UDŽBENICI SVEUČ ILIŠTA U ZAGREBU MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS
Barbara Oczkowa HRVATI I NJIHOV JEZIK
I...
401 downloads
1659 Views
5MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
UDŽBENICI SVEUČ ILIŠTA U ZAGREBU MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS
Barbara Oczkowa HRVATI I NJIHOV JEZIK
Iz povijesti kodificiranja književnojezične norme
ff<1 v;.tll-�,. -.J - -..,.."J
� rou Izdavač
Barbara Oczkowa
Školska knjiga, d.d. Zagreb, Masarykova 28 www.skolskaknjiga.hr
Za izdavača Ante Žužul, prof.
Urednica
HRVATI I NJIHOV JEZIK
Jadranka Hađur
Iz povijesti kodificiranja književnojezične norme
Recenzentice Dubravka Sesar Branka Tafra
Naslov izvornika Chorwaci i ich j�zyk. Z dziej 6w kodyfikacji normy literackiej,
Prijevod s poljskogajezika N eda Pintarić
Lexis, Krakow, 2006.
Oblikovanje naslovnice Ana Bere Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika
odlukom klasa 032-01/09-01/30, ur. broj
odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu
od 5. svibnja 2010.
380-04/38-10-4,
Obljavljivanje knjige financijski su poduprli
HAZU i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH.
©ŠKOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb,
2010.
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.
Zagreb, 2010.
.J
'J'
\'
' \
-
' '
. ...
l
Sadržaj
Predgovor hrvatskomu izdanju
11
Uvod
l.
POGLAVLJE Definiranje hrvatskoga jezika l. l.
1.2. 1.3.
ll.
Pogledi na hrvatski jezik u početcima slavistike Definicija hrvatskoga jezika Teorija književnoga jezika
15 15 24 32
POGLAVLJE Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
111.
9
46
POGLAVLJE Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika 3.1.
3.2. 3.3.
3.4.
Slavenska rodovnica 3.1.1. Stvaranje južnoslavenske zajednice jezika 3.1.2. Seoba Hrvata na jug 3.1.3. Etnonim Hrvat 3.1.4. Raspad jugozapadno slavenske jezične skupine Iranska etnogeneza Hrvata Hrvatski dijalekti 3.3.1. štokavski dijalekti 3.3.2. Čakavski dijalekti 3.3.3. Kajkavski dijalekti Seobe pučanstva i miješanje dijalekata
72 72 72 80 82 85 89 93 94 99 104 106
IV.
Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća 4.1. 4.2. 4.3.
4.4.
4.5.
v.
VII. POGLAVLJE
POGLAVLJE
Povijesni kontekst Latinska pismenost Crkveno slavenska pismenost 4.3.1. Glagoljaštvo 4.3.2. Hrvatsko-staroslavenski jezik neliturgijske glagoljske pismenosti Starohrvatska čakavska pismenost 4.4.1. Glagoljični spomenici 4.4.2. Ćirilični spomenici 4.4.3. Latinični spomenici Početci štokavske pismenosti u Dubrovniku
5.2. 5.3.
5.4. 5.5.
5.6.
Vl.
Povijesni kontekst Čakavština u ulozi književnoga jezika Književna štokavština 5.3.1. Književni jezik Dubrovnika 5.3.2. Književni jezik u Bosni Jezik istarskih protestanata XVI. stoljeća Književna kajkavština 5.5.1. Ozaljski jezično-književni krug (XVII. stoljeće) Oblikovanje jezične norme
121
133 138
143 144 146
6.2. 6.3. 6.4.
Povijesni kontekst Književna štokavština Književna kajkavština Oblikovanje jezične norme 6.4.1. Normiranje pravopisne norme
Povijesni kontekst Hrvatski jezik u doba ilirizma. Zagrebačka filološka škola 7.2 . 1 . Norma ilirskoga jezika Hrvatski jezik u drugoj polovici XIX. stoljeća 7.3.1. Rasprave u filološkim školama 7.3.2. Bečki dogovor
Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik
IX.
152 157 165 165
243 247 262 268 268 283
))Pitamo li se kakva je budućnost hrvatskog jezika?((
X. Xl.
288
POGLAVLJE 327
POGLAVLJE Hrvatski jezik i nacionalni identitet
152
243
VIli. POGLAVLJE
140
351
POGLAVLJE Izvan norme - hrvatski regionalni jezici
Čakavski i kajkavski - regionalni književni jezici 11.2. Jezik gradišćanskih Hrvata 11.3. Književni regionalni jezik bačkih Bunjevaca 11.1.
365 367 371 379
Zaključak
385
Zusammenfassung
393
182
Literatura
403
186
Kazalo imena
439
191
Bilješka o autorici
451
172 178
Književna štokavsko-kajkavska dihotomija
6.1.
7.3.
121
POGLAVLJE do 1836. godine
7.2.
119
Književna tronarječnost u hrvatskome jeziku
5.1.
7.1 .
116
POGLAVLJE od XVI. stoljeća do polovice XVIII. stoljeća
Pobjeda štokavštine
116
206 206 211 218 219 234
Predgovor hrvatsko m u izda nj u Knjiga je napisana za poljskoga čitatelja, uglavnom slavističkoga usmjerenja, iako joj je ciljem bilo i širem čitateljskom krugu pribli žiti zamršenu povijest hrvatskoga jezika te objasniti probleme po vezane s njegovim statusom. Kroatistička je problematika u Poljskoj postala aktualna osobito nakon raspada Jugoslavije i razdvajanja tzv. srpsko-hrvatskoga jezika, a ta pitanja nisu zanimala samo je zikoslovce. Knjiga je posvećena prije svega poljskomu adresatu, što opravdava činjenicu da se u njoj provodi usporedba s poviješću poljskoga jezika te citira poljska, a ne samo kroatistička znanstvena bibliografija. Poljska literatura nije ispuštena u prijevodu jer sam smatrala da ona može obogatiti meritorni sadržaj knjige te hrvat skomu čitatelju dati korisna znanja i informacije. U razdoblju proteklome od tiskanja knjige u Poljskoj (2006.) do izdavanja njezina hrvatskoga prijevoda (2010.) ukazalo se u Hrvat skoj nekoliko važnih i dragocjenih djela među kojima svakako va lja spomenuti Hrvatski s naglaskom. Standard i jezični varijeteti Krešimira Mićanovića; Povijest hrvatskih gramatika Sande Ham te svezak Matice hrvatske Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Sva ta djela uvelike dopunjuju i obogaćuju moju knjigu koju se usuđujem po nuditi hrvatskomu čitatelju jer je ona, s obzirom na prebogatu fak tografiju, kao i mnoštvo teoretskih problema povezanih s povijesti hrvatskoga jezika, samo skroman pokušaj sinteze njegova nastan ka i trajanja. Autorica
Uvod Nakon raspada Jugoslavije (1991. godine) koji je doveo do krvavo ga Domovinskog rata završenoga 1995. godine, nekad jedinstveni srpsko-hrvatski jezik razdvaja se na dva odvojena jezika, hrvatski i srpski, koji postaju predmetom posebnoga zanimanja i jezikoslo vaca i drugih. Suvremenost hrvatskoga jezika skrivena je u njegovoj povijesti zbog toga što su problemi povezani s njegovim sadašnjim funkci oniranjem uvelike uvjetovani njegovom prošlošću. Zato mnogi autori tvrde da se ne može danas govoriti o hrvatskome jeziku bez pozivanja na njegovu povijest. Jedino ona može objasniti sadašnje činjenice, npr. karakter rekroatizacije jezične norme nakon raspada hrvatsko-srpske norme, zatim polemiku sa Srbima oko identiteta, samostalnosti i samobitnosti hrvatskoga jezika u odnosu prema srp skom jeziku. Rasprave se vode zbog tvrdnji Srba da su Hrvati prisvo jili srpski jezik u XIX. stoljeću, u vrijeme reforme Vuka Karadžića, i zbog ekstremnih tvrdnja srpskih lingvista koji smatraju da je hrvatski jezik redakcija srpskoga. Sve to izaziva goruće sporove koji su često veoma daleko od znanstvene objektivnosti. Nijekanje i zlona mjerna interpretacija činjenica iz povijesti hrvatskoga jezika (npr. datiranje njegovih početaka u doba ilirskoga preporoda), uz prešu ćivanje dugotrajnih hrvatskih napora oko normiranja hrvatskoga jezika, često izaziva emocionalne reakcije hrvatskih jezikoslovaca kojima na sličan način odgovaraju srpski lingvisti. Neki serbisti po zivaju se na stajališta s početaka slavistike koja su poslije znanstve no odbačena, a srpskim lingvistima i dalje odgovaraju u političke svrhe te ih rabe i u znanstvenome diskursu. Poseban je problem razdoblje postojanja hrvatsko-srpskoga jezika od kraja XIX. stolje-
12
HRVATI l NJIHOV J EZIK
ća (prema nekima od 1850. godine) do 1991. godine. Oko definicije toga jezika vodili su se i danas se vode sporovi - što je zapravo bio taj jezik, je li to bio jedan jezik zajednički za više naroda, kako tvrde Srbi, ili umjetni jezik koji nije postojao u praksi - kako tvrde Hrvati. Odgovor na to pitanje u Jugoslaviji bio je istovjetan sa svrstavanjem uz jednu političku opciju. Problem je bila i interpretacija razlika iz među hrvatskoga i srpskoga standarda. Hrvatsko-srpski fenomen, koji je bez presedana u drugim jezicima, svodio se na činjenicu da su i hrvatski i srpski utemeljeni na istome dijalektu pa je iz toga proizlazio i genetsko-strukturni identitet kao glavni argument za promicatelje teze o jezičnome jedinstvu koji je nalazio svoju po tvrdu u nesmetanom vršenju komunikacijske funkcije, nota bene i dalje aktualne. Sociolingvističke razlike koje su istodobno u velikoj mjeri razdvajale oba jezika na razini jezičnih standarda, kao i želja samih jezičnih korisnika, bile su dovoljan dokaz jezične posebnosti. Ako izostavimo same lingvističke argumente, možemo reći da hrvatsko-srpski jezik nije bio narodni ni za jedan od naroda jugo slavenske federacije. Iznimka je bila manja skupina od oko 10% ci jele populacije koja se u popisu stanovništva iz 1971. izjasnila kao Jugoslaveni. Taj je jezik prije svega funkcionirao kao službeni, a po litička funkcija koju je vršio odredila je njegovu sudbinu i odnos njegovih glavnih korisnika (Hrvata, Srba, Bosanaca i Crnogoraca) prema njemu samome. Politiziranost jezičnih problema prouzročena centralističkom državnom politikom koja je dovela do jezičnoga unitarizma iza zvala je i raspad toga jezika, što se za vrijeme rata rabilo kao jedan od instrumenata političke borbe. Cilj ove knjige jest predstavljanje cjelokupne povijesti hrvatsko ga jezika, od trenutka njegova izdvajanja iz praslavenskoga jezika u kontekstu izvanjezičnih čimbenika koji su na njega utjecali, a to su povijest države, vjera i kultura, tj. oni čimbenici koji tvore tzv. vanj sku povijest svakoga jezika. Glavni je cilj prikazati hrvatski jezik u funkciji književnoga jezika, zapravo u više književnih jezika koji su zabilježeni u njegovoj povijesti kao paralelni sa suvremenim knji ževnim jezikom temeljenim na štokavštini, čije standardizacijske
Uvod
13
početke možemo datirati u XVII. stoljeće, iako se taj proces završio kasnije. Međutim, početci hrvatske pismenosti sežu u XII. stoljeće, dok o književnome jeziku, utemeljenom na štokavštini, možemo govoriti još od kraja XV. stoljeća. Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika i nadalje je u kroatistici sporna jer u njezinoj kronologiji različiti autori upozoravaju na ra zličite pojave toga dugotrajnog i zamršenog procesa. Predstavljajući sve danas prisutne periodizacijske modele u kroatistici, u knjizi je primijenjena modificirana podjela koja pridonosi boljem oslikava nju specifičnih čimbenika iz povijesti hrvatskoga jezika. Zbog obilja faktografskih činjenica i materijala nužno je bilo pri mijeniti ograničenja koja su olakšavala pristup sintetski obuhva ćenoj temi u razdoblju od tisuću godina, čime se može opravdati skraćeno predstavljanje povijesne pozadine pojedinih razdoblja. Povijest hrvatskoga književnoga jezika dokazuje njegovu samo stalnost i posebnost te komplicirani tijek procesa njegove standar dizacije koja je rezultirala jezičnim činjenicama - postojanjem tri ju različitih dijalekata na hrvatskome području, što su zapravo tri odvojena jezična sustava: čakavski, štokavski i kajkavski, a koji su u različitim razdobljima imali funkciju književnih jezika. Hrvatska književna tronarječnost u velikom je stupnju zamrsila viđenje i shvaćanje hrvatskoga jezika u slavistici, ali je istodobno, u uspored bi s ostalim slavenskim jezicima, dovela do najbogatije i najzanim ljivije povijesti jezika. Njezina se originalnost vidi i u supostojanju tropismenosti, tj. u rabljenju glagoljice, ćirilice i latinice, kao i u fe nomenu hrvatskoga glagoljaštva. Posebnost i velika različitost čimbenika koji su oblikovali po vijest hrvatskoga jezika omogućila bi da se od svakoga poglavlja napravi posebna knjiga. Tu činjenicu može potvrditi npr. nepro cjenjivo vrijedna monografija Zlatka Vincea Putovima hrvatskoga književnogjezika koja je posvećena uglavnom povijesti jezika u XIX. stoljeću, a broji više od 600 stranica. U najkraćim crtama predstavljena je u ovome radu povijest hr vatskoga jezika u XX. stoljeću, kojoj se danas posvećuje najviše po zornosti, ali koju poljski čitatelj može upoznati zahvaljujući mono-
14
H RVATI l NJIHOV J EZIK
grafijama Agnieszke Spaginske-Pruszak, Henryka Jaroszewicza i Macieja Czerwinskoga. Povijesti književnoga jezika, kojoj pripada vanjska povijestjezi ka, ili, prema nazivlju Stanislawa Borawskoga, povijestjezične upo rabe, treba dodati i podatke iz unutarnje povijesti ili povijestijezične strukture. To se može naći u trećem poglavlju koje upućuje na obi lježja pojedinih dijalekata na kojima se temelje pojedini književni jezici te na evoluciju njihovih sustava koja je našla svoju potvrdu u obilježjima pojedinih hrvatskih književnih jezika. U knjizi je veća pozornost posvećena vanjskoj povijestijezika, tj. društvenim i kulturnim čimbenicima koji su utjecali na karakter i specifičnost tijeka normiranja hrvatskoga jezika. Zamršena i često tragična povijest Hrvatske i hrvatskoga naroda - višestoljetni gubitak državne samostalnosti, ovisnost o različitim državama i kulturnim utjecajima, što je dovelo i do regionalizacije u jeziku - sve je to urodilo posebnim odnosom prema jeziku i osjetlji vosti na njegovu tradiciju i samosvojnost, što se vidi i u današnjem shvaćanju samoga jezika i problema povezanih s njegovim današ njim funkcioniranjem. Na kraju bih željela srdačno zahvaliti svojoj kolegici s Odsjeka za slavensku filologiju Jagellonskoga sveučilišta, prof. dr. hab. Mariji Dqbrowskoj-Partyka, koja mi je dala mnoge poticajne i zanimljive napomene, te gospodinu prof. dr. hab. Wieslawu Borysu na drago cjenim primjedbama.
