Noah Gordon
Šaman
Ovu knjigu s ljubavlju posvećujem Lorraini Gordon, Irvingu Cooperu, Cis i Edu Plotkinu, Charlieju R...
285 downloads
4589 Views
2MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
Noah Gordon
Šaman
Ovu knjigu s ljubavlju posvećujem Lorraini Gordon, Irvingu Cooperu, Cis i Edu Plotkinu, Charlieju Ritzu i dragoj uspomeni na Isu Ritz.
Vidio je i mnogo drugih stvari koje bi rado bio nacrtao da mu je uz bavljenje liječničkim pozivom za to ostajalo dovoljno snage. Njegov je prvi izbor bio studij umjetnosti u Edinburghu, što je trebala biti pobuna protiv liječničke tradicije Coleovih, pa je sanjao samo o tome da postane slikarom, za što ga je i obitelj smatrala nadarenim. Na trećoj su mu godini koju je proveo na Edinburškom sveučilištu, rekli da ima dara za umjetnost, ali ne u dovoljnoj mjeri. Sve je previše doslovno shvaćao. Nedostajalo mu je životne maštovitosti, magličastih vizija. »U vama postoji vatra, no nedostaje joj topline«, rekao mu je profesor kod kojega je učio portretiranje, ne neljubazno, no previše otvoreno. To ga je porazilo, no onda su se desile dvije stvari. U prašnjavim je arhivama sveučilišne knjižnice našao jedan anatomski prikaz. Bio je to veoma star prikaz, možda iz vremena prije Leonarda, prikaz gologa muškog lika koji je, zato da bi se mogli vidjeti organi i krvni sudovi, sprijeda izgledao kao oderan. Ispod crteža je pisalo »Drugi providni čovjek« i silno ga je zapanjilo kad je shvatio da ga je nacrtao jedan od njegovih predaka čiji se potpis mogao pročitati kraj crteža: »Robert Jeffrey Cole, prema Robertu Jeremyju Coleu«. Bio je to dokaz da su barem neki njegovi preci istodobno bili umjetnici i liječnici. A dva je dana nakon toga slučajno ušao u operacijsku dvoranu i vidio Williama Fergussona, genija koji je kirurške zahvate izvodio s apsolutnom sigurnošću i munjevitom brzinom kako bi kod pacijenta što više umanjio šok zbog užasne boli. Prvi je put Rob J. shvatio drevnu lozu liječnika imenom Cole stekavši čvrsto uvjerenje da i najdivnije platno nikada ne može biti tako dragocjeno kao jedan jedini ljudski život. U tom ga je trenutku privukao liječnički poziv.
I. POVRATAK KUĆI 22. travnja 1864. 1. Drma se, drma Spirit des Moines u jutarnjoj se hladnoći približavao kolodvoru u Cincinnatiju najavljujući svoj dolazak pojedinim znakovima koje je Šaman isprva osjetio kao lagano podrhtavanje što se na drvenome staničnom peronu jedva zapažalo, potom kao jako izražen grozničav drhtaj koji je jasno oćutio, a zatim kao snažnu trešnju. I najednom se čudovište pojavilo mirišući na zagrijanu masnu kovinu i paru i jurišajući prema njemu kroz tmurni sivi polumrak, mjedeni mu okovi svjetlucali na crnom zmajevskom tijelu, moćne se klipnjače pomicale, a oblak se blijedog dima dizao prema nebu poput mlaza što ga izbacuje kit, a potom zaostajao i polako se pretvarao u raspadnute dronjke dok se lokomotiva polako zaustavljala. U trećem je vagonu samo nekoliko tvrdih drvenih sjedišta bilo prazno i on se smjesti na jedno od njih dok se vlak ponovno počinjao tresti nastavljajući put. Vlakovi su još uvijek bili novina, no podrazumijevali su putovanje s prevelikim brojem ljudi, a on je volio sam jahati na konju, zadubivši se u misli. Dugački je vagon bio prepun vojnika, bubnjara, farmera i njihovih žena s malom djecom ili bez nje. Dječji mu plač, dakako, nije smetao, no vagon je zaudarao na mješavinu u kojoj se podjednako osjećao vonj smrdljivih starih čarapa, prljavih pelenica, loše probave, znojne i neoprane puti te dima od lula i cigara. Prozor je bio zamišljen kao pravi izazov, no on je bio krupan i snažan pa ga je napokon uspio podići, što se ubrzo pokaza pogrešnim. Visoki je dimnjak na lokomotivi koja se nalazila tri vagona ispred njegova, pored dima izbacivao i smjesu što se sastojala od čađe, žeravice i ugljevlja, kao i od pepela, pa je zbog brzine vlaka sve to letjelo unatrag, a ponešto upadalo i kroz otvoreni prozor. Uskoro se novi Šamanov kaput stade dimiti od komada žara što je pao na nj. Kašljući i ogorčeno gunđajući, on naglo zatvori prozor i stade udarati po kaputu dok se iskra nije ugasila. Neka žena s druge strane prolaza pogleda prema njemu i nasmiješi se. Bila je desetak godina starija od njega, odjevena ukusno, ali razborito u sivu putnu vunenu haljinu sa suknjom bez obruča i s ukrasima od modre tkanine koji su isticali njezinu plavu kosu. Oči im se na trenutak susretoše prije no što ona ponovno svrnu pogled na čunak za izrađivanje čipaka u svom krilu. Šamanu laknu kad se okrenuo od nje; korota nije vrijeme kada čovjek može uživati u očijukanju.
Sa sobom je za čitanje bio ponio novu, veoma zanimljivu knjigu, no svaki put kad bi se pokušao zadubiti u nju, misli su mu se vraćale na tatu. Kondukter se kroz prolaz bio probio do njega, no Šaman ga je primijetio tek kad mu je rukom dotakao rame. Trgnuvši se, podiže pogled prema njegovu rumenom licu. Kondukterovi su brkovi na vrhovima bili zasukani, a crvenkasta se pomalo prosijeda brada svidjela Šamanu jer je potpuno otkrivala usta. »Mora da ste gluhi!« reče čovjek veselo. »Tri puta sam od vas tražio kartu, gospodine.« Šaman mu se nasmiješi, bez nelagode, zato što je u ovakav položaj stalno dolazio. »Da. Ja i jesam gluh«, reče i pruži kartu kondukteru. Promatrao je preriju kako promiče pored prozora, no to nije bilo nešto na čemu bi se njegova pažnja dulje zadržala. Zemljište je bilo jednolično, a osim toga je vlak prolazio mimo pojedinih stvari brzo kao strijela pa ih je jedva imao vremena upiti u svijest prije no što bi promakle pored njega. Najbolji je način putovanja pješice ili na konju; stigne li čovjek do nekog mjesta, a gladan je ili mu se mokri, lako će nekamo svratiti i udovoljiti svojim potrebama. Kada vlak dođe do takva mjesta, ono iščezne u jednom jedinom nejasnom trenutku. Knjiga koju je bio ponio sa sobom, zvala se Bolničke crtice, a bila ju je napisala neka žena iz Massachusettsa po imenu Alcott koja je njegovala ranjenike od samog početka rata i čiji su opisi agonije i užasnih uvjeta u vojnim bolnicama izazvali nemalo komešanje u liječničkim krugovima. Čitanje je ove knjige samo pogoršavalo stvari jer ga je navodilo na to da zamišlja patnje s kojima se možda suočava Veliki, njegov brat koji je kao izviđač Konfederacije bio nestao u jednoj akciji. Ako se, razmišljao je, Veliki možda ne nalazi među poginulim vojnicima kojima se ni ime ne zna. Bol što ga je gušila navede ga na razmišljanje o tati pa se očajnički stade ogledavati oko sebe. U prednjem je dijelu vagona neki mršavi dječarac počeo povraćati, a njegova se majka, sjedeći blijeda lica među gomilama zavežljaja i s još troje dječice, nagnula da mu pridrži glavu kako ne bi zagadio njihove stvari. Kada je Šaman stigao do nje, već je bila započela s odvratnim čišćenjem. »Mogu li vam pomoći? Ja sam liječnik.« »Nemamo novaca za liječnika.« On odmahnu rukom. Dječak se znojio od napadaja mučnine, no na dodir je bio hladan. Vratne su mu žlijezde bile natečene, a oči veoma bistre. Odgovarajući na njegova pitanja, žena reče da je ona gospođa Jonathana Sperbera iz Lime u Ohiju. Ide k svojem mužu koji se, zajedno s drugim kvekerima, naselio u Springdaleu, pedeset milja zapadno od Davenporta. Osmogodišnji se pacijent zove Lester. Bio je blijed, no krv mu se polako vraćala u lice, i nije se činio teško bolesnim. »Što je jeo?«
Iz masne vreće za brašno njezine ruke nevoljko izvukoše domaću kobasicu. Bila je zelene boje, a nos mu potvrdi ono što su mu oči već bile rekle. Isuse. »Ovaj… jesu li sva djeca jela to isto?« Ona kimnu, a on pogleda ostalu dječicu, s poštovanjem se diveći njihovoj probavi. »Pa, više im ne smijete to davati za jelo. Kobasica se usmrdila.« Usta joj se stisnuše u tanku crtu. »Nije se baš toliko usmrdila. Dobro je posoljena, a već smo jeli i gore stvari. Da je pokvarena, i ostalima bi bilo zlo, a isto tako i meni.« Dovoljno je znao o naseljenicima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, da shvati što mu ona zapravo govori: kobasica je sve što imaju; jest će pljesnivu kobasicu ili uopće neće jesti. On kimnu i vrati se do svojeg sjedišta. Njegova se popudbina nalazila zamotana u tuljcu načinjenom od listova sinsinatijskog Commerciala, tri debela sendviča od krte govedine na crnom njemačkom kruhu, kolač s pekmezom od jagoda i dvije jabuke koje je nekoliko časaka bacao u zrak da bi nasmijao djecu. Kada predade hranu gospođi Sperber, ona otvori usta kao da će prosvjedovati, no odmah potom ih i zatvori. Naseljenikovoj je ženi potrebna zdrava količina osjećaja za stvarnost. »Silno smo vam zahvalni na ovome«, reče ona. Plavokosa ga je žena s druge strane prolaza promatrala, no Šaman se opet pokušavao zadubiti u knjigu, kadli se vrati kondukter. »Čujte, pa ja vas otprije poznajem. Vi ste dečko doktora Colea, tamo iz Holdenova Prijelaza. Je li tako?« »Upravo tako.« Šaman shvati da ga je kondukter prepoznao zbog gluhoće. »Vi se mene ne sjećate. Frank Fletcher. Ranije sam uzgajao kukuruz kraj ceste prema Hooppoleu. Vaš je tata vodio brigu o nas sedmero više od šest godina, sve dok ja nisam sve prodao i otišao raditi na željeznicu pa smo se svi preselili u East Moline. Još se uvijek sjećam kako ste, dok ste bili tek klinjo, znali doći zajedno s njime, sjedeći iza njega na konju i grčevito se držeći kao da vam je život u pitanju.« Odlazak je u kućne posjete bilo jedino vrijeme što ga je njegov otac mogao provoditi sa svojim sinovima, a oni su ga rado pratili pri takvu poslu. »Sjećam vas se«, reče on Fletcheru. »I vaše kuće. Bijela drvena kućica, crvena staja s limenim krovom. Raniju ste zemljanu kuću koristili kao spremište.« »Upravo je tako bilo. Jednom biste vi došli s njim, a drugi put vaš brat. Kako se ono zvao?« Veliki. »Alex. Moj brat Alex.« »E da. Gdje je sada?«
»U vojsci.« Nije rekao u kojoj. »Jasno. Spremate se za svećenika?« reče kondukter namigujući na crno odijelo koje je još prije dvadeset sati visjelo na vješalici u Seligmanovu dućanu u Cincinnatiju. »Ne, i ja sam liječnik.« »Gospode. Niste još dovoljno stari za to.« On osjeti kako mu se usnice stišću jer mu se teže bilo nositi s mladošću negoli s gluhoćom. »Dovoljno sam star. U Ohiju sam radio u jednoj bolnici. Gospodine Fletcher… otac mi je umro u četvrtak.« Osmijeh mu tako polagano, tako potpuno izblijedi da se bilo nemoguće prevariti u dubini njegove tuge. »Oh. Uvijek najbolji odlaze. U ratu?« »U času smrti bio je kod kuće. U brzojavu je stajalo tifusna groznica.« Kondukter zatrese glavom. »Molim vas svakako recite mami da smo svi uz nju u svojim molitvama.« Šaman mu zahvali i reče da će njegova majka to cijeniti. »Hoće li prodavači hrane ulaziti u vlak na nekoj od narednih stanica?« »Ne. Hranu treba ponijeti sa sobom.« Željezničar ga zabrinuto pogleda.»Nećete imati prilike ništa kupiti sve do promjene vlaka u Kankakeeju. Za Boga miloga, zar vam to nisu rekli kad ste kupovali kartu?« »Oh, jesu, sve je u redu. Samo me zanimalo.« Kondukter dotače štitnik na kapi i ode. Sada se žena s druge strane prolaza uspravi u namjeri da iz rešetke za prtljagu skine poprilično veliku košaru od hrastovine, pokazujući privlačne obline grudi i bokova, pa Šaman prijeđe na drugu stranu prolaza i pomože joj. Žena mu se nasmiješi. »Morate mi se pridružiti«, reče odlučno. »Kao što vidite, ima dovoljno za cijelu vojsku!« On se ne složi, no dopusti da možda ima dovoljno hrane za jedan vod. Uskoro je jeo pečenu piletinu, bućnicu i pitu od krumpira. Gospodin Fletcher koji se vratio sa sendvičem od šunke što ga je negdje bio izmolio za Šamana, isceri se i izjavi da će dr. Cole biti bolje nahranjen nego vojska na Potomacu pa opet ode, jasno pokazavši namjeru da onaj sendvič sam pojede. Šaman je više jeo, a manje govorio, posramljen i začuđen zbog toga što je unatoč boli toliko gladan. Žena je pak više govorila, a manje jela. Ime joj je bilo Martha McDonald. Njezin je muž po imenu Lyman bio trgovački zastupnik u Rock Islandu gdje je radio za American Farm Implements Co. Izrazila je žaljenje zbog smrti Šamanova oca. Dok ga je posluživala, koljena su im se dodirivala, što je stvaralo ugodnu prisnost. Odavno se već bio priviknuo na to da njegova gluhoća mnoge žene ili odbija ili silno privlači.
Možda je pripadnice ove posljednje skupine poticala činjenica da ih on netremično motri; dok su govorile, nije skidao očiju s njihova lica, što je bilo nužno ako im je htio čitati s usana. Nije sebi mnogo umišljao u pogledu vlastitog izgleda. No, ako baš i nije bio pristao, bio je krupan, iako ne i nezgrapan, iz njega je izbijala energija kakvu čovjeku daju mladenačka muškost i izvrsno zdravlje, a pravilne su ga crte lica i prodorne plave oči što ih je bio naslijedio od oca, činile barem privlačnim. U svakom slučaju, u vezi s gospođom McDonald nijedna mu od tih stvari nije ništa značila. Bio je sebi postavio pravilo – isto toliko nezaobilazno koliko i nužnost da prije kirurškog zahvata, kao i poslije njega, dobro izriba ruke – pravilo da se nikada ne upušta u vezu s udatom ženom. Čim mu se pružila prilika da to izvede, a da je svojim odbijanjem ne uvrijedi, zahvali joj na izvrsnu objedu i vrati se na svoje mjesto na drugoj strani prolaza. Najveći je dio poslijepodneva proveo čitajući knjigu koju je bio ponio sa sobom. Louisa Alcott pisala je o operacijama koje su se izvodile bez upotrebe sredstava za ublažavanje bolova, o ljudima koji su umirali od zagađenih rana u bolnicama što su zaudarale na prljavštinu i gnoj. Smrt su ga i patnja uvijek rastuživali, no zbog uzaludne bi se boli i nepotrebnog umiranja znao upravo paklenski razbjesniti. Kasnije u toku poslijepodneva kroz vagon prođe gospodin Fletcher i objavi da vlak putuje brzinom od četrdeset i pet milja na sat, tri puta brže od konja u trku, i to ne umarajući se! Zahvaljujući brzojavu, Šaman je za očevu smrt saznao već sljedećeg jutra. Zadivljeno zaključi da svijet ubrzano ulazi u eru brzoga prijevoza i bržega saobraćanja, u eru novih bolnica i načina liječenja, u eru kirurgije bez mučenja. Zamorivši se od velikih misli, potajice je očima razodijevao Marthu McDonald pa narednih ugodnih, kukavičkih pola sata provede zamišljajući liječnički pregled koji se postupno pretvori u zavođenje, što je bio najbezopasniji, najbezazleniji način vid kršenja Hipokratove zakletve. Ta razonoda ne potraja dugo. Tata! Što je bio bliže kući, teže mu je bilo razmišljati o stvarnosti. Suze su mu se skupljale na vjeđama. Dvadesetjednogodišnji liječnik ne plače pred drugima. Tata… Nekoliko sati prije no što su u Kankakeeju presjeli na drugi vlak, pala je mrkla noć. Napokon, a ipak prerano, jedva jedanaest sati nakon polaska iz Cincinnatija, gospodin Fletcher najavi stanicu kao »Ro-o-ock I-i-i-sla-a-and!« Kolodvor je bio oaza svjetlosti. Čim je izašao iz vlaka, Šaman smjesta ugleda Aldena kako čeka na nj stojeći ispod jedne od plinskih svjetiljaka. Najamnik ga potapša po mišici, tužno mu se osmjehnuvši i prijazno ga pozdravljajući. »Drma se, drma, opet si doma.« »Zdravo, Aldene.« Na trenutak zastadoše pod svjetiljkom prije no što ijedan od njih dvojice progovori.
»Kako je majka?« zapita Šaman. »Pa, znaš. Sranje. Nije joj to još zbilja doprlo do svijesti. Nije imala puno prilike da bude nasamo kraj svih tih ljudi iz crkve, a i velečasni ju je Blackmer cijeloga dana pratio po kući.« Šaman kimnu. Nepokolebljiva pobožnost njegove majke za sve je njih bila prava muka, no ako im Prva baptistička crkva može pomoći da ovo prevladaju, bit će joj zahvalan. Alden je bio ispravno naslutio da će Šaman sa sobom donijeti samo jednu torbu, pa je pred njega došao s dvokolicama koje su imale dobre opruge, umjesto sa zaprežnim kolima koja opruga uopće nisu ni imala. U dvokolice je bio upregnut Gazda, uškopljeni sivac kojega je njegov otac silno volio; Šaman protrlja nos prije no što će se popeti u kola. Kada krenuše, razgovor postade nemoguć jer u tami nije mogao vidjeti Aldenovo lice. Alden je vonjao jednako kao i prije, po sijenu i duhanu, nepredenoj vuni i viskiju. Po drvenom mostu prijeđoše preko rijeke Rocky, a onda kasom pođoše cestom prema sjeverozapadu. Ni s jedne ni s druge strane kola nije mogao vidjeti okolicu, ali je ovdje poznavao svako drvo i svaki kamen. Na nekim je mjestima cesta bila teško prohodna jer se snijeg bio gotovo otopio i pretvorio u bljuzgavicu. Nakon jednosatne vožnje Alden pritegnu uzde da odmori konja na istome mjestu gdje je to uvijek činio, pa on i Šaman siđoše i pomokriše se na vlažnom donjem pašnjaku Hansa Buckmana, a onda malo prošetaše da se protegnu. Uskoro su se vozili po uskom mostu preko njihove rječice, a najstrašniji dio za Šamana uslijedi kada se pred njima ukazaše kuća i staja. Do tada je sve bilo kao i inače, Alden je bio došao po njega u Rock Island i dovezao ga kući, no kada stignu, tate neće biti tamo. Nikada više. Šaman ne pođe odmah u kuću. Pomože Aldenu da ispregne konja, a onda pođoše zajedno u staju, upalivši uljanu svjetiljku da mogu razgovarati. Alden posegnu u sijeno i odande izvuče bocu koja je još uvijek bila do trećine puna, no Šaman odmahnu glavom. »Postao si trezvenjak tamo u Ohiju?« »Ne.« Bila je to složena priča. Nije bio jak u piću, kao i svi Coleovi, no što je bilo još važnije, prije mnogo mu je vremena otac bio objasnio da bi zbog alkohola mogao izgubiti svoj dar. »Naprosto mi naročito ne prija.« »E da, ti si kao i on. Ali večeras bi ti moglo zatrebati.« »Ne bih htio da mi majka u dahu osjeti alkohol. Imat ću s njom dosta muke i bez toga. Ali pričuvaj mi tu bocu. Vratit ću se po nju kad budem išao na zahod, pošto majka ode u postelju.« Alden kimnu. »Budi strpljiv s njom.«, reče oklijevajući. »Znam da je ponekad teška, ali…« Zapanjeno se ukipi kada mu Šaman priđe i ovi ruke oko njega. To nije spadalo u odnos između njih dvojice; muškarci se ne grle s muškarcima. Najamnik sramežljivo potapša Šamana po ramenu. U trenutku se Šaman
sažali na nj pa ugasi svjetiljku te kroz mračno dvorište ode do kuhinje gdje je, pošto su svi drugi već bili otišli, majka čekala na njega. 2. Naslijeđe Iako se razina smeđe tekućine u Aldenovoj boci bila spustila svega za palac ili dva, sutradan je Šamanu sijevalo u glavi. Loše je spavao; užad od kojih je bio načinjen stari ležaj tokom je godina bila mnogo puta zatezana i ponovno vezivana. Prilikom brijanja porezao se po bradi. Polovicom prijepodneva, nijedna mu od tih stvari više nije ništa značila. Budući da je bio umro od tifusa, otac je pokopan odmah, no sam je obred odgođen do Šamanova povratka. U malenoj su se zgradi Prve baptističke crkve tiskala tri naraštaja pacijenata i pacijentica koje je njegov otac porađao, liječio od raznih bolesti, vadio im metke iz prostrijelnih rana, zbrinjavao ubode i osip na slabinama, namještao slomljene kosti i tko zna što sve ne. Velečasni je Lucian Blackmer održao posmrtno slovo – dovoljno toplo da suzbije neprijateljsko raspoloženje među prisutnima, a ipak ne toliko toplo da bi itko mogao steći dojam kako je umjesno umrijeti onako kao što je umro dr. Robert Judson Cole, naime, ne pokazavši dovoljno zdrava razuma da pristupi jedinoj pravoj crkvi. Šamanova je majka nekoliko puta izrazila zahvalnost zbog toga što je iz obzira prema njoj gospodin Blackmer dopustio da se njezin suprug pokopa na crkvenom groblju. Cijelog je poslijepodneva kuća Coleovih bila puna ljudi, od kojih je većina donijela sa sobom zdjele s pečenjem, mesnim valjušcima, varencima i paštetama, pa je bilo toliko hrane da se ova prigoda gotovo pretvorila u svojevrsnu proslavu. Čak je i Šaman zagrizao u jednu plošku hladnoga pečenog srca, jela od mesa koje je najviše volio. Zavolio je to jelo zahvaljujući Makwa-ikwi te ga je shvatio kao indijansku poslasticu, kao što je bilo i kuhano pasje meso ili pak vjeverica pripremljena sa svim iznutricama, pa ga je ugodno iznenadilo otkriće da i njegovi bijeli susjedi uglavnom na isti način pripremaju srce za jelo pošto zakolju kravu ili ubiju srndaća. Upravo je htio uzeti još jednu plošku, kadli podiže pogled i vidje Lilianu Geiger kako prelazi preko prostorije i prilazi ravno njegovoj majci. Bila je to postarija i pomalo klonula, no još uvijek privlačna žena; Rachel je svoj izgled naslijedila od majke. Lilian je na sebi imala svoju najbolju crnu satensku haljinu, s gornjom haljinom od bijelog platna i smotanim bijelim šalom, a na nježnim joj se grudima o lančiću njihala malena srebrna Davidova zvijezda. Primijeti da ona pazi s kime se pozdravlja; neki su ljudi još i mogli uljudno pozdraviti Židovku, no nikada i jednu »zmiju otrovnicu«. Lilian je bila rođakinja Jude Benjamina, konfederacijskoga državnog tajnika,
a njezin je suprug Jay početkom rata otišao u rodnu Južnu Karolinu i zajedno s dvojicom od trojice braće pristupio vojsci Konfederacije. U času kada se Lilian probila do Šamana, osmijeh joj je bio napet. »Tetko Lilian,« reče on. Ona mu uopće nije bila tetka, no Geigerovi i Coleovi u doba su se njegova djetinjstva jedni prema drugima odnosili kao da su u srodstvu pa joj se on oduvijek ovako obraćao. Pogled joj postade blag. »Zdravo, Robe J.«, reče mu na svoj stari, nježni način; nitko ga nije tako zvao – tako su zvali njegova oca – no Lilian ga je rijetko zvala Šamanom. Ona ga poljubi u obraz i ne potrudi se izraziti mu sućut. Prema onome što je doznala od Jasona, reče, što je bilo rijetko jer su njegova pisma morala prolaziti kroz neprijateljske redove, suprug joj je zdrav i nije, kako se čini, ni u kakvoj opasnosti. Kao ljekarnik, kada se pridružio vojsci, postavljen je za upravitelja neke male vojne bolnice u Georgiji, a sada vodi jednu veću bolnicu na obali rijeke James u Virginiji. U njegovu je posljednjem pismu, reče, bila i vijest da mu je brat, Joseph Reuben Geiger, ljekarnik kao i svi drugi muškarci u obitelji, no koji je stupio u konjicu, poginuo u borbi pod Stuartovim zapovjedništvom. Šaman suzdržano kimnu, isto tako se ne upuštajući u iskazivanje sućuti, čije se izricanje već bilo počinjalo uzimati zdravo za gotovo. A kako su djeca? »Izvrsno. Dječaci su tako narasli da ih Jay neće prepoznati! Jedu kao zvijeri.« »A Rachel?« »Prošle je godine u lipnju izgubila muža, Joea Regensberga. Umro je od tifusne groznice, kao i tvoj otac.« »Oh«, reče on ozbiljno. »Čuo sam da je tifusna groznica prošlog ljeta bila česta u Chicagu. Je li ona dobro?« »Oh, da. Rachel je jako dobro, a isto tako i djeca. Ima sina i kćer.« Lilian je oklijevala. »Sada joj udvara neki Joeov rođak. Objavit će zaruke kada prođe godina žalosti.« Ah. To mu je začudo još uvijek mnogo značilo i duboko ga mučilo. »A kako se vama sviđa što ste baka?« »Jako mi se sviđa«, reče ona pa se, odvojivši se od njega, upusti u miran razgovor s gospođom Pratt čija je zemlja graničila s imanjem Geigerovih. Predvečer Šaman složi na jedan tanjur nešto hrane i odnese ga do zagušljive kolibice Aldena Kimballa koja je oduvijek mirisala na dim izgorjela drva. Najamnik je sjedio na ležaju odjeven samo u donje rublje i pio iz vrča. Noge su mu bile čiste, bio ih je oprao u čast pogrebnog obreda. Drugi je komplet donjega rublja, više sivog nego bijelog, bio objesio da se osuši po sredini kolibe, na užetu privezanom između čavla zabijena u gredu i štap zataknut između dva potpornja.
Šaman odmahnu glavom kada mu Alden pruži vrč. Sjede na jedinu drvenu stolicu u kolibi i stade promatrati Aldena kako jede. »Da je po mojem, ja bih tatu pokopao na našoj zemlji, negdje iznad rijeke.« Alden odmahnu glavom. »Ona na to ne bi pristala. Preblizu je grobu one Indijanke. Prije nego je… ubijena«, reče oprezno, »ljudi su prilično pričali o njima. Tvoja je mama bila strašno ljubomorna.« Šaman je gorio od želje da postavi neka pitanja o Makwi te o svojoj majci i ocu, no činilo mu se da nije u redu da s Aldenom razgovara o roditeljima. Umjesto toga, domahnu mu na pozdrav i ode. Bio je sumrak kad se približio rijeci i ruševinama Makwa-ikwina hedonoso-tea. Jedan je kraj dugačke zajedničke zgrade bio netaknut, no drugi se bio urušio, a debla su i grane trunuli unutra – sigurno skrovište za zmije i glodavce. »Vratio sam se«, reče Šaman. Osjećao je Makwinu prisutnost. Makwa je bila već dugo mrtva; žaljenje za njom već je bilo pomalo izblijedjelo, pogotovo u usporedbi sa sadašnjom tugom za ocem. Tražio je utjehu, no osjećao je samo strahovit gnjev, i to tako stvaran da su mu se dlake na zatiljku nakostriješile. Nedaleko je bio njezin grob, neobilježen, no brižljivo održavan, trava je na njemu bila pokošena, a po rubu zasađene žute graničice, donesene s obližnjega mjesta na obali rijeke. Zelene su se mladice već probijale kroz vlažnu zemlju. Znao je da se za grob sigurno brinuo njegov otac pa kleknu i iščupa nešto korova koji je bio iznikao među cvijećem. Bio je gotovo mrak. Činilo mu se da osjeća kako mu Makwa pokušava nešto reći. To se i ranije događalo, a on je oduvijek nekako napola vjerovao da osjeća njezin bijes zbog toga što mu nije u stanju reći tko ju je ubio. Poželje je zapitati što da radi sada kada tate više nema. Voda se mreškala na vjetru. Vidje prve blijede zvijezde i zadrhta. Zimska hladnoća još nije sasvim prošla, pomisli idući prema kući. Sutradan je znao da bi trebao ostati kod kuće za slučaj da se pojave kakvi zakašnjeli posjetioci, no otkri da to nije u stanju.Odjenu radnu odjeću i provede jutro zajedno s Aldenom uranjajući ovce u kupku i čisteći ih od gamadi. Bilo je i nove janjadi pa on uštroji mužjake među njima, a Alden zatraži »prerijske ostrige« da ih ispeče s jajima za objed. Poslijepodne je, okupavši se i opet odjenuvši crno odijelo, Šaman sjedio s majkom u primaćoj sobi. »Najbolje će biti da pregledaš očeve stvari i odlučiš što će kome pripasti«, reče mu ona. Iako joj je plava kosa već bila gotovo sasvim posijedjela, majka mu je bila jedna od najzanimljivijih žena koje je ikada vidio, s krasnim uskim nosom i nježnim ustima. Što god da se svojevremeno bilo ispriječilo među njima, još je uvijek bilo tu, no ona je ipak bila kadra osjetiti njegovu nevoljkost.
»Prije ili kasnije to se mora obaviti, Roberte«, reče. Spremala se da prazne zdjele i tanjure odnese u crkvu kamo će žalobnici što su se bili okupili na pogrebu, doći po njih, pa on ponudi da će to učiniti umjesto nje. No ona je htjela razgovarati s velečasnim Blackmerom. »Pođi sa mnom«, reče mu, ali on odmahnu glavom znajući unaprijed da će se to pretvoriti u dugačak razgovor o razlozima zbog kojih bi i sam morao prihvatiti Duha Svetoga. Doslovnost ga je majčina vjerovanja u raj i pakao uvijek iznova zadivljavala. Sjećajući se njezinih nekadašnjih prepirki s ocem, znao je da je sada strah mora posebno progoniti jer ju je oduvijek mučila pomisao da njezin suprug, budući da je odbio ponovno krštenje, neće u raju čekati na nju. Ona podiže ruku i pokaza prema otvorenom prozoru. »Netko stiže na konju.« Posluša za trenutak i gorko mu se nasmiješi. »To je neka žena koja Aldena pita za doktora i kaže da joj muž leži kod kuće, povrijeđen. Alden joj je rekao da je doktor umro. ‘Mladi doktor?’ upitala je ona, a Alden je rekao; ‘Oh, ne, on je ovdje.’« I Šamanu se to učini zabavnim. Majka je već bila pošla ravno do liječničke torbe Roba J. koja je čekala na svojem uobičajenom mjestu kraj vrata, pa je pruži sinu. »Uzmi kola, upregnuta su. Ići ću u crkvu kasnije.« Žena se zvala Liddy Geacher. Ona i njezin muž Henry bili su kupili Buchananovu kuću dok Šamana nije bilo ovdje. Dobro je poznavao put, a u pitanju je bilo tek nekoliko milja. Geacher je bio pao s plasta sijena. Nađoše ga kako još uvijek leži tamo gdje je i pao na zemlju, dišući plitkim, bolnim udisajima. Zastenja kada pokušaše svući odjeću s njega pa je Šaman razreza, pazeći da reže po šavovima kako bi gospođa Geacher kasnije opet mogla sastaviti pojedine dijelove. Nije bilo krvi, samo gadne modrice i natečen lijevi gležanj. Šaman iz torbe izvadi očev stetoskop. »Molim vas, dođite ovamo. Govorit ćete mi što budete čuli«, reče ženi pa joj utaknu slušalice u uši. Gospođi se Geacher razrogačiše oči kada on stavi drugi kraj stetoskopa njezinu mužu na grudi. Pusti je da sluša dulje vremena, sam lijevom rukom pridržavajući drugi kraj stetoskopa, a istodobno desnom pipajući čovjekovo bilo. »Tam-tam-tam-tam-tam!« prošapta ona. Šaman se osmjehnu. Henryju Geacheru bilo je brzo udaralo, no tome se nije trebalo čuditi. »Čujete li još nešto? Samo polako.« Ona je dugo slušala. »Nema tihog pucketanja, kao da netko gnječi suhu slamu?« Ona odmahnu glavom. »Tam-tam-tam.«
Dobro. Nema slomljenog rebra koje bi moglo probiti pluća. Oslobodi ženu stetoskopa, a onda, pipajući, rukama prijeđe po cijelom Geacherovu tijelu. Budući da nije mogao čuti, morao se svim svojim ostalim osjetilima služiti brižljivije i pažljivije nego većina drugih liječnika. Kada je uzeo čovjekove ruke u svoje, zadovoljno kimnu zbog onoga što mu je dar rekao. Geacher je imao sreće što je pao na dovoljno staro sijeno pa je sve dobro ispalo. Bio je natukao rebra, no Šaman ne nađe nikakva znaka težeg prijeloma. Pomisli da su neka rebra, od petog do osmog, a možda i deveto, vjerojatno napuknuta. Kada mu je stavio zavoj oko prsnoga koša, Geacher stade lakše disati. Šaman mu povi gležanj, a potom iz torbe izvadi bocu očeva sredstva za ublažavanje bolova koje se uglavnom sastojalo od alkohola s dodatkom malo morfija i nešto bilja. »Imat će bolove. Svaki sat dvije čajne žličice.« Dolar za dolazak u kuću, pedeset centi za zavoje, pedeset centi za lijek. No, time je bio obavljen samo dio posla. Najbliži su susjedi Geacherovih bili Reismanovi, udaljeni od njih deset minuta jahanja. Šaman ode do njih i porazgovori s Todom Reismanom i njegovim sinom Daveom pa njih dvojica pristadoše na to da se prihvate posla i tjedan se ili nešto dulje brinu za Geacherovu farmu, sve dok Henry opet ne bude na nogama. Putem je kući polagano tjerao Gazdu, uživajući u proljeću. Crnica je još uvijek bila previše vlažna za oranje. Toga je jutra na Coleovim pašnjacima vidio da se pojavljuje poljsko cvijeće – divlja ljubica, narančasti krvavi korijen, ružičasti prerijski plamenac, a za nekoliko će tjedana ravnice zablistati žarkim bojama u punom sjaju. S užitkom udahnu poznatu tešku slatkoću pognojenih polja. Kada je ušao u kuću, ona je bila prazna, a košare za skupljanje jaja nije bilo na kuki gdje je inače visjela, što je značilo da je majka otišla do kokošinjca. Nije pošao za njom. Prije no što će je opet ostaviti kraj vrata, stade razgledavati liječničku torbu kao da je prvi put vidi. Koža je bila iskrzana, no bila je to dobra kravlja koža koja će dugo potrajati. Unutra su instrumenti, zavoji i lijekovi ležali onako kako ih je ondje bila složila očeva ruka, čisti, uredni, spremni za upotrebu. Šaman prijeđe u očevu radnu sobu i poče metodično pregledavati stvari koje su pripadale njegovu ocu, prekapajući po ladicama na pisaćem stolu, otvarajući kožni kovčeg s raznim priborom, razdvajajući stvari na tri skupine: za majku, prvorazredne malene predmete koji bi mogli imati emocionalnu vrijednost; za Velikoga, pola tuceta pulovera što ih je Sara Cole bila isplela od vune njihovih ovaca da doktora griju prilikom izlazaka u hladnim noćima, očevu ribičku i lovačku opremu te dragocjenost koja je bila tolika novost da ju je i Šaman sada prvi put vidio – kolt kalibra 44 kakav se koristio u teksaškoj mornarici, s drškom od crne orahovine i ižlijebljenom cijevi dugačkom devet palaca. Revolver je bio iznenađenje i šok. Iako je njegov miroljubivi otac na kraju krajeva pristao na to da liječi unionističke
trupe, uvijek se pri tome jasno podrazumijevalo da neće sudjelovati u borbama i neće nositi oružje. Zašto je onda kupio ovo očevidno skupo oružje? Medicinske knjige, mikroskop, liječnička torba, zbirka bilja i ljekarija pripast će Šamanu. U kovčegu se ispod kutije s mikroskopom nalazila zbirka bilježnica, popriličan broj prošivenih svezaka načinjenih od glatkog papira. Kada ih je Šaman otvorio, vidje da je to dnevnik što ga je njegov otac vodio za života. Svezak koji je nasumce dohvatio, bio je napisan 1842. godine. Prelistavajući ga, Šaman u njemu nađe bogatu, raznovrsnu zbirku medicinskih bilježaka, farmakologije i intimnih misli. U dnevniku bi se tu i tamo našla i pokoja skica – lica, anatomski prikazi, potpun crtež gole žene; bila je to, shvati, njegova majka. Proučavao je njezino mlado lice iz onoga doba i očarano zurio u zabranjenu put, svjestan da se u nesumnjivo trudnoj utrobi krije fetus iz kojeg će izrasti on sam. Otvori drugi svezak koji je bio pisan ranije, dok je Robert Judson Cole još kao mlad čovjek živio u Bostonu, nedugo pošto se iskrcao iz lađe na kojoj je bio doplovio iz Škotske. I u tom je svesku bio crtež gole žene, ovaj put s licem koje Šaman nije poznavao, nejasnih crta, no sa stidnicom nacrtanom sa svim kliničkim pojedinostima, te se on najednom zateče kako čita o spolnoj vezi što ju je njegov otac imao s nekom ženom u svratištu u kojem je odsjeo. Dok je čitao cijeli izvještaj, postupno se pomlađivao. Godine spadoše s njega, tijelo mu se smanji, Zemlja se stade okretati unatrag, a krhke se misterije i mladenačke muke opet pojaviše. Opet je bio dječak, čitao je zabranjene knjige iz očeve knjižnice tragajući za riječima i slikama koje će mu otkriti svaku od onih tajanstvenih, osnovnih, možda izvanredno čudesnih stvari što ih muškarci rade sa ženama. Zastade i zadrhta iz straha da mu se otac ne pojavi na vratima i ovdje ga zatekne. Onda osjeti podrhtavanje dasaka na podu kada se stražnja vrata naglo zatvoriše jer se majka upravo bila vratila s jajima pa se prisili na to da zatvori knjigu i vrati je u kovčeg. Za večerom reče majci da je počeo s pregledavanjem očevih stvari i da će s tavana donijeti prazan sanduk da u nj spremi ono što će pripasti njegovu bratu. Između njih je visjelo neizgovoreno pitanje o tome je li Alex živ i hoće li se vratiti da te stvari preuzme, no Sara se odluči na to da kimne glavom. »Dobro«, reče s očevidnim olakšanjem što se on prihvatio te zadaće. Te je noći, ne mogavši zaspati, uvjeravao samoga sebe da će se, bude li čitao očev dnevnik, ponijeti kao voajer, uljez u život svojih roditelja, da će možda čak zaviriti i u njihovu spavaću sobu, te da bi zapravo morao spaliti te sveske. No, logika mu je govorila da ih je njegov otac bio napisao zato da zabilježi suštinu vlastitog života pa je sada Šaman ležao na uleknutoj postelji
i pitao se kako je izgledala istina o Makwa-ikwi, njezinu životu i smrti te se zabrinuo da bi se u toj istini mogle kriti neke ozbiljne opasnosti. Napokon ustade i zapali svjetiljku pa je krišom odnese niz hodnik da ne bi probudio majku. Podreza stijenj koji se dimio i pojača plamen koliko god je mogao. Time je dobio svjetlo koje je bilo jedva dovoljno za čitanje, a radna je soba u ovo doba noći bila neugodno hladna. No Šaman izvadi prvu bilježnicu i stade je čitati pa uskoro više nije primjećivao ni osvjetljenje ni temperaturu jer je upravo bio počeo doznavati više no što je ikada htio znati o svojem ocu i o samome sebi. II. NOVO PLATNO, NOVA SLIKA 22. ožujka 1839.
3. Useljenik Rob J. Cole prvi je put ugledao Novi svijet jednoga maglovitog proljetnog dana kada je poštanski brod Cormorant – nezgrapna lađa s tri zdepasta jarbola i latinskim jedrom, diku kompanije Black Ball Line – plima što je nadolazila ponijela u prostranu luku gdje je bacio sidro u uzburkane valove. Istočni Boston nije bio ništa naročito, tek nekoliko redova sklepanih drvenih potleušica, no na jednom se pristaništu za tri penija ukrca na malenu parnu skelu koja se polako probijala između velebnog brodovlja, ploveći preko luke do lučkoga dijela grada gdje su se bile raširile nastambe i trgovine što su umirujuće vonjale po smrdljivoj ribi, kaljuži s brodskoga dna i užadi namočenoj u katran, baš kao i u bilo kojoj škotskoj luci. Bio je visok i širokih ramena, krupniji od većine ljudi. Kada je, udaljavajući se od vode, krenuo zavojitim ulicama popločanim oblim kamenjem, bilo mu je teško koračati jer su ga od putovanja boljele sve kosti. Na lijevom je ramenu nosio teški kovčeg, a ispod desne mu je ruke, kao da nosi ženu obgrlivši je oko pasa, bilo veliko žičano glazbalo. Udisao je Ameriku svim porama. Na uskim je ulicama jedva bilo mjesta za kola i kočije. Većina je zgrada bila od drva ili od veoma crvene opeke. Trgovine su bile dobro snabdjevene robom, a iznad njih su se kočili šareni natpisi sa zlatnim slovima. Nastojao je da ne gleda u žene što su ulazile u te trgovine i izlazile iz njih, premda je osjećao gotovo opojnu želju za mirisom žene.
Zaviri u hotel American House, no zastrašiše ga svijećnjaci i turski sagovi pa shvati da su za nj tu cijene previsoke. U nekoj gostionici na Union Streetu pojede zdjelu riblje juhe i kod dvojice se poslužitelja raspita za čisto i jeftino svratište. »Odluči se, momče, ili će biti jedno ili drugo«, reče mu jedan od njih, no drugi zatrese glavom i pošaljega gospođi Burton u Spring Laneu. Jedina je slobodna soba bila izgrađena kao služinska izba i nalazila se na tavanu pokraj najamnikove i služavkine sobe. Bila je to sićušna rupa pod strehom do koje se dolazilo penjući se uz tri niza stepenica i u kojoj će ljeti sigurno biti vruće, a zimi hladno. Bio je tu uzan ležaj, malen stolić s napuknutim umivaonikom i bijela noćna posuda prekrivena platnenim ubrusom po kojem je bilo izvezeno plavo cvijeće. Cijena za sobu s doručkom – zobena kaša, kolačići i jedno kokošje jaje dnevno – tjedno iznosi dolar i pedeset centi, reče mu Louise Burton. Ona je bila žena šezdesetih godina, udovica bljeđahna lica i izravna pogleda. »Što je to?« »Viola da gamba.« »Zarađujete kruh svagdašnji kao glazbenik?« »Sviram za vlastiti užitak, a kruh svagdašnji zarađujem kao liječnik.« Ona sumnjičavo kimnu, zatraži od njega da plati unaprijed i reče mu da za još jedan dolar tjedno može objedovati u jednoj gostionici na Beacon Streetu. Čim je otišla, on se sruši na ležaj. Prespavao je cijelo poslijepodne, večer i noć, no nije ništa sanjao, osim što mu se činilo da još uvijek osjeća propinjanje i njihanje lađe, ali se sutradan ujutro probudi oporavljen. Kada je sišao na doručak, sjede pored Stanleya Fincha, još jednoga stanara u svratištu, koji je radio u trgovini šešira na Summer Streetu. Od Fincha je doznao dvije stvari koje su za nj bile od prvorazredne važnosti: da će mu za dvadeset i pet centi Lem Raskin, vratar, zagrijati vodu i napuniti kadu te da u Bostonu postoje tri bolnice – Massachussettska opća bolnica, Rodilište i Klinika za oko i uho. Nakon doručka blaženo zaroni u kupku i ostade u njoj sve dok se voda nije ohladila, a potom se istrlja te se svojski potrudi da se što doličnije odjene. Kada je sišao niz stepenice, služavka je, oslanjajući se na ruke i koljena, prala pod. Gole su joj ruke bile posute pjegicama, a zaobljeni su joj glutealni mišići podrhtavali sa svakim jačim pokretom prilikom ribanja. Mrzovoljno ljepuškasto žensko lice podiže se prema njemu dok je prolazio i on vidje da joj crvena kosa ispod kapice ima onu nijansu koju je najmanje volio, boju vlažne mrkve. U Massachusetskoj je općoj bolnici čekao polovicu prijepodneva, a onda ga je na razgovor primio dr. Walter Channing koji mu odmah reče da bolnici ne trebaju novi liječnici. Isto se ubrzo ponovilo i u obje ostale bolnice. U Rodilištu neki mladi liječnik, imenom David Humphreys Storer, suosjećajno odmahnu glavom.
»Harvardski medicinski fakultet svake godine izbacuje liječnike koji onda u redu čekaju na namještenje, doktore Cole. Pridošlica ima malo izgleda.« Rob J. je znao i ono što mu dr Storer nije rekao: na strani su nekih od ovdašnjih diplomiranih liječnika stajali obiteljski ugled i veze, baš kao što je i on u Edinburghu uživao prednost zbog toga što je bio iz liječničke obitelji Cole. »Na vašem bih mjestu pokušao u nekom drugom gradu, možda u Providenceu ili New Havenu«, reče mu dr. Storer pa Rob J. promrmlja nekoliko riječi zahvale i oprosti se. No tren kasnije Storer dotrči za njim. »Ima jedna neznatna mogućnost«, reče. »Morali biste razgovarati s doktorom Walterom Aldrichom.« Liječnikova je ordinacija bila u njegovu vlastitom domu, u dobro održavanoj bijeloj drvenoj kući na južnoj strani zelenih livada koje su se nazivale Common. Bilo je doba primanja pacijenata pa je Rob J. dugo čekao. Pokaza se da je dr. Aldrich omašan čovjek guste sive brade u kojoj su njegova usta djelovala kao prorez. Sasluša Roba J. tek ga tu i tamo prekidajući pokojim pitanjem. »Sveučilišna bolnica u Edinburghu? Pod vodstvom kirurga Williama Fergussona? Zašto bi itko ostavio takvo asistentsko mjesto?« »Bili bi me deportirali u Australiju da nisam pobjegao.« Shvaćao je da mu je istina jedina nada. »Napisao sam pamflet koji je doveo do toga da su se obrtnici pobunili protiv engleske Krune koja već stoljećima porezima iscrpljuje Škotsku. Došlo je do borbe i neki su ljudi poginuli.« »Jasno rečeno«, primijeti dr. Aldrich kimajući glavom. »Muškarac se mora boriti za dobrobit vlastite zemlje. Moj su se otac i djed obojica borili protiv Engleza.« Podrugljivo pogleda Roba J. »Imamo jedno slobodno mjesto. U dobrotvornoj ustanovi koja liječnike šalje u posjete gradskim siromasima.« Zvučalo je kao prljav, nepoželjan posao; dr. Aldrich mu reče da većina liječnika koji tako obilaze bolesnike, zarađuje pedeset dolara godišnje i da su sretni što mogu steći takvo iskustvo, a Rob se pitao što bi liječnik iz Edinburga mogao naučiti o medicini u ovoj provincijskoj zabiti. »Ako se priključite Bostonskom dispanzeru, sredit ću vam da uvečer asistirate kao docent u dvorani za seciranje na Tremontskom medicinskom fakultetu. To će vam donijeti daljnjih dvije stotine i pedeset dolara godišnje.« »Ne vjerujem da mogu preživjeti s tri stotine dolara. Nemam gotovo nikakve ušteđevine.« »Ne mogu vam ništa drugo ponuditi. Zapravo, godišnji će vam prihod iznositi tri stotine i pedeset dolara. Radit ćete u Osmoj četvrti, a za to je bolnički upravni odbor nedavno odobrio liječničku plaću od stotinu, a ne od pedeset dolara godišnje.«
»Zašto se za Osmu četvrt plaća dvostruko više nego za druga područja?« Sada dr. Aldrich morade iskreno odgovoriti. »Tamo žive Irci«, reče tonom koji je bio isto toliko tanak i beskrvan kao i njegova usta. Sljedećeg se jutra Rob J. uspe škripavim stepenicama na Washington Streetu 109 i uđe u skučenu ljekarnu koja je ujedno bila i jedina ordinacija Bostonskoga dispanzera. Prostorija je već bila prepuna liječnika koji su čekali da im se dodijele dužnosti za taj dan. Charles K. Wilson, upravitelj, pokaza grubu djelotvornost kada je Rob došao na red. »Tako. Novi liječnik za Osmu četvrt, je li? Pa, taj smo kraj malo zanemarili. Ovi vas ljudi očekuju«, reče pružajući mu svitak ceduljica od kojih su na svakoj bili ispisani ime i adresa. Wilson mu objasni pravila i opisa Osmu četvrt. Broad Street prolazi između oceanskih dokova i Fort Hilla što se nejasno uzdiže u daljini. Dok je grad bio mlad, u tom su kraju obitavali trgovci koji su za sebe izgradili velike stambene zgrade kako bi bili što bliže skladištima i poslovima u lučkom dijelu grada. S vremenom su oni preselili u druge, ljepše ulice, a u njihove su se kuće uselili pripadnici jenkijevske radničke klase, nakon njih su došli siromašniji domoroci i građevine su podijeljene na manje stambene jedinice, a naposljetku su ovamo, ravno iz utrobe raznih lađa, nagrnuli irski doseljenici. Do tada su goleme kuće već bile oronule i propale, podijeljene na manje stanove koji su se iznajmljivali za nepošteno visoku tjednu najamninu. Skladišta su pretvorena u košnice što su se sastojale od sićušnih izbica bez ikakva izvora svjetlosti ili pristupa zraka, a životni je prostor bio toliko ograničen da su pored svake zgrade, kao i iza nje, nicale ružne, naherene daščare. Plod je toga bila ružna sirotinjska četvrt u kojoj je i po dvanaest ljudi živjelo u jednoj prostoriji – žene, muževi, braća, sestre i djeca, a često su i svi spavali u istome krevetu. Slijedeći Wilsonove upute, Rob pronađe Osmu četvrt. Smrad Broad Streeta, isparine iz premaloga broja zahoda kojima se služio prevelik broj ljudi, to je bio vonj siromaštva koji je isti u svakome gradu na ovom svijetu. Nešto je u njemu, umorno od toga da bude stranac, srdačno pozdravilo irska lica koja su s njim dijelila keltsku pripadnost. Njegova je prva uputnica glasila na Patricka Geoghegana na Half Moon Placeu; adresa je mogla biti i negdje na Suncu jer se gotovo odmah izgubio u spletu uličica i neoznačenih privatnih prilaza koji su vodili s Broad Streeta. Napokon nekom dječaku prljava lica dade peni da ga odvede do malena pretrpanog dvorišta. Nakon raspitivanja stiže do najgornjega kata susjedne kuće gdje, da bi stigao do stančića Geogheganovih, morade proći kroz sobe u kojima su stanovale još dvije obitelji. Tamo je sjedila neka žena i uz svjetlost svijeće pregledavala kosu jednom djetetu. »Patrick Geoghegan?«
Rob J. morade ponoviti ime prije no što od žene dopre hrapav šapat. »Joj… umro je prije pet dana od upale mozga.« I u Škotskoj su ljudi ovako zvali svaku jaku groznicu čiji je ishod bila smrt. »Žao mi je zbog nesreće koja vas je snašla, gospođo,« reče on tiho, no ona ga čak i ne pogleda. U prizemlju zastade i ogleda se. Znao je da u svakoj zemlji postoje ulice kao što je ova, namijenjena za postojanje tako goleme nepravde da stvara vlastite slike, zvukove i mirise: dječak bljedunjava lica sjedio je na pragu žvačući golu kožicu slanine kao kakav pas svoju kost, tri rasparene cipele, toliko iznošene da se više i ne bi mogle pokrpati, resile su zakrčeni prljavi prolaz, pijani je muški glas svečano pjevao tugaljivu pjesmu o zelenim brežuljcima ostavljene zemlje, psovke su se izvikivale strastveno kao molitve, od vonja je kuhana kupusa bio jači samo smrad začepljenih odvoda i raznorazne prljavštine. Pred oči mu izađe ironija njegova položaja: bio je otišao iz Škotske zbog toga što se borio protiv snaga koje su stvarale upravo ovakve sirotinjske četvrti, a sada mu je u novom kraju takva četvrt bila ravno pod nosom. Sljedeća je uputnica bila za Martina O’Haru na Humphrey Palceu, područje daščara i straćara usječeno u obronak Fort Hilla do kojega se dolazilo pedeset stopa visokim stepeništem, tako strmim da je više nalikovalo na ljestve. Duž stepeništa vodio je otvoreni žlijeb niz koji je s Humphrey Placea kapalo i izlijevalo se svakakvo smeće, što je samo povećavalo nevolje na Half Moon Placeu. Unatoč bijedi koja ga je posvuda okruživala, brzo se uspinjao, sve više se privikavajući na svoj posao. Bio je to posao koji ga je iscrpljivao, a na kraju ga je poslijepodneva očekivao samo oskudan, tjeskoban obrok i večer na drugome poslu. Još mjesec dana ni za jedan od tih dvaju poslova neće dobiti plaću, a ušteđevina koja mu je preostala neće biti dovoljna za velik broj obroka. Dvoranu je za seciranje i predavaonicu na Tremontskom medicinskom fakultetu sačinjavala jedna jedina velika prostorija iznad ljekarne Thomasa Metcalfea na Tremont Placeu 35. Vodila ga je skupina profesora obučenih na Harvardu koji su, zabrinuti zbog nesuvisla medicinskog obrazovanja što ga je pružala njihova Alma Mater, zamislili pomno vođen trogodišnji program tečajeva koji će, kako su vjerovali, osposobiti bolje liječnike. Profesor patologije pod čijim je vodstvom trebao raditi kao docent anatomije, bio je nizak, krivonog muškarac, desetak godina stariji od njega. Nehajno ga pozdravi kimanjem glave: »Ja sam Holmes. Imate li iskustva kao docent, doktore Cole?« »Ne. Nikada nisam radio kao docent. No imam iskustva u kirurškom radu i seciranju.« Hladno je kimanje profesora Holmesa značilo: vidjet ćemo. Ukratko mu naznači koje pripreme treba obaviti prije predavanja. Osim nekoliko
pojedinosti, u pitanju su bili rutinski postupci koji su Robu J. bili dobro poznati. On i Fergusson, prije nego bi pošli u obilazak bolesnika, svakoga su jutra obavljali autopsije radi istraživanja i vježbe, zahvaljujući čemu će očuvati brzinu koja će im biti potrebna kada budu operirali živoga pacijenta. On podiže plahtu i otkri mršavi leš nekoga mladića, a potom na se stavi dugačku sivu pregaču za seciranje pa je slagao instrumente kada počeše stizati studenti medicine. Bilo ih je svega sedmorica. Doktor je Holmes stajao kraj predavačkog stalka s jedne strane stola za seciranje. »Kada sam ja studirao anatomiju u Parizu«, započe, »svaki je student mogao za pedeset sua kupiti cijeli leš na mjestu gdje su se svakoga dana točno u podne prodavali leševi. No danas je do leševa za proučavanje teško doći. Ovo je leš dječaka koji je jutros umro od navale krvi u pluća, a dobili smo ga od državnog Ministarstva za dobrotvorne ustanove. Večeras vi nećete secirati. Na nekom ćemo budućem satu tijelo podijeliti između vas – dvojica će za rad dobiti ruku, dvojica nogu, a ostali će se pozabaviti trupom.« Dok je dr. Holmes opisivao njegov rad, Rob J. otvori dječakove grudi te poče vaditi organe i vagati ih, jasno i glasno objavljujući rezultat svakog vaganja tako da ga profesor može zabilježiti. Nakon toga, dužnost mu se sastojala u tome da na tijelu pokazuje razna mjesta ilustrirajući profesorovo izlaganje. Holmes je često zastajao u govoru i imao je piskutav glas, no Rob J. brzo uvidje da studenti njegova predavanja doživljavaju kao užitak. Nije se žacao paprenih izraza. Ilustrirajući pokretanje ruke, divlje je udarao po zraku. Dok je objašnjavao mehaniku noge, ritao se kao konj, a da bi pokazao kako funkcioniraju kukovi, zaplesao je trbušni ples. Studenti su gutali njegove riječi. Na kraju se predavanja okupiše oko dr. Holmesa postavljajući mu pitanja. Dok je odgovarao na njih, profesor je promatrao novoga docenta kako leš i anatomske uzorke stavlja u spremnik s rasolom, ispire stol, potom pere i suši instrumente, a onda ih posprema. Rob J. upravo je prao ruke i podlaktice kada je otišao i posljednji student. »Zadovoljili ste.« Kako i ne bih, poželi mu reći, kad je to posao koji bi svaki malo bistriji student mogao obaviti? Umjesto toga, ponizno zapita je li moguće da dobije neki predujam. »Rekli su mi da radite za dispanzer. I sâm sam svojevremeno radio za njih. Prokleto težak posao koji vam jamči novčanu oskudicu, no tu možete mnogo naučiti.« Holmes iz lisnice izvadi dvije novčanice od pet dolara. »Hoće li vam dostajati prva polovica mjesečne plaće?« Rob J. je nastojao da mu se u glasu ne osjeti olakšanje dok je uvjeravao dr. Holmesa da će to biti dovoljno. Zajedno pogasiše svjetiljke, poželješe jedan drugome laku noć podno stepenica i pođoše svaki svojim putem. Bio je vrtoglavo svjestan novčanica u svojem džepu. Dok je prolazio
pored Allenove pekare, neki je čovjek prije zatvaranja iz izloga vadio pladnjeve s kolačima pa Rob J. uđe i kupi dva komada kolača od borovnica da sam sebe počasti. Namjeravao je kolače pojesti u svojoj sobi, no u kući na Spring Streetu nađe još uvijek budnu služavku koja je upravo dovršavala pranje suđa pa svrati u kuhinju i pokaza joj ih. »Jedan je tvoj ako mi pomogneš da se domognem malo mlijeka.« Ona se nasmiješi. »Ne morate šaptati. Zaspala je. Pokaza prema sobi gospođe Burton na drugom katu. »Ništa je ne može probuditi kad jednom zaspi.« Obrisa ruke i ode po lonac s mlijekom i dvije čiste šalice. Oboje su zavjerenički uživali u krađi. Ime joj je Margaret Holland, reče mu služavka, ali je svi zovu Meg. Kada dovršiše gozbu, u kutu njezinih punih usana ostade trag od mlijeka pa on posegnu preko stola i sigurnim kirurškim prstima ukloni taj dokaz. 4. Predavanje iz anatomije Gotovo je odmah uvidio strahovitu manjkavost sustava kojega se pridržavao dispanzer. Imena na uputnicama koje je svakog jutra dobivao nisu pripadala najbolesnijim ljudima u okolici Fort Hilla. Plan je zdravstvene zaštite bio nepošten i nedemokratičan; uputnice su se za liječenje dijelile bogatašima koji su svojim donacijama bili zadužili dobrotvornu ustanovu, a oni su ih poklanjali kome god su htjeli, najčešće ih dajući vlastitoj služinčadi kao nagradu. Nije se jednom dogodilo da Rob J. pretraži cijelu zgradu da bi pomogao nekome s bezazlenim tegobama, dok je na drugom kraju hodnika neki nezaposleni siromašak ležao na samrti zbog toga što nije pravodobno dobio liječničku pomoć. Zakletva koju je položio prije no što je postao liječnikom nalagala mu je da svakako pritekne u pomoć takvu beznadnom bolesniku, no ako je namjeravao zadržati posao, morao je obraditi veliki broj uputnica i podnijeti izvještaj o liječenju pacijenata čija su imena bila na njima navedena. Jedne je večeri na Medicinskom fakultetu razgovarao o tom problemu s dr. Holmesom. »Kada sam ja radio za dispanzer, skupljao sam prazne uputnice za liječenje od obiteljskih prijatelja koji su ujedno bili i donatori«, reče mu profesor. »Opet ću od njih tražiti uputnice i dati ih vama.« Rob J. mu je bio zahvalan, no raspoloženje mu se nije popravilo. Znao je da neće biti u stanju prikupiti dovoljno praznih uputnica da time pokrije liječenje svih bolesnika kojima je to potrebno u Osmoj četvrti. Za to bi trebala cijela vojska liječnika.
Najvedriji je dio dana za nj često nastupao kada bi se kasno navečer vratio u Spring Street i nekoliko časaka proveo s Meg Holland jedući prokrijumčarene ostatke večere. Ušlo mu je u naviku da joj na poklon donosi razne trice, pun džep pečena kestenja, komad javorova šećera, nešto žutih jabuka. Mlada mu je Irkinja prepričavala kućna govorkanja: kako se gospodin Stanley Finch s drugog kata hvali – hvali! – da je u Gardneru napumpao neku djevojku i onda je ostavio; kako gospođa Burton može biti nepredvidljivo silno ljubazna ili pak prokleta gadura; koliko najamnik Lemuel Raskin, čija je soba odmah do Robove, može popiti. Nakon prvoga tjedna što ga je Rob J. ondje proveo, ona kao slučajno napomenu da Lem, kada dobije pola pinte rakije, sve naiskap popije pa ga je nakon toga nemoguće probuditi. Sljedeće večeri Rob J. donese Lemuelu na dar rakiju. Čekanje je bilo teško i više je nego jednom sam sebi rekao da je lud, da je djevojka to rekla samo tako.U staroj se kući čula sva sila noćnih zvukova, bezrazložno škripanje dasaka, Lemovo grleno hrkanje, tajanstveno pucketanje u drvenim zidovima. Napokon se na vratima začu vrlo tihan zvuk, zapravo tek slutnja kucanja, pa kada joj on otvori, Margaret Holland kliznu u njegov sobičak donoseći sa sobom slab miris ženstvenosti pomiješan s vonjem vode za pranje posuđa i prišapnu mu da će noć biti hladna, pružajući izlizani dodatni pokrivač kao izliku. Jedva tri tjedna nakon seciranja dječakova leša, na Tremontski medicinski fakultet stiže novo blago, tijelo mlade žene koja je u tamnici rodila dijete i umrla od babinje groznice. Te se večeri dr. Holmes zadržao u Massachussetskoj općoj bolnici pa je predavanje držao dr. David Storer iz Rodilišta. Prije no što je Rob J. počeo secirati, doktor je Storer inzistirao da što je moguće pomnije pregleda docentove ruke. »Nemate zanoktica ili raspucale kože?« »Ne, gospodine», reče on pomalo zlovoljno, ne videći razloga tolikom zanimanju za svoje ruke. Po završetku predavanja iz anatomije, Storer reče studentima da prijeđu na drugu stranu prostorije gdje će im demonstrirati kako se obavlja internistički pregled pacijentice koja je trudna ili boluje od ženskih bolesti. »Čedna će se žena iz Nove Engleske možda plašiti takva pregleda ili će ga čak odbiti«, reče im. »Vaša se odgovornost sastoji u tome da steknete njezino povjerenje kako biste joj mogli pomoći.« U pratnji je dr. Storera bila krupna žena u visokom stupnju trudnoće, vjerojatno prostitutka kojoj je za tu demonstraciju bilo plaćeno. Profesor Holmes stiže dok je Rob J. čistio i uređivao stol za seciranje. Kada je završio, krenu da se priključi studentima koji su pregledavali ženu, no uzbuđeni mu dr. Holmes najednom prepriječi put.
»Ne, ne!« reče profesor. »Dobro se operite i otiđite odavde. Smjesta, doktore Cole! Idite u gostionicu Essex i ondje čekajte dok ja ne nađem neke bilješke i izlaganja.« Smeteno i zlovoljno, Rob posluša. Gostionica je bila nedaleko fakulteta. Bio je uzrujan pa naruči svijetlo pivo, iako mu se po glavi vrzmala misao da će možda ostati bez docentskog posla i da se ne bi trebao razbacivati novcem. Nije još popio ni pola čaše, kadli se pojavi neki student s druge godine medicine, po imenu Harry Loomis, noseći dvije bilježnice i nekoliko pretisaka medicinskih članaka. »Ovo vam šalje pjesnik.« »Tko?« »Zar niste znali? On je lovorom ovjenčani bostonski pjesnik. Kada je Dickens došao u Ameriku, zatražili su od Olivera Wendella Holmesa da napiše nekoliko stihova kojima će ga pozdraviti. No, ne morate brinuti, on je bolji liječnik nego pjesnik. Vrstan je predavač.« Loomis raspoloženo i sam naruči čašu piva. »Premda je malo sitničav kad se radi o pranju ruku. Misli da prljavština uzrokuje gnojenje rana!« Loomis mu je bio donio i poruku načrčkanu na poleđini računa za laudanum iz ljekarne Weeks & Potter kojemu je bio istekao rok namirenja: Doktore Cole, molim Vas pročitajte ovo prije nego što sutra uvečer krenete na Fakultet. I to, molim Vas, neizostavno. Iskreno Vaš, Holmes. Počeo je čitati čim se vratio u svoju sobu kod gospođe Burton, isprva ponešto mrzovoljno, a potom sa sve većim i većim zanimanjem. U izlaganju objavljenom u New England Quaterly Journal of Medicine Holmes je iznio određene činjenice, a potom ih sažeto izložio u American Journal of the Medical Sciences. U početku su te činjenice Robu J. bile poznate jer su se točno poklapale s onim što se, kako je znao, događalo i u Škotskoj – kod velikog se postotka trudnih žena pojavljivalo neko oboljenje praćeno jakom vrućicom, što je brzo dovodilo do stanja opće infekcije, a onda do smrti. No, u svojem je članku dr. Holmes izvještavao o tome kako se neki liječnik po imenu Whitney iz Newtona u Massachussetsu, uz pomoć dvojice studenata medicine, prihvatio toga da obavi obdukciju na ženi koja je umrla od babinje groznice. Doktor je Whitney na jednom prstu imao zanokticu, a jedan je od dvojice studenata na ruci imao malenu svježu ranicu od nekakve opekotine. Nitko od njih nije ni pomišljao na to da bi njegova ozljeda mogla značiti nešto više od nevažne smetnje, no u roku je od nekoliko dana liječniku počela trnuti ruka. Na polovici mu se nadlaktice pojavila crvena mrlja veličine graška, a od nje se, pa sve do zanoktice, protezala tanka crvena crta. Ruka mu je ubrzo natekla i postala dvaput deblja nego što je bila ranije, a dobio je i visoku temperaturu i nikako nije mogao zaustaviti povraćanje. U međuvremenu je i student s opekotinom na ruci također dobio vrućicu; u roku od nekoliko dana stanje mu se ubrzano pogoršalo. Dobio je grimiznu boju, trbuh mu se jako naduo te je naposljetku umro. Doktor je
Whitney bio veoma blizu smrti, no stanje mu se polagano popravilo pa se naposljetku i oporavio. Kod drugog se studenta medicine koji u času autopsije na rukama nije imao porezotina ili pozljeda, nisu javili nikakvi simptomi. O tom je slučaju sastavljen izvještaj i bostonski su liječnici raspravljali o očitoj vezi između otvorenih ozljeda i infekcije uzrokovane babinjom groznicom, no nisu to pitanje do kraja sagledali. Nekoliko je mjeseci kasnije, međutim, neki liječnik koji je s otvorenim ranicama na rukama u gradiću Lynn obavljao pregled u jednom slučaju babinje groznice, umro od jake infekcije nekoliko dana nakon toga. Na skupu je Bostonskog društva za medicinski napredak potaknuto zanimljivo pitanje. Što bi se desilo da pokojni liječnik nije imao ranica na rukama? Čak ako se on sam i ne bi zarazio, bi li postao prenosilac zaraze sijući smrt gdje god bi došao u dodir s ranama ili ozljedama drugog bolesnika ili s otvorenom maternicom buduće majke? Olivera Wendella Holmesa ovo je pitanje neprestano proganjalo. Tjednima je istraživao taj predmet, odlazio u knjižnice, ponovno čitao vlastite zabilješke i preuzimao prikaze slučajeva od liječnika koji su se bavili porodiljstvom. Poput čovjeka koji od komadića sastavlja neku zamršenu sliku, načinio je uvjerljivu zbirku dokaza koja je pokrivala cijelo stoljeće medicinske prakse na dva kontinenta. Ovakvi su se slučajevi u medicinskoj literaturi pojavljivali sporadično i ostajali nezapaženi. Tek kada ih je Holmes istražio i ovako zajedno iznio, stali su se međusobno potkrepljivati i doveli do zaključka koji je sve zapanjio i užasnuo: babinju groznicu uzrokuju liječnici, bolničarke, primalje i njegovateljice, dakle, ljudi koji se, nakon što su došli u dodir sa zaraženim bolesnikom, prihvaćaju pregleda nezaraženih žena i tako ih osuđuju na smrt od groznice. Babinja je groznica pošast koju uzrokuju pripadnici medicinske struke, pisao je Holmes. Kada liječnik to jednom shvati, mora prenošenje zaraze bilo kojoj ženi smatrati zločinom – ubojstvom. Rob dvaput pročita izlaganja, a potom ostade osupnuto ležati na krevetu. Najradije bi se svemu ovome narugao, no za čovjeka su otvorena uma Holmesovi prikazi slučajeva i statistika bili neoborivi. Kako je ovaj patuljasti liječnik iz Novog svijeta uspio shvatiti ono što nije shvatio ni sam Sir William Fergusson? Rob je Sir Williamu povremeno pomagao u izvođenju autopsija na pacijenticama koje su bile umrle od babinje groznice, a nakon toga su obojica pregledavali trudnice. Sada se nastojao prisjetiti žena koje su nakon takvih pregleda umrle. Činilo se da, na kraju krajeva, od ovih provincijalaca može naučiti neke stvari o medicinskome umijeću i znanosti. Ustade da podreže stijenj na svjetiljci kako bi još jedanput pročitao materijal, no uto se na vratima začu grebuckanje i Margaret Holland kliznu u
sobu. Stidjela se kada je trebalo skinuti odjeću, no u ovoj sobici nije bilo mjesta gdje bi se mogla zakloniti, a i on se već razodijevao. Ona uredno složi svoje stvari i skide križić koji je nosila oko vrata. Tijelo joj je bilo bucmasto, no mišićavo. Rob joj stade trljati udubine što su joj ih riblje kosti u njezinu stezniku bile ostavile na koži i baš se htio upustiti u vatrenije milovanje, kadli zastade, pogođen iznenadnom i strahovitom mišlju. Ostavivši djevojku na ležaju, ustade i uli vode u posudu za umivanje. Dok je ona zurila u nj kao da je sišao s uma, on nasapuna i izriba ruke. Ponovno. Ponovno. I ponovno. Onda ih obrisa, vrati se do kreveta i nastavi s ljubavnom igrom. Uskoro Margaret Holland, i protiv volje, stade hihotati. »Ti si najčudniji mladi gospodičić kojega sam ikada srela«, šapnu mu u uho. 5. Četvrt koju je i Bog ostavio Kada se uvečer vraćao u svoju sobu, bio je tako umoran da je samo pokatkad bio u stanju svirati na violi. Bio je malo zapostavio rad s gudalom, no glazba je bila pravi melem koji mu je, na žalost, često bio uskraćen jer bi Lem Raskin uvijek ubrzo počeo lupati po zidu dovikujući mu da se stiša. Nije mogao sebi priuštiti da Lema, kao što je to radio radi seksa, opskrbljuje viskijem kako bi imao prilike za sviranje, pa je tako trpjela glazba. U jednom se priručniku iz fakultetske knjižnice preporučivalo da se žena koja ne želi postati majkom, nakon spolnoga odnosa treba isprati uvarkom od kore bijelog hrasta i otopinom stipse, no nije bio siguran može li se pouzdati u to da će se Meggy redovito ispirati. Harry Loomis kojega je Rob J. zapitao za savjet, shvati to veoma ozbiljno i posla ga u jednu urednu sivu kuću na južnoj strani Cornhilla. Cynthis Worth bila je sjedokosa starija gospođa. Nasmiješila se i kimnula na spomen Harryjeva imena. »Za medicinare imam posebno povoljnu cijenu.« Njezin je proizvod bio izrađen od ovčjega slijepog crijeva koje je s jedne strane bilo zatvoreno, a s druge otvoreno i zbog toga savršeno prikladno za obradu kojoj ga je podvrgavala gospođa Worth. S puno je ponosa podizala uvis svoju robu kao da radi u ribarnici i pokazuje mu morske stvorove kojima oči blistaju od svježine. Kad je čuo cijenu, Robu J. zastade dah, no gospođa se Worth nije dala smesti. »Trud je znatan«, reče mu. Opisa mu kako se ovčja crijeva moraju satima močiti u vodi, a onda ih treba izvrnuti naopako, pa ih ponovno namakati u blagoj alkalnoj otopini koja se mijenja svakih dvanaest sati; potom se pažljivo stružu dok se s njih ne skine sluzava opna, a potrbušni se i mišićni sloj izlažu isparavanju zapaljenoga sumpornog kamena; onda se crijeva peru sapunom i vodom; napušu se i osuše, s otvorene se strane
odrežu na duljinu od osam palaca i opremaju crvenom ili plavom vrpcom tako da se mogu zavezati i zatvoriti, u čemu se i sastoji zaštita. Gospoda većinom kupuju po tri komada najednom, reče mu ona, jer je tako jeftinije. Rob J. kupi jedan. Nije se izjasnio u pogledu boje, no vrpca je bila plava. »Ako budete pazili, i jedan vam može dugo služiti.« Objasni mu da ga može višekratno upotrebljavati ako ga nakon svake upotrebe opere, napuše i napraši. Kada je Rob odlazio sa svojom kupovinom, ona mu poželi ugodan dan i zamoli ga da je preporuči svojim kolegama i pacijentima. Meggy je prezervativ bio odvratan. Daleko je više cijenila poklon što ga je Rob dobio od Harryja Loomisa uz želje za dobar provod. Bila je to bočica u kojoj se nalazila neka bezbojna tekućina, dušikov monoksid, što su ga studenti medicine i mladi liječnici nazivali rajski plin i koristili ga za zabavu. Rob s malo te tekućine namoči komad tkanine pa su on i Meggy prije vođenja ljubavi udisali dušična isparavanja. Pokus je uspio preko svakog očekivanja – nikada im se vlastita tijela nisu činila smješnijima niti spolni čin tako komično apsurdnim. Osim užitaka u postelji među njima nije bilo ničega. Kada se spolni čin odvijao polako, bilo je u njemu još i nešto nježnosti, a kada je bio samo divlje tjelesan, u njemu je bilo više očaja negoli strasti. Kad god su razgovarali, ona je ili prepričavala govorkanja iz svratišta, što je njemu bilo dosadno, ili je pak oživljavala uspomene na stari kraj, što je izbjegavao jer su takva sjećanja u njemu pobuđivala bol. Među njima nije bilo nikakva duhovnog ili duševnog dodira. U kemijski se izazvanu veselost koju su jedan jedini put zajedno iskusili zahvaljujući djelovanju dušikova oksida, nikada više nisu upustili jer je takvo ljubavno veselje bilo previše bučno; iako je pijani Lem sve zaboravio, znali su da su imali sreće što ih nitko nije otkrio.Zajedno su se smijali samo još jednom kada je Meggy u šali primijetila kako prezervativ mora da je načinjen od ovnova crijeva i nadjenula mu ime Navlaka za Rog. Smućivala ga je pomisao da je iskorištava. Primijetivši da joj je podsuknja na mnogo mjesta pokrpana, kupi joj novu ublažujući tako osjećaj krivnje. Njoj se podsuknja silno svidje i on je u svojem dnevniku nacrta kako leži na uskom ležaju – debeljuškasta djevojka nasmiješena mačkastog lica. Vidio je i mnogo drugih stvari koje bi rado bio nacrtao da mu je uz bavljenje liječničkim pozivom za to ostajalo dovoljno snage. Njegov je prvi izbor bio studij umjetnosti u Edinburghu, što je trebala biti pobuna protiv liječničke tradicije Coleovih, pa je sanjao samo o tome da postane slikarom, za što ga je i obitelj smatrala nadarenim. Na trećoj su mu godini koju je proveo na Edinburškom sveučilištu, rekli da ima dara za umjetnost, ali ne u dovoljnoj mjeri. Sve je previše doslovno shvaćao. Nedostajalo mu je životne maštovitosti, magličastih vizija.
»U vama postoji vatra, no nedostaje joj topline«, rekao mu je profesor kod kojega je učio portretiranje, ne neljubazno, no previše otvoreno. To ga je porazilo, no onda su se desile dvije stvari. U prašnjavim je arhivama sveučilišne knjižnice našao jedan anatomski prikaz. Bio je to veoma star prikaz, možda iz vremena prije Leonarda, prikaz gologa muškog lika koji je, zato da bi se mogli vidjeti organi i krvni sudovi, sprijeda izgledao kao oderan. Ispod crteža je pisalo »Drugi providni čovjek« i silno ga je zapanjilo kad je shvatio da ga je nacrtao jedan od njegovih predaka čiji se potpis mogao pročitati kraj crteža: »Robert Jeffrey Cole, prema Robertu Jeremyju Coleu«. Bio je to dokaz da su barem neki njegovi preci istodobno bili umjetnici i liječnici. A dva je dana nakon toga slučajno ušao u operacijsku dvoranu i vidio Williama Fergussona, genija koji je kirurške zahvate izvodio s apsolutnom sigurnošću i munjevitom brzinom kako bi kod pacijenta što više umanjio šok zbog užasne boli. Prvi je put Rob J. shvatio drevnu lozu liječnika imenom Cole stekavši čvrsto uvjerenje da i najdivnije platno nikada ne može biti tako dragocjeno kao jedan jedini ljudski život. U tom ga je trenutku privukao liječnički poziv. Od samoga je početka u sebi nosio ono što je njegov stric Ranald, koji je u blizini Glasgowa radio kao liječnik opće prakse, nazivao »Coleovim darom« – sposobnost da uhvati bolesnika za ruke i unaprijed kaže hoće li preživjeti ili umrijeti. Bilo je to dijagnostičko šesto čulo, dijelom nagon, intuicija, a dijelom plod naslijeđenih osjetila, nešto što je bilo nemoguće točno odrediti ili razumjeti, no što je djelovalo sve dok ne bi bilo uništeno zbog pretjeranog uživanja alkohola. Bio je to istinski dar za liječnika, no sada se zbog tog svojstva, prenesena u ovu daleku zemlju, Robov duh samo mučio jer je u Osmoj četvrti bilo i previše smrti. Ova je četvrt koju je i Bog ostavio, davala glavno obilježje njegovu životu. Irci su bili ovamo stigli sa silnim očekivanjima. U starome je kraju radnička dnevna nadnica iznosila šest penija, a posla i nije uvijek bilo. U Bostonu je bilo manje nezaposlenosti i radnici su više zarađivali, no dnevno su radili po petnaest sati, i to sedam dana u tjednu. Plaćali su visoke najamnine za sirotinjske potleušice, hrana je bila skuplja, a nigdje nije bilo mjesta za malene vrtove, nigdje komadića zemlje na kojem bi se mogle uzgajati brašnjave smežurane jabuke, nigdje krave koja bi davala mlijeko ni svinje od koje bi se mogla napraviti slanina. Četvrt ga je opsjedala svojim siromaštvom, prljavštinom i potrebama zbog kojih je trebao ostati kao oduzet, no koje su ga naprotiv poticale na to da radi poput govnovalja koji pokušava pomaknuti planinu ovčjeg izmeta. Nedjelje su trebale pripadati njemu da ih iskoristi za kratak oporavak od posla koji ga je omamljivao tokom strahovitoga tjedna. Nedjeljom je prijepodne čak i Meg imala nekoliko slobodnih sati, što joj je omogućavalo da ode na misu. No Roba J. svaka bi nedjelja opet zatekla u Četvrti, slobodna od nužnosti da se pokorava rasporedu što su mu ga nametali nalozi za liječenje, kadra da pokloni sate
koji su samo njemu pripadali, sate koje nije morao krasti. Ubrzo je ustanovio ozbiljnu, iako većinom neplaćenu nedjeljnu praksu, jer kamo god bi pogledao, naišao bi na malaksalost, na nekakvu ozljedu ili bolest. Brzo se proširila vijest o liječniku koji može i želi razgovarati na erskom, drevnome gaelskom jeziku što ga govore i Škoti i Irci. Kada bi ga čuli kako govori jezikom rodnoga kraja, čak bi se i najogorčeniji i najneprijateljskije raspoloženi među njima razvedrili i ozarili. Beannacht De ort, dochtuir oig – blagoslovljen bio, mladi doktore! – pozdravljali su ga na ulici. Jedan bi čovjek ispričao drugome o onom mladom liječniku koji »zna govoriti« pa se uskoro svaki dan morao sporazumijevati na erskome. No, ako su ga na Fort Hillu obožavali, u ambulanti je Bostonskoga dispanzera bio sve samo ne omiljen, jer su onamo počeli odasvuda dolaziti bolesnici kojima je dr. Robert J. Cole prepisao neki lijek ili štake, pa čak i hranu da donekle suzbije neishranjenost. »Što se to zbiva? Što je to? Ovi ljudi nisu na popisu bolesnika koje su donatori prijavili za liječenje«, žalio se gospodin Wilson. »To su ljudi kojima je u Osmoj četvrti naša pomoć najpotrebnija.« »Svejedno. Stvari se ne mogu počinjati od repa. Ako namjeravate i dalje raditi za dispanzer, doktore Cole, morate se pokoravati njegovim propisima«, strogo mu reče gospodin Wilson. Jedan je od njegovih nedjeljnih pacijenata bio Peter Finn s Half Moon Placea kojemu je list na desnoj nozi bio razderan jer je na njega s nekih kola pao sanduk dok je na dokovima zarađivao poludnevnu nadnicu. I prije no što je dospio do liječnika, posjekotina, preko koje je bio stavljen povoj od prljave krpe, već je bila natekla i počela ga boljeti. Rob je isprao i sašio rastrgane krajeve rane, no ona se smjesta počela gnojiti pa je već sljedećeg dana bio prisiljen ukloniti šavove i staviti dren. Upala se širila strahovitom brzinom pa mu je za nekoliko dana dar rekao da Peteru Finnu, ako mu hoće spasiti život, mora odrezati nogu. Bio je utorak, a ta se stvar nije mogla odgađati do nedjelje, pa je i opet morao krasti vrijeme koje je pripadalo dispanzeru. Pored toga što se bio prisiljen poslužiti jednim od neiskorištenih naloga za liječenje što ih je bio dobio od Holmesa, morao je potrošiti i nešto od svojega teško zarađenog novca kojega i nije bilo previše i dati ga Rosi Finn da pođe u krčmu po vrč domaćeg viskija koji mu je bio jednako toliko neophodan za operaciju kao i nož. Joseph Finn, Peterov brat, i Michael Bodie, njegov šurjak, preko volje pristadoše da mu pomognu. Rob J. pričeka dok Peter, ošamućen od viskija pomiješana s morfijem, nije pao na kuhinjski stol i ostao ondje ležati poput žrtvene životinje. No, na prvi rez skalpelom lučki radnik u nevjerici izbulji oči, vratne mu se žile napeše, a glasan vrisak zazvuča kao optužba zbog koje Joseph Finn problijedi, a Bodie tresući se ostade beskorisno stajati. Rob je
bolesnu nogu bio privezao za stol, no kad se Peter počeo otimati i rikati kao ranjena zvijer, on povika na dvojicu muškaraca: »Držite ga! Pritisnite ga o stol, smjesta!« Rezao je onako kako ga je Fergusson bio naučio, točno i brzo. Dok je sjekao kroz meso i mišiće, krikovi se utišaše, no škripanje je čovjekovih zuba bilo strašnije od vrištanja. Kada je prerezao bedrenu arteriju, svijetla krv briznu iz nje pa on pokuša uhvatiti Bodieja za ruku i pokazati mu kako da zaustavi krv koja je prskala poput vodoskoka. No, šurjak ga ostavi na cjedilu. »Vrati se. Oh, ti, kurvin sine.« No, Bodie je jecajući već trčao niz stepenice. Rob pokuša raditi kao da ima šest ruku. Zahvaljujući vlastitoj krupnoći i snazi, uspio je pomoći Josephu da Petera koji se otimao pritisne o stol, a istodobno mu je nekako pošlo za rukom da stisne klizavi kraj arterije i zaustavi krv. No, kada ga je ispustio i posegnuo za pilom, krvarenje ponovno započe. »Pokažite mi što treba raditi.« Pored njega se najednom nađe Rose Finn. U licu je bila blijeda kao kreda, no uspjelo joj je zgrabiti arteriju i obuzdati krvarenje. Rob J. prepili kost, načini nekoliko brzih rezova i noga otpade. Oči su Petera Finna do tada već bile postale staklaste od šoka i jedini zvuk što ga je ispuštao, bilo je hripavo, isprekidano disanje. Rob ponese odrezanu nogu sa sobom, zamotavši je u otrcan zamrljani ručnik, radi kasnijeg proučavanja u dvorani za seciranje. Bio je ošamućen od umora, više zbog svijesti o mukama što ih je pretrpio Peter Finn nego zbog same amputacije. U vezi sa zakrvavljenom odjećom nije mogao ništa poduzeti, no na javnoj česmi na Broad Streetu opra krv sa šaka i podlaktica prije no što će krenuti do sljedećeg pacijenta, dvadesetdvogodišnje žene za koju je znao da umire od sušice. Kod kuće, okruženi zemljacima, Irci su bijedno živjeli. Izvan kuće, među strancima, bili su izloženi klevetama. Po ulicama je Rob J. vidio natpise: »Svi katolici i svi ljudi koji podržavaju Katoličku crkvu podle su varalice, lažljivci, hulje i kukavički koljači. Pravi amerikanac.« Jednom je tjedno odlazio na predavanje iz medicine u velikoj predavaonici na drugom katu Athenaeuma koji je bio smješten u prostranoj zgradi nastaloj povezivanjem dviju velikih kuća na Pearl Streetu. Katkada bi nakon predavanja sjedio u knjižnici i čitao bostonski Evening Transcript u kojem se odražavala mržnja kojom je cijelo društvo bilo prožeto. Istaknuti svećenici, kao što je bio velečasni Lyman Beecher, svećenik Kongregacijske crkve na Hanover Streetu, pisali su članak za člankom o »babilonskoj bludnici« i »paklenoj Zvijeri rimokatoličanstva«. Političke su stranke veličale rođene Amerikance i pisale o »prljavim, neukim irskim i njemačkim doseljenicima«.
Kad god bi, u želji da nešto dozna o Americi, čitao domaće vijesti, uviđao bi da je to gramzljiva zemlja koja objema rukama grabi nova područja. U zadnje je vrijeme bila sebi pripojila Teksas, stekla Oregonski teritorij zahvaljujući ugovoru s Velikom Britanijom i zaratila s Meksikom radi Kalifornije i jugozapadnoga dijela američkoga kontinenta. Granica se nalazila na rijeci Mississippi dijeleći civilizaciju od divljine u koju su bili otjerani prerijski Indijanci. Roba J. su Indijanci opčinjavali, a u djetinjstvu je željno čitao romane Jamesa Fenimorea Coopera. Pročitao je sve što se u Athenaeumu o Indijancima moglo naći, a potom se okrenuo pjesmama Olivera Wendella Holmesa. Svidjele su mu se, posebno portret žilava preživjelog starca u Posljednjem listu, ali je Harry Loomis bio u pravu – Homes je bio bolji liječnik negoli pjesnik. Kao liječnik je bio nenadmašan. Harry i Rob dugački su dan obično završavali čašom piva u Essexu, a često bi im se ondje pridružio i Holmes. Bilo je očito da je Harry najdraži profesorov student i Robu je bilo teško da mu na tome ne zavidi. Obitelj je Loomisovih imala dobre veze; kada za to dođe vrijeme, Harry će dobiti prikladan posao u bolnici, što će mu u Bostonu osigurati uspješnu liječničku karijeru. Jedne večeri Holmes uz piće primijeti da je, tražeći nešto u knjižnici, naišao na podatak o Coleovoj gušavosti i Coleovoj zloćudnoj koleri. To mu je pobudilo radoznalost pa je potražio po literaturi i pronašao obilje podataka o doprinosima što ih je medicini dala obitelj Cole, uključujući tu i Coleove uloge te Cole-Palmerov sindrom, bolest kod koje se javljaju edemi praćeni jakim znojenjem i hroptavim disanjem. »Osim toga«, reče, »otkrio sam da su mnogi Coleovi, više od desetak njih, bili profesori medicine bilo u Edinburghu bilo u Glasgowu. Sa svima ste u rodu?« Rob J. se naceri, u neprilici, ali zadovoljan. »Sa svima. No Coleovi su stoljećima većinom radili kao obični seoski liječnici u nizinskim predjelima, kao moj otac.« Ne spomenu Coleov dar; to nije bilo nešto o čemu se moglo razgovarati s drugim liječnicima koji bi ga smatrali ili luđakom ili lažljivcem. »Je li vam otac još živ?« zapita Holmes. »Ne, nije. Kada je meni bilo dvanaest godina, pregazili su ga konji koji su se oteli s uzde.« »Ah.« U tom je trenutku Holmes, usprkos relativno maloj razlici u godinama između njih dvojice, odlučio na sebe preuzeti očinsku ulogu i omogućiti Robu da, zahvaljujući ženidbenim vezama, uđe u zatvoreni krug bostonskih obitelji. Ubrzo je Rob u dva navrata pozvan u Holmesovu kuću na Montgomery Streetu gdje se pred njim na čas ukazao način života sličan onome kakav je svojevremeno za sebe predviđao u Edinburghu. Prvom ga prilikom Amelia, profesorova žena puna živosti i sklona ženidbenom posredovanju, predstavi Pauli Storrow koja je bila iz stare i bogate obitelji, no nezgrapna i žalosno glupa žena. Na sljedećoj mu je večeri, međutim,
družica bila Lydia Parkman. Ona je pak bila premršava i gotovo uopće nije imala grudi, no ispod glatke su joj kose smeđe poput orahovine lice i oči zračili obijesno i vragoljasto, pa njih dvoje tu večer provedoše zadubljeni u šaljiv, no dalekosežan razgovor. Ona je znala ponešto o Indijancima, no većinom su razgovarali o glazbi jer je Lydia svirala klavičembalo. Te je noći Rob, vrativši se u kuću na Spring Streetu, sjedio na svojem ležaju pod strehom i razmišljao o tome kako bi izgledalo proživjeti život u Bostonu, kao kolega i prijatelj Harryja Loomisa i Olivera Wendella Holmesa, oženjen ženom koja bi kao domaćica sjedila na čelu stola za kojim bi se vodili duhoviti razgovori. U tom se času začu tiho kucanje koje je dobro poznavao i u sobu se uvuče Meg Holland. Ona nije premršava, primijeti on nasmiješivši joj se u znak pozdrava pa stane otkapčati košulju. No, ovaj put Meggy nepomično sjede na rub kreveta. Kada je progovorila, glas joj je bio promukao šapat, a njezin mu se ton usijecao u um jače od riječi. Glas joj je bio nekako prigušen, mrtav, zvučao je poput suha lišća što ga povjetarac goni preko tvrda, smrznuta tla. »Ostala sam u drugom stanju«, reče mu ona. 6. Snovi »Upravo tako, u drugom sam stanju«, reče mu ona. Nije znao što bi joj na to odgovorio. Imala je i drugih muškaraca prije njega, opomenu sam sebe. Kako može biti siguran da je dijete njegovo? Uvijek sam stavljao prezervativ, prosvjedovao je u sebi. No, ako je htio biti do kraja pošten, morao je priznati da prvih nekoliko puta nije ništa upotrijebio, a isto tako ni one noći kada su iskušavali rajski plin. Već zbog svojega poziva nije odobravao pobačaj, a sada je bio i dovoljno mudar da joj to ne predloži, svjestan toga koliko je snažna njezina vjera. Napokon joj reče da će ostati uz nju. On nije Stanley Finch. Nije izgledalo da je naročito uvjerena njegovim izjavama. On se prisili da je uzme u naručje i privine k sebi. Htio je biti nježan i pružiti joj utjehu. Bio je to najgori trenutak da uoči kako će njezino mačkasto lice za nekoliko godina neizostavno nalikovati na kravlje. Nimalo nalik na lice iz njegovih snova. »Ti si protestant.« Nije to bilo pitanje; znala je odgovor. »Tako sam odgojen.« Ona je bila odvažna žena. Oči joj prvi put ispuniše suzama tek kad joj je rekao da nije siguran da Bog postoji.
»Zavodniče jedan, lopužo! Ostavili ste silno dobar dojam na Lydiju Parkman«, reče mu Holmes sljedeće večeri na Medicinskom fakultetu i ozari se kada mu Rob J. odgovori da se i njemu Lydia čini izuzetno ugodnom ženom. Holmes usputno napomenu da je Stephen Parkman, njezin otac, sudac Vrhovnog suda i član Upravnog odbora na Harvardskom koledžu. Obitelj se najprije bavila prodajom sušene ribe, zatim su njezini pripadnici prešli na trgovinu brašnom, a sada su razvili široko rasprostranjen i unosan posao opskrbljujući trgovine mješovitom robom proizvodima spremljenim u bačve. »Kada se namjeravate ponovno s njome vidjeti?« pitao je Holmes. »Uskoro, u to možete biti sigurni«, reče Rob J. s osjećajem krivnje, nesposoban da sebi dopusti i pomisao na to. Holmesove su zamisli o higijeni u medicini za Roba značile revoluciju u liječničkoj praksi. Kao potvrdu svojim teorijama, Holmes mu je ispričao i dvije priče. Jedna se od njih odnosila na gukavost, tuberkuloznu bolest limfnih čvorova i zglobova; u srednjovjekovnoj se Evropi vjerovalo da se gukavost može izliječiti dodirom kraljeve ruke. Druga je pripovijest govorila o drevnom praznovjerju koje je zahtijevalo da se vojnicima rane operu i previju, a potom da se pomašću – užasnim mastima koje su sadržavale i takve sastojke kao što su bili istrunulo meso, ljudska krv i mahovina izrasla u lubanji pogubljenoga čovjeka – namaže oružje kojim je ozljeda nanesena. Oba su načina bila uspješna i nadaleko poznata, reče Holmes, zato što su i nehotice pridonosili pacijentovoj čistoći. U prvom bi slučaju gukave bolesnike brižljivo oprali od glave do pete iz straha da se kraljevski »iscjelitelji« ne uvrijede kada dođe trenutak za polaganje ruku. U drugom se slučaju oružje doduše mazalo kojekakvim gadarijama, no same su rane na vojnicima, oprane te potom ostavljene na miru, imale priliku da zacijele bez infekcije. Čarobni »tajni sastojak« bila je higijena. U Osmoj je četvrti bilo teško održavati kliničku čistoću. Rob J. poče u torbi nositi ručnike i smeđi sapun pa je ruke i instrumente prao i po nekoliko puta dnevno, no uvjeti su se sirotinjskog života međusobno nadopunjavali pretvarajući Četvrt u mjesto na kojem se bilo lako razboljeti i umrijeti. Pokušavao je život i misli ispuniti svakodnevnom borbom s raznim boleštinama, no kad god bi se zamislio nad škripcem u kojem se našao, pitao se nije li zapravo sklon samouništenju. Karijeru je i korijene u Škotskoj bio odbacio uključivši se u politiku, a sada je u Americi sebi pripremio propast zaplevši se u ovu kobnu trudnoću. Margaret Holland sasvim se praktično suočavala s njihovim položajem; postavljala mu je pitanja o sredstvima kojima raspolaže. Daleko od toga da je njegov odgovor ispuni malodušnoću, njoj se godišnji prihod od 350 dolara činio dostatnim. Pitala ga je za obitelj. »Otac mi je umro, a majka je bila jako slaba zdravlja već kada sam odlazio iz Škotske, pa sam siguran da je do sada… Imam jednoga brata,
zove se Herbert. Upravlja obiteljskim posjedom u Kilmarnocku, uzgaja ovce. Imanje je njegovo vlasništvo.« Ona kimnu. »Timothy, jedan od moje braće, živi u Belfastu. Član je organizacije Mlada Irska i uvijek je u nevolji.« Majka joj je bila mrtva, a otac je s četvoricom braće ostao u Irskoj, no peti je brat, Samuel, živio u Bostonu, na području Fort Hilla. Plašljivo zapita bi li trebala bratu ispričati za Roba i zamoliti Samuela da se ogleda za nekakvim stančićem za njih dvoje, možda blizu kuće u kojoj sam stanuje. »Ne još. Prerano je«, reče on, a potom je dotače po obrazu da bi je umirio. Užasavala ga je pomisao na to da bi morao živjeti u Četvrti. No, znao je da će, bude li i dalje radio kao liječnik za siromašne useljenike, sebe, ženu i dijete moći uzdržavati samo u takvu ili nekome sličnom kunićnjaku. Sljedećeg je jutra promatrao Četvrt sa strahom i bijesom, a u njemu je rastao očaj koji je bio ravan beznađu što ga je vidio oko sebe po svim bijednim uličicama i ulicama. Noću je nemirno spavao jer su ga počele mučiti noćne more. Stalno je sanjao dva sna. Kada nije mogao spavati, ležao je u tami i do u sitnice ponavljao pojedine događaje, tako da naposljetku nije mogao razabrati spava li ili je budan. Rano je jutro. Vrijeme je tmurno, no izgleda da bi moglo zasjati sunce. On stoji okružen s nekoliko tisuća ljudi pred Carronovom talionicom gdje se lijevaju brodski topovi velikog kalibra za englesku mornaricu. U početku je sve u redu. Neki čovjek, stojeći na sanduku, počinje čitati letak što ga je Rob J. napisao, no ne i potpisao, da bi ljude potaknuo na demonstracije: »Prijatelji i zemljaci! Pobunivši se protiv stanja u kojemu nas je tuđin toliko godina držao, zbog krajnje teškoga položaja u kojem se nalazimo i prezira kojim se obasipaju naši zahtjevi, prisiljeni smo zatražiti svoja prava čak i po cijenu vlastitog života.« Čovjek govori glasno, no glas mu se povremeno lomi, odajući strah. Kada završi, svi mu kliču. Trojica gajdaša sviraju, okupljeni ljudi krepko pjevaju, najprije crkvene himne, a onda i vatrenije pjesme, završavajući sa »Scots Wha Hae Wi’ Wallace Bled«. Predstavnicima je vlasti poznat Robov letak pa su obavili stanovite pripreme. Tu su naoružani policajci, narodna vojska, Prvi bataljun Brigade strijelaca te dobro uvježbani konjanici iz Sedmoga i Desetog husarskog puka, veterani iz evropskih ratova. Vojnici nose bogato iskićene odore. Sjajno ulaštene husarske čizme sjaju kao tamna ogledala. Vojnici su mlađi od policajaca, no na licima im je istovjetan nesmiljeni prezir. Nevolje počinju kada Robov prijatelj Andrew Gerould iz Lanarka održi govor o uništenju seoskih imanja i radnicima koji ne mogu preživjeti od sirotinje što je dobivaju za rad od kojega se Engleska bogati, a Škotska postaje sve
siromašnijom. Andrew sve više pada u vatru, a ljudi počinju gunđati od bijesa i uzvikivati: »Sloboda ili smrt!« Draguni tjeraju konje naprijed, odgurujući demonstrante od ograde koja okružuje talionicu. Netko zavitla kamen koji pogodi nekog husara pa on padne iz sedla. Drugi konjanici smjesta uz zveket isuču mačeve, a po vojnicima pada kiša kamenja pa se na plavim i grimiznim odorama urešenim zlatom pojavljuje krv. Narodna vojska počinje pucati u gomilu. Konjanici sijeku mačevima. Ljudi vrište i zapomažu. Rob je sa svih strana okružen. Ne može pobjeći. Ne može umaknuti osveti vojnika i ostati na nogama, a zna da će ga, ako posrne, pregaziti prestravljena svjetina. Drugi je san bio još gori. Opet je usred nekoga velikog skupa. Oko njega je isto toliko ljudi i žena kao i onda kraj željezare, no ovaj put svi stoje ispred osmerostrukih vješala podignutih kraj dvorca Stirling, a gomilu zadržava narodna vojska poredana uza sve strane četverokuta. Neki svećenik, dr. Edward Bruce iz Renfrewa, sjedi i čita nešto u sebi. Nasuprot njemu sjedi čovjek u crnom. Rob J. ga prepoznaje prije no što pokrije lice crnom krinkom; to je neki Bruce, ne sjeća se kako se točno zove, siromašni student medicine koji za petnaest funti obavlja dužnost krvnika. Dr. Bruce predvodi Psalam 130: »Iz dubine, Jahve, vapijem tebi.« Svaki od osuđenika dobiva čašu vina, kako to običaj nalaže, a onda ga odvedu na uzvišenje gdje čeka osam mrtvačkih sanduka. Šestorica zatočenika ne žele ništa reći. Čovjek po imenu Hardie promatra more lica pred sobom i prigušeno kaže: »Umirem kao mučenik za pravednu stvar.« Andrew Gerould govori jasno i glasno. Izgleda izmučeno i kao da mu je daleko više od dvadeset i pet godina. »Prijatelji, nadam se da nikome od vas nije naneseno neko zlo. Nakon ovoga, molim vas da mirno pođete kućama i čitate Bibliju.« Preko glava im stavljaju kukuljice. Dok im stavljaju omču oko vrata, dvojica od njih dovikuju zbogom. Andrew više ništa ne kaže. Na dani znak, krvnik povlači užad i petorica od njih umiru bez borbe. Trojica se još neko vrijeme trzaju. Andrewu iz beživotnih prstiju ispada Novi zavjet i pada među šutljivu gomilu. Krvnik presiječe užad, a onda svakome sjekirom odsiječe glavu pa ih jednu po jednu, držeći strahoviti predmet za kosu, podigne uvis, svaki put govoreći kako propisuje zakon: »Ovo je glava izdajice!« Ponekad bi Rob, kada bi se probudio iza sna, ležao na uskom ležaju pod strehom, redom dodirujući sve udove i drhteći od olakšanja što nije mrtav. Zureći u tamu, pitao se koliko je ljudi umrlo zato što je on napisao onaj letak. Kolike su se sudbine izmijenile, koliko se života okončalo zato što je on svoja vjerovanja prenio na toliko ljudi? Prema općenito prihvaćenoj etici načela su bila vrijedna da se čovjek za njih bori, da za njih umre. No, kada se u obzir uzme i sve ostalo, nije li život najdragocjenije bogatstvo što ga posjeduje ljudsko biće? I nije li on kao liječnik iznad svega dužan štititi i
čuvati život? Zakle se samome sebi i Eskupalu, ocu liječništva, da više nikada neće prouzročiti smrt ljudskoga bića zbog razlike u vjerovanju, da više nikada u bijesu neće udariti drugog čovjeka pa se već tisućiti put zadivio nad time koliko je onome Bruceu za kojega nije točno znao kako se zove, moralo biti teško zaraditi onih petnaest funti. 7. Boje na slici »Vi ovdje ne trošite svoj novac!« jednog mu jutra kiselo reče gospodin Wilson pružajući mu snop naloga za liječenje. »Taj novac dispanzer dobiva od uglednih građana. Nijedan liječnik kojega mi zapošljavamo ne smije rasipati fondove dobrotvornog društva kako god mu se prohtije.« »Nikada nisam rasipao novac dobrotvornoga društva. Nikada nisam liječio nijednog pacijenta ili mu napisao recept ako nije bio doista bolestan i ako mu zaista nije trebala naša pomoć. Vaš sustav ne valja. Ponekad me prisiljava da odem pogledati nečiji nategnuti mišić, dok drugi za to vrijeme umiru zbog toga što im se ne ukazuje liječnička pomoć.« »Vi prekoračujete svoja ovlaštenja.« Wilsonove su oči i glas bili mirni, no ruka mu je kojom je držao naloge drhtala. »Neka vam bude jasno da svoje posjete ubuduće morate ograničiti na imena ispisana na nalozima koje vam svakoga jutra izdajem?« Rob je očajnički želio reći gospodinu Wilsonu sve ono što je njemu jasno i objasniti mu što bi mu bilo najbolje da napravi sa svojim nalozima za liječenje. No, s obzirom na teškoće koje su ga čekale u životu, ne usudi se to učiniti. Umjesto toga, prisili se da kimne glavom i da se okrene. Gurnuvši snop naloga u džep, uputi se prema Četvrti. Te se večeri, međutim, sve promijeni. Margaret Holland dođe u njegovu sobu i sjede na rub kreveta, mjesto na kojem bi sjela kad god bi mu namjeravala nešto priopćiti. »Krvarim.« On se prisili da tome najprije pristupi kao liječnik. »Je li to hemoragija, gubiš li mnogo krvi?« Ona odmahnu glavom. »Isprva je bilo malo jače nego inače. Onda je počelo nalikovati na moje redovito krvarenje. Sada je skoro gotovo.« »Kada je to počelo?« »Prije četiri dana.« »Četiri dana!« Zašto li je čekala četiri dana da mu ovo kaže? Ona ga nije gledala. Sjedila je potpuno mirno, kao da se priprema na obranu od
njegova bijesa i on shvati da je četiri protekla dana provela boreći se sama sa sobom. »Malo je nedostajalo pa da mi ništa ne kažeš, je li tako?« Ona ne odgovori, ali je on sve razumio. Premda je bio čudni protestant koji pere ruke, za nju je predstavljao priliku da napokon pobjegne iz tamnice vlastitoga siromaštva. Budući da je i sam bio prisiljen izbliza zaviriti u tu tamnicu, začudi se da mu je uopće bila kadra reći istinu pa, umjesto da se razljuti što mu nije odmah sve rekla, osjeti divljenje prema njoj i preplavi ga zahvalnost. Priđe joj, podiže je na noge i izljubi joj oči crvene od plača. Onda ovi ruke oko nje i privinu je k sebi, od vremena je do vremena tapšući po leđima kao da tješi preplašeno dijete. Sljedećeg je jutra raspoloženo tumarao okolo, a povremeno bi mu koljena zaklecala od olakšanja. Muškarci i žene uzvraćali su osmijehom na njegove pozdrave. Bio je to nov svijet u kojem je sunce jasnije sjalo i zrak se lakše udisao. Svoje je pacijente zbrinjavao s uobičajenom pažljivošću, no između jednoga i drugog posjeta, misli su mu letjele. Napokon sjede na jedan drveni trijem na Broad Streetu i zamisli se nad svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Već je drugi put izmakao strahovitoj kobi. Činilo mu se da je ovo opomena koja mu kazuje kako se prema svojem postojanju mora odnositi brižljivije i s više poštovanja. Vlastiti mu se život činio nalik na veliku sliku koja se neprestano mijenja. Što god da s njim bude, završena će slika govoriti o medicini, no osjećao je da će, ako ostane u Bostonu, na slici prevladavati sivi tonovi. Amelia Holmes rado će za njega srediti ono što je sama nazivala »sjajnom ženidbom«, no izbjegavši brak u siromaštvu i bez ljubavi, nije imao želje da se hladnokrvno baci u potragu za brakom bez ljubavi, ali uz bogatstvo, te da se dadne prodati na bračnom tržištu bostonskoga društva, kao liječničko meso za koje valja skupo platiti. Želio je da mu život bude oslikan najžarčim bojama koje bude mogao naći. Kada je tog poslijepodneva završio posao, ode u Athenaeum i ponovno prelista knjige za koje je svojevremeno bio pokazao toliko zanimanja. Prije nego što je završio s čitanjem, znao je kamo želi poći i što želi učiniti. Te se noći, dok je Rob ležao u postelji, na vratima tiho začu poznati znak. Ne mičući se, zurio je preda se u tamu. Grebuckanje se začu i drugi, a onda i treći put. Bilo je toliko razloga da ustane, ode do vrata i otvori ih. No ostade nepomično ležati, ukočen u trenutku koji mu se činio jednako groznim kao i bilo koja od onih noćnih mora, pa Margaret Holland napokon ode. Trebalo mu je više od mjesec dana da obavi sve pripreme i dadne otkaz u Bostonskom dispanzeru. Umjesto oproštajne proslave, on, Holmes i
Harry Loomis jedne strahovito hladne prosinačke večeri obaviše sekciju na tijelu neke crne ropkinje po imenu Della. Cijeli je život tegobno radila i tijelo joj je bilo izuzetno mišićavo. Harry je bio pokazao iskreno zanimanje i pravu nadarenost za anatomiju pa je bilo dogovoreno da će kao docent zamijeniti Roba J. na Medicinskom fakultetu. Dok su rezali, Holmes im je držao predavanje ukazujući im na to da narezuckani završetak jajovoda izgleda »poput resa na sirotičinoj marami«. Svaki su organ i mišić nekoga od njih podsjećali na neku priču, pjesmu, anatomsku igru riječima ili skatološku šalu. Bio je to ozbiljan znanstveni posao, sva su trojica pozorno pazila na svaku pojedinost, a ipak su radeći urlali od smijeha i dobra raspoloženja. Završivši seciranje, otputiše se u gostionicu Essex pa su ondje sve do zatvaranja pili kuhano vino. Rob obeća Holmesu i Harryju da će im se javiti kad stigne na neko stalno odredište te da će se, ukoliko se za tim ukaže potreba, u vezi s mogućim poteškoćama obratiti njima dvojici. Raziđoše se u takvu prijateljstvu da Rob gotovo zažali zbog svoje odluke. Ujutro ode do Washington Streeta i kupi pečenog kestenja pa ga donese kući na Spring Street zamotana u tuljac načinjen od stranice istrgnute iz bostonskog Transcripta. Uvuče se u sobu Meggy Holland i ostavi joj kestenje pod jastukom. Uskoro nakon podneva uspe se u vlak koji parna lokomotiva ubrzo odvuče s kolodvora. Kondukter koji mu je pregledao kartu, s nepovjerenjem je gledao njegovu prtljagu jer je Rob bio odbio da violu da gamba ili kovčeg preda u prtljažni vagon. Pored kirurških instrumenata i odjeće, u kovčegu je bila Navlaka za Rog i pola tuceta šipki jakoga smeđeg sapuna, od iste one vrste kakvu je i Holmes upotrebljavao. Tako je, premda s vrlo malo gotovine, napuštao Boston mnogo bogatiji no što je bio kada je onamo stigao. Do Božića su bila ostala još samo četiri dana. Vlak je promicao pored kuća čija su vrata bila okićena vijencima i u kojima su se božićna drvca mogla nazreti kroz prozore okrenute prema pruzi. Unatoč snijegu koji je lagano padao, za manje od tri sata stigoše do Worcestera, posljednje stanice Bostonske željeznice. Putnici su morali presjesti u vagon Zapadnih željeznica i u novome je vlaku Rob sjedio pored omašna čovjeka koji mu spremno ponudi pljosku. »Ne, najljepše vam zahvaljujem«, reče on, no prihvati razgovor da bi ublažio svoje odbijanje. Čovjek je bio trgovački putnik koji se bavio prodajom ručno izrađenih čavala – dvostrukih čavala, željeznih postolarskih čavlića, čavala s dvostrukom glavom, s upuštenom glavom, s piramidastim vrhom i sa zaobljenom glavom, u svim veličinama, od čavlića sićušnih kao iglice pa do golemih klinova za brodove – te pokaza Robu svoje uzorke, što je bio dobar način da se ugodno prijeđe nekoliko milja. »Ja idem na zapad!« reče trgovački putnik. »A vi?« Rob J. kimnu.
»Kako daleko idete?« »Samo do državne granice! Pittsfield. A vi?« Odgovor mu pričini neumjereno zadovoljstvo, toliko užitka da se iscerio i morao se suzdržavati da na sav glas ne vikne, jer su te riječi imale svoju vlastitu glazbu i bacale nježno romantično svjetlo u svaki kutak vagona koji se njihao. »Među Indijance«, odgovori. 8. Glazba Kroz države je Massachussetts i New York proputovao zahvaljujući nizu kratkih željezničkih pruga između kojih su saobraćala poštanska putnička kola. Zimi je bilo teško putovati. Povremeno bi poštanska kočija morala pričekati dok desetak ralica u koje su bili upregnuti volovi ne bi raščistilo nanose snijega ili utabalo put uz pomoć velikih drvenih valjaka. U svratištima je i krčmama sve bilo skupo. Kada je stigao do visoravni Allegheny u Pennsylvaniji, bio je ostao bez novaca pa se smatrao sretnim što je uspio naći posla u logoru Jacoba Starra liječeći drvosječe. Kada bi došlo do neke nesreće, obično bi u pitanju bilo nešto ozbiljno, no u međuvremenu je bilo malo toga čime bi se mogao baviti pa je sebi našao posla pridruživši se skupinama drvosječa prilikom obaranja američkih borovaca i stabala kukute koja su bila proživjela više od dvjesto pedeset godina. Obično bi rukovao jednim krajem »siromahova biča« ili dvoručne pile. Tijelo mu je očvrsnulo i ojačalo. U većini logora nije bilo liječnika i drvosječe su znale koliko im on vrijedi pa su mu svi pomagali dok je zajedno s njima obavljao taj opasni posao. Kada mu dlanovi prokrvariše, naučiše ga da ih namače u rasolu sve dok mu koža na njima ne odeblja. Uvečer je u zajedničkoj brvnari žonglirao da bi u žuljevitim prstima zadržao spretnost potrebnu za izvođenje kirurških zahvata i za drvosječe svirao na violi da gamba, čas kao pratnja uz grubu riku njihovih pjesama, a čas izvodeći odabrane napjeve J. S. Bacha i Maraisa koje su oni zaneseno slušali. Cijele su zime na obalama potoka gomilali ogromne trupce. Na ušici se svake sjekire s jednim sječivom, izlivena u čeliku, nalazila velika petokraka zvijezda. Svaki put kad bi oborili i okresali neko stablo, ljudi bi okrenuli sjekire i udarcima utiskivali izbočenu zvijezdu u svježe posječeno drvo, označujući ga kao Starrov trupac. Kada je nastupila proljetna bljuzgavica, potok poraste za osam stopa, valjajući trupce do rijeke Clarion. Golemi su se trupci povezivali u splavi, a na splavima su se podizale kuće za stanovanje i kuhinje te spremnice za živež. Rob je na splavima plovio niz rijeku, osjećajući se kao knez tokom toga polaganog putovanja nalik na san koje se prekidalo samo kada bi trupci negdje zapeli i nagomilali se pa bi ih
vješti, strpljivi splavari morali razdvajati jedne od drugih. Vidio je razne vrste životinja i ptica klizeći niz vijugavi Clarion sve do mjesta gdje se on spaja s Alleghenyjem, kao i vozeći trupce niz Allegheny sve do Pittsburgha. U Pittsburghu se oprosti sa Starrom i njegovim drvosječama. U nekom mu salunu ponudiše posao kao liječniku koji će se brinuti o radnicima zaposlenim na postavljanju tračnica za Washingtonsko-ohijsku željeznicu, prugu koja se namjeravala natjecati s dva državna kanala kojima se do tada odvijao promet. Zajedno s radnicima pošao je do Ohija, do početka velikoga prostranstva koje su presijecale dvije blistave tračnice. Za stanovanje su mu bila određena četiri željeznička vagona koje je dijelio s nadglednicima. Proljeće je u preriji bilo krasno, no svijet je Washingtonskoohijske željeznice bio ružan. Polagači tračnica, izravnjivači nagiba i kirijaši bili su irski i njemački doseljenici na čiji se život gledalo kao na jeftinu potrošnu robu. Robova se odgovornost sastojala u tome da pazi na to da se i posljednje unče njihove snage iskoriste za polaganje tračnica. Plaća je bila dobrodošla stvar, no posao je već od samoga početka bio pravo prokletstvo jer je glavni predradnik, tamnoputi čovjek po imenu Cotting, bio odvratan svat koji nije imao nikakve namjere trošiti novac na hranu. Lovci koji su radili za željeznicu, donosili su obilje divljači, a svi su dobivali i napitak od cikorije koja se proturala pod kavu. No, osim za stolom za kojim su jeli Cotting, Rob i nadglednici, nije bilo zelenog povrća, kupusa, mrkve ili krumpira, ničega što bi tijelo opskrbljivalo askorbinskom kiselinom, izuzev, i to veoma rijetko, lonca graha. Ljudi su dobili skorbut. Premda anemični, nisu imali teka. Zglobovi su im bili bolni, desni su im krvarile, zubi ispadali, a rane nisu zacjeljivale. Loša ishrana i težak rad doslovce su ih usmrćivali. Napokon, Rob J., posluživši se željeznom polugom, provali u zaključani vagon sa živežom i stade dijeliti sanduke s kupusom i krumpirom, sve dok zalihe kojima su se hranile gazde nisu bile odnesene. Cotting srećom nije znao da se njegov mladi liječnik bio zavjetovao kako nikada neće pribjegavati nasilju. Videći Robovu krupnoću, tjelesnu snagu i hladan prezir u očima glavni nadglednik zaključi da mu je bolje isplatiti Roba i riješiti ga se negoli se s njime svađati. Na željeznici je bio zaradio jedva toliko novaca da može kupiti sporu, staru kobilu, rabljenu pušku sa širokom cijevi koja se nabijala sprijeda i laganu manju pušku za lov na guske iz koje će gađati manju divljač, igle i konac, povraz i udice za pecanje, zahrđalu željeznu tavu i lovački nož. Kobili dade ime Monica Grenville, u čast lijepoj starijoj ženi, majčinoj prijateljici, o tucanju s kojom je godinama sanjario tokom grozničavih maštanja u mladenačkoj dobi. Kobila Monica Grenville omogućavala mu je da krene prema zapadu za svoj vlastiti račun. Pošto je otkrio da puška zanosi udesno, više nije imao poteškoća u lovu na divljač, ako je bilo prilike, hvatao bi ribu, a novac je ili hranu zarađivao svugdje gdje god bi naišao na ljude kojima je bio potreban liječnik.
Bio je zapanjen veličinom ovoga kraja, planina, dolina i ravnica. Nakon nekoliko je tjedana počeo vjerovati u to da bi ovako mogao nastaviti do kraja života, vječno klipšući na Monici Grenville u smjeru sunca na zalasku. Ostao je bez lijekova. Bilo je prilično teško izvoditi kirurške zahvate bez i ono malo neprimjerenih zamjenskih lijekova koji su se mogli nabaviti, no on nije imao ni laudanuma ni morfija ili bilo kakva drugog opojnog sredstva te se morao oslanjati na svoju kiruršku hitrinu i na sav trećerazredni viski što ga je mogao usput nabaviti. Fergusson ga je bio naučio nekolicini korisnih stvarčica kojih se još sjećao. U nedostatku tinkture nikotina koja se davala oralno kao sredstvo za opuštanje mišića da bi se postigla mlitavost analnog sfinktera za vrijeme operacije fistule, kupi najjače cigare koje je mogao naći pa jednu utisnu bolesniku u debelo crijevo sve dok tkivo nije upilo nikotin iz duhana te je nastupilo opuštanje. Jednom je u Titusvilleu, u državi Ohio, neki stariji građanin nabasao na nj dok je pazio na bolesnika prebačena preko kolskog ruda s cigarom koja mu je izvirivala iz stražnjice. »Imate li vatre, gospodine?« zapita ga Rob J. Kasnije je u glavnom dućanu čuo starca kako svečano izjavljuje prijateljima: »Nećete mi vjerovati kad vam ispričam kako oni puše cigare.« U jednoj je krčmi u Zanesvilleu prvi put susreo Indijanca i doživio silno razočaranje. Potpuno različit od onih predivnih divljaka kakve je opisivao James Fenimore Cooper, ovaj je čovjek bio mekoput, mrgodan pijanac šmrkljima umazana lica, sažaljenja vrijedan stvor kojeg su ljudi obasipali grdnjama kad bi od njih pokušao isprositi novac za piće. »Delawarima, mislim«, reče mu vlasnik saluna kada ga Rob zapita kojem plemenu pripada taj Indijanac. »Možda, Miamijima. Ili Shawneejima.« On prezirno slegnu ramenima. »Sasvim svejedno. Meni sva ta bijedna kopilad izgleda isto.« Nekoliko dana kasnije, u Columbusu, Rob naiđe na omašnoga crnobradog mladog Židova po imenu Jason Maxwell Geiger, ljekarnika čija je ljekarna bila dobro opskrbljena. »Imate li laudanuma? Tinkture nikotina? Kalijeva jodida?« Na sve što bi zatražio, Geiger je odgovarao smiješkom i kimanjem glave i Rob je sretno tumarao među staklenkama i retortama. Cijene su bile niže no što je mislio da će biti, jer su Geigerov otac i braća bili proizvođači lijekova u Charlestonu, a Geiger mu objasni da sve što ne može sam napraviti, pod povoljnim uvjetima naručuje od vlastite obitelji. Dok mu je pomagao da stvari koje je kupio natovari na konja, Geiger ugleda trbušasti omot u kojem se nalazilo glazbalo pa se smjesta okrenu prema posjetiocu. »Ovo je sigurno viola?«
»Viola da gamba«, reče Rob i vidje kako se u čovjekovim očima pojavljuje nešto novo, ne baš pohlepa, no ipak čeznutljiva želja, i to tako snažna da je nije bilo moguće krivo shvatiti. »Zanima li vas da je vidite?« »Morate je unijeti u kuću i pokazati mojoj ženi«, gorljivo reče Geiger. Pođe pred njim do stana iza ljekarne. Ondje Lilian Geiger, dok se upoznavala s njime, preko pršnjaka prebaci krpu za brisanje suđa, no ne prije nego što je Rob J. primijetio vlažne mrlje na njezinim grudima. U kolijevci je spavala Rachel, njihova dvomjesečna kćerka. Kuća je mirisala po mlijeku gospođe Geiger i svježe ispečenom hallahu. U mračnoj su se primaćoj sobi nalazili počivaljka punjena konjskom strunom, stolica i polukoncertni klavir. Dok je Rob J. odmatao violu, žena nestade u spavaćoj sobi da presvuče haljinu, a potom ona i njezin muž pregledaše glazbalo, prelazeći prstima preko sedam žica i deset priječnica, kao da glade ponovno pronađenu obiteljsku svetinju. Ona njemu pokaza klavir izrađen od brižljivo izglačane tamne orahovine. »Načinio ga je Alpheus Babcock iz Filadelfije», reče. Jason Geiger iznese na vidjelo još jedno glazbalo koje je stajalo iza klavira. »Ovo je načinio pivar po imenu Isaac Schwartz koji živi u Richmondu, u Virginiji. Na tome se može samo guditi, čak nije dovoljno dobro da se nazove violinom. Jednom se nadam da ću imati violinu.« No, već za trenutak, dok su ugađali glazbala, Geiger iz žica izvuče nekoliko slatkih zvukova. Zabrinuto se zgledaše u strahu da se u glazbenom pogledu možda neće složiti. »Što ćemo?« zapita ga Geiger iz pristojnosti prema posjetiocu. »Bacha? Poznajete li njegov preludij iz Dobro ugođenog klavira? Iz drugoga sveska, zaboravio sam broj.« Odsvira im početak pa se Lilian Geiger smjesta priključi, a njezin muž kimnu i učini isto. Dvanaesti, šapnu Lilian. Robu J. nije bilo nimalo stalo do toga da točno dozna o kojoj je skladbi riječ, jer svrha ovog sviranja nije bila zabava za drvosječe. Najednom mu postade jasno da su ovaj muškarac i žena vješti glazbenici, naviknuti na to da prate jedno drugo pa je bio siguran da je od sebe napravio budalu. Kad god bi njihova glazba krenula naprijed, njegova bi sporo i skakutavo išla za njom. Umjesto da polete putem glazbe, prsti kao da su mu grčevito poskakivali, poput lososa koji se probija kroz vodopad. No, negdje na polovici preludija zaboravi svaki strah jer je navika što su je bile stvorile duge godine sviranja nadjačala nespretnost koju je izazvao nedostatak vježbe. Ubrzo primijeti da Geiger svira zatvorenih očiju, dok lice njegove žene blista od užitka koji se istodobno dijeli s ostalima i čuva samo za sebe. Zadovoljstvo je gotovo nalikovalo na bol. Do tada nije shvaćao koliko mu je glazba nedostajala. Kada su završili, sjedili su i smješkali se jedni drugima. Geiger požuri da na vrata ljekarne istakne natpis zatvoreno, Lilian pođe pogledati dijete i staviti pečenku u pećnicu, a Rob rasedla i nahrani sirotu i strpljivu Monicu. Kada se vratiše, ispostavi se da Geigerovi ne
poznaju nijednu skladbu Marina Maraisa, a da Rob J. nije upamtio nijedno od djela Poljaka Chopina. No sve je troje poznavalo Beethovenove sonate. Cijelo su poslijepodne za sebe gradili vlastito svjetlucavo, posebno mjesto. Do časa kada je plač gladnoga dojenčeta prekinuo njihovo sviranje, njih je već bila omamila opojna ljepota zvukova koje su stvarali. Ljekarnik ga nipošto nije htio pustiti da ode. Za večernji su obrok jeli ružičastu janjetinu blago začinjenu ružmarinom i češnjakom i ispečenu zajedno s mrkvicama i mladim krumpirom, te kompot od borovnica. »Spavat ćete u našoj gostinjskoj sobi«, reče mu Geiger. Ovi su ga ljudi privlačili pa Rob zapita Geigera o mogućnostima koje se u ovom području pružaju liječniku. »Ovdje već ima mnogo ljudi jer je Columbus glavni grad ove države, pa se tu već skupilo i mnogo doktora koji se za te ljude brinu. Mjesto je dobro za ljekarnu, ali i mi namjeravamo otići iz Columbusa čim dijete bude dovoljno veliko da može preživjeti putovanje. Pored toga što sam ljekarnik, htio bih biti i farmer i imati zemlju koju bih mogao ostaviti djeci. Zemlja je u Ohiju prokleto skupa. Proučavao sam mjesta gdje bih mogao sebi priuštiti da kupim plodnu zemlju.« Imao je zemljovide pa ih raširi na stolu. »Illinois«, reče i pokaza Robu J. dio države na koji su njegova istraživanja ukazala kao na najpoželjniji, komadić između rijeke Rocky i Mississippija. »Dovoljno vode. Krasno drveće uz rijeku. A sve ostalo je prerija, crnica koja nikada nije upoznala plug.« Rob J. je proučavao zemljovide. »Možda bih i ja trebao poći onamo«, reče napokon. »Da vidim hoće li mi se svidjeti.« Geiger se ozari. Mnogo vremena provedoše sagnuti nad zemljovidima, označavajući najbolji put i raspoloženo raspravljajući. Kad je Rob pošao u postelju, Jay Geiger ostade dokasna budan prepisujući uz svjetlo svijeće note jedne Chopinove mazurke. Odsviraše je sutradan ujutro nakon doručka. Zatim dvojica muškaraca još jednom zaviriše u označeni zemljovid. Rob J. obeća da će se, pokaže li se Illinois onako dobrim kako to Geiger vjeruje, tamo smjestiti te odmah pisati novome prijatelju i javiti mu da povede obitelj prema zapadnoj granici. 9. Dva zemljišta Illinois mu je od samoga početka bio zanimljiv. U tu je državu Rob ušao krajem ljeta, kada se gusto zeleno prerijsko raslinje već bilo osušilo i požutjelo od prevelikog broja dugih dana tokom kojih je bilo izloženo suncu. U Danvilleu je promatrao ljude kako u velikim crnim kotlovima
prokuhavaju vodu dobivenu iz slanih izvora, a kada je odlazio, ponio je sa sobom omot veoma čiste soli. Prerija se talasala, a mjestimično su je resili niski brežuljci. Država je bila blagoslovljena vodom za piće. Rob je naišao tek na nekoliko jezera, no vidio je brojna močvarna područja iz kojih su nastajali potoci što su se potom spajali u rijeke. Naučio je da, kada ljudi u Illinoisu govore o zemlji između dviju rijeka, najvjerojatnije misle na južni djelić države koji leži između Mississippija i Ohija. Tu se prostiralo bogato naplavno tlo što su ga ovamo bile nanijele obje velike rijeke. Narod je taj kraj zvao Egiptom zato što ga je smatrao jednako plodnim kao i bajoslovno tlo u velikoj delti Nila. Na zemljovidu što mu ga je dao Jay Geiger Rob J. je vidio da između ovih dviju rijeka u Illinoisu postoji mnogo mjesta koja u svom imenu imaju riječ »Egipat«. Nekako je za vrijeme onoga kratkog susreta s Geigerom, taj čovjek stekao njegovo poštovanje pa je i dalje putovao prema kraju za koji mu je Jay bio rekao da mu se čini najpogodnijim za to da se čovjek ondje nastani. Trebalo mu je dva tjedna da proputuje Illinois. Četrnaestoga dana put kojim je išao dovede ga do ruba neke šume nudeći mu blaženu hladovinu i miris vlažnog raslinja. Slijedeći uzanu stazu, začu zvuk velike vode, a onda najednom izbi na istočnu obalu goleme rijeke i pretpostavi da je to Rocky. Bilo je suho doba godine, no riječna je struja bila snažna, a voda se bijeljela između velikih stijena po kojima je rijeka i dobila ime. Jašući duž obale na Monici, pokušavao je pronaći mjesto gdje bi mogao pregaziti rijeku, kadli stiže do dubljega dijela gdje je voda sporije tekla. Za dva je golema debla od kojih je svako stajalo na jednoj obali, bilo privezano debelo uže. Željezni trokut i čelična šipka visjeli su s jedne grane pored natpisa na kojem je stajalo: holdenov prijelaz Pozvoni za prijevoz Snažno udari u trokut, ali, kako mu se činilo, potraja neko vrijeme prije no što vidje nekakva čovjeka kako bez žurbe korača niz obalu prema mjestu gdje je bila privezana skela. Na kraju su dvaju debelih stupova što su okomito stajali na skeli, bili pričvršćeni veliki željezni prstenovi, a kroz njih je pak bio provučen debeo konop koji je skeli omogućavao da klizi duž užeta dok ju je skelar, otiskujući se motkom, tjerao preko rijeke. U času kada se skela našla na polovici puta, matica zanese uže niz struju pa čovjek skelu potjera putanjom u obliku luka, umjesto da krene ravno prijeko. U sredini je dubina tamne sjajne vode bila prevelika za motku pa je čovjek polagano pomicao skelu hvatajući se za uže. Skelar je uz to pjevao pa do Roba J. dopriješe riječi otpjevane njegovim baritonom. Šetao sam jednom, kadli tužbu začuh i vidjeh staricu svu smrknutu bome. U blato je gledala na pragu svome (kišilo je) i pjevala metlom mašuć.
Oh, život je muka, a ljubav samo bol, ljepota će proći, a novac će nestat, slast će biti manja, al’ će joj cijena rast’ i sve drukčije je od onog što želim… Bilo je još mnogo takvih stihova i skelar je, mnogo prije završetka bio spreman da opet počne tjerati skelu otiskujući se motkom. Kad se skela primakla bliže, Rob vidje mišićava čovjeka, otprilike tridesetih godina. Bio je niži od Roba i izgledao je kao da je rođen u ovom kraju, s teškim čizmama na nogama, u smeđim hlačama od mješavine vune i pamuka koje su za ovo vrijeme bile preteške i plavoj pamučnoj košulji s krutim ovratnikom te s kožnatim šeširom s mrljama od znoja i širokim obodom. Crna mu je kosa bila nalik na dugačku grivu, a imao je gustu crnu bradu i istaknute jagodice koje su održavale ravnotežu nalazeći se svaka s jedne strane tanka kriva nosa koji bi njegovu licu možda davao okrutan izraz da na njemu nije bilo modrih očiju, vedrih i prijateljskih. Kada se udaljenost između njih dvojice smanjila, Rob osjeti oprez očekujući prenemaganje kakvu su obično sklone savršeno lijepe žene ili pretjerano zgodni muškarci. No skelar se nije ni najmanje prenemagao. »’Bar dan«, doviknu Robu. Još jedan zamah motkom i skela škriputavo udari o pješčanu obalu. On ispruži ruku. »Nicholas Holden, vama na službu.« Rob mu stisnu ruku i predstavi se. Holden iz džepa na košulji izvadi taman, vlažan komad duhana za žvakanje i nožem od njega odreza zalogaj. Pruži duhan Robu J., no on odmahnu glavom. »Koliko tražite za prijevoz?« »Tri centa za vas. Deset za konja.« Rob mu plati kako je zatražio, trinaest centi unaprijed. Monicu priveza za kolut na podu skele koji je ondje bio postavljen u tu svrhu. Holden mu pruži drugu motku pa obojica zagunđaše kada im se leđa poviše od napora. »Namjeravate se ovdje nastaniti?« »Možda«, reče Rob oprezno. »Jeste li možda potkivač?« Holden je imao najmodrije oči što ih je Rob ikada vidio na muškarcu, no nije djelovao ženskasto jer ga je od toga spašavao prodoran pogled, zbog čega je izgledalo da se u sebi zbog nečega zabavlja. »Prokletstvo«, reče, no nije se činilo da ga je Robovo odmahivanje glavom iznenadilo. »Bome bih volio naći dobrog kovača. Onda farmer?« Vidno se razveseli kad mu Rob reče da je liječnik. »Triput dobro došli, i još jednom dobro došli! Itekako nam treba doktor u Holdenovu Prijelazu. Za doktora je prijevoz ovom skelom besplatan«, reče pa prekinu otiskivanje motkom dovoljno dugo da bi svečano izbrojio tri centa i stavio ih Robu na dlan. Rob pogleda novčiće. »A što je s ostalih deset centi?«
»Sranje, nije vam valjda i konj doktor!« Kada se iscerio, bio je toliko ljubak da je čovjek mogao pomisliti da je odvratan. Skelarova je kolibica bila načinjena od četvrtastih greda između kojih su pukotine bile zatvorene bijelom glinom i smještena na uzvisini što je gledala prema rijeci, a odmah je pokraj nje bio vrt i u njemu izvor. »Baš ste stigli na vrijeme za objed«, reče pa su njih dvojica uskoro jela mirisni gulaš u kojem je Rob prepoznao repu, kupus i luk, no meso ga je zbunjivalo. »Jutros sam uhvatio starog zeca i mladu prerijsku kokoš. Oboje su unutra«, reče Holden. Pošto su obojica ponovno napunili drvene zdjelice, ispričaše jedan drugome ponešto o sebi u nastojanju da se bolje upoznaju. Holden je bio odvjetnik iz Connecticuta. Imao je velike planove. »Kako to da su grad nazvali po vama?« »Nisu oni to učinili, nego ja«, reče on razgovorljivo. »Prvi sam došao ovamo i počeo prevoziti ljude skelom. Kad god netko dođe ovamo da se tu nastani, ja mu kažem ime grada. Još se nitko nije tome usprotivio.« Po Robovu mišljenju Holdenova se drvenjara nije mogla ni usporediti s udobnom škotskom kućicom. Bila je mračna i zagušljiva. Ležaj, smješten previše blizu zadimljenog ognjišta, bio je prekriven čađom. Holden mu raspoloženo reče da je jedina dobra strana njegove nastambe mjesto na kojem se nalazi; u roku od godine dana, reče, srušit će ovu kolibu i na njezinu mjestu podići krasnu kuću. »O da, imam velike planove.« Ispriča Robu o svemu što će se ubrzo ovdje pojaviti – svratište, dućan te na kraju i banka. Nije tajio svoju želju da Roba nagovori na to da se nastani u Holdenovu Prijelazu. »Koliko obitelji sada ovdje živi?« zapita Rob J. pa se žalosno osmjehnu kada ču odgovor. »Liječnik ne može zaraditi za život liječeći samo šesnaest obitelji.« »Pa, jasno da ne može. No, doseljenici će ovamo dolaziti gorljivije nego što se muškarac penje na pičku. A tih šesnaest obitelji živi na gradskom području. Izvan gradskih granica nema doktora sve odavde pa do Rock Islanda, a po preriji je razbacano mnogo farmi. Samo morate nabaviti boljeg konja i prihvatiti činjenicu da ćete u kućne posjete morati malo dalje putovati.« Rob se sjeti koliko se osjećao bespomoćnim zbog toga što među bezbrojnim žiteljima Osme četvrti nije mogao dobro obavljati liječnički posao. Ovo je bila druga strana medalje. Reče Nicku Holdenu da to mora prespavati. Te je noći spavao na podu kolibe, umotan u pokrivač, dok je Nick Holden hrkao na krevetu. No, za čovjeka koji je zimu proveo u zajedničkoj brvnari, zajedno s devetnaestoricom drvosječa koji su svi odreda prdjeli i hraktali, to nije bilo teško. Ujutro Holden priredi doručak, no pranje tave i ostalog suđa ostavi Robu rekavši da mora nešto obaviti i da će se vratiti.
Bio je vedar, svjež dan. Bilo je već zagrijalo sunce pa Rob odmota violu i sjede na sjenovit kamen na čistini između stražnjeg zida kolibe i drveća na ulazu u šumu. Pored sebe na stijeni razastre note Chopinove mazurke što ih je Jay Geiger bio za nj prepisao i poče marljivo svirati. Otprilike je pola sata vježbao temu i napjev, sve dok se ta svirka nije pretvorila u glazbu. Podigavši pogled sa stranice s notama, pogleda prema šumi i vidje dvojicu Indijanaca na konjima kako ga promatraju sa samoga ruba čistine. To ga uznemiri jer su mu ova dvojica upalih obraza i goli do pojasa, nesmiljena i ispijena izgleda, kože sjajne od nekakva ulja, vratila povjerenje u Jamesa Fenimorea Coopera. Indijanac koji je bio bliže Robu, nosio je hlače od jelenje kože i imao velik kukasti nos. Posred obrijane mu se glave kočila duguljasta krijesta koja se sastojala od krute, grube kose nalik na životinjske čekinje. Bio je oboružan puškom. Pratilac mu je bio krupan čovjek, visok kao i Rob J., no širi. Imao je dugačku crnu kosu koju je odostraga pridržavala kožnata vrpca za glavu, a bio je odjeven u hlače od tkanine i kožne dokoljenice. Bio je naoružan lukom, a Rob J. je mogao jasno vidjeti tobolac sa strijelama koji je visio o vratu njegova konja, baš kao na crtežu iz jedne od knjiga o Indijancima u bostonskom Athenaeumu. Nije znao ima li u šumi iza njih još Indijanaca. Ako su im namjere neprijateljske, izgubljen je, jer viola da gamba nije baš neko naročito oružje. Dosjeti se da bi mogao nastaviti sa sviranjem pa opet spusti gudalo na žice i započe, ali ne sa Chopinom; nije htio odvratiti oči od njih da bi gledao u partituru. I ne misleći mnogo o tome, zasvira Cara La Vita Mia od Oratija Bassanija skladbu iz sedamnaestoga stoljeća koju je dobro poznavao. Odsvira je od početka do kraja, a onda ponovi drugu polovicu skladbe. Napokon prestade jer nije mogao cijelu vječnost ovako sjediti i svirati. Začu nešto iza sebe pa se napola okrenu i vidje crvenu vjevericu kako hitro nestaje. Kada se opet osvrnuo, silno mu laknu, a istodobno i jako zažali jer su dvojica Indijanaca bila otišla. Na trenutak začu njihove konje kako odmiču, a potom je jedini zvuk još bio šapat vjetra među lišćem na drveću. Kada se vratio i doznao za sve ovo, Nick Holden pokuša da ne pokaže koliko je uznemiren. Na brzinu obiđe naokolo i provjeri je li sve u redu, no reče kako se čini da ništa nije nestalo. »Ovdašnji Indijanci pripadaju plemenu Sauka. Došli su preko Mississippija u Iowu prije devet ili deset godina zahvaljujući borbama koje je narod kasnije prozvao ratom s Crnim Jastrebom. Prije nekoliko su godina svi Sauci koji su još bili na životu, preseljeni u rezervat u Kanzasu. Prošlog smo mjeseca čuli da je četrdesetak tih ptičica zajedno sa ženama i djecom odletjelo iz rezervata. Priča se da idu prema Illinoisu. Ne vjerujem da su toliko glupi da bi nam stvarali neke nevolje, to je mala skupina. Mislim da se naprosto nadaju kako će mo ih ostaviti na miru.« Rob kimnu.
»Da su me htjeli napasti, ništa ih u tome nije sprečavalo.« Nicku je bilo stalo da razgovor što prije skrene sa svakog predmeta koji bi Holdenov Prijelaz mogao prikazati u lošem svjetlu. Jutro je proveo razgledavajući četiri komada zemljišta, reče. Želio mu ih je pokazati pa na njegov nagovor Rob osedla kobilu. Riječ je bila o državnom zemljištu. Dok su jahali, Nick mu objasni da su savezni mjernici zemlju podijelili na dijelove od kojih svaki ima osamdeset jutara. Privatni se posjed prodaje po cijeni od osam dolara za jutro ili još skuplje, no državna se zemlja prodaje po cijeni od jednog dolara i dvadeset pet centi za jutro, što za komad zemljišta od osamdeset jutara znači stotinu dolara. Dvadesetinu te svote treba položiti odmah kao kaparu, a dvadeset pet posto treba platiti u roku od četrdeset dana, dok se ostatak plaća u tri jednaka obroka krajem druge, treće i četvrte godine od dana stupanja u posjed. Nick mu reče da je to najbolja zemlja koju bi itko mogao naći da se na njoj naseli, a kada stigoše do nje, Rob u to i povjerova. Zemljišta su se prostirala uz rijeku u duljini od gotovo jedne milje, na strani prema rijeci obrubljena dubokom šumom u kojoj je bilo nekoliko izvora i dovoljno drva za gradnju. S onu je stranu šume ležalo plodno obećanje neobrađena prerijskog tla. »Ovo vam je moj savjet«, reče Holden. »Ne bih na ovu zemlju gledao kao na četiri zemljišta od kojih svako ima po osamdeset jutara, nego kao na dva zemljišta od sto šezdeset. Upravo sada vlada novim doseljenicima dopušta da kupe dva komada zemljišta, pa bih ja upravo tako učinio da sam na vašem mjestu.« Rob J. iskrivi lice i odmahnu glavom. »To je krasna zemlja, ali ja naprosto nemam tih potrebnih pedeset dolara.« Nick Holden zamišljeno ga pogleda. »Moja je budućnost povezana s ovim gradom koji tek nastaje. Ako uspijem ovamo privući doseljenike, imat ću dućan, imat ću mlin, imat ću svratište. Doseljenici hrle na mjesto gdje mogu naći doktora. Ako vas nagovorim da dođete živjeti u Holdenov Prijelaz, to je za mene sigurno ulaganje. Banke posuđuju novac uz kamate od dva i pol posto godišnje. Ja ću vam dati pedeset dolara na zajam uz kamate od jedan i pol posto, uz rok otplate od osam godina.« Rob J. se ogleda i duboko udahnu. Bila je to krasna zemlja. Mjesto mu se toliko sviđalo da je, prihvaćajući ponudu, s mukom obuzdavao glas. Nick mu čvrsto stisnu ruku i odbi svako zahvaljivanje: »Samo sklapam dobar posao.« Južno je dvostruko zemljište bila naplavna, najvećim dijelom ravna zemlja. Sjeverni je dio bio valovit, s nekoliko uzvisina koje su se gotovo mogle nazvati manjim brežuljcima. »Ja bih uzeo južni dio«, reče Holden. »Tlo je bolje i lakše ćete ga orati.«
No, Rob J. već je bio odlučio da će kupiti sjeverni dio. »Najveći ću dio ostaviti pod travnjacima i uzgajat ću ovce, to je dio poljoprivrede u koji se razumijem. Ali već poznajem nekoga tko silno želi postati prljavi farmer pa će možda on kupiti južni dio.« Kada je Holdenu ispričao sve o Jasonu Geigeru, odvjetnik se zadovoljno isceri. »Ljekarna u Holdenovu Prijelazu? To će biti šlag na torti! Pa, uplatit ću za južni dio polog u Geigerovo ime. Ako ga on ne bude htio kupiti, tako se dobre zemlje neće biti teško riješiti.« Sutradan ujutro njih dvojica odjahaše u Rock Island pa Rob J. iz Zemljišnoga ureda Sjedinjenih Država izađe kao zemljoposjednik i dužnik. Poslijepodne odjaha do svojega posjeda, i to sam. Priveza kobilu pa pješice krenu u istraživanje po šumi i preriji, proučavajući zemljište i kujući planove. Kao u snu, koračao je duž rijeke, bacajući kamenje u vodu, nesposoban da povjeruje kako je sve ovo njegovo. U Škotskoj se izuzetno teško dolazilo do zemlje. Njegovo imanje u Kilmarnocku na kojemu su se uzgajale ovce, namrli su mnogi naraštaji stoljećima ga predajući jedni drugima. Iste večeri napisa pismo Jasonu Geigeru opisujući mu sto šezdeset jutara zemlje koja ga čeka pored njegova zemljišta i zamoli ga da mu, što prije može, javi želi li preuzeti tu zemlju u stalan posjed. Isto tako zamoli Jasona da mu brodom pošalje veliku količinu sumpora jer mu je Nick bio nevoljko rekao da se u proljeće ovdje uvijek pojavljuje ono što narod zove ilinojskom šugom, a činilo se da su jake doze sumpora jedina stvar koja je protiv toga djelotvorna. 10. Uzgoj ovaca Glas se o tome da je u mjesto stigao liječnik, smjesta proširi. Tri dana nakon dolaska u Holdenov Prijelaz Roba J. pozvaše prvome bolesniku, šesnaest milja daleko, a poslije toga se posao nastavi. Za razliku od doseljenika u južni i srednji Illinois od kojih je većina dolazila iz južnih država, farmeri koji su se doseljavali u sjeverni Illinois, dolazili su iz New Yorka i Nove Engleske i svakog ih je mjeseca bilo sve više, dolazili su pješice, na konju ili na prerijskim lađama, ponekad goneći kravu, nekoliko svinja, pokoju ovcu. Njegov je djelokrug trebao obuhvaćati golemo područje – preriju koja se talasala između dviju velikih rijeka, ispresijecana manjim potocima, isprekidana šumarcima i nagrđena blatnim močvarama. Ako su bolesnici dolazili k njemu, naplaćivao im je sedamdeset pet centi za pregled. Ako je odlazio u kućni posjet, naplaćivao je dolar, a ako bi se to desilo noću, dolar i pedeset centi. Radni je dan većinom provodio u sedlu jer su
naseljenici u tom čudnom kraju bili silno raštrkani. Katkada bi uvečer bio toliko umoran od jahanja da je još mogao samo pasti na tlo i usnuti dubokim snom. Holdenu je rekao da će mu jedan dio duga moći otplatiti krajem prvoga mjeseca, no Nick se osmjehnu i odmahnu glavom. »Nemojte žuriti. Zapravo, mislim da bih vam trebao posuditi još malo novaca. Zime su oštre i trebat će vam jača životinja od ovoga konja kojeg jašete. A sa svim tim liječenjem pacijenata uopće nećete imati vremena da sebi sagradite kolibu prije nego što padne snijeg. Pustite mene da vam nađem nekoga tko će vam to napraviti za plaću.« Tražeći nekoga tko će Robu podignuti kolibu, Nick pronađe Aldena Kimballa, neumorna čovjeka, mršava kao trlica i zuba požutjelih od neprestana pušenja smrdljive lule od kukuruzovine. Bio je odrastao na nekoj farmi u Hubbardtonu u Vermontu, a kasnije je postao mormonski otpadnik iz gradića Nauvooa u Illinoisu gdje su mormoni bili poznati kao sveci Posljednjih Dana, a o muškarcima se govorilo da imaju onoliko žena koliko požele. Kada se prvi put sreo s Robom J., Kimball mu reče da je između njega i crkvenih glavara došlo do nesuglasica pa je on naprosto otišao. Rob J. nije bio sklon tome da ga o tim stvarima potanje ispituje. Njemu je bilo dovoljno što se Kimball može služiti sjekirom i bradvom kao da su dio njegova vlastitog tijela. Obarao je i kresao stabla i na licu mjesta obrađivao grede tako da s obje strane budu ravne, a onda jednoga dana Rob unajmi vola od farmera po imenu Grueber. Rob je naslućivao da njemu Grueber ne bi povjerio svojega dragocjenog vola da nije bilo Kimballa. Pali je svetac vola strpljivo podčinio svojoj volji, pa su dvojica muškaraca i vol u u jednom jedinom danu zajedno prevukli otesane trupce do mjesta koje je Rob na obali rijeke bio odabrao za gradnju kolibe. Kada je Kimball grede koje je namjeravao ugraditi u temelje, međusobno povezao drvenim klinovima, Rob vidje da je jedina velika greda na kojoj će ležati sjeverni zid, otprilike na trećini dužine ružno zakrivljena pa privuče na to Aldenovu pozornost. »Bit će sve u redu«, reče mu Kimball pa Rob ode i pusti ga da radi na miru. Došavši nekoliko dana kasnije da razgleda mjesto gradnje, Rob vidje da su zidovi kolibe podignuti. Alden je grede bio obložio glinom koju je iskopao s jednoga mjesta na riječnoj obali i sada je vapnom bijelio glinene pruge. Sve su grede na sjevernoj strani imale zakrivljenje koje se točno poklapalo s najdonjom gredom, zbog čega je cijeli zid bio lagano zaobljen. Alden je morao utrošiti svu silu vremena na to da pronađe grede s točno istim nedostatkom, dvije je grede čak morao obraditi bradvom da bi ih prilagodio ostalima. Upravo ga je Alden obavijestio o tome da Grueber ima na prodaju konja za tjeranje stoke. Kada mu Rob J. priznade da ne zna mnogo o konjima, Kimball sleže ramenima.
»Četverogodišnjakinja, još uvijek raste u visinu i u širinu. Potpuno zdrava, nema greške na njoj.« I tako Rob kupi životinju. Kobila je bila boje koju je Grueber nazivao krvavosmeđom, više crvena nego smeđa, noge su joj, griva i rep bili crni, a i cijelo joj je čelo bilo istočkano crnim mrljama nalik na sunčeve pjege, bila je visoka pet stopa, podatna tijela i s bistrim pogledom u očima. Budući da ga pjegice podsjetiše na djevojku koju je bio upoznao u Bostonu, nazva kobilu Margaret Holland ili kratko – Meg. Vidio je da Alden ima dobro oko za životinje pa ga jednog jutra zapita bi li, pošto dovrši kolibu, htio ostati s njim i raditi na farmi kao najamnik. »Pa... što bi se uzgajalo na toj farmi?« »Ovce.« Alden iskrivi lice. »Pojma nemam o ovcama. Uvijek sam radio s kravama muzarama.« »Ja sam s ovcama odrastao«, reče Rob. »Na njih nije teško paziti. Ovce teže k tome da se skupljaju na hrpu pa ih lako može voditi samo jedan čovjek s psom. Što se tiče ostalih poslova, štrojenja, striženja i sličnih stvari, to ti mogu pokazati.« Alden tobože razmisli o tome, no samo je pokušavao biti pristojan. »Pravo da vam kažem, ne da mi se baš puno petljati s ovcama. Ne«, reče napokon. »Hvala vam lijepo, ali mislim da to neću prihvatiti.« Možda zato da bi promijenio predmet razgovora, zapita Roba što namjerava napraviti s konjem kojega je do tada jahao. Monica Grenville donijela ga je na Zapad, no sada je to već bila istrošena životinja. »Nemojte misliti da ćete puno dobiti za nju ako je prodate prije no što se pošteno oporavi. U preriji ima mnogo trave, ali ćete za zimu morati kupiti sijeno.« To se pitanje riješi nekoliko dana kasnije kada mu farmer koji nije imao dovoljno gotovine za porođaj, plati tovarom sijena. Nakon dogovora, Alden pristade s južne strane produžiti krov na kolibi, poduprijevši uglove stupovima i napravivši tako otvorenu staju za oba konja. Nekoliko dana nakon njezina dovršetka, Nick dođe da pogleda kolibu. Isceri se vidjevši zaklon za životinje koji je bio naknadno dodan i ne htjede pogledati Aldena Kimballa u oči. »Mora se priznati da ova koliba pomalo neobično izgleda.« Zatim podiže oči prema sjevernom kraju kolibe. »A ovaj je prokleti zid sav iskrivljen.« Rob J. s divljenjem prijeđe vršcima prstiju po zaobljenim gredama. »Ne, namjerno je tako napravljen, jer nam se tako više sviđalo. Po tome se ova koliba razlikuje od svih ostalih koliba koje ćete ikada vidjeti.« Nakon Nickova je odlaska Alden nekih sat vremena radio u tišini, a potom prestade čekićem udarati po drvenim klinovima i priđe mjestu gdje je Rob češagijom trljao Meginu dlaku. Udarajući lulom o petu čizme, istrese na zemlju napola sagorjeli duhan. »Pretpostavljam da bih baš i mogao naučiti kako se postupa s ovcama«, reče mu zatim.
11. Usamljenica Rob J. odluči da će za glavno stado nabaviti prvenstveno španjolske merino-ovce čija će mekana vuna predstavljati vrijedan prinos, te ih križati s dugodlakom engleskom pasminom, kako je to i njegova obitelj bila učinila u Škotskoj. Aldenu reče da životinje neće kupovati sve do proljeća kako bi prištedio trošak i napor što ga zahtijeva staranje o njima tokom zime. U međuvremenu je Alden marljivo skupljao stupove za ogradu gradeći dva obora koji će se naslanjati jedan na drugi i podižući u šumi kolibu za sebe. Najamnikov rad nije zahtijevao poseban nadzor, što je bila prava sreća jer je Rob stalno bio nečim zauzet. Oni koji su živjeli u blizini, ranije su se snalazili bez liječnika pa je prvih nekoliko mjeseci upotrijebio na to da ispravlja posljedice nepravodobnog liječenja, kao i uporabe domaćih lijekova. Odlazio je k ljudima koji su bolovali od uloga, raka, vodene bolesti i gukavosti, vidio je i previše djece koja su imala gliste i ljude svake dobi oboljele od sušice. Već se bio i zamorio od vađenja pokvarenih zuba. Za njega je vađenje zuba bilo isto što i amputacija udova, mrzio je bolesniku oduzeti nešto što mu nikada neće biti u stanju vratiti. »Pričekajte do proljeća, onda ovdje svatko obolijeva od nekakve groznice. Obogatit ćete se«, reče mu raspoloženo Nick Holden. U kućne je posjete često odlazio nekim udaljenim, gotovo neznanim stazama. Nick mu ponudi na posudbu revolver dok ne bude sam mogao kupiti drugi. »Opasno je jahati uokolo, posvuda ima razbojnika, poput nekih kopnenih gusara, a sada su tu i ti prokleti neprijateljski raspoloženi divljaci.« »Neprijateljski raspoloženi divljaci?« »Indijanci.« »Je li ih još netko vidio?« Nick se namrgodi. Ljudi su ih vidjeli već nekoliko puta, reče, no preko volje priznade da nikoga nisu uznemiravali. »Do sada«, mračno dodade. Rob J. ne kupi revolver, a ne pristade nositi ni onaj koji bi posudio od Nicka. Na novoj se kobili osjećao sigurnim. Bila je to izdržljiva životinja i on je uživao u sigurnom koraku kojim se uspinjala uz strme riječne obale i spuštala se niz njih te prelazila hitre potoke. Naučio ju je da mu dopusti da je može uzjahati s bilo koje strane, a naučila je i da dokaska k njemu kada bi je zviždukom pozvao. Konji su se njezine vrste prvenstveno upotrebljavali za tjeranje stoke pa ju je Grueber već bio naučio da kreće s mjesta, staje i okreće se odgovarajući i na najmanju promjenu Robove težine ili na najblaži trzaj uzdama. Jednoga dana u listopadu pozvaše ga na farmu Gustava Schroedera kojemu je teško kamenje bilo zdrobilo dva prsta na lijevoj ruci. Rob putem
zaluta pa zastade kraj bijedno sklepane kolibice u blizini obrađenih polja s namjerom da se raspita za put. Vrata se tek malko odškrinuše, no do njega doprije najgori od svih mirisa, ustajali smrad tjelesnih izlučina, pokvarenog zraka i truleži. Neko lice proviri kroz vrata i on vidje crvene natečene oči i vlažnu kosu slijepljenu od prašine kao u vještice. »Odlazite!« zapovjedi grubi ženski glas. Nešto se, veličine manjega psa, bilo skutrilo u sobi iza vrata. Nije valjda tu unutra neko dijete? Vrata se s udarcem zalupiše. Pokazalo se da obrađena polja pripadaju Schroederu. Kada je stigao do kuće na farmi, Rob morade farmeru odrezati mali prst i zadnji zglavak na prstenjaku, što je za pacijenta bila prava agonija. Kada je to obavio, kod Schroederove se supruge raspita za ženu u onoj kolibici, a Alma Schroeder kao da se malo postidje. »To je samo sirota Sara«, reče mu ona. 12. Veliki Indijanac Noći postadoše prohladne i kristalno jasne, s ogromnim zvijezdama na nebu, a potom se tokom nekoliko tjedana nebo stade činiti sve nižim. Stiže snijeg, divan i strašan, još i prije no što se studeni primakao kraju, a zatim dođe vjetar i izrezbari duboki bijeli pokrivač, gomilajući ga u sniježne nanose koje je kobila malo teže svladavala, ali je nisu mogli zaustaviti. Kada je vidio s koliko se odvažnosti nosi sa snijegom, Rob J. je zaista zavolje. Oštra je zima tako vladala u preriji tokom cijeloga prosinca i veći dio siječnja. Probijajući se jednom u zoru kući, nakon noći probdjevene u zadimljenoj zemljanoj kućici uz petero djece od kojih je troje imalo gadnu gušobolju, naiđe na dvojicu Indijanaca u gadnoj nevolji. Smjesta prepoznade dvojicu ljudi koji su ga slušali kako pored kolibe Nicka Holdena svira na violi. Tri su ubijena krpljasta zeca svjedočila o tome da su bili pošli u lov. Jedan im se od ponija bio srušio slomivši prednju nogu u putištu i prignječivši svojega jahača, Sauka s velikim kukastim nosom. Njegov pratilac, golemi Indijanac, smjesta je ubio konja i rasporio mu trbuh pa su ozlijeđenoga čovjeka uspjeli izvući ispod konjske lešine i smjestiti ga u konjsku utrobu koja se pušila da ga sačuvaju od smrzavanja. »Mogu li vam pomoći? Ja sam liječnik.« Nisu razumjeli engleski, no veliki ga Indijanac ne pokuša spriječiti da pregleda ozlijeđenoga čovjeka. Čim je segnuo pod razderanu krznenu odjeću, postade mu jasno da je u pitanju iščašenje desnoga kuka prema naprijed i da lovac trpi strašne bolove. Bio mu je oštećen veliki nožni živac pa mu je noga mlitavo visjela, a kada mu Rob skide kožnu cipelu i lagano ga ubode vrhom noža, nožni mu se prsti i ne pomakoše. Zaštitni su mu mišići
bili odrvenjeli od boli i hladnoće od koje se sve smrzavalo, a nije bilo mogućnosti da Indijancu odmah i na licu mjesta namjesti kuk. Na Robovo nezadovoljstvo krupni se Indijanac uspe na svojeg konja i napusti ih pa odjaha preko prerije prema rubu šume, možda po pomoć. Rob je na sebi imao kaput od ovčje kože koji su bili izjeli moljci, a prošle ga je zime bio dobio na pokeru od nekog drvosječe, pa ga skinu i njime pokri ranjenika, a potom otvori bisage i odande izvuče platnene zavoje te njima zaveza Indijančeve noge jednu uz drugu da bi imobilizirao iščašeni kuk. Uto se krupni Indijanac vrati vukući za sobom dvije grane okresane kao čvrste, ali savitljive motke. Privezavši ih s obje strane svojega konja kao nosače, međusobno ih je povezivao dijelovima kožne odjeće sve dok nije načinio neku vrstu nosiljke koju će konj vući za sobom. Na nju privezaše ozlijeđenog čovjeka koji mora da je strahovito patio dok su ga tako prevozili, premda mu je po snijegu bilo ugodnije putovati negoli što bi to bilo po golome tlu. Dok je Rob J. jahao za nosiljkom, poče padati lagana susnježica. Jahali su rubom šume koja je rasla uz rijeku. Napokon Indijanac skrenu s konjem kroz prolaz između drveća i oni ujahaše u saučki logor. Kožni tipiji u obliku stošca – kada se Robu J pružila prilika da ih prebroji, pokazalo se da ih ima sedamnaest – bili su podignuti među drvećem koje ih je ujedno štitilo i od vjetra. Sauci su bili toplo odjeveni. U svemu su se vidjeli dokazi o tome da dolaze iz rezervata jer su Indijanci nosili odjeću koju su bijelci bili odbacili, a isto tako i životinjske kože i krzna, dok su se u nekim šatorima mogli vidjeti stari vojnički sanduci za municiju. Imali su dovoljno suhoga drva za vatru pa su se kroz otvore na vrhu tipija uzdizali tanki tračci dima. No, Robu J. ne promače brzina s kojom su njihove ruke posegnule za ona tri mršava krpljasta zeca, kao ni iscrpljeni izraz koji je vidio na svim licima jer se i prije susretao s ljudima koji su umirali od gladi. Ozlijeđenoga čovjeka prenesoše u jedan od tipija, pa Rob pođe za njim. »Govori li netko među vama engleski?« »Ja poznajem tvoj jezik.« Osobi koja je to rekla bilo je teško odrediti dob jer je bila zamotana u jednaku gomilu krznene odjeće kao i svi drugi, a glava joj je bila prekrivena kapuljačom sašivenom od krzna sive vjeverice, no glas je bio ženski. »Znam kako treba pomoći ovom momku. Ja sam liječnik. Znaš li što znači liječnik?« »Znam.« Smeđe su ga oči mirno gledale ispod nabrana krzna. Kratko se obrati drugima na njihovu jeziku pa se oni s iščekivanjem zagledaše u njega. Rob J. s hrpe drva uze nekoliko treščica i podloži vatru. Kada je s ozlijeđenoga čovjeka skinuo odjeću, vidje da mu je kuk iskrenut prema
unutra. Podiže Indijančeva koljena dok ih nije potpuno presavio, a onda, obraćajući se ostalima uz ženinu pomoć, naredi da jake ruke čovjeka čvrsto pritisnu o tlo i tako ga drže. Kleknuvši, podmetnu desno rame ravno pod koljeno na ozlijeđenoj strani. Potom se svom snagom naglo podiže i začu se prasak kada se glavica vratila u čašicu zgloba. Indijanac je ležao kao mrtav. Tokom cijeloga postupka jedva da je i zagunđao pa Rob J. pomisli da bi mu gutljaj viskija pomiješana s laudanumom dobro došao. No, oboje mu je bilo u bisagama i prije no što je uspio otići po to, žena uli vode u čuturicu i u nju primiješa neki prašak iz male torbice od jelenje kože, a zatim to dade ozlijeđenom čovjeku koji žudno ispi. Ona položi čovjeku obje ruke na kukove, zagleda mu se u oči i na njihovu jeziku stade nešto potiho pjevušiti. Promatrajući je i slušajući njezino pjevanje, Rob J. osjeti kako su mu se dlake na vratu nakostriješile. Shvati da je ona njihova liječnica. Odnosno možda neka vrsta svećenice. U tom ga trenutku svladaše neprospavana noć i probijanje kroz snijeg koje je doživio u protekla dvadeset četiri sata pa u omaglici od umora izađe iz slabo osvijetljenog tipija među Sauke koji su vani čekali prekriveni sniježnom prašinom. Neki ga čovjek krmeljivih očiju s divljenjem dotače. »Cawso wabeskiou!«, reče on, a ostali prihvatiše: »Cawso wabeskiou, cawso wabeskiou.« Liječnica-svećenica izađe iz tipija. Kada joj kapuljača spade s lica, Rob vidje da je mlada. »Što kažu?« »Nazivaju te bijelim šamanom«, reče ona. Žena vrač mu reče da je ozlijeđenome čovjeku, iz razloga koji su mu smjesta bili jasni, ime Orlov Nos. Krupnome je Indijancu ime bilo Pyawanegawa, Raspjevani. Dok je jahao prema svojoj kolibi, Rob J. naiđe na Raspjevanoga i još dvojicu Sauka koji mora da su se, čim je Orlov Nos unesen u šator, bili vratili do konjske lešine kako bi do mesa stigli prije vukova. Bili su razrezali uginulog ponija i na dva su tovarna konja prevozili meso natrag u logor. Jašući jedan za drugim, prođoše mimo njega nijednom ga ne pogledavši, kao da prolaze pored drveta. Pošto je stigao kući, Rob J. zapisa ove događaje u dnevnik i pokuša po sjećanju nacrtati sliku one žene, no koliko god se trudio, sve čega se sjećao, bilo je tipično indijansko lice, bespolno i ispijeno od gladi. San mu je bio potreban, no slamarica ga nije privlačila. Znao je da Gus Schroeder ima na prodaju nešto kukuruza u klipovima, a Alden mu je bio spomenuo kako Paul Gruever ima nešto viška pšenice ostavljene na stranu za prodaju. Uzjaha na Meg i povede Monicu za uzdu pa se istoga poslijepodneva vrati u saučki logor i odnese Indijancima dvije vreće kukuruza, vreću švedske repe i vreću pšenice. Žena vrač mu ne zahvali. Samo pogleda vreće s hranom pa izdade nekoliko zapovijedi i žudne ruke odvukoše vreće u tipije sklonivši ih od hladnoće i vlage. Vjetar joj rastvori kapuljaču. Bila je prava pripadnica svoje
rase: lice joj je bilo rumene, izrazito crvenosmeđe boje. Na nosnom joj se hrptu nalazila izražena izbočina, a nosnice su joj bile gotovo crnačke. Oči su joj bile izuzetno krupne, a pogled otvoren. Kada je Rob zapita kako se zove, reče mu da joj je ime Makwa-ikwa. »Što to znači na engleskom?« »Žena Medvjed«, reče mu ona. 13. Zimsko doba Gusu Schroederu batrljci amputiranih prstiju zarastoše bez infekcije. Rob J. možda je malo i prečesto odlazio do farmera jer ga je zanimala žena u kolibi na Schroederovu posjedu. Almi su Scheroeder usta isprva bila čvrsto zatvorena, no čim se uvjerila da Rob J. nema druge namjere doli da pomogne, postade materinski razgovorljiva u vezi s mlađom ženom. Sari je bilo dvadeset i dvije godine i prije pet je godina iz Virginije bila došla u Illinois s mladim Alexanderom Bledsoeom, svojim mužem, no prije nekog je vremena obudovjela. Tokom je dva proljeća Bledsoe tvrdoglavo krčio tlo puno dubokog korijenja, služeći se u toj borbi plugom i uz pomoć dvaju volova upregnutih u jaram, samo da bi obradio što veću površinu prije no što ljetna prerijska trava naraste preko visine njegove glave. Druge godine pošto su došli na Zapad, u svibnju se razbolio od ilinojske šuge nakon koje je uslijedila vrućica pa ga je to dotuklo. »Sljedećeg je proljeća sama pokušala orati i sijati«, reče mu Alma. »Dobila je kleine žetvu, raskrčila još malo zemlje, ali naprosto nije bila u stanju to izvesti. Naprosto nije mogla obrađivati zemlju. Toga smo ljeta Gus i ja došli iz Ohija. Onda smo se... kako vi to kažete? Zdogovorili? Ona je svoje njive prepustila Gustavu, a mi nju opskrbljujemo kukuruznim brašnom i povrćem. Dajemo joj drva za ogrjev.« »Koliko godina ima dijete?« »Dvije«, reče bezizražajno Alma Schroeder. »Nikada nije ništa rekla, ali mi mislimo da mu je otac Will Mosby. Will i Frank, braća Mosby, ranije su živjeli dolje niz rijeku. Kada smo se mi doselili ovamo, Will Mosby puno je vremena provodio s njom. Nama je to bilo drago. Ženi je ovdje potreban muškarac.« Alma prezirno uzdahnu. »Ali ta dvojica. Nikakve vajde od njih. Frank se skriva pred zakonom, a Will je poginuo u nekoj tučnjavi u salunu, baš prije djetetova rođenja. Nekoliko mjeseci kasnije Sara se razboljela.« »U životu je baš ne prati sreća.« »Ne. Gadno je bolesna, kaže da umire od raka. Ima bolove u trbuhu, tako je gadno boli da ne može... znate... zadržati vodu.« »Može li vladati crijevima?«
Alma Schroeder porumenje. Razgovor o djetetu rođenom izvan braka bio je puko razmatranje o životnim stramputicama, no nije bila naučena na to da o tjelesnim funkcijama razgovara s nekim drugim muškarcem osim Gusa, pa čak ni s liječnikom. »Ne, samo vodu... Zamolila me da uzmem dječaka k sebi kad nje više ne bude. Mi ih imamo već petero...« Ona ga plahovito pogleda. »Imate li neki lijek protiv njezinih bolova?« Osoba bolesna od raka mogla je birati između viskija i opijuma. Nije bilo ničega što bi ta žena mogla piti i brinuti se za dijete. No, kada je otišao od Schroederovih, zastade pokraj njezine kolibice koja je bila zatvorena i djelovala kao da u njoj nema nikoga. »Gospođo Bledsoe«, pozva i zalupa na vrata. »Zovem se Rob J. Cole. Ja sam liječnik.« I ponovno pokuca. »Idite. Odlazite. Odlazite.« Krajem zime njegova koliba poče nalikovati na dom. Kad god bi nekamo otišao, donio bi odande nešto za kuću – željezni lonac, dvije limene šalice, bocu od obojena stakla, glineni ćup, nekoliko drvenih žlica. Nešto je od toga kupio, a nešto primio umjesto plaće, kao što je bio slučaj s dva stara, no upotrebljiva gunja sastavljena od komadića tkanine; jedan objesi na sjeverni zid da spriječi propuh, a drugi upotrijebi kao prekrivač za krevet što mu ga je bio načinio Alden Kimball. Alden mu je bio načinio i tronožac i nisku klupu da na njoj može sjediti ispred ognjišta, a upravo prije no što će zapasti snijeg, dokotrljao je u kolibu komad sikomorina drva tri stope dugačak i smjestio ga na jednom njezinu kraju. Čavlima je na nj pričvrstio nekoliko dasaka, a Rob je preko njih prostro stari vuneni pokrivač. Za tim je stolom sjedio kao kralj na najboljem komadu namještaja u kući, stolici sa sjedalom od naborane kore hikorijeva drveta, za vrijeme objeda ili pak prije odlaska u postelju, čitajući knjige i svoj dnevnik uz titravo svjetlo komada tkanine koji je gorio u zdjelici s rastopljenom mašću. Malenu je kolibu grijalo ognjište, načinjeno od kamenja izvađena iz rijeke i obložena glinom. Iznad njega su na klinovima visjele puške, a po stropnim je gredama povješao snopiće bilja, vijence luka i češnjaka, niske sušenih jabuka razrezanih u kriške te tvrdu kobasicu i dimljenu šunku. U jednom je kutu na gomilu složio oruđe –motiku, sjekiru, pljevilicu, drvene vile, sve načinjeno s različitim stupnjem obrtničkoga umijeća. Povremeno bi svirao i na violi da gamba. Većinom je bio preumoran za to da se sam bavi glazbom. Drugoga ožujka u poštanski ured u Rock Islandu stigoše pismo od Jaya Geigera i pošiljka sumpora. Geiger je pisao da je Robov opis zemljišta u Holdenovu Prijelazu više od onoga čemu su se on i njegova žena nadali. Nicku Holdenu bio je poslao mjenicu koja je trebala pokriti polog za vlasništvo nad zemljom, a buduće će isplate vladinu Zemljišnom uredu preuzeti na sebe. Na žalost, Geigerovi još neko vrijeme nisu kanili doći u Illinois; Lilian je ponovno bila trudna, »neočekivana
okolnost koja će, premda nas ispunja radošću, odgoditi naš odlazak iz ovoga grada.« Pričekat će dok im se ne rodi i drugo dijete te dok dovoljno ne poodraste da bi moglo izdržati naporno putovanje kroz preriju. Ovo je pismo Rob J. čitao s pomiješanim osjećajima. Bio je očaran činjenicom da Jay ima povjerenja u njegove preporuke u vezi sa zemljom i da će mu jednoga dana postati susjedom, no očajavao je jer je taj dan bio još jako daleko. Sve bi dao da može sjediti zajedno s Jasonom i Lilianom i svirati glazbu koja ga je krijepila i uzdizala mu dušu. Prerija je bila golema, tiha tamnica, a on je u njoj većinom bio sam. Reče sam sebi da se mora ogledati za kakvim zgodnim psom. Polovicom su zime Sauci i opet bili mršavi i gladni. Gus Schroeder na sav se glas čudio zašto su Robu J. potrebne još dvije vreće kukuruza, no nije dalje ispitivao kada mu Rob za to ne dade nikakva objašnjenja. Kao i ranije, Indijanci prihvatiše na dar i ovaj kukuruz – bez ijedne riječi i bez vidljiva uzbuđenja. Makwa-ikwi je odnio funtu kave i uđe mu u običaj da provodi vrijeme uz njezinu vatru. Ona bi kavi primiješala nešto praha od sušenoga divljeg korijenja te taj napitak uopće nije nalikovao na kavu koju je do tada pio. Pili su je bez mlijeka; nije mu prijala, no bila je vrela i imala je nekako indijanski okus. Malo-pomalo međusobno su se upoznavali. Ona je četiri godine išla u školu u nekoj misiji za indijansku djecu pored Fort Crawforda. Znala je pomalo čitati i bila je čula za Škotsku, no kada je on zapita je li kršćanka, ona ga ispravi. Njezin narod štuje Se-wannu – njihova vrhovnog boga – i druge manitue, a ona ih upućuje kako to treba činiti, po uzoru na njihove pretke. On uvidje da ona nije samo svećenica, a to joj je omogućavalo da bude uspješna iscjeliteljica. Znala je sve o ljekovitim biljkama u tom kraju i snopići su osušenog bilja visjeli po motkama na kojima je bio razapet njezin šator. Nekoliko ju je puta promatrao kako liječi Sauke počevši tako što bi prekriženih nogu sjela pored bolesnog Indijanca ili Indijanke i tiho udarala u bubanj načinjen od zemljane posude koja je do dvije trećine bila napunjena vodom, a preko otvora joj je bila zategnuta tanka štavljena kožica. Prelazila bi po bubnju zakrivljenim štapićem, što je stvaralo duboku zaglušnu grmljavinu koja bi naposljetku imala uspavljujuće djelovanje. Nakon nekoga bi vremena stavila obje ruke na dio tijela kojemu je bilo potrebno iscjeljenje i s bolesnom osobom razgovarala na njihovu jeziku. Vidio je kako je na taj način nekom mladiću izravnala iskrivljena leđa, a nekoj starici olakšala bol u kostima. »Kako možeš rukama odagnati bol?« No, ona zatrese glavom. »Ne znam to objasniti.« Rob J. uze staričine ruke u svoje. Usprkos činjenici da bola više nije bilo, osjeti kako joj snaga sahne pa reče Makwa-ikwi da ženi preostaje još samo nekoliko dana života. Kada se pet dana kasnije vratio u saučki logor, starica je već bila umrla.
