Shakespeareovo pamćenje

J o r g e Luis Borges

SHAKESPEAREOVO PAMĆENJE NASLOV IZVORNIKA La memoria de Shakespeare Copyright © Maria Kodama 1989. Ali rights reserved Licencia editorial para Circulo de Lectores por cortesia de Maria Kodama

Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača.

C I P - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

U D K 821.134.2(82)-32= 163.42 B O R G E S , Jorge Luis Shakespeareovo pamćenje / Jorge Luis Borges ; preveo Milivoj Telećan. - Z a g r e b : Zagrebačka naklada, 2002. - (Biblioteka Feniks) Prijevod djela: La m e m o r i a de Shakespeare. ISBN 953-6996-01-4

420612085

Jorge Luis

B orges SHAKESPEAREOVO PAMĆENJE

preveo MILIVOJ TELEĆAN

I ZAGREBAČKA NAKLADA |

ZAGREB, 2002.

Jorge Luis Borges 1899.- 1986.

N

a satu malene postaje vidio sam da

je prošlo jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek,

onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulaz­

na vrata u ogradi bila su otvorena; zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis go­ stiju. Dohvatio sam pero pričvršćeno na pultu, umočio ga u brončanu mastionicu i, 11

prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime, Jorge Luis Borges, već je bilo upisano. Tinta se još nije ni osušila. Vlasnik mi reče: - Mislio sam da ste u svojoj sobi. Zatim me bolje zagleda i ispriča se: - Oprostite, gospodine. Onaj vam čovjek upadljivo sliči, samo što ste vi mlađi. Zapitao sam ga: - Koji je broj njegove sobe? - Zatražio je sobu 19 - glasio je odgo­ vor. Toga sam se i bojao. Odložio sam pero i pojurio uza stube. Soba 19 nalazila se na drugom katu i gle­ dala je na nekakvo skučeno i golo dvorište sa stubišnom ogradom i, sjećam se, javnom klupom. Bila je to najviša soba u hotelu. Pritisnuo sam kvaku i otvorio vrata. Luster 12

nije bio ugašen. Pod nesmiljenom svjetlo­ sti razaznao sam samoga sebe. Nauznak na uskoj željeznoj postelji, stariji, mršav i vrlo blijed, ležao sam ja glavom, očiju uperenih u gipsane ukrase na stropu. Začuh glas. Nije to bio moj pravi glas, nego onaj što ga kat­ kad slušam s magnetofonske vrpce, šupalj i lišen nijansi. - Baš čudno - govorio je. - Dvojica smo, i jedno smo. Ali, u snovima ništa nije čud­ no. Upitao sam prestrašeno: - Znači li to da je sve ovo samo san? - Ovo je, siguran sam, moj posljednji san. Rukom mije pokazao praznu bočicu na mramornoj ploči noćnog ormarića. - Bez obzira na to, ti ćeš još štošta sanjati prije negoli doživiš ovu noć. Koji ti je datum da­ nas? 13

- Ne znam ni sam - odvratio sam smete­ no. - Ali, jučer sam navršio šezdeset i prvu. - Kad u tvojoj javi nastupi ova noć, na­ vršit ćeš, jučer, osamdeset i četvrtu. Danas je 25. kolovoza 1983. - Zar ću toliko morati čekati? - promrsio sam. - Meni više ništa ne preostaje - presiječe on. - Svakog časa mogu umrijeti, mogu po­ tonuti u nepoznato, i još sanjam svoga dvoj­ nika. Neizbježna tema koju su mi podarili zrcala i Stevenson. Osjetio sam da prizivanje Stevensona znači oproštaj, a ne cjepidlačenje. Ja sam bio on i sve shvaćao. Najdramatičniji tre­ nuci ne navode čovjeka da bude Shakespeare i da niže znamenite rečenice. Da ga potaknem, rekoh: - Znao sam da će ti se ovo dogoditi. Još davno, na ovom istom mjestu, u jednoj od 14

donjih soba, počeli smo skicirati pripovijest o ovom samoubojstvu. - Jest - odgovorio mi je polako, kao da prebire po sjećanjima. - Samo, kakve to ima veze? U tome konceptu ja sam kupio voz­ nu kartu za Adrogue i, došavši u hotel "Las Delicias", uspeo sam se u sobu 19, najzabačeniju od sviju. Ondje sam počinio samo­ ubojstvo. - Zato sam ovdje - rekoh mu. - Ovdje? Uvijek smo ovdje. Ovdje sa­ njam da si u kući iz Ulice Maipii, ovdje če­ kam kraj, u nekadašnjoj majčinoj sobi. - Nekadašnjoj majčinoj sobi - ponovio sam, ne želeći to pojmiti. - Ja sanjam da si u sobi 19, u gornjem dijelu. - Tko koga sanja? Ja znam da te sanjam, ali ne znam sanjaš li ti mene. Hotel u Adrogueu odavna je porušen, ima tome dvade­ set, možda i trideset godina. Tko će to zna­ ti. 15

- Sanjač sam ja - odbrusio sam mu po­ malo izazivački. - Ti ne shvaćaš da prvo valja utvrditi postoji li samo jedan sanjač ili se to dvojica ljudi međusobno sanjaju. - Ja sam Borges, onaj koji je vidio tvoje ime u hotelskoj knjizi i popeo se ovamo. - Borges sam ja, onaj koji umire u Ulici Maipu. Zavlada muk, a onda mi sugovornik rece: - Sad ćemo to provjeriti. Navedi mi naj­ grozniji trenutak u našem životu. Sagnuo sam se prema njemu, i obojica stadosmo govoriti u isti mah. Znam da smo obojica lagali. Blagi osmijeh ozario je ostarjelo lice. Osjetio sam da taj osmijeh na neki način odražava moj osmijeh. 16

- Lagali smo jedan drugome - reče mi zato što se osjećamo dvjema osobama, a ne jednom. Ruku na srce, mi smo dvije osobe i jedna te ista osoba. Taj mije razgovor išao na živce. To sam mu i rekao. Nadovezao sam: - Hoćeš li mi ti, koji si u 1983., barem štogod reći o godinama koje mi predstoje? - A što da ti kažem, jadni Borgese? Zadesit će te sve one nevolje na koje si već obiknuo. Ostat ćeš sam u ovoj kući. Dodirivat ćeš knjige bez slova, Swedenborgov medaljon i drveni pladanj s Federalnim Križem. Sljepilo nije pomrčina, to je oblik samoće. Vratit ćeš se na Island. - Island! Island u sinjem oceanu! - U Rimu ćeš ponavljati stihove Keatsa čije je ime, kao ime svih nas, bilo zapisano na pijesku. - Nikada nisam bio u Rimu. 17

- To nije sve. Napisat ćeš našu najbolju pjesmu, i to će biti elegija. - U povodu smrti... - dočekao sam. Ni­ sam se usudio izustiti to ime. - Ne. Ona će živjeti duže od tebe. Zavlada tajac. Onda je on nastavio: - Napisat ćeš knjigu o kojoj smo tako dugo maštali. Negdje 1979. uvidjet ćeš da je tvoje vajno djelo samo hrpa skica, raz­ norodnih skica, i past ćeš u isprazno i praz­ novjerno iskušenje da napišeš svoju veliku knjigu. Praznovjerje kojim su nas opteretili Goetheov Faust, Salammbó, Uliks. Ispisao sam, makar to nevjerojatno zvuči, mnogo­ brojne stranice. -1 najposlije uvidio da pišeš na led. - Gore od toga. Uvidio sam da je po­ srijedi majstorija u najdjelatnijem smislu te riječi. Moje dobre namjere istopile su se na 18

prvim stranicama. Na ostalima su bili labi­ rinti, noževi, čovjek koji sebi utvara da je slika, odslik što sebi utvara daje zbilja, ti­ gar u noćima, bitke što ključaju u krvi, slijepi i kobni Juan Murana, Macedoniov glas, brod sagrađen od mrtvačkih noktiju, staroengleski ponavljan u popodnevnim satima. - Taj mi je muzej prilično poznat - pri­ mijetili ironično. - Potom, lažne uspomene, dvojako poi­ gravanje simbolima, dugačka nabrajanja, vješto umetanje banalnosti, krnje simetrije što ih oduševljeno otkrivaju kritičari, citati koji povremeno nisu apokrifni. - Jesi li objavio tu knjigu? - Poigravao sam se, doduše nevoljko, melodramatskom mišlju da je uništim, da je, možda, spalim. Napokon sam je objavio u Madridu, pod pseudonimom. Rekli su da 19

je to neki nemušti Borgesov epigon kojemu je mana što nije Borges i što je preuzeo izvanjske značajke svog modela. - Tome se ne čudim - rekao sam. - Svaki pisac naposljetku postane vlastiti, manje inteligentan, učenik. - Ta je knjiga bila jedan od putova koji su me doveli do ove noći. Preostali su ... mučna starost, spoznaja da si već sve do­ živio ... - Neću napisati tu knjigu - rekoh. - Napisat ćeš je. Moje riječi, koje su u ovom času sadašnjost, pretvorit će se u blije­ du uspomenu na jedan san. Zasmetao mi je njegov dogmatski ton, zacijelo onaj što ga rabim na svojim preda­ vanjima. Zasmetalo mi je što smo tako sil­ no slični i što se koristi imunitetom koji mu pridaje blizina smrti. Da se osvetim, rekao sam: - Zar si tako siguran da ćeš umrijeti? 2 0

- Jesam - odvratio je. - Obuzima me ne­ kakvo blaženstvo i olakšanje koje nikada nisam iskusio. Ne mogu to izreći. Sve rije­ či moraju odražavati zajednički doživljaj. Zašto te tako nervira sve što ti kažem? - Zato što smo i odviše slični. Mrzim ti lice, zato što je to moja karikatura, mrzim ti glas zato što oponaša moj, mrzim tvoju pa­ tetičnu sintaksu zato što je moja. -1 ja - reče on. - Zato sam odlučio poči­ niti samoubojstvo. Iz ljetnikovca se oglasi ptica. - Posljednja - reče on. Mahne mi da se približim. Njegova je ruka potražila moju. Ustuknuo sam. Prepla­ šio sam se da se te dvije ruke ne stope. Tada će on: - Stoici naučavaju da se ne smijemo žaliti na život; vrata su tamnice otvorena. Odu­ vijek sam to tako poimao, ali sam odugo­ vlačio zbog lijenosti i kukavičluka. Prije 21

dvanaestak dana držao sam predavanje u La Plati o VI. knjizi Eneide. U jednom času, dok sam skandirao jedan heksametar, spoz­ nao sam kojim putem moram krenuti. Do­ nio sam ovu odluku. Od tog trena postao sam neranjiv. Moja će sudbina biti tvoja, doživjet ćeš naglo otkrivenje obuzet latin­ skim i Vergilijem, jer ćeš posvema zabora­ viti ovaj neobični i proročanski dijalog što se odvija u raznim vremenima i na raznim mjestima. Kad ga opet usniš, bit ćeš onaj koji sam ja sada i bit ćeš moj san. - Neću ga zaboraviti i sutra ću ga zapi­ sati. - Past će ti na dno sjećanja, pod struju snova. Kad ga budeš pisao, mislit ćeš da stvaraš fantastičnu pripovijest. To se neće zbiti sutra, proteći će dotle mnoge godine. Zašutio je. Razabrao sam daje umro. 22

Na neki način, i ja sam umro s njime. Utučeno sam se prignuo do jastuka, a on­ dje nije bilo nikoga. Izjurio sam iz sobe. Vani nije bilo dvo­ rišta, ni mramornih stuba, ni prostrane i tihe zgrade, ni eukaliptusa, ni kipova, ni glorijeta, ni vodoskoka, ni ulaznih vrata na ogradi ljetnikovca u Adrogueu. Vani su me čekali drugi snovi.

