minuta kasnije jurila sam mostom preko rijeke James. Stražnja svjetla automobila daleko ispred mene nalikovala su rubinima, a obrisi centra grada u retrovizoru doimali su se sablasno. S obje strane pružala su se prostranstva tmine obrubljena tankim ogrlicama mutne svjetlosti. Tamo negdje, vani, postoji čovjek, pomislih. Mogao bi to biti bilo tko, hoda uspravno, ima krov nad glavom, ima uobičajeni broj prstiju na rukama i nogama. Vjerojatno je bijelac, i to mnogo mladi od mojih

četrdeset godina. Ne odstupa od većine normi i vjerojatno ne vozi BMW, niti posjećuje barove u Slipu ili prodavaonice finije odjeće uzduz Main Streeta. A opet, mogao bi. Mogao bi biti svatko, a bio je nitko. Gospodin Nitko. Tip kojeg se ne biste sjetili nakon što ste se dvadeset katova vozili sami s njim u liftu. Sam je sebe imenovao mračnim vladarom grada, postao je opsesijom tisuća ljudi koje nikada nije vidio. Postao je mojom opsesijom. Gospodin Nitko. S obzirom na to da su ubojstva počela prije dva mjeseca, moguće daje nedavno otpušten iz zatvora ili s psihijatrije. O tome se nagađalo prošlog tjedna, no teorije su se neprestano mijenjale. Moja je ostala ista od samog početka. Bila sam uvjerena da nije dugo u gradu, da je ranije isto ovo radio negdje drugdje i da nikada nije proveo ni dana iza zaključanih vrata zatvora ili psihijatrijske klinike. Nije bio neorganiziran, nije bio amater, a najmanje je od svega bio lud. Wilshire se nalazio slijeva, udaljen dva svjetla; Berkley – prvo skretanje nadesno nakon toga. Mogla sam vidjeti plava i crvena svjetla kako se pale i gase dva bloka ispred mene. Ulica pred brojem 5602 bila je osvijetljena poput poprišta katastrofe. Pored kola hitne pomoći čiji je motor glasno brujao, nalazila su se dva neobilježena policijska automobila čija su prednja signalizirajuća svjetla bljeskala, i troje bijelih patrolnih kola čija su se rotaciona svjetla okretala punom brzinom. Ekipa vijesti Channela 12 upravo je stizala. Uzduž ulice svjetla su se palila jedno za drugim, a nekoliko ljudi u pidžamama i kućnim ogrtačima izbauljalo je na svoje trijemove. Parkirala sam iza kombija televizijske ekipe u trenutku kad je kamerman pretrčavao ulicu. Pognute glave, ovratnika svog sivožutog kišnog ogrtača podignutog do ušiju, žurno sam koračala prilazom od opeke prema ulaznim vratima. Oduvijek sam naročito zazirala od toga da se vidim na večernjim vijestima. Otkad su započela davljenja u Richmondu, moj je ured bio preplavljen; jedni te isti novinari stalno su iznova nazivali postavljajući jedna te ista bezosjećajna pitanja. – Ako se radi o serijskom ubojici, doktorice Scarpetta, ne ukazuje li to na mogućnost da će se ubojstva ponoviti? Kao da žele da se ponove. – Je li istina da ste na posljednjoj žrtvi otkrili tragove ugriza, doktorice? Nije bila istina, no bez obzira na to kako ja odgovorila na takvo pitanje, nisam mogla izaći kao pobjednik. Bez komentara, i oni zaključe kako je istina. Ne, i u sljedećem izdanju može se pročitati, Doktorica Kay Scarpetta poriče da su na tijelima žrtava pronađeni tragovi ugriza... Ubojica koji, kao i svi ostali, čita novine, dobiva novu ideju. U posljednje vrijeme novinska su izvješća bila kićena i zabrinjavajuće detaljna. Daleko su prelazila obavljanje korisne dužnosti upozoravanja stanovnika grada. Žene, a naročito one koje su živjele same, bile su užasnute. Prodaja lakog oružja i sigurnosnih brava porasla je za pedeset posto samo u tjednu nakon trećeg ubojstva, a Društvo za zaštitu životinja ostalo je bez pasa – pojava koja je, naravno, također dospjela na naslovne stranice. Jučer je ozloglašena i višestruko nagrađivana policijska novinarka Abby Turnbull dokazala svoju uobičajenu drskost došavši u moj ured i bombardirajući moje osoblje Zakonom o slobodi medija u neuspjelom pokušaju da se domogne nalaza obdukcija. Izvještavanje o zločinima bilo je agresivno u Richmondu, jednom od najstarijih gradova u saveznoj državi Virgniji. S populacijom od 220.000 ljudi FBI gaje prošle godine postavio na drugo mjesto neslavne liste gradova s najvećim brojem ubojstava na 10.000 stanovnika. Nije bilo neuobičajeno da patolozi sudske medicine britanskog Commonvvcaltha provedu mjesec dana u mom uredu kako bi naučili nešto više o ozljedama nanesenim vatrenim oružjem. Nije bilo neobično da policajci poput Petea Marina, koji su čitav život posvetili karijeri, napuste ludnice New Yorka ili Chicaga samo da bi ustanovili kako je Richmond još i gori.

Ono što jest bilo neobično bila su ova seksualna umorstva. Prosječan građanin ne može sebe povezati s pucnjavama u vezi s drogom, s obiteljskim pokoljima ili s ubojstvima u kojima jedan pijanac izbode drugog radi boce Mad Doga. No ove ubijene žene bile su kolegice kraj kojih sjedite na poslu, prijateljice koje pozivate sa sobom u kupovinu ili na piće, poznanice s kojima popričate na zabavama, žene s kojima stojite u redu na blagajni u samoposluživanju. Bile su nečije susjede, nečije sestre, nečije kćeri, nečije ljubavnice. Nalazile su se u svojim vlastitim domovima, spavale u svojim vlastitim krevetima kad se gospodin Nitko popeo kroz jedan od njihov ih prozora. Dva čovjeka u uniformama stajala su s obje strane vrata koja su bila širom otvorena i zapriječena žutom trakom na kojoj je pisalo upozorenje: ZAŠTIĆENO PODRUČJENE PRELAZI. – Doktorice. Mogao bi mi biti sin, ovaj momak u plavom koji se pomaknuo u stranu na vrhu stuba i podigao traku kako bi me pustio da se pro vučem ispod nje. Dnevna soba bila je besprijekorna i zgodno uređena u toplim ružičastim tonovima. U ljupkoj vitrini od trešnjina drveta u kutu, nalazila se mala televizija i CD čitač. U blizini, na stalku bile su note i violina. Ispod zastrtog prozora što gleda na prednji travnjak nalazio se kauč sastavljen od nekoliko dijelova, a na staklenom stoliću pred njim uredno je bilo složeno šest časopisa. Među njima bili su Scientific American i New England Journal of Medicine. Na kineskom sagu s motivom zmaja i s ružičastim ukrasom na krem podlozi, stajala je polica za knjige od orahova drveta. Knjige uvrštene u obaveznu literaturu medicinskog fakulteta zauzimale su dvije police. Otvoreni prolaz vodio je u hodnik koji se protezao cijelom dužinom kuće. S moje desne strane nizale su se sobe, a s lijeve se nalazila kuhinja gdje su Marino i jedan mladi policajac razgovarali s čovjekom za kojeg sam pretpostavila daje suprug žrtven Jedva sam primjećivala čiste radne površine, linoleum i kućanske aparate prljavobijele boje što je proizvođači nazivaju bojom badema, te svjetložute tapete i zavjese. Sva je moja pažnja bila usmjerena prema stolu. Na njemu je ležao crveni najlonski ruksak čiji je sadržaj policija već bila pregledala: stetoskop, ručna svjetiljka, plastična kutija u kojoj je nekad bio zapakiran obrok ili užina i najnovija izdanja časopisa Annals of Surgery, Lacet i Journal of Trauma. Sada sam već bila sasvim uznemirena. Marino me hladno odmjerio kad sam zastala pokraj stola, a zatim me upoznao s Mattom Petersenom, suprugom žrtve. Petersen je umorno sjedio na stolici, a lice mu je bilo izobličeno od šoka. Bio je izrazito zgodan, gotovo lijep, besprijekorno isklesanih crta lica, kose boje crnog jantara, glatke kože koja se doimala potamnjelom od sunca. Imao je široka ramena i vitko, no elegantno građeno tijelo nemarno odjeveno u bijelu IZOD majicu i isprane traperice. Pogled mu je bio prikovan za pod, a ruke su mu ukočeno počivale u krilu. – Ovo je njeno? morala sam znati. Medicinska oprema mogla je pripadati i njemu. Marinovo da došlo je kao potvrda. Petersen polako podigne pogled. Izgledalo je da se u njegovim dubokim plavim očima podlivenim krvlju pojavio izraz olakšanja kad se zagledao u mene. Stigao je liječnik, jedini tračak nade u inače beznadežnoj situaciji. Krnjim rečenicama osupnutog, rastrojenog uma promucao je: Razgovarao sam s njom na telefon. Sinoć. Rekla mi je da će stići kući oko dvanaest i trideset, iz VMC-a,1 s hitne. Došao sam, našao ugašena svjetla, pomislio sam da je već legla. Onda sam ušao. Glas mu postane viši, drhtav, i on duboko udahne. Ušao sam u spavaću sobu. Oči su mu bile očajne i pune suza i on me stane preklinjati:Molim vas. Ne želim daje ljudi gledaju, daje vide takvu. Molim vas. Nježno sam mu rekla: Moramo je pregledati, gospodine Petersen. On iznenada udari šakom o stol u zastrašujućem izljevu bijesa. Znam! Oči su mu bile divlje. Ali svi oni, policija i svi! Glas mu je podrhtavao. Znam kako je to! Novinari i svi, razmiljeni posvuda. Ne želim da u nju zuri svaki kurvin sin i njegov brat!

Marino nije ni trepnuo. Hej. I ja imam ženu, Matt. Znam kako ti je, dobro? Imaš moju riječ da će dobit' poštovanje. Isto onakvo poštovanje kakvo bi ja želio da sjedim tu umjesto tebe, u redu? Slatka utjeha laži. Mrtvi se ne mogu braniti, a oskvrnuće ove žene, poput ostalih, tek je počelo. Znala sam da neće završiti sve dok Lori Petersen ne bude isprevrtana iznutra i izvana, dok svaki pedalj njena tijela ne bude fotografiran i dok sve to ne bude izloženo pred stručnjacima, policijom, odvjetnicima, sucima i članovima porote. Bit će pomisli i primjedbi o njenim tjelesnim svojstvima ili o njihovu pomanjkanju. Bit će pubertetskih šala i ciničnih komentara ispod glasa kad žrtvi, ne ubojici, bude suđeno, kad svaki aspekt njene osobe i načina njena života bude pomno istraživan, procjenjivan i, u nekim slučajevima, ponižavan. Nasilna je smrt javni događaj i upravo je taj vid mog zanimanja bio onaj koji je tako bolno strugao po mojim osjećajima. Činila sam što sam mogla da sačuvam dostojanstvo žrtava. No malo je bilo toga što sam mogla učiniti jednom kad bi osoba postala brojem pod kojim je slučaj zaprimljen, dokaznim materijalom koji prelazi iz ruke u ruku. Privatnost biva razorena jednako temeljito kao i život. Marino me izveo iz kuhinje ostavljajući policajca da nastavi ispitivati Petersena. – Jeste li već snimili fotografije? upitam. – Unutra su sad uvidajci, zaprašuju sve, reče on misleći na policajce iz odsjeka kriminalistike koji su obrađivali mjesto zločina. Rek'o sam im da zaobiđu tijelo. U hodniku smo zastali. Na zidovima je visilo nekoliko lijepih akvarela, zbirka fotografija što su prikazivale i ženin i muževljev završni razred, te umjetnička fotografija u boji na kojoj se nalazio jedan mladi par, koji se naslanjao na istrošen drveni mol s plažom u pozadini, nogavica podvrnutih do listova, kose razbarušene od vjetra i lica rumenih od sunca. Bila je lijepa dok je bila živa, finih crta lica i privlačnog osmijeha. Pohađala je Brown, a zatim medicinski fakultet na Harvardu. I njen je muž prve godine studija proveo na Harvardu. Mora da su se tamo sreli, a on je očito bio mladi od nje. Ona. Lori Petersen. Brown. Harvard. Nadarena. Stara trideset godina. Na pragu potpunog ostvarenja svog sna. Napokon, nakon osam iscrpljujućih godina školovanja. Liječnik. Sve to, uništeno u samo nekoliko minuta bolesnog uživanja nekog neznanca. Marino me uhvati za lakat. Odvratim pogled od fotografija kad mi je usmjerio pažnju prema otvorenim vratima malo ispred nas, s lijeve strane. – Evo kako je ušao, reče. Bila je to mala soba s bijelim popločenim podom i zidovima oblijepljenim tapetama williamsburško plave boje. Unutra se nalazila školjka i umivaonik i slamnata košara za rublje. Prozor iznad školjke bio je širom otvoren, kvadrat crnila kroz koji je prodirao svjež, vlažan zrak i nadimao uškrobljene bijele zavjese. S druge strane, u mračnim, gustim stablima, nesmanjenom napetošću su cvrčali cvrčci. – Mreža je rasječena. Marinovo je lice bilo bezizražajno kad je bacio pogled prema meni. Prozor je na stražnjem dijelu kuće. Točno ispod njega je vrtna klupa. Čini se da ju je privuk'o kako bi se mog'o popeti. Pomno sam promatrala pod, umivaonik, površinu školjke. Nisam vidjela prljavštinu, mrlje ili otiske stopala, no teško je bilo razaznati s mjesta na kojem sam stajala, a nisam se htjela izlagati riziku da nešto poremetim. – Je li ovaj prozor bio zabravljen? upitam. – Ne bi rek'o. Svi su drugi prozori zabravljeni. Već provjereno. Izgleda da bi se morala dosta pomučiti da se uvjeri daje i ovaj tu zaključan. Od svih prozora ovaj je najranjiviji, blizu tla, otraga gdje ni'ko ne može vidjeti šta se dogada. Bolje nego popeti se kroz prozor spavaće

sobe, jer ako je tip tih, neće ga čuti kako reže mrežu i penje se unutra ovako daleko niz hodnik. – A vrata? Jesu li bila zaključana kad je muž došao kući? – On kaže da jesu. – Onda je ubojica izašao istim putem kojim je i došao, zaključim. – Tako izgleda. Uredna zvjerka, ne misliš? Držao se za dovratak naginjući se naprijed bez da zakorači unutra. Ne vidim ništa tu unutra, kao da je možda obrisao iza sebe da ne bi ostavio otiske stopala na zahodu il' na podu. Cijeli danje padala kiša. Oči su mu bile bezizražajne kad ih je prikovao za mene. Noge su mu trebale biti mokre, možda i blatnjave. Pitala sam se na što Marino cilja sa svim tim. Bilo ga je teško pročitati, a ja nikada nisam mogla odrediti je li dobar pokeraš ili je jednostavno spor. Bio je točno onaj tip inspektora kojeg sam izbjegavala kad god sam imala izbora – umišljeni pametnjaković i potpuno nepristupačan. Gazio je prema pedesetoj, na licu su mu se vidjeli tragovi vremena, a dugi pramenovi prosijede kose bili su mu razdijeljeni nisko na jednoj strani glave i začešljani preko proćelavog tjemena. Visok najmanje metar i osamdeset, ispred sebe je gurao popriličan trbuščić od dugih godina ispijanja burbona ili piva. Staromodna, široka kravata s crvenim i plavim crtama, oko vrata bila je masna od mnogih ljeta znojenja. Marino je bio tip iz filmova o čvrstim momcima – sirov, beskrupulozan drot koji za kućnog ljubimca vjerojatno drži prostog papagaja i čiji je stolić za kavu pretrpan Hustlerima. Prošla sam hodnikom i zastala pred vratima glavne spavaće sobe. Osjetila sam kako u meni raste praznina. Daktiloskop je bio zauzet prekrivanjem svih površina finim crnim prahom; drugi je policajac sve bilježio na video-traku. Lori Petersen bila je na krevetu s čijeg je podnožja visio plavo-bijeli pokrivač. Gornja plahta bila je zbačena i zgužvana pod njenim nogama, donja je bila strgnuta s dva kuta kod uzglavlja, tako da se na mjestima vidio madrac, a jastuci su bili položeni na desnu stranu njene glave. Krevet je bio vrtlog žestoke oluje, okružen nenarušenom ugladenošću ulaštene hrastovine od kakve se izrađuje namještaj spavaćih soba srednje klase. Bila je gola. Na živopisnom krpenom sagu s desne strane kreveta ležala je njena blijedožuta pamučna spavaćica. Bila je rasporena od ovratnika do ruba i to se slagalo s tri prethodna slučaja. Na noćnom ormariću bližem vratima bio je telefon, žice istrgnute iz zida. Dvije lampe na obje strane kreveta bile su ugašene a žice su im bile odrezane. Jedna je bila omotana oko njenih zapešća sputanih na križima. Druga je bila svezana u đavolski kreativan čvor koji se također poklapao s prva tri slučaja. Praveći jednostruku omču oko njenog vrata, bila je provučena iza nje, kroz žicu kojom su joj bila svezana zapešća, i čvrsto stegnuta oko nožnih članaka. Sve dok su joj koljena bila savijena, petlja oko vrata ostajala je labava. Kad bi ispružila noge, bilo zbog reakcije na bol, ili zbog napadačeve težine na sebi, povez oko vrata stegao bi se poput omče. Smrt zbog asfiksije nastupa za samo nekoliko minuta. A to je jako dug period kad vam svaka stanica u tijelu vrišti za zrakom. – Možete ući, doktorice, govorio je policajac s videokamerom. Sve ovo imam na filmu. Pazeći gdje stajem prišla sam krevetu, spustila torbu na pod i izvukla iz nje par kirurških rukavica. Zatim sam izvadila svoj foto-aparat i snimila nekoliko fotografija tijela in situ. Lice joj je bilo groteskno, oteklo tako da se teško moglo prepoznati, tamne, plavkastogrimizne boje zbog podljeva krvi izazvanog čvrstom petljom oko vrata. Krvava izlučina tekla joj je iz nosa i ustiju, praveći mrlju na plahti. Plava kosa bila joj je raščupana. Bila je umjereno visoka, sigurno metar i sedamdeset, i prilično popunjenija nego u mlađoj verziji s fotografija u hodniku. Njen je izgled bio važan, jer je nedostatak obrasca kod ubojice postajao obrascem. Činilo se da četiri zadavljene žrtve nemaju zajedničkih tjelesnih obilježja, nisu bile čak ni iste rase.

Treća je žrtva bila crnkinja i vrlo mršava. Prva je bila crvenokosa i bucmasta, druga brineta i sitna. Bile su različitih zanimanja: učiteljica, slobodni pisac, recepcioncrka i sada liječnica. Stanovale su u različitim dijelovima grada. Uzevši iz torbe dugačak kemijski toplomjer izmjerila sam temperaturu u sobi, a zatim temperaturu njenog tijela. U zraku je bilo 21,6 stupnjeva, a temperatura tijela iznosila je 34,2 stupnja. Vrijeme smrti je teže procijeniti nego što to mnogi misle. Nemoguće gaje točno odrediti osim ako postoji očevidac ili ako sat žrtve stane. Njeno se tijelo hladilo između jednog i dva stupnja na sat, a ukočenost je nastupila u malim mišićima. Potražila sam bilo kakav vidljivi trag dokaznog materijala koji možda ne bi preživio put do mrtvačnice. Na koži nije bilo slobodnih vlasi, ali sam zato pronašla mnoštvo vlakana od kojih je većina nesumnjivo potjecala od posteljine. Pincetom sam sakupila uzorke, sićušna bijela vlakna i nekoliko drugih za koje se činilo da dolaze s tamnoplave ili crne tkanine. Smjestila sam ih u metalne kutijice za dokazni materijal. Najočitiji dokaz bio je miris mošusa i mrlje taloga, vidljive i osušene poput ljepila, sprijeda na butinama i straga na čitavim nogama. Sjemena tekućina bila je prisutna u svim slučajevima, no njena je serološka vrijednost bila mala. Napadač je bio jedan od dvadeset posto stanovništva kojima je pripadala odlika da su nelučitelji. To je značilo da se antigeni njegove krvne grupe ne mogu naći u drugim tjelesnim tekućinama kao što su slina, sjeme ili znoj. Drugim riječima, bez uzorka krvi nemoguće mu je bilo odrediti krvnu grupu. Mogao je biti A, B, AB ili bilo što drugo. Samo dvije godine unazad, ubojičin status nelučitelja bio bi zadao poražavajući udarac forenzičnoj istrazi. No sada je postojala analiza DNA, nedavno uvedena i potencijalno dovoljno značajna da razlikuje napadača od svih ostalih ljudskih bića, pod uvjetom da ga policija najprije uhvati i pribavi biološke uzorke, te da nema jednojajčanog brata blizanca. Marino je bio u spavaćoj sobi, točno iza mene. – Prozor kupaone, reče on gledajući u tijelo. E, ako je vjerovati mužu tamo unutra, on pokaže palcem u pravcu kuhinje, razlog zašto je bio otključan je šta gaje on otključao prošli vikend. Samo sam slušala. – Kaže da se ta kupaonica jedva ikad koristi, osim kad imaju društvo. Izgleda daje prošli vikend mijenjao mrežu, kaže moguće da je zaboravio ponovno zaključat' prozor kad je završio. Kupaona nije korištena čitav tjedan. Ona – on opet baci pogled na tijelo – nema razloga da razmisli o tome, jednostavno pretpostavlja da je zaključan. Stanka. Zanimljivo, rek'o bi, da je jedini prozor koji je ubojica probao, izgleda bio baš taj. Onaj otključan. Na drugima mreže nisu prerezane. – Koliko je prozora na stražnjem dijelu kuće? upitam. – Tri. U kuhinji, WC-u i u toj kupaoni. – I svi imaju okvire koji se otvaraju prema gore s patentnom bravom na vrhu? – Pogodak. – Što znači da kad bi izvana ručnom lampom osvijetlio bravu vjerojatno bi mogao vidjeti je li zaključana ili ne? – Možda. Opet te prazne, neprijateljske oči. Al' samo ako se popneš na nešto da pogledaš. Brava se ne vidi sa zemlje. – Spominjao si vrtnu klupu. podsjetim ga. – Problem s tim je šta je stražnje dvorište gnjecavo dozlaboga. Noge od klupe ostavile bi udubljenja u travi da ju je tip prislanjao pod druge prozore i staj'o na nju da pogleda. Dvojica mojih ljudi baš sada njuškaju tamo vani. Nema udubina ispod druga dva prozora. Ne izgleda kao da im se ubojica približavo. Kako izgleda, čini se da je krenuo ravno prema prozoru te kupaonice na kraju hodnika. – Je li moguće da je prozor bio odškrinut, pa da je ubojica zato krenuo ravno prema njemu?

Marino odobri: Hej. Sve je moguće. AF da je bio odškrinut možda bi i ona primijetila negdje tokom tjedna. Možda. A možda i ne. Retrospektivno je lako biti pažljiv. No većina ljudi baš ne obraća pažnju na svaku sitnicu u svojim stanovima, osobito ne na prostorije koje se rijetko koriste. Ispod zastrtog prozora s pogledom na ulicu nalazio se radni stol koji je sadržavao i druge ledene podsjetnike da smo Lori Petersen i ja bile istog zanimanja. Po čohi na stolu bilo je razastrto nekoliko medicinskih časopisa, Principles of Surgery i Dorlandonov medicinski rječnik. Blizu postolja mjedene pomične lampe nalazile su se dvije kompjutorske diskete. Naljepnice su flomasterom bile sažeto obilježene 6/1 i označene brojevima I i II. Bile su to obične HDD diskete. Možda je na njima bilo nešto na čemu je Lori Petersen radila u VMC-u, višoj medicinskoj školi gdje su studentima i liječnicima bili na raspolaganju brojni kompjutori. Činilo se da u kući ne postoji PC. Na pletenoj stolici u kutu između komode i prozora stajala je uredno posložena odjeća: par pamučnih bijelih hlača, majica kratkih rukava s crvenim i bijelim prugama i grudnjak. Odjeća je bila malo zgužvana, kao da je bila nošena i odložena na stolicu na kraju dana, onako kako i ja ponekad radim kad sam preumorna da je objesim u ormar. Kratko sam pregledala garderobu i kupaonicu. Sve u svemu, glavna spavaća soba, osim kreveta, bila je uredna i netaknuta. Prema svim pokazateljima, premetačina i pljačka nisu spadale u ubojičin modus operandi. Marino je promatrao jednog od kriminologa kako otvara ladice komode. – Sto još znaš o suprugu? upitam ga. – Student je završne godine na Charlottesvilleu, tamo živi tokom tjedna, dolazi kući petkom uvečer. Ostaje preko vikenda, a onda, u nedjelju navečer odlazi natrag u Charlottesville. – Što studira? – Književnost, kaže, odgovori Marino, gledajući uokolo u sve osim u mene. Radi doktorat. – Na koju temu? – Književnost, ponovi on, polako izgovarajući svaki slog. – Koja vrsta književnosti? Njegove smeđe oči napokon se bezizražajno zagledaju u mene. Američka, rek'o mi je. AT ja imam dojam da su mu glavni interes drame. Baš sad radi na jednoj. Shakespeare. Hamlet, mislim da je rek'o. Kaže daje puno glumio, računajući neke manje uloge u filmovima šta su snimljeni tu u blizini, a i par televizijskih reklama. Policajci iz uvidajne ekipe prekinuli su ono što su radili. Jedan od njih se okrene držeći četku u zraku. Marino upre prstom prema kompjutorskim disketama na radnom stolu i uzvikne dovoljno glasno da privuče svačiju pažnju. Čini se da bi bilo dobro zirnut' šta je na ovim stvarčicama. Možda drama koju piše, ha? – Možemo ih pogledati u mom uredu. Imamo par PC-a ponudim. – PC-i. otegne on. Aha. Razaraju moj PS: obično pisaće sranje, standardni primjerak, crn, masivan, s ljepljivim tipkama, pisaći stroj sve u šesnajst. Policajac iz odsjeka za kriminalistiku izvlačio je nešto što se nalazilo ispod hrpe džempera u najdonjoj ladici, vojnički nož duge oštrice s kompasom ugrađenim na vrhu crne drške i malim brusom u džepu korica. Dodirujući ga što je manje mogao, smjesti ga u plastičnu vrećicu za dokazni materijal. U istoj ladici nalazila se i kutija prezervativa što je, ukazala sam Marinu, bilo čudno, budući daje Lori Petersen, s obzirom na ono što sam vidjela u glavnoj kupaonici, uzimala kontracepcijske tablete. Marino i ostali policajci započnu s očekivanim ciničnim nagađanjima. Skinula sam rukavice i gurnula ih na vrh torbe. Ekipa je može premjestiti, rekla sam.

Muškarci se složno okrenu, kao da su se odjednom sjetili zlostavljane, mrtve žene na sredini razbucanog, razmještenog kreveta. Usne su joj bile razvučene u grimasu bola otkrivajući zube, a oči, oteklinama svedene na uske proreze, slijepo su zurile u zrak. Hitnoj pomoći prenesena je radio-poruka i nekoliko su minuta kasnije ušla dva u plavo odjevena bolničara s nosilima koja su prekrili čistom bijelom plahtom i postavili pokraj kreveta. Lori Petersen podignuta je prema mojim uputama, s plahtama presavinutima preko nje tako da joj ruke u rukavicama nisu dodirivale kožu. Nježno je položena na nosila, a plahta kojom je bila prekrivena zatvorena je na vrhu pribadačama kako bi se spriječilo da i tračak dokaznog materijala bude izgubljen ili dodan. Čičak-vrpce proizvele su glasan, parajući zvuk dok su ih razdvajali i pričvršćivali preko bijele čahure. Marino me slijedio kad sam izašla iz spavaće sobe i iznenadio me izjavom: Otpratit ću te do auta. Matt Petersen bio je na nogama kad smo prošli hodnikom. Blijeda lica i staklenih očiju zurio je u mene, očajan, tražeći ono što sam samo ja mogla dati. Uvjerenje. Riječ utjehe. Obećanje daje njegova žena umrla brzo i da nije patila. Daje svezana i silovana nakon toga. Nisam mu imala što reći. Marino me proveo natrag kroz dnevni boravak i kroz ulazna vrata. Prednje je dvorište bilo osvijetljeno televizijskim svjetlima što su plovila na pozadini stvorenoj hipnotičkim treptanjem crvenih i plavih rotacionih svjetala. Isprekidani glasovi bestjelesnih dispečera nadglasavali su se s upaljenim motorima dok je kroz slabu maglu počinjala padati lagana kiša. Posvuda je bilo novinara s blokovima i diktafonima; nestrpljivo su čekali trenutak kada će tijelo biti izneseno prednjim stubama i ubačeno u kola hitne pomoći. Na ulici je bila televizijska ekipa, neka žena u elegantnom kišnom ogrtaču stegnutom u struku govorila je u mikrofon ozbiljna lica dok ju je kamera snimala na mjestu zločina za subotnje večernje vijesti. Bili Boltz, pravni zastupnik Commonvvealtha, upravo je stigao i izlazio je iz automobila. Doimao se omamljenim, napola zaspalim i odlučnim da izbjegne novinare. Nije im imao što reći jer još ništa nije znao. Pitala sam se tko ga je obavijestio. Možda Marino. Sve je vrvjelo od policajaca, neki su svojim snažnim Kel svjetiljkama besciljno pretraživali travu, neki su stajali okupljeni oko svojih bijelih patrolnih kola i razgovarali. Boltz zakopča svoju vjetrovku i kimne kad su mu se oči nakratko srele s mojima, a onda zabrza prilazom. Zapovjednik policije i neki glavešina sjedili su u neobilježenom automobilu bež boje s upaljenim unutrašnjim svjetlom, i s vremena na vrijeme blijedih lica klimali su glavama obraćajući se Abby Turnbull. Nešto im je govorila kroz otvoren prozor. Pričekavši da stignemo na ulicu, ona potrči za nama. Marino je stane odvraćati odmahujući rukom i opaskom Hej, bez komentara koja je po tonu glasa zvučala više kao Jebi se. Ubrzao je korak. Njegova je prisutnost bila gotovo utješna. – Jel da je ovo ogavno? reče Marino s gnušanjem dok se tapšao tražeći cigarete. Pravi pravcati cirkus. Isuse Kriste! Na lice mi je padala svježa, nježna kiša dok mi je Marino pridržavao vrata karavana otvorenima. Kad sam okrenula ključ nagnuo se i, nacerivši se, rekao: Dobro pazi kako voziš, doktorice.

Poglavlje 2 BIJELO LICE SATA LEBDJELO JE POPUT PUNOG MJESECA NA TAMNOM nebu, uzdižući se visoko iznad nadsvođene željezničke stanice, tračnica i cestovnog nadvožnjaka 1-95. Velike

filigranske kazaljke zaustavile su se kada i posljednji putnički vlak, prije mnogo godina. Bilo je dvanaest i sedamnaest. Ovdje, u siromašnom dijelu grada, gdje je Ministarstvo zdravstva odlučilo podići svoju bolnicu za mrtve, zauvijek će ostati dvanaest i sedamnaest. Vrijeme je ovdje stalo. Zgrade su ovdje oblagane daskama i rušene. Automobili i teretni vlakovi neprestano riču i grme poput udaljenog uzburkanog mora. Tlo je zatrovani žal sirove, korovom prekrivene zemlje zastrte naplavinama, gdje ništa ne raste i gdje nema svjetala nakon što padne mrak. Ništa se ovdje ne kreće osim vozača kamiona, strojeva na tračnicama i vlakova što jure svojom betonsko-željeznom prugom. Bijelo lice sata promatralo me dok sam vozila kroz mrak, promatralo me poput bijelog lica iz mog sna. Prošla sam karavanom kroz otvor u ogradi od stupića povezanih lancima i parkirala iza ožbukane zgrade u kojoj sam provela svaki svakcati dan u protekle dvije godine. Jedino službeno vozilo na parkiralištu, pored moga, bio je sivi Plymouth što je pripadao Neilsu Vanderu, stručnjaku za otiske. Bila sam ga nazvala odmah nakon što je Marino nazvao mene. Nakon drugog slučaja davljenja na snagu je stupila nova politika. Dogodi li se još koje, Vander me mora odmah čekati u mrtvačnici. Sada je već bio u prostoriji za rentgen namještajući laser. Iz otvorenog prolaza, nešto je svjetla padalo na asfalt, a dva su bolničara iz kola hitne pomoći izvlačila nosila na kojima je bila položena crna vreća s tijelom. Dopreme su se nastavljale čitavu noć. Tko je god u centralnoj Virginiji umro bilo nasilnom smrću, bilo neočekivano, bilo sumnjivo, bivao je poslan ovamo, bez obzira na to koje je doba dana. Mladići u plavim odorama doimali su se iznenađenima što me vide kad sam prošla prolazom i pridržala im vrata koja vode u unutrašnjost zgrade. – Nešto ste uranili, doktorice. – Samoubojica iz Mecklenburga, dobrovoljno me izvijesti drugi bolničar. Bacio se pod vlak. Rasuo ga na preko pedeset metara pruge. – Da. Dijelovi tijela i komadi... Nosilo je poskakivalo kroz otvorena vrata, pa u bijeli popločeni hodnik. Vreća s tijelom očito je imala grešku ili je bila poderana. Kroz podlogu nosila kapala je krv i na podu je ostajao trag crvenih točkica. Mrtvačnica je imala specifičan miris, pljesnivi vonj smrti koji nikakva količina osvježivača zraka nije mogla prikriti. Da me dovedu ovamo i s povezom preko očiju, točno bih znala gdje se nalazim. U ove sitne sate smrad je bio uočljiviji, neugodniji nego obično. U mrtvoj tišini, nosila su glasno kloparala dok su bolničari vozili samoubojicu u hladnjak od nehrdajućeg čelika. Ja sam skrenula desno, u ured mrtvačnice gdje je Fred, čuvar, pijuckao kavu iz plastične šalice, čekajući da bolničari uvedu tijelo i krenu van. Sjedio je na rubu stola, kloneći se pogleda, baš kao što je radio uvijek kad bi se dopremalo novo tijelo. Čak ni pištolj prislonjen na glavu ne bi bio dovoljan poticaj da ga natjera da nekog otprati u hladnjak. Na palce obješene ceduljice što vise s hladnih stopala koja proviruju iz plahti čudno su djelovale na njega. On postrance baci pogled na zidni sat. Njegova desetosatna smjena bila je skoro gotova. – Dolazi nam još jedno davljenje, rekoh mu odsječno. – Bože, bože! Tako mi je žao. Vrtio je glavom. Kažem Vam. Teško je uopće zamisliti da netko može učiniti takvo što. Sve te jadne mlade gospode. I dalje je vrtio glavom. – Bit će ovdje svaki čas i.želim da se pobrinete za to da se vrata prolaza zatvore i da ostanu zatvorena nakon što tijelo stigne, Fred. Vani će biti gomila novinara. Ne želim da se itko približi zgradi na više od petnaest metara. Je li to jasno? Zvučala sam oštro i strogo i znala sam to. Živci su mi pjevali poput električnog voda. – Da, gopodo. Revno klimanje. Pazit ću, i te kako. Paleći cigaretu, posegnem za telefonom i utipkam svoj broj kod kuće.

Bertha je podigla slušalicu nakon što je telefon dvaput zazvonio i zvučala je omamljena snom kad se promuklo javila: Halo? – Samo provjeravam. – Ovdje sam. Lucy se nije ni pomakla, dr. Kay. Spava kao trupac, nije me čula čak ni kada sam došla. – Hvala, Bertha. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Ne znam kad ću doći kući. – Onda ću biti ovdje dok Vas ne vidim, dr. Kay. Ovih je dana Bertha bila dežurna. Ako sam ja bila pozvana usred noći, bila je i ona. Bila sam joj dala ključ od ulaznih vrata i upute o rukovanju alarmom. Vjerojatno je stigla u kuću nekoliko minuta nakon što sam ja otišla na mjesto zločina. Kroz glavu mi je sumorno prolazilo da će Lucy, kad za nekoliko sati ustane iz kreveta, u kuhinji umjesto svoje tete Kay zateći Berthu. Bila sam obećala Lucy da ću je danas odvesti u Monticello. Na obližnjim kirurškim kolicima nalazila se plava kutija za napajanje, manja od mikrovalne pećnice, s redom jarkih zelenih svjetala na prednjoj strani. Visjela je u potpunoj tami prostorije za rentgen poput satelita u praznom prostoru, a spiralna žica povezivala ju je sa štapićem veličine kemijske olovke napunjenim morskom vodom. Laser koji smo dobili prošle godine bio je razmjerno jednostavna sprava. Pod običnim izvorima svjetlosti atomi i molekule isijavaju svjetlost sami za sebe i u mnogo različitih valnih duljina. No djeluje li se na atom toplinom i svjetlošću određene valne duljine, on može biti pobuđen da isijava svjetlost u fazi. – Daj mi još samo trenutak. Neils Vander petljao je po raznim sklopkama i dugmadima, meni okrenut leđima. Jutros se polako zagrijava... Malodušno je promrmljao: A i ja, kad smo već kod toga. Stajala sam na drugoj strani stola za rentgen promatrajući njegovu sjenu kroz zaštitne naočale boje jantara. Točno ispod mene nalazio se taman obris ostataka Lori Petersen. Posteljina s njenog kreveta sada je bila rastvorena, ali još uvijek ispod nje. Stajala sam u tami čekajući, kako mi se činilo, jako dugo, sređenih misli, savršeno mirnih ruku, nepomućenih osjetila. Tijelo joj je bilo toplo, život joj je bio oduzet tako nedavno da se činilo kako lebdi oko nje poput mirisa. Vander objavi: Spreman i lagano klikne prekidač. Iz štapića odmah poteče treptavo sinkronizirano svjetlo, jarko poput tekućeg hrizoberila. Nije rastjeralo mrak, već se činilo da ga upija. Više je strujalo na maloj površini nego što je sjalo. Neils se vidio samo kao svjetlucavi laboratorijski ogrtač s druge strane stola dok je započinjao s radom upravljajući štapić prema njenoj glavi. Pretraživali smo crvenu kožu centimetar po centimetar. Sićušna vlakna svijetlila su poput užarenih žica i ja ih stanem skupljati pincetom, a treptavo mi je svjetlo pokrete činilo isprekidanima, stvarajući privid usporenosti dok sam išla od tijela na stolu za rentgen do kutijica za dokazni materijal i koverti na kolicima. Naprijed-nazad. Sve je bilo nepovezano. Laserska zraka osvjetljavala je kut usnice, osip sitnih krvavih točkica na jagodici ili jednu stranu nosa, izdvajajući svaku pojedinost. Činilo se da moji prsti u rukavicama što su baratali pincetom pripadaju nekom drugom. Rapidno izmjenjivanje svjetla i tame bilo je omamljujuće i jedini način na koji sam mogla održavati ravnotežu bio je da u jednom trenutku svu svoju pažnju usmjerim na samo jednu misao, kao da sam i ja, poput laserske zrake, u fazi – čitava ja u skladu s onim što radim, sva moja misaona energija stopljena u jednu jedinu valnu duljinu. – Jedan od momaka što su je doveli, primijeti Vander, rekao mi je daje bila kirurški pripravnik u VMC-u. Jedva da sam reagirala. – Jesi li je poznavala?

Pitanje me iznenadilo. Nešto se u meni steglo poput šake. Predavala sam na VMC-u, gdje je bilo stotine i stotine pripravnika i studenata medicine. Nije bilo razloga zbog kojeg bih je trebala poznavati. Nisam odgovarala osim kroz upute kao što su: Malo nadesno, ili Zadrži malo ovdje. Vander je bio spor, oprezan i napet, kao i ja. Počeo nas je obuzimati osjećaj nemoći i frustracije. Laser se zasada nije pokazao korisnijim od običnog usisavača prašine što skuplja razno smeće. Do sada smo ga isprobali na oko dvadeset slučajeva od kojih je samo nekolicina opravdala njegovo korištenje. Osim što je koristan za pronalaženje vlakana i ostalih sitnih komadića dokaznog materijala, otkriva i razne sastojke znoja koji, pobuđeni laserom, svijetle poput neonske reklame. Teoretski, otisak prsta na ljudskoj koži može emitirati svjetlost i biti identificiran u slučajevima gdje će se prah i tradicionalne kemijske metode pokazati neuspješnima. Ja sam čula samo za jedan slučaj u kojem su pronađeni otisci na koži, u južnoj Floridi, gdje je žena ubijena u toplicama, a napadač je na rukama imao ulja za sunčanje. Ni Vander ni ja nismo očekivali da ćemo ovaj put biti sretnije ruke nego ranije. Ono što smo kasnije ugledali nije se odmah pokazalo. Štapić je pretraživao nekoliko centimetara kože desnog ramena Lori Petersen kad su se odjednom, odmah iznad njene desne ključne kosti, kao fosforom ocrtane, pokazale tri nepravilne mrlje. Oboje smo samo stajali i zurili. Zatim on zazviždi kroz zube, a mojim leđima prođu trnci. Donijevši staklenku s prahom i Magna četku, Vander pažljivo opraši ono za što se činilo da su tri prikrivena otiska prstiju, ostavljena na koži Lori Petersen. Usudila sam se ponadati. Valjaju li? – Djelomični su, reče on rastreseno dok je počinjao snimati polaroidnim fotoaparatom MP4. Dio ruba je prokleto dobar. Dovoljno dobar da dodc u obzir, čini mi se. Smjesta ću provući ove ljepotice kroz kompjutor. – Izgleda kao ista tvar, razmišljala sam glasno. Isto ono na njegovim rukama. Čudovište je opet potpisalo svoje djelo. Bilo je prelijepo da bi bilo istinito. Otisci prstiju bili su prelijepi da bi bili istiniti. – Da izgleda isto, to stoji. No mora daje ovaj put imao na rukama mnogo veću količinu. Nikada ranije ubojica nije ostavio otiske prstiju, ali svjetlucava tvar, zbog koje su se očito zasvijetlili ovi sada, bila je nešto što smo naučili očekivati. A pronašli smo je još. Kad je Vander počeo pretraživati vrat, pojavilo se čitavo sazviježde sitnih bijelih zvjezdica poput krhotina stakla osvijetljenih svjetlima automobila u mračnoj ulici. Držao je štapić na mjestu dok sam ja posezala za sterilnom gazom. Isto rasuto svjetlucanje pronašli smo i na tijelima prve tri zadavljene žrtve; u trećem ga je slučaju bilo više nego u drugom, dok je u prvom pronađena najmanja količina. Uzorci su bili poslani u laboratorije. Do sada čudnovata tvar nije identificirana, osim činjenice da je anorganskog podrijetla. Nismo bili ništa bliže spoznaji o kojoj se tvari radi, iako smo sad već imali podužu listu onih koje nisu dolazile u obzir. Prošlih smo nekoliko tjedana Vander i ja proveli niz testova, razmazujući po vlastitim podlakticama sve od margarina do losiona za tijelo kako bismo ustanovili što reagira na laser a što ne. Zasvjetlucalo je manje uzoraka nego što je ijedno od nas očekivalo, ali ništa nije plamtjelo kao nepoznati, sjajni talog. Nježno sam gurnula prst ispod petlje od električne žice svezane oko vrata Lori Petersen, otkrivajući žarkocrvenu brazdu u mesu. Rub nije bio jasno određen – davljenje je bilo sporije nego što sam isprva mislila. Zamijetila sam jedva vidljive abrazije uzrokovane time što je žica nekoliko puta upadala u brazdu. Bila je dovoljno labava da je neko vrijeme jedva održava na životu. Onda se odjednom čvrsto stegla. Na žici su bile dvije ili tri iskrice, i to je bilo sve.

– Pogledaj petlju oko nožnih članaka, tiho sam izgovorila. Pomakli smo se prema dolje. I ovdje je bilo istih bijelih iskrica, ali opet vrlo malo. Tvari, o čemu god se radilo, nije bilo na njenom licu, u kosi ili na nogama. Pronašli smo nekoliko svjetlucavih točkica na podlakticama i nekoliko na nadlakticama i grudima. Zviježđe finih bijelih zvjezdica držalo se žice koja joj je divljački bila svezana oko zapešća na leđima, a rasutog je sjaja bilo i na njenoj prorezanoj spavaćici. Odmakla sam se od stola, zapalila cigaretu i počela rekonstruirati. Napadač je na rukama imao neku tvar koja je bila nataložena gdje god je dotakao žrtvu. Nakon što joj je strgnuo spavaćicu, možda ju je zgrabio za desno rame i tako jagodicama prstiju ostavio mrlje na ključnoj kosti. Ujedno sam bila sigurna: da bi koncentracija tvari na ključnoj kosti bila tako velika, morao ju je prvo uhvatiti tamo. To je bilo zbunjujuće, djelić koji se naizgled uklapao, ali u biti nije. Od samog početka pretpostavila sam da je odmah obuzdavao svoje žrtve, svladavajući ih, možda prislanjajući im nož pod grlo, i da ih je vezivao prije no što im je razrezivao odjeću ili učinio bilo što drugo. Što ih je više dodirivao, to mu je manje tvari ostajalo na rukama. Zašto onda ova visoka koncentracija na njenoj ključnoj kosti? Je li joj taj dio kože bio otkriven u trenutku kad je on započeo svoj napad? Ne bih rekla. Spavaćica je bila od guste pamučne tkanine, meke i rastezljive i bila je skrojena tako da izgleda gotovo poput pamučne majice dugih rukava. Nije imala na sebi dugmadi ili patent-zatvarača, i jedini način na koji ju je mogla obući bio je da je navuče preko glave. Bila je zatvorena do vrata. Kako joj je ubojica mogao dotaći golu kožu na ključnoj kosti ako je ona još uvijek bila u spavaćici? I zašto je uopće prisutna tako visoka koncentracija te tvari? Nikada ranije nismo pronašli tako gustu koncentraciju. Izašla sam u hodnik gdje je nekoliko muškaraca u uniformama stajalo naslonjeno na zid i razgovaralo. Zamolila sam jednog od njih da radio-vezom pozove Marina i kaže mu da me odmah nazove. Začula sam Marinov štekćući glas kako se odazvao: Primljeno. Koračala sam tvrdim popločenim hodnikom sve do sobe za obdukciju koja je bila puna stolova od nchrđajućeg čelika, umivaonika i kolica na kojima su bili poredani kirurški instrumenti. Negdje je puštala slavina. Miris raskužnog sredstva bio je slatkasto odbojan, ugodan samo onda kad je bilo gorih vonjeva koji su vrebali prikriveni njime. Crni telefon na radnom stolu podsmjehivao mi se tišinom. Marino je znao da čekam kraj telefona. I dobro se zabavljao znajući to. Vraćati se na početak i pokušavati shvatiti što je pošlo po zlu bilo je uzaludno nagađanje. Ponekad sam ipak razmišljala o tome. Što je to bilo u meni. Bila sam pristojna prema Marinu kad smo se prvi put sreli, ponudila sam mu uljudan, čvrst stisak ruke, a njegove su oči postale bezizražajne poput dva potamnjela novčića. Prošlo je dvadeset minuta prije no što je telefon zazvonio. Marino je još uvijek bio u kući Petersenovih, rekao je, ispitujući muža koji je, prema inspektorovim riječima bio glup kao kanalizacijski štakor. Rekla sam mu za iskrice. Ponovila sam ono što sam mu već govorila. Moguće je da potječu od neke kućanske potrepštine koja je bila prisutna na svim mjestima zločina, nečega što je ubojica tražio i uklopio u svoj ritual. Dječji puder, losioni, kozmetički preparati, sredstva za čišćenje. Do sada smo već odbacili mnoge stvari, i u tome je, na neki način, bila bit. Ako se tvar nije nalazila na mjestima zločina, a duboko u srcu vjerovala sam da nije, onda ju je ubojica nosio sa sobom, možda i nesvjesno, a to je moglo biti važno i dovesti nas naposljetku do mjesta gdje radi ili živi. – Aha, dopre do mene Marinov glas preko žice, pa, onda ću pročačkaf po ormarićima i tako to. Al' imam ja svoju zamisao. – A to je?

– Ovaj muž, on se bavi dramom, točno? Ima probe svakog petka uvečer, zato i dolazi kući tako kasno, točno? Ispravi me ako griješim, al' glumci nose šminku. – Samo na generalnim probama i predstavama. – Aha, otegne on. E, prema njegovim riječima, bio se vratio baš s generalne probe kad je doš'o kući i, navodno, zatek'o ženu mrtvu. Moje malo zvonce zvoni, moj se mali glasić javlja... Prekinula sam ga. Jeste li mu uzeli otiske prstiju? – Nego šta. – Spremi njegovu karticu u vrećicu i kad dođeš odmah mi je donesi. Nije shvatio. Ja nisam objašnjavala. Nisam bila raspoložena za to. Zadnje što mi je Marino rekao prije no što je prekinuo vezu bilo je: Ne znam kad će to bit', doktorice. Imam osjećaj da ću bit' privezan ovdje veći dio dana. Ova igra riječima je slučajno ispala. Bilo je malo vjerojatno da ću vidjeti bilo njega, bilo karticu s otiscima prije ponedjeljka. Marino je imao sumnjivca. Jurio je istom stazom kojom juri svaki murjak. Muž bi mogao biti Sveti Antun i boraviti u Engleskoj dok mu je žena ubijena u Seattleu, a ipak je on prvi na koga policija sumnja. Obiteljske pucnjave, trovanja, premlaćivanja i izbadanja nožem su jedno, ali zločin iz pohote je nešto sasvim drugo. Malo bi muževa imalo želudac da sveže, siluje i zadavi vlastitu ženu. Svoju sam rastresenost pripisivala umoru. Bila sam na nogama od 2:33 izjutra, a sada je već bilo gotovo šest popodne. Policajci koji su bili došli u mrtvačnicu odavno su već otišli. Vander je otišao kući u vrijeme ručka. Wingo, jedan od mojih obdukcijskih tehničara otišao je malo iza njega, pa u zgradi nije bilo nikog osim mene. Tišina za kojom inače žudim bila je obeshrabrujuća i činilo mi se da se nikako ne mogu ugrijati. Ruke su mi bile ukočene, nokti gotovo modri. Stresla sam se svaki put kad bi telefon zazvonio u prednjem uredu. Činilo se da minimalno osiguranje u mom uredu nikada nije zabrinjavalo nikoga osim mene. Zahtjevi za sredstvima koja bi omogućila primjereno osiguranje stalno su bivali iznova odbijeni. Načelnik je razmišljao u terminima gubitka imovine, a nikakav lopov ne bi došao u mrtvačnicu čak i kad bismo prostrli crvene sagove i ostavljali vrata danonoćno širom otvorena. Mrtva su tijela bolje sredstvo zastrašivanja od pasa čuvara. Mene mrtvaci nikada nisu smetali. Ja se bojim onih na životu. Nakon što je prije nekoliko mjeseci mahniti naoružani napadač upao u ordinaciju lokalnog liječnika i raspalio mecima po čekaonici punoj pacijenata, sama sam otišla u željezariju i kupila lanac i lokot kojima smo nakon radnog vremena i vikendima pojačavali prednja dvostruka staklena vrata. Odjednom, dok sam radila za stolom, netko tako divljački strese ta prednja vrata da se lanac još uvijek ljuljao kad sam se prisilila da prođem hodnikom i pogledam što je. Nije bilo nikoga. Ponekad ljudi s ulice pokušavaju ući kako bi se poslužili našim toaletom, ali kad sam pogledala van, nisam vidjela nikoga. Vratila sam se u svoj ured i bila tako uzrujana da su mi se u ruci, kad sam začula kako se s druge strane hodnika otvaraju vrata od lifta, našle velike škare koje sam bila spremna upotrijebiti. Bio je to dnevni čuvar. – Jeste li vi maloprije pokušali ući kroz glavna vrata? upitam ga. Začuđeno je bacio pogled na škare u mojoj ruci i rekao da nije. Sigurna sam da mu se pitanje učinilo glupim. Znao je da su glavna vrata zatvorena lancem, a imao je i komplet ključeva za sva ostala vrata u zgradi. Nije imao razloga da pokuša ući s prednje strane.

Neugodna se tišina vratila kad sam sjela nazad za stol i pokušala izdiktirati nalaze autopsije Lori Petersen. Iz nekog čudnog razloga nisam mogla ništa reći, nisam mogla podnijeti da čujem te riječi glasno izgovorene. Polako mi je dolazilo u glavu da nitko ne bi smio Čuti te riječi, čak ni Rose, moja tajnica. Nitko ne bi smio čuti ništa o svjetlucavoj tvari, sjemenoj tekućini, otiscima prstiju, dubokim ozljedama tkiva na vratu – i, što je najgore od svega, o dokazima mučenja. Ubojica je postajao sve izopačeniji, sve gnusnije okrutan. Silovanje i ubojstvo više mu nisu bili dovoljni. Što se događalo prije no što je Lori Petersen umrla shvatila sam tek kad sam uklonila spone s njezina tijela, te kad sam počela raditi male rezove u neobično crvenim dijelovima kože i stala je opipavati tragajući za polomljenim kostima. Kontuzije su bile tako svježe da su na površini bile jedva vidljive, ali rezovi su otkrili rasprsnute kapilare, kao daje bila udarana nečim tupim, poput koljena ili stopala. Tri uzastopna rebra na lijevoj strani bila su joj slomljena, kao i četiri prsta. U ustima, a najviše na jeziku, bilo je vlakana, što je ukazivalo na to da su joj usta neko vrijeme bila začepljena kako ne bi vrištala. U mislima ugledam violinu na stalku za note i kirurške časopise i knjige na radnom stolu u spavaćoj sobi. Ruke. One su bile njen najvredniji instrument, ono čime je liječila i svirala. Zacijelo joj je namjerno polomio prste, jednog po jednog, nakon što ju je svezao. Diktafon se vrtio, snimajući tišinu. Isključila sam ga i zavrtjela se u svojoj direktorskoj stolici, okrenuvši se prema kompjutorskom terminalu. Crnilo ekrana zamijenilo je nebesko plavetnilo programa za pisanje i monitorom stanu teći crna slova kako sam započela sama tipkati nalaze autopsije. Nisam gledala u mjere i bilješke što sam ih bila načrčkala na praznoj kutiji rukavica dok sam obavljala obdukciju. Znala sam sve o njoj. Imala sam fotografsko pamćenje. Izraz u granicama normale neprestano mi je zvonio u glavi. S njom je sve bilo u redu. Srce, pluća, jetra. U granicama normale. Umrla je savršena zdravlja. Tipkala sam i tipkala i tipkala, ispunjene su stranice nestajale kako su se na ekranu automatski pojavljivale nove, prazne, sve dok odjednom nisam podigla pogled. Fred, čuvar, stajao je na mojim vratima. Nisam imala pojma koliko sam dugo radila. On se trebao vratiti na posao u osam navečer. Sve što se događalo otkada sam ga zadnji put vidjela činilo se poput sna, jako ružnog sna. – Još ste ovdje? Onda oklijevajući: Hm, dolje su ovi iz pogrebnog ureda, došli su po nekoga, a ja ne mogu pronaći tijelo. Došli su skroz iz Macklenburga. Ne znam gdje je Wingo... – Wingo je otišao kući još prije nekoliko sati, rekla sam. Koje tijelo? – Netko po imenu Roberts, pogodio ga vlak. Na trenutak se zamislim. Uključujući Lori Petersen, danas je bilo šest slučajeva. Blijedo sam se sjećala nesreće s vlakom. U hladnjaku je. – Kažu da ga unutra ne mogu pronaći. Skinula sam naočale i protrljala oči. Jeste li vi potražili? Lice mu se iskrivi u ovčji smiješak. Fred se povuče odmahujući glavom. Vi znate, doktorice Scarpetta, da ja nikada ne ulazim u tu kutiju! A-a.

POGLAVLJE 3 SKRENULA SAM U SVOJ PRILAZ ODAHNUVŠI KAD SAM VIDJELA DA JE Berthina lađa od Pontiaca još uvijek tamo. Ulazna su se vrata otvorila prije no što sam uspjela odabrati pravi ključ. – Kakvo je vrijeme? upitala sam odmah.

Bcrtha i ja stajale smo nasuprot jedna drugoj u prostranom predvorju. Znala je točno na što mislim. Vodile smo ovaj razgovor na kraju svakog dana kad je Lucy bila u gradu. – Loše, doktorice Kay. To je dijete cijeli dan u vašoj radnoj sobi, lupa po onom vašem kompjutoru. Kažem vam! Onog časa kad ja uđem u sobu da joj donesem sendvič i pitam je kako je, ona počne urlati i nastavi dalje. Ali ja znam. Tamne su joj se oči raznježile. Samo je uzrujana jer ste morala raditi. Krivnja stane probijati kroz moju otupljenost. – Vidjela sam večernje novine, doktorice Kay. Bože, smiluj se. Gurala je ruke jednu po jednu u rukave svog kišnog ogrtača. Znam zašto ste morala raditi to što ste radila cijeli dan. Bože, bože. Jako se nadam da će policija uhvatiti tog čovjeka. Zloća. Čista zloća. Bertha je znala čime se bavim i nikad me nije ispitivala. Čak i kada je neki od mojih slučajeva bio netko iz njenog susjedstva, nikada nije ništa pitala. – Večernje su vam novine tamo. Pokazala je rukom prema dnevnoj sobi i pokupila svoj novčanik sa stolića blizu vrata. Gurnula sam ih ispod jastuka na kauču da ne dođu maloj u ruke. Nisam znala jel bi vi željela da ih čita ili ne, doktorice Kay. Na izlasku, potapšala me po ramenu. Gledala sam kako odlazi do automobila i polako ga izvlači s prilaza. Bog je blagoslovio. Prestala sam se ispričavati zbog moje obitelji. Berthu su vrijeđale i mučile, bilo oči u oči, bilo preko telefona, moja nećakinja, moja sestra, moja majka. Bertha je znala. Nikada nije ni simpatizirala ni kritizirala, a ponekad mi se činilo da me žali, i zbog toga sam se samo osjećala još gore. Zatvorivši ulazna vrata uputim se prema kuhinji. Bila je to moja omiljena prostorija, visokog stropa, sa suvremenim, ali malobrojnim aparatima jer ja većinu poslova, kao što su pripremanje tjestenine ili miješenje tijesta, više volim raditi ručno. Na sredini prostora za kuhanje nalazio se ormarić za rezanje mesa od javorovine postavljen taman na pravoj visini za nekoga tko nije ni milimetar preko metra i pedeset tri samo u čarapama. Stol za doručak nalazio se ispred velike staklene stijene koja je gledala na šumovito stražnje dvorište i hranilicu za ptice. Po jednoličnoj žutoj boji drvenih ormarića i radnih površina bili su razbacani nepravilni buketići žutih i crvenih ruža iz mog vrta koji sam strastveno uređivala. Lucy nije bila u kuhinji. Tanjuri od njene večere bili su naslagani na sušilu za posuđe, pa sam pretpostavila daje opet u mojoj radnoj sobi. Došla sam do hladnjaka i nasula si čašu burgunca. Naslonivši se na ormarić, na trenutak sam zatvorila oči i pijuckala vino. Nisam znala što da radim s Lucy. Prošlog je ljeta prvi put došla ovamo nakon što sam ja ostavila Ured sudskog patologa u okrugu Dade i odselila se iz grada u kojem sam rođena i kamo sam se bila vratila poslije razvoda. Lucy je bila moja jedina nećakinja. S deset godina, već je radila matematiku i prirodne znanosti na nivou srednje škole. Bila je genij, nemoguć mali vrag od djeteta, zagonetnog romanskog porijekla čiji je otac umro još dok je bila beba. Nije imala nikoga osim moje jedine sestre, Dorothy, koja je bila previše zauzeta pisanjem dječjih knjiga da bi se mnogo brinula o svojoj vlastitoj kćeri od krvi i mesa. Lucina ljubav za mene prelazila je granice bilo kakvog razumnog objašnjenja, a njena je privrženost zahtijevala energiju koju trenutačno nisam imala. Vozeći se kući razmišljala sam o tome da joj promijenim avionsku kartu i pošaljem je natrag u Miami ranije. Na kraju se nisam mogla natjerati na to. To bi je uništilo. Ne bi razumjela. Bilo bi to posljednje odbijanje u nizu odbijanja koja traju čitav njen život, još jedan podsjetnik na to kako je nezgodna i neželjena. Cijelu se godinu veselila ovoj posjeti. I ja sam joj se veselila. Otpivši još jedan gutljaj vina, čekala sam da potpuna tišina počne razmrsivati moje zapletene živce i ublažavati moje brige. Kuća mi se nalazila u novoj četvrti zapadnog dijela grada, gdje su ogromne kuće stajale na pošumljenim parcelama od preko četrdeset ari i gdje su ulicama uglavnom prolazili samo

karavani i obiteljski automobili. Susjedi su bili tako tihi, provale i razbijanja tako rijetki da se nisam mogla sjetiti kada sam posljednji put vidjela policijski auto u obilasku. Taj mir, ta sigurnost bila je vrijedna svake cijene, za mene je bila neophodnost, imperativ. Umirivalo mije dušu u rana jutra doručkovati sama, znajući da će jedino nasilje pod mojim prozorom biti borba oko hranilice između vjeverice i plave šojke. Duboko sam uzdahnula i otpila još jedan gutljaj vina. Hvatao me užas od odlaska u krevet, užas od onih trenutaka u mraku prije no što usnem, strah od onoga što će biti kad dozvolim mislima da se smire i tako ostanu nezaštićene. Neprestano su mi pred očima bile slike Lori Petersen. Brana je popustila i mašta je navirala, pretvarajući te slike u neke još gore. Vidjela sam njega s njom, u toj spavaćoj sobi. Gotovo da sam mu mogla vidjeti lice, ali ono je bilo prazno, samo bljesak nečega što je izgledalo poput lica dok je bio s njom. Vjerojatno gaje prvo pokušala urazumiti, nakon što se probudila u paničnom strahu od dodira glatkog, hladnog čelika pod grlom ili od zastrašujućeg zvuka njegova glasa. Vjerojatno je pričala, pokušavala razgovarati s njim sam bog zna koliko dugo, dok je on rezao žice s lampi i stao je vezivati. Diplomirala je na Harvardu, bila je kirurg. Vjerojatno je pokušala upotrijebiti razum protiv sile koja ga nije imala. A onda, kako su se njezini pokušaji pretapali u neobuzdani strah, slike su pomahnitale, poput ubrzanog filma što klepeće na kolutu. Ono neizrecivo. Nisam htjela gledati. Nisam mogla podnijeti da vidim išta više. Morala sam obuzdati misli. Moja radna soba bila je okrenuta prema stražnjem dvorištu, s uvijek navučenim zavjesama jer mi je oduvijek bilo teško koncentrirati se ako se ispred mene pruža nekakav pogled. Zastala sam na vratima, polako dozvoljavajući da mi misli odlutaju dok je Lucy revno tipkala po tastaturi na mom čvrstom hrastovom stolu, meni okrenuta leđima. Već tjednima ovdje nisam pospremala i soba je izgledala sramotno. Knjige na policama bile su nakrivljene na jednu i na drugu stranu, nekoliko časopisa Law Reporter bilo je nagomilano na podu, a ostali su bili u neredu. Prislonjene na zid stajale su moje diplome i svjedodžbe: Cornell, Johns Hopkins, Georgetown i druge. Mislila sam ih objesiti u svom uredu, ali toga sam se tek trebala prihvatiti. Na kutu tamnoplavog T'ai-Ming saga neuredno su bili nagomilani članci iz novina čekajući da budu pročitani i arhivirani. Uspjeh u poslu značio je da više nisam imala vremena biti besprijekorno uredna, a nered me i dalje smetao kao i uvijek. – Kako to da me špijuniraš? promrmlja Lucy bez da se okrenula. – Ne špijuniram te. Blago se nasmiješim i poljubim vrh njene žarkocrvene glave. – Špijuniraš me. Nastavila je tipkati. Vidjela sam te. Vidjela sam tvoj odraz na ekranu. Stajala si na vratima i gledala me. Zagrlim je položivši bradu na njeno tjeme i pogledam crni ekran ispunjen žućkastozelenim naredbama. Nikad do ovog trenutka nije mi palo na pamet da monitor ima učinak ogledala, i sada sam shvatila kako Margaret, moj programski analitičar, može zaustaviti ljude koji prolaze pored njene kancelarije, pozivajući ih po imenu, iako je leđima okrenuta vratima. Lucino je lice bilo nejasan obris na ekranu. Uglavnom sam vidjela odraz njenih ozbiljnih naočala s kornjačinim okvirima. Obično me pozdravljala zagrljajem sa sve četiri, no danas je bila ljuta. – Žao mi je što danas nismo mogle otići u Monticello, Lucy, odvažim se reći. Slijeganje ramenima. – I ja sam razočarana kao i ti, rekla sam. Još jedno slijeganje ramenima. Ionako radije radim na kompjutoru. Nije tako mislila, ali ta me primjedba zaboljela. – Imala sam pun klinac stvari za napraviti, nastavi ona, oštro lupajući po tipci Return. Bazu podataka ti je trebalo raščistiti. Kladim se daje nisi inicijalizirala godinu dana. Okrenula se u mojoj kožnoj stolici i pomaknula u stranu, ostavljajući mi ruke prekriženima na struku. – Pa sam to sredila.

– Što si? Ne, Lucy to ne bi učinila. Inicijalizacija je isto što i formatiranje, uništenje, brisanje svih podataka na disku. Na disku gdje je – ili gdje je bilo – pola tuceta statističkih tablica koje sam koristila za novinske članke koji su trebali biti gotovi u roku. Jedine backup kopije bile su stare nekoliko mjeseci. Lucine zelene oči zagledaju se u moje doimajući se, iza debelih stakala naočala, poput očiju sove. Na njenom okruglom, vragolastom licu bio je oštar izraz dok je govorila: Pogledala sam u knjige da vidim kako se to radi. Sve što treba napraviti je utipkati IOR ispred kursora i nakon što je inicijalizirana, napraviš addall i catalog.ora. Lako je. Svaki bi jebeni kreten skužio. Nisam ništa rekla. Nisam je ukorila zbog ružnih izraza. Osjećala sam slabost u koljenima. Prisjetila sam se kako me jednom, prije nekoliko godina nazvala Dorothy, potpuno histerična. Dok je bila u kupovini Lucy je bila ušla u njenu radnu sobu i isformatirala joj diskete, sve do jedne, izbrisavši sve što je bilo na njima. Na dvije se nalazila knjiga koju je Dorothy pisala, poglavlja koja još nije bila stigla odštampati niti napraviti backup kopije. Ubilački događaj. – Lucy. Nisi valjda. – Oooo, ne brini, reče ona uvrijeđeno. Prije toga sam izvukla sve tvoje podatke. Tako piše u knjizi. A onda sam ih opet ubacila i ponovno ti spojila sve ovlasti za rad s bazom podataka. Sve je tu. Samo je očišćeno, što se tiče prostora, mislim. Privukla sam otoman i sjela pokraj nje. Tek sam tada primijetila što se nalazi ispod sloja disketa: večernje novine, presavijene onako kako se novine presavijaju kad ih čovjek pročita. Izvukla sam ih van i otvorila naslovnu stranicu. Veliki naslov bilo je posljednje što sam željela vidjeti.

SVIREPO UBIJENA MLADA LIJEČNICA:

VJERUJE SE DA JE TO DAVITELJEVA ČETVRTA ŽRTVA Tridesetogodišnja kirurška pripravnica pronađena je, malo iza ponoći, mučki ubijena u svojoj kući u Berkley Downsu. Policija kaže da postoje čvrsti dokazi da je njena smrt povezana s ubojstvima tri druge žene iz Richmonda koje su zadavljene u svojim domovima u protekla dva mjeseca. Posljednja je žrtva identificirana kao Lori Petersen, diplomirani student harvardskog medicinskog fakulteta. Posljednji

je put viđena živa jučer, odmah poslije ponoći, kad je napustila ordinaciju za hitnu pomoć VMC-a, gdje je upravo dovršavala stažiranje u traumatskoj kirurgiji. Drži se da se iz bolnice dovezla pravo kući i da je ubijena između 12,30 i 2 ujutro. Ubojica je vjerojatno ušao u kuću razrezavši mrežu na prozoru kupaonice koji nije bio zabravljen...

Nastavljalo se. Bila je tu i fotografija, mutna crno-bijela slika bolničara kako prednjim stubama iznose njeno tijelo, i manja fotografija prilike u sivožutom kišnom ogrtaču u kojoj sam prepoznala sebe. Pod slikom je pisalo: Dr. Kay Scarpetta, glavni patolog sudske medicine, dolazi na mjesto zločina.

Lucy je širom otvorenih očiju zurila u mene. Bilo je mudro od Berthe da sakrije novine, ali Lucy je imala načina. Nisam znala što da kažem. Što li pomisli desetogodišnje dijete kad pročita ovakvo što, pogotovo ako se pokraj toga nalazi jezovita fotografija njene tete Kay? Nikada nisam objasnila Lucy potankosti moje profesije. Suzdržavala sam se od toga da joj držim propovijedi o okrutnom svijetu u kojem živimo. Nisam željela da bude poput mene, da joj budu oteti nevinost i idealizam, da bude krštena u krvavim vodama nerazboritosti i okrutnosti, da joj tkanje povjerenja bude zauvijek poderano. – Ovo je kao u Heraldu, rekla je iznenadivši me. U Heraldu uvijek pišu o tome kako se ljudi ubijaju. Prošlog su tjedna pronašli čovjeka u kanalu, a glava mu je bila odsječena. Mora da je bio zločest čovjek kad mu je netko odrezao glavu. – Možda je bio, Lucy. Ali to ne opravdava onoga tko mu je učinio takvo što. A i nisu svi oni koje ranjavaju i ubijaju zločesti. – Mama kaže da jesu. Kaže da dobre ljude ne ubijaju. Ubijaju samo kurve, raspačivače droge i provalnike. Ozbiljna stanka. Nekad i policajce isto, jer pokušavaju uhvatiti zločeste tipove. Dorothy je bila u stanju reći tako nešto i, što je još gore, vjerovati u to. Osjetila sam plamen starog gnjeva. – Ali gospoda koju su zadavili, bila je neodlučna Lucy, a oči su joj bile tako širom otvorene da se činilo da me guta pogledom, ona je bila doktorica, teta Kay. Kako je mogla biti zločesta? I ti si isto doktorica. Znači daje ona bila baš kao i ti. Odjednom sam postala svjesna toga koliko je sati. Bilo je kasno. Ugasila sam kompjutor, uzela Lucy za ruku, pa smo zajedno izašle iz radne sobe i krenule u kuhinju. Kad sam se okrenula prema njoj kako bih joj predložila obrok prije spavanja, s očajem sam ustanovila da grize donju usnicu i da joj se oči pune suzama. – Lucy! Zašto plačeš? Obgrlila me objema rukama, jecajući. Očajnički se držeći za mene, zavapi: Neću da umreš! Neću da umreš! – Lucy... Bila sam zaprepaštena, smetena. Njeni izljevi bijesa, arogantni i gnjevni ispadi bili su jedno. Ali ovo! Osjećala sam kako joj suze prodiru kroz moju bluzu. Osjećala sam vruću napetost njena jadnog malog tijela dok se držala za mene. – Sve je u redu, Lucy, bilo je sve čega sam se mogla sjetiti čvrsto je stisnuvši uz sebe. – Neću da umreš, teta Kay! – Neću umrijeti, Lucy. – Tata je umro. – Lucy, ništa mi se neće dogoditi. Nije ju se dalo utješiti. Priča iz novina dojmila je se duboko i pogubno. Pročitala ju je umom odrasle osobe koji se tek trebao odvojiti od plašljive dječje mašte. Još i ovo, povrh njene nesigurnosti i gubitaka. O, bože. Tražila sam odgovarajući odgovor, ali ništa mi nije padalo na pamet. Optužbe moje majke počele su bubnjati u nekom dubokom dijelu moje psihe. Moja manjkavost. Nisam imala djece. Bila bih užasna majka. Trebala si biti muško, rekla mi je majka za vrijeme jednog od naših manje plodnih susreta u skorijoj povijesti. Samo posao i ambicija. To nije prirodno za ženu. Osušit ćeš se poput hrušta, Kay. I za vrijeme mojih najispraznijih trenutaka, kad sam bila najnezadovoljnija samom sobom, prokleta bila ako nisam vidjela jednu od onih hruštovih ljuščica što su bile razbacane po travnjaku kuće u kojoj sam odrasla. Prozirne, krhke, osušene. Mrtve. Nije to bilo nešto što bih inače napravila, naliti desetogodišnjoj djevojčici čašu vina. Odvela sam je u njenu sobu i pile smo u krevetu. Postavljala je pitanja na koja je bilo nemoguće odgovoriti. Zašto ljudi nanose bol drugim ljudima? i Jel to za njega igra? Mislim,

jel to radi iz zabave, nešto kao MTV? Oni na MTV-u rade takve stvari, ali to nije za stvarno. Nitko ne strada. Možda ih on ne želi povrijediti, teta Kay. – Ima nekih ljudi koji su zli, odgovorila sam tiho. Poput pasa, Lucy. Neki psi grizu bez razloga. S njima nešto nije u redu. Oni su zločesti i uvijek će biti zločesti. – Zato što su prvo ljudi bili zli prema njima. Zato su zločesti. – U nekim slučajevima, da, rekla sam joj. Ali ne uvijek. Ponekad ne postoji razlog. To, na neki način, nije ni bitno. Ljudi mogu birati. Neki ljudi su radije zločesti, radije su okrutni. To je samo jedan ružan, nesretan dio života. – Kao Hitler, promuca ona, otpijajući gutljaj vina. Počela sam je dragati po kosi. Nastavila je brbljati glasa promuklog od snenosti: I kao Jimmy Groome. On živi u našoj ulici i ubija ptice zračnom puškom, a voli i krasti ptičja jaja i razbijati ih o cestu i gledati kako se male ptičice bacakaju. Mrzim ga. Mrzim Jimmija Groomea. Jednom sam ga gađala kamenom i pogodila ga dok se vozio na biciklu. Ali on ne zna da sam to bila ja jer sam se sakrila iza grmlja. Pijuckala sam vino i nastavila je dragati po kosi. – Bog neće dozvoliti da ti se nešto dogodi, je V da? upitala je. – Ništa mi se neće dogoditi, Lucy. Obećajem. – Ako se moliš Bogu da pazi na tebe, on pazi, je Fda? – On se brine za nas. Iako nisam bila sigurna vjerujem li u to. Ona se namršti. Nisam sigurna da je i ona vjerovala. Zar se ti nikada ne bojiš? Nasmiješila sam se. Svi se mi bojimo svako toliko. Ja sam sasvim sigurna. Ništa mi se neće dogoditi. Posljednje što je rekla prije no što je utonula u san bilo je: Željela bih da zauvijek mogu ostati ovdje, teta Kay. Htjela bih biti baš kao i ti. Dva sata kasnije bila sam na katu, još uvijek potpuno budna i zagledana u jednu te istu stranicu knjige bez da sam zaista vidjela što piše, kad je zazvonio telefon. Reagirala sam Pavlovljevim, preplašenim refleksom. Zgrabila sam slušalicu dok mije srce divljački udaralo. Sa strahom sam očekivala Marinov glas, kao da je prošla noć opet iznova počinjala. – Halo. Ništa. – Halo? U pozadini sam čula slabu, sablasnu muziku koju sam povezivala s ranojutarnjim stranim filmovima, s filmovima strave i užasa ili s krcštavim zvukovima gramofona, sve dok je signalni ton nije prekinuo. – Kavu? – Molim, rekla sam. To je bilo dovoljno za dobro jutro. Kad bih god zastala kraj laboratorija Neilsa Vandera, prva njegova riječ pozdrava bila je: Kavu? Uvijek bih prihvatila. Kofein i nikotin bila su dva poroka kojih se nisam mogla odreći. Nikada mi ne bi palo na pamet kupiti automobil koji nije čvrst poput tenka, niti upaliti motor a da se ne vežem. Po čitavoj kući imam dimne alarme i skupi protuprovalni sustav. Više uopće ne uživam u letenju i odlučujem se za Amtrak 1 kad god je to moguće. Ali kofein, cigarete i kolesterol, pošasti običnog čovjeka – sačuvaj bože da ih se odreknem. Odem na nacionalni simpozij i sjedim na svečanoj večeri s tri stotine forenzičnih patologa, najistaknutijih stručnjaka za bolest i smrt na svijetu. Sedamdeset i pet posto nas se ne rekreira, ne hodamo kad se možemo voziti, ne stojimo kad možemo sjediti i pažljivo izbjegavamo 1

Kompanija koja upravlja putničkim vlakovima u SAD-u

stube ili nagibe, osim ako se spuštaju. Trećina nas puši, većina nas pije, a svi jedemo kao da nam je zadnje. Stres, depresija, možda veća potreba za smijehom i užitkom zbog jada koji vidimo – tko može biti siguran što je razlog. Jedan od mojih ciničnijih prijatelja, pomoćnik glavnog patologa u Chicagu, voli reći: Kvragu. Umreš. Svi umiru. A ti umreš zdrav. Pa što? Vander je otišao do aparata za kavu što je stajao na postolju iza njegova stola i natočio dvije šalice. Spremio mi je kavu nebrojeno puta i nikad se nije mogao sjetiti da ja pijem crnu. Ni moj bivši muž nije to nikada zapamtio. Živjela sam s Tonijem šest godina, a on nije mogao zapamtiti da pijem kavu bez mlijeka niti da volim odrezak srednje pečen, ne crven poput Božića, već tek blago ružičast. A o mom broju odjeće da i ne govorim. Nosim osmicu, imam figuru kojoj pristaje gotovo sve, ali ne mogu podnijeti čupavo, čipkasto i kičasto. On bi mi uvijek donio nešto dva broja premalo, obično nešto providno i s mnogo čipke, namijenjeno za krevet. Omiljena boja njegove majke bila je livadnozelena. Nosila je četrnaesticu. Voljela je nabranu čipku, mrzila je džempere, bila je naklonjena patent-zatvaračima, alergična na vunu, nije se zamarala ni sa čim što je trebalo peglati ili nositi na kemijsko čišćenje, osjećala je prirodnu odbojnost prema svemu grimiznom, držala je nepraktičnim sve bijelo ili drap, nikada nije nosila vodoravne pruge ili kašmirski uzorak, ni za živu glavu ne bi stavila na sebe umjetni antilop, vjerovala je da joj plisirano ne stoji i prilično je voljela džepove – što ih je više, to bolje. Kad se radilo o njegovoj majci, Toni bi nekako uvijek pogodio. Vander je u moju šalicu, isto kao i u svoju, sasuo punu žličicu vrhnja u prahu i šećera. Kao i obično, bio je raščupan, neukrotiva siva kosa bila mu je razbarušena, veliki laboratorijski ogrtač zaprljan crnim prahom za uzimanje otisaka, a iz tintom zamrljanog džepa na prsima virili su vrhovi kemijskih olovaka i flomastera. Bio je visok čovjek dugih, koščatih udova i nesrazmjerno okruglog trbuha. Glava mu je neodoljivo podsjećala na sijalicu, a oči su mu bile blijedoplave i neprestano zamagljene mislima. Za vrijeme moje prve zime ovdje, zastao je jednog popodneva kraj moje kancelarije da objavi kako pada snijeg. Oko vrata mu je bio omotan dugačak crveni šal, a na uši je imao navučenu kožnatu pilotsku kapu, koja je možda bila naručena preko kataloga iz kakve banana-republike i svakako je predstavljala najsmješniji zimski šešir koji sam ikada vidjela. Mislim da bi izgledao savršeno na mjestu pilota u Fokkerovu 2 borbenom avionu. U uredu smo ga prikladno zvali Leteći Holandez. Uvijek je bio u žurbi, letio je hodnicima gore-dolje, dok mu se ogrtač pleo oko nogu. – Vidjela si novine? upitao me pušući u kavu. – Čitav je blagoslovljeni svijet vidio novine, odgovorila sam nesretno. Naslovna stranica u nedjelju bila je gora nego u subotu navečer. Veliki naslov zauzimao je čitav gornji dio stranice, a slova su bila veličine tri centimetra. Napis je uključivao članak o Lori Petersen i fotografiju koja je izgledala kao daje uzeta iz godišnjaka. Abby Turnbull bila je dovoljno uporna, ako ne i neukusna da pokuša razgovarati sa članovima obitelji Lori Petersen, koji su živjeli u Philadelphiji i bili previše potreseni da bilo što kažu. – To nam nije ni od kakve vražje pomoći, izgovori Vander ono što je bilo očito. Volio bih znati odakle podaci dolaze, pa da mogu par ljudi objesiti za palce. – Murjaci još nisu naučili držati jezik za zubima, rekla sam mu. Kad nauče začepiti gubice neće više imati procurenih podataka na koje bi se žalili. – Dobro, možda je murja. Što god da je, sve to skupa izluđuje moju ženu. Mislim da bi nas, da živimo u gradu, natjerala da se odselimo još danas. Otišao je do stola koji je bio mješavina štampačem ispisanih papira, fotografija i telefonskih poruka. Bile su tamo i jedna pivska boca od litre i podna pločica s osušenim krvavim otiskom stopala, oboje u plastičnim vrećicama obilježenim kao dokazni materijal. Na 2

Anthony Fokker (1890-1939), nizozemski konstruktor aviona koji jc za vrijeme Prvog svjetskog rata avionima snabdijevao Njemačku. 1925. preselio se u SAD i radio je avione za američku zrakoplovnu industriju.

stolu je bilo nasumce razbacano deset malih staklenki formalina od kojih je svaka sadržavala pougljenjenu jagodicu ljudskog prsta, anatomski odsječenu u drugom zglobu. U slučajevima neidentificiranih tijela koja su jako izgorjela ili koja su se raspala, nije uvijek moguće dobiti otiske uobičajenom metodom. Posred tog jezivog nereda neprimjereno je bila smještena boca vazelinskog losiona za intenzivnu njegu kože. Utrljavši malo losiona na ruke Vander navuče par bijelih pamučnih rukavica. Aceton, ksilen i neprestano pranje ruku ružno su mu djelovali na kožu i uvijek sam znala kad bi zaboravio navući rukavice prije upotrebe ninhidrina, kemikalije koja je pomagala pri vizualizaciji prikrivenih otisaka, jer bi čitav tjedan hodao okolo grimiznih prstiju. Završi vši jutarnji ritual dao mije znak da ga slijedim u hodnik četvrtog kata. Nekoliko vrata niz hodnik nalazila se kompjutorska prostorija, čista, gotovo sterilna, ispunjena srebrnkastim standardiziranim hardwareom različitih masivnih oblika i veličina, koja je u pamet prizivala praonicu za rublje iz budućnosti. Glatka, uspravna jedinica, neodoljivo nalik nizu strojeva za pranje i sušenje rublja, predstavljala je procesor za uspoređivanje otisaka prstiju, čiji je zadatak bio usporediti nepoznate otiske s multimilijunskom datotekom otisaka pohranjenom na magnetskom disku. PUOP, kako smo ga zvali, bio je, sa svojim naprednim kanalima za protok informacija i usporednim procesiranjem, u stanju usporediti osam stotina parova otisaka u sekundi. Vander nije volio sjediti i čekati rezultate. Navika mu je bila da ostavi spravu kuhati preko noći kako bi se imao čemu veseliti kad bude dolazio na posao sljedećeg jutra. Najviše vremena u čitavom postupku zauzimao je onaj dio koji je Vander učinio u subotu, ubacivanje otisaka u kompjutor. To je značilo da mora fotografirati dotične prikrivene otiske, uvećati ih pet puta, preko svake fotografije postaviti list paus-papira i flomasterom izvući najznačajnija obilježja. Zatim je crteže smanjio na normalnu veličinu koja u potpunosti odgovara prirodnoj veličini otiska. Zalijepio je fotografiju na taj prikaz otiska i to unio u kompjutor. Sada se radilo samo o ispisivanju rezultata traženja. Vander se smjestio u stolicu poput pijanista koji se sprema započeti koncert. Gotovo sam očekivala da će zabaciti laboratorijski ogrtač i protegnuti prste. Njegov klavir predstavljao je terminal za unos podataka koji se, između ostalog, sastojao od tastature, ekrana, skanera i procesora za otiske prstiju. Skaner je bio u stanju čitati kartice s deset otisaka kao i prikrivene otiske prstiju. Procesor za otiske prstiju (ili POP, kako mu je dao ime Vander) automatski je otkrivao obilježja otiska. Gledala sam ga kako upisuje nekoliko naredbi. Onda je lupnuo po tipci za ispis i imena mogućih sumnjivih osoba stanu rapidno bubnjati kompjutorskim, bijelo-zelenim papirom. Privukla sam stolicu, a on je otrgnuo ispisani papir i razdijelio ga u deset odrezaka, odvajajući slučajeve. Nas je zanimao broj 88-01651, šifra prikrivenih otisaka pronađenih na tijelu Lori Petersen. Kompjutorska usporedba otisaka prstiju slična je političkim izborima. Otisci koji dolaze u obzir nazivaju se kandidatima i poredani su prema broju bodova. Stoje veći broj bodova, više je i dodirnih točaka između kandidata i nepoznatih prikrivenih otisaka koji su ubačeni u kompjutor. U slučaju pod brojem 88-01651 jedan je kandidat bio daleko ispred svih ostalih vodeći s više od tisuću bodova razlike. To je moglo značiti samo jedno. Pogodak. Ili, kako je to Vander rječito oblikovao: Vruće. Pobjednički je kandidat bio bezlično naveden kao NIC112. Ovo zaista nisam očekivala. – Znači, tko god da je ostavio otiske na njoj, ima dosje u bazi podataka? upitam. – Točno. – Što znači da je moguće da je već kažnjavan?