»Kako si znao?« zapita ga Makwa-ikwa. »Neki u mojoj obitelji mogu osjetiti... približavanje smrti. To je nekakav urođeni dar. Ne znam to objasniti.« I tako se među njima izgradi povjerenje. Njemu se ona činila silno zanimljivom, potpuno različitom od ikoga koga je do tada upoznao. Čak je i tada svijest o tjelesnome bila prisutna među njima. Većinom su sjedili pored njezine vatrice u tipiju i pili kavu ili razgovarali. Jednoga joj dana Rob pokuša objasniti kako izgleda Škotska, ali nije bio siguran koliko ona od toga shvaća, no slušala ga je pa bi tu i tamo postavila poneko pitanje o divljim životinjama odnosno o raznim prinosima. Ona je njemu objašnjavala plemensko uređenje kod Sauka pa je sada na nju došao red da bude strpljiva jer se njemu to činilo jako složenim. Narod je Sauka bio podijeljen na dvanaest skupina nalik na škotske klanove, samo što im imena nisu bila McDonald, Bruce ili Stewart, nego Namawuck ili Jesetra, Muc-kissou ili Ćelavi Orao, Pucca-hummowuck ili Prstenasti Grgeč, Macco Pennyack ili Medvjeđi Krumpir, Kiche Cumme ili Veliko Jezero, Payshake-issewuck ili Jelen, Pesshe-peshewuck ili Pantera, Waymecko-uck ili Grom, Muck-wuck ili Medvjed, Me-seco ili Crni Grgeč, Aha-wuck ili Labud i Muhwha-wuck ili Vuk. Klanovi su živjeli zajedno bez međusobnoga suparništva, ali je svaki muški član plemena Sauka pripadao jednoj od dvije suparničke Polovice, Dugokosima ili Keeso-quijima odnosno Odvažnima ili Osh-cushima. Svako se prvo muško dijete pri rođenju proglašavalo pripadnikom očeve Polovice, a svaki bi drugi dječak postao pripadnikom druge Polovice, i tako naizmjence, pa su obje Polovice bile više-manje jednako zastupljene u okviru svake obitelji i unutar svakoga klana. Međusobno su se nadmetali u igrama, u lovu, u rađanju djece, u ratnim podvizima i ostalim junačkim djelima – na svakom području svojega života. Zahvaljujući ovakvu divljem nadmetanju Sauci su ostajali snažni i hrabri, no između dvije Polovice nije bilo krvne osvete. Rob J. pomisli kako je to mnogo razumniji sustav od onoga koji on poznaje, mnogo civiliziraniji, jer je zbog međusobnih borbi tokom vjekova na tisuće Škota poginulo od ruke pripadnika suparničkoga klana. Zbog oskudnih obroka i nepovjerljivosti prema indijanskom načinu pripremanja hrane, isprva je izbjegavao da jede zajedno s Makwa-ikwom. Potom je, u nekoliko navrata kada su Indijanci imali uspjeha u lovu, pojeo ono što je ona skuhala i učinilo mu se ukusnim. Primijetio je da Sauci radije jedu kuhanu nego pečenu hranu i da, ako mogu birati, daju prednost crvenom mesu ili peradi, a zanemaruju ribu. Ona mu je govorila o psećim svetkovinama kako se nazivalo obredno blagovanje jer manitui posebno cijene pseće meso. Objasnila mu je da je žrtva to uspješnija, a medicina to jača što je pas ranije bio više cijenjen kao ljubimac. Nije mogao sakriti gađenje. »Ne misliš li da je neobično jesti kućnog ljubimca?«
»Ne tako neobično kao jesti krv i tijelo Kristovo.« Rob je bio normalan mladić pa bi se ponekad, iako su, da bi se zaštitili od hladnoće, oboje bili umotani u nekoliko slojeva odjeće i krzna, do boli uzbudio. Ako bi im se prsti dotaknuli kada bi mu ona pružila kavu, osjetio bi da su mu se sve žlijezde uzburkale. Jednom je uzeo njezine hladne četvrtaste šake u svoje i potresla ga je životna snaga čije je bujanje osjetio u njoj. Promatrao je njezine kratke prste, ogrubjelu crvenosmeđu kožu i ružičaste žuljeve na dlanovima. Zapita je bi li jednom došla k njemu u kolibu da vidi gdje stanuje. Bez riječi ga je pogledala i povukla ruke. Nije rekla da neće doći do njegove kolibe, no nikada to nije ni učinila. Za vrijeme je vlažnog razdoblja Rob J. često znao odjahati do indijanskog sela izbjegavajući močvarna područja što su se pojavljivala svugdje gdje šupljikavo prerijsko tlo nije moglo upiti obilje snijega koji se topio. Otkri da su Sauci digli zimski logor pa pođe za njima šest milja dalje do otvorena mjesta gdje su Indijanci udobne i čvrste zimske tipije zamijenili gradnjom hedonoso-tea, ljetnih koliba od isprepletena granja kroz koje će pirkati blagi ljetni povjetarci. Sauci su imali jak razlog da presele logor; nisu ništa znali o provođenju zdravstvenih mjera pa je zimski logor smrdio od njihova izmeta. Indijancima se zbog toga što su preživjeli oštru zimu pa se sada sele u ljetni logor očevidno bilo poboljšalo raspoloženje pa je Rob J., kamo god bi pogledao, vidio mladiće kako se hrvu, utrkuju ili igraju neku igru kakvu nikada ranije nije vidio. U njoj su se upotrebljavali čvrsti drveni štapovi na koje je na jednom kraju bila pričvršćena torbica ispletena od kožnih traka te drvena lopta obučena u jelenju kožu. Igrač bi, trčeći svom brzinom, izbacio loptu iz mrežice na kraju svojega štapa, a drugi bi je igrač spretno uhvatio u svoju mrežu. Dodajući tako jedni drugima loptu, prevaljivali su znatne udaljenosti. Igra je bila brza i veoma gruba. Kada bi se neki igrač domogao lopte, ostali su mu je smjeli izbiti iz mreže udarajući po njoj štapovima te često obasipajući protivnike ružnim udarcima po tijelu i udovima, pri čemu su natjecatelji jedni drugima podmetali nogu i međusobno se sudarali. Primjetivši očaranost s kojom je Rob pratio igru, jedan mu od četvorice indijanskih igrača domahnu i pruži mu svoj štap. Ostali se isceriše i brzo ga uključiše u igru koje je više nalikovala na tučnjavu negoli na sport. Rob je bio krupniji i mišićaviji od većine ostalih igrača. Prvom prilikom čovjek koji je nosio loptu, trznu zglavkom i zavitla tvrdu lopticu prema njemu. On bezuspješno zamahnu prema njoj i morade potrčati da je uhvati, no nađe se usred borbe koja je nalikovala na borbu divljih mačaka, usred udaranja dugačkih štapova od kojih kao da se većina spuštala upravo na njegovo tijelo. Zastidje se zbog ovoga dugotrajnog dodavanja lopte. Uz puno poštovanje prema spretnosti koju sam nije imao, ubrzo vrati štap njegovu vlasniku. Dok je jeo kuhanog zeca u Makwa-ikwinoj ljetnoj kolibi, žena vrač mu mirno reče kako bi ga Sauci htjeli zamoliti da im učini uslugu. Tokom
cijele su oštre zime u zamke hvatali krznaše. Sada imaju dvije bale prvorazrednoga krzna kune zlatice i bizamskog štakora, te lisičjega i dabrova krzna. Htjeli bi zamijeniti krzna za sjeme koje će u rano ljeto posijati. To iznenadi Roba J. jer o Indijancima nikada nije mislio kao o ratarima. »Ako sami odnesemo krzna bijelome trgovcu, prevarit će nas«, reče mu Makwa-ikwa. Rekla je to bez gorčine, onako kako bi iznijela bilo koju drugu činjenicu. I tako jednoga jutra on i Alden Kimball staviše krzna na dva tovarna konja i povedoše ih, zajedno s još jednim konjem bez tereta, sve do Rock Islanda. Rob J. uporno se cjenkao s vlasnikom dućana pa u zamjenu za krzna dobi pet vreća sjemenskoga kukuruza – vreću sitnoga ranog kukuruza, dvije vreće kukuruza tvrdunca čije je tvrdo zrno bilo pogodno za pripremu kukuruzne kaše i dvije vreće škrobnatoga kukuruza velikog klipa i mekana zrna – te po jednu vreću grahova, bundevina i bućina sjemena. Uz to dobi i tri zlatne kovanice od dvadeset američkih dolara koji će Saucima omogućiti da stvore mali fond za nabavu ostalih stvari štoće ih možda morati kupovati od bijelaca. Alden je bio pun divljenja za lukavost svojega poslodavca, vjerujući da je Rob J. ovaj složeni posao trampe izveo za svoj vlastiti račun. Tu večer njih dvojica provedoše u Rock Islandu. U nekom je salunu Rob polako ispijao dva vrča svijetloga piva slušajući hvalisava prisjećanja ljudi koji su se svojevremeno borili s Indijancima. »Cijelo je ovo mjesto pripadalo Saucima i Foxima«, reče pipničar krmeljivih očiju. »Sauci su sebe nazivali Osaukiejima, a Foxi sebe Mesquakiejima. Jednima je i drugima zajedno pripadalo sve što se nalazilo između Mississippija na zapadu, jezera Michigan na istoku, Wisconsina na sjeveru i rijeke Illinois na jugu – pedeset prokletih milijuna jutara najbolje obradive zemlje što se može zamisliti! Najveće im se selo zvalo Sauk-e-nuk, pravi grad s ulicama i trgom. Jedanaest je tisuća Sauka ondje živjelo obrađujući dvije tisuće petsto jutara zemlje između rijeke Rock i Mississippija. E pa, nije nam trebalo puno vremena da otjeramo tu crvenu kopilad i preuzmemo tu dobru zemlju!« Sve su te priče bile anegdote o krvavim borbama s Crnim Jastrebom i njegovim ratnicima, a u njima su Indijanci uvijek bili prikazani kao crveni đavoli, a bijelci kao odvažni i plemeniti. Bile su tu pripovijesti kakve su iznosili i sudionici križarskih ratova, uglavnom prozirne laži, snovi o tome što je moglo biti da su se oni koji su ih pripovijedali pokazali boljim ljudima. Rob J. uvidje da većina bijelih ljudi ne gleda na Indijance onako kao on. Drugi su o Saucima govorili kao da su to divlje zvijeri koje s punim pravom treba progoniti sve dok ih se ne otjera te tako kraj učini sigurnijim za ljudska stvorenja. Rob je cijeloga života tragao za duhovnom slobodom koju je sada prepoznao kod Sauka. Upravo je u potrazi za njom u Škotskoj bio napisao onaj letak i mislio je da je ta sloboda umrla kada je obješen
Andrew Gerould. Sada ju je otkrio kod gomile crvenokožnih egzotičnih odrpanaca. Nije bio sklon zapadanju u romantiku: uviđao je prljavštinu i bijedu saučkoga logora, zaostalost njihove kulture u svijetu koji ih je bio ostavio za sobom. No, držeći vrč piva među dlanovima, dok se pretvarao da ga zanimaju pijane priče o paranju utrobe, skalpiranju, grabežu i pljački, shvati da su Makwa-ikwa i njezini Sauci najbolja stvar koja mu se u ovome kraju dogodila. 14. Igra loptom i štapom Rob J. naleti na Saru Bledsoe i njezino dijete onako kao što se dešava da čovjek iznenadi divlje stvorove u rijetkim trenucima opuštenosti. Već je viđao ptice koje su drijemale na suncu, naprosto pospano zadovoljne pošto bi se otresle od prašine i kljunom očistile perje. Žena i njezin sin zatvorenih očiju sjedili su na tlu ispred kolibe. Ona očevidno nije bila očistila svoje perje. Duga joj je plava kosa bila bez sjaja i zamršena, a pogužvana haljina što joj je pokrivala mršavo tijelo, sva prljava. Koža joj je bila napeta od podbuhlosti, a bolest se odražavala na blijedom ispijenom licu. Dječačić je spavao kraj nje, a kosa mu je bila svijetla poput majčine i isto tako bez sjaja. Kada su se Sarine plave oči otvorile i pogledale u Robove, razni joj se osjećaji pojaviše na licu – iznenađenje, strah, očaj i bijes – pa ona bez riječi podiže sina i jurnu u kuću. On pođe za njom do ulaza u kolibu. Već su mu bili dojadili povremeni pokušaji da s njome razgovara kroz tu drvenu prepreku. »Molim vas, gospođo Bledsoe. Samo vam želim pomoći«, doviknu joj, no njezin je jedini odgovor bilo stenjanje zbog napora i zvuk teškoga zasuna koji pade preko vrata. Indijanci nisu tlo lomili plugovima onako kako bi to učinili bijeli doseljenici. Umjesto toga su tražili mjesta gdje je travnati pokrov bio manje debeo i probadali ga sve dok ne bi doprli do tla ubacujući sjeme u rupe što su ih za sobom ostavljali njihovi zašiljeni štapovi za sađenje. Područja na kojima je trava bila najgušća, pokrivali su hrpama šiblja, zbog čega će ona u toku jedne godine istrunuti pa će se tako stvoriti veće područje na kojemu će se sljedećeg proljeća moći sijati. Kada je Rob J. posjetio saučki ljetni logor, sjetva je kukuruza bila obavljena i duh se proslave osjećao u zraku. Makwa-ikwa mu reče da nakon sjetve na red dolazi Ždralov ples, najveselija od svih njihovih svetkovina. Njezin je glavni događaj igra loptom i štapom u kojoj sudjeluju svi muškarci. Nema potrebe za sastavljanjem momčadi, igrat će jedna Polovica protiv druge. Dugokosi su imali pola tuceta manje ljudi od Odvažnih. Roba
u igru uključi Raspjevani koji, dok je Rob stajao i razgovarao s Makwaikwom, priđe i porazgovara s njom. »Poziva te da sudjeluješ u igri loptom i štapom na strani Dugokosih«, reče ona na engleskom okrenuvši se k Robu. »Ah, tako.« On se zbunjeno naceri. Bila je to posljednja stvar koju je želio jer se još uvijek sjećao indijanske spretnosti i svoje vlastite nezgrapnosti. Htio je odbiti i riječi su mu već bile na jeziku, no muškarac su ga i žena promatrali s posebnim zanimanjem i on osjeti da se u ovom pozivu krije neko značenje koje on ne razumije. I tako im, umjesto da otkloni poziv, što bi svaki razuman čovjek učinio, pristojno zahvali i reče da mu je drago što se može priključiti Dugokosima. Na svojem školski pravilnom engleskom jeziku – koji je bilo tako čudnovato slušati –Makwa mu objasni da će natjecanje započeti u ljetnom selu. Pobijedit će ona Polovica koja ubaci loptu u malenu pećinu na suprotnoj strani rijeke, otprilike šest milja nizvodno. »Šest milja!« Rob se još više zapanji čuvši da igralište nije točno omeđeno. Makwa-ikwa mu napokon objasni da igrača koji bi pokušao izbjeći protivnike, nitko neće baš naročito cijeniti. Robu je ovo bilo čudno natjecanje, strana igra, očitovanje divlje kulture. Zašto li se onda upušta u to? Nekoliko je desetaka puta te noći postavio sebi ovo pitanje, a prespavao je u hedonoso-teu Raspjevanoga jer je bilo predviđeno da će igra započeti ubrzo nakon svitanja. Zajednička je ljetna koliba bila pedesetak stopa dugačka i dvadesetak široka, izgrađena od isprepletenih grana izvan prekrivenih komadima brijestove kore. Na kući nije bilo prozora, a oba su ulaza na svakom njezinu kraju bila zastrta bivoljim kožama, no zbog šupljikave je gradnje unutra bilo mnogo zraka. U nastambi je bilo osam sobičaka, po četiri sa svake strane hodnika koji je vodio kroz njezinu sredinu. Raspjevani i njegova žena po imenu Mjesečina spavali su u jednome od njih, Mjesečinini stari roditelji u drugome, a treći je zauzimalo njihovo dvoje djece. Ostali su sobičci služili kao spremišta za hranu, pa Rob J. u jednome od njh provede nespokojnu noć proučavajući zvijezde kroz otvor za dim na krovu i slušajući uzdahe, nemirne snove, teško disanje, a u nekoliko navrata i zvukove koji su mogli dolaziti jedino od žestokog i zanesenog parenja, premda njegov domaćin nije ni note otpjevao pa čak ni zapjevušio. Ujutro, pošto je za doručak pojeo kukuruznu kašu u kojoj je osjetio okus ugljevlja, no Bogu budi hvala, nije prepoznao ostale sastojke, Roba J. dopade neobična čast. Nisu svi Dugokosi imali dugačku kosu, pa je bilo predviđeno da se momčadi međusobno razlikuju po bojama na licu i tijelu. Dugokosi su na sebe stavljali crnu boju, nekakvu mješavinu životinjske masti i ugljena. Odvažni su se mazali bijelom glinom. Po cijelom su logoru muškarci uranjali prste u posudice s bojom i njome ukrašavali kožu.
Raspjevani nacrta crne pruge po svojemu vlastitom licu, prsima i rukama, a potom ponudi boju Robu. Zašto ne? zapita se on lakomisleno s dva prsta vadeći crnu boju iz posudice, poput čovjeka koji bez žlice jede kašu od graška. Osjećao se pun samopouzdanja dok ju je nanosio na čelo i obraze. Baci košulju na zemlju, nalik na uzbuđenoga leptirova mužjaka koji se izvlači iz kukuljice, i iscrta pruge prsima. Raspjevani se zagleda u njegovu tešku škotsku obuću, a potom nestade i vrati se s parom laganih cipela od jelenje kože nalik onima kakve su nosili Sauci, no premda je Rob pokušao nazuti nekoliko pari, nije našao dovoljno velikih cipela za svoju nogu koja je bila veća čak i od noge Raspjevanoga. Zajedno se nasmijaše zbog broja cipela, pa veliki Indijanac odustade i dopusti mu da ponovno obuje teške čizme. Raspjevani mu pruži štap s mrežicom čiji je držak, načinjen od hikorijeva drva, bio debeo poput močuge i dade mu znak da ga slijedi. Natjecatelji se okupiše na otvorenu prostoru između obiteljskih koliba. Makwa-ikwa izgovori nešto na njihovu jeziku, najvjerojatnije ih je blagosiljala, a potom, prije no što je Rob J. i shvatio što se zbiva, zamahnu rukom i baci loptu koja u lijenoj krivulji poletje prema ratnicima što su čekali na nju te sve završi u divljačkom udaranju štapovima, divljim povicima i bolnome stenjanju. Na Robovo razočaranje, lopte se domogoše Odvažni, a u svojoj je mreži odnese neki dugonogi momak u hlačama, gotovo još dječak, no s mišićavim nogama odrasla igrača. On brzo poletje, a ostali nagnuše za njim kao psi za zecom. Ovo je očevidno bila prilika za trkače jer lopta u brzome trku nekoliko puta prijeđe od jednoga igrača drugome i uskoro se nađe daleko ispred Roba. Raspjevani se držao Roba. Nekoliko puta, kada se zametnula bitka, nadvladaše najokretnije ljude usporavajući im napredovanje. Raspjevani zagunđa od zadovoljstva kada je jedan od Dugokosih uhvatio loptu u mrežicu, no ne pokaza se iznenađenim kada je nekoliko časaka kasnije Odvažni ponovno osvojiše. Dok su ostali trčali duž zida drveća koji je išao usporedo s rijekom, veliki Indijanac kretnjom pokaza Robu da ga slijedi pa njih dvojica skrenuše s puta kojim su bili krenuli svi drugi i presjekoše preko otvorene prerije, pri čemu je pod njihovim nogama što su udarale po tlu, s mlade trave na sve strane letjela teška rosa tako da se činilo kao da im roj srebrnih kukaca, ujedajući ih, leti za petama. Kamo li ga Indijanac vodi? Može li se pouzdati u nj? Bilo je prekasno za takva pitanja jer mu je već bio poklonio svoje povjerenje. Usredotoči energiju na to da drži korak s Raspjevanim koji se za tako krupna čovjeka brzo kretao. Ubrzo je shvatio njegovu namjeru: njih su dvojica napredovali u ravnoj crti, što će im možda omogućiti da presretnu ostale koji su išli dužim putem uz rijeku. Do časa kada su se on i Raspjevani smjeli zaustaviti, Robu J. su stopala potpuno odrvenjela, nije mogao doći do daha, a sa strane ga je nešto probadalo. No, do riječne su okuke stigli prije ostalih.
Zapravo, najbrži su trkači bili sve druge ostavili za sobom. Dok su Rob i Raspjevani čekali u gaju u kojem su pomiješana rasla hikorijeva i hrastova stabla, uvlačeći što su mogli više zraka u pluća, tri im se bijelo obojena igrača ukazaše na vidiku. Lopta nije bila kod Sauka koji je trčao na čelu; on je trčao opušteno noseći u ruci štap s praznom mrežicom, kao da je koplje. Bio je bosonog, a od odjeće je na sebi imao samo izlizane hlače koje su svoj vijek bile započele kao muške hlače od smeđega domaćeg sukna. Rastom je bio manji od obojice muškaraca među drvećem, no mišićav, a činjenica da mu je prije mnogo vremena lijevo uho bilo otrgnuto, pa mu se zbog ozljede ta strana glave sva nabrala od brazgotine, davala mu je još jarosniji izgled. Rob J. se spremi za skok, no Raspjevani mu dodirnu ruku zadržavajući ga pa ovoga trkača koji je išao naprijed kao izvidnica pustiše da prođe. Nedugo zatim, noseći loptu u mreži, stiže onaj isti mladi pripadnik Odvažnih koji je se bio dočepao onda kada ju je Makwa-ikwa bila ubacila u igru. Pored njega je trčao nizak, zdepasti Sauk u podrezanim hlačama koje su nekoć pripadale konjici Sjedinjenih Država, plave sa širokim prljavim žutim prugama sa svake strane. Raspjevani pokaza prstom na Roba, a potom na mladića i Rob kimnu: on se treba pobrinuti za momka. Znao je da moraju što prije navaliti da im iznenađenje ne propadne jer ga, ako im ovaj Odvažni umakne, on i Raspjevani neće dostići. Zato njih dvojica udariše kao munja i grom, a Rob J. sada shvati svrhu kožnih vrpci što su mu bile ovijene oko ruku, jer, jednako brzo kao što bi dobar pastir oborio ovna i sputao mu noge, tako i Raspjevani sruši trkača na zemlju pa mu sveza ruke i noge. Ni trenutka prerano jer se prvi trkač vratio. Vezujući mladoga Sauka, Rob je bio ponešto prespor te se Raspjevani morade sam suočiti s jednouhim. Odvažni svoj štap s mrežicom upotrijebi kao toljagu, no Raspjevani gotovo s prezirom izbježe udarac. Bio je dvaput viši od drugoga čovjeka, a isto tako i jarosniji, pa tresnu njime o tlo i sveza ga gotovo i prije no što je Rob J. završio sa svojim zarobljenikom. Raspjevani pokupi loptu i ubaci je u Robovu mrežu, a onda bez riječi potrči i ne gledajući trojicu svezanih Sauka. Držeći u mreži loptu kao da je riječ o bombi s upaljenim fitiljem, Rob J. pojuri stazom za njim. Nesmetano pođoše dalje, kadli Raspjevani zaustavi Roba i objasni mu da su stigli do mjesta gdje trebaju prijeći rijeku. Kada mu Raspjevani priveza štap s mrežicom o pojas, pokaza se još jedna mogućnost za upotrebu kožnih vrpci, jer su mu na taj način ruke ostale slobodne za plivanje. Vlastiti štap Raspjevani priveza za komad tkanine što ga je nosio oko slabina, a cipele od jelenje kože zbaci s nogu i ostavi. Rob J. je znao da su mu noge preosjetljive da bi sebi smio dopustiti trčanje bez čizama pa zaveza čizme vezicama jednu za drugu i objesi ih oko vrata. Preostade mu još lopta pa nju ugura u prednji dio hlača. Raspjevani se isceri i podiže tri prsta uvis.
Premda baš i nije bila ne znam kako duhovita, ova kretnja ipak razbi Robovu napetost pa on zabaci glavu i nasmija se – što je bila greška jer im voda koja je sobom nosila sve zvukove, donese povike progonitelja kao znak da su progonitelji otkrili mjesto na kojem se njih dvojica nalaze te oni, ni časa ne časeći, uđoše u hladnu rijeku. Plivali su istom brzinom premda se Rob služio evropskim prsnim načinom plivanja, a Raspjevani se kretao naprijed mašući rukama onako kao što plivaju životinje. Rob je kraljevski uživao; nije se osjećao baš kao plemeniti divljak, no trebalo mu je vrlo malo da sam sebe uvjeri u to da je prava Kožna Čarapa. Kada stigoše do dalekoga žala, Raspjevani nestrpljivo zagunđa dok je Rob nazuvao čizme. Vidjeli su kako glave njihovih progonitelja poskakuju u rijeci poput jabuka u čabru. Kada je Rob napokon bio gotov i lopta opet u njegovoj mreži, najbrži su među plivačima gotovo bili prešli rijeku. Čim potrčaše, Raspjevani mu prstom pokaza otvor malene pećine koja je bila njihov cilj i tamni ga otvor privuče k sebi. Pobjednički povik na erskome zatitra mu na ustima, no prerano. Pola tuceta Sauka izbi na stazu između njih dvojice i ulaza u špilju; premda im je voda bila isprala veći dio boje, na njima su se još vidjeli tragovi bijele gline. Gotovo smjesta dvojica Dugokosih dojuriše iz šume za Odvažnima i napadoše ih. U petnaestom je stoljeću Brian Cullen, jedan od Robovih predaka, vitlajući u krug velikim škotskim mačem što je smrtonosno fijukao, sam samcat držao na odstojanju cijelu skupinu ratoborno raspoloženih McLaughlinovih. Tako su i dvojica Dugokosih, vitlajući u krug štapovima, što je bilo manje smrtonosno, ali je zato jednako ulijevalo strah, držala na pristojnoj udaljenosti trojicu svojih protivnika. Preostadoše još trojica Odvažnih koji se pokušaše dočepati lopte. Raspjevani svojem protivniku spretno odmjeri udarac štapom, a potom ga se otarasi smjestivši mu udarac bosom nogom na pravo mjesto. »Tako je, u guzicu, tresni ga u vražju guzicu«, zaurla Rob J. zaboravljajući da te njegove riječi nitko neće razumjeti. Jedan Indijanac krenu na nj kao da je pomahnitao. Rob se pomače u stranu pa, kada mu se čovjekovi bosi nožni prsti dovoljno približiše, teškom čizmetinom zagazi na njih. Otrča nekoliko koraka od svoje žrtve koja je stenjala i nađe se dovoljno blizu pećine čak i za svoje ograničene sposobnosti. Trgnu rukom i – lopta krenu svojim putem. Uopće nije bilo važno što je, umjesto da to bude oštar, čist pogodak, lopta naprosto odskakutala u mračnu unutrašnjost pećine. Bitno je bilo samo to da su svi vidjeli njezin ulazak. On baci štap uvis i vrisnu: »Pobjedaaa! Crni su pobijedili« Više je čuo nego što je osjetio udarac kada se štap s mrežicom kojim je zamahnuo čovjek iza njega, sastao s njegovom glavom. Bio je to odrješit, čvrst zvuk, nalik na zvukove koje se navikao prepoznavati u logoru drvosječa, jedno bum kakvo stvara dvoguba sjekira kada padne na čvrsti
hrastov trupac. Na njegovo zaprepaštenje, učini mu se da se tlo pred njim rastvorilo. Pade u duboku jamu koja ga obavi svojom tamom i ondje se sve okonča, a on stade kao pokvareni sat. 15. Kameni Pas i njegov dar Pojma nije imao o tome da su ga natrag u logor odvukli kao vreću žita. Kada je otvorio oči, bila je mrkla noć. Osjeti miris sitno stučena bilja. Pečena mesa, možda masne vjeverice. Dim koji se diže iz vatre. Makwaikwinu ženstvenost dok se ona naginjala nad njim i promatrala ga svojim istodobno mladim i starim očima. Nije razumio što ga pita, svjestan jedino strahovite boli u glavi. Od mirisa mesa digao mu se želudac. Ona je to očito bila predvidjela jer mu je držala glavu nad drvenim vjedrom i pustila ga da povraća. Kada je završio, slab i teško dišući, dade mu da popije neki napitak, nešto hladno, zeleno i gorko. Učini mu se da osjeća okus metvice, no bio je tu i neki jači i neugodniji okus. Pokuša okrenuti glavu u stranu, u znak da ne želi piti, no ona ga je čvrsto držala pa ga prisili da proguta napitak kao da je dijete. Najprije se rasrdi i razljuti na nju, no malo potom zaspa. Od vremena se do vremena budio i ona bi mu u usta na silu ulijevala gorku zelenu tekućinu. I tako je, spavajući, napola pri svijesti i hraneći se na sisi Majke Prirode čije je mlijeko imalo čudan okus, proveo gotovo dva dana. Trećega mu dana ujutro kvrga na glavi splasnu i glavobolje nestade. Ona priznade da mu je bolje, no i dalje mu je davala lijek u istim količinama kao i prije, a on je i dalje spavao. Oko njega je svetkovina Ždralova plesa i dalje trajala. Katkada je čuo mrmljanje Makwa-ikwina vodenog bubnja i glasove kako pjevaju na čudnom grlenom jeziku, kao i čas bliže, a čas udaljenije zvukove natjecanja i utrkivanja te povike indijanskih gledalaca. Kasnije u toku dana otvori oči u polumraku ljetne kolibe i vidje Makwa-ikwu kako se presvlači. Pogled mu se usredotoči na njezine ženstvene grudi koje ga zaprepastiše jer je bilo dovoljno svjetla da se pokaže nešto što su očito bili ožiljci i brazgotine koji su tvorili čudne znakove, biljege nalik na rune i spuštali se od vrha njezina prsnog koša do krugova oko obiju bradavica. Premda se nije ni pomaknuo ni oglasio, ona nekako nasluti da je on budan. Dok je tako stajala pred njim, oči im se na trenutak susretoše. Onda ona svrnu pogled u stranu i okrenu mu leđa. Ne toliko zato, nasluti on, da bi sakrila tamni, zamršeni trokut, već zato da bi pred njim sakrila tajanstvene znakove na svojim svećeničkim grudima. Posvećene dojke, u čudu reče on sam sebi. Ničega svetog nije bilo u vezi s njezinim bedrima i stražnjicom. Imala je krupne kosti, no pitao se zašto su je prozvali Žena Medvjed jer je po
licu i gipkosti više nalikovala na moćnu mačku. Nije mogao pogoditi koliko joj je godina. Najednom mu se ukaže slika kako je uzima odostraga u svakoj ruci čvrsto držeći po jednu debelu pletenicu mašću namazane crne kose, kao da jaše na senzualnome ljudskom konju. Zaprepašteno se zamisli nad činjenicom da kani postati ljubavnikom crvenokožne divljakinje koja je bila čudesnija no što bi je ijedan James Fenimore Cooper mogao zamisliti i postade svjestan svoje snažne tjelesne reakcije. Prijapizam može biti loš znak, no znao je da je uzrok ovakvoj reakciji žena, a ne bolest, pa na osnovu toga pretpostavi da će se oporaviti. Mirno je ležao i promatrao je dok je oblačila haljinu od jelenje kože ukrašenu resama. O desno rame objesi remen spleten od četiri obojene vrpce, na čijem je kraju visjela kožnata torbica na kojoj su bile oslikani simbolični likovi, kao i okrugli ukras za glavu načinjen od velikoga svijetlog perja nekih ptica koje su Robu bile nepoznate, pri čemu su joj torbica i perjanica padali na lijevi kuk. U hipu je kliznula iz kolibe. Uskoro, ležeći ondje, začu kako joj se glas diže i spušta, zacijelo u molitvi. Heugh! Heugh! Heugh! odgovoriše ostali u jedan glas i ona nastavi pjevati. Nije imao ni najblažega pojma o tome što govori obraćajući se njihovu božanstvu, no od njezina ga glasa prođoše srsi i pomno je slušao dok je kroz otvor za dim njezine nastambe zurio u zvijezde koje su nalikovale na komade leda što ih je ona nekako bila zapalila. Te je noći s nestrpljenjem čekao da se stišaju zvuci Ždralova plesa. Drijemao je, budio se da osluhne, grizao se u sebi, pa opet čekao, sve dok zvuci ne prestadoše, glasovi utihnuše i zamuknuše te svečanost završi. Naposljetku ga trže zvuk nečijega ulaska u kolibu, šuštanja odjeće koju je taj netko svukao i bacio na zemlju. Neko se tijelo s uzdahom spusti pokraj njega, nečije ruke posegnuše za njim i dotaknuše ga, a njegove napipaše žensku put. Sve se obavi u tišini osim nekoliko udaha, veseloga stenjanja i nekakva psikanja. On je sam malo toga morao učiniti. Da je i htio produžiti užitak, nije to bio u stanju jer je predugo bio bez žene. Ona je bila iskusna i spretna, a on hitar i brz, no nakon svega i razočaran. ... Kao kada čovjek zagrize u prekrasno voće i otkrije da nema onakav okus kakav je očekivao. Pod rukom mu se u tami učini da su joj dojke mlitavije no što se sjećao, a pod prstima je koža na njima bila glatka i bez ožiljaka. Dopuzavši do vatre, Rob J. dohvati treščicu i zamaha njezinim zapaljenim krajem kako bi se rasplamsala. Kada je s tom bakljom opet dopuzao do ležaja, uzdahnu. Široko tupo lice koje mu se nasmiješilo, nije bilo nimalo neprivlačno, samo što tu ženu on nikada ranije nije vidio. Ujutro je Makwa-ikwa, kada se vratila u svoju kolibu, opet na sebi imala uobičajenu bezobličnu odjeću od izblijedjela domaćeg platna.
Svetkovina je Ždralova plesa očevidno bila završila. Dok je ona za doručak pripremala kašu, on je natmureno šutio. Potom joj reče da mu više nikada ne smije tako poslati neku ženu, a ona kimnu na bezizražajan, suzdržan način koji je nedvojbeno bila usvojila još kao djevojčica kada bi joj se kršćanski učitelji strogo obraćali. Ženi koju mu je poslala, ime je Dim, reče mu ona. Dok je kuhala, mirno mu objasni da ona sama ne smije leći s muškarcem jer će inače izgubiti svoju medicinu. Prokleta urođenička besmislica, pomisli on očajno. No, ona je očito u to vjerovala. No razmotrio je to dok su jeli, a njezina je jaka saučka kava imala gorči okus nego ikada. Pošteno govoreći, priznade sam sebi da bi itekako brzo pobjegao od nje kad bi činjenica da će staviti penis u nju, morala značiti kraj njegovu liječničkom pozivu. Bio se prisiljen diviti načinu na koji je ona razriješila tu situaciju, potrudivši se da ugasi žar njegove strasti prije no što mu jednostavno i pošteno kaže kako stoje stvari. Ona je silno neobična žena, reče samome sebi, i to ne prvi put. Toga se poslijepodneva Sauci okupiše u njezinu hedonoso-teu. Raspjevani kratko nešto reče obraćajući se Indijancima, a ne Robu, no Makwa-ikwa mu je prevodila. »I’neni’wa. On je muškarac«, reče veliki Indijanac. Reče i da će Cawso wabeskiou, Bijeli Šaman, ubuduće uvijek biti Sauk i jedan od Dugokosih. Dok god postoje, svi će Sauci biti Cawso wabeskiouova braća i sestre. Pripadnika Odvažnih koji ga je bio udario po glavi nakon završetka igre loptom i štapom gurnuše naprijed, pri čemu se on cerio i vukao noge. Bio je to čovjek po imenu Kameni Pas. Sauci nisu znali za isprike, ali su itekako dobro poznavali pojam odštete. Kameni mu Pas pruži kožnu torbicu sličnu onoj kakvu je ponekad nosila Makwa-ikwa, samo ukrašenu dikobrazovim bodljama, a ne perjem. Makwa-ikwa mu reče da je to vrećica za medicinu, skup svetih osobnih predmeta koji se zove Mee-shome i koji se nikada nikome ne pokazuje, a od kojega svaki Sauk dobiva snagu i moć. Da bi vrećicu mogao nositi, ona mu pokloni četiri obojene životinjske tetive – smeđu, narančastu, plavu i crnu – i pričvrsti ih na vrećicu kao remen tako da je on može objesiti o rame. Te se četiri niti nazivaju Izze, reče mu. »Kad god ih budeš imao na sebi, meci te neće moći raniti, a tvoja će prisutnost koristiti ljetini i liječit će bolesne.« Bio je ganut, ali i u neprilici. »Sretan sam što mogu biti brat Saucima.« Uvijek mu je bilo teško kada je zbog nečega trebalo izraziti zahvalnost. Kada je stric Ranald bio uložio pedeset funti u to da mu plati
mjesto pomoćnoga kirurga u Sveučilišnoj bolnici eda bi tamo još kao student medicine mogao steći iskustvo u kirurškom radu, jedva mu je bio kadar reći hvala. Ni sada nije bio u stanju ništa bolje postupiti. Srećom, ni Sauci nisu bili skloni pretjeranim izrazima zahvalnosti ili pak dugačkim oproštajima pa mu nitko ne zamjeri kada je izašao, osedlao konja i odjahao. Vrativši se u svoju kolibu, najprije je sam sa sobom zbijao šalu birajući predmete koje će kao svete uvrstiti u svoju medicinu. Nekoliko je tjedana prije toga na tlu u šumi bio pronašao sićušnu životinjsku lubanju, bijelu, čistu i tajanstvenu. Mislio je da je riječ o skunksovoj lubanji, činilo mu se da je upravo toliko velika. Dobro, no što još? Prst djeteta zadavljena odmah nakon rođenja? Vodenjakovo oko, žablju nogu, šišmišje krilo, pasji jezik? Najednom poželje tu svoju medicinu sastaviti s velikom ozbiljnošću. Koji predmeti predstavljaju njegovu bit, ključ njegove duše, Mee-shome od koje Robert Judson Cole dobiva moć? Stavi u vrećicu glavno obiteljsko naslijeđe obitelji Cole, kirurški nož od modroga čelika koji se među Coleovima nazivao skalpelom Roba J. i za koji je bilo određeno da uvijek pripadne najstarijem sinu koji bi postao liječnikom. Što bi još mogao uzeti iz ranijega života? U vrećicu se nije mogao staviti hladni zrak s Visočja. Ili topla sigurnost obitelji. Da barem ima očevu sliku, jer mu je crte već odavno zaboravio. Majka mu je na rastanku dala Bibliju koju je čuvao kao dragocjenost, no ona ne spada u njegovu Meeshome. Znao je da više nikada neće vidjeti majku; možda je već bila mrtva. Pade mu na pamet da bi mogao pokušati na papiru nacrtati njezin lik dok ga se još može sjetiti. Kada je pokušao, crtanje mu je išlo za rukom, osim nosa, pa je na bezuspješne pokušaje potrošio mnogo tjeskobnih sati, dok crtež napokon nije ispao kako valja, a onda smota papir, sveza smotuljak i stavi ga u torbicu. Stavi unutra i note koje je Jay Geiger bio za nj prepisao kako bi mogao svirati Chopina na violi da gamba. Unutra se nađe i komad oštroga smeđeg sapuna, simbol svega čemu ga je Oliver Wendell Holmes bio naučio o čistoći i kirurškim zahvatima. To ga potaknu na razmišljanje u drugom smjeru pa, malo porazmislivši, izvadi iz vrećice sve osim skalpela i sapuna. Onda tome dodade zavoje i obloge, zbirku prašaka i lijekova te kirurške instrumente koji su mu bili potrebni prilikom odlazaka u kućne posjete. Kada je završio, vrećica je bila medicinska torba u kojoj su se nalazili pribor i oruđe za njegovo umijeće i zanat. Ovo je, prema tome, bila medicina od koje je dobivao moć, a on je bio silno sretan zbog dara što ga je, kao naknadu za udarac po tvrdoj glavi, dobio od bijelo obojenog Indijanca po imenu Kameni Pas.
16. Lov na srne Kupnja je ovaca bila važan događaj jer je njihovo blejanje značilo posljednju sitnicu koja mu je trebala da se osjeti kao kod kuće. Isprva se o merino-ovcama brinuo zajedno s Aldenom, no ubrzo postade jasno da Kimball isto toliko dobro umije s ovcama koliko i s drugim životinjama, pa im je uskoro Alden sam podrezivao repove, štrojio mušku janjad i pazio na šugu, kao da se već godinama bavi ovčarstvom. Bilo je i dobro što Rob nije bio potreban na farmi, jer su ga, čim se proširio glas o blizini dobroga liječnika, počeli pozivati i k bolesnicima koji su živjeli prilično daleko. Uskoro će, znao je, morati ograničiti područje svojega djelovanja, jer se san Nicka Holdena počinjao ostvarivati i nove su obitelji neprestano stizale u Holdenov Prijelaz. Jednoga je jutra dojahao Nick da pogleda stado za koje smjesta reče da ima miris te ostade da »porazgovara o nečemu što obećava. O žitnom mlinu.« Jedan je od pridošlica bio i Nijemac po imenu Pfersick, mlinar iz New Jerseya. Pfersick je znao gdje može nabaviti mlinarsko postrojenje, no nije imao kapitala. »Devet bi stotina dolara trebalo biti dovoljno. Ja ću uložiti šest stotina kao pedeset posto glavnice. Vi uložite tri stotine kao dvadeset i pet posto – ja ću vam posuditi koliko vam bude potrebno – a Pfersicku ćemo ostaviti dvadeset i pet posto za vođenje posla.« Rob je Nicku bio otplatio manje od polovice novca što mu ga je dugovao, a mrzio je dugove. »Kad već sami ulažete sav novac, zašto naprosto ne zadržite sedamdeset i pet posto?« »Želim vam gnijezdo obložiti perjem tako da postane toliko mekano i bogato te više nećete biti u iskušenju da odletite. Vi ste gradu isto toliko potrebni kao i voda.« Rob J. je znao da je to istina. Kada su on i Alden bili otišli do Rock Islanda da kupe ovce, vidjeli su letak što ga je Nick dijelio naokolo, opisujući brojne prednosti što se pružaju onima koji se nastane u Holdenovu Prijelazu, među kojima je bila posebno istaknuta blizina dr. Colea. Nije vidio na koji bi način njegov položaj kao liječnika mogao izaći na loš glas ako se upusti u posao sa žitnim mlinom pa na kraju pristade. »Sad smo ortaci!« reče Nick. Stisnuše jedan drugome ruku u znak da su sklopili posao. Rob odbi golemu slavljeničku cigaru – upotreba je jeftinih cigara za analno unošenje nikotina u tijelo bila u njemu ugušila želju za duhanom. Kada Nick zapali cigaru, Rob mu reče da izgleda kao pravi pravcati bankar.
»To će se dogoditi i prije nego što mislite, a vi ćete biti među prvima koji će biti o tome obaviješteni.« Nick zadovoljno otpuhnu dim prema nebu. »Idem ovog vikenda u Rock Island u lov na srne. Biste li mi se pridružili?« »Kakve su to srne u Rock Islandu?« »Osobe ženskoga roda. Što kažete na to, staro momče?« »Ja se držim daleko od bordela.« »Govorim o o privatnoj robi.« »Dobro. Poći ću s vama«, reče Rob J. Nastojao je govoriti nehajno, no nešto je u njegovu glasu nedvojbeno odavalo da takve stvari ne shvaća olako jer se Nick Holden isceri. Stephenson House odražavala je duh gradića na rijeci Mississippi gdje je godišnje pristajalo tisuću i devet stotina parobroda i pored kojega su često plutale nakupine trupaca, dugačke i po trećinu milje. Kad god bi brodari i drvosječe bili pri novcu, u hotelu je dolazilo do buke, a katkada i do nasilja. Smještaj koji im je bio ugovorio Nick Holden, istodobno je bio skup i osiguravao nesmetanost – u apartmanu s dvije spavaće sobe međusobno odvojene blagovaonicom koja je služila i kao dnevna soba. Žene su bile sestrične i obje su se prezivale Dawber, a sviđalo im se što su im mušterije profesionalci. Nicku je pripala Lettie, a Robu Virginia. Bile su malene i drske kao vrapci, no zajednička im je bila stanovita prepredenost koja je Roba uzrujavala. Lettie je bila udovica. Njemu je Virginia rekla da se nikada nije udavala, no te je noći, kada je bolje upoznao njezino tijelo, vidio da je imala djece. Sutradan ujutro kada su se sve četvero sreli za doručkom, žene su se nešto međusobno došaptavale i hihotale. Mora da je Virginia ispričala Lettie o prezervativu što ga je Rob nazivao Navlakom za Rog, a Lettie mora da je to rekla Nicku jer mu Nick, dok su jahali kući, to spomenu i nasmija se. »Zašto se gnjavite s takvim glupostima?« »Pa, zbog bolesti«, reče Rob blagim glasom. »I da se sačuvam od neželjena očinstva.« »To samo kvari užitak.« Je li ovo sve uopće bio užitak? Priznade sam sebi da su mu tijelo i duh doživjeli olakšanje, pa kada Nick reče kako je uživao u njegovu društvu, Rob uzvrati da je i on uživao te se složi da moraju ponovno poći u lov na srne. Kada je sljedeći put prolazio pored Schroederova posjeda, na livadi vidje Gusa kako, unatoč amputiranim prstima, zamahuje kosom te pozdraviše jedan drugoga. Bio je u iskušenju da naprosto prođe pored Bledsoeičine kolibe jer mu je ta žena bila jasno stavila do znanja kako ga smatra uljezom pa ga je i sama pomisao na nju ljutila. No u posljednjem trenutku skrenu s konjem na čistinu i sjaha. Pred kolibom zadrža ruku prije no što će zakucati na vrata jer je iznutra jasno čuo dječji plač i promukle krikove neke odrasle osobe. Ružni
zvukovi. Kada je gurnuo vrata, otkri da nisu zaključana. Vonj koji ga unutra dočeka, bio je kao udarac, a svjetlost slaba, no na podu je vidio Saru Bledsoe. Pored nje je sjedilo dijete, a vlažno mu je lice bilo iskrivljeno od straha koji je toliko porastao zbog ovoga posljednjeg uzbuđenja, pogleda na golema stranca, da mu iz otvorenih usta ne izađe nikakav zvuk. Rob J. poželje podići dijete i umiriti ga, no žena opet vrisnu i on shvati da svu pažnju sada mora posvetiti njoj. Kleknu i dotače joj obraz. Osjeti hladan znoj. »Što vam je, gospođo?« »Rak. Ah.« »Gdje vas boli, gospođo Bledsoe?« Njezine se ruke ispruženih dugačkih prstiju poput bijelih pauka spustiše na donji dio trbuha, s obje strane zdjelice. »Je li to oštra ili tupa bol?« »Probada me! Razdire! Gospode, to je… strašno!« Bojao se da mokraća istječe iz nje kroz fistulu nastalu prilikom poroda; ako je tako, nije ništa mogao učiniti za nju. Ona zatvori oči jer mu je dokaz o njezinoj stalnoj inkontinenciji sa svakim dahom ulazio u nos i pluća. »Moram vas pregledati.« Bez sumnje se htjela usprotiviti, no kada je otvorila usta, iz njih se izvi krik uzrokovan novim bolovima. Bila je ukočena od napetosti, no uspjelo mu je da je napola okrene na trbuh tako da se oslanjala na lijevi bok i na prsa, a desno su joj koljeno i bedro bili podignuti. Vidje da nema nikakve fistule. U torbi je imao posudicu sa svježom svinjskom mašću koju je upotrebljavao kao sredstvo za podmazivanje. »Nemojte se bojati. Ja sam liječnik«, reče joj, no ona zajeca više zbog poniženja nego zbog boli kada joj on srednjim prstom lijeve ruke kliznu u rodnicu, istovremeno joj desnom rukom opipavajući trbuh. Pokuša se vrhom prsta poslužiti kao okom; najprije, dok je micao i pipkao prstom, to oko nije ništa vidjelo, no kada se približilo stidnoj kosti, on nešto pronađe. A onda još nešto. Nježno povuče ruku i pruži joj ubrus da se obriše, a sam izađe i ode do potočića da opere ruke. U namjeri da s njome porazgovara, izvede je na jaku sunčevu svjetlost zbog koje ona stade žmirkati i posjede je na panj. Držala je dijete u naručju i nježno ga njihala. »Nemate rak.« Poželje da ne mora nastaviti. »Bolujete od mokraćnih kamenaca.« »Neću umrijeti?« Morao joj je reći istinu.
»Da je u pitanju rak, izgledi bi vam bili loši. S mokraćnim kamencima, imate prilično dobre izglede.« Objasni joj način na koji se minerali talože u mokraćnom mjehuru, čemu uzrok može biti jednolična ishrana ili dugotrajan proljev. »Da, dugo sam vremena nakon poroda imala proljev. Ima li lijeka za to?« »Ne, nema lijeka koji bi rastopio kamence. Manji kamenci ponekad izlaze iz tijela zajedno s mokraćom, a često imaju oštre bridove koji mogu razderati tkivo. Vjerujem da ste upravo zbog toga i imali krvi u mokraći. No, kod vas su u pitanju dva velika kamenca. Prevelika da sami izađu.« »Hoćete li me onda operirati? Tako vam Boga!« reče ona nesigurnim glasom. »Ne.« Oklijevao je nastojeći odlučiti koliko joj smije reći. Jedna je rečenica u Hipokratovoj zakletvi koju je i on položio, glasila: Neću operirati mokraćne kamence. Neki su se mesari oglušivali o zakletvu i svejedno operirali, zasijecajući duboko u međicu između čmara i stidnice odnosno mošnji da bi otvorili mokraćni mjehur i dospjeli do kamenaca, pri čemu bi se malo njihovih žrtava naposljetku i oporavilo, a mnogo ih je umiralo od upale potrbušnice, dok su drugi za cijeli život ostali osakaćeni jer im je bilo presječeno neko crijevo ili pak mišić mokraćnoga mjehura. »Kroz mokraćnu cijev, uski kanal kroz koji mokrite, uvući ću u mokraćni mjehur kirurški instrument koji se zove litotrit. Taj instrument ima malene čelične hvataljke nalik na kliješta kojima se kamenci mogu izvaditi ili zdrobiti.« »Hoće li me to boljeti?« »Da, i to najviše prilikom uvlačenja i izvlačenja litotrita. No, bol će biti manja od ove koju sada trpite. Ako postupak uspije, bit ćete potpuno izliječeni.« Teško mu je bilo priznati da je najveća opasnost u tome što bi se njegova vještina mogla pokazati nedostatnom. »Ako, u pokušaju da hvataljkama litotrita uhvatim kamenac, slučajno zahvatim mjehur i probijem ga, vjerojatno ćete umrijeti od infekcije.« Proučavajući njezino ispijeno lice, vidje na njemu odbljeske lica mlađe i ljepše žene. »Sami morate odlučiti da li trebam pokušati.« U svojem je uzbuđenju bila odviše jako stisnula dijete pa dječaćić stade ponovno plakati. Zbog toga je Robu J. trebalo nešto vremena da shvati riječi koje je prošaptala. Molim vas. Znao je da će mu prilikom litocenoze biti potrebna pomoć. Sjećajući se kako se ženino tijelo ukrutilo za vrijeme pregleda, nagonski nasluti da za pomagača mora uzeti ženu pa kada ostavi Saru Bledsoe, odjaha ravno do obližnje farme i porazgovara s Almom Schroeder. »Oh, ne mogu, to nikako ne mogu!« Jadna je Alma bila sva blijeda, a njezinu je užasnutost samo pogoršavala iskrena briga za Saru. »Gott im Himmel! Oh, doktore Cole, molim vas, ne mogu.«
Kada je vidio kako stvari stoje, uvjeri je da joj ništa ne zamjera. Neki ljudi naprosto ne mogu gledati kirurške zahvate. »Sve je u redu, Alma. Naći ću nekoga drugog.« Jašući dalje, pokuša se sjetiti žene u okolici koja bi mu mogla pomoći, no jednu po jednu odbaci malobrojne mogućnosti. Bilo mu je dosta plača; trebala mu je razborita žena čvrstih ruku, žena dovoljno jaka duha da se ne pokoleba kada se suoči s patnjom. Na pola puta kući, okrenu konja i odjaha prema indijanskome selu. 17. Kći Mide'wiwina Kada bi Makwa sebi uopće dopustila da razmišlja o tome, sjećala se vremena kada su samo malobrojni pripadnici njezina naroda posjedovali odjevne predmete bijeloga čovjeka, kada je otrcana košulja ili poderana haljina značila snažnu medicinu jer su se svi ostali odijevali u jelenju kožu, ostruganu i žvakanjem obrađivanu dok nije postala mekana, ili pak u životinjska krzna. Dok je ona bila dijete u Sauk-e-nuku – tada su je još zvali Nishwri Kekawi, Dvostruko Nebo – isprva je bijelih ljudi ili mookamonika bilo premalo da bi to moglo utjecati na njihov život. Na otoku se nalazio jedan vojni garnizon koji se ondje smjestio pošto su državni službenici u St. Louisu napili nekolicinu Mesquakieja i Sauka i natjerali ih da potpišu neki papir čiji sadržaj ni trijezni ne bi bili mogli pročitati. Otac je Dvostrukog Neba bio Ashtibugwa-gupichee, Zeleni Bivol. On je Dvostrukom Nebu i njezinoj starijoj sestri Meci-ikwawi, Visokoj Ženi, objasnio da su Dugi Noževi, kada su gradili ovo vojno uporište, iskrčili najbolje grmlje ogrozda kojim se njihov narod hranio. Zeleni je Bivol pripadao rodu Medvjeda od kojega su potjecali oni koji su vodili Sauke, no nije žudio za tim da postane poglavica ili vrač. Unatoč svetom imenu (ime je dobio po svojemu manituu), bio je to jednostavan čovjek koji je uživao poštovanje zbog dobroga uroda sa svojih polja. U svojoj se mladosti borio protiv Iowa i iskazao se u bitkama. Nije bio kao neki drugi koji su se uvijek hvalisali, no kada je umro njezin stric Winnawa ili Kratki Rog, Dvostruko je Nebo doznala neke stvari o svojem ocu. Kratki je Rog bio prvi Sauk za kojega je znala da je umro od pića, od onoga otrova što su ga mookamonici zvali ohajskim viskijem, a Narod paprenom vodom. Sauci su pokojnike pokapali, za razliku od nekih plemena koja bi tijelo jednostavno podigla na račvastu granu nekoga drveta. Kada su Kratkoga Roga spustili u zemlju, njezin je otac stupio na rub rake sa svojim pucca-mawom, divlje vitlajući bojnom toljagom. »U ratu sam ubio trojicu ljudi pa svojem bratu koji ovdje leži poklanjam njihove duhove da mu na onome svijetu služe kao robovi«, rekao je i tako je Dvostruko Nebo doznala da joj je otac ratnik.
Njezin je otac bio blag, radin čovjek. Najprije su on i njezina mati Matapya, Stapanje Dviju Rijeka, obrađivali samo dva polja na kojima su uspijevali kukuruz, buće i bundeve, no kada je Vijeće uvidjelo koliko je on dobar uzgajivač, dadoše mu još dva polja za obrađivanje. Nevolje su počele kada je Dvostrukom Nebu bilo deset godina: tada je onamo stigao mookamon po imenu Hawkins i podigao kolibu na mjestu pored polja na kojemu je njezin otac uzgajao kukuruz. Polje na kojemu se Hawkins nastanio, nakon smrti je čovjeka koji ga je ranije obrađivao, Wegu-waa ili Shawneeja koji pleše, ostalo napušteno, a Vijeće još nije bilo donijelo odluku o ponovnoj dodjeli te zemlje. Hawkins je sa sobom doveo konje i krave. Polja su s usjevima bila od njegova polja odvojena tek grmljem i živicom pa su njegovi konji zašli u njivu Zelenoga Bivola i pojeli mu kukuruz. Zeleni je Bivol uhvatio konje i odveo ih Hawkinsu, no narednog su jutra životinje opet ušle u kukuruzište. Požalio se Vijeću, no ono nije znalo što da učini jer je na područje Rock Islanda bilo stiglo još pet bijelih obitelji i naselilo se na zemlji koju su Sauci prije toga obrađivali više od stotinu godina. Zeleni je Bivol odlučio da Hawkinsovu stoku zadrži na svojoj zemlji umjesto da mu je vrati, pa ga je smjesta posjetio trgovac iz Rock Islanda, bijelac po imenu George Davenport. Davenport je bio prvi bijelac koji je ikada živio među njima i Narod mu je vjerovao. Davenport je Zelenom Bivolu rekao da Hawkinsu vrati konje ili će ga Dugi Noževi baciti u zatvor, pa je Zeleni Bivol učinio kako mu je prijatelj Davenport savjetovao. U jesen 1831. Sauci su otišli u svoj zimski logor u Missouriju, kao što su to činili svake godine. Kada su se u proljeće vratili u Sauk-e-nuk, na svojim poljima zatekoše nove bijele obitelji koje su bile stigle onamo i tu se naselile porušivši ograde i spalivši saučke ljetne nastambe. Sada Vijeće više nije moglo izbjegavati da nešto poduzme pa se posavjetovalo s Davenportom i Felixom St. Vrainom, indijanskim agentom, te s majorom Johnom Blissom koji je zapovijedao vojnicima u tvrđavici. Sastanci su se nastavljali do iznemoglosti, a u međuvremenu je Vijeće pripadnicima plemena čija je zemlja bila nasilno oteta dodijelilo nova polja. Niski, zdepasti Holanđanin iz Pennsylvanije po imenu Joshua Vandruff bio je prisvojio polje koje je ranije pripadalo Sauku po imenu Makataime-shekiakiak odnosno Crni Jastreb. Vandruff je Indijancima počeo prodavati viski proizveden u hedonoso-teu što su ga Crni Jastreb i njegovi sinovi bili izgradili vlastitim rukama. Crni Jastreb nije bio poglavica, ali je veći dio svojega šezdesettrogodišnjeg života proveo u borbama protiv Osaga, Cherokeeja, Chippewa i Kaskakija. Kada je 1812. među bijelcima izbio rat, skupio je četu saučkih boraca i Amerikancima ponudio njihove usluge, no oni su ga prezirno odbili. Uvrijeđen, istu je ponudu uputio Englezima koji su se prema njemu odnosili s poštovanjem i za sebe osigurali njegove usluge tokom rata opskrbivši ga oružjem i municijom, dodijelivši
mu nekoliko odlikovanja i poklonivši mu crvenu dolamu koja je bila vojničko obilježje. Sada je, pod stare dane, Crni Jastreb morao gledati kako se u njegovu domu peče viski. I gore od toga, bio je svjedokom propadanju vlastitoga plemena, i to upravo zbog alkohola. Vandruff i njegov prijatelj B. F. Pike. opili bi Indijance i na prijevaru od njih izmamili krzna, konje, oružje i zamke. Crni Jastreb ode do Vandruffa i Pikea i zatraži od njih da Saucima prestanu prodavati viski. Kada oni na to ne obratiše pažnju, vrati se s pola tuceta ratnika koji sve bačve iskotrljaše iz kolibe, probiše im dno i izliše viski na zemlju. Vandruff smjesta napuni bisage hranom za dugačko putovanje i odjaha do Belvillea, kuće Johna Reynoldsa koji je tada bio ilinojski guverner. Pod zakletvom dade iskaz pred guvernerom izjavivši da su Indijanci pomahnitali, da su nekoga proboli i da bijelim naseljenicima nanose silnu štetu. Predao je guverneru Reynoldsu još jedan zahtjev što ga je bio potpisao B. F. Pike, a u kojem je stajalo da »Indijanci svoje konje napasaju po našim žitnim poljima, pucaju na naše krave i ostalu stoku, te prijete da će nam, ako ne odemo odavde, zapaliti krov nad glavom.« Reynolds je bio nedavno izabran i tom je prilikom svojim biračima bio obećao da će Illinois biti siguran za doseljenike. Guverner koji se bude uspješno borio protiv Indijanaca, može sanjati i o tome da postane predsjednikom. »Isusa mu, gospodine«, uzbuđeno je rekao Vandruffu, »došli ste po pravdu pravom čovjeku.« Sedam je stotina vojnika na konjima stiglo i utaborilo se ispod Sauke-nuka, a njihova je prisutnost izazvala uzrujanost i nelagodu. Istodobno uz rijeku Rocky sopćući doplovi parobrod iz kojega je sukljao dim. Lađa se nasuče na stijene po kojima je rijeka dobila ime, no mookamonici je odsukaše pa se ona ubrzo usidri, uperivši cijev svojega jedinog topa ravno prema selu. General Edmund P. Gaines, ratni poglavica bljedolikih, pozove Sauke na pregovore. Za pregovarački su stol sjeli general, indijanski agent St. Vrain i trgovac Davenport koji im je bio prevodilac, a sa saučke je strane došlo nekih dvadesetak istaknutih ljudi. General Gaines reče da su Sauci ugovorom iz 1803. godine, prema kojemu su dopustili izgradnju tvrđavice u Rock Islandu, Velikom Ocu u Washingtonu isto tako prepustili svu svoju zemlju istočno od Mississippija – pedeset milijuna jutara. Zaprepaštenim i zbunjenim Indijancima nadalje reče da su za to primili odštetu u godišnjim obrocima, a Veliki Otac u Washingtonu sada želi da njegova djeca odu iz Sauk-e-nuka i presele se na drugu stranu Masesibowija, velike rijeke. Otac u Washingtonu dat će im na dar kukuruz da ih opskrbi za zimu. Saučki je poglavica tada bio Keokuk koji je znao da su Amerikanci za njih previše brojni. Kada mu je Davenport preveo riječi bijeloga ratnoga
poglavice, velika šaka stegnu Keokukovo srce. Premda su ga ostali promatrali iščekujući njegov odgovor, on je šutio. No na noge skoči neki čovjek koji je, dok se borio na strani Britanaca, bio naučio dovoljno engleskoga, pa se mogao sporazumijevati i bez prevodioca. »Nikada mi nismo prodali svoju zemlju. Nikada od Velikoga Bijelog Oca nismo primili nikakvu odštetu. Zadržat ćemo svoje selo.« General Gaines ugleda Indijanca, gotovo starca, bez perjanice kakvu nose poglavice, u umrljanoj odjeći od jelenje kože, ispijenih obraza, visoka, istaknuta čela. Bilo je više sjedina negoli crnih vlasi u nakostriješenoj krijesti na njegovu tjemenu koja mu je prolazila sredinom obrijane glave. Veliki je nos, nalik na kljun, uvredljivo stršao između široko postavljenih očiju. Prkosna su se usta kočila iznad brade ukrašene jamicom što je potpuno odudarala od takva lica koje se doimalo kao da je sjekirom otesano. Gaines uzdahnu i upitno pogleda u Davenporta. »Ime mu je Crni Jastreb.« »Što je on?« general zapita Davenporta, no odgovori mu Crni Jastreb. »Ja sam Sauk. Preci su mi bili Sauci, veliki ljudi. Želim ostati ovdje gdje počivaju njihove kosti i biti zajedno s njima pokopan. Zašto bih morao ostaviti njihova polja?« On su se i general međusobno promatrali, stojeći jedan prema drugome kao kamen protiv čelika. »Nisam došao ovamo da vas molim niti da vas novcem potaknem da odete iz svojeg sela. Moj je posao da vas uklonim«, reče Gaines blagim glasom. »Milom, ako to bude moguće. Silom, ako budem morao. Ostavljam vam sada dva dana da se odselite. Ako do tog vremena ne prijeđete Mississippi, prisilit ću vas da odete.« Pripadnici se Naroda međusobno posavjetovaše pogledavajući prema brodskome topu uperenom u njih. Vojnici što su u malim skupinama tumarali naokolo, podcikujući i podvriskujući, bili su dobro ishranjeni i dobro naoružani i imali su svu silu municije. Sauci su imali stare puške, malo metaka i nisu imali zaliha hrane. Keokuk posla tekliča po Waboskieshieka ili Bijelog Oblaka, vrača koji je živio među Winnebazima. Bijeli je Oblak bio sin oca Winnebaga i majke Saukinje. Bio je visok i debeo, duge sijede kose, a nosio je, što je među Indijancima bila rijetkost, i nepravilno potkresane crne brkove. On je bio veliki šaman koji se brinuo za duhovne i zdravstvene potrebe Winnebaga, Sauka i Mesquakieja. Sva su ga tri plemena poznavala kao Proroka, no Bijeli Oblak za Keokuka nije imao utješna proročanstva. Reče mu da je vojska jača po snazi i da Gaines neće uvažiti nikakve razloge. Trgovac Davenport, njihov prijatelj, sastade se s poglavicom i šamanom i stade ih požurivati da učine kako im je zapovijeđeno i napuste zemlju prije no što se ovaj spor pretvori u krvavi sukob.
I tako druge noći od onih nekoliko dana što su Narodu bili ostavljeni za odlazak, Sauci napustiše Sauk-e-nuk, kao što bi to učinile otjerane životinje, i prijeđoše preko Masesibowija u Iowu, zemlju svojih neprijatelja. Te je zime Dvostruko Nebo prestala vjerovati u to da je svijet siguran. Kukuruz što ga je indijanski agent isporučivao u njihovo novo selo zapadno od Masesibowija, bio je loše kakvoće i nije ga ni izdaleka bilo dovoljno da ih zasiti. Narod nije mogao pribaviti dovoljno mesa lovom ili postavljanjem zamki jer je bilo mnogo onih koji su puške i zamke bili trampili za Vandruffov viski. Žalili su zbog gubitka ljetine što su je ostavili na poljima. Za škrobnatim kukuruzom. Za bogatim, hranjivim bundevama, golemim slatkim bućama. Jedne noći pet žena prijeđe rijeku pa se vratiše do svojih nekadašnjih polja i skupiše nešto smrznuta kukuruznog zrnja što su ga u proljeće same bile zasijale. Bijeli ih doseljenici zatekoše i gadno istukoše. Nekoliko noći nakon toga Crni Jastreb povede nekolicinu ljudi na konjima do Rock Islanda. Napuniše vreće kukuruzom što su ga našli na poljima te provališe u skladište i odnesoše buće i bundeve. Tokom strahovite zime bjesnjela je rasprava. Poglavica je Keokuk tvrdio da će im postupak Crnoga Jastreba na vrat navući bijele vojnike. Novo selo nije, doduše, Sauke-nuk, no može postati ugodnim mjestom za život, pridometnuo je, a blizina mookamonika na drugoj strani rijeke znači tržište za krzna saučkih lovaca sa zamkama. Crni je Jastreb rekao da će bljedoliki Sauke otjerati što dalje budu mogli, a potom će ih uništiti. Jedini je izlaz bila borba. Jedina je nada za sve crvene ljude, od Kanade do Meksika, bila u tome da zaborave plemenska neprijateljstva i uz pomoć se Engleskoga Oca, međusobno udruže protiv jačega neprijatelja, Amerikanaca. Sauci su dugo raspravljali. U proljeće je većina Naroda odlučila da s Keokukom ostane zapadno od široke rijeke. Samo je tri stotine šezdeset i osam muškaraca koji su sa sobom poveli i svoje obitelji, svoju sudbinu povezalo sa sudbinom Crnoga Jastreba. Među njima je bio i Zeleni Bivol. Ukrcali su se u kanue. Crni Jastreb, Prorok i Neosho, saučki vrač, krenuše u kanuu koji je plovio na čelu, a za njima pođoše ostali, snažno se boreći s maticom Masesibowija. Crni Jastreb nije želio nikakvo uništavanje ili ubijanje, osim ako netko ne napadne njegovu četu. Kada se, ploveći niz rijeku, približiše mookamonskom naselju, on zapovjedi svojim ljudima da udare u bubnjeve i zapjevaju. Zajedno sa ženama, djecom i starcima, bilo je to gotovo tisuću i tristo glasova pa je zvuk što su ga čuli naseljenici, bio strahovit. U nekoliko naselja skupiše nešto hrane, no bilo je mnogo usta koja je trebalo nahraniti, a malo vremena za lov ili ribolov. Crni je Jastreb bio poslao tekliče u Kanadu da zatraže pomoć od Britanaca, kao i od nekih plemena. Glasnici se vratiše s lošim vijestima. Nije bilo nikakvo iznenađenje što se stari neprijatelji poput Siouxa, Chippewa i Osaga nisu htjeli sa Saucima udružiti protiv bljedolikih, ali to nije htio ni
bratski narod Mesquakieja ni bilo koje drugo pleme. Štoviše, Britanski je Otac Saucima poslao samo riječi ohrabrenja i poželio im dobru sreću u ratu. Sjećajući se topa na ratnom brodu, Crni se Jastreb sa svojim ljudima skloni podalje od rijeke izvukavši kanue na suho na istočnoj obali s koje su svojevremeno bili izgnani. Budući da im je svaka mrvica hrane bila dragocjena, svi su nosili zalihe, čak i one squaw koje su bile pred porodom, kao što je to bio slučaj sa Stapanjem Dviju Rijeka. Zaobiđoše Rock Island i stigoše do rijeke Rocky gdje se sastadoše s Potawatomijima od kojih su se nadali da će moći u zakup uzeti zemlju na kojoj će zasijati kukuruz. Upravo je od Potawatomija Crni Jastreb doznao da je Otac u Washingtonu nekadašnje saučko područje prodao bijelim ulagačima. Mjesto na kojemu je bio podignut Sauk-e-nuk i gotovo sva njihova polja kupio je George Davenport, trgovac koji ih je, pretvarajući se da im je prijatelj, požurivao da napuste svoju zemlju. Crni Jastreb zapovjedi da se priredi pseća svetkovina jer je znao da je Narodu potrebna pomoć njegovih manitua. Prorok je nadgledao davljenje pasa te pranje i očišćenje njihova mesa. Dok se meso kuhalo, Crni Jastreb iznese pred svoje ljude vrećice s medicinom. »Junaci i ratnici«, reče im, »Sauk-e-nuka više nema. Ukrali su nam zemlju. Vojnici su bljedolikih spalili naše hedonoso-tee. Srušili su ograde oko naših polja. Preorali su naše Mjesto mrtvih i zasijali kukuruz između kostiju koje su nama svete. Ovo su vrećice s medicinom našega pretka Mukataqueta koji je bio praotac saučkoga naroda. On ih je predao velikome ratnom poglavici našega naroda Na-namakeeju koji je ratovao sa svim narodima s jezera i svim narodima iz ravnice i uvijek nam je bio na diku. Od svih vas očekujem da ćete ih štititi.« Ratnici pojedoše posvećeno meso koje im dade hrabrost i snagu. To je bilo nužno jer je Crni Jastreb znao da će Dugi Noževi uskoro krenuti na njih. Možda su upravo manitui Stapanju Dviju Rijeka dopustili da u tom logorištu rodi dijete, što je bilo bolje nego da se to desi negdje na putu. Bio je to dječak i ratnicima je osokolio duh isto toliko koliko i pseća svetkovina jer je Zeleni Bivol svojem sinu nadjenuo ime Wato-kimit ili Onaj koji posjeduje zemlju. Podboden općom histerijom zbog glasina da su Crni Jastreb i Sauci na ratnoj stazi, guverner je Reynolds u Illinoisu skupio tisuću dobrovoljaca na konjima. Uz to se prijavilo i više od dvaput toliko ljudi željnih borbe s Indijancima, a tisuću je devet stotina trideset i pet neuvježbanih ljudi stupilo u vojnu službu. Okupiše se u Beardstownu, zajedno s tri stotine četrdeset i dvojicom pripadnika redovne vojske i brzo obrazovaše četiri puka i dva izvidnička bataljona. Samuel Whiteside iz pokrajine St. Clair imenovan je brigadnim generalom i postavljen za zapovjednika. Zahvaljujući izvještajima koji su dolazili od naseljenika, doznalo se gdje se Crni Jastreb nalazi pa je Whiteside svojoj brigadi naredio da se
pokrene. Bilo je neuobičajeno vlažno proljeće pa su morali plivati i preko manjih potoka, dok su se obične bare razlile u močvarne riječne rukavce kroz koje su se morali probijati. Tokom su pet dana s mukom napredovali kroz neprohodan kraj s namjerom da stignu do Oquawke gdje su se trebali opskrbiti živežom. No, vojska se grubo preračunala; živeža nije bilo, a ljudi su već odavno bili pojeli sve što su nosili u bisagama. Nedisciplinirani i mrzovoljni, obasuli su grdnjama svoje oficire poput civila, što su zapravo i bili, tražeći hranu. Whiteside posla poruku generalu Henryju Atkinsonu u Fort Armstrong pa Atkinson smjesta naredi da parobrod Chieftain krene niz rijeku s tovarom živeža. Whiteside dva bataljuna redovne vojske posla naprijed, dok je glavni dio vojske sastavljen od dobrovoljaca punio želuce i odmarao se. Nikada nisu zaboravljali da se nalaze u čudnoj i zlokobnoj okolini. Jednoga blagog svibanjskog jutra glavnina njihovih snaga, nekih tisuću i šesto ljudi na konjima, spali Prophetstown, napušteno selo Bijelog Oblaka. Pošto su to učinili, neobjašnjivo se uznemiriše i postupno sami sebe uvjeriše u to da se osvetnički raspoloženi Indijanci kriju iza svakog brežuljka. Uznemirenost se ubrzo pretvori u strah, a iz užasnutosti se rodi bezglavi uzmak. Odbacivši opremu, oružje, živež i municiju, koliko su ih noge nosile, vojnici pobjegoše pred nepostojećim neprijateljem, jurnuše preko livada, kroz guštike i šume, nigdje se ne zaustavljajući, sve dok, što pojedinačno, a što u malenim skupinama, ne prijeđoše sramotni put do naselja Dixon, deset milja udaljena od mjesta s kojega su bili nagnuli u bijeg. Do prvoga pravog sraza dođe nedugo nakon toga. Crni je Jastreb s četrdesetak odvažnih ratnika putovao na sastanak s nekim Potawatomijima od kojih je pokušavao u zakup uzeti polje na kojem bi sami mogli uzgajati kukuruz. Logorovali su na obalama rijeke Rock kada stiže glasnik i dojavi im da velika četa Dugih Noževa ide u njihovu smjeru. Crni Jastreb smjesta priveza na štap bijelu zastavu i posla trojicu nenaoružanih Sauka da s njom odu do bijelaca i u ime Crnoga Jastreba zatraže sastanak s njihovim zapovjednikom. Za njima posla petoricu Sauka na konjima kao promatrače. Četa je bila sastavljena od boraca koji nisu imali iskustva u borbama protiv Indijanaca pa se užasnuše ugledavši Sauke. Brzo uhvatiše onu trojicu koja su nosila zastavu mira i zarobiše ih, a potom nagnuše za petoricom promatrača te dvojicu od njih sustigoše i ubiše. Ostala se trojica vratiše do logora, dok ih je vojska progonila. Kada stigoše do logora, bijele vojnike napade nekih trideset i pet odvažnih ratnika koje je vodio Crni Jastreb pun hladnoga bijesa i spreman da umre junačkom smrću samo da se osveti zbog izdaje bljedolikih. Vojnici u konjičkoj prethodnici nisu ni slutili da iza Indijanaca uopće ne slijedi golema ratnička sila. Bio im je dovoljan jedan kratak pogled na Sauke što su jurišali na njih pa da okrenu ponije i pobjegnu. U bitci ništa nije tako zarazno kao panika pa se u roku od nekoliko časaka u narodnoj vojsci sve pretvori u kaos. U toj zbrci dvojica od trojice
Sauka uhvaćenih dok su nosili bijelu zastavu, umakoše. Trećega ustrijeliše. Dvije stotine sedamdeset i pet naoružanih pripadnika narodne vojske na konjima obuze užasan strah te pobjegoše isto toliko histerično kao i glavnina dobrovoljaca, no ovaj put pogibelj nije bila umišljena. Nekoliko tuceta ratnika Crnoga Jastreba krenu za njima u potjeru, opljačka one koji su bili zaostali za drugima i vrati se s jedanaest skalpova. Neki se od preostalih dvije stotine šezdeset četvorice bijelaca što su se povlačili u svojem bijegu ne zaustaviše sve dok ne stigoše do svojih domova, no većina se vojnika naposljetku skloni u gradić Dixon. Cijeloga će se života djevojčica kojoj je tada ime bilo Dvostruko Nebo sjećati radosti što je uslijedila nakon bitke. U njoj se probudila nada. Vijesti se o pobjedi brzo pronesoše među crvenokošcima pa im se smjesta dođoše pridružiti devedeset i dvojica Winnebaga. Crni je Jastreb išao okolo u nabranoj bijeloj košulji i s nekom pravničkom knjigom uvezanom u kožu ispod ruke – oboje je bilo pronađeno u bisagama što ih je za sobom ostavio neki oficir koji je pobjegao. Održao je svima dugačak govor. Pokazali su da se mookamonici mogu poraziti, rekao je, pa će sada i druga plemena poslati ratnike i sklopiti savez o kojemu on sanja. No, prolazili su dani, a drugi ratnici nisu stizali. Hrane je bilo sve manje, a lov je bio slab. Napokon Crni Jastreb pošalje Winnebage u jednom pravcu, a sam povede Narod u drugom. Suprotno njegovim naređenjima, Winnebazi napadoše bespomoćne naseljenike i skinuše im skalpove, među njima i skalp St. Vraina, indijanskoga agenta. Dva je dana za redom nebo bilo zeleno i crno, a manitu Shagwa potresao je nebo i zemlju. Wabokieshiek je Crnoga Jastreba opominjao da nikada nikamo ne ide ako prije toga daleko pred sobom ne pošalje izvidnicu, a otac je Dvostrukog Neba nezadovoljno mrmljao da im nije potreban prorok da bi znali kako se spremaju gadne stvari. Guverner je Reynolds bio bijesan. O njegovoj se sramoti zbog onoga što se dogodilo narodnoj vojsci raspredalo među svjetinom u svim susjednim državama. Pljačkanje se što su ga izvodili Winnebazi uvećavalo i pripisivalo Crnom Jastrebu. Javiše se novi dobrovoljci, privučeni glasinama da je još uvijek na snazi nagrada koju je 1814. godine raspisala ilinojska skupština – pedeset dolara za svakoga ubijenog Indijanca ili za svaku zarobljenu squaw ili pak crvenokožno dijete. Reynolds bez po muke zaprisegnu još tri tisuće ljudi. Dvije je tisuće uznemirenih vojnika već bilo raspoređeno po tvrđavicama duž Mississippija, pod zapovjedništvom generala Henryja Atkinsona, a pukovnik je Zachary Taylor imenovan za njegova zamjenika. Dvije su čete pješadije prebačene iz Illinoisa u Baton Rouge u Louisiani, a vojska je od tisuću redovnih vojnika pod zapovjedništvom generala Winfielda Scotta preseljena iz istočnih uporišta. Te su trupe oboljele od kolere za vrijeme vožnje parobrodima preko Velikih jezera, no i bez njih, pokrenule su se goleme snage, željne da osvete svoju rasu i povrate joj čast.
Za djevojčicu Dvostruko Nebo svijet je postao malen. Svijet joj se uvijek činio golemim tokom polaganih putovanja od saučkoga zimskog logora u Missouriju do njihova ljetnog sela na rijeci Rocky. No, sada je njezin narod, kamo god bi krenuo, nailazio na bijele izvidnike, a prije no što bi se uspjeli nekamo probiti, posvuda se čula paljba i krici. Skinuli su nekoliko skalpova i izgubili nekolicinu odvažnih ratnika. Imali su sreće pa se nisu susreli s glavninom bijelih četa. Crni se Jastreb pretvarao da ide čas ovim, čas onim putem, ostavljajući lažne tragove u pokušaju da nadmudri vojnike, no oni koji su išli za njim, većinom su bili žene i djeca i bilo je teško prikriti kretanje tako velikoga broja ljudi. Uskoro im se broj smanji. Starci poumiraše, a isto tako i neka djeca. Malenome se bratu Dvostrukoga Neba koji je još bio dojenče, lice nekako stisnu, a oči postadoše krupne. Majka im nije ostala bez mlijeka, ali je njegov mlaz postao slabiji i tanji pa ga nikada nije bilo dovoljno da zasiti dijete. Dvostruko je Nebo većinom nosila brata. Uskoro Crni Jastreb prestade govoriti o istjerivanju bljedolikih. Sada je govorio o odlasku prema dalekom sjeveru odakle su Sauci i bili došli vjekovima prije toga. No kako su se mjeseci smjenjivali, mnogi od njegovih pristaša izgubiše vjeru u njega. Jedan je vigvam za drugim napuštao saučku stvar i odlazio svojim putem. Manje skupine možda i neće preživjeti, no većina je bila uvjerena da manitui više nisu uz Crnoga Jastreba. Zeleni Bivol mu ostade vjeran unatoč činjenici da je, četiri mjeseca pošto su napustili Keokukove Sauke, broj pristaša Crnoga Jastreba spao na nekoliko stotina ljudi koji su nastojali ostati na životu hraneći se korijenjem i korom drveća. Vratiše se do Masesibowija nalazeći, kao i uvijek, utjehu u velikoj rijeci. Na veći dio Sauka, dok su u plićacima na ušću rijeke Ouisconsin pokušavali uloviti kakvu ribu, najednom naiđe parobrod Warrior. Kada je lađa krenula prema njima, Crni Jastreb vidje na njezinu pramcu top koji je izbacivao tanad tešku šest funti i shvati da je svaka borba nemoguća. Njegovi ljudi istaknuše bijelu zastavu, no lađa priđe bliže i plaćenik iz plemena Winnebaga njihovim im jezikom doviknu s palube: »Bježite i sklonite se, bijelci će na vas pucati!« Uz povike se počeše kroz vodu povlačiti prema obali, kadli ih top zasu kartečom, a za time uslijedi i teška paljba iz mušketa. Dvadeset trojica Sauka poginuše. Ostali se domogoše šume, pri čemu su neki od njih ranjenike vukli za sobom ili ih nosili. Te su se noći dugo savjetovali. Crni Jastreb i Prorok zaključiše da će poći u zemlju Chippewa i ispitati može li se tamo živjeti. Obitelji iz triju vigvama rekoše da će poći s njima, no ostali, među njima i Zeleni Bivol, nisu vjerovali da će im Chippewe dati u zakup polja za uzgoj kukuruza, kada već ni ostala plemena to nisu učinila, pa odlučiše da će se ponovno pridružiti Keokukovim Saucima. Ujutro se oprostiše od nekolicine malobrojnih koji su namjeravali poći k Chippewama pa krenuše na jug, kući.
Parobrod je Warrior pronalazio Indijance idući za jatima vrana i lešinara niz rijeku. Kamo god bi stigli, Sauci bi sada svoje mrtve naprosto ostavljali nepokopane. Od tih su umrlih neki bili starci i djeca, a drugi ratnici ranjeni u prethodnom napadu. Kada bi se brod zaustavio da pregleda tijela, vojnici bi Indijancima uvijek skinuli skalpove i odrezali uši. Nije bilo važno da li neki pramen kose potječe od djeteta i je li neko crveno uho odrezano sa ženske glave; oboje će njihovi posjednici ponosno odnijeti natrag u malene gradove kao dokaz da su se borili s Indijancima. Preživjeli Sauci ostaviše Masesibowi i krenuše prema unutrašnjosti, no samo zato da bi se susreli s vojnim plaćenicima iz plemena Winnebaga. Iza njih su se nizali redovi vojnika s uperenim bajunetama zbog kojih su ih Indijanci i prozvali Dugim Noževima. Kada su bijelci krenuli u juriš, razliježe se promukao životinjski krik, dublji no ratni poklič, no isto toliko divlji. Bilo ih je toliko i bili su tako spremni za ubijanje eda bi ponovno osvojili nešto što su vjerovali da im je oduzeto. Sauci su se mogli samo povući uzvraćajući paljbu. Kada su opet stigli do Masesibowija, pokušaše se oprijeti, no brzo su bili natjerani u rijeku. Dvostruko je Nebo stajala pored majke u vodi koja joj je dopirala do struka kada je olovna kugla pogodila Stapanje Dviju Rijeka u donju čeljust i ona se licem nadolje srušila u vodu. Dvostruko je Nebo moralo prevrnuti majku na leđa ne ispuštajući iz naručja Onoga koji posjeduje zemlju. To joj je tek uz najveći napor pošlo za rukom, a onda je shvatila da je Stapanje Dviju Rijeka mrtva. Nigdje nije vidjela oca ni sestru. Svijet se sastojao od puščane paljbe i krikova pa kada Sauci zagaziše u vodu i krenuše prema malenom otoku obraslom vrbama, i ona pođe s njima. Na otoku se pokušaše oduprijeti zgurivši se iza stijena i oborenih stabala. No parobrod je s rijeke, poput nekakva golemog duha izronivši iz magle, uskoro otočić obasuo unakrsnom paljbom iz svojega topa. Nekoliko žena potrča do rijeke i pokuša preplivati njezino prostranstvo. Dvostruko Nebo nije znala da je vojska bila unajmila Siouxe da čekaju na suprotnoj obali i ubiju svakoga tko uspije prijeći rijeku, pa naposljetku kliznu u vodu zubima čvrsto uhvativši nježnu kožu na djetešcetovu potiljku tako da joj ruke ostanu slobodne za plivanje. Zubi joj se zabiše u djetešcetovo meso i osjeti okus bratove krvi, a mišići joj se na vratu i ramenima stadoše kočiti od napora da djetetovu glavicu zadrži iznad vode. Brzo se umarala pa je znala da će se, nastavi li, i ona i dijete utopiti. Riječna ih matica ponese nizvodno, dalje od paljbe pa se ona opet okrenu prema otoku plivajući poput lisice ili vjeverice kada prenosi svoje mlado. Kada je napokon dospjela na suho, leže pored djeteta koje je vrištalo nastojeći da ne gleda njegov ozlijeđeni vratić. Ubrzo podiže Onoga koji posjeduje zemlju i ponese ga što dalje od zvuka puščane paljbe. Na riječnoj je obali sjedila neka žena i kada joj se približiše, Dvostruko Nebo vidje da je to njezina sestra. Visoka je Žena bila prekrivena krvlju, no reče Dvostrukom Nebu da se ne radi o njezinoj krvi,
nego da je vojnika koji ju je pokušao silovati, sa strane pogodio metak. Uspjela se izvući ispod njegova okrvavljena tijela; podigao je ruku i na svom je jeziku zamolio da mu pomogne, a ona je zgrabila kamen i ubila ga. Svoju je priču uspjela ispričati, no kada joj je Dvostruko Nebo ispričala za majčinu smrt, nije ništa shvatila. Zvuk paljbe i krikovi kao da su se približili. Dvostruko Nebo podiže brata i povede sestru dublje u gustiš uz riječnu obalu, pa se njih troje ondje zguriše. Visoka Žena nije govorila, no Onaj koji posjeduje zemlju nije prestajao s prodornim tuljenjem pa se Dvostruko Nebo bojala da će ga vojnici čuti i otkriti ih. Rastvorila je haljinu i približila djetetova usta svojim još nerazvijenim grudima. Sitna je bradavica nabubrila od njegova uzaludna sisanja i ona ga privinu k sebi. Kako su sati prolazili, pucnjevi se prorijediše, a metež se stade stišavati. Poslijepodnevne su se sjene već bile izdužile kada je začula kako im se približavaju koraci vojne patrole, a djetešce je i opet počelo plakati. Pomislila je da bi, ako zadavi Onoga koji ima zemlju, ona i Visoka Žena možda mogle preživjeti. Umjesto toga, samo je čekala, a nakon nekoliko je časaka mršav bijeli momak gurnuo cijev svoje muškete u gustiš i istjerao ih odande. Idući prema parobrodu, kamo god bi pogledale, vidjele su kako uokolo leže mrtvi ljudi koje su ranije poznavale, a koji su sada bili ostali bez ušiju ili bez skalpa. Dugi su Noževi na palubu stjerali trideset i devetero žena i djece. Svi su ostali bili pobijeni. Djetešce je još uvijek plakalo i jedan se Winnebago okrenuo prema mršavom dojenčetu ozlijeđena vrata. »Mali štakore«, rekao je prezrivo, no neki crvenokosi vojnik s dvije žute pruge na plavom rukavu pomiješa šećer i vodu u boci u kojoj je ranije bio viski i uvuče u nju komad platna. Uze dijete Dvostrukom Nebu iz naručja i dade mu da siše tu šećernu dudicu pa zadovoljna lica ode dalje odnijevši sa sobom i njezina brata. Dvostruko Nebo pokuša poći za njima, no Winnebago joj se približi i udari je šakom tako da joj je u glavi zazvonilo. Brod se udalji od ušća rijeke Bad Axe ploveći između saučkih tijela što su plutala naokolo, a potom ih poveze četrdeset milja nizvodno do mjesta Prairie du Chien. U Prairie du Chien nju, Visoku Ženu i još tri saučke djevojčice, Dim, Mjesečinu i Žutu Pticu, vojnici iskrcaše s parobroda i smjestiše na teretna kola. Mjesečina je bila mlađa od Dvostrukog Neba, dok su druge dvije djevojke bile starije, no nisu imale toliko godina kao Visoka Žena. Nije znala što se dogodilo s ostalim zarobljenim Saucima i više nikada nije vidjela Onoga koji posjeduje zemlju. Kola stigoše do vojne utvrde za koju su djevojke kasnije doznale da se zove Fort Crawford, no ne uđoše u nju, nego se odvezoše tri milje dalje do bijele kuće okružene gospodarskim zgradama i ogradama. Dvostruko Nebo vidje poorane i zasijane njive, perad te raznorazne životinje na ispaši. U kući je jedva uspijevala disati jer se u zraku osjećao nepoznati miris oštroga sapuna i voska za laštenje, vonj mookamoničke nepovredivosti koji je do
kraja života mrzila, a u Evangeličkoj ga je školi za indijanske djevojčice morala trpjeti četiri godine. Školu su vodili velečasni Edvard Bronsun i gospođica Eva, brat i sestra u srednjim godinama. Devet su godina prije toga, pod pokroviteljstvom Misionarskoga društva iz New York Cityja, pristali da krenu u divljinu i indijanske neznabošce privedu k Isusu. Školu su počeli voditi s dvije djevojčice iz plemena Winnebaga od kojih je jedna bila slaboumna. Indijanke su se ustrajno opirale stalnim pozivima Bronsunovih da dođu raditi na njihovim poljima, brinuti se za njihovu stoku, vapnom bijeliti i bojati njihove zgrade te obavljati sav kućni posao. Broj je upisanih djevojčica porastao tek zahvaljujući suradnji između državnih vlasti i vojske i taj se rast nastavio sve dok, nakon dolaska saučkih djevojčica, nisu u školi imali dvadeset i jednu namrgođenu, no pokornu učenicu, ali i najbolje vođenu farmu na tom području. Gospodin Edvard, visok i suhonjav čovjek, ćelave glave prošarane pjegama, učio je djevojke poljoprivredi i vjeri, dok ih je gospođica Eva, golema žena ledenih očiju, podučavala o tome kako bljedoliki očekuju da im podovi budu oribani, a pokućstvo i drvenina uglačani. Učenje se sastojalo od kućnih poslova i neprestanoga teškog rada na farmi, navikavanja na to da govore engleski, odvikavanja od materinjeg jezika i kulture te izgovaranja molitava upućenih nepoznatim božanstvima. Gospođica ih je Eva, svejednako se hladno smiješeći, kažnjavala za prekršaje kao što su bile lijenost, drzovitost ili upotreba neke indijanske riječi, koristeći se pri tome vitkim prutovima koje bi odrezala sa šljivina drveta što je raslo na farmi. Ostale su učenice bile iz plemena Winnebaga, Chippewa, Illinoisa, Kickapooa, Irokeza i Potawatomija. Sve su one neprijateljski dočekale pridošlice, no saučke ih se djevojke nisu bojale; zajedno stigavši ovamo, pripadnice su njihova plemena bile u većini, premda zbog načina na koji se samo mjesto vodilo ta činjenica nije značila veliku prednost. Prvo što bi svaka djevojčica izgubila bilo je njezino indijansko ime. Bronsunovi su držali da samo šest biblijskih imena može preobraćenicu nadahnuti na pobožnost: Rahela, Ruta, Marija, Marta, Sara i Ana. Budući da je ovaj ograničeni izbor značio kako će se nekoliko djevojaka morati nazivati istim imenom, da bi izbjegli zbrku, svakoj su učenici prišili i broj koji je nosila zajedno s imenom sve dok ne bi napustila školu. Tako je Mjesečina postala Ruth Treća, Visoka Žena Mary Četvrta, Žuta Ptica Rachel Druga, a Dim Martha Treća. Dvostruko je Nebo postala Sara Druga. Nije se bilo teško prilagoditi. Prve engleske riječi što su ih djevojčice naučile, bile su »molim« i »hvala«. Za vrijeme obroka, samo su im jednom kazali kako se svako pojedino jelo i piće zove na engleskom. Od toga su časa one koje za nešto od toga ne bi zamolile na engleskom, ostajale gladne. Saučke su djevojke brzo učile engleski. Dva su se svakodnevna obroka sastojala od kukuruzne kaše, kukuruznoga kruha i sjeckanoga korjenastog
povrća. Meso se jelo rijetko, i to samo masna svinjetina ili pernata divljač. Djevojke koje su bile iskusile gladovanje, uvijek su nezasitno jele. Unatoč teškome poslu, ponešto su se i udebljale. Iz očiju Visoke Žene nestalo je mrtvila, no od pet Saukinja upravo se ona najčešće zaboravljala i znala progovoriti jezikom svojega naroda pa je tako najčešće i dobivala batine. Tokom drugoga mjeseca nakon njihova dolaska u školu gospođica je Eva čula Visoku Ženu kako nešto šapće na saučkome pa ju je strogo išibala, i to pred gospodinom Edvardom. Iste je noći gospodin Edvard došao u njihovu mračnu spavaonicu na tavanu i prošaptao da ima melem kojim će namazati leđa Mary Četvrtoj pa će joj to ukloniti bol i odveo Visoku Ženu iz spavaonice. Sutradan je gospodin Edvard Visokoj Ženi dao vrećicu s kukuruznim kruhom koji je ona podijelila s ostalim saučkim djevojkama. Nakon toga je često noću dolazio u spavaonicu po Visoku Ženu, a Saukinje su se naučile na dodatnu hranu. Nakon četiri je mjeseca Visoka Žena počela osjećati jutarnje mučnine pa ona i Dvostruko Nebo shvatiše, još i prije no što se to pokazalo na njezinu stasu, da je trudna. Nekoliko tjedana kasnije gospodin Edvard upregnu konja u jednopreg pa se gospođica Eva pope u kola zajedno s Visokom Ženom i njih se dvije odvezoše. Kada se gospođica kasnije vratila bez djevojke, rekla je Dvostrukom Nebu da joj je sestra blagoslovljena. Objasnila joj je da će Mary Četvrta ubuduće raditi na krasnoj kršćanskoj farmi s druge strane Fort Crawforda. Dvostruko Nebo više nikada nije vidjela sestru. Kada god bi bila sigurna da su same, Dvostruko je Nebo s drugim Saukinjama govorila njihovim jezikom. Dok bi trijebile krumpirove zlatice, pripovijedala im je priče koje je Stapanje Dviju Rijeka pripovijedala njoj. Dok bi plijevile repu, pjevala im je saučke pjesme. Dok bi cijepale drva, govorila im je o Sauk-e-nuku i zimskom logoru, podsjećajući ih na plesove i svetkovine kao i na žive i mrtve srodnike. Ako joj ne bi odgovorile na saučkome, zaprijetila bi im da će ih istući gore nego gospođica Eva. Premda su među djevojkama dvije bile starije i veće od nje, nijedna joj se nije suprotstavljala pa nisu zaboravile jezik kojim su nekada govorile. Kada su ondje provele već gotovo tri godine, među njih, kao nova učenica, stiže djevojka iz plemena Siouxa. Lepršava je Patka bila starija od Visoke Žene. Pripadala je klanu Wabashawa pa bi se rugala Saukinjama pričajući im priče o tome kako su njezin otac i braća čekali na suprotnoj obali Masesibowija ubijajući i skalpirajući svakoga od saučkih neprijatelja koji bi preplivao preko rijeke za vrijeme pokolja na ušću rijeke Bad Axe. Lepršava je Patka dobila isto ime kao i Visoka Žena, Mary Peta. Od samoga se početka svidjela gospodinu Edvardu. Dvostruko je Nebo sanjarilo o tome da je ubije, no prisutnost se Lepršave Patke pokazala sretnom jer je u roku
od pet mjeseci i ona ostala u drugom stanju; možda je Mary bilo plodnosno ime. Dvostruko je Nebo gledala kako Lepršavoj Patki raste trbuh, kovala planove i pripremala se. Gospođica je Eva Lepršavu Patku odvezla kolima jednoga vrućeg, mirnog sunčanog dana. Gospodin je Edvards bio sam i nije ih mogao sve nadzirati. Čim je gospođica otišla, Dvostruko Nebo odbaci motiku kojom je mahala usred repina polja i sakri se iza staje. Nagomilala je smolasto borovo triješće uz suhu drvenu ogradu i potpalila ga sumpornim žigicama koje je bila ukrala i spremila za ovaj trenutak. Do časa kada je gospodin Edvard primijetio vatru, ograda je već bila u plamenu. On dotrči s krumpirišta poput luđaka, vičući i iskolačenih očiju, te stade upućivati djevojke kako da stanu u niz i jedna drugoj počnu dodavati vjedra s vodom. Dvostruko je Nebo hladnokrvno stajalo usred opće pometnje. Pozva k sebi Mjesečinu, Žutu Pticu i Dim. Promislivši, dohvati jedan od šljivinih prutova kojima se služila gospođica Eva i njime iz dubokoga crnog blata u kocu istjera veliko tovljeno svinjče. Utjera svinju u kuću gospođice Eve, svu izribanu i ulaštenu i punu mirisa pobožnosti, pa zatvori vrata za njom. Potom ostale povede prema šumi i što dalje od toga mookamonskog mjesta. Izbjegavale su ceste držeći se šume sve dok ne dospješe do rijeke. Jedan je hrastov trupac bio nasukan na obalu pa ga četiri djevojke izvukoše iz mulja. U toplim su vodama ležale kosti i krili se duhovi njihovih voljenih i te vode dočekaše djevojke kada su zajahale na deblo i prepustile se Masesibowiju da ih ponese prema jugu. Kada se počelo mračiti, napustiše rijeku. Gladne, prenoćiše u šumi. Ujutro, berući ogrozdove bobice na polju pokraj rijeke, naiđoše na skriveni kanu koji je pripadao Siouxima te ga smjesta ukradoše u nadi da pripada srodnicima Lepršave Patke. Bila je sredina poslijepodneva kada prođoše okuku rijeke i stigoše do Prophetstowna. Na obali je neki crvenokožac čistio ribu. Kada su vidjele da pripada Mesquakiejima, od olakšanja se stadoše smijati i usmjeriše kanu ravno prema njemu. Čim je to postalo moguće nakon rata, Bijeli se Oblak vratio u Prophetstown. Vojnici su bljedolikih i njegovu ljetnu kolibu bili spalili zajedno s ostalima, no on sagradi novi hedonoso-te. Kada se proširio glas da se šaman vratio, iz raznih plemena, kao i ranije, stiže nekoliko obitelji i podiže svoje nastambe eda bi mogle živjeti u njegovoj blizini. Od vremena bi do vremena došli i drugi sljedbenici, no on je sada s posebnim zanimanjem promatrao četiri djevojčice koje su bile pobjegle od bijelaca i slučajno nabasale na njega. Danima ih je pomno motrio dok bi se odmarale i jele u njegovoj kolibi, zamjećujući pri tome način na koji tri djevojčice od četvrte očekuju da ih u svemu vodi. Potanko je ispitao svaku od njih i sve su mu govorile o Dvostrukom Nebu. Uvijek Dvostruko Nebo. Poče je promatrati dok je nada u njemu rasla.
Naposljetku uhvati dva ponija iz svojega stada i reče Dvostrukom Nebu da pođe s njim. Djevojčica je veći dio dana jahala za njegovim konjem, sve dok se tlo nije počelo uzdizati. Sve su planine svete, no u ravničarskom je kraju čak i brežuljak sveto mjesto; na vrhu je jednoga pošumljenog brežuljka odvede do čistine koja je mirisala po mošusu i vonjala po medvjedima i po kojoj se posvuda nalazile rasute životinjske kosti i pepeo od davno ugaslih vatri. Kada sjahaše, Wabokieshiek skide ogrtač sa svojih ramena te joj reče da se svuče i legne na nj. Dvostruko se Nebo ne usudi odbiti premda je bila sigurna da je stari šaman namjerava spolno iskoristiti. No, kada ju je dotaknuo, Wabokieshiek to nije učinio kao ljubavnik. Pregledavao ju je sve dok se nije uvjerio da je nedirnuta. Dok se sunce spuštalo k zapadu, njih dvoje pođoše u obližnju šumu gdje on postavi tri zamke. Potom na čistini zapali vatru i sjede pored nje, a djevojčica leže na tlo i zaspa. Kada se probudila, on je iz jedne od zamki bio izvadio zeca i sada mu je parao trbuh. Dvostruko je Nebo bila gladna, no vrač nije pokazivao nikakve namjere da skuha zeca; umjesto toga je među prstima premetao životinjsku utrobu i proučavao je još i dulje no što je pregledavao djevojčino tijelo. Kada je završio, zadovoljno zagunđa pa se oprezno i zadivljeno zagleda u nju. Kada su on i Crni Jastreb bili čuli o pokolju njihovih ljudi na rijeci Bad Axe, duh im je smalaksao. Nisu željeli da još Sauka pogine pod njihovim vodstvom pa su se u Prairie du Chien predali indijanskom agentu. U Fort Crawfordu su došli u ruke mladom poručniku po imenu Jefferson Davis koji je svoje zatočenike Masesibowijem odveo do St. Louisa. Cijelu su zimu proveli zatočeni u Jefferson Barracks, izloženi poniženju da nose kažnjeničku kuglu i lanac oko noge. U proljeće, da bi bljedolikima pokazao kako je njihova vojska u potpunosti pobijedila Narod, Veliki Otac u Washingtonu naredi da se dvojica zatočenika provedu kroz američke gradove. Prvi su put vidjeli željeznicu te su njome putovali do Washingtona, NewYorka, Albanyja i Detroita. Svugdje su ih dočekivale gomile, nalik na krda bizona, okupljajući se da vide čudo neviđeno, dvojicu poraženih »indijanskih poglavica«. Bijeli je Oblak vidio goleme naseobine, veličanstvene zgrade, strojeve koji su izazivali užas. Beskrajne gomile Amerikanaca. Kada mu je bilo dopušteno da se vrati u Prophetstown, već se bio pomirio s gorkom istinom: Sauci sa svoje zemlje nikada neće otjerati mookamonike, a bijelci će crvene ljude goniti sve dalje i dalje od najbolje obradive zemlje i najboljih lovišta. Njegova djeca, Sauci, Mesquakieji i Winnebazi, morat će se naviknuti na okrutni svijet u kojemu vlada bijeli čovjek. Problem se više nije sastojao u tome kako da se bijelci otjeraju. Sada se šaman zamislio nad promjenama koje bi njegov narod morao prihvatiti da preživi, a da ipak zadrži svoje
manitue i sačuva svoju medicinu. Bio je star i znao je da će uskoro umrijeti pa se stao ogledavati za nekim na koga bi mogao prenijeti sve ono što je sam bio, za posudom u koju će pretočiti dušu algonkinskih plemena, no do sada nije našao nikoga. Prije ove djevojčice. Sve je to objasnio Dvostrukom Nebu dok je sjedio na posvećenome mjestu na vrhu brežuljka, premećući usput po povoljnom znamenju što ga je bio pronašao u zečjojoj lešini koja je već počinjala zaudarati. Kada je završio, zapita je hoće li mu dopustiti da je poduči šamanskome umijeću. Dvostruko je Nebo bila dijete, no znala je dovoljno da se uplaši. Bilo je mnogo toga što nije mogla razumjeti, no shvaćala je što je najvažnije. »Pokušat ću«, šaptom je odgovorila Proroku. Bijeli je Oblak Mjesečinu, Žutu Pticu i Dim poslao Keokukovim Saucima, no Dvostruko Nebo ostade u Prophetstownu, živeći s Wabokieshiekom u njegovoj kolibi kao najmilija kći. Starac joj je pokazivao razne vrste lišća, korijenja i kore drveća i učio je koje od njih pomažu duhu da izađe iz tijela i razgovara s manituima, koje služe za bojenje jelenje kože, a koje za miješanje ratnih boja, što se od toga treba sušiti, a što namakati, što treba napariti, a što upotrebljavati kao topao oblog, što treba strugati potezima prema gore, a što potezima prema dolje, što otvara, a što zatvara crijeva, što smiruje vrućicu, a što ublažava bol, što može izliječiti, a što ubiti. Dvostruko ga je Nebo slušalo. Kada su prošla sva četiri godišnja doba, Prorok ju je ispitao i bio je zadovoljan. Rekao je da je prošla kroz prvi Šator Mudrosti. Prije no što će biti pripuštena u drugi Šator Mudrosti, iznenada je prvi put posjeti njezina ženskost. Jedna joj od nećakinja Bijelog Oblaka pokaza kako će se pobrinuti za sebe pa je svakoga mjeseca odlazila stanovati u ženskoj kolibi, sve dok joj krvarenje iz rodnice ne bi prestalo. Prorok joj objasni da ne smije voditi obrede niti liječiti kakvu bolest ili ranu prije no što se nakon mjesečnoga krvarenja očisti u parnoj kupelji. Tokom je naredne četiri godine učila kako se manitui pozivaju pjevanjem i udaranjem u bubanj, kako se psi kolju na nekoliko obrednih načina, a potom im se meso priprema za pseću svetkovinu, kako se pjevači i njihova pratnja podučavaju sudjelovanju u svetim plesovima. Naučila je čitati budućnost iz utrobe ubijene životinje. Naučila je moć stvaranja opsjene – da iz tijela isisa bolest i ispljune je kroz usta u vidu kamenčića tako da ga žrtva te bolesti može dotaknuti i vidjeti da je bolest prognana iz njezina tijela. Naučila je kako treba, kada se manitui ne mogu nagovoriti da nekoga ostave na životu, duh osobe na umoru pjesmom ispratiti na drugi svijet. Šatora je Mudrosti bilo sedam. U petome je Prorok nauči kako da vlada vlastitim tijelom jer će tako moći naučiti kako da ovlada tijelom druge osobe. Naučila je svladavati žeđ i duga razdoblja provoditi bez hrane. Često bi zajedno s njom odjahao jako daleko pa se s oba konja sam vratio u
Prophetstown, ostavivši je da se kući vrati pješice. Postupno ju je naučio da bol svladava tako što će um poslati u daleko mjestašce, tako duboko zakopano u njezinoj nutrini da bol do njega ne može doprijeti. Te je godine krajem ljeta opet odvede do one posvećene čistine na vrhu brežuljka. Naložiše vatru i stadoše pjesmama prizivati manitue te opet postaviše zamke. Ovoga puta uhvatiše mršava smeđeg zeca pa kada mu otvoriše trbuh i pregledaše utrobu, Dvostruko Nebo vidje da su znaci povoljni. Kada se približio sumrak, Bijeli joj Oblak reče da skine haljinu i cipele. Kada se svukla, na svakome joj ramenu svojim engleskim nožem načini po dva reza na onom mjestu gdje su bijeli vojni oficiri nosili epolete. Kroz te joj krvave proreze provuče konopac i zaveza ga u omču, a potom prebaci konopac preko grane jednoga drveta i podiže je uvis sve dok nije visjela samo malo iznad tla, obješena o svoje vlastito meso koje je krvarilo. Tankim joj hrastovim štapićima čiji su se vrhovi u vatri bili zabijeljeli od usijanja, na svakoj dojci sa strane ucrta znakove duhova njihova Naroda i simbole njegovih manitua. Još se uvijek borila da se oslobodi konopca kada se spustio mrak. Polovicu se noći Dvostruko Nebo otimala, sve dok joj se naposljetku komad kože na lijevome ramenu ne otkinu. Ubrzo se otrže i komad mesa na desnoj strani i ona pade na zemlju. Poslavši um u ono daleko mjestašce gdje će umaći boli, pričini joj se da spava. Kada se pojavilo slabo jutarnje svjetlo, probudila se i čula glasno dahtanje jer je neki medvjed izašao iz grmlja na suprotnoj strani čistine. Nije ju mogao nanjušiti jer se kretao u istom smjeru kao i jutarnji povjetarac, a gegao se tako polako da je mogla zamijetiti njušku bijelu kao snijeg i činjenicu da se radi o ženki. Za njom je išao drugi medvjed, posve crn mladi mužjak raspoložen za parenje usprkos medvjedičinu srditu režanju. Dvostruko je Nebo mogla vidjeti njegovu veliku ukrućenu cosku okruženu gustom sivom zaštitnom dlakom, dok se verao da zađe ženki iza leđa i odostraga se popne na nju. Medvjedica je režala i vrtjela se u mjestu neprestano udarajući mužjaka šapama pa on pobježe. Ženka na čas krenu za njim, a onda naiđe na mrtvoga zeca, zgrabi ga u ralje i ode. Dvostruko se Nebo naposljetku s teškom mukom uspravi na noge. Prorok je bio sa sobom odnio svu njezinu odjeću. U čvrsto nabijenoj prašini na čistini nije vidjela medvjeđih tragova, no kroz mekani je pepeo ugašene vatre vodio jedan jedini jasan lisičji trag. Zeca je noću mogla odnijeti i lisica; možda je o medvjedima samo sanjala ili su to bili manitui. Hodala je cijeli dan. Jednom je začula konje i skrivala se u grmlju, sve dok dvojica mladih Siouxa nisu projahala pored nje. Još je za vidjela u pratnji duhova ušla u Prophetstown, a nago joj je tijelo sve bilo prekriveno krvlju i prašinom. Trojica muškaraca naglo zašutješe kada im se približila, a
neka žena prestade tucati kukuruz. Prvi je put na licima koja su je promatrala, vidjela strah. Prorok ju je čekao. Pobrinuvši se za njezina ozlijeđena ramena i opekline, zapita je je li štogod sanjala. Kada mu je ispričala sve o medvjedu i medvjedici, oči mu zasvjetlucaše. »Najsnažniji znak!« promrmlja. Objasni joj kako to znači da će, sve dok ne legne s nekim muškarcem, manitui uvijek biti uz nju. Dok je odvagivala njegove riječi, reče joj i da se više neće zvati Dvostruko Nebo, kao ni Sara Druga. Te je noći u Prophetstownu postala Makwa-ikwa, Žena Medvjed. Veliki je Otac u Washingtonu i opet prevario Sauke. Vojska je Keokukovim Saucima bila obećala da će zauvijek smjeti živjeti u Iowi, na zemlji uz desnu obalu Masesibowija, no bijeli su naseljenici ubrzo počeli prodirati i onamo. S druge strane rijeke, nasuprot Rock Islandu, bijelci su izgradili grad i nazvali ga Davenport, u počast trgovcu koji je Saucima bio savjetovao da napuste kosti svojih predaka i odu iz Sauk-e-nuka, a potom se obogatio kupivši od vlade njihovu zemlju. Sada je vojska Keokukovim Saucima objasnila da duguju svu silu američkoga novca pa svoju novu zemlju moraju prodati i preseliti se u rezervat koji su Sjedinjene Države pripremile za njih daleko, daleko na jugozapadu, na području Kanzasa. Prorok je Ženi Medvjedu rekao da, sve dok bude živa, nikada ne smije vjerovati riječi bijeloga čovjeka. Te je godine Žutu Pticu ugrizla zmija pa joj je polovica tijela natekla i ispunila se vodom prije no što je umrla. Mjesečina je našla muža, Sauka po imenu Raspjevani i već je imala djecu. Dim se nije udala. Spavala je s toliko muškaraca i bila toliko sretna da su se ljudi smješkali izgovarajući njezino ime. Katkada je i Makwa-ikwu znala uznemiriti spolna želja, no žudnju je naučila obuzdavati kao i svaku drugu bol. Žalila je što neće imati djece. Sjećala se kako se za vrijeme pokolja kod rijeke Bad Axe skrivala s Onim koji posjeduje zemlju i kakav su osjećaj izazivale bratove djetinje usnice dok su potezale njezinu bradavicu. No, pomirila se s time; već je živjela previše blizu manituima da bi preispitivala njihovu odluku da nikada ne smije postati majkom. Bila je zadovoljna time što je postala žena vrač. U posljednja su se dva Šatora Mudrosti učile pogubne čarolije – kako se zdravu osobu može učiniti bolesnom bacanjem čini, kako se može prizvati i usmjeriti zla kob. Makwa je upoznala male zloduhe zvane watawinonasi, kao i duhove i vještice te Panguka, duha smrti. Tim se duhovima smjelo pristupiti tek prilikom prolaska kroz posljednje Šatore zato što je prije njihova prizivanja žena vrač morala steći potpunu vlast nad sobom da se u njihovu zlu ne bi pridružila watawinonasima. Crno je čarobnjaštvo bilo najteža odgovornost. Watawinonasi su Makwa-ikwi oduzeli sposobnost da se smiješi. Izgubila je boju u licu. Mišići kao da su joj
mekšali, sve dok joj se kosti ne počeše činiti previše krupnima, a katkada bi joj izostalo i mjesečno krvarenje. Vidjela je da watawinonasi ispijaju život iz Wabokieshiekova tijela, jer je on postajao sve krhkiji i manji, no obećao joj je da još neće umrijeti. Krajem ju je druge godine nakon toga Prorok proveo kroz posljednji Šator. U stare bi dane ovo bila prilika da se sazovu udaljeni saučki klanovi, prilika za utrke i igre, za pušenje lule mira te za tajni sastanak Mide’wiwina, saveza vračeva iz svih algonkinskih plemena. No, stari su dani bili minuli. Crveni su ljudi bili iznemogli i posvuda raspršeni. Prorok je učinio najviše što je mogao – pozvao je trojicu staraca kao suce pa na njegov poziv dođoše Izgubljeni Nož iz plemena Mesquakieja, Jalovi Konj iz plemena Ojibwa i Mala Velika Zmija iz plemena Menominija. Žene su iz Prophetstowna za Makwa-ikwu načinile haljinu i cipele od bijele jelenje kože, niti je zvane Izze nosila obješene preko ramena, a oko gležanja grivne i na rukama narukvice koje su zveckale na svaki njezin pokret. Sama je omčom za davljenje ubila dva psa te je nadgledala čišćenje i pripremu mesa. Nakon gozbe, cijelu je noć sa starcima prosjedila kraj vatre. Kada su je ispitivali, odgovarala je s poštovanjem, no izravno, kao njima jednaka. Iz vodenoga je bubnja izvlačila zvuke zaklinjanja dok je pjevala zazivajući manitue i miroljubive duhove. Starci joj otkriše posebne tajne Mide’wiwina, zadržavajući, međutim, svaki svoju osobnu tajnu za sebe, baš kao što će i ona ubuduće čuvati svoju. Ujutro je postala šamankom. Jednog će dana zbog toga postati osoba koja ima veliku moć. No, sada joj je Wabokiekshiek pomogao sakupiti bilje koje neće moći naći ondje kamo ide. Zajedno s bubnjevima i vrećicom s medicinom, to bilje natovariše na šarenu mazgu koju Makwa povede za uzdu. Posljednji se put oprosti s Prorokom, a potom uzjaha na njegov drugi poklon, sivoga ponija, i krenu prema području u Kanzasu na kojem su Sauci sada živjeli. Zemlja je u rezervatu bila još ravnija od ravnica u Illinoisu. I suha. Bilo je dovoljno vode za piće, no trebalo ju je donositi iz daleka. Ovoga su puta bijelci Saucima dali zemlju koja je bila dovoljno plodna da se na njoj sve može uzgajati. Iz sjemena koje bi zasijali, u proljeće bi obilno nikle mladice, no prije no što bi prošlo nekoliko prvih ljetnih dana, sve bi se osušilo i uvenulo. Vjetar je okolo nosio prašinu kroz koju je plamtjelo sunce, nalik na okruglo crveno oko. I tako su jeli hranu bijeloga čovjeka koju bi im donijeli vojnici. Pokvarenu govedinu, smrdljivu svinjsku mast, uvelo povrće. Mrvice sa stola bljedolikih. Hedonoso-tea nije bilo. Narod je živio u kolibicama sklepanim od nedovoljno osušene drvene građe koja se krivila i svijala, zbog čega su nastajale dovoljno široke pukotine da zimski snijeg prodre kroz njih. Dva puta bi godišnje nemirni indijanski agent došao u vojničkoj pratnji i u preriji
ostavio cijeli niz stvari: jeftina ogledalca, ogrlice od staklenih kuglica, ispucale i potrgane konjske orme na koje su bila pričvršćena zvonca, staru odjeću, crvljivo meso. Isprva su Sauci pabirčili po toj gomili, sve dok netko od njih ne zapita agenta zašto im donosi te stvari, a on im reče da je to isplata za saučku zemlju koju im je vlada bila oduzela. Nakon toga bi samo najslabiji i najdostojniji prezira odatle nešto uzeli. Gomila se svakih šest mjeseci uvećavala i trunula na kiši i vjetru. Već su ranije bili čuli o Makwa-ikwi. Kada je stigla, dočekaše je s poštovanjem, no pleme više nije bilo dovoljno veliko da mu bude potreban šaman. Najsmioniji su među njima bili otišli s Crnim Jastrebom pa su ili poginuli od ruke bijelaca ili umrli od gladi, utopili se u Masesibowiju ili su ih pak pobili Siouxi, no među onima koji su živjeli u rezervatu bilo je i takvih čije je srce bilo jednako snažno kao što su saučka srca bila i u davnini. Njihova se hrabrost stalno kalila u borbama s plemenima koja su bila porijeklom iz ovoga kraja jer se broj divljači smanjivao pa su Komanči, Kiowe, Čejeni i Osage s ogorčenjem dočekali suparništvo u lovu s istočnim plemenima koja su Amerikanci bili ovamo preselili. Bijelci su Saucima silno otežali obranu potrudivši se da ih opskrbe velikim količinama lošeg viskija, a u zamjenu odnijevši većinu koža oderanih s krznaša uhvaćenih u zamke. Sve je više bilo Sauka koji su dane provodili bolesni od alkohola. Makwa je živjela u rezervatu malo dulje od godinu dana. Toga proljeća preko prerije do njih doluta maleno stado bizona. Raspjevani, Mjesečinin muž, izjaha zajedno s ostalim lovcima i donese mesa. Makwaikwa odredi da se sve pripremi za Bizonov ples i poduči pjevače i njihovu pratnju što treba činiti. Ljudi su plesali na stari način i u očima nekih od njih ona vidje svjetlost koju odavno nije vidjela, svjetlost koja je ispuni radošću. Ostali to osjetiše. Nakon Bizonova plesa, Raspjevani je potraži i reče joj da neki pripadnici Naroda žele otići iz rezervata i živjeti onako kao što su živjeli njihovi očevi. Pitali su hoće li njihova šamanka poći s njima. Ona zapita Raspjevanoga kamo namjeravaju poći. »Kući«, reče joj on. I tako najmlađi i najsnažniji napustiše rezervat, a ona pođe s njima. Do jeseni stigoše u zavičaj, što im istodobno razgali duh i rastuži srce. Dok su putovali, bilo je teško izbjegavati bijele ljude, pa su naselja zaobilazili u širokom luku. Zima ih zateče nespremne. Wabokiekshiek je bio tog ljeta umro i nikoga nije bilo u Prophetstownu. Nije se htjela obratiti bijelcima za pomoć sjećajući se onoga čemu ju je Prorok bio naučio – da nikada ne vjeruje nijednom bljedolikom. No, kada se okrenula manituima, oni im poslaše mogućnost da prežive u vidu pomoći koju je donio bijeli liječnik imenom Cole i ona, unatoč Prorokovu duhu, poče misliti da njemu može vjerovati.
Stoga je, kada je Rob dojahao u saučki logor i objasnio joj da mu je potrebna njezina pomoć u primjeni njegova liječničkog umijeća, bez oklijevanja pristala da pođe s njim. 18. Kamenci Rob J. pokuša Makwa-ikwi objasniti što je mokraćni kamenac, no nije bio siguran vjeruje li ona ili ne da su bolest Sare Bledsoe doista izazvali kamenci u njezinu mjehuru. Makwa-ikwa ga zapita namjerava li isisati to kamenje, a dok su razgovarali, njemu postade jasno kako ona očekuje da će prisustvovati majstorski izvedenoj opsjeni, nekakvoj čarobnjačkoj varci kojom će bolesnicu uvjeriti u to da je uklonio uzrok njezinih nevolja. Nekoliko joj je puta objašnjavao da je to kamenje stvarno, da postoji u ženinu mjehuru izazivajući bol i da će on u Sarino tijelo uvući instrument uz pomoć kojega će ga ukloniti. Njena zbunjenost poraste kada stigoše do njegove kolibe pa on oštrim smeđim sapunom i vodom opra stol što ga je Alden bio izradio za nj jer je na njemu namjeravao izvesti operaciju. Zaprežnim kolima zajedno pođoše po Saru Bledsoe. Dječačić je Alex već bio kod Alme Schroeder, a njegova je mati, krupnih očiju na upalu licu, čekala na liječnika. Putem do kolibe Makwa-ikwa je šutjela, a Sara Bledsoe bila je gotovo zanijemjela od straha. Rob je pokušavao čavrljanjem razbiti napetost, no u tome je imao malo uspjeha. Kada stigoše do njegove kolibe, Makwa-ikwa bez muke skoči sa zaprežnih kola. Pomože bijeloj ženi da siđe s visokoga sjedišta s nježnošću koja Roba iznenadi i progovori po prvi put. »Mene su nekoć nazivali Sara Druga«, reče ona Sari Bledsoe, samo što je Rob J. shvatio da je rekla »I mene su nekoć zvali Sara.« Sara nije bila nadarena za piće. Zakašlja se kad je pokušala progutati tri prsta viskija od komine što joj ga je Rob dao i stala se gušiti zbog još jednoga palca ili malo više što joj ga je dolio u vrč kao dobru mjeru. Htio je da bude poslušna i neosjetljiva na bol, no sposobna za suradnju. Dok je čekao da počne djelovanje viskija, oko stola poslaga svijeće i zapali ih unatoč ljetnoj vrućini jer je dnevna svjetlost u kolibi bila slaba. Kada razodjenuše Saru, vidje da joj je tijelo crveno od ribanja pri pranju. Upala joj je stražnjica bila malena kao u djeteta, a plavičasta su joj bedra izgledala gotovo udubljena od mršavosti. Iskrivila je lice kada Rob uvuče kateter i vodom joj napuni mokraćni mjehur. On zatim Makwa-ikwi pokaza kako da drži bolesničina koljena, a potom namaza litotrit čistom mašću pazeći da ne dotakne malene hvataljke kojima će morati uhvatiti kamence. Žena dahnu kada joj instrument kliznu u mokraćnu cijev.
»Znam da ovo boli, Saro. Bolno je dok ga uvlačim unutra, no… Evo. Sada će biti lakše.« Ona je bila navikla na mnogo jaču bol pa stenjanje prestade, no on je i dalje bio na oprezu. Bilo je prošlo već nekoliko godina otkako je zadnji put vadio kamence, a i onda je to bilo pod budnim okom čovjeka koji je nesumnjivo bio jedan od najboljih svjetskih kirurga. Prethodnoga je dana sate i sate proveo vježbajući rad litotritom, hvatajući njime suhe grožđice i kamenčiće, a potom hvatajući orahe i drobeći im ljusku, vježbajući s predmetima u posudici s vodom i zatvorenih očiju. No, sasvim je nešto drugo bilo naslijepo tražiti po krhkome mokraćnom mjehuru živoga bića, svjestan toga da bi, ako neoprezno nešto probode ili kliještima umjesto kamenca zahvati nabor na tkivu, to moglo dovesti do ozljede koja će izazvati strahovitu infekciju i bolnu smrt. Budući da mu oči nisu ničemu služile, zatvori ih pa stade polagano i obazrivo pokretati litotrit amo-tamo, a cijelo mu se biće stopi u jedan živac koji je obavljao svoj posao na vrhu instrumenta. Dotače nešto. Otvori oči i promotri ženine prepone i donji dio trbuha želeći da može vidjeti kroz tkivo. Ništa ne propuštajući, Makwa-ikwa je gledala njegove ruke i proučavala mu lice. On otjera muhu koja je zujala kraj njega, a potom zanemari sve osim bolesnice, svoje zadaće i litotrita što ga je držao u ruci. Kamenac… Gospode, odmah mu je bilo jasno koliko je velik! Možda kao njegov palac, procijeni dok je polagano i oprezno pomicao i premještao litotrit. Da odredi hoće li moći izvući kamenac, stisnu ga hvataljkama na vrhu litotrita, no jedva što je pokušao slabašno povući instrument, žena na stolu otvori usta i vrisnu. »Našao sam najveći kamenac, Saro«, reče joj mirno. »Prevelik je da bih ga izvadio u jednom komadu, pa ću ga pokušati razbiti.« Još dok je govorio, prsti mu krenuše prema ručici kojom se okretao vijak na kraju litotrita. Kao da je svaki okret vijka ujedno i u njemu pojačavao napetost jer su, ako mu ne uspije razbiti kamenac, ženini izgledi bili loši. No, Bogu budi hvala, kada je nastavio okretati ručicu, začu se zvuk tupoga drobljenja, kao kada se nekome pod petom smrvi krhotina neke grnčarije. Razbi kamen na tri komadića. Premda je bio silno brižljiv, zaboljelo ju je kada je izvlačio prvi komad. Makwa-ikwa navlaži komad tkanine i obrisa Sarino oznojeno lice. Rob posegnu za Sarinom lijevom rukom i otvori je, podižući svaki prst kao da trga cvjetne latice, pa joj na bijeli dlan spusti komad kamenca. Bio je to ružan smeđecrni kamenac. Komad koji je drugi došao na red, bio je gladak i jajolik, no ostala su dva bila nepravilna, sa šiljastim vršcima i oštrim rubovima. Kada su se sva tri komada našla u njezinoj ruci, on joj uvuče kateter u mokraćni mjehur i ispra ga te ona izmokri mnogo sitnih kristalića koji su se bili odlomili od kamenca kada ga je on smrvio.
Bila je iscrpljena. »Dosta za danas«, odluči on. »Imate još jedan kamenac u mjehuru, no taj je malen i bit će ga lako izvaditi. Izvući ćemo ga drugom prilikom.« Za manje je od sata kod Sare nastupila groznica koja bi uvijek uslijedila kratko vrijeme nakon svakoga kirurškog zahvata. Natjeraše je da pije mnogo tekućine, između ostaloga i Makwa-ikwin djelotvorni čaj od vrbove kore. Sutradan je još uvijek bila lagano grozničava, no uspješe je odvesti natrag u njezinu kolibu. Znao je da je sve boli i da je izlomljena, no nije se nijednom požalila za vrijeme drmusave vožnje. Groznica joj još nije bila iščezla iz očiju, no u njima je sada blistalo novo svjetlo i on u tom svjetlu prepoznade nadu. Nekoliko dana kasnije, kada ga Nick Holden pozva da opet pođu u lov na srne, Rob J. s oklijevanjem pristade. Ovaj put pođoše lađom uz rijeku, do grada Dextera gdje su ih u krčmi čekale dvije sestre LaSalle. Iako ih je Nick bio opisao sa šaljivim muškim pretjerivanjem, Rob J. smjesta uvidje da su u pitanju dvije istrošene bludnice. Nick odabra mlađu, privlačniju Polly, ostavljajući Robu postariju ženu s očima punim gorčine i tamnim brčićima iznad gornje usnice koje nije uspijevao prikriti ni slijepljeni rižin puder – Lydiju. Lydia je bila otvoreno uvrijeđena zbog toga što je Rob J. isticao upotrebu vode i sapuna te se služio Navlakom za Rog, no s profesionalnom je brzinom obavila svoj dio transakcije. Te je noći ležao kraj nje u sobi koja odisala slabim mirisom što su ga oko sebe širile sablasti minulih plaćenih strasti i pitao se što tu radi. Iz druge su se sobe začuli ljutiti glasovi, pljuska, promukla ženska vika, ružni, no bjelodano prepoznatljivi udarci. »Isuse.« Rob J. udari šakom po tankome zidu. »Nick. Je li tamo sve u redu?« »Ne mož’ bolje. Prokletstvo, Cole. ‘Odi sada malo spavati. Ili radi nešto drugo. Čuješ?« odvrati Holden glasom odebljalim od viskija i ljutnje. Sutradan je ujutro za doručkom Polly na lijevoj strani lica imala crvenu oteklinu. Mora da joj je Nick bio izvrsno platio za batine što ih je od njega dobila jer joj je glas bio prilično ljubazan kad su se opraštali. Na lađi se pri povratku kući nije moglo izbjeći spominjanje ovoga nemilog slučaja. Nick položi ruku na Robovu mišicu. »Katkada ženi dobro dođe malo grublje igre, znate, staro momče? Gotovo vas moli za to eda bi joj sokovi jače potekli.« Rob ga je šutke gledao svjestan činjenice da je za njega ovo posljednji lov na srne. Časak kasnije Nick povuče ruku s Robove mišice i poče govoriti o predstojećim izborima. Bio se odlučio kandidirati za državnu službu, kao predstavnik njihova okruga u skupštini. Zna da će mu biti od pomoći, ozbiljno mu objasni, bude li dr.Cole prilikom svojih kućnih posjeta poticao ljude da glasaju za njegova prijatelja.
19. Promjena Dva je tjedna pošto ju je oslobodio velikoga kamenca Rob J. bio spreman da iz Sarina mjehura ukloni i manji, no ona se poče nećkati. Tokom je prvih nekoliko dana nakon vađenja kamenca iz nje zajedno s mokraćom izašlo još nekoliko kristalića, a to je ponekad bilo bolno. Čim su i posljednji komadići zdrobljenoga kamenca nestali iz njezina mjehura, nestali su i svi raniji simptomi. Prvi put od početka svoje bolesti nije osjećala bol od koje bi se znala sva ukočiti, a prestanak joj je grčeva omogućio da ponovno ovlada tjelesnim funkcijama. »Još uvijek u mokraćnom mjehuru imate kamenac«, podsjetio ju je. »Ne želim da ga vadite. Ne boli me.« Prkosno ga pogleda, no onda obori oči. »Sada se više bojim nego što sam se prvi put bojala.« Rob primijeti da ona već bolje izgleda. Lice joj je još uvijek bilo ispijeno zbog toga što je dugo bila izložena bolovima, no već je bila dovoljno dobila na težini da se više ne može smatrati premršavom. »Onaj veliki kamenac koji smo izvadili, nekoć je bio malen. Kamenci se povećavaju, Saro«, reče on nježno. I tako ona pristade. Makwa-ikwa je opet sjedila uz nju dok je Rob iz njezina mokraćnog mjehura vadio mali kamenac – velik otprilike kao četvrtina prvoga. Jedva da ju je i zaboljelo, a kada je sve bilo gotovo, njega obuze osjećaj likovanja. No, ovaj je put Sarino tijelo nakon nastupa postoperativne groznice gorjelo od vrućice. On odmah uvidje kakva joj nevolja prijeti i prokle samoga sebe što joj je dao loš savjet. Prije no što je pala noć, njezina se slutnja obistinila; protivno očekivanju, lakši je postupak, i to postupak kojim je uklonio manji kamenac, izazvao masovnu infekciju. Makwa-ikwa i on četiri su se dana i pet noći smjenjivali sjedeći pored njezine postelje, a u njezinu je tijelu za to vrijeme bjesnjela bitka. Držeći Sarine ruke u svojima, Rob je osjećao kako joj slabi životna snaga. Tu i tamo Makwa-ikwa kao da bi se zagledala u nešto nevidljivo te bi tiho zapjevala na svom jeziku. Robu je objasnila da se obraća Panguku, bogu smrti, s molbom da poštedi ovu ženu. Malo su toga mogli učiniti za Saru, osim da je brišu vlažnim ubrusima, pridržavaju je prinoseći čašu s tekućinom njezinim ustima i nutkajući je da pije te da joj ispucale usnice mažu mašću. Neko je vrijeme neprestano bivala sve slabijom, no petoga se jutra – je li to bilo Pangukovo djelo ili pak snaga njezina duha, a možda je u pitanju bilo i djelovanje vrbova čaja? – poče znojiti. Noćne bi joj košulje promočile gotovo jednakom brzinom kojom su je oni mogli presvući. Polovicom je prijepodneva pala u dubok i miran san, a čelo joj je, kada ga je tog poslijepodneva dotaknuo, bilo gotovo hladno, gotovo jednako toplo kao i njegovo.
Makwa-ikwin se izraz lica nikada nije puno mijenjao, no Rob J. ju je već bio pomalo upoznao, pa je vjerovao da joj se njegov prijedlog sviđa, premda ga isprva nije ozbiljno shvatila. »Da radim s tobom. Stalno?« On kimnu. To je bila dobra zamisao. Vidio je da zna kako se treba brinuti za bolesnika i da ne oklijeva učiniti ono što se traži od nje. Reče joj da bi to za oboje moglo biti povoljno. »Naučit ćeš nešto od mojega načina liječenja. A ima toliko stvari koje ti mene možeš naučiti o biljkama i travama. Što liječe i kako se koriste.« Prvi su put o tome razgovarali vozeći se zaprežnim kolima nakon što su Saru bili odveli kući. On nije htio navaljivati. Šutio je i pustio je da razmisli o tome. Nekoliko se dana kasnije zaustavi u saučkom logoru pa opet porazgovaraše o tome uz zdjelicu kuhane zečetine. U Robovoj joj se ponudi najmanje sviđalo to što je naglašavao da će ona morati živjeti blizu njegove kolibe tako da je u hitnim slučajevima može odmah pozvati. »Ja moram živjeti uz svoj narod.« On je već razmišljao o saučkom klanu. »Prije ili kasnije neki će bijeli čovjek vladi uputiti zahtjev za svaki komadić zemlje na kojem bi tvoji ljudi možda rado podigli selo ili zimski logor. Uskoro neće biti drugoga mjesta na koje biste mogli otići, osim da se vratite u rezervat iz kojega ste pobjegli.« Indijanci bi morali, reče joj, naučiti živjeti u današnjem svijetu. »Meni treba pomoćna snaga na farmi, Alden Kimball ne može sve sam obaviti. Mogao bih zaposliti bračni par kao što su Mjesečina i Raspjevani. Mogli biste podići kolibe na mojoj zemlji. Vas bih troje plaćao američkim novcem, a namirnice biste dobivali s farme. Ako to dobro krene, možda će se i na drugim farmama naći posla za Sauke. Pa ako zaradite novaca i uspijete nešto prištedjeti, prije ili kasnije imat ćete dovoljno da možete sebi kupiti vlastitu zemlju u skladu s običajima i zakonima bijelih ljudi i nitko vas nikada neće moći s nje izbaciti.« Ona ga pogleda. »Znam da vas vrijeđa što morate ponovno kupovati vlastitu zemlju. Bijeli su vam ljudi lagali, prevarili vas. A mnoge su od vas i pobili. No i crveni su ljudi jedni drugima lagali. Otimali jedni drugima. A razni su se klanovi uvijek međusobno ubijali, sama si mi to pričala. Bez obzira na boju kože, među svim narodima ima mnogo pasjih sinova. No nije svatko na ovom svijetu pasji sin.« Dva dana kasnije ona, Mjesečina i Raspjevani, zajedno s dvoje Mjesečinine djece, dojahaše na njegovu zemlju. Izgradiše hedonoso-te s dva otvora za dim, jednu jedinu zajedničku kolibu koju će šamanka dijeliti sa saučkom obitelji, a dovoljno veliku da u njoj bude mjesta i za treće dijete koje je već raslo u Mjesečininoj utrobi. Nastambu podigoše na riječnoj obali,
četvrt milje nizvodno od Robove kolibe. U blizini izgradiše i parnu kupelj i žensku kolibu u kojoj će žene boraviti za vrijeme mjesečnice. Alden je Kimball uvrijeđeno obilazio naokolo. »Ima dovoljno bijelih ljudi u potrazi za poslom«, tvrdim glasom reče Robu J. »Bijelih ljudi. Je li vam ikada palo na pamet da ja možda ne želim raditi s prokletim Indijancima?« »Ne«, reče Rob, »nikada. A sve nešto mislim kako bi mi ti već odavno predložio da zaposlim nekoga dobrog bijelog radnika samo da si na takva naišao. Ja ove ljude poznajem i to su zbilja dobri ljudi. Znam da tebi neće biti teško otići od mene, Aldene, jer te samo budala neće zgrabiti čim budeš slobodan. Neće mi biti drago ako se to desi jer za vođenje ove farme nikada neću naći nikoga boljeg od tebe. Zato se nadam da ćeš ostati.« Alden je zurio u nj zbunjena pogleda, polaskan pohvalom, no žacnuvši se zbog jasne poruke. Napokon se okrenu i stade na zaprežna kola utovarivati stupove za ogradu. Naposljetku prevagnu činjenica da se zbog svoje izvanredne krupnoće i snage, kao i zbog uvijek dobroga raspoloženja, Raspjevani pokazao sjajnim radnikom. Mjesečina je još kao djevojčica u kršćanskoj školi bila naučila kuhati za bijele ljude. Za samca bez ikoga svoga bio je pravi užitak jesti još tople kolače, pite i ostalu ukusnu hranu. U roku je od tjedan dana postalo očito da su Sauci, premda se Alden i dalje držao po strani i nikako nije namjeravao priznati da je pobijeđen, prihvaćeni na farmi. Rob J. naiđe na sličnu blagu pobunu među svojim pacijentima. Uz čašu ga jabukovače Nick Holden upozori: »Neki su vas od naseljenika počeli zvati Crvenokožac Cole. Govore da volite Indijance. Kažu da možda i sami imate saučke krvi.« Rob J. se nasmiješi jer mu se ta pomisao svidjela. »Znate što ću vam reći? Ako vam se itko požali na liječnika, samo mu dajte jedan od onih zgodnih letaka koje tako rado dijelite okolo. One na kojima piše kakva je sreća za općinu što u njoj živi tako vrstan i obrazovan liječnik kao što je doktor Cole. Kada sljedeći put budu zbog nečega krvarili ili se razbole, sumnjam da će mnogo njih prigovarati zbog mojega navodnog porijekla. Ili zbog toga koje su boje ruke moje pomoćnice.« Dok je jahao prema njezinoj kolibi s namjerom da provjeri kako se Sara oporavlja, primijeti da je staza koja je vodila od glavnoga puta do njezinih vrata, sada obrubljena kamenjem, očišćena i pometena. Nove su gredice, zasađene šumskim cvijećem, činile mekšim obrise malene kuće. Unutra su svi zidovi bili obijeljeni vapnom i sve je mirisalo po oštrom sapunu i ugodnom despikovu dašku, a snopići su divlje pasje metvice, kadulje i krasuljice visjeli s greda. »Ove mi je biljke dala Alma Schroeder« reče mu Sara.
»Prekasno je za sadnju ove godine, no sljedeće ću imati vlastiti vrt.« Pokaza mu komad zemlje predviđen za vrt koji je dijelom već bila očistila od korova i trnja. Promjena koja je nastupila u njoj još ga je više prenerazila od načina na koji se preobrazila njezina kuća. Počela je svaki dan sama kuhati, reče mu, pa više ne ovisi o toplim jelima što ih joj je plemenita Alma znala povremeno donijeti. Zbog redovite prehrane i bolje ishrane njezinu je beskrvnu koščatost bila zamijenila dražesna ženstvenost. Naže se da ubere nekoliko glavica mladoga luka koji je sam od sebe nikao usred guštika u vrtu, a on joj je promatrao ružičasti potiljak. Uskoro se taj potiljak neće vidjeti jer joj je kosa ponovno rasla poput žutoga krzna. Poput plavokose životinjice, dječačić je trčkarao za njom. I on je bio umiven, mada Rob primijeti da se Sara ozlovoljila pokušavajući sinu s koljena očistiti mrlje od ilovače. »Dečki se naprosto moraju zaprljati«, reče joj on raspoloženo. Dijete pogleda prema njemu, a oči su mu bile divlje i pune straha. Rob je u torbi sa sobom uvijek nosio nešto slatkiša uz čiju je pomoć lakše sklapao prijateljstvo sa svojim malim pacijentima, pa sada uze jedan od njih i odmota ga. Trebalo je gotovo pola sata ustrajnog nagovaranja prije no što se uspio dovoljno primaknuti malenom Alexu da mu može pružiti slatkiš. Kada je dječakova ručica napokon uzela slasticu, Rob začu kako je Sara odahnula pa pogledavši nagore prema njoj, vidje kako promatra njegovo lice. Imala je prekrasne oči, pune života. »Napravila sam paštetu od divljači, ako hoćete s nama objedovati.« Već je htio odbiti, no njihova se oba lica okrenuše prema njemu – dječačić je blaženo sisao svoj slatkiš, dok je majka promatrala Roba ozbiljno i s iščekivanjem. Kao da mu ta lica postavljaju neka pitanja koja nije u stanju razumjeti. »Obožavam paštetu od divljači«, reče on. 20. Sarini prosci Za Roba J. kao liječnika bilo je potpuno razumljivo da tokom sljedećeg tjedna, vraćajući se iz kućnih posjeta, nekoliko puta navrati u posjet Sari Bledsoe jer je tako morao samo malo skrenuti s puta, a kao njezin se liječnik morao uvjeriti da se njezin oporavak odvija bez poteškoća. Ona se doista prekrasno oporavljala. Malo je mogao govoriti o njezinu zdravlju, osim da primjeti kako joj je boja puti od mrtvački blijede postala ružičasta poput breskve, što joj je bolje pristajalo, te kako joj oči živahno blistaju zbog zanimanja za sve oko sebe. Jednoga poslijepodneva ona ga ponudi čajem i kukuruznim kruhom. Sljedeći tjedan tri puta zastade kraj njezine kolibe, a od
toga dva puta prihvati poziv da ostane na objedu. Bila je bolja kuharica od Mjesečine; nikako se nije mogao nauživati njezine kuhinje za koju mu je rekla da je virdžinijska. Znao je da su joj zalihe skromne pa bi tu i tamo donio nešto namirnica, vreću krumpira, omanju šunku. Jednoga mu jutra naseljenik koji nije bio pri gotovu novcu, jednim dijelom plati s četiri tuste, svježe ustrijeljene lještarke pa on odjaha do Bledsoičine kolibe s pticama obješenim o sedlo. Kada je onamo stigao, nađe Saru i Alexa kako sjede na tlu pored vrta, a vrt prekopava neki oznojeni zdepast čovjek bez košulje čiji su nabrekli mišići i preplanula koža pokazivali da kruh svagdašnji zarađuje radeći na otvorenom. Sara mu predstavi Samuala Merriama, farmera iz Hooppolea. Merriam je bio došao iz Hooppoolea s tovarom svinjskoga gnoja, a polovicu ga je već bio razgrnuo po vrtu. »Najbolja stvarca na svijetu ako hoćeš nešto uzgajati«, reče on raspoloženo Robu J. Pored kneževskoga dara kakav je bio tovar svinjskoga gnoja, i to razgrnutog po vrtu, Robove su ptičice izgledale kao skroman poklon, no on joj ih ipak dade, a činilo se da mu je Sara na njima iskreno zahvalna. Pristojno odbi njezin poziv da zajedno s Samualom Merriamom bude njezin gost na objedu, pa umjesto toga navrati do Alme Schroeder koja izrazi svoje oduševljenje onime što je postigao u Sarinu liječenju. »Već ima i udvarača, je li?« reče blistajući. Merriamu je prošle jeseni žena bila umrla od groznice pa mu je sada bez odlaganja trebala druga da na sebe preuzme brigu o njegovo petero djece i da mu pomogne oko svinja. »Dobra prilika za Saru«, mudro će ona. »Premda će ona, s obzirom na to koliko je malo žena na granici, imati još mnogo prilika.« Putem kući, Rob i opet skrenu do Bledsoeičine kolibe. Dojaha ravno do Sare i ostade sjediti u sedlu gledajući u nju. Ovaj je put njezin smiješak bio zbunjen, a vidio je kako je Merriam na čas prestao raditi u vrtu i upitno ih promatra. Sve dok nije otvorio usta, Rob nije imao pojma što će joj reći. »Sami biste morali obavljati što više posla«, reče strogo, »jer vam je razgibavanje nužno za potpuni oporavak.« Potom dotače šešir u znak pozdrava i zlovoljno odjaha kući. Tri dana poslije toga, kada je sljedeći put zastao kraj njezine kolibe, nigdje nije bilo ni traga nekom udvaraču. Sara se upravo mučila s time da korijen velike stare rabarbare razdvoji na manje korjenčiće koje će ponovno posaditi pa on napokon riješi njezin problem rasjekavši korijen sjekirom. Zajedno iskopaše rupe u plodnoj ilovači, posadiše u njih korijenje i pokriše ga toplom zemljom, posao koji mu se svidje i pruži mu priliku da s njome kasnije podijeli ribanu kuhanu repu koju je bila ponijela za objed i uz koju su pili hladnu izvorsku vodu. Kasnije je Alex prilegao u sjenu jednoga stabla, a njih su dvoje sjeli na obalu rijeke bacivši u vodu njezinu višestruku udicu pa je on njoj pričao o
Škotskoj, a ona je njemu rekla kako bi voljela da u blizini postoji neka crkva jer bi njezin sin ondje mogao naučiti da vjeruje u Boga. »Sada često mislim o Bogu«, reče mu. »Kada sam vjerovala da ću umrijeti i da će Alex ostati sam, molila sam se i on je poslao vas.« Ne bez stanovite zabrinutosti, on joj priznade da ne vjeruje u to da postoji Bog. »Mislim da su bogovi ljudska izmišljotina i da je oduvijek bilo tako«, reče joj. Vidje zaprepaštenje u njezinim očima i uplaši se da će se ona zbog njegovih riječi okrenuti prema pobožnome životu na svinjskoj farmi. No, ona se ostavi razgovora o vjeri i stade govoriti o prvim godinama svojega života u Virginiji gdje su njezini roditelji imali farmu. Krupne su joj oči bile toliko tamnomodre da su izgledale gotovo ljubičaste; nije u njima bilo sentimentalnosti, ali on ondje vidje ljubav prema tome lakšem, toplijem dobu. »Konji!« ona će s osmijehom. »Odrasla sam uz konje koje sam voljela.« To mu pruži priliku da je pozove da narednoga dana zajedno s njime odjaše do nekoga starca koji je umirao od sušice, a ona prihvati, i ne pokušavši prikriti nestrpljivost. Sutradan ujutro on dođe po nju, jašući na Margareti Holland i vodeći za uzdu Monicu Grenville. Alexa ostaviše kod Alme Schroeder koja sva zasja od ushićenja što Sara s doktorom »odlazi na jahanje«. Bio je lijep dan za jahanje, za promjenu, ne prevruć, pa pustiše konje da idu korakom, ne žureći se. Ona je bila u bisagama ponijela kruha i sira pa to pojedoše sjedeći u sjeni živoga hrasta. U bolesnikovoj se kući ona držala po strani, slušajući hroptavo disanje i promatrajući Roba J. kako drži bolesnika za ruke. Pričekao je dok se voda na ognjištu nije zagrijala, a potom mu oprao mršave udove i žličicu mu po žličicu dao da popije sredstvo za spavanje kako bi mu milostivi san olakšao čekanje. Sara je čula kako ravnodušnome bolesnikovu sinu i snahi kaže da će starac umrijeti u roku nekoliko sati. Kada su izašli, bila je potresena i malo je govorila. Pokušavajući ponovno postići neusiljenost kakva je ranije vladala među njima, on predloži da na povratku zamijene konje jer je ona bila dobra jahačica i mogla bi bez poteškoća upravljati Margaretom Holland. Ona je pak uživala jašući živahniju životinju. »Obje kobile nose imena po ženama koje ste poznavali?« zapita ga, a on priznade da je tako. Ona zamišljeno kimnu. Unatoč njegovu trudu, putem su kući uglavnom šutjeli. Dva dana poslije toga, kada je stigao do njezine kolibe, ondje i opet nađe nekoga čovjeka, visokoga, kao leš mršavoga pokućarca po imenu Timothy Mead koji je svijet promatrao žalosnim smeđim očima i s poštovanjem se obraćao liječniku pošto mu je bio predstavljen. Mead Sari na dar ostavi četiri raznobojna klupka konca.
Rob J. izvadi Alexu trn iz bosoga stopala i primijeti da se ljeto bliži kraju, a da dječak nema prikladnih cipela. Napravi oris dječakova stopala na papiru pa sljedeći put kad se našao u Rock Islandu, zastade kod postolara i naruči par dječjih čizama, silno uživajući u tome poslu. Narednoga tjedna, kada je dječaku donio čizmice, vidje da se Sara smela zbog toga njegova postupka. Njezino mu je ponašanje, međutim, bilo zagonetno; nije znao da li joj je ovo drago ili se ljuti. Dan nakon što je izabran u skupštinu, Nick Holden ujutro dojaha na čistinu kraj Robove kolibe. Za dva je dana trebao otputovati u Springfield gdje će sudjelovati u donošenju propisa koji će pomoći rastu Holdenova Prijelaza. Holden zamišljeno pljune i skrenu razgovor na činjenicu kako je opće poznato da doktor odlazi na jahanje s udovicom Bledsoe. »Ah, ima stvari koje biste morali znati, staro momče.« Rob ga pogleda. »Pa, to dijete, taj njezin sin. Vama je jasno da je on nezakonito dijete? Rođen je gotovo dvije godine nakon smrti njezina muža.« Rob ustade. »Zbogom, Nick. Želim vam ugodno putovanje do Springfielda.« Njegov je ton bilo teško pogrešno shvatiti pa Holden skoči na noge. »Samo sam vam pokušao reći da muškarcu nije nužno…«, započe on, no pogledavši Robovo lice, proguta ono što je namjeravao reći te se u času uspe u sedlo, razočarano se oprosti i odjaha. Na njezinu je licu Rob J. vidio zagonetnu mješavinu raznih stvari: zadovoljstvo što ga vidi i što je u njegovu društvu, nježnost kada bi sebi to dopustila, no povremeno je tu bio i nekakav strah. Jedne ju je večeri poljubio. Otvorena su joj usta najprije bila meka i podatna, a ona se sama privila uz njega, no onda se sve promijeni. Ona se odmače. Do bijesa, reče on sam sebi, nije joj stalo do njega i to je sve. No, prisili se da je nježno upita što je posrijedi. »Kako vas ja uopće mogu privlačiti? Zar me niste vidjeli u očajnom stanju, kao životinju? Osjetili ste vonj moje… nečisti«, reče ona zažarena lica. »Saro«, reče on gledajući je u oči. »Dok ste bili bolesni, bio sam vaš liječnik. Kasnije sam vam dolazio u posjet kao dražesnoj i pametnoj ženi s kojom mi pričinja silan užitak razmijeniti misli i podijeliti snove. Žudim za vama u svakom pogledu. Samo na vas mislim. Ljubim vas.« Jedini su tjelesni dodir između njih dvoje bile njezine ruke u njegovima. Njezin se stisak pojača, no još je uvijek šutjela. »Možda biste se mogli priviknuti na to da me volite?« »Priviknuti? Kako bih i mogla da vas ne volim?« divlje zapita ona. »Vas koji ste mi vratili život, kao da ste Bog!« »Ne, prokletstvo, samo sam običan čovjek! A takav i trebam biti…«
Stadoše se ljubiti. Poljubac je trajao i trajao, a oni nikako nisu mogli prestati. Sara, međutim, preduhitri ono što je lako moglo uslijediti nakon toga, grubo ga odgurnu te, okrenuvši se od njega, stade popravljati odjeću. »Udajte se za mene, Saro.« Kada ona ništa ne odgovori, on nastavi. »Vi niste stvoreni za to da na nekoj farmi cijeli dan pomijama hranite svinje ili da s pokućarskom torbom na ramenu obilazite po okolici.« »A za što sam onda stvorena?« zapita ona tihim glasom punim gorčine. »Pa, da budete liječnikova žena. Barem je to jasno«, reče on ozbiljno. Ona se nije morala pretvarati da se uozbiljila. »Ima ljudi koji će pohitati da vam ispričaju sve o Alexu, o njegovu podrijetlu, pa je bolje da vam ja to ispričam.« »Želim biti Alexov otac. U vezi s njim tiče me se samo ono što je danas i što će biti sutra. Ne zanima me što je bilo jučer. I moj je dosadašnji život bio ružan. Udajte se za mene, Saro.« Oči joj se ispuniše suzama, no morala mu je pokazati i svoju drugu stranu. Mirno ga pogleda u lice. »Kažu da s vama živi ona Indijanka. Morate je otjerati.« »’Kažu’ i ‘ima ljudi koji će vam reći’. E pa, i ja ću vama nešto reći, Saro Bledsoe. Udate li se za mene, morat ćete naučiti da njima kažete neka se nose u pakao.« On duboko udahnu. »Makwa-ikwa je dobra žena koja umije raditi. Stanuje u vlastitoj kući na mojoj zemlji. Bilo bi nepravedno i prema njoj i prema meni da je otjeram pa ja to neću učiniti. Za vas bi i za mene to bio najgori način da započnemo zajednički život. Morate mi vjerovati na riječ da nemate razloga za ljubomoru«, reče Rob. Čvrsto ju je držao za ruke i nije ju puštao. »Ima li još uvjeta?« »Da«, žestoko će ona. »Morate nadjenuti nova imena svojim kobilama. Dobile su ih po ženama s kojima ste ljubovali, je li tako?« On se htjede nasmiješiti, no iz njezinih je očiju izbijao zbiljski bijes. »S jednom je tako. Druga je bila postarija ljepotica koju sam poznavao kao dječak, majčina prijateljica. Čeznuo sam za njom, no ona je o meni mislila samo kao o djetetu.« Ona ne zapita koja je kobila dobila ime po kojoj ženi. »To je okrutna i odvratna muška šala. Vi niste okrutan i odvratan muškarac pa svojim kobilama morate nadjenuti druga imena.« »Vi ćete im dati nova imena«, reče on smjesta. »I morate mi obećati da nikada, bez obzira na to što će se možda u budućnosti desiti između nas, nećete neku kobilu nazvati mojim imenom.« »Kunem se. Dakako«, nije mogao odoljeti da primijeti, »namjeravam kupiti prase od Samuala Merriama pa…« Srećom ju je još uvijek držao za ruke i nije ju puštao sve dok mu nije kako valja uzvratila poljubac. Kada se prestadoše ljubiti, vidje da ona plače.
»Što ti je?« reče i stade ga obuzimati nelagodna slutnja da živjeti u braku s ovom ženom baš i neće biti lako. Njezine vlažne oči zasjaše. »Bit će strahovit trošak poslati pismo poštanskom kočijom«, reče. »No, napokon mogu bratu i sestri u Virginiji javiti i nešto lijepo.« 21. Veliko buđenje Bilo im je lakše odlučiti da će se vjenčati negoli pronaći svećenika. Neki se parovi na području uz granicu zbog toga nikada i nisu posebno trudili da obave i formalni obred, no Sara odbi »da stupi u brak bez vjenčanja.« Bilo joj je svojstveno da otvoreno kaže što misli. »Dobro znam što znači nositi u utrobi dijete bez oca i podizati ga pa mi se to više nikada neće dogoditi«, rekla je. Razumio ju je. No, jesen je već bila stigla i znao je da će, kada jednom snjegovi okuju preriju, proći možda i nekoliko mjeseci prije no što nekoga putujućeg svećenika ili lutajućeg misionara put nanese u Holdenov Prijelaz. Odgovor se na njihov problem jednoga dana pojavi u vidu letka koji Rob pročita u glavnom dućanu, a na kojem se oglašavao vjerski zbor koji će potrajati čitav tjedan. »Taj se skup zove Veliko buđenje i održat će se u gradiću Belding Creek. Moramo poći tamo, Saro, jer ondje sigurno neće uzmanjkati svećenika.« Rob je navaljivao da i Alexa povedu sa sobom, a Sara je na to spremno pristala. Krenuli su zaprežnim kolima, a putovali su cijeli jedan dan i sutrašnje prijepodne prilično dobrom, premda ponešto kamenitom cestom. Prvu su noć proveli u staji nekoga gostoljubiva farmera, prostrijevši pokrivače preko mirisnoga svježeg sijena na sjeniku. Naredno jutro Rob provede pola sata štrojeći dva farmerova bika i uklanjajući izraslinu na boku jedne krave kako bi platio prenoćište; unatoč zadržavanju, još nije bilo podne kada stigoše u Belding Creek. Bila je to još jedna nova općina, tek pet godina starija od Holdenova Prijelaza, no već mnogo veća. Dok su na kolima ulazili u grad, Sarine se oči raširiše pa ona sjede bliže Robu i uhvati Alexa za ruku jer nije bila navikla da oko sebe vidi toliko ljudi. Veliko se buđenje održavalo u preriji pored sjenovita vrbova šumarka. Taj je događaj bio privukao ljude iz cijeloga kraja; posvuda su bili razapeti šatori kao zaštita od podnevnoga sunca i jesenskoga vjetra, a bilo je i kola svih vrsta te sputanih konja i volova. Priređivači su se skupa brinuli za gomilu, a troje je putnika iz Holdenova Prijelaza prolazilo pored otvorenih vatri na kojima su pečenjari pripremali jela od čijega je mirisa čovjeku voda dolazila na usta – pirjano meso od divljači, riječnu ribu priređenu s lukom i slaninom, pečenu
svinjetinu, kukuruz šećerac, zečetinu pečenu na roštilju. Kada je Rob J. za grm privezao kobilu – onu koja se ranije zvala Margaret Holland, a sada je bila prekrštena u Vicky, što je bilo skraćeno od Kraljica Viktorija (»S mladom kraljicom valjda nisi nikada ljubovao?« zapitala ga je Sara) – jedva su čekali da objeduju, no nije bilo potrebe da troše novac na hranu koja se oko njih prodavala. Alma Schroeder malenu je družinu bila opskrbila tako velikom košarom da im je svadbeni ručak mogao potrajati i cijeli tjedan pa za objed pojedoše hladnu piletinu i okrugljice s jabukama. Jeli su brzo jer ih je bilo zahvatilo uzbuđenje, zureći u gomilu i slušajući povike i brbljanje. Potom svako od njih dvoje uze dječačića za jednu ruku i polako krenuše da obiđu skup. Zapravo su to bila dva vjerska skupa u jednome jer su metodisti i baptisti između sebe neprekidno ratovali zbog vjere, a njihovi se propovjednici nadmetali jedni s drugima. Neko su vrijeme na čistini pored šumarka slušali jednoga baptističkog svećenika. Ime mu je bilo Charles Prentiss Willard, a vikao je i urlao, od čega se Sara sva stresla. Opomenuo je prisutne da Bog njihova imena zapisuje u knjigu, određujući pri tome koga čeka vječni život, a koga vječna smrt. Vječnu smrt grešnik, rekao je, zaslužuje ako se nećudoredno i nekršćanski vlada, to jest ako se odaje bludu, ustrijeli drugoga kršćanina, upušta se u tučnjave i psovke, pije viski ili donese nezakonito čeljade na svijet. Rob J. se smrknu, a Sara sva uzdrhta i problijedi pa krenuše prema preriji da čuju metodista, čovjeka po imenu Arthur Johnson.On ni izdaleka nije bio tako upečatljiv govornik kao gospodin Willard, ali je tvrdio da spas može postići svatko tko čini dobra djela, prizna svoje grijehe i zamoli Boga da mu oprosti, pa Sara potvrdno kimnu kada je Rob J. zapita misli li kako bi gospodin Johnson bio pogodan za to da ih vjenča. Gospodin je Johnson djelovao polaskano kada mu Rob pristupi nakon propovijedi. Htio ih je vjenčati pred cijelim skupom, no ni Rob J. ni Sara nisu željeli služiti drugima za zabavu. Kada mu je Rob dao tri dolara, propovjednik pristade da pođe s njima nekamo izvan grada pa ih smjesti ispod nekog drveta kraj rijeke Mississippi, uz dječačića koji je sjedio na tlu i promatrao ih te spokojnu gojaznu ženu koju im gospodin Johnson predstavi samo kao sestru Jane i koja im je trebala biti svjedokinjom. »Imam prsten«, reče Rob J. prekapajući po džepu, a Sara raširi oči jer joj on nije bio spomenuo majčin vjenčani prsten. Sara je imala dugačke i vitke prste pa joj je prsten bio prevelik. Žutu je kosu bila skupila na vratu i svezala tamnoplavom vrpcom koju je dobila od Alme Schroeder pa sada skide vrpcu i rastrese kosu koja joj pade oko lica. Reče da će prsten, dok ga ne uspiju dati da se smanji prema njezinu prstu, nositi na vrpci oko vrata. Čvrsto je držala Roba za ruku, a gospodin ih Johnson, zahvaljujući dugotrajnoj praksi, s lakoćom provede kroz obred. Rob J. je za njim ponavljao riječi bračnoga zavjeta glasom koji je bio tako promukao da to i njega samoga začudi. Sarin je glas podrhtavao i djelovala je pomalo
nesigurno, kao da ne može povjerovati da se sve ovo zaista zbiva. Još su se uvijek ljubili nakon obreda kada ih gospodin Johnson poče nagovarati da se vrate na vjerski zbor jer će upravo na večernjem skupu najviše duša biti spašeno. No, njih mu dvoje zahvališe i oprostiše se, a potom potjeraše Vicky natrag kući. Dječačić uskoro postade mušičav i stade cmizdriti, no Sara mu je pjevala živahne pjesmice i pričala priče, nekoliko je puta, kad god bi Rob J. zaustavio konja, podigla Alexa s kola pa je s njime trčala i poskakivala unaokolo igrajući se raznih igara. Rano su objedovali uživajući u Alminoj pašteti od govedine i bubrežnjaka te kolaču sa šećernim preljevom i pijući uz to vodu iz potoka, a potom se upustiše u trijeznu raspravu o tome kakvo će prenoćište potražiti za tu noć. Nekoliko je sati vožnje udaljeno odatle bilo jedno svratište i ta se zamisao očito sviđala Sari koja nikada nije imala novaca da prenoći u gostionici. No, kada joj Rob J. spomenu stjenice i prljavštinu koja uglavnom vlada na takvim mjestima, brzo se složi s njegovim prijedlogom da se zaustave kod iste staje u kojoj su prespavali prethodne noći. Stigoše onamo predvečer pa se, pošto im farmer spremno dade svoj pristanak, u toplu tamu sjenika uspeše gotovo s dobrodošlim osjećajem da se vraćaju kući. Alex je bio iscrpljen od napornoga putovanja, a bio je propustio i poslijepodnevni odmor, pa smjesta duboko zaspa, te ga njih dvoje pokriše, a potom raširiše pokrivač pokraj njega i pružiše ruke jedno za drugim, još i prije no što su se potpuno svukli. Njemu se svidje što se ona ne prenemaže i što oboje tako pošteno i jasno pokazuju svoju glad za onim drugim. Bučno su i glasno vodili ljubav, a potom pričekaše na neki znak o tome da li su probudili Alexa, no dječačić je i dalje spavao. On je do kraja razodjenu i htjede vidjeti njezino tijelo. U staji je bio mrkli mrak, no zajedno otpuzaše do vratašca kroz koja se sjeno ubacivalo na sjenik. Kada Rob otvori vrata, pojavi se četverokut obasjan svjetlošću mjeseca koji je bio na svojoj trećoj četvrtini pa njih dvoje stadoše dugo promatrati jedno drugo. On je na mjesečini proučavao njezina ramena i nadlaktice koje su bile kao pozlaćene, dojke što su svjetlucale, stidni brežuljak nalik na srebrno gnjezdašce neke ptičice i avetinjski blijedu stražnjicu. Rado bi s njom bio vodio ljubav na svjetlu, no zrak je bio prohladan, a ona se bojala da će ih farmer vidjeti pa ipak zatvoriše vrata. Ovaj su put oboje bili polagani i veoma nježni, a u času kada sve brane popustiše, on kliknu pobjedonosno: »Ovo će biti naše čedo! Ovo!«, usnuli se dječačić probudi zbog majčina promukloga stenjanja i stade plakati. Dok su tako ležali jedno pored drugoga, a Alex se bio skutrio između njih, Robova ju je ruka nježno milovala, skidajući s njezina tijela komadiće pljeve i pamteći ga.
»Ne smiješ umrijeti«, prošapta ona. »Nijedno od nas dvoje ne smije umrijeti, i to još dugo vremena.« »Čedo znači dijete?« »Da.« »Vjeruješ da smo začeli dijete?« »… Možda.« Začu njezino mrmljanje. »Možda bismo, da budemo sigurni, trebali opet pokušati?« U svojstvu njezina supruga i liječnika, on pomisli da je to razumna zamisao. Preko mirisnoga sijena, na rukama i koljenima otpuza u tami prema zrelome svjetlucanju blijedih slabina svoje žene, podalje od njihova usnulog sina. III. HOLDENOV PRIJELAZ 14. prosinca 1841. 22. Psovke i blagoslovi Polovicom studenoga zrak postade oštar. Rano zapade gust snijeg pa se Kraljica Viktorija morala probijati kroz sniježne nanose. Kada bi Rob J. po najgorem nevremenu izjahao, znao bi je osloviti kao Margaret pa bi ona naćulila uši začuvši nekadašnje ime. I kobila su i jahač znali svoj krajnji cilj. Ona je hitala prema toploj vodi i punoj zobnici, dok je čovjek žurio prema kolibi punoj topline i svjetlosti koje su više zračile iz njegove žene i djeteta negoli iz ognjišta i uljanica. Ako Sara nije začela za vrijeme povratka kući nakon vjenčanja, onda se to desilo ubrzo potom. Jake jutarnje mučnine nisu uspijevale ugasiti njihov žar. Jedva su čekali da dječačić zaspi, a onda bi se pripili jedno uz drugo, tijelo uz tijelo i usta uz usta, sa žudnjom koja s vremenom nije nimalo slabila, no kada je njezina trudnoća uznapredovala, on postade pažljiv i nježan ljubavnik. Jednom bi mjesečno uzeo olovku i bilježnicu te je crtao nagu pored ugodne vatre, kao zabilješku o promjenama kod trudne žene prema kojima se zbog osjećaja što ih je unosio u svoje crteže, nije odnosio ništa manje znanstveno. Načinio je pored toga i nekoliko arhitektonskih prikaza; složiše se da će izgraditi kuću s tri spavaonice, velikom kuhinjom i dnevnom sobom. On građevinske planove izradi u mjerilu tako da Alden može unajmiti dvojicu tesara i započeti s gradnjom kuće nakon proljetne sjetve.
Sara je prijekim okom gledala na činjenicu da Makwa-ikwa ima pristup u dio Robova svijeta koji je njoj bio zatvoren. Budući da su dani bivali sve topliji pa se prerija najprije pretvorila u kaljužu, a potom u nježan zeleni sag, reče mužu da će, kada dođe doba proljetne groznice, ona odlaziti s njime k bolesnicima i njegovati ih. No, krajem aprila tijelo joj postade preglomazno. Mučena ljubomorom i teško podnoseći trudnoću, ostade kod kuće grizući se u sebi dok je Indijanka odlazila na konju prateći Roba i vraćala se zajedno s njim tek za nekoliko sati, a katkada i dana. Slomljen od umora, Rob J. bi nešto pojeo, okupao se kada je to bilo moguće, ukrao nekoliko sati sna, pa opet otišao po Makwu i odjahao. U lipnju, posljednjem mjesecu Sarine trudnoće, epidemija je groznice dovoljno popustila da Rob može Makwu ostaviti kod kuće. Jednoga jutra, dok je kroz gustu kišu jahao k nekom farmeru da pomogne njegovoj ženi koja je u mukama umirala, u njegovoj vlastitoj kolibi žena mu poče rađati. Makwa stavi Sari među zube štapić u koji će zagristi te za vrata priveza konopac i pruži joj drugi kraj sa zavezanim čvorom da se za nj drži. Prošli su sati prije no što je Rob izgubio bitku s gangrenoznim vrbancem – kobna je bolest, kako će o tome u jednome pismu izvijestiti Olivera Wendella Holmesa, bila posljedica zanemarene posjekotine na prstu nastale kada se farmerova žena porezala sjeckajući na komade sjemenski krumpir – no kada se vratio kući, dijete se još uvijek nije bilo rodilo. U očima je svoje žene vidio divlji izraz. »Kida me na dvoje, zaustavi ga, kopile jedno«, zareža na nj čim se pojavio na vratima. Sada se već u potpunosti držao Holmesova učenja pa prije no što će joj prići, izriba ruke tako da se zacrvenješe. Pošto ju je pregledao i udaljio se od postelje, Makwa pođe za njim. »Dijete sporo izlazi«, reče mu. »Izlazi na noge.« Oči joj potamnješe, no kimnu i vrati se k Sari. Mučenje se nastavi. Usred noći, on se prisili da uhvati Saru za ruke, bojeći se poruke koju će mu one poslati. »Što je?« ona će muklo. Osjećao je njezinu životnu snagu, oslabljenu, no pouzdano prisutnu. Mrmljao joj je riječi ljubavi, no nju je previše boljelo da bi mu na riječi ili poljupce mogla uzvratiti. Jedno te isto. Gunđanje i vriskovi. I protiv volje se stade moliti, pa makar i na neprikladan način, ustrašeno govoreći sam sebi da se s Bogom ne može pogađati i osjećajući se istodobno arogantnim i licemjernim. Ako sam u krivu i ti postojiš, kazni me, molim te, na neki drugi način, a nemoj pozlijediti ovu ženu. Ili ovo dijete koje se bori da dođe na svijet, užurbano dodade. Pred zoru se pomoliše maleni crveni udovi; stopala su bila velika za tako maleno dijete, no broj je prstiju bio u redu. Rob je šaptao riječi ohrabrenja govoreći djetešcetu koje se nećkalo da izađe, kako je sav život
zapravo borba. Palac po palac, i nožice se pojaviše ushitivši ga svojim mahanjem po zraku. Slatki maleni pimpač muškoga djeteta. Ručice s ispravnim brojem prstiju. Lijepo razvijeno djetešce, no ramena zapeše i Rob morade zarezati, što Sari nanese još veću bol. Maleno je lišce bilo pritisnuto o stijenku rodnice. Zabrinuvši se da bi se dječak mogao ugušiti u majčinu tijelu, on gurnu dva prsta u nju i proširi prolaz, sve dok dječakovo lišce s negodovanjem ne skliznu u ovaj naglavce izvrnuti svijet i smjesta ispusti slabašan krik. Drhtavim rukama on zaveza i prereza pupčanu vrpcu pa zaši svoju ženu koja je jecala. Dok je on njoj trljao trbuh da natjera maternicu na stezanje, Makwa je oprala i povila dijete te ga stavila majci na prsa. Za Sarom su bila dvadeset i četiri sata jakoga naprezanja, pa je ona dugo vremena spavala kao mrtva. Kada je opet otvorila oči, on joj čvrsto stisnu ruku. »Dobro si to obavila.« »Velik je kao bivol. Otprilike kao što je bio i Alex«, reče ona promuklim glasom. Kada ga je Rob J. izvagao, vaga pokaza osam funti i jedanaest unca. »Kako ti se čini čedo?« zapita ona proučavajući Robovo lice pa se namršti kada on reče da je to baš vraško čedo. »Psuješ.« On prisloni usne uz njezino uho. »Sjećaš se kako si me jučer nazvala?« prošapta. »Kako?« »Rekla si mi da sam kopile.« »Nemoguće!« reče ona, zaprepaštena i ljutita, pa barem jedan sat nije htjela razgovarati s njim. Dječak dobi ime Robert Jefferson Cole. U obitelji je Coleovih prvorođeni dječak uvijek bio Robert kojemu bi srednje ime moralo počinjati slovom J. Rob je trećega američkog predsjednika smatrao genijem, a Sari se činilo da »Jefferson« predstavlja nekakvu vezu s Virginijom. Bojala se da će Alex možda biti ljubomoran, no stariji je dječak pokazivao samo očaranost. Nikada se nije više od korak ili dva udaljavao od brata, neprestance bdijući nad njim. Od samoga im je početka jasno stavio do znanja da se njih dvoje mogu brinuti za dijete, hraniti ga, mijenjati mu pelenice, igrati se s njime, obasipati ga poljupcima i poštovanjem. No, njegovo je bilo da nad njim bdije. U mnogome je pogledu godina 1842. bila povoljna za njihovu malu obitelj. Kao pomoć pri gradnji kuće, Alden je unajmio Otta Pfersicka, mlinara, te nekoga doseljenika iz države New York po imenu Mort London. London je bio dobar, iskusan tesar. Pfersick je bio manje vješt obradi drveta, no razumio se u zidarstvo, pa su trojica muškaraca dane i dane provodili odabirući najbolje kamenje što se moglo izvaditi iz rijeke i uz pomoć ih volovske zaprege dovlačili do mjesta za gradnju. Temelji su, dimnjak i ognjište izgledali prekrasno. Njih su trojica radili polako, svjesni činjenice
da zidaju trajno zdanje u kraju u kojem postoje samo kolibe, pa su do časa kada je stigla jesen te se Pfersick morao posvetiti cjelodnevnom mljevenju žita, a druga se dvojica prihvatiti posla na farmi, zidovi kuće bili podignuti, a na njoj načinjeni vrata i prozori. No, sve je to bilo još daleko od završetka, pa je Sara sjedila pred kolibom kidajući vrhove mahuna što su stajale u velikom loncu, kadli putem koji je vodi prema njihovoj kući, doštropotaše kola s arnjevima ispred kojih su išla dva umorna konja. Ona pogleda omašnoga muškarca na kočijaševu sjedištu, zapazivši nepravilne crte lica i prašinu koja mu se putem nakupila po tamnoj kosi i bradi. »Gospođo, je li ovo moguće kuća doktora Colea?« »Moguće, a bome i stvarno jest, no on je otišao k jednome bolesniku. Je li riječ o ranjenoj ili bolesnoj osobi?« »Nemamo nikoga ni ranjenog ni bolesnog, Bogu hvala. Mi smo doktorovi prijatelji, a u ovoj se općini namjeravamo nastaniti.« Sada iz stražnjega dijela kola proviri neka žena. Sara ugleda blijedo, zabrinuto lice uokvireno neuškrobljenom kapicom. »Niste li vi… Moguće ste vi Geigerovi?« »Moguće, a bome i stvarno jesmo.« Muškarac je imao lijepe oči, a zbog poštena se i odlučna osmijeha činio cijelu stopu višim. »Oh, bit ćete nam silno dobro došli kao susjedi! Smjesta silazite s tih kola.« U žurbi joj se mahune rasuše kada je ustala s klupe. U stražnjem je dijelu kola bilo i troje djece. Usnulo novorođenče Geigerovi predstaviše kao Hermana, no Rachel kojoj je bilo gotovo četiri godine i dvogodišnji David zaplakaše dok su ih skidali s kola, a najednom i Sarino djetešce odluči da se svojim zavijanjem pridruži ostalima. Sara zamijeti da je gospođa Geiger četiri palca viša od svojega supruga te da nježnost njezinih crta nije uspio izbrisati čak ni umor zbog dugačkoga, teškog putovanja. Virdžinijka prepoznade pravu vrijednost. U njoj je bilo neke egzotičnosti kakvu Sara nikada ranije nije vidjela, no odmah stade zabrinuto razmišljati o tome kako će pripraviti i poslužiti objed, a da se ne osramoti. U tom času vidje da je Lilian briznula u plač pa je najednom preplavi sjećanje na vlastito beskrajno putovanje u istim ovakvim kolima te zagrli drugu ženu i na svoje iznenađenje otkri da i sama plače, dok je Geiger zapanjeno stajao usred svih tih uplakanih žena i djece. Napokon se Lilian odmače od nje, zbunjeno promrmljavši da cijela obitelj strahovito čezne za time da se pošteno opere u nekome mirnom potoku. »E pa, što se toga tiče, to možemo odmah riješiti«, Sara će osjećajući se važnom. Kada se Rob J. vratio kući, nađe ih sve još uvijek mokre glave od kupanja u rijeci. Nakon rukovanja i nekoliko prijateljskih udaraca po leđima, pruži mu se prilika da vlastitu farmu pogleda očima pridošlice. Jayu i Liliani Indijanci su ulijevali strahopoštovanje, a Aldenove sposobnosti ostaviše na
njih jak dojam. Jay se spremno složi s Robovim prijedlogom da osedlaju Vicky i Bess te odjašu do Geigerova zemljišta. Kada se vratiše, upravo na vrijeme za sjajan objed, Geigeru su oči blistale od sreće dok je ženi opisivao osobine zemljišta koje je Rob J. bio našao za njih. »Vidjet ćeš, jedva čekam da ga vidiš!« reče joj. Nakon jela, ode do kola i vrati se s violinom. Nisu mogli sa sobom ponijeti Babcockov klavir na kojem je svirala njegova žena, reče Geiger, no ostavili su ga na čuvanje na sigurnom i suhom mjestu te se nadaju da će jednoga dana moći poslati po njega. »Jeste li naučili svirati Chopina?« zapita Roba J., a on umjesto odgovora stavi violu da gamba među koljena i odsvira prve bogate zvuke mazurke. Glazba koju su on i Jay svirali u Ohiju veličanstvenije je zvučala zato što je u njoj sudjelovao i Lilianin klavir, no violina se i viola stopiše u ekstazi. Kada je završila s kućnim poslovima, i Sara priđe i stade slušati. Primijeti da se prsti gospođe Geiger, dok su muškarci svirali, s vremena na vrijeme pomiču kao da dodiruju tipke. Poželje uhvatiti Lilianu za ruku i pokušati je umiriti riječima i obećanjima, no umjesto toga sjede kraj nje na pod, dok se glazba uzdizala i padala donoseći im svima nadu i utjehu. Geigerovi su gotovo do proljeća logorovali na vlastitoj zemlji dok je Jason obarao stabla da podigne kolibu. Bili su isto toliko odlučni da neće smetati Coleovima koliko su im Sara i Rob željeli ukazati gostoprimstvo. Obitelji su stalno posjećivale jedna drugu. Dok su jedne mrazne noći s Geigerovima sjedili oko logorske vatre, u preriji stadoše zavijati vukovi, a Jay iz svoje violine izmami sličan dugački, treperavi jauk. Odmah uslijedi odgovor, pa su neko vrijeme nevidljive životinje i čovjek uzajamno razgovarali kroz tamu, sve dok Jason ne primijeti kako mu žena više ne dršće samo od hladnoće te dometnu na vatru još jednu cjepanicu i odloži violinu. Geiger nije bio naročit tesar pa Coleovi i opet odložiše dovršenje vlastite kuće i Alden, čim se uspio nakratko odvojiti od poslova na farmi, poče podizati kolibu za Geigerove. Za nekoliko mu se dana pridružiše i Otto Pfersick i Mort London. Njih trojica brzo izgradiše udobnu kolibu te uz nju štagalj, spremište u kojem će pohraniti sanduke s ljekovitim biljem i lijekovima koji su u Jayevim kolima bili zauzeli najviše mjesta. Jay na dovratak prikuca tanku cjevčicu s pergamentom na kojemu je bio ispisan dio Ponovljenog zakona, jer je takav židovski običaj, objasni, te se Geigerovi osamnaestog studenog useliše u kuću, nekoliko dana prije no što će se iz Kanade spustiti jaka hladnoća. Jason i Rob J. kroz šumu prokrčiše stazu od kuće Coleovih do kolibe Geigerovih. Tu stazu ubrzo počeše nazivati Dugačkom stazom, razlikujući je tako od staze koju je Rob J. već bio prokrčio između kuće i rijeke, a koja dobi ime Kratka staza.
Sada graditelji svoje napore usmjeriše na kuću Coleovih. Baveći se tokom cijele zime dovršavanjem njezine unutrašnjosti, palili su na ognjištu vatru od drvenih otpadaka kako bi se zagrijali te su radili u sjajnu raspoloženju izrađujući od raščetvorene hrastovine ukrase i zidne oplate i provodeći sate i sate u miješanju boje dok ne bi dobila upravo pravu nijansu obranog mlijeka kakva se sviđala Sari. Bivolja se kaljuža u blizini mjesta gdje su gradili kuću bila zamrzla pa bi Alden ponekad zastao s tesanjem drva, privezao klizaljke na čizme i pokazivao im vještine kojih se sjećao iz djetinjstva provedena u Vermontu. Rob J. je svake zime klizao u Škotskoj pa bi od Aldena rado bio posudio klizaljke da nisu bile premale za njegovu veliku nogu. Prvi sitni snijeg pade tri tjedna prije Božića. Vjetar je nosio nešto što je izgledalo poput dima, a kada bi mu sićušne čestice dodirnule kožu, čovjeku se činilo da su ga opekle. Potom stadoše padati prave, gušće pahuljice i zaviše svijet u bijelo pa sve tako i ostade. Sara je sa sve većim uzbuđenjem razmišljala o božićnom objedu, raspravljajući s Lilianom o provjerenim virdžinijskim receptima. Tom je prilikom otkrila i razlike između svoje obitelji i Geigerovih jer Lilian uopće nije dijelila njezino uzbuđenje zbog blagdana koji su bili pred vratima. Sa zaprepaštenjem je doznala da njezini novi susjedi ne slave Kristovo rođenje, već umjesto toga na neobičan način, uz voštanice i palačinke punjene krumpirom, slave spomen na neku drevnu i čudnu bitku u Svetoj zemlji! Razmijenili su, međutim, s Coleovima božićne darove poklonivši im staklenke sa slatkom od šljiva koje su bili dovezli čak iz Ohija te tople čarape koje je Lilian bila isplela za svakoga od njih. Coleovi su Geigerovima poklonili tronogu napravu za prženje od teškoga crnog željeza, tavu s tronošcem koju je Rob kupio u dućanu u Rock Islandu. Molbama nagovoriše Geigerove da im se pridruže na božićnom objedu pa oni naposljetku pristadoše, premda Lilian Geiger izvan vlastite kuće nije htjela jesti nikakvo meso. Sara iznese na stol gustu juhu od luka, soma u umaku od gljiva, pečenu gusku prelivenu vlastitim sokom, valjuške od krumpira, engleski božićni puding u koji je stavila Lilianino slatko od šljiva, kolačiće, sir i kavu. Članovima svoje obitelji Sara pokloni vunene pulovere, a Rob njoj darova prekrivač za koljena od lisičjeg krzna zbog čije ljepote Sari zastade dah, a svi ostali uskliknuše od divljenja. Aldenu Rob pokloni novu lulu i kutiju duhana, a najamnik njega iznenadi klizaljkama s naoštrenim noževima što ih je bio načinio u vlastitoj kovačnici na farmi – i to dovoljno velikima za njegovu nogu! »Led je sada prekriven snijegom, ali ćete ih upotrijebiti iduće godine«, reče mu Alden nacerivši se. Pošto su gosti otišli, Makwa-ikwa pokuca na vrata i donese im rukavice od zečje kože, jedan par za Saru, drugi za Roba i treći za Alexa, a potom ode prije no što je dospješe pozvati da uđe u kuću.