l. POGLAVLJE
Defi nira nje h rvatskoga jezika 1.1. Pogledi na hrvatski jezik u početcima slavistike Naziv hrvatski jezik pojavio se prvi put u pisanome spomeniku iz 1275. pod nazivom Istarski razvod gdje se kaže: »pisaše listi jazi kom latinskim i hrvackim«1• U tom razdoblju riječjezik ima i drugo značenje - narod2, a najpoznatiji je zapis popa Martinca iz 1493.: »nalegoše /Turci/ na jazik hrvatski«3. Oba citata zapisana su na sta rohrvatskome jeziku koji se tada temeljio na čakavskome dijalektu. Prema tome, svojevrstan je paradoks činjenica da je hrvatski, kao nijedan drugi slavenski jezik, imao problema s primanjem u znanost jer nije bilo prave definicije koja bi odredila obilježja nje gova sustava, kao i njemu svojstvene posebnosti koje ga oblikuju kao samosvojni identitet. Hrvatski jezik u početcima slavenske filologije nije bio defini ran jer nije bio priznat kao samostalan i poseban jezik. Problemi povezani s njegovim definiranjem rezultat su povijesne sudbine i političke situacije naroda koji se njime služio u razdoblju početa1
J. Bratulić, Istarski razvod, Pula, 1992., str. 91.
M. Kravar, Riječjezik u smislu >marod<<, »Jezik<< 34, l, Zagreb, 1986., str. 6.-10. Izvor toga značenja, koje je metonimično, nalazimo u hebrejskome Starom zavjetu (npr. glasnikje pak navijestio uzvišeno: Naredba vama narodi, plemena, jezici..., Danijel 3,4), gdje se jezik često rabi u značenju 'poganski narodi'. Preko grčkih i latinskih prijevoda uvriježilo se ono i u drugim jezicima te postalo opće značenjsko-stilističko obilježje biblijskoga stila. U hrvat skome jeziku pripada crkvenoslavenskomu nasljeđu u koje je kao kalk prešlo iz bizantskoga grčkoga.
'2
Zapis popa Martinca, u: J. Vončina, Jezična baština. Lingvostilistička hrestomatija hrvat ske književnosti od kraja 15. do početka 19. stoljeća, Split, 1988., str. 27.-28.
3
16
HRVATI l NJIHOV J EZIK
ka slavistike. Temelj kasnijim pogrješnim teorijama i pogledima bila je hipoteza o etnogenezi Slavena koju je postavio otac slaven ske filologije, Josef Dobrovsky, po kojoj su svi Slaveni potekli od Srba. Kad bi tako bilo, trebali bismo govoriti o Prasrbima umjesto o Praslavenima4 • Glavni dokaz za utemeljenost njegove teorije bio je kod Prokopija zabilježen etnonim Spori, koji se tiče Anta i Sklavina i koji su Dobrovsky, kao i njegov istomišljenik, Josef Pavel Šafaffk, smatrali iskvarenim oblikom etnonima Srbi. Ostali su znanstvenici sumnjali u tu tezu, a i sam je Dobrovsky smatrao problematičnom hipotezu o srpskom praimenu svih Slavena. Svoju je teoriju iznio 1818. godine5, tj. u vrijeme kada je znanje o južnoslavenskim jezici ma bilo manjkavo zbog nedostatka teoretskih istraživanja i materi jalnih dokaza, napose kad je riječ o južnoslavenskoj dijalektologiji. Ne smije se zanemariti ni činjenica da je klasifikaciju južnoslaven skih jezika Dobrovsky podredio svojemu uvjerenju o srpskoj mo nogenezi i želji da Srbima dade dominirajuću ulogu u slavensko me, a posebice u južnoslavenskome svijetu. Zato je rijetko posezao za jezičnim argumentima te je malokad ilustrirao svoje poglede s pomoću jezičnih obilježja, iako ih je kao jezikoslovac smatrao pre sudnima za rješavanje spornih jezičnih pitanja. U početku je Dobrovsky dijelio Južne Slavene na Hrvate (kajkav ci i Slovenci) i Srbe (čakavci, štokavci, Torlaci, Bugari i Makedonci). Slovenski jezik smatrao je podvrstom hrvatskoga jezika. Takvoj se klasifikaciji oštro protivio slovenski lingvist Jernej Kopitar, koji je kajkavštinu pribrajao slovenskome jeziku. U raspravi koja se oko toga vodila među znanstvenicima Hrvati su nestali kao etnička sku-
4
O toj problematici iscrpno govori M. Grčević u mnogim svojim radovima kojima sam se za obradu navedenoga problema koristila: Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice, >>Jezik« 45, l, Zagreb, 1997., str. 3.-28; idem. Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, >>Jezik<< 45, 2, Zagreb, 1997, str. 41-58; idem. Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, Kiiln-Weimar-Wien 1997.; idem. Zablude o istočnohercegovačkim govorima kao o dijalekatnoj osnovici hrvatskoga knji ževnoga jezika, >>Jezik<< 46, 2, Zagreb, 1998, str. 41.-56. i 81.-94. Autor daje i iscrpnu literaturu o predmetu te izvorne navode. 5
J. Dobrovsky, Geschichte der bohemischen Sprache und iiltern Literatur, Ganz umgearbei tete Ausgabe, Prag, 1818.
l. POG LAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
17
pina, a njihovo se ime povezivalo samo s toponimom. Kopitar je još 1811. uveo upitne zamjenice kaj, ča i što kao kriterij za podjelu dijalekata. Kaj je pripadao kajkavskomu dijalektu, tj. slovenskomu, a što hrvatskomu jeziku. Č akavci nisu bili klasificirani kao narod. Kopitar je i Bugare »oslobodio« pripadnosti srpskomu narodu i je ziku, smatrao ih je posebnim narodom kad je formulirao panonsku teoriju i smjestio tamo domovinu staroslavenskoga jezika. Prema toj koncepciji, Bugari su, slično kao i Slovenci, bili potomcima ne kadašnjih panonskih Slavena, a njihov je jezik bio jezikom »Starih Slovenaca«6• Poslije Kopitar prestaje kajkavce nazivati Slovencima i naziva ih Pseudocroatorum reetius Slovenorum Zagrabiensium7• František (Franz) Miklosich (Miklošič) također je kajkavce smatrao Slovencima, a čakavce Hrvatima. Nakon razdoblja nijekanja činjenice postojanja hrvatskoga jezi ka koji je smatran srpskim, u slavistici tridesetih godina XIX. stolje ća pojavljuje se hrvatski naziv opet kao složenica srpsko-hrvatski. Taj je naziv za hrvatski jezik označavao zajedništvo štokavskih i ča kavskih govora. U povijesti slavistike naziv srpski ili hrvatski prvi je upotrijebio J. Dobrovsky 1815., a srpsko-hrvatski Jakob Grimm 1824. Međutim, taj je naziv rasprostranio tek J. Kopitar od 1836. godine iako je srpski i hrvatski smatrao istim jezikom8• Dosad nije sigurno je li ga prihvatio od Šafaffka dok je lektorirao rukopis njegova djela Slovanske starožitnosti (1837.)9• Godine 1843. Antun Mažuranić u svojem je radu Vinodolski zakon10 prvi dao znanstveni opis čakav skoga dijalekta pa je na temelju analize jezičnih obilježja doveo u sumnju mišljenje o identičnosti štokavskih i čakavskih dijalekata te ih klasificirao kao dva različita dijalekta istoga jezika. Njemu tako-
6 J. Dobrovsky, autor prve znanstvene gramatike staroslavenskoga jezika Institutiones lin či guae slavicae dialecti veteris, pisao je da staroslavenski potječe iz Bugarske, n'!"!�.�-�-lj\1 _ njenica iz žitija sv. Klimenta, iako je taj jezik, unatoč drugih autora, do �SPJf:'!'IJ�Slll�trao -bugarsko-makedonsko-srpskim dijalektom. 7
V. Jagić, Istorija slavjanskoj filologiji, Petrograd, 1910., str. 578.
Godine 1837. Srbin Pavle Stamatović prvi je put upotrijebio izraze j etnonim Jugoslaven u članku u >>Danici<<, a Gaj ih je zamijenio nazivi
8
9
10
J. P. Šafaiik, Slovansklistarožitnosti, Praha, 1836.-1837.
A. Mažuranić, Vinodolski zakon, >>Kolo<< III., Zagreb, 1843., str. 50.-
18
der možemo zahvaliti uvođenje termina štokavsko i čakavsko nar ječje u hrvatsko jezično nazivlje. Mažuranićev se rad nije u kasni jem razdoblju dovoljno cijenio, ali su njegova istraživanja postala temeljem novoga viđenja čakavskih govora kao izvorno hrvatskih, a štokavskih kao srpskih. Od toga trenutka štokavština je postala ne razdvojno povezana sa srpskim jezikom. Dijalekti se pripisuju na rodnim jezicima, s tim da su se Hrvati služili čakavštinom, Hrvati kajkavci ubrajani su u Slovence, dok su Hrvati štokavci smatrani Srbima, eventualno »Srbima katoličke vjeroispovijesti«. Tadašnja je slavistika pokušavala podijeliti Hrvate između Slovenaca i Srba, a budući da se nije moglo zanijekati povijesno postojanje Hrvata, samo su čakavci priznati Hrvatima kao »Ostatci« plemena o kojemu je pisao još car Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperiou. Takvo shvaćanje hrvatskoga jezika stvorilo je temelje za kasniju interpretaciju činjenica iz razdoblja narodnoga preporoda i reforme Ljudevita Gaja. Tada se na odustajanje od književnoga kajkavskoga jezika (koji se rabio na relativno malom dijelu Hrvatske) u korist hr vatske štokavštine gledalo kao na prihvaćanje srpskoga jezika me đu Hrvatima jer je taj dijalekt bio isključivo (iako ne znanstveno) prihvaćen kao srpski. Sljedeća znanstvena predrasuda koju je iznjedrila tadašnja sla vistika odnosila se na Vuka Stefanovića Karadžića, revolucionarnog reformatora srpskoga književnog jezika koji je postao ocem Srbima navodno ukradenoga »novohrvatskoga« jezika. Prikazane teorije o statusu i jezikoslovnom temelju hrvatskoga jezika rezultat su gledišta ondašnjih učenjaka koja su tijekom ute meljivanja slavenske filologije doživljavala promjene. Znanstvenik koji je preuzeo i proširio poglede Dobrovskoga bio je J. P. Šafafik. On je Južne Slavene dijelio na Slovence, Hrvate kaj kavce i Srbe u užem ili širem smislu (potonje je smatrao Bugarima). Smatrao je da Hrvati kajkavci, kao i hrvatski štokavci i čakavci (koje je češće nazivao katoličkim Srbima), tvore književnu, jezičnu i kul11
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
M . Grcev1c VI"še puta u svojim radovima spominje taj problem, npr. Karadžićeva ... , str. 55. v
• '
19
turnu cjelinu. »Katolički Srbi« bili su po njemu stanovnici Bosne, Dalmacije, Slavonije i granične Hrvatske. Šafafik dosljedno u Srbe ubraja i Jurja Križanića i Stipana Konzula i Antona Dalmatina. U skladu s tim pogledom dalmatinsko-hrvatske povelje smatra spo menicima srpskoga jezika. Za Šafafika su Hrvati bili kajkavci, a ne čakavci. Ali njegovi pogledi se razvijaju. Uvodeći naziv Iliri u užem smislu, u njih ubraja hrvatske čakavce i štokavce, tj. katoličke Srbe. Rezultat je uporaba naziva srpski kao sinonima ilirskomu (Serbisch oder Illyrisch). Od 1837. i J. Kollar12 naziva Južne Slavene Ilirima, odbacujući, iako ne uvijek dosljedno, prije rabljeni naziv Srbi. Kollar je smatrao da su Slaveni jedan narod s četirima plemenima: Slavopoljacima, Slavorusima, Slavočesima i Slavosrbima. Oni govore četirima dija lektima slavenskoga jezika. Mario Grčević13 u Kollarovu nazivu srp skividi političke motive, tj. prilagodbu tadašnjoj političkoj situaciji. Potpuno je drukčije kolarovsku klasifikaciju vidio L'udovit Štur koji se nije slagao ni s ubrajanjem Slovaka u Č ehe, niti s podjelom Južnih Slavena. Ilirima je smatrao Hrvate koji su bili katolici, za razliku od pravoslavnih Srba. Hrvati ilirci nisu prihvaćali slavističke pogle de koji su ih stavljali u Srbe ili Slovence, a katkad od njih stvarali i »mješavinu« obiju navedenih nacija. Grčevićl4 upućuje na iskaze Ljudevita Gaja (Kratka osnova horvatska-slavonskoga pravopisana iz 1830.), Janka Draškovića (Disertacija iz 1832.) i Ivana Derkosa (Ge nius patriae . iz 1832.) kojima ti autori prosvjeduju protiv takvih pogleda. Ilirci kajkavci, kao Lj. Gaj i A. Mihanović, smatrali su kaj kavce Hrvatima na temelju nacionalnih osjećaja i identifikacije s Hrvatima. Poglede Dobrovskoga, Kopitara i Šafafika preuzima Vuk Kara džić koji s tim u skladu 1849. tiska svoj članak Srbi svi i svuda, 15 ..