– Moguće je, ali nije nužno. Vander ustane i krene prema terminalu za provjeru. Blago položi prste na tastaturu i zagleda se u prikaz na ekranu. Doda: Moguće je da je naveden iz nekog drugog razloga. Ako je radio za policiju ili ako je jednom predao molbu za taksi-dozvolu. Započeo je pozivati kartice s otiscima prstiju iz dubina glavne memorije. Istog časa slika traženog otiska, uvećana nakupina lukova i zavoja tirkiznoplave boje, pojavila se uz sliku kandidatova otiska. S desne se strane nalazio stupac koji je navodio spol, rasu, datum rođenja i ostale podatke koji su otkrivali identitet kandidata. Ispisavši grubu kopiju otisaka, Vander mi je doda. Proučila sam je, pročitala i ponovno pročitala identitet šifre NIC 112. Marino će biti oduševljen. Sudeći prema kompjutoru, a tu nije moglo biti greške, otiske koje je laser pronašao na ramenu Lori Petersen ostavio je Matt Petersen, njen muž.

POGLAVLJE 4 NIJE ME PRETJERANO IZNENADILO TO ŠTO JE MATT PETERSEN dodirnuo tijelo. Često je to instinkt, dodirnuti nekoga tko se doima mrtvim, potražiti mu bilo ili ga lagano uhvatiti za rame, kao kad pokušavate nekoga probuditi. Dvije su me stvari bacale u očaj. Prvo, otisci su pronađeni zato što je onaj tko ih je ostavio, na prstima imao tvari koja je zbunjujuće iskrila pod laserom – dokazni materijal koji je pronađen i u prethodnim slučajevima davljenja. Drugo, kartica s otiscima prstiju Matta Petersena još nije stigla u laboratorij. Jedini razlog zbog kojeg je kompjutor pronašao par je to što je on već imao dosje u bazi podataka. Upravo sam govorila Vanderu da moramo otkriti kada i zašto su Petersenu ranije uzimani otisci prstiju i je li već kažnjavan, kad je ušao Marino. – Tvoja mi je tajnica rekla da si tu gore, objavio je umjesto pozdrava. Jeo je krafnu za koju sam znala da ju je uzeo iz kutije pored aparata za kavu u prizemlju. Rose je uvijek donosila krafne ponedjeljkom ujutro. Prelazeći pogledom po opremi, nehajno gurne prema meni omotnicu od čvrstog, smedcg papira. Pardon, Neilse, promrmlja. AF doktorica kaže da ona mora prva vidit'. Vander me znatiželjno promatrao dok sam otvarala kuvertu. Unutra se nalazila plastična vrećica za dokazni materijal u kojoj je bila kartica s otiscima prstiju Matta Petersena. Marino me stavio u nezgodan položaj i to mi nije bilo drago. U normalnim okolnostima kartica bi trebala biti upućena izravno laborantu za otiske – ne meni. A upravo su ovakvi postupci oni što vam pribavljaju nesklonost kolega. Oni pretpostave da ste povrijedili njihov teritorij, da ih nastojite izgurati i onda kad, u stvari, ne radite ništa takvo. Objasnim Vanderu: Nisam htjela da ovo ostane na tvom stolu, na otvorenom, gdje se može dirati. Matt Petersen navodno je koristio šminku prije no što je došao kući. Ako mu je na rukama bilo onog taloga, moglo bi ga isto tako biti i na kartici. Vanderove se oči rašire. Pomisao ga se dojmila. Naravno. Provući ćemo je kroz laser. Marino je uvrijeđeno zurio u mene. Upitam ga: Što je s vojničkim nožem? On izvuče još jednu omotnicu iz hrpe koja je bila uglavljena između njegova lakta i struka. Baš sam ga mislio odnesti Franku. Vander predloži: Prvo ćemo ga pregledati laserom. Zatim izbaci još jednu grubu kopiju šifre NIC112, prikrivenih otisaka koje je Matt Petersen ostavio na tijelu svoje žene, i preda je Marinu. Ovaj je kratko prouči, promrmljavši: U', ti boga! i podigne pogled ravno prema meni.

Oči su mu se pobjednički smiješile. Pogled, kojeg sam i očekivala, nije mi bio nepoznat. Govorio je, Eto ti ga na, šefice. Ti možda imaš knjiško znanje, ali ja, ja poznam ulicu. Mogla sam osjetiti kako se obruč istrage steže oko supruga žene za koju sam još uvijek vjerovala da ju je ubio čovjek nepoznat bilo kome od nas. Petnaest minuta kasnije Vander, Marino i ja bili smo u prostoriji nalik na mračnu komoru, koja se nalazila uz laboratorij za otiske. Na radnoj površini nedaleko od velikog umivaonika nalazila se kartica s Petersenovim otiscima i vojnički nož. U sobi je bilo mračno kao u rogu. Marinov veliki trbuh neugodno mi se češao o lijevi lakat dok su zasljepljujući treptaji palili nakupine iskrica po masnim mrljama na kartici. Iskrica je, usto, bilo i na dršci noža, izrađenoj od tvrde gume koja je bila pregruba da bi se s nje mogli uzeti otisci. Na širokoj, sjajnoj oštrici nalazio se sloj vlakana doslovno mikroskopske veličine i nekoliko jasnih djelomičnih otisaka koje je Vander oprašio i pokupio. Nagnuo se bliže kartici. Brza vizualna usporedba njegovim stručnim, sokolovim okom bila mu je dovoljna da provizorno ustanovi: S obzirom na prvu usporedbu brazdi, njegovi su, otisci na oštrici su Petersenovi. Kad je laser bio ugašen, bili smo ostali u potpunom crnilu i sada smo žmirkali u okrutnom blještavilu stropnog svjetla što nas je odjednom vratilo u svijet turobne pepeljaste zgrade i bijele plastike. Podigavši zaštitne naočale, započela sam litaniju objektivnih opomena dok je Vander petljao oko lasera, a Marino palio cigaretu. – Otisci na nožu ne moraju značiti ništa. Ako je nož pripadao Petersenu očekuješ da ćeš na njemu naći njegove otiske. A što se tiče svjetlucave tvari – da, očito je imao nešto na rukama kad je dodirnuo tijelo svoje žene i kad je davao otiske prstiju. No ne možemo biti sigurni da se radi o istoj svijetlećoj tvari koju smo našli drugdje, točnije u prva tri slučaja davljenja. Provest ćemo skanirajuću elektronsku mikroskopiju i nadajmo se da ćemo utvrditi jesu li osnovni sastavi infracrvenih spektara identični onima koje proizvodi tvar nađena na ostalim dijelovima tijela i u prethodnim slučajevima. – Šta? upita Marino s nevjericom u glasu. Misliš daje Matt na rukama im'o jednu stvar a ubojica neku drugu, i da to nije isto, al' izgleda isto pod laserom? – Gotovo sve što burno reagira pod laserom izgleda jednako, rekla sam polako, odmjeravajući riječi. Usije se poput bijelog neonskog svjetla. – Da, ali kol'ko ja znam, većina ljudi na rukama nema nikakvo bijelo neonsko sranje. Morala sam se složiti. Većina ljudi ne. – Neobična mala podudarnost da Matt, eto tako, slučajno ima po rukama tako nešto, što god to bilo. – Spomenuo si da je došao kući s generalne probe, podsjetila sam ga. – Tako je rek'o. – Moždanebi bila loša ideja sakupiti šminku kojom se koristio u petak navečer i donijeti je na analizu. Marino je prezrivo gledao u mene. U mom se uredu nalazio jedan od dva PC-a na drugom katu. Bio je povezan s glavnim kompjutorom koji se nalazio dalje niz hodnik, ali nije bio samo mrtav terminal. Čak i ako bi sustav glavnog kompjutora pao, ja bih svoj PC i dalje mogla koristiti, ako ni za što drugo, barem za pisanje. Marino mi doda dvije diskete koje smo pronašli na stolu u spavaćoj sobi Petersenovih. Ubacila sam ih u kompjutor i otipkala naredbu DIR za svaku od njih. Popis datoteka ili poglavlja onoga što je bez sumnje bila disertacija Matta Petersena pojavi se na ekranu. Tema je bila Tennessee Williams, čije najuspjelije drame otkrivaju frustrirajući svijet u kojem, ispod površine romantične otmjenosti, leže seks i nasilje, glasio je prvi odlomak Uvoda.

Marino je virio iza mog ramena odmahujući glavom. – Isuse, promuca, ovo postaje sve bolje i bolje. Nije ni čudo da je glodavac poludio kad sam mu rek'o da ove dvije diskete nosimo u postaju. Vidi ovo. Izlistala sam nekoliko stranica. Pred nama su bljeskali Williamsovi kontroverzni načini bavljenja homoseksualnošću i kanibalizmom. Spominjali su se poživinčeni Stanley Kowalski i kastrirani žigolo iz Slatke ptice mladosti. Nisam morala biti vidovita da pročitam Marinov um, koji je bio banalan poput naslovne stranice nekog tabloida. Za njega, ovo je bila najobičnija pornografija, gorivo psihopatskih umova što se hrane maštarijama o nasilju i seksualnim nastranostima. Marino ne bi razlikovao ulicu od pozornice kad bi ga netko pištoljem natjerao na početnički tečaj glume. Ljudi poput Williamsa, pa čak i Matta Petersena, koji stvaraju takve scenarije, rijetko idu okolo pretvarajući ih u život. Ravnodušno pogledam Marina. Što bi mislio da se Petersen bavi Starim zavjetom? On slegne ramenima skrećući pogled s mene natrag na ekran. Hej. Ovo nije baš gradivo s vjeronauka. – Kao ni silovanja, kamenovanja, odsijecanja glava i kurve. A u stvarnom životu, Truman Capote nije bio masovni ubojica. On se odmakne od kompjutora i krene do stolice. Ja se okrenem, suočivši se s njim preko širine mog stola. Obično je, kad bi svratio do mog ureda, više volio stajati, ostati na nogama izdižući se iznad mene. Ali sada je sjedio i gledali smo se oči u oči. Zaključim daje odlučio ostati neko vrijeme. – Kako bi bilo da vidimo jel možeš ispisati tu stvar? Imaš šta protiv? Izgleda k'o dobro štivo za prije spavanja. Podmuklo se nasmiješi. 'Ko zna? Eto, možda taj fanatik američke književnosti tu citira i Markiz-Sade-kako-li-se-već-zove? – Taj Markiz de Sade bio je Francuz. – Šta god. Susprezala sam razdraženost. Pitala sam se što bi se dogodilo kad bi bila ubijena žena nekog od mojih patologa. Bi li Marino pogledao u knjižnicu i pomislio kako mu je pala sjekira u med kad bi tamo našao knjiga i knjiga o sudskoj medicini i perverznim zločinima u povijesti? Oči mu se suziše dok je palio još jednu cigaretu i dobro povukao. Pričekao je da ispuhne tanak trak dima, a onda reče: Očito imaš visoko mišljenje o Petersenu. Na čemu se ono zasniva? Na činjenici da je umjetnik iP je u pitanju samo to daje velika faca na faksu? – Nemam nikakvo mišljenje o njemu, odgovorila sam. Ne znam ništa o njemu osim da se ne uklapa u sliku osobe koja davi ove žene. Zamislio se. E, nisam siguran u to, doktorice. Vidiš, razgovar'o sam s njim nckoPko sati. On posegne u džep svog kariranog sakoa i baci na stol, nadohvat moje ruke, dvije mikrokasete. Izvukla sam cigarete, pa sam i ja zapalila jednu. – Da ti kažem kako je išlo. Ja i Becker smo s njim u kuhinji, dobro? Ekipa je upravo otišla s tijelom kad – pogodi! Petersonova se osoba potpuno mijenja. Sjedi uspravnije, misli mu se sređuju, a rukama počinje gestikulirah k'o daje na pozornici ili nešto tako. Nevjerojatno. Oči mu svako tol'ko zasuzc, glas mu se lomi, lice mu se zajapuri, pa problijedi. Ja si mislim, to nije razgovor. To je vražja predstava. Naslonivši se u stolici, on otpusti kravatu. Mislim gdje sam to već vidio, znaš. Uglavnom u New Yorku s tipovima sličnim Johnniju Andrettiju s njegovim svilenim odijelima, uvoznim cigaretama i šarmom što mu izlazi na uši. Tako je fin da hoćeš iz kože izaći samo da mu ugodiš i počneš potiskivat' nevažnu sitnicu daje u karijeri sredio više od dvadeset ljudi. Onda imaš Svodnika Phila. Pretuk'o sije cure vješalicama za kapute, dvije nasmrt, i cvili u svom restoranu koji mu je samo maska za pos'o s djevojkama. Sav je slomljen zbog svojih mrtvih

kurvi, naslanja se na stol i kaže mi: 'Molim te, pronađi onog tko im je ovo učinio, Pete. To je životinja. Evo, probaj malo ovog Chiantija, Pete. Dobar je.' – Poanta je, doktorice, da ja kužim zakon ulice. A na Petersena se u meni bude oni alarmni žapci kao na Andrettija i Phila. Predstavlja mi. A ja sjedim tamo i pitam se: Šta ovaj harvardski pametnjaković misli? Da sam mu ja nekakva glupačica ili šta? Ubacila sam kasetu u kasetofon bez ijedne riječi. Marino mi da znak da stisnem play. Čin prvi, objavi šaljivo. Mjesto radnje, kuhinja Petersenovih. Glavni junak, Matt. Uloga, tragična. Blijed je, a crven oko očiju, dobro? Zagledan u zid. Ja? Ja u glavi vidim film. Nikad nisam bio u Bostonu i ne bi razlikovao Harvard od rupe u zemlji, ali vidim stare cigle i bršljan. Zašutio je kad je kaseta naglo počela u sredini Petersenove rečenice. Govorio je o Harvardu, odgovarajući na pitanja o vremenu kad su se on i Lori upoznali. Tijekom godina čula sam dosta i previše policijskih razgovora, ali ovaj me zbunjivao. Zašto je to bilo važno? Kakve veze ima Petersenovo udvaranje Lori još iz studentskih dana s njenim ubojstvom? U isto vrijeme, mislim da je jedan dio mene znao. Marino ga je ispipavao, namamljivao ga je. Tražio je bilo što - bilo što – što bi moglo ocrtati Petersena kao opsesivnog, izopačenog i moguće sposobnog za otvoreno ponašanje psihopata. Ustala sam zatvoriti vrata kako nam nitko ne bi smetao, dok je snimljeni glas tiho nastavljao. – ... sam je ranije vidio. Oko faksa, tu plavušu koja je nosila pune ruke knjiga i bila slijepa za sve oko sebe, kao da joj se žuri i da je mnogo toga brine. Marino: Šta je to imala da si je primijetio, Matt? – Teško je reći. Ali zaintrigirala me iz daljine. Nisam siguran zašto. Ali djelomično možda to što je obično bila sama, u žurbi, na putu nekamo. Bila je, hm, samouvjerena i činilo se da ima cilj. Zainteresirala me. Marino: To ti se često dogada? Znaš, da vidiš neku zgodnu ženu i da te zainteresira, iz daljine, to mislim? – Hm, ne bih rekao. Mislim, primjećujem ljude kao i svi drugi. Ali s njom, s Lori, bilo je drukčije. Marino: Nastavi. I onda sije napokon upozn'o. Gdje? – Bilo je to na tulumu. U proljeće, početak svibnja. Tulum je bio u stanu koji nije bio u blizini faksa, a pripadao je nekom prijatelju mog cimera, nekom tipu za kojeg se ispostavilo daje Lorin kolega iz laboratorija, zbog čega je i došla. Došla je oko devet, baš kad sam se ja spremao otići. Njezin kolega iz laboratorija, Tim, mislim da se zvao, otvorio joj je pivo i počeli su razgovarati. Nikad prije nisam bio čuo njen glas. Alt, umirujući, vrlo ugodan za slušati. Glas koji vas, kad ga čujete, tjera da potražite njegov izvor. Pričala je anegdote o nekom profesoru i ljudi oko nje su se smijali. Lori je nekako privlačila svačiju pažnju bez da se uopće trudila. Marino: Drugim riječima, ipak nisi otiš'o s tuluma. Vidio sije i odlučio se još malo zadržat'. – Da. – Kako je izgledala u to vrijeme? – Imala je dužu kosu i nosila ju je skupljenu, poput balerina. Bila je vitka, vrlo privlačna... – Dakle, sviđaju ti se vitke plavuše. Nalaziš da su te kvalitete privlačne na ženi. – Jednostavno mije bila privlačna, to je sve. Ali bilo je tu još nečeg. Radilo se o njenoj inteligenciji. Zato se isticala. Marino: Šta još? – Ne razumijem. Na što mislite? Marino: Samo se pitam šta te privuklo u njoj. Stanka. Zanima me.

– Ne mogu sasvim odgovoriti na to pitanje. Tajanstven je, taj dio. Kako možete sresti nekoga i biti tako svjestan? Kao da se nešto u vama probudi. Ne znam zašto... bože... ne znam. Još jedna stanka, ovaj put duža. Marino: Bila je tip žene koju ljudi primjećuju. – Nedvojbeno. Cijelo vrijeme. Kad bismo god zajedno izašli ili kad bi u blizini bili moji prijatelji. Zasjenila bi me. Nije mi smetalo. U stvari, sviđalo mi se to. Uživao bih sjediti po strani i gledati kako se to događa. Raščlanjivao bih to, pokušavao shvatiti što je to što vuče ljude k njoj. Karizma je nešto što ili imate ili nemate. Ne možete je stvoriti. Ne možete. Ona nije ni pokušala. Jednostavno je bila tu. Marino: Rek'o si da je, kad bi je viđao oko faksa, uvijek bila sama. Šta je s drugim mjestima? Ono što me zanima jest je imala naviku da bude prijateljski raspoložena prema neznancima. Znaš, kao kad je bila u dućanu ili na pumpnoj stanici, je razgovarala s ljudima koje nije poznavala? Ili kad bi netko proš'o kraj kuće, na primjer, dostavljač, je F bila tip žene koja bi ga pozvala da uđe, ponašala se prijateljski. – Ne. Rijetko je razgovarala s nepoznatim ljudima, a znam da ih nije pozivala u kuću. Nikada. Pogotovo kad nije bilo mene. Prije je živjela u Bostonu, dobro je znala opasnosti gradskog života. A radila je u sali za hitnu pomoć, bila je upoznata s nasiljem i ružnim stvarima koje se ljudima događaju. Ne bi pozvala stranca u kuću, niti je bila, ono što bih ja nazvao, posebno sklona tim stvarima. U biti, kad su se počela događati umorstva uokolo, prestrašila se. Nakon što bih bio kod kuće preko vikenda, bilo joj je mrsko kad bih odlazio... mrzila je to više nego ikada. Jer nije voljela biti noću sama. To ju je smetalo više nego prije. Marino: Izgleda da bi vodila računa o tome jel su svi prozori zabravljeni, ako je bila uznemirena ubojstvima. – Rekao sam vam. Vjerojatno je mislila daje zabravljen. – Ali ti si ga zabunom ostavio otvorenog, prozor kupaonice, prošli tjedan kad si mijenj'o mrežu. – Nisam siguran. Ali to je jedino što mi pada na pamet... Beckerov glas: Je li spominjala koga tko se motao oko kuće ili kakav susret negdje, s nekim tko ju je uznemirio? Bilo što? Možda nepoznati automobil koji je primijetila u susjedstvu ili osjećaj daje netko prati ili promatra? Možda je srela nekog tipa koji joj se nabacivao. – Ništa slično. Becker: Bi li ti rekla da se takvo što dogodilo? – Sigurno. Sve mi je govorila. Prije tjedan ili dva rekla mi je da misli daje čula nešto u stražnjem dvorištu. Pozvala je policiju. Došla su patrolna kola. Bila je to samo mačka koja je kopala po kantama za smeće. Bit je u tome da mije govorila sve. Marino: Šta je još radila osim odlazaka na posao? – Imala je nekoliko prijateljica, liječnica u bolnici. Ponekad bi s njima otišla na večeru ili u kupovinu, možda u kino. To je otprilike to. Bila je jako zauzeta. Većinom bi odradila smjenu i došla kući. Učila je, ponekad vježbala violinu. Preko tjedna uglavnom je radila, dolazila kući i spavala. Vikende je ostavljala otvorenima za mene. To je bilo vrijeme za nas. Vikendima smo bili zajedno. Marino: Zadnji put sije vidio prošlog vikenda? – U nedjelju popodne, oko tri. Baš prije nego što sam se odvezao nazad u Charlottesville. Tog dana nismo izlazili. Padala je kiša, kao iz kabla. Ostali smo u kući, pili kavu, razgovarali... Marino: Koliko ste se često čuli preko tjedna? – Nekoliko puta. Kad god smo mogli. Marino: Zadnji put je bilo sinoć, četvrtak navečer?

– Nazvao sam je da joj kažem da ću doći poslije probe, da bih mogao stići nešto kasnije nego obično, zbog generalne probe. Ovaj je vikend trebala biti slobodna. Razmišljali smo da se, ako bude lijepo vrijeme, odvezemo na more. Tišina. Petersen se borio sam sa sobom. Čula sam kako je duboko uzdahnuo pokušavajući se smiriti. Marino: Kad si jučer razgovar'o s njom, jel ti imala nešto za reć, kakav problem, jel spominjala nekog 'kojoj je došao u kuću? Nekoga 'koju je gnjavio na poslu, možda neke čudne pozive, bilo šta? Tišina. – Ništa. Ništa slično. Bila je dobro raspoložena, smijala se... veselila se, uf, veselila se vikendu. Marino: Pričaj nam još malo o njoj. Matt. Svaku sitnicu za koju misliš da bi mogla bit' od pomoći. Njeno porijeklo, karakter, šta joj je bilo važno. Automatski: Iz Philadelphije je, otac joj radi u osiguravajućem društvu, ima dva brata, oba mlada od nje. Medicina joj je bila najvažnija u životu. To je bio njen poziv. Marino: Kakav je doktor trebala postat'? – Palstični kirurg. Becker: Zanimljivo. Zašto se odlučila na to? – Kad je imala deset, jedanaest godina, majka joj je dobila rak dojke, podvrgla se dvjema radikalnim mastektomijama. Preživjela je, ali je izgubila samopoštovanje. Mislim da se osjećala deformiranom, bezvrijednom, nepristupačnom. Lori je ponekad pričala o tome. Mislim daje željela pomagati ljudima. Ljudima koji su prošli kroz takve stvari. Marino: I svirala je violinu. – Da. Marino: Je F ikad davala koncerte, svirala u simfonijskom orkestru, ili nešto tako, javno? – Mogla je, mislim. Ali nije imala vremena. Marino: Šta još? Na primjer, ti si dobar u glumi, upravo sad u nekoj drami. Jel i nju zanimalo? – Jako. To je jedna od stvari koje su me fascinirale kod nje kad smo se upoznali. Otišli smo s tuluma, onog na kojem smo se upoznali, i satima šetali. Kad sam joj počeo pričati o nekim kolegijima koje slušam, shvatio sam da zna mnogo o kazalištu, pa smo počeli razgovarati o dramama i tako tome. Tada sam se bavio Ibsenom. Zapleli smo se u to, u stvarnost i privid, u to što je iskreno, a što ružno u društvu i ljudima. Jedna od njegovih najjačih tema je osjećaj otuđenja od kuće. Hm, odvojenosti. O tome smo pričali. Iznenadila me. Nikada to neću zaboraviti. Nasmijala se i rekla: 'Vi umjetnici mislite da samo vi možete razgovarati o tim stvarima. Mnogi od nas imaju iste takve osjećaje, istu prazninu, istu usamljenost. Ali nemamo načina da ih uobličimo u riječi. Zato idemo dalje, borimo se. Osjećaji su osjećaji. Mislim da su ljudski osjećaji više--manje isti svuda u svijetu.' Zapodjenuli smo raspravu, prijateljsku debatu. Nisam se slagao. Neki ljudi osjećaju dublje od drugih, a neki osjećaju ono što mi ostali ne osjećamo. To uzrokuje izdvojenost, osjećaj posebnosti, različitosti... Marino: To je nešto s čim sebe dovodiš u vezu? – To je nešto što razumijem. Možda ne osjećam sve što drugi ljudi osjećaju, ali razumijem te osjećaje. Ništa me ne iznenađuje. Kad studirate književnost, dramu, dolazite u dodir sa širokim spektrom ljudskih emocija, potreba i poticaja, i dobrih i loših. U prirodi mije da ulazim u drugačije karaktere, da osjećam što oni osjećaju, da se ponašam kao oni, ali to ne znači da su te manifestacije iskreno moje. Ako se i po čemu razlikujem od ostalih, mislim daje to zbog te potrebe da osjetim te stvari, potrebe da raščlanim i shvatim taj široki spektar ljudskih osjećaja koji sam upravo spomenuo.

Marino: Možeš razumjet' osjećaje osobe koja je ovo učinila tvojoj ženi? Tišina. Gotovo nečujno: Zaboga, ne. Marino: Siguran si u to? – Ne. Mislim, da, siguran sam! Ne želim razumjeti takvo što! Marino: Znam da ti je teško razmišljat' o tome, Matt. Ali mog'o bi nam puno pomoć' kad bi ti nešto palo na pamet. Na primjer, kad bi ti stvar'o ulogu ovakvog ubojice, kakav bi bio... – Ne znam! Prokleti kurvin sin! Glas mu se gubio, pucajući od bijesa. Ne znam zašto mene pitate! Vi ste jebeni murjaci! Vi biste trebali biti ti koji će prokužiti! Iznenada je zašutio, kao kad se igla podigne s gramofonske ploče. Traka se dugo vrtjela a da se ništa nije čulo osim Marina kako pročišćava grlo i zvuka odmicanja stolice od stola. Onda Marino upita Beckera: Da nemaš slučajno još koju kasetu u autu? Odgovor je promrmljao Petersen, i mislim da je plakao: Ja ih imam nekoliko u spavaćoj sobi. – E, pa, mirno otegne Marinov glas, to je jako lijepo od tebe, Matt. Dvadeset minuta kasnije Matt Petersen prešao je na to kako je našao tijelo svoje žene. Bilo mije grozno slušati ga, bez da ga vidim. Ništa nije odvlačilo pažnju. Bila sam nošena strujom slika i sjećanja. Njegove su me riječi vodile u mračne predjele kamo nisam htjela poći. Traka se nastavljala. – ... Uh, siguran sam. Nisam je najprije nazvao. Nikad to nisam radio, samo sam krenuo. Nisam se zadržavao ni ništa. Kao što sam rekao, uh, otišao sam iz Charlottesvilla čim je proba završila i čim su kulise i kostimi sklonjeni. Pretpostavljam da je bilo blizu dvanaest i trideset. Žurio sam se stići kući. Nisam vidio Lori čitav tjedan. Bilo je oko dva kad sam parkirao pred kućom, i prvo što sam primijetio bilo je da su svjetla ugašena i daje već legla spavati. Raspored joj je bio jako zahtjevan. Bila je na dužnosti dvanaest sati, a slobodna dvadeset i četiri, smjene koje nisu u skladu s ljudskim bioritmom, a i stalno su se mijenjale. U petak je radila do ponoći, trebala je biti slobodna u subotu, uh, danas. A sutra je trebala biti na dužnosti od ponoći do podneva u ponedjeljak. Slobodna u utorak, a u srijedu ponovno od podneva do ponoći. Tako je išlo. Otključao sam ulazna vrata i upalio svjetlo u dnevnoj sobi. Sve je izgledalo normalno. Gledajući unazad, mogu to reći, iako nije bilo razloga da tražim nešto što ne bi bilo uobičajeno. Sjećam se da je svjetlo u hodniku bilo ugašeno. To sam primijetio jer mi gaje obično ostavljala upaljenim. Navika mi je da pođem ravno u spavaću sobu. Kad ne bi bila previše iscrpljena, a gotovo nikad nije bila, sjedili bismo u krevetu, pili vino i razgovarali. Uh, ostajali bismo budni i onda spavali dokasno. Bio sam zbunjen. Hm. Nešto me zbunjivalo. Spavaća soba. Isprva nisam mnogo vidio radi svjetla... svjetla su, naravno, bila ugašena. Ali nešto od početka nije bilo u redu. Kao da sam to osjetio prije no što sam vidio. Kao što životinja osjeti. I činilo mi se da osjećam neki miris, ali nisam bio siguran i to me samo još više zbunjivalo. Marino: Kakav miris? Tišina. – Pokušavam se sjetiti. Bio sam ga jedva svjestan. Ali dovoljno da me zbuni. Bio je to neugodan miris. Slatkast, ali smrdljiv. Čudan. Marino: Misliš, vrsta tjelesnog mirisa? – Slično, ali ne baš. Bio je slatkast. Neugodan. Prilično oštar i znojav. Becker: Nešto što si ranije pomirisao? Stanka. Ne, nije ličio ni na što što sam već osjetio, ne. Bio je slab, ali možda sam ga bio jače svjestan zato što nisam ništa vidio ni čuo u trenutku kad sam ušao u sobu. Unutra je bilo

tako tiho. Prvo što sam primijetio bio je taj čudan vonj. I palo mi je na pamet, čudno, palo mi je na pamet – možda je Lori nešto jela u krevetu. Ne znam. Mirisalo je, uh, mirisalo je na kolače, možda sirupasto. Palačinke. Pomislio sam da joj je možda pozlilo, da je pojela nešto pokvareno i da joj je pozlilo. Uh, imala je periode kad je puno jela. Uh, kad je bila nervozna ili pod stresom znala je jesti masno. Dobila je dosta kila od kad sam počeo odlaziti u Charlottesville... Glas mu je sada jako drhtao. – Mhm, miris je bio bolestan, nezdrav, kao daje možda bila bolesna i provela cijeli dan u krevetu. To bi objasnilo zašto su sva svjetla bila ugašena, zašto me nije čekala budna. Tišina. Marino: Šta se onda dogodilo, Matt? – Onda su mi se oči počele privikavati i nisam shvaćao što vidim. Nejasno sam vidio krevet. Nisu mi bili jasni pokrivači, način na koji su visjeli. I ona. Ležala je na njima u tom čudnom položaju bez ičega na sebi. Bože. Srce mi je htjelo iskočiti iz grudi prije nego što sam uopće postao svjestan svega. A kad sam upalio svjetlo i ugledao je... vrištao sam ali nisam čuo vlastiti glas. Kao da sam vrištao u glavi. Kao da mi je mozak izlazio iz lubanje. Ugledao sam mrlju na plahti, crvenilo, krv koja joj je tekla iz usta i nosa. A lice. Nisam vjerovao da je to ona. Nije to bila ona. Nije čak ni ličila na nju. Bio je to netko drugi. Podvala, užasna šala. To nije bila ona. Marino: Šta si onda učinio, Matt? 4 Si je dotaknuo ili poremetio bilo šta u sobi? Dugačka stanka i zvuk Petersenova brzog, plitkog disanja. Ne. Mislim, da. Dodirnuo sam je. Samo sam je dodirnuo. Za rame, za ruku. Ne sjećam se. Bila je topla. Ali kad sam joj htio opipati bilo, nisam mogao pronaći zapešće. Zato što je ležala na njima, bila su joj iza leda, svezana. Onda sam joj dotakao vrat i vidio da joj je žica urezana u kožu. Mislim da sam joj pokušao osjetiti srce ili ga oslušnuti, ali ne mogu se sjetiti. Znao sam. Znao sam daje mrtva. Tako je izgledala. Morala je biti mrtva. Otrčao sam u kuhinju. Ne sjećam se što sam rekao, ne sjećam se da sam uopće okrenuo broj. Ali znam da sam nazvao policiju, a onda sam hodao. Samo sam hodao. Ulazio sam i izlazio iz spavaće sobe. Naslonio sam se na zid, plakao i pričao joj. Pričao sam joj. Pričao sam joj sve dok nije stigla policija. Govorio sam joj neka ne dozvoli da ovo bude stvarno. Stalno sam joj se približavao i odmicao se od nje i preklinjao je da ne dozvoli da ovo bude stvarno. Osluškivao sam hoće li netko doći. Činilo mi se da im treba cijela vječnost... Marino: Električne žice, način na koji je bila svezana. 'Si pomaknuo što, dodirnuo žice ili napravio nešto drugo? Možeš se sjetiti? – Ne. Mislim, ne sjećam se jesam li što napravio. Uh, ali mislim da nisam. Nešto me spriječilo. Htio sam je pokriti. Ali nešto me spriječilo. Nešto mi je govorilo da ne diram ništa. Marino: Imaš nož? Tišina. Marino: Nož, Matt. Pronašli smo nož, vojnički nož s brusom u koricama i kompasom u dršci. Zbunjeno: Hm. Uh-huh. Kupio sam ga prije nekoliko godina. Jedan od onih noževa što možete naručiti poštom za nekih šest dolara. Uh, obično sam ga uzimao sa sobom kad bih išao na izlete. Ima udicu i šibice u dršci. Marino: Gdje si ga posljednji put vidio? – Na radnom stolu. Bio je na stolu. Mislim da je Lori njime otvarala pisma. Ne znam. Samo je bio tamo mjesecima. Možda se osjećala sigurnijom kad je bio vani. Budući daje bila sama noću i sve to. Rekao sam joj da možemo nabaviti psa. Ali ona je alergična na dlaku. Marino: Ako dobro razumijem, kažeš daje nož bio na stolu kad si ga zadnji put vidio. To bi bilo? Prošlu subotu, nedjelju, kad si bio kod kuće, onaj vikend kad si zamijenio mrežu na prozoru kupaone?

Bez odgovora. Marino: Je znaš za ijedan razlog zbog kojeg bi tvoja žena možda morala premjestit' nož, kao na primjer, gurnut' ga u ladicu iT tako nešto? Je 1' to ikad prije napravila? – Ne vjerujem. Mjesecima je bio na stolu, kraj lampe. Marino: Možeš li nam objasniti zašto smo taj nož našli u najdonjoj ladici komode, ispod nekih džempera i kraj kutije kondoma? Radi se o tvojoj ladici, je l'? Tišina. – Ne. Ne mogu to objasniti. Tamo ste ga našli? Marino: Da. – Kondomi. Tamo su već dugo. Šupalj smijeh, gotovo soptaj. Još od prije nego što je Lori počela uzimati pilule. Marino: Siguran si u to? Za kondome? – Naravno da sam siguran. Počela je uzimati pilule otprilike tri mjeseca nakon što smo se vjenčali. Vjenčali smo se malo prije no što smo se doselili ovamo. Prije manje od dvije godine. Marino: Sada ti, Matt, moram postavit' nekoi'ko pitanja osobne prirode i hoću da znaš da te ne želim bockati niti dovest' te u nezgodan položaj. Al' imam svoje razloge. To su stvari koje moramo znati, i za tvoje dobro. Može? Tišina. Čula sam kako Marino pali cigaretu. Dobro onda. Kondomi. Jesi li im'o kakvu vezu izvan braka, hoću reći, s nekim drugim? – Apsolutno ne. Marino: Preko tjedna si živio izvan grada. Evo ja, ja bi bio u iskušenju... – E, ja nisam vi. Lori mi je bila sve. Nisam imao ništa ni sa kim drugim. Marino: Možda ne'ko 'ko glumi s tobom? – Ne. Marino: Vidiš, stvar je u tome da radimo takve stvari. Mislim, to je ljudska narav, dobro? Tako zgodan tip k'o ti – hej, žene se vjerojatno bacaju na tebe. 4Ko bi te mog'o krivit'? Al' ako si se viđao s nekim mi to moramo znati. Možda postoji neka veza. Gotovo nečujno: Ne. Rekao sam vam ne. Nema nikakve veze osim ako me ne optužujete za nešto. Becker: Nitko te ni za što ne optužuje, Matt. Zvuk nečega što klizi preko stola. Možda pepeljara. A Marino je pitao: Kad si zadnji put spavao sa svojom ženom? Tišina. Petersenov glas je drhtao. Isuse Kriste. Marino: Znam daje to tvoja stvar, osobna. Ali moraš nam reći. Imamo svoje razloge. – U nedjelju ujutro. Prošle nedjelje. Marino: Znaš da će se provodit' testovi, Matt. Stručnjaci će ispitivah sve kako bi dobili krvne grupe i napravili druge usporedbe. Trebamo tvoje uzorke i otiske prstiju. Tako da možemo odvojit' šta je tvoje, šta je njeno, a šta je možda od... Traka je naglo završila. Trepnula sam i izoštrila pogled poslije, kako mi je izgledalo, nekoliko sati. Marino posegne za kasetofonom, isključi ga i uzme natrag svoje trake. Zaključi: Nakon toga odveli smo ga dolje u Opću bolnicu i dobili njegove uzorke. Betty mu upravo ispituje krv da vidi kako se slaže. Kimnem glavom i bacim pogled na zidni sat. Bilo je podne. Osjećala sam mučninu. – Dobro, ha? Marino priguši zijevanje. Vidiš, jel da? Kažem ti, tip je pomaknut. Mislim, nešto ne štima sa svakim 'ko, nakon šta je pronašao vlastitu ženu onako, može sjediti i razgovarati k'o on. Većina njih, oni ne pričaju puno. On bi bio brblj'o do Božića da sam ga

pustio. Puno lijepih riječi i poezije, ako mene pitaš. Vješt je. Ako hoćeš moje mišljenje, evo ga. Tako je vješt da me jeza hvata od toga. Skinula sam naočale i stisnula sljepoočnice. Mozak mi je kuhao, a vratni su mi mišići gorjeli. Svilena bluza ispod laboratorijskog ogrtača bila mije vlažna. Strujni su mi krugovi bili tako preopterećeni da je jedino što sam htjela učiniti bilo položiti glavu na ruke i zaspati. – Njegov svijet su riječi, Marino, začula sam se govoriti. Slikar bi ti naslikao sliku. Matt ju je naslikao riječima. Tako on postoji, tako se izražava, riječima i opet riječima. Za ljude poput njega pomisliti misao znači izgovoriti je. Ponovno sam stavila naočale i zagledala se u Marina. Bio je smeten, a njegovo se mesnato, oronulo lice zacrveni. – Evo, uzmi ono s nožem, doktorice. Na njemu su njegovi otisci iako tvrdi da ga je mjesecima koristila njegova žena. Na dršci je ono svjetlucavo sranje, baš kao šta gaje on im'o na rukama. A nož je bio u njegovoj ladici, kao možda gaje ne'ko sakrio. Sad, to ti daje misliti, ne? – Mislim da je moguće daje nož bio na Lorinu stolu kao i prije, da gaje rijetko koristila, a kad i je, nije imala zašto dodirivati oštricu ako je njime samo otvarala pisma, s vremena na vrijeme. Vidjela sam to u svojoj glavi tako živo da sam gotovo vjerovala kako su slike u stvari sjećanja na neki dogadaj koji se zaista dogodio. Mislim daje moguće daje i ubojica vidio nož. Možda gaje izvukao iz korica da ga razgleda. Možda gaje upotrijebio... – Zašto? – Zašto ne? upitam ja. Slijeganje ramenima. – Možda da zezne sve nas, predložim. Perverzija, ako ništa drugo. Zaboga, pa mi nemamo pojma što se dogodilo. Možda ju je upitao za nož, mučio je njenim vlastitim oružjem – ili oružjem njenog muža. A ako je razgovarala s njim, kao što pretpostavljam da jest, mogao je saznati da nož pripada njenom mužu. Pomislio je, •Upotrijebit ću ga. Stavit ću ga u ladicu gdje će ga murja sigurno pronaći.' Ili možda uopće nije mnogo mislio o tome. Možda mu je razlog bio praktične prirode. Drugim riječima, možda je ovaj nož bio veći od onog koji je on donio sa sobom, zapeo mu je za oko, svidio mu se, upotrijebio ga je, nije ga htio uzeti sa sobom, pa ga je turnuo u ladicu nadajući se da nećemo saznati da ga je koristio – možda je sve tako jednostavno. – IP je možda sve to učinio Matt, reče Marino ravnodušno. – Matt? Razmisli o tome? Bi li čovjek mogao silovati i svezati svoju ženu? Bi li joj mogao polomiti rebra i slomiti joj prste? Bi li je polako davio do smrti? To je netko koga voli ili koga je nekad volio. Netko s kim spava, s kim jede, s kim razgovara, s kim živi. Osoba, naredniče. Ne neki stranac ili depersonalizirani objekt požude i nasilja. Kako ćeš povezati čovjeka koji je ubio svoju ženu s prva tri sina? Očito je već razmišljao o tome. Sva su se davljenja dogodila iza ponoći, u rana subotnja jutra. Baš u doba kad se Matt vraća kući iz Charlottesvillea. Možda je žena počela sumnjati u njega iz nekog razloga, pa je odlučio daje mora koknuti. Možda ju je ubio kao i ostale da nas navede na pomisao kako ju je ubio serijski ubojica. IP je možda cijelo vrijeme i htio ubit' ženu, pa je prvo sredio ostale tri kako bi izgledalo da ju je koknuo taj isti anonimni ubojica. – Izvrsna priča za Agathu Christie. Odgurivala sam stolicu i ustajala. Ali, kao što znaš, u stvarnom životu umorstvo je obično deprimirajuće jednostavno. Ja mislim da su ova ubojstva jednostavna. Točno su onakva kakva izgledaju, nasumična ubojstva koja je počinio netko tko prati svoje žrtve dovoljno dugo da zna kad treba napasti. I Marino je ustao. Da, al eto, u stvarnom životu, doktorice Scarpetta, tijela nisu posuta čudnim iskricama koje odgovaraju istim čudnim iskricama pronađenim na rukama muža koji pronalazi tijelo i ostavlja svoje otiske po čitavom jebenom mjestu. A žrtve nisu udane za ljepuškastc glumce koji pišu disertacije o seksu, nasilju, kanibalima i pederima.

Mirno ga upitam: Taj miris koji je Petersen spominjao. Jesi li osjetio bilo što slično kad si došao na mjesto zločina? – A-a. Nisam osjetio baš ništa. Možda je namiris'o spermu, ako govori istinu. – Rekla bih da zna kako to miriše. – Ali nije očekivao da namiriše tako nešto. Nije bilo razloga da mu to prvo padne na pamet. A ja, kad sam uš'o u spavaću sobu, nisam nanjušio ništa slično onome šta je opisivao. – Sjećaš li se da si namirisao išta neobično na mjestima ostalih davljenja? – Ne, curo. Šta samo potvrđuje moju sumnju daje Matt iF umislio taj miris iF gaje izmislio da nas navede na krivi trag. Onda mi je sinulo. U ostala tri slučaja žene su pronađene tek sljedećeg dana, kad su bile mrtve već dvanaest sati. Marino zastane na pragu, s izrazom nevjerice na licu. Hoćeš reći da je Matt doš'o kući odmah nakon što je ubojica otiš'o, a da ubojica ima neki čudan tjelesni miris? – Hoću reći da je to moguće. Lice mu se ukočilo od bijesa i dok je odlazio hodnikom, čula sam kako mrmlja: Proklete žene...

POGLAVLJE 5 TRGOVAČKI CENTAR U ŠESTOJ ULICI IZGLEDA KAO MARINA SAMO bez vode, jedna od onih otvorenih, sunčanih kolonada od stakla i čelika, na sjevernom rubu bankarskog okruga, u samom centru grada. Rijetko sam izlazila za ručak, a ovog popodneva zasigurno nisam imala vremena za luksuz. Imala sam sastanak za manje od sata, a dolazile su nam i dvije iznenadne smrti i jedno samoubojstvo, ali trebalo mi je da se opustim. Marino me smetao. Njegov stav prema meni podsjetio me na fakultet. Na Hopkinsu sam bila jedna od četiri žene na godini. U početku sam bila previše naivna da shvatim što se događa. Iznenadno škripanje stolica i glasno listanje papira kad god bi me profesor prozvao nisu bili slučajni. Nije bilo slučajno da stari testovi, koji su kružili uokolo, meni nikada nisu bili dostupni. Izlike kao – Ne bi mogla čitati moj rukopis ili Baš sam ih posudio nekom drugom – bile su previše raširene kad bih išla od studenta do studenta u ono malo slučajeva kad bih propustila predavanje i morala prepisati nečije bilješke. Bila sam mali kukac suočen sa zastrašujućom muškom mrežom u koju sam se mogla zaplesti, ali nikada uključiti. Izdvojenost je najokrutnija od svih kazni, a meni nikada nije palo na pamet da sam nešto manje od ljudskog bića samo zato što nisam muškarac. Jedna od mojih kolegica na kraju je odustala, a druga je doživjela potpuni slom živaca. Opstanak je bio moja jedina nada, uspjeh jedina osveta. Mislila sam da su ti dani iza mene, ali Marino me podsjetio na sve. Sada sam bila ranjivija jer su me ova ubojstva pogađala drugačije nego ostala. Nisam željela biti sama u tome, ali činilo se daje Marino odlučio, ne samo što se tiče Matta Petersena, nego i što se tiče mene. Podnevna me šetnja umirivala, a sunce je bilo sjajno i treptavo dok se odbijalo od prednjih stakala automobila koji su prolazili. Dvokrilna staklena vrata što su vodila u Centar bila su otvorena kako bi unutra ulazio proljetni povjetarac, a prostor za jelo bio je krcat kao što sam i očekivala da će biti. Dok sam čekala svoj red kod švedskog stola sa salatama, gledala sam ljude kako prolaze, mlade parove što su se smijali, razgovarali i sjedili za malim stolovima. Primjećivala sam žene koje su izgledale same, zauzete poslovne žene u skupoj odjeći koje su pijuckale dijetalnu Coca Colu ili grickale lagane sendviče.

Možda je upravo na ovakvom jednom mjestu prvi put ugledao svoje žrtve, na nekom velikom javnom mjestu gdje je jedino što su te četiri žene imale zajedničko bilo to što su uzele s jednog od švedskih stolova. No velik i naizgled nerješiv problem bilo je to što ubijene žene nisu ni živjele ni radile u istim dijelovima grada. Nije bilo vjerojatno da su kupovale, večerale, odlazile u banku ili radile bilo što drugo na istim mjestima. Richmond ima velike površine s uspješnim trgovačkim centrima i poslovnim okruzima u sva četiri glavna gradska područja. Ljude koji žive u sjevernom dijelu opskrbljuju trgovci iz sjevernog dijela, ljudi južno od rijeke stalno posjećuju trgovine južnog dijela, a isto vrijedi i za istočni dio grada. Ja sam se, na primjer, ograničavala na trgovine i restorane zapadnog dijela, osim kad sam bila na poslu. Žena za šankom kod koje sam naručila grčku salatu zastala je na trenutak, a oči su joj se zadržale na mom licu kao da sam joj odnekud poznata. Uznemireno sam se zapitala je li vidjela moju sliku u subotnjim novinama. Mogla me vidjeti i na televizijskim snimkama i isječcima sa suđenja koje su lokalne televizijske postaje neprestano izvlačile iz svojih arhiva kad god je ubojstvo bilo vijest dana u središnjoj Virginiji. Ja sam oduvijek željela ostati nezapaženom, utopiti se u masu. No bila sam u nepovoljnom položaju iz više razloga. U zemlji je bilo malo žena na položajima glavnog sudskog patologa i to je poticalo novinare da budu prekomjerno revni kad je trebalo okrenuti kameru prema meni ili iskopavati kakvu moju izjavu. Bilo me je lako prepoznati jer sam bila upadljiva, plava i markantna i bogzna kako me sve nisu opisivali u tisku. Preci su mi iz sjeverne Italije gdje dio plavokosih i plavookih starosjedilaca ima u sebi krvi stanovnika Savoya, Švicarske i Austrije. Scarpette su tradicionalna etnocentrična skupina, Talijani koji su u ovoj zemlji ženili Talijane kako bi sačuvali čistu lozu. Najveći promašaj moje majke, kako mi je nebrojeno puta rekla, bio je taj što nije rodila sina, a dvije su joj se kćeri pokazale genetičkim krajevima ogranaka. Dorothy je lozu okaljala s Lucy, koja je napola romanskog podrijetla, a bilo je malo vjerojatno da ću ja, u svojoj dobi i sa svojim bračnim stanjem, okaljati bilo što. Moja je majka sklona naricanju kad oplakuje činjenicu da se izdanak njene najuže obitelji bliži kraju. Sva ta dobra krv, jecala bi, pogotovo za vrijeme praznika, kad bi trebala biti okružena čoporom preslatke unučadi koja je obožavaju. Kakva šteta. Sva ta dobra krv! Naši preci! Arhitekti, slikari! Kay, Kay, dozvoliti da sve to propadne kao fino grožđe ostavljeno da istrune u vinogradu. Prema mojoj majci, korijeni nam sežu sve do Verone, pokrajine Romea i Julije, Dantea, Pisana, Tiziana, Bel linija i Paola Cagliarija. Ustrajala je u tome da smo u nekom srodstvu s tim velikim ljudima, iako sam je podsjećala da su Bellini, Pisano i Tizian bez daljnjega utjecali na Veronsku školu, ali su u biti potjecali iz Venecije, i da je pjesnik Dante bio Firentinac, izgnan nakon pobjede Crnih gvelfa i poslan da luta od grada do grada, te da je Verona bila samo usputna postaja na njegovom putu u Ravennu. Naši izravni preci bili su zapravo željezničari ili zemljoradnici, skromni ljudi koji su imigrirali u ovu zemlju prije dvije generacije. S bijelom vrećicom u ruci, ponovno sam žudno prigrlila toplo poslijepodne. Pločnici su bili krcati ljudima koji su odlazili na ručak i vraćali se, a dok sam na uglu čekala zeleno svjetlo, nagonski sam se okrenula prema dvjema prilikama koje su izlazile iz kineskog restorana na drugoj strani ulice. Za oko mi je zapela poznata plava kosa. Bili Boltz, pravni zastupnik Commonvvealtha za Richmond, upravo je stavljao naočale za sunce i činilo se da je usred žestoke rasprave s Normanom Tannerom, direktorom javne sigurnosti. Na trenutak, Boltz je gledao ravno u mene, ali nije odgovorio na moje mahanje. Možda me zaista nije vidio. Nisam mu ponovno mahnula. Zatim su dvojica muškaraca nestala, izgubila se u gužvi nepoznatih lica i izmiješanih nogu. Kad se zeleno svjetlo napokon upalilo, nakon beskrajno dugog vremena, prešla sam ulicu i, kako sam se približavala trgovini kompjutorske opreme, sjetila sam se Lucy. Ušavši, pronašla

sam nešto što će joj se zacijelo svidjeti, ne neku videoigru, već kompletni program za poduku iz povijesti s umjetnošću, glazbom i kvizovima. Jučer smo u parku bile iznajmile pedalinu i vozale se po malom jezeru. Sudarila nas je s vodoskokom kako bi mi priuštila mlačan tuš, a ja sam se uhvatila kako joj djetinjasto uzvraćam. Hranile smo guske kruhom i lizale kornete šećerne vune od grožđa sve dok nam jezici nisu poplavjeli. U četvrtak ujutro leti natrag kući, u Miami i neću je vidjeti sve do Božića, ako je uopće još vidim ove godine. Bilo je petnaest do jedan kad sam ušla u predvorje Ureda glavnog sudskog patologa, ili u UGSP, kako su ga zvali. Benton Wesley uranio je petnaest minuta i sjedio je na kauču čitajući Wall Street Journal. – Nadam se da u toj vrećici imaš nešto za popiti, reče on šaljivo, presavijajući novine i posežući za aktovkom. – Vinski ocat. Svidjet će ti se. – Kvragu. Špirit – svejedno mi je. Ponekad sam tako očajan da zamišljam daje aparat za hlađenje vode pred mojim vratima pun džina. – To mi zvuči kao da uzalud tratiš maštu. – Neee. To je samo jedina maštarija o kojoj pričam u prisutnosti dame. Wesley je izrađivao profile zločinaca za FBI i radio je u richmondskom terenskom uredu, gdje je, u stvari, provodio jako malo vremena. Kad nije bio na terenu, obično je bio u Nacionalnoj akademiji u Quanticu gdje je predavao istragu smrtnih slučajeva i činio što je mogao da strpljivo provede PRANK kroz njegov trnovit pubertet. PRANK je skraćeno od Program za razumijevanje nasilnog kriminala. Jedna od najrevolucionarnijih novotarija PRANK-a bili su lokalni timovi u kojima su radili jedan psiholog FBI-a i jedan iskusni inspektor iz odjela za umorstva. Richmondska se policija obratila PRANK-u nakon drugog slučaja davljenja. Marino je, uz to što je radio na slučaju kao gradski inspektor, bio i Wesleyev kolega iz lokalnog tima. – Uranio sam, ispriča se Wesley, sljedeći me u hodnik. Dolazim ravno od zubara. Neće me smetati ako budeš jela dok razgovaramo. – Ali, mene će smetati, rekla sam. Njegov zbunjen pogled zamijenio je glupavi osmijeh kad mu je napokon sinulo. Zaboravio sam. Ti nisi doktor Cagney. Znaš, on je držao krekere od sira na stolu u mrtvačnici. Usred obdukcije napravio bi stanku da nešto prigrize. Nevjerojatno. Skrenuli smo u jednu prostoriju, tako malu da ju se moglo nazvati nišom, u kojoj su se nalazili aparat s Coca Colom, hladnjak i aparat za kavu. Ima sreće da nije dobio hepatitis ili SIDU, rekla sam. – SIDU, Wesley se nasmije. To bi bila poetska pravda. Kao i mnogi drugi stari momci koje znam, i doktor Cagney imao je reputaciju da mrzi homoseksualce. Samo neki prokleti peder, bilo je poznato daje govorio kad bi na ispitivanje bila poslana osoba određenog opredjeljenja. – SIDU... Wesley se i dalje naslađivao tom mišlju dok sam ja stavljala salatu u hladnjak. Baš bih volio čuti kako bi se izvukao iz ovoga. Postupno sam zavoljela Wesleya. Prvi put kad sam ga srela, prišla sam mu s rezervom. Na prvi pogled, doimao se kao tipični pristalica stereotipa. Bio je FBI-evac od glave do pete, čovjek oštrih crta lica i prerano posijedjele kose što je odavala dojam blage naravi koje nije bilo. Bio je mršav i žilav i izgledao je poput odvjetnika u sudnici u svom besprijekorno skrojenom sivožutom odijelu s plavom svilenom kravatom s kašmirskim šarama. Nisam se mogla sjetiti jesam li ga ikada vidjela u košulji koja nije bila bijela i blago uštirkana. Magistrirao je psihologiju i radio kao direktor srednje škole u Dallasu, a onda je stupio u FBI, gdje je najprije radio kao terenski agent, zatim kao tajni agent u hvatanju članova mafije, sve dok, na neki način, nije završio tamo gdje je i počeo. Ljudi koji izrađuju profile zločinaca su akademici, mislioci, analitičari. Ponekad mislim da su čarobnjaci.

Iznoseći kave, skrenuli smo nalijevo i ušli u dvoranu za sastanke. Za dugačkim stolom sjedio je Marino prelistavajući neki debeli dosje. Bila sam blago iznenađena. Ne znam zašto, ali očekivala sam da će zakasniti. Prije no što sam uopće stigla izvući stolicu, ispalio je lakonsko priopćenje: Baš sam maloprije navratio u serologiju. Mislio sam da bi te moglo zanimati daje Matt Petersen A pozitivan i nelučitelj. Wesley ga prodorno pogleda. To je taj suprug o kojem si mi pričao? – Aha. Nelučitelj. Isto k'o i tip koji koka ove žene. – Dvadeset posto stanovništva su nelučitelji, izjavila sam odlučno. – Aha, reče Marino. Dva od deset. – Ili približno četrdeset i četiri tisuće ljudi u gradu veličine Richmonda. Dvadeset i dvije ako su polovica tog broja muškarci, dodam. Paleći cigaretu, Marino zaškilji prema meni preko plamena upaljača. Znaš šta, doktorice? Cigareta se njihala svakim slogom. Počinješ zvučat' k'o da si mu advokat. Pola sata kasnije sjedila sam na čelu stola, a njih dvojica bili su mi svaki s jedne strane. Pred nama su bile prostrte fotografije četiri ubijene žene. Ovo je bio najteži dio istrage, onaj koji je zahtijevao najviše vremena – analizirati ubojicu, analizirati njegove žrtve, a onda opet ubojicu. Wesley gaje opisivao. U tome je bio najbolji, a često je bio i neugodno precizan kad je tumačio emotivni naboj na mjestu zločina, u ovom slučaju – hladan, proračunati bijes. – Kladim se da je bijelac, govorio je. Ali neću za to staviti na kocku svoj dobar glas. Cecile Tyler je bila crnkinja, a miješanje rasa u odabiru žrtava nije uobičajeno osim ako ubojica naglo ne gubi kontrolu nad sobom. Podigao je fotografiju Cecile Tyler, zgodne, tamnopute rccepcionerke u jednoj tvrtki za kapitalne investicije iz sjevernog dijela grada. Poput Lori Petersen, i ona je bila svezana i zadavljena, a nago joj je tijelo ostalo ležati na krevetu. – No ovih ih dana ima sve više. To je trend, porast seksualnih ubojstava u kojima je napadač crnac, a žena bjelkinja, ali rijetki su obrnuti slučajevi – odnosno da bijelci siluju i ubijaju crnkinje. Kurve čine iznimku. Blago prijeđe pogledom preko niza fotografija. Ove žene bez daljnjega nisu bile kurve. Da su bile, promrmlja, pretpostavljam da bi naš posao bio nešto lakši. – Naš da, al' ne i njihov, umiješa se Marino. Wesley se ne osmjehne. Barem bi postojala veza koja bi možda imala smisla. Pete. Odabir. On odmahne glavom. Čudno je to. – Onda, šta Fortosis ima za reć' ovih dana? upita Marino, misleći na forenzičnog psihijatra koji je pregledavao slučajeve. – Ne baš bogzna što, odgovori Wesley. Jutros sam popričao s njim. Suzdržan je. Mislim da je zbog ubojstva ove liječnice morao iznova promisliti neke stvari. Ali još je uvijek prokleto siguran daje ubojica bijelac. Lice iz sna vraćalo mi se u sjećanje, bijelo lice bez obličja. – Vjerojatno ima između dvadeset pet i trideset pet godina. Nastavio je Wesley gledati u svoju kristalnu kuglu. S obzirom da ubojstva nisu povezana s nekom određenom lokacijom, ima nekakvo sredstvo prijevoza, automobil, prije nego motocikl, kamion ili kombi. Rekao bih da to vozilo ostavlja na nekom skrovitom mjestu i da ostatak puta prelazi pješke. Auto mu je starijeg tipa, vjerojatno američki, tamne ili neke druge neupadljive boje, kao što su drap ili siva. Drugim riječima, uopće ne bi bilo čudno da vozi baš onakav auto kakve voze policajci u civilu. Nije se šalio. Ovaj tip ubojice često je očaran policijskim poslom, i možda čak nastoji oponašati murjake. Klasično ponašanje psihopata nakon što počini zločin jest da se uključi u istragu. Želi pomoći policiji, ponuditi svoja opažanja i prijedloge, pomagati ekipi za

spašavanje u potrazi za tijelom koje je istovario negdje u šumi. To je tip koji ne bi oklijevao motati se po kantini Policijskog bratstva i ispijati pivo s murjacima koji nisu na dužnosti. Pretpostavlja se da je barem jedan posto stanovništva psihopatičan. Genetski, ti su pojedinci neustrašivi; ti ljudi iskorištavaju druge ljude i manipuliraju njima. Na strani dobra, to su izvrsni špijuni, ratni heroji, generali s pet zvjezdica, milijarderi i James Bondovi. Na strani zla, izrazito su opaki: to su Neroni, Hitleri, Richard Specksovi i Ted Bundyji, asocijalni ljudi ali klinički pri pameti, koji rade grozote zbog kojih uopće ne osjećaju ni grižnju savjesti, ni krivnju. – Usamljenik je, nastavio je Wesley, i ima poteškoća s uspostavljanjem bliskih odnosa, iako ga poznanici možda smatraju ugodnim ili čak šarmantnim. Nije blizak ni sa kim. On je tip čovjeka koji pokupi ženu u lokalu, spava s njom i nalazi to frustrirajućim i krajnje nezadovoljavajućim. – Ne znam taj osjećaj, reče Marino zijevajući. Wesley pojasni: Više zadovoljstva dobiva iz tvrde sado-mazo pornografije, detektivskih časopisa i vjerojatno je imao nasilne seksualne maštarije davno prije no što ih je počeo provoditi u stvarnost. Stvarnost je možda počela tako što je virio u prozore kuća ili stanova u kojima žive same žene. To je već stvarnije. Onda počinje silovati. Silovanja postaju sve okrutnija i kulminiraju ubojstvom. Ta će se gradacija nastaviti kako on bude sve nasilniji i suroviji sa svojim žrtvama. Motiv više nije silovanje. Sada je to ubojstvo. Više ni ubojstvo nije dovoljno. Sada mora biti još okrutnije. Ispružio je ruku, pokazavši pritom besprijekoran rub krute bijele manšete, i posegnuo za fotografijama Lori Petersen. Polako ih je pregledavao, jednu po jednu, ravnodušna lica. Lagano odgurnuvši hrpu slika od sebe, okrene se prema meni. Meni se čini jasnim da je u njenom slučaju, u slučaju doktorice Petersen, ubojica uveo elemente mučenja. Točna procjena? – Točna, odgovorim. – Šta? To što joj je polomio prste? Marino je pitanje postavio kao da želi svađu. Takva sranja radi mafija. Seksualni ubojice obično ne. Svirala je violinu, točno? To što joj je polomio prste kanda je ponešto osobno. Kao da ju je tip koji joj je to napravio poznav'o. Što sam mirnije mogla izgovorim: Knjige iz kirurgije na stolu, violina – ubojica nije morao biti genij da shvati par stvari o njoj. Wesley je razmišljao: Druga je mogućnost da su slomljeni prsti i rebra ozljede koje je zadobila braneći se. – Nisu. U to sam bila sigurna. Nisam pronašla ništa što bi me navelo na pomisao da se borila s njim. Marino okrene svoje bezizražajne, neprijateljske oči prema meni. Stvarno? Baš me zanima. Šta podrazumijevaš pod ozljede zadobivene u obrani? Prema tvom izvješću, bila je puna modrica. – Dobri primjeri takvih ozljeda – susrela sam njegov pogled i izdržala ga – su slomljeni nokti, ogrebotine ili rane na predjelima dlanova i ruku koje bi bile na udaru da se žrtva pokušala obraniti od udaraca. Njene se povrede ne podudaraju s tim. Wesley sažme: Onda se svi slažemo. Ovog je puta bio nasilniji. – Suroviji je prava riječ, reče Marino brzo, kao da je to bilo ono što je najviše htio naglasiti. To je ono o čemu ja pričam. Lori Petersen razlikuje se od ostale tri. Suzdržala sam bijes. Prve su tri žrtve bile vezane, silovane i zadavljene. Zar to nije surovo? Zar je i njima trebao polomiti kosti? Wesley žalosno prorekne: Ako se ponovi, znakovi nasilja i mučenja bit će još izrazitiji. On ubija jer mora, to je pokušaj da zadovolji neku svoju potrebu. Što to više radi, ta potreba postaje sve jača, a on sve isfrustriraniji, dakle poriv će postati još jači. On je sve manje osjetljiv i sa svakim mu ubojstvom treba sve više i više da ga zadovolji. Zadovoljenje je

privremeno. Sljedećih dana i tjedana napetost raste, sve dok ne nade novu metu, prikrade joj se i ponovi sve. Razmaci medu ubojstvima mogli bi se početi skraćivati. Konačno bi mogao prerasti u raskalašenog ubojicu, poput Bundyja. Razmišljala sam o vremenskom okviru. Prva je žena ubijena 19. travnja, druga 10. svibnja, treća 31. svibnja. Lori Petersen ubijena je tjedan dana kasnije, 7. lipnja. Ostatak onoga što je Wesley rekao bilo je prilično predvidivo. Ubojica dolazi iz disfunkcionalne obitelji i moguće je da gaje majka zlostavljala tjelesno ili psihički. Kad je bio sa žrtvom, iskaljivao je svoj bijes, koji je usko povezan s njegovom požudom. Natprosječno je inteligentan, opsesivan i psihotičan, veoma organiziran i pedantan. Mogao bi biti sklon opsesivnim obrascima ponašanja, fobijama ili ritualima kao što su urednost, čistoća, dijeta -bilo čemu što održava njegov osjećaj da kontrolira svoju okolinu. Zaposlen je, vjerojatno radi manualan posao – mehaničar je ili obrtnik, građevinski radnik ili bilo što drugo povezano s fizičkim radom... Primijetila sam da Marinovo lice postaje iz trenutka u trenutak sve crvenije. Nemirno se ogledavao po dvorani za sastanke. – Za njega, govorio je Wesley, najbolji dio onoga što radi je ono što predstoji samom činu, plan koji nastaje u njegovoj mašti, stvarni detalj koji pokreće njegovu maštu. Gdje se nalazila žrtva kad ju je primijetio? Nismo znali. Ni ona sama možda ne bi znala kad bi nam i mogla reći. Kontakt je mogao biti uspostavljen suptilno i skrovito, poput sjene koja joj je presjekla put. Negdje ju je letimično pogledao. Moglo je to biti u trgovačkom centru ili možda dok je bila u svom automobilu i stala na semaforu. – Što gaje ponukalo? nastavio je Wesley. Zašto baš ta žena? Ponovno, nismo znali. Znali smo samo jedno. Sve su žene bile lake mete jer su živjele same. Ili je vjerovao da žive same, kao u slučaju Lori Petersen. – Zvuči kao najobičniji američki Joe, presiječe nas Marinova kisela primjedba. Otresavši pepeo, naglo se nagne prema naprijed. Hej. Sve je ovo divno i krasno. AF ja, ja ne namjeravam biti Dorothy, ni slijedit' nekakvu cestu od žutih opeka. Ne vode svi putovi u Smaragdni grad, dobro? Tvrdimo daje vodoinstalater iP tako nešto, točno? E, pa, Ted Bundy je bio student prava, a pred par godina u Washingtonu je operirao serijski silovatelj za kojeg je ispalo da je zubar. Kvragu, davitelj Zelene doline tamo u zemlji voća i oraha mogao bi biti i običan skaut, s obzirom na to koliko znamo o njemu. Marino se približavao onome što mu je bilo na umu. Samo sam čekala da počne. – Mislim, 4ko može tvrdit' da nije student? Možda čak glumac, kreativan tip čija je mašta prolupala? Jedno ubojstvo iz pohote ne razlikuje se mnogo od drugoga, bez obzira 'ko ga počinio, osim ako se zvjerka ne napija krvi svojih žrtava ili ako ih ne okreće na ražnju – a zvjerka s kojom imamo posla nije nikakav Lucas. Ako mene pitate, razlog daje profil ovakvih seksualnih ubojica više-manje uvijek isti je taj što su, uz neke iznimke, ljudi zapravo ljudi. Znate onu mlinar, plinar, veterinar. Ljudi misle i rade uglavnom iste vražje stvari, sve od vremena kad su pećinski ljudi navlačili žene okolo za kosu. Wesley je gledao u prazno. Polako je skrenuo pogled prema Marinu i tiho upitao: Što hoćeš reći, Pete? – Reći ću vam šta, dovraga, hoću reći! Brada mu je bila izbočena, a žile na vratu napele su mu se poput žica. Ovo jebeno sranje o tome 'ko odgovara profilu, a 'ko ne. Ježim se od toga. Ono šta ja imam je tip koji piše svoju šugavu disertaciju o seksu, nasilju, kanibalima i pederima. Na rukama ima svijetleće sranje koje izgleda isto kao i ono nađeno na svim tijelima. Ostavio je otiske na koži svoje mrtve žene i na nožu koji je bio gurnut u jednu od njegovih ladica – nož koji isto tako ima svijetlećeg sranja na dršci. Vraća se kući svakog

vikenda točno u doba kad žene bivaju koknute. Ali ne. Kvragu, ne. On ne može biti taj, točno? A zašto? Jer ne radi u kuti. Jer nije dovoljno prost. Wesley je ponovno bio zagledan u prazno. Ja sam spustila pogled na fotografije prostrte pred nama, na sveobuhvatne snimke u boji, snimke žena koje ni u svojim najgorim noćnim morama nisu mogle pretpostaviti da će im se ovakvo što dogoditi. – E, pa, dajte da vam kažem samo jedno. Govor još nije bio pri kraju. Taj ljepotan Matt – eto ispada da i nije čist k'o bijeli snijeg. Dok sam bio gore, gledao rezultate serologije, svratio sam u Vanderovu kancelariju da vidim je V pronašao još šta. Petersen ima otiske u dosjeu, točno? Znate zašto? Kruto je zurio u mene. Reći ću vam zašto. Vander je to istražio, petljao malo sa svojim uređajčićima. Prije šest godina, ljepotan Matt bio je uhićen u New Orleansu. To je bilo ljeto prije nego šta je krenuo na faks, davno prije nego šta je upozn'o svoju damukirurga. Ona o tome vjerojatno nije znala ništa. – O čemu to? upita Wesley. – O tome daje njen ljubljeni glumac bio optužen za silovanje, eto o čemu. Dugo vremena nitko nije rekao ni riječ. Wesley je polako okretao svoje Mont Blanc nalivpero, lupkajući sad jednim, sad drugim njegovim krajem po stolu; usta su mu bila čvrsto stisnuta. Marino nije igrao po pravilima. Nije dijelio podatke s nama. Zaskočio nas je njima kao da se nalazimo u sudnici i da smo Wesley i ja na suprotnoj strani. Napokon ja primijetim: Ako je Petersen uistinu bio optužen za silovanje, onda je bio i oslobođen optužbe. Ili su optužbe povučene. Te njegove oči zagledaju se u moje poput dvije puščane cijevi. A ti to znaš, jel? Još nisam provjerio njegov dosje. – Fakultet poput Harvarda, naredniče Marino, ne običava baš primati osuđene zločince. – Ako znaju. – Istina, složim se. Ako znaju. Teško je vjerovati da nisu znali, ako se optužba održala. – Bolje da to provjerimo, bilo je sve što je Wesley imao za reći o tome. Nakon toga Marino se naglo ispričao i otišao. Pretpostavila sam daje otišao u WC. Wesley se ponašao kao da nema ničeg neobičnog u vezi s Marinovim ispadom ili bilo čim drugim. Nemarno me upitao: Što kažu iz New Yorka, Kay? Je li već stiglo nešto iz laboratorija? – Za testiranje DNA treba neko vrijeme, odsutno sam odgovorila. Nismo im ništa ni poslali do drugog slučaja. Trebala bih uskoro dobiti te rezultate. A što se tiče sljedeća dva, Cecile Tyler i Lori Petersen, rezultate možemo očekivati najranije sljedećeg mjeseca. Ustrajao je u svom ponašanju sve je u redu. U sva je četiri slučaja tip nelučitelj. Toliko znamo. – Da. Toliko znamo. – Uopće ne sumnjam da se radi o istom ubojici. – Ni ja, složim se. Neko vrijeme nismo ništa govorili. Kruto smo sjedili, očekujući Marinov povratak, a njegove su nam ljutite riječi još uvijek odzvanjale u ušima. Znojila sam se i osjećala kako mi srce lupa. Mislim da je Wesley bio u stanju pročitati izraz mog lica, da više ne želim imati ništa s Marinom, da sam ga potisnula u zaborav rezerviran za ljude koji su nemogući, neugodni i profesionalno opasni. Rekao je: Moraš ga razumjeti, Kay. – E, ne razumijem ga. – On je dobar inspektor, izvrstan. Nisam komentirala.

