Etnološka biblioteka Knj. 34
Urednik Miroslav Nikanovi
Recenzenti Dr Bojan iki Dr Milo Milenkovi
Ureivaki odbor Prof. dr Mirjana Proi-Dvorni (Northwood University Midlend, /SAD/), prof. dr Ivan Kovaevi (Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu), prof. dr Bojan iki (Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu), prof. dr. Duan Drljaa, Beograd, prof. dr. Mladen Šukalo (Filozofski fakultet Univerziteta u Banjaluci), dr Petko Hristov (BAN), dr Mladena Preli (Etnografski institut SANU), Beograd.
ANTROPOLOGIJA POSTSOCIJALIZMA Zbornik radova Uredio
Dr Vladimir Ribi
Beograd 2007
Re urednika
Ovaj zbornik je proizašao iz naunog skupa Tranzicija i postocijalizam: antropološka istraživanja, koji je održan 24. novembra 2007. godine, u organizaciji Odeljenja za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Sastoji se od dvanaest radova jedanaest autora iz bivše Jugoslavije, to jest, iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Makedonije. Uesnici su temu skupa shvatili vrlo široko, o emu svedoi sadržaj zbornika. To je omoguilo ne samo da se proui irok spektar društvenih fenomena, ve i da se sagleda kako se, u društvenim uslovima postsocijalistike tranzicije, razvila antropologija u postjugoslovenskim državama. itaoci e moi da se uvere kako antropolozi pristupaju istraživanju dinaminih fenomena, kakvi su karakteristini za periode radikalne društvene promene, i kako se, pri tome, koriste iskustvom antropologije, ali i drugih društvenih i humanistikih nauka. Vladimir Ribi
Vladimir Ribi
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu
O ekonomskoj tranziciji iz makroistorijske perspektive1 Apstrakt: Dok na mikroistorijskom nivou nastojimo da objasnimo velike društvene strukture i procese, kao i njihove sukcesivne forme, na makroistorijskom nivou pokušavamo da uoimo kontakte pojedinaca i društvenih grupa sa tim strukturama i procesima da bismo razumeli kako su ih ljudi stvarno doživeli. Od samog njenog nastanka, u kapitalistikoj privredi se smenjuje dominacija dva trenda: jaanje državne intervencije i težnja ka liberalizaciji. Takve promene u sferi ekonomije su u vrstoj vezi sa smenjivanjem oblika imperijalne hegemonije. Kljune rei: tranzicija, državna intervencija, liberalizacija tržišta, imperijalna hegemonija
1
Tekst je rezultat rada na projektu Kulturni identiteti u procesima evropske integracije i regionalizacije (br. 147035), koji MNZŽS RS finansira u celosti.
Vladimir Ribi
Prema arlsu Tiliju, analizom na makroistorijskom nivou, "nastojimo da objasnimo odreene velike društvene strukture i procese, i da naznaimo njihove sukcesivne forme". S druge strane, na mikroistorijskom nivou "tragamo za kontaktima pojedinaca i društvenih grupa sa tim strukturama i procesima da bismo objasnili kako su ih ljudi stvarno doživeli".2 Na makroistorijskom nivou nalazimo manifestacije kulturnih idioma, ijom se interpretacijom bavi antropologija. Meutim, moramo biti svesni da makroistorijski procesi utiu na strukturne uslove pre svega na globalnom, ali i na nacionalnom i lokalnom nivou. Iz neosporne injenice da, u tim strukturnim uslovima, pojedini kulturni idiomi (politiki, ekonomski, rodni i drugi) doživljavaju svoju društvenu afirmaciju ili bivaju tragino neprilagoeni, možemo zakljuiti da je za antropologiju više nego korisno ako uzme u obzir i makroistorijske procese. Pristupajui fenomenu tranzicije iz makroistorijske perspektive, Moris Godelie je izrazom period prelaza oznaio "posebnu fazu u evoluciji jednog društva, fazu u kojoj ono sve više nailazi na unutrašnje ili spoljašnje teškoe u reprodukciji ekonomskih i društvenih odnosa na kojima poiva i koji mu daju logiku funkcionisanja i specifinog razvoja, i gde se u isto vreme pojavljuju novi društveni i ekonomski odnosi koji e više ili manje brzo, više ili manje silovito, postati opšti i postati uslovi funkcionisanja jednog novog društva". To znai da "faze prelaza stvaraju epohe od izuzetnog znaaja u stvarnom životu društva", odnosno da predstavljaju "trenutak kad se naini proizvodnje, naini mišljenja, individualnog ili kolektivnog rada, suoavaju bilo sa unutrašnjim bilo sa spoljašnjim granicama i poinju da se cepaju, da gube znaaj, da se rašlanjuju, gotovi da vekovima vegetiraju na manje znaajnim 2 arls Tili, Suoavanja sa drutvenom promenom. Makro društvene strukture, procesi i komparacije, Filip Vinji, Beograd 1997, 76.
7
O ekomomskoj tranziciji ...
mestima, spremni da se ugase sami po sebi ili sistematskom voljom društvenih grupa koje se protive njihovoj reprodukciji u ime drugih naina proizvodnje, mišljenja i rada iji razvoj žele".3 Namera mi je da ispitam da li propast socijalistikog ekonomskog sistema i erozija države društvene brige, kao i dostizanje vrhunca unilateralne imperijalne hegemonije Sjedinjenih Amerikih Država (SAD) ukazuju na postojanje tranzitornog procesa koji se može okarakterisati kao jedan od onih istorijskih trenutaka "koji više nego drugi ine ili rezimiraju istoriju"4, ili smo svedoci promena "iji je krajnji cilj da reprodukuju stari sistem proizvodnje i društvene organizacije, prilagoavajui ga unutrašnjim ili spoljašnjim promenama koje su proizašle iz njegove evolucije"5. Tranzicija iz feudalizma u kapitalizam svakako predstavlja fundamentalnu i epohalnu promenu. Iako naglašava da feudalizam nije bio "naturalna privreda", kao i da ga "ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini", Imanuel Volerstin (Valerštajn)6 konstatuje da je feudalni sistem "mogao podržavati samo ogranieni opseg vanjske (meuregionalne) trgovine – za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine". To znai da su proizvodnja hrane i zanat bili glavne privredne aktivnosti, kao i "razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih podruja".7 Kako Karl Polanji naglašava, trgovina je bila ograniena na gradove i obavljala se ili lokal3
, , , !. XXXVIII, " 1989, 203. 4 Isto. 5 Isto, 208. 6 Prevodioci dela ovog autora na srpski jezik njegovo prezime transkribuju i kao Volerstin i kao Valerštajn. 7 Immanuel Wallerstein, Suvremeni svjetski sistem, CEKADE, Zagreb 1986, 22-23.
8
Vladimir Ribi
no, kao susedska trgovina, ili na velike daljine. Važno je da su ta dva oblika trgovine bili strogo razdvojeni, kao i da nijednom "nije bilo dozvoljeno da se širi izvan gradova". To strogo razdvajanje lokalne od izvozne trgovine bilo je "reakcija urbanog života na pretnju pokretljivog kapitala da dezintegriše institucije grada", što znai da su gradovi "stvarali sve mogue prepreke za formiranje nacionalnog ili unutrašnjeg tržišta, na kome je kapitalista-veletrgovac insistirao". Stanovnici gradova su, održavajui nekonkurentsku lokalnu trgovinu i nekonkurentsku daljinsku trgovinu od grada do grada, "spreavali ukljuivanje seoskih oblasti u trgovako podruje, kao i uspostavljanje neograniene trgovine izmeu gradova zemlje". Polanji poentira da je, zbog takve ekonomske politike gradova, teritorijalna država postala instrument za konstituisanje "nacionalnog" tržišta i unutrašnje trgovine8: Promišljenom delatnou države u petnaestom i šesnaestom veku nametnut je merkantilni sistem žestoko protekcionistikim gradovima i kneževinama. Merkantilizam je uništio zastareli partikularizam lokalne i meugradske trgovine, rušei barijere koje su odvajale ta dva tipa nekonkurentske trgovine i rašiavajui tako put ka nacionalnom tržištu, koje je sve više zanemarivalo razliku izmeu grada i sela kao i izmeu raznih gradova i pokrajina.9
Meutim, kako Polanji istie, ne samo da su nacionalna tržišta uspostavljena državnom intervencijom, ve je to sluaj i sa slobodnim tržištem, prema kojem je put bio "otvoren i održavan pomou ogromnog porasta intervencionizma, stalno organizovanog i kontrolisanog iz centra".10 Naime, princip laissez-faire je namet8 Karl Polanji, Velika transformacija. Politika i ekonomska ishodišta našeg vremena, "Filip Vinji", Beograd 2003, 73-75. 9 Isto, 75. 10 Isto, 141.
9
O ekomomskoj tranziciji ...
nula država, tako što su, u tridesetim i etrdesetim godinama 19. veka, nastupila "mnogobrojna ukidanja restriktivnih propisa, ali isto tako i ogromni porast administrativnih funkcija države, koja je sada posedovala centralnu birokratiju sposobnu da izvrši sve zadatke koje su joj postavljale pristalice liberalizma".11 Posledica toga je bilo uspostavljanje meunarodnog ekonomskog poretka, u ijoj osnovi su se nalazile meunarodne finansijske ustanove, nezavisne od vlada pojedinanih država i njihovih centralnih banaka, ali u snažnoj interakciji s njima. Najvea opasnost za novi meunarodni poredak slobodne trgovine bio je mogui rat izmeu velikih sila, dok kapitalisti nisu imali ništa protiv manjih i izolovanih ratova. Rezultat je bio do tada nezapameni period "Stogodišnjeg mira" od 1815. do 1914. godine, u ijem su prvom delu nastajue srednje klase predstavljale revolucionarnu snagu koja je ugrožavala mir i koju je suzbijala reakcionarna Sveta alijansa. U drugom delu perioda "Stogodišnjeg mira", nacionalno-internacionalni karakter nove ekonomije je prouzrokovao da srednje klase postanu nosioci mirovnog interesa.12 Polanji naglašava da je, u tom periodu, i u zemlji i u inostranstvu, važio princip neintervencije države u privatni biznis, što znai da se od vlade "u zemlji nije oekivalo da se meša u privatnu trgovinu, niti od ministarstva spoljnih poslova da privatne interese u inostranstvu posmatra drugaije nego u širem nacionalnom okviru. Agrarna kriza i velika depresija od 1873. do 1886. godine uslovile su uvoenje itavog niza zaštitnih institucija ija je namena bila da ograniavaju svestrano delovanje tržišta. Došlo je do toga da uvozne carine koje je uvela jedna zemlja spreavaju izvoz druge, koja je time bila naterana da traži nova tržišta u "politiki nezaštienim regionima". Takav eko11 12
Isto, 140. Isto, 17-31.
10
Vladimir Ribi
nomski imperijalizam bio je, pre svega, "borba izmeu velikih sila da prošire svoju trgovinu na politiki nezaštiena podruja". Usled jagme za zalihama sirovina, pojaan je izvozni pritisak, a vlade su podržavale svoje graane koji su imali poslove u zaostalim zemljama. Takoe, unutar nacionalnih granica, konkurentska tržišta su pretvarana u monopolistika, a ljudi i kapital su se udruživali u nekonkurentske grupe.13 Od 1900. godine, intenzivirao se proces raspadanja svetske privrede, koji je kulminirao izbijanjem Prvog svetskog rata, 1914. godine. Nakon rata, formirana je Liga naroda, iji je zadatak bio da obnovi system ravnoteže moi, ali to, kako Polanji konstatuje, nije bilo mogue zbog jednostranog razoružavanja poraženih nacija. Što se tie ekonomije, Liga naroda je pokušavala da "obnovi meunarodnu valutnu i kreditnu organizaciju kao jedino mogue obezbeenje mira meu suverenim državama".14 Meutim, uskoro je takvim nastojanjima došao kraj: U ranim tridesetim naglo je došlo do promene. Njena obeležja bila su napuštanje zlatnog standarda u Velikoj Britaniji; petogodišnji planovi u Rusiji; uvoenje Nju Dila; nacional-socijalistika revolucija u Nemakoj; rušenje Lige u korist autarkinih imperija. Dok su na kraju Velikog rata najvažniji bili ideali devetnaestog veka i dok je njihov uticaj dominirao i u sledeoj deceniji, do 1940. godine nestao je svaki ostatak meunarodnog sistema i, izuzev nekoliko enklava, nacije su živele u potpuno novim meunarodnim okolnostima.15
Kriza Volstrita je dogaaj kojim je zapoeto rušenje meunarodnog ekonomskog sistema. Istovremeno, prestala je da se održava Konferencija o razoružanju, da bi, 1934. godine, Ne13
Isto, 209-212 Isto, 34-35. 15 Isto, 36. 14
11
O ekomomskoj tranziciji ...
maka napustila Ligu naroda i, zajedno sa Italijom i Japanom, pobunila se protiv status quo. Radikalne politike promene su nastupile i unutar samih država, tako što su dvopartijski sistemi zamenjeni jednopartijskim vladama ili, ponekad, vladama nacionalnog jedinstva. Tako je u Rusiji uveden "socijalizam u diktatorskom obliku", dok je liberalni kapitalizam napušten u "zemljama koje su se pripremale za rat, kao što su Nemaka, Japan i Italija i, u manjoj meri, takoe u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji". Meutim, kako Polanji istie, jedina slinost izmeu tih novih režima fašizma, socijalizma i Nju dila, bila je u tome "što su odbacili principe laissez-faire".16 Hobsbaum daje slinu klasifikaciju politikih odgovora na recesiju od 1929. do 1933. godine, s tim što marksistikom komunizmu i fašizmu pridodaje savez umerenih socijalnih demokrata iz nekomunistikog radnikog pokreta s kapitalistima "ija je vera u optimalnost slobodnog tržišta ostrigana", za koji naglašava da se pokazao kao najefikasnija opcija.17 Takoe, Hobsbaum istie da su, posle 1945. godine, sve zemlje kapitalistikog, komunistikog i Treeg sveta "praktino odbacile suprematiju tržišta i sve su verovale u aktivnu ulogu države u upravljanju i planiranju privrede"18 i objašnjava: ...Kapitalistike vlade su bile ubeene da jedino ekonomski intervencionizam može da sprei povratak ekonomskih katastrofa kao onih izmeu ratova, i da se jedino njime izbegava opasnost od ljudi radikalizovanih do te mere da izaberu komunizam, kao što su nekad izabrali Hitlera. Zemlje Treeg sveta su verovale da jedino državna akcija mo16
Isto, 235. Erik Hobsbaum, Doba ekstrema. Istorija Kratkog dvadesetog veka 1914-1991, DERETA, Beograd 2002, 85-86. 18 Isto, 137. 17
12
Vladimir Ribi že da uzdigne njihove privrede iz zaostalosti i zavisnosti. U dekolonizovanom svetu, koji e slediti inspiraciju iz Sovjetskog Saveza, oni e put napred videti kao socijalizam. Sovjetski Savez i njegova novoproširena porodica, nisu verovali ni u šta drugo do u centralistiko planiranje. A sva tri svetska regiona su stupala u posleratni svet sa ubeenjem da je pobeda nad silama Osovine, izvojevana politikom mobilizacijom i revolucionarnom politikom isto kao i krvlju i gvo#em, otvorila novu eru društvenog preobražaja.19
Tokom Drugog svetskog rata, britanski i ameriki zvaninici su razmatrali razne ideje o posleratnom poretku. Najvažnija razlika je bila u tome što su se Amerikanci zalagali za rekonstruisanje otvorenog trgovinskog sistema, dok su Britanci želeli osiguranje pune zaposlenosti i ekonomske stabilnosti, pa su, stoga, nameravali da ouvaju sistem imperijalnih preferencija i bilateralnog trgovanja. Dakle, jedna strana je zastupala nediskriminatorni, multilateralni trgovinski sistem, dok se druga zalagala za preferencijalno ekonomsko grupisanje.20 Postignuti anglo-ameriki sporazum o meunarodnom ekonomskom poretku je oliavao jedinstvenu mešavinu laissez-faire principa i intervencionizma, to jest, liberalnog multilateralizma i države društvene brige. Može se zakljuiti da je taj poredak omoguio funkcionisanje relativno otvorenog sistema trgovine i plaanja, kao i podršku punoj zaposlenosti i društvenoj brizi.21 Anglo-ameriki sporazum o globalnom ekonomskom poretku je usvojen na konferenciji u Breton Vudsu, održanoj u julu 19
Isto. G. John Ikenberry, A World Economy Restored: Expert Consensus and the Anglo-American Postwar Settlement, International Organization, Vol. 46, No. 1, Knowledge, Power, and International Policy Coordination., Winter, 1992, 289. 21 Isto, 294. 20
13
O ekomomskoj tranziciji ...
1944. godine, na kojoj su osnovane dve kljune meunarodne finansijske institucije: Meunarodni monetarni fond – MMF (IMF) i Meunarodna banka za rekonstrukciju i razvoj (IBRD), kasnije nazvana Svetska banka. Fond je usmerio svoj rad na kratkoronu stabilizaciju i borbu protiv inflacije, dok je Banka nastojala da pribavi dugoroni kapital za investicije u velike projekte, poput onih u oblastima energije, rudarstva i transporta.22 Opšti sporazum o tarifama i trgovini (GATT) je osnovan 1947. godine, kao trea meunarodna institucija na kojoj je trebalo da poiva posleratni ekonomski poredak. GATT je formiran sa ciljem da se "podigne životni standard i da se postigne puna zaposlenost, stvaranjem recipronih i uzajamno povoljnih aranžmana usmerenih na supstancijalnu redukciju tarifa i drugih trgovinskih barijera, kao i na eliminaciju diskriminatornog tretmana u meunarodnoj trgovini".23 Od 1995. godine, GATT je transformisan u Svetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Suštinska karakteristika novog ekonomskog globalnog poretka bila je reforma koja je stvorila "mešovitu privredu", ija je uloga bila da omogui državi da planira i upravlja ekonomskom modernizacijom, kao i da povea potražnju. Vlade su bile vrsto privržene punoj zaposlenosti, ali i smanjivanju ekonomske nejednakosti, tj. opredeljenju za društvenu brigu i socijalnu sigurnost, što je prvi put "obezbedilo masovno potroako tržište za luksuzne proizvode koji su se sada mogli prihvatiti kao neop22
Richard E. Feinberg, The Changing Relationship Between the World Bank and the International Monetary Fund, International Organization, Vol. 42, No. 3, Summer, 1988, 548. 23 Douglas A. Irwin, The GATT in Historical Perspective, The American Economic Review, Vol. 85, No. 2, Papers and Proceedings of the Hundredth and Seventh Annual Meeting of the American Economic Association Washington, DC, January 6-8, 1995., May, 1995, 325.
14
Vladimir Ribi
hodne potrepštine".24 Hobsbaum rezimira da je posleratni kapitalizam "bio neka vrsta braka izmeu ekonomskog liberalizma i socijal-demokratije (ili, amerikim renikom ruzveltovska politika Nju dila), sa važnim pozajmicama od Sovjetskog Saveza, koji je prokrio put ideji ekonomskog planiranja"25 Rezultat takvog privrednog poretka bio je nastanak država društvene brige, oko 1970. godine. To su države "u kojima su izdaci za društvenu brigu – zaštitu dohotka, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, itd. – postali najvei deo ukupnih javnih izdataka, a ljudi angažovani u delatnostima društvene brige su obrazovali najveu grupu od svih državnih nameštenika". Do kraja sedamdesetih godina 20. veka, sve napredne kapitalistike zemlje su postale "države društvene brige".26 U takvim uslovima, naroito od šezdesetih godina, stvorena je transnacionalna privreda iji su najoigledniji vidovi bili: transnacionalne firme (to jest, multinacionalne korporacije), nova meunarodna podela rada i ofšor (offshore) finansiranje. Termin "ofšor" je uveden šezdesetih godina "da bi opisao praksu registrovanja legalnog sedišta firme na nekoj, obino malenoj i fiskalno velikodušnoj teritoriji koja je dozvoljavala preduzetnicima da izbegavaju poreze i druga ogranienja koja im je nametala njihova sopstvena zemlja". Što se tie multinacionalnih korporacija, njihova glavna funkcija je bila da "internalizuju tržišta preko nacionalnih granica", odnosno, da se emancipuju od nacionalne države i njene teritorije. Ta tendencija je postala još izraženija kada je industrijska proizvodnja poela da se izmešta iz Evrope i Severne Amerike. Rezultat toga je da nove industrije u Treem svetu nisu više snabdevale samo lokalna tržita, ve i 24
Erik Hobsbaum, 204-205. Isto, 206. 26 Isto, 216. 25
15
O ekomomskoj tranziciji ...
svetsko tržište, bilo tako što bi izvozile artikle koje je u potpunosti proizvela lokalna industrija, bilo tako što bi postale deo transnacionalnog procesa.27 Nakon 1970. godine, globalizacija je temeljno podrila model države društvene brige, prepuštajui vlade nacionalnih država na milost liberalizovanog globalnog tržišta, na kojem su važila sledea pravila igre: Postoji jedan pravilan put za efikasnu raspodelu dobara i usluga. On ukljuuje, pre svega, rušenje prepreka slobodnoj trgovini i slobodnom protoku finansijskog kapitala. I to u smislu da postoji ostatak regulatorne uloge, koja je tu da se zaštiti svojina, i materijalna i intelektualna; da se osigura otvoreni, nediskriminatorni pristup; da se dozvoli investitorima da kupe ili prodaju bilo koju aktivu ili izvezu svaki profit bilo gde u svet; da premeste i zaštite subvencije i ostale distorzije od laissez-faire cenovnog sistema; da rasture ono što je preostalo od savezništva državnih industrija.28
Neki korporativni ideolozi su bili spremni da prihvate da država može da ima odreenu ulogu u subvencionisanju obrazovanja i obuavanju radnika, ublažavanju periodinih dislokacija, finansiranju istraživanja tržišta i pružanju smanjenih oblika socijalne pomoi. Meutim, korporativna zajednica je insistirala na tome da preostale državne aktivnosti moraju biti usklaene s primenom u privatnom sektoru. Zahtevalo se i uspostavljanje niskih i relativno ravnih poreskih nivoa, održavanje minimalnog deficita državnog sektora, kao i otklanjanje stabilizacionih eko-
27
Isto, 211-213. Robert Kutner, Uloga vlade u globalnoj ekonomiji, u: Vil Haton i Entoni Gidens (priredili), Na ivici. Živeti sa globalnim kapitalizmom, Plato, Beograd 2003, 197. 28
16
Vladimir Ribi
nomskih politika koje sprovode države, "osim u sluaju monetarne politike iji je glavni cilj da osigura stabilnost cena".29 Takva ekonomska orijentacija se našla u osnovi takozvanog "Vašingtonskog konsenzusa", to jest, saglasnosti Meunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke i Trezora SAD o tome koje su ekonomske politike adekvatne za zemlje u razvoju. Rezultat je bio sistematski program umanjivanja involviranosti države u ekonomiju, putem liberalizacije tržišta, privatizacije i reduciranja javne potrošnje, pa se može zakljuiti da je "Vašingtonski konsenzus" zasnovan na shvatanju da su "nesavršena tržišta uvek bolja od nesavršenih država".30 Meutim, takva orijentacija je osporena uspehom istonoazijskih novoindustrijalizovanih zemalja, u ijoj je ekonomskoj politici državni intervencionizam imao kljunu ulogu. Umesto da svoja tržišta prepuste dominaciji ustanovljenih industrijskih sila, ove zemlje su zaštitile svoje strateške industrije, da bi ubrzale proces strukturne promene, što je bilo neophodno za budui razvoj. Takoe, izvoz, domaa potražnja i meunarodne socioekonomske veze su imali važnu razvojnu ulogu.31 29
Isto, 198. Ovde treba podsetiti na Hobsbaumovu tvrdnju da je veina neoliberalnih vlada "bila primorana da upravlja i podstie svoje privrede, dok su tvrdile da samo podstiu snage tržišta ". Vlada Margaret Taer je oporezovala britanske graane "nešto teže nego što su bili oporezovani pod laburistima ", dok je ameriki predsednik Ronald Regan "koristio kejnzijanske metode da probije izlaz iz depresije 19791982, tako što se upusito u divovski deficit i angažovao u podjednako divovskom naoružavanju ". Videti: Erik Hobsbaum, 312. 30 Ziya Onis and Fikret Senses, Rethinking the Emerging Post-Washington Consensus, Development and Change, Vol. 36, No. 2, 2005, 264. 31 John Brohman, Postwar Development in the Asian NICs: Does the Neoliberal Model Fit Reality?, Economic Geography, Vol. 72, No. 2, April, 1996, 107-130. Kada je re o uspehu ekonomske politike istonoa-
17
O ekomomskoj tranziciji ...
"Vašingtonski konzensus" je najviše kompromitovan istonoazijskom krizom iz 1997. godine, kao i neuspehom ekonomske tranzicije u Rusiji u 1990-im godinama. Liberalizacija tržišta finansija i kapitala u odsustvu odgovarajuih regulatornih principa dovela je do naglog odliva novca iz zemalja Istone Azije, dok je sprovoenje privatizacije pre uspostavljanja pravne infrastrukture rezultovalo razvlaenjem državne imovine u Rusiji.32 Zbog toga, Fukujama konstatuje da su politiari vezani za "Vašingtonski konsenzus" nedovoljno "upozoravali na opasnosti od liberalizacije u odsustvu pravih institucija", kao i da je krajem 1980-ih i poetkom 1990-ih, "vladalo opšte mišljenje da je bilo koji stepen liberalizacije bolji od nedostatka liberalizacije".33 Težnja da se isprave nedostaci "Vašingtonskog konsenzuzijskih zemalja, treba podsetiti na Fukujamin stav da "znaaj državnog sektora varira u velikoj meri zavisno od kulturnih inilaca ", odnosno da "potreba za intervencijom države zavisi dosta i od osobenosti kulture i socijalne strukture društva koju ona nadzire ". Videti: Frensis Fukujama, Sudar kultura. Poverenje. Društvene vrline i stvaranje prosperiteta, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997, 26. 32 Džozef E. Stiglic, Protivrenosti globalizacije, SMB-x, Beograd 2002, 101-173. 33 Frensis Fukujama, Graenje države. Upravljanje i svetski poredak u dvadesetprvom veku, Filip Višnji, Beograd 2007, 28. Ovde treba skrenuti pažnju na Viliamsonovo podseanje da je "Vašingtonski konsenzus " geografski i istorijski spicifian, odnosno da predstavlja predlog ekonomskih reformi namenjenih Latinskoj Americi, 1989. godine. Kao jedan od autora "Vašingtonskog konsenzusa ", Viliamson navodi da bi sline mere bile predložene i u Africi i Aziji, kao i da su, zbog toga, neki zakljuili da su one predviene da budu važee za sva mesta i sva vremena. Videti: John Williamson, What Should the World Bank Think about the Washington Consensus?, The World Bank Research Observer, Vol. 15, No. 2, August 2000, 254-255.
18
Vladimir Ribi
sa" dovela je do formulisanja ekonomske politike "Postvašingtonskog konsenzusa", u ijoj je osnovi uverenje da država treba da igra važnu ulogu u razvojnom procesu, kao i da su države i tržišta komplementarni.34 Možemo zakljuiti da, od kada je prevaziena politika i ekonomska rascepkanost feudalnog poretka, postoji ciklina smena trendova državnog intervencionizma u privredi i liberalizacije tržišta. Važno je konstatovati da su te cikline promene ekonomskih trendova praene promenom oblika imperijalne hegemonije. U prvim vekovima modernog doba, "merkantilistiko državništvo ukljuivalo je sakupljanje resursa sa itave nacionalne teritorije da bi se postigla mo u spoljnoj politici".35 Protekcionistika ekonomska politika je pružila podršku takmienju i meusobnim sukobljavanjima evropskih država, što je, 1815. godine, rezultovalo stvaranjem "pentarhije", odnosno potvrdom multilateralne imperijalne hegemonije pet država: Francuske, Habzburškog carstva, Pruske, Britanije i Rusije.36 U narednim decenijama, nastupili su erozija carinskih barijera i drugih merkantilistikih mera, kao i širenje ideja o slobodnoj trgovini i meunarodnoj harmoniji, što je dovelo do stvaranja internacionalnog poretka, iji su elementi bili: "rast meunarodne privrede, produktivne snage koje je oslobodila Industrijska revolucija, relativna stabilnost Evrope, postepena modernizacija vojne i pomorske tehnologije, izbijanje samo lokalizovanih i kratkotrajnih ratova".37 Takve okolnosti su naroito odgovarale Britancima, 34
Ziya Onis and Fikret Senses, 275. Karl Polanji, 75. 36 Videti: Pol Kenedi, Uspon i pad velikih sila. Ekonomska promena i ratovanje od 1500. do 2000. godine, CID, Podgorica; Službeni list SCG, Beograd, 2003, 53-168. 37 Isto, 171-172. 35
19
O ekomomskoj tranziciji ...
koji su "ve dostigli znaajan stepen prvenstva ve do 1815. godine, zahvaljujui svojoj spretnoj kombinaciji gospodarenja morima, finansijskog kredita, trgovake strunosti i diplomatije". Zapravo, Industrijska revolucija je samo "pojaala položaj zemlje koja je ve bila krajnje uspešna u predindustrijskim, merkantilistikim borbama osamnaestog veka, a koja se zatim preobrazila u drugaiju vrstu sile". Britanija je postala drugaija "vrsta sile", zbog toga što je ideologija laissez-faire politike ekonomije, koja je cvetala u periodu rane industrijalizacije, propovedala "veiti mir, male državne izdatke (posebno na odbranu) i smanjenje državne kontrole nad privredom i pojedincem". Zbog toga, do sredine 19. veka, uticaj Britanije "ne može biti meren tradicionalnim kriterijumom vojne hegemonije". Britanija je svoju imperijalnu hegemoniju zasnivala na superiornoj kontroli nad morima, uveanju kolonijalnog carstva i snazi finansijskih institucija.38 Od 1860-ih godina, industrijalizacija poinje da se širi izvan granica Britanije i odreenih delova kontinentalne Evrope i Severne Amerike. Naroito je ojaala položaj Nemake, "koja je 1870. godine ve imale 13 odsto svetske industrijske proizvodnje i Sjedinjenih Amerikih Država, koje su ak i tada imale 23 odsto te proizvodnje".39 Izmeu 1870. i 1914. godine, Sjedinjene Amerike Države i Nemaka su znatno proširile svoju industrijsku bazu, nadmašivši Britaniju. Nakon toga, usledila su dva svetska rata, koje Imanuel Volerstin (Valerštajn) sagledava kao jedan "tridesetogodišnji rat", koje su, u suštini, vodile SAD i Nemaka za prevlast u svetskom sistemu.40 Vei deo perioda izmeu 1870. i 1945. godine karakteriše dominacija ekonomske 38
Isto, 178-187. Isto, 222. 40 Imanuel Volerstin, Opadanje amerike moi, CID, Podgorica 2004, 19-20; 35-36. 39
20
Vladimir Ribi
politike državnog intervencionizma u privredi, koja svoj vrhunac dostiže 1930-ih i tokom Drugog svetskog rata. SAD su bile jedina vea industrijska sila koja je iz Drugog svetskog rata izašla neošteena, ak i ojaana. Posleratni svetski poredak, u kojem je ova država dominirala kao hegemon, definisan je na sastanku Ruzvelta, erila i Staljina, održanom na Jalti 1945. godine. Tom prilikom je postignut neformalni dogovor izmeu SAD i SSSR da njihove sfere interesa u Evropi budu odreene linijom razdvajanja njihovih trupa u trenutku završetka rata. Takav preutni dogovor je primenjen i u Aziji, o emu svedoi amerika okupacija Japana i podela Koreje. Zbog svega toga, Volerstin (Valerštajn) zakljuuje da je Jalta "predstavljala dogovor o statusu kvo u kojem Sovjetski Savez kontroliše otprilike jednu treinu sveta, a Sjedinjene Države sve ostalo".41 Obe supersile su prihvatile takvu "neujednaenu, ali, u suštini, neosporavanu ravnotežu snaga", pa se može zakljuiti da je osobenost "Hladnog rata" bila "u tome što nije postojala neizbežna opasnost od svetskog rata".42 Poput "Stogodišnjeg mira", "Hladni rat" je omoguio stvaranje liberalizovanog svetskog ekonomskog poretka, koji karakteriše unilateralna imperijalna hegemonija jedne sile, u ovom sluaju SAD. Dakle, trend dominacije državnog intervencionizma predstavlja ekonomsku osnovu multilateralne imperijalne hegemonije, odosno konfrontacije velikih sila, dok je trend liberalizacije tržišta praen unilateralnom imperijalnom hegemonijom i stabilnou svetskog politikog poretka. injenica da je ponovno uspostavljanje državne kontrole nad energetskim resursima omoguilo Rusiji da se reafirmiše kao svetska sila43, kao i uspeh kine41
Isto, 20-21. Erik Hobsbaum, 174. 43 Videti: Martin Walker, Russia v. Europe: The Energy Wars, World Policy Journal, Vol. 24, No. 1, Spring 2007, 1-8. 42
21
O ekomomskoj tranziciji ...
skog "tržišnog socijalizma", svedoe nam da smo na poetku novog uspona ekonomske politike državnog intervencionizma i borbe "izmeu dve glavne države oko toga koja e, postajui primarno mesto akumulacije kapitala, postati naslednik prethodne hegemonistike sile".44 Ako je to tako, onda propast socijalistikog ekonomskog sistema i erozija države društvene brige, praeni unilaternom imperijalnom hegemonijom SAD, predstavljaju pokazatelj dostizanja vrhunca jedne etape u neprekinutom viševekovnom kontinuitetu globalne kapitalistike privrede. Vladimir Ribi OF ECONOMIC TRANSITION FROM A MACRO-HISTORICAL PERSPECTIVE While at the macro-historical level we strive to elucidate large scale structures and processes in societies and their successive forms, on a micro-historical level attempts are made to distinguish individual and group contacts with these structures and processes so as to grasp how the public essentially perceived them. From its very beginnings, capitalist economy has been the grounds of interchange between two dominant trends: the strengthening of state intervention and the strive towards liberalisation. Such alterations in the field of economics are in correlation with the substitution of the modes of imperial hegemony.
44
Imanuel Valerštajn, Posle liberalizma, Službeni glasnik, Beograd 2005, 30.
22
Ines Prica
Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb
Problem interpretacije tranzicije iz "nerealnog socijalizma" Apstrakt: Cilj rada je naznaiti temeljna pitanja i probleme (antropološke) interpretacije postsocijalizma, poevši od prepoznavanja njegova inicijalnog momenta, odnosno identifikacije dogaaja koji oznaavaju poetak tranzicije kao društvenog, politikog i kulturnog procesa. Nakon predoavanja okolnosti tumaenja tranzicije kao promjene globalnog karaktera, posebna e se pažnja posvetiti onim lokalnima: kako se, konkretno u hrvatskoj društvenoj znanosti i humanistici, reproducira pitanje "prebacivanja" u novi društveni kod s obzirom na specifinost tradicije socijalizma jugoslavenskoga tipa. Kljune rei: antropologija, postsocijalizam, tranzicija, procesi, nterpretacija,
Ines Prica
Prema tezi Williama Outhwaita i Larryja Raya, iz njihova uvodnika knjizi Društvena teorija i postkomunizam (Social Theory and Postcommunism) iz 2005. godine, pitanje interpretacije postkomunizma, ali i stanja ope društvene teorije1 nakon 1989, odreeno je nesnalaženjem društvenih znanstvenika "uhvaenim u iznenaenju" pred svjetskim promjenama koje nisu bili u stanju odmah identificirati i imenovati2. Nije rije samo o neprepoznavanju tranzicijske prirode onih društvenih sukoba na prijelomu stoljea koji su bili iskljuivo tumaeni kao nacionalistiki recidivi. Nesnalaženje i iznenaenje, dapae, bili su vezani uz iznimno brz i gladak prijelaz društvenog sustava, prije svega u nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Na taj se nain problem primarne teoretizacije tranzicije ukazao paradoksalnim: polustoljetna podjela svijeta nestala je, kako se inilo, u trenutku, zajedno s radikalnom razlikom dvaju politikih, ekonomskih i društvenih sustava. Umjesto svjedoenja spektakularnim revolucionarnim dogaajima kao poetku mukotrpnog procesa transformacije, sada je prije svega valjalo istumaiti kako to da se prijelaz odvio toliko glatko a društva postosocijalizma stala tako brzo "sliiti" na ona zapadna. Ovdje je teorija povratka normalitetu odigrala privremenu ulogu, ako ništa drugo, onda u pokušaju "normalizacije" poljuljanih društvenih teorija. Po tom je naime mišljenju pozadina iznenaujue brzinske preobrazbe "kroz adopciju standardnih politikih i drugih društvenih formi diljem bivšega bloka, ležala u opem 1 Koju, prema Dahrendorfu (1990) odlikuje kontekst posvemašnjeg manjka intelektualne i politike rasprave opih koncepcija društvenog poretka. 2 "Dok su zapadni sociolozi težili ‘objasniti stvari koje se nisu dogodile', kao što je imanenti slom kapitalizma, ostali su bez rijei pred revolucijom 1989" (Dahrendorf 1990 cf. Outhwaite&Ray).
25
Problem interpretacije tranzicije ...
osjeaju da se cjelokupni telos postkomunistike tranzicije sastojao u povratku 'Europi' i 'normalitetu'. Istonoeuropski graani prošli su društveni i politiki eksperiment i bilo im je dosta. Postupno pojavljivanje mogunosti pristupanja EU dodatno je pojaalo postojei trend$ (2005: 3). No, ipak lapidarno, tumaenje ostavilo je i nadalje otvorenim samo pitanje "kolapsa". Bilo da je rije o ideji latentnog utjecaja i konanog trijumfa ideje Zapada ili pak gotovo autonomnog, unutarnjeg urušavanja sustava, valjalo je objasniti društvenu kapacitiranost, odnosno proceduralnu osposobljenost za hitru prilagodbu tržišnim zakonitostima i poduzetnikim inicijativama. Pitanje "graanske svijesti", individualnog i grupnog "mentaliteta" i drugih psihokognitivnih okolnosti prestrojavanja ostavljeno "na milost i nemilost" razliitim interpretacijama, koje su uzele maha naroito na podruju tzv. sovjetologije. Zadirui u konceptualno nezahvalna podruja, analize su pokušavale dokuiti koliko je "realan" ili pak ironijski bio impakt socijalistikih vrednota (ili kako god da nazvali život u socijalizmu), te odakle ova, bezupitna i okretna, spremnost na promjenu društvene paradigme. Ili se impakt totalitarne ideologije totalno sveo na proizvodnju "disidentskih graana" (koji su doduše morali ekati trenutak da im "bude dosta") ili je stvarao posebno prilagodljive, prevrtljive i zapravo ravnodušne socijalne habituse. Obje su latentne teze imale svojih odjeka u antropološkom pisanju o tranziciji. Prva je, pojednostavljeno reeno, zapela na pitanju dokle traje postsocijalizam i "što dolazi nakon njega". Društva uspješnih preobrazbi, za koja se onda može pretpostaviti da su u njedrima socijalizma održala autentine "prakse normaliteta", ne samo da ine izlišnim svoj daljnji analitiki tretman nego, u krajnjoj liniji, i samu spektakularnost pojma tranzicije odnosno apriornost paradigmatskog razlikovanja sustava (kulturnih vrednota, 26
Ines Prica
diskurzivnih režima, mentaliteta, itd.) koje je i omoguilo postsocijalistike studije3. Iz ove je, perspektive, meutim, izostavljen itav kompleks bavljenja neuspješnim preobrazbama i poraznim posljedicama "podivljalog kapitalizma". Ovdje je pak osloboeno kraljevsko mjesto tezi o ozloglašenom socijalistikom mentalitetu, neuklonivom preostatku prošlosti koji se "uvukao u dušu" bivšeg socijalistikog graana, opstruirajui opi napredak, svodei demokraciju na proceduralnu karikaturu, gazei temelje ljudskosti, zbunjujui analitiare a, nadasve makar i nehotino, otkrivajui nalije globalnog kapitalizma. Tranzicija kao "retoriki moment" Kada je rije o zapadnoj (socijalnoj i kulturnoj) antropologiji koja je svoje iskustvo istraživanja socijalistikog terena držala pomalo rezervnom djelatnou, rijetko se uspijevajui probiti u "srce tame Istone Europe", a i onda se fokusirajui mahom na elemente "pred-socijalistike", ruralne tradicije, ovakva su i slina pitanja u žižu postavila bolni manjak antro-
3 Ironizirajui ovakve pristupe poljski se antropolog Michal Buchowski u "dilanovskoj maniri" zapitao: "'How many roads must the post-socialist countries go down, before you call them non-post-communist?’ Uhvaeni u diskursu 'bijega od socijalizma', 'prodruživanja Europi', 'izgradnje demokracije' i 'uspostavljanja slobodnog tržišta', ljudi, jednako na zapadu i u bivšem sovjetskom bloku, pretpostavljaju postojanje regije, koja se prostire u trokutu izmeu Baltikog, Crnog i Jadranskog mora kao 'zemlju tranzicije'. To je još uvijek vrsta zagonetnog Bermudskog trokuta za mnoge na Zapadu" (Buchowski 2001: 9).
27
Problem interpretacije tranzicije ...
pološke ali i šire društvene teorije4. Jedan od rijetko osjetljivih autora za problem "putovanja antropološke teorije na istok" Michael Buroway upozorava da: "teoretizacija postsocijalizma i nadalje poiva na socijalizmu kao negaciji ili usporedbi – uglavnom kao slavljenje kapitalistike premoi ili, znatno rjee, izvor kritike kapitalizma. Kako se socijalizam povlai u prošlost, opasnost je da emo biti sve zarobljeniji tim jedinim modelom – idealnom projekcijom liberalnog kapitalizma – prema kojemu pravimo usporedbe. (…) Mogue je zamisliti da e se intelektualci bivšeg Sovjetskog Saveza i istone Europe, reagirajui na vlastitu marginalizaciju u nacionalnim okvirima, još jednom podijeliti u dva tabora – zapadnjake i nativiste. Razoarani obeanjima zapadne liberalne teorije, nove generacije disidenata bi tako napustile optimizam i teleologiju takozvane tranziciologije i okrenule znatno srodnijoj postkolonijalnoj teoriji. (…)…Kada humanitarna pomo presahne i nerazvijenost se produbi, tržište i demokracija e izazivati skepsu. Kakvo uroeno teoretiziranje e nastati da istisne i preoblii zapadne importe, (…), kakvi e biti obrisi postsocijalistike teorije u dvadesetprvom stoljeu i kako e ta teorija strujati nazad na Zapad?" (Burawoy 2002: 310).
Drugim rijeima, postsocijalistika "teorija", u nužnosti svoje inovacije i napuštanja ordinarnog komparativistikog interesa, suoena je s dva temeljna problema. Prvo, tumaenjem krize, skepse i socijalnih devijacija tranzicijskih društava s kojima 4
Outhwaite i Ray taj manjak teorije smatraju opim: postsocijalistiki je moment uinio u potpunosti neuklopivima jednako klasine socijalne teorije kao i zaokupljenost "'kulturnim obratima', postmodernizmom, dekonstrukcijom, globalizacijom i identitetima", obje koncepcije nesposobne za obuhvaanje društvenih procesa novog milenija (usp. 2005: viii). Teorije izrasle u svijetu industrijskih, imperijalnih i buržoaskih europskih društava prije drugog svjetskog rata bilo je nemogue prispodobiti ozraju globaliziranog, postkolonijalnog, postindustrijskog svijeta, a pogotovo kroz njih rasvijetliti pad socijalizma kojim su se oito otvorile nove okolnosti tumaenja svjetske povijesti.
28
Ines Prica
je pogotovo bio suoen drugi val njihova istraživanja te, drugo, otporom insiderskog znanja i nesukladnou intelektualnih tradicija koje e izbiti na vidjelo nakon njihove kratkotrajne faze prilagodbe, konverzije i "pozapadnjavanja". Nakon što se rasprava o prispodobivosti, svodivosti i validnosti etnoloških ("istonih") odnosno antropoloških znanstvenih tradicija, naposljetku svela na meusobne optužbe za ateoretizam, nacionalni autizam i ideološki oportunizam prvih, te pozitivizam, neokolonijalnost i karijerizam drugih5, stanje interpretacije nove svjetske realnosti sve više se razmatra u svjetlu opeg "ateoretinog karaktera" promjena koje ne slijede nijedan povijesni model niti su vezane uz neku revolucionarnu teoriju (usp. Offe 1991, cf. Outhwaite&Ray). Godina 1989. izgleda da nije iznenadila samo društvene teoretiare nego i "samu povijest": socijalizam je "presvukao svoju kožu a da nije pripremio novu u koju e se uvui. Promjene su nastupile bez stvarne teorije o tomu kako ih stvarno provest" (usp. Verdery 1996: 229). Time paralelno dolazi u pitanje pertinencija liberalnih i drugih zapadnih pojmova koji su se "prišili" na postsocijalistiko nasljee6, kao što, s druge strane, na vidjelo izlaze konceptualne i kul5 Iako se specifino ne dodiruju postsocijalistikih okolnosti proizvodnje antropologije, u posljednje vrijeme najšire postavljena rasprava tenzija centralnog autoriteta i mnoštva "svjetskih antropologija" nalazi se u lanku Eduarda Restrepa i Artura Escobara (2005). 6 Katherine Verdery govori o velikom manjku znanja o ideološkoj pozadini socijalizma (koji uzima kao direktnu posljedicu hladnoratovske atmosfere na "sjevernoameriki intelektualni život" (usp. 1996: 9). Za rijetke istraživae europskog Istoka na taj je nain takoer i upoznavanje s marksizmom zapoelo kroz institucionalno-propagandne floskule koje su, kao "bauk vulgarnog marksizma", kružile obrazovnim, medijskim i politikim žargonom istraživanih zajednica.
29
Problem interpretacije tranzicije ...
turne razlike koje su bile tek prikrivene momentalizmom tranzicije i koje upuuju da bi se postsocijalizam morao (moi) istumaiti i iz samog sebe. Ako su spoznaje Verderijeve otkrile posebnost "socijalistike eshatologije", kao nesklonost dijakroniji i narativnim praksama karakteristinim za zapadnu ideju napretka, analize Alexeija Yurchaka još snažnije su uputile na zanemareni, retoriki element uspona i pada sovjetskog socijalizma, onog zbog kojeg je u sovjetskoj socijalistikoj retorici bilo posve mogue da je "sve bilo zauvijek dok nije nestalo". "Što je to bilo u sovjetskom sistemu", pita se on, "da je 'kolaps' bio ujedno totalno nezamisliv i iznenaujue brz ne samo za mnoge zapadne sovjetologe nego i za mnoge sovjetske graane". Ne bavei se toliko njegovim uzrocima koliko "uvjetima mogunosti", Yuchak u daljnjem istraživanju kulturnog impakta ideoloških dokumenata, uvia nužnost razlikovanja perioda i koncepta tzv. kasnog socijalizma, razdoblja kojih tridesetak godina prije perestrojke koji zapoinje "velikim zaokretom u diskurzivnom režimu od 'semantikog' prema 'pragmatinom' modelu ideološkog diskursa" (usp. 2003). Ne što bi taj uinak doslovnog prenašanja ideološkog teksta u životnu pragmu predstavljao kraj vjere u ideale i vrednote socijalizma, nego je on uveo znatno složeniji odnos prema sovjetskom ideološkom obrascu. Sve je važnije bilo reproducirati precizne ideološke oblike nego držati se njihovih preciznih znaenja i upravo su se u tom odvajanju nevidljivo pojavili uvjeti za kolaps socijalizma – i to kao društvenog sustava, ali ne i kao niza vrednota. Jer, umjesto tumaenja toga rascjepa kao "zle", "nemoralne" i "nametnute" naravi komunistikog sustava (a mnogi sovjetolozi upravo u gubitku vjere sovjetskih graana vide njegov krah), Yurchak predlaže koncept heteronomije, onog oblika "sovjetske hegemonije oblika" koji je nastao gotovo banalno: doslovnim prenašanjem (kopiranjem) fragmenata ideoloških reprezentacija koje su, uvijek u raz30
Ines Prica
liitom kontekstu, zadobivala drukija znaenja. Paradoksalno, upravo je repliciranje ideoloških oblika uvelo "element nepredvidivosti" (481-482) za sudbinu sustava7. Bez obzira koliko inzistiranje na retorikom momentu prestrojavanja zadovoljavalo apetite društvenih teorija, odnos graana prema ideološkom tekstu kulture pokazuje se bitnim i za tumaenje njihova referiranja na novu društvenu realnost, onim narativnim praksama kojima, kako se uskoro pokazuje, prevladava duboki pesimizam spram vlastita položaja. Osjeaj razoaranja i gubitka, otkriven i prenesen s dalekih postsocijalistikih terena, ubrzo poinje preplavljivati antropološke tekstove, pridružujui se opoj zabrinutosti intelektualnog Zapada. Budunost koja je izgledala "tako radikalno otvorena" svela se na po7 in $reprodukcije forme s reinterpretacijom smisla", o kojem ovaj rad teoretizira kao o heteronimnoj izmjeni, ne može se svesti na otpor, oportunizam ili pretvaranje; u stvari, ona je dopustila mnogim sovjetskim ljudima da se nastave držati sovjetskih komunistikih ideala i da sebe vide kao dobre sovjetske graane. Jednoglasna i sveprisutna replikacija ideoloških oblika, sparena sa sklonou prema mnogim komunistikim vrijednostima, pridonijeli su da se sovjetska stvarnost pojavljuje kao monolitna i vjena. Istovremeno, konstantna interna reinterpretacija ideoloških znaenja, koja su bila sam raison d'être sustava, pridonijela je uvjetima koji su omoguili neminovnu imploziju sustava. Kad je partijsko vodstvo na elu s Gorbachovom sredinom osamdesetih pokrenulo kritike javne debate o perestroiki, oni su htjeli samo reformirati socijalizam kako bi ga pritom ouvali i dalje. Kao i svi drugi, oni nisu uvidjeli interne "uvjete mogunosti" kakvi su oni stvarno bili, i zato i nisu oekivali kolaps. Meutim, uvodei taj novi kritiki diskurs, oni su uinili logiku heteronimne izmjene iznenada vidljivom i otvorenom za javnu raspravu, što je dovelo do nove promjene u diskurzivnom režimu sustava. Perestroika je postala konana javna manifestacija temeljne transformacije koja se unutar sustava ve dogodila tiho i nevidljivo (usp. isto).
31
Problem interpretacije tranzicije ...
znate obrasce: jesu li oni usvajani kao optimalni ili tek kao dostupni za imitiranje, je li se sadržaj ideje slobode i demokracije zauvijek izgubio u procesu krivotvorenja i "divljanju potisnutog", regresiji nacionalizama, religije i bešutnosti koji je od "godine uda, 1989" uinio "poraz modernosti" (Latour 1991: 8, cf. Outwaite&Ray). Bez obzira koliko autentino prenesena, deziluzija (ak i u obliku "eshatološke ideje kraja", usp. Watanabe 1998) jedan je od tih retorikih momenata koji valja propitati unutar diskurzivnog statusa antropološkog znanja, posebice onog etnografskog realizma koji je dodatno ohrabren mogunou "ekskavacije" terena bivšega socijalizma. Inzistiranjem na promašajima kao nemoi "prijenosa oglednih modela" raste opasnost esencijalizacije postsocijalistikih društava, zaleenih u neizvjesno produljivom procesu svoje transformacije – ulozi negativnog ogledala, ali i alibija globalnog kapitalizma kao stanja normaliteta. Nedavno se, sumnjajui u uravnoteženost njihovih zakljuaka, maarski antropolog Laszlo Kurti upitao "zašto zapadni antropolozi stalno ciljaju na greške, deformacije i promašaje dok im promiu uspjesi, pozitivni rezultati i znatna postignua. Stalno oplakivanje neuspješnosti predstavlja samo jednostrani pogled na svaku stvar" (Kurti 2002: 181). Takva prosudba "normalnosti procesa" pogaa europsku antropologiju na specifino bolan nain, podvlaei podjelu na "istonu" i "zapadnu" disciplinu te rasprave o vjerodostojnosti insiderskog odnosno outsiderskog znanja. No ispostavit e se da prvobitna fascinacija brzinom tranzicije a onda i razoaranje njezinim posljedicama predstavlja zajednike okolnosti za oblikovanje negativizama istraživakih pozicija obiju strana. Kod izvanjskih je uvida, dapae, mjestimino doveo do znatnog momenta nesigurnosti, ozbiljnog preispitivanja vlastitih polazišta pa i samog dovoenja u pitanje postsocijalistike transformacije kao oponašanja i modelske aplikacije. 32
Ines Prica "Iznašli smo da je ono što se ini 'restauracijom' poznatih oblika iz socijalizma nešto posve drugo: izravan odgovor na inicijative novoga tržišta, proizveden njime, prije nego ostatak starog mentaliteta. Drugim rijeima, iznašli smo da ono što izgleda poznato ima razmjerno nove uzroke. Istodobno, meutim, uvjerili smo se da reakcija ljudi na neku situaciju može esto izgledati kao preostatak upravo stoga što rabi jezik i simbole usvojene u prethodnom ureenju. To ne znai da je njihov svjetonazor tako 'korumpiran' socijalistikim iskustvom da ih onemoguuje za druge oblike života; to znai samo da djelovanje upošljava simbole i rijei koji nisu stvoreni de novo nego razvijanjem ve poznatih oblika, ak i onda kada je to s novim smislom i ciljem" (Burawoy&Verdery 1999: 2).
Mnogi su, s druge stane, a takoer i dio analitiara hrvatske tranzicijske stvarnosti, zasjeli na tezu o socijalistikom mentalitetu kao neotuivom totalitaristikom preostatku/nedostatku koji muti vodu ideje i prakse opega napredovanja. Zanimljivo je koliko takav oblik kritike takoer zamuuje i okolnosti intelektualne konverzije postsocijalistikih intepreta i uvjete njihove nove društvene legitimacije. Iznenadni dogaaj "Pravo je udo kako je socijalizam mogao opstati pola stolea pored mnoštva tako angažovanih antitotalitarnih intelektualaca koji su mu se 'protivili'. Neupueni hipotetiki posmatra bi mogao pomisliti da su išezle ideologije komunistikih partija imale izvanredno težak zadatak u suoavanju sa mnoštvom vatrenih brania nacionalne tradicije, liberalizma, hrianske demokratije i drugih struja koje su težile demaskiranju nehumanog karaktera totalitarizma" (Kulji 2001: 368)
S obzirom da u reprezentaciji tranzicije kao "iznanadnog dogaaja" i u hrvatskoj analitici prevladava zaplet ex nihillo, to se onda može (ali i ne mora) smatrati izravnim prijenosom ve us33
Problem interpretacije tranzicije ...
postavljenih i prihvaenih procedura eksplikacije. Kako naime ustanovljuje Katherine Verdery, zapadne antropološke naracije zapletom "velikog praska" impliciraju da "je povijest poela tek tada, da je prije 1989. to podruje bilo bezoblino i pusto" (Verdery 1996:205). Zanimljivo je pak da u diskursu hrvatske društvene analitike uvod u tranzicijski scenarij ima još snažniji karakter epifanije (iznenadne objave), odnosno emergencije (pojave ni iz ega). Preokret se javlja neoekivanou prirodne pojave, to je rez u kojem stari sustav preko noi nestaje, a ljudi se, "u zoru tranzicije" (Prpi, Despot, Dugandžija 1993), bunovni i nepripremljeni bude u novome svijetu. "Stari komunistiki režimi, obilježeni autoritarnim politikim sustavima, 'preko noi' su se našli suoeni s novim socijalnim, politikim, gospodarskim i kulturnim zahtjevima" (Karaji 2000: 201). "Tako je bilo i poetkom devedesetih godina, kad je jedan cijeli društveni sustav – socijalizam – preko noi nestao s europskih politikih pozornica" (engi&Rogi 1999: 5).
Osim ve iroko raširenih biološko-tjelesnih metafora o "slomu", "kolapsu" i "padu" stanja koje prethodi, izravno uvoenje simbolike prirodne sile, potresa, vala, vjetra, unosi ambivalenciju dogaaja – njegov karakter je nešto poput "katastrofe s generalno pozitivnim ishodima". "Socijalistiki je 'projekt' , kao što je poznato, definitivno kolabirao u svim svojim (istono)europskim inaicama(…), ostavljajui za sobom veliko olakšanje, ali i razvaline, krš i pustoš u glavama i srcima ljudi" (Zeman 1998: 13). "Svi su se bahatili diljem istone Europe, a onda je stigao vjetar (nevažno tko ga je, kako i zašto stvorio) te je pomeo sve dotad nedodirljive voe i voice" (Kalini 2005).
34
Ines Prica
Naglasci na uzrocima tako su ostavljeni da pomalo lebde. Je li više rije o samourušavanju jednoga divovskog zdanja, ili je gorostas zaljuljan nekom izvanjskom, takoer pomalo zagonetnom silom? Konsenzus oko toga oito nije definitivno postavljen i to uzrokuje snažne fikcionalne izlete objektivnih znanstvenih jezika. ak i kada se govori u strože ekonomskim metaforama, poput bankrota socijalizma, pa i izriito ustvrdi da je on uslijedio ne "poradi snage njegovih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, nego ponajprije zbog razloga imanentnih njegovoj naravi" (Zeman 1998: 13), ponovno smo ponueni da se potpomognemo nekom izvanpovijesnom, pa i izvanljudskom imaginacijom. "Mogli bismo ustvrditi da je 'crna rupa' otvorena terminalnim posustajanjem socijalistikog gospodarstva, koje se na koncu pokazalo imanentno-strukturno nedoraslim zahtjevima koji mu se postavljaju, potkopala i sve politike, ideologijske, kulturne, svjetonazorske i druge socijalne konfiguracije te time dovela do spontanog samourušavanja sustava" (Zeman 1998: 13-14).
Nešto od mitsko-kozmološkog karaktera ovih "poetaka" može se pripisati uglavnom retrospektivnoj prirodi socioloških analiza tranzicije koje se u Hrvatskoj, preokupiranoj realitetom rata i problematikom uspostavljanja države, pojavljuju uglavnom tek duboko u devedesetim godinama, dakle gotovo cijelo desetljee nakon iznenadnog dogaaja. Ako su analize hrvatskih ekonomista devedesetih godina govorile o kompleksnim uzrocima rapidnog "trošenja" inae vrlo dobrih predispozicija Hrvatske za procese tržišne transformacije8, onda su društveni znanstvenici prvenstveno bili upueni tu8
"Politika precijenjenog stabilnog nominalnog teaja nacionalne valute potaknula je prekomjeran uvoz, osobito trajne potrošne robe, pa su pozitivni efekti kreditne ekspanzije uglavnom poništeni rastom vanjskog
35
Problem interpretacije tranzicije ...
maenju razloga za rastue trendove negativnih pokazatelja o stanju ekonomije i društva. No problemi interpretacije društveno-kulturnih okolnosti podivljavanja hrvatskog kapitalizma pokazuju veliki manjak u samom temelju produkcije znanja i legitimacije interpreta nove društvene realnosti. Prvo, rat na podruju bivše zajednike države dugotrajno je odgodio uvjete za raspravu tranzicijskih procesa kao temeljno sistemske promjene te je posebno zamutio injenicu, koju nedavno rasvjetljava Sreko Pulig, da ovdje i "nije bilo izravnoga odluivanja o kapitalizmu" (2007). "Kolaps" u hrvatskom sluaju zadobiva karakter kolapsa bivše državne zajednice, a ne globalne paradigme socijalizma, pa se nedostatak praktinih interpretacija i razmatranja praksi društvenih promjena nadomješta govorom o nacionalnoj državi, bez dostatnoga razmatranja prepoznatljivoga i željenoga politiko-ekonomskog sustava koji bi je identificirao (ako to nije, prema gore navedenoj tezi, jednostavno "povratak normalitetu"). Na taj je nain i ovdje, podrazumijevajui se kao jedini izbor, nediferencirani pojam "zapadne demokracije" prikrio "paradoksalnu situaciju u kojoj se interiorizacija meunarodnih normi interpretira posredstvom normativnih modela (demokratije, meunarodnog prava, ljudskih praduga. Posljedica je, dakle, bila pad konkurentnosti domaih proizvoaa zbog makroekonomske politike aprecirane kune u uvjetima liberalizacije uvoza.(…) Strukturne implikacije tih kretanja znae da e u skoroj budunosti kada doe vrijeme otplate stranih kredita, izostati devizni priljev na osnovi izvoza robe i odgovarajuih izvoznih usluga.(…) Garant (država) bit e prisiljena otplaivati zajmove iz prorauna, to e dodatno potencirati probleme financiranja društvene potronje. Ve danas se dio nje mora alimentirati prodajom vlasništva domaih proizvodnih potencijala stranom kapitalu, umjesto da se strani kapital usmjeri na direktno stvaranje novog proizvodnog potencijala" (Baleti 1999: 203).
36
Ines Prica
va, tehnološkog i ekonomskog razvoja) koji su i sami u krizi." (Savi 2001: 17) Suoavanje s uznemiravajuim pokazateljima državne ekonomije i poteškoama da se oni objasne u svjetlu "opega napretka" stidljivo javlja tek s desetljeem zakašnjenja9, zajedno s konceptom tzv. druge tranzicije koji je, prema Puligu, djelomino uveden kao alibi za prikljuivanje politikim procesima liberalne elite nakon i usprkos posljedica "krive", tj. ratne tranzicije (usp. Pulig isto.). No upravo je to desetljee, obilježeno ratom i nelegalnim privatizacijama, uzeto oglednim razdobljem za formiranje stereotipnih socioloških zakljuaka o "otporu mentaliteta" i ulozi "lošega sociokulturnog kapitala" u slabostima tranzicijskih strategija. Kulturalizam tumaenja "divljeg kapitalizma" kao predestinacije hrvatskoga društva kulminira u ideji njezine dvostruke "hereditarne" optereenosti. "Hrvatska pripada skupinama europskih društava s relativno niskom razinom povjerenja, tj. sociokulturno naslijee obuhvaa i pripadnost mediteranskom krugu s dominantnim utjecajem katolicizma (ime smo bliski Italiji, Španjolskoj i Francuskoj), ali i pedesetak godina komunistikog eksperimenta" (Rai 1999: 325).
Sljedea utjecajna teza rješenje tra#i u injenici "neautentinosti" tranzicije, odnosno nepostojanju prvobitnih uvjeta za njegovu lokalizaciju – pa tako ni za formiranje povijesnog subjekta njezine 9 Od statusa jedne od zemalja najbolje pripremljenih za tranziciju, Hrvatska sustavno pada na dno ljestvice svih pokazatelja privrednog rasta. Do duboko u 21. st. (ukoliko se nastavi postojei trend), nee dostii svoj BDP iz osamdesetih godina, krajem devedesetih imala je najveu stopu nezaposlenosti u srednjoeuropskim zemljama, peterostruki porast deficita trgovake bilance i udvostruenje vanjskoga duga (Vojni 1999: 389).
37
Problem interpretacije tranzicije ...
naracije, odnosno interpretacije10. Zbog toga ni demokratizacija nije bezuvjetno organski nastavak unutrašnje mijene u svakoj tranzicijskoj zemlji, nego prvenstveno meunarodna obaveza, nalog da se "imitiraju najbolje strane politikih modela što ih primjenjuju zemlje pobjednice u nadmetanju sa socijalistikim blokom.11 injenica da se o tranziciji kao sustavnoj transformaciji niti ovdje nije moglo unaprijed raspravljati, niti na bilo koji nain pripremiti teren za njezino oživotvorenje, mogla je biti presudna za preuzimanje formulacija karakteristinih za zapadnu "tranziciologiju". No daljnje je optereenje lokalnog zapleta vezano uz nužnost uklapanja, sad ve jasno vidljivih, i blago reeno ambivalentnih, posljedica procesa koji su se odvijali pod krinkom postsocijalistike transformacije. Uvoenje antropološkog momenta poinje dominirati tranzicijskom egzegezom onda kada valja prestati govoriti o vjetru koji je jedne noi pomeo svjetsku povijest i skrenuo je na put napretka. Sada e pitanje za koga je onda to tako "dobar" i svrhovit proces zahtijevati uvoenje ljudskoga subjekta, a za mnoge analitiare to e oznaiti tek nužnost prelaska na (zapravo "marksistike") pojmove ostataka stare svijesti. No duktus tekstova tadašnje srednje struje hrvatske društvene znanosti imao je na umu jedan drugi retoriki zaokret: ona "prekonona" priroda dogaaja kao da više 10
Zahvaljujui tome, podrazumijevana i u kolektivnom iskustvu ukorijenjena "težnja da se razore politiki sklopovi i mreže realnog socijalizma" dovedena je u pitanje, budui (ne sumnjajui u postojanje opozicijskog kontinuiteta u zemljama post-socijalizma), ostaje notorna injenica da "nijedan unutrašnji, pojedinani otpor, nije bio dostatno snažan za navlastiti obraun s poretkom realnog socijalizma$ (Rogi 1998: 38). 11 No u hrvatskom je sluaju model oponaanja osporen injenicom da osamostaljenje dr#ava iz pograninih federacija nije bio sastavni dio meunarodnog tranzicijskog projekta ve se, dapae, "isticanje lokalne racionalnosti" (Rogi 1998: 39) smatralo oblikom politike regresije
38
Ines Prica
ne služi niem drugom do li ukazati kako se ipak ništa ne može postii preko noi. Uvoenje elementa ljudske svijesti i prakse imalo je dakle kljunu ulogu u "pesimistinim" tumaenjima društvenoga stanja s kraja devedesetih godina, kada je "enormna teoretizacija" tranzicije potvrdila pravilo po kojem "dok neka praksa funkcionira ona ne zahtijeva refleksiju" (Savi 2001: 18). Prema naratološkoj shemi koju predlaže Mile Savi, zaetak refleksije "može biti i trenutak njenog odvajanja od stvarnosti, tako da joj u procesu vlastite teoretizacije izmie ravan faktikih dogaanja" (isto: 18). Uloga prie konstitutivna je u tumaenju društvenih dogaaja jer "socijalne injenice imaju znaenje samo u kontekstu naracija", ali uz uvjet ispuštanja onih segmenata dogaaja koji ne mogu biti imenovani u zadatoj interpretativnoj matrici (isto 12). No upravo se ovi neobuhvaeni, latentni procesi mogu pokazati presudnima za ishod samoga dogaaja. Koja je onda to faktika ravan za koju sumnjamo da je "nestala" u komentaru post-socijalistike realnosti u pokušaju hrvatskih intelektualaca i strunjaka da objasne devijacije postsocijalistikih promjena? Nerealni socijalizam Kada je rije o profesionalnom statusu znanstvenih zajednica postsocijalistikih društava, onda ni ovdje ne treba ispustiti iz vida djelovanje niza retorikih momenata, kao posljedice opih okolnosti "intelektualne tranzicije" i samorazumijevanja vlastita položaja u kontekstu ope promjene ideološkog teksta12. Zasigur12 Govorei o "konverziji jugaslovenske inteligencije" (2001) Todor Kulji govori o dvije osnovne teme njihova samorazumijevanja: a)
39
Problem interpretacije tranzicije ...
no bi nas iskušavanje razliitih reperkusija argumenta o "socijalistikom mentalitetu" primijenjenog na ovu supstanciju odvelo daleko, u najmanju ruku do vjerodostojnosti onih "angažiranih antitotalitarnih intelektualaca" koji su "preko noi" obnovili svoj autoritet u osvit novoga doba. No ostaje neotklonjiva injenica zaodjevenosti suvremena društvenog komentara oblikom intelektualne "perestrojke", ako ništa onda odlunim distanciranjem od komformistike pozadine koja je, kako se tvrdi iz istoga izvora, podrazumijevala izrazitu parcijalnost i funkcionalnost, ako ne i krivotvorenje tumaenja socijalne zbilje, kao profesionalnu devijaciju unutar znanstvene zajednice u razdoblju socijalizma. Ma kako se danas trudili objasniti pritajenu prirodu našega participiranja u tome okolišu, korpus znanja i informacija koji nas je uzgojio dubinski hibridizira izvor našega ovlaštenja za tumaenje suvremenosti. Taj procijep uzrokuje zainjanje posve nove prie $ni iz ega", prie koja je ometena disfunkcijom odreene prakse (znanstvene i analitike reprezentacije socijalizma) kojoj se, u svim njezinim oblicima i (unutarnjim jednako kao izvanjskim) perspektivama, danas, ako se hoe, može dovesti u pitanje vjerodostojnost13. Refleksija o vlastitu društvu spremna je sada oblikovienju sebe kao žrrtve i b) uvjerenju o neprekinutom vlastitom disidentskom statusu i postojanom idejnom kontinuitetu. 13 Prema najpoznatijem hrvatskom sociologu Josipu Županovu, problem je u suvremenom nastavljanju trenda što ga je naznaio groteskan odnos prema znanosti u socijalizmu. Dok socijalistiko državno gospodarstvo openito naginje neprofesionalnosti i antiintelektualizmu (gdje se "direktori s jedva završenom osnovnom školom bave rastjerivanjem strunjaka"), podržavajui u ranom razdoblju uvoenja samoupravljanja " neku vrstu fajerabendovskog anarhizma" (Županov 1998: 112), razdoblje poslije sloma socijalizma, prema njemu, ne bilježi promjene u bitnim trendovima. "Postoji, doduše, velika intelektualizacija politike i administracije, ali to ne znai nikakav prodor znanstvenog pristupa. Kako bi op-
40
Ines Prica
vati se $ni iz ega", a uglavnom kao "ogovaranje" imaginarnih nositelja starog, socijalistikog mentaliteta – u krajnjoj liniji, paradoksalno izvrui i reproducirajui postupak "unutarnjeg orijentalizma" (usp. Buchowsky 2006), u meuvremenu gotovo u potpunosti zamijenjenog "patetinim", empatijskim pristupom u uvidima "outsidera". Dok zapadna znanost suosjea s ljudskim subjektom post-socijalizma, domaa je ogorena što se takav još nije ni rodio: u njihovoj prii o poetku doba s kojim su zajedno ponovno roeni, nedostaje glavni protagonist – jer to nije narod socijalizma, imenovan glavnim uporištem mentalitetno-kognitivnih prepreka društvenih promjena. Tipian scenarij "prosvijeene" unutarnje kritike hrvatske tranzicije barata stoga ponajviše pojmom retradicionalizacije, odnosno društvene regresije (umjesto oekivane progresije – modernizacije) pred kojom je tranzicija kao globalni proces i sama "iznenaena". Ta je tradicija bila jednostavno nataložena u svijesti ljudi nesposobnih "prolaziti kroz niz funkcionalnih adaptacija koje vode sve veoj djelotvornosti, (…) sve veoj specijalizaciji društvenih uloga – kako organizacija, tako i pojedinaca (ega e posljedica biti) sve fragmentarniji doživljaj svijeta i uzroka pojedinih dogaaja" (Rimac 2004: 410). Ne shvaajui ovakav tip promjene, populacija "koja se zbog prolaska zenita profesionalne aktivnosti smatra gubitnicima u procesu tranzicije" (413), sklona je negativnoj procjeni novonastale situacije i traženju "žrtvenoga jarca" za vlastiti položaj. Graani dakle ne samo da se pokazuju neuspješnima za shvaanje i provoenje promjena nego ih, dodatno, nisu u stanju razumjeti, odnosno iskrivljuju stvarnost tranzicije kao društva krize i problema, te uzroke "smještaju izvan pojedinca i pripisuju devijantnim postali u novim ulogama, ljudi s diplomama i zvunim titulama moraju prihvatiti sasvim drukije kodove ponašanja" (isto: 113).