23

U

radionici, koja je zapremala obje

podrumske prostorije, Paracelsus

je zamolio svog Boga, svoga neo­

dređenog Boga, nekog Boga, da mu pošalje

učenika. Mračilo se. Vatra u kaminu je tinja­ la, stvarajući titrave sjene. Paracelsus nije smogao snage da ustane i zapali željeznu svjetiljku. Ophrvan umorom, zaboravio je svoju molbu. Prašnjavi atanor* i lambici** * Atanor (athanor), od ar. al-tannur, peć s pješčanom kupelji u alkemijskom laboratoriju. Građena je tako da se dugotrajno omogući jednolična temperatura zagrijavanja, jer su pojedini alkemijski procesi katkad trajali danima, pa i tjednima. Jedno­ lična se temperatura postizala tako daje ugljen sjedne kosine 27

utonuli su u mrak kad je netko zakucao na vrata. Onako dremovan, ustao je, popeo se kratkim uzvojitim stubištem i otvorio jed­ no krilo. Ušao je neki neznanac. I on je bio silno umoran. Paracelsus mu pokaže klupu. Došljak sjedne i stade čekati. Neko vrijeme nisu prozborili ni riječi. Prvo se javio me­ štar. - Pamtim lica sa Zapada i lica s Istoka reče pomalo razmetljivo. - Tvojega se ne sjećam. Tko si i što želiš od mene? - Moje je ime najmanje važno - odvrati došljak. - Tri dana i tri noći pješačio sam da dođem u tvoju kuću. Želim biti tvoj učenik. Donosim ti sav svoj imetak. kontinuirano padao na roštilj. Zove se još: Fourneau cosmique, Piger Henricus, "lijeni Franz", itd. ** Lambik, od ar. al- 'anbiq (zove se još i Capul Mauri), alke­ mijska posuda za destilaciju, od koje se poslije razvila retorta. Nije imala zatvoreno dno nego se hermetički nastavljala na vrat trbušaste posude zvane cucurbit, koja je sadržavala tekućinu za destilaciju i bila djelomično ukopana u pijesak atanora radi jednoličnoga zagrijavanja. 28

Posegao je za torbom i istresao je na stol. Ukaza se hrpa zlatnika. Sve je to obavio desnom rukom. Paracelsus, okrenut leđima, palio je svjetiljku. Kad se obrnuo, zapazi da mladić u lijevoj ruci drži ružu. Ta gaje ruža onespokojila. Ponovo se zavalio, sklopio vrške prstiju i rekao: - Ti vjeruješ da ja mogu proizvesti ka­ men koji sve elemente pretvara u zlato, i nudiš mi zlato. Ja ne tražim zlato. Ako žudiš za zlatom, nikad nećeš postati moj učenik. - Ne žudim za zlatom - odvrati mladić. Ovi su zlatnici samo dio moje ustrajnosti. Hoću da me poučiš Umijeću. Želim s to­ bom prijeći put koji vodi Kamenu. Paracelsus sporo izusti: - Put je Kamen. Polazište je Kamen. Ako ne shvaćaš ove riječi, još nisi počeo shvaća­ ti. Svaki tvoj korak bit će cilj. 29

Sugovornik ga sumnjičavo pogleda. Re­ če drukčijim glasom: - Zar cilj postoji? Paracelsus se nasmije. - Moji klevetnici, koji se nadmeću u broj­ nosti i gluposti, tvrde da ga nema i progla­ šavaju me varalicom. Ne dajem im za pra­ vo, ali nije isključeno da me zanosi tlapnja. Znadem da Put "postoji". Nakon kraće šutnje javi se mladić: - Voljan sam ga prevaliti s tobom, pa makar godinama pješačili. Omogući mi da prijeđem pustinju. Omogući mi da barem izdaleka nazrem obećanu zemlju, ako mi zvijezde ne dadu da stupim na nju. Hoću dokaz prije negoli krenem. - Kada? - nervozno će Paracelsus. - Sada - dočeka odlučno mladić. Razgovor je počeo na latinskom. Sada su prešli na njemački. 30

Mladić podiže ružu uvis. - Kažu - reče - da možeš spaliti ružu i svojim je umijećem opet prizvati iz pepela. Daj da se osvjedočim u to čudo. Učini mi to, i poslije toga posvetit ću ti cijeli svoj ži­ vot. - Silno si lakovjeran - reče meštar. - La­ kovjernost mi nije potrebna. Ja tražim vjeru. Mladić je bio uporan. - Baš zato što nisam lakovjeran, hoću se vlastitim očima uvjeriti kako ruža iščezava i opet se rađa. Paracelsus ju je preuzeo i, govoreći, njo­ me se poigravao. - Lakovjeran si - reče. -Tvrdiš da je mogu uništiti? - Svatko je može uništiti - izjavi učenik. - Varaš se. Zar možda misliš da nešto može postati ništa? Zar misliš da je prvi 31

Adam u Raju mogao uništiti jedan jedini cvijet ili vlat trave? - Nismo u Raju - zainatio se mladić. Ovdje, pod kapom nebeskom, sve je smrt­ no. Paracelsus se osovio. - A gdje smo onda? Misliš li ti da božan­ stvo može stvoriti neko mjesto koje neće biti Raj? Znaš li da Istočni grijeh samo znači kako nismo svjesni da boravimo u Raju? - Ruža se može sažeci - reče izazovno učenik. - Još ima vatre u kaminu - reče Paracel­ sus. - Bacimo li ružu u žeravicu, ti bi po­ vjerovao da je sagorjela i da je pepeo vjero­ dostojan. Kažem ti da je ruža vječna i da se može izmijeniti samo njezin lik. Jedna riječ, i ti bi je opet ugledao. - Jedna riječ? - s nevjericom će učenik. - Atanor se ugasio, i prašina prekriva lambike. Kako bi je uopće uskrisio? 32

Paracelsus ga nujno pogleda. - Atanor se ugasio - ponovi - i prašina prekriva lambike. U ovo doba svoga dugog dana upotrebljavam druge instrumente. - Bolje da i ne pitam koji su to instru­ menti - reče mladić prepredeno ili ponizno. - Mislim na onaj kojim se božanstvo po­ služilo da stvori nebesa, zemlju i nevidljivi Raj u kojemu boravimo, na onaj što nam ga skriva Istočni grijeh. Mislim na Riječ kojoj nas poučava nauk Kabale. Učenik ledeno otpovrne: - Smjerno te molim da mi pokažeš kako ruža nestaje i opet se rađa. Svejedno mi je hoćeš li se poslužiti retortama ili Riječju. Paracelsus se zamisli. Napokon izusti: - Kad bih to izveo, ti bi rekao daje po­ srijedi čista opsjena izazvana čarolijom. Čudo ti ne bi podarilo vjeru koju tražiš. Oka­ ni se radije te ruže. 33

Mladić ga je nepovjerljivo gledao. Me­ štar povisi glas i nadoveže: - Uostalom, tko si ti da ovako ulaziš u kuću jednog meštra i od njega zahtijevaš čudo? Sto si učinio da zaslužiš takav dar? Sugovornik mu plaho odvrati: - Jasno mi je da nisam učinio ništa. U ime onih brojnih godina što ću ih provesti učeći u tvojoj sjeni, molim te da vidim pe­ peo i potom ružu. Ništa više od tebe neću iskati. Povjerovat ću vlastitim očima. Hitro dohvati grimiznu ružu što ju je Paracelsus bio odložio na stalak i baci je u plamen. Boja iščezne, i preosta tek kupica pepela. U beskonačnom hipu stade očeki­ vati riječi i čudo. Paracelsus nije ni trepnuo. Dodade s ne­ običnom iskrenošću: - Svi liječnici i svi ljekarnici u Bazileji tvrde da sam varalica. Možda imaju pravo. 34

Ovaj pepeo nekad je bila ruža i više nikad ta ruža biti neće. Mladić se posrami. Paracelsus je šarla­ tan ili puki vizionar, a on, uljez, došao mu je u kuću i naveo ga da prizna kako su njego­ ve glasovite čarobne vještine samo ispraz­ no naklapanje. Klekne i reče mu: - Neoprostivo sam se ponio. Uzmanjkala mi je vjera koju je Gospod nalagao vjer­ nicima. Dopusti mi da i dalje gledam pe­ peo. Vratit ću se kad ojačam i bit ću tvoj učenik, i na kraju Puta ugledat ću ružu. Govorio je s nepatvorenim zanosom, ali taj zanos bijaše sućut koju je u njemu izazi­ vao stari meštar, tako štovan, tako zatečen, tako ugledan i zato tako ništavan. Tko je on, Johannes Grisebach, da svetogrdnom rukom strgne krinku i otkrije kako iza nje nema nikoga? 35

Nije mu htio prepustiti zlatnike, zato što bi to odveć podsjećalo na milodar. Pokupio ih je na odlasku. Paracelsus ga isprati do podnožja stuba i reče mu da je uvijek do­ brodošao u njegovu kuću. Obojica su znala da se više neće susresti. Paracelsus je ostao sam. Prije negoli će ugasiti svjetiljku i zavaliti se u nerazdvojni naslonjač, sasuo je hrpicu pepela na udu­ bljen dlan i prošaputao jednu riječ. Ruža se pojavila.

36

Modri tigrovi

N

a jednoj glasovitoj Blakeovoj stra­

nici tigar postaje blještavi plamen i vječni arhetip Zla. Draža mi je

ona Chestertonova izreka koja ga uzvisuje do simbola jezive elegancije. Nema, uosta­ lom, riječi koje bi mogle biti šifra za tigra,

taj lik što već stoljećima napučuje čovjeko­ vu maštu. Tigar me oduvijek privlačio. Znam da sam se u djetinjstvu zadržavao pred jednim kavezom u zoološkom vrtu; ostali me nisu zanimali. Enciklopedije i pri­ rodoslovne tekstove cijenio sam po slika­ ma tigrova. Kad sam otkrio Jungle Books, 39

zasmetalo mi je što je Shere Khan, tigar, neprijatelj glavnog junaka. S vremenom ta čudnovata ljubav nije popustila. Nadživjela je moju paradoksalnu želju da budem lo­ vac i uobičajene ljudske mijene. Donedav­ na - datum mi se čini dalek, iako to stvarno nije - ona se spokojno uklapala u moje re­ dovne dužnosti na Sveučilištu u Lahoreu. Profesor sam zapadnjačke i istočnjačke lo­ gike, i nedjelje posvećujem seminaru o Spinozinu djelu. Moram napomenuti da sam Škot; možda me ljubav prema tigrovima i dovela iz Aberdeena u Pendžab. Moj život protekao je sasvim uobičajeno, u snovima su me uvijek pohodili tigrovi. (Sad sanjam druge oblike.) U nekoliko sam navrata govorio o ovim stvarima koje mi se danas čine tuđima. Spo­ minjem ih, ipak, zato što to iziskuje moja ispovijest. 40