Sjedili smo u tišini. U meni se počeo buditi bijes. Trebala sam biti pametnija, ali nisam mogla zaustaviti bujicu riječi koja je navrla iz mene. Prokletstvo, Bcntonc! Ove žene zaslužuju da damo sve od sebe. Nek' sjebemo stvar i netko drugi bi mogao umrijeti. Ne želim da on zezne istragu zato što ima nekih problema! – Neće. – Već je. Spustila sam glas. Stavio je omču oko vrata Mattu Petersenu. To znači da ne traži nikog drugog. Marino, hvala bogu, nije žurio s povratkom. Mišići Wesleyeve vilice su podrhtavali i nije se usudio pogledati me u oči. Ni ja još nisam otpisao Petersena. Ne mogu. Znam da se ubojstvo vlastite žene ne slaže s ostala tri slučaja. Ali on je neobičan tip. Uzmi Gacyja. Nemamo pojma koliko je ljudi ubio. Možda stotine. Neznance, nikoga od njih nije poznavao. A onda je sredio i svoju majku i gurnuo dijelove njena tijela u kantu za smeće... Nisam mogla vjerovati. Držao mi je jedno od svojih predavanja za mlade agente, brbljajući poput šesnaestogodišnjaka oznojenih dlanova na svom prvom spoju. – Chapman je sa sobom vukao 'Lovca u žitu' kad je sredio Lennona. Reagana i Bradyja pogodila je neka budala opsjednuta nekom glumicom. Obrasci. Mi pokušavamo predvidjeti. Ali ne možemo uvijek. Nije uvijek predvidivo. Onda je počeo deklamirati statistike. Prije dvanaest godina stopa rješavanja slučajeva ubojstava iznosila je u prosjeku devedeset i pet, devedeset i šest posto. Sad je bila negdje oko sedamdeset i četiri posto i bila je u daljnjem padu. Bilo je sve više ubijanja nepoznatih ljudi, nauštrb zločina iz strasti, i tako dalje. Jedva da sam čula ijednu riječ. – ... Matt Petersen mi zadaje brige, da ti iskreno kažem, Kay. Zastao je. Imao je moju pažnju. – Umjetnik je. Psihopati su Rembrandti medu ubojicama. On je glumac. Ne znamo kakve je uloge odigrao u svojim maštarijama. Ne znamo da ih sad ne pretvara u stvarnost. Ne znamo da nije đavolski pametan. Ubojstvo njegove žene moglo je biti praktične naravi. – Praktične naravi? Širom otvorenih očiju, u nevjerici sam zurila u njega, zatim u fotografije Lori Petersen, snimljene na mjestu zločina. Lice joj je bilo crvena maska agonije, noge savijene, električna žica na leđima zategnuta poput tetive luka, izvijajući joj ruke prema gore i urezujući joj se u vrat. U glavi sam vidjela sve što joj je to čudovište učinilo. Praktične naravi? Ne, nisam dobro čula. Wesley objasni: Praktične naravi u smislu daje se morao otarasiti, Kay. Ako se, na primjer, dogodilo nešto što ju je navelo da posumnja kako je on ubio prve tri žene, možda ga je uhvatila panika, pa je odlučio daje mora ubiti. Kako to može napraviti i izvući se? Može udesiti da njena smrt izgleda kao i ostale. – Već sam čula nešto o tome, rekla sam ravnodušno. Od tvog kolege. Riječi su mu bile spore i odmjerene, poput udaraca metronoma: Sve mogućnosti koje dolaze u obzir, Kay. Sve ih moramo razmotriti;* – Naravno da moramo. I to je u redu dokle god Marino razmatra sve mogućnosti i ne ponaša se kao da ne vidi dalje od nosa zato što postaje opsjednut ili ima problema u glavi. Wesley baci pogled prema otvorenim vratima. Gotovo nečujno, reče: Pete ima svojih predrasuda. To priznajem. – Mislim daje bolje da mi kažeš točno koje su to predrasude. – Reći ću ti samo da kad je FBI odlučio daje Pete dobar kandidat za PRANK-tim, malo smo zavirili u njegovu prošlost. Znam gdje je odrastao, kako je odrastao. Neke stvari nikada ne preboliš. Progone te čitav život. To se događa. Nije mi govorio ništa što već nisam i sama shvatila. Marino je odrastao u siromaštvu, na margini društva. Nije se snalazio s onom vrstom ljudi koji su u njemu oduvijek izazivali

nelagodu. Navijačice i kraljice maturalnih zabava nikada ga nisu primjećivale jer je bio otpadak društva, jer mu je otac imao prljavštine pod noktima, jer je bio običan. Već sam tisuću puta čula te patetične murjačke priče. Tipu je jedina prednost u životu to što je velik i bijel, pa se nastoji pokazati još većim i bjeljim tako što nosa okolo pištolj i značku. – Nemamo se prava izvlačiti, Bentone, rekla sam kratko. Ne opraštamo zločincima samo zato što su imali sjebano djetinjstvo. Nemamo prava koristiti moć koja nam je povjerena da bismo kažnjavali ljude koji nas podsjećaju na naše vlastito sjebano djetinjstvo. Nije da mi nije bilo žao Marina. Točno sam znala što osjeća. Njegov mi bijes nije bio stran. I sama sam ga više puta osjetila na sudu, suočena s optuženikom. Mogu dokazi biti ne znam kako uvjerljivi, ako tip dobro izgleda, ako je svježe ošišan i odjeven u odijelo od dvije stotine dolara, onih dvanaest zaposlenih muškaraca i žena, duboko u srcu, i dalje neće povjerovati daje kriv. U današnje sam vrijeme bila spremna povjerovati gotovo sve o gotovo svakome. Ali samo ako postoje dokazi. Je li Marino vodio računa o dokazima? Je li uopće gledao oko sebe? Wesley odgurne stolicu i ustane kako bi se protegnuo. Pete ima svoje faze. Čovjek se navikne. Znam ga godinama. Zakoračio je kroz otvorena vrata i ogledao se gore i dolje po hodniku. I uostalom, gdje je, dovraga? Zar se utopio u zahodu? Wesley je okončao svoj deprimirajući posao u mom uredu i izgubio se u sunčanom poslijepodnevu svijeta živih gdje su druge zločinačke radnje zahtijevale njegovu pažnju i njegovo vrijeme. Bili smo odustali od Marina. Nisam imala pojma kamo je otišao, ali očito gaje njegova posjeta WC-u odvela nekud izvan zgrade. A nisam imala ni prilike dugo se zamarati time, budući da se Rose pojavila na vratima koja povezuju moj i njezin ured, baš kad sam dosjee ponovno zaključavala u svoj stol. Po značajnoj stanci koju je napravila i po kiselom izrazu na njenim usnama, odmah sam znala da joj je na umu nešto što nisam željela čuti. – Doktorice Scarpetta, tražila vas je Margaret i zamolila me da vam kažem čim izađete sa sastanka. Moja je uzrujanost postala vidljiva prije no što sam to uspjela spriječiti. Nekoliko je obdukcija u prizemlju čekalo na mene, a morala sam odgovoriti i na bezbrojne telefonske pozive. Imala sam dovoljno posla za pola tuceta ljudi, i nisam željela da išta bude dodano toj listi. Gledajući me preko ruba svojih naočala za čitanje dok mi je pružala hrpu pisama na potpis, izgledala mije kao neka strašna direktorica. – Ona je u svom uredu, a mislim da stvar ne može čekati, dodala je. Rose mi nije namjeravala reći i, usprkos tome što je, u biti, nisam mogla kriviti, to mije išlo na živce. Mislim daje znala sve što se događalo u čitavoj državi, ali imala je običaj uputiti me na izvor umjesto da mi sama kaže u čemu je stvar. Jednom riječju, pažljivo je izbjegavala biti donosilac loših vijesti. Mislim daje to naučila na onaj teži način, radeći većinu svog života za mog prethodnika Cagneya. Margaretin ured nalazio se na pola puta niz hodnik, mala spartanska prostorija zidova izrađenih od troske i obojenih u istu neukusnu zelenu boju kao i ostatak zgrade. Tamnozeleni popločeni pod, bez obzira na to koliko je često bio pometan, uvijek je izgledao prašnjav, a površina njenog radnog stola kao i sve ostale površine bile su pretrpane tisućama araka kompjutorski ispisanog papira. Polica za knjige bila je krcata priručnicima, kablovima i rezervnim trakama za štampač, te kutijama disketa. Nije bilo nikakvih osobnih sitnica, nikakvih fotografija, postera ili ukrasnih predmeta. Ne znam kako je Margaret mogla živjeti u

tom sterilnom neredu, ali isto tako nikada nisam vidjela ured programskog analitičara koji bi izgledao drugačije. Leđima okrenuta vratima zurila je u ekran, s otvorenim priručnikom za programere u krilu. Kad sam ušla, okrenula se na stolici i odgurnula je u jednu stranu. Na licu joj je bio izraz napetosti, njena kratka crna kosa bila je razbarušena, kao daje kroz nju više puta provukla prste, a tamne oči bile su joj smetene. – Bila sam na sastanku veći dio jutra, zabrzala je. Kad sam se nakon ručka vratila ovamo našla sam ovo na ekranu. Dodala mije ispisani list kompjutorskog papira. Na njemu se nalazilo nekoliko SQL3 naredbi koje su omogućavale pretraživanje baze podataka. U prvi čas glava mi je bila potpuno prazna dok sam zurila u ispis. Tablica s dosjeima bila je pretražena jednom od Describe naredbi, i gornja polovica stranice bila je ispunjena stupcima imena. Ispod se nalazilo nekoliko jednostavnih Select naredbi. U prvoj se tražio broj slučaja u kojem je prezime Petersen, a ime Lori. Ispod toga nalazio se i odgovor kompjutora, Zapis nije pronađen. Drugom su se naredbom tražili brojevi slučajeva i imena svih preminulih osoba pohranjenih u našoj bazi podataka čije je prezime bilo Petersen. Ime Lori Petersen nije bilo na popisu jer je dosje njenog slučaja bio u mom stolu. Još ga nisam bila predala nižim činovnicima da ga unesu u kompjutor. – Što si rekla, Margaret? Ove naredbe nisi ti utipkala? – Sto posto nisam, odgovori ona osjećajno. Ni ja, ni itko od onih nižih. Ne bi bilo moguće. Imala je svu moju pažnju. – Kad sam otišla, u petak popodne, počela je objašnjavati, učinila sam isto ono što uvijek napravim na kraju radnog vremena. Ostavila sam kompjutor u otvorenom modu tako da ga možete pozvati ako budete htjeli. Nema šanse daje netko sjedio za mojim kompjutorom, jer jedini način da ga koristite kad je ostavljen u otvorenom modu je da ste na nekom drugom PC-u i zovete preko modema. To što je do sada rekla imalo je smisla. Margaretin kompjutor, kojeg smo zvali server, bio je spojen u mrežu ostalih uredskih terminala. Nismo bili spojeni na glavni kompjutor Ministarstva zdravstva koji se nalazio u zgradi preko puta naše, usprkos tome što su oni uporno zahtijevali da to učinimo. Odbijala sam to i nastavit ću odbijati, jer su naši podaci krajnje osjetljivi, a i mnogi su slučajevi pod tekućom policijskom istragom. Šutnuti sve u glavni kompjutor kojim se koristi desetak drugih ogranaka Ministarstva zdravstva značilo je otvoriti vrata ogromnom problemu sigurnosti podataka. – Ja ga nisam pozivala od kuće, rekla sam joj. – Nisam ni mislila da jeste, reče ona. Ne mogu ni zamisliti zašto biste utipkali ove naredbe. Vi biste, od svih ljudi, znali da slučaj Lori Petersen još nije unutra. Za ovo je odgovoran netko drugi, netko tko nije naš niži službenik, niti neki drugi liječnik. Svi kompjutori, osim vašeg i onog u mrtvačnici, su mrtvi terminali. Mrtav terminal, podsjetila me, je otprilike ono što te riječi i znače jedinica bez života i bez mozga koja se sastoji od ekrana i tastature. Mrtvi terminali u našem uredu bili su spojeni na server u Margaretinu uredu. Ako server nije u funkciji ili ako je zamrznut, kao što je slučaj kad je ostavljen u otvorenom modu, svi su mrtvi terminali isto tako zamrznuti ili van funkcije. Drugim riječima, nisu bili spremni za upotrebu od petka kasno popodne – prije ubojstva Lori Petersen. Upad u bazu podataka morao se dogoditi ili preko vikenda ili negdje u toku današnjeg dana. Netko izvana prodro je unutra. 3

SQL – kratica za programski jezik (Structure Query Language).

Taj netko morao je biti upoznat s relacijskom bazom podataka kojom smo se služili. Koja je bila prilično raširena, podsjetila sam samu sebe, i nije je bilo nemoguće provaliti. Pozivni broj bio je isti kao i Margaretin, jer je telefon bio spojen na njenu liniju, a bio je naveden u lokalnom imeniku Ministarstva zdravstva. Ako vam je kompjutor imao software paket za komunikaciju, ako ste imali kompatibilan modem i ako ste znali daje Margaret programski analitičar, pa ste pokušali okrenuti njen broj, mogli ste pozvati kompjutor. Ali to bi bilo to. Ne biste imali pristup nikakvim uredskim aplikacijama ili podacima. Ne biste mogli ući čak ni u pretince elektronske pošte bez da znate korisnička imena i lozinke. Margaret je zurila u ekran kroz zatamnjena stakla svojih naočala. Čelo joj je bilo malo nabrano i grickala je nokat na palcu. Privukla sam stolicu i sjela. Kako? Korisničko ime i lozinka. Kako im je bilo tko imao pristup? – To je ono oko čega razbijam glavu. Samo nas par ih zna, doktorice Scarpetta. Vi, ja, ostali doktori i ljudi koji ubacuju podatke. A naša imena korisnika i lozinke su drukčije od onih koje sam dodijelila okruzima. Iako je svaki od mojih ostalih okruga imao kompjutorsku mrežu koja je bila ista kao i naša, vodili su zasebne baze podataka i nisu imali izravan pristup podacima Središnjeg ureda. Nije bilo vjerojatno – odnosno, nisam vjerovala da je moguće – da je za ovo odgovoran neki od mojih zamjenika iz jednog od ostalih ureda. Neuvjerljivo predložim: – Možda je netko pokušao, pa mu se posrećilo. Ona odmahne glavom. Gotovo nemoguće. To znam. I sama sam to pokušala prije, kad sam promijenila lozinku nečije elektronske pošte, pa je se nisam mogla sjetiti. Kompjutor ne prašta baš lako – nakon tri pokušaja telefonska linija se prekida. Uz to, ova verzija baze podataka ne voli pogrešne šifre za ulaz. Ako ih utipkate dovoljno dok pokušavate ući u SQL ili u tablicu, kompjutor prijavi kontekstualnu grešku, indeksi gube redoslijed, a baza podataka postaje neupotrebljiva. – Ne postoji nijedno drugo mjesto gdje bi se lozinke mogle nalaziti? upitam. Nijedno drugo mjesto u kompjutoru, na primjer, gdje bi netko mogao biti u stanju otkriti ih? Što ako je i taj netko programer...? – Ne bi išlo. Bila je sigurna u to. Bila sam pažljiva s tim. Istina je da postoji sistemska tablica u kojoj su navedena korisnička imena i lozinke, ali u to se može ući samo ako čovjek zna što radi. A to i nije važno, jer sam tu tablicu odavno izbrisala, baš kako bih izbjegla ovakve probleme. Nisam ništa rekla. Promatrala me ispitivački, tražeći na mom licu neki znak nezadovoljstva, neki odsjev u mojim očima koji bi joj rekao da sam ljuta i da krivim nju. – To je grozno, izlanula je. Stvarno. Nije mi jasno, ne znam što je sve ta osoba napravila. Evo, na primjer, ABP ne radi. – Ne radi? ABP ili administrator baze podataka, bila je ovlast koja je odabranim osobama, na primjer, Margareti i meni, davala odobrenje da uđemo u bilo koju tablicu i radimo s njom što nam se svidi. To što ABP ne radi bilo je isto kao da mije netko rekao da ključ od mojih ulaznih vrata više ne odgovara bravi. Kako to misliš ne radi? Postajalo je vrlo teško zvučati smireno. – Upravo to. Nisam mogla ući ni u jednu od tablica preko njega. Iz nekog razloga lozinka nije bila valjana. Morala sam ponovno spojiti ovlasti za rad s bazom podataka. – Kako se to moglo dogoditi? – Ne znam. Postajala je sve uznemirenija. Možda da promijenim sve ovlasti i postavim nove lozinke, radi sigurnosti?

– Ne sada, automatski odgovorim. Jednostavno ćemo i dalje držati slučaj Lori Petersen izvan kompjutora. Tko god bio taj netko, barem nije pronašao ono što je tražio. Ustala sam. – Ovog puta nije. Smrzla sam se, zureći dolje u nju. Na njenim se obrazima stanu pojavljivati dvije crvene točke. Ne znam. Ako se to i prije dogadalo, ja to nikako ne mogu znati, jer je odziv bio isključen. Ove ovdje naredbe – ona pokaže na ispis – su odziv naredbi koje su utipkane u onaj kompjutor koji je pozvao ovog ovdje. Uvijek ostavim odziv isključenim, tako da se, ako vi pozovete od kuće, ono što radite ne vidi na ovom ekranu. U petak mi se žurilo. Možda sam nehotice ostavila odziv uključenim ili sam ga možda uključila. Ne sjećam se, ali bio je uključen. Skrušeno doda: Pretpostavljam da je to dobro... Obje smo se okrenule u isto vrijeme. Na vratima je stajala Rose. Taj izraz njenog lica – o, ne, ne opet. Pričeka da izađem u hodnik, a onda reče: Na liniji jedan je patolog iz Colonial Hcightsa. Inspektor iz Ashlanda na liniji dva. A upravo je nazvala načelnikova tajnica... – Što? prekinem je. Njena zadnja primjedba bila je, u biti, jedina koju sam čula. Amburgeyeva tajnica? Pružila mi je nekoliko ružičastih ceduljica za poruke i rekla: Načelnik vas želi vidjeti. – Zašto, zaboga? Ako mi još jednom kaže da ću pojedinosti morati čuti sama, izgubit ću kontrolu nad sobom. – Ne znam, odgovorila je Rose. Njegova mi tajnica nije rekla.

POGLAVLJE 6 NISAM MOGLA PODNIJETI DA SJEDIM ZA STOLOM. MORALA SAM SE muvati uokolo i zabaviti se nečim prije no što izgubim sabranost. Netko je provalio u moj uredski kompjutor, a Amburgey me htio vidjeti za sat i četrdeset pet minuta. Nije bilo vjerojatno da me samo poziva na čaj. Zato sam krenula u obilazak laboratorija. Obično, to je značilo da sam dokazni materijal odnosila u razne laboratorije na katu. Ili bih jednostavno svratila pogledati što se događa s mojim slučajevima savjestan liječnik koji obilazi svoje pacijente. Trenutačno, ono što sam radila bilo je formalno, očajničko hodočašće. Ured forenzičnih znanosti bio je košnica, saće pregradaka ispunjenih laboratorijskom opremom i ljudima odjevenim u bijele laboratorijske ogrtače sa zaštitnim plastičnim naočalama. Nekolicina znanstvenika kimnula mi je i nasmiješila se dok sam prolazila pored njihovih otvorenih vrata. Većina ih nije ni podigla pogled; bili su previše zaposleni onim što su radili da bi prolazniku poklonili imalo pažnje. Razmišljala sam o Abby Turnbull i o ostalim novinarima koje nisam voljela. Je li kakav ambiciozan novinar platio nekom kompjutorskom hakeru da provali u naše podatke? Koliko su se dugo provale već događale? Nisam ni primijetila da sam skrenula u serološki laboratorij sve dok mi pogled nije iznenada pao na crne radne površine pretrpane laboratorijskim posudama, epruvetama i Bunsenovim plamenicima. Na policama u staklenoj vitrini bile su nagurane vrećice s dokaznim materijalom i staklenke kemikalija, a u sredini prostorije nalazio se dugačak stol prekriven pokrivačem i plahtama prenesenim s kreveta Lori Petersen.

– Stigla si taman na vrijeme, pozdravi me Betty. To jest, na vrijeme ako želiš zaraditi žgaravicu. – Ne, hvala. – Jaje već imam, doda. Zašto bi ti bila otporna na to? Na pragu mirovine, Betty je imala čeličnosivu kosu, izražajne crte lica i oči boje lješnjaka koje su mogle biti ili nečitljive ili sramežljivo osjećajne, ovisno o tome jeste li se pomučili daje upoznate ili ne. Gospoda glavni serolog bila je pedantna osoba, a um joj je bio oštar poput skalpela. U privatnom životu bila je gorljivi promatrač ptica i izobraženi pijanist; nikada se nije udavala i nikada to nije požalila. Mislim da me podsjećala na Sestru Marthu, moju omiljenu opaticu u crkvenoj školi Svete Gertrude. Rukavi njena dugačkog laboratorijskog ogrtača bili su podvrnuti do lakata, a na rukama je imala rukavice. Po njenoj radnoj plohi bile su raspoređene epruvete koje su sadržavale štapiće s vatom na vrhu i komplet za očuvanje materijalnih dokaza – ili – KOMAD u kojem su se nalazili kartonska mapa s objektnim stakalcima za mikroskop i omotnice s uzorcima kose iz slučaja Lori Petersen. Mapa sa stakalcima, omotnice i epruvete bile su obilježene kompjutorski ispisanim naljepnicama koje sam ja označila, a koje su bile plod još jednog od Margaretinih programa. Maglovito sam se prisjetila jednog trača s nedavnog sastanka akademika. U tjednima koji su slijedili nakon iznenadne smrti gradonačelnika Chicaga bilo je nekih devedeset pokušaja provale u kompjutor sudskog patologa. Mislilo se da su krivci novinari koji su se htjeli dočepati nalaza autopsije i toksikoloških pretraga. Tko? Tko je provalio u moj kompjutor? I zašto? – Dobro napreduje, govorila je Betty. – Oprosti... nasmiješim se pokajnički. Ona ponovi: Jutros sam razgovarala s doktorom Glassmanom. Dobro napreduje s uzorcima iz prva dva slučaja i trebao bi nam poslati nalaze za par dana. – Jesi li već poslala uzorke iz zadnja dva? – Upravo su otpremljeni. Odvrtala je čep s male smeđe boce. Bo Frend će ih predati... – Bo Frend? prekinem je. – Ili časnik Kompa, kako je poznat među ophodnjama. Tako se zove. Bo Frend. Časna riječ. Da vidimo, do New Yorka je otprilike šest sati vožnje. Trebao bi ih donijeti u laboratorij u neko doba večeras. Mislim da su vukli slamke. Blijedo sam gledala u nju. Slamke? Što li Amburgey hoće? Možda ga zanima kako ide analiza DNA. To ih je svih mučilo ovih dana. – Drotovi, govorila je Betty. Taj odlazak u New York ih sve popali. Neki od njih nisu nikada bili tamo. – Jedna posjeta će im većini biti dovoljna, primijetila sam rastreseno. Čekaj dok se probaju prestrojiti ili pronaći mjesto za parkiranje. Ali mogao je jednostavno poslati memorandum preko elektronske pošte ako je imao što za pitati u vezi s analizom DNA ili bilo čega drugog. To je ono što je Amburgey obično i radio. U stvari, to je ono što je svaki put do sada učinio. – Uh. To je najmanje zlo. Naš prijatelj Bo rođen je i odrastao u Tennesseeju i nikad nikud ne ide bez svog gana. – Nadam se da je u New York otišao bez svog gana. Moja su usta razgovarala s njom. Ostatak mene bio je negdje drugdje. – Uh, reče ona ponovno. Kapetan mu je to i rekao, to za zakone o oružju tamo gore u Yankeesvillcu. Bo se smiješio kad je došao po uzorke, smiješio se i tapšao po, pretpostavljam, ramenoj futroli pod jaknom. Ima jedan od onih John Wayneovskih revolvera s cijevi

dugačkom petnaest centimetara. Ti momci i njihovi pištolji. To je toliko frojdovski daje već dosadno... U primozgu sam se prisjećala vijesti o djeci, doslovno o djeci koja su provaljivala u kompjutore banaka i velikih poduzeća. Na mom stolu kod kuće, ispod telefona, nalazio se modem koji mi je omogućavao da pozovem kompjutor ovdje. Bio je van bilo čijeg domašaja, strogo zabranjen. Lucy je shvaćala ozbiljnost toga da ikada pokuša dobiti pristup podacima UGSP-a. Sve je drugo smjela raditi, unatoč mom unutarnjem opiranju, snažnom osjećaju za teritorij što se razvija kod ljudi koji žive sami. Sjetila sam se večernjih novina što ih je Lucy našla pod jastukom na kauču. Sjetila sam se izraza na njenom licu dok me ispitivala o ubojstvu Lori Petersen, a onda i popisa mog osoblja s njihovim brojevima telefona u uredu i kod kuće – uključujući i Margaretin – koji je bio pribijen na ploču od pluta iznad mog stola. Shvatim da Betty već neko vrijeme nije ništa rekla. Gledala je u mene čudnog izraza lica. – Jesi li dobro, Kay? – Oprosti, rekla sam ponovno, ovoga puta uz uzdah. Neko vrijeme nije ništa rekla, a onda suosjećajno progovori: Još uvijek nema osumnjičenih. To i mene ždere. – Pretpostavljam daje teško misliti na bilo što drugo. Premda, u zadnjih sat vremena tome nisam posvetila ni jednu jedinu misao, a trebalo bi mi zaokupljati svu pažnju, prekorila sam se u sebi. – E, žao mi je da ti moram reći, ali DNA ne vrijedi ni pišljiva boba ako ne ulove nekog. – Ne vrijedi, sve dok god ne dosegnemo prosvijećenu eru u kojoj će genetski otisci biti pohranjeni u središnju bazu podataka poput dosjea s otiscima prstiju, promrmljam. – To se neće nikada dogoditi, sve dok ACLU 4 ima nešto za reći po tom pitanju. Zar danas nitko nije mogao ponuditi nešto pozitivno? Glavobolja iz donjeg dijela lubanje polako se probijala prema gore. – Čudno je to. Kapala je ligroinski kiseli fosfat na male krugove bijelog filter-papira. Čovjek bi pomislio daje negdje netko vidio tog tipa. Nije nevidljiv. Nije da se samo materijalizira u kućama tih žena, i mora da ih je već vidio, negdje ranije, da bi ih izabrao i pratio do kuće. Ako se povlači po parkovima, trgovačkim centrima ili tome slično, meni se čini da gaje netko već trebao primijetiti. – Ako je netko nešto i vidio, mi to ne znamo. Nije da ljudi ne zovu, dodam. Izgleda da telefoni za prijavu zločina zvone k'o ludi, ujutro, popodne i navečer. No, kako su mi rekli, za sada nema ničeg na pomolu. – Puno stavljanja soli na rep. – Točno. Puno. Betty nastavi s radom. Ova faza analize bila je prilično jednostavna. Uzela je štapiće iz epruveta koje sam joj poslala, ovlažila ih vodom i prevukla ih preko filter-papira. Radeći po grupama, prvo je kapnula malo fosfata ligroinske kiseline, a zatim je dodala kisele kapljice plavog B cink klorida, 5 od koje su se na filter-papiru u roku od nekoliko sekundi trebale pojaviti grimizne mrlje ako je sjemena tekućina bila prisutna. Pogledala sam niz papirnatih krugova. Gotovo su svi počinjali crvenjeti. – Gad, rekla sam. – Nije baš potrefio. Počela mije objašnjavati ono u što sam gledala.

4 5

American Civil Liberties Union – Američka udruga za građanska prava naftanil diazo plavo Đ cink klorid kompleks

– Ovo su uzorci sa stražnjeg dijela butina, rekla je, pokazujući. Odmah su reagirali. Kod analnih i vaginalnih brisova, reakcija nije bila tako brza. To me ne čudi. Njene vlastite tjelesne tekućine smetaju testovima. K tome, oralni uzorci su pozitivni. – Gad, ponovim tiho. – Ali oni koje si uzela s jednjaka su negativni. Očito, najobilniji ostaci sjemene tekućine ostavljeni su izvan tijela. Opet je pucao u prazno. Obrazac se gotovo potpuno podudara s onim što sam ustanovila kod Brende, Patty i Cerile. Brenda je bila prva zadavljena žrtva, Patty druga, Cecile treća. Zaprepastio me ton prisnosti u Bettynu glasu dok je govorila o ubijenim ženama. One su, na neki čudan način, postale dio naše obitelji. Nikada ih nismo srele za života, a opet, sada smo ih dobro poznavale. Dok je Betty zavrtala kapaljku natrag u njenu malu smeđu bocu, otišla sam do mikroskopa na obližnjem postolju, pogledala kroz njega i stala okretati stakalce po podlozi. U polju polarizirane svjetlosti nalazilo se nekoliko vlakana raznih boja, plosnatih i nalik na trake, sa zavojima na nepravilnim razmacima. Vlakna nisu bila ni životinjska ni umjetna. – Ovo su ona što sam pokupila s noža? gotovo da nisam htjela pitati. – Da. Pamuk. Ne daj da te zbuni ovo ružičasto, zeleno i bijelo što vidiš. Obojene tkanine često su sastavljene od kombinacije boja koje se ne mogu vidjeti golim okom. Spavaćica, razrezana i skinuta s Lori Petersen bila je pamučna, blijedožute boje. Izoštrila sam sliku. Pretpostavljam da nema nikakvih šansi da ta pamučna vlakna potječu s nekog jeftinog papira ili nečeg sličnog? Čini se daje Lori koristila nož za otvaranje pošte. – Nema šanse, Kay. Već sam pogledala uzorak vlakana iz njene spavaćice. U skladu su s vlaknima koje si pokupila s oštrice noža. Tako govori stručni svjedok. U skladu-ovo i logično-ono. Lorina je spavaćica skinuta s nje nožem njenog muža. Čekaj samo da Marino dobije izvješće iz laboratorija, pomislila sam. Prokletstvo. Betty je išla dalje: Mogu ti odmah reći i to da vlakna koja sad gledaš nisu ista kao i neka od onih koja su pronađena na njenom tijelu i na okviru prozora kroz koji policija misli daje ubojica ušao. Ona su tamna – crna i mornarski plava s malo crvenoga, mješavina sintetike i pamuka. One večeri kad sam vidjela Matta Petersena imao je na sebi bijelu IZOD majicu za koju sam vjerovala daje pamučna i koja u sebi sigurno nema crnih, crvenih ili mornarskoplavih vlakana. Imao je i traperice, a većina traperica izrađena je od pamuka. Bilo je malo vjerojatno da je on ostavio vlakna koja je Betty upravo spomenula, osim ako se nije presvukao prije no što je policija stigla. – Da, e pa, nije Petersen glup, mogla sam čuti Marinov komentar. Još tamo od Waynea Williamsa pola svijeta zna kako se vlakna mogu iskoristiti da ti prikliješte dupe. Izašla sam i prošla hodnikom do kraja skrećući lijevo u laboratorij za proučavanje tragova oruđa i vatrenog oružja, gdje su plohe bile pretrpane ručnim pištoljima, puškama, mačetama, sačmaricama i Uzijima označenim kao dokazni materijal, koji su čekali svoj dan u sudnici. Punjenja za ručne pištolje i sačmarice bila su rasuta po stolovima a u udaljenom kutu nalazio se čelični tank ispunjen vodom koji se koristio za probne pucnjeve. Površinom vode mirno je plutala gumena patkica. Frank, žilavi, sijedi čovjek koji se bio povukao iz Odjela za istragu kriminala u vojsci, bio je sagnut nad mikroskopom za usporedbe. Kad sam ušla, ponovo je upalio svoju lulu i nije mi rekao ništa od onog što sam željela čuti. Ništa se nije moglo zaključiti iz razrezane mreže uklonjene s prozora Lori Petersen. Mreža je bila sintetička i samim tim ni od kakve koristi što se tiče tragova oruđa ili čak smjera rezanja. Nismo mogli znati je li bila rasječena iznutra ili izvana jer se plastika, za razliku od metala, ne savija.

Ta bi razlika bila bitna, nešto što sam žarko željela znati. Ako je mreža razrezana iznutra, onda sve oklade otpadaju. To bi značilo da ubojica nije provalio u kuću Petersenovih, nego iz nje. To bi vjerojatno značilo da su točne Marinove sumnje u supruga ubijene. – Sve što ti mogu reći, reče Frank otpuhujući krugove mirisnog dima, jest daje rez fin, načinjen nečim oštrim, na primjer britvom ili nožem. – Je li moguće da se radi o istom instrumentu kojim joj je razrezao spavaćicu? On odsutno skine naočale i počne ih čistiti maramicom. Spavaćica joj je rasječena nečim oštrim, ali ne mogu ti reći je li mreža razrezana istim predmetom. Ne mogu ti čak dati ni okvirnu klasifikaciju, Kay. Mogao je to biti bodež. Mogla je biti sablja ili obične škare. Odrezane električne žice i vojnički nož bili su priča za sebe. S obzirom na mikroskopsku usporedbu, Frank je imao dobrih razloga vjerovati kako su žice prerezane nožem Matta Petersena. Tragovi na oštrici poklapali su se s onima na odsječenim krajevima žica. Marino, još jednom nesretno pomislim. Ovaj djelić dokaza na temelju indicija ne bi značio mnogo daje vojnički nož pronađen vani na otvorenom i u blizini kreveta umjesto sakriven u ladici Matta Petersena. U glavi sam i dalje vidjela svoj vlastiti scenarij. Ubojica je ugledao nož na Lorinu stolu i odlučio ga upotrijebiti. Ali zašto gaje poslije sakrio? Nadalje, ako je upotrijebio nož da razreže Lorinu spavaćicu i ako gaje isto tako upotrijebio da presiječe električne žice, onda to mijenja slijed događaja koji sam ja bila zamislila. Bila sam pretpostavila daje ubojica, kad je ušao u spavaću sobu Lori Petersen, u ruci imao svoj vlastiti predmet za rezanje, nož ili neki oštar predmet kojim je razrezao prozorsku mrežu. Ako je to točno, zašto onda nije njime rasjekao njenu spavaćicu i električne žice? Kako je završio na vojničkom nožu? Je li ga ugledao na stolu čim je ušao u sobu? Nije mogao. Stol nije bio ni blizu kreveta, a kad je ušao, u sobi je bio mrak. Nije mogao vidjeti nož. Nije ga mogao vidjeti sve dok se nisu upalila svjetla, a do tada je Lori već trebala biti savladana, a pod grlom joj je već trebao biti ubojičin nož. Zašto bi mu vojnički nož na radnom stolu bio važan? To nije imalo nikakvog smisla. Osim ako ga nešto nije omelo. Osim ako se nije dogodilo nešto što je prekinulo i promijenilo njegov ritual; osim ako se nije odigrao neki nepredviđeni događaj koji gaje natjerao da promijeni rutinu. Frank i ja pretresali smo tu mogućnost. – To je sve pod pretpostavkom da ubojica nije njezin muž, reče Frank. – Da. To je pod pretpostavkom da je ubojica Lori bio nepoznat. On ima svoj obrazac, svoj modus operandi. Ali dok je s Lori, nešto gaje uhvatilo nespremnog. – Nešto što je ona učinila... – Ili rekla, odgovorim, a onda predložim: Možda je rekla nešto što gaje na trenutak zaustavilo. – Možda. Doimao se sumnjičavim. Možda gaje zaustavila na dovoljno dugo da on primijeti nož na stolu, dovoljno dugo da dobije ideju. Ali, prema mom mišljenju, vjerojatnije je da je vidio nož na stolu ranije te večeri jer je već bio unutra kad je ona došla kući. – Ne. Stvarno ne mislim tako. – Zašto ne? – Zato što je već neko vrijeme bila kod kuće prije no što je napadnuta. Puno sam se puta vraćala na to. Lori se dovezla kući iz bolnice, otključala ulazna vrata i ponovno ih zaključala iznutra. Otišla je u kuhinju i ostavila ruksak na stolu. Onda je nešto pojela. Njen želučani sadržaj ukazivao je na to daje pojela nekoliko krekera od sira malo prije vremena kad je napadnuta. Hrana jedva da se počela probavljati. Strah u trenutku kad je napadnuta uzrokovao bi potpuni

prestanak varenja. To je jedan od tjelesnih obrambenih mehanizama. Probava staje kako bi krv mogla teći u udove umjesto u želudac, pripremajući životinju na borbu ili na bijeg. Samo, ona se nije mogla boriti. Nije bilo moguće da ikud pobjegne. Nakon obroka, otišla je iz kuhinje u spavaću sobu. Policija je otkrila daje imala običaj uzimati kontraceptivne tablete uvečer, odmah prije spavanja. U paketiću od folije u velikoj kupaonici nije bilo tablete od petka. Popila je tabletu, vjerojatno oprala zube i umila se, a onda se presvukla u spavaćicu i uredno odložila odjeću na stolicu. Vjerovala sam da je bila u krevetu kad ju je napao, nedugo nakon toga. Možda je promatrao kuću iz mraka stabala ili grmlja. Možda je čekao da se ugase svjetla, dok nije pretpostavio daje zaspala. Ili ju je možda promatrao ranije i znao točno kad dolazi kući s posla i kad odlazi u krevet. Sjetila sam se pokrivača. Bili su povučeni prema dolje, kao daje ona bila ispod njih, a nigdje drugdje u kući nije bilo tragova borbe. Još mi se jedna misao rađala u glavi. Vonj koji je spomenuo Matt Petersen, znojav, slatkast vonj. Ako je ubojica imao neobičan tjelesni miris, trebalo ga je biti gdje god je on bio. Zadržao bi se u njenoj spavaćoj sobi da se tamo skrivao kad je Lori došla kući. Ona je bila liječnica. Mirisi su često znak bolesti i otrova. Liječnici su školovani da budu vrlo osjetljivi na mirise, tako osjetljivi da ja često, po samom mirisu krvi na mjestu zločina, mogu reći je li žrtva pila malo prije no što je izbodcna ili prostrijeljena. Sastojci krvi ili želučanog sadržaja koji podsjećaju na mošus ili badem mogu ukazati na prisutnost cijanida. Pacijentov dah koji zaudara na mokro lišće može ukazati na tuberkulozu... Lori Petersen bila je liječnica, poput mene. Da je osjetila neobičan miris u trenutku kad je ušla u spavaću sobu, ne bi se bila skinula ili učinila bilo što drugo dok ne utvrdi odakle dolazi taj vonj. Cagney nije imao moje probleme i bilo je dana kad sam osjećala da me progoni duh mog prethodnika kojeg nisam nikada upoznala, podsjetnik na moć i neranjivost koju ja nikada neću imati. U nekavalirskom svijetu on je bio nekavalirski vitez koji je svoj položaj nosio kao perjanicu, i mislim da mu je dio mene zavidio na tome. Njegova je smrt bila iznenadna. Doslovno se srušio mrtav dok je prelazio sag u dnevnoj sobi kako bi uključio Super Bowl 6. U ponedjeljak ujutro, u tišini pred zoru, postao je predmetom svog vlastitog zvanja, s ručnikom prebačenim preko lica, a odjelu za obdukcije bio je zabranjen pristup svima osim patologu kome je dopalo da ga pregleda. Tri mjeseca nitko nije ni taknuo njegov ured. Bio je točno onakav kakvog gaje ostavio, osim što je, pretpostavljam, Rose bila istresla opuške cigara iz pepeljare. Prva stvar koju sam učinila kad sam se doselila u Richmond bila je ogoliti njegovo privatno svetište do samog kostura i izbaciti iz njega i posljednji ostatak prijašnjeg stanara – uključujući i uštogljeni portret njega samoga u akademskom ogrtaču, koji je visio ispod muzejskog svjetla iza njegova impresivnog pisaćeg stola. To smo poslali u Odjel za patologiju pri VMC-u, kao i čitavu policu za knjige ispunjenu jezovitim uspomenama za koje se očekuje da ih forenzični patolozi skupljaju, iako većina nas to ne radi. Njegov ured – sada moj ured – bio je dobro osvijetljen i pokriven sagom kraljevskoplave boje, a na zidovima su visjele slike engleskih krajolika i drugih civiliziranih prizora. Imala sam nekoliko uspomena, a jedini nagovještaj morbidnosti bila je u glini izrađena rekonstrukcija lica jednog ubijenog dječaka čiji je identitet ostao tajnom. Bila sam ogrnula džemper oko njegova vrata i postavila ga na vrh ormarića s dosjeima odakle je plastičnim očima promatrao otvorena vrata i u žalosnoj tišini čekao da ga netko pozove po imenu. 6

Finale američkog prvenstva u profesionalnom nogometu koje se igra svake godine jedne nedjelje u siječnju.

Mjesto gdje sam radila bilo je neupadljivo, udobno ali poslovno, s opremom za koju sam se bila potrudila da bude neutralna i da ne otkriva previše. Iako sam se samozadovoljno uvjeravala kako je bolje da me ljudi gledaju kao profesionalca nego kao legendu, potajice sam imala svojih sumnji o tome. Još sam uvijek ovdje osjećala Cagnyjevu prisutnost. Ljudi su me stalno podsjećali na njega pričama koje su, što su dulje kružile, postajale sve nevjerojatnijima. Rijetko je nosio rukavice dok je obavljao obdukcije. Bio je poznat po tome daje dolazio na mjesto zločina sa sendvičem u ruci. Odlazio je u lov s murjacima, na roštiljade sa sucima, a prethodni načelnik bio je prema njemu pokorno susretljiv jer ga se strašno bojao. U usporedbi s njim bila sam u sjeni, a znala sam da nas neprestano uspoređuju. Jedini lovovi i roštiljade na koje sam ikada bila pozivana bile su sudnice i sastanci na kojima su se svi obrušavali na mene i palili mi vatru pod nogama. Ako je suditi prema ovoj godini dana otkako je doktor Alvin Amburgey na mjestu načelnika, preostale će tri zacijelo biti pakao. Samo je čekao da zauzme moj teritorij. Pratio je što radim. Ne bi prošlo ni tjedan dana, a da elektronskom poštom ne primim kakv arogantan memorandum u kojem traži statističke podatke ili zahtijeva odgovor na pitanje zašto stopa ubojstava i dalje raste dok su svi drugi zločini u blagom opadanju – kao da sam ja nekako kriva za to što u Virginiji ljudi vole ubijati jedni druge. No ono što mi još nikada nije učinio jest da mi smjesta zakaže sastanak. Ranije, kad je htio o nečemu razgovarati, ako ne bi poslao memorandum, poslao bi nekog od svojih pomoćnika. Bila sam posve uvjerena u to kako mu namjera nije potapšati me po ramenu i reći mi kako dobro obavljam svoj posao. Rastreseno sam promatrala gomile na svom stolu pokušavajući pronaći nešto čime bih se naoružala – dosje, blok za bilješke. Ne znam zašto, ali pomisao na odlazak tamo praznih ruku tjerala me da se osjetim kao da sam gola. Izvadivši iz džepova laboratorijskog ogrtača raznorazne prčkarije koje sam imala običaj skupljati tijekom dana, odlučim unutra gurnuti kutiju cigareta, ili štapića za rak, kako je bilo poznato da ih Amburgey zove, i izađem u kasno poslijepodne. Carevao je s druge strane ulice, na dvadeset i četvrtom katu zgrade Monroe. Iznad njega nije bilo nikoga osim tu i tamo kakvog goluba koji bi se smjestio na krovu. Većina njegovih podanika bila je smještena ispod njega, gdje su se, kat za katom redali ogranci Ministarstva zdravstva. Nikada nisam vidjela njegov ured. Nikada nisam bila pozvana. Vrata dizala otvorila su se u velikom predvorju gdje je sjedila njegova tajnica, zaštićena stolom u obliku slova U koji se izdizao na ogromnoj površini saga boje žita. Bila je to djevojka velikih grudi i crvene kose, koja jedva da je izašla iz puberteta, a kad je podigla pogled sa svog kompjutora i pozdravila me uvježbanim, veselim osmijehom, gotovo sam očekivala da će me upitati imam li rezervaciju i trebam li nosača da se pobrine za moju prtljagu. Rekla sam joj tko sam, ali to u njoj, kako je izgledalo, nije pobudilo ni najmanju iskru prepoznavanja. – Imam zakazan sastanak s načelnikom u četiri sata, dodam. Pogledala je u njegov elektronski kalendar i veselo rekla: Molim vas, raskomotite se, gospodo Scarpetta. Doktor Amburgey će vas uskoro primiti. Smjestila sam se na kožnati kauč bež boje i stala promatrati svjetlucavi stolić za kavu i one sa svake strane kauča na kojima su se nalazili časopisi i ikebane svilenog cvijeća. Nije bilo ni jedne jedine pepeljare, a na dva različita mjesta nalazio se znak Hvala što ne pušite. Minute su prolazile.

Crvenokosa tajnica na slamku je pijuckala Perrier 7 i bila zaokupljena svojim tipkanjem. U neko doba sjetila se ponuditi mi nešto za piće. Nasmiješila sam se osmijehom koji je značio ne, hvala i njeni prsti ponovno polete, tipke stanu brzo udarati, a kompjutor se požali glasnim piskom. Ona uzdahne kao daje upravo dobila loše vijesti od svog računovođe. Cigarete su mi otežale u džepu i bila sam u iskušenju da odem pronaći ženski WC i zapaliti. U četiri i trideset oglasi se telefon. Spustivši slušalicu – opet taj prazan, veseo osmijeh – ona objavi: Možete ući, gospođo Scarpetta. Lišena titule i pomalo van sebe gospođa Scarpetta učini kako joj je rečeno. Vrata načelnikova ureda otvore se uz blagi škljocaj okrugle mjedene brave i istog trenutka na noge se podignu trojica muškaraca – od kojih sam očekivala vidjeti samo jednoga. S Amburgeyem su bili Norman Tanner i Bili Boltz, i kad je došao red na Boltza da mi pruži ruku, pogledala sam ga ravno u oči, sve dok nije s nelagodom odvratio pogled. Bila sam povrijeđena i malo ljuta. Zašto mi nije rekao da će biti ovdje? Zašto nisam čula ni jednu jedinu riječ od njega otkad su nam se putovi na trenutak sreli pred kućom Lori Petersen? Amburgey me počasti klimanjem glave koje je više nalikovalo na znak za voljno i doda: Drago mije da ste došli, žarom suca za prometne prekršaje koji se nasmrt dosađuje. Bio je nizak čovjek prepredenih očiju čija je posljednja služba bila u Sacramentu, gdje je pokupio dovoljno manira zapadne obale da prikrije svoje porijeklo iz Sjeverne Karoline; bio je sin zemljoradnika i nije se ponosio time. Bio je zaljubljen u uske kravate sa srebrnim broševima pod grlom koje je gotovo religiozno nosio uz prugasta odijela, a na prstenjaku desne ruke nalazio mu se dobar komad srebra s umetnutim tirkizom. Oči su mu bile mutnosive, poput leda, a kosti lubanje jasno su mu se ocrtavale ispod tanke kože. Bio je gotovo ćelav. Visoka fotelja boje slonove kosti bila je odmaknuta od zida i činilo se da je tamo za mene. Koža zaškripi i Amburgey se smjesti iza svog stola za koji sam čula, ali ga nikada dosad nisam vidjela. Bio je ogroman; kićeno izrezbareno remekdjelo u ružinom drvetu, jako star i jako kineski. Iza njegove glave nalazio se široki prozor s kojeg se pružao pogled na grad; rijeka James doimala se poput ljeskave vrpce u daljini, a Southside poput šahovske ploče. Uz glasan škljocaj on otvori pred sobom crnu aktovku od nojeve kože i izvadi iz nje žuti blok kakav obično nose odvjetnici ispunjen stisnutim, zamršenim črčkarijama. Napravio je nacrt onoga što je htio reći. Nikada nije ništa radio bez svojih šalabahtera. – Vjerujem da ste svjesni toga da je javnost uznemirena zbog ovih davljenja u posljednje vrijeme, rekao mi je. – Vrlo svjesna. – Bill, Norm i ja imali smo jučer popodne hitan sastanak na vrhu, da tako kažem. Ticao se nekoliko stvari od kojih ona što je izašla u subotnjim i nedjeljnim novinama nije baš najmanje važna, doktorice Scarpetta. Kao što možda znate, zbog ove četvrte tragične smrti, ubojstva mlade liječnice, vijest je razaslana širom zemlje. Nisam znala. No nisam bila iznenađena. – Nema sumnje da ste i vi dobivali upite, nastavi Amburgey jednolično. Moramo to sasjeći u korijenu ili ćemo završiti u potpunom kaosu. To je jedna od stvari o kojima smo nas trojica razgovarali. – Ako uspijete sasjeći ubojstva u korijenu, rekla sam ja jednako jednoličnim tonom, zaslužit ćete Nobelovu nagradu. 7

Gazirana mineralna voda.

– To nam je, naravno, prva briga, reče Boltz koji je bio otkopčao svoj tamni sako od odijela i zavalio se u stolicu. Murjaci na tome rade prekovremeno, Kay. Ali svi smo se složili u tome da zasada moramo držati pod kontrolom jednu stvar – ove podatke što cure do novinara. Ovi novi članci dovode javnost na rub pameti od straha i dopuštaju da ubojica sazna sve naše namjere. – Potpuno se slažem. Moji obrambeni zidovi podizali su se poput pomičnog mosta i požalila sam čim sam izgovorila sljedeću rečenicu: Možete biti uvjereni da iz mog ureda nije izašla nijedna izjava osim obaveznih podataka o uzroku i načinu smrti. Dala sam odgovor na još neizrečenu optužbu i pravnički su mi nagoni podivljali zbog moje gluposti. Ako sam se ovdje nalazila zato da bih bila optužena za indiskreciju, trebala sam ih natjerati – barem Amburgeya – da prvi spomene nešto tako nečuveno. Umjesto toga, poslala sam signal da sam u bijegu i dala im opravdanje da nastave hajku. – E, sada, primijeti Amburgey čije su se blijede, neprijateljske oči načas zadržale na meni, upravo ste na stol položili nešto što mislim da moramo podrobno ispitati. – Nisam ja ništa položila na stol, odgovorim bezizražajno, samo sam utvrdila činjenicu, za zapisnik. Uz tiho kucanje, u ured ude crvenokosa tajnica noseći kavu, a prostorija se odjednom zamrzne u nijemom prizoru. Činilo se da joj neugodna tišina uopće ne smeta jer je nadugo i naširoko provjeravala imamo li sve što nam treba, dok joj je pažnja poput magle lebdjela nad Boltzom. On možda nije bio najbolji pravni zastupnik Commonwealtha kojeg je grad imao, ali je zasigurno bio najzgodniji – jedan od onih rijetkih plavih muškaraca prema kojima su godine bile milostive. Nije gubio ni kosu ni figuru, a jedini znak da se približava četrdesetoj bile su fine crtice oko kutova njegovih očiju. Kad je otišla, Boltz reče, ne obraćajući se nikom posebno: Svi mi znamo da policajci ponekad imaju problema s tim da previše pričaju. Norm i ja smo popričali s glavešinama. Izgleda da nitko ne zna odakle točno cure ti podaci. Obuzdavala sam se. Što su očekivali? Da se neki od velikih faca ljubaka s Abby Turnbull ili s kim god i da će im taj tip priznati: Da, oprostite zbog toga. Propjevao sam. Amburgey odrješito okrene stranicu svog bloka. Od prvog ubojstva do sada, podaci koji su procurili, a za koje je navedeno da dolaze iz 'medicinskog izvora' pojavili su se u novinama sedamnaest puta, doktorice Scarpetta. Malo sam uznemiren zbog toga. Očito je da se najsenzacionalniji detalji, na primjer, tragovi vezivanja, dokazi o seksualnom napadu, način na koji je ubojica ušao, gdje su pronađena tijela i činjenica da je u tijeku analiza DNA, pripisuju tom medicinskom izvoru. Podigao je pogled prema meni. Da pretpostavim da su ti detalji točni? – Ne u potpunosti. Bilo je nekoliko manjih nepodudarnosti. – Kao? Nisam mu željela reći. Nisam željela uopće razgovarati s njim o tim slučajevima. Ali imao je pravo i na namještaj u mom uredu ako ga poželi. Njemu sam bila odgovorna. On nije bio odgovoran nikome osim guverneru. – Na primjer, odgovorila sam, u prvom slučaju novine su izvijestile daje oko vrata Brende Steppe svezan smeđi platneni pojas. Radilo se zapravo o paru najlonskih hulahopki. Amburgey je zapisivao. Što još? – U slučaju Cecile Tyler, pisalo se da joj je lice krvarilo, daje pokrivač na krevetu bio natopljen krvlju. To je, u najmanju ruku, pretjerivanje. Nije bilo razderotina, nikakvih ozljeda takve prirode. Samo joj je malo krvave tekućine curilo iz nosa i usta. To je nalaz obdukcije. – Ove potankosti, upitao je Amburgey i dalje zapisujući, jesu li spomenute u izvješćima CMEM? Trebao mi je trenutak da se smirim. Postajalo je jasno što mu se motalo po glavi. Izvješća CME-1 su prva izvješća dežurnih liječnika o istrazi. Odgovorni liječnik jednostavno zapisuje

ono što vidi na mjestu zločina i ono što dozna od policije. Potankosti nisu uvijek potpuno točne jer oko dežurnog liječnika obično vlada kaos, a i obdukcija još nije obavljena. K tome, ti liječnici nisu forenzični patolozi. To su doktori s privatnim ordinacijama, praktički dobrovoljci koji su plaćeni pedeset dolara po slučaju da bi bili izvučeni iz kreveta usred noći ili da bi im vikendi bili upropaštavani automobilskim nesrećama, samoubojstvima ili ubojstvima. Ti su muškarci i žene obavljali ono što se zove javna služba, oni su bili vojnici. Njihov prvi zadatak bio je utvrditi zahtijeva li slučaj obdukciju, sve zapisati i snimiti mnogo fotografija. Čak i da jedan od mojih liječnika jest zamijenio par najlonki s platnenim pojasom, to nije bilo važno. Moji doktori ne razgovaraju s novinarima. Amburgey je bio uporan: Taj dio o smeđem platnenom pojasu, o krvavom pokrivaču, zanima me jesu li spomenuti u izvješćima CME1 8. – Onako kako te detalje navodi tisak, odgovorim čvrsto, nisu. Tanner šaljivo primijeti: Svi znamo što čini tisak. Uzmu sjemenku gorušice i pretvore je u planinu. – Slušajte, rekla sam gledajući trojicu muškaraca oko sebe, ako želite reći da neki od mojih liječnika izdaje podatke o ovim slučajevima, sa sigurnošću vam mogu reći da se grdno varate. Toga nema. Poznajem oba liječnika koji su došli na prva dva mjesta zločina. Već godinama obavljaju ovaj posao u Richmondu i uvijek su ga obavljali besprijekorno. Ja sam sama došla na treće i četvrto. Informacije ne dolaze iz mog ureda. Te je detalje, sve do jednoga, mogao razglasiti bilo tko tko je bio tamo. Članovi bolničkih ekipa, na primjer. Koža tiho zaškripi kako se Amburgey namjestio u stolici. To sam već istražio. Došle su tri različite ekipe. Nijedan bolničar nije bio prisutan na sva tri mjesta zločina. Ravnodušno sam rekla: Anonimni izvori često su mješavina brojnih izvora. Medicinski izvor mogla je biti kombinacija onoga što je rekao član bolničke ekipe, onoga što je rekao neki policajac i onoga što je novinar sam čuo i vidio dok je čekao pred kućom u kojoj je tijelo pronađeno. – Istina. Amburgey kimne glavom. I ne vjerujem da itko od nas zaista misli kako informacije cure iz ureda sudskog patologa – barem ne namjerno... – Namjerno? provali iz mene. Želite li reći kako podaci iz mog ureda možda cure nenamjerno? Baš sam htjela samouvjereno odbrusiti kako je sve to gomila gluposti, kad iznenada zašutim. Crvenilo mi se stane penjati od vrata prema gore dok mi je sve dolazilo do mozga u rapidnoj jednostavnosti. Moja uredska baza podataka. U nju je upao netko izvana. Je li to ono na što Amburgey cilja? Kako on to uopće može znati? Amburgey nastavi kao da me nije čuo: Ljudi pričaju, namještenici pričaju. Ispričaju svojim obiteljima, svojim prijateljima i u većini slučajeva nemaju nikakve zle namjere. Ali nikad ne znate gdje ta predaja podataka prestaje – možda na stolu kakvog novinara. Te se stvari događaju. Mi sad objektivno razmatramo situaciju, okrećemo svaki kamen. Moramo. Kao što vjerojatno uviđate, nešto od toga što je procurilo moglo bi ozbiljno omesti istragu. Tanner lakonski doda: Gradsko poglavarstvo i gradonačelnik osobno nisu zadovoljni ovakvim načinom razotkrivanja. Stopa ubojstava u Richmondu već im je nabila šljivu u oko. Bombastične nacionalne vijesti o serijskom ubojici zadnje je što gradu treba. Svi ovi novi hoteli što se podižu ovise o velikim kongresima i posjetiteljima. Ljudi ne žele doći u grad gdje se moraju bojati za vlastiti život. – Ne, ne žele, složim se hladno. Isto tako ljudi ne žele misliti kako je glavna briga grada u vezi s ovim ubojstvima to što su nezgodna, što stvaraju neprilike i što su potencijalna zapreka turizmu. – Kay, tiho prosudi Boltz, nitko nije želio natuknuti nešto tako sramotno. 8

CME (Circuit Mcdical Examiner) – okružni patolog.

– Naravno da ne, brzo doda Amburgey. Ali moramo se suočiti s određenim okrutnim aspektima stvarnosti, a činjenica je da ima mnogo previranja ispod površine. Ako ne budemo postupali s problemom vrlo, vrlo oprezno, mislim da ćemo se suočiti s popriličnom erupcijom. – Erupcijom? Zbog čega? upitam oprezno i automatski pogledam Boltza. Lice mu je bilo zategnuto, a pogled krut od suspregnutih emocija. Oklijevajući reče: Ovo zadnje umorstvo je bure baruta. Postoje određene stvari u slučaju Lori Petersen o kojima nitko ne govori. Stvari za koje novinari, hvala bogu, još ne znaju. Ali to je samo pitanje vremena. Netko će saznati, i ako mi prije toga ne izađemo nakraj s problemom, vješto i iza kulisa, situacija će se rasplamsati do neba. Tanner preuzme, a izraz na njegovu duguljastom, ispijenom licu bio je vrlo strog: Grad je na rubu, ovaj, sudskog sporenja. Bacio je pogled na Amburgeya koji mu klimne glavom da nastavi. – Vidite, dogodilo se nešto jako žalosno. Izgleda da je Lori Petersen nazvala policiju nedugo nakon što je stigla kući iz bolnice, u subotu rano ujutro. To smo saznali od jednog od dispečera koji je u to vrijeme bio na dužnosti. U jedanaest minuta do jedan, službenik na policijskoj centrali primio je poziv. Na kompjutorskom ekranu pojavila se adresa Petersenovih, ali linija je odmah prekinuta. Boltz mi reče: Kao što se sjećaš s mjesta zločina, na noćnom se ormariću nalazio telefon čija je žica bila istrgnuta iz zida. Naša je pretpostavka da se doktorica Petersen probudila kad je ubojica već bio u kući. Posegla je za telefonom i uspjela samo okrenuti 911 prije no što ju je zaustavio. Njena se adresa pojavila na kompjutorskom ekranu. To je sve. Nitko nije ništa rekao. Pozivi na broj 911 ovakve prirode dojavljuju se policajcima na dužnosti. Devet od deset takvih poziva su gluposti, djeca koja se igraju telefonom. Ali u to nikad ne možemo biti sigurni. Ne možemo znati da čovjek nije dobio srčani udar ili nekakav napadaj. Da nije u životnoj opasnosti. Zato bi službenik na centrali takvom pozivu trebao dati apsolutnu prednost. Zatim ga dispečer bez odlaganja dojavljuje automobilima na cesti, navodeći policajca da se proveze pored navedene adrese i barem provjeri je li sve u redu. To nije učinjeno. Određeni službenik na policijskoj centrali, koji upravo sada dok pričamo, dobiva otkaz, svrstao je poziv u četvrtu grupu po važnosti. Tanner ubaci: Te je noći vani bilo puno događanja. Bilo je puno radio-poruka. Što je više poziva, to je lakše nešto označiti manje važnim nego što bi to bilo inače. Problem je u tome što kad se pozivu jednom dodijeli broj, više nema nazad. Dispečer gleda u brojeve na svom ekranu. On nije upućen u prirodu poziva sve dok ne dođe do njih. A treba mu neko vrijeme da dođe do četvorke, kad ima svu silu jedinica, dvojki i trojki za razaslati ljudima vani. – Nema sumnje da je službenik na centrali zeznuo stvar, reče Amburgey mlako. Ali mislim daje sad jasno kako se tako nešto moglo dogoditi. Sjedila sam tako ukočeno da sam jedva disala. Boltz nastavi istim sumornim tonom: Bilo je prošlo nekih četrdeset i pet minuta kad je patrolni auto napokon prošao pored kuće Petersenovih. Policajac kaže da je osvijetlio pročelje kuće. Svjetla su bila ugašena, sve je izgledalo, citiram, 'sigurno'. Zatim je dobio obavijest o obiteljskoj tuči u tijeku pa je odjurio. Izgleda daje malo nakon toga gospodin Petersen stigao kući i pronašao tijelo svoje žene. Muškarci su nastavili govoriti, objašnjavati. Spominjali su Howard Beach, ubojstvo nožem u Brooklinu, gdje je policija bila nemarna u odazivanju na pozive, pa je bilo mrtvih. – Sudovi u Washingtonu i New Yorku donijeli su presude da vlada ne može biti odgovorna zato što nije uspjela zaštititi ljude od kriminala. – To što policija učini ili ne učini ne mijenja na stvari. – Nije važno. Ako dođe do spora i mi ga dobijemo, svejedno ćemo izgubiti zbog publiciteta.

Jedva da sam čula i riječ od toga. Glavom su mi luđačkim tempom prolijetale užasne slike. Poziv policiji i činjenica da je bio prekinut pomogla mi je da shvatim. Znala sam što se dogodilo. Lori Petersen bila je iscrpljena nakon smjene u ordinaciji hitne pomoći, a muž joj je bio rekao da će te večeri stići kući kasnije nego obično. Zato je otišla u krevet, možda namjeravajući tek malo odspavati, samo dok on ne dođe kući – kao što sam i ja običavala raditi dok sam stažirala, kad bih čekala da se Toni vrati iz pravne knjižnice u Georgetovvnu. Probudio ju je zvuk koji je govorio da je netko u kući, možda prigušeni zvuk koraka te osobe u hodniku. Zbunjena, glasno je izgovorila ime svog muža. Nije bilo odgovora. U tom trenutku mračne tišine koji joj se zasigurno učinio vječnošću, shvatila je da u kući nekog ima i da to nije Matt. U panici, upalila je lampu na noćnom ormariću da vidi brojeve na telefonu. Do vremena kad je utipkala 911 ubojica je stigao do nje. Istrgnuo je žicu iz zida prije no što je uspjela pozvati u pomoć. Možda joj je oteo slušalicu iz ruke. Možda je počeo vikati na nju pa ga je počela moliti. Bio je prekinut, na trenutak uhvaćen nespremnim. Bio je gnjevan. Možda ju je udario. Možda joj je tada polomio rebra, i dok se ona grčila od boli, izbezumljeno je gledao oko sebe. Lampa je gorjela. Mogao je vidjeti sve što se nalazilo u sobi. Mogao je vidjeti vojnički nož na njenom stolu. Njeno je ubojstvo moglo biti spriječeno. Moglo je biti spriječeno! Daje pozivu bilo dano prvo mjesto po važnosti, da je poruka odmah prenesena radiovezom, jedan od policajaca došao bi za nekoliko minuta. Bio bi zamijetio daje svjetlo u spavaćoj sobi upaljeno – ubojica ne bi mogao odrezati žice i svezati svoju žrtvu u mraku. Policajac bi možda izašao iz auta i čuo nešto. Ako ništa drugo, da si je dao truda i osvijetlio stražnji dio kuće, odmaknutu mrežu, vrtnu klupu, primijetio bi i otvoren prozor. Za ubojičin je ritual trebalo vremena. Policija je možda mogla ući unutra prije no što ju je ubio! Usta su mi bila tako suha da sam morala otpiti nekoliko gutljaja kave prije no što sam mogla upitati: Koliko ljudi zna za ovo? Boltz odgovori: Nitko ne priča o tome, Kay. Ne zna čak ni narednik Marino. Ili barem nije sigurno da zna. On nije bio na dužnosti kad je poziv razaslan jedinicama. Zvali su ga kod kuće nakon što je policajac u uniformi već bio stigao na mjesto zločina. Oni murjaci koji znaju što se dogodilo ne smiju o tome ni sa kim razgovarati. Znala sam što to znači. Dugačak jezik značit će za momka koji progovori povratak u prometnu ili će ga prikovati iza nekih od stolova u sobi za izdavanje uniformi. – Jedini razlog zbog kojeg vama priopćavamo ovu nesretnu situaciju – Amburgey je pažljivo birao riječi – jest taj što morate znati pozadinu kako biste mogli razumjeti korake koje smo dužni poduzeti. Sjedila sam napeto, kruto zagledana u njega. Smisao svega ovoga upravo je trebao izaći na vidjelo. – Jučer navečer razgovarao sam s doktorom Spirom Fortosisom, forenzičnim psihijatrom koji je bio tako ljubazan da svoja zapažanja podijeli s nama. Raspravljao sam o ovim slučajevima s FBI-em. Mišljenje ljudi koji su stručnjaci u analiziranju ovakvog tipa ubojice je da publicitet samo pogoršava problem. Ova vrsta ubojice uživa u tome. Uzbuđuje ga, pali ga kad čita o onome što je učinio. Tjera ga da nastavi još bržim tempom. – Ne možemo srezati slobodu tiska, podsjetim ga grubo. Ne možemo kontrolirati ono što novinari objavljuju. – Možemo. Amburgey je bio zagledan kroz prozor. Ne mogu objaviti bogzna što, ako im mi to prvo ne kažemo. Nažalost, već smo im dali mnogo. Stanka. Ili im je barem netko dao mnogo.

Nisam bila sigurna na što Amburgey cilja, ali putokazi su bez sumnje bili usmjereni prema meni. Nastavio je: Senzacionalni detalji – podaci koji su procurili – o kojima smo već raspravljali, imali su za posljedicu živopisne, zastrašujuće članke, velike naslove. Stručno je mišljenje doktora Fortosisa daje možda upravo to nagnalo ubojicu da tako brzo ponovno napadne. Publicitet ga uzbuđuje, djeluje na njega nevjerojatno stresno. Poriv u njemu ponovno doseže vrhunac i mora se isprazniti tako što pronalazi novu žrtvu. Kao što znate, prošlo je samo tjedan dana između ubojstava Cecile Tyler i Lori Petersen... – Jeste li razgovarali s Bentonom Wesleyem o ovome? prekinem ga. – Nisam morao. Razgovarao sam sa Suslingom, jednim od njegovih kolega s Odsjeka za biheviorističke znanosti u Quanticu. Dobro je poznat na tom polju, objavio je dosta toga na tu temu. Hvala bogu. Na bih mogla podnijeti spoznaju daje Wesley prije samo nekoliko sati sjedio u mojoj dvorani za sastanke i da nijednom riječju nije spomenuo ovo što su mi sada govorili. Bio bi jednako ljut kao što sam ja sada, pomislim. Načelnik se petljao u istragu. Zaobilazio je mene, Weslcya, Marina i uzimao stvari u svoje ruke. – To što je slučaj dobio ovako senzacionalan publicitet, koji je izazvan dugačkim jezicima, curenjem informacija, nastavi Amburgey, odnosno činjenica da bi grad mogao odgovarati zbog propusta policije, znači da moramo poduzeti ozbiljne mjere, doktorice Scarpetta. Od sada nadalje, što se tiče policije, svi će podaci pušteni u javnost ići ili preko Billa ili preko Norma. A iz vašeg ureda neće izaći ništa osim ako ja to dozvolim. Jesmo li se razumjeli? Nikada do sada nije bilo problema s mojim uredom i on je to znao. Nikada nismo poticali publicitet, a ja sam uvijek bila oprezna kad se radilo o davanju podataka tisku. Što će novinari – što će sv i d rugi – pomisliti kad im kažemo da se obrate načelniku za informacije koje su oduvijek dolazile iz moje agencije? U četrdeset dvogodišnjoj praksi virginijskog sustava sudske patologije, ovo se nikada nije dogodilo. To što će mi začepiti usta izgledat će kao da su mi ukinuli ovlasti zato što nisam pouzdana. Ogledala sam se oko sebe. Nitko me nije htio pogledati u oči. Boltzova je vilica bila čvrsto stisnuta dok je odsutno promatrao svoju šalicu za kavu. Odbijao mije udijeliti makar i ohrabrujući osmijeh. Amburgey se ponovno prihvati svojih bilježaka. Najgora prijestupnica je Abby Turnbull, što nije ništa novo. Ne nagrađuju je za to da sjedi kod kuće. Obrati se meni: Poznajete lije? – Rijetko uspijeva proći pokraj moje tajnice. – Shvaćam. Nemarno okrene novu stranicu. – Opasna je, javi se Tanner. The Times je dio jednog od najvećih lanaca dnevnika u zemlji. Imaju svoju vlastitu novinsku agenciju. – Mislim, nema sumnje da je gospođica Turnbull ta koja radi štetu. Svi ostali novinari jednostavno prepisuju njezine vijesti i šutiraju ih u javnost, prokomentira Boltz polako. Ono što mi moramo otkriti jest gdje, dovraga, dolazi do robe. Obrati se meni: Bilo bi mudro provjeriti sve kanale. Na primjer, tko još ima pristup tvojim dosjeima, Kay? – Kopije se šalju pravnom zastupniku Commonvvealtha i policiji, odgovorila sam bezizražajno – on i Tanner jesu PZC i policija. – Što je s obiteljima žrtava? – Zasada još nisam dobila zahtjeve od obitelji ubijenih žena, a u slučajevima kao što su ovi, vjerojatno bih ih uputila na tvoj ured. – Što je s osiguravajućim društvima? – Dobiju podatke ako ih zatraže. Ali nakon drugog slučaja dala sam svojim službenicima uputstva da se suzdrže od izdavanja bilo kakvih izvješća, osim tvom uredu i policiji. Izvješća su neslužbena. Odugovlačim koliko god mogu kako bih spriječila njihovo kruženje.

Tanner upita: Još tko? Što je s matičnim uredom? Zar nisu običavali držati vaše podatke u svom kompjutoru, tražeći od vas da im šaljete kopije svih izvješća CME-1 i svih nalaza obdukcija? Zapanjena, nisam odmah odgovorila. Tanner je nesumnjivo dobro obavio svoj zadatak. Nije bilo drugog razloga da bude upućen u tako trivijalnu, kućnu stvar. – Prestali smo slati matičnom bilo kakva izvješća čim smo se kompjutorizirali, rekla sam. Dobit će naše podatke kasnije. Kad počnu raditi na godišnjem izvješću... Tanner me prekine upadicom koja je imala težinu uperena pištolja. – Znači, ostaje vaš kompjutor. Nehajno je miješao kavu u svojoj plastičnoj šalici. Držim da ste prilično ograničili pristup bazi podataka. – Baš sam to htio upitati, promrmlja Amburgey. Izbor trenutka bio je užasan. Gotovo da sam željela da mi Margaret nije rekla za provalu u kompjutor. Očajnički sam pokušavala smisliti što reći kad me uhvatila panika. Je li moguće da bi ubojica bio uhvaćen i da bi ova nadarena mlada liječnica još uvijek bila živa da nije bilo tog curenja podataka? Je li moguće da taj 'medicinski izvor' ipak nije bila osoba, već moj uredski kompjutor? Mislim da je jedan od najgorih trenutaka u mom životu bio taj kad nisam imala drugog izbora nego priznati: Usprkos svim mjerama opreza, izgleda daje netko ušao u našu bazu podataka. Danas smo pronašli dokaze daje netko pokušao dozvati slučaj Lori Petersen. Bio je to uzaludan pokušaj jer ona još nije bila ubačena u kompjutor. Nekoliko trenutaka nitko nije rekao ni riječi. Zapalila sam cigaretu. Amburgey se ljutito zagleda u nju, a onda reče: Ali prva tri slučaja su unutra. – Da. – Jeste li sigurni da se ne radi o nekome od osoblja, ili možda o nekom od vaših zamjenika iz jednog od okruga? – Prilično sigurna. Opet tišina. Onda on upita: Je li moguće daje taj uljez, tko god to bio, provaljivao u kompjutor i ranije? – Ne mogu biti sigurna da se to već nije dogodilo. Već po navici ostavljamo kompjutor u otvorenom modu, kako bismo ga Margaret i ja mogle pozvati i nakon radnog vremena. Nemamo pojma kako je netko izvana dobio pristup lozinci. – Kako ste otkrili provalu? Tanner je izgledao zbunjen. Otkrili ste je danas. Daje bilo provala i ranije, čini se da biste ih i otkrili ranije. – Moja ju je programska analitičarka otkrila jer je odziv slučajno ostao uključen. Naredbe su bile na ekranu. Inače uopće ne bismo znali. Nešto je zasjalo u Amburgeyevim očima, a lice mu počne crvenjeti od bijesa. Lijeno uzevši u ruke otvarač pisama ukrašen kloazon tehnikom, stane palcem prelaziti preko tupe oštrice. Činilo se da to radi čitavu vječnost. Dobro, odluči, mislim da bi bilo najbolje da bacimo pogled na vaš kompjutor. Da vidimo kakve je sve podatke ta osoba mogla vidjeti. To možda nema nikakve veze s onim što je bilo u novinama. Siguran sam daje baš to ono što ćemo otkriti. Također želim pregledati ova četiri slučaja davljenja, doktorice Scarpetta. Meni se postavljaju mnoga pitanja. Moram znati s čim točno imamo posla. Sjedila sam bespomoćno. Ništa nisam mogla učiniti. Izlažući privatne, osjetljive stvari koje su se događale u mom uredu birokratskoj kontroli, Amburgey mije nametao svoju vlast. Od same pomisli na to da će pregledavati ove slučajeve, da će zuriti u te brutalno ubijene žene, počela sam se tresti od bijesa. – Slučajeve možete pregledati preko puta. Ne smije ih se fotokopirati, niti iznositi iz mog ureda. Hladno sam dodala: Iz sigurnosnih razloga, naravno.

– Pogledat ćemo ih sada. Bacio je pogled uokolo. Bill, Norm? Trojica muškaraca ustanu. Dok smo izlazili, Amburgey reče svojoj tajnici da se više neće vraćati u ured. Njen pogled čeznutljivo isprati Boltza kroz vrata.

POGLAVLJE 7 NA JARKOM SUNCU PRIČEKALI SMO POVOLJNU PRILIKU DA PRIJEĐEMO cestu, budući daje promet upravo sada bio najgušći, i požurili na drugu stranu. Nismo progovorili ni riječi, a ja sam hodala nekoliko koraka ispred njih, vodeći ih okolo, prema stražnjoj strani zgrade. Prednji ulaz u ovo je doba već bio zaključan i pojačan lancem. Ostavivši ih u dvorani za sastanke, otišla sam po dosjee koji su bili zaključani u ladici mog radnog stola. Čula sam kako Rose u sobi pokraj moje šuška papirima. Bilo je prošlo pet sati, a ona je još uvijek bila tu. To me malo utješi. Motala se ovuda jer je osjetila da mi se dogada nešto ružno kad su me pozvali u Amburgeyev ured. Kad sam se vratila u dvoranu za sastanke, trojica muškaraca privuku stolice bliže jednu drugoj. Ja sam sjela s druge strane stola, pušila u tišini i bez riječi izazivala Amburgeya da me zamoli da odem. Nije me zamolio. I tako sam ostala sjediti. Prošao je još jedan sat. Čuo se zvuk okretanja stranica i prelistavanja izvješća, poluglasni komentari i primjedbe. Fotografije su bile razastrte po stolu poput igraćih karata. Amburgey je užurbano pravio bilješke svojim črčkavim, nervoznim rukopisom. U jednom trenutku nekoliko je dosjea skliznulo s Boltzova krila i rasulo se po sagu. – Ja ću. Tanner nevoljko odgurne svoju stolicu na jednu stranu. – Imam ih. Izraz na Boltzovu licu kao daje odavao gađenje kad je počeo skupljati papire razbacane ispod i oko stola. On i Tanner bili su dovoljno obzirni da sve točno slože po brojevima slučajeva dok sam ih ja tupo promatrala. U međuvremenu, Amburgey je nastavio pisati kao da se ništa nije dogodilo. Minute su se sporo vukle, a ja sam sjedila. Tu i tamo bi me nešto upitali. Uglavnom su samo gledali i razgovarali međusobno, kao da me nema. U šest i trideset prebacili smo se u Margaretin ured. Smjestivši se ispred kompjutora, isključila sam otvoreni mod i istog trenutka pred nama se našao popis slučajeva, ugodna kombinacija narančastog i plavog, Margaretina kreacija. Amburgey preleti pogledom preko svojih bilježaka i pročita mi broj slučaja Brende Steppe, prve žrtve. Ubacivši ga u kompjutor, stisnem tipku za odabir. Gotovo istog časa njen je slučaj bio na ekranu. Ekran s podacima o slučaju zapravo je sadržavao desetak tablica spojenih zajedno. Muškarci stanu pregledavati podatke što su ispunjavali narančasta polja, pogledavajući u mene svaki put kad su bili spremni prijeći na sljedeću stranicu. Nakon dvije stranice, svi smo u isti čas ugledali istu stvar. U polju naslovljenom Odjeća, osobne stvari, itd. nalazio se opis onoga što je stiglo s tijelom Brende Steppe, uključujući i spone kojima je bila vezana. Crnim slovima uistinu je bilo napisano smeđi platneni pojas oko vrata. Amburgey se nagne preko mene i u tišini prijeđe prstom preko ekrana. Otvorila sam dosje Brende Stepe i pokazala da to nije ono što sam bila izdiktirala za vrijeme autopsije, da u mojim papirima piše par običnih najlonskih hulahopki oko vrata. – Da, Amburgey mi osvježi pamćenje, ali pogledajte malo izvješće bolničke ekipe. Smeđi platneni pojas je na popisu, zar ne?

Na brzinu sam našla papir s tim izvješćem i preletjela ga pogledom. Bio je u pravu. Opisujući što je vidio, bolničar je spomenuo da je žrtva bila vezana električnim žicama oko zapešća i nožnih gležnjeva i da joj se oko vrata nalazio smeđast platneni predmet nalik pojasu. Kao da nastoji biti od pomoći, Boltz natukne: Možda je jedna od tvojih službenica pregledavala ovo izvješće dok gaje tipkala, i vidjela je ovaj bolnički dio, pa je greškom utipkala taj dio o pojasu -drugim riječima, nije primijetila da se ne poklapa s onim što si izdiktirala u izvješću obdukcije. – Malo vjerojatno, pobunim se. Moje službenice znaju da dobivaju podatke samo iz izvješća obdukcije, laboratorijskih nalaza i smrtovnice. – Alije moguće, reče Amburgey, jer je pojas spomenut. Nalazi se u dosjeu. – Naravno da je moguće. – Onda je također moguće, zaključi Tanner, daje izvor ovoga o smedem pojasu, koji se spominje u novinama, vaš kompjutor. Da možda neki novinar provaljuje u bazu podataka ili da plaća nekoga da provaljuje u nju umjesto njega. Objavio je netočnu informaciju jer ju je pročitao medu podacima vašeg ureda. – Ili je informaciju dobio od bolničara koji je uvrstio pojas u izvješće, suprotstavim se. Amburgey se odmakne od kompjutora. Hladno reče: Ostavit ću vama da se pobrinete za to da podaci iz vaših dosjea ostanu povjerljivi. Recite djevojci koja se brine o kompjutoru da promijeni lozinku. Učinite što god treba, dr. Scarpetta. I očekujem od vas pismenu izjavu u vezi s tim. Krenuo je prema vratima, oklijevajući dovoljno dugo da mi dobaci: Kopije će biti dostavljene svim zainteresiranim strankama, a onda nam ostaje da vidimo treba li poduzeti kakve daljnje mjere. S time je otišao, kao i Tanner, koji gaje pratio u stopu. Kad ništa drugo ne pomaže, prihvatim se kuhanja. Neki ljudi nakon savršeno užasnog dana izađu van i nabijaju po teniskoj loptici, neki odu na fitness i vježbaju dok im ne popuste zglobovi. Imala sam jednu prijateljicu u Coral Gablesu koja bi pobjegla na plažu sa stolicom na rasklapanje i spaljivala stres suncem i kakvim blago pornografskim ljubavnim romanom za kojeg, u svom profesionalnom životu, ni za živu glavu ne bi priznala daje u stanju pročitati – bila je okružni sudac. Mnogi drotovi koje znam ispiru svoj jad pivom u kantini Policijskog bratstva. Ja nisam nikada bila pretjerano sportski tip, a pristojne plaže nije bilo nigdje na razumnoj udaljenosti. Opijanje nije nikad nikom pomoglo. Kuhanje je bilo luksuz za koji većinu dana nisam imala vremena, i iako talijanska kuhinja nije bila moja jedina ljubav, to je oduvijek bilo ono što mi je najbolje uspijevalo. – Uzmi najfiniju stranu ribeža, govorila sam Lucy, nadglašavajući buku vode koja je tekla u sudoper. – Ali tako je tvrd, žalila se, frustrirano otpuhujući. – Stari parmigiano-reggiano je tvrd. I pazi na prste, dobro? Završila sam s ispiranjem zelenih papričica, gljiva i luka, osušila ih krpom i položila na dasku za rezanje. Na štednjaku je krčkao umak skuhan prošlog ljeta od svježih hanoverskih rajčica, bosiljka, origana i nekoliko zgnječenih režnjeva češnjaka. U dubokom smrzavanju uvijek sam imala dobru zalihu, za dane poput ovog. Kobasica luganiga cijedila se na papirnate ubruse u blizini drugih salveta na kojima se nalazila prepržena čista govedina. Na radnoj plohi pod vlažnom kuhinjskom krpom dizalo se vrlo elastično tijesto, a u zdjeli je bila smrvljena punomasna mozzarella uvezena iz New Yorka koja je još uvijek bila upakirana u slanoj vodi kad sam je kupila u mojoj omiljenoj prodavaonici delikatesa na West Avenue. Na sobnoj temperaturi taj je sir mekan kao putar, a kad se otopi izvanredno je rastezljiv. – Mama uvijek uzme onaj u kutiji i doda u njega svakakvo smeće, reče Lucy bez daha. Ili ode u dućan i kupi onaj gotovi.