41
Problem interpretacije tranzicije ...
jedincima (kriminal) i posebnim okolnostima (rat), ak i kada ti uzroci nemaju izravne veze sa stvarnim stanjem" (isto, 413)14. Ipak, u meuvremenu, i neometano od ovih poteškoa, "u proizvodnoj sferi formira se nova ekonomska elita koja funkcionira sukladno zakonitostima slobodnog tržišta" (isto: 409). Time smo izravno dovedeni pred pitanje "kako to da se nakon desetljea zajednikog povijesnog iskustva s realnim socijalizmom u centralnoj i istonoj Europi nekim ljudima uspijeva otarasiti toga nasljea a drugima ne" (Buchowsky 2001: 17)? Ako argument zaostatka svijesti, kako ispada, ne vrijedi kada je rije o rastu društvenih elita na istome prostoru15, onda – uz konti14
Uravnoteženiji uvidi dobiveni su transdiciplinarnim istraživanjem (uvoenjem sociologije, ekonomije, sociobioloških, psiholoških i kulturalnih studija) kojima se izvodi pojam tzv. socioekonomike, s pretpostavkom "subjektivne mjere koristi$ kao kljunog problemskog mjesta "sueljavanja sociologije i ekonomike" u studijama tranzicije, usp. Meštrovi& %tulhofer 1998: 2). Analize se kreu u smjeru relativiziranja (uvoenja kategorije osjeaja) osnovnih aksioma neoklasine ekonomske analize po kojima su "racionalnost" i "maksimiziranje koristi" (tzv. racionalna sebinost) temelj ekonomskog ponašanja pojedinca. Istraživanja iznašaju pojam situacijske racionalnosti (specifina sociokulturna mudrost), koji opet snažno rauna na nasljeene faktore ("perzistencija navika vezanih uz društveni i gospodarski sustav koji je nestao u oblaku postkomunistike prašine", Štulhofer 2000: 12). Retradicionalizacija hrvatskog tranzicijskog društva postavljena je u obzor pojma kulturnog kapitala koji je, jednako kao onaj ekonomski, socijalni i simboliki, nedostatno akumuliran, što govori o "nemogunosti ideologijskog normiranja unutarnje osposobljenosti za temeljne vrijednosti liberalno demokratskog društva" (Meštrovi&%tulhofer 1998: 4). Na taj nain ponovno "postaje jasno kako preferencije i navike koje su akteri razvili u okvirima staroga mogu biti krupan problem za razvitak novog sustava" (Štulhofer 2000: 106). 15 "Uz egzistencijalnu nesigurnost izazvanu ratom, društvo u velikoj mjeri preplavljuje homogenizacijski obrazac vezan za identifikaciju
42
Ines Prica
nuitet kategorija "socijalistikog naroda" i "sposobnih elita" – ostaje posve neizvjesno u emu se sastojao iznenadni dogaaj tranzicije. Pria o budunosti koja bi, "da je mogla", nastupila na taj nain podražava strukturu ideološke naracije koja je funkcionirala na slian nain reklame vlastita postojanja: uspostavljen je još jedan "obrazac kontinuiteta" socijalnog ponašanja u postsocijalizmu16. U takvim se okolnostima oblikuje možda i najutjecajnija društvena interpretacija hrvatske tranzicije okomljena na problem tzv. neracionalne potrošnje kao jedne od njezinih "niim izazvanih" odnosno "iracionalno" uvjetovanih devijacija. Osujeena u svome emancipatorskom pozivu da ukaže na opasnost manipulacije potroakom kulturom, teorija može jedino ustanoviti da "svi žive ili, kad je rije o siromašnijim slojevima i zemljama, žele živjeti životom u kojem dominira materijalizam, ekonomizam i konzumizam, vjerujui da imati više i trošiti više znai #ivjeti bolje" (Markus 2001: 546) 17. slinu tradicionalnom društvu. U isto vrijeme u proizvodnoj sferi formira se nova ekonomska elita koja funkcionira sukladno zakonitostima slobodnog tržišta" (Rimac 2004:409). 16 Govorei o $obrascima kontinuiteta " u ex-Jugoslaviji Stef Jansen izdvaja "paradoksalnu mada neospornu injenicu da sadašnje stanje zrcali pojedine aspekte titoistikog perioda, unato, ili ba zbog dramatinih pokušaja da se postkomunizam jasno odvoji od toga razdoblja. (…). Kao i komunizam, dominantni diskursi današnjice grade se oko ‘novog poetka’ – i upravo u toj želji da se odmaknu od onoga prije, oni se ne razlikuju od revolucionarne jugoslavenske naracije " (Jansen 1998: 102). 17 Zeman tako govori i o instanciji "osloboenog naroda, koji izmuen oskudicom i neizvjesnou koja vlada u tranzicijskoj pustinji, uglavnom ne žali za samim sužanjstvom nego za punim loncima koje su im osiguravali njihovi bivši gospodari" (Zeman, 1998, 14). Slino i Josip Županov govori o "istonjacima koji su se obreli u sinajskoj pustinji jednog neodreeno dugog i munog tranzcijskog razdoblja. Isto kao što su se
43
Problem interpretacije tranzicije ...
Tako se kulturna razlika jugoslavenskog "nerealnog socijalizma" pojavljuje kao kljuan element odgovora na pitanje zašto je, dakle, "materijalizam", najgori u skali zapadnih vrednota, uzet za temeljeni uzorak tranzicijskoga (o)ponašanja? Jer, suprotno od tranzicijskih društava s iskustvom deprivacije materijalnih dobara, ovdje je materijalizam upravo posljedica kontinuiteta potrošaa nezasluženih dobara, "kroz više naraštaja naviklog na nezahtijevan ali i relativno udoban život pod staklenim zvonom socijalizma" (Markus 2001: 545). Tako ispada da je (jugoslavenski) socijalizam prepreka tranzicije upravo stoga što je neki oblik "pokvarenog kapitalizma" u kojem, osim lažnih intelektualca, egzistiraju i "lažni radnici u lažnim tvornicama", "manekeni epohalnog programa oslobaanja", koji su mislili da "svaka banalnost koju ine mora biti vrlo skupo naplaena" (Rogi 1998:54). Dovedena do krajnjih konzekvenci, kritika prizemljuje u neobinom zakljuku po kojem ispada da bi, u sluaju da je ovdje socijalizam bio "istinskiji", "realniji" u rascjepu svoga proklamiranog i stvarnog sadržaja, bio lakši i vjerodostojniji proces njegove tranzicije. Ovako je koketiranje s idealom blagostanja jugoslavenskog kasnog socijalizma omoguilo tek da se "s njegova tla spontano ocjenjuje i kapitalizam kao sustav koji (napokon) oslobaa pravo na grabež i od zadnjih poteza utopijskim kistom, a oblikuje društvene prilike pogodne uglavnom za inteligentne razbojnike" (isto 55). *** Govorei o naporima sovjetologa da objasne unutarnje okolnosti raspada sovjetskog socijalizma, Alexei Yurchak ukazuje stari Izraelci, rogoborei protiv Mojsija i Arona, htjeli sa Sinaja vratiti u Egipat, tako bi 20% istonih Nijemaca htjelo obnoviti DDR" (nav. dj.: 13).
44
Ines Prica
na kontroverzni karakter neprestanog referiranja na homo sovieticusa – tipa ovjeka koji je, ugoen kognitivnim kapacitetima i komoditetima razliitih promatraa socijalizma, morao obnašati ulogu protagonista ujedno njegova "uspona" i njegova "pada"18. U trajnom korištenju opreka kojim se opisivala sovjetska realnost (partija i narod, represija i sloboda, prisila i otpor, istina i prijetvornost, službena ekonomija i siva ekonomija, službena kultura i kontrakultura, totalitarni jezik i narodni jezik, javni identitet i privatni identitet), sovieticus jednako može preuzeti ulogu nositelja i pritajenog disidenta u sveopoj "socijalnoj šizofreniji"19. 18
"U kasnim osamdesetima Francoise Thom je tvrdio da u Sovjetskom Savezu lingvistiki 'simboli prestaju(ali) biti djelotvorni', stvarajui 'svijet bez znaenja, bez dogaaja i bez humanosti. Nešto recentnije, Frank Ellis je otišao dalje: 'Kad su um, zdravi razum i dostojanstvo dovoljno esto napadnuti, osobnost je tada osakaena, a ljudska se sposobnost shvaanja raspada ili biva unakažena. Barijera izmeu istine i la#i uinkovito se razara... Odgojen u takvoj atmosferi, zastrašen i lišen svake intelektualne inicijative, Homo Sovieticus nikada nije mogao biti više od glasnogovornika partijskih ideja i slogana, koji nije toliko ljudsko bie ve prije spremnik koji se može isprazniti i napuniti kako je partijska politika diktirala". Yurchak se referira na djela Thom, Francoise. 1989. Newspeak: The Language of Soviet Communism. London: The Claridge Press. i Ellis, Frank. 1998. The Media as Social Engineer. In Russian Cultural Studies. An Introduction. Catriona Kelly and David Shepherd, eds. Oxford: Oxford University. 19 Primjerice, tvrdi se da je obini sovjetski narod "skrivao stvari, kao što su kasetofoni, oigledno zapadnog porijekla, s obzirom da su oni povezani s otporom režimu" (Humphrey, 1995:), i da je sovjetski jezik bio "politika diglosija" izmeu službenog partijskog jezika i privatnog jezika naroda (Zaslavsky i Fabris, 1982.; Ini, 1984.; Wierzbicka, 1990.; Kupina, 1995.; Epstein, 1991.; 1995.; Jowit, 1992.). Stoga su za Johna Younga sovjetski graani "ne-pokorni" disidenti, koji se "su-
45
Problem interpretacije tranzicije ...
Epistemološki je problem u tim modelima opreka, tvrdi Yurchak, da oni, usprkos tomu što opisuju subjekt koji je "podvojen", ironino, reproduciraju zapadnocentrino shvaanje normalne osobe kao odreenog, suverenog pojedinca. Drugi je problem u tim pristupima njihovo teoretiziranje o djelovanju – oni povezuju djelovanje s otporom i subverzijom normi, ime se razotkriva implicitna pretpostavku kako je odreena (zapadna) koncepcija djelovanja univerzalna. Ponajprije, ono što se može izgubiti u ovim razmatranjima jest kljuna i paradoksalna injenica da je velik broj ljudi koji je živio u socijalizmu iskreno podržavao njegove fundamentalne vrijednosti i ideale, iako se njihove svakodnevne prakse mogu initi "dvolinima", jer su oni doista rutinski prelazili preko mnogih norma i pravila reprezentiranih u službenoj ideologiji toga sustava. Na taj se nain, omraženi se i neiskorjenjivi lik nastao u jugoslavenskom socijalizmu, pojaan svojom balkanskom razlikom, pojavljuje kao neki oblik homo sovieticusa "na kvadrat", s tom razlikom što je homo jugoslavicus dodatno složeno vezan uz problem samoidentifikacije. Ujedno interioriziran i alijeniran, on je u središtu retorikog oblika kritike (mi ali ne baš mi) koji u sebi ponajprije krije pitanje statusa i legitimacije postsocijalistikog intelektualnog subjekta.
protstavljaju prijevarama vlasti dajui prednost 'injenicama' naspram službenih izmišljotina" u "razgovorima s frustriranim prijateljima iza zatvorenih vrata, u znakovnom jeziku koji su izmislili lanovi obitelji koji sumnjaju da je tajna policija ozvuila njihov stan, u rukopisu ili na kaseti koja se prenosi od ovjeka do ovjeka... (1991:226).
46
Ines Prica Navedena literatura: Baleti, Zvonimir&Zduni, Stjepan 1999. "Stanje hrvatskog gospodarstva i izbor razvojne strategije". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 203-220. Buchowsky, Michal. 2001. Rethinking Transformation: An Anthropological Perspective on Postsocialism. Poznan: Wydawnictwo Humaniora. Buchowski, Michal. 2006. "The Specter of orientalism in Europe: From Exotic Other to Stigmatized Brother". Anthropological Qarterly, vol. 79 no. 3. s. 463-482. Burawoy, Michael. 1991. "Afterword". u Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World (Burawoy, Verdery ur.). Lanham. Boulder. New York. Oxford: Rowman&Littlefield Publishers, Inc. s. 301-311. Burawoy, Michel; Verdery, Katherine. 1999. "Introduction". u Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World (Burawoy, Verdery ur.). Lanham. Boulder. New York. Oxford: Rowman&Littlefield Publishers, Inc. s1-19. engi, Drago&Rogi, Ivan. 1999. "Uvod". u Privatizacija i javnost. engi&Rogi, eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 5-6. Dahrendorf, Ralf. 1990. Reflections on the Revolution in Europe: In a Letter Intended to Have Been Sent to a Gentleman in Warsaw. London: Chatto and Windus. Jansen, Stef. 1998. "Homeless at Home: Narrations of Post-Yugoslav Identities. in Migrants of Identity. Perceptions of Home in a World of Movement. Rapport, Nigel&Dawson, Andrew. eds. Ethnicity and Identity Series. Oxford, New York: Berg. (p. 85-110) Kalini, Pavle. 2005. "SAD e završiti kao SSSR". www.iskon.hr Kuli, Slavko. 1999. "Rekonstitucija društva kao preduvjet restrukturiranja gospodarstva i ukljuivanja u euroatlanske integracije". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 43-62.
47
Problem interpretacije tranzicije ... Kulji, Todor. 2001. "O konverziji i samorazumevanju jugoslovenske stvaralake inteligencije". Zbornik radova sa naunog skupa "Socijalno-ekonomske promene u Srbiji/Jugoslaviji: perspektive i ogranienja. Biblioteka Disput. http://147.91.230.48/ifdt/izdanja/knjige/ Zbornik_revipor/download Kurti, Laszlo. 2002. "Toward an Anthropology of the East in the New Millennium". in A Post-communist Millenium: The Struggles for Sociocultural Anthropology in Central and Eastern Europe. Skalnik, Petr, ed. Prague: Prague Studies in Sociocultural Anthropology 2. (p. 167-185). Markus, Tomislav. 2001. "Cijena jednog uspona. Sumrak intelektualaca u masovnim društvima XX stoljea" (The Price of a Rise. The Disappearance of Intellectuals in 20th Century Mass-Societies). Društvena istraživanja 3. 527-559. Meštrovi, Matko; Štulhofer, Aleksandar (ur.). 1998. Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj. Zagreb : Hrvatsko sociološko društvo. Offe, C. 1991. Capitalism by democratic design? Democratic theory facing the triple transition in East Central Europe. Social Research 58:865-92. Outhwaite, William& Ray, Larry. 2005. "Introduction: Being Taken by Surprise". u Social Theory and Postcommunism. Blackwell Publishing. Prica, Ines. 2006. "The Construction of Authority in a 'Female' Discipline. Transitional Ethnology under the Rule of Women"(izvorni znanstveni rad). Acta Ethnographica Hungarica. vol 51: 61-72. Budapest: Akademia Kiado. Prpi, Katarina; Despot, Blaženka; Dugandžija, Nikola (eds.). 1993. Croatian Society on the Eve of Transition. Collection of Papers. Zagreb: Institute for Social Research-Zagreb University. Pulig, Sreko. ur. 2007. "Mit o tranziciji" (razgovor s Markom Stamenkoviem, Ovidiu Tichindeleanuom, Elviom Baccarinijem, Hrvojem Štefanom i Srekom Puligom. u Tranzicija koja tee (Temat). Zarez 205. 3.5. 2007. dostupno na http://www.zarez.hr/205/temabroja2.htm Rai, Domagoj. 1999. "Zapostavljeni uzorci neuinkovitosti menadžmenta u Hrvatskoj". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Baleti, Zvonimir et al. eds. Zagreb: Ekonomski institut. s. 319-334.
48
Ines Prica Restrepo, Eduardo i Escobar, Arturo. 2005. "’Other Anthropologies and Anthropology Otherwise: Steps to a World Anthropologies Framework". Critique of Anthropology 25(2): 99-129. Rimac, Ivan. 2004. "Strukturiranje politikih problema i modernizacija društva". Društvena istraživanja, god. 13, br. 3 (71)405-422. Rogi, Ivan. 1998. "Tranzicijski trokut: Muka s nedovršenou". u Privatizacija i modernizacija. Rogi, Ivan&Zeman, Zdenko. eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 36-53. Savi, Mile. 2001. "Dogaaj i naracija (O procenjivanju karaktera savremenih dogaaja)". u R/Evolucija i poredak. O dinamici promena u Srbiji. Spasi, Ivana; Suboti, Milan. eds. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju. pp.11-22. Štulhofer, Aleksandar. 2000. Nevidljiva ruka tranzicije. Ogledi iz ekonomske sociologije. Zagreb: Biblioteka "Socijalna ekologija". Razvoj i okoliš. Verdry, Katherine. 1996. What Was Socialism and What Comes Next. Princeton: Princenton University Press. Vojni, Dragomir. 1999. "Zemlje u tranziciji: od konca osamdesetih do konca devedesetih". u Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Zagreb: Ekonomski institut. s. 363-397. Watanabe, Hibi. 1998. "The Triad of Post-socialism, Post-colonialism, and Postmodernism? Fragmentary Memoranda from Southern Siberia". u Out of the Ruins. Cultural Negotiations in the Soviet Aftermath. (ur. Nancy Ries & Cathy Warner). The Anthropology of East Europe Review 16(2). s. 128-136 elektronskog izdanja k Yurchak, Alexei. 2003. "Soviet Hegemony of Form: Everything Was Forever, Until it Was No More". Comparative Studies in Society and History 45/3: 480-510. Zeman, Zdenko. 1998. "Antinomije moderne. Filozofske i sociologijske refleksije". u Privatizacija i modernizacija. Rogi, Ivan&Zeman, Zdenko. eds. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. s. 11-34. Županov, Josip. 1998. "Kulturni kapital – Kategorija informatikog društva". u Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj. Meštrovi, matko&Štulhofer, Aleksandar. eds. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. (s. 109-114)
49
Problem interpretacije tranzicije ...
Ines Prica THE PROBLEM OF INTERPRETING TRANSITION FROM AN "UNREAL SOCIALISM" The goal of the paper is to denote the fundamental questions and problems of the (anthropological) interpretation of post socialism, commencing from its initial moment, that is, the identification of the event that indicates the establishment of transition as a social, political and cultural process. After assessing the circumstances of interpreting transition as a change of a global nature, particular consideration will be focused upon the local: how, principally in the Croatian social and humanist sciences, the question of "shift" is being reproduced considering the idiosyncrasies of the Yugoslav socialism.
50
Bojan Žiki
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu
Ljudi (koji nisu sasvim) kao mi. Kulturna konceptualizacija pojma privatnik u Srbiji1 Apstrakt: Za razliku od drugih tranzicionih sredina, zemlje bivše SFRJ imale su iskustva s privatnim preduzetništvom u svom ''predtranzicionom periodu'', tj. u vremenu koje je prethodilo njihovoj kapitalistikoj transformaciji, u ekonomskom, društvenom i kulturnom smislu. Privatni preduzetnici u Srbiji imali su uvek poseban status sa pravnog, društvenog i kulturnog kognitivnog aspekta. U radu se razmatraju uslovi i razlozi toga sa stanovišta kulturne konceptualizacije. Klune rei: kognitivna antropologija; tranzicija; privatno preduzentištvo; Srbija
1 Rad je rezultat uestvovanja u Projektu 147035, u potpunosti finansiranom od strane MNZŽS.
Bojan iki
Uvod Apologete samoupravnog socijalizma titoistiko-kardeljevskog tipa hvalile su se, izmeu ostalog, pluralizmom svojinskih odnosa: pravni sistem SFRJ poznavao je društvenu, državnu i privatnu svojinu. U uslovima koji su vladali u tom društvu, nikad niste mogli sa sigurnou rei ta tano razlikuje prva dva svojinska oblika – na opštem nivou ili u nekom konkretnom sluaju. Za razliku od toga, privatna svojina bila je jasno titulisana – u pravnom, ali i u kulturno kognitivnom smislu. Nešto je neije, kad se zna ije je – tj. kome pripada – slušao sam u detinjstvu i ranoj mladosti esto. Ono što je ostajalo nedoreeno, meutim, kako u normativnom, tako i u smislu kulturne percepcije, bilo je to – na koje i kakve naine se može doi do onoga to e biti oznaeno nepobitno kao privatno. Postojala su odreena zanimanja, kao što znamo, koja su se smatrala domenom pravno i kulturno prihvatljivog sticanja privatne imovine, a njih nije bilo baš tako malo, kao što bi neko mogao da pomisli, možda2. Pored raznovrsnih zanatskih delatnosti, taksista i tome slino, u tu kategoriju ubrajali su se sportisti, estradni i tzv. slobodni umentici itd. Ljudi su odlazili na rad u inostranstvo, takoe, po razliitim osnovama – od gastarbeita u klasinom smislu, do njegovih vidova koji nisu bili etiketirani tim nazivom. Imovina se mogla 2
Fantastino odreenje pojma privatno preduzetništvo dala je Ildiko Erdei; iako je to odreenje dizajnirano za tranzicioni model našeg društva, smatram da važi, zapravo, za najbolji opis toga kako se dati pojam doživaljava u kulturnoj kogniciji tog društva. V. * , " + - – - < + =
+ !>+? , @+? ( .), G <=
+ J+ + = < -, J <= , L< +, " 2005, 215.
53
Problem interpretacije tranzicije ...
stei – i sticala se – i radom u državnoj službi, odnosno društvenim preduzeima, tako da nije postojao pravni ili konceptualni kvalifikativ koji je izjednaavao privatnu imovinu i privatni posao. Privatnicima su nazivani svi oni koji su imali sopstvenu preduzetniku delatnost, sopstveni biznis, kako je to ušlo u kolokvijalni govor još tokom 80-ih godina prošlog veka. Naravno, kategorija koju je oznaavao izraz privatni biznis širila se vremenom, popunjavajui se razliitim delatnostima od sredine prošlog veka, na primer, do danas, tako da nema smisla, zapravo, navoditi iscrpno sva zanimanja na koja se gledalo kao na privatno preduzetništvo u poslednjih etrdesetak godina. Ono što je reeno za privatni biznis, važi i za privatnike, odakle se neu baviti definijentnim ili klasifikatornim poslom, ve u pokušati da pokažem gde je, kakvo je i zbog ega je takvo njihovo mesto u kulturnoj konceptualizaciji u Srbiji3. Ko dobija platu, a ko je zarauje Društvena frazeologija i kulturni žargon predstavljaju relativno pouzdan izvor za kulturnu kognitivnu predstavu o nekom fenomenu4. Naini na koje se nešto oznaava ne moraju biti ''tani'' 3 Ovo nije rad o tranziciji po sebi, ve o emama u kognitivnom smislu, koje pripadnici neke zajednice imaju o neemu – u ovom sluaju o odreenim pojmovima koji su bitni za tranziciju. Slino razmatranje u srpskoj antropologiji imala je Jana Baevi, samo na primeru razvoja turizma u knjaževakom kraju. Upor. Q "Y+ Y, -, = -: - +- = @!>+ , * LIV, 2006, 377-388. 4 U tom smislu, D’Andrade ukazuje na (zajednike) radove Berlna, Breedlovea i Ravena, na primer, dok u našoj antropologiji pionirski po-
54
Bojan iki
u tom smislu da govore o pravoj prirodi tog neega, ali teško da su znaenjski nasumini; uvek su motivisani na odreeni nain. Uzmimo izraz koji je kod nas uobiajen još uvek, kada je u pitanju isplata linih dohodaka, na primer. Uglavnom se kaže dobio/la sam platu, pita se jesi li dobio/la platu i tome slino. Ono što je konotirano ovim izrazom, nesumnjivo, jeste isplata zarade steene obavljanjem odreene delatnosti u datom vremenskom periodu, koja bi trebalo da se vrši u regularnom kalendarskom ritmu. Ta zarada predstavlja, dakle, finansijski ekvivalent koncepta nadoknade za uloženi trud u vezi obavljanja nekog posla. U tom smislu, zapravo, deo je šireg koncepta ugovornog odnosa izmeu onog koji obezbeuje posao i onog ko ga obavlja. Sledei logiku konceptne derivacije5, dalje, može se rei da izraz koji je u pitanju opisuje, u stvari, taj odnos – iz ugla osobe koja obavlja posao. Toliko o vidu kulturne percepcije odgovarajue injenice. Kada je u pitanju njena kognitivna evaluacija, meutim, da bismo je razumeli, potrebno je da poznajemo kontekst koji je determiniše, na izvestan nain, a to je privredni sistem socijalistikog samoupravnog društva pokojne Jugoslavije. Pozvavši se na svojevrsnu epistemiku povlaenost u tom pogledu, može se izneti tvrdnja da je dobijanje plate bila distinktivna karakteristika zaposlenih u državnom i društvenom sektoru. Privatni sektor bio je organizovan do poetka 90-ih godina prošlog veka na takav nain da nisu postojala preduzea koja su zapošljavala, duhat predstavlja rad Dragane Antonijevi; v. Roy D'Andrade, The Develpoment of Cognitive Anthropology, Cambridge University Press, Cambridge 1995, [ -+ Y-G- Y, = > > , VI, 57-61, 1985. 5 Nee biti detaljnije obrazlagana na ovom mestu, v. "- \ Y, - II: + = , J , J < < !.8, " 2002, 65-71, 141 i dalje, 242-243.
55
Problem interpretacije tranzicije ...
praktino, bilo koga osim njihovih vlasnika i lanova vlasnikovih porodica; tako je bilo barem u kvantitativno dominantnom broju sluajeva. Posmatrano u tom svetlu, dobijanje plate predstavlja odreeni koncept, koji govori i o tome kakva je priroda nareenog odnosa izmeu poslodavca i zaposlenog. Dobijanje plate ne odnosi se samo na isplatu linog dohotka, dakle, ve konotira odreenu vrstu ekonomske zbrinutosti zaposlenih: poslovi su (bili) stalni, a radniko zakonodavstvo štiti zaposlene od razliitih oblika mogueg ''ugnjetavanja'' od strane poslodavca u tolikoj meri da otpuštanje nije mogue, praktino, ni u sluajevima izuzetno teških povreda radne discipline i discipline uopšte6. Dalje, pomenuta zbrinutost proteže se i duž vremenske ose budunosti, pošto je poslodavac taj koji izdvaja sve doprinose za zaposlene (penzione i zdravstvene, pre svega, ali plaa i porez), a u materijalnom smislu u stanju je da prevazie kvantitativna ogranienja linog dohotka (mogunost uzimanja razliitih, veoma povoljnih kredita, obezbeživanje zimnice, regresi, obroci i slino). Koncept poslodavca predstavlja, znai, prilino benevolentnog agenta line dobrobiti zaposlenih, nekoga (ili nešto) što vodi rauna o njima i njihovim osnovnim socio-ekonomskim potrebama. Kako na faktografskom nivou, tako i na nivou društveno-ekonomskog konteksta, dobijanje plate korespondira, sledstveno, s konceptom beneficija zaposlenja u društvenom ili državnom sektoru7. Proizlazi to da kulturna kognitivna logika, koja je iznedrila 6
Ovakva situacija dostiže vrhunac od polovine 70ih godina prošlog veka, nakon donošenja dva, za to bitna, pravna akta, Zakona o pravima i obavezama radnika u udruženom radu, Službeni glasnik SR Srbije 6, 1974 i Zakona o udruženom radu, Službeni list SFRJ 53, 1976. 7 Od regresa za godišnji odmor, preko bonova za topli obrok koji je to zaista bio esto, do jednostavnijeg ostvarivanja prava koja su proizlazila iz doprinosa na dohodak po osnovi socijalnih davanja, te izuzea
56
Bojan iki
ovakvu konceptualizaciju, zaista pravi razliku izmeu predstave o dobijanju plate i predstave o njenom zaraivanju. Dok drugo nije potcrtano na tako jasan nain, pa emo ga odrediti u smislu protivstavljanja prvome, dobijanje plate vezano je, sasvim jasno, za takvo shvatanje odnosa izmeu poslodavca i zaposlenih u kojem je sva briga u vezi orgnaizacije posla, infrastrukture, investicije, rizika, tehnologije itd. na poslodavcu. Odatle, niju udno to što je na njemu i briga za finansijskom nadoknadom zaposlenih, tj. za njihovo zbrinjavanje, u krajnjem sluaju. Još jedna izreka iz samoupravnog socijalistikog vremena naglašava to dodatno: niko me ne može platiti onoliko malo koliko malo mogu da radim. Zaposleni je pozicioniran u ovom vidu kulturne konceptualizacije tako da zavisi od poslodavca, doduše – gde je poslodavac personifikacija društva, države i sistema, zapravo – ali na takav nain da to predstavlja obavezu onog drugog. Kako taj drugi svoje obaveze u pogledu zaposlenog izvršava na takav nain da je ovaj njima zadovoljan – zbilja ili na retorikom, odnosno koncpetualnom nivou8, proizlazi da je njegovo krajnje odreenje takvo da ga možemo opisati kao benevolentnost, u najmanju ruku. Kulturna kognitivna šema izjednaava, dakle, sistem, državu kao njegovog titulara i odiz sistema plaanja poreza, praktino – brojne su bile prednosti toga biti zaposlen u društvenoj ili državnoj radnoj organizaciji. 8 Diskurs koji je dominirao u pogledu toga u SFRJ, sugerisao je sigurnost i zbrinutost zaposlenih, koje obezbeuje sâm sistem putem svojih posrednikih titulara zapošljavanja. Pogled iz tranzicione perspektive – bilo u vreme Miloševia, bilo danas – samo je pojaao naglašavanje društvene, ekonomske i uopšte životne dobrobiti ''obinih ljudi'' u vremenu samoupravnog socijalizma. Adekvatnost takvih tvrdnji faktografiji 70ih ili 80ih godina prošlog veka, na primer, može se proveriti na razliite naine; predlažem analizu štampe, satistikih pokazatelja, diskusionih temata na sastancima i kongresima SK, kao i informante neoptereene mitologijom Zlatnog doba.
57
Problem interpretacije tranzicije ...
govarajui privredni sektor sa predstavom o voenju rauna o ljudima. U tom smislu, privatnici i njihov posao predstavljaju nešto što štri izvan tog sistema, na izvestan nain i neka to bude preliminarna analitika postavka datog vida konceptualizacije. udesni svet privatluka9 Kako oceniti takvu poziciju privatnika, meutim, u odgovarajuem sistemu kulturne kognicije? S jedne strane, to bi se moglo uiniti jednostavnim suprotstavljanjem naina na koji se evaluira(la) njihova kognitivna šematska suprotnost – društveni/državni sektor, sa svim svojim konotacijama, dok s druge strane, ne postoji verbalni izraz koji bi to inio upadljivim, analogno s onim koji govorio o nainu isplate linog dohotka. U prvom sluaju, ishod bi bio taj – da se radi o negativnoj evaluaciji, dok drugog sluaja ne bi bilo u pravom smislu, tj. nema vidljive faktografije bilo koje vrste da ga podupre. No, to što faktografija nije vidljiva, ne znai da je nema, baš kao što bi jednostavno oslanjanje na formiranje znaenjskih opozicija ''na prvu loptu'' vodilo nepotpunom zakljuivanju. Stoga u se okrenuti omiljenom delu metodološkog inventara interpretativnih antropologa, ma kog teorijskog usmerenja – usputnoj etnografiji, u koju u ukljuiti memoarski narativ. U interpretativnu mo toga poslednjeg ne verujem sasvim, ali ako su kolege i koleginice širom sveta bili/e spremni/e da se oslone na kazivanja sopstvenih kunih pomonica, mogu i ja na svedoanstvo jednog antropologa u ije pamenje i znanje o odreenim stvarima se pouzdajem – na sebe samog10! 9
Naziv albuma Elvis J Kurtovicha iz 1988. godine. I sve to van ‘'plemenitih napora'' za kritikovanjem pojma kulture, a iz sasvim ''sebinog'' poriva – obezbediti (sebi) kakvu-takvu injeni10
58
Bojan iki
Srpski predtranzicioni svet11, koji se podudara s mojim protoantropološkim, nije poznavao eksplicitno šematsko kognitivno evaluiranje privatnika. Njihov odnos prema poslu, nain obavljanja delatnosti, a pre svega, njihovo imovno stanje nisu bili predmet i deo javnog govora, na nain na koji e to postati tokom 90ih godina prošlog veka, recimo12. Tokom tih, ''proslavljenih'' 90ih, pomenute kategorije elemenata za kulturno konceptualno vrednovanje privatnika postaju prisutne u javnom govoru, dominiraju njime, ak, kada je u pitanju razmatranje šireg spektra fenomena od znaaja za društveni i ekonomski preobražaj društva (a sa njim i kulturni, tek da se ne zaboravi), ali ne postoji tako ekspresivno jasna evaluativna formulacija poput one o dobijanju plate (iako sam naišao na dosta konzistentan stav o tome, o emu kasnije), dok kako se bližimo današnjici, privatnici kao da nestaju polako, kao distinktivna kategorija kulturne kognitivnosti. U poslednjoj deceniji pred raspad SFRJ, doživljavanje privatnika i njihove delatnosti išlo je ka tome, uglavnom, da su u pitanju oni nu osnovu za (kakvo-takvo?) tumaenje baš te kulture, koja postoji, u kojoj živimo, koja utie na nas, ali na koju i sami utiemo. Kao ozbiljnije razmatranje na datu temu, v. *+ @+?+ Y, * +
- ? , J
<= . . . 1 +. 1, 2006, 17-34. 11 Ovde koristim pojednostavljeno odreenje tranzicije u smislu sociokulturne periodizacije, zapravo takvo, koje predstavlja neku vrstu socio-ekonomske i kulturne liminalnosti na konceptualnom nivou, u odnosu na socijalisitki samoupravni sistem i ovaj koji imamo na delu danas. Za one koje tranzicija zanima kao takva, a uzimaju je kao jedinstvenu kategoriju, na primer, smatram korisnim to da se obaveste o potencijalno korisnim implikacijama razlikovanja faza u okviru nje, barem; v. npr. *+ @+?+ Y, ] < =, J <= , . . +. 2 . 1, 2006, 17-18. 12 Ne ulazim zbog ega je to bilo tako; nije predmet ovog razmatranja.
59
Problem interpretacije tranzicije ...
koji svoje poslove obavljaju na nekakav drugaiji nain od onoga na koji to ine velike firme, odnosno društvena i državna preduzea. Na kakav tano nain – nisam siguran da je u tome postojala tako jasna predstava u onom smislu u kojem su ljudi znali, na primer, kako izgleda proizvodnja u društvenoj fabrici ili kako tee platni promet izmeu društvenih firmi, ma i u najopštijim crtama. Predstava o privatnicima kao o onima koji su izvan sistema, na odreeni nain, uticala je na izvesnu sumnjiavost, kao osnovnu crtu naina na koji se gledalo na to kako rade i koliki imetak su u stanju da steknu. Ne mogu rei da je postojala baš negativna evaluacija, ali sam siguran, prilino, da je nezinteresovanost predstavljala pozitivni kraj pretpostavljenog kontinuuma kognitivnog odnosa prema tom privrednom sektoru i njegovim nosiocima. U tom smislu, ak je i radna etika privatnika doživljavana kao nešto što treba sažaljevati, u najblažem, poto je oigledno da komunistiko propagiranje pozitivnih vrednosti posveenosti poslu nije uspelo da se nametne u sudaru sa konceptom i praktinim posledicama pominjanje zbrinutosti (ne)radnog naroda. U 90-im se formulišu dva jasna, oprena stava o privatnicima – pozitivni i negativni. Pozitivni poiva na usvajanju radne etike privatnika, u smislu prihvatanja toga da platu treba zaraditi, da ne postoje poslovi kojih se treba stideti, a da lina inicijativa može doneti i materijalno poboljšanje line dobrobiti. Mislim da neu pogrešiti ako kažem da u datom periodu dominira negativni stav ipak, koji može da se opiše izrazom na koji sam naišao tokom terenskih istraživanja, uglavnom u Vojvodini, mada i u Beogradu, privatnik je lopov. Ovaj stav odlikuje sumnjiavost prema tome na koji nain je neko došao do svog imetka, tanije u pogledu toga da li je do odreenog imetka mogue doi, uopšte, na pošten nain, uverenje da se posao obavlja tako što se muva, te da je lako onima koji se time bave, odnosno da se do materijalnog uspeha dolazi na lakši nain, nego poštenim 60
Bojan iki
radom, tj. u društvenoj/državnoj firmi ili na nain koji odgovara tome. Napokon, danas – danas su gotovo svi privatnici, tako da sve reference na ovu temu imaju reminiscentni karakter, zapravo. Posveene su seanju na stara dobra ili stara loša vremena, svejedno, te na njihovo poreenje sa današnjim stanjem, eventualno. U tom smislu, privatnici i njihov biznis nisu više predmet, ve možda, pre, sredstvo javnog govora – kada se želi nešto opisati, potcrtati, uporediti i tome slino, u kontekstu prie o društveno-ekonomskom sistemu, ponekad i o njegovim kulturnim vrednostima. Pria o privatnicima predstavlja, na odreeni nain, priu ''o sebi'', tj. o pozicioniranju nekog prosenog Ja u diskurzivni prostor konceptualnog vrednovanja, primenjenog na društveno-ekonomski sistem u kojem se živi. Na tu ''priu'' utiu, ali je ne objašnjavaju sami po sebi, sledei parametri: odnos prema transformaciji pominjanog društvenog i ekonomskog sistema, te oznaavanje i vrednovanje ''dobrotvora'', tj. onog koji zbrinjava predstavnike kognitivne kategorije prosenog graanina, statistiki dominantne u svakom društvu, a narativno i diskurzivno faovrizovane u tolikoj meri da se svaki oblik kulturne komunikacije saobražava njoj kao evaluativno referentnoj normi. Drugim reima, evaluacija privatnika i njihove delatnosti, koja proizlazi iz odgovarajue konceptualizacije, oslikava stavove nekog prosenog, društveno preovlaujueg ^a prema potrebi, nužnosti, ciljevima, eventualnim prednostima i manama, opasnostima dalje izgradnje i/ili promene društva i ekonomije na kojoj je zasnovano, kao i prema tome na kakav nain se obavlja zbrinjavanje. Ti stavovi nisu u ovom sluaju, meutim, toliko od one vrste stavova kojima je posveena socijalna psihologija, na primer, koliko predstavljaju pokušaj formiranja odreene vrste modela u kulturnom kognitivnom smislu. Njihovo kulturno poreklo i uslovljavanje znatno je dublje nego što ga takvim predstavlja povezivanje s jasnom so61
Problem interpretacije tranzicije ...
ciološkom kategorijom socio-ekonomskog sistema. Njihovo ispoljavanje na individualnom nivou odaje, esto, izuzetno veliku emotivnu investiranost onih koji ih zastupaju i izražavaju, takvu koja je analogna onome što se u nekim drugim kontekstima opisuje kao vera ili ideologija. Oni predstavljaju, pre, sliku takvog odnosa izmeu kulturnog reprezentovanja i psiholoških procesa, koji su neki vid mešavine rezonovanja po kulturnom modelu i hipokognitivizacije, odnosno sleenja tavke logike mišljenja koja je nominalno podudarna s modus ponensom i modus tollensom, ali dozvoljava interpetaciju koja je voena logikom aproksimacije, a ne striktno kauzalnosti – i nedostatka svesnog iskustva o kulturno ispoljenoj emociji13. Drugim reima, ilustracije radi, iskljuivo, ako bismo uzeli kao polazne postavke konceptualnog mišljenja stavove poput, na primer, (ako) društvene/ državne firme predstavljaju moju socioekonomsku sigurnost, (onda) svrstavam se u one koji smatraju da je na delu doborhotni društveno-ekonomski sistem koji ih favorizuje, ili (ako) društveno-ekonomski sistem jasno favorizuje društveni/ državni sektor u privredi, a to funckioniše, (onda ne) ima razloga/ prostora za jaanje privatnog sektora u privredi – mogli bismo da gradimo logiku osnovu za ''otkrivanje'' naina mišljenja o datoj problematici, ali do njega ne bismo bili u stanju da doemo samo zahvaljujui tome, ve bismo morali da obratimo pažnju na interferenciju neracionalnih elemenata u datu osnovu, poput toga, recimo, da bi logika bila skrenuta u jednom trenutku, sa tautologije na emotivnu ukljuenost u problematiku, gde bi ta emotivnost, opet, bila izražena na takav nain da bi je nain njenog izražavanja maskirao, da se tako izrazim14. 13
V. D’Andrade, n. d. 196 i dalje, 223 i dalje. Nešto slino pravilima iskazivanja afekata, v. Paul Ekman and W. V. Friesen, The Repertoir of Nonverbal Behavior: Categories, Origin, Usage, and Coding, in Adam Kendon (ed.), Nonverbal Communication, Interaction and Gesture: Selections from Semiotica, Mouton, The Hague 1981. 14
62
Bojan iki
Da li je rad upropastio majmuna?! Kako god da bilo, meutim, kao što sam ve rekao, reeno pomaže u opisivanju, više nego u objašnjavanju. Kulturna kognitivna šematizacija privatne poslovne delatnosti jeste zasnovana na identifikovanju, apostrofiranju, hipostaziranju i evaluaciji socioekonomskog ''dobrotvora'', te na linom emotivnom ukljuivanju u logiku kulturne konceptualizacije koja produkuje odreene stavove u pogledu svega toga, ali ta šematizacija poiva, po sebi, na nekim drugim vidovima kulturne konceptualizacije. Oni se tiu morala (ukljuujui i radni moral), materijalnog bogatstva i evaluativno-komparativnog pozicioniranja sopstvene zajednice (u društvenom, ekonomskom, kulturnom smislu, pre svega) u odnosu na druge, gde prva dva koncepta predstavljaju fokus primarne koncpetualizacije, dok je trei posledica toga, praktino. Nezabilazno mesto, u tom smislu, predstavlja koncept egalitarizma, koji je prisutan u našem društvu tokom veeg dela dvadesetog veka, a i ranije, verovatno. Taj koncept obuhvata odnos prema materijalnom bogatstvu po sebi, ali i prema društvenom statusu, pravu na odluivanje i širini toga na šta bi se dato pravo odnosilo, meusobnom pozicioniranju u kognitivnoj šematizaciji svakodnevnih odnosa itd. Jedan ''pogled izvana'' vidi korene dominantnosti tog koncepta u kulturnom kognitivnom svetonazoru srpskog društva u istorijskim uslovima, odnosno tumaei nepostojanje jasne klasne strukturiranosti u tom društvu odsustvom odgovarajuih društvenih okvira i ustanova uobliavanja neautarhinih ekonomskih sistema u dužem vremenskom periodu15. 15
Upor. Džoel M. Halpern, Srpsko selo. Društvene i kulturne promene u seoskoj zajednici 1952-1987, Etnološka biblioteka SGC, Posebna izdanja, knj. 2, Beograd 2006, 159-161.
63
Problem interpretacije tranzicije ...
Drugi pogled, onaj više ''iznutra'' i vremenski bliži ovom izlaganju, posmatra egalitarizam kao ideologiju koja predstavlja element tradicionalne slike sveta seljaka u Srbiji16. Ta slika sveta bila je ohrabrivana u pogledu koncepta koji nas ovde zanima – egalitarizma – od strane hrianstva tokom izuzetno dugakog vremenskog perioda, a u novije vreme bila je poduprta egalitarizmom socijalizma. Na stranu to, na primer, što neki od temelja seljakog kulturnog kognitivnog svetonazora nisu mogli da budu u saglasnosti ni sa hrianstvom ni sa socijalizmom, kada je u pitanju odnos prema materijalnom blagostanju i svojini uopšte, smatram da egalitarizam treba uzeti u obzir kao koncept koji je uticao na konceptualizaciju privantika u našoj kulturi u znatnoj meri. Naime, s jedne strane, jasno je da koncept odnosa prema materijalnoj svojini, pre svega, odgovara onome što su leviarski teoretiari (pogrdno?) nazivali sitnosopstvenikim odnosom17. S druge strane, meutim, taj koncept i u takvom obliku, ne sugeriše ekonomsku diversifikaciju meu ''sebi ravnim'', osim u smislu line usputne etnografske beleške iz 1990-ih, možda, koja bi odnos prema sticanju materijalne i finansijske dobiti, a recimo, u svetlu osnovne cost-benefit postavke, opisivala kao ja da radim za hiljadu maraka, a (vi) svi za po sto. Kao ilustracija toga može da posluži istraživako zapažanje iz poslednje decenije prošlog veka i s poetka ovog, 16 Upor. * , G J!
+ = < - – + < + =J+ , [ _ - ? Y ( .), ] + = <, G* * 49, " 2003, 193. 17 Poslednji detaljni (a kakvi bi bili osim toga ?!) etnografski izveštaji o tome kako je izgledalo privreivanje u onome što smatramo tradicijskom kulturom Srba datiraju iz vremena nakon II svetskog rata, a oni govore u prilog izuzezno malog obima svakojake ekonomske delatnosti, v. npr. Halpern, n. d. 63-104.
64
Bojan iki
koje na interpretativnom nivou uspostavlja analogiju izmeu naina voenja tzv. malog privatnog preduzea i tržišne pozicije tog preduzea u smislu ruralne ekonomije sitnosopstvenikog tipa18. Koncept egalitarizma koji je na delu ovde, dakle, ne poiva na ideji o društvenom ureenju, ekonomskom sistemu, milenaristikoj ideologiji, niti na bilo emu što uzima u obzir kategorije opšteg. On poiva na pozicioniranju sebe i drugih, odnosno na finom konceptualnom balansiranju tog odnosa izmeu kooperativnosti i kompetativnosti, tanije – u ekstremnom vidu – izmeu #elje za linim napredovanjem i straha od toga da se u tome nee uspeti, da e drugi biti bolji, od ismevanja, neshvatanja, gubljenja linog ugleda itd. Otuda i prividno nesaglasje izmeu kognitivnog šematizovanja elemenata koncepta morala koji se odnose na datu problematiku: rad je dobar i treba raditi, ali materijalno bogatstvo nije pozitivna vrednost, sama po sebi – što je vrsta konceputalnog normativa koji se proteže od vremena prvih verodostojnih i detaljnih etnografskih beležaka, do poetka ovog veka, praktino. Diskurs koji obrazlaže koncept rada sugeriše koji element tog koncepta jeste ukljuen u poimanje morala. To je rad kao vrednost, u smislu vrline. Rad kojim se stiu materijalna i finansijska dobrobit treba da bude pošten i naporan, bez obzira na to što ne postoji elaboracija sadržine tih pojmova u smislu kulturno deljenog obrasca19. To spada u sferu onoga što se podrazumeva, opštepoznatog, pretpostavljenog itd. To znai, zapravo, da u ovom sluaju, pošteno i naporno nisu atributi koji opisuju sociokulturnu realnost samu po sebi, neki proces koji se u njoj odvija, ustanovu ili bilo ta, ve, od kategorija koje bismo mogli da oznaimo kao 18 Upor. J Y, G + J+ + =- < - . @ = - = = J`! + == J+ , Antropologija 3, 2007. 19 Za detaljnu faktografiju i njena tumaenja, v. *. , n. d. (2003).
65
Problem interpretacije tranzicije ...
zajednike ili deljene. Nedostatak sadržinske elaboracije poštenog i napornog upuuje na to da je u pitanju evaluativna konotacija linosti, tj. osobina koje se kod nje cene, a samim tim što se cene, moraju biti i pretpostavke askriptivnog povezivanja sa drugim po sebi pozitivno vrednovanim konceptom, a to je rad. Kružna definicija? Ne, pre bih rekao Moebiusova traka, odnosno na taj nain bih opisao funkcionisanje konceptne derivacije, koje jeste zasnovano na konceptu šeme, ali ne sledi logiku jednosmerno determinisane hijerarhinosti. U svakom sluaju, konceptualizacija koja objedinjuje rad i linost jeste predstava o radnoj etici, koja upuuje na to da se rad smatra sredstvom izgradnje linosti, tanije da se i sam smatra bogatstvom, u odreenom smislu, budui da funkcioniše i kao sredstvo i kao cilj20. Mišljenja sam da odatle potie i svojevrsna moralistika nota koja se provlai kroz narative koji govore o odnosu prema materijalnoj svojini, odnosno pre ambivalentan nego negativan odnos prema prema materijalnom bogatstvu, luksuzu kao vidu potrošnje i tome slino21. Svaki svoga ubijte subašu Odnos prema radu jeste ambivalentan, dakle, na odreeni nain, odnos prema materijalnim dobrima takoe, slino važi i za proces sticanja bogatstva, a verovatno bi se ova opaska mogla protegnuti i na koncepte unapreenja, razvojnosti i tome slino22. Ono što predstavlja metu te ambivalentnosti, meutim, jeste konotacija položaja pojedinca u – za naše prilike – veno ne do kraja strukturiranom socioe20
Isto, 193. Upor. *. , n. d. (2005), 226-227. 22 Kao što je implicirano, na izvestan nain, u . Y n. d. na primer. 21
66
Bojan iki
konomskom univerzumu. Nije u pitanju bilo koji pojedinac, ak, ve nosilac osnovnih društvenih uloga, pre svega u sferi privreivanja. Priznajem, pomalo podsea na strukturalistiku tezu o temeljnom egzistencijalnom ambigvitetu društvenog i kulturnog bia oveka, s jedne strane, te njegove prirodne i bološke osnove, s druge strane, mada ono o emu je re ovde ne može da se opiše baš kao prevazilaženje, a i pripada sferi društvenog, odnosno kulturnog, nepobitno. vrsto stojim iza toga da u mišljenju koje predstavlja osnovu kulturne konceptualizacije u našoj sredini ne postoji jasno profilisana ideologija koja bi se odnosila na vezu izmeu pojedinca kao društvene linosti, rada, sticanja bogatstva i moralnog pozicioniranja svega toga u koherentan idejni sistem; nema nieg poput protestantske etike, a hrianski, komunistiki ili slini utopijski svetonazori nisu uspeli da utiu do kraja na jasno profilisano formiranje takvog neeg ni na diskurzivnom nivou. To se odnosi na aktuelni, tranzicioni period, socijalistiki samoupravni period, vreme do II svetskog rata, obrenovievsku Srbiju, a verovatno i na vreme koje je teže identifikovati, a kamoli dokumentovati u sociokulturnom smislu. Ne postoji odatle, naravno, ni sasvim precizno pozicioniranje pojedinca u smislu toga ta se oekuje od njega kada je u pitanju postizanje društvenog uspeha, izraženog materijalnim sredstvima, pre svega, ali mislim da je jasno to da neka opšta životna oekivanja od pojedinaca ne treba mešati sa onima koja bi bila meritorna po pitanju toga da li se u životu uspelo ili nije23. Drugim reima, kulturna kognitivnost naše sredine nije uspela da formuliše, ako ne baš pojam uspeha u životu po sebi, onda vezu izmeu linih (kreativnih) pregnua i toga. Jasno je da postoji 23
Ovo se odnosi, pre svega, na oekivanja tipa ''školovati se, zaposliti, zasnovati porodicu'', gde lanovi formule mogu da variraju u zavisnosti od vremena o kojem je re.
67
Problem interpretacije tranzicije ...
veza izmeu rada i postignua, ali ne i kakva je njena znaenjska priroda, u onom smislu u kojem se uspostavlja izmeu kulturno konstruisanih i/ili pripisanih vrednosti, na primer. Kljuna – neodumica, prepreka, protivrenost, ve kako hoete – jeste u pogledu toga, ponovo, da li se plata dobija ili zarauje. Razmatranje odgovarajue konceptualizacije, na ovom mestu. dopuniu sledeim: ako je kljuna predstava bila ona o voenju rauna o ljudima, tj. o njihovom zbrinjavanju, bez obzira na to što je apostrofiran titular tog postupka, treba istai da postoje dve osnovne linije mišljenja koje govore o tome – kako se to ini. Raširenija sugeriše neko drugi e se postarati za to, ali postoji i ona koja veli sam u. Kada se primene na konceptualno promišljanje uspeha, pomažu da se odgovori na pitanje zbog ega je postojao toliki zazor od privatnika u našoj društvenoj i kulturnoj sredini, ak i onda kada ih društveno-ekonomski sistem nije disfavorizovao same po sebi. Naime, pojam privatnika kakav danas poznajemo – tanije, kakav smo poznavali – formirao se tokom socijalistikog perioda, ali na njega jesu uticale odreene evaluativne predstave, prisutne u našoj sredini znatno pre tog perioda. Odatle i smatram da je koncept uspeha u životu – ponavljam, meren njegovom vidljivom stranom, materijalnom dobrobiti – bitan za tumaenje toga na koji nain se kulturno kognitivno obrauju oni koji sopstvenim preduzetništvom iskau u bilo kom smislu izvan onoga šta njihova sredina smatra, pa, recimo – uobiajenim, u datom trenutku. Za to je bitno sledee: kako se dolazi do uspeha i na koji nain se uspeh kulturno komunicira. Ono drugo zavisi od kulturnih postavki (društvenog) sistema, da se tako izrazim, dok prvo predstavlja relativnu konstantu. Usudio bih se da kažem, a to važi barem za dvadeseti vek, da postoje (ili su postojala) tri osnovna modela kulturnog mišljenja u korelaciji sa odgovarajuim modelima privreivanja i idejama o vezi izmeu društvenog sistema i ekonomije. To su 68
Bojan iki
autarhini model seoske privrede, demagoški model socijalistike privrede i kompetativni model kapitalizma. Za prvi je karakteristina orijentacija ka sebi i svome, bez dubljeg interesa za šire tržište, odnosno ostatak sveta. Drugi favorizuje širok pogled na svet, ali iz relativno udobne pozicije nekoga ko se ne bavi niim osim samim sobom, praktino, dok trei polazi od sebe, ali je prinuen da vodi rauna o drugima, makar u smislu tržišta, kompetativnosti itd. Rad je bitan inilac uspeha u sva tri modela, makar na diskurzivnom nivou, a uspeh se komunicira u zavisnosti od orijentacije datog modela ka sferi privatnog ili ka sferi javnog, odnosno od akcenta koji se pri tom stavlja. Kada je u pitaju kulturno komuniciranje uspeha, prvi i trei model slinu su utoliko što to ine manje-više javno. Drugi model sam i nazvao demagoškim zbog toga što insistira na radu, ali ne i na njegovim rezultatima kada je u pitanju ''neposredni proizvoa'', pri tom izmeštajui odluivanje kao koncept, proces i in izvan domena tog ''neposredni proizvoe''. U drugom modelu, uspeh koji se komunicira javno jeste onaj koji pripada ideologiji, a ne pojedincu. Dok je izgled kue, na primer, element komuniciranja uspeha u prvom i treem modelu, u drugom modelu e to biti njena unutrašnjost – pokustvo pre fasade. Brojni su korektivi toga, naravno, kada je u pitanju socijalistiki model, ali ono što im je zajedniko, jeste prenošenje javnog manifestovanja kompetativnosti iz uže ekonomske u širu socijalnu sferu – usled odgovarajuih uslova društveno-ekonomskog sistema koji ne pogoduju javnom eskponiranju pojedinca24, a po logici stvari, nekako – pojedinac = privatnik! Kada je u pitanju postizanje uspeha, na diskurzivnom nivou postoji konsekventna veza izmeu rada i uspeha, tanije izmeu 24 V. *+ @+?+ Y, = - = II. + =
J+, J < < q, !. 4, " 2001, 166-177.
69
Problem interpretacije tranzicije ...
rada i sticanja bogatstva. Pokazuje se, meutim, da je taj nivo izuzetno ''propustan'' i za objašanjavanje sticanja bogatstva drugaijim nainima od rada po sebi. U tom smislu, ta ''objašnjenja'' više se podudaraju s konceptom zbrinjavanja, no samog rada i to važi za sva tri modela, bez obzira na to što, kada je zbrinjavanje po sredi, trei stavlja naglasak na individualnom delovanju, drugi na društveni sistem, a trei kombinuje individualno delovanje i višu silu25. Vrste i naini posredovanja postizanju uspeha nisu jednoznani, dakle, što kada se poveže sa konotiranjem položaja pojedinca ukazuje na jedan konceptualizovani model relativne nesigurnosti u smislu sopstvenog položaja u društvenom, kulturnom i ekonomskom sitemu, pre svega u pogledu odnosa koji se uspostavljaju sa drugima, tj. sa drugim pojedincima, slinim subjektima i istovremeno objektima kulturnog mišljenja. Možda deluje kao otkrivanje tople vode kada se kaže to da nareeni kognitivni model uzima u obzir u potpunosti antagonizam i kooperaciju kao principe delovanja pojedinaca-aktera, baš kao i lino pregnue i intervencije koje dolaze izvan tog domena kao katalizatore i sudbinske determinante rezultata takvog delovanja istovremeno, ali smatram da je u pitanju posledica nedovršene kulturne konceptualizacije koja bi davala sistemske odgovore na pitanja koja se tiu svega onoga što bi moglo da se oznai kao ekonomija: rad, proizvodnja, uspeh, akteri itd. Drugim reima, umesto toga da datu sociokulturnu praksu posmatramo kao proizvod kulturne konceptualizacije, izgleda da tu konceptualizaciju treba posmatrati kao neku vrstu nakndande racionalizacije, odnosno kao odgovor na zateeno stanje. Poslednje reeno upuuje na to da sam mišljenja da je kulturna konceptualizacija o kojoj je ovde re poela da se razvija 25 U odsustvu irigacionih sistema, na primer, za useve je uvek odgovorna sila izvan ljudskog društva – priroda, Bog i tome slino.
70
Bojan iki
u relativno skoroj prošlosti, verovatno sredinom dvadesetog veka ili u njegovoj drugoj polovini. Na to upuuje i nedoreenost pozicioniranja pojedinca, koja se u ovom kontekstu manifestuje kao odsustvo jasnog opredeljenja za dosledno hijerarhinom ili egalitarnom postavkom. Privatnici jesu ljudi kao mi, ali oni koji se od nas razlikuju po tome što su pomalo marginalizovani od strane privrednog sistema (socijalistiki period), izgrauju sopstveni privredni sistem (devedesete), koji postaje funkcionalno dominantan (danas), odakle njihova ekonomska mo i materijalno stanje predstavljaju neto o emu se ne zna previše (socijalistiki period), ali im se pripisuje izuzetno veliki potencijal (devedesete), odnosno preuzimanje dominantne uloge u raspodeli društvenog dohotka (danas). Ti ljudi kao mi postaju, tako, neko ko je ''opasan'', ali ne u smislu zamišljanja nekakve onostrane opasnosti ili neko ko je zbilja opasan; ''opasnost'' jeste u domenu socioekonomskog statusa, koji je danas nalik onome u njihovoj neposrednoj okolini, a sutra može biti izdignut iznad njega, nainom iji mehanizmi joj nisu do kraja jasni, oito. Smatram da upravo ta nejasnoa jeste jedan od bitnih inioca nedovršenosti i nedoreenosti kulturne konceptualizacije, o kojoj je ovde re26. U nekom procesu prilagoavanja strukturnim promenama i vrednostima koje ih prate27 – a za šta bi mogla da se primeni i re ''stanje'', u ovda26
Možda je prerano to zakljuiti nakon analize ovako malog obima, ali pretpostavljam da je u pitanju osnova ija elaboracija vodi nastajanju onoga što se naziva rastegljivim kategorijama i intuitivnim teorijama, v. "- \ Y, ? , * xIII, 2005, 69-70. 27 Iako ne mislim da mogu da se povuku analogije izmeu ovog sluaja, na primer i onoga o emu je pisala Antonijevi, na tu temu v. Dragana Antonijevi, Merkantilne legende postindustrijskog društva, u
71
Problem interpretacije tranzicije ...
šnjem sluaju, imajui u vidu uestalost i ponavljanje toga – razvijaju se razliiti oblici kulturnih odgovora; neki od njih poprimaju obrise legende i pripovesti, druge nalazimo u onome što se naziva uvreženim mišljenjem, a što nije ništa drugo do nain ispoljavanja koncepata kulturne kognicije. Umesto Zakljuka Kulturna koncpetualizacija pojma privatnik u Srbiji govori o tome, naravno, kakav odnos ovdašnja sredina ima prema odreenoj vrsti preduzetništva. Bitna karakteristika tog odnosa jeste izvesna evaluativna ambivalentnost, koja se javlja, zapravo, kao neka vrsta najboljeg naina da se opiše kakav je odnos prema ekonomskim pitanjima na delu, uopšte – a što je razmotreno, pre svega, na primerima konceptualizovanja naina privreivanja, ostvarivanja dohotka, postizanja (materijalnog) uspeha i tome slino. Nain evaluativnog gledanja na sve te stvari menja se, u izvesnom smislu, u skladu sa promenama koje se dešavaju u društveno-ekonomskoj formaciji, ali ne postoji koherentna kulturna logika koja bi dala vrst referentni okvir konceptualizaciji, možda baš zbog toga što je bilo nekoliko bitnih promena u datoj formaciji u relativno kratkom vremenskom periodu, od tek nešto više od jednog veka, a pomenuti okvir oigledno nije postojao kada je u pitanju privreivanje u tradicijskoj kulturi28. Saša Nedeljkovi (ur.), Antropologija savremenosti, Zbornik radova, Etnološka biblioteka knj. 23, SGC i Filozofski fakultet, Beograd 2007. 28 Smatram da je korisno napomenuti da esto tradicijsku kulturu uzimamo kao pojam koji je sadržinski i stvarnosno objedinjuju za pojave, procese i ustanove iz prošlosti, kada ih razmatramo ne po sebi i za sebe, ve u kontekstu dijahrone komparativnosti, recimo, što može
72
Bojan iki
Svestan sam toga da se ovakva interpretacija može smatrati pomalo nategnutom, možda, ali osim toga što se to može rei za svako tumaenje koje prevazilazi nivo fizike realnosti. postoje razlozi zbog kojih insistiram na njoj i u epistemološkom smislu. Za poetak, verodostojnost i apsolutna validnost nisu sinonimi; prvo se odnosi na faktografiju, drugo na njeno simboliko tumaenje. Dalje, kako društvene nauke ne poznaju zakonomernost i zakone onako kako to jeste u prirodnim naukama (bez obzira na patetine pretenzije nekih od njih), kada se nešto razmatra, ne treba polaziti od toga da to važi u baš svim sluajevima. Antropologija jeste u stanju da razmatra fenomene po sebi, baš i kao da se bavi ljudima kojih se ti fenomeni tiu – zar iko ozbiljan misli da kada se kaže, na primer, da pripadnici neke zajednice veruju u nešto, da baš svaki muškarac i žena veruju potpuno, bez rezervi i na isti nain – u vile, vitamine ili duha šume, sasvim svejedno. Napokon, da okonam ovu samopodršku; ako ne verujete tumaenjima koja su saznovana na analizi konceptualizacije dobijanja plate, obratite pažnju na sledee: postoji vrednosno neutralan izraz primio/la sam platu, ali ne i takav koji bi konotirao to da je ta plata zaraena, u stvari!
imati metodološko opravdanje u odreenim sluajevima, ali ne treba smetati s uma da taj pojam ne možemo koristiti u analitike svrhe onako kako to zamišljaju, možda, oni koji govore o helenskoj kulturi, mesopotamskoj kulturi ili actekoj kulturi, na primer. Nijedna od tih kultura (ukljuujui i ovdašnju tradicijsku) nije bila jednoobrazna, gledano prostorno ili vremenski, svejedno, o emu treba voditi rauna kada se daju tumaenja koja bi trebalo da su preciznija od nivoa uopštavanja.
73
Problem interpretacije tranzicije ...
Bojan iki PEOPLE WHO ARE NOT (ENTIRELY) LIKE US. CULTURAL NOTIONS OF THE TERM ENTREPRENEUR IN SERBIA Unlike other transitional milieus, countries of the former Yugoslavia have had contact with privately owned business in their pre transitional period, i.e. in the era that preceded their economic, social and cultural transformation into capitalism. Private entrepreneurs in Serbia have always had a unique status from a legal, social, and culturally cognitive position. In the essay, preconditions and motives, through a cultural conceptualization viewpoint, are discussed.
74
Ildiko Erdei
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu
Dimenzije ekonomije: prilog promišljanju privatizacije kao socio-kulturne transformacije Apstrakt: Proces privatizacije, odnosno pretvaranje nekadašnje društvene u privatnu svojinu, predstavlja jedan od elemenata "tranzicijskog paketa". U razmatranjima i analizama privatizacije u politikim i ekonomskim, vladajuim i strunim krugovima, ovaj proces se najee smešta u kontekst ekonomsko-politikih analiza. Iz perspektive koju primenjuju brojni antropolozi koji istražuju u postsocijalistikim društvima, proistie da e privatizacija proizvesti ne samo novi tip vlasništva i novu vrstu "biznisa", ve pre svega novi tip društvenih osoba, od kojih se oekuje da opredmeuju nov ekonomski i društveni poredak, da u njega budu uspešno "uklopljene" kako bi ga reprodukovale. U radu e ova pitanja biti razmotrena na primeru privatizacije jedne lokalne pivare, koju je 2003. godine privatizovao jedan od svetski poznatih, mada ne vodeih, proizvoaa piva i osvežavajuih napitaka. Kljune rei: tranzicija, privatizacija, antropologija, pivara u Panevu
Rad je rezultat uestvovanja u Projektu 147035, u potpunosti finansiranom od strane MNZŽS.