12 J. Kolhir, Uber die literarische Wechselseitigkeit zwischen den verschiedenen Stiimmen und Mundarten der slawischen Nation, Pes th, 1837. 13
14 15
M. Grčević, Zašto slavistika ... , str. 25. Ibidem, str. 23.
V. S. Karadžić, Srbi svi i svuda u: idem, Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zako
na, Beč 1849., str. 31.-48. Pretisak u: idem, Sabrana dela Vuka Karadžića, 17, Beograd, 1972.
20
što do danas mnogi autori smatraju simbolom srpskoga šoviniz ma. Odrednica srpske nacionalnosti, osim dotadašnje pravoslavne vjere, postaje i jezični kriterij u skladu s kojim svi govornici štokav skoga narječja, bez obzira na vjeru, dakle, ne samo Srbi nego i Mu slimani i Hrvati katolici bivaju nazivani »Srbi sva tri zakona«. U Hr vate, odnosno u njihove etničke ostatke, ubrojeni su samo čakavci jer oni koji govore kajkavskim dijalektom pripadaju Slovencima.16 Pozivajući se na primjer Nijemaca - katolika, kalvinista i luterana te Mađara - katolika i kalvinista, koji unatoč mnogim vjeroispovijesti ma imaju zajedničko narodno ime, Karadžić se čudio zašto katolici štokavci ne žele biti Srbima.17 Zajednički jezik, kao i više vjera, koje po njemu nisu bile nikakvom zaprjekom, bili su mu dovoljni da svo ju teoriju smatra ispravnom, to više što je ona bila preuzeta od po znatih znanstvenih autoriteta. Karadžić iskreno priznaje da od pet milijuna štokavaca samo tri milijuna sebe naziva Srbi ili Srblji.18 Preostali ne žele prihvatiti taj naziv jer se Muslimani smatraju »pra vim Turcima« (iako mnogi ne znaju turski), a katolici preuzima ju nazive prema regijama u kojima žive, npr: Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani ili »kao što osobito čine književ nici, starinskijem ali Bog zna čijim imenom Iliri ili Ilirci«.19 Vukovi pogledi postali su važan dio u razvoju velikosrpske ideje.
Budući da su štokavski govori, zbog migracija vlaškog stanovništva, bili najrašireniji među južnoslavenskim narodima, dobio je sliku srpstva koja je impresionirala prostornošću i raspaljivala velikosrpske strasti, a drugu stranu, svedenu na šačicu čakavskih >>Ostrvljana<<, nagonila na dokazivaSam V. Karadžić 1863. u zagrebačkom časopisu ••Pozor<< objasnio je značenje naslova ovako: o Srbima svim, makar gdje oni stanovali. To ipak ne mijenja tezu iz članka o kojoj P. Ivić piše: •>Vuk je u rečenom članku Srbima proglašavao sve štokavce, bez obzira na verU<<, u: P. Ivić, /ree.:/ M. Grčević, Die Entstehung der kroatischen ... , »Zbornik za filologiju i lingvistiku<< l, Novi Sad, 1998., str. 166.
16 17
Slično je držao i Đ. Daničić, a u početku i T. Maretić.
D. Obradović, slično kao i Kopitar, smatrao je da se srpskim jezikom govori u Crnoj Gori, Dalmaciji, Hercegovini, Bosni, Srbiji, u Vojnoj krajini, Istri, Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Banatu. Prema M. Grčeviću, Zašto slavistika ... , str. 15.
18 19
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
N. Bašić, V. S. Karadžić izmedujezikoslovlja i politike, Zagreb, 1991., str. 102.
V. Karadžić, Srbi svi i svuda ... , str. 32.
21
nje svoga postojanja i identiteta prekapanjem po povjesnici i traženjem dokaza da je štokavština podjednako svojina hrvatskih kao i srpskih go vora.20 ll jugoslavistici je dosta dugo vladalo uvjerenje da je Vukov članak
nastao ranije, još 1836. godine,21 kako je tvrdio i sam autor. To je dovelo do pogrješnih pogleda na njegov rad. Naime, smatralo se da je on bio prvi koji je počeo razlikovati čakavsko, kajkavska i što kavsko narječje te da je bio autor teze o čakavštini kao hrvatskom d ijalektu i štokavštini kao srpskom dijalektu, što ga je na neki način učinilo ocem »srpsko-hrvatske« dijalektologije. Nakon Aleksandra Belića koji je tvrdio da Karadžić nije mogao napisati svoj članak 1 836. godine, tu je činjenicu revidirao i M. Grčević,22 dokazujući kako Vuk tada nije imao dovoljno znanja da napiše navedeni čla nak. On je, naime, tada smatrao da je kajkavski dijalekt mješavina slovenskoga i srpskoga, bliža srpskomu, dok se u Istri, najzapadni joj primorskoj općini »našeg naroda«, po njegovu mišljenju govo rilo jezikom »između kranjskoga i srpskoga«, tj. nekim slovensko -srpskim. Č akavštinu će Vuk spomenuti tek 1843. godine, navodeći neka jezična obilježja (ča, rekal) primorskih i otočnih stanovnika koji su »Ostatci Hrvata cara Porfirogeneta«. 23 Grčević drži da je Vuk svoje nove poglede, što ih je predstavio u Srbi svi i svuda, prihvatio od šafafika24. Postupno je prikupljao znanja o čakavštini, a nakon Kopitarove smrti promijenio je mišljenje i o kajkavštini, smatrajući mišljenje Dobrovskoga točnim. Donedavno je mišljenje o ranijem nastanku Vukova članka uči n ilo Vuka i tvorcem velikosrpske ideje, dok je on uistinu bio samo :•o
N. Bašić, op. cit., str. 102.
U tu je činjenicu prvi posumnjao A. Belić, Jezičkajedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca kod 1 Jure Daničića i njegovih savremenika, u: Daničićev zbornik, Beograd-Ljubljana, 1925., str.
:• 1
:!B.-71. :·.:�
M. Grčević, Karadžićeva ... , passim.
:•.:J
Vuk se s čakavcima susreo 1839. godine za vrijeme putovanja po Istri i Lici te ih je srna l rao Srbima. Poznata je anegdota s njegovih putovanja s A. Mažuranićem i Lj. Gajem 1841., i._ ada je Vuk očekivao od čakavaca da svoj jezik nazivaju »Srpskim<< (citirano prema: Grčević, 1\aradžićeva ... , str. 46.).
"1
J. P. šafaffk, Slovansky ntirodopis, Praha, 1842.
22
H RVATI l NJIHOV JEZIK
jedan od mnogih takvih ideologa. »Njegovu se utjecaju na stva ranje velikosrpskoga nacionalizma počela pripisivati ključna važ nost tek u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme u koje su mu se pri pisivale i druge zasluge koje mu nisu pripadale.«25 Glavnu ulogu u tome odigrali su pogledi Dobrovskoga čija je prasrpska hipote za o etnogenezi Slavena urodila razvojem i jačanjem velikosrpske ideje. To nalazi odraz i u programu Ilije Garašanina (Načertanije) iz 1844. godine kao u političkome projektu strane (vanjske) i naci onalne srpske politike po kojemu bi se svi Srbi i ostali južnoslaven ski narodi trebali ujediniti pod srpskim vodstvom. U skladu s ta dašnjim aktualnim teorijama o ulozi i raširenosti srpskoga jezika, naziv Južni Slaveni (koji je predlagao Zach) zamijenjen je nazivom Srbi. Načertanije je bilo i protuprojekt aktivnoga ilirskoga pokre ta, a poslije i njegovih nasljednika koji su promicali ideju jugosla venstva. Njezin je tvorac bio biskup Josip Juraj Strossmayer koji je u kredo Jugoslavena upisao uzajamno zbližavanje, pomirbu i uje dinjavanje. 26 Tadašnja idejna kretanja proizlazila su iz kolarovske koncepcije »slavenske uzajamnosti« koja je propovijedala suradnju među svim Slavenima i koja je također iznjedrila i panslavizam kao pokret za ujedinjenjem slavenskih naroda. Srbi nisu prihvatili ideje panslavizma, ilirizma i jugoslavizma, nego su ih zamijenili veliko srpskom idejom (pansrbizmom ili svesrbizmom). Tadašnje slavi stičke teorije i pogledi postali su njezinim temeljem za tumačenje i opravdanje ciljeva te postavljanje srpskoga jezika na prvo mjesto u vrijednosnoj hijerarhiji ostalih južnoslavenskih jezika. Grčević naglašuje činjenicu da za nepriznavanje hrvatskoga kao samostalnoga jezika i njegova poistovjećivanja sa srpskim, kao i za ostale falsifikate, nije kriva samo razina tadašnje slavističke zna nosti, pa ni djelovanje Vuka Karadžića. Uzroci nisu bili samo lin25
M. Grčević, Karadžićeva ... , str. 50.
26 D. Pavličević, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2000., str. 267.-269; J. Rapacka, Z dziej6w idei
jugoslowimiskiej (od poczqtk6w do konca XIXw.) lu:/ eadem, Godzina Herdera. O Serbach, Chorwatach i ideijugoslowimiskiej, Warszawa 1995., str. 27.-42; eadem, /ugoslavenska ideja, /u:/ Leksikon hrvatskih tradicija, prev. D. Blažina, Zagreb, 2002., str. 97.-100.
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
23
gvističke prirode, već prije svega ideološke - panslavističke i veli kosrpske. Kao što se vidi, jezikoslovci se nisu mogli nositi s iznimnom po javom tronarječnosti u hrvatskome književnom jeziku jer se nisu istraživali hrvatski dijalekti ni pismenost. Postojanje hrvatske ča kavštine, kajkavštine i štokavštine u odnosu prema samo jednome štokavskom dijalektu u Srbiji bilo je argumentom za sređivanje je zičnog zemljovida i pripisivanje dijalekata pojedinim narodima, što se radilo u skladu s osnovnom tezom Dobrovskoga o izuzetnoj ulozi Srba u povijesti slavenskih jezika zbog toga što su bili prvi ondje i zauzimali najveći teritorij. U odgovoru na pitanje zašto je Karadžić napisao netočan datum nastanka svojega članka Srbi svi i svuda, Grčević iznosi nekoliko uzroka, među ostalim i to da je Vuk, braneći se od oštrih napada srpskoga javnog mišljenja i Pravoslavne crkve, htio ranijim datu mom dokazati kako nije izdajica i da svojom jezičnom reformom ne želi »pošokčiti« Srbe27 - čime je uvjeravao u svoju lojalnost naro du i Crkvi. Izbor godine 1836., koja je istodobno i godina početka ilirskoga pokreta, osiguravao mu je važno mjesto među onima koji su napadali i odbacivali ilirske ideje te umjesto toga promicali ve likosrpske zamisli. 28 U početcima slavistike Hrvati su predstavljali problem jer su osim Srba bili jedini narod »S povijesnim pravom postojanja« - ka ko to kaže Grčević - unutar navodno čistoga srpskog štokavskog je zičnog područja, dodatno zamršenoga netipičnim postojanjem triju narječja. Kako se Hrvate nije moglo izbrisati sa zemljovida, što smo već spomenuli, podijeljeni su između Srba i Slovenaca. Tvrdnja da su štokavski i čakavski različiti dijalekti, a ne govori istoga dijalekta, olakšala je rješenje problema dodjeljivanjem štokavštine srpskomu, a čakavštine hrvatskomu jeziku. Potkraj XIX. stoljeća, kada se zbog djelovanja hrvatskih vukova ca izvršila realna konsolidacija dotadašnjega samostalnog hrvat:'7
šokac je bio pogrdni naziv za Hrvata katolika.
:�H
M. Grčević, Karadžićeva ... , str. 55.
24
1. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
skoga te srpskoga književnog jezika u okviru srpsko-hrvatskoga l hrvatsko-srpskoga, hrvatski jezik prihvatio je definiciju toga jezika kao svoju. Formulu te definicije također treba uvrstiti u probleme koje kroatistika mora verificirati.
dijalekta osnovicom hrvatskoga standarda. Stjepan Babić ovako je to argumentirao:
Prije se isticalo da istočnohercegovačko narječje čini najužu osnovicu književnog jezika ijekavskog izgovora, ali i ono ima mnoge osobine koje štokavština kao književna osnovica nema ili ih bar nema u onom opsegu u kojem je u tom dijalektu 32 ...