»Ona je čudna žena«, zamišljeno će Sara. »I mi bismo njoj trebali nešto pokloniti.« »Već sam se pobrinuo za to«, reče Rob i ispriča joj da je Makwi poklonio tavu nalik na onu koju su darovali Geigerovima. »Nećeš mi valjda reći da si toj Indijanki poklonio takvu skupu stvar i još je kupio u dućanu?« Kada on ništa ne odgovori, glas joj postade tvrd. »Mora da silno cijeniš tu ženu!« Rob je pogleda: »Da, cijenim«, reče tiho. Noću zatopli pa umjesto snijega stade padati kiša. Pred jutro Coleovima na vrata zalupa petnaestogodišnji Freddy Grueber, sav u suzama. Vol, najvrednija imovina Hansa Gruebera, nogom je prevrnuo uljanicu pa je unatoč kiši cijela staja izgorjela. »Nikada nisam vidio tako nešto, Kriste, naprosto je nismo mogli ugasiti. Uspjeli smo spasiti stoku, osim mazge. No, tata je dobio gadne opekotine, opečena mu je jedna ruka, vrat i obje noge. Morate smjesta doći, doktore!« Momak je bio prejahao četrnaest milja po ružnom vremenu pa ga Sara pokuša nagovoriti da nešto pojede i popije, no on odmahnu glavom i odmah odjaha kući. Sara u košaru spremi ostatke jela od jučerašnje gozbe, dok je Rob J. skupljao čiste zavoje i meleme koji će mu trebati, a potom pođe do Makwaikwine kolibe. Za nekoliko ih je časaka Sara vidjela kako nestaju u kišnoj tami, Rob jašući na Vicky, s kapuljačom prebačenom preko glave i zgrbivši se u sedlu da se zaštiti od vlažnoga vjetra, a Indijanka umotana u pokrivač i sjedeći na Bess. Na mojem konju i s mojim mužem, reče Sara u sebi, a potom odluči da ispeče kruh jer je znala da neće moći ponovno zaspati. Cijeli je dan čekala njihov povratak. Kada je pala noć, dokasna je sjedila kraj vatre slušajući kišu i gledajući kako se objed koji je za Roba bila ostavila na toplome, pretvara u nešto što on neće htjeti ni okusiti. Kada je pošla u postelju, ležala je mučena besanicom i govoreći sama sebi da je njezina greška ako su se njih dvoje u ovom času zavukli u neki tipi ili špilju kao u nekakvo toplo gnijezdo, jer ga je otjerala od kuće svojom ljubomorom. Ujutro je sjedila za stolom mučeći samu sebe svime što je mogla zamisliti, kadli joj u posjet dođe Lilian Geiger kojoj je nedostajao gradski život pa ju je osjećaj osamljenosti natjerao da izađe po kiši. Sara je imala tamne podočnjake i grozno je izgledala, no najprije veselo pozdravi Lilianu i stade s njome čavrljati, a onda usred razgovora o cvjetnom sjemenu briznu u plač. Domalo je ležala u Lilianinu zagrljaju i na vlastito zaprepaštenje pred nju iznosila svoja najgora strahovanja. »Dok on nije došao, život mi je bio užasan. Sada je sve tako dobro. Ako ga izgubim…« »Saro«, nježno će Lilian. »Nitko ne zna što se zbiva u tuđem braku, dakako, ali… I sama kažeš da su tvoja strahovanja možda i neosnovana. Ja
sam sigurna da jesu. Rob J. ne djeluje kao čovjek koji bi se upuštao u preljub.« Sara dopusti drugoj ženi da je utješi i razuvjeri. Do časa kada je Lilian otišla kući, njezini se osjećaji smiriše. Rob J. stiže kući oko podneva. »Kako je Hans Grueber?« zapita ga. »Ah, strahovito je opečen«, reče on klonulo. »Ima gadne bolove. Nadam se da će s njime sve biti dobro. Ostavio sam Makwu kraj njega da ga njeguje.« »Dobro si učinio«, reče ona. Dok je Rob spavao tokom cijeloga poslijepodneva i večeri, kiša prestade i ponovno zahladi. On se usred noći probudi i odjenu se kako bi izašao i po klizavu tlu otišao do zahoda jer se razmočeni snijeg bio stvrdnuo i postao čvrst kao mramor. Pošto je olakšao mjehur i vratio se u postelju, nije uspijevao zaspati. Nadao se da će se ujutro vratiti k Grueberovima, no sada se bojao da kobilina kopita neće moći pronaći uporište na ledu kojim je tlo bilo prekriveno. U tami se opet odjenu, izađe iz kuće i otkri da su mu strahovanja bila opravdana. Kada je nogom udario po snijegu koliko god je mogao, nije čizmom uspio razbiti tvrdu bijelu površinu. U staji pronađe klizaljke koje mu je Alden bio načinio i pričvrsti ih na noge. Put koji je vodio do kuće bio je neravan zbog česte upotrebe i po njemu je bilo teško klizati, no na njegovu se kraju otvarala prerija i površina je stvrdnutoga snijega šibana vjetrom bila glatka kao staklo. Rob na klizaljkama krenu niz stazu obasjanu svjetlucavom mjesečinom, isprva oprezno, a potom, kako mu se samopouzdanje vraćalo, sve dužim i slobodnijim zamasima, odvažno se otiskujući u ravnu pustoš što je nalikovala na prostrano arktičko more te je uskoro čuo samo šuštanje klizaljki i zvuk vlastitoga teškog disanja. Napokon zadihan zastade i promotri čudnovati svijet kakav je noću predstavljala smrznuta prerija. Negdje blizu i opasno glasno, neki vuk ispusti drhtavi zov nalik na benšin pjev, a Robu J. nakostriješi se kosa na glavi. Znao je da će se, ako slučajno padne, a možda i slomi nogu, grabežljivci, izgladnjeli od zime, skupiti za nekoliko časaka. Onaj vuk opet zatuli ili je to možda bio neki drugi; u tom se zavijanju bilo skupilo sve ono što se Robu nikako nije sviđalo, sve sama osamljenost, glad i neljudskost, pa on namah krenu kući, ovaj put kližući pažljivije i opreznije nego prije, no jureći kao da ga netko goni. Kada se vratio do kolibe, provjeri da Alex ili dječačić slučajno nisu sa sebe zbacili pokrivače. Obojica su slatko spavala. Kada se vratio u postelju, njegova se žena okrenu prema njemu i on zagrija smrznuto lice na njezinim grudima. Ona tiho zaprede i zastenja, izražavajući tako svoju ljubav i kajanje, a njezine mu ruke i noge poželješe dobrodošlicu oplevši se oko njega. Liječnika je nevrijeme spriječilo da stigne do bolesnika, a s
Grueberom će, sve dok je Makwa ondje, i bez njega sve biti u redu, pomisli, pa se predade toplini usta, puti i duše, prisnoj razbibrizi tajanstvenijoj od mjesečine, a ugodnijoj čak i od brzoga klizanja po ledu, pa makar i bez vukova. 23. Preobrazbe Da se Robert Jefferson Cole rodio u sjevernoj Britaniji, pri rođenju bi dobio ime Rob J., a Robert bi Judson Cole postao Veliki Rob ili jednostavno samo Rob bez srednjega inicijala. Među Coleovima u Škotskoj ovo je J zadržavao prvi sin, sve dok i sam ne bi dobio prvoga sina na kojega se ono tada dobrohotno i bez pitanja prenosilo. Robu J. nije bilo ni na kraj pameti da remeti vjekovni obiteljski običaj, no za Coleove je ovo bio nov kraj, a oni koji su njemu bili dragi nisu držali do nekakve stoljetne obiteljske tradicije. Koliko god da im je to pokušavao objasniti, nikada njegova novorođenog sina nisu nazivali Rob J. Za Alexa je mlađi brat isprva bio Mali, dok ga je Alden zvao Dječakom. No, Makwa-ikwa mu je nadjenula ime koje se za nj pokazalo značajnim. Jednoga je jutra to dijete, koje je tada još puzalo i tek počinjalo izgovarati prve riječi, sjedilo na prljavome podu u njezinu hedonoso-teu, zajedno s dvoje od troje djece Mjesečine i Raspjevanoga. Bili su to Anemoha, odnosno Mali Pas, kojemu je bilo tri godine i Cisaw-ikwa ili Ptica, koja je bila godinu dana mlađa od njega. Njih su se dvoje igrali lutkama izrađenim od kukuruznih klipova, no dječačić je bio otpuzao podalje od njih. Pri slaboj svjetlosti što je dopirala kroz otvore za dim, opazio je vodeni bubanj koji je pripadao ženi vraču pa je, spustivši ruku na nj, izazvao zvuk zbog kojega su se sve glave u kolibi podigle. Dječak je puzeći uzmaknuo od zvuka, no nije se vratio drugoj djeci. Umjesto toga je, poput nekoga tko hoće sve podrobno pregledati, otišao do mjesta gdje je Makwa držala svoje trave i s dubokim zanimanjem proučio pojedine hrpice, ozbiljno se zaustavljajući pred svakom od njih. Makwa-ikwa se nasmiješila i rekla: »Ti si ubenu migegee-ieh, mali šaman.« Od tada ga je zvala Šamanom te su i ostali brzo prihvatili to ime jer se činilo da mu pristaje, a i on se smjesta počeo na nj odazivati. Bilo je i iznimaka. Alexu se sviđalo da ga naziva Bratom, a za njega je Alex bio Veliki, jer im se njihova mati od samoga početka obraćala kao Malom Bratu i Velikom Bratu. Samo je Lilian Geiger pokušavala dijete zvati Rob J. jer je Lilian bila čula što je njezin prijatelj govorio o obiteljskim običajima, a Lilian je duboko vjerovala u obitelj i tradiciju. No, čak bi se i Lilian povremeno zaboravila i nazvala ga Šamanom, a Rob J. (odrasli Rob) ubrzo je digao ruke od borbe i zadržao srednji inicijal. Ipak je, s inicijalom ili bez
njega, znao da ga neki od njegovih pacijenata iza leđa nazivaju Crvenokožac Cole, a neki su o njemu govorili i kao o »onome jebenom saučkom mesaru od doktora«. No, bili oni široka duha ili pak bogomoljci, svi su mu priznavali da je dobar liječnik, a on bi se, kada bi ga pozvali, rado odazivao, voljeli ga oni ili ne. Tamo gdje je Holdenov Prijelaz nekada bio samo opis u tiskanim lecima Nicka Holdena, sada se nalazila glavna ulica s trgovinama i kućama koju su svi do jednoga poznavali kao Village. Ta se ulica dičila uredima gradske uprave, Haskinsovim dućanom u kojemu su se prodavali sitničarska roba, živežne namirnice, farmerske potrepštine i suknarski proizvodi, trgovinom sjemenom i krmivom koju je držao N. B. Reimer, poslovnicom štednoga i založnog društva u Holdenovu Prijelazu, konačištem koje je vodila gospođa Anna Wiley, a u kojem su se služila jela i za vanjske goste, ljekarnom Jasona Geigera, Nelsonovim salunom (u Nickovim je prvobitnim planovima za izgradnju grada to trebalo biti svratište, no zbog konačišta je gospođe Wiley to zauvijek ostala tek prostorija s niskim stropom i dugačkim šankom), te štalama i kovačnicom Paula Williamsa, glavnoga potkivača. U svojoj se drvenoj kući u Villageu Roberta Williams, kovačeva žena, bavila šivanjem i izradom haljina. Tokom je nekoliko godina Harold Ames, osiguravatelj iz Rock Islanda, srijedom poslijepodne dolazio u Holdenov Prijelaz i u glavnom dućanu sklapao poslove. No, kako su se državna zemljišta polako rasprodavala, a neki su od nesuđenih farmera propali i počeli svoja imanja prodavati novim pridošlicama, ukazala se i potreba za uredom za promet nekretninama pa je u grad stigao Carroll Wilkenson i počeo raditi kao posrednik u poslovima s nekretninama i kao osiguravatelj. Charlie Andréson – koji je nekoliko godina kasnije postao i predsjednikom banke – izabran je za gradonačelnika na prvim izborima, a na to je mjesto godinama biran i na svakim izborima nakon toga. Andréson je bio općenito omiljen, premda nije bilo nikoga tko ne bi znao da ga je na mjesto gradonačelnika zapravo doveo Nick Holden i da ga Nick stalno drži u šaci. Isto je vrijedilo i za šerifa. Mortu Londonu nije trebalo više od godinu dana da otkrije kako nije stvoren za farmera. U okolici nije bilo dovoljno stolarskoga posla da mu osigura siguran prihod jer su naseljenici, kad god je to bilo moguće, svoje grede sami tesali i sastavljali. Stoga je Mort, kada mu je Nick ponudio da će ga podržati bude li se kandidirao za šerifa, to spremno prihvatio. Bio je on miran čovjek koji je gledao svoja posla, što je uglavnom značilo da je pazio na to da pijanci u Nelsonovu salunu ne izazivaju nered. Robu J. je bilo važno tko će biti šerif. Svaki je liječnik u okrugu ujedno bio i mrtvozornik, a o tome tko će obaviti autopsiju u slučaju smrti kao posljedice zločina ili nesreće, odlučivao je šerif. Često je autopsija bila jedini način na koji je seoski liječnik mogao doći u priliku da secira te tako ne dopusti svojoj kirurškoj vještini da zahrđa. Kada bi obavljao obdukciju, Rob J. se uvijek držao istih strogih znanstvenih mjerila kao u Edinburghu pa bi
izvagao sve vitalne organe i vodio vlastite zabilješke. Srećom je uvijek bio u dobrim odnosima s Mortom Londonom pa je obavljao mnogo autopsija. Nick Holden biran je tri puta za redom u državnu skupštinu. Ponekad bi nekome od građana dojadilo njegovo vlasničko ponašanje te su jedan drugoga podsjećali na to da Nick možda i ima najveći udio u banci, kao i udio u mlinu, glavnom dućanu i onome salunu, a samo Bog zna koliko posjeduje jutara zemlje, no da, tako mu Boga, ne posjeduje njih i ne posjeduje njihovu zemlju! No, uglavnom su s ponosom i čuđenjem gledali na njegovo djelovanje tamo dolje u Springfieldu gdje je kao pravi političar pio burbon s guvernerom koji je bio rođeni Tenesijac, sudjelovao u radu zakonodavnih odbora i tako brzo i tako okretno povlačio konce da su na to mogli samo pljunuti, naceriti se i odmahnuti glavom. Nick je imao dvije ambicije i nije ih ni pokušavao sakriti. »Želim dovesti željeznicu ovamo u Holdenov Prijelaz pa će onda ovaj gradić jednoga dana postati pravi grad«, rekao je Robu J. jednoga jutra uživajući u kraljevski veličanstvenoj cigari i sjedeći na klupi na trijemu pred Haskinsovim dućanom. »A silno želim i biti izabran u Kongres Sjedinjenih Država. Neću dopustiti da se željeznica zaustavi tamo dolje u Springfieldu.« Otkako ga je Nick pokušao odgovoriti od braka sa Sarom, njih se dvojica nisu pretvarali da među njima postoji naročita sklonost, ali su se ponašali prijateljski jedan prema drugome kad god bi se sreli. Rob ga zabrinuto pogleda. »Bit će teško ući u Predstavnički dom Sjedinjenih Država, Nick. Trebat će vam glasovi s daleko širega područja, ne samo iz okolice. A tu je i stari Singleton.« Samuel Turner Singleton, trenutačni predstavnik u Kongresu, poznat širom pokrajine Rock Island kao »naš Sammil«, bio se čvrsto ušančio na svojem položaju. »Sammil Singleton i jest star pa će uskoro umrijeti ili se povući. Kada dođe taj trenutak, uvjerit ću svakoga u ovom okrugu da glasati za mene znači glasati za napredak.« Nick se isceri prema njemu. »Vama sam itekako bio od koristi, je li tako, doktore?« Morao je priznati da je tako. Bio je vlasnik dionica u žitnome mlinu i u banci. Nick je doduše imao pod nadzorom financiranje glavnoga dućana i saluna, no Roba J. nije pozvao da mu se pridruži i u tim poslovima. Rob je znao o čemu se radi: on je sada već bio duboko pustio korijenje u Holdenovu Prijelazu, a Nick se nikada nikome nije umiljavao kada to baš nije bilo nužno. Činjenica da je Jay Geiger u Holdenovu Prijelazu otvorio ljekarnu te stalan priljev doseljenika u ovaj kraj uskoro ovamo privukoše još jednog liječnika. Doktor je Thomas Beckermann bio sredovječan čovjek nezdrave boje puti, neugodna daha i crvenih očiju. Stigavši iz Albanyja u državi New York, nastanio se u drvenoj kućici u Villageu, odmah pored ljekarne. Nije bio završio medicinski fakultet i ostajao je neodređen kad god bi se poveo
razgovor o pojedinostima njegova školovanja, govoreći samo da je radio s doktorom Cantwellom u Concordu u državi New Hampshire. Isprva je Rob J. sa zadovoljstvom dočekao njegov dolazak. Bilo je dovoljno bolesnika za dvojicu liječnika, pod uvjetom da ta dvojica ne budu pohlepna, a zahvaljujući dolasku ovoga drugog čovjeka koji se bavio liječništvom, moći će s nekim podijeliti dugotrajne, teške odlaske u kućne posjete koji su ga često odvodili daleko u preriju. No, Beckermann je bio loš liječnik i okorjela, teška pijanica, a u općini su ljudi to ubrzo primijetili. I tako je Rob J. i dalje morao odlaziti odviše daleko i liječiti previše bolesnika. To je postajalo teško izvodivo samo u proljeće kada bi izbile godišnje epidemije – na riječnim su se područjima pojavljivale groznice, na farmama u preriji ilinojska šuga, a posvuda se širile zarazne bolesti. Sara je u svojoj glavi bila stvorila sliku o tome kako će zajedno s mužem pritjecati u pomoć bolesnima pa je u proljeće nakon rođenja mlađega sina, povela oštru bitku kako bi joj Rob J. dopustio da s njime jaše okolo i pomaže mu, no odabrala je pogrešno vrijeme. Te su godine glavne bolesti bile mliječna groznica i ospice pa je u vrijeme kada mu je ona počela dodijavati, Rob već imao mnogo bolesnih pacijenata, od kojih su neki i umirali, te Sari nije mogao posvetiti dovoljno pažnje. I tako ga je i ovoga proljeća morala gledati kako odlazi u Makwa-ikwinoj pratnji pa je opet spopadoše sumnje koje su je i prije mučile. Polovicom se ljeta epidemije smiriše i Rob ponovno poče provoditi dane po uobičajenom obrascu. Jedne večeri, pošto su se on i Jay Geiger okrijepili Mozartovim Duetom za violinu i violu u G-duru, Jay potače osjetljivo pitanje o Sarinu nezadovoljstvu. Njih su se dvojica sada već bili prisno sprijateljili, no Rob se ipak zapanji zbog toga što Geiger sebi dopušta miješanje u svijet koji je on držao tako neprikosnoveno svojim. »Što vi znate o Sarinim osjećajima?« »Ona razgovara s Lilianom, a Lilian razgovara sa mnom«, reče Jay i na trenutak zbunjeno zašuti. »Nadam se da me razumijete. Govorim vam to zbog… iskrene privrženosti… i prema jednome i prema drugome.« »Razumijem vas. No, osim svoje privrženosti i brige, imate li i neki… savjet?« »Radi svoje žene morali biste se riješiti one Indijanke.« »Nas smo dvoje samo prijatelji«, reče Rob jedva suzdržavajući ogorčenje. »Nije to važno. Njezina je prisutnost izvorom Sarina nezadovoljstva.« »Ona nema kamo otići! Nitko od njih nema kamo otići. Bijelci ih nazivaju divljacima i ne dopuštaju im da žive onako kako su ranije živjeli. Raspjevani i Mjesečina najbolji su prokleti radnici koje bi itko mogao poželjeti, no ovdje nitko ne želi zaposliti Sauka. Makwa, Mjesečina i Raspjevani uzdržavaju sve ostale s ono malo novaca što ga zarade
zahvaljujući njoj. Ona naporno radi i odana mi je i ja je ne mogu osuditi na gladovanje ili na nešto još gore.« Jay uzdahnu i kimnu glavom te nije više o tome govorio. Pisma su se isporučivala rijetko. Tek tu i tamo. Jedno je pismo stiglo za Roba J., a proslijedio mu ga je upravnik pošte u Rock Islandu kod kojega je ležalo pet dana prije no što se osiguravatelj Harold Armes poslom otputio u Holdenov Prijelaz. Rob nestrpljivo otvori omotnicu. Bilo je to dugačko pismo od doktora Harryja Loomisa, njegova prijatelja iz Bostona. Kada je završio s čitanjem, vrati se na početak i ponovno ga pročita, ovaj put polaganije. A onda još jednom. Pismo je bilo napisano 20. studenog 1846. i trebala mu je cijela zima da stigne na odredište. Harry je očevidno bio na dobru putu da postane uspješan liječnik, i to u Bostonu. Obavještavao ga je da je nedavno imenovan asistentom profesora anatomije na Harvardu, a natuknuo je i nešto o skorom braku s gospođicom po imenu Julia Salmon. No, pismo je.više nalikovalo na medicinski izvještaj negoli na pripovijedanje o osobnim stvarima. Zahvaljujući jednome otkriću, bezbolni su kirurški zahvati sada postali stvarnost, pisao je Harry s uočljivim uzbuđenjem. U pitanju je plin poznat pod nazivom eter koji se već godinama upotrebljava kao otapalo u proizvodnji svijeća i parfema. Podsjećao je Roba na pokuse koji su se svojevremeno izvodili u bostonskim bolnicama s ciljem da se procijeni koliko je u ublažavanju bolova djelotvoran dušikov monoksid, inače poznat kao »rajski plin«, te zlobno dodao da se Rob možda sjeća zabava s dušikovim monoksidom koje su se priređivale izvan bolnica. S osjećajem u kojem su se miješali krivnja i zadovoljstvo, Rob se sjeti kako je s Meg Holland podijelio bočicu rajskoga plina koju je bio dobio upravo od Harryja da se malo provede. Možda mu je zbog proteka vremena i zbog udaljenosti sve izgledalo bolje i zabavnije no što je stvarno bilo. »Dana je 5. listopada ove godine«, pisao je Loomis, »bilo predviđeno da se u operacijskoj dvorani Massachusettske opće bolnice napravi još jedan pokus, ovaj put s eterom. Raniji su se pokušaji da se bol ublaži uz pomoć dušikova monoksida pokazali potpunim neuspjehom, a bili su popraćeni podrugljivim dobacivanjem od strane studenata i liječnika koji su ih promatrali s galerije i povicima: ‘Prijevara! Prijevara’. Ti su se pokušaji odvijali u prilično veselom raspoloženju, a izgledalo je da će tako biti i sa zakazanom operacijom u Massachusettskoj općoj bolnici. Operirao je dr. John Collins Warren. Siguran sam da se sjećate doktora Warrena, otresitoga, prekaljenog kirurga, poznatijega po okretnosti pri rukovanju skalpelom negoli po strpljivosti s glupanima. Stoga se toga dana mnogo nas zbilo u operacijskoj dvorani, kao da čekamo početak nekakve predstave. Zamislite samo, Robe: čovjek koji treba donijeti eter, neki zubar po imenu Morton, kasni. Warren, silno nezadovoljan, iskoristi to odgađanje za
predavanje o tome kako će pristupiti odstranjivanju velikoga tumora s jezika zahvaćenoga rakom, te navede da je pacijent mladić po imenu Abbott koji već sjedi u crvenoj operacijskoj stolici, napola mrtav od užasa. Nakon petnaest minuta Warren je rekao sve što je imao reći i mrgodno izvadio sat iz džepa. Galerija se već počela prigušeno smijuckati, kadli stigne izgubljeni zubar. Dr. Morton omami pacijenta plinom i najavi da je sve spremno, a dr. Warren kimne, još uvijek bijesan, zavrne rukave i odabere skalpel. Pomoćnici povuku Abbottu vilicu nadolje i izvuku mu jezik iz usta. Drugi ga rukama čvrsto prikuju za operacijsku stolicu tako da se ne može otimati. Warren se nagne nad njega i načini prvi brzi, duboki rez, munjevit pokret nakon kojega iz kuta Abbotovih usta počne kapati krv. Mladić se ne miče. Na galeriji vlada mrtva tišina. Čuo bi se i najtiši uzdah ili stenjanje. Warren se vrati svojoj zadaći. Napravi drugi rez, a potom i treći. Brižljivo i brzo isiječe tumor, odstrani ga, zašije ranu i pritisne spužvu na operirano mjesto da zaustavi krvarenje. Pacijent spava i spava. Warren se uspravi. Možete li povjerovati, Robe, oči su toga zajedljivog autokrata vlažne! ‘Gospodo,’ kaže on, ‘ovo nije prijevara.’« Otkriće etera kao sredstva za ublažavanje bolova pri kirurškim zahvatima objavljeno je u bostonskim medicinskim časopisima, izvještavao je Harry. »Naš je Holmes, koji nikada ne gubi vrijeme, već predložio da se taj postupak nazove anestezijom prema grčkoj riječi koja znači neosjetljivost.« U Geigerovoj ljekarni nije bilo etera. »No, ja se pomalo razumijem u kemiju«, zamišljeno će Jay. »Možda bih ga mogao napraviti. Trebao bih destilirati žitni alkohol zajedno sa sumpornom kiselinom. Neću moći upotrijebiti kotao za pečenje rakije jer je od kovine pa će ga kiselina progorjeti. No imam staklenu zavojnicu i veliku bocu.« Kada su pretražili sve police, nađoše svu silu alkohola, no ne i sumpornu kiselinu. »Možete li napraviti i sumpornu kiselinu?« zapita Rob. Geiger se počeša po bradi očevidno uživajući. »U tu ću svrhu morati pomiješati sumpor s kisikom. Imam dovoljno sumpora, no kemija je pomalo složena stvar. Izložite li sumpor oksidaciji, dobit ćete sumporni dioksid. Morat ću sumporni dioksid ponovno izložiti oksidaciji kako bih napravio sumpornu kiselinu. No… zapravo, zašto da ne?« Za nekoliko je dana Rob J. dobio stanovitu količinu etera. Harry Loomis bio mu je objasnio kako se od žice i tkanine može načiniti tuljac za omamljivanje s pomoću etera. Rob je plin najprije iskušao na nekoj mački koja je dvadeset i dvije minute ostala bez svijesti. Potom je na više od sat
vremena njime omamio nekoga psa, što je bilo dovoljno dugo da shvati kako je eter opasan i da se mora silno oprezno upotrebljavati. Dao je muškom janjetu da udahne plin prije no što ga je uštrojio pa ono nije ni zablejalo dok mu je odstranjivao rasplodne organe. Naposljetku je Geigera i Saru podučio tome kako će upotrijebiti eter i oni su ga njime omamili. Bez svijesti je ostao tek nekoliko časaka zato što su mu njih dvoje u svojoj uzrujanosti dali premalu dozu, no bilo je to neobično iskustvo. Nekoliko dana kasnije Gusu Schroederu koji je već otprije imao samo osam i pol prstiju, kažiprst su na zdravoj, desnoj ruci zahvatile saonice za prijevoz kamena i zgnječile ga u kašu. Rob ga omami eterom i Gus se probudi sa sedam i pol prstiju pitajući hoće li ta operacija već jednom započeti. Rob je bio zapanjen mogućnostima koje su se pred njim otvarale. Osjećao se kao da mu je dano da baci pogled na beskonačna prostranstva s onu stranu zvijezda, jer je odmah shvatio da je eter mnogo važnija stvar od dara. Dar su imali samo malobrojni članovi njegove obitelji, no sada će svaki liječnik na svijetu moći izvesti operaciju ne izazivajući mukotrpne bolove. Usred noći Sara siđe u kuhinju i nađe muža kako sam ondje sjedi. »Je li ti dobro?« On je proučavao bezbojnu tekućinu u staklenoj boci, kao da je želi upiti u pamćenje. »Da sam ovo imao, Saro, nikada ti ne bih nanio bol onda kada sam ti vadio kamence.« »I bez toga si to izvrsno izveo. Znam da si mi spasio život.« »Ova će stvarčica«, on podiže bocu, a njoj se njezin sadržaj nije činio ništa drugačijim od vode, »spasiti mnoge živote. To je mač koji će odagnati Crnog Viteza.« Sari je bilo mrsko kada je on smrti govorio kao o osobi koja u svakom trenutku može otvoriti vrata i ući im u kuću. Prekriži bijele ruke preko teških dojki i zadrhta od noćne hladnoće. »Dođi u postelju, Robe J.«, reče. Sutradan se Rob poče povezivati s liječnicima iz okolice pozivajući ih na zajednički sastanak. Sastanak se održi nekoliko tjedana kasnije u prostoriji iznad trgovine krmivom u Rock Islandu. Do toga je časa Rob J. još u tri navrata bio upotrebio eter. Sedmorica liječnika i Jason Geiger okupiše se i saslušaše ono o čemu je pisao Loomis te Robov izvještaj o vlastitim slučajevima. Reakcije su se kretale od velikoga zanimanja pa do otvorene skeptičnosti. Dvojica među prisutnim liječnicima naručiše od Jaya eter i tuljac za omamljivanje. »To je prolazna moda«, reče Thomas Beckermann, »kao i sve one besmislice u vezi s pranjem ruku.« Neki se od liječnika nasmiješiše jer su svi
znali za Robov ekscentrični običaj da neprestano upotrebljava sapun i vodu. »Možda bolnice u velikim gradovima mogu tratiti vrijeme na takve stvari. No, nama skupina doktora iz Bostona ne može govoriti kako da se bavimo liječništvom na zapadnoj granici.« Ostali su liječnici bili obzirniji od Beckermanna. Tobias Barr reče kako mu se sviđa mogućnost da se sastaje s drugim liječnicima i razmjenjuje misli pa predloži da osnuju Liječničko društvo za pokrajinu Rock Island te se svi toga prihvatiše. Doktora Barra izabraše za predsjednika, a Roba J. za dopisnog tajnika, što je bila čast koju nije mogao odbiti jer je svatko od prisutnih dobio neku dužnost ili predsjedništvo u nekome odboru za koji bi Tobias Barr ustvrdio da je od izuzetne važnosti. Bila je to loša godina. Jednoga vrućeg, sparnog poslijepodneva potkraj ljeta, kada su usjevi već bili počeli dozrijevati, nebo brzo postade teško i tmurno. Zatutnji grmljavina, a munje proparaše oblake što su se valjali nebom. Sara je upravo plijevila vrt, kadli daleko u preriji vidje kako se iz oblaka prema zemlji spušta nekakav tanak lijevak. Izvijao se poput divovske zmije i ispuštao neko zmijsko siktanje koje se potom pretvori u glasnu riku kada se njegova usta približiše preriji i počeše usrkavati zemlju i kamenje. Lijevak se udaljavao od nje, no Sara ipak potrča po djecu i odvede ih u podrum. Osam je milja daleko od njih Rob J. isto tako izdaleka promatrao tornado. Sve je prestalo za nekoliko časaka, no kada je dojahao do farme Hansa Buckmana, vidje da je četrdeset jutara ranoga kukuruza potpuno uništeno. »Kao da je Sotona zamahnuo nekakvom golemom kosom«, primijeti Buckman s gorčinom. Neki su farmeri izgubili i kukuruz i pšenicu. Staru je bijelu kobilu Muellerovih vrh lijevka usisao i beživotnu je ponovno ispljunuo na susjednoj ispaši, stotinu stopa odande. No, ljudski su životi bili pošteđeni i svi su znali da je Holdenov Prijelaz dobro prošao. Ljudi su se još uvijek radovali svojoj sreći, kadli u jesen izbi epidemija. U to je godišnje doba hladan i oštar zrak trebao jamčiti krepkost i dobro zdravlje. U prvom se tjednu listopada osam obitelji razboli od neke bolesti kojoj Rob J. nije mogao odrediti ime. Riječ je bila o groznici popraćenoj nekim od žučnih simptoma tifusa, no on je ipak pretpostavljao da se ne radi o tifusu.Kada je počeo doznavati za barem jedan novi slučaj dnevno, shvati da su do guše u nevolji. Već je bio krenuo prema Makwa-ikwinoj kolibi s namjerom da pozove Indijanku kako bi se spremila i pošla s njim, no onda se predomisli i krenu prema kuhinji svoje vlastite kuće. »Ljudi počinju obolijevati od neke gadne groznice, a to će se zacijelo i proširiti. Možda ću tjednima biti odsutan.«
Sara je ozbiljno kimala glavom kako bi pokazala da ga razumije. Kada je Rob zapita želi li poći s njim, lice joj tako živnu da to rasprši sve njegove dvojbe. »Morat ćeš ostaviti dječake«, opomenu je. »Makwa će se brinuti za njih dok nas ne bude. Ona to sjajno radi«, reče ona. Krenuše istoga poslijepodneva. Na početku je svake epidemije Rob običavao odjahati do kuće za koju je čuo da se u njoj bolest pojavila pokušavajući ugasiti vatru prije nego se pretvori u požar. Vidio je da svaki slučaj započinje na isti način, naglom pojavom visoke temperature ili upalom grla iza koje bi uslijedila groznica. Obično bi se rano pojavio i proljev s mnogo žutozelenkastih izlučevina. Kod svakoga bi se bolesnika jezik ubrzo prekrio sitnim izraslinama, bez obzira na to je li mu jezik bio suh ili vlažan, crnkast ili bjelkast. U roku je od tjedan dana Rob J. shvatio da smrt nastupa ako se kod bolesnika ne pojave još i neki drugi simptomi. Ako bi nakon prvih simptoma uslijedila i zimica te bolovi u udovima, i to često vrlo jaki, bolesnik bi se obično oporavio. Gnojni čirevi i druge gnojne upale koji bi izbili pri kraju groznice, bili su povoljni znakovi. Nije imao pojma kako bi liječio tu bolest. Budući da je visoka temperatura često prestajala s pojavom početnog proljeva, katkada ga je pokušavao potaknuti dajući bolesniku sredstva za čišćenje. Kada se bolesnik tresao od zimice, davao mu je Makwa-ikwin zeleni okrepljujući napitak, pomiješan s malo alkohola da se izazove znojenje, te bi mu stavljao obloge od slačice. Ubrzo nakon početka epidemije, on i Sara susretoše Toma Beckermanna koji je na konju obilazio žrtve groznice. »To je sigurno tifus«, reče Beckermann. Rob nije tako mislio. Nije bilo crvenkastih mrlja na trbuhu, a ni kod jednoga se bolesnika nije javilo krvarenje iz čmara. No nije se prepirao. Kako god da se zvala bolest koja ubija ljude, nazvati je ovim ili onim imenom, neće umanjiti njezinu strahotu. Beckermann im ispriča kako su dvojica njegovih bolesnika umrla prethodnog dana, i to nakon obilnoga puštanja krvi iz žile i s pomoću kupica. Rob je svim silama pobijao opravdanost puštanja krvi bolesniku radi suzbijanja groznice, no Beckermann nije bio sklon tome da se pridržava bilo kojega načina liječenja što bi ga preporučio jedini drugi liječnik u gradu. S doktorom se Beckermannom zadržaše tek nekoliko časaka, a potom se od njega oprostiše. Ništa nije moglo Roba J. toliko naljutiti kao loš liječnik. Isprva mu je bilo čudno što je uz njega Sara, a ne Makwa-ikwa. Sara je davala sve od sebe hitajući da učini što god bi od nje zatražio. Razlika je bila u tome što je to od nje morao tražiti i morao ju je podučavati, dok je Makwa već bila naučila što je kada potrebno napraviti, pa joj nije trebalo ništa govoriti. Kad bi se našli uz bolesnika ili dok su jahali od jedne kuće do druge, on su i Makwa znali dugo šutjeti i to im nije nimalo smetalo; Sara je
isprva pričala i pričala, sretna što joj se pružila prilika da bude s njim, no kada se broj pacijenata stao povećavati, a iscrpljenost postala svakodnevna pojava, i ona zašutje. Bolest se brzo širila. Obično bi, ako bi se netko od ukućana razbolio, i svi ostali članovi obitelji oboljeli. Rob J. i Sara išli su, međutim, od kuće do kuće i nisu se zarazili, kao da nose neki nevidljiv oklop. Svaka bi se tri-četiri dana pokušali vratiti kući da se okupaju, promijene odjeću i odspavaju nekoliko sati. Kuća je bila topla i čista, puna miomirisa toploga jela što bi im ga Makwa pripremila. Na trenutak bi zagrlili sinove, potom spremili u bisage zeleni okrepljujući napitak što ga je Makwa pripravila dok njih nije bilo i u nj, prema Robovim uputama, primiješala malo vina, a potom bi ponovno odjahali. Između odlazaka kući spavali su, stisnuvši se jedno uz drugo, gdje god bi dospjeli, obično po sjenicima ili na podu pored nečije vatre. Jednoga jutra neki farmer po imenu Benjamin Haskell uđe u svoju staju i iskolači oči ugledavši liječnika kako vlastitoj ženi zavlači ruku pod suknju. To je bilo najbliže vođenju ljubavi što im je pošlo za rukom tokom trajanja čitave epidemije, cijelih šest tjedana. Lišće je počinjalo mijenjati boju kada je epidemija započela, a prvi je snijeg ležao na tlu kada je završila. Jednoga se dana, međutim, vratiše kući i shvatiše da više nema potrebe da odlaze u obilazak bolesnika, pa Sara djecu u Makwinoj pratnji posla na zaprežnim kolima do Muellerove farme po zimske jabuke od kojih je namjeravala napraviti pekmez. Dugo je uživala u kadi ispred vatre, a potom zagrija još vode i pripremi kupku za Roba, a kada je on već ležao u limenoj kadi, vrati se pa ga polako i nježno istrlja, onako kako je donedavno kupala bolesnike, no ipak mnogo drugačije od toga jer se služila rukom, a ne krpicom za pranje. Još vlažan i sav drhtureći, on pohita za njom kroz hladnu kuću, pa uz stepenice, a onda se zavukoše u postelju pod tople pokrivače i ostadoše ondje satima, sve dok se Makwa nije vratila s dječacima. Nekoliko mjeseci kasnije Sara ostade u drugom stanju, no pobaci već u početku trudnoće, uplašivši Roba jer je krv tekla, gotovo brizgala iz nje prije no što će krvarenje napokon prestati. On shvati da bi za nju bilo opasno da ponovno zatrudni pa je nakon toga poduzimao potrebne mjere predostrožnosti. Zabrinuto je promatrao neće li zapasti u turobno raspoloženje, kako to često biva u žena nakon pometnuća ploda, no osim lagane sjete koja se očitovala u dugim razdobljima u kojima bi se zamislila zatvorivši ljubičaste oči, činilo se da se oporavlja onoliko brzo koliko se to samo moglo poželjeti.
24. Proljetna glazba I tako su Coleovi svoje dječake ostavljali na brigu Indijanki iz plemena Sauka, često i na dulje vrijeme. Šaman se jednako tako naviknuo na Makwa-ikwin miris po zgnječenim bobicama kao što je bio naviknut na miris bjelkinje kojim je odisala njegova prava mati, jednako se tako naviknuo na njezinu tamnoputost kao što je bio naviknut na Sarinu mliječnu i plavokosu ljepotu. A potom se još i jače priklonio njoj. Sara je odustala od materinske skrbi, pa je Makwa spremno dočekala priliku da to muško dijete, sina Cawso wabeskioua, toplo privine na grudi i tako pronađe ispunjenje koje nije osjetila još odonda kada je tako držala svojega malenog brata, Onoga koji posjeduje zemlju. Ovoga je malenog bijelog dječaka očarala svojom ljubavlju. Ponekad mu je pjevala Ni-na ne-gi-se ke-wi-to-se-me-ne ni-na, Ni-na ne-gi-se ke-wi-to-se-me-ne ni-na, Wi-a-ya-ni, Ni-na ne-gi-se ke-wi-to-se-me-ne ni-na. Koračat ću uz tebe, sine moj, Koračat ću uz tebe, sine moj, Kamo god da pođeš, Koračat ću uz tebe, sine moj. A ponekada je pjevala da bi ga zaštitila: Tti-la-ye ke-wi-ta-mo-ne i-no-ki, Tti-la-ye ke-wi-ta-mo-ne i-no-ki-i-i. Me-ma-ko-te-si-ta Ki-ma-ma-to-me-ga. Ke-te-na-ga-yo-se.*( Pošalji mi svoj blagoslov) Veliki Duše, govorim ti danas, Veliki Duše, obraćam ti se sad. Netko kome je tvoja pomoć potrebna, dolazi da ti se pokloni. Uskoro je i Šaman pjevuckao te pjesme prateći Makwu u stopu. Alex je namršteno išao za njima gledajući kako još jedna odrasla osoba za sebe jednim dijelom prisvaja njegova brata. Slušao je Makwu, no ona uvidje da su sumnja i nesklonost što ih je ponekad viđala u njegovim dječačkim očima, odraz onoga što je Sara Cole osjećala prema njoj. Njoj to nije bilo naročito važno. Alex je bio dijete i ona će se potruditi da stekne njegovo povjerenje, a što se tiče Sare – otkako Makwa pamti, Sauci su uvijek imali neprijatelja.
Jay Geiger koji je imao previše posla u ljekarni, unajmio je Morta Londona da mu preore prvi dio zemlje na farmi, što je bio polagan i odvratan posao. Od travnja je pa do kraja srpnja Mort razbijao čvrsto, tvrdo tlo, postupak koji je poskupljivala i činjenica da je iskopano busenje trebalo dvije-tri godine pustiti da trune prije no što će se njiva moći ponovno preorati i zasijati, kao i to što je Mort obolio od ilinojske šuge, bolesti koja je napadala većinu ljudi kada bi orali prerijsko tlo. Neki su mislili da se iz tla dok trune izlučuju otrovne isparine koje kod farmera izazivaju bolest, dok su drugi govorili da bolest uzrokuju ugrizi sićušnih kukaca koje je uznemirio prolazak lemeša. Bila je to neugodna boljetica kod koje su se na ispucaloj koži stvarale male ranice što su svrbjele. Ako bi se liječila sumporom, mogla se zadržati u granicama neugodne smetnje, no ako bi se zanemarila, mogla je prerasti u smrtonosnu groznicu, kao što je bila i ona koja je ubila Alexandera Bledsoea, Sarina prvog muža. Jay je svakako zahtijevao da se i kutovi njive brižljivo pooru i zasiju. Prema drevnome židovskom zakonu, u doba bi žetve kutove ostavio neobrane kako bi ih mogli obrati siromasi. Kada je prvi dio farme počeo davati dobar urod kukuruza, Jay je drugi dio htio pripremiti za sjetvu pšenice. No, do tada je Mort London već bio postao šerifom, a nijedan od doseljenika nije htio raditi kao nadničar. Bilo je to vrijeme kada se kineski kuliji nisu usuđivali napustiti rad na željeznici jer bi ih u prvome gradu u koji bi stigli najvjerojatnije kamenovali. Povremeno bi kakav Irac ili poneki rijetki Talijan, pobjegavši od ropskoga kopanja kanala između Illinoisa i Michigana, dolutao u Holdenov Prijelaz, no većina je stanovništva sa strahom gledala na papiste pa bi ti nametljivci ubrzo morali otići svojim putem. Jay je bio sklopio neka prolazna poznanstva s pojedinim Saucima jer su to bili jedini siromasi koje je mogao pozvati da poberu ostatke njegova kukuruza. Naposljetku kupi četiri vola i čelični plug te najmi dvojicu njihovih ratnika, Malog Roga i Kamenog Psa, da umjesto njega preoru prerijsko tlo. Indijanci su poznavali tajnu oranja toga tla i njegova preokretanja kako bi pogledu izložilo svoje meso i krv, zemlju crnicu. Dok su radili, molili su zemlju da im oprosti što je sijeku i pjevali pjesme da bi umilostivili duhove. Znali su da bijeli čovjek ore preduboko. Kada su namjestili lemeš na pliće oranje, masa je korijenja ispod poorane zemlje zapravo brže trunula, a dnevno su uspijevali izorati dva jutra i četvrt umjesto jednoga. Osim toga, ni Mali Rog ni Kameni Pas nisu dobili šugu. Zadivljen, Jay pokuša njihov način rada prenijeti svim svojim susjedima, ali ga nitko ne htjede ni saslušati. »Ta me glupava kopilad smatra strancem premda sam rođen u Južnoj Karolini, a neki su od njih rođeni u Evropi«, ljutito se požali Robu J. »Nemaju povjerenja u mene. Mrze Irce, Židove, Kineze, Talijane i bogzna koga sve ne, samo zato što su prekasno došli u Ameriku. Francuze i
mormone mrze iz načelnih razloga, a Indijance zato što su u Americi bili prije njih. Tko im je onda dovraga po volji?« Rob mu se naceri. »Pa, Jay… vole sami sebe! Misle da su jedini u pravu jer su bili dovoljno pametni da stignu ovamo točno u pravo vrijeme«, reče. U Holdenovu je Prijelazu biti ljudima po volji bilo jedna, a postići njihovo prihvaćanje sasvim druga stvar. Roba J. Colea i Jaya Geigera prihvatiše, makar i nerado, zato što je njihovo zvanje ovdje bilo potrebno. Budući da su njih dvojica postala vrlo važnim dijelovima u tkivu zajednice, i među njihovim se obiteljima uspostavi bliskost jer su jedna od druge dobivale podršku i poticaj. Djeca se naviknuše da slušaju djela velikih skladatelja, ležeći uvečer u postelji i osluškujući glazbu kako se uzdiže i spušta zahvaljujući ljepoti zvuka žičanih glazbala što su ih s ljubavlju i strašću svirali njihovi očevi. Onoga proljeća kada je Šaman navršio pet godina glavna su bolest bile ospice. Nevidljivi oklop koji je štitio Saru i Roba nestade, a tako i sreća zbog koje su do sada izbjegavali svakoj bolesti. Sara donese zarazu kući i lakše se razboli, a isto tako i Šaman. Rob J. je mislio da je za svakoga dobro ako tu bolest dobije u blažem obliku jer, prema njegovu iskustvu, od ospica nitko u životu nije dvaput obolijevao. No, kod Alexa bolest izbi s punom i strahovitom snagom. Majka su mu i brat imali tek laganu groznicu, a on je gorio od vrućice. Dok je njih tek malo svrbjelo, on se divljački izgrebao do krvi po cijelome tijelu pa ga je Rob J. omotao napola uvenulim listovima kupusa i svezao mu ruke kako bi ga spriječio da to više ne čini. Narednoga je proljeća najčešća bolest bio šarlah. Dobili su ga svi Sauci, a Makwa-ikwa se od njih zarazila pa je Sara, sva ogorčena zbog toga, morala ostati kod kuće i njegovati Indijanku, umjesto da prati muža i pomaže mu. Potom se razbolješe i oba dječaka. Alex ovaj put dobi blaži oblik bolesti, dok je Šaman pao u ognjicu, povraćao, vrištao zbog uhobolje i dobio tako jak osip da mu se koža mjestimično ljuštila kao zmijski svlak. Kada je bolesti došao kraj, Sara otvori kuću da u nju uđe topao svibanjski zrak i izjavi da obitelj to mora proslaviti. Ispeče gusku i javi Geigerovima da ih s veseljem očekuju pa te večeri glazba ponovno zavlada ondje gdje se tjednima prije toga nije čula. Geigerova su djeca spavala u sobi Coleovih dječaka, na slamaricama smještenim pored njihova ležaja. Lilian Geiger uvuče se u sobu pa redom izgrli i izljubi svu djecu. Na vratima zastade i poželje im laku noć. Alex joj uzvrati, a isto učiniše i njezina djeca, Rachel, Davey, Herm i Cubby, koji je bio premalen da bi ga se opterećivalo pravim imenom koje je glasilo Lionel. Ona primijeti da joj jedno od djece nije odgovorilo na pozdrav. »Laku noć, Robe J.«, reče mu. Odgovora nije bilo, a Lilian vidje da dječak gleda ravno pred sebe, kao da je izgubljen u mislima.
»Šamane? Dušo?« Zatim, kada ne dobi nikakva odgovora, oštro pljesnu rukama. Pet lica pogledaše prema njoj, no šesto se i ne pomače. U drugoj su prostoriji glazbenici izvodili Mozartov duet, komad koji su zajedno najbolje svirali, komad zbog kojega bi od sreće zasjali. Rob J. se zaprepasti kada Lilian stade ispred njegove viole i ispruži ruku zaustavivši mu tako gudalo usred fraze koju je posebno volio. »Vaš sin«, reče mu. »Vaš mlađi sin ne čuje.« 25. Šutljivo dijete Cijeloga se života Rob J., boreći se da ljude spasi od bolesti koje mogu dovesti do tjelesnih i duševnih nedostataka, svaki put iznova čudio koliku bol njemu samome nanosi činjenica da je bolesnik netko do koga mu je stalo. Dragi su mu bili svi koje je liječio, čak i oni koje bi bolest učinila zlima, pa čak i oni za koje je znao da su bili zli i prije no što su se razboljeli, jer su, tražeći od njega pomoć, na neki način postajali njegovi. Kao mlad liječnik u Škotskoj, vidio je kako njegovoj vlastitoj majci zdravlje slabi i kako joj se bliži smrt, a to je bila posebna, gorka pouka o krajnjoj liječničkoj nemoći. Sada ga je pak kao otvorena rana pekla bol zbog ovoga što je zadesilo njegova snažnog, dragog dječačića, velikog za svoju dob, dječačića koji je bio plod njegova vlastita sjemena i duše. Šaman je zbunjeno gledao dok je njegov otac pljeskao rukama, bacao teške knjige na pod ili bi vičući stao pred njega. »čuješ… li… nešto, sine?« derao se Rob pokazujući na vlastite uši, no dječačić je samo zapanjeno zurio u nj. Šaman je bio potpuno gluh. »Hoće li to proći?« zapita Sara muža. »Možda«, reče Rob, no bio je još i više uplašen nego ona jer je više znao, jer je bio vidio tragedije čiju je mogućnost ona tek naslućivala. »Ti ćeš ga izliječiti.« Njezino je povjerenje bilo potpuno. Kao što je svojevremeno nju spasio, tako će sada spasiti i njihovo dijete. Rob nije znao kako, no stade pokušavati. Kapao je toplo ulje Šamanu u uši. Tjerao ga je da se namače u vrućim kupkama, stavljao mu obloge. Sara se molila Isusu. Geigerovi su se molili Jahvi. Makwa-ikwa je udarala u vodeni bubanj i pjesmom se obraćala manituima i duhovima. Nijedan bog i nijedan duh ne obrati pažnju na njih. U samom je početku Šaman bio previše zbunjen da bi se uplašio. No, već za nekoliko sati poče cviliti i vrištati. Tresao je glavom i hvatao se za uši. Sara pomisli da mu se vratila ona strahovita uhobolja, no Rob ubrzo shvati da nije to u pitanju jer je ovakvim prizorima već i ranije prisustvovao. »On čuje neke zvukove koje mi ne možemo čuti. To je u njegovoj glavi.«
Sara problijedi. »Nešto nije u redu s njegovom glavom?« »Ne, ne.»Mogao joj je reći kako se to stanje naziva – tinnitus – no nije joj mogao objasniti što uzrokuje te zvukove koji muče samo Šamana. Šaman je neprestano plakao. Otac, majka i Makwa na smjenu su ležali kraj njega na postelji držeći ga u zagrljaju. Kasnije će Rob doznati da njegov sin čuje raznoraznu buku, pucketanje, zvonjavu, gromoglasnu riku, siktanje. Svi su ti zvukovi bili jako glasni i Šaman je neprekidno bio u užasnom strahu. Unutrašnja baražna vatra prestade nakon tri dana. Šamanovo je olakšanje bilo veliko, a ponovna ga je tišina krijepila, no odrasle je osobe koje su ga voljele mučio očaj na njegovu blijedome lišcu. Iste je večeri Rob pisao Oliveru Wendellu Holmesu u Boston moleći ga za savjet o tome kako da liječi sinovljevu gluhoću. Isto je tako zamolio Holmesa da ga, u slučaju da se ništa ne može učiniti kako bi se djetetovo stanje poboljšalo, obavijesti o tome gdje bi nešto mogao doznati o odgoju gluhe djece. Nitko od njih nije znao kako da se odnosi prema Šamanu. Dok je Rob J. tražio pomoć od drugoga liječnika, Alex je na sebe preuzeo odgovornost za brata. Iako zapanjen i uplašen onime što se desilo njegovu bratu, Alex se hitro prilagodio. Uhvatio je Šamana za ruku i nije ga puštao od sebe. Kamo je išao stariji dječak, išao je i mlađi. Kada bi im prsti počeli trnuti, Alex bi prešao na drugu stranu i uhvatio brata za drugu ruku. Šaman se ubrzo naviknuo na sigurnost koju su mu pružali Veliki i njegov znojni, često prašnjavi stisak. Alex je pažljivo motrio na Šamana. »Hoće još«, znao bi za stolom primijetiti za vrijeme jela uzimajući Šamanovu praznu zdjelicu i pružajući je majci da je ponovno napuni. Sara je promatrala obojicu sinova primjećujući koliko svaki od njih pati. Šaman je bio prestao govoriti, a Alex je odlučio da će mu se pridružiti u toj šutljivosti pa bi tek rijetko nešto rekao, a sa Šamanom je saobraćao uz pomoć pretjeranih kretnji, pri čemu bi svaki od njih sa silnom ozbiljnošću upro pogled u oči drugoga dječaka. Mučila je samu sebe zamišljajući situacije u kojim se Šaman suočavao s cijelim nizom strahovitih opasnosti zbog toga što nije čuo njezine očajničke krikove koji su ga opominjali. Natjerala je dječake da se zadržavaju u blizini kuće. Njima je to bilo dosadno pa su sjedili na tlu, i igrali se glupih igara s orasima i kamičcima te štapićima crtali po prašini. Koliko god se to činilo nevjerojatnim, povremeno bi ih čula kako se smiju. Budući da više nije mogao čuti vlastiti glas, Šaman je bio sklon tome da pretiho govori pa su morali od njega tražiti da ponovi ono što je promumljao, a on ih ne bi razumio. Prestao je govoriti i počeo gunđati. Kada bi Alex izgubio strpljenje, zaboravljao je na stvarnost.
»Što?« uzviknuo bi. »Što si rekao, Šamane?« A onda bi se sjetio njegove gluhoće i ponovno pribjegao kretnjama. I kod njega se razvila loša navika da gunđa kao i Šaman kada bi htio naglasiti nešto što je pokušavao objasniti rukama. Sara nije mogla podnijeti taj roktavi i brektavi zvuk zbog kojega su je vlastiti sinovi podsjećali na životinje. I sama je pak stekla nezgodnu naviku da prečesto provjerava sinovljevu gluhoću pa bi znala doći njima dvojici iza leđa i pljesnuti rukama, pucnuti prstima ili ih pozvati po imenu. U kući, ako bi udarila nogom o pod, podrhtavanje bi dasaka navelo Šamana da okrene glavu. Inače bi odgovor na njezino upletanje bilo tek Alexovo mrštenje. Ranije se samo tu i tamo prihvaćala svojih majčinskih dužnosti koristeći svaku priliku da s Robom J. nekamo odjaše umjesto da se posveti djeci. Priznavala je sama sebi da joj je u životu najvažniji muž, baš kao što je uviđala da prvenstvenu ulogu u njegovu životu ima liječništvo koje mu je čak važnije od ljubavi prema njoj; stvari su naprosto tako stajale. Ni za Alexandera Bledsoea ni za bilo kojega drugog muškarca nikada nije osjećala ono što je osjećala prema Robu J. Coleu. Sada, kada je jedan od njezinih sinova bio ugrožen, svu je snagu svoje ljubavi usmjerila na dječake, no bilo je prekasno. Alex svojega brata nije htio nikome prepustiti, a Šaman se već bio naviknuo na to da bude upućen na Makwa-ikwu. Makwa ga u tome nije obeshrabrivala; na dulje je vrijeme odvodila Šamana u hedonoso-te i motrila na svaki njegov pokret. Jednom ju je Sara vidjela kako hita prema mjestu gdje se dječak bio pomokrio uz jedno drvo, lopaticom s tla uzima malo vlažne zemlje i stavlja je u posudicu, kao da je riječ o relikviji nekoga sveca. Sara je mislila da je ta žena sukuba koja je pokušala prisvojiti onaj dio njezina muža do kojega je on sam najviše držao, a sada prisvaja i njezino dijete. Znala je da Makwa baca čini, pjeva, izvodi divljačke obrede zbog kojih bi se njoj koža naježila kada bi samo pomislila na njih, no nije se usuđivala buniti. Koliko god da je očajnički željela da netko – bilo tko ili bilo što – pritekne u pomoć njezinu djetetu, nije se mogla oduprijeti osjećaju zadovoljstva zbog vlastite ispravnosti, potvrdi jedine prave vjere, jer je dan za danom prolazio, a zbog te se neznabožačke besmislice stanje njezina sina nije nimalo poboljšavalo. Noću bi Sara ležala budna, mučeći se razmišljanjem o gluhonijemim ljudima koje je svojevremeno upoznala, posebno se sjećajući slaboumne i neuredne žene koju su ona i njezine prijateljice slijedile po ulicama virdžinijskoga sela u kojem su živjele, izrugujući se sirotome stvorenju zbog debljine i gluhoće. Zvala se Bessie, Bessie Turner. Bacale su na nju grančice i manje kamenje veseleći se kada bi Bessie stala reagirati na tjelesne povrede, jer je o strahovitim stvarima koje su vikale za njom nije ništa znala. Pitala se hoće li i za Šamanom po ulicama ići neka druga okrutna djeca. Polagano joj je postalo jasno da ni Rob – čak ni Rob! – ne zna kako da pomogne Šamanu. Svakoga je jutra izlazio i na konju odlazio u kućne
posjete, zadubljen u bolest drugih ljudi. Nije zanemarivao vlastitu obitelj, ali se njoj ponekad tako činilo jer je dan za danom ostajala uz svoje sinove, kao svjedok njihove muke. Geigerovi su ih, u nastojanju da im pruže podršku, u nekoliko navrata pozivali da večer provedu onako kako su to njihove obitelji ranije tako često činile, no Rob J. je odbijao takve pozive. Više čak nije ni svirao violu da gamba; Sara je vjerovala da je to zato što ne može podnijeti da se bavi glazbom koju Šaman neće moći čuti. Sara se pak baci na posao na farmi. Alden Kimball prekopa za nju nov komad zemlje i ona se svim silama posveti uređivanju povrtnjaka. Pretražila je milje i milje riječne obale, sve dok nije našla limunski žute graničice i presadila ih na gredicu ispred kuće. Pomagala je Aldenu i Mjesečini da malene skupine uzbuđenih ovaca natjeraju na splav i odvezu ih do sredine rijeke, a potom ih gurnu u vodu pa su životinje morale plivati da izađu na suho i runo bi im se tako opralo prije striženja. Nakon štrojenja proljetne janjadi, Alden je poprijeko pogleda kada je od njega zatražila vjedricu s prerijskim ostrigama, njegovom omiljenom poslasticom. Sara oljušti vlaknastu ovojnicu pitajući se da li i muškarčeve rasplodne žlijezde tako izgledaju ispod nabrane kože. Potom nježne kuglice presiječe na pola i isprži ih na istopljenoj slanini, zajedno s divljim lukom i narezanim gljivama puharama. Alden spremno pojede svoj dio, izjavi da je jelo prvorazredno i prestade praviti kiselo lice. Mogla je biti gotovo zadovoljna. Gotovo. Rob J. jednoga dana dođe kući i ispriča joj da se s Tobiasom Barrom savjetovao o Šamanu. »U Jacksonvilleu je nedavno osnovana škola za gluhe, ali Barr ne zna mnogo o tome. Mogao bih otputovati onamo i vidjeti kako to izgleda. No… Šaman je tako mlad.« »Jacksonville je stotinu i pedeset milja daleko odavde. Jedva da ćemo ga i viđati.« Ispriča joj i to kako mu je liječnik u Rock Islandu priznao da pojma nema o tome kako bi trebalo liječiti dječju gluhoću. Zapravo je, nekoliko godina prije toga, bio odustao od jednoga slučaja u koji su bili uključeni osmogodišnja djevojčica i njezin šestogodišnji brat. Na kraju je oboje djece bilo stavljeno pod državnu skrb i poslano u Illinoisku duševnu bolnicu u Springfieldu. »Robe J.«, reče ona. Kroz otvoreni je prozor dopiralo grleno gunđanje njezinih sinova i zbog toga joj se luđačkog zvuka u mislima najednom pojavi slika Bessie Turner i njezina prazna pogleda. »Zatvoriti gluho dijete zajedno s luđacima… to je bezbožno.« Od pomisli na bezbožnost protrnu, kao i obično. »Misliš li«, prošapta, »da je Šaman kažnjen zbog mojih grijeha?«
On je privuče u zagrljaj i ona se prepusti njegovoj snazi, kao što je to uvijek činila. »Ne«, reče joj on. Dugo ju je držao u zagrljaju. »Oh, Saro. Nikada tako nešto ne smiješ pomisliti.« No, nije joj rekao što bi njih dvoje mogli učiniti. Jednoga jutra, dok su dvojica dječaka zajedno s Malim Psom i Pticom sjedila pred hedonoso-teom guleći s vrbovih grančica koru koju će Makwa prokuhati u vodi i od nje načiniti svoj napitak, neki čudnovat Indijanac na mršavu konju izjaha iz šume uz riječnu obalu. Bio je prava slika i prilika Siouxa, ne više mlad, mršav kao i njegov konj, isto tako otrcan i dronjav. Noge su mu bile bose i prljave. Nosio je dokoljenice i jelenju kožu oko bedara, a dronjavi je komad bivolje kože poput šala omotao oko gornjega dijela tijela, pričvrstivši ga komadom tkanine koji je oko struka svezao umjesto pojasa. Dugačka mu je prosijeda kosa bila nebrižljivo počešljana u kratku pletenicu na leđima i dvije duže pletenice s obje strane lica, a u njih su bile upletene vrpce načinjene od vidrina krzna. Samo nekoliko godina ranije svaki bi Sauk bilo kojega Siouxa dočekao oružjem, no sada su i jedni i drugi znali da ih okružuje zajednički neprijatelj, pa kada konjanik pozdravi Makwu služeći se jezikom znakova kojim su se jedna s drugima sporazumijevala plemena iz Velikih Ravnica čiji su se jezici međusobno razlikovali, ona prstima pokaza da mu uzvraća pozdrav. Slutila je da je projahao cijeli Ouisconsin slijedeći rub šume duž Masesibowija. On joj znakovima saopći da dolazi u miru i da ide onamo gdje sunce zapada u potrazi za Sedam Plemena. Potom je zamoli da mu dadne nešto za jelo. Četvero je djece bilo očarano. Hihotali su i ručicama oponašali znak koji je značio jesti. Indijanac je bio Sioux pa mu Makwa nije mogla samo tako nešto pokloniti. On joj dade pleteno uže u zamjenu za tanjur gulaša od vjeveričjega mesa i velik komad kukuruznoga kolača te vrećicu sušenoga graha koju će ponijeti sa sobom. Gulaš je bio hladan, no on sjaha i pojede ga jasno pokazavši koliko je gladan. Ugleda njezin vodeni bubanj te je zapita je li prizivačica duhova i vidljivo se uznemiri kada mu ona znakovima pokaza da jest. Nisu jedno drugome rekli kako se zovu. Kada je pojeo, ona ga upozori da ne ide u lov na ovce jer će ga bijeli ljudi inače ubiti, a on se pope na svojega mršavog konja i odjaha. Djeca su još uvijek igrala igru prstima, pokazujući jedni drugima znakove koji ništa nisu značili, osim što je Alex pokazivao znak koji je značio jesti. Ona odlomi komad kukuruznoga kolača i dade mu ga, a potom i ostalima pokaza kako izgleda taj znak nagrađujući ih komadićima kolača svaki put kada bi ga ispravno ponovili. Jezik kojim se međusobno
sporazumijevaju različita plemena bio je nešto što su saučka djeca trebala naučiti pa im ona pokaza i znak koji je značio vrba, uključivši u to i obojicu bijele braće, no onda vidje kako Šaman lako uči znakove i na pamet joj pade uzbudljiva pomisao koja je navede da se više usredotoči na njega nego na ostale. Pored znakova za jesti i vrbu, nauči ih i znakove koji su značili djevojčica, dječak, prati se i odijevati se. Za prvi je dan to dovoljno, pomisli, no poticala ih je da i dalje vježbaju igrajući tu novu igru, sve dok djeca nisu znakove savršeno naučila. Istoga poslijepodneva, kada se Rob J. vratio kući, dovede djecu pred njega i pokaza mu što su naučila. Rob J. zamišljeno promotri gluhoga sina. Vidio je da Makwi oči sjaje zbog onoga što je postigla pa ih sve pohvali i zahvali Makwi koja mu obeća da će djecu i dalje učiti znakovima. »Kakve li koristi od toga?« zapita ga Sara s gorčinom kada su ostali sami. »Zašto bi se naš sin morao osposobiti da govori prstima kako bi ga nekakva gomila Indijanaca mogla razumjeti?« »Postoji jezik znakova nalik na ovaj kojim se služe gluhi ljudi«, reče Rob J. zamišljeno. »Mislim da su ga izmislili Francuzi. Kada sam bio na medicinskome fakultetu, i sâm sam vidio dvojicu gluhih ljudi kako bez teškoća međusobno razgovaraju, služeći se rukama umjesto glasom. Ako naručim knjigu s takvim znakovima i mi ih naučimo zajedno s njim, moći ćemo razgovarati sa Šamanom i on će moći razgovarati s nama.« Ona se preko volje složi da se isplati pokušati. U međuvremenu, zaključi Rob J., učenje indijanskih znakova dječaku neće nauditi. Dugačko pismo stiže od Olivera Wendella Holmesa. S temeljitošću koja mu je bila svojstvena, pregledao je sve knjige što ih je mogao naći u knjižnici Harvardskoga medicinskog fakulteta i raspitao se kod brojnih stručnjaka prenoseći im pojedinosti o Šamanovu slučaju koje je bio dobio od Roba J. Pružao im je veoma malo nade u to da će se Šamanovo stanje popraviti. »Ponekad se«, pisao je, »pacijentu kod kojega je potpuna gluhoća nastupila kao posljedica neke bolesti kao što su ospice, šarlah ili meningitis, sluh može i vratiti. No, masovna infekcija do koje dolazi za vrijeme bolesti često razara i oštećuje tkivo, uništavajući osjetljive i nježne nastavke koji se liječenjem ne mogu obnoviti. Pišete mi da ste vizualno pregledali oba dječakova slušna kanala služeći se otoskopom, a mogu samo pohvaliti Vašu dovitljivost što ste u uši usmjerili svjetlost svijeće uz pomoć ručnoga zrcala. No, gotovo je pouzdano da je oštećenje nastupilo dublje od mjesta do kojega ste Vi pregledom mogli doprijeti. Secirajući smo i Vi i ja imali prilike vidjeti osjetljivost i složenost srednjeg i unutarnjeg uha. Je li kod mladoga Roberta problem u bubnjiću,
slušnim koščicama – čekiću, nakovnju i stremenu ili možda u pužnici, nedvojbeno nikada nećemo znati. Ono što znamo, dragi moj prijatelju, jest da će Vaš sin, ako je u času dok ovo čitate još uvijek gluh, do kraja života najvjerojatnije takav i ostati. Sada se treba pozabaviti pitanjem o tome kako bi ga bilo najbolje odgajati.« Holmes se bio posavjetovao s doktorom Samuelom G. Howeom iz Bostona koji je svojevremeno radio s dvoje istodobno gluhonijeme i slijepe djece učeći ih da s drugima saobraćaju prstovnom abecedom. Tri je godine prije toga dr. Howe na svojem obilasku po Evropi vidio gluhu djecu koja su naučila govoriti jasno i razgovijetno. »No, u Americi nema škole za gluhe u kojoj bi djeca učila govoriti«, pisao je Holmes, »umjesto da se svaki učenik podučava jeziku znakova. Nauči li Vaš sin jezik znakova, moći će se sporazumijevati samo s drugim gluhim osobama. Ako pak uspije naučiti da govori te da, promatrajući sugovornikove usne, s njih čita što mu druga osoba kaže, nema razloga da život ne proživi među ljudima i kao član šire zajednice. Dr. Howe, prema tome, preporučuje da sina zadržite kod kuće i sami ga odgajate, a ja se tome pridružujem.« Svi s kojima se Holmes savjetovao izjavili su da će Šaman, ako mu se ne pruži prilika da govori i ne bude koristio govorne organe, postupno onijemjeti. No, Holmes ga je upozoravao da, ako se uspije da dječak progovori, članovi obitelji Cole ne smiju upotrebljavati znakove u razgovoru s mladim Robertom i da njemu nikada ne smiju dopustiti da se posluži ma i jednim jedinim znakom. 26. Vezanih ruku Isprva Makwa-ikwa nije razumjela zašto joj Cawso wabeskiou ne dopušta da djecu i dalje uči znakovima kojima se plemena međusobno sporazumijevaju. No, Rob J. joj objasni da su znakovi za Šamana loš način liječenja. Dječak je već bio naučio devetnaest znakova. Znao je kojim pokretom treba pokazati da je gladan, mogao je zatražiti vode, mogao je pokazati da mu je hladno ili vruće, da je bolestan ili zdrav, mogao je izraziti odobravanje ili nezadovoljstvo, nazvati nekome dobrodošlicu ili mu reći zbogom, opisati veličinu nekoga predmeta, izreći svoje mišljenje o nečijoj mudrosti ili gluposti. Za ostalu je djecu indijanski govor znakovima bio tek nova igra. Za Šamana, odsječena od saobraćanja s drugima na najgori mogući način, on je značio ponovni doticaj sa svijetom. I dalje je govorio prstima.
Rob J. ostalima zabrani da mu uzvraćaju znakovima, no to su bila tek djeca pa bi, kada bi Šaman načinio neki znak, pobuda da mu odgovore ponekad bila neodoljiva. Osvjedočivši se u više navrata da se govor znakovima nastavlja, Rob J. odmota mekanu platnenu traku koju je Sara bila pripremila za zavoje. Zaveza Šamanove zglavke jedan uz drugi, a potom mu ruke priveza uz tijelo. Šaman je vrištao i plakao. »Postupaš s našim sinom kao da je… životinja«, prošaputa Sara. »Samo da već nije prekasno za njega. Ovo mu je možda jedina prilika«, Rob uze ženine ruke u svoje nastojeći je utješiti. No, nikakvo ga zalaganje nije moglo natjerati da se predomisli i sinovljeve ruke ostadoše sapete, baš kao da je dijete maleni zarobljenik. Alex je dobro pamtio kako mu je bilo kada je imao ospice i osjećao strahovit svrbež, a Rob J. mu je vezao ruke kako se ne bi mogao grepsti. Zaboravio je kako je krvario po cijelome tijelu i sjećao se samo svrbeža na koji nije mogao uzvratiti češanjem i užasa zbog toga što je vezan. Prvom prilikom u staji pronađe srp i bratu prereza spone. Rob J. ga na to zatvori u kuću, no Alex ga ne htjede poslušati. Uze kuhinjski nož, iskrade se van i ponovno oslobodi Šamana, a potom uze brata za ruku pa obojica odoše. Već je bilo podne kada se otkri da njih dvojice nema pa svi na farmi ostaviše sav posao i udružiše se u traganju za njima razišavši se po šumi, prerijskim pašnjacima i riječnim obalama, zazivajući ih po imenu, što će samo jedan od dvojice dječaka biti kadar čuti. Nitko nije spominjao rijeku, no toga se proljeća, baš kada je voda bila najviša, dvojici Francuza prevrnuo kanu. Obojica su se utopila pa je opasnost što je prijetila od rijeke svakome bila na umu. Od dječaka nije bilo ni traga ni glasa, sve dok, upravo kada je potkraj dana svjetlost počinjala slabiti, Jay Geiger ne dojaha do Coleova posjeda, držeći Šamana pred sobom u sedlu, dok je Alex jahao iza njega. Reče Robu J. da je dječake našao usred svojega kukuruzišta, kako sjede na tlu između redova kukuruza još uvijek se držeći za ruke i jako uplakani. »Da nisam pošao onamo da pogledam kako stoje stvari s korovom, još uvijek bi ondje sjedili«, reče Jay. Rob J. pričeka dok Sara dječacima ne umi lice umrljano suzama i ne nahrani ih. Zatim povede Alexa u šetnju stazom prema rijeci. Rijeka je žuborila i pjevala udarajući o kamenje na žalu, a voda je bila tamnija od zraka primajući u sebe odraz noći što je nadolazila. Lastavice su lebdjele visoko u zraku, a potom naglo slijetale, kadšto i dodirujući površinu vode. Visoko je iznad njih ždral odlučno sjekao nebo, nalik na kakav poštanski brod. »Znaš li zašto sam te ovamo doveo?«
»Istući ćeš me.« »Nikada te do sada nisam tukao, pa neću ni sada. Ne, želim se posavjetovati s tobom.« Alexove ga oči uznemireno pogledaše jer se dječak pitao je li savjetovanje išta bolje od batina. »Što to znači?« »Znaš li što znači nešto razmijeniti?« Alex kimnu. Znam. Mnogo sam puta razmjenjivao stvari s drugima.« »E pa, ja želim s tobom razmijeniti neke misli. O tvome bratu. Šaman je sretan dečko jer ima starijeg brata kakav si ti, nekoga tko se za njega brine. Majka i ja… ponosimo se tobom. Hvala ti.« »… Ti s njime loše postupaš, tata, vežeš mu ruke i sve ostalo.« »Alex, ako budeš i dalje s njime razgovarao znakovima, njemu neće biti potrebno da govori. Uskoro se više neće ni sjećati kako se govori i više mu nikada nećeš čuti glas. Nikada više. Vjeruješ li mi?« Zbog tereta su odgovornosti dječakove oči izgledale krupne. On kimnu. »Ostavi mu ruke vezane i nikada više nemoj u razgovoru s njime koristiti znakove. Kada budeš s njime govorio, najprije pokaži na svoja usta tako da on pogleda u njih. Onda počni govoriti polako i razgovijetno. Ponavljaj mu ono što govoriš pa će ti naučiti čitati s usana.« Rob J. pogleda dječaka. »Razumiješ li me, sine? Hoćeš li nam pomoći da ga naučimo govoriti?« Alex kimnu. Rob J. ga privinu na grudi i čvrsto zagrli. Dječak je vonjao kao desetogodišnjak koji je cijeli dan prosjedio usred pognojenoga kukuruzišta, sav u znoju i suzama. Čim stignu kući, Rob J. će mu pomoći da donese vode za kupanje. »Volim te, Alex.« »… i ja tebe, tata«, prošaputa Alex. Svi su dobili isti nalog. Privucite Šamanovu pažnju. Pokažite prstom na svoja usta. Govorite polagano i razgovijetno. Umjesto da se obraćate njegovim ušima, obraćajte se njegovim očima. Ujutro bi, čim bi ustali, Rob J. sinu vezao ruke. U vrijeme jela Alex bi odvezao Šamana tako da može jesti, a potom bi bratu ponovno vezao ruke. Alex je pazio da nijedno od druge djece s njime ne razgovara znakovima. No, Šamanov je pogled postajao sve izmučeniji, a upalo mu je lice za sve ostajalo zatvoreno. Nije ništa shvaćao i uopće nije govorio. Da je Rob J. čuo kako netko drugi vlastitome sinu vezuje ruke, bio bi poduzeo sve što bi bilo u njegovoj moći da spasi to dijete. Nije bio posebno nadaren za okrutnost, a vidio je kako Šamanova patnja djeluje na ostale ukućane. Bježao bi od toga tako što bi uzeo liječničku torbu i na konju krenuo u obilazak bolesnika.
Svijet se izvan granica njegove farme nije promijenio, nedirnut nevoljama u obitelji Cole. Tri su obitelji za sebe gradile nove drvene domove kojima će toga ljeta zamijeniti zemljane kuće u Holdenovu Prijelazu. Mnogo je zanimanja bilo i za to da se podigne škola i u nju dovede učitelj, a tu su zamisao Rob J. i Jason Geiger svim silama podržavali. Obojica su svoju djecu podučavala kod kuće, katkada zamjenjujući jedan drugoga za vrijeme nekakva hitnog slučaja, no složiše se da bi za djecu bilo bolje da idu u redovnu školu. Kada je na čas zastao u ljekarni, Rob J. nađe Jaya koji je gorio od želje da mu ispriča novosti. Napokon izlanu da je već ranije bio poslao po Lilianin Babcockov klavir. Glazbalo je u Columbusu spakovano u drveni sanduk, a potom je više od tisuću milja putovalo na splavi i riječnom lađom. »Niz rijeku Scioto do Ohija, niz Ohio do Mississippija, pa uz vražji Mississippi do pristaništa Great Southern Transport Company u Rock Islandu, gdje sada čeka na moja zaprežna kola i volove!« Alden Kimball zamoli Roba da se prihvati liječenja jednoga njegova prijatelja koji je ležao bolestan u Nauvoou, napuštenome mormonskom gradiću. Alden pođe s njim kao vodič. Platiše prijevoz brodićem za sebe i za konje i otputiše se nizvodno najlakšim putem. Nauvoo je bio sablastan, napušten grad s mrežom širokih ulica smještenih na krasnoj riječnoj okuci i lijepim, čvrsto građenim kućama između kojih su se uzdizale ruševine velikoga kamenog hrama što je izgledao kao da ga je podigao još kralj Salomon. Samo još šačica mormona živi ovdje, reče mu Alden, stariji ljudi i otpadnici koji su odrekli poslušnost prijašnjim glavarima kada su se sveci Posljednjih Dana preselili u Utah. Bilo je to mjesto koje je privlačilo slobodne mislioce; jedan je kutak u gradiću iznajmljen manjoj skupini Francuza koji su sami sebe nazivali ikarijcima i živjeli u zadruzi. Alden povede Roba J. ravno kroz francusku četvrt, kruto se držeći u sedlu da pokaže svoj prezir, te napokon do trošne kuće od crvene opeke smještene u nekoj ljupkoj uličici. Na njegovo kucanje odgovori neka nenasmiješena sredovječna žena i kimnu u znak pozdrava. Kimanjem pozdravi Roba J. kada je Alden predstavi kao gospođu Bidamon. Nekih je tucet ljudi sjedilo ili stajalo u primaćoj sobi, no gospođa Bidamon povede Roba uz stepenice do sobe u kojoj je u postelji ležao neki mrgodni šesnaestogodišnjak bolestan od ospica. U pitanju nije bio težak slučaj. Rob njegovoj majci dade smrvljeno sjeme slačice i uputi je kako da ga umiješa u vodu u kojoj će se dječak onda okupati, te paketić sušena bazgova cvijeta od kojega će mu kuhati čaj. »Mislim da vam više neću biti potreban«, reče joj. »No, molim vas da me svakako smjesta pozovete ako kod njega dođe do upale uha.«
Ona krene pred njim niz stepenice pa mora da je te utješne riječi prenijela ljudima u primaćoj sobi, jer Roba J., kada se pojavi na vratima, dočekaše s darovima – staklenkom meda, tri staklenke pekmeza, bocom vina. I sa zahvalnim žamorom. Prepunih ruku, Rob zastade pred kućom i zapanjeno se zagleda u Aldena. »Zahvalni su vam zbog dječaka«, reče mu Alden. »Gospođa je Bidamon žena Josepha Smitha, proroka svetaca Posljednjih Dana, čovjeka koji je osnovao ovu sljedbu. Dječak je njegov sin i također se zove Joseph Smith. Ti ljudi vjeruju da je i mladić prorok.« Dok su jašući izlazili iz gradića, Alden je promatrao Nauvoo i uzdisao. »Ovo je bilo zbilja dobro mjesto za život. A sve je propalo samo zato što Joseph Smith nije bio u stanju pimpek držati u hlačama. On i njegovo mnogoženstvo. I još ih je zvao svojim duhovnim ženama. Nije vam u tome bilo ničega duhovnog, čovjek je naprosto volio prcanje.« Rob J. je znao da su sveci bili istjerani iz Ohija, Missourija, te naposljetku i Illinoisa upravo zbog toga što su glasine o njihovim višestrukim brakovima raspalile mjesno stanovništvo. Ranije nikada nije na Aldena navaljivao pitanjima o njegovu prijašnjem životu, no sada ne odolje. »I vi ste imali više od jedne žene?« »Tri. Kada sam raskinuo s Crkvom, raspodijelili su ih između ostalih svetaca, zajedno s djecom.« Rob se ne usudi zapitati o koliko se djece radilo, no neki mu zloduh u usta stavi još jedno pitanje. »Je li vama to smetalo?« Alden malo razmisli, a potom pljunu. »Bilo je zgodno imati ih nekoliko, to neću poreći. No, bez njih mi je baš lijepo i mirno«, reče. Pošto se vratio od mladoga proroka, Robu se još istoga tjedna pruži prilika da liječi staroga člana Kongresa. Pozvaše ga u Rock Island da pregleda predstavnika Samuela T. Singletona kojemu je prilikom povratka iz Washingtona u Illinois najednom pozlilo. Na ulazu u Singletonovu kuću srete Thomasa Beckermanna koji je upravo odande izlazio; Beckermann mu reče da je predstavnika Singletona pregledao i Tobias Barr. »Njemu bogami treba cijeli niz medicinskih mišljenja«, reče Beckermann kiselo. Ta je činjenica ukazivala na to koliko se Sammil Singleton zapravo boji, a kada ga je pregledao, Rob J. shvati da za svoj strah ima i osnove. Singleton je bio nizak, gotovo potpuno ćelav sedamdesetdevetogodišnjak, mlitava tijela i uvredljivo velika trbuha. Rob J. je slušao kako mu srce hriplje, šumi i pucketa, boreći se da i dalje udara. Uhvati starca za ruke i pogleda ravno u oči Crnome Vitezu.
Singletonov su pomoćnik, neki čovjek po imenu Stephen Hume, te njegov tajnik Billy Rogers sjedili u dnu postelje. »Cijele smo godine bili u Washingtonu. Čeka ga toliko govora koje treba održati, mora što više učvrstiti svoj položaj. Ima posla u vražju mater, doktore«, optužujući će Hume, kao da je Robova greška što je Singleton bolestan. Hume je bilo škotsko prezime, no Rob J. mu zbog toga nije bio ništa skloniji. »Morat ćete ostati u postelji«, grubo i otvoreno reče Singletonu. »Zaboravite na govore i učvršćivanje položaja. Jedite lagano, a alkohol pijte samo povremeno.« Rogers ga izazovno pogleda. »Ostala su nam dvojica liječnika rekla sasvim nešto drugo. Doktor je Barr rekao da bi putovanje iz Washingtona svakoga izmorilo. Onaj drugi prijan iz vašeg mjesta, doktor Beckermann, složio se s Barrom i rekao da predstavniku ne treba ništa drugo do malo domaće kuhinje i prerijskog zraka.« »Mislili smo da bi bilo zgodno pozvati vas nekolicinu«, reče Hume, »za slučaj da čujemo nekoliko različitih mišljenja, a to smo i čuli. Ostala se dvojica doktora ne slažu s vama, pa je to dva naprama jedan.« »Demokratski postupak, ali ovo nisu izbori.« Rob J. se okrenu prema Singletonu. »Ako vam je život mio, nadam se da ćete učiniti što vam savjetujem.« Stare su ga, hladne oči podrugljivo promatrale. »Vi ste prijatelj državnoga senatora Holdena. Njegov poslovni ortak u nekoliko poduzeća, ako sam dobro shvatio.« Hume se zasmijulji. »Nick ne može dočekati predstavnikovo povlačenje.« »Ja sam liječnik. Na politiku ne dajem ni prebijene pare. Vi ste po mene poslali, predstavniče.« Singleton kimnu i uputi kratak pogled ostaloj dvojici. Billy Rogers izvede Roba iz sobe. Kada je pokušao istaknuti ozbiljnost Singletonova zdravstvenog stanja, tajnik samo kratko kimnu dirljivo mu zahvaljujući, kao pravi političar. Rogers mu plati kao da daje napojnicu konjušaru te ga brzo i uglađeno isprati kroz ulazna vrata. Nekoliko sati kasnije, jašući na Vicky glavnom ulicom kroz Holdenov Prijelaz, vidje da je obavještajna služba Nicka Holdena u međuvremenu obavila svoj posao. Nick je čekao na trijemu Haskinsova dućana, nagnuvši se na stolici tako da se naslanjala na zid, a jednu čizmu podigavši na ogradu trijema. Kada ugleda Roba J., kretnjom ga pozva da sjaše i priveže konja. Nick ga brzo odvede u prostoriju iza dućana te i ne pokuša prikriti uzbuđenje. »Pa?« »Što – pa?« »Znam da ste maločas bili kod Sammila Singletona.«
»O svojim pacijentima govorim samo s njima osobno. Ponekad s njihovim najdražima. Spadate li vi među Singletonove najdraže prijatelje?« Holden se nasmiješi. »On mi se jako sviđa.« »To neće biti dovoljno, Nick.« »Nemojte se igrati sa mnom Robe J. Zanima me samo jedno. Hoće li se morati povući?« »Ako vas to zanima, pitajte ga.« »Isuse Kriste«, ogorčeno će Holden. Izlazeći iz dućana, Rob J. pažljivo zaobiđe razapetu mišolovku. Ispratiše ga Nickov bijes i vonj kožne konjske orme i natrula sjemenskog krumpira. »Nevolja je s vama, Cole, što ste prokleto preglupi da shvatite tko su vam pravi prijatelji!« Vjerojatno Haskins potkraj dana sklanja sir, a bačvu s dvopekom zatvara poklopcem ili nešto slično. Mora da miševi noću harače među živežnim namirnicama, pomisli prolazeći kroz dućanska vrata, a nema načina da čovjek izbjegne miševe kada živi tako blizu prerije. Četiri je dana kasnije Samuel T. Singleton sjedio za stolom s dvojicom članova gradske uprave iz Rock Islanda i trojicom iz Davenporta u Iowi objašnjavajući im porezne obaveze Chicaške i Rock Islandske željeznice koja je nudila da će preko Mississippija izgraditi željeznički most između njihova dva grada. Upravo je raspravljao o pravu prolaza, kadli najednom tiho uzdahnu, kao od ogorčenosti, te se na mjestu sruši. Do časa kada su poslali po doktora Tobiasa i on stigao u salun, već je cijelo susjedstvo doznalo da je Sammil Singleton umro. Guverneru je trebalo tjedan dana da mu imenuje nasljednika. Odmah je nakon pogreba Nick Holden otišao u Springfield da pokuša utjecati na imenovanje. Rob je zamišljao razne vrste pritiska kojima je morao pribjeći, a bez sumnje je u to nešto truda uložio i nekadašnji Nickov drug u piću, guvernerov zamjenik koji je rodom bio iz Kentuckyja. No, očito je i Singletonova družba imala svoje drugove u piću, pa guverner na osamnaest mjeseci, koliko je bilo ostalo od kraja mandata, imenova Stephena Humea, Singletonova pomoćnika. »Nick je otpjevao svoje«, primijeti Jay Geiger. »Od danas pa do kraja mandata, Hume će učvrstiti svoj položaj. Sljedeći će se put kandidirati kao vršilac dužnosti pa će biti sljedeća osoba koju Nick neće moći potući.« Rob J. nije za to mario. Zaokupljalo ga je ono što se događalo među zidovima njegova vlastitog doma. Nakon dva je tjedna prestao sinu vezivati ruke. Šaman se više nije pokušavao služiti znakovima, no nije htio ni govoriti. U dječakovim je očima ležalo neko sivo mrtvilo. Obasipali su ga zagrljajima, no njega bi to
samo na trenutak utješilo. Kad god bi pogledao vlastito dijete, Rob bi posumnjao u samoga sebe i osjetio se bespomoćnim. U međuvremenu su se svi oko njega pridržavali uputa koje im je dao, kao da drže nemogućim da bi on mogao pogriješiti u liječenju gluhoće. Kada su se obraćali Šamanu, najprije bi privukli njegovu pažnju, a onda govorili polagano i razgovijetno izgovarali riječi pokazujući prstom na vlastita usta i potičući ga da im čita s usana. Novi je pristup problemu pao na pamet Makwa-ikwi. Ispričala je Robu na koji su način ona i ostale saučke djevojčice u Evangeličkoj školi za mlade Indijanke tako brzo i uspješno naučile govoriti engleski: za vrijeme obroka ne bi dobile ništa za jelo ako za to ne bi zamolile na engleskome. Sara bijesno prasnu kada Rob pokuša o tome s njom razgovarati. »Najprije si ga vezao kao da je rob, a sada ga hoćeš i umoriti glađu!« No, Robu J. nije preostajalo mnogo toga što bi mogao pokušati, a već je počinjao i očajavati. Dugo i ozbiljno porazgovara s Alexom koji pristade na suradnju te od žene zatraži da za objed pripremi nešto posebno. Šaman je ludovao za slatkasto-kiselkastim jelima pa Sara napravi pirjanu piletinu s valjušcima i vruću pitu od rabarbare za desert. Te se večeri, kada je obitelj posjedala oko stola i Sara iznijela prvo jelo, sve odvijalo uglavnom onako kao i tokom proteklih nekoliko tjedana. Rob podiže poklopac sa zdjele koja se pušila i miris se piletine, valjušaka i povrća raširi preko stola tjerajući svima vodu na usta. On najprije posluži Saru, a potom Alexa. Zamaha rukom da privuče Šamanovu pažnju, a potom pokaza na svoja usta. »Piletina«, reče podižući uvis zaimaču. »Valjušci.« Šaman je šutke zurio u njega. Rob J. stavi sebi hranu na tanjur i sjede. Šaman je promatrao roditelje i brata kako marljivo jedu pa podiže prazan tanjur i nezadovoljno zagunđa. Rob pokaza na svoja usta i podiže zaimaču. »Piletina.« Šaman pruži tanjur. »Piletina«, ponovno reče Rob J. Kako je dječak i dalje šutio, on odloži zaimaču i nastavi jesti. Šaman stade jecati. Pogleda majku koja je, jedući na silu, upravo bila ispraznila tanjur. Sada pokaza prstom na svoja usta i pruži tanjur Robu. »Piletine, molim«, reče i on je posluži. I Alex zatraži još piletine i valjušaka te ih i dobi. Šaman je sjedio sav nesretan, a lice mu se grčilo zbog ovoga najnovijeg napada, ovoga posljednjeg užasa, činjenice da ga sada lišavaju i hrane. Kada su pojeli piletinu i valjuške, Sara ukloni tanjure i iznese na stol kolač, još vruć jer je dolazio ravno iz pećnice, te vrč s mlijekom. Sara se ponosila svojom pitom od rabarbare koju je pekla prema starom virdžinijskom receptu, prelijevajući je s mnogo slatkoga javorova soka što bi
ga prokuhala s kiselim rabarbarinim sokom i ostavila ga da se skrutne na kolaču kao obećanje užitka skrivena ispod hrskavoga tijesta. »Pita«, reče Rob, a Sara i Alex ponoviše tu riječ. »Pita«, reče on Šamanu. Nije pomagalo. Srce mu se kidalo. Na kraju krajeva ne može sina pustiti da umre od gladi, reče sam sebi. Bolje i nijemo nego mrtvo dijete. Zlovoljno odreza sebi komad kolača. »Pita!« Bio je to urlik izazvan zlostavljanjem, krik protiv sve nepravde na ovome svijetu, a javljao se poznati i voljeni glas, glas koji se već neko vrijeme nije čuo. Na čas ostade glupo sjediti, pokušavajući sam sebe uvjeriti da uzvik nije došao od Alexa. »Pita! Pita! Pita!« vrištao je Šaman. »pita!« Maleno se Šamanovo tijelo treslo od bijesa i osjećaja da su ga izigrali. Lice mu je bilo mokro od suza. Odgurnu od sebe majku kada mu je pokušala obrisati nos. Tko bi u ovom trenutku mario za pristojnost, pomisli Rob J. »Molim« i »hvala« mogu pričekati. On pokaza prstom na svoja usta. »Da«, reče sinu, istodobno kimnuvši glavom i odrezavši golem komad kolača. »Da, Šamane! Pita.« 27. Politika Ravni je komad zemlje, obrastao visokom travom, južno od farme Jaya Geigera, od vlade bio kupio švedski doseljenik po imenu August Lund. Lund je tri godine utrošio na oranje tvrde zemlje, a u proljeće mu se četvrte godine supruga, još mlada žena, razboljela i ubrzo umrla od kolere pa mu je zbog toga gubitka mjesto omrznulo, a on sam zapao u mračno raspoloženje. Jay od njega kupi kravu, a Rob J. konjsku ormu i nešto oruđa, pri čemu mu obojica platiše veću cijenu od stvarne znajući koliko očajnički želi odande otići. Lund se vrati u Švedsku, a njegove nedavno poorane njive ostadoše napuštene poput ostavljene žene, boreći se da ponovno postanu onakve kakve su i prije bile. Potom je zemlju preprodao neki zemljišni posrednik iz Springfielda, a nekoliko mjeseci kasnije stigoše dvoja kola i na njima jedan muškarac i pet žena, s namjerom da se ondje nastane. Da su u pitanju bili svodnik i njegovih pet drolja, izazvali bi manje uzbuđenja u Holdenovu Prijelazu. Pridošlice su bili svećenik i pet časnih sestara iz rimokatoličkoga reda sv. Franje Ksaverskog iz Assisija, a pokrajinom se Rock Island proširi glas da kane otvoriti osnovnu školu pod crkvenom upravom kako bi što više sasvim male djece namamili na katoličanstvo.Holdenovu su Prijelazu bile potrebne i škola i crkva, no u
pogledu obje bi se zamisli bilo najvjerojatnije ostalo samo na razgovorima da dolazak franjevaca nije uzbudio duhove. Nakon niza »društvenih večeri« po primaćim sobama na ovoj ili onoj farmi, imenovan je odbor za izgradnju koji je trebao prikupiti sredstva za podizanje crkve, no Saru je sve to zamaralo. »Jednostavno se ni u čemu ne mogu složiti, kao svadljiva djeca. Jedni hoće naprosto drvenu kolibu u ime štedljivosti, a drugi traže pravu kuću, sad drvenu, sad od opeke, a sad opet od kamena. »Ona je osobno bila sklona tome da se podigne kamena zgrada sa zvonikom, zvonom i prozorima od šarena stakla – prava crkva. Prepirke su trajale tokom cijeloga ljeta, jeseni i zime, no u ožujku, suočivši se s činjenicom da će žitelji njihova gradića morati izdvojiti novce i za školsku zgradu, odbor se za izgradnju odluči za jednostavnu drvenu crkvu sa zidovima od dasaka ravno pribijenih jedna uz drugu, a ne postavljenih koso jedna preko druge, te obojenih u bijelo. Sukob oko izgleda zgrade nije bio ništa u usporedbi s ogorčenom raspravom u vezi s time kojoj će se crkvenoj zajednici pridružiti, no kako je u Holdenovu Prijelazu bilo najviše baptista, prevlada većina. Odbor stupi u vezu s kongregacijom Prve baptističke crkve u Rock Islandu koja im pomože savjetom i s nešto početne gotovine kao pomoć novoj sestrinskoj crkvi da otpočne s djelovanjem. Skupljali su se novčani prilozi i Nick Holden sve zapanji priloživši pet stotina dolara, što je bio najveći poklonjeni iznos. »Trebat će mu nešto jače od čovjekoljublja da ga izaberu u Kongres«, reče Rob J. Jayu. »Hume se svojski potrudio da sebi osigura nominaciju u Demokratskoj stranci.« Očevidno je i Holden tako mislio jer uskoro postade opće poznato da je Nick Holden raskinuo s demokratima. Neki su očekivali da će potražiti podršku od vigovaca, no on se umjesto toga proglasi članom Američke stranke. »Američka stranka. Meni to zvuči potpuno novo«, reče Jay. Prisjećajući se protuirskih propovijedi i članaka koje je viđao posvuda po Bostonu, Rob mu objasni: »To je stranka koja veliča bijele Amerikance rođene u Americi i zalaže se za potiskivanje katolika i stranaca.« »Nicku dobro dolaze svačije strasti i strahovi na koje se namjeri«, reče Jay. »Neku je večer na trijemu ispred dućana upozoravao ljude na Makwinu skupinu Sauka govoreći o njima kao da se radi o družini Crnoga Jastreba. Neke je ljude sasvim razjario. Rekao je da bi, ne budemo li brižno motrili, moglo biti i krvoprolića, neki bi se farmeri mogli probuditi prerezana grla.« Iskrivio je lice. »Naš Nick. Uvijek se ponaša kao državnik.« Jednoga dana Rob J. primi pismo iz Škotske, od brata Herberta. Bio je to odgovor na pismo što ga je Rob bio njemu poslao osam mjeseci prije toga, opisavši svoju obitelj, liječnički posao i farmu. U pismu je na realističan način oslikao svoj život u Holdenovu Prijelazu, a zauzvrat je od Herberta tražio da mu javi novosti o onima koje je volio u starome kraju. Bratovo mu
pismo sada donese vijest koje se pribojavao, no koja nije bila neočekivana jer je Rob, već kada je odlazio iz Škotske, znao da se život njegove majke bliži kraju. Umrla je tri mjeseca nakon njegova odlaska, pisao je Herbert, i pokopana je pored njihova oca u »novom dvorištu« pokrivenom mahovinom iza crkve u Kilmarnocku. Očev je brat Ranald umro sljedeće godine. Herbert je pisao da je povećao stado i sagradio novi obor upotrijebivši za to kamen dovučen iz podnožja hridine. Oprezno je spominjao te stvari, očito zadovoljan što može Robu staviti do znanja kako uspješno upravlja imanjem, no brižljivo izbjegavajući svako spominjanje budućnosti. Mora da je bilo časova kada se Herbert bojao njegova povratka u Škotsku, shvati Rob. Zemlja je po pravu rođenja bila pripala Robu J. kao najstarijem sinu; noć prije no što će napustiti Škotsku, potpuno je smeo Herberta koji je strastveno volio uzgajanje ovaca, prepisavši posjed na njega kao na mlađega brata. Herbert mu je pisao da se oženio Alicom Broome, kćerkom Johna Broomea koji je sudio na Ovčjoj smotri u Kilmarnocku i njegove žene Else koja je ranije bila jedna od McLarkinovih. Rob se nejasno sjećao Alice Broome, djevojke mišje sive kose koja je jednom rukom neprestance prikrivala nesiguran osmijeh jer su joj zubi bili preveliki. Ona su i Herbert imali troje djece, sve same kćeri, no Alice je ponovno bila noseća i ovaj se put Herbert nadao sinu jer je ovaca sve više pa mu je potrebna pomoć. Budući da se politička situacija smirila, razmišljaš li možda o povratku kući? Rob je u Herbertovu zgrčenom rukopisu osjećao napetost s kojom mu je brat postavljao to pitanje stideći se vlastite nestrpljivosti i zabrinutosti. Smjesta sjede i sastavi pismo kojim će ukloniti bratove bojazni. Neće se vraćati u Škotsku, pisao je, osim ako se jednoga dana ne bude ondje mogao skrasiti u zdravlju i sreći. Snahi i nećakinjama poruči da ih voli, a Herberta pohvali zbog uspjeha koji je postigao; vidi se, pisao je, da je imanje Coleovih došlo u prave ruke. Kada je završio pismo, stazom uz rijeku pođe u šetnju, sve do hrpe kamenja koja je označavala mjesto gdje završava njegova zemlja, a započinje Jayeva. Znao je da ne želi otići odavde. Illinois ga je osvojio unatoč sniježnim olujama, razornim tornadima i neobuzdanim temperaturama koje su bile ili krajnje visoke ili krajnje niske. Odnosno upravo zbog svih tih, a i zbog mnogih drugih stvari. Na ovoj je farmi zemlja bila bolja negoli na imanju u Kilmarnocku, plodnija, s više vode i bujnijom travom, a on se već počinjao osjećati odgovornim za nju. Upamtio je njezin miris i zvukove, volio njezin izgled u vruća i zlatna ljetna jutra kada je trava šaputala na vjetru, kao i u surovom, hladnom zagrljaju zime praćene dubokim sniježnim nanosima. Bila je to u pravom smislu riječi njegova zemlja.
Nekoliko dana kasnije, kada se našao u Rock Islandu radi sastanka Liječničkog društva, navrati do zgrade suda i ispuni zahtjev za naturalizaciju. Roger Murray, sudski službenik, zabrinuto je čitao njegovu molbu. »Morat ćete čekati tri godine, doktore, prije no što budete mogli postati američki državljanin.« Rob J. kimnu. »Mogu čekati. Ionako nikamo ne idem«, reče. Što je Tom Beckermann više pio, to se bavljenje liječničkim pozivom sve više naginjalo na jednu stranu, pri čemu je teret padao na Roba J. koji je proklinjao Beckermannovo pijanstvo i priželjkivao da u grad dođe neki treći liječnik. Njegovim su teškoćama pridonijeli i Steve Hume i Billy Rogers šaptom priopćavajući svima nadaleko i naširoko kako je doktor Cole jedini upozorio Sammila Singletona na ozbiljnost njegove bolesti. Da je Sammil poslušao Colea, govorili su, danas bi bio ovdje među nama. Legenda se o Robu J. širila, a novi su bolesnici stalno pridolazili. Svim je silama nastojao da ostavi dovoljno slobodna vremena za Saru i za dječake. Šaman ga je zapanjio: bio je poput biljke koja je nakratko bila spriječena i zaustavljena u rastu, pa se sada naglo počinje razvijati pružajući na sve strane zelene mladice. Dječak je na očigled rastao. Sara, Alex, Sauci i Alden, svi koji su živjeli na Coleovu imanju, dugo su i s puno vjere – zapravo, gotovo histerično, toliko ih je olakšanje obuzelo kada je njegova šutnja završila – s njime vježbali čitanje s usana, a kada je dječak jednom progovorio, nije bio u stanju zašutjeti. Bio je naučio čitati godinu dana prije pojave gluhoće pa su se sada svi trudili da ga okruže knjigama. Sara je sinove naučila onome što je znala, no budući da je za sobom imala samo šestogodišnju seosku školu, bila je svjesna vlastitih ograničenja. Rob J. ih je podučavao latinskome i aritmetici. Alexu je dobro išlo; bio je bistar i upinjao se da nešto nauči. No sve je zapanjila brzina kojom je Šaman shvaćao stvari, a Roba bi nešto zaboljelo svaki put kada bi zapazio dječakovu prirodnu nadarenost. »Kakav bi on bio liječnik«, on će sa žaljenjem Jayu jednoga vrućeg poslijepodneva dok su sjedili na sjenovitoj strani kuće Geigerovih i pili đumbirovac. Priznade kako u svakome Coleu živi nada da će mu muško dijete postati liječnik. Jay s razumijevanjem kimnu. »Pa tu je i Alex. On mi izgleda sposoban momak.« Rob J. odmahne glavom. »Prokletstvo, u tome i jest stvar – zato što ne čuje, Šaman nikada neće moći biti liječnik, a ipak jedva čeka da pođe sa mnom u kućne posjete. Alex, naprotiv, kada odraste, može postati što želi, a on se opredijelio za to da po cijeloj farmi poput sjene prati Aldena Kimballa. Radije promatra najamnika
kako u zemlju zabija stupove za ogradu ili janjadi odsijeca sićušna jaja nego bilo što od onoga što ja radim.« Jay se naceri. »Pa kako i neće u tim godinama? Možda će obojica zajedno raditi na farmi. Krasni su to dečki.« U kući je Lilian vježbala Mozartov Dvadeset i treći klavirski koncert. Ozbiljno je shvaćala vježbe prstiju i bilo ju je mučno slušati kako istu frazu svira sve dok ne postigne točnu boju i izraz; no kada bi u tome uspjela i note poletjele ispod njezinih prstiju, bila je to prava glazba. Babcockov je klavir stigao u savršenom uporabnom stanju, no dugačka je plitka ogrebotina, nepoznata podrijetla, nagrđivala sjajno savršenstvo jedne od njegovih glatkih nogu načinjenih od orahovine. Lilian je zajecala kada je to vidjela, no muž joj reče da nikada neće dati ukloniti tu ogrebotinu jer će ona »naše unuke podsjećati na to koliko smo se mi trudili da dođemo ovamo.« Prva je baptistička crkva u Holdenovu Prijelazu posvećena prilično kasno u lipnju pa se proslava protegnula sve do Četvrtoga srpnja. Na posvećenju su govorili i Steven Hume, predstavnik u Kongresu, i Nick Holden, kandidat za Humeovo mjesto. Robu J. se činilo da je Hume smiren i opušten, dok je Nick zvučao kao čovjek koji očajava zbog toga što zna da je daleko zaostao za protivnikom. U nedjelju nakon blagdana bogoslužje je vodio prvi iz niza putujućih propovjednika koji će ubuduće ovamo navraćati. Sara priznade Robu J. da je uznemirena, a on shvati da se sjetila baptističkoga propovjednika na Velikom buđenju što je zazivao vatre paklene na glavu žena koje su djecu rađale izvan braka. Njoj bi više bio po volji neki ljubazniji pastir poput gospodina Arthura Johnsona, metodističkog svećenika koji je bio vjenčao nju i Roba J., no o izboru je duhovnika trebala odlučivati cijela zajednica. I tako su cijeloga ljeta raznorazni propovjednici dolazili u Holdenov Prijelaz. Rob je u nekoliko navrata pratio ženu u crkvu da bi joj pružio podršku, no većinom se držao po strani. U kolovozu tiskani oglas, pričvršćen čavlima pred mjesnim dućanom, najavi skori dolazak stanovitoga Ellwooda R. Pattersona koji će u subotu, 2. rujna u 7 sati, u crkvi održati predavanje pod naslovom »Plima koja ugrožava kršćanski svijet«, a u nedjelju će ujutro voditi bogoslužje i održati propovijed. Te se subote ujutro u Robovoj ordinaciji pojavi neki čovjek. Strpljivo je sjedio u malenoj primaćoj sobi koja je služila kao čekaonica dok je Rob Charlesu Haskinsu zamatao srednji prst na desnoj ruci što ga je momak bio prikliještio između dvije klade. Sin vlasnika dućana, dvadesetjednogodišnji Charley, po zanatu je bio drvosječa. Boljelo ga je i ljutio se sam na sebe zbog nepažnje koja je dovela do nezgode, no nije imao dlake na jeziku, a dobro mu raspoloženje ništa nije moglo pokvariti. »Pa, doktore. Hoće li mi to smetati kad se oženim?«
»Na kraju ćeš se tim prstom služiti jednako dobro kao i inače«, suho će Rob. »Nokat će ti otpasti, ali će kasnije opet narasti. Sada nestani i vrati se za tri dana da ti promijenim zavoj.« Još uvijek se cereći, uvede u ordinaciju čovjeka iz čekaonice koji se predstavi kao Ellwood Patterson. Putujući propovjednik, shvati Rob sjetivši se imena na oglasu. Pred njim je stajao muškarac od svojih četrdesetak godina, pretio, ali uspravna držanja, široka arogantna lica, podulje crne kose i rumene puti, a sitne su mu se, no jasno vidljive plave žilice isticale na nosu i obrazima. Gospodin mu Patterson reče da ga muče čirevi. Kada je skinuo odjeću s gornjega dijela tijela, Rob J. vidje da mu je na mjestima gdje su čirevi bili zacijelili koža posuta bjeličastim mrljama, a između njih prekrivena s desetak otvorenih ranica, prištičavim osipom, krastavim i zrnatim mjehurićima te mekanim gumoznim izraslinama. Suosjećajno pogleda čovjeka. »Znate li kako se zove vaša bolest?« »Objasnili su mi da je to sifilis. Netko mi je u salunu rekao da vi niste običan liječnik pa sam pomislio da biste možda mogli nešto učiniti.« Prije tri je godine to radio na francuski način s nekom kurvom u Springfieldu pa mu se kao posljedica toga ispod jaja pojavio tvrdi čir i nekakva oteklina, objasni Robu. »Opet sam otišao do nje. Više nikoga neće moći time zaraziti.« Nekoliko ga je mjeseci kasnije spopala groznica, po tijelu su mu se stale otvarati crvenkaste ranice, a u zglobovima je i glavi osjećao jake bolove. Svaki je od tih simptoma sam od sebe nestao pa je već pomislio da je s njim sve u redu, no onda su se pojavile ove ranice i tvrde otekline. Rob u bilježnicu zapisa čovjekovo ime, a pored toga još i »tercijarni stadij sifilisa«. »Odakle dolazite, gospodine?« »… iz Chicaga.« Bolesnik je malčice oklijevao pa Rob J. posumnja da laže, no to i nije bilo važno. »Za ovo nema lijeka, gospodine Patterson.« »Da… i što će biti sa mnom?« Okolišanje ne bi ničemu služilo. »Ako vam bolest zahvati srce, umrijet ćete. Ako vam dopre do mozga, poludjet ćete. Ako vam se uvuče u kosti ili zglobove, ostat ćete sakati. No, često se nijedna od tih groznih stvari nikada i ne dogodi. Ponekad simptomi naprosto nestanu i više se ne vrate. Morate se nadati i vjerovati da spadate među one koji bi mogli imati sreće.« Patterson iskrivi lice. »Sve do sada se ranice nisu vidjele kad sam odjeven. Možete li mi dati nešto da spriječim njihovu pojavu po licu i vratu? Često se pojavljujem u javnosti.«
»Mogu vam prodati jednu vrstu melema, ali ne znam hoće li djelovati na ovakve ranice«, ljubazno će Rob, a gospodin Patterson kimnu i posegnu za košuljom. Sutradan ujutro, odmah pošto je svanulo, na mazgi dojaha neki bosonog momak u poderanim hlačama i reče da mu se mama strašno loše osjeća pa bi li, molim, doktor bio tako dobar da odmah dođe? Bio je to Malcolm Howard, najstariji sin u obitelji koja je tek prije nekoliko mjeseci bila stigla ovamo iz Louisiane i nastanila se na pojasu uz rijeku, šest milja nizvodno. Rob osedla Vicky i krenu neravnim stazama za mazgom, sve dok ne stigoše do kolibe koja je pružala jedva nešto bolji zaklon od kokošinjca što se na nju naslanjao. Unutra zateče Mollie Howard i njezina supruga Juliana, te njihovo potomstvo okupljeno oko majčine postelje. Žena se bila razboljela od malarije, no Rob vidje da joj stanje nije jako loše, nekoliko vedrih riječi i dobra doza kinina smiriše i bolesnicu i njezinu obitelj. Julian Howard ne pokaza namjere da mu plati, a ni Rob J. ništa ne zatraži videći koliko malo ta obitelj posjeduje. Howard pođe iz kuće za njim i započe razgovor o posljednjem postupku Stephena A. Douglasa, njihova senatora koji je u Kongresu nedavno uspješno progurao Zakon o Kanzasu i Nebraski na temelju kojega su na Zapadu uspostavljena dva nova teritorija. Douglasov je zakonski prijedlog predviđao da se teritorijalnim zakonodavnim tijelima prepusti odluka o tome hoće li na tim područjima biti dopušteno držanje robova, a zbog toga se razloga javno mnijenje na Sjeveru oštro podiglo protiv njegova prijedloga. »Što ti prokleti sjevernjaci znaju o crnčugama? Neki su od naših farmera odlučili da se okupe u organizaciju koja će se pobrinuti za to da se Illinois požuri i dopusti posjedovanje robova. Možda biste nam se i vi voljeli pridružiti? Ti su tamnoputi ljudi zapravo i rođeni zato da obrađuju bijelčeva polja. Vidim da i vi imate nekoliko crvenih crnčuga koji vam rade na imanju.« »Oni su Sauci, a ne robovi. I rade za nadnicu. Osobno se ne zalažem za ropstvo.« Na čas su se uzajamno promatrali i Howard pocrvenje. Šutio je, a od toga da Robu kaže svoje nedvojbeno ga je odvraćala činjenica da mu ovaj uobraženi doktor nije ništa naplatio za svoje usluge. Rob je sa svoje strane bio sretan što može otići. Ostavi bolesnici još kinina i bez odlaganja odjaha kući, no kada stiže onamo, zateče Gusa Schroedera kako ga u panici čeka jer je Alma, čisteći štalu, bila glupavo zašla između zida i velikoga prugastog bika na kojega su bili toliko ponosni. Bik ju je gurnuo i oborio na zemlju baš kada je Gus ulazio u štalu. »I onda se taj prokleti stvor nije htio ni maknuti! Naprosto je stajao nad njom, spuštenih rogova, sve dok nisam dohvatio vile i ubo ga da ga otjeram. Alma kaže da se nije jako ozlijedila, ali znate kakva je ona.«
I tako, još uvijek bez doručka, Rob pođe Schroederovima. S Almom je bilo sve u redu, bila je samo malo blijeda i potresena. Trže se na pritisak na peto i šesto rebro s lijeve strane pa se on ne usudi kušati sreću i ne staviti joj zavoj. Znao je da će za nju biti prava muka razodjenuti se pred njim pa pošalje Gusa da se pobrine za njegova konja kako Almin suprug ne bi bio svjedokom njezina poniženja. Zamoli je da sama pridrži ovješene dojke prošarane plavim žilicama te joj stavi zavoj dotičući njezino tusto bijelo tijelo što je manje mogao i ustrajno podržavajući razgovor o ovcama, pšenici, svojoj ženi i djeci. Kada je završio, ona mu se uspje nasmiješiti pa ode u kuhinju da pristavi vodu te su uskoro sve troje sjedili sa šalicom kave u ruci. Gus mu ispriča da je »predavanje« što ga je u subotu održao Ellwood Patterson bilo loše prikriven propagandni govor u korist Nicka Holdena i Američke stranke. »Ljudi misle da je Nick sredio njegov dolazak ovamo.« »Plimu koja ugrožava kršćanski svijet« predstavljalo je, prema Pattersonu, useljavanje katolika u Sjedinjene Države. Schroederovi toga jutra prvi put nisu otišli u crkvu; i Alma su i Gus bili odgojeni kao luterani, no Pattersona su bili dovoljno čuli već i na predavanju; rekao je da svi oni koji su rođeni negdje drugdje – a to je značilo i Schroederove – kradu kruh američkim radnicima. Zahtijevao je da se razdoblje čekanja za dobivanje naturaliziranog državljanstva s tri godine produži na dvadeset i jednu godinu. Rob J. iskrivi lice. »Toliko dugo baš ne bih htio čekati«, reče. No, te je nedjelje sve troje čekao posao koji je trebalo obaviti pa on zahvali Almi na kavi i ode svojim putem. Odjaha pet milja uzvodno do posjeda Johna Ashea Gilberta čiji je stari tast Fletcher White bio uhvatio gadnu prehladu. Whiteu je bilo osamdeset tri godine i bio je žilav stari čovo; već su ga i ranije mučili dišni putovi, ali je to prevladao, pa je Rob vjerovao da će i ovo prebroditi. Fletcherovoj je kćeri Suzy bio rekao da starcu u grlo ulijeva topao napitak te da vodu u kotliću pusti da stalno vrije kako bi Fletcher udisao što više pare. Njega je Rob J. pregledavao možda i češće no što je to bilo potrebno, no do starijih mu je pacijenata bilo osobito stalo zato što su bili tako malobrojni. Pioniri su obično bili snažna mlada čeljad koja bi, krećući na zapad, starce ostavila za sobom, a rijetki su bili stariji ljudi koji su uspjeli izdržati to putovanje. Fletcheru je bilo mnogo bolje. Suzy Gilbert ponudi ga pečenom prepelicom i palačinkama s krumpirom te ga zamoli da svrati do kuće Bakerovih, njezinih najbližih susjeda čijem se sinu bio upalio prst na nozi pa ga je trebalo očistiti od gnoja. Devetnaestogodišnjega Donnyja Bakera Rob zateče u vrlo lošem stanju, praćenom groznicom i jakim bolovima uzrokovanim strahovitom upalom. Momku je polovica tabana na desnome
stopalu bila pocrnjela. Rob mu odreza dva prsta, zareza oteklinu i u nju uvuče gazu, no gajio je ozbiljne sumnje u pogledu toga hoće li mladiću moći spasiti nogu, a bio je već vidio mnogo slučajeva u kojima se ovakva upala nije mogla zaustaviti tek amputacijom stopala. Bilo je kasno poslijepodne kada je krenuo kući. Na pola puta začu povike iza sebe pa zaustavi Vicky kako bi ga Mort London mogao sustići na svojemu velikom uškopljenom riđanu. »Šerife.« »Doktore, ja…«, Mort skide šešir i srdito zamahnu prema nekoj muhi što je zujala oko njega, a onda uzdahnu. »Prokletstvo nad prokletstvima. Bojim se da nam treba mrtvozornik.« I Rob J. se rasrdi. Palačinke s krumpirom što ih je bio pojeo kod Suzy Gilbert, teško su mu pale na želudac. Da je Calvin Baker poslao po njega tjedan dana ranije, mogao je Donnyju Bakeru bez po muke izliječiti prst. Sada će se to pretvoriti u veliku poteškoću, a možda i prerasti u tragediju. Pitao se koliko se njegovih pacijenata trenutačno nalazi u opasnosti, a da on to ne zna pa odluči da će ih pokušati obići barem troje prije nego što padne noć. »Bolje da pozovete Beckermanna«, reče. »Danas imam mnogo posla.« Šerif je u rukama okretao šešir držeći ga za obod. »Ovaj, možda biste to radije sami obavili, doktore Cole.« »Neki od mojih pacijenata?« Rob poče u mislima prelaziti razne mogućnosti. »U pitanju je ona Saukinja.« Rob J. ga pogleda. »Indijanka koja je za vas radila«, reče London. 28. Uhićenje Pokuša sam sebe uvjeriti u to da je u pitanju Mjesečina, što nije značilo da je Mjesečina osoba koju bi lako žrtvovao, da mu nije draga i da je ne cijeni, no samo su dvije Saukinje radile za njega, pa ako nije bila u pitanju Mjesečina, na drugu se mogućnost nije usuđivao ni pomisliti. No, Mort London reče: »Ona koja vam pomaže pri liječenju bolesnika.« I doda: »Probodena, i to nekoliko puta. Tko god da je to učinio, prije toga ju je na mrtvo ime pretukao. Odjeća joj je sva razderana. Vjerujem da je i silovana.« Nekoliko su časaka šutke jahali. »A možda je bilo i nekoliko njih. Na čistini gdje je ležala, našli smo svu silu jebenih konjskih tragova«, reče šerif, a potom zašuti i njih dvojica pojahaše dalje.
Kada stigoše do farme, Makwino su tijelo već bili unijeli u štagalj. Vani se, između ordinacije i staje, bila okupila mala skupina: bili su tu Sara, Alex, Šaman, Jay Geiger te Mjesečina i Raspjevani s djecom. Indijanci svoju žalost nisu izražavali glasno, no u očima im se čitala bol i osjećaj ispraznosti, svijest o tome da je život zao. Sara je tiho plakala pa joj Rob priđe i poljubi je. Približi mu se Jay Geiger i odvede ga podalje od ostalih. »Ja sam je našao.« On potrese glavom kao da tjera od sebe nekakva kukca. »Lilian me poslala k vama da Sari odnesem malo pekmeza od bresaka. Usput sam našao Šamana kako spava pod jednim stablom.« To potrese Roba. »Šaman je bio tamo? Je li vidio Makwu?« »Ne. Sara kaže da ga je Makwa jutros povela sa sobom u šumu pokraj rijeke da zajedno skupljaju bilje, kao što je to ponekad radila. Kada se zamorio, ostavila ga je da malko otpočine u sjenovitoj hladovini. A znate da nikakva buka, povici ili krikovi ili ma što drugo ne bi mogli probuditi Šamana. Pomislio sam da sigurno nije sam pa sam ga ostavio da spava i odjahao malo dalje, do te čistine. I tamo sam je našao… Ružno ju je bilo vidjeti, Robe. Trebalo mi je nekoliko časaka da se priberem, a onda sam se vratio do dječaka i probudio ga. Nije ništa vidio. Doveo sam ga ovamo i odjahao po Londona.« »Izgleda da vi uvijek moje dečke dovodite kući.« Jay se zapilji u nj. »S vama će biti sve u redu?« Rob kimnu. Jay je pak bio sav blijed i potišten. On iskrivi lice. »Pretpostavljam da ćete sada imati posla. Sauci će je sigurno htjeti oprati i pripremiti za ukop.« »Nemojte neko vrijeme nikoga puštati ovamo«, reče Rob J., a potom sam uđe u štagalj i zatvori vrata za sobom. Bila je prekrivena plahtom. Ovamo je očito nije bio donio ni Jay ni netko od Sauka, nego najvjerojatnije Londonovi zamjenici jer je ležala onako kako su je bacili na stol za seciranje, nemarno i postrance, kao beživotan predmet bez prave vrijednosti, kao kladu ili mrtvu Indijanku. Prvo što je vidio kada je podigao plahtu, bila je stražnja strana njezine glave te gola leđa, stražnjica i noge. Olovna mu je boja kože pokazivala da je u času smrti ležala na leđima; po leđima su joj se i spljoštenoj stražnjici vidjele grimizne mrlje od zgrušane kapilarne krvi. No u udubini je povrijeđenoga čmara vidio skrutnuto crvenilo i osušenu bijelu mrlju koja se bila zarumenjela zbog njezina krvarenja. Nježno je opet okrenu na leđa.
Obrazi su joj bili išarani ogrebotinama koje su joj nanijele grančice kada su joj lice pritisnuli o šumsko tlo. U Robu je ženska zadnjica budila veliku nježnost, što je njegova žena rano otkrila. Sara se sa zadovoljstvom znala podići stražnjicom prema njemu, sakrivši oči u jastuk i gnječeći dojke o plahtu, dok su joj vitka, otmjeno oblikovana stopala bila izvrnuta prema van, a dva se rascijepljena, kruškolika, bijela i ružičasta polumjeseca njihala iznad zlatnoga runa. Neudoban položaj, no ona bi se rado tako postavljala jer je njegovo spolno uzbuđenje poticalo njezinu vlastitu strast. Za Roba J. spolni je odnos bio oblik ljubavi, a ne tek puko sredstvo održanja vrste, pa nije samo jedan otvor na njezinu tijelu štovao kao posudu spolnosti. No, kao liječnik je znao da analni sfinkter gubi elastičnost ako se u njega prodire na silu pa mu se, kada bi vodio ljubav sa Sarom, nije bilo teško odlučiti za postupke koji njoj neće nauditi. Netko prema Makwi nije pokazao toliko obzira. Njezino je radom očeličeno tijelo bilo tijelo žene desetak godina mlađe od njezine dobi. Prije mnogo su se godina on i Makwa bili složili da će se u pogledu uzajamne tjelesne privlačnosti uvijek brižljivo suzdržavati. No, bilo je trenutaka kada je on razmišljao o njezinu tijelu, zamišljao kako bi izgledalo voditi ljubav s njome. Sada je smrt već bila započela svoj rušilački posao. Trbuh joj je bio nadut, a dojke spljoštene zbog omlohavjela tkiva. Već se opažala znatna mišićna ukočenost pa joj on ispravi noge u koljenima dok je to još uvijek bilo moguće. Stidne su joj dlake nalikovale na oštru crnu poprilično okrvavljenu vunu; možda je za nju i bila sreća što je umrla jer bi je njezina medicina ionako ostavila. »Ko-o-o-pilad! Prljava kopilad!« Obrisa oči iznenada shvativši da su oni vani morali čuti njegov vrisak, a znaju da je samo on kraj Makwa-ikwe. Gornji je dio njezina tijela bio masa modrica i rana, a donju joj je usnicu bila zgnječila nečija ogromna šaka. Na podu pokraj stola za seciranje nalazili su se dokazi koje je bio prikupio šerif: razderana i krvlju uprljana haljina (stara haljina od jeftine prugaste pamučne tkanine koju je bila dobila od Sare), košara više od polovice puna metvice, dragušca i lišća ubrana s nekakva drveta, činilo mu se, divlje trešnje, te jedna cipela od jelenje kože. Jedna cipela? Pogledom potraži drugu, ali je ne nađe. Njezina su četvrtasta, smeđa stopala bila bosa; bila su to čvrsta, tvrda stopala, a na lijevoj joj je nozi drugi prst bio iskrivljen kao posljedica staroga prijeloma. Često ju je viđao bosonogu i pitao se kako je slomila taj prst, no nikada je to nije upitao. Kliznu pogledom naviše i vidje njezino dobro, prijateljsko lice. Oči su joj bile otvorene, no staklasto je tijelo bilo izgubilo napetost i osušilo se pa su oči bile na njoj najmrtvije. On joj ih brzo zatvori i pritisnu joj vjeđe novčićima, no činilo mu se kao da ona još uvijek zuri u njega. Nos joj je u smrti bio jače istaknut i ružniji. Da je uspjela ostarjeti, nikada ne bi bila
lijepa, no na licu joj je već bilo izraženo veliko dostojanstvo. On zadrhta i čvrsto sklopi ruke jednu uz drugu, poput djeteta u molitvi. »Tako mi je žao, Makwa-ikwa.« Nije se zavaravao mišlju da ga ona čuje, no nalazio je utjehu u tome da joj se obraća. Dohvati pero, crnilo i papir pa precrta ispupčenja nalik na rune što su joj prekrivala grudi, osjećajući da je to nešto važno. Nije znao hoće li ih itko moći razumjeti, jer ona nije nikoga bila obučila za svojega nasljednika i prizivača duhova kod Sauka, vjerujući da ima još mnogo godina pred sobom. Pretpostavljao je da se nadala kako će se jedno od djece Mjesečine i Raspjevanoga pokazati kao prikladan učenik. Na brzinu nacrta njezino lice, onakvo kakvo je bilo ranije. Nešto se strahovito desilo i njemu, a ne samo njoj. Baš kao što će uvijek sanjati snove o tome kako onaj student medicine što je obavljao posao krvnika, podiže u zrak odsječenu glavu njegova prijatelja Andrewa Geroulda iz Lanarka, tako će sanjati i o njezinoj smrti. Nije u potpunosti shvaćao zbog čega se ljudi sprijateljuju, baš kao što nije znao ni zbog čega se zaljubljuju, no na neki su način on i ova Indijanka bili postali prijatelji i njezinom je smrću mnogo toga izgubio. Na trenutak zaboravi da se bio zavjetovao kako nikada neće pribjegavati nasilju; da su ljudi koji su ovo učinili, bili u njegovoj vlasti, zgnječio bi ih kao žohare. Taj trenutak prođe. Preko nosa i usta zaveza šarenu svilenu maramu da se zaštiti od zadaha. Dohvativši skalpel, napravi tri brza reza u obliku velikoga slova U, od jednoga do drugog ramena, a potom između dojki povuče ravnu crtu koja je vodila sve do pupka, zasijecajući kožu da načini jedno Y koje, međutim, ne prokrvari. U prstima nije imao osjeta i oni su se nespretno pokoravali njegovoj volji; bila je prava sreća što nije imao posla sa živim pacijentom. Sve dok nije odigao i odmaknuo u stranu tri komada zarezane kože, sablasno je tijelo pred njim bilo Makwa, no kada je posegnuo za rezačem da rebra odvoji od prsne kosti, prisili se da prijeđe na drugu razinu svijesti na kojoj je iz njegovih misli nestajalo sve osim pojedinačnih zadaća te zađe u poznatu kolotečinu i stade obavljati stvari koje je trebalo obaviti. izvještaj o nasilnoj smrti Preminula osoba: Makwa-ikwa Adresa: Coleova ovčja farma, Holdenov Prijelaz, Illinois Zanimanje: pomoćnica u ordinaciji dr. Roberta J. Colea Dob: oko 29 godina Visina: 1, 752 m Težina: oko 63 kg Okolnosti nastanka smrti: Tijelo subjekta, žene iz plemena Sauka, u šumovitom je dijelu Coleove ovčje farme otkrio slučajni prolaznik, 3. rujna 1851. godine, oko 3 sata poslijepodne. Na tijelu je nađeno jedanaest ubodnih rana koje se u nepravilnoj crti nižu od udubine na vratu otprilike do 2 cm
ispod vrška prsne kosti. Širina se rana kreće od 0,947 do 0,952 cm, a načinjene su šiljatim predmetom, vjerojatno metalnom oštricom, trokutasta presjeka, na kojoj su sva tri brida izbrušena do velike oštrine. Žena je bila žrtva silovanja, a za života je bila djevica. Ostaci djevičnjaka ukazuju na to da je bio imperforatus, a sama je opna bila debela i neelastična. Silovatelj ili silovatelji vjerojatno nisu uspjeli penisom penetrirati žrtvu pa je defloracija izvršena nekim tupim oruđem s hrapavim ili bodljikavim izbojcima, od čega su nastale strahovite povrede stidnice, uključujući duboke rane na međici i velikim stidnim usnama te razderotine i rastrgana mjesta na malim stidnim usnama i u predvorju rodnice. Prije ovakve krvave defloracije ili nakon nje, žena je okrenuta licem nadolje. Modrice na bedrima pokazuju da ju je netko u tom položaju držao za vrijeme sodomiziranja, što ukazuje na to da su u napadu morale sudjelovati barem dvije osobe, a možda i više njih. Povrede nastale sodomiziranjem obuhvaćaju rastezanje i trganje analnog kanala. U rektumu je nađena stanovita količina sperme, a u silaznom su debelom crijevu prisutni znaci jako izraženog krvarenja. Po tijelu su i licu posvuda vidljiva i druga nagnječenja, što pokazuje da je žena svojski pretučena, a udarci su najvjerojatnije zadani muškim šakama. Žrtva se pokušala oduprijeti napadu, što dokazuju komadići kože i dvije crne vlasi, vjerojatno iz brade, nađeni pod noktima na drugom, trećem i četvrtom prstu njezine desne ruke. Ubodi su zadani s dovoljno snage da presijeku treće rebro i na nekoliko mjesta probiju prsnu kost. Lijevo je plućno krilo pretrpjelo dva, a desno tri uboda, pri čemu je raskinuta plućna ovojnica i razderano plućno tkivo; oba su plućna krila smjesta kolabirala. Tri su uboda pogodila srce, od kojih su dva nanijela rane u području desne pretklijetke, jednu širine 0,887 cm, a drugu 0,799 cm. Treća se rana nalazi u desnoj klijetki i široka je 0,803 cm. Krv se iz razderanoga srca u velikoj količini slila u trbušnu šupljinu. Organi su, izuzevši ozljede, u izuzetno dobrom stanju. Vaganjem je ustanovljeno da srce teži 263 g, mozak 1,43 kg, jetra 1,62 kg, slezena 199 g. Zaključak: radi se o ubojstvu koje je uslijedilo nakon spolnoga nasilja od strane nepoznate osobe ili osoba. Potpis: Robert Judson Cole, dr. med. Mrtvozornik Pokrajina Rock Island Država Illinois Te je noći Rob J. dugo ostao budan, prepisujući izvještaj koji će poslati pokrajinskome službeniku, a potom načini još jedan primjerak za Morta Londona. Ujutro Sauci dođoše na farmu i sahraniše Makwa-ikwu na strmoj obali iznad rijeke, blizu hedonoso-tea. Rob im je to mjesto bio ponudio za ukop ne posavjetovavši se sa Sarom. Ona se razbjesni kad je to čula.
»Na našoj zemlji? Pa što ti misliš? Grob ostaje zauvijek, ona će za sva vremena ostati ovdje. Nikada je se nećemo riješiti!« reče mu sva izvan sebe. »Jezik za zube, ženo«, mirno će Rob J., a ona se okrenu i ostavi ga. Mjesečina opra Makwa-ikwu i odjenu je u šamansku haljinu od jelenje kože. Alden ponudi da će načiniti sanduk od jelovine, no Mjesečina reče da se prema saučkome običaju mrtvi sahranjuju naprosto zamotani u svoj najbolji pokrivač, pa Alden umjesto toga pomože Raspjevanome da iskopa raku. Mjesečina ih natjera da to učine rano ujutro. Tako se mora postupiti, reče: grob se mora iskopati rano ujutro, a ukop obaviti rano poslijepodne. Mjesečina reče i da Makwu treba položiti tako da joj noge budu okrenute prema zapadu te posla u saučki logor po rep bizonove ženke koji će se staviti kraj nje u grob. To će Makwa-ikwi pomoći da bez opasnosti prijeđe zapjenušanu rijeku koja zemlju živih dijeli od Zemlje na Zapadu, objasni ona Robu J. Pogrebni je ispraćaj bio krajnje jednostavan. Indijanci, Coleovi i Jay Geiger okupiše se oko groba i Rob J. je čekao da netko započne s obredom, no nitko se ne javi. Indijanci nisu više imali šamanke. Na svoje zaprepaštenje, vidje kako Sauci pogledavaju prema njemu. Da je Makwa bila kršćanka, možda bi se pokazao dovoljno slabim i izrekao stvari u koje nije vjerovao. Sve u svemu, ovome nije bio dorastao, no odnekuda mu dođoše riječi: Čun u koji sjede, kao prijestol sjajni, Blistaše na vodi, od žežena zlata Krma mu bijaše, a grimizna jedra Ljubljahu vjetrovi; vesla mu srebrna prateć zvuke frula, vodu udarahu koja, k’o da čezne za tim udarcima, hitaše za njima. Kraljica pak sama opisu izmiče svakom. Jay Geiger zurio je u nj kao da je poludio. Kleopatra? No, shvati da je Rob u njoj vidio tamnu veličanstvenost, sveti kraljevski žar, poseban vid ljepote. Bila je i više od Kleopatre; Kleopatra nije ništa znala o osobnome žrtvovanju, vjernosti i travama. Nikada više neće sresti nekoga tko bi joj bio nalik, a od Johna Donnea uze i sljedeće riječi i dobaci ih u lice Crnom Vitezu: Smrti, ne gordi se, mada neki kažu Da moćna si i strašna, jer takva nisi, A za koje misliš da si ih svladala, Mrtvi nisu, pa ni mene ubit’ nećeš. Kada je postalo jasno da on više ništa neće reći, Jay pročisti grlo i izgovori nekoliko rečenica na jeziku za koji Rob J. pretpostavi da je
hebrejski. Na trenutak se poboja da će se i Sara umiješati i uvući Isusa u cijelu priču, no ona je za to bila odviše stidljiva. Makwa je Sauke bila naučila nekim molitvenim pjesmama pa oni sada zapjevaše, nepravilno, no u jedan glas. Tti-la-ye ke-wi-ta-mo-ne i-no-ki, Tti-la-ye ke-wi-ta-mo-ne i-no-ki-i-. Me-ma-ko-te-si-ta Ke-te-ma-ga-yo-se. Bila je to pjesma koju je Makwa svojevremeno često pjevala Šamanu pa Rob J. vidje da se dječaku, premda ne pjeva, usnice miču ponavljajući riječi. Kada pjesma završi, završi se i pogreb; i to je bilo sve. Kasnije se Rob vrati do čistine u šumi na kojoj se sve dogodilo i tamo nađe svu silu otisaka konjskih kopita. Pitao je Mjesečinu ima li među Saucima ljudi koji umiju čitati tragove, no ona mu reče da dobrih tragača više nema. U svakom je slučaju tuda već bio prošao velik broj Londonovih ljudi pa su konji i muškarci bili potpuno izgazili tlo, ali je Rob J. znao što traži. Nađe štap u guštiku kamo ga je netko bacio. Nalikovao je na svaki drugi štap, samo što je na jednome kraju bio boje hrđe. Makwinu je drugu cipelu među drveće na drugom kraju čistine bacio netko tko je mogao dobro zamahnuti. Nije bilo ničega drugog pa on oba predmeta zamota u komad tkanine i odjaha do šerifova ureda. Mort London bez riječi uze izvještaj i dokazni materijal. Ponašao se hladno i pomalo otresito, možda zbog toga što su štap i cipela promakli njegovim ljudima dok su pretraživali čistinu. Rob J. se ne htjede zadržavati. Čim je izašao iz šerifova ureda, na trijemu ga glavnoga dućana zaustavi Julian Howard. »Imam nešto za vas«, reče Howard. Prekapao je po džepu i Rob J. začu teško zveckanje krupnih kovanica. Howard mu pruži srebrni dolar. »To nije tako hitno, gospodine Howard.« No, Howard je mahao kovanicom prema njemu. »Ja plaćam svoje dugove«, zloslutno reče pa Rob uze novac i ne spomenuvši da mu zapravo duguje još pedeset centi zaračuna li mu i lijek što mu ga je ostavio. Howard se već bio osorno okrenuo na drugu stranu. »Kako vam je žena?« zapita Rob. »Mnogo bolje. Više joj nećete trebati.« Bile su to dobre vijesti, a Robu su prištedjele dugo i naporno jahanje. Umjesto toga pođe do Schroederove farme gdje je Alma već pripremala kuću za jesensko čišćenje; bilo je očevidno da joj nijedno rebro nije slomljeno. Kada je nakon toga posjetio Donnyja Bakera, vidje da je momak još uvijek u groznici, a da mu bolesno meso na stopalu izgleda kao da može
krenuti i nagore i nabolje. Nije mogao ništa drugo učiniti doli mu promijeniti zavoj i dati mu malo laudanuma za ublažavanje bolova. Otada pa nadalje cijelo sumorno i nesretno prijepodne krenu nizbrdo. Kao posljednju, Rob posjeti kuću Gilbertovih gdje zateče Fletchera Whitea u jako lošem stanju, mutnih i ugaslih očiju, dok mu je mršavo staračko tijelo potresao kašalj, a svaki udah predstavljao bolan napor. »Bilo mu je bolje«, prošapta Suzy Gilbert. Rob J. je znao da Suzy ima punu kuću dječurlije i da jedva izlazi na kraj sa svim kućnim poslovima; bila je prerano prestala s parenjem zraka i davanjem toplih napitaka pa je Rob poželje ispsovati i protresti. No, kada je uzeo Fletcherove ruke u svoje, uvidje da starcu ostaje još malo vremena, posljednje što je želio bilo je mučiti Suzy pomišlju da je nebrigom ubila oca. Ostavi im malo Makwina jakoga okrepljujućeg napitka da Fletcheru olakša disanje i tada shvati da mu je toga napitka još vrlo malo preostalo. Bezbroj ju je puta vidio kako ga pripravlja i vjerovao je da zna koje biljne sastojke treba u nj umiješati. Morat će ga pokušati sam napraviti. Prema dnevnom je rasporedu poslijepodnevne sate trebao provesti u ordinaciji, no kada se vratio na farmu, nađe sve u kaosu. Sara je bila blijeda u licu, Mjesečina, koja nakon Makwine smrti nije ni suzu pustila, gorko je jecala, a sva su djeca bila na smrt prestrašena. Mort London i Fritz Graham, njegov stalni zamjenik, te Otto Pfersick, zaprisegnut samo za tu priliku, nakon Robova su odlaska stigli na farmu. Uperili su puške u Raspjevanoga i Mort ga je uhitio. Potom su mu svezali ruke na leđa, privezali ga za jedan kraj konopca i odvukli ga prisilivši ga da trči za njihovim konjima, poput sputana vola. 29. Posljednji Indijanci u Illinoisu »Pogriješili ste, Morte«, reče Rob J. Mort London na čas je izgledao kao da mu je neugodno, no potom odmahnu glavom. »Ne. Mislimo da ju je najvjerojatnije ubio taj kurvin sin.« Kada je Rob J. bio u šerifovu uredu, i to tek prije nekoliko sati, London uopće nije spominjao da kani poći do njegove farme i uhititi nekoga od njegovih radnika. Nešto se tu nije poklapalo; nevolja u koju je zapao Raspjevani nalikovala je na bolest bez vidljive etiologije. Rob zapazi šerifovo »mi«. Znao je na koga se to »mi«odnosi pa pretpostavi kako se Nick Holden nada da će iz Makwine smrti na neki način izvući politički kapital, no odluči prikriti svoj bijes. »Gadno ste pogriješili, Morte.«
»Imamo svjedoka koji je vidio velikoga Indijanca baš na onoj čistini gdje je ona pronađena, malo prije no što se sve to dogodilo.« To i nije čudno, reče mu Rob J., s obzirom na to da je Raspjevani jedan od njegovih nadničara, a šuma uz rijeku dio njegove farme. »Želim položiti jamčevinu.« »Jamčevinu ne mogu odrediti ja. Moramo čekati da ovamo stigne sudac iz Rock Islanda.« »Koliko će to vremena potrajati?« London slegnu ramenima. »Jedna od dobrih stvari koje smo preuzeli od Engleza jest valjani sudski postupak. Trebali bismo ga imati i ovdje.« »Ne mogu ja požurivati suca zbog jednoga Indijanca. Pet, šest dana. Možda i tjedan ili nešto dulje.« »Hoću vidjeti Raspjevanoga.« London ustade i povede ga do zatvora koji se nalazio kraj ureda i sastojao se od dvije ćelije. Šerifovi su zamjenici sjedili u polumračnome prolazu između ćelija, s puškama u krilu. Fritz Graham doimao se kao da ga sve ovo zabavlja, dok je Otto Pfersick izgledao kao da bi se najradije vratio u svoj mlin i mljeo žito u brašno. Jedna je od dvije ćelije bila prazna, a drugu je u potpunosti zapremao Raspjevani. »Odvežite ga«, tihim će glasom Rob J. London je oklijevao. Svi se oni boje približiti zatvoreniku, uvidje Rob J. Raspjevani je odnekuda bio zadobio gadnu modricu iznad desnoga oka (od puščanoga kundaka?), no već je i sama njegova visina zastrašivala ljude. »Pustite me unutra. Sam ću ga odvezati.« London otključa ćeliju i Rob J. sam uđe unutra. »Pyawanegawa«, reče položivši Raspjevanome ruku na rame i nazvavši ga njegovim pravim imenom. Zađe Raspjevanome za leđa i stade odvezivati uže stegnuto u čvor kojim su mu ruke bile vezane, no čvor je bio okrutno zategnut. »Moram ga prerezati«, reče on Londonu. »Dodajte mi nož.« »Vraga ću vam ga dati.« »Onda škare iz moje liječničke torbe.« »Kao da i one ne mogu poslužiti kao oružje«, zagunđa London, no dopusti Grahamu da potraži škare pa Rob J. presiječe konop. Trljao je objema rukama zglavke Raspjevanome, gledajući ga u oči i obraćajući mu se isto onako kao što se obraćao svojemu gluhom sinu. »Cawso wabeskiou će pomoći Pyawanegawi. Mi smo braća i pripadamo istoj Polovici, Dugokosima, Keeso-quijima.« Nije obraćao pažnju na podsmješljivo iznenađenje i prezir u očima bijelaca što su ih slušali s druge strane rešetaka. Nije znao koliko je Raspjevani razumio njegove riječi. Saukove su oči bile tamne i mrgodne, no kada se Rob J. dublje zagleda u njih, vidje u njegovu pogledu neku
promjenu, blijesak nečega što nije mogao pravo razabrati, nečega što je mogao biti bijes, ali i sićušna nada koja se ponovno probudila. Istoga poslijepodneva Rob odvede Mjesečinu da posjeti muža pa ona Londonu, dok je ispitivao Raspjevanoga, ujedno posluži kao prevodilac. Raspjevani od tog ispitivanja ništa nije razumio. Odmah je priznao da je toga prijepodneva bio na čistini. Vrijeme je da se počnu skupljati drva za zimu, reče gledajući u čovjeka koji ga je za taj posao plaćao. A tražio je stabla slatkoga javora na kojima će u proljeće zarezati koru da dobije slatki sok i u mislima bilježio njihov položaj. Živio je u istoj kolibi kao i ubijena žena, primijeti London. Da. Je li ikada s njom imao spolne odnose? Mjesečina je oklijevala prije no što će to prevesti. Rob J. oštro pogleda Londona, no dotače Mjesečininu ruku i kimnu pa ona mužu postavi to pitanje. Raspjevani odgovori smjesta i bez ikakve ljutnje. Ne, nikada. Nakon ispitivanja Rob J. pođe za Mortom Londonom u njegov ured. »Možete li mi reći zašto ste uhitili ovoga čovjeka?« »Rekao sam vam. Imamo svjedoka koji ga je vidio na čistini čas prije no što je žena ubijena.« »Tko je taj svjedok?« »… Julian Howard.« Rob se zapita što je Julian Howard imao tražiti na njegovoj zemlji, a sjeti se i zveketa dolarskih kovanica kada je Howard s njime sređivao račune za troškove kućnoga posjeta. »Potplatili ste ga da tako svjedoči«, reče, kao da to pouzdano zna. »Ne, nisam«, London će pocrvenjevši od bijesa, no loše je glumio zlovolju, nespretno hineći opravdani gnjev. Mora da je Nick Julianu predao njegovu nagradu, zajedno s izdašnom količinom laskanja i uvjeravanja da je u pitanju postupak dobroga građanina koji samo obavlja svoju dužnost. »Raspjevani je bio ondje gdje je i trebao biti, radio je na mojem posjedu. Isto biste tako mogli i mene uhititi zato što je zemlja na kojoj je Makwa ubijena moje vlasništvo ili Jaya Geigera zato što ju je našao.« »Ako Indijanac to nije učinio, to će se pokazati za vrijeme poštenoga suđenja. Živio je s tom ženom...« »Ona je za njega bila šamanka. To je isto kao da je bila svećenica. Unatoč činjenici da su stanovali u istoj kući, svaki je spolni odnos među njima bio nemoguć, baš kao da su brat i sestra.« »Ljudi su već ubijali svećenike. A što se ostaloga tiče, i jebali vlastite sestre.« Rob J. se s gađenjem okrenu da ode, no onda se vrati.
»Još nije prekasno da se sve ovo ispravi, Morte. Šerifsko je mjesto ionako prokleta stvar. Preživjet ćete ako ga i izgubite. Vjerujem da ste u osnovi dobar čovjek, no ako ovako nešto učinite jedanput, lako ćete se u to upustiti i drugi, pa i treći put.« To je bilo pogrešno. Mort je mogao živjeti sa sviješću o tome kako cijeli grad zna da ga Nick drži u šaci, sve dok mu nitko to ne bi otvoreno bacio u lice. »Pročitao sam ono sranje koje vi nazivate izvještajem o autopsiji, doktore Cole. Morali biste se vraški pomučiti da suca i porotu sastavljenu od šest čestitih bijelaca uvjerite u to da je ta žena bila djevica. Zgođušna Indijanka u njezinoj dobi, a osim toga, svi u pokrajini znaju da je bila vaša ženska. E baš ste mi se vi našli držati propovijedi. A sada lijepo odjebite odavde i neka vam ne padne na pamet da ponovno dolazite, osim ako me hoćete gnjaviti s nečim za što vam je najbolje da bude potpuno službeno.« Mjesečina mu reče da se Raspjevani boji. »Ne vjerujem da će ga zlostavljati«, reče Rob J. Ona reče da joj se muž ne boji zlostavljanja. »On zna da bijeli ljudi ponekad vješaju druge ljude. Ako Sauk umre zadavljen, ne može prijeći zapjenušanu rijeku, nikada ne može stići u Zemlju na Zapadu.« »Nitko neće objesiti Raspjevanoga«, ljutito će Rob J. »Nema dokaza da je on išta učinio. To je politička stvar i za nekoliko će ga dana pustiti.« No, njezin strah zarazi i njega. Jedini je odvjetnik u Holdenovu Prijelazu bio sam Nick Holden. U Rock Islandu je bilo nekoliko odvjetnika, no Rob J. nijednoga od njih nije osobno poznavao. Sutradan ujutro na brzinu obiđe bolesnike za koje se trebalo odmah pobrinuti, a potom odjaha u pokrajinsko sjedište. Pred vratima je predstavnika Stephena Humea bilo još i više ljudi no što ih je Rob obično viđao u svojoj čekaonici pa je morao čekati gotovo devedeset minuta prije nego je došao na red. Hume ga pažljivo sasluša. »Zašto ste došli k meni?« napokon ga zapita. »Zato što ćete se natjecati za ponovni izbor na mjesto predstavnika u Kongresu, a protivnik vam je Nick Holden. Iz nekoga razloga koji nisam uspio shvatiti, Nick Saucima općenito stvara sve moguće nevolje, a posebno Raspjevanome.« Hume uzdahnu. »Nick se spetljao sa surovim ljudima i ja njegovu kandidaturu ne mogu olako uzeti. Američka stranka ljude koji su ovdje rođeni nastoji zadojiti mržnjom i strahom od useljenika i katolika. U svakome gradu imaju tajna sastajališta s okancem na vratima kroz koje mogu provjeriti je li neki došljak njihov član ili nije. Sami sebe nazivaju Strankom neznalica jer ako nekoga člana zapitate o njihovoj djelatnosti, upućeni su da kažu kako o tome ništa ne znaju. Potiču druge na nasilje, a i sami pribjegavaju nasilju protiv
pripadnika drugih naroda te, stidim se to i reći, u političkome smislu u cijeloj zemlji postaju sve omiljeniji. Useljenici stalno pritječu, no u ovom su trenutku sedamdeset posto stanovnika Illinoisa rođeni Amerikanci, a preostalih trideset posto većinom nemaju državljanstvo pa tako ni pravo glasa. Lani je New York gotovo dobio guvernera iz redova neznalica, a u Kongresu je četrdeset i devet njihovih predstavnika. Savez je između neznalica i vigovaca bez poteškoća pobijedio na izborima u Pennsylvaniji i u Delawareu, a u Cincinnatiju nakon žestoke borbe.« »Ali zašto Nick progoni Sauke? Ta barem su oni ovdje rođeni!« Hume iskrivi lice. »Njegovi su politički nagoni vjerojatno nepogrešivo ispravni. Indijanci su još prije samo devetnaest godina posvuda naokolo klali bijele ljude, a ovi su sa svoje strane isto tako za uzvrat klali njih. Mnogo je ljudi poginulo za vrijeme rata s Crnim Jastrebom. Devetnaest je godina silno kratko vrijeme. Dječaci koji su preživjeli indijanske prepade i proživjeli brojne uzbune zbog dolaska Indijanaca, danas su građani s pravom glasa, a još uvijek mrze Indijance i strahuju od njih. Stoga moj dični protivnik raspiruje vatru. Neku je noć u Rock Islandu ljude obilno počastio viskijem, a potom počeo ponovno podgrijavati stare priče o ratovima s Indijancima, ne zaboravljajući pri tome nijedno skalpiranje ili navodnu opačinu. Onda im je stao pričati o tome kako se posljednji krvožedni Indijanci u Illinoisu u vašem gradiću paze i maze te im je svečano obećao da će se, kada bude izabran za predstavnika u Kongresu, pobrinuti da se ti urođenici vrate u svoj rezervat u Kanzasu, kamo i pripadaju.« »Možete li vi nešto poduzeti da pomognete Saucima?« »Nešto poduzeti?« Hume uzdahnu. »Doktore Cole, ja sam političar. Indijanci ne glasaju, pa nisam baš sklon tome da se za njih javno zalažem, bilo pojedinačno, bilo skupno. No, u političkom će mi pogledu pomoći ako ovu bombu uspijemo dezaktivirati jer se moj protivnik njome služi da se dokopa mojega mjesta. Za ovaj su okrug nadležna dvojica sudaca u Okružnom sudu – časni Daniel P. Allen i časni Edwin Jordan. Sudac Jordan ima opaku narav, a osim toga je i vigovac. Dan Allan prilično je dobar sudac i još bolji demokrat. Poznam ga i dugo sam vremena s njime radio pa ako on bude vodio ovaj slučaj, neće Nickovim ljudima dopustiti da optužbu protiv vašega saučkog prijatelja na temelju nedovoljnih dokaza pretvore u lakrdiju i tako Nicku pomognu da pobijedi na izborima. Na žalost, ne možemo znati hoće li slučaj dobiti on ili Jordan. Dobije li ga Allan, od njega ne možete očekivati ništa do poštenog suđenja, no ono će zaista biti pošteno. Nijedan se od odvjetnika u ovome gradu neće prihvatiti toga da brani Indijanca i to vam je tako. Najbolji je ovdašnji odvjetnik neki mladac po imenu John Kurland. Pustite me da razgovaram s njim pa ću vidjeti mogu li ga nekako nagovoriti.«
»Zahvalan sam vam, predstavniče.« »Pa, to možete pokazati kada budete glasali.« »Ja pripadam među onih trideset posto. Podnio sam zahtjev za naturalizaciju, no treba čekati tri godine…« »To znači da ćete moći glasati sljedeći put kada se ponovno budem kandidirao na izborima«, Hume će praktično pa se naceri dok su se rukovali. »U međuvremenu, obavijestite o tome svoje prijatelje.« Uzbuđenje zbog neke mrtve Indijanke u gradu nije dugo trajalo. Mnogo su zanimljivija bila razmatranja o otvaranju Akademije u Holdenovu Prijelazu. Svi su u gradu bili raspoloženi za to da neki manji komad zemlje poklone kao mjesto za izgradnju škole osiguravajući tako lakši upis za svoju djecu, no kako je dogovoreno da se ta ustanova smjesti negdje u središtu grada, na zajedničkome skupu naposljetku prihvatiše tri jutra od Nicka Holdena, što Nicka ispuni zadovoljstvom jer je upravo to zemljište bilo predviđeno kao mjesto za školsku zgradu na njegovim ranim »sanjarskim nacrtima« Holdenova Prijelaza. Školsku su zgradu gradili svi zajedno, od trupaca i samo s jednom prostorijom. Kada su radovi jednom započeli, graditelji se zagrijaše za taj naum. Umjesto poda od grubo otesanih komadića drvene građe, muškarci s udaljenosti od šest milja dovukoše trupce da ih ispile u daske kojima će se prekriti pod. Duž jednoga je zida pričvršćena dugačka polica koja će učenicima služiti kao zajednički pisaći stol, a ispred police je postavljena dugačka klupa na kojoj će đaci, dok budu pisali, sjediti okrenuti prema zidu, a moći će se okrenuti licem prema učitelju kada budu odgovarali gradivo. U sredinu je prostorije smještena četvrtasta željezna peć na drva. Odlučeno je da će nastava počinjati svake godine nakon žetve i odvijati se kroz tri razdoblja od kojih će svako imati dvanaest tjedana, a učitelj će dobivati devet stotina dolara po razdoblju, te osim toga stan i hranu. Državni je zakon zahtijevao da učitelj bude osposobljen za to da djecu nauči čitati, pisati i računati te da uz to poznaje zemljopis, gramatiku ili povijest. Nije bilo mnogo kandidata za taj posao jer je plaća bila mala, a radni uvjeti teški, no grad napokon zaposli Marshalla Byersa, bratića Paula Williamsa, mjesnoga kovača. Gospodin je Byers bio vitak dvadesetjednogodišnjak izbuljenih očiju koji je, prije no što će doći u Illinois, učiteljevao u Indiani pa je prema tome znao što treba očekivati od »smještaja u obitelji«, naime, da će svaki tjedan živjeti u kući nekoga od učenika. Sari objasni da mu je drago što može stanovati na ovčjoj farmi jer radije jede janjetinu i mrkvu nego svinjetinu i krumpir. »Svugdje drugo, kada se iznese meso na stol, uvijek je u pitanju svinjetina i krumpir, uvijek svinjetina i krumpir«, reče. Rob J. se naceri. »Svidjet će vam se kod Geigerovih«, reče.
Robu J. se učitelj nije svidio. Bilo je nečega prljavog u načinu na koji je gospodin Byers Mjesečini i Sari dobacivao prikrivene poglede te kako je piljio u Šamana kao da je dječak nekakva nakaza. »Veselim se što će Alexander ići u školu u kojoj ja predajem«, reče im gospodin Byers. »I Šaman se veseli što će poći u školu«, mirno će Rob J. »Oh, no to nikako nije moguće. Taj dječak ne govori kao svi ostali. Pa i kako bi se dijete koje ni riječ ne čuje, uopće moglo nadati da će išta naučiti u školi?« »On čita s usana i s lakoćom uči, gospodine Byers.« Gospodin se Byers namršti. Već je namjeravao i dalje prosvjedovati, no tada pogleda Robovo lice i predomisli se. »Dakako, doktore Cole«, reče ukočeno. »Dakako.« Sutradan ujutro prije doručka Alden Kimball pokuca na stražnja vrata. Bio je rano izašao da nahrani stoku i gorio je od želje da im ispriča novosti. »Ti prokleti Indijanci! To su oni napravili«, reče. »Noćas su se napili i spalili staju na imanju onih opatica.« Mjesečina to smjesta zanijeka kada je Rob zapita o čemu se radi. »Noćas sam bila u saučkom logoru da s prijateljima porazgovaram o Raspjevanome. To što je Alden čuo, obična je laž.« »Možda su se napili pošto si ti otišla.« »Ne. To je laž.« Zvučala je mirno, no drhtavim je prstima već skidala pregaču. »Idem porazgovarati sa svojim Narodom.« Rob uzdahnu i odluči da će poći do katolika. Bio je čuo da se o njima govori kao o »prokletim smeđim kukcima«, a kada ih je vidio, shvati i razlog tome jer su nosile smeđu vunenu odjeću koja je i za jesen izgledala pretopla, a po ljetnoj je vrućini sigurno predstavljala pravo mučenje. Četiri su sestre radile među ruševinama dražesne malene švedske staje koju su August Lund i njegova žena bili podigli s toliko mladenačke nade i žara. Činilo se da pretražuju pocrnjele ostatke iz kojih se u jednome kutu još dimilo, u nadi da će naći nešto što bi se moglo spasiti. »Dobro jutro«, nazva im on. Nisu ni primijetile njegov dolazak. Rub su dugačkih sukanja bile zatakle za pojas da bi se slobodnije i ugodnije osjećale za vrijeme rada, pa se sada požuriše da spuste suknje i tako sakriju četiri para jedrih nogu u bijelim čarapama zaprljanim od čađe. »Ja sam doktor Cole«, reče on sjahavši s konja. »Vaš dalji susjed.« Zurile su u nj bez riječi pa mu pade na pamet da možda i ne razumiju engleski. »Mogu li govoriti s upraviteljicom?« »Pod time vjerojatno misli na majku glavaricu«, reče jedna od njih, a glas joj je bio jedva nešto jači od šapata. Dade mu znak i krenu prema kući, a Rob pođe za njom. Pored nove kolibice od dasaka koja se s jedne strane naslanjala na kuću, neki je starac
odjeven u crno lopatom prekopavao povrtnjak što ga je bio ubio mraz, no ne pokaza nikakva zanimanja za Roba J. Opatica dvaput pokuca poprativši dozivanjem te kratke tihe udarce. »Možete ući.« Smeđa haljina krenu pred njim pa se nakloni i klecnu. »Ovaj vas gospodin želi vidjeti, časna majko. On je liječnik i naš susjed«, šaptom kaza opatica te se ponovno nakloni i klecnu prije no što će pobjeći. Glavarica je sjedila za malenim stolom na drvenoj stolici. Nije nosila veo, lice joj je bilo široko, nos velik i krupan, a podrugljive oči prodorno plave, svjetlije od Sarinih i pune izazova, a ne ljubavi. On se predstavi i reče joj kako mu je žao zbog požara. »Mogu li išta učiniti da vam pomognem?« »Što se tiče pomoći, uzdam se u Gospodina.« Engleski je govorila kao školovana osoba; njemu se učini i da ga govori s njemačkim naglaskom premda se taj naglasak razlikovao od onoga kojim su govorili Schroederovi. Možda je dolazila iz drugoga kraja Njemačke. »Izvolite sjesti«, reče mu ona pokazujući na jedini udoban naslonjač u prostoriji, velik poput prijestolja i presvučen kožom. »Ovo ste cijelim putem vozili na kolima?« »Da. Kada nam biskup dođe u posjet, moći ćemo ga ponuditi doličnim naslonjačem«, ona će ozbiljna lica. Oni su ljudi došli za vrijeme službe povečerja, reče. Zajednica je bila zaokupljena bogoslužjem pa nitko nije čuo prve zvuke razbijanja kao ni pucketanje, no uskoro su osjetili vonj dima. »Čuo sam da su to bili Indijanci.« »Isti onakvi Indijanci kakvi su upriličili i čajanku u Bostonu«, suho će ona. »Sigurni ste?« Ona se neveselo nasmiješi. »Bili su to pijani bijelci i rigali su prljavštine, kako to već čine pijani bijelci.« »Ovdje postoji sastajalište Američke stranke.« Ona kimnu. »Neznalice. Prije deset sam godina živjela u franjevačkoj zajednici u Philadelphiji, netom po dolasku iz rodnoga Württemberga. Neznalice su mi priuštile cijeli tjedan nemira u kojima su izvršeni napadi na dvije crkve, dvanaest je katolika na smrt pretučeno, a deseci katoličkih domova spaljeni. Trebalo mi je vremena da shvatim kako nisu svi ljudi u Americi takvi.« On kimnu. Zapazi da su jednu od dviju prostorija u zemljanoj kući Augusta Lunda pretvorile u spartanski uređenu spavaonicu. Lund ju je ranije koristio kao hambar, a sada su u jednome njezinu kutu bile naslagane slamarice na kojima su sestre spavale. Osim glavaričina pisaćeg stola i stolice te biskupova naslonjača, ostalo se pokućstvo sastojalo tek od velikog
i krasnog blagovaoničkog stola te novih drvenih klupa pa Rob primijeti govoreći o stolarskome poslu. »Je li to načinio vaš svećenik?« Ona se osmjehnu i ustade. »Otac je Russell naš kapelan, a tesarskim se poslom kod nas bavi sestra Mary Peter Celestine. Bi li vas zanimalo da pogledate našu kapelicu?« On pođe za njom u susjednu prostoriju u kojoj su Lundovi ranije jeli, spavali i vodili ljubav te u kojoj je Greta Lund i umrla. Sada je bila obijeljena vapnom. Uz jedan je zid bio prislonjen drveni oltar, a pred njim se nalazilo klecalo. Ispred raspela na oltaru u crvenoj je čaši gorjela velika svetohranišna svijeća, a pokraj nje sa svake strane još dvije manje svijeće. Tu su bila i četiri sadrena kipa koji su, izgleda, bili međusobno razdvojeni prema spolu. Na desnoj strani prepoznade Djevicu. Majka mu glavarica reče da se pored Marije nalazi sveta Klara koja je osnovala poseban redovnički red, a na suprotnoj su strani oltara bili sveti Josip i sveti Franjo. »Čuo sam da kanite ovdje otvoriti školu.« »Krivo ste čuli.« On se osmjehnu. »I da vam je namjera pridobiti djecu za katoličanstvo.« »Pa, to i nije sasvim pogrešno«, ozbiljno će ona. »Uvijek se nadamo da ćemo uz Kristovu pomoć spasiti poneku dušu, radilo se tu o djetetu, ženi ili muškarcu. Uvijek se trudimo da nađemo prijatelje, da u zajednici otkrijemo katolike. No, naš se red bavi njegovanjem bolesnika.« »Njegovanjem bolesnika! A gdje ćete ih njegovati? Hoćete li ovdje izgraditi bonicu?« »Ah«, sa žaljenjem će ona. »Nema novaca za to. Sveta je Majka Crkva kupila ovaj posjed i poslala nas ovamo, a mi sada same moramo krčiti put. Sigurne smo da će se Gospodin pobrinuti za nas.« On nije bio toliko siguran u to. »Mogu li pozvati vaše sestre ako ih neki bolesnik zatreba?« »U tuđu kuću? Ne, to nikako«, ona će strogo. Rob se neugodno osjećao u kapelici te se htjede povući. »Čini mi se da vi niste katolik, doktore Cole.« On odmahnu glavom. Najednom mu na pamet pade jedna misao. »Bude li neophodno pomoći Saucima, hoćete li posvjedočiti da su ljudi koji su zapalili vašu staju bili bijelci?« »Dakako«, hladno će ona. »Pa to i jest istina, zar ne?« On shvati da novakinje vjerojatno žive u stalnom strahu pred njom. »Hvala vam…« Oklijevao je jer se nije bio kadar nakloniti pred tom nadutom ženom i osloviti je s »časna majko«. »Kako vam je ime, sestro?« »Časna sestra Miriam Ferocia.«
Svojevremeno je u školi učio latinski mučeći se s prijevodima Cicerona i prateći Cezara na njegovom pohodu kroz Galiju pa je dovoljno zapamtio da zna kako to ime znači Odvažna Marija. No čak je i kasnije tu ženu, kada god bi pomislio na nju – u sebi i samo u sebi – nazivao Divlja Miriam. Rob odjaha do Rock Islanda da posjeti Stephena Humea i smjesta se osjeti obeštećenim za dugačak put jer ga predstavnik dočeka s dobrim vijestima. Suđenje će voditi Daniel P. Allan. Zbog nedostatka dokaza sudac Allan ne vidi poteškoća za to da Raspjevanoga pusti uz jamčevinu. »No, budući da je u pitanju krivično djelo za koje se predviđa smrtna kazna, nije mogao odrediti manju jamčevinu od dvije stotine dolara. Jamca ćete morati potražiti u Rockfordu ili Springfieldu.« »Ja ću dati novac. Raspjevani od mene neće pobjeći«, reče Rob J. »Dobro. Mladi je Kurland pristao da ga zastupa. Pod danim je okolnostima za vas najbolje da se ne približavate zatvoru. Odvjetnik Kurland za dva će se sata sastati s vama u banci. To je jedina banka u Holdenovu Prijelazu?« »Da.« »Neka vam banka izda mjenicu naslovljenu na pokrajinu Rock Island, vi je potpišite i dajte Kurlandu. On će obaviti ostalo.« Hume se naceri. »Ročište će se održati u roku od nekoliko tjedana. Dan Allan i John Kurland zajedno će se pobrinuti za to da Nick, bude li i dalje pokušavao napuhati taj slučaj, ispadne smiješan.« Stisak mu je ruke bio čvrst i odavao je zadovoljstvo. Rob J. pođe kući i izveze zaprežna kola jer je mislio da je i Mjesečini mjesto u odboru za doček. Ona je uspravno sjedila na kolima, u haljini koju je inače nosila kod kuće, a na glavu je bila stavila kapicu koja je ranije pripadala Makwi te je cijelo vrijeme bila neobično šutljiva. Rob razabra da je jako uzrujana. Priveza konja pred bankom te ona pričeka u kolima dok je on sređivao izdavanje naloga koji potom preda Johnu Kurlandu, ozbiljnome mladiću koji pristojno, no bez srdačnosti otrpje da ga Rob predstavi Mjesečini. Kada je odvjetnik otišao, Rob J. se pope u kola i sjede pored Mjesečine. Konja ostavi vezana na istome mjestu pa su njih dvoje sjedili na kolima i niz ulicu gledali prema vratima ureda Morta Londona. Sunce je bilo pripeklo premda je bio rujan. Sjedili su tako, a vrijeme se naizgled beskonačno otezalo. Onda Mjesečina dotače njegovu ruku jer su se vrata otvorila i na vratima se pojavio Raspjevani, pognuvši se da može proći kroz njih. Kurland je išao za njim. Odmah su ugledali Mjesečinu i Roba J. pa krenuše prema njima. Bilo da se Raspjevani tako ponašao zbog radosti zato što je ponovno na slobodi pa se nije mogao suzdržati da ne potrči ili ga je neki nagon tjerao na to da
poželi pobjeći što dalje odande, no uspio je trkom napraviti svega nekoliko dugačkih koraka, kadli zdesna nešto prasnu iznad njegove glave, a potom i još s jednoga krova na drugoj strani ulice odjeknuše dva pucnja. Pyawanegawa, lovac, vođa, junak igre loptom i štapom, trebao je pasti veličanstveno, poput divovskoga stabla, no i on nespretno tresnu, kao što bi se to desilo svakom drugom, a lice mu se zari u prašinu. Rob J. smjesta siđe s kola i priskoči Raspjevanome, no Mjesečina se nije bila u stanju ni pomaknuti. Kada stiže do Raspjevanoga i okrenu ga, Rob vidje ono što je Mjesečina već znala. Jedan ga je metak bio pogodio točno u potiljak, a druga su mu dva načinila rane na prsima, jedva malo više od palca udaljene jednu od druge, a vjerojatno su oba bila dospjela do srca i usmrtila Indijanca. Kurland im priđe i ostade stajati obuzet bespomoćnim užasom. Nakon jednoga časka iz šerifova ureda stigoše London i Holden. Mort sasluša Kurlandovo objašnjenje o tome što se dogodilo pa stade izvikivati zapovijedi pretražujući pogledom krovove na jednoj, a potom i na drugoj strani ulice. Nitko se naročito ne iznenadi vidjevši da su krovovi pusti. Rob J. je do tada klečao pored Raspjevanoga, no sada se uspravi i stade pred Nicka. Holden je bio blijed u licu, no opušten, kao da je spreman na sve. Potpuno neprimjereno tome trenutku, Roba ponovno zapanji njegova muška ljepota. U koricama je nosio revolver, zapazi Rob J. i shvati da bi ga ono što namjerava reći Nicku moglo dovesti u opasnost te da s najvećom mogućom pomnjom mora birati riječi, no tu je rečenicu morao izreći. »Nikada više ne želim ništa s vama imati. Nikada, sve dok sam živ«, reče. Raspjevanoga odvezoše u štagalj na ovčjoj farmi i Rob J. ga ondje ostavi s njegovom obitelji. Predvečer pođe onamo po Mjesečinu i djecu da ih pozove u kuću na večeru i otkri da su nestali, a s njima i tijelo Raspjevanoga. Kasno uvečer Jay Geiger pronađe njegova zaprežna kola i konja privezane za stup pred svojom stajom pa doveze Robovo vlasništvo na ovčju farmu. Reče im da su Mali Rog i Kameni Pas isto tako otišli s njegove farme. Mjesečina se i djeca ne vratiše. Te je noći Rob J. dugo ostao budan, razmišljajući o Raspjevanome koji vjerojatno leži u neoznačenu grobu negdje u šumi uz rijeku. Na nečijoj tuđoj zemlji koja je nekoć pripadala Saucima. Narednoga dana Rob J. doznade novosti tek polovicom prijepodneva, kada Jay ponovno dojaha i ispriča mu da je golema staja Nicka Holdena prošle noći izgorjela do temelja. »Nema sumnje, ovaj su put to bili Sauci. Svi su pobjegli. Nick je najveći dio noći proveo u nastojanju da plamen zadrži daleko od vlastite kuće i obećavanju da će pozvati i narodnu i saveznu vojsku. Već je krenuo za njima s gotovo četrdesetoricom ljudi, najgorih boraca s Indijancima koje čovjek može zamisliti – s Mortom Londonom, doktorom Beckermannom,
Julianom Howardom, Fritzom Grahamom i većinom stalnih posjetilaca Nelsonova bara – polovicom ispičutura iz ovoga dijela pokrajine, a svi oni zamišljaju da progone Crnoga Jastreba. Bit će dobro ako jedan drugome ne prostrijele nogu.« Istoga poslijepodneva Rob J. odjaha do saučkoga logora. Izgled mu samoga mjesta reče da su Indijanci zauvijek otišli. Na ulazima u hedonosotee više nije bilo bivoljih koža pa su njihovi otvori zjapili kao rupe od ispalih zuba. Tlo je bilo prekriveno smećem koje se skupilo tokom života u logoru. Podigavši praznu limenku, po iskrzanosti njezina poklopca vidje da je bila otvorena nožem ili bajunetom, a naljepnica mu reče da su u njoj nekoć bile breskve razrezane na polovice i uzgojene u državi Georgiji. Nikada nije uspio Saucima dokazati koliko bi za njih bilo korisno da kraj logora iskopaju rupe za zahode pa ga sada od sentimentalnoga žaljenja zbog njihova odlaska odvrati smrad ljudskoga izmeta koji dopre do njega kada je vjetar stao puhati od ruba logora, posljednji usrani znak da je s toga mjesta nestalo nešto vrijedno i da to nešto neće vratiti ni čini ni politika. Nick Holden i njegova družina četiri su dana gonili Sauke, no nikada im se nisu dovoljno približili. Indijanci su se zadržavali u šumovitim predjelima duž Mississippija, neprestano se krećući prema sjeveru. Nisu se tako dobro snalazili u divljini kao mnogi od njihova Naroda koji su sada već bili mrtvi, no čak se i najnespretniji među njima bolje snalazio u šumi od bijelih ljudi, a osim toga su se i išli čas ovim, čas onim putem i zaobilazili ostavljajući lažni trag koji su bijelci uslužno slijedili. Bijeli ljudi nastaviše s potragom sve dok nisu duboko zašli u Wisconsin. Ljepše bi izgledalo da su se mogli vratiti s nešto trofeja, nekoliko skalpova i ušiju, no ipak se između sebe sporazumješe oko toga da su odnijeli veliku pobjedu. Zaustaviše se u Prairie du Chien gdje se pošteno napiše viskija, a Fritzie Graham potuče se s nekim konjanikom i završi u zatvoru, no Nick ga odande izvuče uvjerivši šerifa da pokaže malo profesionalnoga razumijevanja za šerifova zamjenika na proputovanju. Kada se vratiše, trideset i osam Nickovih sljedbenika istupi te se zakleše evanđeljem da je Nick Holden državu spasio od opasnosti koja je svima prijetila od crvenokožaca i da je usto baš pravi momak. Te je godine jesen bila blaga i bilo ju je lakše podnositi nego ljeto jer su rani mrazovi pobili sve kukce. Zlatno doba u kojem je lišće duž rijeke žutjelo od noćne hladnoće, no tokom kojega su dani bili topli i ugodni. U listopadu za crkvenu propovjedaonicu stade velečasni Joseph Hills Perkins. Kako je pastor pored plaće zatražio i kuću, nakon žetve mu izgradiše malenu brvnaru pa svećenik sa suprugom Elizabet useli u nju. Djece nisu imali. Kao članica odbora za doček, Sara je imala pune ruke posla. Rob J. kraj rijeke pronađe ocvale graničice i zasadi ih podno Makwina groba. Nije bio saučki običaj da se grob označi nadgrobnim kamenom, no on zamoli Aldena da mu izblanja glatku ploču od bagremova drva koje lako ne
trune. Nije mu se činilo prikladnim da spomen na nju izrazi engleskim riječima, pa nagovori Aldena da u ploču ureže one znakove nalik na rune koje je Makwa nosila na tijelu kako bi time obilježio mjesto gdje je pokopana. Samo je jednom, i to neuspješno razgovarao s Mortom Londonom pokušavajući šerifa privoljeti na to da istraži njezinu smrt, kao i smrt Raspjevanoga, no London mu reče da je za njega dovoljno što je i ubojica ubijen te da su ga vjerojatno ubili drugi Indijanci. U studenome građani Sjedinjenih Država, muškarci stariji od dvadeset i jedne godine života, diljem zemlje izađoše na birališta. U cijeloj su zemlji radnici reagirali na useljenike koji su im navodno otimali kruh. Rhode Island, Connecticut, New Hampshire, Massachussets i Kentucky izabraše guvernere iz redova neznalica, a u osam su država skupštine bile sastavljene od njihovih predstavnika. U Wisconsinu neznalice pomogoše pri izboru republikanskih zakonodavaca koji se prihvatiše ukidanja useljeničkih ureda. Neznalice pobijediše u Teksasu, Tennesseeju, Kaliforniji i Marylandu, a u većini južnih država postigoše visoke izborne rezultate. U Illinoisu dobiše većinu glasova u Chicagu i u južnome dijelu države. U pokrajini Rock Island predstavnik u Kongresu Stephen Hume izgubi na izborima uz razliku od stotinu osamdeset i tri glasa u korist Nicholasa Holdena, borca protiv Indijanaca, koji gotovo odmah nakon izbora krenu u Washington, D. C. da tamo predstavlja svoj okrug. IV. GLUHI DJEČAK 12. listopada 1851.
30. Školska nastava Od Chicaga se počinjala graditi željeznička pruga. Najnoviji su pridošlice iz Njemačke, Irske i Skandinavije našli posao na postavljanju sjajnih željezničkih tračnica preko zemlje koja je bila većinom ravničarska, sve do Rock Islanda na istočnoj obali Mississippija. Istodobno je s druge strane rijeke Mississippijsko-missourijska željeznička kompanija od Davenporta pa do Council Bluffsa gradila željezničku prugu preko Iowe, a osnovana je i Mississippijska riječno-mostovna kompanija radi povezivanja dviju željezničkih pruga mostom koji će se kočiti iznad velike rijeke.
Jedne se blage večeri u tajanstvenim dubinama voda što su onuda tekle, malo nakon sumraka uskomešaše milijuni vodenih ličinaka pretvarajući se u vodene moljce. Svaki od tih kukaca što toliko nalikuju na vilin-konjice zalebdi nad rijekom na svoja četiri srebrnkasta krilca gurajući se i tiskajući, a potom svi zajedno padoše na Davenport poput mećave svjetlucavih sniježnih pahuljica, prekrivajući prozore, ulijećući u oči, uši i usta ljudima i životinjama, kao strahovita neugoda za svakoga tko bi se odvažio izaći iz kuće. Vodeni su moljci živjeli samo jednu noć. Njihov je napad bio pojava do koje je dolazilo jednom ili dvaput godišnje, a narod se duž Mississippija nije na nju previše obazirao. Do zore je invazija bila završena, a svi vodeni moljci uginuli. U osam su ujutro četvorica muškaraca na slabom jesenjem suncu sjedila na klupama uz obalu, pušeći i promatrajući radnike kako metlama u gomile skupljaju tjelešca kukaca te ih lopatama ubacuju u kola, a onda odvoze do rijeke i bacaju u vodu. Uskoro na konju stiže još jedan muškarac vodeći za uzdu četiri konja pa muškarci poustajaše s klupa i uzjahaše. Bio je četvrtak ujutro. Dan za isplatu nadnica. Na Second Streetu, u uredu Chicaške i Rock Islandske željeznice blagajnik je zajedno s još dvojicom službenika obračunavao plaće prema popisu s imenima radnika koji su radili na izgradnji novoga mosta. U 8.19 do ureda dojahaše petorica muškaraca. Četvorica sjahaše i uđoše u ured ostavivši petoga da čuva konje. Nisu bili maskirani i izgledali su kao obični farmeri, samo što je svaki od njih bio naoružan. Kada su tiho i uljudno iznijeli svoj zahtjev, jedan se od službenika pokaza dovoljno glupim da pokuša dohvatiti pištolj s obližnje police pa pade mrtav, baš kao i vodeni moljci, kada ga jedan jedini metak iz pištolja pogodi u glavu. Ostali ne pružiše nikakav otpor pa četvorica pljačkaša mirno pokupiše cijeli iznos od 1.106,37 dolara namijenjenih za isplatu nadnica, staviše ga u prljavu platnenu vreću i odoše. Blagajnik je predstavnicima vlasti kasnije tvrdio kako je siguran da je bandit koji je izdavao naređenja, bio čovjek po imenu Frank Mosby koji je ranije tokom nekoliko godina obrađivao zemlju na drugoj strani rijeke prema jugu, iza Holdenova Prijelaza. Sara je loše odabrala svoj trenutak. Te je nedjelje ujutro u crkvi pričekala dok velečasni Perkins nije prisutne vjernike zamolio da joj budu svjedoci. Potom je, prikupljajući hrabrost, ustala i istupila. Tihim je glasom svećeniku i okupljenim vjernicima ispripovjedila kako je, obudovjevši još kao mlada žena, općila s muškarcem mimo svete bračne veze te, kao posljedicu toga, rodila dijete. Sada želi, objasni im, da, javno se ispovijedajući, bude odriješena od grijeha zahvaljujući milosti Isusa Krista koja će je od njega očistiti. Kada je završila, podiže blijedo lice prema velečasnome Perkinsu i zagleda se u njegove oči prepune ushita.