Ildiko Erdei " To je ogromna gnjavaža, to je neverovatno do kojih detalja oni idu, to je nenormalno, moraš da šalješ mnogo izveštaja dnevno, za jedno, za drugo, za tree, to je mnogo i teško. Meutim, veremenom se navikneš na to. Navikneš se da je to, jednostavno, neka vrsta kontrole. Kontrolišeš radnike, kontrolišeš mašine, kontrolišeš svoj rad, a oni kontrolišu nas…" jedan od zaposlenih u Panku " For there is no such thing as economic growth which is not, at the same time, growth or change of a culture; and the growth of social consciousness, like the growth of a poet’s mind, can never, in the last analyses, be planned." E. P. Thompson, Time, Work Discipline, and Industrial Capitalism
Preispitivanje logike na kojoj pojedinci zasnivaju ekonomske odluke i ustanovljavaju razliite oblike ekonomskih aranžmana dugo je prisutno u antropologiji, a u poslednjih trideset godina, ponajpre u radovima Maršala Salinsa i Meri Daglas, ovo preispitivanje je dobilo oblik kritike figure Homo Ekonomikusa, kao centralne osobe ekonomske teorije i suštinski apstraktne ekonomske logike koja se ovoj teorijskoj figuri pripisuje. Antropološka istraživanja ukazivala su ne samo da se ekonomski odnosi, fenomeni, dogaaji, rituali ne mogu razumeti izvan društvenog i ekonomskog konteksta iji su deo, ve na suštinski društvenu i kulturnu konstituisanost onih oblika društvenog ponašanja koje obino nazivamo "ekonomskim". Iako se ova debata, koja bi se mogla razumeti kao deo širih rasprava o univerzalnosti i partikularnosti, nomotetskom i/ili ideografskom karakteru discipline, uopštavanju ili kontekstualnom razumevanju, vodi bar od poetka 20. veka, a svoje naglašenije trenutke u ekonomskoj antropologiji doživljava u vreme "velike debate" izmeu "formalista" i "supstantivista", noviji istorijski kontekst, olien u promenjenim politikim, ekonom77
Problem interpretacije tranzicije ...
skim, društvenim i kulturnim odnosima nakon pada Berlinskog zida, ponovo aktualizuje pitanja odnosa društva, ekonomije i kulture. Situacija "posle socijalizma" takoe nas suoava sa obnovljenim nastojanjem da se promoviše i u razliitim društvima aplicira univerzalistiki model ekonomskog organizovanja, olien u kapitalizmu, ovog puta u njegovoj poznoj, neoliberalnoj fazi. Tako se ponovo se javlja opasnost upadanja u zamku Homo Ekonomikusa i univerzalizma, koji savremena antropologija pokušava da izbegne. Problemi koji proistiu iz vrste "uvezanosti" društva, ekonomije i kulture, deo su pitanja i problema "postsocijalistike" istraživake i naune paradigme, koji ukljuuju: svojinsku transformaciju, transformaciju državno kontrolisane ekonomije u u pravcu tržišne ekonomije, politiku liberalizaciju i ustanovljavanje sistema zasnovanog na vladavini prava i poštovanju ljudskih prava i sloboda, odnos prema totalitarnoj prošlosti (pitanje ratnih zloina i razliitih oblika državne represije). Da bih ukazala na ovaj složeni splet promena kroz koje srbijansko društvo prolazi nakon pada Berlinskog zida, a naroito posle 2000. godine, upotrebljavau termin transformacija, koji smatram širim pojmom sa veim analitikim potencijalom nego što ga poseduje termin "tranzicija", kojim se inae iroko raspolaže kako u strunim tako i u laikim interpretacijama ovih procesa. U ovom pogledu se slažem sa autorima kao Ketrin Verderi, Dejvid Stark, Majkl Berovoj, koji se sa puno opreza odnose prema eksplikatornim i analitikim potencijalima koncepta "tranzicije", shvaene kao "prelaz" iz jedne definisane društvene strukture u drugu jasno definisanu društvenu strukturu, odnosno u ovom sluaju iz socijalizma u kapitalizam. Ovakvo shvatanje je najzastupljenije u radovima politikologa i ekonomista, odakle se proširilo na kolokvijalnu upotrebu ovog termina i na razumevanje njegovih sadržaja. Kako istie sama Verderi, transformacija bivših socijalistikih društava u poslednjoj deceniji XX veka "e stvoriti 78
Ildiko Erdei
niz raznih oblika, od kojih e neki možda biti slini kapitalistikim ekonomijama, a mnogi nee" (Verdery, 2005: 35) 1. Ovime navedeni autori žele da ukažu na ideološku obojenost i teleološki karakter pojma tranzicije, koja se shvata kao niz projektovanih i 1
U vreme kada je pisala ove redove, sredinom devedesetih (prvo izdanje knjige "What was Socialism and What Comes Newt" objavljeno je 1996. godine; prevod na srpski objavljen je skoro deceniju posle, 2005. godine), Verderi nije uzimala u obzir mogue doprinose postsocijalistikim iskustvima i antropologiji postsocijalizma iz perspektive bivših jugoslovenskih republika – sada samostalnih država. Istraživanja raena na ovim prostorima pokazuju da post-jugoslovenski post-socijalizam postojeim složenostima zabeleženim u literaturi dodaje dimenziju postkonfliktne, duboko traumatizovane egzistencije, intenzivnu ukljuenost meunarodne zajednice u izgradnju državnih institucija i posredovanju "pomirenja " (Bosna), istovremeno postojanje razliitih temporalnosti (orijentacije na prošlost, sadašnjost i budunost) i njihovo ukljuivanje u ponovno promišljanje pozicije pojedinaca i društvenih grupa u promenjenom socijalnom, kulturnom, ekonomskom i politikom kontekstu; nemogunost opstajanja socijalistike temporalnosti u kapitalistikom svetu, i njena evidentna slabost u susretu sa kapitalistikom kompresijom vremena i neprestanim ubrzanjem njegovog linearnog kretanja, u postjugoslovenskom kontekstu dodatno su izoštrene, budui da se post-jugoslovenski post-socijalizam "poklopio" sa najnovijim ubrzanjem kapitalizma u njegovoj razvijenoj globalistikoj fazi, što je još više pojaalo efekat "istovremenosti". U Srbiji je rezultat takve vremenske konfiguracije specifina vremenska "kompresija" u kojoj neki elementi "kapitalizma" stižu u lokalnu sredinu istovremeno sa radikalnim oblicima svoje kritike (neki put radikalna kritika ak prethodi postojanju razvijenih oblika onoga što kritikuje, na primer antikorporativna svest pre znaajnog prisustva "pravih" korporacija u Srbiji ), sažimajui na taj nain godine, pa ak i decenije... Ovo su samo neke od tema i ideja koje su pokrenute na radionici "Towards An Anthropology of Hope? Comparative Post-Yugoslav Ethnographies" održanoj 9-11. novembra na Univerzitetu u Manesteru.
79
Problem interpretacije tranzicije ...
oekivanih koraka ka "najboljem od postojeih i poznatih svetova" – tržišnom kapitalizmu i liberalnoj demokratiji zapadnog tipa. Oni predlažu razvijanje "etnografske osetljivosti" za "posebna svojstva onoga što se pomalja" iz "ruševina socijalizma" i zalažu se za sagledavanje nastajanja novih ekonomskih i politikih oblika "oima onih koji lino doživljavaju njihov nastanak" (Verdery, 2005: 25). Takav pristup e omoguiti da se nastavi ispitivanje i promišljanje fenomena i koncepata kao što su "privatizacija", "tržište", "civilno društvo", "pomirenje" i slino, a ne da im se, kako kaže Verderi, neuvianjem njihovog ideološkog znaenja i razumevanjem ovih fenomena kao neupitnih, "prirodnih" (ili, što je uobiajeniji termin, "normalnih") ishoda, "nepromišljeno uveava važnost". "Postsocijalistika" paradigma ponovo oživljava i ojaava uverenje, prisutno još od formalistiko-supstantivistikih rasprava u prvoj polovini 20. veka, da nije mogue u potpunosti razdvojiti ekonomsku i kulturalnu analizu. To je podržano i kretanjima unutar same ekonomije koja u poslednjih 20 godina postaje sve više "kulturalizovana", odnosno snažno oslonjena i zavisna od slika, vrednosti i fantazija koje predstavljaju gradivo "životnih stilova" potrošaa ili su pak "prevedeni" u norme i orijentišue ideje kompanijskih ili korporativnih kultura. Iz te perspektive, društveni i politiki diskursi koji se formiraju oko procesa ekonomske tranzicije u Srbiji (i pomou kojih, izmeu ostalog, ekonomska promena biva konstituisana) od državno kontrolisane ka (idealno zamišljenoj) deregulisanoj tržišnoj ekonomiji, otkrivaju popularne konceptualizacije o "autentinoj (našoj) kulturi" naspram "vetake (strane) kulture", o "strancima / neprijateljima", o "privatizaciji /globalizaciji-kao-kulturnoj devastaciji". Posebno je zanimljivo pratiti na koji nain se konceptualizuje samo tržište, kao glavni regulator ekonomske sfere i, kako se esto zamilja, kljuni medijator opštije društvene promene. 80
Ildiko Erdei
Privatizacija u Srbiji Iako je privatna svojina u bivšoj Jugoslaviji postojala, kao jedan od Ustavom zajamenih ravnopravnih oblika svojine, ona je bila marginalna u odnosu na društvenu i državnu svojinu, koja je predstavljala dominantan oblik vlasništva i jedan od legitimacijskih principa socijalizma. Stoga kada govorimo o privatizaciji, imamo na umu proces pretvaranja u privatnu svojinu nekadašnjih velikih, srednjih i malih državnih i društvenih preduzea, koji je iniciran poetkom devedesetih, nakon održavanja prvih višestranakih parlamentarnih izbora posle II svetskog rata. Tokom devedesetih, kako beleži i Mladen Lazi, u ekonomiji se odvija "ubrzani proces razgradnje komandnog sistema, uz istovremeno nesputano bujanje privatnog sektora (...). Privatizacija preduzea u državnoj/društvenoj svojini je neprestano odlagana, a državna kontrola nad ekonomijom koriena je za masovnu konverziju resursa iz javnog sektora u privatno vlasništvo doskorašnjih pripadnika nomenklature i njihovih ratno-politikih saveznika" (Lazi, 2005: 24). Ovi xazievi navodi potvreni su kroz više empirijskih istraživanja nove ekonomske elite, (Lazi, 1994, Lazi, 2000, xazi, Cveji, 2004) koja su pokazala na koji nain je "politiko-položajna mo" poetkom decenije konvertovana u ekonomski kapital. Lazi period devedesetih zbog ove usporene privatizacije kao i zbog njenog karaktera, naziva periodom "blokirane tranzicije". Period iju "nultu taku" predstavljaju opšti izbori u SRJ 2000. godine, na kojima je poražen Slobodan Miloševi i na kojima su trijumfovali predstavnici dotadašnje opozicije, mogao bi se, u tom duhu, nazvati "odblokiravanjem tranzicije". Ovo bi znailo da politika, ekonomska, socijalna i kulturna liberalizacija društva mogu da se odvijaju bez unutrašnjih prepreka, jer su i na izborima legitimisane snage koje su bile spremne da se veli81
Problem interpretacije tranzicije ...
kom brzinom integrišu u glavne evropske tokove.2 U periodu nakon demokratskih promena u 2000. poinju agilniji i sistematskiji pokušaji kako u smeru normativnog i institucionalnog regulisanja, tako i ohrabrivanja privatizacije. Donošenje seta privatizacionih zakona i osnivanje posebnih tela (ministarstava i agencija) trebalo je da pospeše privatizaciju postojeih društvenih i državnih, ali i osnivanje novih malih i srednjih preduzea. Time je nova demokratska vlast jasno pokazala da ekonomska pitanja predstavljaju jezgro budue društvene transformacije u Srbiji. Druga faza procesa privatizacije, otpoeta nakon 2000. dostigla je jedan od vrhunaca u 2003. godini, kada je znaajan broj državnih kompanija privatizovan. Prema jednom istraživanju, te godine je oko 1080 državnih i javnih kompanija prodato u procesu privatizacije za ukupan iznos od 1,3 milijarde dolara. Naj2
Tranzicija u smislu u kome se koristi u politikom i ekonomskom diskursu, nije ideološki neutralan termin. U antropologiji termin se najee vezuje za Morisa Godelijea, koji ga koristi da bi ukazao na složene i protivurene procese koji obeležavaju prelaz iz feudalnog u kapitalistiko društvo. U savremenom, post-1989. diskursu, "tranzicija" obuhvata proces u kome bivše socijalistike države prihvataju i primenjuju liberalni "paket", koji sainjavaju "slobodno tržište", "vladavina zakona" i "civilno društvo", namenjen da, kako kaže Kris Han, "zameni zla totalitarizma" (Hann, 1998: X). Ovo otkriva da koncepcija tranzicije kao jednolinijskog kretanja od autoritarnog, nedemokratskog društva sa planskom ekonomijom, ka pluralistikom, demokratskom društvu i tržišnoj ekonomiji predstavlja zamišljeni idealni model. Osnovna pretpostavka ovog modela koji je trebalo da opiše iskustvo "velike transformacije u Drugom svetu na kraju 20. veka", bila je da principi liberalne demokratije kakvi su razvijeni u Severnoj Americi i Zapadnoj Evropi, predstavljaju optimalni okvir za transformaciju postkomunistikih društava.
82
Ildiko Erdei
vee privatizacije su se te godine desile u duvanskoj industriji, industriji piva i u oblasti prometa naftnih derivata. Neke od privatizacija izazvale su veliko interesovanje ne samo strune ve i široke publike, javno otvarajui pitanje odnosa izmeu politike, kulture i ekonomije. Javnost je uzburkana osporavanim i u prvi mah nedovršenim privatizacijama velikih "nacionalnih" preduzea, poput fabrike "Knjaz Miloš" ili trgovinskog lanca "C-market", i zbog glasnih debata ovim povodom privatizacija kao proces bila je dodatno kompromitovana u srbijanskoj javnosti, inae veoma osetljivoj na pitanja svojinske transformacije nekadašnjih "društvenih preduzea" i u stalnom strahu da e te privatizacije dodatno doprineti društvenom raslojavanju i bogaenju "ve bogatih". Ovakvom raspoloženju išle su na ruku brojne informacije o sudbini preduzea i zaposlenih nakon privatizacije, kada novi vlasnici nisu bili u mogunosti, ili su izbegavali, da ispune preuzete obaveze, što je izazvalo talas socijalnog nezadovoljstva i štrajkova. ^a u se, meutim, ovom prilikom usredsrediti na primer jedne uspešne privatizacije3, ne samo da bih pokazala da je mogue pronai takav sluaj u savremenoj Srbiji, ve i da bih na tom primeru ukazala da je mogue jedan na prvi pogled jednodimenzionalni proces ekonomske i poslovne transformacije, posmatrati kao prostor kulturnog kontakta i procesa 3 Izraz "uspešna "koristim da bih napravila razliku u odnosu na brojne glasno osporavane i dokazano problematine sluajeve privatizacija. Jasno je, meutim, da je sam koncept "uspešne privatizacije" pozicioni i relacioni koncept, odnosno da procena "uspešnosti" zavisi od prethodnih oekivanja, od kriterijuma kojima se procenjuje "uspešnost" i, svakako, od pozicije onoga ko taj "uspeh" procenjuje u samom procesu privatizacije, kao i od ishoda privatizacije na njegovu/njenu linu situaciju. Na taj nain $uspešna privatizacija" predstavlja zaista problematian koncept, ime se ovom prilikom neu detaljnije baviti.
83
Problem interpretacije tranzicije ...
kulturne promene koji takav kontakt pokree i posreduje, i u kome se odvija pregovaranje izmeu razliitih (lokalnih i nadlokalnih, "domaih" i "stranih", "istonih /socijalistikih" i "zapadnih / kapitalistikih") predstava, ideja, modaliteta znanja, uverenja, vrednosti i praksi – ukratko, izmeu onoga što bi antropolozi uobiajeno nazvali kulturama. Naime, tokom 2003. godine 3 meunarodne kompanije privatizovale su 4 srbijanske pivare, meu kojima i onu koja e biti predmet analize u ovom radu, a pored toga je osnovana i jedna privatna fabrika piva kao deo domae kompanije, poznate po lancu trgovina. Ubrzo su etiri nova "igraa" poela borbu za pozicioniranje na tržištu, dok su ostale pivare stagnirale, u nemogunosti da pariraju ovim kompanijama. Oblikovanje novog tržišta piva u Srbiji (tada još Srbiji i Crnoj Gori) zahtevalo je da stare fabrike prou kroz složeni proces organizacionog restruktuiranja, a ovo je, osim tehnikih, tehnoloških i finansijskih promena, zahtevalo da se preispituju i ponovo definišu mnoge kulturne kategorije, i to ne samo one u vezi sa oblau rada i proizvodnje, ve i bazine kulturne kategorije poput prostora, vremena i ideje osobe. Otvorena je i mogunost da se kroz ekonomsku promenu ponovo promisle pitanja odgovornosti, slobode, kreativnosti, samostalnosti, izbora, i da se ova pitanja postave u kontekst procesa promene modela modernosti, od razvijene socijalistike modernosti (kao obliku "solidne modernosti", u terminologiji Zigmunta Baumana) ka modernosti kasnog kapitalizma, kao obliku baumanovske "fluidne modernosti" ("liquid modernity"), koji je u toku. Iz ovakve perspektive, koju primenjuju brojni antropolozi koji istražuju u postsocijalistikim društvima, proistie da e privatizacija proizvesti ne samo novi tip vlasništva i novu vrstu "biznisa", ve pre svega novi tip društvenih osoba, od kojih se oekuje da opredmeuju novi ekonomski i društveni poredak, da u njega 84
Ildiko Erdei
budu uspešno "uklopljene" kako bi ga reprodukovale i kako bi bile u stanju da što duže ostanu "u igri".4 U radu e biti analiziran primer privatizacije jedne lokalne pivare u Vojvodini (u tekstu u koristiti naziv Panko), koju je 2003. godine privatizovao jedan od svetski poznatih, mada ne vodeih, proizvoaa piva i osvežavajuih napitaka (za koga u, takoe, zbog anonimizacije, koristiti ime Viti) . Privatizacija e biti predstavljena kao niz postupaka i metoda ureivanja i "disciplinovanja", izvoenih u cilju ostvarivanja "efikasne poslovne transformacije". Novi vlasnici kompanije i njeni glavni rukovodioci ("menadžeri") vide ishod transformacije koju oblikuju i sprovode kao "normalizaciju" poslovnog okruženja (prostor), ritmova proizvodnje i ukupnog poslovanja (vreme), i kao proizvodnju novih ekonomskih subjekata (osobe). Iz do sada reenog, može se videti da proces "normalizacije" veoma podsea na fukoovske mehanizme stvaranja i delovanja miija razlika izmeu socijalizma ("starih, prošlih vremena") i kapitalizma ("novog vremena"). 4
Ovde bi se mogla uoiti jedna protivurenost: "privatizacija ", kao što je ranije navedeno, predstavlja deo "tranzicijskog paketa ", u kome se nalaze takoe i $liberalizacija tržišta " i "poveana mogunost potroakog izbora ". Otuda nije retko da ono što se na radnom mestu posmatra kao žrtvovanje, ili kao "nepravedna poslovna politika ", donosi u konanom skoru boljitak na linom planu za one koji su ostali u firmi, kroz redovnije i više zarade. Ovo se pre svega odnosi na radnike, koji zbog automatizacije proizvodnje uglavnom postaju "tehnološki višak ", ali su i inae uobiajeno konceptualizovani kao oni koji se "teško menjaju ", pa se u njih i ne investira kao u nove kategorije kadrova, kao što su prodavci i zaposleni u marketingu. Otuda je kod radnika, i uopšte kod osoba zaposlenih u sektoru proizvodnje, svest o "gubitku " mnogo izraženija od svesti o moguim "dobicima " koje privatizacija donosi. Tako su radnici prinueni da "mire " "gubitke " na poslu, u sferi proizvodnje, sa "dobicima " koje ostvaruju u privatnoj sferi i koji se realizuju kroz poveanu mogunost potrošnje.
85
Problem interpretacije tranzicije ...
Trijumfalni kapitalizam u potrazi za "osobama koje nedostaju" Kao pionirka teoretizovanja masovne potrošnje u antropologiji, Meri Daglas je znaajno doprinela preispitivanju ideje Homo Ekonomikusa i sa njim povezane teorije o univerzalnom racionalnom izboru. Koncipiranjem alternativnog pogleda na ekonomiju, i to kako unutar antropologije, tako i unutar ekonomije, gde uz pomo Barona Išervuda osvetljava one delove ekonomskih teorija i istraživakih tradicija koji ine most ka društvenim naukama, Daglas podvrgava kritici ne samo ekonomski koncept "apstraktne racionalnosti", i ne samo ekonomistiku racionalnu (izolovanu) individuu, ve i zapadni liberalni filozofski koncept osobe, izjednaen sa idejom individue koja se oslobaa od "stega" društvene odreenosti. Ona smatra da je ovaj koncept nedostatan da objasni razliite alternativne teorije osobe koje postoje u nezapadnim društvima, kao i da nije kadar da obuhvati razliita iskustva društvenosti koja postoje u zapadnim društvima, a kamoli sposoban i dovoljan da objasni ponašanje, pa i ekonomsko ponašanje u nekapitalistikim društvima. Umesto Homo ekonomikusa, koji, po Daglas, predstavlja model racionalne individue zapadne društvene nauke, ona predlaže da se uspostavi model "društvene osobe", iji je osnovni cilj da komunicira (Daglas, Nej, 2003: 48) i koja je "bitno društvena", budui da je za njeno konstituisanje "najvažnija aktivnost osobe interakcija sa drugim osobama" (Daglas, Nej, 2003: 83). Daglas pledira za uspostavljanje ove "celovite osobe" u razmatranjima društvenih nauka i istie da je, u odnosu na druge društvene nauke, antropologija po ovom pitanju uinila "fundamentalne iskorake" (isto, 20). Na istom mestu ona, sa mešavinom indignacije i kritike pozornosti, upozorava na implikacije ušanenosti u model racionalne individue, reima: "Strašno je imati nedruštveno bie 86
Ildiko Erdei
u središtu takozvanih društvenih nauka" (isto, 20). U svom poznatom analitikom modelu "matrica-grupa" ("grid-group") Daglas izdvaja etiri osnovna tipa društvenosti, koji, po njenom mišljenju, oblikuju razliite tipove osoba. Ideja koja stoji u osnovi ovog modela analize jeste da se svi mnogoliki naini organizacije društvenosti mogu svesti na 4 osnovna tipa, koje ona pronalazi u tako razliitim oblicima ljudskih aktivnosti kao što su religijska praksa i simbolizacija kod afrikih plemena i potroaka praksa savremenih Britanaca. Na osnovu dijagrama koji se dobija kombinacijom osa stepena umreženosti i grupne lojalnosti Daglas identifikuje 4 tipa društvene strukture, koje e u kasnijem razvoju modela nazvati "tipovima društvenosti" (u analizi potrošnje), "životnim stilovima" i, konano, "kulturnim tipovima" (kroz saradnju sa Aronom Vildavskim). Osnovna dva oblika društvene strukture (društvenosti, kulturnog tipa) jesu individualizam i hijerarhija ("kutije" A i C), a preostala dva su izolacionizam i egalitarizam ("kutije" B i D). B) IZOLACIONIZAM Jaka matrica Slaba grupa Izolacija nametnuta ili nenemetnuta
C) HIJERARHIJA Jaka matrica Jaka grupa vrsto inkorporiran, poštuje hijerarhiju
A) INDIVIDUALIZAM Slaba matrica Slaba grupa Aktivni individualizam, kompetitivnost
D) EGALITARIZAM Slaba matrica Jaka grupa vrsto inkorporiran Bez hijerarhije
Model "društvene osobe" koji nudi Daglas može se povezati sa procesima "normalizacije" privatizovanih preduzea, ako se o 87
Problem interpretacije tranzicije ...
privatizaciji razmišlja kao o procesu proizvodnje drugaijeg tipa "društvene osobe" nego što je bio sluaj u prethodnom periodu (socijalizmu). Nekadašnja poslovna ("business") i radna ("working") kultura socijalizma, koja je decenijama odreivala radne identitete zaposlenih, u procesu postsocijalistikih privatizacija se ubrzano menja, u skladu sa zahtevima koje postavlja nova, liberalna ekonomska ideologija i njene organizacione i radne prakse. Kao što je u izvrsnoj etnografiji privatizacije poljske fabrike za proizvodnju deje hrane "Alima" pokazala Elizabet Dan (Elizabeth Dunn), ono što su zapadni menadžeri postavili kao cilj, bila je promena naina razmišljanja zaposlenih, promena naina na koji su zamišljali sebe, firmu u kojoj rade i odnose sa kolegama. U osnovi ovakve projektovane promene stajale su suprotstavljene predstave o svetovima socijalizma i kapitalizma, zasnovane na nizu opozicija i operacionalizovane u ideologiji novog, inostranog menadžmenta. Dan se poziva na istraživanja Ladislava Holija u ehoslovakoj, koji pokazuje da su nove poslovne prakse i oblici upravljanja koji se uvode u privatizovana preduzea obino interpretirana kroz lokalne kategorije i lokalna iskustva, i da je iskustvo rada u socijalizmu i planiranoj ekonomiji najee suprotstavljeno kapitalistikoj ekonomiji i tržišnoj privredi. U sluaju poljske fabrike deje hrane, ona je zabeležila sledei niz dihotomija (Dunn, 1999: 128-29) Socijalizam zaostalost statinost neprilagodljivost starost jednolinost deprivacija
Kapitalizam modernost, civilizacija dinamizam, pokretljivost fleksibilnost mladost raznobojnost zadovoljenje potreba
88
Ildiko Erdei
Socijalizam poslušnost kolektivizam pokloni personalizovani odnosi zasnovani na ’vezama’
Kapitalizam kritiko samopreispitivanje individualizam rasprodaje Impersonalni odnosi zasnovani Zasnovani na racionalnim kalkulacijama
Zadatak menadžera jeste da "inertne i kolektivistiki nastrojene" radnike socijalistikih preduzea pretvore u "aktivne i racionalne individualce" kapitalistikih kompanija. Ukratko, po logici liberalnog kapitalizma, privatizacija bi trebalo da proizvede tip osoba koje u prvi plan stavljaju interese, i koje se u svim daljim aktivnostima rukovode tim linim interesima (Dunn, 1999: 125), što je garant da e se razviti efikasne "moderne" poslovne prakse i poslovna kultura. Ili, ako bismo ovo ponovo preveli u analitike kategorije Meri Daglas, potrebno je da se osobe sa desne strane njenog dijagrama (u kategorijama gde je pripadnost grupi izražena) prevedu, kroz resocijalizaciju na radnom mestu, na levu stranu, i to u donju levu "kutiju" koja obuhvata liberalne individualiste, nesputane granicama grupe i neoptereene odnosom prema drugim osobama. Meutim, kako pokazuje i istraživanje Elizabet Dan i mnoga druga etnografski zasnovana istraživanja, svojinska transformacija i uvoenje nove, zapadnjake, poslovne prakse, i sa njom povezane ideologije osoba i njihovih odnosa, ne znae da e odreeni oblik organizacije biti u potpunosti i u nepromenjenom vidu prenet sa Zapada. "Rather, these practices and ideologies are filtered through local cultural formations and historical experiences. They can then be constantly negotiated in those terms. In a manner similar to the way decollectivized agricultural land becomes "fuzzy property" in Romania, privatized firms and their ma89
Problem interpretacije tranzicije ...
nagement practices in Poland become "fuzzy" arenas for dispute and interpretation rather than imposed structures identical to those found in the West" (Dunn,1999:126). Iako se u menadžerskim praksama "disciplinovanja" i "unošenja reda" iskustvo rada u socijalizmu i neki oblici socijalistikih radnih praksi koriste kao negativna referenca, mnogi zaposleni koriste iste ove resurse za drugaije identitetske projekte. Ukazujui da pravila poslovanja i radna etika koju donose novi vlasnici nije baš "toliko nova" i da nije nepoznata u njihovim radnim sredinama, oni pokazuju kako su mnogi aspekti poslovanja koji se sada prikazuju kao "radikalna promena" postojali i u socijalizmu. Negodujui protiv "brisanja" prethodnih tradicija rada i poslovanja, oni koriste iskustvo rada u socijalizmu i kao oblik kritike postojeeg stanja u preduzeu, ali i kao afirmaciju sopstvenih identiteta i jaanje samopoštovanja, u situaciji u kojoj je najvei deo njihovih života, iskustava i postignua ozbiljno diskreditovan. Privatizacija i transformacija lokalne pivare "Panko" Transformacija lokalne pivare je posledica privatizacije, odnosno prodaje inostranoj kompaniji sa meunarodnom reputacijom u proizvodnji piva i znaajnim udelom na takozvanom evroazijskom tržištu (Turska, neki delovi bivšeg Sovjetskog saveza, Rusija, Ukrajina, Rumunija i Moldavija; ukupan broj tržišta na kojima ova kompanija operiše, dakle, dostigao je est, ukljuujui i Kazahstan, jedno od najveih tr#ita u centralnoj Aziji). Lokalna pivara u Vojvodini je u trenutku kupovine predstavljala do tada najzapadniju taku u njihovom irenju na evropskom tržištu. Ova fabrika važila je za jedno od naprednijih preduzea u proizvodnji piva sve do kasnih osamdesetih godina XX veka, kada je profit poeo da opada, usled 90
Ildiko Erdei
nedostatka investicija i nemogunosti prilagoavanja novim makroekonomskim pravilima, koja su zahtevala razvijeniji marketing i tehnike prodaje. U prvom talasu privatizacije, poetkom devedesetih, pivara je transformisana u deoniarsko društvo, akcije su podeljene svim zaposlenima (koji su, faktiki, postali vlasnici fabrike), ali nisu uraene nikakve bitnije promene u poslovanju, niti je rukovodstvo uspelo da obezbedi investicije potrebne za ozbiljnu modernizaciju preduzea. Z.E, tada lan uprave, kaže da su posledice prve privatizacije bile "nastavak samoupravljanja". On ka#e da u to vreme veina radnika nije znala ta znai posedovati deonice, niti kakva prava i obaveze proizlaze iz toga. "Mi smo bili akcionarsko drutvo i tada u veinskom vlasništvu malih akcionara, meutim, ja nisam imao oseaj pripadnosti, #elje da se mi oseamo kao vlasnici ovoga, nego smo mi ono, usput, jednostavno, radimo i mislim da nam je najvažnije bilo radno mesto i plata, a ono, kao vlasnici, jednostavno, nam je bilo usput samo da kažemo da smo vlasnici, ali niim nismo doprinosili smanjenju trokova, ili ne znam ni ja ega, da bi to moglo da se unapreuje." (Z.E.)
M.I, sadanji direktor Odeljenja za pravna pitanja i lanica uprave "Panka" tokom devedesetih godina, potvruje stav svog kolege, objanjavajui jo detaljnije stanje u kompaniji pre privatizacije: "Mi smo od 2003. poeli polako da padamo u teškoe finansijske, prosto su poeli da se gomilaju dugovi za porez; to nam je, zapravo, bio najvei problem, nismo pravili neke dugove prema dobavljaima, ali nismo mogli pratiti ritam plaanja poreskih obaveza, one su se gomilale, kamate su rasle i mi smo tako došli u situaciju da mnogo dugujemo državi i ona je mogla svaki as da nas blokira i da nam zaustavi rad. To smo nekako bili premostili davanjem imovine u hipoteku državi, ali smo prionuli na traženje strateškog partnera. Moram da kažem
91
Problem interpretacije tranzicije ... da su ranije, tokom '90-tih godina, oko naše kompanije obletali strani pivari, da kažem, sve vodee pivare svetske su dolazile, bile su zainteresovane, dolazili su i Hajneken i Karlsberg. Nisu samo pivari dolazili, dolazili su i bankari svetski, dolazili su predstavnici raznih investicionih fondova, bilo je zaista jako puno razgovora, pregovora inicijalnih. Neki su bili vrlo uporni. Meutim, mislim da je u našim glavama to bilo još uvek daleko. U glavama menadžera prosto je važila ona deviza: možemo mi i sami. Ne treba nama strani partner, ne treba nama strani kapital. To je u to vreme bilo glavno razmišljanje, da bi, kad smo krenuli da idemo dole sa svim rezultatima poslovanja, prosto proradila svest da nam zaista treba svež kapital i strateški partner i onda smo na našoj Skupštini doneli odluku da idemo da ga tražimo." (M.I.)
Tokom devedesetih, postalo je jasno da nee biti mogue nastaviti sa radom ukoliko ne doe do ozbiljnih ulaganja u fabriku. Nakon što je stara uprava gotovo deceniju odbijala ideju o sklapanju ugovora sa inostranim partnerom, i nakon što su odbijeni svi potencijalni veliki kupci koji su se interesovali za fabriku (Interbrew (sada Inbev), Karlsberg, Hajneken), pivara je prodata u leto 2003. godine poznatom turskom proizvoau piva i osvežavajuih napitaka Viti. U tom trenutku, kada su prihodi proizvoaa piva naglo opali, jedina druga opcija bila bi spor, ali neizbežan, krah preduzea. Nakon preuzimanja, Viti je otpoeo uvoenje opsežnih promena. Najpre je postavljen novi generalni direktor fabrike P.A., sa dugim stažom u pivarskoj industriji i sa višegodišnjim iskustvom poslovanja "u regionu". U Vojvodinu je došao sa mesta generalnog direktora nikike pivare koju je nekoliko godina ranije privatizovala belgijska kompanija "Interbrew", i sa sobom je doveo nekoliko "mladih lavova", koji su odmah postavljeni na rukovodea mesta u sektorima prodaje i marketinga. Finansijski i tehniki direktor došli su iz Turske, dok su svi ostali rukovodioci (i u domaem poslovnom ambijentu je preuzet termin iz engleskog jezika "menadžeri", koji je potpuno odomaen) glavnih 92
Ildiko Erdei
sektora firme mladi ljudi sa znaajnim ili jedinim radnim iskustvom u intrernacionalnim ili stranim kompanijama. Za P.A. dovoenje mladih i "uspešnih" ljudi je trebalo da omogui prenošenje i investiciju njihove line poslovne "harizme" (još jedan izuzetno interesantan koncept, koji bi se dao uporediti sa konceptima "energije", "vitalnosti", "životne sile", poznatim u antropološkim istraživanjima lokalnih kosmologija i predstava o proizvodnji osoba) kao i "harizme" zapadnjakih poslovnih ambijenata koje su predstavljali, u transformaciju lokalne pivare. To su bili mladi ljudi koji su na prethodnim poslovima savladali jezik "poslovnih interesa", drugaije radne etike, odnosa privatnih i poslovnih preokupacija i koji su usvojili novu filozofiju "uspeha" i "stalnog napredovanja". P.A. ovako objašnjava svoju odluku: "Doveli smo i dosta novih menadžera, mladih ljudi, za oblasti kao što su ljudski resursi, marketing, ljude iz uspešnih kompanija. Doveo sam ljude iz Koka Kole, lanaca brze hrane i slinog, mlade ljude koji su ve radili u razliitim sredinama – možete to nazvati zapadnom sredinom, ali u svakom sluaju visoko uspešnim i produktivnim kompanijama. Ako želite, naroito radnicima, da pokažete da su promene mogue, morate dovesti uspešne ljude. Ako donesete uspeh, npr. dobre trenere u fudbalu, igrai e se potruditi kad igraju. Ako je trener dobar, teren dobar, ulaže se, javlja se novi duh. To je ono što smo mi ovde uradili." (P.A.)
Samo na nekolicini rukovodeih mesta, i to uglavnom u ešalonima "srednjeg upravljakog sloja" nalaze se domai strunjaci koji su radili u fabrici i pre privatizacije. Njihove pozicije su uglavnom mesta koja zahtevaju poznavanje lokalnih propisa (pravno-administrativni sektor) ili mobilisanje postojeih socijalnih mreža i socijalnog kapitala da bi se proširivala i unapreivala prodajna mreža (regionalna prodaja). Promena u strukturi zaposlenih bila je povezana sa znaajnim promenama u organizacio93
Problem interpretacije tranzicije ...
noj strukturi firme, u proizvodnom procesu, kao i u sektorima distribucije, marketinga i prodaje. Kako iznosi M.I, u vreme istraživanja direktorka sektora za pravne poslove, koja je imala priliku da poredi naine upravljanja pre i posle privatizacije: "Mahom su menadžeri mlai ljudi koji su došli iz kompanija koje su ve bile privatne ili ranije privatizovane, gde je ve došao strani kapital i oni su ve navikli da rade za gazdu, oni imaju o tome razvijenu svest i, prosto, ponašanjem, nekom organizacijom, nainom rada oni ovo prenose, tako da se to usvaja definitivno i ovde. Kod nas je od dolaska Efesa došlo do fluktuacije radne snage, mahom su ljudi koji su imali više godina radnog staža i stariji, otišli. Imali smo dva programa: 2003. kad je došao Efes i prošle godine (2004. I.E.) jedan program i kroz ta dva programa viška zaposlenih uglavnom su otišli ljudi koji su imali preko 30 godina staža. A i preko 20 godina staža. Da kažem da je, znai, firma sada prilino mlada. Uglavnom su otišli ljudi koji su hteli da odu, jer su bili svesni da, prvo, nee da rade za gazdu – to je, znai, ona vrsta svesti da to više nije njegova firma, ne pripada njemu, tu je sad neko drugi, a on za nekog drugog nee da radi; drugo, bilo je onih ljudi koji su bili svesni da nisu tog kvaliteta da mogu da udovolje i da e kad-tad morati otii, pa možda bolje što pre. Znai, kroz ta dva programa se, ustvari, proistilo i ostali su uglavnom mlai ljudi koji, opet, lakše prihvataju nešto novo i kojima je, opet, drugaije, samim tim što nisu radili u ono vreme samoupravljanja, ne postoje kod njih ti neki koreni koji ih možda vraaju nazad." (M.I.)
Istovremeno sa odlaskom starih radnika, u fabriku je primljen veliki broj novih radnika, sasvim druge "demografije". Bili su to mladi ljudi koji su zapošljavani u sektorima prodaje, i koji su brojem daleko nadmašili nekada zaposlene u proizvodnji. Marketing i prodaja postali su najvažniji delovi firme, što je naišlo prvo na iznenaenje a zatim i na tiho negodovanje preostalih radnika iz nekada visoko vrednovane proizvodnje. Prodavci su postali deo prodajne mreže na nivou cele Srbije, jer je i koncepcija prodaje 94
Ildiko Erdei
promenjena – od nekadašnjih lokalnih i subregionalnih "zaštienih" oblasti u kojima se prodavalo odreeno lokalno pivo, danas se "lokalni" brendovi svetskih proizvoaa koji su privatizovali domae pivare prodaju u celoj Srbiji, pa i šire. Osim praktine uloge koju su imali u novoj poslovnoj politici privatizovane kompanije, osobe zaposlene u prodaji i marketingu bitne su zbog još neega – za razliku od radnika iz proizvodnje koji se lako postoveuju sa "prošlim vremenima" i koji se smatraju "inertnima" i "teže promenljivima", one opredmeuju "vreme promena" i mogunost neprestanog usavršavanja i linearnog kretanja koji se povezuje sa kapitalizmom. Kako pokazuje i Elizabet Dan u etnografiji privatizacije fabrike hrane za decu u Poljskoj, nove tehnike upravljanja treba da proizvedu "aktivne osobe", rukovoene "interesima" i spremne da "preizimaju inicijativu" u susretu sa izazovima okruženja (Dunn, 2004). Meutim, novi oblici disciplinovanja i odgovornosti zaposlenih, predstavljali su tek trei korak u procesu "normalizovanja" radnog ambijenta, kome su prethodili strukturalna reorganizacija firme i preureenje radnih prostora (pre svega službenih prostorija uprave i administracije) i promene u proizvodnom procesu. Strukturalna reorganizacija firme – kako je "fabrika" postala "kompanija" Prva stvar koja je uinjena nakon preuzimanja, u organizacionom smislu, bila je restruktuiranje fabrike. Danas, firma je podeljena na osam odeljenja: Osoblje, Finansijsko, Snabdevanje, Proizvodnja, Logistika, Pravna pitanja, Marketing i Prodaja. Neka od ovih odeljenja, kao što su marketinško i logistiko tek su osnovana, dok su drugima pridodate nove funkcije. Takoe se promenio i relativan znaaj odeljenja, prema novoj ekonomskoj logici. Ovo je znailo da e više pažnje biti pridavano mar95
Problem interpretacije tranzicije ...
ketingu i prodaji, u odnosu na prethodni akcenat na proizvodnji. O.L., koja je u vreme istraživanja (2005. godine) upravljala odeljenjem za ljudske resurse, naglašavala je da su marketing i logistika po važnosti izjednaeni sa proizvodnjom. Odeljenje za prodaju je takoe drugaije organizovano. Ranije, prodaja je vršena "iz fabrike". Danas, ona se ne može ni zamisliti bez rada na terenu i direktne komunikacije sa prodavcima i drugim potrošaima. Mada su ovo logine posledice novog orijentisanja kompanije i njenog prilagoavanja uslovima i pravilima makroekonomije, nisu baš dobrodošle meu radnicima u proizvodnji. Jedan od radnika ima utisak da je proizvodnja potcenjena u novom ustrojstvu kompanije, i ne slaže se sa time. Takoe je jako nezadovoljan onim što vidi kao veliku razliku izmeu zarada zaposlenih u marketingu i prodaji, i onih koji su zaduženi za proizvodnju osnovnog proizvoda. On to ovako objašnjava: "Ko god se danas zaposli u Viti (pod tim se podrazumeva neproizvodnja), dobije u startu dva puta veu platu nego proizvodnja. Mi smo se borili protiv toga u komunizmu, zar nismo, da ne bude toliko neproizvodnih radnika, i sve nam je pare "pojela" birokratija, a sada smo došli na isto. Odnos zaposlenih u proizvodnji i ne-proizvodnji je 1: 3, ako ne i vie. ^a sam mislio, i zalagao sam se za to da doe gazda, mislio sam da e on da se brine o firmi, o svima nama, i da e da bude bolje nego ranije. Kad ovo, došao on, ništa ne zna ko sam ja, šta se dešava u firmi, kako se stvari dešavaju, jedino što njega zanima to su brojke. On samo lupa crtice koliko je prodato i koliko je para zaradio." (L.C.)
Meu prvim stvarima koje je uinilo novo rukovodstvo bilo je redizajniranje fabrikog kruga i upravne zgrade, u cilju, kako su isticali, stvaranja "normalne radne sredine" Ono što se prvo uoi prilikom prilaza fabrici su ogromni logoi Panka i Vitija, postavljeni na velike prazne površine proizvodnih pogona. Kada se približite fabrici, bilbordi sa istim logoima ekaju vas na ulazu. Sli96
Ildiko Erdei
no je i u upravnoj zgradi, u kojoj se nalazi vrh rukovodstva kompanije. Svugde u zgradi, na ulazu i svim zidovima nalaze se posteri grupe Viti, koji predstavljaju njihove ideje vodilje i principe poslovne politike. Na nekoliko mesta, vide se posteri na kojima su predstavljeni svi brendovi koje Viti danas "pokriva". Zgrada je neposredno nakon privatizacije renovirana, sveže okreena a kancelarije su preureene tako da deluju jednostavno ali funkcionalno. Svi "viškovi" nameštaja ili papira izbaeni su, a enterijerom dominiraju beli isti zidovi, svetli laminatni podovi i jednostavan kancelarijski nameštaj. Svetlost i istoa emituju poruku o modernosti radnog prostora, što se povezuje sa racionalnou i efikasnou koje treba da karakterišu aktivnosti koje se u tim prostorima odvijaju. U poreenju sa nekadašnjim nainom ureenja kancelarija, koje su bile pretrpane stvarima, novi nain ureenja deluje "asketski", a u tom pogledu ak ni kancelarije najviših rukovodilaca ne odudaraju od ostalih. One su jedino vee, ali zato što se u njima nalazi prostor za sastanke rukovodeih timova. Prostor nije dozvoljavao da se realizuje ideja o velikoj zajednikoj kacelariji koji bi delio veliki broj zaposlenih, i koja bi oliavala transparentnost poslovanja ali i vizuelnu dostupnost i kontrolu zaposlenih, veoma nalik Bentamovom panoptikumu5. Ipak, osnovna ideja modifikovana je u skladu sa postojeim mogunostima kroz pravilo da najvei deo vremena vrata na svim kancelarijama, ukljuujui direktorovu, treba da budu otvorena, a zaposleni dostupni. Kako nam otkriva P.A., generalni direktor, preureenje kancelarija bilo je neophodno iz više razloga, prvenstveno zbog "promene u duhu kompanije". 5 Otuda i nije sluajno da su u radu istaknuti naini "disciplinovanja" unutar privatizacije kao procesi proizvodnje novih ekonomskih subjekata, jer proces proizvodnje "novog tipa osoba" veoma podsea na fukoovske mehanizme stvaranja i delovanja mikromoi.
97
Problem interpretacije tranzicije ... "Dakle, druga stvar je bila promeniti duh. Seam se hladnih kancelarija…Nisam želeo da slikam, ali sve je bilo prljavo, stolovi stari, sve je otpadalo. Morate da napravite novo okruženje. Dakle, prva stvar koju smo uradili bio je nov parket, sve novo, stolovi, stolice, ali ništa preskupo. Rekao sam: "Hou da bude isto, izbacite sve, okreite u belo, ništa skupo ali isto, ne luksuzno, ali…Male stvari kao što je ponovno ureenje mogu da naprave znaajnu razliku. Sada postavljamo nov parket na donjem spratu, i renoviramo zgradu koja je pored ove u kojoj sad sedimo i radimo, jer je tamo ranije bila kuhinja. Ujutro ste mogli osetiti sve te mirise iz kuhinje, mast, tako da sam kuhinju premestio na drugo mesto. Ovo je poslovna zgrada, tako da – okruženje mora da bude isto. Dodali smo i aparat za espreso, tako da je sad normalno radno okruženje. Roletne, erkondin{Ako ete provoditi osam ili devet sati u ovoj zgradi, neophodno je da se u njoj oseate dobro." (P.A.)
Posebno je istakao da je cilj renoviranja i reorganizacije radnog prostora bio usmeren ka stvaranju "novog radnog okruženja". Ovo je takoe znailo da e na radnim mestima biti ustanovljena nova pravila ponašanja, novi standardi i procedure. U osnovi, svi ovi potezi bili su usmereni ka "normalizaciji" radnog okruženja ("napravili smo od njega normalan radni prostor"), pri emu treba imati u vidu da bi, da je detaljnije ispitivano, postalo jasno u kojoj meri je ta pretpostavljena "normalnost" zapravo problematian koncept.6 Kada je re o reakcijama zaposlenih na ove promene, on smatra da 6
Na primer, ono što direktor smatra znaajnim elementom "normalizacije" radnog ambijenta, izbacivanje menze iz upravne zgrade, krae i fleksibilnije pauze uz mogunost da se nešto prezalogaji i kafa (iz automata) pije na radnom mestu, za veinu radnika je potpuno neprihvatljiva promena, koja nije "normalizovala" ve "destabilizovala" njihove navike i socijalne odnose sa kolegama, koji su ranije bili ustanovljavani prilikom zajednikih obroka u menzi i svakodnevnih ritualnih "ispijanja kafe" (da ne spominjemo pivo i ostale vrste alkohola).
98
Ildiko Erdei "Radnici to vide ovako: oni koji su otišli pomalo zavide, a oni koji ostaju uoavaju promene i neki sa njima mogu da se nose a neki ne. To je zbog toga što nisu navikli. Ali ja se nadam da e se navii vremenom. Dau vam jedan primer, koji može biti veoma glup, ali trebalo je zameniti toalete koji su jako prljavi, napraviti nešto novo. Kažem, važi, ja poštujem vaše okruženje ali to morate i vi, morate da vodite rauna. Ranije, u bivim socijalistikim dr#avama va#ilo je da sve pripada svakome i nita nikome. Sada, morate da vodite rauna o mestu gde radite."
Meutim, na poetku je mnogo više bilo uloženo u renoviranje i opremanje upravne zgrade, dok su prostorije zaposlenih u proizvodnji (ili kako neki od njih kažu: "Panku") ostale nepromenjene. Kontrast je zaista uoljiv, i mogao bi se ak prevesti u temporalne kategorije, jer ako upravna zgrada simbolizuje linearno vreme i princip kretanja i napredovanja, onda se zgrada proizvodnje može posmatrati kao simbol "zaustavljenog vremena". Opšta derodiranost prostorija dodatno je naglašena detaljima koji predstavljaju oštar kontrast enterijeru upravne, kako ljudi iz proizvodnje kažu, "žute zgrade". Zidovi požuteli od duvana (iz vremena kada je pušenje još bilo dozvoljeno u službenim prostorijama, ali i sada zabrana pušenja kao da se odnosi samo na upravnu zgradu; u zgradi proizvodnje, osim u pogonima, ljudi još uvek puše), goli prozori, stari nameštaj, izlizani itisoni. Dva detalja su za mene najpreciznije predstavila razliit tretman menadžera i radnika, i temporalne redove sa kojima su povezani: dok su na zidovima hodnika i kancelarija upravne zgrade izložene moderne fotografije u elegantnim, transparentnim ramovima, koje na apstraktan nain reprezentuju osnovne vrednosti kompanijske kulture "Vitija" – timski rad, kvalitet proizvoda ("dedication and commitment", "excellent execution through focused growth targets"), u kancelariji šefice proizvodnje na zidu je visio poster sa porodinim stablom dinastije Karaorevi i gotovo arheološki raritet – stara reklama za lokalno pivo na ogledalu, iz šezdesetih godina. Ova raz99
Problem interpretacije tranzicije ...
lika nije vidljiva samo "spoljašnjim posmatraima", uoavaju je i sami ljudi iz proizvodnje. "Eto ti, eto ti opet, proizvodnja i, šta ja znam, ta, kako ih zovu Žuta zgrada. Ajd' sad vi meni objasnite što je sad onaj tamo neko kvalitetniji od mene| Po emu| Zato to, Bože moj, sedi u onoj zgradi i sad mu treba i da ga 'ladi, i da ga greje. Pa ta| Neka i meni omogue uslove normalne, neka i ovaj sprat urede. Kako ja da ne budem besna kad vidim svako jutro G.O. vozi našim kolima ženu na posao i pored mene proe, ja idem peaka i doem u pivaru peaka, on pored mene doe i proe i tu se parkira kod fermentora". (S.T.)
Razgovor o razliitom tretmanu onih koji rade u "žutoj" i zgradi proizvodnje, otkrio je i sledeu epizodu: " S.T.: Svake godine za Novu Godinu su radnici uz platu dobijali po jedan kalendar i olovku. Prve godine kad je doš'o Viti, ne daju.
(neimenovani radnik): Štedi na troškovima. Štedi na 500 kalendara, on je uštedeo neke troškove, i na prekovremenim satima on je uštedeo, nemam pojma, hiljadu..... S. T.: I onda pukne neka cev i potopi im sve kalendare i olovke, sve što su imali, jao, što mi bilo milo... (neimenovani radnik): Bog ih kaznio. Sve propalo. S. T.: Meni ne treba. Ja lino, dobijem kalendar od ovog, od onog, ali mi je stvarno žao tih radnika. (neimenovani radnik): 5000 dinara ako je za celu firmu... S. T.: I onda radnici dou: "Imaš neki kalendar da nam daš, samo da stavimo u kancelariju, na zid", znaš, ili negde u pogon dole da ljudi mogu da vide koji je datum" 100
Ildiko Erdei
Pravila i procedure – oblikovanje novih radnih ritmova proizvodnje i poslovanja Ono to istra#ivau postaje primetno tek na drugi pogled, a za vlasnike i upravu je sigurno najva#nije, jesu koliina i kvalitet investicija u fabriku. Svi ispitanici koji su ovo pomenuli, nezavisno do toga da li imaju dugogodišnji staž u fabrici ili su u nju došli tek posle privatizacije, slažu se da je investicija od 6 miliona evra ta koja je omoguila dalji razvoj. %taviše, ona je omoguila "Vita Pankou" da postane jedan od etiri velika igraa u srpskoj industriji piva danas. "Ideja je bila da damo nekoliko jakih kapitalnih investicija, popravimo kvalitet piva, kako mi to kažemo "oživimo" marku, naroito onu koja je vezana za kompaniju (lokalni brend nazvan po porodici osnivaa pivare), i tako oživimo ovaj brend. U ovom poslu smo raunali na tradiciju, jer je ovo najstarija pivara na Balkanu, osnovana 1722. Dakle, ono što smo želeli je zasnovano na tradiciji, kvalitetu i novom imidžu. To smo i uinili. Prvo sa tehnike strane, kvalitet, novo pakovanje, poboljšali smo pivo, tako da mislim da je u osnovi svako primetio da je u ovoj kompaniji odjednom poelo nešto da se dešava. Druga stvar, neu sad da u detalje govorim o tehnolokim investicijama pošto bi predugo trajalo, ali recimo samo da smo sve uradili da bi pivo bilo bolje. A recept za spravljanje piva? To je tradicionalan recept, iz prošlosti…U pravljenju piva uvek treba slediti tradiciju. Problem je bio u tome što nije bilo kontrole kvaliteta, pa je on varirao. Sada je stabilan. Razliiti procesi, razliiti naini upravljanja. Uvek koristimo najbolje sirovine, dobru vodu, filtriranje, fermentacija, sve je pod kontrolom. I proces je zatvoren. xjudi iz xaboratorije uestvuju u svakom koraku, sve do kontrole kvaliteta." (P.A.)
Kada su u pitanju novi standardi rada, rukovodioci koji su opstali u obe "postavke" Panka tvrde da je preuzimanje od Vitija donelo itav niz novih standarda u svim oblastima poslovanja. Ge101
Problem interpretacije tranzicije ...
neralni direktor u vreme privatizovanja kaže da je za njega najvažnije bilo osnivanje odeljenja za informacione tehnologije, i sveobuhvatna kompjuterizacija firme. Na odreenom nivou, kompjuteri su bili prisutni u firmi i ranije, ali danas je zaposlenima omogueno ne samo da budu povezani unutar firme, ve da obavljaju poslove i transakcije sa najrazliitijim partnerima van nje. M.I. potvruje stav svog kolege, naglašavajui znaaj IT odeljenja koje omoguuje meusobnu komunikaciju zaposlenima iz cele Viti grupe. Ovo ini da se osoba osea povezano, što po njenom mišljenju predstavlja izvor zadovoljstva. Sledee to treba pomenuti su standardi u vezi sa proizvodnjom koji su rezultirali investiranjem u kvalitet konanog proizvoda. Konani proizvod mora imati stalan nivo kvaliteta, što je obezbeeno automatizacijom procesa proizvodnje. Trea grupa standarda odnosi se na kvalitet sastojaka, i automatski je regulisala odnos kompanije sa snabdevaima. Oni koji nisu ispunjavali standarde koje je postavio Viti nisu više mogli da sarauju sa pivarom. Ukratko, novi standardi su doneli i novo poimanje vremena svima koji su ukljueni u poslovanje "Viti Pankoa": uz kvalitet, postalo je važno i poštovanje rokova isporuke, što je doprinelo stabilizaciji radnih ritmova preduzea. Pored toga, umrežavanje kompjutera na nivou "Viti Pankoa", ali i mogunost direktne komunikacije sa kolegama u centrali i drugim pivarama unutar sistema "Viti", doprineo je kako "uštedi" vremena (jer se razmena informacija odvija neuporedivo brže nego ranije) tako i afirmaciji oseanja "istovremenosti" (mogunosti da se "bude u toku" i da se maksimalno skrati vreme i put od neke ideje do njene realizacije i da se obezbedi pristup razliitim informacijama i resursima) kao snažne vremenske orijentacije kasne modernosti. "Ima onih koji više ne rade, nisu mogli da se prilagode, ima onih koji su pitali pa, kako to da mi više ne radimo, pa lepo, nije to moja
102
Ildiko Erdei volja. Ima onih koji ne mogu da udovolje zahtevima novih vlasnika. Recimo, nismo radili godinu dana dok se nije privatizovala, sad radimo sa sladarama iz okruženja. Mi smo uvozili slad prve godine, ne zbog toga što smo mi to hteli, nego zato što smo mi njima (dotadašnjim snabdevaima, domaim firmama, prim. I.E.) poslali ovako: Ovo je specifikacija Vitijevog slada. Možete li ovo da proizvedete? Oni kažu ne možemo. Stalno su priali: Pa znaš, to je zato što sorte jema nisu dobre, nije to do nas. Viti to ne interesuje. Mi emo to za dve-tri godine. E, pa onda emo da radimo." (Z.E.) "Imam odline odnose sa snabdevaima. Na poetku, oni se drže svog pristupa. A mi samo jasno stavimo do znanja koja su pravila igre. Sada nema nikakvih problema sa snabdevaima, zato što su im pravila igre jasna – znaju da tražimo kvalitet i cenu. Odgovarajui kvalitet i cena, ako to imate, onda se dogovaramo. I nemamo ekskluzivne, ve nekoliko snabdevaa. Uvek smo otvoreni. Konkurencija je dobra, ak i meu snabdevaima." (P.A.)
Konano, ono što se izmenilo su osnovna "pravila igre". Umesto regulisanog tržišta i kontrolisane ekonomije, nadmetanje i težnja ka usavršavanju ušli su u polje poslovanja. Ovo je oblikovalo znatno dinaminije poslovno okruženje, u kome se mora neprestano voditi rauna i o sopstvenom kvalitetu, prodaji, nainu reprezentacije, i o konkurenciji: "Ranije, svako je imao svoj atar u koji je isporuivao pivo. Sad imamo pivo koje dolazi iz Apatina, elareva..iz celog sveta, a to radimo i mi, idemo svugde. Dakle, re je o borbi, o nadmetanju. Ranije nije bilo konkurencije, pošto je tržište bilo zaštieno. Sad je to, pa ne bih možda baš mogao nazvati džunglom, ali svako mora da se bori. I ako nisi jak, nee preživeti. Ako nisi finansijski ili ekonomski jak, ili pametan u vezi sa brendom, umree. Mi to zovemo borba za život, a na neki nain ona to i jeste." (P.A.)
103
Problem interpretacije tranzicije ...
Jedan od aspekata restrukturacije bilo je uvoenje novih procedura, odnosno "novog poretka" koji je trebalo da obezbedi uspešnije funkcionisanje. Neka od ovih pravila postojala su i ranije, ali nisu poštovana usled prilino "labave" atmosfere u prethodnoj kompaniji. Naroito se radi o pravilima koja se odnose na zabranu pušenja u radnim prostorijama i konzumaciju alkohola u proizvodnom postrojenju. Dakle, novina nije bila u uvoenju novih pravila, ve u uveravanju zaposlenih da su ovaj put ona stvarna, i da e njihovo kršenje donositi posledice. Za samo nekoliko meseci, nova uprava uspela je u onome u emu stara nije godinama – da odgovornost postane važna i aktuelna stvar. Prema jednom od ranijih rukovodilaca, nije bilo velikih promena u nainu poslovanja, pošto u tom domenu i nema puno "izmišljanja" – može se samo usavršavati i poboljšavati. Ali, zato je bilo odreenih stvari u vezi sa postojeim principima rada i upravljanja: "To je opšte poznato kod nas, to je mentalitet kulture srpskog naroda, koji je, otprilike, takav da kada se donesu pojedini zakoni, mi ne gledamo da poštujemo zakon, nego gledamo kako emo da ih izvrdamo. Kad je donesen zakon da je kazna za pojas (propis o obaveznom vezivanju pojasa tokom vožnje automobila, prim. I.E.) hiljadu dinara, mi smo se svi bunili zašto je tolika, ja sam rek'o ne, uopšte ne razmišljam o tome. Kažu mi 'da, ti imaš pare'. Ja kažem 'ne, nego ja sednem u kola, stavim pojas i ne razmišljam o tome.' Mi imamo taj problem i problem u smislu upravljanja, voenja fabrike, je bio taj što smo mi donosili raznorazne odluke i te odluke nisu sprovoene, ili su stajale na pola puta, nešto se ispreavalo, uvek je tu bio neki subjektivni faktor, vreme i ostalo. Ovo su sad pravila koja su taksativno jasna, zna se ko šta treba da radi – i onda se to znalo, samo što sad znaš i kako, odnosno dokle su ti ovlaenja i granice, kreativnost je dozvoljena bila i onda i sada – i, naravno, to se mora poštovati do kraja. U tome je razlika." (Z.E.)
104
Ildiko Erdei
Od ostalih noviteta, izgleda da je novo radno vreme pomoglo da mnogi radnici svojevoljno napuste kompaniju, pošto nisu mogli da se prilagode radnom vremenu od 8 do 17 asova, koje je znailo da e provoditi gotovo ceo dan na poslu. Za mnoge od njih, koji su radili u polju posle radnog vremena, i ije je prisustvo i odsustvo sa posla bilo pod velikim uticajem ciklinih agrarnih ritmova seoske poljoprivredne proizvodnje, te otuda nekompatibilno sa novouvedenim ritmovima poslovanja "Viti Pankoa", ova promena nije delovala obeavajue te su otili. Neki od starih rukovodilaca predvideli su ovo još na samom poetku privatizacije: "Pošto sam ja bio u mnogo pivara, ne samo Vitinih, nego i svih ostalih, i video sisteme rada, znai meni nije trebao neko da mi da neke papire da ja vidim sad neku organizaciju i sistematizaciju, ako ste malo promuurni, vi vidite kakva je suština rada, znao sam da neki od ljudi nee moi da rade. Prošlost je bilo vreme da mi radimo u fabrici, ali imamo i zemlju i kad doe sezona kopanja ili branja kukuruza da vi uzmete bolovanje i odete to da radite. Ili radite od šest do dva, ustvari se odmarate na poslu, pa idete kui da radite. Tim ljudima je to bio problem. Prvo, promenjeno je radno vreme, od osam, nije više bilo od šest, praktino ceo dan ste angažovani i to je mnogim ljudima bio problem. Oni koji su, jednostavno, našli sebe, ne mogu o tome da priam, možda imaju i tamo neke prihode, verovatno su prihvatili da dobiju tu otpremninu i da idu, pretpostavljam, da se bave tim poslovima koje su imali. Mada, lažem, ima i onih koji se nisu snašli, tih ima uvek, oni su mogli da se snau samo u socijalizmu, onakvom kakav je bio." (Z.E.)
S druge strane, nove uprava pokušala je da uvede i drugaije rasporeene pauze, tako da budu fleksibilnije, ali da ometaju tok rada u najmanjoj moguoj meri. }eneralni direktor smatrao je da je ova promena bila nu#na, i da je uraena na dobrobit zaposlenih. Iz njegove izjave takoe se mo#e videti i ta zapadni menadžment smatra preduslovima "dobre radne atmosfere":
105
Problem interpretacije tranzicije ... "Danas mislim da se ljudi sve više i više navikavaju na ovo. I mnogo im je prijatnije kad dou u kancelariju. isto je, uredno, može da se uzme kafa iz aparata, imate lepe ae, vodu, sve to je potrebno da bi se stvorila dobra radna atmosfera". (P.A.)
Ipak, ovi pokušaji nisu naišli na jednako entuzijastian odgovor meu zaposlenima. Nekima od njih nedostaje vreme kada su imali manje posla a više slobodnog vremena koje su provodili sa kolegama u restoranu. Jedan od njih, L.K., požalio se kako ovih dana ovek ne može da ima pristojan obrok, pošto nema vremena da ga na miru pojede. Tužno je pokazao na lan paket ispred sebe, koji, prema novim propisima, treba da bude pojeden na radnom mestu. Sa radou se sea zajednikih doruaka u fabrikom restoranu, koje opisuje kao trenutke predaha i druženja. "Sada moramo da jedemo na radnom mestu", ogoreno kaže ovaj radnik, kao da je to najnepristojnija mogua stvar. Primeuje takoe da sada ima mnogo više posla. Sve je manje vremena za druženje na radnom mestu, a kontrola od strane nadreenih postala je uestalija i efikasnija. Stoga, L.K. doživljava promene kao "ograniavanje slobode", pošto on i mnoge njegove kolege sada moraju da misle o posledicama kvaliteta svog rada. "Ranije nas ništa nije brinulo. Sada oseamo kao da nam ograniavaju, oduzimaju slobodu". Ukratko, može se zakljuiti da nove tehnologije i novi standardi rada doprinose reartikulaciji dominantnih temporalnosti u preduzeu i formiranju novih vremenskih orijentacija, koje naglašavaju oseanje "istovremenosti". Ovo dovodi do postojanja višestrukih temporalnosti, koje postoje i funkcionišu u razliitim aspektima poslovnog procesa. Tako, dok je u procesu kreiranja novog/starog lokalnog brenda dominantno oslanjanje na "tradiciju" i široko eksploatisana istorija proizvodnje piva i ugled porodice osnivaa pivare i proslavljaa robne marke, u nekim drugim aspektima poslovanja prisutne su drugaije temporalnosti. Informacione tehnologije donele su "prodor" istovremenosti u 106
Ildiko Erdei
najvei deo svakodnevnih poslova onih iz upravljakih slojeva. Radni ritmovi su ustaljeni u poreenju sa prethodnim "pulsirajuim" ciklusima velike tražnje i nedostatka posla (mimo standardnih sezonskih varijacija u obimu proizvodnje koji karakterišu proizvodnju piva), naroito u poreenju sa periodom devedesetih kada je, u temporalnom smislu, zabeleženo znaajno "usporavanje", a konano i dominantan oseaj "stagnacije", koji je i doveo do odluke o traženju strateškog partnera. Meutim iako su radni ritmovi u preduzeu u velikoj meri stabilizovani i ustaljeni, poneki radnici smatraju da su i dalje prisutni neregularni ritmovi proizvodnje, karakteristini za socijalizam, što dovodi do izvesnog razoaranja u nove vlasnike. Disciplina, nove mogunosti i preoblikovanje osoba Komunikacija: engleski jezik i stil komunikacije koji je opušteniji, neformalniji ^edna od najdubljih promena za domae slu#benike, naroito srednju generaciju, bila je uvoenje engleskog kao radnog jezika kompanije. Pored niskog nivoa komunikacijskih sposobnosti u domenu profesionalnih odnosa, ovo je predstavljalo najveu prepreku u razmeni ideja izmeu stare i nove uprave. Mada su asovi engleskog bili organizovani za svakog ko je hteo, a obavezni za sve lanove srednjeg i visokog sloja uprave, na njima su se pojavljivali mahom pripadnici rukovodeeg sloja. Mnogima od starijih rukovodilaca koji su ve bili u kasnim etrdesetim i pedesetim godinama teko je padalo da ponu da ue osnove engleskog. Ipak, bili su savreno svesni da bez znanja jezika nee moi da zadr#e svoje polo#aje, a jo manje da znaajnije napreduju. Ovo je povezano, takoe, sa jo 107
Problem interpretacije tranzicije ...
jednim va#nim aspektom promene koji naroito dotie rukovodstvo. Odnosi se na profesionalno i intelektualno razvijanje zaposlenih, što otkriva promenjenu koncepciju vrednosti znanja i permanentnog obrazovanja u poslovanju. " Da, tu ima dve stvari. Jedno su stvari vezane za menadžment, a drugo su stvari koje su vezane za radnike. Menadžment je sasvim drugaije pozicioniran, ima sasvim drugaija razmišljanja. U tom smislu, pre svega kroz sisteme rada kompanije, vi morate da napredujete, morate da usavršavate svoja znanja, jer ako ih ne usavršavate, što kroz ono što vas oni teraju, kroz posao... recimo ja nisam znao ni jednu re da kažem na engleskom. Znai, ni jednu jedinu re. Prvi put sam uo da se ono ita /d/, ja sam it'o 'the'. I, naravno, teško mi je. Mislim, u 43-44 godini uiti jezik je teško, i to je posle posla, ništa za vreme posla. Posle posla, ovde je organizovano, to je nedovoljno, posle kod kue, i to je još uvek problem. Ja sam svestan toga da ako ne budem znao jezik da neu moi da radim ni ovde, ni negde drugde. Meutim, imate nekoga ko to želi i hoe, kao to sam ja, imate nekog ko to ne može, ne želi, ko nije svestan toga da e mu za godinu, ili dve, da e doi u problem da on više ne može da radi u dobroj firmi." (Z.E.)
Meutim, upotreba engleskog jezika i, možda još više, lakoa i ležernost njegove upotrebe u svakodnevnim situacijama, a posebno sposobnost da se pojedini engleski izrazi "ispravno" koriste u poslovnoj konverzaciji koja se vodi na srpskom jeziku, otkrivaju da engleski jezik u ovoj firmi (a i u mnogim drugim firmama, kao i u svakodnevnom životu obinih ljudi) postaje nešto više od sredstva komunikacije, naina prenosa informacija i ideja. Engleski jezik postaje simbol modernosti jedne sredine, njene sposobnosti da funkcioniše kroz kategorije druge kulture, a takoe je i sredstvo distanciranja od, naroito poslovnih i kulturnih, tradicija lokalne sredine. Tako je u mnogim intervjuima, naroito sa osobama iz sektora marketinga i prodaje, zabeležena uestala upotreba engleskih termina i kovanica, koju bih ja pro108
Ildiko Erdei
tumaila kao prikazivanje profesionalne kompetencije i ovladavanja strunom terminologijom "zapadnog" poslovanja. U tom pogledu, najilustrativniji je bio razgovor sa mladim brend menadžerom (sve kompanijske funkcije su, inae, prevedene u zapadni profesionalni format, i odgovaraju zapadnoj biznis taksonomiji), iji je govor prošaran engleskim strunim terminima, koje mnogo radije upotrebljava bez obzira što se tokom razgovora ispostavlja da za mnoge od njih postoje odgovarajui prevodi na srpski: "jer ja sam, otprilike, finance guy, sada sam postao marketing guy, sa finansijskim backgroundom"; "kod mene je uvek je bio onaj full commitment"; "poeo sam da radim kao marketing assistent, posle 3 meseca sam postao promo coordinator"; "marketing assistent je podrazumevalo slati faksove, nositi CD-ove, slati i primati mejlove, znai, baviti se uglavnom logistikom u ofisu, a kada sam postao promo event coordinator, to je ve znailo organizovanje promocija, dogaaja, dešavanja, sajmova,i slino. Posle još tri meseca sam postao zadužen za koordinaciju nabavke reklamnog materijala i visibility, a sve je to bilo uz approval brend menadžera"; "nedostaje posveenost, nedostaje neki dedication"; "ali ja sam, znai, jako time-oriented"; "da vam kažem opis posla? Job description?". S druge strane, generalni direktor, iako zna srpski, odbija da ga govori, jer smatra da bi komunikacija na srpskom brzo dovela do "neformalizacije" poslovnih odnosa (po logici: "ako govori ‘naš jezik’, onda e možda pristati i na ‘naše’ naine voenja poslova i ‘naš’ nain komunikacije"), što je on nastojao da izbegne. Pored toga, ono što je generalni direktor nameravao da uvede kao sastavni deo transformacije je drugaiji vid komunikacije, odnosno naina na koji se odvijaju kontakti i diskusije izmeu najviših i nižih nivoa uprave, kao i meu radnicima. Kako je naglasio, ova koncepcija je uglavnom njegova lina, i nema direktne veze sa kompanijom (Viti). Kako je imao iskustva u 109
Problem interpretacije tranzicije ...
kompanijama i na "Zapadu" i na "Istoku", može da uporedi razliite naine poslovanja, te tako i da osmisli sopstveni, u skladu sa kulturom i društvom u kom obavlja posao u datom trenutku. "Još jedna stvar je otvorena komunikacija – kritikuj, ali budi i otvoren za kritiku. Ja sam vrlo otvoren. Nisam u fazonu filozofije: ja sam gazda te sam uvek u pravu – to nije komunikacija. Mogu da pogrešim. Otvorena komunikacija znai slušanje toga šta drugi imaju da kažu, a tek onda donošenje odluka. Ja mogu da imam svoj stav, sopstveno mišljenje, ali sam otvoren i za tua. Ovde se radi i o uenju ljudi da misle. U prošlosti nije se od njih oekivalo da misle, ve samo da izvršavaju. Ja kažem, pa, prvo emo da mislimo, smislimo ta e da bude, a onda to uradimo zajedno. " (P.A.) "Prva stvar koju sam rekao bila je, nisam ja gospodin (reeno na srpskom, I.E.), ve me zovete po imenu. Svi me zovu linim imenom, ne gospodine taj-i-taj. U turskom sistemu, koji je pun poštovanja, kolege i nadreene zovete poštovani, ‘bei’. U Belgiji, obraate se svima imenom." (P.A.)