1.2. Definicija hrvatskoga jezika Ta je definicija glasila: srpsko-hrvatski l hrvatsko-srpski jezik na stao je polovicom XIX. stoljeća, 29 a temelji se na novoštokavskome istočnohercegovačkom dijalektu. Neupitan dokaz istovjetnosti oba ju jezika bila je zajednička dijalektna osnovica koja se poistovjeći vala s jezičnim zavičajem Vuka Stefanovića Karadžića. Nakon ras pada Jugoslavije, u okviru promatranja stoljetnoga razdoblja jezi čnoga zajedništva, počela je raščlamba lingvističkoga člana defi nicije vezane za dijalektnu osnovicu jezika »Od koje je nekoć bio uzajmio, izravno ili neizravno (tj. preko kakva interdijalekta) ma terijalnu podlogu (tj. supstanciju i strukturu) na kojoj će se odvijati standardizacioni procesi«.30 Iz dijalekta koji čini jezičnu osnovicu standardni jezik preuzima fonetski sustav, osnovne gramatičke za konitosti i temeljni leksički fond, a tim se sastavnicama u procesu standardizacije dodaje još i tzv. kulturno-civilizacijska nadgradnja, intelektualni rječnik i znanstveno nazivlje, kako to naglašava Da libor Brozović i drugi znanstvenici. 31 Ispravak te definicije temelji se na izostavljanju atributa istoč nohercegovački te isticanju novoštokavštine kao jedine dijalektne osnovice hrvatskoga jezika. Taj su problem hrvatski lingvisti po krenuli već u svojim ranijim radovima, osamdesetih godina, doka zujući da nema argumenata za smatranje istočnohercegovačkoga
29
Pokazatelji te kronologije bili su: Gajeva i Vukova reforma te Bečki dogovor iz 1850. koji je trebao biti formalnom potvrdom novonastaloga jezika. D. Brozović, Sociolingvistička situacija i problemi jezične standardizacije u slavenskom svijetu XVIII stoljeća, >>Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru<<, br. l l, Zadar, 1972.-1973., str. 19.
30
31 D. Brozović, O sadržaju pojma norma u leksikologiji, ••Jezik<< 28, 5, Zagreb 1980., str. 138. -145. Pretisak /u:/ Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, ur. M. Samardžija, Zagreb, 1990., str. 140.-150.
25
Pozivajući se na monografiju Asima Pece33, Babić upućuje na ne standardiziranost, npr. jotacije tipa ćerati, devojka. Valja ipak imati na umu da je Vuk 1839. svjesno odustao od toga obilježja jer je te žio jezičnoj normi dati naddijalektni karakter redukcijom obilježja maloga dosega. Takvoga je mišljenja i Radoslav Katičić kada tvrdi:
Novoštokavska osnovica hrvatskoga standardnog jezika samo je načel no određena i ne odnosi se ni na koji konkretni novoštokavski organski sustav.34 Za određenje takve dijalektne osnovice adekvatan je naziv novošto kavskifolklorni koine, što ga predlaže Dalibor Brozović. To je termi nološki neutralna formulacija koja nema spornih konotacija. Hrvatski jezik, koji se formirao od kraja XV. stoljeća po načelu evolucijskog uključivanja elemenata iz različitih dijalekta, razno rodnih u procesu kodifikacijskih zahvata (utemeljenih na jednome dijalektu ili na mješavini više njih), postigao je tako visoku razinu apstraktnosti, naddijalektnosti, da ga danas ne možemo više po vezivati ni s jednim konkretnim hrvatskim dijalektom. Može se tu izdvojiti (i)jekavska novoštokavština, posebice njezina obilježja iz zapadnih područja, uz nešto manji utjecaj novoštokavskoga ikav skoga bosansko-hercegovačkog dijalekta. Kao rezultat povijesnih >>Hrvatski dijalekto 1 � s. Babić, štokavština i današnji književni idiomi na njoj utemeljeni, loški zbornik<< 10, Zagreb, 1985., str. 14. Pretisak /u:/ idem, Hrvatska jezikoslovna čitanka, /.agreb 1990., str. 293-302. Usporedi idem, Standardizacija- stabilizacija književnoga jezika, ..)t•zik<< 35, 2, Zagreb, 1987., str. 65.-77. Pretisak /u:/ idem, Hrvatska jezikoslovna ... , str. 257.269.
11
A. Peco, Govor istočne Hercegovine, >>Srpski dijalektološki zbornik« XIV, Beograd, 1964., str. 1.-200. 1'1 R. Katičić, Načela standardnosti hrvatskoga jezika, >>Jezik<< 43, 5, Zagreb, 1995., str. 177. l'rdisak /u:/ Norme i normiranje . . , str. 295.-307. .
26
HRVATI l NJIHOV JEZIK
standardizacijskih procesa u hrvatskoj su normi danas prisutni i elementi iz neštokavskih i staroštokavskih dijalekata. Najveće od stupanje od novoštokavske norme nalazimo u leksiku koji je naslije đen od stare tronarječnosti, tj. uporabe triju dijalekata (čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga) u funkciji hrvatskoga književnog jezika. No, naziv istočnohercegovački pojavljuje se i dalje u znanstve nim radovima:
Dijalekatnom osnovicom hrvatskoga standardnoga jezika dva su novo štokavska dijalekta, u većoj mjeri istočnohercegovački, osobito njegovi zapadni govori, u manjoj mjeri zapadni bosanskohercegovački dijalekt. 35 U reprezentativnom djelu Hrvatskijezik Josip Lisac tvrdi:
Današnji hrvatski književni jezik temelji se na novoštokavskim dijalekti ma (zapadnom i istočnohercegovačkom), prvenstveno na istočnoherce govačkom. U tom je smislu najvažniji dubrovački jezični sustav, govor koji je predstavljao dijalekatnu osnovicu najuglednijim starim dubrovačkim autorima (Marin Držić, Ivan Gundulić i drugi), a od sredine 18. stoljeća dijalekatnom je osnovicom hrvatskoga jezičnog standarda, zajedno s go vorima zapadnoga dijalekta.36 Istočnohercegovački dijalekt, koji se u definicijama smatra osnovi com hrvatskoga jezika utemeljenoj na znanstvenoj literaturi, posta je predmetom rasprave, slično kao i ostale činjenice koje se tiču nje gove povijesti. Taj je problem podrobno istražio Mario Grčević37 koji se tematski nadovezao na problematiku pogleda na hrvatski jezik u početcima slavistike. Pitanje dijalektne osnovice seže u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda i reforme Vuka Karadžića, što je prijelomno razdoblje u povijesti hrvatskoga jezika, s kojim se isto dobno povezuje i mnogo kasnijih netočnih interpretacija i pogleda. U doba ilirizma osnovicom tadašnjega jezika bila je (novo)štokav ština, bez upućivanja na kakav konkretan dijalekt, što je s jedne
35 J. Lisac, Leksička norma i hrvatska narječja, »Kolo<< VIII, l, Zagreb, 1998., str. 31.-39. Pretisak /u:/ Norme i normiranje ..., str. 246.-259. 36 J. Lisac, Narodni govori /u:/ Hrvatski jezik, ur. M. Lončarić, serija Najnowsze dzieje jrzyk6w slowimiskich, Opole, 1998., str. 189. 37 M. Grčević, Zablude ...
l . POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
27
strane omogućivalo ostvarivanje zamisli o stvaranju zajedničkoga jezika za sve Južne Slavene, a s druge strane osiguravalo njegovoj normi određeni stupanj apstraktnosti do koje se došlo uvođenjem obilježja staroštokavskih i drugih dijalekata. Tek poslije, kako piše Hranka Tafra, 38 pojavio se naziv hercegovački, ali uglavnom pove zan s fonološkom normom ilirskoga jezika (npr. naglascima, izgo vorom jata). Tafra naglašava da je otvorenost prema dijalektnome bogatstvu hrvatskoga jezika i danas obilježjem njegova standarda koje je znatno oslabljeno kasnijim djelovanjem vukovaca. Oni su odvojili hrvatski jezik od mnogih njegovih izvora te ga prilagodili Vukovu modelu i normi. I opet dolazimo do Vuka Karadžića i dija lektne osnovice novoga srpskog književnog jezika koju je on nazi vao (h)ercegovačkom. 39 U hercegovački dijalekt uključivao je ijekav ske dijalekte Hercegovine, Bosne, Crne Gore, Hrvatske, Dalmacije i Srbije (do Mačve, Valjeva i Karanovca - danas Kraljeva). Ti su pro stori ulazili u sastav turskoga hercegovačkog sandžaka, otuda i na ziv dijalekta potječe od administrativnoga naziva toga područja. Obuhvaćao je i staro štokavske ijekavske dijalekte. Vuk je ipak svoju reformu povezivao s novoštokavskim dijalektima. Tomo Maretić, predstavnik vukovaca, poznavao je specifičnost štokavskih dijale kata, shvaćajući Karadžićev izbor dijalekta kojim govori najveći broj ljudi na najširem prostoru i koji ima vrijedno književno naslijeđe pa je zbog toga na prirodan način predodređen za ulogu književ noga jezika. Iste su činjenice još u XVI. stoljeću potaknule Bartula Kašića i Jakova Mikalju na izbor štokavštine kao osnovice hrvat skoga književnoga jezika. Tomo Maretić bio je i poznavatelj razno rodne strukture štokavskih dijalekata među kojima se središnje, ijekavske, određuje kao hercegovačke, iako ne zaslužuju svi dijalekti taj naziv. Hercegovački jezik najispravnije rabi V. S. Karadžić koji ga 38
B. Tafra, Dijalekatna osnovica >>ilirskoga« jezika, >>Rasprave Zavoda za hrvatski jezik HF!« 18, Zagreb, 1992., str. 195.-209.
:;g
Na početku svojega djelovanja Vuk 1818. dijeli srpske dijalekte na sremske, resavske i hercegovačke. Četrdesetih godina XIX. stoljeća izmijenio je klasifikaciju na zapadne dija lekte (njima govore Srbi katoličke vjere, tj. H rvati), južne dijalekte (dubrovački jezik) i istočne dijalekte.
28
je obogatio obilježjima izvan njegova rodnoga govora. Upravo taj uzor prihvaćaju vukovci kao hrvatski jezik na sljedećoj etapi njego va povijesnoga razvitka. U suvremenom jeziku naziv hercegovački ima sasvim drukčiji, uži značenjski opseg. U skladu s tom tradici jom nazivlja, novoštokavski ijekavski dijalekti na širemu sjevernom području Crne Gore nose kasniju inačicu toga naziva: istočnoher cegovački, iako Vojislav Nikčević40 želi naziv crnogorski. Izostanak takva naziva i zadržavanje istočnohercegovačkoga termina svjedoči, po njegovu mišljenju, o političkoj motivaciji koja pomaže u realiza ciji velikosrpskih ideja što naglašavaju ulogu Srba i njihova jezika te istodobno izostavljaju i umanjuju ulogu Crne Gore. Današnju uporabu toga naziva Nikčević uspoređuje s ranijim nazivanjem Ma kedonije Južnom Srbijom. Terminološki je taj problem teško razrije šiti jer se novoštokavskim ijekavskim dijalektom služe četiri naro da: Crnogorci, Hrvati, Muslimani - Bošnjaci i Srbi, a svi oni nakon raspada Jugoslavije žive u četirima državama. Dijalektna osnovica vukovskoga jezika41 zamršen je problem i zbog toga što je poznato da se u Karadžićevoj reformi mogu izdvo jiti dvije etape, od kojih je prva pod geslom uvođenja jezika »kako prosti narod govori«, odnosno onakvoga »kako sam ja u detinjstvu čuo«, a bio je to zapravo govor njegova rodnog Tršića.42 U drugoj etapi Vuk odustaje od lokalnih obilježja, a u prilog širega dosega prihvaća načelo opće pravilnosti kojom se treba proširiti i raspro straniti novi model jezika. Od četrdesetih godina u njegovu su jezi ku posebice vidljiva brojna obilježja dubrovačkoga govora te upra-
40
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
vo tako i naziva svoj jezik, tvrdeći: »Sad pišem po Dubrovačkome«. Dubrovački govor i nadalje se ubraja u istočnohercegovački dijalekt. Naziv istočnohercegovački pojavio se 1956. u dijalektologiji P. Ivića43 i njime se zamjenjuje dotadašnji vukovski naziv hercegova čki. Tom je zamjenom Pavle Ivić na sve novoštokavske ijekavske di jalekte proširio prvotni doseg naziva istočnohercegovački kojim su se do tada obuhvaćali samo dijalekti istočne Hercegovine. Nastala je i opasnost od dvoznačnosti toga naziva, ali ga je Ivić, unatoč svemu, držao boljim od prethodnoga. Zbog toga će se u poglavlju lstočnohercegovački dijalekat kao osnovica književnogjezika,44 ko ji je tada bio hrvatsko-srpski, promijeniti i formulacija definicije o dijalektnoj osnovici hrvatskoga jezika. Sudjelovanje te osnovice u oblikovanju književnoga hrvatsko-srpskoga, a istodobno i hr vatskoga jezika, Ivić objašnjava na način koji oslikava tadašnje po glede na tu temu. U skladu s tim na prijelazu XV. u XVI. stoljeće taj se jezik u Dubrovniku oblikuje kao književni na temelju lokalnoga jekavskoga dijalekta. U drugoj polovici XVII. stoljeća pojavljuje se Matija Divković, glavni predstavnik bosanskih franjevaca, koji pi še istočnobosanskom jekavskom štokavštinom koja će u sljedećem stoljeću ipak ustuknuti pred ikavicom. Prema takvoj interpretaciji u istočno hercegovački dijalekt ubrajaju se i dubrovački i istočnobo sanski dijalekti. Sljedeću etapu povijesti stvara već Vuk S. Karadžić koji se prihvaća napornoga rada na reformi jezika.