Pokraj 1904. pročitao sam kako je u ob­ lasti Gangesove delte otkrivena modra pod­ vrsta rečene zvijeri. Tu vijest potvrdili su naknadni brzojavi, u kojima, svakako, nije uzmanjkalo neizbježnih protuslovlja i bes­ mislica. Moja stara ljubav opet je živnula. Pomislio sam daje posrijedi zabuna, s ob­ zirom na poznatu nepreciznost u nazivima za boje. Sjetio sam se da sam pročitao kako naziv Etiopije na islandskom glasi "Blaland", Modra Zemlja, ili Zemlja Crnih Lju­ di. Modri tigar možda je bio crna pantera. Nisu spominjali šare, i slika srebrno ispruganog modrog tigra, što ju je prenijela lon­ donska štampa, bila je očito apokrifna. Modrilo s te slike više mije priličilo heral­ dici negoli zbilji. U jednom snu vidio sam tigrove čiju modru boju nisam nikad dotad vidio i za koju nisam pronalazio prikladnu riječ. Znam da je graničila s crnom, ali ta 41

pojedinost nije dovoljna da zamislimo tu nijansu. Protekoše mjeseci, i jedan mi kolega re­ če da je u nekom selu, podosta udaljenom od Gangesa, nešto načuo o modrim tigro­ vima. Taj me podatak začudio, zato što znam da u tom kraju gotovo i nema tigro­ va. Opet sam usnio modroga tigra koji je, krećući se, bacao dugu sjenu na pjeskovito tlo. Iskoristio sam raspust i zaputio se u to selo kojemu - iz razloga što ću ih poslije navesti - neću spominjati imena. Stigao sam kad je kišno razdoblje već bilo prošlo. Selo bijaše zbijeno u podnožju brda za koje mi se učini da širinom prema­ šuje visinu, i bijaše opkoljeno zloslutnom prašumom smeđe boje. To seoce iz moje pustolovine zacijelo postoji na nekoj od Kiplingovih stranica, zato što one sadrže ci­ jelu Indiju i, na neki način, cio svijet. Samo 42

da kažem kako je vododerina s klimavim mostićima od trske bila oskudna zaštita seo­ skim kolibama. Prema jugu prostirale su se močvare i rižišta, zatim klanac s muljevitom rijekom čiji naziv nisam nikada doznao, a onkraj toga ponovo je vladala prašuma. Žitelji su bili Hindusi. Ta okolnost, koju sam inače bio predvidio, nije mi bila po volji. Oduvijek sam se bolje slagao s mu­ slimanima, iako je islam, ruku na srce, najšturije medu vjerovanjima koja potječu od judaizma. U Indiji osjećamo kako sve vrvi od lju­ di; u selu sam osjetio kako sve vrvi od pra­ šume, koja samo što nije dopirala u kolibe. Danju je vladala zapara, a noći nisu dono­ sile svježinu. Starci su mi poželjeli dobrodošlicu, i s njima sam uspostavio prvi dijalog, satkan 43

od uljudnih fraza. Već sam natuknuo kako je mjesto siromašno, ali znam da je svaki čovjek duboko uvjeren kako njegovu za­ vičaju nema premca. Našao sam riječi po­ hvale za sumnjive sobe i ništa manje sum­ njive jestvine i rekao daje glas o tome kraju pukao sve do Lahorea. Lica tih ljudi smrkla su se. Odmah sam naslutio da sam se pre­ naglio i da se moram pokajati. Osjetio sam da imaju tajnu koju ne žele podijeliti sa strancem. Možda su se klanjali Modrome Tigru i obdržavali kult koji sam ja, valjda, oskvrnuo svojim nesmotrenim riječima. Pričekao sam do sutradan ujutro. Kad sam pojeo rižu i ispio čaj, načeo sam temu. Bez obzira na prethodnu večer, nisam doku­ čio, nisam uspio dokučiti, što je posrijedi. Svi su me gledali s preneraženjem i gotovo s užasom, ali kad sam im rekao da kanim uhvatiti zvijer neobičnoga krzna, nastupilo 44

je olakšanje. Netko dobaci da gaje primi­ jetio na rubu prašume. Probudili su me usred noći. Jedan mi mladić reče da mu je koza pobjegla iz obo­ ra, i daje, u potrazi za njom, ugledao mod­ roga tigra na suprotnoj obali rijeke. Pomi­ slio sam kako se pri svjetlu mlađaka boja ne može odrediti, ali svi su potvrdili priču, i netko tko je dotad šutio reče da ga je i on vidio. Uzeli smo puške i krenuli, i ja sam vidio, ili mi se učinilo da vidim, kako se mačja sjena gubi u prašumskoj tmini. Kozu nisu našli, ali zvijer koja ju je ščepala nije, nužno, morala biti moj modri tigar. Uporno su me upozoravali na stanovite tragove koji, naravno, ništa nisu dokazivali. Poslije brojnih noći uvidio sam da su te lažne uzbune uobičajena pojava. Kao i Da­ niel Defoe, mještani su vješto izmišljali okolnosne pojedinosti. Polazilo im je za rukom 45

da tigra uoče u svako doba, u smjeru rižišta na jugu ili guštare na sjeveru, ali ja sam ubrzo otkrio da se ti očevici izmjenjuju sa sumnjivom pravilnošću. Moj bi se dolazak obvezatno poklopio s onim trenom u kojem je tigar pobjegao. Vazda su mi pokazivali otisak šape i znake haračenja, ali muška ša­ ka lako može krivotvoriti tigrove tragove. Povremeno bih zatekao uginula psa. Jedne noći obasjane mjesečinom namjestili smo kozu kao mamac i uzalud čekali sve do zore. Isprva sam mislio da me oni tim svakodnev­ nim obmanama žele navesti da produžim boravak od kojega selo ima hasne, zato što su mi domoroci prodavali hranu i obavljali kućne poslove. Da provjerim tu pretpostav­ ku, rekoh im da ću tigra potražiti u drugoj oblasti koja se nalazi nizvodno. Začudo, svi su podržali moju odluku. Unatoč tome, ni­ sam se mogao oteti dojmu da nešto kriju i da svi zaziru od mene. 46

Već sam spomenuo da šumovito brdo na čijem se podnožju natislo selo nije odveć visoko; presijecala gaje visoravan. Na su­ protnoj strani, zapadno i sjeverno, opet se prostirala prašuma. Kako je padina bila bla­ ga, predložio sam im jednog dana da se popnemo uz brdo. Moje su ih izravne riječi zaprepastile. Netko je uskliknuo daje obro­ nak veoma strm. Najstariji među njima reče, sasvim ozbiljno, daje moju nakanu nemo­ guće ostvariti. Vrhunac je brda svet, i ljudi­ ma brane pristup čarobne prepreke. Onima koji stupe na nj smrtnim nogama prijeti pogibelj da ugledaju božanstvo i polude ili oslijepe. Ostali smo pri tome, ali te noći, dok su svi spavali, ja se nečujno iskradem iz koli­ be i krenem uz blagu padinu. Nije bilo sta­ ze, pa sam se teškom mukom probijao kroz guštik. 47

Mjesec je bio na obzorju. Sve sam oko sebe promatrao s posebnom pozornošću, kao da predosjećam da će taj dan postati važan, možda najvažniji od mojih dana. Sjećam se, još danas, tamnih, povremeno gotovo crnih, tonova otpalog lišća. Danilo se, a u prašumama se nije glasala ni jedna jedina ptica. Poslije dvadeset ili trideset minuta uspi­ njanja stupio sam na zaravan. Lako sam za­ mislio da na njoj vlada veća svježina nego­ li u selu koje se gušilo na njezinu podnožju. Otkrio sam da to nije vrh nego neka vrsta ne odviše prostrane terase, i da se prašuma uzdiže s gornje strane, na obronku planine. Osjetio sam se slobodnim, jer me boravak u selu donekle podsjećao na zatočeništvo. Nisam hajao što su me njegovi žitelji htjeli prevariti. Osjetio sam da su oni, na neki na­ čin, djeca. 48

A tigar, pak ... Mnogi su mi promašaji satrli znatiželju i vjeru, ali sam gotovo ne­ svjesno stao tražiti tragove. Tlo je bilo ispucalo i pjeskovito. U jed­ noj od pukotina, koje, doduše, nisu bile duboke i granale su se posvuda, ugledao sam neku boju. Bijaše to, kao nekim ču­ dom, modra boja tigra iz moga sna. Kamo sreće daje nikad nisam vidio. Pažljivo sam se zagledao. Pukotina je bila puna kamen­ čića, sve odreda jednakih, okruglih, vrlo glatkih, s promjerom od nekoliko centime­ tara. Onako jednaki, djelovali su pomalo pa­ tvoreno, kao žetoni. Sagnuo sam se, zavukao ruku u pukoti­ nu i nekoliko ih izvadio. Oćutio sam nepri­ mjetno treperenje. Spremio sam tu pregršt u desni džep u kojemu sam držao nožice i kartu Allahabada. Ta dva usputna predme­ ta imaju svoje mjesto u mojoj pripovijesti. 49

Došavši u kolibu, svukao sam bluzu. Opružio sam se na postelju i opet usnio ti­ gra. U snu sam zapazio boju; bijaše to boja tigra iz prethodnih snova i boja kamenčića s visoravni. Probudilo me sunce koje je već prilično odskočilo. Ustao sam. Nožice i kar­ ta smetali su mi da izvadim pločice. Zagra­ bio sam pregršt i osjetio da ih je preostalo dvostruko ili trostruko više. Nekakvo draš­ kanje, jedva primjetno treperenje, zagrijalo mije šaku. Rastvorivši je, vidio sam daje pločica trideset ili četrdeset. Bio bih se zak­ leo da ih nema više od deset. Odložio sam ih na stol i posegnuo za ostalima. I bez bro­ jenja ustanovio sam da su se umnožili. Sa­ kupio sam ih na hrpu i pokušao, jednu po jednu, izbrojati. Ta mi jednostavna operacija nije polazi­ la za rukom. Zagledao bih se u neku ploči­ cu, dohvatio je palcem i kažiprstom, i njezi­ na jednina bivala bi množina. Provjerio sam 50

da nemam vrućicu i izveo pokus nebrojeno puta. Neviđeno se čudo ponavljalo. Ćutio sam studen u nogama i pod pupkom, kleca­ la su mi koljena. Ni sam ne znam koliko je vremena proteklo. Gledajući drugamo, sakupio sam ploči­ ce na hrpu i hitnuo ih kroz prozor. S neo­ bičnim sam olakšanjem osjetio da im se broj smanjio. Dobro sam zatvorio vrata i opružio se na postelju. Namjestio sam se točno u prethodni položaj i pokušao sebe sama uvje­ riti da je sve to bio san. Da ne mislim na pločice, da na neki način ispunim vrijeme, sa sporom sam egzaktnošću, i to naglas, uzeo ponavljati naizust osam definicija i sedam aksioma Etike. Ne znam jesu li mi pomogli. Tim sam se egzorcizmima bavio kad je netko zalupao. Nagonski sam se po­ bojao da su me čuli kako govorim sam sa sobom i otvorio sam vrata. 51

Bio je to najstariji mještanin, Bhagwan Dass. Njegova prisutnost začas me vratila u svakodnevicu. Izašli smo. Nadao sam se da su pločice iščezle, ali one su ležale na zemlji. Više i ne znam koliko ih je bilo. Starac baci pogled na njih i na mene. - Ovo kamenje nije odavde. Ono potječe odozgo - izusti glasom koji nije bio njegov. - Tako je - odvratio sam. Nadovezao sam, pomalo izazivački, da sam ga pronašao na zaravni i u isti se mah postidio što mu dajem objašnjenja. Bhagwan Dass, prečuvši moje riječi, zaneseno je piljio u njih. Na­ redio sam mu da ih pokupi. Nije se ni po­ makao. Moram, nažalost, priznati da sam izva­ dio revolver i glasnije ponovio naređenje. Bhagwan Dass je promucao: - Bolje kugla u srce negoli modri kamen na dlanu. 52