Po nekim preašnjim rukovodiocima, otvorenost i pristupanost generalnog direktora olakšala je protok poslovnih ideja i doprinela popuštanju potencijalne napetosti izmeu stare i nove uprave. Kako je ceo vrh rukovodstva imao znaajno radno iskustvo u inostranstvu, a onda došao u okruženje u kom je "zapadna" poslovna kultura tek u zametku, nije se retko dešavalo da mlai meu njima dožive neku vrstu "kulturnog šoka" kada se susretnu sa staromodnim nainom poslovanja. Naroito su ilustrativne rei N.I.-ja, lokalnog brend menadžera. On kaže da mu je naroito bilo teško da ustanovi razliku izmeu naina na koji posluju domae (kompanije u državnom ili društvenom vlasništvu) i strane (privatne) kompanije, pošto sa prvima nije imao iskustva. Iako povremeno njegove rei deluju previše naivno (budui da su mu 110
Ildiko Erdei
roditelji, po njegovim reima, radili u državnim firmama), i kao nain da potcrta svoju potpunu posveenost "zapadnom" modelu poslovanja, on tvrdi kako nije mogao da shvati nain rada nekih njegovih prijatelja, koji su od osam sati provedenih na poslu tri radili a ostatak se bavili razliitim socijalnim aktivnostima. Naglasio je da su to oni koji rade za državne, dok veina njegovih prijatelja radi za privatne, kompanije "zapadnog tipa" koje zahtevaju potpunu posveenost. N.I. opisuje svoje navikavanje na sredinu u Panku kao "teško iskustvo", objašnjavajui: "Jako teško. Nisam doživeo, nego još uvek doživljavam. Jer ja sam ipak doao u Nikiku pivaru 4 godine nakon to je privatizovana, znai Belgijanci su bili prisutni ve 4 godine, i naredne etiri godine koliko sam ja ostao, taj sistem se samo dalje razvijao i produbljivao. Ja sam sada doao u firmu u kojoj je taj proces tek na poetku, a taj sam period u nikikoj pivari preskoio. U prethodne etiri godine sam nauio da razmišljam skroz "zapadno", skroz "biznis", skroz "sistematski". I sada želim da nastavim tako da razmišljam i u ovoj kompaniji, nailazim na probleme, ali...mislim da e to proi." (N.I.)
Pojašnjavajui na ta se odnosio "kulturni šok" kroz koji je prolazio, N.I. kaže da ga je najviše iznenadilo koliko jako se ljudi opiru promeni. Bio je "šokiran"susretom sa "neodgovornim ljudima", nenaviknutim da poštuju strog vremenski raspored. "Bili su, tako da kažem, upravo kako su ih opisivali u našim starim udžbenicima iz vremena socijalizma: svi rade sve, bez funkcionalne specijalizacije, jednaka raspodela odgovornosti i prihoda, itd."
Ono što smatra da nedostaje lokalnoj poslovnoj kulturi je posveenost. Kao da nema prave motivacije, ljudi se ponašaju kao da im posao nije bitan. Jednostavno reeno, postoji previše "labav" odnos prema poslu, u kom ljudi – mogue kao naslee socijalizma – i dalje oekuju da im posao ne bude izvor samo profesionalnog, ve i socijalnog ispunjenja. 111
Problem interpretacije tranzicije ...
Promenjene temporalnosti i proizvodnja novih, aktivnih osoba Pored toga što se od zaposlenih oekuje da naue zvanini jezik kompanije, engleski, i da usvoje nove stilove komunikacije, koji nalažu kombinaciju ležernog ophoenja i gvozdene discipline i odgovornosti, oni moraju i da se prilagode novoj dominantnoj temporalnosti, linearnom vremenu i onome što Verderi naziva kratkim (i sve kraim) radnim ritmovima kapitalizma. Privatizacija tako u sebe ukljuuje i sudar "socijalistikih" i "kapitalistikih" temporalnosti, i oni koji njome rukovode nastoje da nametnu linearnu temporalnost i potisnu sve ostale oblike i doživljaje vremena. Kako navodi Ketrin Verderi, za konceptualizaciju vremena u socijalistikoj Rumuniji karakteristina je ciklinost i usporavanje vremena, što u jednom trenutku dovodi i do snažnog oseaja stagnacije, nepokretljivosti. Ovome je suprotstavljeno linearno, deljivo vreme, segmentirano na manje jedinice kojima se može manipulisati, pa otuda i izrazi kao "štednja" ili, sa druge strane, " gubljenje " vremena. Možemo pretpostaviti u kojoj meri je susret sa "brzim" tehnologijama poremetio vremenske cikluse starih zaposlenih u "Panku". Kompjutersko umrežavanje i prelazak na elektronsko finansijsko poslovanje uinio je da se "za nekoliko milisekundi obave bankarske transakcije za koje bi njihov finansijski sistem zahtevao sate i dane rada, dopisivanja i zavoenja dokumenata" (Verderi, 2005:74). Ovo je otvorilo prostor za uvoenje kriterijuma "efikasnosti", "profitabilnosti" i implicitno (a kod nekih i vrlo eksplicitno) vrednovanje maksime "vreme je novac". Oni koji su ve ranije uspešno adaptirani u linearnu temporalnost kapitalistikog vremena, što je bio sluaj sa svim predstavnicima visokih rukovodilaca i najveim brojem srednjeg ešalona, imali su problem u komunikaciji sa onima koji još uvek nisu preterano marili što "gube vreme", otežui izvršavanje posla, ili teže112
Ildiko Erdei
i da na radnom mestu praktikuju kombinacije poslovnog i prijateljskog kontakta, što je "zapadno" orijentisanim rukovodiocima izazivalo "nelagodu", a ponekad uzrokovalo kulturna nerazumevanja. Mladi brend-menadžer koji je u "Panko" doao iz ve "zapadnjaki ustrojene" nikike pivare, prisetio se kako je na poetku imao problem sa negativnim reakcijama na njegov direktan stil komunikacije. Dok su njegove nekadašnje kolege i saradnici u Nikšiu bili naviknuti na ovakvu komunikaciju, zasnovanu na brzini i efikasnosti, u novoj radnoj sredini ovo je naišlo na svojevrstan otpor. Uskoro je N.I. shvatio da su ljudi iz ovog kraja bili naviknuti na duže razgovore koji ispunjavaju kako poslovne tako i socijalne funkcije. Budui da se rukovodi pravilom da je vreme novac, N.I. nije ni razmišljao o odustajanju od svog naina komunikacije, ali je shvatio da pozivanje na stereotipne osobine crnogorskog "nacionalnog karaktera" kao što je zbunjenost i nedostatak suptilnosti daje rezultate. Ono što su na poetku doživljavali kao grubost i nepristojnost, novi saradnici postali su spremni da tolerišu jednom kada im je pruženo kulturalno objašnjenje za ovakvo ponašanje u kontekstu raširenih i popularnih "teorija o mentalitetu". Ovde su u igri "višestruke temporalnosti", pošto je oigledno korienje vanvremenske (i aistorine) koncepcije "mentaliteta" u funkciji legitimisanja i uvoenja "kapitalistikih radnih ritmova". Iako se artikuliše kao pitanje "kulture", u ciceronovskom smislu "prefinjenosti, uglaenosti, kultivisanosti", ovde se radi o dobroj ilustraciji uloge nove temporalne svesnosti u proizvodnji novih osoba. "Meni je reeno da sam malo i nekulturan za ovu sredinu, jer su ovde ljudi navikli da komuniciraju kao: "Dobar dan, dobar dan, kako ste, šta radite, kakvo je vreme u Panevu i Beogradu" i da se dobrih pet minuta išaskamo, i da tek onda kažem da vas ja zovem zbog toga i toga...Meutim, ja imam jako malo vremena, i kada sam uo da ete vi doi ja nisam bio nimalo srean, i jo kada sam uo da ete ostati sat do
113
Problem interpretacije tranzicije ... sat i po vremena, bio sam malo... jer meni je, znai, razmišljam u tom pravcu da je meni vreme novac. Pa sam pitao šta sad ona hoe, ko je ona, sat i po vremena je meni jako bitno, a onda su mi objasnili šta je i kako... ali ja sam, znai, jako time-oriented (engleski izgovor, I.E), i ne želim sada da gubim vreme, tipa mi se ujemo kako ste, šta radite, nego odmah kažem šta me zanima. Ja sam zbog takvog stava imao problema ne samo ovde, ve sa svima sam imao u kompaniji problema. I kad doe do toga da mi prebacuju, ja se uvek izvlaim na svoju crnogorštinu. I kažem, kod nas u CG, mi smo malo drvenasti, ne umemo da razgovaramo, "vadim se" na svoj mentalitet, jer ja i dalje kada mi je neka frka, razgovaram direktno, bez ikakvog uvoda. A kada me pitaju: "Što si takav", ja kažem "Mi smo u CG takvi." (N.I.)
"Deljivost" osoba i unapreenje kvaliteta proizvoda i osoba Mnogi rukovodioci u "Viti" opisae suštinu poslovnih i organizacionih promena nakon privatizacije kao "orijentaciju na kvalitet" – sa tim je povezan itav niz standarda u razliitim aspektima poslovanja o kojima je do sada bilo rei (kvalitet osnovnih sastojaka piva, tehnologije proizvodnje, sistemi kontrole kvaliteta tekuine, ujednaeni izgled boca itd.). Iako ovde nije re o jednom izuzetno složenom i razvijenom obliku upravljanja, poznatom pod imenom TQM (Total Quality Management), o kome piše Elizabet Dan i koji je zastupljen u pivarama koje su privatizovali veliki proizvoai, kao Hajneken, može se rei da se i u sluaju "Vite" može prepoznati tendencija da se "uspostavi fundamentalna slinost izmeu radnika i sirovih materijala, pri emu e se i osobe i proizvodi tretirati kao ‘procesi’" (Dunn, 2004: 94). Ovo znai da je granica izmeu osoba i stvari zamagljena, jer se osobe zamišljaju kao "zbir kvaliteta" koji se mogu odvojeno razmatrati, procenjivati, meriti, usavršavati i unapreivati. Kako primeuje Dan, "ovo otvara aspekte osoba za aktivnosti menadžera, 114
Ildiko Erdei
trenera, ak i svesnog rada na sebi. Znajui koji kvaliteti treba da budu ‘unapreeni’, zaposleni mogu da uzimaju asove, itaju knjige, ili da menjaju navike da bi postigli bolji uspeh na evaluacijama poslovnih postignua, i na taj nain uinili sebe i svoj rad još boljom robom" (isto:114) I u ovom aspektu promene mo#e se uoiti razlika izmeu radnika i menadžera, kao predstavnika dva sloja zaposlenih koji opredmeuju razliite temporalnosti i razliite vrednosti povezane sa prethodnom i novom poslovnom kulturom. Mada je istaknuta važnost neprestanog usavršavanja za sve zaposlene, postoji znaajna razlika izmeu vrste edukacija za radnike i edukacija za menadžere – menadžeri dobijaju edukaciju (tzv. "meke" veštine, poput komunikacije, pregovaranja, upotrebe jezika i sl.) koja im omoguuje da definišu situaciju za ostale zaposlene, i da ovladaju "jezikom" i "pravilima" nove situacije i nove poslovne kulture. Menadžeri, dakle, pomou itavog niza edukacija, stiu kulturni kapital sa kojim ustanovljavaju znaajnu razliku izmeu sebe i ostalih zaposlenih, budui da ih to ini sposobnijim za ovladavanje kodovima nove poslovne kulture nego što je to sluaj sa radnicima, koji tako postaju uglavnom pasivni primaoci promene. Posmatrano u ovom kontekstu, može se rei da se osobe menadžera ee konceptualizuju kao "deljive", samim tim podložne usavršavanju i daljem napredovanju, za razliku od radnika u proizvodnji, ije se osobe konceptualizuju kao "monadne", nefragmentisane, inertne i teško promenljive. Kreativnost koja se pripisuje menadžerima i sastavni je deo njihovog opisa posla, ne samo da se ne traži od radnika, ve se, kako tvrde neki od njih, tretira kao nepoželja osobina. ak i kada pokušavaju da budu "kreativni" imaju utisak da takva "kreativnost" nije dobrodola, o emu svedoi primer jednog radnika iji je predlog da premosti kvar jedne od mašina u energani (uslovi rada u socijalimu, nedostatak novca i opreme podsticali su domi115
Problem interpretacije tranzicije ...
šljatost, veštinu i kreativnost radnika, i proizveli specifinu granu svakodnevne kreativnosti poznatu kao "budženje") sa indignacijom odbijen, te je, po njegovom mišljenju sasvim bespotrebno, potrošen novac koji je mogao biti ušteen i usmeren za "nešto potrebnije". Završna razmatranja Cilj ovog rada je bio da ukaže na višedimenzionalnost ekonomije i na slojevitost privatizacije kao jednog njenog naroito izraženog elementa u transformaciji postsocijalistikih društava. Polazei od tvrdnje da privatizacija predstavlja složen proces u kome se ne sprovodi samo svojinska i vlasnika transformacija preduzea, i da promena u toku ne može da se svede samo na njen tehniki, tehnološki i finansijski aspekt, u radu je ukazano da se, kroz susrete razliitih organizacionih i poslovnih kultura, koje se u lokalnom idiolektu prepoznaju kao radne kulture socijalizma i kapitalizma, transformišu i mnoge kulturne kategorije, meu kojima je posebno skrenuta pažnja na prostorno-vremenske promene i promene u konceptualizaciji osobe kao ekonomskog aktera. Da bi ostvarili uspešnu organizacionu i poslovnu tranformaciju, pripadnici rukovodstva su primenili nekoliko standardnih procesa i procedura "disciplinovanja", koji su za cilj imali "normalizaciju radnog ambijenta", u tri koraka: "normalizacija radnog prostora", "stabilizacija radnih ritmova proizvodnje i poslovanja", "proizvodnja novih tipova osoba" koje e biti sposobne za stalni razvoj i profesionalno usavršavanje. Za poetak, okupili su tim mladih, entuzijastinih menadžera, sposobnih da restrukturišu preduzee u relativno kratkom roku, i istovremeno doveli generalnog direktora sa znaajnim iskustvom rada u regionu. Zahvaljujui akulturaciji koju je pret116
Ildiko Erdei
hodno prošao u Crnoj Gori, on se pokazao kao kljuna osoba za zapoinjanje transformacije, koja do danas nije bitno dovedena u pitanje. Iz istraživanja se može videti da je ovaj proces tek na poetku, kao i šta mu pomaže a šta odmaže. Takoe se mogu videti naini na koje je vrh rukovodstva konstituisao nova znaenja kljunih aspekata strukture, procesa i aktera u organizaciji, u pokušaju da "drugima stvori novu stvarnost" (Salaman, 1997: 237). U ovom smislu, ovi menadžeri deluju kao "kulturni posrednici", igrajui aktivnu ulogu u pridavanju odreenih znaenja radnom okruženju, te tako ne utiu samo na poslovanje ve i na kulturu. Salaman tvrdi da "rukovodioci imaju kljunu poziciju ‘lidera transformacije’, budui da manipulacija kulturom i simbolima iz kojih se sastoji postaje, prema kulturnim konsultantima, njihov osnovni zadatak" (Salaman, ibid: 263). Naravno, Salaman je u pravu kada zakljuuje da "kao što je uvek sluaj sa ovakvim pokušajima definisanja realnosti za druge, oni ka kojima su ovi pokušaji usmereni interpretiraju ih i na njih reaguju u svetlu ve postojeih stavova i iskustava, esto ‘konzumirajui~ ove predstave u oblicima koji znaajno odudaraju od onih koje je rukovodstvo zamislilo" (ibid: 237). Tako, na primer, u pivari ima, naroito meu radnicima, interpretacija transformacije koje je ne doživljavaju kao poboljšanje u efikasnosti i kvalitetu, ve kao "ograniavanje slobode" i u osnovi nepravedan proces iji "uspesi" nee biti jednako podeljeni meu svim zaposlenima. Takoe su zabeležene i drugaije interpretacije iskustva rada u socijalizmu, koji se, nasuprot ideologiji menadžmenta, ne doživljava kao potpuno ravo iskustvo, niti kao "potpuni promašaj", ve se ukazuje na one njegove elemente ("kreativnost radnika", "fleksibilnost u obavljanju poslova", "prilagodljivost razliitim radnim ritmovima") koji su potencijalno upotrebljivi u radnom procesu, ali služe i kao izvor samopoštovanja zaposlenima. 117
Problem interpretacije tranzicije ...
Kao posebno problematino pitanje, koje nije posebno razmatrano u ovom radu, mada predstavlja osnovni okvir ovde iznetih problematizacija, postavlja se pitanje transformacije koncepcija samog rada. Analizirajui razliite koncepcije rada – onu koju imaju menadžeri koji su je smislili i uveli, i onu koje se vrsto drže radnici, istraživau se mogu ukazati razliiti ekonomski procesi kao mogui izvor ovih razlika. Može se jednostavno rei da su u ovom konkretnom sluaju na delu dva istovremena procesa. Na nivou globalne, ili makroekonomije, vladajua logika je stari marksistiki strah da se "sve vrsto pretvara u vazduh". Ovo znai da nestaje starog oseanja konkretnosti i solidnosti, a umesto njega ostaju neodreene, fluidne, menjajue stvarnosti. Jedan od domena stvarnosti koji prolazi ovu promenu je sam rad, kao i proizvodnja koja se ranije zasnivala na koncepciji teškog i konkretnog rada. Gubei supstancijalnost, rad gubi i svoju relativnu vrednost u organizacijama, tako da danas sektori marketinga i prodaje igraju znaajniju ulogu u procesu davanja vrednosti proizvodu, nego sama proizvodnja. Za radnike je teško da se pomire sa ovom injenicom, uzevši u obzir da je u prošlosti, a naroito u društvenom i ideološkom okviru socijalizma, rad bio smatran vrhunskim izvorom vrednosti, a radnici postavljeni na vrh društvenog imaginarijuma. Sa trenutnom devalvacijom rada kako u celokupnom srbijanskom društvu tako i u pojedinim organizacijama, najvažniji izvor identiteta radnika doveden je u pitanje, a njima je oduzeta oblast iz koje su crpli autoritet. Stoga, nove pozicije obespravljuju radnike koji još uvek nisu sposobni da u potpunosti razumeju nove okolnosti u okviru kojih rade (a ako i jesu, nisu u stanju da promene retoriku od socijalistiko-upravljake ka klasino sindikalnoj, više klasno utemeljenoj) i koji još uvek zahtevaju legitimitet za, sada drastino promenjenu, poziciju radnika u proizvodnji. 118
Ildiko Erdei "Koliko shvatam, veliki deo razoarenja kod radnika potie od toga što su privatizaciju shvatali kao novac koji dolazi sa Zapada, direktno do njih i odmah se vraa raniji standard, ili još bolji. A to je, to je…Što se tie mojih oekivanja, znao sam kad sam dolazio da u se ovde suoiti sa istim stvarima kao u Crnoj Gori. Pitali ste za radnike, i bilo je pogrešnih predstava, nesporazuma sa radnicima oko plata. Plate su bile prema obrazovnom stepenu, svi su otprilike dobijali jednako, nije bilo velike razlike izmeu vrha i dna. Radnici, naroito, ne mogu da shvate kako mlai ljudi mogu ponekad da zarauju mnogo više od njih. To je jedna stvar. Drugo, mnogo je vea razlika izmeu vrha rukovodstva i radnika. Druga stvar koju ne mogu da shvate je da, ako neko ima auto, kao trgovaki putnik, to ne mora da znai da mu je #ivot mnogo lakši ." (P.A.)
S druge, mikroekonomske strane, kada je u pitanju uspostavljanje novog ekonomskog poretka u kompaniji, radnici se suoavaju sa procesom obrnute logike: pravila i propisi na osnovu kojih kompanija funkcioniše postaju vri. Ponovo dolazimo do potpuno drugaijeg naina voenja posla, sa naglaskom na jasnim pravilima i posledicama njihovog kršenja. Novo iskustvo rada i sa njim povezanih oekivanja, kao što je potpuna posveenost, sposobnost da se pažnja usmeri na zadatak i da se odloži sve što sa njim nije u vezi, prvenstvo posla u odnosu na privatni život i slino, u jakom su kontrastu sa maglovitim propisima i zahtevima koji su postojali ranije. Kao što je navela veina ispitanika, i ranije su postojali propisi i zahtevi, ali i prostor u kome je postojala mogunost da se prekrše bez posledica. U socijalizmu, postojala je ak i fraza koja je esto koriena da se objasne neuspesi u razliitim poslovnim poduhvatima: "objektivne okolnosti i subjektivne slabosti". Drugim reima, socijalna strana rada bila je u veini sluajeva na prvom mestu, a njegova profesionalna i ekonomska strana zanemarivane su koliko je to bilo mogue. Promene koje je donela privatizacija doprinele su jaanju i ovrivanju radne sredine, koja je, kao i druge oblasti 119
Problem interpretacije tranzicije ...
društva u vreme socijalizma – bila obolela od onoga što je Kundera nazvao "nepodnošljivom lakoom postojanja". Ovakav poredak stavio je rukovodstvo u dvostruko povoljnu, a radnike u dvostruko nepovoljnu poziciju. Ekonomske i organizacione transformacije idu u prilog rukovodilakom kadru, budui da se njihove sposobnosti i znanje vrednuju u okviru nove radne filozofije. Pored toga, menadžerima je bilo lako da se identifikuju sa dominantnim preduzetnikim diskursom, dok su radnici – naroito srednje i starije generacije – nenaviknuti na preduzimanje velikih inicijativa, a esto su i esencijalizovani u ovoj svojoj poziciji. Tako su se radnici našli "izgubljeni u tranziciji" jednako na makro-, i mikroekonomskom nivou, bilo usled pomanjkanja informacija ili sopstvene nevoljnosti da prihvate pravila nove (i vodee) igre. Mnogi ispitanici povezivali su ovu vrstu konceptualizacija sa nasleem socijalizma, koje je još uvek jako u Srbiji i Crnoj Gori, uprkos jasnom anti-komunistikom diskursu vodeih linosti na politikoj sceni. Tako je naslee socijalizma uoljivo u razliitim sferama transformacije, od oekivanja preko kontakta i odnosa. Ono se predstavlja kao važna, i veinom prepoznata, konceptualna prepreka željenim promenama, pri emu je jedan od najuoljivijih aspekata socijalistikog naslea vremensko usporavanje, koje je, u poreenju sa kapitalistikom temporalnou liearnog, sve ubrzanijeg kretanja, prepoznato kao "izgubljeno vreme", veliki jaz koji je potrebno premostiti: "Mislim da je ova zemlja na odreeni nain jedinstvena, zato što je u ostalim bivšim komunistikim zemljama životni standard danas viši nego što je bio pre, a ovde je mnogo niži. Standard života je jako opao, i trebae jo nekoliko godina dok se ne vrati na raniji nivo. Tako da, nekako, ljudi u Rumuniji i Bugarskoj su bili došli dotle da stvari mogu da idu samo na bolje, tako da se trude, ulažu jako u promene i poboljšanje zato što je ranije stanje bilo jako loše. U ovoj zemlji ljudi su esto
120
Ildiko Erdei razoarani privatizacijom zato to su oekivali da se raniji standard vrati preko noi. Mi kažemo – ne, to nije mogue; morae jo mnogo da se radi. Dobro, krenuli smo, ali to je tek poetak. I mislim da su inostrane investicije kljuna, i ujedno i najteža stvar, za ovdašnje ljude da razumeju. Oni nas pitaju: šta se dešava? Izbacili ste ljude na ulicu, plate nam nisu dosegle nebo, rastu ali sporo, stoga, šta smo dobili od stranih investicija? A mi im odgovaramo: Da, ali za to treba vremena. (naglasila I.E.) Sunovrat je bio brz, nakon pada…, pošto je Tito umro, išao je jako, jako na dole, a sad se treba oporaviti. I trebae puno vremena, zbog sankcija, embarga, ova zemlja je, nažalost, izgubila mnogo vremena i stvari. (naglasila I.E.)" (P.A.) "Nekad su svi imali dobar, ili bar nekakav posao, i dobre plate, nezavisno od toga da li su radili ili ne. Svako je išao na odmor, uživao u životu. I imali su stambeni kredits (reeno na srpskom), i stanove, i sve, ili bi barem nekad imali sve. U osnovi, bili su u rukama vlasti, države, kompanija koje su sve bile u državnom vlasništvu, država ih je vodila. Sada, vlast im kaže: nemamo više puno novca, žao nam je, moraete sami da se snalazite. A za to treba vremena. Puno vremena. (naglasila I.E.)" (P.A.) "Da mi nismo imali tog samoupravljanja, ili tako dugo i na taj nain postavljeno samoupravljanje, verovatno bi ljudi br#e... da je to bila dr#avna svojina, pa da je mo#da i dr#ava bila tu neki titular vei u firmama, možda bi to bilo brže, ali pošto je to bilo definitivno, pošto su radnici imali sva prava, teko je to. Naroito je to teko kod starijih ljudi, naravno, kod mlae generacije mnogo je to br#e, kod starijih ljudi jako teko. ^a se seam da sm imala jako puno problema kad je prvi zakon, ja sam, praktino, dola u pivaru kad je ukinut ZUR. 1. juna '89. je stupio na snagu prvi zakon o preduzeima posle Drugog svetskog rata. Praktino je on, na neki nain, ukinuo samoupravljanje. Ali, opet za nijansu samo. I onda sam ja pokušala ovim ljudima da objasnim da više nema zborova radnih ljudi, da ne postoji Radniki savet, skuptine, upravni odbori, ovo, ono, jeste to mo#da drugaije se zove, to je po njima samo, ali da pokušaju tako i da razmišljaju. Ne mogu svi da se pitaju za sve. Naravno, postoje organi koji vode firmu.
121
Problem interpretacije tranzicije ... Pa i tadašnji direktor, Braca, i on je pokušao to nekako – prvo nama, koji smo bili tu menadžeri, pa onda da prenosi na neke niže slojeve – prosto kroz neku alu, predstavljajui sebe kao her Hansa, tako smo ga simpatino zvali:"‘Zamislite da sam ja gazda, ne direktor, nego gazda ove firme, da je ovo sve moje u da ja o ovome brinem na najbolji mogui nain, jer imam interes, hou profit, samo profit iz ove firme i hou da svi radite tako da ja kao gazda imam profit i pokušajte tako da razmišljate". Tako je on nama, bar nama menadžerima koji smo to hteli da shvatimo i da prihvatimo, prilino usadio i ugradio u nas. Ali nije mogao na neke niže strukture to da prenese." (M.I.)
Drugim reima, transformacija lokalne pivare "Panko" ukazuje na odreeni ambigvitet kao rezultat socijalistikog naslea. U tom smislu, istorijske posebnosti jugoslovenskog socijalizma mogu biti posmatrane jednako kao prednost i prepreka projektovanim ekonomskim i društvenim promenama. Jugoslovenska pozicija "izmeu Istoka i Zapada" i ranija ekonomska liberalizacija (u odnosu na ostale zemlje komunistikog bloka), pomogle su lakše prepoznavanje i delimino uvoenje "zapadnjake" ekonomske kulture. S druge strane, specifinost ekonomskog poretka u samoupravljanju, koji je održavao iluziju da su radnici vladnici preduzea, delovao je kao bitna prepreka. Drugi važan element socijalistikog naslea, precenjenost proizvodnje kao glavnog izvora društvene vrednosti i osnove društvenih odnosa, pojavio se kao glavna kulturna razlika izmeu onih koji su osmislili i izveli poslovnu i organizacionu transformaciju, i onih koji je njome trebalo da budu obuhvaeni. Stoga, kljuna kulturna razlika je izmeu "kulture proizvodnje" i "kulture potrošnje", i sistema vrednosti i pogleda na svet koji sa njima idu. Najvažniji "kulturni obrt" izveden je pod palicom novog generalnog direktora sa zaokretom od "logike proizvodnje" prema "logici potrošnje". Ovo je, kako rezultati istraživanja pokazuju, izazvalo najviše otpora i nerazumevanja meu zaposlenima, naroito 122
Ildiko Erdei
radnicima. Takoe, ovo je jedna od oblasti u kojima se najjasnije vidi znaaj ne samo ekonomskih, ve i kulturalnih dimenzija transformacije, uzevši u obzir da je za rukovodioce postalo kljuno da mogu da "upravljaju" znaenjima nekoliko kljunih koncepata, meu kojima je koncept rada spadao u najvažnije. U vezi sa njim bila su i pitanja vrednovanja sposobnosti zaposlenih, i na njemu zasnovane nove raspodele autoriteta i moi. Dok je u prethodnom, komunistikom periodu, marljiv rad bio ideološki i društveno naglašavan, u novom ekonomskom poretku – zasnovanom na zadovoljavanju potrošaa – radnici su bili najmanje važni. Postoji i funkcionalna logika ovog procesa: ono što je nekada zavisilo od sposobnosti radnika, danas je automatizovano; ono što je spadalo u njihov autoritet, danas je pitanje kompetencije menadžera. Sam rad, i njegova povezanost sa konanim proizvodom, redefinisani su. Sada je oigledno (mada ne baš svima razumljivo) da najviše vrednovan nije rad u proizvodnji, nego u prodaji i marketingu, koji se stalno dovodi u pitanje od strane radnika i ak nekih pripadnika nižih slojeva uprave. Kako ukazuje Elizabet Dan u analizi privatizacije fabrike deje hrane u Poljskoj "privatizacija firmi podrazumeva i ‘privatizaciju’ osoba" (Dunn, 2004: 128), što znai da e zaposleni kroz proces ekonomsko-socijalno-kulturne promene znaajno transformisati konceptualizaciju rada, kao i odnos izmeu rada i proizvoda rada. Naime, ideologije rada u socijalizmu proizvodile su uverenje da je osoba, investirajui svoj rad u proizvod, stvorila neku vrstu produžene vezanosti i za proizvod i za neposredno okruženje proizvodnje (fabrika ili radno mesto uopte). Ono do ega dovodi privatizacija jeste stvaranje svesti o odvajanju rada od proizvoda, i "privatizacija" rada, koji se prepoznaje kao svojstvo individua kojim one mogu raspolagati, pa i "vezati" ga za sasvim druga radna okruženja i proizvode. Ovakvu "privatizaciju" i "komoditizaciju" rada mnogo teže shvataju 123
Problem interpretacije tranzicije ...
radnici u proizvodnji, koji su svoj radni identitet u najveoj meri gradili na identifikaciji sa finalnim proizvodom, i teško mogu da zamisle situaciju u kojoj svoja znanja i umea "prodaju" drugim poslodavcima ili ih koriste za proizvodnju nekih drugih proizvoda.7 Na kraju, nakon svih ovih razmišljanja o prirodi transformacije, nainima "disciplinovanja " i konceptima kulture koji se koriste da bi promenu omoguili i objasnili, ne želim da završim ovaj rad a da sa itaocima ne podelim utisak koji je preovlaivao tokom svih razgovora, a koji se posebno nametao nakon kasnijih preslušavanja intervjua. Iako nijednom nije eksplicitno pomenuto tokom razgovora, kada smo razmatrali mnoge druge teme, jedno pitanje je sve vreme bilo prisutno: pitanje straha. 7 Sline primere možemo pronai u drugim privatizacijama pivara u centralnoj Evropi. Recimo, u sluaju privatizacije jedne lokalne pivare u eškoj, poslovoe u proizvodnji su pružale veliki otpor nameri vlasnika da sve funkcije saobrazi korporativnom formatu. Kako pokazuje Kamil Mare, u eškoj se pridaje veliki simboliki znaaj rukovodiocima u proizvodnji, koji tradicionalno nose naziv "glavnih pivara" ("main brewer"), te se za njihovo preimenovanje u "menadžere u proizvodnji" smatra da na potpuno neadekvatan nain održavaju njihovu kljunu ulogu u procesu proizvodnje piva i garancije njegovog kvaliteta. Mareš nacodi sledei primer: "In the Starobrno Newspaper (2006), issued monthly by the PR department, we can see, under the picture of the brewer and main brewer proudly holding a certificate from one of the Czech beer brands awards, the caption: "Manager of the Starobrno brewery and main brewer ... ". The legend is not referring to different working identities but to different names of the same position. A brewer is broadly conceived by the Czech beer drinking culture to be the most important person in the brewery, the person brewing the beer. There are some breweries in the Czech Republic that use signatures of their brewers on beer bottle labels to "guarantee " the quality of their beer. " (Mareš, 2007: 20)
124
Ildiko Erdei
Re je svakako o egzistencijalnom strahu od nepoznate i nepredvidive budunosti, (najjae ga oseaju domai zaposleni, kako u upravi tako i u proizvodnji), u kom svaki dan donosi nesigurnost oko toga kako e se završiti. Ovaj strah roen je iz kraha nekadašnjeg sveta, koji je doživljavan kao mnogo sigurnije i bezbednije mesto, i u kom je bila njihova "druga kua", kako su nazivali pivaru, koja je danas pretvorena u mesto kojim, kao i u celom velikom kasno-modernom svetu, vladaju nesigurnost i neizvesnost. Ova mešavina prepoznatih i neprepoznatih strahova preplie se sa svakodnevnim strepnjama, ali i sa nadom koja se ogleda u moguem "zamišljanju lokalne budunosti" u poznatom okruženju, sa poznatim ljudima, pod uslovima koji su promenljivi, ali ne i potpuno netransparenti i nepodložni nekoj vrsti "kalkulacije". Bibliografija: Burawoy, Michael and Katherine Verdery (eds.) 1999 Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World. Lanham, Boulder, New York, Oxford: Rowman & Littlefield Publishers, Inc. Daglas, Meri, Nej, Stiven, 2003 Osobe koje nedostaju, Beograd: Samizdat Free B92. Dunn, Elizabeth 1999 Slick Salesmen and Simple People: Negotiated Capitalism in a Privatized Polish Firm. u: Michael Burawoy and Catherine Verdery (eds.), Uncertain Transition, Ethnographies of Change in the Postsocialist World, New York, Oxford: Rowman & Littlefield Publishers, Inc. Lanham, Boulder., 125-149. Dunn, Elizabeth 2004 Privatizing Polland. Cornell University Press. Hann, Chriss, 1998 'Foreword'. In: Surviving post-socialism, Local strategies and regional responses in eastern Europe and the former Soviet Union. Sue Bridger and Frances Pine, (eds.) London and New York: Routledge. Pp. X.
125
Problem interpretacije tranzicije ... xazi, Mladen (ur.) 1994 Razaranje društva. Beograd: Filip Vinji. xazi, Mladen 2000 Elite u postsocijalistikoj transformaciji srpskog društva. U: M. xazi, Raji hod. Beograd: Filip Vinji. Lazi, M, S.Cveji 2004 Promene društvene strukture u Srbiji: sluaj blokirane postsocijalistike transformacije. U: A. Mili (prir.) Društvena transformacija i strategije društvenih grupa: svakodnevica Srbije na poetku treeg milenijuma. Beograd: ISI FF. xazi, Mladen 2005 Promene i otpori. Beograd: Filip Vinji. Kamil Mareš, Starobrno Brewery: from Socialism to Internationalism, www.dioscuri.net Verderi, Ketrin 2005 Šta je bio socijalizam i šta dolazi posle, Beograd: Fabrika knjiga Salaman, Graeme 1997 Culturing Production, u: Paul du Gay (ed.), Production of Culture, Cultures of Production, Sage Pblc, London, Thousand Oaks, New Delhi, in association with The Open University, 235-284
Ildiko Erdei DIMENSIONS OF ECONOMY: A CONTRIBUTION TO THE REFLECTION OF PRIVATIZATION AS SOCIO-CULTURAL TRANSFORMATION The process of privatization, in other words the transformation of the former state owned, into private property, represents an element of the "transitional package" that brings about expectations of procurement for the ex-socialist societies into a state of "new economic normality" that is, in today’s societies and economy, represented by liberal capitalism. In the examination and analysis of the privatization through the economic, governing and expert milieus, this process is frequently situated in the context of economic and political study. In doing that, the investigation of the social and cultural implications of the process that stems from privatization representing not only a modification of the ownership structure, but a complex process in which there is an encounter of the
126
Ildiko Erdei different business and organizational cultures of "east" and " west", and through which they are subject to a reexamination and revision of some of the basic cultural categories, such as time, the idea of a person,, concept of production, labor, as well as the questions of responsibility, freedom, creativity, independence, is recurrently being disregarded. From such a perspective, that is pursued by many anthropologists who deal with post-socialist countries, it comes about that privatization will foster, not only, a novel mode of ownership and a new breed of business, but primarily, a new category of social individuals, that are expected to epitomize the new economic and social order, in which they are successfully integrated, so as to reproduce it. In other words, the "disciplining" of the manufacturers, is intrinsically linked to the transformation of the logic of economy that is based upon the "independent consumer" that twists privatization into an ambiance in which questions of responsibility, choice, freedom and coercion, are discussed and negotiated. In this paper such queries will be inspected through a privatization of a local brewery in 2003, by a known, but not a leading world beer and beverage producer.
127
Vlado Kotnik
University of Primorska, Koper
Bizarre Academism and Science in Slovenia: Elements for Anthropological Study of Postsocialism and Transition Abstract:This article addresses some of the aspects the academic sphere, science and intellectual culture under postsocialism offer for the understanding of transition issues in contemporary Slovenia. It starts with the surprise that has been caused by the bizarre commodification and domestication of anthropology in Slovenia, particularly at Slovenian universities, after 1990s, and tries to reflect social reception, institutional organization and academic status of anthropology in this country. Furthermore, through a specific case study of a violent debate which recently took place in Slovenia concerning the reasons for the absence of Slovenian universities on the notorious list of top 500 world universities, it tries to illustrate the essence of how academic spheres in transitional societies function. The conclusion presents some elements of social hypocrisy and discrepancy. It reveals certain facts that have taken place within the last few years, and thus helps us understand the contribution of the Slovenian state administration for science to the process of systematic transformation of this autonomous social domain of highly intellectual work into a turbo-neoliberal enterprise of wageworkers, academic lumpenproletarians, anti-intellectual jobbers, profiteers and money-spinners. Keywords: anthropology, postsocialism, transition, academism, Slovenia.
Vlado Kotnik
Anthropology in Non-Anthropologists’ Hands: Postsocialism of Anthropology1 Massive changes have taken place in the former socialist countries in the last twenty years. According to the Slovenian social anthropologist Irena Šumi, the political singularities, such as the creation of numerous new nation-states, the emergence of thousands of kilometres of new international borders, and radical changes of political systems within the newly created and delineated state formations, no doubt held promise of exceptional social situations which offered unique and unprecedented insights into human sociality (Šumi 2004: 76). Namely, in the wake of the collapse of the former Soviet bloc, the socialist states from Eastern Europe and the Balkans have introduced a variety of novel policies and political arrangements indicating radical social, cultural and economic changes. However, as postsocialist and late-socialist states implemented new political values and social initiatives, they acted upon complex social and cultural systems that responded in quite different, also unpredictable ways and unexpected reversals (Phillips 2005: 437-438). This often happened because Western political elites, supported by their globally dominant disciplines of economics, political science, transitology or other kind, promoted models for the postsocialist countries that bear little connection to the social realities of their own countries (for more about this aspect of Eastern transition see Anderson & Pine 1 This contribution has been made on the basis of my research project "Problems Faced by Science, Education and Intellectual Culture in Post-Socialist Societies: The Slovenian Case ", carried out in 2007 at the Institute for Anthropological Research in Ljubljana. For more information about this project see Outline of Anthropological Projects. Bulletin IAR 1 edited by Martin Žužek Kres.
129
Bizarre Academism ...
1995, Borneman 1998, Bridger & Pine 1998, Buchowski 2001, Hann 1993: 1-26, Stark & Bruszt 1998). Westernization of Eastern societies was among the most crucial emancipatory political paroles of Western as well as Eastern political and academic elites and, thus, well known to all of us who lived in ex-socialist places. However, the everyday moral communities of socialism, such as excessive political control, confiscations, absence of consumption and markets, limited freedom of public speech, have been undermined after 1990s but replaced with new "epidemic societal diseases", such as postsocialist corruption, criminality, new social inequalities.2 Many academic disciplines have addressed these changes, and in some cases, notably that of economics and political science, disciplinary paradigms have been utilized not merely to explain what has been unfolding but also to make changes happen in a particular way. Yet, after more than a decade, many deficits remain in social science understandings of the "transition". As Chris Hann points out anthropology can provide the necessary corrective to the deficits of "transitology", and, furthermore, the anthropological discipline can profit from attention to the emerging studies of postsocialism (Hann 2002: 1). The entire field of postsocialism studies is, according to Šumi, today organized "around the idea that the times of global flourishing of (very diverse) absolutist regimes commonly denominated as socialist, and their rather thespian demise in Europe after 1989 represent social turbulences of such magnitude that they must have had profound, easily discernible, and mutually comparable im2
For more insightful understanding of broader societal consequences caused, directly or indirectly, by drastic political turbulences and transformations in the East European countries see the following writings: Kideckel 1995, Müller 1993, Burawoy & Verdery 1999, Bernik 1994: 45-60.
130
Vlado Kotnik
pact on the societies in question" (Šumi: 2004: 76). Maybe anthropologists were not prominent in the study of these major processes that have taken place, in some cases quite dramatically and brutally, in socialist and post-socialist societies of Eastern Europe and the Balkans, but recently they have started contributing significantly to this field. Some of the reasons for this hesitation or neglect probably derived, as Hann presumes, "from the discipline’s origins and its overriding concern with ‘exotic’ tribal societies in regions colonized by European powers" (Hann 2002: 2). No doubt the sphere of science and academic culture was, among many other social domains, strongly marked by these socio-economic and geopolitical changes that caused a break of socialism and the rise of a new social order, imported from the West into this culturally diverse but geographically contiguous area (Halpern & Kideckel 1983: 377). Ethnographies and anthropological studies of Eastern Europe and the former Soviet Union published in the last decade have been shaped at least by three major societal circumstances: by the political upheavals of November 1989 in Eastern Europe, more precisely in Eastern Germany, and of August 1991 in the Soviet Union, and by dramatic disintegration of Yugoslavia in the early 1990s. The anthropology of postsocialism and the anthropology of Eastern Europe, two subfields of anthropological study of recent changes on the European continent, have in the past decade experienced significant growth. Although Daphne Berdahl (2000: 1-13), in her introduction to the edited volume entitled Altering States. Ethnographies of Transition in Eastern Europe and the Former Soviet Union, writes that the "ethnographic corpus of postsocialist transitions is sparingly small", it seems that there is a growing number of anthropologically informed accounts of events and lives in the postsocialist areas. Anthropological or anthropologically related descriptions of postsocialist societies that explore the terrain of 131
Bizarre Academism ...
everyday life in general or specific social domains in order to make claims about the nature, process and essence of postsocialist and "transitional" social, cultural and economical transformations continue to grow.3 Some writings, among them particularly those of Hann (1994: 229-249), Hann & Humphrey & Verdery (2002: 1-28), Wolfe (2000: 195-216) and Phillips (2005: 437-442), have also provided useful readings of the anthropological literature on Eastern Europe that appeared in the decade after the demise of socialism. This literature has grown sufficiently in recent years to generate a number of useful surveys, reviews (Ziker 2004: 163175), and reflections on the subfield of postsocialist anthropology. Here, I limit myself to only a small number of recent anthropological and related studies on postsocialism and transition, as the majority of them is, implicitly or explicitly, committed to the methodology of ethnographic fieldwork, which is usually seen as an imperative of an "anthropological" work still generating a unique and valuable form of knowledge. However, although the heterogeneity of this subfield stays remarkable, there are vast areas of social domains which still need to be investigated more systematically and meticulously. One, among many, is a critical reflection on postsocialist academic spheres, their scientific policies and practices, as well as on research agendas and ideologies that have taken place in newly established "transitional" realities. Let me begin with a specific case revealing bizarre domestication and neoliberal commodification of anthropology that has taken place in postsocialist Slovenia. The field of social sciences and humanities in Slovenia, especially in its part supposedly rela3 A hyper-production of different kinds of academic literature on these issues speaks for this argument: for example, Berdahl & Bunzl & Lampland 2000, Burawoy & Verdery 1999, Humphrey & Mandel 2002, Svašek 2006, Verdery 1996, Hann 2002, etc.
132
Vlado Kotnik
ted to or identified with the Anglo-American anthropology, has been suffering continuously from the consequences of its aphasia traditionally present in the domains of theory and principles. The ideological constraint of vulgarized Marxism institutionalized under the former communist regime was very successful in establishing discipline (and preserving it for half a century) in the circles showing the little social and humanistic curiosity and disobedience which, before 1945, might still had kept pace with the rest of the world. After the WWII, the weak pre-war anthropological thought collapsed completely; it diverged into two directions, i.e. the Slovenian ethnologic "socialist" nationalism on one hand, and the "Marxist" post-war Slovenian sociology born out of specific historical situation on the other. Since approximately the early 1990s, i.e. after the collapse of Yugoslavia and with the beginning of the so-called transitional phase in the newly established state, the Slovenian academic sphere has been marked by a certain "rebirth"4 of anthropology, and especially its socio-anthropological and cultural-anthropological orientations. But, according to Irena Šumi, it is the very social and cultural anthropology that have been most profoundly marked by the unpleasant and typical consequences of transitional processes, becoming in a way a synonym for the social and humanistic thought renovated in accordance with disintegration of the socialist regime (Šumi 2000: 376). According to the same author’s analytic contextualisation of this state which she has presented in another text, a very complex "battlefield" was formed in Slovenia even before the "collapse of socialism", where the battle for the appropriation of the newly arising field of "new", neo- or post-socialist professional 4
The Slovenian sociologist Drago Braco Rotar was one of the first to apply his efforts to the "return of anthropology " to Slovenia (Rotar 1991: 67-70).
133
Bizarre Academism ...
social "scientific activity" was being fought. She considers the goal of such action to be understandable and banal: it was about the appropriation of institutions, educational programs, career positions, etc. It is interesting to notice that an important part of discussions within the framework of this academic battle concerning the entire field of social sciences and humanities in the end of the 1980s and in the first half of the 1990s were actually directly related to "anthropology" and have been, since then, also often developed on its shoulders. On one hand, this "newly discovered" social and humanistic discipline appeared as an alternative to, for example, ethnology, a part of academic sociology, human biology, etc., while, on the other hand, it seemed a suitable "coat" covering a whole range of specialised thematic fields and mostly imported disciplinary and problem denominations which were not firmly established in the Slovenian academic hierarchy of that period. These transitional pseudo-scientific domestications of anthropology and its disciplinary body, which were imported into the Slovenian university circles as a carrier of new scientific dreams for many intellectually badly formed or completely disoriented humanistic and social scientists who were simultaneously careerist enough to consider them as a good opportunity to get launched among national scientific stars, are, from time to another, so naive and ambitious that they can even provoke a certain amount of pathos. A detailed description of the course of many battles will have to wait for another occasion, while we can state right away that the consequences of this activity are more than bizarre. The current situation is as follows: on one hand, Slovenia has faced the proliferation of "anthropological institutions". I hope not to make an error in counting when claiming that, since the collapse of socialism, Slovenia has obtained at least two university (undergraduate) programs of (social/cultural) anthropology and at least three postgraduate programs in this field; a private postgradu134
Vlado Kotnik
ate faculty with specialised anthropological programs; two or three national associations of anthropologists and at least one or two additional ones with anthropologists as their members; some five or six research institutes, departments or centres established by the state and containing the word "anthropology" in their name or program; a private research institute specialised in anthropology in the broadest sense of the term; some academic periodicals containing the word "anthropology" in their title or activity description; and a whole range of under- and postgraduate courses which are, in one way or another, supposed to transmit a kind of specialised anthropological knowledge. But Irena Šumi, who has been so far the first and only person to write about these specific institutional domestications of anthropology in Slovenia, notices that, despite multiplication of institutional bodies in the field of anthropology, no synergy ever appears which could lead to reformation or extension of the existing institutions; on the contrary, it is obvious that only one possible way exists in the Slovenian academic province, i.e. continuous establishing of new institutions to form temporary unions of a small number of people sharing the same views. Another structural characteristic set out by Šumi is related to the fact that hardly any of these "anthropological institutions" has not experienced in its lifetime a sort of dissolution of its "anthropological collective" resulting into the already predictable "circulation" of personnel and the formation of new institutional coalitions.5 However, it should be pointed out that the "cyclic 5 I mainly owe this chapter to the observations made by Irena Šumi (2004: 61). I would only like to add to her analysis above another structural element which has recently become a key reflex in the process of establishing new institutions and research collectives. Nowadays, the situation in many academic environments is as follows: when young people receive their PhD, they are overnight, and almost as a rule, left witho-
135
Bizarre Academism ...
calendar" of transitional births and collapses of research centres is not characteristic only for the Slovenian anthropology. One can notice the same instincts to produce institutions instead of actual contents also in other fields of the academic scene (if we only mention the fashion of establishing new universities and higher education institutions in the last five or ten years) as well as in a broader context. However, the transitional appropriations of anthropology in Slovenia have reached such extremes that anthropology has been transformed into a sort of "reservoir" for anything. Thus it has happened that the new "anthropological" departments and centres of the Slovenian universities and national scientific institutions, especially the new ones established on the base of new social needs and economic interests of transition and which have been stimulated by the state, have extensively filled up with people whose professional formations, scientific/reseut a job or a research engagement within established institutions which are (especially those working in the field of social sciences and humanities) already overfilled with the cadre even without them, or they are forced to work on the extreme margin of these institutions. In the last few years, many young Slovenian anthropologists have shared this destiny as well; consequently, establishing alternative research organisations may be actually partly due to their efforts to resolve the questions of survival and to trace a way for continued work and professional development. The establishment of the Institute for anthropological research in Ljubljana was also due to the above-mentioned situation. Some anthropologists with a guaranteed regular academic job find these new institutions a little confusing. With other words, they look down upon them and do not even consider the reasons which are pushing their professional colleagues into this kind of projects. I consider this kind of incapacity to understand broader contexts of institutionalisation of anthropology as a deficit in anthropological formation and perspective which is difficult to excuse and ground from the professional point of view.
136
Vlado Kotnik
arch orientations and epistemologies have not much to do with either the most basic anthropological education or the epistemological paradigms and practices of anthropology, and who have been chosen on the basis of some bizarre personnel choices and non- or semi-transparent social circumstances. During a conversation on this topic, a colleague, geographer, unconsciously provided me with an exemplary and typical reproduction of the transitional "constitution" of anthropology: Among us, geographers, it is perfectly clear who is geographer, what is geography and which contents are geographical, while as for you, anthropologists, it seems that anthropology is like floating in the air, it is somewhat vague, like a sort of disciplinary umbrella which can cover everything that cannot be classified under any other discipline.
The transitional constitution of anthropology on the level of university programs and scientific institutions, which has been, from many aspects in a completely unprofessional way, supported by the most vulgar neoliberalism and clientelistic realisation of survival strategies, has consequently lead to declassified receptions of anthropology presuming that this discipline can be simultaneously understood as everything or nothing. The background of this destructive process can be explained by the following dilettante logic: what cannot be "squeezed" into history, philosophy, geography or any other traditionally recognized and homogenised discipline in the Slovenian space, can be classified under anthropology. As an anthropologist by education, I had myself opportunity to observe this process of disfiguration and abolition of anthropological discipline in one of the Slovenian scientific institutions. Thus in many Slovenian higher education institutions which, in ambitious and "innovative" way, try to promote a certain "anthropological character" in their educational programs, anthropology has been falling through a steep cascade 137
Bizarre Academism ...
down to the level of an empty etiquette of conjuncture. To facilitate the understanding of the problems related to the social reception of anthropology, we have to examine in a more detailed way the background of the transitional constitution of the academic anthropology within the Slovenian university programs offering anthropological education. My sample consists of four Slovenian faculties of social sciences and humanities carrying out educational programs in anthropology either on undergraduate or postgraduate level. The selected faculties mainly cover the education of anthropologists and the production of anthropological profiles in Slovenia. For analytical reasons, I will not mention the names of the selected institutions, but even a quick glimpse into the structure of the pedagogical personnel employed in their anthropological departments or programs in the study years 2005/06, 2006/07 and 2007/08 is not only pretty indicative but probably even shocking from the viewpoint of anthropological departments formed according to standards of foreign universities. Faculty No. 1: Graduate Education in Anthropology (2006-07) Teachers Anthropologists Teachers NonAnthropologists
Faculty No. 2: Postgraduate Education in Anthropology (2006-07)
Faculty No. 3: Graduate Education in Anthropology (2005-06)
Faculty No. 4: Post-graduate Education in Anthropology (2007-08)
46%
22%
40%
58%
54%
78%
60%
42%
Table 1: Percentage of university teachers-anthropologists within educational programs in anthropology carried out by Slovenian faculties.
138
Vlado Kotnik
The data cover an overview of pedagogical capacities, i.e. university teachers who form the backbone of educational programs in anthropology by covering the basic or obligatory subjects/core modules within the chosen programs. My classification of teachers into the categories of those who can/cannot be described as anthropologists is based on the following objective biographic and content criteria: field of scientific publication and activity (bibliography) as the most relevant, then academic formation (PhD in anthropology), and field of the achieved academic qualification (habilitation) as less relevant, because it can be performed as formally obtained label but cannot necessarily fit the reality of the work. I consider the afore-cited indicators as possibly reliable enough to be used as a barometer to judge the scientific competences of people in question. Furthermore, it has to be pointed out that all of the four faculties carry out programs in the field of socio-anthropological or cultural-anthropological branch of the anthropological discipline. Statistical data show that three out of four educational programs in anthropology are only to a very small extent carried out by university teachers who have specialised in social/cultural anthropology or anthropology in general. Such pedagogical constitution of academic anthropology is undoubtedly a challenge to Western models of constitution and organisation of anthropological courses and departments. Moreover, it also raises the question of quality of these programs, as well as the question of competences, especially when taking into account that some particular anthropological programs have been "inhabited" by experts who lack the most basic anthropological education as well as bibliography which could prove their scientific/research activity within this discipline, and, as we suppose, also do not possess sufficient knowledge and know-how needed for understanding of anthropological epistemology and effective use of anthropological fi139
Bizarre Academism ...
eld methods. These non-anthropologists who have suddenly, in a transitional way, additionally become experts in anthropology, are actually people with certain academic formation: they in fact do carry out researches, but in other fields of humanities, from the pretty cognate ones, like sociology, ethnology, archaeology or philosophy, to the more remote ones, like theology, religiology, kinesiology, political and defence science, etc. According to their bibliographies, they are not connected by any clear epistemology and elaborated methodology, which are the condition and the essence of any pertinent practising of anthropology. I have been following the situation in this field for years and I have been continuously haunted by the feeling that the academic anthropology in Slovenia actually consists of an undefined sandpit which can be used by any "coincident" passer-by who can have some fun playing in it, while no-one points out any competences and consequences of such "playing" with a discipline which has been actually formulated and based on the ability of systematic reflection on achievements and mistakes within the discipline itself and other cognate disciplines. Many people still do not realise that modern anthropology is neither an undefined pile of confused theories deriving from various disciplines nor a broad landscape which could suck up all sorts of products of human imagination, but a serious discipline in the field of humanities and, from time to another, social sciences, with its own clearly defined scientific principles, rigorous reflexive epistemology, and, above all, specific methodology based on fieldwork and elaboration of ethnography as "tickets" to enter the world of creation of the theory and scientific judgements concerning the subject matter. The most eloquent is the proportion between university teachers with anthropological formation and those without it employed at the faculty No 2: the proportion of university teachers 140
Vlado Kotnik
who do not have much to do with practising anthropology employed at this faculty is as high as 78%. This discovery becomes even more shocking if taking into account that this faculty is carrying out a postgraduate program and that in such cases one could expect (without much modesty) that the discipline will be conducted by real experts and not only occasionally inspired or in any other way "anthropologised" dilettantes. Even those who do not think that such commodification and domestication of anthropological science on the Slovenian universities is very problematic might have some problems imagining similar situations in some other areas, e.g. departments of geography lead by anthropologists or philosophers, programs in physics occupied by chemists or biologists, etc. Let me add right away that my pleading for anthropology in this article does not tend to create a "pure discipline" – such action would be an unacceptable academic purism – but is about raising the question of disciplinary pertinence which can only be provided by application of suitable competence, criteria, standards, and, last but not least, scientific sensibility when elaborating educational programs. As a matter of facts, the phenomenon described here is so kitschy that it calls for at least the very basic academic hygiene – if not a more profound scientific scrutiny. Activity of Employer
2003 Temp. Job
All Research in Humanities University Teaching Activity of Employer
1 3 2004 Temp. Job
All Research in Humanities University Teaching
1 3
0 2
141
0 2
Bizarre Academism ... Activity of Employer
2005 Temp. Job
All Research in Humanities University Teaching Activity of Employer
1 1 2006 Temp. Job
All Research in Humanities University Teaching Activity of Employer
0 2
0 2 2007 Temp. Job
All Research in Humanities University Teaching
1 1
1 0
1 0
Let me add another significant specification to illustrate this university "anthropological" kitsch which has been put together with a certain lack of sensibility: the table below shows the total number of demands for the profile of anthropologist with a PhD formulated by universities and scientific research institutions in Slovenia in the last few years. The table above, which contains the data on the actually reported (openly published) vacancies for anthropologists with a PhD on the part of employers covering the field of humanities and university education in Slovenia, lead us to two conclusions. Firstly, despite an increasing number of new anthropological, or at least "anthropologically commenting", university programs in Slovenia, the reported demand for anthropological profile on the part of university institutions is almost negligible. Besides, the eight vacancies in the field of university teaching of anthropology in the years 2003-2007 also reveal a pretty bad fluctuation of personnel. All these observations significantly complete our data from the Table 1 which indicates that anthropological programs mainly employ non-anthropologists. And even more surprisingly, 142
Vlado Kotnik
in all the cases where vacancies were published by university employers only fixed-term employments were offered. Such situation could be more easily explained within the category of research in the humanities (where most of vacancies depend on individual state projects) than in the category of creation of new employments in the field of university pedagogy. Moreover, the table below (if compared to the one above) also indicates a negligible participation of academically educated anthropologists outside the academic world, e.g. in state administration, economy, media, non-governmental organisations and similar, where their knowledge could no doubt be useful and, above all, it could constitute an important analytical mirror. Year 2002 2003 2004 2005 2006 2007
Type of Employment All Temporarily All Temporarily All Temporarily All Temporarily All Temporarily All Temporarily
Number of Vacancies 1 1 4 4 2 2 2 2 2 2 1 1
Reported vacancies for anthropologists with a PhD (Source: Analytical Office of the Employment Service of Slovenia, June 2007).
Let us add another particularity of the Slovenian space into the bargain: anthropology is being implemented as a sort of fas143
Bizarre Academism ...
hionable caprice which brings a taste of novelty, difference and exoticism (I perceive the latter as a fascinating interiorisation of the colonial approach which was in the past embodied by traditional anthropology). From time to another, certain non-anthropologists thus decorate their study subjects or researches with the popular expression "anthropology" (just as if it was an arbitrary denomination) although they may offer the contents which are miles away from any kind of anthropology. Consequently, we can claim that the Slovenian postsocialist academic ivory tower practices and understands the well-known holistic principle of anthropology in a very literal and, above all, incorrect way. Slovenian Academic Yearnings for the List of Top 500 World Universities: Academic Sphere in Transition The dominant focus in transition studies to date has been more on economic and political factors through analyses generally conducted at the national or international level, while a closer look at what has been happening in everyday life in urban contexts of postsocialist societies has not been brought up very often. It is actually anthropologists who, by using ethnographic methods, make visible problems and challenges that have until now been obscured, tabooed, or taken for granted; from synagogue restoration in Eastern Europe to gay sex tourism in Prague, or, to the politics of rock music in Hungary (Berdahl & Bunzl & Lampland 2000). All these anthropologically informed accounts have shown that specific issues and local topics can lead researchers to confront complex questions of individual agency and collective practices in the move away from socialism. The field of transitional science and academic arenas also gets more and more visible position in postsocialism studies. Amy Ninetto, for 144
Vlado Kotnik
example, has examined the shifting and contradictory role of the post-Soviet state in science and in the lives of scientists. Her research has been concerned with the ever-changing boundary between the laboratory and society as well as with the movement of migrating scientists and the meanings attached to such academic mobility (2000: 37-41). Her exploration of intersections of the state and the market within contemporary Russian sciences challenges the common view that Russian scientists are overly "nostalgic" for the glories of Soviet science past. Instead, Ninetto demonstrates how scientists and scientific institutions creatively forge a range of relationships with state and market structures in order to adapt to the low levels of state funding available to them in the 1990s. In fact, Ninetto argues, the privatization of Russian science in the Siberian science city of Akademgorodok requires the active participation of state actors. In this inquiry she highlights the power relations that move knowledge production to the supposedly "non-ideological" sphere of science. In her examination of postsocialist forms of governmentality, she argues that, in transforming "structures that were available under socialism into hybrid state-private ventures", scientists have "reconfigured, and in some cases even strengthened, the relationship between state power and the production of knowledge. Seeing ‘the state’ as it is constituted in Russian scientists’ discourse challenges Western models of the autonomy of science." (Ninetto 2005: 443). Ninetto’s research maybe reveals the unexpected or less expected results of market reforms in arenas such as science and academia from Western point of view. Certainly, this is not something what would really surprise, as many Eastern researchers have been watching, from a "native" point of view, similar process of the transitional reconfiguration and even decomposition of science that has taken place in many postsocialist countries in the last fifteen 145
Bizarre Academism ...
years. Thus, the Russian example is maybe notorious due to the central role this country had played for the entire Eastern bloc, but is certainly not an isolated island where such transitional processes have restructured numerous domains of scientific life and work. Ironically, the very social processes that were supposed to remove or displace state control over science have invited the state back into science in different and, predominantly, not transparent ways in many East-European countries and their academic arenas. Due to this, it is not surprising that postsocialist governances, formal democracy, capitalism, neoliberalism, international alliances and formations (European Union, NATO, etc.) and common European projects (such as the Bologna reform and Lisbon strategy) do not give quite so much credence to the unique social, political, formal, and ideological reconfiguration of transitional European societies. In many postsocialist countries, certain fields like academic arenas, scientific policies, practices of scientists, and the role of intellectuals are hardly a topic carried out in any manner by any public or serious research agenda; same goes for social sciences and humanities in Slovenia. Among several research projects in social science and humanities that the national ministry in charge of financing research has backed in the last decade, not a single one has specific "transitional problems of science" in its title.6 In Slovenia, constant politically and ideologically 6
If I remember well, an international project "The importance of social capital for young researchers " led by Anuška Ferligoj was conducted in 2004 at the Faculty for Social Sciences of the University of Ljubljana in cooperation with Germany, Belgium, Spain and Great Britain. According to the questionnaire I received as a young researcher I assume that despite its promising title, the research completely avoided (from the empirical aspect and from the viewpoint of its contents) the study of the
146
Vlado Kotnik
connoted discussions on "Slovenia’s bright future", Slovenian society as a "learning society" "based on knowledge and proficiency", "national priorities of science", "inherent importance of science for Slovenian social progress and cultural development", "inputs and outputs of Bologna reform", etc. – the slogans which have sent all recent dominant Slovenian "scientific", "academic" and "political" noblesse into raptures – are actually paradigmatic representations of ideological terror that falsifies and mystifies the real status and the very social position of science and academism in the country. These democratised totalitarian ideas, initiatives, expressions, and new administrative ecumenism in science, university, academia, and research – playing the role of an "ideomost urgent problem faced by young researchers, i.e. their possibilities for a professional career and development after completing their postgraduate studies. On the contrary, it only concentrated on the study of intersubjetive relations and micro-social networks during the period when they were still formally a part of research groups. I think it is necessary to stress this point because one of the declared goals of this research was to study elements which exerted an influence on the academic success of young researchers. I am not sure if the research explained the reasons why more and more young researchers in Slovenia have to register at the Employment Service after having received their master or doctoral degree, and thus interrupt formal contacts with their research organisation. They have to look for new possibilities for employment from the position of unemployed persons which significantly weakens their position in negotiations. This fact was pointed out by an unemployed person with a PhD during the conversation with journalist Ksenja Hahonina: "Companies do not publish offers for employment. They prefer waiting for a person with the right profile to register at the Employment Service. In this way the candidate’s starting point for negotiations are significantly worse. He almost must accept the employment offered regardless to the conditions set by employer. " (Hahonina 2006).
147
Bizarre Academism ...
logical setting" which serves exclusively to the needs of the local political "despots" and their academic and scientific adherents and souffleurs, as well as their protected and submissive protagonists – were during the last fifteen years of the Slovenian "transition period" imported to Slovenia very successfully and without any critical reflection from the United States, while the EU scientific policies remained ignorant of this politically inspired neoliberal academic "instruction". Let us limit ourselves to only one such phenomenon pointed out by the anthropologist Irena Šumi: The fact that the librarian service offered by a private and very profitoriented company from the USA Thompson ISI (with high charges for its services also in Slovenia) could have become the alpha and omega of the Slovenian national system of evaluating scientific production is screaming for a sociological analysis of the Slovenian provincialism. Nevertheless, from the practical viewpoint, such decision in our country is mainly a consequence of pressure exerted by the so-called "hard", "natural" science. The objections formulated by experts proving that the production of knowledge within most of these sciences is, by its essence, technological and not epistemic (the latter should be understood as a paradigmatic and theoretically based and accomplished procedure while the first one consists of writing reports on actually experimental laboratory procedures "directly" from the work bench which are mainly shorter than an average article published in daily press...), while the production of knowledge in social sciences and humanities is, by its nature, reflexive [...] and it vitally depends on theoretical production (since laboratory methods are inaccessible in this domain and would be no doubt unethical). (Šumi 2003/04: 154-155)
Although transferring Western institutions (democracy, markets, consumerism, profitable science, etc.) to non-Western settings is a constant topic in political and economic discourses, it still offers a fascinating ground to analyze. Most anthropologists, as Hann points out, have been critical of policies based on the 148
Vlado Kotnik
transfer of Western models, which overlook institutional contexts and the strong threads of continuity that mark even the most dramatic of social ruptures (Hann 2002: 5). However, economists, politicians and other local specialists who have tended to dismiss such points have also forgotten to ask themselves how expectations of transition, which have consistently not been fulfilled all over Eastern zone, have been produced in the wake of state socialism and how they have been intensively reproduced after it. Peggy Watson puts forward an argument to show how an idea of the West and of liberal freedom is at stake in the interpretation of the events of postcommunism (Watson 2000: 185). Namely, an idea of how to transfer achievements of Western societies, such as western freedom, in itself presupposes that identities and cultures under democratic and communist regimes are the same – what, later on, have underpinned many tensions in West-East communication. Let me add only another observation concerning the conceptual and probably even "confessional" bases of the whole evaluation system used for scientific production in Slovenia – the latter being practically fully absorbed into the state administrative system. It is impossible to work as a scientist or researcher outside the academic network put forward by state institutions which should only "administrate" science, but it seems that they create suitable circumstances for the monopoly of the "hard", "real" science over the "soft", "unnecessary" science. In Slovenia, this "totalitarianization" to which, under influence of "hard" sciences, are submitted not only social sciences and humanities but also the whole academic sphere, is not perceived as a problem. No matter how hard the Slovenian scientific policy tries to domesticate the greatest possible number of neoliberal administrative "innovations" from the American academic enterprise, the last years constantly served us with an annual "shock" for the Slovenian academic and media sphere: we are talking about the 149
Bizarre Academism ...
list of top 500 world universities and the persistent absence of all of the Slovenian universities from this list. Once again in the beginning of July 2006, the publication of this list brought trouble into the local academic circles. All of the national and commercial media, even the most tabloid ones, jumped on this news from abroad. The interest of a broader audience was even more stimulated by the titles and commentaries in newspapers, on TV stations and in Internet media, announcing in a sensationalist style: "In the last few days, a cold shower not only for the minister for science Mr. Zupan but also for our universities", "Annual lists of top 500 world universities disappointed our academia once again this year", "Our universities absent from the most renowned lists of top 500 world universities, like those established in Shanghai and Madrid or the one published by the British newspaper Times". Journalists rushed to see the minister and the rectors of the Slovenian universities to get further explanations on this topic: why the Slovenian universities are absent from this list? The more or less unsure statements made by the competent spokesmen when asked about this list all revealed a sort of dejection and disappointment. Thus the media reported that the absence of the Slovenian universities from the "top list" was especially disappointing for Andreja Kocijani, rector of the biggest Slovenian university, University of Ljubljana, since, as a candidate for this post, she had promised the return of the University of Ljubljana on the top list. According to media reports, the same disappointment was shown by minister Zupan who believed that at least the biggest Slovenian university should be included on the top list, especially as the state gave it an opportunity to cooperate with excellent foreign experts within the research groups formed at our universities. On the other hand, Jože Mencinger, the former rector of the University of Ljubljana, suggested in the interview for the Slovenian newspaper Mladina (November 10, 2006) – when the 150
Vlado Kotnik
journalist asked him about the absence of the University of Ljubljana from "that miserable list of top 500 world universities" – the following "hocus pocus solution" of the problem: I myself would not make too much fuss about that list established in China although, of course, I would prefer to be ranked 100th. With regard to the criteria used for establishing the list, the problem could be resolved in a relatively easy way: let’s buy a retired professor who has won the Nobel Prize.