– Žalosno, odgovorila sam, a to sam i mislila. Kako može pojesti takvo što? Počela sam rezati. Tvoja bi nas baka prije pustila da crknemo od gladi. Moja sestra nikada nije voljela kuhati. Nikada nisam shvatila zašto. Neke od najsretnijih trenutaka našeg odrastanja provele smo za stolom. Kad se otac osjećao dobro, sjedio bi na čelu stola i svečano nam punio tanjure velikim hrpama vrućih spaghetta ili fettuccina ili petkom – frittate. Ma kako siromašni da smo bili, uvijek smo imali mnogo hrane i vina, a mene je uvijek veselilo doći iz škole kad bi me kod kuće dočekao ugodan miris što se širio iz kuhinje uz zvukove koji su obećavali. Bilo je žalosno da Lucy ne zna ništa o tim stvarima. Bila je to povreda tradicije. Pretpostavljala sam da većinu dana kad se vraća iz škole nalazi praznu, bezličnu kuću u kojoj se večera smatra gnjavažom koju treba ostaviti za zadnji čas. Moja sestra nikada nije trebala postati majkom. Moja sestra nije trebala biti rođena kao Talijanka. Namazavši ruke maslinovim uljem, počela sam mijesiti tijesto, snažno ga gnječeći sve dok me mali mišići u ruci nisu zaboljeli. – Možeš li ga vrtjeti kao oni na televiziji? Lucy prestane s poslom gledajući me širom otvorenih očiju. Pokazala sam joj. – Hej! – Nije to tako teško. Smiješila sam se dok se tijesto polako rastezalo na mojim šakama. Stvar je u tome da držiš prste skvrčenim tako da ga ne probušiš. – Daj da probam. – Nisi još naribala sir, rekla sam hineći strogost. – Mooolim te... Ona side sa svoje klupice i približi mi se. Uzevši joj ruke u svoje, oblila sam ih maslinovim uljem i savila joj dlanove u šake. Iznenadilo me da su joj ruke gotovo jednako velike kao i moje. Kad je bila beba šake joj nisu bile veće od oraha. Sjetila sam se kako bi ispružila ručice prema meni kad bih dolazila u posjetu sestri još onda, kako bi me zgrabila za kažiprst i smijala se dok bi se čudesna toplina razlijegala mojim grudima. Namjestivši tijesto preko Lucynih šaka, pomognem joj da ga nespretno okrene u zraku. – Sve je veće i veće, usklikne ona. Ovo je super! – Tijesto raste zbog centrifugalne sile – slično načinu na koji se nekad radilo staklo. Znaš, vidjela si stare staklene prozore nabrane površine? Kimanje glavom. – Staklo bi se zavrtjelo u veliki, plosnati krug... Obje smo podigle pogled kad je na prilazu pod gumama automobila zaškripao šljunak. Pred kućom se zaustavljao bijeli Audi i Lucyno raspoloženje smjesta počne tonuti. – Oh, reče ona nesretno. To je on. Bili Boltz je izlazio iz auta i uzimao dvije boce vina sa suvozačeva sjedišta. – Jako će ti se svidjeti. Spretno sam polagala tijesto u duboki pleh. On te žarko želi upoznati, Lucy. – On je tvoj dečko. Oprala sam ruke. Mi se samo družimo, radimo skupa... – Nije oženjen? Promatrala gaje kako slijedi puteljak do ulaznih vrata. – Žena mu je umrla prošle godine. – Ah. Stanka. Kako? Poljubila sam je u tjeme i izašla iz kuhinje otvoriti vrata. Nije bilo vrijeme da odgovorim na takvo pitanje. Nisam bila sigurna kako bi Lucy reagirala na to. – Oporavljaš se? Bili se nasmiješi i ovlaš me poljubi. Zatvorila sam vrata. Jedva.

– Čekaj da popiješ par čaša ove magične tekućine, reče on podigavši boce kao da se radi o prvoklasnoj lovini. Iz moje osobne zalihe – zaljubit ćeš se u nj. Lagano mu dodirnem ruku i on krene za mnom u kuhinju. Lucy je ponovno ribala sir na svojoj klupici, nama okrenuta leđima. Nije se čak ni okrenula kad smo ušli. – Lucy? I dalje je ribala. – Lucy? Povela sam Billa do nje. Ovo je gospodin Boltz; Bili, ovo je moja nećakinja. Oklijevajući, ona prestane s poslom i pogleda me ravno u oči. Ogrebala sam si prst, teta Kay. Vidiš? Podigla je lijevu ruku. Zglob na prstu lagano je krvario. – O, bože. Čekaj, donijet ću flaster... – Malo je kapnulo u sir, nastavila je, kao daje odjednom na rubu suza. – Meni se čini da nam treba hitna pomoć, objavi Bili i prilično iznenadivši Lucy, podigne je sa klupice spojivši ruke ispod njenih butina. Nalazila se u smiješnom sjedećem položaju. Ti-nu-ni-nu-ti-nu-ni-nu... Zavijao je popit sirene i nosio je prema sudoperu. Tri-jedan-šest, imam hitan slučaj – slatka curica kojoj krvari prst. Sada je razgovarao s dispečerom. Molim vas, recite doktorici Scarpetta da flaster bude spreman... Lucy je vrištala od smijeha. Istog trenutka, zaboravila je na prst i sada je s otvorenim obožavanjem zurila u Billa dok je ovaj otvarao bocu vina. – Moraš mu dati disati, objašnjavao joj je nježno. Vidiš, sada je jače nego što će biti za otprilike sat vremena. Kao što i sve drugo u životu s vremenom postaje blaže. – Mogu dobiti malo? – E, sad, odgovori on s pretjeranom ozbiljnošću. Što se mene tiče možeš, ako se tvoja teta Kay složi. Ali ne bismo htjeli da nam se tu nacvrckaš. Ja sam u tišini slagala pizzu, premazujući tijesto umakom i prekrivajući ga mesom, povrćem i parmezanom. Dodavši na vrh zdrobljenu mozzarellu, gurnula sam pizzu u pećnicu. Ubrzo je kuhinju ispunio bogat miris češnjaka, a ja sam se pozabavila salatom i prostiranjem stola, dok su Bill i Lucy čavrljali i smijali se. Jeli smo kasno i Lucyna se čaša vina pokazala pravom stvari. Kad sam počela raspremati stol oči su joj već bile na pola koplja i bila je nesumnjivo zrela za krevet usprkos svojoj nevoljkosti da zaželi laku noć Billu koji joj je potpuno osvojio srce. – Ovo je bilo prilično iznenađujuće, rekla sam mu nakon što sam je ušuškala, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. Ne znam kako ti je to uspjelo. Brinulo me kako će reagirati... – Mislila si da će me doživjeti kao konkurenciju. On se malo nasmiješi. – Recimo to ovako. Njezina se majka neprestano upušta u veze s gotovo svime što hoda na dvije noge. – Što znači da nema puno vremena za kćer. Ponovno nam napuni čaše. – Blago rečeno. – Prokleta šteta. Mala je strašna, bistra k'o sam vrag. Mora daje naslijedila tvoju pamet. Polako je pijuckao vino i dodao: Što radi po čitave dane dok si ti na poslu? – Bertha je tu. Lucy je uglavnom satima u mojoj radnoj sobi, lupa po kompjutoru. – Igra igrice? – Teško. Mislim da o toj vražjoj mašini zna više od mene. Zadnji put kad sam provjerila programirala je u Basicu i reorganizirala moju bazu podataka. On se zagleda u svoju čašu. Zatim upita: Možeš li sa svog kompjutora pozvati onaj dolje, u centru? – Nemoj ni pomisliti tako nešto! – Pa, pogleda me. Bilo bi ti bolje. Možda sam se nadao. – Lucy ne bi učinila takvo što, rekla sam osjećajno. A i nisam baš sigurna bi li mi bilo bolje, baš i daje tako.

– Bolje tvoja desetogodišnja nećakinja nego neki novinar. To bi ti Amburgeya skinulo s vrata. – Ništa mi ga ne bi skinulo s vrata, odbrusim. – Imaš pravo, reče on suho. On ujutru ustaje samo zato da tebe zajebava. – Iskreno se počinjem pitati. Amburgey je bio imenovan u vrijeme kad je zajednica crnih građana protestirala o tome kako je policija ravnodušna prema ubojstvima, osim ako su žrtve bijelci. Onda je vijećnik iz crnačkog dijela grada ubijen u svom automobilu, pa su, pretpostavljam, Amburgey i gradonačelnik smatrali dobrim potezom za odnose s javnošću pojaviti se nenajavljeni u mrtvačnici sljedećeg jutra. Možda sve ne bi bilo završilo tako loše da se Amburgey sjetio postaviti mi koje pitanje dok me gledao kako obavljam obdukciju, i daje kasnije držao jezik za zubima. Ali liječnik u njemu združio se s političarem, što ga je obvezivalo da samouvjereno izvijesti novinare koji su čekali pred zgradom kako raštrkane ozljede od tanadi preko gornjeg dijela prsiju mrtvog vijećnika upućuju na rafalnu paljbu iz velike blizine. Kasnije, kad su ispitivali mene, objasnila sam novinarima, što sam bezbolnije mogla, da su raštrkane rupice na prsima u stvari tragovi terapije koju su proveli bolničari u hitnoj, kad su u arterije ispod ključne kosti zabadali igle velika promjera kako bi izvršili transfuziju. Vijećnikova smrtna ozljeda bila je rana na potiljku nanesena malokalibarskim oružjem. Novinari su se kraljevski zabavljali na račun Amburgeyeve budalaštine. – Problem je u tome što je on zvanjem liječnik, govorila sam Billu. Zna taman toliko koliko je potrebno da misli kako je stručnjak za forenzičnu medicinu i kako može rukovoditi mojim uredom bolje od mene, a mnoga su njegova shvaćanja u stvari čisto sranje. – A ti stalno griješiš ukazujući mu na to. – A što da radim? Da se složim i ispadnem jednako nekompetentna kao i on? – Znači radi se o jednostavnom slučaju profesionalne ljubomore, reče on slegnuvši ramenima. To se događa. – Ne znam o čemu se radi. Kako, do vraga, ti objašnjavaš sve ovo? U polovici onoga što ljudi rade i osjećaju nema ni jebene mrvice smisla. Što se mene tiče, mogla bih ga baš i podsjećati na njegovu majku. Bijes mi je navirao novom silinom i po izrazu Billova lica shvatila sam da sijevam očima na njega. – Hej, pobunio se podižući ruku, nemoj biti nadrkana na mene. Ja nisam ništa učinio. – Bio si tamo danas popodne, zar nisi? – Što očekuješ? Da kažem Amburgeyu i Tanneru kako ne mogu prisustvovati sastanku jer se ti i ja viđamo? – Naravno da im to nisi mogao reći, rekla sam jadno. Ali možda sam htjela da im kažeš. Možda sam htjela da ubiješ boga u Amburgeyu ili nešto slično. – To i nije loša ideja. Ali mislim da mi ne bi bila od velike koristi kad dođe vrijeme ponovnih izbora. Osim toga, ti bi me vjerojatno pustila da istrunem u zatvoru. Ne bi čak ni kauciju položila. – Ovisi o tome koliko bi iznosila. – Sranje. – Zašto mi nisi rekao? – Rekao ti što? – Za sastanak. Morao si znati za njega još od jučer. Možda si znao i duže, zaustim, i zato me se nisi udostojio ni nazvati preko vikenda! Suzdržavši se, napeto se zagledam u njega. Ponovno je proučavao čašu. Nakon stanke, odgovori: Nisam vidio smisla u tome da ti kažem. Samo bi te zabrinulo, a i imao sam dojam daje sastanak više pro forma...

– Pro forma? S nevjericom sam zurila u njega. Amburgey mi začepi usta i provede pola poslijepodneva kasapeći moj ured i to je pro forma? – Siguran sam da je nešto od onoga što je učinio bilo potaknuto tvojim razotkrivanjem provale u kompjutor, Kay. A ja za to nisam znao jučer. Kvragu, čak ni ti jučer nisi znala za to. – Shvaćam, rekla sam hladno. Nitko nije znao za to dok im ja nisam rekla. Tišina. – Na što ciljaš? – Samo mi se to što smo provalu otkrili tek nekoliko sati prije no što me pozvao u svoj ured učinilo nevjerojatnom koincidencijom. Pala mi je na pamet čudna pomisao da je možda znao... – Možda i je. – To me sigurno tješi. – Ionako je sve mutno, nastavi on lagano. Pa što ako je Amburgey već bio saznao za provalu kad si došla u njegov ured danas popodne? Možda je netko progovorio – tvoja programska analitičarka, na primjer. Pa se glasina pronijela do dvadeset četvrtog kata. On slegne ramenima. To mu je samo dalo još jednu brigu, točno? Nisi se zeznula, ako se o tome radi, jer si bila dovoljno pametna da kažeš istinu. – Uvijek govorim istinu. – Ne uvijek, primijeti on prepredeno. Već po navici lažeš o nama – prešutno... – Pa, možda je znao, prekinem ga. Želim samo čuti da ti nisi. – Nisam. Napeto se zagleda u mene. Kunem se. Da sam čuo bilo što o tome, bio bih te upozorio, Kay. Bio bih otrčao do najbliže telefonske govornice... – I dao se u akciju poput Supermana. – Kvragu, promrmlja on, sad me ismijavaš. Poprimio je ono svoje dječačko, uvrijeđeno držanje. Bili je imao mnogo uloga, i sve ih je igrao izvanredno dobro. Ponekad mi je bilo teško povjerovati da je tako očaran mnome. Ili je i to bila jedna od uloga? Mislim da mu je pripadala glavna uloga u maštarijama polovice žena u gradu, a njegov je voditelj izborne kampanje bio dovoljno pronicav da to iskoristi. Billove su fotografije bile polijepljene po pročeljima restorana i dućana, te zakucane na telefonskim govornicama u doslovno svakoj gradskoj četvrti. Tko je mogao odoljeti tom licu? Bio je izvanredno zgodan, kosa mu je bila na dijelovima svjetlije, na dijelovima tamnije plava, a ten neprestano preplanuo od sunca zbog mnogih sati koje je svaki tjedan provodio u svom teniskom klubu. Bilo je teško otvoreno ne zuriti u njega. – Ne ismijavam te, rekla sam iscrpljeno. Stvarno, Bille. I nemojmo se svađati. – Meni odgovara. – Samo mi je već dosta. Nemam pojma što da radim. Očito je već bio razmislio o tome, pa reče: Pomoglo bi kad bi uspjela otkriti tko ti provaljuje u podatke. Stanka. Ili bolje rečeno, kad bi to uspjela dokazati. – Dokazati? Oprezno ga pogledam. Želiš li natuknuti da sumnjaš na nekoga? – Ne mogu se osloniti ni na kakvu činjenicu. – Tko? Zapalila sam cigaretu. Pažnja mu odluta kuhinjom. Abby Turnbull je na vrhu moje liste. – Mislila sam da ćeš mi reći nešto čega se sama ne bih bila dosjetila. – Smrtno sam ozbiljan, Kay. – Pa, dobro, ambiciozna novinarka, rekla sam razdražljivo. Iskreno, malo mi je dosadilo slušati o njoj. Nije ona tako moćna kao što je svi predstavljaju. Bili spusti svoju čašu na stol uz oštar zvuk. Vraga nije, odgovori, zagledan u mene. Taje žena jebena zmija. Znam daje ambiciozna novinarka i sva ta sranja. Alije gora nego što to bilo

tko može zamisliti. Podla je i manipulativna i iznimno opasna. Ta bi kučka bila u stanju učiniti sve. Njegova me žestina zaprepasti i ušutka. Nije bilo nalik na njega da upotrebljava tako zajedljive izraze pri opisivanju bilo koga. Pogotovo nekoga koga je, pretpostavljala sam, jedva poznavao. – Sjećaš se onog članka koji je napisala o meni prije nekih mjesec dana? Nedavno su se oni iz Timesa napokon odlučili napisati obavezni profil novog pravnog zastupnika Commonvvealtha u gradu. Priča je bila prilično dugačka, izlazila je u nedjeljnim novinama, a ja se nisam sjećala što je točno Abby Turnbull napisala, osim da me se članak dojmio kao neuobičajeno bezličan s obzirom na svog autora. To sam mu i rekla: Koliko seja mogu sjetiti, članak je bio mlak. Niti je nanio štetu, niti je donio korist. – Za to postoji razlog, ispali on natrag. Mislim daje to bilo nešto o čemu posebno nije željela pisati. Nije htio reći da je zadatak bio dosadan. Nešto drugo je bilo na pomolu i moji su se živci ponovno čvrsto smotali. – Moj susret s njom bio je prilično užasan. Provela je sa mnom čitav dan, vozila se okolo u mom autu, išla sa mnom od sastanka do sastanka, kvragu, čak i u kemijsku čistionicu. Znaš kakvi su novinari. Slijedit će te i u zahod ako im dozvoliš. Eto, recimo samo da su, kako je večer odmicala, stvari krenule prilično nesretnim i potpuno neočekivanim tijekom. Oklijevao je kako bi vidio jesam li shvatila na što cilja. Shvatila sam i te kako. Bacivši pogled na mene, kruta lica, reče: Zaskočila me a da se nisam stigao ni okrenuti. Izašli smo sa zadnjeg sastanka oko osam. Inzistirala je na tome da odemo na večeru. Znaš, sve je bilo na trošak novina, a i trebala mi je postaviti još neka pitanja za kraj. Tek smo bili izašli s parkirališta restorana, kad mi je rekla da se ne osjeća dobro. Previše vina ili nešto. Htjela je da je odbacim do kuće umjesto da je odvezem do uredništva gdje joj je bio parkiran automobil. I jesam. Odveo sam je kući. A kad sam stao pred njenom kućom, navalila je na mene. Bilo je grozno. – I? Upitam, kao da mi nije bitno. – I uopće se nisam dobro snašao. Mislim da sam je ponizio bez da sam to htio. Odonda se divljački okomila na mene. – Što? Zove te, šalje ti prijeteća pisma? Nisam bila baš ozbiljna. Niti sam bila spremna na ono što je zatim rekao. – Ovo sranje koje objavljuje. Činjenica da možda dolazi iz tvog kompjutora. Koliko god ludo zvučalo, mislim da joj je poriv uglavnom osobne prirode... – Podaci koji cure? Želiš li reći da provaljuje u moj kompjutor i piše živopisne potankosti o ovim slučajevima samo da tebe zajebava? – Ako ovi slučajevi budu kompromitirani na sudu, tko, dovraga, izvlači deblji kraj? Nisam odgovorila. U nevjerici sam zurila u njega. – Ja. Ja ću biti tužitelj na tim suđenjima. Slučajevi tako senzacionalni i odvratni poput ovih bit će sjebani zbog svog ovog sranja po novinama, i nitko mi za to neće slati cvijeće ili poruke zahvalnosti. Ona to sto posto zna, Kay. Ona to meni navaljuje na vrat, eto, to ona radi. – Bille, rekla sam, spuštajući glas, posao joj je da bude agresivna novinarka, da objavi sve čega se uspije dočepati. I što je još važnije, slučajevi će biti sjebani na sudu samo ako jedini dokaz bude priznanje. Onda ga obrana može nagovoriti da se predomisli. On povuče sve što je rekao. Glavna mi je fora da je tip psihotičan i da zna detalje o ubojstvima zato što ih je pročitao u novinama. Umislio sije da je on počinio zločine. Takve gluposti. Čudovište koje ubija ove žene ne misli se predati ili priznati bilo što.

On iskapi čašu i ponovno je napuni. Možda ga murjaci proglase osumnjičenim i natjeraju ga da progovori. Možda se tako dogodi. A to bi onda moglo biti jedino što ga povezuje sa zločinima. Nema ni trunke materijalnog dokaza koji bi nešto značio... – Nema ni trunke materijalnog dokaza? Prekinem ga. Zacijelo ga nisam dobro čula. Zar mu je vino otupilo um? Ostavlja brdo sjemene tekućine. Neka ga ulove i DNA će ga satjerati u... – O, da. Nego da hoće. Uzorci DNA bili su u Virginiji na sudu samo dva puta. Postoji jako malo presedana, jako malo osuda u cijeloj zemlji – i na svaku svakcatu se još uvijek žale. Probaj objasniti richmondskoj poroti daje tip kriv zbog DNA. Bit ću sretan ako pronađem porotnika koji može izgovoriti DNA. Ako netko i bude imao kvocijent inteligencije iznad četrdeset, obrana će naći razloga da ga razriješi dužnosti, to je ono s čim se moram nositi iz tjedna u tjedan... – Bille... – Prokletstvo. Počeo je hodati gore-dolje kuhinjom. Dovoljno je teško iznuditi osudu čak i ako se pedeset ljudi zakune da su vidjeli tipa kako je potegao obarač. Obrana će dovući gomilu stručnih svjedoka da zamute vodu i sve beznadežno zapetljaju. Barem bi ti, od svih ljudi, trebala znati kako je složena ta analiza DNA. – Bille, i ranije sam poroti objašnjavala jednako teške stvari. Zaustio je da nešto kaže, ali se zaustavio. Zagledavši se ponovno na drugu stranu kuhinje, otpije još gutljaj vina. Tišina je bila duga i teška. Ako je ishod ovih suđenja ovisio samo o rezultatima analize DNA, to me stavljalo u položaj glavnog svjedoka optužbe. U sličnim sam položajima bila mnogo puta u prošlosti i nisam se mogla sjetiti da sam ikada pretjerano zabrinjavala Billa. Ovoga je puta nešto bilo drugačije. – Što je? Primorala sam se upitati. Jesi li uznemiren zbog naše veze? Misliš da će netko skužiti i optužiti nas da smo profesionalno skupa u krevetu – optužiti mene da sam namjestila rezultate kako bi odgovarali optužbi? Bacio je pogled prema meni, a lice mu oblije crvenilo. Uopće to ne mislim. Činjenica je da smo zajedno, ali strašna stvar? Jesmo, izašli smo van na večeru i pogledali par predstava... Nije morao dovršiti rečenicu. Nitko nije znao za nas. Obično je on dolazio kod mene ili bismo otišli na neko udaljeno mjesto kao što je Williamsburg ili D.C., gdje nije bilo vjerojatno da ćemo naletjeti na nekog tko bi nas prepoznao. Uvijek sam ja bila ta koja se više brinula o tome da će nas u javnosti vidjeti zajedno nego on. Ili je ciljao na nešto drugo, nešto daleko bolnije? Nismo bili ljubavnici, ne sasvim, i to se očitovalo kao jedva primjetna, ali neugodna napetost između nas. Mislim da smo oboje bili svjesni snažne privlačnosti, ali smo se u potpunosti ustručavali poduzeti bilo što po tom pitanju sve do prije nekoliko tjedana. Nakon jednog suđenja koje nije završilo do rane večeri, on se nehajno ponudio da me časti pićem. Odšetali smo do restorana u blizini sudnice i nakon dva Scotcha uputili se prema mojoj kući. Dogodilo se iznenada. Bilo je pubertetski žestoko, požuda opipljiva poput žeravice. Činjenica da se radilo o zabranjenom voću učinila nas je još mahnitijima, a onda, sasvim iznenada, dok smo bili na kauču u mraku moje dnevne sobe, uhvatila me panika. Njegova je pohota bila prežestoka. Provalila je iz njega, napadala umjesto milovala, dok me grubo pritiskao o kauč. U tom mi je trenutku pred očima živo bljesnula slika njegove žene, izvaljene na krevetu, na blijedoplavim satenskim jastucima, poput neke ljupke lutke prirodne veličine, s tamnocrvenom mrljom na prednjoj strani bijelog negligea i devetmilimetarskim pištoljem samo nekoliko centimetara udaljenim od njene mlohave desne ruke. Bila sam otišla na mjesto nesreće znajući samo daje žena čovjeka koji se natječe za mjesto pravnog zastupnika Commonvvealtha, čini se, počinila samoubojstvo. Tada još nisam poznavala Billa. Pregledala sam njegovu ženu. Doslovce sam držala njeno srce u svojim

rukama. Sve su mi te slike živopisno zaigrale pred očima u mraku moje dnevne sobe toliko mjeseci kasnije. Fizički sam se povukla od njega. Nikad mu nisam rekla pravi razlog toga, iako me u danima koji su slijedili progonio još silovitije. Naša je međusobna privlačnost ostala, ali između nas se podigao zid. Izgledalo je da ga ne mogu srušiti niti se popeti preko njega, mada sam to željela. Jedva da sam čula i jednu jedinu njegovu riječ. – ... i ne vidim kako bi mogla namjestiti rezultate DNA osim ako si upletena u zavjeru koja uključuje privatni laboratorij koji obavlja testove i pola forenzičnog biroa isto tako... – Što? upitam, zapanjena. Namjestiti rezultate DNA? – Ne slušaš me, ispali on nestrpljivo. – Pa, da sam nešto propustila to je sigurno. – Kažem da te nitko ne bi mogao optužiti da si bilo što namjestila – to sam htio reći. Tako da naša veza nema nikakve veze s onim o čemu razmišljam. – U redu. – Samo... On zastane. – Samo Sto? upitam. A onda, kako je ponovno napunio čašu, dodam: Bille, moraš voziti... On odmahne rukom. – Onda, što je? zapitam ponovno. Što? Čvrsto je stisnuo usta i nije me htio pogledati u oči. Polako, procijedio je: Samo nisam siguran kako ćeš ti stajati u očima porote do tada. Ne bi me bio više zaprepastio ni da me ošamario čitavim dlanom. – O, bože... Ti nešto znaš. Što? Što! Što smjera taj kurvin sin? Zar će me otpustiti zbog jebene provale u kompjutor, je li ti to rekao? – Aburgey? Ne smjera on ništa. Zaboga, pa ne mora. Ako tvoj ured okrive da pušta informacije, i ako javnost na kraju povjeruje kako su uzbudljive novinske priče razlog zbog kojeg ubojica napada sve češće, glava će ti biti na panju. Ljudi moraju nekoga kriviti. A ja si ne mogu priuštiti da mi glavni svjedok ima problema s vjerodostojnošću ili s popularnošću. – Jeste li o tome ti i Tanner tako žestoko raspravljali poslije ručka? Bila sam na rubu suza. Vidjela sam te na nogostupu, izlazio si iz 'Pekinga'... Duga tišina. I on je mene vidio, a onda se počeo pretvarati da nije. Zašto? Zato što su on i Tanner vjerojatno razgovarali o meni! – Raspravljali smo o slučajevima, rekao je izbjegavajući odgovor. O mnogi stvarima. Bila sam tako ljuta, tako pogođena, da sam se bojala izustiti i riječ. – Slušaj, rekao je Bili izmučeno dok je otpuštao kravatu i otkopčavao najgornje dugme na košulji. Ovo je pošlo po zlu. Nisam htio da ispadne ovako. Kunem se bogom. Vidi sad, ti si sva uzrujana, ja sam uzrujan. Oprosti. Moja je šutnja bila ledena. On duboko uzdahne. Radi se samo o tome da se imamo oko čega brinuti i da bismo se oko tih stvari trebali brinuti zajedno. Govorim o najgorim mogućim ishodima, tako da budemo spremni, u redu? – Što točno očekuješ da učinim? Mjerila sam svaku riječ kako bih spriječila drhtanje glasa. – Promisli pet puta o svemu. Kao u tenisu. Kad ti ne ide ili kad si uzrujan, moraš igrati oprezno. Usredotoči se na svaki udarac, ne skidaj pogled s loptice ni na sekundu. Njegove su mi teniske analogije ponekad išle na živce. Ovo sada bio je izvrstan primjer za to. Uvijek razmišljam o onome što radim, rekla sam mrko. Ne moraš me učiti kako da radim svoj posao. Nisam baš poznata po promašajima. – To je sada iznimno važno. Abby Turnbull je otrov. Mislim da nam pokušava smjestiti. Oboma. Iza kulisa. Koristeći tebe ili tvoj uredski kompjutor da bi doprla do mene. Boli je don

što usput ometa provođenje pravde. Nek' sjebemo ove slučajeve, i oboje ostajemo bez posla. Ne može biti jednostavnije. Možda je bio u pravu, ali meni je bilo teško prihvatiti da Abby Turnbull može biti tako zla. Ako ima i kap ljudske krvi u žilama, želi da ubojica bude kažnjen. Ne bi koristila četiri mučki ubijene mlade žene kao sredstvo za svoje osvetničke makinacije, ako smo je uopće mogli kriviti za osvetničke makinacije, a nisam bila sigurna da možemo. Htjela sam mu reći da pretjeruje, da mu je loš susret s njom na trenutak pomutio razum. No nešto me spriječilo. Nisam više željela razgovarati o tome. Bojala sam se. Izjedalo me to. Čekao je do sada da mi bilo što kaže. Zašto? Taj se njegov susret s njom zbio prije nekoliko tjedana. Ako nam je pokušavala smjestiti, ako je bila tako opasna za nas oboje, zašto mi to nije rekao ranije? – Mislim da se moraš dobro naspavati, rekla sam tiho. Mislim da bi bilo mudro da zaboravimo ovaj razgovor, barem neke njegove dijelove, i nastavimo kao da ga nije ni bilo. On se odmakne od stola. U pravu si. Meni je dosta. A i tebi. Kriste, nisam htio da ispadne ovako, ponovi. Došao sam ovamo da te razveselim. Osjećam se grozno... Nastavio se ispričavati dok smo hodali hodnikom. Prije no što sam uspjela otvoriti vrata stao me ljubiti i mogla sam osjetiti vino u njegovu dahu i njegov žar. Moja fizička reakcija uvijek je bila trenutačna, trnci želje i straha projure mi kralježnicom poput električne struje. Nevoljko se odmakncm od njega i promrmljam: Laku noć. Približavajući se automobilu, bio je samo sjenka u tami, a profil mu je tek na trenutak obasjala svjetlost kad je otvorio vrata i ušao unutra. Tupo sam stajala na trijemu još dugo nakon što su stražnja svjetla automobila odjurila praznom ulicom i nestala iza stabala.

POGLAVLJE 8 UNUTRAŠNJOST MARINOVA SREBRNOG PLYMOUTH RELIANTA BILA JE tako neuredna i prljava kao što bih i očekivala da će biti – da sam se ikada i na trenutak pozabavila tom mišlju. Na podu ispred stražnjeg sjedišta bila je prazna kutija od pečenog pilećeg mesa, zgužvane salvete i vrećice King Burgera i nekoliko plastičnih šalica zamrljanih kavom. Pepeljara je bila dupkom puna, a na retrovizoru je visio osvježivač zraka s mirisom borovine, u obliku jele, koji je imao otprilike jednakog učinka kao i našpricati Aerosola u kontejner za smeće. Posvuda je bilo prašine, končića i mrvica, a staklo vjetrobrana bilo je gotovo neprozirno od dima cigareta. – Kupaš ti ikad ovo čudo? vezivala sam pojas. – Ne, više ne. To mi je bez daljnjega u zadatku, aF auto nije moj. Ne daju mi da ga uzmem doma navečer, ni preko vikenda, ni ništa. I šta, onda gaja izglancam da se moš' ogledat' u njemu i potrošim pola boce Armor Alia na unutrašnjost i šta se dogodi? U njemu će se voziti nekakva trutčina dok ja nisam na dužnosti. I dobijem ga natrag isto ovakvog. I uvijek tako. Nakon nekog vremena odlučio sam svima prištedit' trud. Počeo sam ga prijat' i ja. Policijske poruke tiho su krčkale dok se svjetlo kontrolne lampice prebacivalo s jednog kanala na drugi. Izašao je s parkirališta što se nalazilo iza moje poslovne zgrade. Nisam čula od njega ni jedne jedine riječi otkad je u ponedjeljak onako naglo napustio dvoranu za sastanke. Sada je bila srijeda, kasno poslijepodne i prije nekoliko trenutaka potpuno me zbunio pojavivši se nenadano na mojim vratima s obavijesti da me želi povesti u mali obilazak.

– Obilazak je, kako se ispostavilo, predstavljao posjetu svim mjestima zločina. Svrha mu je, prema mojoj najboljoj prosudbi, bila ta da složim u glavi njihov raspored. Nisam se mogla pobuniti. Bila je to dobra ideja. Ali bilo je to posljednje što sam očekivala od njega. Otkad me to Marino uključivao u bilo što, osim ako baš nije imao izbora? – Imam ti za reć' par stvari koje moraš znati, reče on dok je podešavao bočni retrovizor. – Shvaćam. Pretpostavljam da želiš reći kako se nikada ne bi sjetio reći mi tih par stvari koje moram znati da se nisam složila krenuti u ovaj tvoj 'mali obilazak'. – Svejedno. Strpljivo sam čekala dok je vraćao upaljač nazad na mjesto. Bez žurbe je tražio udobniji položaj za volanom. – Možda bi te zanimalo, započne, da smo jučer prikopčali Petersena na detektor laži i daje dripac proš'o. Lijepo je sve to isprič'o, ali svejedno ga nisam sasvim odbacio. Moguće je proći' ako si jedan od onih psihopata koji lažu jednako lako k'o šta drugi ljudi dišu. On je glumac. Vjerojatno bi mog'o reć' daje sam Isus Krist raspeti, a da mu se ruke ne oznoje i da mu puis ostane mirniji nego šta su moj i tvoj kad smo u crkvi. – To bi bilo krajnje neobično, rekla sam. Prilično je teško, gotovo nemoguće, zavarati detektor laži. Bez obzira na to tko si. – Već se događalo. To je jedan od razloga zašto se ne prizna na sudu. – Ne, neću ići do toga da kažem kako je nepogrešiv. – Stvar je u tome, nastavio je, da nemamo opravdan razlog za pritvarat' ga, čak ni za reć' mu da ne odlazi iz grada. Zato ga imam pod prismotrom. Ono što nas zanima su njegove aktivnosti poslije faksa. Kao, što radi navečer. Kao, jel se možda vozika autom kroz razne dijelove grada, jel kruži, izviđa teren. – Zar se nije vratio u Charlottesville? Marino strese pepeo kroz prozor. Još se muva ovuda, kaže kako je previše uzrujan da se vrati. Preselio se, sad je u stanu na Freemont Avenue, kaže da ne može kročit' nogom u onu kuću nakon svega šta se dogodilo. Misli prodat' kuću. Nije da će mu trebat' lova. Bacio je pogled na mene i ja se na trenutak suočim s vlastitim likom, izobličenim u srebrnkastim staklima njegovih sunčanih naočala. Ispada da mu je žena bila osigurana na pozamašnu svotu. Petersen će bit' bogatiji za otprilike dvije milje. Mislim da će moć' mirno pisat' svoje drame, bez da se brine o tome kako da zaradi za život. Nisam ništa rekla. – A i čini mi se da možemo zaboravit' to što je bio optužen za silovanje onog ljeta nakon šta je maturir'o. – Istražio si to? Znala sam da je, jer inače ne bi ni spomenuo tu stvar. – Ispada daje radio u ljetnom kazalištu u New Orleansu i zeznuo se uzevši neku obožavateljicu previše ozbiljno. Razgovar'o sam s drotom koji je vodio istragu. Po njemu, Petersen je glavni glumac u nekom komadu, a ta se mala iz publike počne palit' na njega, dolazi ga gledat' dan za danom, ostavlja mu poruke, skroz poludi. Onda se pojavi iza scene i završe obilazeći birceve u Francuskoj četvrti. I šta se dogodi? U četiri ujutro ona zove murju, skroz histerična, i tvrdi da je silovana. On je u gabuli jer su nalazi KOM AD-a pozitivni i pokaže se da tekućine potječu od nelučitelja, što on je. – Je li slučaj dospio na sud? – Prokleta velika porota ga je odbacila. Petersen je priznao da je spavao s njom u njenom stanu. Rekao je da je bilo dobrovoljno, da mu se nabacivala. Cura je imala prilično modrica, čak i nekoliko tragova na vratu. Al' ni'ko nije mog'o odredit' kol'ko su plavice svježe i je lv ih nanio Petersen kad ju je obrađiv'o. Vidiš, velikoj poroti dosta je da jednom pogleda tipove poput njega. Uzmu u obzir da momak glumi u kazalištu i daje ona bila ta koja je htjela susret. On je još uvijek im'o njene poruke u garderobi, šta je jasno pokazivalo da se cura zagrijala za njega. A i bio je stvarno uvjerljiv kad je svjedočio da je imala modrice i kad je bio s njom, da

mu je navodno rekla kako se nekol'ko dana ranije bila potukla s nekim tipom s kojim je bila u fazi raskida. Nitko neće uprijet' prstom u Petersena. Što se tiče morala, nije ga imala kol'ko je crnog pod noktom, a bila je iF malko udarena, iP je napravila glupu grešku prostrvši se pred njim, da tako kažem, i dozvolivši mu da se iživljava na njoj. – Takve je slučajeve, primijetila sam tiho, gotovo nemoguće dokazati. – Dobro, samo nikad ne znaš. Isto se tako čudno poklopilo, dodao je kao nešto nevažno, za što sam ja bila potpuno nespremna, da me neku večer nazv'o Benton da mi kaže kako je veliki centralni kompjutor u Quanticu pronaš'o slučajeve u kojima je modus operandi bio isti kao i kod ubojice ovih žena, 'ko god on bio. – Gdje? – Zapravo u Walthamu, Massachusetts, odgovori on pogledavši me. Prije dvije godine, baš u vrijeme kad je Petersen bio na završnoj godini Harvarda, koji se nalazi otprilike trideset kilometara od Walthama. U travnju i svibnju, dvije su žene silovane i zadavljene u njihovim stanovima. Obadvije su živjele same u stanovima na prvom katu, bile svezane pojasovima i električnim žicama. Ubojica je izgleda uš'o kroz nezabravljene prozore. Oba puta za vikend. Ti su zločini indigo-kopije ovoga šta se događa ovdje. – Jesu li ubojstva prestala nakon što je Petersen diplomirao i preselio se ovamo? – Ne baš, odgovori on. Dogodilo se još jedno kasnije tog ljeta koje Petersen nije mogao počiniti, zato šta je živio ovdje, žena mu je tek počinjala u VMC-u. Ali u trećem je slučaju bilo nekih razlika. Žrtva je bila djevojka u pubertetskim godinama i živjela je nekih dvadesetak kilometara od mjesta gdje su se dogodila prethodna dva ubojstva. Nije živjela sama, dijelila je stan s nekim tipom koji je u to vrijeme bio izvan grada. Murjaci su pretpostavljali da je njeno ubojstvo imitacija – daje neka zvjerka u novinama čitala o prva dva i došla na tu ideju. Našli su je tek nakon nekih tjedan dana, bila je tako raspadnuta da nije bilo šanse da se pronađe sjemena tekućina. Bilo je nemoguće tipizirat' ubojicu. – Što je s tipizacijom u prva dva slučaja? – Nelučitelj, reče on polako, gledajući ravno ispred sebe. Tišina. Podsjetila sam samu sebe da su milijuni muškaraca u zemlji nelučitelji i da se seksualna ubojstva događaju svake godine u gotovo svakom većem gradu. Ali sličnost je bila zapanjujuća. Skrenuli smo u usku aleju u jednom od novih predgrađa gdje su sve kuće bile izgrađene u farmerskom stilu i sve su izgledale iste odajući dojam ograničenog prostora i jeftinog građevinskog materijala. Posvuda su bili razbacani znakovi agencija za prodaju nekretnina, a neke su kuće još bile u izgradnji. Većina travnjaka bili su svježe zasađeni i ukrašeni voćkama i svibom. Dva bloka niže, s lijeve strane nalazila se mala siva kuća u kojoj je prije manje od dva mjeseca ubijena Brenda Steppe. Kuća nije bila ni iznajmljena ni prodana. Većini ljudi koja traži novi dom ne sviđa se pomisao da usele u kuću u kojoj je netko bio brutalno ubijen. U dvorištima s obje strane kuće bili su natpisi Na prodaju. Parkirali smo ispred i sjedili u tišini, spuštenih prozora. Primijetila sam da ima tek nekoliko stupova ulične rasvjete. Bit će daje noću bilo vrlo mračno, i ako je ubojica nosio tamnu odjeću, nitko ga nije ni vidio. Marino reče: Uš'o je otraga, kroz kuhinjski prozor. Izgleda da je ona te večeri došla kući oko devet, devet i trideset. U dnevnom boravku pronašli smo vrećicu s namirnicama. Zadnja stvar koju je kupila imala je na sebi kompjutorski otisnuto vrijeme kupovine – osam i pedeset. Odlazi kući i spravlja kasnu večeru. Tog je vikenda bilo toplo, pa pretpostavljam daje ostavila otvoren prozor da prozrači kuhinju. Pogotovo s obzirom na to da izgleda kako je pržila mljevenu govedinu i luk. Kimnula sam, prisjećajući se želučanog sadržaja Brende Steppe.

– Kad pripremaš hamburgere i luk kuhinja se obično zadimi ili zasmrdi. Barem se tako događa u mojoj jebenoj kući. A u kanti za smeće pod sudoperom bio je i papir u koji je bilo umotano meso, prazna staklenka umaka za tjesteninu, lupine od luka, plus što smo pronašli masnu tavu kako se moči u sudoperu. On zastane i zamišljeno doda: Čudno kad pomisliš daje njen izbor večere možda uzrok njenom ubojstvu. Znaš, daje spremala složenac od tune, sendvič iP tako nešto, možda ne bi ostavila prozor otvoren. To je bilo omiljeno razmišljanje istražitelja ubojstava: Što da? Što da osoba nije odlučila kupiti kutiju cigareta u dućančiću u kojem su dva naoružana pljačkaša u stražnjim prostorijama držala službenika kao taoca? Što da netko nije odlučio izaći isprazniti kutiju s pijeskom za mačku baš u trenutku kad se bjegunac iz zatvora približavao kući? Što da se netko nije posvađao s ljubavnicom, što je završilo time da je naglo odjurio autom baš u trenutku kad je iza zavoja stizao pijani vozač na krivoj strani ceste? Marino upita:44 'Si primijetila daje autocesta na samo kilometar i pol odavde? – Da. A na uglu je Safeway 9, baš prije nego što skreneš u ovo susjedstvo, prisjetim se. – Mjesto na kojem je mogao ostaviti automobil, ako pretpostavimo daje ostatak puta prošao pješke. Marino primijeti zagonetno: Točno, Safeway. Zatvara se u ponoć. Zapalila sam još jednu cigaretu i zaigrala na staru izreku da policajac, ako želi biti dobar, mora biti u stanju razmišljati kao oni koje pokušava uhvatiti. – Što bi ti bio učinio, upitam, da si bio na njegovu mjestu? – Na čijem mjestu? – Na mjestu ubojice. – Ovisi o tome da sam nekakva umjetnička zvjerka k'o što je Matt Petersen ili sam samo taj tvoj obični manijak koji otkida kad se prikrada ženama i davi ih? – Ovo drugo, rekla sam bezizražajno. Pretpostavimo ovo drugo. Bio me iskušavao, i sad se prilično grubo nasmijao. Vidiš, kiksala si, doktorice. Trebala si pitat' u čemu bi bila razlika. Zato jer je ne bi bilo. Hoću ti reći da bi, bez obzira na to koji sam tip, postupio više il' manje na isti način – nema veze 'ko sam ili šta sam na radnom mjestu, dok glumim ili radim k'o i svi ostali. Kad krenem u to, ja sam sasvim jednak svakom drugom dripcu koji je to ikad učinio ili će učiniti. Mlinar, plinar, veterinar. – Nastavi. Nastavio je. – Počinje tako da je vidim, uspostavim s njom negdje nekakav kontakt. Možda dolazim u njenu kuću, prodajem nešto iP dostavljam cvijeće, a kad se ona pojavi na vratima, neki glasić u mojoj glavi kaže: 'Ova je prava.' Možda radim na gradilištu negdje u susjedstvu, pa je vidim kako odlazi i vraća se sama. Usredotočim se na nju. Možda je slijedim nekih tjedan dana, učim šta više mogu o njoj i o njenim navikama. Kao, koje upaljeno svjetlo znači daje budna, koje ugašeno znači da spava, kako joj izgleda auto. – Zašto ona? upitam. Od svih žena na svijetu, zašto baš ona? On nakratko razmisli o tome. Ona pali nešto u meni. – Izgledom? Još je razmišljao. Možda. Al' možda i držanjem. Ona je zaposlena žena. Ima zgodnu kućicu, šta znači daje dovoljno bistra da zaradi za pristojan život. Takve žene znaju bit' arogantne. Možda mi se nije sviđalo kako je postupala sa mnom. Možda je povrijedila moju muškost, kao da nisam dosta dobar za nju il' nešto. – Sve su žrtve žene od karijere rekla sam i dodala, ali opet, većina žena koje žive same su zaposlene.

9

Naziv lanca trgovina u Velikoj Britaniji i SAD-u.

– To stoji. I ja ću znat' da ona živi sama, provjerit ću to, barem ću mislit' da sam provjerio. Sredit ću je, pokazat ću joj 'ko ima moć. Dođe vikend i prohtje mi se. Pa sjednem u auto, kasno, iza ponoći. Već sam promotrio teren, sve sam isplanir'o. O da. Mog'o bi ostaviti auto na parkiralištu Sefwaya, ali problem je u tome šta je kasno, zatvoren je. Parkiralište će bit' prazno, šta znači da će se moja kolica isticat' tako da će ih se vidjet' iz aviona. Sad, baš se tako poklopi da se na istom uglu, kraj dućana, nalazi Exxonova pumpna stanica. Evo ja, ja bi vjerojatno tamo ostavio auto. Zašto? Zato šta se mehaničarska radionica zatvara u deset i čovjek očekuje da vidi aute koji čekaju na popravak ostavljene na parkiralištima radionice i nakon zatvaranja. Ni'ko se neće okrenut' za autom, čak ni drotovi, oni su mi prva briga. Neki murjak u patroli koji bi ga vidio na praznom parkiralištu i možda ga iš'o provjerit' ili nazvati 10-20-8 da sazna čiji je. Opisao je do jezovitih detalja svaki korak. Odjeven u tamnu odjeću, držao se sjene dok je hodao naseljem. Stigao je do ove adrese, i adrenalin mu je stao kolati žilama kad je shvatio da je žena, čije ime vjerojatno nije znao, kod kuće. Automobil joj je bio na prilazu. Sva su svjetla osim onog na trijemu bila ugašena. Spavala je. Bez žurbe, ostao je po strani i procijenio situaciju. Pogledao je uokolo, uvjerio se da ga nitko nije vidio, a onda je zaobišao kuću i osjetio navalu samopouzdanja. S ulice ga se nije vidjelo, a kuće susjednog reda udaljene su dva ara, sva su svjetla ugašena, nema znakova da se išta miče. U stražnjem je dvorištu mrkli mrak. Tiho, približio se prozorima i odmah uočio onaj otvoreni. Trebalo je samo nožem rasjeći mrežu i osloboditi držače s unutarnje strane. Mreža je u sekundi bila na travi. Rastvorio je prozor, popeo se gore i ugledao tamne oblike kuhinjskih elemenata. – Unutra, govorio je Marino, stojim mirno minutu, osluškujem. Zadovoljan jer se ništa ne čuje, pronalazim hodnik i počnem tražit' sobu u kojoj je ona. Kuća ovako mala, slegne ramenima, nema baš puno mogućnosti. Odmah pronalazim spavaću sobu i začujem je unutra kako diše. Sad već imam nešto na glavi, skijašku kapu, na primjer... – Zašto se gnjaviti s tim? upitala sam. Neće poživjeti da te identificira. – Kosa. Hej, ja nisam glup. Vjerojatno si biram knjige o forenzičnim znanostima za čitat' u krevetu, vjerojatno znam napamet svih deset policijskih pravila. Nema šanse da i'ko pronađe moje vlasi na njoj ni bilo gdje drugdje. – Ako si tako pametan – sada sam ja iskušavala njega – zašto te ne brine DNA? Zar ne čitaš novine? – Pa, neću valjda stavit' jebeni kondom. I nikad me nećete privest' kao osumnjičenog jer sam vješt u vražju mater. Nema osumnjičenog, nema usporedbe, i vaš hokus-pokus ne vrijedi ni pišljiva boba. Vlasi su već nešto osobnije. Znaš, možda neću da znate dal sam bijelac ili crnac, plavokos ili crvenokos. – Što je s otiscima prstiju? On se nasmiješi. Rukavice, curo. K'o i ti kad pregledavaš žrtve. – Matt Petersen nije imao rukavice. Daje, ne bi bio ostavio otiske na tijelu svoje žene. Marino olako reče: Ako je Matt ubojica, ne bi ga brinulo to što će ostavit' otiske u vlastitoj kući. Njegovih će otisaka ionako bit' posvuda. Stanka. Ako. Činjenica je da mi tražimo zvjerku. Činjenica je da je Matt zvjerka. Činjenica je da nije jedina zvjerka na svijetu -ima ih na svakom koraku. Činjenica je da ja nemam pojma 'koje, dovraga, koknuo njegovu ženu. Ugledala sam lice iz svojih snova, bijelo lice bez obličja. Sunce koje je probijalo kroz staklo vjetrobrana bilo je toplo, ali ja se nikako nisam mogla ugrijati. Nastavio je: Ostatak je više iP manje ono šta si pretpostavila. Ne želim je prenut'. Polako ću se približit' rubu kreveta i probudit' je tako što ću joj stavit' ruku preko usta i nož pod grlo. Vjerojatno ne nosim pištolj, jer ako se počne odupirat', pa pištolj opali, može ubit' mene iP nju

prije nego što uspijem obavit' svoje. To mi je jako važno. Mora ić' onako kako sam isplanir'o iP se stvarno uzrujam. Isto tako, ne smijem se izlagat' opasnosti da netko čuje pucanj i pozove murju. – Kažeš li joj što? upitam pročistivši grlo. – Govorit ću ispod glasa, reći ću joj da ću je ubit' ako bude vrištala. Stalno ću joj to ponavljat'. – Što još? Što ćeš joj još reći? – Vjerojatno ništa. Ubacio je auto u brzinu i okrenuo ga. Bacila sam posljednji pogled na kuću u kojoj se odigralo ono što je upravo opisao, ili sam barem ja vjerovala da se odigralo baš onako kako je rekao. Vidjela sam sve ono što je on izgovarao. Nije djelovalo poput nagađanja, već poput izjave svjedoka. Poput bezosjećajnog priznanja, bez trunke kajanja. U meni se stvaralo novo mišljenje o Marinu. Nije bio spor. I nije bio glup. Mislim da mi nikada nije bio mrskiji. Zaputili smo se prema istoku. Sunce se ispreplitalo s lišćem drveća i najveća je gužva na ulicama bila u punom jeku. Neko smo vrijeme bili zarobljeni u sporoj koloni nagomilanih automobila u kojima su sjedili nepoznati muškarci i žene vraćajući se s posla. Dok sam promatrala lica u prolazu, osjetila sam se drugačijom, izdvojenom, kao da ne pripadam istom svijetu u kojem žive drugi ljudi. Oni su razmišljali o večeri, možda o odrescima koje će ispeći na roštilju, o svojoj djeci, o ljubavnicima koje će uskoro vidjeti ili o nekom događaju koji se zbio tokom dana. Marino je prelazio spisak.Dva tjedna prije njenog ubojstva UPS 10 joj je dostavio paket. Već smo provjerili dostavljača. Nula, rekao je. Ne mnogo prije toga bio je neki tip koji je popravljao cijevi. I on je isto u redu, kol'ko smo mogli vidjet'. Dosad nismo našli ništa šta bi ukazivalo daje nekakav radnik, dostavljač, šta god hoćeš, isti u sva četiri slučaja. Nemamo nijedan zajednički nazivnik. Nema sličnosti ni preklapanja ni kad su u pitanju radna mjesta žrtava. Brenda Steppe bila je učiteljica u petom razredu i poučavala je u osnovnoj školi Quinton, nedaleko od svoje kuće. Preselila se u Richmond prije pet godina i nedavno je raskinula zaruke s nogometnim trenerom. Bila je zaobljena crvenokosa žena, bistra i vesela. Prema izjavama njenih prijatelja i njenog bivšeg zaručnika, svakodnevno je trčala nekoliko kilometara i nije ni pila ni pušila. Vjerojatno sam o njenom životu znala više od njene obitelji u Georgiji. Bila je odana baptistkinja, odlazila je u crkvu svake nedjelje i redovno posjećivala večernje skupove srijedom. Glazbenica, svirala je gitaru i vodila zbor u okupljalištima za mladež. Glavni predmet na fakultetu bio joj je engleski, kojeg je i predavala. Omiljen način opuštanja, uz trčanje, bilo joj je čitanje i činilo se da je bila čitala Doris Betts prije no što je ugasila svjetlo tog petka uvečer. – Ono šta me nekako zbunjuje, reče mi Marino, je nešto šta sam nedavno otkrio, moguća veza između nje i Lori Petersen. Brenda Steppe je primljena na hitnu u VMC-u, prije otprilike šest tjedana. – Zašto? upitam, iznenađena. – Lakša saobraćajka. Pogodili su je kad se jedne večeri izvlačila sa svog prilaza. Ništa veliko. Sama je pozvala murju, rekla im da je lupila glavom, da joj se malo vrti. Pozvali su hitnu. Zadržali su je nekol'ko sati na promatranju i rentgenu. Sitnica. – Je li primljena kad je Lori Petersen bila u smjeni? – To je ono najbolje, jedino šta smo pronašli do sada. Provjerio sam kod šefa smjene. Lori Petersen je radila te noći. Ispitujem sve koji su se mogli nać' u blizini, bolničare, druge 10

United Parcel Service – američka kompanija koja se bavi dostavom paketa.

doktore, sve. Ništa do sada, osim lude pomisli da su se te dvije žene možda srele, a da im nije bilo ni na kraj pameti da ćemo baš u ovom trenutku ti i moja malenkost raspravljati o njihovim ubojstvima. Misao mi proleti glavom poput električnog šoka. Što je s Mattom Peterscnom? Ima li izgleda da je i on te večeri bio u bolnici, možda da vidi svoju ženu? Marino odgovori: Kaže daje bio u Charlottesvilleu. To je bila srijeda, oko pola deset, deset navečer. Bolnica bi svakako bila veza, pomislim. Tko god radi tamo i ima pristup podacima mogao je poznavati Lori Petersen i isto tako vidjeti Brendu Steppe, čija je adresa vjerojatno navedena u njenom kartonu. Predložim Marinu da temeljito preispita svakoga tko je radio u VMC-u te noći kad je Brenda Steppe primljena. – Govorimo o samo pet tisuća ljudi, odgovori on. A prema onome šta znamo, i tip koji ju je ukok'o mog'o je te večeri bit' primljen na hitnu. Kopam i po tome, da, i trenutno mi se čini jako klimavo. Polovica primljenih te večeri bile su žene. Druga polovica su bili stari jarci s infarktom i par blesavih klinaca šta su se naroljali i sjeli za volan. IP se nisu izvukli iP i dandanas vise u komi. Puno je ljudi došlo i otišlo, a u povjerenju, vođenje kartoteke u toj zgradi mi je sumnjivo. Možda nikad ne saznam 'ko je bio tamo. Nikad neću saznati 'koje upao unutra s ulice. Moglo bi biti daje tip nekakav lešinar koji se vuče od bolnice do bolnice tražeći žrtve – sestre, doktorice, mlade žene s manjim tegobama. On slegne ramenima. Može bit' da dostavlja cvijeće pa je stalno po bolnicama. – To si već dvaput spomenuo, primijetim. To o dostavi cvijeća. Još jednom slegne ramenima. Hej. Prije nego što sam post'o murjak, neko sam vrijeme dostavlj'o cvijeće, u redu? Uglavnom ga šalju ženama. Da ja lutam okolo u potrazi za ženom koju ću ubit', ja bi dostavlj'o cvijeće. Pokajala sam se što sam uopće pitala. – Tako sam, zapravo, i sreo svoju ženu. Donio joj super ekstra 'S ljubavlju', zgodan buket crvenih i bijelih karanfila s par crvenih ruža. Od nekog dripca s kojim se viđala. Ispadne da joj seja više sviđam od cvijeća, i tako, ta lijepa gesta izbacuje njenog dečka iz utrke. To je bilo u Jerseyu, par godina prije nego šta sam se preselio u New York i zaposlio se u policiji. Ozbiljno sam razmišljala o tome da više nikada ne primim dostavljeno cvijeće. – To je samo nešto što mi pada na pamet. O kome god da se radi, taj ide okolo. Dolazi u dodir sa ženama. I to je to, kratko i jasno. Miljeli smo Eastland Mallom i skrenuli desno. Uskoro smo se izvukli iz gužve i klizili kroz Brookfield Heighs, ili samo Heights, kako su nazivali taj dio grada. Naselje je smješteno na uzvisini koja bi se gotovo mogla smatrati brežuljkom. Radi se o jednom od starijih dijelova grada kojeg su u zadnjih deset godina počeli zaposijedati mladi poslovnjaci. S obje strane ulica protežu se nizovi spojenih kuća od kojih su neke oronule i zatvorene daskama, ali ih je većina predivno obnovljena, s fino izrađenim ogradama od lijevanog željeza na balkonima i prozorima od obojena stakla. Samo nekoliko blokova dalje prema sjeveru Heights se pretvara u sumnjivu, oronulu četvrt; a iza toga nalazi se gradilište novog državnog stambenog naselja. – Neke od ovih kuća idu za sto milja i više, reče Marino dok je usporavao automobil tako da smo se jedva kretali. Ne bi kupio ni da mi je poklone. Bio sam u par njih. Nevjerojatno. Al' nema šanse da me uloviš da živim u ovom susjedstvu. Ima tu i dobar broj neudanih žena, isto tako. Ludo. Jednostavno ludo. Držala sam oko na daljinomjeru. Kuća Patty Lewis nalazila se točno 10.7 kilometara od kuće Brende Steppe. Ta su dva susjedstva bila tako različita, tako daleko jedno od drugoga, da nisam mogla zamisliti kako bi lokacije mogle na bilo koji način povezivati zločine. I ovdje se

gradilo, baš kao i u Brendinu kvartu, ali nije bilo vjerojatno da su građevinska poduzeća ili grupe radnika bile iste. Kuća Patty Lewis bila je stisnuta između dvije druge kuće; zgodna građevina od smeđe opeke s prozorom od obojenog stakla iznad crvenih ulaznih vrata. Krov je bio pokriven pločama škriljavca, a trijem obrubljen svježe oličenom ogradom od lijevanog željeza. Otraga se nalazilo zidom ograđeno dvorište s gusto posađenim velikim magnolijama. Već sam vidjela policijske fotografije. Bilo je teško gledati ljupku profinjenost ovog doma s prijelaza stoljeća i povjerovati da se unutra dogodilo nešto tako užasno. Dolazila je iz bogate obitelji Shenandoah Valleya, zašto sije, pretpostavljala sam, i mogla priuštiti stanovanje u ovom dijelu grada. Kao slobodan pisac, godinama se mučila nad pisaćim strojem i baš je bila dosegla fazu u kojoj su pisma s negativnim odgovorima postala samo ratne priče iz prošlosti. Prošlog proljeća jednu joj je priču objavio časopis Harper's. Ove jeseni trebao je izaći roman. Bit će to posmrtno djelo. Marino me podsjeti daje ubojica, i opet, ušao kroz prozor, ovoga puta u spavaću sobu koja je gledala na stražnje dvorište. – Onaj tamo na kraju, na drugom katu, govorio je. – Tvoja je teorija da se popeo po najbližoj magnoliji, na krov trijema i onda kroz prozor? – Nije to samo teorija, odgovori on. Siguran sam u to. Nije mog'o ući nikako drukčije, osim ako nije im'o ljestve. Više je nego moguće popet' se na stablo, prijeći na trijem, doseć prozor i otvorit' ga. To znam. Sam sam prob'o da vidim je V se može. Uspjelo mi bez frke. Sve šta je tipu trebalo je dovoljno snažan gornji dio tijela da dohvati krov s one debele donje grane drveta, pokaže prstom, i digne se gore. U kući je bilo stropnih ventilatora, ali ne i klima uređaja. Kako je rekla neka prijateljica koja ju je dolazila posjetiti nekoliko puta godišnje, Patty je često spavala uz otvoren prozor. Jednostavno rečeno, radilo se o izboru: biti komotan ili biti siguran. Ona je izabrala ovo prvo. Polako, Marino polukružno okrene automobil i zaputimo se prema sjeveroistoku. Cecile Tyler živjela je u Ginter Parku, najstarijem stambenom naselju u Richmondu. To je naselje ogromnih viktorijanskih trokatnica s trijemovima što se protežu oko čitave kuće, (dovoljno široki da se na njima možete voziti koturaljkama), s tornjićima i reljefno izrađenim strehama. Dvorišta su puna magnolija, hrastova i rododendrona. Vinova loza obavija stupove na trijemovima i sjenice iza kuća. Zamišljala sam polumračne dnevne sobe iza besprijekorno čistih prozora, izblijedjele orijentalne sagove, izrezbaren namještaj i karniše, ukrasne predmete u svakom kutu i na svakom koraku. Ne bih voljela živjeti u ovom naselju. Izazivalo je u meni iste klaustrofobične trnce kao fikusi i španjolska mahovina. Njena je kuća bila dvokatnica od opeke, skromna u usporedbi sa susjednima. Nalazila se na udaljenosti od točno 9.3 kilometra od kuće Patty Lewis. Na blijedom suncu krov prekriven škriljavcem svjetlucao je poput olova. Vrata i prozorski kapci bili su ogoljeli, ostrugani do drveta i čekali su da budu svježe obojeni, što bi Cecile i učinila da je poživjela. Ubojica je ušao kroz podrumski prozor što se nalazio na zapadnom krilu kuće, iza šimširove živice. Brava je bila razbijena i, poput svega ostalog, čekala je na popravak. Cecile je bila zgodna crnkinja, nedavno razvedena od zubara koji je sada živio u Tidewateru. Radila je na šalteru agencije za zapošljavanje i pohađala večernju školu kako bi dobila diplomu iz managementa. Zadnji je put viđena živa oko deset navečer u petak prije tjedan dana, otprilike tri sata prije smrti, kako sam bila procijenila. Tog je dana večerala s prijateljicom u obližnjem meksičkom restoranu, a onda je otišla ravno kući. Njeno je tijelo pronađeno sljedećeg popodneva, u subotu. Trebala je poći u kupovinu s prijateljicom. Auto joj je bio na prilazu, a kako se Cecile nije javljala na telefon niti otvarala vrata, prijateljica se zabrinula i provirila kroz malo razmaknute zavjese spavaće sobe. Cecilino nago, svezano tijelo na razbacanom krevetu prizor je koji vjerojatno neće nikada zaboraviti.

– Bobby, reče Marino. Ona je bjelkinja, znaš. – Cecilina prijateljica? bila sam zaboravila njeno ime. – Aha. Bobby. Bogata kučka koja je pronašla tijelo. Njih su dvije uvijek bile skupa. Bobby vozi taj crveni Porsche, dinamit od plavuše, radi kao model. Stalno visi kod Cecile, nekad ode tek rano ujutro. Mislim da su se ljubakale, ako mene pitaš. To mi ne ide u glavu. Mislim, teško je skužit'. Obadvije zgodne da ti oči ispadnu. Čovjek bi pomislio da će im se muškarci stalno nabacivati... – Možda ti je to odgovor, rekla sam razdraženo. Ako tvoje sumnje o njima imaju osnove. Marino se zlobno nasmiješi. Ponovno me iskušavao. – E, ono šta hoću reć', nastavi, je da se ubojica možda vozik'o po naselju i kasno jedne noći vidio Bobby kako ulazi u svoj crveni Porsche. Možda je pomislio kako ona živi ovdje. II' ju je možda pratio jedne noći kad je išla kod Cecile. – Pa je Cecile ubio greškom? Zato što je mislio da tu stanuje Bobby? – Samo dotjeravam stvari do krajnosti. K'o šta sam rek'o, Bobby je bijela. Ostale su žrtve bijele. Na trenutak smo sjedili u tišini, zagledani u kuću. Miješanje rasa još uvijek je i mene mučilo. Tri bjelkinje i jedna crnkinja. Zašto? – I još ću nešto dotjerat' do krajnosti, reče Marino. Baš sam se pit'o, da ubojica možda nema nekol'ko kandidata za svako od ovih ubojstava, kao, bira s menija i završi s onom koju si može priuštit'. Malo je čudno da, svaki put kad se odluči ubit' jednu od njih, ona eto, baš ima nezabravljen il' otvoren il' razbijen prozor. Po mom mišljenju, iP se radi o slučajnom izboru, gdje ubojica kruži ulicama i traži bilo koju ženu za koju se čini da je sama i čija kuća nije dobro osigurana, iP ima pristup većem broju žena i njihovim adresama, pa možda ide od jedne do druge, pregleda u istoj noći više kuća prije nego šta pronađe onu koja mu odgovara. To mi se nije dopalo. – Ja mislim daje pratio svaku od tih žena, rekla sam, da su bile točno određene mete. Mislim da je možda promatrao njihove kuće i ranije pa ih ili nije našao doma ili su prozori bili zaključani. Moguće je i da ubojica rutinski obilazi mjesto gdje stanuje njegova sljedeća žrtva i onda napadne kad mu se pruži prilika. On slegne ramenima, razmatrajući tu ideju. Patty Lewis ubijena je nekoPko tjedana poslije Brende Steppe. I bila je u posjeti prijateljici izvan grada tjedan dana prije nego šta je ubijena. Znači, moguće je daje prob'o onaj vikend prije, pa je nije naš'o kod kuće. Pa da. Možda je bilo tako. 'Ko zna? Onda napada Cecile Tyler tri tjedna kasnije. Al' doš'o je do Lori Petersen točno sedam dana poslije – 'ko zna? Možda je potrefio otprve. Prozor nije bio zabravljen jer ga je suprug zaboravio zabravit'. Ubojica je mog'o doć' u dodir s Lori Petersen samo par dana prije nego šta ju je ubio, a da joj je prozor bio zabravljen prošli vikend vratio bi se ovaj vikend i prob'o ponovno. – Vikend, rekla sam. Izgleda da mu je to važno, da napadne u petak kasno navečer ili u subotu, u prvim jutarnjim satima. Marino kimne. Nego šta. To je proračunato. Evo ja, ja mislim daje to zato šta radi od ponedjeljka do petka i ima slobodan vikend da se ohladi nakon šta počini zločin. Taj mu se raspored vjerojatno sviđa zbog još jednog razloga. To mu je način da nas zajebava. Dođe petak i on zna daje grad, da su ljudi poput tebe i mene uzrujani k'o mačka nasred autoceste. Oklijevala sam, a zatim započnem novu temu. Misliš li da se ovaj obrazac rasplamsava? Da su ubojstva sve češća zato što je sve više pod stresom, možda zbog svog ovog publiciteta? Nije odmah odgovorio. A onda je progovorio vrlo ozbiljno: On je jebeni ovisnik, doktorice. Kad jednom počne ne može prestat'. – Hoćeš reći da publicitet nema nikakve veze s njegovim obrascem? – Ne, odgovori on. Nisam to htio reć'. Njegov obrazac je da se drži po strani i da drži jezik za zubima, a možda ne bi bio tako miran da mu novinari do pakla ne olakšavaju cijelu stvar.

Senzacionalni članci su poklon. On ne mora ništa radit'. Novinari ga nagrađuju, i to zabadava. Sad, da nitko ništa ne piše, bio bi isfrustriran, možda nesmotreniji. Nakon nekog vremena možda bi počeo slat' poruke, nazivat' na telefon, napravio bi nešto da probudi tisak. Možda bi negdje sjeb'o. Neko smo vrijeme sjedili bez riječi. A onda me Marino ulovi nespremnu. – Izgleda k'o da si razgovarala s Fortosisom. – Zašto? – To o rasplamsavanju i o tome kako ga novinske priče stavljaju pod stres, pa mu poriv brže doseže vrhunac. – To ti je rekao? On nehajno skine sunčane naočale i položi ih iznad ploče s instrumentima. Kad me pogledao u očima mu se nazirala iskra gnjeva. Ne. Al' je rek'o nekim ljudima što su mi bliski srcu. K'o prvo Boltzu, k'o drugo Tanneru. – Kako znaš? – Zato što u uredu imam isto tol'ko doušnika k'o i na ulici. Znam točno šta se događa i kako će završiti – možda. Sjedili smo u tišini. Sunce je zašlo za vrhove krovova i duge su se sjene vukle po cesti i travnjacima. Na neki način, Marino je upravo odškrinuo vrata koja bi nas odvela u međusobno povjerenje. Znao je. Govorio mi je da zna. Pitala sam se usuđujem li se otvoriti ta vrata malo više. – Boltz, Tanner i sve glavešine jako su zabrinuti zbog informacija koje cure u tisak, rekla sam oprezno. – Mogu jednako tako doživjet' slom živaca zato šta pada kiša. Događa se. Pogotovo kad 4 Draga Abby' živi u istom gradu. Skrušeno sam se nasmijala. Kako prikladno. Podijeli svoje tajne s 'dragom Abby' Turnbull i objavit će ih sve do jedne. – Ona je velik problem, nastavi on. Ima vezu, nekog u samom srcu policije. Mislim da šef ne može prdnut' a da ona ne sazna. – Tko joj govori? – A'jmo samo reć da imam neke sumnje al' nemam ništa s čim bi mog'o nekom doć', može? – Znaš da mi netko provaljuje u kompjutor, rekla sam kao da se radi o nečem općepoznatom. On me oštro pogleda. Otkada? – Ne znam. Netko je upao prije nekoliko dana i pokušao dozvati slučaj Lori Petersen. Otkrili smo to slučajno – moja je programska analitičarka učinila jedan previd pa su se počiniteljeve naredbe pokazale na ekranu. – Hoćeš reć' da je moguće da ne'ko provaljuje već mjesecima i da ti to ne bi znala? – Baš to hoću reći. Utihnuo je, napeta lica. Pritisnula sam ga. To mijenja tvoje sumnje? – Uh, rekao je kratko. – I to je to? upitam ogorčeno. Nemaš ništa za reći? – Ne. Osim da ti je dupe sve bliže plamenu ovih dana. Amburgey zna? – Zna. – Pretpostavljam i Tanner. – Da. – Uh, ponovi on. To onda objašnjava neke stvari. – Na primjer? U meni je tinjala paranoja i znala sam da Marino vidi da sam na iglama. Koje stvari?

Nije odgovorio. – Koje stvari? zatražila sam. Polako prebaci pogled na mene. Stvarno te zanima? – Mislim da mi je bolje da znam. Moj siguran glas prikrivao je strah koji je rapidno prerastao u paniku. – Dobro, reć' ću to ovako. Da Tanner zna da se nas dvoje danas popodne vozikamo skupa, vjerojatno bi mi oduzeo značku. Zurila sam u njega ne skrivajući zaprepaštenje. O čemu pričaš? – Vidiš, danas sam u postaji naletio na njega. Pozv'o me na stranu na mali razgovor, rek'o mije da neke glavešine postrožuju sistem zbog tog curenja podataka. Rek'o mi je da dobro držim jezik za zubima što se tiče istrage. K'o da to nisam znao. Kvragu. Al' mi je rek'o još nešto šta mi onda nije imalo puno smisla. Stvar je u tome da više ne bi smio nikom iz tvog ureda – znači tebi – govorit' ništa od onog šta se dogada. – Što... Nastavio je: Hoću reć', kako napreduje istraga i šta mislimo. Tebi se ne bi smjelo reć' ništa. Tannerove su naredbe da od tebe tražimo medicinske informacije, al' da ti ne kažemo ni kol'ko je sati. Rek'o je da previše toga cirkulira i da je jedini način da to zaustavimo taj da ne govorimo nikom ni riječi, osim onima od nas koji moraju znat' da mogu radit' na tim slučajevima... – Točno, odbrusim. I to uključuje i mene. Ovi su slučajevi u mojoj nadležnosti – ili su to sve odjednom zaboravili? – Hej, reče on tiho gledajući me. Sjedimo ovdje, točno? – Da, odgovorim ja nešto mirnije. Sjedimo. – Evo ja, mene baš briga što Tanner kaže. Dobro, možda je samo nadrkan zbog te frke s tvojim kompjutorom. Neće da murjaci ispadnu krivi za izdavanje osjetljivih podataka nekom Nazovi-radi-podatka u uredu sudskog patologa. – Molim te... – Možda postoji i drugi razlog, promrmlja za sebe. O čemu god da se radilo, nije mi imao namjeru reći. On grubo ubaci auto u brzinu i krenemo prema rijeci, na jug prema Berkley Downsu. Sljedećih deset, petnaest, dvadeset minuta – stvarno nisam imala pojam o vremenu – nismo progovorili ni riječi. Sjedila sam u potištenoj tišini, promatrajući rub ceste kako juri pokraj mog prozora. Osjećala sam se poput predmeta neke okrutne šale ili zavjere za koju su znali svi osim mene. Moj osjećaj izdvojenosti postajao je nepodnošljiv, a strah tako snažan da više nisam imala povjerenja u vlastitu moć rasuđivanja, u vlastitu razboritost, u vlastiti razum. Mislim da nisam bila sigurna ni u što. Sve što sam mogla bilo je zamišljati ostatke onoga što je prije samo nekoliko dana izgledalo kao poželjna profesionalna budućnost. Moj su ured krivili za puštanje informacija. Moji pokušaji modernizacije potkopali su moje vlastite krute kriterije povjerljivosti. Čak je i Bili sumnjao u moju vjerodostojnost. A sada ni policajci više nisu smjeli razgovarati sa mnom. I to neće prestati sve dok me ne pretvore u žrtveno janje za sve užase izazvane ovim ubojstvima. Amburgey vjerojatno neće imati drugog izbora nego polako me izgurati s položaja, ako me već otvoreno ne otpusti. Marino me pogledavao. Bila sam jedva svjesna toga daje skrenuo u stranu i parkirao auto. – Koliko je daleko? – Od čega? – Od mjesta na kojem smo bili maloprije, od Ceciline kuće? – Točno jedanaest cijelih osam kilometara, odgovori on lakonski, bez daje i pogledao daljinomjer.

Na danjem svjetlu gotovo da nisam prepoznala kuću Lori Petersen. Izgledala je prazna i nenastanjena, bila je prevučena slojem zapostavljenosti. Dijelovi fasade od bijelih dasaka bili su tamniji u sjeni, a reljefno izrađeni prozorski kapci doimali su se prljavoplavima. Ljiljani ispred prednjih prozora bili su pogaženi, a krivci za to vjerojatno su bili istražitelji što su pročešljavali svaki pedalj imanja u potrazi za dokaznim materijalom. Ostaci žute trake za označavanje mjesta zločina i dalje su bili pričvršćeni za dovratke, a u nekošenoj travi ležala je limenka piva koju je neki nesmotreni prolaznik izbacio iz auta. Kuća joj je bila skroman uredan dom američke srednje klase, onakav kakav se može naći u svakom manjem gradu i svakom manjem naselju. Bila je to kuća od koje ljudi u životu kreću i kojoj se pod stare dane vraćaju: mladi poslovnjaci, mladi parovi i, na kraju, stariji ljudi u mirovini, s djecom koja su odrasla i otišla. Bila je gotovo jednaka kući obitelji Johnson, kući s bijelom drvenom fasadom gdje sam imala iznajmljenu sobu za vrijeme studija u Baltimoreu. Kao i Lori Petersen, i ja sam živjela u iscrpljujućoj izmaglici, izlazeći iz kuće u zoru i često ne vraćajući se do sljedeće večeri. Opstanak se svodio na knjige, laboratorije, preglede, praksu i očuvanje dovoljno fizičke i psihičke energije za izdržavanje svega toga. Nikada mi ne bi palo na pamet, kao što nije padalo ni Lori, da bi netko koga ne poznajem mogao odlučiti oduzeti mi život. – Hej... Odjednom shvatim da mi se Marino obraća. Oči su mu bile radoznale. Sve u redu, doktorice? – Oprosti. Nisam čula što si rekao. – Pit'o sam te šta misliš. Znaš, sad kad imaš raspored u glavi. Šta misliš? Rastreseno odgovorim: Mislim da njihove smrti nemaju nikakve veze s mjestima na kojima su stanovale. Niti se složio, niti pobunio. Zgrabivši svoj ručni mikrofon javio je dispečeru daje završio smjenu. Odjavljivao se za taj dan. Obilazak je bio gotov. – Primljeno, sedam-deset, zakrckao je drzak glas iz prijemnika. Osamnaest sati i četrdeset pet minuta, pazi na sunce u očima, u isto ovo vrijeme sutra opet će zasvirati našu pjesmu... Odnosno sirene, pucnji i ljudi koji se sudaraju jedni s drugima, pretpostavila sam. Marino otpuhne. Kad sam ja počinjao bilo je dosta da kažeš 'Okej' umjesto 'Primljeno' pa da ti se dupe nađe na inspektorovoj crnoj listi. Na trenutak sam zatvorila oči i stala masirati sljepoočnice. – Ni murja nije k'o što je nekad bila, reče on. A kvragu, ništa nije.

POGLAVLJE 9 KROZ PUKOTINE U KROŠNJAMA DRVEĆA, MJESEC JE IZGLEDAO POPUT kugle od mliječnoga stakla dok sam se vozila tihim naseljem u kojem sam stanovala. Bujne grane bile su samo crne lelujave sjenke uz rub ceste, a tinjeem posuti asfalt sjajio se pod snopovima svjetlosti mojih farova. Zrak je bio svjež i ugodno topao, savršen za automobile spuštenih krovova ili otvorenih prozora. Vozila sam zaključanih vrata, zatvorenih prozora, a ventilacija u autu bila je podešena na najniži stupanj. Večer je bila baš onakva kakvu bih ranije smatrala očaravajućom. Sada je bila uznemirujuća. Slike današnjeg dana bile su mi pred očima baš kao i mjesec ispred mene. Proganjale su me ne ostavljajući me na miru. Vidjela sam svaku od onih ni po čemu posebnih kuća u međusobno nepovezanim dijelovima grada. Kako ih je odabrao? I zašto? Nije to bilo slučajno. U to sam čvrsto vjerovala. Zacijelo je postojalo nešto što je zajedničko svim slučajevima, i

stalno sam se vraćala svjetlucavoj tvari koju smo pronašli na svim tijelima. Iako bez ikakva dokaznog materijala za koji bih se mogla uhvatiti, bila sam duboko uvjerena da je taj sjaj ona karika koja nedostaje, a koja ga povezuje sa svakom od njegovih žrtava. Moja me intuicija dovela do tuda. Kad sam se trudila krenuti dalje, u glavi bi mi nastala praznina. Je li taj sjaj trag koji bi nas mogao odvesti do mjesta gdje stanuje? Ili je povezan s nekim zanimanjem ili načinom zabave koji mu je omogućio prvotni dodir sa ženama koje će kasnije ubiti? Ili je, što bi bilo još čudnije, tvar potjecala od samih žrtava? Možda se ipak radilo o nečemu što su sve one imale u kući – ili na sebi, ili na svom radnom mjestu. Možda je to bilo nešto što je svaka od žena kupila od njega. Sam bog zna. Nismo mogli ispitati svaku stvar koju smo pronašli u kući, u uredu ili na nekom drugom često posjećivanom mjestu, pogotovo kad nismo imali pojma za čime tragamo. Skrenula sam na prilaz. Nisam još ni parkirala automobil, a Bertha je već otvarala ulazna vrata. Stajala je obasjana svjetlošću s trijema, ruku položenih na bokove, s torbicom oko zapešća. Znala sam što to znači – nije mogla dočekati da ode. Hvatao me užas od same pomisli na to kakva je Lucy bila danas. – Onda? upitam kad sam stigla do vrata. Bertha stane vrtjeti glavom. Užas, doktorice Kay. To dijete. Uh, uh! Ne znam koji joj je vrag. Bila je zločesta, zločesta, zločesta. Stigla sam, dakle, do samog ruba današnjeg dana. Lucy je postajala sve gora i gora. Uglavnom je to bila moja greška. Nisam dobro rješavala naše probleme. Ili, točnije rečeno, riješila sam svoj. Budući da nisam bila navikla prilaziti djeci s istom izravnošću i odrješitošću s kojom sam, donekle nekažnjeno, prilazila odraslima, nisam je bila ispitivala o provali u kompjutor, niti sam to uopće spominjala. Umjesto toga, u ponedjeljak navečer, nakon što je Bili otišao, isključila sam telefonski modem u radnoj sobi i odnijela u svoj ormar na katu. Bila sam vodena logičkim razmišljanjem da će Lucy zaključiti kako sam ga odnijela u ured na popravak, ili nešto u tom stilu, ako uopće primijeti njegov nestanak. Sinoć Lucy modem nije ni spomenula, ali je bila potištena, a pogled joj je lutao i u njemu se nazirao osjećaj povrijeđenosti kad sam je uhvatila kako gleda mene umjesto film koji sam bila ubacila u videorekorder. To što sam učinila bilo je sasvim logično. Ako je postojala i najmanja mogućnost daje Lucy provalila u uredski kompjutor, onda ju je sklanjanje modema sprečavalo da to učini ponovno, bez da je moram optužiti ili izazvati bolnu scenu koja bi nam objema pomračila uspomene na njenu posjetu. A ako se provala ponovi, to će biti dokaz da Lucy nije bila počinitelj, postavi li se ikada takvo pitanje. I sve to, iako sam znala da su ljudski odnosi zasnovani na razumu u jednakoj mjeri u kojoj su rasprave uzrok uspijevanju mojih ruža. Znam da traženje utočišta iza zida intelekta i racionalnosti znači sebično povlačenje u zaštitu samog sebe na račun druge osobe. Ono što sam učinila bilo je tako inteligentno daje bilo glupo dozlaboga. Sjetila sam se vlastitog djetinjstva i koliko sam mrzila igre koje je običavala igrati moja majka dok bi sjedila na rubu mog kreveta i odgovarala na pitanja o mom ocu. Prvo je imao neku bubu, nešto što ude u krv i svako toliko uzrokuje povratak bolesti. Ili se borio s nečim što je neki crnac ili Kubanac donio u njegovu prodavaonicu. Ili previše radi, pa je iscrpljen, Kay. Laži. Moj je otac imao kroničnu limfnu leukemiju. Otkrivena mu je prije nego što sam krenula u prvi razred. Tek kada sam imala dvanaest godina, a njegovo se stanje pogoršalo od nultog stadija limfocitoze do trećeg stadija anemije, rekli su mi da umire.