Hrvati su u četvrtoj deceniji XIX. v., u težnji da se oslobode regionalne rascepkanosti koja je dotle sputavala razvoj njihove kulture, usvojili što kavsko narečje kao osnovicu književnog jezika. Pritom su oni izabrali jekavski izgovor, ne samo zbog velikog ugleda narodne poezije i želje da se ostvari što veća bliskost sa Srbima, već i zbog prestiža dubrovačke knji ževnosti. Kristalizacija književnog jezika Hrvata nije išla glatko i disku sije oko ovoga trajale su među Hrvatima oko pola veka, dok nije konačno usvojena vukovska osnovica štokavskog južnog narečja, ali u praksi sa dosta modifikacija u sintaksi i leksici, zasnovanih ne uvek na hrvatskim
V. Nikčević, Čijije takozvani Vukovjezik?, »Kritika<<, 12, Zagreb, 1970., str. 370.-385.
41
Literatura o tom problemu neobično je bogata. Najvažnije radove navodi M. Grčević u: Zablude ... , str. 46., bilješka 19. Isto tako neobično opširnu bibliografiju o Vuku Karadžiću navodi N. Bašić, op. cit.
42
Karadžićevi su roditelji bili iz Drobnjaka pod Durmitorom, odakle su se u prvoj polovici XVII . stoljeć� preselili u Tršić kraj Loznice u zapadnoj Srbiji, koji su nase lile izbjeglice iz . _ razhcmh kraJeva Hercegovine. Oba su govora pripadala istočnohercegovačkomu dijalek tu (prema današnjoj terminologiji), a sam Drobnjak i okolica 1878. pripao je Crnoj Gori. u Vukovu jeziku bilo je obilježja toga govora, kao npr. futur II. tipa uspišem, uzdajem. O tome detaljno piše P. Ivić, Srpski narod i njegovjezik, Beograd, 1971., str. 317.-321.
29
�
·1.1 ·H
P. Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskogjezika. Uvod i štokavsko narječje, Novi Sad, 1956.
Ibidem, str. 145.-147.
30
1. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
HRVATI l NJIHOV JEZIK
narodnim govorima, već ponekad i na kalkiranju prema nemačkom je ziku.45 Novi naziv s dijalektološkoga motrišta nije bio dobar jer je unosio zabunu i nije odražavao stvarno stanje s obzirom na to da su di jalekti istočne Hercegovine, prema dijalektološkim istraživanjima (uzmimo kao primjer navedenu monografiju A. Pece), pokaziva li znatne razlike u odnosu prema novoštokavskoj ijekavštini kao osnovici književnoga jezika. Jedna od posljedica novoga nazivlja, kako ističe M. Grčević, bila je teza uvriježena u slavistici, da su po četci hrvatskoga književnoga jezika povezani s reformatorskim Vu kovim radom. Kriterij ubrajanja dubrovačkoga i istočnobosanskoga dijalekta u istočnohercegovački za Ivića su bile seobe pučanstva iako je u slučaju istočnobosanskoga dijalekta dodatni problem bio njegov staroštokavski sustav.46 Slično je bilo i s obilježjima dubrovačkoga dijalekta (npr. naglasak, ostvarivanjejata) koja nisu bila u skladu s realizacijom tih pojava u istočnoj Hercegovini. Iako jezikoslovna analiza ne potvrđuje u potpunosti takvu klasifikaciju, a zajedničko obilježje tih dijalekata je ijekavski izgovorjata, za Ivića je glavni ar gument bio živalj na tim prostorima - istočnohercegovački katolički (ili pokatoličeni) naseljenici. Pozivanje na pojavu migracija koje su navodno bile odlučujući čimbenik za određivanje tipa tamošnjega pučanstva pogodovalo je tvrdnjama o srpskom Dubrovniku i njego vom književnom naslijeđu. Nesumnjiv je utjecaj odigralo i mišlje nje da je štokavski dijalekt isključivo srpskiY Obilježja dubrovačko ga dijalekta, iako bliska i srodna istočnohercegovačkoj skupini, ne mogu opravdati njegovo ubrajanje u tu skupinu. Znanost pokušava riješiti taj problem odjeljujući dubrovački govor kao zaseban podtip u okviru istočnohercegovačkoga dijalekta. Dalibor Brozović naziva ga dubrovačkim poddijalektom.
Navedene činjenice opravdavaju tezu hrvatskih jezikoslovaca da naziv istočnohercegovački valja izostaviti kao kvalifikator hrvatske novoštokavštine. Glavni argument pristaša istočnohercegovačke geneze hrvatskoga jezika bila su njegova dva obilježja: nagla� ni sustav i izgovor jata. Međutim, oba ta obilježja u hrvatskome Je ziku ipak nisu povezana s istočnohercegovačkim dijalektom. No voštokavski se naglasni sustav, naime, razvio neovisno i o novošto kavskim ikavskim dijalektima, među ostalim u Dalmaciji i Lici, gdje se rodio Šime Starčević koji je prvi u svojoj gramatici još 1812. opi sao taj sustav. Osim toga, akcentolozi upravo u toj novoštokavskoj i kavštini vide korijene suvremene hrvatske akcentologije.48 S druge strane, hrvatski (i)jekavski izgovor potječe još iz jezika stare štokav ske pismenosti, a izvodi se iz dubrovačke pismenosti i istočnobo sanskoga dijalekta. Zato u slavističkoj tradiciji dosad uvriježena definicija hrvatsko ga jezika izaziva kontroverze kod istraživača49 i nameće potrebu daljnjih dijalektoloških istraživanja, o čemu govori S. Babić kad se uključuje u navedenu raspravu.50 Do tada je možda uputno slijediti primjer D. Brozovića koji je 1976. ovako opisivao osnovicu hrvatskosrpskoga jezika:
Materijalnu dijalekatsku osnovicu jezičnoga standarda dao je u prv�m redu ijekavski novoštokavski dijalekt (t r a d i i o n a l n o z v a n /na�lasila B. 0./ najčešće istočnohercegovački, ili južni), ali važnu su ulogu odigrala . osta la dva, ekavski (šumadijsko-vojvođanski, istočni) i ikavski (zapadni).51 e
Ibidem, str. 146.-147.
Ivić je promijenio svoje gledište odjeljujući taj dijalekt na karti u knjizi Srpski narod ... kao: ostaci istočnobosanskog govora.
47
Više o tome u V. poglavlju
1
s. Vukušić, Prednovoštokavsko prenošenje naglaska i njegovi odrazi u hrvatskoj stan tlu rt/noj prozodiji, >>Hrvatski dijalektološki zbornik<< 9, Zagreb, 1995., str. 101.-105; prema M. 1 ;l {.,viću, Zablude ... , str. 48. ill
1'1
Veliku raspravu 0 tome vodili su u časopisu >>Jezik<< J, Lisac i M. Grčević. Vidi J. Lisac, ]oš tliialekatnoj osnovici hrvatskoga književnog jezika, >>Jezik<< 46, 5, Zagreb, � 998., str. 1 � 4._ 1 1111.; M. Grčević, Ponovno o >>istočnohercegovačkoj štokavštini« i kroatistzčklm stran� utzca1 1 1 1 1 , »Jezik<< 47, 1, Zagreb, 1999., str. 18.-32.; J. Lisac, ]oš jednom o dijalekatnoj osnovicz hrvat , J. "�'' književnog jezika, >>Jezik<< 47, 2, Zagreb, 1999., str. 73.-77.
o
Babić, o dijalekatnoj podlozi hrvatskoga književnogjezika, >>Jezik<< 47, 2, Zagreb, 1999., '17.-80. 'oi 1 l. Brozović, O suvremenoj morfološkoj normi hrvatskoga jezičnog standarda i o morfo /u.\1. im značajkama standardne novoštokavštine uopće, >>Jezik<< 24, Zagreb, 1976., str. l.-12., 1 1 . ·1 'l., 109.-114. Pretisak /u:/ Norme i normiranje . . , str. 151.-181, citat - str. 153.
'•11
45 46
31
•,( l .
s.
.
32
HRVATI J NJIHOV JEZIK
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
1.3. Teorija književnoga jezika Najstariji naziv književnoga jezika, opći (općen) jezik (lingua com munis), rabili su hrvatski pisci za jezik pisanih djela. On se može us porediti s poljskim kulturnim dijalektom (dialekt kulturalny), pisa nim i govorenim jezikom obrazovanih koji nije do kraja normiran, ali je probran i služi kao sredstvo komunikacije između društvenih slojeva. Mlađi naziv, književnijezik, odgovara poljskomu terminu j�zyk literacki. U serbokroatističkoj literaturi:
... pod »književnim jezikom<< u prvom se redu misli na jezik, koji se razvio na osnovi narodnoga jezika, koji je gramatički pravilan i čist od tuđih elemenata, koji je brižno razvijan i usavršavan i kojim se služe u govoru i pisanju obrazovani slojevi naroda; ... 52 Teoretske rasprave o književnome jeziku nalazimo i u članku Herte Kune koja ovako određuje književni/ literarnijezik:
Bitna je karakteristika ovog jezika da je univerzalniji od konkretnih lo k�lni� g�vora i nužno ih prevazilazi, a da pri tome, iako teži objedinjava nJU u IzvJesnom širokom smislu riječi, ipak ne normira i ne dobiva status standardnog jezika, mada postoji, u većoj ili manjoj mjeri, labilna nor ma, ili bar izvjesni jezički uzusi, maniri, koji predstavljaju proizvod ne posredne literarnojezičke tradicije i konkretnih potreba onih slojeva koji neposredno učestvuju u kreiranju i konzumiranju literarnih proizvoda. 53 Ta autorica naglašava da je on prestižan kaofenomen kulturne nad gradnje. Književnijezik katkada se rabi i u užem značenju kao jezik lijepe književnosti, slično kao i u drugim slavenskim jezicima.54 Postoje mnoge definicije književnogajezika. U poljskome jeziku:
Najčešće se književni jezik razumije kao oblik općega jezika obrazovanih slojeva utemeljenoga na pisanoj tradiciji, koji se rabi na cijelom području dotičnoga jezika i u svim oblicima kulturnoga života naroda. Takav jezik
33
obično ima dva lika: pisani i govoreni. U odnosu na stare jezike, srednjo vjekovne ili antičke, naziv književni jezik označuje obično jezik pisme nosti: pisani jezik državne administracije, književnosti, znanosti, religije itd.55 Ta se definicija slaže s klasičnom definicijom Zenona Klemensi ewicza. Njezina novija inačica glasi:
Kulturni dijalekt određenoga narodnog jezika, najčešće samo njegova pi sana verzija, osnovicom je oblikovanja književnosti i razvija se zajedno s njom. U različitih narodnih tradicija, ovisnih uvelike o povijesnim čim benicima, književni se jezik supostavlja narodnim i regionalnim dijalek tima ili razgovornom jeziku.56 Zajednički element različito formuliranih definicija književnoga jezika nesumnjivo je njegov pisani oblik koji ga izdvaja od drugih idioma. Sljedeći je čimbenik tradicija koja jeziku daje naddijalektni, apstraktni karakter, model langue koji je odredio kasniji povijesni razvitak određenoga jezika i osigurao mu kontinuitet. Istodobno, naziv je imao usko značenje pa definicije nisu uvijek uzimale u ob zir ostala obilježja književnoga jezika, kao što je npr. potreba stva ranja norme ili funkcionalnih stilova. Pojedini slavenski jezici izgradili su u okviru teorije književnoga jezika vlastiti pojmovni i terminološki aparat koji pokazuje jezične funkcije u širem kontekstu drugih jezičnih idioma. Poljski jezik ima na tom području istraživanja bogatu tradici j u, počevši od radova Zenona Klemensiewicza (1951.), Stanislawa lJrbanczyka (1956.), Antonija Furdala (1973.) i mnogih drugih.57 S obzirom na to da nema jednoznačne definicije književnoga jezi ka, S. Urbanczyk zahtijeva precizan opis njegova značenja u po'•"
str. 320.-321.
Z . Gol
'•h
52 R. Simeon Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Zagreb, 1969., sv. I., str. 663. 53 H. Kuna, Istorija literarnog (književnog) jezika - standardni jezik, njegova istorija i pred standardni idiomi, >>Izraz« XXXVI., 10, Sarajevo, 1974., str. 433.
54 Više o tome l. Grickat, Jezik književnosti i književi jezik - na osnovu srpskog pisanog na sleda iz starijih epoha, »Južnoslovenski filolog« XXVIII, 1-2, Beograd, 1969., str. 1.-36.
Z. Saloni: ]fzyk literacki, /u:/ Encyklopedia jfzykoznawstwa og6lnego, ur. K. Polanski, Wroclaw-Warszawa-Krakow, 1993., str. 242. '• 1
Posebno je taj problem s bogatom literaturom predstavio S. Borawski, Wprowadzenie do l1istorii jfzyka polskiego, poglavlje Klasyczne pojfCia i terminy do charakterystyki stylowego ijimkcyjnego zr6znicowania polszczyzny, Warszawa, 2002., str. 90.-113. Vidi i W. Pisarek, /rMnicowanie jfzyka narodowego /u:/ Encyklopedia jfzyka polskiego, ur. S. Urbanczyk, Wroclaw-Warszawa-Krakow, 1991., str. 409.-411.