The obsession with this kind of lists which are used more for the promotion of particular academic elites and clienteles with an already established global reputation than for proving the quality of scientific research could not leave indifferent even the Slovenian expert council for science and technology. Its annual reports and the last years’ minutes (e.g. the one from October 14, 2005) reveal an increased attention devoted to "the research criteria as well as the quality of research at the Slovenian universities (in relation to the list of top 500 world universities)." (p. 3-4). Furthermore, the selected sages to whom the trying navigation between Scylla and Charybdis towards the desperately longed-for high seas of globally renowned media lists had been entrusted gave their blessing to the suggestion formulated by their captain Tomaž Pisanski, the Number One among those with the same yearnings, that "the expert council for science and technology, in cooperation with the expert council for high school education, should establish a common working body which would formulate some directives to raise the quality level of research at the universities ... with the purpose that one or another of our universities could be, after a certain period, included on the list of top 500 world universities." The teleology of this new administrative national body was founded on the necessity to carry out the following task: "Such working body could prepare an evaluation of the Slo151
Bizarre Academism ...
venian faculties; any of the faculties figuring on the list of 200 European universities from the list of the top 500 could, for example, choose 20 comparable European faculties it wishes to be compared with. The results of such comparisons could then show the quality of each university through the quality of its individual members (its smaller units)." (p. 4). Regardless to the confusion in verbalisation of the vision itself, it is even more interesting to observe the fact that people proposing these measures only strive for inclusion on that "magic" list which is obviously supposed to resolve all the problems of the Slovenian science, while they do not mention the striking need for a thorough institutional and expert review of the Slovenian scientific institutions necessary to improve the conditions of work and study on the Slovenian universities and, consequently, also the possibilities for employment of their graduates. The directives elaborated by the above-mentioned state organ lead us to a very surprising conclusion, i.e. that the changes of the Slovenian academic sphere are necessary because of an overly mediatized list, and not because of the actual circumstances which are far from being enviable. This indicator is probably reliable enough to convince us that the academic "elite" confirmed by the state has not yet overgrown all the transitional diseases, especially those related to the "enthronement" of appearance over contents, to the monopole of declared and fictive reality over the actual one, and to the provincial forma mentis. And to end this chapter, the story takes a fresh turn: at the very moment when I was finishing this article, on August 17, 2007, the leadership of the University of Ljubljana published the news on its website and in the national media that the first Slovenian university "has been ranked once again among the top 500 world universities also according to the ‘Shanghai’ list, which is, beside the ‘Times’s’ THES list which ranks the 152
Vlado Kotnik
University of Ljubljana 362nd, the most recognized way of ranking universities in the world. The Shanghai ‘judges’ have estimated that the University of Ljubljana is to be ranked 402nd to 508th for its quality." The Slovenian media have not forgotten to add to this joyous news that Slovenia is the smallest country with its university on this list. In sum: all is well that ends well – at least for a year or until the following list is published. And thus the Slovenian and the global academic caravan roll on, while some of the problems described in this as well as in other articles most probably remain intact. Minister’s "Over-Educated Science": Intellectualism in Danger It was, among other, the work of Julia Kristeva, a Bulgarian theorist living in France, that importantly and with a fine intellectual power challenged the question, definitely still actual in these days, "to what purpose serve the intellectuals", scientists, researchers, scholars, etc. (see Kristeva 1977: 20-26). Familiarised with the contexts of life in a real-socialist Balkan country, she knew perfectly how it was to live as intellectual in an environment of continuous and constant fight and risky personal engagements against the power and the terror of anti-intellectualism and antiacademism as well as against human regression of all kinds. Furthermore, there is a newly installed (under the guise of "democratic" and "modern" political vocabulary) pathological resistance, on the institutional level, against the two profiles of citizen, namely against critical intellectual and engaged scientist in almost all postsocialist East-European and Balkan countries. Consequently, the real intellectual work and scientific reflexivity seem to become more and more difficult; even more, the 153
Bizarre Academism ...
rise of a new conservatism and "neoliberal newspeak" (according to Bourdieu and Wacquant 2001: 6-7) triumphing and dominating all spheres of contemporary societal life evokes in these newly installed European "democracies" a sophisticated risk and danger for all those who would like to practice serious, reflexive and responsible intellectual as well as socially engaged scientific work. No doubt, this social fact is in great contradiction with the political vocabulary represented by common EU projects and scientific policies (among them, particularly the Bologna and Lisbon reforms). Ironically, this internationally homogenised ideological vocabulary is directly opposed to the real social situation in science, research and intellectual activity in postsocialist milieus.7 Apparently, this trans-nationally homogenising European ideological discourse of "neoliberal newspeak" dominating all contemporary sciences, has nothing to do with the reality; but it has – through its more and more powerful and aggressive mechanisms of cultural, economical, political, social and symbolic domination – a lot to do with fabrication and deformation of the reality. The Slovenian case is an excellent and probably a paradigmatic example of this mental terror that urges mystification and transformation of the real conditions in postsocialist science, intellectualism, university habitus, and education agendas.8 What seems to be characteristic for many postsocialist European societies (inside or outside the EU) is the following: there exists a process of dilettantism of all sorts, a deep 7 For more about the practices and ideologies, illusions and delusions of the Slovenian transitional scientific policy see Kotnik 2005: 67-92. 8 Recently, two Slovenian scientists, sociologist Drago Braco Rotar and historical anthropologist Taja Kramberger, have given some reflexive and critical accounts of problems in the realm of Slovenian scientific provincialism: Kramberger 2001: 21, 2003: 77-95; Rotar 1997: 34, 2004: 15-37.
154
Vlado Kotnik
social atrophy and a concerning destruction and disintegration of the autonomous domains of science, university work and research running parallel to a supranational political discourse of "united Europe" and of "enlarged Europe" that enjoys full support also from national media and academic representatives and not only from politicians, bureaucrats, policy-makers and other up-to-date "carriers of European dreams". Obviously, all this is happening in order to put some "cosmetics" on the concrete postsocialist reality. As far as I can estimate, there are probably hundreds of scientists, scholars, researchers and intellectuals (among them particularly junior ones), laboratories, research centres, and scientific institutions which are paying a high price for the "political experiment" of "transitional hocus-pocus" characterised by newly made or re-created social inequalities in scientific and other related cultural and intellectual domains. According to my best knowledge, insights and experiences, the main problem lies in the fact that so many postsocialist disintegrative processes and destructive aspects9 remain marginalised, hidden, or simply not reflected enough; same goes for the exi9
For better understanding of the recent transitional academic antiintellectualism and anti-academism in Slovenia I recommend a comprehensive and ground-breaking anthropological study revealing the shocking and brutal disintegration of scientific community at Institutum Studiorum Humanitatis – Ljubljana Graduate School of Humanities where the author of this article was employed for certain period of time. This book entitled Monografija o ISH. Neposredna zgodovina: dogodki na ISH. Elementi za refleksijo [Monograph about ISH. Immediate History: Events at ISH. Elements for a Reflexive Study], and supported by rich ethnographic material, identifies certain aspects of human farce that took place at the above-mentioned anthropological faculty during the first half of 2004 with elements of violent anti-intellectualism, irrationalism, and primitivism.
155
Bizarre Academism ...
stential strategies of intellectuals and scholars which are remaining curiously under-communicated or even entirely tabooed. After redundant political negotiating about the "role" and the "importance" of national science and academism for postsocialist societies’ future in changing Europe – as it was an intensively communicated topos of political attention in the 1990s – the majority of discussions taking place recently not only in Slovenia but in the EU in general have, not surprisingly, turned toward an absolute neoliberal trivialisation of the intellectual work and an applicative banalisation of science. Thus, we are facing an unconcealable fall and a highly contestable decrease of social value of the real intellectual work and of the serious analytical science as well as an enormous lack of social responsibility in science and research. The neoliberal and commercial reduction of the scientists’ work to the condition of temporary employees running from project to project, appears as normal, accepted and totally unproblematic "social norm". To paraphrase Bourdieu (1998: 3), this exploitation without limits is exactly the essence of contemporary academic neoliberalism. The situation is even more problematic if scientists, scholars and researchers themselves perceive these exploitive "norms" and social processes as the naturally given historical necessity and as something what needs to be done for "their" vision of making and contributing to "better world". Indeed, in Slovenia as well as in comparable postsocialist countries, it still seems difficult to work as a researcher outside traditional academic institutions – the socialist academic mastodons determining the whole scientific and intellectual habitus.10 10
For the provincial intellectualism and anti-intellectualism in the Slovenian academic sphere see Irena Šumi's fruitful article "Intelektualno delo v provinci, kaj je to? " [Intellectual Work in the Province, What is this?].
156
Vlado Kotnik
The Slovenian postsocialist society seems to be a perfect example illustrating the fact that both, the intellectual sphere and the monopolistic university habitus (e.g. University of Ljubljana, University of Maribor, Slovenian Academy of Sciences and Arts) are tightly wrapped in the old traditional structure of nationalised academism. Roughly speaking, the Slovenian scientific, academic and intellectual socialist habitus has not been restructured and re-organised yet. In Slovenia, no profound restructuring has been yet undertaken of the traditional structure of dominant state scientific-research and higher education institutions, among which a great majority are based on an inflexible and hierarchized organisation designated to a defined clientele, as well as on an even more indistinguishable fluctuation determined within a certain closed community. The previously described facts are a consequence of the way of personnel recruitment which is often based on fictive public employment offers, and results into the present situation where many young researchers and younger scientists, who have been already included into the system and have been fully engaged in the process of scientific or research work, suddenly find themselves deprived of basic means for survival (which is due to unsettled systematisation of working posts that does not concern only these institutions but above all the state itself – because of the already described aberrations of the Slovenian scientific policy concerning projects in combination with some other similar reasons), while many of them are threatened by dismissal, termination of their contract of employment, or even abolition of laboratories, centres and institutes. In reality, many young researchers, younger scientists and young doctors who have just begun their career on faculties or in various institutes and other educational institutions and who should be, in normal circumstances and with the support offered 157
Bizarre Academism ...
by their senior colleagues, the most vital and agile force in the work process, have instead found themselves deprived of basic means for survival and have to look for employment outside the research (and generally scientific) sphere, while more and more frequently also outside Slovenia – thus obviously devaluing the financial investment of the state to form their "scientific capital". The whole story about the success of the Slovenian "knowledge-based society" is ridiculed by young experts with scientific degrees vegetating at employment services as they cannot find a suitable employment. And this is not all: the situation is getting such catastrophic dimensions that employment services are not at all prepared to the more and more massive arrival of personnel with more than average education, specialist qualifications and scientific degrees, which is especially the case of profiles in the domain of social sciences and humanities. It actually seems that the latter would do best if they stopped existing, the sooner the better: they are socially weak, which is the more obvious the more profiled and critical is their discourse and the more scientific and intellectual is their thought. The last fact is related to the following bizarre situation: this personnel with highly-developed intellectual potential and rich symbolic capital is becoming bigger and bigger problem for the Slovenian society and state since it is almost impossible for these people to find suitable employment because they are supposedly over-educated and thus less and less "useful" and wanted on the part of the Slovenian employers who can be, in a great majority, characterized by mediocre intelligence, clientele social connections, blindness concerning their own interests and a lack of suitable epistemological tools for social reflection and reflection of their own acts (Kotnik 2004: 18). A counsellor for first-time job seekers at the Employment Service of Slovenia has described the devaluation of education, which is a consequence of the most vulgar and degenerated capitalism in transition, as follows: 158
Vlado Kotnik The holders of MSc degrees do not enter their master degree into their employment booklet anymore because they believe this could reduce their employment possibilities (Hahonina 2006).
When I was talking to another counsellor at the Employment Service, she added the following: I had some cases when young holders of a PhD admitted that they did not tell anything about their doctor’s degree at a job interview because they believed that would deteriorate their position in negotiations with the employer.
As we can see, the process of "turbo-neoliberal" logic has already firmly established in this area and has defined the fate of many individuals. Let us check the data concerning the unemployment of anthropologists with a scientific degree in Slovenia in the past few years. Waiting period Up to 3 months 3 to 6 months 6 to 9 months 9 to 12 months 1 to 2 years 2 to 3 years 3 to 5 years 5 to 8 years 8 years or more SUM Average waiting period
Dec. 2 Dec. 03 Dec. 04 Dec. 05 Dec. 06 Dec. 07
1 1
1
1 1
1 1
1 No data
0
1 1y 1m 0d
/
2 1y 10 21 d
2 2y 0m 18 d
1 2y 2m 3d
Number of registered unemployed anthropologists with a PhD on December 31, sorted by years (Source: Analytical Office ofthe Employment Service of Slovenia, June 2007)
159
Bizarre Academism ...
In Slovenia, where anthropology has a very marginal position in academic enterprise and is practically completely unrecognized and unknown science outside this circle, any unemployed anthropologist is a great shame. Statistically speaking, the data gathered in the table above which show the number of unemployed anthropologists with a PhD are certainly not that significant, especially if taking into account the production of this profile and the level of its specialisation. On the contrary, analytically speaking, the data concerning the waiting period between the moments when an anthropologist loses his job and finds a new employment are very significant. These data show that the waiting period for individuals has been prolonging in the past years. The fact that highly qualified experts and even holders of scientific degrees cannot find a job for two years and more is no doubt alarming. The Slovenian scientific policy of transition has brought the administration of science to some incredible absurdities which create institutional discrimination and unjust segregation of academic personnel. Thus in Slovenia, the unemployed or temporarily unemployed, as well as freelance scientists and researchers (among them also those excluded from the academic establishment or from institutions in general), cannot stand as candidates for national projects since only registered research organisations can apply for them. Due to such organisation, the state actually uses a systematic approach to favour the already employed university pedagogues who are also the only ones to enjoy social security provided by the state and to whom the possibility to stand as candidates for these projects is only an additional dollop of cream on the top of their full pedagogic engagement. Both, university teachers and researchers, have to go through comparable cyclic controls and periodic requests for promotion within the system of pedagogic and scientific titles, but, 160
Vlado Kotnik
contrarily to pedagogues, researchers are being continuously forced into competition for projects which usually represent their basic means for survival and, furthermore, into a frenetic race for foreign (especially EU) project funds which, when they finally get them, actually do not represent for them any increased social security but only an increased work load. In practice this means that all the time of a fully employed researcher is actually divided between applying for projects and writing reports about them. When, in 2004, I was conducting ethnography about this phenomenon, some of Slovenian scientists working in the fields of social sciences and humanities, as well as technical and natural sciences, encouraged me to contact the then minister for science, education and sport in the previous left government of the Republic of Slovenia Slavko Gaber and ask him if he was familiar with this problem. Since I was not allowed to meet him in person, I called him by telephone and drew his attention to the guarantees of discrimination provided by the system itself when fixing conditions to apply for state projects, I described him to which extent the way the existing administrative nomenclature functions actually effects the professional work of researchers, and asked him if it was in any way possible to suppress these anomalies. I was a bit surprised when I noticed that the minister’s explanations could not in any way change my estimation concerning the described state discrimination: instead of this, our conversation confirmed what I have already established. The minister could not hide his private conviction that, concerning these affaires, the instinct of self-preservation is much stronger than the real readiness for suppression of the discriminatory standards. No doubt the changes necessary to abolish the inequalities and the existing disproportions in the field of competition for projects are very likely to provoke strong pressures on the part of those who are, due to these disproporti161
Bizarre Academism ...
ons, now a-priori attributed a privileged position at the distribution of public funds. But nonetheless, sooner or later it is still the responsibility of the minister to react. What shocked me even more than the minister’s unconvincing excuses for such system discriminations was his advice that, if we were not satisfied in Slovenia, we should "go ahead and go abroad". "Goahead-and-go-abroad"-type demagogy is undoubtedly cynic arrogance trying to draw attention from the responsibility for nonaction and mistaken actions of the political elites and to conceal the non-readiness of these same elites to face the real situation and especially the consequences of their activity for the national community as a whole. In sum, this conversation only proved to me that in Slovenia there exist scientists and researchers who are, due to the "decrees" issued by the state administration for science, additionally "punished" for their unequal social situation in science, unprivileged from the institutional point of view, and socially stigmatised. Not even the acquired academic and administrative statuses conferred by the state administration itself in order to systemise the state register of researchers can resolve this situation. If, for one reason or another, a scientist loses his job or if he finds himself outside any institution which could cover his activities, the state behaves as if he simply ceased being a scientist, as if he lost his competences overnight. I consider such paradoxes (frequently encountered in Slovenia and in other countries) as typical "bizarreries" of transitional societies with badly formed and differentiated social systems. Participation in science is today subject to serious imbalances: the gap between those who are safely installed on their regular university positions at one of the Slovenian universities, enjoying the cosiness of having a clearly defined working status which goes along with suitable social commodity and working conditions, and those to whom frenetic search for projects is the 162
Vlado Kotnik
only source of social security in science, is enormous and is getting even larger. Without any doubt, the highest price of this imbalance caused by the "transitional scientific policy" is to be paid by young people who have just entered the field of science and who – without any responsibility or guilt on their part – are daily pushed by actual circumstances to inhuman humiliations, devaluations of their work and struggles for survival (Kotnik 2004: 18). Furthermore, young people are also most vulnerable in the struggle for jobs, continued work and career development since they frequently work on temporary projects. In 2006, I discussed this topic by telephone with the minister for high education, science and technology of the Republic of Slovenia Jure Zupan, but I unfortunately had to state that the new, right government does not care much more about the problems of its citizens who are expected to support it on the elections. To present the phenomenon of unemployment among the most educated citizens, especially young doctors, a journalist of the Slovenian weekly newspaper Mladina tried to contact them: the young doctors could use their presence in the Slovenian press as a sort of self-promotion. But it turned out that the few among them who were ready to talk to the press accepted to cooperate only under condition of anonymity and strict confidentiality. A young doctor described his feeling of helplessness when he lost his job as follows (before that, he felt that by achieving a PhD he already did something in his life): Then I registered at the Employment Service, I found myself there with other unemployed people, and I found out that I actually did nothing. I have fallen into the class of "lumpenproletariat" and I sell myself as an auxiliary worker without any status (cit. Hahonina 2006).
In Slovenia, a certain number of individuals achieve their PhD every year: in 2002, this number was 318, in 2003 367, in 2004 163
Bizarre Academism ...
355, and in 2005 369. In my ethnography, I have also taken into account the experiences of people working at the Employment Service of the Republic of Slovenia where my informer, a counsellor for employment, told me that the so called "real posts for doctors" do not exist: People with a PhD who find themselves at the Employment Service perceive the labour market from the viewpoint of intellectual power – which is understandable since they had to go through a long and usually extremely targeted education process. This is why these people want to find a job within their professional field. Nowadays, some students continue their studies at postgraduate level only because they cannot find a job after graduating, while others mainly expect that they could find a job with their highly qualified knowledge, but it turns out that a PhD is not a "ticket for a job" like it used to be.
One cannot ignore the fact that the previously described imbalance in Slovenia results from intentional cohabitation of two situations: an absence of a plan on the part of the state system and a union of the political, bureaucratic and scientific mediocre local clientele. Nowadays, the universalised and institutionalised "egalitarian" representation of the social world of science and academic sphere actually implements the respect for the images conceived on the basis of the collective definition of inequality. This is why, again and again, we have to deal with the production of new inequalities that exclude the social agreement and abolish what has been already achieved. From this viewpoint, the Slovenian scientific policy is a perfect example of a symptomatic (re)production of new (or the "old new") inequalities and of privileging some people over others. Unexpectedly or not, many EU regulations, administrative directives, and Europeanised political discourses about equal participation in science face or produce counter-productive effects in 164
Vlado Kotnik
postsocialist societies. The research which would pursue what are the reasons for such discrepancies still needs to be done. Following this dilemma, it has to be stressed that the state multiplication of formalisms and bureaucratic decrees and ordinances in postsocialist scientific policies (usually "following" standards and trends of the most developed Western societies) is only a symptom of the lack/absence of elaborated criteria which reflects the incapability of the "transitional societies" to deal with the regimes of their own social reality and singularity. Conclusions This short account seems to bring us to the point where we can rather pose more new questions than give answers. The engaged intellectual and the critical scientist, do they exist in postsocialist transitional contexts? How are they possible? And why are they necessary? To what purpose therefore serve the scientists today? Is this maybe science or something else? To what purpose serve the contemporary researchers? To real research agendas or rather to the fascination over the project applying rituals? What are the intellectuals for? Why are they predominantly forced to meet social margins of all kinds in "post-modern" EU social enterprise? (Kotnik 2004: 143-151). Is the conception of Sartre’s "engaged intellectual" or Gramsci’s "organic intellectual" still relevant or maybe too idealised, abstract and inappropriate "personification" of today’s forms of intellectualism and reflexivity? Many recent ethnographies on postsocialism offer a powerful critique of the discourse of "transition". Ethnographic perspective can provide crucial information and data which can function as profound critiques of ideology, in this case exposing the discourse of transition to be both a regime of signs employed to justify the subordination of these 165
Bizarre Academism ...
nations and their academic elites to the imperatives of global trade and finance, and a poorly designed and executed blueprint to bring about a new social order. Anthropological ethnographies also have the virtue of reminding us what the discourses of transition and postsocialism really are: theories which in the collective euphoria and drama between 1989 and 1991 received the force of fact (Wolfe 2000: 197-198, Berdahl 2000, Verdery 1996, De Soto & Dudwick 2000). Anthropologists are skilled to come into contact with real people, their social practices and predicaments. Although anthropological perspectives are mainly organized around and focused on specific practices at the micro level, they invariably carry wider implications, as it was intended to be shown in this writing. Literature Anderson, David G. & Frances Pine (Eds.) (1995) Surviving the Transition: Development Concerns in the Postsocialist World, special issue of Cambridge Anthropology, 18(2). Berdahl, Daphne (2000) "Introduction: An Anthropology of Postsocialism". In Daphne Berdahl & Matti Bunzl & Martha Lampland (Eds.) Altering States. Ethnographies of Transition in Eastern Europe and the Former Soviet Union. Ann Arbor: University of Michigan Press, pp. 1-13. Bernik, Ivan (1994) "Politics and Society in Postsocialism". International Journal of Sociology, vol. 24, issue 2/3 (Summer-Fall 1994), pp. 45-60. Borneman, John (1998) Settling Accounts: Violence, Justice and Accountability in Postsocialist Europe. Princenton: Princeton University Press. Bourdieu, Pierre (1998) "L'essence du néolibéralisme. Cette utopie, en voie de réalisation, d'une exploitation sans limite". Le Monde Diplomatique, March 1998, p. 3, Paris.
166
Vlado Kotnik Bourdieu, Pierre & Loïc Wacquant (2001) "Neoliberal Newspeak: Notes on the New Planetary Vulgate". Radical Philosophy, no. 108 (translated into English by David Macey from "La nouvelle vulgate planétaire". Le Monde Diplomatique, 554, May 2000, p. 6–7). Bridger, Sue & Frances Pine (Eds.) (1998) Surviving Postsocialism: Local Strategies and Regional Responses in Eastern Europe and the Former Soviet Union. London: Routledge. Buchowski, Micha (2001) Rethinking Transformation: An Anthropological Perspective on Post-Socialism. Pozna: Wydawnictwa Humaniora. Burawoy, Michael & Katherine Verdery (Eds.) (1999) Uncertain Transition: Ethnographies of Change in the Postsocialist World. New York: Rowman & Littlefield Publishers, Inc. De Soto, Hermine & Nora Dudwick (Eds.) (2000) Fieldwork Dilemmas: Anthropologists in Postsocialist States. Madison: University of Wisconsin Press. Hahonina, Ksenija (2006) "Brezposelni doktorji znanosti" [Unemployed PhDs]. Mladina, 9 September 2006. Halpern, Joel Martin & David A. Kideckel (1983) "Anthropology of Eastern Europe". Annual Review of Anthropology, 12: 377-402. Hann, Christopher Michael (1994) "After Communism: Reflections on East European Anthropology and the "Transition". Social Anthropology, 2(3): 229-249. Hann Christopher Michael (1993) "Introduction: Social Anthropology and Socialism". In C. M. Hann (Ed.) Socialism: Ideals, Ideologies and Local Practice, pp. 1-26. London: Routledge. Hann, Christopher Michael (Ed.) (2002) Postsocialism. Ideals, Ideologies and Practices in Eurasia. London: Routledge. Hann, Chris & Caroline Humphrey & Katherine Verdery (2002) "Introduction: Postsocialism as a Topic of Anthropological Investigaton". In Christhopher Michael Hann (Ed.) Postsocialism: Ideals, Ideologies and Practices in Eurasia, pp. 1-28. London: Routledge. Humphrey, Caroline & Ruth Ellen Mandel (Eds.) (2002) Markets and Moralities: Ethnographies of Postsocialism. Oxford: Berg Publishers.
167
Bizarre Academism ... Kideckel, David A. (Ed.) (1995) East European Communities: The Struggle for Balance in Turbulent Times. Boulder: Westview Press. Kotnik, Vlado (2004) "emu rabijo znanstveniki in intelektualci?" [To What Purpose Serve the Scientists and Intellectuals?]. Monitor ZSA – Review of Historical, Social and Other Anthropologies, vol. 6, no. 12, pp. 143-152. Ljubljana: Anthropological Association Tropos. Kotnik, Vlado (2005) "Miti, tabuji, hipokrizije in drugi problemi v znanstveni politiki in v družbenem statusu znanosti v Sloveniji: Prispevek k antropologiji zablodelega sveta" [Myths, Taboos, Hypocrisies and Other Problems in Scientific Policy and in the Social Position of Science in Slovenia: Contribution to the Anthropology of a Delusive World]. Družboslovne razprave, vol. 21, no. 48, pp. 65–92. Ljubljana: Slovenian Sociological Association & Faculty of Social Sciences Ljubljana. Kotnik, Vlado & Taja Kramberger (Eds.) (2005) Monografija o ISH. Neposredna zgodovina : dogodki na ISH. Elementi za refleksijo [Monograph about ISH. Immediate History : Events at ISH. Elements for a Reflexive Study], special issue of Monitor ZSA – Review of Historical, Social and Other Anthropologies, vol. 7, no. 1-4. Ljubljana: Anthropological Association Tropos. Kramberger, Taja (2001) "Grotesknost ljudske znanstvene domanosti" [The Grotesqueness of Popular Scientific Homeliness]. Veer, 21. 5. 2001, p. 21, Maribor. Kramberger, Taja (2003): Od Joining the Club h grotesknosti slovenske adaptacije na neoliberalizem [From Joining the Club to the Grotesqueness of Slovenian Adaptation of Neoliberalism]. Družboslovne razprave, vol. 19, no. 43, pp. 77–95. Ljubljana: Slovenian Sociological Association & Faculty of Social Sciences. Kristeva, Julia (1977) "À quoi servent les intellectuels?". Le Nouvel Observateur, no. 656, June 1977, pp. 20–26, Paris. Müller, Birgit (Ed.) (1999) Power and Institutional Change in PostCommunist Eastern Europe. Canterbury: CSAC. Ninetto, Amy (2005) "’An Island of Socialism in a Capitalist Country’: Postsocialist Russian Science and the Culture of the State". Ethnos – Journal of Anthropology, vol. 70:4; Dec. 2005, pp. 443-464. London & New York: Routledge Journals, Taylor and Francis.
168
Vlado Kotnik Ninetto, Amy (2000) "The Natural Habitat of Science: Shifting Locations of Freedom and Constraint among Migrant Russian Scientists". Anthropology of East Europe Review, 18(2): 37-41. Petryna, Adriana (2003) "Science and Citizenship under Postsocialism". Social Research, vol. 70, no. 2 (Summer 2003), pp. 551-578. Republished in Jonathan Xavier Inda (Ed.) (2005) Anthropologies of Modernity: Foucault, Governmentality, and Life Politics, pp. 158-177. Oxford, UK & Malden, MA, USA: Blackwell Publishing Ltd. Phillips, Sarah D. (2005) "Postsocialism, Governmentality, and Subjectivity: An Introduction". Ethnos – Journal of Anthropology, vol. 70:4, Dec. 2005, pp. 437-442. London & New York: Routledge Journals, Taylor and Francis. Rotar, Drago B. (2004) "Kdo bo dajal naloge znanosti?" [Who Will Set Tasks for Science]. Foreword to Slovenian Translation of Pierre Bourdieu, Znanost o znanosti in refleksivnost [Science de la science et réflexivité], pp. 15–37. Ljubljana: Liberalna akademija [Liberal Academy]. Rotar, Braco (1991) "Vrnitev antropologije" [The Return of Anthropology]. Borec – Revija za antropologijo, zgodovino in literature [Borec – Review for Anthropology, History and Literature], vol. 43, no. 1-3, pp. 67–70, Ljubljana. Rotar, Braco (1997) "Znanosti in obinstvo" [Sciences and Audiences]. Delo, no. 26, 1. 2. 1997, p. 34, Ljubljana. Stark, David & László Bruszt (1998) Postsocialist Pathways: Transforming Politics and Property in East Central Europe. Cambridge: Cambridge University Press. Svašek, Maruška (Ed.) (2006) Postsocialism: Politics and Emotions in Central and Eastern Europe. Oxford & New York: Berghahn Books. Šumi, Irena (2000) "’Antropološke teorije’ za slovensko tranzicijsko rabo" [‘Anthropological Theories’ for the Slovenian Transitional Use]. Teorija in praksa, vol. 37, no. 2, pp. 376-389. Ljubljana: Faculty of Social Sciences. Šumi, Irena (2004) "Intelektualno delo v provinci, kaj je to?" [Intellectual Work in the Province, What is This?]. Emzin – Arts Magazine, vol. 14, no. 1-2 (June 2004), pp. 60-65. Ljubljana: Institute of Creative Production.
169
Bizarre Academism ... Šumi, Irena (2003/2004) "Nekateri premisleki o postopkih izbora programskih skupin in temeljnih raziskovalnih projektov v letu 2004" [Some Reflections on the Selection Procedures of Programme Groups and Basic Research Projects in 2004]. Monitor ISH, vol. 5, no. 3–4, pp. 149–155. Ljubljana: ISH. Šumi, Irena (2004) "Postsocialism, or What? Domestication of Power and Ideology in Slovenia". Anthropology of East Europe Review, vol. 22, no. 2, pp. 76-83. Verdery, Katherine (1996) "Nationalism, Postsocialism, and Space in Eastern Europe". Social Research, vol. 63, no. 1 (Spring 1996), pp. 77-95. Verdery, Katherine (1996) What Was Socialism, And What Comes Next? Princeton: Princeton University Press. Watson, Peggy (2000) "Re-thinking Transition: Globalism, Gender and Class". International Feminist Journal of Politics, 2:2, Summer 2000, pp. 185-213. London & New York: Routledge Journals, Taylor and Francis Ltd. Wolfe, Thomas C. (2000) "Cultures and Communities in the Anthropology of Eastern Europe and the Former Soviet Union". Annual Review of Anthropology, 29: 195-216. Ziker, John P. (2004) "Anthropology of Eurasia, Postsocialism and Beyond". Reviews in Anthropology, vol. 33, pp. 163-175. London & New York: Routledge Journals, Taylor and Francis Ltd. Žužek Kres, Martin (Ed.) (2007) Oris antropoloških projektov. Bilten IAR 1 / Outline of Anthropological Projects. Bulletin IAR 1. Ljubljana: Institute for Anthropological Research.
170
Vlado Kotnik
Vlado Kotnik BIZARNI AKADEMIZAM I NAUKA U SLOVENIJI: ELEMENTI ANTROPOLOŠKE STUDIJE POSTSOCIJALIZMA I TRANZICIJE lanak se bavi nekim aspektima ponude akademskog miljea, nauke i intelektualne kulture tokom postsocijalizma, spram razumevanja tranzicionih pitanja u savremenoj Sloveniji. Zapoinje sa iznenaenjem prouzrokovanim bizarnom komodifikacijom i domestiifikacijom antropologije u Sloveniji, naroito na Slovenakim univerzitetima, posle devedesetih, kao i promišljnjem društvene prihvaenosti, institucionalne organizacije i akademskim statusom antropologije u ovoj zemlji. Štaviše, kroz specifian case study žestoke debate koja se u skorašnje vreme odigarla u Sloveniji a ticala se odsustva Slovenakih Univerziteta sa ozloglašene liste 500 najboljih svetskih univerziteta, pokušava se ilustrovati srž funkcionisanja akademskih sfera u tranzicionim društvimanjihova protivreja i nesaglasija. Zakljuak razobliava neke elemente društvenog licemerja. On otkriva injenice koje su imale znaajne uloge u poslednjim godinama, i shodno nam pomaže u razumevanju uloge Slovanake državne naune administracije u procesima sistematske transformacije ove nezavisne društvene oblasti visoko naunog rada, u turbo-neoliberali poduhvat nadniara, akademskog lumpenproletetiata, anti-intelektualnih dilera, profitera i špekulanata.
171
Ljupo S. Risteski, Ph.D.
Institute of Ethnology and Anthropology Faculty of Natural Sciences and Mathematics University St. Cyril and Methodius – Skopje Republic of Macedonia
Ethnography of "socially marginalized groups". Mapping and community based research study on most at-risk adolescents to hiv/aids/stis in macedonia. Methodological issues Apstrract: The main target group in the research are the most at-risk adolescents (MARA) to HIV/AIDS and STIs in Macedonia at the age of 13 to 18. Having in mind the specifics of the target group which belongs in the so-called hard-to-reach target groups, in our case due to the social and cultural context that the research took place in R.. Macedonia one can say extremely hard-to-reach target groups, especially when it is aboutsome specific target groups and for the smaller places in Macedonia, it was necessary to involve more adult members of the target groups at the age from 19 to 22. Key words: HIV, research, Macedonia, Most At-Risk Adolescent
Ljupo S. Risteski
CONTEXT Due to recent political transitions in the region and subsequent social and economic upheaval, Macedonia is one of the countries that has been identified as at potential risk of a significant epidemic of HIV and other STI (CPAP, UNICEF, 2005-2009). While available data does not indicate an impending crisis, there is also a lack of adequate information on populations that are most at risk within the country, including on their behaviour, social context, and the structural factors that may enhance their vulnerability (National AIDS Strategy, 20032006). Preliminary research and project evaluations suggest that among populations most at-risk from HIV infection, the greatest percentage comprise young people. In particular, young people who sell sex, inject drugs, or engage in unprotected male-tomale sex have been considered to be at particular risk within the Macedonian context. Among young people, adolescents (aged 13-18) may experience the greatest degree of risk as they are less likely to have access to appropriate information and services to reduce their vulnerability. Furthermore, this category of most at-risk adolescents (MARA) have not been included as a separate target group in the second generation behavioural and serological surveillance for HIV/AIDS. UNICEF therefore selected MARA as a priority group for their HIV and STI prevention measures and thus commissioned the study "Mapping and community based research on MARA to HIV/AIDS/STIs in Macedonia" in order to provide in-depth information on MARA including their risk-taking behaviour, social environment and networks, and health-seeking with a view to contributing to the development of appropriate riskreduction intervention activities. 173
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
Previous research on MARA in Macedonia Some basic literature exists on the three target groups in Macedonia ( Arnaudovski and others., 1996; Choneva 1994; Angeleski 1994; Trajkovski 2003; Jovev 2002; Tomovski 1994; Tulevski 1997; Veljanov – Kunovska 1996; Todorovska – Gjurcevska 1996; Gajdasic-Knezevik and others 2003; Tulevski – Shekutkovska 2004). These studies demonstrate that interest in marginalised populations as a topic of social science investigation has grown in recent years, partly due to the recent emergence of international and nongovernmental organisations responding to social and poitical changes in Macedonia since the dissolution of Yugoslavia. Some international health institutions (UNICEF, WHO) have further focused their research on specific sub-populations among those considered to be at risk, such as adolescents(RAR on HIV/AIDS among EVYP in SEE, 2002; HIV/AIDS Among Youth in FYR Macedonia, 2004). Formative research has offered a general picture of the context in which HIV is transmitted in Macedonia and the effectiveness of the national response. For instance, in 2006 an evaluation was conducted of services available to young people, including a basic assessment of the availability and quality of health and social services target at MARA. However, until now, research has primarily taken a "health services" approach and has not considered HIV/STI from a community-based perspective that could give a broader understanding of the social context in which risk occurs and the factors that protect or exacerbate vulnerability. These previous studies did not actively elicit information from the community members themselves.
174
Ljupo S. Risteski
OBJECTIVES AND SUBJECT OF THE MAPPING AND THE RESEARCH The research targeted most at-risk adolescents (MARA) in respect to contracting HIV/AIDS and STIs in Macedonia, within the age range 13 to 18. As this target group was assumed to be particularly hard-to-reach, recruitment into the study included some young people aged 19-22 engaged in the specified risk-taking behaviours, as they could provide retrospective information on their experiences. They were also likely to be part of the same social networks as MARA. Key informants (KI) were also sought out for each sub-group, regardless of age and sex. In keeping with UNICEF’s wider project focus, MARA were defined as: A. adolescent males that have sex with men (MSM), with a special emphasis on those who have unprotected sex with men; B. adolescent males and females who sell sex (AWSS); C. adolescents injecting drug users (AID). The basic aims of study were: 1. To produce knowledge on the existence of MARA and describe their locations, behaviours, social context and the problems they face. To locate different MARA sub-groups and collect information on their experiences at individual level, at commuity level and structural level with information from the community itself. 2. To identify case studies illustrating how legal frameworks, social programmes, public authorities, and available harm reduction initiatives facilitate or pose barriers to optimal use of appropriate services for MARA.
175
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
To analyse the information gathered from MARA that reflect all the factors influencing their individual risky behaviour and health-seeking or preventive measures. The overall goal of the research was to translate the findings into feasible recommendations for the Macedonian context that could inform the development of appropriate policies and programmes for HIV and STI prevention among adolescents, including: 1)Identification of appropriate intervention strategies for HIV and STI prevention among MARA; 2) Adoption of relevant policy change and/or legislative reform to create an enabling environment for optimal use of HIV and STI related services by MARA; 3) Advocacy to raise public awareness on local levels of HIV/AIDS and STI risk; 4) Strengthening the capacity of stakeholders and partners to implement appropriate "best practice" approaches to HIV/AIDS and STI prevention for MARA. METHODOLOGY Study Design Due to a lack of information on adolescents’ participation in the behaviours of interest and poor access to their social networks, the only feasible research approach was to conduct exploratory, formative research that would establish initial contact with MARA. Qualitative methods are particularly appropriate for generating new knowledge on neglected topics, and for initiating links to marginalised populations for which it is not possible to establish a sampling frame for quantitative 176
Ljupo S. Risteski
surveys. In addition, qualitative methods draw on the "emic" perspective from anthropology, which privileges the knowledge and outlook of "insiders" within a given community and aims to distil a holistic understanding of their own attitudes, behaviours and interpretation within a specific context (Neuman Lawrence, 2003: 140). This can offer insight into social and cultural processes and positions individuals within a wider social framework consisting of relationships, networks, and structural parameters that shape behaviour. Although not statistically representative of the population under study, qualitative data provides a basic understanding of a given situation that can then direct subsequent quantitative investigation, if required. Research locations All available information on AID, AWSS and MSM populations was reviewed in order to identify potential regional variations in composition and behaviour of MARA, as this could have influenced selection of study sites. However, the experience of nongovernmental organizations did not indicate significant diversity between populations. As a result sites were selected to reflect locations with sizable populations of target groups and evidence that the research team would be able to identify and make contact with MARA; this usually relied on the presence of an NGO working with the target group that had established good rapport and trust with hard-to-reach communities. Most NGOs are active in the capital Skopje, and while most have initiated some programmes in the interior of Macedonia, these are often on a smaller scale and rely on the availability of funding. Furthermore, NGO contact with each subgroup varies according to location. Most HIV/AIDS and STI prevention programmes for young people focus on drug use, 177
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
particularly injecting drug use (i.e. in Skopje, Kumanovo, Strumica, Gostivar). Organizations that work with adolescent males and females who sell sex are concentrated in Skopje, although there are NGO in other cities such as Strumica that do not have special services for sex workers but have initiated contact with some members of the community through related work. Organzations working with the MSM population, especially in relation to HIV/AIDS and STIs prevention are almost non existant in the interior of Macedonia. In order to maximise access to the study populations, therefore, and to ensure that research findings could be feasibly translated into interventions and capacity building activities for local service providers, the research was limited to sites with established contact. As a result, this study does not provide new evidence on MARA in cities or rural areas that do not currently have NGO activity working with these specific hard-to-reach populations, and findings can not be generalised throughout Macedonia. The study was conducted in the following sites: MARA Groups Adolescent males that have sex with men (MSM) Adolescent males and females who sell sex (AWSS) Adolescents injecting drug users (AID)
Cities Skopje, Strumica, Gostivar, Tetovo Skopje, Strumica Skopje, Gostivar, Kumanovo
Sampling and Recruitment As mentioned previously, the hidden nature of the study populations, the choice of qualitative study design, and the 178
Ljupo S. Risteski
targeted site selection within Macedonia all precluded achievement of a representative sample. Instead, the study employed purposive sampling guided by the concept of theoretical representativeness, whereby respondents are selected to contribute a diverse range of experiences based on known or hypothesised differences in characteristics (sex, ethnicity, socio-economic background, choice of drugs, social network, residence, use of services, etc.). These categories remain flexible throughout the research and can be adapted as new information is gained. During the development of the study protocol, there was concern that it might be particularly difficult to reach adolescents aged 13-18 within the target populations. Younger members of at-risk communities often feel particularly vulnerable, particularly as their legal status as "minors" can put them in an additionally marginalised position with police and other authorities. This apprehension can translate into a reluctance to participate in research, which can be perceived as an attempt to identify illegal activity for prosecution or mandatory contact with social services. The sampling strategy therefore extended eligibility for participation through age 21, with the justification that slightly older respondents could (1) provide retrospective information on their experiences a few years earlier, (2) share many of the same behaviours, perceptions and traits of younger peers, and (3) facilitate access to adolescents in their social networks. Field researchers were selected from among NGO staff who had been working among the target population long enough to have established contact and rapport, and were thus able to recruit respondents directly. In some cases, former IDU were employed as fieldworkers and were also able to access potential respondents. 179
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
The initial study protocol anticipated the use of Venue-Based Sampling, involving careful mapping of locations frequented by MARA, repeat visits to observe the nature of activity, types of people congregating, and differences throughout the day. However, as fieldworkers already had "privileged access" to the target populations, this formal approach to locating respondents proved unnecessary in most sites. Direct requests for participation in the study was complemented with "snowball sampling" whereby respondents were asked to refer their peers and social contacts to the study. The majority of study participants were recruited through this chain referral method. This ensured access to group members without recent contact with services or outreach workers and may have helped limit the bias introduced by working with a convenience sample of individuals already known to the NGO, although qualitative research experience shows that respondents often refer others with similar characteristics, and may not be networked with the most marginalised among target groups. To triangulate and expand on data received from community members, the study identified a range of potential informants with direct or indirect contact with MARA, such as staff from NGO and state institutions, health and education providers, social services, police, and local community members (taxi drivers, hotel staff, drug dealers, middlemen, clients etc.). The table presents the sampling framework across sites During the course of fieldwork, 89 interviews were conducted with community respondents and key informants, as well as four focus group discussions, four life narratives, nine observations of activity in sites frequented by MARA, and five registry checks, as summarised below:
180
Ljupo S. Risteski
SAMPLING FRAMEWORK STRATEGY Main Target group MARA: Young Injecting Drug Users Skopje
Age
Research Techniques
Recruitment
Field Research Units
13-18
Interviews; Focus Group Discussions Observations
Direct contact Snowball Venue-based methods
30
Interviews; Focus Group Discussions Observations
Direct contact Snowball Venue-based methods
30
Interviews; Focus Group Discussions Observations
Direct contact Snowball Venue-based methods
35
Gostivar
13-18
Kumanovo Young Men having Sex with Men Skopje
13-18
13-18 13-18
Strumica
13-18
Gostivar/ Tetovo Young Commercial Sex Workers Skopje
13-18
13-18
Strumica
13-18
181
Ethnography of "socially marginalized groups". ... Target group Most At Risk Adults: Young Injecting Drug Users Skopje Gostivar Kumanovo
19-22 19-22 19-22
Young Men having Sex with Men Skopje 19-22 Strumica 19-22 Gostivar/Tetovo 19-22 Young Commercial Sex Workers Skopje Strumica Target group of other Stakeholders Professionals Working with MARA Key Informants related with specific groups of MARA on different way (taxi drivers, hotel staff, drug dealers
19-22 19-22
Interviews; Focus Group Discussions Observations
Direct contact Snowball Venue-based methods
5
Interviews; Focus Group Discussions Observations
Direct contact Snowball Venue-based methods
5
Interviews; Focus Group Discussions Observations
Direct contact Snowball Venue-based methods
5
Interviews; Focus Group Discussions Observations
Direct contact Snowball Venue-based methods
182
18 18
Ljupo S. Risteski
MSM population Research technique
Research units per cities
Interview
Skopje Strumica
22 9
Tetovo with Gostivar
5
Skopje Strumica
1 0
Tetovo with Gostivar
0
Skopje Strumica
2 0
Tetovo with Gostivar
0
General for MK Skopje Strumica Tetovo with Gostivar
3 0 1 0
Key informant interview
Observations and mappings
Focus group interview
Total
183
Total research units 36
1
5
1 43
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
Research technique Interview with AWSS
AWSS population Research units per cities Total research units Skopje
11
Strumica
6
AWSS Autobiographical life Skopje story Strumica
3
Focus group
Skopje
1 1
Strumica
4
3
2
Key informant interview Skopje (3 NGO Field workers, taxi driver, hotel staff, café staff) Strumica (Pimp, café staff, taxi driver, Social Worker from CSW, NGO representative) Observation Skopje
6
Strumica
0
Registry check Skopje (MOI, CSW, SOS helpline of Megjasi) Strumica
3
Total
17
5
11
1
2
1
5 41
184
Ljupo S. Risteski
METHODS AND TECHNIQUES FOR COLLECTING INFORMATION Four data collection methods were employed throughout the study: 1. Mapping: In each study site, locations where each risktaking activities are known to occur were identified, mapped and visited. Sites were characterised according to what kinds of people visited them, what interactions took place, and the demographic composition of community members. 2. Fieldworker note taking: During data collection, fieldworkers recorded the location in which research took place, the types of participants and their activities, the availability and conditions of facilities, the time of data collection, and the emotional state/ mood of participants. 3. In-depth interviews: MARA and other key informants were invited to participate in in-depth interviews lasting between 1-2 hours. With participants’ permission, interviews were recorded with digital voice recorders, and later transcribed and entered into Atlas.ti for analysis. 4. Group discussions: Where possible, peer groups of MARA were brought together for informal discussions to give additional contextual information in which to frame individual experiences elicited through interviews. One of the most important issues during fieldwork preparation was training research staff to perform fairly standardized data collection to maximise comparability of findings between sites. As field staff came from the local community and were familiar with its context, and in some cases were former target group members themselves, it was a challenge for them to suspend their own interpretation of MARAs experience and needs, but to 185
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
approach the research from a position of open enquiry, and to explore similar topic areas across sites, even when they did not at first seem relevant to the local setting. Mapping The field research began with a mapping exercise to establish basic information such as location of MARA communities, their distribution across locations, and comparative numbers at different times and places. Direct observation, knowledge from key informants, and information received in early interviews and focus group discussions provided the data during the mapping phase. Observation was further structured to collect data on the following attributes of each location: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.
Premises: physical area or locations Participants: people involved Activities: set of activities realized by the people Facilities: physical existing objects Act: individual activities performed by the people Event: set of linked activites undertaken by the people Time: sequence taking place in definite time Aim: the things that people try to achieve Feelings: felt and expressed emotions
Given that observation requires the fieldworkers’ presence among socially marginalized groups engaged in elicit, and in the case of drug use and sex work, illegal, activity, this component of fieldwork posed certain dangers to the fieldwork team and therefore field observations were limited, although at least two structured observation sessions were conducted for each of the three MARA target groups. 186
Ljupo S. Risteski
Interviews All interviews were semi-structured and open-ended, and followed the principles of qualitative methodology, including: Using exploratory, flexible, open questions that encouraged respondents to shape their own narrative according to their view of events; Avoiding leading questions, boundaries on topics of interest, or passing judgment on the experience and perceptions of the respondents; Building rapport with respondents through informal conversation, including sharing experiences and information between researcher and respondent; Exploring topics fully before moving to a new subject area; Comprehensive note taking to document the content as well as the process/ atmosphere of the interview Where permission was granted, interviews were tape recorded for subsequent transcription. Group discussions Focus groups or group interviews are useful additions to other ethnographic data collection methods as they demonstrate the way in which people discuss shared experiences, express behavioural norms, characterise group identity, and interact. Fieldworker note-taking Fieldworkers were trained in taking comprehensive notes, not just in cases where interview respondents did not agree to
187
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
recording but during all data collection. Field notes consisted of four parts, and a standardised fieldwork note taking form was used for each research activity: ¾ Condensed description of the research (The fieldworker notes a short summary of the research activity immediately at the end of the data collection to ensure as much detail is captured. These proved useful for subsequent expansion of notes.) ¾ Extended description of the research (Using the summary as a guideline, the fieldworker expands the notes to record the details of the activity including the setting in which data collection occurred and the content of findings.) ¾ Autoreflexive reflections (Fieldworkers’ own emotional responses are noted regarding the topics covered and the process of conducting the research in order to address personal concerns or bias. These notes are taken to assist the process of fieldwork research and are available only to the assistant researchers and supervisor. The fieldworkers have the opportunity through this method to reflect on their experiences, difficulties in fieldwork, and emotional stress that may be caused by exploring sensitive and potentially upsetting subject matter..) ¾ Analysis and interpretation of the received results (Fieldworkers provide initial interpretation of the data and reflect on what the findings indicate so far, and what additional avenues of exploration may yet be required.) For internal management, a process monitoring form was also filled in after each data collection activity, to maintain an up-to-date record of the study’s progress.
188
Ljupo S. Risteski
ETHICS The Institute of Ethnology and Anthropology from the University "Ss Cyril and Methodius" in Skopje is an accredited education and scientific institution and according to the legal framework in Macedonia, ethical approval from additional institutions was not required to conduct the study, particularly as there was no clinical component and no biological specimens taken from study participants. However, the research team established a Supervisory Committee to advise on ethical procedures and provide oversight throughout the study development and implementation. While Macedonia does not have its own codes for research ethics, the study sought to comply with ethical guidelines available from international organizations such as the American Anthropological Association (Statements on Ethics, Counsil of American Anthropological Association, http://www.aaanet.org), the Association of Social Anthropologists of the United Kingdom and Commonwealth (Ethical Guidelines for Good Research Practice; http://www.theasa.org/). Fieldworker training covered basic principles of ethical research and research supervisors ensured they were adhered to during data collection. Some specific issues related to this study are described below: Protection of the physical, social and mental wellbeing of the respondents and their personal integrity and privacy. This research specifically focuses on behaviour among adolescents that is either illegal (IDU, SW) or highly stigmatised (MSM) and therefore could potentially place research participants at risk of legal prosecution or other harmful consequences. As a result, ensuring confidentiality was of critical importance. This implies complete protection from identification of participants, and 189
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
therefore any information received had to be presented in a way that could not lead to subsequent harm or abuse; this includes publication of study findings that could potentially lead to repercussions against study communities. Fieldworkers were given special training on privacy and confidentiality, and did not record any identifying information on study participants, even if they were known to fieldworkers through outreach services. All data was therefore anonymised at the time of collection. During study planning, the research team discussed a range of ethical concerns, including how to ensure confidentiality should representatives from the Ministry of Information (MOI) or other law enforcement institutions request access to the primary data which, according to routine practice, would be kept in the university’s data archives. As in many international research studies, the original data transcripts become part of the public domain through the archive system and could potentially be used in ways harmful to respondents or their wider community. Similarly, the research team addressed whether writing up the research findings could itself draw unwanted attention to already marginalised groups or used in law enforcement, for instance through the identification of popular venues for IDU, SW or MSM. This could potentially drive specific communities "underground" where they would be even harder to reach with accessible services. The decision made was to conduct the research as thoroughly as possible and to submit the full findings, including locations, time, duration and other characteristics of the three target groups and their behaviour, in the report submitted to the UNICEF Office in Skopje, which commissioned the study, as well as to the research Supervisory Committee. Subsequently, any drafts prepared for publication would require disguising the names of specific locations and identifiable details in order to maximise confidentiality and anonymity at community, as well as individual, levels. 190
Ljupo S. Risteski
Finally, the study adhered to principles of informed consent and offered each person approached for recruitment into the study timely and complete information regarding the aims and process of the study and requested confirmation of voluntary participation. Fieldworkers described the objectives of the study, the expected results, and how results could be disseminated to respondents prior to commencing data collection. Fieldwork could not start until rapport and understanding had been established between the researcher and respondent and informed consent obtained, except in the few cases of direct observation where the researcher did not elicit information from specific individuals, but rather recorded characteristics and activities in a given venue. Remuneration for the respondents (Incentives) Previous research with MARA, especially AWSS and AID, has demonstrated that members of these communities are particularly aware of any financial rewards available to them, such as through participation in research. Offering an incentive for both agreeing to provide data and recruiting peers into the research would make a significant difference to raising awareness and interest in the study, and would also demonstrate that researchers valued the views, knowledge and time commitment of MARA, who are often seen as worthless by society. This needed to be carefully balanced against inadvertently coercing vulnerable young people into cooperation that was not truly voluntary. Giving gifts rather than cash was considered, but rejected due to difficulties in selecting items that would be appreciated by all respondents and did not further stigmatise them (such as by giving condoms to sex workers who might not identify solely as sex workers, or products that might imply a lack of hygiene among participant groups, etc.). As a result, a symbolic 191
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
financial contribution was offered in the sum of 150 MKD (approximately US $ 3 or 2.4) to motivate, but not unduly influence, potential respondents. This proved successful, although most MSM did not accept the incentive, saying such motivation was not necessary. During group discussions, refreshments were also provided to participants. Advice and referral During training, fieldworkers were instructed how to respond if requested to give opinions, advice, or help. Considering the specific target groups, this was anticipated as a likely occurrence. Field researchers were instructed to first complete data collection, in order to avoid introducing bias and the to refer the respondent to an appropriate institution dealing with the issue raised. The problem that emerged most frequently was ignorance about how and where to access good information on health, rights, and services. Personal safety The field work among the three MARA target groups in many cases involved data collection "on-site". As mentioned previously, relevant venues, night-time activity, and the types of people present had the potential to pose risks to research staff as they attempted to observe events or directly contact respondents. Fieldworkers were trained in how to identify risky situations and resolve conflicts among members of target groups, or handle situations that become difficult (due to i.e. police intervention, misunderstanding with clients, interruption by outsiders, etc.). Most field researchers already worked in NGOs with direct experience of these settings, but there were a 192
Ljupo S. Risteski
few cases during study implementation where research staff experienced dangerous circumstances and even physical assault. Research staff were advised to avoid on-site data collection where possible and to arrange interviews in safer location. ADVANTAGES AND DISADVANTAGES OF THE METHODOLOGY Strengths This study design proved practical, feasible and appropriate for exploring the contextualised experiences of extremely hardto-reach target groups such as MARA. It brought together a range of stakeholders for the improvement of HIV prevention and health promotion interventions, including governmental and nongovernmental institutions, and an academic department with extensive experience of social science research. The research questions and methods were thus developed in line with current policy priorities, and to contribute information relevant to design of recommendations and programs. Another important advantage of the methodology was the involvement of field researchers, who were either directly involved with the target groups of MARA through projects and services, or were current or former members. Fieldworkers played an important role in planning the sampling and recruitment strategy. They were well acquainted with local conditions and had open access to MARA and could thus build the requisite trust to encourage participation. It is unlikely that fieldworkers without this "privileged access" would have been able to collect data on such sensitive issues. Using "snowball sampling" on top of this direct recruitment further penetrated social networks of 193
Ethnography of "socially marginalized groups". ...
hard-to-reach groups, allowing initial respondents to refer peers who might not have any contact with services or go to the venues commonly associated with drug use, sex work, and MSM. Interviews proved useful to data collection as both fieldworkers and respondents felt comfortable with the method; as a result, the majority of the study findings emerged from interviews. There was initial scepticism toward focus groups during protocol development, as fieldworkers were concerned that MARA may not wish to discuss issues in front of others, might find public identification with a marginalised population unacceptable, or might not wish to socialise with others who might be in direct competition (particularly in the case of individuals who sell sex). These apprehensions proved unfounded, and fieldworkers found that while it could sometimes be difficult to organise a time and venue for a focus group, with adequate preparation and careful selection of respondents they were a feasible method. Weaknesses Venue based research involving the presence of fieldworkers in locations frequented by hard-to-reach groups proved impractical and very risky for the field researchers. In the course of data collection, field researchers encountered dangerous situations on several occasions and in one instance a fieldworkers was physically attacked. Luckily this did not result in serious consequences, but it was quicky decided to immediately discontinue of this planned component of the study. Similarly, using interactive methods drawn from participatory research approaches (PR) such as role plays, mapping activities, visual diagrams etc., did not prove successful, primarily as respondents’ lacked interest in participating.
194
Ljupo S. Risteski References: + ., 1996. + ?, +, < , , -, , *G_ , - : _ < ? + +! - - , 1996 1994. , -, - , @[ @ + - + = -, . 1, < . 2 (1994), . 388-397.
-+ – @ + 1996.
-+, ?= @ + , + -, ! ! : ( " )
: "< , . 36, < . 1-2 (- 1996), . 98-107. - -@>+ 2003. - -@>+ , + , G? , , ++ , -, + -] -+ , , + , ,
+ , , * + , [ # : : [ / $ - $ %] *G_ : - :
, 2003 Q++ 2002. Q++, Q , & : , *G_ , - : q + - + , 2002 ] + - ?+ 1996. ] + - ?+ , < ' - * ! , @[ @ + - + = - . 3, < . 1-2 ( =+ 1996), . 318-327. ]=+ 1994. ]=+ , "J, + : ! , - : + , 1994 ] -+ 2003. ] -+ ,
= , - : J < .@. 56 (2003), . 447-459.
195
Ethnography of "socially marginalized groups". ... ] + 1997. ] + , *+, 0 ! : ! , 'G_ .., -, * + J + -, 1997. ] + – + 2004. ] + , *+ .: , + , +, *G_ : - : L > - < -, 2004 + 1994 a. +, < , 0 " ,
. "< , . 34, < . 2 (- 1994), . 312-321. + 1994 b. +, < , 1
. "< , . 34, < . 3 (=+ 1994), . 479-490. CPAP UNICEF. UNCEF Skopje, CPAP HIV/AIDS and Young Peoples Programme Plan of Action, 2005-2009, 2005. National AIDS Strategy 2003-2006 Ministry of Health, National HIV/AIDS Strategy, 2003-2006, Skopje, 2003. Neuman LAWRENCE W. Neuman LAWRENCE, Social Research Methods: Qualitative and Quantitative Approaches, Fifth Edition, 2003. HIV/AIDS Among Youth in FYR Macedonia, HIV/AIDS Among Youth in FYR Macedonia, Rapid Assessment and Response (RAR) and Participatory Action Research (PAR) for the Project "What Every Adolescent Has a Right to Know" 2002/2003, UNICEF, 2004. RAPID ASSESSMENT AND RESPONSE ON HIV/AIDS among EVYP in SEE. Rapid Assesement and Response on HIV/AIDS among Especially Vulnerable Young People in South Eastern Europe, Prepared by Elsie Wong, UNICEF, 2002.
196
Ljupo S. Risteski Ljupo S. Risteski ETNOGRAFIJA DRUŠTVENO MARGINALIZOVANIH GRUPA. ISTRAŽIVANJE ADOLESCENTSKE ZAJEDNICE NAJPODLOŽNIJE RIZIKU HIV-AIDS-STI INFEKCIJE U MAKEDONIJI. METODOLOŠKA PITANJA. Ciljna grupa istraživanjanja bile su adolescentske (13 do 18 godina) zajednice najpodložnije riziku (AZNR) HIV/AIDS/STI infekcije u Makedoniji. Uzimajui u obzir specifinosti ciljne grupe koja pripada takozvanim teško dostupnim zajednicama (u našem sluaju, a s obzirom na kulturni kontekst u kome se istraživanje odvijalo u Makedoniji, možemo rei i izuzetno teško dostupnim zajednicama), a naroito kada su u pitanju specifine grupe u manjim sredinama u Makedoniji, bilo je neophodno inkorporirati i starije pripadnike grupacije, dakle one koji imaju izmeu 19 i 22 godine. U istraživanje su ukljueni i drugi kljuni informanti (KI)bez obzira na njihovu dob i pol, oslanjajui se na pretpostavke kako saznanja koja poseduju mogu imati veliki znaaj za istraživanje (adolescenti sa predvodnikim i drugim specifinim pozicijama unutar ciljni grupa, osobe koje rade na terenu sa pripadnicima ciljnih grupa, osobe koje su na bilo koji drugi nai u kontaktu sa ciljnim grupama). U mapiranju, i na zajednicama baziranom istraživanju, uestvovale su sledee podkategorije AZNR HIV/AIDS/STI u Makedoniji: a. adolescenti muškarci koji upražnjavaju seks sa muškarcima, sa fokusom na one koji upražnjavaju nezaštieni seks b. adolescente muškarce i žene seksualne radnike c. adolescente intravenozne narkomane Kljuni ciljevi istraživanja bili su: 1. Dolaženje do informacija o postojanju AZNR i opisivanju njihove lokacije, ponašanja, društvenog okruženja, i teškoa sa kojima se suoavaju.
197
Ethnography of "socially marginalized groups". ... a. Lokalizovanje razliitih AZNR podgrupa i prikupljanje podataka o njihovom linom iskustvu, zajednikom iskustvu, kao i na strukturnom nivou, podataka od same zajednice. 2. Produkovanje više case studija koje e pokazati kako pravna regulativa, policijske aktivnosti, ili trenutne društvene okolnosti ometaju integrisanje AZNR. a.Analiza podataka dobijenih od AZNR za promišljanje faktora koji utiu na njihova, individualna rizina ponašanja, kao i rizina ponašanja na nivou grupe, sparam strukturalnih faktora. Konani ciljevi istraživanja, da na osnovu dobijenih rezultata i preporuka predloži odgovarujue savete zarad popravljanja opšteg stanja AZNR stanovništva u kontekstu visine rizika i rizinih situacija ili prenošenja HIV-AIDS i STI u Makedoniji: Razvoj odgovarajuih strategijaza intervenciju koja bi poboljšala prevenciju širenja HIV/AIDS i STI meu AZND. Pomo zakonodavstvu prilikom donošenja amandmana i oblikovanja državnih smernica namenjenih stvaranju boljih uslova za korienje usluga prevencije namenjenih AZNR. Pomo u oblikovanju kampanja podizanja svesti o nivoima rizika od HIV-AIDS i STI i u lokalnim zajednicama. Pomo u procesu ojaavanja kapaciteta razliitih kljunih faktora ukljuenih u sprovoenje procesa dostatnih strategija i intervencija u spreavanju širenja HIV-AIDS i STI meu AZND.
198
Tomislav Pletenac
Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Od Morlaka do postsocijalizma. Tranzicija kao element mimikrijskog diskursa Apstrakt: Razumijevanje postsocijalizma kao specifine kulture nastale na ostacima politiko-društvenih ureenja istoka Evrope i Azije bilo je jedno od važnih interpretativnih mjesta zapadne antropološke teorije, ali i etnografske prakse. Širenje te istraživake paradigme vrlo esto se ostvarivalo nauštrb lokalnih interpretativnih praksi. One su esto oznaene teorijski neobaviještenima ili nacionalistikim, a sluaju Balkana ak i posredno odgovornima za rat i etniko ienje. Takvo poricanje lokalnog diskursa otvorilo paradoks u kojem je socijalistika matrica odgovorna za nacionalizam, premda se ona ideološki utemeljuje na klasnom, a ne nacionalnom identitetu. No taj paradoks proizvod je dublje antropološke uvjetovanosti prosvjetiteljskom etikom ugraenom u nastanak antropologije. Poricanje tuih praksi i uvoenje "racionalnih, boljih, obavještenijih i naprednih" uvjet je za konstrukciju antropološkog drugog. Iako se na prvi pogled ini kako se u sluaju antropologije post/socijalizma radi o reinvenciji takvog prosvjetiteljskog/kolonijalnog diskursa može se pokazati, na primjeru opisa Dalmacije Alberta Fortisa i Ivana Lovria, kako je proces zapoeo davno prije, gotovo u sam osvit antropologije na istoku Europe. Kljune rei: Postsocijalizam, antropologija tranzicije, etnografska praksa, Morlaci
Tomislav Pletenac $Takva je nesigurnost omoguila konstrukciju istone Europe kao paradoksa istodobnog ukljuivanja i iskljuivanja, Europu ali ne Europu…" (Wolff. 1994: 7) "Such uncertainity encouraged the construction of Eastern Europe as a paradox of simoultaneous inclusion and exclusion, Europe but not Europe..." (Wolff, 1994:7)
Referiranjem na radove poput onih Asada, Fabiana, Clifforda, Marcusa i Fishera, ve je postalo gotovo ope mjesto uzimati antropološki diskurs kao metaforu koja prikazuje (i prokazuje) ujedno i kulturnu reprodukciju svojih tvoraca. Iako je prije tridesetak godina prodor poststrukturalistikog argumenta u polje antropologija proizveo niz esencijalnih pitanja koja su spoznajne mogunosti i uvjete reprodukcije etnografskog pisanja bila u stanju dovesti do granice epistemološkog (pa i moralnog) legaliteta, danas kao da se na njih troši sve manje prostora, u ime razliito pravdanih urgencija koje su pred antropologiju stavljene injenicama novoga stanja svijeta. Tako se njezinim "pospremanjem pod tepih", umjesto radikalnim ukljuivanjem u stanje teksta, razvodnjava upitnost antropološkog diskursa te prešutno podupire nastavak etnografske produkcije koja kao da je prespavala razdoblje svoje dubinske epistemološke kritike.1 To posebno teško pada etnografijama nastalima na prostorima koji su bili uobiajeni "case studies" interpretativnih dosega antropologije, u skladu s kojima su se, naposljetku, i znatno transformirale. Antropolozi su, naime, uvijek raunali na taj "domai$ uvid u kulturu: od Malinowskog nadalje pothvat prenašanja 1
Neki autori doduše smatraju kako je postmodernizam u antropologiji, naroito tzv. kriza reprezentacije otpoetka bila osuena na ogranien doseg , sveden na jedan manji dio amerike antropologije.