- Ti si kukavica - rekoh mu. Mislim da ni ja nisam bio manje prestra­ vljen, ali sam zatvorio oči i lijevom rukom zahvatio pregršt kamenja. Spremio sam re­ volver i sasuo ih na otvoreni dlan druge ruke. Njihov broj postao je kudikamo veći. Ja sam se i nehotice počeo privikavati na te preobražaje. Oni su me manje iznena­ dili od povika Bhagwana Dassa. - To su samotvorni kamenovi - klicao je. - Sad ih je puno, ali se njihov broj mije­ nja. U obliku su uštapa, i njihovu modru boju smijemo vidjeti samo u snu. Roditelji mojih roditelja nisu lagali kad su spominjali njihovu moć. Oko nas se okupilo cijelo selo. Osjetio sam se čarobnim vlasnikom tih čudesa. Na sveopće zgražanje, grabio sam pločice, dizao uvis, ispuštao na zemlju, rasi­ pao, gledao kako čudesno rastu i množe se ili nestaju. 53

Čeljad se natiskivala, obuzeta preneraženošću i jezom. Muškarci su tjerali svoje žene da gledaju to čudo. Poneka je zakla­ njala lice nadlakticom, poneka zatvarala oči. Nitko se nije usudio do taci pločice, izuzev jednog razdraganog djeteta koje se njima poigralo. U tome sam trenutku osjetio da takva nepodopština pomračuje čudo. Saku­ pio sam, koliko je to bilo moguće, sve plo­ čice i vratio se u kolibu. Vjerojatno sam pokušao izbrisati iz sjećanja preostali dio dana, prvoga u zlo­ sretnom nizu što još nije okončan. Toga se zaista ne sjećam. U predvečerje sam sa sje­ tom pomislio na prethodni dan, koji nije bio posebno sretan, zato stoje, kao i ostali, bio ispunjen upornim razmišljanjem o tigru. Htio sam potražiti utočište u toj slici, nekad oličenju moći, a sada nevažnoj pojedinosti. 54

Modri tigar učinio mi se bezazlenijim od Rimljaninova crnog labuda, koji je kasnije otkriven u Australiji.* Prečitavam prethodne zabilješke i vidim da sam počinio kapitalnu grešku. Zaveden čitanjem one dobre ili loše literature koju krivo nazivaju psihološkom, htio sam ob­ noviti, tko zna zašto, sukcesivnu kroniku svojeg otkrića. Bilo bi bolje da sam se po­ drobnije pozabavio čudovišnom naravi plo­ čica. Kad bi mi tko rekao da na Mjesecu ima jednoroga, ja bih taj podatak prihvatio ili odbacio, ili se ne bih izjašnjavao, ali bih ih mogao zamisliti. Naprotiv, kad bi mi tko * Borges aludira na Juvenala, koji, govoreći o vjernosti žena (Satire, VI, 165), veli: rara avis in terris nigroąue simillima cygno (rijetka ptica na zemlji i vrlo slična crnom labudu). U Juvenala je crni labud nešto nemoguće, nešto što ne postoji u stvarnosti. No, otkako je crni labud otkriven u Australiji, ta nam usporedba danas zvuči donekle besmisleno.

55

kazao da na Mjesecu šest ili sedam jednoroga mogu biti t r i j a bih unaprijed ustvrdio da je to nemoguće. Kad netko shvati daje tri više jedan četiri, on to ne provjerava nov­ čićima, kockama, šahovskim figurama ili olovkama. On je to shvatio, i gotovo. Ne može zamisliti drugu brojku. Neki matema­ tičari tvrde da je tri više jedan tautologija za četiri, drugačiji način da se izrazi četiri ... Sudbina je odredila da ja, Alexander Craigie, jedini od svih ljudi na kugli zemaljskoj, otkrijem jedine predmete koji protuslove tom osnovnom zakonu ljudskoga duha. Isprva me progonila bojazan da sam po­ ludio. Poslije sam se osvjedočio da bi bilo bolje da sam poludio, zato što bi nekakva moja halucinacija bila nevažnija od dokaza da je u svemiru moguć nered. Ako tri ijedan mogu dati dva ili četrnaest, razmišljanje ustupa mjesto ludilu. 56

U to vrijeme stekao sam navadu da sanjam kamenčiće. Okolnost da se taj san ne ponavlja svake noći podj ari vala je u meni plamičak nade, koja bi ubrzo prerasla u užas. Sanje, uglavnom, bio jednak. Njegov početak nagovijestio bi jezivi kraj. Stubišna ograda i zavojite željezne stepenice vode u podrum ili mrežu podruma, koji su se, opet, rušili u druga, gotovo okomito odsje­ čena stubišta, u kovačnice, u željezarije, u tamničke ćelije i močvarišta. Na dnu, u zna­ noj pukotini, kamenčići, koji su također Behemot ili Levijatan, nemani što u Svetom pismu pokazuju daje Gospodin iracionalan. Budio sam se uzdrhtao i doista vidio ka­ menčiće u škrinji, spremne na preobrazbu. Domoroci su se sa mnom drugačije op­ hodili. Ponešto od božanske naravi pločica, što su ih nazivali modrim tigrovima, prešlo 57

je i na mene, ali su me istodobno držali grešnikom zato što sam oskvrnuo vrhunac. U svako doba noći, u svako doba dana, bogo­ vi me mogu kazniti. Nisu se usuđivali da me napadnu ili pokude moj čin, ali sam za­ pazio da su sada svi opasno ponizni. Nisam više vidio dijete koje se poigralo pločica­ ma. Bojao sam se otrova ili potajnog noža. Jednog jutra, prije svanuća, pobjegao sam iz sela. Osjetio sam da me svi žitelji motre iz potaje i da im je moj bijeg donio olak­ šanje. Još od onoga prvog jutra, nitko nije htio pogledati kamenčiće. Vratio sam se u Lahore. U džepu sam nosio pregršt pločica. Prisan krug mojih knji­ ga nije mi donio žuđeno olakšanje. Osjećao sam da na planetu i dalje postoje mrsko selo i prašuma, i trnovit nagib s visoravni, i na toj visoravni sitne pukotine, i u tim pukoti­ nama kamenčići. U mojim snovima te su 58

se raznorodne stvari stapale i množile. Selo bijaše kamenčići, prašuma bijaše močvara, i močvara bijaše prašuma. Prestao sam se družiti s prijateljima. Pla­ šio sam se da ću popustiti iskušenju da im pokažem to užasno čudo što potkopava te­ melje ljudskoj znanosti. Načinio sam nekoliko pokusa. Na jed­ noj sam pločici urezao znak u obliku križa. Pomiješao sam je s ostalima i izgubio iz vida poslije jedne ili dviju preobrazbi, premda se broj pločica uvećao. Analogni pokus načinio sam s pločicom kojoj sam prvo tur­ pijom skinuo jedan dio. I ona je nestala. U središtu jedne pločice pro vrtio sam rupu i ponovio pokus. Više je nikad nisam ugle­ dao. Sutradan se iz svoga boravka u ništa­ vim vratila pločica s križem. Kakav je to zagonetan prostor što apsorbira kamenčiće 59

i kasnije ih djelomično vraća, u skladu s nedokučivim zakonima ili neljudskom pro­ izvoljno š ću? Ona ista težnja za redom, koja je na početku stvorila matematiku, navela me da potražim reda u tom zastranjivanju od mate­ matike što ga utjelovljuju besmisleni samotvorni kamenčići. U njihovim nepredvid­ ljivim varijacijama pokušao sam otkriti za­ konitost. Danonoćno sam se mučio da uspo­ stavim statistiku tih mijena. Iz te faze ču­ vam nekoliko bilježnica, ispunjenih jalovim ciframa. Moj je postupak tekao ovako. Po­ gledom bih izbrojio pločice i tu brojku zabi­ lježio. Zatim bih ih razdijelio na dvije hrpe i istresao na stol. Utvrdio bih broj pločica u objema hrpama, to zabilježio i ponovio ope­ raciju. Uzaman sam tragao za nekom su­ stavnošću, za nekim skrivenim planom nji­ hova kretanja. Najveći broj pločica iznosio 60

je 419; najmanji, tri. U jednom sam se času ponadao, ili pobojao, da će ih nestati. Na početku svojih pokusa ustanovio sam da se neka izdvojena pločica ne može množiti ili izgubiti. Naravno, operacije zbrajanja, od­ bijanja, množenja i dijeljenja bile su nemo­ guće. Kamenčići su se opirali aritmetici i računu vjerojatnosti. Četrdeset pločica mo­ glo je dijeljenjem postati devet; tih devet daljnjim je dijeljenjem moglo postati trista. Ne znam koliko su težile. Nisam ih vagao, ali sam siguran da im je težina bila stalna i neznatna. Uvijek su bile one iste, modre boje. Te su mi operacije pomogle da ne skre­ nem u ludilo. Baveći se kamenčićima što potiru matematičku znanost, često bih se sjetio onih Grkovih kamenčića koji su predstavlja­ li prve brojke i koji su brojnim jezicima dali 61

riječ za "račun". Matematika, pomislio sam, počinje i sad završava kamenčićima. Daje Pitagora premetao ove kamenčiće ... Poslije mjesec dana uvidio sam daje taj kaos nerazmrsiv. Pločice su bile neukroti­ ve, a mene je vječno morila napast da ih dotičem, da ponovo oćutim ono draškanje, da ih prosipam, da vidim kako im broj raste ili opada, i da pratim njihove parne ili ne­ parne vrijednosti. Uplašio sam se, na kon­ cu, da ne zatruju stvari oko sebe i, napose, prste što ih neumorno premeću. Sebi sam nametnuo zadaću da u neko­ liko dana neprestano mislim na kamenčiće, zato što sam znao da zaborav može biti samo trenutačan i da bi obnavljanje mojih muka bilo neizdržljivo. U noći 10. veljače nisam spavao. Poslije duge šetnje, koja je potrajala do zore, zakročio sam kroz prilazna vrata Wazir-kanove 62

džamije. U to gluho doba svjetlost još nije otkrivala boje. U dvorištu ne bijaše ni žive duše. Nesvjesno sam umočio ruke u vodu bunara. Stupivši u bogomolju, pomislio sam kako su Bog i AUah dva imena za jedno nedokučivo Biće i stao mu se naglas moliti da me liši moga tereta. Ukipio sam se i če­ kao odgovor. Nisam čuo korake, ali je netko iz nepo­ sredne blizine izustio: - Došao sam. Pored mene iznikao je prosjak. U polu­ tami razabrao sam turban, ugasle oči, žućka­ stu put i progrušanu bradu. Nije se isticao visinom. Pružio mije ruku i rekao potiho, kao ma­ ločas: - Udijeli milostinju, Zaštitnice Siromaš­ nih. 63

Prekopao sam po džepovima i odvratio: - Nemam ni prebijene pare. - Imaš ih napretek - dočeka me odgo­ vor. U desnom džepu nosio sam kamenčiće. Uzeo sam jedan i ispustio ga na udubljen dlan. Pri tom se nije začuo ni najsitniji šum. - Moraš mi ih sve dati - reče mi. - Onaj tko nije dao sve, nije dao ništa. Shvatio sam i rekao: - Moram te upozoriti da moj milodar mo­ že biti užasan. Otpovrnuo je: - Možda je to jedini milodar koji mogu primiti. Sagriješio sam. Izručio sam sve preostale kamenčiće na ispruženi dlan. Učini mi se da padaju na morsko dno, sasvim bešumno. Tada mi on reče: 64

- Još ne znam kakav je tvoj milodar, ali moj je jezovit. Dobivaš dane i noći, razbor, navike, svijet. Nisam čuo korake slijepog prosjaka i ni­ sam vidio kako iščezava u svitanju.