34
HRVATI l NJIHOV JEZIK
jedinoj uporabi ili njegovu zamjenu »sigurnijim« nazivom svena rodni (opći) pisani jezik. Furdal se u svojoj klasifikaciji poziva na unutarnja obilježja jezika te na temelju svojih kriterija razlikuje znanstveni književni jezik, govoreni i pisani; umjetnički književni jezik, govoreni i pisani; razgovorni književnijezik, govoreni i pisani. Potonji stil središnji je tip u cijeloj njegovoj klasifikaciji koja ima 12 jedinica. Svaki od navedenih autora svoju podjelu jezičnih sti lova temelji na primjeni različitih kriterija. Klemensiewiczevi su kriteriji bili sljedeći: nacionalni, teritorijalni doseg, način ostva renja, komunikacijska funkcija i situacija. U konačnici je dobio 15 jezičnih stilova: nacionalni, opći, regionalni jezik, gradski govor, razgovorni jezik, književni (pisani) jezik, konverzacijski, mono loški, umjetnički, znanstveni, normativno-edukativni, regional no konverzacijski, regionalno umjetnički, strukovni jezik i struč ni govor. Iste kriterije58 primijenio je i Urbanczyk, ali ima nešto drukčiju podjelu stilova u jeziku: etnički jezik, općenarodni (opći, nacionalni), dijalekti, pisani (književni) jezik, govorni jezik, komu nikativni, umjetnički, razgovorni, stručni, gradski govori, žargon. Furdalova klasifikacija temelji se na etničkom kriteriju po kojemu se jezik dijeli na: etnički; semantičko-funkcionalni (razgovorni, strukovni, znanstveni književni, umjetnički); socijalno-stilistički (književni i narodni jezik); sintaktički (pisani jezik, govoreni je zik); na kraju se prema fonetskom i fleksijskom kriteriju razlikuje književni govoreni jezik, gradski jezik - stručni govorni, razgovor ni, umjetnički govorni; seoski jezik - stručni govorni, razgovorni, umjetnički govorni. U jugoslavistici je funkcionalno razlikovanje jezika, tada još hrvatsko-srpskoga, pokrenuo Milorad Radovanović59, uključivši funkcionalni, socijalni, teritorijalni i individualni kriterij. U okvi ru prvoga izdvaja profesionalni ili disciplinarni podtip koji se rabi
58
Etnički umjesto nacionalnoga kriterija i kriterij specijalizacije umjesto komunikacijske situacije.
59
M. Radovanović, Sociolingvistika, poglavlje Raslojavanje jezika, Beograd, 1979., str. 63.-82.
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
35
u pravu, administraciji, znanosti, novinarstvu, filozofiji, politici. ls t varuje se s pomoću posebnih sintaktičkih i leksičkih (termino loških) sredstava i tvori temelj za formiranje administrativno-prav noga, publicistička-novinarskoga, znanstvenoga i drugih stilova. Sit uacijski podtip omogućuje razlikovanje jezika ovisno o okolno sl i ma u kojima ga govornici rabe (u obitelji, na radnome mjestu, na sastanku, u školi itd.) pa iako to autor eksplicitno ne navodi, to se I H'sumnjivo odnosi na razgovorni stil govorenoga jezika. Posljednji 1 u l(! tip tematski je blizak profesionalnome podtipu koji se pojavljuje u p r. u tekstovima o športu, politici, znanstvenim novostima, ne k roi ozima, oglasima, što implicira razgovorni pisani stil. Primjena socijalnoga kriterija omogućuje izdvajanje sociolekata (npr. žargo ua), dok individualni kriterij razlikuje idiolekte, osobne jezike ko j i ma se omogućuje istraživanje jezika i stila pisaca. Posljedni, te r i t orijalni kriterij ima dva podtipa od kojih su prvi nestandardni 1 1a rodni jezici, odnosno dijalekti, seoski i gradski, a drugi su inači ro m normiranoga standardnog jezika i njegovih pisanih i govore l 1 i h oblika. Primjena posljednjega kriterija odražavala je posebno raslojavanje tadašnjega hrvatsko-srpskoga jezika na tzv. hrvatsku l srpsku varijantu60. Za hrvatski jezik o tome je raspravljao Josip Silić6I, izdvajajući: 1.11a n stveni, uredski ili administrativni, novinarski ili publicistički, k 1 1 j i ževni ili beletristički i razgovorni stil62.
l
"" Tom se problematikom bavi i B. Tošović, Funkcionalni stilovi, Sarajevo, 1988.; II. izdanje, l l t ·ograd, 2002.
Si l ić, Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnoga jezika, >>Kolo« V, l, Zagreb, 1996., str. �17.; idem, Administrativni stil hrvatskoga književnogjezika, >>Kolo<< V, 4, Zagreb, 1996., .,, , Wl.-358.; idem, Novinarski stil hrvatskoga standardnog jezika, >>Kolo<< Vl, 3, Zagreb, 1 ' 1 ' 1/ . , s t r. 495.-513.; idem, Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika, »Kolo<< VI, 4, l ' ' 1: ' dl, l 997., str. 483.-495.; idem, Znanstveni stil hrvatskoga standardnogjezika, >>Kolo<< Vl, 2, l o � g rt·h, 1 997., str. 397.-415.; idem, Rečenica i funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog 1 • · tA 11, "Kolo<< VII, l, Zagreb, 1998., str. 435.-441.
,.�
1.
' 1 ·l.
' ' ' Novi j i rad iz toga područja napisale su M. Kovačević i L. Badurina u knjizi Raslojavanje v· u''lll' stvarnosti, Rijeka 2001. te u njemu razmatraju funkcionalno raslojavanje jezika na
' odoravnoj razini, koja rezultira privatnim, javnim, specijalnim, multimedijalnim i literar l l t t l l d i skursom, dok se na okomitoj osi razlikuje govorni i pisani diskurs.
36
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Radovanović rabi naziv standardnijezik koji u serbokroatistiku krajem šezdesetih godina XX. stoljeća uvodi D. Brozović63, stvaraju ći tako temelje teorije standardnoga jezika na teritoriju Jugoslavije. Taj je termin bio češći u zapadnom jezikoslovlju iako je bio poznat i u slavistici64 • Brozović odbacuje naziv književni jezik u kojemu vidi samo dvije dobre strane: dugu tradiciju i opću uporabu. Međutim, taj se naziv previše povezivao s književnošću i jezikom književno sti, a ona, kao što je poznato, ne rabi samo književnijezik, nego npr. i dijalekte pa je značenjski njegov opseg preširok. S druge strane, taj termin ima preusko značenje jer se njegova uporaba ne ograničuje samo na beletristiku65• Negativno je ocijenio i terminološka odre đenja koja su prihvaćena u drugim tradicijama, a to su: opći jezik, općenarodnijezik, kulturnijezik, s obzirom na njihovu semantičku n eadekvatnost u odnosu prema opisanim sadržajima. Jedini nedo st atak termina standardni bio je njegovo drugo značenje - 'prosje čan'. Prema Brozovićevoj definiciji standardni je jezik:
... autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije.66 Autonomnost znači da standardni jezik nije konkretan dijalekt, nego ima karakter naddijalekta koji se stvarao u procesu prisvaja nja obilježja iz različitih dijalekata tijekom njegova povijesnoga ra zvitka. Osim toga, obilježava ga prisutnost normi, i to preskriptiv ne, propisane, te uzusne, običajne, koje podliježu svjesnomu ko difikacijskom djelovanju, napose ona prva, preskriptivna norma. Takav jezik također je polifunkcionalan, tj. sposoban izraziti sve funkcionalne stilove jezika koji su se postupno oblikovali uspo-
D. Brozović, Standardni jezik. Teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja, Zagreb 1970. Knjiga se sastoji od njegovih ranijih članaka o toj temi.
64
Tridesetih godina XX. stoljeća E. D. Polivanov rabio ga je u ruskom jezikoslovlju kao si nonim za književni jezik ili općeruski jezik. Usp. D. Brozović, op. cit., str. 16., bilješka 8.a. D. Brozović, op. cit., str. 15. D. Brozović, op. cit., str. 28.
37
redno s jezičnim razvitkom. Njegov je nastanak povezan s posto janjem određene etničke ili narodne formacije u kojoj on vrši ko munikativnu funkciju. Brozovićeva definicija iz sedamdesetih go d i na dopunjena je obilježjem elastične stabilnosti67, terminom koji su praški strukturalisti prihvatili kao određenu sposobnost za ra zvoj donekle stalnoga, određenoga jezičnoga sustava, otvorenoga za nove komunikacijske potrebe njegovih korisnika. Ta je teorija istodobno obuhvaćala sve one elemente koji su postojali u drugim, brojnim definicijama. Brozovićeva teorija time je nastavila temelj l i e postavke definicije književnoga jezika koja je bila formulirana s obzirom na jezični sustav i njegovo funkcioniranje u određenome d ruštvu. Tu su teoriju na temelju istraživanja u praškome jezičnom krugu tridesetih godina68 postavili B. Havranek i A. Jedlička, a po slije dopunio B. Havranek69 • Brozović tvrdi da na proces standar d i zacije dotičnoga idioma ne utječe karakter njegove supstancije i s t rukture, nego tri čimbenika u koje ubraja: L karakter jezika kao sredstva komunikacije i ekspresije određenoga društva; 2. njego va funkcionalna obilježja kao instrumente za vršenje navedenih funkcija; 3. karakter samoga društva kojemu služi. Taj se čimbenik od nosi na promjene u hrvatskome društvu kojima se etničke sku pi ne integriraju u narod, a s pomoću kojih se, napose u razdoblju buđenja nacionalne svijesti (narodnoga preporoda), narod integri ra u europsku zajednicu. Brozović u svojoj definiciji standardnoga jt�zika naglašava njegovu ulogu instrumenta društvene komunika cije. Taj aspekt ističe i J. Silić koji hrvatski standardni jezik definira kao »jezik hrvatske polifunkcionalne javne komunikacije.«70 Obje "' >>Elastična stabilnost<< ili >>gipka postojanost<<, na češkome: >>pružna stabilita<<.
1'11
11. Havranek, M. Weingart: Pražsky lingvisticky kroužek: Spisovna čeština a jazykova kul
I ll m,
63
65 66
l . POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
"'1
Praha, 1932., str. 245-258.
11. Havranek, A. Jedlička: Česka mluvnice, Praha, 1960., str. 7.; definiraju književni je
t i k kao: >>Spisovny jazyk je {ltvar jednoty, s ustalenou mluvnickou stavbou a se společnou, t ut•tti!ž ustalenou, ale stale rastouci slovnizasobow< (>>Književni jezik je jedinstvena tvorevina
, od ređenim gramatičkim sustavom i zajedničkim, također utvrđenim, ali stalno rastućim ll'ksičkim fondom<<). ;o 1,
J. Silić: Hrvatski jezik kao sustav i kao standard, u: Riječkifilološki dani. Zbornik radova H ijeka, 1996., str. 187.-193. Pretisak u: Norma i normiranje..., str. 235.-245. Književni jezik
38
HRVATI l NJIHOV JEZIK
definicije ispunjavaju kriterije koji u poljskoj terminologiji određuju općijezik/svenarodnijezik. Brozović je za svoju teoriju stvorio poseban pojmovni aparat. Uveo je termin idiom s potpuno novim i posebnim značenjem. To je neutralan, a istodobno i vrlo općenit, neodređen naziv za bilo koji oblik jezičnoga postojanja. Idiom zato, ovisno o kontekstu, mo že značiti: jezik (bilo koji, razgovorni), dijalekt, interdijalekt, govor, ali i standardni jezik te žargon. Novi je naziv i organski idiom ko ji označuje »govor konkretnog sela ili skupine uže povezanih sela odnosno zaselaka«71, kao komunikacijskoga sredstva određene, za tvorene seoske zajednice. U tom se značenju rabi i termin lokalni mjesni govor.72 Supstandardni idiom definira jezik gradske zajed nice, manje-više obrazovane, te obuhvaća: razgovorni jezik, dob ne žargone mladeži, stručne žargone, šatrovački kao tajni žargon rubnih društvenih skupina. Brozović u svojim radovima rabi i ter min dijasistem za određivanje jezičnoga sustava uopće, tj. njegova apstraktnog oblika. U odnosu prema hrvatsko-srpskom jeziku di jasistem bi bio njegov sinonim, dok je u dijalektnom kontekstu on sinonimom (novo)štokavštine koja čini zajednički dijasistem i hr vatskoga i srpskoga jezika. Tako je u razdoblju hrvatsko-srpskoga jezika dijasistem vršio funkciju langue, dok su njegove konkretne realizacije, tj. standardni hrvatski i standardni srpski - zvani još i varijantama - bile istovjetne s parole. U konačnici zajednički je dijasistem jezično spajao dva naroda, a praktično se realizirao s pomoću dvaju standarda. Teorija varijanata koju je u osnovi posta vio Brozović73 stvorila je raskol u tada vladajućem službenom dr žavnom tumačenju karaktera i funkcioniranja hrvatsko-srpskoga jezika koji se smatrao jednim jedinstvenim jezikom.
l . POG LAVLJE : Definiranje hrvatskoga jezika U Brozovićevoj
teoriji standardnoga jezika osnovni je i neutralni termin idiom koji je istobno osnovom klasifikacije jezičnih stilova, t j . upravo idioma. Brozović rabi tri kriterija: organičnost/neorganič1/ost; konkretnost/nekonkretnost; viši hijerarhijski stupanj/niži hije rarhijski stupanj. Kao rezultat primjene tih kriterija, standardni je j<�zik primjerice neograničen, konkretan i s hijerarhijom najvišega st upnja. Nekonkretan je interdijalekt, dok se na najnižem hijerar11 i j skom stupnju nalazi razgovornijezik i lokalni dijalekt. Jedno od nužnih obilježja standardnoga jezika jest njegova nor ma i njoj pridruženi procesi normiranja. Pod jezičnom normom ra zumijevamo:
Skup jezičnih jedinica i pravila njihova povezivanja koje potvrde kori snici jezika. Apstraktno shvaćanje jezične norme uzima se kao posredno izmeđujezičnoga sustava i jezičnoga uzusa (običaja). Norma obuhvaća sve pojave koje joj nameće sustav, ali se u nekim slučajevima ne ogranič uje _ u na njih, nego daje prednost kojoj od izbornih inačica. Ona se ostvaruJe tekstovima temeljenima na jezičnome uzusu koji može odrediti obiljež ja tih tekstova u većem stupnju nego norma. Suprotno od uzusa, jezična je norma čvršća i ne dopušta postojanje prevelikoga broja inačica. Ona obuhvaća isključivo općeprihvaćene pojave. Nepoštivanje norme može primatelja dovesti do nesporazuma ili tumačenja koje nije u skladu s namjerama pošiljatelja?4 u
Definicija preskriptivne (kodificirane, propisane) norme odgo vara opisu uzusne (običajne, uporabne) norme koja se katkada po istovjećuje s uzusom75 - jezičnim običajem - i tada se definira kao:
... način korištenja jezičnim sustavom, njegovim jedinicama i pravili ma njihova povezivanja, što ih određena društvena zajednica prihvaća. Smatra se da jezični uzus ima veći utjecaj na upotrijebljena jezična sred stva od jezičnoga sustava te da čini osnovu za oblikovanje norme. Uzus može biti znatno kolebljiviji od norme i može dopuštati velik broj inačica. Također može obuhvaćati pojave koje nisu općeprihvaćene, ali su rašire ne i s vremenom se mogu ubrojiti u normu. Jezična norma može konačno
autor definira kao jezik hrvatske lijepe književnosti.