201
Od Morlaka do postsocijalizma ...
iskustva "bivanja tamo" temelji se, više ili manje uspješno ili vjerodostojno, na etnografskoj metodi sudjelujueg promatranja kojom bi se imao uspostaviti dijalog kultura na temelju (takoer kasnije dovedene u pitanje), subjektne instancije zapadnih znanstvenih zajednica i svjetske "zajednice drugih". No problem tzv. domae teorije, kolažne, prilagodljive i, po mnogim mišljenjima "second hand" interpretativne prakse nikad dovoljno sukladne elitnom europskom uvidu, rijetko je (ak i nakon dubokih zahvata Michaela Herzfelda u praksu grke etnologije i njezinim dovijanjima da istodobno udovolji unutarnjim zahtjevima i europskim apetitima), valoriziran kao uvjet proizvodnje antropološkog znanja. Svedena na distorziju, parcijalnost i oportunizam, lokalna znanstvena i intelektualna praksa do danas se (ili pogotovo danas) shvaa kao nalije taksonomijsko-komparativne snage "panoramskih uvida" i "pravih" antropoloških kultura, iako se domaa antropologija, prema instruktivnom pisanju Johannesa Fabiana (2002) poinje stvarati ve samom injenicom kolonijalne povijesti te se poput sjene uvlaiti u spoznajnu matricu ozakonjenog znanstvenog diskursa. Ta je situacija, meutim, bila jo slo#enija na podruju Europe u kojoj se konstrukcija tzv. autohtonog drugog oblikuje naknadno, i to pod jurisdikcijom nacionalnih etnologija. Antropoloki diskurs u Europi nailazi na podruje viestoljetne administrativne dominacije razliitih europskih imperija. Postkolonijalna kritika od Asada i Saida nadalje utemeljila je kljune toke na kojima se dalo evidentirati diskurzivno koloniziranje drugog. No s druge su strane ostale relativno neosviještene identifikacije europskih drugih. Pratt e, recimo, upozoriti na to kako se diskursi stvoreni za klasifikaciju prirode referiraju na planu odnosa nacionalne države spram svojih subalternih subjekata, poput seljaštva, radništva i žena. No koliko god da je postkolonijalna kritika uspijevala otvoriti prostor razumijevanja 202
Tomislav Pletenac
reprezentacije kao temeljnog akta i alata kolonijalizma, problem unutarnje kolonizacije ostao je relativno zatamnjen, posebno u kontekstu istonoeuropske etnologije. To se pak, u svakom sluaju, ne odnosi na rad Larry Wolffa, koji je dvije svoje knjige ("Inventing Eastern Europe" i "Venice and the Slaves") posvetio upravo "proizvodnji istoka" u zapadnim tekstovima kao i, sada ve opeg mjesta kritike zapadnog diskursa, knjigu Marije Todorove "Imaginarni Balkan". Ovi autori (posebno Wolff), pratei putanju Foucaulta i Saida, analiziraju diskurzivne prakse koji su pridonijele današnjem razumijevanju i geopolitikom pozicioniranju istoka i jugoistoka Evrope. Ono što ipak, ali i razumljivo, nedostaje u tim tekstovima jest rasprava problema unutarnjeg "hrvanja" s problemom reprezentacije, emu kao otežavajua okolnost svakako pridonosi i ono stanje domae teorije koje hrvatski teoretiar Vladimir Biti opisuje kao "pripitomljavanja predmeta do stanja danosti, koje se služi uhodanim iskustvenim shemama, a da to nije sposobno samo prepoznati" (Biti, 1989:253). Svako autorefleksivno remeenje uhodanog sklada spoznaje predstavlja ovdje "strano tijelo pripovijedanja", što je, kada je rije o hrvatskoj etnologiji, posebno uoljivo u odlunim etnološkim postulatima Branimira Bratania. On u svom pothvatu rekonstrukcije tradicijske prošlosti neprestano otklanja mogunost teorijskog narušavanja "prirodnog" stanja predmeta pa takvim restrikcijama neminovno (iako možda i nehotice) otvara polje za izravnu kontaminaciju izvanznanstvenim sadržajem. Etnografski teren postaje mitskim mjestom zahvaanja u bezvremeno stanje tradicije neizreenog, ali podrazumijevanog etnikog podteksta. Dugo se smatralo da je dualizam etnografskog diskursa u hrvatskoj etnologiji plod prodora zapadne teorije koja svoj uspjeh ima zahvaliti politikoj klimi nadnacionalnog socijalizma. 203
Od Morlaka do postsocijalizma ...
Meutim, pokazalo se kako se upotreba jednakog epistemološkog sustava lako pripisuje kako "nacionalnoj", tako i "nenacionalnoj" etnologiji, zahvaljujui podrazumijevanim sadr#ajima koje privremeno iznaša sam pojam kulture2. Tako, još iz vremena tekstova Kusa Nikolajeva i Rudolfa Biania (tridesete godine prolog stoljea) u hrvatskoj etnologiji postoji i etnografija koja teži razumijevanju kulture u sklopu kontekstualne adaptacije (pri emu je kontekst sveden na onaj ekonomski). S druge strane, domaa etnološka teorija kao i da nema neku svoju autonomnu povijest. Najbliža difuzionizmu, ona svoje putanje uglavnom ravna prema izvanjskim zahtjevima i utjecajima pa je njezino paradigmatsko stanje proizvod neke vrste znanstvene transkulturacije, dok se interpretacija prilagoava lokalnim uvjetima. Tako žilavost Graebnerovih difuzionistikih metoda, adoptiranih u domaoj praksi "kulturnopovijesne škole", više pokazuje akademski odnos snaga nego li njihovu stvarnu teorijsku vrijednost u društvenoj interpretaciji. No shvaanje etnologije kao neka vrste "samoznanstva" (što je stari Radiev koncept), modela kojem naginje (ili je bar naginjala) istonoeuropska etnologija, zaposjeda i druga egzistencijalna mjesta, koja se, pogotovo od postsocijalistikog momenta, oblikuju i kao mjesta otpora. Morlaka antropologija U 17. stoljeu se, jaanjem europske podjele na istok i zapad, poela mijenjati i dubinski oblikovati ideja istone Europe 2
"Promjena u poimanju kulture omoguit e nam i analizu hrvatske kulture, ne u smislu njezine geneze i u njoj prisutnih kulturnih slojeva, nego u smislu njezinih specifinosti spram drugih etnikih kultura, u smislu istraživanja kulturnih kategorija kojima se pridaje znaenje etnikih simbola.$ (apo, 1991:14)
204
Tomislav Pletenac
i njezine porozne, ambivalentne granice prema europskom i svjetskom ostatku. Dok su Afrika i obje Amerike "prazni prostori", istok i jugoistok Europe prošarani su znakovima civilizacije usred svoje prevladavajue zaostalosti. Praznina prostora u kolonijalnom diskursu obino otvara vrata prisvajanju, promjeni simbolikog poretka krajolika, odricanju domorodake racionalnosti i dovoenju u pitanje njihova naina života. No istok Europe upravo zbog nepripadanja njezinu Imperiju, ostaje prostor u sjeni, prostor nasluivanja Orijenta u zaleima gradova i izvan dominantnih putova. Na tim se zabaenim mjestima javlja koncept Morlaka koji su vrsto prikovali Balkan na mentalnu mapu Europe. Iako je znanje o njima u Veneciji postojalo relativno dugo, za njihovu je popularizaciju zaslužan opat Alberto Fortis iji je putopis "Put po Dalmaciji" postao bestseler netom po izlasku i bio preveden na sve važne europske jezike. Uspjeh putopisa tumaio se na razliite naine, no injenica je da pravu popularnost stjee tek malo poglavlje knjige, ono u kojem Fortis opisuje obiaje Morlaka. To poglavlje posveeno je jednom od financijera njegovog putovanja (Lord of Bute), meceni Jamesa Macphersona, tvorca Ossianovih mitova. Upravo je ovaj posljednji zatražio od Fortisa da opiše obiaje i pjesme na koje e na svom putovanju naii, kako bi potvrdio tezu o mogunosti ouvanja usmene predaje kroz više stoljea te time potvrdio, ve upitnu, autentinost svojih rekonstrukcija. S druge strane, Venecija u ratovima s Turskom u 18. stoljeu stjee nove prostore naseljeno stanovništvom o kojemu se nije ništa znalo. Putovanje u prostor europskog istoka i jugoistoka uspostavlja se, na taj nain, i kao putovanje u njezinu prošlost. Na to skree pažnju Larry Wolff opisujui susret mladog diplomate Segura s Frederikom u Potsdamu, u kojem Segur opisuje ono što je vidio nakon prelaska granice Prusije i Poljske:
205
Od Morlaka do postsocijalizma ... "...ogromna zemlja gotovo potpuno pokrivena zimzelenim jelama, ali stalno tužna, tek s vremena na vrijeme prekinuta intervalima kultiviranih biljaka, poput otoia raštrkanih u oceanu; siromašno, neslobodno stanovništvo; prljava sela; barake sline onima divljaka; sve izgleda kao da ste se vratili deset stoljea unatrag te se nalazite izmeu horda Huna, Skita, Slavena Veneta i Sarmata." (Segur, prema Wolff;1994;19)
Nekoliko glavnih toaka rasuivanja prostora otkriva se, dakle, na samom poetku toga opisa. Divljina zelenog "tužnog" drvea tek je mjestimice prekinuta poljima, što direktno prikazuje ekonomsku zaostalost ljudi koji žive u kuicama nalik kolibama izvaneuropskih divljaka. Putujui tako u vremenu dok obilazi ambivalentni europski prostor Segur ocrtava obrise prosvjetiteljskog rasuivanja o prezentnosti evolucijskog razvitka dohvatljivog u slici divljaka koji "žive u drugom vremenu". Ovome shvaanju, po rijeima Fabiana, treba malo dodati, "kada je rije o separaciji i odvajanju u praksi kolonijalizma koji svoje ideološko opravdanje pronalazi u prosvjetiteljstvu i kasnijem evolucionizmu." (Fabian, 1994;27). Takav odnos i istonu Europu direktno ukljuuje u diskurzivne procedure koje e kasnije doi na udar postkolonijalne kritike. No Segur pronalazi i analogije vezane uz prošlost koju smatra vlastitom: on "šee kroz vlastiti srednji vijek". Istok Europe upisuje se u identitet Zapada kao živua prošlost, u sluaju Morlaka i Fortisa, prošlost antike i antikih pisaca. Morlaci tako postaju ujedno baština koju treba uvati i civilizacijski manjak koji valja eliminirati, ambivalencija koja je trajno sauvana u "domaoj teoriji", stavljenoj pred paradoksalni zahtjev istodobne proizvodnje i poricanja autohtonog drugog (neksus prepoznat kao sukob romantiarske i prosvjetiteljske etnologije3). 3
Ta se binarizacija prepoznaje kasnije kod Belaja kao panonska Kollarova i Chavanneova zapadna etnologija. Pri tome ih Belaj razlikuje prema ciljevima. Jednoj je u fokusu interesa etnika povijest, dok je
206
Tomislav Pletenac
Time se internalizira ambivalencija srodna diskursu egzotike, jednako kao i prakse koje Homi Bhabha naziva mimikrijskima. "Unutar ove konfliktne ekonomije kolonijalnog diskursa kojeg Edward Said opisuje kao napetost izmeu sinhronine panoptike vizije dominacije – zahteva za identitetom, onim stasis – i protiv pritiska dijahronije, istorije, promena, razlike – mimikrija predstavlja jedan ironian kompromis" (Bhabha, 2004:161). Za razliku od kolonijalne mimikrije kao strategije hibridizacije kolonijalnog subjekta ("istog, ali ne sasvim", prema Bhabhinoj formulaciji), u transkulturaciji imperijalnog antropološkog diskursa nema mjesta "domaoj teoriji", pa se njezine strategije oprisutnjenja mogu uzeti i oblikom otpora, ma kako "zastarjelom" i kolažnom mogla izgledati njezina metodologija u kanonskim terminima. Ta "poludivlja misao" domae etnologije bode katkad besprijekornu znanstvenu povijest europske antropologije, kao i njezin logiki red narušen oazama "prošle sadašnjosti". No prilagodbama socijalnom kontekstu ne može izbjei ni ona, pa se žargoni dominacije, izbaeni kroz vrata, vraaju kroz prozor realnosti obilježene "jakim paradigmama" politike povijesti i ideologija. Jednako kao i mimikrijskim strategijama kolonizatorskih upravitelja, narativi politikih i nacionalnih elita proizvode "efekt ambivalencije" (usp. Bhabha, 2004:262). Na tom mjestu blijede upravo temeljne metodološke prednosti etnografskog projekta, a da manipulacija iskustvom "sudjelovanja s promatranjem" nije invencija dvadesetog stoljea nego nužan nusprodukt kulturne razlike, vidljivo je i u poznatom odgovoru Albertu Fortisu Ivana Lovria, gdje se i on slaže da "prosvijetljen narod stvara sreu sebi i svojem vladaru." (Lodrugoj univerzalna povijest ovjeka što dovodi do kasnijeg razlikovanja etnologije od antropologije. (Belaj, 1990)
207
Od Morlaka do postsocijalizma ...
vri, 1949; 180) Koliko god je Fortis ustrajao opisivati u prezentu, poštujui botaniku i njezinu taksonomiju, toliko mu je Lovri parirao dijakronijom i evolucionizmom. Projekt uspostavljanja nacije mora se oslanjati na vlastitu povijest a ta povijest je uvijek i povijest dominacija. Instancija domaih elita koju djelomino preuzima i "samoznanstvo" poznaje rascijep homologan ravanju kolonijalnog diskursa: "rascep izmeu kontinuistke, akumulativne temporalnosti pedagoškog i repetitivne, rekurzivne strategije performativnog" (Bhabha, 2004:270). Domai etnografski diskurs taj rascjep proizvodi naknadno i inverzno: zamjenjujui prirodu povijeu, teritorij tradicijom. Prvotne reprezentacije europskog istoka ostavile su dubok trag, pojaan treskom željezne zavjese i skretanjem prema "prirodnoj" povijesti svijeta. Time kao da je zapeaen $prostor vjene tranzicije" i njezina "domaeg majstora" samotumaenja. Socijalizam/postsocijalizam i njihov drugi Nakon pada Berlinskog zida socijalistiko razdoblje uzima se uglavnom metaforom društvene degeneracije ili u najboljem sluaju stagnacije, pa se i znanostima stasalim u socijalizmu pripisuju jednako "željezne" karakteristike. Pa ipak, etnologija je postojala u svojim raznim oblicima, esto i mimikrijskim, budui da je mjestimino u potpunosti odstupala od "socrealistikih" oekivanja. Kada je rije o hrvatskoj znanosti, možemo, zajedno s Dunjom Rihtman Auguštin (2001:125-139), rei kako je dobar dio etnologije jednostavno napustio javnu scenu i nastavio svojim davno utabanim stazama istraživanja etnike povijesti koja nije dodirivala aktualnu politiku. Takva formulacija oslonila bi se na neke ve uspostavljane interpretacijske gabarite koji dominiraju tumaenjem socijalizma, poput Havelove ideje "života u laži". Ta paradigma formira soci208
Tomislav Pletenac
jalistiko stanje kao život s "figom u džepu". Ljudi su pristajali na sudjelovanje na razliitim socijalistikim javnim skupovima, postajali lanovima komunistike partije bez vjere u ideologiju ve su štitili svoj društveni integritet. Privatno su imali sasvim drugaije mišljenje koje nisu smjeli javno izgovarati. Etnologija i njen predmet bi u takvom poretku pripadali toj prikrivenoj, neaktualnoj i u duboku povijest odbaenoj sferi koja je ostala netaknuta zahvaljujui znanstvenom autoritetu. Time bi se mogla etnologija oznaiti kao vrst alternativnog diskursa proklamiranim ideološkopolitikim temeljima. No, tome ipak nije bilo tako, etnologija u svojoj kulturno povijesnoj varijanti, mogla je biti išitavana na razliite naine bez obzira na povijest uporabe ili pokušaj kontrole njenog znaenja. To dovodi do razumijevanje etnografskog diskursa i objekta kao mjesta na kojem su se mogao upisivati razliiti smisao. Želja Rihtman Auguštin da ga uspostavi kao nepromijenjeni i okoštali sustav neosjetljiv na društveni kontekst u kojem se nalazi, više pokazuje do koje mjere ona sama gradi svoj interpretacijski autoritet na suprotstavljanju takvoj paradigmi. Podvojenost etnografskog diskursa koja se ogledavala tijekom uspostave njenog akademskog života kao refleks odomaivanja stranih teorijskih i interpretativnih koncepta našla je svoju novu, nepredvidljivu, varijantu unutar socijalizma. Takav stav kolidira s Yurchakovom tezom o performativnosti socijalizma koji svoj kraj ima zahvaliti formiranju bogatstva interpretacija koje su se ostvarivale upravo na javnom poricanju interpretacije kao i svojevrsnom službenom strahu od interpretacije. Upravo "poslušno" sudjelovanje u takvom jeziku otvara mogunost razliitim naknadnim privatnim interpretacijama socijalizma. "...kako jezik nije bio dio nadgradnje, njime se nije moglo automatski prei preko revolucionarnih prepreka kako je obeao Marr; i s obzirom da jezik nije bio orue za proizvodnju, njegova politika 209
Od Morlaka do postsocijalizma ...
manipulacija nije bila nain za stvaranje komunistike svijesti. Umjesto toga je komunistiki jezik, tvrdio je Staljin, morao biti shvaen u skladu s "objektivnim znanstvenim zakonima" i tako ga je trebalo koristiti." (Yurchak, 2006) Možda je jednaka fascinacija objektivnim znanstvenim zakonima imala za posljedicu ouvanje etnologije u njenoj taksonomjskoj, upitnikoj varijanti koja je jednako tako patila od straha od teorije i bivala performativna unutar etnografske proizvodnje. Ono što ju je meutim razlikovalo od ostatka pozitivne znanosti upravo je njen naslijeen kompleks dvojnosti u kojem nije proizvela (barem ne odmah) niz razliitih interpretacija, ve jednu koja je imala svoju specifinu povijest i pretke. S druge strane etnografski projekt bilježenja i klasificiranja stvarao je ujedno i ideološki potencijal. Izmicanje kulturnih elemenata iz prostora u kojima se proizvode u svrhu išitavanja širokih kulturnih procesa (uglavnom povijesti migracija) koji su nestali iz povijesnih dokumenata omoguavali su i oficijelnoj vlasti da nadomještava manjak koji je ostajao na mikro-razinama. Dok je na jednoj strani bavljenje takvom etnografijom bilo razumijevano kao ouvanje etnikog identiteta (vidi Pletenac, 1999) s druge se otvarala i slika "prirodnog" stanja klasne seljake svijesti u kojoj je sukob nepoznat, a solidarnost osnova društvenog života, te u kojem je svijest o etnikoj pripadnosti strano tijelo. Takav se stav vrlo brzo realizirao u razliitim kulturno umjetnikim i folkornim društvima koja su njegovala narodnu pjesmu i ples. Mo neinterpretativne etnologije da bude istovremeno klasna i nacionalna mnogo je više pogodovala njenom ouvanju nego li izmicanje iz politike i javne sfere4. 4
Proces je to kojeg identificira i Prica (Mala europska etnologija) kada se hvata u koštac s pojmom tradicije. Interpretativna potentnost tog pojma upravo leži u njegovoj praznini, "velikom ništa".
210
Tomislav Pletenac
Ipak, strana teorija, koja je trebala popuniti interpretativni manjak kada se etnologija suoila sa socijalistikim svakodnevljem brzo je od strane akademske etnologije prepoznata kao nova opasnost jasnoi podataka koji su još uvijek živjeli nadomak gradskih središta (usporedi Bratani,1976). Ta identifikacija "strane" teorije nešto je što se, doduše, moglo prepoznati i na drugim poljima, a ne iskljuivo u etnologiji. Umjetniki projekti stalno su nastajali unutar iste binarne opreke "naše" i "njihove" umjetnosti. Uvelike je ta opreka poprimala one iste elemente kojima su se odlikovale prve postkolonijalne zemlje. Za mnoge od njih cijeli pokret kolonijalnog osloboenja zapoinjao je reinvencijom tradicije kao dominantne razlike koja je trebala ostvarit revoluciju. U Hrvatskoj odlian primjer jest grupa EXAT okrenuta u to vrijeme progresivnom konstruktivizmu, što je izazivalo stalnu raspravu o njihovom društvenom, odnosno socijalistikom statusu. Naime, takva umjetnost se doista mogla u svjetskom kontekstu nazvati avangardnom, no unutar socijalizma stvarala je kontroverzu jer je njena neinterpretabilnost ostala nasukana na ideji umjetnosti za radniku klasu. S druge strane nije se mogla jednostavno niti poricati s obzirom da su meunarodna priznanja pribavljala legitimaciju režimu (Fowkes, 2006). Etnologija socijalizma empirijske provenijencije je pronašla svoj "novi" objekt istraživanja na mjestima koji je jednako tako bio izmaknut socijalistikom kontekstu. Naime ukoliko se pretraže etnografije nastale u socijalizmu u njima ima malo socijalizma koji je ipak bio dominantna kontekstualna odrednica. Emprijska etnologija jednako se izmicala socijalizmu kao i ona akademska i pregovarala s politikom i ideologijom. Simptomatian je primjer unosa teorije Antonia Gramscia iskljuivo kroz utemeljenje dviju kultura5, 5
S jedne strane je to bilo uporište kako bi se Radia te time možda i srži etnologije povezalo sa ljeviarskim teoretiarima, ali i ideološko opravdanje istraživanja meusobnih utjecaja visoke (elitne) kulture i one
211
Od Morlaka do postsocijalizma ...
ali govori vrlo malo o hegemoniji koji je centralni koncept njegove interpretacije društvene dijalektike. Naime, ukoliko bi se prakse hegemonije istraživale na socijalistikom prostoru, vrlo bi se brzo pokazali razliiti modaliteti ideološke introjekcije koje bi prokazale režim. A i razumijevanje društva kao komunikaciju elita i podreenih kao i akademska etnologija doba socijalizma odbacuje u prošlost. Unos strukturalizma i interpretativne antropologije morao je jednako kao i difuzionizam pregovarati sa kontekstom u koji se unosio. Etnologija socijalizma stoga se vjerojatno lake ita kroz althussierovski koncept simptomatinog itanja, naime kroz ono što je nereeno, kroz taboo teksta. Jednako kao što to vrijedi za Yurchakovu prazninu forme i interpretacijsko bogatstvo, isto se odnosi i na antropologiju socijalizma kojoj ostaje naknadna, postsocijalistika rekonstrukcija, odnosno reinvencija. A ona se i dalje ostvaruje u kolonijalnoj perspektivi u kojoj strani majstori antropološkog diskursa ulaze u prostor koji im je bio zabranjena zona na nekim mjestima gotovo jednako dugo kao i sama povijest antropologije. Kulturne oznake socijalizma na zapadu se u postsocijalistikoj perspektivi miješaju sa heterogenim iskustvima i konceptima nastalima unutar samih socijalistikih društava od kojih su samo neki uspjeli izboriti javni status (vidi Yurchak, 2006). A takva situacija dovodi do razumijevanja etnologije/antropologije u i o postsocijalizmu u migracijskom modelu. Prema tranzicijskoj etnološkoj paradigmi Rije je o migracijskom iskustvu etnologije iz socijalizma u postsocijalizam gdje joj je identitet iskljuivo zagarantiran ekvipodreene što je bila jedna od slabije istraženih domena akademske etnologije iako ne i sasvim zapostavljena.
212
Tomislav Pletenac
distancom prema svojoj povijesti, ali i mjestom na kojem se našla: "Migrantska kultura onog iz-meu, položaj manjine, dramatizuje aktivnost neprevodivosti kulture, i to inei, ono pitanje o usvajanju kulture pomera s onu stranu snova asimilacioniste, ili nonih mora rasiste, 'potpune isporuke predmeta', i ka jednom susretu s ambivalentnim procesom cepanja i hibridnosti koji obeležava identifikaciju s razlikom kulture." (istaknuo T.P.) (Bhabha, 2004:405,) Ono na što Bhabha upozorava kada govori o identitetu migranta lako se može primijeniti na lokalne postsocijalistike etnologije i antropologije. Dovoljno je promijeniti novi prostor migranta vremenom postsocijalizma. U tom se trenutku upravo socijalizam pojavljuje kao neprevodivi višak. Antropologija, pak, postsocijalizma u svojoj ugnije#enoj želji za znanstvenom normalizacijom želi nadomjestiti povijesni diskontinuitet i istovremeno uspostaviti svoj koncept socijalizma kao jedini valjan. Takav postupak ima za cilj identifikaciju Zapada na istonoeuropskim zastranjenima i konano privoenje istone etnologije, kao i njenog objekta k antropološkom teorijskom razumu. No istovremeno takva mimikrijska strategija mora završetak svog projekta odgoditi koliko je god to mogue kako bi mogla važiti cjelovita slika zapadne povijesti. Stoga se u nekim navratima i odriu kako je samo socijalizam zaslužan za neke elemente postsocijalistike kulture ve bi se radilo o starim obrascima koji se koriste na potpuno nov nain ne bi li društva odgovorila na nove izazove (Burawoy, Verdery, 1999). Time mogu postsocijalizam održati na trajnijoj distanci koja omoguava stalni poduhvat antropološke normalizacije. No jednako tako vrijedi i obrat u tom prevoenju istonih etnologija i antropologija na antropološki jezik zapada "njihovi su diskurzivni i kulturni naini oznaavanja u meusobnom sukobu, težei da iskljue jedni druge. Komplementarnost jezika kao komunikacije mora se razumeti kao da nastaje iz stalnog stanja osporavanja 213
Od Morlaka do postsocijalizma ...
i promene prouzrokovanog diferencijalnim sistemima društvenog i kulturnog oznaavanja." (Bhabha, 2006:410) U tom procesu radi se o stalnom iznevjeravanju originala u kojem forma i sadržaj više nemaju nikakvog jedinstva kako socijalizam u perspektivi postsocijalistike antropologije, tako niti zapadna antropološka teorija u postsocijalistikom svijetu. Meutim i jedna i druga pozicija na tome mogu graditi akademske tekstove i kurikulume. Kao što to vrijedi za antropološku teoriju jednako vrijedi i za cjelokupnu ideju translacije/tranzicije, ovdje se ne radi o uspostavljanju neke povijesne evolucije kako antropologije, tako ni ekonomije koja je bila narušena pedesetogodišnjom vladavinom devijacija i promašaja ve o "novosti koja ulazi u svijet". Literatura: Asad Talal (ur),. Anthropology and the Colonial Encounter. (New York: Humanities Press, 1973) Bhabha, Homi, Smeštanje kulture, Beogradski krug, Beograd, 2004. Biti, Vladimir, Pripitomljavanje drugog, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1989. Bratani, Branimir, Pogled na 200 godina etnoloke znanosti, Izvjea, god. V I VI, Zagreb, !976., 5-55. Burawoy, Michel; Verdery, Katherine, Introduction, u: Uncertain Transition. Ethnographies of Change in the Postsocialist World (Burawoy, Verdery ur.). Lanham. Boulder. New York. Oxford: Rowman&Littlefield Publishers, Inc. 1999, 1-19. Fabian, Johannes, Time and the Other. How Anthropology Makes its Object, Columbia University Press, 2002. Fowkes, Reuben, Croatia/Hungary. Socialist Realist Art Criticism at the Crossroad in the 1950s., Third Text, Vol. 20, Issue 2, 2006, 201–210. Pratt, Mary Louise, Imperial Eyes, Travel Writing and Transculturation, Routledge, London and New York,1992
214
Tomislav Pletenac Pletenac, Tomislav, Etnologija u službi politike: pozadina sukoba Frani – Gavazzi. Studia Ethnologica Croatica, vol 7/8 (1995/1996), Zagreb,1999., 83-91. Rihtman Auguštin, Dunja, Etnologija i etnomit, Naklada Publica, Zagreb, 2001. Wolff, Larry, Inventing Eastern Europe. The Map of Civilization on the Mind of the Enighment, Stanford University Press, Stanford, California, 1994. Wolff, Larry, Venice and the Slavs. The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment, Stanford University Press, Stanford, California, 2001. Tomislav Pletenac FROM MORLOKS TO POST SOCIALISM The acknowledgement of post socialism as a specific culture that rose upon the remnants of the political and social system of Eastern Europe and Asia, was until the 90's, a marker of Western anthropological theory, as well as its ethnographic terrain. The proliferation of such a anthropological paradigm was frequently executed undermining the local practices. They were perceived as uninformed or nationalistic, and in the case of the Balkans, even indirectly responsible for the war and ethnic cleansing. Such denial of the local discourse, on the other hand has unlocked a contradiction through which it is perceived that the socialist matrix was responsible for nationalism, even dough it was based upon class, and not a national identity. But such a paradox is a product of a more fundamental anthropological embeddedness in the Enlightenment etiquette that was built into the foundations of anthropology. Negation of the practices of others, and the introduction of "rational, better, more informed and advanced", is a precondition for the formation of the other in anthropology. Even if it seems that in the anthropology of post socialism we perceive a reinvention of such Enlightenment/colonial discourse, it can be exposed through the examples of the Dalmacija depiction by Albert Fortiss and Ivan Lovric that such development commenced long before, almost at the dawn of anthropology in Eastern Europe.
215
Vladimir Ribi
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu
Antropologija raspada Jugoslavije: o etnikom nacionalizmu Apatrakt: U osnovi graanskog rata i raspada Jugoslavije nalazi se sukob razliitih etnikih nacionalizama, što je znaajno uticalo na sadržaj mnogih antropoloških radova posveenih društvenim fenomenima koji su se pojavili u kontekstu nestanka te multinacionalne države Južnih Slovena. Heuristiki najplodniji postupak za antropološko prouavanje nacionalizma zasniva se na interpretaciji nacionalistikog idioma u kontekstu strukturnih uslova na nacionalnom i globalnom nivou. U sluaju raspada Jugoslavije, višedecenijski proces decentralizacije te države, kao i kulminacija procesa denacionalizacije na globalnom nivou, uslovili su da partikularistiki nacionalizmi nesrpskih naroda imaju prednost u sukobu sa integralistikim nacionalizmom koji su zastupali Srbi. Kljune rei: raspad Jugoslavije, etniki nacionalizam, denacionalizacija, politiki partikularizam, politiki integralizam
Tekst je rezultat rada na projektu Kulturni identiteti u procesima evropske integracije i regionalizacije (br. 147035), koji MNZŽS RS finansira u celosti.
Vladimir Ribi
}eopolitike promene koje su nastale 1989. godine donele su nestanak etiri evropske dr#ave. ^edna od njih (Istona Nemaka) se integrisala sa drugom (Zapadna Nemaka) u zajedniku nacionalnu dr#avu, dok su se preostale tri (Sovjetski Savez, ehoslovaka i ^ugoslavija) dezintegrisale na više manjih etnonacionalnih država. U osnovi graanskog rata i raspada ^ugoslavije nalazi se sukob razliitih etnikih nacionalizama, to je znaajno uticalo na sadr#aj mnogih antropolokih radova posveenih drutvenim fenomenima koji su se pojavili u kontekstu nestanka te multinacionalne države Južnih Slovena. Robert Hejden konstatuje da, u veem delu istone Evrope, "ono što je nasledilo državni socijalizam nije bila ideja o demokratiji kao zajednici jednakih graana, ve pre o stvaranju nacionalne države za lokalnu, etniki definisanu veinu". U takvoj konfiguraciji, pravo etnonacionalne veine na samoopredeljenje predstavlja opravdanje za postojanje države ija ustavna koncepcija obezbeuje da etniki definisana nacija "dobija državu, teritoriju sa vladom". U tako definisanoj državi se ispoljava ustavni nacionalizam – politiki koncept koji "predvia vladavinu jedne vrste ljudi, koju ta vrsta ljudi sprovodi u ime iste vrste ljudi, iji suverenitet mora biti zaštien od svih drugih koji bi ga mogli narušiti, a naroito od onih koji su bili sugraani u socijalistikoj državi".1 Na osnovu toga, Hejden zakljuuje: Ustavni nacionalizam manifestuje pokušaj da se pomire dva protivurena shvatanja suvereniteta: teritorijalno i (etno)nacionalno. Budui da su ustavi na koncu politike platforme izražene pravnim terminima, dok je politika suština ustavnog nacionalizma puni suverenitet dominantnog naroda, manjine u takvom sistemu pokazuju realizam kada 1 Robert M. Hejden, Skice za podeljenu kuu. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba, Samizdat B92, Beograd 2003, 30-31.
217
Antropologija raspada Jugoslavije ... pretpostavljaju da nema izgleda za primenu onih odredbi u kojima se tvrdi da e se prema njima postupati na ravnopravan nain. Iz tog razloga ini se verovatnim da e režimi ustavnog nacionalizma, i pored toga što se pravdaju "pravom na samoopredeljenje" i što javno prihvataju demokratiju i ravnopravnost, otuivati manjinske populacije i da nee donositi demokratiju ili slobodu, ve graanski rat i iz njega proisteklu autoritarnu politiku – traginu sudbinu postsocijalistike Jugoslavije.2
Hemel uoava "samo tri rešenja za nedoslednosti stvorene definisanjem etniki heterogenih državnih zajednica u mono-etnikom smislu": pomeranje granica države, pomeranje etnikih grupa i istrebljenje. Kao rešenje koje je retko isprobavano, Hemel izdvaja "odricanje od etnikog definisanja državne zajednice" ili deklaraciju o "irelevantnosti etnike pripadnosti za politiki status, reju, graanstvo, državljanstvo".3 Beti Deni objašnjava koliko je jugoslovenski prostor daleko od razlikovanja etnikog od nacionalnog: Da bi shvatio jugoslovenske raspre o etnikoj pripadnosti i državnosti, Amerikanac mora da prepozna razliita znaenja koja se daju pojmu "nacija" i, prema tome, pojmu "država-nacija". Na južnoslovenskim jezicima, re narod (kao Volk na nemakom) oznaava i "narod" (engl. "people") i "naciju" (engl. "nation"). Otuda se pojam "država-nacija" pridaje odreenoj "naciji" ili "narodu" shvaenom kao etnika populacija. Neusaglasivost ove definicije sa amerikim pojmovima oigledna je u pitanju koje su mi postavljali mnogi Jugosloveni kad bi otkrili da sam Amerikanka: "Šta ste po nacionalnosti?" "Amerikanka", odgovarala bih. "Ali Amerikanka nije nacionalnost", redovno su uzvra2
Isto, 103-104. E. A. Hemel, Pouke iz jugoslovenskog lavirinta, u: Džoel M. Halpern i Dejvid A. Kajdikel (priredili), Susedi u ratu. Jugoslovenski etnicitet, kultura i istorija iz ugla antropologa, Samizdat B92, Beograd 2002, 57-58. 3
218
Vladimir Ribi ali, "nego samo državljanstvo. Vi Amerikanci svi ste se doselili odnekud. Odakle je došla vaša porodica?" Izjednaavanje pojmova "people" i "nation", sadržano je u jednoj jedinoj rei, rei narod, ne pruža nikakvu mogunost da se nacionalnost odvoji od predaka. Nedostaje osnovno ameriko poimanje da je nacionalnost izvedena iz državljanstva (engl. "citizenship"), bilo po roenju, bilo po linom izboru.4
U takvom razdvajanju nacionalnosti od državljanstva na jugoslovenskom prostoru, Hejden vidi uspeh srednjoevropske nacionalistike ideje, za koju je karakteristian stav da ...država, kao niz politikih ustanova sa vlau nad ogranienom teritorijom, manifestuje suverenitet jednog etniki definisanog, "naroda". Po ovoj definiciji, drugi mogu biti graani, ali nisu deo suverenog korpusa; dok "samoopredeljenje" ne ostvaruje korpus graana, nego ga ostvaruju samo graani iz veinske etnonacionalne skupine...5
Beti Deni uoava da je cilj titoistikog slogana "bratstvo i jedinstvo" bio da se zakrpe "bratoubilake podele meu etniki definisanim nacijama Jugoslavije tokom Drugog svetskog rata". Meutim, u zvaninoj politici je postojala ambivalencija oko toga kako treba definisati "naciju", kao "i oko toga da li e ^ugoslavija evoluirati prema zajednikoj nacionalnoj kulturi koja e ukljuiti i kategorije prošlosti". Iako su se u svom programu iz 1958. godine jugoslovenski komunisti opredelili za kretanje prema "socijalistikoj jugoslovenskoj svesti, u uslovima društvenog zajedništva naroda", ve ranih šezdesetih zvanina politika je odbacila "pojam jedne sveobuhvatne jugoslovenske nacionalnosti". Zato se na 4 Beti Deni, Rasturanje multietninosti u ^ugoslaviji: mediji i metamorfoza, u: Džoel M. Halpern i Dejvid A. Kajdikel (priredili), 63. 5 Robert Hejden, Skice za podeljenu kuu. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba, 18.
219
Antropologija raspada Jugoslavije ...
popisima stanovništva i za druge službene svrhe od graana "oekivalo da se izjasne o svojoj etnikoj pripadnosti".6 Štaviše, kako Edit Petrovi istie, "politiko vostvo bilo je toliko obuzeto takozvanim procesima etnogeneze, da su u drugoj Jugoslaviji (1945-1991) stvorene tri nove ‘nacije’ (makedonska, crnogorska, i muslimanska)".7 To ne znai da je bilo nemogue izjasniti se kao "Jugosloven". Hemel podsea da su se na ovaj nain izjašnjavale tri kategorije ljudi: "ljudi posveeni jugoslovenstvu, lanovi Komunistike partije koji su želeli da se izmaknu od etnike pripadnosti, i muslimani koji su želeli da izbegnu da se identifikuju kao takvi, slino onome što Jevreji esto ine na Zapadu".8 Andrej Simi skree pažnju na to da su se Srbi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine esto deklarisali kao "Jugosloveni" usled straha od diskriminacije, "te je taj izraz esto služio kao sredstvo maskiranja njihovog istinskog nacionalnog identiteta". Iz injenice da se u ruralnoj Srbiji bukvalno niko nije izjašnjavao kao "Jugosloven", a da je u Makedoniji to inilo manje od 1 odsto stanivništva, ovaj autor izvodi zakljuak "da je oigledno da u tim oblastima nije bilo potrebe da ovek krije svoj etnicitet".9 Usled ekonomskog sukoba izmeu razvijenih i manje razvijenih delova ^ugoslavije, vostvo hrvatskih komunista je 1971. godine zahtevalo veu decentralizaciju federalne vlasti. Paralelno s tim, hrvatski nacionalisti su se protivili stapanju regionalnih 6
Beti Deni, Rasturanje multietninosti u Jugoslaviji: mediji i metamorfoza, 64-65. 7 Edit Petrovi, Etnonacionalizam i raspad Jugoslavije, u: Džoel M. Halpern i Dejvid A. Kajdikel (priredili), 215.. 8 E. A. Hemel, 43. 9 Andrej Simi, Nacionalizam kao folk-ideologija: sluaj bive Jugoslavije, u: Džoel M. Halpern i Dejvid A. Kajdikel (priredili), 142.
220
Vladimir Ribi
dijalekata u jedinstven srpskohrvatski jezik i "isticali razlike kao osnovu za odvojen hrvatski jezik". Beti Deni naglaava da je ta polemika o jeziku podrazumevala povratak teoriji o nacionalizmu iz devetnaestog veka na osnovu koje se smatralo da je distinktivni jezik dovoljna osnova za to da odreena "etnika" nacija stekne pravo na zasebnu državu. Isti autor konstatuje da je, radi ouvanja partijskog monopola nad državom, Tito bio "spreman da žrtvuje potencijalnu nacionalnost Jugoslavije", tako što je u jugoslovenski Ustav iz 1974. godine kooptirao zahteve prethodno poraženog hrvatskog nacionalistikog pokreta: ...U bukvalnom "paktu s avolom" nacionalizma, najvei deo vlasti federalne vlade raspodeljen je republikama koje su bile samo labavo povezane federalnim telima u kojima je svaka republika imala mo da izrekne veto. Utkan u sve institucije na svim nivoima, Savez komunista zadržao je monopol nad javnom politikom i medijima koji su uticali na javno mnjenje. U ravni praktinog, novim jugoslovenskim Ustavom iz 1974. prekinute su ekonomske i institucionalne veze uspostavljene širom Jugoslavije.10
Takvi dezintegracioni procesi nastavljeni su i u poslednjoj deceniji postojanja Jugoslavije. O tome Edit Petrovi pie: ...Osamdesetih godina, kako je država postajala sve decentralizovanija, republike su podsticane da jaaju svoju nacionalnu orijentaciju u 10 Beti Deni, Rasturanje multietninosti u Jugoslaviji: mediji i metamorfoza, 65-66. Mirjana Proi-Dvorni ima slino vienje jugoslovenskog Ustava iz 1974. godine, za koji istie da je "navodno sastavljen da sprei raspad zemlje", a da je, ustvari, ozakonio partikularizaciju, dajui $nacionalnu državnost" republikama i autonomnim pokrajinama. Prema Mirjani Proi-Dvorni, taj ustav je $obezbedio legalnu osnovu za potonje otcepljenje republika/država, koje je pothranjivalo poltiko suparništvo izmeu elita na vlasti u njima". Videti: Mirjana Proi-Dvorni, Srbija: pria iznutra, u: Džoel M. Halpern i Dejvid A. Kajdikel (priredili), 400-401.
221
Antropologija raspada Jugoslavije ... okviru federacije. To je znailo, isto tako, da su se asimilativnim i integrativnim procesima otelovljenim u idiomu pan-jugoslovenske unifikacije suprotstavili procesi etnikog/nacionalnog partikularizma i osobenosti. Drugim reima, homogenizaciji postignutoj kroz federalizam, na ideološkom i normativnom nivou suprotstavila se etno-kulturna heterogenost šest republika i dve autonomne oblasti u državi...11
Hejden konstatuje da je, u septembru 1989. godine, Slovenija prva osporila i efikasno eliminisala saveznu vlast, "usvajajui amandmane na svoj ustav kojim se zahtevalo da savezni ustav prestane da važi za Sloveniju". Zbog takvog ponašanja Slovenije, "opstanak jugoslovenske federacije je postao nemogu u ustavnom, a iz tog razloga i u politikom smislu, što je izbijanje unutrašnjeg rata uinilo neizbežnim".12 Hejden objašnjava da je odluka slovenake vlade da "ospori saveznu strukturu i da time pokrene raspad jugoslovenskog ustavnog poretka" prouzrokovana usponom "militantno nacionalistikog i agresivnog predsednika Srbije Miloševia", kao i "unutrašnjim pritiskom nacionalista u samoj Sloveniji". Takoe, nedostaci i "konfederalna" struktura jugoslovenskog ustava iz 1974. godine olakšali su slovenakim politiarima da "ruše savezni poredak, umesto da pokušaju da zaustave Miloševia u okviru njega". Stoga, Hejden zakljuuje: ...Ukoliko se prisetimo da je poetkom 1990. godine veina Slovenaca #elela da ostane u labavijoj ^ugoslaviji, mogue je da su nejasne odredbe i nedoslednosti ugraene u Ustav iz 1974. godine dale ruilakom ponaanju slovenake vlade legitimnost koju inae ne bi imalo. Iako možda nikakva savezna struktura ne bi bila kadra da obuzda politike pritiske u ^ugoslaviji od 1989-1991, nedostaci u Ustavu iz 1974. poslu#ili su da se osigura da ti pritisci postanu nesavladivi, inei 11
Edit Petrovi, 215. Robert Hejden, Skice za podeljenu kuu. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba, 45. 12
222
Vladimir Ribi na taj nain graanski rat gotovo neizbe#nim. Odgovornost za rat stoga mora biti podeljena izmeu Slovenaca, ije je ponašanje uništilo federalno ureenje, Miloevia, ija je agresivna politika podsticala Slovence na takvo ponašanje, i autora ustava koji su postigli da se himera "konfederacije" uini razumnim ustavnim ureenjem.13
Beti Deni rasporeuje odgovornost za krvavi raspad Jugoslavije na još vei broj ljudi, nego što to ini Hejden. Ona istie da su Jugoslaviju "raskomadali lideri koje su na kljunim izborima i referendumima bezmalo jednodušno podržala etnika biraka tela", pa, zbog toga, "velik deo stanovništva mora da podeli sa svojim liderima krivicu za katastrofu".14 S druge strane, postoje i autori koji su sebe poštedeli teškoa u vezi s raspodelom odgovornosti izmeu više "krivaca". Tako, Rajko Muri naglašava da se Jugoslavija raspala zato što nije bila mogua njena demokratizacija nakon propasti "samoupravne" ekonomije, socijalistike ideologije i sistema "koji je obezbedjivao paritet njenih konstitutivnih federalnih jedinica". Prema ovom autoru, nacionalizam nije bio uzrok, ve posledica borbe za "Titovo naslee". Takoe, Muri ne smatra da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji bili etniki, instistirajui na tome da su to bili "ratovi za teritorijalnu ekspanziju koju su pod plaštom naziva ‘Jugoslavija’ otpoeli Srbi". Prema takvom vienju, maksimalni cilj srpskog režima bio je da uspostavi kontrolu nad celom bivšom Jugoslavijom, a ako to ne uspe, zadovoljio bi se sa kontrolom nad što veim delom teritorije ili, u gorem sluaju, kontrolom nad Kosovom i Vojvodinom.15 Muri objašnjava: 13
Isto, 70. Beti Deni, Rasturanje multietninosti u Jugoslaviji: mediji i metamorfoza, 62. 15 Rajko Muri, ^ugoslovenska mrana strana ljudske prirode: pogled iz slovenake slepe mrlje, u: Džoel M. Halpern i Dejvid A. Kajdikel (priredili), 83-84. 14
223
Antropologija raspada Jugoslavije ... Ako nova ujedinjena Srbija ne bi postala upravljaki deo jugoslovenske federacije, i ako bi ostale republike pokušale da se "otcepe", onda je Srbija planirala da anektira sve teritorije izvan Republike Srbije nastanjene Srbima (njihova "drevna ognjišta"). Eto zašto su Jugoslovenska armija i "paramilitarci" uništavali svete verske spomenike i spaljivali nesrpska sela. U Bosni i Hercegovini nije dolazilo do provala strasti. To je bio planirani genocid koji je retko kad bio motivisan starim mržnjama.16
Muri kritikuje shvatanje prema kojem su "sve nacionalne politike i politiari u bivoj Jugoslaviji bili podjednako odgovorni" i tvrdi da se nivo hrvatskog nasilja protiv srpskih civila ne može porediti "s nasiljem militantnih Srba protiv hrvatskog civilnog stanovništva", kao i da isto važi za Bosnu i Hercegovinu i sukob Srba i Muslimana. Isti autor nas obaveštava da je rat militantnih Srba protiv ne-Srba proistekao iz srpske frustracije zbog poraza na Kosovu 1389. godine, kao i zbog injenice da srpski politiki lideri u Titovoj Jugoslaviji "vie nisu bili vodea nacionalna elita kao što su to bili njihovi prethodnici". Prema Muriu, Srbi su ventil za svoju frustraciju pronašli u nasilju na Kosovu, a, kasnije, i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.17 Naroito je zanimljivo Murievo tumaenje da Srbi van Srbije nisu mogli da prihvate status manjine, poto su se bojali da e "nove vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postupati s njima kao što su srpske vlasti postupale sa Albancima na Kosovu".18 Za razliku od Muršia, neki autori smatraju da je stvarnost raspada Jugoslavije znatno složenija. Tako, Hejden kritikuje "pravoverje" po kojem je Miloševi "probudio srpski nacionalizam kako bi zapretio ostalim narodima u Jugoslaviji, te je na taj nain prisilio ostale republike da se otcepe", da bi "potom aktivirao plan za Veli16
Isto, 84. Isto, 101. 18 Isto, 108. 17
224
Vladimir Ribi
ku Srbiju, napadajui najpre Hrvatsku, a potom Bosnu, i inei genocid u obema zemljama".19 Ovaj autor istie da su nacionalistike stranke ili koalicije pobedile u svim jugoslovenskim republikama, na izborima održanim 1990. godine, kao i da su razne nacionalistike vlade "svoju privlanost za birae prvenstveno zasnivale na šovinizmu, obeavajui da e se odluno pozabaviti žrtvenim jarcima, lokalnim manjinama, i da e uvesti programe koji e potvrditi identitet republike kao nacionalne države dominantnog naroda".20 Hemel tvrdi da Miloevi nije #eleo opstanak ujedinjene Jugoslavije u kojoj bi on morao da deli vlast21, ali i konstatuje: ...Nijedan pažljivi posmatra jugoslovenske scene nije propustio da predvidi reakciju krajiških Srba na hrvatsku deklaraciju nezavisnosti, praenu, kao što se dogodilo, erozijom srpskih kulturnih povlastica i autonomije, i flagrantnog isticanja kulturnih simbola istovetnih onima koji su upotrebljavani tokom ustaškog proganjanja Srba u Drugom svetskom ratu. Bolja diplomatija i baratanje simbolima mogli su preduprediti provalu uzbunjenog nasilja koja se dogodila u Kninu. Time što bi krajiškim Srbima ponudio neposredne ustupke i umirenje, Tuman bi izgubio deo politike podrške na desnome krilu, ali garancije za lokalnu autonomiju, koje ga ne bi stajale ništa na levom, možda bi spreile ustanak u Kninu, bandite na putevima, ubijanje u Borovom Selu, i ono što je usledilo kad je jugoslovenska armija pod srpskom kontrolom uletela da spasava svoju brau. Pomenute garancije su u stvari bile date – ako ne premalo, svakako prekasno. Po jednom cininom gledištu, Tumanova prividna nesposobnost bila je smišljeno lukavstvo da se podstakne nasilje i prizove upad kako bi Tuman uvrstio svoj politiki položaj i pribavio podršku Zapada.22 19
Robert Hejden, Skice za podeljenu kuu. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba, 35. 20 Isto, 84-85. 21 E. A. Hemel, 49-50. 22 Isto, 51-52.
225
Antropologija raspada Jugoslavije ...
U slinom duhu, Beti Deni naglašava da je Tumanova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) oživela "ideje i simbole koji su dovoeni u vezu s pronacistikim ustašama koji su u Drugom svetskom ratu poinili genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima", kao i da je ista stranka "nastojala da redefiniše republiku Hrvatsku kao nacionalnu državu etnikih Hrvata, u kojoj bi ne-Hrvati, kao ‘manjine’, bili srozani na niži status".23 Beti Deni podsea da je, prema titoistikoj formulaciji, Republika Hrvatska bila pažljivo definisana kao "nacionalna država Hrvatskog naroda i Srba u Hrvatskoj", kao i da je promena ustavnog statusa Srba i njihovo proglašenje "manjinom" simbolizovala nepravinost pri raspodeli moi i prava na državu, "koja je, na svim stranama, shvatana kao primarni izvor i politikih i ekonomskih resursa".24 Nezadovoljan zbog takvih pokušaja izbalansiranog razumevanja krvavog raspada Jugoslavije, Bojan Baskar je napisao da, uz nekoliko izuzetaka, antropolozi koji su istraživali u Srbiji "nikada nisu zauzeli vrsto stanovište da antropologija može da doprinese prevenciji rata (ili barem da sprei njegovo dalje širenje, ili da antropologija mo#e da uini nešto da predupredi potencijalne sline genocidne projekte nekog budueg srpskog režima)".25 Ova Baskarova kritika poiva na shvatanju antropologije slinom onom na kojem se zasniva stav Nensi Šeper-Hjuz da antropolozi treba da proizvode "politiki komplikovane i moralno zahtevne tekstove i predstave sposobne da prodru kroz slojeve prihvatanja, sauesni23
Beti Deni, Rasturanje multietninosti u ^ugoslaviji: mediji i metamorfoza, 76-77. 24 Bette Denich, Dismembering Yugoslavia: Nationalist Ideologies and the Symbolic Revival of Genocide, American Ethnologist, Vol. 21, No. 2, May, 1994, 377. 25 Bojan Baskar, Anthropologists Facing the Collapse of Yugoslavia, Diogenes, No. 188, Vol. 47/4, 1999, 52.
226
Vladimir Ribi
štva i neiskrenosti koji dozvoljavaju da se patnja i umiranje nastave".26 Šeper-Hjuz nastavlja da pažljivo i oseajno gledanje, slušanje, dodirivanje i beleženje može predstavljati in solidarnosti. S druge strane, izbegavanje da se gleda, dodiruje i beleži može biti neprijateljski in, kao i in ravnodušnosti i okretanja glave na drugu stranu.27 Slinu poziciju su zauzeli i hrvatski antropolozi koji su se bavili prouavanjem posledica rata iz devedesetih godina 20. veka na život ljudi, što najeksplicitnije izražavaju Maja Povrzanovi i Renata Jambrei Kirin: Angažujui naše kritike sposobnosti, ali ne distancirajui se od naših emocija, nastojali smo da uoimo i interpretiramo itav opseg iskustava – od onih koja imaju ljudi koji su povreeni, proterani ili su svedoci progona lanova svojih porodica, do iskustva onih ljudi koji su se držali svakodnevne rutine kao jedinog naina da, u dometu raketa, sauvaju sopstveni integritet i normalan život. U tom naporu, ohrabrili su nas antropolozi koji tvrde da odsustvo emocija ne rezultuje nužno jasnijim razumevanjem, da nepristrasna, suva analiza može biti podjednako problematina, kao i da kritike uvide treba kombinovati s moralnom zainteresovanou...28
To je znailo da, u kontekstu ratne svakodnevice, hrvatski antropolozi treba da zazmu poziciju antropologa-insajdera, što je "istinski nestandardno, izuzetno zahtevajue i optereeno sumnja26 Nancy Scheper-Hughes, The Primacy of the Ethical: Propositions for a Militant Anthropology, Current Anthropology, Vol. 36, No. 3, June 1995, 417. 27 Isto, 418. 28 Maja Povrzanovi and Renata Jambrei Kirin, Negotiating Identities? The Voices of Refugees between Experience and Representation, u: Renata Jambrei Kirin and Maja Povrzanovi (Editors), War, Exile, Everyday Life, Institute of Ethnology and Folklore Research, Zagreb 1996, 4.
227
Antropologija raspada Jugoslavije ...
ma u svrhu i komplikovanou sopstvenog rada", i što je, kako Maja Povrzanovi istie, donelo "dobrodošao iskorak izvan limita profesije".29 Taj iskorak je uinjen zato što, za hrvatske antropologe, "pitanje nativne antropologije i njenih pristupa krizi i ratu" nije bilo akademsko pitanje, ve je predstavljalo "izazov za svakoga da sauva sopstveni lini integritet".30 S druge strane, Slobodan Naumovi je, iz autsajderske perspektive, izložio osnovne karakteristike hrvatske antropologije iz devedesetih godina 20. veka: ...Vidljivi procesi koji su karakterisali hrvatsku etnologiju/antropologiju na poetku devedesetih godina prošlog veka bili su: a) izrastanje refleksivnog autorskog pristupa, b) ponovno otkrie njene nacionalne misije, v) brzi razvoj primenjene (odnosno društveno i politiki primenjive) nauke, g) pomeranje tematskog fokusa ka aktuelnim "neetnološkim" društvenim problemima, na prvom mestu pitanjima izmenjenog svakodnevnog života u ratnim uslovima i problemima izbeglištva.31
Isti autor zakljuuje da je "redefinisanje uloge nacionalne nauke uz pomo teorijskih i retorikih sredstava post-realistike kon29 Maja Povrzanovi, Culture and Fear: Everydaylife in Wartime, u: Lada ale Feldman, Ines Prica and Reana Senjkovi (editors), Fear, Death and Resistance. An Ethnography of War: Croatia 1991-1992, Institute of Ethnology and Folklore Research; Matrix Croatica; X-Press, Zagreb 1993, 125. 30 Dunja Rihtman-Auguštin, People Cheated by History Live on Both Banks of the Drina River, u: Renata Jambrei Kirin and Maja Povrzanovi (Editors), 275. 31 < =+ Y, - | G -/ - < - + - = + + + + +, : @+? ( ), G <=
+ J+ + = < -, `! - - + " , " 2005, 27.
228
Vladimir Ribi
cepcije antropologije" bilo najoriginalnije dostignue hrvatske primenjene etnologije/antropologije. Prema Naumoviu, sa realistike take gledišta, ponovna nacionalizacija nauke je umanjila njene izglede da "doprinese valjanom objašnjavanju uzroka i prirode sukoba u Hrvatskoj i udela srpske i hrvatske strane u njegovom zapoinjanju".32 Vezu izmeu insajderske antropologije i nacionalne nauke uspostavila je i Dajen Luis, poredei istorijske kontekste u kojima su radili evropski etnografi iz 19. veka i antropolozi iz Treeg sveta. Poput evropskih nacija ranije, nacije Treeg sveta i etnike manjine u Sjedinjenim Amerikim Državama su se, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka, borile da afirmišu "novi koncept sopstva i nacionalne ili etnike kulture". Slino evropskim etnografima iz 19. veka, antropolozi-insajderi Treeg sveta su podržali težnje svojih nacionalnih i etnikih zajednica, suoavajui se s nacionalnim i ljudskim problemima.33 Meu antropolozima koji su pisali o problemima u vezi sa raspadom Jugoslavije, Rajko Muri je jedan od onih koji se izdvajaju svojim prihvatanjem uloge "nacionalnog" naunika. Ovaj autor postavlja retoriko pitanje: Da li je svako ispoljavanje nacionalizma "ravo" po sebi? Ja pripadam jednoj maloj evropskoj naciji, i ne mogu da zamislim da napustim svoju osobenu nacionalnu identifikaciju. Slovenaka je kultura stešnjena u procep izmeu germanskog i romanskog sveta. Ova zemlja se, isto tako, nalazi na granici sa ostalim Južnim Slovenima. Pošto ona zbog svega toga predstavlja krhki entitet, ne mogu da zamislim sebe nezabrinutog za "opstanak" svoje nacije. Da li sam ja nacionalista?34
32
Isto, 32-33. Diane Lewis, Anthropology and Colonialism, Current Anthropology, Vol. 14, No. 5, December, 1973, 588-589. 34 Rajko Muri, 99. 33
229
Antropologija raspada Jugoslavije ...
Muri nastavlja tvrdnjom da sloboda, ljudska prava i samoopredeljenje nisu protivreni, kao i da univerzalnost prava na samoopredeljenje ini da veliina zajednice koje traže autonomiju bude nevažna. Isti autor naglašava da je jedna višenacionalna država demokratska "onoliko koliko u njoj ima slobode za njenu najmanju naciju, ili bilo koju manjinu", što je, prema njemu, "gotovo nemogue objasniti nekome ko nije u stanju da se stavi u položaj pripadnika male nacije koja u devetnaestom veku nije bila u stanju da ue u istoriju’".35 Na osnovu takvih stavova, Muri gradi i svoje vidjenje Jugoslavije i jugoslovenstva: U jugoslovenskom iskustvu, "jugoslovenstvo" je moglo biti moguna alternativa za razne unutrašnje nacionalizme. Ispostavilo se, meutim, da je ono orue hegemonizacije koje su upotrebljavali Srbi, najvea južnoslovenska nacija. Srbi su se izjašnjavali najviše kao "Jugosloveni". Oni su nastojali da višenacionalnu i višekulturnu Jugoslaviju definišu prema sopstvenoj slici. Konana istina o "jugoslovenstvu" može se videti u spaljenim i opljakanim kuama i ostacima poklanih stanovnika bivše Jugoslavije.36
Iako insistira na univerzalnosti prava na samoopredeljenje, Muri ne podiže osudu hegemonizma na univerzalan nivo, te nam ništa ne kaže o tome da li hegemonija Kastilje, Pruske, Pariskog basena i Engleske delegitimizuje postojanje Španije, Nemake, Francuske i Velike Britanije. Naime, Hemel konstatuje da je, od svog osnivanja, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavija "doživljavala isti proces centralizacije upravljanja i hegemonije kulturnih simbola koji je od šesnaestog veka, a u nekim oblastima i od ranije, bio obeležje veine evropskih država"37, dok Beti Deni ukazuje na to da je preovla35
Isto, 102. Isto, 100. 37 E. A. Hemel, 38. 36
230
Vladimir Ribi
ujua srpska predstava o državnosti bila hegemonistika, u skladu s modelom izgradnje nacionalnih država drugde u Evropi, "gde su politika jezgra uspela da inkorporiraju razliite regionalne kulture pod svoje okrilje".38 Zanimljivo je da su politiki lideri Bošnjaka (nekadašnih Muslimana) zastupali ideje bosanskog unitarizma, insistirajui na tome da nezavisna Bosna i Hercegovina bude "centralizovana, jedinstvena država", u kojoj bi pokrajine imale samo upravne funkcije. Isti ti politiari su 1991. godine predložili konfederalizaciju Jugoslavije, tako što bi "sve centralne ustanove bile zavisne od republikog veta zbog uslova da se odluke donose jednoglasno". Hejden uoava slinu nedoslednost u stavovima o federalizmu i konfederalizmu i kod drugih nacionalnih lidera i naglašava da, "posle 1989., nijedna vladajua nacionalistika stranka u bilo kojem delu bivše Jugoslavije nije prihvatala neki oblik zajednike vlasti, izuzev ukoliko je verovala da bi u takvoj državi mogla da dominira". Zbog toga, Hejden ukazuje da je odluka meunarodne zajednice da prizna nezavisnost Slovenije i Hrvatske poivala na stavu da "graani Slovenije" ili "narod Hrvatske" imaju pravo na samoopredeljenje, pri emu je propušteno "da se prizna kako je opravdanje za osnivanje samih republika bio državni šovinizam, gde je svaka republika Heimat (domovina) svoje veinske nacionalnosti koja je, pak, nosilac suvereniteta".39 Treba naglasiti da je karakter nacionalne države odreen karakterom nacionalizma koji je tu nacionalnu državu stvorio. Novonastale države na prostoru bivše Jugoslavije istorijski su se legitimisale, tako što su se, u preambulama svojih ustava, deklarisa38 Bette Denich, Dismembering Yugoslavia: Nationalist Ideologies and the Symbolic Revival of Genocide, 372. 39 Robert Hejden, Skice za podeljenu kuu. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba, 170-172.
231
Antropologija raspada Jugoslavije ...
le kao etnonacionalne države. Samo po sebi, to ne mora da izazove ozbiljnije konflikte, pogotovo ako se u normativnom delu ustava garantuje politiko-pravna ravnopravnost svih graana, bez obzira na njihovo etniko poreklo. Zbog toga, smatram da Hejden preoštro prosuuje kada istie da "logika nacionalne države spreava opstanak nacionalnih manjina u njoj"40. Meutim, isti autor je potpuno u pravu kada istie da "proces razgradnje države izmešanih naroda skoro uvek iziskuje nasilje velikih razmera i da e verovatno proizvoditi antidemokratske, autoritarne režime".41 Hejden se sasvim opravdano pita "kako je bilo ko mogao da poveruje da bi se podela jedne nacionalno heterogene regije na posebne nacionalne države mogla ostvariti bez etnikog ienja"42 i objašnjava: Osnovni problem je u tome što su, sa uspehom ideologije etnike države, mnoge populacije koje se mogu identifikovati odbile da budu zadržane u okviru postojeih granica. Tamo gde stanovništvo nije bilo previše izmešano, podela se mogla obaviti relativno isto, kao što je bilo sa odvajanjem eške od Slovake, ili Slovenije od Hrvatske. Ali, gde je stanovništvo bilo izmešano, to što državu odbacuje veliki deo njenog navodnog stanovništva jedino je moglo da znai katastrofu. Njegovo otcepljenje dovelo bi do isterivanja nove manjine, ali bi ouvanje granica na terenu, a i na papiru, iziskivalo potinjavanje grupa koje odbacuju državu ili, pak, njihovo isterivanje.43
Na drugom mestu, Hejden konstatuje da je "logika samoopredeljenja" u Jugoslaviji legitimisala homogenizaciju stanovništva, dok 40
Isto, 175. Pod nacionalnom državom, Hejden ovde podrazumeva etnonacionalnu državu. 41 Isto, 180. 42 Isto, 186. 43 Isto, 177.
232
Vladimir Ribi
je "tok rata pratio ovu logiku, uspostavljajui nacionalne države eliminacijom manjina".44 U nastavku, ovaj autor podsea da je etnika istota Poljske, eške i Maarske smatrana njihovom prednou u dostizanju postsocijalistike "demokratije", kao i da je ameriki ambasador u Hrvatskoj smatrao da je proterivanje Srba iz te zemlje "pozitivan korak u rešavanju jugoslovenskog konflikta". Na osnovu toga, Hejden zakljuuje da je "etniko ienje" u Evropi "fenomen koji se pokazao uspešnim i u ponovnom stvaranju društvene realnosti i u dostizanju politike prihvaenosti".45 Mogue je da se politika elita u etniki homogenizovanim državama distancira od etnocentrine politike. Primer za to je prisustvo najviših hrvatskih državnih funkcionera na proslavi pravoslavnog Božia, kao i obeanje albanskih politikih lidera da budue nezavisno Kosovo nee biti definisano kao etnonacionalna država. ak iako je iskrena, dugoroni rezultat takve politike može samo da bude depolitizacija jedino manjinskog (u oba sluaja, pre svega, srpskog) etniciteta i njegova dogledna asimilacija. To je zato što je osnovni razlog postojanja svih novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije politika emancipacija veinskog etnonacionalizma. Hipotetiki je mogue i alternativno rešenje, po kojem bi se država distancirala od sopstvene etnonacionalne legitimacije, depolitizacijom iskljuivo veinskog etniciteta, uz ouvanje celokupnog korpusa politikih i kulturnih prava nacionalnih manjina. Naravno, takva politika bi izazvala frustraciju veinske etnike zajednice i njenu politiku radikalizaciju. Na etniki mešovitim teritorijama, deetnifikovana nacionalna država se može stvoriti samo ujedinjenjem više etnonacionalnih država, na 44 Robert M. Hayden, Imagined Communities and Real Victims: Self-Determination and Ethnic Cleansing in Yugoslavia, American Ethnologist, Vol. 23, No. 4, November 1996, 795. 45 Isto, 796-797.
233
Antropologija raspada Jugoslavije ...
osnovu pannacionalistikog pokreta koji zahteva depolitizaciju svih etniciteta. Iako je, kako Hemel naglašava, Jugoslavija bila etnika država južnih Slovena, jugoslovenski nacionalizam je nastojao da transcendira i potisne etnike nacionalizme. Meutim, usled nepovoljnih unutrašnjih i globalnih strukturnih uslova, jugoslovenski nacionalizam je poražen u svim svojim manifestacijama, dok su separatistiki i partikularistiki orijentisani nesrpski etnonacionalizmi, stvaranjem sopstvenih etnonacionalnih država, dostigli najviši stepen politike emancipacije. Smatram da su ekonomska globalizacija i denacionalizacija presudno uticali na stvaranje takvih strukturnih uslova. Ekonomska globalizacija je dovela do ekspanzije ofšor centara smeštenih u gradove-države (Singapur i Hong Kong) i drugih malih zemalja (Kuvajt), ali i do smanjivanja znaaja nacionalnih privreda velikih zemalja. Prema Hobsbaumu, politike posledice su bile sledee: Ova situacija e pružiti sve brojnijim etnikim pokretima poznog dvadesetovekovnog nacionalizma neubedljive argumente za životnu sposobnost jedne nezavisne Korzike ili Kanarskih ostrva. Neubedljive, jer jedina nezavisnost koja se postiže secesijom jeste ona koja se postiže odvajanjem od nacionalne države sa kojom su ovakve teritorije prethodno bile udružene. Ekonomski, separacija bi ih skoro izvesno nainila zavisnijim od transnacionalnih entiteta koji su sve više odreivali ovakve stvari. Najpogodniji svet za multinacionalne džinove je svet nastanjen patuljastim državama ili uopšte bez država.46
Za razliku od Hobsbauma, Alesina, Spolaore i Vaciarg ne kažu ništa o prirodi nezavisnosti secesionistikih država, ve samo konstatuju da u uslovima trgovinskih ogranienja, politike 46 Erik Hobsbaum, Doba ekstrema. Istorija Kratkog dvadesetog veka. 1914-1991, DERETA, Beograd 2002, 214.
234
Vladimir Ribi
granice jedne zemlje utiu na veliinu njenog tržišta, a time i na nivo produktivnosti. Nasuprot tome, slobodna trgovina ini da veliina država postane irelevantna za veliinu tržita, zbog ega veliina zemlje nije u vezi s njenom produktivnou. Iz svega toga sledi da su broj država i stepen ekonomske integracije meuzavisni.47 Isti autori naglašavaju da proces ekonomske "globalizacije" pogoduje politikom separatizmu, kao i da e, u svetu "globalnih" tržišta, koncept relativno velike i centralizovane nacionalne države sve više biti ugrožavan regionalnim separatizmima i rastom supranacionalnih institucija.48 Hobsbaum konstatuje da novi separatistiki nacionalizam predstavlja kombinaciju tri fenomena. Prvi je otpor postojeih nacionalnih država njihovoj degradaciji, što je postalo oigledno osamdesetih godina 20. veka "u pokušajima lanova ili potencijalnih lanova Evropske zajednice, ponekad sasvim razliitih politikih boja, kao što su Norveška ili Britanija gospoe Taer, da u okviru sveevropske standardizacije zadrže svoju regionalnu autonomiju u stvarima koje su smatrali važnim". Iako se, u to vreme, protekcionizam povukao pred globalnom slobodnom trgovinom, neke države su uspevale da razviju mehanizme odbrane od strane konkurencije, za šta je najupeatljiviji primer "uspeh Italijana da zadrže lavovski deo svog domaeg tržišta automobila u italijanskim rukama (tj. u rukama Fiata)". Protekcionistike težnje su bile još snažnije onda kada "u pitanju nije bio samo ekonomski, ve i kulturni identitet". Tako su se Francuzi, a donekle i Nemci, borili da sauvaju "ogromne dotacije za svoje seljake, ne samo zato što su seljaci imali kljune glaso47 Alberto Alesina; Enrico Spolaore; Romain Wacziarg, Economic Integration and Political Disintegration, The American Economic Review, Vol. 90, No. 5, December, 2000, 1277. 48 Isto, 1294.