»Hvali Gospodina«, prošapta on. Dugački mu uski prsti zgrabiše njezinu glavu i prisiliše je da klekne. »Bože!« strogo zapovjedi. »Odriješi ovu dobru ženu i oprosti joj njezin prijestup jer je danas u tvojoj kući skinula to breme sa sebe, oprala grimiz sa svoje duše pa je ona sada bijela poput ruže, čista poput prvoga snijega.« Mrmljanje okupljenih vjernika preraste u povike i usklike. »Hvalite Boga!« »Amen!« »Aleluja!« »Amen, amen.« Sara osjeti kako joj duša doista postaje lakšom. Ovoga bi časa, pomisli, mogla odlepršati i u raj, sada dok se snaga Gospodinova pretače u njezino tijelo kroz pet prstiju gospodina Perkinsa čvrsto ukopanih u njezinu glavu. Okupljeni su vjernici bili uzbuđeni do krajnosti. Svi su znali za pljačku u željezničkome uredu, kao i to da je blagajnik u vođi odmetnika prepoznao Franka Mosbyja čiji je pokojni brat Will, kako se naširoko šaputalo, bio otac prvome sinu Sare Cole. Stoga su ljudi u crkvi očarano pratili dramu Sarina priznanja, proučavajući njezino lice i tijelo te zamišljajući svu silu razbludnih prizora koje će, šokirani i šaptom, svojim prijateljima i susjedima prenijeti kao istinitu priču. Kada gospodin Perkins naposljetku dopusti Sari da se vrati u crkvenu klupu, prema njoj se nestrpljivo ispružiše svačije ruke, dok su razni glasovi mrmljajući izražavali radost i čestitali joj. Bilo je to blistavo ostvarenje sna zbog kojega se godinama mučila. Bio je to dokaz da je Bog dobar, da se, zahvaljujući kršćanskome opraštanju, čovjek može ponovno nečemu nadati te da je ona sama prihvaćena u svijet u kojemu vladaju ljubav i samilost. Bio joj je to najsretniji trenutak u životu. Sutradan se ujutro otvorila akademija i došao je prvi dan škole. Šaman je uživao u društvu osamnaestero djece različita uzrasta, u oštrome mirisu svježega drva od kojega su bili načinjeni zgrada i pokućstvo, u pločici za pisanje od škriljevca i u pisaljkama te u primjerku McGuffeyeve četvrte probrane čitanke, rabljene i istrošene jer je škola u Rock Islandu za svoje učenike bila nabavila noviju McGuffeyevu petu probranu čitanku pa je Akademija u Holdenovu Prijelazu otkupila njihove stare knjige. No, gotovo ga smjesta snađoše nevolje. Gospodin je Byers učenike posjeo abecednim redom, prema dobi ih podijelivši u četiri skupine, tako da je Šaman sjedio na jednome kraju dugačke zajedničke školske klupe, a Alex se nalazio predaleko od njega da bi mu bilo kako mogao pomoći. Učitelj je govorio odviše uzrujano i odviše hitro pa mu je Šaman s mukom čitao riječi s usana. Učenici su bili dobili zadatak da na pločicama nacrtaju sliku vlastite kuće te da ispod toga napišu svoje ime, dob, očevo ime i zvanje. S oduševljenjem kakvo đaci prvoga dana
pokazuju u školi, okrenuše se prema dasci za pisanje i ubrzo se zadubiše u posao. Prvi je znak da nešto nije u redu za Šamana bio kada ga je drveni učiteljev štap za pokazivanje udario po ramenu. Gospodin je Byers učenicima u razredu bio naredio da prestanu pisati i opet se okrenu prema njemu. Svi su ga poslušali osim gluhoga dječaka koji ga nije čuo. Kada se Šaman ustrašeno okrenu, vidje da mu se ostala djeca smiju. »Sada ćete, kada vas prozovem, na glas pročitati riječi koje ste napisali na pločicama i pokazati razredu što ste nacrtali. Počet ćemo od tebe«, i štap ga ponovno udari. Šaman stade čitati zamuckujući pri izgovoru nekih riječi. Kada je pokazao razredu svoj crtež i sjeo, gospodin Byers prozva Rachel Geiger koja je sjedila na drugom kraju sobe. Premda se Šaman naginjao naprijed što je više mogao, nije joj mogao vidjeti lice ni čitati s usana pa podiže ruku. »Što hoćeš?« »Molim«, reče on obraćajući se učitelju onako kako ga je majka bila strogo podučila. »Odavde ne vidim njihova lica. Mogu li stati ispred njih?« Na posljednjem je mjestu gdje je radio Marshall Byers imao poteškoća s održavanjem reda u razredu, ponekad toliko ozbiljnih da se naprosto bojao ući u učionicu. Ova mu je nova škola bila sjajna prilika pa je bio čvrsto odlučio da će mladim divljacima dobro pritegnuti uzdu. Zaključio je kako je jedan od načina da to postigne određivanje kako će učenici sjediti. Abecednim redom. U četiri manje skupine, podijeljeni prema dobi. Svatko na svojem mjestu. Znao je da neće biti dobro bude li ovaj dječak stajao nasuprot ostalih učenika dok budu odgovarali, zureći im u usne, a možda i kreveljeći mu se iza leđa i tako ih navodeći na smijeh i neotesane podvale. »Ne, ne smiješ.« Veći je dio prijepodneva Šaman jednostavno prosjedio ne mogavši razumjeti što se oko njega događa. Za vrijeme odmora djeca izađoše pred školu i počeše se igrati lovice. I on je u tome uživao, sve dok Lucas Stebbins, najveći dječak u školi, na kojemu je toga časa bio red da lovi, ne sustiže Alexa i udari ga tako da ovaj potrbuške pade na zemlju. Kada se Alex stisnutih šaka žurno podigao na noge, Stebbins mu se primače. »’Oš se tuć’, govno jedno? Ne bi se ni treb’o igrat’ s nama. Ti si kopile, kako kaže moj ćaća.« »Što znači kopile?« zapita Davey Geiger. »Ne znaš?« na to će Luke Stebbins. »To ti znači da je još ne’ko osim njegovog ćaće, neki prljavi odmetnik i prevarant po imenu Will Mosby stavljao pimpeka u ćuću gospođi Cole.« Kada se Alex baci na većega dječaka, dobi bolan udarac po nosu od kojega mu poteče krv i koji ga obori na zemlju. Šaman pojuri na bratova
mučitelja, na što ga ovaj stade šakama tako jako tući po ušima da neka djeca, i inače u strahu pred Lukeom, ustuknuše. »Prestani s tim. Ozlijedit ćeš ga«, viknu Rachel Geiger negodujući. Luke ju je obično slušao jer ga je zadivljavala činjenica da njoj s dvanaest godina već rastu grudi, no ovaj se put samo isceri. »Pa već je gluh. Njegovim ušima ništa više ne može naškoditi. Mutavci ionako smiješno govore«, reče raspoloženo, još jednom mlatnuvši Šamana prije no što će otići. Da joj je Šaman to dopustio, Rachel bi ga bila zagrlila i stala tješiti. On i Alex pak, na sveopći užas, sjedoše na tlo i zajedno se rasplakaše dok su ih ostala djeca iz razreda promatrala. Nakon odmora, dođe sat glazbe. Nastava se glazbe sastojala u učenju napjeva i riječi raznoraznih himni i antifona, a đaci su je voljeli jer je predstavljala odmor od rada s knjigom. Za vrijeme sata gospodin Byers gluhome dječaku zapovjedi da isprazni vjedro s jučerašnjim pepelom koje je stajalo pored peći te da izvana donese teške cjepanice i njima napuni sanduk za drva. Šaman zaključi da mrzi školu. U uvjerenju da on zna sve o ispovijedi u crkvi, Alma Schroeder Robu J. o tome podnese zadivljeni izvještaj. Kada je doznao sve pojedinosti, on se i Sara posvadiše. Rob je ranije osjećao koliko se ona muči, kao i to koliko se sada bolje osjeća, no osupnula ga je i zadala mu bol pomisao da ona pred strancima iznosi intimne pojedinosti iz svojega života, bio on tegoban ili ne. To nisu stranci, ispravi ga ona. »Oni su moja braća u Božjoj milosti i sestre u Kristu i zajedno su sa mnom sudjelovali u mojoj ispovijedi.« Gospodin im je Perkins rekao da se oni koji se narednoga proljeća žele krstiti, moraju ispovjediti, objasni mu. Jednostavno nije mogla razumjeti zašto je Robu J. to tako teško shvatiti; njoj je sve to bilo posve jasno. Kada se dječaci počeše iz škole vraćati kući s tragovima nedavne tučnjave, Rob J. pretpostavi da se barem neki od njezine braće u Božjoj milosti i sestara u Kristu nisu mogli suzdržati od toga da s drugima ne podijele sadržaj ispovijedi kojima su prisustvovali u crkvi. Sinovi nijednom riječju nisu spominjali svoje modrice, a on nije bio kadar s njima razgovarati o njihovoj majci osim tako da, kad god mu je to bilo moguće, o njoj govori s divljenjem i ljubavlju. No, odluči s njima porazgovarati o njihovim obračunima s drugima. »Ništa nije toliko vrijedno da biste nekoga udarili kada se razbjesnite. Stvari mogu čovjeku brzo izmaknuti iz ruku, pa čak i dovesti do nečije smrti. Nema nikakva opravdanja za ubijanje.« Dječaci se zbuniše. Riječ je bila o tučnjavama u školskom dvorištu, a ne o ubijanju. »Kako se čovjek može suzdržati od toga da ne uzvrati udarac ako ga netko prvi udari, tata?« zapita Šaman. Rob J. s razumijevanjem kimnu.
»Znam da je to problem. Moraš upotrijebiti mozak, a ne šake.« Alden Kimball bio je slučajno čuo taj razgovor. Malo kasnije priđe dječacima i s užasom pljunu. »Đavo da ga nosi! Vaš je tata vjerojatno jedan od najbistrijih ljudi koji su ikada hodali ovom zemljom, ali pretpostavljam da i on može biti u krivu. Ma, ako vas netko udari, morate zgrabiti pasjeg sina, inače će vas samo i dalje tući.« »Luke je strahovito velik, Aldene«, izreče Šaman ono o čemu je njegov stariji brat upravo razmišljao. »Luke? Onaj vol od Stebbinsova klinca? Luke Stebbins?« reče Alden pa ponovno pljunu kada njih dvojica potišteno kimnuše. »Dok sam bio mlad, bio sam sajmišni borac. Znate li što to znači?« »Borac koji se prilično dobro zna tući?« reče Alex. »Prilično dobro! Bio sam bolji od toga. Boksao sam na sajmovima. Za poklade i tako. Borio sam se sa svakim tko bi položio pola dolara. Ako bi on mene oborio, dobio bi tri dolara. A možete misliti koliko se jakota trudilo da zarade ta tri dolara..« »Jesi li zaradio puno novaca, Aldene?« zapita Alex. Aldenovo se lice smrači. »Ne. Puno je novaca zaradio čovjek koji je sve to vodio. Bavio sam se time tokom dvije godine, preko ljeta i u jesen, a onda sam jednom izgubio. Gazda je platio tri dolara momku koji me oborio i zaposlio ga umjesto mene.« On se okrenu prema njima. »Zaključak je ovaj: ako hoćete, ja vas mogu naučiti kako da se tučete.« Dva se dječačka lica podigoše prema njemu, a potom dvije glave stadoše kimati u znak pristanka. »Prestanite s tim. Samo recite da, može?« ljutito će Alden. »Ovako izgledate kao par prokletih ovaca.« »Malo straha nikome ne škodi«, objasni im Alden. »Krv će vam od toga samo brže kolati. No, dopustite li sebi da se previše uplašite, svakako ćete izgubiti. Isto tako ne smijete sebi dopustiti da se prejako razljutite. Borac koji se razbjesni, počinje divlje mahati rukama pa se izlaže protivnikovim udarcima.« Šaman se i Alex sramežljivo naceriše, no Alden im stade ozbiljno pokazivati kako će držati ruke, lijevu u visini očiju da zaštite glavu, a desnu malo niže da zaštite prsa i trbuh. Pazio je i na takve sitnice kao što je način na koji stišću šaku, naglašavajući da treba najprije saviti prste, a potom ih čvrsto stisnuti, od čega će im zglobovi postati tako tvrdi da će protivnika moći udariti isto toliko jako kao da u svakoj ruci drže kamen. »U borbi šakama postoje samo četiri udarca«, reče im Alden, »lijevi aperkat, lijevi kroše, desni kroše i direkt desnicom. Aperkat je kao zmijski ugriz. Njime ćete protivnika malo bocnuti, ali mu nećete nanijeti veliku štetu, samo ćete ga malo izbaciti iz ravnoteže i otvoriti sebi put za nešto
ozbiljnije. Lijevi kroše nema velik doseg, ali će obaviti svoj posao – okrenite se nalijevo, prebacite težinu na desnu nogu i oštro zamahnite prema protivnikovoj glavi. Sada, desni kroše – prebacite težinu na drugu nogu, naglo se okrenite u struku i snažno udarite, ovako. Meni je najdraži desni direkt i zovem ga Toljaga. Malo se prignite i okrenite se ulijevo, prebacite težinu na lijevu nogu pa desnom šakom protivnika lupite ravno u trbuh, zamahujući kao da vam se cijela ruka pretvorila u koplje.« Ponovno im pokaza udarce jedan po jedan kako ih ne bi pobrkali. Prvoga ih dana natjera da dva sata udaraju šakama po zraku kako bi se naviknuli na čudan osjećaj što ga čovjek ima kada zadaje udarac i upoznali ritam svojih mišića. Narednoga se poslijepodneva opet nađoše na malenoj čistini iza Aldenove kolibe gdje je bilo malo vjerojatno da će ih tko ometati, a tako nastaviše i svako poslijepodne nakon toga. Svaki su udarac uvježbavali opet i opet prije no što im je Alden dopustio da boksaju jedan s drugim. Alex je bio tri i pol godine stariji, no zbog Šamanove je krupnoće izgledalo kao da je među njima tek godina razlike. Obojica su pazila da prejako ne udaraju. Napokon ih Alden jednoga za drugim pozove da se bore s njim i potaknu ih da udaraju isto tako žestoko kao što bi to činili u pravoj borbi. Na njihovo zaprepaštenje on im stade izmicati i skakati u stranu ili bi pak svaki njihov udarac blokirao podlakticom odnosno na nj parirao šakom. »Gle, ovo što ja vas učim, nije nikakva tajna. Ima i drugih koji znaju kako treba nekome sprašiti udarac. Morate naučiti i kako da se branite.« Natjera ih da spuste bradu i drže je čvrsto pritisnutu o prsnu kost te im pokaza kako da protivnika uhvate u klinč, no opomenu Alexa da se ni pod koju cijenu ne hvata u klinč s Lukeom. »Ako je neki momak toliko veći od tebe, drži se podalje od njega i ne daj da te obori na tlo.« Bilo je malo vjerojatno da bi Alex mogao svladati tako velikoga dječaka, u sebi pomisli Alden, no možda bi mogao dovoljno jako istući Lukea da ovaj njih dvojicu ubuduće ostavi na miru. Nije ni pokušavao od Coleovih dječaka napraviti sajmišne borce. Samo ih je htio osposobiti za to da sami sebe mogu zaštititi pa ih je naučio tek osnove borbe šakama jer je i sam znao upravo toliko koliko je trebalo da o tome pouči djecu. Rad nogu im nije ni spominjao. Tek će mnogo godina kasnije priznati Šamanu kako ga, da je znao barem nešto o tome što treba raditi s nogama, onaj čovjek koji se borio za tri dolara, vjerojatno nikada ne bi bio porazio. Već je pola tuceta puta Alex pomišljao kako je spreman da se ogleda s Lukeom, no Alden bi mu svakom prilikom objasnio da će im već reći kada Alex bude spreman, a to još nije slučaj. Stoga su Šaman i Alex svakoga dana odlazili u školu znajući da će se za vrijeme odmora loše provesti. Luke se već bio naviknuo na to da se prema njima ponaša kao prema lovini. Po miloj ih je volji udarao šakama i vrijeđao, nazivajući ih Mutavko i Kopile. U igri lovice opako bi ih udario, a kada bi ih srušio na zemlju, zario bi im lice u prašinu.
Za Šamana Luke nije bio jedini problem u školi. Mogao je pratiti samo mali dio onoga što se tokom školskoga dana govorilo pa je od samoga početka bio u beznadnom zaostatku. Marshallu Byersu to nije bilo mrsko jer je dječakova oca već ranije pokušao uvjeriti u to da gluhome dječaku nije mjesto u redovnoj školi. No, učitelj je igrao na sigurno znajući da će za nj, kada se opet povede razgovor o tom pitanju, biti najbolje da za svoju tvrdnju ima spremne dokaze. Vodio je brižljive bilješke o nedovoljnim ocjenama Roberta J. Colea te dječaka nakon nastave redovito zadržavao u školi radi dodatnih zadaća zbog kojih se njegove ocjene nimalo nisu poboljšavale. Ponekad bi gospodin Byers nakon nastave zadržao i Rachelu, što je Šamana čudilo jer je Rachel slovila za najbistriju učenicu u školi. Kada bi se to dogodilo, njih bi se dvoje kasnije zajedno odvukli kući. Dok su u jedno takvo poslijepodne, kada je dan bio siv, a prvi snijeg te godine baš počinjao padati, koračali jedno uz drugo, Rachel ga uplaši briznuvši u plač. On je samo zaprepašteno zurio u nju. Ona se zaustavi i pogleda prema njemu tako da joj može čitati s usana. »Taj gospodin Byers! Kada god ima prilike za to, previše mi se… približava. I uvijek me pokušava dodirnuti.« »Dodirnuti?« »Ovdje«, reče ona položivši ruku na prsa svojega plavog ogrtača. Šaman nije znao kako bi reagirao na takvo otkriće jer je sve to daleko prelazilo granice njegova iskustva. »Što da radimo?« zapita više sebe nego nju. »Ne znam. Ne znam.« Na njegov užas Rachel opet zajeca. »Morat ću ga ubiti«, zaključi on mirno. Time privuče svu njezinu pažnju pa ona prestade plakati. »To je smiješno.« »Nije. Učinit ću to.« Snijeg je sada jače padao i skupljao joj se na šeširu i kosi. Njezine su ga smeđe oči obrubljene gustim crnim trepavicama što su još uvijek podrhtavale od suza, upitno gledale. Velika se bijela pahuljica stade topiti na glatkome obrazu koji je bio tamniji od njegova, negdje između svijetle boje kože njegove majke i crnomanjaste puti kakva je bila Makwina. »Ti bi to učinio za mene?« On pokuša pošteno razmotriti to pitanje. Što se njega samoga tiče, bilo bi se krasno otarasiti gospodina Byersa, no problemi što ih je ona imala s učiteljem, bili su kap koja je prelila čašu pa on uvjereno kimnu. Zbog njezina se smiješka, otkri Šaman, na neki nov način sjajno osjećao. Ona svečano dotaknu grudi, baš na onome mjestu koje je, prema njezinim maloprijašnjim riječima, bilo zabranjeno gospodinu Byersu. »Ti si mi najpouzdaniji prijatelj, a ja tvoja najpouzdanija prijateljica«, reče mu i on shvati da je to doista tako. Kada su krenuli dalje, zapanji se kada djevojčina ruka u rukavici s jednim prstom kliznu u njegovu. Njegove
je crvene rukavice, baš kao i njezine plave, bila isplela Rachelina majka koja je Coleovima za rođendan kao poklon uvijek izrađivala rukavice. Iz njezine je šake, sve do polovice njegove ruke, unatoč vuni strujila nevjerojatna količina topline. No, tada se Rachel zaustavi i stade pred njega. »Kako ćeš… znaš… to učiniti?« On malo sačeka, a onda mu hladni zrak pomože da se prisjeti izraza koji je u bezbroj prilika čuo iz očevih usta. »O tome treba zrelo razmisliti«, reče. 31. Školski dani Rob J. je uživao u sastancima Liječničkoga društva na kojima se ponekada moglo nešto i naučiti, no koji su češće značili večer provedenu u društvu ljudi koji imaju slična iskustva kao i on i s kojima je mogao razgovarati zajedničkim jezikom. Na sastanku je u studenome Julius Barton, mladi liječnik sa Sjevera, u svojem izvještaju govorio o zmijskim ugrizima, a potom se osvrnuo i na neke neobične životinjske ugrize s kojima se susretao, između ostaloga i na slučaj žene koju je za debelu stražnjicu nešto bilo ugrizlo dovoljno jako da joj od toga poteče krv. »Njezin je muž tvrdio da je to učinio pas, no to mora da je bila neka posebno rijetka vrsta jer se po ugrizu vidjelo da njihov pas ima ljudske zube!« Da ne bi zaostao za njim, Tom Beckermann ispriča priču o čovjeku koji je volio mačke, a k njemu je došao zbog ogrebotina na testisima, što je moglo, ali i nije moralo biti mačkino djelo. Tobias Barr reče da takve stvari i nisu tako neuobičajene. Baš je prije nekoliko mjeseci primio nekoga čovjeka s ogrebotinama na licu. »I on je rekao da ga je izgrebla mačka, no ako je to bilo tako, ta je mačka imala samo tri kandže koje su, osim toga, bile velike kao i kandže neke ljudske mačkice«, reče doktor Barr izazvavši još jači smijeh. On potom prijeđe na drugu anegdotu pa se naljuti kada ga Rob Cole prekide s pitanjem može li se točno sjetiti kada je liječio pacijenta s ogrebotinama na licu. »Ne«, reče i vrati se k svojoj priči. Nakon sastanka Rob J. stjera doktora Barra u kut. »Tobias, onaj pacijent s izgrebenim licem. Je li možda došao k vama u nedjelju, 3. rujna?« »Ne znam točno. Nisam to zapisao.« Doktor je Barr uvijek zauzimao obrambeni stav u pogledu nemarnoga vođenja bilježaka o pacijentima, svjestan činjenice da je pristup medicini kakav je imao doktor Cole, mnogo znanstveniji.
»Pa neću valjda bilježiti svaku vražju sitnicu, za Boga miloga! Posebno kod takva pacijenta, nekakva putujućeg propovjednika koji uopće nije bio iz naše pokrajine, već je samo ovuda prolazio. Vjerojatno ga više nikada neću ni vidjeti, a kamoli ga liječiti.« »Propovjednik? Sjećate li se kako se zvao?« Doktor Barr nabra čelo, razmisli i potrese glavom. »Možda Patterson«, reče Rob J. »Ellwood R. Patterson?« Doktor se Barr zagleda u njega. Koliko se doktor Barr sjećao, pacijent mu nije dao svoju točnu adresu. »Mislim da mi je rekao kako dolazi iz Springfielda.« »Meni je rekao da je iz Chicaga.« »I k vama je došao zbog sifilisa?« »Bio je to tercijarni stadij.« »Da, tercijarni stadij sifilisa«, reče doktor Barr. »I o tome me pitao kada sam mu previo lice. Ona vrsta ljudi koji za svoj dolar hoće što više dobiti. Da je imao kurje oko na nožnom prstu, sigurno bi od mene zatražio da mu ga uklonim kad je već ušao u ordinaciju. Prodao sam mu malo melema za taj njegov sifilis.« »I ja«, reče Rob J. pa se obojica nasmiješiše. Doktor se Barr činio uznemirenim. »Zbrisao je, a da vam nije platio? Zbog toga ga tražite?« »Ne. Obavio sam autopsiju na ženi koja je umorena istoga dana kada je on došao k vama na pregled i koju je silovalo nekoliko muškaraca. Našao sam komadiće kože ispod tri nokta na njezinoj ruci, vjerojatno od toga što je ogrebla jednoga od njih.« Doktor Barr zagunđa. »Sjećam se da su ispred moje ordinacije na njega čekala dvojica muškaraca. Bili su sjahali s konja i sjeli na prednje stepenice. Jedan je od njih bio velik, nabijen kao medvjed prije no što će poći na zimski san, samo salo. Drugi je bio mlađi i jako mršav, s vatrenim madežom na obrazu, ispod oka. Mislim ispod desnoga oka. Nisam čuo njihova imena, a drugoga se o njima baš puno ne sjećam.« Predsjednik je Liječničkoga društva bio sklon profesionalnoj ljubomori, a povremeno se znao pokazati i razmetljivim, no Robu J. je oduvijek bio drag. Zahvali Tobiasu Barru i oprosti se od njega. Od vremena kada ga je Rob posljednji put vidio, Mort London bio se malo smirio, vjerojatno zbog toga što se nakon odlaska Nicka Holdena u Washington osjećao nesigurnim ili je možda ipak shvatio da izabranom službeniku baš i nije isplativo ako ne može obuzdati jezik. Šerif sasluša Roba J., načini nekoliko zabilježaka u vezi s opisom Ellwooda Pattersona i ostale dvojice muškaraca te svilenkastim glasom obeća da će to istražiti. Rob je imao jak dojam da će, odmah po njegovu izlasku iz Londonova ureda, te zabilješke završiti u košu za smeće. Ako bi morao birati između
razbješnjeloga ili diplomatski nastrojenoga Londona, Rob bi radije odabrao njegov bijes. Stoga se prihvati vlastite istrage. Carroll Wilkenson, posrednik u poslovima s nekretninama i osiguravatelj, bio je predsjednik crkvenoga pastoralnog odbora pa je u tom svojstvu dogovarao gostovanja svih propovjednika prije no što je za crkvenu propovjedaonicu stao gospodin Perkins. Kao uredan poslovni čovjek, Wilkenson je o svemu podrobno vodio spise. »Evo«, reče izvlačeći presavinuti oglas. »Pokupio sam ga na jednome osiguravateljskom sastanku u Galesburgu.« U oglasu se kršćanskim crkvama nudio posjet gostujućeg propovjednika koji će održati propovijed o Božjem naumu za dolinu rijeke Mississippi. U ponudi se navodilo da pozivač neće imati nikakvih izdataka, jer će sve propovjednikove troškove podmiriti Vjersko udruženje Zvijezde i pruge, s adresom u Palmer Avenue 282 u Chicagu. »Napisao sam im pismo i ponudio tri moguća datuma za nedjeljnu propovijed, a oni su mi odgovorili da Ellwoodu Pattersonu odgovara nedjelja, 3. rujna te da će se oni za sve pobrinuti.« Wilkenson priznade da se Pattersonov način propovijedanja nije pokazao baš jako omiljenim. »Većinom je huškao ljude protiv katolika.« On se nasmiješi. »Ako hoćete istinu, nitko se na to i nije puno obazirao. No, onda se okomio na ljude koji su u dolinu Mississippija došli iz stranih zemalja, govoreći da otimaju posao onima koji su ovdje rođeni. To je ljude koji su ovamo stigli iz inozemstva zapeklo kao živa rana.« Pattersonovu adresu nije imao. »Nikome nije bilo ni na kraj pameti da ga opet poziva. Posljednje što treba novoj crkvi kao što je naša, jest propovjednik koji bi vjernike podjarivao jedne protiv drugih.« Ike Nelson, vlasnik saluna, sjećao se Ellwooda Pattersona. »Bili su ovdje u subotu, kasno navečer. Patterson se bio gadno napio, a isto tako i ona druga dvojica što su bili s njim. S novcem su bili široke ruke, no s njima sam doživio više muke nego što sam od njih imao koristi. Hank, onaj veliki, stalno se derao na mene tjerajući me da odem i pronađem im nekakve ženske, ali je, čim se malo podnapio, potpuno zaboravio na žene.« Kako je tom Hanku bilo prezime?« »Nekako se čudno zvao. Nije bilo Sneeze… Cough! Hank Cough. Drugoga su momka, onoga malog i mladog mršavka, zvali Len. Ponekad Lenny. Nikada mu nisam čuo prezime, barem koliko se sjećam. Na licu je imao grimiznu mrlju. U hodu je malo šepao, kao da mu je jedna noga kraća od druge.« Toby Barr nije bio spomenuo šepavost; vjerojatno čovjeka nije vidio kako hoda, shvati Rob.
»Na koju je nogu šepao?« reče, no kao odgovor na to pitanje od pipničara dobi samo zbunjeni pogled. »Je li hodao ovako?« reče Rob štedeći desnu nogu. »Ili ovako?« Sada je štedio lijevu. »Gotovo da i nije šepao, to se jedva primjećivalo. Ne znam na koju nogu. Sve što znam jest da su sva trojica pili kao da imaju barem jednu šuplju nogu. Patterson je bacio omašan zamotak novca na šank, rekao mi da im točim te da se i sam poslužim. Na kraju večeri morao sam poslati po Morta Londona i Fritzieja Grahama i dati im nekoliko dolara iz toga zamotka da onu trojicu odvedu do konačišta Anne Wiley i strpaju ih u krevet. No, čuo sam da se sutradan u crkvi Patterson tako hladnokrvno i svetački držao kako se samo može poželjeti.« Ike se sav ozari. »Takve ja propovjednike volim!« Osam dana prije Božića Alex Cole ode u školu s Aldenovom dozvolom da se smije tući. Za vrijeme je odmora Šaman promatrao Velikoga kako korača preko školskoga dvorišta. Na svoj užas vidje i to da bratove noge podrhtavaju. Alex pođe ravno prema mjestu gdje je Luke Stebbins stajao sa skupinom dječaka te su se svi zajedno zabavljali time da sa zaletom skaču udalj dočekujući se u mekani snijeg na nepočišćenom dijelu dvorišta. Nasmiješi mu se sreća jer je Luke već bio izveo dva nespretna zaleta koja su završila prilično neslavnim skokom pa je, da bi lakše skakao, bio skinuo teški kaputić od kravlje kože. Da je zadržao kaput na sebi, udariti ga, bilo bi isto što i tresnuti šakom po drvu. Luke pomisli da se i Alex želi uključiti u skakanje pa se pripremi na podrugljivo izazivanje, no Alex mu naprosto priđe i opali ga desnicom po iscerenim ustima. Bila je to greška, nespretan početak borbe. Alex je bio dobio točne upute. Prvim je udarcem trebalo iznenaditi protivnika udarajući ga u želudac, u nadi da će Luke od toga ostati bez daha, no od užasnoga je straha Alex izgubio razum. Udarac je Lukeu razbio donju usnu pa on, razbjesnivši se, pojuri na Alexa. Pogled na Lukea koji ga napada bilo je nešto zbog čega bi se Alex prije dva mjeseca ukočio od straha, no u međuvremenu se bio naviknuo na Aldenovo bacanje na nj pa se samo izmaknu. Kada je Luke projurio pokraj njega, Alex ga ljevicom odalami po već ozlijeđenim ustima. Potom, prije no što je veći dječak, zanijevši se, uspio povratiti ravnotežu, na isto bolno mjesto uputi još dva aperkata. Pri prvome je udarcu Šaman počeo bodriti brata, a iz svih se kutova dvorišta đaci brzo sjatiše oko boraca. Druga je Alexova velika greška bila što se okrenuo prema Šamanovu glasu. Lukeova ga velika šaka pogodi baš ispod desnoga oka pa on, prevalivši se na bok, pade na tlo. No, Alden je bio dobro obavio svoj posao te se Alex, još dok je padao, stade podizati i brzo se nađe na nogama suočivši se s Lukeom koji i opet bezglavo navali na nj.
Alex je osjećao kako mu se lice umrtvljuje, a desno mu se oko smjesta poče zatvarati i natjecati, no za divno čudo, noge su ga čvrsto držale. Pribravši se, primora sam sebe na ono što je za nj tokom svakodnevne vježbe već bilo postalo rutinom. Lijevo mu je oko bilo u redu pa ga on prikova onamo kamo ga je Alden bio uputio, ravno na Lukeova prsa, tako da može unaprijed naslutiti na koju će se stranu protivnikovo tijelo okrenuti, kojom će rukom udariti. Pokuša blokirati jedan žestoki udarac, no od toga mu se ukoči cijela ruka; Luke je bio odviše snažan. Alex se već bio počeo umarati, no skakutao je i poskakivao ne mareći za nevolje što mu ih je mogao donijeti neki od Lukeovih budućih udaraca. Ljevica mu srnu naprijed pogađajući Lukea u usta i lice. Od onoga prvog snažnog udarca kojim je tučnjava bila započela rasklimao se jedan od Lukeovih prednjih zuba, a ustrajni su buboci dovršili posao. Šaman je sa strahopoštovanjem gledao kako je Luke bijesno zatresao glavom i ispljunuo zub u snijeg. Alex to proslavi zadavši mu ponovno aperkat ljevicom te potom nespretno izvodeći desni kroše koji se s praskom spusti na Lukeov nos i izazva još jače krvarenje. Luke zaprepašteno prinese ruke k licu. »Toljagom, Veliki!« vrisnu Šaman. »Toljagom!« Alex je čuo brata pa, što je jače mogao, zabi desnicu Lukeu u želudac od čega se ovaj presavinu na pola i stade hvatati zrak. Bio je to ujedno i svršetak borbe jer su se promatrači već bili razbježali pred razgnjevljenim učiteljem. Čelični prsti zavrnuše Alexovo uho, a gospodin Byers sijevnu očima na njih dvojicu i objavi da je odmor gotov. U školi učitelj Lukea i Alexa istaknu kao primjer veoma lošeg vladanja te obojica moradoše stati ispod velikoga natpisa koji je glasio mir na zemlji. »U svojoj školi neću dopustiti tučnjavu«, hladno će gospodin Byers. Uze štap kojim se služio za pokazivanje pri nastavi te za kaznu obojici boraca s puno žara odmjeri pet udaraca po raširenom dlanu. Luke zarida, a Alexu zadrhta donja usnica kada na njega dođe red za kažnjavanje. Natečeno mu je oko već bilo dobilo boju truloga patlidžana, a desna ga je šaka dvostruko boljela – zglobovi su mu na prstima bili oguljeni od borbe, a dlan crven i natekao od udaraca što mu ih je zadao gospodin Byers. No, kada je pogledao prema Šamanu, obojicu ispuni silno unutrašnje zadovoljstvo. Kada se nastava završi pa đaci izađoše iz školske zgrade i stadoše se razilaziti kućama, nekolicina se djece okupi oko Alexa smijući se i postavljajući mu zadivljena pitanja. Luke je Stebbins koračao sam, mrzovoljan i još uvijek zaprepašten. Kada Šaman Cole potrča prema njemu, Luke zbrkano pomisli da sada i mlađi brat dolazi po svoje pa podiže ruke uvis, stisnuvši desnu šaku u pesnicu, a desnu otvorivši kao da za nešto preklinje. Šaman mu se obrati ljubazno, no odlučno: »Ubuduće ćeš mojega brata zvati Alexander, a mene Robert.«
Rob J. napisa pismo upućeno Vjerskome udruženju Zvijezde i pruge objasnivši da bi htio stupiti u doticaj s velečasnim Ellwoodom Pattersonom u vezi s jednim vjerskim pitanjem te zamolivši udruženje da mu pošalje adresu gospodina Pattersona. Tjedni će proći prije no što dobije odgovor, čak i ako se potrude da mu odgovore. U međuvremenu nije nikome ništa govorio o onome što je doznao, kao ni o svojim sumnjama, sve do jedne večeri kada su on i Geigerovi upravo bili završili sa sviranjem Male noćne muzike. Sara i Lilian čavrljale su u kuhinji kuhajući čaj i režući kolač na kriške, a Rob J. se povjeri Jayu. »Što ću učiniti ako i nađem tog propovjednika s ogrebotinama na licu? Znam da Mort London neće ni prstom maknuti da ga izvede pred sud.« »Onda ćete morati podići buku i uzvitlati prašinu tako da se to primijeti i u Springfieldu«, reče Jay. »A ako vam državne vlasti ne pomognu, morat ćete uložiti priziv u Washingtonu.« »Nitko se od ljudi na nekom položaju neće pretjerano truditi zbog jedne mrtve Indijanke.« »U tom slučaju«, reče Jay, »ako budete imali dovoljno dokaza o njegovoj krivnji, morat ćemo skupiti nekolicinu pravednika koji se umiju služiti puškom.« »Vi biste tako postupili?« Jay ga zapanjeno pogleda. »Dakako. Vi ne?« Rob ispriča Jayu o svojem zavjetu da nikada neće pribjegavati nasilju. »Ja nemam takvih skrupula, prijatelju. Ako mi zli ljudi na bilo koji način zaprijete, slobodan sam da im uzvratim.« »Vaša Biblija kaže: ‘Ne ubij’.« »Ha! Ali isto tako kaže i: ‘Oko za oko, zub za zub.’ I još: ‘Tko god udari čovjeka pa ga usmrti, neka se smrću kazni’.« »‘Udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.’« »To nije iz moje Biblije«, reče Geiger. »Ah, Jay, u tome i jest nevolja, ima previše tih prokletih Biblija i svaka od njih tvrdi da je ključ za sve.« Geiger se s razumijevanjem nasmiješi. »Robe J., nikada vas ne bih ni pokušao odvratiti od toga da budete slobodan mislilac. No, navest ću vam samo još jednu misao. »Početak mudrosti strah je Gospodnji.« Pa svrnuše razgovor na druge stvari jer su žene u taj čas unijele čaj. Kasnije je Rob J. često pomišljao na prijateljeve riječi, ponekad i sa stanovitom ogorčenošću. Za Jaya je to bilo lako. Nekoliko bi se puta dnevno umotao u molitveni šal s resama i to mu je ulijevalo sigurnost i pouzdanje kako u jučerašnjicu, tako i u sutrašnjicu. Sve je bilo propisano: ove su stvari bile dopuštene, a one zabranjene i upute jasno određene. Jay je vjerovao u Jahvine i ljudske zakone pa mu se samo valjalo držati starozavjetnih objava i zakonskih propisa što ih je donijela Glavna skupština države Illinois. Za
Roba J. je otkrivenje bila znanost, vjera koja je bila daleko manje ugodna i pružala daleko manje utjehe. Vrhovni mu je bog bila istina, dokaz stanje milosti, a sumnja liturgija. U toj je vjeri bilo isto toliko tajni kao i u svakoj drugoj i bila je jednako okružena sjenovitim putovima na čijem kraju čovjeka očekuju goleme opasnosti, strahotne litice i duboki ponori. Nikakva mu višnja sila nije svojom svjetlošću osvjetljavala tamnu i mračnu stazu, a pri izboru puta koji vodi do sigurnog utočišta na raspolaganju mu je stajalo tek vlastito krhko rasuđivanje. Četvrtoga dana nove 1852. godine koji je bio hladan kako je i primjereno tom godišnjem dobu, u školi opet dođe do nasilja. Toga je silno hladnoga jutra Rachel zakasnila u školu. Kada je napokon stigla, šutke kliznu na svoje mjesto na klupi ne nasmiješivši se Šamanu i bez pozdrava, što je bilo neuobičajeno za nju. Dječak s iznenađenjem vidje da za njom u učionicu ulazi i njezin otac. Jason Geiger priđe učiteljevu stolu i zagleda se u gospodina Byersa. »O, gospodine Geiger, kakvo zadovoljstvo! Što mogu učiniti za vas?« Jay Geiger dohvati sa stola štap kojim se gospodin Byers služio za pokazivanje pri nastavi i koji je ondje ležao, pa njime zviznu učitelja preko lica. Gospodin Byers skoči na noge prevrnuvši stolicu. Bio je za glavu viši od Jaya, no sasvim obično građen. Kasnije će se svi sjećati komičnosti toga trenutka kada je niski debeli čovjek napao visokoga mlađeg muškarca njegovim vlastitim štapom, podizanja i spuštanja čovjekove ruke i nevjerice na licu gospodina Byersa. No toga se jutra nitko nije smijao Jayu Geigeru. Jedva dišući, učenici su sjedili posve uspravno. Nisu mogli povjerovati u ovo što se događalo, baš kao što to nije mogao ni gospodin Byers, jer je sve to bilo još nevjerojatnije nego Alexova borba s Lukeom. Šaman je uglavnom promatrao Rachel primjećujući kako joj se lice smrknulo od smetenosti i jako poblijedjelo. Činilo mu se kao da se pokušava pričiniti jednako gluhom kao što je bio i on, a još k tome i slijepom za sve što se zbiva oko njih. »Pakla mu, što to radite?« gospodin Byers podiže ruke uvis da bi zaštitio lice i zaskviča od bola kada ga štap opali po rebrima. On prijeteći zakorači prema Jayu. »Prokleta budalo! Ludi Židovčiću!« Jay je i dalje udarao učitelja tjerajući ga na uzmak prema izlazu, sve dok gospodin Byers ne srnu kroz vrata i ne zalupi ih za sobom. Jay dohvati kaput gospodina Byersa i izbaci ga za njim na snijeg, a potom se vrati, teško dišući, te sjede na učiteljevu stolicu. »Danas više nema škole«, reče napokon, a onda pokupi Rachelu i na svojem je konju odvede kući ostavivši sinove da se vrate kući s Coleovim dječacima. Vani je bilo zaista hladno. Šaman je nosio dva šala, jedan omotan oko glave i ispod brade, a drugi preko usta i nosa, ali je svejedno osjećao kako mu se nosnice sa svakim udahom na trenutak smrzavaju.
Kada stigoše kući, Alex utrča unutra da ispriča majci što se desilo u školi, no Šaman prođe pored kuće i odšeta dolje do rijeke. Primijeti da led puca od hladnoće, što mora da je bio prekrasan zvuk. Od hladnoće se bio rascijepio i veliki jablan nedaleko Makwina hedonoso-tea pokrivena snijegom; izgledao je kao da ga je raskolila munja. Bilo mu je drago što je Rachel sve ispričala Jayu. Laknulo mu je što sada neće morati ubiti gospodina Byersa pa tako najvjerojatnije neće nikada završiti na vješalima. No, nešto ga je mučilo poput osipa koji nikako da nestane: ako Alden misli kako je u redu da se čovjek potuče kad to mora učiniti te ako Jay misli kako je u redu istući nekoga da čovjek zaštiti kćer, što onda ne valja s njegovim ocem? 32. Noćni poziv U roku od nekoliko sati od časa kada je Marshall Byers pobjegao iz Holdenova Prijelaza, poseban prijemni odbor dobi zadatak da pronađe novog učitelja. U taj je odbor imenovan Paul Williams eda bi se pokazalo kako nitko kovača ne okrivljuje zato što se pokazalo da je gospodin Byers, njegov bratić, zapravo crvljiva jabuka. U odbor je imenovan i Jason Geiger eda bi se pokazalo kako narod vjeruje da se on ispravno ponio otjeravši gospodina Byersa. U odbor je imenovan i Carroll Wilkenson, što je bila sretna okolnost budući da je osiguravatelj nedavno bio Johnu Meredithu, vlasniku dućana u Rock Islandu, isplatio manju policu životnog osiguranja nakon smrti njegova oca. Meredith je Carrollu bio spomenuo svoju nećakinju Dorothy Burnham rekavši koliko joj je zahvalan zbog toga što je napustila posao u školi i njegovala njegova oca tokom njegovih posljednjih dana. Kada je prijemni odbor porazgovarao s Dorothy Burnham, Wilkensonu se ona svidjela zbog priprosta lica, kao i zbog činjenice da se radilo o usidjelici u kasnim dvadesetim godinama pa nije bilo jako vjerojatno da će napustiti školu zbog udaje. Paul Williams je podrža znajući da će ljudi, što prije odbor nekoga odabere, to brže zaboraviti na njegova prokletog bratića Marshalla. Jaya je privukla zato što je o učiteljskome pozivu govorila s mirnim pouzdanjem i toplinom koja je ukazivala na predanost tom poslu. Budući da je bila žena, zaposliše je uz plaću od sedamnaest i pol dolara po nastavnom razdoblju, to jest za dolar i pol manje nego što je bila plaća gospodina Byersa. Osam dana nakon što je gospodin Byers onako hitro izašao iz školske zgrade, gospođica Burnham poče raditi kao učiteljica. Zadržala je dotadašnji raspored sjedenja jer su se djeca na nj već bila naviknula. Ranije je učiteljevala u dvije škole, u jednoj manjoj školi koja se nalazila u selu Bloom i u većoj školi u Chicagu. Jedina tjelesna mana s kojom se do tada
bila srela kod nekoga djeteta bilo je hramanje pa je gluhi dječak koji joj je bio predan na brigu pobudio njezino iskreno zanimanje. Prilikom prvoga razgovora s mladim Robertom Coleom, njezinu je radoznalost pobudila činjenica da joj on može čitati s usana. Na žalost joj je trebalo gotovo pola dana da shvati kako on s mjesta na kojem je sjedio, ne može razabrati većinu onoga što govore ostala djeca. U učionici je bila još jedna stolica za roditelje koji bi navratili u posjet pa gospođica Burnham sada odredi da će Šaman ondje sjediti, smjestivši ga nasuprot zajedničkoj klupi, ali malo postrance, tako da može vidjeti i njezina usta, kao i usta drugova iz razreda. Druga je velika promjena za Šamana nastupila kada je došlo vrijeme za nastavu glazbe. Kako je već bio uzeo u običaj, on krenu da se prihvati čišćenja peći od pepela i unošenja drva, no ovaj ga put gospođica Burnham zaustavi i reče mu da sjedne natrag na svoje mjesto. Dorothy Burnham dade učenicima početni ton puhnuvši u malenu okruglu sviralu, a potom ih nauči da pjevaju uzlaznu ljestvicu izgovarajući sljedeće riječi: »Škola nam je k’o drugi dom!«, a isto tako i silaznu: »Čuvajmo je u srcu svom!« Na polovici joj prve pjesme postade jasno da nije dobro postupila uključivši u ovo i gluhoga dječaka jer je mladi Cole jednostavno sjedio i gledao, a oči mu se uskoro zamagliše od strpljivosti koja se njoj učini nepodnošljivom. Treba mu dati u ruke glazbalo kroz čije će vibracije moći »čuti« ritam glazbe, zaključi ona. Možda bubanj? No, zvuk bi bubnja nadjačao pjevanje djece koja su u stanju čuti. Porazmislivši o tom pitanju, pođe do Haskinsova dućana i ondje izmoli praznu kutiju za cigare, stavi u nju šest crvenih špekula, onakvih kakvima su se dječaci obično igrali u proljeće. Kada bi protresla kutiju, špekule su stvarale preveliku buku, no pošto je unutrašnjost kutije oblijepila mekanom plavom tkaninom koju je izrezala s jedne stare košulje, bila je zadovoljna postignutim ishodom. Sutradan ujutro, dok je Šaman za vrijeme sata glazbe u rukama držao kutiju, ona bi je pri svakoj noti potresla, prateći ritam, dok su ostala djeca pjevala »Ameriku«. Dječak potom sam nastavi čitajući učiteljici s usana i potresajući kutijom u ritmu glazbe. Nije mogao pjevati, no upoznao se s pojmom ritma i tempa, oblikujući usnama riječi uz svaki ton što bi ga otpjevali njegovi školski drugovi koji se uskoro naviknuše na tiho lupkanje što je dopiralo iz »Robertove kutije«. Šaman je obožavao kutiju za cigare. Na njezinoj se naljepnici kočila slika tamnokose kraljice bujnih grudi prekrivenih tankim platnom i riječi Panatelas de la Jardines de la Reina, a na poklopcu je bio utisnut i žig Gottlieb Tobacco Importing Company iz New Yorka. Kada bi prinio kutiju nosu, osjetio bi miris aromatične cedrovine i blagi dašak kubanskoga duhana. Gospođica Burnham uskoro odredi da će svaki od dječaka na smjenu dolaziti ranije u školu da očiste peć od pepela i donesu drva za potpalu. Iako
Šaman nikada nije o tome mislio na takav način, život mu se bio dramatično promijenio samo zbog toga što se Marshall Byers nije bio u stanju suzdržati od toga da šiparice miluje po grudima. Kada je započeo ledeni ožujak, a prerijsko tlo još uvijek bilo smrznuto i tvrdo poput kamena, bolesnici bi svakoga jutra nahrupili u Robovu čekaonicu pa se on trsio da po završetku rada u ordinaciji obavi što više kućnih posjeta znajući da će mu za nekoliko tjedana blato silno otežati obilazak pacijenata. Šamanu je otac, ako ne bi imao nastave, dopuštao da s njime odlazi u kućne posjete jer bi se dječak pobrinuo za konja, što je liječniku omogućavalo da pohita k bolesniku. Jednoga kasnog olovnosivog poslijepodneva jahali su cestom uz rijeku vraćajući se od Freddyja Walla koji je bolovao od upale pluća. Rob J. se upravo pitao hoće li poći i do Anne Frazier koja se cijele zime loše osjećala ili će to ostaviti za sutradan, kadli se između drveća pomoliše trojica ljudi na konjima. Bili su umotani u debelu odjeću i šalove koji su ih štitili od hladnoće, kao i obojica Coleovih, no Robu J. ne promače činjenica da svaki od njih nosi i vatreno oružje, po dva revolvera za pojasom opasanim preko debelih kaputa te pušku u toku pričvršćenom ispred sedla. »Ti si doktor, je li?« Rob J. kimnu. »Tko ste vi?« »Jednom je našem prijatelju potrebna liječnička pomoć. Imao je malu nezgodu.« »Kakvu nezgodu? Hoćete reći da je slomio kost?« »Ne. Zapravo, i ne znam točno. Možda. Nastrijeljen je. Ovdje gore«, reče čovjek udarivši se po lijevoj ruci niže ramena. »Je li izgubio mnogo krvi?« »Ne.« »Dobro, doći ću, ali ću prije toga dječaka odvesti kući.« »Ne«, ponovno će čovjek i Rob J. ga pogleda. »Znamo gdje stanuješ, na drugom kraju gradskoga područja. Do našeg prijatelja treba daleko jahati, i to u ovom smjeru.« »Koliko je to daleko?« »Više od sata.« Rob J. uzdahnu. »Pođite naprijed«, reče. Čovjek koji je razgovarao s njime, krene naprijed. Robu J. ne promače ni to da ostala dvojica sačekaše dok i on nije pošao za njim, a potom, držeći odstupnicu, pojahaše za liječnikovim konjem. Isprva su jahali prema sjeveroistoku, bio je siguran Rob J. Bio je svjestan da se od vremena do vremena vraćaju istim putem i presijecaju vlastiti trag, onako kako to čini progonjena lisica. Što se njega ticalo, lukavština je bila uspjela jer se uskoro sav pobrkao i izgubio. Za pola sata ili
nešto više stigoše do šumom pokrivenih brežuljaka što su se uzdizali između rijeke i prerije. Između brežuljaka prostirale su se močvare; budući da su bile zamrznute, sada se preko njih moglo prolaziti, no kada otopli, pretvorit će se u neosvojive blatne opkope. Vođa zastade. »Moramo vam vezati oči.« Rob J. je bio dovoljno pametan da se ne usprotivi. »Samo trenutak«, reče i okrenu se licem prema Šamanu. »Ovi će ti ljudi staviti povez preko očiju, ali se nemoj bojati«, reče mu i odahnu kada Šaman odvrati kimanjem glave. Marama kojom su Robu J. vezali oči bila je prilično prljava pa se nadao da je Šaman bio bolje sreće, mrzeći i samu pomisao na to da znoj i šmrklji nekoga stranca dotiču kožu njegova sina. Robovu kobilu povedoše za uzdu. Činilo mu se da je prošlo već dugo vremena otkako su zašli među brežuljke, no vjerovao je da za čovjeka kojemu su oči vezane vrijeme sporije prolazi. Konačno osjeti kako se kobila pod njim počinje uspinjati uz strminu, a zatim muškarci pritegnuše konjima uzde i zaustaviše se. Kada mu skinuše povez, vidje da se nalaze ispred neke malene nastambe, više daščare nego kolibe, što je stajala ispod velikoga drveća. Dnevno je svjetlo blijedjelo pa im se oči brzo prilagodiše na svjetlost. Opazi kako mu sin trepće. »Dobro si, Šamane?« »Sasvim dobro, tata.« Poznavao je taj izraz lica. Pomnije promotrivši Šamana, vidje da je dječak prilično uplašen. No, dok su tapkali nogama da im krv opet prokola žilama, a potom ulazili u daščaru, Rob J. se gotovo nasmija videći kako Šamanu oči svjetlucaju isto toliko od radoznalosti koliko i od straha, no svejedno se srdio na sebe što nije pronašao načina da dječaka ostavi kod kuće, daleko od svake opasnosti. Unutra se na ognjištu žarilo ugljevlje i zrak je bio topao, no veoma ustajao. Pokućstva uopće nije bilo. Neki je debeo čovjek ležao na tlu, a sedlo mu je služilo umjesto uzglavlja. Šaman je vidio da je ćelav, no da na licu ima isto toliko oštrih crnih vlasi koliko ih većina ljudi ima na glavi. Pogužvani su pokrivači na tlu pokazivali gdje inače spavaju ostali. »Dugo vam je trebalo«, reče debeli čovjek. U ruci je držao crni vrč iz kojega sada otpi gutljaj i zakašlja se. »Žurili smo što smo više mogli«, mrgodno će čovjek koji ih je doveo ovamo. Kada je skinuo šal koji mu je štitio lice, Šaman vidje da ima bijelu bradicu i da izgleda stariji od ostalih. On stavi Šamanu ruku na rame i gurnu ga prema dolje. »Sjedi«, reče kao da se obraća psu. Šaman se šćućuri nedaleko vatre. Najdraže mu je bilo tako i ostati jer je odande mogao dobro vidjeti i očeva usta i usta ranjenoga čovjeka. Stariji muškarac izvadi pištolj iz korica i uperi ga u Šamana. »Bolje ti je da zbilja kako treba izliječiš našeg prijatelja, doktore.«
Šaman se silno uplaši. Otvor je na kraju cijevi nalikovao na nekakvo okruglo oko koje je ne trepćući zurilo ravno u njega. »Neću ni prstom maknuti ako mi ma tko bude prijetio oružjem«, reče njegov otac obraćajući se čovjeku na tlu. Činilo se da debeli čovjek razmišlja o tome. »Izađite«, reče svojim ljudima. »Prije nego odete«, obrati im se Šamanov otac, »donesite drva i zapalite vatru, a onda stavite vodu da provri. Imate li još koju svjetiljku?« »Fenjer.« »Donesite ga.« Šamanov otac položi ruku debelome čovjeku na čelo. Otkopča dugmad na muškarčevoj košulji i rastvori je. »Kada se to dogodilo?« »Jučer ujutro.« Kroz napola spuštene kapke čovjek pogleda Šamana. »To je vaš dečko.« »Moj mlađi sin.« »Gluhi dječak.« »… Prilično toga znate o mojoj obitelji…« Čovjek kimnu. »Za starijega kažu da je sin mojega brata Willa. Baš kao i moj Willy, pravi je vražji dečko. Znate tko sam ja?« »Mogu prilično dobro pogoditi.« Sada Šaman vidje kako se otac palac-dva nagnuo naprijed i netremice se zagledao drugome čovjeku u oči. »I jedan su i drugi moji dječaci. Ako govorite o mojem starijem sinu – on je moj stariji sin. A vi ćete se ubuduće držati podalje od njega, baš kao što ste to i do sada činili.« Čovjek se na tlu nasmiješi. »Zašto ja ne bih polagao pravo na njega?« »Najvažniji je razlog za to što je on krasan, ispravan dečko sa svim izgledima za pristojan život. Pa čak i da jest sin vašega brata, sigurno ga ne biste željeli vidjeti u istom ovakvu položaju u kojem ste vi sada, da kao ranjena i progonjena zvijer leži na prašnjavu tlu nekakva smrdljivoga skrovitog svinjca.« Na trenutak su dugo promatrali jedan drugoga. Onda se čovjek pomače i iskrivi lice, a Šamanov ga otac stade pregledavati. Uze čovjeku vrč iz ruke i svuče mu košulju. »Nema izlazne rane.« »Oh, ti su vam kopilani to mogli i reći. Boljet će me k’o sam vrag kada budete vadili metak, mislim. Mogu li dobiti još srk ili dva?« »Ne, dat ću vam nešto od čega ćete zaspati.« Čovjek sijevnu očima. »Nemam nikakve namjere zaspati pa da, dok budem bespomoćan, možete sa mnom napraviti što god dovraga budete htjeli.«
»Na vama je da odlučite«, reče Šamanov otac. Vrati čovjeku vrč i pusti ga da pije dok je on sam čekao da se voda zagrije. Potom smeđim sapunom i čistom tkaninom koju je izvadio iz liječničke torbe, opra područje oko rane, što Šaman nije mogao dobro vidjeti. Doktor Cole uze tanko badalo i gurnu ga u rupu od metka, na što se debeli čovjek ukoči, razjapi čeljust i ispruži veliki crveni jezik što je više mogao. »… Umalo je dospio do kosti, ali je nije probio. Metak mora da je već gotovo izgubio snagu kada vas je pogodio.« »Na svu sreću«, reče čovjek. »Kurvin je sin bio prilično daleko od mene.« Brada mu je bila sjajna od znoja, a koža posivjela. Šamanov otac iz torbe izvadi hvataljku. »Ovim ću se poslužiti da vam izvadim metak. Mnogo je deblje od badala i mnogo će vas jače boljeti. Bolje bi vam bilo da imate povjerenja u mene«, reče jednostavno. Ranjenik okrenu glavu u stranu pa Šaman nije mogao razabrati što je rekao, no mora da je zatražio nešto jače od viskija. Otac iz torbe izvadi tuljac za omamljivanje i dade znak Šamanu koji je već nekoliko puta gledao davanje etera bolesniku, no nikada ranije nije pri tome pomagao. Sada je brižljivo držao tuljac koji je debelome čovjeku pokrivao nos i usta dok je otac u nj lijevao eter. Rupa je od metka bila veća no što je Šaman očekivao, a uz to i grimizno obrubljena. Kada je eter počeo djelovati, otac pažljivo uvede hvataljku u otvor, uvlačeći je malo-pomalo. Svijetlocrvena se kap pojavi na rubu rane pa pade preko njega i kliznu niz čovjekovu ruku. No, kada otac izvuče hvataljku, među njezinim je krajevima čvrsto držao olovnu kuglu. Otac je ispra vodom i spusti kraj čovjeka na pokrivač kako bi je ovaj vidio kada dođe k svijesti. Kada otac pozva unutra ljude koji su do tada stajali vani na hladnoći, oni sa sobom donesoše lonac kuhanoga graha koji su smrznut držali na krovu. Zagrijaše ga na vatri pa jelom ponudiše Šamana i njegova oca. U grahu su bili komadići nečega što je vjerojatno bila zečetina, a Šaman pomisli kako ne bi odbio ni malo šećernog sirupa, no pohlepno pojede svoj obrok. Nakon večere, otac zagrija još vode i stade prati cijelo ranjenikovo tijelo, što su ostali najprije sumnjičavo promatrali, a potom im to postade dosadno. Polijegaše i pozaspaše jedan za drugim, no Šaman ostade budan. Uskoro je imao prilike promatrati kako se bolesnik muči zbog strahovitoga nadražaja na povraćanje. »Viski i eter ne idu zajedno«, reče mu otac. »Idi spavati, a ja ću se pobrinuti za ovo.« Šaman posluša, a kada ga otac prodrma da ga probudi i reče mu da obuče kaput, sivo je svjetlo već bilo stalo prodirati kroz pukotine na zidovima. Debeli je čovjek ležao i promatrao ih.
»Ovo će vas još dva-tri tjedna poprilično boljeti«, reče otac. »Ostavit ću vam malo morfija, ne mnogo, ali to je sve što sam ponio sa sobom. Najvažnije je da vam rana bude čista. Ako se počne gnojiti, pozovite me i ja ću odmah doći.« Čovjek frknu. »Pakla mu, mi ćemo do tada već biti daleko od ovoga mjesta.« »Pa, ako nešto pođe po zlu, pošalite po mene. Doći ću kamo god me pozovete.« Čovjek kimnu. »Dobro mu platite«, reče muškarcu s bijelom bradom koji iz zavežljaja izvadi snop novčanica i pruži ga Šamanovu ocu. On iz snopa izvuče dvije novčanice od jednog dolara, a ostatak ispusti na pokrivač.«Dolar i pol za noćni kućni posjet, pedeset centi za eter.« Okrenu se da pođe, no potom se osvrnu. »Znaju li vaši momci nešto o čovjeku po imenu Ellwood Patterson? Ponekad putuje s čovjekom po imenu Hank Cough te s još jednim mlađim koji se naziva Lenny?« Lica su im se doimala bezizražajno. Čovjek na tlu odmahnu glavom. Šamanov otac kimnu pa njih dvojica izađoše na svježi zrak koji je odisao mirisom drveća. Ovaj puta s njima pođe samo onaj čovjek koji je putem onamo jahao na čelu. Pričeka da uzjašu, a potom im opet sveza vratne marame preko očiju. Rob J. je čuo kako se sinovljev dah ubrzao i požali što nije porazgovarao s dječakom dok mu je Šaman još mogao vidjeti usta. Njegove su pak vlastite uši radile prekovremeno. Netko je vodio kobilu na kojoj su njih dvojica jahali; čuo je udaranje kopita pred sobom, no ne i iza sebe. Svejedno, razbojnicima bi bilo lako postaviti nekoga da ih čeka na stazi. Sve što bi morao učiniti, bilo bi pustiti ih da projašu pored njega, nagnuti se naprijed, približiti revolver na nekoliko palaca od glave s povezom preko očiju i pritisnuti okidač. Bilo je to dugačko jahanje. Kada su se napokon zaustavili, znao je da, ako treba očekivati metak, to mora biti sada. No, čovjek im skinu povez. »Samo dalje jašite ovim putem, čujete me? Uskoro ćete naići na mjesta koja poznajete.« Žmirkajući, Rob J. kimnu, ali ne spomenu da je već shvatio gdje se nalaze. Njih dvojica odjahaše u jednom smjeru, a revolveraš u drugome. Naposljetku se Rob J. zaustavi u nekoj guštari gdje su se mogli olakšati i protegnuti noge. »Šamane«, reče potom. »Jesi li jučer pratio moj razgovor s onim momkom kojega je pogodio metak?« Gledajući ga, dječak kimnu. »Sine, jesi li razumio o čemu smo razgovarali?« Ponovno kimanje glavom.
Rob J. mu je vjerovao. »Otkuda ti znaš za takve stvari? Je li ti netko nešto govorio o…«, nije mogao reći »o tvojoj majci«, pa umjesto toga reče: »… o tvome bratu?« »Neki dječaci u školi…« Rob J. uzdahnu. Staračke oči na tako mladu licu, pomisli. »Pa, Šamane, ovako stoje stvari. Mislim da ovo što se dogodilo – naš boravak kod tih ljudi, liječenje onoga ranjenog čovjeka, a posebno ono o čemu smo on i ja razgovarali – mislim da sve to mora ostati našom tajnom. Tvojom i mojom. Ako bismo Alexu ili majci nešto o tome spomenuli, mogli bismo ih pozlijediti. Samo bi se zabrinuli zbog toga.« »Da, tata.« Ponovno se uspeše na kobilu. Bio je počeo puhati topao povjetarac. Napokon stiže proljetna jugovina, pomisli Rob. Za dan će ili dva poteći vode. Malo potom trže se od Šamanova muklog glasa. »Htio bih postati kao ti tata. Htio bih biti dobar liječnik.« Roba J. zapekoše oči od suza. Sada, dok je licem bio okrenut od Šamana koji je sjedio iza njega u sedlu, smrznut, gladan i umoran, nije bio trenutak da dječaku pokuša objasniti kako je gluhu čovjeku neke snove nemoguće ostvariti. Morao se zadovoljiti time da dugačkom rukom posegne otraga i privuče sina bliže k sebi. Osjećao je kako je Šaman pritisnuo čelo o njegova leđa pa se baš bio prestao mučiti raznim mislima i na trenutak dopustio sebi da zapadne u san, poput izgladnjela čovjeka koji se ustručava najednom pojesti pun tanjur kolača, kadli kobila otklipsa naprijed i ponese ih kući. 33. Vjersko udruženje Illinois 18. svibnja 1852. Dr. med. Robert J. Cole Holdenov Prijelaz Dragi doktore Cole, Primili smo Vaše pismo u kojemu nas pitate za prebivalište i adresu velečasnoga Ellwooda Pattersona. Na našu veliku žalost, u vezi Vam s time ne možemo biti na usluzi. Kao što vjerojatno znate, naš zavod surađuje kako s raznim crkvama, tako i s američkim radnicima u Illinoisu, donoseći riječ Božju čestitim obrtnicima rođenim u ovoj državi. Prošle je godine gospodin Patterson stupio s nama u vezu i prijavio se da kao dobrovoljac pomaže u našim vjerskim nastojanjima, slijedom čega je i bio gost Vaše zajednice i njezine
krasne crkve. No, nakon toga se preselio u Chicago te nemamo nikakvih podataka o njegovu prebivalištu. Ukoliko nam odnekuda pristigne takva obavijest, svakako ćemo Vam je proslijediti. U međuvremenu, ako budete imali nekih pitanja u rješavanju kojih Vam može pomoći neki drugi od slugu Božjih koji s nama surađuju – ili pak bude posrijedi neko teološko pitanje u vezi s kojim bih Vam možda ja osobno mogao priskočiti u pomoć, bez ustezanja mi se javite. Vaš u Kristu, (potpis) Oliver G. Prescott, D. D., ravnatelj Vjerskoga udruženja Zvijezde i pruge Odgovor je bio manje-više onakav kakav je Rob J. i očekivao pa on sjede i u vidu pisma napisa činjenični prikaz Makwa-ikwine smrti. U pismu spomenu boravak trojice stranaca u Holdenovu prijelazu te navede da je u toku autopsije pod Makwinim noktima našao uzorke ljudske kože, kao i to da je dr. Barr, poslijepodne istoga dana kada je ubojstvo izvršeno, primio velečasnoga Ellwooda R. Pattersona zbog tri duboke ogrebotine na licu. Istovjetna pisma uputi ilinojskom guverneru u Springfieldu te obojici senatora u Washingtonu. Potom se prisili da treći primjerak pošalje Nicku Holdenu, službeno mu se obrativši kao predstavniku u Kongresu. Tražio je od organa vlasti da, zahvaljujući mogućnostima koje im stoje na raspolaganju, pronađu Pattersona i njegova dva pratioca te da ispitaju ima li kakve veze između njih i smrti Žene Medvjeda. Na lipanjskome je sastanku Liječničkoga društva gostovao liječnik po imenu Naismith koji je došao iz Hannibala u državi Missouri. Za vrijeme zakuske prije samoga sastanka, on im ispriča o sudskome postupku što ga je u Missouriju bio pokrenuo neki rob u nastojanju da dokaže svoj položaj slobodnoga čovjeka. »Prije rata s Crnim Jastrebom, ovdje je u Illinoisu, u Fort Armstrongu, kao kirurg službovao doktor John Emerson. Imao je crnca po imenu Dred Scott i kada je vlada počela poticati naseljavanje nekadašnjih indijanskih područja, odabrao je komad zemlje na mjestu koje se tada zvalo Stephenson, a danas se naziva Rock Island. Rob je na zemljištu sagradio daščaru i nekoliko godina ondje živio eda bi se njegov gospodar mogao službeno voditi kao doseljenik. Kada je kirurg premješten u Wisconsin, s njim je pošao i Dred Scott, a potom su se obojica vratila u Missouri gdje je liječnik umro. Crnac je od njegove udovice pokušao otkupiti svoju slobodu, kao i slobodu za svoju ženu i dvije kćeri. Iz nekih je svojih razloga gospođa Emerson to odbila, na što se drski crni lupež obratio sudu zahtijevajući slobodu i tvrdeći da je godinama živio kao slobodan čovjek u Illinoisu i Wisconsinu.« Tom se Beckermann grohotom nasmija.
»Crnčuga pred sudom!« »Pa«, na to će Julius Barton, »meni se čini da on ima osnova za svoju tvrdnju. Ni u Illinoisu ni u Wisconsinu ropstvo nije ozakonjeno.« Doktor se Naismith smješkao. »Ah, ali prodan je i kupljen u Missouriju, robovlasničkoj državi, te se na kraju tamo i vratio.« Tobias je Barr djelovao zamišljeno. »Kakvo je vaše mišljenje o ovom pitanju, doktore Cole?« »Ja mislim«, reče Rob J. polagano, »da je u redu ako čovjek posjeduje životinju, pod uvjetom da se brine za nju te je redovito hrani i poji. No, ne vjerujem da je u redu da jedno ljudsko biće bude vlasnik drugome ljudskom biću.« Doktor se Naismith svim silama trudio da ostane prijazan. »Sretan sam, gospodo, što ste mi kolege u struci, a ne odvjetnici ili suci.« Doktor Barr kimnu odgovarajući tako na čovjekovu očitu nevoljkost da se upušta u neugodnu raspravu. »Je li bilo mnogo kolere u Missouriju ove godine, doktore Naismith?« »Ne toliko kolere, ali smo imali svu silu onoga što neki nazivaju mrzlicom«, reče doktor Naismith pa prijeđe na opisivanje etiologije te bolesti pa ostatak sastanka bi posvećen raspravi o medicinskim pitanjima. Nekoliko je dana kasnije Rob J. jednoga poslijepodneva jahao pored samostana redovnica sv. Franje Ksaverskog iz Assisija pa bez ikakve prethodne odluke skrenu s konjem na puteljak koji je vodio prema samostanu. Ovaj je put njegov dolazak bio na vrijeme primijećen, te jedna mlada časna sestra sitnim korakom požuri iz vrta u kuću. Majka Miriam Ferocia s mirnim mu smiješkom ponudi biskupovu stolicu. »Imamo kave«, reče mu glasom koji je odavao da to nije uvijek slučaj. »Mogu li vas ponuditi?« Nije imao nimalo volje da sudjeluje u trošenju njihovih zaliha, no nešto ga na njezinu licu natjera da joj zahvali i prihvati ponudu. Kava koju im donesoše, bila je crna i vruća te isto tako i jaka, a njemu se činila starom, poput njihove vjere. »Mlijeka nemamo«, vedro će majka Miriam Ferocia. »Bog nam tek treba poslati kravu.« Kada se Rob raspita o tome kako napreduje život u samostanu, ona pomalo ukočeno odvrati da zapravo izvrsno preživljavaju. »Ima načina da samostanu priskrbite novaca.« »Uvijek je mudro saslušati nekoga tko govori o novcu«, mirno će ona. »Vaš se red bavi njegovanjem bolesnika, a nemate mjesta gdje biste ih njegovali. Ja liječim pacijente kojima je potrebna njega. Neki od njih to mogu i platiti.«
No, glavaričin odgovor nije bio ništa bolji od onoga što ga je od nje dobio kada je prvi put bio potaknuo to pitanje. Ona iskrivi lice. »Mi smo sestre milosrdnice.« »Neki vam od tih pacijenata neće moći ništa platiti. Možete ih njegovati i tako pokazati svoje milosrđe. Drugi će vam moći platiti. Njih možete njegovati i dobivenim novcem uzdržavati samostan.« »Kada nam Gospodin dadne bolnicu u kojoj ćemo se moći baviti njegovanjem bolesnika, onda ćemo to i činiti.« On se osjeti bespomoćnim. »Možete li mi objasniti zbog čega redovnicama ne želite dopustiti da odlaze u bolesničke kuće?« »Ne. Ne biste razumjeli.« »Pokušajte.« No, Divlja se Marija samo hladno namršti. Rob J uzdahnu i srknu malo gorkoga napitka. »Još nešto.« Ispriča joj o malobrojnim činjenicama koje je uspio utvrditi te o svojim naporima da otkrije prebivalište Ellwooda Pattersona. »Pitam se jeste li možda vi štogod čuli o tome čovjeku.« »O Pattersonu, ne, ali sam čula o Vjerskome udruženju Zvijezde i pruge. To je protukatolička organizacija, a iza nje stoji tajno akcijsko društvo koje podržava Američku stranku. Nazivaju se Visoki red zvjezdanog stijega.« »Gdje ste čuli za taj… Visoki…?« »Red zvjezdanog stijega. Ili VRZS, kako ga oni sami zovu.« Ona ga prodorno pogleda. »Velika je organizacija Majke Crkve i ona ima svoje načine da dođe do obavijesti. Mi ćemo okrenuti drugi obraz, no bilo bi glupo ne pripaziti na to s koje će strane najvjerojatnije doći sljedeći udarac.« »Možda bi mi vaša Crkva mogla pomoći da nađem tog Pattersona.« »Naslućujem da vam je to važno.« »Vjerujem da je ubio jednu moju prijateljicu. Ne smije mu se dopustiti da ubije još nekoga.« »Ne možete ga prepustiti Bogu?« zapita ga ona mirno. »Ne.« Ona uzdahnu. »Malo je vjerojatno da ćete ga pronaći uz moju pomoć. Kadšto neko raspitivanje odmakne tek za kariku ili dvije u beskrajnome lancu naše Crkve. Često postavite pitanje i nikada više ne čujete o tome. No, ja ću se raspitati.« Kada je otišao iz samostana, odjaha do farme Daniela Raynera i ondje se bezuspješno pozabavi istegnutim leđima Lydije-Belle Rayner, a potom produži do kozje farme Lestera Shedda. Shedd je bio gotovo umro od grudobolje i na njegovu se primjeru savršeno pokazalo zbog čega bi njega što bi je bolesnicima mogle pružiti redovnice, bila neprocjenjiva. No, Rob J.
je jedan dio zime i tokom cijeloga proljeća obilazio Lestera koliko god je mogao pa mu je, uz svesrdnu pomoć gospođe Shedd, povratio zdravlje. Kada Rob J. najavi da njegovi posjeti više neće biti potrebni, Sheddu laknu, ali se s nelagodom dotače pitanja liječnikova računa. »Raspolažete li slučajno kakvom kozicom koja daje dobro mlijeko?« zapita ga Rob J. Sa zaprepaštenjem je slušao vlastite riječi. »Sada ne, ali imam jednu malu krasoticu koja je mrvičak premlada. Za nekoliko ću mjeseci k njoj pripustiti jednoga od mojih jaraca. Pet mjeseci iza toga – davat će mlijeka u izobilju!« Rob J. životinju, koja se bunila protiv takva postupka, priveza konopcem za kobilu i povede je za sobom do samostana. Majka mu Miriam prilično prikladno zahvali, no ne zaboravi zajedljivo primijetiti da će, kada im za sedam mjeseci dođe u posjet, moći dobiti mlijeka uz kavu, kao da ga optužuje da im kozu poklanja zbog vlastitih sebičnih želja. No, on primijeti kako joj se oči krijese, Kada se osmjehnula, strogim joj se i odbojnim licem preli neka toplina i neprisiljenost pa Rob pojaha kući u uvjerenju da je ovaj dan ipak dobro završio. Dorothy je Burnham u mladome Robertu Coleu uvijek imala prilike vidjeti samo revnog i bistrog učenika. Isprva su je zbunile niske ocjene koje je otkrila uz njegovo ime u imeniku što ga je za sobom bio ostavio gospodin Byers, a potom se razgnjevila jer je dječak bio izuzetno nadaren za učenje te je bilo očito da se s njime do tada samo loše postupalo. Nije imala ama baš nikakva iskustva s gluhoćom, no bila je od onih nastavnika koje ovakva prilika može samo ushititi. Prilikom narednoga dvotjednog boravka u kući Coleovih sačeka pogodan trenutak da nasamo porazgovara s doktorom Coleom. »Riječ je o Robertovu načinu govora«, reče ona, a kada je on kimnuo, vidje da s velikom pažnjom čeka što će mu reći. »Sretni smo što jasno izgovara riječi, ali kao što znate, tu ima i drugih poteškoća.« Rob J. ponovno kimnu. »Govor mu je ukočen i ravan. Predložio sam mu da pokuša promijeniti ton, no…« On zatrese glavom. »Vjerujem da tako jednolično govori zato što sve više zaboravlja zvuk ljudskoga glasa, njegovo podizanje i spuštanje. Mislim da ga možda možemo na to podsjetiti«, reče ona. Dva dana kasnije, uz dozvolu Liliane Geiger, učiteljica nakon škole povede Šamana Geigerovoj kući. Postavi ga pored klavira s rukom na njegovu kućištu i s dlanom okrenutim nadolje. Udarivši što je jače mogla prvu tipku među dubokim tonovima i držeći je čvrsto pritisnutu tako da zvuk zavibrira kroz zvučnu ploču i kroz kućište dopre do dječakove ruke, pogleda prema njemu i izgovori: »Ško!« Njezina desna ruka, dlanom okrenuta prema gore, ostade počivati na klavirskom poklopcu.
Udari po sljedećoj tipki. »La!« Desnu je ruku sada lagano podigla. Sljedeća tipka. »Nam!« Ruka joj se lagano još malo podiže. Notu po notu, ona prijeđe uzlaznu ljestvicu, izgovarajući uz svaki ton djelić litanije koju je on već bio naučio za vrijeme nastave: »Škola nam je k’o drugi dom!« Potom krenu sa silaznom ljestvicom: »Čuvajmo je u srcu svom!« Stalno je iznova svirala te ljestvice ostavljajući mu vremena da se potpuno privikne na razlike u vibracijama što su mu dopirale do ruke te provjeravajući je li zapazio kako se njezina ruka postupno podiže i spušta sa svakom notom. Potom mu reče da počne ponavljati riječi koje je ona maločas izgovarala uz ljestvice, i to ne u sebi, kako je to običavao raditi u školi, već na glas. Ishod je bio daleko od svake glazbe, no gospođici Burnham nije ni bilo stalo do toga. Htjela je da Šaman stekne nadzor nad visinom vlastitoga glasa, a nakon brojnih pokušaja, kao odgovor na njezino pomamno mahanje rukom po zraku, njegov se glas doista i podiže. Podigao se, međutim, za mnogo više od jedne note pa je Šaman skamenjeno zurio u učiteljičin palac i kažiprst pred svojim očima i posve maleni razmak među njima. I tako ga je ona mučila i tjerala naprijed, a Šamanu se to nije nimalo sviđalo. Lijeva je ruka gospođice Burnham prelazila preko klavijature, lupajući po tipkama, svojeglavo se uspinjući i spuštajući po ljestvicama. Desna bi joj se ruka svaki put podigla za jednu notu, a potom se na isti način spustila. Šaman je stalno iznova morao graktati o svojoj ljubavi prema školi. Ponekad bi mu se lice smrklo, a dva puta mu se oči čak i napuniše suzama, no gospođica Burnham kao da to nije opažala. Napokon učiteljica prestade sa sviranjem. Raširi ruke i privuče mladoga Roberta Colea u naručje. Dugo ga je tako stezala, a potom ga pusti, prije toga mu dva puta razbarušivši gustu kosu na stražnjem dijelu glave. »Idi kući«, reče mu, no kada se on okrenu, zaustavi ga. »Sutra ćemo nakon škole ponovno vježbati.« Na njegovu se licu pokaza očaj. »Da, gospođice Burnham«, reče. Glas mu je bio bez naglaska, no nju to ne obeshrabri. Nakon njegova odlaska sjede za klavijaturu i još jednom odsvira obje ljestvice. »Da«, reče. Te je godine proljeće brzo prošlo – nakon veoma kratkoga razdoblja ugodne topline, vrućina pritisnu preriju kao neki pokrov. Sredinom lipnja, jednoga žarkog petka ujutro, Roba J. na glavnoj ulici u Rock Islandu zaustavi George Cliburne, kveker koji se ranije bavio zemljoradnjom, a potom se prihvatio posredovanja u prodaji žita. »Imate li trenutak vremena, doktore?« uljudno će Cliburne pa se obojica, bez riječi se suglasivši u tome,
sa sunca koje je pržilo maknuše u gotovo čulnu hladnoću sjene što ju je bacalo jedno hikorijevo drvo. »Čuo sam da ste na strani ljudi koji su prisiljeni biti robovima.« Primjedba se Robu J. učini zagonetnom. Trgovca je žitom poznavao samo iz viđenja, a George je Cliburne bio na glasu kao uspješan poslovni čovjek, pomalo oštar, no pošten. »Moji osobni pogledi ne bi trebali nikoga zanimati. Tko vam je to rekao?« »Doktor Barr.« Rob se sjeti razgovora s doktorom Naismithom na sastanku Liječničkoga društva. Vidje kako se Clibourne ogledava na sve strane provjeravajući ima li koga u blizini. »Premda je naša država zabranila ropstvo, sudovi u Illinoisu priznaju građanima drugih država pravo na posjedovanje robova. Prema tome, robove koji iz neke južne države pobjegnu ovamo, hvataju i vraćaju njihovim gospodarima. S njima se okrutno postupa. Vlastitim sam očima u Springfieldu vidio veliku zgradu s mnogo sićušnih ćelijica, a u svakoj od njih lisičine i negve pričvršćene za zid. Neki od naših… istomišljenika, ljudi koji misle da je ropstvo zločin, rade na tome da pomognu onima koji pobjegnu u potrazi za slobodom. Pozivamo vas da nam se pridružite u tome bogougodnom djelu.« Rob J. je čekao da Cliburne još nešto kaže te napokon shvati da je svojevrsna ponuda već izrečena. »Da im pomognu… na koji način?« »Ne znamo odakle dolaze. Ne znamo kamo će odavde otići. Dovode ih k nama i ponovno odvode u noćima kada nema mjesečine. Vi biste trebali pripremiti sigurno skrovište dovoljno veliko za jednoga čovjeka. Trap, duplju, rupu iskopanu u zemlji. I dovoljno hrane za tri-četiri dana.« Rob J. nije ni trenutka razmišljao. Odmahnu glavom. »Žao mi je.« Izraz na Cliburneovu licu nije odavao ni iznenađenje ni ogorčenost, no bio mu je odnekuda poznat. »Može li ovo o čemu smo razgovarali ostati među nama?« »Da. Da, svakako.« Odahnuvši, Cliburne kimnu. »Neka vas Bog prati na vašem putu«, reče pa se njih dvojica ponovno pripremiše na vrućinu i izađoše iz sjene. Dva dana kasnije Geigerovi dođoše na nedjeljni objed Coleovima. Coleovi su dječaci voljeli te dolaske zato što je onda uvijek bilo raznovrsnih jela. Isprva je Sara zamjerala Geigerovima što, kako je primijetila, kad god bi objedovali u njihovoj kući, odbijaju pečenke koje bi ona pripremila, zaštićujući svoj kašrut. No, kasnije je za to počela pokazivati razumijevanje i pronalaziti nadomjestke. Kada bi Geigerovi došli na objed, uvijek bi na stol
iznijela i neka posebna jela – juhu bez mesa, još jednu vrstu varenca, povrće te nekoliko vrsta deserta. Jay sa sobom donese primjerak rokajlendskog Weekly Guardiana u kojemu je bila iznesena priča o pravnome slučaju Dreda Scotta te primijeti kako rob ima malo ili nimalo izgleda da na sudu uspije sa svojim zahtjevom. »Malcolm Howard kaže da u Louisiani svi imaju robove«, reče Alex, a njegova se mati na to nasmiješi. »Ne baš svi«, ona će tihim glasom. »Sumnjam da je Malcolmov tata ikada imao robove ili bilo što drugo.« »Je li tvoj tata u Virginiji imao robove?« zapita Šaman. »Moj je tata imao samo malenu pilanu«, reče Sara. »Imao je trojicu robova, no onda su došla teška vremena pa je morao prodati i pilanu i robove, a onda je otišao raditi za svojega tatu koji je imao veliko imanje s više od četrdeset robova da na njemu rade.« »A što je s obitelji mojega tate u Virginiji?« reče Alex. »Obitelj je mojega prvog muža držala dućan«, reče Sara, »pa im robovi nisu bili potrebni.« »Zašto bi itko uopće poželio postati rob?« zapita Šaman. »Ti ljudi to ne žele«, obrati se Rob J. sinu. »To su samo nesretni jadnici koji su zapali u gadan položaj.« Jay otpi gutljaj izvorske vode i naškubi usta. »Vidiš, Šamane, stvari naprosto tako stoje, a na Jugu je tako već dvije stotine godina. Ima radikala koji pišu o tome da bi sve crne ljude trebalo osloboditi. No, kada bi neka država, poput Južne Karoline, na primjer, svim robovima dala slobodu, od čega bi oni živjeli? Vidiš, oni sada rade za bijele ljude i bijeli se ljudi brinu o njima. Prije nekoliko je godina Juda Benjamin, Lilianin rođak, na plantaži šećera u Louisiani imao stotinu četrdeset robova i zbilja se dobro brinuo za njih. Moj otac u Charlestonu ima dvojicu kućnih crnaca koji su veći dio mojega života uvijek bili ondje. Tako dobro s njima postupa da znam kako ga ne bi htjeli ostaviti čak ni da ih netko otjera.« »Točno«, reče Sara. Rob J. otvori usta, a potom ih ponovno zatvori i pruži Racheli zdjelu s graškom i mrkvom. Sara ode u kuhinju i vrati se noseći divovski varenac od krumpira pripremljen prema receptu Liliane Geiger, na što Jay zagunđa da se već prejeo, no ipak pruži tanjur. Kada Geigerovi povedoše djecu kući, Jay pozva Roba J. da im se pridruži pa će zajedno s Lilianom moći svirati utroje. No, Rob mu reče da je umoran. Istina je bila da se osjećao nedruželjubivo, zagrižljivo. Da se otrese toga raspoloženja, odšeta do rijeke u potrazi za povjetarcem. Na Makwinu grobu primijeti nešto korova pa se baci na nj, divlje ga čupajući, dok nije sve oplijevio. Znao je zašto mu se izraz na licu Georgea Cliburnea učinio poznatim. Bio je isti kao i izraz koji se pojavio na licu Andrewa Geroulda kada ga je
prvi put zamolio da napiše pamflet protiv engleske uprave, a Rob ga je odbio. U crtama se obojice muškaraca odražavala mješavina različitih osjećaja – fatalizma, tvrdoglave snage i nelagode što znaju da su sami sebe prepustili na milost i nemilost njegovu značaju i obećanju da će ubuduće šutjeti. 34. Povratak Indijanaca Jednoga jutra, kada je jutarnja izmaglica pritisnula rijeku poput teškoga oblaka i nadvila se nad uskim jezičcem šumom obrasle zemlje, Šaman izađe iz kuće, prođe pokraj gospodarskih zgrada i otputi se do rijeke te se polako pomokri u nju. Žar se narančaste okrugle ploče probijao kroz gornje slojeve magle i pretvarao donje slojeve u blijedo blještavilo. Svijet je bio svjež i hladan i dobro je mirisao, a onaj dio rijeke i šume što ga je mogao vidjeti, savršeno se slagao s vječnim mirom u njegovim ušima. Ako danas namjeravamo poći na pecanje, morat ćemo poraniti, reče sam sebi. Dječak okrenu leđa rijeci. Između njega i kuće bio je grob i kada kroz krpice magle ugleda neko obličje, ne osjeti strah, već se samo na čas borio između nevjerice i najslađe moguće sreće i zahvalnosti što ga najednom preplaviše. Veliki Duše, govorim ti danas, Veliki Duše, obraćam ti se sad. »Makwa!« zazva radosno i pođe prema njoj. »Šamane?« Kada joj se sasvim približio, zgromi ga spoznaja da to nije Makwa. »Mjesečino?« reče izgovarajući njezino ime kao pitanje jer je ona grozno izgledala. Potom iza Mjesečine vidje još dva lika, dvojicu muškaraca. Jedan je bio Indijanac kojega nije poznavao, a drugi Kameni Pas koji je ranije radio za Jaya Geigera. Kameni je Pas bio gol do pasa i na sebi je imao samo hlače od jelenje kože. Stranac je nosio hlače od domaćeg sukna i poderanu košulju. Obojica su na nogama imala mokasine, ali je Mjesečina nosila radne čizme koje su nekada pripadale bijelom čovjeku, kao i staru i prljavu plavu haljinu, rasparanu na desnom ramenu. Muškarci su nosili neke stvari koje Šaman prepoznade – kolut sira, dimljenu šunku, sirovi janjeći but, te shvati da su bili provalili u sušu. »Idemo po viski?« reče Kameni Pas koraknuvši prema kući, no Mjesečina mu nešto oštro reče na saučkome, a onda klonu. »Mjeseče, je li ti dobro?« zapita Šaman. »Šaman. Tako velik.« Začuđeno ga je gledala. On kleče kraj nje.«Gdje ste bili? Jesu li i drugi ovdje?« »Ne… drugi u Kanzasu. Rezervat. Djeca ostala tamo, ali…« Ona zatvori oči.
»Idem po oca«, reče on, a njezine se oči otvoriše. »Loše postupali s nama, Šaman«, prošapta ona. Rukama pipajući potraži njegove i čvrsto ih stisnu. Šaman osjeti kako nešto iz njezina tijela dopire do njegova uma. Kao da je najednom pročuo i začuo udar groma i znao je – nekako je znao – što će se s njome uskoro desiti. U rukama osjeti trnce. Otvori usta, ali nije mogao viknuti, nije ju mogao opomenuti. Sledio se od straha koji mu je bio posve nepoznat, straha još mnogo strašnijega od užasa zbog gluhoće, mnogo gorega od bilo čega što je do tada u životu iskusio. Naposljetku uspje odgurnuti njezine ruke. Pojuri prema kući kao da mu je to jedini spas. »Tata!« zavrišta. Rob J. se bio navikao buditi zbog hitnih slučajeva, ali ne i uz sinovljevo histerično ponašanje. Šaman je neprestano brbljao o tome da se Mjesečina vratila i da umire. Trebalo mu je nekoliko časaka da shvati priču i nagovori dječaka da se usredotoči na njegova i majčina usta tako da mu oni mogu postavljati pitanja. Kada roditeljima postade jasno da se Mjesečina zaista vratila i da je jako bolesna, da leži na tlu pored rijeke, oboje pohitaše iz kuće. Magla se brzo dizala. Vidljivost je sada bila bolja pa su jasno vidjeli da kraj rijeke nema nikoga. Roditelji su potanko i ustrajno ispitivali Šamana. Mjesečina, Kameni Pas i još jedan Sauk bili su ovdje, uporno je tvrdio. Ispriča im i kako su bili odjeveni, što su mu rekli, kako su izgledali. Kada je čula što su Indijanci nosili sa sobom, Sara požuri u sušu i ljutito se vrati odande jer je bila našla provaljena vrata, a jednoga dijela teško stečene hrane više nije bilo. »Roberte Cole,« ona će nesigurnim glasom, »je li to neka tvoja nepodopština pa si te stvari sam uzeo i sada izmišljaš ovu priču o Saucima koji su se vratili?« Rob J. pođe obalom uz rijeku, a potom nizvodno, dozivajući Mjesečinu po imenu, no nitko mu se ne odazva. Šaman nije mogao obuzdati jecaje. »Ona umire, tata.« »Otkuda to znaš?« »Držala je moje ruke u svojima i…« Dječak se strese. Rob J. se zagleda u sina i uzdahnu, a onda kimnu. Priđe Šamanu, ovi ruke oko njega i čvrsto ga zagrli. »Nemoj se bojati. Nisi ti kriv za to što se dogodilo Mjesečini. Kasnije ćemo porazgovarati i ja ću ti pokušati sve objasniti. No, bit će bolje da je najprije pokušam pronaći«, reče. U potragu je krenuo na konju. Cijeloga je jutra pretraživao rub guste šume duž riječnih obala jer bi se i sam, da je bio u bijegu i htio se nekamo sakriti, bio sklonio u šumu. Najprije pojaha na sjever, prema Wisconsinu, a
potom se vrati i pojaha na jug. Svaki bi čas povikao Mjesečinino ime, no nikada nije čuo da mu se itko odaziva. Možda im se tokom potrage i približio. Troje Sauka moglo je čekati u obližnjem gustišu puštajući Roba J. da projaše kraj njih, možda i nekoliko puta. Početkom poslijepodneva priznade samome sebi da zapravo i ne zna na koji bi način razmišljao Sauk u bijegu zato što on sam nije progonjeni Sauk. Možda su se odmah i udaljili od rijeke. Prerija je bila prekrivena raslinjem kakvo u njoj buja krajem ljeta, visokom travom koja bi sigurno prikrila kretanje troje ljudi, a polja na kojima su stabljike kukuruza bile izrasle za stopu više od čovječje visine, pružala su savršen zaklon. Kada je naposljetku odustao, pođe kući i potraži Šamana koji otvoreno pokaza svoje razočaranje doznavši da je očeva potraga bila uzaludna. Sjede s dječakom pod jedno drvo na obali rijeke i ispriča mu o Coleovu daru i o tome kako se on od pamtivijeka javlja kod pojedinih ljudi u njihovoj obitelji. »Ne kod svakoga. Ponekad preskače cijeli naraštaj. Moj ga je otac imao, ali moj brat i stric nisu. Kod nekih se Coleovih javlja u najranijoj mladosti.« »Imaš li ga ti, tata?« »Da, imam.« »Koliko ti je godina bilo kada…« »Kod mene se javio tek kada mi je bilo gotovo pet godina više nego tebi sada.« »Što je to?« slabim će glasom dječak. »Pa, Šamane… Zapravo, ne znam. Znam da u tome nema nikakve čarolije. Vjerujem da je to nekakvo osjetilo, kao vid, sluh ili njuh. Neki su od nas kadri uhvatiti drugoga čovjeka za ruke i reći da li mu prijeti smrt. Mislim da je to naprosto izuzetna osjetljivost, kao što je sposobnost da osjetiš bilo na raznim dijelovima tijela. Ponekad…« on sleže ramenima. »Liječniku takva stvarca ponekad može dobro doći.« Šaman nesigurno kimnu. »Slutim da će i meni dobro doći kada postanem liječnik.« Rob J. se nađe suočen s činjenicom da je dječak, ako je dovoljno star da čuje sve o daru, dovoljno zreo i da se suoči s drugim stvarima. »Ti nećeš moći postati liječnik, Šamane,« nježno će on. »Liječnik se mora moći služiti sluhom. Ja se njime svakodnevno služim pri liječenju bolesnika. Slušam im pluća. Slušam njihovo disanje. Slušam kako im zvuči glas. Liječnik mora biti u stanju čuti poziv u pomoć. Liječniku je jednostavno potrebno svih pet osjetila.« Užasnu ga sinovljev pogled. »Što ću onda raditi kada odrastem?«
»Ovo je dobra farma. Možeš je voditi zajedno s Velikim«, reče Rob J., no dječak odmahnu glavom. »Pa, onda se možeš baviti trgovinom, možda čak i raditi u dućanu. Gospođica Burnham kaže da si ti najbistriji učenik kojega je ikada imala. Možda bi i sam htio postati učitelj?« »Ne, ne želim postati učitelj.« »Šamane, još si dječak. Imaš nekoliko godina pred sobom prije nego što nešto odabereš. U međuvremenu, drži oči otvorene. Promatraj razne ljude, proučavaj njihovo zvanje. Ima mnogo načina da čovjek zaradi svagdašnji kruh. Možeš izabrati sve što hoćeš.« »Gotovo sve«, reče Šaman. Rob J. ne htjede nepotrebno rastuživati dječaka uvjeravajući ga u ostvarivost sna za koji zaista nije vjerovao da se može ostvariti. »Da, gotovo sve«, reče odlučno. Bio je to tužan dan i u Robu J. od njega ostade osjećaj bijesa zbog toga što život s ljudima ne postupa pošteno. Bilo mu je teško što vlastitome djetetu mora uništiti vedre i ugodne snove. To je bilo isto toliko ružno kao i nekom tko voli život reći da za nj nema svrhe praviti neke dugoročne planove. Lutao je po farmi. Blizu rijeke komarci su opako grizli osporavajući mu pravo da se skloni u sjenu drveća i izlazeći iz te bitke kao pobjednici. Znao je da više nikada neće vidjeti Mjesečinu. Požali što se nije mogao oprostiti od nje i zapitati je gdje je pokopan Raspjevani. Volio bi da ih je mogao oboje dolično pokopati, no sada je možda već i Mjesečina ležala u neobilježenu grobu. Kao zakopani pseći izmet. Razmišljanje je o tome u njemu izazivalo ljutnju, a isto tako i osjećaj krivnje zbog uloge koju je u njihovim problemima imao on sam, baš kao njegova farma. Nekoć su saučka imanja bila bogata, a grobovi u Boravištima Mrtvih obilježeni. Loše su postupali s nama, rekla je Mjesečina Šamanu. Amerika je imala dobar Ustav i Rob ga je bio pažljivo pročitao. Taj je ustav jamčio slobodu, no on je uvidio da se to odnosi samo na ljude čija se boja kože kreće od ružičaste do preplanule od sunca, dok su ljudi s tamnijom kožom isto tako mogli biti opremljeni krznom ili perjem. Lutajući unaokolo po farmi, cijelo je vrijeme nešto tražio. Isprva to ni sam nije shvaćao, a potom se, kada je uvidio što zapravo radi, osjeti mrvicu bolje, ali ne mnogo. Mjesto za kojim je tragao ne bi smjelo biti negdje u polju ili u šumi gdje bi Alden ili jedan od dječaka ili pak neki lovokradica mogli na nj naletjeti. Sama je kuća bila neprikladna zbog toga što je sve trebalo ostati tajnom za ostale članove obitelji, a to ga je silno zabrinjavalo. Ponekad uopće nije ni odlazio u ordinaciju, no kada bi ondje radio, u nju je ulazila sva sila bolesnika. I u staju je stalno netko ulazio, ali…
Iza staje se, punim zidom odvojen od muzišta, nalazio dugačak uski štagalj. Robov štagalj. Tu je čuvao ljekovito bilje, okrepljujuće napitke i ostale ljekarije. Pored svih je tih trava što su visjele uokolo i polica punih boca i staklenki, tu držao i drveni stol te dodatne posudice za drenažu jer je, kada bi ga pozvali zbog autopsije, sekciju obavljao u štaglju koji se zatvarao čvrstim drvenim vratima s jakim lokotom. Uski je sjeverni zid štaglja, kao i cijeli sjeverni zid same staje, bio ukopan u greben. U samome je štaglju zid djelomice bio načinjen od kamena, no jedan mu je dio bio od zemlje. Sutrašnji mu dan prođe u radu u prenatrpanoj ordinaciji i brojnim kućnim posjetima, no narednoga se jutra Rob J. uspje osloboditi svih drugih poslova. Slučajno se taj dan pokaza izuzetno pogodnim jer su Šaman i Alden popravljali ogradu i podizali zaklonjeno hranilište na drugom kraju farme, a Sara je bila otišla u crkvu radi dogovora o nekome zajedničkom naumu. U kući je ostala samo Kate Stryker koju je Sara nakon Mjesečinina odlaska bila zaposlila kao ispomoć u kućnim poslovima, a Kate ga neće ometati. Čim su mu se svi izgubili iz vida, unese u štagalj pijuk i lopatu i smjesta se baci na posao. Bilo je već nešto vremena prošlo otkako se bavio malo napornijim fizičkim radom, pa je radio odmjereno. Tlo je bilo puno kamenja i tvrdo kao i većina ostaloga tla na farmi, no Rob je bio snažan pa mu ga je bilo lako razbiti pijukom. Od vremena bi do vremena lopatom utovario iskopanu zemlju u tačke i odvezao je podalje od staje, do malena jarka. Bio je pretpostavio da će kopanje možda potrajati i nekoliko dana, no početkom poslijepodneva udari u stijenu. Kameni je zid prema sjeveru bio malo izbočen pa je rupa što ju je iskopao na jednome kraju bila duboka samo tri stope, a na drugome dublja od pet stopa te široka manje od toga. Prostor što ga je načinio, bio je jedva toliko velik da čovjek u njemu može ležati, posebno ako se tu spreme hrana i ostale potrepštine, no Rob J. je znao da će služiti svrsi. Pokri otvor okomitim daskama debelim jedan palac koje su gotovo godinu dana ležale na otvorenom pa su izgledale jednako staro kao i ostatak staje. Posluži se šilom da malo proširi neke od rupa za čavle te naulji čavle koje će zabosti u te rupe tako da se nekoliko dasaka može lako i bez buke ukloniti i vratiti na mjesto. Bio je na oprezu dok je vozio tačke u šumu i iskopavao crnicu pomiješanu s lišćem da je razaspe po jarku i tako prikrije svježe iskopanu zemlju. Sutradan odjaha do Rock Islanda na kratak, no značajan dogovor s Georgeom Cliburneom.
35. Skrovište Te je jeseni za Šamana svijet počeo bivati drugačijim, no nije to bila nagla i iznenadna promjena kakvu je doživio kada je izgubio sluh, već složeno pretapanje koje zbog svoje postupnosti nije predstavljalo manju promjenu. Alex se prisno sprijateljio s Malom Howardom i njih su dvojica Šamana većinom isključivali iz svojega nasmijanog i bučnog drugovanja. Robu J. i Sari to se prijateljstvo nije sviđalo; poznavali su Mollie Howard kao plačljivu i neurednu ženu, a njezina supruga Juliana kao nesposobna čovjeka i nije im bilo nimalo drago da im sin vrijeme provodi u prljavoj Howardovoj kolibi prepunoj ljudi jer je dobar dio okolnoga stanovništva dolazio onamo po domaći uvarak što ga je Julian s velikom ozbiljnošću pekao od kukuruzne komine u kotlu pokrivenom hrđavim poklopcem. Njihov se osjećaj nelagode pokaza opravdanim na Dan vještica kada su Alex i Mal kušali malo viskija što ga je Mal bio smišljeno stavio na stranu lijevajući očev proizvod u vrčeve. Nadahnuvši se pićem, dadoše se na rušenje poljskih zahoda i u toj zabavi prođoše polovicu gradskoga područja, a onda prevrnuše i zahod u kojemu se upravo nalazila Alma Schroeder te ona vrišteći ispuza iz njega, a njihovu razuzdanu veselost okonča pojava Gusa Schroedera s puškom za bizone u ruci. Nemili događaj pokrenu niz neugodnih razgovora između Alexa i roditelja koje je Šaman svim silama izbjegavao jer se nakon uvodnih riječi s jedne i druge strane više nije mogao natjerati na to da čita s usana. Sastanak u kojemu su sudjelovala oba dječaka, njihovi očevi te šerif London, bio je još gori. Julian Howard pljunu i reče da se »bez veze diže mnogo vike zbog dvojice mladaca koji su se malo proveselili za Dan vještica.« Rob J. pokuša zaboraviti svoju nesklonost prema Howardu za kojega se mogao okladiti da pripada Visokome redu zvjezdanog stijega, samo ako podružnica takva udruženja postoji u Holdenovu Prijelazu, te da je i sam kadar izazvati prilično nevolja. Složi se s Howardom da momci nisu nikoga ubili niti napali, no kako je zbog svojega zvanja na ljudsku probavu gledao kao na ozbiljnu stvar, nije bio sklon tome da se pridruži opće prihvaćenom gledištu prema kojem je bilo što i sve u vezi s govnom smiješno, uključujući u to i rušenje poljskih zahoda. Znao je da je šerif London došao oboružan s pola tuceta pritužaba protiv dječaka te da će prema njima i postupiti budući da mu nijedan od dvojice očeva nije po volji. Rob J. predloži da se Alex i Mal zaduže za ponovno dovođenje stvari u red. Tri su poljska zahoda bila pretvorena u triješće ili su se raspala, dva se nisu više mogla postaviti iznad istoga otvora jer su zahodske jame bile pune. Kao obeštećenje, momci će iskopati nove jame i popraviti zahodske kućice. Bude li potrebno još drvene
građe, Rob J. će je platiti, a Alex i Mal svoj dug prema njemu mogu odraditi na farmi. A ako se njih dvojica ne budu držali pogodbe, šerif London može prijeći na djela. Mort London preko volje priznade da ovome prijedlogu ne nalazi nikakve zamjerke. Julian se Howard protivio, sve dok mu ne objasniše kako ni njegov sin ni mladi Cole neće zbog toga zanemarivati svoje uobičajene poslove, a onda pristade. Ni Alex ni Mal nisu imali prilike da odbiju pa njih dvojica tokom narednoga mjeseca postadoše stručnjaci u popravljanju zahoda, najprije iskopavši zahodske jame, prije no jaka zima zamrzne tlo, a potom podižući drvene kućice dok su im se ruke kočile od hladnoće. Gradili su čvrsto; svi će »njihovi« zahodi godinama potrajati, osim jednoga – zahoda iza Humphreyeve kuće što ga je oborio tornado koji je u ljeto 1863. godine srušio i kuću i staju, pri čemu su poginuli i Irving i Letty Humphrey. Alexa ništa nije moglo obuzdati. Jedne noći kasno dođe u spavaću sobu koju je dijelio sa Šamanom i s dubokim zadovoljstvom izjavi da je radio one stvari. »Kakve stvari?« reče Šaman žmirkajući da otjera san iz očiju i bolje pogleda brata. »Ma znaš, one stvari. S Pattie Drucker.« Šaman se razbudi. »Ma nemoj. Prokleto lažeš, Veliki.« »Ne lažem. S Pattie Drucker. U njezinoj kući dok su otac i cijela obitelj bili kod strica i strine.« Šaman je zurio u nj ukočen od ushićenja, ne vjerujući svojim ušima, a ipak rastrzan okrutnim iskušenjem da mu povjeruje. »Ako si doista radio one stvari, kako to izgleda?« Alex se samodopadno osmjehnu i posveti se pitanju. »Kada gurneš maloga kroz dlake i sve ono ostalo, tamo ti je toplo i ugodno. Jako toplo i ugodno. Ali onda se jako uzbudiš i počneš se micati naprijed-natrag od silne sreće. Naprijed-natrag, baš kao ovan kada skoči na ovcu.« »A djevojka, miče li se i ona naprijed-natrag?« »Ne«, reče Alex. »Cura sva sretna leži pod tobom i tebi prepušta sav posao.« »I što se onda događa?« »Pa, pred očima ti se zamuti, a sok ti kao metak izleti iz pimpeka.« »Kao metak! Može li to ozlijediti curu?« »Ne, glupane, to znači brzo kao metak, a ne grubo kao metak: Mekše je od pudinga, isto kao i kada sam šećeš kožicu.. U svakom slučaju, to je uglavnom sve.« Šamana je više od svega uvjerilo obilje pojedinosti za kakvo ranije nikada nije znao. »Znači li to da je Patty Drucker tvoja cura?«
»Ne!« reče Alex. »Siguran si?« zabrinuto će Šaman. Pattie je Drucker već bila jednako krupna kao i njezina bljedunjava i podbuhla majka, a smijeh joj nalikovao na magareće njakanje. »Premlad si da bi to shvatio«, zabrinuto i nezadovoljno promrmlja Alex pa ugasi svjetiljku da prekine daljnji razgovor. Šaman je ležao u tami i razmišljao o onome što mu je Alex maločas ispričao, istodobno uzbuđen i zabrinut. Nije mu se svidio onaj dio kada se čovjeku zamuti pred očima. Luke Stebbins jednom mu je rekao da se od masturbiranja može oslijepiti. Gluhoća mu je bila sasvim dovoljna i nije želio izgubiti još neko od osjetila. Možda je već i počeo gubiti vid, reče sam sebi, pa je sutradan ujutro, sav zabrinut, tumarao naokolo provjeravajući vid na udaljenijim i bližim predmetima. Što je Veliki manje vremena provodio s njim, to se Šaman više okretao knjigama. Brzo je čitao i bez ustručavanja moljakao za novo štivo. Geigerovi su imali bogatu knjižnicu i dopuštali su mu da od njih posuđuje knjige. Za rođendan i Božić na poklon je dobivao knjige, kao gorivo za vatru što ju je bio zapalio da se zaštiti od hladnoće koju donosi usamljenost. Gospođica je Burnham govorila da nikada nije vidjela nikoga tko toliko rado čita. Nemilosrdno ga je tjerala da poboljšava svoj način govora. Za vrijeme je školskih praznika prihvatila besplatan stan i hranu u kući Coleovih, a Rob J. se pobrinuo da joj se oduži za trud oko njegova sina, no ona to nije radila radi vlastitoga probitka. Dječakov joj je ispravan govor postao osobnim ciljem. Vježbe za vrijeme kojih je on držao ruku na klaviru i dalje su se nastavljale. Bila je očarana vidjevši da je on od samoga početka bio kadar osjetiti razliku u podrhtavanju klavirskoga kućišta, pa je ubrzo mogao razlikovati note čim bi ona koju od njih odsvirala. Šamanov je rječnik zbog čitanja postajao sve bogatijim, no imao je poteškoća s izgovorom jer nije imao prilike čuti glasove drugih ljudi i tako usvojiti ispravno izgovaranje pojedinih riječi. Na primjer, riječ »katedrala« izgovarao je kao »ka-te-dra-la«, pa njoj postade jasno da jedan dio njegovih poteškoća proizlazi iz toga što ne zna koji dio riječi treba istaknuti. Da bi mu zorno predočila taj problem, poslužila se gumenom lopticom lagano je bacajući da prikaže naglasak u pojedinoj riječi i jače da označi isticanje neke riječi u rečenici. No, i to im je odnijelo mnogo vremena jer je Šamanu bilo teško svladati i tako jednostavnu stvar kao što je hvatanje bačene loptice. Gospođica Burnham tada shvati da se ona sama, svaki put kada čuje da je loptica udarila o pod, nesvjesno priprema na to da je uhvati, a da Šaman nema prilike za takvu pripremu pa je stoga morao naučiti da hvata lopticu pamteći koliko je točno vremena potrebno loptici, ako se baci određenom snagom, da stigne do tla i odskoči mu natrag u ruku.
Kada je napokon počeo prepoznavati odskakivanje loptice kao prikaz isticanja riječi u rečenici, ona prijeđe na niz vježbi s pločicom i kredom, ispisujući riječi velikim slovima, a potom crtajući malu lopticu iznad slogova koje je trebalo naglasiti u pojedinoj riječi te veću lopticu iznad slogova koje je trebalo istaknuti u sklopu rečenice: Ka-te-dra-la. Do-bro ju-tro. Sli-ka. Za-ba-va. Pla-ni-na. Rob J. se priključi njezinim naporima učeći Šamana da žonglira, a Alex i Mal Howard često su im se pridruživali za vrijeme te poduke. Ranije je Rob ponekad znao žonglirati da bi zabavio djecu, a njih je to veselilo i zanimalo, no vlastitu je spretnost bilo teško uvježbati. On ih je svejedno hrabrio da ne odustaju. »U Kilmarnocku sva se djeca iz obitelji Coleovih uče žongliranju. To je stari obiteljski običaj. Ako oni to mogu naučiti, možete i vas trojica«, reče im, a oni zaključiše da je on u pravu. Na Robovo razočaranje, pokaza se da žongliranje najbolje ide mladome Howardu pa je momak ubrzo bio u stanju raditi s četiri loptice. No, ni Šaman nije mnogo zaostajao za njim, a Alex je tvrdoglavo vježbao sve dok mu nije pošlo za rukom da u zraku drži tri loptice. Svrha toga nije bila da od Šamana napravi žonglera, već da kod njega stvori osjećaj promjene ritma, a Rob je to uspio postići. Jednoga poslijepodneva gospođica Burnham, sjedeći zajedno s dječakom za Lilianinim klavirom, podiže dječakovu ruku s klavirskoga kućišta i stavi je na svoj vrat. »Dok govorim«, reče mu, »glasnice u mojem grlu podrhtavaju kao žice u klaviru. Osjećaš li to podrhtavanje i njegovu promjenu u različitim riječima?« On ushićeno kimnu i njih se dvoje osmjehnuše jedno drugome. »Oh, Šamane,« reče Dorothy Burnham skinuvši njegovu ruku sa svojega vrata i stežući je među svojima. »Tako divno napreduješ! Ali treba ti stalna vježba, više nego što ću ti ja moći pružiti kada opet započne škola. Ima li koga tko bi ti u tome mogao pomoći?« Šaman je znao da otac zbog svojega zvanja ima pune ruke posla. Majka se bila posvetila radu za crkvu, a osjećao je i njezinu odbojnost prema svakom bavljenju njegovom gluhoćom, što ga je zbunjivalo, ali je bilo stvarno. Alex je pak, kad god bi se oslobodio redovnih obaveza, izlazio zajedno s Malom. Dorothy uzdahnu. »Kako da nađemo nekoga tko bi mogao s tobom redovito raditi?« »Ja ću to rado učiniti«, reče najednom nečiji glas. Dolazio je iz velikoga naslonjača s visokim naslonom, ispunjena konjskom strunom, koji je leđima bio okrenut prema klaviru te Dorothy na svoje zaprepaštenje vidje Rachelu Geiger kako brzo ustaje iz naslonjača i prilazi im.
Koliko li je puta, zapita se ona, ova djevojčica sjedila ovdje neprimijećena i slušala kako njih dvoje ponavljaju i vježbaju stalno jedne te iste stvari? »Znam da to mogu, gospođice Burnham,« reče Rachel pomalo bez daha. Činilo se da se Šamanu prijedlog sviđa. Dorothy se osmjehnu i stisnu Rachelinu ruku. »Sigurna sam, dušo, da ćeš ti to sjajno raditi«, reče. Rob J. nije dobio ni slova kao odgovor na pisma što ih je bio poslao na raznorazne adrese u vezi s Makwinom smrću. Jedne večeri sjede i svoje nezadovoljstvo prenese na papir, u vidu još jednoga pisma, ali u nešto oštrijem tonu, pokušavajući uskomešati ustajalu baruštinu. »… Činjenica da predstavnici vlasti i zakona tako olako prelaze preko zločina kao što su silovanje i ubojstvo, potiče pitanje o tome je li država Illinois – zapravo, o tome jesu li Sjedinjene Američke Države – kraljevstvo istinske civilizacije ili mjesto na kojemu se ljudima dopušta da se savršeno nekažnjeno ponašaju kao najgore zvijeri.« Posla pisma poštom istim predstavnicima vlasti s kojima je već bio stupio u vezu, u nadi da će ovom novom oštrinom tona nešto polučiti. Općenito mu se nitko ne javlja, mrzovoljno pomisli. Ono je skrovište u štaglju bio iskopao u velikoj hitnji, a sada kada je sve bilo spremno, od Georgea Cliburnea nije bilo ni glasa čuti. Isprva je, dok su se dani polako produžavali u tjedne, vrijeme provodio razmišljajući o načinu na koji će primiti poruku, a potom se počeo pitati zašto nitko ne obraća pažnju na nj. Izbacio je tajnu prostoriju iz svojih misli i počeo gledati kako će prekratiti dan: promatrao je guske kako lete prema jugu oblikujući dugačko V u plavome zraku i osluškivao užurbani huk rijeke koji je, što je voda postajala hladnijom, sve više dobivao kristalan prizvuk. Jednoga jutra, kada je ujahao u Village, s jedne stolice na trijemu glavnoga dućana ustade Carroll Wilkenson i polagano priđe mjestu gdje je Rob J. upravo silazio s malene pinto kobile povijena vrata. »Imate novoga konja, doktore?« »Samo iskušavam ovu kobilu. Naša je Vicky sada već gotovo slijepa. Dobra je za to da djeca jašu na njoj na paši, ali… Ova cura pripada Tomu Beckermannu.« On odmahnu glavom. Doktor mu je Beckermann bio rekao da je pinto kobili tek pet godina, no donji su joj sjekutići bili toliko istrošeni da je znao kako mora biti dvostruko starija od te dobi, a plašila se svakoga kukca i svake sjenke. »Posebno volite kobile?« »Ne nužno. Premda su izdržljivije od pastuha, barem ono što za svoj novac sebi mogu priuštiti.«
»Mislim da ste potpuno u pravu. Potpuno u pravu… Jučer sam naletio na Georgea Cliburnea. Rekao mi je da je dobio neke nove knjige pa bi vas možda moglo zanimati da ih pogledate.« Bio je to znak i to ga zateče. »Hvala vam, Carroll. George ima prekrasnu knjižnicu«, reče nadajući se da mu glas zvuči mirno. »Da, zbilja prekrasnu.« Wilkenson podiže ruku na pozdrav. »Pa, proširit ću glas da tražite konja.« »Bit ću vam na tome zahvalan«, reče Rob J. Nakon večere je promatrao nebo sve dok se nije uvjerio da večeras neće biti mjesečine. Debeli su, tmasti oblaci cijelo poslijepodne plovili nebom. Zrak je mirisao na praonicu nakon dvodnevnog iskuhavanja rublja i bilo je gotovo izvjesno da će prije jutra pasti kiša. Rob rano pođe u postelju i uspje odspavati nekoliko sati, no kao liječnik je imao sposobnost da se i za kratko vrijeme može naspavati pa je oko jedan sat ponovno ležao budan i spreman da krene. Mnogo prije dva sata odmače se od Sare odvajajući se od njezine topline. Bio je legao u postelju u donjem rublju pa sada tiho pokupi odjeću u mračnoj sobi i odnese je u prizemlje. Sara je bila navikla na to da on u svako doba noći odlazi k bolesnicima te je i dalje mirno spavala. Čizme su mu stajale na podu ispod ogrtača u glavnom hodniku. U staji osedla Kraljicu Viktoriju jer je namjeravao odjahati samo do mjesta gdje se prilaz kući Coleovih sastajao s javnom cestom, a taj je put Vicky dovoljno dobro poznavala da joj tu i nije trebao dobar vid. U svojoj je uzrujanosti stigao prerano pa je, stigavši do ceste, deset minuta sjedio gladeći kobilu po vratu, a po njima je padala lagana kišica. Ćulio je uši hvatajući izmišljene šumove, no naposljetku do njega stigoše i neki stvarni zvuci, škripa i zveckanje orme te udarci kopita teglećega konja. Domalo se pojaviše i kola natovarena sijenom. »Jeste li to vi?« mirno će George Cliburne. Rob J. suzbi u sebi pobudu da niječno odgovori i ostade sjediti na konju, a Cliburne raskopa sijeno i iz njega se pojavi još jedan ljudski lik. Cliburne je bivšem robu očito bio dao prethodne upute jer čovjek bez riječi zgrabi stražnji dio Vickyna sedla i baci se iza Roba J. kobili na sapi. »Pođite s Bogom«, raspoloženo će Cliburne trgnuvši uzdama i potjeravši kola dalje svojim putem. U nekoj je ranijoj prilici – možda i u više navrata – crnac bio izgubio kontrolu nad mokraćnim mjehurom. Robu njegov iskusni nos reče da se mokraća osušila, vjerojatno još prije nekoliko dana, no on se ipak odmaknu od amonijačnoga smrada iza sebe. Dok su prolazili mimo kuće, sve je bilo u tami. Rob je isprva namjeravao na brzinu smjestiti čovjeka u iskopanu rupu, pobrinuti se za konja i vratiti se u toplu postelju. No, kada se njih dvojica jednom nađoše u štaglju, stvari postadoše složenije.
Zapalivši svjetiljku, vidje crnoga muškarca, negdje između trideset i četrdeset godina, očiju zabrinutih i punih straha, poput životinje stjerane u kut, velika kljunastog nosa i nepočešljane kose nalik na vunu crnoga ovna. Odjeven je bio u čvrste cipele i isto takvu košulju, a hlače su mu bile tako otrcane i pune rupa da je na njima više sukna nedostajalo nego što ga je bilo ostalo. Rob J. ga je želio zapitati kako se zove i odakle je pobjegao, no Cliburne ga je bio upozorio: nikakvih pitanja, to je protiv pravila. On podiže daske i objasni čovjeku što će naći u jazbini: pokrivenu posudu za prirodne potrebe, novinski papir da se obriše, vrč s vodom za piće, vrećicu dvopeka. Crnac ništa ne reče; na čas zastade, pa potom uđe u rupu, a Rob vrati daske na mjesto. Na ugašenoj je peći bio lonac s vodom. Rob J. stavi drva u peć i potpali vatru. Obješene na čavao u staji, nađe svoje prastare radne hlače koje su mu bile predugačke i preširoke te par nekoć crvenih naramenica, držača za hlače koje je Alden nazivao »vješalima«. Hlače sa zavrnutim nogavicama mogle bi se pokazati opasnima bude li onaj tko ih nosi prisiljen trčati, pa kirurškim škarama skrati svaku nogavicu za osam palaca. Dok je rasedlao kobilu, voda se na peći zagrijala. On ponovno ukloni daske pa odnese vodu, nešto krpa, sapun i hlače do rupe, a potom opet vrati daske na mjesto, zaprete vatru u peći i ugasi svjetiljku. Zastade prije no što će poći. »Laku noć«, reče obraćajući se daskama. Čulo se nekakvo šuškanje, kao kada se medved okreće na svom logu – to se onaj čovjek prao. »Fala vam, gospon«, začu se napokon promukao šapat, kao da netko govori u crkvi. Prvi gost u svratištu, tako je Rob J. mislio o bjeguncu. Ostao je u skloništu sedamdeset i tri sata. George Cliburne, uz opušten i raspoložen pozdrav i tako uljudno ponašanje da je djelovao gotovo službeno, dođe po njega usred noći i odvede ga. Iako je bilo toliko mračno da se takve pojedinosti nisu mogle ni vidjeti, Rob J. je bio siguran da je kvekeru kosa uredno začešljana preko ćelave glave, a ružičasti obrazi tako glatko izbrijani kao da je podne. Otprilike tjedan dana nakon toga, čuvši da je Mort London uhvatio nekoga odbjeglog roba, Rob J. se uplaši da će on, Cliburne, dr. Barr i Carroll Wilkenson biti svi zajedno uhićeni kao sukrivci u krađi privatnoga vlasništva. No, pokaza se da nije riječ o »njegovu« crncu, već o robu koji je bio pobjegao iz Louisiane te se bez ičijega znanja ili pomoći skrivao na jednoj riječnoj teglenici. Za Morta Londona to je bio dobar tjedan. Nekoliko dana pošto je za roba kojega je vratio primio nagradu u gotovini, Nick Holden nagradi njegovu dugogodišnju odanost sredivši mu promaknuće u zamjenika saveznoga šerifa u Rock Islandu. London smjesta dade ostavku na mjesto
šerifa, a gradonačelnik Andréson na njegovu preporuku na to mjesto do sljedećih izbora imenova Fritzieja Grahama, njegova jedinog zamjenika. Rob J. nije baš naročito volio Grahama, no prvi put kada naletješe jedan na drugoga, novi mu šerif, ne gubeći vrijeme, jasno pokaza da ga ne zanimaju ranija rječkanja s Mortom Londonom. »Nadam se da ćete opet surađivati s nama kao mrtvozornik, doktore. Dobro surađivati.« »Bit će mi drago«, reče Rob J. Bila je to istina jer su mu obdukcije silno nedostajale kao jedina prilika da svojoj kirurškoj vještini ne dopusti da zahrđa. Ovo ga ohrabri pa nije mogao odoljeti da od Grahama ne zatraži da ponovno pokrene slučaj Makwina umorstva, no za uzvrat dobi samo pogled u kojemu se odražavao tako nepovjerljiv oprez da je unaprijed znao odgovor, premda mu Fritzie obeća da će »učiniti sve što bude moguće, možete u to biti sigurni, gospodine.« Debela je, mliječnobijela mrena Kraljici Viktoriji prekrila oči pa poslušna stara kobila više uopće ništa nije vidjela. Da je bila mlađa, Rob bi joj operacijom uklonio mrenu, no kako ionako više nije mogla raditi, nije vidio razloga da joj nanosi još i bol. A nije ju htio ni usmrtiti jer se činilo da je zadovoljna time što živi na pašnjaku gdje bi svatko na farmi prije ili kasnije zastao da je ponudi jabukom ili mrkvom. Obitelji je bio potreban još jedan konj kojim će se moći koristiti kada njega ne bude kod kuće. Bess, druga kobila, bila je još starija od Vicky pa je uskoro i njoj trebalo naći zamjenu te je on neprestano držao oči otvorene ogledajući se za zgodnim konjem. Imao je svoje navike i bilo mu se mrsko osloniti na novu životinju, no u studenome naposljetku kupi od Schroederovih konja za opću upotrebu, malenu doratastu kobilu, ni mladu ni staru, i to po dovoljno povoljnoj cijeni da mu gubitak ne bude prevelik ako se ne pokaže onakvom kakvom se očekivalo da će se pokazati. Schroederovi su je bili nazvali Trude, a on i Sara nisu vidjeli potrebe da joj mijenjaju ime. Odlazio je na njoj na kraće jahanje, očekujući da će se u nečemu kod nje razočarati, no duboko je u sebi znao da mu Alma i Gus ne bi prodali lošega konja. Jednoga je prohladnog poslijepodneva na njoj odjahao u obilazak pacijenata, prošavši prilikom tih kućnih posjeta cijelo gradsko područje, pa i više od toga. Kobila je bila manja i od Vicky i od Bess,a kada bi joj sjeo na leđa, činila mu se koščatijom, no dobro je odgovarala na naredbe i nije bila plahovita. Do trenutka kada se zajedno s njom vratio kući u rani večernji sumrak, shvatio je da će biti s njome zadovoljan pa ju je dugo vremena trljao, a potom je napojio i nahranio. Schroederovi su s njom govorili samo njemački. Rob J. joj se doduše cijeloga dana obraćao na engleskom, no sada je potapša po boku i naceri se.
»Gute Nacht, meine gnädige Liebchen«, reče, najednom se lakoumno razbacujući njemačkim riječima. Dohvati svjetiljku i krenu iz staje, no kada se našao na vratima, začu se glasan prasak. On zastade pokušavajući otkriti o čemu se radi, uvjeravajući samoga sebe da i neki drugi zvuk može nalikovati na pucanj iz puške, no odmah se nakon praska baruta, istodobno začu i udarac te zvuk lomljenja što ga je proizvelo olovo otrgnuvši s gornjega ruba stajskih vrata trijesku hikorijeva drva, ni osam palaca iznad njegove glave. Pribravši se, brzo se vrati unutra i ugasi svjetiljku. Čuo je kako su se kućna vrata otvorila i zalupila, a potom nekoga kako trči. »Tata? Jesi li dobro?« odviknu Alex. »Da. Vrati se u kuću.« »Što…« »Smjesta!« Koraci krenuše prema kući, vrata se ponovno otvoriše i zalupiše. Pozorno zureći u tminu, Rob postade svjestan toga da dršće. Tri se kobile uznemiriše u pregracima, a Vicky tiho zarza. Vrijeme kao da je stalo. »Doktore Cole?« odnekud se iz blizine začu Aldenov glas. »Jeste li vi to pucali?« »Ne, netko je pucao i pogodio staju. A zamalo je i mene pogodio.« »Ostanite unutra«, odrješito doviknu Alden. Rob J. je znao o čemu najamnik razmišlja. Previše će mu vremena trebati da ode u svoju kolibu po sačmaricu; umjesto toga će otići u Coleovu kuću po lovačku pušku. Rob začu njegove korake, njegovo upozorenje: »To sam ja«, te otvaranje i zatvaranje vrata. … A onda njihovo ponovno otvaranje. Čuo je kako Alden odlazi, a potom ništa. U nekih sedam minuta prođe cijelo stoljeće, a onda se koraci vratiše do staje. »Koliko sam mogao vidjeti, nigdje nema nikoga, doktore Cole, a svugdje sam dobro zagledao. Kamo je gađao?« Kada mu Rob J. pokaza gornji rub vrata s kojih se trijeska bila odlomila, Alden se morade propeti na prste da bi dosegao to mjesto. Nijedan od njih dvojice ne upali svjetiljku da bolje razgleda. »Zaboga!« Alden će drhtavim glasom, a u sve većoj tami blijedo mu se lice jedva naziralo. »Nekakav se zvjerokradica ušuljao na vašu zemlju. I još lovi tako blizu kuće i pri slabu svjetlu. Ako ikada nađem tog blesana, pokazat ću ja njemu kako se puca!« »Nikakvo se zlo nije dogodilo. Drago mi je da si se ti tu našao«, reče Rob J. dotaknuvši Aldena po ramenu. Zajedno pođoše u kuću da umire obitelj i što prije zaborave maloprijašnju nezgodu. Rob J. natoči Aldenu malo rakije te mu se i sam pridruži, što se inače rijetko događalo.
Sara je za večeru bila pripremila jela koja je volio, zelene paprike i mlade tikvice, oboje punjeno kosanim mesom i pirjano zajedno s krumpirom i mrkvom. Jeo je s tekom i pohvalio ženinu kuhinju, no nakon toga potraži malo samoće i sjede na stolicu na trijemu. Nije to nikakav neoprezni lovac, znao je, lovio u blizini kuće niti pucao pri slaboj vidljivosti na kraju dana. Razmišljao je o mogućoj vezi između nedavnoga događaja i iskopanoga skrovišta, no zaključi da to dvoje nije međusobno povezano; netko tko bi ga htio dovesti u škripac zbog toga što pomaže odbjeglim robovima, čekao bi do dolaska sljedećeg crnca, a onda prijavio glupavoga doktora Colea i pokupio nagradu za roba. Roba je, međutim, sve više opsjedala zamisao o tome da je pucanj bio opomena i da ga je netko htio natjerati da o toj opomeni počne razmišljati. Mjesec je bio visoko na nebu: noć je bila svijetla, nimalo pogodna za preuzimanje progonjenih bjegunaca. Dok je tako sjedio na trijemu i zurio u tamu, proučavajući sjenke što ih je drveće, podrhtavajući na vjetru, bacalo zbog mjesečine, negdje u sebi intuitivno spoznade da je napokon primio odgovor na svoja pisma. 36. Prvi židovski naseljenik Rachel se bojala Dana pomirenja, ali je voljela Pashu jer je osam dana Pesaha bilo više nego dovoljna naknada za Božić što su ga slavili ostali ljudi. Za Pashu su Geigerovi ostajali kod kuće, a dom im je nalikovao na luku prepunu tople svjetlosti. Bio je to blagdan ispunjen glazbom, pjevanjem i igrom, biblijskim pričama koje su izazivale jezu, no imale sretan svršetak, a za seder su se posluživala posebna jela – beskvasni kruh dopremljen lađom iz Chicaga te spužvasti kolači što ih je pekla njezina majka, tako visoki i lagani da je kao dijete vjerovala u ono što joj je otac o njima govorio, naime, da treba uporno gledati u njih pa će vidjeti kako odlijeću. Nasuprot tome, za Roš Hašanu i Jom Kipur obitelj bi svake jeseni spremila stvari, prethodno tjednima planirajući to putovanje i pripremajući se za njega, te veći dio dana provela putujući – kolima do Galesburga, potom vlakom do pristaništa na rijeci Illinois, pa parobrodom niz Illinois do Peorije gdje je postojala židovska općina koja je imala svoju sinagogu. Premda su u Peoriji provodili samo ta dva sveta tjedna u godini, bili su punopravni članovi općine i u sinagogi imali svoja mjesta za sjedenje. Za vrijeme su Velikih blagdana Geigerovi uvijek odsjedali u kući Morrisa Goldwassera, trgovca suknom koji je bio istaknuti član šula. Sve je u vezi s gospodinom Goldwasserom bilo veliko i skupo, a to se odnosilo kako na njegovo tijelo, tako i na obitelj i kuću. Nije htio prihvatiti da mu Jason plati za to što
Geigerovi borave kod njega ističući kako je omogućiti drugome Židovu da štuje Boga za njega micva te tvrdeći da će ga, plate li mu za gostoprimstvo, lišiti Božjega blagoslova. Stoga su Lilian i Jason svake godine tjednima razmišljali o prikladnom poklonu kojim će Goldwasserovima pokazati svoju zahvalnost. Rachel je mrzila cijelu tu predstavu koja bi se na njih sručila svake jeseni – pripreme za put, briga oko izbora dara, naporno putovanje, teška kušnja da svake godine dva tjedna preživi u tuđem domu, muka i ošamućenost nakon dvadesetčetverosatnoga jomkipurskog posta. Za njezine je roditelje svaki odlazak u Peoriju značio priliku za potvrdu vlastitoga židovstva. Svi su tražili njihovo društvo budući da je iz Louisiane za senatora Sjedinjenih Država nedavno izabran Lilianin rođak Juda Benjamin – kao prvi Židov koji je postao članom Senata – te su svi htjeli s Geigerovima razgovarati o njemu. U svakoj su prilici odlazili u sinagogu. Lilian je s drugim ženama razmjenjivala recepte te tu i tamo ogovarala. Jay je s muškarcima raspravljao o politici, popio u društvu jednu ili dvije čašice šnapsa, nudio druge cigarama i dopuštao drugima da ga njima nude. O Holdenovu je Prijelazu govorio pohvalnim riječima priznajući da bi volio onamo privući i druge Židove tako da se ondje možda okupi minjan od deset muškaraca, što će im omogućiti zajedničko bogoštovlje. Ostali su muškarci za njega pokazivali toplo razumijevanje. Od svih njih samo su Jay i Ralph Seixas, iz Newporta u državi Rhode Island, bili rođeni Amerikanci. Ostali su bili došli preko mora i znali su što znači biti pionir. Teško je, slagali su se, za jednoga čovjeka da bude prvi Židov koji se negdje naseljava. Goldwasserovi su imali dvije debeljuškaste kćeri – Rosu koja je bila godinu dana starija od Rachele i Claru koja je pak bila tri godine starija od nje. Dok je Rachel bila mala, uživala se s Goldwasserovim djevojkama igrati raznih igara (kuće, škole i posjeta), no iste godine kada je Rachel navršila dvanaestu, Clara se udade za Harolda Greena, po zanimanju klobučara. Mladi je par živio s Clarinim roditeljima pa te godine, kada Geigerovi stigoše za Velike blagdane, Rachel primijeti stanovite promjene. Clara se više nije htjela igrati igre u kojoj su se djevojčice pretvarale da kao odrasle osobe jedna drugoj dolaze u posjet jer je u međuvremenu zbilja postala odrasla, udata žena. Svojoj se sestri i Racheli obraćala tiho i snishodljivo, s dražesnom je upornošću oblijetala oko svojega supruga, a bilo joj je dopušteno i da izrekne blagoslov nad svijećama koje su se palile za šabat, što je bila počast namijenjena isključivo kućedomaćici. No, jedne večeri, kada su ostale same u velikoj kući, tri se djevojke u Rosinoj sobi malo podnapiše domaćega vina pa petnaestogodišnja Clara Goldwasser Green zaboravi da je udata žena. Ispriča Racheli i svojoj sestri sve o tome kako izgleda bračni život. Razotkri pred njima najsvetije tajne odrasloga ženskog
svijeta, s užitkom se zadržavajući na pojedinostima u vezi s fiziologijom i navikama židovskih muškaraca. I Rose i Rachel bile su vidjele penis, no uvijek u minijaturi, a to je bilo povezano s kupanjem sasvim male braće ili mlađahnih rođaka koji su bili još dojenčad – kao mekani, ružičasti privjesak koji je završavao obrezanom kvržicom glatkoga mesa s jednom jedinom rupicom kroz koju izlazi mokraća. No, Clara je, zatvorenih očiju pijuckajući vino, zločesto isticala razlike između židovske dojenčadi i židovskih muškaraca pa je, oblizujući jezikom posljednje kapljice na vanjskoj stijenci čaše, opisivala preobrazbu nježnog i bezopasnog mesa do koje dolazi kada židovski muškarac legne pored svoje žene te sve što se nakon toga događa. Nijedna od dvije djevojke nije zavrištala od užasa, no Rose je dohvatila jastuk i stala ga s obje ruke pritiskati na lice. »To se često događa?« zapita prigušenim glasom. Veoma često, potvrdi Clara, i to neizostavno na šabat i vjerske blagdane, jer je Bog židovskoga muškarca uputio da je takav postupak blagoslovljen. »Dakako, osim za vrijeme mjesečnog krvarenja.« Rachel je znala sve što treba znati o mjesečnom krvarenju. Bila je to jedina tajna o kojoj je majka s njome razgovarala, no za razliku od dviju sestara, njoj se to još nije dogodilo. Smućivalo ju je, međutim, nešto drugo, pitanje mehanike i veličine koje zdravim razumom nije mogla razriješiti, pa joj se u umu prikaza uznemirujuća slika. Nesvjesno rukama zaštiti krilo. »Zasigurno«, reče blijedim glasom, »tako nešto nije moguće učiniti.« Ponekad, svisoka im objasni Clara, Harold upotrebljava čisti košer maslac. Rose Goldwasser skloni jastuk s lica i zapilji se u sestru, a lice joj zasja kao da je upravo doživjela otkrivenje. »A zbog toga u kući nikada nema dovoljno maslaca!« povika. Dani koji potom uslijediše, bili su za Rachelu posebno teški. Ona i Rose, birajući između toga da ono što im je Clara povjerila shvate kao nešto užasno ili kao nešto komično, u samoobrani se opredijeliše za komediju. Za vrijeme doručka i užine, kada su se obično jela mliječna jela, bilo je dovoljno da im se pogledi susretnu pa da ih uhvati neobuzdano veselje te ih u nekoliko navrata izgrdiše i potjeraše od stola. Za objedom je, kada bi se obiteljima pridružili i muškarci, sve izgledalo još i gore jer nije bila u stanju sjediti za stolom nasuprot Haroldu Greenu i dva mjesta niže od njega, gledati u nj i razgovarati s njim, a da ga ne zamisli namazana maslacem. Kada su sljedeće godine Geigerovi došli u Peoriju, Rachel se razočarala doznavši da sa ni Clara ni Rose više ne žive s roditeljima. Clara su i Harold postali roditelji muškoga djeteta i preselili se u vlastitu kućicu na riječnoj obali, a kada bi došli Goldwasserovima, Clara bi se užurbala oko
sina i malo je pažnje posvećivala Racheli. Rose se u srpnju bila udala za čovjeka po imenu Samuel Bliefeld i otišla s njime u St. Louis. Dok su na taj Jom Kipur stajali pred sinagogom, Racheli i njezinim roditeljima priđe stariji čovjek po imenu Benjamin Schoenberg. Gospodin je Schoenberg na glavi imao cilindar od tamnosmeđega pusta, a nosio je nabranu bijelu pamučnu košulju te usku crnu kravatu. Pročavrlja s Jayom o tome kakvo je trenutačno stanje u ljekarničkim poslovima, a potom ljubazno stade zapitkivati Rachelu o tome kako joj ide škola i koliko pomaže majci u kućnim poslovima. Lilian se Geiger nasmiješi starcu i zagonetno odmahnu glavom. »Još je prerano«, reče, a gospodin joj Schoenberg uzvrati osmijeh i kimnu te se još malo pošali s njima i ode. Te večeri Rachel slučajno naču dijelove razgovora koji se vodio između majke i gospođe Goldwasser i iz kojega doznade da je Benjamin Schoenberg šadhen, bračni posrednik. Zapravo, gospodin je Schoenberg sredio i Clarinu i Rosinu udaju. Osjeti užasan strah, no laknu joj kada se sjetila onoga što je majka rekla tome bračnom posredniku. Premlada je za brak, a i njezini roditelji to u potpunosti shvaćaju, reče sama sebi zanemarujući činjenicu da je Rose Goldwasser Bliefield od nje starija tek osam mjeseci. Tokom se cijele jeseni, uključujući u to i ona dva tjedna što ih je Rachel provela u Peoriji, s njezinim tijelom nešto zbivalo. Ranije, kada su joj grudi počele rasti, od samoga su početka bile kao u odrasle žene pa joj je nježno tijelo izgledalo nekako izbačeno iz ravnoteže te je morala nositi steznik i naviknuti se na mišićni napor i bolove u leđima. Bilo je to one godine kada ju je gospodin Byers pokušao pipati i time joj život učinio odvratnim, sve dok njezin otac te stvari nije sredio. Kad god bi Rachel sebe promatrala u majčinu zrcalu, uvijek bi iznova zaključila da nijedan muškarac nikada neće poželjeti djevojku ravne crne kose, uzanih ramena, preduga vrata, odveć bujnih grudi, neprikladno blijede puti i smeđih očiju neotmjeno nalik na kravlje. Potom joj pade na pamet da će muškarac koji bude htio prihvatiti takvu djevojku, i sam biti ružan, glup i silno siromašan pa shvati da joj se sa svakim danom sve više bliži budućnost o kojoj nije htjela ni misliti. Prezirala je braću i zamjerala im što ne razumiju kakav dar i povlasticu predstavlja činjenica što su se rodili kao muškarci, s pravom da u toploj sigurnosti roditeljskoga doma ostanu koliko god budu htjeli, s pravom da idu u školu i obrazuju se bez ograničenja. Prvu je mjesečnicu dobila kasno. Majka joj je povremeno postavljala usputna pitanja koja su, međutim, odavala njezinu brigu zbog činjenice da se to još nije dogodilo; a onda jednoga poslijepodneva Rachelu, dok je u kuhinji pomagala pri pripremi pekmeza od divljih jagoda, bez prethodnoga upozorenja spopadoše grčevi. Majka joj reče da pođe provjeriti pa ona otkri
da krvari. Srce joj stade udarati, no to nije bilo ništa neočekivano niti se dogodilo dok je negdje bila sama. Majka je bila uz nju i umirivala je, a potom joj pokazala kako treba postupiti. Sve je bilo u redu dok je majka ne poljubi u obraz i reče joj da je sada postala ženom. Rachel se rasplaka i nikako nije mogla prestati. Satima je jecala i ništa je nije moglo utješiti. Jay Geiger pođe u kćerkinu sobu i spusti se pokraj nje na postelju, što nije učinio još od vremena kada je bila sasvim malena. Pogladi je po glavi i zapita o čemu je riječ. Njoj su se ramena toliko tresla da mu se od toga kidalo srce i morao je nekoliko puta ponoviti svoje pitanje. Napokon ona prošapta: »Tatice, ne želim se udati. Ne želim ostaviti ni tebe ni naš dom.« Jay je poljubi u obraz i siđe da porazgovara sa ženom. Lilian je bila sva smućena. Mnoge su se djevojke udavale već u trinaestoj, a ona je mislila kako bi za njezinu kćer bilo bolje da uz roditeljski pristanak sklopi dobar židovski brak nego da njih dvoje popuštaju pred njezinim luckastim strahovanjima. No, muž je podsjeti da je i njihov brak bio ugovoren kada je Lilian već bila navršila šesnaestu pa više nije bila baš sasvim mlada djevojka. Ono što je bilo dobro za majku, bit će dobro i za kćerku kojoj treba pružiti priliku da odraste i privikne se na pomisao na brak. I tako je Rachel dobila odgodu i život joj je najednom postao bolji. Gospođica je Burnham obavijestila njezina oca o tome da je Rachel po prirodi nadarena za učenje i da bi za nju bilo silno korisno kada bi nastavila školovanje pa roditelji odlučiše da će im kći i dalje ići u školu umjesto da cijelo vrijeme radi u kući i na farmi, kako bi se to očekivalo, a nagrada im je za to bilo njezino zadovoljstvo i pogled njezinih očiju u koje se vratila volja za životom. Nagonska je ljubaznost i inače bila dio njezine prirode, no vlastita ju je nesreća učinila i posebno osjećajnom prema osobama koje su iz nekoga razloga postale žrtvom nesretnih okolnosti. Oduvijek je bila bliska s Coleovima kao da su krvni rod. Kada je Šaman bio tek prohodao, jednom je ležao kraj nje u postelji i nehotice se pomokrio pa ga je Rachel tješila nastojeći odagnati njegovu nepriliku i branila ga od zadirkivanja ostale djece. Bolest koja mu je odnijela sluh, uznemirila je Rachelu jer je to bio prvi događaj u njezinu životu koji joj je ukazao na prisutnost nepoznatih i neslućenih opasnosti. Šamanove je napore promatrala s osjećajem promašenosti što se javlja kod osobe koja želi popraviti stvari oko sebe, ali je u tome nemoćna, a svakom se poboljšanju što bi ga on postigao radovala s isto toliko ponosa kao da se radi o njezinu vlastitom bratu. Razvijajući se iz djevojčice u djevojku, vidjela je kako i Šaman od dječačića postaje krupan mladić, s lakoćom nadmašivši stasom i brata Alexa. Budući da je tjelesno rano sazrio, u prvim je godinama svojega odrastanja često bio nespretan i
pravio se važan, poput mladoga šteneta, a to je u njoj izazivalo posebnu nježnost. Mnogo je puta neprimijećena sjedila u visokom naslonjaču diveći se Šamanovoj hrabrosti i upornosti, očarana učiteljskom vještinom Dorothy Burnham pa je, kada se gospođica Burnham na glas zapitala tko bi mogao pomoći Šamanu, Rachel nagonski odgovorila na njezin poziv, spremna da prihvati tu priliku. Dr. Cole i njegova žena bili su joj zahvalni na spremnosti da radi sa Šamanom, a njezinoj se vlastitoj obitelji svidjelo nešto što su držali plemenitim postupkom. No, ona je znala da mu, barem djelomično, želi pomoći zbog toga što joj je taj dječak najpouzdaniji prijatelj, zato što joj je jednom savršeno ozbiljno obećao da će ubiti čovjeka koji je njoj bio učinio nešto nažao. Poboljšanje se Šamanova stanja zasnivalo na satima i satima dugotrajnoga rada tokom kojih se nije smjelo obazirati na umor pa se on požuri iskušati Rachelin autoritet na način koji se ne bi usudio primijeniti kod gospođice Brunham. »Danas više ne mogu. Umoran sam«, reče joj već drugi put kada su radili sami jer je gospođica Burnham ranije s Rachelom i Šamanom bila pola tuceta puta prošla sve potrebne vježbe. »Ne, Šamane«, čvrsto će Rachel. »Nismo još završili.« No, on je već bio pobjegao. Kada se to dogodilo i sljedeći put, nju je uhvatio bijes, na što se on samo nasmiješi, a ona se poče ponašati kao u doba dok su se igrali kao djeca i nazivati ga kojekakvim imenima. No, kada se to ponovno dogodi i narednog dana, navriješe joj suze na oči, a njega to razoruža. »Pokušajmo onda još jednom«, reče joj preko volje. Rachel je bila zadovoljna, no nikada nije popustila iskušenju da njime vlada na taj način osjećajući da će mu oštriji pristup više koristiti. Nakon nekoga vremena, dugi se sati za oboje pretvoriše u rutinu. Kako su mjeseci prolazili, a Šamanove se sposobnosti povećale, ona preinači vježbe gospođice Burnham i oni počeše raditi na nov način. Dugo su vremena proveli uvježbavajući iskazivanje različitih značenja naglašavanjem različitih riječi u rečenici koja se oblikom nije nimalo mijenjala: Ovo je dijete bolesno. Ovo je dijete bolesno. Ovo je dijete bolesno. Ponekad bi ga Rachel držala za ruku i stiskala je svaki put kada mu je htjela pokazati koju riječ u rečenici treba naglasiti, a njemu se to silno sviđalo. S vremenom je zamrzio vježbe s klavirom u kojima je trebao prepoznati pojedinu notu prema podrhtavanju kućišta što ga je osjećao pod rukom jer je njegova majka to bila shvatila kao društvenu igru i kadšto ga tjerala da to pokazuje pred drugima. No, Rachel je ustrajala na radu s
klavirom i svaki bi je put očarala činjenica da je on, kada bi odsvirala ljestvicu u drugom ključu, kadar uočiti i tako tananu promjenu. Polako je od sposobnosti da osjeti note odsvirane na klaviru napredovao do mogućnosti da razabire i ostale vibracije u svijetu oko sebe. Ubrzo je mogao primijetiti da netko kuca na vrata premda sam nije čuo kucanje. Bio je kadar osjetiti korake osobe koja se uspinje stepenicama premda ljudi zdrava sluha koji su stajali oko njega, to nisu čuli. Jednoga dana, kao što je to svojevremeno bila učinila i Dorothy Burnham, Rachel dohvati njegovu veliku šaku i položi je na svoje grlo. Najprije mu poče govoriti glasno, a potom ublaži zvučnost svojega glasa i stiša ga sve do šapata. »Osjećaš li razliku?« Put joj je bila topla i veoma glatka, nježna, a ipak čvrsta. Šaman je ispod njezine kože osjećao mišiće i vratne žile. Na pamet mu dođe labud, a potom pomisli na neku manju ptičicu dok su mu otkucaji njezina bila podrhtavali pod rukom posve drugačije od bila na debljem i kraćem vratu gospođice Brunham. On joj se nasmiješi. »Osjećam«, reče. 37. Promjene vodostaja Nitko više nije ponovno pucao na Roba J. Ako je događaj kraj staje bio upozorenje da bi trebao prestati s nastojanjem da pokrene istragu u vezi s Makwinom smrću, tko god bio onaj tko je pritisnuo obarač, imao je razloga vjerovati kako je opomena postigla cilj. Rob nije više ništa poduzimao zato što nije znao što bi još mogao poduzeti. Konačno stiže uljudno pismo od Nicka Holdena, predstavnika u Kongresu, kao i od ilinojskoga guvernera. Njih su dvojica bili jedini javni službenici koji su mu odgovorili, a odgovori su im se sastojali u blagom otklanjanju odgovornosti. To ga ozlovolji, no posveti se rješavanju neposrednih problema. U početku se od njega samo povremeno tražilo da ponudi gostoprimstvo bjeguncima u onoj iskopanoj prostoriji, no nakon nekoliko je godina tokom kojih je robovima pomagao da pobjegnu, kapanje preraslo u jak mlaz pa je bilo trenutaka kada su u tajnu prostoriju često i redovito pristizali novi stanovnici. Za crnce je vladalo opće zanimanje puno razmirica. Dred Scott uspio je sa svojim zahtjevom za slobodu kod nižega suda u Missouriju, Vrhovni ga je državni sud proglasio robom pa su abolicionistički odvjetnici uložili priziv kod Vrhovnoga suda Sjedinjenih Država. U međuvremenu su i s jedne i druge strane pisci i propovjednici grmjeli, a novinari i političari praskali
govoreći o pitanju ropstva. Prvo što je Fritz Graham učinio poslije redovnog izbora za šerifa na rok od pet godina, bilo je da kupi čopor »pasa za lov na crnčuge« jer su se nagrade pokazale kao unosan dodatni prihod. Nagrade su se za povratak bjegunaca povećale, a kazne za pomaganje odbjeglim robovima postale strože. Kad god bi pomislio na to, Rob J. se i dalje bojao onoga što bi mu se moglo dogoditi ako ga uhvate, no većinom sebi nije dopuštao da o tome razmišlja. Kad god bi se negdje slučajno sreli, George Cliburne pozdravljao ga je sa snenom uljudnošću, kao da se usred mrkle noći ne sastaju pod sasvim drugim okolnostima. Uzgredni je plod njihove veze za Roba J. bio pristup u Cliburneovu bogatu knjižnicu pa je odande posuđivao knjige i redovito ih odnosio kući Šamanu, a ponekad bi ih i sam čitao. U zbirci knjiga što ju je bio sakupio trgovac žitom filozofija su i religija bile dobro zastupljene, no sa znanošću je stajalo slabo, a takvim je Rob J. držao i njezina vlasnika. Nakon godinu dana krijumčarenja crnaca, Cliburne ga pozva da mu se pridruži na kvekerskom skupu pa s nevjericom prihvati njegovo odbijanje. »Mislio sam da bi vam se to moglo učiniti korisnim budući da i sami obavljate djelo Gospodnje.« Robu su već na usnama bile riječi kojima ga je htio ispraviti, reći mu da obavlja čovječje, a ne Božje djelo, no ta je misao već sama po sebi bila dovoljno nadmena pa je nije trebalo još i glasno izreći te se on samo nasmiješi i odmahnu glavom. Shvaćao je da je njegovo skrovište tek jedna od karika u nečemu što je nedvojbeno bio dugačak lanac, no nije ništa znao o ostatku cijeloga sustava. Ni on ni doktor Barr nikada nisu spominjali činjenicu da ga je Barrova preporuka dovela do toga da se upusti u kršenje zakona. U tajnim je kontaktima bio samo s Cliburneom i Carrollom Wilkensonom koji ga je svaki put obavještavao o »novoj zanimljivoj knjizi« što ju je kveker upravo dobio. Rob J. je bio siguran da bjegunci, kada odu od njega, kreću na sjever, kroz Wisconsin pa sve do Kanade, i to vjerojatno brodom preko Jezera Superior. Tim bi putem i sam poveo odbjegle robove da je on planirao njihov bijeg. Cliburne bi tu i tamo doveo i poneku ženu, no bjegunci su većinom bili muškarci, beskrajno različiti i odjeveni u odrpano konopljano sukno. Jednima je koža bila tako mrka da su se njemu činili utjelovljenjem crnoće te ga je podsjećala na sjajni grimiz zrelih šljiva, ahatsko crnilo spaljene kosti, tmastu mrklinu gavranovih krila. Kod drugih je put bila razvodnjena blijedom bojom kože njihovih ugnjetača, što je obuhvaćalo raznorazne nijanse, od boje bijele kave do boje prepečena kruha. Većinom su to bili krupni muškarci čvrsta, mišićava tijela, no među njima se našao i vitak mladić, gotovo bijele kože, koji je nosio naočale s metalnim okvirom. Ispričao je da je sin kućne crnkinje i vlasnika plantaže iz mjesta po imenu Shreve’s Landing u Luisiani. Znao je čitati i bio je zahvalan Robu J. kada
mu je donio svijeću i žigice te stare primjerke novina što su izlazile u Rock Islandu. Rob J. se kao liječnik loše osjećao zbog toga što su bjegunci kod njega prekratko ostajali da bi se mogao pozabaviti i njihovim zdravstvenim poteškoćama. Vidio je da su stakla na naočalama što ih je nosio onaj svjetloputi crnac bila za nj prejaka. Nekoliko su tjedana nakon mladićeva odlaska Robu J. u ruke dospjele naočale za koje mu se činilo da bi momku možda mogle bolje odgovarati pa kada se opet našao u Rock Islandu, ode do Cliburnea i raspita se o tome bi li mladiću nekako mogao poslati naočale, no Cliburne se samo zapilji u naočale i odmahnu glavom. »Mislio sam da ste pametniji, doktore Cole«, reče mu i udalji se bez pozdrava. Jednom je drugom prilikom neki krupan muškarac veoma crne kože ostao u skrovištu cijela tri dana, dovoljno dugo da Rob primijeti koliko je uzrujan te da pati od bolova u trbuhu. Lice bi mu povremeno posivjelo i na njemu se vidjelo da je bolestan, a povremeno nije uopće imao teka pa je Rob bio siguran da boluje od trakavice. Dade mu bočicu sredstva protiv glista, ali mu objasni da ga ne upotrebljava prije no što stigne onamo kamo je krenuo. »Inače ćeš biti preslab za putovanje, a za tobom će ostati takav trag proljeva da će ga svaki šerif u ovoj zemlji moći slijediti!« Sve dok bude živ, sjećat će se svakoga od njih. Od samoga je početka pokazao puno razumijevanje za njihove strahove i osjećaje, i to ne samo zbog toga što je nekoć i sam bio bjegunac; shvaćao je da mu važan razlog za brigu predstavlja obitelj i položaj u koju sve njih dovodi jer je bio svjedokom nevolja što su ih svojevremeno bili pretrpjeli Sauci. Već je odavno bio zanemario Cliburneove upute o tome da bjeguncima ne smije postavljati pitanja. Neki su od njih bili razgovorljivi, a nekima su usta bila zapečaćena. Ako ništa drugo, pokušao bi doznati kako se zovu. Premda je mladiću s naočalima ime bilo Nero, ostali su nosili većinom židovska ili kršćanska imena: Mojsije, Abraham, Isak, Aron, Petar, Pavao ili Josip. Uvijek je slušao ista imena, a to ga je podsjećalo na ono što mu je Makwa bila ispričala o biblijskim imenima u kršćanskoj školi za mlade Indijanke. S onima koji su željeli razgovarati provodio je onoliko vremena koliko je to sigurnost dopuštala. Jedan je crnac iz Kentuckyja već ranije bježao, ali su ga uhvatili. Pokazao je Robu J. ožiljke u vidu pruga na leđima. Drugi mu je pak, porijeklom iz Tennesseeja, ispričao da gospodar s njim nije loše postupao. Rob J. ga je zapitao zašto je u tom slučaju pobjegao, a čovjek je naškubio usnice i zaškiljio, kao da razmišlja o odgovoru. »Nisam mogao dočekati jubilej«, reče. Rob se kod Jaya raspita o tome što znači jubilej. U drevnoj su Palestini, u skladu s biblijskim odredbama, obradivu zemlju svake sedme godine ostavljali na ugaru i puštali je da otpočine. Nakon sedam puta po
sedam godina, pedeseta se godina proglašavala jubilejskom godinom kada je svaki rob dobivao poklon i puštao se na slobodu. Rob J. izjavi da je jubilej bolje rješenje od toga da se ljudska bića zadržavaju u vječnome ropstvu, no da se teško može smatrati velikom blagošću jer je životni vijek robova u većini slučajeva kraći od pedeset godina koje moraju provesti u ropstvu. On su i Jay brižljivo zaobilazili to pitanje budući da su već odavno bili shvatili koliko duboka razlika u mišljenju postoji između njih dvojice. »Znate li vi koliko ima robova u južnim državama? Četiri milijuna. Jedan crnac na dva bijelca. Oslobodite ih pa će se sve farme i plantaže koje hrane onu gomilu abolicionista na Sjeveru morati zatvoriti. I što bismo učinili s četiri milijuna crnaca? Od čega bi ti ljudi živjeli? Što bi s njima bilo?« »Mogli bi živjeti kao i svi drugi. Kad bi im se pružilo dovoljno obrazovanje, mogli bi se baviti bilo kojim zanimanjem. Postati ljekarnici, na primjer«, reče Rob ne mogavši odoljeti. Jay potrese glavom. »Vi to jednostavno ne razumijete. Opstanak se Juga zasniva na robovlasništvu pa su zbog toga i države u kojima nema ropstva pružanje pomoći odbjeglim robovima proglasile krivičnim djelom.« Tu ga je Jay pogodio u živac. »Ne spominjite mi krivična djela! Trgovina je crnim robljem dovezenim iz Afrike još 1808. godine proglašena nezakonitom, no Afrikanci se još uvijek otimaju pod prijetnjom pušaka, ukrcavaju u lađe i odvoze u južne države gdje se prodaju na veliko.« »E, to vi govorite o saveznom zakonu, ali svaka država donosi svoje zakone i ti se zakoni uzimaju u obzir.« Rob J. frknu pa se razgovor tu okonča. On su i Jay ostali prisnim prijateljima te su se u svemu drugome međusobno podržavali, no pitanje je ropstva među njima podiglo prepreku, zbog čega su obojica žalila. Rob je cijenio mirne razgovore među prijateljima pa je, kad god bi se našao u blizini samostana sv. Franje, sve češće tjerao Trudu da krene putem koji je onamo vodio. Teško bi mu bilo točno odrediti trenutak u kojemu su se on i majka Miriam Ferocia sprijateljili. Sara je u njemu budila tjelesnu strast koja nije jenjavala, a za njega je bila isto toliko važna kao i jelo i piće, no više je vremena provodila u razgovorima sa svojim pastorom negoli s vlastitim mužem. U svojoj je vezi s Makwom Rob već ranije otkrio da se i bez spolne želje moguće zbližiti sa ženom. Sada je to ponovno iskusio s ovom časnom sestrom iz reda sv. Franje, ženom petnaest godina starijom od sebe, kruta pogleda na nepopustljivu licu i s kukuljicom na glavi. Do toga ju je proljeća samo povremeno viđao. Zima je bila blaga i čudna, praćena jakim kišama. Razina je vode neprimjetno rasla sve dok
prijelaz preko rječica i potoka najednom ne postade težak, a u ožujku je, u toku velike poplave 1857. godine, gradsko područje platilo za povoljan smještaj na zemlji između dviju rijeka. Rob je promatrao rijeku kako se prelijeva preko obala na njegovu imanju. Vodeni virovi jurnuše dalje otplavivši Makwinu kolibu za parnu kupelj, kao i žensku kolibu. Hedonosote je bio pošteđen jer ga je Makwa bila predostrožno podigla na uzvisini. Kuća je Coleovih bila viša od razine koju je dosegla poplava. No čim se voda povukla, Roba pozvaše radi prvoga slučaja žestoke groznice. Potom se razboli još jedna osoba. Pa još jedna. Sara je na sebe preuzela bolničarske dužnosti, no ubrzo su i ona i Rob i Tom Beckermann imali i previše posla. Onda jednoga jutra Rob pođe na Haskellovu farmu i tamo zateče Bena Haskella u groznici, no već oprana spužvom i udobno smještena, a kraj njega dvije sestre franjevke. Svi su »smeđi kukci« bili izašli iz samostana i dali se na njegovanje bolesnika. Odmah je i s velikom zahvalnošću uvidio da su redovnice izvanredne bolničarke. Svaki put kad bi ih sreo, uvijek su bile u paru. Čak je i predstojnica njegovala bolesnike zajedno s još jednom sestrom. Kada se Rob pobunio jer mu se činilo da je to besmisleno u takvu poslu, Miriam mu se Ferocia suprotstavi s hladnom žestinom, jasno mu pokazujući da su njegove primjedbe beskorisne. Pade mu na pamet da u parovima možda rade zato da bi jedna drugu mogle sačuvati od toga da ne posrnu u pitanjima vjere i puti. Nekoliko večeri nakon toga, sjedeći potkraj dana u samostanu sa šalicom kave u ruci, predbaci joj kako se boji redovnicama dopustiti da ostanu same u protestantskoj kući. Priznade da ga to zbunjuje. »Zar vam je vjera tako slaba?« »Naša je vjera jaka! No, toplinu i udobnost volimo isto toliko koliko i svoje bližnje. Život koji smo odabrale nije lagan, a i dovoljno je okrutan pa mu ne treba dodavati još i prokletstvo iskušenja.« Razumio je i bio je sretan što može redovnice prihvatiti pod uvjetima koje je postavljala Miriam Ferocia, a njihov je rad s bolesnicima uvelike izmijenio stvari. Predstojnica pak njemu uputi primjedbu koja je naprosto bila natopljena prezirom. »Zar vi nemate druge liječničke torbe, doktore Cole, do te otrcane kožnate vreće ukrašene dikobrazovim bodljama?« »To je moja Mee-shome, saučka vrećica za medicinu. Vrpce se nazivaju Izze niti i kada to nosim, nikakav me metak ne može raniti.« Ona ga pogleda razrogačenih očiju. »Ne vjerujete u našega Spasitelja, ali prihvaćate saučku neznabožačku praznovjericu i mislite da će vas ona zaštititi?« »Ah, ali ta praznovjerica djeluje.« Ispriča joj o pucnju što ga je netko bio na njega ispalio kada je izlazio iz staje.
»Morate biti silno oprezni«, opomenu ga ona lijevajući mu kavu u šalicu. Koza koju im je bio poklonio, već se dvaput bila ojarila, donijevši na svijet dva muška jareta. Miram Ferocia jednog je jarčića prodala i nekako uspjela nabaviti još tri ženke sanjareći o proizvodnji sira, no Rob J. je još uvijek ostajao bez mlijeka za kavu jer su koze, svaki put kad bi on navratio u samostan, ili čekale mlade ili ih dojile. Snalazio se i bez mlijeka, kao i opatice, te je navikao piti kavu i bez njega. Prijeđoše na ozbiljnije stvari. Rob je bio razočaran time što njezino istraživanje unutar Crkve nije donijelo nikakvih novosti o Ellwoodu Pattersonu. Razmišljao je o nečemu, povjeri se glavarici. »Kako bi bilo da ubacimo svojeg čovjeka u Viroki red zvjezdanog stijega? Tako bismo dovoljno rano doznavali za zlo koje namjeravaju počiniti pa bismo ga mogli spriječiti.« »Kako to mislite izvesti?« On je o tome bio dobro promislio. Za to bi im bio potreban rođeni Amerikanac, netko u koga bi se Rob J. istodobno mogao potpuno pouzdati i s kim bi bio blizak. Jay Geiger nije dolazio u obzir jer se moglo pretpostaviti da VRZS neće u svoje redove primiti Židova. »Mislio sam na Aldena Kimballa, svojega najamnika. Rođen je u Vermontu i veoma je pošten čovjek.« Ona zabrinuto odmahnu glavom. »Činjenica da je pošten čovjek mogla bi samo otežati stvari jer bi se moglo desiti da s ovakvim naumom upropastite i njega i sebe. To su izuzetno opasni ljudi.« Morao se suočiti s mudrošću njezinih riječi, kao i s činjenicom da se na Aldenu već pokazuju godine. Nije baš oronuo, no godine su već tu. A i previše pije. »Morate biti strpljivi«, ljubazno će ona. »I dalje ću se raspitivati. U međuvremenu, morat ćete pričekati.« Ona uze njegovu šalicu i Rob shvati kako je vrijeme da ustane iz biskupova naslonjača i oprosti se od nje tako da se glavarica može pripremiti za povečerje. Pokupi torbicu ukrašenu čekinjama koja ga je štitila od metaka i osmjehnu se zbog izazovna pogleda što ga je ona uputila njegovoj Meeshome. »Hvala vam, časna majko«, reče. 38. Slušanje glazbe Obrazac se školovanja u Holdenovu Prijelazu sastojao u tome da obitelj pošalje djecu u akademiju da ondje tokom jednoga ili dva polugodišta nauče ponešto čitati, zbrajati manje iznose i pisati s velikom pomnjom.
Potom bi se školovanje smatralo završenim, a djeca bi se, sada već potpuno dorastavši za rad na farmi, vraćala ranijem životu. Kada je Alex navršio šesnaestu, izjavi da mu je dosta škole. Usprkos Robovoj ponudi da će mu platiti daljnje školovanje, on poče cijele dane raditi uz Aldena na ovčjoj farmi, a Šaman i Rachel ostadoše u akademiji kao najstariji učenici. Šaman je bio sklon tome da nastavi s učenjem, a Rachel je bila zahvalna što može i dalje slijediti jednolično nizanje dana, čvrsto se hvatajući za nepromjenjivost svojega načina života kao da je u pitanju uže za spasavanje. Dorothy Burnham bila je svjesna velike sreće što ima čak dvoje učenika kakvi se samo jednom javljaju u učiteljevu životu. Držala ih je kao kap vode na dlanu obasipajući ih svime što je i sama znala te se svim silama trudila da u njima pobudi zanimanje za to. Djevojčica je bila tri godine starija od Šamana i imala je više prethodnog znanja, no uskoro im je gospođica Burnham mogla predavati isto gradivo. Bilo je posve prirodno da njih dvoje dobar dio vremena provode u zajedničkome učenju. Kad bi završili s pisanjem domaćih zadaća, Rachel bi smjesta prelazila na Šamanove govorne vježbe. Dvaput mjesečno mladi se par sastajao s gospođicom Burnham i Šaman bi učiteljici pokazivao što je naučio. Ponekad bi gospođica Burnham predložila neku promjenu ili novu vježbu. Bila je ushićena njegovim napretkom i sretna što mu je Rachel Geiger uspjela pomoći u tolikoj mjeri. Kako se njihovo prijateljstvo produbljivalo, Rachel ili Šaman dopustili bi povremeno onom drugom letimičan pogled u svoju nutrinu. Rachel ispriča Šamanu kako svake godine strahuje od odlaska u Peoriju za židovske Velike blagdane, a on u njoj pobudi nježnost otkrivši joj, mada to nije rekao baš tim riječima, koliko ga boli što vlastita majka s njime hladno postupa. (»U većoj sam mjeri Makwu smatrao majkom nego nju i ona to zna. To je ljuti, no to je čista istina.«) Rachel je već ranije bila primijetila da gospođa Cole svojega sina, kad god bi mu se obraćala, nije zvala Šamanom kako su to činili svi drugi; Sara ga je nazivala Robertom – gotovo službeno, onako kako mu se u školi obraćala gospođica Burnham. Rachel se pitala je li tome razlog njezina nesklonost prema indijanskim riječima. Jednom je prilikom čula Saru kad je rekla njezinoj majci kako joj je drago što su Sauci zauvijek otišli. Šaman i Rachel bavili su se govornim vježbama gdje god bi se zatekli – ploveći u Aldenovu čamcu ili sjedeći na riječnoj obali i pecajući ribu, berući potočarke, odlazeći na izlete u preriju ili guleći voće i povrće umjesto Lilian na Geigerovoj verandi uređenoj u južnjačkom stilu. Nekoliko bi puta tjedno sjeli i za Lilianin klavir. Šaman je tonalitet njezina glasa mogao osjetiti i ako bi joj dotaknuo glavu ili leđa, no posebno mu se sviđalo položiti ruku na glatku i toplu kožu na njezinu grlu dok bi mu nešto govorila. Znao je da Rachel zacijelo osjeća kako mu prsti podrhtavaju. »Volio bih da se mogu sjetiti zvuka tvojega glasa.«
»Sjećaš li se glazbe?« »Ne stvarno… Prošle sam godine čuo glazbu drugi dan nakon Božića.« Ona se zbunjeno zagleda u nj. »Sanjao sam da je čujem.« »I baš si čuo glazbu u snu?« On kimnu. »Vidio sam samo nečije noge i stopala. Mislim da je to bio moj otac. Sjećaš se kako su nas roditelji ponekad puštali da zaspimo na podu dok bi svirali? Tvoju majku i oca nisam vidio, ali sam čuo violinu i klavir. Ne sjećam se što su svirali. Sjećam se samo… glazbe!« Rachel s mukom progovori. »Njih dvoje vole Mozarta, možda su svirali ovo«, reče i zasvira nešto na klaviru. No, nakon kraćeg vremena on odmahnu glavom. »Ovo su za mene samo vibracije. Ono je drugo bila prava glazba. Odonda cijelo vrijeme pokušavam ponovno sanjati o tome, ali bezuspješno.« Šaman primijeti da joj oči svjetlucaju, a onda se na njegovo zaprepaštenje ona nagnu prema njemu i poljubi ga ravno u usta. On joj uzvrati poljubac i pomisli kako je to nešto novo, silno nalik na neku drugu vrstu glazbe. Ruka mu se nekako nađe na njezinim grudima i ostade ondje čak i kada se prestadoše ljubiti. Možda bi sve dobro prošlo da je smjesta maknuo ruku. No, isto onako kao što je osjećao drhtaj glazbene note, osjeti čvrstinu i sitno podrhtavanje njezine ukrućene bradavice. Jače pritisnu, a ona zamahnu rukom i udari ga po ustima. Sljedeći ga udarac pogodi ispod desnoga oka. Nijemo sjede te se čak i ne pokuša obraniti. Mogla ga je i ubiti da je to poželjela, no ona ga samo još jednom žestoko tresnu. Bila je odrasla radeći poslove na farmi i bila je snažna, a udarila ga je stisnutom šakom. Gornja mu je usnica bila razbijena, a iz nosa mu je tekla krv. Vidje da isprekidano jeca, a potom pobježe. Pođe za njom u hodnik; srećom nikoga nije bilo kod kuće. »Rachel«, zazva, no nije mogao razabrati je li mu odgovorila, a nije ju se usudio slijediti uz stepenice. Izađe kroz kućna vrata i odšeta do ovčje farme glasno šmrcajući kako ne bi morao upotrijebiti rupčić da njime obriše krv. Dok je išao prema kući, naiđe na Aldena koji je upravo izlazio iz staje. »Za pet rana Kristovih. Što je to s tobom?« »Potukao sam se.« »Pa, to vidim. Sad mi je laknulo. Već sam mislio da Alex jedini u ovoj kući ima petlje. Kako izgleda drugi klipan?« »Grozno. Mnogo gore od mene.« »Oh, onda je sve u redu«, reče raspoloženo Alden i ode.
Za večerom je Šaman morao otrpjeti nekoliko dugačkih prodika u vezi s upuštanjem u tučnjavu. Sutradan su ujutro mlađa djeca s poštovanjem proučavala njegove ozljede, a gospođica ih Burnham namjerno nije htjela vidjeti. On su i Rachel jedva progovorili jedno s drugim tokom dana, no na njegovo iznenađenje, ona ga je nakon završetka nastave čekala pred školom kao i inače pa se, potišteno šuteći, zajedno otputiše prema njezinoj kući. »Jesi li rekla ocu da sam te pomilovao?« »Ne!« ona će oštro. »Izvrsno. Ne bih volio da me izbičuje«, reče on ozbiljno. Morao ju je gledati da bi razgovarao s njome pa tako primijeti kako je porumenjela, no na svoje zaprepaštenje, isto tako vidje da se zbog nečega smije. »Oh, Šamane! Kako ti samo izgleda lice! Zbilja mi je žao«, reče ona i stisnu mu ruku. »I meni«, reče on premda nije bio potpuno siguran zbog čega se ispričava. Kada stigoše Rachelinoj kući, njezina ih majka ponudi kolačem od đumbira. Pošto su pojeli, sjedoše za stol jedno sučelice drugom i dadoše se na pisanje domaćih zadaća. Potom se vratiše u primaću sobu. Sjedio je kraj nje na klavirskoj klupici, ali je dobro pazio da joj ne dođe previše blizu. Ono što se bilo dogodilo prethodnog dana, izmijenilo je neke stvari među njima, kao što se i bojao, no na njegovo iznenađenje, nije se zbog toga loše osjećao. Toplina je tog osjećaja počivala između njih dvoje kao nešto što samo njima pripada, poput čaše iz koje su zajedno pili. Rob J. primi službeni poziv da se javi na sud u Rock Islandu »dvadeset i prvoga dana u mjesecu lipnju godine Gospodnje tisuću osam stotina pedeset i sedme, radi sređivanja pitanja naturalizacije.« Dan je bio vedar i topao, no prozori su u sudnici bili zatvoreni jer je za sudačkim stolom sjedio časni Daniel P. Allan, a on nije podnosio muhe. Pravni je dio postupka bio jednostavan te je Rob J. s mnogo razloga vjerovao da će s time brzo završiti, sve dok sudac Allan nije prešao na prisegu. »Onda, dobro. Prisežete li svečano da se ovime odričete svih prava na neko drugo državljanstvo i na pripadnost bilo kojoj drugoj naciji?« »Prisežem«, reče Rob J. »Prisežete li svečano da ćete podržavati i braniti Ustav i nositi oružje u ime Sjedinjenih Američkih Država?« »To ne, časni suče«, odlučno će Rob J. Trgnuvši se iz obamrlosti, sudac se Allan zapilji u njega. »Ne vjerujem u ubijanje, časni suče, pa nikad ne želim sudjelovati u ratu.« Sudac se Allan ozlovolji. Roger Murray koji je sjedio za zapisničarskim stolom, odmah pored sučeva, pročisti grlo.
»Suče, zakon kaže kako u ovakvim slučajevima podnosilac zahtjeva mora dokazati da mu zbog prigovora savjesti njegovo uvjerenje zabranjuje nošenje oružja, što znači da mora pripadati nekoj skupini, kao što su, na primjer, kvekeri za koje je općenito poznato da se ne žele boriti.« »I ja poznajem zakon i razumijem njegovo značenje«, kiselo će sudac, bijesan što se Murray trudi da ga podučava pred drugima. On zirnu preko naočala. »Jeste li kveker, doktore Cole?« »Ne, časni suče.« »Pa što ste onda dobijesa?« »Ne pripadam nijednoj vjeri«, reče Rob J. i vidje da je sudac ovo primio kao osobnu uvredu. »Časni suče, dopustite da pristupim?« reče netko iz stražnjega dijela sudnice. Rob J. vidje da je to izgovorio Stephen Hume koji je, od časa kada je Nick Holden bio preuzeo njegovo mjesto u Kongresu, radio za željeznicu kao odvjetnik. Sudac mu Allan dade znak da se približi. »Izvolite, predstavniče.« »Suče«, reče Hume osmjehujući se. »Volio bih osobno jamčiti za doktora Colea. On je jedan od najistaknutijih ljudi u Illinoisu i kao liječnik danju i noću služi ljudima. Svi znaju da on nikada ne govori isprazno. Ako doktor Cole kaže da se ne želi boriti u ratu, razumnome čovjeku ne treba drugih dokaza.« Sudac se Allan namršti ne znajući je li ga ovaj odvjetnik i nekadašnji političar što stoji pred njegovim stolom, upravo nazvao nerazumnim pa odluči da mu je najsigurnije pogledati prema Rogeru Murrayu. »Nastavit ćemo s postupkom naturalizacije«, reče te Rob J. bez zalaženja u druge pojedinosti postade američkim građaninom. Dok se jašući vraćao u Holdenov Prijelaz, obuzeše ga neka čudna i žaljenja vrijedna sjećanja na škotsku domovinu koje se maločas bio odrekao, no dobro se osjećao kao Amerikanac. Samo što je i u ovoj zemlji bilo dovoljno nevolja. Vrhovni je sud Sjedinjenih Država nedavno donio odluku o položaju Dreda Scotta proglasivši ga robom zato što Kongres nema zakonskih ovlaštenja da ukida ropstvo na teritorijima. Južnjaci se isprva razveseliše, no uskoro se opet razbjesniše čuvši izjavu vođa Republikanske stranke da tu sudsku odluku neće prihvatiti kao konačnu. Tako je mislio i Rob J. premda su mu žena i stariji sin postali oduševljeni južnjački pristaše. Kroz njegovo je skrovište, na svom putu prema Kanadi, već bilo prošlo nekoliko tuceta odbjeglih robova, a u nekoliko su ga navrata zamalo i uhvatili na djelu. Alex mu jednoga dana ispriča kako je prošle noći na cesti sreo Georgea Cliburnea, ni milju daleko od ovčje farme. »U tri je sata ujutro sjedio tamo na kolima do vrha punim sijena! Kako to tebi izgleda?«
»Pretpostavljam da ćeš se morati jako potruditi kako bi ustao ranije od jednoga radišnog kvekera. A što si ti radio vani u tri sata ujutro?« reče Rob J., a Alex se požuri da skrene razgovor na drugu stranu, što dalje od pijančevanja i ludorija što ih je do kasno u noć izvodio zajedno s Malom Howardom, te se više nije vraćao na čudnu poslovnu etiku Georgea Cliburnea. Drugi je put pak Rob J. usred noći baš zaključavao lokot na vratima štaglja, kadli se odnekuda pojavi Alden. »Ne spava mi se. Ostao sam bez cuge pa sam se sjetio da sam ovo spremio u staju.« Podiže vrč i pruži ga Robu. Premda je Rob J. rijetko pio jer je znao da alkohol uništava dar, pristade da podijeli piće s Aldenom. Odčepi vrč, potegnu gutljaj i zakašlja se. Alden se isceri. Rob je od svega srca želio da se najamnik makne što dalje od štaglja. U podzemnome se skrovištu s druge strane vrata nalazio sredovječan crnac koji je, svaki put kada bi udahnuo ili izdahnuo, pomalo soptao zbog zaduhe. Rob J. je predmnijevao da to soptanje na mahove postaje jače izraženo, a nije bio siguran neće li njegov zvuk doprijeti i do mjesta na kojemu su on i Alden razgovarali. No, Alden nije imao nikakve namjere otići odande; čučnu da pokaže Robu kako junačine piju viski pa provukavši prst kroz ručku i oslonivši vrč o lakat, podiže lakat upravo dovoljno visoko da mu se prava količina jake tekućine slije u usta. »Imaš problema sa spavanjem?« Alden sleže ramenima. »Većinom odmah zaspim jer sam umoran od posla. Ako ne ide, gutljajčić-dva uvijek pomogne.« Od smrti Raspjevanoga Alden se činio sve iscrpljenijim. »Trebao bi naći nekoga da ti pomogne raditi na farmi«, reče Rob J., možda već i dvadeseti put. »Teško je naći poštenoga bijelca, a ja ne bih htio raditi s crnčugom«, reče Alden, a Rob J. se zapita da li zvuk prodire dovoljno daleko i u obratnome smjeru, u unutrašnjost štaglja. »Osim toga, sada i Alex radi sa mnom, a on je zbilja dobar u poslu.« »Zaista?« Alden se malo nesigurno uspravi; mora da je dosta popio prije no što je ostao bez pića. »Prokletstvo«, reče polako. »Doktore, vi tim jadnim dečkima nikada baš ništa ne priznajete.« Brižljivo držeći vrč, otputi se natrag u svoju kolibu. Jednoga dana krajem ljeta nekoga sredovječnog Kineza, nepoznata imena, put nanese u Holdenov Prijelaz. Pošto su u Nelsonovu salunu odbili da ga posluže pićem, on prostitutki po imenu Penny Davis plati da mu kupi bocu viskija i da ga odvede u svoju straćaru gdje ga sljedećeg jutra nađoše mrtva u njezinu krevetu. Šerif Graham izjavi da u njegovu gradu nema mjesta za kurvu koja pičku prodaje Kinezima, a onda je nudi bijelim ljudima
pa se osobno potrudi oko toga da Penny Davis napusti Holdenov Prijelaz. Potom dade tijelo ukrcati na kola i otpremi ga najbližem mrtvozorniku. Istoga poslijepodneva, kada je Rob J. krenuo u štagalj, Šaman ga sačeka pred vratima. »Nikada nisam vidio istočnjaka.« »Pa ovaj je mrtav. To ti je poznato, Šamane?« »Da, tata.« Rob J. kimnu i otključa vrata štaglja. Tijelo je bilo pokriveno plahtom pa je on savi i spusti na staru drvenu stolicu. Sin mu je bio blijed, no pribran, pomno proučavajući lik što je ležao na stolu. Kinez je bio malen čovjek, mršav, no mišićav, a boja mu je puti bila negdje između bjelačke bljedoće i indijanske crvene boje kože. Nokte mu je na nogama, žute i rožnate, odavno trebalo podrezati; videći to sinovljevim očima, Rob se osjeti ganutim. »Sada se moram prihvatiti posla, Šamane.« »Mogu li gledati kako radiš?« »Siguran si da to želiš?« »Da, tata.« Rob uze skalpel i otvori mrtvačev prsni koš. Oliver Wendell Holmes u svojem je pristupu smrti upotrebljavao kićeni stil: Rob je nužno morao primijeniti jednostavniji način. Upozori Šamana da ljudska utroba smrdi gore od bilo kakve lovine koju je imao prilike čistiti od iznutrica te ga opomenu da diše na usta. Zatim mu ukaza na to da ovo hladno tkivo više nije čovjek. »Što god je tom čovjeku davalo život – neki to nazivaju dušom – sada je otišlo iz njegova tijela.« Šamanovo je lice bilo blijedo, no oči su sve budno motrile. »To je onaj dio koji odlazi u nebo?« »Ne znam kamo odlazi«, blago će Rob. Dok je vagao organe, dopusti Šamanu da bilježi njihovu težinu, što je i njemu bilo od velike pomoći. »William Fergusson, moj mentor, znao je govoriti da je tijelo koje duh ostavlja za sobom nalik na kuću iz koje su stanari iselili pa s njime moramo postupati brižljivo i s uvažavanjem, i to iz poštovanja prema čovjeku koji je tu ranije živio. Ovo je srce, a ovo je ovdje ubilo tog čovjeka.« On izvadi spomenuti organ i stavi ga Šamanu u ruke kako bi dječak mogao proučiti tamni krug mrtvoga tkiva koji se bio ispupčio na mišićnoj stijenki. »Zašto mu se to dogodilo, tata?« »Ne znam, Šamane.« On vrati organe na mjesto i zaši rezove, a kada zajedno krenuše oprati ruke, u Šamanove se obraze već bila vratila boja. Roba J. se duboko dojmilo koliko je dobro dječak sve to podnio.