71
D. Brozović, op. cit., str. l l .
72 B. Kryzan-Stanojević primjećuje da se ovaj naziv ••sve češće javlja u značenju hrvatskih
dijalekata i predstavlja određeno izbjegavanje preciznijih klasifikacija«, usp. eadem, Od bl� du do innowacji, u: Procesy innowacyjne wj�zykach slowimiskich, ur. Z. Rudnik-Karwatowa, Warszawa, 2003., str. 96., bilješka 16.
73
Opširnije o tome u VIII. poglavlju.
39
'/.. Saloni: Norma j�zykowa, u: Encyklopedia j�zykoznawstwa og6lnego . .. , str. 363. ., , , lJ nekim se radovima razlikuje pojam uzusne norme od uzusa te se obraća pozornost na <,iri opseg toga drugoga pojma, s obzirom na to da on obuhvaća i jezične pogrješke, efemerije ;1
11ast ale pod utjecajem mode, posuđivanja, kao i citate i okazionalizme.
40
sankcionirati jezični uzus ako koje jezično sredstvo ima visoku čestotnost, pojavljuje se i u govornom i u pisanom jeziku te poštuje gramatička i logič ka načela. Nije dovoljna široka primjena u jednoj zajednici ili u jednome jezičnom stilu, a razdoblje pojavljivanja mora biti dovoljno dugo da se ne shvati kao prolazna moda.76 Zbog toga normu razumijemo kao odabrana i stabilizirana obiljež ja sustava koja čine pravila za jezičnu uporabu, dok je uzus način njezina ostvaraja. Postojanje uzusne norme upućuje na dvije op rjeke: pisani - govoreni (razgovorni) jezik koji se u hrvatskom stan dardnom jeziku, kako smo već spomenuli, smješta u supstandard (supstandardni idiom). Uzajamnost razgovornog uzusa i propisane norme temelji se na činjenici da uzus određuje buduće promjene u propisanoj normi koja je po prirodi konzervativnija te osigurava standardu elastičnu stabilnost, tj. mogućnost razvoja.77 Josip Silić18 u pokušaju rješavanja teoretskoga problema normiranja predlaže gledanje na normu kao na statično-dinamičnu pojavu s jedne stra ne uvjetovanu sustavom, što određuje njezin statični, sinkronijski aspekt kojim osigurava stabilnost i jamči kontinuitet jezične komu nikacije te kulturne tradicije, a s druge strane govorom koji normi daje dinamični i razvojni karakter, tj. unosi element promjene bez kojega ne bi bio moguć razvoj norme ni književnoga jezika.79 Hrvatski lingvisti koji se bave teorijom hrvatskoga standardnog jezika80 u okviru rada na postizanju i stabiliziranju jezične norme 76
1. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Z. Saloni: Uzus (zwyczaj)j�zykowy, u: Encyklopediaj�zykoznawstwa og6lnego ... , str. 575.
77
O odnosu obiju normi u suvremenom jeziku usp. R. Katičić: Hrvatski jezični stan dard, >>Jezik<< 51, 2, Zagreb, 2004., str. 49.-60.; B. Oczkowa: Obecnosć normy w swiadomosci uiytkownik6w j�zyka czyli jak m6wiq Chorwaci, u: W poszukiwaniu nowego kanonu. Reinterpretacje tradycji kulturalne} w pmistwach postjugoslowimiskich po 1995 roku, ur. M. Dqbrowska-Partyka, Krakow, 2005., str. 85.-95. 78 J. Silić: Nekoliko misli o normi, u: Jezik u savremenoj komunikaciji, Beograd, 1982., str. 155.-161. Pretisak u: Norme i normiranje ... , str. 203.-21 1 .
79
De Saussureovoj dihotomiji u kojoj apstraktni langue tvori skup društvenih norma, a parole je njegova konkretna, individualna realizacija, E. Coseriu (Systema, Norma y Habla) suprotstavlja trihotomnu klasifikaciju: sistem - norma - govor, na koju se u svojim radovima poziva i Silić, npr. u: idem, Hvatskijezik kao sustav ... 80 Osim D. Brozovića tim su se problemima bavili i Lj. Jonke, R. Katičić, J. Silić, S. Babić, I. Pranjković, M. Samardžija i drugi. Reprezentativan izbor članaka s tog područja predstav-
41
razlučuju standardizaciju od standardnosti (normativnosti), razu mijevajući pod prvom proces čiji je cilj i rezultat standardnost, tj. već ostvaren stupanj normiranih ili standardizirajućih uzusnih operacija.81 Standardnost bi u konačnici bila ono što bismo mogli nazvati imanentnim obilježjem standardnoga jezika, tj. upravlja nje statičnim (jezičnim) pravilima, dok bi standardizacija bila ono što podliježe dinamičnim (sociolingvističkim) pravilima.82 Zbog toga se načela standardnosti razlikuju od načela standardizacije. Glavna obilježja koja čine hrvatski standard jesu: l. novoštokavska dijalektna osnovica s jekavskim izgovorom; 2. određeni gramati čki sustav (32 fonema, sedam padeža, sedam glagolskih vremena, četiri naglaska); 3. latinično pismo; 4. fonološki pravopis uz pisanje stranih riječi prema originalnome zapisu. Ostala obilježja smatraju se kulturnom ili civilizacijskom nadgradnjom i bila su prihvaća na u različitim razdobljima standardizacije, npr. način stvaranja znanstvenoga nazivlja ili odnos prema stranim riječima.83 Pritom se razlikuje početni i krajnji trenutak normativnoga djelovanja koje može biti svjesno, plansko normiranje kada se odnosi na kodifici ranu normu ili uzusno, spontano, tipično za govorni jezik. Kodificiranje, koje se u poljskom jeziku katkada shvaća i primje njuje kao opći naziv za stvaranje jezične norme, samo je jedna od etapa dugotrajnog i višeslojnog procesa djelovanja za koji bi bolji naziv bio normiranje. Taj naziv rabi u svojim ranijim radovima i M. Radovanović koji prikazuje model toga procesa u deset faza. 84 Stvaranje i funkcioniranje norme odvija se u sljedećim fazama:
�
!
ljen je u zborniku Norme i normiranje ... . Tamo_ se _nalazi i pane -dis_kusija o na v � žnijim cl � os�epitanjima normiranja suvremenoga hrvatskoga Jezika. Nedavno Je tOJ problematl . . 1 i o opsežnu i sintetsku monografiju K. Mićanović, Hrvatski s naglaskom. Standard 1Jezzcm uarijeteti, Zagreb, 2006.
111
112 tn 111
R. Katičić: Načela standardnosti ... , str. 175.-182. J. Silić: riječ u raspravi u : Norme i normiranje ... , str. 326.
s. Babić: Standardizacija - stabilizacija ... , str. 65.-77.; R. Katičić, op. cit.
M. Radovanović, op. cit., str. 83.-93. Autor se poziva na Advances in Language Planning, potak izd. J. A. Fishman, The Hague-Paris, 1974. Materijal s toga sociolingvističkoga skupa podjelu. nuo ga je na takvu
42
H RVATI l NJIHOV JEZI K
l . selekcija - izbor norme ili izbor osnovice - najčešće dijalekta ili sociolekta - čija će sistemska obilježja određivati normu bu dućega standardnog jezika; 2. deskripcija - opis norme u deskriptivnim gramatikama i rječ nicima; 3. kodifikacija - preskripcija, određivanje obvezatnih jezičnih oblika ili zabrana oblika koji se smatraju neispravnima - provo di se s pomoću normativnih gramatika, rječnika i pravopisnih pravila; 4. elaboracija - obrada norme za uporabu u različitim situacija ma koje su određene društvenim potrebama, što se ostvaruje u dugotrajnom, nikada završenom procesu; u toj fazi norma mora omogućiti polifunkcionalnost jezika; 5. - 6. akceptuacija - službeno prihvaćanje norme od određe ne društvene zajednice, npr. u školstvu, znanosti, administra ciji85, nakon čega dolazi do implementacije, tj. stupanja norme na snagu; 7. - 8. ekspanzija - širenje norme na nova područja i među nove društvene skupine, što se događa npr. izbacivanjem dijalekata; - proces teče zajedno s fazom kultivacije (njegovanja) norme u školstvu, izdavaštvu, sredstvima masovnoga informiranja itd.; što je neobično važna iako često zanemarivana »normativna« djelatnost; 9. - 10. evaluacija - vrjednovanje i ocjena primjenjivosti kodi ficiranoga standarda na aktualne društvene potrebe za nepre stanim mijenjanjem uvjeta, što je zadaća rekonstrukcije koja se temelji na bilježenju novih komunikacijskih potreba i osigura vanju sredstava za njihovo namirivanje. Radovanovićev model detaljno upućuje na faze samoga procesa nastajanja norme, počevši od njezina izbora i razvoja, preko opisa,
85
Autor se poziva na primjer Vuka koji je započeo srpsku jezičnu i pravopisnu reformu 1818. godine, a službeno prihvaćanje pravopisa dogodilo se tek 1868. godine, tj. četiri godi ne nakon smrti reformatora, iako je sam jezik prihvaćen ranije.
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
43
kodificiranja, elaboracije, a zatim funkcioniranja u jezičnome stan dardu (prihvaćanje, stupanje na snagu, širenje, njegovanje, vrjed novanje). Autor je u svojem radu ocijenio da je hrvatsko-srpski jezik dostigao šestu fazu toga procesa i nalazi se pred fazom ekspanzije. S druge strane, taj model na sociolingvističkoj razini dokazuje da su hrvatski i srpski različiti jezici jer su se pojedine faze njihove stan dardizacije odvijale u različitim razdobljima. Te razlike vidljive su već od prve faze selekcije koja za hrvatski jezik započinje u XVI. XVII. stoljeću, a za srpski tek početkom XIX. stoljeća. Dubravko Škiljan definira standardizaciju kao proces stvaranja preskriptivne norme, koji se odvija u trenutku kada dotična druš l vena zajednica osjeti potrebu za njezinim uvođenjem. Taj proces je, prema autoru, uvjetovan ekonomskim, političkim i kulturno -političkim čimbenicima, kao što su npr. nastanak suvremenih gra danskih država, jedinstvenoga tržišta robe i radne snage. Tim se čimbenicima nerijetko pridružuje i porast nacionalne svijesti. U ko d i fikaciju sensu stricto autor ubraja samo deskripciju, kodifikaciju i elaboraciju.86 Jezična se standardizacija razmatra i u kontekstu jezične poli t ike. Nju se u tom slučaju definira kao jezično planiranje unutar kojega se izdvaja planiranje jezičnoga korpusa, što ostaje u dome ni lingvista i svodi se na izdavanje normativnih gramatika, rječni ka i jezičnih savjetnika. Time gramatičari vrše izbor i normiranje. Planiranjejezičnoga statusa temelji se na promicanju i primjeni je zika u jednoj društvenoj zajednici, odnosno na prihvaćanju odre denoga jezika kao društvene pojave. Znanstvenici različito gledaju na obje pojave. D. Škiljan jedino planiranje korpusa poistovjećuje s procesom standardizacije.87 Specifičnost hrvatske pismenosti u predstandardnome razdo blju bila je njegova tronarječnost, što je u praksi označavalo čakavIH i D. škiljan: Pogled u lingvistiku, Zagreb, 1985., str. 148.; idem: Jezična politika, Zagreb, 1 988., str. 40.-55.
117
Više o tome, uz pregled različitih stajališta, vidi u M. Czerwinski: Jrzyk, ideologia, narod. l'olitykajrzykowa w Chorwacji ajrzyk medi6w, Krakow, 2005.; H. Jaroszewicz: Nowe ten dencje normatywne w standardowychjrzykach chorwackim i serbskim, Opale, 2004.