65

"ma poklonika Goethea, Edda i kasnog spjeva o Nibelungima. Menije sudbina namijenila Shakespearea. On me i dalje prati, ali na način što ga nije uspio naslutiti nitko osim jednog jedinog čovjeka, Danie­ la Thorpea, koji je nedavno umro u Pretoriji. Ovamo ubrajam i osobu kojoj nikad ni­ sam vidio lica. Ja sam Hermann Soergel. Možda je zna­ tiželjni čitatelj prelistao moju Shakespeareovu kronologiju, što sam je svojedobno držao nužnom za bolje razumijevanje tek­ sta i koju su preveli na nekoliko jezika, čak 69

i na španjolski. Može biti da će se sjetiti i dugotrajne polemike o stanovitom ispravku što ga je Theobald unio u svoje kritičko izdanje iz 1734. i koji je otad nesporni dio kanona. Danas me čudi neuljudan ton tih gotovo zaboravljenih stranica. Negdje 1914. napisao sam, ali nisam objavio, raspravu o složenicama koje je grecist i dramski pisac George Chapman skovao za svoje prijevo­ de Homera, ne sluteći da ti postupci vraćaju engleski jezik anglosaksonskim izvorima (Ursprung). Nikad nisam pomislio da će mi njegov glas, što sam ga danas zaboravio, postati blizak... Poneki separat, potpisan inicijalima, zaokružuje, rekao bih, moju spi­ sateljsku biografiju. Ne znam je li umjesno tome dodati neobjavljen prijevodMacbetha, što sam ga radio da odagnam misli o smrti svoga brata Otta Juliusa koji je 1917. pogi­ nuo na zapadnoj fronti. Nisam ga dovršio. 70

Razabrao sam da engleski jezik uživa po­ godnost dvojnog - germanskog i latinskog - registra, dok se naš njemački, iako muzikalniji, može koristiti samo jednim regi­ strom. Već sam spomenuo Daniela Thorpea. S njime me je, na nekom shakespearskom kongresu, upoznao bojnik Barclay. Neću na­ vesti mjesto ni godinu; predobro znam da su takva određenja zapravo čisti dim. Važnija od lica Daniela Thorpea, koje moja djelomična sljepoća potiskuje u za­ borav, bijaše njegova izrazita potištenost. Poslije tolikih godina čovjek može hiniti štošta, ali ne i sreću. Daniel Thorpe gotovo je fizički isijavao melankoliju. Nakon duge radne sjednice, noć nas je zatekla u nekoj krčmi. Da bismo oćutjeli kako smo doista u Engleskoj, iz ritualnih 71

cinčanih vrčeva ispijali smo mlako i crno pivo. - U Pendžabu su me informirali o jed­ nom prosjaku - reče bojnik. - Islamska pre­ daja kazuje da je kralj Salomon imao pr­ sten koji mu je omogućavao da razumije govor ptica. Kružio je glas da rečeni pro­ sjak ima taj prsten. Njegova vrijednost je bila do te mjere neprocjenjiva da ga nikad nije uspio prodati i umro je u jednom od dvorišta Wazir-kanove džamije, u Lahoreu. Prisjetio sam se kako Chauceru nije bila nepoznata bajka o čudesnom prstenu, ali sam to prešutio, da ne pokvarim Barclayevu pričicu. - A prsten? - zapitao sam. - Nestao je, kako to već biva s magič­ nim predmetima. Možda je sada u nekom kutku džamije ili na ruci čovjeka koji živi u mjestu gdje nema ptica. 72

- Ili ih ima toliko da im pjev postaje ka­ kofoničan - odvratio sam. - Vaša priča, Barclay, donekle podsjeća na parabolu. Tada se u razgovor umiješao Daniel Thorpe. Nekako bezlično, ne gledajući nas. Engleski mu je izgovor bio prilično osebu­ jan, što sam pripisao dugotrajnom boravku na Istoku. - Nije to parabola - reče - a ako i jest, onda je istinita. Neke su stvari tako nepro­ cjenjive da se ne mogu prodati. Riječi što ih pokušavam reproducirati dojmile su me se manje od odrješitosti s ko­ jom ih je izrekao Daniel Thorpe. Mislili smo da će još štogod reći, ali je on naglo zašu­ tio, kao da se kaje što se uopće javio. Bar­ clay nas je pozdravio i otišao. Nas dvojica vratili smo se zajedno u hotel. Iako je već bilo prilično kasno, Daniel Thorpe mi je 73

predložio da nastavimo razgovor u njego­ voj sobi. Poslije uvodnih banalnosti rekao mije: - Nudim vam kraljev prsten. Riječ je, na­ ravno, o metafori, ali ono što ta metafora obuhvaća nije manje čudesno od prstena. Nudim vam Shakespeareovo pamćenje, od najranijeg djetinjstva do početka mjeseca travnja 1616. Nisam uspio prozboriti ni riječi. Oćutjeh se kao netko kome nude more. Thorpe je nastavio: - Nisam prevarant. Nisam luđak. Ne­ mojte se izjašnjavati dok me ne saslušate. Gospodin major vjerojatno vam je rekao da sam, ili da sam bio, vojni liječnik. Priča je kratka. Započela je na Istoku, u poljskoj bolnici, u zoru. Godina i mjesec nisu pritom važni. Običan vojnik Adam Clay, s dvjema ranama od puščanog metka, neposredno 74

prije smrti jedva čujnim glasom ponudio mi je dragocjeno pamćenje. Agonija i vrućica potiču inventivnost; prihvatio sam ponudu ne smatrajući je ozbiljnom. Uostalom, po­ slije vojne akcije ništa nije odviše čudno. Nesretnik mi je na izmaku snage nekako uspio objasniti posebne uvjete toga uzdarja. Korisnik ga mora glasno ponuditi, a sugo­ vornik ga mora prihvatiti. Onaj koji ga pre­ daje zauvijek ga gubi. Ime vojnika i patetičan prizor primopre­ daje odisali su literarnošću u lošem smislu riječi. Pomalo nespokojan, upitao sam ga: - I vi, sada, koristite Shakespeareovo pamćenje? Thorpe je odvratio: - Koristim, štoviše, dva pamćenja. Vla­ stito, i pamćenje onog Shakespearea koji 75

djelomično jesam. Bolje rečeno, dva pam­ ćenja koriste mene. U jednom dijelu ona se preklapaju. Jedno žensko lice ne mogu smjestiti ni u koje stoljeće. Tada sam ga zapitao: - Cemu vam je poslužilo Shakespeareovo pamćenje? Zavlada tajac. Potom on reče: - Napisao sam romansiranu biografiju koja je doživjela ubojite kritike i stanovit komercijalni uspjeh u Sjedinjenim Država­ ma i u kolonijama. Mislim daje to sve. Već sam vam rekao da moj dar nije nikakva si­ nekura. Čekam i dalje vaš odgovor. Ja stadoh razmišljati. Zar nisam cijeli svoj podjednako siv i čudnovat život po­ svetio traženju Shakespearea? Valjda sam zaslužio da ga na kraju putovanja i prona­ đem. 76

Rekao sam, pomno izgovarajući svaku riječ: - Prihvaćam Shakespeareovo pamćenje. Nešto se zacijelo dogodilo, ali ja to ni­ sam osjetio. Početni dašak, možda fiktivnog, umora. Dobro se sjećam kako mi je Thorpe re­ kao: - Pamćenje je već prodrlo u vašu svijest, ali ga tek valja otkriti. Javit će se u snovi­ ma, na javi, pri listanju neke knjige ili na prelasku ulice. Nemojte gubiti strpljenje, ne­ mojte izmišljati sjećanja. Tajanstvena igra slučaja može cijeli postupak ubrzati ili uspo­ riti. Ovisno o mome zaboravljanju, vi ćete se sve više prisjećati. Ne mogu vam nazna­ čiti neki rok. Ostatak noći posvetili smo raspravljanju o Shvlockovu karakteru. Nisam se htio ras­ pitivati o Shakespeareovim osobnim kon­ taktima sa Židovima, da Thorpe ne pomisli 77

kako ga iskušavam. S olakšanjem ili s nespokojstvom, tko će ga znati, ustanovio sam da su njegova mišljenja jednako akademska i konvencionalna kao i moja. Unatoč prethodnom nespavanju, iduće noći gotovo da nisam oka sklopio. Po tko zna koji put uvjerio sam se u svoju kuka­ vičku narav. Bojeći se razočaranja, nisam se prepustio plemenitom nadanju. Htio sam misliti da je Thorpeova sadašnjost iluzor­ na. Nadaje, nezadrživo, pobijedila. Shakespeare će biti moj, onako kako se to niko­ me nije dogodilo, ni u ljubavi, ni u prija­ teljstvu, čak ni u mržnji. Ja ću na neki način biti Shakespeare. Neću pisati tragedije ni zamršene sonete, ali ću se prisjetiti onoga dana kad mi na um padoše vještice, koje su i Parke, i onoga sata kad su mi ispod pera potekli bezgranični stihovi:

78

And shake the yoke of inauspicious stars From this world-wearied flesh. ... i stresti jaram Neprijateljskih zvijezda sputi kojoj svijet Dodija. * Sjetit ću se Anne Hathaway kao što se sjećam one zrele žene koja me davno, u nekom stanu u Lubecku, poučila ljubavi. (Pokušao sam obnoviti tu uspomenu i jedi­ no čega sam se uspio sjetiti bijahu žute zid­ ne tapete i svjetlost stoje dopirala kroz pro­ zor. Taj prvi neuspjeh zacijelo je za sobom povukao i ostale.) Pretpostavio sam da će epizode iz tog ču­ desnog pamćenja biti uglavnom vizualne

• Romeo i Giulietta, 5.3; NZMH, 1976., str. 150-151. Prev. J. lorbarina. 79

naravi. To se u zbilji nije potvrdilo. Jedno­ ga sam dana, brijući se, pred zrcalom izgo­ vorio neke čudnovate riječi koje su, kako mi reče jedan kolega, pripadale Chaucerovoj matici. Drugom prilikom, izlazeći iz Bri­ tanskog muzeja, stao sam zviždukati jed­ nostavnu melodiju koju dotad nikad nisam čuo. Čitatelj je zacijelo zapazio zajedničku značajku tih prvih otkrovenja rečenog pam­ ćenja sto je, unatoč sjaju poneke metafore, bilo pretežno auditivne naravi. De Quincey tvrdi da je čovječji mozak palimpsest. Svaki novi zapis prekriva onaj prethodni i biva prekriven onim što dolazi iza njega, ali svemoćno pamćenje može pri­ zvati svaki, i najsitniji, utisak, ako dobije dostatan poticaj. Sudeći po oporuci, u Shakespeareovoj kući nije bilo niti jedne knjige, 80