235
Antropologija raspada Jugoslavije ...
ve, ve to su istinski oseali da bi uništenje seljake zemljoradnje, koliko god ona bila neefikasna i nekonkurentna, znailo i uništavanje krajolika, tradicije, dela nacionalnog karaktera".49 Takoe, iako su mnoge države otvorile svoje granice da bi izvukle korist od uea u globalnom tržištu, njihove vlade se odupiru kulturnoj homogenizaciji, odnosno razvodnjavanju nacionalnog identiteta. To je naroito došlo do izražaja tokom pregovora o stvaranju zajednikog kanadsko-amerikog slobodnog tržišta (CUSFTA) i zajednikog severnoamerikog slobodnog tržišta (NAFTA) u prvoj polovini devedesetih godina 20. veka, kada je Kanada insistirala da radio, televizija, film, izdavaštvo, kao i video i muzika produkcija budu izuzeti iz sporazuma. Slino je bilo i tokom Urugvajske runde GATT (General Agreement of Tariffs and Trade), kada se Evropska unija (EU), pod vostvom Francuske, izborila za izuzee audiovizuelnih industrija iz ugovora. Takvo kanadsko i francusko stanovište proistie iz pretpostavke da industrija kulture može da igra glavnu ulogu u konstruisanju politike zajednice, odnosno, da daje znaajan doprinos (re)produkciji i perpetuiranju ideje Kanade, ideje Francuske ili ideje Evrope.50 Drugi fenomen inherentan novom nacionalizmu je kolektivni egoizam bogatih, koji odražava sve vee ekonomske nejednakosti unutar kontinenata, država i regiona. Naime, vlade nacionalnih država i nadnacionalnih tvorevina, kao što je Evropska unija, nastoje da ujednae optereenje i korist na teritorijama za koje su odgovorni. To znai da bogatiji i napredniji regioni treba da subvencionišu siromašnije i zaostalije, što je rezultovalo 49
Erik Hobsbaum, 322. Patricia M. Goff, Invisible Borders: Economic Liberalization and National Identity, International Studies Quarterly, Vol. 44, No. 4, December 2000, 533-562. 50
236
Vladimir Ribi
ekspanzijom egoistinih separatistikih nacionalizama, poput hrvatskog, slovenakog, eškog, katalonskog, baskijskog i lombardijskog.51 Mihael Cirn svodi pokrete za autonomiju u ekonomski uspešnim regionima koji nisu u politikom središtu na društvenu denacionalizaciju. Prema ovom autoru, "društvena denacionalizacija nastaje kada se tesne društvene i privredne trgovinske veze prošire i izvan nacionalno-državno definisanih granica"52, a denacionalizacija privrede smanjuje znaaj nacionalnih tržišta za bogate regione. Zato ti regioni dobijaju "ekonomski podsticaj da teže ka veoj nezavisnosti, da bi u internacionalnoj utakmici mogli da vode samostalnu, od nacionalnih predujmova nezavisnu politiku ne bi li izbegli dužnosti nacionalne preraspodele".53 Tako je, u sluaju kvebekog nacionalizma, trgovinska globalizacija i liberalizacija pružila dodatni kredibilitet vienju po kojem kanadska federacija više ne nudi korisnu ekonomsku zaštitu, emu je naroito doprineo ve spomenuti Ugovor o slobodnoj trgovini izmeu Kanade i Sjedinjenih amerikih država (CUSFTA).54 Oživljavanje regionalizma u Evropi javlja se s jaanjem politike i ekonomske integracije EU, ali i sa intenziviranjem ekonomskih dispariteta unutar i izmeu evropskih regiona. Takav ne51
Erik Hobsbaum, 322-323. Mihael Cirn, Upravljanje sa one strane nacionalne države. Globalizacija i denacionalizacija kao šansa, Filip Vinji, Beograd 2003, 8. Cirn pretpostavlja pojam "denacionalizacija " pojmu "globalizacija, koji je, prema njemu, suštinski neprimeren, pošto, iako mnogi procesi razmene i proizvodnje prelaze granice i teritorijalno i u pogledu ukljuenih izvršilaca, "veina njih je daleko od globalnosti ". Videti: Isto, 10. 53 Isto, 83. 54 Stephane Dion, The Quebec Challenge to Canadian Unity, PS: Political Science and Politics, Vol. 26, No. 1, March 1993, 38-43. 52
237
Antropologija raspada Jugoslavije ...
ujednaen ekonomski razvoj dovodi do regionalnih politikih konflikata u nekim državama. Takoe, sama regionalna politika EU se preorijentisala na podršku regionalizma. U devedesetim godinama 20. veka, Evropska komisija se fokusirala na stvaranje Planova regionalnog razvoja, dok je formiranje Komiteta evropskih regiona omoguilo direktan uticaj subnacionalnih vlada (i lokalnih i regionalnih) na donošenje odluke i formulisanje politike unutar EU. Konano, princip "Evrope regiona" je pružio legitimitet zahtevima brojnih regionalnih politikih partija.55 Što se tie socijalistikih zemalja u Evropi, u njima je zvanina politika uvrivala etnonacionalne identitete, što je naroito bio sluaj u tri federacije: Sovjetskom Savezu, ehoslovakoj i Jugoslaviji. U tim državama, glavne nacionalne grupe su imale svoje republike, a princip nacionalne razliitosti je bio zaštien ustavnim ureenjem. Kako piše Ketrin Verderi, moglo bi se rei da su etnonacionalni identiteti bili možda glavni oblik "kolektivne svesti" koji je socijalizam stvorio.56 Upravo zbog toga, nakon propasti socijalizma, mnogi politiari su dokazivali da nacija treba da teži zadovoljenju sopstvenih, autentinih interesa, osloboena od "teške i ometajue ruke" državnog centra.57 Važno je i to da je za socijalistike države bila karakteristina forma kompeticije za 55
Benito Giordano, "Institutional Thickness ", Political Sub-Culture and the Resurgence of (The "New ") Regionalism in Italy: A Case Study of the Northern League in the Province of Varese, Transactions of the Institute of British Geographers, New Series, Vol. 26, No. 1, 2001, 28-29. 56 Katherine Verdery, Transnationalism, Nationalism, Citizenship, and Property: Eastern Europe Since 1989, American Ethnologist, Vol. 25, No. 2, May 1998, 293-294. 57 Katherine Verdery, Beyond the Nation in Eastern Europe, Social Text, No. 38, Spring 1994, 13.
238
Vladimir Ribi
pristup resursima u društvenom poretku u kojem je vladala endemina ekonomska oskudica. Naime, socijalistika država je, u sluaju krize odreene firme, intervenisala pomažui joj i ne dozvoljavajui joj da bankrotira, što je dovelo do toga da su sve proizvodne jedinice želele više ulaganja nego što su mogle da dobiju. Rezultat je bila intenzifikacija svih vrsta lokalizma, ukljuujui i nacionalizam, pošto su razne grupe nastojale da maksimizuju kontrolu nad snabdevanjem i protokom roba, tako to e ih zadržati unutar "svojih" mreža, grupa ili rejona.58 Ekonomski partikularistiki nacionalizam u Jugoslaviji postaje uoljiv u periodu od 1963. do 1965. godine, kada se javlja konflikt meu republikama "oko ekonomskih resursa, projekata razvoja i finansiranja nerazvijenih republika i regiona".59 Kasnije, od 1967. do 1971. godine, Hrvatska je vodila borbu iji je cilj bio rušenje "ekonomske moi" Beograda, oliene u deviznom sistemu, bankama i takozvanim "reeksporterima", to jest, eksport-import preduzeima za koje se tvrdilo da eksploatišu Hrvatsku. Hrvati su, pri tome, beskompromisno insistirali na "istim raunima", žalei se da je Beograd ekproprisao hrvatski "višak vrednosti".60 U osamdesetim godinama, Slovenija je predvodila otpor zahtevima da se ojaa federalna vlast i da se u Narodnoj banci Jugoslavije uvede veinsko odluivanje umesto konsenzualnog, što je bilo uslov za sprovoenje stabilizacionog programa MMF.61 Jedan od najvažnijih rezultata te borbe bio je sporazum iz novembra 1986. godine, prema kojem je 58
Isto, 14-16. Vesna Pei, Rat za nacionalne države, u: Nebojša Popov (priredio), Srpska strana rata. Trauma i katarza u isorijskom pamenju I deo, Samizdat B92, Beograd 2002, 45-46. 60 Isto, 49. 61 Suzan Vudvord, Balkanska tragedija. Haos i raspad posle Hladnog rata, Filip Vinji, Beograd 1997, 57-92. 59
239
Antropologija raspada Jugoslavije ...
"federalni budžet bio finansiran samo iz prihoda koje ostvaruje federacija", ime je "republikama i pokrajinama dat fiskalni suverenitet".62 Suzan Vudvord uoava meunarodne okolnosti koje su pogodovale takvoj slovenakoj politici: ...Slovenako stremljenje ka nezavisnosti ubrzalo se posle 1985, sa odgovarajuim poveanjem mogunosti za trgovinu, finansije i politiko udruživanje u Zapadnoj Evropi. Tokom 1988, austrijsko ekonomsko otvaranje, sa uspostavljanjem etiri filijale svojih banaka u xjubljani, ukazivalo je Sloveniji na realnu opciju ako odlui da napusti federaciju. Ovi poslovi nisu Sloveniji davali razloga za kompromis u pogledu njenih zahteva za republikom suverenou.63
Uopšte, na primeru eške i Slovenije vidimo da je, krajem osamdesetih i poetkom devedesetih, borba zemalja Centralne i Istone Evrope za "svoje priznanje na Zapadu i (pretpostavljeno) ukljuivanje u Evropsku zajednicu" stvorila kontekst u kojem su bogatije republike savezne multinacionlane države osetile "privlanost oslobaanja od teškog tereta zaostalijih i krizom ozbiljnije pogoenih partnerskih republika".64 Trei element novog nacionalizma se javio u multietnikim državama u kojima, kako naglašava Hobsbaum, ...politika identitetskih grupa nije bila stvarno povezana sa "nacionalnim samoopredeljenjem", tj. sa težnjom da se stvori teritorijalna država identina sa posebnim "narodom", težnjom koja je bila suština nacionalizma. Secesija nije imala smisla za amerike crnce ili Italijane, niti je bila deo njihove etnike politike. Ukrajinska politika u Kanadi nije bila ukrajinska, ve kanadska. 62
Isto, 78. Isto, 103. 64 Ivan Berend, Centralna i Istona Evropa 1944-1993. Iz periferije zaobilaznim putem nazad u periferiju, CID, Podgorica 2001, 341. 63
240
Vladimir Ribi U stvari, suština etnike ili sline politike u urbanim, tj. skoro po definiciji heterogenim društvima, bila je u takmienju sa ostalim takvim grupama oko udela u sredstvima neetnike države, korienjem politikog uticaja koji ima grupna lojalnost. Politiari kandidovani za izbore u gradske vlasti Njujorka, bili su rasporeivani da obezbede posebno predstavništvo za Latino, istonjaki ili homoseksualni glasaki blok, od kojih je svaki tražio više, a ne manje od grada Njujorka.65
Takoe, društvena denacionalizacija znai i poveanu propustljivost granica nacionalnih država za robu, sredstva plaanja, štetne materije, informacije, ugrožavanja i ljude. Od sredine sedamdesetih godina 20. veka, u svim državama sa visoko razvijenom industrijom poeo se smanjivati broj radnih mesta, što je dovelo do uveanja nezaposlenosti i socijalne marginalizacije. To je izazvalo prvi talas neprijateljstva prema strancima, što su instrumentalizovale desne ekstremistike partije (a u Francuskoj i komunisti) u izbornoj borbi, zbog ega evropske vlade preduzimaju mere iji je cilj spreavanje useljavanja. Takoe, od sredine osamdesetih godina, a u Evropi naroito posle završetka sukoba izmeu Istoka i Zapada, raste broj ljudi koji u zapadnim industrijskim državama traže azilantska i izbeglika prava.66 Mogunost da, zahvaljujui novim informacionim i komunikacionim tehnologijama, useljenici održavaju kontakt s kulturom zemlje iz koje potiu, dovela je do poveanja svesti o kulturnim diferencijama. Kod domaeg stanovništva se javio strah ne samo od gubljenja radnog mesta zbog useljenika i podrivanja nacionalnog sistema blagostanja, ve i od porasta kriminala. To je dovelo do izbornog uspeha desnih ekstremistikih partija koje su podsticale neprijateljska oseanja prema strancima, ali i do toga da su vlade nastojale da ojaaju svoju poziciju igrajui na 65 66
Erik Hobsbaum, 323-324. Mihael Cirn, 208-209.
241
Antropologija raspada Jugoslavije ...
nacionalnu kartu. Istovremeno je došlo do ukidanja tradicionalnih radnikih naselja, usled poburžoazenja radništva, kao i do smanjenja apsolutnog broja industrijskih radnika zbog promene privredne strukture. U prazne stanove su se uselili imigranti, a sve je to dovelo do raspada stare radnike kulture i njenih socijalnih mehanizama kontrole, kao i do uveanja nezaposlenosti i kriminala.67 Slian oblik politikog partikularizma mogue je uoiti i u Sloveniji, tokom osamdesetih godina, o emu Suzan Vudvord piše: ...Mada je Slovenija još uvek oseala nedostatak radne snage (ona je bila jedina republika u Jugoslaviji koja je zadržala punu zaposlenost u celom posleratnom periodu, stvarno uvozei radnu snagu radi ekonomske dobiti), vlasti su utvrdile da je broj Bosanaca i Albanaca, kao radnika u Sloveniji (skoro etvrtina radne snage Slovenije) dostigao socijalni maksimum. Razlozi su bili kulturni – strah od gubitka slovenakih nacionalnih razlika i kulturnog identiteta ako doe još više "južnjaka" i ekonomski – pretpostavka da bi dodatni troškovi stanovanja, socijalnog osiguranja i drugih oblasti infrastrukture mogli ugroziti slovenaki životni standard. Slovenaki politiari su ignorisali federalnu kontrolu linih dohodaka i dozvolili rast plata, da bi podstakli povratak visokokvalifikovanih slovenakih radnika i strunjaka, koji su, radi bolje zarade, radili u inostranstvu, posebno u Austriji.68
Navedene manifestacije politikog i ekonomskog partikularizma javile su se u kontekstu formiranja liberalizovanih nadnacionalnih tržišta i slabljenja državnog intervencionizma u privredi. Zbog toga, možemo zakljuiti da tržišne integracije na supranacionalnom nivou stimulišu samostalno politiko i ekonomsko nastupanje subnacionalnih entiteta, bez posredovanja osla67 68
Isto, 209-210. Suzan Vudvord, 69.
242
Vladimir Ribi
bljene nacionalne države. Takve okolnosti su pogodovale nesrpskim etnikim nacionalizmima u Jugoslaviji koji su, usled svog partikularistikog karaktera, težili stvaranju nezavisnih etnonacionalnih država. S druge strane, poraz je bio neminovna sudbina integralistikog srpskog nacionalizma koji se zalagao za ouvanje Jugoslavije, odnosno za ostanak Srba u jednoj državi.69 Vladimir Ribi THE ANTHROPOLOGY OF THE YUGOSLAV DISINTEGRATION: ETHNIC NATIONALISM At the root of the civil war and the disintegration of Yugoslavia lies a clash of different ethnic nationalisms that considerably influenced the content of many anthropological debates dedicated to social phenomena which appeared in the context of the disappearance of the multinational state of the South Slavic peoples. Heuristically, the most productive method for an anthropological assessment of nationalisms is based upon an interpretation of the nationalistic idiom in the context of the structural preconditions on the national and global scene. In the Yugoslavia, a process of state decentralization that lasted several decades, as well as the culmination of the denationalization processes on a global scale, have preconditioned the advantage of the particularistic nationalisms of nonSerbian peoples, confronted by the integrated Serb nationalism.
69 O srpskom nacionalizmu u kontekstu raspada Jugoslavije pisao sam u: Vladimir Ribi, Srpski nacionalizam na kraju dvadesetog veka, u: Saša Nedeljkovi (urednik), Antropologija savremenosti, Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu; Srpski genealoški centar – Etnološka biblioteka (Knjiga 23), Beograd 2007, 150-171.
243
Senka Kova
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu
Recepcija novog državnog praznika u tranziciji: primer Sretenja1 Apstrakt: U ovom radu, saopšteni su rezultati istraživanja recepcije jednog praznika u tranziciji – Sretenja, dana državnosti Republike Srbije. Tokom istraživanja ovog praznika analizirani su odgovarajui komunikacijski kanali, forma i sadržaj poruka u javnoj komunikaciji. Od 2004. do 2007. godine, istraživanje je bilo usmereno ka primaocima ovih poruka, ka komunikacijskom kolektivu, odnosno javnosti. Sagledala sam kakva je recepcija jednog praznika u tranziciji i da li su poruke primarnih pošiljalaca doista postigle željeni cilj. Kljune rei: praznik, Sretenje, recepcija, tranzicija
1 Ovaj rad je nastao kao rezultat rada na nauno-istra#ivakom projektu "Antropologija u dvadesetom veku: teorijski i metodološki dometi", koji finansira Ministarstvo nauke i zaštitne životne sredine Republike Srbije (Broj projekta 147037).
Senka Kova
Srbija je na poetku treeg milenijuma u periodu tranzicije2 dobila novi državni praznik – Sretenje, dan državnosti Republike Srbije. Stari državni praznik velike države, 29. novembar, polako se gasio i graani Srbije bili su nekoliko godina zbunjeni3 zato što to "zvanino" više nije bio državni praznik, a vlast ga je sporo ukidala odgovarajuim zakonskim aktima. Graani Srbije uživali su, uglavnom, u neradnom danu, poneko seajui se "starih dobrih vremena". Jedan novinar je na lokalnoj radio stanici rekao, da je taj neradni dan i te godine kada još zvanino nije bio ukinut praznik, "dobro došao u vreme svinjokolja". Predlog za novi državni praznik Republike Srbije potekao je od jedne "elitne grupe" koju je imenovala Vlada Republike Srbije. Predlog ove Komisije bio je znaajan za pisanje "Zakona o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji", 2 Ivan Kovaevi je, odreujui tranziciju, napisao: "tranzicija je, bez nepotrebnog pametovanja, proces prelaska iz sistema koji je sebe nazivao "socijalistiki" u sistem koji sebe ne naziva "kapitalistiki" i koji je prethodio "socijalistikom". U veini zemalja koje su prošle kroz tranziciju "vreme socijalizma" je trajalo manje od pola veka i vreme "posle socijalizma" se približava polovini "vremena socijalizma". "Produžavanje" trajanja tranzicije, osim što produžava život "tranzitologiji" i tranzitolozima", održava prisutnim sam pojam "socijalizma" što jeste strategija jedne politike orijentacije, koja se reflektuje i u tranzitologiji. U tim zemljama se uglavnom i zna kada je zapoela tranzicija jer je mogue istorijski odrediti onaj kratak period od pada Berlinskog zida do održavanja prvih slobodnih izbora i demontiranja socijalistike vlasti. U manjem broju zemalja, u koje spada i Srbija, vremensko lociranje poetka demontaže socijalizma nije lako odrediti zato što su pojedini elementi tog poretka imali razliit vek trajanja pa je, na primer, jednopartijski sistem ukinut Ustavom iz 1990. godine, a društvena svojina Ustavom iz 2006. godine" (Ivan Kovaevi, Antropologija tranzicije, Beograd, 2007, 8 ). 3 Još jedan državni praznik polako se gasio – 27. april, dan koji je obeležavao donošenje "žabljakog ustava" .
245
Recepcija novog državnog praznika u tranziciji : primer Sretenja
koji je donela Narodna skupština 10. jula 2001. godine4. Sretenje, dan državnosti Republike Srbije, praznuje se 15. februara "u spomen na dan kada je na zboru u Orašcu 1804. godine dignut Prvi srpski ustanak i dan kada je u Kragujevcu 1835. godine izdan i zakletvom potvren prvi ustav Knjaževstva Srbije". Prvi put je 2002. godine Sretenje proslavljeno kao državni praznik Republike Srbije. Predmet mog istraživanja od 2002. godine bile su poruke predlagaa ovog novog državnog praznika5. Istražila sam kako 4
Ukaz o proglašenju Zakona objavljen je u Službenom glasniku, br. 43, od 17. jula 2001. godine. " U Republici Srbiji praznuju se sledei verski praznici: 1) prvi dan Božia (7.januar); 2) Vaskršnji praznici poev od Velikog petka zakljuno sa drugim danom Vaskrsa. U Republici Srbiji praznuju se radno Sveti Sava (27. januara) kao Dan duhovnosti i Vidovdan (28. juna) –spomen na Kosovsku bitku". Po ovom Zakonu "zaposleni imaju pravo da ne rade: katolici i pripadnici drugih hrianskih verskih zajednica – na prvi dan Božia i u dane uskršnjih praznika, poev od Velikog petka i zakljuno sa drugim danom Uskrsa; pripadnici islamske zajednice – na prvi dan Ramazanskog bajrama i prvi dan Kurbanskog bajrama: pripadnici jevrejske zajednice – na prvi dan Jom Kipura". 5 Zahvalna sam prof. dr Radošu Ljušiu što je u razgovoru sa mnom 13. 12. 2002. godine , izneo zanimljive injenice o predlozima za novi državni praznik koje su razmatrali lanovi Komisije. Predlog za novi državni praznik u okviru ove grupe potekao je od prof. Ljušia i on je jedan od onih koji su kritikovali proslavljanje ovog praznika. Kako navodi Ljui, 2003. godine "svevišnjom voljom vladinih ljudi skinut je sa liste govornika na proslavi u Orašcu (Radoš Ljui, Angažovana istoriografija, Beograd, Narodna knjiga; Alfa, 2004, 240). Po mom mišljenju Ljušieva kritika je bila oštrija u periodu dominacije Demokratske stranke u koaliciji koja je 2000. pobedila na izborima, a slabija u vreme dominacije DSS. Razlog je svakako i taj što je u prvom periodu (2004) obeležen znaajan jubilej (200 godina od podizanja Prvog srpskog ustanka) Ta proslava je, po mišljenju profesora Radpša Ljušia, mogla da bude bolje organizovana.
246
Senka Kova
se oblikovala ideja o jednom prazniku, kako se usvojila u formi zakona, poruke koje je država slala preko javnih linosti (strunjaka za pojedinu oblast ili uglednih profesora) biranjem odreenih praznika, svojoj zajednici i Evropi ili svetu. Interesovalo me je kako institucije i predlaga zakona "uestvuju" dalje u komunikaciji i prenose informacije o prazniku. Od 2004. godine, pažnju sam usmerila na "primaoce poruka", ono što u lancu komunikacijskog procesa izdvajam kao komunikacijski kolektiv ili javnost. Pored 2004. godine, koja je bila znaajna kao "jubilarna godina", izdvojila sam i ovu 2007. godinu jer je, ukazom Predsednika Srbije Borisa Tadia od decembra 2006. godine, Sretenje postalo i dan Vojske Srbije. Zanimalo me je da li je moj komunikacijski kolektiv ( javnost ) uoio ovu promenu. Na obeležavanju Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije premijer Vojislav Koštunica bio je u Orašcu, a predsednik Republike Srbije Boris Tadi na vojnoj sveanosti u Beogradu. Recepcija Sretenja – dana državnosti Republike Srbije Istraživanje je izvršeno na ukupnom uzorku od 150 studenta etnologije i antropologije i medicine, uzrasta od 19 do 37 godina iz Beograda, Sremske Mitrovice, Smedereva, Aleksinca, Kruševca, Užica i 50 ispitanika razliitog pola i zanimanja iz Beograda, Vrnjake Banje, Kruševca i ievca. Ova grupa ispitanika imala je od 28 do 75 godina. Anketa koju sam obavila 2004. godine raena je u poslednjem kvaratalu, najviše u novembru. Istraživanje je obavljeno u tom periodu zato što je ta godina bila jubilarna, pa su se razliite manifestacije organizovale i posle 15. februara (centralna crkvena proslava bila je u maju u Beogradu ). Drugi razlog bila je injenica da je u novembru bio "stari državni praznik". 247
Recepcija novog državnog praznika u tranziciji : primer Sretenja
Instrument istraživanja bila je anketa sa 9 pitanja otvorenog tipa i 3 pitanja sa ponuenim odgovorima. Ispitanici su imali mogunost da upišu ime i prezime, ili ukoliko to ne žele da upišu pol. Istraživanje je pokazalo da 50% ispitanika, bilo da sam anketni list davala lino ili je to radila obuena osoba u mestima izvan Beograda, vraalo prazan anketni list. Praznik Sretenje je državni praznik Republike Srbije. Navedite datum proslavljanja bilo je prvo pitanje u mom upitniku. U grupi studenata etnologije i antropologije, koje sam anketirala 2004. godine, samo petoro studenata je znalo datum novog državnog praznika. Isti broj studenata medicine "prepoznalo" je 2004. godine datum novog državnog praznika, a svi ankteni listii ostalih ispitanika iz navedenih gradova imali su taan datum praznika. U grupi anketiranih 2007. godine 16 studenata etnologije i antropologije znalo je taan datum ovog državnog praznika. Na pitanje od kada je Sretenje državni praznik, samo troje studenata etnologije u grupi anketiranih 2004. godine naveli su godinu kada je zvanino uveden zakonom, a samo dvoje je navelo prvu godinu zvaninog proslavljanja (2002). Samo jedan student medicine naveo je tanu godinu uvoenja ovog praznika. Godina uvoenja Sretenja nepoznata je grupi anketiranih studenata etnologije i antropologije 2007. godine. Ovo polje u anketi uglavnom je prazno. Ineteresantan je odgovor jednog studenta roenog 1979, da je Sretenje državni praznik od 1945. godine sa jednim upitnikom pored tog datuma. Šta se Sretenjem obeležava? – pitala sam svoje ispitanike. U jubilarnoj 2004. godini, više od 80% anketiranih studenata etnologije nije popunilo anketni list na ovom mestu. Bilo je i sledeih 248
Senka Kova
odgovora: "Apsolutno nemam predstavu o ovom prazniku" ili "Zaboravila sam precizne podatke"; Žao mi je, ali stvarno ništa ne znam o prazniku Sretenje, iako mi je poznato da se taj praznik kod nas obeležava, ali ne znam kada ni kako". U grupi onih koji su dali neki odgovor podjednak broj odgovora odnosio se ili na obeležavanje Prvog srpskog ustanka ili Sretenjskog ustava. Nijedan student u svom odgovoru nije naveo oba jubileja. Jedna studentkinja prepoznala ga je samo kao verski praznik ( "Sretenje gospodnje" ). Aketirani studenti medicine odogovorili su da se praznikom obeležava "Sretenjski ustav", a jedna studentkinja da se tim praznikom obeležava "Prvi srpski ustanak". Ostala grupa anketiranih u grupi starijih, odgovorila je da se tim praznikom obeležava "zaetak srpske državnosti" i "prvi srpski ustanak". Na ovo pitanje više od 50 % anketiranih studenata etnologije i antropologije 2007. godine nije dalo nikakav odgovor. U grupi onih koji su odgovorili na ovo pitanje povezivali su praznovanje ovog dana sa "Sretenjskim ustavom", "ustavnou" ili "novim ustavom". Samo jedan student odgovorio je da se Sretenjem obeležava Prvi srpski ustanak, a samo jedan da se njime obeležava "susretanje leta i zime". Nijedan anketirani u ovoj grupi nije povezao ovaj praznik sa novim sadržajem – od decembra 2006. to je i Dan vojske Republike Srbije. Anketirani studenti etnologije i antropologije 2004. godine uglavnom nisu odgovarali na pitanje: da li je dobro izabran praznik Sretenje kao državni praznik. Sedmoro studenata je potvrdno odgovorilo, a troje je odgovorilo "ne" i jedan odgovor "ne znam". Studenti medicine smatraju da je dobro izabran ovaj praznik. Dvoje je smatralo da nije. Isti broj negativnih odgovora bio je i u grupi anketiranih studenata 2007. godine, uz porast broja onih koji su dali odgovor "da" (15) . Vei broj studenata nije odgovorio na ovo pitanje. 249
Recepcija novog državnog praznika u tranziciji : primer Sretenja
Na pitanje šta smo izborom ovog praznika pokazali svetu6 studenti etnologije i antropologije (2004) odgovarali su "ništa", a jedna studentkinja je napisala "Ne znam kako oni o tome razmišljaju. Mislim da je naša vlast želela da naglasi poetak borbe za nezavisnu državu, koja bi trebala da bude moderna budui da kaskamo, još uvek postoje tendencije da to bude moderna država s kraja 19. veka i poetka 20. veka, a ne moderna parlamentarna demokratija". Jedna studentkinja je primetila: "mislim da nije bitno šta tim praznikom pokazujemo svetu, ne sme se zaboraviti da je to crkveni praznik i da on kao takav ne sme izgubiti svoj smisao, a naroito se ne sme zloupotrebljavati". Studenti medicine uglavnom nisu odgovarali na ovo pitanje. Nekoliko studenata odgovorilo je "ništa", uz pitanje "kom svetu?". Jedna studentkinja je napisala: "pokazali smo svetu uspostavljanje pravne države". Stariji ispitanici su 2004. godine naveli da smo izborom ovog praznika pokazali svetu "da srpski narod ima takvu prošlost koja zaslužuje poštovanje". Neki ispitanici su odgovorili "ništa posebno", "suviše smo mali da bi naši praznici uticali na svet"; a jedna 65-godišnja ispitanica je napisala da "srpski narod ima svoju prošlost koja zaslužuje poštovanje, mada svet to uopšte ne interesuje, jer smo mi za taj svet druga interesna sfera".
6
Prethodno istraživanje je pokazalo da su javne linosti koje su uestvovale u oblikovanju novih praznika u Srbiji poslale, putem razliitih komunikacijskih kanala, poruke da su "praznici koje predlažu prihvatljivi ujedinjenoj Evropi" (Više podataka u radu Senka Kova, "Znaaj Sretenja – novog državnog praznika u oblikovanju kulturnog identiteta stanovništva savremene Srbije", Problemi kulturnog identiteta stanovništva savremene Srbije, EtnoAntropološki problemi,Zbornik radova (urednik Senka Kova, Beograd, 2005,114).
250
Senka Kova
Samo 11 studenata etnologije i antropologije, anketiranih u novembru 2007., odgovorilo je na ovo pitanje. Smatraju da proslavljanjem ovog praznika "držimo do tradicije"; "da znamo svoju istoriju (neki od nas)"; "cenimo samostalnost"; "pokazujemo da je Srbija još u 19. veku imala svoj ustav"; "da smo nebeski narod"; "ideja je verovatno bila da se Srbija svrsta u takozvane moderne evropske graanske države koje su tokom 19. veka stekle svoje moderne ustave". Neki anketirani "ne veruju da smo išta pokazali svetu"; da "je išta i trebalo da bude pokazano"; "verovatno ništa specijalno, smatram da se svet ne interesuje za ovakve stvari pogotovo u Srbiji... ali recimo da je to pokušaj Srbije da pokaže da ima šta da slavi i ime da se ponosi". Na pitanje šta smo izborom ovog praznika pokazali unutar Srbije?7, jedna studentkinja etnologije i antropologije je 2004. odgovorila "da želimo nacionalnu demokratsku državu u duhu romantizma", a druga da "nemamo pojma šta radimo, nije nam stalo do njegovog liturgijskog i eshatološkog smisla, ve samo služi da istakne "naš nacionalni identitet". Jedna studentkinja navodi da "(...) nijedan praznik ne doživljavam kao narodni, nego više individualno i zbog toga i ne razmišljam šta on može znaiti drugima, ve samo meni lino". I studenti medicine nisu odgovarali na ovo pitanje. Dvojica studenata napisala su "ništa", a dve studentkinje da se "poštuje tradicija"; " da se seamo Karaora". Stariji anketirani (2004) naveli su da se "izborom ovog praznika unutar Srbije pokazalo "da se budunost treba da gradi i 7 ista elitna grupa je tim predlogom poruila komunikacijskom kolektivu (javnosti) unutar Srbije da su praznici koje predlažu, prihvatljivi veem delu stanovništva, jer su to praznici koji ne provociraju ideološke podele ( isto, 114).
251
Recepcija novog državnog praznika u tranziciji : primer Sretenja
na svetlim nacionalnim tradicijama"; to je "uspostavljanje kontinuiteta sa prvom modernom srpskom državom"; "da imamo svoju prošlost na kojoj treba graditi budunost". Neki su povezivali praznovanje ovog praznika i sa verskim praznikom. Jedan 37 godišnji nastavnik iz ievca napisao je: "pitajte politiare o tome. To je dokaz da politika odreuje, bez pitanja naroda, šta e da se praznuje u Srbiji". U istoj grupi ispitanika bilo je i onih koji su davali odgovor " ne znam" ili "ništa". Samo devetoro studenata etnologije i antropologije anketiranih 2007. godine odgovorilo je na ovo pitanje. Po nekima je to "vraanje prošlosti i tradiciji". Izborom ovog praznika pokazali smo unutar Srbije da "cenimo duhovne vrednosti"; "da poštujemo svoju istoriju" "da smo i tada pratili evropske tokove"; "obeležili smo verovatno jedan od bitnijih dogaaja u našoj istoriji"; "da nemamo jasan identitet po pitanju zvaninih praznika, te tragamo za istim". U listi ponuenih odgovora iz kojih izvora su dobijali informacije o prazniku samo 13 anketiranih studenata etnologije i antropologije (2004) informisalo se o ovom prazniku sa televizije ili novina ili iz oba izvora. Vei broj nije odgovorio na ovo pitanje. Jedna studentkinja je navela: "uglavnom su svi mediji priali o Sretenju, ali izgleda ne dovoljno interesantno, ni znaajno tako da nisam ništa upamtila". Studenti medicine su se o ovom prazniku informisali preko tv stanica ili iz novina, a jedna studentkinja navela je kao druge izvore "informaciju o neradnom danu na fakultetu". I grupa ostalih ispitanika iz navedenih gradova dobijala je informacije o prazniku iz štampe ("Politike"), sa televizije ("nacionalne televizije") ili iz drugih izvora (nisu naveli kojih). U grupi anketiranih studenata etnologije i antropologije (2007), 15 studenata se o ovom prazniku informisalo sa televi252
Senka Kova
zije8, ili iz novina. Dvoje studenata informisalo se pored televizije i novina i "iz porodice", odnosno "sa asova istorije". I pored ovih izvora informacija anketiranim studentima etnologije i antropologije u jubilarnoj 2004. godini nije bilo poznato u kom mestu je bila centralna crkvena proslava (samo jedna studentkinja je odgovorila tano na ovo pitanje), a u kom mestu državna proslava Sretenja. I studentima medicine nije bilo poznato u kom mestu su bile centralna crkvena i centralna državna proslava Sretenja. U grupi ostalih aketiranih samo mali broj nije naveo mesta crkvene i državne proslave Sretenja 2004. godine. Nijedan anketirani student (2007) godine nije odgovorio na ovo pitanje. Stavovi o linom ueu i mogunosti da naprave program za obeležavanje ovog praznika U jubilarnoj 2004. godini bilo je polemikih tonova o koncepciji centralne proslave9. Studenti etnologije i antropologije nisu davali potpuniji odgovor na ovo pitanje. "Nemam potpunu predstavu o ovom prazniku i žao mi je zbog toga" – navodi jedna studentkinja; "verovatno sveano". Studenti medicine su navodili "ne" kao odgovor na ovo pitanje. Ostali anketirani naveli su da bi pravili program "uz vee uee mladih"; "bez prevelike pompe", a bilo je odgovora "ne znam" i "nisam razmišljao o tome".
8
Ove 2007. godine, državna televizija je uz direktan prenos iz Orašca imala, po mom mišljenju, izuzento kvalitetan komentar prisutnog konsultanta istoriarke dr Suzane Raji, docenta na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. 9 Senka Kova, navedeno delo, 118-120.
253
Recepcija novog državnog praznika u tranziciji : primer Sretenja
I anketirani studenti etnologije i antropologije 2007. nemaju odgovor na ovo pitanje "nikada nisam bila u prilici i ne znam ta bih uinila tim povodom" "verovatno neku vrstu proslave, sveanog sastanka.... prvo bih se informisala bolje, pa bih onda radila na planu proslave". 2ta za vas lino znai ovaj praznik? U grupi anketiranih studenata etnologije i antropologije (2004) vei broj studenata nije odgovorio na ovo pitanje. Oni koji su odgovarali navodili su da ne znaju mnogo o tom prazniku. Jedna studentkinja u ovom prazniku vidi "deo tradicije koju teba poštovati, ali ne i živeti za nju". Za jedan broj ispitanika Sretenje "ima bitnu ulogu kao crkveni praznik"; "više mi znai kao crkveni praznik, nego kao državni" "osim religijskog karaktera da me podseti na prvi ustanak tolikih razmera na Balkanu i na uveni "Sretenjski ustav". Pored ovih odgovora anketirani su navodili: "Ne znai mi ništa jer ga ne obeležavam"; "neradni dan". Najei odgovor studenata medicine bio je "ništa", uz jedno podseanje da je to "intimna stvar" anketirane; " to je dan kada spavam do 11, jer nema fakulteta" U grupi ostalih anketiranih (2004 godine) najee im ovaj praznik više znai kao verski, a manje kao državni. To je "jedan od simbola države"; "vraa nadu u budunost, da e srpski narod pronai sebe, naroito mladi"; u vreme nedoumica oko nacionalne himne i nacionalnih znamenja, znai hrabrost i nadu"; "ništa posebno, jer svaka nova vlast menja praznike prema svom nahoenju". Anketirani studenti etnologije i antropologije (2007) najee nisu odgovorili na ovo pitanje. Oni koji su odgovorili najee su napisali: "ništa"; "ništa posebno"; "jedan od državnih praznika"; "duhovnost"; "jedan od neradnih dana".
254
Senka Kova
Šta ( ne) radite na Sretenje? Anketirani su kod ovog poslednjeg pitanja u upitniku imali etiri ponuena odgovora sa mogunou da zaokruže jedan ili više odgovora (Na Sretenje: pripremam bolji ruak, odlazim u posetu prijateljima, samo se odmaram, ne obeležavam ovaj praznik). Studenti etnologije i antropologije (2004) uglavnom nisu odgovarali na ovo pitanje, 11 je odgovorilo da "ne obeležava ovaj praznik", a etvoro "da se samo odmaraju", jedna studentkinja je odgovorila da na Sretenje "priprema bolji ruak". I studenti medicine najee ne obeležavaju taj dan, koriste ga kao dan odmora ili dan kada odlaze u posetu prijateljima. Ostali ispitanici iz nekoliko gradova u Srbiji te 2004. godine najee nisu obeležavali taj praznik, neki su ga koristili kao dan odmora, ili kao dan kada odlaze u posetu prijateljima. Studenti etnologije i antropologije 2007. godine nisu uglavnom odgovarali na ovo pitanje. Od onih koji su odgovorili 12 studenata ne obeležava ovaj praznik, etvoro se odmara, a samo po jedan student odlazi u posetu prijatelju ili priprema bolji ruak. Umesto zakljuka Predlagai novog državnog praznika – Sretenja – imali su u vidu dva važna istorijska dogaaja iz prošlosti Srbije. Kao takav, novi državni praznik je konstruisan. Obeležava se u isti dan kao i verski praznik, a ima i svoje "narodno tumaenje". U grupama koje sam anketirala, Sretenje se u ovih nekoliko godina sporo prepoznaje kao državni praznik. Mojim ispitanicima nije sasvim jasno šta je u osnovi ovog državnog praznika. Recepcija
255
Recepcija novog državnog praznika u tranziciji : primer Sretenja
ovog praznika u ispitivanoj grupi može se objasniti znaenjem rei praznik10. Moji ispitanici vide novi državni praznik Sretenje kao besadržajan. Kao takav, razlikuje se od nekih državnih praznika u prethodnom periodu. Predrag Šarevi je istakao da je Prvi maj "ponikao i razvijao se u okrilju socijalistiki orijentisanog radnikog pokreta, on u sebi nosi i brojne injenice narodne kulture, kao i niz elemenata baštinjenih iz ranijih projekata tzv. revolucionarnih praznika koji se javljaju od francuske revolucije na ovamo". Uoavajui sve promene koje je ovaj praznik pretrpeo u analiziranom periodu, "od borbenog dana radnike klase (prema originalnoj formulaciji), transformisao se (....) u praznik u bukvalnom smislu (dan kada se ne radi)". 11 Benifand navodi da su nekim praznicima (na primer Prvom maju) u periodu socijalizma u Sovjetskom Savezu "snagu udahnule "narodne mase", crvena zastava i Crvena armija".12 Poetno istraživanje recepcije novog državnog praznika Sretenja na istraženom uzorku pokazuje da ipak, poruke primarnih pošiljalaca u proteklom periodu nisu postigle željeni cilj. 10
Ilustrativan je navod Aleksandra Viktorovia Benifanda da re "prazdnik" u ruskom jeziku dolazi od staroslovenskog "prazd" i znai besposlienje, nerad, dokolienje, odmor. On navodi da se u savremenom jeziku znaenje pojma praznik izdvaja od rei "prazdn" koji mnogi autori tumae kao "besciljan" "besadržajan (.
. " , G , , , + = , @ , 1986, 10) 11 Predrag Šarevi, "Prvomajske proslave u Beogradu (18931988) – Praznik i politika, Tokovi, asopis Instituta za istoriju radnikog pokreta Srbije, 1/ 90, Beograd, 1990, 71-71. 12 A. V. Benifand, navedeno delo, 115-116. On navodi da bi "društveno planiranje praznine kulture" doprinelo razvitku praznika u društvu i stvorilo povoljne uslove za njihovu realizaciju.
256
Senka Kova
Senka Kova THE RECEPTION OF HOLIDAY IN TRANSITION: "SRETENJE" EXAMPLE In the paper, the result of field inquiry concerning the reception of "Sretenje"-Serbias national day holiday, in times of transition, are presented. Through a five year research of this public holiday, communication channels, form and contents of the community messages were being analyzed. From 2004-2005 the research was focused upon the recipients of these messages, towards a communication collective, i.e. the public. The study was performed in Belgrade, Krusevac and Vrnjacka Banja. I examined the reception of a holiday in transitional times, as well as the fulfillment of the prime objective of the messages.
257
Lidija Radulovi
Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu
Tranziciona budunost: politika upotreba proroanstava u Srbiji devedesetih Apstrakt: Medijska propaganda na razliite naine revitalizuje mitove i koristi ih za pospešivanje nacionalistikih oseanja. Proroanstva narativi u medijima uestvuju u konstrukciji i rekonstrukciji mitologije srpskog naroda u novim istorijskim okolnostima. U ovom radu se na osnovu analize diskursa medijske propagande proroanstva ukazuje na njihovu upotrebu u društvenom i politikom kontekstu devedesetih. U prorokoj retorici prepoznaju se mitski motivi kao što su: mit o sudbini muenika i srpskom narodu kao žrtvi prokletstva; o posebnosti nacije koja se ogleda u natprirodnim i parapsihološkim moima; o "zlatnom dobu" koje se u najveem broju sluajeva povezuju sa vladavinom Miloševia kao jedino sposobnim da nas u to doba i odvede. Proroanstva legitimišu postojee odnose vlasti i politike dominacije, konstruišu nove mitove ili reinterpretiraju stare dajui im nove funkcije politikih mitova koji predstavljaju deo važne nacionalne "mitologije opstanka i identiteta". Analizirane su klasine metode propagande u proroanskim porukama vidovnjaka i ukazano na njihovu instumentalizaciju putem propagiranja magijskog modela mišljenja koji je oslobodjen dogme, ali se oslanja na efekte psihološkog šoka i straha. Kljune rei: politika, religija, proroanstva, propaganda, mediji
Lidija Radulovi
Uvod Promene koje su zahvatile postmoderna društva Evrope, u poslednje dve decenije XX veka, nisu mimoišle ni Srbiju kada je re o pojavi alternativnih oblika religijskog života. Traganje za nekim oblikom religije koji bi u promenjenim okolnostima dao životu odredjen smisao naroito je karakteristian za Srbiju devedesetih godina. Tranzicija se ispostavila kao neizbežan, veoma traumatian proces sa posledicama kao što su, izmeu ostalih, anomija, neizvesnost i strah od budunosti. Prosean graanin nije u stanju da anticipira neke aspekte budunosti tranzicije nezavisno od sadašnjosti, odnosno, nisu dovoljna obeanja i predvidjanja politiara kako bi shvatio tranzicionu budunost ukoliko ve nema neke potvrde te budunosti u sadašnjosti. Alternativna verovanja i prakse izražene kroz forme kao što su vidovnjaštvo, isceliteljske prakse, astrologija, ezoterijski i spiritualni kultovi imali su odredjene uloge u kontekstu društveno politikih previranja i krize devedesetih, pokazali su se kao neizbežna pratea pojava tranzicije u veini istonoevropskih zemalja. U ovom radu razmatram politiku instrumentalizaciju proroanstava vidovnjaka i proroka u cilju sediranja javnosti. Naime, vlast koristi mesijanska predvianja proroka, naizgled, za opšte dobro, tako što predvidjanja psihološki utiu na ublažavanje oseanja straha i panike, ali na taj nain vlast istovremeno legitimiše i sopstvene pozicije moi. Istorija pokazuje da su godine ratova i krize plodno tlo za revitalizaciju i bujanje ne samo okultizma ve i razliitih religijskih oblika. Veliki broj naroito mladih ljudi odgovore traži u
Rad je rezultat uestvovanja u Projektu 147035, u potpunosti finansiranom od strane MNZŽS.
259
Tranziciona budunost ...
alternativnim oblicima religijskog života dok, na drugoj strani, oficijelna religija i crkva nude spas u povratku "izvornoj" religiji i pravoslavlju. O sprezi politike i religije, pre svega, zvanine pravoslavne religije i politike, u oblasti društvenih nauka i humanisitikih disciplina napisano je više rasprava i knjiga. Veina se bazira na analizi politizacije religije i religizaciji politike na prostorima bivše Jugoslavije, razmatra tradicionalnu ulogu tri velike konfesije (katolike, pravoslavne i islamske) u oblikovanju nacionalne kulture i konstrukciji nacionalnog identiteta. S jedne strane, uoena je sprega izmedju intenziteta revitalizacije religije i intenziteta obnove nacinalizma1, religijske institucije su se politizovale i, mogue ak iz dobrih namera, mešale u ratne sukobe pri emu je svaka sagledavala pripadnike svoje vere kao žrtve u sukobu, s druge strane državne vlasti su na razliite naine instrumentalizovale religiju u politikim i ratnim sukobima. Dakle, pažnja je posveena instrumentalizaciji oficijelnih religija dok e u ovom radu biti rei o instrumentalizaciji alternativnih verovanja u mo modernih proroka, vidovnjaka i astrologa, odnosno, politikoj upotrebi proroanstava. Proroanstva devedesetih, u tom smislu, analiziram kao jedan vid logistike podrške i konstruisanja ideologema kojima se vlast služila u cilju utemeljenja i legitimizacije politike. Naizgled, laka i jeftina zabava za široke narodne mase zahvaljujui medijima, pretvara se u jednu od politikih strategija tako što se putem proroanstava konstruiše stvarnost u kojoj Miloševi dobija nedvosmislenu podršku ili se kao deo opšte medijske propagande politikog projekta "Svi Srbi u jednoj državi" aktuelizuju eshatološki mitovi, ideje spasenja i ideje o izabranosti srpskog naroda. Poznato 1
Vrcan S., Religija i politika: simptomatini primjer bivše Jugoslavije devedesetih godina 20. stolea, u Republika, god. XV, br. 320321. 2003.
260
Lidija Radulovi
je da se mitski nain mišljenja izražava kroz razliite narativne obrasce i da je, kako smatra Balandje2, sociocentrian to omoguava da se interpolira u razliite sadržaje, na primer, politiki govori su paradigmatian primer iz proteklih vremena. Na istoj strani nekog lista mogli smo da proitamo izjavu ili govor nekog politiara, mišljenje nekog politikog analitiara ali i predvidjanja tranzicione budunosti vidovnjaka i proroka. Svi ovi narativi esto su bili strukturirani prema zakonitostima mita. Politizacija svih segmenata kulture pa i religije, kao i religizacija politike, konstatovani od strane mnogih autora, uglavnom se kreu u granicama promišljanja složenog odnosa izmedju crkve i politike. Medjutim, upravo se u jednoj široj perspektivi politika poima i formuliše na nain paganske religioznosti, u smislu koji joj pridaje Ože, kao duboko politikoj i vezanoj za ovozmeljske interese i društvenu zajednicu3. Reaktuelizacijom ne samo "paganskog naina mišljenja", sintagme koju esto koriste mnogi autori, ve uopšte poimanja sveta na iracionalan nain, stvoren je prostor za instrumentalizaciju alternativnih verovanja i prakse koja u konvencionalnoj i javnoj retorici obino ima konotaciju "sujeverja" ili "praznoverja". Na osnovu istraživanja fenomena alternativnih religijskih pokreta i kultova u Srbiji devedesetih i njihovog praenja do danas, veoma složene pojavne oblike, oliene u liku i delu vidovnjaka, proroka, ekstrasensa, psihoenorgoterapeuta, bioenergetiara, belih magova, iscelitelja, spiritualnih uitelja i drugih, odredila sam kao magijske i spiritualne kultove. U vidovnjakoj i prorokoj praksi preovladjuju elementi magijskih kultova iako njihova složenost 2
Balandje Ž. Politika antropologija, Beograd:XX vek, 1997. Auge M., Genie du Paganisme, Edition Galimard, Paris, 1990. Navedeno prema: orevi ^., Kultura kao inilac tranzicije i modernizacije, u: Teme, g. XXIV, br. 3-4, Niš, 2000. 265. 3
261
Tranziciona budunost ...
prevazilazi prosto svodjenje na revitalizaciju "sujeverja" i paganstva, budui da se radi o sinkretizmu i eklekticizmu veoma razliitih ideja, iz razliitih religijskih tradicija koje samo jednim delom poivaju na revitalizaciji tradicionalnih nehrianskih verovanja i praksi. Medjutim, upravo taj segment je i najee instrumentalizovan od strane politike grupacije na vlasti, oslanjanjem na tradiciju vezanu za najuspešnije proroke i vidovnjake. U delu rada koji sledi, pokušavam da bar donekle objasnim kako je došlo do politike upotrebe proroanstava s obzirom na odnos koji vlast i crkva imaju prema alternativnim religijskim konceptima i kultovima i njihovoj velikoj popularnosti u Srbiji devedesetih. Koji su razlozi strategije duplog aršina spram prorokog kulta s jedne strane i spiritualnih kultova s druge? U drugom delu rada medijsku propagandu predvidjanja tranzicione budunosti od strane vidovnjaka i proroka razmatram iz perspektive istraživakog pristupa – analize diskursa. Kao izvor koriena je uglavnom dnevna i periodina štampa i to: Politika, Glas javnosti, Veernje novosti, Zona sumraka, Tree oko, 3udo. Analiza diskursa se odnosi na proroanske narative pri emu imam u vidu i sociokulturni, politiki i istorijski kontekst. Sociokulturni i politiki kontekst Odnos izmedju države, crkve i alternativnih religijskih koncepata, pokreta i kultova je esta tema naunih rasprava. Ovaj veoma složeni odnos zavisi od niza poltikih, socijalnih, ekonomskih, pa i kulturnih inilaca. U tom smislu, razliit tretman u društvu koji imaju pojedini alternativni religijski koncepti i kultovi, konkretnije magijski i spiritualni kultovi, možemo objasniti vezom izmedju religije i politike kulture. Naime, religijski fundamentalizam se vezuje za desne pokrete, i obrnuto, dok sinkretizam i ekumenizam alternativnih i novih religijskih pokreta 262
Lidija Radulovi
i kultova podržavaju odreene leve i liberalne ideologije. Upravo u tome Jelena orevi vidi razlog zbog kojeg se novi pokreti i transformacije u tipu religioznosti shvataju kao organizovana zavera centara svetske moi, a ne kao posledica društvenih i psiholoških transformacija koje je donela tehnološka i medijska civilizacija4. Tome bih dodala da su upravo desne politike partije u Srbiji devedesetih godina XX veka, podržavale religijski fundamentalizam pravoslavne crkve na sline naine na koje su to inile katolika crkva i islamska zajednica na prostorima bivše Jugoslavije. Iako razvijenija društva, kao što je Amerika, imaju veoma tolerantan stav prema alternativnim religijskim verovanjima i praksama kao i prema novim religijama, sektama i kultovima u mnogim državama ovaj odnos je veoma zaoštren. Nijednoj oficijelnoj crkvi nee odgovarati da u svom okruženju ima alternativne religije kojima mogu da se okrenu njihovi vernici. To posebno važi za hrianstvo koje u svojoj ideologiji i eshatologiji nastupa kao kosmopolitsko, vaseljensko i pravoverno na osnovu uenja po kojem jedino ono ima odgovore na ovozemaljska pitanja i patnje. Ovakvo gledište implicira da su sve druge religije, religije nevernika, jeretika i sektaša. Poznati su mnogobrojni primeri kroz istoriju da su crkve i države ujedinjene zarad zajednikih interesa i ciljeva progonile jeretike, spaljivale na lomaama veštice, vodile ratove. U Srbiji devedesetih godina, iako se za režim Slobodana Miloševia ne bi moglo rei da je posebno ili javno podržavao crkvu, neki zajedniki interesi vodili su do politizacije religije. Odnos Miloševia prema pravoslavnoj crkvi ostao je nedefinisan. Kako neki analitiari smatraju nakon posete Hilandaru Miloševi se našao "izmedju dve vatre", s jedne strane, bio je pod 4
orevi ^., Ibid., 265-267.
263
Tranziciona budunost ...
uticajem konzervativnog "desnog" krila socijalistike partije olienog u ministru vera, Dragojloviu, "preobraeniku u pravoslavnu veru i etnonacinalistiku ideologiju", s druge strane, leviarsko krilo nacionalsocijalista na elu sa njegovom suprugom Mirom Markovi.5 Ako je suditi po nekim njenim izjavama daleko su joj bili bliži alternativni kultovi nego pravoslavna crkva. Porodino interesovanje za astrologiju i njena sklonost ka verovanjima u natprirodne sile i moi izgleda da nisu u koliziji sa njenim ateistikim samodeklarisanjem.6 Veliki broj sociolokih istra#ivanja statistiki svedoe o poveanju broja religioznih.7 Medjutim, u ovim istraživanjima uglavnom su zanemareni alternativni religijski oblici, te se ne dobija prava slika novih tipova religioznosti, na primer, nekoga ko se izjašnjava kao pravoslavac, krsti se poetkom devedesetih, ali pritom veruje i praktikuje neke segmente iz istonjakih religija, ita okultnu literaturu i poseuje kurseve za razne spiritualne tehnike. U mojim istraživanjima bilo je više od 50% ispitanika koji bar u nekom segmentu nalikuju ovom idealtipskom modelu "novog vernika".8 U tom smislu, trebalo bi dovesti u pi5
Perica V, Balkanski idoli: religija i nacionalizam u balkanskim državama II, Beograd: Biblitoeka XX vek, Knjižara Krug, 2006. 20-21. 6 Djuki S., On, Ona i Mi: kraj srpske bajke, Samizdat Free B92, Beograd 1999. 289. 7 Videti: Pravoslavlje izmedju neba i zemlje, priredio D.B. orevi, Niš: Gradina, 1991; Povratak svetog, Niš: Gradina, 1994; Panti D., Klasina i svetovna relgioznost, socijalno-psihološko istraživanje stanovnika beogradskog regiona, Beograd: Univerzitet u Beogradu – Institut društvenih nauka, Centar za politikološka istraživanja i javno mnjenje, 1988; Blagojevi M., Približavanje pravoslavlju, Niš: Gradina, JUNIR 1995. 8 Izuzetno veliki procenat krštenih u nekim pravoslavnim crkvama u Beogradu (82,8% u toku 1992. u odnosu na 1981. godinu) nije dovoljan podatak ukoliko se ne ispita motivisanost i razliita znaenja koja ljudi
264
Lidija Radulovi
tanje rezultate koji pokazuju veoma mali procenat alternativnih oblika religijskog života i pored velike medijske popularnosti, zapravo problem leži i u terminologiji jer se uglavnom ispituje pripadnost malim verskim zajednicama. Kuburi je opravdano postavila pitanje zašto se pripadnici malih verskih zajednica nerado tako i izjašnjavaju. U njenom istraživanju samo 0,01 posto se izjasnilo da pripada proorijentalnim kultovima9. Istina, alternativni oblici religijskog života u Srbiji nisu imali snagu religijskog pokreta nalik pokretima u zemljama u kojima su nastajali. Pre bi se moglo govoriti o kultovima koji se stihijski pojavljuju i na isti nain nestaju ili bivaju zamenjeni drugim. Medjutim, da li bi alternativni pokreti i kultovi u Srbiji devedesetih godina, na inae plodnom tlu potrebe za revitalizacijom religije, uhvatili i dublje korene da nije bilo sprege izmedju crkve i nacionalne politike u konstrukciji nacionalnih identiteta i pospešivanju antagonistikih odnosa na temelju verskih razliitosti? Ovo je, naravno, pitanje na koje odgovor teško mogu dati sociološka i antropološka istraživanja religije post factum, budui da je bilo malo interesovanja za istraživanja u toku devedesetih. Mobilizacija etnikog i verskog nacionalizma u njegovoj ekstremnoj varijanti, kao i podrška konzervativnim politikama od strane crkve pridaju ovom inu. Naime, znaenja mogu biti sasvim nereligijske prirode, a motivi bez sakralne konotacije. Videti: Radulovi x, Crkveni rituali životnog ciklusa: krštenje i venanje, u: Obiaji životnog ciklusa u gradskoj sredini, posebna izdanja knj. 48, Etnografski institut SANU, Beograd 2002: 77-93. Videti: Radulovi x., Okultizam ovde i sada: magija, religija i pomodni kultovi u Beogradu, Beograd: Srpski genealoški centar, Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta, 2007. 9 Kuburi Z., Verske zajednice u Srbiji i verska distanca, u: Religija i Tolerancija br.5, Novi Sad: Žurnal centra za empirijska istraživanja religije, 2006. 54-55.
265
Tranziciona budunost ...
i države zamagljuju sliku o revitalizaciji religije i autentinoj religioznosti. Iznenadna revitalizacija religije u modernim društvima, kako smatra Berger, povezana je sa politikim pokretima koji religiju koriste u cilju legitimizacije politikih programa zasnovanih na nereligijskim interesima.10 U takvoj klimi, na jednoj strani, država, odnosno, režim na vlasti preutno toleriše alternativne kultove ili ih, pak, koristi za sopstvene interese. Na drugoj strani, crkva otvoreno i javno izražava svoju netrpeljivost kroz javno žigosanje i antikultne kampanje u kojima se proglašavaju satanistikim sektama. Istovremeno, crkva vidovnjaštvu, prorokovanju pridaje konotaciju "sujeverja" i "praznoverja" koje nije u skladu sa modernim pogledima na svet i istinskom pravoslavnom verom. Dva fenomena koja sam istra#ivala imali su razliit tretman, ali na kraju istu ili slinu sudbinu koju im je definisala nova vlast, novim zakonom, u novom milenijumu. Vidovnjaštvo ili tanije magijski kultovi i spiritualni kultovi bujali su u Srbiji devedesetih ne samo iz razloga što je tradicionalna religija imala slab uticaj u društvu i nije zadovoljavala potrebe vernika, niti što je misionarska aktivnost koja je dolazila sa zapada bila dobro organizovana i posebno uspena, ve, pre svega, zato što su imali naizgled tolerantnu državnu vlast. Naime, u nedostatku pravnih i zakonskih regulativa i slabosti državnih institucija rad vidovnjaka, ekstrasensa, iscelitelja, astrologa, spiritualnih uitelja, energopishoterapeuta bio je dozvoljen i legalan. Medjutim, i pored velike popularnosti alternativni kultovi nisu izazvali korenite promene u verskom životu. Kako pokazuje studija Sabrine Ramet misionarenje i netradicionalni kultovi cvetali su u postkomunistikim zemljama Istone Evrope i u bivšem SSSR-u, medju10 Berger P., Securalism in retreat, National Interest , 1996-97. 312. Navedeno prema: Perica V, n.d. 203.
266
Lidija Radulovi
tim, nisu mogli da ugroze konsolidaciju tradicionalnih vera koje su se pokazale kao protivnici liberalizacije i podstrekai nacionalizma.11 Dok se neuspeh spiritualnih kultova i alternativnih religijskih pokreta jednim delom može objasniti upravo na ovaj nain, velika popularnost vidovnjaka i njihova agresivna promocija u medijima, mogu se objasniti kako revitalizacijom uz oslanjanje na proroku tradiciju i specifian fatalistiki odnos prema sudbini i potrebi da se ona otkrije, tako implicitnim a esto i eksplicitnim podržavanjem nacionalistikog diskursa. Prve agencije koje su se bavile proricanjem sudbine registrovane su u opštinama kao i bilo koje drugo privatno preduzee. Po najuestalijim nazivima ovih agencija može se zakljuiti da su se ne samo deklarisale kao astrološke agencije ve su i taktiki birali imena koja upuuju na astrologiju: "Zvezdano oko", "Zvezdane staze". Razlog tome je u velikoj popularnosti koju astrologija ima, ali i u preovlaujuem mišljenju da je ona nauka, a ne "sujeverje" ili "praznoverje", konotaciju kakvu obino imaju drugi, slini oblici proricanja. Jednom reju, rad astrologa se nije dovodio u pitanje što važi i danas kada i pored zakona o zabrani mnoge televizije emituju kontakt programe sa astrolozima, tarot majstorima, numerolozima. Tek nedavno je usledila "preporuka" Saveta Republike radiodifuzne agencije da se "uzdrže" od emitovanja, nekategorizovanih programa kao što su programi zasnovani na proricanju sudbine, tumaenju horoskopa i slinim sadržajima. "Budui da postoje osnovne indicije da se ova vrsta programa zasniva na zloupotrebi lakovernosti gledalaca i na odredjenoj vrsti finansijske zloupotrebe nasta11 Videti: Ramet S., Nibil Obstat: Religion, Politics, and Social Change in East-Central Europe and Russia, Durham, NC: Duke University Press, 1998, poglavlje 13. Navedeno prema: Perica V., Balkanski idoli 2, op.cit. 206.
267
Tranziciona budunost ...
le zbog neobaveštenosti gledalaca (što je regulisano lanom 68, stav 6 Zakona o radiodifuziji), Savet preporuuje emiterima da ovu vrstu programa izbace iz programske šeme"12, kaže se u preporuci. Nažalost, malo televizijskih stanica je "preporuku" sprovelo u delo. Sredinom devedesetih, vidovnjacima i raznim religijskim alternativcima koji su podsticali magijske kultove obezbedjen je veliki medijski prostor i propaganda. Na drugoj strani, spiritualni kultovi imaju takodje slobodu rada, ali ne tako veliku medijsku popularnost jer su i od strane države, a pre svega od strane crkve, tretirani kao sekte. Zaista je simptomatina ova strategija duplog aršina, ali postaje jasnija kada se analiziraju neke izjave vidovnjaka date u medijima, njihove emisije, ili "kolumne" u specijalizovanim asopisima. S druge strani, spiritualni kultovi su apolitini i po definiciji okrenuti pojedincu koji je iskljuivo zainteresovan za razvoj i integritet sopstvene linosti. Iracionalno u službi politike Godine u kojima su deo svakodnevog života postali ratovi, egzistencijalna nesigurnost, izbeglištvo, bombardovanje, inflacija, nezaposlednost ili gubitak zaposlenja ostavile su ozbiljne posledice i na psihiko i fiziko zdravlje stanovništva Srbije. Istraživanje mentalnog zdravlja koje je Dragan Popadi sa grupom saradnika obavio u Beogradu 2000. godine pokazuje da su najea oseanja strah, strepnja i razoaranost. Kod veine gradjana su prisutni razliiti oblici depresivnog i anksioznog stanja. Ono što medjutim, iznenadjuje je veliki procenat verovanja u negativnu energiju znaka target (40%), prokletstvo koje e sustii zemlje NATO 12
http://www.rra.org.yu/srpski/preporuka-eticki.htm
268
Lidija Radulovi
zbog bombardovanja Srbije (50 %)13 i razne oblike "sujeverja"14. Pravi izvor ovakvih verovanja nemogue je utvrditi, ali na osnovu analize štampanih medija izvesno je da su mnogima kumovali proroci i vidovnjaci.15 Psiholozi, izmedju ostalog, potrebu da se unapred sazna i umilostivi sudbina objašnjavaju upravo navedenim dominantnim oseanjima nesigurnosti, brige, straha. Popadi smatra da autoritarna klima posebno pogoduje "sujeverju" koje se smatra jednom od devet komponenti autoritarne linosti, a "proistie iz sklonosti pojedinca da odgovornost pripisuje spoljašnjim silama van vlastite kontrole".16 Prijemivost za alternativna verovanja i praksu, jednim delom, može se objasniti navedenim razlozima. Medjutim, ovakvo stanje korieno je i za ostvarenje politikih ciljeva vladajueg ražima. Spiritualni kultovi su pre svega komercijalni kultovi, po definiciji apolitini. Medjutim, nekoliko organizacija pod plaštom spiritualnosti ili duhovnosti organizuje susrete koji imaju za cilj, pre svega, odbranu od neprijatelja i preusmerenje negativnih energija koje stižu iz zapadne kuture. Jedna od tih grupa je i udruženje graana "Univerzalni duhovni preporod". U toku 1993. i 1994., u više navrata, ova grupa je uspostavljala telepatski most sa grupom u Londonu. U pozivu upuenom graanima najavljen je kratki pro13
Istraživanje je na primer pokazalo da medju ispitanicima sa završenom osnovnom školom 60% veruje da e NATO zemlje ispaštati, dok je medju visokoobrazovanim 30%. 14 Popadi D., O mentalnom zdravlju naroda, u : Republika 233, Beograd, 2000. www.yourope.com/zines/republika/arhiva/2000/233/233_26.html 15 Beli mag xav }erman na primer tvrdi kako se nesrea koja je snašla srpski narod prenela i na zemlje koje su nam nanele zlo preko velikog broja emigranata koji su preneli negativnu energiju. Zona sumraka, 11.januar 2000. 5. 16 Ibid.
269
Tranziciona budunost ...
gram duhovne muzike nakon kojeg grupa ulazi u "vodjenu meditaciju, prihvata duhovne energije i sprovodi ih, izgradjenom svetlosnom mrežom, u sva krizna mesta bivše Jugoslavije".17 Mediji su obznanili i navodno postojanje tima srpskih vojnih eksperata u oblasti parapsihologije, koji otkriva negativnu energiju na ratnim prostorima bivše SFRJ. Takozvana "Grupa 69" trebalo bi da nas odbrani od negativnih energija bez oružja, tako što je po principu ogledala vraa pošiljaocu. Postupak tzv. "srpskog ogledala" zasnovan je na tajnim otkriima Nikole Tesle. Tokom višegodišnjih istraživanja "otkrili" su da negativna energija ima svojstvo samouništenja. Naime, njihova "teorija" se zasniva na ideji da je osnov kosmosa energija a da rei i misli nose informacionu energiju koju ekstrasensi navodno mogu da "uhvate" i prepolarizuju. Ovoj grupi se, inae, pripisuje obaranje nekoliko aviona NATO samo usmerenom mentalnom energijom18. "Grupa 69", medjutim, nije impresivna samo po svojim natrpirodnim moima, ve i po sastavu eksperata razliite provenijencije, od intelektualaca, politiara, proroka, astrologa, do vojnih lica nekoliko specijalnosti. Medju njima, posebno mesto pripadalo je Milji Vujanovi kao i Spasoju Vlajiu, najeksponiranijem ideologu ove grupe kome se pripisuje navodno tano predvianje bombardovanja Srbije19. Instrumentalizacija proroanstava Podršku režimskom prorokovanju pružale su televizije kojima su rukovodili aktivni lanovi JUL-a ili, ak. visoki funkcioneri ove partije. U tome su prednjaile dnevne novine Politika, Glas 17
Tajne, br. 9. 1994. 47. Na više mesta, videti na primer: Duga, br. 521, 19. 2-4. mart 1994. 55–56; Dosije X br. 31, god. II, 15 oktobar 1998. 19 Zona , br. 170, 11. 10. 2003. 18
270
Lidija Radulovi
javnosti, Zona sumraka, Tree oko, 3udo i drugi specijalizovani asopisi; zatim, TV Politika i TV Pink, ali i državna televizija (RTS), koja je, najpre, od januara 1993. godine, angažovala Milju Vujanovi da u svojim emisijama, u udarnom terminu u 20h, sistematski i promišljeno brani nacionalne interese. asopisi i dnevne novine, u više navrata tokom devedesetih, pokreu feljtone i objavljuju reportaže o proricanju ili predskazanjima poznatih svetskih i naših proroka.20 U to vreme lansiran je i deda Miloje, sa eksplicitnim aluzijama na najvee proroke tradicijske kulture, brau Tarabie, kao prethodnica modernim vidovnjacima.21 Deda Miloje je jedan od prvih proroka-simpatizera Miloševia koji mu upuuje nedvosmislenu podršku u apokaliptinoj viziji Srbije ukoliko mu oduzmu vlast budui da je on jedini, kako smatra deda Miloje, ko može da se nosi sa avolom, "on nikakako ne sme da padne, ako ga smene za Srbiju je gotovo".22 Postoje indicije da se radilo o fiktivnom proroku iz pera jednog novinara. Da li je preterano rei da iza "velikih" proroka stoji manipulatorska politika Miloševievog režima i vlasti? injenica je da ništa nije uradjeno da se sprei irenje velike "pandemije" vidovnjaštva i magijskih kultova, naprotiv, medijsko prorokovanje imalo je svoju ulogu u smirivanju naroda predviajui svetlu budunost Srbije kao male Švajcarske. Ako je verovati izjavama jedne proroice vlast je od vidovnjaka tražila da ne govore ništa ružno o njoj i da šire pozitivnu energiju.23 Proroanstva 20
Na primer, u toku maja 1998. Glas objavljuje feljton "Predskazanja poznatih naših i svetskih proroka". 21 Mati P., Deda Miloje prorok iz Pomoravlja: Bie tumbanje po celom svetu, drugo dopunjeno izdanje, Beograd: M&S, 1993.; Mati P., Tajne proroka, Beograd:Dereta, 1987. 22 Ibid. 154. 23 Vreme br. 478, 4.mart 2000; }ruji ^., Milosevic wields psychic weapon, The institute for War Peace Reporting, 6. jun 2000.