Svi mi lažemo djeci iako ni sami nismo vjerovali lažima koje su nam govorili kad smo bili u njihovim godinama. Ne znam zašto to radimo. Nisam znala zašto sam to radila s Lucy čiji je mozak radio jednako brzo kao i mozak bilo kojeg odraslog čovjeka. U osam i trideset nas dvije smo sjedile za kuhinjskim stolom. Ona se poigravala sa svojim frappeom, a ja sam ispijala toliko potrebnu čašu Scotcha. Promjena u njenom ponašanju bila je uznemirujuća, a meni je bivalo sve teže održavati kontrolu nad sobom. Iz nje je nestao svaki prkos; povukli su se sva drskost i bijes zbog mog izbivanja. Činilo se da je ne mogu zagrijati ni razveseliti, čak ni kad sam rekla da će Bili svratiti baš na vrijeme da joj poželi laku noć. Pokazala je jedva zeru zanimanja. Sjedila je mirno, nije odgovarala i nije me htjela pogledati u oči. – Izgledaš bolesno, promrmljala je napokon. – Kako znaš? Nisi me pogledala nijednom otkako sam došla kući. – Pa? Svejedno izgledaš bolesno. – E, pa, nisam bolesna, rekla sam joj. Samo sam jako umorna. – Kad je mama umorna onda ne izgleda bolesno, reče ona, napola me optužujući. Izgleda bolesna samo kad se svađa s Ralphom. Mrzim Ralpha. On je jebeni kreten. Kad dođe k nama natjeram ga da rješava anagram u novinama samo zato što znam da ne zna. On je jebeni kreten glup k'o kurac. Nisam je prekorila zbog prostota. Nisam rekla ni riječi. – Onda, bila je uporna, jesi se i ti posvađala s nekim Ralphom? – Ne znam nijednog Ralpha. – Oh. Namršti se. Kladim se da je gospodin Boltz ljut na tebe. – Ne bih.rekla. – Kladim se daje. Ljut je jer sam ja tu... – Lucy! Ovo je smiješno. Billu si jako draga. – Ha! Ljut je jer ne može raditi one stvari kad sam ja tu! – Lucy... upozorim je. – To je to. Ha! Ljut je jer ga mora držati u gaćama. – Lucy, izgovorila sam strogo. Da si prestala ovog časa! Napokon mi je pokazala oči i mene zaprepasti gnjev u njima. Vidiš. Znala sam! Ona se zlobno nasmije. I ti bi htjela da me nema, pa da vam ne stojim na putu. Onda ne bi morao ići kući navečer. E, mene nije briga. Eto. Mama stalno spava sa svojim dečkima i mene nije briga! – Ja nisam tvoja mama! Donja joj je usnica zadrhtala kao da sam je ošamarila. Nisam ni rekla da jesi! Ionako ne bih htjela da budeš! Mrzim te! Obje smo sjedile nepomično. Na trenutak sam bila šokirana. Nisam se mogla sjetiti da mi je itko ikada rekao da me mrzi, čak i ako je to bila istina. – Lucy, procijedim. Želudac mi je bio svezan u čvor. Osjećala sam mučninu. Nisam tako mislila. Htjela sam reći da nisam kao tvoja majka. Dobro? Mi smo jako različite. Uvijek smo bile jako različite. Ali to ne znači da te ne volim jako puno. Nije odgovorila. – Znam da me zapravo ne mrziš. I dalje kamena tišina. Tupo sam ustala natočiti si novo piće. Naravno da me nije uistinu mrzila. Djeca to stalno govore, a ne misle tako. Pokušavala sam se sjetiti. Ja nisam nikada rekla svojoj majci daje mrzim. Mislim daje potajno jesam mrzila, barem dok sam bila dijete, zbog laži i zbog toga što sam, izgubivši oca, izgubila i nju. Bila je jednako zaokupljena njegovom smrću kao i njegovom bolešću. Nije ostala ni kap ljudske krvi za Dorothy i mene.

Slagala sam Lucy. I ja sam bila zaokupljena, ne umiranjem, već mrtvima. Svakog sam se dana borila za pravdu. Ali kakve je pravde bilo u svemu tome za živu djevojčicu koja se nije osjećala voljenom? Dragi bože. Lucy me nije mrzila, ali ne bih je mogla kriviti i da je. Vrativši se za stol, započela sam zabranjenu temu koliko sam bezbolnije mogla. – Izgledam zabrinuta zato što jesam, Lucy. Vidiš, netko je upao u kompjutor u uredu. Nije ništa rekla, čekala je. Otpijem gutljaj. Nisam sigurna da je taj netko vidio bilo što važno, ali kad bih si mogla objasniti kako se to dogodilo ili tko je to učinio, pao bi mi veliki teret s leda. I dalje nije ništa govorila. Bila sam uporna. – Ako ne otkrijem pravi razlog, Lucy, mogla bih se naći u nevolji... To ju je valjda uznemirilo. – Zašto bi ti bila u nevolji? – Zato, mirno sam objasnila, što su podaci u mom uredu jako osjetljivi, a važni ljudi u gradu i u državnoj upravi zabrinuti su zbog informacija koje nekako dolaze do novina. Neki ljudi misle da podaci možda potječu iz mog uredskog kompjutora. – Oh. – Ako je, na primjer, neki novinar provalio unutra... – Podaci o čemu? upita ona. – O ovim zadnjim slučajevima. – O gospodi doktor koju su ubili. Kimnula sam. Tišina. Tada Lucy kivno reče: Zato više nema modema, je V da, teta Kay? Uzela si ga jer misliš da sam napravila nešto zločesto. – Ne mislim da si napravila nešto zločesto, Lucy. Ako si ti pozvala moj kompjutor na poslu, znam da to nisi učinila da budeš zločesta. Ne bih te krivila zato što si znatiželjna. Podigla je pogled prema meni dok su joj se oči punile suzama. Uzela si modem zato što mi više ne vjeruješ. Nisam znala kako odgovoriti na to. Nisam joj mogla lagati, a reći istinu značilo bi priznati da joj baš i nisam vjerovala. Lucy je izgubila sve zanimanje za svoj frappe i sjedila je nepomično, grizuću donju usnicu, pogleda prikovanog za stol. – Točno je da sam ga uzela jer sam se pitala jesi li to bila ti, priznam. To nije bilo lijepo od mene. Trebala sam te pitati. Ali možda sam i ja bila povrijeđena. Boljela me pomisao da si možda iznevjerila naše međusobno povjerenje. Dugo je gledala u mene. Doimala se neobično zadovoljnom, gotovo sretnom kad je upitala: Misliš reći da kad ja napravim nešto zločesto, to povrijedi tvoje osjećaje? – kao da joj je to dalo neku moć ili potvrdu koju je očajnički željela. – Da. Zato što te jako volim, Lucy, rekla sam i pomislila kako je to prvi put da sam joj to rekla tako izravno. I nisam htjela povrijediti tvoje osjećaje, kao što ti nisi htjela povrijediti moje. Oprosti. – U redu je. Žlica je lupkala u stijenku čaše dok je miješala svoj frappe i veselo uzviknula: Osim toga, znala sam da si ga sakrila. Od mene ne možeš ništa sakriti, teta Kay. Vidjela sam ga u tvom ormaru. Pogledala sam dok je Bertha kuhala ručak. Našla sam je na polici odmah do tvoje tridesetosmice. – Kako si znala da je tridesetosmica? izlanem bez razmišljanja. – Jer Andy ima tridesetosmicu. On je bio prije Ralpha. Andy ima tridesetosmicu za pojasom, točno tu, pokaže na donji dio leda. Ima zalagaonicu, pa zato uvijek ima pištolj.

Pokazivao mi gaje, kako radi i sve. Izvadio bi sve metke pa bi mi dao da pucam u televiziju. Beng! Beng! Stvarno je super! Beng! Beng! Pucala je prstom na hladnjak. Više mi se sviđao od Ralpha, ali mama ga se vjerojatno zasitila. Sto će je dočekati kad je sutra pošaljem kući? Počela sam joj držati predavanje o vatrenom oružju, recitirajući sve one dijelove o tome kako to nisu igračke i kako mogu nanijeti zlo ljudima, kad je zazvonio telefon. – A da, sjeti se Lucy dok sam ustajala. Baka je zvala prije nego što si stigla kući. Dva puta. Bila je to posljednja osoba s kojom sam sad željela razgovarati. Bez obzira kako sam dobro prikrivala svoja raspoloženja, uvijek joj je uspijevalo osjetiti ih i tad ih ne bi puštala na miru. – Zvučiš potišteno, reče moja majka nakon dvije rečenice razgovora. – Samo sam umorna. Opet ista otrcana pjesma. Vidjela sam je kao da se nalazi ispred mene. Zacijelo sjedi u krevetu, s nekoliko jastuka pod leđima i televizijom koja se jedva čuje. Ja sam boju kose naslijedila od oca. Moja je majka tamna, njena nekad crna kosa je sada sijeda i nježno joj uokviruje puno, okruglo lice, a smeđe oči izgledaju joj velike iza debelih naočala. – Naravno da si umorna, započne ona. Kad samo radiš. A i ti užasni slučajevi u Richmondu. Jučer je u Heraldu bio članak o njima, Kay. U životu nisam bila tako iznenađena. Nisam ga čak ni vidjela do danas popodne kad je svratila gospođa Martinez i donijela ga. Više ne uzimam nedjeljne novine. Svi oni dodaci, kuponi i oglasi. Tako su debele da nemam živaca za to. Gospođa Martinez ih je donijela jer je unutra tvoja slika. Uzdahnem. – Ne mogu reći da bih te prepoznala. Nije baš dobra, slikana je po mraku, ali ispod je bez daljnjega tvoje ime. A i bez šešira si, Kay. Izgledalo je kao da je vani mokro i ružno i da pada kiša, a ti bez šešira. Svi oni šeširi koje sam ti isplela, a tebi se ne da obući jedan od šešira tvoje majke tako da ne zaradiš upalu pluća... – Majko... Nastavila je. – Majko! Nisam to mogla podnijeti, ne večeras. Mogla sam biti Maggie Thatcher, a moja bi se majka prema meni i dalje odnosila kao prema petogodišnjoj djevojčici koja nema ni toliko razuma da se makne s kiše. Onda je došao slijed pitanja o mojoj ishrani i o tome spavam li dovoljno. Naglo je izbacim iz kolosijeka. Kako je Dorothy? Oklijevala je. E, baš zato zovem. Na brzinu sam si privukla stolicu i sjela kad je glas moje majke postao za oktavu viši dok mije govorila daje Dorothy odletjela u Nevadu – udati se. – Zašto Nevada? upitam glupo. – To ti reci meni! Reci mi zašto tvoja jedina sestra susreće nekog knjiškog tipa s kojim je prije toga samo razgovarala telefonom i zove svoju majku s aerodroma kako bi joj rekla da je na putu za Nevadu gdje će se udati. Reci mi kako je moja kći mogla napraviti tako nešto. Čovjek bi pomislio da ima makarone umjesto mozga... – Kakvog knjiškog tipa? bacila sam pogled na Lucy. Promatrala me napeta izraza lica. – Ne znam. Neki ilustrator, tako gaje nazvala, pretpostavljam da radi crteže za njene knjige, bio je u Miamiju prije par dana na nekakvom zboru, pa se sastao s Dorothy da porazgovaraju o njenom tekućem projektu ili tako nešto. Nemoj mene pitati. Zove se Jacob Blank. Židov, točno znam. Iako mi Dorothy, naravno, nije mogla reći. Zašto bi, zaboga, rekla svojoj majci da se udaje za Židova kojeg nisam nikada vidjela, koji je dvaput stariji od nje i koji crta sličice za klince? Nisam ni pitala.

Poslati Lucy kući usred još jedne obiteljske krize bilo je nezamislivo. Periodi u kojima je bila odvojena od majke i prije su se produljivali, kad god bi Dorothy morala odjuriti iz grada na sastanak s urednikom ili na put radi istraživanja ili pak na jedan od njenih brojnih knjiških razgovora koji bi je uvijek zadržali dulje nego što je to itko očekivao. Lucy bi ostala kod bake sve dok se lutajuća spisateljica napokon ne bi vratila kući. Možda smo bili naučili prihvaćati to zapadanje u otvorenu neodgovornost. Možda je čak i Lucy naučila. Ali bijeg s muškarcem? Dobri bože. – Nije rekla kad će se vratiti? Okrenula sam leda Lucy i snizila glas. – Što? reče moja majka glasno. Meni da kaže tako nešto? Zašto bi to rekla svojoj majci? Oh! Kako je to mogla ponovno učiniti, Kay? On je dvaput stariji od nje. Armando je bio dvaput stariji od nje i vidi što mu se dogodilo! Crk'o je kraj bazena prije nego što je Lucy bila dovoljno velika da vozi bicikl... Trebalo mi je neko vrijeme da smirim njenu histeriju. Kad sam spustila slušalicu, ostalo mi je da se bakćem s posljedicama eksplozije. Nisam se mogla sjetiti nijednog načina na koji bih ublažila tu vijest. Tvoja je mama na neko vrijeme otišla iz grada, Lucy. Udala se za gospodina Blanka koji ilustrira njene knjige... Bila je mirna poput kipa. Ispružila sam ruke da je privučem u zagrljaj. – Trenutačno su u Nevadi... Odgurnuta stolica padne na pod kraj zida, a Lucy se otrgne od mene i pobjegne u svoju sobu. Kako je moja sestra mogla Lucy učiniti tako nešto? Bila sam sigurna da joj nikada neću oprostiti, ne ovaj put. Dovoljno je ružno bilo kad se udala za Armanda. Bilo joj je jedva osamnaest. Upozoravali smo je. Činili smo sve da je odvratimo od toga. On je jedva govorio engleski, bio je dovoljno star da joj bude otac, a bilo nam je neugodno sumnjivo njegovo bogatstvo, njegov Mercedes, njegov Rolex i njegov dotjerani stan s bazenom. Kao i mnogo ljudi što se misteriozno pojave u Miamiju, i on je vodio rasipan život koji nije imao logičnog objašnjenja. Prokleta Dorothy. Znala je za moj posao, znala je kako je zahtjevan i nemilosrdan. Znala je da sam oklijevala kad se radilo o Lucynu dolasku baš sada radi ovih slučajeva! Ali bio je predviđen, pa se Dorothy umiljavala i uvjerila me svojim šarmom. – Ako ti postane previše nezgodno, Kay, samo je pošalji natrag, pa ćemo se dogovoriti za neko drugo vrijeme, rekla je slatko. Stvarno. Ona to tako očajnički jedva čeka. Samo o tome priča ovih dana. Jednostavno te obožava. Ako sam ikad vidjela istinsko obožavanje heroja, onda je to ovo. Lucy je ukočeno sjedila na rubu svog kreveta, zureći u pod. – Nadam se da će poginuti u avionskoj nesreći, bilo je sve što mi je rekla dok sam joj pomagala obući pidžamu. – Ne misliš tako, Lucy. Poravnala sam tratinčicama posuti pokrivač ispod njene brade. Možeš ostati sa mnom neko vrijeme. To će biti zgodno, zar ne? Ona čvrsto zažmiri i okrene se prema zidu. Jezik kao da mi je bio debeo i spor. Nije bilo riječi kojima bih mogla ublažiti njenu bol, pa sam neko vrijeme samo sjedila, bespomoćno je gledajući. Oklijevajući, primakla sam joj se bliže i stala je dragati po leđima. Njen je jad postepeno blijedio i napokon je počela disati dubokim, pravilnim udisajima sna. Poljubila sam je u tjeme i tiho zatvorila vrata. Kad sam bila na pola puta do kuhinje, začujem Billa kako zaustavlja auto pred kućom. Stigla sam do vrata prije no što je uspio pozvoniti. – Lucy spava, prošapćem. – Oh, prošapće i on, igrajući se. Šteta – znači, nisam bio vrijedan čekanja...

Iznenada se okrene, sljedeći moj zapanjeni pogled prema ulici. Iza zavoja su se pojavila svjetla automobila i istog se trena ugasila, kako je auto koji nisam mogla jasno razabrati naglo zakočio. Sad se kretao unazad, a motor mu se glasno mučio. Kamenčići i šljunak prašili su se za njim kad je skrenuo iza drveća i odjurio. – Očekuješ društvo? promrmlja Bili, zagledan u mrak. Polako odmahnem glavom. On krišom pogleda na sat i lagano me gurne u predvorje. Još nijednom kad bi došao u UGSP, Marino nije propustio priliku da bocka Winga, koji je vjerojatno bio najbolji obdukcijski tehničar s kojim sam ikada radila i daleko najkrhkiji od svih. – ...Aha. To se zovu bliski susreti Fordove vrste... glasno je govorio Marino. Podebeo policajac koji je stigao kad i Marino ponovno prasne u smijeh. Wingovo je lice bilo žarkocrveno kad je gurnuo utikač Stryker pile u žuti produžni kabel na kolutu što je visio sa stola. Do zapešća u krvi, promrmljala sam ispod glasa: Ne obaziri se na to, Wingo. Marino brzo skrene pogled na policajca, a ja sam samo čekala da počne odmahivati rukom opuštena zgloba. Wingo je bio daleko preosjećajan na svoju vlastitu štetu i često sam se brinula za njega. Tako se iskreno poistovjećivao sa žrtvama da nije bilo neuobičajeno da zaplače nad posebno odvratnim slučajevima. To je jutro donijelo jednu od onih okrutnih životnih ironija. Jedna je mlada žena večer prije bila otišla u lokal koji se nalazio na seoskom području susjednog okruga, i kad je pješke krenula kući oko dva sata ujutro, srušio ju je auto koji se nije ni zaustavio. Policajac koji je pregledavao njenu osobnu imovinu, upravo je u novčaniku pronašao komadić papira iz fortune cookieja na kojem je pisalo proročanstvo: Uskoro ćete doživjeti susret koji će vam zauvijek promijeniti život. – Ilije možda tražila gospodina Haubu... Bila sam spremna graknuti na Marina kad je njegov glas zaglušila pila koja je zvučala poput glasne zubarske bušilice kako je Wingo počeo piliti lubanju mrtve žene. Koštana je prašina neugodno letjela po zraku, pa su se Marino i policajac povukli u drugi dio odjela gdje se na zadnjem stolu upravo provodila obdukcija žrtve najnovijeg richmondskog ubojstva vatrenim oružjem. Kad je pila utihla i kad smo maknuli gornji dio lubanje, prestala sam s onim što sam radila kako bih na brzinu pregledala mozak. Nije bilo krvarenja ispod dure mater i arahnoidee... – To nije smiješno, započne Wingo jednu od svojih ogorčenih litanija, uopće nije smiješno. Kako se netko može smijati tako nečem... Vlasište mrtve žene bilo je razderano, ali to je bilo sve. Ono što ju je ubilo bio je mnogostruki prijelom zdjelice, udarac u butine koji je bio tako jak da se otisak maske automobila jasno ocrtavao na njenoj koži. Nije ju udarilo neko nisko vozilo, na primjer neki sportski auto. Možda se radilo o kamionu. – Sačuvala ga je jer joj je nešto značio. Kao da je to bilo nešto u što je željela vjerovati. Možda je baš zato sinoć otišla u birc. Tražila je nekoga koga je čekala čitav život. Svoj susret. A ispadne da se radi o nekakvom pijanom vozaču koji je odbaci petnaest metara u jarak. – Wingo, rekla sam oprezno kako sam stala fotografirati, bolje bi bilo kad ne bi zamišljao neke stvari. – Ne mogu si pomoći... – Moraš si naučiti pomoći. Usmjerio je svoj ranjeni pogled prema Marinu koji nije bio zadovoljan sve dok ga ne bi izveo iz takta. Jadan Wingo. Većini članova okrutnog i nasilnog policijskog svijeta išao je

podosta na živce. Nije se smijao njihovim šalama, niti je posebno uživao u njihovim ratnim pričama, i da budemo točniji, bio je, recimo, drugačiji. Visok i gibak, imao je crnu kosu, kratko ošišanu kod ušiju, s kokoticom na vrhu i štakorskim repom koji mu se kovrčao na zatiljku. Nekako nježno zgodan, izgledao je poput manekena, u širokoj modernoj odjeći i europskim cipelama od fine kože. Čak i njegova indigoplava operacijska odjeća, koju je sam kupio i prao, bila je elegantna. Nije koketirao. Nije imao ništa protiv toga da mu zapovijeda žena. Nikada nije izgledao ni izdaleka zainteresiran za to kako izgledam ispod svog laboratorijskog ogrtača ili sasvim poslovnih hlača georgetownskog odijela. Postala sam tako komotna u njegovoj blizini da sam ga jedva bila svjesna kad je nekoliko puta slučajno ušao u garderobu dok sam se presvlačila u operacijsku kutu. Da sam se zapitala kakve su mu sklonosti kad je prije nekoliko mjeseci došao na razgovor za posao, pretpostavljam da ne bih bila tako oduševljena idejom da ga zaposlim. Bilo je to nešto što si nisam rado priznavala. No nije bilo teško stvoriti stereotipe, jer sam ovdje vidjela najgore primjere svega i svačega. Bilo je transvestita s njihovim lažnim grudima i pojačanim bokovima, homića koji su zapadali u navale ljubomornog bijesa i ubijali svoje ljubavnike, starih jaraca u lovu na mlado meso koji su kružili parkovima i salonima video-igara, pa bi ih izrezbarila kakva homofobična seljačina. Bilo je zatvorenika s njihovim bludnim tetovažama i navikama da siluju po ćelijama sve što hoda, a bilo je i onih raspuštenih i zaraženih kojima nije bilo važno tko će još dobiti SIDU. Wingo se nije uklapao. Wingo je bio jednostavno Wingo. – Možete li nastaviti odavde? Ljutito je ispirao svoje krvave ruke u rukavicama. – Ja ću dovršiti, odgovorila sam rastreseno i nastavila mjeriti veliku razderotinu na trbušnoj maramici. Uputivši se prema ormariću, on stane skupljati krpe, raspršivače dezinfekcijskih sredstava i ostale potrepštine kojima se koristio za čišćenje. Stavljajući na uši male slušalice, on uključi kasetofon pričvršćen za pojas svog ogrtača, nakratko se isključujući iz svijeta oko sebe. Petnaest minuta kasnije čistio je mali hladnjak u odjelu za obdukcije u kojem je preko vikenda stajao dokazni materijal. Jedva da sam primijetila kad je iznutra izvukao nešto i ostao dugo zagledan u to. Kad je prišao mom stolu, slušalice su mu bile oko vrata poput ovratnika, a na licu je imao zbunjen, uznemiren izraz. U ruci je držao malu kartonsku mapu s objektnim stakalcima KOMAD-a. – Ovaj, doktorice Scarpetta, reče pročistivši grlo, ovo je bilo u hladnjaku. Nije objašnjavao. Nije ni morao. Odložila sam skalpel dok mi se želudac stiskao. Na naljepnici mape bio je otisnut broj slučaja, ime i datum autopsije Lori Petersen -čiji je dokazni materijal, sav dokazni materijal, bio predan prije četiri dana. – Ovo si našao u hladnjaku? Mora daje neka greška. – Otraga, na najdonjoj polici. Oklijevajući doda: Ovaj, nije potpisano. Mislim, niste ga potpisali. Moralo je postojati neko objašnjenje. – Naravno da ga nisam potpisala, odgovorim oštro. Sakupila sam samo jedan KOMAD u njenom slučaju, Wingo. Još sam izgovarala riječi, kad u meni zatitra sumnja poput plamena nošena vjetrom. Pokušala sam se sjetiti. Uzorke Lori Petersen spremila sam preko vikenda u hladnjak, zajedno s uzorcima svih subotnjih slučajeva. Točno sam se sjećala da sam u ponedjeljak osobno odnijela uzorke u

laboratorije, uključujući i mapu sa stakalcima zamrljanim analnim, oralnim i vaginalnim brisovima. Bila sam sigurna da sam uzela samo jednu mapu sa stakalcima. Nikada nisam mapu slala samu – uvijek bih je zatvorila u plastičnu vrećicu koja je sadržavala brisove, omotnice s vlasima, epruvete i sve ostalo. – Nemam pojma otkud se ovo stvorilo, rekla sam mu previše odrješito. On s neugodom prebaci težinu na drugu nogu i skrene pogled. Znala sam što misli. Negdje sam sjebala i bila mu je mrska pomisao daje baš on taj koji mi je na to ukazao. Taje opasnost uvijek postojala. Wingo i ja prošli smo kroz to nebrojeno mnogo puta, otkad je Margaret u PC koji se nalazio u odjelu za obdukcije ubacila programe za označavanje. Prije no što bi patolog započeo sa slučajem, otišao bi do tog PC-a i utipkao podatke o preminulom čiju je obdukciju upravo trebao obaviti. U kompjutoru su bile gotove etikete za sve moguće uzorke do kojih se moglo doći, na primjer krv, žuč, urin, sadržaj želuca i KOMAD. Taj je sustav štedio mnogo vremena i bio je savršeno prihvatljiv sve dok je patolog pazio da zalijepi naljepnicu na pravu epruvetu i sjeti se daje potpiše. Postojalo je jedno obilježje ovog djelića automatiziranog prosvijećenja koje me oduvijek činilo nervoznom. Neizbježno je bilo naljepnica koje bi ostale, jer patolog obično ne bi pokupio sve moguće uzorke, pogotovo kad su laboratoriji bili pretrpani i s premalo osoblja. Nisam, na primjer, slala na analizu uzorke noktiju ako je preminuli bio starac od osamdeset godina koji je umro od srčanog udara dok je kosio travnjak. Što učiniti s tim naljepnicama? Naravno da ih niste mogli ostaviti razbacane uokolo tako da mogu dospjeti do pogrešnih epruveta. Većina bi ih patologa poderala. Moj je običaj bio spremiti ih zajedno s mapom slučaja odredene osobe. Bio je to brz način da se vidi što je ispitano, a što nije i koliko sam epruveta ovoga ili onoga zapravo poslala gore. Wingo je bio otišao na drugu stranu odjela i prelazio je prstom po stranicama dnevnika mrtvačnice. Vidjela sam kako me Marino promatra preko prostorije dok je čekao da dobije metke iz svog slučaja ubojstva. Krenuo je prema meni baš kad se Wingo vratio. – Taj dan smo imali šest slučajeva, podsjeti me Wingo kao da Marino ne postoji. Subota. Sjećam se. Tamo na radnoj plohi bilo je puno naljepnica. Možda je koja od njih... – Ne, rekla sam glasno. Ne vidim kako. Nisam uokolo ostavila nikakve naljepnice iz njenog slučaja. Sve su bile s mojom dokumentacijom, pričvršćene za moj blok... – Sranje, reče Marino iznenađeno. Gledao je preko mog ramena. Jel ono šta mislim daje? Bijesno skidajući rukavice, uzela sam mapu od Winga i otvorila je noktom palca. Unutra su bila četiri objektna stakalca od kojih su tri bez sumnje bila nečim zamrljana, ali nisu bila rukom označena uobičajenim slovima O, A ili V koja bi ukazivala na to o kojim se uzorcima radi. Nije bilo nikakve oznake osim naljepnice na vanjskoj strani mape. – Onda, možda ste stavili naljepnicu na ovo misleći da će vam trebati, pa ste se poslije predomislili ili tako nešto? natukne Wingo. Nisam odmah odgovorila. Nisam se mogla sjetiti! – Kad si zadnji put pogledao u hladnjak? upitam ga. On slegne ramenima. Prošli tjedan, možda prošlog ponedjeljka kad sam izvadio materijal da ga doktori mogu odnijeti gore. Nisam gledao ovog ponedjeljka. Ovo je prvi put ovog tjedna da sam pogledao u hladnjak. Polako sam se prisjetila da je u ponedjeljak Wingo uzeo slobodan dan. Sama sam uzela Lorin dokazni materijal iz hladnjaka prije no što sam krenula u obilazak laboratorija. Je li moguće da sam previdjela ovu mapu? Je li moguće da sam bila tako premorena, tako rasijana da sam njen dokazni materijal pomiješala s dokaznim materijalom jednog od ostalih pet slučajeva koje smo imali taj dan? Ako je tako, koja je kartonska mapa sa stakalcima pripadala njenom slučaju – ona koju sam predala u laboratorij ili ova ovdje? Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Uvijek sam bila tako pažljiva!

Rijetko sam nosila svoje operacijsko odijelo izvan mrtvačnice. Gotovo nikad. Čak ni kad smo imali protupožarnu vježbu. Nekoliko minuta kasnije, laboranti su se u čudu okretali za mnom dok sam žustro hodala hodnikom na trećem katu u svojoj krvlju poprskanoj zelenoj operacijskoj odori. Betty je bila u svom skučenom uredu, pila je kavu. Bilo je dovoljno da me pogleda pa da joj se oči zalede. – Imamo problem, rekla sam odmah. Zurila je u kartonsku mapu, u naljepnicu na njoj. – Wingo je raščišćavao hladnjak za dokazni materijal. Našao je ovo prije nekoliko minuta. – O, bože, bilo je sve što je rekla. Dok sam je slijedila u njen serološki laboratorij, objašnjavala sam joj kako se ne sjećam da sam obilježila dvije mape iz KOMAD-a u slučaju Lori Petersen. Ništa mi nije bilo jasno. Navlačeći rukavice posegla je rukom za bocama u ormariću pokušavajući me ohrabriti. Mislim da oni koje si mi poslala moraju biti pravi, Kay. Stakalca su bila u skladu sa štapićima i sa svim ostalim što si poslala. Ispalo je da sve potječe od nelučitelja, sve se slagalo. Ovi mora da su višak, samo se ne sjećaš da si ih uzela. Još jedan drhtaj sumnje. Uzela sam samo jednu mapu sa stakalcima, ili nisam? Bih li se mogla zakleti u to? Prošla je subota bila sva u izmaglici. Nisam se mogla sa sigurnošću sjetiti svakog svog koraka. – Pretpostavljam da s ovim nije bilo štapića? upita ona. – Nijedan, odgovorim ja. Samo ova mapa sa stakalcima. To je sve što je Wingo našao. – Hmmm. Razmišljala je.Da vidimo što imamo ovdje. Stavila je svako stakalce pod fazni mikroskop i nakon duge šutnje rekla: Imamo velike ljuskave stanice, što znači da bi mogle biti oralne ili vaginalne, ali ne i analne. Podigla je pogled: I ne vidim da ima sperme. – Bože, zastenjem. – Probat ćemo ponovno, odgovori ona. Otvorivši paket sterilnih štapića, namoči ih vodom i stane ih, jednog po jednog, pažljivo prevlačiti preko djelića mrlje na svakom stakalcu – tri, sve zajedno. Zatim je brisove nanijela na male kružiće filter-papira. Izvadivši medicinske kapaljke, vješto počne na filter-papir kapati ligroinski kiseli fosfat. Zatim je na red došao plavi B cink klorid. Zurile smo, očekujući prvi nagovještaj grimiznog. Uzorci nisu reagirali. Samo su stajali tamo u sićušnim mokrim mrljama i mučile me. Nastavila sam buljiti u njih i nakon onog kratkog perioda koji je bio potreban da mrlje počnu reagirati, kao da sam ih nekako mogla natjerati da budu pozitivne na sjemenu tekućinu. Željela sam vjerovati da se radi o višku uzoraka. Željela sam vjerovati da zaista jesam uzela dva KOMAD-a u Lorinu slučaju, samo da se toga nisam sjećala. Željela sam vjerovati u bilo što, osim onoga što je postajalo savršeno jasno. Stakalca koja je Wingo pronašao nisu potjecala iz Lorina slučaja. Nisu mogla potjecati. Bettyno bezizražajno lice govorilo mi je da je i ona zabrinuta i da se trudi koliko najviše može da to sakrije. Zavrtjela sam glavom. Bila je prisiljena zaključiti: Ipak nije baš vjerojatno da su ovi iz Lorina slučaja. Stanka. Učinit ću što mogu da ih negdje svrstam, naravno. Pogledat ću jesu li prisutna Barrova tjelešca i te stvari. – Daj, molim te. Duboko sam udahnula. Nastavila je, pokušavajući me utješiti: Tekućine koje sam odijelila od ubojičinih u skaldu su s Lorinim uzorcima krvi. Mislim da nemaš razloga za brigu. Uopće ne sumnjam daje ona prva mapa koju si poslala... – Problem već postoji, rekla sam skrušeno. Odvjetnici će biti oduševljeni. Bože dragi, kako će biti oduševljeni. Natjerat će porotu da posumnja u to da je ijedan uzorak Lorin, uključujući i epruvete s krvlju. Natjerat će porotu da

se zapita jesu li uzorci poslani u New York na analizu DNA oni pravi. Tko može reći da nisu uzeti s nekog drugog mrtvog tijela? Malo je nedostajalo da mi glas počne drhtati kad sam joj rekla: Tog smo dana imali šest slučajeva, Betty. Tri su zahtijevala KOMAD jer se možda radilo o seksualnim napadima. – Sve ženske žrtve? – Da, promrmljam. Sve su bile žene. U glavi mi je bilo urezano ono što je Bili rekao one večeri kad je bio uzrujan, kad mu se jezik razvezao od alkohola. Što će se dogoditi s ovim slučajevima ako moja vjerodostojnost bude kompromitirana? Neće samo Lorin slučaj doći u pitanje, već i ostala tri. Bila sam stjerana u kut, potpuno i bez izlaza. Nisam se mogla pretvarati da ova mapa ne postoji. Postojala je i značila je da se na sudu neću moći iskreno zakleti da je lanac dokaza netaknut. Nije bilo druge prilike. Nisam mogla ponovno sakupiti uzorke, početi od nule. Lorini su uzorci već ručno uručeni u laboratorij u New Yorku. Njeno je balzamirano tijelo pokopano u utorak. Ekshumacija? Zaboravi. Ne bi se isplatila. Ali bi zato predstavljala senzacionalan događaj izazivajući ogromnu znatiželju javnosti. Svi bi željeli znati zašto. I Betty i ja u isto vrijeme pogledamo prema vratima kad je ležerno ušetao Marino. – Baš mi je pala na pamet luda ideja, doktorice. Zastao je napeta lica, dok mu je pogled prelazio preko stakalaca i filter-papira na stolu. Tupo sam zurila u njega. – Ako mene pitaš, ja bi ove KOMAD-e odnio Vanderu. Možda ih jesi ostavila u frižideru. A opet, možda i nisi. U glavi mi je zazvonilo na uzbunu prije no što je uslijedio šok razumijevanja. – Što? upitam ga, kao da nije normalan. Netko drugi ih je stavio tamo? On slegne ramenima. Samo predlažem da razmotriš sve mogućnosti. – Tko? – Nemam pojma. – Kako? Kako bi to moglo biti moguće? Netko bi morao ući u odjel za obdukcije, imati pristup hladnjaku. A mapa je i označena... Naljepnice: sinulo mi je. Kompjutorski ispisane naljepnice koje su ostale nakon Lorine obdukcije. Nalazile su se u njenom dosjeu. Nitko nije imao u rukama njen dosje osim mene – i Amburgeya, Tannera i Bi 11a. Kad su u ponedjeljak njih trojica izašla iz mog ureda prednja su vrata bila zaključana. Svi su izašli kroz mrtvačnicu. Najprije Amburgey i Tanner, a malo kasnije i Bili. Odjel za obdukcije bio je zaključan, ali ne i veliki hladnjak s tijelima. Morali smo ostavljati veliki hladnjak otključanim kako bi pogrebna društva i bolničke ekipe mogli dostavljati tijela i nakon radnog vremena. Veliki je hladnjak imao dvoja vrata, jedna su vodila u hodnik, a druga u odjel za obdukcije. Je li jedan od muškaraca prošao kroz hladnjak i ušao u odjel? Na polici u blizini prvog stola nalazile su se hrpe kompleta za uzimanje uzoraka, uključujući i nekoliko desetaka KOMAD-a. Wingo je pazio da police uvijek budu pune. Posegnem za telefonom i uputim Rose da otključa ladicu mog stola i otvori dosje Lori Petersen. – Unutra bi trebalo biti nekoliko naljepnica za dokazni materijal, rekla sam joj. Dok je provjeravala pokušala sam se prisjetiti. Bilo je ostalo šest, možda sedam naljepnica, ne zato što nisam sakupila puno uzoraka, već baš zato što sam ih sakupila tako mnogo – gotovo dvostruko više no obično, što je dovelo do toga da sam upotrijebila ne jedan, nego dva seta naljepnica. Ono što je ostalo trebale su biti naljepnice za srce, pluća, bubrege i druge organe, i još jedna za KOMAD. – Doktorice Scarpetta? Rose se vratila. Naljepnice su tu. – Koliko ih je? – Samo da vidim. Pet.

– Za što? Ona odgovori: Srce, pluća, slezena, žuč i jetra. – I to je sve. – Da. – Sigurna si da nema one za KOMAD? Stanka. Sigurna sam. Samo ovih pet. Marino reče: Ti si natakarila naljepnicu na ovaj KOMAD, tvoji bi otisci trebali biti na njoj, kako se meni čini. – Ne ako je imala rukavice, reče Betty, koja je sve ovo užasnuto promatrala. – Uglavnom ne nosim rukavice kad stavljam naljepnice, promrmljam. Krvave su. Rukavice bi bile krvave. Marino mirno nastavi: Dobro. Znači ti nisi imala rukavice, a Dingo je... – Wingo, rekla sam razdraženo. Ime mu je Wingo! – Svejedno. Marino se okrene da ode. U ovom je stvar, takla si KOMAD golim rukama, dakle tvoji bi otisci morali bit' gore. Iz hodnika doda: AF možda ne bi smjelo bit' ničijih drugih.

POGLAVLJE 10 I NIJE BILO. JEDINI OTISCI PRSTIJU NA KARTONSKOJ MAPI KOJI SU SE mogli razaznati bili su moji. Bilo je nekoliko mrlja – i još nešto, tako potpuno neočekivano da sam na trenutak sasvim zaboravila nesretan razlog zbog kojeg sam uopće otišla k Vandcru. Obasjavao je mapu laserom, a karton je svijetlio poput neba posutog sićušnim zvjezdicama. – Ovo je jednostavno ludo, čudio se već treći put. – Prokleta tvar mora daje došla s mojih ruku, rekla sam u nevjerici. Wingo je imao rukavice. I Betty... Vander upali stropno svjetlo i stane vrtjeti glavom. Da si muško, predložio bih murjacima da te privedu na ispitivanje. – Ne bih te krivila za to. Lice mu je bilo napeto: Promisli dobro što si radila jutros, Kay. Moramo se uvjeriti da ovo potječe od tebe. Ako potječe, možda ćemo morati ponovno razmotriti naše pretpostavke o ovim slučajevima davljenja, o tom svjetlucanju na koje smo stalno nailazili... – Ne, prekinem ga. Nije moguće da sam ja ostavljala tu tvar na tijelima, Neils. Nosila sam rukavice cijelo vrijeme dok sam radila na njima. Skinula sam ih kad je Wingo našao KOMAD. Dodirivala sam mapu golim rukama. Bio je uporan: Što je s lakom za kosu, kozmetikom? Koristiš li išta svaki dan? – Nemoguće, ponovim. Ta se tvar nije pojavila kad sam pregledavala druga tijela. Pokazala se samo u slučajevima davljenja. – Dobra primjedba. Razmišljali smo trenutak. – Betty i Wingo imali su rukavice dok su rukovali mapom? Htio je biti potpuno siguran. – Da, imali su ih, zato i nisu ostavili otiske. – Znači, ne bi se reklo da tvar dolazi s njihovih ruku? – Mora daje došla s mojih. Osim ako je netko drugi dirao mapu. – Neka druga osoba koja ju je možda stavila u hladnjak, to misliš. Vander se doimao sumnjičavim. Jedini otisci su tvoji, Kay.

– A mrlje, Neils? Mrlje bi mogle pripadati bilo kome. Naravno da bi. Ali znala sam da ne vjeruje u to. Upitao je: Što si točno radila neposredno prije nego što si se popela na kat? – Obdukciju u slučaju odbjeglog vozača. – Onda? – Onda je došao Wingo s mapom i ja sam je odnijela ravno k Betty. On hladnokrvno prijeđe pogledom preko moje operacijske kute i primijeti: Imala si rukavice dok si obavljala obdukciju. – Naravno, i skinula sam ih kad mije Wingo donio mapu, kao što sam ti već rekla... – Rukavice su posute talkom. – Sumnjam daje to to. – Vjerojatno nije, ali moramo odnekud početi. Vratila sam se u odjel za obdukcije kako bih uzela par identičnih gumenih rukavica. Nekoliko minuta kasnije, Vander je otvarao paketić, izvrtao rukavice naopako i obasjavao ih laserom. Nisu ni zaiskrile.Talk nije reagirao; ne da smo očekivali da hoće. Ranije smo bili ispitali razne pudere koje smo našli u kućama ubijenih žena u nadi da ćemo otkriti svjetlucavu tvar. Ni puderi, izrađeni na bazi talka, nisu reagirali. Ponovno se upale svjetla. Pušila sam i razmišljala. Pokušala sam se sjetiti svakog svog pokreta od trenutka kada mi je Wingo pokazao mapu sa stakalcima do trenutka kad sam završila u Vanderovu uredu. Bila sam zaokupljena koronarnim arterijama kad je Wingo došao s KOMAD-om. Odložila sam skalpel, strgnula rukavice i otvorila mapu kako bih pogledala stakalca. Otišla sam do umivaonika, na brzinu oprala ruke i obrisala ih papirnatim ručnikom. Zatim sam otišla na kat kod Betty. Jesam li dodirnula nešto u njenom laboratoriju? Ako i jesam, nisam se sjećala. To je bilo jedino što mi je padalo na pamet. Sapun kojim sam dolje oprala ruke. Bi li to moglo biti to? – Teško, reče Vander bez razmišljanja. Pogotovo ako si isprala ruke. Da sapun koji koristiš svaki dan reagira čak i nakon što ga spereš, stalno bismo pronalazili tu svjetlucavu tvar na tijelima i na odjeći. Gotovo sam siguran da se radi o nečem granularnom, o nekakvoj praškastoj tvari. Sapun koji koristiš dolje je dezinfekcijsko sredstvo, tekućina, zar ne? To je bilo točno, ali nisam time oprala ruke. Bila sam u prevelikoj gužvi, a da bih otišla do WC-a i oprala ruke ružičastim dezinfekcijskim sredstvom koje se nalazilo u bocama pokraj umivaonika. Umjesto toga, otišla sam do najbližeg umivaonika, onog u odjelu za obdukcije gdje se nalazila kutija napunjena istim onim sivim, zrnatim sapunom koji se koristio u čitavoj zgradi. Bio je jeftin. Država gaje kupovala na tone. Nisam imala pojma kakav mu je sastav. Bio je gotovo bez mirisa i nije se ni topio ni pjenio. Kao da perete ruke mokrim pijeskom. Na kraju hodnika nalazio se ženski WC. Otišla sam na trenutak i vratila se s pregršt sivkastog praha. Ugasimo svjetla i Vander ponovno uključi laser. Sapun je podivljao, plamteći bijelim neonskim svjetlom. – Nek' sam proklet... Vander je bio oduševljen. Ja baš nisam dijelila njegovo oduševljenje. Očajnički sam željela doznati porijeklo tvari koju smo pronalazili na tijelima. Ali nisam se nikad, čak ni u svojim najsmjelijim maštanjima, ponadala da će se pokazati kako je to nešto što se može naći u svakom WC-u u mojoj zgradi. Još uvijek nisam bila uvjerena je li tvar na ovoj mapi potjecala od mojih ruku? Što ako nije? Iskušavali smo.

Ljudi koji ispituju vatreno oružje rutinski provode niz testova kako bi odredili udaljenost i putanju. Vander i ja provodili smo niz pokusnih pranja kako bismo utvrdili koliko pomno čovjek mora isprati ruke da se na njima pod laserom uopće ne bi pokazalo svjetlucanje. On je revno trljao ruke sapunom, dobro ih isprao i pažljivo ih obrisao papirnatim ručnicima. Laser je pokazao dvije ili tri iskre i to je bilo sve. Ja sam pokušala oponašati moje pranje ruku, radeći to točno onako kako sam to učinila dolje, u prizemlju. Ishod je bilo mnoštvo iskrica koje su lako prelazile na stol, na rukav Vanderova ogrtača, na sve što sam dodirnula. Što sam više toga doticala, naravno, sve mi je manje iskrica ostajalo na rukama. Vratila sam se u WC i ovog se puta vratila sa šalicom za kavu punom sapuna. Prali smo i prali, stalno iznova. Svjetla su se palila i gasila, laser bacao iskre, sve dok čitav umivaonik i sve oko njega nije izgledalo poput panorame Richmonda noću. Jedna je zanimljiva pojava postala očita. Što smo više prali i brisali ruke, iskre su se sve više nagomilavale. Zrnca sapuna zavukla su nam se ispod noktiju, uhvatila nam se na zapešća i na manšete rukava. Završila su na našoj odjeći, pronašla put do kose, lica, vrata – bilo ih je na svemu što bismo dotakli. Nakon otprilike četrdeset i pet minuta i nebrojeno mnogo pokusnih pranja, Vander i ja izgledali smo potpuno normalno pod normalnim svjetlom. Pod laserom, izgledali smo kao da su nas ukrasili Božičnim šljokicama. – Sranje, uzvikne on u mraku. Bila je to psovka koju ga nikad prije nisam čula izgovoriti. Gledaj ovo! Gad mora daje luđački opsjednut čistoćom. Da bi ostavio toliko toga koliko on ostavlja, mora da pere ruke dvadeset puta dnevno. – Ako je ovaj sapun u prahu odgovor, podsjetim ga. – Naravno, naravno. Molila sam se da znanstvenici na gornjem katu budu u stanju obaviti svoje hokus-pokuse. Ali ono što nisu mogli utvrditi ni oni, niti itko drugi, pomislim, jest porijeklo tvari na ovoj mapi sa stakalcima – i to kako je mapa uopće dospjela u hladnjak. Moj me zabrinuti unutrašnji glas upozoravao. Jednostavno ne možeš prihvatiti činjenicu da si pogriješila, prekorila sam se. Ne možeš se suočiti s istinom. Krivo si označila KOMAD, a svjetlucavi talog na njemu dolazi s tvojih vlastitih ruku. Ali što ako? Što ako je priča opasnija, bunila sam se u sebi. Što ako je netko zlonamjerno podmetnuo mapu u hladnjak, i što ako sjajna tvar potječe s ruku te osobe, a ne s mojih? Bila je to neobična pomisao, no nisam mogla obuzdati podivljali otrov mašte. Do sada, sličan smo talog pronašli na tijelima četiri ubijene žene. Znala sam da smo mapu u rukama imali Wingo, Betty i ja. Osim nas, jedini ljudi koji su je mogli dodirnuti bili su Tanner, Amburgey ili Bill. Njegovo mi lice proleti glavom. U meni se pomakne nešto neugodno i zastrašujuće dok sam prizivala u sjećanje ponedjeljak popodne. Bili je bio tako suzdržljiv za vrijeme sastanka s Amburgeyem i Tannerom. Nije me mogao pogledati ni tada, ni kasnije, kad su trojica muškaraca pregledavala slučajeve u mojoj dvorani za sastanke. Vidjela sam kako dosjei padaju s Billova krila i rasipaju se po podu u zbrkanom, užasnom neredu. Tanner se na brzinu ponudio da ih podigne. Njegova je želja da pomogne bila tako automatska. Ali Bili je bio taj koji je pokupio papire, papire medu kojima su se nalazio i višak naljepnica. Onda su on i Tanner sve posložili. Kako je lako bilo otkinuti naljepnicu i gurnuti je u džep... Kasnije, Amburgey i Tanner su otišli zajedno, ali Bili je ostao sa mnom. Razgovarali smo u Margaretinu uredu nekih deset, petnaest minula. Bio je srdačan i pun obećanja kako će mi nekoliko čašica i večer koju ćemo provesti zajedno opustiti živce. Otišao je puno prije mene, i kad je izlazio iz zgrade bio je sam i nitko ga nije vidio...

Otjerala sam te slike iz glave, odbila sam ih gledati. Ovo je bilo pretjerano. Gubila sam kontrolu. Bili nikada ne bi učinio tako nešto. Prije svega, to ne bi imalo smisla. Nisam mogla zamisliti kako bi mu takav čin diverzije ikako mogao koristiti. Pogrešno označena stakalca mogla su samo nanijeti štetu istim ovim slučajevima u kojima će se, na kraju, u sudnici on pojaviti kao tužitelj. Ne samo da bi kopao jamu sam pod sobom, već bi se i zakopavao u nju. Treba ti netko na koga možeš svaliti krivnju jer se ne možeš suočiti s činjenicom da si vjerojatno zajebala stvar! Ovi slučajevi davljenja bili su najgori u mojoj karijeri i uhvatio me strah da su me previše zaokupili. Možda sam gubila svoj razuman, metodičan način rada. Možda sam počela griješiti. Vander je govorio: Moramo prokužiti sastav ove stvari. Poput pažljivih kupaca, morali smo pronaći kutiju sapuna i pročitati sastojke. – Ja ću navaliti na ženske WC-e, ponudim se. – Ja na muške. Kakav je strvinarski lov od toga ispao! Nakon što sam neko vrijeme lutala ženskim WCima po čitavoj zgradi, sinulo mi je, pa sam pronašla Winga. Jedno od njegovih zaduženja bilo je puniti kutije za sapun u mrtvačnici. Uputio me u podvornikov plakar na prvom katu, nekoliko vrata niže od mojeg ureda. Tamo se, na gornjoj polici, odmah do gomile krpa za prašinu, nalazilo veliko industrijsko sivo pakiranje Borawash sapuna za ruke. Glavni je sastojak bio boraks. Brz pogled u jednu od mojih knjiga iz kemije otkrio mi je zašto sapun svijetli poput proslave Dana nezavisnosti. Boraks je spoj bora, kristalna tvar koja na visokoj temperaturi provodi struju poput metala. Njegova industrijska primjena proteže se od proizvodnje keramike, posebnog stakla, prašaka za pranje i dezinfekcijskih sredstava, do proizvodnje abrazivnih sredstava i goriva za rakete. Ironija je bila da se veliki postotak svjetske zalihe boraksa vadi u rudnicima Doline smrti. Noć s petka na subotu došla je i prošla, a Marino nije nazvao. U sedam ujutro sljedećeg dana parkirala sam iza moje zgrade i s nelagodom počela provjeravati dnevnik u uredu mrtvačnice. Nisam si trebala dozvoliti da se moram sama uvjeriti. Znala sam ja i bolje. Bila bih jedna od prvih koju bi obavijestili. Nije bilo zaprimljenih tijela koje nisam očekivala, ali je tišina bila zloslutna. Nisam se mogla oteti dojmu da još jedna žena čeka daje pregledam, da se sve ponavlja. Stalno sam očekivala Marinov poziv. Vander me nazvao od kuće u sedam i trideset. – Nešto novo? upita. – Odmah ću te nazvati ako što bude. – Bit ću pokraj telefona. Laser je bio gore u njegovu laboratoriju, natovaren na kolica i spreman da ga se donese u prostoriju za rentgen ako nam zatreba. Ja sam sačuvala prvi stol za obdukcije, a jučer kasno poslije podne Wingo ga je oribao tako da se u njemu moglo ogledati i pripremio dvoja kolica sa svim mogućim kirurškim alatom, te kutijicama i opremom za skupljanje dokaznog materijela. Stol i kolica ostali su neiskorišteni. Jedini moji slučajevi bili su prekomjerna doza kokaina iz Fredericksburga i slučajno utapanje iz okruga James Cityja. Malo prije podneva Wingo i ja bili smo sami, metodički dovršavajući jutrošnji posao. Njegove su tenisice škripale mokrim popločenim podom dok je na zid naslanjao držak s krpom za pod, obraćajući mi se: Priča se da su noćas imali stotinu policajaca na prekovremenom. Nastavila sam ispunjavati smrtovnicu. Nadajmo se da su bili od koristi.

– Bili bi da sam ja taj tip. Stao je polijevati vodom krvavi stol. Tip bi bio lud da pomoli nos van. Jedan mi je drot rekao da zaustavljaju svakog na ulici. Ako te vide da kasno šećeš uokolo provjeravaju te. Zapisuju i brojeve tablica ako ti spaze auto parkiran negdje kasno navečer. – Koji drot? pogledam ga. Jutros nije bilo slučajeva iz Richmonda, niti je svratio kakav richmondski policajac. Koji ti je drot to rekao? – Jedan od onih što su došli s utapanjem. – Iz okruga James Cityja? Otkud on zna što se noćas događalo u Richmondu? Wingo me oprezno pogleda. Brat mu je murjak tu u gradu. Okrenula sam se da ne bi vidio moju uzrujanost. Previše je ljudi pričalo. Neki murjak čiji je brat policajac u Richmondu glat je ovako nešto rekao Wingu, potpunom strancu? Što se još pričalo? Bilo je previše razgovora. Puno previše. I najbezazlenije primjedbe sada sam primala drugačije, postala sam sumnjičava na sve i svakoga. Wingo je govorio: Ja mislim da se tip pritajio. Pričekat će neko vrijeme, dok se sve ne stiša. Zastao je, a voda je i dalje bubnjala po stolu. Ili to, ili je napao i noćas, samo još nitko nije pronašao tijelo. Nisam ništa rekla, bivajući sve ogorčenija. – Premda, ne znam. Glas mu je bio prigušen pljuskanjem vode. Nekako je teško povjerovati da bi pokušao. Previše opasno, ako se mene pita. Ali znam za neke od teorija. Kažu da neki takvi tipovi nakon nekog vremena postanu stvarno drski. Kao, zajebavaju sve oko sebe, a u stvari hoće da ih ulove. Možda si ne može pomoći i očajnički želi da ga netko zaustavi... – Wingo... upozorim ga. Činilo se da me nije čuo, i on nastavi: Mora da se radi o nekakvoj bolesti. Zna da je bolestan. Prilično sam siguran u to. Možda očajnički traži da ga netko spasi od samog sebe... – Wingo! Podigla sam glas i okrenula se na stolici. Zatvorio je vodu, ali bilo je prekasno. Moje su riječi već bile vani, zastrašujuće glasne u tihom, praznom predvorju... On ne želi da ga uhvate! On preneraženo rastavi usne, a na licu mu je bio izraz iznenađenja zbog moje oštrine. Isuse. Nisam vas htio uzrujati, doktorice Scarpetta. Ja... – Nisam uzrujana, odbrusim. Ali ljudi poput ovog gada ne žele da ih se uhvati, u redu? On nije bolestan, u redu? On je asocijalan, on je zao i radi ovo zato što to želi, u redu? Tenisice tiho zaškripe, on polako izvuče spužvu iz umivaonika i počne brisati bočne strane stola. Nije me htio pogledati. Poraženo sam ga slijedila pogledom. Nije podigao pogled s onog što je radio. Osjećala sam se jadno. Wingo? Odgurnula sam se od stola. Wingo? On mi oklijevajući priđe i ja mu lagano dodirnem ruku. Ispričavam se. Nemam razloga da budem bezobrazna prema tebi. – Nema problema, reče on, a nelagoda u njegovim očima me razoruža. Znam kroz što prolazite. S tim što se događa i sve. Izluđuje me to, znate. Kao, sjedim po čitave dane i pokušavam se sjetiti nečega što bi trebalo napraviti. Sve ovo što vam nabacuju ovih dana, a ja se ne mogu sjetiti ničega. Ja bih samo, ovaj, samo bih želio da mogu nešto učiniti... O tome se, znači, radilo! Nisam mu toliko povrijedila osjećaje koliko sam mu povećala brige. Wingo je bio zabrinut za mene. Znao je da ovih dana nisam sva svoja, da sam napeta do krajnjih granica. Možda je to postajalo jasno i svima drugima. Curenje podataka, provala u kompjutor, pogrešno označena stakalca. Možda nikoga ne bi iznenadilo da me na kraju optuže za nckompetenciju... – Znali smo da će se to dogoditi, rekli bi ljudi. Postajala je rastrojenom.

Kao prvo, nisam dobro spavala. Čak i kad sam se pokušavala opustiti, mozak mi je bio stroj kojeg se nije moglo isključiti. Radio je i radio sve dok ne bi prokuhao i dok mi živci ne bi zujali poput električnih vodova. Sinoć sam pokušala razveseliti Lucy tako što sam je izvela van na večeru i u kino. Čitavo vrijeme dok smo sjedile u restoranu i u kinu očekivala sam da se oglasi moj biper, a svako toliko sam ga provjeravala kako bih se uvjerila da su baterije još pune. Nisam imala povjerenja u tišinu. Do tri popodne izdiktirala sam izvješća dvije obdukcije i uništila hrpu malih papirića s bilješkama. Kad sam, dok sam ulazila u lift, začula telefon, otrčala sam nazad u svoj ured i zgrabila slušalicu. Bio je to Bili. – Još uvijek važi za danas? Nisam mogla reći ne. Jedva čekam, odgovorila sam s oduševljenjem koje nisam osjećala. Samo nisam sigurna da je moje društvo ovih dana baš neki doživljaj. – Onda ga neću nikome ispričati. Otišla sam iz ureda. Bio je još jedan sunčan dan, samo topliji. Travnate površine oko moje zgrade počinjale su se sušiti, a dok sam se vozila kući, na radiju sam čula da će urod hanoverskih rajčica biti slab ako ne padne više kiše. Bilo je to neobično i ćudljivo proljeće. Imali smo duge periode sunčana, vjetrovita vremena, a onda bi, niotkuda, nebom prošla razjarena vojska crnih oblaka. Cijeli bi grad ostajao bez struje zbog munja, a kiša bi se u potocima slijevala ulicama. Kao da žednom čovjeku u lice pljusnete kantu vode – ne bi uspio popiti ni kap. Ponekad su me čudile odredene podudarnosti u mom životu. Moja veza s Billom nije se mnogo razlikovala od vremenskih prilika. Uletio je u moj život i unio gotovo divlju ljepotu, a ja sam otkrila da je sve što sam željela bila nježna kiša, nešto tiho što bi utažilo žudnje mog srca. Na neki način sam se veselila što ću ga večeras vidjeti, a na neki opet nisam. Bio je točan, kao i uvijek, i dovezao se točno u pet. – To je i dobro i loše, primijetio je kad smo bili na mojoj stražnjoj terasi pripremajući roštilj. – Loše? upitala sam. Bille, ne vjerujem da misliš baš tako. Sunce je bilo nisko i još uvijek jako toplo, ali oblaci su se prevlačili preko njegova lica, bacajući nas sad u sjenu, sad na jarko svjetlo. Vjetar se razmahao i u zraku se jako osjećala promjena. Obrisao je čelo rukavom i zaškiljio prema meni. Žestok udar vjetra savio je grane drveća i terasom ponio papirnatu salvetu. Loše je, Kay, zato što njegovo iznenadno mirovanje može značiti da je napustio ovo područje. Odmakli smo se od tinjajućeg ugljena i pijuckali pivo iz boca. Nisam mogla podnijeti pomisao da je ubojica možda krenuo dalje. Željela sam ga ovdje. Barem smo znali što radi. Ono što mi nije davalo mira bio je strah da bi mogao početi napadati u drugim gradovima gdje će na slučajevima raditi inspektori i patolozi koji ne znaju ono što mi znamo. Ništa nije moglo tako zaplesti istragu kao zajednički napor različitih pravno nadležnih organa. Murjaci su ljubomorno čuvali svoj teritorij. Svaki je inspektor želio biti onaj koji će uhapsiti ubojicu i svaki je mislio da može izaći na kraj sa slučajem bolje od bilo koga drugog. Došlo bi do toga da čovjek pomisli kako slučaj pripada njemu. Pretpostavljam da sam i sama bila posesivna. Žrtve su postale moje štićenice, i njihova jedina nada za pravdom bila je da ubojica bude uhvaćen i suđen ovdje. Čovjeka se ne može teretiti za bezbroj ubojstava kažnjivih smrću, a osuda negdje drugdje mogla bi onemogućiti suđenje ovdje. To bi bilo nezamislivo. To bi bilo kao da su smrti žena u Richmondu bile samo vježba, zagrijavanje. Bile bi potpuno uzaludne. Možda bi ispalo da je sve što se meni događalo bilo jednako uzaludno.

Bili je poškropio po ugljenu još tekućine za paljenje. Odmakao se od roštilja i pogledao me, lica crvenog od vrućine. Što je s tvojim kompjutorom? upita. Ima li što nova? Oklijevala sam. Nije imalo smisla izbjegavati odgovor. Bili je dobro znao da se nisam obazirala na Amburgeyeve zapovijedi i da nisam promijenila lozinke ili učinila bilo što drugo da, citiram, osiguram svoje podatke. Bili je stajao tik do mene prošlog ponedjeljka uvečer kad sam ostavila kompjutor u otvorenom modu i opet uključila odziv, kao da sam pozivala provalnika da pokuša ponovno. Stoje bilo upravo ono što sam činila. – Izgleda da nitko više nije ušao, ako na to misliš. – Zanimljivo, zamislio se, otpijajući još jedan gutljaj piva. Nema baš puno smisla. Čovjek bi pomislio da će ta osoba pokušati doći do slučaja Lori Petersen. – Ona nije u kompjutoru, podsjetim ga. U kompjutor neće ući ništa novo, sve dok je istraga ovih slučajeva u tijeku. – Dobro, slučaj nije u kompjutoru. Ali kako će to ona koja je provalila unutra znati ako ne pogleda? – Ona? – Ona, on – tko god. – E, pa, ta osoba ona-on-tko-god pogledala je prvi put i nije mogla dozvati Lorin slučaj. – Ipak nema puno smisla, Kay, bio je uporan. Kad malo razmisliš o tome, nema baš smisla da netko uopće pokuša. Tko god zna išta o ubacivanju podataka u kompjutor znao bi da slučaj na kojem je obdukcija obavljena u subotu vjerojatno neće biti u uredskoj datoteci prije ponedjeljka. – Tko ne riskira, ne profitira, promrmljam. Bila sam nervozna u Billovu društvu. Nikako se nisam mogla opustiti i prepustiti se onome što je trebala biti ugodna večer. U kuhinji su se marinirali tri centimetra debeli lungići. Boca crnog vina bila je ostavljena da hlapi na radnoj plohi. Lucy je pravila salatu i bila je dobro raspoložena s obzirom na to da se njena majka, koja je odlutala nekamo sa svojim ilustratorom, uopće nije javila. Lucy se činila savršeno zadovoljnom. U svojim je maštanjima počinjala vjerovati da nikada neće otići, i mučilo me to što je počela govoriti o tome kako će biti lijepo kad se gospodin Boltz i ja vjenčamo. Prije ili kasnije morat ću razbiti njene snove o tvrdu stijenu stvarnosti. Otići će kući čim se njena majka vrati u Miami, a Bili i ja se nećemo vjenčati. Počela sam ga proučavati kao da ga prvi put vidim. Zamišljeno je zurio u razbuktao ugljen odsutno držeći svoju bocu piva objema rukama, a dlake na njegovim rukama i nogama zlatile su se na suncu poput peluda. Vidjela sam ga kroz veo toplog zraka i dima što su se dizali uvis i to se činilo poput simbola daljine koja je rasla između nas. Zašto mu se žena ubila njegovim pištoljem? Je li razlog bio čisto praktične naravi, je li taj pištolj jednostavno bio najzgodnije sredstvo da se njen život ugasi istog trena? Ili je to bio njen način da ga kazni zbog grijeha o kojima ja ništa nisam znala? Žena mu se ustrijelila u prsa dok je sjedila u krevetu – u njihovu krevetu. Povukla je obarač tog ponedjeljka ujutro samo nekoliko sati, možda čak minuta, nakon što su vodili ljubav. Njen je KOMAD pozitivno reagirao na spermu. Blagi miris parfema još je lebdio oko njenog tijela kad sam je pregledavala na mjestu događaja. Što li je bilo zadnje što joj je Bili rekao prije nego je krenuo na posao? – Kraljevstvo za Kay... Pogled mi se izoštri. Bili je gledao u mene. Odlutala si? upita obgrlivši me rukom oko struka tako da sam osjećala njegov dah na obrazu. Mogu s tobom? – Samo sam razmišljala. – O čemu? I nemoj mi reći o uredu...

Izrekla sam to. Bille, nestali su neki papiri iz jednog od dosjea koje ste ti, Amburgey i Tanner pregledavali neki dan... Ruka kojom mi je milovao leda umiri se. Mogla sam osjetiti bijes u dodiru njegovih prstiju. Kakvi papiri? – Nisam sasvim sigurna, odgovorila sam nervozno. Nisam se usuđivala biti određenija, spomenuti naljepnicu za KOMAD koja nedostaje u dosjeu Lori Petersen. Samo sam se pitala jesi li možda primijetio da je netko slučajno nešto pokupio... On naglo povuče ruku i prasne: Sranje. Zar si ne možeš izbiti iz glave te proklete slučajeve ni na jednu jebenu večer? – Bille... – Dosta, u redu? Gurnuo je ruke u džepove kratkih hlača i nije me htio pogledati. Zaboga, Kay. Izludjet ćeš me. One su mrtve. Te su žene, jebi ga, mrtve. Mrtve. Mrtve! Ti i ja smo živi. Život ide dalje. Ili bi barem trebao ići. Ubit će te to – nas će ubiti – ako ne prestaneš biti opsjednuta tim slučajevima. Ipak, ostatak večeri, dok su Bill i Lucy za stolom brbljali o trivijalnim stvarima, ja sam osluškivala telefon. Neprestano sam očekivala da zazvoni. Čekala sam Marinov poziv. Kad je zazvonio rano ujutru, kiša je šibala kuću, a ja sam nemirno spavala, sanjajući isprekidane, mučne snove. Rukom sam potražila slušalicu. Na liniji nije bilo nikoga. – Halo? ponovila sam dok sam palila lampu. U pozadini čula sam slabašan zvuk televizije, mrmljanje dalekih glasova kako izgovaraju riječi koje nisam mogla razabrati, i ja s gađenjem zalupim slušalicu dok mi je srce snažno udaralo u grudima. Bio je ponedjeljak, rano poslijepodne. Pregledavala sam okvirna laboratorijska izvješća testova koje su forenzični znanstvenici provodili na katu. Slučajevi davljenja bili su im prioritetni. Sve drugo – postoci alkohola u krvi, ulične droge i barbiturati – bilo je privremeno odloženo. Imala sam četiri izvrsna znanstvenika koji su svu svoju pažnju usredotočili na ostatke svjetlucave tvari koja bi mogla biti jeftini sapun u prahu što se može naći u svakom javnom WC-u po čitavom gradu. Ova globalna izvješća nisu baš bila oduševljavajuća. Zasada, nismo mogli puno toga reći čak ni o poznatom uzorku, o Boravvash sapunu koji smo koristili u zgradi. Bio je sastavljen od približno dvadeset i pet posto inertnog sastojka, nekog abrazivnog sredstva i od sedamdeset i pet posto natrijeva borata. Znali smo to samo zato što su nam tako rekli kemičari proizvođača. Skanirajuća elektronska mikroskopija nije bila tako precizna. Na primjer, natrijev borat, natrijev karbonat i natrijev nitrat, pod SEM-om su se svi pokazali kao čisti natrij. Tragovi svjetlucave tvari na tijelima ispali su isto tako – natrij. To je otprilike jednako precizno kao da kažete da nešto sadrži tragove olova, kojeg ima svugdje, u zraku, u zemlji, u kiši. Nikada nismo provodili testove za olovo kod tragova na rani nanesenoj vatrenim oružjem, jer pozitivan rezultat ne bi značio baš ništa. Drugim riječima, nije boraks sve što sija. Tragovi pronađeni na tijelima ubijenih žena mogli bi potjecati i od nečeg drugog, na primjer od natrijeva nitrata čija upotreba varira od umjetnih gnojiva pa do komponente dinamita. Ili bi se moglo raditi o kristalnom karbonatu koji je sastavni dio tekućina za razvijanje fotografija. U teoriji, ubojica bi svoj radni dan mogao provoditi u mračnoj komori, u stakleniku ili na farmi. Koliko tvari tamo vani sadrži natrij? Sam bog zna. Vander je ispitivao razne druge spojeve natrija pod laserom kako bi ustanovio svjetlucaju li ili ne. Bio je to brz način da prekrižimo neke stvari s našeg popisa. U međuvremenu, ja sam imala svoje vlastite zamisli. Željela sam saznati tko još, u širem richmondskom okružnom području, pored Ministarstva zdravstva, naručuje Boravvash sapun.

Pa sam zato nazvala opskrbljivača u New Jerseyju. Dobila sam nekakvu tajnicu koja me uputila na prodaju, odakle su me uputili na računovodstvo, odakle su me uputili na obradu podataka, odakle su me uputili na odnose s javnošću, odakle su me uputili natrag na računovodstvo. Zatim sam se morala svađati. – Popis naših mušterija je povjerljiva stvar. Ne smijem ga odati. Što ste rekli, vi ste...? – Sudski patolog, odmjerila sam svaku riječ. Ovdje doktorica Scarpetta, glavni sudski patolog u Virginiji. – Oh. Vi ste, dakle, psihijatar za suce... – Ne. Mi istražujemo smrtne slučajeve. Stanka. Mislite mrtvozornik? Nije imalo smisla objašnjavati mu da ne, ja nisam mrtvozornik. Mrtvozornici su izabrani dužnosnici. I obično nisu forenzični patolozi. U nekim državama radnik na pumpnoj stanici može biti izabran za mrtvozornika. Pustila sam ga da misli kako je približno u pravu i to je samo pogoršalo cijelu stvar. – Ne razumijem. Hoćete reći kako netko tvrdi daje Borawash sapun smrtonosan? To jednostavno nije moguće. Koliko ja znam, nije otrovan, sasvim sigurno nije. Nikad još nismo imali problema te prirode. Je li ga netko pojeo? Morat ću vas spojiti sa svojim nadređenim... Objasnila sam mu kako je nešto, što bi mogao biti Borawash sapun, pronađeno na nekoliko mjesta povezanih sa zločinima, ali da sapun nema nikakve veze sa izazivanjem smrti i da moguća toksičnost sapuna nije ono što me zanima. Rekla sam mu da bih mogla dobiti sudski nalog, što bi samo značilo više izgubljenog vremena, mog i njegovog. Začula sam škljocanje tipki kako je stao pretraživati podatke u kompjutoru. – Mislim da ćete htjeti da vam pošaljem ovo, gospođo. Ovdje imam sedamdeset i tri imena mušterija u Richmondu. – Da, bila bih vam jako zahvalna kad biste mi poslali ispis što je brže moguće. Ali, budite tako ljubazni, pa mi pročitajte popis preko telefona, molim vas. S očitim pomanjkanjem oduševljenja, pročitao mi gaje, i to mi je baš puno pomoglo. Nisam prepoznala većinu poduzeća, osim Službe za registraciju vozila, Gradskog odjela nabave i, naravno, Ministarstva zdravstva. Kad se sve zbroji, oni su zapošljavali oko deset tisuća ljudi, od sudaca do javnih pravobranilaca, javnih tužitelja, čitavog policijskog osoblja, mehaničara u državnim i gradskim garažama. Negdje u ovom ogromnom moru ljudi bio je i gospodin Nitko sa svojim slijepim obožavanjem čistoće. Malo iza tri, vraćala sam se do svog stola s novom šalicom kave kad mi je Rose prespojila poziv. – Mrtva je već neko vrijeme, rekao je Marino. Zgrabila sam svoju torbu i izjurila.

POGLAVLJE 11 KAKO MI JE REKAO MARINO, POLICIJA JE TEK TREBALA PRONAĆI NEKE susjede koji su vidjeli žrtvu preko vikenda. Prijateljica s kojom je radila pokušavala ju je nazvati u subotu i nedjelju, ali joj se nitko nije javljao. Kad se žena nije pojavila da održi predavanje ujedan sat, prijateljica je pozvala policiju. Jedan je policajac došao na mjesto zločina i otišao do stražnje strane kuće. Jedan je prozor na trećem katu bio širom otvoren. Žrtva je imala cimericu koja je, izgleda, bila izvan grada. Adresa je bila udaljena manje od kilometra i pol od centra, na rubnom dijelu Sveučilišta virginijskog Commonvvealtha, velikog kompleksa masivnih zgrada s više od dvadeset tisuća

studenata. Mnogo fakulteta koji su tvorili sveučilište bilo je smješteno u starim viktorijanskim kućama i zgradama od smeđe opeke uzduž West Maina. Ljetni je semestar trajao i ulice su bile pune studenata koji su šetali ili vozili bicikle. Zadržavali su se za malim stolovima na terasama restorana, pijuckali kavu, s knjigama nagomilanim pored laktova dok su razgovarali s prijateljima i uživali u toplom suncu prekrasnog lipanjskog poslijepodneva. Henna Yarborough imala je trideset ijednu godinu i predavala je novinarstvo na sveučilišnom Fakultetu novinarstva, rekao mi je Marino. Doselila se u grad prošle jeseni iz Sjeverne Caroline. Ništa drugo nismo znali o njoj, osim daje mrtva i to već nekoliko dana. Policajaca i novinara bilo je posvuda. Promet se odvijao sporo pored trokatnice od tamnocrvene opeke iznad čijeg je ulaza lepršala plavo-zelena ručno izrađena zastava. Prozori su bili puni bijelih i ružičastih pelargonija, a krov od sivoplavog škriljavca bio je ukrašen blijedožutim cvjetnim uzorkom u stilu Art Nouveaua. Ulica je bila tako zakrčena da sam bila prisiljena parkirati pola bloka niže, a pažnji mi nije izbjeglo ni to da su novinari bili suzdržaniji no obično. Jedva da su se i pomakli dok sam prolazila. Nisu mi gurali kamere i mikrofone u lice. Bilo je nečeg gotovo militarističkog u njihovu držanju – ukočeni, tihi, svakako puni nelagode – kao da su osjetili daje ovo još jedna. Broj pet. Pet žena poput njih samih ili njihovih žena i ljubavnica, koje su bile mučene i ubijene. Čovjek u uniformi podigao je žutu vrpcu što je zabranjivala pristup ulaznim vratima na vrhu istrošenih granitnih stuba. Ušla sam u polumračno predvorje i uspela se tri kata drvenim stubištem. Na najgornjem odmorištu našla sam zapovjednika policije, nekoliko visokih časnika, inspektora i policajaca u uniformama. I Bili je bio tamo, najbliži vratima, zagledan unutra. Pogledi su nam se na trenutak sreli; bio je blijed poput mrtvaca. Bila sam jedva svjesna njegove prisutnosti kad sam zastala na vratima i pogledala u malu spavaću sobu ispunjenu prodornim smradom raspadajućeg ljudskog mesa što nije nalik nijednom drugom mirisu na svijetu. Marino mije bio okrenut leđima. Čučao je na petama i otvarao ladice komode, a ruke su mu spretno kopale po slojevima uredno složene odjeće. Na komodi su bile raštrkane bočice parfema i losiona za tijelo, četka za kosu i komplet električnih viklera. Lijevo od nje nalazio se radni stol, a električni pisaći stroj na njemu doimao se poput otoka u moru papira i knjiga. Još knjiga bilo je na polici iznad, a bile su nagomilane i na drvenom podu. Vrata garderobe bila su odškrinuta, a svjetlo unutra ugašeno. Nije bilo sagova niti ukrasnih predmeta, na zidovima nisu visjele fotografije ili slike – kao da u spavaćoj sobi dugo vremena nitko nije živio ili kao daje njen boravak tamo bio privremen. Udaljen, s moje desne strane nalazio se krevet. Iz daljine vidjela sam samo razbacane pokrivače i rasutu tamnu, zamršenu kosu. Pazeći gdje stajem, krenula sam prema njoj. Lice joj je bilo okrenuto prema meni, i bilo je tako podliveno, tako naduto od raspadanja, da nisam znala kako je izgledala na životu, osim daje bila bijela i daje imala tamnosmeđu kosu dugu do ramena. Bila je naga i ležala je na lijevom boku, savinutih koljena i ruku na leđima, čvrsto svezanih. Činilo se da je ubojica upotrijebio trake od žaluzina, a čvorovi i način vezivanja bili su potresno poznati. Preko bokova joj je bio prebačen tamnoplavi prekrivač na takav način da je još uvijek odavao bezosjećajan, hladan prezir. Na podu ispred kreveta ležala je pidžama. Gornji dio bio je zakopčan i razrezan od ovratnika do poruba. Kratke hlače donjeg dijela izgledale su razrezane po bokovima. Marino polako prijeđe preko sobe i stane pokraj mene. Popeo se ljestvama, reče. – Kakvim ljestvama? upitam. U sobi su bila dva prozora. Onaj u koji se zagledao Marino bio je otvoren i bliži krevetu. Uz vanjski zid, objasni, nalaze se stare željezne požarne ljestve. Tako je uš'o. Prečke su hrđave. Nešto hrđe se oljuštilo i dospjelo na prozor, vjerojatno s njegovih cipela. – A tim je putem i izašao, pretpostavim naglas.

– Ne možemo bit' sigurni, al' izgleda daje. Vrata su dolje bila zaključana. Morali smo provalit'. Ali vani, doda, ponovno gledajući u prozor, pod ljestvama je visoka trava. Nema otisaka stopala. U noći s petka na subotu pljuštalo je k'o iz kabla, i to nam sigurno neće bit' ni od kakve vražje pomoći. – Postoji li ovdje klima-uređaj? Koža mi se ježila od zagušljivog zraka, vlage i vonja raspadanja u sobi. – A-a. Nema ni ventilatora. Ni jednog jedinog. On obriše rukom svoje zajapureno lice. Kosa mu je bila poput konca zalijepljena za mokro čelo, oči su mi bile podlivene krvlju i obrubljene tamnim podočnjacima. Marino je izgledao kao da tjedan dana nije legao u krevet ili promijenio odjeću. – Prozor je bio zabravljen? upitam. – Nijedan nije bio... Na licu mu se pojavi izraz iznenađenja kad smo se odjednom oboje okrenuli prema vratima. Šta dovraga... Dva kata ispod, u predvorju, neka je žena stala vrištati. Začuo se topot nogu, muški glasovi. – Van iz moje kuće! O, bože... Izlazi iz moje kuće, ti prokleti kurvin sine! vrištala je žena. Marino naglo prođe pored mene, i koraci mu stanu glasno odzvanjati drvenim stubištem. Čula sam kako je nekome nešto rekao i gotovo istog trena vriskovi prestanu. Bučni glasovi svedu se na žamor. Započela sam s vanjskim pregledom tijela. Temperatura joj je bila ista kao i u sobi, a ukočenost je već bila došla i prošla. Neposredno nakon smrti bila se ohladila i ukočila, a onda, kako se dizala temperatura zraka, tako se dizala i temperatura njenog tijela. Napokon, ukočenost je prošla, kao daje prvi šok smrti s vremenom nestao. Nisam morala mnogo odmaknuti pokrivač da bih ugledala što je ispod njega. Na trenutak sam ostala bez daha i činilo mi se da mi je srce stalo. Pažljivo položim pokrivač natrag na mjesto i počnem skidati rukavice. Nije više bilo ničeg što bih mogla učiniti ovdje. Ničega. Kad sam začula da se Marino penje uza stube, okrenem se kako bih mu rekla da se pobrine da tijelo stigne do mrtvačnice zamotano u posteljinu. Ali riječi su mi zapele u grlu. Zurila sam u nijemom zaprepaštenju. Na vratima je, pokraj Marina, stajala Abby Turnbull. Što, zaboga, Marino radi? Zar je šenuo pameću? Abby Turnbull, slavna novinarka, morski pas kraj kojeg su Ralje izgledale poput zlatne ribice. A onda sam primijetila daje bila u sandalama, odjevena u traperice i bijelu pamučnu bluzu koju nije gurnula u hlače. Nije bila našminkana. Nije nosila niti kasetofon, niti blok, samo platnenu torbu. Njene razrogačene oči bile su prikovane za krevet, a lice izobličeno od užasa. – Bože, ne! Rukom prekrije otvorena usta. – Znači, ona je, reče Marino ispod glasa. Ona priđe bliže, zureći. O bože. Henna. O, moj bože... – Ovo je bila njena soba? – Da. Da. O, bože, molim te... Marino trgne glavom, dajući znak policajcu u uniformi kojeg nisam vidjela da dođe gore i otprati Abby Turnbull van. Čula sam njihove korake na stubištu, njeno jecanje. Tiho upitam Marina: Znaš što radiš? – Hej. Ja uvijek znam šta radim. – To je ona vrištala, nastavim tupo. Urlala je na policiju? – A-a. Boltz je baš bio siš'o. Vrištala je na njega. – Boltz? Nisam mogla razmišljati. – Ne mogu reć' da je krivim, odgovori on ravnodušno. To je njena kuća. Ne mogu je krivit' šta neće da joj plazimo po cijeloj jebenoj kući i govorimo da ne može uć'...