čak ni Biblije, ali svi znamo koje je autore čitao. Chaucera, Gowera, Spensera, Christophera Marlowea, Holinsheda, Montaignea u Floriovu i Plutarha u Northovu prije­ vodu. Ja sam latentno posjedovao Shakespeareovo pamćenje. Čitanje, odnosno, prečitavanje tih drevnih svezaka moglo je biti poticaj što sam ga tražio. Ponovo sam proči­ tao i sonete, njegovo najneposrednije djelo. Ponekad sam našao objašnjenje ili brojna objašnjenja. Dobre stihove valja čitati naglas. Poslije nekoliko dana bez većeg sam napora uspio reproducirati reske vibrante i otvorene vokale iz šesnaestog stoljeća. U časopisu Zeitschrift fiir germanische Philologie napisao sam da se 127. sonet odnosi na čuveni poraz Nepobjedive Flote. Nisam se sjetio daje tu tezu još 1899. sročio Samuel Butler. 81

Odlazak u Stratford on Avon bio je, kao što sara i predmnijevao, beskoristan. Potom su se moji snovi stali postupno mijenjati. Nisu me, kao De Quinceya, poho­ dila raskošna snoviđenja niti pobožne ale­ gorijske vizije, u maniri njegova učitelja Je­ ana Paula. U moje su noći nahrupila lica i neznane prostorije. Prvo lice koje sam uspio identificirati bijaše Chapmanovo; zatim se javilo lice Bena Jonsona i lice jednog pjes­ nikova susjeda, koji se ne spominje u bio­ grafijama, iako ga je Shakespeare često vi­ đao. Onaj tko kupuje enciklopediju ne uzima svaki redak, svaki ulomak, svaku stranicu i svaku sliku. On samo stječe mogućnost da upozna poneki od spomenutih dijelova. Ako se tako nešto događa s konkretnim i relati­ vno jednostavnim predmetom, koji je ustro­ jen prema abecednom poretku, što će se tek 82

zbivati s apstraktnim i promjenljivim pred­ metom, koji je ondoyant et divers, kao što je čarobno pamćenje nekog pokojnika? Nema tog čovjeka koji bi cjelokupnu prošlost mogao zbiti u jedan jedini trenu­ tak. Ni Shakespeare, koliko znam, ni ja, njegov djelomični nasljednik, nismo bili obdareni tom sposobnošću. Ljudsko pam­ ćenje nije nekakav zbir, ono je kaos neo­ graničenih mogućnosti. Sv. Augustin, ako se ne varam, govori o palačama i špiljama pamćenja. Ova druga metafora je najtoč­ nija. U te sam špilje zašao. Poput našega, i Shakespeareovo pamće­ nje uključivalo je prostrane mračne zone što ih je on svjesno izbjegavao. Sa stanovitom sablazni prisjetio sam se kako ga je Ben Jonson navodio da deklamira latinske i grčke heksametre i kako je neprispodobivu Shakespeareovu sluhu znao promaknuti pokoji 83

kvantitet, što bi u družini izazvalo sveopći hihot. Doživio sam sretnih i mračnih stanja ko­ ja nadilaze uobičajeno ljudsko iskustvo. Ni­ sam ni bio svjestan da me dugotrajna i istra­ živačka samoća pripremila za glatko preu­ zimanje čuda. Poslije tridesetak dana, pokojnikovo pamćenje bacilo me u zanos. Tjedan dana bio sam obuzet čudnovatom srećom i za­ malo povjerovao da sam Shakespeare. Nje­ govo se djelo u meni obnovilo. Znadem da je mjesec, za Shakespearea, bio više Diana nego mjesec, i manje Diana nego ona tam­ na riječ s duljinom: moon. Pribilježio sam i jedno otkriće. Prividne Shakespeareove nemarnosti, one absences dans l'infini o kojima apologetski govori Hugo, bile su namjerne. Shakespeare ih je tolerirao, ili 84

umetao, da bi mu tekst, namijenjen pozor­ nici, ispao spontan i ne odviše izbrušen i artificijelan

(nicht allzu glatt und gekiin-

stelt). Taj isti razlog naveo ga je da udjene svoje metafore. My way of life Is fali 'n into the sear, the yellow leaf. Dosta dugo sam živio; moj put života U dob je svelog, žutog lišća dospio. * Jednoga sam jutra u dnu njegova pam­ ćenja otkrio jedan grijeh. Nisam ga poku­ šao rasvijetliti; Shakespeare je to učinio jed­ nom zauvijek. Mogu samo reći da taj grijeh nije imao nikakve veze s izopačenošću. Shvatio sam da tri moći ljudske duše pamćenje, razum i volja - nisu skolastička * Macbeth, 5.3; MH, 1969, str. 112-113. Prev. J. Torbanna. 85

kvantitet, što bi u družini izazvalo sveopći hihot. Doživio sam sretnih i mračnih stanja ko­ ja nadilaze uobičajeno ljudsko iskustvo. Ni­ sam ni bio svjestan da me dugotrajna i istra­ živačka samoća pripremila za glatko preu­ zimanje čuda. Poslije tridesetak dana, pokojnikovo pamćenje bacilo me u zanos. Tjedan dana bio sam obuzet čudnovatom srećom i za­ malo povjerovao da sam Shakespeare. Nje­ govo se djelo u meni obnovilo. Znadem da je mjesec, za Shakespearea, bio više Diana nego mjesec, i manje Diana nego ona tam­ na riječ s duljinom: moon. Pribilježio sam i jedno otkriće. Prividne Shakespeareove nemarnosti, one absences dans l'infini o kojima apologetski govori Hugo, bile su namjerne. Shakespeare ih je tolerirao, ili 84

umetao, da bi mu tekst, namijenjen pozor­ nici, ispao spontan i ne odviše izbrušen i artificijelan

(nicht allzu glatt und gekun-

stelt). Taj isti razlog naveo gaje da udjene svoje metafore. My way of life Is fali 'n into the sear, the yellow leaf. Dosta dugo sam živio; moj put života U dob je svelog, žutog lišća dospio. * Jednoga sam jutra u dnu njegova pam­ ćenja otkrio jedan grijeh. Nisam ga poku­ šao rasvijetliti; Shakespeare je to učinio jed­ nom zauvijek. Mogu samo reći da taj grijeh nije imao nikakve veze s izopačenošću. Shvatio sam da tri moći ljudske duše pamćenje, razum i volja - nisu skolastička * Macbeth, 5.3; MH, 1969, str. 112-113. Prev. J. Torbarina.

85

fikcija. Shakespearovo pamćenje moglo mi je otkriti samo okolnosti iz Shakespearova života. Te okolnosti očito ne tvore pjesniko­ vu samosvojnost; najvažnije je djelo što ga je na temelju te lomne građe sazdao. Ja sam, kao i Thorpe, planirao pisanje biografije. Ubrzo sam shvatio da ta knji­ ževna vrsta iziskuje spisateljski talent koji ja zacijelo nemam. Ne znam pripovijedati. Ne znam ispričati ni vlastiti život koji je kudikamo neobični]i od Shakespeareova. Uostalom, ta bi knjiga bila suvišna. Slučaj ili sudbina podarili su Shakespeareu banal­ ne grozote što su znane svakom pojedincu. On ih je uspio pretočiti u pripovijesti, u liko­ ve puno upečatljivije od nezamjetljivog čo­ vjeka koji ih je odsanjao, u stihove što će ih pamtiti naraštaji, u verbalnu muziku. Čemu rasplitati tu mrežu, čemu potkopavati taj 86

toranj, zašto krik i žestinu Macbetha svodi­ ti na skučene dimenzije dokumentarne bio­ grafije ili realističkog romana? Znamo da je Goethe ustoličen u službeni njemački kult. Kult Shakespearea, što ga ispovijedamo sa stanovitom nostalgijom, in­ timniji je. (U Engleskoj, Shakespeare, nima­ lo blizak Englezima, predmet je službenoga kulta. Knjiga Engleza je Biblija.) U prvoj fazi moje pustolovine prožimala me sreća što mogu biti Shakespeare. U po­ sljednjoj, obuzeli su me tjeskoba i užas. U početku, dva pamćenja nisu miješala svoje tokove. Malo-pomalo, moćna Shakespea­ reova matica potisnula je i gotovo prepla­ vila moje skromno vrelo. Usplahireno sam ustanovio da zaboravljam jezik predaka. A kako se naš identitet temelji na pamćenju, pobojao sam se za vlastiti razum. 87

Prijatelji su me obilazili. Čudilo me što ne vide kakve muke proživljavam. Svakidašnje

okruženje

(die alltagliche

Umwelt) bivalo mi je sve nerazumljivije. Jednoga jutra, ošamućen piskom sirena i bučnom vrevom, izgubio sam se među ve­ likim formama od željeza, drva i stakla. Pro­ teklo je neko vrijeme, možda cijela vječ­ nost, dok nisam uspio razabrati lokomotive i vagone na željezničkoj stanici u Breme­ nu. Sto je čovjek stariji, sve se više mora boriti s rastućim bremenom sjećanja. Ja sam se lomio pod teretom dvaju pamćenja što su se povremeno stapala u jedno: mojega vlastitoga i onoga preuzetoga, na koje ni­ sam mogao utjecati. Sve stvari nastoje ustrajati u svome bit­ ku, napisao je Spinoza. Kamen hoće biti ka­ men, tigar hoće biti tigar, ja sam htio ponov­ no biti Hermann Soergel. 88

Više se ne sjećam kad sam odlučio steći slobodu. Pritom sam se poslužio najlakšom metodom. Stao sam nasumce birati telefon­ ske brojeve. Javljali su se dječji ili ženski glasovi. Nisam ih htio uvlačiti u cijelu tu priču. Najzad sam začuo ugodan muški glas. Rekao sam mu: - Hoćeš li Shakespeareovo pamćenje? Znam da moja ponuda može biti pogibelj­ na. Dobro promisli. Odlučan glas je odvratio: - Preuzet ću taj rizik. Prihvaćam Shake­ speareovo pamćenje. Objasnio sam mu ostale uvjete toga uzdarja. Začudo, u isti sam mah osjećao žal za knjigom što sam je namjeravao napisati i nisam uspio, i bojazan da me gost, utvara, nikada neće napustiti. Spustio sam slušalicu i ponovio kao nadanje rezigniran stih: 89

Simply the thing I am Shall make me live. Živjet ću naprosto od onoga što sam. * Svojedobno sam smišljao discipline za buđenje drevnog pamćenja; sad sam mo­ rao potražiti nove da ga prebrišem. Jedna od njih bijaše proučavanje mitologije Wil­ liama Blakea, buntovnog Swedenborgova učenika. Utvrdio sam da joj zamršenost natkriljuje složenost. Taj i drugi putevi bili su jalovi; svi su me vodili prema Shakespeareu. Najposlije sam otkrio jedino rješenje kojim ću ispuniti čekanje: strogu i sveobu­ hvatnu glazbu J. S. Bacha.

* Sve je dobro što se dobro svrši, 4.3; NZMH, Zagreb 1977., str. 100. Prev. A. Šoljan.

90

P. S. 1924. - Najzad sam postao običan smrtnik. Najavi sam profesor emeritus Her­ mann Soergel, koji se služi kartotekom i piše učene člančiće, ali u svitanje znadem, ponekad, da onaj koji sanja nisam ja. Po­ vremeno mi navru beznačajna i prolazna sjećanja koja su možda autentična.