»Razmišljao sam o nečemu«, reče mu. »Bi li ti se sviđalo da od vremena do vremena radiš sa mnom?« »Još kako, tata!« Šaman će, a lice mu zasja. »Palo mi je na pamet da bi možda želio studirati prirodne znanosti. Mogao bi za život zarađivati kao predavač, možda čak i u nekom koledžu. Misliš da bi ti se to svidjelo, sine?« Šaman smireno pogleda u nj, a lice mu se opet uozbilji dok je razmatrao to pitanje. Onda sleže ramenima. »Možda«, reče. 39. Dvoje učitelja U siječnju Rob J. stavi još pokrivača u podzemno skrovište jer su bjegunci s dalekoga Juga teško podnosili hladnoću. Snijega je bilo manje nego inače, no dovoljno da pokrije obrađena polja i dadne im izgled kakav ima prerija zimi. Kadšto bi mu se, dok se usred noći vraćao kući iz kakva kućnog posjeta, znalo učiniti da bi u bilo kojem trenutku mogao podići pogled i vidjeti crvenokožne muškarce kako na dobrim konjima u dugačkom nizu jašu kroz svjetlucavu bjelinu netaknute ravnice, a predvodi ih šaman zajedno s poglavicama. Ili pak goleme stvorove s grbom na leđima kako mu se primiču iz mraka, a inje im visi s ovješena smeđeg krzna, dok im zloslutni vrhovi krivih rogova srebrno svjetlucaju na mjesečini. No, nikada nije ništa vidio jer je u duhove vjerovao još i manje negoli u Boga. Kada stiže proljeće, snijeg okopni, a rijeke se i potoci zadržaše u svojem koritu. Možda je i to imalo neke veze s činjenicom da je bilo manje proljetne groznice, no iz nekoga je razloga te godine među oboljelima bilo više smrtnih slučajeva. Jedna od bolesnica koju je izgubio bila je Matilda Cowan čiji je muž Simeon na površini od pola četvorne milje uzgajao kukuruz u sjevernom dijelu općine, na veoma dobroj, premda malo suhoj zemlji. Cowanovi su imali tri malene kćeri pa se, kada je mlada žena umrla ostavivši troje djece, očekivalo da će joj se muž brzo ponovno oženiti. No, kada Cowan zaprosi učiteljicu Dorothy Burnham, mnogi se ljudi iznenadiše. Njegova je prošnja smjesta prihvaćena. Jednoga jutra za doručkom Rob J. smijuljeći se ispriča Sari koliku je pomutnju to izazvalo u školskome odboru. »Mislili smo kako možemo računati na to da će Dorothy zauvijek ostati neudata. Cowan je dobro odabrao. Ona će biti dobra žena.« »Ona ima puno sreće«, suho će Sara. »Prilično je starija od njega.« »Oh, Simeon Cowan samo je tri godine mlađi od Dorothy«, reče Rob J. maslacem mažući prepečenac. »Nije to baš takva razlika.« Začuđeno se
nasmija videći da njegov sin Šaman potvrdno kima glavom pridružujući se tako ogovaranju vlastite učiteljice. Zadnji dan što ga je gospođica Burnham trebala provesti na akademiji, Šaman je odugovlačio s odlaskom sve dok svi ostali nisu krenuli kućama, a potom pođe da se oprosti od nje. »Pretpostavljam da ću vas tu i tamo viđati u gradu. Drago mi je što niste odlučili poći nekamo drugamo da se udate.« »I meni je drago što ću živjeti u Holdenovu Prijelazu, Roberte.« »Htio sam vam zahvaliti«, on će nespretno. Znao je što je u njegovu životu značila ta topla i jednostavna žena. »To nije potrebno, dušo.« Njegove je roditelje već bila obavijestila o tome da više s njim neće moći posebno vježbati jer će imati i previše posla na farmi, kao i s budućim mužem i troje djece. »Sigurna sam da će se Rachel izvrsno snaći i bez mene. Osim toga, već si dosegao stupanj na kojem možeš i bez govornih vježbi.« »Mislite da moj govor zvuči kao i govor drugih ljudi?« »Pa…« Ona ozbiljno porazmisli o tom pitanju. »Ne potpuno. Kada si umoran, govor ti još uvijek zvuči grleno. Jako si svjestan toga kako riječi trebaju zvučati pa ih ne gutaš kako to čine neki ljudi. I tu se stvara lagana razlika.« Vidje da ga je to oneraspoložilo pa ga uhvati za ruku i stisnu je. »No, ta razlika zvuči veoma dražesno«, reče i obradova se kad se njegovo lice razvedrilo. Od vlastitoga joj je novca Šaman u Rock Islandu bio kupio malen poklon, maramice obrubljene blijedoplavom čipkom. »I ja imam nešto za tebe«, reče ona i pruži mu knjigu Shakespeareovih soneta. »Kada ih budeš čitao, misli na mene«, naredi mu. »To se, dakako, ne odnosi na romantične pjesme!« smjelo dodade, a potom se stade slobodno smijati zajedno s njim znajući da će buduća gospođa Cowan smjeti činiti i govoriti stvari o kojima je sirota gospođica Burnham, kao školska učiteljica, mogla samo sanjati. Uz pojačani riječni promet u proljeće je na Mississippiju i uzvodno i nizvodno bilo mnogo utapanja. Neki je mladi mornar pao s teglenice i nestao u vodi uzvodno od Holdenova Prijelaza, a tijelo mu je struja povukla u dubinu i izbacila ga na površinu tek kada se našao na području te općine. Ostali članovi posade nisu o njemu ništa znali, ni odakle je došao ni bilo što drugo, osim da mu je ime bilo Billy, a šerif ga Graham isporuči Robu J. Šamanu je ovo bila druga autopsija pa je ponovno promatrao i zapisivao težinu pojedinih organa u očevu bilježnicu doznavši usput što se, kada se netko utopi, događa s njegovim plućima.Ovaj put mu je promatranje teže padalo. Kineza i njega razdvajali su životna dob i egzotično podrijetlo, no ovo je bio mladić samo nekoliko godina stariji od Velikoga, njegova brata, pa je ta smrt Šamana podsjetila na vlastitu smrtnost. Uspio je, međutim, sve to izbaciti iz uma te se posvetio promatranju i učenju.
Kada su završili s autopsijom, Rob J. zasiječe ispod Billyjeva desnog zapešća. »Većina se kirurga cijeloga života užasava šake«, povjeri on Šamanu, »zato što nikada nisu dovoljno vremena posvetili njezinu proučavanju. Budeš li predavao anatomiju ili fiziologiju, morat ćeš znati sve o šaci.« Šamanu je ustručavanje od operacije šake bilo posve razumljivo jer se ona sastojala od samih mišića, tetiva i međusobno spojenih zglobova, a kada završiše seciranje desne šake, zapanji se i uplaši jer mu otac reče da sam pokuša secirati lijevu. Otac mu se nasmiješi kao da točno zna kako se on osjeća. »Ne brini. Što god učinio, njega više ne možeš pozlijediti.« I tako Šaman veći dio toga dana provede u seciranju, temeljitom ispitivanju i proučavanju, trudeći se da zapamti nazive sićušnih kostiju i učeći na koji se način zglobovi pokreću u šaci žive osobe. Nekoliko tjedana kasnije šerif Robu J. doveze tijelo neke starice koja je bila umrla u pokrajinskoj ubožnici. Šaman je jedva čekao nastavak poduke, no otac mu zapriječi ulaz u štagalj. »Šamane, jesi li ikada vidio ženu bez odjeće?« »… Jednom sam vidio Makwu. Povela me sa sobom u parnu kupelj i tamo pjevala da bi mi vratila sluh.« Otac se zapanjeno zagleda u nj, a potom se osjeti primoranim da mu objasni. »Nisam mislio da će prva žena čije ćeš tijelo vidjeti, biti stara, ružna i mrtva.« On kimnu osjećajući da mu se lice zažarilo. »Ovo nije prvi put, tata. Makwa nije bila ni stara ni ružna.« »Ne, doista nije«, reče otac. Lupnu Šamana po ramenu pa obojica uđoše u štagalj i za sobom zatvoriše vrata. U srpnju školski odbor ponudi Racheli Geiger mjesto učiteljice na mjesnoj akademiji. Nije bilo neuobičajeno nekome od starijih učenika pružiti priliku da predaje u školi kada je postojala mogućnost za to, a djevojku je Dorothy Burnham u pismu kojim je dala otkaz na mjesto učiteljice, bila oduševljeno preporučila. Osim toga su je, kako je istaknuo Carroll Wilkenson, mogli zaposliti uz početničku plaću, a živjela je u roditeljskoj kući pa joj neće biti potreban smještaj. Ponuda izazva zabrinutu neodlučnost u Geigerovu domaćinstvu i ozbiljne razgovore, vođene tihim glasom između Liliane i Jaya. »Već predugo odgađamo neke stvari«, reče Jay. »Godina dana koju provede kao učiteljica bit će itekakva prednost za nju, pomoći će joj da nađe bolju priliku. Učiteljski posao, to tako američki zvuči!« Jason uzdahnu. Volio je svoja tri sina, Daveya, Herma i Cubbyja. Dobri, dragi dječaci. Sva su trojica svirala klavir kao i njihova majka, tko
bolje, tko lošije, a Dave su i Herm željeli naučiti svirati duhačke instrumente, samo ako nađu učitelja. Rachel mu je bila jedina kćerka i prvorođeno dijete, dijete koje je sam podučavao sviranju na violini. Znao je da će doći dan kada će ona otići iz njegove kuće te će za njega još živjeti uglavnom u rijetkim pismima, a viđat će je samo nakratko tokom povremenih posjeta, kada ona bude iz nekoga dalekog mjesta dolazila k roditeljima ili oni odlazili k njoj. Odluči da će biti sebičan i još je malo zadržati u krilu obitelji. »U redu, neka bude učiteljica«, reče Liliani. Već je nekoliko godina bilo prošlo od poplave koja je odnijela Makwinu kolibu za parnu kupelj. Ostala su od nje samo dva kamena zidića, šest stopa dugačka, tri stope visoka i dvije i pol stope udaljena jedan od drugoga. U kolovozu Šaman započe od svinutih mladih stabala podizati polukružni svod iznad zidova. Radio je polagano i nespretno, oplećući stabla zelenim vrbovim šibama. Kada je otac vidio što radi, zapita ga može li mu pomoći pa njima dvojici pođe za rukom, tokom gotovo dva tjedna rada u slobodno vrijeme, izgraditi nešto što je otprilike nalikovalo na kolibu za parnu kupelj kakvu je Makwa, uz pomoć Mjesečine i Raspjevanoga, bila izgradila za nekoliko sati. Od drugih mladica i vrbovih šiba načiniše pregradak nalik na košaru i dovoljno velik da u nj može ući čovjek te ga smjestiše u kolibu na sam vrh kamenih zidića. Rob J. je imao jednu iskrzanu bivolju i jednu jelenju kožu. Kada razapeše kože preko ispletene konstrukcije, jedan veliki dio ostade nepokriven. »Možda da stavimo pokrivač?« predloži Šaman. »Bolje uzmi dva da dobiješ dvostruki sloj, inače će sva para pobjeći van.« Parnu su kupelj iskušali prvoga mraznog dana u rujnu. Makwino je kamenje za paru ležalo ondje gdje ga je ona bila ostavila pa njih dvojica zapališe vatru od drva i staviše u nju kamenje da se užari. Šaman uđe u kolibu ogrnut samo pokrivačem koji potom ostavi vani pa, sav dršćući, leže u košaru. Rob J. unese u kolibu užareno kamenje služeći se pri tome rašljama i postavi ih ispod košare, a onda ih zali s nekoliko vjedara vode i čvrsto zatvori kolibu. Šaman je ležao u pari što se dizala oko njega, sjećajući se kako se prvi put bio uplašio, kako se pred vrućinom i tamom bio sklonio u Makwino naručje. Prisjećao se čudnovatih biljega na njezinim dojkama i osjećaja što su mu ga ti ožiljci ostavljali na obrazu. Rachel je bila tanja i viša od Makwe, ali su joj dojke bile punije. Uzbudi se od pomisli na Rachel i zabrinu se da mu se otac slučajno ne vrati i ne zatekne ga u takvu stanju. Prisili se da opet počne misliti na Makwu sjećajući se mirne naklonosti što je zračila iz nje krijepeći ga, kao i toplina pare kad bi je prvi put osjetio. Bilo mu je neobično boraviti u parnoj kupelji u kojoj je ona toliko puta boravila.
Sa svakom je godinom sjećanje bivalo sve nejasnije, a on se pitao zašto bi itko nju htio ubiti, zašto ima zlih ljudi na ovome svijetu. Gotovo nesvjesno stade pjevati jednu od pjesama koje ga je bila naučila: »Wi-a-ya-ni, ni-na ne-gi-se ke-wi-to-se-me-ne ni-na…« Kamo god da pođeš, koračat ću uz tebe, sine moj. Uskoro otac u kolibu unese još užarena kamenja i poli ga hladnom vodom te para u potpunosti ispuni parnu kupelj. Nastojao je izdržati što dulje može, sve dok ne ostade ležati hvatajući zrak i obilno se znojeći, a potom skoči iz košare i istrča na studeni zrak te odjuri do hladne rijeke i baci se u nju. Na trenutak pomisli da će umrijeti ovako čist i opran, no kada pljusnu u vodu i zapliva, krv mu poteče tijelom te on vrisnu poput nekakva Sauka, iskoči iz vode i potrča do staje gdje se hitro obrisa i odjenu u toplu odjeću. Očito je bio odviše jasno pokazao svoj užitak jer je otac, kada je Šaman izašao iz staje, već čekao da i sam iskuša parnu kupelj te sada na dječaka dođe red da zagrije kamenje i unese ih u kolibu, a potom ga polije vodom da bi se napravila para. Naposljetku se, blistajući i cereći se od zadovoljstva, vratiše kući i otkriše da su propustili večeru. Šamanova im je majka, silno ozlojeđena, na stolu ostavila tanjure u kojima se jelo već bilo ohladilo. On i otac preskočiše juhu i dadoše se na struganje ohlađene masnoće s janjećeg mesa, no složiše se da se ovo ipak isplatilo. Makwa je zbilja znala što znači dobra kupka. Kada je opet počela nastava, Rachel otkri da joj neće biti teško obavljati učiteljski posao. Uobičajeni joj je tok bio poznat: predavanja, rad u razredu, pjevanje pjesama, domaće zadaće. Šaman je u matematici bio bolji od nje pa ga ona zamoli da preuzme satove aritmetike. Premda nije za to primao plaću, Rachel ga je hvalila pred roditeljima i školskim odborom, a on se uživao zajedno s njom pripremati za predavanja. Nijedno od njih dvoje nije ni spominjalo mišljenje gospođice Burnham o tome da njemu više možda i nisu potrebne govorne vježbe. Sada kada je Rachel postala učiteljicom, vježbali su u školi pošto bi djeca otišla nakon nastave, osim onda kada im je za vježbanje trebao majčin klavir. Šamanu se sviđalo sjediti pokraj nje na klavirskoj klupici, no još je više uživao u tome da kao prisan prijatelj s njome ostane sam u školskoj zgradi. Učenici su se uvijek smijali činjenici da gospođica Burnham, kako se činilo, nikada ne mora ići piškiti, pa se sada i Rachel nastojala toga pridržavati, no čim bi đaci otišli, nije mogla dočekati trenutak da odjuri na zahod. Čekajući je da se vrati, upuštao se u nagađanja o tome što ona nosi ispod suknje. Veliki mu je bio ispričao da je, kada je s Pattie Drucker radio one stvari, morao pomoći djevojci da se izvuče iz starih dugačkih očevih gaća koje su bile prepune rupa, no Šaman je znao da žene većinom nose podsuknje ojačane kitovom usi ili košulje od konjske strune koje su ih greble, ali su bile toplije. Rachel nije naročito voljela hladnoću. Čim bi se
vratila, objesila bi ogrtač na klin, a potom pohitala do peći da najprije zagrije prednji, a potom i stražnji dio tijela. Nakon samo mjesec dana učiteljevanja morala je s obitelji poći u Peoriju na proslavu židovskih praznika, pa ju je Šaman zamjenjivao cijelu polovicu listopada, za što je i primao plaću. Učenici su se već bili privikli na to da im on predaje aritmetiku. Znali su da im mora gledati u usne kako bi ih mogao razumjeti pa prvoga dana Randy Williams, najmlađi kovačev sin, okrenuvši učitelju leđa, reče nešto šaljivo. Kada se ostala djeca stadoše smijati, Šaman nehajno kimnu i zapita Randyja bi li mu se svidjelo da neko vrijeme provede obješen za pete. Učitelj je bio krupniji od većine muškaraca koje su poznavali pa osmijesi nestadoše, a Randy nesigurnim glasom reče kako ne bi želio da mu se to dogodi. Do kraja naredna dva tjedna, više nije imao poteškoća s đacima. Kada se Rachel vratila u školu, cijeli je prvi dan bila potištena. Poslijepodne, kada su se djeca razišla kućama, vrati se iz zahoda sva uzdrhtala i uplakana. Šaman joj priđe i uze je u naručje. Ona se ne pobuni, samo je sklopljenih očiju stajala između njega i peći. »Peorija mi se gadi«, tiho će ona. »Mrzim je, tamo ima toliko ljudi. Majka i otac… samo su me pokazivali okolo.« Njemu se činilo posve razumljivim što se oni njome ponose. Osim toga, ona još cijelih godinu dana neće više putovati u Peoriju. Ništa ne reče. Nije čak ni pomislio da je poljubi, sretan što može naprosto stajati držeći uza se njezino meko tijelo, siguran da ništa od onoga što muškarci i žene rade jedni s drugima ne može biti bolje od ovoga. U jednome se kratkom trenutku ona malo odmaknu od njega i ozbiljno ga promotri vlažnim očima. »Ti si mi najpouzdaniji prijatelj.« »Jesam«, reče on. Dva događaja otkriše Robu J. što se zbiva. Jednoga oštrog jutra u studenome Šaman zaustavi oca dok je išao prema staji. »Bio sam jučer kod gospođice Burnham – htio sam reći, gospođe Cowan. Zamolila me da tebi i majci prenesem njezine najljepše pozdrave.« Rob J. se nasmiješi. »Oh? Lijepo. Pretpostavljam da se polako navikava na život na Cowanovoj farmi.« »Da, a i djevojčice su je zavoljele. Dakako, posla ima mnogo, a njih je samo dvoje.« On letimice pogleda oca. »Tata? Ima li mnogo brakova kao što je njihov? Mislim, takvih u kojima je žena starija od muškarca?« »Pa, Šamane, obično je obratno, ali ne uvijek. Pretpostavljam da ih ima poprilično.« Čekao je da vidi u kojem će se smjeru razgovor dalje odvijati, no njegov sin samo kimnu i krenu prema akademiji, a on uđe u staju i osedla konja.
Nekoliko je dana kasnije zajedno s mladićem radio nešto u kući. Naime, Sara je u nekim kućama u Rock Islandu bila vidjela podove prekrivene voštanim sagovima pa je salijetala Roba J. sve dok se nije složio da i ona pod u tri prostorije može njima prekriti. Ti su se voštani sagovi izrađivali tako da bi se jedrenina premazala smolom, a potom se na to nanijelo još pet slojeva boje te bi se tako dobio sag koji nije moglo umazati blato niti voda namočiti, a osim svega je i lijepo izgledao. Sara je nanošenje smole i prvih četiriju slojeva boje bila povjerila Alexu i Aldenu, ali je muža nagovorila da obavi završne radove. Rob J. je boju za svih pet slojeva bio zamiješao od surutke, ulja kupljena u dućanu i smeđih ljusaka od jaja sitno stučenih u prah da bi tako dobio dobru smjesu u nijansi mladoga žita. On su i Šaman bili zajedno nanijeli posljednji premaz, a sada su, u to sunčano nedjeljno jutro, naporno radili na tome da oko vanjskih rubova svakoga voštanog saga postave tanki crni obrub i trudili se da završe posao prije no što se Sara vrati iz crkve. Šaman je bio strpljiv. Rob J. je znao da Rachel čeka na njega u kuhinji, no vidio je da mladić, izrađujući ukrasni obrub oko posljednjeg saga, i ne pokušava požuriti s poslom. »Tata?« u to će Šaman. »Treba li čovjeku mnogo novaca ako se namjerava oženiti?« »Hmm. Poprilično.« Rob tanku četkicu obrisa o krpu. »Pa, dakako, to ovisi o mnogo toga. Neki bračni parovi žive zajedno sa ženinom ili muževljevom obitelji, sve dok se ne uspiju sami snaći.« Da im olakša posao, od tankoga je drveta bio načinio duguljasti okvirić koji je Šaman sada pomicao duž obojene površine, a on je unutar njega nanosio crnu boju te tako okončaše posao. Očistiše četkice i odnesoše sav pribor u staju. Prije no što će se vratiti u kuću, Šaman zakima glavom. »Jasno mi je o čemu to ovisi.« »Što to?« odsutno zapita Rob J. jer su mu misli već bile usmjerene na pitanje o tome kako će Haroldu Hayseu najlakše izvući tekućinu koja mu se skupljala u jako natečenom koljenu. »Količina novca koji ti treba ako se namjeravaš oženiti. Sve ovisi o tome koliko zarađuješ na vlastitom poslu, koliko ćeš brzo dobiti dijete i tome slično.« »Točno«, reče Rob J. Ništa nije shvaćao i zbunjivao ga je osjećaj da je propustio bitan dio njihova razgovora. No, nekoliko časaka poslije toga Šaman i Rachel Geiger prođoše pored staje idući prema stazi što je vodila između njihovih dviju kuća. Šamanove su oči počivale na Racheli zato da bi mogao shvatiti što mu ona govori, no promatrajući sinovljevo lice, Rob J. odjednom shvati što ono odaje. Neke stvari tako dođoše na svoje mjesto pa on iskrivi lice.
Prije no što će poći pogledati što je s Haroldom Hayseom i njegovim koljenom, on odjaha do Geigerove farme. Prijatelja nađe u alatnici gdje oštri dvije kose te se nasmiješi Robu u znak pozdrava i dalje neprekidno stružući kamenom po oštrici. »Robe J.« »Jasone.« Na tlu je ležao još jedan brusni kamen pa ga Rob J. dohvati i poče brusiti drugu kosu. »Moram s tobom porazgovarati o jednom problemu«, reče. 40. Odrastanje Posljednji se zimski pokrov snijega nikako nije htio otopiti, već je još uvijek prekrivao polja poput tankoga mraza kada je Rob J. počeo raspoređivati proljetne poslove na ovčjoj farmi, a Šamana je iznenadilo, ali mu se i svidjelo što će prvi put biti uključen u njih. Ranije je uvijek tek tu i tamo nešto obavljao te su ga većinom prepuštali učenju i vježbama za popravljanje govora. »Ove godine na žalost trebamo tvoju pomoć«, objasnio mu je otac. »Alden i Alex to neće priznati, ali ni trojica ljudi, radeći zajedno ili svaki za sebe, ne mogu obaviti posao što ga je obavljao Raspjevani, i to posve sam.« Osim toga, reče mu, stado se svake godine povećava pa se mora ograđivati sve veća površina pašnjaka. »Razgovarao sam s Dorothy Cowan i s Rachelom. Obje misle da si u školi naučio sve što si mogao, a kažu mi i da ti govorne vježbe više nisu potrebne. I tu« – osmjehnu se on Šamanu – »moram reći da se s njima slažem. Meni tvoj govor zvuči izvrsno!« Rob J. se potrudi da Šaman shvati kako ovo nije trajno rješenje. »Znam da se ne želiš baviti farmom. No, pomozi nam sada, a poslije ćemo se dogovoriti o tome što ćeš dalje raditi.« Alden i Alex na sebe preuzeše klanje janjadi, dok Šamana, čim se tlo moglo početi kopati, zadužiše za sadnju grmlja koje će poslužiti kao ograda. Ograde od okomitih letava ničemu ne koriste kad čovjek uzgaja ovce zato što te životinje bez po muke prolaze kroz njih, a i grabežljivcima je slobodan pristup unutar ograde. Da bi obilježio novi pašnjak, Šaman izora samo jednu brazdu po njegovu rubu, a potom uokolo posadi stabla jabučnoga ančura, dovoljno blizu jedno drugome da načine čvrstu prepreku. Sadio je pažljivo jer je funta ančurova sjemena stajala pet dolara. Ančurova bi stabla izrasla čvrsta i gusta, s dugačkim zlokobnim trnjem koje je istodobno zadržavalo ovce unutar ograde, a kojote i vukove izvan nje. Jabučnim je ančurima trebalo tri godine da izrastu u živicu koja će štititi polje, no Rob J. je od samoga početka rada na farmi podizao takve trnovite prepreke, pa kada
Šaman završi sa sadnjom stabala za novu živicu, stade dane provoditi na ljestvama podrezujući žive ograde koje su već otprije postojale. Kada ih je potkresao, trebalo je tlo očistiti od kamenja, sakupiti drva za ogrjev, pozabijati stupove te na rubu šume iz zemlje iskopati panjeve. Trnje mu je izgreblo ruke, na dlanovima su mu izbili žuljevi, dok su ga mišići isprva boljeli, a potom očvrsnuli. Noću je sanjao o seksu. Kadšto se ne bi mogao sjetiti sna ili prepoznati ženu koja se u njemu javljala, no nekoliko mu je puta Rachel ostala jasno urezana u sjećanje. Barem je jednom u ženi prepoznao Makwu i to ga je zbunilo i prestrašilo. Premda uzaludno, trudio se, što je bolje mogao, da ukloni tragove prije no što se posteljina s njegova kreveta s ostalim rubljem odnese na iskuhavanje. Godinama je svaki dan viđao Rachelu, a sada se počeše rijetko sretati. Jednoga nedjeljnog poslijepodneva odšeta do njezine kuće, ali mu na kucanje odgovori njezina majka. »Rachel ima posla i ne može doći. Prenijet ću joj tvoje pozdrave, Robe J.«, reče mu Lilian, ne baš neljubazno. Drugom prigodom, kada su se obje obitelji u subotu uvečer sastale radi druženja i glazbe, uspje mu da sjedne pored Rachele i počne s njom razgovarati o školi. Nedostajali su mu đaci i predavanje aritmetike, pa stade nju ispitivati o djeci i pomagati joj u planiranju budućega rada. No, činilo se da se ona neobično nelagodno osjeća. Svojevrsna toplina i svjetlost koje je kod nje toliko volio sada su bile nekako prigušene, poput vatre kad se na nju nabaca previše drva. Kada joj predloži da pođu u šetnju, kao da su i jedni i drugi roditelji zastali čekajući njezin odgovor i nisu se opustili sve dok nije odbila rekavši da joj se sada ne ide u šetnju, no ipak mu zahvalivši na pozivu. Otac su i majka Racheli objasnili njezin položaj, s razumijevanjem govoreći o mladićevoj zanesenosti, no jasno i glasno izjavljujući kako na njoj leži odgovornost da ga u tome nipošto ne ohrabruje. Bilo joj je silno teško. Šaman joj je bio prijatelj i njegovo joj je društvo nedostajalo. Bila je zabrinuta zbog njegove budućnosti, no i sama je lebdjela nad ponorom, a svaki je pokušaj da se zagleda u njegove tamne dubine u njoj izazivao strah i tjeskobu. Možda je trebala shvatiti da će se Šamanova zaluđenost pokazati kao snaga koja će ubrzano dovesti do nekih promjena, no njezino je odbijanje da razmišlja o vlastitoj budućnosti bilo toliko jako da je Johanna C. Regensberga, kada je došao k njima u goste preko vikenda, prihvatila kao očeva prijatelja. Bio je to prijazan, ponešto punašan muškarac u kasnim tridesetim godinama koji se svojemu domaćinu s poštovanjem obraćao kao gospodinu Geigeru, ali je Jasona zamolio da njega oslovljava s Joe. Nije bio naročito visok, no imao je živahne plave oči koje su iza naočala s metalnim okvirom pomalo razroko i zamišljeno promatrale okolni svijet. Ljubazno mu je lice bilo ugodno i uravnoteženo smješteno između kratke brade i smeđe
kose koja se sve više povlačila prema tjemenu. Kasnije će Lilian prijateljima za njega reći da »ima visoko čelo«. Joe Regensberg na farmu stiže u petak, baš na vrijeme za šabatsku večeru. Prvu večer i naredni dan dokono provede u krugu Geigerove obitelji. U subotu su ujutro on i Jason čitali Bibliju i proučavali Levitski zakonik. Nakon hladne užine razgleda staju i ljekarnu, a potom, dobro se umotavši jer je dan bio oblačan, cestom odšeta zajedno s njima da vidi polja koja će se u proljeće zasijati. Geigerovi završiše šabat šoletom, jelom od graha, mesa, mljevenog ječma i suhih šljiva koje se od prethodnoga poslijepodneva kuhalo na užarenom ugljevlju jer je Židovima bilo zabranjeno paliti vatru za vrijeme šabata. Nakon toga se posvetiše glazbi, pa Jason odsvira dio jedne Beethovenove violinske sonate, a potom glazbalo predade Racheli koja s užitkom nastavi dok ju je tuđinac promatrao s očevidnim zadovoljstvom. Pri kraju večeri Joe Regensberg pođe po svoj veliki kovčeg od tkanine ukrašene ručnim radom te iz njega izvadi poklone, za Lilianu, posude za pečenje kruha izrađene u tvornici limenih proizvoda što ju je posjedovao u Chicagu, bocu prvorazredne odležane rakije za Jaya, a za Rachelu, knjigu Posmrtni spisi Pickwickova kluba. Ona primijeti da za braću nije donio nikakve darove pa najednom shvati značenje njegova posjeta te je obuze užas i sva se smete. Kroz ukočene i sleđene usnice protisnu zahvalu rekavši mu da joj se način pisanja gospodina Dickensa sviđa, no da je do sada pročitala samo Nicholasa Niclebya. »Knjigu Posmrtni spisi Pickwickova kluba ja posebno volim«, reče on. »Morat ćemo o njoj razgovarati pošto je pročitate.« Njega nitko ne bi pošteno mogao opisati kao zgodnoga čovjeka, no lice mu je bilo inteligentno. Knjiga je, pomisli ona s nadom, dar što ga samo izuzetan čovjek može pokloniti ženi u ovakvim okolnostima. »Mislio sam da će za učiteljicu to biti prikladan poklon«, reče on, kao da joj čita misli. Odjeća mu je pristajala bolje nego muškarcima koje je inače poznavala; vjerojatno je bila bolje sašivena. Kada bi se nasmiješio, od toga bi mu se u kutovima očiju pojavile borice. Jason je bio pisao Benjaminu Schoenbergu, šadhenu u Peoriji, a za svaku je sigurnost poslao pismo i u Chicago, bračnome posredniku po imenu Solomon Rosen, jer je ondje bilo sve više židovskoga stanovništva. Schoenberg odgovori kićenim pismom punom izjava o tome kako ima mnogo mladih ljudi od kojih je svaki izuzetno pogodan za ženika, pa se Geigerovi mogu s njima upoznati kada obitelj bude sljedeći put dolazila u Peoriju na Velike blagdane. No Solomon se Rosen dao na posao, a jedan od najboljih mogućih ženika koje je našao, bio je Johann Regensberg. Kada je Regensberg spomenuo kako se sprema na put u zapadni Illinois s namjerom da razgleda tržište na kojemu su se prodavali njegovi proizvodi od
kositrenoga lima, što uključuje i posjet nekim prodavaonicama u Rock Islandu i Davenportu, Solomon Rosen uredi da ga Geigerovi pozovu u goste. Nekoliko tjedana nakon tog događaja, od gospodina Rosena stiže još jedno pismo. Na Johanna Regensberga Rachel je ostavila veoma povoljan dojam. Gospodin ih je Rosen obavještavao da obitelj Regensberg uživa jikes, pravi obiteljski ugled koji se stječe tek nakon služenja zajednici tokom mnogih naraštaja. U pismu je bilo navedeno i to da su preci gospodina Regensberga, sve tamo do četrnaestog stoljeća, bili učitelji i poznavaoci Biblije. No, dok je Jay dalje čitao pismo, lice mu se smrači zbog uvrede koja je slijedila. Johannovi su roditelji, Leon i Golda Regensberg, bili umrli. U ovome ih je pitanju zastupala gospođa Harriet Ferber, sestra pokojnoga Leona Regensberga. U nastojanju da se drži obiteljske tradicije, gospođa je Ferber zahtijevala da joj se pošalju svjedočanstva ili neki drugi dokaz o djevičanstvu pretpostavljene nevjeste. »Ovo nije Evropa i oni ne kupuju kravu«, tihim će glasom Jason. Na njegovo hladno pisamce kojim je odbio prosidbu, gospodin Rosen smjesta odgovori pismom u pomirljivom tonu, navodeći da je zahtjev povučen te zamolivši da Geigerovi umjesto toga pozovu Johannovu tetku u goste. I tako nekoliko tjedana poslije toga u Holdenov Prijelaz stiže gospođa Ferber, niska, uspravna ženica blistave sijede kose, začešljane unatrag i priljubljene uz glavu te spletene u čvor. Donijevši sa sobom putnu košaru punu ušećerena voća i kolača s dodatkom rakije, zajedno s tucetom boca vina koja su bila potpuno košer, i ona stiže upravo na vrijeme za šabat. Uživala je u Lilianinoj kuhinji i obiteljskome sviranju, no prvenstveno je promatrala Rachelu, razgovarala s djevojkom o djeci i njihovu odgoju te bila njome očevidno očarana od samoga početka. Nije bila ni izdaleka onoliko odbojna koliko su se bojali. Kasnije uvečer, dok je Rachel pospremala kuhinju, gospođa je Ferber sjedila s Jayom i Lilianom pa su razgovarali o svojim obiteljima. Lilianini su preci bili španjolski Židovi koji su pred inkvizicijom bili pobjegli najprije u Holandiju, a potom u Englesku. I u Americi su imali stanovitu političku baštinu. S očeve je strane bila u srodstvu s Francisom Salvadorom kojega su njegovi sugrađani, premda kršćani, izabrali u Pokrajinski kongres Južne Karoline i koji je, služeći u rodoljubnoj narodnoj vojsci, samo nekoliko tjedana nakon prihvaćanja Deklaracije o nezavisnosti, postao poznat kao prvi Židov koji je poginuo za Sjedinjene Države, naletjevši na zasjedu što su mu je postavili torijevci i Indijanci te ga kasnije skalpirali. Po majčinoj je strani bila Mendesova, rođakinja Jude Benjamina, senatora Sjedinjenih Država iz Louisiane. Jasonova je obitelj, a njezini su pripadnici u Njemačkoj bili naširoko poznati kao proizvođači lijekova, bila 1819. godine došla u Charleston, bježeći pred nemirima u kojima su gomile jurile po ulicama progoneći Židove uz uzvik
»Hep! Hep! Hep!«, uzvik koji je potjecao još od križara i bio sastavljen od početnih slova riječi Hierosolyma est perdita, to jest »Razoren je Jeruzalem«. Regensbergovi su iz Njemačke otišli desetak godina prije tih nemira, otkri im gospođa Ferber. Prije toga su imali vinograde u dolini Rajne. Nisu jako bogati, no novčano su dobro zbrinuti, a posao s limenim proizvodima što ga vodi Joe Regensberg, lijepo napreduje. Joe je pripadnik plemena Kahane, žilama mu teče krv velikih svećenika Solomonova hrama. Ako dođe do braka, tankoćutno ukaza Liliani i Jayu, njihovi će unuci biti potomci dvojice glavnih jeruzalemskih rabina. Sve je troje sjedilo i sa zadovoljstvom se uzajamno promatralo pijući izvrstan engleski čaj koji je također potekao iz bogate košare gospođe Ferber. »Sestri moje majke ime je bilo Harriet«, reče Lilian, »ali smo je svi zvali Hattie.« Nju nitko nikada nije zvao drugačije do Harriet, reče gospođa Ferber, no s takvom toplinom i dobrim raspoloženjem da im je, kada ih ona pozva u goste u Chicago, to bilo lako prihvatiti. Nekoliko tjedana kasnije, jedne se srijede svih šest članova obitelji Geiger u Rock Islandu ukrca na vlak kojim će bez presjedanja za pet sati stići ravno na odredište. Chicago se protezao na sve strane, velik, prljav, prenapučen, nelijep i bučan, no silno uzbudljiv za Rachelu. Obitelj se smjestila u sobama na četvrtom katu hotela Palmer’s Illinois House. U četvrtak i u petak, prilikom dvije večere u Harrietinom domu na South Wabash Avenue, upoznali su se i s nekim drugim rođacima, a u subotu su ujutro prisustvovali bogoštovlju u obiteljskoj sinagogi Regensbergovih, općini Keilath Anshe Maarib, gdje Jasonu ukazaše posebnu čast pozvavši ga da iz Tore čita blagoslov. Iste večeri pođoše u kazalište gdje je putujuća operna trupa izvodila Strijelca vilenjaka Carla Marije von Webera. Rachel nikada ranije nije bila u operi pa je lepršave, romantične arije ispuniše zanosom. U prvoj je stanci između činova Joe Regensberg izvede van i zapita je hoće li se udati za nj, a ona pristade. Sve se obavi bez puno muke jer su stvarnu prosidbu i pristanak već bili riješili roditelji i tetka. Joe iz džepa izvadi prsten koji je ranije pripadao njegovoj majci. Dijamant, prvi što ga je Rachel ikada vidjela, bio je skroman, no krasno optočen. Prsten joj je bio malo prevelik pa je stisnula šaku da joj ne klizne s prsta i ne izgubi se. Kada se vratiše na svoja mjesta, nastavak je upravo počinjao. Sjedeći u tami pored Liliane, Rachel dohvati njezinu ruku i stavi je na prsten pa se široko nasmiješi kada je majka u jednom času naglo stala hvatati zrak. Dopuštajući glazbi da je u svojoj veličajnosti opet ponese u njemačku šumu, shvati da bi događaj od kojega se toliko dugo strahovala zapravo za nju mogao predstavljati vrata u slobodu i veoma ugodan oblik moći. Do časa kada je u vruće svibanjsko jutro Rachel stigla na ovčju farmu, Šaman je već bio obliven znojem jer je prije toga satima kosio travu, a sada ju je počinjao skupljati grabljama pa je bio sav prekriven prašinom i
sječkom. Rachel je na sebi imala poznatu staru sivu haljinu na kojoj su se ispod pazuha već bili počeli pokazivati tamni vlažni tragovi, sivu kapicu sa širokim obrubom koju do tada nije bio vidio i bijele pamučne rukavice. Kada ga je zapitala može li je otpratiti kući, on sa zadovoljstvom odbaci grablje. Neko su vrijeme razgovarali o akademiji, no Rachel mu gotovo smjesta poče govoriti o sebi i o tome što se događa u njezinu životu. Osmjehujući se, skide lijevu rukavicu i pokaza mu prsten, a on shvati da se ona udaje. »Otići ćeš odavde?« Ona ga uze za ruku. Godinama se kasnije, uvijek iznova razmišljajući o ovome prizoru, Šaman stidio što joj nije ni riječi rekao. Poželio joj da bude sretna u životu, rekao joj što mu je značila, zahvalio joj. Oprostio se od nje. No, nije bio u stanju gledati u nju pa nije ni znao što mu ona govori. Pretvorio se u kamen, a njezine se riječi otkotrljaše dalje poput kiše. Kada su došli do prilaza što je vodio prema njezinoj kući, a on se okrenuo i pošao natrag, ruka ga je boljela jer ju je ona bila prečvrsto stisnula. Istoga dana kada su Geigerovi otputovali u Chicago gdje se Rachel trebala udati pod nebnicom u sinagogi, Roba J., čim je stigao kući, dočeka Alex i reče mu da će se on pobrinuti za kobilu. »Bolje da odeš do Šamana. Nešto ne valja s njim.« Ušavši u kuću, Rob J. malo postaja pred Šamanovom sobom slušajući promukle, grlene jecaje. Kada je bio u Šamanovoj dobi, i sam je tako plakao zbog toga što je majka njegovu kuju, koja je bila podivljala i počela gristi, dala najamniku koji je živio sam daleko u brdima. No, znao je da njegova sina izjeda bol za ljudskim bićem, a ne za životinjom. Uđe u sobu i sjede na postelju. »Neke stvari moraš razumjeti. Židova ima veoma malo i sa svih su strana okruženi ljudima koji su drugačiji od njih. Stoga misle da, ako se ne budu ženili između sebe, neće preživjeti. No, s tobom to zapravo i nema veze. Ti nikada nisi ni imao nikakvih izgleda.« Nagnu se nad Šamana i rukom mu razbaruši vlažnu kosu, a potom mu položi ruku na glavu. »Zato što je ona već žena«, reče mu, »a ti si još dječak.« Kada je stiglo ljeto, školski odbor, tragajući za dobrim učiteljem kojega bi se moglo manje plaćati zato što je još mlad, ponudi Šamanu posao na akademiji, no on odbi. »Pa što ćeš onda raditi?« zapita otac. »Ne znam.« »U Galesburgu postoji visoka škola. Knox College«, reče mu Rob J. »Navodno je to veoma dobro mjesto. Bi li se volio dalje školovati? I promijeniti okolinu?« Sin kimnu. »Mislim da bih«, reče.
I tako, dva mjeseca nakon petnaestoga rođendana, Šaman ode od kuće. 41. Pobjednici i poraženi U rujnu je 1858. godine velečasni Joseph Hills Perkins premješten u veću baptističku crkvu u Springfieldu. U njegovu su se bogatu novu pastvu ubrajali guverner i brojni članovi državnoga zakonodavnog tijela, a gospodin je Perkins zbog svoje dobre sreće bio jedva malo više zadivljen od članova crkve u Holdenovu Prijelazu koji su u njegovu uspjehu vidjeli jasan dokaz svoje razboritosti što su svojevremeno upravo njega bili odabrali. Neko je vrijeme Sara bila zabavljena pripremanjem oproštajnih večera i domjenaka, a potom, kada su Perkinsovi otputovali, opet započe potraga za svećenikom pa je trebalo srediti hranu i smještaj za cijeli niz gostujućih propovjednika te ponovno dođe do rječkanja i rasprave o poželjnosti pojedinih kandidata. Stanovito je vrijeme vladala sklonost za nekoga čovjeka iz sjevernog Illinoisa koji se isticao time što je oštro osuđivao svaki grijeh, no na olakšanje nekolicine vjernika kojima se njegov način nije pretjerano svidio, a među kojima je bila i Sara, nisu ga mogli nikako uzeti u obzir zbog toga što je imao šestero djece i još je jedno bilo na putu, a pastorova je kuća bila mala. Naposljetku se odlučiše za gospodina Luciana Blackmera, čovjeka crvenih obraza i s prsima širokim kao bačva, koji je nedavno bio stigao na Zapad. »Iz države Rhode Island u stanje milosti«, te je riječi upotrijebio Carroll Wilkenson predstavljajući novoga svećenika Robu J. Gospodin je Blackmer bio ugodan čovjek, no susret je s njegovom ženom potištio Roba J. jer je Julia Blackmer bila tanka i zabrinuta žena kod koje su bljedilo i kašalj ukazivali na uznapredovalu plućnu bolest. Dok se s njima pozdravljao izražavajući im dobrodošlicu, osjećao je na sebi pogled njezina muža, kao da Blackmer od doktora Colea očekuje uvjeravanje da im može pružiti novu nadu i preporučiti nov način liječenja. Holdenov Prijelaz, Illinois 12. listopada 1858. Dragi moj Šamane, Bilo mi je osobito drago doznati iz tvojega pisma da si se uključio u život u Galesburgu i da u dobru zdravlju uživaš u studijima. Ovdje je sve u redu. Alden i Alex završili su s klanjem svinja pa se sada razmećemo novom slaninom, rebrima, plećkama, šunkom (kuhanom, dimljenom i usoljenom), soljenim mesom, hladetinom i salom.
Izvještaji ukazuju na to da će se novi svećenik, kada jednom preuzme dužnost, pokazati zanimljivom osobom. Treba mu odati zasluženo priznanje zbog hrabrosti koju je pokazao govoreći u prvoj propovijedi o nekim moralnim pitanjima što ih pred nas postavlja ropstvo jer, premda je to naišlo na odobravanje većine prisutnih, jaka mu je i glasna manjina (u koju spada i tvoja majka), pošto su se ostali vjernici razišli, izrazila svoje neslaganje. Za mene je bilo pravo uzbuđenje kada sam čuo da je na Knox Colegeu za 7. listopada bila predviđena rasprava između Abrahama Lincolna iz Springfielda i senatora Douglasa te se nadam da si imao prilike tome prisustvovati. Njihovo se nadmetanje za Senat poklapa s mojim izlaskom na izbore, a teško bi mi bilo reći koji će od te dvojice kandidata biti gori izbor. Douglas grmi protiv neznalica i njihove zatucane vjerske zaslijepljenosti, ali ugađa robovlasnicima. Lincoln se pak obara na ropstvo, ali prihvaća podršku neznalica, dapače, nastoji ih predobiti za sebe. Silno se srdim zbog obojice. Političari! Nazivi kolegija koje pohađaš zvuče izazovno. Imaj na umu da, osim iz botanike, astronomije i fiziologije, mnoge tajne možeš naučiti i iz pjesništva. Možda će ti priloženi novac pomoći pri kupovini božićnih poklona. Jedva čekam da te vidim za vrijeme blagdana! Voli te tvoj otac Šaman mu je nedostajao. Njegov je odnos s Alexom bio više oprezan nego topao, a Saru su stalno zaokupljale crkvene dužnosti. Povremeno bi uživao u glazbenim večerima što ih je provodio s Geigerovima, no kada bi završili sa sviranjem, među njima bi se ispriječila razlika u političkim gledištima. Sve je češće i češće, kada bi krajem poslijepodneva već bio obavio sve kućne posjete, upravljao konja prema samostanu sv. Franje Asiškoga. Sa svakom je godinom koja je prolazila jasnije shvaćao da je majka Miriam zapravo hrabra, a ne divlja, dragocjena, a ne odbojna. »Imam nešto za vas«, reče mu ona jednog poslijepodneva i pruži mu snop smeđih papira ispisanih sitnim, zgrčenim rukopisom i izblijedjelim crnilom. Poče čitati sjedeći u kožnome naslonjaču i pijući kavu te vidje da je to opis zbivanja u Redu zvjezdanog stijega i da ga je mogao sastaviti samo neki njegov pripadnik. Na početku se opisa iznosila nacionalna struktura toga tajnog političkog udruženja. Osnovu su udruženja činila okružna vijeća od kojih je svako biralo vlastite dužnosnike, određivalo vlastita pravila i primalo članove. Iznad njih su bila pokrajinska vijeća što su ih tvorili predstavnici iz svakoga pojedinog okružnog vijeća. Pokrajinska su vijeća nadgledala političko djelovanje okružnih vijeća i odlučivala o tome kojim će mjesnim političkim kandidatima red pružiti podršku.
Sve je jedinice u jednoj državi nadziralo Veliko vijeće, sastavljeno od trojice predstavnika iz svakoga pokrajinskog vijeća, dok je uprava bila povjerena predsjedniku i drugim izabranim dužnosnicima. Na vrhu tako razrađene strukture nalazilo se Nacionalno vijeće koje je odlučivalo o svim nacionalnim političkim pitanjima, u što je spadao i odabir kandidata za mjesto predsjednika i potpredsjednika Sjedinjenih Država. Nacionalno je vijeće odlučivalo o kažnjavanju članova koji bi se oglušili o svoju dužnost i propisivalo složene obrede reda. Postojala su dva stupnja članstva. Da bi pristupio prvome stupnju, kandidat je morao biti punoljetan muškarac rođen u Sjedinjenim Državama od protestanstskih roditelja te nije smio biti oženjen katolkinjom. Svakome se budućem članu postavljalo samo jedno pitanje: »Jeste li spremni upotrijebiti svoj utjecaj i glasati samo u korist rođenih američkih građana prilikom njihova izbora na sve počasne, odgovorne i dobitne dužnosti na koje ih imenuje narod, isključujući pri tome sve strance, a posebno rimokatolike, te bez obzira na sklonost pojedinoj stranci?« Od čovjeka koji bi se na to zakleo zahtijevalo se da se odrekne pripadnosti svakoj drugoj stranci, da podržava političku volju reda te da radi na izmjeni zakona o naturalizaciji. Tada bi mu se povjeravale pojedine tajne, pomno opisane u izvještaju – znak prepoznavanja, stisak pri rukovanju, prijetnje i upozorenja. Za postizanje je drugoga stupnja kandidat morao biti provjereni veteran. Samo su se članovi na ovome višem stupnju mogli birati na pojedine dužnosti u redu, uključivali se u ilegalno djelovanje i dobivali podršku reda pri izboru na mjesta u lokalnoj i nacionalnoj politici. Kada bi bili izabrani na takvo mjesto ili bi im ono bilo povjereno, zapovijedalo im se da otpuste sve strance, došljake ili rimokatolike koji su im bili podređeni te da ni u kojem slučaju »nijednu takvu osobu ne zaposle ni na kakvu poslu u svojoj nadležnosti.« Rob J. se zagleda u Miriam Ferociju. »Koliko ih ima?« Ona sleže ramenima. »Ne vjerujemo da je baš mnogo ljudi u tome tajnom redu. Možda ih je tisuću. No, oni su kičma Američke stranke. Predajem vam ove stranice zato što ste protivnik te skupine koja nastoji naškoditi našoj Majci Crkvi, kao i zato da upoznate narav onih koji nam nanose zlo, a za čije se duše mi molimo Bogu.« Ona ga ozbiljno promotri. »No, morate mi obećati da nijedan od tih podataka nećete iskoristiti zato da se približite nekome za koga sumnjate da je član reda u Illinoisu jer bi to čovjeka koji je napisao ovaj izvještaj moglo dovesti u strahovitu opasnost.« Rob J. kimnu. Presavi stranice i pruži joj ih, no ona odmahnu glavom. »Poklanjam vam to«, reče mu. »Zajedno sa svojim molitvama.«
»Za mene ne morate moliti!« Nelagodno se osjećao razgovarajući s njome o vjerskim pitanjima. »Ne možete me spriječiti. Zaslužujete da se za vas molim i često o vama razgovaram s Gospodinom.« »Baš kao što se molite i za svoje neprijatelje«, mrzovoljno istaknu on, no nju to ne pokoleba. Kasnije, kod kuće, ponovno pročita izvještaj pomno proučavajući paučinaste poteze perom. Taj je izvještaj bio napisao netko (možda neki svećenik?) tko je živio kao varalica, izdajući se za nešto što nije bio, stavljajući na kocku vlastitu sigurnost, a možda i život. Rob J. zažali što ne može sjesti i popričati s tim čovjekom. Nick Holden s lakoćom je dva puta za redom pobijedio na izborima zahvaljujući glasu što ga je uživao kao borac protiv Indijanaca, no sada se natjecao i za četvrti mandat, a protivnik mu je bio John Kurland, odvjetnik iz Rock Islanda. Kurlanda su demokrati, kao i svi ostali, visoko cijenili, a možda je podrška što su je Holdenu pružale neznalice bila preslaba. Neki su ljudi govorili da će sadašnji predstavnik u Kongresu možda morati napustiti to mjesto, pa je Rob J. očekivao da će Nick poduzeti nešto spektakularno s nakanom da dobije što više glasova. Stoga se jedva i iznenadio kada je jednoga poslijepodneva stigao kući i čuo da predstavnik Holden i šerif Graham skupljaju dobrovoljce za još jednu potjeru. »Šerif kaže da se Frank Mosby, onaj odmetnik, zavukao u neku rupu sjeverno odavde«, reče Alden. »Nick je tako nahuškao ljude da su više raspoloženi za linč negoli da bilo koga uhite, ako mene pitate. Graham lijevo i desno zapriseže zamjenike, a Alex je sav izvan sebe otišao odavde. Ponio je sa sobom pušku za guske i na Vicky odjahao u grad.« Namršti se kao da se ispričava. »Pokušao sam ga odgovoriti od toga, ali…«, i sleže ramenima. Trude se nije imala prilike ni ohladiti, no Rob J. opet baci sedlo na nju te i sam odjaha u grad. Ljudi su se u malim skupinama bili okupili na ulici. Glasan se smijeh čuo s trijema pred dućanom na kojemu su Nick i šerif vodili glavnu riječ, no on se i ne osvrnu na njih. Alex je stajao uz Mala Howarda i još dvojicu momaka, a sva su četvorica u rukama držala vatreno oružje i oči su im sjale od osjećaja važnosti. Lice mu poprimi potišten izražaj kad je vidio Roba J. »Htio bih s tobom razgovarati, Alexe«, reče Rob i odvede ga podalje od ostalih. »Vrati se kući«, reče mu kada se nađoše tamo gdje ih drugi nisu mogli čuti. »Ne, tata.« Alexu je bilo osamnaest godina, a bio je hirovit. Osjeti li da ga Rob na nešto tjera, naprosto može sve poslati dođavola i zauvijek otići od kuće. »Ne želim da ideš s njima i imam jak razlog za to.«
»O tom jakom razlogu slušam već cijeli život«, gorko će Alex. »Jednom sam izravno pitao čak i mamu da li mi je Frank Mosby stric, a ona mi je rekla da nije.« »Lud si što majku time mučiš. Ništa neće značiti i da pođeš s njima i vlastitom rukom ubiješ Mosbyja, zar to ne znaš? Govorkanja će i dalje biti, ali ne treba mariti za ono što ljudi kažu. Mogao bih ti narediti da se vratiš kući zato što je to moja puška i moja sirota slijepa kobila, ali pravi razlog zbog kojega ne želim da pođeš jest da si ti moj dečko i ne bih htio da učiniš nešto što ćete kasnije mučiti do kraja života.« Alex očajno pogleda prema mjestu odakle su ih Mal i ostala dvojica radoznalo promatrali. »Objasni im da sam ti rekao kako te na farmi čeka previše posla, a onda pođi po Vicky, gdje god da si je privezao, i vrati se kući.« Okrenu se, uspe se na Trudu i pojaha uz glavnu ulicu. Neki su se muškarci pred crkvom bučno veselili i on vidje da su se mnogi od njih već podnapili. Nije se osvrtao dok nije prešao prvih pola milje, no kada je to ipak učinio, ugleda kobilu kako ide opreznim, nesigurnim korakom kojim je koračala zbog lošega vida, a na njoj lik povijen iznad njezina vrata, poput čovjeka koji kasa u susret jakome vjetru držeći cijev male puške za ptice okrenutu uvis, onako kako je Rob J. uvijek učio svoje sinove. Narednih mu se nekoliko tjedana Alex micao s puta, ne toliko što se ljutio na nj, već uklanjajući se pred njegovim autoritetom. Gonioci se vratiše nakon dva dana. Poduzevši sve moguće mjere opreza prije no što će mu se prikrasti, predmet su svoje potjere našli u oronuloj zemljanoj kući, no čovjek je spavao ne mareći ni za što, a osim toga, i nije se radilo o Franku Mosbyju. Bio je to neki čovjek po imenu Buren Harrison koji je radi četrnaest dolara u Geneseou bio zaklao i opljačkao vlasnika dućana pa ga Nick Holden i njegovi pobočnici, s likovanjem i potpuno pijani, odvukoše pred suca. Kasnije se doznalo da se Frank Mosby utopio u Iowi dvije godine ranije, pokušavajući za vrijeme poplave s konjem prejahati rijeku Cedar. U studenome je Rob J. glasao za Johna Kurlanda koji se natjecao za Kongres i za Stephena A. Douglasa koji se ponovno natjecao za Senat. Sljedeće se večeri pridružio gomili muškaraca koji su u Haskinsovu dućanu čekali na ishod glasanja pa ondje, izložene pod staklom, vidje dva predivna džepna noža. Svaki je od njih imao po jednu veliku oštricu, dva manja nožića i male škarice, sve od kaljenog čelika, a korice su im bile od izglačane kornjačevine, na vrhovima s obje strane optočene sjajnim srebrom. Bili su to noževi za nekoga tko se rado bavi rezbarenjem i ne boji se strugotina pa ih on kupi kao poklon sinovima za Božić. Odmah nakon sumraka, iz Rock Islanda dojaha Harold Ames donijevši izborne rezultate. Taj je dan sreća bila naklonjena dotadašnjim nosiocima dužnosti. Nick Holden, borac protiv Indijanaca i branitelj zakona,
s malom je razlikom porazio Johna Kurlanda, a i senator se Douglas trebao vratiti u Washington. »To će Abrahama Lincolna naučiti da ljudima ne govori kako ne mogu držati robove«, smijuckao se Julian Howard i likujući mahao stisnutom šakom. »Ovo je posljednji put što čujemo za toga kurvinog sina!« 42. Na koledžu Budući da Holdenov Prijelaz nije ležao na željezničkoj pruzi, Šamana je otac, zajedno s prtljagom, zaprežnim kolima odvezao do Galesburga, udaljenoga trideset i dvije milje. Ovaj su grad i koledž u državi New York četvrt stoljeća ranije bili zamislili prezbiterijanci i kongregacionalisti koji su se doselili ovamo i izgradili kuće u ulicama zacrtanim oko središnjega trga prema točno određenome šahovskom uzorku. Na koledžu je dekan Charles Hammond rekao Šamanu kako, s obzirom na to da je mlađi od drugih studenata, ne bi trebao stanovati u zajedničkoj zgradi. Dekan su i njegova žena u svojoj bijeloj drvenoj kućici na Cherry Streetu primali studente na stan pa se i Šaman ondje smjestio u sobi na drugom katu na stražnjoj strani zgrade. Od njegove se sobe stepenicama silazilo do vrata koja su vodila do crpke za vodu i zahoda u stražnjem dvorištu. U sobi desno od njega stanovala su dvojica studenata teologije, inače kongregacionalisti koji su najradije razgovarali samo jedan s drugim. U dvije sobe s druge strane hodnika živio je nizak i dostojanstven knjižničar u koledžu i student više godine po imenu Ralph Brooke koji je imao pjegavo, veselo lice i oči što su uvijek izgledale lagano zapanjene. Brooke je studirao latinski. Prvoga jutra za doručkom Šaman vidje da mladić sa sobom vuče neku Ciceronovu knjigu, a kako ga je otac bio dobro podučio u latinskome, reče: »Iucundi acti labores« – ugodni su dovršeni poslovi. Brookeu lice zasja poput svjetiljke. »Ita vivam, ut scio« – kako živim, tako i znam. Brooke je postao jedinom osobom u kući s kojom je Šaman redovito razgovarao, izuzev s dekanom i njegovom mršavom sjedokosom ženom koja se trudila da svakodnevno izrekne nekoliko smjernih riječi. »Ave!« svakoga bi ga dana pozdravio Brooke. »Quomodo te habes hodie, iuvenis?« Kako si danas, mladiću? »Tam bene quam fieri possit talibus in rebus, Caesar.« Onoliko dobro koliko se može biti pod ovakvim okolnostima, Cezare,« uvijek bi rekao Šaman. Bila je to njihova svakodnevna jutarnja šala. Za doručkom je Brooke krao kekse i neprestano zijevao, a samo je Šaman znao tome razlog. Brooke je u gradu imao neku ženu pa je dokasna ostajao vani, i to veoma često. Dva dana pošto je Šaman doselio, student ga
latinskoga nagovori da se, kada svi ostali budu u postelji, iskrade niz stepenice i otključa stražnja vrata kako bi se Brooke mogao kasnije neprimijećeno ušuljati u kuću. Tu će uslugu Brooke kasnije često tražiti od njega. Predavanja su svaki dan počinjala u osam sati. Šaman je upisao fiziologiju, englesku književnost i pisanje te astronomiju. Na Brookeovo je zaprepaštenje položio i ispit iz latinskoga. Budući da je morao odabrati još jedan jezik, izabrao je hebrejski umjesto grčkoga, i to iz razloga o kojima nije ni htio razmišljati. Prve nedjelje u Galesburgu, dekan i gospođa Hammond povedoše ga sa sobom u prezbiterijansku crkvu, no poslije toga on Hammondovima reče da je kongregacionalist, a dvojici studenata teologije da je prezbiterijanac, pa je svake nedjelje ujutro imao dovoljno slobodna vremena za šetnju gradom. Željeznica je u Galesburg bila stigla šest godina prije Šamana te sa sobom donijela napredak i raznorazne ljude povezane s tim procvatom. Uz to se raspala i zadružna švedska naseobina u obližnjem Mission Hillu, pa je mnogo njezinih pripadnika došlo u Galesburg i tu se nastanilo. Uživao je promatrajući švedske žene i djevojke, njihovu žutu kosu i nježnu kožu. Poduzevši potrebne korake kako noću ne bi umrljao plahte gospođe Hammond, dade se na maštanje o Šveđankama. Jednom se na South Streetu na mjestu zaustavio ugledavši tamnu glavu i kosu neke žene za koju je bio siguran da mu je poznata pa na trenutak nije mogao ni disati. No, pokazalo se da je to neka neznanka. Kratko mu se nasmiješila vidjevši kako zuri u nju, no on je oborio glavu i požurio dalje. Ženi je bilo barem dvadeset godina, a on se nije želio upoznavati sa starijim ženama. Isprva je bolovao od čežnje za domom i od čežnje za ljubavlju, no obje su se te boljetice uskoro ublažile i pretvorile u podnošljivu bol, nalik na potmulu zubobolju. Ni s kim se nije posebno sprijateljio, možda zbog mladosti i gluhoće, što je urodilo dobrom naobrazbom jer se većinom bavio učenjem. Najdraža su mu predavanja bila iz astronomije i fiziologije, premda se u fiziologiji razočarao budući da je riječ većinom bila o nabrajanju dijelova tijela i njegovoj građi. Gospodin se Rowells, predavač, najviše približio razmatranju tjelesnih procesa prilikom predavanja o probavi i važnosti njezine redovitosti. No, u predavaonici se za fiziologiju nalazio žicom povezan kostur, obješen za vijak na vrhu lubanje, pa je Šaman sate i sate provodio uz njega, pamteći ime, oblik i ulogu svake od starih požutjelih kostiju. Galesburg je bio zgodan gradić u kojemu su uz rubove ulica rasli brijestovi, javori i orasi, drveće što su ih bili zasadili prvi naseljenici, a njegovi su stanovnici bili ponosni na tri stvari. Ovdje je Harvey Henry May izmislio čelični samočisteći plug, Olmsted Ferris, građanin Galesburga, pronašao je izvrstan način pečenja kukuruznih kokica; bio je otišao čak i u Englesku i pekao ih pred kraljicom Viktorijom, a 7. listopada 1859. godine
na ovdašnjem se koledžu vodila rasprava između senatora Douglasa i njegova protivnika Lincolna. Šaman je te večeri bio pošao na raspravu, no kada je stigao u veliku dvoranu, tamo je već bila gomila ljudi pa je shvatio da ni s najboljega mjesta koje bi još mogao uhvatiti, neće dvojici kandidata moći čitati s usana. Izađe iz dvorane i uspe se stepenicama do vrata pod krovom gdje je profesor Gardner, predavač astronomije, bio uredio malenu zvjezdarnicu u kojoj se od svakoga studenta na godini zahtijevalo da svakoga mjeseca po nekoliko sati proučava nebo. Noćas je Šaman bio sam i zurio kroz cijev petopalačnog refraktorskog teleskopa što ga je proizvela tvrtka Alvan Clark, dike i ljubavi profesora Gardnera. Namjesti dugme smanjivši razmak između okulara i sabirne leće na drugom kraju, pa mu zvijezde poletješe u susret, dvije stotine puta veće nego trenutak prije toga. Noć je bila hladna i dovoljno vedra da se vide čak dva Saturnova prstena. Proučavao je maglice oko Oriona i Andromede, a potom, razgledajući nebo, počeo okretati teleskop na njegovu tronožnom podnožju. Profesor je Gardner to nazivao »pretraživanjem neba« i pričao im o tome kako je žena po imenu Maria Mitchell pretražujući nebo stekla trajnu slavu otkrićem kometa. Šaman nije otkrio nikakav komet. Gledao je zvijezde sve dok mu se ne učini da su se stale vrtjeti u krug, ogromne i blistave. Što ih je stvorilo tamo gore, tamo vani? I zvijezde iza njih? I još dalje? Pomisli kako su svaka zvijezda i planet dio složenoga sustava, kao kost u kosturu ili kap krvi u tijelu. Priroda se činila tako organiziranom, tako promišljeno uređenom – tako urednom, a ipak tako složenom. Što ju je takvom učinilo? Gospodin je Gardner bio rekao Šamanu kako čovjeku, da bi postao astronom, trebaju samo dobre oči i smisao za matematiku. Nekoliko je dana razmišljao o tome da odabere astronomiju kao životni poziv, no potom se predomislio. Zvijezde su bile čarobne, no čovjek ih je mogao samo gledati. Ako se s nekim nebeskim tijelom nešto dogodi, nije bilo nade da mu itko može pomoći. Kada je za Božić stigao kući, Holdenov mu se Prijelaz činio nekako drugačijim nego ranije, pustiji od sobe u dekanovoj kući, tako da je pri kraju praznika bio gotovo sretan što se može vratiti u koledž. Oduševio se nožem što mu ga je otac poklonio pa je kupio malen brusni kamen i sićušnu bočicu ulja te svaki nožić naoštrio tako da je njime mogao i vlas prerezati. U drugom je semestru upisao kemiju umjesto astronomije. Pisanje mu se sastavaka činilo teškim. Već ste mi ranije rekli, mrzovoljno bi na njegovu sastavku načrčkao profesor engleskoga, da je Beethoven velik dio svojih djela napisao nakon što je oglušio. Profesor Gardner poticao ga je da se služi teleskopom kada god bude htio pa je večer prije ispita iz kemije u veljači, sjedio na krovu i pretraživao nebo umjesto da uči Berzeliusovu tablicu atomskih težina elemenata pa je tako dobio lošu ocjenu. Nakon toga se manje bavio promatranjem zvijezda, ali se sve više isticao u kemiji. Kada je
za uskršnje blagdane opet pošao u Holdenov Prijelaz, Geigerovi pozvaše Coleove na objed, a Jasonovo je zanimanje za kemiju Šamanu olakšalo tu kušnju jer mu je ljekarnik stalno postavljao pitanja u vezi s njegovim predavanjima. Mora da je Jay bio zadovoljan njegovim odgovorima jer ga zapita: »Što namjeravaš raditi u životu, Šamane?« »Još ne znam. Mislio sam… da bih se možda mogao baviti nekom prirodnom znanošću.« »Odabereš li farmaciju, bit ću počašćen da te uzmem za pomoćnika.« Na licima je svojih roditelja vidio da im se ova ponuda svidjela pa nespretno zahvali Jayu i reče kako će svakako razmisliti o tome, no znao je da ne želi postati ljekarnik. Nekoliko je časaka upirao oči u tanjur pa mu jedan dio razgovora promače, no kada je opet podigao pogled, vidje na Lilianinu licu sjenku tuge. Upravo je njegovoj majci pripovijedala kako se Rachelino dijete rodilo pet mjeseci prerano te su njih dvije nakon toga neko vrijeme razgovarale o ženama koje su izgubile djecu. Preko ljeta je Šaman radio s ovcama i čitao filozofske knjige koje je posudio od Georgea Cliburnea. Kada se vratio u koledž, dekan mu Hammond dopusti da se ispiše s hebrejskoga pa on umjesto toga izabra Shakespeareove drame, višu matematiku, botaniku i zoologiju. Od dvojice se studenata teologije u Knox na sljedeću godinu vratio samo jedan, no tu je bio i Brooke s kojim je Šaman i dalje razgovarao poput Rimljanina, neprestano osvježavajući znanje latinskoga. Predavanja je iz zoologije držao profesor Gardner, njegov najdraži nastavnik, no on je ipak bio bolji astronom nego biolog. Secirali su samo žabe, miševe i manje ribe, izrađujući pri tome mnoštvo crteža. Šaman nije imao očev umjetnički dar, no djetinjstvo provedeno uz Makwu značilo je dobar početak za bavljenje botanikom te je prvi rad iz tog predmeta napisao o građi cvijeća. Te se godine na koledžu razmahala rasprava o ropstvu. Zajedno s još nekim studentima i članovima nastavnog osoblja, Šaman se pridružio Društvu za ukidanje ropstva, no na koledžu i u Galesburgu bilo je mnogo drugih koji su pristajali uz stav južnih država pa bi rasprava na trenutke znala postati neugodnom. Ljudi su ga većinom ostavljali na miru. Gradski su se stanovnici i studenti bili navikli na nj, no neupućenima se i praznovjernima činio tajanstvenim te je za njih bio mjesna legenda. Ti ljudi nisu ništa znali o gluhoći ni o dodatnim sposobnostima osjeta koje se razvijaju kod gluhih ljudi. Brzo su utvrdili da je potpuno gluh, no pojedinci su mislili da posjeduje neke okultne moći jer bi, ako bi negdje sam učio, a netko iza njegovih leđa tiho ušao u sobu, on to uvijek primijetio. Govorili su da »ima oči na potiljku«. Nisu shvaćali da do njega dopiru vibracije koraka što se približavaju, da osjeća hladnoću što prodire kroz otvorena vrata ili opaža drhtaj strujanja zraka na papiru koji drži u ruci. Bilo mu je drago što nitko od
njih nije bio svjedokom njegove sposobnosti da razlikuje note odsvirane na klaviru. Znao je da o njemu kadšto govore kao o »onome čudnom gluhom momku«. Jednoga je ugodnog poslijepodneva početkom svibnja šetao po gradu primjećujući kako cvijeće brzo niče po vrtovima, kadli na raskršću između South Streeta i Cedar Streeta kola u koja su bila upregnuta četiri konja, prebrzo zaokrenuše iza ugla. Premda je sam izbjegao udaru kopita i prodornom vrištanju, ugleda neko maleno krzneno obličje koje je u prvi mah jedva izbjeglo smrti, ali ga je zahvatio stražnji desni kotač koji je psa vukao za sobom gotovo cijeli jedan okret prije no što ga je ostavio iza sebe. Kola odštropotaše dalje, a pas ostade ležati u prašini na cesti, pa Šaman pohita bliže. Pas je bio žuta ženka koju je bilo nemoguće opisati, s kratkim nogama i bijelom mrljom na vrhu repa. Šaman pomisli da u njoj mora biti nešto od terijera. Ležala je na leđima i svijala se od boli, a tanki joj je crveni mlaz tekao iz gubice. Neki par koji je onuda prolazio, približi se i zagleda u nju. »Sramota«, reče muškarac. »Ti ludi vozači. Lako je mogao i nekoga od nas oboriti.« Ispruži ruku u znak upozorenja vidjevši da se Šaman sprema kleknuti. »Bolje nemojte. Boli je pa bi vas mogla i ugristi.« »Znate li tko joj je vlasnik?« zapita Šaman. »Ne«, reče žena. »To je neka ulična džukela«, reče muškarac pa on i žena pođoše dalje. Šaman kleknu i oprezno potapša kuju, no životinja mu samo liznu ruku. Opipa joj sve četiri noge, no činilo se da srećom ništa nije slomljeno. Trenutak pričeka, a potom skide kaputić i u njega zamota kuju. Držeći je u naručju kao dijete ili zavežljaj s rubljem, odnese je kući. Nitko ga nije gledao kroz pokrajnje prozore niti ga primijetio dok je nosio taj teret prema stražnjem dvorištu, a nije nikoga sreo ni na stražnjim stepenicama. Stigavši u sobu, spusti psa na pod pa iz najdonje ladice na komodi izvadi donje rublje i čarape. Posluži se krpama za čišćenje koje je gospođa Hammond držala u ormaru za suđe u hodniku. Od njih u ladici načini gnjezdašce i položi kuju unutra. Kada je pregledao kaputić, vidje da je na njemu od krvi ostala samo mala mrlja koja se, osim toga, nalazila s unutrašnje strane. Kuja je dašćući ležala u ladici i promatrala ga. Kada je došlo vrijeme za večeru, Šaman izađe iz sobe. Na hodniku ga je Brooke zapanjeno promatrao dok je zaključavao vrata sobe, nešto što nikada nitko nije radio ako bi odlazio na neko drugo mjesto u kući. »Quid vis?« reče Brooke. »Condo parvam catulam in meo cubiculo.« Brooke zaprepašteno podiže obrve.
»Ti si…« Nije vjerovao svojem znanju latinskoga.«… Sakrio si neku kučkicu u sobi?« »Sic est.« »Ha!« Brooke će u nevjerici pa pljesnu Šamana po leđima. Kako je bio ponedjeljak, u blagovaonici su bili posluženi ostaci nedjeljne pečenke. Dok ga je Brooke sa zanimanjem promatrao, Šaman uze nekoliko komadića mesa sa svojega tanjura i krišom ih stavi u džep. Kada je gospođa Hammonda otišla u smočnicu po desert, natoči pola šalice mlijeka i ustade od stola iskoristivši činjenicu što se dekan s knjižničarom bio zadubio u raspravu o troškovima za nabavu novih knjiga. Kuju meso nije nimalo privlačilo, a nije htjela piti ni mlijeko. Šaman umoči vrhove prstiju u mlijeko i stavi joj nekoliko kapljica na jezik, kao da pokušava nahraniti janje koje je ostalo bez majke, pa je na taj način uspje navesti da uzme nešto hrane. Na nekoliko se sati posveti učenju. Pri kraju večeri pogladi i pomilova kuju koja je bezvoljno ležala. Nos joj je bio vruć i suh. »Hajd’mo spavati, curo«, reče joj i ugasi svjetiljku. Bilo je čudno imati pored sebe u sobi neko živo stvorenje, no njemu se to sviđalo. Sutradan ujutro smjesta pođe do kuje i otkri da joj je nos hladan. Zapravo joj je cijelo tijelo bilo hladno i ukočeno. »Prokletstvo«, gorko će Šaman. Sada će morati razmisliti o tome kako da je se riješi. U međuvremenu se umi i odjenu pa siđe na doručak, ponovno zaključavši vrata. Brooke ga je čekao u hodniku. »Mislio sam da se šališ«, reče usplahireno, »ali sam pola noći slušao njezin plač i tuljenje.« »Žao mi je«, reče Šaman. »Više te neće gnjaviti.« Nakon doručka se uspe u svoju sobu, sjede na krevet i zagleda se u kuju. Na rubu je ladice vidio buhu pa je pokuša zgnječiti, ali mu je ona stalno izmicala. Morat će sačekati dok se svi ukućani ne raziđu za svojim poslom, a onda će iznijeti psa iz kuće, pomisli. U podrumu će valjda biti nekakva lopata, no to znači da će propustiti prvo predavanje. No, naposljetku shvati da mu je to prilika za obdukcijsko istraživanje. Ta ga je mogućnost privlačila, ali je sa sobom nosila i neke probleme. Kao prvo, krv. Pomažući ocu prilikom autopsija, naučio je da se krv nakon smrti zgrušava, ali će krvarenja ipak biti… Sačeka dok svi nisu otišli iz kuće, a potom pođe do mjesta gdje je, na zidu u stražnjem hodniku, na klinu visjela velika kada od kovine. Odnese je u svoju sobu i spusti kraj prozora gdje je bilo najviše svjetla. Kada je stavio kuju u kadu položivši je na leđa, dok su joj šape stršale u zrak, izgledalo je kao da pseto čeka da ga počeše po trbuhu. Nokti su joj bili dugački, kao u neuredna čovjeka, a jedan je od njih bio i slomljen. Na stražnjim je nogama imala po četiri prsta, a sa stražnje strane na svakoj prednjoj nozi još po jedan
manji prst, nalik na palac koji je nešto iskrenulo prema gore. Htio je vidjeti kako zglobovi na njezinim udovima izgledaju u usporedbi s ljudskim zglobovima. Izvadi džepni nož što mu ga je otac bio poklonio i izvuče jednu od dvije manje oštrice. Kuja je imala nešto dugačkih dlaka, ali je uglavnom bila obrasla gušćom kratkom dlakom, no krzno mu na trbuhu nije smetalo pa se koža s lakoćom odvoji od mesa kada je nožem rasporio pseći trbuh. Nije otišao na predavanja niti je napravio stanku za užinu. Cijeloga je dana secirao te pravio bilješke i grube crteže. Kasno poslijepodne završi sa svim unutrašnjim organima i nekim zglobovima. Još je htio proučiti kralježnicu i nacrtati je, no za sada vrati kuju u komodu i zatvori ladicu. Potom napuni vodom umivaonik i opra se, čvrsto se i dugo trljajući i upotrijebivši mnogo smeđega sapuna, te izli vodu u kadu. Prije no što će sići na večeru, preodjenu se u čisto rublje i odjeću. Jedva su, međutim, počeli jesti juhu, kadli dekan Hammond nabra debeli nos. »Što je?« zapita njegova supruga. »Neki vonj«, reče dekan. »Kupus?« »Ne«, reče ona. Nakon jela Šaman sav sretan pobježe. Sjedio je u svojoj sobi sav u znoju, u smrtnome strahu da bi nekome moglo pasti na pamet da se okupa. No, to se nije desilo.Previše uzrujan da bi mogao zaspati, čekao je izuzetno dugo, sve dok nije bilo toliko kasno da je mogao biti siguran kako su svi ostali već otišli u postelju. On tada izvuče kadu iz sobe, odnese je niz stepenice i iznese na topao zrak u stražnjem dvorištu te izli okrvavljenu vodu na tratinu. Dok je pritiskao ručicu, crpka je za vodu bila posebno bučna, a uvijek je tu bila i opasnost da će netko izaći iz kuće i krenuti na zahod, ali nitko ne dođe. Nekoliko puta izriba kadu sapunom i dobro je ispra, a potom je unese u kuću i objesi na zid. Ujutro se morao suočiti s činjenicom da neće moći obaviti sekciju kralježnice jer se soba bila zagrijala i u njoj je vladao zagušljiv vonj. Ostavi ladicu zatvorenu te oko nje naslaga jastuk i posteljinu u nadi da će tako prigušiti smrad. No, kada je sišao na doručak, za stolom ga dočekaše smrknuta lica. »Krepani miš negdje u zidu, vjerujem«, reče knjižničar. »Ili možda štakor.« »Ne«, na to će gospođa Hammond. »Jutros smo otkrili izvor smrada. Čini se da to dolazi negdje iz zemlje oko crpke za vodu.« Dekan uzdahnu. »Nadam se da nećemo morati kopati novi bunar.« Brooke je izgledao kao da nije spavao te je neprestano nemirno pogledavao u stranu. Sav ošamućen, Šaman odjuri na predavanje iz kemije pružajući tako ostalima priliku da se očiste iz kuće. Nakon kemije, umjesto da ode na
predavanje o Shakespeareu, pohita kući, jedva čekajući da sve sredi. No, kada se uspeo stražnjim stepenicama, pred svojim vratima zateče Brookea, gospođu Hammond i jednoga od dvojice gradskih policajaca. Kućedomaćica je u ruci držala ključ. Sve troje pogledaše prema Šamanu. »Je li unutra neka crkotina?« zapita policajac. Šaman otkri da mu nije u stanju odgovoriti. »Ispričao mi je da u sobi skriva neku ženu«, reče Brooke. Šamanu se vrati glas. »Ne«, reče, no policajac je već bio uzeo ključ od gospođe Hammond i dao se na otključavanje vrata. Kada se svi nađoše u sobi, Brooke pohrli prema krevetu da pogleda ispod njega, no policajac ugleda jastuk i posteljinu ispred komode pa pođe onamo i otvori ladicu. »Pas«, reče. »I to sav razrezan.« »Nema žene?« Brooke će gledajući Šamana. »Rekao si da ovdje skrivaš neku kučkicu.« »To si ti rekao, a ja sam rekao catulam,« objasni mu Šaman. »Psa ženskoga roda.« »Nadam se, gospodine«, reče policajac, »da ovdje ne skrivate više ništa slično. Možete li mi dati svoju časnu riječ?« »Dajem vam je«, reče Šaman, a gospođa Hammond ga pogleda, no ne reče ni riječi, nego požuri iz sobe pa niz stepenice, a potom se začu otvaranje i tresak prednjih vrata. Policajac uzdahnu. »Vjerojatno je otišla ravno do svojega supruga, u njegov ured. Mislim da bismo i mi morali poći onamo.« Šaman kimnu i krenu za njim prošavši usput pored Brookea čije su razočarane oči izvirivale iznad rupca kojim je bio pokrio nos i usta. »Vale«, reče Šaman. Izletio je iz dekanove kuće. Do kraja je semestra bilo još malo manje od tri tjedna pa mu profesor Gardner dopusti da spava na poljskom krevetu u spremnici za alat u njegovu vrtu. Šaman mu iz zahvalnosti prekopa vrt i krumpirom zasadi trideset dvije četvorne stope. Isprva se prestrašio zmije koja je živjela ispod lonaca za cvijeće, no kada se uvjerio da je u pitanju samo mala bjelouška, sprijateljiše se. Godinu je završio s izvrsnim ocjenama, no dobio je i zapečaćeno pismo koje je morao predati ocu. Kada je stigao kući, sjede u očevu radnu sobu čekajući da Rob J. pročita njegov sadržaj. Šaman je uglavnom znao što stoji u pismu. Dekan mu je Hammond rekao da će mu izdati svjedodžbu o tome da je završio dvije godine studija, no da ga na godinu dana udaljava iz koledža eda bi postao dovoljno zreo za uključivanje u akademsku zajednicu. Kada se bude smio vratiti, morat će naći drugi smještaj.
Otac završi s čitanjem i pogleda ga. »Jesi li barem nešto naučio iz te svoje pustolovine?« »Jesam, tata,« reče on. »Unutrašnji su organi u psa nevjerojatno slični ljudskima. Srce je, dakako, mnogo manje, ni upola tako veliko, no silno nalikuje svim ljudskim srcima koje sam vidio kad si ih ti vadio iz tijela i vagao. I ima istu boju mahagonija.« »Ne baš mahagonija…« »Pa, dobro… više je crvenkasto.« »Da, crvenkasto je.« »Pluća i probavni trakt također nalikuju na ljudske., ali ne i slezena. Nije okrugla i sabijena, već nalikuje na veliki jezik, stopu dugačak, širok dva palca, a palac debeo. Kuji je bila pukla aorta i to ju je ubilo. Pretpostavljam da je izgubila gotovo svu krv, jer se veći dio slio u trbušnu šupljinu.« Otac ga pogleda. »Sve sam zabilježio. Možda će te zanimati da to pročitaš.« »Zanimat će me, silno će me zanimati«, zamišljeno će otac. 43. Upis Noću je Šaman ležao na postelji na kojoj je već odavno trebalo zategnuti užad od koje je bila načinjena njezina podloga, zureći u zidove koji su mu bili tako poznati da je prema načinu na koji je u praskozorje svjetlost padala na njih mogao odrediti različita godišnja doba. Otac mu je bio predložio da vrijeme zabrane studiranja provede kod kuće. »Sada si naučio nešto fiziologije pa ćeš mi moći još bolje pomagati pri autopsijama, a osim toga ćeš biti dodatni par čvrstih ruku kakve mi uvijek trebaju prilikom kućnih posjeta. U međuvremenu«, reče Rob J., »možeš pomagati na farmi.« Uskoro se Šamanu počelo činiti kao da nikada nije ni otišao od kuće, no prvi se put u životu osjećao bolno usamljenim u tišini u koju je bio uronjen. Te je godine na tijelima samoubojica i siromaha bez ikoga svoga, isto tako odbačenih kao što su bili i njegovi udžbenici, naučio umijeće seciranja. U kućama bolesnih i ranjenih ljudi, pripremao je instrumente i zavoje promatrajući kako se otac uspješno nosi sa zahtjevima svake nove situacije. Znao je da i otac njega promatra pa je naporno radio i budno pazio, učeći nazive instrumenata, udlaga i zavoja tako da može posegnuti za njima i prije no što Rob J. nešto od njega zatraži. Jednoga jutra, kada su se zaustavili u šumi uz rijeku i sišli s jednoprežnih kola da isprazne mjehur, Šaman reče ocu da se, kada istekne
ova godina zabrane studiranja, ne namjerava vratiti na Knox College, nego da kani studirati medicinu. »Dobijesa«, reče Rob J., a on osjeti bolan ubod razočaranja jer je na očevu licu vidio da mu se mišljenje nije nimalo promijenilo. »Zar me ne razumiješ, mladiću? Pokušavam ti prištedjeti bol. Jasno je da si izuzetno nadaren za prirodne znanosti. Završi koledž i ja ću ti priuštiti najbolju fakultetsku naobrazbu koju možeš pronaći, bilo gdje na svijetu. Možeš predavati, baviti se istraživanjima. Vjerujem da te čekaju velike stvari.« Šaman odmahnu glavom. »Ne bojim se boli. Svojevremeno si mi vezao ruke i nisi mi htio dati jesti sve dok nisam progovorio. Nastojao si učiniti ono što je za mene najbolje, a ne zaštititi me od boli.« Rob J. uzdahnu, a onda kimnu. »Dobro. Ako si odlučio da se okušaš u medicini, možeš raditi sa mnom.« No, Šaman i opet odmahnu glavom. »Ti bi to učinio iz samilosti prema svojemu gluhom sinu. Protiv vlastitoga bi uvjerenja pokušao izvući nešto vrijedno iz neupotrebljive robe.« »Šamane…«, potišteno će otac. »Namjeravam studirati onako kako si i ti studirao, na medicinskome fakultetu.« »To ti je posebno loša zamisao. Ne vjerujem da ćeš se uspjeti upisati na neki dobar fakultet. Svuda naokolo niču svakojaki loši fakulteti i na neki od njih će te primiti. Primaju svakoga tko može platiti školarinu. No, bila bi žalosna pogreška da pokušaš studirati medicinu na nekome od takvih mjesta.« »To i ne namjeravam.« Šaman zamoli oca da mu sastavi popis najboljih medicinskih fakulteta, ne previše udaljenih od doline Mississippija. Čim se vratiše kući, Rob J. ode u radnu sobu i načini popis te ga za večerom predade sinu, kao da želi taj predmet izbrisati iz misli. Šaman doli novoga ulja u svjetiljku pa je sve do kasno iza ponoći sjedio za malenim stolom u svojoj sobi pišući pisma. Posebno se trudio da jasno istakne činjenicu kako je podnosilac molbe za upis gluha osoba, ne želeći nikakva neugodna iznenađenja. Kobila po imenu Bess, prijašnja Monica Grenville, bila je jako omršavjela noseći Roba J. preko polovice kontinenta, no sada je, kada je ostarjela i prestala raditi, bila debeljuškasta i zadovoljna. No, za jadnu su staru i slijepu Vicky, kobilu koju je Rob bio kupio kao zamjenu za Bess, stvari stajale loše. Kasno ujesen Rob J. jednoga poslijepodneva dojaha kući i zateče Vicky na pašnjaku kako sva dršće. Glava joj se bila objesila, mršave su je noge jedva držale, a oko sebe nije ništa primjećivala, baš kao i ljudsko čeljade koje, smušeno i slabo, dočeka starost i bolest.
Sutradan ujutro Rob ode do Geigera i zapita Jaya ima li dovoljno morfija. »Koliko vam treba?« »Dovoljno da ubije konja«, reče Rob J. Odvede Vicky na sredinu pašnjaka i dade joj dvije mrkve i jabuku. Blago razgovarajući s njome i gladeći je po vratu dok je žvakala slatki obrok koji će joj ujedno biti i posljednji, uštrca joj morfij u desnu jugularnu venu. Kobila gotovo odmah pade na koljena i prevrnu se. Rob J. je stajao pokraj nje sve dok nije uginula. Onda uzdahnu i reče sinovima da se pobrinu za nju, a on sam pođe u obilazak pacijenata. Šaman i Alex počeše kopati odmah kraj kobilinih leđa. Trebalo im je mnogo vremena jer je rupa morala biti duboka i velika. Završivši s kopanjem, stadoše i zagledaše se u kobilu. »Kako joj samo sjekutići čudno strše iz usta«, reče Šaman. »Tako se kod konja vidi dob, po zubima«, reče Alex. »Sjećam se vremena kada su joj zubi bili isto toliko ravni kao i tvoji ili moji… Bila je dobra stara cura.« »Bome je prilično prdjela«, reče Alex i obojica se nasmiješiše. No, pošto su je gurnuli u rupu, brzo lopatama unutra nasuše zemlju jer je više nisu bili u stanju gledati. Znojili su se mada je dan bio hladan. Alex povede Šamana u staju i pokaza mu mjesto gdje je Alden ispod komada jute bio sakrio viski pa sam dobrano povuče iz vrča, dok Šaman tek malo srknu. »Otići ću odavde«, reče Alex. »Mislio sam da voliš raditi na farmi.« »… Ne slažem se s tatom.« Šaman je oklijevao. »Njemu je jako stalo do nas, Alexe.« »Sigurno da jest. Prema meni je uvijek bio dobar, ali…muče me neka pitanja o mojem pravom ocu. Na ta mi pitanja nitko ne odgovara, a ja se zbog toga osjećam kao pravo pravcato kopile pa stalno izlazim i radim kojekakve grozote.« Ovo zabolje Šamana. »Imaš mamu i tatu, a i brata«, reče oštro. »To bi svakome tko nije prokleta budala trebalo biti sasvim dovoljno.« »Stari Šaman i njegov vječni zdravi razum.« Njegov osmijeh bljesnu. »Znaš što? Hajde da ti i ja… naprosto odemo odavde. U Kaliforniju. Valjda tamo ima još nešto zlata. Dobro ćemo se provesti i obogatiti se, a onda ćemo se vratiti i od Nicka Holdena kupiti ovaj prokleti grad.« Bio je to privlačan naum, nesputano živjeti uz Alexa, a prijedlog je bio i poprilično ozbiljan. »Imam neke druge planove, Veliki, a ti ne smiješ samo tako zbrisati jer ako odeš, tko će lopatom skupljati ovčje govno?« Alex se zaleti u njega i svali ga na tlo. Urlajući i gunđajući, svaki se od njih dvojice borio da drugoga uhvati u hrvački zahvat. Aldenov vrč odleti
u stranu i piće se klokoćući izli iz njega, što njih dvojica, valjajući se jedan preko drugoga po sijenom prekrivenom podu staje, i ne opaziše. Alex je bio očvrsnuo od stalnog i napornog rada, no Šaman je bio krupniji i jači pa uskoro objema rukama odostrag uhvati brata oko glave. Nakon nekoga vremena učini mu se da mu Alex pokušava nešto reći pa lijevu ruku ovi bratu oko vrata, a desnom mu rukom okrenu glavu unatrag kako bi mu vidio lice. »Prestani, ništa ti neću«, jedva prokriješta Alex, a Šaman se od smijeha svali na sijeno. Alex otpuza do prevrnutoga vrča i žalosno se zagleda u nj. »Alden će se strahovito razljutiti.« »Reci mu da sam ja to popio.« »Ma nemoj. Ta tko bi u to povjerovao?«, reče Alex prinoseći vrč ustima u nastojanju da spasi posljednju kapljicu pića. Te je jeseni bilo mnogo kiše, čak i u doba kada je inače znao zapasti snijeg. Kiša je padala u snažnim srebrnim mlazovima, no s prekidima, pa je između oluja uvijek bilo nekoliko mirnih dana tako da su rijeke upravo divovski narasle grmeći zbog nabujale vode, ali se nisu izlijevale izvan korita. Visoki se humak zemlje na Vickynu grobu usred pašnjaka stao slijegati pa je uskoro bilo nemoguće utvrditi gdje se ranije nalazio. Rob J. za Saru kupi uškopljenoga sivca koji je izgledao kao živi kostur. Nazvaše ga Gazda, premda se, kad god bi sjela u sedlo, jasno vidjelo da će u svemu gazdarica zapravo biti Sara. Rob J. reče da će se ogledati i za pogodnim konjem za Alexa, a mladić mu je na tome bio silno zahvalan jer, za početak, sam nije imao dovoljno ušteđevine, a osim toga je sav novac što bi ga uspio ostaviti na stranu, unaprijed bio namijenjen za kupovinu lovačke puške ostraguše. »Kao da stalno kupujem nekakve konje«, reče Rob J., no ne predloži da će potražiti konja i za Šamana. Vreća je s poštom stizala iz Rock Islanda u Holdenov Prijelaz utorkom i petkom poslijepodne. Već je negdje oko Božića Šaman počeo iščekivati svaku isporuku pošte, no prva pisma stigoše tek u trećem tjednu u veljači. Prvoga utorka primi dva gotovo nepristojno kratka negativna odgovora, jedan od Medicinskoga koledža u Wisconsinu, a drugi od Medicinskoga odsjeka na Louisianskom sveučilištu. U petak primi pismo u kojemu ga je Rushov medicinski koledž iz Chicaga obavještavao da su njegovo dosadašnje školovanje i priprema očevidno izvrsni, no da »njihov koledž za gluhe osobe ne može osigurati posebne uvjete.« Posebne uvjete? Pa što oni misle? Da ga treba zatvoriti u kavez? Otac je znao da su pisma stigla, a iz Šamanova je suzdržanoga ponašanja shvatio da su odgovori mahom negativni. Šaman bi teško podnio da se Rob J. prema njemu odnosio posebno pažljivo ili sa sažaljenjem, no to
se i ne desi. Odbijanje je bilo bolno, pa kada se narednih sedam tjedana ne pojavi više nijedno pismo, njemu je to i odgovaralo. Rob J. je pročitao bilješke što ih je Šaman bio napravio prilikom sekcije one kuje i otkrio da mnogo obećavaju, mada su pomalo nedorečene. Ponudi Šamanu svoje izvještaje da iz njih pokuša naučiti kako se vode anatomske bilješke pa se mladić bacao na njihovo izučavanje kad god bi za to našao slobodnog vremena. Tako naleti i na autopsijski izvještaj o Makwaikwi. Čudno se osjećao dok ga je čitao, znajući da je, u vrijeme kada su se zbivale užasne stvari što su se opisivale u izvještaju, bio još dječačić te da je spavao u šumi nedaleko od mjesta na kojemu se sve to dogodilo. »Silovana! Znao sam da je ubijena, ali…« »Silovana i sodomizirana. To baš nisu stvari koje se mogu ispričati djetetu«, reče mu otac. Kao hipnotiziran, nekoliko puta pročita izvještaj. Jedanaest ubodnih rana koje se u nepravilnoj crti nižu od udubine na vratu otprilike do 2 cm ispod vrška prsne kosti. Rane su trokutasta oblika, a širina im se kreće od 0,947 do 0,952 cm. Tri su uboda pogodila srce, od kojih su dva nanijela rane širine 0,887 cm, 0,799 cm i 0,803 cm. »Zašto su rane nejednake širine?« »Zato što se radilo o šiljastom oružju koje se prema dršku postupno širi. Što je jača silina udarca, rana je šira.« »Misliš li da će ikada uhvatiti čovjeka koji je to učinio?« »Ne«, reče otac. »Najvjerojatnije su u pitanju bila trojica. Dugo sam vremena na sve strane tragao za Ellwoodom R. Pattersonom, no nigdje mu nisam našao traga. Možda je to čak i lažno ime. S njim je bio i čovjek po imenu Cough. Nikada nisam naišao na čovjeka koji bi se tako zvao, pa čak ni čuo za njega. Treći je bio neki mladac koji je hramao, a na licu je imao grimiznu mrlju. Ranije bih osjetio napetost svaki put kada bih vidio nekoga s madežom na licu ili s kljastom nogom. No, ti su ljudi uvijek imali ili madež ili šepavu nogu. Nikada oboje. Vlasti se nikada nisu pobrinule za to da ih pronađu, a sada…« On sleže ramenima. »Previše je vremena prošlo, previše godina.« U očevu glasu Šaman prepoznade tugu, no vidje da su gotovo sav bijes i strast u njemu već odavno sagorjeli. Jednoga dana u travnju, dok je Šaman s ocem jahao pored katoličkoga samostana, Rob J. skrenu s Trudom na prilazni puteljak, a Šaman pođe za njime na Gazdi. U samostanskoj zgradi Šaman primijeti da neke od redovnica njegova oca pozdravljaju po imenu te da uopće ne izgledaju iznenađene što ga vide. Otac ga predstavi majci Miriam Ferociji koja je ovdje očevidno bila glavna osoba. Ona im ponudi da sjednu, oca posadi u veliki kožni naslonjač, a Šamana na drvenu stolicu s ravnim naslonom ispod zidnoga raspela na kojemu je visio drveni Isus tužna pogleda, a jedna ih od redovnica posluži ukusnom kavom i vrućim kruhom.
»Morat ću uvijek voditi dječaka sa sobom«, njegov će otac majci glavarici. »Ja obično ne dobivam kruh uz kavu.« Šaman shvati da je Rob J. osoba puna iznenađenja te da vjerojatno nikada neće do kraja razumjeti vlastitog oca. Šaman je od vremena do vremena viđao opatice koje su njegovale pacijente njegova oca, uvijek po dvije zajedno. Rob J. i glavarica u svojem razgovoru kratko spomenuše nekoliko slučajeva, no uskoro prijeđoše na politiku te postade očito da je ovaj posjet društvene naravi. Rob J. baci letimičan pogled na raspelo. »Chicago Tribune navodi riječi Ralpha Walda Emersona o tome da vješala na kojima je obješen John Brown uživaju isto toliku slavu kao i ovaj križ«, reče. Miriam Ferocia primijeti da će Brown, odveć revni abolicionist koji je završio na vješalima zbog toga što je u Zapadnoj Virginiji zauzeo arsenal Sjedinjenih Država, ubrzo postati mučenikom u očima onih koji se suprotstavljaju ropstvu. »Ropstvo, međutim, nije pravi uzrok neprijateljstvu između Sjevera i Juga. U pitanju je ekonomija. Jug pamuk i šećer prodaje u Engleskoj i u Evropi te ondje kupuje razne industrijske proizvode, umjesto da ih kupuje od industrijski razvijenoga Sjevera. Jug je zaključio da njemu Sjedinjene Američke Države ne trebaju. Ma što gospodin Lincoln govorio protiv ropstva, to je rana koja ga peče.« »O ekonomiji ne znam ništa«, Šaman će zamišljeno. »Trebao sam takav kolegij imati ove godine da sam nastavio s pohađanjem koledža.« Kada ga opatica zapitala zašto to nije učinio, otac odade da mu je privremeno zabranjeno studiranje zbog toga što je secirao nekoga psa. »Oh, Bože mili! Je li bio mrtav kad si to radio?« zapita ona. Pošto su je uvjerili da je bilo tako, ona kimnu. »Ja, onda je sve u redu. Ni ja nisam posebno proučavala pitanje ekonomije, no to mi je u krvi. Otac mi je započeo kao stolar koji se bavio popravcima kola za sijeno. Sada ima kolarsku radionicu u Frankfurtu i tvornicu kočija u Münchenu.« Osmjehnu se. »Ocu mi je prezime Brotknecht, što znači pekar jer se u srednjem vijeku moja obitelj bavila pekarstvom. A u Badenu gdje sam bila novakinja živio je neki pekar po imenu Wagenknecht!« »Kako je vama bilo ime prije no što ste se zaredili?« zapita Šaman. Vidje da ona oklijeva, a da se otac namrštio pa shvati da je postavio nepristojno pitanje, no Miriam Ferocia odgovori. »Kada sam pripadala ovome svijetu, zvala sam se Andrea.« Ustade sa stolice, priđe polici i s nje skine jedan svezak. »Možda će te zanimati da pročitaš ovu knjigu«, reče. »Napisao ju je David Ricardo, engleski ekonomist.«
Šaman je te noći dokasna ostao budan čitajući knjigu. Neke je dijelove bilo teško razumjeti, no shvatio je da se Ricardo zalaže za slobodnu trgovinsku razmjenu među državama, na čemu je Jug upravo i nastojao. Kada je napokon zaspao, ukaza mu se Krist na križu. U snu vidje kako mu orlovski nos postaje kraći i širi. Koža mu potamnje i postade crvena, a kosa pocrnje. Izrastoše mu ženske dojke s tamnim bradavicama, izbrazdane znakovima nalik na rune. Pojaviše se stigme. I bez brojanja Šaman je u snu znao da je tih rana jedanaest, a dok je promatrao, krv briznu i stade curiti niz Makwino tijelo te potom kapati s njezinih stopala. 44. Pisma i poruke Četrdeset su i devetero janjadi ojanjile Coleove ovce u proljeće 1860. godine pa je cijela obitelj pomagala kod težega janjenja i pri štrojenju. »Stado se svakoga proljeća povećava«, sa zabrinutim ponosom reče Alden Robu J. »Morat ćete mi reći što želite da uradimo s ovom gomilom.« Rob J. nije imao mnogo izbora. Za hranu su mogli zaklati samo nekoliko janjadi. Među njihovim je susjedima bilo malo potražnje za kupljenim mesom jer su i sami uzgajali stoku, a meso bi se, dakako, pokvarilo prije no što bi stiglo do grada gdje bi se moglo prodati. Žive su se životinje mogle prevesti i prodati, no to je bilo komplicirano i zahtijevalo je vremena, truda i novaca. »Ovčje runo može značiti veliku vrijednost, ovisno o tome koliko ga ima«, reče Rob J. »Najbolje će biti i dalje uvećavati stado i zarađivati novac od prodaje vune, onako kako je to moja obitelj oduvijek radila u Škotskoj.« »Pa, onda će ovdje biti više posla nego ikada. Trebat će unajmiti još jedan par ruku«, s nelagodom će Alden, a Šaman se zapita je li Alex najamniku spomenuo svoju namjeru da ode. »Doug Penfield rado bi radio za vas po nekoliko sati dnevno. Sam mi je to rekao.« »Ti misliš da je on čovjek na mjestu?« »Jasno da jest, on je iz New Hampshirea. Nije to baš isto kao da je iz Vermonta, ali je blizu tome.« Rob J. se složi s njime da je tome tako i zaposli Douga Penfielda. Istoga se proljeća Šaman upusti u vezu s Lucillom Williams, kćerkom konjopotkivača Paula Willliamsa. Lucille je nekoliko godina pohađala akademiju, i to u doba dok je Šaman ondje predavao matematiku, no sada je već bila mlada žena. Ako joj je plava kosa koju je nosila smotanu u veliki čvor, i bila pepeljastija od kose žutogrivih mladih Šveđanki iz njegovih snova, ta je djevojka uvijek bila spremna za osmijeh i imala je slatko lice. Kad god bi je sreo u gradu, zaustavio bi se da popriča s njome poput staroga
prijatelja te da se raspita o njezinu poslu koji se jednim dijelom sastojao od boravka u očevim štalama, a drugim u robertinoj ženskoj odjeći, majčinu dućanu u glavnoj ulici. Takav joj je raspored dopuštao samostalnost i pružao stanovitu slobodu jer su roditelji njezinu odsutnost uvijek bez pitanja prihvaćali, pri čemu je svatko od njih pretpostavljao da je otišla obaviti neki posao za onoga drugog. Stoga Šamana, kada ga Lucille zamoli da joj donese malo maslaca s farme i isporuči joj ga u dva sata narednoga poslijepodneva, obuze uzrujano uzbuđenje. Potrudila se da mu objasni kako konja mora privezati nasuprot dućana u glavnoj ulici, a potom obići oko bloka zgrada do Illinois Avenue, presjeći preko Reimersova imanja, skrivajući se iza reda visokih grmova jorgovana tako da ga nitko ne vidi iz susjedne kuće, preko ograde od kolja skočiti u stražnje dvorište Williamsovih i zakucati na njezina zadnja vrata. »Tako neće izgledati… znaš, nezgodno radi susjeda«, ona će oborivši oči. To ga nije iznenadilo jer joj je Alex godinu dana ranije mnogo puta isporučivao maslac te ga o svemu izvještavao, no Šaman se malo zabrinu: on nije Alex. Sljedećega su dana Reimersovi jorgovani bili u punom cvatu. Ogradu je bilo lako preskočiti, a stražnja se vrata na njegovo kucanje smjesta otvoriše. Lucille se divila i čudila tome kako je maslac krasno umotan u ubruse koje potom savi i ostavi na kuhinjskom stolu zajedno s posudom, a maslac odnese u hladni podrum. Vrativši se, uhvati Šamana za ruku i povede ga iz kuhinje u sobu koja je Roberti Williams očevidno služila kao prostorija za šivanje. Pola je bale jeftine prugaste tkanine stajalo u jednom kutu naslonjeno na zid, a ostaci su svile, satena, jakoga platna i pamučne tkanine, uredno složeni, ležali na dugačkoj polici. Pored velike je počivaljke od konjske strune bila krojačka lutka načinjena od žice i tkanine, a stražnjica joj je, na Šamanovo preneraženje, bila napravljena od bjelokosti. Lucille okrenu lice prema njemu pa razmijeniše jedan jedini dugačak poljubac, a potom se oboje stadoše hitro i uredno razodijevati užurbano slažući odjeću u dvije podjednake hrpice te zataknuvši čarape u cipele. Kao da postavlja dijagnozu, on primijeti da joj je tijelo nerazmjerno razvijeno: ramena su joj bila uska i spuštena, a dojke nalik na lagano nabujale palačinke s malenom lokvicom javorova soka u sredini i smećkastom bobicom kao ukrasom, dok joj je donji dio tijela bio puniji, bedra teška, a listovi debeli. Kada se okrenula da preko počivaljke prebaci sivkastu plahtu (»Konjska struna grebe!«), on vidje da se za nju suknje ne bi mogle načiniti prema krojačkoj lutki, nego da bi morale biti mnogo šire. Nije raspustila kosu. »Dugo bi mi trebalo da je ponovno podignem«, rekla je ispričavajući se, a on ju je gotovo službeno uvjeravao da će ovako biti potpuno u redu. Sve je, zapravo, prošlo lagano. Ona mu je pomogla, a i sam se od Alexa i drugih dječaka naslušao dovoljno hvalisavih priča pa je, ako već
nikada nije išao ovom stazom, prilično dobro poznavao putokaze. Dan ranije ne bi se usudio pomisliti čak ni na to da dotakne bjelokosnu stražnjicu na krojačkoj lutki, a sada je u rukama imao toplu, živu put, srkao javorov sok i kušao bobice. Veoma brzo i s velikim olakšanjem zbaci sa sebe breme čednosti grozničavo dosegnuvši vrhunac. Budući da nije bio u stanju čuti ono što mu je Lucille dašćući šaptala na uho, do krajnosti je upotrebljavao sva ostala osjetila, a ona je drage volje redom zauzimala raznorazne položaje da bi on mogao sve pomno pregledati, dok nije ponovno bio kadar ponoviti maloprijašnje iskustvo, što je ovaj put malo dulje potrajalo. Bio je spreman tako i dalje nastaviti, no ona ubrzo pogleda na sat i skoči s počivaljke rekavši da mora pripremiti večeru prije no što se majka i otac vrate kući. Dok su se oblačili, razgovarali su o tome kako će ubuduće postupati. Ona (i njezina prazna kuća!) stajale su mu na raspolaganju tokom dana. Jao, upravo je tada Šaman radio. Dogovoriše se da će ona nastojati svakoga utorka u dva poslijepodne biti kod kuće za slučaj da on uspije doći u grad. Tako će, objasni joj on praktično, usput moći podići i poštu. I ona se pokaza isto toliko praktičnom otkrivši mu, dok ga je na rastanku ljubila, da voli tvrde slatkiše, i to od ružičastoga šećera, a ne onu zelenkastu vrstu s okusom metvice. On je uvjeri da zna u čemu je razlika. Opet preskočivši ogradu, stade koračati s neuobičajenom lakoćom i vrati se duž dugačkoga reda rascvjetalih jorgovana, kroz težak grimizni miris koji će mu do kraja života u pamćenju ostati kao silno erotičan. Lucilli se sviđala glatkoća njegovih ruku, a nije znala da su mu ruke tako mekane zbog toga što su većinom prekrivene masnoćom s ovčjega runa koja je bila bogata lanolinom. Na farmi su se sve do svibnja bavili vunom, pri čemu su Šaman, Alex i Alden obavljali najveći dio striženja jer je Doug Penfield žarko želio sve naučiti, ali je nespretno baratao škarama. Dougu su većinom povjeravali skupljanje i čišćenje ostrižene vune. On im je ujedno, kad god bi došao, donosio novosti iz vanjskoga svijeta, među ostalim i vijest o tome da su republikanci kao predsjedničkog kandidata nominirali Abrahama Lincolna. Do vremena kada je sva ostrižena vuna umotana, zavezana i spakirana u bale, čuli su i da su se demokrati sastali u Baltimoreu i nakon žestoke rasprave za svojega kandidata izabrali Douglasa. Za nekoliko su tjedana južnjački demokrati u istome gradu sazvali još jednu Demokratsku konvenciju i za kandidata na predsjedničkim izborima nominirali potpredsjednika stranke Johna C. Breckinridgea, kao čovjeka koji će se zauzeti za zaštitu njihovih robovlasničkih prava. U lokalnom je pogledu među demokratima vladalo veće jedinstvo pa su i opet izabrali Johna Kurlanda, rokajlendskoga odvjetnika, kao protivnika Nicku Holdenu u borbi za mjesto predstavnika u Kongresu. Nick je istupao kao zajednički kandidat Američke i Republikanske stranke te je oštro agitirao za Lincolna u nadi da će na predsjedničkim izborima na vrijeme
stati na stranu pobjedničkoga kandidata. Lincoln je pozdravio podršku neznalica pa je Rob J. zbog toga izjavio da za njega ne može glasati. Šamanu se bilo teško usredotočiti na politiku. U srpnju mu se javio Medicinski koledž iz Clevelanda s još jednim negativnim odgovorom, a do kraja ljeta odbili su ga i Medicinski koledž iz Ohija te Louisvillesko sveučilište. Sam je sebi govorio da mu treba samo jedan pozitivan odgovor. Prvoga tjedna u rujnu, jednoga utorka kada ga je Lucille uzalud čekala, otac dojaha kući s poštom i predade mu dugačku smeđu omotnicu na kojoj je kao adresa pošiljaoca stajao naziv Medicinskoga fakulteta u Kentuckyju. Odnese pismo u staju i tamo ga otvori. Bilo mu je drago što kraj njega nema nikoga jer je to bila još jedna odbijena molba pa leže u sijeno i pokuša se odhrvati panici. Bilo je još dovoljno vremena da se vrati u Galesburg i upiše na treću godinu u Knox Collegeu. To bi značilo sigurnost, povratak uobičajenom slijedu događaja kakav je već upoznao i u kojem je uspješno preživio. Kada jednom dobije diplomu, život mu može čak postati i uzbudljiv jer bi mogao otići na istok i studirati prirodne znanosti. Možda bi čak mogao otići i u Evropu. Ako se ne vrati u Knox, a ne uspije se upisati ni na jedan medicinski fakultet, što će raditi u životu? No, nije mu ni na pamet padalo da pođe do oca i zamoli ga da se vrati u koledž. Dugo je vremena ležao u sijenu, a kada se podigao, uze lopatu i tačke pa stade iznositi đubre iz staje, što je samo po sebi već bilo svojevrstan odgovor. Politiku je bilo nemoguće izbjeći. U studenome Šamanov otac otvoreno priznade da je na izborima glasao za Douglasa, no ovo je bila Lincolnova godina jer su sjevernjački i južnjački demokrati, istaknuvši dvojicu kandidata, rascijepali stranku pa je Lincoln s lakoćom odnio pobjedu. Mala je utjeha bilo to što je Nick Holden napokon izgubio mjesto u Kongresu. »Barem će nas Kurland dobro predstavljati«, reče Rob J. U glavnom su se dućanu ljudi pitali hoće li se Nick sada vratiti u Holdenov Prijelaz i ponovno se prihvatiti odvjetništva. Nekoliko tjedana nije bilo odgovora na to pitanje, sve dok Abraham Lincoln nije počeo objavljivati pojedina promaknuća koja će stupiti na snagu pod novom upravom. Poštovani je predstavnik u Kongresu Nicholas Holden, junak rata sa Saucima i gorljivi pristalica kandidature gospodina Lincolna, imenovan saveznim povjerenikom za indijanske poslove. Kao posebna mu je zadaća dodijeljeno dovršavanje pregovora sa zapadnim plemenima te pronalaženje prikladnih rezervata u zamjenu za miroljubivo ponašanje i prepuštanje svih ostalih indijanskih zemalja i teritorija. Tjednima je nakon toga Rob J. bio zagrižljiv i potišten. Za Šamana je osobno to bilo napeto i nesretno razdoblje, a bilo je to napeto i nesretno razdoblje i za cijelu zemlju, no mnogo će se vremena
kasnije Šaman s čežnjom osvrtati na tu zimu, pamteći je kao dragocjen ladanjski prizor što su ga izrezbarile vješte i strpljive ruke, a potom ga zatvorile u kristal. Kuća i staja. Zaleđena rijeka i snijegom prekrivena polja. Ovce, konji i krave muzare. Ljudi koji žive na farmi. Svi živi i zdravi, zajedno i svatko na svojem mjestu. No, kristal je netko bio gurnuo sa stola i već je padao na pod. Nije prošlo ni nekoliko dana od izbora predsjednika koji je svoju predizbornu kampanju temeljio na pretpostavci o ukidanju ropstva, a južne su države počele klizati prema odcjepljenju. Južna je Karolina vatreno prva krenula u to, a vojska Sjedinjenih Država koja je držala dva uporišta u Charlestonskoj luci povukla se u veće od njih, Fort Sumter, te se najednom našla pod opsadom. Jedna za drugom, narodne su vojske pojedinih država u Georgiji, Alabami, Floridi, Louisiani i Mississippiju otimale vojnu opremu Sjedinjenih Država od nadmoćnijih, ali neratoborno raspoloženih saveznih snaga, ponekad i nakon borbe. Draga mama i tata, Odlazim s Malom Howardom da se pridružim Jugu. Ne znamo točno u vojsku koje države ćemo stupiti. Mal bi volio ići u Tennessee da služi zajedno sa svojim rođacima. Meni je svejedno, osim ako ne budem mogao poći u Virginiju i pozdraviti se sa svojom rodbinom. Gospodin Howard kaže kako je za Jug važno da skupi što veću vojsku eda bi pokazao Lincolnu kako se s južnjacima ne može šaliti. Kaže da to i neće biti rat, nego tek obiteljska čarka, tako da ću se ja vratiti baš na vrijeme za proljetno janjenje. U međuvremenu, tata, možda ću dobiti vlastitoga konja i pušku! Ljubi vas vaš sin Alexander Bledsoe Cole Šaman pak u svojoj sobi nađe poruku, naškrabanu na otrgnutom komadu smeđega papira za zamatanje i pritisnutu o njegov jastuk istim nožem kao što je bio i onaj koji je otac njemu poklonio: Mali brate, Pričuvaj mi ovo. Ne bih ga htio izgubiti. Vidimo se uskoro. Veliki Rob J. smjesta pođe do Juliana Howarda koji izazovno, premda s nelagodom, priznade da je prethodne večeri obojicu mladića, čim su završili s poslom, zaprežnim kolima odvezao do Rock Islanda. »Nema potrebe da se toliko ljutimo, za Boga miloga! Obojica su odrasli momci, a ovo je samo mala pustolovina.« Rob J. ga zapita do kojega ih je riječnog pristaništa odvezao. Howard je vidio Roba J. ravno pred sobom, posve blizu i u punoj visini, a osjetio je i hladnoću i prezir u nadmenome doktorovu glasu, pa promuca da ih je ostavio u blizini doka koji pripada Three-Star Freight Transportu.
Rob J. odjaha ravno onamo, premda je bilo veoma malo izgleda da bi momke mogao dovesti kući. Da je temperatura bila niska kao i inače zimi, možda bi imao više sreće, no rijeka nije bila okovana ledom, a promet je bio gust. Upravitelj prijevozničke kompanije zaprepašteno ga pogleda kada ga je zapitao je li primijetio dvojicu mladića u potrazi za poslom na nekoj od brodica ili splavi što su plovile nizvodno. »Gospodine, jučer smo na ovom doku imali sedamdeset i dvije lađe koje su što iskrcavale, što ukrcavale teret, a ovo je još slaba sezona i mi smo tek jedna od mnogih prijevozničkih kompanija na Mississippiju. Na većini ovih brodova zapošljavaju mlade ljude koji su pobjegli od kuće pa teško da bih ja mogao zapaziti nekoga od njih«, reče on prilično ljubazno. Šamanu se činilo da odcjepljenje južnih država nalikuje na poskakivanje kukuruznih kokica u vrućoj tavi. Majčine su oči bile crvene i vrijeme je provodila u molitvi, a otac se viđe nije smiješio kada bi odlazio u kućne posjete. U Rock Islandu u jednoj su trgovini krmivom premjestili u skladište što su više robe mogli te polovicu prostora iznajmili službeniku koji je novačio ljude za vojsku. I Šamana jednom put nanese onamo jer je mislio da će možda, ako mu baš sve propadne u životu, moći barem okolo vući nosila, budući da je bio krupan i jak. No, kaplar koji je popisivao ljude komično podiže obrve kad je shvatio da je Šaman gluh te mu reče da pođe kući. Mislio je da se sada, kada cijeli svijet odlazi dođavola, nema prava uzrujavati zbog zbrke u vlastitome životu. Drugoga utorka u siječnju otac donese kući pismo, a potom u petak još jedno. Ovom ga posljednjom prilikom otac iznenadi jer je Rob J. pamtio da mu je bio preporučio devet fakulteta, a primijetio je da je stiglo devet odgovora. »Ovo je bilo posljednje pismo, je li?« reče on Šamanu taj dan nakon večere. »Da. Od Medicinskoga koledža u Missouriju. Odbili su me«, reče Šaman, a otac kimnu ne iznenadivši se. »No, evo pisma koje je došlo u utorak«, reče Šaman pa ga izvadi iz džepa i razvi. Pismo je napisao dekan Lester Nash Berwyn, dr. med., s Polikliničkoga medicinskog fakulteta u Cincinnatiju. Primit će ga kao studenta pod uvjetom da uspješno položi prvo tromjesečje, što će se smatrati pokusnim razdobljem. Fakultet surađuje s Jugozapadnom ohijskom bolnicom u Cincinnatiju i nudi dvogodišnji program studija, završeni studenti stječu naslov doktora medicine, a svaka je godina podijeljena na četiri tromjesečja. Naredno tromjesečje počinje 24. siječnja. Šaman bi se najradije bio prepustio radosti zbog pobjede, no znao je da otac promatra riječi »pod uvjetom« i »pokusno razdoblje« pa se pripremi na raspravu. Nakon Alexova je odlaska bio potreban na farmi, no bio je odlučan da pobjegne, da zgrabi ovu priliku. Iz mnogo se razloga, od kojih su neki bili i sebični, ljutio na oca što je dopustio Alexu da ode. Kad smo već
kod toga, ljutio se na oca i zbog toga što je toliko prokleto siguran da Bog ne postoji i što ne shvaća da ljudi većinom naprosto nisu dovoljno jaki da budu pacifisti. No, kada je Rob J. podigao oči s pisma, Šaman mu vidje oči i usta. Poput strijele ga pogodi spoznaja da dr. Rob J. Cole nije neranjiv. »Alexu se ništa neće dogoditi. Sve će biti u redu s njim!« povika Šaman, no znao je da to ne zvuči kao poštena tvrdnja odgovorne osobe, kao tvrdnja nekog muškarca. I pored postojanja one sobe i lutke sa stražnjicom od bjelokosti, usprkos ovome pismu iz Cincinnatija, shvati da je ovo bilo tek bezvrijedno obećanje očajnoga dječaka. V. OBITELJSKA ČARKA 24. siječnja 1861. 45. Poliklinika Cincinnati se protezao na sve strane, više no što je Šaman očekivao, ulice su vrvjele od prometa, a rijeka je Ohio bila slobodna od leda i prepuna brodova. Iz visokih se tvorničkih dimnjaka dizao strahovit dim. Ljudi je bilo posvuda, a on je zamišljao buku što su je stvarali. S kolodvora ga na riječnoj obali konjski tramvaj odveze do obećane zemlje na Ninth Streetu. Jugozapadna je ohijska bolnica bila smještena u dvije dvokatne zgrade od crvene opeke te u jednoj drvenoj katnici namijenjenoj bolesnicima oboljelim od zaraznih bolesti. Na drugoj se strani ulice, u još jednoj zgradi od opeke i sa staklenom kupolom na vrhu, nalazio Poliklinički medicinski fakultet. U fakultetskoj zgradi Šaman prođe pored otrcanih učionica i predavaonica, zapita jednog studenta za dekanov ured i dobi uputu da se hrastovim stepenicama popne na prvi kat. Doktor je Berwyn bio srdačan sredovječni čovjek s bijelim brkovima i ćelavom glavom koja je blistala na blagom svjetlu što je dopiralo kroz visoke prljave prozore. »Ah, vi ste Cole.« Pokaza Šamanu da sjedne. Uslijedi kratak govor o povijesti ovoga medicinskog fakulteta, o odgovornostima koje ima dobar liječnik te o nužnosti strogih navika prilikom studiranja. Šaman nagonski shvati da je ova pozdravna riječ unaprijed pripremljena, da se izvodi za svakoga novog
studenta, no završni je dio ovaj put bio isključivo njemu namijenjen. »Ne smijete sebi dopustiti da vas zastraši status uvjetno upisanog studenta«, oprezno će dr. Berwyn. »U stanovitom je smislu svaki student ovdje na pokusnom roku i mora dokazati svoju vrijednost.« U stanovitom smislu. Šaman bi se bio okladio da baš svakoga studenta ne obavještavaju pismeno o tome da se ima smatrati uvjetno upisanim, no uljudno zahvali dekanu. Doktor ga Berwyn uputi u studentski dom, drvenu dvokatnicu skrivenu iza zgrade Medicinskoga fakulteta. Pogledavši na popis prikucan na zid u hodniku, doznade da je Coleu, Robertu J. određen smještaj u sobi 2-B, zajedno s Cookeom, Paulom P., Torringtonom, Ruelom te Henriedom, Williamom. Soba 2-B bila je malena prostorija koju su do kraja ispunjavali dvostruki krevet na kat, dvije komode i stol s četiri stolice od kojih je jednu bio zauzeo debeljuškasti mladić koji je nešto pisao u bilježnicu, no prestade s time kada Šaman uđe. »Zdravo! Ja sam P. P. Cooke iz Xenije. Bill Hendried je otišao po svoje knjige pa ti moraš biti ili Torrington iz Kentuckyja ili onaj gluhi momak.« Šaman se nasmija, najednom osjetivši da se opušta. »Ja sam onaj gluhi momak«, reče. »Hoćeš li imati što protiv ako ja tebe budem zvao Paul?« Te su se večeri međusobno promatrali, izvlačeći zaključke jedni o drugima. Cooke je bio sin trgovca stočnom hranom, i to uspješnog, sudeći po sinovljevoj odjeći i ostalim stvarima. Šaman je vidio da je mladić navikao izigravati budalu, možda zbog gojaznosti, no velika mu se inteligencija zrcalila u smeđim očima kojima je malo toga promicalo. Billy Henried bio je vitak i tih. Ispričao im je da je odrastao na farmi pokraj Columbusa i da je dvije godine pohađao sjemenište prije no što je zaključio da nije stvoren za svećenika. Ruel Torrington koji je stigao tek nakon večere, bio je pravo iznenađenje. Bio je dvostruko stariji od svojih sustanara i već iskusan medicinski veteran. U mladoj je dobi bio pomoćnik kod nekog liječnika, a sada se odlučio upisati na medicinski fakultet da bi i službeno stekao liječnički naslov. Ostalu je trojicu studenata iz sobe 2-B obradovala njegova prošlost jer su isprva povjerovali da će im koristiti ako budu mogli studirati zajedno s iskusnim liječnikom, no Torrington je bio loše volje kad je stigao, a to se raspoloženje za cijelo vrijeme što su ga poznavali nikada nije promijenilo. Jedini krevet koji je do njegova dolaska ostao slobodan, bio je gornji ležaj smješten uz zid, što se njemu nije svidjelo. Smjesta je pokazao da Cookea prezire zato što je debeo, Šamana zato što je gluh, a Henrieda zato što je katolik. Njegovo neprijateljsko ponašanje ubrzo natjera ostalu trojicu da se još jače združe pa više nisu na nj gubili vrijeme.
Cooke je bio stigao prije nekoliko dana pa je bio prikupio neke obavijesti koje je sada podijelio s drugima. Fakultetski su predavači općenito uživali velik ugled, no dvije su zvijezde među njima blistale jačim sjajem od ostalih. Jedna je od tih zvijezda bio dr. Berwyn, profesor kirurgije koji je ujedno bio i dekan, a druga dr. Barnett A. McGowan, patolog koji je držao predavanja iz predmeta što je za sve bio strah i trepet, a bio je poznat kao A&F – anatomija i fiziologija. »Iza leđa ga zovu Barney«, povjeri im Cooke. »Kažu da je na ispitima oborio više studenata medicine nego svi ostali profesori zajedno.« Sutradan ujutro Šaman ode u banku i na svoj račun položi veći dio novca što ga je bio donio sa sobom. On su i otac bili brižljivo izračunali njegove novčane potrebe. Godišnja je školarina iznosila šezdeset dolara, a pedeset ako cijelu svotu plati unaprijed. Tome su pribrojili novac za smještaj i prehranu, knjige, prijevoz te ostale troškove. Rob J. bi rado bio platio sve što treba, no Šaman tvrdoglavo nije odstupao od tvrdnje o tome kako, budući da je medicinska naobrazba njegova vlastita zamisao, za nju mora sam i platiti. Na kraju su se složili da će Šaman ocu potpisati priznanicu kojom će se obvezati da će mu, pošto diplomira, vratiti svaki dolar. Pošto je izašao iz banke, sljedeći mu je posao bio da nađe fakultetskoga blagajnika i plati školarinu. Raspoloženje mu se nije naročito popravilo kada mu taj službenik objasni kako će mu novac za školarinu biti samo djelomično vraćen bude li isključen sa studija iz nekih akademskih ili zdravstvenih razloga. Prvo predavanje kojemu je prisustvovao u svojstvu studenta medicine bilo je jednosatno izlaganje o ženskim bolestima. Šaman je u koledžu bio naučio da je na svako predavanje bitno doći što je moguće ranije kako bi mogao sjediti dovoljno blizu predavaču i čitati mu s usana uz visok stupanj točnosti. Pojavio se dovoljno rano da nađe mjesto u prvom redu, što je bila prava sreća jer je profesor Harold Meigs brzo govorio. Šaman je bio naučio bilježiti gledajući pri tome u predavačeva usta, a ne u papir. Pažljivo je pisao znajući da će Rob J. tražiti da pročita njegove bilješke kako bi doznao što se događa u medicinskoj znanosti. Na sljedećem je predavanju, predavanju iz kemije, ustanovio da je u laboratorijskom radu stekao dovoljno predznanja za medicinski fakultet pa ga to razveseli i probudi u njemu želju za radom, baš kao i za jelom. Pođe u bolničku blagovaonicu na brzu užinu koja se sastojala od dvopeka i mesne juhe, što je bilo više nego bijedno. Potom odjuri do Cruikshankove knjižare koja je surađivala s Medicinskim fakultetom te ondje unajmi mikroskop i kupi knjige sa zadanog popisa: Dunglisonovu Opću terapiju i primjenu lijekova, McGowanovu Fiziologiju čovjeka, Quainove Anatomske prikaze, Berwynovu Kirurgiju, Fowneovu Kemiju te dvije Meigsove knjige – Ženske bolesti i njihovo liječenje te Dječje bolesti.
Dok je postariji prodavač zbrajao njegov račun, Šaman pogleda u stranu i vidje dr. Berwyna u razgovoru s nekim niskim, namrgođenim čovjekom čija je uredna brada bila poprskana sjedinama, baš kao i kosa nalik na grivu. Bio je isto toliko obrastao vlasima koliko je Berwyn bio ćelav. Njih su dvojica očito o nečemu žučno raspravljali, premda su se trudili da govore tiho jer nitko od ljudi u njihovoj blizini nije na njih obraćao pažnju. Doktor je Berwyn Šamanu bio napola okrenut leđima, no drugi mu je čovjek bio okrenut licem pa mu Šaman stade čitati s usana, više po navici negoli iz želje da prisluškuje. … znam da se zemlja sprema za rat. Potpuno sam svjestan, gospodine, da smo ove godine upisali četrdeset i dvojicu studenata umjesto šezdesetoricu kao do sada, a znam i da će neki od njih radije otići u rat kada im studij medicine postane pretežak. No, posebno u ovakva vremena moramo paziti na to da ne snizujemo svoja mjerila. Harold Meigs kaže da ste dopustili upis i nekim studentima koje biste prošle godine odbili. Čuo sam da se među njima nalazi čak i jedan gluhonijemi… Bogu budi hvala, u tom trenutku prodavač dotače Šamanovu mišicu pokazujući mu konačan iznos. »Tko je onaj gospodin koji razgovara s doktorom Berwynom?« zapita Šaman jer se njemaku vratio govor. »Doktor McGowan, gospodine,« reče mu prodavač, a Šaman kimnu, uze svoje knjige i pobježe. Nekoliko je sati kasnije profesor Barnett Alan McGowan sjedio za svojim pisaćim stolom u dvorani za seciranje na Medicinskome fakultetu i prepisivao svoje bilješke u pojedine kartone. Svi su se kartoni odnosili na mrtvace jer je dr. McGowan rijetko imao posla sa živim pacijentima. Budući da su neki ljudi na smrt gledali kao na neugodno društvo, naviknuo se na to da mu za rad dodjeljuju mjesta daleko od očiju javnosti. U bolnici, gdje je dr. McGowan radio kao glavni patolog, prostorija se za obdukciju nalazila u podrumu glavne zgrade. Iako je bila blizu tunelu obzidanom opekom što je ispod ulice vodio između bolnice i Medicinskoga fakulteta, bilo je to prljavo mjesto prvenstveno uočljivo po cijevima koje su se ukrštale na njegovu niskom stropu. Dvorana se za seciranje na Medicinskome fakultetu nalazila u stražnjem dijelu zgrade na drugom katu, a do nje se dolazilo iz posebnoga hodnika i vlastitim stepenicama. Jedan je visoki prozor bez zastora u dugačku usku prostoriju propuštao olovno zimsko svjetlo. Na jednome su se kraju iskrzanoga poda, nasuprot profesorovu stolu, uzdizali redovi malene, amfiteatralno uređene predavaonice u kojoj su sjedala bila smještena preblizu jedno drugome da bi se čovjek ondje udobno osjećao, no to nije ometalo usredotočenost na posao. Na drugome je kraju stajao trostruki red stolova za seciranje na kojima su radili studenti. U sredini su se prostorije nalazili veliki spremnik s rasolom pun dijelova ljudskoga tijela te stol na
kojemu su bili složeni redovi instrumenata za seciranje. Tijelo mlade žene, potpuno pokriveno čistom bijelom plahtom, ležalo je po strani na dasci položenoj na nogare. Upravo je podatke u vezi s tim lešom profesor unosio u kartoteku. Dvadeset minuta prije punog sata u dvoranu uđe usamljen student. Profesor McGowan ne podiže pogled niti pozdravi krupnoga mladića; umoči čelično pero u crnilo i nastavi pisati, a student pođe ravno do sredine prvoga reda sjedala i stavi ondje bilježnicu kako bi označio da je to mjesto zauzeto. Ne sjede, već stade tumarati po dvorani razgledavajući sve oko sebe. Zaustavivši se ispred spremnika s rasolom, na zaprepaštenje dr. Mc Gowana, on dohvati drveni štap koji je na jednom kraju imao željeznu kuku te poče pecati među dijelovima ljudskoga tijela što su plivali u slanoj otopini, poput dječačića koji se igra u ribnjaku. U devetnaest godina, koliko je dr. McGowan studentima predavao osnove anatomije, nitko se nikada nije ponašao na ovakav način. Novi su studenti na predavanje iz anatomije po prvi put dolazili s golemim strahopoštovanjem. Obično su koračali polako, često s golemim strahom. »Hej, vi! Smjesta prestanite s tim. Ostavite tu kuku«, zapovjedi McGowan. Mladić ničim ne pokaza da ga je čuo, čak i kada profesor oštro pljesnu rukama, pa McGowan najednom shvati s kime ima posla. Najprije htjede ustati, no potom se zavali natrag u stolicu, znatiželjan da vidi kamo će sve ovo dovesti. Mladić je kukom prebirao među primjercima u spremniku. Većinom su to bili stari primjerci, a mnoge su od njih već bili secirali studenti starijih godišta. Opće stanje iznakaženosti i raspadanja u kojemu su se nalazili bilo je glavni element u šoku što se doživljavao prilikom prvoga predavanja iz anatomije. McGowan vidje kako mladić na površinu izvlači šaku sa zapešćem, a potom rastrganu nogu. Zatim se domože podlaktice sa šakom koje su očevidno bile u boljem stanju od većine ostalih anatomskih uzoraka. McGowan ga je promatrao kako, posluživši se kukom, dovlači željeni primjerak do gornjega desnog kuta spremnika, a potom ga pokriva s nekoliko drugih manje vrijednih komada. Sakrio je svoj primjerak! Odmah zatim mladić odloži kuku tamo gdje ju je i našao te se primače stolu i stade ispitivati skalpele i njihovu oštrinu. Kada je pronašao skalpel kakav je htio, lagano ga pomače tako da je malo stršao iznad ostalih, a zatim se vrati do amfiteatra i sjede na svoje mjesto. Dr. McGowan odluči da neće obraćati pažnju na njega pa tokom narednih deset minuta nastavi s radom. Naposljetku studenti počeše jedan po jedan kapati u predavaonicu. Svaki je od njih odmah sjedao na neko od mjesta u klupama. Mnogi su već bili problijedjeli jer se prostorijom širio vonj koji im je samo mogao potaknuti maštu i strah. Točno u puni sat dr. McGowan spusti pero i stade ispred pisaćeg stola.
»Gospodo«, reče. Kada su svi zašutjeli, on im se predstavi. »U okviru ovoga predmeta proučavat ćemo mrtvace kako bismo mogli naučiti nešto o živim ljudima te im kasnije pomagati. Prvi zapisi o takvim proučavanjima potječu od starih Egipćana koji su secirali tijela nesretnika ubijenih prilikom prinošenja ljudskih žrtava. Stari su Grci pravi začetnici fiziološkoga istraživanja. Postojalo je veliko medicinsko učilište u Aleksandriji gdje je Herofil Kalhedonski proučavao ljudske organe i utrobu. Od njega potječu nazivi kao što su calamus scriptorius i duodenum. McGowan je neprestano bio svjestan toga da mladić koji je sjedio u sredini prvoga reda, ni na trenutak ne skida pogled s njegovih usta. Doslovce je visio na svakoj njegovoj riječi. Blagonaklono opisa nestanak anatomskoga proučavanja u praznovjerici mračnoga srednjovjekovnog doba te njegovu obnovu nakon 1300. godine. Zadnji se dio predavanja odnosio na činjenicu da istraživači, pošto ga napusti živi duh, moraju s tijelom postupati bez straha, ali obzirno. »Dok sam ja bio student u Škotskoj, moj je profesor tijelo nakon smrti uspoređivao s kućom čiji se vlasnik odselio. Govorio je da se s lešom mora postupati s brižljivim uvažavanjem, i to iz poštovanja prema duši koja je tu ranije živjela«, reče dr. McGowan i ozlovolji se videći da se mladić u prednjem redu osmjehnuo. Reče studentima da iz spremnika s rasolom uzmu svaki svoj uzorak za seciranje i skalpel sa stola te da obave sekciju anatomskoga primjerka i načine crtež onoga što budu vidjeli, a potom primjerak vrate u spremnik prije no što napuste dvoranu. Ovdje bi na prvom predavanju uvijek uslijedio trenutak oklijevanja, odbojnosti da se započne s radom. Za vrijeme se tog odugovlačenja mladić koji je bio ranije stigao, izdvojio od ostalih, smjesta ustao i pošao do spremnika pa ondje pokupio primjerak što ga je bio onako sakrio, a potom uzeo i onaj oštri skalpel. Dok su se ostali tek počinjali tiskati oko spremnika, on je već bio počeo s poslom smjestivši se na najbolje osvijetljenom mjestu za stolom za seciranje. McGowan je itekako dobro znao kakvu nelagodu za studente predstavlja prvo predavanje iz anatomije. On se već bio naviknuo na slatkasti smrad što se uzdizao iz spremnika s rasolom, no bio je svjestan njegova djelovanja na neupućene. Neki su studenti bili dobili nepošten zadatak jer su mnogi od primjeraka bili u tako lošem stanju da ih je bilo nemoguće ispravno secirati i prema njima načiniti točan crtež, pa je on to uzimao u obzir. Ova je vježba značila svojevrsnu disciplinu, prvi okršaj zelenih novajlija. Bio je to izazov upućen njihovoj sposobnosti da se suoče s neugodnom i zlom nuždom, kao i gruba, no neophodno potrebna pouka o tome da je bavljenje medicinom nešto više od pukoga primanja plaće i uživanja u društveno priznatom položaju.
U roku od nekoliko časaka nekoliko studenata izađe iz prostorije, među njima i jedan mladić koji pobježe u velikoj žurbi. Na zadovoljstvo dr. McGowana, malo-pomalo svaki se od njih i vrati. Tokom je narednih sat vremena ili nešto manje od toga, tumarao između stolova za seciranje prateći kako napreduje rad. Na ovom je godištu bilo nekoliko starijih muškaraca koji su se već ranije bavili medicinom nakon naukovanja kod nekog liječnika i koji nisu patili od mučnine što se javljala kod drugih studenata. Dr. McGowan iz iskustva je znao da će neki od njih biti izvrsni liječnici, no promatrajući jednoga među njima, nekoga čovjeka po imenu Ruel Torrington koji je nemilice sjekao jednu lopaticu, uzdahnu pomislivši na to kako su grozno morali izgledati kirurški zahvati što ih je taj svat ranije izvodio. Na djelić sekunde dulje zastade pokraj posljednjega stola za kojim se debeli mladić oznojena lica borio s glavom koja je već bila gotovo ogoljena do lubanje. Sučelice debelome mladiću radio je onaj gluhi momak. Očevidno je imao iskustva jer se bio ispravno poslužio skalpelom da rasiječe ruku prema slojevima. Činjenica da je tome bio vješt odavala je ranije poznavanje anatomije, što se McGowanu istodobno svidjelo i iznenadilo ga, a zapazio je i da su zglobovi, mišići, živci te krvni sudovi na crtežu jasno prikazani i označeni odgovarajućim nazivom. Dok ga je promatrao, mladić štampanim slovima ispisa ime na crtežu i pruži mu ga. Cole, Robert J. »Da. Ah, Cole, ubuduće biste morali ispisivati malo veća slova.« »Da, gospodine,« Cole će posve razgovijetno. »Ima li još štogod?« »Ne. Možete svoj uzorak vratiti u spremnik i počistiti za sobom. Onda možete ići.« Nakon ove se dozvole još pola tuceta crteža pojavi pred dr. McGowanom, no on sve studente vrati za stol predlažući im da prerade crtež ili da poprave način na koji su obavili sekciju. Dok je raspravljao sa studentima, promatrao je kako Cole svoj anatomski primjerak vraća u spremnik. Vidje kako je oprao i obrisao skalpel prije no što će ga opet staviti na stol. Primijeti da je Cole donio nešto vode do stola za seciranje i oribao stranu na kojoj je radio, a potom smeđim sapunom i čistom vodom pomno oprao vlastite ruke i šake prije no što će spustiti rukave. Prije polaska Cole zastade pokraj bucmastog mladića i promotri njegov crtež. Dr. McGowan vidje kako se nagnuo preko mladićeva ramena i nešto šapnuo. Očaj se na momkovu licu ponešto ublaži pa on kimnu kada ga Cole potapša po ramenu. Potom se debeli mladić vrati svome poslu, a gluhi izađe iz dvorane.
46. Otkucaji srca Medicinski je fakultet za Šamana bio poput daleke tuđine u kojoj bi samo povremeno čuo neke zastrašujuće glasine o ratu što prijeti Sjedinjenim Državama. Doznao je za Mirotvornu konvenciju u Washingtonu, D.C. na kojoj je sudjelovao stotinu trideset i jedan izaslanik iz dvadeset i jedne države. No, istoga jutra kada je u glavnome gradu započela Mirotvorna konvencija, u Montgomeryju u državi Alabami sazvan je Privremeni kongres Konfederativnih Američkih Država. Nekoliko se dana kasnije Konfederacija izjasnila za odcjepljenje od Sjedinjenih Država pa sve prože užasna svijest o tome da mira neće biti. Šaman, međutim, nije bio kadar obratiti nešto više pažnje na poteškoće u kojima se zemlja nalazila. Vodio je vlastiti rat za preživljavanje. Srećom, bio je dobar student. Noću je sjedio nad knjigom sve dok više nije mogao ni gledati, a i ujutro je prije doručka većinom uspijevao naći nekoliko sati za učenje. Predavanja su se održavala od ponedjeljka do subote, od deset do jedan i od dva do pet. Često se nastava održavala prije odlaska na neku od šest klinika, po kojima je fakultet i dobio ime, a katkada i za vrijeme rada u tim klinikama: utorkom su poslijepodne na redu bile bolesti dišnih putova, četvrtkom uvečer, ženske boljetice, subotom prijepodne, kirurgija, a subotom poslijepodne, opća medicina. Nedjeljom bi poslijepodne studenti promatrali rad liječnika na odjelima. Šeste subote koju je Šaman dočekao na poliklinici, dr. Meigs govorio je o stetoskopu. Meigs je svojevremeno studirao u Francuskoj, i to kod liječnika koji su bili učenici izumitelja ovoga instrumenta. Objasnio je studentima da je liječnik po imenu René Laënnec, želeći izbjeći potrebu da položi uho na grudi prsate i zbunjene bolesnice, jednoga dana 1816. godine smotao komad papira u svitak te cijev koju je tako dobio, učvrstio komadićem vrpce. Kada je jedan kraj cijevi prislonio na bolesničine grudi, a na drugi kraj naslonio uho, Laënnec se iznenadio ustanovivši kako se, umjesto da se to pokaže manje uspješnim načinom auskultacije, zahvaljujući ovoj metodi, zvukovi u bolesničinim prsima bolje čuju. Meigs im reče da su se do nedavno stetoskopi sastojali od jednostavne drvene cijevi kroz koju su liječnici osluškivali zvukove služeći se samo jednim uhom. On je sam imao moderniju inačicu tog instrumenta kod koje je cijev bila načinjena od isprepletene svilene niti, a na njezinu su se kraju nalazile bjelokosne slušalice koje su se stavljale u oba uha. Za vrijeme boravka na klinici za opću medicinu koji je slijedio nakon predavanja, doktor je Meigs upotrebljavao stetoskop od ebanovine s dodatnim ogrankom na koji je bila pričvršćena još jedna cijev pa su tako i profesor i student mogli istodobno osluškivati zvukove u pacijentovim grudima. Svaki je
student dobio priliku da se posluži stetoskopom, no kada je red došao na Šamana, on reče profesoru da od toga neće biti nikakve koristi. »Ionako neću ništa čuti.« Dr. Meigs naškubi usta. »Morate barem pokušati.« Potrudi se da Šamanu točno pokaže kako treba staviti slušalice u uši, no Šaman samo odmahnu glavom. »Žalim«, reče profesor Meigs. U okviru je kliničke prakse bio predviđen i pregled pacijenata. Svaki je student trebao pregledati jednoga pacijenta služeći se stetoskopom te iznijeti svoj nalaz. Šamanu je bilo jasno da u tome ne može uspjeti. Jednoga hladnog jutra odjenu ogrtač i navuče rukavice, omota šal oko vrata te krenu u šetnju sve se više udaljavajući od fakulteta. Na uglu je ulice neki dječak prodavao novine izvikujući naslove o Lincolnovoj inauguraciji. Duboko zamišljen, Šaman odluta do rijeke i stade tumarati po dokovima. Kada se vratio, ode u bolnicu i prođe po odjelima proučavajući pomoćno i bolničko osoblje. Većinom su to bili muškarci, a mnogi su među njima bili pijanice koje je bolnički posao privukao zbog toga što se za nj nisu postavljali previsoki zahtjevi. Promatrao je one koji su djelovali trijezno i razborito te napokon zaključi da će čistač po imenu Jim Halleck biti najpogodniji za njegov naum. Pričeka da čistač unese u sobu naramak drva i baci ga na pod pored trbušaste peći, a potom mu pristupi. »Htio bih vam nešto predložiti, gospodine Halleck.« Onoga poslijepodneva za koje je bio predviđen pregled pacijenata, na klinici se za opću medicinu pojaviše i dr. McGowan i dr. Berwyn, zbog čega se Šamanova uzrujanost još samo pojača. Doktor je Meigs studente prozivao abecednim redom. Šaman je bio treći, nakon Allarda i Bronsona. Israel Allard dobio je lagan slučaj; njegova je pacijentica bila mlada žena s bolesnom kralježnicom čiji su srčani otkucaji bili jaki, pravilni i bez komplikacija. Clarku Bronsonu dodijeljen je zadatak da pregleda postarijeg astmatičara. On s krzmanjem opisa hroptanje u bolesnikovim prsima. Meigs mu je morao postaviti nekoliko dodatnih pitanja da bi od njega izvukao sve potrebne podatke, no na kraju se činilo da je zadovoljan odgovorom. »Gospodine Cole?« Očevidno je očekivao da će Šaman odbiti. No, Šaman istupi i prihvati drveni stetoskop s jednom slušalicom. Kada je pogledao prema mjestu gdje je sjedio Jim Halleck, čistač ustade i pridruži mu se. Pacijent je bio neki šesnaestogodišnjak snažne građe koji je u tesarskoj radionici bio porezao ruku. Halleck stavi jedan kraj stetoskopa dječaku na grudi i nasloni uho na njegov drugi kraj. Šaman uhvati pacijenta za zapešće i pod prstima osjeti kucanje dječakova bila. »Srce radi normalno i pravilno, uz kucanje bila od sedamdeset i osam udaraca u minuti«, reče naposljetku. Upitno pogleda čistača koji lagano odmahnu glavom. »Nema hroptanja«, reče Šaman.
»Što znači ova… predstava?« reče dr. Meigs. »Što će Jim Halleck ovdje?« »Gospodin Halleck sluša umjesto mene, gospodine,« reče Šaman i na svoju veliku žalost opazi široke osmijehe na licima nekolicine studenata. Doktor se Meigs nije smiješio. »Shvaćam, on sluša umjesto vas. Hoćete li se onda vi oženiti gospodinom Halleckom, gospodine Cole? I voditi ga sa sobom svugdje gdje budete morali obavljati liječnički poziv? Do kraja života?« »Ne, gospodine.« »Onda ćete tražiti od drugih ljudi da slušaju umjesto vas?« »Možda i hoću, povremeno.« »A ako se desi da dođete nekome tko treba vašu pomoć i uz vas ne bude nikoga, samo vi i pacijent?« »Moći ću procijeniti rad srca na osnovi bila«, Šaman s dva prsta dotače karotidnu arteriju na prednjem dijelu pacijentova vrata, »i osjetiti je li normalan, ubrzan ili slab.« Raširi prste i položi dlan dječaku na grudi. »Moći ću osjetiti pacijentovo disanje i vidjeti mu kožu te je dotaknuti da doznam je li vruća ili hladna, vlažna ili suha. Moći ću mu vidjeti oči. Ako pacijent bude pri svijesti, moći ću s njime razgovarati, a moći ću, bio on priseban ili ne, vidjeti i izgled njegova ispljuvka, kao i boju mokraće, moći ću onjušiti njegovu mokraću, pa čak je i kušati, ako baš budem morao.« Promatrajući profesorovo lice, on predvidje profesorov prigovor prije no što ga je dr. Meigs uspio iznijeti. »No, nikada neću moći čuti hroptanje u grudima.« »Ne, nećete.« »Mene na opasnost neće upozoravati hroptanje. Kada budem vidio rani stadij otežanog disanja, znat ću da bi šumovi u prsima, da ih ja mogu čuti, nedvojbeno zvučali kao pucketanje. Ako se kod pacijenta razvije izrazita gušobolja, znat ću da šum u njegovim prsima podsjeća na klokotanje. Bude li u pitanju zaduha ili upala dušnica, znat ću da je šum piskav. No, neću biti u stanju provjeriti to što budem znao.« Zastade i zagleda se ravno u dr. Meigsa. »U vezi sa svojom gluhoćom ne mogu ništa poduzeti. Priroda mi je otela to dragocjeno dijagnostičko oruđe, no sve mi je drugo oruđe ostavila. U slučaju nužde pobrinut ću se za bolesnika služeći se očima, nosom, ustima i prstima, kao i mozgom.« Nije to bio smjeran odgovor kakav je dr. Meigs očekivao od studenta na prvoj godini pa mu se na licu pokazaše znakovi zlovolje. Dr. McGowan mu priđe i naže mu se preko ramena, šapćući mu nešto na uho. Doskora dr. Meigs opet pogleda Šamana. »Upravo sam dobio prijedlog da vas uhvatimo za riječ i zatražimo od vas da kod jednoga pacijenta postavite dijagnozu bez upotrebe stetoskopa. Spreman sam da to pokušamo ako se i vi s time slažete.« Šaman kimnu premda mu se želudac grčio.
Profesor ih medicine sve povede na susjedni odio gdje zastade pred pacijentom koji se, kako je to odavao natpis u podnožju njegova kreveta, zvao Arthur Herrenshaw. »Izvolite pregledati ovoga pacijenta, gospodine Cole.« Šaman iz pogleda bolesnikovih očiju vidje da je Arthur Herrenshaw teško bolestan. Odiže s njega pokrivač i plahtu i zadiže mu noćnu košulju. Gospodin je Herrenshaw djelovao izuzetno debelo, no kada mu Šaman položi ruku na tijelo, učini mu se kao da je dotaknuo nabujalo tijesto. Od vrata na kojemu je u nabreklim žilama bilo žestoko tuklo pa sve do bezobličnih gležnjeva, natečeno je tkivo bilo prepuno tekućine, a disanje je bolesniku predstavljalo mučan napor. »Kako ste danas, gospodine Herrenshaw?« Tek kada je glasnije ponovio pitanje, pacijent mu odgovori laganim mahanjem glave. »Koliko vam je godina, gospodine?« »… Pedes… dvije.« Hvatao je zrak između slogova, poput čovjeka koji je dugo trčao. »Boli li vas nešto, gospodine Herrenshaw?… Gospodine? Boli li vas negdje?« »Oh…«, reče bolesnik držeći ruku na prsnoj kosti. Šaman primijeti da se želi pridići. »Želite li sjesti?« Pomože mu pri tome te mu pod leđa podmetnu nekoliko jastuka. Gospodin se Herrenshaw obilno znojio, ali i drhtao od hladnoće. Jedina je toplina u sobi dopirala od dimnjaka koji je izlazio iz peći na drva i svojom debelom crnom cijevi presijecao strop, pa Šaman gospodinu Herrenshawu navuče pokrivač do vrata, a potom izvadi sat. Dok je gospodinu Herrenshawu mjerio bilo, učini mu se kao da se kazaljka što je otkucavala sekunde, iznenada počela sporije kretati. Pacijentovo je bilo tuklo lagano, jedva zamjetljivo i nevjerojatno ubrzano, nalik na očajne, uplašene koračiće neke životinjice koja bježi pred grabežljivcem. Šaman je jedva uspijevao brojati dovoljno brzo. Životinjica je usporavala, zastajala, a onda bi nekoliko puta lagano poskočila. Potom je opet počinjala juriti. Znao je da bi u ovom trenutku dr. Meigs upotrijebio stetoskop. Mogao je zamisliti zanimljive i tragične šumove o kojima bi zatim mogao izvijestiti, o zvucima koji se čuju kada se netko utapa u vlastitim tjelesnim sokovima. Uze obje ruke gospodina Herrenshawa u svoje i njihova ga poruka potišti i rastuži. Posve nesvjesno, dotače zgrbljenoga bolesnika po ramenu prije no što će se okrenuti od njega. Svi se vratiše na kliniku da čuju Šamanov izvještaj. »Ne znam što je uzrok skupljanju tekućine u bolesnikovu tkivu. Nemam iskustva koje bi mi to objasnilo. No, bilo mu je lagano i jedva zamjetljivo. Nepravilno. Srce mu otkazuje, a u naletima udara brzinom od
stotinu devedeset i dva puta u minuti.« On pogleda Meigsa. »U posljednjih sam nekoliko godina pomagao ocu pri autopsiji na jednoj ženskoj i na dvije muške osobe kojima je bilo otkazalo srce. Kod svakoga je od njih bio uništen maleni dio srčanog mišića. Tkivo je izgledalo kao da je spaljeno, kao da ga je dotaknula živa žeravica.« »Kako biste postupili u njegovu slučaju?« »Utoplio bih ga i dao mu sredstvo za spavanje. Umrijet će u roku od nekoliko sati pa bismo mu tako barem ublažili bolove.« Smjesta shvati da je rekao previše, no više nije mogao povući izrečene riječi. Meigs skoči. »Kako znate da će umrijeti?« »Osjetio sam to«, tihim će glasom Šaman. »Što? Govorite glasnije, gospodine Cole, tako da vas i ostali mogu čuti.« »Osjetio sam to, gospodine.« »Nemate dovoljno iskustva ni znanja o tekućini koja se skuplja u tijelu, ali ste kadri osjetiti smrt koja predstoji pacijentu«, reče profesor odsječno, a potom pogleda studente. »Neka vam ovo bude jasna pouka, gospodo. Sve dok u bolesniku ima života, mi ga nikada – vi ga nikada ne smijete prepustiti smrti. Borit ćemo se da im opet udahnemo život sve dok ne preminu. Razumijete li me, gospodine Cole?« »Da, gospodine«, pogruženo će Šaman. »Onda izvolite sjesti.« Šaman odvede Jima Hallecka na večeru u jednu gostionicu na riječnoj obali u kojoj je pod bio posut piljevinom, pa ondje naručiše kuhanu govedinu s kupusom te svaki popi po tri velika vrča gorkoga crnog piva. Nije to bila slavljenička večera. Nijedan se od njih dvojice nije dobro osjećao u vezi s onim što se toga dana dogodilo. Osim što su se slagali da je Meigs pravi gad, malo su toga imali jedan drugome reći, pa kada su pojeli, Šaman zahvali Hallecku i plati mu za njegovu pomoć, omogućivši mu tako da se vrati kući, ženi i djeci, za nekoliko dolara bogatiji negoli što je bio kada ih je tog jutra ostavio. Šaman ostade u krčmi i naruči još piva. Uopće se nije htio zabrinjavati zbog djelovanja alkohola na njegov dar misleći kako uskoro više neće biti u položaju u kojem bi mu dar mogao u životu nešto značiti. U studentski se dom vrati pažljivo koračajući, ne trudeći se da misli na išta drugo osim na nužnost da stavlja nogu pred nogu, te se, čim je stigao u sobu, potpuno odjeven uspne na svoj ležaj. Ujutro je imao još jedan razlog za to da ubuduće izbjegava piće jer su ga glava i lične kosti boljele tako da je to bilo pravo mučenje. Trebalo mu je mnogo vremena da se umije i presvuče u drugu odjeću te se upravo polako spremao krenuti na kasni doručak, kadli jedan od studenata prve godine po imenu Rogers uleti u bolničku blagovaonicu.
»Doktor vas McGowan zove da smjesta dođete k njemu u bolnicu.« Kada je Šaman stigao do podruma i niske prostorije za seciranje, tamo su se već nalazili dr. Berwyn i dr. McGowan. Na stolu je ležalo tijelo Arthura Herrenshawa. »Čekali smo vas«, ljutito će McGowan, kao da Šaman kasni na neki unaprijed dogovoreni sastanak. »Da, gospodine«, izusti on ne znajući što bi drugo mogao reći. »Hoćete li vi napraviti prvi rez?« reče McGowan. Šamanu je to bilo prvi put. No, dovoljno je često gledao oca kako to radi pa kimnu, a doktor mu McGowan pruži skalpel. Bio je svjestan da ga dvojica liječnika pažljivo promatraju dok je zasijecao u prsni koš. Dr. McGowan sam rezačem razdvoji rebra i ukloni prsnu kost, a potom se patolog naže nad srce, posegnu u unutrašnjost prsnoga koša i lagano podiže srce uvis tako da dr. Berwyn i Šaman mogu vidjeti oštećenje nalik na opekotinu koje je bilo nastalo na vanjskoj stijenci srčanoga mišića gospodina Herrenshawa. »Ima još nešto što biste trebali znati«, objasni Šamanu dr. Berwyn. »Ponekad do ovakva udara dolazi unutar samoga srca pa se ožiljak ne može vidjeti izvana.« Šaman kimnu pokazujući da shvaća. McGowan se okrenu prema dr. Berwynu i reče mu nešto, na što se dr. Berwyn nasmija. Dr. McGowan pogleda Šamana. Lice mu je izgledalo kao da je načinjeno od štavljene kože i Šaman prvi put vidje kako se njime razlijeva smiješak. »Rekao sam mu: ‘E da mi je što više ovakvih gluhih studenata’«, reče McGowan. 47. Dani u Cincinnatiju Toga su se proljeća sivoga kao škriljevac, dok se nad nacijom nadvijala tjeskoba, zabrinute gomile svakoga dana skupljale pred uredima sinsinatijskog Commerciala da pročitaju najnoviji ratni izvještaj, kredom ispisan na ploči. Predsjednik je Linkoln saveznoj mornarici bio naredio da blokira sve konfederacijske luke te od svih muškaraca u sjevernim državama zatražio da se odazovu pozivu pod zastavu. Na sve se strane govorilo o ratu i mnogo se nagađalo. General Winfield Scott, zapovjednik vojske Unije, premda južnjak, bio je na strani Sjedinjenih Država, ali je već bio umoran starac; od jednoga je pacijenta na bolničkom odjelu Šaman čuo govorkanje o tome da je Lincoln pozvao pukovnika Roberta E. Leeja i ponudio mu da preuzme zapovjedništvo nad vojskom Unije. No, nekoliko se dana kasnije u
novinama pojavila vijest da je Lee odbio dužnost koja mu je trebala biti povjerena, radije odabravši da se bori na strani Juga. Prije kraja semestra na Polikliničkom medicinskom fakultetu više je od tuceta studenata, većinom lošijih po učenju, bila ostavilo fakultet i pridružilo se bilo jednoj, bilo drugoj vojsci. Među njima je bio i Ruel Torrington iza kojega su u komodi ostale dvije prazne ladice u kojima se zadržao smrad neoprana rublja. Drugi su studenti govorili o tome da će najprije završiti semestar pa se tek onda pridružiti ostalima. U svibnju dr. Berwyn pozva sve studente na sastanak i objasni im kako je nastavničko osoblje razmišljalo o tome da zatvori fakultet za vrijeme ratne opasnosti, no nakon mnogo su premišljanja ipak odlučili da ne prekidaju nastavu. Odvraćao je studente od napuštanja fakulteta. »Uskoro će nam liječnici biti potrebni kao nikada ranije, i to kako u vojsci, tako i radi skrbi o civilima.« No, doktor je Berwyn imao i nekih loših vijesti. Budući da se fakultet uzdržava od uplaćenih školarina, a broj je upisanih studenata opao, iznos će se školarine morati znatno povećati. Za Šamana je to značilo da će morati posegnuti za sredstvima koja nije računao utrošiti. No, zaključi da ga, ako već gluhoći nije htio dopustiti da mu se ispriječi na putu, ni takva sitnica kao što je novac neće odvratiti od toga da postane liječnik. On se i Paul Cooke sprijateljiše. Kad god se radilo o predavanjima ili o medicini, tu je Šaman pomagao vodstvom i savjetom, dok je u svim ostalim pitanjima vođa bio Cooke. Uz Paula je upoznao izlaske u restorane, kao i odlaske u kazalište. Sa strahopoštovanjem su otišli u Pike’s Opera House gdje je Edwin Thomas Booth nastupao kao Richard III. Kazalište je imalo tri balkona, tri tisuće sjedala te prostor na galeriji u koji je moglo stati još tisuću ljudi. Čak ni sa sjedala u osmom redu kojih se Cooke nekako uspio domoći na blagajni Šaman ne bi bio kadar u potpunosti pratiti predstavu da u koledžu nije bio upoznao sva Shakespeareova djela, a ovu je dramu i ponovno pročitao prije predstave. Dobro mu je poznavanje priče i pojedinih uloga mnogo značilo pa je silno uživao u tome iskustvu. Druge subote uvečer Šaman pođe s Cookeom u javnu kuću gdje ga neka šutljiva žena odvede u sobu i ondje ga na brzinu usluži. Ukočeni joj smiješak ni na tren nije silazio s lica, a gotovo ništa nije govorila. Ponovni ga odlazak onamo nije privlačio, no bio je normalan i zdrav muškarac, pa ga je kadšto uznemiravala spolna žudnja. Jednoga dana kada je bio na dužnosti u bolničkim kolima hitne pomoći, pozvaše ga u P. L. Trent Candle Company koja je zapošljavala žene i djecu, a gdje je trebalo pružiti pomoć trinaestogodišnjaku koji je po nogama zadobio opekotine kada ga je zalio kipući vosak. Prevezoše dječaka u bolnicu, a s njime u pratnji pođe crnokosa mlada žena čija je koža imala boju breskve i koja se odrekla svoje nadnice za taj dan kako bi u bolnicu otpratila pacijenta, inače svojega rođaka. Šaman ju je opet sreo u četvrtak uvečer u vrijeme posjeta na odjelu za siromašne. I
drugi su rođaci čekali da vide opečenoga dječaka pa je njezin posjet trajao kratko i njemu se pruži prilika da porazgovara s njom. Ime joj je bilo Hazel Melville. Premda je to sebi teško mogao priuštiti, pozove je da u nedjelju zajedno izađu na večeru. Ona se isprva pričini da je šokirana, no onda se nasmiješi od zadovoljstva i kimnu glavom. Stanovala je nedaleko od bolnice, na trećem katu stambene zgrade što je silno nalikovala studentskom domu na Medicinskome fakultetu. Majka joj je bila umrla. Šaman najednom postade svjestan svojega grlenog načina govora kada ga njezin otac, čovjek rumena lica koji je radio kao sudski podvornik u sinsinatijskome Općinskom sudu, pogleda s hladnom podozrivošću, ne shvaćajući sasvim što je to neobično kod Hazelina posjetioca. Da je bio topliji dan, možda ju je mogao povesti na vožnju čamcem po rijeci. S vode je puhao vjetar, no oboje su nosili ogrtače i bilo im je ugodno šetati. Pri sve slabijoj svjetlosti razgledavali su izloge trgovina. On zaključi da je ona veoma zgodna, osim usnica koje su bile tanke i stroge, a na kutovima usta bile su joj urezane dvije tanke crte što su pokazivale stalno nezadovoljstvo. Šokiralo ju je kada je doznala da je gluh. Dok joj je pričao o čitanju s usana, njoj se na licu pojavi nesiguran smiješak. Bilo je ipak ugodno razgovarati sa ženom koja nije ni bolesna ni ranjena. Ispričala mu je da već godinu dana radi na izradi svijeća; mrzi to, no za žene ima malo poslova. Ogorčeno primijeti da ima dvojicu starijih rođaka koji su za dobru plaću otišli raditi za Wells&Company. »Wells&Company dobili su od narodne vojske Indiane narudžbu za deset tisuća buradi Miniéovih tanadi za muškete. Kad bi barem zapošljavali i žene!« Večerali su u malenu restoranu pri čijem mu je izboru pomogao Cooke. Njih su ga dvojica odabrali zato jer nije bio skup, a istodobno je bio dobro osvijetljen pa je[aman mogao pratiti što mu ona govori. Činilo se da ona u svemu ovome uživa premda je konobaru vratila pecivo jer nije bilo vruće, oštro se pri tome okosivši na njega. Kada su se vratili u njezin stan, oca joj nije bilo kod kuće. Nije se nimalo protivila kada ju je Šaman poljubio, tako mu potpuno odgovorivši na poljubac da je za nj bio sasvim prirodan nastavak milovati je kroz odjeću te naposljetku voditi ljubav s njome na neudobnoj klupi ukrašenoj resama. U strahu od očeva povratka nije gasila svjetiljku i nije se htjela razodjenuti, već je samo suknje i košulju zadigla iznad struka. S njezinim se ženskim mirisom miješao vonj voskovca što je dolazio od parafina u koji je šest dana tjedno umakala stijenj za svijeće. Šaman je uze grubo i na brzinu, bez ičega što bi makar malo nalikovalo na užitak, svjestan toga da ih razbješnjeli sudski podvornik može svaki čas prekinuti, bez imalo više ljudskoga kontakta s njome no što ga je bio iskusio s onom ženom u bordelu. Tokom narednih sedam tjedana nije čak ni pomislio na nju.
No, jednoga poslijepodneva, potaknut poznatom čežnjom, odšeta do Trentove tvornice svijeća i potraži je. Zrak je u pogonu za izradu svijeća bio prožet vrućom masnoćom i težak od zgusnutoga vonja voskovca. Hazel se Melville naljuti kad ga je vidjela. »Ne smijem ovdje primati posjete, hoćeš li da me izbace?« No, prije nego je otišao, na brzinu mu reče da se ubuduće više neće viđati jer se, tokom ovih nekoliko tjedana što ju je on zanemarivao, obećala drugome muškarcu, nekome koga već dugo vremena poznaje. To je uspješan čovjek, knjigovođa ove kompanije, objasni ona Šamanu, i ne pokušavajući prikriti zadovoljstvo. Uistinu su Šamanu tjelesne potrebe manje odvraćale pažnju od rada no što je očekivao. Sve se kod njega – sva čežnja i žudnja, svaka nada u užitak i svako iščekivanje užitka, sva energija i mašta – usmjeravalo na studij medicine. Cooke je s iskrenom zavišću govorio kako je Robert J. Cole predodređen da studira medicinu, a Šaman je osjećao da je to točno; cijeloga je života čekao na ovo što je našao u Cincinnatiju. Polovicom je prvoga tromjesečja počeo navraćati u dvoranu za seciranje kad god bi našao koji slobodan sat, ponekada sam, no mnogo češće zajedno s Cookeom ili Billyjem Henriedom kako bi prijateljima pomogao da poboljšaju tehniku rada s instrumentima ili da razjasne neke poteškoće na koje bi naišli u udžbenicima ili na nekom predavanju. Gotovo je na samome početku nastave A&F dr. McGowan od njega zatražio da pomaže studentima koji su se u svojem radu susretali s nekim poteškoćama. Iz drugih je predmeta Šaman imao izvrsne ocjene, a čak bi mu i dr. Meigs znao ljubazno kimnuti kada bi ga susreo na hodniku. Ljudi su se već pomalo bili navikli na to da je on drugačiji od njih. Ponekad bi, kada bi se jako usredotočio na predavanje ili za vrijeme vježbi, znao zapasti u nekadašnju lošu naviku pa bi počeo u sebi nešto mumljati, i ne zapažajući da to čini. Jednom je dr. Berwyn zastao usred predavanja i rekao: »Prestanite mumljati, gospodine Cole.« U početku su se ostali studenti prigušeno smijuckali, no ubrzo su se navikli da ga dotaknu po ramenu i pogledom mu dadnu do znanja da se treba stišati. Njega to nije smetalo jer je imao dovoljno samopouzdanja. Uživao je u tome da sam tumara po bolničkim sobama. Jednoga se dana neka pacijentica požalila da je prošao mimo njezina kreveta ne obazirući se na nju, premda ga je nekoliko puta zazvala po imenu. Nakon toga je, kako bi sam sebi dokazao da njegova gluhoća ne treba ići na štetu bolesnika, kod sebe stvorio naviku da kratko zastane kod svakoga kreveta, uzme bolesnikove ruke u svoje te kratko i tiho porazgovara sa svakim pacijentom. Sablast je uvjetnoga upisa ostala daleko iza njega onoga dana kada mu je dr. McGowan ponudio posao u bolnici tokom srpnja i kolovoza, dok Medicinski fakultet bude zatvoren zbog praznika. McGowan mu otvoreno
reče da su se i on i dr. Berwyn htjeli nadmetati za Šamanove usluge, no da su potom zaključili kako će ga podijeliti između sebe. »Ljeto ćete provesti radeći za nas obojicu, svakog ćete prijepodneva za Berwyna obavljati prljavi posao u operacijskoj dvorani, a poslijepodne ćete meni pomagati pri autopsijama na pacijentima kod kojih on pogriješi.« To je predivna prilika, shvati Šaman, a malena će mu plaća omogućiti da pokrije poskupljenje školarine. »Rado ću to prihvatiti«, reče on dr. McGowanu, »ali otac očekuje da se vratim kući i pomognem u radu na farmi preko ljeta. Morat ću mu pisati i od njega zatražiti dopuštenje da ostanem ovdje.« Barney se McGowan osmjehnu. »Ah, farma«, reče s omalovažavanjem. »Već vam sada mogu reći, mladiću, da ste vi s poslom na farmi završili. Otac vam je seoski liječnik u Illinoisu, mislim. Malo sam se raspitivao. Nekoliko je godina prije mene u Sveučilišnoj bolnici u Edinburghu radio čovjek koji je imao isto prezime kao i vi.« »Da, to je bio moj otac. Od njega sam čuo iste one anegdote koje ste nam vi pričali na predavanjima iz anatomije, o tome kako je Sir William Fergusson mrtvo tijelo opisivao kao kuću iz koje je stanar iselio.« »Sjećam se da ste se nasmiješili kada sam to pričao, a sada shvaćam i zašto.« Stisnuvši oči, McGowan ga je zamišljeno promatrao. »Znate li zašto je… ah… vaš otac otišao iz Škotske?« Šaman vidje da McGowan nastoji biti uviđavan. »Da, pričao mi je o tome. Upao je u neke nevolje s politikom pa su ga umalo deportirali u Australiju.« »Sjećam se toga.« McGowan odmahnu glavom. »Nama su ga navodili kao loš primjer. Svi su u Sveučilišnoj bolnici znali za njega. Bio je štićenik Sir Williama Fergussona i pred njim je stajala neograničena budućnost. A sada je postao seoski liječnik. Kakve li štete!« »Nema tu nikakve štete«, Šaman se borio s gnjevom, a onda se naposljetku nasmiješi. »Moj je otac velik čovjek«, reče i s iznenađenjem uvidje da je to istina. Poče Barneyu McGowanu pripovijedati o Robu J., o tome kako je u Bostonu radio s Oliverom Wendellom Holmesom, o njegovu putovanju zemljom, o boravku među drvosječama i vremenu kada je radio kao liječnik na željeznici. Opisa mu dan kada je otac morao na konju preplivati preko dvije rijeke i jednoga potoka da bi stigao do zemljane kuće i pri porodu pomogao ženi koja je nosila dvojke. Opisa mu prerijske kuhinjeu kojima je otac obavljao operacije i ispriča mu o prilikama kada je Robert J. Cole izvodio kirurške zahvate na stolu što bi ga iz prljave kuće iznijeli na jasnu sunčevu svjetlost. Ispriča mu o tome kako su mu oca bili oteli odmetnici i pod prijetnjom ga pištolja prisilili da izvadi metak čovjeku kojega je netko bio nastrijelio. Ispriča mu o tome kako je otac jedne noći jahao kući, a temperatura je u preriji bila trideset stupnjeva ispod nule, pa je
ostao živ samo zahvaljujući tome što je sjahao s konja te je, držeći se za Gazdin rep, trčao za njim kako bi natjerao krv da mu ponovno prokola žilama. Barney se McGowan nasmiješi. »U pravu ste«, reče. »Otac vam je doista velik čovjek, ali i sretan otac.« »Hvala vam, gospodine.« Šaman se okrenu da pođe, no onda zastade. »Doktore McGowan, moj je otac jednom prilikom obavio autopsiju na umorenoj ženi koja je imala jedanaest ubodnih rana na prsima, širokih otprilike 0,95 cm. Bile su zadane nekim šiljatim predmetom, trokutasta presjeka, na kojemu su sva tri brida bila izbrušena do velike oštrine. Imate li pojma o tome kakav bi predmet mogao načiniti takvu vrstu rana?« Ovo pobudi patologovo zanimanje i on se zamisli. »Mogao je to biti neki medicinski instrument, kao što je, na primjer, Beerov nož, trokutasti skalpel koji se upotrebljava pri operaciji mrene i odstranjivanju mana na rožnici. No, rane kakve vi opisujete prevelike su da bi bile načinjene Beerovim nožem. Možda su bile zadane nekom vrstom bisturija. Je li oštrica bila svugdje jednake širine?« »Ne. Instrument se, ma što bilo u pitanju, pri vrhu sužavao.« »Takav kirurški nož ne poznajem. A možda rane i nisu načinjene medicinskim instrumentom.« Šaman je oklijevao. »Jesu li mogle biti zadane nekim predmetom kakvim se obično služe žene?« »Iglom za pletenje ili nečim sličnim? To je, dakako moguće, no ne pada mi na pamet nijedan predmet za kućnu upotrebu koji bi mogao načiniti takvu ranu.« McGowan se nasmiješi. »Dajte da malo razmislim o tom problemu pa ćemo kasnije o njemu opet porazgovarati. A kada budete pisali ocu«, reče, »svakako mu prenesite najljepše pozdrave od nekoga tko je učio od Williama Fergussona nekoliko godina nakon njega.« Šaman obeća da će tako učiniti. Očev odgovor stiže u Cincinnati tek osam dana prije završetka semestra, no ipak na vrijeme, što Šamanu omogući da prihvati ljetni posao u bolnici. Otac se uopće nije sjećao dr. McGowana, ali je izražavao zadovoljstvo što Šaman uči patologiju kod Škota koji je umijeće i znanje seciranja naučio od Williama Fergussona. Molio je sina da profesoru izruči izraze njegova poštovanja, kao i da mu poruči kako otac Šamanu daje dozvolu da radi u bolnici. Pismo je bilo toplo, no kratko pa je Šaman iz očeve nesklonosti da dulje piše shvatio da mu se otac nalazi u melankoličnu raspoloženju. Nije bilo ni riječi o tome gdje se nalazi Alex ni je li na sigurnom, a otac mu je pisao da sa svakom novom viješću o borbama majku sve više ispunja strah.