– Boltz? upitam idiotski. Boltz joj je rekao da ne može ući? – I još par momaka. On slegne ramenima. Bit će strašno razgovarat' s njom. Kompletno je sišla s uma. Pažnja mu odluta do tijela na krevetu i nešto mu u očima zaiskri. Ova ovdje cura joj je sestra. Dnevna soba bila je ispunjena suncem i biljkama lončanicama. Nalazila se na drugom katu i bila je nedavno i skupo obnovljena. Uglačani drveni pod bio je gotovo sasvim prekriven indijskim sagom sa svjetloplavim i zelenim geometrijskim uzorcima na bijeloj podlozi, a namještaj je bio bijel i uglast, ukrašen malim jastucima pastelnih boja. Na bijelo okrečenim zidovima visjela je zavisti vrijedna zbirka apstraktnih monotipa richmondskog umjetnika Gregga Carboa. Bila je to nepraktična soba, soba koju je Abby uredila ne misleći ni na koga drugog osim na sebe, pretpostavila sam. Dojmljiva, hladna jazbina, odavala je uspjeh i nedostatak osjećaja i činila se vrlo u skladu s onim što sam oduvijek mislila o njenom tvorcu. Sklupčana u kutu bijelog kožnog kauča, Abby je nervozno pušila dugu tanku cigaretu. Nikad dosad nisam je vidjela izbliza, a bila je tako neobičnog izgleda da je ostavljala jak dojam. Oči su joj bile nepravilne, jedno nešto zelenije od drugoga, a činilo se da njene pune usne ne pripadaju istom licu kojem i istaknuti, uski nos. Imala je smeđu kosu koja joj je tek dodirivala ramena i u kojoj su se počele pojavljivati sjedine, jagodice su joj bile vrlo visoko, a oko kutova očiju i usta nazirale su se fine bore. Dugonoga i mršava, bila je mojih godina, možda nekoliko godina mlada. Zurila je u nas razrogačenih staklenih očiju preplašenog jelena. Policajac u uniformi izađe i Marino tiho zatvori vrata. – Stvarno mi je žao. Znam kako je ovo teško... započne Marino uobičajenu pjesmu. Mirno joj je objasnio važnost toga da odgovori na sva pitanja, da se sjeti svega u vezi sa svojom sestrom – njenih navika, prijatelja, njene svakodnevne rutine – što preciznije može. Abby je sjedila odrvcnjena i nije ništa rekla. Ja sjednem nasuprot njoj. – Shvatio sam da ste bila izvan grada, govorio je. – Da. Glas joj je drhtao i tresla se kao da joj je hladno. Otišla sam u petak popodne, na sastanak u New York. – Kakav sastanak? – Za knjigu. Upravo pregovaram o ugovoru za knjigu. Imala sam sastanak sa svojim agentom. Prespavala sam kod prijateljice. Mali kasetofon na niskom staklenom stoliću tiho je okretao traku. Abby je slijepo buljila u njega. – Onda, jeste bila u ikakvoj vezi sa sestrom dok ste bila u New Yorku? – Pokušala sam je nazvati sinoć da joj kažem kad mi stiže vlak. Ona duboko udahne. Kad mi se nitko nije javio bila sam zbunjena, mislim. Onda sam jednostavno pretpostavila da je nekud izašla. Nisam više pokušavala nakon što sam došla na stanicu. Željezničku stanicu. Znala sam da danas popodne ima predavanja. Uzela sam taksi. Nisam imala pojma. Tek kad sam došla ovamo i vidjela sve ove aute, policiju... – Kol'ko dugo vaša sestra živi s vama? – Prošle godine ona i njen muž su se rastali. Trebala joj je promjena, vrijeme da razmisli o svemu. Rekla sam joj da dođe ovamo. Da može živjeti sa mnom dok se ne smjesti ili dok mu se ne vrati. Bilo je to ujesen. Kasni kolovoz. Doselila se k meni prošlog kolovoza i zaposlila se na sveučilištu. – Kad ste je zadnji put vidjela? – U petak poslije podne. Glas joj se stane dizati i ostane visok. Odvezla me na kolodvor. Oči su joj se punile suzama. Marino izvuče zgužvanu maramicu iz stražnjeg džepa i pruži joj je. Jel znate kakvi su joj bili planovi za vikend?

– Posao. Rekla mi je da će ostati u kući, raditi na pripremama za predavanja. Koliko ja znam, nije imala nikakvih planova. Henna baš nije izlazila, imala je jednu ili dvije dobre prijateljice, profesorice. Imala je puno priprema, rekla mi je da će u subotu otići u kupovinu. To je sve. – A gdje je to? Koji dućan? – Nemam pojma. Nije ni važno. Znam da nije otišla. Onaj drugi policajac što je bio tu pred par minuta rekao mi je da provjerim u kuhinji. Nije otišla u dućan. Hladnjak je jednako prazan kao što je bio kad sam otišla. Mora da se to dogodilo u petak navečer. Kao i ostale. Cijeli vikend, ja sam bila u New Yorku, a ona je bila tu. Bila je tu, ovakva. Jedan trenutak nitko nije ništa rekao. Marino se ogledavao po dnevnoj sobi, a izraz njegova lica nije odavao ništa. Abby drhtavo upali cigaretu i okrene se prema meni. Znala sam što će upitati i prije nego što je izgovorila pitanje. – Je li kao i ostale? Znam da ste je pregledali. Oklijevala je, pokušavajući se smiriti. Bila je poput žestoke oluje koja tek što nije počela kad je tiho upitala: Što joj je učinio? Uhvatim se kako joj dajem jedan od onih odgovora: Ne mogu vam ništa reći dok je propisno ne pregledam. – Za boga miloga, sestra mije! uzvikne ona. Hoću znati što joj je ta životinja učinila! O, bože! Jel se mučila? Molim vas, recite mi da se nije mučila... Pustili smo je da plače, da plače dubokim, otegnutim jecajima čistog užasa. Njena ju je bol odvela daleko izvan područja gdje bi bilo koji smrtnik mogao doprijeti do nje. Sjedili smo. Marino ju je promatrao mirnim, bezizražajnim pogledom. Mrzila sam samu sebe u trenucima poput ovog; bila sam hladna i rezervirana: savršeni profesionalac kojeg ne pogađa tuđa bol. Što sam trebala reći? Naravno da se mučila! Kad gaje našla u svojoj sobi, kad je počela shvaćati što će se dogoditi, taj užas, koji je bio utoliko gori zbog onoga što je pročitala u novinama o drugim ubijenim ženama, zbog stravičnih opisa što je napisala njena vlastita sestra. I bol, njena fizička bol. – Dobro. Naravno da mi nećete reći, započne Abby brzim, isprekidanim rečenicama. Znam kako je to. Nećete mi reći. Ona mi je sestra. A vi mi nećete reći. Držite karte dobro skrivenima. Znam kako to ide. A zašto? Koliko ih taj gad mora ubiti? Šest? Deset? Pedeset? Onda će možda murja prokužiti? Marino ju je i dalje mirno promatrao. Reče: Nemojte kriviti policiju, gospođice Turnbull. Mi smo na vašoj strani, pokušavamo pomoć'... – Nego što! prekine ga ona. Vi i vaša pomoć! Baš ste bili od pomoći prošli tjedan! Gdje ste, dovraga, bili onda? – Prošli tjedan? Na šta točno mislite? – Mislim na seljačinu koja me pratila skroz od uredništva do kuće, uzvikne ona. Bio mi je za petama, išao svuda za mnom. Čak sam svratila u dućan da ga se riješim. I onda izađem nakon dvadeset minuta i opet je tu. Isti jebeni auto! Prati me! Dođem kući i odmah nazovem murju. I što oni učine? Ništa. Neki policajac navrati dva sata kasnije da vidi je li sve u redu. Ja mu dam opis, čak i brojeve tablica. Je 1' ga ikad probao pronaći? Vraga, nikad više nisam ništa čula. Što se mene tiče, ta svinja u autu je ovo učinila! Sestra mi je mrtva. Ubijena. Zato što se drotu nije dalo! Marino ju je promatrao zainteresiranih očiju. Kad se to točno dogodilo? Ona zastane, kolebajući se. U utorak, mislim. U utorak prije tjedan dana. Kasno, možda oko deset, deset i trideset navečer. Radila sam dokasno u redakciji, dovršavala članak... Doimao se zbunjenim. Uh, ispravite me ako griješim, al' mislio sam da ste bila u noćnoj smjeni, od šest popodne do dva ujutro iP tako nekako. – Tog utorka me zamijenio jedan drugi novinar. Ja sam morala doći rano, po danu, završiti nešto što su urednici htjeli imati za slijedeće izdanje. – Aha. reče Marino. Dobro, dakle, taj auto. Kad vas je počeo slijedit'?

– Teško je reći. Nisam ga, u biti, primijetila sve do nekoliko minuta nakon što sam napustila parkiralište. Možda me čekao. Možda me negdje vidio. Ne znam. Ali praktički mi se zalijepio za stražnji branik, s upaljenim dugim svjetlima. Usporila sam, nadajući se da će me preteći. I on je usporio. Onda sam ubrzala. Ista stvar. Nisam ga se mogla riješiti. Odlučila sam otići u Farm Fresh, nisam htjela da me prati do kuće. Svejedno me pratio. Mora da je prošao i vratio se, da me čekao na parkiralištu ili u nekoj obližnjoj ulici. Čekao me dok nisam izašla i odvezla se. – Sigurna ste da je to bio isti auto? – Novi Cougar, crni. Potpuno sam sigurna. Obratila sam se svojoj vezi u prometnom uredu da provjeri brojeve tablica, kad se murjaku nije dalo. Auto je unajmljen. Imam adresu agencije i brojeve tablica od auta, ako vas zanima. – Aha, zanima me. reče Marino. Ona stane kopati po svojoj torbi i pronađe presavinut komadić papira za poruke. Ruka joj se tresla dok mu gaje pružala. On ga pogleda i gurne u džep. I or.da? Auto vas je pratio. Pratio vas je sve do kuće? – Nisam imala izbora. Nisam se mogla okolo vozikati cijelu noć. Nisam mogla ništa pod milim bogom. Vidio je gdje stanujem. Ušla sam i otišla pravo do telefona. Pretpostavljam da je prošao pokraj kuće i produžio. Kad sam pogledala kroz prozor nisam ga nigdje vidjela. – 'Ste ikad prije vidjela taj auto? – Ne znam. Viđala sam crne Cougare. Ali ne znam jesam li ikad prije vidjela baš taj auto. – Uspjeli ste vidjeti vozača? – Bilo je premračno i bio je iza mene. Ali sigurno je da je u autu bila samo jedna osoba. On, vozač. – On? Sigurna ste u to? – Sve što sam vidjela bio je veliki obris, netko kratke kose, dobro? Naravno da je bio on. Bilo je grozno. Sjedio je ukočeno, buljeći mi ravno u potiljak. Samo taj obris kako bulji. Odmah na braniku. Ispričala sam Henni. Rekla sam joj za to. Rekla sam joj da bude oprezna, da pazi na crni Cougar i ako vidi takav auto u blizini kuće da okrene 911. Znala je što se događa u gradu. Ta ubojstva. Razgovarale smo o tome. Bože dragi! Ne mogu vjerovati! Znala je! Rekla sam joj da ne ostavlja prozor nezabravljenim! Da bude oprezna! – Znači bilo joj je normalno da ne zabravi prozor iF dva, da ih možda ostavi otvorenima. Abby kimne glavom i obriše oči. Uvijek je spavala kod otvorenih prozora. Ponekad je tu vruće. Spremala sam se nabaviti klima-uređaje, postaviti ih u srpnju. I ja sam se tek bila doselila, baš prije nego što je ona došla. U kolovozu. Ali trebalo je toliko toga napraviti, a jesen i zima nisu bile tako daleko. O, bože. Rekla sam joj tisuću puta. Uvijek je bila u nekom svom svijetu. Jednostavno zaboravljiva. Nisam je mogla natjerati da se navikne. Isto kao što je nikada nisam mogla naučiti da se veže u autu. Ona je moja mala sestra. Nikad nije voljela da joj zapovijedam. Sve bi joj ušlo kroz jedno uho, a izašlo kroz drugo, kao da uopće nije ni čula. Pričala bih joj. Pričala bih joj o stvarima koje se događaju, o zločinima. Ne samo o ubojstvima, nego i o silovanjima, o pljačkama, o svemu. A ona bi postala nestrpljiva. Nije željela slušati. Rekla bi: O, Abby, ti vidiš samo one užasne stvari. Zar ne možemo pričati o nečem drugom? Imam pištolj. Rekla sam joj da ga drži pokraj kreveta kad me nema. Ali ona ga nije htjela ni dotaći. Nema šanse. Ponudila sam se da je naučim pucati, da nabavim jedan za nju. Ali ne. Nema šanse! I sad ovo! Mrtva je! O, bože! I sve ovo što bih vam trebala reći o njoj, o njenim navikama i svemu, sve to nema veze! – Ima veze. Sve je važno... – Ništa od toga nije važno jer znam da nije htio nju! Nije čak ni znao za nju! Htio je mene! Tišina. – Zašto to mislite? Marino mirno upita.

– Ako je ono u crnom autu bio on, onda znam da je htio mene. Bez obzira na to tko je on, ja sam ta koja piše o njemu. Vidio je moje ime iznad novinskih članaka. Zna tko sam. – Možda. – Mene! Htio je mene! – Možda ste stvarno vi bila meta, reče Marino staloženo. Al' ne možemo bit' sigurni u to, gospođice Turnbull. Evo ja, ja moram razmotrit' sve mogućnosti, kao, možda je negdje vidio vašu sestru, možda kod faksa il' u restoranu, u dućanu. Možda nije znao da živi s nekim, pogotovo ako ju je pratio dok ste vi bila na poslu – ako ju je pratio navečer i vidio je da ulazi dok vi niste bila kod kuće, to hoću reći. Možda nije im'o pojma da ste vi njena sestra. Jel negdje često zalazila, u kakav restoran, birc, bilo gdje? Ponovno brišući oči ona se pokuša sjetiti. Ima jedna prodavaonica delikatesa na Fergusonu, u blizini faksa. Fakulteta novinarstva. Tamo je ručala jednom ili dva puta tjedno. Nije zalazila u birceve. Tu i tamo jele bismo vani, 'Kod Anđele' na Southsideu, ali u tim smo prilikama uvijek bile zajedno – nije bila sama. Možda je odlazila na druga mjesta, mislim, u dućane. Ne znam. Ne znam baš sve što je radila svake minute, svaki dan. – Rekla ste da se doselila prošlog kolovoza. Jel ikad otišla, kao, na vikend, na izlete i takve stvari? – Zašto? Bila je zbunjena. Mislite daju je netko slijedio, netko tko nije iz grada? – Hoću samo ustanovit' kad je bila tu, a kad nije. Ona drhtavo reče: Prošlog četvrtka je otišla natrag u Chapel Hill naći se s mužem i provesti neko vrijeme s prijateljicom. Nije je bilo veći dio tjedna, vratila se u srijedu. Danas su počela predavanja, prvi dan predavanja u ljetnom semestru. – A on, jel ikad dolazio ovamo, njen muž? – Ne, odgovori ona klonulo. – Jel se događalo daje bio grub s njom, daje nasilan... – Ne! prasne ona. Nije joj Jeff to učinio! Oboje su htjeli sporazuman razvod! Među njima nije bilo netrpeljivosti! Svinja koja je ovo učinila je ista ona svinja koja je to već radila! Marino se zagleda u kasetofon na stoliću. Sićušno crveno svjetlo je žmirkalo. Pretražio je džepove sakoa i izgledao razdraženo. Moram nakratko skočit' van do auta. Abby i ja ostale smo same u svijetlom, bijelom dnevnom boravku. Zavladala je duga, neugodna tišina prije no što me pogledala. Oči su joj bile crvene, a lice otečeno. Jadno i s gorčinom, obratila mi se: Koliko puta sam htjela razgovarati s vama. I sad – eto. Ovo. Vjerojatno vam je potajno drago. Znam što mislite o meni. Vjerojatno mislite kako sam to zaslužila. Dobiti svoj dio onoga što osjećaju ljudi o kojima pišem. Poetska pravda. Ta me primjedba pogodi do kostiju. Rekla sam suosjećajno: Abby, niste to zaslužili. Nikad ovo ne bih poželjela ni vama ni bilo kome. Zagledana u svoje čvrsto stisnute ruke, bolno je nastavila: Molim vas, pazite na nju. Molim vas. Na moju sestru. O, bože. Molim vas, pazite na Hennu... – Obećajem vam da ću paziti na nju... – Ne možete ga pustiti da se izvuče! Ne možete! Nisam znala što reći. Podigla je pogled prema meni, i zaprepasti me užas u njenim očima. Više ništa ne razumijem. Ne razumijem što se događa. Sve ovo što čujem. I onda se ovo dogodi. Pokušala sam. Pokušala sam saznati, pokušala sam doznati od vas. A sad ovo. Ne znam više tko smo mi, a tko su oni! Tiho sam rekla: Mislim da ne razumijem, Abby. Što ste pokušali doznati od mene? Pričala je jako brzo. One večeri. Ranije ovog tjedna. Pokušala sam razgovarati s vama o tome. Ali on je bio tamo... Prisjećala sam se. Tupo je upitam: Koje večeri?

Izgledala je zbunjena, kao da se nije mogla sjetiti. U srijedu, reče. U srijedu navečer. – Dovezli ste se do moje kuće kasno te večeri i onda se na brzinu odvezli? Zašto? Zamuckivala je: Imali ste... imali ste društvo. Bili. Sjetila sam se da smo stajali obasjani svjetlošću s trijema. Moglo nas se dobro vidjeti, a njegov je automobil bio parkiran na mom prilazu. To je bila ona. Abby je bila ta koja se te večeri dovezla i vidjela me s Billom, ali to nije objašnjavalo njenu reakciju. Zašto ju je uhvatila panika? Izgledalo je kao da se radi o prestrašenom nagonskom refleksu kad je ugasila svjetla i jurnula autom unazad. Govorila je: Ove istrage. Čula sam svašta. Priče. Da murjaci ne smiju razgovarati s vama. Da nitko ne smije razgovarati s vama. Daje nešto sjebano i da se zato svi pozivi prebacuju Amburgeyu. Morala sam pitati vas! A sad pričaju da ste zeznuli sa serogolijom kod one liječnice... u slučaju Lori Petersen. Da je cijela istraga sjebana zbog vašeg ureda i da nije bilo toga, da bi murja do sada već uhvatila ubojicu... Bila je ljuta i nesigurna, divlje zureći u mene. Moram znati je li to istina. Moram! Moram znati što će se dogoditi s mojom sestrom! Kako je znala za pogrešno označeni KOMAD? Betty joj sigurno ne bi rekla. Ali Betty je završila sa svojim serološkim testovima na stakalcima, a kopije – sve kopije svih laboratorijskih izvješća – slale su se ravno Amburgeyu. Je li on rekao Abby? Je li joj rekao netko iz njegovog ureda? Je li rekao Tanneru? Je li rekao Billu? – Gdje ste to čuli? – Ja svašta čujem. Glas joj je drhtao. Pogledala sam njeno jadno lice, njeno bolom i užasom shrvano tijelo. Abby, rekla sam vrlo mirno, ne sumnjam u to da čujete svašta. Isto tako ne sumnjam u to da puno toga što čujete nije istina. Ili da su, ako negdje i postoji zrno istine, tumačenja pogrešna, i možda se ponekad zapitate zašto bi vam netko rekao takvo što i koji je pravi motiv te osobe. Ona skrene pogled. Samo želim znati je li to istina, to što sam čula. Je li vaš ured u nevolji. Nisam mogla smisliti kako da odgovorim. – Ionako ću saznati, to vam mogu odmah reći. Nemojte me potcjenjivati, doktorice Scarpetta. Drotovi su dobrano zeznuli stvar. Nemojte misliti da ne znam. Zeznuli su sa mnom kad me ona seljačina pratila do kuće. A sjebali su i s Lori Petersen kad je okrenula 911, pa se nitko nije pojavio sve do skoro sat kasnije. Kad je već bila mrtva! Moje je iznenađenje bilo očito. – Kad to izađe na vidjelo, nastavila je, očiju sjajnih od suza, od bijesa, ovaj će grad prokleti dan kad sam se rodila! Netko će platiti! Pobrinut ću se za to da određeni ljudi plate za to, a znate zašto? Tupo sam buljila u nju. – Zato što nikog tko je iole važan uopće ne jebe to što žene ubijaju i siluju! Isti gadovi koji rade na slučajevima odlaze u grad i gledaju filmove o ženama koje su silovane, zadavljene, zaklane. Njima je to seksi. Vole to gledati u časopisima. Maštaju. Vjerojatno svršavaju gledajući fotografije s mjesta zločina. Drotovi. Šale se na njihov račun. Ja to čujem. Čujem ih kako se smiju na mjestima zločina, čujem ih kako se smiju na hitnoj! – Ne misle to oni baš tako. Usta su mi bila suha. To je jedan od načina na koji se oni hvataju ukoštac s time. Koraci su se penjali stubištem. Krišom pogledavajući prema vratima, ona posegne u torbu i nespretno izvuče posjetnicu na kojoj našvrlja broj telefona. Molim vas. Ako mi budete mogli išta reći nakon što – nakon što završite... Ona duboko udahne. Hoćete me nazvati? Dodala mi je posjetnicu. Na njoj je broj mog bipera. Ne znam gdje ću biti. Ne u ovoj kući. Barem neko vrijeme. Možda nikad više. Marino se vratio.

Abbyne se oči bijesno zagledaju u njega. Znam što ćete me pitati, reče ona kad je zatvorio vrata. I odgovor je ne. U Henninu životu nije bilo muškaraca, nikoga tu u Richmondu. Nije se ni sa kim viđala, ni sa kim nije spavala. Bez riječi, on ubaci novu vrpcu i stisne dugme za snimanje. Onda polako podigne pogled prema njoj. A vi, gospođice Turnbull? Dah joj zastane u grlu. Promuca: Ja imam blisku vezu, bliska sam s nekim u New Yorku. Ovdje nemam nikoga. Samo mnogo poslovnih poznanstava. – Razumijem. A koja je točno vaša definicija poslovnog poznanstva? – Kako to mislite? Oči joj se rašire od straha. Na trenutak se doimao zamišljenim, a onda nehajno reče: Ono što sam se pit'o je da F ste svjesna toga da vas ta 'seljačina' koja vas je pratila do kuće neku večer, u stvari, promatra sad već nekol'ko tjedana. Onaj tip u crnom Cougaru. E, pa, on je drot. U civilu, iz Odjela za narkotike. Zurila je u njega s nevjericom. – Vidite, nastavi Marino lakonski: Zato se ni'ko nije jako uzruj'o kad ste podnijeli prijavu, gospođice Turnbull. U stvari, izbrišite ovo. Mene bi uzrujalo, da sam onda znao za to – jer bi tip treb'o bit' bolji od tog. Ako vas prati, onda vi to ne smijete znati, to hoću reć'. Svakog je trenutka postajao sve bezobrazniji, njegove su riječi počele ubadati. – Al ovaj dotični drot ne voli vas baš bogzna kako. U stvari, kad sam maloprije otiš'o u auto pozv'o sam ga preko radija i dobio od njega pravu povjerljivu informaciju. Priznaje da vas je namjerno izluđivao, da se malo zanio kad vas je te noći pratio. – Što je ovo? uzvikne ona u panici. Mučio me zato što sam novinarka? – Pa, razlog je nešto osobnije prirode, gospođice Turnbull. Marino ležerno zapali cigaretu. Sjećate se kad ste pred par godina napravila ono veliko otkriće o jednom murjaku iz Narkotika koji je zaglibio u šverc i post'o ovisan o koki? Sigurno se sjećate. Završio je tako što je pojeo svoj službeni pištolj, prosuo si jebeni mozak. Mora da se tog sjećate čisto k'o suza. E, pa taj dotični murjak iz Narkotika bio je partner ovog tipa koji vas je pratio. Mislio sam da će ga zanimanje za vas motivirat' da dobro obavi posao. Izgleda da je malo preš'o granicu... – Vi! poviče ona ne vjerujući. Vi ste mu rekli da me prati? Zašto? – Reći ću vam. Budući da se čini da je moj prijatelj prerevno odigr'o svoju ulogu, zastor se diže. Ionako bi vi na kraju saznala daje drot. Mogu baš i spustit' karte na stol, odmah tu, pred doktoricom, budući da se to, na neki način, tiče i nje. Abby me grozničavo pogleda. Marino se nije žurio stresti pepeo. Povukao je još jedan dim i rekao: Evo, baš se tako dogodilo da je Ured sudskog patologa trenutno u velikoj frci zbog tog šta podaci navodno cure u tisak, šta bi, u stvari značilo, da cure do vas, gospođice Turnbull. Ne'ko provaljuje u doktoričin kompjutor. Amburgey maltretira doktoricu, ovdje, i pravi puno problema i puno optužbi. A ja, ja imam drukčije mišljenje. Ja mislim da to šta podaci cure nema nikakve veze s kompjutorom. Ja mislim da ne'ko provaljuje u kompjutor zato da bi izgledalo kao da informacije dolaze od tamo, tako da prikrije činjenicu da je jedina baza podataka u koju je provaljeno ona među ušima Billa Boltza. – To je ludost! Marino je pušio pogleda prikovanog za nju. Uživao je gledajući je kako se izvlači. – Ja nemam apsolutno nikakve veze ni sa kakvom provalom u kompjutor! prasnula je. Čak i da znam kako to izvesti, ne bih to nikada, nikada učinila! Ja ovo ne mogu vjerovati! Sestra mi je mrtva... Isuse Kriste... Oči su joj bile divlje i pune suza. O, bože! Kakve veze išta od ovoga ima s Hennom? Marino hladno reče: Ja sam doš'o do toga da više nemam pojma kakve veze ima bilo tko ili bilo šta s bilo čim. AP znam da neke stvari koje ste objavila nisu baš svima poznate. Ne'ko 'ko

je upućen je propjev'o, i to vama. Ne'ko pokušava sjebat' istragu iza kulisa. Znatiželjan sam zašto bi to bilo 'ko radio osim ako nešto skriva ili ako može imat' koristi od toga. – Ne znam na što ciljate... – Vidite, prekine je on, ja samo mislim daje malo čudno da ste prije otprilike dva tjedna radila veliku reportažu o Boltzu, članak tipa dan-u-životu-tog-i-tog. Veliki prikaz omiljenog zlatnog dječaka u gradu. Vas dvoje ste proveli cijeli dan skupa, točno? I baš se potrefilo da sam i ja bio vani te noći i da sam vas vidio kako, oko deset sati, odlazite iz restorana 'Franco's'. Murjaci su radoznali, pogotovo kad nemamo pametnijeg posla, znate, kad je vani mirno. I baš se dogodilo da sam se tako vuk'o za vama... – Prestanite, prošapće ona vrteći glavom. Prestanite! Nije se obazirao. Boltz vas nije ostavio kod uredništva. Vidite, on vas vozi do kuće i kad sam seja provoz'o onuda par sati kasnije -pogodak! Otmjeni bijeli Audi je još tamo, a sva su svjetla na kući ugašena. Nikad se ne zna. I odmah poslije toga sve se ove masne sitnice počinju pojavljivat' u vašim člancima. Pretpostavljam da je to vaša definicija poslovnog poznanstva. Abby se tresla cijelim tijelom, lica zagnjurenog u dlanove. Nisam je mogla pogledati. Nisam mogla pogledati Marina. Bila sam tako izbačena iz ravnoteže da sam bila jedva svjesna te – te ničim izazvane grubosti da joj nabacuje sve ovo sada, nakon svega što se dogodilo. – Nisam spavala s njim. Glas joj je tako drhtao da je jedva govorila. Nisam. Nisam htjela. On... on me iskoristio. – Aha. otpuhne Marino. Ona podigne pogled i nakratko zatvori oči. Bila sam s njim čitav dan. Zadnji sastanak na kojem smo bili završio je tek u sedam navečer. Ponudila sam mu večeru, rekla sam da će mu novine platiti večeru. Otišli smo u 'Franco's'. Popila sam čašu vina, to je bilo sve. Jednu čašu. I onda mi je pozlilo, nevjerojatno mi je pozlilo. Jedva se mogu sjetiti kako smo otišli iz restorana. Zadnje čega se sjećam je da sam ušla u njegov auto. Da me uhvatio za ruku i rekao nešto u stilu kako to još nikad nije učinio s policijskom novinarkom. Što se te noći dogodilo, ne sjećam se. Probudila sam se rano sljedećeg jutra. On je bio tamo... – Šta me podsjetilo. Marino ugasi cigaretu. Gdje je bila vaša sestra cijelo to vrijeme? – Ovdje. Bila je u svojoj sobi, pretpostavljam. Ne sjećam se. Nije ni važno. Mi smo bili dolje. U dnevnoj sobi. Na kauču, na podu, ne sjećam se – nisam sigurna daje uopće znala! Na licu mu se nazirao izraz gađenja. Ona histerično nastavi: Nisam mogla vjerovati. Bila sam užasnuta, bilo mi je zlo kao da sam bila otrovana. Sve što mi pada na pamet je da mi je, kad sam negdje tokom večere otišla u toalet, stavio nešto u piće. Tko bi mi vjerovao da sam nazvala i rekla da me pravni zastupnik Commonvvealtha... daje učinio takvo što? Nitko! Nitko mi ne bi vjerovao! – Tu ste u pravu, umiješa se Marino. Hej, tip dobro izgleda. Ne mora ženi šutnuti drogu u piće da je natjera da mu se poda. Abby vrisne: On je smeće! Napravio je to vjerojatno tisuću puta i izvukao se! Prijetio mi je, rekao mi je da će me pretvoriti u drolju ako zucnem i jednu jedinu riječ, da će me uništiti! – I onda? upita Marino. Onda se osjetio krivim pa vam je počeo pri bavi jat' podatke? – Ne! Nemam ništa s tim gadom! Da mu se približim na tri metra bojala bih se da mu ne prospem prokleti mozak! Nijedna moja informacija nije došla od njega! To nije moglo biti istina. To što je Abby govorila. Nije moglo biti istina. Pokušavala sam otjerati njene riječi. Bile su užasne, ali su se uklapale, usprkos mom unutarnjem poricanju. Zacijelo je odmah prepoznala Billov bijeli Audi. Zato se uspaničarila kad gaje vidjela parkiranog na mom prilazu. Maloprije je našla Billa u svojoj kući i počela urlati da ode jer joj je odvratan i sam pogled na njega.

Bill me upozorio daje spremna na sve, daje osvetoljubiva, prevrtljiva i opasna. Zašto mi je to rekao? Koji je bio pravi razlog? Je li postavljao temelje za svoju vlastitu obranu u slučaju da ga Abby ikada optuži? Lagao mi je. Nije odbio njeno takozvano nabacivanje kad ju je dovezao kući nakon razgovora za novine. Auto mu je još bio parkiran pred njenom kućom rano sljedećeg jutra... Pred očima su mi bljeskale slike onog našeg susreta ranije, kad smo Bili i ja bili sami na kauču u mojoj dnevnoj sobi. Smučilo mi se pri pomisli na njegovu iznenadnu agresivnost, na sirovu životinjsku silu koju sam pripisala viskiju. Je li to bila njegova mračna strana? Je li istina bila da zadovoljstvo pronalazi samo u nadjačavanju? U uzimanju? Bio je ovdje, u ovoj kući, na mjestu zločina kad sam došla. Nije ni čudo što se tako brzo odazvao. Njegovo zanimanje nije bilo samo profesionalno. Nije samo obavljao svoju dužnost. Zacijelo je prepoznao Abbynu adresu. Vjerojatno je znao o čijoj se kući radi prije bilo koga drugog. Htio je vidjeti, uvjeriti se. Možda se čak i nadao da je Abby žrtva. Onda se nikada više ne bi morao brinuti da će doći ovaj trenutak, da će ona progovoriti. Sjedeći nepomično, prisilila sam se da mi se lice pretvori u kamen. Nisam smjela pokazati. Tu bolnu nevjericu. Tu skrhanost. O, bože, ne daj da se vidi. U nekoj drugoj sobi zazvoni telefon. Zvonio je i zvonio, a nitko se nije javljao. Stubištem su se uspinjali koraci, začuo se prigušeni zvuk udaranja metala o drvo i buka nerazumljivih radio smetnji. Bolničari su donosili nosila na treći kat. Abby je petljala oko cigarete, a onda iznenada i cigaretu i upaljenu šibicu baci u pepeljaru. – Ako je istina da ste me dali pratiti – spustila je glas, a sobu ispuni njen prezir – i ako vam je razlog bio vidjeti sastajem li se s njim, spavam li s njim kako bih dobila podatke, onda biste trebali znati da govorim istinu. Nakon onoga što se dogodilo te noći nisam se ni približila tom kurvinom sinu. Marino nije rekao ni riječi. Tišina je bila njegov odgovor. Abby odonda nije bila s Billom. Kasnije, dok su bolničari odnosili nosila, Abby se naslonila na dovratak držeći se za njega tako da su joj zglobovi pobijeljeli. Promatrala je bijeli obris tijela svoje sestre kako prolazi, buljila za ljudima koji su odlazili, a lice joj je bilo blijeda maska neizmjerne tuge. Uhvatila sam je za ruku s neizrečenim suosjećanjem i izašla slijedeći ono što je upravo neshvatljivo izgubila. Vonj je i dalje lebdio na stubištu, i kad sam zakoračila u blještavilo sunca na ulici, na trenutak sam ostala zaslijepljena.

POGLAVLJE 12 KOŽA HENNE YARBOROUGH, MOKRA OD PONOVUENIH ISPIRANJA, blistala je pod stropnim svjetlom poput bijelog mramora. Bila sam u mrtvačnici sama s njom, šivajući zadnjih nekoliko centimetara reza u obliku ipsilona što se protezao od njenog pubisa do prsne kosti i onda se račvao preko njenih prsiju. Wingo joj se pobrinuo za glavu prije no što je otišao kući. Gornji dio lubanje bio je točno na svom mjestu, rez na stražnjem dijelu vlasišta uredno zašiven i potpuno prekriven kosom, ali trag omče oko njenog vrata bio je nalik na užarenu ogrlicu. Lice joj je bilo podbuhlo i grimizno, i ni moj trud, ni trud pogrebnog društva neće to nikada moći promijeniti. U otvorenom prolazu grubo se oglasi zujanje zvona. Bacim pogled na sat. Bilo je nekoliko minuta iza devet navečer.

Presjekavši konac skalpelom, pokrila sam je plahtom i skinula rukavice. Dok sam prebacivala tijelo na kolica i stala ga gurati prema hladnjaku, začula sam Freda, čuvara, kako nešto govori nekome dolje u dnu hodnika. Kad sam izašla i zatvorila za sobom velika čelična vrata, Marino je bio naslonjen na stol u mrtvačnici i pušio. Promatrao me u tišini dok sam skupljala dokazni materijal i epruvete s krvlju i počela ih parafirati. – 'Si našla bilo šta šta bi ja treb'o znat'? – Uzrok smrti je asfiksija izazvana davljenjem koje je izazvano omčom oko njenog vrata, rekla sam mehanički. – Šta je s tragovima? On otrese pepeo na pod. – Nekoliko vlakana... – Dobro, prekine me on, imam ja par stvari. – Dobro, rekla sam istim tonom, ja bih se htjela izgubiti odavde. – Važi, doktorice. Baš sam to htio reć. Evo ja, ja bi se iš'o provozat. Zastala sam s onim što sam radila i zagledala se u njega. Kosa mu je bila vlažna i zalijepljena za tjeme, kravata olabavljena, a košulja kratkih rukava bila mu je na leđima jako zgužvana, kao da je dugo sjedio u automobilu. Pod lijevim pazuhom bila mu je opasana ramena futrola i unutra se nalazio njegov pištolj dugačke cijevi. Pod oštrim stropnim svjetlom izgledao je gotovo prijeteći, s očima uvučenim duboko u sjenu i s mišićima na vilici koji su poigravali. – Mislim da i ti moraš sa mnom, dodao je ravnodušno. Zato ću jednostavno pričekat' da se presvučeš i nazoveš doma. Nazoveš doma? Kako je znao da mi je kod kuće netko koga moram nazvati? Nikad mu nisam spomenula svoju nećakinju. Nikada nisam spomenula Berthu. Ako se mene pitalo, Marina se nije ticalo da uopće imam nekakav prokleti dom. Zaustila sam mu reći kako mi nije ni na kraj pameti da se idem provozati s njim bilo kuda, kad mi njegov krut pogled zaledi riječi na usnama. – U redu, promrmljam. U redu. I dalje je pušio naslonjen na stol kad sam se zaputila u garderobu. Umivši se, skinula sam kutu i ponovno obukla suknju i bluzu. Bila sam tako rastresena da sam otvorila ormarić i posegnula za laboratorijskim ogrtačem prije no što sam shvatila što radim. Nije mi trebao ogrtač. Torbica, aktovka i jakna od kostima bili su mi gore u uredu. Nekako sam uspjela pokupiti sve te stvari i krenuti za Marinom do njegovog auta. Otvorila sam suvozačeva vrata, ali se svjetlo u autu nije upalilo. Uvukavši se unutra, potražila sam pojas i otresla mrvice i zgužvanu papirnatu salvetu sa sjedišta. Izašao je s parkirališta bez da mi je rekao ijednu riječ. Svjetlo kontrolne lampice žmirkalo je od kanala do kanala kako su dispečeri prebacivali pozive koji, činilo se, Marina uopće nisu zanimali, a koje ja često nisam razumjela. Murjaci su mumljali u mikrofon. Neki su zvučali kao da ga jedu. – Tri-četre's-pet, primljeno, jedan-šezdes'-devet na kanalu tri. – Jedan-šezdes'-devet, prebacujem. – 'Si slobodan? – Sad sam deset-deset. Deset-sedamnaest ni sekunde. Sa sumnjivcem. – Pozovi kad budeš deset-dvajs-četri. – Primljeno. – Četri-pedest'-jedan. – Čet'ri-pedest'-jedan iks. – Deset-dvadeset-osam na Adam Ida Lincoln jedan-sedam-nula...

Pozivi utihnu i sirene stanu šumiti poput bastipke na električnim orguljama. Marino je vozio u tišini, prolazeći centrom grada gdje su pročelja dućana bila zakračunata željeznim zavjesama koje se spuštaju na kraju dana. Crveni i zeleni neonski natpisi u izlozima napadno su reklamirali zalagaonice, postolarske radnje i jeftine restorane. Sheraton i Marriott bili su osvijetljeni poput brodova, ali ispred je bilo vrlo malo automobila ili pješaka, samo zasjenjene skupine peripatetičara iz državnih stambenih zgrada, koji su se zadržavali na uglovima. Njihove bjeloočnice pratile su nas dok smo prolazili. Tek sam nekoliko minuta kasnije shvatila kamo idemo. Na Winchester Placeu sasvim smo usporili ispred broja 498, adrese Abby Turnbull. Kuća od smeđe opeke bila je samo crni obris, a zastava tek sjena koja se mlohavo micala iznad ulaza. Ispred nije bilo auta. Abby nije bila kod kuće. Pitala sam se gdje se sad smjestila. Marino polako skrene s ceste i uđe u usku uličicu između Abbyne i susjedne kuće. Auto se tresao slijedeći tragove guma, a svjetla poskakivala obasjavajući tamne opeke zidova zgrada i prelazeći preko kanti za smeće lancima pričvršćenih za stupove, preko razbijenih boca i drugog otpada. Kad smo prošli otprilike pet metara ove klaustrofobične uličice, Marino zaustavi auto i ugasi motor i svjetla. Odmah s naše lijeve strane bilo je stražnje dvorište Abby ne kuće, uska travnata površina ograđena stupićima povezanim lancima s upozorenjem svijetu da se čuva psa koji nije postojao. Marino je kroz prozor automobila gurnuo ručnu svjetiljku, a trak svjetlosti lizao je hrđavo požarno stubište što se uzdizalo uz stražnji dio kuće. Svi su prozori bili zatvoreni, a stakla su se ljeskala u mraku. Sjedište zaškripi kad je svjetlom stao šarati po praznom dvorištu. – 'Ajde, reče on. Čekam da vidim jel misliš isto šta i ja. Izgovorila sam ono što je bilo očigledno. Natpis. Natpis na ogradi. Daje ubojica mislio kako Abby ima psa, to bi ga omelo. Nijedna od njegovih žrtava nije imala psa. Da jesu, te bi žene vjerojatno još uvijek bile žive. – Pogodak! – A mislim, nastavim ja, da ti zaključuješ kako je ubojica zacijelo znao da taj natpis ne znači ništa, da Abby – ili Henna – nema psa. A kako je to mogao znati? – Točno. Kako je to mog'o znat', ponovi Marino polako, osim ako nije im'o razloga da zna? Nisam ništa rekla. On stisne upaljač u autu. Kao, na primjer, ako je već ranije bio u kući. – Ne bih baš rekla... – Prestani se pravit' luda, doktorice, reče on tiho. I ja izvadim cigarete, a ruke su mi se tresle. – Ja to vidim. Mislim da i ti to vidiš. Neki tip koji je već bio u kući Abby Turnbull. Ne zna da joj je tu sestra, al' zna da nema nikakvog jebenog psa. A dotična gospodična Turnbull nije mu baš ne znam kako draga, jer ona zna nešto šta on, jebi ga, ne bi htio da i'ko na ovom svijetu sazna. On zastane. Osjetila sam da me pogledao, ali sam odbijala uzvratiti pogled ili bilo što reći. – Vidiš, već je dobio šta je htio od nje, točno? A možda si nije mog'o pomoć' kad ju je povalio jer ima u sebi neki nagon, nešto nastrano, da tako kažem. Zabrinut je. Zabrinut je da će ona progovorit'. Sranje. Ona je prokleta novinarka. Plaćena je da ispriča nečije prljave tajne. Izać' će na vidjelo, to šta je napravio. Baci još jedan pogled prema meni, ali ja sam ostala nijema. – I šta radi? Odluči je koknut' i prikazat' to k'o i ostale. Mali je problemčić to šta ne zna za Hennu. Ne zna, vidiš, ni gdje je Abbyna spavaća soba, jer kad je prije bio u kući nije dospio dalje od dnevnog boravka. I tako je uš'o u krivu sobu – Henninu sobu – kad je provalio unutra prošlog petka navečer. Zašto? Zato šta je jedino u njoj gorilo svjetlo, jer je Abby bila izvan grada. E, sad je kasno. Već je odlučio. Mora to provesti do kraja. Ubija je...

– Nije to mogao učiniti. Pokušavala sam spriječiti podrhtavanje vlastitog glasa. Boltz ne bi nikada učinio tako nešto. Nije on ubojica, zaboga. Tišina. Onda Marino polako upravi pogled prema meni i otrese pepeo. Zanimljivo. Ja nisam spomenuo ime. Al' kad ti već jesi, možda bi morali porazgovarat' o tome, ući malo dublje u cijelu tu stvar. Ponovno sam utihla. Stezalo me u grudima i osjećala sam kako mi grlo otiče. Odbijala sam plakati. Prokletstvo! Nisam si mogla dozvoliti da me Marino vidi kako plačem! – Slušaj, doktorice, reče on glasom zamjetno smirenijim nego prije, nije da te hoću zajebavat', dobro? Mislim, šta ti radiš u privatnom životu mene se ne tiče, točno? Oboje ste odrasli ljudi, bez obaveza, uzajamno pristali da si radite što vas volja. Al' ja znam za to. Vidio sam njegov auto pred tvojom kućom... – Pred mojom kućom? upitam zapanjeno. Što si... – Hej. Mene ima po čitavom jebenom gradu. Ti živiš u gradu, točno? Poznam tvoj službeni auto. Jebi ga, znam tvoju adresu i poznam njegov bijeli Audi. Znam da kad sam ga ono neko'lko puta vid'o pred tvojom kućom u prošlih par mjeseci, nije bio tamo zato da ti da iskaz... – Točno. Možda nije. A to se tebe uopće ne tiče. – E, tiče me se. On baci opušak cigarete kroz prozor i zapali novu. Tiče me se zbog onog šta je napravio gospođici Turnbull. Zato me zanima šta je još radio. – Hennin je slučaj potpuno jednak ostalima, rekla sam mu hladno. Uopće ne sumnjam da ju je ubio isti čovjek. – Šta je s brisovima? – Betty će se pobrinuti za njih sutra ujutro, prva stvar. Ne znam... – E, poštedit' ću te truda, doktorice. Boltz je nelučitelj. Mislim da i ti to znaš, da to znaš već mjesecima. – U gradu ima na tisuće ljudi koji su nelučitelji. Što se mene tiče, i ti bi mogao biti. – Aha, reče on kratko. Možda bi mog'o bit' što se tebe tiče. Al' činjenica je da ne znaš. 1 činjenica je da znaš za Boltza. Kad si obavljala obdukciju njegove žene prošle godine, napravila si joj KOMAD i našla spermu, spermu njenog muža. Stoji crno na bijelom u prokletom laboratorijskom izvješću da je tip s kojim je spavala prije nego šta se ubila, nelučitelj. Kvragu, čak se i ja tog sjećam. Ja sam bio na mjestu nesreće, sjećaš se? Nisam odgovorila. – Nisam namjerav'o ništa odbacit' kad sam prvi put uš'o u tu spavaću sobu i naš'o je u njenoj slatkoj maloj spavaćici, s velikom rupom u grudima. Evo ja, ja uvijek prvo pomislim na ubojstvo. Samoubojstvo mi je zadnje na popisu, zato što, ako prvo ne pomisliš na ubojstvo, poslije je malo kasno. Jedina jebena greška koju sam onda napravio je šta nisam uzeo Boltzove uzorke. Samoubojstvo se činilo tako očigledno kad si obavila obdukciju da sam označio slučaj kao izrazito čist. Možda nisam treb'o. Onda sam im'o dobar razlog da mu uzmem krv, da se uvjerim daje sperma u njoj stvarno njegova. On je rek'o da je, da su spavali pred jutro te noći. Pustio sam to na tome. Nisam od njega dobio ništa. A sad ne mogu ni pitat'. Nemam opravdane sumnje. – Morao bi dobiti više od krvi, rekla sam idiotski. Ako je A negativan ili B negativan u Lewisovu sustavu krvnih grupa, onda ne možeš zaključiti je li nelučitelj – morao bi uzeti slinu... – Je, znam uzeti uzorke od osumnjičenog, dobro? Nema veze. Znamo šta je, je l'da? Nisam ništa rekla. – Znamo daje tip koji koka ove žene nelučitelj. I znamo da Boltz pozna detalje tih zločina, da ih tako dobro pozna da bi mog'o sredit Hennu i prikazat' to k'o ostala ubojstva.

– Dobro, uzmi si uzorke pa ćemo napraviti analizu DNA, rekla sam ljutito. Samo naprijed. To će ti rastjerati sumnje. – Hej. Možda i hoću. Možda ću ga pregledat' i jebenim laserom da vidim je 1' svjetluca. Svjetlucava tvar na pogrešno označenom KOMAD-u zaigra mi pred očima. Je li taj talog zaista došao s mojih ruku? Ili je Bili prao ruke Borawash sapunom? – 'Si našla iskrice i na Henninu tijelu? upita Marino. – Na pidžami. I na posteljini. Neko smo vrijeme šutjeli. Onda sam rekla: Radi se o istom čovjeku. Znam kakvi su mi nalazi. To je isti čovjek. – Aha. Možda je. Al' od tog se baš ne osjećam bolje. – Siguran si daje ono što je Abby ispričala istina? – Nazv'o sam njegov ured danas kasno popodne. – Otišao si razgovarati s njim, s Boltzom? promucam. – O, da. – I, jesi li dobio svoju potvrdu? Glas mi je postajao viši. – Aha. Bacio je pogled na mene. Manje il' više. Nisam ništa rekla. Bojala sam se reći bilo što. – Naravno, sve je porek'o i jako se uzbudio oko toga. Prijetio se da će je tužit' za klevetu, sve u šesnaest. Al neće. Nema šanse da zucne o tome jer laže i ja to znam i on zna da ja znam. Ugledam njegovu ruku kako kreće prema lijevom boku i uhvati me panika. Njegov mali kasetofon! – Ako radiš ono što mislim da radiš... prasnem. – Šta? upita on, iznenađen. – Ako ti je onaj jebeni kasetofon uključen... – Hej! pobuni se on. Počeš'o sam se, dobro? Kvragu, pretraži me. Skini me ako će ti to pomoć' da se osjećaš bolje. – Nemaš te novce. On se nasmije. Iskreno se zabavljao. Nastavi: 'Oćeš čut' istinu? Pitam se šta se stvarno dogodilo s njegovom ženom. Ja teško progutam i kažem: Fizički nalazi nisu bili sumnjivi. Imala je ostatke baruta na desnoj ruci... On me prekine. Ma, naravno. Ona je potegla obarač. U to ne sumnjam, al' sad možda znamo i zašto, ha? Možda on to radi već godinama. Možda je otkrila. Okrećući ključ, on upali svjetla. Odmah potom, poskakivali smo prolazom između kuća i izašli na ulicu. – Gledaj. Nije htio odustati. Ne mislim zabadat nos. Bolje rečeno, to nije baš moj pojam provoda, u redu? Al' ti ga poznaš, doktorice. Viđaš se s njim, je l'da? Nogostupom se šetkao neki transvestit; žuta suknja šuštala mu je oko jakih nogu, lažne grudi stajale su mu čvrsto i uspravno, a lažne su se bradavice ocrtavale pod uskim bijelim korzetom. Pogleda nas svojim staklenim očima. – Viđaš ga, točno? – Da. Glas mi je bio gotovo nečujan. – Šta je s prošlim petkom navečer? Isprva se nisam mogla sjetiti. Nisam mogla razmišljati. Transvestit se polako okrene i uputi u suprotnom smjeru. – Odvela sam nećakinju na večeru i u kino. – Jel on bio s tobom? – Ne. Tišina.

– Sranje, promrmlja on isfrustrirano. Da sam bar znao onda, to šta sad znam o njemu. Bio bi se provoz'o kraj njegove kuće. Znaš, provjerio gdje je, dovraga, bio. Sranje. Tišina. On baci opušak kroz prozor i ponovno zapali. Pušio je jednu za drugom. Onda, kol'ko se dugo sastaješ s njim? – Nekoliko mjeseci. Od travnja. – Jel on vida još neke cure iP samo tebe? – Mislim da se ne vida više ni sa kim. Ne znam. Očito puno toga o njemu ne znam. Nastavio je, nemiran poput vršilice. 'Si ikad išta primijetila? Da nešto na njemu ne štima, to hoću reć'? – Ne znam na što misliš. Jezik mi je oticao. Gotovo da sam gutala riječi, kao da zapadam u san. – Da nešto ne štima odgovori on. Šta se tiče seksa. Nisam ništa rekla. – Jel ikad grub s tobom? Jel ti šta nameće? Stanka. Kakav je? Jel životinja kakvu je opisala Abby Turnbull? Možeš ga zamislit da radi nešto takvo, k'o šta je njoj napravio? Čula sam ga, ali ga u isto vrijeme i nisam čula. Misli su mi nadirale i povlačile se, kao da sam gubila svijest, a da mi se onda opet vraćala. – ...kao agresivan, to hoću reć'. Jel bio agresivan? 'Si primijetila nešto čudno...? Te slikc. Bill. Njegove ruke kako me stežu, trgaju mi odjeću, grubo me pritišću o kauč. – ...takvi tipovi, oni ti imaju obrazac. U stvari ih ne zanima seks. Oni moraju uzimat'. Znaš, svladat'... Bio je tako grub. Nanosio mi je bol. Gurnuo mi je jezik u usta. Nisam mogla disati. To nije bio on. Kao da je postao netko drugi. – Nema baš nikakve veze to šta dobro izgleda, šta bi mog'o imat' koju god hoće i kad god hoće. Vidiš? Takvi ljudi, oni ne štimaju. Ne štimaju... Takav je bio i Tony kad je bio pijan i ljut na mene. – ...mislim, on je jebeni silovatelj, doktorice. Znam da to ne želiš čut'. Al' to je, kvragu, istina. Izgleda da si možda nešto ipak mogla primijetit'... Previše je pio, Bili. Bio je gori kad bi previše popio. – ...to se dogada cijelo vrijeme. Ne bi vjerovala kakva izvješća dobivam, te mlade cure šta me zovu u svoje gajbe dva mjeseca kasnije. Napokon se odluče nekom reć'. Možda ih neka prijateljica nagovori da to iznesu na vidjelo. Bankari, poslovni ljudi, političari. Sretnu neku curicu u bircu, plate joj cugu i uspu u nju malo kloralnog hidrata. Bum. Sljedeće čega je svjesna, budi se s tom životinjom u svom krevetu, osjeća se k'o da ju je pregazio jebeni kamion... On ne bi nikada učinio tako nešto sa mnom. Bilo mu je stalo do mene. Ja nisam bila samo predmet, nekakva neznanka... Ili je samo bio oprezan. Ja znam previše. Nikad se ne bi izvukao. – ...gnjus godinama ne dolija. Neki se izvuku za cijeli život. Odu u grob s tol'ko zareza na pojasu kol'ko je im'o onaj krojač šta je ubio se'am muha jednim udarcem... Stajali smo na semaforu. Nisam imala pojma koliko dugo stojimo bez da smo se makli. – To je prava usporedba, je l'da? Onaj dripac šta je ubij'o muhe i ureziv'o po jedan zarez na pojas za svaku... Semafor je bio sjajno crveno oko. – Jel ti to ikad napravio, doktorice? Je 1' te Boltz ikad silov'o? – Što? polako se okrenem prema njemu. Gledao je ravno pred sebe, lica blijedog u crvenom odsjaju semafora. – Što? upitam ponovno. Srce mi je snažno udaralo. Svjetlo se pomakne s crvenog na zeleno i ponovno smo bili u pokretu.

– Jel te ikad silov'o? ponovi Marino, kao da sam ja netko koga ne poznaje, kao da sam jedna od onih curica koje ga zovu u svoje gajbe. Osjećala sam kako mi se krv penje u glavu. – Jel te ikad ozlijedio, prob'o ugušit', bilo šta... Iz mene provali bijes. Pred očima mije bljeskalo. Kao da je negdje došlo do kratkog spoja. Bila sam zaslijepljena dok mi je krv bubnjala u glavi. Nije! Rekla sam ti svaku jebenu sitnicu koju znam o njemu! To je sve što ti namjeravam reći! I TOČKA! Marino zaprepašteno zašuti. Isprva nisam znala gdje smo. Veliko bijelo lice sata lebdjelo je ravno ispred nas dok su se sjene i oblici pretvarali u mali kamp za pokretne laboratorijske prikolice koji se nalazio iza parkirališta. Oko nas nije bilo nikoga dok smo polako usporavali i zaustavljali se pokraj mog službenog automobila. Otpustila sam svoj pojas. Tresla sam se čitavim tijelom. U utorak je kišilo. Iz sivog je neba lijevalo i brisači mi nisu mogli dovoljno brzo otirati staklo vjetrobrana. Bila sam dio kolone koja se jedva kretala magistralom. Vrijeme je odražavalo moje raspoloženje. Nakon susreta s Marinom osjećala sam se fizički bolesnom, mamurnom. Koliko dugo već zna? Koliko je puta vidio njegov bijeli Audi parkiran na mom prilazu? Je li zaista bio samo znatiželjan, bez pametnijeg posla, kad je kružio oko moje kuće? Htio je vidjeti kako umišljena šefica živi. Vjerojatno je znao koliko me Commonwealth plaća i koliko mi mjesečno iznosi hipoteka na kuću. Prodorna me svjetla natjeraju da skrenem u lijevu traku. Dok sam polako prolazila pored kola hitne pomoći, i dok je policija usmjeravala automobile da zaobilaze dobrano smrskani kombi, moje mračne misli prekine radio. – ...Henna Yarborough bila je seksualno zlostavljana i zadavljena, i vjeruje se da ju je ubio isti čovjek koji je u posljednjih nekoliko mjeseci već ubio četiri žene u Richmondu... Pojačam radio i stanem slušati ono što sam čula već nekoliko puta otkad sam izašla iz kuće. Činilo se da je ubojstvo ovih dana jedina vijest u Richmondu. – ...posljednji razvoj događaja. Prema izvoru bliskom istrazi, moguće je da je doktorica Lori Petersen pokušala pozvati policiju malo prije nego što je ubijena... Ovo bombastično otkriće bilo je na naslovnoj stranici jutrošnjih novina. – ...Direktora javne sigurnosti, Normana Tannera nazvali smo kući... Tanner pročita očigledno već pripremljenu izjavu. Policija je obaviještena o situaciji. S obzirom na osjetljivost ovih slučajeva ne mogu vam dati komentar... – Možete li naslutiti tko je izvor ove informacije, gospodine Tanner? upita novinar. – Nisam ovlašten da bilo što kažem o tome... Nije mogao ništa reći zato što nije znao. Ali ja jesam. Taj takozvani izvor blizak istrazi morala je biti sama Abby Turnbull. Njenog imena nije bilo nigdje u novinama. Bilo je za očekivati da će je izdavači maknuti s tih slučajeva. Više nije prenosila vijesti, sada ih je stvarala, a ja sam se sjećala njene prijetnje: Netko će platiti... Željela je da plati Bili, da plati policija, da plati grad, da plati sam bog. Očekivala sam vijesti o provali u kompjutor i o pogrešno obilježenom KOMAD-u. Onaj tko će platiti bit ću ja. U ured sam stigla tek u osam i trideset, a do tog su vremena telefoni već zvonili po čitavoj zgradi. – Novinari, požali mi se Rose kad je ušla i ostavila svežanj ružičastih telefonskih poruka na mom stolu. Novinske agencije, časopisi i, maloprije, neki tip iz New Jerseya koji kaže da piše knjigu. Zapalila sam cigaretu. – Onaj dio o tome daje Lori Petersen pozvala policiju, dodala je, a na licu joj se vidio nemir. Kako užasno ako je istina...

– Samo nastavi upućivati sve na ove preko puta, prekinem je. Tko god zove zbog ovih slučajeva prebacuje se Amburgeyu. On mi je elektronskom poštom već poslao nekoliko memoranduma zahtijevajući da isporučim kopiju nalaza obdukcije Henne Yarborough na njegov stol i to smjesta. U zadnjem je riječ smjesta bila potertana, a poruka je uključivala i uvredljivu primjedbu: Očekujem objašnjenje u vezi s vijesti u Ti mesu. Je li on to želio reći da sam ja na neki način odgovorna za ovaj zadnji slučaj curenja informacija u tisak? Je li on to mene optuživao da sam ispričala novinaru o prekinutom pozivu policiji? Neće Amburgey od mene dobiti nikakvo objašnjenje. Od mene danas neće dobiti ništa, baš da pošalje i dvadeset memoranduma i da se osobno nacrta ovdje. – Narednik Marino je tu, doda Rose prilično me uznemirivši. Želite li ga vidjeti? Znala sam što hoće. U stvari, već sam bila napravila kopiju svog izvješća za njega.Valjda sam se nadala da će navratiti kasnije, nakon što ja već odem. Potpisivala sam hrpu toksikoloških izvješća kad sam u dnu hodnika začula njegove teške korake. Kad je ušao, bio je odjeven u mornarskoplavu kabanicu s koje se cijedila voda. Rijetka mu je kosa bila zalijepljena za glavu, a na licu je imao zbunjen izraz. – U vezi onog sinoć... odvaži se reći dok se približavao mom stolu. Pogled u mojim očima ga ušutka. S nelagodom, on se obazre oko sebe dok je otkopčavao kabanicu i gurao ruku u džep tražeći cigarete. Vani pljušti da ti pamet stane, promrmlja. Šta god to značilo. Kad malo razmisliš, uopće nema smisla. Stanka. Trebalo bi se raščistit' do podneva. Bez riječi pružim mu fotokopiju izvješća obdukcije Henne Yarborough, koja je sadržavala i Bettyne ogledne serološke nalaze. Nije sjeo na stolicu s druge strane mog stola, već je ostao stajati na istom mjestu, cijedeći se na moj sag, i počeo čitati. Kad je došao do sveobuhvatnog opisa, vidjela sam kako mu se pogled prikovao za tekst na otprilike sredini stranice. Lice mu je bilo kruto kad me pogledao i upitao: 'Ko sve zna za ovo? – Gotovo nitko. – Jel vidio načelnik? – Ne. – Tanner? – Nazvao me pred neko vrijeme. Rekla sam mu samo uzrok smrti. Nisam spominjala ozljede. Još je neko vrijeme pregledavao izvješće. Još ne'ko? upita ne podižući pogled. – Nitko drugi nije vidio. Tišina. – Ništa od ovog nije u novinama, reče. Ništa na radiju ni na televiziji. Drugim riječima, naš izvor tamo vani ne zna za ove pojedinosti. Ukočeno sam gledala u njega. – Sranje. Presavio je izvješće i gurnuo ga u unutrašnji džep. Tip je prokleti Jack Trbosjek. Usmjerivši pogled prema meni, doda: Pretpostavljam da nisi čula ni riječ od Boltza. Ako ti se javi, šmugni mu, nestani. – A što bi to trebalo značiti? I sam spomen Billova imena fizički me zabolio. – Ne javljaj se na njegove pozive, nemoj ga vidjet. Kako god znaš. Sad neću da ima kopiju bilo čega. Neću da vidi ovo izvješće ni da sazna išta više od onog šta već zna. – Još uviješ ga smatraš osumnjičenim? upitam što sam mirnije mogla. – Kvragu, nisam više siguran šta smatram, odgovori on. Činjenica je da je pravni zastupnik Commonvvealtha i da ima prava na sve šta hoće, dobro? Činjenica je isto tako da me boli don, baš daje i guverner. Neću da dobije ni pišljiva boba. Zato te samo molim da napraviš sve šta možeš da ga izbjegneš, da mu zgiljaš.

Bili neće svraćati. Znala sam da mi se neće javiti. Znao je što je Abby rekla za njega, i znao je da sam ja bila prisutna kad je to rekla. – I još nešto, nastavi on zakopčavajući kabanicu i podižući ovratnik do ušiju, ako namjeravaš bit nadrkana na mene, budi. Al ja sam sinoć samo radio svoj pos'o, i ako misliš da sam uživ'o u tome, grdno se varaš. On se okrene kad začuje zvuk pročišćavanja grla iza sebe. Na vratima je oklijevajući stajao Wingo s rukama u džepovima svojih elegantnih bijelih lanenih hlača. Izraz gađenja prijeđe Marinovim licem i on grubo prođe pokraj njega i ode. Nervozno zveckajući sitnišem, Wingo priđe rubu mog stola i reče: Ovaj, doktorice Scarpetta, u predvorju je još jedna snimateljska ekipa... – Gdje je Rose? upitam skidajući naočale. Imala sam osjećaj da su mi kapci obrubljeni brusnim papirom. – U WC-u ili negdje. Ovaj, hoćete da kažem momcima da odu ili što? – Pošalji ih preko puta, rekla sam, živčano dodajući, baš kao što smo poslali ekipu prije njih i onu prije toga. – Naravno, promrmlja on, ali se ne pomakne. Opet stane nervozno zveckati sitnišem. – Još nešto? upitam prisiljavajući se ostati strpljiva. – Ovaj, reče on, ima nešto što me zanima. Radi se o njemu, ovaj, o Amburgeyu. Ovaj, nije li on nepušač i razglašava to na sva usta, ili sam gaja zamijenio s nekim? Moj se pogled zadrži na njegovu ozbiljnom licu. Nisam mogla zamisliti kakve to veze ima kad sam odgovorila: Snažno se protivi pušenju i često istupa u javnosti po tom pitanju. – To sam i mislio. Mislim da sam čitao nešto o tome u nekom uvodniku, da sam ga čak vidio i na televiziji. Koliko sam shvatio, do sljedeće godine namjerava zabraniti pušenje u svim zgradama pod ministarstvom zdravstva. – Točno, odgovorim, sve nervoznija. U ovo vrijeme sljedeće godine, tvoja će šefica morati izaći van na kišu i zimu da bi zapalila -poskrivečki, kao neki pubertetlija. Onda ga ispitivački pogledam i upitam: Zašto? On slegne ramenima. Samo pitam. Još jednom slegne ramenima. Pretpostavljam daje nekad pušio pa se preobratio ili tako nešto. – Koliko ja znam, nije nikada pušio, rekla sam mu. Moj telefon ponovno zazvoni, a kad sam podigla pogled s papirića za poruke, Winga više nije bilo. Ako ništa drugo, Marino je bio u pravu što se tiče vremena. Tog sam popodneva vozila do Charlottesvillea pod blistavim plavim nebom, a jedini trag jutrošnje oluje bila je magla što se dizala na ustalasanim pašnjacima uz cestu. Amburgeyeva me optužba i dalje grizla, pa sam se odlučila sama uvjeriti u ono što mu je rekao doktor Spiro Fortosis. Barem mi je to bila misao vodilja kad sam zakazala sastanak s forenzičnim psihijatrom. To, u stvari, nije bio moj jedini razlog. Poznavali smo se od samog početka moje karijere i nikada nisam zaboravila kako mi je pomagao u onim groznim danima kad sam počela posjećivati nacionalne skupove forenzičara i kad tamo nisam poznavala gotovo nikoga. Razgovor s njim bio je najviše što sam si mogla dozvoliti da se rasteretim, a da ne odem psihiću. Našla sam ga u hodniku prigušeno osvijetljenog četvrtog kata zgrade od cigle u kojoj se nalazio njegov ured. On razvuče usne u osmijeh i očinski me zagrli, ovlaš me poljubivši u tjeme. Sveučilišni profesor medicine i psihijatrije na UVA 11, bio je stariji od mene petnaest godina, kosa mu je izgledala poput bijelih krila što su mu pokrivala uši, a iza naočala bez okvira skrivale su se dobrodušne oči. Kao i uvijek, bio je obučen u tamno odijelo i bijelu 11

U VA – University of Virginia.

košulju s tankom kravatom na crte koja je izašla iz mode dovoljno davno da ponovno postane moderna. Oduvijek sam mislila da bi mogao pristajati na jednu od slika Normana Rockwella koje prikazuju mjesnog liječnika. – Moj ured liče, objasnio mije, otvarajući tamna drvena vrata na polovini hodnika, pa ćemo ući ovamo, ako ti ne smeta da budeš tretirana poput pacijenta. – Trenutačno se osjećam kao jedan od tvojih pacijenata, rekla sam dok je zatvarao vrata za nama. Prostrana soba imala je svu udobnost dnevne sobe, premda je bila ponešto neutralna, emocionalno prazna. Smjestila sam se na smedi kožnati kauč. Uokolo je visjelo nekoliko apstraktnih akvarela, a po sobi je bilo razbacano nekoliko biljaka što ne cvatu. Nedostajali su časopisi, knjige i telefon. Lampe na stolićima sa svake strane kauča bile su ugašene, a bijele stilske zavjese bile su navučene taman toliko da dopuste sunčanim zrakama da se mirno probiju u sobu. – Kako ti je majka, Kay? reče Fortosis dok je privlačio drap fotelju visoka naslona. – Preživljava. Mislim da će nas sve nadživjeti. On se osmjehne. To svi mislimo o svojim majkama, ali smo, na žalost, rijetko u pravu. – Tvoja žena i kćeri? – Dobro su. Oči su mu mirno počivale na meni. Doimaš se umornom. – Valjda jesam. Jedan trenutak nije ništa rekao. – Ti si u znanstveno-nastavnom vijeću VMC-a, započne on na svoj blag, bezazlen način. Pitao sam se jesi li možda poznavala Lori Petersen dok je bila živa. Bez da me više ispitivao, uhvatim se kako mu pričam ono što još nikome nisam priznala. Moja potreba da to izgovorim bila je neizdrživa. – Srela sam je jednom, rekla sam. Ili sam barem prilično sigurna u to. Iscrpno sam bila pretraživala pamćenje, osobito u onim mirnim, introspektivnim trenucima kad sam se vozila s posla ili na posao, ili kad sam bila u dvorištu i njegovala svoje ruže. Vidjela bih lice Lori Petersen i onda njime prekrivala mutnu sliku jedne od bezbrojnih studentica na VMC-u sakupljenih oko mene u laboratorijima, ili u predavaonicama. Do sada sam se već bila uvjerila da mi je, kad sam promatrala fotografije u njenoj kući, nešto zazvonilo u glavi. Bila mi je poznata. Prošli mjesec održala sam svoje poznato veliko predavanje, Žene u medicini. Sjećala sam se da sam stajala za govornicom i gledala more mladih lica što su ispunjavala redove koji su se uzdizali do kraja predavaonice medicinskog fakulteta. Studenti su bili sa sobom donijeli užine i udobno su sjedili u stolicama s crvenim jastucima, jedući i pijuckajući svoja bezalkoholna pića. Taje prilika bila ista kao i sve prije nje, nije bila obilježena ničim posebnim ili nezaboravnim, osim sada, kad sam gledala unazad. Nisam znala sa sigurnošću, ali sam vjerovala daje Lori bila jedna od žena koje su mi kasnije postavljale pitanja. Vidjela sam maglovitu priliku zgodne plavuše u laboratorijskom ogrtaču. Jedino čega sam se jasno sjećala bile su njene oči, tamnozelene i ispitivačke, kad me upitala mislim li daje zaista moguće da žena ima obitelj i u isto vrijeme tako zahtjevnu karijeru kao što je liječnička. Toga sam se sjećala jer sam tada na trenutak zastala. Ja sam imala jedno, ali zasigurno ne i drugo. Neumorno sam dozivala u pamćenje taj prizor, uvijek iznova, kao da će se lice izoštriti budem li ga dovoljno zazivala. Je li to bila ona ili nije? Nikada više neću moći hodati hodnicima VMC-a bez da pogledom tražim tu plavu liječnicu. Nisam vjerovala da ću je pronaći. Mislim daje to bila Lori koja se nakratko pojavila preda mnom poput duha iz buduće strahote koji će za nju značiti progon ni u što osim u prošlost. – Zanimljivo, primijeti Fortosis na svoj zamišljeni način. Zašto misliš daje važno to što sije srela onda ili u bilo kojoj drugoj prilici?

Zurila sam u dim koji se dizao iz moje cigarete. Nisam sigurna, osim što to njenu smrt čini stvarnijom. – Da se možeš vratiti u taj dan, bi li to učinila? – Da. – Što bi napravila? – Nekako bih je upozorila, rekla sam. Nekako bih 'odčinila' ono što je on učinio. – Ono što je učinio njen ubojica? – Da. – Razmišljaš li o njemu? – Ne želim razmišljati o njemu. Želim samo učiniti sve što je u mojoj moći da ga uhvate. – I kazne? – Nijedna kazna nije jednaka zločinu. Nikakva kazna ne bi bila dovoljna. – Ako ga osude na smrt, bi li to bila dovoljna kazna, Kay? – Može umrijeti samo jednom. – Znači, želiš da pati. Njegove me oči nisu napuštale. – Da. rekla sam. – Kako? Bol? – Strah, rekla sam. Želim da osjeti strah koji su one osjetile kad su znale da će umrijeti. Nisam bila svjesna toga koliko sam pričala, ali unutrašnjost sobe bila je mračnija kad sam napokon završila. – Ovaj mi se zavlači pod kožu na neki način, za razliku od ostalih slučajeva, priznam. – To je poput snova. On se nagne unazad u fotelji i lagano spoji jagodice na prstima. Ljudi često kažu da ne sanjaju, onda kada je točnije reći da se ne sjećaju svojih snova. Zavlači ti se pod kožu, Kay. Sve. Mi samo uspijevamo obuzdati većinu svojih osjećaja kako nas ne bi progutali. – Očito je da mi to ovih dana baš ne uspijeva, Spiro. – Zašto. Pretpostavljala sam da dobro zna zašto, ali je htio da ja to kažem. Možda zato što je Lori Petersen bila liječnica. Povezujem sebe s njom. Možda se projiciram. Jednom sam imala njene godine. – Na neki način, ti si bila ona. – Na neki način. – I to što joj se dogodilo moglo se dogoditi tebi? – Ne znam jesam li baš dotle dogurala. – Mislim da jesi. On se blago osmjehne. Mislim da si dosta toga dogurala prilično daleko. Što još? Amburgey. Što li mu je Fortosis uistinu rekao? – Ima mnogo vanjskih pritisaka. – Na primjer? – Politika, pokrenem temu. – A, da. I dalje je držao prste spojenima. To je uvijek prisutno. – Ovo curenje podataka u tisak. Amburgey je zabrinut da možda dolaze iz mog ureda. Oklijevala sam, tražeći bilo kakav znak da mu je to već poznato. Njegovo bezizražajno lice nije mi odalo ništa. – On tvrdi da je tvoja teorija kako te novinske priče brže dovode do vrhunca ubojičin nagon za ubijanjem, i da bi zato ti podaci koji cure mogli biti posredno odgovorni za Lorinu smrt. A sada i za smrt Henne Yarborough. To će biti sljedeće što ću čuti, sigurna sam. – Je li moguće da podaci dolaze iz tvog ureda? – Netko je – netko izvana – provalio u kompjutorsku bazu podataka. Zato je moguće. Bolje rečeno, to me stavlja u položaj da se, na neki način, ne mogu braniti.

– Osim ako otkriješ tko je odgovoran, reče on čvrsto. – Ne vidim nikakvog načina da mi to uspije. Pritisnem ga. Razgovarao si s Amburgey em. On me pogleda u oči. Jesam. Ali mislim da je malo napuhao ono što sam mu rekao, Kay. Nikada ne bih išao tako daleko da tvrdim kako su informacije, koje navodno cure iz tvog ureda, odgovorne za posljednja dva ubojstva. Drugim riječima, da bi dvije žene bile žive da nije bilo tih članaka. Ne mogu to reći. I nisam to rekao. Bila sam uvjerena da je moje olakšanje vidljivo. – Međutim, ako Amburgey ili bilo tko drugi namjerava podići puno prašine oko tih takozvanih procurenih podataka koji možda potječu iz tvog ureda, bojim se da ne mogu mnogo učiniti po tom pitanju. Istina je da snažno osjećam kako postoji značajna povezanost između publiciteta i ubojičina djelovanja. Ako osjetljivi podaci znače bombastičnije članke i veće naslove, onda da, onda Amburgey – ili bilo tko drugi, kad smo već kod toga – može uzeti ono što sam ja objektivno rekao i iskoristiti to protiv tvog ureda. Gledao je u mene jedan dugi trenutak. Razumiješ što hoću reći? – Hoćeš reći da ne možeš deaktivirati bombu, odgovorim klonula duha. Nagnuvši se naprijed, on mi izravno reče: Hoću reći da ne mogu deaktivirati bombu koju uopće ne vidim. Kakvu bombu? Želiš li natuknuti da ti netko pokušava smjestiti? – Ne znam, odgovorim oprezno. Sve što ti mogu reći je da grad ima sve izglede da bude dobro ispljuvan zbog poziva koji je Lori Petersen uputila policiji malo prije no što je ubijena. Čitao si o tome? On kimne glavom zainteresirana pogleda. – Amburgey me pozvao na razgovor o tome davno prije jutrošnjeg članka. Tanner je bio prisutan. I Boltz. Rekli su da bi mogao izbiti skandal, parnica. Uz takvo stanje stvari, Amburgey je zapovjedio da sve daljnje informacije tisku idu preko njega. Nikakvi komentari ne smiju poteći od mene. Rekao je da ti misliš kako baš ovi podaci što cure u tisak, pa, kasnije i članci, potiču djelovanje ubojice. Ispitivali su me nadugo i naširoko o tom curenju podataka, o mogućnosti da je moj ured njihov izvor. Nisam imala izbora nego priznati daje netko provalio u našu bazu podataka. – Razumijem. – Kako je sve ovo odmicalo, nastavim, počela sam dobivati neugodan utisak da će se, ukoliko dođe do skandala, raditi o onome što se navodno dogada u mom uredu. I što iz toga proizlazi: omela sam istragu, možda čak posredno uzrokovala smrt više žena... Zastanem. Glas mi je postajao sve viši. Drugim riječima, imam vizije toga da nitko ne obraća pažnju na to što je grad sjebao s pozivom policiji, jer su svi zauzeti bjesneći na UGSP, na mene. Nije komentirao. Nemoćno dodam: Možda se uzrujavam ni zbog čega. – Možda i ne. Nije to bilo ono što sam željela čuti. – Teoretski, objasni on, može biti da se sve dogodilo točno ovako kako si upravo naznačila. Ako odredene strane žele da se dogodi baš tako, jer pokušavaju spasiti vlastite glave. Sudski patolog je lako žrtveno janje. Javnost uglavnom ne razumije što je to što radi sudski patolog, i ima o tome prilično gadne dojmove i pretpostavke. Ljudi su skloni opirati se pomisli da netko reže tijelo njihova bližnjeg. Gledaju na to kao na sakaćenje, kao na krajnje nedostojanstvo... – Molim te, provali iz mene. On blago nastavi: Shvatila si bit. – I te kako. – Prokleta je šteta ta provala u kompjutor. – Bože. Zbog toga poželim da se još uvijek služimo pisaćim strojevima.