271
Tranziciona budunost ...
sa "pozitivnom energijom" zapoinju odmah nakon izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji serijom utešnih proroanstava kao što su predvianja vidovite Vave o ekonomskom oporavku zemlje u listu Politika.24 Kleopatra je u intervjuu za Telegraf, nakon VII kongresa proroka u hotelu "Prag", u decembru 1994., izjavila da je Miloševi #ivi svetac i prorekla mu vladavinu do 2000. godine. Ovo proroanstvo se, kao što znamo, pokazalo tanim, medjutim, tome dodaje da e posle Miloševia moi da vlada samo žena, a ona je svima ve poznata. Daleko važnija je njena izjava, da ne samo što joj veruje narod, ve i visoke državne ustanove. "Ja sam dobila zlatnu i srebrnu plaketu od grada i republike za svoju humanost".25 Pored toga, kako tvrdi proroica, mnogi politiari ne donose odluke bez konsulatacija sa njom. Iako je "režimska proroica", Kleopatra u 1997. najavljuje pad vlade, ali za greške optužuje Miloševieve saradnike, dok o Miloševiu izjavljuje: "Slobu lino cenim i poštujem i zato mi je žao, jer se oko njega namnožila gamad i poprimila ogromne razmere. On je zaista pošten ovek, ali linosti koje ga okružuju iritiraju graane Srbije".26 Ista proroica menja politiki kurs pa u 2002. godini izjavljuje više u formi saveta, a ne proroanstva: "Narodu savetujem da veruje gospodinu iniu i da ne veruje u afere koje mu se pripisuju".27
24 Politika, 4.septembar 1995. 13. Vava je jedna od prvih medijskih proroica poetkom devedesetih sa kojom sam razgovarala neposredno pre emisije emitovane u redovnom terminu na radiju Politika. Inae, Vava je "zaslužna" za razvoj tzv. prorokog turizma jer su poetkom devedesetih organizovane oping ture, naroito za 8. mart, na kojima je Vava proricala sudbinu turistima. 25 Telegraf, 28.decembar 1994. 41. 26 Blic, 6.jun 1997. 27 NIN, 7. februar 2002.
272
Lidija Radulovi
Grmljavina na sv. Savu 1995. godine podsetila je na verovanja iz tradicijske kulture u predskazanje nesree i rata pa su mediji naširoko pisali o ovom "savindanskom meteorološkom incidentu" konsultujui proroke i vidivnjake. Predvidjanja su uglavnom ohrabrujua osim "zlosutne prognoze" Nikole Kitanovia, poznatijeg kao Raul Amon, koji i ne spada u vidovnjake ve u "uitelja" spiritualnog kulta. Naime, u prvoj polovini godine predvidja gradjanski rat koji poinje u Beogradu, kratko traje i dovodi do smene vlasti.28 Vavina proroanstva po pravilu idu na ruku režimu zbog ega je i dobila nadimak "komunistika i režimska proroica". Za 1995. najavljuje daleko bolju situaciju jer e Avramoviev program biti još kvalitetniji, mirniju godinu i smirivanje rata u Bosni. Kleopatra poruuje "ljudima da mirno spavaju, rata sigurno biti nee".29 Astrolozi, vidovnjaci, astronumerolozi, proroci obino su najangažovaniji pred nastupajuu godinu kada mediji vrve od raznih proroanstava. Veina se "trudi" da umiri i uteši javnost donosei esto proroanstva koja u Miloševiu i dalje vide jedinog lidera koji može da donese prosperitet. Astrolog u asopisu Vidovnjaci tvrdi da je "dotinog gospodina izabralo samo nebo da sredi nagomilani haos i IZVRŠI PREOKRET".30 Milena Timi Stojanovi, astrolog, u decembru 1999. godine, predvidja da e se održati izbori na kojima e Miloševi jo jednom izboriti pobedu. Kako e to nezadovoljni narod u prvim trenucima izbora preokrenuti dogadjaje u svoju korist, astrolog ne navodi, ali tvrdi da e se održati novi izbori na kojima e trijumfovati ponovo Miloševi, medjutim, mnogo toga e preokrenuti na bolje, smirie gnev naroda i ostati na vlasti.31 U 28
Telegraf, 1.februar 1995. 49. Ibid. 30 Vidovnjaci govore, Beograd: BISI, 1994. 31 "%ta nas eka, kako nam se pie", u: udo, 31. decembar 1999. br.43 godina II. 5. 29
273
Tranziciona budunost ...
Glasu javnosti slede proroanstva poznate vidovnjakinje Branke, koja krajem 1999.godine prorie da e Miloševi vladati dok Bog bude tako hteo, dok beli mag Lav Geršman u februaru 2000.godine, najavljuje debakl opozicije na eventualnim izborima.32 Veina vidovnjaka otvoreno podržava režim Miloševia i svojim proroanstvima najavljuje njegovu vladavinu, po nekima, ak do 2010. godine.33 Daleko manji broj vidovnjaka na mestu Miloševia "vidi" nekog opozicionog lidera ili povratak monarhije i kralja.34 Vojvodjanska proroica Vesna u decembru 1997. kaže: "Katastrofa i skandal! Ja sam ogorena što su se na vlasti održali crni SPS i još crnji JUL vidim da su izbori pokradeni.... Ne vidim da e biti prosperiteta. Narod e pasti u jos veu krizu, bie socijalnih nemira, gladi i bede, ...nee skinuti sankcije.. ja sam u duši opozicionarka i jedina koja u svojoj branši ne propagira SPS".35 U skladu sa diskursom iz devedesetih o novim formama parapsihološkog rata i budunosti u kojoj e Srbi imati posebno mesto u svetu, Miloševi postaje reprezent srpske nadmoi nad Haškim tribunalom kroz narativ o njegovim okultnim moima. Verovanja u okultnu superiornost Miloševia podstiu lanci u toku 2002. u kojima se navodi da je u toku boravka u haškom 32
Glas javnosti, novembar 1999; februar 2000. Kleopatra u vreme bombardovanja Srbije optužuje hodže i derviše koji su "radili o glavi Biljane Plavi, a to sad ine nama, u aprilu se sve razrešava i posle pregovora predsednik ostaje na vlasti". Zona sumraka, 20.april 1999.; Vreme, br. 478, 4.mart 2000. 34 Vidovita Nela, na primer, na prestolu "vidi" Drakovia zajedno s naslednikom loze Nemanjia. Naslednici Karaorevia pokuae da preuzmu presto, ali neupešno. Upravo zbog "puno muke i problema" vidovnjakinja nije u stanju da vidi o kojem je Nemanjiu re. }las javnosti, 26. novembar 1999. 35 Zona sumraka, 30 decembar 1997. 33
274
Lidija Radulovi
zatvoru ovladao okultnim moima. Izvor informacija su opet domai, ali ovog puta i svetski astrolozi, ekstrasensi, kao što je ukrajinski beli mag Oskar Potapenko. On donosi informacije iz "prve ruke" lino od svog prijatelja poznatog ruskog okultiste koji je obuavao Miloševia i izjavio da je on jedan od njegovih najtalenotvanijih uenika. Ukrajinski beli mag otkriva da smo svi mogli da se uverimo u mo koju ima nad svedocima, sudijama i televizijskim gledaocima zahvaljujui nekim telepatskim sposobnostima, ali i magijskim obredima.36 Vetaka mitizacija budunosti bazira se na klasinim mitskim motivima. Medijska propaganda na razliite naine revitalizuje mitove i koristi ih za pospešivanje nacionalistikih oseanja. Proroanstva, ili tanije proroanski narativi vidovnjaka, podstiu i uestvuju u konstrukciji i rekonstrukciji mitologije srpskog naroda u novim istorijskim okolnostima.U njihovim priama preovladjuje diskurs o srpskom narodu kao žrtvi i sudbini muenika koji je svagda žrtvovan, pa i sada kada velike sile crtaju novu kartu Evrope. U verzijama novokomponovanih proroka srpski narod obino figurira kao žrtva kolektivnog prokletstva koje je baeno ili u prošlosti ili od strane monika novog svetskog poretka koji koriste magijske moi.37 Verovanje u kolektivno prokletsvo koje se sugeriše, nešto što je izvan naših moi, može da bude dobar alibi za linu odgovornost. Dakle, razliiti diskursi se prepliu: u ovom sluaju, teorija zavere i projekcija krivice na spoljnog neprijatelja. Patriotska retorika prepoznatljiva je u proroanstvima u kojima dominira diskurs o posebnosti nacije. Ovim sui generis mitizovanim proroanstvima pridaje se važnost srpskom narodu koji 36
"Sloba u zatvoru ovladao parapsiholokim moima", Zona sumraka, 5. mart 2002. br 130. 5-6. 37 Telegraf, 1. februar 1995. 49.
275
Tranziciona budunost ...
upravo odigrava istorijsku ulogu na tako geografski i politiki važnom delu Balkana, ime se zapravo anulira inferiorni položaj u odnosu na druge razvijenije države Evrope. Paralelno sa ovim proroanstvima, vidovnjaci i proroci najavljuju, u ne tako dalekoj budunosti, i prirodne katastrofe u zemljama lanicama NATO koje e na taj nain "platiti" za sva zla koja su naneli srpskom narodu. Srbija e u vreme kataklizme i ratova "predstavljati mirnu oazu u okeanu bure".38 Proroanstva o prosperitetnoj Srbiji se nastavljaju i posle 2000. godine. Neki od teroristikih napada išli su na ruku prorocima koji su najavljivali da e zemlje koje su uestvovale u bombardovanju Srbije i same "postati žrtve" dok e za nekoliko godina trebati "mnogo para da biste došli u Srbiju i tu se naselili. Stranci e plaati mnogo novca da bi dobili naše državljanstvo".39 Posebno utešna su predvidjanja u kojima Srbi figuriraju kao narod koji poseduje izuzetnost u duhovnom smislu, pa e se tako, u 2000. godini, duhovnost popeti na petu kosmiku ravan, a Srbi e to uraditi prvi u svetu jer je istorija pokazala da su njihove sposobnosti za to najjae.40 Proroanstva o "zlatnom dobu" u najveem broju sluajeva se povezuju sa vladavinom Miloevia kao jedino sposobnim da nas u to doba i odvede. Mesijanska proroanstva u toku 1995. godine najavila su "mladog, simpatinog i prepametnog" privrednog mesiju koji e se pojaviti odmah po ukidanju sankcija i svojom mudrou zadiviti Srbiju.41 Diskurs o "svetloj budunosti" Srbije 38
Jedno od slinih predvidjanja je i ovo Lav Geršmana, u: Zona sumraka, 11.januar 2000. Navode se proroanstva amerikih vidovnjaka o raspadu amerikog kontinenta na dva dela. Zona sumraka, 20. april 1999. 39 Zona sumraka, 13. novembar 2001. 5. 40 Predvidjanja Stanislave %kori u: udo, 31. decembar 1999. br.43 godina II. 6; Zona sumraka , 20. april 1999. 41 "Razvedri se nebo nad Srbijom", Politika, 4. septemnbar 1995.
276
Lidija Radulovi
nije iscrpljen ni nakon politikih promena; naprotiv, nakon 2000. godine ovaj diskurs postaje glavna tema u repertoarima modernih proroka. Pored novokomponovanih proroka, u toku devedesetih, a posebno od 2000. godine, veliku medijsku popularnost dobija Kremansko proroanstvo koje je na razliite naine instrumentalizovano u politike i komercijalne svrhe. Doživelo je razliite interpolacije, prepravljanja i dopisivanja itavih stranica kao i razliita tumaenja nekih alegorija. Najpoznatija je svakako ona o tome da e "svi Srbi stati pod jednu šljivu". U vreme ratnih sukoba ovo proroanstvo pripisivano je politikoj propagandi hrvatskih vlasti, tanije Jutarnjem listu u kojem je objavljeno. Postoje neslaganja i razliite verzije da li se radi o tri šljive, jednoj ili je mo#da re o kruški.42 I kada se inilo da je kremansko proroanstvo toliko potrošeno i dovedeno u pitanje razliitim verzijama, dopisivanjem i falsifikatima, što je omogueno injenicom da je proroanstvo davno zabranjeno i izgubljeno, u predizbornoj kampanji 2000.godine, pojavilo se proroanstvo da e na vlast doi "ovek iz naroda koji u svom prezimenu nosi ime sela iz kojeg potie". Navedena je ak i strana u navodno izgubljenom kremanskom proroanstvu. Svima je poznato da se proroanstvo dobro "primilo" u širokim narodnim masama. Vojislav Koštunica se nikada nije eksplicitno izjasnio u vezi proroanstva; meutim, posetama koje je upriliio prvo u Koštuniima, a zatim i u Kremni, glasaima upuuje poruku o implicitnoj podržaci ovakvog diskursa43. Dve godine kasnije, Dušan Kova42
Videti: Bokun P., Poreklo kremanskih proroanstava, Beograd: Dragani 2002; Andri R., Kremansko proroanstvo: potvrde i osporavanja, Beograd: Novosti, 2006; Pevi D., "Kremansko proroanstvo – izvor novih inspiracija" 2005. 43 "Najavili ga proroci ", u: Glas javnosti, 12. septembar 2000.
277
Tranziciona budunost ...
evi je u izjavi za Blic News priznao da su proroanstvo izmislili Lei i on, te da su i sami bili iznenadjeni velikim uspehom: "Narod voli mitove. Ljudi vole da im se priaju prie proroka, re je o duboko ukorenjenom paganskom tumaenju sudbine".44 Proroanstva poetkom devedestih godina XX veka, dakle, legitimišu postojee odnose vlasti i dominaciju jedne politike partije i jednog vodje. Mediji lansiraju proroanske narative kao svojevrsne interpretativne repertoare u kojima instrumentalizuju mitove i pružaju podršku režimu. Proroanstva iz forme obinih pria dobijaju na važnosti, postaju popularna i uzdižu se na nivo mita jer ih priaju "autoriteti" koji imaju vanredne sposobnosti vidjenja budunosti. Na taj nain, konstruišu nove mitove ili reinterpretiraju stare, dajui im nove funkcije politikih mitova koji predstavljaju deo važne nacionalne "mitologije opstanka i identiteta". Klasine metode propagande kroz proroanske poruke vidovnjaka trebalo je da pažnju javnog mnjenja odvrate od pravih krivaca za krizu devedesetih. xidija Radulovi TRANSITIONAL FUTURE: THE POLITICAL USAGE OF PROPHECIES IN THE 90'S SERBIA Media propaganda utilizes and revitalizes myths for their ability to generate nationalism. Prophesies or statements by psychics in the media, instigate and participate in the construction and reconstruction of mythologies of the Serbs in a new historical position. In this paper on the basis of discourse analysis of media propaganda, its usage in the social and political context of the nineties, is emphasized. In the prophecies, 44
Blic, 3.januar 2002.
278
Lidija Radulovi rhetoric mythical motives are being utilized: myth of the martyr and the destiny of the Serbian people as victims of a curse; the distinctions of the nation in regards of the supernatural and Para psychological motives; myth of the "golden age" that is mostly associated with the rule of Milosevic, widely considered to be the capable of leading the Serbs back to their past glory. The prophecies legitimize the existing relations of government and political dominance, construct new, or reinterpret old myths, ascribing to them new political functions that represent an element of the vital, national "mythologies of survival and identity". The usual methods of propaganda in the prophetic messages of psychics are being analyzed, and their instrumentalisation for the propagation of a model of thought magic, that is dogma free, but which relies on the psychology and the fear, are pointed out.
279
Jana Baevi
Magdalen College, University of Oxford Oxford OX1 4AU e-mail:
[email protected]
Ljubav u doba tranzicije Apstrakt: Engleski sociolog Entoni Gidens u studiji "Transformation of Intimacy: Sexuality, Love and Eroticism in Modern Societies" (1992) izneo je teoriju o fundamentalnoj transformaciji linih odnosa u okviru onoga što naziva Drugom modernou. Prema Gidensu, savremeni lini odnosi sve ee uzimaju oblik "iste veze" (pure relationship), u kojoj su partneri ravnopravni i vezani iskljuivo vremenski kontekstualizovanim meusobnim interesovanjem. Posmatrajui iste veze kao produkt društvene transformacije povezane sa krajem modernosti, Gidens i još neki autori (Beck 1992, Beck i Beck-Gernsheim 1995) pripisuju im karakteristike kao što su otvorenost, reciprocitet, ali i privremenost i nestalnost. U ovom tekstu, pobliže ispitujem koncepcije ovih autora, a zatim, oslanjajui se na sopsteno istraživanje procesa kognitivne konstrukcije romantinih veza kod dela beogradske populacije, razmatram u kom smislu se može tvrditi da se tranzicija i opšta društvena transformacija odražavaju na ovaj domen kulture. Kljune rei: romantine veze; romantina ljubav; tranzicija; lini odnosi; "ista veza" (pure relationship); Entoni Gidens; Ulrih Bek.
Jana Baevi
Uvod Svaki narativ o društvenoj promeni neizbežno ukljuuje nabrajanje domena društvene stvarnosti u kojima se ova promena odigrava. U društvenim naukama uobiajeno je shvatanje da društvena promena poinje u domenu ekonomije, odnosno proizvodnje; da je ovaj domen vrsto povezan sa politikom, odnosno odnosima moi; i da se zatim promene u ovim sferama "prelivaju", odnosno reflektuju – ne uvek oigledno niti linearno – u svim, ili velikom delu, ostalih ljudskih aktivnosti. U ove poslednje neizbežno dopada i ono što se široko naziva privatnim životom. Tako saznajemo da su oblici i organizacija porodice u velikoj meri direktan proizvod ekonomskih odnosa koji su vladali na društvenoj sceni u razliitim periodima ljudske istorije (v. Arijes i Dibi, ur. 2000, 2001, 2002, 2003, 2004); da je posebna pažnja koju roditelji posveuju deci, i uopšte prepoznavanje (ili stvaranje) detinjstva kao posebnog dela životnog ciklusa takoe proizvod vrlo specifinih istorijskih okolnosti (v. Arijes 1989); i da je romantina ljubav kombinacija, s jedne strane, posledica restriktivnosti braka u feudalnom društvu, i trubadurske modifikacije mistikih tradicija arapskih pesnika i katrenskih jeretika (Rougemont 1974). Tranzicija kao vid društvene promene konceptualizovana je na slian nain. U srpskom kontekstu, tranzicija podrazumeva transformaciju društva iz socijalistikog u kapitalistiko – u domenu ekonomije, odnosno iz jednopartijskog i (pretpostavlja se) represivnog u demokratsko. Ova transformacija vrsto je, opet, i dvosmerno uzrono-posledino povezana sa esto radikalnim promenama u sferi svakodnevnog života. Drugim reima, narativ o tranziciji pretpostavlja da nijedan domen stvarnosti više nije siguran: naprotiv, svi su podvrgnuti preispitivanju, obino u obliku kritike i diskontinuiteta sa prošlou (v. xazi, prir 2000). 281
Ljubav u doba tranzicije.
Problemi tranzicije zauzeli su nezanemrljivu pažnju i u društvenim naukama u Srbiji. Sažetak i komentar na istovremenu tranziciju u srpskoj etnologiji i tranziciju srpske etnologije ponudila sam u tekstu "Srpska antropologija i suoavanje sa prošlou" (Baevi 2007a), u kom se osvrem na pisanje autora koji su se problematikom tranzicije u srpskoj etnologiji i antropologiji bavili implicitno ili eksplicitno. Stoga, na ovom mestu neemo elaborirati tu temu. Meutim, ono što ostaje nedovoljno pokriveno jeste pitanje na koji nain tranzicija utie na privatni život, odnosno njegovu percepciju? Konstatovati da su meuljudski odnosi, i sa njima romantina ljubav, danas radikalno drugaiji nego što su bili u bilo kom trenutku u prošlosti ne zahteva preveliku teorijsku sofisticiranost. Razlika izmeu normi i standarda sada, i recimo, u vreme naših baka, toliko je opšte mesto da je ve skliznulo u mnogo brojne manifestacije popularne kulture. Meutim, problem nastaje kada se zapitamo na koji nain su, zapravo, drugaiji? Kako je došlo do te promene i gde se, zapravo, ona reflektuje? Ova, i mnoga druga, pitanja ostaju neodgovorena ukoliko se oslonimo samo na površne feljtonske izveštaje kulturno-komentatorskog tipa. U ovom tekstu, zato, ponudiu pregled jednog pravca konceptualizacije savremenih romantinih odnosa u društvenoj teoriji, a zatim – oslanjajui se na sopstveno terensko istraživanje ovog koncepta – razmotriti da li se on može primeniti na tranzicionu Srbiju, i zašto. Refleksivna modernizacija Jedna od najuticajnijih teorija o društvenoj promeni u evropskoj nauci na kraju XX veka skupno je nazvana refleksivnom modernizacijom. Suština ove teorije nalazi se u dve knjige – Posledicama modernosti Entonija Gidensa (1998), i Rizinom društvu Ulriha Beka (2001). 282
Jana Baevi
Oba autora istiu kako savremeno stanje u svetu ne zaslužuje u potpunosti da bude nazvano post-modernim. Naprotiv, oni smatraju da institucije i društveni oblici koji su nastali u modernosti i dalje igraju važnu ulogu. Meutim, ono što se promenilo – radikalno – jeste nain na koji društva i kulture sagledavaju takve odnose. U tom smislu, oni biraju da savremenost zovu Drugom, kasnom, ili refleksivnom modernou. Refleksivnost jedna je od kljunih karakteristika ovog perioda. Naime, dok su ranije institucije i društvena pravila bili prihvatani zdravo za gotovo, ono što karakteriše savremeni život jeste duboko promišljanje – i njegova javna narativizacija – u vezi sa najrazliitijim aspektima koji ovaj život sainjavaju. Bek se usredsreuje na "rizik", odnosno percepciju opasnosti, kao jedan od glavnih elemenata kasno-modernog sveta; dok se Gidens bavi generalnim posledicama globalizacije na savremena društva. Još u "Posledicama modernosti" on se osvre na pitanje transformacije intimnih odnosa: Sa ubrzavanjem globalizacije tokom poslednjih pedesetak godina, povezanosti izmeu linog života najintimnije vrste i iskorenjujuih mehanizama su ojaale (...). Šta to znai za lino poverenje? Odgovor na ovo pitanje ima suštinski znaaj za transformaciju intimnosti u dvadesetom veku. (...) Poverenje na linom nivou postaje projekat, nešto "na emu rade" oni koji su u odnos ukljueni, i zahteva otvaranje pojedinca prema drugom. Pošto ga ne mogu kontrolisati fiksirana normativna pravila, poverenje se mora izboriti, a sredstva za to su pokazivanje topline i otvorenosti. Naša posebna briga za "odnose", u smislu koji je ta re danas dobila, izražava tu pojavu. Odnosi su veze zasnovane na poverenju, u kojima poverenje nije dato unapred ve se na njegovom sticanju radi, a taj rad znai uzajamni proces samorazotkrivanja. (Gidens 1998:119). Gidens se problematikom meuljudskih odnosa posebno bavio u knjizi naslovljenoj Transformations of Intimacy: Sexua283
Ljubav u doba tranzicije.
lity, Love and Eroticism in Modern Societies (1992). Pratei liniju sopstvenih misli od Posledica modernosti, Gidens ovde pridaje poseban znaaj dvema aspektima savremene društvene transformacije: promeni odnosa moi meu polovima – odnosno emancipaciji žena – i pojavi onoga što, zajedno sa još nekim autorima, naziva "plastinom seksualnou". Emancipacija žena, s jedne strane, rezultat je i istovremeno neodvojivi faktor modernosti; meutim, tek je post-modernost period u kom je mogue u potpunosti sagledati razmere i posledice ove radikalne promene rodnih uloga; nije više, dakle, u pitanju samo ženski rodni identitet, ve i identitet muškaraca. Pored toga što je promena rodnih uloga u znaajnoj meri – i na vrlo širokom spektru naina – uticala na savremenu ekonomiju, organizaciju porodice, i dinamiku svakodnevnog života – ona je takoe – nepovratno – izmenila naine na koje pripadnici suprotnih polova stupaju u interakciju. Ovome Gidens dodaje i pojavu plastine, "objektifikovane" seksualnosti – sa seksualnim "osloboenjem" tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka, odnosno rušenjem veine tabua, i svima dostupnom kontracepcijom, seksualnost je izašla iz "špilje naih mranih želja" i postala javan proizvod (Giddens 1992:4-16). Sa ovom opštom promenom parametara meuljudskih odnosa, menja se i dinamika njihove konceptualizacije. Gidensov stav je da, ukratko, sopstvo postaje visokorefleksivan projekat tek na kraju modernosti. Do tada, percepcija sebe bila je relativno fiksirana kategorija – odreena, opet, relativno fiksiranim parametrima, kao što su pol/rod, poreklo, klasa, nacionalnost, religija, profesija itd. Meutim, kraj modernosti sa sobom donosi i neizbežno, stalno preispitivanje svih parametara koji odreuju identitet pojedinca. U tom smislu, izmeu ostalog, govori se o refleksivnoj modernizaciji. Dakle, karakteristika kraja modernosti – i poetka Druge, kasne, odnosno post-modernosti – 284
Jana Baevi
jeste upravo relativizacija sopstva, koje postaje refleksivni projekat (ibid:26-30). xini odnosi, meu njima na prvom mestu romantine veze, u današnjem obliku predstavljaju neizbežan rezultat ove celokupne transformacije. Naime, Gidens zakljuuje da se može govoriti o potpuno novom obliku odnosa – istoj vezi (pure relationship). Karakteristika istih veza jeste da su osloboene definisanosti eksternim faktorima – kao što su novac, nasledstvo, socijalni status itd. Naprotiv, pojedinci u istim vezama zaniteresovani su iskljuivo jedno za drugo; njihov odnos je (esto) njihov jedini, a u svakom sluaju najbitniji, zajedniki projekat. U tom smislu, iste veze su otvorene, i podložne gotovo beskrajnom definisanju i redefinisanju od strane onih koji u njima uestvuju. Drugim reima, fiksirani parametri – kao, na primer, zajedniki život ili finasije, kao i podela poslova, koji su ranije karakterisali partnerske odnose – prosto više ne stoje. Na paru je da ih osmisli, pregovara i uredi na nain koji njima odgovara. Naravno, otvorenost i fleksibilnost istih veza ima i lošu (?) stranu: one su, u odnosu na "klasine" veze, mnogo nestabilnije, budui da se ne oslanjaju na eksterne determinante. U principu, iste veze su proizvod savršene kontigentnosti i kompromisa, i na taj nain mogu u bilo kom trenutku biti raskinute ukoliko jedan ili oba partnera to odlue (ibid: 137-139, et passim). Mada uoava "nezgodne" strane odnosa na ovaj nain oienih od eksternih determinanata, Gidens na ovu transformaciju uopšteno gleda pozitivno. Za njega, iste veze predstavljaju obeanje, ili mogunost, demokratije: postojanja interpersonalnih jednakosti u kojima odnosi nisu rezultat (razliitih vrsta) pritisaka ve istinskog zajednikog kosenzusa zainteresovanih strana. Samo u ovakvoj situaciji, smatra on, može se govoriti o stvarnoj intimnosti. U krajnjoj liniji, demokratizacija linih odnosa neizbežan je preduslov demokratizacije celokupne javne 285
Ljubav u doba tranzicije.
sfere (ibid: 184-203); svet u kome su meuljudski odnosi na ovaj nain "osloboeni", dakle, istovremeno je i svet u kome mogu da postoje slobode drugih vrsta. Ljubav, a naroito njene savremene transformacije, glavna su tema i knjige koju su zajedno napisali Bek i njegova supruga, Elizabet Bek-Gernshajm (Beck & Beck-Gernsheim 1995), "Normalni haos ljubavi" (nemaki original objavljen 1990 Das ganz normale Chaos der Liebe, u engleskom prevodu The Normal Chaos of Love). Naslov otkriva ono što je osnovna dijagnoza knjige: da je danas, uslovno reeno, na snazi normalizacija haotinih i uvek iznova preispitujuih tendencija u domenu privatnog života. U ovom smislu, Bek i Bek-Gernshajm prate Gidensovu liniju u portretisanju odnosa – nekada preuzimajui i sam termin ista veza: njihova teza je da su meuljudski odnosi poslednjih decenija u fazi intenzivne promene, koja je još jedna od manifestacija šire društvene promene obino nazvane refleksivnom modernizacijom. Doduše, autori se prvenstveno usmeravaju na brak – i njegov, gotovo neizbežan savremeni ishod, razvod – kako bi demonstirali dinamiku savremenih promena u domenu linih odnosa, i u tom smislu, romantine veze kao takve predstavljaju samo jedno od njihovih interesovanja. Meutim, kako je Normalni haos ljubavi, u biti, pria o strukturaciji muško-ženskih odnosa i rodnih identiteta u odnosu na socio-ekonomski kontekst, to se može primeniti na bilo koji oblik koji ovi odnosi poprimaju. Bek i Bek-Gernshajm prate dinamiku promene linih odnosa na kraju modernosti. Osvrui se na koncept nuklearne porodice, oni podseaju da je ovaj oblik porodine organizacije postao dominantan relativno nedavno u ljudskoj istoriji – drugim reima, kada su se sa industrijalizacijom pojavili uslovi za njegovo postojanje. Istovremeno, bitna karakteristika nuklearne porodice jeste da je zasnovana na strogoj podeli rada i razlici meu polovima. 286
Jana Baevi
Muškarac je taj koji "napušta dom" da bi privreivao, odnosno zaraivao za izdržavanje svoje supruge i dece. Ženina nadležnost, dakle, prvenstveno se svodila na brigu o kui i deci. U ovom periodu kristališe se i karakteristina modernistika podela na privatnu i javnu sferu – naime, kua odnosno dom bila je privatnost, izolovana od spoljnjeg sveta, u koju se muškarac povlaio posle napornog rada u fabrici ili kancelariji. U tom smislu, oni industrijsko, odnosno buržoasko društvo, nazivaju "novim feudalizmom": ono je jednako ograniavajue kao i prethodno ureenje, i u vrlo direktnom smislu zavisno od "tradicionalne" podele uloga (ibid: 23-25). Meutim, (kao što možemo pretpostaviti), sa krajem modernizacije ovaj "stabilni disbalans" se menja. Emancipacija žena – ne samo ideoloka, ve i ekonomska i politika – narušava ravnotežu podele poslova prema rodu. U krajnjoj liniji, u savremenim (razvijenim) društvima i nema potrebe za tako striktnom podelom uloga: razvoj tehnologije omoguio je da se srazmerno manje vremena provodi u obavljanju poslova (kao i da njihovo obavljanje sve manje zahteva fiziku snagu obino vezivanu za muškarce) – tako da se pripadnici oba pola mogu slobodno posvetiti, s jedne strane, radu, a sa druge, negovanju intimnih odnosa. Nažalost, Bek i Bek-Gernshajm pokazuju kako je ovo samo u teoriji. U praksi, ideja tradicionalnih rodnih uloga još uvek igra znaajnu ulogu u svim društvima. Istovremeno, meutim, navode da sa stopom razvoda raste i stopa drugih (treih, etvrtih itd.) brakova; iz ega zakljuuju da ljubav, odnosno bliskost i intimnost, ostaju fundamentalne ljudske potrebe uprkos sturkturalnim konfliktima izmeu polova. Štaviše, Bek i Bek-Gernshajm tvrde kako je opstajanje ljubavi kao ideala i orijentacije u životnim istorijama izmeu ostalog funkcija karakteristika kasne modernosti: Dok su mukarci i #ene osloboeni tradiconalnih normi i mogu da traže 'život za sebe', istovremeno su navedeni da traže 287
Ljubav u doba tranzicije.
sreu u intimnim vezama zato to ostali drutveni odnosi mogu biti prenaporni ili nedovoljno pouzdani. (ibid:26) U zakljunom poglavlju knjige, autori se bave ljubavlju kao novom sekularnom religijom. Istiu znaaj intimnih odnosa upravo u istorijskom trenutku kada su oni – barem kako deluje – teži za održavanje nego ranije. Tvrde, izmeu ostalog, da mogunost ljubavi pruža nadu u prevazilaženje negativnih posledica kraja modernosti. Intimni odnosi – romantine veze – dakle, koliko god da su produkt kasnog i post-industrijskog društva, sa svim njegovim manama – toliko mogu da budu put u prevazilaženje tih istih mana (ibid:168-202). Ovde vidimo, zaista, nešto od hrianske etike "spasenja" kroz ljubav. Meutim, to ne treba da bude bilo kakva ljubav; kao i Gidens, ovo dvoje autora – mada, naravno, uvažavajui potencijalne probleme – vide u novoj formi intimnih odnosa, "istim vezama", mogunost stvarne demokratizacije i prevazilaženja okvira društva u pravcu "idealne" individuacije: Ljubav kao ista veza postaje radikalni oblik line odgovornosti, okvir za mišljenje i delanje, u kome su problemi, planovi, ponašanje i pravni postupci – zapravo, sve – u rukama onih koji su u toj vezi. Unutrašnja pravila koja odreuju naine donošenja odluka u tom smislu su potpuno u skladu sa savremenim mišljenjem o progresu i prosvetljenju, koje sve što je nekada bilo unapred odreeno pretvara u odluku poverenu pojedincima (ibid:194). Najkrae reeno: Bek i Bek-Gernshajm pridružuju se Gidensu, i još nekim autorima, u interpretaciji transformacije intimnih odnosa kao posledici transformacije društva, prvenstveno ekonomije. Oni nastali "haos", odnosno nesigurnosti, konflikte i razilaženja u domenu privatnog života izmeu ostalog pripisuju tome što je industrijsko društvo zasnovano na tradicionalnoj podeli rodnih uloga, dok savremena situacija podrazumeva radikalnu reorganizaciju takvih odnosa. Meutim, upravo iz ovoga raa se nova religija ljubavi, odnosno vera u mogunost dostiza288
Jana Baevi
nja bliskosti sa drugom osobom, izmeu ostalog i kao štit pred nesigurnostima svakodnevnog života. Autori knjigu završavaju refleksivnim citiranjem ironinog teksta Elen Gudman, "Poslednji Dan zaljubljenih". Ovde se autorka osvre na fiktivnu zabranu proslave sv. Valentina i kraj postojanja ljubavi u Americi, polušaljivo hvalei prednosti potpune racionalnosti i pobedu nad "ludostima" ljubavi. Mada se može smatrasti zgodnom socijalno-futurološkom kritikom, ovaj tekst je daleko od toga da bude u pravu. Naime, i Dan zaljubljenih i ideologije ljubavi na Zapadu više su nego "živi i zdravi". U svakom sluaju, ova anegdota daje nam zgodan šlagvort za prelaz na problematiku savremenih tranzicionih društava. Naime, u tekstu "Dan zaljubljenih kao Osmi mart tranzicione Srbije? Analiza jednog (novog?) praznika" (Baevi 2007b) bavila sam se upravo analizom proslava Dana zaljubljenih u kontekstu tranzicione Srbije. Ovaj tekst posmatrao je Dan zaljubljenih kao u Srbiji relativno novu socio-kulturnu pojavu. Oslanjajui se na analize nekih prethodnih autora komunistikih i socijalistikih proslava Osmog marta, odnosno Dana žena, uporedila sam ideologije koje stoje iza ova dva praznika. Slino kao što je Osmi mart maskirao faktiku rodnu nejednakost i druge nesavršenosti tadašnjeg društvenog ureenja ideologijom jednakosti – ili ak glorifikacijom žena, Dan zaljubljenih iza ideologije ljubavi i njenog izražavanja krije mnogo ozbiljniju, konzumentsku, marketinšku logiku koja partnerske odnose izjednaava sa dinamikom tržita, esto sa vrlo bukvalnim ekonomskim posledicama, ako se uzmu u obzir zarade ostvarene prodajom proizvoda vezanih za Dan zaljubljenih. Istovremeno, proliferacija Dana zaljubljenih na, uslovno reeno, uštrb Osmog marta – kao i slinosti elemenata i simbolike koja je u mnogim sluajevima identina ili preuzeta od ovog drugog – ukazuju na diskurs koji teži da se "primakne" Evropi i, uopšteno reeno, Zapadu – odakle dolazi praksa proslavljanja Dana zaljubljenih – i napravi što jai simboli289
Ljubav u doba tranzicije.
ki otklon od socijalistike prošlosti, manifestovane, izmeu ostalog, i u socijalistikim praznicima kao što je Dan žena. Ovo predstavlja jedan primer kako javni diskurs zadire u pretpostavljenu privatnu sferu – sferu partnerskih odnosa. U ovom tekstu želim da produžim razmatranje nareene problematike. Dakle, u nastavku u izneti neke elemente koncepcije romantinih veza kod ispitanika u mom doktorskom istraživanju. Razmotriu kako ovi elementi koreliraju sa teorijama Gidensa i Bekovih, kao i na koji nain stupaju u interakciju sa opštim diskursom o tranziciji i društvenoj promeni opisanim gore. Ljubav u tranziciji Empirijski materijal korien ovom tekstu izabran je iz narativa ispitanika sakupljenih u okviru šireg istraživanja konceptualizacije romantinih veza u jednom delu beogradske populacije. U tom smislu, dakle, izjave ovde citirane predstavljaju fragmente mnogo širih narativa koji se tiu konceptualizacije intimnih odnosa kroz prizmu sopstvenih životnih istorija i projekcija, kao i interpretacije životnog okvira. Ispitanici u ovom istraživanju izabrani su kao predstavnici mlade, urbane, beogradske populacije, uzrasta izmeu 22 i 35 godina, oba pola, i mogu se smatrati pripadnicima kulturne ili intelektualne elite. Ovo je, izmeu ostalog, uticalo na to da ispitanici imaju tendenciju da kroz priu o sopstvenim iskustvima reflektuju diskurse o društvenoj i kulturnoj transformaciji, u Srbiji naroito, i da je kritiki evaluiraju. Meutim, u ovom konkretnom tekstu uglavnom su navoene izjave muških ispitanika, starosti izmeu 24 i 29 godina1. Razlozi su vrlo jednostavni: oni su 1
Izjave ispitanika uglavnom su navoene u integralnom obliku, sa minimalnim gramatikim ispravkama u cilju preciziranja znaenja. Iz tog razloga one sadrže ponekad eksplicitan jezik. Dodatna pojašnjenja,
290
Jana Baevi
bili najskloniji da u narativima o sopstvenim životnim iskustvima reflektuju na društveni i kulturni kontekst. Ispitanice, i mlai ispitanici, iz nekog razloga su ovome mnogo manje skloni. Na samom poetku, veina ispitanika otkriva ili "priznaje" samoaskribovanu relativizaciju koncepata kao što su ljubav i veza. Istiui sopstvenu konfuziju ili barem upitanost na tom planu, ispitanici potvruju hipotezu da tranzicija – a i kraj modernosti kao obuhvatniji fenomen – dovode do osipanja tradicionalnih vrednosti i slabljenja utvrenih pravila, odnosno da savremeni intimni odnosi sve manje zavise od fiksiranih skupova eksternih kriterijuma. Mnogo mi je bolje od kako sam shvatio da nema savršenog rešenja i konane istine. Ma to je sad mnogo udno zato to se oseam kao da sam u nekoj fazi defragmentiranja.....(Nenad, 26).
(Koliko veza si imao?) Definiši vezu?! (Sava, 25). Ja polazim od toga da, ako me devojka privue, nemam unapred ustanovljenu varijantu. Znai, mo#e da se desi...ono, potpuno sam otvoren po tom pitanju (Relja, 29). ^a ne znam ta znai voleti nekoga. ^a sam to znao, zato to postoji kao neka pravolinijska putanja. Ali sad taj nagon, kao, želiš brak, želiš decu, sve je to dovedeno u pitanje....koliko je to društvo uticalo na mene i kao tradicija, a koliko ja to stvarno želim....znaš, sve je dovedeno u pitanje. (Nenad, 26 god.) kada su neophodna, data su u zagradama. Pitanja koja sam postavljala data su u zagradama italikom. Upravni govor, ili pretpostavljeni upravni govor, dat je italikom. Sva imena ispitanika su izmišljena, i iz narativa su ispuštena imena drugih (odnosno treih) osoba, institucija i mesta, kako bi se dodatno zaštitio identitet ispitanika.
291
Ljubav u doba tranzicije.
Meutim, odmah na poetku, veina ispitanika direktno negira Gidensovu tezu o pozitivnosti i demokratinosti odnosa koji nastaju u takvoj klimi. Naime, kada je u pitanju evaluacija koju ispitanici imaju o toj transformaciji, jasno je da su njihova mišljenja u nekim sluajevima izrazito negativna: A trenutno je neka dekadencija, ustvari nisam više ni siguran šta je to, ono kao devojice od 13 godina su uglavnom sve seksualno aktivne, i (nemaju s time) nikakav problem, nikakve ono moralne blokade....mislim to je ono što meni treba, ne libe se pre seksa da pitaju koliki ti je, pa sa lica mesta... nisu one sve takve, naravno, ali ima ih....najgore je što su one društveno prihvaene....kao, okej, ona je TAKVA. Ja ne znam više ništa, znaš, hrianstvo je poništeno, potpuno je demode....znaš ono, moralne norme mi uopšte više nisu jasne. A to pravi meni konflikte u glavi. Jer, sa te take gde ti kree ono seksualne potrebe, ti to želiš; ali vaspitanje i društvo oko tebe i to ugledanje na druge, šta drugi rade, ine da ti i sebe oblikuješ...(Nenad, 26) Pazi, sad se dešava ta transformacija, naroito meu mlaim godištima, znai '87, '88, nije ni bitno....ali naša generacija je najveim delom zarobljena u nekom tom ludilu. (Stefan, 26). Postoji, kao taj Sex sense2, kao moderno mišljenje o tim stvarima....da je to sve hemijska reakcija, i kao da se ta hemija istroši, i oni su to kao nekako biohemijski objasnili....ali ja se s time ne slažem....jednostavno mislim da nije tako....mislim da je ovek nešto više od biohemije....al znam da se i gomila doktora sa tim ne slaže, i psihologa, i u fazonu to je neka propaganda, samo ne znam ko stoji iza toga i zbog ega (Nenad, 26). Teko da pripisujem neto vie veini odnosa u koje stupam, to pripisujem groznom vremenu u kome živimo i groznim socijalnim odnosima...(Filip, 27). 2
Emisija na kablovskom kanalu Discovery, koja se bavi naunim – obino neurološkim, ali donekle i kulturnim – aspektima ljudske seksualnosti.
292
Jana Baevi
Istovremeno, kada se radi o otvorenosti ili iskrenosti u vezama, ispitanici su esto eksplicitni u stavu da savremene norme to spreavaju, ili brane: Mislim da ljudi mogu da budu potpuno iskreni, ali im nešto remeti rad. (Šta?) Pa propaganda. Svakakva. Bilbordi, Sex and the City, mislim da sve to ljude uznemirava u istoi nekog njihovog odnosa jer mi jesmo, ono, seksualna bia i nismo imuni na neiju lepotu. (Nenad, 26). Zato to jebote kad se opusti od poetka....mi ne #ivimo u toj iskrenosti. Imao sam ja neke seksualne odnose sa strankinjama, to je svet koji je mnogo opušteniji, koji nije ni izdaleka konzervativan kao mi. To je svet gde ti mo#e da ka#e ta hoe, sa ovom strankinjom sam se tucao na stepenicama....znai, neverovatno gotivno iskustvo....a zamisli sad kao neka riba tu iz ulice se sad tucala s nekim. To je kao jedna stvar, prvo svi bi znali, drugo svi bi je etiketirali kao ona je kurva, tree, mislim zna kakva smo sredina. I kako onda koji kurac ti da se od poetka postavi iskreno, ako kao prvo riba nije iskrena, i ako ona hoe da bude u vezi s tobom, ako nee samo da se povatate i kresnete, ako hoe onda nema problema, onda je iskrena, onda je vie nikad ne vidi, ali ako hoe da bude u vezi s tobom... (Stefan, 26). Mi smo bili potpuno iskreni – dobro, mislim, nikada ne možeš da bude potpuno iskren, ali u meri u kojoj je to mogue kada je dvoje ljudi u pitanju....(Sava, 25). ....ta neka uzdr#anost, neka ta barijera koja je izazvana isto nekim društvenim poremeajem....(Stefan, 26).
Ako odemo još dublje, dakle u dinamiku formiranja romantinih odnosa, pokazuje se kako ispitanici imaju jasnu svest o prilino fiksiranim pravilima koja upravljaju ovim domenom. Prvo, naravno, jeste socijalni pritisak koji postoji ka formiranju partnerstava:
293
Ljubav u doba tranzicije. Mislim da je svima negde u glavi taj fazon, hou da imam devojku da bih imao devojku. To je kao društveno prihvatljivo, društveno normalno da ja imam devojku. Mislim, ono, u stadijumu, godišta ne znam ni ja šta, kao, da ja imam devojku (Milan, 25).
Drugo, ispitanici istiu relativnu ogranienost kako naina na koji se veze formiraju,tako – i još bitnije – kruga iz kog biraju potencijalne partnere. Ne nego, da bi ti smuvao ribu, prvo tu mora da proe neki period, i onda ti tu nešto tvrdi pazar...To sam sam sebi pokušao da definišem, al' svi znamo na šta mislim kad kažem tvrdi pazar: daje ti da je maziš, da uskaš s njom a ti kreneš da je poljubiš – nee....malo kao, uzmi broj telefona pa je zovi, pa se onda ti kao vidiš s njom par puta, pa je poljubiš pa a u stvari ona apsolutno želi isto što i ti ali.....(Zašto?) Zato što smo takva sredina. Zato što ako bi se ona tako ponašala, ona bi bila kurva. To ti je ono najstarije: lik jebe dvesta riba i on je jeba, gotivan je, dok riba se jebe sa šest likova – uuuu...drolja, brate, ima kilometražu, znaš ti ko je sve preš'o preko toga...(Stefan, 26). Uopšte ne želim da se ponižavam kao što mnogo ljudi radi, kao, ti si meni lepa, ti si meni super, kupiu ti sve, 5ivee kao kraljica...meni je to krajnje grozno. Ljudi tako funkcionišu i uspevaju. Pa to su oni ljudi koji idu na splavove tipa Lukas, voze kao auta, i tako to (...) Gomila riba tako funkcionie, zna da e tu uvek da budu neki udvarai da nešto...i to tako funkcioniše, ne znam kako bih ja to nazvao, da li je to...latentna prostitucija, ne znam šta. (Nenad, 26). Kako se upoznaje riba? Evo, ovo je moja sestra, i ovo je njena drugarica, i njena drugarica ima drugaricu, i ona je mene proverila, i videla je da sam ja dobar deko, i onda sam ja nju proverio, u smislu ima kilometražu/nema kilometražu, dal' ima neka ludila u glavi, pa smo mi onda malo priali, pa smo videli da tu ima nekih tenosti, i pazi koja je verovatnoa da e to da se desi, i onda smo se kao upoznali, pa se smuvali i živeli sreno do kraja života (Stefan, 26).
294
Jana Baevi
Ovde ve dolazimo do vrlo bitne stavke. Naime, veina ispitanika – mada se nominalno smatra otvorenim, i kree u razliitim socijalnim okruženjima – uglavnom stupa u partnerske odnose sa ljudima iz vrlo ogranienog kruga. Ovi krugovi definisani su socijalnim mrežama – ranijim ili posrednim poznanstvima, zajednikim školovanjem ili profesionalnom aktivnou, geografskom lokacijom ("ribe/likovi iz kraja"). Meutim, ono što je još važnije jeste da su okviri za formiranje partnerstava, u suštini, klasno nepropustljivi (v. Bourdieu 1984). To znai da, od ukupnog broja partnerskih odnosa pomenutih u mom doktorskom istraživanju – dakle, ne samo onih ispitanika citiranih ovde – gotovo nijedan se ne bi mogao podvesti pod kategoriju "sluajnih poznanstava". Naprotiv: ispitanici gotovo iskljuivo formiraju veze sa osobama sa kojima se poznaju "od ranije" (preko drugih prijatelja, ili iz osnovne ili srednje škole), "iz kraja", sa kojima rade, studiraju ili su studirali, sarauju na odreenim projektima, ili se upoznaju na planskim aktivnostima neromantinog tipa (seminari, konferencije itd; naravno, neemo ovde ulaziti u to koliko su ovakve aktivnosti zapravo i namenjene formiranju partnerskih odnosa). Direktno reeno, ljudi se kreu u relativno ogranienim krugovima, i esto menjaju nekoliko partnera u okviru istog kruga. Naravno, ovi krugovi su – osim profesionalno, nacionalno, geografski i kulturno – i klasno definisani. Jedan ispitanik, koji je imao više devojaka iz istog socijalnog kruga – elitne alternativne obrazovne institucije – to ovako racionalizuje: Mislim da to nije sluajno, tamo se skupe ljudi prilino kvalitetni za naše uslove. Moja iskustva su da tamo idu ljudi koji su daleko iznad srpskog proseka, i neki nereprezentativni uzorak za srpsko društvo, ali u najboljem smislu te rei....samim time i devojke tamo tu, i elem kad se to poklopi... (David, 28).
Drugi ispitanik se slaže: 295
Ljubav u doba tranzicije. Ljudi koje ja znam stupaju u bilo kakve odnose mnogo konzervativnije nego što bi to neko iz novina mogao pomisliti. Poznaju ne baš toliko puno ljudi, ti ljudi dolaze iz slinih socijalnih krugova ili vrlo slinog miljea, i niti nemaju neku empirijsku bazu iz koje bi izvlaili bogznakakvu reflektivnost, niti imaju prilika da je izgrauju. (Filip, 27).
U prilog tezi o klasnoj reprodukciji društva kroz odabir partnera govori i to da su kriterijumi – kod svih ispitanika – mnogo niži kada su u pitanju kategorije koje nisu veza, dakle "kres-šema", "kombinacija", "one-night stand" i tako dalje. Ovo nam ukazuje na to da ispitanici, zaista, vode rauna o sopstvenom statusu u društvu odabirom (zvaninih) partnera, dok se za "nezvanine" – koji, samim time, nisu javni – rukovode mnogo nižim kriterijumima. (Kako odluuješ da je neko prava osoba za tebe?)
Uopšte sve neke osobine koje krase tog nekog, a negde sam i ponosan na sebe (kad sam sa tom osobom)....(Da li bi bio s nekim koga bi doživljavao kao nižeg od sebe?) U vezi ne. Ne bih mogao da imam vezu. Mogao bih da imam kres kombinaciju. (Milan, 25).
Konzervativnost u odabiru partnera, ili barem društvenih krugova/klasa iz koji se biraju partneri, ukazuje nam na još jednu stvar. Naime – oigledno je da se u Srbiji, još uvek, radi o odnosima koji – suprotno teorijama Gidensa i Bekovih – jesu, barem donekle, društveno i kulturno uklopljeni. Mada razvoj svake pojedinane veze, naravno, u velikoj meri zavisi od samih partnera (mada je sigurno a i ovde eksterni faktori igraju ulogu) – na njihovom poetku, znaaj eksternih kriterijuma je nezanemariv. Pored porodice, prijatelja, i drugih socijalnih mreža, veliku ulogu u vezi igra i, uopšteno, spoljna evaluacija – odnosno nain na koji partneri percipiraju da su doživljeni kao par "u javnosti". U sledeem segmentu dolazimo do percepcije ženske emancipacije, odnosno redefinisanja rodnih identiteta. Mada se me296
Jana Baevi
njaju, jasno je da su kriterijumi za žensko ponašanje u domenu intimnih odnosa i dalje mnogo vri nego za muško. Istovremeno, ispitanici imaju jako ambivalentne stavove prema "plastinosti" ženske seksualnosti. Nenad to najbolje sumira: Shvatio sam u emu je fora: frajeri su sada ribe a ribe su frajeri, i sve je OK ako to prihvatiš, znai problema nema (....)I taj feminizam i taj gej lobi.....meni trenutno u našoj zemlji smeta što postoji izražen taj hejt žena prema muškarcima. I baš poinje ta otvorena...ne mržnja, ali kao neslaganje meu polovima.
Iz veine narativa jasno je da ispitanici – i to više muškarci nego žene – percipiraju globalnu promenu na planu rodnih uloga. Ovo je u skladu sa Gidensovim tezama, naroito sa delom koji se odnosi na savremenu problematizaciju i redefinisanje maskuliniteta, odnosno specifino muških rodnih uloga. Meutim, sa druge strane, mnogobrojne prie, ispitanica kao i ispitanika – koje zbog opširnost i specifinosti linih detalja neemo ovde navoditi – otkrivaju kontinuirane konflikte ili barem tenzije u ovom domenu. Emancipacija žena, udružena sa klasom ili društvenom grupom iz koje dolaze moje ispitanice, kao i prilian deo ukupnog broja partnerki mojih ispitanika – podrazumeva da veina odnosa razmatranih u ovom istraživanju ukljuuje dve osobe od kojih obe žele karijeru i ekonomsku nezavisnost. Meutim, na konkretnim primerima, pokazuje se kako, zapravo, muški ispitanici implicitno oekuju od svojih – sadašnjih ili buduih – partnerki da karijeru podrede njihovoj, ili su u svakom sluaju nevoljni da razmatraju sopstvene žrtve u korist profesionalnog života svojih partnerki. Jedan odlomak vrlo dobro reflektuje nain na koji mladi muškarci ovo percipiraju: E, imam ja devojku ve tri i po godine, i okej je to, volim ja nju i sve, ali brate....ima jedna stvar. Ono glavno. Pa ne može da me prati.
297
Ljubav u doba tranzicije. (Kako to?) Pa vidiš, ja sam mlad, ambiciozan, uspešan, radim od svoje 15. godine....A ona, tako nešto polu-studira, polu-radi...sve nešto polu...razumeš, ne može da me prati. S druge strane, nije da bih voleo da imam devojku koja je ista kao ja. Još u mojoj profesiji, i da je ista ko ja, to nema šanse. (Zašto?). Pa nema. Ne bi funkcionisalo. Ali opet, želim neku koja može da me prati (Živko, 24).
Koncept "praenja" je prilino raširen i meu ispitanicima tokom intervjua i u svakodnevnom govoru, naroito u etnoeksplikacijama raskida ("Nije mogao/mogla da me prati"). Uopšteno govorei, sposobnost "da se neko prati", odnosno neija sposobnost da prati osobu koja govori, odnosi se na uklopljenost socio-ekonomskog profila "pratioca" u – željeni ili ostvareni – socio-ekonomski profil ispitanika. Kompatibilnost u ovom domenu, dakle, izražava se kao slinost životnih stilova i ciljeva meu partnerima; inkompatibilnost kao ideja da je jedan partner ambiciozniji ili uspešniji od drugog. Na drugi pogled, mogue je tvrditi da postoje i neke rodne razlike. Naime, žene (opet, u globalu – ne sve), kada je u pitanju socio-ekonomska kompatibilnost, obino teže ka partnerima koje e doživljavati kao jednake, ili ak, uspešnije od sebe. Muškarci, pak, mada esto istiu kako se zalažu za jednakost, obino preferiraju partnerke koje su na skali uspeha, ipak, za lestvicu ispod njih, naroito ako se radi o istoj ili slinoj profesiji (što u svakom sluaju nije poželjno). Kao što na Živkovom primeru možemo videti, mladi i uspešni muškarci esto imaju mnogo bukvalniji koncept "praenja" – dakle, uloga partnerke je da bude blizu, odmah iza njih, radije nego pored ili ispred. Ovo nas navodi na pomisao da koncept "rata" meu polovima – koji predviaju i Gidens i Bekovi – nije tako daleko od nas. Filip se slaže: Meni se ini da veliki broj ljudi ulee u emotivne ili seksualne odnose sa drugima imajui vrlo razraena oekivanja u petogodišnjem ili de-
298
Jana Baevi setogodišnjem okviru, i da onda te odnose shvataju kao rat, kao jedan pozicioni frontalni odnos gde oni sad pokušavaju da se predstave u najboljem moguem svetlu, gledaju da vide koja su im realna oekivanja na drugoj strani, kako to mogu ugraditi u razvojni put u svom životu...
Slika romantinih odnosa u Srbiji na poetku milenijuma koju imaju ispitanici, dakle, deluje prilino tmurno. Sa jedne strane, veina ispitanika primeuje ili usvaja diskurs o tome da je velika socijalna promena, i u sferi intimnih odnosa, u toku. Meutim, oni su prema ovoj promeni ambivalentni: s jedne strane, podržavaju neke njene aspekte, ali s druge ih kritikuju. Istovremeno, njihova kritika pogaa i "zaostalost" društva u celini, naroito u poreenju sa inostranstvom, što u percepciji mojih ispitanika podrazumeva prvenstveno Zapadnu Evropu i SAD. Oni ove regione prepoznaju kao mnogo liberalnije, kada su intimni odnosi u pitanju, od Srbije ili Beograda u kom žive. Alternativno, ova evaluacija se proteže i na socijalne sfere za koje se pretpostavlja da su internacionalnije i liberalnije od proseka, na primer, meunarodne i nevladine organizacije. Poenta moje prie je da je napolju to sve mnogo opuštenije, jer pazi imao sam neke kontakte sa gomilom stranaca, i tamo, kako se ljudi, zezaju kako se ponašaju, nema te neke tenzije, a ovde znai globalna tenzija postoji... to ti je kao naša realnost. Sad naravno to zavisi u kakvom svetu se kree.....ako si u N}O svetu ili ako si u tom nekom fazonu tamo su pravila malo drugaija, ali ja nisam kompetentan da o tome priam (Misliš da su liberalnija?)...da. (Stefan, 26). Kažem ti, ja sam se sa tom ribom (strankinjom) povatao na stepenicama...A takvu stvar možeš ovde da odradiš ili s nekom klinkom koja 'oe, ono, Porše, ako, naravno, imaš Porše, ili ne znam šta treba da ti se dogodi da naletiš na neku devojku koja e da bude toliko opuštena i da hoe da se zeza, a ne da ima ludila i barijere u glavi. Tako da, takva smo jebiga sredina, a sredina dosta utie na te stvari. Sad opet, to se transfor-
299
Ljubav u doba tranzicije. miše, i taj proces e se promeniti...sad ve postoje svingerske žurke i te stvari...ovaj grad ima dva miliona stanovnika i kolko god on bio zatvoren i konzervativan nije mogue...uvek se izdvoji neka grupa ljudi koja voli da se zajebava. Ali, priam ti kako je to ovde, u kraju – to je ono upoznaš neku ribu preko nekog prijatelja, koja tebe može da proveri, ti nju, ili ono znate se iz osnovne škole....pa, kako to utie na mene....kad je meni reko ortak, kao meni se dopada neka riba, kao ona je fuksa, znaš ti ko je preko toga prešao, a sad to što zna moj ortak, meni se negde u podsvesti u glavi se vrti da znaju svi – znaju ili e znati, ili ako nekoga bude zanimalo e taj i saznati, ja sam ono u fazonu jebote ovo nije isto ovo je prljavo, posle e me zajebavati znaš. Al’ to ne funkcioniše na nekim racionalnim nivoima svesti, to ti je ista podsvest zato što si tako nauen od strane okoline, zato što je takav sistem vrednosti u tvojoj okolini (Stefan, 26). I ne mogu da zamislim sa živim s nekim i da imamo decu a da ne budemo venani. Zbog dece, razumeš. Mislim, Srbija ipak nije Holandija. (David, 28).
Zakljuak Srbija definitivno nije Holandija. U to smo sigurni. Mada ne znamo tano kako izgledaju savremeni koncepti romantine veze u Holandiji (cf. Baevi 2007c), jasno je da veina ispitanika svoju primarnu sredinu – Srbiju, ili preciznije, Beograd – doživljava kao prilino zatvorenu i konzervativnu, gde je dinamika formiranja interpersonalnih odnosa u mnogome odreena prilino definisanim kompleksom eksternih kriterijuma. Evaluacija ovih kriterijuma kod ispitanika je donekle u korelaciji sa njihovom percepcijom sopstvene uspešnosti na onome što bi se i u Srbiji ve moglo poeti nazivati dating market – tržištem partnera; ali, ono što dominira nad ovim sitnim razlikama je preovlaujui utisak da je u toku radikalna transformacija u sferi linih odnosa, u kojoj ispitanici imaju problema da se snau.
300
Jana Baevi
Paralele sa opštim narativima i društveno-ekonomskim okvirima vezivanim za tranziciju su, pretpostavljam, ve oigledne. Naime, u periodu koji percipiraju kao relativnu društvenu nestabilnost, ispitanici pokušavaju da – samima sebi, a u ovom sluaju i meni – objasne i definišu stvarnost. S jedne strane, oni deklarativno prigrljuju nedefinisanost i pretpostavljenu liberalnost i demokratinost savremenih veza, verovatno "oseajui" obeanje istih veza o kojima govore teoretiari kasne modernosti. Meutim, s druge strane, njihovi izvori ostaju pretežno konzervativni: biraju partnere iz istog ili slinog društvenog miljea, gde potreba za održavanjem klasne distinkcije postaje prominentna – ne samo zahvaljujui tome to ve spadaju u svojevrsnu društvenu elitu. Birajui partnere iz sopstvene klase, ili eventualno malo više, ispitanici pokušavaju da održe – ili unaprede – sopstveno mesto na socio-ekonomskoj mapi tranzicione Srbije. Naravno, izbor partnera u toj borbi nije jedina strategija, a još manje najbitnija; meutim, to se takoe reflektuje u injenici da veina ispitanika – muških, ali i ženskih – sopstvene emotivne odnose doživljava kao donekle podreene, ili barem uklopljene, u narativ o uspehu ili "životnom putu", koji je neizbežno centriran na karijeru. Ovde možemo da vidimo izvore konflikta o kojima Gidens i Bekovi govore kao o (savremenom) "ratu meu polovima" – rastuu, i potencijalnu, inkompatibilnost projekcija koje imaju muškarci i žene, udruženu sa opstajuim nejednakostima na tržištu rada i u primanjima. Nezavisno od toga da li žene zaista pokušavaju da ojaaju sopstvene ekonomske pozicije vezama sa uspešnim i bogatim muškarcima – bitno je da neki od muških ispitanika to percipiraju tako, i to ih ini ogorenima. Seksualna ravnopravnost, takoe, ili plastina seksualnost kako bi rekao Gidens, ispitanicima deluje kao ma sa dve oštrice: sa jedne strane, oni pozdravljaju žensku inicijativu, priželjkujui da je bude više, ali sa druge se plaše dosledne 301
Ljubav u doba tranzicije.
ženske emancipacije u domenu seksualnih aktivnosti – što je vidljivo iz zajedljivih komentara o seksualnom moralu današnjih "klinki". Na kraju krajeva, slika koju dobijamo je pravi primer tranzicione modifikacije kasne modernosti. Dakle, ideje i prakse povezane sa kasnom modernou ovde su prihvaene samo delimino (i, da ne zaboravimo, sve vreme se radi o privilegovanoj klasi); ispitanici prema mnogim elementima imaju ambivalentan ili ak izrazito negativan stav, nekada implicitno ili eksplicitno žalei za "starim dobrim vremenima" kada su rodne uloge u emotivnim odnosima bile definisanije, i, po njihovom mišljenju, normalnije. Kritikujui sopstveno društvo (okruženje, sredinu) kao konzervativnu (esto je kontrastirajui sa mnogo "liberalnijim" i "otvorenijim" Zapadom), ispitanici prave otklon od praksi sopstvenog društva koje doživljavaju kao nazadne i ne-evropske. Meutim, istovremeno sami kontinuirano prave konzervativne izbore, naroito u domenu partnera, što ukazuje na – svesnu ili nesvesnu – želju da se reprodukuje, ili ojaa, sopstveni klasni i socijalni status. U ovom smislu, zakljuak do koga se može doi jeste da – barem u sluaju mojih ispitanika – transformacija savremenih intimnih odnosa uglavnom ima destabilizujue, ili relativizujue, karakteristike iste veze – ali su "suštinska" liberalizacija i "obeanje demokratije" o kojima govori Gidens još uvek daleko. Ako ostavimo pitanje da li su uopšte mogui i/ili poželjni po strani, ostaje nam da konstatujemo da narativi o romantinim odnosima predstavljaju jedan od naina na koje ispitanici organizuju sopstvenu socio-kulturnu stvarnost, te, samim time, poprimaju i neke od karakteristika trenutno pripisivanih toj stvarnosti. A koliko je ovaj proces, u suštini, refleksivan, ostaje potpuno odvojen
302
Jana Baevi Jana Baevi LOVE IN TIMES OF TRANSITION In the social and humanist disciplines at the end of the XX and the beginning of XXI century, several influential theories, relating to the transformation of contemporary personal relations, emerged. In the later, romantic liaisons occupy an important position, bearing in mind that in the historical analysis they were mostly interpreted as a Western idiosyncrasy. English sociologist Anthony Giddens in his study; "Transformation of Intimacy: Sexuality, Love and Eroticism in Modern Societies"(1992), presented a theory of a fundamental transformation of personal relations in the context of, what he describes as Second modernity. According to Giddens, contemporary personal relations are frequently shaped as pure relationships, in which partners are equals and are tied together exclusively through time, contextualized mutual interests. To that effect, pure relationships signify a shift from the type of associations that were dominant during the pre modern and the better half of the modern era, which in fact, represented a function of social embeddedness of its participants, and the empowerment of their social networks ("traditional" arranged marriages, are one of the principal examples). Perceiving the same relationships as a result of the social transformation interconnected with the passing of modernity, Giddens and other authors (Beck 1992, Beck in Beck-Gernsheim 1995) ascribe to them properties such as openness, reciprocity, but also ephemeralness and incertitude. In this paper, I closely examine the concepts of these authors, proceeding with an elaboration of how, and if, they are applicable on the empirical material collected in Serbia, a society that cannot, unambiguously, be described as belonging to the Second modernity. Relaying on my study of the cognitive construction process of romantic relationships relating to a segment of the Belgrade populous, I reflect on how it can be ascertained that the transition and the general social transformation, are reflected on this cultural domain.
303
Sadržaj
Re urednika ...........................................................................
5
Vladimir Ribi O Ekonomskoj tranziciji iz makroistorijske perspektive ..................................................................
6
Ines Prica Problem interpretacije tranzicije iz "nerealnog socijalizma" ................................................................. 24 Bojan iki Ljudi (koji nisu sasvim) kao mi. Kulturna konceptualizacija pojma privatnik u Srbiji .................... 52 Ildiko Erdei Dimenzije ekonomije: prilog promišljanju privatizacije kao socio-kulturne transformacije ..... 76 Vlado Kotnik Bizarre Academism and Science in Slovenia: Elements for Anthropological Study of Postsocialism and Transition .................................... 128
Sadržaj
Ljupo S. Risteski Ethnography of "Socially Marginalized Groups". Mapping and Community Based Research Study on Most At-Risk Adolescents to HIV/AIDS/STIs in Macedonia. Methodological Issues ........................... 172 Tomislav Pletenac Od Morlaka do postsocijalizma. Tranzicija kao element mimikrijskog diskursa ................................ 200 Vladimir Ribi Antropologija raspada Jugoslavije: O etnikom nacionalizmu ............................................................... 216 Senka Kova Recepcija novog državnog praznika u tranziciji: Primer Sretenja .......................................................... 244 xidija Radulovi Tranziciona budunost: politika upotreba proroanstava u Srbiji devedesetih .......................... 258 ^ana Baevi Ljubav u doba tranzicije ............................................ 280
306
CIP - @ - < -
< < < -, "
316.422:39(497.11)"20"(082) ANTROPOLOGIJA postsocijalizma : zbornik radova / uredio Vladimir Ribi. – Beograd : Srpski genealoški centar : Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta, 2007 (Beograd : Srpski genealoški centar). – 306 str. : tabele ; 17 cm. – (Etnološka biblioteka / [Srpski genealoški centar] ; knj. 34) Tiraž 500. – Tekstovi na srp., engl. i hrv. jeziku. – Re urednika: str. [5]. – Napomene i bibliografske reference uz tekst. – Bibliografija uz pojedine radove. ISBN 978-86-83679-47-8 (SGC) a)
[ J+ – J – < - – 21+ – L< b) < - – ] - – L<
COBISS.SR-ID 145588236
Izdava: "Srpski genealoški centar", Radnika 50, Beograd i Odeljenje za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Za izdavae: Filip Niškanovi i Ivan Kovaevi. Urednik: Miroslav Niškanovi. Kompjuterska obrada i štampa: SGC, Beograd. Beograd 2007.