48. Vožnja brodom Robu J. nije moglo promaći da su i Jefferson Davis i Abraham Lincoln izbili na čelo nacije zahvaljujući tome što su u ratu s Crnim Jastrebom svojevremeno pomogli u uništavanju saučkoga naroda. Još kao mlad poručnik, Davis je Crnog Jastreba i Bijelog Oblaka, njegova vrača, iz Fort Crawforda Mississippijem osobno odveo do Jefferson Baracks gdje su bačeni u okove. Lincoln se protiv Sauka borio kao pripadnik narodne vojske, i to kao običan redov i kao kapetan. Sada se obojici tih ljudi službeno obraćalo s gospodine Predsjedniče i svaki je od njih vodio jednu polovicu američke nacije u borbi protiv druge polovice. Rob J. bi se najradije bio držao podalje od besmislenoga svijeta oko sebe, no bilo je previše očekivati da će u tome uspjeti. Rat je trajao već šest tjedana kada Stephen Hume dojaha k njemu u Holdenov Prijelaz. Bivši predstavnik u Kongresu sasvim otvoreno priznade da se svojski potrudio kako bi dobio čin pukovnika u vojsci Sjedinjenih Država. Dao je ostavku na položaj pravnoga savjetnika na željeznici u Rock Islandu pa sada skuplja ljude za osnivanje 102. ilinojskoga dobrovoljačkog puka, a doktoru je Coleu došao ponuditi mjesto pukovnijskog liječnika. »Nije to za mene, Stephene.« »Doktore, na mjestu je ako se ratu suprotstavljate u apstraktnom smislu. No, sada smo suočeni s konkretnim slučajem, a ima mnogo razloga da se krene u rat.« »… Ne vjerujem da će pogibija velikoga broja ljudi utjecati na nečije mišljenje o ropstvu ili o slobodnoj trgovini. Osim toga, vama treba netko mlađi i spretniji. Meni su četrdeset i četiri godine, star sam, a i udebljao sam se u struku.« Doista se i bio udebljao. U vrijeme dok su se odbjegli robovi još skrivali u tajnom skrovištu, Rob J. je stekao naviku da na prolasku kroz kuhinju trpa u džep različite namirnice – pečeni slatki krumpir, komad pržene piletine, malo slatkoga peciva – koje bi kasnije odnio bjeguncima. Sada je još uvijek uzimao hranu iz kuhinje, ali bi je, sjedeći u sedlu, sam pojeo da se okrijepi. »Oh, ja trebam vas, bili vi debeli ili mršavi, spretni ili ne«, reče Hume. »Štoviše, u ovom je trenutku u cijeloj prokletoj vojsci svega devedeset liječnika. To je za vas velika prilika. Stupit ćete u puk kao kapetan, a prije no što se i snađete, postat ćete major. Liječnik kakav ste vi nužno se mora probiti na sam vrh.« Rob J. odmahnu glavom. No, nije imao ništa protiv Stephena Humea pa mu pruži ruku. »Želim vam da se sretno vratite, pukovniče.«
Hume se kiselo osmjehnu i uzvrati stisak. Nekoliko dana kasnije Rob J. u glavnom dućanu doznade da je za liječnika u 102. puku imenovan Tom Beckermann. Prva su se tri mjeseca obje strane igrale rata, no u srpnju postade očito da će uskoro uslijediti sukobi širih razmjera. Mnogi su ljudi još uvijek bili uvjereni da će se sve te nevolje brzo završiti, pa je ova prva bitka naciji otvorila oči. Rob J. je čitao novinske izvještaje isto toliko pohlepno kao i svi koji su se ratom zanosili. Kod Manassasa se u Virginiji, dvadeset i pet milja južno od Washingtona, više od trideset tisuća vojnika Unije, pod zapovjedništvom generala Irvina McDowella, sukobilo s dvadeset tisuća konfederalista kojima je zapovijedao general Pierre G. T. Beauregarad. Još je jedanaest tisuća pripadnika vojske Konfederacije, pod zapovjedništvom generala Josepha E. Johnstona, poredano u četverokut u dolini rijeke Shenandoah, stajalo nasuprot dodatnim snagama Unije koje su se sastojale od četrnaest tisuća ljudi pod vodstvom generala Roberta Pattersona. Očekujući da će Patterson zadržati Johnstona, McDowell 21. srpnja, u blizini Sudley Forda na rječici Bull Run, povede svoju vojsku na južnjake. Napad, međutim, nije izazvao nikakvo iznenađenje. Malo prije no što će McDowell narediti juriš, Johnston izmače Pattersonu i spoji svoje snage s Beauregardovima. Sjevernjački je plan bitke bio toliko općenito poznat da su članovi Kongresa i civilni službenici pohrlili iz Washingtona u Manassas, povezavši sa sobom na jednoprežnim kolima i u kočijama žene i djecu, pa su uživali u izletničkom obroku sastavljenom od probranih jela i pripremali se za promatranje predstave, kao da očekuju nastup nekakvih atletičara. Vojska je bila unajmila na tucete civilnih kočijaša koji su se, zajedno sa zapregama i zaprežnim kolima, nalazili u blizini kako bi u slučaju potrebe mogli priskočiti u pomoć pri prijevozu ranjenika. Mnogi su od tih kočijaša bili sa sobom na izlet ponijeli i nešto viskija. Dok je gledateljstvo, opčinjeno od užitka, zurilo u njih, McDowellovi se vojnici baciše na udružene konfederacijske snage. Na obje su strane ljudstvo većinom sačinjavali neiskusni novaci koji su se borili s više žara nego vještine. Vojnici Konfederacije uzmaknuše za nekoliko milja, a potom se žestoko odupriješe, na što se sjevernjaci okušaše u nekoliko mahnitih nasrtaja. Zatim Beauregard naredi protunapad. Iscrpljeni se pripadnici vojske Unije povukoše, a onda okrenuše leđa neprijatelju te se njihovo povlačenje pretvori u bezglavi bijeg. Bitka nije bila u skladu s onim što je gledateljstvo očekivalo; puščana paljba pomiješana s artiljerijskom vatrom i ljudskom vikom zvučala je strahovito, a pogled je na sve to bio još gori. Umjesto da prisustvuju atletskom natjecanju, gledali su kako se živi ljudi pretvaraju u spodobe kojima je iščupana utroba, otrgnuta glava ili neki od udova. Bilo je na tisuće
mrtvih. Neki se od civila onesvijestiše, drugi zajecaše. Svi se okrenuše da pobjegnu, no granata pogodi jedna kola i ubi konja koji ih je vukao presjekavši tako glavni put kojim se moglo uzmaknuti. Zaplašeni kočijaši koji su trebali prevoziti ranjenike, kako pijani, tako i trijezni, većinom su se već bili odvezli s praznim kolima. Oni malobrojni koji su pokušali ukrcati ranjenike, nađoše se izgubljeni usred mora civilnih vozila i konja što su se propinjali. Teško ranjeni vojnici ležali su na bojnome polju i vrištali sve dok ih smrt ne bi u tome prekinula, a onima za koje se našlo mjesta na kolima, trebalo je i nekoliko dana da stignu do Washingtona. U Holdenovu su Prijelazu pristaše Juga živnuli zbog ove konfederalističke pobjede. Roba J. je više tištalo saznanje o zločinačkoj nebrizi za ranjenike negoli vijest o porazu. Početkom se jeseni doznade da je kod Bull Runa bilo gotovo pet tisuća mrtvih, ranjenih ili nestalih, a da su mnogi životi izgubljeni zbog nepravodobnoga pružanja liječničke pomoći. Jedne su večeri on i Jay sjedili u kuhinji Coleovih izbjegavajući razgovor o bitci, premda se u jednom trenu nezgodno dotakoše vijesti o tome da je Juda P. Benjamin, rođak Liliane Geiger, imenovan ministrom rata na strani Konfederacije. No, potpuno su se slagali u mišljenju o okrutnoj gluposti što su je pokazale obje vojske ne spašavajući vlastite ranjenike. »Koliko god to teško bilo«, reče Jay, »ne smijemo dopustiti da ovaj rat označi kraj našega prijateljstva.« »Ne, dakako!« Možda rat i neće značiti kraj njihova prijateljstva, pomisli Rob J., no ono je već bilo stavljeno na kušnju i načeto. Zabezeknu se kada ga Geiger na odlasku nježno zagrli. »Oni koje ti voliš znače mi isto koliko i članovi moje obitelji«, reče Jay. »Nema ničega što ne bih učinio radi njihove sreće.« Sutradan Rob J. shvati Jayevo raspoloženje pri oproštaju kada Lilian, sjedeći suhih očiju u njihovoj kuhinji, ispriča Coleovima kako joj je muž u cik zore krenuo na jug da kao dobrovoljac stavi svoje usluge na raspolaganje snagama Konfederacije. Robu J. se činilo da cijeli svijet izgleda isto onako tmurno kao i siva boja konfederacijskih uniformi. Usprkos svemu što je on mogao za nju učiniti, Julju je Blackmer, svećenikovu ženu, uhvatio kašalj koji se za nju pokazao kobnim, baš prije no što je zimski zrak postao hladan i suh. Na crkvenome je groblju prilikom ukopa svećenik jecao izgovarajući molitve, a kada je prva lopata zemlje i kamenja s tupim zvukom pala na Julijin kovčeg od jelovine, Sara tako jako stisnu Robovu ruku da ga to zabolje. U danima koji su slijedili pripadnici se Blackmerove pastve udružiše pomažući duhovniku, a Sara se dogovori s ostalim ženama pa gospodinu Blackmeru nikada nije uzmanjkalo suosjećajnoga društva ni toploga jela. Rob J. je mislio da bi svećeniku u njegovoj boli možda dobro došlo malo samoće, no gospodin je Blackmer pokazivao očevidnu zahvalnost za ta dobročinstva.
Pred sam Božić majka Miriam Ferocia povjeri Robu J. da je od odvjetničke tvrtke iz Frankfurta primila pismo s obaviješću o smrti Ernsta Brotknechta, njezina oca. Prema odredbama su njegove oporuke kolarska radionica u Frankfurtu i tvornica kočija u Münchenu prodane pa se u pismu navodilo da njegovu kćer, u ranijem životu poznatu pod imenom Andrea Brotknecht, očekuje znatna novčana svota. Rob J. joj izrazi sućut zbog očeve smrti, to više što oca godinama nije vidjela, a potom će: »Zaboga, sestro Miriam, pa vi ste bogati!« »O, ne«, mirno će ona. Kada je odjenula opatičko ruho, sav je svoj svjetovni imutak obećala svetoj Majci Crkvi. Već je i potpisala papire o tome kako nasljedstvo predaje na raspolaganje svojemu nadbiskupu. Robu J. sve se to smuči. Godinama je, jer mu je bilo mrsko gledati kako se redovnice muče, poklanjao njihovoj zajednici manje darove. Primijetio je krutost njihova načina života, strogo ograničavanje obroka i nedostatak bilo čega što bi se moglo smatrati kao raskoš. »Malo bi novca za sestre u vašoj zajednici značilo veliku razliku. Ako već niste htjeli sami prihvatiti taj novac, možda ste trebali misliti na ostale redovnice.« No, ona se nije dala zaraziti njegovom ljutnjom. »Siromaštvo je bitan dio njihova života«, reče, a kada se Rob naglo oprosti i odjaha, samo kimnu s kršćanskom strpljivošću koja je njega izbezumljivala. Nakon Jasonova odlaska mnogo je topline iščezlo iz Robova života. Mogao je, doduše, svirati s Lilianom, no klavir su i viola da gamba neobično nedovoljno zvučali bez melodioznoga veziva Jayeve violine pa bi i jedno i drugo uvijek pronašli neku izliku da izbjegnu zajedničko sviranje. U prvome tjednu 1862. godine, u trenutku kada se osjećao posebno neraspoloženim, Rob J. srećom iz Bostona primi pismo Harryja Loomisa, a uz njega i prijevod članka što ga je prije nekoliko godina u Beču bio objavio neki mađarski liječnik po imenu Ignaz Semmelweis. Semmelweisovo je djelo pod naslovom Etiologija, pojam i profilaksa babinje groznice u bitnome potkrepljivalo istraživanje što ga je u Americi bio obavio Oliver Wendell Holmes. Radeći u Bečkoj općoj bolnici, Semmelweis je zaključio da je groznica, zbog koje je od stotinu rodilja dvanaest njih umiralo, zarazna. Baš kao i Holmes nekoliko desetaka godina prije njega, i on je otkrio da bolest šire sami liječnici time što ne peru ruke. Harry je Loomis pisao da se sve više zanima za načine kojima se može postići prevencija infekcije rana i kirurških rezova. Pitao se zna li Rob J. išta o istraživanjima dr. Miltona Akersona koji se tim problemima bavi u Bolnici za dolinu Mississippija koja se nalazi u Cairu, u državi Illinois, mjestu za koje Harry vjeruje da nije jako udaljeno od Holdenova Prijelaza.
Rob J. još nije bio čuo za dr. Akersona i njegov rad, ali čim doznade za to, odluči poći u Cairo da sve vidi na licu mjesta. Nekoliko mu se mjeseci, međutim, ne pruži prilika za to. Jahao je kroz snijeg i obilazio bolesnike, no kada stigoše proljetne kiše, stvari se napokon smiriše. Majka ga Miriam uvjeri da će ona i ostale časne sestre paziti na njegove bolesnike pa Rob J. objavi da odlazi u Cairo, ali da će se brzo vratiti. U srijedu, 9. travnja potjera Gazdu kroz gusto blato što je ležalo po cestama i probi se do Rock Islanda gdje konja ostavi u konjušnici, a potom se predvečer ukrca na splav sastavljenu od trupaca koja se spremala da zaplovi niz Mississippi. Noć provede ploveći nizvodno, oprezno se sklonivši pod krov kolibice na splavi i spavajući na podu pokraj peći. Kada je sutradan ujutro sišao sa splavi, bio je sav ukočen, a još je uvijek kišilo. Cairo je bio u groznome stanju, okolna su polja bila poplavljena, a i mnoge su ulice bile pod vodom. U nekome se svratištu brižljivo umi i uredi te ondje pojede i bijedan doručak, a potom pođe u bolnicu. Doktor je Akerson bio crnomanjast čovječuljak s naočalima na nosu, a gusti su mu brkovi prelazili preko obraza i u visini se ušiju spajali s kosom po uzoru na žaljenja vrijednu modu, prihvaćenu zahvaljujući Ambroseu Burnsideu čija je brigada kod Bull Runa izvela prvi napad na konfederaliste. Dr. Akerson uljudno dočeka Roba, vidno polaskan što je njegov rad privukao pozornost kolega čak iz dalekog Bostona. Na njegovim je odjelima zrak bio prožet oštrim mirisom solne kiseline, sredstva za koje je vjerovao da uspješno suzbija infekcije što kod ranjenika tako često dovode do smrti. Rob J. primijeti da vonj toga što je Akerson nazivao »dezinficijensom« prekriva neke od neugodnih mirisa kakvi vladaju po bolničkim odjelima, no osjeti da mu nadražuje nos i oči. Uskoro uvidje da kairski kirurg ne raspolaže nikakvim čudotvornim načinom liječenja. »Ponekad se neminovno čini da ima koristi od čišćenja rana solnom kiselinom. Drugi put pak…«, dr. Akerson slegnu ramenima, »kao da ništa ne pomaže.« Radi pokusa je dao da se zrak u operacijskoj dvorani i na odjelima prska solnom kiselinom, objasni Robu, ali su prestali s takvim postupkom jer su isparavanja ljude sprečavala da jasno vide i otežavala im disanje. Sada se zadovoljavao time da zavoje namače u kiselinu i stavlja ih ravno na rane. Reče kako vjeruje da gangrenu i ostale infekcije uzrokuju gnojne čestice koje lebde po zraku u vidu prašine, a da zavoji natopljeni kiselinom te zagađivače drže podalje od rana. Uđe jedan bolničar noseći pladanj sa zavojima pa mu jedan od njih pade na pod. Doktor ga Akerson podiže, rukom otare s njega prljavštinu i pokaza ga Robu. Bio je to običan zavoj, načinjen od pamučnog platna i natopljen solnom kiselinom. Kada ga Rob vrati dr. Akersonu, kirurg uzdahnu i vrati zavoj na pladanj za daljnju upotrebu.
»Baš šteta što ne možemo utvrditi zašto taj postupak jednom djeluje, a drugi put ne«, reče Akerson. Njihov obilazak prekide neki mladi liječnik koji dr. Akersona obavijesti o tome da ga gospodin Robert Francis, predstavnik saveznoga Sanitarnog povjerenstva želi vidjeti u vezi s »veoma hitnim poslom«. Rob J. i Akerson koji ga je pratio do vrata zatekoše gospodina Francisa kako zabrinuto čeka na hodniku. Rob J. je bio čuo za Sanitarno povjerenstvo, civilnu organizaciju ustanovljenu sa svrhom da prikuplja sredstva i skuplja osoblje koje će se brinuti za ranjenike. Gospodin im Francis, govoreći užurbano, ispriča kako je kod Pittsburgh Landinga u Tennesseeju, trideset milja sjeverno od Corintha u državi Mississippi, došlo do očajničke bitke koja je trajala dva dana. »Gubici su strahoviti, a ranjenika je mnogo više nego kod Bull Runa. Skupili smo dovoljno dobrovoljaca za bolničarsku službu, no užasno smo kratki s liječnicima.« Dr. Akersona ovo bolno dirnu: »Zbog rata smo u ovoj bolnici ostali bez većine liječnika. Nemamo nikoga koga bismo se mogli odreći.« Rob J. najednom progovori: »Ja sam liječnik, gospodine Francis, i mogu poći s vama.« S još trojicom liječnika pristiglih iz obližnjih gradića i petnaest odasvud skupljenih civila koji ranije nikada nikoga nisu njegovali, Rob J. se u podne ukrca na riječni poštanski brod City of Louisiana i isplovi u vlažnu tminu što je prekrivala rijeku Ohio. U pet sati poslije podne stigoše do Paducaha u Kentuckyju, a dalje zaploviše niz rijeku Tennessee. Tennesseejem su plovili dobrih dvije stotine i trideset milja te su u mrkloj noći prošli pored Fort Henryja koji je Ulysses S. Grant bio zauzeo tek mjesec dana prije toga. Cijeli je sutrašnji dan parobrod sopćući prolazio pored riječnih gradića, krcatih pristaništa i poplavljenih polja. Bilo se gotovo smračilo kada u pet sati poslije podne stigoše do Pittsburgh Landinga. Ovdje Rob J. izbroja dvadeset i četiri parobroda, među njima i dvije topovnjače. Iskrcavši se, pripadnici liječničke družbe otkriše da su Jenkiji, dok su se u nedjelju povlačili, razgazili nasip i obalu te ih pretvorili u blato u koje oni sada utonuše do polovice listova. Rob J. je bio upućen na dužnost na War Hawk, brod na kojemu se nalazilo četiri stotine i šest ranjenih vojnika. Ukrcaj je već bio gotovo pri kraju kada se on uspeo na palubu pa bez odlaganja isploviše. Namrgođeni prvi časnik mirno saopći Robu J. da su bolnice po općinama diljem Tennesseeja pretrpane zbog izuzetno visokih ratnih gubitaka pa će War Hawk svoje putnike morati rijekom Tennessee odvesti šest stotina pedeset i osam milja do Ohija, a potom rijekom Ohio do Cincinnatija. Svaki je prostor iskorišten za smještaj ranjenika – časničke i putničke kabine, kao i otvorene palube po kojima je neprestano lijevala kiša. Rob J. i
jedan vojni liječnik iz Pennsylvanije po imenu Jim Sprague bili su jedini liječnici. Sve su zalihe bile potrpane u jednu od većih brodskih kabina, a nije prošlo ni dva sata od polaska kada Rob J. shvati da netko krade rakiju namijenjenu za medicinske potrebe. Vojni je zapovjednik na brodu bio mladi prvi poručnik po imenu Crittendon kojemu su oči još uvijek bile zamagljene od bitke. Rob ga uvjeri kako je potrebno postaviti naoružanu stražu da čuva zalihe pa on smjesta odredi da se tako i učini. Rob J. nije sa sobom iz Holdenova Prijelaza ponio liječničku torbu. Među opremom je bilo i nešto kirurškoga pribora pa on od brodskoga inženjera zatraži da mu naoštri neke od tih instrumenata, mada se nadao da ih neće morati upotrijebiti. »Putovanje za ranjenike ionako znači jak šok«, objasni on Spragueu. »Kada god to bude moguće, mislim da kirurški zahvat treba odgoditi sve dok te ljude ne uspijemo smjestiti u bolnicu.« Sprague se složi. »Ni ja se pretjerano ne zalažem za operacije«, reče. Držao se po strani puštajući Roba J. da sam donosi odluke. Rob zaključi da od Spraguea neće biti mnogo koristi ni u pogledu liječničkog posla, ali ga zaduži za previjanje rana i za brigu o tome da se bolesnici nahrane juhom i kruhom. Rob gotovo smjesta uvidje da su neki od ranjenika pretrpjeli teško sakaćenje i da im je bez odlaganja potrebna amputacija. Dobrovoljni su njegovatelji bili puni poleta, no neiskusni – knjigovođe, učitelji, vlasnici konjušnica – a sada su se suočili s krvlju, bolovima i raznoraznim tragedijama kakve nikada nisu mogli ni zamisliti. Rob ih nekolicinu zadrža uza se da mu pomognu pri amputacijama, a ostalima odredi da rade pod vodstvom dr. Spraguea, naime, da previjaju rane, mijenjaju zavoje, donose vodu ožednjelima te da one koji su ležali na palubi zaklone od ledene kiše svim pokrivačima i kaputima koje budu mogli pronaći. Rob J. bi rado bio redom obišao sve ranjenike jednog po jednog, no za to nije imao prilike. Umjesto toga bi do pojedinoga čovjeka otišao kada bi ga bolničar obavijestio o tome da je pacijent »loš«. Teoretski gledano, nitko od onih koji su se ukrcali na War Hawk nije trebao biti tako »loš« da ne bi mogao preživjeti putovanje, no neki gotovo odmah pomriješe. Rob J. naredi da se svi uklone iz kabine drugoga časnika te ondje, pri svjetlu četiriju fenjera, poče s amputacijama. Te je noći odrezao četrnaest udova. Na mnogima je amputacija bila izvršena i prije no što su ukrcani na brod pa on pregleda neke od tih ljudi žalosteći se zbog kirurških zahvata koji su u pojedinim slučajevima bili loše izvedeni. Nekome je mladiću po imenu Peters, devetnaestogodišnjaku, desna noga bila odrezana u koljenu, lijeva u visini bedra, a ostao je i bez čitave desne ruke. Negdje mu je u toku noći batrljak lijeve noge počeo krvariti ili je možda krvario već prilikom ukrcaja. Njega su prvog našli mrtva.
»Trudio sam se, tata«, jecao je vojnik duge žute kose i s rupom na leđima kroz koju mu je svjetlucala hrptenjača, bijela kao pastrvina kost. »Svojski sam se trudio.« »Jesi, sinko. Dobar si ti dečko«, reče mu Rob J. gladeći ga po glavi. Neki su vrištali, neki su se zavlačili u šutnju kao u oklop, a neki jecali i nesuvislo brbljali. Polako Robu J. uspje od djelića njihovih pojedinačnih boli sastaviti sliku cijele bitke. Grant se s četrdeset i dvije tisuće vojnika nalazio kod Pittsburgh Landinga čekajući da mu se general Don Carlos Buell pridruži sa svojim snagama. Beauregard i Albert Johnston, međutim, odlučiše potući Granta prije Buellova dolaska pa s četrdeset tisuća konfederalista navališe na logore Unije. Grantov je bojni red uzmaknuo na desnom i lijevom krilu, no sredina koju su držali vojnici iz Iowe i Illinoisa, izdržala je i najstrašnije napade. Pobunjenici su u nedjelju zarobili mnogo neprijatelja. Glavnina je unionističkih snaga potisnuta sve do rijeke, pa preko vode, dok se nisu našli leđima pritisnuti o suprotnu obalu, što ih je spriječilo u daljnjem povlačenju. No, u ponedjeljak ujutro, kada su se konfederalisti spremali da zbrišu neprijatelja pred sobom, iz jutarnje magle iskrsnuše brodovi, a na njima kao pojačanje stiže dvadeset tisuća Buellovih vojnika te se ratna sreća promijeni. Nakon divlje se borbe južnjaci potkraj dana povukoše do Corintha, a kada pade noć, dokle god je pogled sezao iz Shiloh Churcha, tlo je na bojnome polju bilo prekriveno mrtvim tijelima. Neki su od ranjenika spašeni i ukrcani na brodove. Ujutro je War Hawk stao kliziti pored šuma obraslih svijetlim mladim lišćem i gustom imelom te zelenih polja, a tu i tamo promaknuo bi i pokoji breskvik u cvatu, no Rob J. ništa od toga nije zapažao. Kapetanov je plan bio da brod svakoga jutra i večeri pristane u nekome riječnom gradiću i opskrbi se gorivom. U isto bi se vrijeme dobrovoljci mogli iskrcati na obalu i nabaviti koliko god mogu više vode i hrane za ranjenike. No, na nagovor Roba J. i dr. Spraguea kapetan pristade da se brod zaustavlja i u podne, a ponekad i tokom poslijepodneva jer je uskoro svima postalo jasno koliko brzo ostaju bez vode. Ranjenici su žeđali. Na Robov očaj dobrovoljni njegovatelji nisu među bolesnicima uspijevali održavati higijenu. Mnogi su vojnici bili oboljeli od dizenterije i prije no što su ranjeni. Ljudi su praznili crijeva i mokrili na mjestu gdje su ležali te ih je bilo nemoguće oprati. Nije bilo druge odjeće da ih u nju presvuku, a izmet im se lijepio po tijelu dok su ležali na hladnoj kiši. Bolničari su većinu vremena provodili dijeleći im vruću juhu. Drugoga dana poslijepodne, kada je prestala kiša i zasjalo jako sunce, Rob J. s velikim olakšanjem pozdravi njegovu toplinu. No, zajedno s isparavanjem vlage što se dizala uvis, s paluba i od ranjenika stade sve jače dopirati i strahoviti zadah koji obavi cijeli War Hawk. Smrad se gotovo mogao opipati. Kadšto bi se, kada bi se brod zaustavio, na nj penjali rodoljubno raspoloženi građani
noseći pokrivače, vodu i hranu. Žmirnuli bi, oči bi im prosuzile, a potom bi bez odlaganja pohitali odatle. I sam se Rob J. zateče u mislima na dr. Akersona i njegovu solnu kiselinu. Mrtvace su ušivali u najprljavije plahte Rob izvede još nekih pola tuceta amputacija, birajući najgore slučajeve, a među trideset i osmoricom onih koji su umrli prije no što je brod stigao na odredište, bila su i osmorica od dvadesetorice što ih je morao operirati. Kada u utorak rano ujutro stigoše u Cincinnati, već tri i pol dana nije spavao, a gotovo da nije ni jeo. Najednom ostavši bez ikakve odgovornosti, zastade na doku glupo promatrajući kako neki drugi ljudi pacijente svrstavaju u skupine i šalju ih u razne bolnice. Kada ču da jedna teška pivarska kola puna ranjenika idu u Jugozapadnu ohijsku bolnicu, Rob J. se uspne na njih i sjede na tlo između dvojice ljudi na nosilima. Kada iskrcaše sve pacijente, Rob stade lutati po bolnici, veoma se polako krećući jer mu se zrak u Cincinnatiju činio gust kao tijesto. Osoblje je prijekim okom gledalo sredovječna, neobrijana diva od kojega se širio smrad. Kada ga neki bolničar oštrim glasom zapita što traži, on izusti Šamanovo ime. Naposljetku ga odvedoše do malena balkona s kojega se pružao pogled na operacijsku dvoranu. Operacije na ranjenicima s War Hawka već su bile započele. Četvorica su ljudi stajala oko jednoga stola i on vidje da je jedan od njih Šaman. Na čas pokuša promatrati njihov rad, no ubrzo ga preplavi topla plima sna i on s velikom lakoćom i potpunom spremnošću utonu u nju. Nije se sjećao kako je iz bolnice dospio u Šamanovu sobu ni tko ga je razodjenuo. Do kraja je dana i cijelu noć potpuno besvjestan spavao u sinovljevu krevetu. Kada se probudio bila je srijeda ujutro, a vani je blistalo sunce. Kada se Rob J. obrijao i okupao, Šamanov prijatelj, neki uslužan mladić po imenu Cooke, donese mu odjeću iz bolničke praonice gdje su je bili iskuhali i izglačali pa pođe po Šamana. Šaman je bio malo smršao, no činilo se da je zdrav. »Jesi li čuo štogod o Alexu?« smjesta zapita. »Ne.« Šaman kimnu. Povede Roba J. u restoran izvan bolnice, gdje su mogli biti sami. Naručiše obilan objed koji se sastojao od jaja, krumpira i svinjskoga mesa te slabu kavu u kojoj se uglavnom osjećala pržena cikorija. Šaman pričeka da otac otpije prvi gutljaj vruće, kiselkaste kave prije no što će započeti s postavljanjem pitanja, a priču je o putovanju War Hawkom pratio s velikom pažnjom. Rob J. pak Šamanu postavi nekoliko pitanja o medicinskome fakultetu i reče mu koliko se njime ponosi. »Kod kuće«, reče, »znaš onaj moj skalpel od modroga čelika?«
»Onaj prastari skalpel, onaj koji nazivaš kirurškim nožem Roba J.? Koji je navodno već stoljećima u našoj obitelji?« »Upravo taj. I on jest stoljećima u našoj obitelji? On pripada najstarijem sinu koji postane liječnik. Sada je tvoj.« Šaman se nasmiješi. »Ne bi li bilo bolje da pričekaš do prosinca, dok ne diplomiram?« »Ne znam hoću li biti ovdje kada ti budeš diplomirao. Prijavit ću se kao vojni liječnik.« Šamanove se oči raširiše. »Ali ti si pacifist! Mrziš rat.« »Pacifist sam i mrzim rat«, reče on glasom koji je bio gorči od kave koju su pili, »ali vidiš što ti ljudi jedni drugima čine.« Dugo su tako sjedili srčući svaki još po jednu šalicu kave koja im nije bila po volji, ta dvojica krupnih muškaraca što su se jedan drugome pomno zagledala u oči i razgovarala polako i mirno, kao da pred sobom imaju mnogo vremena što će ga provesti zajedno. No, u jedanaest se sati vratiše u operacijsku dvoranu. Zbog navale su ranjenika s War Hawka bolnički odjeli bili pretrpani, a osoblje je imalo pune ruke posla. Neki su kirurzi radili tokom cijele noći i jutra, a sada je Robert Jefferson Cole trebao nekome mladiću iz Ohija iz lubanje, ramena, leđa, stražnjice i nogu izvaditi komadiće kovine kojima ga je zasula jedna malena konfederacijska granata. Postupak je bio dugotrajan i bolan jer je svaki komadićak trebalo iskopati iz mesa tako da se tkivo što manje ošteti, a šivanje je rana bio isto tako osjetljiv posao jer ga je trebalo izvesti tako da mišići mogu opet zajedno srasti. Malenu su galeriju ispunjali studenti medicine i nekoliko pripadnika nastavničkoga osoblja, a svi su promatrali ove strahovite slučajeve kakve liječnici moraju očekivati od rata. Sjedeći u prednjem redu, dr. Harold Meigs laktom gurnu dr. Barneya McGowana i pokretom mu brade pokaza na čovjeka koji je stajao na jednoj strani operacijske dvorane, dovoljno daleko da drugima ne bude na putu, no ipak dovoljno blizu da sve može promatrati. Taj je krupni, trbušasti muškarac prosijede kose stajao ruku prekriženih na prsima i očiju prikovanih uz operacijski stol, ne zapažajući ništa oko sebe. Primijetivši mirnoću, sposobnost i samopouzdanost kirurgovu, kimnu s nesvjesnim odobravanjem, a dvojica se profesora pogledaše i osmjehnuše jedan drugome. Rob J. se kući vrati vlakom te devet dana nakon svojega odlaska iz Holdenova prijelaza stiže na kolodvor u Rock Islandu. Na ulici pored željezničke stanice srete Paula i Robertu Williams koji su u Rock Island bili došli u kupovinu. »Hej, doktore. Baš ste sišli s vlaka?« reče Williams. »Čuo sam da ste otišli na mali izlet?« »Da«, reče Rob J. »Pa, jeste li se dobro proveli?«
Rob J. otvori usta, ali ih odmah potom ponovno zatvori. »Odlično, Paule, hvala na pitanju«, mirno će on. Potom pođe do štale po Gazdu i krenu kući. 49. Ugovorni liječnik Veći je dio ljeta Rob J. potrošio na pripreme. Prva mu je pomisao bila da nekome drugom liječniku ponudi dobru naknadu za preuzimanje njegova posla u Holdenovu Prijelazu, no nakon nekoga se vremena morao suočiti s činjenicom da je to nemoguće izvesti jer je zbog rata bilo veoma malo slobodnih liječnika. Najbolje što je mogao postići bio je dogovor s Tobiasom Barrom prema kojem će Barr svake srijede dežurati u njegovoj ordinaciji te rješavati hitne pozive. U vezi će s manje ozbiljnim pitanjima ljudi iz Holdenova Prijelaza odlaziti do Barrove ordinacije u Rock Islandu ili za pomoć zamoliti časne sestre. Sara se razbjesnjela – koliko zbog toga što se Rob J. namjerava pridružiti »krivoj strani«, toliko i zbog toga što odlazi, kako mu se ponekad činilo. Molila se i odlazila Blackmeru po savjet. Bez njega će biti bespomoćna, naglašavala je. »Prije nego što pođeš, moraš pisati vojsci Unije«, rekla je, »i pitati imaju li kakvih podataka o tome je li Alex možda njihov zarobljenik ili je stradao u borbi.« Rob J. je to već bio učinio prije nekoliko mjeseci, no složi se da je vrijeme za još jedno pismo pa se pobrinu za to. Sara su se i Lilian zbližile više nego ikada ranije. Jay je bio razradio uspješan sustav slanja pisama i novosti u vezi s Konfederacijom kroz neprijateljske redove, vjerojatno uz pomoć riječnih krijumčara. Prije no što su ilinojske novine objavile tu vijest, Lilian im je ispričala da je Juda P. Benjamin s mjesta konfederacijskoga ministra rata promaknut u državnog sekretara. Sara i Rob J. jednom su objedovali s Geigerovima i Benjaminom kada je Lilianin rođak bio došao u Rock Island radi pregovora s Humeom u vezi s nekom parnicom što ju je vodila željeznica. Benjamin im se učinio razboritim i skromnim, nimalo nalik na čovjeka koji teži za prilikom da stane na čelo nove države. Što se Jaya tiče, Lilian reče da joj je suprug zdrav i čitav. Dobio je visoki podoficirski čin i postavljen je za voditelja odnosno upravitelja jedne vojne bolnice koja se nalazi negdje u Virginiji. Kada je čula da se Rob J. namjerava pridružiti sjevernjačkoj vojsci, zabrinuto kimnu. »Molim Boga da se vi i Jay nikada ne susretnete prije no što rat završi.« »Prilično nevjerojatno da će se to desiti«, reče on i potapša je po ruci.
Od poznanika se oprostio što je nenametljivije mogao. Majka ga Miriam Ferocia sasluša s gotovo ledenom pomirenošću sa sudbinom. To je dio redovničke discipline, pomisli on, opraštati se zauvijek od onih koji su postali dijelom tvojega života. Opatice su odlazile onamo kamo bi ih Gospodin poslao i u tom su pogledu bile nalik na vojnike. Kada ga je Sara ujutro 12. kolovoza 1862. na brodskom pristaništu u Rock Islandu ispratila na parobrod, nosio je sa sobom svoju Mee-shome obješenu o rame, a u ruci malen kovčežić. Sara je plakala i neprestano ga iznova ljubila u usta, gotovo divlje, ne obazirući se na poglede ostalih ljudi na pristaništu. »Najdraža moja«, reče joj on nježno. Bilo mu je mrsko što je ovako ostavlja, pa mu odlanu kada se ukrcao na brod i mahnuo joj na rastanku, a brodska je sirena dvaput kratko i jedanput dugo zatulila. Zatim lađa zaplovi prema sredini rijeke i otplovi. Veći je dio plovidbe niz rijeku prestajao na palubi. Volio je Mississippi i uživao je u promatranju riječnoga prometa u doba kada je najživlji. Do sada su se južnjaci borili vratolomnije i s više žara, a Jug je imao i bolje generale nego Sjever. No kada su sjevernjaci u proljeće zauzeli New Orleans, nadmoć se Unije protegnula na područja duž gornjeg i donjeg toka Mississippija. Uz Tennessee i ostale manje rijeke, sjevernjačkim je snagama tako na raspolaganju stajao plovni put koji je vodio ravno do ranjivoga trbuha Juga. Jedno je od takvih isturenih vojnih središta duž toga vodenog puta bio i Cairo odakle je Rob J. bio krenuo na put War Hawkom, a sada se tu ponovno iskrcao. Krajem kolovoza u Cairu nije bilo poplava, no to jedva da je bilo neko poboljšanje jer je na tisuće vojnika logorovalo na prilazima gradu pa se u grad slijevao izmet što ga je za sobom ostavljalo koncentrirano ljudstvo, zajedno sa smećem, crknutim psima i ostalom truleži nagomilanom po blatnim ulicama ispred pristojnih kuća. Rob J. krenu za vojnicima koji su se kretali prema ulazu u logor, gdje ga zaustavi straža. On se predstavi i zatraži da ga odvedu do zapovjednika pa se uskoro nađe pred nekim pukovnikom kojemu je ime bilo Sibley, a bio je iz 67. pensilvanijskog dobrovoljačkog puka. Prema vojnome su rasporedu 67. pensilvanijskom već dodijeljena dvojica liječnika, reče pukovnik Sibley. Reče i to da su u ovom logoru smještena još tri puka, 24. i 106. kanzaški te 23. ohajski puk, dodavši da je u 106. kanzaškom potreban pomoćni liječnik pa Rob J. pođe onamo. Zapovjednik je 106. puka bio pukovnik po imenu Frederick Hilton. Rob J. ga zateče kako za malenim stolom sjedi pred šatorom i nešto piše, usput žvačući duhan. Hilton ga spremno dočeka. Spomenu mu mjesto poručnika (»a vrlo brzo i kapetana«) te godinu dana službovanja u svojstvu vojnog liječnika, no Rob se prije odlaska od kuće bio o podosta toga raspitao i o svemu dobro razmislio. Da je htio položiti ispit za višeg liječnika, dobio
bi čin majora, visoku plaću i mjesto štabnog liječnika ili liječnika u glavnoj bolnici. No, točno je znao što hoće. »Ne želim vojnu službu ni oficirski čin. Vojska na određeno vrijeme upošljava liječnike civile pa ću ja s vama sklopiti ugovor na tri mjeseca.« Hilton slegnu ramenima. »Pripremit ću vam papire za privremenoga pomoćnog liječnika. Vratite se ovamo nakon večere da ih potpišete. Osamdeset dolara mjesečno, a konja morate sami nabaviti. Poslat ću vas krojaču iz grada da vam sašije uniformu.« »Neću nositi uniformu.« Pukovnik ga odmjeri. »Bolje bi vam bilo da je nosite. Ovi su ljudi vojnici. Neće htjeti primati naredbe od civila.« »Svejedno.« Pukovnik Hilton ravnodušno kimnu i ispljunu duhanski sok pa pozva jednoga narednika i zapovjedi mu da dr. Colea otprati do liječničkog šatora. Nisu bili daleko odmakli prolazom kroz logor, kadli prvi zvuci trube najaviše povečerje, svečano spuštanje zastave pri zalasku sunca. Svaki zvuk i kretanje prestadoše, a ljudi se okrenuše prema zastavi i pozdraviše je na vojnički način. Robu J. je to bilo prvo povečerje pa se oćutje čudnovato ganutim zbog osjećaja nekakva religioznoga zajedništva sa svim tim ljudima koji su vojnički pozdravljali zastavu sve dok i posljednji drhtavi zvuk dalekoga roga nije zamro. Potom ponovno započe užurbanost u logoru. Šatori su većinom bili niski i sljemenasti, no narednik krenu prema mjestu gdje je bilo podignuto nekoliko stožastih šatora koji Roba J. podsjetiše na tipije, pa zastade pred jednim od njih. »Stigli smo, gospodine.« »Hvala.« U šatoru su bila tek dva mjesta za spavanje, a spavalo se na zemlji pod vojničkim pokrivačem. Neki je čovjek, nedvojbeno pukovnijski liječnik, ležao u duboku snu, a od njega se širio kiseo tjelesni vonj i težak zadah viskija. Rob J. spusti torbu na zemlju i sjede pokraj nje. Već je počinio mnogo pogrešaka i više se puta ponio kao pravi luđak, pomisli. Mogao se samo pitati ne sprema li se sada na najluđi korak u cijelome svom životu. Liječniku je ime bilo major G. H. Woffenden. Rob J. od njega ubrzo doznade da nikada nije išao na medicinski fakultet, ali da je kraće vrijeme naukovao »kod staroga doktora Cowana«, a potom se osamostalio. Za vojnoga liječnika postavio ga je pukovnik Hilton u Topeki. Majorska je plaća najbolji redovan novac što ga je ikada zaradio. Zadovoljit će se time da se posveti ozbiljnome opijanju, a privremenome će pomoćnom liječniku prepustiti svakodnevno obavljanje općega liječničkog pregleda.
Opći je liječnički pregled Robu odnosio gotovo čitav dan jer se činilo da bolesnicima što su čekali na red nema kraja. Pukovnija je imala dva bataljuna. Prvi je bio veći i u njemu je bilo pet četa, a drugi se bataljun sastojao samo od tri čete. Pukovnija je bila sastavljena prije manje od četiri mjeseca, i to tek kada su se najsposobniji ljudi već bili prijavili u vojsku. 106. je kanzaški puk pokupio ono što je bilo preostalo, a Drugi je bataljun pobrao ostatke ostataka. Mnogi su od ljudi što su čekali na pregled kod Roba J., bili prestari za vojnike, a mnogi su pak bili premladi, među njima i nekih pola tuceta koji su izgledali kao da im je jedva deset godina. Svi su bili u krajnje lošem stanju, a najčešće su se žalili na proljev i dizenteriju, no Rob J. je vidio i kojekakve groznice, teške prehlade koje su zahvaćale grlo i pluća, sifilis i gonoreju, delirium tremens i druge znakove alkoholizma, nekoliko slučajeva kile i mnogo skorbuta. U jednom je šatoru bila postavljena ambulanta u kojoj se nalazio takozvani medicinski koš vojske Sjedinjenih Država, velika pokrivena košara od pruća i jedrenine s raznoraznim medicinskim potrepštinama. Prema priloženome popisu u njemu je trebalo biti i crnoga čaja, bijeloga šećera, kavina, kao i goveđeg ekstrakta, kondenziranoga mlijeka te alkohola. Kada Rob J. zapita Woffendena što je s time, liječnik se očevidno uvrijedi. »Ukradeno, pretpostavljam«, prasnu, ali je to previše zvučalo kao da se brani. Nakon prvih nekoliko obroka Rob J. shvati uzrok tolikim želučanim problemima. Potraži intendanta, izmučena drugog poručnika po imenu Zearing, od kojega doznade da pukovnija od vojske dnevno za hranu dobiva osamnaest centi po čovjeku. Ishod je toga bio dnevni obrok od dvanaest unča masne soljene svinjetine, dvije i pol unče mahuna ili graška te osamnaest unča brašna ili pak dvanaest unča mornarskog dvopeka. Meso je izvana bilo pocrnjelo, a kada bi se prerezalo, vidjelo se da je žuto od truleži, dok su dvopek vojnici nazivali »dvorcima za crve« jer su njegove velike, debelo rezane i često pljesnive komade obično nastavale ličinke ili žišci. Vojnicima su se dijelile sirove namirnice pa bi svaki od njih hranu pripremao nad plamenom logorske vatrice, obično tako što bi skuhao grah te meso i smrvljeni dvopek – ili čak i brašno – prepržio na svinjskoj masti. Zajedno s odgovarajućim bolestima, takva je prehrana bila pogubna za tisuće vojničkih želudaca, a zahoda nije bilo. Ljudi su nuždu obavljali gdje god bi se zatekli, obično iza šatora, no mnoge je od njih mučio proljev pa bi crijeva ispraznili između svojega i susjednog šatora. Oko logora su se širile smradne isparine koje su Roba J. podsjećale na War Hawk te on zaključi kako cijela vojska smrdi po izmetu. Shvaćao je da u vezi s prehranom ne može ništa poduzeti, barem ne za sada, no odluči da treba poboljšati životne uvjete. Sljedeće poslijepodne, nakon općega liječničkog pregleda, odšeta do mjesta gdje je neki narednik iz čete C Prvoga bataljuna s pola tuceta ljudi vježbao služenje bajunetom.
»Naredniče, znate li gdje bi se ovdje moglo naći nekoliko lopata?« »Lopata? Pa, da, znam«, oprezno će narednik. »Dobro, onda nabavite po jednu lopatu za svakoga od ovih ljudi i pošaljite ih da iskopaju jarak«, reče Rob J. »Jarak, gospodine?« Narednik se zabulji u neobični lik odjeven u crno odijelo što je na njemu visjelo kao vreća i pogužvanu košulju, s uskom kravatom oko vrata te crnim civilnim šeširom široka oboda na glavi. »Da, jarak«, reče Rob J. »Malo podalje odavde. Deset stopa dugačak, tri stope širok i šest stopa dubok.« Civilni je liječnik bio krupan čovjek i djelovao je veoma odlučno, a narednik u njegovu načinu govora prepoznade ponašanje prvoga poručnika. Kratko su vrijeme nakon toga šestorica muškaraca marljivo kopala jarak, a Rob J. i narednik su ih promatrali, kadli niz prolaz koji je vodio kroz logor stigoše pukovnik Hilton i kapetan Irvine iz čete C Prvoga bataljuna. »Što je ovo, pakla mu?« reče pukovnik Hilton naredniku, a ovaj otvori usta i pogleda u Roba J. »Ljudi kopaju odvod, pukovniče«, reče Rob J. »Odvod?« »Da, gospodine, zahod.« »Znam što znači odvod. Bolje bi im bilo da vježbaju služenje bajunetom. Ti će se ljudi uskoro naći usred bitke. Moramo ih naučiti kako će ubijati pobunjenike. Ovaj će puk pucati na konfederaliste i ubijati ih bajunetama, zabadati bajonete u njih, a ako to bude potrebno, srat ćemo i pišati po njima dok ne krepaju. Ali nećemo kopati zahode.« Jedan se između ljudi s lopatama grohotom nasmije, a narednik se cerio promatrajući Roba J. »Jeste li me razumjeli, privremeni pomoćni liječniče?« Rob J. se ne osmjehnu. »Da, pukovniče.« Bio je to njegov četvrti dan sa 106. kanzaškim pukom. Ostajalo mu je još osamdeset i šest dana i ti su mu dani veoma polako prolazili, iako ih je on veoma pažljivo brojio. 50. Šamanovo pismo Cincinnati, Ohio 12. siječnja 1863. Dragi tata, Eto, sada imam pravo na skalpel Roba J.! Uvodnu nam je riječ prilikom podjele diploma održao pukovnik Peter Brandon, glavni pomoćnik višega liječnika Williama A. Hammonda. Neki su
kasnije pričali da je to bio dobar govor, no mene je razočarao. Doktor nam je Brandon objasnio kako su se tokom cijele povijesti liječnici u raznim vojskama brinuli za zdravstvene potrebe vojnika. Iznio je mnoštvo primjera spomenuvši Židove u Bibliji, Grke, Rimljane itd., itd. Potom nam je govorio o sjajnim mogućnostima koje se u vrijeme rata pružaju liječniku u vojsci Sjedinjenih Država, o plaći i zahvalnosti što im se iskazuje zbog služenja domovini. Mi smo željeli da nas netko podsjeti na slavne iscjelitelje u povijesti našega novog zvanja – na Platona i Galena, Hipokrita i Andriju Vezala – a on nam je održao govor kojim nas je htio privući u vojsku. Štoviše, taj je govor bio posve izlišan jer su se sedamnaestorica od trideset šestorice novopečenih liječnika s mojega godišta već bila prijavila za rad na Medicinskome vojnom odsjeku. Znam da ćeš me razumjeti kada Ti kažem kako mi je, premda sam silno želio vidjeti mamu, odlanulo zbog njezine odluke da ne kreće na put do Cincinnatija. Vlakovi, hoteli i sve ostalo ovih je dana tako pretrpano i prljavo da bi žena koja putuje sama bila izložena raznim neudobnostima, ako ne i nečemu gorem od toga. Posebno mi je nedostajala tvoja prisutnost, što je još jedan razlog zbog kojega mrzim rat. Otac Paula Cookea, koji u Xeniji trguje žitom i krmivom, došao je na podjelu diploma i nakon toga nas je obojicu izveo na svečanu večeru, uz mnoštvo zdravica i ljubaznih čestitaka: Paul je među onima koji će se odmah priključiti vojsci. Čovjek se u njemu može lako prevariti jer je uvijek spreman na šalu, no na našem je godištu bio najpametniji i završni je ispit položio summa cum laude. Ja sam njemu bio od pomoći u laboratorijskom radu, a fakultet sam završio magna cum laude upravo zahvaljujući njemu jer bi mi, kad god bismo završili s učenjem, postavljao mnogo gora pitanja od onih kakva bi mogao postaviti ijedan od naših profesora. Nakon večere su Paul i njegov otac otišli u Pike’s Opera House na koncert Adeline Patti, a ja sam se vratio na Polikliniku. Točno sam znao što želim napraviti. Između Medicinskoga fakulteta i glavne bolničke zgrade postoji hodnik koji vodi ispod Ninth Streeta, no njime se mogu služiti samo liječnici kako bi se oslobodio prolaz za hitne slučajeve, dok je studentima medicine zabranjeno da se njime koriste te moraju prelaziti ulicu bez obzira na ružno vrijeme. Sišao sam u podrum Medicinskoga fakulteta, još uvijek veoma nalik na studenta, te krenuo kroz svjetiljkama osvijetljen tunel. Nekako sam se, kada sam prošao na drugu stranu i našao se u bolnici, prvi put osjetio kao liječnik! Tata, na dvije sam godine prihvatio mjesto mlađeg liječnika u Jugozapadnoj ohijskoj bolnici. Plaća iznosi samo tri stotine dolara per annum, no dr. Berwyn kaže da ću kao kirurg jednoga dana imati dobar prihod. »Nikada nemojte omalovažavati važnost prihoda«, objasnio mi je. »Ne zaboravite da onaj tko se gorko žali na liječničku zaradu, obično i nije nikakav liječnik.«
Dovodi me u nezgodan položaj, ali me i čudesno usrećuje činjenica da se i Berwyn i McGowan prepiru oko toga koji će me od njih dvojice uzeti pod svoje okrilje. Neki mi je dan Barney Mc Gowan izložio ovakav plan za moju budućnost: nekoliko ću godina raditi s njime kao mlađi suradnik, a potom će mi on srediti mjesto izvanrednoga profesora anatomije. Tako ću, rekao je, kada on ode u mirovinu, biti spreman da preuzmem mjesto profesora patologije. Za mene je to bilo previše te mi se zbog obojice stalo vrtjeti u glavi jer sam ja sanjario samo o tome da postanem liječnik. Na kraju su razradili program koji će biti najpovoljniji za mene. Kao i za vrijeme svojega ljetnog zaposlenja, jutra ću provoditi s Berwynom u operacijskoj dvorani, a poslijepodneva na patologiji s McGowanom, samo što ću sada, umjesto da kao student obavljam tek prljave poslove, raditi kao liječnik. Unatoč njihovoj ljubaznosti, ne znam hoću li se ikada htjeti za stalno nastaniti u Cincinnatiju. Nedostaje mi život u malenome mjestu u kojem svakoga poznajem. Cincinnati je po osjećajima i raspoloženju koje u njemu vlada, još više južnjački nastrojen od Holdenova Prijelaza. Billy Henried nekolicini je najbližih prijatelja povjerio da će se, nakon što diplomira, kao liječnik pridružiti vojsci Konfederacije. Prije dvije sam večeri zajedno s Henriedom i Cookeom otišao na oproštajnu večeru. Bilo je čudno i tužno znati da je svaki od njih dvojice svjestan toga kamo odlazi onaj drugi. Vijest da je predsjednik Lincoln potpisao proglas kojim se robovima jamči sloboda, izazvala je mnogo bijesa. Znam da Ti naročito ne voliš Predsjednika zbog njegove uloge u uništenju Sauka, no ja mu se divim zato što je oslobodio robove, ma kakvi bili njegovi politički razlozi za to. Ovdašnji su sjevernjaci naizgled spremni na svaku žrtvu kada sami sebe uvjeravaju da je podnose radi spasa Unije, no ne teže za time da im ukidanje ropstva u ratu postane glavni cilj. Ne izgledaju spremni na to da plate strahoviti danak u krvi ako svrha ratovanja bude samo oslobađanje crnaca. U borbama kao što su bile druga bitka kod Bull Runa i bitka kod Antietama pretrpjeli smo strahovite gubitke. Sada stiže i vijest o pokolju kod Fredericksburga gdje je, prilikom pokušaja da od Juga otmu obližnju uzvisinu, palo gotovo trinaest tisuća vojnika. Kod mnogo je ljudi s kojima sam razgovarao to stvorilo osjećaj malodušnosti. Neprestano se brinem za Tebe i Alexa. Možda Ti se neće svidjeti kada čuješ da sam se počeo moliti, premda ne znam komu se ili čemu obraćam, ali redovito molim samo za to da se vas obojica vratite kući. Molim te, o svojem zdravlju vodi računa isto toliko koliko i o zdravlju svojih pacijenata i ne zaboravi na one koji su svoj život vezali uz tvoju snagu i dobrotu. Voli Te Tvoj sin Šaman (Dr.! Robert Jefferson Cole)
51. Svirač u rog Ponovno živjeti u šatoru i spavati na zemlji nije bilo tako teško kako se Rob J pribojavao. Mnogo se teže bilo nositi s pitanjem koje ga je opsjedalo: zašto je uopće ovdje i kakve će biti posljedice ovoga strašnog građanskog rata? Stvari su po Sjever stajale sve lošije. »Što se tiče poraza, u tome smo uvijek pobjednici«, primijeti major G. H. Woffenden u jednome od svojih nešto manje pijanih trenutaka. Vojnici među kojima je Rob J. živio, na mrtvo su se ime opijali kada nisu bili na dužnosti, posebno kada bi primili plaću. Pili su da zaborave, da se sjete, da proslave, da sažaljevaju jedan drugog. Prljavi i često pijani mladići ponašali su se poput pitbula na uzici, prividno zaboravljajući na smrt koja im prijeti i žudeći da se bace na svojega prirodnog neprijatelja, druge Amerikance koji su nedvojbeno bili isto toliko prljavi i isto se toliko često opijali kao i oni. Zašto li su toliko silno čeznuli za ubijanjem konfederalista? Veoma ih je malo zbilja znalo odgovor. Rob J. je vidio da je rat za njih dobio sadržaj i značenje koji su nadmašivali sve razloge i uzroke. Žeđali su za borbom zato što je rat bio tu te zato što je ubijanje bilo službeno proglašeno rodoljubnim i vrijednim divljenja. I to im je bilo dovoljno. Želio je zaurlati i zavrištati na njih, zaključati sve generale i političare u mračnu sobu poput zabludjele, glupe djece, zgrabiti ih sve zajedno za vrat i zapitati: Pa što je svima vama? Pa što je svima vama? No, umjesto toga je svakoga dana obavljao opći liječnički pregled i bolesnicima škrto dijelio ipeku, kinin i paregorični eliksir, a kada bi nekamo išao, dobro je pazio da gleda kamo staje, poput čovjeka koji mora živjeti u divovskoj štenari. Posljednjega dana što ga je morao provesti sa 106. kanzaškim pukom, Rob J. potraži blagajnika i od njega pokupi svojih osamdeset dolara, te potom pođe do stožastoga šatora, prebaci Mee-shome preko ramena, a kovčeg uze u ruku. Major G. H. Woffenden, zamotan u nepromočivu kabanicu, i ne otvori oči niti išta promrmlja u znak pozdrava. Pet su se dana prije toga ljudi iz 67. pensilvanijskog puka s hukom i bukom ukrcali na parobrode koji su ih povezli prema jugu, kako se govorkalo, u borbe na području države Mississippi. Neki su drugi brodovi pak iz svoje utrobe bili izbacili 131. indijanski puk koji je upravo podizao šatore na mjestu na kojem su do nedavno boravili Pensilvanijci. Raspitavši se o tome tko im je zapovjednik, Rob J. se nađe pred Alonzom Symondsom, pukovnikom dječjega lica koji još nije bio navršio ni trideset godina. Pukovnik mu Symonds reče da se ogledava za liječnikom. Njegovu je liječniku istekao tromjesečni vojni rok pa se vratio u Indianu, a pomoćnoga
liječnika nikada nisu ni imali. Potanko o svemu ispita dr. Colea, a ono što je čuo, na njega je očito ostavilo jak dojam, ali kada Rob J. poče ukazivati na to da se prije potpisivanja ugovora moraju dogovoriti o nekim posebnim uvjetima, na licu se pukovnika Symondsa pojavi kolebanje. Rob J. je brižljivo vodio bilješke o svim općim pregledima u 106. kanzaškom puku. »Gotovo je svakoga Božjeg dana trideset i šest posto ljudi ležalo na leđima ili stajalo u redu za pregled. U neke je dane taj postotak bio još i veći. Kako to izgleda u usporedbi s vašim dnevnim popisima bolesnika?« »Imali smo mnogo bolesnih«, priznade Symonds. »Možete imati veći broj zdravih ljudi, pukovniče, ako mi pomognete.« Symonds je bio pukovnik tek četiri mjeseca. Njegova je obitelj u Fort Wayneu imala tvornicu u kojoj su se proizvodili stakleni cilindri za svjetiljke pa je znao koliko štete mogu pričiniti bolesni radnici. 131. indijanski puk osnovan je prije četiri mjeseca, i to od neuvježbanih vojnika, te je u roku od nekoliko dana kao predstraža prebačen u državu Tennessee. Smatrao se sretnim što su s neprijateljem imali samo dva okršaja koji su bili dovoljno ozbiljni da su se mogli nazvati sukobom. Dvojica su mu ljudi ubijena, a jedan je ranjen, no svakoga je Božjeg dana toliko njih obolijevalo od groznice da su konfederalisti, samo da su znali za to, mogli između vojnika njegove pukovnije proći plešući valcer. »Što očekujete od mene?« »Vaši vojnici podižu šatore na gomilama izmeta što ih je ostavio 67. pensilvanijski puk. Voda je ovdje loša, a oni piju vodu iz rijeke koju sami zagađuju vlastitom mokraćom. S druge strane logorišta, na manje od milju odavde, imate mjesto za logor s dovoljno bistrih izvora iz kojih ćete cijele zime dobivati pitku vodu, samo ako u njih provedete cijevi.« »Svemogući Bože. Jedna je milja velika udaljenost kada se treba savjetovati s ostalim pukovnijskim zapovjednicima, a isto će se tako činiti i njima kada oni budu htjeli mene potražiti.« Neko su se vrijeme uzajamno proučavali, a onda pukovnik Symonds donese odluku i ode do svojega ađutanta. »Neka se šatori poruše, Douglass. Spremamo se za pokret.« Potom se vrati natrag da se s ovim nemogućim liječnikom dogovori o ostalim pojedinostima. I opet Rob J. odbi priliku da dobije oficirski čin. Zatraži da ga zaposle kao privremenoga pomoćnog liječnika, i to na ugovor od tri mjeseca. »Tako možete otići ako ne dobijete ono što želite«, lukavo primijeti mladi pukovnik, a sredovječni liječnik to ne poreče pa ga pukovnik Symonds ponovno promotri. »Što još hoćete?« »Zahode«, reče Rob J. Tlo se već bilo stvrdnulo, no još ne i zamrznulo. Za jedno jedino prijepodne ljudi iskopaše odvode i po rubu jaraka ukopaše stopu visoke
stupiće. Kada je svim četama pročitana naredba o tome da će obavljanje nužde i mokrenje na bilo kojem drugom mjestu osim u označene odvode za sobom povlačiti brzu i strogu kaznu, posvuda zavlada ogorčenost. Ljudima je bilo potrebno nešto što će mrziti i čemu će se podsmijevati, a Rob J. shvati da tu svoju potrebu mogu zadovoljiti upravo zahvaljujući njemu. Kada bi prolazio između njih, međusobno su se gurkali laktovima, strijeljali ga očima i okrutno se cerekali ismjehujući lik u sve pohabanijem civilnom odijelu. Pukovnik Symonds nije svojim vojnicima ostavio mnogo vremena za razmišljanje o raznoraznim pritužbama. Uložio je četiri dana u naporne radove zahvaljujući kojima je izgradio niz kolibica, napola ukopanih u tlo, a načinjenih od trupaca i zemlje. Kolibice su bile vlažne i zrak je u njima bio loš, no pružale su znatno bolje zaklonište od šatora, a uz vatricu se i tokom zime noću ugodno spavalo. Symonds je bio dobar zapovjednik i bio je oko sebe okupio čestite oficire. Dužnost je pukovnijskoga intendanta obavljao kapetan po imenu Mason kojemu je Rob J. s lakoćom objasnio da je uzrok skorbuta u načinu prehrane, navodeći primjere o tome kako ta bolest djeluje na vojnike. Njih se dvojica zaprežnim kolima odvezoše do Caira i tamo kupiše nekoliko buradi kupusa i mrkve, što je spadalo u odobrene namirnice. Skorbut se u nekim drugim jedinicama što su logorovale u blizini bio čak i mnogo više proširio, no kada se Rob J. pokuša posavjetovati s liječnicima iz ostalih pukovnija, ne poluči u tome neki naročiti uspjeh. Ti su ljudi, izgleda, vodili više računa o ulozi koju su imali kao vojni oficiri nego kao liječnici. Svi su nosili uniforme, dvojica su se šepirila s mačem o boku poput oficira redovne vojske, a liječnik je iz ohajskog puka nosio posebno naručene epolete s resama, potpuno nalik na epolete kakve je Rob J. jednom vidio na slici nekoga gizdavog francuskog generala. On sam se, naprotiv, sve više držao svojega civilnog lika. Kada mu je jedan narednik zadužen za opskrbu, zahvalan što se oslobodio grčeva u želucu, dobavio plavi vuneni ogrtač, s radošću ga primi, ali ga odnese u grad te ga dade obojiti u crno i prišiti na nj običnu koštanu dugmad. Sviđalo mu se pretvarati da je još uvijek seoski liječnik koji je tek privremeno prešao u drugi grad. U mnogome je pogledu logor doista i izgledao poput gradića, premda nastanjena isključivo muškarcima. Pukovnija je imala vlastiti poštanski ured u kojemu je kao upravnik pošte i poštanski službenik radio kaplar po imenu Amasa Decker. Srijedom bi uvečer na vježbalištu vojni sastav priređivao koncerte, a ponekad bi, kada bi odjeknule poznate pjesme kao što su bile »Poslušaj pticu rugalicu«, »Pođi tamo gdje moja ljubav sanja« ili pak »Djevojka što kod kuće je ostavih«, i svi ljudi zapjevali uz glazbu. Prodavači koji su išli za vojskom, donosili su u logor raznoraznu robu. Za trinaest dolara mjesečno običan vojnik nije sebi mogao priuštiti mnogo sira po cijeni
od pedeset centi za funtu ili kondenziranoga mlijeka kojega je limenka stajala sedamdeset i pet centi, no zato su svi od prodavača kupovali rakiju. Rob J. bi nekoliko puta tjedno sam sebe počastio kolačićima s crnim sirupom, šest komada za četvrt dolara. Jedan je fotograf u velikom šatoru ravnih stranica bio postavio svoju opremu pa mu Rob ondje jednoga dana plati dolar za ferotipsku fotografiju koja ga je prikazivala ukočena i nenasmiješena i smjesta je posla Sari kao dokaz da joj je muž još uvijek živ i zdrav te da je nježno voli. Budući da je već jednom vodio neiskusne novake na neprijateljski teritorij, pukovnik je Symonds bio čvrsto odlučio kako se njegovim četama više ne smije desiti da budu nespremne za borbu. Tokom je čitave zime tjerao vojnike da oštro vježbaju. Odlazili su na marševe dugačke i po trideset milja, što je Robu J. donijelo nove pacijente jer su neki od njih zbog nošenja potpune bojne opreme i teške puške nabijače s ižlijebljenom cijevi patili od upale mišića. Drugi su pak dobili kilu od nošenja opasača o kojem su visjele teške kutije s municijom. Neprestano su uvježbavali upotrebu bajuneta, a Symonds ih je prisiljavao i da stalno vježbaju naporan postupak nabijanje puške: »Naglo odgrizi vrh naboja. Uspi prah u cijev, ubaci zrno, a onda sve začepi papirom za naboj i dobro nabij prokletinju. Izvadi upaljač iz kese, stavi ga na oroz. Nišani i pali!« Ponavljali su to uvijek iznova, opetovano, beskrajno. Symonds objasni Robu J. kako želi da vojnici budu u stanju nabiti pušku i opaliti iz nje i kada ih netko probudi u pola noći, bez obzira na to hoće li biti ukočeni od panike ili će im se ruke tresti od uzbuđenja ili od straha. Na isti su način morali naučiti bez pogovora slušati naredbe, umjesto da psuju oficire i suprotstavljaju im se, pa ih je tjerao da neprekidno stupaju s puškom na ramenu i vježbaju vojnički pozdrav. U pojedina bi jutra, kada je sav okolni krajolik bio pokriven snijegom, Symonds od kairske službe za održavanje cesta unajmio goleme drvene valjke koje su onda zaprege vojničkih konja vukle okolo po prostoru na kojem su se održavale smotre, sve dok ne bi dovoljno izravnali i nabili tlo da čete mogu i dalje vježbati, dok je pukovnijski sastav svirao koračnice i kvikstepove. Jednoga jasnog zimskog dana, dok je prolazio uz rub prostora za smotre prepunoga ljudi što su u manjim skupinama stupali s puškom na ramenu, Rob J. letimično pogleda prema sastavu koji je sjedio u blizini i primijeti da jedan od svirača u rog na licu ima ljubičastocrvenu mrlju. Teški je limeni instrument čovjeku počivao na lijevom ramenu, a dugački su vrat i zvučnica roga zlatno odsijevali na zimskome suncu, dok bi mu se obrazi, svaki put kad bi puhnuo u pisak – sastav je baš svirao »Pozdravljena budi, Columbijo« – silno naduli, a potom splasnuli, i to se neprestano ponavljalo. Svaki put kad bi se čovjekovi obrazi ispunili zrakom, grimizni bi mu biljeg ispod desnoga oka potamnio, kao da je to nekakav znak.
Tokom jedanaest dugih godina, kad god bi sreo čovjeka s madežom na licu, Rob J. bi svaki put osjetio napetost, no sada naprosto pođe dalje, do šatora u kojem je bila smještena ambulanta, da ondje obavi opći pregled, cijelim putem automatski koračajući uz ritam glasne glazbe. Sutradan ujutro, kada je vidio sastav kako stupa preko prostora za smotru spremajući se da zasvira prilikom mimohoda Prvoga bataljuna, Rob pogledom potraži svirača s biljegom na licu, no čovjeka nije bilo. Rob J. ode do reda kolibica u kojima je sastav stanovao i tamo naleti na svojega čovjeka koji je s konopca upravo skidao smrznuto rublje. »Ovo je kruće od mrtvačeva kurca«, obrati mu se čovjek s gađenjem. »Nema nikakva smisla pregledavati odjeću usred zime.« Rob J. se licemjerno složi s njime, premda su takve provjere zapravo uvedene na njegov prijedlog kako bi se ljudi prisilili na to da barem povremeno operu odjeću. »Danas imate slobodan dan?« Čovjek mu dobaci neprijazan pogled. »Ja ne mogu stupati. Bangav sam.« Dok je čovjek odlazio s hrpom smrznuta rublja u naručju, Rob J. vidje da je doista tako. Svirač bi vojnom sastavu narušio simetriju postroja. Desna mu je noga bila lagano kraća od lijeve pa je u hodu izrazito hramao. Rob J. pođe u vlastitu kolibu te se u hladnom polumraku spusti na kabanicu i prebaci pokrivač preko ramena. Jedanaest godina. Točno se sjećao onoga dana. Pamtio je svaki pojedini kućni posjet u koji je bio otišao, dok je za to vrijeme netko silovao i ubio Makwa-ikwu. Pomisli na trojicu muškaraca koji su bili stigli u Holdenov Prijelaz baš malo prije umorstva, a potom iščezli. U jedanaest godina nije o njima ništa uspio saznati, osim da su »teške pijanice«. Velečasni Ellwood Patterson, lažni propovjednik koji je bolovao od sifilisa. Krupan, debeo čovjek velike tjelesne snage, po imenu Hank Cough. Mršavi mladac kojega su ostala dvojica nazivala Len. Ponekad i Lenny. S ljubičastocrvenom mrljom ispod desnoga oka. I šepav. Više nije toliko mršav, ako je to uopće taj čovjek. A nije više ni tako mlad. To vjerojatno i nije čovjek kojega traži, reče sam sebi. U Americi vjerojatno ne postoji samo jedan čovjek s biljegom na licu i šepavom nogom. Zapravo ne želi da ovo bude taj čovjek, shvati najednom i nađe se suočen s činjenicom da te ljude više i ne želi pronaći. Pa što bi i učinio ako se pokaže da je svirač roga doista Lenny? Prerezao mu grlo? Obuze ga bespomoćnost.
Makwina je smrt bila nešto što je uspio pospremiti u poseban odjeljak svojega uma. Sada se taj odjeljak otvorio, poput Pandorine kutije, pa je osjećao kako odnekuda iz njegove nutrine navire gotovo zaboravljena studen, hladnoća koja nije imala nikakve veze s temperaturom u kolibici. Izađe iz kolibe i odšeta do šatora koji je služio kao pukovnijski ured. Pukovnikovu je ađutantu ime bilo Stephen Douglass, što se pisalo s dva S, za razliku od senatorova imena. Već je bio navikao na doktorovo prekapanje po osobnim dosjeima, a Robu J. je rekao da nikada nije vidio vojnoga liječnika koji tako predano vodi potpunu medicinsku evidenciju. »Opet papiri, doktore?« »Ma da.« »Poslužite se. Dežurni je baš otišao po vrč vruće kave pa ćete nam se pridružiti kad kava stigne. Samo mi, molim vas, nemojte politi neki od tih prokletih dosjea.« Rob J. obeća da će paziti. Podaci su se o vojnom sastavu nalazili u dosjeu glavnoga štaba. Ađutant je Douglass dosjee koji su se odnosili na svaku pojedinu četu držao odvojene u posebnoj sivoj kutiji. Rob J. pronađe kutiju s podacima u vezi s glavnim štabom, a u njoj nekoliko dosjea povezanih vrpcom kao izdvojeni snop s naznakom Glazbeni sastav 131. indijanskog puka. Listao je dosjee, jedan po jedan. U sastavu nije bilo nikoga tko bi se zvao Leonard, no kada je naišao na prave podatke, Rob J. smjesta i potpuno sigurno shvati da je našao pravog čovjeka, isto onako kao što je znao hoće li netko preživjeti ili će umrijeti. Ordway, Lanning redov. Prebivalište: Vincennes, Indiana. Rok i datum prijave u vojnu službu: jedna godina, 28. srpnja 1862. Potvrdu o vojnoj sposobnosti izdao: Fort Wayne. Mjesto i datum rođenja: Vincennes, Indiana, 11. studenoga 1836. Visina: 5 stopa i 8 palaca. Boja kože: svjetloput. Boja očiju: siva. Boja kose: smeđa. Kao djelomično nesposoban raspoređen na dužnost glazbenika (bas rog u Es-u) i na obavljanje grubih poslova. 52. Pokret Tek se nekoliko tjedana nakon isteka ugovora pukovnik Symonds sjetio da s Robom porazgovara o njegovu produženju. Do toga su vremena razni oblici proljetne groznice već bili počeli harati u ostalim pukovnijama, no ne i u 131. indijanskom puku. I ljudi su iz 131. indijanskog puka zbog ležanja na vlažnu tlu obolijevali od prehlade, a zbog loše su ishrane dobivali proljev, no kod Roba J. redovi su za opći pregled bili najkraći što ih je vidio otkada je počeo raditi za vojsku. Pukovnik je Symonds znao da se ostala tri
puka tresu od groznice i zimice, a da su njegovi vojnici relativno zdravi. Neke je od starijih ljudi, koji u prvome redu i nisu trebali biti ondje, poslao kući. Većina je ostalih imala uši, prljave noge i vrat, kao i osip na slabinama, a svi su pretjerano pili viski. No, od dugačkih su marševa bili omršavjeli i očvrsnuli, od stalnoga su vježbanja bili u punoj snazi, a bili su čili i spremni za pokret zato što su, zahvaljujući privremenome pomoćnom liječniku Coleu, nekako progurali zimu, bez poteškoća obavljajući sve dužnosti, baš kao što im je on i bio obećao. Od šest su stotina ljudi u puku za vrijeme zime umrla sedmorica, što je značilo stopu smrtnosti od dvanaest promila. U usporedbi su s time u ostale tri pukovnije od tisuću ljudi umrla pedeset i osmorica, a sada je, kada su započele i groznice, bilo izvjesno da će taj postotak još i porasti. Stoga je pukovnik u svojem odnosu prema liječniku bio spreman na potrebne ustupke, a Rob J. bez oklijevanja potpisa ugovor na još tri mjeseca. I sam je znao kada se nalazi u povoljnom položaju. Ono što sada moraju učiniti, objasni on Symondsu, jest osposobiti sanitetsko vozilo koje će pukovnija upotrebljavati u bitci. Civilno je Sanitarno povjerenstvo toliko dugo opsjedalo ministra rata dok sanitetska vozila i bolničari s nosilima nisu postali sastavnim dijelom vojske na Potomacu, no tu su sva poboljšanja i prestajala jer se slična briga nije predviđala za ranjenike iz jedinica u zapadnom sektoru. »Morat ćemo se o sebi sami pobrinuti«, reče Rob J. On su i Symonds udobno sjedili ispred ambulantnoga šatora pušeći cigare čiji se dim polagano dizao u topli proljetni zrak, dok je Rob pukovniku pripovijedao o putovanju War Hawkom do Cincinnatija. »Razgovarao sam s ljudima koji su naprosto ostali na bojnom polju i ležali ondje dva dana nakon što su oboreni. Bila je prava sreća što je padala kiša jer nisu imali ni vode. Jedan mi je čovjek pričao kako su mjestu gdje je on ležao, u noći prišle svinje i počele jesti ljudska tijela. Neki od tih ljudi još nisu bili potpuno mrtvi.« Symonds kimnu. Sve su mu te užasne pojedinosti bile dobro poznate. »Što vam je potrebno?« »Četiri čovjeka iz svake čete.« »Vama za nošenje nosila treba cijeli vod«, preneraženo će Symonds. »Ovaj puk nema ni izdaleka dovoljno ljudi. Želimo li pobijediti u bitci, trebaju nam borci, a ne bolničari s nosilima.« On promotri vrh svoje cigare. »Ima još mnogo ljudi koji su stari ili samo djelomično sposobni za vojsku te se nisu trebali ni prijaviti. Izaberite neke od njih.« »Ne. Trebaju nam dovoljno snažni ljudi koji će biti kadri pod vatrom dospjeti do ranjenika i iznijeti ih na sigurno. To nije posao koji mogu obavljati bolesni i stari ljudi.« Rob J. je proučavao uznemireno lice mladoga čovjeka prema kojemu je osjećao divljeljenje i sažaljenje. Symonds je volio svoje vojnike i želio ih je zaštititi, ali mu je kao pukovniku zadatak bio da
čini nešto na čemu mu nipošto nije trebalo zavidjeti, naime, da troši ljudske živote kao da su u pitanju puščana zrna ili namirnice ili pak drva za vatru. »Kako bi bilo da uzmem ljude iz pukovnijskoga glazbenog sastava«, reče Rob J. »Oni uglavnom samo sviraju, a nakon bitke će nositi ranjenike.« Pukovnik Symonds s olakšanjem kimnu. »Odlično. Vidite može li vam kapelnik ustupiti nekoliko ljudi.« Prije no što je unovačen u Fort Wayneu, kapelnik Warren Fitts šesnaest je godina bio postolar. Bio je stekao dobru glazbenu izobrazbu i kao mladić je nekoliko godina u South Bendu pokušavao ustanoviti glazbenu školu. Kada je, zaduživši se, morao napustiti taj gradić, s gorkim se olakšanjem okrenuo prema postolarskom poslu kojim se prije njega bavio i njegov otac. Uz oca je bio dobro izučio zanat pa je postao vrstan postolar. Skromno je, ali dovoljno zarađivao za život, a uz to je davao i satove glazbe, podučavajući ljude u sviranju klavira i limenih duhačkih instrumenata. Zahvaljujući ratu, ponovno se počeo baviti snovima za koje je mislio da ih je već odavno zaboravio i odbacio. U dobi je od četrdeset godina dobio priliku da okupi vojni sastav i oblikuje ga po svojoj volji. U potrazi je za nadarenim glazbenicima morao pretražiti cijelo područje oko Fort Waynea, dok nije pronašao dovoljno članova za svoj sastav, pa je sada zaprepašteno slušao kako mu nekakav liječnik predlaže da mu dio svojih ljudi prepusti za nošenje nosila. »Nikada!« »Samo će jedan dio vremena provoditi sa mnom«, reče mu Rob J. »Sve će ostalo vrijeme biti uz vas.« Fitts pokuša prikriti prezir. »Svaki glazbenik mora svojemu poslu u ovom sastavu posvetiti svu svoju pažnju. Kada ne nastupa, mora svirati i vježbati.« Iz vlastitoga je iskustva s violom da gamba Rob J. znao koliko je to točno. »Imate li u sastavu svirača kojih biste se mogli odreći?« zapita strpljivo. Pitanje pogodi Fittsa u pravo mjesto. Položaj je kapelnika bio najviše što će ikada postići u svojem nastojanju da postane voditelj orkestra pa je pazio na to da njegov vlastiti izgled, kao i izgled članova sastava bude na razini dostojnoj njihove umjetničke uloge. Fittsovu je glavu prekrivala prosijeda kosa, a lice mu je bilo glatko izbrijano, osim brkova koje je brižljivo sukao – premazao bi im krajeve voskom i ušiljio ih. Uniformu je brižljivo četkao, a glazbenici su znali da im instrumenti moraju biti stalno uglačani, uniforme očišćene, a čizme namazane laštilom i osvjetlane. A morali su i bodro koračati, jer je kapelnik, kada bi, mašući dirigentskom palicom, gizdavo stupao naprijed, očekivao da sastav koji u stopu ide za njim, bude oličenje njegovih uzora. No, nekolicina se od njih nije uklapala u tu sliku…
»Wilcox, Abner«, reče on. »Trubač.« Wilcox je bio izrazito škiljav. Fittsu se sviđalo da mu glazbenici budu isto toliko tjelesno pristali, koliko i nadareni. Nije mogao podnijeti pogled ni na kakvu manu što je kvarila krepko savršenstvo njegove skupine pa je Wilcoxa odredio na manje važne dužnosti kao pukovnijskog trubača. »Lawrence, Oscar. Bubnjar.« Bio je to nespretni šesnaestogodišnjak koji zbog slabe koordinacije pokreta nije bio samo loš bubnjar, nego mu se prečesto dešavalo da prilikom stupanja ne uspije držati korak s ostalima, pa bi mu se glava ponekad zaklatila mimo ritma kojega su se držali ostali članovi sastava. »Ordway, Lanning«, reče Fitts, a liječnik na to nekako neobično kimnu. »Bas rog u Es-u.« Taj je osrednji glazbenik upravljao jednima od kola na kojima se sastav prevozio, a ponekad je obavljao i grube fizičke poslove. Bio je prikladan za puhanje u bas-rog kada su srijedom uvečer izvodili glazbu vojnicima za zabavu ili kada su svirali sjedeći na stolicama na vježbalištu, no šepanje mu je onemogućavalo da stupa zajedno s ostalima, jer je kvario vojnički dojam što ga je sastav trebao ostavljati.. »Perry, Adison. Mala flauta i frula.« Loš glazbenik, a uz to i prljavo i nemarno odjeven. Fitts je bio sretan što se može riješiti beskorisna tereta. »Robinson, Lewis. Sopranski rog u Es-u.« To je sposoban glazbenik, morade Fitts sam sebi priznati. No, ujedno i stalni izvor uzrujavanja, slavohlepni pametnjaković. U nekoliko je navrata Robinson Fittsu bio pokazao neke manje skladbe za koje je tvrdio da su njegove i zapitao ga ne bi li ih možda sastav mogao izvoditi. Tvrdio je da ima iskustva kao voditelj jednoga društva prijatelja glazbe iz Columbusa u državi Ohio. Fittsu nije trebao netko tko će mu svaki čas zavirivati preko ramena ili mu visjeti nad glavom. »…I?« zapita liječnik. »I nitko više«, kapelnik će sa zadovoljstvom. Tokom cijele je zime Rob J. izdaleka promatrao Ordwaya. Bio je nemiran znajući da Ordwayu, premda mu je još bilo daleko do isteka roka na koji se bio prijavio u vojsku, ne bi bilo nimalo teško dezertirati i nestati. No, iz kojega god je razloga većina vojnika ostajala u vojsci, taj je razlog djelovao i na Ordwaya pa je i on bio među petoricom što su se Robu J.javili na dužnost, a za pretpostavljenoga je ubojicu djelovao prilično ugodno, ako čovjek ne bi uzeo u obzir njegove vodenaste, nemirne oči. Nijednome se od petorice nova dužnost nije sviđala. Lewis se Robinson uspaničio. »Ja se moram baviti glazbom! Ja sam glazbenik, a ne liječnik!« Rob J. ga ispravi. »Bolničar s nosilima. Sada ćete raditi kao bolničar s nosilima«, reče, a i ostali shvatiše da se to odnosi na svakoga od njih.
Rob se potrudi da iz lošega posla izvuče što veću korist zamolivši kapelnika da odustane od bilo kakvih zahtjeva u pogledu raspolaganja njihovim vremenom te dobi taj ustupak sa sumnjivom lakoćom. Da bi ih izvježbao, počeo je od samoga početka, učeći ih kako se motaju trake za zavoje i rade povoji, a potom koje je povoje potrebno upotrijebiti za koje vrste povreda. Naučio ih je kako treba podići i prenositi ranjenika, a svakoga je čovjeka opskrbio malenom naprtnjačom u kojoj su bili pripremljeni zavoji, oblozi, boca sa svježom vodom te opijum i morfij u prahu i u pilulama. U vojničkoj se medicinskoj opremi našlo nekoliko tankih štapova za nosila, no Robu J. se nisu sviđali, pa je rekvirirao nešto drvene građe te su nosači prema njegovim potankim uputama sada mogli sami načiniti štapove za nosila. Pokaza se da je Abner Wilcox vješt tesar, sklon izmišljanju novih stvari. Zategnuvši jedreninu između dviju motki, načinio je mnogo izvrsnih laganih nosiljki. Oficir zadužen za opskrbu ponudi im za sanitetski prijevoz lagane dvokolice, no Rob J. je za sobom imao godine i godine odlazaka u kućne posjete po lošim cestama pa je znao da se za evakuiranje ranjenika na neravnom zemljištu može pouzdati samo u kola na četiri kotača. Pronađe čvrsta zaprežna kola pa Wilcox na njima načini bočne stranice i krov. Obojiše ih u crno, a Ordway se dosjeti te sa svake strane sanitetskog vozila srebrnom bojom nacrta liječnički kaducej, precrtavši ga s medicinskoga koša. Od oficira zadužena za konje Rob J. laskanjem izmami dva ružna, no snažna radna konja koje nitko nije htio, kao i sve ostalo u ovoj spasilačkoj četici. Petorica su ljudi i protiv volje počela osjećati ponos zbog pripadnosti ovoj skupini, no Robinson je otvoreno izražavao zabrinutost zbog većih opasnosti kojima će biti izloženi na novoj dužnosti. »Dakako, bit će opasno«, reče Rob J. »I pješaci se u bojnim redovima suočavaju s opasnošću, baš kao što je opasan i konjički juriš. Inače ne bi ni bilo potrebe za bolničarima i nosilima.« Oduvijek je znao da rat izopačuje ljude, no sada je vidio da je i njega izopačio isto toliko koliko i sve druge. Upleo se u život ove petorice mladića te se sada od njih očekivalo da će na bojnom polju skupljati ranjenike, kao da mogu neozlijeđeni proći između puščanih metaka i ne obazirati se na topove, a on je, štoviše, pokušavao od sebe odvratiti njihovu ljutnju ukazujući im na činjenicu da pripadaju naraštaju osuđenom na smrt. Njegovo su držanje i riječi kojima ih je nastojao umiriti bili usmjereni na to da s njega skinu svaku odgovornost, kao što je i on očajnički pokušavao zajedno s njima vjerovati da se oni sada ne nalaze u gorem položaju nego što su bili kada su im život otežavali samo Fittsova luckasta ćud i pitanje koliko su izražajno uspjeli odsvirati neki valcer, šotiš-polku ili brzu koračnicu. Podijelio ih je u parove: Perry i Lawrence. Wilcox i Robinson. »A ja?« reče Ordway.
»Vi ćete se držati mene«, reče mu Rob J. Kaplar Amasa Decker koji je bio zadužen za poštu, dobro je upoznao Roba J. jer je za njega pristizala stalna bujica pisama od Sare koja mu je pisala dugačke i strastvene poslanice. Činjenica da mu je žena tako sklona tjelesnim užicima, za Roba J. je uvijek bila jedna od njezinih draži pa bi ponekad ležao u svojoj kolibi i čitao njezina pisma jedno za drugim, toliko obuzet žudnjom za njom te mu se činilo da osjeća njezin miris. Premda je u Cairu bila sva sila ženskoga svijeta, od plaćenih kurvi do rodoljubno raspoloženih žena, on se nije ni pokušao približiti nekoj od njih. Na njemu je ležalo prokletstvo vjernosti. Velik je dio slobodnoga vremena provodio u pisanju nježnih, utješnih pisama koja su trebala poslužiti kao protuteža Sarinu žaru punom tjeskobe. Katkada bi pisao i Šamanu, a pojedine je događaje redovito zapisivao u dnevnik. Drugi bi put pak ležao ispružen na kabanici i razmišljao o tome kako bi od Ordwaya saznao što se dogodilo onoga dana kada je Makwaikwa ubijena. Znao je da nekako mora steći Ordwayevo povjerenje. Sjećao se izvještaja o neznalicama i njihovu Redu zvjezdanog stijega što mu ga je bila dala Divlja Miriam. Tko god da je bio napisao taj izvještaj – Rob je uvijek nagađao da je to bio neki svećenik koji se onamo uvukao kao uhoda – očito se izdavao za protestanta neprijateljski nastrojena prema katolicima. Bi li se ista taktika mogla i opet uspješno primijeniti? Izvještaj je bio u Holdenovu Prijelazu zajedno s ostalim njegovim papirima, no čitao ga je toliko često i toliko pažljivo da je zapamtio znakove i migove, javke i lozinke – cijelu zbirku tajnoga saobraćanja što ih je vjerojatno izmislio neki dramatično raspoložen momak koji je imao pretjerano bujnu maštu. Rob J. je s bolničarima vježbao nošenje ranjenika, pri čemu je jedan od njih igrao ulogu povrijeđenoga, pa je tom prilikom utvrdio da dvojica ljudi doduše mogu podići postradaloga na nosila i prenijeti ga u sanitetsko vozilo, no da će se ista ta dvojica ljudi ubrzo zamoriti, a možda se i srušiti od napora ako budu morali nositi nosila na neku veću udaljenost. »Za to trebaju četvorica«, reče Perry, a Rob J. je znao da je čovjek u pravu. No, tako bi dobili samo jednu ekipu s nosilima, što očito neće biti dovoljno ako pukovnija zapadne u bilo kakvu nevolju. Rob izloži problem pukovniku. »Što namjeravate poduzeti?« zapita ga Symonds. »Upotrijebit ću cijeli sastav kao nosače, a ovu petoricu uvježbanih bolničara promaknuti u kaplare. U slučajevima kada budemo imali mnogo ranjenih, svaki od njih može zapovijedati jednom ekipom u koju će ući još trojica glazbenika. Budu li vojnici morali birati između toga da im netko predivno svira za vrijeme borbe i glazbenika koji će im, ako budu pogođeni, spasiti život, znam za što će se opredijeliti.« »Neće se oni ni za što opredjeljivati«, suho će Symonds. »Ovdje se samo ja opredjeljujem.« No, opredijelio se ispravno. Petorica bolničara
prišiše na rukave oznake čina, a kad god bi Rob J. negdje slučajno susreo Fittsa, kapelnik ga ne bi htio ni pozdraviti. Polovicom svibnja postade vruće. Mjesto se za logorovanje nalazilo između dviju rijeka, Ohija i Mississippija, koje su obje bile zagađene mokraćom iz logora. No, Rob J. svim vojnicima u puku podijeli po komadić smeđega sapuna pa se čete jedna po jedna uputiše uz Ohio do čistoga mjesta gdje ljudi dobiše zapovijed da se svuku i okupaju. Isprva su u vodu ulazili psujući i gunđajući, no većina je njih bila odrasla na selu pa nisu mogli odoljeti prilici da zaplivaju te se kupanje pretvori u međusobno prskanje i grubo zadirkivanje. Kada su izašli iz vode, narednici ih pregledaše, posebno pazeći na čistoću glave i nogu, a neke od njih, uz podrugljivo dovikivanje njihovih drugova, poslaše da se ponovno operu. Neke su od uniformi bile odrpane i izjedene od moljaca te sašivene od loše tkanine. No, pukovnik je Symonds bio nabavio veću količinu novih uniformi pa kada ih razdijeliše među ljude, svi ispravno pretpostaviše da će se ubrzo ukrcati na brodove. Dva su kanzaška puka već bila parobrodom otplovila niz Mississippi. Opće je uvjerenje bilo kako su krenuli da Grantovoj vojsci pomognu pri zauzimanju Vicksburga te da će i 131. indijanski puk poći za njima. No, 27. svibnja poslijepodne, uz veselu svirku Warrena Fittsa i njegova sastava, mada su se u njihovoj izvedbi uočavale brojne pogreške izazvane uzrujanošću, umjesto prema rijeci, puk krenu prema željezničkoj pruzi. Ljude i životinje ukrcaše u teretne vagone, a zatim uslijedi dvosatno čekanje za vrijeme kojega su vojnička kola pričvršćivali na otvorene vagone, a onda se u sumrak 131. puk oprosti s Cairom u državi Illinois. Liječnik se s bolničarima vozio u bolničkom vagonu. Kada su odlazili iz Caira, osim njih u vagonu nije bilo nikoga, no nakon jednoga sata u jednome se od teretnih vagona onesvijesti neki mladi redov, a kada ga prenesoše u bolnički vagon, Rob J. vidje da je mladić bez svijesti i da gori od vrućice. Odredi da momka istrljaju spužvom namočenom u alkohol i odluči da će ga prvom prilikom uputiti u neku civilnu bolnicu. Rob J. se divio bolničkom vagonu čija bi vrijednost bila neprocjenjiva da su se u tom času vraćali iz bitke umjesto da putuju u tom smjeru. Uz prolaz se pružao trostruki red ležajeva. Svaki je ležaj elastičnim gumenim omčama bio na sva četiri ugla domišljato obješen o kuke zabijene u stranice vagona i stupove tako da je rastezanje i stezanje gume uvelike ublažavalo ljuljanje i njihanje vlaka. Budući da nije bilo pacijenata, svaki od petorice novih kaplara izabra za sebe po jedan ležaj složivši se da ni general ne bi mogao udobnije putovati. Adison Perry, koji je već bio dokazao da i danju i noću može bilo gdje zaspati, već je spavao, a isto tako i mladi Lawrence. Lewis Robinson smjestio se malo podalje od ostalih, na ležaju ispod svjetiljke, pa je na listu papira olovkom ispisivao sitne crne znakove, nešto skladajući.
Pojma nisu imali kamo idu. Kada Rob J. priđe vratima na kraju vagona i otvori ih, unutra prodre glasna i prodorna buka, no on između vagona što su se ljuljali pogleda uvis te među svjetlucavim točkicama na nebu pronađe Velika kola. Pogledom produži od dviju zvijezda koje predstavljaju stražnje kotače i nađe Sjevernjaču. »Putujemo na istok«, reče okrenuvši se prema onima u vagonu. »Sranje«, reče Abner Wilcox, »Šalju nas na Potomac.« Lew Robinson na čas prestade ispisivati sitne crne znakove. »Pa što je u tome loše?« »Vojska na Potomacu nikada ništa nije napravila kako valja. Samo vise tamo i čekaju. Kada se i upuste u borbu, a to se događa u rijetke petke, ti se prdonje uvijek potrude da izgube od pobunjenika. Da su nas barem poslali Grantu. Taj je čovjek pravi general.« »Kada negdje samo visiš i čekaš, teško da ćeš poginuti«, reče Robinson. »Meni je mrsko što idemo na istok«, reče Ordway. »Cijeli je taj prokleti Istok pun Iraca, a oni su obično rimokatoličko smeće. Prljavi klipani.« »Kod Fredericksburga se nitko nije bolje iskazao od Irske brigade. Mnogi su među njima i poginuli«, tihim će glasom Robinson. Rob J. nije dugo razmišljao, bila je to trenutačna odluka. Stavi vrh prsta ispod desnoga oka i lagano njime kliznu sa strane po nosu, što je bio znak kojim bi jedan pripadnik reda drugome stavljao do znanja da previše govori. Je li to djelovalo na Lanninga Ordwaya ili je u pitanju bila slučajna podudarnost? Ordway se na trenutak zagleda u nj, a potom prekide razgovor i pođe na spavanje. U tri se sata ujutro na dulje vrijeme zaustaviše u Louisvilleu gdje su na vlak trebali ukrcati topovsku bateriju. Noćni je zrak bio teži i topliji nego u Illinoisu. Oni koji su bili budni, izađoše iz vlaka da protegnu noge, a Rob J. sredi sve oko prijevoza bolesnoga kaplara u tamošnju bolnicu. Kada je to obavio, krenu niz prugu te usput prođe pored dvojice ljudi koji su upravo mokrili. »Ovdje nemamo vremena za kopanje jaraka, gospodine», reče mu jedan od njih i obojica se nasmijaše. Civilni je doktor još uvijek bio predmet poruge. Pođe onamo gdje su vojnici na otvorene vagone teškim lancima pričvršćivali velike Parrottove topove koji su izbacivali granate od deset funti i haubice čije su granate težile dvanaest funti. Topovi su se utovarivali pod žarkim žutim svjetlom velikih svjetiljaka koje je prštalo i treperilo, bacajući uokolo sjene koje kao da su se kretale živeći nekim svojim vlastitim životom. »Doktore«, netko će tiho.
Iz mraka pored njega istupi čovjek i uhvati ga za ruku, upotrijebivši pri tom znak prepoznavanja. I odviše uzrujan da bi mu se to učinilo apsurdnim, Rob J. se potrudi da odvrati odgovarajućim znakom, kao da je to već nebrojeno puta ranije činio. Ordway ga pogleda. »Tko bi to mislio«, reče. 53. Dugačka siva crta Već su bili počeli mrziti vlak. Tako je polagano puzao duž cijeloga Kentuckyja i tako se umorno vukao između brda, nalik na zmijoliku, dosadnu tamnicu. Kada je vlak ušao u Virginiju, vijest se o tome proširi od vagona do vagona. Vojnici su provirivali kroz prozore očekujući da će smjesta ugledati neprijateljska lica, no uspijevali su vidjeti samo brdovit i šumovit predio. Kada bi u manjim gradićima zastali radi opskrbe vodom i ugljenom, ljudi su se prema njima ponašali isto tako prijateljski kao i u Kentuckyju jer su zapadni krajevi Virginije bili na strani Unije. Kada su zašli dalje u Virginiju, sve se promijeni. Na stanicama nije bilo žena koje su vojnicima nudile hladnu gorsku vodu ili limunadu, dok su lica muškaraca bila blaga i bezizražajna, a oči su im kroz poluspuštene kapke sve pozorno motrile. 131. indijanski puk iskrca se iz vlaka u mjestu koje se zvalo Winchester, okupiranom gradu u kojem su se posvuda vidjele plave uniforme. Dok su se istovarivali konji i oprema, pukovnik Symonds nestade u zgradi glavnoga štaba koja se nalazila u blizini kolodvora, a kada odande izađe, vojnici su i kola već bili spremni za pokret pa se puk otputi prema jugu. Kada je Rob J. potpisivao ugovor, rečeno mu je da konja mora sam nabaviti, no u Cairu nije bilo prijeke potrebe za tim jer nije nosio uniformu ni sudjelovao u smotrama. Osim toga, gdje god bi se vojska smjestila, konji su bili rijetki jer bi konjica pokupila svaku raspoloživu životinju, bez obzira na to da li se radilo o konju za trke ili za vuču pluga. Stoga se sada, budući da nije imao konja, vozio na sanitetskim kolima sjedeći uz kaplara Ordwaya koji je upravljao zapregom. Roba J. je u Ordwayevoj blizini uvijek obuzimala napetost, no Ordway se jedino bio oprezno začudio tome da pripadnik VRZS-a »govori stranim jezikom«, što se odnosilo na škotski izgovor glasa R koji bi se Robu J. povremeno još uvijek znao potkrasti u govoru. Rob mu objasni da je rođen u Bostonu, ali je potom još kao mladić otišao na školovanje u Edinburgh, a Ordwaya je to, čini se, zadovoljilo. Sada se prijazno i prijateljski ponašao, očito zadovoljan što radi za čovjeka koji će i iz političkih razloga o njemu voditi računa.
Prašnjavom cestom prođoše mimo putokaza na kojem je pisalo da je to cesta za Fredericksburg. »Svemogući Bože«, reče Ordway. »Valjda nikome nije palo na um da pošalje još jednu skupinu Jenkija protiv onih pobunjeničkih topnika na visovima kraj Fredericksburga.« Rob J. se s time mogao samo složiti. Nekoliko sati prije sumraka 131. puk stiže do obala rijeke Rappahannock, gdje Symonds naredi da se zaustave i ulogore. Okupi sve oficire pred svojim šatorom, a Rob J. je stajao pored svih tih uniformi i slušao. »Gospodo, već smo pola dana dio savezne vojske na Potomacu, pod zapovjedništvom generala Josepha Hookera«, reče Symonds. Objasni im da je Hooker bio skupio nekih stotinu dvadeset i dvije tisuće ljudi koji se sada nalaze razbacani na velikom području. Robert E. Lee ima otprilike devedeset tisuća konfederalističkih vojnika i nalazi se kod Fredericksburga. Hookerova je konjica dugo vremena pratila pokrete Leejeve vojske pa su sada uvjereni da se Lee priprema za napad na sjevernjake, u pokušaju da snage Unije odvrati od opsade Vicksburga, no nitko ne zna gdje ili kada bi do toga napada trebalo doći. »Ljudi su u Washingtonu razumljivo uznemireni time što im je vojska Konfederacije samo nekoliko sati udaljena od vrata Bijele kuće. 131. puk putuje prema Fredericksburgu da se tamo pridruži ostalim jedinicama.« Oficiri mirno primiše ove vijesti. Odrediše nekoliko smjena straže, bliže i dalje od logora, pa se svi stadoše pripremati za spavanje. Rob J. pojede obrok koj se sastojao od svinjskoga mesa i graha pa leže na leđa i zagleda se u krupne ljetne večernje zvijezde. Bilo mu je teško i zamisliti toliku silu međusobno suprotstavljenih snaga. Oko devedeset tisuća konfederalista! Oko stotinu dvadeset i dvije tisuće vojnika Unije! I svi će se svojski truditi da se uzajamno poubijaju. Bila je jasna noć. Šest stotina četrdeset vojnika iz 131. indijanskog puka ležalo je na golom tlu i ne potrudivši se da podignu šatore. Većina ih je još uvijek imala prehladu koju su navukli na sjeveru i zvuk je njihova kašljanja bio dovoljan da svakoga neprijatelja koji bi im se našao u blizini upozori na njihovu prisutnost. Roba J. stade proganjati liječnička mora za vrijeme koje se pitao kako izgleda zvuk što ga stvaraju stotinu dvadeset i dvije tisuće ljudi koji svi kašlju u isto vrijeme. Dršćući, privremeni pomoćni liječnik stisnu ruke uz tijelo. Znao je da će, ako dođe do susreta i borbe između dvije tako divovske vojske, za prijenos ranjenika trebati mnogo više ljudi no što ih ima u vojnom glazbenom sastavu. Do Fredericksburga je trebalo marširati dva i pol dana. Putem vojnici gotovo podlegoše tajnome virdžinijskom oružju, grinjama. Sitni su crveni kukci padali po njima dok su prolazili ispod drveća što im se nadvijalo nad glavom i hvatale se za njih dok su koračali kroz travu. Ako bi se zakvačile
za odjeću, potražile bi put do gole kože, a onda se cijelim tijelom zavukle pod nju u potrazi za hranom. Ubrzo su od tih grinja ljudi dobili osip između prstiju na rukama i nogama, na stražnjici i na penisu. Kukčevo se tijelo sastojalo iz dva dijela pa, ako bi tkogod vidio neku od tih grinja kako mu se zavlači pod kožu i pokušao je izvući, stražnji bi joj se dio otkinuo na mjestu gdje je bila najuža, a dio koji se uspio ukopati, naškodio bi čovjeku isto toliko kao i cijeli kukac. Treći se dan većina vojnika češala i psovala, a na vlažnoj su se vrućini neke rane već bile počele i gnojiti. Rob J. je kukce koji su se ukopali pod kožu mogao samo prskati sumporom, no neki su ljudi već imali iskustva s grinjama pa poučiše ostale da tu može pomoći jedino zapaljeni kraj žigice ili upaljena cigara koje treba gotovo sasvim približiti koži, sve dok se grinja, privučena vrućinom, ne počne izvlačiti iz mesa. Tada ju je moguće zgrabiti te je polako i pažljivo izvući da se ne pretrgne. Po cijelom su logoru ljudi jedni drugima vadili grinje ispod kože podsjećajući Roba J. na majmune koje je u edinburškom Zoološkom vrtu promatrao kako se uzajamno trijebe od ušiju. Nevolja s grinjama nije u vojnicima izbrisala svaki drugi užas. Strah se pojačavao što su se više približavali Fredericksburgu koji je u onoj ranijoj bitci već jednom bio pozornica strahovitoga pokolja Jenkija. No, kada stigoše onamo, vidjeli su samo plavu boju unionističkih uniformi jer je Robert E. Lee, nekoliko dana ranije pod okriljem noći, bio spretno i tiho skrenuo svoje vojnike pa je sada vojska iz sjeverne Virginije išla prema sjeveru. Unionistička je konjica pratila Leejevo napredovanje, no vojska s Potomaca nije krenula za njim u potjeru, iz razloga koji su bili poznati samo generalu Hookeru. Kod Fredericksburga su šest dana logorovali, odmarajući se, liječeći plikove na nogama, vadeći grinje, čisteći i podmazujući oružje. Kada ne bi bili na dužnosti, u manjim bi se skupinama penjali na brežuljak gdje je prije samo šest mjeseci gotovo trinaest tisuća unionista poginulo ili bilo ranjeno. Dok su nizbrdo gledali prema svojim drugovima koji su, penjući se za njima, predstavljali lak cilj, bilo im je drago što je Lee otišao odavde prije njihova dolaska. Kada je Symonds dobio novu zapovijed, puk je opet morao krenuti prema sjeveru. Dok su marširali prašnjavom cestom, stigoše vijesti da su mjesto Winchester u kojemu su se nedavno bili iskrcali iz vojnoga vlaka, napali konfederalisti pod zapovjedništvom generala Richarda S. Ewella. Bila je to još jedna pobjeda pobunjenika – devedeset je pet vojnika Unije poginulo, ranjeno ih je tri stotine četrdeset i osam, a više ih je od četiri tisuće proglašeno nestalima ili zarobljeno. Neudobno se vozeći na sanitetskim kolima ovim mirnim seoskim putem, Rob J. nije sam sebi dopuštao da vjeruje u bitku, baš kao što kao dječak nije sebi dopuštao da vjeruje u smrt. Zašto ljudi uopće umiru? To nema smisla, kad je živjeti mnogo ljepše. I zašto se ljudi zapravo bore u
ratu? Ugodnije bi bilo pospano produžiti dalje ovom vijugavom, suncem okupanom cestom nego se upuštati u ubijanje. No, baš kao što je Robovo djetinje nevjerovanje u ljudsku smrtnost prekinula smrt njegova oca, stvarnost mu sadašnjega trenutka postade jasna kada stigoše do Farfaix Courthousea pa shvati na što se u Bibliji misli kada se govori o vojsci nad vojskama. Logorovali su na nekoj farmi podijeljeni u šest skupina, između artiljerije, konjice te drugih pješaka. Kamo god bi Rob J. pogledao, nalazili su se vojnici Unije. Vojska se neprestano gibala, a čete su dolazile i odlazile. Dan nakon dolaska vojnici iz 131. puka doznadoše da je Leejeva vojska iz sjeverne Virginije već napala sjevernjake prešavši preko Potomaca u Maryland. Jednom je Lee krenuo u bitku, pa je tako učinio i Hooker, tromo upućujući prve odrede svoje vojske prema sjeveru u pokušaju da ostane između Leeja i Washingtona. Bilo je to četrdeset sati prije no što će se 131. puk postrojiti i nastaviti kretanje prema sjeveru. Obje su vojske bile odveć velike i raspršene da bi mogle brzo i potpuno prijeći na neko drugo mjesto. Dio je Leejevih snaga još uvijek bio u Virginiji idući prema rijeci s namjerom da je prijeđu i pridruže se svojem zapovjedniku. Obje su vojske izgledale kao dva bezoblična, uzdrhtala čudovišta što su se širila i skupljala, uvijek u pokretu, a ponekad i pružajući se jedno uz drugo. Kada bi im se rubovi slučajno dodirnuli, izbili bi okršaji nalik na frcanje varnica – kod Uppervillea, Haymarketa i Aldieja, kao i na tuce drugih mjesta. 131. indijanski puk nije imao konkretnih doživljaja s neprijateljem, osim jednom prilikom kada je usred noći vanjska predstraža kratko i bezuspješno zapucala na neke konjanike koji su, međutim, brzo odjahali. Noću 27. lipnja vojnici iz 131. puka prijeđoše Potomac na malenim čamcima. Sutradan ujutro nastaviše marširati na sjever, a Fittsov sastav zasvira »Maryland, moj Maryland«. Od ljudi koje bi susreli, tu i tamo bi im netko mahnuo, no na građane Marylanda koji su već danima gledali vojnike kako prolaze mimo njih, sve to kao da nije ostavljalo nikakav dojam. Robu J. i vojnicima uskoro se od svega srca zgadi merilendska državna himna, no sastav ju je i dalje svirao, još i tokom onoga prijepodneva kada su, prolazeći preko ustalasane plodne zemlje, stigli do urednoga sela. »Koji je ovo dio Marylanda?« zapita Ordway Roba J. »Ne znam.« Prolazili su pored klupe na kojoj je neki starac sjedio i promatrao vojsku. »Gospodine«, doviknu mu Rob J., »kako se zove ovo krasno mjesto?« Zbog pohvale starac kao da se zbuni. »Naš grad? Ovo je Gettysburg u Pennsylvaniji.« Premda ljudi iz 131. indijanskog puka to nisu znali, onoga dana kada su prešli u Pennsylvaniju već su se dvadeset četiri sata nalazili pod zapovjedništvom novoga generala. General je George Meade imenovan na
mjesto generala Joea Hookera koji je tako platio cijenu zato što je prekasno krenuo za konfederalistima. Prođoše kroz gradić i krenuše duž ceste prema Taneytownu. Vojska se Unije skupljala južno od Gettysburga pa Symonds odredi da se svi zaustave na golemoj livadi što se valovito protezala na sve strane i na kojoj su mogli logorovati. Zrak je bio težak i vruć, pun vlage i neustrašivoga drskog izazova. Ljudi iz 131. puka razgovarali su o pobunjeničkom bojnom pokliču. U Tennesseeju ga nisu imali prilike čuti, no mnogo su slušali o njemu i čuli mnoge kako ga oponašaju. Pitali su se hoće li u narednih nekoliko dana čuti kako taj poklič stvarno zvuči. Pukovnik je Symonds znao da rad najbolje smiruje živce pa rasporedi ljude u radne skupine sa zadatkom da iskopaju plitka zakloništa za strijelce iza gomila kamenja koje će im služiti kao zaklon. Te večeri polijegaše uz pjev ptica i glasanje skakavaca, a sutradan se ujutro probudiše uz još vrući i teži zrak te zvuk česte paljbe nekoliko milja prema sjeverozapadu, u smjeru Chambersburg Pikea. Oko jedanaest sati prijepodne pukovnik Symonds primi novu zapovijed pa se 131. puk preko šumom obraslog brda uputi pola milje dalje, do livade na uzvisini istočno od ceste prema Emmitsburgu. Dokaz da se ovaj novi položaj nalazi bliže neprijatelju bilo je žalosno otkriće šest vojnika Unije koji su izgledali kao da raskrečenih nogu spavaju na sjenokoši. Svi su poginuli stražari bili bosi jer su im loše obuveni južnjaci bili ukrali cipele. Symonds naredi kopanje novih prsobrana pa onamo smjesti druge vojnike kao predstražu. Na Robov zahtjev na rubu šume od trupaca podigoše dugačku građevinu nalik na brajdu i pokriše je lisnatim granjem koje će ranjenike štititi od sunca, a izvan toga zakloništa Rob J. postavi operacijski stol. Od glasnika na konjima doznadoše da je do prve pucnjave došlo prilikom sraza između njihove i neprijateljske konjice. Kako je dan protjecao, sjeverno su se od 131. puka čuli sve jači zvuci bitke, postojana, promukla buka pušaka nabijača, nalik na lavež tisuća krvožednih pasa, praćena grubom, neprestanom topovskom tutnjavom. Svaki put kada bi se teški zrak makar i malo pokrenuo, činilo im se kao da ih šiba po licu. Rano poslijepodne 131. puk i treći put toga dana promijeni mjesto te krenu prema gradiću i zvukovima bitke, prema blijesku topovske vatre i oblacima bijelo-sivog dima. Rob J. je već bio prilično dobro upoznao vojnike i znao je da većina od njih čezne za time da zaradi neku manju ranu, ništa više od ogrebotine, nešto što će brzo zacijeliti, ali će im od nje ostati ožiljak koji će kod kuće moći pokazivati poznanicima kao dokaz o tome koliko su pretrpjeli radi junačke pobjede. No, sada su se kretali prema mjestu na kojemu su ljudi umirali. Prođoše kroz grad, a onda se, uspevši se na jedno brdo, obreše usred zvukova koje su ranije slušali izdaleka. Nekoliko im topovskih granata uz glasno šištanje preleti iznad glave, a
potom prođoše pored ukopanih pješaka i četiri topovske baterije koje su pucale na neprijatelja. Na vrhu brda, gdje im je bilo naređeno da se smjeste, otkriše da se položaj koji im je određen, nalazi usred groblja po kojemu je to mjesto i prozvano Cemetery Hill. Rob J. je iza jednoga impozantnog mauzoleja koji je istodobno pružao zaštitu i nešto malo sjene, upravo sređivao liječničku stanicu, kadli stiže neki znojem obliven pukovnik i zapita za pukovnijskog liječnika. Predstavi se kao pukovnik Martin Nichols iz Medicinskoga odsjeka i objasni da mu je dužnost organizacija liječničke službe. »Imate li iskustva u kirurgiji?« zapita Roba. Nije bilo vrijeme za skromnost. »Imam. I to prilično«, reče mu Rob J. »Onda ste mi potrebni u bolnici kamo na kiruršku obradu stižu ozbiljni slučajevi.« »Ako nemate ništa protiv toga, pukovniče, radije bih ostao s ovim pukom.« »Imam mnogo protiv toga, doktore. Neki su od naših kirurga dobri, no imamo i nekoliko mladih i neiskusnih liječnika koji obavljaju vitalne kirurške zahvate i pri tome rade prave strahote. Amputiraju udove, a ne ostavljaju komade kože kojima se rana može zatvoriti, a neki od njih pak na batrljku ostavljaju kost koja viri iz njega. Upuštaju se u pokuse i čudnovate operacije u koje se nijedan iskusan kirurg ne bi upustio – rade resekciju glavice ramene kosti, kao i dezartikulaciju kuka i ramenog zgloba. Nepotrebno obogaljuju ljude i prave od njih bolesnike koji će se do kraja života svakoga jutra buditi u suzama od strahovite boli. Vi ćete zamijeniti jednoga od tih tobožnjih kirurga, a njega ću poslati ovamo da previja ranjenike. Rob J. kimnu. Objasni Ordwayu da mu ostavlja stanicu na brigu dok ovamo ne stigne drugi liječnik pa krenu niz brdo za pukovnikom Nicholsom. Bolnica je bila smještena u gradu, u katoličkoj crkvi, a Rob vidje da je posvećena sv. Franji; morat će se sjetiti da to ispriča Divljoj Miriam. Jedan je operacijski stol bio smješten na samome ulazu, a dvostruka su vrata bila širom otvorena da bi kirurzi imali što više svjetla. Po crkvenim su klupama bile raspoređene daske prekrivene slamom i pokrivačima s namjerom da posluže kao ležajevi za ranjenike. U malenoj i vlažnoj prostoriji u podrumu, osvijetljeni svjetiljkama koje su na njih bacale žuto svjetlo, nalazila su se još dva kirurška stola pa Rob J. zauze mjesto za jednim od njih. Skinu ogrtač i zasuka rukave što je više mogao, dok je jedan kaplar iz Prve konjičke divizije davao kloroform vojniku kojemu je topovsko tane bilo odnijelo šaku. Čim je momak bio dovoljno omamljen, Rob J. mu odsiječe ruku iznad zapešća ostavivši dobar komad kože za batrljak. »Sljedeći!« pozva. Unesoše drugoga pacijenta i Rob J. se dade na posao.
Podrum je bio velik otprilike dvadeset puta četrdeset stopa. Kraj stola na drugom kraju sobe nalazio se još jedan kirurg, no on bi se i Rob rijetko pogledali i nisu jedan drugome imali mnogo toga reći. Negdje u toku poslijepodneva Rob J. pohvali drugoga čovjeka da dobro obavlja svoj posao te za uzvrat primi sličnu pohvalnu primjedbu, a potom se svaki od njih usredotoči na svoj stol. Rob J. je iz mesa vadio metke i komadiće metala, vraćao ispala crijeva na njihovo mjesto, šivao rane i amputirao udove. Neprestano amputirao. Miniéov metak nije postizao veliku brzinu, ali je bio posebno razoran kada bi udario o kost. Kada bi takav metak kost raznio ili razbio u nekoliko većih komada, kirurzima je preostajalo samo da čovjeku odsijeku ud. Na prljavome je podu između Roba J. i drugoga kirurga rasla gomila odrezanih ruku i nogu. Od vremena bi do vremena netko ušao i odnio otpiljene udove. Nakon četiri-pet sati u podrumu se pojavi neki novi pukovnik, ovoga puta u sivoj uniformi, te dvojici liječnika saopći da su zarobljeni. »Mi smo bolji vojnici od vas i već smo zauzeli čitav grad. Vaša se vojska morala povući prema sjeveru, ali smo mi zarobili četiri tisuće njezinih pripadnika.« Na to se nije imalo što reći. Drugi kirurg pogleda u Roba J. i slegnu ramenima, a Rob J. koji je upravo operirao, reče pukovniku da mu zaklanja svjetlo. Kad god bi došlo do kratkog zatišja, Rob bi pokušao nekoliko časaka odrijemati, onako na nogama. No, zatišja je bilo malo. Ratnici su noću spavali, no liječnici su morali uporno raditi pokušavajući spasiti ljude što su ih dvije vojske rastrgale na komade. U podrumu nije bilo prozora, a svjetiljke su neprestano gorjele. Ubrzo Rob J. izgubi svaki pojam o tome koje je doba dana. »Sljedeći«, pozivao je. Sljedeći! Sljedeći! Sljedeći! Posao je bio jednak čišćenju Augijevih štala jer bi, čim bi završio s jednim, već unijeli drugoga pacijenta. Neki su na sebi imali krvlju umazane i poderane sive uniforme, a drugi pak krvlju umazane i poderane plave uniforme, no Rob ubrzo shvati da im je broj neiscrpan. Druge stvari, međutim, nisu bile neiscrpne. Crkvena bolnica brzo ostade bez zavoja, a nije bilo ni hrane. Pukovnik koji mu je bio objasnio da Jug ima bolje vojnike, sada mu reče i to da Jug nema ni kloroforma ni etera. »Niste ih u stanju obuti niti im osigurati anestetike. Zbog toga ćete na kraju izgubiti«, reče mu Rob J. bez velikog zadovoljstva, a potom zatraži od oficira da mu pribavi dovoljno viskija. Pukovnik ode, no posla jednoga vojnika s viskijem za pacijente i vrućom juhom od golubjeg mesa za liječnike, Rob je posrka i ne osjećajući njezin okus. Bez anestetika, trebala su mu nekolicina snažnih ljudi da drže pacijente, a on je operirao onako kako je to radio dok je bio mlad, brzo i spretno režući, pileći i šivajući, onako kako je bio naučio od Williama
Fergussona. Žrtve su vrištale i otimale se. Nije zijevao i oči su mu bile stalno otvorene, premda je često treptao. Osjećao je da su mu noge i gležnjevi bolno otečeni, a kadšto bi, dok su iznosili jednoga pacijenta i unosili drugoga, stojeći lijevom rukom protrljao desnu. Svaki se slučaj razlikovao od drugih, no ljudska su se bića mogla uništiti na toliko načina da mu se uskoro svi počeše činiti jednakima, svi nalik jedni na druge, čak i oni kojima je metak bio raznio usta, otkinuo spolne organe ili izbio oko. Sati su prolazili, jedan za drugim. Poče se osjećati kao da je veći dio života proveo u ovoj malenoj i vlažnoj prostoriji režući ljudska bića i da je osuđen ovdje zauvijek i ostati. No, naposljetku do njih odozgo dopriješe neki drugačiji zvukovi. Svi su se u crkvi već bili navikli na stenjanje i krikove, na topovsku i puščanu paljbu, na tešku tutnjavu merzera pa čak i na snažno podrhtavanje tla zbog granata koje bi pale u blizini. No, pucnjava su i bombardiranje bili dosegli nov vrhunac, pa se tokom nekoliko sati odasvuda čuo neprekidni i mahniti prasak, a potom nastade relativna tišina u kojoj se ljudi u crkvi najednom uspješe međusobno čuti. Potom se začu neki nov zvuk, grmljavina koja se podiže i potraja, nalik na šum oceana, a kada Rob J. posla nekoga konfederacijskog ordonansa da vidi o čemu se radi, čovjek se vrati i stade isprekidanim glasom mrmljati da to oni prokleti bijednici od jebenih Jenkija kliču svojima, eto o čemu se radi. Lanning Ordway stiže poslije nekoliko sati i nađe Roba kako još uvijek stoji u malenoj prostoriji. »Doktore. Bože moj, doktore, dođite sa mnom.« Ordway mu reče da je u onome podrumu proveo gotovo dva puna dana i objasni mu gdje se ulogorio 131. puk, a Rob J. svojem najboljem drugu i svojem najgorem neprijatelju dopusti da ga odvede u sigurno i prazno spremište gdje mu pripremi mekan ležaj od čistoga sijena pa on leže i zaspa. Sutradan ga kasno poslijepodne probudiše stenjanje i jauci ranjenika što su ležali oko njega na podu. Drugi su kirurzi stajali za stolovima, sasvim se dobro snalazeći i bez njega. Zahod je u crkvi već odavno bio neupotrebljiv pa je bio besmislen svaki pokušaj da se njime posluži. Izađe na jaku kišu šibanu vjetrom pa osjećajući kako ga njezina vlaga iscjeljuje, isprazni mjehur iza grmova jorgovana koji su opet pripadali Uniji. Uniji je ponovno pripadao i čitav Gettysburg. Rob J. je hodao kroz kišu upijajući okolne prizore. Bio je zaboravio gdje mu je Ordway rekao da logoruju vojnici 131. puka pa je o tome pitao svakoga na koga bi naišao. Napokon ih pronađe južno od grada, raštrkane na nekoliko polja i šćućurene pod šatorima. Wilcox i Ordway tako ga toplo dočekaše da ga to ganu. A bilo je i jaja! Dok je Lanning Ordway lomio dvopek i na svinjskoj mu ga masti zajedno s jajima pržio za doručak, njih su ga dvojica obavještavali o svemu
što se u međuvremenu događalo, i to najprije o lošim stvarima. Poginuo je Thad Bushman, najbolji svirač u rog što ga je vojni sastav imao. »Majušna, sićušna rupica na prsima, doktore«, reče Wilcox. »Mora da ga je pogodilo baš na pravo mjesto.« Među bolničarima prvi je pogođen Lew Robinson. »Pogodili su ga u nogu odmah pošto ste vi otišli«, reče Ordway. »Jučer je Oscara Lawrencea topovski hitac gotovo prerezao nadvoje.« Ordway prestade tući jaja i postavi tavu pred Roba J. koji je s iskrenom tugom razmišljao o nespretnome mladom bubnjaru. No, na vlastitu sramotu, nije mogao odoljeti hrani, nego je stade proždirati kao vuk. »Oscar je bio premlad. Trebao je ostati kod kuće s mamom«, gorko će Wilcox. Rob J. opeče usta crnom kavom koja je bila grozna, ali se njemu činilo da ima izvrstan okus. »Svima bi nam bolje bilo da smo ostali kod kuće s mamom«, reče i podrignu se. Polagano pojede jaja do kraja i popi još jednu šalicu kave, dok su mu oni u međuvremenu pričali o tome što se događalo dok je on bio u crkvenom podrumu. »Prvi su nas dan potisnuli do one uzvisine sjeverno od grada«, reče Ordway. »To je bila najveća sreća koja nas je mogla zadesiti. Sljedećeg smo se dana nalazili na Cemetery Ridgeu, boreći se u dugačkome razvučenom redu koji se s jedne strane protezao između Cemetery Hilla i Culp’s Hilla na sjeveru, bliže gradu, a s druge, između Round Topa i Little Round Topa nekoliko milja prema jugu. Bitka je bila užasna, užasna. Mnogo ih je poginulo, a mi smo imali pune ruke posla s teglenjem ranjenika.« »Dobro smo radili«, reče Wilcox. »Baš kako ste nam pokazali.« »Kladim se da jeste.« »Sutradan je 131. puk premješten na Cemetery Ridge, kao pojačanje Howardovu korpusu. Oko podneva su nas konfederalisti zasuli paklenom topovskom paljbom«, reče Ordway. »Naše su vanjske predstraže vidjele kako se, dok su nas oni tako zasipali granatama, golemo mnoštvo konfederacijskih vojnika kreće ispod nas, kroz šumu s druge strane ceste prema Emmitsburgu. Vidjeli smo kako između drveća tu i tamo odsijeva metal. Još su nas sat vremena ili nešto više zasipali granatama, a pri tome su imali dosta uspješnih pogodaka, no mi smo cijelo vrijeme bili pripravni jer smo znali da se spremaju za napad. Polovicom poslijepodneva njihov top zašutje, a isto tako i naš. Onda netko povika: ‘Dolaze!’ i petnaest se tisuća te pobunjeničke kopiladi u sivim uniformama pojavi iz šume. Leejevi su momci išli prema nama rame uz rame, jedan red za drugim. Bajunete su držali uzdignute iznad glave pa je izgledalo kao da nad njima lebdi dugačka zavojita ograda načinjena od čeličnih šiljaka, a sunce je sjalo i padalo ravno na nju. Nije bilo onoga
njihovog pokliča, ni riječ nisu govorili, samo su išli prema nama brzim, postojanim korakom. »Reći ću vam nešto, doktore«, reče Ordway. »Mnogo smo puta dobili po turu od Roberta E. Leeja i znam da je on podmukli, lukavi kurvin sin, ali se ovdje kod Gettysburga baš nije pokazao lukavim. Nismo mogli vjeroavati svojim očima kad smo vidjeli pobunjenike kako dolaze prema nama preko otvorenoga polja, dok smo se mi nalazili na dobro zaštićenoj uzvisini. Znali smo da su oni zapravo već mrtvi, a mora da su i oni to znali. Promatrali smo ih kako napreduju dobru milju. Čuli smo pukovnika Symondsa i druge oficire s jedne i druge strane našega bojnog reda kako dovikuju: ‘Ne pucajte! Pustite ih da priđu bliže. Ne pucajte!’, a mora da su to i oni čuli. Kada su nam se dovoljno približili da im možemo razaznati lica, naši topovi s Little Round Topa i Cemetery Ridgea otvoriše vatru i mnogo njih naprosto nestade. Oni koji su preostali, dolazili su kroz dim prema nama pa Symonds napokon povika: ‘Pali!’ i svatko od nas zapuca na jednog pobunjenika. Netko zaurla: ‘Fredericksburg! Fredericksburg!’, a onda smo samo pucali i punili puške, pa pucali i punili puške, pa opet pucali… Samo su na jednome mjestu dospjeli do stijene podno grebena na kojem smo se mi nalazili. Borili su se kao očajnici, no svi su ili poginuli ili su zarobljeni«, reče Ordway, a Rob J. kimnu. To je bilo u trenutku, shvati on, kada se čulo ono klicanje. Wilcox i Ordway cijelu su noć nosili ranjenike, a sada su se spremali da se vrate na posao. Rob J. pođe zajedno s njima kroz kišu koja je lijevala kao iz kabla. Kada su se približili bojnome polju, vidje da kiša znači pravi blagoslov jer ublažuje zadah smrti koji je unatoč tomu već bio nepodnošljiv. Posvuda su ležali naduti leševi. Između krvavih ostataka ratnoga pokolja, spasioci su pokušavali pronaći preživjele. Do kraja je prijepodneva Rob J. radio na kiši, previjajući rane i noseći jedan ugao nosiljke. Kada je s ranjenicima stigao do bolnice, vidje otkuda njegovim momcima jaja. Iz vagona se posvuda ponešto istovarivalo. Bila je tu sva sila lijekova i anestetika, sva sila zavoja, sva sila hrane. Po tri su kirurga stajala kraj svakoga operacijskog stola. Zahvalne su Sjedinjene Države bile dočule da su napokon odnijele barem jednu pobjedu, za koju je, doduše, plaćena strahovita cijena, pa su zaključile da preživjelima ništa ne smije biti uskraćeno. U blizini kolodvora pristupi mu neki čovjek u civilu, otprilike njegovih godina, te ga uljudno zapita zna li gdje može dati balzamirati jednog vojnika, kao da ga pita koliko je sati ili za smjer prema nekoj kući u gradu. Čovjek mu reče da se zove Winfield S. Walker i da je farmer iz Havre de Gracea u državi Maryland. Kada je čuo za bitku, nešto ga je potaklo da dođe ovamo u posjet sinu Peteru, no našao ga je među poginulima. »Sada bih želio balzamirati njegovo tijelo da ga mogu prevesti kući, ako mi znate reći gdje to mogu učiniti.«
Rob J. je znao odgovor. »Čuo sam da balzamiranje obavljaju u hotelu Washington House, gospodine Walker.« »Da, znam. No, objasnili su mi da imaju izuzetno dugačak popis, da ih ima mnogo ispred mene. Pomislio sam da bih se mogao drugdje raspitati.« Sinovljevo je tijelo bilo na Haroldovoj farmi, u poljskoj bolnici pored ceste prema Emmitsburgu. »Ja sam liječnik. Mogu vam to obaviti«, reče Rob J. Sve što mu je trebalo, nalazilo se među medicinskom opremom u 131. puku pa on ode onamo i pokupi potrebne stvari, a potom se s gospodinom Walkerom nađe u kući na farmi. Rob J. mu pokuša što obazrivije objasniti da od vojske mora nabaviti pocinčani mrtvački kovčeg jer će sredstvo za balzamiranje curiti iz tijela. Kada je otac pošao da obavi tu tužnu dužnost, on krenu da se pobrine za sina, u spavaćoj sobi u kojoj su ležala još šestorica mrtvaca. Petar Walker bio je lijep mladić, star nekih dvadeset godina, oštro rezanih crta lica nalik na očeve i guste crne kose. Tijelo mu je bilo netaknuto, osim lijeve noge koju je granata bila otkinula u visini bedra. Umro je od krvarenja i tijelo mu je bilo bijelo poput mramornoga kipa. Rob J. jednu unču soli cinkova klorida umiješa u pola galona mješavine alkohola i vode. Zaveza arteriju na odrezanoj nozi tako da se tekućina zadrži u tijelu, a potom zareza bedrenu arteriju na neozlijeđenoj nozi te štrcaljkom uštrca u nju tekućinu za balzamiranje. Gospodin je Walker bez poteškoća dobio kovčeg od vojske. Htio je Robu platiti za balzamiranje, no on odmahnu glavom. »Shvatite to kao pomoć jednoga oca drugome«, reče mu. Kiša je i dalje padala. Bio je to gadan pljusak. Zbog njegova su se prvoga divljeg naleta neki manji potoci izlili iz svojega korita pa se nekolicina težih ranjenika u toj poplavi utopila. Sada se pljusak malo smirio pa se Rob vrati na bojno polje i dade se u potragu za ranjenicima. Zastade tek u sumrak, kada se pojaviše neki mlađi i snažniji ljudi sa svjetiljkama i bakljama te preuzeše na sebe potragu po bojnome polju, kao i zato što su ga od umora boljele sve kosti. U jednome je skladištu blizu središta Gettysburga Sanitarno povjerenstvo bilo postavilo kuhinju pa Rob J. pođe onamo i najede se juhe s goveđim mesom, prvi put okusivši govedinu nakon toliko mjeseci. Pojede tri zdjelice juhe i šest krišaka bijeloga kruha. Nakon jela pođe u prezbiterijansku crkvu i krenu između crkvenih klupa zaustavljajući se ispred svakoga od ležajeva sklepanih na brzu ruku i pokušavajući učiniti bilo što što bi moglo biti od koristi – dati nekome vode, obrisati mu znojno lice. Kad god bi naišao na ranjenika iz redova konfederalista, uvijek bi postavio isto pitanje. »Sinko, jesi li među svojima ikada sreo dvadesettrogodišnjeg mladića iz Holdenova Prijelaza u državi Illinois, po imenu Alexander Cole?«
No, od onih s kojima je razgovarao, nitko nikada nije bio čuo za takvu osobu. 54. Kreševo Kada je kiša opet počela padati kao iz kabla, general Robert E. Lee okupi svoju izranjavljenu vojsku i polagano othrama natrag u Maryland. Meade mu to nije morao dopustiti. I vojska je s Potomaca bila gadno okljaštrena, s više od dvadeset i dvije tisuće žrtava, među kojima nekih osam tisuća mrtvih ili nestalih, no sjevernjaci su bili ushićeni zbog pobjede i daleko jači od Leejevih vojnika koje je usporavala i zadržavala povorka kola na kojima su se vozili ranjenici, dugačka punih sedamnaest milja, što se vukla za vojskom. No, baš kao što je Hooker u Virginiji propustio pravi potez, tako ga je sada Meade propustio u Pennsylvaniji pa južnjake nitko nije progonio. »Gdje li gospodin Lincoln samo nalazi te svoje generale?« s gađenjem je mrmljao Symonds obraćajući se Robu J. No, premda je ovo otezanje ozlovoljavalo pukovnike, obični su vojnici bili zadovoljni što mogu otpočinuti i oporaviti se, a možda i pisati kući javljajući nevjerojatnu vijest da su još uvijek na životu. Ordway pronađe Lewisa Robinsona u jednoj od bolnica smještenih po farmerskim kućama. Desna mu je noga bila amputirana četiri palca iznad gležnja. Bio je mršav i blijed, no inače se činilo da je dobra zdravlja. Rob J. pregleda batrljak i reče Robinsonu da rana dobro zacjeljuje i da je čovjek koji mu je odrezao nogu, znao svoj posao. Robinson je očevidno bio sretan što više neće sudjelovati u ratu; u očima mu se čitao tako dubok osjećaj olakšanja da se gotovo mogao opipati. Rob J. je mislio kako se Robinsonu svakako moralo dogoditi da bude pogođen jer se te mogućnosti toliko bojao. Donese Robinsonu sopranski rog, nekoliko olovaka i malo papira te shvati da će s njim biti sve u redu jer čovjeku za skladanje glazbe ili sviranje u rog i nisu potrebne obje noge. I Ordway i Wilcox promaknuti su u čin narednika. Velik je broj ljudi dobio promaknuće jer je Symonds oficirski sastav pukovnije nastojao popuniti preživjelima dodjeljujući im neki od činova i položaja koji su ranije pripadali poginulima. 131. indijanski puk imao je osamnaest posto gubitaka, što je bilo zanemarivo u usporedbi s mnogo drugih pukovnija. Jedna je pukovnija iz Minnesote bila izgubila osamdeset i šest posto ljudstva pa je, zapravo, kao i tolike druge, bila uništena. Symonds je zajedno sa svojim štapskim oficirima nekoliko dana proveo u okupljanju preživjelih vojnika iz drugih pukovnija, i to uspješno, podigavši snagu 131. puka na broj od sedam stotina i sedamdeset i jednog čovjeka. Kao da mu je pomalo neugodno,
pukovnik saopći Robu J. da je pronašao pukovnijskog liječnika. Dr. Gardner Coppersmith služio je u jednoj od razbijenih pensilvanijskih jedinica kao kapetan, a Symonds ga je primamio obećavši mu promaknuće. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Philadelphiji i ima dvije godine iskustva u borbama. »Odmah bih vas postavio za pukovnijskoga liječnika da niste civil, doktore Cole«, reče Symonds. »No, na taj se položaj može imenovati samo oficir. Jasno vam je da će vam major Coppersmith biti nadređen i da će sada on sve voditi?« Rob J. ga uvjeri da mu je sve to jasno. Robu J. se ovaj rat činio kompliciranim, a takvom mu se činila i nacija koja ga je vodila. U novinama je pročitao da su u New Yorku izbili rasni nemiri zbog ogorčenja što ga je izazvalo prvo izvlačenje imena za prisilno novačenje. Gomila od pedeset tisuća ljudi, većinom irskih katolika iz radničkih redova, zapalila je ured za novačenje, prostorije njujorškoga Tribunea i jedno crnačko sirotište u kojemu u tom času srećom nije bilo djece. Otvoreno kriveći crnce za rat, mnoštvo je jurilo ulicama tukući i pljačkajući sve crne ljude na koje bi naišli, ubijajući i linčujući crnce tokom nekoliko dana, prije no što su nerede ugušili pripadnici savezne vojske koji su se netom bili vratili iz borbe s južnjacima kod Gettysburga. Ta je priča vrijeđala Robov um. Protestanti rođeni u Americi gnušali su se katolika i useljenika i progonili ih, a katolici su i useljenici prezirali i ubijali crnce, kao da svaka od te dvije skupine svoju mržnju hrani sišući koštanu moždinu slabijima od sebe. Dok je čekao primanje u državljanstvo, Rob J. je proučavao Ustav Sjedinjenih Država i čudio se nekim njegovim odredbama. Sada je uvidio da je genij ljudi koji su pisali taj Ustav bio u tome što su predvidjeli slabost ljudskoga značaja i stalnu prisutnost zla na ovome svijetu te nastojali da pojedinačnu slobodu postave kao zakonski priznatu stvarnost kojoj će se zemlja uvijek iznova vraćati. Bio je opčinjen razlozima zbog kojih su ljudi mrzili jedni druge i proučavao je Lanninga Ordwaya kao da je šepavi narednik nekakav kukac pod njegovim mikroskopom. Da iz Ordwaya nije tu i tamo navirala mržnja, onako kao što se uskipjela voda prelijeva iz kotla, te da se Rob J. nije sjećao strahovitoga zločina koji je prije deset godina nekažnjeno počinjen u njegovim vlastitim ilinojskim šumama, smatrao bi Ordwaya jednim od najugodnijih mladih ljudi u cijelome puku. Sada je promatrao rast i procvat ovoga bolničara s nosilima, čemu je uzrok vjerojatno bila činjenica da je, zahvaljujući iskustvima koja je stekao u vojsci, Ordway postigao veći uspjeh no ikada ranije. U cijelome je puku vladalo dobro raspoloženje zbog nedavnoga uspjeha. Glazbeni je sastav 131. indijanskoga puka s mnogo žara i poleta išao od bolnice do bolnice priređujući koncerte za ranjenike. Novi svirač na
tubi nije bio onako dobar kao što je to bio Thad Bushman, no glazbenici su svirali s ponosom zbog toga što su za vrijeme bitke pokazali koliko vrijede. »Zajedno smo prošli ono najgore«, svečano objavi Wilcox jedne večeri kada se bio malo previše napio, uz divlje škiljenje zureći u Roba J. »Upali smo u ralje smrti i izašli iz njih, prošli smo dolinom sjenki. Gledali smo užasnome stvorenju ravno u proklete oči. Čuli smo bojni poklič onih buntovnika i uzvratili im ga.« Ljudi su se jedan s drugim ophodili s velikom nježnošću. Svi su iskazivali poštovanje naredniku Ordwayu i naredniku Wilcoxu, pa čak i neurednome kaplaru Perryju, zbog toga što su ostale glazbenike poveli da pod neprijateljskom vatrom skupljaju ranjenike i iznesu ih na sigurno. Priča o Robovu dvodnevnom maratonu sa skalpelom u ruci ponavljala se od šatora do šatora, a ljudi su znali i to da je sanitetska služba u njihovu puku njegova zasluga. Sada bi se pri susretu s njime toplo nasmiješili i više nitko nije spominjao zahode. Silno mu se sviđala ta nova omiljenost. Jedan mu od vojnika iz čete B Druge brigade, čovjek po imenu Lyon, čak dovede i konja. »Našao sam ga kako bez jahača luta pored ceste, pa sam odmah pomislio na vas, doktore,« reče Lyon pružajući mu uzde. Rob J. je bio zbunjen, ali i ushićen ovim dokazom naklonosti. Istina, konj nije bio ništa naročito – mršavi uškopljenik bojom nalik na blato i uleknutih leđa. Vjerojatno je ranije pripadao nekome ubijenom ili ranjenom neprijateljskom vojniku jer su i životinja i krvlju umrljano sedlo na sebi imali žig Konfederativnih Američkih Država. Konj je glavu i rep držao spuštene, oči su mu bile mutne, griva i rep puni čičaka, a izgledao je kao da ima gliste. No, Rob J. reče: »Pa, vojniče, ovo je prekrasno! Ne znam kako da vam zahvalim.« »Mislim da bi četrdeset dva dolara bilo sasvim u redu«, reče Lyon. Rob J. se nasmija, i to više svojoj luckastoj čežnji za ljubavlju negoli položaju u kojem se našao. Nakon kraćega cjenkanja, Lyon mu ustupi konja u zamjenu za četiri dolara i osamdeset pet centi te obećanje da ga neće prijaviti zbog pljačkanja na bojnome polju. Dobro nahrani životinju, strpljivo joj grivu i rep očisti od čičaka, opra krv sa sedla i natrlja uljem mjesta gdje je njegova koža konju nažuljala leđa te očetka uškopljenikovu dlaku. Kada je sve to obavio, konj je još uvijek izgledao izuzetno žalosno pa mu Rob J. nadjenu ime Lijepi Dečko u nadi da će možda takvo ime ružnu životinju učiniti barem malo ugodnijom za oko i uliti joj malo samopoštovanja. Kada je 131. indijanski puk 17. kolovoza izlazio iz Pennsylvanije, Rob je jahao svojega konja. Lijepi je Dečko glavu i rep još uvijek držao spuštene, no koračao je opuštenim, čvrstim korakom, kao životinja naviknuta na dugačka putovanja. Ako nitko u pukovniji i nije zasigurno znao u kojem smjeru su krenuli, sve se sumnje raspršiše kada kapelnik Warren
Fitts puhnu u zviždaljku, podiže bradu i dirigentsku palicu, a limena glazba zasvira »Maryland, moj Maryland«. 131. puk ponovno prijeđe Potomac šest mjeseci nakon Leejevih četa i punih mjesec dana nakon prvih jedinica vlastite vojske. Kasno je ljeto pratilo vojnike na njihovu putu prema jugu, a blaga ih je i zavodljiva jesen dostigla tek kada su već bili dobrano zašli u Virginiju. Sada su to bili veterani koji su upoznali virdžinijske grinje i okušali se u bitci, no u tom se trenutku najveći dio ratnih pothvata odvijao na zapadnom bojištu, pa je 131. indijanski puk mogao biti miran. Leejeva se vojska kretala duž doline rijeke Shenandoah,a izviđači Unije koji su je uhodili, javljali su da je u dobru stanju, izuzev očigledna nedostatka živeža i opreme, posebno pristojnih cipela. Virdžinijsko je nebo bilo tamno od jesenskih kiša kada stigoše do Rappahannocka i nađoše očite dokaze o tome da su i konfederalisti ondje logorovali, i to ne tako davno. Unatoč Robovu protivljenju, podigoše šatore točno na istome mjestu gdje je ranije bio pobunjenički logor. Major je Coppersmith bio dobro obrazovan i sposoban liječnik, no nije se htio zamarati brigama o malo govna i nikada nikoga nije gnjavio s kopanjem zahoda. Nimalo tankoćutno, stavio je Robu J. do znanja da je prošlo doba kada je ponašanje u vezi sa zdravstvenim pitanjima u puku mogao propisivati privremeni pomoćni liječnik. Major je najradije sam obavljao opći pregled, bez pomoćnika, osim u one dane kada bi se možda loše osjećao, što se nije često događalo. A rekao je i da misli kako će, osim ako se neki sukob ne pretvori u novi Gettysburg, on i još jedan čovjek biti dovoljni za previjanje rana u liječničkoj stanici. Rob se osmjehnu. »Što onda meni preostaje?« Major se Coppersmith namršti pa kažiprstom pogladi brkove. »Pa, mogli biste voditi bolničare s nosilima, doktore Cole,« reče. I tako se Rob J. nađe u šapama čudovišta koje je sam stvorio, uhvaćen u paukovu mrežu koju je sam ispleo. Nije imao nikakve želje da se pridruži nosačima, no sada, kada su mu oni postali glavna zadaća, činilo se glupim i pomisliti da će on ekipe bolničara slati na bojno polje, a sam tek promatrati što se s njima zbiva. Sastavio je vlastitu ekipu u koju je uključio dvojicu glazbenika – novoga svirača u bas-rog po imenu Alan Johnson i svirača na fruli koji se zvao Lucius Wagner, a za četvrtoga člana uze kaplara Amasu Deckera, pukovnijskog otpravnika pošte. Ekipe su na smjenu izlazile na teren. Novim je ljudima rekao, baš kao što je bio rekao i prvoj petorici bolničara (od kojih je jedan sada bio mrtav, a drugome je bila amputirana noga), da izvlačenje ranjenika ne znači ništa veću opasnost od ma čega drugog u vezi s ratom. I samoga je sebe uvjeravao u to da će sve biti u redu te je i svoju ekipu uključio u radni raspored. 131. puk i mnogo drugih jedinica vojske s Potomaca slijedili su trag konfederalista duž Rappahanocka do Rapidana, njegove glavne pritoke,
krećući se uz vodu u kojoj se dan za danom ogledalo nebesko sivilo. Lee je brojem bio slabiji od njih i slabo je stajao sa živežom, ali se stalno nalazio ispred sjevernjaka. U Virginiji se situacija usijala tek kada je rat na zapadnom bojištu postao izuzetno neugodan po Uniju. Konfederalisti generala Braxtona Bragga na rječici Chickamaugi, u blizini Chattanooge, snažno su udarili na snage Unije kojima je zapovijedao general William S. Rosencrans, pri čemu su sjevernjački gubici iznosili više od šesnaest tisuća ljudi. Lincoln i njegov kabinet održaše hitan sastanak i odlučiše da dva Hookerova korpusa odvoje od vojske na Potomacu u Virginiji i pošalju ih željeznicom do Alabame kao pojačanje Rosencransu. Kada je Meadeova vojska ostala bez dva korpusa, Lee prestade bježati. Svoju vojsku podijeli na dva dijela i pokuša Meadu zaći sa strane, krećući se na zapad i na sjever, prema Manassasu i Washingtonu. I tako otpoče kreševo. Meade se trudio da ostane između Leeja i Washingtona, pa je vojska Unije svaki put uzmicala za milju ili dvije, sve dok pred južnjačkim napadima nije ustuknula cijelih četrdeset milja, uz povremene borbe. Rob J. je primjećivao da svaki od bolničara različito pristupa svojoj zadaći. Wilcox bi krenuo po ranjenika s tvrdoglavom odlučnošću, dok je Ordway pokazivao bezbrižnu smjelost, trčkarajući neujednačenim korakom poput kakva velikog i brzog raka, pažljivo noseći ozlijeđenoga, visoko i čvrsto držeći svoj ugao nosila, oslanjajući se na mišićavu snagu svojih ruku da njome nadoknadi hramanje. Rob J. je nekoliko dana imao prilike razmišljati o prvom izlasku na teren prije no što je do toga došlo. Njegova je nevolja bila u tome što je imao isto toliko mašte kao i Robinson, a možda i više od njega. Zamišljao je brojne načine na koje bi mogao biti pogođen i okolnosti u kojima se to može dogoditi. U šatoru je uz svjetlost svjetiljke načinio niz crteža za svoj dnevnik prikazavši Wilcoxovu ekipu kako trkom odlazi na zadatak, trojica od njih sagnuti da se zaklone pred mogućom kišom olova, a četvrti trči držeći nosila pred sobom kao krhak štit. Prikazao je i Ordwaya kako se vraća držeći zadnji desni ugao nosila, pa dok je lice ostale trojice nosača napeto i užasnuto, njegove su tanke usnice iskrivljene u grču koji napola nalikuje na osmijeh, a napola na režanje pokazujući da je taj potpuno beznačajni čovjek napokon našao nešto što dobro umije raditi. Što će Ordway raditi, zapita se Rob J., kada rat završi pa on više ne bude morao izvlačiti ranjenike s bojnoga polja? Svoju vlastitu ekipu nije nacrtao jer njezini pripadnici još nisu bili izašli na teren. Prvi im se put to desilo 7. studenoga. 131. indijanski puk poslan je preko Rappahannocka prema mjestu koje se zvalo Kelly Ford. Puk je sredinom prijepodneva prešao rijeku, no pod žestokom neprijateljskom vatrom vojnici uskoro moradoše polijegati u blato pa za deset minuta do sanitetske jedinice stiže vijest o tome da je netko pogođen. Rob J. s trojicom
bolničara pođe do sjenokoše na riječnoj obali gdje se iza kamenoga zida pokrivena bršljanom bilo naguralo pola tuceta ljudi pucajući prema šumi. Cijelim je putem do toga zida Rob J. očekivao ujed metka u meso. Zrak mu se činio odviše gustim da bi ga mogao uvlačiti kroz nosnice. Kao da se kroz njega morao probijati grubom silom, a kretanje mu je vlastitih udova izgledalo previše polagano. Vojnik je bio ranjen u rame. Metak mu je bio ostao u mesu i trebalo ga je izvaditi, ali ne pod puščanom paljbom. Rob J. iz svoje Mee-shome izvadi zavoj i zamota ranu, prethodno provjerivši da prejako ne krvari. Potom podigoše vojnika na nosila i brzim korakom krenuše natrag. Rob J. je bio svjestan činjenice da njegova široka leđa na zadnjem kraju nosiljke predstavljaju siguran cilj. Čuo je svaki hitac što bi ga netko ispalio i zvuk metaka što su zujali oko njih probijajući se kroz visoku travu i muklo se zabijajući u zemlju. S druge strane nosila zastenja Amasa Decker. »Pogođen si?« dahnu Rob J. »Ne.« Napola su trčali sa svojim teretom, a noge su im muklo udarale po tlu, sve dok nakon cijele vječnosti ne dospješe u plitko sklonište osigurano protiv bočne vatre u kojemu je major Coppersmith bio postavio liječničku stanicu. Pošto su pacijenta predali liječniku, njih se četvorica ispružiše na mekoj travi poput tek upecanih pastrva. »Ti su meci bome zujali kao ose«, reče Lucius Wagner. »Ja sam se usrao misleći da smo gotovi«, reče Amasa Decker. »A vi, doktore?« »I ja sam se prepao, ali sam vjerovao da će me ovo zaštititi«, i Rob im pokaza svoju Mee-shome objasnivši im da bi ga, prema saučkome obećanju, remen o kojemu je nosi, ispleten od niti što se nazivaju Izze, trebao zaštititi od metaka. Decker i Wagner ozbiljno ga saslušaše, no Wagner se ipak lagano smješkao. Toga poslijepodneva paljba gotovo prestade. I jedna i druga strana našle su se na mrtvoj točki, što potraja negdje do sumraka, kada dvije cijele unionističke brigade prijeđoše rijeku i projuriše pored 131. puka u jedinome jurišu s bajunetama što će ga Rob J. vidjeti u ovome ratu. I pješadija 131. puka nataknu bajunete na puške te se pridruži napadu koji svojom iznenadnošću i okrutnošću omogući Uniji da pregazi neprijatelja, pobivši ili zarobivši nekoliko tisuća konfederalista. Unija nije pretrpjela teže gubitke, no Rob J. i njegovi nosači, pošto se smrklo, još pola tuceta puta izađoše na bojno polje po ranjenike. Trojica su vojnika bila uvjerena da im doktor Cole i njegova indijanska liječnička torba donose sreću, a do časa kada su se i sedmi put vratili zdravi i čitavi, i Rob J. je počeo vjerovati u moć svoje Meeshome jednako čvrsto kao i oni.
Te noći u šatoru, pošto su zbrinuli sve ranjenike, Gardner se Coppersmith sjajnih očiju zagleda u Roba. »Veličanstveni juriš s bajunetama, zar ne, Cole?« On se ozbiljno postavi prema tom pitanju. »Prava klanica«, reče veoma umornim glasom. Pukovnijski ga liječnik s neodobravanjem pogleda. »Ako tako mislite, zašto ste dovraga ovdje?« »Zato što ovdje ima pacijenata«, reče Rob J. Ipak, do kraja je godine odlučio da će napustiti 131. indijanski puk. Nekoć je ovdje bilo pacijenata, a on se vojsci bio pridružio zato da vojnicima pruži dobru liječničku pomoć, no major mu Coppersmith to više ne dopušta. Uviđao je da za iskusna liječnika kao što je on prenošenje ranjenika na nosilima znači traćenje vremena, a za ateista je bilo besmisleno živjeti kao da teži za mučeništvom ili svetošću. Naumio se vratiti kući čim mu istekne ugovor, u prvom tjednu 1864. Badnjak je bio nekako čudan, istodobno žalostan i dirljiv. Pred šatorima su se održavala bogoslužja. S jedne je strane Rappahannocka limena glazba 131. indijanskog puka svirala »Adeste, Fideles«, nakon čega su konfederalisti na suprotnoj obali zasvirali »Bog vam svima radost dao« pa je taj napjev sablasno zalebdio nad tamnim vodama, a potom prešao u »Tihu noć«. Kapelnik je Fitts podigao palicu pa su unionistički sastav i konfederacijski glazbenici stali zajedno svirati, a vojnici su na obje strane pjevali uz glazbu. I jedni su i drugi mogli vidjeti vatre na drugoj obali. Kako se pokazalo, bila je to zaista tiha noć, bez ikakve paljbe. Za večeru nije bilo nikakve peradi dostojne božićne trpeze, no vojska se bila pobrinula za vrlo prihvatljivu juhu skuhanu od nečega što je možda bila govedina, a svaki je vojnik u puku za blagdan dobio po gutljajčić viskija. To je možda bila greška jer je to svima samo potaknulo žeđ. Nakon koncerta, Rob J. naleti na Wilcoxa i Ordwaya kako se teturajući vraćaju s mjesta na riječnoj obali gdje su bili sljuštili vrč lošega viskija nabavljenog kod kantinera. Wilcox je pridržavao Ordwaya, ali se i sam jedva držao na nogama. »Hajde spavati, Abnere,« reče mu Rob J., »a ja ću ovoga odvesti do šatora.« Wilcox kimnu i ode, no Rob J. ne učini kako je obećao. Umjesto toga, povede Ordwaya podalje od šatora i posjedne ga na tlo naslonivši ga leđima na jedan kamen. »Lanny,« reče. »Lan, momčino, daj da ti i ja malo popričamo.« Ordway ga je promatrao napola sklopljenim pijanim očima. »… Sretan Božić, doktore.« »Sretan Božić, Lanny. Hajde da malo popričamo o Redu zvjezdanog stijega«, reče Rob J.
Tako je zaključio da je viski ključ koji će otvoriti sva vrata do onoga što Lanning Ordway zna. Kada pukovnik Symonds 3. siječnja dođe k njemu s novim ugovorom, Rob je baš promatrao Ordwaya kako svoju naprtnjaču brižljivo puni novim zavojima i pilulama morfija. Rob J. je oklijevao samo tren, ni časka ne skidajući oči s Ordwaya. Potom našara potpis na papir i potpisa ugovor za daljnja tri mjeseca. 55. »Kada si upoznao Ellwooda R. Pattersona?« Ispitujući pijanoga Ordwaya na sam Badnjak, Rob J. je mislio da je postupio veoma tankoćutno i obazrivo. Ispitivanje je potvrdilo njegovu sliku o tome čovjeku, kao i o Redu zvjezdanog stijega. Sjedeći naslonjen na šatorsku motku i držeći dnevnik na podignutim koljenima, stade zapisivati: Lanning Ordway počeo je odlaziti na sastanke Američke stranke u Vincennesu u državi Indiani, i to, kako sam kaže, »pet godina prije no što sam bio dovoljno star da mogu glasati.« (Pitao me gdje sam ja pristupio stranci, pa sam rekao: »U Bostonu.«) Na sastanke ga je vodio otac – »zato što je htio da postanem dobar Amerikanac.« Otac mu se zvao Nathanael Ordway i bio je nezaposleni izrađivač metli. Sastanci su se održavali na drugome katu neke zgrade u kojoj je bila gostionica. Otac bi i on ušli u gostionicu, prošli kroz stražnja vrata i uspeli se stepenicama. Otac bi na određen način zakucao na vrata. Sjeća se kako mu se otac uvijek ponosio time što bi »čuvar dveri« (!) pogledao kroz rupicu na vratima, a potom ih pustio da uđu »zato što su pravi ljudi.« Tokom godinu dana ili malo dulje, kada bi se otac napio ili bio bolestan, Lanning je kadšto i sam odlazio na sastanke. Kada je Nathanael Ordway umro (»od pića i upale pluća«), Lanning je otišao u Chicago i zaposlio se u salunu na Galena Streetu, pored ranžirnog kolodvora, gdje je neki rođak njegova oca ljudima točio viski. Čistio je bljuvotine za pijancima, svakoga jutra po podu posipao svježu piljevinu, prao visoka ogledala, svjetlao mjedeni rukohvat – obavljao svakojake poslove. Činilo mu se posve naravnim da potraži ogranak neznalica u Chicagu, kao da stupa u vezu s obitelji, jer je imao više toga zajedničkog s pripadnicima Američke stranke negoli s očevim rođakom. Stranka je radila na tome da na javne dužnosti dovede samo one koji će pri zapošljavanju rođenim Amerikancima davati prednost pred useljenicima. Usprkos njegovoj šepavosti (iz razgovora s njime i iz vlastitoga promatranja, zaključio sam da je rođen s kukom na kojemu je zglobna čašica bila preplitka), članovi su se stranke navikli oslanjati na nj kad god bi trebali nekoga dovoljno mladog za
obavljanje važnih poslova, a istodobno dovoljno starog da drži jezik za zubima. Neobično se ponosio time što je, nakon samo nekoliko godina, kada je njemu bilo sedamnaest, primljen u tajni Red zvjezdanog stijega. Natuknuo mi je da mu je to davalo i mnogo nade jer je mislio da se siromašan i sakat mladić rođen u Americi, bude li išta htio postići u životu, mora povezati s moćnom organizacijom, »kraj svih tih rimokatolika koji su spremni obavljati sve američke poslove za gotovo nikakav novac.« Red se »bavio stvarima kojima se stranka nije mogla baviti«. Kada sam ga zapitao kakve je poslove on obavljao za red, Ordway mi je rekao: »Svašta pomalo. Putovao sam okolo.« Zapitao sam ga je li ikada naišao na čovjeka po imenu Hank Cough, a on je zatreptao. »Dakako da ga poznajem. I vi ga znate? Zamisli samo. E da, Hank!« Pitao sam ga gdje se Cough sada nalazi, a on me čudno pogledao. »Pa, u vojsci je.« No, kada sam ga zapitao o poslovima koje su zajedno obavljali, dotaknuo se kažiprstom ispod desnoga oka i prešao njime sa strane po nosu. Onda je posrćući ustao i naš je razgovor bio gotov. Sutradan ujutro Ordway ničim nije pokazivao da se sjeća jučerašnjeg ispitivanja, a Rob J. se ionako namjeravao nekoliko dana držati podalje od njega. Zapravo je prošlo nekoliko tjedana prije no što mu se ponovno ukazala slična prilika jer su vojnici tokom blagdanskih dana od kantinera bili pokupovali sav viski, a sjevernjački trgovci što su putovali sa snagama Unije, nisu htjeli obnavljati zalihe viskija u Virginiji iz straha da im netko u proizvod ne bi stavio otrov. No, privremeni je pomoćni liječnik imao zalihu kojom ga je država bila opskrbila u medicinske svrhe. Rob J. pokloni vrč Wilcoxu znajući da će ga on podijeliti s Ordwayem. Te je večeri čekao na njih i gledao neće li se pojaviti pa kada napokon stigoše, Wilcox u dobru, a Ordway u mrzovoljnu raspoloženju, Rob Wilcoxu poželje laku noć i preuze brigu o Ordwayu, baš kao i prošli put. Pođoše zajedno do istoga kamena, podalje od šatora. »E pa, Lanny,« reče Rob J. »Hajde da još malo popričamo.« »O čemu, doktore?« »Kada si upoznao Ellwooda R. Pattersona?« Čovjekove se oči pretvoriše u ledene bodeže. »Tko ste vi?« reče Ordway, a glas mu je bio potpuno trijezan. Rob J. je bio spreman da mu kaže grubu istinu. Dugo je vremena čekao na to. »Što ti misliš tko sam?« »Mislim da ste prokleta katolička uhoda kad postavljate sva ta pitanja.« »Imam ja i drugih pitanja. Pitanja o Indijanki koju si ubio.«
»O kakvoj Indijanki?« zapita Ordway s iskrenim užasom. »Pa koliko si ti to Indijanki ubio? Znaš li odakle sam ja, Lanny?« »Spominjali ste Boston«, mrgodno će Ordway. »Tamo sam ranije stanovao. Kasnije sam godinama živio u Illinoisu, u gradiću po imenu Holdenov Prijelaz.« Ordway ga pogleda i ništa ne reče. »Ta je ubijena Indijanka, Lanny, bila moja prijateljica i radila je za mene. Ime joj je bilo Makwa-ikwa, za slučaj da ga nikada nisi čuo. Netko ju je silovao i ubio u mojoj šumi, na mojoj farmi.« »Indijanka? Bože moj. Odlazi od mene, ti, bijedni luđače, nemam pojma o čemu govoriš. Ako budeš dovoljno bistar – ako uopće budeš znao što je za tebe dobro, ti, jebeno kurčevo kopile od uhode – zaboravit ćeš sve što makar i izdaleka znaš o Ellwoodu R. Pattersonu«, reče Ordway. Prošavši pored Roba J., nesigurno otetura u tamu krećući se tako brzo kao da netko puca za njim. Cijeli ga je naredni dan Rob J. neprimjetno držao na oku. Promatrao ga je dok je vježbao sa svojom bolničarskom ekipom, vidio ga je kako pregledava naprtnjače, slušao kako opominje bolničare da moraju biti veoma štedljivi s pilulama morfija budući da ih je puku gotovo ponestalo, sve dok ne dobiju novu pošiljku od vojske. Lanning Ordway, morao je priznati, postao je dobar i djelotvoran narednik u sanitetskoj jedinici. Poslijepodne je vidio Ordwaya u šatoru kako se s olovkom u ruci muči nad nekim papirom. Nakon povečerja Ordway u poštanski šator odnese jednu omotnicu. Rob J. zastade, a potom i sam ode do poštanskog ureda. »Jutros sam kod nekog kantinera našao pravi sir«, objasni on Amasi Deckeru. »Ostavio sam veliki komad u vašem šatoru.« »Pa, doktore, to je baš ljubazno od vas«, obradovano će Decker. »Moram se brinuti za svoje bolničare, je li tako? Najbolje da sada skočite onamo i pojedete ga prije nego što ga netko drugi pronađe. Ja ću malo izigravati upravnika pošte dok se vi ne vratite.« To je bilo sve što mu je trebalo. Čim je Decker odbrzao, Rob J. priđe kutiji s poštom koja je bila pripremljena za otpremu. Za samo nekoliko časaka nađe pravu omotnicu i gurnu je u svoju Mee-shome. Tek kada se našao u osami svojega šatora, izvadi pismo i otvori ga. Bilo je naslovljeno na vlč. Davida Goodnowa, Bridgeton Street 237, Chicago, Illinois. Dragi gospodine Goodnowu, piše Vam Lanning Ordway. Ja sam u 131. indijanskom puku, kako se sigurno siječate. Ima ovdije neki ćovijek koji postavlja kojokakva pitanja. Neki doktur, zove se Robit Col. Pito me za Henryja. Ćudno govori, promatro sam ga. Pito me i za L. Wooda Padsona. Spominjo mi je onu crvenokožnu curu koju smo silovali i ubili onomad u Illinoisu. Na mnogo bi se naćina mogo i sam pobrinit za njega. Ali sam
upotrjebijo glavu pa Vam ovo javljam tako da bi Vi mogli pronači kako je on sve to otkrijo o nama. Sada sam narednik. Kad rat završi, radiću ponovno za Red. Lanning Ordway. 56. Preko Rappahannocka Rob je bio bolno svjestan toga da usred rata, uz oružje koje je pri ruci svima i svakome te uz sve ovo ubijanje na veliko koje nitko i ne zapaža, mnogo načina i mnogo prilika stoji na raspolaganju iskusnome ubojici koji se odlučio »pobrinit za njega«. Četiri se dana trudio čuvati vlastita leđa, a pet je noći spavao laganim snom ili uopće nije spavao. Ležao je budan pitajući se na koji će način Ordway to pokušati izvesti. Zaključi da će, uzme li se u obzir njegov položaj i temperament, najvjerojatnije pričekati dok se obojica ne nađu usred nekoga bučnog okršaja u kojem će se odasvuda pucati. S druge pak strane nije imao pojma o tome nije li Ordway možda vičniji nožu. Ako nakon neke dugačke tamne noći, kada su stražarima napeti živci i kada im se svaka sjenka priviđa kao konfederacijski uljez, Roba J. nađu probodena ili s prerezanim grlom, malo tko će se tome začuditi ili istraživati njegovu smrt. Situacija se izmijeni 19. siječnja, kada četa B Druge brigade prijeđe Rappahannock sa zadatkom koji se trebao sastojati u brzome izviđačkom upadu te u hitrom povlačenju nakon toga, no koji se pretvorio u nešto sasvim drugo. Laka se pješačka četa namjeri na jake konfederalističke položaje, i to tamo gdje konfederaliste uopće nisu očekivali, te se pod neprijateljskom vatrom moradoše na izloženu mjestu baciti na tlo. Položaj im je bio sličan onome u kojemu se prije nekoliko tjedana bila našla čitava pukovnija, no onda je nekih sedam stotina ljudi s bajunetama na puškama bilo srnulo preko rijeke da spasi situaciju, a sada nije bilo podrške koju bi im pružila vojska s Potomaca. Stotinu je i sedam vojnika ostalo ondje gdje se zateklo, obasuto neprijateljskom paljbom i uzvraćajući na nju što su bolje mogli. Kada se smračilo, pobjegoše natrag preko rijeke noseći sa sobom četvoricu poginulih i sedmoricu ranjenika. Prvi kojega su unijeli u bolnički šator, bio je Lanning Ordway. Ordwayevi suborci ispričaše da je Ordway pogođen baš prije no što će pasti noć. Bio je posegnuo u džep na kaputiću da odande izvuče dvopek i komad hladne svinjetine koje je toga jutra bio umotao u papir i onamo spremio, kadli su se dva Miniéova metka, jedan za drugim, hitro zabila u njega. Jedna mu je kugla odnijela komadić trbušne stijenke pa mu je iz trbuha sada izvirivao sivkasti splet crijeva. Rob J. isprva htjede vratiti crijeva
unutra u namjeri da potom zašije ranu, no odmah zapazi i nekoliko drugih stvari pa uvidje da se za Ordwayev spas više ne može ništa učiniti. Druga je rana bila perforirajuća i zbog nje su u utrobi nastale prevelike ozljede na crijevima ili na želucu, a možda je u pitanju bilo i oboje. Znao je da bi, kada bi mu otvorio trbuh, vidio da se krv koja je bila istekla zbog krvarenja, slila u trbušnu šupljinu. Ordwayevo je iscrpljeno lice bilo blijedo poput krede. »Želiš li nešto, Lanny?« nježno ga zapita Rob J. Ordwayeve se usne pomakoše. Pogled mu se prikova uz Robov i stanovita mirnoća koju je Rob J. već viđao kod ljudi na samrti, odade da je svjestan toga što se događa s njim. »Vode.« Bilo je to nešto što se nikako ne bi smjelo dati čovjeku koji je pogođen u trbuh, no Rob J. je znao da to ionako nije važno. Iz svoje Meeshome izvadi dvije pilule opijuma i dade ih Ordwayu da ih popije s velikom čašom vode. Gotovo odmah Ordway stade povraćati krv. »Želiš li svećenika?« zapita Rob J. dovodeći stvari u red. No, Ordway ne odgovori, već ga je samo i dalje gledao. »Možda mi želiš točno ispričati što se onoga dana u šumi dogodilo s Makwa-ikwom. Ili nešto drugo, bilo što.« »Goni se… u pakao«, uspje izustiti Ordway. Rob J. nije vjerovao da će ikada otići u pakao. Nije vjerovao ni da će Ordway ili ma tko drugi ikada otići onamo, no sada nije bilo vrijeme za takve rasprave. »Pomislio sam kako bi ti možda bilo lakše da sada porazgovaramo, za slučaj da želiš olakšati savjest.« Ordway sklopi oči i Rob J. shvati da će biti najbolje ako ga ostavi na miru. Uvijek mu je bilo mrsko kada bi na ovakav način izgubio pacijenta, no posebno mu je bila mrska smrt ovoga čovjeka koji se spremao da ga ubije, jer se negdje u Ordwayevu mozgu nalazio zaključan podatak za kojim je godinama tragao, a kada taj mozak umre onako kao što se gasi svijeća, podatak će zauvijek nestati. Isto je tako znao da je, usprkos svemu, nešto u njemu reagiralo na ovoga čudnog mladića složena značaja i uhvaćena u žrvanj. Kako bi izgledalo poznavati jednoga drugačijeg Ordwaya, Ordwaya kojega majka nije rodila sakatoga, koji je završio nekakvu školu umjesto da bude nepismen, koji ne bi gladovao, nego bi imao nekoga da se o njemu brine i čiji otac ne bi bio običan pijanac? Shvaćao je koliko je takvo nagađanje isprazno, a kada je opet bacio pogled na mirni lik, vidje da se Ordway nalazi izvan domašaja bilo kakvih razmatranja. Neko je vrijeme jednom momku držao pod nosom tuljac za omamljivanje eterom dok mu je Gardner Coppersmith prilično spretno vadio
Miniéov metak iz mesnatoga dijela na lijevoj strani stražnjice. Onda se vrati do Ordwaya, stavi mu povez oko vilice i kovanice od jednoga penija na očne kapke, a drugi ga potom položiše na tlo pored ostale četvorice što ih je četa B bila donijela sa sobom. 57. Krug se zatvara Dana 12. veljače 1864. Rob J. je u svoj dnevnik zapisao: Dvije su rijeke tamo kod kuće, veliki Mississippi i skromni Rock, u mojem životu ostavile svoj biljeg, a sada sam u Virginiji i predobro upoznao druge dvije rijeke koje nikako ne pristaju jedna uz drugu, a između kojih je neprestano dolazilo do uzajamnoga pokolja kojemu sam bio svjedokom – Rappahannock i Rapidan. I vojska s Potomaca i vojska iz sjeverne Virginije krajem su zime i početkom proljeća neprestano slale preko Rapidana manje pješačke i konjaničke skupine radi uzajamnih napada. Onako kao što sam u ranijim vremenima tu i tamo znao prelaziti Rock da bih otišao do bolesnog susjeda ili nekoj ženi pomogao pri porođaju, tako sada pratim vojnike koji na tuce mjesta prelaze preko Rapidana, jašući na Lijepom Dečku, gacajući pješice kroz plitke gazove ili pak prelazeći duboku vodu u čamcu ili na splavi. Ove zime nije bilo neke velike bitke u kojoj bi poginulo na tisuće ljudi, no već sam se naviknuo na pogled na tuce mrtvih tijela ili pak samo na jedno. Ima nečega beskonačno tragičnijeg u jednome jedinom mrtvom čovjeku negoli u polju punom leševa. Nekako sam se uspio naučiti tome da ne gledam zdrave i mrtve, nego se usredotočujem na ranjene, izlazim na teren i izvlačim iz bitke proklete mlade budale, češće pod neprijateljskom vatrom, nego bez nje, razdvajajući ih od drugih prokletih mladih budala… Vojnici su i na jednoj i na drugoj strani uobičajili da na odjeću pribadačama pričvrste komadić papira na koji bi napisali svoje ime i adresu, u nadi da će, u slučaju da nastradaju, njihove mile i drage netko o tome obavijestiti. Ni Rob J. ni trojica bolničara iz njegove ekipe nisu puno marili za te identifikacijske oznake. Sada su izlazili na teren i ne pomišljajući na strah jer su Amasa Decker, Alan Johnson i Lucius Wagner bili stekli uvjerenje da ih Makwa-ikwina medicina uistinu štiti, a i Rob J. je sebi dopustio da ga zarazi ta njihova uvjerenost. Kao da je iz Mee-shome zračila nekakva sila koja je od njih odvraćala metke i tijela im činila neranjivima. Kadšto se činilo da je rata oduvijek bilo i da nikada neće prestati. No, Rob J. je ipak uočavao neke promjene. Jednoga je dana u pogužvanom primjerku Baltimore Americana pročitao da se svi južnjaci između sedamnaeste i pedesete godine novače za konfederacijsku vojsku, što je značilo da se od sada pa nadalje nijednoga konfederacijskog vojnika koji nastrada u ratu, nitko neće moći zamijeniti, a njihova će se vojska postupno
smanjivati. Vlastitim je očima Rob J. vidio zarobljene ili poginule vojnike Konfederacije koji su svi bili odjeveni u poderane uniforme i jadne cipele. Očajno se pitao je li Alex još živ, ima li što za jelo, kako je odjeven i obuven. Pukovnik je Symonds bio objavio da će u 131. indijanski puk uskoro stići veća količina Sharpsovih karabina opremljenih šaržerima, što će vojnicima omogućiti brzu paljbu. To je ujedno ukazivalo i na smjer u kojemu se rat kreće, jer je Sjever počeo proizvoditi bolje oružje, municiju i brodove, a Jug se borio s opadanjem broja vojnika i s općom nestašicom svega što se moralo proizvoditi u tvornicama. Nevolja je bila u tome što pripadnici Konfederacije, izgleda, nisu shvaćali da su u pogledu industrije u daleko slabijem položaju i borili su se sa žestinom iz koje se moglo zaključiti kako će rat uskoro završiti. Jednoga dana krajem veljače četveročlanu ekipu s nosilima pozvaše po nekoga kapetana Taneya, zapovjednika čete A Prve brigade, koji je, pušeći cigaru, stoički ostao ležati na mjestu gdje ga je kugla bila pogodila u potkoljenicu i probila je. Rob J. vidje da tu nema smisla namještati udlagu budući da je nekoliko palaca goljenice i lisne kosti bilo potpuno razmrskano pa će se noga morati odrezati na pola puta između gležnja i koljena. Kada je posegnuo za Mee-shome da iz nje izvadi zavoj, liječničke torbe nije bilo. S bolnim se grčem u želucu sjeti gdje ju je ostavio – na travi ispred bolničkoga šatora. I ostali se toga sjetiše. Od Alana Johnsona uze kožni pojas što ga je mladić nosio oko struka i upotrijebi ga kao podvez za zaustavljanje krvarenja; potom natovariše kapetana na nosila i ponesoše ga osjećajući se kao pijani. »Bože mili,« reče Lucius Wagner. On bi to uvijek govorio, nekakvim optužujućim tonom, kad god bi se prepao. Sada je šaptom ponavljao te riječi sve dok to nije svima postalo nesnosno, no nitko se nije požalio niti mu rekao da zaveže, jer su svi bili previše zaokupljeni zamišljanjem bolnoga udara metka u tijelo nekoga od njih, našavši se tako okrutno i naglo lišeni čarobne zaštite. Nošenje im je ranjenika bilo sporije i mučnije nego kada su to prvi put činili. Čuo se prasak hitaca, no nosačima se nosila ništa nije dogodilo. Naposljetku stigoše do bolničkoga šatora, pa pošto su pacijenta predali Coppersmithu, Amasa Decker podiže Mee-shome iz trave i stavi je u ruke Robu J. »Brzo je objesite o rame«, reče mu, a Rob ga posluša. Olakšano odahnuvši, trojica se bolničara mrko posavjetovaše i dogovoriše se kako će ubuduće na smjenu paziti da privremeni pomoćni liječnik Cole svakoga jutra prije svega ostalog objesi liječničku torbu o rame. Dva dana kasnije Robu J. je bilo drago što nosi Mee-shome kada se 131. indijanski puk, pola milje od točke na kojoj Rapidan utječe u veću
rijeku, iza jednoga zavoja na cesti našao doslovce licem u lice sa zabezeknutim pripadnicima neke brigade u sivim uniformama. S obje strane smjesta započe paljba, a ponegdje se pucalo i sasvim izbliza. Zrak se ispuni kletvama i povicima, pucnjevima iz pušaka nabijača, vrištanjem pogođenih, potom se prvi red jedne vojske sudari s prvim redom druge, oficiri zamahnuše mačevima ili zapucaše iz pištolja, a vojnici, nemajući vremena da ih ponovno napune, zavitlaše puškama kao toljagama ili se poslužiše šakama, zubima i noktima. S jedne se strane ceste nalazila hrastova šuma, a s druge je bila pognojena njiva koja je izgledala meka poput baršuna, poorana i spremna za sjetvu. Nekoliko se ljudi s obje strane bilo sklonilo iza drveća, no glavnina se i jednih i drugih raširila po njivi narušavajući njezino savršenstvo. Pucali su jedni na druge razvivši se u nejednoličan, isprekidan bojni red. Za vrijeme se okršaja Rob J. obično držao u pozadini, čekajući da u slučaju potrebe netko pošalje po njega, no u ovoj se zbrci i metežu našao usred divlje borbe, boreći se da svlada svog ustrašenog konja. Uškopljenik je ustuknuo i napola se povukao unatrag, a onda se Robu J. učini da se samo složio pod njim. Uspio je iskočiti iz sedla kada se konj srušio na zemlju i ostao ondje ležati trzajući se i bacakajući. Na bijeloj se mrlji na grlu Lijepoga Dečka vidjela rupa velika kao kovanica od pet centi, pa premda oko nje nije bilo krvi, dvostruki je crven mlaz konju već tekao iz nozdrva dok se borio za dah, grčevito se ritajući u predsmrtnoj borbi. U liječničkoj je torbi Rob imao štrcaljku za potkožne injekcije s mjedenom iglom, kao i morfij, no opijata još uvijek nije bilo dovoljno pa to za konja nije mogao upotrijebiti. Trideset je stopa dalje od njega mrtav ležao neki mladi konfederacijski poručnik pa Rob J. pođe do mladića i iz korica na njegovu opasaču izvuče težak crni revolver. Potom se vrati do ružnoga konja, stavi revolversku cijev Lijepome Dečku iza uha i povuče obarač. Udaljavajući se odatle, nije napravio više od pola tuceta koraka, kadli u gornjemu dijelu lijeve ruke osjeti žestoku bol, kao da ga je ubola stopu dugačka osa. Napravi još tri koraka, a onda mu se pričini kao da se tamnosmeđa zemlja što slatkasto miriše po gnojivu podiže prema njemu da ga dočeka. Misli su mu bile jasne. Znao je da se bio onesvijestio i da će mu se snaga sada vratiti pa je ležao i gledao uvis diveći se poput kakva slikara suncu boje sirovog okera na ljubičastoplavome nebu, dok su zvukovi oko njega postajali sve tiši, kao da je netko sav svijet umotao u pokrivač. Nije znao koliko je dugo tako ležao. Shvati da krvari iz rane na ruci pa stade pipkati po liječničkoj torbi da iz nje izvadi smotani zavoj i čvrsto ga pritisne na ranu kako bi zaustavio krvarenje. Gledajući nadolje, vidje krv i na Meeshome i to mu se učini neodoljivo ironičnim tako da se ubrzo stade smijati i na samu pomisao o ateistu koji je staru torbu ukrašenu dikobrazovim bodljama i nekoliko vrpci načinjenih od štavljene kože pokušao uzdići do božanstva.
Naposljetku po njega dođe Wilcox sa svojom ekipom. Narednik – ružan kao što je bio i Lijepi Dečko, ali očiju punih ljubavi i brige – srdačnim mu je glasom govorio sve one besmislene stvari koje je Rob J. i sam tisuću puta govorio pacijentima u uzaludnu pokušaju da ih osokoli. Južnjaci su se, videći da su brojčano daleko slabiji, već bili povukli. Posvuda su uokolo ležale razbacane ljudske i konjske lešine, polomljena kola i rasuta oprema pa Wilcox žalosno napomenu Robu J. da će farmer imati vraškoga posla ako bude htio ponovno poorati ovu krasnu njivu. Znao je da je imao sreće što nije i gore ranjen, no u pitanju je ipak bilo nešto više od ogrebotine. Kugla nije pogodila kost, ali je odnijela dio kože i mišića. Coppersmith je djelomično zašio ranu i brižljivo je zamotao, očevidno silno zadovoljan tom zadaćom. Zajedno s još trideset šestoricom ranjenika Roba J. su odveli u područnu bolnicu u Fredericksburgu, gdje je proveo deset dana. Bolnica je bila smještena u nekadašnjem skladištu i nije bila onoliko čista koliko je mogla biti, no vojni liječnik koji ju je vodio, neki major po imenu Sparrow, prije rata je radio u Hartfordu, u državi Connecticut, i bio je čestit čovjek. Rob J. se sjeti pokusa što ih je dr. Milton Akerson u Illinoisu izvodio sa solnom kiselinom, pa mu dr. Sparrow dopusti da od vremena do vremena ranu sam ispire blagom otopinom solne kiseline. Peklo ga je, no rana se počela krasno sušiti i nije se zagnojila te se njih dvojica složiše da bi možda bilo korisno taj postupak iskušati i na drugim pacijentima. Rob J. je na lijevoj ruci mogao svijati prste i micati šakom, premda ga je boljelo kad bi to radio. Slagao se s dr. Sparowom u mišljenju da je još prerano govoriti o tome u kojoj će se mjeri ranjena ruka oporaviti i ojačati. Nakon tjedan dana, u posjet mu dođe pukovnik Symonds. »Idite kući, doktore Cole. Kada se oporavite, ako se budete željeli vratiti, bit ćete nam dobro došli«, reče, premda su obojica znala da se Rob neće vratiti. Symonds su nespretno zahvali. »Ako preživim, a vi se jednoga dana slučajno nađete u Fort Wayneu u Indiani, svakako navratite do mene u Symondsovu tvornicu cilindara za svjetiljke pa ćemo se nas dvojica do sita najesti predivne hrane, napiti se dobroga vina i dugo razgovarati o ružnim starim vremenima«, reče, pa se njih dvojica rukovaše, a potom mladi pukovnik ode. Tri su mu i pol dana trebala da stigne kući, pri čemu se vozio vlakovima koji su pripadali raznim željezničkim sustavima, njih pet na broju, počevši s Baltimorsko-ohijskom željeznicom. Svi su vlakovi kasnili, a bili su prljavi i prepuni bolesnih putnika. Rob je ruku nosio u povezu, no bio je samo još jedan sredovječni civil pa je u nekoliko prilika pedeset ili više milja morao prestajati u vagonu koji se ljuljao. U Cantonu, u državi Ohio, pola je dana čekao da sjedne na drugi vlak u kojem je na zajedničkom dvostrukom sjedištu sjedio zajedno s nekim bubnjarom po imenu Harrison koji je radio za veliku tvrtku vojnih snabdjevača koja je vojsci prodavala crnilo u prahu. U nekoliko se navrata primakao dovoljno blizu borbama da
može čuti pucnjavu, povjerio je Robu. Bio je pun nevjerojatnih ratnih priča, začinjenih imenima važnih vojnih i političkih ličnosti, no Rob J. nije imao ništa protiv njegovih priča jer su mu zbog njih milje brže prolazile. Ljudima je u pregrijanim i pretrpanim vagonima ponestalo vode. Kao i ostali, Rob J. je popio ono što je imao u čuturici, a potom patio zbog žeđi. Napokon se vlak zaustavi na sporednoj stanici izvan Mariona u državi Ohio, blizu jednoga vojnog logorišta, da se opskrbi ugljenom te vodom iz obližnjeg potočića pa putnici pokuljaše iz vagona da i oni napune svoje čuture. I Rob J. je bio među njima, no kada je kleknuo s čuturom u ruci, pogled mu se zaustavi na nečemu na drugoj strani potoka i on smjesta s gađenjem prepoznade o čemu se radi. Priđe bliže kako bi se uvjerio u to da je netko u potok bacio upotrijebljene obloge, krvave zavoje i ostale bolničke otpatke, a kada je nakon kraće šetnje u blizini otkrio i druga takva smetlišta, ponovno začepi čuturu te i drugim savjetova da tako postupe. Kondukter im reče da će pitke vode biti u Limi, malo dalje niz prugu, pa se Rob vrati na svoje mjesto; zaspao je još i prije no što je vlak nastavio svojim putem te je nastavio spavati unatoč njihanju vagona. Kada se probudio, doznade da je vlak upravo izašao iz Lime. »Htio sam natočiti vode«, reče srdito. »Ne brinite za to«, reče mu Harrison. »Ja imam dovoljno vode«, i pruži mu čuturicu iz koje Rob J. dobrano i zahvalno potegnu. »Je li u Limi na vodu čekalo mnogo ljudi?« zapita vraćajući čuturicu Harrisonu. »Oh, nisam je natočio u Limi. Čuturicu sam napunio još u Marionu, kada smo se zaustavili radi goriva«, reče trgovac. Problijedio je kada mu Rob J. ispriča što je vidio u potoku kraj Mariona. »Hoćemo li se razboljeti?« »Ne znam.« Nakon Gettysburga Rob J. je imao prilike vidjeti cijelu jednu četu koja je bez nekih težih posljedica tokom četiri dana pila vodu iz bunara na čijem su dnu, kako se kasnije pokazalo, ležala tijela dvojice konfederalista. On sleže ramenima. »Neću se iznenaditi ako obojica za nekoliko dana dobijemo pošten proljev.« »Zar za to nema nikakva lijeka?« »Možda bi nam viski mogao pomoći, samo kad bismo ga imali.« »Prepustite to meni«, reče Harrison i odjuri u potragu za kondukterom. Kada se vratio, nesumnjivo olakšana novčanika, u ruci je držao veliku, do dvije trećine punu bocu. Viski je dovoljno oštar da obavi svoj posao, reče Rob J. pošto ga je kušao. U času kada su se pomalo supijano rastajali u South Bendu, u državi Indiani, svaki je od njih bio uvjeren da je onaj drugi krasan momak pa se veoma toplo rukovaše. Rob je već bio u Garyju prije negoli je shvatio da uopće ne zna Harrisonovo ime.