On se zamišljeno zagleda u prozor. Da ti kažem odvjetnički, Kay. Polako skrene pogled prema meni, kruta lica. Predlažem da budeš jako oprezna. Ali ti odlučno savjetujem da se ne daš uplesti u sve to toliko da ti skrene pažnju s istrage. Prljava politika, ili strah od nje, mogu biti uznemirujući do te mjere da počneš raditi pogreške i tako prištediš svojim protivnicima trud da ti ih podmetnu. Pogrešno obilježena stakalca projure mi mislima. Želudac mi se sveže u čvor. On doda: Kao ljudi na brodu koji tone. Mogu postati divlji. Svaki čovjek za sebe. Ne želiš im se naći na putu. Ne želiš se dovesti u nesiguran položaj kad ljude uhvati panika. A ljude u Richmondu je uhvatila panika. – Neke ljude jest, složim se. – Razumljivo. Smrt Lori Petersen mogla je biti spriječena. Policija je učinila neoprostivu pogrešku kad njenom pozivu nije dala apsolutnu prednost. Ubojica nije uhvaćen. Žene i dalje umiru. Javnost krivi gradske dužnosnike, a oni opet moraju pronaći nekog drugog na koga da svale krivnju. To je priroda zvijeri. Ako policija i političari mogu dati nekom drugom u nizu da vadi kestenje iz vatre, učinit će to. – Da, a niz završava pred mojim vratima, kažem gorko i automatski se sjetim Cagneya. Bi li se ovo dogodilo i njemu? Znala sam odgovor i izgovorim ga glasno: Ne mogu odagnati pomisao da sam laka meta samo zato što sam žena. – Ti si žena u muškom svijetu, odgovori Fortosis. Uvijek će te smatrati lakom metom, sve dok stari momci ne otkriju da imaš zube. A ti imaš zube. Nasmiješi se. Pobrini se da to saznaju. – Kako? On upita: Postoji li u tvom uredu netko kome možeš potpuno vjerovati? – Moje je osoblje vrlo odano... On odmahne rukom na tu moju primjedbu. Vjerovati, Kay. Mislim vjerovati toliko da toj osobi možeš povjeriti svoj život. Tvoj programski analitičar, na primjer? – Margaret je uvijek bila vrlo odana, odgovorim ja oklijevajući. Ali povjeriti joj život? Ne bih rekla. Jedva da je poznam, onako, osobno. – Ono što hoću reći je da tvoja sigurnost – tvoja najbolja obrana, ako to želiš tako nazvati – leži u tome da otkriješ tko provaljuje u tvoj kompjutor. To možda nije moguće. Ali ako ima ikakvih izgleda, vjerujem da bi to mogao otkriti samo netko tko je dovoljno upućen u kompjutore. Tehnološki detektiv, netko kome vjeruješ. Mislim da ne bi bilo mudro petljati nekoga koga jedva poznaješ, nekoga tko bi mogao progovoriti. – Nitko mi ne pada na pamet, rekla sam mu. A čak i da otkrijem, spoznaja bi mogla biti porazna. Ako se zaista radi o novinaru, ne vidim kako će to otkriće riješiti moj problem. – Možda neće. Ali da sam na tvom mjestu, ja bih riskirao. Pitala sam se kamo me gura. Imala sam osjećaj da on ima neke svoje sumnje. – Imat ću sve ovo na umu, obeća, kada i ako budem dobivao pozive u vezi s ovim slučajevima, Kay. Ako me netko, na primjer, bude natjeravao oko toga kako novinske priče daju maha ubojičinom djelovanju, i takve stvari. Stanka. Nemam se namjeru dati iskoristiti. Ali ne mogu ni lagati. Činjenica jest da je ova ubojičina reakcija na publicitet, drugim riječima njegov MO, malo neobičan. Samo sam slušala. – U stvarnosti, ne vole svi masovni ubojice čitati o sebi. Javnost je sklona vjerovati da velika većina ljudi koji počine senzacionalan zločin želi priznanje, da se žele osjećati važnima. Poput Hinckleya. Ubiješ predsjednika i odmah si heroj. Neprilagođena, slabo integrirana osoba koja ne može zadržati nijedan posao ni održati normalnu vezu s bilo kim, odjednom postaje međunarodno poznata. Takvi su tipovi iznimke, prema mom mišljenju. Oni su jedna krajnost.

Druga su krajnost razni Lucasi i Tooleji. Oni rade to što rade i često se ne zadržavaju u gradu čak ni dovoljno dugo da čitaju o sebi. Ne žele da itko sazna. Skrivaju tijela i zameću tragove. Provode velik dio vremena na putu, lutajući od jednog mjesta do drugog, tražeći usput svoje nove mete. Moj je dojam, utemeljen na pomnom ispitivanju modusa operandi richmondskog ubojice, da je on mješavina obje krajnosti: on to radi jer ga nešto tjera na to i uopće ne želi biti uhvaćen. Ali isto tako uživa u pažnji, želi da svi saznaju što je učinio. – Jesi li to rekao Amburgeyu? Upitam. – Ne vjerujem da mi je to bilo tako jasno u glavi onda kad sam razgovarao s njim ili s bilo kim drugim prošlog tjedna. Trebalo se dogoditi ubojstvo Henne Yarborough da se uvjerim. – Zbog Abby Turnbull. – Da. – Ako je ona trebala biti žrtvom, nastavim, ima li boljeg načina da se zaprepasti grad i osigura nacionalnu vijest nego ubiti više puta nagrađivanu novinarku koja je izvještavala o slučajevima. – Ako je Abby Turnbull trebala biti žrtvom, onda mi se njen izbor čini prilično osobnim. Prva četiri, izgleda, nisu bila osobna, radilo se o ubojstvima neznanaca. Napadač nije poznavao te žene, prikradao im se. One su bile slučajne mete. – Nalazi analize DNA pokazat će radi li se o istom čovjeku, rekla sam, predviđajući tijek njegovih misli. Ali ja sam u to sigurna. Ni na sekundu ne bih povjerovala daje Hennu ubio netko drugi, neka druga osoba koja je možda htjela ubiti njenu sestru. Fortosis reče: Abby Turnbull je slavna osoba. S jedne strane, upitao sam se, ako je ona trebala biti žrtvom, uklapa li se i to da bi ubojica počinio grešku i ubio njenu sestru umjesto nje? S druge strane, ako je žrtva zaista trebala biti Henna Yarborough, nije li ta podudarnost daje ona Abbyna sestra ponešto zapanjujuća? – Događale su se i čudnije stvari. – Naravno. Ništa nije sigurno. Možemo predvidjeti sav svoj život i nikada ne dokučiti. Zašto ovo ili zašto ono? Motiv, na primjer. Je li ga iskorištavala njegova majka, je li bio zlostavljan, et cetera, et cetera? Vraća li on to društvu pokazujući svoj prezir prema svijetu? Što se dulje bavim ovim poslom, sve više vjerujem baš u ono što većina psihijatara ne želi čuti, odnosno, da većina ovih ljudi ubija zato što u tome uživaju. – Ja sam već davno došla do tog zaključka, rekla sam mu Ijutito. – Mislim da se ubojica u Richmondu dobro provodi, nastavi on mirno. Vrlo je prepreden, vrlo sračunat. Rijetko griješi. Nemamo posla s nekom mentalno neprilagođenom osobom kojoj je oštećen desni frontalni režanj. Nije ni psihotičan, nikako. On je psihopatski seksualni sadist, natprosječno inteligentan i sposoban da u društvu funkcionira dovoljno dobro da održi prihvatljivu javnu osobu. Mislim da u Richmondu ima dobro radno mjesto. Ne bi me začudilo da se bavi nekim zanimanjem ili hobijem u kojem dolazi u dodir s poremećenim, ranjenim ljudima ili s ljudima kojima može lako upravljati. – Kakvim zanimanjem, točno? upitam s nelagodom. – Moglo bi to biti bilo što. Spreman sam se okladiti daje dovoljno pronicav, dovoljno sposoban da radi što god hoće. – Mlinar, plinar, veterinar, začujem Marina kako govori. Podsjetim Fortosisa: Predomislio si se. Isprva si pretpostavio da bi mogao imati dosje u policiji ili da bi mogao bolovati od kakve mentalne bolesti, možda oboje. Netko tko je upravo pušten s psihijatrije ili iz zatvora... On me prekine: S obzirom na ova zadnja dva ubojstva, pogotovo ako je uključena i Abby Turnbull, više uopće ne mislim tako. Psihotični prijestupnici su rijetko, ako uopće jesu, sposobni uvijek iznova izmicati policiji. Mišljenja sam da je ubojica u Richmondu iskusan, da je vjerojatno godinama ubijao negdje drugdje, i da je ranije jednako uspješno izbjegavao uhićenje kao što ga izbjegava sada.

– Misliš da odlazi na novo mjesto i ubija tamo nekoliko mjeseci, a onda kreće dalje? – Ne mora biti, odgovori on. Možda je dovoljno discipliniran da dođe u novi grad i ustali se na svom radnom mjestu. Moguće je da je u stanju izdržati dosta dugo prije no što počne. Ali kad počne, ne može stati. A na svakom se novom terenu sve teže i teže zadovoljava. Postaje sve smjeliji, sve više bez kontrole. Izruguje se policiji i uživa u tome što postaje glavnom brigom u gradu, to jest, kroz tisak... a možda i kroz izbor svojih žrtava. – Abby, promrmljam. Ako je zaista htio nju. On kinine glavom. To je ono što je novo, bezobzirna, najdrskija stvar koju je uradio – ako je krenuo ubiti iznimno zamjetnu policijsku novinarku. To je trebao biti njegov najbolji nastup. Moglo je tu biti još nekih elemenata, zamisli o nekakvoj povezanosti s njom, projekcija. Abby piše o njemu pa on misli kako su njih dvoje u nekom osobnom odnosu. Razvija vezu s njom. Njegov se bijes, njegova maštanja, usredotočuju na nju. – Ali je zeznuo stvar, odgovorim ljutito. Njegov, takozvani, najbolji nastup i onda ga sjebe do kraja. – Točno. Možda mu Abby nije bila dovoljno poznata da bi znao kako izgleda, ili da joj se prošle jeseni doselila sestra. Oči su mu bile nepokolebljive kad je dodao: Savršeno je moguće da nije ni znao, sve dok nije vidio vijesti ili pročitao novine, da žena koju je ubio nije Abby. Ta me pomisao zaprepastila. To mi nije palo na pamet. – I to me prilično zabrinjava. Zavalio se u stolicu. – Što? Mogao bi ponovno nasrnuti na nju? ozbiljno sam sumnjala u to. – Brine me to. Činilo se da sada glasno razmišlja. Nije pošlo onako kako je on to bio zamislio. U svojoj glavi, napravio je budalu od sebe. A to može poslužiti samo tome da postane još opakiji. – Kako nasilan mora postati da se svrsta u kategoriju još opakiji'? prasnem glasno. Znaš što je učinio Lori. A sada Henna... Izraz na njegovu licu me zaustavi. – Nazvao sam Marina prije no što si došla ovamo, Kay. Fortosis je znao. Znao je daje vaginalni bris Henne Yarborough negativan. Ubojica je vjerojatno pucao u prazno. Većina sjemene tekućine koju sam sakupila nalazila se na posteljini i na njenim nogama. Drugim riječima, jedino što je uspješno ugurao bio je nož. Plahte pod njom bile su krute i tamne od osušene krvi. Daje nije zadavio, vjerojatno bi iskrvarila. Sjedili smo u mučnoj tišini s užasom zamišljajući osobu koja može uživati u tome da zadaje tako stravičnu bol drugom ljudskom biću. Kad sam pogledala Fortosisa, pogled mu je bio zamućen, a lice ispijeno. Mislim da sam tada prvi put uočila da je stariji od svojih godina. Mogao je čuti, vidjeti što se dogodilo Henni. Vidio je te stvari čak i vjernije od mene. Soba se zatvorila nad nama. Oboje smo ustali u isto vrijeme. Krenula sam prema automobilu duljim putem, skrenuvši na igralište umjesto da slijedim usku ulicu koja izravno vodi do parkirališta. Blue Ridge Mountains bile su samo magličasti smrznuti ocean u daljini, kupola okrugle dvorane bila je bijela i sjajna, a travnjak prošaran dugačkim prstima sjena. Osjećala sam miris drveća i trave što ih je još uvijek grijalo sunce. Pored mene su prolazile skupine studenata, smijući se i brbljajući i ne obraćajući pažnju na mene. Dok sam prolazila ispod raširenih ruku ogromnog hrasta, srce mi se odjednom popne u grlo na zvuk koraka u trku iza mene. Naglo se okrenem, i moj prestrašen pogled sretne se s pogledom mladog rekreativca čije se usne razdvoje od iznenađenja. Bio je samo bljesak crvenih kratkih hlača i dugačkih tamnih nogu kad je krenuo prema nogostupu i nestao.

POGLAVLJE 13 SLJEDEĆEG SAM JUTRA BILA U UREDU PRIJE ŠEST. NIJE BILO NIKOG drugog, telefoni nižih službenika još su uvijek bili podešeni da prebacuju pozive na državnu centralu. Dok je kava kapala iz automata, ušla sam u Margaretin ured. Kompjutor u otvorenom modu i dalje je mamio uljeza da pokuša ponovno. Nije. To nije imalo smisla. Je li znao da smo otkrili provalu nakon što je prošlog tjedna pokušao pozvati slučaj Lori Petersen? Zar se ustrtario? Je li slutio da se ništa novo ne ubacuje u kompjutor? Ilije postojao neki drugi razlog? Zurila sam u tamni ekran. Tko si ti? pitala sam se. Što želiš od mene? Dalje niz hodnik ponovno započne zvonjava. Tri puta i onda nagla tišina kako se javio službenik na centrali. – Vrlo je prepreden, vrlo sračunat... Fortosis mi to nije morao reći. – Nemamo posla s nekom mentalno neprilagođenom osobom... Nisam očekivala daje iole sličan nama. Ali mogao je biti. Možda je i bio. – ...sposoban da u društvu funkcionira dovoljno dobro da održi prihvatljivu javnu osobu... Možda je dovoljno sposoban da se bavi bilo kojim zanimanjem. Možda se koristi kompjutorom na poslu ili ga možda ima kod kuće. Vjerojatno želi prodrijeti u moju svijest. Vjerojatno želi prodrijeti u moju svijest jednako žarko kao što ja želim prodrijeti u njegovu. Ja sam jedina prava veza između njega i njegovih žrtava. Ja sam jedini živi svjedok. Kad pregledam kontuzije, prijelome kostiju i duboke razrezotine u tkivima, jedino sam ja u stanju predočiti si snagu, divljaštvo koji su potrebni da bi se zadale takve povrede. Kod mladih, zdravih ljudi rebra su elastična. Polomio je Lorina rebra tako što se koljenima, svom svojom težinom bacio na nju. Tada je ležala na leđima. To je učinio nakon što je telefonsku žicu izvukao iz zida. Prijelomi na njenim prstima nanijeti su izvrtanjem, kosti su nasilno iščašene iz zglobova. Nagurao joj je nešto u usta i vezao je, a zatim joj je lomio prste jednog po jednog. Nije za to imao drugog razloga osim da joj nanese stravičnu bol i da joj nagovijesti ono što slijedi. Čitavo vrijeme, ona se panično borila za zrak. Panično se borila dok su joj se, zbog prekinutog krvotoka, krvna tjelešca rasprskavala poput malih balona, od čega je imala osjećaj da će joj se glava raspuknuti. Tada je nasilno ušao u nju, u doslovno svaki otvor. Što se više borila, sve se čvršće električna žica stezala oko njenog vrata, sve dok se nije posljednji put onesvijestila i umrla. Sve sam to rekonstruirala. Rekonstruirala sam što im je svima učinio. Pitao se koliko znam. Bio je drzak. Bio je paranoičan. Sve je to bilo u kompjutoru, sve ono što je napravio Patty, Brendi, Cecili... Opis svake ozljede, svaki tračak dokaza koji smo našli, svaki laboratorijski test koji sam zatražila. Je li on čitao riječi koje sam diktirala? Je li čitao moju svijest? Moje cipele niskih potpetica resko su odzvanjale praznim hodnikom dok sam trčala natrag u svoj ured. U napadu mahnite energije, stala sam vaditi stvari iz novčanika sve dok nisam pronašla posjetnicu prljavobijele boje, s adresom i brojevima telefona Timesa ispisanim po sredini crnim izduženim gotičkim slovima. Na poleđini, drhtavom je rukom nešto bilo načrčkano kemijskom olovkom. Nazvala sam broj bipera Abby Turnbull.

Dogovorila sam sastanak za poslijepodne, jer kad sam razgovarala s Abby, tijelo njene sestre još nije bilo otpušteno. Nisam željela Abby u zgradi prije nego što Henna bude odvezena i povjerena brizi pogrebnog društva. Abby je bila točna. Rose ju je tiho uvela u moj ured i jednako tiho zatvorila oboja vrata. Izgledala je užasno. Bore na njenom licu bile su dublje, a ten gotovo siv. Kosa joj je bila puštena i raščupana na ramenima, a bila je obučena u zgužvanu bijelu pamučnu bluzu i sivožutu suknju. Kad je zapalila cigaretu, primijetila sam da se trese. Negdje duboko u praznini njenih očiju nazirao se odsjaj tuge, bijesa. Započela sam govoreći joj ono što sam govorila bližnjima svake od žrtava na čijim sam slučajevima radila. – Uzrok smrti vaše sestre, Abby, bilo je davljenje prouzrokovano omčom oko njenog vrata. – Koliko dugo? Ispuhnula je drhtavi trak dima. Koliko je dugo živjela nakon... nakon što je se dočepao? – Ne mogu vam točno reći. Ali nalazi me navode na to daje smrt bila brza. Ali ne dovoljno brza, nisam rekla. Pronašla sam vlakna u Henninim ustima. Bio joj je začepio usta. To ju je čudovište htjelo održati na životu neko vrijeme, i htio je da bude tiha. S obzirom na količinu izgubljene krvi, označila sam njene ozljede nanijete nožem kao perimortalne, što je značilo da sa sigurnošću mogu reći samo to da su nanijete negdje blizu vremena smrti. Vrlo je malo krvarila u susjedna tkiva nakon napada nožem. Možda je već bila mrtva. Možda je bila u nesvijesti. Vjerojatnije se dogodilo ono gore. Pretpostavljala sam da se traka žaluzina čvrsto stcgla oko njenog vrata kad je ispružila noge u divljoj reakciji na bol. – Imala je petehijalna krvarenja u konjunktivama, te koži lica i vrata, rekla sam Abby. Drugim riječima, prsnuće malih, površinskih krvnih sudova očiju i lica. To je uzrokovano pritiskom, cervikalnom okluzijom jugularnih žila zbog omče oko vrata. – Koliko je dugo živjela? ona ponovno tupo upita. – Par minuta, ponovim. Dalje od ovoga nisam namjeravala ići. Činilo se daje Abby malo odahnula. Tražila je utjehu u nadi da su patnje njene sestre bile minimalne. Jednog dana, kad slučaj bude riješen, a Abby jača, saznat će. Neka joj bog bude na pomoći, saznat će za nož. – Je li to sve? upita drhtavo. – To je sve što sada mogu reći, rekla sam joj. Žao mije. Strašno mi je žao zbog Hcnne. Neko je vrijeme pušila uvlačeći isprekidane nervozne dimove, kao da nije znala što da radi s rukama. Grizla je donju usnicu pokušavajući spriječiti njeno podrhtavanje. Kad me napokon pogledala u oči, pogled joj je bio pun nelagode, sumnjičav. Znala je da je nisam pozvala zbog toga. Osjetila je da postoji još nešto. – Ovo nije to zbog čega ste me uistinu zvali, zar ne? – Ne u potpunosti, odgovorim iskreno. Tišina. Vidjela sam kako u njoj raste ljutnja, bijes. – Što? zatražila je. Što je to što želite od mene? – Želim znati što ćete učiniti. Oči joj bijesnu. A, kužim. Bojite se da vi ne nadrapate. Isuse Kriste. Isti ste kao i svi ostali! – Ne brinem se za sebe, rekla sam vrlo smireno. Prešla sam to, Abby. Imate dovoljno da me uvalite u nevolje. Ako želite pokopati moj ured i mene, učinite to. To je vaša odluka. Doimala se nesigurnom, skrenula je pogled. – Razumijem vaš gnjev. – Nikako ga ne možete razumjeti. – Razumijem ga bolje nego što možete zamisliti. Kroz glavu mi proleti pomisao na Billa. Jako sam dobro razumjela Abbyn gnjev.

– Ne možete. Nitko ne može! uzvikne ona. Ukrao mi je sestru. Ukrao mi je dio života. Već sam tako prokleto umorna od toga da mi ljudi vječito nešto uzimaju! Kakav je ovo svijet, gušila se, gdje netko može učiniti takvo što? O, Isuse! Ne znam što ću učiniti... Čvrsto sam rekla: Znam da namjeravate sami istraživati smrt svoje sestre, Abby. Nemojte to činiti. – Netko mora! zavapi ona. Što? Trebala bih to prepustiti Keystone murjacima9? – Neke stvari morate prepustiti policiji. Ali možete biti od pomoći. Možete, ako to zaista želite. – Nemojte mi držati propovijedi! – I ne pokušavam. – Učinit ću to na svoj način... – Ne. Nećete to učiniti na svoj način, Abby. Učinite to za svoju sestru. Tupo je zurila u mene svojim krvavo obrubljenim očima. – Pozvala sam vas ovamo zato što namjeravam ići na kocku. Potrebna mi je vaša pomoć. – Aha! Potrebna vam je moja pomoć tako da odem iz jebenog grada i da se držim podalje od njega... Polako sam odmahivala glavom. Izgledala je iznenađena. – Poznajete li Bentona Wesleya? – On izrađuje profile, odgovori ona s oklijevanjem. Znam tko je. Bacila sam pogled na zidni sat. Doći će ovamo za deset minuta. Dugo je buljila u mene. Što? Što točno želite da učinim? – Da iskoristite svoje novinarske veze kako biste nam pomogli da ga pronađemo. – Njega? Oči joj se rašire. Ustala sam vidjeti je li ostalo kave. Wesley je bio neodlučan kad sam mu preko telefona izložila svoj plan, ali sada kad smo se nas troje našli u mom uredu, bilo mi je jasno da gaje prihvatio. – Vaša potpuna suradnja ne smije doći u pitanje, značajno se obratio Abby. Moram biti siguran da ćete postupiti točno onako kako se dogovorimo. Bilo kakva improvizacija ili kreativno mišljenje s vaše strane može biti uzrokom da čitava istraga padne u vodu. Vaša diskrecija je imperativ. Ona kimne glavom, a zatim istakne: Ako je u vaš kompjutor provalio ubojica, zašto je to učinio samo jednom? – Mi znamo samo za jedanput, podsjetim je. – Ipak, nije se ponovilo otkad ste otkrili provalu. Wesley primijeti: Imao je luđački tempo. Ubio je dvije žene u dva tjedna, a u tisku se vjerojatno pojavilo dosta podataka da zadovolji njegovu radoznalost. Mogao je fino dignuti noge u zrak, ponosan sam na sebe, jer prema svim novinskim prikazima nemamo se za što uloviti da ga uhvatimo. – Moramo ga razljutiti, dodam. Moramo učiniti nešto od čega će ga uhvatiti takva paranoja da postane nesmotren. Jedan od načina da to postignemo jest da ga uvjerimo kako je moj ured pronašao nekakav dokazni materijal koji bi mogao značiti prekretnicu koju smo čekali. – Ako je on taj koji je provalio u kompjutor, sabere Wesley, to bi mu mogao biti dovoljan poriv da pokuša ponovno i otkrije što je to što mi navodno znamo. Pogleda me. Bila je činjenica da naš plan nije imao mane. Ja sam istjerala Margaret iz njenog ureda na neodređeno vrijeme, a kompjutor je uvijek trebao biti ostavljen u otvorenom modu. Wesley je postavio lovca da locira svaki poziv upućen na njen priključak. Namjera nam je bila poslužiti se kompjutorom kao sredstvom koje će namamiti ubojicu tako što će Abbyne novine objaviti članak u kojem se tvrdi da je forenzična istraga otkrila neku značajnu vezu.

– Postat će paranoičan, dovoljno uznemiren da povjeruje u to, predviđala sam. Ako se, na primjer, ikada liječio u nekoj obližnjoj bolnici, sada će se početi brinuti da bismo ga mogli otkriti preko starih kartona. Ako uzima neke posebne lijekove u apoteci, zamislit će se i nad time. Sve se ovo vrtjelo oko neobičnog vonja koji je policiji spomenuo Matt Petersen. Nije bilo drugih dokaza na koje bismo se bez bojazni mogli pozvati. Jedini trag dokaza koji će ubojici zadati brige bila je DNA. S tim sam mogla blefirati do pakla i natrag, a možda se uopće ne bi ni radilo o blefu. Prije nekoliko dana bila sam dobila kopije izvješća prva dva slučaja. Proučila sam okomit niz vrpci različitih nijansi i širina, sheme što su neodoljivo podsjećale na bar kodove otisnute na pakiranoj hrani u samoposluživanjima. U oba slučaja označili smo po tri jednostruka lanca DNA radioaktivnim izotopom. Položaj vrpci u svakom od lanaca u slučaju Patty Lewis nije se razlikovao od položaja vrpci u ona tri lanca iz slučaja Brende Steppe. – Naravno da nam to ne otkriva njegov identitet, objasnila sam Abby i Wesleyu. Sve što možemo reći jest da ako je crnac, onda samo jedan od 135 milijuna muškaraca može odgovarati istom takvom uzorku. Ako je bijelac, samo jedan od 500 milijuna. DNA je minijaturna slika čitave osobe, ona je njen životni kod. Genetski inženjeri u privatnom laboratoriju u New Yorku izdvojili su DNA iz uzorka sjemene tekućine koju sam bila sakupila. Rascijepili su uzorke na specifičnim mjestima, i fragmenti su otputovali na suprotne polove električno nabijene površine prekrivene gustim gelom. Pozitivan pol nalazio se na jednoj strani površine, negativan na drugoj. – DNA nosi negativan naboj, nastavila sam. Suprotnosti se privlače. Kraći fragmenti putovali su brže i dalje u smjeru pozitivnog pola od onih duljih, i svi su se rasporedili po gelu tvoreći shemu vrpci. To je zatim preneseno na najlonsku opnu i izloženo radioaktivnom testu. – Ne kužim, prekine me Abby. Kakvom radioaktivnom testu? Objasnila sam. Ubojičini dvolančani fragmenti DNA rascijepljeni su, ili denaturirani, u jednostruke lance. Jednostavnije rečeno, razdvojeni su kao kad otvarate patentni zatvarač. Test o kojem govorim rađen je s otopina jednolančanih DNA s određenim slijedom baza koje su obilježene radioaktivnim izotopima. Kad se tu otopinu prevuče preko najlonske opne, radioaktivni lanci se izdvoje i spoje s komplementarnim jednostrukim lancima – s ubojičinim komplementarnim jednostrukim lancima. – Znači patent-zatvarač je ponovno zatvoren? upita ona. Samo je sada radioaktivan? – Smisao je u tome da se njegov uzorak sada može vidjeti na rentgenskom filmu, rekla sam. – Da, njegov bar-kod. Šteta što ga ne možemo prevući preko skanera i dobiti njegovo ime, doda Wesley suho. – Sve o njemu je tamo, nastavila sam. Problem je u tome što tehnologija još nije dovoljno usavršena da bi se mogle čitati konkretne stvari, kao što su genetski nedostaci, boja očiju i kose, i to. Prisutno je tako puno vrpci što pokrivaju tako puno točaka u genetskoj strukturi osobe, da je jednostavno presloženo do kraja razabrati bilo što drugo osim toga odgovara li ili ne odgovara. – Ali ubojica to ne zna. Wesley me spekulativno pogleda. – Točno. – Ne zna osim ako nije znanstvenik ili nešto slično, ubaci Abby. – Pretpostavit ćemo da nije, rekla sam im. Mislim da nije ni znao za analizu DNA prije no što je počeo čitati o tome u novinama. Vjerujem da mu čitava stvar nije baš najjasnija. – Objasnit ću postupak u članku, Abby je glasno razmišljala. Objasnit ću ga tako da shvati taman toliko koliko je potrebno da ga izludi.

– Taman toliko koliko je potrebno da pomisli kako znamo za njegovu manu, složi se Wesley. Ako ima nekakvu manu... To je ono što me brine, Kay. Pogleda me smireno. Što ako nema? Strpljivo sam sve ponovila. Ono što mi stalno upada u oči je primjedba Matta Petersena o 'palačinkama', o mirisu u spavaćoj sobi koji gaje podsjetio na palačinke, na nešto slatkasto, ali znojno. – Sirup od javorovine, prisjeti se Wesley. – Da. Ako ubojica ima tjelesni miris koji podsjeća na sirup od javorovine, mogao bi imati nekakvu anomaliju, neki metabolički poremećaj. Točnije rečeno, 'bolest s urinom poput javorova sirupa.' – A to je nasljedno? Wesley je to upitao već dva puta. – To je ono najljepše, Bentone. Ako je ima, ona je negdje u njegovoj DNA. – Nikad nisam čula za to, reče Abby. Za tu bolest. – Pa, ne radi se baš o običnoj prehladi. – A o čemu se točno radi? Ustala sam od stola i otišla do police s knjigama. Izvukavši debele Cecilove Osnove medicine, otvorim ih na pravoj stranici i postavim pred njih. – To je enzimski poremećaj, objašnjavala sam dok sam sjedala natrag. Zahvaljujući tom poremećaju, u tijelu se, poput otrova, nakupljaju aminokiscline. U klasičnom ili akutnom obliku, oboljeli su teško mentalno retardirani, često umiru u djetinjstvu, zbog čega je teško pronaći zdrave odrasle osobe nepomućena uma koji pate od te bolesti. Ali je moguće. U blažem obliku, što bi bilo ono od čega boluje ubojica, ako je to njegova bolest, može se liječiti prehranom s niskom dozom bjelančevina, i moguće dijetalnim dodacima – točnije tiaminom, ili vitaminom BI, koji se dnevno uzima u deset puta većoj dozi nego što je normalno. – Drugim riječima, reče Wesley, naginjući se naprijed i mršteći se dok je prelazio pogledom po knjizi, mogao bi bolovati od tog blažeg oblika, voditi prilično normalan život, biti pametan k'o sam davo – ali smrdjeti? Kimnula sam glavom. Najčešći znak bolesti s urinom poput javorova sirupa je karakterističan miris, osobit miris urina i znoja po javorovu sirupu. Simptomi se pojačavaju kad je pod stresom, miris je izraženiji kad ubojica radi ono što ga najviše uzbuđuje, što znači, dok ubija. Miris mu se zavlači u odjeću. Vjerojatno će se otkriti da već dugo pati od raznih kompleksa zbog tog svog problema. – Ne bi li miris bio prisutan u sjemenoj tekućini? upita Wesley. – Ne mora biti. – Dobro, reče Abby. Ako ima taj tjelesni miris, onda mora da se često tušira. Ako radi s ljudima. Primijetili bi ga, taj vonj. Nisam odgovorila. Ona nije znala za svjetlucavu tvar, a ja joj nisam imala namjeru reći. Ako ubojica ima taj kroničan vonj, ne bi uopće bilo neobično da se u toku dana mora često prati ispod pazuha, umivati se i prati ruke, dok je u prisutnosti ljudi, koji bi mogli primijetiti njegov problem. Možda se pere i na poslu, gdje bi u muškom WC-u mogla biti kutija Borawash sapuna. – To je kocka, Wesley se zavali u stolicu. Isuse. Odmahne glavom. Ako je miris koji je Petersen spomenuo bilo nešto što si je umislio ili nešto što je zamijenio s nekim drugim mirisom – možda s kolonjskom vodom koju je ubojica imao na sebi – ispast ćemo budale. Taj gad će biti još više uvjeren da nemamo pojma što radimo. – Mislim da Petersen nije umislio taj miris, rekla sam s uvjerenjem. Onako šokiran kakav je bio kad je pronašao tijelo svoje žene, miris je morao biti snažan i neobičan da bi ga Petersen zamijetio i zapamtio. Ja ne znam ni za jednu kolonjsku vodu koja miriše poput javorova sirupa. Pretpostavljam da se ubojica obilno znojio, daje napustio sobu možda nekoliko minuta prije no što je Petersen ušao.

– Ova bolest uzrokuje retardaciju... Abby je okretala stranice knjige. – Ako se ne počne liječiti neposredno nakon rođenja, ponovim. – E, ovaj gad nije retardiran. Ona mi uputi prodoran pogled. – Naravno da nije, složi se Wesley. Psihopati su sve samo ne glupi. Ono što želimo postići jest da tip pomisli kako mi mislimo da je glup. Pogoditi ga u bolnu točku – u njegov jebeni ponos, koji se zasniva na grandioznoj predodžbi o njegovom izvanredno visokom kvocijentu inteligencije. – Ova bi bolest, rekla sam im, to mogla učiniti. Ako je ima, vjerojatno zna daje ima. Pogotovo ako je prisutna u njegovoj obitelji. Vjerojatno je preosjetljiv, ne samo u vezi sa svojim tjelesnim mirisom, već i u vezi s mentalnom zaostalosti za koju se zna daje bolest uzrokuje. Abby je pisala bilješke. Wesley je bio zagledan u zid, a lice mu je bilo napeto. Nije se doimao sretnim. Otpuhujući frustrirano, reče: Jednostavno ne znam, Kay. Ako tip nema tu javorovo-sirupnu što god... On odmahne glavom. Pročitat će nas dok si rek'o keks. To bi moglo unazaditi istragu. – Ne možeš unazaditi nešto što je već satjerano u kut, rekla sam ravnodušno. Nemam nikakvu namjeru navesti ime bolesti u članku. Okrenem se prema Abby. Nazvat ćemo to metaboličkim poremećajem. To bi moglo značiti mnogo stvari. Zabrinut će se. Možda se radi o nečemu što uopće ne zna da ima. Misli daje savršena zdravlja? Kako može biti siguran? Nikad dosad ekipa genetskih inženjera nije proučavala njegove tjelesne tekućine. Čak ako je tip i liječnik, ne može otpisati mogućnost da ima neku abnormalnost koja je većinu njegova života bila latentna, koja čuči u njemu poput bombe koja samo čeka da eksplodira. Ubacit ćemo mu bubu u uho. Pustiti ga da mozga nad tim. Kvragu, pustit ćemo ga da misli kako ima nešto smrtonosno. Možda će ga to natjerati da ode u najbližu kliniku kod doktora. Možda će otići u najbližu medicinsku knjižnicu. Policija može provjeriti, vidjeti tko je potražio lokalnog liječnika ili tko je počeo mahnito listati po medicinskim knjigama u jednoj od knjižnica. Ako je on provalio u kompjutor ovdje, vjerojatno će to učiniti ponovno. Što god to bilo, neki glas mi govori da će se nešto dogoditi. To će mu zatresti kavez. Sljedećih nekoliko sati nas troje proveli smo sastavljajući Abbyn članak. – Ne smije biti nikakvih pripisivanja, inzistirala je ona. Nikako. Ako se ovi navodi pripišu glavnom sudskom patologu zvučat će sumnjivo, jer ste prije odbijali davati takve izjave. A sada vam je naređeno da ne govorite. Mora izgledati kao da je taj podatak procurio. – Onda, primijetim ja suho, pretpostavljam da iz šešira možemo izvući vaš famozni 'medicinski izvor'. Abby naglas pročita članak. Nije mi se baš svidio. Bio je previše neodređen. Navodno ovo i moguće ono. Da barem imamo njegovu krv. Enzimski poremećaj, ako postoji, mogao bi se pokazati testiranjem leukocita, njegovih bijelih krvnih zrnaca. Da barem imamo nešto. Kao po naredbi, oglasi se moj telefon. Bila je to Rose. Doktorice Scarpetta, narednik Marino je ovdje. Kaže daje hitno. Našla sam se s njim u predvorju. Nosio je vreću, poznatu sivu plastičnu vreću koja se koristila za spremanje odjeće povezane s kriminalnim slučajevima. – Neš' mi vjerovat'. Smješkao se, a lice mu je bilo zajapureno. Znaš Svraku? Zurila sam u napuhanu vreću; moja je zbunjenost bila očita. – Ma znaš, Svraka. Ima ga po cijelom gradu i vozi okolo sva svoja zemaljska dobra u kolicima iz dućana koja je negdje maznuo. Po cijele dane rovari po kantama i kontejnerima za smeće. – Nekakav skitnica? O čemu to Marino priča?

– Aha. Kralj svih skitnica. E, pa, preko vikenda kopa ti on po tom kontejneru manje od bloka udaljenom od mjesta gdje je koknuta Henna Yarborough i pogodi šta? Pronađe si krasni, mornarskoplavi kombinezon, doktorice. Odma' se uzbuni jer je jebena roba zamrljana s krvi. On mi je, vidiš, doušnik. Im'o je dovoljno mozga da je strpa u vreću za smeće i onda ju je vozik'o okolo danima tražeći me. Tako mi je mahnuo na ulici maloprije, uz'o mi uobičajenu desetaču i k'o bog. Otpetljavao je čvor na vrhu vreće. – Pomiriši. Gotovo da sam se srušila, ne samo od smrada odjevnog predmeta zamrljanog danima starom krvlju, nego i od snažnog, znojnog, slatkasto-javorova vonja. Trnci mi prođu kralježnicom. – Hej, nastavi Marino. Skočio sam do Petersenova stana prije nego šta sam doš'o ovamo. Dao mu da ponjuši. – Je li to miris kojeg se sjeća? On uperi prst u mene i namigne. Pogodak. Vander i ja radili smo na plavom kombinezonu dva sata. Trebat će neko vrijeme da Betty napravi analizu krvavih mrlja, ali gotovo uopće nismo sumnjali daje taj kombinezon nosio ubojica. Pod laserom je svjetlucao poput tinjcem posutog asfalta. Pretpostavljali smo da se, kad je napao Hennu nožem, jako umrljao krvlju i obrisao ruke o butine. Manšete rukava također su bile krute od osušene krvi. Bilo je prilično vjerojatno da je imao običaj preko odjeće navući nešto poput kombinezona kad je napadao. Možda je običavao nakon zločina baciti ga u kontejner za smeće. Ali sumnjala sam u to. Ovaj je bacio zato što je žrtva krvarila. Bila sam se spremna okladiti da je bio dovoljno mudar da zna kako su mrlje od krvi trajne. Ako ga ikada pokupe, nije namjeravao u ormaru imati bilo što na čemu bi moglo biti mrlja stare krvi. Isto tako nije mislio dozvoliti da se kombinezonu uđe u trag. Etiketa je bila skinuta. Tkanina je izgledala kao mješavina pamuka i sintetike, tamno-plava, veličine L ili možda XL. Prisjetila sam se tamnih vlakana pronađenih na prozoru Lori Petersen i na njenom tijelu. I na Henninu tijelu bilo je tamnih vlakana. Nas troje nismo Marinu rekli ništa od onoga što smo radili. On je bio negdje na ulici, možda kod kuće pijuckajući pivo ispred televizije. Nije imao pojma. Kad se vijest pojavi, mislit će da je prava, da je podatak procurio i daje povezan s kombinezonom kojeg je predao i s izvješćima analize DNA koje sam nedavno primila. Željeli smo da svi misle kako je vijest prava. U stvari, vjerojatno je i bila. Na pamet mi nije padao nijedan drugi razlog zbog kojeg bi ubojica imao tako specifičan tjelesni miris, osim ako je Petersen umišljao stvari i ako je kombinezon baš slučajno bačen u kontejner povrh boce javorova sirupa Mrs Butterworth. – Savršeno, govorio je Wesley. Nije mislio da ćemo ga pronaći. Taj je gad sve isplanirao, možda je čak znao i gdje se nalazi kontejner prije nego što je uopće izašao te noći. Ni u ludilu nije mislio da ćemo ga pronaći. Krišom bacim pogled na Abby. Držala se iznenađujuće dobro. – To nam je dovoljno da krenemo, doda Wesley. Već sam vidjela naslov: DNA, NOVI DOKAZI: SERIJSKI UBOJICA IMA METABOLIČKI POREMEĆAJ? Ako zaista ima bolest s urinom poput javorova sirupa, članak na naslovnoj strani trebao bi ga oboriti s nogu. – Ako vam je namjera primamiti ga u UGSP kompjutor, reče Abby, moramo ga navesti da pomisli kako se kompjutor uklapa u cijelu priču. Znate što mislim, da podaci imaju neke veze.

Jedan sam trenutak razmišljala. U redu. Možemo to napraviti ako kažemo daje kompjutor pronašao novi podatak povezan s nedavnom informacijom koja je ubačena, informacijom koja se odnosi na neobičan miris primijećen najednom od mjesta zločina, a u vezi s nedavno otkrivenim dokaznim materijalom. Ispitivanje je ukazalo na neuobičajen enzimski poremećaj, ali izvori bliski istrazi odbijaju reći o kakvom se poremećaju ili bolesti zapravo radi, i je li poremećaj potvrdila i upravo dovršena analiza DNA. Wesleyu se dopalo. Sjajno. Nek' se znoji. Nije bio svjestan igre riječi. – Neka se zapita nismo li pronašli kombinezon, nastavi on. Nećemo davati potankosti. Možda možete jednostavno reći daje policija odbila otkriti točnu prirodu dokaza. Abby je i dalje pisala. Rekla sam: Da se vratimo na vaš 'medicinski izvor, možda bi bilo dobro imati par istaknutih citata koji dolaze iz usta te osobe. Pogledala me. Na primjer? Bacila sam pogled na Wesleya i odgovorila: Neka taj medicinski izvor odbije otkriti o kakvom se točno metaboličkom poremećaju radi, kako smo se već dogovorili. Ali neka kaže da taj poremećaj može prouzrokovati mentalo oštećenje, a u odmaklim fazama i zaostalost. Onda dodajte, ovaj... Naglas sam sastavljala rečenice, Stručnjak u humanoj genetici izjavio je da određene vrste metaboličkih poremećaja mogu dovesti do teške mentalne retardacije. Iako policija vjeruje da ubojica zasigurno nije teško mentalno oštećen, postoje dokazi koji ukazuju na to da bi mogao patiti od manjih mentalnih tegoba koje dolaze do izražaja kroz neorganiziranost i povremenu smetenost. Wesley promrmlja: Bit će potpuno izvan sebe. Ovo će ga strašno razljutiti. – Važno je da ne dovodimo u pitanje njegovo mentalno zdravlje, nastavila sam. Poslije će nam se to vratiti i progoniti nas na sudu. Abby predloži: Jednostavno ćemo to staviti u usta našem izvoru. Izvor će napraviti razliku između sporosti i mentalne bolesti. Sada je već imala ispunjenih šest stranica novinarskog bloka. Zapisujući, upitala je: To s javorovim sirupom. Bit ćemo određeni što se tiče mirisa? – Da, rekla sam bez razmišljanja. Tip možda radi s ljudima. Ima kolege, ako ništa drugo. Možda se netko javi. Wesley je razmišljao. Jedno je sto posto sigurno, to će ga još više izbaciti iz ravnoteže. Trebao bi postati paranoičan do ludila. – Osim ako on zapravo uopće nema neobičan slučaj tjelesnog mirisa, reče Abby. – Kako će znati da nema? upitam. Oboje su izgledali iznenađeni. – Jeste ikada čuli izreku: 'Vidjeti trun u tuđem oku, a ne vidjeti balvan u svome'? dodam. – Mislite reći da bi mogao smrdjeti i ne znati da smrdi? upita ona. – Neka se on zapita je li to moguće, odgovorim. Ona kimne glavom, nagnuvši se ponovno nad svoj blok. Wesley se nasloni. Što još znaš o ovom poremećaju, Kay? Bismo li trebali provjeriti lokalne ljekarne, vidjeti kupuje li tko velike količine nekih otkvačenih vitamina ili prepisanih lijekova? – Mogli biste provjeriti kupuje li tko redovno velike doze vitamina B, rekla sam. Također postoji prašak za tu bolest, dijetalni dodatak. Mislim da se može dobiti bez recepta, to je proteinski dodatak. Možda obuzdava bolest prehranom, tako što u ograničenim količinama uzima običnu hranu bogatu bjelančevinama. Ali mislim daje preoprezan da bi ostavljao takve tragove, a iskreno govoreći, ne vjerujem da je njegova bolest tako izražena da bi morao biti na strogoj dijeti. Pretpostavljam da mora živjeti prilično normalnim životom, da bi bio u stanju

funkcionirati tako dobro. Njegov je jedini problem to što ima neobičan tjelesni miris koji postaje zamjetljiviji kad je pod stresom. – Emocionalnim stresom? – Fizičkim stresom, odgovorim. Bolest s urinom poput javorova sirupa obično se razmaše pod fizičkim stresom, kao na primjer, kad osoba boluje od upale dišnih putova, od gripe. To je na fiziološkoj bazi. On vjerojatno ne spava dovoljno. Prikradanje žrtvi, provaljivanje u kuće, ono što on radi zahtijeva mnogo fizičke energije. Emocionalni i fizički stres su povezani – jedan se nastavlja na drugi. Što je pod većim emocionalnim stresom, pod većim je i fizičkim, i obratno. – I onda? Ravnodušno sam ga pogledala. – I onda, što se događa, ponovi on, ako se bolest razmaše? – Ovisi o tome postane li akutna. – Recimo da postane. – Onda ima veliki problem. – Što znači? – Što znači da mu se aminokiseline nakupljaju u organizmu. Postat će letargičan, razdražljiv, ataksičan. Imat će simptome slične teškoj hiperglikemiji. Možda će morati biti primljen u bolnicu. – Na engleskom, molim te, reče Wesley. Što znači ataksičan? – Nestabilan. Hodat će kao daje pijan. Neće biti u stanju verati se preko ograda i penjati se na prozore. Ako to postane akutno, ako mu se razina stresa bude i dalje povećavala, i ako se ne bude liječio, moglo bi postati nemoguće obuzdati bolest. – Nemoguće obuzdati? bio je uporan. Mi ga stavimo pod stres – to nam je cilj, točno? Njegovu bolest postaje nemoguće obuzdati? – Možda. – U redu. Oklijevao je. Što dalje? – Teška hiperglikemija, a njegova se uzrujanost povećava. Ako se bolest ne stavi pod kontrolu, postat će smeten, napet. Možda izgubi moć rasuđivanja. Patit će od česte promjene raspoloženja. I tu sam stala. Ali Wesley me nije htio pustiti na miru. Naginjao se naprijed u svojoj stolici, zagledan u mene. – Nisi se baš maloprije sjetila toga s tom bolesti s urinom poput javorova sirupa, je Tda? natjeravao me. – Već sam pomišljala na to. – I nisi ništa rekla. – Nisam uopće bila sigurna, odgovorim. Nije bilo razloga da je spomenem sve do sada. – Dobro. U redu. Kažeš da mu želiš prodrmati kavez, staviti ga pod takav stres da poludi. Učinimo to. Koja je posljednja faza? Mislim, što ako njegova bolest postane zaista gadna? – Možda počne gubiti svijest, dobivati grčeve. Ako to potraje, moglo bi doći do ozbiljnih organskih deficita. S ncvjericom je zurio u mene, a onda mu se oči ispune razumijevanjem. Isuse. Pa ti pokušavaš ubiti tog kurvinog sina. Abbyno se nalivpero zaustavi. Zaprepaštena, ona podigne pogled prema meni. Odgovorim: Ovo je sve u teoriji. Ako zaista ima tu bolest, ona je blaga. Zivi s tim čitav život. Ako ga što ubije, teško da će to biti bolest s urinom poput javorova sirupa. Wesley je i dalje zurio u mene. Nije mi povjerovao.

POGLAVLJE 14 NISAM MOGLA SPAVATI CIJELU NOĆ. UM MI NIJE HTIO MIROVATI, VEĆ je izmučeno letio između uznemirujuće stvarnosti i užasnih snova. Ja sam nekog ubila, a Bili je bio sudski patolog koji je došao na mjesto zločina. Kad je stigao sa svojom crnom torbom, bio je u društvu neke lijepe žene koju nisam poznavala... Naglo sam otvorila oči u mraku, a srce kao da mi je stiskala neka hladna ruka. Ustala sam puno prije nego što je sat zazvonio i odvezla se na posao u magli depresije. Ne znam jesam li se ikada u životu osjećala tako usamljenom i povučenom u sebe. Jedva da sam progovorila i riječ s bilo kim u uredu, pa mi je osoblje počelo upućivati nervozne, čudnovate poglede. Nekoliko sam puta gotovo nazvala Billa, a odluka da ga ne zovem bila mi je poljuljana poput stabla koje samo što ne padne. Malo prije podneva, napokon je palo. Njegova mi je tajnica vedro rekla da je gospodin Boltz na odmoru i da se neće vratiti do prvog srpnja. Nisam ostavila nikakvu poruku. Znala sam da taj odmor nije bio planiran. Znala sam i zašto mi o tome nije rekao ni jednu jedinu riječ. Ranije bi mi bio rekao. Ali prošlost je prošlost. Neće biti nikakvih svečanih izjava, šepavih isprika ili izravnih laži. Isključio me iz svog života zauvijek, zato što se nije mogao suočiti s vlastitim grijesima. Nakon ručka otišla sam na kat, u serologiju i iznenadila se našavši tamo Betty i Winga, leđima okrenute vratima, spojenih glava kako promatraju nešto bijelo u plastičnoj vrećici. Rekla sam Zdravo, i ušla. Kao da joj krišom daje novac, Wingo nervozno gurne vrećicu u džep Bettyna laboratorijskog ogrtača. – Dolje si završio? pretvarala sam se da sam preopterećena poslom a da bih primijetila tu neobičnu transakciju. – Ovaj, da. Naravno, doktorice Scarpetta, odgovori on brzo, krećući prema vratima. McFee, onaj tip što je sinoć ubijen – otpustili smo ga maloprije. A žrtve podlegle opekotinama što dolaze iz Albemarlea neće stići do četiri ili tako nešto. – Dobro. S njima ćemo početi ujutro. – Može, čula sam kako odgovara iz hodnika. Prostrt preko širokog stola u sredini sobe nalazio se razlog moje posjete. Plavi kombinezon. Doimao se beživotnim i trivijalnim, bio je uredno poravnat, a patent-zatvarač bio je zatvoren do ovratnika. Mogao je pripadati bilo kome. Imao je mnogo džepova, i mislim da sam svaki od njih pregledala barem šest puta u nadi da ću pronaći nešto što bi moglo nagovijestiti tko je on, ali bili su prazni. Na nogavicama i rukavima bile su velike rupe, na mjestima gdje je Betty izrezala uzorke krvlju zamrljane tkanine. – Je li bilo sreće u određivanju krvne grupe? upitam, trudeći se ne zuriti u plastičnu vrećicu što je virila preko ruba njenog džepa. – Nešto sam uspjela napraviti. Dala mi je znak da je slijedim u njen ured. Na radnom stolu nalazio se blok ispunjen bilješkama i znamenkama koje bi neupućenoj osobi izgledale poput hijeroglifa. – Krvna grupa Henne Yarborough je B, počela je. Tu smo imali sreće jer ta grupa nije baš česta. U Virginiji, otprilike dvanaest posto stanovništva ima krvnu grupu B. PGM joj je plus jedan, minus jedan. PEP joj je A-jedan, EAP je CB, ADA-jedan i AK-jedan. 12 Podsustavi su, nažalost, vrlo uobičajeni, postoci se kreću negdje gore oko osamdeset devet i više, među stanovništvom Virginije. 12

PGM, PEP, EAP, ADA, AK – enzimi, genetički markeri za odredivanje podsustava krvnih grupa.

– Koliko je česta sama kombinacija podsustava? Plastika što joj je virila iz džepa počela me uznemiravati. Ona stane utipkavati znamenke u džepni računar, množeći postotke i dijeleći ih s brojem podsustava koje je imala. Oko sedamnaest posto. Sedamnaest od stotinu ljudi moglo bi imati istu takvu – Znači, nije baš rijetka, promrmljam. – Nije, osim ako su vrapci rijetki. – A što je s krvavim mrljama na kombinezonu? – Sretna okolnost. Kombinezon se vjerojatno već osušio na zraku kad ga je skitnica pronašao. U začuđujuće je dobrom stanju. Dobila sam sve podsustave osim EAP-a. U skladu je s krvlju Henne Yarborough. DNA bi nam trebala sa sigurnošću reći, ali tu se radi o čekanju od mjesec, mjesec i pol dana. Odsutno primijetim: Trebali bismo obnoviti zalihe u laboratoriju. Njen se pogled zadrži na meni, a oči joj postanu blage. Djeluješ potpuno rastreseno, Kay. – Vidi se, zar ne? – Ja vidim. Nisam ništa rekla. – Ne daj da te sve ovo previše potrese. Nakon trideset godina ovog jada i bijede, ja sam to naučila na teži način... – Što to Wingo smjera? glupo izvalim. Iznenađena, ona zastane. Wingo? Ovaj... Zurila sam u njen džep. Ona se nasmije s nelagodom i potapše se po njemu. A, ovo. Samo neka osobna sitnica koju me zamolio da mu napravim. To je bilo sve što je namjeravala reći. Možda je Wingo imao i druge, prave brige u životu. Možda se potajno testirao na HIV. Dobri bože, ne daj da ima SIDU. Sabirući krhotine svojih misli, upitam: Što je s vlaknima? Ima li što? Betty je usporedila vlakna iz kombinezona s vlaknima ostavljenim na mjestu ubojstva Lori Petersen i s ono nekoliko vlakana što smo ih bili pronašli na tijelu Henne Yarborough. – Vlakna pronađena na prozoru Petersenovih mogla bi potjecati iz ovog kombinezona, reče, ili iz bilo kojeg tamnoplavog kepera od pamuka i sintetike. Na sudu, pomislim žalosno, ta usporedba neće vrijediti ništa jer je keper otprilike jednako raširen kao i papir za pisaći stroj iz jeftine trgovine – počnite ga tražiti, i pronaći ćete ga posvuda. Vlakna bi mogla potjecati iz nečijih radnih hlača. Mogla bi, što se toga tiče, potjecati iz uniforme nekog bolničara ili policajca. Bilo je tu još jedno razočaranje. Betty je bila sigurna da vlakna koja sam pronašla na tijelu Henne Yarborough ne potječu iz kombinezona. – To su pamučna vlakna, rekla je. Možda dolaze s nekog odjevnog predmeta kojeg je nosila ranije toga dana, možda čak s ručnika. Tko zna? Po ljudima se povlače svakojaka vlakna. Ali ne iznenađuje me da kombinezon nije ostavio vlakna. – Zašto? – Zato što je keper, materijal od kojeg je izrađen, vrlo gladak. Rijetko pušta vlakna, osim ako dođe u dodir s nečim abrazivnim. – Kao što je, na primjer, prozorski podboj od opeke ili prozorska daska od grubog drveta, kao u Lorinu slučaju. – Moguće, a i tamna vlakna što smo pronašli u njenom slučaju mogla bi potjecati iz nekog kombinezona. Možda čak iz ovog. Ali mislim da to nikada nećemo saznati. Vratila sam se dolje u svoj ured i neko vrijeme sjedila za stolom, razmišljajući. Otključavši ladicu, izvukla sam slučajeve pet ubijenih žena.

Počela sam tražiti bilo što što mi je možda promaklo. Opet sam tapkala u mraku, nastojeći pronaći vezu. Što je ovih pet žena imalo zajedničko? Zašto ih je ubojica odabrao? Kako je s njima stupio u dodir? Morala je postojati veza. U duši, nisam vjerovala daje odabir bio slučajan, da je tek tako kružio tražeći pogodne kandidatkinje. Bila sam uvjerena da ih je odabrao s razlogom. Prvo je s njima imao nekakav kontakt, a onda ih je možda slijedio do kuće. Zemljopisni smještaj, posao, fizički izgled. Nije bilo zajedničkog nazivnika. Pokušala sam obratno, tražila sam najrazličitiji nazivnik, i neprestano se vraćala dosjeu Cecile Tyler. Ona je bila crnkinja. Druge četiri žrtve bile su bjelkinje. To me mučilo na početku, a mučilo me i sada. Je li ubojica pogriješio? Možda nije znao daje crnkinja. Je li zaista htio nekog drugog? Njenu prijateljicu Bobby, na primjer? Okretala sam stranice, prelazeći pogledom preko izvješća obdukcije koje sam bila izdiktirala. Pažljivo sam čitala potvrde o primitku dokaznog materijala, bilješke s lica mjesta i stari karton iz bolnice St. Luke gdje se prije pet godina liječila zbog vanmaternične trudnoće. Kad sam stigla do policijskog izvješća, bacim pogled na ime jedinog navedenog rođaka, sestre u Madrasu, Oregon. Od nje je Marino dobio podatke o Cecilinu porijeklu, o neuspjelom braku sa zubarom koji je sada živio u Tidewateru. Rcntgcnske snimke proizvele su zvuk sličan savijanju oštrice pile dok sam ih izvlačila iz žućkastih omotnica i podizala ih, jednu po jednu, prema svjetlu moje stolne lampe. Cecile nije imala ozljeda kostiju osim zacijeljenog prijeloma lijevog lakta izazvanog udarcem. Starost ozljede bilo je nemoguće odrediti, no znala sam da nije svježa. Mogla je biti prestara, a da bi bila od ikakva značenja. I opet sam razmatrala vezu koja je mogla postojati u VMC-u. I Lori Petersen i Brenda Steppe bile su nedavno u sobi hitne pomoći te bolnice. Lori je bila tamo jer je stažirala na traumatološkoj kirurgiji. Brenda je bila zadržana nakon svoje automobilske nesreće. Možda je bilo previše nategnuto pretpostaviti da se i Cecile tamo liječila kad je slomila lakat. U ovoj situaciji, bila sam spremna istraživati sve. Okrenula sam broj Ceciline sestre koji je bio naveden u Marinovu izvješću. Nakon što je telefon pet puta zazvonio, netko podigne slušalicu. – Halo? Veza je bila slaba, a i bilo je očito da sam pogriješila. – Oprostite, mora da sam pogriješila broj, rekla sam brzo. – Molim? Ponovila sam što sam rekla, ovog puta glasnije. – Koji ste broj trebali? Glas je bio kulturan s virginijskim naglaskom, i činilo se da pripada ženi u dvadesetim godinama. Odrecitirala sam broj. – To je ovaj broj. S kim ste željeli razgovarati? – S Fran O'Connor, pročitam s izvješća. Mladi, kulturni glas odgovori: Ja sam. Ja se predstavim i začujem slab uzdah. Kako mi se čini, vi ste sestra Cecile Tyler. – Da. O, bože. Ne želim razgovarati o tome. Molim vas. – Gospodo O'Connor, jako mi je žao zbog Cecile. Ja sam sudski patolog i radim na njenom slučaju. Zovem vas da vas pitam znate li kako je vaša sestra slomila lakat. Na lijevom laktu ima zacijeljeni prijelom. Evo, upravo gledam rentgenske snimke. Oklijevanje. Mogla sam čuti kako razmišlja. – Bila je to nezgoda pri rekreaciji. Trčala je po nogostupu, saplela se i dočekala se na ruke. Od udarca je slomila jedan lakat. Sjećam se jer je gips nosila tri mjeseca za jednog od najtoplijih zabilježenih ljeta. Bila je sva jadna.

– Tog ljeta? Je li to bilo u Oregonu? – Ne, Cecile nije nikad živjela u Oregonu. To je bilo u Fredericksburgu, gdje smo odrasle. – Kad se dogodila ta nezgoda? Još jedna stanka. Prije devet, možda deset godina. – Gdje se liječila? – Ne znam. U nekoj bolnici u Fredericksburgu. Ne mogu se sjetiti imena. Cecilin prijelom lakta nije saniran u VMC-u, a i ozljeda se dogodila prije previše vremena da bi bila značajna. Ali to mi više nije bilo važno. Nikada nisam srela Cecile dok je bila živa. Nikada nisam razgovarala s njom. Jednostavno sam zaključila da bi zvučala crnački. – Gospodo O'Connor, jeste li vi crnkinja? – Naravno da sam crnkinja. Zvučala je uzrujano. – Je li vaša sestra govorila poput vas? – Govorila poput mene? upita ona, a glas joj postane viši. – Znam da vam pitanje zvuči čudno... – Mislite, je li govorila bjelački poput mene? nastavi ona, izvan sebe od bijesa. Da! Govorila je! Zar nije to ono čemu obrazovanje služi? Zato da crnci nauče govoriti kao bijelci? – Molim vas, rekla sam suosjećajno. Nikako vas nisam željela uvrijediti. Ali važno je... Ispričavala sam se tonu prekinute linije. Lucy je znala za peto davljenje. Znala je za sve ubijene mlade žene. Isto je tako znala da imam tridesetosmicu u spavaćoj sobi i od večere me dva puta pitala za pištolj. – Lucy, rekla sam dok sam ispirala tanjure i trpala ih u stroj za pranje posuda, ne želim da razmišljaš o oružju. Ne bih imala pištolj da ne živim sama. Bila sam u velikom iskušenju da ga sakrijem tamo gdje se nikada neće sjetiti potražiti ga. Ali nakon epizode s modemom, kojeg sam prije nekoliko dana skrušeno opet spojila na svoj kućni kompjutor, obećala sam samoj sebi da ću biti iskrena s njom. Tridesetosmica je ostala visoko na polici mog ormara, u svojoj kutiji za cipele, čak i za vrijeme Lucina posjeta. Pištolj nije bio nabijen. Ovih dana, vadila sam metke ujutro i stavljala ih natrag prije spavanja. A što se tiče Silvertip metaka – njih sam sakrila tamo gdje se nikada neće sjetiti potražiti. Kad sam se okrenula prema njoj, oči su joj bile ogromne. Ti znaš zašto imam pištolj, Lucy. Mislim da razumiješ kako su opasni... – Ubijaju ljude. – Da, odgovorim dok smo kretale prema dnevnoj sobi. Bez daljnjega mogu ubiti. – Imaš pištolj tako da možeš nekoga ubiti. – Ne volim razmišljati o tome, rekla sam joj ozbiljno. – E, pa, to je istina, bila je uporna. Zato ga imaš. Radi zločestih ljudi. Eto zašto. Uzmem daljinski upravljač i upalim televiziju. Lucy zavrne rukave svoje ružičaste pamučne majice i požali se. Ovdje je vruće, teta Kay. Zašto je ovdje uvijek jako vruće? – Hoćeš da uključim klima-uredaj? odsutno sam listala televizijski program. – Ne. Mrzim klima-uredaje. Zapalila sam cigaretu, a ona se žalila i na to. – U tvojoj radnoj sobi je vruće i uvijek smrdi po cigaretama. Otvorim prozor, ali još uvijek smrdi. Mama kaže da ne bi smjela pušiti. Doktorica si, a pušiš. Mama kaže da bi trebala biti pametnija. Dorothy je nazvala kasno sinoć. Bila je negdje u Kaliforniji, ne mogu se sjetiti gdje, sa svojim mužem, ilustratorom. Najviše što sam mogla učiniti bilo je da budem pristojna s njom. Željela sam je podsjetiti, Ti imaš kćer, krv tvoje krvi, kost tvojih kostiju. Sjećaš se Lucy?

Sjećaš li je se? Umjesto toga, bila sam suzdržana, skoro pa i susretljiva, najviše iz obzira prema Lucy koja je sjedila za stolom stisnutih usana. Lucy je s majkom razgovarala možda deset minuta, a nakon toga nije mi imala što reći. Sve odonda, nije me ostavljala na miru, kritizirala je, odrješito odgovarala, ponašala se zapovjednički. Takva je bila i tokom dana, ako je vjerovati Bcrthi koja ju je večeras nazvala gnjavatorkom Bertha mi je rekla da Lucy jedva izlazi iz moje radne sobe. Sjedila je pred kompjutorom od trenutka kad sam ja izlazila iz kuće do trenutka kad sam se vraćala. Bertha je odustala od toga da je zove u kuhinju na jelo. Lucy je jela za mojim radnim stolom. Humoristični serijal na televiziji činio se još apsurdnijim zbog toga što smo Lucy i ja imale svoju vlastitu komediju u dnevnom boravku. – Andy kaže da je opasnije imati pištolj i ne znati kako njime rukovati, nego ga uopće nemati, objavi naglas. – Andy? rekla sam odsutna uma. – Onaj prije Ralpha. On bi odlazio na smetlište i pucao u boce. Mogao ih je pogoditi iz jako dalekoga. Kladim se da ti ne bi mogla. Pogleda me optužujući. – U pravu si. Vjerojatno ne bih mogla pucati tako dobro kao Andy. – Vidiš! Nisam joj rekla da u stvari znam dosta toga o vatrenom oružju. Prije nego što sam kupila svoj Ruger.38 od nehrdajućeg čelika, odlazila sam u zatvorenu prostoriju za pucanje u podrumu moje zgrade i eksperimentirala s raznoraznim pištoljima iz laboratorija za vatreno oružje, sve to pod vodstvom jednog od laboranata. Vježbala sam s vremena na vrijeme, i nisam bila loš strijelac. Nisam mislila da bih oklijevala kad bi okolnosti zahtijevale da pucam. Isto tako nisam imala namjeru dalje raspravljati o tome sa svojom nećakinjom. Vrlo tiho, upitala sam je: Lucy, zašto mi stalno predbacuješ? – Zato što si glupa krava! Oči joj se ispune suzama. Ti si samo stara glupa krava i da pokušaš, povrijedila bi sebe ili bi ti ga on uzeo! A onda ni tebe više ne bi bilo! Da probaš, ubio bi te baš kao što se događa na televiziji! – Da probam? Bila sam zbunjena. Da probam što, Lucy? – Da probaš prva nekog skinuti. Ljutito je otrla suze, a uska su joj se prsa nadimala. Ja sam slijepo zurila u obiteljsku ludnicu na televiziji i nisam znala što reći. Imala sam potrebu povući se u svoju radnu sobu i zatvoriti vrata, izgubiti sc u poslu na neko vrijeme, ali sam se, umjesto toga, primakla k njoj i privukla je bliže. Sjedile smo tako užasno dugo, bez riječi. Pitala sam se s kim razgovara kod kuće. Nisam mogla zamisliti da vodi bilo kakve sadržajne razgovore s mojom sestrom. Dorothy i njene knjige za djecu razni su kritičari hvalili kao izvanredno pronicave i duboke i pune značenja. Kakva žalosna ironija. Dorothy je ono najbolje u sebi dala mlađahnim likovima koji nisu postojali. Ona ih je othranila. Provodila je duge sate razmatrajući svaku njihovu sitnicu, od načina na koji su se češljali do odjeće koju su nosili, sve do njihovih iskušenja i važnih događaja u njihovu životu. Sve to vrijeme Lucy je vapila za pažnjom. Razmišljala sam o vremenu koje smo Lucy i ja provodile zajedno kad sam živjela u Miamiju, o praznicima s njom, mojom majkom i Dorothy. Razmišljala sam o Lucynoj posljednjoj posjeti. Nisam se mogla sjetiti da je ikada spomenula imena nekih svojih prijateljica. Ne vjerujem da ih je imala. Pričala bi o svojim učiteljima, o nizu šijakerskih momaka njene majke, o gospođi Spooner preko puta, o vrtlaru Jakcu i o beskrajnoj povorci služavki. Lucy je bila sitna pametnjakovićka s naočalama, koju su starija djeca prezirala, a djeca njene dobi nisu razumjela. Nije se uklapala. Mislim da sam u njenim godinama bila ista ona.

Umirujuća toplina obje nas je obavila. Prošaptala sam joj u kosu: Netko mije neki dan postavio jedno pitanje. – U vezi s čim? – U vezi s povjerenjem. Netko me pitao kome vjerujem više nego bilo kome drugom na svijetu. I znaš što? Nagnula je glavu unazad pogledavši me. – Mislim da si ta osoba ti. – Stvarno? upita ona s nevjericom. Više nego bilo kome drugom? Kimnem glavom i tiho nastavim: Budući daje to tako, zamolit ću te da mi pomogneš u nečemu. Pridigavši se, zagledala se u mene, a oči su joj bile budne i oduševljene do krajnjih granica. Ma, normalno! Samo pitaj! Pomoći ću ti, teta Kay! – Moram prokužiti kako je netko uspio provaliti u moj kompjutor u uredu... – Ja nisam, izlane ona istog trena, uvrijeđena izraza lica. Već sam ti rekla da ja nisam. – Vjerujem ti. Ali netko jest, Lucy. Možda mi ti možeš pomoći da otkrijem kako? Nisam vjerovala da može, ali sam osjetila poriv da joj pružim priliku. Ponovno uzbuđena i puna energije, ona samouvjereno reče: To je mogao napraviti bilo tko zato što je lako. – Lako? Morala sam se nasmiješiti. – Zbog System/Managera. Zurila sam u nju s neskrivenim zaprepaštenjem. Kako ti znaš za System/Manager? – Piše u knjizi. On je bog. Trenuci poput ovoga osvijestili bi me, ako se ne bih naježila. Lucyn kvocijent inteligencije. Prvi put kad je pisala test inteligencije postigla je tako visok rezultat da je savjetnik inzistirao na tome da je ponovno testira, jer ovo mora da je neka greška. I bila je. Drugi put Lucy je postigla deset bodova više. – Kao prvo, tako ulaziš u SQL, brbljala je ona dalje. Vidiš, ne možeš stvoriti nikakvu ovlast ako nemaš barem jednu s kojom ćeš početi. Zato imaš System/Manager. Bog. Pomoću njega ulaziš u SQL, a onda možeš stvarati što god hoćeš. Što god hoćeš, sinulo mi je. Kao na primjer, sva korisnička imena i lozinke dodijeljene mojim uredima. Bilo je to užasno otkriće, tako jednostavno da mi nikad nije palo na pamet. Pretpostavljala sam da ni Margareti nikad nije palo na pamet. – Sve što netko mora napraviti je ući unutra, nastavila je Lucy navoditi činjenice. Onda, ako se razumije u boga, može stvoriti kakvu god ovlast želi, pretvoriti je u ABP, i može ući u tvoju bazu podataka. U mom uredu, administrator baze podataka, ili ABP, bio je DUBOKO/GRLO. Margaret je s vremena na vrijeme pokazivala smisao za humor. – Znači udeš u SQL tako da spojiš System/Manager, a onda utipkaš: GRANT CONNECT, RESOURCE, ABP TETI IDENTIFIED BY KAY. – Možda se baš to dogodilo, razmišljala sam naglas. A s ABP-om, netko je ne samo mogao vidjeti, nego i promijeniti podatke. – Normalno! Mogao je napraviti bilo što jer mu je bog rekao da može. ABP je Isus. Njene teološke aluzije bile su tako nečuvene da sam se morala nasmijati. – Tako sam ja i mogla ući u SQL, prizna ona. Budući da mi nisi rekla nikakve lozinke ni ništa. A ja sam htjela ući u SQL da isprobam par naredbi iz knjige. Samo sam tvom korisničkom imenu za ABP dala lozinku koju sam izmislila tako da mogu ući. – Čekaj malo, usporila sam je. Čekaj malo! Kako to misliš, dodijelila si mom korisničkom imenu za ABP lozinku koju si izmislila? Kako si znala koje mi je korisničko ime? Ja ti nisam rekla.

Ona objasni: Piše u tvojoj datoteci ovlasti. Pronašla sam ga u osnovnom direktoriju, tamo gdje imaš sve INP-e za tablice koje si stvorila. Imaš datoteku koja se zove 'Ovlasti.SQL' gdje si kreirala sve javne sinonime za svoje tablice. U stvari, nisam ja stvorila te tablice. To je prošle godine učinila Margaret, a ja sam napunila svoj kućni kompjutor čitavim kutijama backup disketa koje mi je dala. Je li moguće da slična datoteka 'Ovlasti' postoji u kompjutoru UGSP-a? Uhvatila sam Lucy za ruku i obje se dignemo s kauča. Revno me slijedila do radne sobe. Posjela sam je pred kompjutor i privukla otoman. Ušle smo u software paket za komunikaciju putem modema i utipkali broj Margaretina ureda u gradu. Promatrale smo odbrojavanje pri dnu ekrana kako je kompjutor birao brojeve. Gotovo istog časa objavio je da smo spojene, a nakon nekoliko naredbi, ekran je bio taman, a na njemu je bljeskao zeleni C prompt. Odjednom je moj kompjutor postao ogledalom. S druge strane bile su tajne mog ureda udaljenog petnaest kilometara. Osjećala sam se malo neugodno zbog spoznaje da, čak i sada, dok smo radile, poziv biva lociran. Ne smijem zaboraviti reći Wesleyu, tako da ne gubi vrijeme samo da bi otkrio kako sam provalnik, u ovom slučaju, bila ja. – Utipkaj naredbu za traženje datoteka, rekla sam. Potraži bilo što što bi se moglo zvati 'Ovlasti.' Lucy učini tako. C prompt vratio se s porukom: Zapis nije pronađen. Pokušale smo ponovno. Pokušale smo pronaći datoteku pod imenom Sinonimi i opet nismo imale sreće. Onda se ona sjetila da pokušamo pronaći bilo koju datoteku s ekstenzijom SQL, jer je obično to bila ekstenzija za svaku datoteku u kojoj se nalaze SQL naredbe, naredbe poput onih kojima se stvaraju javni sinonimi za uredske tablice s podacima. Mnoštvo imena datoteka stane se nizati ekranom. Jedna nam je zapela za oko. Zvala se Javnost.SQL. Lucy otvori tu datoteku i ona se stane listati na ekranu. Moj je očaj bio jednak mom uzbuđenju. Datoteka je sadržavala naredbe koje je Margaret upisala i izvršila još davno, kad je stvarala javne sinonime za sve tablicc koje je kreirala u uredskoj bazi podataka – naredbe poput CREATE PUBLIC SYNONIM SLUČAJ FOR DEEP.SLUČAJ. Ja nisam kompjutorski programer. Čula sam za javne sinonime, ali nisam bila sasvim sigurna što oni točno znače. Lucy je listala po priručniku. Došla je do poglavlja o javnim sinonimima i samouvjereno se javila: Vidiš, to je super. Kad stvoriš tablicu, moraš je stvoriti pod korisničkim imenom i lozinkom. Pogledala me, a oči su joj se caklile iza debelih naočala. – Dobro, rekla sam. To ima smisla. – Tako ako je tvoje korisničko ime 'teta', a tvoja lozinka 'Kay onda kad stvoriš tablicu koja se zove Igre' ili nešto, ime koje joj kompjutor daje je u stvari 'Teta Igre.' On dodaje ime tablice onom korisničkom imenu pod kojim je tablica stvorena. Ako se ne želiš zafrkavati s tim da utipkavaš 'Teta.Igre' svaki put kad hoćeš ući u tablicu, onda stvoriš javni sinonim. Utipkaš naredbu CREATE PUBLIC SYNONIM IGRE FOR TETA IGRE. To na neki način preimenuje tablicu, tako da se sad zove samo 'Igre.' Zurila sam u dugačak popis naredbi na ekranu, popis koji je otkrivao svaku tablicu u uredu UGSP-a, popis koji je otkrivao korisnička imena za ABP za svaku pojedinu tablicu. Bila sam zbunjena: Ali čak i da je netko vidio ovu datoteku, Lucy, ne bi znao lozinku. Navedeno je samo korisničko ime za ABP, a ne možeš ući u tablicu, kao što je naša tablica slučajeva, bez da znaš lozinku. – 'Oćeš se kladit'? Prsti su joj letjeli po tipkama. Ako znaš korisničko ime za ABP, možeš promijeniti lozinku, upisati umjesto nje što god hoćeš i onda možeš ući. Kompjutoru to nije važno. On ti dozvoljava da promijeniš lozinku kad god hoćeš, bez da zezneš programe ili bilo što. Ljudi vole mijenjati lozinke iz sigurnosnih razloga.

– Znači možeš uzeti korisničko ime 'Duboko' i dodijeliti mu novu lozinku i ući u naše podatke? Ona kimne glavom. – Pokaži mi. Ona me neodlučno pogleda. Ali rekla si da nikada ne smijem ulaziti u tvoju uredsku bazu podataka. – Ovaj jedan put je iznimka. – Ali ako dam 'Dubokom' novu lozinku, teta Kay, kompjutor će se riješiti stare. Ona stara više neće biti tamo. Neće funkcionirati. Uzdrmalo me sjećanje na ono što je Margaret spomenula kad smo otkrili daje netko pokušao pozvati slučaj Lori Petersen: nešto o tome kako lozinka za ABP ne funkcionira, pa je zato morala ponovno spojiti ovlasti za ABP. – Stara lozinka više neće raditi jer će biti zamijenjena onom koju ja izmislim. Tako da više ne možeš ulaziti sa starom. Lucy me krišom pogleda. Ali namjeravala sam to srediti. – Srediti? jedva da sam je slušala. – Ovaj tvoj kompjutor ovdje. Tvoja stara lozinka više ne štima zato što sam je promijenila da mogu ući u SQL. Ali namjeravala sam to popraviti, znaš. Časna riječ. – Kasnije, rekla sam brzo. Možeš je popraviti kasnije. Sad hoću da mi pokažeš točno kako netko može ući unutra. Pokušavala sam shvatiti. Činilo se vjerojatnim, zaključila sam, daje osoba koja je provalila u bazu podataka UGSP-a znala dovoljno o njoj da shvati kako može stvoriti novu lozinku za korisničko ime koje se nalazi u datoteci Javnost.SQL. Ali nije znao da će time staru lozinku učiniti nevaljanom i tako nas spriječiti da uđemo kad sljedeći put pokušamo. Naravno da ćemo to primijetiti. Naravno da ćemo se zamisliti nad time, a očito da mu pomisao da bi odziv mogao biti uključen i da bi mogao pokazati njegove naredbe na ekranu nije pala na pamet. Mora da se ta provala dogodila samo jedan jedini put! Da je taj netko provalio unutra i ranije, čak i kad je odziv bio isključen, mi bismo to znali, zato što bi Margaret ustanovila kako lozinka Grlo više ne valja. Zašto? Zašto je taj netko provalio i pokušao pozvati slučaj Lori Petersen? Lucyni su prsti tipkali po tastaturi. – Evo, govorila je, pretvaraj se da sam ja zločesti tip koji pokušava provaliti unutra. Evo kako to ide. Ušla je u SQL utipkavši System/Manager i izvršila naredbu connect/resource/ABP na korisničkom imenu Duboko i na lozinci koju je izmislila – rusvaj. Ovlast je bila spojena. Pomoću nje, mogla je ući u bilo koju od uredskih tablica. Taje ovlast bila dovoljno moćna da joj dozvoli da napravi što god je htjela. Bila je dovoljno moćna da joj dozvoli da promijeni podatke. Bila je, na primjer, dovoljno moćna da dozvoli nekome da promijeni dosje slučaja Brende Steppe tako da u polju Odjeća, osobne stvari navede smeđi platneni pojas. Je li to učinio on? Znao je pojedinosti o ubojstvima koja je počinio. Čitao je novine. Bio je opsjednut svakim slovom koje je o njemu napisano. Prepoznao bi netočnosti u novinskim izvješćima prije svih. Bio je drzak. Htio se razmetati svojom inteligencijom. Je li on promijenio podatke u mom uredu da me zajebava, da me muči? Provala se dogodila gotovo dva mjeseca nakon što je taj detalj objavljen u Abbynu članku o smrti Brende Steppe. Pa ipak, u bazu podataka provaljeno je samo jednom i to tek nedavno. Podatak u Abbynu članku nije nikako mogao doći iz kompjutora UGSP-a. Je li moguće daje podatak u kompjutor došao iz novinskog članka? Možda je pažljivo pregledavao sve slučajeve davljenja u kompjutoru, tražeći nešto što se ne podudara s onim što je Abby napisala. Možda je, kad je stigao do slučaja Brende Steppe, otkrio ovu pogrešku. Promijenio

je podatak utipkavši smeđi platneni pojas preko par običnih najlonskih hulahopki. Možda je pozvati slučaj Lori Petersen bila zadnja stvar koju je probao učiniti prije nego što je izašao iz baze podataka, iz čiste znatiželje, ako ni zbog čega drugog. To bi objasnilo zašto su to bile naredbe koje je Margaret zatekla na ekranu. Je li mi paranoja pomućivala razum? Je li moguće da isto tako postoji veza između ovoga i pogrešno obilježenog KOMAD-a? Kartonska je mapa bila posuta svjetlucavom tvari. Što ako ta tvar nije potekla s mojih ruku? – Lucy, upitam, postoji li ikakav način da saznamo je li netko promijenio podatke u mom uredskom kompjutoru? Ona bez razmišljanja odgovori: Imaš backup kopije podataka? Netko izvlači podatke iz kompjutora, zar ne? – Da. – Onda bi mogla pozvati neki stari zapis, uvesti ga u kompjutor i vidjeti da li se podaci razlikuju. – Problem je u tome, razmišljala sam, što čak i ako otkrijem promjenu, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da to nije posljedica ažuriranja dosjea, koje je možda proveo neki od mojih službenika. Ovi slučajevi se neprestano mijenjaju, zato što izvješća stižu na kapaljku još tjednima, mjesecima nakon što se slučaj prvi put uvede u kompjutor. 44 Onda ćeš ih morati pitati, teta Kay. Pitaj ih jesu li oni promijenili dosje. Ako kažu da nisu, i ako pronađeš stari zapis koji se razlikuje od onoga što je sad u kompjutoru, zar to ne bi bilo od pomoći? Priznala sam: Moglo bi biti. Promijenila je lozinku natrag u ono što je bila. Izašle smo i očistile ekran tako da ujutro nitko ne ugleda naredbe na kompjutoru UGSP-a. Bilo je gotovo jedanaest sati. Nazvala sam Margaret kući, a ona je zvučala mamurno dok sam je ispitivala o backup disketama. Kad sam je upitala ima li ona možda bilo što starije od datuma kad je provaljeno u kompjutor ponudila mi je očekivano razočaranje. Ne, doktorice Scarpctta. U uredu neće biti ničega što je tako staro. Na kraju svakog dana radimo nove backup kopije, a one prijašnje formatiramo i onda ažuriramo. – Prokletstvo. Moram se nekako dočepati neke verzije baze podataka koja nije ažurirana zadnjih nekoliko tjedana. Tišina. – Čekajte malo, promrmlja ona. Možda i imam tu datoteku... – S čim? – Ne znam... Oklijevala je. Mislim podatke zadnjih šest mjeseci ili tako nešto. Matični ured hoće naše podatke, pa sam ja prije par tjedana eksperimentirala, tako što sam uvela podatke iz svih okruga u isti odjeljak i nakalemila gore podatke iz svih naših slučajeva, sve u istu datoteku da vidim kako to izgleda. Na kraju bih im to trebala poslati modemom, ravno u njihov centralni kompjutor... – Prije koliko tjedana? prekinem je. Prije koliko tjedana si ih nakalemila tamo? – Prvog u mjesecu... da vidimo, mislim da sam to učinila oko prvog lipnja. Živci su mi brujali. Morala sam saznati. U najmanju ruku, nitko neće moći okriviti moj ured za one procurene informacije ako budem mogla dokazati da su podaci promijenjeni nakon što su se članci pojavili u novinama. – Smjesta mi treba ispis te datoteke, rekla sam joj. Uslijedila je duga tišina. Doimala se neodlučnom kad je odgovorila: Imala sam nekih problema s postupkom. Još jedna stanka. Ali mogu vam dati ono što imam, prva stvar ujutro. Bacivši pogled na sat okrenula sam broj Abbyna bipera. Pet minuta kasnije imala sam je na liniji. – Abby, znam da su vaši izvori sveta stvar, ali ima nešto što moram saznati.