91

Pogovor

P

ripovijest po kojoj je ova zbirka dobila naslov prvi je put objavljena 15. svibnja 1980. u argentinskom

dnevniku Clarin. Podatak je iz knjige Bor­

ges, sjaj i poraz (Borges, esplendor y derrota, 1996.) stoje potpisuje Maria Esther Vazquez, autorova dugogodišnja suradni­ ca i pratilja na putovanjima. To je ujedno i posljednja priča koju će Borges izdiktirati nekome u pero ili stroj, jer je još od sredine pedesetih godina protekloga stoljeća zbog slabovidnosti bio osuđen na posredništvo 95

u pisanju i čitanju. Preostalih šest godina života najmanje se zadržavao u Buenos Airesu. Diljem svijeta ukazuju mu počasti, organiziraju boravke i predavanja, uručuju počasne doktorate i nagrade. Pretvorio se u planetarnu zvijezdu koja u svakoj prigodi znade naći riječi zahvale ili pronicljivog komentara. Unatoč poodmakloj dobi savr­ šeno je lucidan, i njegovi razgovori što ih je kao osamdesetpetogodišnjak vodio s Osvaldom Ferrarijem - kasnije sakupljeni u knjizi - nisu puka reciklaža uspomena i prethodnih spisa nego, počesto, spontani niz novih tumačenja ili postavki. U tome je razdoblju objavio nekoliko knjiga stihova i putopisa, a naslov dostojniji pažnje svakako je Devet ogleda o Danteu (Nueve ensayos dantescos, 1982.). Četiri pripovijesti što tvore ovu zbir­ ku pripadaju fantastičnom žanru kojemu se 96

Borges priklonio početkom četrdesetih, kad je s Bioyem Casaresom i Silvinom Ocampo

sastavio Antologiju fantastične

književ­

nosti. Paracelsusova ruža i Modri tigrovi objavljene su prethodno u Barceloni (1977.). 25. kolovoza 1983. autorova je česta varijacija rascijepljenosti (privatne i javne) ličnosti, osebujni odjek Jekylla i Hydea, metafora dvojnosti, motiv Doppelgaengera. Znatiželjni čitatelj može usporediti ovu pripovijest s njezinim prethodnim proznim verzijama: Borges i ja u Tvorcu (1960.), Čuvar u Zlatu tigrova (1972.), Sudrug u Knjizi od pijeska (1975). U Sudrugu se sedamdesetogodišnji Borges susreće s Borgesom osamnaestogodišnjakom, a u 25. ko­ lovoza pripovjedač Borges (61 g.) razgo­ vara s Borgesom (84 g.) na samrti. Možda bi potonjem sastavku pristajao naziv "oniričke melodrame". 97

Paracelsusova ruža dulja je glosa o glasovitom Švicarcu koji upornom došljaku ne želi odati daje posjednik Riječi što hr­ picu pepela može restituirati u ružu. Alkemičarov šapat na kraju pripovijesti efektno poentira piščevu postavku. Modri tigrovi i Shakespearovo pam­ ćenje svoju fantastičnu dimenziju grade na postupnoj transformaciji žuđenog objekta u izvor užasa i ludila. Pisane su u prvom licu, njihovi pripovjedači su profesori, do­ brim dijelom kripto-odslik samoga pisca. "U njegov sam tok utkao, već prema svojoj navadi, autobiografske crte" (Iz Pogovora Knjizi

od pijeska). Modri tigrovi/kamenčići/pločice, što

se čudesno umnožavaju ili nestaju, najzad postaju sablasno opterećenje kojega se škot­ ski profesor rješava tako da ih poklanja pro­ sjaku u džamiji. Shakespeareovo pamćenje, 98

pak, kojega se jednostavnim postupkom domogao njemački profesor Soergel, ne da­ je ključ za nastanak dramatičarevih djela, nego prijeti potiranjem identiteta. Razrje­ šenje pripovijesti slično je prethodnom. Hermann Soergel, na rubu samoubojstva, donosi odluku da to pamćenje preda dalje, anonimnom glasu u telefonskoj slušalici. "Sto je čovjek stariji, sve se više mora bo­ riti s rastućim bremenom sjećanja", kazuje pripovjedač iz kojega progovara pisac. Zato M. E. Vazquez u navedenoj knjizi mašto­ vito primjećuje: "Čovjek se pita nije li se taj krhki i slijepi starac, u pustom središtu svoga labirinta, odrekao brojnih - fizičkih, osobnih i, naravno, literarnih - sjećanja što ga danonoćno proganjaju." Shakespearovo pamćenje, kao i mno­ ge druge pripovijesti, hibrid je ogleda i fik­ cije. Bioy Casares je svojedobno za njih ka­ zao da su to "metafizičke fantazije". Tipičan 99

autorov postupak zamagljivanja autobio­ grafskih podataka ogleda se, između osta­ loga, u onome odlomku gdje pripovjedač navodi kako je za znanstveni časopis Zeitschriftfur germanische

Philologie

napisao

da se 127. Shakespeareov sonet referira na poraz znamenite Nepobjedive flote Filipa IV. (1588.), zaboravivši pritom daje tu tezu prije njega, 1899. godine, formulirao Sa­ muel Butler. Naziv časopisa, 127. sonet, poraz nepobjedive flote, Samuel Butler (s oznakom godine) provjerljive su činjenice. Onaj tko pročita rečeni sonet, makar bio obrazovani anglist, teško da će u njemu naći neku aluziju na katastrofalan udes španjol­ ske mornarice. Engleski spisatelj Samuel Butler (1835. -1902.), nastojeći datirati na­ stanak 127. soneta, u svojoj knjizi Shake­ speare 's Sonnets Reconsidered (1899.) po­ svetio je cijelo poglavlje tezi da Shakespe­ are tim stihovima cilja na čuveni pomorski 100

pohod i da se prema tome mora ravnati sva­ tko onaj koga zanima kronologija nastanka njegovih soneta. Borges tu tezu pridaje pri­ povjedaču, a ne sjeća se (pripovjedač/Borges) da je sve to smislio Butler. Ta nega­ cija, s pozitivnim predznakom, neka je vrst oksimorona, podsjetnik čitatelju daje pro­ tagonist fikcije proizašao iz autorova ši­ njela. Ako ne odbacimo omiljenu Borgesovu tezu da svaki čitatelj Shakespearea u nekom trenutku postaje Shakespeare, može­ mo s pravom zamisliti da je svaki čitatelj Borgesa sam Jorge Luis Borges. Ta vrto­ glava pretpostavka pomaže nam da lakše prodremo u srž piščeve pripovijesti. Milivoj Telećan

101

Ovaj je tekst sročen u povodu stogodišnjice Borgesova rođenja, za skup što ga je potkraj 1999. organizirao Odsjek za hispanistiku na ljubljanskom Filozofskom fakultetu. Zbog razloga koje je suviš­ no navoditi na ovome mjestu nisam otišao na taj skup i tekst je ostao neobjavljen. Od tog su događa­ ja protekle nepune tri godine. Tada još nisam znao da je Zagrebačka naklada otkupila prava za objav­ ljivanje odabranih djela Borgesovih i nisam ni slu­ tio da će meštrova proza i poezija ubrzo popuniti izložbeno-prodajne punktove i čitateljskepraznine. M. T.

Jorge Luis Borges, dvadeset godina poslije

P

otkraj sedamdesetih, kad je tadašnji zagrebački izdavač G Z H pokrenuo operaciju objavljivanja sabranih dje­

la Jorgea Luisa Borgesa, taj zacijelo najču­

veniji argentinski slijepac bio je ovdje, na 103

hrvatskim stranama, pomalo kultni pisac, ma što to značilo onda ili danas. Malobrojni njegovi čitatelji i fanovi, te pokoji kritičar, temeljili su svoje prosudbe na šturom broju prevedenih tekstova ili na francuskim (en­ gleskim, talijanskim) verzijama, oduševlja­ vali se pripovijestima što su vješto miksale erudiciju i imaginaciju, nadasve osebujnom fantastikom koja je, tvrdilo se, utjecala na cijeli jedan naraštaj mlađih pisaca za koji­ ma se i danas vuče epitet borhesovaca. Ne­ ma nikakve sumnje da je tada osamdesetogodišnji Borges bio jedno od najslavnijih imena u svjetskoj literaturi, pa je izdavački naum Grafičkog zavoda Hrvatske naišao na topao prijem šačice ovdašnjih profesional­ nih i prigodnih hispanista. Iz današnje, pak, perspektive gledano, u svemu tome mora da je bilo nečega što bi se dalo nazvati bo­ žanskim nadahnućem, jer je takav sklop 104

okolnosti naprosto neponovljiv. Bilo je odi­ sta krajnje vrijeme da pobliže upoznamo pisca koji je udarne naslove tiskao u razdo­ blju 1932. - 1952., kojemu je 1960. objav­ ljen 9. svezak sabranih djela (u Argentini), a 1955. su mu posvetili 2 monografije. Ipak, unatoč ugledu što gaje uživao u domovini, njegovo je djelo lansirano u svjetsku orbitu tek poslije niza prijevoda što ih je u Parizu pedesetih i šezdesetih objavljivala izda­ vačka kuća Gallimard, marom urednika i prevodioca Rogera Cailloisa. Prva knjiga koju su ovdašnji čitatelji mogli uzeti u ruke bila je 1963. objavljena u Beogradu, pod naslovom Maštarije. Odmah valja reći da je to traljav prijevod francuskog prijevoda i da je ta srpska verzija sadržavala Izmišljaje i Opću povijest gadosti. Borgesova proza se prvi put pojavila u hrvatskoj odjeći 1968. 105

godine kad je Antun Šoljan preveo Babi­ lonsku lutriju za antologiju 100 odabranih novela svjetske književnosti.

Istini za volju,

i to je bio prijevod engleske verzije, pa smo unatoč znalačkom i prokušanom peru na­ šega pisca dobili posredno rješenje. Mora­ lo je proteći još osam godina da se najzad pojavi jedan konzistentniji izbor poezije i ogleda kojemu je autor i prevodilac bio Marko Grčić. Ako tome pribrojimo Priruč­ nik fantastične zoologije što će 1980. izići u prijevodu Ivana Otta - na temelju autori­ zirane engleske verzije koju je britanski pre­ vodilac ostvario u suradnji s piscem - to je bilo sve što je naša čitateljska publika do­ tad mogla dobiti od opsežnog djela pozna­ tog

fantastičara. Plan što ga je bio zacrtao izdavač GZH

bio je ambiciozan: šest svezaka sabranih djela, kronološki poredanih u razdoblju 106