U Rock Island je stigao u rano svježe jutro, uz vjetar koji je puhao s rijeke. Zahvalno siđe s vlaka i prođe kroz grad noseći kovčeg u zdravoj ruci. Namjeravao je unajmiti konja i dvokolice, no usput na ulici srete Georgea Cliburnea pa trgovac krmivom, nekoliko mu puta stegnuvši ruku i lupnuvši ga po leđima, navali da ga svojim jednopregom odveze do Holdenova Prijelaza. Kada je Rob J. ušao kroz kućna vrata, Sara je upravo sjedila za doručkom koji se sastojao od jajeta i kolačića od prethodnoga dana pa ga bez riječi pogleda i stade plakati. Potom su samo čvrsto držali jedno drugo u zagrljaju. »Jesi li jako ranjen?« On ju je uvjeravao da nije. »Omršavio si.« Reče da će mu napraviti nešto za doručak, no on odgovori da će kasnije jesti. Stade je ljubiti i u tome je bio nestrpljiv poput mladoga momka, htio ju je uzeti odmah tu, na stolu ili na podu, no ona mu reče kako je već bilo vrijeme da se vrati u vlastitu postelju, pa on pođe u stopu za njom uz stepenice. U spavaćoj ga sobi ona natjera da pričeka dok nisu sa sebe svukli svu odjeću. »Morao bih se pošteno okupati«, on će ustreptalo, no ona mu prišapnu da se može kupati i kasnije. Sve godine, sav teški umor i sva bol zbog rane spadoše s njega zajedno s odjećom. Ljubili su se i uzajamno istraživali svoja tijela željnije negoli u staji onoga farmera nakon vlastitoga vjenčanja prilikom Velikoga buđenja, jer su sada znali što im je ranije nedostajalo. On pruži zdravu ruku za njom i ona osjeti govor njegovih prstiju. Nakon kraćega se vremena ona više nije mogla držati na nogama pa se on bolno trže kada se ona osloni na njega. Ona ne problijedi od pogleda na njegovu ranu, no pomože mu da ponovno stavi ruku u povez i natjera ga da se na leđima ispruži na postelji, a sama sve preuze na sebe pa kada su vodili ljubav, Rob J. u nekoliko navrata glasno uzviknu, jednom i zbog toga što ga je zaboljela ruka. Sve je bilo radost, ne samo to što se vratio k ženi, već i prilika da pođe do staje i konjima ponudi sušene jabuke te primijeti kako ga oni nisu zaboravili, kao i odlazak do mjesta na kojem je Alden popravljao ogradu i strahovita radost na starčevu licu. Pa šetnja Kratkom stazom kroz šumu do rijeke i zadržavanje kraj Makwina groba s kojega je oplijevio korov, kao i to što je, naslonivši se leđima na drvo, mogao sjesti blizu mjesta gdje je nekoć bio njezin hedonoso-te i promatrati mirnu vodu kako glatko protječe, a da sa suprotne obale nitko ne dojuri ovamo urlajući poput životinje i ne zapuca na njega. Krajem poslijepodneva on i Sara Dugačkom stazom odšetaše od svoje kuće do kuće Geigerovih. I Lilian zajeca kada ga je vidjela i poljubi ga u usta. Prema posljednjim vijestima koje je čula, Jason je živ i s njim je sve u redu, reče, i radi kao voditelj jedne velike bolnice na rijeci James.
»Bio sam mu veoma blizu«, reče Rob J. »Tek nekoliko sati daleko odatle.« Lilian kimnu. »Uz Božju pomoć, i on će ubrzo biti kod kuće«, suho će ona i ne uspje se suzdržati da ne baci pogled na Robovu ruku. Sara nije htjela ostati na večeri želeći imati muža samo za sebe. Samo joj je dva dana uspjelo da ostane sama s njim jer se do trećega jutra glas o njegovu povratku već bio proširio pa ljudi počeše pristizati, nekolicina naprosto zato da mu poželi sretan povratak kući, no mnogo je više njih razgovor kao slučajno skretalo na gnojan čir na nozi, jak kašalj ili bol u želucu koja nikako ne prestaje. Trećega se dana Sara predade. Alden mu osedla Gazdu pa Rob J. odjaha do nekih pola tuceta mjesta, navraćajući k starim pacijentima. Tobias Barr gotovo je svake srijede dolazio u Holdenov Prijelaz, no ljudi su bili skloni tome da k njemu odlaze samo u najtežim slučajevima, pa Rob J. zateče jednake probleme na koje je nailazio i onda kada je tek bio došao u Holdenov Prijelaz: slučajeve zanemarene kile, pokvarenih zuba i kroničnog kašlja. Kada je posjetio Schroederove, reče im da mu je laknulo što vidi da Gustav nije prilikom obavljanja poslova na farmi izgubio još neki prst, što je bila istina, mada je to rekao u šali. Alma ga ponudi kavom od cikorije i Mandelbrotom te mu ispripovijeda mjesne novosti, od kojih ga neke ražalostiše. Hans Grueber u kolovozu se prošle godine srušio mrtav usred žitnoga polja. »Srce, pretpostavljam«, reče Gus. A Suzy Gilbert koja je uvijek navaljivala na Roba J. da ostane i posluži se masnim palačinkama s krumpirom, prije mjesec je dana umrla prilikom porođaja. U grad su bili došli neki novi ljudi, obitelji iz Nove Engleske i iz države New York, kao i tri katoličke obitelji koje su se tek nedavno doselile iz Irske. »Ne znadeju ni dobro govoriti našega jezika«, reče Gus, a Rob J. se ne uspje othrvati smiješku. Poslijepodne skrenu na stazu koja je vodila prema samostanu sv. Franje Ksaverskoga iz Assisija, projahavši pored stada koza koje je sada već bilo postalo pozamašno. Divlja se Miriam ozari kada ga ugleda. On sjede u biskupov naslonjač i stade joj pripovijedati o svemu što je doživio. Živo se zanimala za dio o Lanningu Ordwayu i o Ordwayevu pismu upućenom velečasnome Davidu Goodnowu u Chicago. Zamoli ga za dopuštenje da prepiše Goodnowovo ime i adresu. »Ima ljudi kojima će taj podatak dobro doći«, reče. Za uzvrat, ona je njemu pripovijedala o svojemu svijetu. Samostan napreduje. Sada su u njemu četiri nove redovnice i dvije novakinje. Laici
sada nedjeljom dolaze u samostan na bogoslužje. Budu li doseljenici i dalje pristizali, uskoro će se podići i katolička crkva. Predmnijevao je da je očekivala njegov posjet jer ih malo nakon njegova dolaska sestra Mary Peter Celestine posluži svježe pečenim keksima, složenim na drvenom pladnju zajedno s odličnim kozjim sirom, kao i pravom kavom, prvom koju je okusio nakon više od godinu dana, uz gusto kozje mlijeko da je ublaži. »Je li ovo ugojeno tele, časna majko?« »Dobro je što ste opet kod kuće«, reče ona. Svakoga se dana osjećao sve jačim. Nije se previše naprezao, spavao je dokasna, s užitkom jeo zdravu hranu i obilazio farmu. Svakoga bi poslijepodneva posjetio nekoliko pacijenata. Morao se, međutim, ponovno privikavati na udoban život. Sedmoga dana nakon povratka kući počeše ga boljeti ruke i noge, a osjećao je i križobolju. Nasmija se i reče Sari da se odvikao od spavanja u postelji. U ranim je jutarnjim satima baš ležao u postelji, kadli osjeti neko komešanje u trbuhu, no pokuša ne obraćati pažnju na to jer mu se nije dalo ustajati.. Napokon shvati da će to ipak morati učiniti te je već bio na polovici stepenica, kadli zatetura i potrča, a Sara se probudi. Nije uspio doći do zahoda, nego zakorači ustranu sa staze i čučnu među korov poput pijana vojnika, stenjući i ječeći dok je iz njega štrcalo. Sara je bila pošla za njim niz stepenice i slijedila ga izvan kuće, a njemu je bilo mrsko da naiđe na nj u ovom stanju. »Što je to bilo?« reče ona. »Voda… u vlaku«, dahnu Rob J. Tokom je noći imao još tri takve epizode. Ujutro sam sebe očisti dabrovim uljem da bi istjerao bolest iz tijela, a kako ona uvečer još uvijek nije bila nestala, uze epsomsku sol. Narednoga dana stade gorjeti od vrućice, a započeše i strahovite glavobolje, pa je, još i prije no što ga je Sara te večeri svukla da ga opere i njih dvoje zajedno otkrili crvene mrlje na njegovu trbuhu, znao od čega boluje. Kada joj je rekao o čemu se radi, ona će odlučno: »I prije smo njegovali ljude bolesne od tifusa i izliječili ih. Reci mi kakva treba biti dijeta.« I sama mu je pomisao na hranu izazivala mučninu, no ipak joj objasni: »Gusta juha od mesa u koju ćeš ukuhati povrća, ako ga možeš nabaviti. Voćni sok. No, u ovo doba godine…« U jednoj bačvi u podrumu još uvijek ima nešto jabuka pa će ih Alden nagnječiti i iscijediti, reče ona. Nastojala se nečim zaposliti predajući se poslu kako bi što manje brinula, ali je nakon dvadeset četiri sata shvatila da joj je potrebna pomoć jer je do tada uspjela tek malo odspavati, mijenjajući grijalice za krevet te neprestano presvlačeći i perući Roba kako bi suzbila vrućicu te iskuhavajući
rublje. Posla Aldena u katolički samostan da zatraži pomoć od redovnica. Dođoše dvije opatice – bila je čula da uvijek rade u parovima – mlada redovnica dječjega lica koja se zvala sestra Mary Benedicta i jedna starija žena, visoka stasa i dugačka nosa, koja se predstavi kao majka Miriam Ferocia. Rob J. otvori oči, pogleda ih i nasmiješi se, a Sara ode u sobu svojih sinova i odspava šest sati. Bolesnička je soba bila uredna i ugodno je mirisala. Redovnice su bile dobre njegovateljice. Tri dana nakon njihova dolaska Robu J. pade temperatura. Isprva se tri žene razveseliše, no ubrzo potom starija redovnica pokaza Sari tragove krvi u Robovoj stolici pa ona reče Aldenu da odjaše u Rock Island po dr. Barra. Do Barrova su dolaska stolice već postale potpuno krvave, a Rob J. je bio veoma blijed. Osam je dana bilo prošlo od prvih grčeva. »To se veoma brzo razvilo«, reče mu dr. Barr, kao da se nalaze na sastanku Liječničkoga društva. »To se katkada dešava«, reče Rob J. »Možda bi tu mogao pomoći kinin ili kalomel?« reče dr. Barr. »Neki vjeruju da je ta bolest malarične naravi.« Rob J. odvrati da od kinina i kalomela neće biti nikakve koristi. »Tifusna groznica nije malarične naravi«, s naporom izgovori. Tobias se Barr nije toliko bavio anatomijom kao Rob J., no obojica su znala kako jako krvarenje ukazuje na to da su bolesnikova crijeva ozbiljno načeta perforacijama što ih je izazvao tifus, te da se ta oštećenja neće popraviti, već će postati samo još izraženija, ali da do kraja ne preostaje još mnogo krvarenja. »Mogu vam ostaviti malo Doverova praška«, reče dr. Barr. Doverov je prašak bio mješavina ipeke i opijuma. Rob J. odmahnu glavom i dr. Barr shvati da želi ostati pri svijesti što dulje bude mogao, u vlastitoj sobi, u vlastitoj kući. Tobiasu je Barru bilo lakše kada pacijent nije ništa znao o tome što ga čeka pa mu je u bočici mogao ostaviti malo nade, zajedno s uputama kako da uzima lijek. Potapša Roba J. po ramenu i nekoliko trenutaka ondje zadrža ruku. »Doći ću ponovno sutra«, reče dajući svojemu licu staložen izraz. Već je toliko puta bio prošao kroz ovo, no sada su mu oči bile ispunjene žaljenjem. »Možemo li vam kako drugačije pomoći?« zapita Miriam Ferocia Saru. Sara reče da je baptistkinja, no tri žene svejedno kleknuše u hodniku ispred spavaće sobe i zajedno se pomoliše. Iste večeri Sara zahvali redovnicama i one odoše. Rob J. je mirno ležao sve do malo prije ponoći, kada ponovno dođe do manjega krvarenja. Bio je zabranio Sari dapozove svećenika, no ona ga sada opet zapita bi li htio porazgovarati s velečasnim Blackmerom.
»Ne, ako je Ordway mogao bez toga, mogu i ja«, reče on razgovijetno. »Tko je Ordway?« zapita ona, no činilo se da je Rob J. preumoran da bi joj odgovorio. Sara sjede kraj njegove postelje. On uskoro ispruži ruku prema njoj i ona je uhvati pa oboje utonuše u lagan san. Malo prije dva sata ujutro ona se probudi i smjesta opazi da mu je ruka hladna. Neko je vrijeme sjedila uz njega, a onda se prisili da ustane. Upali sve svjetiljke, a potom ga posljednji put opra, očistivši tragove posljednjega krvarenja koje ga je usmrtilo. Obrija ga i obavi sve što joj je on godinama pokazivao da treba raditi kada su drugi bili u pitanju, a potom ga odjenu u najbolje odijelo. Sada mu je bilo preveliko, no ona je znala da je to nevažno. Kao prava liječnikova žena, skupi rublje koje je bilo previše zakrvavljeno da bi se moglo iskuhati i zamota ga u plahtu da sve kasnije spali. Zatim zagrija vodu i pripremi kupku pa se jecajući čvrsto izriba smeđim sapunom. Kada je svanulo, već je, uredno odjevena, sjedila na stolici pored kuhinjskih vrata. Čim je čula Aldena kako otvara vrata na staji, izađe i reče mu da joj je suprug preminuo te mu dade poruku da je odnese do brzojavnoga ureda, poruku kojom je sina pozivala da dođe kući. VI. SEOSKI LIJEČNIK 2. svibnja 1864. 58. Savjetnici Kada se probudio, Šamana obuzeše dva proturječna čuvstva: naglo ga i gorko preplavi stvarnost u kojoj tate više nije bilo, ali je tu bio i osjećaj sigurnosti što mu ga je pružao vlastiti dom, kao da je svaki djelić njegova tijela i uma načinjen prema ovome mjestu, pa je bez poteškoća kliznuo u prazan prostor što ga je čekao i savršeno mu se prilagodio. Podrhtavanje kuće na vjetru što bi naglo zapuhao iz prerije, bio je osjet koji je poznavao, baš kao i dodir jastuka i grubih plahti što ga je ćutio na koži, miris doručka što je dopirao uz stepenice i mamio ga da siđe, pa čak i poznato svjetlucanje vrućega žutog sunca na rosi što je bila popadala po travi u stražnjem dvorištu. Kada je izašao iz zahoda, pade u iskušenje da se stazom spusti do
rijeke, no trebat će još nekoliko tjedana dok ne postane dovoljno toplo za kupanje. Dok se vraćao prema kući, Alden izađe iz staje i mahnu mu da stane. »Koliko ćeš dugo ostati, Šamane?« »Ne znam točno, Aldene.« »Pa, stvari ovako stoje. Treba zasaditi svu silu živice. Doug Penfield već je plugom povukao brazdu, ali zbog svega što se dogodilo već kasnimo s proljetnom janjadi i s tucetom drugih stvari. Dobro bi mi došla tvoja pomoć pri sadnji ančura. Za to će ti možda trebati četiri dana.« Šaman odmahnu glavom. »Ne mogu, Aldene.« Kada je vidio izraz nezadovoljstva na starčevu licu, osjeti krivnju i potrebu da se ispriča, no uspje joj se othrvati. Alden je na njega još uvijek gledao kao na gazdina mlađeg sina kojemu treba govoriti što da radi, kao na gluhoga dečka koji ni izdaleka ne može tako dobro raditi na farmi kao Alex. Ovo je odbijanje značilo promjenu u njihovu uzajamnom odnosu pa ga on pokuša ublažiti. »Možda bih dan-dva mogao malo raditi na farmi, ali ako ne stignem sve obaviti, ti i Doug morat ćete se sami snaći«, reče, a Alden ode kisela izraza lica. Kada se Šaman spusti na stolicu, on i majka razmijeniše prikrivene osmijehe. Bili su se navikli na sigurnost koju im je pružao razgovor o nevažnim stvarima. On pohvali domaću kobasicu i savršeno pripremljena jaja, doručak kakav nije jeo otkako je otišao od kuće. Ona primijeti da je jučer putem u grad vidjela tri plave čaplje. »Vjerujem da su ove godine brojnije nego ikada. Mislim da je to zato što ih je rat otjerao s mnogih drugih mjesta«, reče Sara. On je dokasna bdio nad očevim dnevnikom. Rado bi joj bio postavio neka pitanja i bio je svjestan da je tužno što to ne može učiniti. Nakon doručka provede neko vrijeme pregledavajući očeve bilješke o pacijentima. Nitko nije savjesnije vodio liječničku evidenciju od Roberta Judsona Colea. Makar bio i mrtav umoran, otac bi prije odlaska u postelju uvijek sve zapisao pa je sada Šaman mogao sastaviti točan popis svih ljudi koje je on liječio u onih nekoliko dana nakon povratka. Zapita majku bi li za taj dan mogao uzeti Gazdu i dvokolice. »Htio bih obići ljude kod kojih je tata bio. Tifusna je groznica silno zarazna bolest.« Ona kimnu. »Dobro si se sjetio da uzmeš konja i kola. Što ćeš užinati?« zapita. »Zamotat ću malo kolača i staviti ih u džep.« »Otac je to često radio«, ona će tihim glasom. »Znam.« »Spremit ću ti užinu da je poneseš.«
»Ako možeš, mama, to će biti izvrsno.« Priđe joj i poljubi je u čelo. Sara je nepomično sjedila, no uhvati sina za ruku i čvrsto je steže. Kada ga je napokon pustila, Šamana pogodi njezina ljepota. Prvo mjesto na kojemu se zaustavio, bila je farma u posjedu Williama Benisa koji je bio istegnuo križa pomažući kravi da se oteli. Bemis je šepao naokolo i krivio vrat, no tvrdio je da mu je s križima bolje. »Ali skoro sam potrošio svu onu smrdljivu mast što mi ju je vaš tata ostavio.« »Jeste li imali groznicu, gospodineBemis?« »Pakla mu, ne. Samo sam istegnuo križa. Zašto bih imao groznicu?« On se namršti na Šamana. »Namjeravate mi naplatiti ovaj posjet? Ja nisam tražio doktora.« »Ne, gospodine, neću vam ništa naplatiti. Drago mi je da vam je bolje«, reče Šaman i opskrbi ga onom smrdljivom mašću da prije odlaska usreći pacijenta. Nastojao je zastati i ondje gdje bi se otac makar i samo na čas zaustavio da se pozdravi s prijateljima. Do Schroederova imanja stiže malo iza podneva. »Na vrijeme za objed«, reče mu Alma razdragano pa nezadovoljno naškubi usta kada joj on reče da je užinu ponio sa sobom. »Pa, dobro, jest ćeš ono što si donio dok mi budemo objedovali«, reče mu, pa on izvadi svoju užinu, sretan što će imati društvo. Sara mu je bila pripremila hladnu janjetinu narezanu na kriške i pečeni slatki krumpir, kao i tri peciva koja je razrezala i namazala medom. Alma iznese pečenu prepelicu na drvenom pladnju i kolač od bresaka. »Nećeš valjda propustiti kolače koje sam napravila od posljednjih bresaka«, reče mu pa Šaman pojede dva kolača i posluži se prepelicom. »Tvoj je tata bio pametan pa nikada nije nosio užinu sa sobom kada je u vrijeme objeda dolazio u moju kuću«, reče mu Alma prezrivo, a onda mu se zagleda ravno u oči. »Ostat ćeš u Holdenovu Prijelazu i biti naš liječnik?« On zirnu. Bilo je to posve naravno pitanje, pitanje koje je već i sam sebi trebao postaviti, ali ga je izbjegavao. »Pa, Alma… Nisam o tome previše razmišljao«, reče neuvjerljivo. Gus Schroeder nagnu se naprijed i prišapnu mu, kao da mu saopćava neku tajnu. »Pa zašto ne bi razmislio o tome?« Sredinom je poslijepodneva Rob J. stigao do Snowova imanja. Edwin je Snow uzgajao žito na farmi koja se nalazila na sjevernome rubu gradskoga područja, otprilike onoliko daleko koliko je čovjek mogao odmaknuti od Coleove farme, a da pri tome još uvijek ostane u Holdenovu Prijelazu. Ed je bio među onima koji su se, čim se proširio glas o njegovu povratku, javili doktoru Coleu jer mu se jedan palac na nozi bio gadno
zagnojio. Šaman ga zateče kako hoda uokolo, a hramanju više nije bilo nikakva traga. »Oh, noga je u redu«, razdragano će on. »Vaš je otac Tildi bio naredio da me drži dok mi je on rezao prst onim svojim nožićem i onom svojom spretnom rukom, čvrstom kao klisurina. Otopio sam ljekovite soli u vodi i u tome namakao prst, kao što mi je rekao, da mi izvuče sve smeće iz prsta. Baš čudno da ste došli upravo danas kada se Tilda loše osjeća.« Gospođu Snow zatekoše kako hrani piliće, no izgledalo je kao da nema snage ni da im baci kukuruz. Bila je to visoka i krupna žena crvena lica koja, međutim, priznade da joj je »nekako toplo«. Šaman smjesta vidje da ona gori od vrućice i primijeti njezino olakšanje kada joj je naredio da pođe u krevet, premda je cijelim putem do kuće prosvjedovala kako to uopće nije potrebno. Ispriča mu da već dan-dva osjeća potmulu bol u križima i da nema teka. Šaman se zabrinu, no prisili se na nehajno ponašanje rekavši joj da se malo odmori, a da će se gospodin Snow pobrinuti za piliće, kao i za ostale životinje. Ostavi im bocu okrepljujućeg napitka i reče da će navratiti sutradan. Snow se pokuša pobuniti kada je liječnik odbio novac, no Šaman je bio odlučan. »Neću vam to naplatiti. Ja i nisam vaš stalni liječnik. Samo sam u prolazu«, reče jer nije mogao prihvatiti da mu se plati za liječenje od bolesti koju je ova žena možda dobila od njegova oca. Samostan je sv. Franje Ksaverskoga iz Assisija bio posljednje mjesto na kojemu se toga dana zaustavio. Činilo se da je majka Miriam iskreno sretna što ga vidi. Kada ga pozva da sjedne, on odabra drvenu stolicu s ravnim naslonom na kojoj je sjedio onih nekoliko puta što je s ocem navraćao u samostan. »I tako«, reče ona. »Razgledavaš stari kraj?« »Danas se nisam bavio samo time. Pokušavao sam provjeriti je li moj otac tifusom zarazio još koga u Holdenovu Prijelazu. Jesu li se kod vas ili sestre Mary Benedicte pojavili kakvi simptomi?« Majka Miriam odmahnu glavom. »Ne, a i ne očekujem da će se to desiti. Mi smo se već navikle na to da njegujemo ljude koji boluju od raznih bolesti, kao što je bio slučaj i s tvojim ocem. Vjerojatno će i s tobom biti tako, Ja?« »Da, mislim da hoće.« »Vjerujem da Gospodin vodi brigu o ljudima poput nas.« Šaman se osmjehnu. »Nadam se da ste u pravu.« »Jeste li u bolnici u kojoj radiš imali mnogo slučajeva tifusa?« »Poprilično, no mi ljude koji boluju od zaraznih bolesti smještamo u posebnu zgradu, odvojeno od ostalih.«
»Ja, pametno«, reče ona. »Pričaj mi o toj bolnici.« I tako joj on stade pripovijedati o Jugozapadnoj ohijskoj bolnici, najprije o bolničarskom radu jer je nju to prvenstveno zanimalo, pa potom prijeđe na medicinski te posebno kirurški dio, a zatim i na patologiju. Ona mu je postavljala zanimljiva pitanja, potičući ga da nastavi. Pričao joj je o svojem radu na kirurgiji s dr. Berwynom i s Barneyem McGowanom na patologiji. »I tako si prošao dobru školu i stekao dobro iskustvo. I što ćeš sada? Hoćeš li ostati u Cincinnatiju?« Šaman joj na to ispriča što ga je pitala Alma Schroeder, kao i o svojoj nepripremljenosti na takvo pitanje. Majka ga Miriam sa zanimanjem pogleda. »A zašto ti je na to pitanje bilo tako teško odgovoriti?« »Dok sam živio ovdje, uvijek sam se osjećao nepotpunim, bio sam gluhi dečko koji odrasta među ljudima koji čuju. Volio sam oca, divio sam mu se i htio sam biti kao on. Čeznuo sam za time da budem liječnik, radio sam i borio se za to, iako su svi – pa čak i moj otac – tvrdili da neću u tome uspjeti. Uvijek mi je bio san da postanem liječnik. Već sam odmakao dalje od završetka toga sna. Nisam više nepotpun i vratio sam se u mjesto koje volim. Za mene će to mjesto uvijek pripadati pravome liječniku, mojem ocu.« Majka Miriam kimnu. »No, njega više nema, Šamane.« Šaman ništa ne reče. Osjećao je udaranje vlastitog srca, kao da po prvi put čuje ovu vijest. »Učini nešto meni za ljubav«, reče mu ona. Pokaza na kožni naslonjač. »Sjedni onamo, tamo gdje je on uvijek sjedio.« Preko volje i gotovo ukočeno, Šaman ustade s drvene stolice i sjede na kožom presvučeni naslonjač. Ona trenutak sačeka. »Nije tako neudoban, je li?« »Naprotiv, jako je udoban«, on će čvrstim glasom. »A ti izgledaš kao da ti je upravo tu mjesto.« Ona se lagano nasmiješi, a potom mu dade savjet koji je bio gotovo istovjetan onome što ga je dobio od Gusa Schroedera. »Razmisli o tome«, reče. Putem se kući zaustavi na Howardovu imanju i kupi vrč viskija. »Žao mi je zbog tvojeg tate«, s nelagodom promrmlja Julian Howard, a Šaman kimnu, svjestan toga da nijedan od njih dvojice nikada drugome nije ništa značio. Mollie Howard reče kako misli da su se Mal i Alex uspjeli priključiti vojsci Konfederacije budući da Howardovi, otkada su momci pobjegli, nisu od Mala dobili nikakvu vijest. »Mislim da bi se, ma gdje bili s ove strane bojnih redova, barem jedan od njih dvojice već javio kući«, reče ona, a Šaman odvrati kako je najvjerojatnije u pravu.
Nakon večere odnese vrč s viskijem do Aldenove kolibe, kao poklon radi sklapanja primirja. Čak i sebi natoči malo pića u čašu, znajući da Alden ne voli piti sam ako ima nekoga uza se. Sačeka da Alden popije nekoliko čaša prije no što će smišljeno skrenuti razgovor na farmu. »Zašto ste ti i Doug Penfield ove godine imali toliko muke da izađete na kraj s poslom?« Iz Aldena provali: »To se već dulje vremena pripremalo! Jedva smo prodali koju životinju, osim jedno-dva proljetna janjeta nekom susjedu za uskršnji objed. Svake godine stado postaje sve veće i ima sve više životinja koje treba očistiti od gamadi i ostrići, a i ograditi pašnjake za njih. Pokušavao sam nagovoriti tvojega tatu da se pobrine za te stvari baš prije nego što je otišao u vojsku, ali mi nije uspjelo.« »Pa, hajde da ti i ja sada o tome porazgovaramo. Koliko dobivamo za funtu strižene vune?« zapita Šaman vadeći iz džepa bilježnicu i olovku. Gotovo su cijeli sat sjedili i razgovarali o kakvoći i cijenama vune, kao i o tome kako će tržište izgledati nakon rata, o veličini ispaše potrebnoj za određeni broj ovaca, o radnim danima i troškovima po svakom danu. Kada završiše, Šamanova je bilježnica bila sva išarana zabilješkama. Alden se smekšao. »Još kad bih znao da će se Alex brzo vratiti, to bi potpuno izmijenilo sliku, jer taj momak zbilja umije raditi. No, istina je da je on možda i poginuo negdje u ovoj pomahnitaloj zemlji, a i ti znaš da to može biti, Šamane.« »Da, moguće je. No, dok ne čujem drugačije, mislit ću o njemu kao da je živ.« »Bože, da. Ali ti je bolje da ne računaš na njega kada budeš radio svoje planove, i to ti je sve.« Šaman uzdahnu i ustade. »Reći ću ti nešto, Aldene. Sutra poslijepodne opet moram izjahati, ali ću prijepodne provesti u sadnji ančura«, reče. Sutradan je ujutro zarana bio na pašnjacima, u radnoj odjeći. Bio je ugodan dan za rad na otvorenome, suh i vjetrovit, a nebo je bilo puno oblaka koji, međutim, nisu prijetili kišom. Dugo se vremena nije bavio fizičkim radom pa je, još i prije no što je iskopao prvu rupu, osjećao kako mu se mišići bolno zatežu. Bio je posadio tek tri biljke, kadli stiže majka, jašući na Gazdi preko prerije, a za njom Šveđanin po imenu Par Swanson koji je na svojoj farmi uzgajao repu i kojega je Šaman samo izdaleka poznavao. »Moja kćerka«, zavika čovjek i prije no što je stigao do Šamana. »Mislim da je slomila vrat.« Šaman uze majčina konja i krenu za farmerom. Do Swansonove je kuće trebalo jahati nekih dvadeset minuta. Na osnovu očeva opisa strahovao
je od onoga što će ondje zateći, no kada stigoše, ubrzo utvrdi da je djevojčica živa, premda ima jake bolove. Selma Swanson bila je svjetlokosa curica, ni tri godine stara. Voljela je sjediti uz oca na razbacivaču stajskoga gnojiva. Toga je jutra očeva zaprega naletjela na velikoga jastreba koji je na njivi baš bio uhvatio miša. Jastreb je naglo uzletio i poplašio konje koji su naglo povukli naprijed pa je Selma izgubila ravnotežu i pala sa stroja. Boreći se da obuzda životinje, Par je vidio da je jedan kraj razbacivača zahvatio i njegovu kćer dok je padala. »Izgledalo mi je kao da ju je udario po vratu«, reče. Djevojčica je desnom rukom pridržavala lijevu pritišćući je na grudi. Lijevo joj je rame bilo izbačeno prema naprijed. »Ne«, reče Šaman pošto ju je pregledao. »U pitanju je ključna kost.« »Je li slomljena?« reče Selmina majka. »Pa, ponešto je iskrivljena, a možda i malo napukla. Ne trebate brinuti. Bilo bi ozbiljno da ste u pitanju vi ili njezin otac, no u njezinoj se dobi kosti savijaju poput zelenih grančica i zbilja brzo zacjeljuju.« Ozljeda se na ključnoj kosti nalazila nedaleko od mjesta gdje se ta kost sastajala s lopaticom i prsnom kosti. Od platnenoga ubrusa koji mu je dala gospođa Swanson Šaman načini maleni povez za Selminu lijevu ruku, a potom joj ruku u povezu drugim ubrusom stisnu uz tijelo kako bi spriječio svako pokretanje ključne kosti. Dok je on ispio kavu koju je gospođa Swanson držala pripremljenu na štednjaku, dijete se smirilo. Do ljudi koje je toga dana namjeravao posjetiti na konju nije bilo daleko, a nije bilo nikakva smisla u tome da prijeđe sav put do kuće, a potom ponovno izjaše, pa zato odmah krenu u kućne posjete. Neka ga žena po imenu Royce, supruga jednoga od novih doseljenika, za ručak ponudi paštetom od mesa. Kada se vratio na ovčju farmu, bilo je već kasno poslijepodne. Dok je jahao pored pašnjaka na kojemu je toga jutra bio započeo s poslom, vidje da je Alden za sadnju ograde zadužio Douga Penfielda pa se dugačak opasni zeleni niz ančurovih mladica već pružao daleko u preriju. 59. Nepoznati otac »Bože oslobodi«, prošapta Lilian. Ni kod koga se od Geigerovih nije pokazao nikakav znak zaraze tifusom, reče ona. Šaman je mislio da je napetosti na Lilianinu licu uzrok činjenica što se za farmu i kućanstvo, kao i za cijelu obitelj, mora brinuti bez muževljeve pomoći. Premda je ljekarnički posao bio u zastoju, ona je ipak barem djelomično uspjela održati rad Jasonove ljekarne, uvozeći lijekove za Tobiasa Barra i Juliusa Bartona.
»Problem je u tome što je Jay mnogo robe naručivao od farmaceutske kompanije iz Charlestona koja pripada njegovoj obitelji, a zbog rata smo sada, dakako, odrezani od Južne Karoline«, reče ona Šamanu nalijevajući mu čaja u šalicu. »Jeste li u zadnje vrijeme čuli štogod o Jasonu?« »U zadnje vrijeme nisam.« Izgledalo je kao da joj je nelagodno kad god bi on postavio neko pitanje o Jasonu, no mogao je razumjeti da nerado govori o svojem mužu iz straha da ne otkrije nešto što bi njemu moglo naškoditi, ne oda vojnu tajnu ili obitelj dovede u opasnost. U bilo kojoj je od država Unije život bio težak za ženu čiji bi muž u Virginiji radio za Konfederaciju. Lilian se mnogo mirnije ponašala kada prijeđoše na razgovor o Šamanovoj liječničkoj karijeri. Bila je upoznata s njegovim napredovanjem u bolnici i s obećanjima koja je tamo dobio. Šamanova je majka očevidno s njom dijelila sve vijesti koje je doznavala iz njegovih pisama. »Cincinnati je tako kozmopolitsko mjesto«, reče Lilian. »Za tebe bi bilo prekrasno da ondje ostaneš, predaješ na fakultetu i istakneš se u praksi. Jay i ja izuzetno smo ponosni na tebe.« Rezala je tanke, podjednake kriške kolača s kavom i stalno mu punila tanjur. »Što misliš kada ćeš se moći onamo vratiti?« »Još ne znam.« »Šamane.« Ona položi ruku na njegovu i nagnu se naprijed. »Vratio si se kući nakon očeve smrti i o svemu si se izvrsno pobrinuo. Sada moraš početi misliti na sebe i svoju karijeru. Znaš li što bi otac volio da sada učiniš?« »Što, tetko Lilian?« »Otac bi volio da se vratiš u Cincinnati i nastaviš svoju karijeru. Moraš se što prije vratiti onamo!« svečano će ona. Znao je da je ona u pravu. Ako već misli otići, najbolje bi bilo da to učini bez odlaganja. Svaki su ga dan pozivali u druge kuće jer je sve više ljudi reagiralo na činjenicu da opet imaju liječnika u Holdenovu Prijelazu. Svaki put kada bi došao nekome bolesniku, osjećao se kao da ga je oplela još jedna nit tanka poput paučine. Takve se niti, istina, mogu raskinuti; kada on ode, oni kojima još uvijek bude potrebna liječnička pomoć mogu se dalje liječiti kod dr. Barra. No, zbog pacijenata se u njemu pojaćavao osjećaj o tome da neke stvari ovdje ne bi htio ostaviti nedovršene. Otac je bio ostavio popis imena i adresa koje Šaman sada pomno prouči. Napisa jedno pismo Oliveru Wendellu Holmesu u Boston javljajući mu da je otac umro, a drugo stricu Herbertu kojega nikad nije vidio, no koji se više nikada neće morati bojati da bi mu se stariji brat mogao vratiti u Škotsku zahtijevajući natrag svoju zemlju. Svaki je slobodan trenutak Šaman provodio čitajući očev dnevnik, zanesen mogućnošću da na vlastitoga oca baci pokoji uzbudljiv i neobičan
pogled. Rob J. Cole s tjeskobom je i nježnošću pisao o sinovljevoj gluhoći, a Šaman je, čitajući njegove riječi, osjećao toplinu te ljubavi. Očeva bol u opisu Makwa-ikwine smrti, kao i smrti Raspjevanoga i Mjesečine koji su umrli ubrzo nakon nje, ponovno probudi duboko zakopane osjećaje. Šaman opet pročita očev izvještaj o autopsiji nad Makwa-ikwom pitajući se nije li u prethodnim čitanjima nešto propustio te pokušavajući utvrditi nije li otac išta propustio prilikom obdukcije, kao i to bi li on u ma kojem pogledu drugačije postupio da je sam obavljao autopsiju. Kada je stigao do sveska koji je obuhvaćao 1853. godinu, zapanji se. U ladici očeva pisaćeg stola pronađe ključ kojim se otključavao veliki lokot na stajskim vratima, pođe onamo, otvori vrata i uđe. Bio je to samo štagalj, mjesto na kojem je ranije bio već stotinu puta. Na zidnim su policama stajale staklenke s prašcima, okrepljujućim napicima i lijekovima, a s krovnih su greda visjeli snopići sušenoga bilja, Makwina ostavština. Bila je tu i stara peć na drva, nedaleko drvenoga stola za autopsiju za kojim je toliko puta pomagao ocu. Posudice su za drenažu i razne zdjele visjele, obješene čavlima na zid. I u jedan je potporni stup načinjen od cijeloga debla, bio zabijen čavao, a s njega je još uvijek visjela stara smeđa očeva vesta. U štaglju već nekoliko godina nitko nije bio obrisao prašinu ili pomeo pod. Svugdje je bilo paučine, no Šaman se na nju i ne osvrnu. Priđe zidu i potraži tamo gdje je mislio da se nalazi pravo mjesto, ali kada je povukao dasku, ona se i ne pomače. U prednjem je dijelu staje bila šipka kojom se mogao poslužiti kao polugom, no nije bilo potrebno da pođe po nju jer je sljedeću dasku, kada ju je pokušao pomaknuti, lako izvukao, a tako je bilo i s još nekoliko drugih. Bilo mu je kao da se pred njim razjapio ulaz u neku špilju. U štaglju je bilo previše mračno jer je sivo dnevno svjetlo dopiralo samo kroz jedan malen i prašnjav prozorčić. Isprva širom otvori vrata štaglja, no još je uvijek bilo premalo svjetla pa on skide fenjer u kojemu je bilo zaostalo nešto ulja te ga zapali. Kada ga je prinio otvoru, u njemu zaplesaše drhtave sjenke otkrivajući skrovište. Šaman upuza unutra. Otac je bio očistio skrovište. Još uvijek se u njemu nalazila zdjelica za jelo, šalica te star i uredno smotan pokrivač koji odmah prepoznade jer su se njime ranije dugo služili. Prostor je bio malen, a Šaman je bio krupan čovjek, baš kao što mu je i otac bio. Zacijelo su i neki od odbjeglih robova bili krupna stasa. Ugasi fenjer i u skrovitome prostoru postade mračno. Pokuša zamisliti da je ulaz zatvoren daskama, a da negdje vani, u lovu na njega, laje pas tragač pa može birati između toga da bude tegleća marva ili progonjena zvijer. Ispuzavši malo kasnije iz skrovišta, skide staru smeđu vestu i obuče je, premda je dan još bio topao. U njoj se bio zadržao očev miris.
Cijelo je to vrijeme, pomisli, tokom svih tih godina, dok su on i Alex živjeli u kući, svađali se i galamili, obuzeti vlastitim željama i potrebama, otac u sebi čuvao tu golemu tajnu, sam proživljavao to iskustvo. Šaman osjeti kako ga preplavljuje silna potreba da porazgovara s Robom J., da s njime podijeli njegovo iskustvo, da mu postavi neka pitanja, iskaže mu svu svoju ljubav i divljenje. U bolnici je, pošto je primio brzojav o očevoj smrti, nakratko zajecao u svojoj sobi. No, u vlaku se ponašao ravnodušno, a poslije pogreba se, radi majke, držao odlučno. Sada se nasloni na zid staje, odmah pored skrovišta, pa kliznu i poput djeteta sjede na prljavi pod, a zatim, isto tako poput djeteta, poče zazivati oca i prepusti se boli znajući da će ubuduće u tišini koja ga je okruživala biti usamljeniji no ikada prije. 60. Bolesno dijete Imali su sreće. Nije bilo novih slučajeva tifusne groznice u Holdenovu Prijelazu. Prođoše dva tjedna, a na tijelu se Tilde Snow ne pojavi nikakav osip. Vrućica joj je bila rano popustila, bez krvarenja ili ikakva znaka krvave stolice, pa je jednoga poslijepodneva, stigavši na njihovu farmu, Šaman zateče u dvorištu kako napojem hrani svinje. »Bila je to gadna gripa, ali sada ju je preboljela«, objasni on njezinu mužu. Da mu je Snow tada htio platiti za njegove usluge, prihvatio bi novac, no farmer mu umjesto toga pokloni par krasnih gusaka koje je posebno za Šamana bio zaklao, objesio da se ocijede od krvi, izvadio im utrobu i očistio ih od perja. »Imam nekakvu staru kilu koja me muči«, reče mu Snow. »Pa, dajte da je pogledamo.« »Ne bih sada počinjao s time, barem dok ne poberem prvi otkos trave za sijeno.« »Koliko vam za to treba? Šest tjedana?« »Otprilike tako.« »Navratite poslije toga k meni u ordinaciju.« »Bit ćete još uvijek ovdje?« »Da«, reče Šaman pa se široko osmjehnu Snowu, donoseći tako odluku da ostane zauvijek, mirno i bez borbe, jedva i zapazivši da ju je donio. Odnese guske majci i predloži joj da Lilianu Geiger i njezine sinove pozovu na objed, no Sara reče kako nije zgodno da im Lilian baš sada dođe na objed te kako bi, po njezinu mišljenju, bilo bolje da sami pojedu tu perad, samo njih dvoje i dvojica najamnika. Još iste večeri Šaman napisa dva pisma, uputivši ih Barneyu Mc Gowanu i Lesteru Berwynu, u kojima im izrazi zahvalnost za sve što su za njega učinili na fakultetu i u bolnici, no ujedno im objasni da odustaje od
svojega mjesta u bolnici te da namjerava preuzeti očevu praksu u Holdenovu Prijelazu. Pisao je i Tobiasu Barru u Rock Island zahvaljujući mu za dolaske srijedom u Holdenov Prijelaz. Napisa mu da će ubuduće raditi puno radno vrijeme u Holdenovu Prijelazu te ga zamoli da podrži njegovu molbu za prijem u Liječničko društvo za pokrajinu Rock Island. Odmah pošto je napisao pisma, saopći majci svoju odluku pa vidje njezino zadovoljstvo i olakšanje što neće ostati sama. Brzo mu priđe i poljubi ga u obraz. »Reći ću ženama u crkvi«, reče, a Šaman se osmjehnu znajući da nema potrebe za bilo kakvim drugim oblikom oglašavanja. Sjedili su, razgovarali i kovali planove. On će raditi u ordinaciji i štaglju baš kao što je to ranije činio njegov otac, provodeći prijepodneva u ordinaciji, a poslijepodne odlazeći u kućne posjete. Liječničke će usluge naplaćivati isto koliko ih je naplaćivao i otac jer te cijene nisu bile pretjerane, a od te su zarade uvijek lagodno živjeli. Bio je razmislio o problemima na farmi pa ga je Sara slušala dok joj je iznosio svoje prijedloge, a potom kimnu u znak slaganja. Sutradan je ujutro Šaman sjedio u Aldenovoj kolibi i pio groznu kavu objašnjavajući najamniku svoju i majčinu odluku da ubuduće uzgajaju manje ovaca na farmi. Alden je pozorno slušao ne skidajući oči sa Šamana dok je pućkao i ponovno pripaljivao lulu. »Shvaćaš li ti što govoriš? Znaš li ti da će cijena vune ostati visoka sve do završetka rata? I da će ti manje stado donijeti manje prihode nego što ih imaš sada?« Šaman kimnu. »Majka i ja znamo da nam je jedini drugi izbor pokrenuti veći posao koji će zahtijevati više pomoćne snage i više brige oko farme, a nijedno od nas to ne želi. Moj je posao liječiti ljude, a ne uzgajati ovce. No, isto tako ne želimo da farma Coleovih ostane bez ovaca. Stoga bi bilo dobro da ti sam pregledaš stado i iz njega izdvojiš one ovce koje daju najbolju vunu pa ćemo te sačuvati i dalje ih pariti. Svake ćemo godine tako pročešljavati stado da bismo proizvodili sve bolju i bolju vunu pa će nam to osigurati dobre cijene. Zadržat ćemo samo onoliko ovaca za koliko se ti i Doug Penfield možete birnuti.« Aldenove oči bljesnuše. »E, to je već prekrasna odluka«, reče pa napuni Šamanu šalicu groznom kavom. Šamanu je ponekad bilo silno teško čitati očev dnevnik, previše mu je bilo bolno uvlačiti se u očeve misli i osjećaje. Bilo je trenutaka kada bi ga i na cijeli tjedan odložio u stranu, no uvijek mu se vraćao žudeći za time da pročita naredne stranice jer je znao da će mu ovo biti posljednje druženje s
ocem. Kada do kraja pročita dnevnik, neće više biti novih podataka o Robu J. Coleu, već će mu ostati samo sjećanja. Lipanj je bio kišovit, a ljeto nekako čudno. Sve je bilo uranilo, žetva, voće na voćkama i bilje na šumovitim dijelovima zemljišta. Kunići su se i zečevi naglo razmnožili tako da ih je bilo posvuda pa su grickajući travu dolazili u blizinu kuće i hranili se loćikom i cvijećem iz vrta Sare Cole. Sijeno se zbog vlage nije moglo pokupiti pa je krma trunula po poljima budući da se nije mogla osušiti, a pojavili su se i bezbrojni rojevi kukaca koji su Šamana boli i sisali mu krv dok bi na konju odlazio u obilazak bolesnika. Unatoč tomu, liječnički mu se posao u Holdenovu Prijelazu činio prekrasnim. Svojevremeno je uživao u liječničkome poslu u sinsinatijskoj bolnici; ako bi mu zatrebala pomoć ili savjet nekoga starijeg liječnika, sve mu je osoblje stajalo na raspolaganju. Ovdje je bio potpuno sam i nikada nije znao s čime će se narednoga dana morati suočiti. Bila je to sama bit liječničkoga posla, a on je to obožavao. Tobias mu Barr objasni da se Pokrajinsko liječničko društvo više ne sastaje jer većina njegovih članova negdje ratuje, no predloži da bi se, u nedostatku boljega, on, Šaman i Julius Barton mogli jednom mjesečno naći na večeri i stručnom razgovoru među kolegama pa njih trojica uskoro s užitkom provedoše takvu večer posvetivši se ospicama kao glavnom predmetu razgovora te činjenici da se ta bolest pojavila u Rock Islandu, ali ne i u Holdenovu Prijelazu. Složiše se u tome da i mlađim i starijim bolesnicima treba stalno naglašavati kako se ne smiju češati ni istiskivati prištiće, pa ma kako ih osip smetao te da se liječenje treba sastojati u primjeni melema koji će ublažiti svrbež, davanju hladnih pića i sedleckih prašaka. Obojicu je liječnika zanimalo Šamanovo objašnjenje o tome kako je u sinsinatijskoj bolnici u liječenje uključeno i grgljanje otopine stipse kad god se pojave i poteškoće pri disanju. Za desertom razgovor skrenu na politiku. Doktor je Barr bio jedan od mnogih republikanaca kojima se činilo da je Lincolnov stav prema Jugu preblag. Odobravao je donošenje Wade-Davisovog Zakona o poslijeratnoj obnovi koji je nakon završetka rata predviđao stroge kaznene mjere protiv južnih država, a koji je Predstavnički dom prihvatio usprkos Lincolnovim prigovorima. Predvođeni Horaceom Greeleyem, otpadnici od Republikanske stranke okupili su se u Clevelandu i složili se da će za vlastitoga predsjedničkog kandidata nominirati generala Johna Charlesa Frémonta. »Mislite li da bi general mogao potući gospodina Lincolna?« zapita Šaman. Dr. Barr mrgodno odmahnu glavom. »Ne, ako rat još uvijek bude trajao. Ništa kao rat ne može pomoći predsjedniku da bude ponovno izabran.« U srpnju kiše napokon prestadoše, no sunce, žuto poput mjedi, izvuklo je iz prerije svu vlagu, spržilo je i obojilo u smeđe. Ospice su
naposljetku stigle i do Holdenova Prijelaza pa su Šamana počeli dizati iz postelje da bi priskočio u pomoć nekima od njihovih žrtava, premda epidemija ovdje nije izbila onako žestoko kao u Rock Islandu. Majka mu reče da su ospice prethodne godine poharale Holdenov Prijelaz pobivši tuce ljudi, među kojima i nekoliko djece. Šaman pretpostavi da jak napad bolesti možda u narednim godinama može stvoriti djelomičan imunitet pa odluči da će o tome pisati dr. Haroldu Meigsu, svojemu bivšem profesoru medicine u Cincinnatiju, i pitati ga može li se ta teorija održati. Jedne mirne, sparne večeri koja završi kišom praćenom grmljavinom, Šaman pođe u postelju osjećajući povremene udare groma divovskih razmjera te je otvarao oči svaki put kada bi sobu obasjalo bijelo svjetlo munje. Napokon umor nadjača sve ostalo i on zaspa tako duboko da mu je, kada ga je majka počela tresti držeći ga za rame, trebalo nekoliko sekundi da shvati što se događa. Sara je držala svjetiljku pored usta da bi joj on mogao vidjeti usne. »Ustani.« »Opet ospice?« zapita on navlačeći odjeću. »Ne. Po tebe je došao Lionel Geiger.« On je već bio obuo cipele i izašao iz kuće. »Što se događa, Lionele?« »Sestrin sinčić. Guši se. Pokušava uvući zrak, ali se umjesto toga čuje ružan zvuk, kao kada crpka ne može povući vodu.« Predugo će trajati bude li Dugačkom stazom trčao kroz šumu, kao i ako bude uprezao konja u jednopreg ili sedlao neku od životinja. »Uzet ću tvojega konja«, reče on Lionelu pa zajaha na životinju i potjera je galopom niz prilaz što je vodio prema njihovoj kući, prijeđe četvrt milje cestom, a potom skrene na prilaz prema kući Geigerovih, čvrsto stišćući liječničku torbu da mu ne ispadne. Lilian Geiger čekala ga je na glavnim vratima. »Dođi.« Rachel. Držeći dijete u krilu, sjedila je na postelji u svojoj nekadašnjoj sobi. Dječačić je već bio sav pomodrio slabašno pokušavajući udahnuti zrak. »Učini nešto. Umrijet će.« Zapravo je i Šaman vjerovao da je dječaku smrt blizu. Otvori djetetu usta i u majušno mu grlo gurnu kažiprst i srednjak. Stražnji je dio djetetova nepca i otvor grkljana prekrivala ružna sluzava opna, debela i siva smrtonosna opna. Šaman je izvuče prstima. Djetetovo tijelo smjesta uzdrhta od navale udahnutoga zraka. Majka ga privinu k sebi i zajeca. »Oh, Bože, Joshua, je li ti dobro?« Snažno je mirisala na noćnu toplinu, a kosa joj je bila raščupana.
Ipak je, ma koliko god to bilo nevjerojatno, pred njim bila Rachel. Starija Rachel, u većoj mjeri žena, i to žena koja je u tom času vidjela samo svoje dijete. Dječačić je već bolje izgledao, bio je manje modar, a zajedno s ulaskom kisika u pluća vraćala mu se i uobičajena boja. Šaman položi ruku na djetetove grudi i zadrža je ondje da bi osjetio jačinu srčanih otkucaja; potom mu izmjeri bilo i na trenutak zadrži njegove malene ruke u svojim krupnim šakama. Mališan se zakašlja. Lilian uđe u sobu pa se Šaman obrati njoj. »Kako zvuči taj kašalj?« »Šuplje, kao… pseći lavež.« »Čuje li se hripanje?« »Da, svaki put kad se zakašlje, na kraju se čuje nešto nalik na zviždanje.« Šaman kimnu. »Mali ima kataralni krup. Zagrijte dovoljno vode i do jutra ga stavljajte u tople kupke da bi mu se opustili respiratorni mišići na prsnom košu, a trebalo bi mu dati i da inhalira.« Iz torbe izvadi jedan od Makwinih lijekova, čaj od korijena krestušca i nevena. »Skuhajte ovo, zasladite i dajte mu da popije što toplije. To će spriječiti ponovno začepljenje grkljana i pomoći će mu pri iskašljavanju.« »Hvala ti, Šamane,« reče Lilian stisnuvši mu ruku. Rachel kao da ga uopće nije vidjela. Njezine su krvlju podlivene oči izgledale kao oči kakve luđakinje. Spavaćica joj je bila umrljana dječakovim šmrkljima. Kada je izašao iz kuće, srete majku i Lionela koji su upravo dolazili Dugačkom stazom, a Lionel je k tomu nosio i svjetiljku koja je već bila privukla ogroman roj komaraca i kojekakvih mušica. Lionelove su se usne micale, no Šaman je ionako pogodio što ga pita. »Mislim da će s njim sve biti u redu«, reče. »Ugasi svjetiljku i pričekaj dok se kukci ne raziđu, prije nego uđeš u kuću.« On se pak sam vrati Dugačkom stazom, putem kojim je toliko puta prošao da mu tama nije smetala. Tu i tamo bi bljesnula još pokoja munja i crno bi se drveće s obje strane staze ukazalo obasjano njezinim sjajem. Kada se vratio u svoju sobu, razodjenu se osjećajući se kao mjesečar. No, kada je legao u postelju, nije mogao zaspati. Omamljeno je i zbunjeno zurio uvis prema tamnome stropu ili u crne zidove, ali bi, kamo god bi pogledao, uvijek vidio samo jedno lice.
61. Otvoreni razgovor Kada je sutradan ujutro stigao do Geigerove kuće, vrata mu otvori Rachel, odjevena u modru dnevnu haljinu koja je izgledala posve nova. Kosa joj je bila uredno začešljana. Kada mu je pružila ruke, u nosnicama osjeti njezin lagani, slatki miris. »Zdravo, Rachel.« »… Hvala ti, Šamane.« Oči su joj bile iste kao i nekada, duboke i prekrasne, no Šaman primijeti da se u njima još uvijek nazire umor. »Kako je moj pacijent?« »Odmah se vidi da mu je bolje. Ne kašlje onako strašno kao ranije.« Ona ga povede uz stepenice. Lilian je s olovkom i nekoliko listova smeđeg papira sjedila kraj unukove postelje zabavljajući dijete crtanjem jednostavnih likova i pričajući mu priče. Pacijent koji je prošle noći za Šamana bio tek bolesno ljudsko biće, jutros mu se ukaza kao tamnooki i smeđokosi dječačić s pjegicama što su mu se isticale na blijedu licu. Bilo mu je otprilike dvije godine. U dnu je postelje sjedila djevojčica koja je bila nekoliko godina starija od brata, no koja mu je silno nalikovala. »Ovo su moja djeca«, reče Rachel, »Joshua i Hattie Regensberg. A ovo je doktor Cole.« »Drago mi je«, reče Šaman. »’Ago mi je«, dječak ga je oprezno promatrao. »Drago mi je«, reče Hattie Regensberg. »Mama nam je rekla da nas vi ne možete čuti pa da moramo gledati u vas dok vam se obraćamo i razgovijetno izgovarati riječi.« »Da, točno.« »Zašto nas ne možete čuti?« »Gluh sam zato što sam kao dijete bio bolestan«, nehajno će Šaman. »Hoće li i Joshua oglušiti?« »Ne, Joshua sasvim sigurno neće oglušiti.« Za nekoliko im časaka i sam potvrdi da je Joshui mnogo bolje. Kupke i udisanje pare izvukle su mu vrućinu, bilo mu je čvrsto i mirno kucalo, a kada mu je Šaman na prsa stavio lijevak stetoskopa i objasnio Racheli na što mora obratiti pažnju, nije bilo nikakva hroptanja. Šaman stavi slušalice Joshui u uši i dopusti mu da oslušne udarce vlastitoga srca, a potom se i Hattie prihvati stetoskopa pa stavi lijevak bratu na trbuh i objavi da je čula samo nekakvo »glu-glu«. »To znači da je gladan«, reče Šaman pa upozori Rachelu da dan-dva dječaku priprema lagana, ali hranjiva jela.
Ispriča Joshui i Hattie kako njihova majka na rijeci poznaje neka izvrsna mjesta za pecanje i pozva ih da dođu na Coleovu farmu gdje se mogu igrati s janjcima. Potom se oprosti od njih i od njihove bake. Rachel ga otprati do vrata. »Imaš krasnu djecu.« »I ja tako mislim!« »Žao mi je zbog tvojega muža, Rachel.« »Hvala ti, Šamane.« »I želim ti mnogo sreće u predstojećem braku.« Rachel se vidno zapanji. »U kakvu predstojećem braku?« zapita baš u trenutku kada se njezina majka pojavila na stepenicama. Lilian tiho prođe kroz predsoblje, no žarko je crvena boja na njezinu licu dovoljno govorila sama za sebe. »Krivo si obaviješten. Ne namjeravam se ponovno udavati«, Rachel će odrešito i dovoljno glasno da je majka može čuti, a lice joj je bilo blijedo dok se opraštala od Šamana. Dok se toga poslijepodneva na Gazdi vraćao kući, ugleda usamljeni ženski lik kako korača cestom, a kada je dojahao bliže, prepoznade modru dnevnu haljinu. Rachel je na nogama imala čvrste cipele za šetnju, a na glavi staru kapicu koja joj je lice štitila od sunca. On je zazva, a ona se okrenu i mirno ga pozdravi. »Mogu li prošetati s tobom?« »Samo izvoli.« On kliznu sa sedla i povede konja za uzdu. »Ne znam što je bilo mojoj majci da ti kaže kako se ja namjeravam ponovno udati. Joeov je rođak, doduše, pokazao stanovito zanimanje za mene, no nećemo se vjenčati. Mislim da me majka gura njemu u naručaj zbog silne brige o tome da djeca ponovno dobiju prikladna oca.« »Izgleda da su nam se majke urotile. Moja meni čak nije ni rekla da si se ti vratila, a siguran sam da je to namjerno učinila.« »To je tako uvredljivo«, reče ona i on joj ugleda suze u očima. »Njih dvije pretpostavljaju da smo nas dvoje budale. Ja sam itekako svjesna da imam sina i kćer kojima je potreban otac Židov. A tebe zacijelo nimalo ne zanima Židovka s dvoje djece, koja je uz to još i u koroti.« On joj se osmjehnu. »Njih su dvoje divna djeca i imaju divnu majku. No, istina je i da ja više nisam zaneseni petnaestogodišnjak.« »Često sam mislila na tebe nakon što sam se udala. Bilo mi je toliko žao što sam te pozlijedila.« »Brzo sam to prebolio.« »Oboje smo bili djeca i zajedno smo proživjeli teška vremena. Toliko sam se bojala braka, a ti si mi bio tako vjeran prijatelj.« Ona mu se
nasmiješi. »Kada si još bio malen, rekao si mi kako bi mogao i ubiti čovjeka da mene zaštitiš. Sada smo odrasli, a ti si mi spasio sina.« Položi ruku na njegovu mišicu. »Nadam se da ćemo zauvijek ostati prijatelji. Dok god smo živi, Šamane.« On pročisti grlo. »Oh, znam da hoćemo«, nespretno će on. Neko su vrijeme šutke koračali, a potom je Šaman zapita da li bi htjela uzjahati na Gazdu. »Ne, radije ću nastaviti sa šetnjom.« »Onda ću ga ja pojahati jer moram prilično toga obaviti prije večere. Doviđenja, Rachel.« »Doviđenja, Šamane«, reče Rachel pa se on uspe na konja i odjaha, a ona cestom odlučno produži dalje. Govorio je sam sebi kako je Rachel jaka i praktična žena koja ima dovoljno snage da stvari prihvati onakve kakve jesu pa se odluči ugledati u nju. Bilo mu je potrebno žensko društvo. Jednom je prilikom bio u kućnom posjetu kod Roberte Williams koja je patila od »ženskih tegoba« te je zbog toga počela prekomjerno piti. Odvraćajući pogled od krojačke lutke sa stražnjicom od bjelokosti, zapita je za Lucillu i doznade da se prije tri godine udala za nekoga poštanskog radnika pa sada živi u Davenportu. »Imaju po jednog klinca svake godine. Nikada ne dolazi ovamo, samo kada joj zatreba novaca«, reče mu Roberta. Šaman joj ostavi bocu okrepljujućeg napitka. Dok je tako, obuzet najdubljim nezadovoljstvom, stajao na glavnoj ulici, primijeti kako ga doziva dr. Tobias Barr kraj kojega su u jednopregu sjedile dvije žene. Jedna je od njih bila Frances, njegova sićušna plavokosa ženica, a druga Francesina nećakinja iz St. Louisa koja im je bila došla u posjetu. Evelyn Flagg bila je navršila osamnaest godina, bila je viša od Frances Barr, no plavokosa kao i ona, a imala je najsavršeniji ženski profil što ga je Šaman ikada vidio. »Pokazujemo Evie grad, da malo vidi Holdenov Prijelaz«, reče dr. Barr. »Jeste li čitali Romea i Juliju?« »Da, jesam.« »Jednom ste mi spomenuli da možete pratiti predstavu ako poznajete dramu. Ovoga tjedna u Rock Islandu gostuje jedna putujuća družina pa skupljamo društvo za odlazak u kazalište. Hoćete li nam se pridružiti?« »Sa zadovoljstvom«, reče Šaman i nasmiješi se Evelyn, a ona mu uzvrati osmijehom od kojega se on sav smete. »Prije polaska ćemo kod kuće nešto lagano pojesti. Dođite k nama u pet«, reče mu Frances Barr. Šaman kupi novu bijelu košulju i tanku crnu kravatu te ponovno pročita komad. Barrovi su bili pozvali i Juliusa Bartona i njegovu ženu Rose. Evelyn je na sebi imala modru haljinu koja je isticala njezinu plavu kosu. Nekoliko se trenutaka Šaman mučio nastojeći se sjetiti gdje je u posljednje
vrijeme vidio isto takvu modru boju, a potom shvati da je u pitanju bila Rachelina dnevna haljina. Prema shvaćanju Frances Barr, lagana se večera sastojala od šest vrsta jela. Šamanu je bilo teško razgovarati s Evelyn. Kada bi joj postavio neko pitanje, bila je sklona tomu da odgovori brzim, uzrujanim osmijehom te kimanjem ili odmahivanjem glave. Dva je puta progovorila od svoje vlastite volje, jednom da bi tetki rekla kako je pečenje izvrsno, a drugi put za vrijeme deserta povjeravajući Šamanu da podjednako luduje i za breskvama i za kruškama pa zahvaljuje Bogu što dozrijevaju u različito doba godine jer tako nije primorana birati između jednih i drugih. Kazalište je bilo prepuno, a večer je bila vruća kako samo večeri potkraj ljeta mogu biti. Stigli su malo prije podizanja zavjese jer je za šest jela ipak trebalo nešto vremena. Kupujući karte, Tobias je Barr mislio na Šamana. Njihova su mjesta bila u sredini trećega reda, a jedva što posjedaše, glumci počeše izgovarati prve stihove. Šaman ih je promatrao kroz kazališni dalekozor, što mu je prilično dobro omogućavalo čitanje s usana, pa je uživao u drami. Za vrijeme prvoga odmora izađe iz kazališta zajedno s dr. Barrom i dr. Bartonom pa se njih trojica, dok su čekali na red pred zahodom iza kazališne zgrade, složiše da je predstava zanimljiva. Doktor je Barton mislio kako je glumica koja igra Juliju možda trudna, a doktor je Barr rekao da Romeo ispod hlača koje mu se pripijaju uz tijelo nosi steznik. Šaman se ranije bio usredotočio na usta pojedinih glumaca, no za vrijeme je drugoga čina proučavao Juliju i nije našao nikakve osnove za pretpostavku dr. Bartona. Nije, međutim, bilo sumnje u činjenicu da Romeo doista nosi steznik. Na kraju se drugoga čina otvoriše vrata pa u dvoranu prodre ugodno strujanje zraka, a upališe se i svjetiljke. On i Evelyn ostadoše na svojim mjestima pokušavajući povesti razgovor. Ona reče da u St. Louisu često odlazi u kazalište. »Nalazim da kazališni komadi čovjeka tako nadahnjuju, a vi?« »I ja, ali rijetko idem u kazalište«, odsutno će Šaman. Čudno, no osjećao je kao da ga netko promatra. Kazališnim dalekozorom prijeđe po gledaocima u ložama s lijeve, a potom i s desne strane pozornice. U drugoj loži zdesna ugleda Lilianu Geiger, a kraj nje Rachelu. Lilian je bila odjevena u smeđu lanenu haljinu sa širokim zvonolikim rukavima sašivenim od čipke. Rachel je sjedila točno ispod svjetiljke, zbog čega je neprestano morala od sebe tjerati mušice koje su se skupljale oko svjetla, no Šamanu je to pružalo priliku da je što pomnije promotri. Kosa joj je bila brižljivo počešljana, zaglađena unatrag i stegnuta u blistav čvor. Na sebi je imala crnu haljinu koja je, izgleda, bila načinjena od svile; pitao se kada će u javnosti prestati nositi crninu. Bilo je vruće pa je haljina bila bez ovratnika i s kratkim napuhanim rukavima. Proučavao je njezine oble mišice i pune grudi, ali mu se pogled stalno vraćao na njezino lice. Još ju je uvijek gledao, kadli se ona
okrenu od majke i zirnu dolje, prema mjestu na kojemu je on sjedio. Cijeli ga je časak promatrala dok je kroz dalekozor gledao u nju, a potom, kada razvodnici počeše gasiti svjetiljke, svrnu pogled u stranu. Činilo mu se da treći čin neće nikada završiti. Upravo kada je Romeo Mercuziju govorio: Hrabro, druže… jer valjda nije preteška ti rana, shvati da mu Evelyn Flagg pokušava nešto reći. Od njezina šaptanja na uhu osjeti lagan i topao dah, dok je Mercuzio odgovarao: Ne, nije duboka kao bunar ni široka kao vrata… ali joj nema prigovora. Skloni dalekozor s očiju i okrenu se prema djevojci koja je sjedila kraj njega u tami, zbunjen što malena djeca poput Joshue i Hattie Regensberg pamte osnovna pravila čitanja s usana, a ona to nije u stanju. »Ne čujem vas.« Nije bio navikao na šaptanje. Nedvojbeno je to preglasno izrekao, jer se čovjek koji je sjedio u drugome redu, točno ispred njega, okrenu i zagleda se u njih. »Oprostite«, prošapta Šaman. Najusrdnije se nadao da mu riječi ovaj put tiše zvuče, pa ponovno očima prinese dalekozor. 62. Odlazak na pecanje Šaman se pitao na koji su način ljudi poput njegova oca i Georgea Cliburnea nasilju uspjeli okrenuti leđa, dok drugi to nisu bili kadri učiniti. Tek nekoliko dana nakon onoga odlaska u kazalište opet je jahao u Rock Island, ovaj put zato da s Cliburneom porazgovara o pacifizmu. Teško je mogao povjerovati u tvrdnje iz dnevnika što su Cliburnea prikazivale kao hladnokrvna i hrabra čovjeka koji je odbjegle robove dovodio njegovu ocu, a potom opet dolazio po njih da ih odvede do sljedećega mjesta gdje će se moći sakriti. Debeljuškasti proćelavi trgovac krmivom nije djelovao kao junak niti je izgledao kao netko tko bi sve stavio na kocku radi nekoga načela koje nije u skladu sa zakonom. Šamana je ispunjavalo divljenje prema onome čeličnom nepoznatom čovjeku koji se skrivao u mlitavu trgovčevu tijelu. Cliburne kimnu kada mu on u dućanu u kojemu se prodavalo krmivo, iznese svoj zahtjev. »Svakako, možeš mi postaviti kakva god hoćeš pitanja o pacifizmu pa ćemo o njima razgovarati, no vjerujem kako bi bilo dobro da najprije nešto pročitaš o tome predmetu«, reče pa objasni pomoćniku da će se odmah vratiti. Šaman pojaha zajedno s njim do njegove kuće pa Cliburne ondje iz svoje biblioteke brzo odabra nekoliko knjiga i jedan traktat. »Možda ćeš jednom poželjeti prisustvovati sastanku među prijateljima.«
Šaman je osobno sumnjao u to, no zahvali Cliburneu i odjaha kući ponijevši sa sobom knjige. Pokaza se da su te knjige pravo razočaranje jer su većinom govorile o kvekerskom pokretu. Društvo je prijatelja, izgleda, 1600. godine u Engleskoj pokrenuo neki George Fox koji je vjerovao da »unutrašnja svjetlost Gospodnja« živi i u srcu posve običnih ljudi. Prema onome što je pisalo u Cliburneovim knjigama, kvekeri su se zalagali za jednostavan život i prijateljstvo. Nisu prihvaćali razna vjerovanja ni dogme, na svačiji su život gledali kao na svetinju, ali nisu imali nekoga posebnog bogoslužja. Među njima nije bilo svećenika, no vjerovali su da su i obični ljudi sposobni primiti Duha Svetoga, a osnova se njihove vjere sastojala u odbacivanju rata i težnji prema miru. Prijatelje su u Engleskoj progonili, a i samo je njihovo ime proizašlo iz uvrede. Pozvan pred sud, Fox je sucu rekao kako bi mu bilo bolje »da dršće kad čuje riječ Gospodnju«, na što ga je sudac nazvao »drhtavcem«. Pennsylvaniju je William Penn uredio kao naseobinu koja će poslužiti kao pribježište progonjenim prijateljima iz Engleske, pa u Pennsylvaniji tokom čitavih sedamdeset i pet godina nije bilo narodne vojske, a imala je tek nekoliko policajaca. Šaman se pitao kako su izlazili na kraj s pijancima. Do časa kada je odložio Cliburneove knjige u stranu, nije bio mnogo doznao o pacifizmu, a ni unutrašnja ga svjetlost nije obasjala. Početak je rujna bio topao, no potom vrijeme postade jasno i svježe pa je Šaman, kad god je mogao, u obilazak bolesnika odlazio putovima uz rijeku, uživajući u blijesku sunca na nemirnoj vodi i ljepoti dugonogih ptica močvarica kojih je sada bilo nešto manje jer su mnoge od njih već bile odletjele na jug. Jednoga je poslijepodneva polagano jahao kući, kadli pod drvetom na riječnoj obali spazi tri poznata lika. Rachel je upravo skidala ribu s udice, dok joj je sin pridržavao pecački štap, a kada majka ribu što se koprcala baci natrag u vodu, Šaman po Hattienu držanju i izrazu lica vidje da se djevojčica zbog nečega ljuti. Skrenu Gazdu s ceste i pojaha prema njima. »Zdravo svima.« »Zdravo!« reče Hattie. »Ne dopušta nam da zadržimo nijednu ribu«, reče Joshua. »Kladim se da su to bili sve sami somovi«, reče Šaman i široko se osmjehnu. Rachel nikada nije smjela kući donijeti soma jer se smatralo da ta riba, budući da nema krljušti, nije košer, a znao je da je za dijete u pecanju najvažnije što kasnije može gledati obitelj kako jede ribu koju je ono uhvatilo. »Sada svaki dan odlazim do Jacka Damona jer mu je prilično loše. E pa, znaš ono mjesto gdje rijeka naglo zaokreće prema njegovu imanju?« Rachel se nasmiješi. »Ona okuka gdje ima mnogo stijenja.«
»To je to mjesto. Vidio sam kako su neki dječaci prije par dana među tim stijenjem hvatali krasne male grgeče.« »Hvala ti što si mi to rekao. Sutra ću djecu povesti tamo.« On primijeti koliko djevojčičin smiješak nalikuje Rachelinu. »Drago mi je da sam vas sreo. Doviđenja.« »Nama je drago što smo vas sreli! Doviđenja«, reče Hattie. On dotače obod šešira i okrenu konja. »Šamane.« Rachel načini korak prema konju i podiže glavu u mladićevu smjeru. »Ako sutra ujutro negdje oko podneva budeš išao Jacku Damonu, pridruži nam se na izletu i užini.« »Pa, ako budem mogao, svakako ću pokušati«, reče on. Sutradan pobježe od Jacka Damona i njegova otežanog disanja pa odjaha do riječne okuke gdje smjesta ugleda smeđi jednopreg Racheline majke i sputanu sivu kobilu koja je u blizini pasla ukusnu travu. Rachel su i djeca sjedili na stijenju i pecali pa Joshua uhvati Šamana za ruku i odvuče ga do mjesta gdje je šest crnih grgeča, velikih baš koliko treba da se pripreme za jelo, postrance plivalo u sjenovitom plićaku, a uzica koja im je bila provučena kroz škrge, drugim je krajem bila privezana za granu na jednome drvetu. Čim ga je ugledala, Rachel dohvati komad sapuna i stade prati ruke. »Inače bi užina mogla imati okus po ribi«, reče razdragano. »Meni to ne će ni najmanje smetati«, reče on, a tako se i osjećao. Jeli su pečena jaja s jakim začinima i kisele krastavce, a uz kolače su, prelivene šećernim sirupom, pili limunadu. Nakon užine Hattie ozbiljno objavi da je sada vrijeme za spavanje pa zajedno s bratom leže na prostrti pokrivač i zadrijema. Rachel je nakon jela pospremala stvari stavljajući ih u veliku vezenu torbu. »Uzmi jedan od naših štapova i pecaj ako se hoćeš time zabavljati.« »Ne«, reče on jer mu je bilo draže paziti na ono što ona govori nego bacati udicu. Ona kimnu i zagleda se preko rijeke u daljinu. Uzvodno je od njih veliko jato lastavica koje je put s dalekoga sjevera vjerojatno ovuda nanio, kružilo i lebdjelo u zraku kao da je u pitanju jedna jedina ptica, a svaka bi na čas dotaknula vodu prije no što će strelovito odletjeti dalje. »Nije li ovo izvanredno, Šamane? Nije li krasno biti kod kuće?« »Da, Rachel.« Neko su vrijeme razgovarali o životu u velikom gradu. Pričao joj je o Cincinnatiju i odgovarao na njezina pitanja o Medicinskome fakultetu i bolnici. »A kako se tebi sviđalo u Chicagu?« »Sviđali su mi se odlasci u kazalište i na koncerte. Četvrtkom sam u jednom kvartetu svirala violinu. Joe nije imao dara za glazbu, ali je meni
nastojao ugoditi. Bio je veoma drag čovjek», reče ona. »Bio je silno obziran prema meni kada sam u prvoj godini našega braka izgubila dijete.« Šaman kimnu. »Onda je došla Hattie, a kasnije i rat. Sve vrijeme koje nisam posvećivala svojoj obitelji, zahtijevao je rat. U Chicagu ima manje od tisuću Židova. Osamdeset četvorica mladića pridružila su se jednoj židovskoj četi pa smo mi ostali prikupili novac i potpuno ih opremili. Ti su momci postali četa C 82. ilinojskog pješačkog puka. Iskazali su se kod Gettysburga, kao i na drugim mjestima, a i ja sam bila dio toga.« »Ali ti si rođakinja Jude P. Benjamina, a otac ti vatreno podržava Jug!« »Znam, ali Joe nije tako mislio, a ni ja. Onoga dana kada je stiglo majčino pismo iz kojega sam doznala da se tata pridružio konfederalistima, moja je kuhinja bila puna članica Ženskoga židovskog društva za pomoć vojnicima koje su baš pripremale zavoje za Uniju.« Ona sleže ramenima. »A onda je došao Joshua, a malo zatim je umro Joe. I to je moja priča.« »Do sada«, reče Šaman i ona ga pogleda. Bio je zaboravio crtu njezina glatkog obraza koja se doimala ranjivo ispod visoko postavljenih ličnih kostiju, meku punoću donje usnice i način na koji su se u njezinim tamnim smeđim očima smjenjivali svjetlo i sjena. Naredno joj pitanje nije namjeravao postaviti, no ono mu samo od sebe izleti iz usta. »Bila si, znači, sretna u braku?« Ona je proučavala rijeku, pa on na trenutak pomisli da mu je promakao njezin odgovor, no ona ga tada ponovno pogleda. »Moglo bi se reći da sam bila zadovoljna. Zapravo sam se bila pomirila sa sudbinom.« »Ja nikada nisam bio samo zadovoljan ili pomiren sa sudbinom«, on će začuđeno. »Ti se ne predaješ, nego se stalno boriš. Zbog toga i jesi Šaman. Moraš mi obećati da te nikada ništa neće navesti na to da se pomiriš sa sudbinom.« Hattie se probudi pa, ostavivši brata da spava na pokrivaču, priđe majci i zavuče joj se u krilo. »Obećaj mi to«, reče Rachel. Šaman se nasmiješi. »Obećajem.« »Zašto ti tako čudno govoriš?« zapita ga Hattie. »Zar čudno govorim?« zapita on, no više se obraćao Racheli nego djetetu. »Da!« reče Hattie. »Izgovor ti je grleniji nego što je bio prije moga odlaska«, obzirno će Rachel. »A i kao da ne vladaš potpuno svojim glasom.«
On kimnu i ispriča joj što mu se dogodilo kada je za vrijeme predstave pokušao šaptati. »Jesi li redovito vježbao?« zapita Rachel. Vidljivo je pogodi njegovo priznanje da, otkada je otišao iz Holdenova Prijelaza i krenuo na fakultet, nije baš mnogo brinuo o svojem načinu govora. »Nisam imao vremena za govorne vježbe. Imao sam previše posla trudeći se da postanem liječnik.« »No, sada to više ne smiješ zapostavljati! Moraš opet početi vježbati. Ako od vremena do vremena ne budeš vježbao, zaboravit ćeš kako treba ispravno govoriti. Budeš li htio, ja ću s tobom raditi na poboljšanju govora, onako kao što smo to ranije radili.« Kada je, promatrajući ga, sjela pokraj njega, oči su joj bile ozbiljne, povjetarac s rijeke mrsio joj je kosu, a na grudi je privijala djevojčicu čije su oči i smiješak bili isti kao i njezini. Glava joj je bila visoko podignuta, a napeto držanje dražesnoga vrata podsjećalo je Šamana na lavicu koju je jednom prilikom vidio na slici. Znam da to mogu, gospođice Burnham. Pamtio je djevojčicu koja se svojevremeno dobrovoljno ponudila da pomogne gluhome dječačiću pa se sada sjeti koliko ju je tada volio. »Bit ću ti zahvalan, Rachel«, čvrsto će Šaman, trudeći se da u izgovoru istakne prvi slog u riječi »zahvalan« te da pri kraju rečenice spusti glas. Odlučiše da će se sastajati na Dugačkoj stazi, na pola puta između njezine i njegove kuće. Šaman je bio siguran da ona Liliani nije rekla kako će opet s njime raditi govorne vježbe, a sam nije vidio razloga da to spominje svojoj majci. Prvoga se dana Rachel u tri sata, kako su se bili dogovorili, pojavi zajedno s oboje djece koju potom pošalje da pored staze skupljaju lješnjake. Rachel sjede na malenu prostirku koju je bila donijela sa sobom, naslonivši se leđima na hrast, a on poslušno sjedne nasuprot njoj. Odabrala je vježbu u kojoj će ona svaki put izgovoriti po jednu rečenicu, a Šaman će joj čitati s usana i ponoviti njezine riječi s ispravnom intonacijom i naglaskom. Da bi mu pomogla, držala ga je za ruku i stiskala mu prste kako bi mu pokazala na kojem slogu treba naglasiti riječ ili koju riječ u rečenici treba istaknuti. Ruka joj je bila topla i suha, a sudeći po njezinu stisku, moglo se pomisliti da drži glačalo ili gnječi rublje prilikom pranja. Šamanu se vlastita ruka činila vrućom i znojnom, no čim je pažnju usmjerio na zadaće što mu ih je ona postavljala, prestade se ustručavati. U njegovu se načinu govora bilo pojavilo čak i mnogo više problema nego što se bojao, a boriti se s njima, nije bilo nimalo ugodno. Laknu mu kada se djeca vratiše jedva noseći vjedro dopola puno lješnjaka. Rachel im reče da će lješnjake kod kuće razbiti čekićem i iz njih izvaditi jezgru, a potom ispeći kruh s lješnjacima i njime ponuditi Šamana.
Narednoga su se dana trebali ponovno naći da nastave s govornim vježbama, no kada je sutradan prijepodne završio s poslom u ordinaciji i odjahao u obilazak pacijenata, zateče Jacka Damona na samrti jer je bio potpuno smalaksao od sušice. Ostade kraj umirućega pokušavajući mu olakšati kraj. Kada se sve okončalo, bilo je prekasno da bi se vratio na vrijeme za sastanak s Rachelom pa zlovoljno odjaha kući. Nakon toga je došla subota, a u kući se Geigerovih šabat strogo obdržavao te je Šaman znao da se toga dana neće sastati s Rachelom, no završivši s poslom u ordinaciji, sam prođe neke glasovne vježbe. Osjećao se iščupanim iz korijena, a na neki način koji nije imao nikakve veze s njegovim poslom, i nezadovoljnim vlastitim životom. Istoga se poslijepodneva opet prihvati Cliburneovih knjiga pa ovoga puta pročita nešto više o pacifizmu i kvekerskom pokretu, a u nedjelju ujutro rano ustade i odjaha do Rock Islanda. Kada stiže u Cliburneovu kuću, trgovac je krmivom baš dovršavao doručak. George uze knjige i ponudi ga šalicom kave, a nimalo se ne iznenadi kada ga Šaman zapita bi li mogao prisustvovati kvekerskom sastanku. George je Cliburne bio udovac. Imao je domaćicu, no ona je nedjeljom bila slobodna, a on je bio uredan čovjek. Šaman pričeka dok on nakon doručka ne opra prljavo posuđe, a brisanje prepusti njemu. Gazdu ostaviše u staji i zajedno se odvezoše u Cliburneovom jednopregu, a putem mu George objasni neke pojedinosti u vezi sa sastankom. »Na sastajalište dolazimo u tišini i sjedamo na svoja mjesta, muškarci s jedne, a žene s druge strane. To se čini zato što nam na taj način manji broj stvari odvlači pažnju, pretpostavljam. Ljudi šutke sjede sve dok netko ne osjeti kako mu je Gospodin na pleća stavio breme patnje ovoga svijeta, a onda ta osoba naprosto ustane i počne govoriti.« Cliburne taktično predloži Šamanu da u kući za sastanke sjedne u sredinu ili u zadnji red. Njih dvojica neće moći sjediti zajedno. »Običaj je da stariji članovi koji su tokom mnogo godina radili za zajednicu, sjede posebno, nasuprot ostalima.« Povjerljivo se nagnu prema Šamanu. »Neki nas kvekeri nazivaju ‘utjecajnim prijateljima’«, reče i široko se nasmiješi. Sastajalište se nalazilo u malenoj i jednostavnoj, bijelo okrečenoj drvenoj zgradi bez zvonika. Zidovi su i iznutra bili obijeljeni, a pod siv. Tamne su klupe bile poslagane duž tri zida tvoreći četvrtasto, plitko slovo U, što je svima omogućavalo da se uzajamno gledaju licem u lice. Četvorica su ljudi već sjedila na svojim mjestima. Šaman zauze mjesto u posljednjoj klupi, blizu vrata, poput čovjeka koji, prije no što će skočiti u duboku vodu, umače nožni palac u najplići plićak. Sučelice je njemu sjedilo nekih pola tuceta žena, a uz njih i osmero djece. Svi su starješine bili stariji ljudi; George i petorica utjecajnih prijatelja sjedili su na klupi uzdignutoj na stopu visokome podiju na suprotnom kraju prostorije.
Sveopća se šutnja poklapala s tišinom Šamanova svijeta. Od vremena bi do vremena netko ušao i bez riječi sjeo na neko mjesto na klupi. Napokon dolasci prestadoše, a u prostoriji se, prema Šamanovu računu, bilo okupilo jedanaest muškaraca, četrnaest žena i dvanaestoro djece. Svi su šutjeli. Šamana prože osjećaj spokoja. Mislio je na oca i nadao se da počiva u miru. Onda pomisli na Alexa. Molim te, uputi molbu u savršenu tišinu u kojoj su sada sudjelovali i svi ostali, između stotina tisuća poginulih, molim te, poštedi mojega brata. Molim te, dovedi mojega šašavog, dragog, odbjeglog brata kući. Pomisli i na Rachelu, no nije se usuđivao moliti. Pomisli na Hattie čiji su osmijeh i oči bili isti kao i majčini i koja je voljela puno pričati. Pomisli na Joshuu koji je malo govorio, no koji kao da je stalno gledao u nj. Neki sredovječan čovjek ustade s klupe nekoliko stopa daleko od njega. Tanak i krhak, otpoče ovako: »Ovaj strašni rat napokon počinje jenjavati. To se zbiva veoma, veoma polagano, no već sada primjećujemo da ovako ne može zauvijek potrajati. Mnoge naše novine, međutim, pozivaju na izbor generala Fremonta za predsjednika. Kažu da će predsjednik Lincoln nakon zaključenja mira preblago postupati s Jugom. Kažu da nije vrijeme za opraštanje, već za osvetu nad ljudima iz južnih država. Isus je rekao: ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.’ A rekao je i: ‘Ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga; ako je žedan, napoji ga!’ Moramo oprostiti grijehe što su ih u ovome strašnom ratu počinile obje strane i moliti da se uskoro obistine riječi iz psalma – pa će se ljubav i vjernost sastati, a pravda i mir zagrliti. ‘Blago onima koji tuguju jer će se utješiti!’ ‘Blago krotkima jer će baštiniti zemlju!’ ‘Blago žednima i gladnima pravednosti jer će se nasititi!’ ‘Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!’ ‘Blago mirotvorcima jer će se zvati sinovi Božji!’« Čovjek sjede, a potom opet nastupi mukla tišina. Ravno nasuprot Šamanu ustade jedna žena i reče kako se trudi oprostiti osobi koja je njezinoj obitelji nanijela tešku nepravdu. Žudi za time da joj se srce oslobodi svake mržnje i htjela bi prema toj osobi pokazivati samo obzirnost i samilosnu ljubav, no stalno se bori sama sa sobom, jer joj ne može oprostiti pa sada poziva prijatelje da se mole za nju ne bi li joj Bog dao dovoljno snage.
Ona sjede, a ustane druga žena, ovaj put u samom kutu prostorije tako da joj Šaman nije mogao vidjeti usta pa pojma nije imao o čemu ona govori. Nakon kraćega vremena, ona sjede, a ljudi su šutjeli, sve dok s klupe pored prozora ne ustade neki čovjek, muškarac u dvadesetim godinama i ozbiljna lica. Reče da mu predstoji važna odluka koja će se odraziti na cijeli njegov budući život. »Trebam Gospodinovu pomoć i vaše molitve«, reče i sjede. Nakon toga više nitko ništa ne reče. Prođe neko vrijeme, a onda Šaman vidje kako se George Cliburne okreće prema čovjeku pored sebe i pruža mu ruku. Bio je to znak da je sastanak završen. Nekoliko se ljudi oko Šamana s njime rukovaše, a potom nastade opće kretanje prema vratima. Bilo je to najčudnije bogoslužje kojemu je Šaman ikada prisustvovao. Na povratku prema Cliburneovoj kući on se zamisli. »Očekuje li se od kvekera da oprosti svaki zločin? Što je onda sa zadovoljstvom zbog pobjede pravednosti nad zlom?« »Oh, mi vjerujemo u pravednost«, reče Cliburne. »Samo ne vjerujemo u osvetu ni u nasilje.« Šaman je znao kako je njegov otac čeznuo za time da osveti Makwinu smrt i da bi zacijelo volio da je to mogao sam učiniti. »Zar ne biste pribjegli nasilju kada bi vam netko pred vlastitim očima htio ustrijeliti majku?« zapita i smete se kada se George Cliburne stade smijuckati. »Prije ili kasnije to pitanje postavlja svatko tko razmišlja o pacifizmu. Moja je majka davno preminula, no nadam se da će mi Gospodin, nađem li se ikada u takvu položaju, pokazati što je ispravno. Gledaj, Šamane. Ti nećeš odbaciti nasilje zbog nečega što bih ti ja mogao reći. To neće doći odavde«, reče mu pokazujući vlastita usta. »Ni odavde«, dotače Šamanovo čelo. »Ako do toga dođe, to mora poteći odavde«, on lupnu Šamana po prsima. »Do tada moraš i dalje nositi mač«, reče, kao da je Šaman neki Rimljanin ili Vizigot, a ne gluhi mladić kojega nisu htjeli primiti ni u vojsku. »Kada otpašeš mač i odbaciš ga od sebe, ako se to uopće i desi, to će se dogoditi zato što više nećeš imati drugoga izbora«, reče Cliburne pa pucnu jezikom i potrese uzdama da brže potjera konja. 63. Završetak dnevnika »Danas smo poslijepodne pozvani Geigerovima na čaj«, reče majka Šamanu. »Rachel kaže da svakako moramo doći. Spominjala je djecu i lješnjake.«
I tako se toga poslijepodneva Dugačkom stazom otputiše do Geigerovih i smjestiše u njihovoj blagovaonici. Rachel donese novi jesenski ogrtač od mekoga svijetlozelenog sukna da ga pokaže Sari. »Tkanina je načinjena od Coleove vune!« Majka joj ga je sašila jer je prošlo godinu dana žalovanja, reče, a svi pohvališe krasan odjevni predmet i Lilianin rad. Rachel primijeti da će ogrtač obući već sljedeći ponedjeljak kad bude putovala u Chicago. »Hoćeš li dugo ostati?« zapita Sara, a ona odgovori da neće, samo nekoliko dana. »Poslovno«, reče Lilian glasom u kojemu se čitalo silno neodobravanje. Kada Sara žurno skrenu razgovor na jaki okus engleskoga čaja, Lilian uzdahnu i reče kako je sretna što ga može nabaviti. »Na cijelome Jugu gotovo uopće nema kave ni pristojnoga čaja. Jay kaže da se u Virginiji funta kave ili čaja prodaje po cijeni od pedeset dolara.« »Primili ste novosti od njega?« zapita Sara. Lilian kimnu. »Javlja da je dobro, Bogu hvala.« Hattieno se lice ozari kada majka unese kruh, još vruć jer je bio tek izvađen iz pećnice. »Mi smo ga napravili!« objavi. »Mama je sve zamiješala, a ja i Joshua posuli smo ga lješnjacima!« »Joshua i ja«, reče baka. »Bubbie, pa ti čak nisi ni bila u kuhinji!« »Lješnjaci su izvrsni«, reče Sara djevojčici. »Nabrali smo ih ja i Hattie«, ponosno će Joshua. »Hattie i ja«, reče Lilian. »Ne, Bubbie, ti nisi bila s nama. Ja i Hattie brali smo lješnjake na Dugačkoj stazi dok su mama i Šaman sjedili na prostirci i držali se za ruke. Na trenutak zavlada tišina. »Šaman ponovno ima manjih poteškoća s govorom«, reče Rachel. »Treba mu malo vježbe pa mu ja opet pomažem, onako kako smo to nekada radili. Sastali smo se na stazi u šumi tako da se djeca mogu igrati u blizini, ali će on sada dolaziti k nama tako da možemo vježbati i uz klavir.« Sara kimnu. »Robertu će svakako koristiti da malo vježba.« I Lilian kimnu, no ukočeno. »O da, kakva sreća da si se vratila kući, Rachel«, reče pa dohvati Šamanovu šalicu i natoči mu još malo engleskoga čaja.
Sutradan, premda se nije ništa dogovorio s Rachelom, vrativši se kući nakon obilaska pacijenata, Šaman prošeta Dugačkom stazom i srete je kako mu ide u susret. »Gdje su moji mali prijatelji?« »Pomagali su pri jesenskom pospremanju u kući i propustili poslijepodnevni odmor, pa sada spavaju.« On se okrenu i nastavi koračati uz nju. Šuma je bila puna ptica i on na obližnjem drvetu vidje, premda ga nije čuo, jednoga kardinala kako svijetu drsko upućuje svoj izazov. »Posvadila sam se s majkom. Hoće da za Velike blagdane svi otputujemo u Peoriju, a ja sam odbila jer ne želim ići onamo da me izlažu kao na dražbi pred poželjnim neoženjenim muškarcima i udovcima. I tako ćemo blagdane provesti kod kuće.« »Dobro«, mirno će on, a ona se nasmiješi. Druga je svađa, ispriča mu, izbila zato što se onaj rođak Joea Regensbega ženi nekom djevojkom pa joj je ponudio da od nje otkupi Regensbergovu tvornicu limenih proizvoda budući da je se nije uspio domoći zahvaljujući braku s Rachelom. Zbog toga i ide u Chicago, povjeri mu – da proda tvornicu. »Majka će se smiriti jer te voli.« »Znam da hoće. Hoćeš li da malo vježbamo?« »Svakako.« Šaman ispruži ruku. Ovaj je put osjećao kako joj, držeći njegovu, ruka lagano podrhtava. Možda ju je iscrpio napor zbog pospremanja po kući ili je pak u pitanju svađa s majkom. No, usuđivao se nadati da nije riječ samo o tome, a primijeti i kako između njihovih prstiju struji neko međusobno razumijevanje pa mu se ruka i nehotice pomaknu u njezinoj. Vježbali su zadržavanje daha nužno za ispravno izvođenje sitnih eksplozija prilikom izgovora glasa p i Šaman je s velikom ozbiljnošću upravo ponavljao besmislenu rečenicu o tome kako polagani pasanac progoni preplašenu prepelicu, kadli Rachel zatrese glavom. »Ne, vidi kako ja to radim«, reče i stavi njegovu ruku sebi na grlo. No, on je pod prstima osjećao samo njezinu toplu put. Ovo mu nije bila namjera; da je o tome ranije mislio, ne bi se usudio tako postupiti. Kliznu rukom nagore, nježno joj obuhvati lice i naže se prema njoj. Poljubac im je isprva bio beskrajno nježan, kao poljubac o kojemu sanja petnaestogodišnjak čeznući za djevojkom u koju je beznadno zaljubljen, no uskoro se pretvori u poljubac između muškarca i žene i njihova ga uzajamna želja, proturječeći odlučnome obuzdavanju i vječnome prijateljstvu što mu ga je ona bila ponudila, tako prenerazi da se bojao u to i povjerovati. »Rachel…«, reče kada se razdvojiše. »Ne. Oh, Bože.«
No, kada se opet zagrliše, ona mu lice obasu sitnim poljupcima nalik na vrelu kišu. On joj izljubi oči, promaši sredinu usta i poljubi je u kut usana, a potom i u nos. Osjećao je napetost njezina tijela koje se privijalo uz njegovo. Rachel se borila s vlastitim preneraženjem. Položi mu drhtavu ruku na obraz, a on stade okretati glavu sve dok ne pritisnu usnice o njezin dlan. Vidje kako ona izgovara riječi koje je pamtio još odavno, riječi kojima se Dorothy Burnham svakoga dana služila dajući djeci na znanje da je nastava završena. »Mislim da je dosta za danas«, reče Rachel bez daha. Okrenu se od njega, a Šaman ostade stajati gledajući je kako hitro odlazi, sve dok nije nestala iza zavoja Dugačke staze. Iste je večeri počeo s čitanjem posljednjega dijela očeva dnevnika, sa zebnjom i s velikom tugom prateći Roberta Judsona Colea na kraju njegova puta, tokom sukoba u strašnome ratu duž Rappahannocka, kako ga je on sam bio zabilježio svojim krupnim, čitljivim rukopisom. Kada je stigao do mjesta na kojem je Rob J. opisivao kako je otkrio Lanninga Ordwaya, Šaman prestade čitati pa je neko vrijeme samo sjedio. Bilo mu je teško prihvatiti činjenicu da se otac, nakon tolikih godina uzaludnih pokušaja, susreo s jednim od ljudi koji su bili uzrokom Makwine smrti. Prosjedio je tako cijelu noć, zgrbivši se uz svjetlo svjetiljke i neprestano čitajući. Nekoliko je puta pročitao Ordwayevo pismo Goodnowu. Malo prije zore stiže do kraja dnevnika – i do očeva kraja. Potpuno odjeven leže na krevet i tako u samoći provede sat vremena. Kada je osjetio da je majka sišla u kuhinju, ode do staje i pozove Aldena u kuću. Pokaza majci i Aldenu Ordwayevo pismo i ispriča im kako ga je našao. »U njegovu dnevniku? Pročitao si njegov dnevnik?« reče Sara. »Da. Želiš li ga i ti pročitati?« Ona odmahnu glavom. »Meni to ne treba. Bila sam mu žena i znala sam sve o njemu.« Na Aldenu se vidjelo da je mamuran i da se loše osjeća pa ona svima troma natoči kavu. »Ne znam što da učinim u vezi s tim pismom.« »Pa što uopće i možeš s time učinitit?« razdražljivo će Alden. Alden brzo stari, primijeti Šaman. Ili je počeo više piti ili teže izlazi na kraj s viskijem. Ruke su mu toliko drhtale da je prosipao šećer stavljajući ga žlicom u šalicu. »Tvoj je tata pokušavao sve i sva ne bi li natjerao zakon da nešto učini u vezi s onim što se dogodilo toj Saukinji. Misliš da će netko sada pokazati više zanimanja samo zato što si ti u pismu jednoga mrtvog čovjeka našao nečije ime?«
»Roberte, kada će to jednom prestati?« gorko će Šamanova majka. »Kosti te žene tokom svih ovih godina leže na našoj zemlji, a vas joj dvojica, najprije tvoj otac, a sada i ti, niste bili u stanju dopustiti da počiva u miru, baš kao što niste dali mira ni bilo kome od nas. Zar ne možeš naprosto poderati to pismo i zaboraviti svu tu staru bol, a mrtve ostaviti na miru?« No, Alden odmahnu glavom. »Bez uvrede, gospođo Cole, ali kad se radi o Indijancima, on neće slušati zdrav razum ni bilo kakve razloge, baš kao što to nije htio ni njegov otac.« On puhnu u kavu, s obje je ruke podiže do usta i otpije gutljaj koji mora da mu je opržio jezik. »Ne, na smrt će se mučiti s time, poput psa kada se baci na kost, onako kako je to radio i njegov tata.« On pogleda Šamana. »Ako ti išta znači moj savjet, u što sumnjam, najbolje bi ti bilo da jednom, kada budeš mogao, odeš u Chicago i potražiš tog Goodnowa pa ćeš vidjeti može li ti on štogod reći. Inače ćeš se potpuno iscrpiti, a i mi skupa s tobom.« Majka se Miriam Ferocia nije slagala s takvim mišljenjem. Kada je Šaman toga poslijepodneva dojahao do samostana i pokazao joj pismo, ona kimnu. »Tvoj mi je otac pričao o Davidu Goodnowu«, mirno reče. »Ako su velečasni Goodnow i velečasni Patterson doista jedna te ista osoba, taj bi čovjek morao biti pozvan na odgovornost zbog Makwine smrti.« Majka Miriam uzdahnu. »Šamane, ti si liječnik, a ne policajac. Ne možeš li ga prepustiti Božjem sudu? Nama si potreban kao liječnik.« Naže se naprijed i upre oči u nj. »Imam važnih novosti. Biskup nam je javio da će nam odobriti sredstva s kojima ćemo ovdje osnovati bolnicu.« »Časna majko, pa to je prekrasna vijest!« »Da, zbilja je prekrasna.« Kada se smiješi, lice joj je kao obasjano, pomisli Šaman. Iz očeva se dnevnika sjećao da je majci Miriam, kada joj je umro otac, pripalo veliko nasljedstvo koje je ona, međutim, darovala Crkvi. Pitao se šalje li joj to biskup njezin vlastiti novac ili pak samo jedan njegov dio. No, njezina radost ne bi trpjela takvu ciničnost. »Ljudi će u ovom kraju dobiti bolnicu«, ona će ozareno. »Redovnice će iz ovoga samostana raditi kao bolničarke u bolnici sv. Franje Ksaverskoga iz Assisija.« »A ja ću u tu bolnicu moći slati svoje pacijente.« »Mi se zapravo nadamo da ćeš raditi i više od toga. Sve su se sestre s time složile. Željele bismo da vodiš našu bolnicu.« On na trenutak zanijemi.
»Počašćen sam, časna majko«, reče napokon. »No, za upravitelja bih bolnice preporučio liječnika s više iskustva, nekoga starijeg. A znate i da nisam katolik.« »Nekoć, kada bih se usudila sanjati o tome, nadala sam se da će upravitelj naše bolnice postati tvoj otac. Njega nam je Bog bio poslao da nam bude prijatelj i liječnik, no tvoga oca više nema. Sada nam je Bog poslao tebe. Imaš odgovarajuće obrazovanje i znanje, a već si stekao i dobro iskustvo. Ti si liječnik u Holdenovu Prijelazu i ti ćeš voditi našu bolnicu.« Ona se nasmiješi. »Što se tiče tvoje mladosti, mi sve vjerujemo da si ti najozbiljniji mladić kojega smo ikada upoznale. To će biti mala bolnica, sa svega dvadeset i pet kreveta, a mi ćemo svi rasti zajedno s njom. Voljela bih ti dati nekoliko savjeta. Nemoj se bojati da sam sebe visoko cijeniš jer te i ostali tako cijene. I nemoj se kolebati u svojoj težnji prema bilo kojem cilju jer te Bog izdašno obasuo svakojakim darovima.« Šaman se zbuni, no odmah se potom i nasmiješi poput liječnika kojemu je upravo netko obećao bolnicu. »Vjerovati vama, časna majko, za mene je osobito zadovoljstvo«, reče. 64. Chicago Razgovor sa samostanskom predstojnicom Šaman povjeri jedino majci te se iznenadi i osokoli zbog jačine Sarina ponosa. »Kako je krasno što ćemo ovdje imati bolnicu, kao i to što ćeš joj ti biti upravitelj. Koliko bi to usrećilo tvojega oca!« On je upozori da katolička nadbiskupija neće doznačiti sredstva za bolnicu sve dok se ne načine i ne odobre planovi za nju. »U međuvremenu je Miriam Ferocia zatražila od mene da posjetim nekoliko bolnica i proučim način na koji su uređene«, objasni. Odmah je znao kamo će poći i na koji će vlak sjesti. U ponedjeljak odjaha do Molinea i na nekoliko dana ostavi Gazdu u konjušnici. Vlak za Chicago zaustavljao se u Molineu u 3.20 poslijepodne, samo toliko koliko je trebalo da utovari pošiljku iz tvornice plugova Johna Deerea, a u 2.45 Šaman je već čekao na drvenom peronu. Kada je vlak stigao, Šaman se uspe u posljednji vagom i poče se probijati prema naprijed. Znao je da se Rachel samo nekoliko časaka ranije u Rock Islandu ukrcala na isti vlak i nađe je kako sjedi sama u trećem vagonu. Namjeravao ju je nehajno pozdraviti, našaliti se u vezi s njihovim »slučajnim« susretom, no njoj, kada ga ugleda, iz lica nestade krvi. »Šamane… nešto se dogodilo s djecom?«
»Ne, nema ni govora o tome. I ja moram poslom u Chicago«, reče on srdeći se na samoga sebe što nije unaprijed mislio na to čime bi moglo uroditi ovakvo iznenađenje. »Smijem li ti se pridružiti?« »Dakako.« No, kada je smjestio kovčeg na policu pored njezina i sjeo na mjesto pokraj prolaza, oboje su se usiljeno držali. »Šamane, u vezi s onim što se prije neki dan desilo u šumi…« »Meni se to jako svidjelo«, odrješito će on. »Ne bih željela da to krivo shvatiš.« Opet, pomisli on očajno. »Vjerovao sam da se i tebi svidjelo«, reče, a njoj se lice obli rumenilom. »Ne radi se o tome. Ne smijemo se prepuštati užitku zbog kojega će nam se… stvarnost činiti samo još okrutnijom.« »U čemu se sastoji ta stvarnost?« »Ja sam židovska udovica s dvoje djece?« »I?« »Zaklela sam se da svojim roditeljima više nikada neću dopustiti da mi biraju muža, no to ne znači da neću postupati razumno u pogledu vlastita izbora.« Ovo ga zapeče, no ovaj se put neće dati zastrašiti stvarima koje su ostale neizrečene. »Ljubio sam te najveći dio svojega života. Nikada nisam sreo ženu čiji su mi se izgled ili um činili ljepši. Potrebna mi je dobrota koju osjećam u tebi.« »Molim te, Šamane.« Ona se okrenu od njega i zagleda se kroz prozor, no on produži. »Tražila si od mene da ti obećam kako se nikada u životu neću pomiriti sa sudbinom niti je pasivno prihvaćati. Neću se pomiriti s time da te opet izgubim. Želim se oženiti tobom i biti Hattiein i Joshuin otac.« Ona mu i dalje ostade okrenuta leđima promatrajući polja i farme koji su promicali mimo njih. Rekavši što je namjeravao reći, on iz džepa izvadi neki stručni liječnički časopis i poče čitati o etiologiji i liječenju hripavca. Rachel pak ispod sjedišta izvuče torbicu i izvadi iz nje pletivo. Šaman vidje da od tamnoplave vune plete malenu vestu. »Za Hattie?« »Za Joshuu.« Na trenutak su dugo promatrali jedno drugo, a potom se ona lagano nasmiješi i nastavi s pletenjem. Prije no što su prešli pedeset milja već se smračilo pa kondukter koji je prolazio po vagonima, zapali svjetiljke. Nije bilo još ni pet sati, a njih su dvoje već bili previše ogladnjeli da bi dulje čekali s jelom. Šamanova se
popudbina sastojala od pečene piletine i pite od jabuka, a Rachel je bila ponijela kruha, sira, tvrdo kuhana jaja i četiri malene kruške. Podijeliše pitu, jaja i voće, a on je u čuturici bio ponio i bunarske vode. Nakon zaustavljanja u Jolietu kondukter pogasi svjetiljke i Rachel na neko vrijeme zaspa. Kada se probudila, glava joj je bila na Šamanovu ramenu, a ruka u njegovoj ruci. Ona povuče ruku, no još nekoliko sekundi zadrža glavu na njegovu ramenu. Kada je vlak izronio iz prerijske tame i uplovio u more svjetlosti, Rachel je sjedila i popravljala kosu držeći ukosnicu među čvrstim bijelim zubima. Kada je s time završila, reče Šamanu da su stigli u Chicago. Kočijom se s kolodvora odvezoše do hotela Palmer’s Illinois House gdje je Racheli njezin odvjetnik bio rezervirao sobu. I Šaman odluči ondje odsjesti pa dobi sobu broj 508, na petome katu. Otprati Rachelu do sobe 306 i zvoncem pozva sobara. »Hoćeš li štogod popiti? Možda malo kave?« »Mislim da ne, Šamane. Kasno je, a ja sutra moram mnogo toga obaviti.« Nije mu se htjela pridružiti ni za doručkom. »Zašto se ne bismo našli ovdje u tri sata pa ću ti pokazati Chicago prije objeda?« On reče da to dobro zvuči i ostavi je. Pođe do sobe 508, raspremi stvari i složi ih u komodu ili objesi u ormar, a potom se opet spusti niz svih pet katova da se posluži zahodom iza hotela koji se pokaza ohrabrujuće čistim i dobro održavanim. Na povratku malo zastade na trećem odmorištu i pogleda niz hodnik prema njezinoj sobi, a zatim se uspe stepenicama uz preostala dva kata. Ujutro, odmah nakon doručka, potraži Bridgeton Street za koji se pokaza da se nalazi u radničkoj četvrti i da se sastoji od niza drvenih kuća što su se naslanjale jedna na drugu. Na broju 237 na njegovo se kucanje na vratima pojavi mlada žena umorna izgleda i s djetetom u naručju, dok joj se drugi dječačić vješao o skute. Žena odmahnu glavom kada je Šaman zapita za velečasnoga Davida Goodnowa. »Gospodin Goodnow već više od godinu dana nije ovdje. Čula sam da je jako bolestan.« »Znate li gdje se nalazi?« »Da, u… bolnici. Mi ga nikada nismo ni upoznali. Stanarinu svakoga mjeseca šaljemo u bolnicu. Tako smo se dogovorili s njegovim odvjetnikom.« »Možete li mi reći u kojoj je bolnici? Svakako ga moram vidjeti.« Ona kimnu. »Imam to zapisano negdje u kuhinji.« Uđe u kuću, no začas se vrati vukući sina za sobom i držeći u ruci komadić papira. »Dearbornska umobolnica«, reče. »Na Sable Streetu.«
Natpis je bio skroman i dostojanstven, mjedena ploča postavljena na središnjem stupu što se uzdizao iznad niskoga zida od crvene opeke: Dearnbornska umobolnica za alkoholičare i duševne bolesnike Zgrada je bila dvokatnica od crvene opeke, a teške su željezne rešetke na prozorima upotpunjavale dojam što su ga ostavljali šiljci od kovana željeza na vrhu zida od opeke. Iza vrata od mahagonija nalazilo se polumračno predvorje s dva naslonjača punjena konjskom strunom. U malenom je uredu pokraj predvorja za stolom sjedio sredovječan čovjek unoseći knjigovodstvene podatke u veliku poslovnu knjigu. Kada mu Šaman reče što želi, on kimnu. »Gospodina Goodnowa već tko zna otkada nitko ne posjećuje. Ne znam je li ikada itko i dolazio. Potpišite se u knjigu posjetilaca, a ja ću pozvati doktora Burgessa.« Nakon nekoliko se časaka pojavi dr. Burgess, nizak i crnokos čovjek s tankim, pomno zaglađenim brkovima. »Jeste li vi rođak ili prijatelj gospodina Goodnowa, doktore Cole? Ili je vaš posjet profesionalne naravi?« »Poznajem ljude koji poznaju gospodina Goodnowa«, oprezno će Šaman. »Samo sam nakratko došao u Chicago pa sam pomislio da bih ga mogao posjetiti.« Dr. Burgess kimnu. »Posjeti su inače poslijepodne, no za zaposlenoga ćemo liječnika napraviti iznimku. Pođite za mnom, molim vas.« Uspeše se stepenicama, a onda dr. Burgess zakuca na zaključana vrata koja otvori krupan čuvar. Snažni ih čovjek povede dugačkim hodnikom u kojemu su slijeva i zdesna, oslonjene leđima o zid, sjedile blijede žene i razgovarale same sa sobom ili buljile u prazno. Zaobiđoše lokvu mokraće, a Šaman vidje i razmazani izmet. U nekoliko su se soba pored hodnika nalazile žene lancima privezane uza zid. Dok je bio na medicinskome fakultetu, Šaman je u Ohijskoj državnoj umobolnici proveo četiri tužna tjedna pa ga ovi prizori i vonj ne iznenadiše, no bilo mu je drago što ne čuje nikakve zvukove. Čuvar otključa druga vrata i povede ih hodnikom kroz muški odio koji nije izgledao ništa bolje od ženskoga. Naposljetku Šamana uvedoše u prostorijicu u kojoj se nalazio stol i nekoliko drvenih stolica te ga uputiše da pričeka. Ubrzo se liječnik i čuvar vratiše vodeći sa sobom postarijega čovjeka odjevena u radničke hlače bez dugmadi na rasporku i prljavi kaputić navučen preko donjega rublja. Već se dugo nije šišao, a sijeda mu je brada
bila divlje raščupana i nepodrezana. Na usnama mu je lebdio lagani smiješak, no oči su mu zvjerale na sve strane. »Ovo je gospodin Goodnow«, reče dr. Burgess. »Gospodine Goodnow, ja sam doktor Robert Cole.« Smiješak se ne promijeni. Čovjekove ga oči nisu vidjele. »Više ne može govoriti«, reče dr. Burgess. Šaman svejedno ustade sa stolice i priđe bolesniku. »Gospodine Goodnow, jeste li se vi svojevremeno predstavljali kao Ellwood Patterson?« »Dulje od godinu dana nije progovorio«, strpljivo će dr. Burgess. »Gospodine Goodnow, jeste li vi svojevremeno u Holdenovu Prijelazu silovali, a potom i ubili jednu Indijanku? Onda kada vas je onamo poslao Red zvjezdanog stijega?« Dr. Burgess i čuvar zapiljiše se u Šamana. »Znate li gdje mogu naći Hanka Cougha?« No, odgovora nije bilo. Ponovno, ovaj put oštrije: »Gdje mogu potražiti Hanka Cougha?« »On je sifilitičar. Mozak mu je jednim dijelom oštećen zbog progresivne paralize«, reče dr. Burgess. »Otkuda znate da se ne pretvara?« »Cijelo ga vrijeme promatramo. Zašto bi se netko pretvarao kada zbog toga mora živjeti na ovaj način?« »Prije mnogo je godina ovaj čovjek sudjelovao u neljudskom, strahovitom zločinu. Bilo bi mi mrsko da izbjegne zasluženu kaznu«, gorko će Šaman. Davidu Goodnowu iz usta poče curiti slina. Doktor ga Burgess pogleda i odmahnu glavom. »Mislim da je nije izbjegao«, reče. Šamana kroz odjele povedoše do glavnih vrata gdje se dr. Burgess s njime uljudno oprosti napomenuvši mu da će umobolnica sa zadovoljstvom prihvatiti pacijente koje ovamo uputi netko od liječnika iz zapadnoga Illinoisa. Žmirkajući na jasnome suncu, Šaman se brzo udalji s toga mjesta. Smrad mu se velikoga grada u usporedbi s umobolnicom činio kao miomiris. U glavi mu se vrtjelo pa nekoliko blokova zgrada prijeđe zadubljen u misli. Ovo mu je izgledalo kao završetak traganja. Jedan je od muškaraca koji su ubili Makwa-ikwu bio mrtav. Drugi je, kako se maločas bio sam osvjedočio, živio u ovozemaljskome paklu, a o trećemu se nije ništa znalo. Miriam je Ferocia u pravu, zaključi. Vrijeme je da Makwine ubojice prepusti Božjoj pravdi i usredotoči se na liječništvo i na vlastiti život. Konjskim se tramvajem odveze do središta Chicaga, a potom do Chicaške bolnice koja ga smjesta podsjeti na bolnicu u Cincinnatiju. Bila je to dobra i velika bolnica, s gotovo pet stotina kreveta. Kada je zatražio da
razgovara s upraviteljem i objasnio svrhu svojega posjeta, primiše ga s velikom učtivošću. Glavni ga liječnik odvede do starijega kirurga i obojica mu iznesoše svoje mišljenje o opremi i potrepštinama primjerenima malenoj bolnici. Bolnički mu ekonom preporuči dobavljače koji nude stalne usluge i razumne rokove isporuke. Šaman s glavnom sestrom porazgovara o količini posteljine potrebne za to da svi kreveti uvijek budu čisto presvučeni. Marljivo je sve zapisivao u bilježnicu. Kada se malo prije tri sata vratio u Palmer’s Illinois House, Rachel je već sjedila u predvorju i čekala na nj. Čim joj je vidio lice, znao je da joj je dan dobro protekao. »Gotovo je, više nemam nikakve odgovornosti za tvornicu«, reče mu. Ispriča mu kako je odvjetnik obavio izvrstan posao pripremivši sve potrebne dokumente, a veći je dio iznosa što ga je dobila za prodaju već uložen u zakladu na Hattieno i Joshuino ime. »E, pa to moramo proslaviti«, reče on i sivo raspoloženje koje ga je bilo obuzelo zbog svega što je toga prijepodneva radio, najednom nestade. Sjedoše u prvi od fijakera što su ispred hotela čekali uz rub pločnika. Šamana nisu zanimali ni koncertna dvorana ni novi obori. U Chicagu ga je zanimalo samo jedno. »Pokaži mi mjesta na koja si odlazila dok si ovdje živjela«, reče. »To će biti tako dosadno!« »Molim te.« Rachel se naže naprijed i dade upute kočijašu, a on potjera konja. Isprva je bila smetena pokazujući mu trgovinu glazbalima u kojoj je kupila žice i novo gudalo za violinu te dala popraviti zatezne vijke. No, poče se ugodnije osjećati kada stigoše do trgovina u kojima je kupovala cipele i šešire te do krojača košulja kod kojega je bila naručila nekoliko svečanih košulja kao rođendanski poklon za oca. Vozeći se prođoše pored dvadeset blokova zgrada, dok ne stigoše do veličanstvena zdanja za koje mu Rachel reče da je Sinajska kongregacija. »Ovdje sam četvrtkom svirala u onom kvartetu i ovamo smo petkom uvečer dolazili na bogoslužje. No, Joe i ja nismo se ovdje vjenčali. Vjenčali smo se u sinagogi Keilath Anshe Maarib u kojoj je Harriet Ferber, Joeova tetka, bila istaknuti član. Prije četiri su se godine Joe i još nekolicina njih odvojili od te sinagoge i osnovali Sinaj, kongregaciju reformiranoga židovstva. Raskinuli su s velikim dijelom obreda i tradicije pa je to ovdje izazvalo ogromnu sablazan. Tetka je Harriet pobjesnjela, no do trajnoga raskola nije došlo i ostali smo međusobno bliski. Kada je godinu dana kasnije umrla, Harriet je dobila ime po njoj.« Zatim uputi kočijaša da ih proveze pored četvrti koja se sastojala od malenih, no udobnih kuća, a na Tyler Streetu pokaza prstom na kuću od smeđih dasaka.
»Tu smo stanovali.« Šaman se sjeti kako je ona nekoć izgledala i nagnu se naprijed pokušavajući djevojku iz svojih sjećanja smjestiti u ovu kuću. Pet blokova dalje naiđoše na mnoštvo trgovina. »Oh, ovdje moramo stati!« reče Rachel. Izađoše iz fijakera i uđoše u trgovinu živežnim namirnicama koja je mirisala na začine i sol i gdje im u susret dođe neki bjelobradi stariji čovjek, crven u licu i gotovo isto toliko krupan kao i Šaman, sav ozaren i brišući ruke o pregaču. »Gospođo Regensberg, kako vas je lijepo opet vidjeti!« »Hvala vam, gospodine Freudenthal. I meni je drago što vas vidim. Htjela bih kupiti neke stvari da ih ponesem majci. Kupila je nekoliko vrsta dimljene ribe, nešto crnih maslina i veliku kocku bademova tijesta. Trgovac oštrim pogledom preleti preko Šamana. »Her is nit ah Yiddisheh«, primijeti. »Nein«, reče ona, a potom, kao da se od nje očekuje neko objašnjenje, dodade: »Her is ein guteh friend.« Šaman nije morao razumjeti njihov jezik da bi shvatio o čemu govore. To ga na čas ogorči, no gotovo odmah shvati kako je starčevo pitanje dio Racheline stvarnosti, kao što su to i Hattie i Joshua. Dok su on i Rachel bili djeca i živjeli u jednom bezazlenijem svijetu, između njih je dvoje bilo malo različitosti, no sada su odrasli i trebalo se suočiti s razlikama koje među njima postoje. Stoga se Šaman, uzimajući od trgovca njezine omote, nasmiješi starcu. »Ugodan vam dan želim, gospodine Freudenthal«, reče i izađe za Rachelom iz trgovine. Omote odnesoše u hotel. Bilo je vrijeme za objed i Šaman se već htio zadovoljiti hotelskom blagovaonicom, kadli Rachel reče da zna za bolje mjesto. Odvede ga do Parkman Caféa, malena restorana do kojega se od hotela moglo stići i pješice. Bilo je to nenametljivo mjesto, a i cijene su ondje bile umjerene, no hrana su i posluga bili dobri. Kada je nakon objeda zapita što bi sada željela, ona reče da bi voljela prošetati uz jezero. S vode je puhao lagani povjetarac, no u zraku je lebdio povratak ljetne topline. Na nebu su blistale sjajne zvijezde i posljednja četvrt žetvenoga mjeseca, no bilo je pretamno da bi joj mogao vidjeti usta pa nisu razgovarali. S nekom bi ga drugom ženom to zabrinjavalo, no za Rachelu je znao da će pri slaboj vidljivosti njegovu šutnju prihvatiti kao nešto posve naravno. Šetali su popločanom stazom uz jezero, a onda ona zastade pod uličnom svjetiljkom i pokaza na mrlju žute svjetlosti ispred njih. »Čujem neku nevjerojatno lošu glazbu uz mnoštvo činela!« Kada stigoše do osvijetljenoga mjesta, pred njima se ukaza čudan prizor: okruglo povišenje, veliko poput muzišta u staji, na kojemu su bile
pričvršćene obojene drvene životinje. Neki je mršav čovjek, lica išarana brazgotinama i opaljena suncem, okretao veliku ručicu. »Je li to muzička kutija?« reče Rachel. »Non, to je un carrousel. Izaberite životinju na koju ćete uzjahati, tres drôle, tres plaisant«, reče čovjek. »Svaka vožnja stoji dvadeset centi, gospodine. Rob sjede na smeđega medvjeda, a Rachel zajaha na konja obojena u neku nevjerojatnu crvenu boju. Francuz je stenjući okretao ručicu i oni se najednom stadoše vrtjeti u krug. U središtu je vrtuljka s jedne motke visio mjedeni kolut, a iznad njega natpis na kojemu je stajalo da onaj tko, sjedeći na životinji na koju je uzjahao, uspije dohvatiti kolut, ima pravo na jednu besplatnu vožnju. Nedvojbeno se kolut nalazio izvan dohvata većine ljudi koji su se vozili na vrtuljku, no Šaman se istegnu u svoj dužini svojega krupnog tijela. Kada Francuz vidje da Šaman pokušava dosegnuti kolut, stade brže vrtjeti ručicu i carrousel poletje, no Šaman zgrabi kolut u drugom pokušaju. Tako je osvojio nekoliko besplatnih vožnji za Rachelu, no vlasnik ubrzo zaustavi vrtuljak kako bi odmorio ruku pa Šaman siđe sa smeđeg medvjeda i preuze na sebe njegov posao. Okretao je ručicu sve brže i brže te crveni konjić iz laganoga kasa prijeđe u galop. Rachel zabaci glavu i poput djeteta zavrišta od radosti dok je prolazila mimo njega, a bijeli joj zubi bljesnuše. No, njezina privlačnost nije bila nimalo djetinjasta i nije opčinjavala samo Šamana; i Francuz ju je kradomice očarano pogledavao spremajući se da zatvori vrtuljak. »Vi ste mi posljednje mušterije u 1864. godini«, objasni Šamanu. »Finis za ovu sezonu. Uskoro će led.« Rachel se jedanaest puta vozila na vrtuljku i bilo je očito da su vlasnika zadržali duže no što je uobičajeno pa mu Šaman prilikom plaćanja dade i napojnicu, a čovjek Racheli pokloni bijeli stakleni vrč oslikan ružama. U hotel se vratiše propuhani od vjetra i nasmiješeni. »Tako sam se dobro zabavljala«, reče mu Rachel na vratima sobe 306. »I ja.« Prije no što je uspio još štogod napraviti ili reći, ona ga lagašno poljubi u obraz pa otvori vrata i zatvori ih za sobom. U svojoj je sobi Šaman sat vremena potpuno odjeven ležao na postelji. Naposljetku ustade i spusti se stepenicama dva kata niže. Racheli je trebalo malo vremena da mu odgovori na kucanje. Gotovo je izgubio hrabrost i okrenuo se, no napokon se vrata otvoriše i na njima je stajala Rachel u jutarnjoj haljini. Stajali su i uzajamno se promatrali. »Hoćeš li ti ući ili da ja izađem?« reče ona, a on vidje kako je nemirna. Šaman uđe u sobu i zatvori vrata. »Rachel…«, reče, no ona mu rukom zatvori usta.
»Kada bih kao djevojka otišla u šetnju Dugačkom stazom, često sam znala zastati na jednome savršenom mjestu gdje se šuma spušta sve do rijeke, baš tamo gdje ide granica između naših dvaju zemljišta, no više na našoj strani. Govorila sam sebi da ćeš ti brzo odrasti i sagraditi ondje kuću pa se ja neću morati udati za nekoga starog čovjeka s pokvarenim zubima. Zamišljala sam našu djecu, sina koji bi bio nalik na tebe i tri kćeri koje bi ti volio i bio s njima strpljiv, dopuštajući im da idu u školu i ostanu u roditeljskoj kući sve dok ne budu spremne da iz nje odu.« »Cijeloga sam te života ljubio.« »Znam«, reče ona i prsti joj se, kada je on poljubi, stadoše poigravati s dugmadi na njegovoj košulji. Svjetiljku ostaviše upaljenu tako da mogu razgovarati i uzajamno se promatrati. Nakon vođenja ljubavi ona zaspa poput mačke kada zadrijema, a on je ležao pored nje i proučavao njezino disanje. Napokon se Rachel probudi i oči joj se raširiše kada ga ugleda. »Čak i kada sam postala Joeovom ženom… čak i kada sam postala majkom, sanjarila sam o tebi.« »Znao sam to. Zato mi je sve i bilo tako strašno.« »Bojim se, Šamane!« »Čega, Rachel?« »Prije mnogo sam godina pokopala svaku nadu u ovo… Znaš li kako postupa židovska obitelj kada se netko uda ili oženi osobom koja ne pripada našoj vjeri? Zastru se sva zrcala u kući, pa svi odjenu žalobno ruho i mole molitvu za mrtve.« »Ne boj se. Razgovarat ćemo s njima i oni će nas razumjeti.« »A ako nas ne budu razumjeli?« On osjeti ubod straha, no s ovim se pitanjem trebalo suočiti. »Ako nas ne budu razumjeli, morat ćeš donijeti odluku«, reče. Pogledaše se. »Nijedno se od nas dvoje više u životu neće miriti sa sudbinom«, reče Rachel. »Točno?« »Točno.« Znali su da su upravo jedno drugome zadali vjeru, obećanje ozbiljnije od bilo kakva zavjeta, pa se zagrliše, čvrsto se držeći jedno za drugo, onako kao što se čovjek drži čamca za spasavanje. Sutradan, u vlaku koji ih je vozio prema zapadu, nastaviše razgovor. »Trebat će mi vremena«, reče Rachel. Kada je Šaman zapita koliko vremena, objasni mu da ocu to želi osobno saopćiti, a ne u prokrijumčarenom pismu. »Ne bi smjelo dugo potrajati. Svi misle da će rat uskoro završiti.« »Dugo sam čekao na tebe pa pretpostavljam da mogu još malo pričekati«, reče on. »No, ne želim se s tobom potajno sastajati. Želim da te
mogu posjećivati u tvojoj kući i pozivati te da izađeš sa mnom, a želim boraviti i u Hattienu i Joshuinu društvu tako da se svi troje dobro upoznamo.« Rachel se osmjehnu i kimnu. »Dobro«, reče i uhvati ga za ruku. Rachelu je u Rock Islandu trebala dočekati Lilian. Šaman siđe s vlaka u Molineu te ode do konjušnice po konja. Pojaha trideset milja uzvodno i ukrca se na skelu koja ga preko Mississippija preveze do Clintona u državi Iowi. Prenoći u hotelu Randall, u udobnoj sobi s mramornom policom nad kaminom te toplom i hladnom tekućom vodom. Hotel je imao i krasan peterokatni zahod izgrađen od opeka do kojega je pristup bio moguć sa svakoga kata. No, sutradan se, otišavši u posjet bolnici Inman, razočara u cilju svojega dolaska. Bila je to malena bolnica, onakva kakva se trebala izgraditi u Holdenovu Prijelazu, no prljava i loše vođena, prava pouka o tome kako ne treba postupati. Šaman pobježe odande što je brže mogao te plati nekome kapetanu riječne brodice da njega i Gazdu odveze nizvodno do Rock Islanda. Dok je jahao prema Holdenovu Prijelazu, poče padati hladna kiša, no njemu je bilo toplo jer je mislio na Rachelu i njihovu zajedničku budućnost. Kada je napokon stigao kući i pobrinuo se za konja, krenu u kuhinju gdje nađe majku kako veoma uspravno sjedi na rubu stolice. Očito je željno iščekivala njegov povratak jer riječi izletješe iz nje čim se on pojavi na vratima. »Brat ti je živ. U logoru je kao ratni zarobljenik«, reče mu Sara. 65. Brzojav Dan ranije Lilian je od supruga primila pismo. Jason je pisao da je na popisu konfederacijskih ratnih zarobljenika vidio ime kaplara Alexandera Bledsoea. Alexa su 11. studenoga 1862. unionisti zarobili kod Perryvillea u državi Kentucky. »Zbog toga nam iz Washingtona nisu odgovarali na pisma u kojima smo se raspitivali za zarobljenika po imenu Alexander Cole«, reče Sara. »Prijavio se pod prezimenom mojega prvog muža.« Šaman je klicao od veselja. »Barem je živ! Odmah ću pisati i pokušati otkriti gdje ga drže.« »To će mjesecima potrajati. Ako je još živ, već je tri godine u zarobljeništvu. Jason piše da su u zarobljeničkim logorima uvjeti užasni na obje strane. Kaže da bismo morali što prije doći do Alexa.« »Onda idem osobno u Washington.« No, majka odmahnu glavom.
»U novinama sam pročitala da Nick Holden uskoro dolazi u Rock Island i Holdenov Prijelaz gdje će držati govore zalažući se za Lincolnov ponovni izbor. Pođi do njega i zatraži da ti pomogne pronaći brata.« Šamana ovo zbuni. »Zašto da idem do Nicka Holdena, a ne do našega predstavnika u Kongresu ili do senatora? Tata je prezirao Holdena zbog njegova udjela u uništenju Sauka.« »Vjerojatno je upravo Nick Holden Alexov otac«, ona će mirno. Šaman na trenutak zanijemi. »…Uvijek sam mislio… To jest, Alex vjeruje da je njegov pravi otac čovjek po imenu Will Mosby.« Majka ga pogleda. Bila je vrlo blijeda, no oči su joj bile suhe. »Bilo mi je sedamnaest godina kada mi je umro prvi muž. Živjela sam sama u kolibici usred prerije, na području koje je kasnije postalo Schroederovom farmom. Pokušala sam sama obrađivati zemlju, no nisam imala snage za to. Taj me posao ubrzo slomio. Nisam imala novaca. Tada ovdje nije bilo nikakva drugog posla i u okolici je bilo malo ljudi. Najprije je naišao Will Mosby. Bio je kriminalac i znao je na dulje vrijeme nestati, no kada bi se vratio, bio je pun novaca. A onda se i Nick počeo vrtjeti oko mene. Obojica su bili zgodni, privlačni muškarci. Isprva sam mislila da nijedan od njih ne zna za drugoga, no kada sam zatrudnjela, ispalo je da itekako znaju pa je svaki od njih za onoga drugoga tvrdio da je djetetov otac.« Šaman jedva progovori. »Nisu ti pružili nikakvu pomoć?« Ona se gorko nasmiješi. »Ništa što bi bilo spomena vrijedno. Mislim da me Will Mosby volio pa bi se naposljetku bio mnome i oženio, no on je vodio opasan, nemiran život te je baš nekako u to vrijeme poginuo. Nick se držao po strani, mada sam ja uvijek mislila da je upravo on Alexov otac. U to su vrijeme bili stigli Alma i Gus i preuzeli od mene zemlju pa pretpostavljam da je znao kako će se Schroederovi pobrinuti za mene. Pri porođaju je Alma bila uz mene, no jadnica se od straha sva smutila, kao i inače u svakoj opasnosti, pa sam joj uglavnom ja morala govoriti što treba učiniti. Nakon Alexova mi je rođenja život nekoliko godina bio veoma težak. Najprije su me iznevjerili živci, a potom i želudac pa sam zbog svega toga dobila mokraćne kamence.« Ona zatrese glavom. »Tvoj mi je otac spasio život. Dok njega nisam upoznala, nisam vjerovala da na ovome svijetu uopće postoji ljubazan i nježan muškarac. No, ja sam grešna žena. Kada si izgubio sluh, shvatila sam da je to moja kazna i da sam ja tome kriva pa sam bježala od tebe. Toliko sam te voljela, ali me savjest strahovito pekla.« Ispruži ruku i dotače mu lice. »Oprosti mi što imaš tako slabu i grešnu majku.« Šaman je uhvati za ruku.
»Ne, nisi ti ni slaba ni grešna, ti si jaka žena kojoj je trebalo mnogo hrabrosti da preživi. Što se toga tiče, i za odluku da mi ispričaš ovu priču trebalo je hrabrosti. Za moju gluhoću nisi ti kriva, mama, niti time Bog tebe za nešto kažnjava. Nikada se nisam tobom toliko ponosio ili te više volio.« »Hvala ti, Šamane,« reče ona, a kada je on poljubi, obraz joj je bio vlažan. Pet dana prije no što je bilo predviđeno da će Nick Holden govoriti u Rock Islandu, Šaman kod predsjednika Pokrajinskoga republikanskog odbora ostavi poruku za njega, napisavši u njoj kako bi dr. Robert Jefferson Cole silno cijenio priliku za sastanak s povjerenikom Holdenom u vezi s nekim veoma značajnim i hitnim pitanjima. Na dan prvoga političkog skupa Šaman pođe do Nickove velike drvene kuće u Holdenovu Prijelazu gdje ga dočeka tajnik koji kimnu čuvši njegovo ime. »Povjerenik vas očekuje«, reče čovjek i uvede Šamana u Holdenov ured. Holden se promijenio od vremena kada ga je Šaman zadnji put vidio. Ugojio se, sijeda mu se kosa prorijedila, a pri vrhu nosa na obje su mu se strane širile ispucale žilice, no još je uvijek bio pristao muškarac, a samopouzdanost mu je pristajala poput dobro sašivena odijela. »Tako mi Boga, pa vi ste onaj mali, onaj najmlađi dečko! A sada ste postali i liječnik! Silno mi je drago što vas vidim. Znate što, baš sam namjeravao sam sebe počastiti dobrom domaćom kuhinjom. Dajte, dođite sa mnom u zalogajnicu Anne Wiley i dopustite mi da vas pozovem na pravi pravcati objed dostojan Holdenova Prijelaza.« Šamanu je sjećanje na očev dnevnik bilo još dovoljno svježe da na Nicka još uvijek gleda očima Roba J. Colea i vidi ga onakvim kakvim ga je prikazalo njegovo pero pa je posljednje što je na ovome svijetu želio, bilo da s njime lomi pogaču. No, znao je zbog čega je došao te otrpje da ga Nick u svojoj kočiji odveze do zalogajnice u konačištu Anne Wiley na glavnoj ulici. Dakako, najprije su morali skočiti do glavnoga dućana gdje Šaman pričeka dok se Nick, kao dobar političar, nije porukovao sa svima na trijemu i provjerio jesu li se svi upoznali s »našim doktorom, mojim dobrim prijateljem«. U zalogajnici se Anna Wiley ustrča oko njih dvojice pa je Šaman svakako morao kušati njezinu tušenu govedinu, koja je bila dobra, kao i pitu od jabuka, koja je bila sasvim obična. Onda napokon uspje s Nickom Holdenom porazgovarati o Alexu. Holden sasluša ne prekidajući ga, a potom kimnu. »Tri je godine u zarobljeništvu?« »Da, gospodine Holden. Ako je još uvijek na životu.«
Nick izvadi cigaru iz unutrašnjega džepića na prsima i ponudi ga njome. Kada Šaman odbi, odgrize joj vrh i sam zapali, zamišljeno otpuhujući sitne oblačiće prema mladiću. »Zašto ste došli k meni?« »Moja je majka mislila da će vas to možda zanimati«, reče Šaman. Holden ga kratko pogleda i kimnu, a onda se nasmiješi. »Vaš otac i ja… Znate, dok smo bili mlađi, bili smo veliki prijatelji. Nekoliko smo se puta dobrano proveselili.« »Znam«, suho će Šaman, a nešto u njegovu glasu mora da je odvratilo Nicka od toga predmeta. On opet kimnu. »Prenesite majci moje najtoplije pozdrave i recite joj da ću se za ovo pitanje osobno založiti.« Rob mu zahvali, no svejedno, vrativši se kući, napisa pismo predstavniku u Kongresu, kao i senatoru, moleći obojicu da mu pomognu pronaći Alexa. Nekoliko dana nakon povratka iz Chicaga, i Šaman i Rachel saopćiše, svatko svojoj majci, da se namjeravaju vjenčati. Sarine se usnice stisnuše kada je to čula, no ne pokaza nikakva iznenađenja, već samo kimnu. »Ti ćeš biti dobar prema njezinoj djeci, dakako, onako kako je tvoj tata bio dobar prema Alexu, ali ako budeš imao vlastite djece, hoćete li ih krstiti?« »Ne znam, mama. Još nismo došli do toga.« »Ja bih razgovarala o tome da sam na vašem mjestu.« I to je bilo sve što mu je u vezi s time imala reći. Rachel nije bila te sreće. Ona i majka svaki bi se čas posvadile. Lilian je prema Šamanu, kada bi došao u njihovu kuću, bila uljudna, no nije prema njemu pokazivala nikakve topline. Kad god je to bilo moguće, vodio je Rachelu i djecu sa sobom u jednopregu, no priroda se urotila protiv njega jer se vrijeme naglo pogoršalo. Baš kao što je ljeto bilo uranilo i donijelo sa sobom vrućine, a proljeća takoreći nije ni bilo, tako se te godine i zima prerano obrušila na preriju. U listopadu se sve zaledilo. Šaman u staji pronađe očeve klizaljke pa djeci u Haskinsovu dućanu kupi klizaljke s dvostrukim noževima i odvede ih na klizanje na zaleđenoj bivoljoj kaljuži, no za dugotrajniju je zabavu bilo odviše hladno. Na dan je izbora padao snijeg, onda kada je Lincoln s lakoćom ponovno pobijedio, a osamnaestoga dana u mjesecu Holdenov Prijelaz zahvati sniježna mećava pa se tlo prekri bijelim pokrivačem koji će potrajati sve do proljeća. »Jesi li primijetio kako Alden teško hoda?« jednoga jutra reče majka Šamanu. Zapravo je i sam već neko vrijeme promatrao Aldena. »Boluje od Parkinsonove bolesti, mama.« »Što je to zaboga?«
»Ne znam što je uzrok njegovu drhtanju, no on zbog te bolesti ne može vladati mišićima.« »Hoće li od toga umrijeti?« »Bolest je ponekad smrtonosna, ali ne često. Najvjerojatnije će mu biti sve lošije i lošije, a možda će postati i bogalj.« Sara kimnu. »Jadničak je već previše star i previše bolestan da bi se i dalje brinuo o farmi. Morat ćemo razmisliti o tome da za vođenje poslova zadužimo Douga Penfielda te da mu nađemo nekoga kao ispomoć. Možemo li sebi to dopustiti?« Aldenu su mjesečno plaćali dvadeset i pet, a Dougu Penfieldu deset dolara. Šaman na brzinu izračuna pa kimnu. »A što ćemo onda s Aldenom?« »Pa, on će i dalje stanovati u svojoj kolibi, a mi ćemo se, dakako, brinuti o njemu. No, bit će ga teško uvjeriti u to da teški poslovi više nisu za njega.« »Najbolje bi mu bilo dati mnogo posla koji ne zahtijeva tjelesno naprezanje«, dosjeti se ona, a Šaman kimnu. »Mislim da već imam nešto takvo za njega«, reče. Iste večeri ode u Aldenovu kolibu ponijevši sa sobom »skalpel Roba J.«. »Treba ti ga naoštriti, a?« reče Alden uzimajući skalpel od njega. Šaman se osmjehnu. »Ne, Aldene, sam ga redovito oštrim. To je kirurški nož koji je već stotinama godina u mojoj obitelji. Otac mi je pripovijedao da je njegova majka taj skalpel čuvala obješen o zid u okviru zatvorenom staklom. Pitao sam se ne bi li i ti meni mogao napraviti takav okvir.« »Ne znam zašto ne bih.« Alden je okretao skalpel među prstima. »Ovo je sjajan čelik.« »Jest. Izvrsno se oštri.« »Mogu ti napraviti i takav nož, bude li ti ikada trebao još jedan.« U Šamanu ovo pobudi radoznalost. »Hoćeš li pokušati? Možeš li mi napraviti nož s dužim i užim sječivom od ovoga?« »To ne bi trebalo biti teško«, reče Alden, a Šaman se trudio da ne primijeti kako najamnikova ruka dršće dok mu je vraćao skalpel. Bilo je veoma teško boraviti u neposrednoj Rachelinoj blizini, a ipak biti tako daleko od nje. Nisu imali gdje voditi ljubav. Kroz duboki bi snijeg odgacali u šumu gdje bi se poput medvjeda bacili jedno drugome u zagrljaj razmjenjujući ledene poljupce i milovanja u debelo podstavljenim rukavicama. Šaman je postao razdražljiv i mrzovoljan, a ispod Rachelinih su se očiju zapažali tamni podočnjaci.
Kada bi otišao od nje, Šaman bi, da se rastrese, odlazio u šetnju. Jednoga dana, probijajući se Kratkom stazom, primijeti kako se odlomio dio Makwa-ikwine drvene nadgrobne ploče koji je stršao iz snijega. Kiša su i vjetar gotovo izbrisali znakove nalik na rune što ih je Alden bio urezao u drvo po uputama Šamanova oca. Osjeti Makwin bijes kako izbija iz zemlje i prodire kroz snijeg. Koliko je od toga trebalo pripisati mašti, a koliko njegovoj savjesti? Učinio sam što sam mogao. Što bih još trebao učiniti? U mojem životu, osim činjenice da ti ne možeš počivati u miru, ima i drugih stvari, reče zagrižljivo, a potom se okrenu i kroz snijeg se probi do kuće. Istoga poslijepodneva pođe do Betty Cummings koju je reumatizam bio stegnuo u oba ramena. Priveza konja kraj kuće i uputi se prema stražnjim vratima, kadli iza staje vidje nekakvu dvostruku brazdu i niz čudnovatih tragova. Probi se kroz sniježni nanos i kleknu da to ispita. Tragovi u snijegu bili su trokutasta oblika. Zalazili su šest palaca ili nešto više ispod površine, a veličinom su se jedan od drugoga ponešto razlikovali, ovisno o dubini do koje su dopirali. Na ovim trokutastim ubodima nije bilo krvi, a i bilo ih je mnogo više od jedanaest. Šaman je i dalje klečao zureći u rupe. »Doktore Cole?« Gospođa je Cummings bila izašla iz kuće i nagnula se nad njega, zabrinuta lica. Reče mu da su te rupe ostavili skijaški štapovi njezina sina. Sin je skije i štapove bio izradio od hikorijeva drva, šiljasto oblikovavši vrhove na štapovima. Rupe su bile prevelike. »Je li sve u redu, doktore Cole?« Ona zadrhta i jače se umota u šal, a on se najednom zastidje što reumatičnu ženu tjera da stoji na hladnoći. »Sve je u savršenom redu, gospođo Cummings,« reče pa ustade i uđe za njom u toplu kuhinju. Alden je prekrasno izradio okvir za skalpel Roba J. Napravio ga je od raščetvorene hrastovine, a od Sare je dobio komadić plavoga baršuna što joj je bio preostao te je na nj pričvrstio skalpel. »Nisam, međutim, mogao naći komad staroga stakla pa sam kod Haskinsa morao kupiti novo. Nadam se da je dobro ispalo.« »I više nego dobro.« Šamanu se okvir silno svidio. »Objesit ću ga u glavnom hodniku u kući«, reče. Još mu se više svidio skalpel što ga je Alden bio izradio prema njegovim specifikacijama. »Iskovao sam ga od staroga željeza za žigosanje stoke. Ostalo mi je još dovoljno dobroga čelika za dva-tri ovakva noža budu li ti zatrebali.«
Šaman sjede pa uze olovku i papir te nacrta bisturi i amputacijsku vilicu. »Misliš da bi mogao izraditi nešto ovakvo?« »Mislim da mogu.« Šaman ga zamišljeno pogleda. »Uskoro ćemo ovdje imati bolnicu, Aldene. To znači da će nam trebati razni instrumenti, kreveti, stolice – od svega pomalo. Kako bi bilo da nađeš nekoga tko bi ti pomagao pa da nam izradiš neke od tih stvari?« »Pa, to bi bilo zgodno, ali… Ne vjerujem da mogu naći dovoljno vremena za to.« »Da, to mi je jasno. No, recimo da zaposlimo nekoga tko će zajedno s Dougom Penfieldom raditi na farmi, a njih bi dvojica nekoliko puta tjedno dolazila do tebe i ti bi im govorio koje poslove treba obaviti.« Alden se zamisli, a potom kimnu. »To bi bilo krasno.« Šaman je oklijevao. »Aldene… pamćenje te dobro služi?« »Kao i svakoga drugog, pretpostavljam.« »Koliko se možeš sjetiti, reci mi gdje se tko od nas nalazio onoga dana kada je ubijena Makwa-ikwa.« Alden teško uzdahnu i podiže oči prema nebu. »Još se uvijek time baviš, vidim.« No, nakon malo nagovaranja, pristade na suradnju. »Pa, da počnemo s tobom. Spavao si u šumi, kako sam čuo. Tata ti je bio negdje vani i obilazio pacijente. Ja sam bio kod Hansa Gruebera pomažući mu u klanju, kao naknadu što je tvojem tati bio posudio volove koji su nam trebali za vuču razbacivača stajskog gnojiva po našim pašnjacima… Da vidimo tko nam još ostaje?« »Alex. Majka. Mjesečina i Raspjevani.« »Pa, Alex je bio nekamo otišao, lovio je ribu ili se igrao, ne znam. Tvoja majka i Mjesečina… sjećam se, baš su čistile sušu pripremajući je za sušenje mesa koje smo namjeravali tamo objesiti kada i mi završimo s klanjem. Veliki je Indijanac imao posla oko stoke, a kasnije je nešto radio u šumi.« Ozareno pogleda Šamana. »Kako ti se čini moje pamćenje?« »Jason je našao Makwu. Kako je Jay proveo taj dan?« Alden se rasrdi. »Pakla mu, otkuda bih ja to mogao znati? Ako hoćeš doznati nešto o Geigeru, razgovaraj s njegovom ženom.« Šaman kimnu. »Mislim da ću upravo to učiniti«, reče. No, kada se vratio kući, sve mu druge misli izvjetriše iz glave jer mu majka saopći da je Carroll Wilkenson maločas dojahao s brzojavom koji je za njega stigao u poštanski ured u Rock Islandu. Prsti su mu drhtali isto tako gadno kao i Aldenovi dok je kidao omotnicu.
Brzojav je bio sažet i poslovan: Kaplar Alexander Bledsoe iz 38. lujzijanskog streljačko-konjičkog puka, trenutačno se, kao ratni zarobljenik, nalazi u logoru Elmira, u Elmiri u državi New York. Potražite me ako Vam na bilo koji način mogu biti na usluzi. Mnogo sreće. Nicholas Holden, savezni povjerenik za indijanske poslove. 66. Logor Elmira Sjedeći u svojem uredu, Charlie Anderson, predsjednik banke, pogleda na iznos naznačen na nalogu za isplatu i naškubi usta. Premda je Šaman iz banke podizao samo svoj vlastiti novac, on bez kolebanja objasni Andersonu razloge zbog kojih to čini, znajući da se u pogledu povjerljivih stvari može pouzdati u bankara. »Treba mi gotovina da pomognem bratu.« Anderson kimnu i izađe iz ureda. Kada se vratio, sa sobom je nosio gomilu novčanica poslaganih u malenoj podstavljenoj košarici. U ruci je držao i pojas za nošenje novca pa ga pruži Šamanu. »Maleni poklon uvaženoj stranci od naše banke, zajedno s najiskrenijim i najboljim željama te uz mali savjet, ako mi na njemu nećete zamjeriti. Držite novac u pojasu i nosite ga uz samo tijelo, ispod odjeće. Imate li pištolj?« »Ne.« »Bilo bi dobro da ga kupite. Putujete daleko, a tamo ima opasnih ljudi koji bi vas bez razmišljanja ubili samo da se dočepaju ovolikoga novca.« Šaman zahvali bankaru pa novac i pojas stavi u vezenu torbicu koju je bio donio sa sobom. Dok je jahao niz glavnu ulicu, najednom se sjeti da zapravo ima revolver, kolt kalibra 44 što ga je otac bio uzeo od poginuloga konfederacijskog vojnika da njime ustrijeli konja, a onda ga iz rata donio sa sobom kući. U uobičajenim okolnostima Šamanu ne bi bilo ni na kraj pameti da putuje naoružan, no nije mogao dopustiti da mu se bilo što ispriječi na putu kada krene da potraži Alexa i da mu pomogne, pa okrenu konja i vrati se do Hasinskova dućana gdje kupi kutiju municije za kalibar 44. Meci su i revolver bili teški i zauzeli su mnogo mjesta u jedinome kovčegu što ga je, pored liječničke torbe, nosio sa sobom kada je sutradan ujutro odlazio iz Holdenova Prijelaza. Parobrodom se spusti do Caira, a potom se željeznicom odveze prema istoku. Tri je puta došlo do dugačkih zastoja jer su vlakovi kojima je on putovao morali stati da propuste vojne vlakove. Na putu je proveo četiri mučna dana i noći. Snijeg je nestao kada su izašli iz Illinoisa, ali ne i zima, pa je od oštre hladnoće što je vladala u drmusavim željezničkim vagonima
Šaman do kosti promrznuo. Kada je napokon stigao do Elmire, bio je iscrpljen od putovanja, no uopće se nije namjeravao okupati ili presvući prije no što pokuša vidjeti Alexa jer je u sebi osjećao neodoljiv poriv da se uvjeri je li mu brat živ. Izašavši s kolodvora, prođe pored fijakera pa se umjesto toga uspe u jednopreg kako bi mogao sjesti pored kočijaša i pratiti što mu ovaj bude govorio. Kočijaš mu ponosno saopći da je gradsko stanovništvo doseglo brojku od petnaest tisuća ljudi. Vozili su se kroz ugodan grad izgrađen od samih zgodnih kućica, sve dok Water Streetom ne stigoše do područja na rubu Elmire koje je ležalo pored vode za koju mu čovjek reče da je rijeka Chemung. Uskoro se ukaza i drvena ograda što je okruživala logor. Kočijaš se ponosio uređenjem samoga mjesta, a već se bio i izvještio u iznošenju činjenica. Ispriča Šamanu da je ograda podignuta dvanaest stopa visoko i izgrađena od »domaćih dasaka« te da okružuje dvadeset i osam jutara zemlje na kojoj živi više od deset tisuća zarobljenih konfederalista. »Znalo je tu povremeno biti i dvanaest tisuća pobunjenika«, reče. Istaknu činjenicu da je četiri stope iznad vrha ograde i na njezinoj vanjskoj strani izgrađen i drveni nogostup po kojemu patroliraju naoružane straže. Povezoše se niz West Water Street gdje su poduzetni ljudi logor bili pretvorili u ljudski zoološki vrt. S drvenoga je tornja, visokog kao dvokatnica, sa stepenicama što su vodile do ograđene platforme, svatko tko bi platio petnaest centi, mogao odozgor gledati na ljude unutar zidova. »Nekada su ovdje bila dva tornja i gomila klupa na kojima su se prodavala razna jela i pića. Kolači, keksi, kikiriki, limunada i pivo – sve je to bilo namijenjeno onima koji su promatrali zatvorenike. No, prokleta ih je vojska sve rastjerala.« »Šteta.« »E, da. Hoćete li stati i popeti se da vidite kako to izgleda?« Šaman odmahnu glavom. »Samo me iskrcajte na glavnom ulazu u logor, molim vas.« Obojeni se stražar na ulazu držao jako vojnički, a činilo se da su stražari i inače većinom crnci. Šaman za jednim redovom pođe do glavnoga štaba gdje nekome naredniku objasni tko je i zatraži dozvolu da posjeti zarobljenika po imenu Alexander Bledsoe. Narednik ode do poručnika koji je sjedio za svojim stolom u nekome sićušnom uredu, a potom se opet pojavi mrmljajući nešto o tome kako je iz Washingtona baš stigla poruka u vezi s dr. Coleom, pa je Šaman nakon toga nešto ljepše mislio o Nicholasu Holdenu. »Posjet ne smije trajati dulje od devedeset minuta.« Objasniše mu da će ga redov sada odvesti do šatora 8-C u kojem se nalazi njegov brat te on, koračajući zajedno s crncem smrznutim stazama, zađe daleko u logor. Kamo god bi pogledao, vidio je zarobljenike, bezvoljne, jadne i loše odjevene, a
smjesta shvati i da su napola mrtvi od gladi. Vidio je dvojicu ljudi kako stoje pored preokrenute bačve i na njoj pokušavaju oderati nekakva štakora. Prođoše pored velikoga broja niskih drvenih baraka. Iza baraka su se pružali nizovi šatora, a iza šatora se nalazio dugačak uski ribnjak koji se očito upotrebljavao kao otvoreni odvodni kanal jer je Šaman, što su mu se više primicali, jače osjećao smrad koji je odande dopirao. Naposljetku se crni vojnik zaustavi pred jednim šatorom. »Ovo je 8-C, gospodine,« i Šaman mu zahvali. U šatoru zateče četvoricu ljudi kojima su lica već bila pomodrjela od studeni. Nikoga od njih nije poznavao pa mu je prva misao bila da jedan od njih ima isto ime kao i Alex i da je on sav ovaj put prešao samo zbog zabune u identitetu. »Tražim kaplara Alexandera Bledsoea.« Jedan od zarobljenika, čovjek dječačka izgleda kojemu su tamni brkovi stršali na koščatu licu, pokaza prema nečemu što je nalikovalo na gomilu prljavih krpa. Šaman se oprezno približi, kao da ispod tih krpa – dviju poderanih zobnica, komada nekakva saga, nečega što je nekada možda bilo ogrtač, na njega vreba nekakva divlja zvijer. »Pokrivamo mu lice da ga zaštitimo od studeni«, reče čovjek s tamnim brkovima pa posegnu za jednom zobnicom i odmaknu je. Bio je to njegov brat, a ipak gotovo da više uopće nije nalikovao na samoga sebe. Šaman bi na ulici prošao pored njega ne prepoznavši ga, toliko se Alex bio promijenio. Silno je smršavio, a lice mu je ostarjelo od iskustava o kojima Šaman nije htio ni razmišljati. Šaman ga uhvati za ruku, a Alex napokon otvori oči i zagleda se u nj ne prepoznajući ga. »Veliki«, reče Šaman, no nije mogao nastaviti. Alex zapanjeno žmirnu prema njemu, a onda mu stvarnost dopre do svijesti, poput plime koja polagano osvaja žal što ga zapljuskuju valovi, pa on zaplaka. »Mama i tata?« Bile su to prve riječi kojima mu se Alex obratio, a Šaman u trenutku i nagonski slaga. »Oboje su dobro.« Braća su sjedila i držala se za ruke. Bilo je toliko toga što je trebalo reći, toliko toga što su jedan drugoga htjeli pitati ili jedan drugome ispričati, da su isprva od toga potpuno zanijemjeli. Šamanu se uskoro poče vraćati dar govora, no Alex mu se ne uspje pridružiti. Usprkos uzbuđenju, opet poče zapadati u san i po tome Šaman shvati koliko mu je brat bolestan. Predstavi se ostaloj četvorici i doznade njhova imena. Berry Womack iz Spartanburga, država Južna Karolina, nizak i čvrsto građen, duge prljave plave kose. Fox J. Byrd iz Charlottesvillea, država Virginia, kojemu je lice djelovalo pospano, a koža bila omlohavila, kao da je nekada bio debeo. James Joseph Waldron iz Van Burena, država Arkansas, zdepast,
crnomanjast i najmlađi među njima, ne stariji od sedamnaest godina, nagađao je Šaman. I na kraju, Barton O. Westmoreland iz Richmonda, država Virginia, momak s velikim brkovima koji se vatreno porukova sa Šamanom i reče mu da ga zove Buttons. Dok je Alex spavao, Šaman ga je proučavao. Više nije imao lijevoga stopala. »… Je li bio pogođen?« »Ne, gospodine,« reče Buttons. »Bio sam uz njega. Cijelu su nas gomilu 16. srpnja ove godine prevozili ovamo iz logora u Point Lookoutu, u državi Maryland… Onda je došlo do strahovitoga sudara vlakova u Pennsylvaniji… Kod Sholole u Pennsylvaniji. Poginulo je četrdeset i osam ratnih zarobljenika i sedamnaest sjevernjačkih čuvara. Samo su ih sve pokopali na nekoj njivi blizu pruge, kao poslije bitke. Među nama su osamdeset petorica povrijeđena. Alexu je stopalo bilo zdrobljeno pa su mu ga morali odrezati. Ja sam imao sreće, prošao sam samo s iščašenim ramenom.« »Neko je vrijeme s vašim bratom bilo sve u redu«, reče Berry Womack. »Jimmie-Joe mu je napravio štaku i prilično se hitro s njome kretao. U svojem je šatoru bio bolničar pa se brinuo o svima nama. Objasnio nam je da je o liječenju bolesnika ponešto naučio promatrajući tatu.« »Zovemo ga Doktorom«, reče Jimmie-Joe Waldron. Kada je podigao Alexovu nogu uvis, Šaman vidje da odatle potječu sve njegove nevolje. Amputacija je bila loše obavljena. Na nozi se još nije bila razvila gangrena, no polovica iskidanoga batrljka nije bila zarasla, a ispod kože oko ožiljka na dijelu koji je zacijelio, skupljao se gnoj. »Vi ste doktor?« reče Waldron vidjevši stetoskop, a Šaman odvrati da jest. Lijevak stetoskopa stavi Alexu na grudi pa pruži stetoskop JimmieJoeu, a iz Waldronovih riječi oduševljeno zaključi da su bratova pluća na svu sreću čista. No, Alex je imao groznicu, a bilo mu je tuklo slabašno i ubrzano. »Po cijelom logoru vlada zaraza, gospodine,« reče Buttons. »Kozice. Groznice ima sva sila. Malarija, raznorazne bolesti praćene zimicom. Što mislite da nije u redu s njim?« »Odumire mu noga«, smrknuto će Šaman. Bilo je očito da su kod Alexa u pitanju i pothranjenost i izloženost hladnoći, baš kao i kod ostalih ljudi u šatoru. Od njih Šaman doznade da u nekim šatorima postoje limene peći, a u nekima i nešto pokrivača, no većinom nije bilo ni jednoga ni drugoga. »Čime vas hrane?« »Ujutro svatko dobije krišku kruha i komadić smrdljiva mesa. Uvečer, komad kruha i šalicu onoga što ovdje zovu juhom, a to je zapravo voda u kojoj se kuhalo ono smrdljivo meso«, reče Buttons Westmoreland. »Nikakva povrća?«
Oni odmahnuše glavom, no on je odgovor znao već i prije toga. Na znakove je skorbuta naišao već na ulasku u logor. »Kada smo stigli ovamo, bilo nas je deset tisuća«, reče Buttons. »Stalno dovode nove zarobljenike, no od onih je prvobitnih deset tisuća ostalo samo pet. U mrtvačnici stalno ima posla, a odmah se iza logora nalazi veliko groblje. Ovdje svakodnevno umire nekih dvadeset i pet ljudi.« Šaman sjede na hladno tlo i uze Alexove ruke u svoje promatrajući mu lice. Alex je spavao snom koji je bio odviše dubok. U tom času čuvar pomoli glavu kroz šatorsko krilo i reče Šamanu da je vrijeme isteklo. U glavnome je štabu narednik bešćutno slušao Šamana dok mu se predstavljao kao liječnik i opisivao bratove simptome. »Želio bih dopuštenje da ga odvedem kući. Znam da će umrijeti ostane li u logoru.« Narednik prekopa po nekoj košuljici za spise, izvadi iz nje jedan papir i prouči ga. »Vašem se bratu ne može dati ni da potpiše zakletvu na vjernost. Ovdje se vodi kao ‘inženjer’. Tako nazivamo zarobljenike koji iskopaju tunel i tako pokušaju pobjeći.« »Tunel!« u čudu će Šaman. »Pa on ne može kopati. Ima samo jedno stopalo.« »Ima dvije ruke. Prije no što je došao ovamo, već je bježao iz jednoga drugog logora, ali su ga uhvatili.« Šaman pokuša s nagovaranjem. »Ne biste li na njegovu mjestu i vi tako postupili? Ne bi li tako postupio i svaki častan čovjek?« No, narednik odmahnu glavom. »Takvi su propisi.« »Smijem li mu donijeti neke sitnice?« »Ništa oštro ni metalno.« »Postoji li ovdje u blizini neko konačište?« »Zapadno odavde, oko furlong daleko od glavnoga ulaza. Tamo možete dobiti sobu«, reče narednik, a Šaman mu zahvali i pokupi svoje torbe. Čim se našao u unajmljenoj sobi i riješio se gostioničara, Šaman iz pojasa s novcem izvadi stotinu pedeset dolara i stavi novčanice u džep ogrtača. Pomoćni radnik u konačištu za odgovarajuću nagradu sa zadovoljstvom odveze novoga stanara u grad. Iz brzojavnoga ureda Šaman posla brzojav Nicku Holdenu u Washington: Alex teško bolestan. Mora izaći iz logora ili će umrijeti. Molim pomoć. U velikoj konjušnici koja je držala konje za iznajmljivanje, unajmi konja i kola bez bočnih stranica. »Po danu ili za cijeli tjedan?« zapita vlasnik konjušnice. Šaman plati najam unaprijed za cijeli tjedan.
Glavni je dućan bio veći od Haskinsova pa on na unajmljena kola natovari stvari koje će odnijeti ljudima u Alexovu šatoru: drva za ogrjev, pokrivače, očišćeno pile, svinjsku polovicu dobre kakvoće, šest hljebova kruha, dva bušela krumpira, vreću luka i sanduk kupusa. Narednik razrogači oči vidjevši »sitnice« koje je Šaman donio bratu. »Danas ste već iskoristili svojih devedeset minuta. Istovarite tu gomilu i nemojte se zadržavati.« U šatoru je Alex još uvijek spavao. No, ostalima je ovo izgledalo kao Božić u dobra stara vremena. Pozvaše i susjede. Iz tuceta šatora stigoše ljudi i odnesoše dio drva i povrća. Stvari koje je donio Šaman je bio namijenio ljudima iz šatora 8-C, no oni su se odlučili na to da većinu toga podijele s drugima. »Imate li kakav lonac?« zapita on Buttonsa. »Imamo!« i Buttons donese veliku i olupanu limenu posudu. »Skuhajte juhu od piletine, stavite u nju luka, kupusa, krumpira i nešto kruha. Nastojte da Alex pojede što je moguće više vruće juhe.« »Hoćemo, gospodine,« reče Buttons. Šaman zastade. Golema je količina hrane već bila iščezla. »Sutra ću donijeti još namirnica. Nastojte nešto od toga sačuvati za ljude u ovome šatoru.« Westmoreland mračno kimnu. Obojica su znala kako glasi neizgovoreni uvjet što ga je jedan postavio, a drugi prihvatio: najvažnije je od svega nahraniti Alexa. Gostioničar Šamanu napuni vrč vodom i ponudi mu ga, a u glasu mu je bilo isto toliko zadovoljstva kao da ga nudi vinom. Voda je imala ugodan okus, no inače nije bila ništa naročito, barem koliko je Šaman mogao razabrati. »Čak i u bunarima u zarobljeničkom logoru ima izvrsne vode, a to nije mala stvar. Je li vaš brat možda bio u Point Lookoutu, kao i toliko drugih u ovom logoru?« Šaman kimnu. »Svatko će vam reći da je voda u Point Lookoutu bila pravi otrov.« Šaman se ne suzdrža, već istaknu kako unatoč svoj toj predivnoj vodi, u logoru Elmira svakodnevno umire velik broj ratnih zarobljenika. Gostioničar kimnu. »Sama voda nije dovoljna za zdravlje. Država se prvenstveno brine za ratovanje, a ne za prehranu zarobljenika.« Uzdahnu pa povjeri Šamanu kako već i vrapci na krovu pjevaju o tome da je logorski liječnik žalostan primjerak pripadnika struke kojom se bavi i dr. Cole, a osim toga je u vlasti zlih duhova, zbog čega većinu lijekova kojima ga država opskrbljuje, a koji su namijenjeni bolesnicima, sam troši. »Što prije budete mogli, svakako morate izvući brata iz logora.«
Kada je sutradan ujutro Šaman stigao u logor, Alex je spavao, dok je Jimmie-Joe pazio na njega. Jimmie-Joe reče Šamanu da mu je brat pojeo veliku količinu juhe. Kada mu je popravio pokrivače, Alex se trže iza sna i Šaman ga potapša po ramenu. »Sve je u redu, Veliki. To sam samo ja.« Alex ponovno sklopi oči, no za trenutak se oglasi. »Je li stari Alden još živ?« »Živ je.« »Dobro…« Alex otvori oči i pogled mu pade na stetoskop koji je provirivao iz Šamanove liječničke torbe. »Što će ti tatina torba?« »… Posudio sam je«, Šaman će promuklim glasom. »Sada sam i ja liječnik.« »Ma daj!« reče Alex, kao da su još djeca što jedno drugome mažu i lažu. »Jesam«, reče Šaman i njih se dvojica nasmiješiše jedan drugome, a onda Alex ponovno utonu u čvrst san. Izmjeri Alexovo bilo i ne svidje mu se kako udara, no u tom času nije u vezi s tim mogao ništa poduzeti. Od bratova se neopranog tijela širio jak vonj, no kada Šaman otkri batrljak na lijevoj nozi i sagnu se da ga ponjuši, srce mu zastade. Tokom je dugotrajnoga rada s ocem, a potom i s Lesterom Berwynom i Barneyem McGowanom, uvidio da nema nikakva dobra od onoga što su slabije upućeni liječnici radosno pozdravljali kao »zdravi gnoj«. Šaman je znao da gnoj u operativnome rezu ili rani često znači početak trovanja krvi, upale ili gangrene. Znao je i što treba učiniti, no isto je tako znao i da se to ne može napraviti u zarobljeničkome logoru. Pokri brata s dva nova pokrivača, sjede pored njega, uhvati ga za ruke i stade mu proučavati lice. Kada ga nakon sat i pol vojnik izbaci iz zarobljeničkog logora, Šaman se s unajmljenim kolima i konjem uputi na jugoistok vozeći se cestom uz rijeku Chemung. Krajolik je bio brdovitiji nego u Illinoisu i bilo je više šume. Nekih pet milja izvan gradskoga područja, naiđe na dućan koji je, sudeći po natpisu, pripadao nekom Barnardu. Tu za užinu kupi nešto keksa i i komad sira, a potom pojede i dvije kriške odlične pite od jabuka te popi dvije šalice kave. Kada se kod vlasnika raspitao o mogućnostima smještaja u okolici, čovjek ga uputi na gospođu Paulinu Clay, milju daleko niz cestu, izvan sela Wellsburg. Kuća je bila malena, neoličena i okružena drvećem. Četiri su ružina grma radi zaštite od hladnoće bila omotana vrećama za brašno, učvršćenim uzicom za vezivanje bala. Na malenom je natpisu pričvršćenu na drvenoj ogradi stajalo sobe. Lice je gospođe Clay bilo otvoreno i prijateljsko. S mnogo razumijevanja sasluša Šamanovu priču o bratu i provede ga kroz kuću. On
odmah vidje da je njezin natpis mogao biti i u jednini jer su u kući bile samo dvije spavaće sobe. »Vaš se brat može smjestiti u sobi za goste, a vi u mojoj sobi. Ja ionako često spavam na počivaljci«, reče ona. Vidljivo se prenerazila kada joj on reče da želi unajmiti cijelu kuću. »Oh, bojim se da ne…« No, oči joj se razrogačiše kada je čula koliko joj je spreman platiti. Iskreno mu reče da udovica koja je godinama živjela u oskudici, tako velikodušnu ponudu ne može odbiti te da će se, dok braća Cole budu stanovala u njezinoj kući, preseliti k sestri koja živi u selu. Šaman se vrati do Barnardova dućana te nakrca kola namirnicama i ostalim potrepštinama pa se istoga poslijepodneva, dok je on sve to unosio u kuću, gospođa Clay odande iseli. Narednoga ga prijepodneva narednik dočeka mrzovoljno i izrazito hladno, no vojska je očito bila dobila vijesti od Nicka Holdena, a možda i od nekih njegovih prijatelja. Narednik pruži Šamanu tiskani obrazac koji je bio službena zakletva na vjernost kojom se, u zamjenu za slobodu, »nižepotpisani obvezivao da se više nikada neće podići na oružje protiv Sjedinjenih Američkih Država.« »Neka vaš brat ovo potpiše i možete ga odvesti.« Šaman se zabrinu. »Možda će biti previše bolestan da to potpiše.« »Pa, propis je takav da on to mora potpisati ili ne može izaći odavde. Ne zanima me je li bolestan ili nije – ako ne potpiše, ostaje ovdje.« I tako Šaman ponese crnilo i pero do šatora 8-C pa ispred šatora tiho porazgovara s Buttonsom. »Hoće li Alex ovo potpisati ako to bude u stanju učiniti?« Westmoreland se počeša po bradi. »Pa, neki su to spremni potpisati samo da izađu odavde, dok drugi to smatraju sramotom. Ne znam kako vaš brat na to gleda.« Sanduk u kojemu je Šaman bio dovezao kupus, ležao je na tlu pored šatora pa ga on preokrenu i stavi na nj papir i crnilo. Umočivši pero, brzo napisa u dnu stranice: Alexander Bledsoe. Buttons kimnu s odobravanjem. »Tako je najbolje, doktore Cole. Samo neka izvuče dupe iz ovoga pakla.« Šaman svakome od onih koji su s Alexom dijelili šator reče da mu na komadu papira napiše ime i adresu nekoga od svojih obećavši da će pisati i javiti njihovim obiteljima da su im sinovi, muževi i braća još na životu. »Mislite da ćete moći poslati pisma na onu stranu?« zapita ga Buttons Westmoreland. »Mislim da hoću, samo dok se vratim kući.« Šaman je radio brzo. Ostavi potpisani obrazac kod narednika, pa požuri do konačišta po kovčeg. Pomoćnom radniku plati da mu u kola
nabaca dosta slame, a potom se opet odveze do logora. Jedan narednik i jedan redov, obojica crnci, pazili su na zarobljenike dok su oni podizali Alexa na kola i pokrivali ga pokrivačima. Svaki od ljudi iz šatora 8-C zgrabi Šamana za ruku i oprosti se s njime. »Doviđenja, Doktore!« »Zbogom, stari Bledsoe!« »Pokaži ti njima!« »Oporavi se!« Alexove oči ostadoše zatvorene i on ništa ne odgovori. Narednik im mahnu da krenu pa se redov uzvera na kola i zgrabi uzde te potjera konja do glavnoga ulaza u logor. Šaman je proučavao njegovo tamno i ozbiljno lice pa se nasmiješi sjetivši se jednoga mjesta u očevu dnevniku. »Jubilej«, reče. Vojnik se trže, no potom se osmjehnu pokazujući krasne bijele zube. »Vjerujem da ste u pravu, gospodine«, reče i pruži mu uzde. Opruge su na kolima bile loše; premda je ležao na slami, Alex je stalno poskakivao. Viknu od bola, a potom zastenja kada Šaman proveze kola kroz vrata i skrenu na cestu. Konj potegnu kola pored promatračnice, a onda i pored mjesta gdje je završavao logorski zid. S povišenoga je nogostupa vojnik s puškom pažljivo promatrao njihov odlazak. Šaman je držao konja na kratkoj uzdi. Nije ga mogao brže potjerati jer bi to smetalo Alexu, no vozio je polako i zbog toga što nije htio privlačiti pažnju na njih dvojicu. Koliko god to izgledalo iracionalno, činilo mu se kao da se u svakome trenutku dugačka ruka vojske Sjedinjenih Država može ispružiti i zgrabiti njegova brata pa je počeo lakše disati tek kad su logorski zidovi ostali daleko za njima, a njih dvojica izašli iz područja grada Elmire. 67. Kuća u Wellsburgu Kuća se gospođe Clay doimala prijateljski. Bila je toliko malena da se u njoj malo novoga moglo otkriti pa se Šaman u njoj brzo snađe, kao da je tu godinama živio. U peći naloži vatru koja se ubrzo rasplamsa i od koje željezo ložišta postade žarko rumeno; potom u najvećim loncima za kuhanje gospođe Clay zagrija vodu i napuni kadu približivši je što više toploj peći. Kada ga je kao djetešce položio u vodu, Alexu se oči raširiše od užitka. »Kada si se zadnji put pošteno okupao?«
Alex lagano odmahnu glavom, a Šaman shvati kako je to bilo tako davno da se više i ne sjeća. Nije se usuđivao dopustiti Alexu da sjedi u vodi i namače se iz straha da bi se mogao prehladiti kada se toplina vode smanji, pa ga opra nasapunanom krpom, nastojeći ne obraćati pažnju na Alexova rebra koja su ga kroz krpu podsjećala na ižlijebljenu dasku za pranje rublja i trudeći se da bude što nježniji s izmučenom lijevom nogom. Kada je izvukao brata iz kade, položi ga na pokrivač ispred peći i dobro ga obrisa ručnikom, a potom mu navuče flanelsku noćnu košulju. Prije nekoliko bi godina odnijeti Alexa uz stepenice bila teško izvodiva zadaća, no on je sada bio toliko izgubio na težini da je to bilo sasvim lako. Smjestivši Alexa u postelju u sobi za goste, Šaman se dade na posao. Točno je znao što treba učiniti, kao i to da nema smisla čekati jer bi svako odugovlačenje moglo biti kobno. Iz kuhinje iznese sve osim stola i jedne stolice, a ostale stolice i ormarić s posudom za pranje suđa prenese u primaću sobu. Potom zidove, pod, strop, stol i stolicu izriba toplom vodom i oštrim sapunom. Opra kirurške instrumente i složi ih na stolicu, dovoljno blizu stolu da ih lako može dohvatiti. Napokon odreza nokte na rukama i izriba ruke. Kada Šaman ponovno snese Alexa u prizemlje i položi ga na stol, brat mu se učini tako ranjivim da ga to na časak potrese. U svemu se osjećao sigurnim, osim u ovome što je sada trebalo učiniti. Bio je sa sobom donio kloroforma, no nije znao koju količinu da upotrijebi jer je Alex zbog tjelesne ozljede i pothranjenosti bio silno oslabio. »Što je?« dremovno će Alex kojega je sve ovo prenošenje zbunjivalo. »Duboko udahni, Veliki.« Usu kloroform u tuljac i pridrža ga pred Alexovim licem najviše što se usudio. Bože pomozi, pomisli. »Alexe! Čuješ li me?« Šaman uštinu Alexa za mišicu i lagano ga udari po obrazu, no on je duboko spavao. Šamanu nije bilo potrebno nikakvo razmišljanje ili planiranje. Dugo je o svemu razmišljao i bio je sve brižljivo isplanirao. Otjera sva čuvstva iz uma i dade se na to da obavi ono što mora. Htio je odrezati što manji dio noge, a da istodobno ne odreže premalo kako bi bio siguran da će u potpunosti odstraniti dio kosti i tkiva zahvaćen infekcijom. Prvi je rez napravio šest palaca ispod hvatišta mišića u pregibu koljena ostavljajući dovoljno velik komad kože da zašije batrljak i prekidajući rezanje samo toliko da podveže veliku i malu safensku žilu, potkoljenične žile te peronealnu žilu. Potkoljeničnu je kost prepilio istim pokretima kakvima se čovjek služi pri piljenju drva, a potom prijeđe na piljenje lisne kosti pa se dio noge zahvaćen upalom čisto i uredno odvoji od ostatka.