Nije odgovorila. – U vašem izvješću ubojstva Brende Steppe, napisali ste da je zadavljena smeđim platnenim pojasom. Gdje ste došli do te pojedinosti? – Ne mogu... – Molim vas. Jako je važno. Jednostavno moram saznati tko je izvor. Nakon duge stanke, ona reče: Bez imena. Jedan član bolničke ekipe. Bio je to bolničar, u redu? Jedan od momaka na mjestu ubojstva. Poznajem mnogo bolničara... – Taj podatak nikako i ni u kakvom obliku nije došao iz mog ureda? – Nikako, reče ona naglašavajući svaki slog. Brinete se zbog provale u kompjutor koju je narednik Marino spomenuo... Kunem vam se, ništa od onoga što sam objavila nije došlo od tamo, iz vašeg ureda. Izletjelo mi je prije no što sam stigla razmisliti. Tko god da je provalio unutra, Abby, možda je utipkao to sa smeđim platnenim pojasom u tablicu sa slučajevima tako da bi ispalo kako ste taj podatak dobili iz mog ureda, kako podaci cure iz mog ureda. Ta pojedinost nije točna. Ne vjerujem daje ikada bila u našem kompjutoru. Mislim daje onaj tko je provalio unutra, tko god to bio, podatak dobio iz vašeg članka. – Bože mili, bilo je sve što je rekla.

POGLAVLJE 15 MARINO JE SPUSTIO JUTARNJE NOVINE NA STOL U DVORANI ZA sastanke s takvom snagom da su stranice zalepršale, a dodaci se rasuli. – Šta je, dovraga, ovo? Lice mu je imalo bijesnu crvenu boju i bio je neobrijan. Isuse Kriste! Umjesto odgovora Wesley mirno odmakne jednu stolicu i ponudi mu da sjedne. Priča od četvrtka bila je na naslovnoj stranici, na gornjoj polovici, a naslov je išao preko cijele stranice: DNA, NA SVJETLO DOLAZE NOVI DOKAZI IMA LI DAVITELJ GENETSKU MANU? Abbyna imena nije bilo nigdje. Članak je potpisao novinar koji se obično bavio sudskim sporovima. Bio je objavljen i popratni napis o analizi DNA koji je uključivao umjetnički prikaz postupka uzimanja otisaka DNA. Razmišljala sam o ubojici, zamišljala sam ga kako stalno iznova u bijesu čita novine. Pretpostavljala sam da je danas, gdje god da radi, javio da je bolestan. – Ono šta mene zanima je kako to da mi ni'ko nije ništa rek'o o ovome? Marinove su oči sijevale prema meni. Ja predam kombinezon. Obavim svoj pos'o. I šta se dogodi? Pročitam ovo sranje! Kakvu manu? Neki izvještaj o DNA koji je tek stig'o i netko je već propjev'o iP šta? Nisam ništa rekla. Wesley ravnodušno odgovori: To nema veze, Pete. Nije članak ono što nas brine. Smatraj ga blagoslovom. Znamo da ubojica ima čudan tjelesni miris, ili se barem čini da ima. Sad misli daje Kayin ured nešto nanjušio, pa možda napravi kakav glup potez. Pogleda u mene. Ima li što? Ja odmahnem glavom. Dosad nije bilo pokušaja provale u kompjutor UGSP-a. Daje bilo koji od dvojice muškaraca ušao u dvoranu za sastanke dvadeset minuta ranije, bio bi me našao u gomili papira.

Nije ni čudo daje Margaret oklijevala kad sam je sinoć upitala da mi isprinta tu datoteku. Uključivala je oko tri tisuće slučajeva širom države koji su se dogodili tokom svibnja, ili, drugim riječima, radilo se o ispisu zeleno-bijelog papira koji bi se protezao praktički cijelom dužinom zgrade. Što je bilo još gore, podaci su bili komprimirani na takav format koji nije bio namijenjen čitanju. Bilo je to poput pecanja smislenih rečenica u posudi abecedne juhe. Trebalo mi je više od sata da pronađem broj slučaja Brende Steppe. Ne znam je li me obuzelo oduševljenje ili strava – možda i jedno i drugo – kad sam otkrila navod ispod naslova Odjeća, osobne stvari: Par običnih najlonskih hulahopki oko vrata. Nigdje nije bilo ni spomena o smedem platnenom pojasu. Nitko od mojih službenika nije se sjećao da je promijenio prvobitno unesene podatke ili da je ažurirao slučaj nakon što je ubačen. Podatak je bio promijenjen. Promijenio ga je netko tko nije pripadao mom osoblju. – A šta je s ovim o mentalnim tegobama? Marino grubo gurne novine prema meni. Šta, našla si nešto u tom tvom DNA hokus-pokusu šta te navelo da pomisliš kako tipu nisu sve na broju? – Ne, odgovorim iskreno. Mislim da članak hoće reći kako neki metabolički poremećaji mogu prouzrokovati takve probleme. Ali ja nisam otkrila nikakve dokaze koji bi navodili na takvo što. – E, pa, ja sto posto ne mislim da tip ima natruo mozak. Evo ja, ja tu opet vidim isto sranje. Vjerojatno radi u praonici auta, čisti gradsku kanalizaciju iP tako nešto... Na Wesleyu se počelo opažati nestrpljenje. Pusti to na miru, Pete. – Šta, ja bi kao trebao bit' glavni u ovoj istrazi, a moram pročitat' jebene novine da saznam šta se događa... – Imamo veći problem, dobro? odbrusi Wesley. – Dobro, šta? upita Marino. I rekli smo mu. Rekli smo mu za moj telefonski razgovor sa sestrom Cecile Tyler. Slušao je, a gnjev mu se povlačio iz očiju. Doimao se zbunjenim. Rekli smo mu da je pet žena nedvojbeno imalo barem nešto zajedničko. Glasove. Podsjetila sam ga na razgovor s Mattom Petersenom. Ako se dobro sjećam, rekao je nešto o tome kako je prvi put sreo Lori. Na nekakvoj zabavi, čini mi se. Pričao je o njenom glasu. Rekao je da je imala glas koji je ljudima privlačio pažnju, da je imala vrlo ugodan alt. Razmišljali smo da bi ono što povezuje ovih pet žena mogao biti glas. Možda ih ubojica nije vidio. Možda ih je čuo. – To nam nikada nije palo na pamet, doda Wesley. Kad razmišljamo o manijacima koji se prikradaju žrtvi obično mislimo na psihopate koji u jednom trenutku vide žrtvu. U trgovačkom centru, na trčanju, ili kroz prozor stana ili kuće. Pravilo je da telefon, ako se uopće uklopi u cijelu stvar, dolazi na red tek nakon prvotnog kontakta. Prvo je vidi. Možda je poslije nazove, samo okrene njen broj da joj čuje glas tako da može maštati. Ono o čemu sad razmišljamo daleko više zabrinjava, Pete. Možda je ovom ubojici posao da na/iva žene koje ne poznaje. Ima pristup njihovim brojevima i adresama. Nazove. Ako ga se dojmi njen glas, odabere je. – A to k'o stvarno sužava izbor, požali se Marino. Sad moramo otkrit' je T su sve ove žene navedene u imeniku. Onda moramo razmišljat' o mogućim zaposlenjima. Mislim, ne prođe tjedan dana a da gospoda ne primi nekakvi poziv. Neki dripac šta prodaje metle, žarulje, etažna vlasništva. Onda imaš anketare. Tipa nek-vas-pitam-pedeset-pitanja. Hoće znat' jesi udata, neudata, kol'ko zarađuješ. Je 1' oblačiš hlače nogavicu po nogavicu i jel čistiš zube koncem kad ih opereš. – Počinješ shvaćati, promrmlja Wesley.

Marino nastavi bez stanke: Znači imaš tipa koji siluje i ubija. Možda ga plaćaju osam dolara na sat da sjedi doma na dupetu i lista telefonski imenik. Neka ženska mu kaže da je neudana, da zarađuje dvije milje mjesečno. Tjedan dana kasnije, okrene se prema meni, dolazi k tebi. I onda ja vas pitam. Kako ćemo, dovraga, pronać' tog tipa? To nismo znali. Moguća veza glasova nije suzila izbor. Marino je bio u pravu. U stvari, to nam je otežalo posao umjesto da ga olakša. Možda smo i bili u stanju odrediti koga je žrtva viđala nekog određenog dana. Ali bilo je nevjerojatno da ćemo moći pronaći svaku osobu s kojom je razgovarala preko telefona. Čak ni sama žrtva možda ne bi znala, kad bi bila živa da nam kaže. Telefonski akviziteri, anketari i ljudi koji okrenu pogrešan broj rijetko kad se predstave. Svi mi svaki dan primamo telefonske pozive o kojima niti razmišljamo, niti ih se sjećamo. Rekla sam: Obrazac vremena njegovih napada navodi me na pomisao da radi izvan kuće, da odlazi na posao od ponedjeljka do petka. Preko tjedna nagomilava mu se stres. U petak kasno navečer ili u subotu rano ujutro, napada. Ako koristi boraksov sapun dvadeset puta dnevno, nije baš vjerojatno da je to nešto što ima u svojoj kućnoj kupaonici. Koliko ja znam, sapuni za ruke koje kupuješ u svom lokalnom dućanu ne sadrže boraks. Ako se pere boraksovim sapunom, pretpostavljam da to radi na poslu. – Sigurni smo da se radi o boraksu? upita Wesley. – Laboratoriji su to utvrdili ionskom kromatografijom. Svjetlucava tvar koju smo do sada pronalazili na tijelima sadrži boraks. Sigurno. Wesley je trenutak razmišljao o tome. Ako koristi boraksov sapun na poslu i dolazi kući u pet, nije vjerojatno da će imati takvu gomilu svjetlucave tvari na rukama ujedan sat ujutro. Možda radi večernju smjenu. Boraksova sapuna ima u muškim WC-ima. Završava smjenu negdje prije ponoći, jedan ujutro i odlazi ravno na adresu žrtve. Taje pretpostavka bila više nego vjerojatna, objasnim. Ako ubojica radi noću, to mu daje puno mogućnosti da danju, dok ostatak svijeta radi, obiđe naselje svoje sljedeće žrtve i izvidi teren. Možda se ponovno provoza onuda kasno navečer, negdje iza ponoći, da baci još jedan pogled. Žrtve su u to doba ili vani, ili spavaju, kao i većina njihovih susjeda. Nitko ga neće vidjeti. Koja noćna zanimanja imaju veze s telefonom? Neko smo vrijeme razglabali o tome. – Većina telefonskih akvizitera zove točno u vrijeme večere, reče Wesley. Čini mi se neobično da bi nazvali puno poslije devet. Složili smo se. – Dostavljači pizza, dosjeti se Marino. Oni rade dvaj'set čet'ri sata. Može bit' da se radi o dripcu koji prima narudžbe. Nazoveš i prva stvar koju te tip na centrali pita je tvoj broj telefona. Ako si ikad prije nazv'o, na ekranu se pojavi tvoja adresa. Za pola sata na vratima ti je neka zvjerčica s feferonima i bez luka. Moglo bi se radit' o dostavljaču koji na brzinu skuži da ima posla sa ženskom koja živi sama. Možda tip na centrali. Sviđa mu se njen glas, zna joj adresu. – Provjeri, reče Wesley. Pošalji odmah par momaka da obiđu različita mjesta za dostavu pizza. Sutra je petak! – Vidi ako postoji neka pizzerija koju je s vremena na vrijeme nazivalo svih pet žena. To bi trebalo biti u kompjutoru, lako za otkriti. Marino je izašao na trenutak i vratio se s telefonskim imenikom. Pronašao je pizzerije i počeo črčkavo zapisivati njihova imena i adrese. Stalno nam je padalo na pamet sve više i više mogućih zanimanja. Službenici na centralama bolnica ili telefonskih kompanija rade bez prestanka i odgovaraju na pozive. Ljudi koji skupljaju novčane priloge ne oklijevaju prekinuti vaš omiljeni televizijski program ni u

deset navečer. Zatim, uvijek je bila prisutna mogućnost da netko igra rulet s telefonskim imenikom – neki noćni čuvar koji nema pametnijeg posla dok sjedi u predvorju Narodne banke ili neki radnik na pumpnoj stanici koji se dosađuje kasno u noći kad nema prometa. Bila sam sve zbunjenija. Nisam mogla srediti sve to u mislima. Pa ipak me nešto mučilo. Komplicirate stvar, govorio mi je neki unutrašnji glas. Sve se više i više udaljujete od onoga što znate. Bacila sam pogled na Marinovo vlažno, mesnato lice, na njegove oči što su lutale amotamo. Bio je umoran, pod stresom. Još uvijek je njegovao duboko usađeni gnjev. Zašto je bio tako osjetljiv? Što je ono rekao o tome kako ubojica razmišlja, nešto o tome kako ne voli zaposlene žene jer su arogantne? Svaki put kad bih pokušavala doći do njega, bio je na ulici. Bio je na svakom, baš na svakom mjestu davljenja. U kući Lori Petersen bio je sasvim budan. Je li uopće legao te noći? Nije li malo čudno što je tako bjesomučno pokušavao pripisati ubojstva Mattu Peterscnu? Marinova dob se ne uklapa, rekla sam sama sebi. Veći dio vremena provodi u autu i ne zarađuje za život odgovarajući na telefonske pozive, tako da ne vidim vezu između njega i žrtava. I što je najvažnije, nema neobičan tjelesni miris, a da je kombinezon pronađen u kontejneru za smeće bio njegov, zašto bi ga predao u laboratorij? Osim ako ne izvrće sustav naopačke, pomislim, ako ga koristi tako da sustav sam sebe potkopava, zato što zna tako puno. Napokon, on jest stručnjak, glavni je u istrazi i ima toliko iskustva da bi mogao biti i spasitelj i đavo. Mislim da sam cijelo vrijeme njegovala strah da bi ubojica mogao biti murjak. Marino se nije uklapao. Ali ubojica bi mogao biti netko s kim je Marino mjesecima radio, netko tko kupuje tamnoplave kombinezone u raznim prodavaonicama s uniformama po čitavom gradu, netko tko pere ruke Borawash sapunom što se nalazio u svakom muškom WCu policijskih prostorija, netko tko zna dovoljno o forenzičnoj i kriminalističkoj istrazi da bude u stanju nadmudriti svoju braću i mene. Neki pokvareni policajac. Ili netko koga je privuklo zanimanje provođenja zakona zato što je ono psihopatima često jako primamljivo. Već smo ustanovili koje su ekipe bolničara bile na mjestima zločina. Ono čega se nikada nismo dosjetili bilo je provjeriti uniformirane policajce koji su bili tamo kad su tijela pronađena. Možda je neki drot listao po telefonskom imeniku za vrijeme svoje smjene ili poslije radnog vremena. Možda je prvi njegov dodir sa žrtvom bio glas. Možda su ga njihovi glasovi uzbudili. Ubio ih je i pobrinuo se za to da bude na dužnosti ili blizu radija kad pronađu tijelo. – Najbolje što imamo je Matt Petersen, govorio je Wesley Marinu. On je još uvijek u gradu? – Aha. Zadnje šta sam ja čuo. – Mislim da bi najbolje bilo da ga posjetiš, da otkriješ je li njegova žena ikada spomenula išta o telefonskom akviziterstvu, o tome da ju je netko nazvao da joj kaže kako je pobijedila na kakvom natječaju, o nekome tko je provodio neku anketu. Bilo što što ima veze s telefonom. Marino odmakne svoju stolicu. Bila sam neodlučna. Nisam odmah istupila i rekla o čemu razmišljam. Umjesto toga, upitam: Bi li bilo teško dobiti ispise ili snimke telefonskih poziva upućenih policiji kad su tijela pronađena. Htjela bih vidjeti točno vrijeme kad su ubojstva prijavljena, kad je policija stigla, osobito u slučaju Lori Petersen. Vrijeme smrti moglo bi nam biti od velike pomoći da odredimo kad ubojica odlazi s posla, pod pretpostavkom da radi noću.

– Nema problema, odgovori Marino rastreseno. Možeš doć' sa mnom. Nakon šta svratimo do Petersena, skočit ćemo do radio-prostorije. Matta Petersena nismo pronašli kod kuće. Marino je ostavio svoju posjetnicu ispod mjedene alke na vratima njegova stana. – Ne vjerujem da će se javit', promrmljao je dok smo se uključivali natrag u promet. – Zašto ne? – Kad sam neki dan svratio nije me pozv'o da uđem. Staj'o je na pragu k'o neka prokleta barikada. Bio je dovoljno velikodušan da ponjuši kombinezon prije nego šta mije u principu rek'o nek' odjebem, zalupio mi vrata u facu i rek'o da nek' se ubuduće obratim njegovom advokatu. Petersen je rek'o da je čist, da tako kaže detektor laži i da ga namjerno mučim. – Vjerojatno ga i jesi namjerno mučio. primijetim suho. On baci pogled na mene i gotovo se nasmiješi. Napustili smo West End i krenuli nazad u centar. – Rekla si daje nekakav ionski test pokaz'o boraks. Marino promijeni temu. Je F to znači da nema ništa u šminki? – Nema boraksa, odgovorim. Na laser je reagiralo nešto što se zove 'Rumenilo sunca'. Ali ne sadrži boraks i izgleda sasvim vjerojatno da su otisci što ih je Petersen ostavio na tijelu svoje žene rezultat toga što ju je dodirnuo dok je na rukama imao nešto tog 'Rumenila sunca'. – A šta je sa svjetlucavom tvari na nožu? – Količina je bila premala da se podvrgne testiranju. Ali mislim da se ne radi o 'Rumenilu sunca'. – Zašto ne? – Zato što to nije zrnata tvar. Na bazi je kreme – sjećaš se velike bijele staklenke pune tamnoružičaste kreme koju si donio u laboratorij? On kimne glavom. – To je bilo 'Rumenilo sunca. Koji je god sastojak uzrok tome da svjetluca pod laserom, taj se sastojak ne nagomilava posvuda kao boraksov sapun. Kremasta baza tog preparata vjerojatnije će rezultirati visokom koncentracijom iskrica na prikrivenim mrljama, gdje god su nečiji prsti došli u čvrsti dodir s nekom površinom. – Kao na Lorinoj ključnoj kosti, pretpostavi on. – Da. I na Petcrsenovoj kartici s otiscima prstiju, na onim dijelovima papira na koje su mu prsti bili pritisnuti. Nije bilo rasutih iskrica bilo gdje drugdje na kartici, samo oko rubova otisaka u tinti. Iskrice na dršci vojničkog noža nisu bile grupirane u takav uzorak. Tamo su bile rasute posvuda, baš kao i na tijelima žrtava. – Hoćeš reć', daje Petersen na rukama im'o to 'Rumenilo sunca' i da je uhvatio nož, na njemu bi bile svjetlucave mrlje, a ne tu i tamo koja pojedinačna iskrica. – To hoću reći. – A šta je sa sjajem koji ste našli na tijelima, na sponama i tako to? – Dovoljno visoka koncentracija za testiranje pronađena je na predjelima Lorinih zapešća. Pokazalo se da se radi o boraksu. Okrenuo je svoje ogledalima zakrivene oči prema meni. Znači, ipak imamo dv'je različite vrste tog svjetlucavog šta god. – Točno. – Hmmm. Poput većine gradskih i državnih zgrada u Richmondu, i glavna policijska zgrada izgrađena je od cementa koji se gotovo ne razlikuje od onog koji se polaže na nogostupe. Blijeda i glinasta, njenu ružnu jednoličnost narušavaju samo žive boje virginijske i američke zastave što vijore na plavom nebu ponad krova. Obišavši zgradu, Marino skrene u red neobilježenih policijskih automobila.

Ušli smo u predvorje i prošli pokraj staklom zatvorenog šaltera informacija. Policajci u tamnoplavome smješkali su se Marinu, a meni dobacivali, Bok, doktorice. Bacila sam pogled na svoju jaknu od kostima odahnuvši što sam se sjetila skinuti laboratorijski ogrtač. Bila sam tako naviknuta da ga imam na sebi da sam ponekad zaboravljala. Kad bih ga zabunom nosila i izvan moje zgrade osjećala bih se kao da hodam u pidžami. Prolazili smo pokraj oglasnih ploča oblijepljenih složenim crtežima zlostavljača djece, prevaranata, uobičajenih sirovih gangstera. Bile su tu i fotografije Desetorice najtraženiih richmondskih pljačkaša, silovatelja i ubojica. Neki od njih imali su obraza nasmiješiti se fotoaparatu. Dospjeli su u richmondsku Galeriju slavnih.1 Slijedila sam Marina uskim metalnim stubištem, dok su nam koraci odzvanjali tupom jekom. Zaustavili smo se pred jednim vratima. Marino proviri kroz mali prozorčić dajući nekome unutra dogovoreni znak. Vrata se elektronski otvore. To je bila radio-prostorija, podzemni pregrađeni prostor ispunjen radnim stolovima i kompjutorskim terminalima što su bili priključeni na telefonske konzole. S druge strane staklenog zida nalazila se još jedna prostorija za koju je čitav grad bio video-igra; službenici na policijskoj centrali dobace nam znatiželjne poglede. Neki od njih bili su zauzeti pozivima, neki su dokono brbljali i pušili, sa slušalicama oko vrata. Marino me povede u kut, gdje su se nalazile police pretrpane kutijama i velikim magnetofonskim vrpcama. Na svakoj se kutiji nalazila naljepnica s datumom. Prebirao je prstima po redovima vrpci i, jednu za drugom, izvukao ih pet, od kojih je svaka pokrivala period od tjedan dana. Pružajući mi ih u ruke, otegne: Sretno. – Što? Gledala sam ga kao daje poludio. – Hej. Izvadio je cigarete. Evo ja, ja se moram bacit' na pizzerije. Tamo ti je magnetofon. Palcem mi pokaže na dispečersku prostoriju iza stakla. Preslušaj ih tamo iP ih možeš uzet' u svoj ured. Sad, da sam ja na tvom mjestu, ja bi ih odnio odavde, iz ovog zvjerinjaka, aP ako te 'ko pita, ja ti to nisam rek'o. Ne bi smjele napuštat' zgradu. Samo ih vrati kad završiš, i to meni osobno. Hvatala me glavobolja. Zatim me poveo u malu sobu gdje su iz laserskog pisača izlazili kilometri zeleno-bijelog papira. Hrpa papira na podu već je bila visoka pola metra. – Zvrcnuo sam dečke ovamo prije nego šta smo otišli iz tvog ureda, objasni Marino lakonski. Rek'o sam im da ispišu sve što ima u kompjutoru za zadnja dva mjeseca. O, bože. – Tako da su tu i adrese i sve. Okrene svoje smeđe beživotne oči prema meni. Morat ćeš pregledat' kompjutorski ispis da vidiš što se pojavilo na ekranu kad su pozivi upućeni. Bez adresa, nećeš znat' koji je koji poziv. – Zar ne možemo na kompjutor pozvati samo ono što nas zanima? Ispalim ja razdraženo. – Kužiš se u centralne kompjutore? Naravno da se nisam kužila. On se obazre oko sebe. U ovoj zgradi ni'ko ne zna ništa o centralnim kompjutorima. Imamo jednog kompjutoraša gore. Eto, poklopilo se da je baš sad na moru. Jedini način da se tu dođe do stručnjaka je da kompjutor crkne. Onda pozovu kompjutoraša i on odere murju za sedamdeset dolara na sat. Čak ako je murja i spremna surađivat' s tobom, te kompjutorske kretene čekaš k'o plaću. Tip će se doć' pobrinut' za to sutra kasno popodne, u ponedjeljak, negdje drugi tjedan, a i to ako nam je Gospa sreća naklonjena, doktorice. Činjenica je da si imala sreće šta sam naš'o nekog 'ko ima dosta mozga za stisnut' gumb za ispis.

Stajali smo u toj sobi pola sata. Napokon je pisač završio i Marino otkine papir. Gomila je bila gotovo metar visoka. On je strpa u praznu kutiju za ispisni papir koju je negdje pronašao i podigne je zastenjavši. Dok sam za njim izlazila iz radio-prostorije, on preko ramena dobaci mladom, zgodnom crncu što je radio na centrali: Ako vidiš Corka, imam poruku za njega. – Pucaj, reče policajac zijevajući. – Reci mu da više nema što voziti neki šleper i da ovo nije Smokey i bandit. Policajac se nasmije. Zvučao je točno kao Eddie Murphy. Sljedećih dan i pol nisam se niti oblačila, već sam se zatvorila u kuću odjevena u trenirku, sa slušalicama na ušima. Bertha je bila zlatna i izvela je Lucy van na čitav dan. Izbjegavala sam svoj ured, jer sam znala da bi me nešto prekidalo svakih pet minuta. Utrkivala sam se s vremenom, moleći se da dođem do nečega prije no što se petak rastopi u prve sate subotnjeg jutra. Bila sam uvjerena da će tada ponovno krenuti u akciju. Već sam dva puta nazvala Rose. Rekla je da su me iz Amburgeyeva ureda tražili četiri puta otkad sam se odvezla s Marinom. Amburgey je zahtijevao da odmah dođem k njemu, zahtijevao je objašnjenje onog članka s naslovne strane jučerašnjih jutarnjih novina, njegovim riječima, objašnjenje tog najnovijeg i najsramotnijeg podatka koji je procurio. Htio je izvješće analize DNA. Htio je izvješće o ovom najnovijem dokazu koji je predan u moj ured. Bio je tako bijesan da je i sam dohvatio telefon prijeteći se Rosi, koja baš i nije bila ruža bez trnja. – Što si mu rekla? upitam, iznenađena. – Rekla sam mu da ću vam ostaviti poruku na stolu. Kad mije zaprijetio da će me otpustiti ako ga odmah ne spojim s vama, rekla sam mu daje to u redu. Nikada prije nisam nikoga tužila... – Nisi valjda. – Jesam, i te kako. Kad bi taj mali idiot imao još jedan mozak, glava bi mu bila zvečka. Automatska sekretarica bila mije uključena. Ako me Amburgey pokuša dobiti kod kuće, javit će mu se moje mehaničko uho. Traka je bila esencija noćnih mora. Svaka je vrpca pokrivala sedam dana od po dvadeset i četiri sata. Vrpce, naravno, nisu trajale tako dugo, jer često na sat nije stiglo više od tri ili četiri poziva od po dvije minute. Ovisilo je jednostavno o tome kolika je gužva bila u radioprostoriji za vrijeme pojedine smjene. Moj najveći problem bilo je odrediti točan vremenski period u kojem sam pretpostavljala da je jedno od ubojstava prijavljeno. Ako izgubim strpljenje moglo bi mi se dogoditi da samo premotam jedan dio i onda bih se morala vraćati. Onda više ne bih znala gdje sam stala. Bilo je užasno. Jednako tako, bilo je dcprimirajuće k'o sam vrag. Pozivi su varirali od mentalno poremećenih osoba, kojima su oduzeta građanska prava, čija su tijela htjeli naseliti vanzemaljci, do pijanaca koji su urlali, pa sve do jadnih muškaraca i žena čiji su se bračni drugovi upravo srušili od srčanog ili moždanog udara. Bilo je mnogo prometnih nesreća, prijetnji samoubojstvom, pasa koji su lajali, preglasne muzike, te praskalica i automobilskih paljenja što su prijavljena kao pucnjevi. Nešto sam i preskakala. Do sada sam uspjela pronaći tri od svih poziva koje sam tražila. Brcndin, Hennin i, upravo sad, Lorin. Vraćala sam traku unazad sve dok nisam pronašla prekinuti poziv koji je Lori očito bila uputila policiji malo prije nego što je ubijena. Poziv je primljen točno u 12 sati i 47 minuta, u subotu, sedmog lipnja, a sve što se nalazilo na traci bio je zvuk podizanja slušalice i službenikov glas koji je odrješito izgovorio: 911. Preslagivala sam unatrag list za listom neprekinutog papira dok nisam došla do odgovarajućeg ispisa. Na ekranu u policiji pojavila se Lorina adresa, pod imenom L. A. Petersen. Svrstavši poziv u četvrtu grupu po važnosti, službenik gaje poslao u dispečersku sobu iza staklenog zida. Trideset i devet minuta kasnije policijski automobil broj 211 napokon je

primio poziv. Šest minuta nakon toga prolazio je pokraj njene kuće, a onda je odjurio zbog poziva o obiteljskoj tuči. Adresa Petersenovih ponovno se pojavila na ekranu točno šezdeset i osam minuta nakon prekinutog Lorina poziva, u 1 sat i 57 minuta, kad je Matt Petersen pronašao tijelo svoje žene. Da bar nije baš te noći imao generalnu probu, pomislim. Daje bar stigao kući sat, sat i pol ranije... Vrpca škljocne. – 911. Teško dišući. Moja žena! U panici. Netko je ubio moju ženu! Molim vas, požurite! Vičući: O, bože! Netko ju je ubio! Molim vas, požurite! Ukočila sam se od tog histeričnog glasa. Petersen nije mogao izgovoriti jednu suvislu rečenicu, niti sjetiti se svoje adrese kad ga je službenik upitao je li adresa na njegovu ekranu točna. Zaustavila sam vrpcu i na brzinu napravila računicu. Petersen je došao kući dvadeset i devet minuta nakon što je policajac koji je prvi odgovorio na poziv osvijetlio pročelje kući i izvijestio da sve izgleda sigurno. Prekinuti poziv upućen je u 12 sati i 47 minuta. Policajac se napokon pojavio u 1 sat i 34 minute. Bilo je prošlo četrdeset i pet minuta. Ubojica se nije zadržao s Lori dulje od toga. Ujedan i trideset i četiri ubojice više nije bilo. Svjetlo u spavaćoj sobi bilo je ugašeno. Da je još uvijek bio u sobi, svjetlo bi bilo upaljeno. U to sam bila uvjerena. Nisam mogla vjerovati da bi mogao dovoljno dobro vidjeti u mraku da pronađe električne žice i sveže svoje komplicirane čvorove. Bio je sadist. Vjerojatno je htio da mu žrtva vidi lice, pogotovo ako je nosio masku. Vjerojatno je htio da vidi sve što joj radi. Htio je da u nezamislivom strahu pretpostavi svaku pojedinu groznu stvar koju joj namjerava učiniti... da vidi kako se obazire oko sebe, kako reže žice, kako je počinje vezati... Kad je sve bilo gotovo, mirno je kliknuo svjetlo u spavaćoj sobi i izašao kroz prozor u kupaonici, vjerojatno tek nekoliko minuta prije no što je onuda prošao policijski automobil i manje od pola sata prije no što je Matt Petersen došao kući. Njegov osobit tjelesni miris zadržao se poput smrada smeća. Zasada nisam pronašla nikakav policijski auto koji je došao na mjesto ni Brendina, ni Lorina, ni Hennina ubojstva. Razočaranje mi je ubijalo volju da nastavim. Napravila sam pauzu, kad začujem kako se otvaraju ulazna vrata. Vratile su se Bertha i Lucy. Podnijele su mi detaljno izvješće, a ja sam se trudila što sam bolje mogla smješkati se i slušati. Lucy je bila potpuno iscrpljena. – Boli me trbuh, požalila se. – Nije ni čudo, započne Bertha. Rekla sam ti da ne jedeš svu tu nezdravu hranu. Šećernu vunu, pržene kobasice... Ona zavrti glavom. Skuhala sam Lucy pileću juhu i spremila je u krevet. Vrativši se u radnu sobu, neodlučno ponovno stavim slušalice. Izgubila sam pojam o vremenu, kao da sam bila klinički mrtva. – 911. 911. Stalno mi je iznova zvonilo u glavi. Malo poslije deset bila sam tako iscrpljena da sam jedva mogla razmišljati. Tupo sam premotala traku pokušavajući pronaći poziv upućen u vrijeme kad je pronađeno tijelo Patty Lewis. Dok sam slušala, očima sam prelijetala stranice kompjutorskog ispisa koji mije bio rastrt u krilu. Ono što sam ugledala nije imalo nikakva smisla. Na polovici stranice bila je ispisana adresa Cecile Tyler, s oznakom 12. svibnja, 21 sat i 23 minute, što znači devet i dvadeset i tri uvečer.

To nije moglo biti točno. Ubijena je tek trideset i prvog svibnja. Njena adresa ne bi smjela biti navedena u ovom dijelu kompjutorskog ispisa. Njen poziv ne bi smio biti na ovoj vrpci! Brzo sam premotavala, zaustavljajući se svakih nekoliko sekundi. Trebalo mi je dvadeset minuta da ga pronađem. Odslušala sam taj dio trake tri puta pokušavajući shvatiti što znači. Točno u 9 i 23 muški se glas javio: 911. Nakon stanke, iznenađeno progovori nježan, uljudan ženski glas: O, bože. Oprostite. – Nešto nije u redu, gospođo? Nelagodan smijeh. Htjela sam nazvati informacije. Ispričavam se. Ponovno smijeh. Pretpostavljam da sam pritisnula devet umjesto četiri. – Hej, nema problema, to je dobro, uvijek nam je drago kad je sve u redu. Veselo doda: Provedite ugodnu večer. Tišina. Klik, i vrpca se nastavi. Na ispisuje bila navedena adresa ubijene crne žene, jednostavno, pod njenim imenom: Cecile Tyler. Iznenada shvatim. Isuse. Isuse dragi, promrmljam, istog trena osjetivši mučninu u želucu. Brenda Steppe nazvala je policiju kad je imala prometnu nesreću. Lori Petersen nazvala je, kako je izjavio njen muž, kad je začula skitnicu za kojeg se ispostavilo da je samo mačka što je kopala po kantama za smeće. Abby Turnbull nazvala je policiju kad ju je pratio čovjek u crnom Cougaru. Cecile Tyler nazvala je policiju greškom - bio je to pogrešan broj. Nazvala je 911 umjesto 411. Pogrešan broj! Četiri od pet žena. Svi su pozivi upućeni iz njihovih domova. Svaka se od adresa istog trena pokazala na ekranu kompjutora u radio-sobi. Ako su adrese bile pod njihovim imenom, službenik je znao da vjerojatno žive same. Otrčala sam u kuhinju. Ne znam zašto. Imala sam telefon i u radnoj sobi. Mahnito utipkam broj inspektorskog odjela. Marina nije bilo. – Treba mi njegov broj kod kuće. – Žao mi je, gospodo, nije nam dozvoljeno davati te brojeve. – Prokletstvo! Ovdje doktorica Scarpetta, glavni sudski patolog! Daj mi njegov jebeni broj kod kuće! Zaprepaštena stanka. Policajac, tko god daje bio s druge strane, počne se duboko ispričavati. Dao mi je njegov broj. Utipkam novi broj. – Hvala bogu, provali iz mene kad se Marino javio. – Nemoj zezat', rekao je nakon što je čuo moje zadihano objašnjenje. Normalno, provjerit ću to, doktorice. – Zar ne misliš da bi ti bilo bolje otići do radio-prostorije i vidjeti je li taj gad tamo? praktički sam vrištala. – Onda, šta je tip rek'o? Si prepoznala glas? – Naravno da nisam prepoznala glas. – Kao, šta je točno rek'o toj Tylerovoj? – Pustit ću ti da čuješ. Otrčala sam u radnu sobu i podigla tamo slušalicu. Premotavši traku, isključila sam slušalice i jako pojačala zvuk. – Jel ga ti prepoznaješ? Marino nije odgovorio. – Jesi li još tu?

– Hej. Ohladi malo, doktorice. Imala si težak dan, dobro? Samo to prepusti mojoj malenkosti. Obećavam da ću provjerit' stvar. Sklopio je slušalicu. Sjedila sam zureći u slušalicu koja mi je ostala u ruci. Sjedila sam nepomično sve dok signal nije nestao i dok se mehanički glas nije stao žaliti: Ako želite uputiti poziv, molim spustite slušalicu i pokušajte ponovno... Provjerila sam ulazna vrata, uvjerila se daje protuprovalni alarm aktiviran i pošla na kat. Moja se spavaća soba nalazila na kraju hodnika i gledala je na šumu iza kuće. U tintastom crnilu iza stakla treperile su krijesnice, a ja nervoznim trzajem navučem zavjese. Bertha je imala tu nerazumnu ideju da sunce mora prodirati u sobu bez obzira ima li u njoj koga ili ne. Ubija klice, doktorice Kay, govorila bi. – Izbljeduje sagove i presvlake, usprotivila bih se. No ona je imala čvrste principe. Mrzila sam doći gore nakon što padne mrak i zateći zavjese razmaknutima. Navukla bih ih prije no što bih upalila svjetlo da se uvjerim kako me nitko ne može vidjeti, za slučaj da vani ima nekoga. Ali večeras sam zaboravila. Nisam se potrudila skinuti trenirku. Poslužit će umjesto pidžame. Popevši se na klupicu koju sam držala u ormaru, izvučem kutiju Rockport cipela i skinem poklopac. Gurnem tridesetosmicu pod jastuk. Bilo mi je mučno od brige da će telefon zazvoniti i da će me pozvati van u crno jutro i da ću morati reći Marinu: Rekla sam ti, ti glupi gade! Rekla sam ti! I što taj seljo sad uopće radi? Ugasim svjetlo i navučem pokrivač do ušiju. Vjerojatno pije pivo i gleda televiziju. Sjednem u krevetu i ponovno upalim lampu. Telefon na noćnom ormariću rugao mi se. Više nije bilo nikoga koga bih mogla nazvati. Ako nazovem Wesleya, on će nazvati Marina. Ako nazovem inspektorski odjel, tko god da me bude slušao – pod pretpostavkom da me ozbiljno shvati – nazvat će Marina. Marino. On je bio glavni u ovoj prokletoj istrazi. Svi putovi vode u Rim. Opet ugasivši lampu, buljila sam u mrak. – 911 911. Neprestano sam čula taj glas dok sam se prevrtala u krevetu. Bila je prošla ponoć kad sam se iskrala iz sobe natrag u prizemlje i pronašla bocu konjaka u baru. Lucy se nije ni pomakla otkad sam je ušuškala u krevet prije nekoliko sati. Spavala je k'o mrtva. Poželim da se to može reći i za mene. Iskapivši dvije čašice, kao da se radi o sirupu protiv kašlja, vratila sam se u sobu i ponovno ugasila svjetlo. Čula sam minute kako prolaze na digitalnom satu. Klik. Klik. Naizmjence zapadajući u san i budeći se, nemirno sam se prevrtala. – ...Onda, šta je točno rek 'o toj Tylerovoj? Klik. Vrpca krene dalje. – Oprostite. Nelagodan smijeh. Pretpostavljam da sam pritisnula devet umjesto četiri... – Hej, nema problema,... Provedite ugodnu večer. Klik. – ...Pritisnula sam devet umjesto četiri... – Hej... Tip dobro izgleda. Ne mora ženi šutnuti drogu u piće da je natjera da mu se poda... – On je gad! – ...Zato što trenutačno nije u gradu, Lucy. Gospodin Boltz je otišao na odmor. – Oh. Oči ispunjene neizmjernom tugom. Kad se vraća? – Ne prije srpnja. – Oh. Zašto nismo mogle poći s njim, teta Kay?

– ... Već po navici lažeš o nama – prešutno. Lice mu je treperilo iza vela toplog zraka i dima što su se dizali uvis, kosa mu se zlatila na suncu. – 911. Bila sam u kući moje majke i ona mi je nešto govorila. Neka je ptica lijeno kružila zrakom dok sam se vozila u karavani s nekim koga niti sam poznavala, niti sam mogla vidjeti. Palme su prolazile pokraj nas. Bijele čaplje dugačkih vratova stršale su poput porculanskih periskopa u Evergladesu. 13 Bijele su se glave okretale za nama kako smo prolazili. Gledajući nas. Gledajući mene. Okrenem se i pokušam se udobnije smjestiti ispruživši se na leđima. Moj otac je sjedio u krevetu i gledao me dok sam mu govorila o tome kako je bilo u školi. Lice mu je bilo pepeljasto. Nije treptao očima, a ja nisam čula što mu govorim. Nije odgovorio, samo je nastavio zuriti. Srce mi se steglo od straha. Njegovo je bijelo lice buljilo. Prazne su oči buljile. Bio je mrtav. – Tataaaa! Nosnice mi se ispune mirisom bolesnog, ustajalog znoja kad sam zagnjurila lice u njegov vrat.. Mozak mi ispuni crnilo. Izronila sam na površinu svijesti poput mjehurića što se izdiže iz dubine. Bila sam svjesna. Osjećala sam kako mi srce lupa. Miris. Je li stvaran ili još sanjam? Taj odvratan vonj! Sanjam li? U glavi mi zazvoni na uzbunu, a srce mi stane divljački udarati o rebra. Kad se smrdljivi zrak uskomeša i nešto se očeše o krevet.

POGLAVLJE 16 RAZMAK IZMEĐU MOJE DESNE RUKE I TRIDESETOSMICE POD JASTUKOM bio je trideset centimetara, ne više. Bila je to najveća udaljenost koju sam ikada mogla zamisliti. Bila je to čitava vječnost. Bilo je nemoguće. Nisam razmišljala, samo sam osjećala udaljenost dok mije srce lupalo kao ludo, zalijećući mi se u rebra poput ptice u rešetke kaveza. Krv mije grmjela u ušima. Tijelo mi je bilo ukočeno, svaki mišić, svaka tetiva napeti poput strune, ukočeni i drhtavi od straha. U sobi je bilo mračno kao u rogu. Polako sam kimnula glavom, dok su mi metalne riječi zvonile u glavi, dok mi je ruka pritiskala usne na zube. Kimnula sam. Kimnula sam kako bih mu rekla da neću vrištati. Nož pod mojim grlom bio je tako velik da sam imala osjećaj kako se radi o mačeti. Krevet se nagnuo na jednu stranu i, začuvši klik, na trenutak sam oslijepjela. Kad su mi se oči privikle na svjetlost, pogledala sam ga i prigušila soptaj. Nisam mogla disati ni micati se. Osjećala sam kako mi hladnoća oštrice tanke poput britve štipa kožu. Lice mu je bilo bijelo, crte lica spljoštene ispod bijele najlonske čarape. Na njoj su bili prorezi za oči. Iz njih je slijepo izvirala hladna mržnja. Čarapa se uvlačila i nadimala kako je disao. Liceje bilo odvratno i neljudsko i nalazilo se tek nekoliko centimetara od moga. – Jedan zvuk, i odsjeći ću ti glavu.

13

Močvarno suptropsko područje na jugu Floride.

Misli su bile samo iskre, letjele su tako brzo i u tako mnogo pravaca. Lucy. Usta su mi obamrla i osjetila sam slani okus krvi. Lucy, nemoj se probuditi. Napetost je prolazila njegovom rukom, šakom, poput struje što prolazi žicama visokog napona. Umrijet ću. Nemoj. Ne želiš to učiniti. Ne moraš to učiniti. Ja sam osoba, poput tvoje majke, poput tvoje sestre. Ne želiš to učiniti. Ja sam ljudsko biće kao i ti. Svašta ti mogu reći. O slučajevima. O tome što policija zna. Želiš znati što ja znam. Nemoj. Osoba sam. Osoba! Mogu razgovarati s tobom! Moraš mi dozvoliti da razgovaram s tobom! Isprekidani govori. Neizgovoreni. Beskorisni. Bila sam zarobljenik tišine. Molim te, ne diraj me. O, bože, ne diraj me. Morala sam ga nagovoriti da makne ruku, da razgovara sa mnom. Pokušala sam snagom volje omlohaviti tijelo, opustiti se. Uspjelo mi je malo. Malo sam se opustila i on je to osjetio. Olabavio je stisak ruke preko mojih usta i ja vrlo polako progutam. Nosio je tamnoplavi kombinezon. Ovratnik je bio mokar od znoja, a pod pazusima su mu bila dva široka polumjeseca. Ruka što je držala nož pod mojim grlom bila je zaštićena prozirnom kirurškom rukavicom. Osjećala sam miris gume. Osjećala sam njegov miris. Vidjela sam kombinezon u Bettynu laboratoriju, osjećala sam njegov odvratan sirupast smrad dok je Marino odvezivao plastičnu vreću... – Je li to miris kojeg se sjeća? odzvanjalo mi je u glavi poput reprize starog filma. Marinov prst uperen u mene kad mi je namignuo, Pogodak... Kombinezon spljošten na stolu u laboratoriju, broj L ili XL s izrezanim krvavim uzorcima... Teško je disao. – Molim te, jedva sam izgovorila bez da sam se pomakla. – Zašuti! – Mogu ti reći... – Zašuti! Ruka me divljački stisne. Vilica će mi prsnuti poput ljuske jajeta. Oči su mu se naglo micale gledajući oko sebe, gledajući sve što se nalazilo u sobi. Zaustavile su se na zavjesama, na trakama što su visjele s njih. Vidjela sam da ih gleda. Znala sam što misli. Znala sam što će učiniti s njima.Tada mu oči mahnito sijevnu prema žici što je izlazila iz noćne lampe. On na brzinu izvadi iz džepa nešto bijelo, nagura mi to u usta i odmakne nož. Vrat mi je bio tako ukočen da je gorio. Lice mi je bilo umrtvljeno. Pokušala sam gurnuti suhu tkaninu u ustima prema naprijed gurkajući je jezikom bez da on primijeti. Slina mi je kapala u grlo. Kuća je bila potpuno tiha. Uši su mi bile ispunjene bubnjanjem krvi. Lucy. Bože, molim te. Ostale su žene postupale kako im je rekao. Vidjela sam njihova podlivena lica, njihova mrtva lica... Dok sam se pokušavala sjetiti onoga što sam znala o njemu, pokušavala pronaći smisao u onome što sam znala o njemu. Nož je bio samo nekoliko centimetara od mene, sijevajući na svjetlu. Posegne za lampom i baci je na pod. Ruke i noge bile su mi ispod pokrivača. Nisam se mogla trgnuti, ni posegnuti ni pomaknuti se. Ako se lampa razbije o pod, soba će ostati u mraku. Neću moći vidjeti. On ima nož. Mogla bih ga odgovoriti od toga. Kad bih samo mogla govoriti, mogla bih ga uvjeriti. Njihova podlivena lica, žice što su im bile urezane u vrat. Trideset centimetara, ne više. Bila je to najveća udaljenost koju sam ikada mogla zamisliti. On ne zna za pištolj.

Bio je nervozan, grčevit i doimao se zbunjenim. Vrat mu je bio crven i s njega je kapao znoj, disao je brzo i teško. Nije gledao u moj jastuk. Obazirao se svuda oko sebe, ali nije gledao u moj jastuk. – Samo se pomakni... Vrškom noža lagano mi dotakne grlo. Oči su mi bile divljački prikovane za njega. – Uživat ćeš u ovome, kučko. Bio je to tih, hladan glas ravno iz pakla. Sačuvao sam najbolje za kraj. Čarapa se uvlačila i nadimala. Hoćeš znati kako sam to radio. Pokazat ću ti jako, jako polako. Glas. Bio mi je poznat. Moja desna ruka. Gdje je pištolj? Je li više nadesno ili nalijevo? Je li točno u sredini pod jastukom? Nisam se mogla sjetiti. Nisam mogla razmišljati! Morat će otići do traka. Neće moći odrezati žicu iz lampe. To je bilo jedino upaljeno svjetlo u sobi. Sklopka glavnog svjetla bila je kod vrata. Gledao ju je, tamni bezizražajni pravokutnik. Pomaknem desnu ruku prema gore za dva centimetra. Oči se munjevito okrenu prema meni, zatim ponovno prema zavjesama. Desna ruka ispod pokrivača bila mi je na prsima, gotovo na desnom ramenu. Osjetila sam kako se rub madraca podigao kad je ustao s kreveta. Mrlje pod pazusima su se povećale. Bio je natopljen znojem. Gledao je sad u sklopku pored vrata, sad u zavjese na drugoj strani sobe; nije se mogao odlučiti. Sve se dogodilo tako brzo. Rukom sam dodirnula čvrst, hladan predmet, obuhvatila ga prstima i skotrljavši se s kreveta zajedno s pokrivačem, stropoštala se na pod. Udarna igla je škljocnula, a ja sam sjedila uspravno, s pokrivačem omotanim oko bokova; sve se to dogodilo u isti mah. Ne sjećam se da sam to učinila. Ne sjećam se da sam uradila išta od toga. Bio je to nagon, bio je to netko drugi. Prst mije bio na obaraču, a ruke su mi se tako tresle daje pištolj skakao gore-dolje. Ne sjećam se da sam izvukla krpu iz usta. Čula sam samo svoj glas. Urlala sam na njega. – Ti kurvin sine! Ti prokleti kurvin sine! Pištolj se trzao gore-dolje, a ja sam vrištala; moj strah, moj bijes provalili su iz mene u psovkama koje kao da su dolazile od nekog drugog. Vrištala sam, vrištala na njega da skine masku. On je bio sledcn s druge strane kreveta. Bila je to čudna svjesnost, svjesnost sama za sebe. Nož u njegovoj ruci zaštićenoj rukavicom, primijetila sam, bio je običan nož na sklapanje. Oči su mu bile prikovane za pištolj. – SKINI JE! Njegova se ruka polako pomakne i bijela krinka odleprša na pod... Dok se okretao... Vrištala sam, a pucnjevi su se redali, bljujući vatru i razbijajući staklo, tako brzo da nisam znala što se događa. Bilo je to ludilo. Stvari su letjele i raspadale se, nož mu je bijesnuvši ispao iz ruke kad je udario o noćni ormarić povukavši lampu za sobom dok je padao, a neki je glas nešto rekao. Soba se ispuni mrakom. Mahniti zvuk grebanja dolazio je iz pravca zida blizu vrata... – Gdje su u ovoj kući jebena svjetla...? Bila bih to učinila. Znam da bih to bila učinila. Nikada u životu nisam ništa tako žarko željela kao što sam željela povući taj obarač.

Željela sam mu na srcu probušiti rupu veličine mjeseca. Pretresli smo to barem pet puta. Marino se želio svađati. On nije mislio da se dogodilo onako kako se dogodilo. – Hej, onog časa kad sam ga vidio da ulazi kroz prozor, doktorice, iš'o sam za njim. Nije mog'o bit' u tvojoj spavaćoj sobi više od trijest sekundi kad sam stig'o. A ti nisi imala nikakvi jebeni pištolj vani. Posegnula si za njim i skotrljala se s kreveta kad sam upao i raznio ga iz njeg'vih tenisica broj četrjest jedan. Sjedili smo u mom uredu u ponedjeljak ujutro. Jedva sam se mogla sjetiti protekla dva dana. Osjećala sam se kao da se nalazim pod vodom ili na nekom drugom planetu. Bez obzira na to što je on tvrdio, vjerovala sam da sam imala pištolj uperen u ubojicu u trenutku kad se Marino iznenada pojavio na mojim vratima, u trenutku kad je njegov pištolj .357 ispalio četiri metka u ubojičin torzo. Nisam mu provjeravala puis. Nisam se potrudila zaustaviti krvarenje. Samo sam sjedila u zgužvanoj plahti na podu, s pištoljem u krilu, a niz lice su mi potekle suze kad mi je sinulo. Tridesetosmica nije bila napunjena. Bila sam tako uzbuđena, tako smetena kad sam pošla u krevet da sam zaboravila napuniti pištolj. Meci su još uvijek bili u svojoj kutiji, ispod gomile džempera u jednoj od ladica moje komode, gdje se Lucy nikada ne bi sjetila potražiti ih. Bio je mrtav. Bio je mrtav kad je dodirnuo moj sag. – I maska mu je još bila na licu, nastavljao je Marino. Sjećanje nas zna zavarat' čudnim trikovima, znaš? Strgn'o sam mu šugavu čarapu s glave čim su stigli Snead i Riggy. Dotad je već bio mrtav k'o hrana za pse. Bio je tek mladac. Bio je tek mladac lica boje gline i zamršene pepeljastoplave kose. Umjesto brkova, imao je samo prljavo paperje. Nikada neću zaboraviti te oči. Bili su to prozori kroz koje nisam vidjela dušu. Bili su to prazni prozori što su gledali u tamu, poput onih kroz koje se penjao kad je ubijao žene čije je glasove čuo preko telefona. – Mislim daje nešto rekao, mrmljajući, obratim se Marinu. Mislim da sam ga čula kako je nešto rekao dok je padao. Ali se ne mogu sjetiti. Oklijevajući upitam: Je li što rekao? – O, da. Rek'o je jednu stvar. – Što? Drhtavo podignem cigaretu s ruba pepeljare. Marino promuklo reče. Iste one zadnje riječi koje snimaju crne kutije srušenih aviona. Iste one riječi koje su zadnje gomili takvih jadnih gadova. Rek'o je: 'Sranje'. Jedan mu je metak presjekao aortu. Drugi mu je raznio lijevu srčanu klijetku. Još jedan mu je prošao kroz pluća i zabio mu se u kralježnicu. Četvrti je prošao kroz meko tkivo, promašio svaki vitalni organ i smrskao moj prozor. Nisam ja obavila njegovu obdukciju. Jedan od mojih zamjenika iz sjeverne Virginije ostavio mi je izvješće na stolu. Ne sjećam se da sam ga pozvala da to učini, ali zacijelo jesam. Nisam pročitala novine. Gadile su mi se. Jučerašnji naslov u večernjem izdanju bilo je sasvim dovoljno. Ovlaš sam ga vidjela dok sam užurbano gurala novine u kantu za smeće, nekoliko sekundi nakon što su pale na moj trijem: DAVITELJA UBIO INSPEKTOR U SPAVAĆOJ SOBI GLAVNOG SUDSKOG PATOLOGA Krasno. Upitala sam se što li misli javnost, tko je bio u mojoj spavaćoj sobi u dva ujutro, ubojica ili Marino? Krasno.

Ubijeni psihopat bio je službenik na policijskoj centrali kojeg je grad zaposlio prije otprilike godinu dana. U Richmondu, službenici na centrali su civili, nisu baš murjaci. Radio je u smjeni od šest do ponoći. Zvao se Roy McCorkle. Ponekad je odgovarao na pozive policiji. Ponekad je radio kao dispečer, zato je Marino prepoznao njegov radijski glas na vrpci koju sam mu pustila preko telefona. Marino mi nije rekao da mu je prepoznao glas. Ali jest. McCorkle nije bio na dužnosti u petak navečer. Javio je daje bolestan. Nije bio na poslu otkad je u četvrtak Abbyn članak objavljen na naslovnoj stranici jutarnjih novina. Njegovi kolege nisu imali o njemu neko određeno mišljenje, osim što su im njegove šale i njegov način ophođenja preko radio valova bili zabavni. Zezali bi ga zbog njegovih čestih posjeta muškom WC-u, kojih je znalo biti i po dvanaest za vrijeme jedne smjene. Prao je ruke, lice, vrat. Jednom je naletio jedan od dispečera i zatekao McCorkleja kako se praktički tušira spužvom. U muškom WC-u centrale nalazila se kutija s Borawash sapunom. Bio je momak na mjestu. Nitko od onih koji su radili s njim nije ga dobro poznavao. Pretpostavili su da se nakon radnog vremena sastaje sa ženskom, sa zgodnom plavušom po imenu Christie. Nije bilo nikakve Christie. Jedine žene koje je viđao nakon radnog vremena bile su one koje je masakrirao. Tko god je radio s njim nije mogao vjerovati daje on taj, daje on davitelj. McCorkle je, razmišljali smo, možda prije mnogo godina ubio i tri žene na području Bostona. Tada je bio vozač. Jedna od njegovih postaja bio je i Boston, gdje je dostavljao piliće postrojenju za pakiranje. Ali nismo mogli biti sigurni. Možda nikada nećemo saznati koliko je točno žena ubio po cijelim Sjedinjenim Državama. Možda desetke. Vjerojatno je počeo kao voajer, zatim se razvio u silovatelja. Nije imao dosje u policiji. Najveći zločin za koji je ikada bio optužen bilo je prekoračenje brzine. Imao je samo dvadeset i sedam godina. Prema obrascu koji je ispunio kad se prijavljivao za posao u policiji, izmijenjao je mnoga zanimanja: vozač kamiona, dispečer za tvornicu cementa u Clevelandu, poštar i dostavljač cvijeća u Philadelphiji. Marino ga nije mogao pronaći u petak uvečer, ali nije se ni pretjerano trudio. Od jedanaest i trideset, Marino je bio pred mojom kućom, grmljem sakriven od pogleda, budan. Bio je odjeven u tamno-plavi policijski kombinezon kako bi se stopio s bojom noći. Kad je upalio stropno svjetlo u mojoj sobi i kad sam ga ugledala kako stoji tamo u tom kombinezonu, s pištoljem u ruci, jednu zastrašujuću sekundu nisam znala tko je ubojica, a tko drot. – Vidiš, govorio je on, razmišlj'o sam o tome s Abby Turnbull, o mogućnosti da je tip htio nju, pa je greškom završio s njenom sestrom. To me brinulo. Pit'o sam se, s kojom se još curom u gradu upetlj'o u svojoj glavi? Pogleda me zamišljena izraza lica. Kad je netko pratio Abby iz uredništva kasno jedne noći i kad je okrenula 911, na poziv je odgovorio McCorkle. Tako je saznao gdje živi. Možda je već bio razmišljao o tome daje ubije, a možda mu to nije palo na pamet sve dok nije začuo njen glas i shvatio o kome se radi. Nikada nećemo saznati. Znali smo da je svih pet žena ranije nazvalo 911. Patty Lewis nazvala je manje od dva tjedna prije no što je ubijena. Nazvala je jednog četvrtka uvečer u 8 i 23, odmah nakon žestoke oluje, da prijavi kako kilometar i pol od njene kuće ne radi semafor. Ponijela se kao dobar građanin. Pokušavala je spriječiti moguću nesreću. Nije željela da netko nastrada. Cecile Tyler pritisnula je devet umjesto četiri. Krivi broj. Ja nisam uopće okrenula 911. Nisam ni morala. Moj broj i adresa nalazili su se u telefonskom imeniku, jer je moralo biti moguće doći do sudskih patologa i nakon radnog vremena. Isto sam tako prošlih nekoliko tjedana u nekoliko

navrata razgovarala s nekolicinom dispečera kad sam pokušavala pronaći Marina. Jedan od njih mogao je biti i McCorkle. Nikada to neću saznati. Mislim da nisam ni željela. – Tvoja je slika u novinama i na televiziji, nastavi Marino. Ti si radila na svim tim slučajevima, zanimalo ga je kol'ko znaš. Razmišljao je o tebi. Evo ja, ja sam bio zabrinut. Onda svo to sranje o metaboličkom poremećaju i o tome kako je tvoj ured doš'o do nečeg. Šetkao se dok je govorio. E, sad se uzruj'o. Sad je postalo osobno. Arogantna gospođa doktor sad tu možda vrijeđa njegovu inteligenciju, njegovu muškost. Oni telefonski pozivi u kasne sate... – To je prelilo čašu. Neće nekakva ženska postupat' s njim k'o da je on neki kreten. Pa si misli: Ta kučka misli daje pametna, daje bolja od mene. Pokazat ću ja njoj. Sredit ću je. Imala sam džemper ispod laboratorijskog ogrtača. Oba su bila zakopčana do grla. Nisam se mogla ugrijati. Posljednje sam dvije noći prespavala u Lucynoj sobi. Namjeravala sam preurediti spavaću. Razmišljala sam o prodaji kuće. – Onda, pretpostavljam da mu je onaj veliki članak o njemu neki dan ipak zdrm'o kavez. Benton je rek'o da je to blagoslov. Da će možda postat' nepromišljen il' nešto. Bio sam nadrkan. Sjećaš se toga? Jedva da sam kimnula glavom. – Je te zanima velik razlog zašto sam bio tako nadrkan? Samo sam ga pogledala. Bio je poput djeteta. Bio je ponosan na sebe. Ja sam ga trebala hvaliti, biti oduševljena, zato što je ubio čovjeka na deset koraka, što ga je pokosio u mojoj spavaćoj sobi. Tip je imao nožić na sklapanje. I to je bilo to. Što je mogao napraviti, baciti ga? – E, pa, reć' ću ti. K'o prvo, pred neko vrijeme mi je ne'ko nešto otkucao. – Otkucao? Izoštrim pogled. Što? – Zlatni momak Boltz, odgovori on spremno otresavši pepeo. Baš se, evo, tako dogodilo da je bio dovoljno velikodušan da mi prišapne i nešto korisno prije nego šta je zaprašio iz grada. Rek'o mi je daje zabrinut za tebe... – Za mene? provalim. – Rek'o je da je svratio do tebe kasno jedne večeri i daje tamo bio taj čudni auto. Daje doš'o, ugasio svjetla i odjurio. Bio je nervozan, boj'o se da te netko možda ne promatra, daje možda ubojica... – To je bila Abby! Blesavo izvalim. Došla me posjetiti, postaviti mi neka pitanja, ugledala je Billov auto, pa se uspaničarila... Marino je izgledao iznenađen, samo na trenutak. Onda slegne ramenima. Šta god. Svejedno nam je privuklo pažnju, ha? Nisam ništa rekla. Bila sam na rubu suza. – To je bilo dosta da se unervozim. Činjenica je da sam pazio na tvoju kuću neko vrijeme. Promatr'o sam je puno puta kasno u noći. A onda dođe taj prokleti članak o vezi s DNA. Mislim si, tip se možda već namjerio na doktoricu. Sad će stvarno poludit'. Taj ga Članak neće namamit' na kompjutor. Namamit' će ga ravno k njoj. – Bio si u pravu, rekla sam pročistivši grlo. – Nego šta da sam bio u pravu. Marino ga nije morao ubiti. Nitko to nikada neće znati osim nas dvoje. Ja neću nikada progovoriti. Nije mi bilo žao. I sama bih to učinila. Možda mi je bilo muka od pomisli da ne bih uspjela i da sam pokušala. Tridesetosmica nije bila nabijena. Klik. Ne bih stigla dalje od toga. Mislim da mi je bilo muka zato što se sama nisam mogla obraniti, a nisam željela Marinu zahvaljivati za vlastiti život. On je pričao i pričao. Bijes u meni samo što nije proključao. Počeo mi se penjati uz grlo poput žgaravice. Iznenada ude Wingo.

– Uh. Ruku u džepovima, doimao se nesigurnim dok gaje Marino odmjeravao s dosadom u očima. – Ovaj, doktorice Scarpetta. Znam da ovo baš nije pravi trenutak i sve. Mislim, znam da ste još uzrujani... – Nisam uzrujana! Oči mu se rašire. Problijedio je. Stišavši glas, rekla sam: Oprosti, Wingo. Da, uzrujana sam. U komadima sam. Nisam svoja. Što te muči? On posegne u džep svojih svjetloplavih svilenih hlača i izvuče plastičnu vrećicu. Unutra je bio opušak, Benson & Hedges 100's. Oprezno je spusti na moj stol. Blijedo ga pogledam čekajući objašnjenje. – Pa ovaj, sjećate se kad sam vas pitao za načelnika, o tome je li antipušač i to sve? Kimnem glavom. Marino je postajao uznemiren. Zvjerao je oko sebe kao da se dosađuje. – Vidite, moj prijatelj Patrick. On radi u računovodstvu preko puta, u istoj zgradi gdje i Amburgey. Eto. Pocrvenio je. Patrick i ja, nekad se znamo sastati kod njegovog auta i otići na ručak. Njegovo mjesto za parkiranje je otprilike dva reda udaljeno od Amburgeyeva. Već smo ga i prije vidjeli. – I prije ste ga vidjeli? upitam, zbunjena. Vidjeli ste Amburgeya prije? I radio je što? Wingo se nagne naprijed i povjeri mi: Vidjeli smo ga kako puši, doktorice Scarpetta. Uspravi se. Patrick i ja, sjedili smo u autu, u Patrickovu autu, tako, pričali smo, slušali glazbu. Vidjeli smo Amburgeya kako ulazi u svoj crni New Yorker i kako pali cigaretu. Čak ne koristi ni pepeljaru jer ne želi da itko sazna. Cijelo vrijeme gleda oko sebe. Onda izbaci opušak kroz prozor, još malo pogleda uokolo i odšeta natrag do zgrade uštrcavajući si osvježivač daha u usta... Zurio je u mene, zapanjen. Tako sam se smijala da su mi suze tekle. Mora da je to bila histerija. Nisam se mogla zaustaviti. Udarala sam rukom po stolu i otirala oči. Sigurna sam da su me mogli čuti duž cijelog hodnika. I Wingo se stane smijati, isprva nelagodno, a onda ni on nije mogao stati. Marino nas je oboje mrko gledao, kao da smo idioti. A onda i on stane susprezati osmijeh. Sljedećeg trenutka prasne u smijeh i počne se gušiti od dima cigarete. Wingo napokon nastavi: Stvar je u tome... Duboko udahne. Stvar je u tome, doktorice Scarpetta, da sam čekao da to napravi, a onda sam, čim je izašao iz auta, potrčao i pokupio opušak. Odnio sam ga ravno na serologiju i dao ga Betty da ga ispita. Zinula sam od čuda. Što si učinio? Odnio si opušak Betty? To je ono što si joj odnio neki dan? Da napravi što? Da mu ispita slinu? Zašto? – Da otkrijemo njegovu krvnu grupu. On je AB, doktorice Scarpetta. – Bože moj. Odmah sam povezala stvar. Krvna grupa koju smo otkrili na pogrešno označenom KOMAD-u koji je Wingo pronašao u hladnjaku za dokazni materijal bila je AB. Krvna grupa AB je izuzetno rijetka. Ima je samo četiri posto stanovništva. – Razmišljao sam o njemu, objasni Wingo. Znam koliko vas, ovaj, koliko vas mrzi. Uvijek me bolilo to što tako loše postupa s vama. Pa sam zato upitao Freda... – Čuvara? – Aha. Pitao sam gaje li nekoga vidio. Znate,je li vidio da u mrtvačnicu ulazi netko tko tamo ne bi smio ući. Rekao mije daje vidio tog jednog šminkera u ponedjeljak rano uvečer. Fred je započeo svoj obilazak i napravio stanku da ode u WC tamo dolje. Baš je izlazio kad je vidio nekog bijelca, tog šminkera kako ulazi, mislim, kako ulazi u WC. Fred je rekao da je

ovaj imao nešto u rukama, nekakve papirnate pakete. Fred je samo izašao, nastavio sa svojim poslom. – Amburgey? To je bio Amburgey? – Fred mi nije znao reći. Rekao je da mu većina bijelaca izgleda jednako. Ali ovog se tipa sjetio zato što je nosio prekrasan srebrni prsten s ogromnim plavim kamenom. Neki stariji tip, suhonjav i proćelav. Marino je prvi natuknuo: Znači, možda je Amburgey otiš'o u zahod i uz'o si bris... – Oralne su, prisjetim se. Stanice koje su se pokazale na stakalcima. I nema Barrovih tjelešaca. Y kromosom, drugim riječima -muško. – Volim kad si prosta, Marino mi se naceri i nastavi: Znači uz'o si je bris s unutrašnje strane obraza – nadam se onih iznad njegovog jebenog vrata. Zamrlj'o njime neka stakalca iz KOMAD-a, napičio naljepnicu... – Naljepnicu koju je uzeo iz dosjea Lori Petersen, prekinem ga ja opet, ovoga puta s nevjericom u glasu. – Onda je sve gurnuo u frižider da ti pomisliš kako si sjebala stvar. Kvragu, pa možda ti je on provalio i u kompjutor. Nevjerojatno. Marino se ponovno smijao. Šta to nije divno? Pričepit ćemo gada! Vjerovali smo da se provala u kompjutor zbila preko vikenda, negdje u petak poslije radnog vremena. Wesley je primijetio naredbe na ekranu u subotu ujutro kad je došao zbog McCorkleove obdukcije. Netko je pokušao pozvati slučaj Hcnne Yarborough. Poziv je, naravno, mogao biti lociran. Čekali smo da Wesley dobije informaciju od telefonske kompanije. Sve do sada pretpostavljala sam da je McCorkle taj koji je možda upao u kompjutor negdje u petak navečer prije nego što me došao napasti. – Ako je načelnik provalio u kompjutor, podsjetim ih, neće imati nikakvih problema. On, ex officio, ima pravo na moje uredske podatke i sve drugo što poželi zatražiti. A mi nikada nećemo moći dokazati daje promijenio podatke. Svi pogledi padnu na opušak u plastičnoj vrećici. Krivotvorenje dokaza, podvala; čak si ni guverner ne može dozvoliti takvu slobodu. Krivično djelo je krivično djelo. No sumnjala sam da se to može dokazati. Ustala sam i objesila laboratorijski ogrtač o vješalicu na vratima. Obukavši gornji dio svog kostima pokupim sa stolice debelu mapu. Za dvadeset minuta očekivali su da na sudu svjedočim u još jednom slučaju ubojstva. Wingo i Marino otpratili su me do lifta. Ostavila sam ih i zakoračila unutra. Dok su se vrata zatvarala, svakome od njih pošaljem poljubac. Tri dana kasnije, Lucy i ja sjedile smo na stražnjem sjedištu Ford Tempa vozeći se na aerodrom. Ona se vraćala u Miami, a ja sam išla s njom iz dva vrlo dobra razloga. Namjeravala sam odmjeriti situaciju s njenom majkom i ilustratorom za kojeg se udala, a i očajnički mi je trebao odmor. Planirala sam odvesti Lucy na more, na Keyse,,14u Everglades, u Džunglu majmuna i u Morski svijet. Gledat ćemo Seminole 15 kako se hrvaju s aligatorima. Gledat ćemo kako sunce zalazi nad Biskajskim zaljevom i otići vidjeti ružičasta jata flaminga u Hialeahu. Uzet ćemo film Pobuna na brodu Bounty, a onda se provozati tim slavnim brodom po Baysideu i zamišljati Marlona Branda na palubi. Otići ćemo u kupovinu po Coconut Groveu i jesti kirnje i crvene žabice 16 i otočnu pitu od limete sve dok nam ne pozli. Radit ćemo sve ono za čime sam i sama čeznula kad sam bila njenih godina. 14

Nesposobni odred policajaca koji se pojavljuje u filmskim parodijama. Ime dolazi od kompanije filmskih producenata Keystone Comedy Co 15 Bilo koje od indijanskih plemena koja su u 18. stoljeću iz Georgije i Alabame migrirali u Floridu. 16 Red snapper – vrsta sjevernoameričke slatkovodne kornjače.

Razgovarat ćemo i o šoku zbog onoga kroz što je prošla. Čudesno, ali prespavala je sve do trenutka u kojem je Marino otvorio vatru. No znala je daje njena teta zamalo ubijena. Znala je da je ubojica ušao kroz prozor moje radne sobe, koji je bio zatvoren, ali ne i zabravljen, zato što gaje ona prije nekoliko dana zaboravila zabraviti nakon što gaje držala otvorenim. McCorkle je presjekao žice protuprovalnog alarma koje su bile provedene izvan kuće. Ušao je kroz prozor na prvom katu, prošao nekoliko metara od Lucyne sobe i tiho se popeo na kat. Kako je znao da mi je soba na drugom katu? Mislim da nije mogao znati osim ako mi i ranije nije promatrao kuću. Lucy i ja morale smo razgovarati o mnogo stvari. Imala sam jednaku potrebu razgovarati s njom kao i ona sa mnom. Planirala sam je spojiti s dobrim dječjim psihologom. Možda bismo obje morale poći. Vozač nam je bila Abby. Bila je dovoljno ljubazna da ustraje u tome da nas poveze na aerodrom. Stala je ispred ulaza na aerodrom, okrenula se i sjetno se osmjehnula. – Baš bih voljela da mogu poći s vama. – Pozvani ste, odgovorim suosjećajno. Zaista. Bilo bi nam drago, Abby. Ostat ću dolje tri tjedna. Imate broj telefona moje majke. Ako se budete mogli izvući, sjednite na avion i svi ćemo zajedno otići na more. Znak za upozorenje oglasi se na njenom skaneru. Ona odsutno ispruži ruku da pojača ton i smanji šum. Znala sam da mi se neće javiti. Ni sutra, ni preksutra, ni dan nakon toga. Čim naš avion poleti, ona će ponovno juriti za kolima hitne pomoći i policijskim automobilima. To je bio njen život. Izvješćivanje joj je trebalo kao što ljudima treba zrak. Puno sam joj dugovala. Zahvaljujući onome što je ona sredila iza kulisa, otkrili smo daje zaista Amburgey provalio u kompjutor UGSP-a. Poziv je dolazio s njegovog kućnog telefona. Bio je vješt s kompjutorima i imao je kod kuće PC s modemom. Mislim daje prvi put ušao jednostavno zato što je kao i obično nadzirao moj posao. Mislim da je samo pregledavao slučajeve davljenja kad je primijetio pojedinost u slučaju Brende Steppe koja se razlikovala od onoga što je Abby objavila u novinama. Shvatio je da podaci ne cure iz mog ureda. Ali je to tako silno želio, da je promijenio podatak u dosjeu kako bi izgledalo da cure. Onda je namjerno uključio odziv i pokušao pozvati slučaj Lori Petersen. Želio je da te naredbe pronađemo na ekranu sljedećeg ponedjeljka, samo nekoliko sati prije nego što me pred Tannerom i Billom pozvao u svoj ured. Jedan grijeh vodi u drugi. Mržnja mu je oslijepila razum, pa se nije mogao suzdržati kad je ugledao kompjutorske naljepnice u dosjeu Lori Petersen. Dugo sam razmišljala o tom sastanku u mom uredu, kad su muškarci pregledavali dosjee. Bila sam pretpostavila daje naljepnica KOMAD-a ukradena u trenutku kad je nekoliko dosjea skliznulo s Billova krila i rasulo se po podu. No kad sam ponovno razmislila o tome, sjetila sam se da su Bill i Tanner razvrstali papire po odgovarajućim brojevima slučaja. Lorina slučaja nije bilo među njima, zato što gaje u tom trenu pregledavao Amburgey. Iskoristio je zbrku i na brzinu otrgnuo naljepnicu KOMAD-a. Kasnije, otišao je iz dvorane za sastanke zajedno s Tannerom, ali se sam zadržao u mrtvačnici da ode u WC. Podmetnuo je stakalca. To mu je bila prva pogreška. Druga je bila ta što je potcijenio Abby. Pozelenjela je od srdžbe kad je shvatila da je netko iskoristio njen rad da dovede u pitanje moju karijeru. Pretpostavljam da nije bilo važno o čijoj se karijeri radi. Abby se jednostavno nije mogla

pomiriti s tim da je iskorištavaju. Bila je ratnik; istina, pravda i američki način. Bila je izvan sebe od bijesa, a nije imala kamo poći. Nakon što je njen članak pogodio pravo mjesto, otišla je do Amburgcya. Već je bila sumnjala na njega, priznala mi je, jer joj je upravo on kradomice dao pristup podatku o pogrešno označenom KOMAD-u. Imao je na stolu izvješće serologije i svoje bilješke o poremećenom lancu dokaza, te o nedosljednosti tih rezultata u odnosu na one koji su dobiveni ranijim testovima. Dok je Abby sjedila sjedne strane njegova poznatog kineskog stola, izašao je iz prostorije, ostavljajući je samu na trenutak – ali dovoljno dugo da vidi što se nalazi na stolu. Bilo je očito što radi. Njegov odnos prema meni nije bio tajna. Abby nije glupa. Ona je postala napadačem. Prošlog petka ujutro ponovno je otišla do njega i rekla mu da zna za provalu u kompjutor. On je bio lukav, hinio je grozu na pomisao da bi ona mogla objaviti tako nešto, a u biti je trljao ruke. Mogao je osjetiti moju sramotu. Smjestila mu je priznavši da nema dovoljno materijala da bilo što ustvrdi. U kompjutor je provaljeno samo jednom, rekla mu je. Ako se to ponovi, doktore Amburgey, neću imati izbora nego objaviti to, kao i ostale navode koje sam čula, jer javnost mora saznati da u UGSP-u nešto ne štima. I ponovilo se. Druga provala nije imala nikakve veze s podmetnutim člankom u novinama, zato što nije ubojica bio taj kojeg je trebalo namamiti do kompjutora UGSP-a. Bio je to načelnik. – Usput, rekla mi je Abby dok smo vadile torbe iz auta, mislim da Amburgey više neće predstavljati problem. – Vuk dlaku mijenja, primijetim bacivši pogled na sat. Ona se nasmiješi nečemu što nije namjeravala razglasiti. Samo se nemojte iznenaditi kad se vratite kući i ne zateknete ga u Richmondu. Nisam pitala. Znala je mnogo toga o Amburgeyu. Netko je morao platiti. A do Billa nije mogla. On me nazvao jučer da mi kaže kako mu je drago da sam dobro, kako je čuo što se dogodilo. Nije spominjao svoje vlastite zločine, a ja nisam ni natuknula ništa o njima kad je mirno rekao da misli kako ne bi bila dobra zamisao da se nastavimo viđati. – Puno sam razmišljao o tome, i jednostavno mislim da to neće ići, Kay. – U pravu si, složila sam se, iznenađena vlastitim olakšanjem. Jednostavno neće ići, Bille. Snažno zagrlim Abby. Lucy se namršti dok se borila s ogromnim ružičastim kovčegom. – Kvragu, požali se ona. Mamin kompjutor nema ništa osim programa za pisanje. Kvragu. Nema ni bazu podataka, ni ništa. – Idemo na more. Uzmem na ramena dvije torbe i krenem za njom kroz staklena vrata koja su se otvarala. Lijepo ćemo se provesti, Lucy. Možeš kompjutor malo pustiti na miru. Nije zdrav za oči. – Otprilike dva kilometra od moje kuće ima jedan dućan s kompjutorskim programima... – More, Lucy. Treba ti odmor. Obje trebamo odmora. Čisti zrak, sunce, dobro će ti činiti. Bila si zatvorena u mojoj radnoj sobi dva tjedna. Nastavile smo se prepirati na šalteru za karte. Stavila sam torbe na vagu, poravnala Lucyn ovratnik na leđima i upitala je zašto nije obukla jaknu. Klima-uređaji u avionima su uvijek prejaki. – Teta Kay... – Bit će ti hladno. – Teta Kay! – Imamo vremena za sendvič.

– Nisam gladna! – Moraš jesti. Kad krenemo odavde moramo čekati sat vremena u Dullesu, a od tamo nemamo ručka u avionu. Moraš nešto staviti u želudac. – Ista si k'o baka!