1923. - 1982., koje je autor sam potpisao. Znatan dio njegova opusa, naime, tvore naslovi što ih je objavio u suradnji s drugi­ ma, među kojima se posebno ističe njegov dugogodišnji prijatelj i plodan pisac Adol­ fo Bioy Casares. Rečeni Priručnik fanta­ stične zoologije napisan je u suradnji s Mar­ garitom Guerrero. S obzirom na sve te okol­ nosti, cijeli taj pothvat imao je pionirsku narav, jer se prvi put temeljito i dolično pred­ stavljalo nezaobilaznog svjetskog pisca. Za brojne stihovne zbirke odgovornost je ugla­ vnom preuzeo Tonko Maroević, i on je svo­ je prepjeve ostvario s erosom na kojemu bi mu pozavidio i sam autor. Prozni je dio raz­ dijeljen među heterogenu momčad, pa su mukotrpna redaktura i lektura nastojale ujednačiti cjelokupno prozno štivo, čuvaju­ ći pritom individualnost pojedinih surad­ nika. Taj je posao urednik Albert Goldstein 107

povjerio Marku Grčiću i meni. Bilo bi zato deplasirano da ja sudim o kvalitetu ili razi­ ni uspješnosti prijenosa ponekad neuhva­ tljive Borgesove rečenice, ali ovu prigodu mogu iskoristiti da kažem koju o tkivu nje­ govih proza koje se, kao u kakvoj razudbi, mjesecima i godinama sterało na našim sto­ lovima i neprestano nas tjeralo da usavrša­ vamo metode svojih istraživanja. Borges je često navodio kako je on baštinik cjelokupne evropske kulturne tra­ dicije i kako činjenica sto je on argentinski pisac ne mora na posebni način obilježavati njegove tekstove, formulirajući tako svoje viđenje tradicije koje vidljivi dio nije nužno u lokalističkim toposima ili koloritu, kao što su to tvrdili argentinski (i drugi) nacio­ nalisti i njegovi oponenti. Ilustrirao je to Gibbonovom opaskom o Kuranu u kojemu ne­ ma ni spomena o devama, premda bi se u 108

takvom tekstu tako nešto moralo očekiva­ ti. Neobično načitan i - u svojim tekstovi­ ma - sklon da univerzum izjednači s gole­ mom bibliotekom (u kojoj je godinama ra­ dio), stotine njegovih referenci, citata i pa­ rafraza primoravaju njegova najtemeljiti­ jeg čitatelja, id est prevodioca, da pronađe i provjeri izvore, imena i događaje što ih je autor uvukao u potku svojih ogleda, pripo­ vijesti ili stihova. Cijeli taj proces povre­ meno je podsjećao na učenje u hodu, po­ tragu za raznim verzijama, uzmimo, Ilija­ de u engleskoj prijevodnoj literaturi - stoje bilo praktički neizvodivo - ili intertekstualnu igru gdje se Borges savršeno snalazio i svoje duhovite rebuse tako slagao da su nam od intelektualne znatiželje sline curile. Pri­ povijest o tim realijama mogla bi ispuniti cijeli jedan svezak. Posebno o realijama što se tiču argentinske kulture i povijesti, pa i 109

autorove biografije, jer smo tu bili na ma­ hom nepoznatom, ili barem, na manje po­ znatom terenu. Bez obzira na onu tvrdnju da se tradicija ne predočuje lokalnim kolo­ ritom, Borgesove argentinske reference, nužne i logične u nekim ogledima i pripo­ vijestima što su izvirali iz domaće zbilje, zadavale su poprilične muke i sijale na sve strane hrpu upitnika. Pomišljao sam/pomi­ šljali smo da cijelo izdanje popratimo glosarom u koji ćemo uvrstiti određene poj­ move što zahtijevaju šire objašnjenje ili su sažeti nekim citatom - compadrito, orillero, gaucho, almacen, cajetilla, pampa,itd. - ali se ta ideja nije provela u djelo. U broj­ nim bilješkama na dnu stranice objašnjeno je ono najnužnije, ali ja i dalje držim da bi glosar ili tumač manje poznatih pojmova bio koristan, pa će to ostati za neko drugo izdanje. Kao kuriozum mogu spomenuti 110

prepjev Hernandezova spjeva Martin Fierro što je u ikavskom desetercu objavljen 1976. u Buenos Airesu, a u prepjevu Pere Tutavca. Taj zanimljiv guslarski pokušaj podsjeća na Razgovor ugodni Kačića Miošića, a do nas je pristiglo II. izdanje, ako me sjećanje ne vara, posredovanjem Josi­ pa Tabaka. Ondje, u predgovoru što ga je sročio Duško Kalebić, ovako se raspreda o gauču: "Na granici, kamo sudci i "komesa­ ri" šalju gauća da ih brani od indijskih pro­ dora, gauć dobiva slabu hranu i još goru opremu. Po utvrdama ga perušaju zapovidnici, častnici i dočastnici, upućujući ga isto­ dobno u borbu na "divljake" - dok oni s njima potajno trguju. To je, dakle, ta glaso­ vita "granica". Ako se odatle nekako živ izvuče i vrati u svoje selo - ženi i dići ni traga. O kući i blagu da i ne govorimo. A baš taj gaućo je oslobodio ovu zemlju od 111

" G o t a " (kako su Amerikanci nazivali špa­ njolske "kraljevce" za vrime osloboditeljskih ratova) i zatim sudilovao u trajnim do­ maćim borbama između vođa i pokrajin­ skih harambaša." Nadalje, riječ Jug (Sur) izaziva u Buenos Airesu i u Argentini sa­ svim druge konotacije nego kod nas, u njoj nema ništa od one evropske čežnje za Ju­ gom, izvorom topline, svjetlosti i civiliza­ cije; u zemljama ispod ekvatora s juga do­ lazi hladni vjetar, putovanje na jug pred­ stavlja odlazak u nepoznato i neurbano po­ dručje, južno nebo posuto je sasvim dru­ gim sazviježđima. Nije uzalud jedan od naj­ poznatijih argentinskih literarnih časopisa, u kojemu je i Borges surađivao, nazvan Sur (Jug), da se označi, pretpostavljam, sudjelo­ vanje Južne Amerike u velikom svjetskom književnom poretku. Pišući o Buenos Ai­ resu i njegovoj mikromitologiji, Borges je 112

često znao zamagliti podatke ili ih preime­ novati da pripovijest dobije oniričku notu, tako da povremeno ni plan Buenos Airesa nije mogao pomoći u lokalizaciji nekih pri­ ča: iz naziva se nije dalo razlučiti je li po­ srijedi trg, željeznička ili tramvajska stani­ ca, ili četvrt. Tko je mogao misliti da se iza imena Xul Solar krije konkretna i osebujna umjetnička ličnost slikara Oscara Alejandra Schulza Solarija (1887. - 1963.) koji je, između ostalog, ilustrirao jedno izdanje Borgesove Knjige od pijeska i kojemu je lanjske godine priređena izložba u Madri­ du. Danas, u eri silnog razmaha komunika­ cija, takva bi pitanja zacijelo mogla naći brže odgovore, ali prije dvadesetak godina nije bilo odviše mogućnosti da i to izvede­ mo na čistac. I dandanas nisam siguran je li naslov priče Čovjek iz ružičaste krčme vjerodostojan, s obzirom na okolnost da 113

termin esguina (čit. eskina) označava (ulič­ ni) ugao ili križanje, ali i lokal s tog ugla. I ta riječ vuče za sobom cijelu seriju konota­ cija u urbanoj tradiciji Buenos Airesa. Slič­ no bi se moglo reći i za almacen (čit. almasen), spoj dućana s mješovitom robom i točionice. Je li to dućan ili krčma, ili jedno i drugo, poput centaura? Borgesov enciklopedizam, pa čak i parodiranja enciklopedizma, traže iznimnu akribiju u prenošenju i tumačenju, a njegova imaginacija prebire po najdubljim sklopovima i gradi veze i plete mreže vrtoglavih asocijacija što tvore jedinstvenu estetiku po kojoj je i poznat u književnoj zajednici. Nije Argentinac lju­ bitelj dugih rasprava i psiholoških razgla­ banja. Tim više su njegovi tekstovi koncen­ trirani, preplavljeni značenjima koja pom­ ni čitatelj s radošću otkriva. On sam sebe najčešće želi prikazati kao čitatelja, iz čega 114

proizlazi da ga je na pisanje potakla neuga­ siva strast za lektirom. Ali, avaj, Borgesova predodžba čitatelja, odnosno čitatelj u skladu s Borgesovim poimanjem danas ubr­ zano nestaje, ako uopće i postoji. Krećući se među različitim jezicima, on je jezik sa­ gledavao kao odvojenu razinu postojanja na kojoj riječi mogu manipulirati svima, pa čak i onim koji ih koristi, a u isti mah svjestan je okolnosti daje neuhvatljivost tako blis­ kog jezika paradoks sam po sebi. Prispo­ dobe što oživljavaju u njegovim tekstovi­ ma - da je u nekim trenucima jedan čovjek svi ljudi, da čitajući Shakespearea posta­ jemo sam Shakespeare - izranjaju pred na­ ma zato što su uporno progonile Borgesa u njegovim plovidbama po rijekama knjižnih slova. Tri su pravca što ih možemo zami­ sliti u njegovu čitanju/pisanju. Prvo, jezik pričanja priče, jezik Kiplinga, Chestertona, 115

Stevensona, saga, jezik zapleta i podudar­ nosti, jezik koji ocrtava ključna zbivanja. Drugo, jezik poezije, uzvišene retorike u najplemenitijem smislu riječi, gdje verbal­ ni iskaz doživljava alkemijske mijene. Treće, jezik metafizičkih teorija, od Scho­ penhauera do Berkeleya, preko Coleridgea, Queveda, De Quinceya, do Kafke. Među tako različitim elementima i višejezičnim iskustvima naš je pisac tražio i nerijetko na­ šao tajanstvenu ravnotežu, za koju smo mi, čitatelji, mislili da naprosto nije moguća. Kad je Borges jednom prožeo našu svijest, često se dogodi da čitajući druge knjige, gledajući filmove ili slike, kažemo: "To je Borges!" Pa i onda kada mislimo da smo doprli u najudaljenije kutke mašte, otkri­ vamo daje Borges ondje boravio prije nas. Ovakva i slična razmišljanja pratila su skupinu, nazovimo ih, "urotnika" koji su 116

pripremali obimno Borgesovo djelo. God. 1985. pojavio se u izlozima komplet od 6 svezaka, opremljen ukusno dizajniranim ovitkom, i nije dugo trebalo da se cjelokup­ na naklada rasproda. Uslijedili su prikazi, kritike, hvalospjevi i intervjui. Godinu dana poslije, stigla je vijest da je Borges umro u Ženevi. Time je bila stavljena točka na sve moje napore da od autora dobijem neko­ liko rečenica za proslov hrvatskom izdanju. Protjecali su mjeseci i godine. Iza brda va­ ljala su se tmurna događanja i rat. Borge­ sovo djelo pomalo je iščezlo sa pozornice, nije ga bilo u knjižarama, izdavači su imali prečih briga, i tako do dana današnjega nijedan od ključnih njegovih naslova nije ponovljen, nikakva antologija nije ugleda­ la svjetlost dana. Istini za volju, naknadno je prevedena jedna zbirka poezije -Atlas - i u časopisu su izašli Ogledi o Danteu. Bor­ ges je, reći će vam svaki poletarac, kultni 117

pisac. Može biti. Kako danas stvari stoje, prije bi se moglo reći daje posrijedi okult­ ni autor. Jer, kako protumačiti činjenicu da je u nedavno objavljenom zborniku pod na­ slovom "Čuvari književnog nasljeđa" pri­ ređivač bibliografske podatke o Borgesu naveo s neviđenom aljkavošću: niti jedan citirani naslov ne vodi računa o činjenici daje prije 14 godina, u ovom gradu, objav­ ljen šestosveščani komplet, sa svim kazali­ ma i temeljitom biobibliografijom. U tre­ nutku čitanja priređivačeve bilješke o Bor­ gesu na 471. stranici, obuzeo me nelago­ dan osjećaj da sam upravo ja taj priređi­ vač. I tada m i j e u hipu postalo jasno daje ključ slijepčeve fantastike zacvilio i u mojoj bravi. Milivoj Telećan listopad 1999. 118

J o r g e Luis Borges

SHAKESPEAREOVO PAMĆENJE IZDAVAČ Zagrebačka naklada ZA IZDAVAČA Zdenko Vlainić UREDNIK Krešimir Maligec LIKOVNA OPREMA Zdenko Vlainić KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE Dario Bajurin GRAFIČKA PRIPREMA Lobel Machała TISAK STUDIO MODERNA - Zagreb Copyright © ZAGREBAČKA NAKLADA 2002. www.zg-naklada.com www.zg-naklada.hr