Čistim zavojima čvrsto stegnu batrljak da bi ga oblikovao kako valja. Završivši s time, poljubi Alexa koji je još uvijek bio bez svijesti i odnese ga natrag u postelju. Neko je vrijeme sjedio kraj bratove postelje i promatrao ga, no nikakvih loših znakova nije bilo, nikakve mučnine ili povraćanja, nikakvih krikova izazvanih bolovima. Alex je spavao poput težaka koji uživa u teško zasluženom odmoru. Na kraju Šaman odrezani dio noge umota u ručnik i iznese ga iz kuće, uzevši sa sobom i lopatu koju je našao u podrumu. Ode u šumu iza kuće i pokuša zakopati odrezani dio mesa i kosti, no tlo je bilo čvrsto smrznuto pa je lopata po ledenoj površini samo klizala. Napokon skupi nešto drva i načini lomaču da komadu bratove noge priredi vikinški pogreb. Cjepanicu od ljudskoga mesa položi na drva pa preko nje naslaga još pravih cjepanica i sve poškropi s malo ulja za svjetiljku. Kada je kresnuo žigicu, vatra buknu. Šaman je stajao pokraj nje naslonivši se leđima na jedno stablo, suhih očiju, no ispunjen strahovitim čuvstvima, uvjeren da u najboljem od svih svjetova nitko ne bi smio biti prisiljen da bratu odreže nogu i potom je spali. Narednik u logorskome prijemnom uredu dobro je poznavao sve oficire u okolici pa je znao da debeli narednik-vodnik čija su prsa bila široka kao bačva, nije stacioniran u Elmiri. U pravilu je od svakoga vojnika, ma otkuda dolazio, tražio da navede jedinicu kojoj pripada, no sve je na ovome čovjeku, a posebno oči, jasno govorilo o tome da je ovamo došao da dobije obavijesti, a ne da ih daje. Narednik je znao da narednici-vodnici nisu nikakva božanstva, no bilo mu je itekako poznato da zapravo oni upravljaju vojskom. Nekolicina takvih ljudi koji su bili stekli najviši podoficirski čin, mogla je čovjeku srediti da dobije dobru službu ili pak da po kazni bude premješten u neku usamljenu tvrđavu. U vojsci su mogli čovjeka uvući u nevolju ili ga izvući iz nje, baš kao što su mu mogli pomoći da napreduje u službi ili ga uništiti. U narednikovu je svijetu narednik-vodnik bio strašnije biće od bilo kakva višeg oficira te se on požuri da mu bude na usluzi. »Da, gospodine,« žustro će on pogledavši u knjigu. »Mimoišli ste se s njime za malo više od jednoga dana. No, taj je zbilja bio bolestan. Ima samo jednu nogu, znate. Brat mu je doktor, neki Cole. Baš ga je jučer ujutro odvezao kolima.« »U kojem su smjeru krenuli?« Narednik ga pogleda i odmahnu glavom. Debeli čovjek zagunđa i pljunu na čisti pod. Izašavši iz prijemne sobe, uspe se na krasnu smeđu kobilu koja je očito pripadala konjici i odjaha kroz glavni ulaz zarobljeničkoga logora. Jedan dan prednosti ništa ne znači kada netko vuče sa sobom invalida. Cesta je tek jedna pa su mogli poći samo u jednome ili u drugom smjeru. Odluči krenuti na sjeverozapad. Od vremena do vremena, kad god bi prošao pored kakva dućana ili kuće na kakvoj farmi
ili se pak mimoišao s nekim putnikom, zastao bi i raspitao se. Na taj je način prošao kroz selo Horseheads, a potom i kroz Big Flats. Nitko od onih kojima se obraćao nije vidio ljude za kojima on traga. Narednik-vodnik bio je iskusan tragač. Znao je da se, kada se trag do te mjere izgubi, najvjerojatnije radi o pogrešnom tragu. Stoga okrenu konja i uputi se u suprotnom smjeru. Projaha pored zarobljeničkoga logora i kroz gradić Elmiru. Dvije milje dalje niz cestu jedan se farmer sjeti da je vidio neka kola, a kada je nakon još nekoliko milja ušao u Wellsburg, stiže i do glavnoga dućana. Vlasnik se dućana nasmiješi videći kako se debeli vojnik zgurio uz peć. »Hladno je vani, je l’ da?« Kada narednik-vodnik zatraži crnu kavu, vlasnik kimnu i posluži ga. Ponovno kimnu kada ču čovjekovo pitanje. »Oh, svakako. Stanuju u kući gospođe Clay. Objasnit ću vam kako ćete ih naći. Taj je doktor Cole zbilja krasan čovjek. Kupuje kod mene namirnice i takve stvari. To su vam prijatelji?« Narednik-vodnik se nasmiješi. »Volio bih se sresti s njima«, reče. Tokom je cijele noći nakon operacije Šaman sjedio na stolici pored bratove postelje ostavivši svjetiljku upaljenu. Alex je spavao, no san mu je bio isprekidan bolovima i nemiran. Pred svitanje Šamana nakratko prevari san. Kada je pri sivome svjetlu otvorio oči, ugleda Alexa kako ga promatra. »Hej, Veliki.« Alex obliznu suhe usnice pa mu Šaman donese vode i pridrža mu glavu dok je pio, dopustivši mu da otpije tek nekoliko gutljaja. »Pitam se«, naposljetku će Alex. »Što?« »Hoću li te ikada… moći opet nogom udariti u dupe… a da pri tome ne padnem na nos.« Kako se Šaman osjetio sretnim vidjevši bratovo lupeško cerenje! »Recnuo si mi još jedan komadić noge, ha?« Alexov ga je pogled optuživao, a to zabolje iscrpljenoga Šamana. »Da, ali mislim da sam ti spasio nešto drugo.« »A što to?« »Život.« Alex porazmisli o tome, a potom kimnu. Za trenutak ponovno utonu u san. Prvoga je dana nakon operacije Šaman u dva navrata Alexu previjao nogu. Svaki bi put onjušio batrljak i pomno ga proučio bojeći se zadaha ili kakva znaka gnojenja, jer je već mnoge pacijente vidio kako u roku od
nekoliko dana nakon amputacije umiru od infekcije. No, nikakva mirisa nije bilo, a ružičasto je tkivo na vrhu batrljka izgledalo zdravo. Alex groznicu gotovo uopće nije dobio, no nije pokazivao nimalo energije pa Šaman nije imao povjerenja u bratovu sposobnost da se sam oporavi te stoga neko vrijeme provede u kuhinji gospođe Clay. Sredinom prijepodneva donese Alexu manju količinu zobene kaše, a u podne meko kuhano jaje. Malo nakon podneva vani počeše padati guste i krupne bijele pahulje pa snijeg ubrzo prekri tlo, a Šaman zabrinuto pregleda namirnice koje je bio nabavio te zaključi da bi bilo najbolje kolima još jednom otići do dućana za slučaj da budu zameteni. Kada se Alex na kraće vrijeme probudio, objasni mu što namjerava učiniti, a brat kimanjem glave potvrdi da shvaća o čemu se radi. Bilo se ugodno voziti kroz tih, snijegom prekriveni svijet. Pravi je razlog za odlazak u dućan bila namjera da nabavi kokoš za juhu; na njegovo razočaranje, Barnard nije imao peradi na prodaju, ali mu ponudi pristojnu govedinu od koje se mogla skuhati hranjiva juha pa mu Šaman reče da će se s time snaći. »Je li vas onaj vaš prijatelj našao?« zapita vlasnik dućana odstranjujući masnoću s mesa. »Prijatelj?« »Onaj vojnik na konju. Objasnio sam mu kako će odavde stići do kuće gospođe Clay.« »Oh? Kada?« »Jučer, nekoliko sati prije zatvaranja. Zdepast, debeo čovjek s crnom bradom i mnoštvom pruga«, reče pokazujući na rukav. »Nije stigao do vas?« Oštro pogleda Šamana. »Valjda sam mu smio reći gdje stanujete?« »Dakako, gospodine Barnard. Tko god to bio, vjerojatno je zaključio da na kraju krajeva i nema vremena za posjet pa je otišao dalje.« Što li vojska sada hoće od njih? pomisli Šaman izlazeći iz dućana. Na pola puta kući učini mu se da ga netko motri. Odolje porivu da se okrene na kočijaškoj klupici i osvrne se, no nakon nekoliko časaka zaustavi konja pa siđe i počne nešto raditi oko oglava, kao da nešto popravlja na njemu. Istodobno pažljivo pogleda iza sebe. Zbog snijega koji je padao bilo je teško nešto jasno vidjeti, no onda vrtlog vjetra na čas rastjera snijeg te Šaman u daljini nazre nekoga jahača kako ga slijedi. Ušavši u kuću, vidje da je s Alexom sve u redu. Ispregnu konja iz kola i smjesti ga u štalu pa se potom vrati u kuću i stavi meso u vodu da vrijucka na peći, te k tome doda krumpira, mrkve, luka i repe. Bio je uznemiren. Nije se mogao odlučiti da li da Alexu ispriča što je doznao, no naposljetku sjede pored njegove postelje i povjeri mu se.
»I tako, možda možemo očekivati da nas posjeti netko od vojske«, zaključi. No, Alex odmahnu glavom. »Da je to netko od vojske, već bi nam lupali na vrata… Netko tko, kao ti, dođe po brata u logor, mora da sa sobom ima novaca. Toga čovjeka najvjerojatnije samo to zanima… Pretpostavljam da nemaš revolver?« »Imam.« Ode do torbe i iz nje izvadi revolver. Na Alexovo ga navaljivanje i pod njegovim pomnim pogledom očisti i napuni pazeći da ga nabije novim mecima. Kada je položio revolver na noćni ormarić, osjećao se još uznemirenijim nego prije. »Zašto taj čovjek samo čeka i promatra nas?« »Uhodi nas… da bi provjerio jesmo li ovdje sami. Noću pazi na svjetlo svjetiljke da bi doznao u kojoj sobi spavamo… i tome slično.« »Mislim da mi sve to preuveličavamo«, polagano će Šaman. »Mislim da je čovjek koji se raspitivao za nas vjerojatno nekakav vojni obavještajac sa zadatkom da provjeri ne kanimo li mi još kojem od zarobljenika pomoći da se izvuče iz logora. Vjerojatno više nikada nećemo čuti o njemu.« Alex sleže ramenima i kimnu, no i samome je Šamanu bilo teško povjerovati u vlastite riječi. Ako već mora doći do nevolje, posljednje što bi želio jest da se u ovoj kući nađe stjeran u rupu zajedno s još uvijek slabim i nedavno operiranim bratom. Istoga poslijepodneva pripremi Alexu toplo mlijeko zaslađeno medom. Najradije bi ga bio na silu nahranio hranjivim varencima ne bi li brat na rebra što prije nabacio malo mesa, no znao je da će za to trebati vremena. Početkom poslijepodneva Alex ponovno zaspa, a kada se nekoliko sati kasnije probudio, poželje razgovarati. Šaman polagano doznade od brata što se sve s njime zbivalo nakon odlaska od kuće. »Mal Howard i ja stigli smo riječnim čamcem do New Orleansa. Posvađali smo se oko neke djevojke pa je on sam otišao u Tennessee da se tamo prijavi u vojsku.« Alex zastade i pogleda brata. »Jesi li čuo nešto o Malu?« »Njegovi nisu dobili ni riječi od njega.« Alex kimnu ne iznenadivši se. »Umalo sam se tada vratio kući. Da barem jesam. No, službenika Konfederacije koji su novačili ljude za vojsku, bilo je na sve strane pa sam se i ja prijavio. Mislio sam kako mi je to prilika da jašem i pucam pa sam stupio u konjicu« »Jesi li sudjelovao u mnogo sukoba?« Alex mrko kimnu. »Tokom pune dvije godine. Prokleto sam se razbjesnio na samoga sebe kada su me uhvatili u Kentuckyju! Držali su nas unutar nekakve ograde od stupova odakle bi i dijete moglo pobjeći. Čekao sam priliku, a onda zbrisao. Tri sam dana bio na slobodi hraneći se onim što bih ukrao po
vrtovima i tome slično. Onda sam se zaustavio na nekoj farmi i zamolio neku ženu da mi dadne nešto za jelo. Ponudila me doručkom i ja sam joj na tome zahvalio kao pristojan gospodin, bez ikakvih nečasnih pokušaja, u čemu sam vjerojatno pogriješio! Pola sata kasnije čuo sam čopor pasa koje su bili nahuckali za mnom. Pobjegao sam u golemo kukuruzište. Visoke zelene stabljike, nablizu zasađene, tako da nisam mogao ni proći između redova. Morao sam lomiti kukuruz da se provučem kroz njega pa je to izgledalo kao da se onuda probija nekakav medvjed. Veći sam dio prijepodneva proveo u tom kukuruzu bježeći ispred pasa. Već sam počeo misliti da nikada neću izaći odande. Onda sam izbio na suprotnu stranu polja i tamo naletio na dvojicu jenkijevskih vojnika koji su, cerekajući se, uperili puške u mene. Ovaj su me put sjevernjaci poslali u Point Lookout, a to ti je najgori zarobljenički logor. Loša ili nikakva hrana, zagađena voda, a ako bi se tko približio ogradi na manje od četiri koraka, ustrijelili bi ga na licu mjesta. Bilo mi je itekako drago kada su me odveli odande, no onda je došlo do željezničke nesreće.« On zatrese glavom. »Sjećam se samo glasnoga zvuka kao da se nešto drobi i boli u nozi. Neko sam vrijeme bio bez svijesti, a kada sam se probudio, stopalo mi je već bilo odrezano i ležao sam u drugome vlaku koji je išao prema Elmiri.« »Kako si uspio iskopati tunel nakon amputacije?« Alex se isceri. »To je bilo lako. Čuo sam da se neki od nas spremaju iskopati tunel i pobjeći. Tih sam se dana osjećao prilično dobro pa sam se i ja uključio u kopanje. Napravili smo tunel dugačak dvije stotine stopa, ravno ispod zida. Batrljak mi još nije bio zacijelio, a u tunelu je stalno bio u prašini. Možda se zbog toga kasnije zagnojio. Dakako, ja nisam mogao poći s ostalima, no desetorica su uspjela pobjeći, a nikada nisam čuo da su ma koga od njih uhvatili. Poslije toga sam sav sretan odlazio na spavanje misleći na tu desetoricu koji su pobjegli.« Šaman duboko udahnu. »Veliki,« reče, »tata je umro.« Alex je na tren šutio, a potom kimnu. »Mislim da sam to i sam shvatio kada sam vidio da nosiš njegovu torbu. Da je živ i da je s njim sve u redu, ne bi tebe poslao ovamo, već bi sam došao po mene.« Šaman se nasmiješi. »Da, točno.« Ispriča bratu sve što se s Robom J. desilo prije smrti. Za vrijeme njegova pripovijedanja Alex slabašno zajeca i uhvati Šamana za ruku. Kasnije su šutke sjedili jedan kraj drugoga, još uvijek se držeći za ruke, a kada je malo poslije Alex ponovno zaspao, Šaman ostade sjediti kraj njega ne ispuštajući njegovu ruku.
Snijeg prestade padati tek predvečer. Kada se smrklo, Šaman redom priđe svakom prozoru u kući i zagleda se van. Mjesečina je blistala na netaknutome snijegu i nigdje nije bilo nikakvih tragova. Do tada je već bio pronašao objašnjenje za postupke debeloga vojnika. Najvjerojatnije je pošao u potragu za njim zato što je nekome zatrebao liječnik pa je bolesnik možda umro ili se oporavio ili su pak pronašli nekoga drugog liječnika i dr. Cole više im nije bio potreban. Tako je nešto bilo sasvim vjerojatno i to ga umiri. Za večeru dade Alexu zdjelicu guste mesne juhe u koju je nadrobio malo dvopeka. Budući da se Alex svaki čas budio, Šaman, iako je ranije namjeravao spavati u drugoj sobi, ostade drijemati na stolici pored bratove postelje. Pred jutro – na satu koji je stajao pored revolvera na noćnom ormariću vidio je da je 2.43 – Alex ga probudi. Bratove su ga oči divlje gledale, a sam se već bio napola izvukao iz postelje. Netko pokušava provaliti kroz prozor u prizemlju, Alex je usnama oblikovao riječi. Šaman kimnu. Ustade i dohvati revolver, lijevom rukom držeći nepoznato oruđe. Čekao je očiju uprtih u Alexovo lice. Možda se Alexu samo pričinilo? Ili je sanjao? Vrata su spavaće sobe bila zatvorena. Možda je čuo lomljenje ledenica? No, Šaman je nepomično stajao. Cijelo mu se tijelo pretvorilo u ruku na zvučnoj ploči klavira i on osjeti pritajene korake. »Ušao je u kuću«, šapnu. Sada je već osjećao kako se netko uspinje stepenicama, a taj ga je osjećaj podsjećao na note na uzlaznoj ljestvici. »Penje se uz stepenice. Ugasit ću svjetiljku.« Vidje da Alex shvaća njegovu namjeru. Njima je dvojici raspored u sobi bio poznat, a uljez ga nije poznavao, što će u tami predstavljati prednost. No, Šamana je razdirala tjeskoba jer je znao da bez svjetla neće Alexu moći čitati s usana. Dohvati bratovu ruku i stavi je na svoju nogu. »Kada budeš čuo da je ušao u sobu, stisni«, reče mu, a Alex kimnu. Alexova je jedina preostala čizma stajala na podu. Šaman prebaci revolver u desnu ruku, naže se i podiže čizmu, a potom puhnu u plamen i utrnu svjetiljku. Vrijeme se činilo veoma dugim. Ništa se nije moglo učiniti do čekati, nepomično se ukočivši u tmini. Napokon škripanje u blizini vrata spavaće sobe promijeni boju i od žutoga se pretvori u crno. Uljez je bio stigao do svjetiljke na hodniku i ugasio je kako mu se silueta ne bi ocrtavala na dovratku.
Uhvaćen u poznati svijet savršene tišine kao u zamku, Šaman osjeti da je čovjek otvorio vrata jer mu je to reklo strujanje ledenoga zraka što je uletio kroz otvoreni prozor. A i Alexova ga je ruka stisnula za nogu. Baci čizmu preko sobe, ravno u suprotni zid. Vidje dvostruku svjetlost kako se rascvjetava, jedan cvijet za drugim, pa teški kolt pokuša uperiti desno od vatrenoga mlaza. Kada je povukao obarač, revolver mu divlje poskoči u ruci pa se posluži objema rukama da bi ga držao dok je pritiskao okidač, osjećajući pritisak zraka, trepćući na svaki bljesak i njušeći đavolov dah. Kada je revolver zašutio, Šaman, ćuteći se razgolićenijim i ranjivijim no ikada prije, ustade očekujući žestoki ujed uzvratne vatre. »Veliki, je li s tobom sve u redu?« povika na kraju kao prava budala jer odgovor ionako nije mogao čuti. Pipajući potraži žigice na noćnom ormariću pa nesigurnim rukama napokon upali svjetiljku. »U redu si?« ponovno se obrati Alexu, no Alex je prstom upirao u čovjeka na tlu. Šaman se nije baš naročito služio vatrenim oružjem. Da je imao prilike, čovjek ih je mogao obojicu ubiti, no ta mu se prilika nije pružila. Šaman mu se približi kao da se približava pogođenom medvjedu za kojega nije siguran je li mrtav. Dokazi su se njegove nevjerojatne streljačke vještine očitovali u rupama na zidu i podu iskidanom u triješće. Uljezovi su hici bili promašili čizmu, no oštetili su gornju ladicu na komodi gospođe Clay. Čovjek je ležao postrance, kao da spava, debeo crnobradi vojnik s izrazom iznenađenja na mrtvome licu. Jedan ga je od hitaca okrznuo po lijevoj nozi, na istome mjestu na kojem je Šaman bio odrezao Alexovu potkoljenicu. Drugi ga je metak pogodio u prsa, ravno iznad srca. Kada mu Šaman opipa vratnu arteriju, put mu je na vratu još bila topla, no bilo mu više nije kucalo. U Alexu više nije bilo nimalo snage pa on brzo smalaksa. Šaman je sjedio na postelji i držao brata u naručju njišući ga poput djeteta, dok je Alex drhtao i jecao. Alex je bio uvjeren da će ga, ako se ova smrt otkrije, opet vratiti u logor. Tražio je od Šamana da debeloga čovjeka odnese u šumu i tamo ga spali, onako kao što je spalio njegovu nogu. Šaman ga je umirivao i lupkao po leđima, no misli su mu bile jasne i hladne. »Ja sam ga ubio, a ne ti. Ako netko i zapadne u nevolju, to nećeš biti ti. No, toga će čovjeka tražiti. Vlasnik dućana zna da je namjeravao doći ovamo, a možda to znaju i drugi. U sobi ima oštećenja pa treba pozvati stolara, a on će sigurno o tome govoriti. Ako sakrijem ili uništim tijelo, mogao bih visjeti. To tijelo nećemo više ni dotaknuti.« Alex se smiri. Šaman je sjedio kraj njega pa su razgovarali sve dok sivo danje svjetlo nije počelo prodirati u sobu te je mogao ugasiti svjetiljku.
Odnese brata niz stepenice, položi ga na počivaljku u primaćoj sobi i pokri toplim pokrivačima. Dometnu drva u peć i ponovno napuni kolt pa ga stavi na stolicu pokraj Alexa. »Idem po nekoga od vojske. Za Boga miloga, nemoj pucati dok ne provjeriš jesmo li to mi ili ne.« Pogleda brata u oči. »Ispitivat će nas, i to u nekoliko navrata, zajedno i svakoga posebno. Važno je da im o svemu kažeš čistu istinu. Na taj način neće moći iskriviti ono što im budemo rekli. Razumiješ?« Alex kimnu, a Šaman ga potapša po obrazu i izađe iz kuće. Snijeg je bio tako dubok da mu je dopirao do koljena pa odluči da ne ide kolima. U staji je visio nekakav ular te ga Šaman stavi konju oko vrata i pojaha ga bez sedla. I kada je prošao Barnardov dućan, još je dugo samo polagano napredovao, no na području su Elmire valjci već bili nabili snijeg pa je mogao brže jahati. Osjećao se ošamućenim, ali to nije bilo zbog hladnoće. Kada bi izgubio kojega pacijenta, uvijek ga je mučilo pitanje nije li ga možda mogao spasiti, no do tada nikada nije ubio ljudsko biće. Prerano je stigao pa je morao pričekati do sedam sati da se otvori brzojavni ured, a onda Nicku Holdenu posla poruku: Ubio vojnika u samoobrani. Molim, civilnim i vojnim vlastima u Elmiri smjesta pošaljite svoje pismeno mišljenje o mojem značaju i o značaju Alexa Bledsoea Colea. Sa zahvalnošću, Robert J. Cole. Zatim ode ravno u ured šerifa za pokrajinu Steuben i prijavi ubojstvo. 68. U paukovoj mreži Domalo je kućica gospođe Clay bila prepuna ljudi. Šerif, zdepast, sjedokos čovjek po imenu Jesse Moore, ujutro je patio od loše probave pa se povremeno mrštio i često je podrigivao. S njime su došla i dva zamjenika, a na poruku koju je uputio vojsci brzo su se odazvala petorica ljudi: jedan prvi poručnik, dva narednika te dvojica redova. U roku je od pola sata stigao i major Oliver P. Poole, crnomanjast oficir s naočalima i tankim crnim brkom. Svi su se prema njemu odnosili s poštovanjem – očevidno je bio velika zvjerka. Vojnici su se i civili najprije neko vrijeme bavili promatranjem tijela, ulaženjem u kuću i izlaženjem iz nje, u teškim se čizmama bučno uspinjući uz stepenice i isto tako silazeći niz njih, te povjerljivim razgovorima, pri čemu bi skupili glave jednu uz drugu. Koliko god je topline bilo u kući, pustili su je da izađe, a unutra su na čizmama unijeli snijeg i led, potpuno upropastivši drvene podove koje je gospođa Clay bila namazala voskom.
Šerif su i njegovi ljudi bili na oprezu, ljudi iz vojske veoma ozbiljni, a major hladno uljudan. U spavaćoj sobi na katu major Poole pregleda rupe što su ih meci bili ostavili u podu, zidu i ladici komode te vojnikovo tijelo. »Prepoznajete li ovoga čovjeka, doktore Cole?« »Nikada ga ranije nisam vidio.« »Mislite li da vas je htio opljačkati?« »Nemam ni najblažeg pojma. Znam samo da sam u mračnoj sobi bacio čizmu u zid, da je on zapucao kad je čuo njezin udarac, a onda sam ja pucao na njega.« »Jeste li mu pregledali džepove?« »Ne.« Major se prihvati toga posla slažući sadržaj džepova debeloga vojnika na pokrivač podno postelje. Nije bilo mnogo toga: limenka puna burmuta na kojoj je pisalo Clock-Time, zgužvan prljavi rupčić, sedamnaest dolara i trideset osam centi te vojna propusnica koju Poole pročita, a potom je pruži Šamanu. »Znači li vam išta njegovo ime?« Propusnica je bila izdana na ime narednika-vodnika Henryja Bowmana Korffa, Glavni štab, Zapovjedništvo istočne intendanture, Elizabeth, New Jersey. Šaman pročita i zatrese glavom. »Nikada ranije nisam vidio ni čuo to ime«, mogao je u tom času iskreno reći. No, nekoliko mu se časaka kasnije, baš kad se spremao da krene niz stepenice, učini da mu to ime neugodno odzvanja u umu. Na polovici stepenica shvati i zašto. Više nikada neće, kao što je to njegov otac činio sve do smrti, morati nagađati gdje se nalazi posljednji od one trojice ljudi koji su onoga jutra nakon Makwa-ikwina silovanja i ubojstva pobjegli iz Holdenova Prijelaza. Neće više morati tragati za debeljkom po imenu »Hank Cough«. Hank je Cough našao njega. Došao je i mrtvozornik i pokojnika službeno proglasio mrtvim. Hladno je pozdravio Šamana. Svi su ljudi u kući otvoreno ili prikriveno pokazivali neprijateljstvo prema njemu i Šaman je shvaćao otkuda to potječe. Alex im je bio neprijatelj, borio se protiv njih, vjerojatno ubijao sjevernjake, a donedavno je bio i njihov ratni zarobljenik. Sada je pak Alexov brat ubio vojnika u uniformi Unije. Šamanu odlanu kada su debeloga mrtvaca natovarili na nosila i s mukom ga snijeli niz stepenice i iznijeli iz kuće. Tada započe ozbiljno ispitivanje. Major je sjedio u spavaćoj sobi u kojoj je ubojstvo počinjeno. Pored njega je na kuhinjskoj stolici sjedio jedan
od dvojice narednika i vodio zapisnik o ispitivanju. Šaman je sjedio na rubu postelje. Major ga Poole zapita pripada li kakvu udruženju, pa mu Šaman reče da su jedine dvije organizacije kojima je ikada pristupio bile Društvo za ukidanje ropstva još dok je bio u koledžu te Liječničko društvo pokrajine Rock Island. »Jeste li pristalica Juga, doktore Cole?« »Nisam.« »Ne osjećate ni najmanje naklonosti za južnjake?« »Ne vjerujem u ropstvo. Želio bih da rat završi bez daljnjih patnji na obje strane, ali nisam pristaša južnjačke stvari.« »Zašto je narednik-vodnik Korff došao u ovu kuću?« »Nemam pojma.« Gotovo je odmah bio odlučio da neće spominjati davno ubijenu Indijanku u Illinoisu, kao ni činjenicu da su u njezino silovanje i smrt bila upletena trojica ljudi i tajno političko udruženje. Sve je to bilo previše daleko, previše tajanstveno. Bilo mu je jasno da bi pokrenuti to pitanje značilo izazvati nevjericu ovoga neugodnog vojnog oficira i navući na sebe tisuću opasnosti. »Tražite od nas da povjerujemo kako je narednik-vodnik u vojsci Sjedinjenih Država ubijen pri pokušaju da izvrši oružanu pljačku?« »Ne, ne tražim od vas da išta povjerujete. Majore Poole, zar vi mislite da sam ja pozvao toga čovjeka da kroz prozor provali u kuću koju sam unajmio, neovlašteno uđe u nju u dva sata ujutro, popne se na kat i upadne u bolesničku sobu mojega vlastitog brata pucajući iz revolvera?« »Zašto je onda to učinio?« »Ne znam«, reče Šaman, a major ga namršteno pogleda. Dok je Poole ispitivao Šamana, pukovnik je u primaćoj sobi ispitivao Alexa. Istodobno su dvojica redova, zajedno sa šerifovim zamjenicima, pretraživala staju i kuću, pregledavajući Šamanovu prtljagu i prazneći ormare i ladice na komodi. Od vremena bi se do vremena ispitivanje prekinulo da se dvojica oficira mogu međusobno posavjetovati. »Zašto mi niste rekli da vam je majka južnjakinja?« zapita major Poole Šamana nakon jedne takve stanke. »Majka mi je rođena u Virginiji, ali je više od polovice života živjela u Illinoisu, a nisam vam to spominjao zato što me to niste ni pitali.« »Ovo smo našli u vašoj liječničkoj torbi. Što je to, doktore Cole?« Poole položi na postelju četiri komadića papira. »Na svakome je po jedno ime i adresa. Južnjačko ime i adresa.« »Te adrese pripadaju rođacima ljudi koji su s mojim bratom dijelili isti šator u logoru Elmira. Ti su se ljudi brinuli o mojem bratu i održali ga na životu. Kada završi rat, pisat ću im da vidim jesu li preživjeli. A ako budu živi, da im zahvalim.«
Ispitivanje se vuklo. Često je Poole ponavljao neko od pitanja koja mu je već ranije bio postavio, a Šaman bi mu odgovorio isto kao i prije. U podne svi odoše do Barnardova dućana da odande donesu nešto za jelo ostavivši u kući dvojicu redova i jednog narednika. Šaman pođe u kuhinju i skuha zobenu kašu pa je u zdjelici odnese Alexu koji je djelovao opasno iscrpljen. Alex reče da ne može jesti. »Moraš jesti. Samo se tako možeš i dalje boriti!« ljutito će Šaman pa Alex kimnu i poče ljepljivu smjesu žlicom stavljati u usta. Nakon užine ispitivači zamijeniše mjesta, pa je sada major ispitivao Alexa, a pukovnik pitanjima obasipao Šamana. Polovicom poslijepodneva, unatoč srdžbi dvojice oficira, Šaman zatraži prekid ispitivanja pa polagano i pred svima previ Alexov batrljak. Na Šamanovo čuđenje major Poole zatraži od njega da s trojicom vojnika pođe do mjesta u šumi na kojem je spalio amputirani dio Alexove noge. Kada im je pokazao gdje je to bilo, oni razgrnuše snijeg i stadoše čeprkati po pougljenjenim ostacima, sve dok ne nađoše nekoliko pobijeljelih komadića potkoljenične i lisne kosti koje potom zamotaše u rubac i odnesoše. Kasno poslijepodne svi odoše pa se kuća doimala blaženo pustom, no nesigurnom i oskvrnutom. Preko razbijenoga je prozora čavlima bio pričvršćen pokrivač, podovi su bili blatni, a u zraku se još uvijek zadržavao miris vojničkih lula i vojničkih tijela. Šaman podgrija juhu od mesa. Na njegovu radost Alex najednom pokaza pravu glad pa ga on nahrani velikim količinama govedine i povrća te gustom juhom. To i u njemu pobudi glad pa se nakon juhe obojica najedoše kruha namazana maslacem i pekmezom te slatke jabučne kaše, a kasnije im Šaman skuha i kavu. Šaman odnese Alexa na kat i smjesti ga u postelju gospođe Clay. Pobrinu se za bratove potrebe i dokasna ostade sjediti uz njega, no naposljetku se vrati u gostinjsku sobu te se iscrpljen svali u postelju nastojeći ne misliti na mrlje od krvi na podu. Te su noći malo spavali. Sutradan se ujutro ne pojaviše ni šerif ni njegovi ljudi, no prije no što je Šaman rasklonio posuđe nakon doručka, vojnici su već bili tu. Isprva se činilo da će dan biti isti kao i prethodni, no već rano ujutro na vrata zakuca neki čovjek i predstavi se kao George Hamilton Crockett, pomoćnik saveznoga povjerenika za indijanske poslove, sa sjedištem u Albanyju. Sjede s majorom Pooleom pa su dugo nešto vijećali, pri čemu je čovjek oficiru predao snop papira na koje su se u toku razgovora obojica nekoliko puta vraćali. Na kraju vojnici pokupiše svoje stvari i navukoše ogrtače, a potom otiđoše pod vodstvom namrgođenoga majora Poola.
Gospodin se Crockett zadrža još neko vrijeme u razgovoru s braćom Cole. Ispriča im da su bili predmetom velikoga broja brzojava upućenih iz Washingtona u njegov ured. »Ovo je nemio događaj. Vojska teško može progutati činjenicu da izgubi nekoga od svojih ljudi, i to još u kući konfederacijskoga vojnika. Oni obično ubijaju konfederaliste koji ubiju nekoga od njihovih ljudi.« »Svojim su nam pitanjima i upornošću to jasno dali do znanja«, reče Šaman. »Nemate se čega bojati. Dokazi govore sami za sebe. Narednikvodnik Korff svojega je konja vezao u šumi i ondje ga sakrio. Korffovi tragovi u snijegu vode od konja do prozora na stražnjoj strani kuće. Nađeno je razbijeno staklo i otvoren prozor. Kada su pregledali tijelo, narednikvodnik još je uvijek držao revolver iz kojega je bilo dvaput pucano. U žaru ratnih strasti nesavjesno vođena istraga u ovakvu bi slučaju možda i mogla previdjeti jake dokaze, no ne i onda kada taj slučaj zanima i neke moćne pojedince koji pažljivo prate njezin tok.« Crockett se nasmiješi i prenese im tople pozdrave od poštovanoga Nicholasa Holdena. »Povjerenik me zamolio da vam prenesem kako će i sam doći u Elmiru ako to bude potrebno. Drago mi je što mu mogu javiti da ne mora poduzimati takvo putovanje.« Sutradan ujutro major Poole posla jednoga narednika s naredbom kojom su se braća Cole pozivala da do službenoga završetka istrage ne napuštaju Elmiru. Kada zapitaše narednika do kada bi to moglo potrajati, on prilično pristojno reče da ne zna. Stoga i dalje ostadoše u kućici gospođe Clay. Gospođa je Clay odmah bila čula što se dogodilo pa im je blijeda lica došla u posjet, bez riječi zureći u razbijeni prozor i užasnuto motreći rupe od metaka i krvave mrlje na podu. Oči joj se ispuniše suzama kada je ugledala oštećenu ladicu na komodi. »Pripadala je mojoj majci.« »Pobrinut ću se da se popravi te da se kuća dovede u red«, reče Šaman. »Možete li mi preporučiti nekog stolara?« Tokom poslijepodneva ona mu posla postarijega, jako mršavog i visokog čovjeka po imenu Bert Clay, inače rođaka njezina pokojnog muža. On s neodobravanjem reče ‘o-joj’, no smjesta se prihvati posla. Donese staklo odgovarajuće veličine i na licu mjesta popravi prozor. Zbrka je u spavaćoj sobi bila složenija stvar. Podne daske iskidane u iverje trebalo je zamijeniti, a krvlju umrljani dio izbrusiti pijeskom i ponovno premazati lakom. Bert reče da će rupe u zidu začepiti žbukom i prebojati sobu, no kada je vidio ladicu na komodi, zatrese glavom. »Ne znam. To je posebna javorovina. Možda bih negdje i mogao naći komadić, no to će biti skupo.« »Nabavite ga«, nepokolebljivo će Šaman.
Trebalo je tjedan dana da se obave popravci. Kada je Bert sa svime završio, gospođa Clay sve pažljivo provjeri. Kimnu i zahvali Bertu te reče da je zadovoljna, čak i s ladicom na komodi. No, prema Šamanu se držala hladno i on shvati da njezin dom za nju više nikada neće biti isti. Svi s kojima se susretao, držali su se hladno prema njemu. Gospodin se Barnard više nije smješkao ni čavrljao s njime kada bi Šaman ušao u njegov dućan, a na ulici je primijetio kako ljudi pogledavaju u njegovu smjeru i međusobno se došaptavaju. Opće mu je neprijateljsko raspoloženje išlo na živce. Major im je Poole, čim je ušao u kuću, bio zaplijenio kolt pa su se i Šaman i Alex osjećali nezaštićeno. Šaman je uvečer odlazio u postelju oboružan žaračem što ga je našao kraj kamina i kuhinjskim nožem, pa bi oboje ostavio na podu pored postelje i ležao budan trudeći se da, dok je kuća drhtala na vjetru, uoči podrhtavanje koje je možda izazvao kakav uljez. Krajem je trećega tjedna Alex bio dobio na težini pa je bolje izgledao, no jedva je čekao da ode što dalje odande te im je Pooleova poruka da mogu krenuti donijela olakšanje i razveselila ih. Šaman je Alexu bio kupio civilnu odjeću te sada pomože bratu da se obuče prikopčavši sigurnosnom iglom lijevu nogavicu na hlačama kako mu ne bi smetala. Alex pokuša hodati uz pomoć štake, no to mu je teško išlo. »Nedostaje mi preveliki komad noge pa se sav naginjem na jednu stranu«, reče, a Šaman mu objasni da će se s vremenom naviknuti. Šaman kod Barnarda kupi veliki kolut sira i ostavi ga na stolu za gospođu Clay kao dar u znak isprike. Na kolodvoru je bio sredio da će netko konja i kola vratiti u konjušnicu pa se Alex odveze na stanicu ležeći na slami, isto onako kako se bio odvezao iz zarobljeničkog logora. Kada vlak stiže, Šaman ga u naručju unese u vagon i smjesti pored prozora dok su ostali putnici zurili u njih ili gledali na drugu stranu. Nisu mnogo razgovarali, no kada vlak krenu iz Elmire, Alex položi ruku na bratovu mišicu i ta je kretnja govorila više od riječi. Kući su putovali sjevernijim putem od onoga kojim je Šaman bio prošao idući u Elmiru. Ovaj je put Šaman krenuo prema Chicagu, a ne prema Cairu, jer se bojao da će, kada stignu do Illinoisa, Mississippi biti pod ledom. Putovanje je bilo naporno. Od truckanja je u vlaku Alex osjećao strahovitu bol koja nikako nije htjela popustiti. U mnogo su navrata morali presjedati i svaki bi put brat u naručju prenio Alexa iz vlaka u vlak. Vlakovi gotovo nikada nisu stizali ili kretali prema voznome redu. Nebrojeno je puta vlak kojim su se vozili bio skrenut na sporedni kolosijek kako bi propustio vojnu kompoziciju. Jednom je, na nekih pedeset milja, Šaman za njih dvojicu uspio dobiti pojastučena sjedišta u salonskim kolima, no većinom su putovali u običnim vagonima sjedeći na tvrdim drvenim sjedištima. Kada su stigli u Erie u Pennsylvaniji u kutovima su se Alexovih usta vidjele bijele mrlje pa Šaman shvati da mu brat više ne može putovati.
Uze sobu u hotelu da se Alex neko vrijeme odmori u mekanoj postelji. Iste večeri, prematajući Alexovu nogu, ispriča bratu ponešto od onoga što je bio doznao iz očeva dnevnika. Ispriča mu o sudbini trojice Makwa-ikwinih silovatelja i ubojica. »Mislim da sam ja kriv zbog Korffova napada. Kada sam u Chicagu bio u umobolnici u kojoj je zatvoren David Goodnow, previše sam spominjao ubojice. Ispitivao sam ga o Redu zvjezdanog stijega i o Hanku Coughu pa je svatko nedvojbeno mogao steći dojam da ću u vezi s time podići što budem mogao veću prašinu. Netko je od osoblja vjerojatno pripadnik reda – možda čak i svi koji tamo rade! Sigurno su poslali poruku Korffu pa je on odlučio da nas potraži.« Alex je na trenutak šutio, no potom zabrinuto pogleda brata. »Ali, Šamane… Korff je znao gdje nas treba potražiti, a to znači da ga je o tvojem odlasku u Elmiru obavijestio netko iz Holdenova Prijelaza.« Šaman kimnu. »I sam sam razmišljao o tome«, reče mirno. U Chicago stigoše tjedan dana nakon odlaska iz Elmire. Šaman majci posla brzojav javljajući joj da dovodi Alexa kući. Objasni da je Alex izgubio nogu i zamoli je da ih dočeka na kolodvoru. Kada je vlak sat vremena kasnije ušao u Rock Island, Sara je s Dougom Penfieldom stajala na staničnom peronu. Šaman iznese Alexa iz vagona i snese ga niz stepenice, a majka ga obgrli objema rukama i bez riječi zaplaka. »Daj da ga spustim na zemlju, težak je«, napokon se požali Šaman pa smjesti Alexa u jednopreg. I Alex je plakao. »Dobro izgledaš, mama,« reče naposljetku. Majka sjede kraj njega i uhvati ga za ruku. Šaman uze vođice u ruke, a Doug uzjaha na konja koji je odostraga bio privezan za jednopreg. »Gdje je Alden?« zapita Šaman. »U krevetu. Sve je slabiji, Šamane, ukočenost mu se pogoršava. Prije nekoliko se tjedana pokliznuo i pao kada su lomili led na rijeci«, reče Sara. Dok su se vozili, Alex je gladno promatrao okolni krajolik. I Šaman se jednako osjećao; sve ga se nekako čudno doimalo. Baš kao što će se gospođi Clay vlastita kuća uvijek činiti stranom, tako se bio izmijenio i njegov život. Otkako je posljednji put bio ovdje, ubio je čovjeka i svijet mu se činio izvrnut naglavce. Kada predvečer stigoše kući, smjestiše Alexa u postelju pa on ostade ondje ležati sklopljenih očiju i lica preplavljena čistim užitkom. Sara se baci na kuhanje povodom povratka razmetnoga sina. Pripremi mu pečenu piletinu i pire od krumpira pomiješan s mrkvom. Jedva su završili s večerom, kadli Dugačkom stazom užurbano stiže Lilian noseći zdjelu za juhu punu gulaša.
»Gotovo je s gladovanjem!« reče ona Alexu poljubivši ga i poželjevši mu sretan povratak kući. Objasni da je Rachel morala ostati s djecom, no da će sutradan ujutro doći da ga pozdravi. Šaman njih troje ostavi u razgovoru, na što se njegova majka i Lilian sa stolicama primaknuše što su mogle bliže Alexu, pa odšeta do Aldenove kolibe. Kada je ušao unutra, Alden je spavao, a koliba je vonjala po lošem viskiju. Šaman tiho izađe i krenu Dugačkom stazom. Snijeg je na stazi bio ugažen, a potom se smrznuo te je mjestimično bio klizav. Kada je stigao do kuće Geigerovih, kroz prednji prozor vidje Rachelu kako sjedi kraj vatre i čita. Kada je kucnuo o staklo, ona ispusti knjigu. Ljubili su se kao da će netko od njih dvoje svaki čas umrijeti. Uzevši ga za ruku, ona ga stepenicama povede u svoju sobu. Djeca su spavala na drugom kraju hodnika, brat je Lionel u staji popravljao konjsku ormu, a majka joj se mogla svaki čas vratiti, no njih se dvoje prepustiše vođenju ljubavi na Rachelinoj postelji, ne razodijevajući se, blago i odlučno, sa zahvalnošću očajnika. Kada je istom stazom krenuo natrag, svijet je opet počivao u mirnoj ravnini. 69. Alexovo prezime Šamanu zastade srce kada je vidio Aldena kako obilazi farmu. Vrat su mu i ramena bili daleko jače ukočeni no u vrijeme kada je Šaman bio otišao od kuće, a lice mu je izgledalo kao ukrućena, strpljiva maska, čak i kada bi ga spopali jaki napadi. Sve je radio polagano i odmjereno, poput čovjeka koji se kreće pod vodom. No, um mu je bio bistar. Pronađe Šamana u štaglju i predade mu kutiju sa staklenim poklopcem što ju je bio načinio za skalpel Roba J., kao i novi bisturi za koji ga je Šaman bio zamolio da mu ga napravi. Reče Šamanu da sjedne i ukratko mu ispriča kako je prošla zima na farmi, navodeći broj životinja, količinu potrošene krme i izglede za proljetno janjenje. »Rekao sam Dougu da sve dovoljno osušeno drvo donese u šećeranu pa ćemo početi praviti sirup čim u proljeće poteče javorov sok.« »Dobro«, reče Šaman. Bio se pripremio za neugodnu zadaću pa sada reče Aldenu kako je Dougu dao upute da pronađe dobroga radnika koji će mu na proljeće pomoći u obavljanju poslova. Alden polagano kimnu. Dugo je kašljucao u pokušaju da pročisti grlo, a potom pažljivo pljunu. »Nisam više tako žustar kao nekada«, reče kao da Šamanu obzirno saopćava novosti.
»Neka ovoga proljeća netko drugi poore zemlju. Nema potrebe da upravitelj na farmi sam obavlja teške poslove kada možemo ovamo dovesti mlade momke, pa neka malo oni upotrijebe svoje mišiće«, reče Šaman, a Alden ponovno kimnu i izađe iz štaglja. Šaman vidje kako mu treba vremena da počne koračati, kao kada se čovjek spremi da se pomokri, pa onda otkrije da ne može. No, potom, kada bi krenuo, činilo se kao da mu noge postojano same od sebe hrle naprijed, a ostatak Aldenova tijela naprosto klipsa zajedno s njima. Šaman je bio sav sretan što se može vratiti poslu. Ma kako brižljivo da su se redovnice brinule o njegovim pacijentima, nisu mogle biti prava zamjena za liječnika. Nekoliko je tjedana naporno radio, nastojeći nadoknaditi odgođene kirurške zahvate i odlazeći dnevno u više kućnih posjeta nego inače. Kada je navratio u samostan, majka ga Miriam Ferocia toplo pozdravi i s mirnom radošću sasluša njegov izvještaj o Alexovu povratku. I sama je imala nekih novosti. »Nadbiskupija je javila da su nam sredstva odobrena i traže od nas da započnemo s izgradnjom bolnice.« Biskup je sam bio pregledao nacrte i složio se s njima, no usprotivio se tome da se bolnica gradi na samostanskoj zemlji. »Kaže da je samostan odviše nepristupačan, predaleko od rijeke i glavnih cesta pa zato moramo potražiti drugo gradilište.« Posegnu nekamo iza svoje stolice pa pruži Šamanu dvije teške svijetložućkaste opeke. »Što misliš o ovome?« Opeke su bile tvrde i gotovo su zazvonile kada je udario jednom o drugu. »Ne znam mnogo o opekama, ali izgledaju prekrasno.« »Od njih ćemo izgraditi zidove nalik na zidine tvrđave«, reče predstojnica. »U bolnici će ljeti biti hladno, a zimi toplo. Ovo je pocakljena opeka, tako zbijena da ne upija vodu. A možemo je nabaviti u neposrednoj blizini, od čovjeka po imenu Rosswell koji je blizu glinenih naslaga na svojoj zemlji izgradio peć za pečenje opeka. Ima ih dovoljno za prvu isporuku pa izgradnja može odmah početi, a spreman ih je proizvoditi i dalje. Kaže da, ako budemo htjeli tamniju boju, može dimom potamniti opeke.« Šaman odvagnu opeke u ruci i one mu se učiniše čvrste i stvarne, kao da u rukama drži same bolničke zidove. »Meni ova boja izgleda savršena.« »I meni«, reče majka Miriam Ferocia i njih se dvoje zadovoljno nasmiješiše jedno drugome, poput djece koja zajedno uživaju u slatkišima. Kasno je uvečer Šaman s majkom sjedio u kuhinji i pio kavu.
»Ispričala sam Alexu o… vezi između njega i Nicka Holdena«, reče ona. »… I kako je to primio?« Sara sleže ramenima. »Naprosto je… prihvatio.« Slabašno se osmjehnu. »Rekao je da je zapravo svejedno je li mu otac Nick ili mrtvi odmetnik od zakona.« Časak je šutjela, no potom se opet okrenu prema Šamanu i on vidje da je uzbuđena. »Velečasni Blackmer odlazi iz Holdenova Prijelaza. Pastor Baptističke crkve u Davenportu premješten je u Chicago pa su Lucianu ponudili to mjesto.« »Žao mi je. Znam koliko ga cijeniš, a sada će i ovdašnja crkva morati potražiti novoga svećenika.« »Šamane,« reče ona, »Lucian me pitao hoću li poći s njime i udati se za njega.« On je uhvati za ruku, a ruka joj je bila hladna. »… A što ti želiš, majko?« »Nakon smrti njegove žene nas smo se dvoje jako… zbližili, a kada sam ja obudovjela, on je za mene bio tvrda kula u kojoj sam nalazila utočište.« Ona čvrsto stisnu Šamanovu ruku. Tvojega sam oca ljubila svim svojim bićem i uvijek ću ga ljubiti.« »Znam.« »Za nekoliko će se tjedana navršiti godina dana od njegove smrti. Hoćeš li mi zamjeriti ako se ponovno udam?« On ustade i pristupi joj. »Ja sam od onih žena kojima je potreban muž.« »Samo želim da budeš sretna«, reče on i zagrli je. Morala mu se istrgnuti iz zagrljaja da bi joj on mogao vidjeti usta. »Objasnila sam Lucianu da se ne možemo vjenčati dokle god budem potrebna Alexu.« »Mama, za njega će biti bolje ako prestaneš bdjeti nad njim kao kvočka nad pilićima.« »Zbilja?« »Zbilja.« Lice joj zasja, a njemu zastade srce na pomisao kako mora da je izgledala kada je bila mlada. »Hvala ti, dragi Šamane. Reći ću Lucianu«, reče Sara. Alexov je batrljak krasno zacjeljivao, a gospođe iz crkve na čelu s njegovom majkom neprestano su oblijetale oko njega. Premda je bio dobio na težini i počeo se lijepo popunjavati, rijetko se smiješio i u očima mu je stalno bila nekakva sjenka. Neki se čovjek po imenu Wallace bio pročuo kao izrađivač umjetnih udova i bavio se takvim poslom u Rock Islandu pa nakon mnogo nagovaranja Alex pristade da ga Šaman odvede onamo. Na zidu je
Wallaceove radionice visjela neviđena zbirka šaka, stopala, nogu i ruku izrezanih od drva. Izrađivač je umjetnih udova bio okruglast u svakom pogledu, što je ljude navodilo na to da ga smatraju veseljakom, no on je sam sebe shvaćao veoma ozbiljno. Potrošio je više od sata na mjerenje, tjerajući Alexa da stoji, sjedi, uspravi se, hoda, savije jedno koljeno, savije oba koljena, klekne i legne kao da se sprema za noćni počinak. Potom im Wallace reče da za šest tjedana dođu po umjetnu potkoljenicu. Alex je bio samo jedan od cijele vojske ljudi što su se kao bogalji vratili kući. Svaki put kada bi pošao u grad, Šaman bi sretao bivše vojnike kojima je nedostajao poneki ud, a mnogima je od njih bio osakaćen i duh. Stephen Hume, stari prijatelj njegova oca, vratio se iz rata kao general s jednom zvjezdicom, pošto je na bojnome polju kod Vicksburga promaknut u čin brigadira tri dana prije no što će ga metak pogoditi baš ispod desnoga lakta. Nije izgubio podlakticu, no prilikom ranjavanja ozlijeđen mu je živac pa mu je ruka beskorisno visjela i Hume ju je nosio u crnome povezu kao da je slomljena. Dva je mjeseca prije Humeova povratka kući umro Daniel P. Allan, časni sudac Okružnoga suda u Illinoisu, pa je guverner njegovo mjesto dodijelio junačkome generalu. Sudac je Hume već preuzeo rješavanje pojedinih slučajeva. Šaman je vidio da su se neki od bivših vojnika, i ne trepnuvši, vratili civilnome životu, dok su se drugi borili s poteškoćama koje su ih opsjedale i činile ih nemoćnima. Pokušao se s Alexom posavjetovati o tome što će odlučiti u vezi s farmom. Još je uvijek vladala nestašica najamne radne snage, no Doug je Penfield našao čovjeka po imenu Billy Edwards koji je ranije radio s ovcama u Iowi. Šaman porazgovara s njim pa vidje da je snažan i spreman za rad, a bio mu ga je preporučio i George Cliburne. Šaman zapita Alexa želi li razgovarati s Edwardsom. »Ne, nije potrebno.« »Možda bi bilo dobro da to učiniš. Naposljetku, taj će čovjek raditi za tebe kada se opet vratiš poslu na farmi.« »Ne vjerujem da ću se ikada vratiti poslu na farmi.« »Oh?« »Možda ću raditi s tobom. Mogu slušati umjesto tebe, kao onaj čovo u sinsinatijskoj bolnici o kojem si mi pričao.« Šaman se osmjehnu. »Za to mi ne treba netko s punim radnim vremenom. Kada mi ustreba, svaki put mogu nekoga za to zamoliti. Ozbiljno, imaš li neku predodžbu o tome što bi želio raditi?« »… Ne znam točno.« »Pa, imaš vremena za razmišljanje«, reče Šaman te više nije potezao to pitanje. Billy Edwards bio je dobar radnik, no kada bi završio s poslom, volio je puno pričati. Pričao je o kakvoći tla i o uzgoju ovaca, o cijenama ljetine i
o važnosti željeznice. No, kada je spomenuo da su se nekakvi Indijanci vratili u Iowu, time privuče Šamanovu pažnju. »Kako to misliš – vratili su se?« »Skupina Sauka i Mesquakieja. Napustili su rezervat u Kanzasu i vratili se u Iowu.« Kao i Makwa-ikwina skupina, pomisli Šaman. »… Imaju li kakvih neprilika s ljudima na tom području?« Edwards se počeša po glavi. »Ne. Nitko im zapravo i ne može stvarati neke neprilike. To su pametni Indijanci. Kupili su vlastitu zemlju, sve po zakonu, i platili je zdravom američkom gotovinom.« On se isceri. »Jasno, zemlja koju su kupili najvjerojatnije je najgora u državi, sve samo žuto tlo. No, oni su na njoj podigli kolibe i zasijali nekoliko njiva. Izgradili su pravi mali grad. Zovu ga Tama, prema imenu jednoga od svojih poglavica, kako sam čuo.« »Gdje je taj indijanski gradić?« »Stotinjak milja zapadno od Davenporta, a onda malo prema sjeveru.« Šaman je znao da će uskoro poći onamo. Nekoliko je dana kasnije pri susretu sa saveznim povjerenikom pomno izbjegavao svako pitanje o Saucima i Mesquakiejima u Iowi. Naime, Nick Holden u sjajnoj se novoj kočiji s kočijašem dovezao do Coleove farme. Kada mu Sara i Šaman zahvališe na pomoći, Holden im uljudno i prijateljski uzvrati, no bilo je jasno da je došao u posjet Alexu. Prijepodne je proveo u Alexovoj sobi sjedeći pored mladićeve postelje. Kada je Šaman u podne završio s obavezama u ordinaciji, iznenadi se videći kako Nick i kočijaš pomažu Alexu da se uspne u kočiju. Nije ih bilo cijelo poslijepodne i dio večeri. Kada se vratiše, Nick i kočijaš pomogoše Alexu da uđe u kuću, pristojno svima poželješe laku noć i odoše. Alex nije mnogo govorio o onome što se toga dana dogodilo. »Malo smo se vozili okolo i razgovarali.« Nasmiješi se. »Zapravo, većinom je on govorio, a ja sam slušao. Odveo me na dobar objed kod Anne Wiley.« Sleže ramenima, no djelovao je zamišljeno pa rano pođe u postelju, izmoren cjelodnevnim naporima. Sutradan se ujutro vrati Nick s kočijom. Ovoga puta Nick odvede Alexa u Rock Island pa uvečer Alex majci i bratu opisa otmjeni objed i večeru kojima su ih poslužili u hotelu. Trećega dana njih dvojica odoše u Davenport, no Alex se kući vrati ranije nego s prethodna dva izleta i Šaman vidje kako je Nicku poželio ugodno putovanje u Washington. »Ostat ćemo u vezi, ako nemaš ništa protiv«, reče Nick. »U svakom slučaju, gospodine.« Kada je Šaman te večeri htio poći u postelju, Alex ga pozva k sebi u sobu.
»Nick me želi priznati«, reče. »Priznati?« Alex kimnu. »Prvoga dana kada je došao ovamo, ispričao mi je da je predsjednik Lincoln od njega zatražio da se povuče kako bi na to mjesto mogao imenovati nekoga drugog. Nick kaže kako mu je i vrijeme da se vrati ovamo i smiri. Nema želje za ženidbom, no volio bi imati sina. Kaže da je oduvijek znao da mi je on otac. Tri smo se dana vozili unaokolo razgledavajući njegove posjede. Ima i unosnu tvornicu olovaka u zapadnoj Pennsylvaniji i tko zna što još sve ne. Želi me proglasiti svojim nasljednikom, a ja bih morao uzeti prezime Holden.« Šaman osjeti tugu, a potom i bijes. »Pa, ionako si rekao da se ne želiš baviti farmom.« »Rekao sam Nicku da točno znam tko mi je otac. Otac mi je bio čovjek koji nije uzmaknuo pred mojim nepodopštinama i svim ostalim mladenačkim sranjima i koji me naučio stezi i ljubavi. Rekao sam mu da se zovem Cole.« Šaman dotače brata po ramenu. Nije bio kadar govoriti, već samo kimnu. Potom poljubi Alexa u obraz i pođe u postelju. Onoga dana kada im je bilo obećano da će umjetna noga biti gotova, njih dvojica ponovno odoše do izrađivačeve radionice. Wallace je stopalo bio izradio tako da se na nj mogu navući čarapa i cipela. Alexov je batrljak točno pristajao u ležište, a potkoljenica se pričvršćivala za nogu uz pomoć kožnih traka što su se vezivale iznad i ispod koljena. Pričvrstivši umjetnu potkoljenicu, Alex je od prvoga trenutka zamrzi. Njezino ga je nošenje strahovito boljelo. »Zato što vam je batrljak još nježan«, reče Wallace. »Što više budete nosili umjetnu nogu, to će vam koža na batrljku brže očvrsnuti pa vas uskoro ništa neće boljeti.« Platiše račun i ponesoše nogu kući. No, Alex je spremi u ormar u hodniku i ne htjede je nositi, već se, kada bi morao hodati, vukao naokolo podupirući se štakom koju mu je još u zarobljeničkome logoru bio napravio Jimmie-Joe. Jednoga je jutra polovicom ožujka Billy Edwards u dvorištu iza staje pokušavao okrenuti kola puna drvenih trupaca nastojeći volovsku zapregu unajmljenu od mladoga Muellera natjerati da skrene u stranu. Alden je stajao iza kola oslanjajući se o štap i na sav glas upućivao izbezumljenoga Edwardsa što da radi. »Potjeraj ih natrag, dečko! Tjeraj natrag!« Billy posluša. Bilo je razumno pretpostaviti da će se Alden, kad mu je već zapovjedio da kolima krene unatrag, maknuti s puta. Godinu bi dana ranije starac tako i postupio, s lakoćom i bez ikakve smetnje, no sada je, premda mu je um govorio da se makne s puta opasnosti, nogama zbog
bolesti trebalo dulje vremena da prime takvu poruku. Jedan trupac što je izvirivao iz stražnjega dijela kola, snagom ga bojnoga ovna udari u desnu stranu prsa i odbaci nekoliko stopa te on ostade nepomično ležati u blatnome snijegu. Billy uletje u ordinaciju gdje je Šaman upravo pregledavao Molly Thornwell, novu doseljenicu čija je trudnoća izdržala dugačko putovanje iz Mainea. »Dođite. Mislim da je Alden smrtno stradao«, reče Billy. Unesoše Aldena u kuhinju i položiše ga na stol. Šaman mu razreza odjeću i brižljivo ga pregleda. Blijed u licu, Alex je izašao iz sobe i sam se skakućući spustio niz stepenice. Upitno pogleda Šamana. »Slomljeno mu je nekoliko rebara. U njegovoj ga je kolibi nemoguće njegovati. Smjestit ću ga u sobu za goste, a ja ću se preseliti k tebi.« Alex kimnu. Skloni se u stranu promatrajući Šamana i Billyja kako nose Aldena na kat i smještaju ga u krevet. Nešto se kasnije Alexu ipak pružila prilika da sluša umjesto Šamana. Pažljivo je osluškivao što se zbiva u Aldenovim prsima i izvještavao o onome što je čuo. »Hoće li s njime biti sve u redu?« »Ne znam«, reče Šaman. »Izgleda da mu pluća nisu ozlijeđena. Slomljena rebra nisu ništa strašno kod snažna i zdrava čovjeka, no u njegovoj dobi i uz sve poteškoće što mu ih stvara osnovna bolest…« Alex kimnu. »Ja ću sjediti kraj njega i njegovati ga.« »Zašto? Mogu zamoliti majku Miriam da mi pošalje koju redovnicu.« »Molim te, rado ću to učiniti«, reče Alex. »Vremena imam napretek.« I tako je pored svih ostalih bolesnika koji su sve nade ulagali u njega, Šaman u vlastitoj kući imao dvojicu ljudi kojima je bio potreban. Premda je kao liječnik i inače bio pun sažaljenja, otkrio je da briga o rođacima i prijateljima nije isto što i briga za ostale pacijente. U takvoj je odgovornosti i svakodnevnoj brizi bilo posebne napetosti i hitnosti. Kada je krajem dana žurio kući, sjene su se činile dužima i tamnijima. Ipak, bilo je i svijetlih trenutaka. Jednoga mu poslijepodneva, na njegovu radost, Joshua i Hattie sami dođoše u posjet. Bila im je to prva šetnja Dugačkom stazom na koju su smjeli poći bez pratnje pa silno ponosno i ozbiljno zapitaše Šamana ima li možda malo vremena da se pođe s njima igrati, a on je bio sretan i počašćen što može sat vremena s njima lutati po šumi, gledati prve različke i jasne tragove srndaća. Alden je trpio silne bolove. Šaman mu je htio dati morfija, no za Aldena je najbolje sredstvo za ublažavanje bolova bilo ono koje se dobivalo od raži. »U redu, daj mu viskija«, Šaman će Alexu, »ali umjereno. Jasno?«
Alex kimnu pa se držao onoga što mu je rečeno. Bolesnička je soba uskoro počela mirisati po viskiju, kao i sve oko Aldena, no Alex mu je davao samo dvije unce viskija u podne i dvije unce uvečer. Kadšto bi Sara ili Lilian odmijenile Alexa u njegovanju bolesnoga Aldena. Jedne je večeri tu zadaću preuzeo i Šaman, sjedeći pored postelje i čitajući neki kirurški časopis koji je bio stigao iz Cincinnatija. Alden se prevrtao, zapadajući u nemiran san i budeći se iz njega. Kada je bio u polusnu, nešto je mrmljao i razgovarao s ljudima kojih nije bilo u blizini, ponovno proživljavajući razgovore što ih je s Dougom Penfieldom vodio na farmi i proklinjući grabežljivce koji vrebaju na janjad. Šaman je proučavao staračko naborano lice, umorne oči, veliki crveni nos s nosnicama iz kojih su provirivale dlačice, sjećajući se onoga Aldena kojeg je nekada poznavao, snažnog i sposobnog čovjeka, bivšega sajmišnog borca koji je Coleove dječake naučio kako da se služe šakama. Alden se umiri pa na neko vrijeme duboko zaspa, a Šaman dovrši članak o nepotpunim prijelomima te se baš spremao da prijeđe na čitanje o očnoj mreni, kadli podiže pogled i vidje da ga Alden mirno promatra, a oči su mu jasne i tvrde u tom kratkom trenutku duševne bistrine. »Nisam mislio da će vas pokušati ubiti«, reče Alden. »Vjerovao sam da će vas samo malo prestrašiti.« 70. Odlazak u Nauvoo Dijeleći ponovno istu sobu, Šaman su se i Alex ponekad osjećali kao da su opet maleni dječaci. Kada su jednoga jutra budni ležali u postelji, Alex u svitanje upali svjetiljku i stade bratu opisivati zvukove proljetnoga buđenja u prirodi oko njih – bujnu provalu ptičjega pjeva, nestrpljivo žuborenje rječica koje, kao i svake godine, započinju trku prema moru, bučnu huku rijeke, povremeno drobljenje leda pri sudaru dviju divovskih ledenih ploča. No, Šamanov um nije bio usmjeren na prirodu oko čovjeka. Umjesto toga je razmišljao o čovjekovoj prirodi, sjećao se nekih stvari i zbrajao okolnosti koje je najednom mogao povezati shvaćajući njihovo puno značenje. Više je nego jednom usred noći znao ustati iz postelje i kroz tihu kuću po hladnim podovima otapkati u očevu radnu sobu da bi pogledao u njegov dnevnik. Na Aldena je pazio posvećujući mu posebnu brigu i osjećajući prema njemu nekakvu čudnu i opčinjenu nježnost, neku novu i hladnu potrebu da bdije nad njim. Kadšto bi pak pogledao staroga najamnika kao da ga prvi put vidi. Alden je i dalje živio u nemirnu polusnu. No, jedne se večeri, dok je slušao kroz stetoskop, Alexu razrogačiše oči.
»Čuje se neki novi zvuk… kao da uzmeš dva uvojka kose i među prstima ih trljaš jedan o drugi.« Šaman kimnu. »Taj se zvuk zove hroptanje.« »Što njegova pojava znači?« »Da mu nešto nije u redu s plućima«, reče Šaman. Sara Cole i Lucian Blackmer vjenčaše se 9. travnja u Prvoj baptističkoj crkvi u Holdenovu Prijelazu. Obred je obavio velečasni Gregory Bushman na čije je mjesto u Davenportu Lucian trebao prijeći. Sara je na sebi imala svoju najbolju sivu haljinu na koju je Lilian, da je malo oživi, našila ovratnik i orukvice od bijele čipke koje je Rachel bila dovršila samo dan ranije. Gospodin je Bushman lijepo govorio, očevidno uživajući u tome što vjenčava svećenika i subrata u Kristu. Kasnije je Alex Šamanu ispričao da je Lucien bračni zavjet izgovorio povjerljivim svećeničkim načinom, a da je Sara na svećenikova pitanja odgovarala tihim i drhtavim glasom. Kada je obred bio završen i njih se dvoje okrenuli prema ostalima, Šaman iza kratke koprene opazi majčin smiješak. Nakon bračnoga se obreda svi pripadnici crkvene zajednice okupiše u kući na Coleovoj farmi. Većina ih je na proslavu došla s pokrivenom zdjelom, no Sara su i Alma Schroeder cijeli tjedan prije toga kuhale, a Lilian pekla pripremajući hranu za goste. Ljudi su jeli i jeli, a Sara je pokazivala koliko je sretna. »Potrošili smo svu šunku i kobasice i potpuno ispraznili sušu. Ove se godine morate prirediti za proljetno klanje«, reče Dougu Penfieldu. »Bit će mi zadovoljstvo, gospođo Blackmer,« udvorno će Doug, prvi je nazvavši novim imenom. Kada je otišao i posljednji uzvanik, Sara uze već ranije pripremljen kovčeg i izljubi sinove. Lucian je u jednopregu odveze do svoje kuće gdje će provesti nekoliko dana prije no što se s njime preseli u Davenport. Malo potom Alex ode do ormara u hodniku, izvadi odande svoju umjetnu nogu i pričvrsti je bez ičije pomoći. Šaman se bio smjestio u radnoj sobi čitajući stručne liječničke časopise. Otprilike svaku minutu ili malo više Alex bi, teško hodajući, ušao u sobu kroz otvorena vrata, prošavši nesigurnim koracima cijelu dužinu hodnika. Kada bi Alex umjetnu nogu previsoko podignuo, a potom je spustio, Šaman je osjećao svaki udar o tlo, svjestan boli koju brat trpi pri svakom koraku. Kada se Šaman popeo u spavaću sobu, Alex je već bio utonuo u san. Umjetna je noga, još uvijek obuvena u cipelu i čarapu, stajala na podu pokraj Alexove desne cipele, kao da oduvijek ovamo pripada. Sutradan je ujutro Alex prije polaska u crkvu stavio umjetnu nogu, što je trebalo biti vjenčani poklon za Saru. Braća inače nisu išla u crkvu, no majka ih je zamolila da te nedjelje prisustvuju prvome bogoslužju nakon
njezina vjenčanja pa sada nije skidala očiju sa svojega prvijenca dok je mladić crkvenom lađom koračao do klupe u prvome redu koja je bila namijenjena svećenikovoj obitelji. Alex se oslanjao na jasenov štap koji je Šaman čuvao i povremeno posuđivao svojim pacijentima. Kadšto je vukao umjetnu nogu, a kadšto bi je previsoko podigao. No, nije ni zateturao ni pao, nego je cijeli put prošao sigurnim korakom, sve dok nije stigao do Sare. Sara je sjedila između svoja dva sina promatrajući muža kako vodi obred. Kada je došlo vrijeme za propovijed, svećenik na početku izrazi zahvalnost svima koji su se jučer bili pridružili svadbenoj svečanosti. Reče da ga je Bog doveo u Holdenov Prijelaz, a sada ga šalje drugamo, te zahvali svima koji su njegovu svećeničkom službovanju dali toliko mnogo smisla. Baš se spremao da prijeđe na poimenično nabrajanje nekih od ljudi koji su mu pomagali u izvršavanju djela Gospodnjeg, kadli kroz poluotvorene prednje prozore u crkvu dopriješe nekakvi neobični zvuci. Isprva se čulo slabašno klicanje koje ubrzo postade glasnije. Neka žena zavrišta, a začuše se i promukli povici. Netko na glavnoj ulici ispali prvi hitac, a potom uslijedi čitava paljba. Najednom se otvoriše vrata i u crkvu uđe Paul Williams. Hitro prođe crkvenom lađom i priđe svećeniku te se stade s njime nešto žurno došaptavati. »Braćo i sestre,« reče Lucian, a vidjelo se da teško nalazi riječi. »U Rock Island brzojavom je upravo stigla poruka… Robert E. Lee jučer se s cijelom vojskom predao generalu Grantu.« Žamor preleti skupom. Neki poustajaše. Šaman vidje da mu se brat zavalio u klupu i zatvorio oči. »Što to znači, Šamane?« zapita majka. »Napokon je sve gotovo, mama,« reče Šaman. Kamo god bi pošao tokom naredna četiri dana, Šamanu se činilo da su ljudi opijeni nadom i željom za mirom. Čak su se i najbolesniji smiješili i govorili o tome da su došla bolja vremena, a na sve je strane vladala razdraganost i smijeh, ali i tuga, jer je svatko poznavao nekoga tko je u ratu poginuo. Kada se u četvrtak nakon obilaska bolesnika vratio kući, zateče Alexa istodobno puna nade i brige jer je Alden stao pokazivati znakove koji su ga zbunjivali. Oči su mu bile otvorene i bio je pri svijesti, no hroptanje mu je u prsima, reče Alex, postalo izraženije. »A čini mi se i da gori.« »Jesi li gladan, Aldene?« pitao ga je Alex. Alden ga pogleda, ali ne odgovori. Šaman i Alex uspraviše ga u postelji i nahraniše s malo guste mesne juhe, što je bilo teško jer mu se ukočenost bila pogoršala. Već su ga danima hranili samo juhom ili zobenom kašom jer se Šaman bojao da bi mu hrana mogla zaći u pluća.
Po istini govoreći, Šamanu je na raspolaganju stajalo malo lijekova koji bi Aldenu mogli pomoći. Uli nešto terpentina u vjedro kipuće vode i od pokrivača načini pokrov, prekrivši njime i vjedro i Aldenovo lice. Alden je dugo vremena udisao terpentinske pare te je napokon stao tako obilno iskašljavati da je Šaman uklonio vjedro pa više nije pokušavao s takvim načinom liječenja. Gorkoslatka radost toga tjedna u petak se poslijepodne pretvori u užas. Šaman se na konju upravo uputio glavnom ulicom, kadli na prvi pogled shvati da je riječ o nekoj strahovitoj katastrofi. Ljudi su stajali unaokolo u malenim skupinama i razgovarali. Vidje Annu Wiley kako jeca naslonivši se na jedan od stupova na trijemu svojega konačišta. Simeon Cowan, muž Dorothy Burnham Cowan, napola je sklopljenih očiju sjedio na zaprežnim kolima štipkajući usnice kažiprstom i velikim palcem na kojemu je koža bila raspucana. »Što se događa?« zapita Šaman Simeona. Bio je siguran da je mir prekinut. »Ubijen je Abraham Lincoln. Sinoć je u Washingtonu neki prokleti glumac u kazalištu pucao u njega.« Šaman je odbijao prihvatiti takve vijesti, no kada je sjahao, sa svih strana začu potvrdu o tome. Premda nitko nije znao sve pojedinosti, bilo je očevidno da je priča istinita pa on odjaha kući i grozne činjenice iznese Alexu. »Zamijenit će ga potpredsjednik«, reče Alex. »Andrew Johnson bez sumnje je već položio zakletvu.« Dugo su vremena sjedili u primaćoj sobi i šutjeli. »Jadna naša zemlja«, naposljetku će Šaman. Činilo mu se da je Amerika bolesnik koji se dugo i teško borio da se izvuče iz najstrašnijega pomora, a sada se strmoglavio preko ruba. Sivo doba. Odlazeći u kućne posjete, Šaman je susretao snuždena lica, a crkveno je zvono zvonilo svake večeri. Pomogao je bratu da se uspne na Trudu pa je Alex izjahao; od zarobljavanja to mu je bilo prvi put da sjedi na konju. Kada se vratio, ispriča Šamanu da tužni i usamljeni zvuk zvona dopire daleko u preriju. Sjedeći nakon ponoći sam pored Aldenove postelje, osjetivši starčeve oči na sebi, Šaman podiže pogled s onoga što je čitao. »Treba li ti nešto, Aldene?« Alden gotovo neprimjetno odmahnu glavom. Šaman se naže nad njega. »Aldene, sjećaš li se one zgode kada je netko pucao mojemu ocu u glavu baš dok je izlazio iz staje, a ti si onda pretražio šumu i nikoga nisi našao?« Alden i ne trepnu. »To si ti iz puške pucao na njega.«
Alden obliznu usnice. »… Namjerno sam ga promašio… Samo sam ga htio uplašiti da se smiri.« »Hoćeš li vode?« Alden ne odgovori, a potom će: »Kako si to doznao?« »Dok si ležao bolestan, rekao si nešto što mi je mnogo toga objasnilo. Na primjer, zašto si me poticao da odem u Chicago i potražim Davida Goodnowa. Znao si da je neizlječivo lud i da ne može govoriti pa da od njega ništa neću saznati.« »Što još znaš?« »Znam da si upetljan u tu prokletu stvar. Do guše.« Ponovno slabašno kimanje. »Nisam je ja ubio…« Aldena potrese dug i strahovit napad kašlja, a Šaman mu pridrži pljuvačnicu i pomože mu da iskašlje veliku količinu sive sluzi, obojene primjesom ružičastoga. Kada je prestao kašljati, bio je blijed i iscrpljen, pa sklopi oči. »Aldene, zašto si Korffu rekao kamo sam otišao?« »Nisi htio ostaviti stvari na miru. Gadno si zdrmao one u Chicagu. Dan nakon tvoga odlaska, Korff je poslao nekoga ovamo. Rekao sam im kamo si otišao. Mislio sam… samo će razgovarati s tobom da te zastraši. Onako kako je mene zastrašio.« Teško je disao. Šamanu su se pitanja gomilala na jeziku, no znao je koliko je Alden bolestan. Sjedio je i borio se između bijesa koji ga je obuzimao i zakletve koju je bio položio. Na kraju promotri Aldena i proguta ono što mu je namjeravao reći vidjevši starca kako leži sklopljenih očiju, tu i tamo iskašljavajući malo krvi ili se trzajući od grčeva. Gotovo pola sata kasnije Alden sam progovori. »Bio sam voditelj ovdašnjeg ogranka Američke stranke… Onoga jutra pomagao sam Grueberu… pri klanju. Rano sam otišao od njega da se u našoj šumi sastanem s onom trojicom. Kada sam stigao onamo, oni su već bili …uhvatili onu žensku. Ležala je ondje, čula nas je kako razgovaramo. Zaurlao sam na njih, pitao ih kako misle da ću ja sada moći ovdje ostati. Rekao sam im da će oni otići, a da će meni Indijanka priskrbiti strahovite nevolje. Korff nije rekao ni riječi. Samo je zgrabio nož i probo je.« Šaman ga u tom času nije ništa mogao pitati. Osjećao je kako dršće od bijesa pa poželje kriknuti kao dijete. »Opomenuli su me da o svemu šutim i odjahali. Otišao sam kući i spakirao svoje stvari u sanduk. Mislio sam da ću morati bježati… premda nisam znao kamo, ali kada su je pronašli, na mene nitko nije obraćao pažnju niti mi postavio bilo kakvo pitanje.« »Pomagao si i pri njezinu ukopu, bijedniče,« reče Šaman. Nije se mogao svladati. Možda je ton njegova glasa na Aldena djelovao više od
riječi. Starcu se sklopiše oči i on ponovno stade kašljati. Ovaj put kašalj nije prestajao. Šaman pođe po kinin i malo čaja od korijena krestušca, no kada ga je pokušao natjerati da to popije, Alden se stade gušiti i sav se poprska, smočivši noćnu košulju tako da ga je morao presvući. Nekoliko je narednih sati Šaman sjedio i sjećao se najamnika onakva kakva ga je cijeloga života poznavao. Kao vješta čovjeka koji im je izrađivao klizaljke i pecačke štapove, stručnjaka koji ih je naučio lovu i pecanju. Kao razdražljiva pijanice. Kao lažljivca. Sukrivca u silovanju i umorstvu. Ustade, dohvati svjetiljku i podiže je iznad Aldenova lica. »Slušaj me, Aldene. Kakvim je nožem Korff probo Makwu? Kakvo je to bilo oružje, Aldene?« No, starčeve vjeđe ostadoše spuštene. Alden Kimball ničim nije pokazivao da čuje Šamanov glas. Pred jutro je, kad god bi ga dotaknuo, osjećao da Alden gori u vrućici. Starac je bio bez svijesti. Kada bi zakašljao, ispljuvak je neugodno vonjao i bio svijetlocrvene boje. Šaman položi prste na Aldenovo zapešće i osjeti kako mu bilo leti, 108 otkucaja u minuti. Razodjenu Aldena i baš mu je namjeravao tijelo prebrisati alkoholom, kadli podiže pogled i vidje da je svanulo. Alex se navirivao kroz vrata. »Bože, strašno izgleda. Ima li bolove?« »Mislim da više ništa ne osjeća.« Bilo mu je teško sve ispričati Alexu, a Alexu je to bilo još teže čuti, no Šaman ništa ne izostavi. Alex je dugo vremena na farmi radio rame uz rame s Aldenom, obavljajući zajedno s njime teške i prljave svakodnevne dužnosti, učeći od njega kako da se nosi sa stotinu prostih poslova i oslanjajući se na starijega čovjeka u vrijeme kada se osjećao kao kopile bez oca i bunio se protiv Roba J. i njegova roditeljskoga autoriteta. Šaman je znao koliko Alex voli Aldena. »Hoćeš li ga prijaviti vlastima?« Alex je prividno bio miran. Samo je brat znao do koje ga je mjere sve ovo potreslo. »Nema smisla. Upala pluća brzo napreduje.« »Hoće li skoro umrijeti?« Šaman kimnu. »To mi je drago zbog njega«, reče Alex. Sjedili su i raspravljali o izgledima da pošalju obavijest nekome od Aldenove obitelji. Nijedan od njih dvojice nije znao gdje da potraže ženu i djecu što ih je najamnik bio ostavio kod mormona prije no što je počeo raditi za Roba J. Šaman zamoli Alexa da pregleda Aldenovu kolibu pa on ode da to obavi. Kada se vratio, odmahnu glavom:
»Tri vrča viskija, dva štapa za pecanje i puška. Nešto oruđa. Nekakva orma koju je namjeravao popraviti. Prljavo rublje. I ovo.« U ruci je držao papir. »Popis ovdašnjih ljudi. Bit će da je riječ o članovima Američke stranke u ovome gradu.« Šaman ne htjede uzeti popis. »Najbolje da ga spalimo.« »Siguran si?« Brat kimnu. »Namjeravam ovdje živjeti do kraja života i liječiti te ljude. Kada im budem dolazio u kuću kao liječnik, ne želim znati tko od njih pripada neznalicama«, reče, a Alex kimnu i odnese papir sa sobom. Billyja Edwardsa Šaman posla u samostan s popisom pacijenata kojima je bila potrebna kućna njega i s molbom upućenom majci Miriam Ferociji da umjesto njega obiđe te ljude. Spavao je kada je Alden umro oko devet sati ujutro. Prije no što se probudio, Alex je Aldenu već bio sklopio oči, oprao ga i odjenuo u čistu odjeću. Kada su Doug i Billy čuli za starčevu smrt, uđoše u kuću i nekoliko trenutaka postajaše pored postelje, a potom odoše u staju i dadoše se na izradu lijesa. »Ne želim da se pokopa ovdje na farmi«, reče Šaman. Alex je na čas šutio, no onda kimnu. »Možemo ga odvesti u Nauvoo. Mislim da među ondašnjim mormonima još uvijek ima prijatelja«, reče. Mrtvački su sanduk na zaprežnim kolima odvezli do Rock Islanda i tamo ga ukrcali na palubu jednoga riječnog brodića. Braća su Cole sjedila pokraj njega na sanduku punom lemeša. Istoga dana kada je vlak s tijelom Abrahama Lincolna krenuo na dugačko, polagano putovanje prema zapadu, i brodić je s najamnikovim tijelom zaplovio niz Mississippi. U Nauvoou iskrcaše lijes u parobrodskom pristaništu pa Alex pričeka kraj njega, a Šaman pođe do skladišta i službeniku po imenu Perley Robinson objasni kojim poslom dolaze. »Alden Kimball? Nikad čuo za njega. Da biste ga ovdje pokopali, morat ćete zatražiti dozvolu od gospođe Bidamon. Pričekajte. Otići ću do nje.« Ubrzo se vratio. Udovica mu je proroka Josepha Smitha rekla da poznaje Aldena Kimballa kao mormona i ranijega žitelja Nauvooa te da se njegovo tijelo može pokopati na ovdašnjem groblju. Maleno se groblje nalazilo podalje od obale. Rijeka se odande nije mogla vidjeti, no bilo je dovoljno drveća, a netko tko je znao kako se treba služiti kosom, redovito je kosio travu. Dva snažna mladića iskopaše raku, a Perley Robinson, inače mormonski starješina, do u beskraj je nešto čitao iz Mormonove knjige, dok su poslijepodnevne sjene postajale sve dulje.
Nakon pogreba Šaman podmiri račun. Pogrebni su troškovi iznosili sedam dolara, što je uključivalo i četiri dolara i pedeset devet centi za grobnu česticu. »Za još dvadeset dolara pobrinut ću se da dobije i krasnu nadgrobnu ploču«, reče Robinson. »U redu«, brzo će Alex. »Koje je godine rođen?« Alex zatrese glavom. »To ne znamo. Neka se ureže samo ‘Alden Kimball, umro 1865.’« »Znate što, ispod toga možemo staviti i ‘svetac’.« No, Šaman podiže pogled i odmahnu glavom. »Samo ime i datum«, reče. Perley Robinson najavi im dolazak broda. Istaknu crvenu zastavu kao znak brodu da može uploviti pa su njih dvojica ubrzo sjedila u naslonjačima na lijevoj strani brodske palube, dok se sunce preko krvavoga neba spuštalo prema Iowi. »Zbog čega li se samo Alden spetljao s neznalicama?« napokon će Šaman. Alex reče da ga to ne iznenađuje. »Uvijek je bio sklon mržnji, a mnoge su ga stvari ogorčavale. U nekoliko mi je navrata pričao o tome kako je njegov otac rođen u Americi, a umro je u Vermontu kao običan najamnik te da će i on umrijeti kao najamni radnik. Svaki bi se put u njemu pokrenula žuč kada bi pomislio na došljake i njihove farme.« »Pa što ga je priječilo da i sam nešto postigne? Tata bi mu sigurno bio pomogao da dođe do vlastitoga imanja.« »Bilo je to nešto u njemu samome. Mi smo svih ovih godina o njemu imali bolje mišljenje no što je on sam mislio o sebi«, reče Alex. »Nikakvo čudo da je pio. Pomisli samo s čime je jadni stari klipan morao živjeti.« Šaman odmahnu glavom. »Kad god pomislim na njega, sjetim se kako mora da se potajno smijao tati i toga kako je čovjeku za kojega je znao da je ubojica rekao gdje će me naći.« »To te nije spriječilo da se do kraja brineš o njemu, čak i kada si sve doznao«, primijeti Alex. »Da, ali…«, gorko će Šaman. »Da ti pravo kažem, bilo je to drugi put u mom životu da sam poželio nekoga ubiti.« »Ali to nisi učinio, nego si ga pokušao spasiti«, reče Alex pa pogleda Šamana. »… U onom logoru u Elmiri brinuo sam se o ljudima u svojem šatoru. Kada bi se razboljeli, pokušao sam razmisliti što bi tata na mojem mjestu učinio pa bih tako postupio. To me usrećivalo.« Šaman kimnu. »Misliš li da bih i ja mogao postati liječnik?«
Na ovo se pitanje Šaman zabezeknu. Načini dugačku stanku prije no što će odgovoriti, a onda kimnu. »Mislim da bi, Alexe.« »Nisam ni izdaleka tako dobar u učenju kao ti.« »Bistriji si no što si spreman priznati. U školi te učenje nije baš puno zanimalo, ali kada bi se sada svojski prihvatio posla, vjerujem da bi mogao uspjeti, a možeš i učiti uz mene.« »Volio bih raditi s tobom onoliko koliko mi bude trebalo da naučim dovoljno kemije, anatomije i sve ostalo što ti budeš mislio da moram naučiti, ali bih radije pošao na fakultet, kao i ti i tata. Volio bih otići na istok, a možda i studirati kod tatina prijatelja doktora Holmesa.« »Vidim da si već sve isplanirao. Mora da već dugo razmišljaš o tome.« »Da. I nikada se ničega nisam toliko bojao«, reče Alex te se njih dvojica nakon toliko dana prvi put nasmiješiše. 71. Obiteljska darovnica Na povratku iz Nauvooua svratiše u Davenport, gdje u malenoj pastorovoj kući od opeka što se nalazila uz samu Baptističku crkvu, zatekoše majku kako sva izgubljena sjedi usred neotvorenih kutija i sanduka. Lucian je već bio izašao jer su ga zvale crkvene dužnosti. Šaman vidje da su Sarine oči crvene. »Nešto nije u redu, mama?« »Ne, Lucian je najnježniji čovjek na svijetu i nas se dvoje jako volimo. Upravo sam ovo i htjela, no… to je takva promjena. Sve je tako novo i zastrašujuće pa ja u tome samo ispadam smiješna.« No, bilo joj je drago što vidi sinove. Ponovno zaplaka kada joj ispričaše priču o Aldenu i činilo se da ne može prestati jecati. »Ne plačem samo zbog Aldena, nego i zbog vlastitoga osjećaja krivnje«, reče im kada je njih dvojica počeše tješiti. »Nikada nisam voljela Makwa-ikwu niti sam bila ljubazna prema njoj, ali…« »Mislim da znam kako ćemo te oraspoložiti«, reče Alex pa se dade na otvaranje njezinih kutija, a Šaman se povede za njim. Za nekoliko časaka ona osuši oči i priključi im se. »Uopće ne znate kamo što treba staviti!« Kada su sve raspakirali, Alex saopći majci svoju odluku da se posveti liječništvu, a Sara odvrati sa zadovoljstvom punim strahopočitanja. »Roba J. bi to sigurno usrećilo.« Sara ih provede kroz cijelu kućicu. Pokućstvo je bilo u lošem stanju i nije ga bilo dovoljno.
»Namjeravam zamoliti Luciana da nešto od ovoga stavimo u staju pa ćemo ovamo prenijeti neke od mojih stvari iz Holdenova Prijelaza. Skuha im kavu i nareza kolač od jabuka što joj ga je bila donijela jedna od žena iz »njezine« crkve. Za vrijeme jela Šaman na poleđini staroga računa načrčka nekoliko brojki. »Što to radiš?« zapita Sara. »Nešto sam smislio.« Pogleda majku i brata ne znajući kako da počne, a potom im naprosto postavi pitanje: »Kako biste vas dvoje gledali na to da dio naše zemlje, točnije četvrtinu četvorne milje poklonimo novoj bolnici?« Alex se upravo spremao vilicom staviti zalogaj kolača u usta pa mu je, dok je odgovarao, vilica bila zastala u zraku. Ne videći bratova usta, Šaman rukom potisnu vilicu nadolje. »Jednu šesnaestinu cijele farme?« ponovi Alex. »Prema mojoj računici, ako bolnici poklonimo tu zemlju, moći ćemo ondje imati trideset kreveta, a ne samo dvadeset i pet.« »Ali… Šamane, dvadeset jutara?« »Već smo smanjili stado, a za farmu će ionako ostati dovoljno zemlje čak i ako ga jednom odlučimo ponovno povećati.« Majka se namršti. »Trebalo bi paziti da bolnica ne bude preblizu kući.« Šaman duboko udahnu. »Kuća se nalazi na dijelu koji sam nakanio pokloniti bolnici. Tako će bolnica imati vlastiti pristup rijeci i izlaz na cestu.« Njih su dvoje samo gledali u njega. »Ti ćeš sada živjeti ovdje«, reče on majci, »a ja za Rachelu i djecu namjeravam podići novu kuću. Ti ćeš«, reče Alexu, »godinama biti odsutan zbog studija i stažiranja. Našu ću sadašnju kuću pretvoriti u kliniku, mjesto kamo će na liječnički pregled dolaziti bolesnici kojima nije potrebno da leže u bolnici. Uz to ćemo imati i posebne sobe za preglede i čekaonice, a možda i bolničku ambulantu i ljekarnu. Možemo je nazvati Memorijalna klinika Robert Judson Cole.« »Oh, to mi se sviđa«, reče majka i on, zagledavši joj se u oči, shvati da ju je nagovorio. Alex kimnu. »Siguran si da se slažeš?« »Da«, reče Alex. Bilo je kasno kada su izašli iz pastorove kuće i skelom se prevezli preko Mississippija Već je i zanoćalo prije nego su stigli do konjušnice u Rock Islandu gdje su bili ostavili konja i zaprežna kola, no obojica su dobro poznavala put pa se kroz tamu odvezoše kući. Kada su stigli do Holdenova Prijelaza, Šaman shvati da nije doba za posjet samostanu sv. Franje Ksaverskoga iz Assisija. Znao je da te noći neće spavati te da će rano ujutro poći onamo. Nije mogao dočekati da majci Miriam Ferociji saopći novost.
Pet dana kasnije četvorica mjernika s teodolitima i čeličnim mjernim vrpcama stigoše na zemljište namijenjeno za gradnju bolnice. Na području između dviju rijeka nije bilo nijegnog arhitekta, no građevni je poduzetnik na najboljem glasu bio čovjek po imenu Oscar Ericsson iz Rock Islanda. Šaman i majka Miriam Ferocia sastadoše se s Ericssonom pa se potanko o svemu porazgovoriše. Poduzetnik je već bio sagradio gradsku vijećnicu i nekoliko crkava, no većinom je podizao kuće i dućane. Ovo mu je bila prva prilika da izgradi bolnicu pa je pažljivo slušao što su mu njih dvoje govorili, a oni, razgledavši njegove grube skice, shvatiše da su pronašli pravoga graditelja. Ericsson je počeo s time što je načinio točan nacrt gradilišta predloživši ujedno smjerove kojima će ići kolni prilazi i ostale staze. Put između klinike i parobrodskoga pristaništa trebao je prolaziti točno pored Aldenove kolibe. »Najbolje će biti da je ti i Billy srušite i iscijepate trupce u drvo za ogrjev«, reče Šaman Dougu Penfieldu pa se Doug i Billy smjesta prihvatiše posla. Do vremena kada su prvi Ericssonovi građevinski radnici stigli s namjerom da raskrče gradilište, izgledalo je kao da kolibe ondje nikada nije ni bilo. Istoga je poslijepodneva Šaman jednopregom baš bio krenuo u obilazak pacijenata, kadli se mimoiđe s unajmljenim kolima iz konjušnice u Rock Islandu koja su išla u suprotnom smjeru. Na sjedištu je pored kočijaša sjedio neki čovjek i Šaman mu u prolazu domahnu. Prošlo je nekoliko sekundi prije no što mu je do svijesti doprlo tko je taj putnik pa naglo okrenu Gazdu i pohita da ga dostigne. Kada je u tome uspio, mahnu kočijašu da stane pa u trenu iskoči iz jednoprega. »Jay«, doviknu. I Jason Geiger siđe s kola. Bio je smršavio pa nije bilo nikakvo čudo što ga u prvi mah nije prepoznao. »Šamane?« reče. »Bože moj, to si zbilja ti.« Nije imao kovčega, samo platnenu torbu koja se na jednom kraju zatvarala vrpcom kao vreća i koju Šaman smjesti u svoj jednopreg. Jay se zavali u sjedalo i ogleda se unaokolo kao da želi u sebe upiti okolni krajolik. »Ovo mi je nedostajalo.« Baci pogled na liječničku torbu i kimnu. »Lilian mi je pisala da si postao liječnik. Ne mogu ti reći koliko sam bio ponosan kada sam to čuo. Tvoj otac bi…« Nije htio nastaviti, a potom ipak reče: »Osjećao sam se bliži tvome ocu negoli vlastitoj braći.« »On se uvijek smatrao sretnim zbog vašega prijateljstva.« Geiger kimnu. »Znaju li kod kuće da dolazite?«
»Ne. I sâm sam to saznao tek prije nekoliko dana. U mojoj su se bolnici naprosto pojavili unionisti i doveli vlastito medicinsko osoblje, a nama svima rekli da idemo kući. Presvukao sam se u civilno odijelo i sjeo na vlak. Kada sam stigao u Washington, čuo sam da je Lincolnovo tijelo izloženo na Kapitolu pa sam pošao onamo. Ne možeš ni zamisliti takvo mnoštvo. Cijeli sam dan stajao u redu.« »Vidjeli ste ga na odru?« »Samo nakratko. Izgledao je jako dostojanstveno. Čovjek bi poželio zastati i nešto mu reći, no drugi su me gurali dalje. Palo mi je na pamet kako bi me neki od ljudi u toj gomili, kad bi samo znali da u torbi nosim sivu uniformu, rastrgali na komade.« On uzdahnu. »Linkoln bi nam svima donio spas. Bojim se da će oni koji sada dođu na vlast, atentat na njega iskoristiti za to da Jug smrve u prah.« Zašutje jer je Šaman s konjem i jednopregom upravo skrenuo na prilaz što je od ceste vodio do Geigerove kuće. Šaman potjera Gazdu do bočnih vrata kojima se obitelj obično služila. »Hoćeš li ući?« zapita Jay, no Šaman se osmjehnu i odmahnu glavom. Pričeka da Jay uzme torbu iz kola i ukočeno se uspne stepenicama. Bila je to njegova kuća pa on uđe bez kucanja, a Šaman tiho pucnu jezikom da potjera Gazdu i odveze se. Sutradan Šaman sačeka dok i posljednji bolesnik nije izašao iz ordinacije, a potom Dugačkom stazom odšeta do Geigerove kuće. Na njegovo se kucanje na glavnim vratima pojavi Jason i Šaman, čim mu je vidio lice, shvati da je Rachel razgovarala s ocem. »Uđi.« »Hvala, Jay.« Samo je pogoršalo stvari što su djeca već po tih nekoliko riječi prepoznala Šamanov glas pa oboje, glasno vičući, dotrčaše iz kuhinje te mu se Joshua privinu uz jednu nogu, a Hattie uz drugu. Lilian pobrza za njima i odvoji ih od njega istodobno kimajući u znak pozdrava. Potom, unatoč njihovu protivljenju, odvede djecu u kuhinju. Jay pak povede Šamana u primaću sobu i pokaza mu na jedan od naslonjača punjenih konjskom strunom pa on poslušno sjede onamo. »Mene se moji unuci boje.« »Još vas ne poznaju. Lilian i Rachel cijelo su im vrijeme pričale o vama. Te djedica ovo, te zajdeh ono. Čim tu sliku dragoga djedice povežu s vama, sve će biti u redu.« Pade mu na pamet da Jayu Geigeru možda baš i nije po volji što mu netko u ovim okolnostima soli pamet u vezi s vlastitim unucima pa promijeni predmet razgovora. »Gdje je Rachel?« »Otišla je u šetnju. Malo se… uzrujala.« Šaman kimnu. »Pričala vam je o meni.«
Jason potvrdi. »Cijeli sam je život ljubio. Bogu hvala, više nisam dječak… Jay, znam čega se bojite.« »Ne, Šamane, svaka ti čast, no ti to nikada nećeš znati. U žilama ovo dvoje djece teče krv velikih svećenika. Njih se dvoje moraju odgajati kao Židovi.« »I odgajat ćemo ih tako. O svemu smo razgovarali. Rachel se neće odreći svojih vjerovanja. Joshuu i Hattie možete poučavati vi, čovjek koji je poučavao i njihovu majku. I ja ću rado zajedno s njima učiti hebrejski. Malo sam ga slušao u koledžu.« »Hoćeš li prijeći na židovsku vjeru?« »Ne… zapravo, razmišljam o tome da postanem kveker.« Geiger je šutio. »Kada bi vaša obitelj živjela u nekom gradu gdje bi bila okružena samo pripadnicima vašega naroda, mogli biste očekivati da će vam djeca sklopiti brak kakav vi želite. No, izveli ste ih u svijet.« »Da, i preuzimam odgovornost za to, no sada ih moram vratiti kući.« Šaman odmahnu glavom. »Neće poći za vama. Nisu to više kadri.« Izraz se na Jayevu licu nije mijenjao. »Rachel će postati mojom ženom, a ako je vi smrtno povrijedite time što ćete zastrti ogledala u kući i početi moliti molitvu za mrtve, zatražit ću od nje da pođe sa mnom što dalje odavde i povede djecu sa sobom. Na čas se poboja provale poznate Geigerove ćudi, no Jay kimnu. »Jutros mi je rekla da će otići.« »Jučer ste mi rekli da vam je moj otac bio bliži srcu od vlastite braće. Zar ne možemo jedni druge voljeti ovakve kakvi jesmo?« Jason je bio blijed. »Pa, izgleda da ćemo morati«, reče potišteno. Ustade i pruži mu ruku. Šaman ne obrati pažnju na to, već ga stegnu u zagrljaj. Za trenutak osjeti kako ga Jasonova ruka lupka po leđima, utješno ga tapšući. U trećem se tjednu travnja zima vrati u Illinois. Temperatura se spusti i stade padati snijeg. Šaman se zabrinu zbog pupoljčića na breskvinim stablima. Na gradilištu se radovi prekinuše, no on su i Ericsson obilazili kuću Coleovih određujući gdje će poduzetnik postaviti police i ormare za medicinske instrumente. Srećom se ispostavi kako će biti potrebno veoma malo posla oko preuređenja da bi se kuća pretvorila u kliniku. Kada prestade sniježiti, Doug Penfield odluči iskoristiti hladnoću da obavi jedan dio proljetnoga klanja, kao što je bio obećao Sari. Prolazeći kraj klaonice na otvorenom koja se nalazila iza staje, Šaman vidje tri svinje kako vise, svezane i obješene za zadnje noge o visoku prečku. Pomisli da će to biti previše mesa: Rachel u njihovoj kući neće dopustiti upotrebu šunke ili dimljene plećke, pa se nasmiješi na ovaj dokaz o tome koliko će mu život
postati zanimljiv i složen. Svinjama je krv već bila istekla, a utroba očišćena, bile su u badnjevima ošurene vrućom vodom i ostrugane od čekinja. Boja im je bila blijedoružičasta, pa on u prolazu na mjestu zastade ugledavši na grlu svake od njih tri malena, istovjetna uboda u žilu kucavicu kroz koje je krv puštena da isteče. Trokutaste rane, nalik na rupe što su ih u svježem snijegu ostavili vrhovi skijaških štapova. Šamanu nije bilo potrebno da ih mjeri; znao je da su prave veličine. Kada stiže Doug s mesarskim nožem u ruci, još je stajao tamo kao zatravljen. »Čime si napravio ove rupe?« »Aldenovim dugačkim nožem za ubijanje svinja«, nasmiješi se Doug. »To je jako čudna priča. Još od prvoga puta kada sam ovdje sudjelovao u klanju svinja, molio sam Aldena da mi napravi takav nož. Molio sam ga i molio, a on mi je stalno odgovarao da će mi ga napraviti. Govorio je da zna kako je bolje probosti svinju nego prerezati joj grlo, kao i to da je ranije i sam imao takav nož pa ga je izgubio. No, meni ga nikada nije napravio. Onda smo srušili njegovu kolibu i našli nož na gredi ispod grubo otesanih podnih dasaka. Mora da je popravljao neku od dasaka pa ga je na časak odložio, a onda zaboravio na njega i prekrio ga daskom. Čak ga nije trebalo puno ni oštriti.« U času je nož bio u Šamanovoj ruci, nož koji je svojevremeno bio doveo u nedoumicu Barneya McGowana kada je, u patološkom laboratoriju u sinsinatijskoj bolnici, na temelju opisa Makwinih rana pokušavao utvrditi o kakvu se oružju radi. Bio je otprilike osamnaest palaca dugačak, a držak mu je bio okrugao i gladak i dobro je ležao u ruci. Kao što je Šamanov otac prilikom autopsije bio naslutio, na duljini se od posljednjih šest palaca trokutasta oštrica sužavala prema vrhu, što je značilo da će rana biti to veća što oštrica bude dublje prodirala u tkivo. Tri su brida prijeteći svjetlucala i bilo je očito da se ovaj čelik izvrsno oštri. Alden je uvijek volio dobar čelik. Vidio je ruku kako se diže i spušta. Diže i spušta. Jedanaest puta. Vjerojatno nije vrisnula ni zvala upomoć. Pokuša sam sebe uvjeriti da je bila duboko uronjena u svoju nutrinu, nalazeći se na mjestu na kojem nema boli. Usrdno se nadao da je to istina. Šaman prepusti Douga njegovu poslu, a sam se otputi Kratkom stazom ponijevši oružje sa sobom. Oprezno ga je držao ispred sebe, kao da se ono svaki čas može preobraziti u zmiju, okrenuti se prema njemu i ugristi ga. Prođe između drveća, pa mimo Makwina groba i srušenoga hedonosotea. Na riječnoj obali podiže ruku uvis i zamahnu. Nož poleti kroz proljetni zrak okrećući se u letu i cijelo vrijeme blistajući na jasnome suncu, poput bačena mača. No, nije bila riječ o Excaliburu. Nikakva od Boga poslana ruka ne izroni iz dubina da ga uhvati i
njime zamahne. Umjesto toga, oružje se zabode u struju tamo gdje je voda bila najdublja, a njezina se površina od toga i ne namreška. Šaman je znao da ovaj nož rijeka neće izbaciti na obalu pa mu breme što ga je godinama nosio – toliko vremena da ga više nije bio ni svjestan – spade s pleća i odleprša poput ptice. 72. Početak radova Krajem travnja više nigdje nije bilo ni tračka snijega, čak ni u skrivenim zakucima gdje je drveće uz rijeku bacalo najdublju sjenu. Vrhove je breskvinih stabala oprljio mraz, ali se novi život probio ispod pocrnjele kore i mladi se pupoljci rascvaše. Na dan 13. svibnja, kada je na Coleovoj farmi bila predviđena službena svečanost na kojoj će se zabiti prva lopata u zemlju budućeg gradilišta, puhao je blag vjetrić. Malo nakon podneva, preuzvišeni James Duggan, biskup iz biskupije u Chicagu, zajedno s još trojicom crkvenih dostojanstvenika, iskrca se iz vlaka u Rock Islandu. Dočeka ih majka Miriam Ferocia, kao i dvije unajmljene kočije koje cijelo društvo odvezoše na farmu gdje ih je već čekalo okupljeno mnoštvo. Bila je tu većina liječnika iz ovoga područja, zatim redovnice iz samostana i svećenik koji je bio njihov ispovjednik, gradski oci, nekolicina političara, među njima i Nick Holden i predstavnik u Kongresu John Kurland, te velik broj građana. Majka ih Miriam pozdravi čvrstim glasom, no strani joj je naglasak jače dolazio do izražaja no inače, što se redovito događalo kada bi se uzbudila. Predstavi visoke crkvene dostojanstvenike ostalima i zamoli biskupa Duggana da na ovaj pothvat zazove Božji blagoslov. Potom okupljenima predstavi Šamana koji ih sve povede u obilazak zemljišta. Biskup, pozamašan čovjek, rumena lica uokvirena gustom grivom sijede kose, očevidno je bio zadovoljan onim što vidi. Kada su stigli do mjesta na kojem će se uzdizati buduća bolnica, predstavnik Kurland u nekoliko riječi opisa što će postojanje bolnice u ovom kraju značiti za njegove birače. Biskup Duggan uze lopatu iz ruku majke Miriam pa njome zahvati dobar komad zemlje, kao da je to već i ranije radio. Potom se i predstojnica prihvati lopate, a za njom i Šaman te političari, kao i nekolicina ostalih koji su željeli da djeci mogu pričati o tome kako su pri izgradnji Bolnice sv. Franje i oni imali prilike u zemlju zabiti prvu lopatu. Nakon toga se svi otputiše na proslavu u samostan. Uzvanici su sve željeli obići – vrt, stado ovaca i koza na poljima, staju te naposljetku i sam samostan. Miriam Ferocija morala je dobro pripaziti kako će postupiti jer je biskupa željela dostojno počastiti iskazujući mu odgovarajuće gostoprimstvo, a ujedno je bila svjesna i toga da se u njegovim očima ne
smije pokazati rastrošnom. U tome je savršeno uspjela posluživši se onime što je samostan sam proizvodio pa su uz čaj i kavu posluženi slani kolačići od sira koji su bili još topli. Izgledalo je da se sve izvrsno odvija, no Šamanu se Miriam Ferocia zbog nečega činila sve zabrinutijom. Primijeti da zamišljeno pogledava prema Nicku Holdenu koji se bio smjestio u kožom presvučenome naslonjaču pored predstojničina stola. Kada je Holden ustao i otišao, predstojnica s isčekivanjem stade pogledati prema biskupu Dugganu. Šaman je na farmi bio predstavljen biskupu te je ondje razmijenio s njim nekoliko riječi. Sada mu se primače, sačeka pravi trenutak pa mu se obrati. »Vaša Preuzvišenosti, primjećujete li iza mojih leđa veliki kožom presvučen naslonjač s izrezbarenim naslonima za ruke?« Biskup se doimao zbunjeno. »Da.« »Vaša Preuzvišenosti, taj su naslonjač redovnice, dolazeći ovamo, vozile na kolima preko cijele prerije. Sanjarile su o tome da će im možda jednoga dana njihov biskup doći u posjet pa će mu moći ponuditi da sjedne u pristojan naslonjač.« Biskup Duggan ozbiljno kimnu glavom, no oči mu se zacakliše. »Doktore Cole, vjerujem da ćete daleko dospjeti«, reče. Kako je bio obziran čovjek, najprije priđe kongresnom predstavniku i stade s njime raspravljati o budućnosti vojnih kapelana nakon završetka rata, a nekoliko se časaka potom približi Miriam Ferociji. »Dođite, majko,« reče »da malo porazgovaramo.« Jednu stolicu s ravnim naslonom privuče do velikoga naslonjača i sa zadovoljnim uzdahom utonu u nj. Uskoro se njih dvoje zadubiše u razgovor o samostanskim poslovima. Majka je Miriam Ferocia sjedila uspravno na stolici s ravnim naslonom, gutajući očima prizor što ga je pružao biskup koji se udobno, gotovo kraljevski smjestio u naslonjaču – zavalivši se u njega dok su mu ruke ovlaš počivale na izrezbarenim naslonima za ruke. Sestra Mary Peter Celestine, koja je prisutne posluživala slanim kolačićima, zapazi ozareno predstojničino lice pa značajno pogleda sestru Mary Benedictu koja je upravo lijevala kavu u šalice, te se obadvije osmjehnuše. Dan nakon proslave u samostanu šerif s još jednim zamjenikom na zaprežnim kolima stiže na Coleovu farmu vozeći sa sobom tijelo debele sredovječne žene čija je smeđa kosa bila dugačka i prljava. Šerif nije znao o kome se radi. Ženu su našli mrtvu u stražnjem dijelu zatvorenih tovarnih kola koja su vreće s naručenim šećerom i brašnom bila dovezla u Haskinsov dućan. »Mislimo da se u Rock Islandu uvukla u stražnji dio kola, no tamo nitko ne zna otkuda je došla ni bilo što drugo o njoj«, reče šerif. On i
zamjenik prenesoše ženu u štagalj i položiše je na stol, a potom kimnuše i odvezoše se. »Prva pouka iz anatomije«, reče Šaman Alexu. Zajedno razodjenuše ženu. Tijelo joj je bilo prljavo pa joj Šaman, pod budnim Alexovim pogledom, iz kose češljem odstrani gnjide i vlati sijena. Posluživši se skalpelom što mu ga je bio načinio Alden, načini rez u obliku slova Y i otvori ženin prsni koš. Rezačem odvoji rebra od prsne kosti objašnjavajući usput što je što te što radi i zašto, a kada je podigao pogled, vidje kako se Alex bori da suzbije mučninu. »Ma koliko bilo prljavo, ljudsko je tijelo čudo kojemu se treba diviti i dostojno s njime postupati. Kada netko umre, duša ili duh – ono što su Grci nazivali anemos – napušta tijelo. Ljudi su oduvijek raspravljali o tome da li i taj dio umire ili odlazi nekamo drugamo.« Osmjehnu se sjetivši se kako su otac i Barney svojim učenicima prenosili istu ovu poruku te mu se silno svidje što i sam može nekome predati tu ostavštinu. »Profesor kod kojega je tata studirao medicinu znao je reći da duh ostavlja tijelo za sobom isto onako kao što netko odlazi iz kuće u kojoj je do tada živio, a tata je govorio da stoga s njime moramo postupati s uvažavanjem, i to iz poštovanja prema čovjeku koji je tu ranije stanovao.« Alex kimnu. Šaman vidje da se Veliki s iskrenim zanimanjem nagnuo nad stol i da mu se, dok je promatrao bratove ruke, boja počela vraćati u lice. Jay se drage volje složio s time da Alexa podučava u kemiji i farmakologiji. Toga su poslijepodneva sjedili na trijemu Coleove kuće ponavljajući osnovno gradivo, dok je Šaman pokraj njih čitao neki časopis, a od vremena bi do vremena i zadrijemao. Zbog dolaska su Nicka Holdena, međutim, morali odložiti knjige, a i Šaman se morade odreći svake nade da će malo odrijemati. Šaman vidje da Alex Nicka pozdravlja uljudno, no bez mnogo topline. Nick je bio došao da se oprosti. Još je uvijek bio povjerenik za indijanske poslove i vraćao se u Washington. »Znači li to da vas je predsjednik Johnson zamolio da ostanete na tom mjestu?« zapita Šaman. »Samo na neko vrijeme. Bez straha, već će on dovesti svoje ljude«, reče Nick kriveći lice. Ispriča im da cijeli Washington potresaju glasine o vezi između bivšega potpredsjednika i ubojice predsjednika Lincolna. »Kažu da je pronađeno pisamce s potpisom Johna Wilkesa Bootha upućeno Johnsonu, kao i to da je poslijepodne istoga dana kada će pucati na Lincolna, Booth navratio u Johnsonov hotel i na recepciji pitao za njega, ali su mu rekli da je Johnson izašao.« Šaman se pitao uništava li se u Washingtonu nečiji dobar glas isto onako lako kao što se ubijaju predsjednici. »Je li Johnsonu netko postavio kakvo pitanje u vezi s tim pričama?«
»On se opredijelio za to da na njih ne obraća pažnju. Naprosto se ponaša kao predsjednik i govori o pokrivanju privrednih gubitaka do kojih je došlo zbog rata.« »Najveći gubitak do kojega je došlo zbog rata uopće se ne može nadoknaditi«, reče Jay. »Ubijeno je ili ranjeno oko milijun ljudi, a još će ih i više umrijeti jer ima konfederalističkih gnijezda koja se još uvijek nisu predala.« Svi se zamisliše nad tom strahotom. »Što bi se dogodilo s ovom zemljom da nije bilo rata?« najednom će Alex. »Da je Lincoln pustio Jug da pođe s mirom?« »Konfederacija bi bila kratka vijeka«, reče Jay. »Svaki južnjak svu vjeru polaže u vlastitu državu i s nepovjerenjem se odnosi prema središnjoj vlasti pa bi gotovo odmah došlo do prepirki. Konfederacija bi se razdvojila na manje regionalne skupine, a s vremenom bi se i one raspale na pojedinačne države. Mislim da će sve države, i to na vlastiti zahtjev, koliko god im to bilo ponižavajuće i neugodno, jedna po jedna morati ponovno pristupiti Uniji.« »Unija se mijenja«, reče Šaman. »Američka je stranka postigla veoma malo uspjeha na posljednjim izborima. Rođeni Amerikanci u ovom su ratu vidjeli kako njihovi irski, njemački i skandinavski drugovi pogibaju u borbi pa više nemaju volje slušati političke bogomoljce. Čikaški Daily Tribune kaže da je s neznalicama svršeno.« »Hvala Bogu da smo ih se riješili«, reče Alex. »To je samo politička stranka kao i svaka druga«, Nick će blagim glasom. »Politička stranka koja je poticala nastajanje drugih, opasnijih skupina«, reče Jay. »No, nema straha. Tri i pol milijuna dojučerašnjih robova razišlo se cijelom zemljom u potrazi za poslom. Pojavit će se nova nasilnička udruženja usmjerena protiv njih, a na popisima će se njihovih članova vjerojatno nalaziti već poznata imena.« Nick Holden ustade spremajući se da pođe. »Usput, Geiger, je li vaša supruga bilo što čula o svojem slavnom rođaku?« »Kada bismo znali gdje se nalazi Juda Benjamin, povjereniče, zar zaista mislite da bih ja to vama rekao?« mirno će Jay. Holden se samo nasmiješi. Bila je istina da je Nick Alexu bio spasio život i Šaman mu je zbog toga bio zahvalan, no zahvalnost mu nikada neće pomoći da ga zavoli. Duboko se u srcu usrdno nadao da je bratov otac ipak bio mladi odmetnik kojemu je ime bilo Will Mosby. Nije mu ni na um padalo da pozove Holdena na svadbu. Šaman i Rachel vjenčaše se 22. svibnja 1865. u primaćoj sobi Geigerove kuće samo uz prisutnost članova njihovih dviju obitelji. Nije to
bilo vjenčanje kakvo bi bilo po volji njihovim roditeljima. Sara je natuknula sinu da bi, budući da mu je očuh svećenik, trebalo pokazati obiteljsko jedinstvo tako što će Luciana zamoliti da obavi obred. Jay je pak kćeri iznio mišljenje da se Židovka može vjenčati jedino pred rabinom. Ni Rachel ni Šaman nisu ništa rekli, no odabrali su suca Stephena Humea. Hume je stranice knjige ili note mogao okretati samo na odgovarajućem stalku pa je Šaman takav stalak morao posuditi u crkvi, a to je bilo tim lakše što još nije bio stigao novi svećenik. Njih su dvoje stali pred suca zajedno s djecom. Joshuina je oznojena ručica stezala Šamanov kažiprst, dok je Rachel, u vjenčanici od plavoga brokata sa širokim ovratnikom od mliječno bijele čipke, držala Hattie za ruku. Hume je bio krasan čovjek koji im je želio sve najbolje, a to se i osjećalo. Kada ih je proglasio mužem i ženom i rekao im da »pođu u miru i radosti«, Šaman ga doslovno shvati. Svijet zastade, a on u duši osjeti ushićenje kakvo je do tada samo jednom osjetio, onda kada je tunelom između Polikliničkoga medicinskog fakulteta u Cincinnatiju i Jugozapadne ohijske bolnice prvi put prošao kao liječnik. Šaman je očekivao da će Rachel za bračno putovanje odabrati Chicago ili neki drugi grad, no ona je od njega bila čula da su se Sauci i Mesquakieji vratili u Iowu pa ga, na njegovo zadovoljstvo, zapita bi li mogli poći u posjet Indijancima. Za nošenje im je namirnica i pokrivača na kojima će spavati, trebala posebna životinja. Paul Williams u svojoj je konjušnici imao velikog i dobroćudnog uškopljenog sivca pa Šaman na jedanaest dana unajmi tog konja. Tama, indijanski gradić, bio je stotinjak milja udaljen od njih, a on je računao da će im za odlazak onamo trebati neka četiri dana ili malo više, isto toliko i za povratak, a nekoliko će dana i provesti među Indijancima. Nekoliko sati nakon vjenčanja krenuše na put, Rachel na Trudi, a Šaman na Gazdi vodeći za sobom na uzdi tovarnoga konja kojemu je ime bilo Ulysses, kako Williams reče, »uz dužno poštovanje prema generalu Grantu.« Šaman bi se za taj dan bio rado zaustavio u Rock Islandu, no nisu bili odjeveni za boravak u hotelu, već za putovanje u divljinu, a i Rachel je noć htjela provesti u preriji. Stoga ukrcaše konje na skelu i prijeđoše preko rijeke te odjahaše desetak milja dalje od Davenporta. Slijedili su uzak i prašnjav put koji je vodio kroz velika područja izorane crnice, no između obrađenih je polja još uvijek tu i tamo bio pokoji komadićak prerije. Kada stigoše do mjesta na kojemu se prostirala netaknuta trava, a u blizini tekao potočić, Rachel mu se približi zajedno s konjem i mahnu rukom da privuče Šamanovu pažnju. »Hoćemo li se ovdje zaustaviti?« »Daj da najprije nađemo nekakvu kuću.« Još su milju morali jahati. Bliže kući, trava se pretvorila u obrađeno zemljište koje je nedvojbeno bilo predviđeno za kukuruzište. Žuti pas iz
dvorišta farme lajući nasrnu na konje. Farmer koji je novim svornjakom baš pričvršćivao lemeš na plugu, sumnjičavo se namršti kada ga Šaman zamoli za dozvolu da se ulogore pored potočića. No, kada mu mladi čovjek reče da će mu za to platiti, odmahnu rukom. »Hoćete li ložiti vatru?« »Mislio sam da bismo baš i mogli. Sve je zeleno.« »Oh, da, ništa se neće zapaliti. Voda je iz potočića dobra za piće. Malo dalje uz potok naći ćete suharaka koje možete upotrijebiti za potpalu.« Zahvališe mu i pojahaše natrag, sve dok ne nađoše prikladno mjesto. Zajedno rasedlaše konje i rastovariše Ulyssesa, a potom Šaman četiri puta ode u šumu po drva, dok je Rachel postavljala logor. Najprije razastre staru bivolju kožu koju je njezin otac prije mnogo godina bio kupio od Kamenoga Psa. Smeđa se podloga nazirala na mjestima gdje su pojedini čuperci krzna bili ispali, no ta im je koža ionako trebala poslužiti samo zato da ne leže na goloj zemlji. Na bivolju kožu prostrije dva pokrivača istkana od Coleove vune jer je na ljeto trebalo još mjesec dana pričekati. Šaman naslaga drva između stijenja i zapali vatru, a potom uli u lončić vodu iz potoka i stavi je kuhati dodavši u nju nešto kave. Sjedeći na sedlima, jeli su ostatke svadbenoga ručka – proljetnu janjetinu narezanu na ružičaste ploške, zapečeni krumpir, slatku mrkvu. Na kraju se osladiše bijelom svadbenom tortom s preljevom s okusom viskija, a potom sjedili kraj vatre i pili crnu kavu bez mlijeka. Kada je pala noć, pokazaše se zvijezde, a mladi se mjesec podiže nad ravnicom. Domalo Rachel odloži šalicu pa uze sapun, krpicu za pranje i ručnik te kliznu u sve gušću tamu. Ovo im neće biti prvi put da vode ljubav, pa se Šaman pitao zašto osjeća takvu smetenost. Razodjenu se, ode do drugoga mjesta na potoku i ondje se brzo opra pa ju je, kada se vratila, već čekao zavukavši se između pokrivača i bivolje kože; koža im je još uvijek bila naježena od hladne vode, no brzo se zagrijaše. Shvati da je mjesto za vatru bila odabrala tako da njezino svjetlo ne pada na njihov ležaj, ali mu to uopće nije bilo važno. Postojala je samo ona, njezine i njegove ruke, njihova usta i tijela. Prvi su put vodili ljubav kao muž i žena, a potom legoše na leđa i uhvatiše se za ruke. »Ljubim te, Rachel Cole,« reče on. Iznad njih se cijelo nebo uzdizalo poput neke kupole nad ravnicom, a zvijezde su stajale nisko, velike i bijele. Uskoro su opet vodili ljubav. Ovaj put Rachel, kad su završili, ustade i otrča do vatre. Dohvati granu koja je na jednom kraju još bila zažarena i zavitla njome stvarajući tako vatreni krug, sve dok se ne rasplamsa poput baklje. Potom se vrati k njemu i kleknu tako blizu da joj je mogao vidjeti naježenu kožu u udolini između smeđih dojki, oči nalik na dragulje, te usta koja su izgovarala: »I ja tebe ljubim, Šamane.«
Sutradan su, što su dublje zalazili u Iowu, farme bile sve udaljenije jedna od druge. Cesta bi tokom pola milje prolazila kroz uzgajalište svinja u kojemu je smrad bio tako jak da se gotovo mogao opipati, no nakon toga bi se opet pojavila zemlja obrasla travom i ugodan zrak. Jednom se prilikom Rachel ukočila u sedlu i podigla ruku. »Što je?« »Zavijanje. Možda je vuk?« On je ipak mislio da je najvjerojatnije riječ o psu. »Mora da su ovdašnji farmeri istrijebili sve vukove, baš kao i kod nas. Vukovi su iščezli isto onako kao što su nestali bizoni i Indijanci.« »Možda ćemo prije povratka kući vidjeti bar jedno prerijsko čudo«, reče ona. »Možda bizona ili divlju mačku, ili pak posljednjega vuka u Iowi.« Prođoše kroz nekoliko gradića, a u podne stigoše do nekoga dućana gdje za jelo dobiše malo tvrdoga sira sa slanim keksima te breskve iz limenke. »Jučer smo čuli da je vojska uhvatila Jeffersona Davisa. Drže ga okovana u Fort Monroeu u Virginiji«, reče im vlasnik. Pljunu na vlastiti pod posut piljevinom. »Nadam se da će objesiti toga pasjeg sina, s vašim oproštenjem, gospođo.« Rachel kimnu. Teško je bilo osjećati se kao dama i istodobno iz limenke piti breskvin sok. »Jesu li uhvatili i njegova državnog tajnika? Judu P. Benjamina?« »Židova? Ne, njega još nisu zgrabili, barem koliko je meni poznato.« »Dobro«, otvoreno će Rachel. Ona i Šaman ponesoše sa sobom prazne limenke za slučaj da im negdje na putu zatrebaju, popeše se na konje i odjahaše niz prašnjavu cestu ostavivši vlasnika da gleda za njima. Istoga poslijepodneva oprezno pregaziše rijeku Cedar, nimalo se ne smočivši, da bi ih malo kasnije iznenadna proljetna kiša do kože promočila. Bio je gotovo mrak kada stigoše do jedne farme i skloniše se u staju. Šamanu se to neobično svidje jer se iz očeva dnevnika sjećao opisa prve bračne noći svojih roditelja. Hrabro izađe na kišu kako bi od farmera dobio dozvolu da tu prenoće, a farmer kojemu je ime bilo Williams, premda nije bio ni u kakvoj vezi s vlasnikom konjušnice iz Holdenova Prijelaza, rado im to dopusti. Kada Šaman krenu da se vrati u staju, gospođa Williams pođe u stopu za njim ponijevši pola lonca krepke juhe u koju su bili ukuhani komadići krumpira i mrkve te zrna ječma, a uz to i nešto svježega kruha, ali ih tako brzo ostavi te su bili uvjereni kako je znala da su se nedavno vjenčali. Sutradan je ujutro bilo veoma vedro i toplije nego prethodnoga dana. Rano poslijepodne stigoše do rijeke Iowe. Billy je Edwards bio objasnio Šamanu da će, krenu li uz tu rijeku prema sjeverozapadu, naići na Indijance. Područje je uz rijeku bilo pusto pa se nakon nekoga vremena namjeriše na
zaljev s bistrom, plitkom vodom i pješčanim dnom. Zaustaviše se i sputaše konje, a Šaman brzo svuče svu odjeću sa sebe i uz pljusak se baci u vodu. »Dođi!« pozove i nju. Nije se usuđivala. No, sunce je peklo, a rijeka je izgledala kao da je ljudsko oko nikada nije vidjelo. Za nekoliko časaka Rachel pođe u grmlje pa skinu sve sa sebe osim pamučne košulje. Ciknu kada se nađe u hladnoj vodi i njih se dvoje stadoše igrati kao djeca. Mokra joj se košulja, međutim, uskoro prilijepi uz tijelo pa on posegnu za njom, no Rachel se najednom uplaši. »Netko bi mogao naići!« reče i istrča iz vode. Odjenu haljinu, a košulju objesi na granu da se suši. Šaman je u torbi imao udice i povraz pa, obukavši se, ispod nekoga oborenog debla nađe nekoliko crva i odlomi jednu granu da mu posluži kao štap. Pođe malo uzvodno do mjesta gdje je voda bila nešto dublja i za kratko vrijeme uhvati dva pjegava grgeča od kojih je svaki težio po pola funte. U podne su jeli tvrdo kuhana jaja iz Rachelinih obilnih zaliha živeža, no riba će im dobro doći za večeru. Šaman smjesta očisti grgeče. »Najbolje će biti da ih sada ispečemo jer se tako neće pokvariti, pa ćemo ih zamotati u komad tkanine i ponijeti sa sobom«, reče i naloži vatricu. Dok su se grgeči pekli, ponovno priđe Racheli. Ovaj put ona odbaci svaki oprez. Nije joj smetalo što njemu ruke, iako ih je bio dobro istrljao pijeskom u riječnoj vodi, još uvijek vonjaju po ribi, kao ni to što je bijeli dan. On joj zadiže haljinu ispod koje nije bilo nikakve košulje pa su, dok je njoj u ušima odjekivao šum vode, vodili ljubav na riječnoj obali obrasloj vrućom, suncem obasjanom travom. Nekoliko časaka kasnije, dok je Rachel okretala ribu na drugu stranu da ne zagori, iza riječne se okuke pojavi neki čamac. U njemu su sjedila trojica bradatih i bosonogih muškaraca odjevenih samo u odrpane hlače. Jedan od njih podiže ruku i lijeno im mahnu, a Šaman mu uzvrati mahanjem. Čim je čamac otišao, ona pohita onamo gdje je njezina košulja visjela kao velika bijela zastava i jasno ukazivala na to što su njih dvoje maločas radili. Kada on pođe za njom, ona se okrenu. »Što je to s nama dvoma?« reče. »Što je to sa mnom? Tko sam ja?« »Ti si Rachel«, reče joj on obavivši je rukama, a rekao je to s takvim zadovoljstvom da se, kada ju je poljubio, ona osmjehnu. 73. Tama Petoga dana rano ujutro sustigoše na cesti još jednoga konjanika. Kada su mu se približili s namjerom da ga zapitaju za put, Šaman vidje da je
čovjek jednostavno odjeven, no da jaši na dobru konju i ima skupocjeno sedlo. Kosa mu je bila dugačka i crna, a koža je imala boju pečene gline. »Možete li nam reći kako ćemo stići do Tame?« zapita Šaman. »I bolje od toga jer i sam idem onamo. Možete jahati sa mnom ako hoćete. »Najljepša vam hvala.« Indijanac se naže naprijed pa još nešto reče, no Šaman odmahnu glavom. »Teško mi je razgovarati s vama dok jašemo. Moram vam gledati u usta jer sam gluh.« »Oh.« »Moja žena, međutim, izvrsno čuje«, Šaman će na to. Široko se osmjehnu, a čovjek mu uzvrati osmijeh pa se okrenu prema Racheli i dotače prstom šešir. Njih dvoje razmijeniše nekoliko riječi, no uglavnom je sve troje tokom cijeloga toplog jutra naprosto jahalo jedno uz drugo. Kada stigoše do malena ribnjaka, zaustaviše se kako bi konjima dopustili da se napiju vode i napasu trave, a i sami su htjeli malo protegnuti noge, te se sada upoznaše kako valja. Čovjek se rukova s njima i reče da se zove Charles P. Keyser. »Živite u Tami?« »Ne, imam farmu osam milja odavde. Rođen sam kao Potawatomi, ali mi je cijela obitelj umrla od groznice pa su me odgojili bijelci. Čak i ne govorim nijedan indijanski jezik, osim nekoliko riječi kikapua. Oženio sam se ženom koja je napola Kikapuinja, a napola Francuskinja.« Ispriča im još kako svakih nekoliko godina dolazi u Tamu da koji dan provede ondje. »Zapravo, ne znam zbog čega.« Slegnu ramenima i osmjehnu se. »Svaka ptica svome jatu leti, pretpostavljam.« Šaman kimnu. »Mislite li da su se naše životinje dovoljno napasle?« »Oh, da. Nema smisla da konji nas tjeraju da krenemo, je l’ da?« reče Keyser pa se vratiše do konja i nastaviše put. Polovicom ih prijepodneva Keyser dovede ravno do Tame. Mnogo prije no što su stigli do nakupine koliba raspoređenih u velikom krugu, već su za njima išla smeđooka djeca i ljutiti psi. Uskoro im Keyser dade znak da stanu pa sjahaše. »Javit ću poglavici da smo stigli«, reče i uđe u jednu od obližnjih koliba. Do časa kada se ponovno pojavio zajedno s omašnim sredovječnim crvenokošcem, oko Rachele se i Šamana bila okupila manja gomila. Zdepasti čovjek reče nešto što Šaman nije uspio razabrati premda je, čini se, bilo rečeno na engleskome, a potom prihvati ispruženu Šamanovu ruku.
»Ja sam doktor Robert J. Cole iz Holdenova Prijelaza u Illinoisu, a ovo je moja žena, Rachel Cole.« »Doktor Cole?« Iz gomile istupi neki mladić i zagleda se u Šamana. »Ne, ti si premlad.« »… Možda govoriš o mojem ocu?« Čovjekove ga oči pomno promotriše. »Ti si onaj gluhi dečko?… To si ti, Šamane?« »Jesam.« »Ja sam Mali Pas, sin Mjesečine i Raspjevanoga.« Šamana ushiti kada se njih dvojica uzajamno pljesnuše dlanom o dlan prisjetivši se igre iz djetinjih dana. Zdepasti čovjek nešto reče. »Ovo je Medi-ke ili Zubata Kornjača, poglavica grada Tame«, reče Mali Pas. »Sve vas troje poziva u svoju kolibu.« Zubata Kornjača dade Malome Psu znak da i on pođe s njima, a ostalima mahnu da se raziđu. Koliba mu je bila malena i mirisala je po zagorjelom mesu koje je netko tu nedavno jeo. Složeni su pokrivači ležali ondje gdje su stanovnici kolibe inače spavali, a u jednome je kutu bila obješena viseća ležaljka načinjena od jedrenine. Zemljani je pod bio tvrdo nabijen i pometen pa svi posjedaše na tlo, a Wapanase ili Svjetlašce, žena Zubate Kornjače, posluži ih crnom kavom koja je bila jako zaslađena javorovim šećerom te je i inače zbog različitih dodataka imala posve nepoznat okus, nalikujući tako na kavu kakvu je svojevremeno kuhala Makwa-ikwa. Pošto ih Svjetlašce posluži, Zubata joj Kornjača nešto reče i ona izađe iz kolibe. »Imao si i sestru kojoj je ime bilo Ptica«, reče Šaman Malome Psu. »Je li i ona ovdje?« »Umrla je, ima tome već dugo. Imam još jednu, mlađu sestru. Zove se Zelena Vrba. Živi s mužem u rezervatu u Kanzasu.« Nitko drugi iz Tame nije bio među skupinom u Holdenovu prijelazu, reče Mali Pas. Zubata Kornjača, obraćajući im se uz pomoć Maloga Psa, reče za sebe da je Mesquakie, kao i to da Tama ima dvije stotine žitelja što Mesquakieja, što Sauka. Potom uslijedi nova bujica riječi i poglavica ponovno pogleda u Maloga Psa. »Kaže da su rezervati jako loši, da nalikuju na velike kaveze. Teško su nam padala sjećanja na ranije dane, na stare običaje. Hvatali smo divlje konje, krotili ih i prodavali za onoliko koliko smo za njih mogli dobiti. Štedjeli smo svaki novčić. Onda je stotinjak nas došlo ovamo. Morali smo zaboraviti da je Rock Island nekada bio Sauk-e-nuk, veliki grad Sauka, a da je Davenport bio Mesquak-e-nuk, veliki grad Mesquakieja. Svijet više nije onakav kakav je nekoć bio. Novcem bijeloga čovjeka kupili smo ovdje osamdeset jutara, a ispravu je o tome kao svjedok potpisao sam bijeli guverner Iowe.«
Šaman kimnu. »To ste dobro učinili«, reče, a Zubata se Kornjača nasmiješi. Očito je razumio nešto engleskoga, ali je i dalje govorio svojim jezikom, a lice mu se sve više mračilo. »Kaže da vlada uvijek tvrdi da je od nas kupila prerijska prostranstva. Bijeli Otac otima našu zemlju i plemenima u zamjenu daje sitniš umjesto papirnatoga novca. Čak nas vara i za taj sitniš, dajući nam jeftinu robu i nakit i tvrdeći da Mesquakieji i Sauci primaju odštetu u obliku godišnjeg uzdržavanja. Mnogi od našega naroda ostavljaju bezvrijednu robu da trune na zemlji, a mi ih učimo da glasno kažu kako će prihvatiti samo novac pa da onda dođu ovamo i kupe još zemlje.« »Stvaraju li vam bijeli susjedi kakve poteškoće?« reče Šaman. »Nikakve«, reče Mali Pas pa posluša što govori Zubata Kornjača. »Kaže da nas nitko ne shvaća kao prijetnju. Kamo god pripadnici našega naroda dođu radi trgovine, bijeli ljudi uguraju kovanice u koru nekoga drveta i kažu našim ljudima da te novčiće smiju zadržati ako ih pogode strijelom. Neki ljudi u našem narodu kažu da je to uvreda, no Zubata Kornjača dopušta takve stvari.« Zubata Kornjača ponovno nešto reče i Mali se Pas nasmiješi. »Kaže da na taj način naši ljudi vježbaju strijeljanje iz luka.« Svjetlašce se vrati vodeći sa sobom čovjeka u otrcanoj pamučnoj košulji i umrljanim smeđim suknenim hlačama te s crvenim rupcem omotanim oko glave. Čovjek im reče da se zove Nepepaqua ili Mjesečar, a inače je Sauk i vrač. Mjesečar nije gubio vrijeme. »Rekla mi je da si ti liječnik.« »Jesam.« »Dobro. Hoćeš li poći sa mnom?« Šaman kimnu pa on i Rachel ostaviše Charlesa Keysera da sa Zubatom Kornjačom i dalje pije kavu. Zastadoše samo da uzmu Šamanovu torbu, a potom pođoše za vračem. Prolazeći kroz selo, Šaman je tražio poznate prizore koji bi se poklapali njegovim sjećanjima. Nije vidio nijedan tipi, ali je iza koliba bilo nekoliko hedonoso-tea. Indijanci su većinom bili odjeveni u otrcanu odjeću bijelih ljudi; mokasine su bile onakve kakve ih je pamtio, premda su mnogi među njima nosili radničke čizme ili vojničku obuću. Mjesečar ih odvede do kolibe na drugom kraju sela. Svijajući se od bolova, u kolibi je ležala mršava žena i rukama stiskala ogroman trbuh. Oči su joj bile staklaste i bila je sva izvan sebe. Nije odgovarala kada ju je Šaman pokušao nešto zapitati. Bilo joj je tuklo ubrzano i skakutavo. Uplaši se za nju, no kada uze njezine ruke u svoje, osjeti u njoj više životne snage no što je očekivao. To je Watwaweiska ili Hitra Vjeverica, reče Mjesečar, žena njegova brata. Jučer joj je ujutro došlo vrijeme za prvi porođaj pa je pošla na meko i
suho mjesto negdje u šumi koje je već ranije bila izabrala. Kada su je stali razdirati oštri bolovi, čučnula je, kako ju je majka bila naučila. Voda je iscurila iz nje namočivši joj noge i haljinu, no ništa se drugo nije dogodilo. Bolovi nisu prestajali, a ni dijete se nije pojavljivalo. Kada je pala noć, neke su žene otišle da je potraže pa su je našle i donijele ovamo. Mjesečar joj nije umio pomoći. Šaman svuče sa žene haljinu natopljenu znojem i promotri ženino tijelo. Bila je veoma mlada. Grudi su joj, premda pune mlijeka, bile malene, a zdjelica uska. Stidnica joj je bila širom otvorena, no dječja se glavica nije vidjela. On prstima nježno pritisnu ženin trbuh, a potom izvadi stetoskop i pruži Racheli slušalice. Pošto je drugi kraj stetoskopa položio na nekoliko mjesta na Vjeveričinu trbuhu, zvuci što mu ih je Rachel opisala potvrdiše zaključke do kojih je i on bio došao zahvaljujući pogledu i opipu. »Dijete je krivo okrenuto.« Šaman izađe i zapita gdje može naći čiste vode pa ga Mjesečar odvede do potočića među drvećem. Vrač je radoznalo promatrao kako Šaman smeđim sapunom sapuna ruke i šake, a potom ih ispire vodom. »To je dio medicine«, objasni mu Šaman pa Mjesečar uze od njega sapun i učini isto. Kada se vratiše do kolibe, Šaman izvadi posudicu sa svježom svinjskom mašću i njome namaza ruke. Uvuče u porođajni kanal jedan, a potom i drugi prst, kao da pokušava otvoriti nečiju šaku. Polako krenu prstima prema gore. Isprva nije ništa osjećao, no potom ženu potrese trud i onaj stisak lagano popusti. Među prstima mu se nađe novorođenčetovo stopalo, a ujedno napipa i pupčanu vrpcu koja se bila omotala oko njega. Pupčana je vrpca bila čvrsta, ali i jako napeta pa on i ne pokuša osloboditi stopalo prije nego trud prođe. Potom, pazeći da upotrijebi samo dva prsta, odmota pupčanu vrpcu i povuče stopalo prema dolje. Drugo se stopalo nalazilo nešto više, upirući se o stijenku porođajnoga kanala, pa ga on uhvati za vrijeme narednog truda i stade ga izvlačiti sve dok oba sićušna crvena stopala ne proviriše iz rodiljina tijela. Nakon stopala pomoliše se i noge, a uskoro se moglo vidjeti i da se radi o muškome djetetu. Pojavi se djetešcetov trbuščić vukući za sobom pupčanu vrpcu. No, sve zastade kada novorođenčetova ramena i glava zapeše u porođajnome kanalu poput čepa kada se zaglavi u grliću boce. Šaman nije smio dalje vući dijete niti je mogao dosegnuti dovoljno visoko i spriječiti majčino tijelo da djetešcetu ne začepi nosnice. Kleknu, držeći ruku u porođajnome kanalu i u mislima tragajući za rješenjem, no bojao se da se dijete već počelo gušiti. Iz torbe koju je bio ostavio u jednom kutu kolibe Mjesečar sada izvadi četiri stope dugačku povijušu. Ta je povijuša na jednome kraju završavala nečim što je izuzetno nalikovalo na plosnatu, ružnu šarkinu glavu, s
okruglim i sjajnim crnim očima te otrovnim zubima. Mjesečar je tako pomicao »zmiju« te se činilo da ona vijugavo puže uz tijelo Hitre Vjeverice, sve dok joj se glava nije sasvim približila ženinu licu. Na svojem jeziku vrač je nešto zapijevao, no Šaman mu se nije trudio čitati s usana, već je promatrao Hitru Vjevericu. Vidio je kako se ženin pogled upro u zmiju, a oči razrogačile. Vrač natjera zmiju da se okrene i pužući se spusti niz ženino tijelo, sve dok se nije našla točno iznad mjesta gdje se nalazilo dijete. Šaman osjeti podrhtavanje u porođajnom kanalu. Vidje kako je Rachel otvorila usta da prosvjeduje pa je pogledom ušutka. Zmijski zubi dotaknuše Vjeveričin trbuh, a Šaman najednom osjeti nekakvo širenje. Žena stade žestoko tiskati i dijete izađe tako lako te se on uopće nije morao truditi da ga izvuče. Djetešcetove su usnice i obrazi bili modri, no smjesta stadoše dobivati rumenu boju. Drhtavim prstom Šaman dječaku očisti usta od sluzi. Maleno se lišce iskrivi od negodovanja, a usta se otvoriše. Kada je dijete udahnulo zrak, Šaman osjeti uvlačenje njegova trbuha, a znao je da su ostali upravo začuli visok, prodoran krik. Možda je taj krik bio u Des-u jer je djetetov trbuščić vibrirao baš kao i Lilianin klavir kad god bi Rachel udarila po petoj crnoj tipki od kraja. Šaman i vrač ponovno pođoše do potočića da se operu. Mjesečar je djelovao zadovoljno, a liječnik se bio duboko zamislio. Prije no što će izaći iz kolibe, još je jednom razgledao povijušu da provjeri kako je u pitanju doista obična povijuša. »Je li žena mislila da će zmija prožderati njezino dijete pa je rodila zato da ga spasi?« »Moja joj je pjesma rekla da je zmija zao manitu, ali da će joj dobri manitu priteći u pomoć.« Šaman shvati pouku. Znanost u medicini može biti korisna samo do određenoga stupnja, a potom su vjera ili povjerenje u nešto drugo od neizmjerne pomoći. To je prednost koju vrač ima nad pripadnikom liječničke struke jer je Mjesečar istodobno i svećenik, a ne samo liječnik. »Jesi li ti šaman?« »Ne.« Mjesečar ga pogleda. »Čuo si za Šatore Mudrosti?« »Makwa nam je rekla da ih ima sedam.« »Da, ima ih sedam. Ja se u pogledu nekih stvari nalazim u četvrtom Šatoru, a u pogledu mnogih drugih još sam u prvome.« »Hoćeš li jednoga dana postati šaman?« »Tko će mi biti učitelj? Wabokieshiek je mrtav. Mrtva je i Makwaikwa. Plemena su raspršena na sve strane, a Mide’wiwina više nema. Još sam kao mladić znao da želim postati prizivač duhova. Čuo sam za nekoga starog Sauka u Missouriju koji je zamalo bio postao šaman. Otišao sam k njemu i proveo s njime dvije godine, ali je on umro od kozica. Sada tragam
za starijim ljudima i učim od njih, no takvih je malo i većinom ne znaju mnogo. Naša djeca uče engleski kakav se upotrebljava u rezervatu, a sedam Šatora Mudrosti više nema.« Ovaj mu čovjek zapravo objašnjava da za njega nema medicinskih fakulteta na koje bi mogao poslati molbu za upis, shvati Šaman. Ovi Sauci i Mesquaqieji samo su ostatak dvaju naroda kojima su oteti religija, liječničko umijeće i prošlost. Na čas mu pred oči izađe strahovito priviđenje o tome kako bi to izgledalo da se neka zelenokožna horda sruči na Zemlju i bijele ljude na njoj, te za sobom ostavi samo nekolicinu preživjelih kojima na raspolaganju stoje tek odjeci nekadašnje civilizacije i blijede uspomene na Hipokrata, Galena, Avicennu, Jahvu, Apolona i Isusa. Kao da je cijelo selo u isto vrijeme doznalo za djetetovo rođenje. Indijanci nisu bili skloni pokazivanju osjećaja, no Šaman je, prolazeći između njih, osjećao njihovu naklonost. Charles mu Keyser pristupi i povjeri mu da je slučaj ove žene sličan porođaju koji je prethodne godine njegovu suprugu stajao života. »Liječnik nije stigao na vrijeme. Od svih je žena jedino moja majka bila uz nju, a ni ona nije znala ništa više od mene.« »Ne smijete to sebi predbacivati. Ma koliko željeli nekoga spasiti, ponekad smo naprosto nemoćni. Je li i dijete umrlo?« Keyser kimnu. »Imate li još djece?« »Dvije djevojčice i jednog dečka.« Šaman je pretpostavljao da je jedan od razloga zbog kojih je Keyser došao u Tamu bila upravo mogućnost da se ogleda za budućom ženom. Indijanci koji su živjeli u Tami poznavali su ga i voljeli. U nekoliko ga navrata ljudi u prolazu pozdraviše oslovljavajući ga kao Charlieja Farmera. »Zašto vas tako zovu? Ne bave li se i oni obrađivanjem zemlje?« Keyser se široko osmjehnu. »Ne onako kao ja. Meni je tata ostavio četrdeset jutara najcrnjeg tla što ga je ikada itko vidio u Iowi. Svake godine poorem osamnaest jutara i većinu zasijem ozimom pšenicom. Kada sam prvi put došao ovamo, pokušao sam ovim ljudima pokazati na koji način treba sijati. Trebalo mi je vremena da shvatim kako oni zapravo ne žele obrađivati zemlju poput bijeloga čovjeka. Ljudi koji su im prodali ovaj komad zemlje vjerojatno su mislili da su ih prevarili podvalivši im slabo tlo. No, oni nagomilaju šiblje, korov i otpatke po malenim vrtovima i ostave sve to da trune, ponekad i godinama. Zatim siju sjeme služeći se štapovima za sađenje umjesto plugovima. Iz tih vrtova dobivaju svu silu hrane. Zemlja je puna sitne divljači, a rijeka Iowa pruža dobre mogućnosti za ribolov.« »Zbilja žive životom iz drevnih vremena radi kojega su i došli ovamo«, reče Šaman.
Keyser kimnu. »Mjesečar kaže da vas je zamolio da kao liječnik još malo pogledate ove ljude. Rado ću vam pri tome pomoći, doktore Cole.« Šaman je kao pomoćnike već imao Rachelu i Mjesečara, no pade mu na pamet da se Keyser, premda nalikuje na ostale žitelje Tame, možda među njima ne osjeća potpuno ugodno pa mu je potrebno društvo drugih stranaca. Stoga reče farmeru da će mu njegova pomoć biti dobro došla. Čudnovatu je povorčicu tvorilo njih četvero idući od kolibe do kolibe, no uskoro postade jasno da se međusobno nadopunjuju. Vrač je pjevuckao molitve i pozivao ljude da im dopuste pristup u svoje kolibe, Rachel je nosila torbu sa slatkišima i bila je posebno umješna kada je trebalo zadobiti povjerenje nekoga djeteta, a velike su ruke Charlieja Keysera, u isti mah čvrste i nježne, uspješno pridržavale kakva bolesnika za kojega je bilo nužno da ostane potpuno miran. Šaman izvadi velik broj pokvarenih zuba i nagleda se pacijenata koji su pljuvali krvave ugruške, svejedno se osmjehujući jer je najednom nestalo boli koja ih je do tada neprestano mučila. Rezao je čireve i odstranjivao pocrnjele i inficirane prste na nogama, a Rachel je imala pune ruke posla služeći se stetoskopom i slušajući šumove u plućima bolesnika koje je mučio kašalj. Nekima je od njih prepisao sirup, no drugi su bolovali od sušice pa je bio prisiljen reći Mjesečaru da se za njih više ništa ne može učiniti. Vidješe isto tako pola tuceta muškaraca i nekoliko žena potpuno omamljenih alkoholom, a Mjesečar im reče da bi bilo još i više pijanih samo kada bi svatko tko to želi, mogao doći do viskija. Šaman je znao da su daleko veći broj crvenokožaca pokosile bolesti bijeloga čovjeka nego njegovi meci. Među šumskim su i prerijskim plemenima naročito harale kozice pa je sa sobom u Tamu bio ponio omanju drvenu kutiju do polovice ispunjenu krastama kravljih boginja. Mjesečar pokaza otvoreno zanimanje za Šamanovu tvrdnju o lijeku kojim se kozice mogu preduhitriti, ali je Šaman imao grdne muke da mu točno objasni što se pod time podrazumijeva. Svakome će na nadlaktici napraviti malenu ogrebotinu i u ranicu staviti sićušan komadić kraste kravljih boginja. Nakon toga će na tom mjestu nastati crveni mjehurić koji će ih svrbjeti, velik kao omanje zrno graška. Taj će se mjehurić pretvoriti u sivkastu ranicu koja će oblikom nalikovati na pupak, a područje će oko nje biti crveno, tvrdo i vruće. Većina onih koji se cijepe, nakon toga će otprilike tri dana bolovati od kravljih boginja, daleko blaže i daleko dobroćudnije bolesti no što su kozice, no zahvaljujući kojoj će postati otporni na drugu bolest koja je smrtonosna. Oni koji se cijepe najvjerojatnije će dobiti glavobolju i visoku temperaturu, no te će poteškoće nakon kraćega vremena proći, a ranica će polako postajati sve veće i tamnija što se više bude sušila, sve dok nakon dvadeset i jednog dana ili tako nekako krasta ne otpadne i iza nje ostane ožiljak u vidu ružičaste udubine.
Šaman reče Mjesečaru da sve to objasni pripadnicima svojega naroda i pita ih žele li se cijepiti. Vrač se brzo vrati. Svi se žele zaštititi od kozica, javi on Šamanu pa se liječnik i ostali pripremiše na to da cijepe sve žitelje. Mjesečarov je posao bio da ljude koji budu dolazili k bijelome liječniku svrstava u red, ujedno provjeravajući znaju li svi što ih točno očekuje. Rachel je sjedila na panju i uz pomoć dvaju skalpela u drvenoj kutiji rezala kraste kravljih boginja na veoma malene komadiće. Kad god bi neki pacijent stigao do Šamana, Charlie Keyser uhvatio bi ga za lijevu ruku i podigao je otkrivajući tako pogledu unutrašnju stranu nadlaktice, mjesto za koje je bilo najmanje vjerojatno da će se ondje čovjek slučajno udariti ili ogrepsti. Šaman bi na nadlaktici šiljatim skalpelom načinio nekoliko plitkih rezova, nalik na ogrebotine, te u svaki rez stavio sićušan komadić krastave tvari. Postupak nije bio naročito složen, no trebalo ga je pažljivo obaviti pa se red polagano pomicao. Kada je sunce naposljetku stalo zapadati, Šaman objavi prekid rada. Trebalo je cijepiti još četvrtinu žitelja Tame, no on objasni prisutnima da je liječnički posao za danas završen i reče im da ponovno dođu sutra ujutro. Po svojoj je naravi Mjesečar silno nalikovao na uspješna baptističkog propovjednika pa te večeri sazove sve stanovnike Tame da zajedno iskažu čast posjetiocima. Na čistini usred sela naložiše i zapališe svečanu vatru pa ljudi posjedaše po tlu oko nje. Šaman je sjedio s desne strane Mjesečarove, a Mali Pas između Šamana i Rachele da bi im mogaoslužiti kao prevodilac. Šaman vidje da Charlie sjedi uz neku vitku i nasmijanu ženu, a Mali mu Pas objasni da je riječ o udovici s dva mala dječaka. Mjesečar zamoli doktora Colea da im ispriča nešto o Makwa-ikwi, ženi koja je nekoć bila njihova šamanka. Šaman je znao da svatko od njih zasigurno zna više toga o pokolju na rijeci Bad Axe nego on. Mora da im je ono što se dogodilo na mjestu gdje se Bad Axe ulijeva u Mississippi tisuću puta opisivano uz vatru, a tako će biti i ubuduće. No, ispriča im da su među onima koje su pobili Dugački Noževi, bili i čovjek po imenu Zeleni Bivol, čije ime Mjesečar prevede kao Ashtibugwa-gupichee, te žena koja se zvala Stapanje Dviju Rijeka ili Matapya. Ispriča im kako je Nishwri Kekawi ili Dvostruko Nebo, njihova desetogodišnja kći, brata koji je bio još dojenče spasila od paljbe pušaka i topova Sjedinjenih Država i otplivala niz Masesibowi zubima uhvativši nježnu kožu na djetetovu potiljku kako bi ga sačuvala od utapanja. Ispriča im nadalje kako je djevojčica Dvostruko Nebo pronašla Visoku Ženu, svoju sestru, pa se troje djece skrivalo u grmlju kao zečevi, sve dok ih vojnici nisu pronašli, a onda je jedan vojnik nekamo odnio djetešce koje je krvarilo i sestre ga više nikada nisu vidjele.
Ispriča im kako su dvije mlade Saukinje odvedene u kršćansku školu u Wisconsinu, kao i o tome da je neki misionar Visoku Ženu ostavio u drugom stanju pa su je 1832. godine, kada su je poslali nekamo iza Fort Crawforda da bude služavka na jednoj bjelačkoj farmi, ostale djevojčice u školi posljednji put vidjele. Djevojka po imenu Dvostruko Nebo pobjegla je iz škole i uspjela stići do Prophetstowna gdje ju je šaman Bijeli Oblak ili Wabokieshiek uzeo u svoju kolibu, proveo je kroz sedam Šatora Mudrosti i nadjenuo joj novo ime – Makwa-ikwa ili Žena Medvjed. Makwa-ikwa je bila šamanka i živjela sa svojim narodom, sve dok je 1851. godine u Illinoisu nisu silovala i ubila trojica bijelaca. Ljudi su ga ozbiljno slušali, no nitko nije plakao. Bili su već navikli na užasne priče o onima koje su voljeli. Vodeni je bubanj išao od ruke do ruke sve dok ne stiže do Mjesečara. Nije to bio Makwa-ikwin bubanj, jer je taj bubanj nestao zajedno sa Saucima kada su onomad bili otišli iz Illinoisa, no Šaman vidje da mu je veoma sličan. Zajedno s bubnjem stiže i jedan jedini batić pa Mjesečar kleknu ispred bubnja i poče udarati po njemu, svaki put po četiri ritmička udarca, a uz to je ovako pjevao: Ne-nye-ma-wa-wa, Ne-nye-ma-wa-wa, Ne-nye-ma-wa-wa. Ke-ta-ko-ko-na-na. Četiri puta udaram u bubanj, Četiri puta udaram u bubanj, Četiri puta udaram u bubanj, Četiri sad puta udaram. Šaman se ogleda i vidje da svi pjevaju zajedno s vračem i da mnogo njih objema rukama drži tikvicu i njome trese u ritmu glazbe, onako kako je i Šaman svojevremeno, kada je bio dječak, za vrijeme nastave glazbe potresao kutiju za cigare punu špekula. Ke-te-ma-ga-yo-se lye-ya-ya-ni, Ke-te-ma-ga-yo-se lye-ya-ya-ni, Me-to-se-ne-ni-o lye-ya-ya-ni, Ke-te-ma-ga-yo-se lye-ya-ya-ni. Dođi i blagoslovi nas, Dođi i blagoslovi nas, Dođi među svoj narod, Dođi i blagoslovi nas. Šaman se naže naprijed i položi ruku na vodeni bubanj, malo niže od napete kože na njegovu vrhu. Kada Mjesečar udari po koži, Šamanu se učini kao da mu grom tutnji zmeđu dlanova. Pogleda Mjesečarova usta i sa
zadovoljstvom vidje da ovu pjesmu poznaje, da je to jedna od Makwinih pjesama, pa zapjeva zajedno s ostalima. … Wi-a-ya-ni, Ni-na ne-gi-se ke-wi-to-se-me-ne ni-na. Kamo god da pođeš, Koračat ću uz tebe, sine moj. Netko donese veliku cjepanicu i baci je na vatru, a stup se žutih iskara u kovitlacu uzdiže prema crnome nebu. Od blistavila ognja koje se miješalo s noćnom vrelinom u glavi mu se vrtjelo i maglilo pa je bio spreman čak i na priviđenja. Zabrinuto pogleda prema Racheli i pomisli kako bi joj se majka sigurno razbjesnjela da je sada slučajno vidi. Žena mu je bila gologlava, kosa joj je bila zamršena i raščupana, lice joj je blistalo od znoja, a oči sjale od uživanja. Nikada mu nije izgledala ženstvenijom, ljudskijom ni poželjnijom. Ona primijeti njegov pogled i osmjehnu se, a potom se nagnu ispred Maloga Psa u namjeri da nešto kaže Šamanu. Čovjeku koji dobro čuje njezine bi riječi promakle usred tutnjave bubnja i pjesme, no on joj je s lakoćom čitao riječi s usana. Ovo je sjajno, baš kao i da smo vidjeli bizone! Sutradan ujutro Šaman rano ustade ne budeći ženu i okupa se u rijeci Iowi dok su oko njega lepršale lastavice u potrazi za hranom, a kroz vodu kraj njegovih nogu svaki bi čas sunuo pokoji sićušni mladi losos mutnozlatnoga tijela. Bilo je malo nakon sunčeva izlaska. U selu su se djeca već dovikivala i dozivala jedno drugo, a dok je prolazio pored kuća, vidje bosonoge žene i nekoliko muškaraca kako u ovo hladno jutro nešto sade po vrtovima. Na rubu se sela nađe licem u lice s Mjesečarom pa njih dvojica zastadoše u ugodnu razgovoru, nalik na dvojicu seoskih vlastelina kada se sretnu prilikom jutarnje šetnje u koju svakodnevno odlaze radi boljega zdravlja. Mjesečar mu postavi nekoliko pitanja u vezi s Makwinim pogrebom i samim grobom. Šaman nije znao što bi mu zapravo rekao. »Bio sam tek dječak kada je umrla. Ima mnogo stvari kojih se ne sjećam«, reče. No, zahvaljujući onome što je pročitao u očevim dnevnicima, mogao mu je reći da su Makwinu raku iskopali rano ujutro, a da je ona sama pokopana poslijepodne, zamotana u svoj najbolji pokrivač. Noge su joj okrenuli prema zapadu i pokraj nje u grob položili rep bizonove ženke. Mjesečar s odobravanjem kimnu. »Što se nalazi deset koraka sjeverno od njezina groba?« Šaman se zagleda u njega. »Ne sjećam se. Ne znam.« Vračevo je lice bilo napeto. Starac u Missouriju, onaj koji je zamalo bio postao šamanom, podučio ga je o šamanskoj smrti, reče. Objasni da kada god se pokopa neki šaman, četiri se watawinonasa ili mala zloduha nastane na mjestu koje se nalazi deset koraka sjeverozapadno od njegova groba. Watawinonasi na smjenu stražare – jedan je uvijek budan dok ostala trojica spavaju. Samome šamanu ne mogu nanijeti nikakvo zlo, reče Mjesečar, no
dok god im se dopušta da ondje ostanu, šaman se ne može služiti svojim moćima da priskoči u pomoć živim ljudima koji ga za to mole. Šaman priguši uzdah. Možda bi, da je odgojen tako da vjeruje u ovakve stvari, bio kadar pokazati više strpljivosti. No, proteklu je noć probdio pitajući se što se u međuvremenu zbiva s njegovim pacijentima pa je sada samo želio dovršiti posao ovdje i krenuti kući dovoljno rano da se uvečer mogu ulogoriti kraj onoga krasnog riječnog zaljeva pored kojega su logorovali putem ovamo. »Da otjeraš watawinonase«, reče Mjesečar, »moraš pronaći mjesto na kojem oni spavaju i spaliti ga.« »Da, učinit ću to«, Šaman će i ne trepnuvši, a Mjesečaru vidno laknu. Priđe im Mali Pas i zapita može li, kada Šaman ponovno počne zarezivati nadlaktice, zamijeniti Charlieja Farmera, objasnivši da je Keyser otišao još sinoć, odmah nakon gašenja vatre. Šaman je bio razočaran što se Keyser nije došao s njima oprostiti, no kimnu i reče Malome Psu da je to izvrsno rješenje. Započeše rano kako bi što prije do kraja obavili cijepljenje. Posao se odvijao malo brže jer se Šaman jučer bio prilično uvještio. Bili su gotovo završili, kad li se na čistini nasred sela zaustaviše kola koja su vukla dva riđana. Konje je tjerao Keyser, a u stražnjem je dijelu kola sjedilo troje djece s velikim zanimanjem promatrajući Sauke i Mesquakieje. »Bio bih vam zahvalan kad biste i njih cijepili protiv kozica«, reče Charlie, a Šaman reče da će to sa zadovoljstvom učiniti. Kada su svi, uključujući i njegovo troje djece, bili cijepljeni, Charlie pomože Šamanu i Racheli da skupe stvari. »Rado bih jednom doveo djecu da vide šamankin grob«, reče, a Šaman odvrati da će im svi biti dobro došli. Nije dugo trebalo da natovare Ulyssesa. Od muža Hitre Vjeverice kojemu je ime bilo Shemago ili Koplje, dobiše tri velika vrča za viski puna javorova soka koje rado primiše na poklon. Vrčevi su bili povezani jedan uz drugi istom onakvom povijušom od kakve je bila načinjena Mjesečarova zmija. Kada ih Šaman pričvrsti na Ulyssesov tovar, izgledalo je kao da su on i Rachel na putu na neku veliku proslavu. Šaman se rukova s Mjesečarom i reče mu da će se na proljeće ponovno vidjeti. Potom se porukova s Charliem, Zubatom Kornjačom i Malim Psom. »Sada si ti Cawso wabeskiou«, reče mu Mali Pas. Cawso wabeskiou, Bijeli Šaman. Šamana usreći ovaj naslov jer je znao da se Mali Pas, izgovarajući ga, nije naprosto poslužio njegovim nadimkom. Mnogo ljudi podiže ruku na pozdrav pa tako učiniše i Rachel i Šaman, a potom se sa svoja tri konja uputiše cestom koja je duž rijeke vodila iz Tame.
74. Ranoranilac Tokom je četiri dana nakon povratka kući Šaman morao plaćati cijenu kakva se zahtijeva od svakoga liječnika kada ode na dopust. Ordinacija mu je svakoga jutra bila prepuna pacijenata, a svakoga je poslijepodneva i večeri odlazio u posjet bolesnicima koji su bili vezani uz krevet, a koji su potpadali pod njegovu nadležnost, te se u Geigerovu kuću vraćao premoren i tek kasno navečer. No, u subotu, petoga dana nakon njegova dolaska, navala se pacijenata smanji i posao manje-više spade na uobičajenu razinu pa se Šaman u nedjelju ujutro probudi u Rachelinoj sobi uz prekrasnu pomisao da će danas napokon malo odahnuti. Ustavši, kao i obično, prije svih ostalih, pokupi odjeću i ponese je sa sobom u prizemlje gdje se tiho odjenu u primaćoj sobi, a potom izađe kroz prednja vrata. Prošeta Dugačkom stazom i zastade na mjestu usred šume gdje su građevinski radnici Oscara Ericssona već bili raskrčili gradilište za novu kuću i staju. Nije to bilo mjesto na kojemu je Rachel kao mlada djevojka stajala i sanjarila; djevojački snovi, na žalost, ne uzimaju u obzir odvođenje vode, a Ericsson je pregledao tlo i odmahnuo glavom. Odabrali su pogodnije mjesto, stotinjak jardi dalje odatle, za koje je Rachel izjavila da prilično nalikuje onome iz njezinih snova. Šaman je to zemljište htio kupiti, no Jay je navalio da im ga pokloni kao vjenčani dar. Tih su se dana, međutim, on i Jay jedan prema drugome odnosili s posebnom toplinom i izuzetnom obzirnošću pa se moglo očekivati da će se i ovo pitanje sporazumno riješiti. Kada je stigao do mjesta na kojemu je bila započela gradnja buduće bolnice, vidje da su temelji već gotovo potpuno iskopani. Gomile zemlje, nalik na divovske mravinjake, uzdizale su se oko njih. Rupa mu se za temelje činila manjom od tlocrta bolničke zgrade kakvu je on zamišljao, no Ericsson mu je već bio rekao da iskopani temelji uvijek izgledaju premaleni. Osnovica će temelja biti načinjena od sivoga kamena kakav se vadi iz jednoga kamenoloma iza Nauvooa, a riječni će ga brodovi dovesti uz Mississippi, dok će se iz Rock Islanda ovamo dopremiti na kolima s volovskom zapregom, što se Šamanu činilo opasnim naumom i silno se brinuo zbog toga, no građevinski se poduzetnik sa svim tim suočavao posve staloženo. Odšeta do Coleove kuće iz koje će i Alex ubrzo otići, a potom krenu Kratkom stazom pokušavajući zamisliti pacijente koji će jednoga dana ovuda prolaziti ako budu htjeli brodom stići do klinike. U sve je ovo trebalo unijeti stanovite promjene. Promatrao je kolibu za parnu kupelj kojoj ovdje najednom nije bilo mjesto. Odluči da će načiniti crtež na kojemu će brižljivo označiti smještaj svakoga plosnatog kamena pa će onda to kamenje prenijeti
negdje iza nove staje i tamo podići istu takvu kolibu tako da Joshui i Hattie pruži priliku da doznaju kako izgleda sjediti u neizmjernoj vrućini sve dok se čovjeku ne učini da svakako mora izletjeti iz nje i baciti se u spasonosnu riječnu vodu. Kada je skrenuo prema Makwinu grobu, vidje da je nadgrobna drvena ploča toliko ispucala i izlizana od vremena da se znakovi nalik na rune još jedva naziru. Ti su znakovi, međutim, bili sačuvani u jednome od svezaka očeva dnevnika pa on odluči da će Makwi postaviti trajniju nadgrobnu ploču i oko groba podići ogradu kako bi od njega odvratio nepoželjne posjetioce. Proljetni je korov bio ovamo sebi prokrčio put. Čupajući plavičastu vlasnjaču i prerijski čičak koji su se bili zavukli među stabljike graničice, zateče sam sebe kako Makwi priča o tome da neki pripadnici njezina naroda sigurno žive u Tami. Hladnoga bijesa što ga je prije ovdje znao osjetiti, bez obzira na to je li dolazio iz njegove nutrine ili ne, više nije bilo. Sve što je sada osjećao, bila je smirenost. No, ipak… Ipak je tu bilo nečega. Zastade boreći se neko vrijeme s prvim porivom, a potom odredi u kojem se smjeru nalazi sjeverozapad pa, krenuvši od groba, poče brojati korake. Prešavši deset koraka, nađe se usred ruševina hedonoso-tea. Zajednička se koliba bila tokom godina potpuno raspala te je sada to bila još samo niska, nepravilna hrpa uskih trupaca i komada istrunule kore, a stabljike su se oštre trave i divljeg indiga probijale kroz tu gomilu. Nema nikakva smisla, reče sam sebi, uređivati grob, seliti kolibu za parnu kupelj na drugo mjesto, a ostaviti ovdje ovu hrpu koju je ružno i pogledati. Stazom ode do staje gdje su u velikoj zatvorenoj posudi čuvali ulje za rasvjetu. Posuda je bila gotovo puna pa je on ponese sa sobom i uljem polije ostatke kolibe. Gomila je bila vlažna od rose, no sumporna žigica zaplamsa čim ju je kresnuo, a ulje se zapali i buknu. U trenu cijeli hedonoso-te stadoše proždirati plavo-žuti plamenovi što su sukljali uvis, stup se tamnosivoga dima uzdiže ravno prema nebu, a potom se povi na povjetarcu koji ga odnese preko rijeke. Crni dim što ga je štipao za oči, najednom provali kao puknuti čir i prvi zloduh, onaj koji je u tom času bio budan, vinu se u zrak i nestade. Šaman je zamišljao bijesno i usamljeno cičanje ostalih zloduha, njihov siktavi vrisak. Jedan za drugim, i tri ostala zlokobna stvora, grubo probuđena iza sna, uzletješe poput izgladnjelih ptica grabljivica koje je netko otjerao s ukusna plijena – lepršajući na krilima jarosnoga dima, watawinonasi odtumaraše na razne strane. Iz obližnjega groba Šaman kao da nasluti nekakav uzdah. Stajao je u blizini vatre i osjećao kako ga njezina vrelina liže, baš kao i oganj na saučkoj svetkovini, zamišljajući kako je ovo mjesto izgledalo u
doba kada ga je mladi Rob J. Cole prvi put ugledao, kao netaknutu preriju što se prostirala sve do šume i rijeke. Pomisli i na sve ostale koji su ovdje živjeli, na Makwu, na Mjesečinu, na Raspjevanoga. I na Aldena. Vatra je sve više jenjavala, a on je u mislima pjevao: Tti-la-ye ke-wi-ta-mo-ne i-no-ki-i-i, ke-te-ma-ga-vo-se. Veliki Duše, obraćam ti se sad, pošalji mi svoj blagoslov. Uskoro od svega preostade samo tanak sloj pepela iz kojega su se dizali pramenovi dima. Znao je da će tu uskoro izrasti trava i da od mjesta na kojemu je stajao hedonoso-te neće ostati ni traga. Kada je bilo sigurno da se vatra više neće ponovno rasplamsati, Šaman posudu u kojoj je ranije bilo ulje za rasvjetu, odnese u staju i krenu kući. Na Dugačkoj se stazi susrete s nekim malenim likom koji je namrštena lica bio krenuo u potragu za njim. Djevojčica je pokušavala pobjeći bratu koji je bio pao i razbio koljeno, ali je dječačić tvrdoglavo šepesao za njom. Plakao je, a i nosić mu je bio vlažan. Šaman maramicom obriše Joshui nos i poljubi ga u koljeno odmah pored okrvavljenoga mjesta te mu obeća da će to srediti čim stignu kući. Podiže Hattie na ramena dopustivši joj da mu zajaši oko vrata, uze Joshuu u naručje i pođe. Na cijelom su svijetu ovo bili jedini duhovi koji su njemu nešto značili, dva dobra duha kojima je pripadala sva njegova duša. Hattie ga povuče za uši da bi ga potjerala bržim korakom pa on stade kaskati poput Trude. Kada ga je pak počela tako jako čupati da ga je to zaboljelo, on pritisnu Joshuino tijelo o njezine noge kako mu djevojčica ne bi pala s ramena i krenu laganim kasom, oponašajući Gazdu. Potom prijeđe u galop trčeći u skladu s ritmom savršeno skrivenoga napjeva – divne i veličanstvene nove glazbe koju osim njega nitko drugi nije mogao čuti. Zahvale i napomene Sauci i Mesquakieji još uvijek žive u Tami, u državi Iowi, na zemlji koja je njihovo vlasništvo. Zemljište koje je prvobitno imalo osamdeset jutara, u međuvremenu se znatno uvećalo tako da petstotina sedamdeset i pet rođenih Amerikanaca sada živi na području od tri tisuće petsto jutara uz rijeku Iowu. U ljeto 1987. godine, zajedno sa svojom ženom Lorraine, posjetio sam naselje Tamu. Don Wanatee, izvršni upravitelj Plemenskoga vijeća, te Leonard Mladi Medvjed, poznati umjetnik i rođeni Amerikanac, strpljivo su odgovarali na moja pitanja. U kasnijim su se razgovorima tako ponijeli i Muriel Racehill, tadašnja izvršna upraviteljica, te Charlie Stari Medvjed. Događaje iz rata s Crnim Jastrebom pokušao sam prikazati što vjernije s obzirom na povijesne izvore. Ratni poglavica poznat kao Crni Jastreb – doslovan prijevod njegova saučkoga imena Makataime-shekiakiak znači
Crni Kobac Ptičar – povijesni je lik. Šaman Wabokieshiek ili Bijeli Oblak također je osoba koja je stvarno postojala, no u knjizi, nakon susreta s djevojčicom koja će kasnije postati Makwa-ikwa odnosno Žena Medvjed, prerasta u izmišljen lik. U pogledu velikoga dijela saučkih i meskvakijskih izraza upotrijebljenih u ovom romanu, uglavnom sam se oslanjao na brojna ranija izdanja Ureda za američku etnologiju pri Smithsonian Institution. Prvi su dani dobrotvorne organizacije poznate kao Bostonski dispanzer uglavnom izgledali onako kako sam ih ovdje opisao. Govoreći o plaći liječnika koji su odlazili bolesnicima u kuću, pribjegao sam svojevrsnoj pjesničkoj slobodi. Premda su navedene visine plaća autentične, njihovo je isplaćivanje počelo tek 1842. godine, nekoliko godina nakon vremena u kojemu sam Roba J. prikazao kao plaćenoga liječnika za siromahe. Sve do 1842. godine biti liječnik u Bostonskom dispanzeru, značilo je obavljanje liječničke dužnosti bez ikakve naknade. Uvjeti su rada među siromašnim slojevima stanovništva bili, međutim, tako teški da su se mladi liječnici pobunili. Najprije su zatražili da za svoj posao budu plaćeni, a potom su odbili da i dalje odlaze u sirotinjske četvrti radi obilaska pacijenata. Umjesto toga Bostonski je dispanzer dobio stalan smještaj te je pretvoren u kliniku, pa su pacijenti sada dolazili k liječnicima, a ne liječnici k njima. U vrijeme kada sam kao urednik za prirodne znanosti u starom bostonskom Heraldu pratio rad te zdravstvene ustanove 50-ih i početkom 60-ih godina, Bostonski je dispanzer bio prerastao u kliničku bolnicu te je, kao Medicinski centar Tufts za Novu Englesku, na neki način potpao pod zajedničku upravu s Dijagnostičkom klinikom Pratt, Plovećom bolnicom za djecu i dojenčad te Medicinskim fakultetom Tufts. Godine su se 1965. sve te bolnice udružile i spojile u današnju uglednu ustanovu poznatu kao Bolničko-medicinski centar za Novu Englesku. David W. Nathan, nekadašnji arhivar u Odjelu za vanjske poslove ovoga medicinskog centra, pribavio mi je potrebne podatke i povijesnu građu. Dok sam pisao Šamana, i u svojoj sam okolini neočekivano naišao na velik broj podataka i dokumenata pa sam na njima zahvalan prijateljima, susjedima i ostalim sugrađanima. S Edwardom Gullicom vodio sam razgovore o pacifizmu, a od njega sam doznao i za Elmiru u državi New York. Elisabeth Gullick razmjenjivala je sa mnom misli o Društvu prijatelja i dopustila mi da pročitam neke od njezinih napisa o kvekerskome bogoslužju. Don Buckloh, samostalni stručnjak za zaštitu okoliša pri saveznom Ministarstvu za poljoprivredu, dao mi je odgovore na neka pitanja o prvim farmama na Srednjem zapadu. Od njegove sam supruge Denise Jane Buckloch, nekadašnje sestre Miriam od Svete Pričesti, OCD, saznao pojedinosti u vezi s katoličkom vjerom i svakodnevnim životom samostanskih redovnica.
Donald Fitzgerald posuđivao mi je raznorazne udžbenike i dao mi je prijepis dnevnika što ga je u vrijeme građanskoga rata vodio njegov pradjed John Fitzgerald koji je iz Rowea u državi Massachusetts pješice prešao dvadeset pet milja kroz dolinu Mohawk do Greenfielda da bi stupio u vojsku Unije. John Fitzgerald služio je u 27. masačusetskome dobrovoljačkom puku, sve dok ga nisu zarobili konfederalisti te je boravio u nekoliko zarobljeničkih logora, među ostalima i u Andersonvilleu. Theodore Bobetsky koji je cijeloga života bio farmer i čija zemlja graniči s našom, objasnio mi je sve što mi je bilo potrebno u vezi s klanjem stoke. S odvjetnikom Stewartom Eisenbergom razgovarao sam o sustavu polaganja jamčevine na sudovima u 19. stoljeću, a Nina Heiser posudila mi je svoju zbirku knjiga o američkim domorocima. Walter A. Whitney dao mi je prijepis pisma što ga je 22. travnja 1862. Addison Graves pisao svojem ocu Ebnezeru Gravesu ml. iz Ashfielda u državi Massachusetts. Pismo je izvještaj o iskustvima što ih je Addison Graves stekao kao dobrovoljni bolničar na brodu War Eagle koji je ranjene unionističke vojnike od Pittsburg Landinga u Tennesseeju prevozio do Cincinnatija. To mi je pismo poslužilo kao osnova za 48. poglavlje u kojemu se Rob J. Cole kao liječnik dobrovoljac ukrcava na brod za prijevoz ranjenika War Hawk. Beverly Presley, knjižničarka zadužena za zemljovide i zemljopisnu građu na Sveučilištu Clark, izračunala je udaljenosti što su ih za vrijeme svojih putovanja morali prijeći brodovi za prijevoz ranjenika, kako oni koji su stvarno postojali, tako i oni koje sam ja izmislio. Profesori s Katedre za klasične jezike na Koledžu Svetoga Križa pomogli su mi u vezi s nekim latinskim prijevodima. Richard M. Jakowski, doktor veterine, izvanredni profesor na Katedri za patologiju pri Veterinarsko-medicinskom centru Tufts za Novu Englesku u North Graftonu, Massachusetts, dao mi je odgovore na neka pitanja o psećoj anatomiji. Sveučilištu Massachusetts u Amherstu zahvalan sam na tome što mi je pri korištenju svih knjižnica na tom sveučilištu pružilo fakultetske povlastice, a posebno zahvaljujem Edli Holm iz Službe za međuknjižničku posudbu na istome sveučilištu. Američkome antikvarskom društvu iz Worcestera u državi Massachussets zahvaljujem na dopuštenju da pregledam njegove zbirke. Pomoć i građu dobio sam i od Richarda J. Wolfea, voditelja Odjela rijetkih knjiga i rukopisa, kao i od Josepha Garlanda, knjižničara u Medicinskoj knjižnici Countway na Harvardskome medicinskom fakultetu, a u Knjižnici Lamar Soutter na Medicinskome fakultetu Sveučilišta Massachusetts u Worcesteru smio sam posuđivati knjige i na duži rok. Na pomoći zahvaljujem i osoblju u Bostonskoj javnoj knjižnici i Bostonskom Athenaeumu.
Bernard Wax iz Američkog društva za židovsku povijest na Sveučilištu Brandeis pribavio mi je podatke i znanstvene radove u vezi s četom C 82. ilinojskog puka, takozvanom »židovskom četom«. Savjetnik mi je za jidiš bila Dorothy Seay, moja punica. U ljeto 1989. godine sa suprugom sam obišao neka bojišta iz građanskoga rata. Prof. Ervin L. Jordan ml., arhivar u Knjižnici Alderman na Virdžinijskom sveučilištu, pružio mi je gostoprimstvo u svojoj knjižnici, kao i podatke o bolnicama konfederacijske vojske. Zdravstveni uvjeti u građanskom ratu, bitke i zbivanja u Šamanu temelje se na povijesnim podacima, a izmišljene su samo pukovnije u kojima je služio Rob J. Cole. Za vrijeme pisanja ove knjige Ann N. Lilly, koja je u to doba bila zaposlena u Knjižnici Forbes u Northamptonu i u Knjižničkom sustavu za područje zapadnog Massachusettsa u Hadleyu, Massachusetts, često je za mene obavljala pojedina istraživanja i iz obiju tih ustanova donosila knjige svojoj kući u Ashfield. Također zahvaljujem Barbari Zalenski iz Memorijalne knjižnice Belding u Ashfieldu, kao i osoblju Memorijalne knjižnice Field u Conwayu, Massachusetts, na pomoći koju su mi pružili prilikom mojih istraživanja. Američki savez za planiranje obitelji poslao mi je građu o proizvodnji i uporabi prezervativa u 19. stoljeću. U Centru za kontrolu bolesti u Atlanti, Georgia, od Roberta Cannona, dr. med., dobio sam podatke o liječenju sifilisa u razdoblju koje obuhvaća moja pripovijest, a Američko udruženje oboljelih od Parkinsonove bolesti proslijedilo mi je podatke o toj bolesti. William McDomald koji je diplomirao na Katedri za metalurgiju na Tehnološkom fakultetu u Massachusettsu, dao mi je sva potrebna objašnjenja o kovinama koje su se upotrebljavale za izradu medicinskih instrumenata u vrijeme građanskoga rata. Analiza Jasona Geigera o tome što bi se dogodilo da je Lincoln Konfederaciji dopustio da mirno istupi iz Unije, kako je to izneseno u 72. poglavlju, temelji se na mišljenju pokojnoga Gamaliela Bradforda, autora psihološkoga životopisa Roberta E. Leeja (Lee the American, Houghton Mifflin, Boston, 1912). Dennisu B. Gjerdingenu, predsjedniku Clarke School for the Deaf u Northamptonu, Massachusetts, zahvaljujem na tome što mi je omogućio da se upoznam s osobljem te škole, kao i pristup tamošnjoj knjižnici. Ana D. Grist, tadašnja knjižničarka u Clarke School, dopustila mi je da odande na dulje vrijeme posuđujem knjige. Posebno sam zahvalan Marjorie E. Magner koja je četrdeset i tri godine provela u radu s gluhom djecom, a koja me opskrbila brojnim dokumentima te pročitala rukopis ove knjige da bi provjerila točnost pojedinih navoda u vezi s gluhoćom. Nekolicina mi je masačusetskih liječnika velikodušno pomogla pri pisanju ove knjige. Albert B. Giknis, dr. med., mrtvozornik za pokrajinu Franklin u državi Massachusetts, nadugo je i naširoko razgovarao sa mnom
o raznim slučajevima silovanja i umorstva te mi posudio neke od svojih obdukcijskih izvještaja. Od Joela F. Moorheda, dr. med. voditelja Odjela za vanjske pacijente u Spaulding Hospital i kliničkoga predavača za rehabilitacijsku medicinu na Tufts Medical School, dao mi je brojna objašnjenja o raznim povredama i bolestima. S Wolfgangom G. Gilliarom, osteopatom i voditeljem programa za rehabilitacijsku medicinu u Greenery Rehabilitation Center te predavačem za rehabilitacijsku medicinu na Tufts Medical School, razgovarao sam o fizikalnoj terapiji. Barry E. Poret, dr. med., moj obiteljski liječnik, dao mi je mnoštvo podataka i dopustio mi da se služim njegovom medicinskom literaturom. Stuart R. Jaffee, dr. med., viši urolog u St. Vincent Hospital u Worcesteru, Massachusetts, te asistent urologije na University of Massachusetts Medical School, objasnio mi je sve što sam trebao znati o litocenozi i pročitao rukopis knjige da bi u medicinskom pogledu provjerio njegovu točnost. Na izrazima prijateljstva i oduševljenja zahvaljujem svojem agentu Eugeneu H. Winicku iz McIntosh&Otis, Inc., kao i dr. Karlu Blessingu, Geschaftsführer u Droemer Knaur Publishing Company iz Münchena. Šaman je druga knjiga trilogije o liječničkoj lozi Coleovih koju sam nakanio napisati. Vjera koju je dr. Blessing od samoga početka polagao u Iscjelitelja, prvu knjigu iz te trilogije, pomogla je tom romanu da postane bestselerom u Njemačkoj i nekim drugim zemljama i to me silno hrabrilo prilikom pisanja Šamana. Za sav trud u vezi s ovom knjigom zahvalan sam Peteru Mayeru, Elaini Koster i Robertu Dressenu iz Penguin Books USA, dok je Raymond Phillips obavio sjajan posao u pripremi teksta za tisak. Šaman je u mnogome pogledu obiteljsko djelo. Moja je kći Lisa Gordon pregledala Šamana još i prije no što je došao do mojega izdavača. Ona je silno kritična osoba, oštra i prema vlastitom ocu, ali me umije i prekrasno ohrabriti. Moja mi je supruga Lorraine pomogla u pripremi rukopisa te me, kao i uvijek, obasipala ljubavlju i pružala mi bezuvjetnu podršku. Moja je druga kći Jamie Beth Gordon, inače fotografkinja po zanimanju, ublažila moj strah od foto-aparata snimajući me uz mnogo šale i smijeha da bi napravila fotografije za ovitak buduće knjige i izdavačev katalog. Njezine su mi poruke i razglednice bile stalna podrška, a česti međugradski pozivi od mojega sina Michaela Seaya Gordona beziznimno su dolazili upravo u trenutku kada sam trebao podstrek koji od njega uvijek dobivam. Ovih četvero ljudi igra najvažniju ulogu u mojemu životu, a moja je radost prilikom završavanja ovoga romana zbog njih barem desetorostruko veća. Ashfield, Massachusetts 20. studenoga 1991. Za vas: BABAC