44
l. POGLAVLJE: Definiranje hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
sku, štokavsku i kajkavsku pismenost, a tim samim i više različitih norma koje su uzajamno djelovale jedna na drugu, pa čak i njihovo svjesno »miješanje«, o čemu će biti riječi u sljedećim poglavljima. Ovdje bih željela samo naznačiti faze nastajanja štokavske norme prema Radovanovićevu modelu, jer ona Čini osnovicu suvremeno ga hrvatskoga jezika. Povijest normiranja u hrvatskome jeziku započinje od izbora štokavštine kao temelja općega jezika, o čemu svjedoči dubrovač ka književnost od kraja XV. stoljeća. Selekcija se vršila gotovo auto matski jer je i sam Dubrovnik bio štokavski. O svjesnom izboru možemo govoriti i u djelatnosti Bartula Kašića - rođena čakavca - te Jakova Mikalje, protureformatora, koji je za jezik svojega mi sionarenja odabrao dijalekt što je obuhvaćao najveći dio teritorija. U to doba zamisao općega jezika drukčije su shvaćali njihovi pro tivnici, istarski protestanti, koji su širenje svojih ideja povjeravali miješanomu jeziku što je u sebi povezivao sva tri dijalekta i staro slavensku tradiciju. Normiranje je u predstandardnom razdoblju, koje je trajalo do polovice XVIII. stoljeća,88 bilo spontano, tipično za uzusnu normu. U tom najranijem razdoblju drugu fazu normiranja - opis (deskrip ciju) zahvaljujemo ondašnjim autorima gramatika, a dijelom i lek sikografima koji su u svojim djelima često davali savjete o tome što je ispravno. Gramatike za školsku uporabu ostvarivale su sljedeći zahtjev normiranja, tj. širenje (implementaciju) norme, što je na neki način prethodilo i narušavalo propisani red njezina razvoja. Tomu je pridonio velik broj gramatika (računajući od prve grama tike B. Kašića (1604.) do gramatike T. Maretića (1899.). Ukupno je objavljeno oko sto izdanja, većina tek u razdoblju standardizaci je.89 Normativni elementi u gramatikama i rječnicima uzimani su kao svjesno standardiziranje, što je dobar argument za pomicanje standardizacije u XVII. stoljeće. No tada ipak nisu bili ispunjeni svi
uvjeti. S obzirom na teritorijalnu rascjepkanost Hrvatske i njezinu zamršenu političku situaciju, do prihvaćanja (akceptuacije) hrvat skoga jezika kao službenoga i diplomatskoga (umjesto latinskoga jezika) došlo je tek 1847. godine. Do toga razdoblja možemo govoriti, po mišljenju B. Tafre, 90 samo o individualnoj normi o kojoj je odlu čivao autoritet gramatičara ili pisca. O kontinuitetu preskriptivne norme svjedoči činjenica da su u njoj prisutna današnja obiljež ja hrvatskoga standarda koja su postojala još u gramatici Bartula Kašića na početku XVII. stoljeća, među koja se nesumnjivo ubraja ju: jekavizam u dugom slogu, jednostavna i složena sklonidba opis n ih pridjeva (potonja s tzv. kratkim oblicima, bez navezaka -a, -u, - e), različiti nastavci za dativ i lokativ jednine u pridjevno-zamje ničnoj deklinaciji, zbirni brojevi na -era, deklinacija brojeva dva, l ri, četiri. 91 Za polovicu XVIII. stoljeća, koju je Brozović označio kao početak razdoblja standardizacije u hrvatskome jeziku, specifična je preva ga novoštokavštine, funkcionalno razlikovanje jezika i kodificirana pravopisna norma (tzv. slavonski pravopis). Od polovice XIX. sto ljeća može se govoriti o institucionaliziranoj normi za razliku od njezina prethodnoga individualnog karaktera. To je povezano s ilir skim pokretom i jezičnom koncepcijom iliraca. Početci teorij skoga zanimanja za normu i za književni jezik pojavljuju se u radovima A. Vebera Tkalčevića - predstavnika tzv. zagrebačke filološke škole.92 Dugotrajan i zamršen proces hrvatske standardizacije povezan je s određivanjem njezine kronologije i može se različito interpre1 i rati.
'10
88
Taj datum nisu bezrezervno prihvatili svi hrvatski jezikoslovci. Raspravu o toj temi vidi u 2. poglavlju.
89
Popis gramatika vidi u B. Tafra: O hrvatskim vukovcima iz drugoga kuta, >>Rasprave Zavoda za hrvatski jezik HFI<< 19., Zagreb, 1993., str. 339.-362. Vidi i bibliografiju.
45
B. Tafra: Dijakronijski aspekti normiranja hrvatskoga jezika, u: Zbornik Zagrebačke sla Zagreb, 2003., str. 305.-319.; eadem: Obilježja hrvatske gramatičke norme do kraja 19. stoljeća, >>Filologija<< 24.-25, Zagreb, 1995., str. 349.-354.
P ističke škole, '� 1
B. Tafra: Dijakronijski aspekti ... , str. 316.
'J:!
Više o tome vidi u VII. poglavlju.
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
47
Upravo takav kriterij u svojoj periodizaciji, tj. »apstraktni jezik sljedećim fazama njegova razvitka, neovisno o svemu drugome«, prihvatio je 1958. godine Aleksandar Belić2 izdvajajući u razvoju tadašnjega srpsko-hrvatskoga jezika tri glavne epohe s osam raz doblja: u
ll. POGLAVLJE
Periodizacija povijesti h rvatskoga jezi ka Proučavanje periodizacije povijesti hrvatskoga jezika nema tako bogatu tradiciju kao u drugih slavenskih jezika, npr. kao u poljsko me, iako je prvi pokušaj svođenja razvoja jezika, istina srpskoga, u kronološke okvire ostvario u početcima slavenske filologije Josef Pavel šafaffk1 1833. godine. Slično kao i Jernej Kopitar, on je naj prije nijekao postojanje posebnoga hrvatskog jezika, a zatim ga je, smatrajući štokavske i čakavske dijalekte određenom cjelinom koja pripada istomu jeziku, nazvao srpskim, poslije srpsko-hrvatskim. Šafafik je u povijesti toga jezika izdvojio dva razdoblja, a kao kriterij je uzeo njemu tada poznate pisane jezične spomenike: L razdoblje - od 857. do 1400. - u njemu razlikuje razdoblje grč kih i latinskih izvora, koji traje do kraja X. stoljeća; popis ćiri ličnih izvora započinje Poveljom Kulina bana iz 1 189. IL razdoblje - od 1400. do 1730. Šafafikova periodizacija tako je zapravo periodizacija srpskoga književnoga jezika pa su ju kasniji autori koji su se bavili tom pro blematikom u svojim istraživanjima odlučno odbacili. Oni su kao jedini kriterij prihvatili isključivo jezične činjenice koje ne preuzi maju čimbenike izvan sustava kao što su kulturno-društveno-po vijesne pojave pridružene razvoju i funkcioniranju jezika.
1
J. P. Šafarfk: Serbische Lesekorner; oder historisch-kritische Beleuchtung der serbischen Mundart. Ein Beitrag zur slawischen Sprachkunde, Pesth, 1833. {pretisak iz 1957.).
1.
epoha (IV. - VII. stoljeće) - od raspada praslavenske zajednice do seobe Slavena na Balkan: 1. period - srpsko-hrvatski jezik kao dio prasl�vensk�ga j�zika; jezična obilježja razdoblja: npr. prijelaz skupma kve, gve > eve, zve te pojednostavljivanje skupina tl, dl > l, bila su tipična i za istočnoslavenske jezike; 2. period - srpsko-hrvatski jezik kao dio južnoslavenske zaje nice (metateza skupina -TorT-, -TolT-, -TerT-, -TelT-) te kao dw zasebnoga prajugozapadno-slavenskoga, tj. pra-srpsko-hr vatsko-slovenskoga jezika (obilježja: tj > t', dj > d'; razvitak jerova prema jednome poluglasu; nastavak -mo u l . os. pl. prezenta; gubitak -t u 3. os. sg. i pl. prezenta; početak razli kovanja upitne zamjenice kaj, Čb, Čbto).
�
1 1 . epoha (VII. - XIV. stoljeće) - od naseljavanja Balkana do poče
taka velike seobe naroda: 3. period (VII . - VIII. stoljeće) - približavanje čakavskoga i kajkavskoga dijalekta (npr. zajednički razvoj d' > j), a nakon toga produbljivanje razlika između štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga (npr. afrikatiziranje t' > č, za razliku od čakav skoga t'); 4. period (IX. - XII. stoljeće) - približavanje i zajednički razvoj štokavskih i čakavskih dijalekata (štokavsko i čakavsko p > u, � > e, y > i, b, b > a, štokavsko va > u); 5. period (XIII. - XIV. stoljeće) - glavno razdoblje u razvoju srp sko-hrvatskoga jezika; nastavljanje (iako u manjoj mjeri) za jedničkoga štokavsko-čakavskoga razvoja; konačno oblikoA. Belić: Periodizacija srpskohrvatskogjezika, >>Južnoslovenski filolog<<, XXIII., Beograd, 1 '!:ill., str. 3.-15.
48
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
vanje čakavskoga dijalekta te južne i zapadne štokavštine (obilježja štokavštine: vokalizacija poluglasa u a, vokalskoga J > u, e > e/ilje: ije; -l > -o); Ill. epoha (XV. - kraj XIX. stoljeća) - period mlađih jezičnih inova cija: 6. period (XV. - XVI.) - razvoj morfoloških obilježja u okviru štokavskoga dijalekta (Gen pl. ii, Dat. i Instr. pl. -ma, mije šanje Lak. pl. s Gen. pl., gubitak h u većini dijalekata, početci novoštokavske akcentuacije); 7. period (XVII. - XVIII. stoljeće) - provođenje nove jotacije u skupinama tbj > Ć, dbj >j, nbj > nj ... i t + je (< e) > ć; d + je (<e) >j, npr. ćerati, devojka; završetak procesa sinkretizma u pl. dodavanjem Lak. pl., Dat. i Instr. pl.; 8. period (XIX. stoljeće) - pojavljivanje pojedinih perifernih je zičnih obilježja nastalih zbog seobe naroda. -
Belićeva periodizacija pokazuje stanje tadašnje znanosti, napose u okviru kronologije pojava, što je u velikoj mjeri verificirano slavi stičkim istraživanjima u sljedećim desetljećima. 3 Osim toga, kako naglašava Belić, izbor jezičnih činjenica koje se nalaze u pojedinim epohama i periodima ovisi o individualnoj ocjeni autora. Ostale periodizacije nastavljaju se na Belićeve metodološke po stavke4 uz eventualni pomak težišta na druge jezične pojave, iako operiraju istim faktografskim materijalom. U periodizaciji Ivana Popovića5 (1960.) u povijesti jezika izdva jaju se tri razdoblja:
I.
2. 3.
( 1 961.): 1.
epoha (do XL stoljeća) - nastavak pojava započetih u prado movini (glavne tendencije za otvaranje slogova - metateza) te susret s romanskim supstratom koji je utjecao na razvitak psl. dj >j u čakavskim i kajkavskim dijalektima, kao i oblik zamje nice kaj.
tl.
epoha (XL - XIV. stoljeće) - evolucija samoglasničkoga sustava: 1. period (XL - XII. stoljeće) - denazalizacija nosnika, ujedna čenostjerova, razvitaky > i; 2. period (XIII. - XIV. stoljeće) - pojavljivanje novih samogla snika kao rezultat vokalizacije jera, razvoja vokalnoga J > u te -l > -o.
I l l . epoha (od kraja XIV. stoljeća do početka XX. stoljeća) - nastav
ljanje evolucije s težištem na miješanju dijalekata: 1. period (kraj XIV. - XVII. stoljeća) - novoštokavska akcentu acija, gubitak kategorije dvojine, novi Gen. pl. -ii; 2. period (XVII. - početak XIX. stoljeća) - treća (nova) jotacija, Lak. pl. -ma.
Usporedi poglavlje III. Osim toga, u odnosu prema drugom periodu, F. Ramovš u svo jim je radovima upozorio na nedostatak jezičnih obilježja od prije VII. st. koja bi potvrdila Belićev pogled da su se čakavski, kajkavski i štokavski dijalekti izdvojili još prije dolaska Slavena na Balkan.
4
5
l. Popović: Geschichte der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden, 1960., str. 347.-350.
razdoblje Altserbokroatisch (IX. - XIV. stoljeće) - srednjovjekov no, stabilno, koje počinje s početcima pismenosti, a u jezičnome smislu to je vrijeme oblikovanja dijalekata; razdoblje Mittelserbokroatisch (XIV. - početak XVIII. stoljeće) - burno, gotovo revolucionarno s obzirom na migracije zbog najezde Turaka; razdoblje Neuserbokroatisch (XVIII. - XIX. stoljeće uključivo) - novo, nacionalno; nastaje nacionalni jezik Srba i Hrvata u no vim društvenim uvjetima.
Taj projekt ne uzima u obzir samo jezične nego i izvanjezične činje n ice koje uvjetuju jezični razvitak. Malo drugačiji kronološki okvir predložio je Milivoj PavloviĆ6
3
S. Manojlović: Glavne etape u razvitku hrvatskosrpskogjezika, >>Radovi. Razdio lingvi stičko-filološki« 4, Zadar, 1968., str. 46.-69. ovako komentira Belićeve teoretske postavke: >>pokojni prof. Belić se oslobodio literarno-jezičnih pa čak i literarno-kulturnih kriterija koji su naše stručnjake dugo vremena sputavali« (str. 50.).
49
M . Pavlović: Uslovi razvitka i periodizacija istorije srpskohrvatskogjezika, >>Južnoslovenski l i lolog«, XXV., Beograd, 1961., str. 49.-63.
1'
so
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Drugačije problem rješava Svetozar Manojlovie (1968.), koji svoj projekt ilustrira jezičnim činjenicama iz prethodnih periodizacija: I.
etapa - od etničkoga i jezičnog raspada praslavenske zajednice do kraja IX. stoljeća, s tim da se IX. stoljeće uzima kao prijelazni period između I. i II. etape.
II. etapa: L period (X. - XII. st.) 2. period (XIII. - XV. st.) III. etapa - od XV. st. do danas. Zajedničko je obilježje predstavljenih periodizacija da su one na stale u razdoblju funkcioniranja hrvatsko-srpskoga jezika i za njega su bile rađene. Autori su se slagali s datiranjem III. razdoblja koje počinje od XV. stoljeća. Stoljeća XIV. i XV. prijelomna su u jezičnoj dijakroniji. Poveznicom je bio lingvistički kriterij (iznimka su ra dovi šafafika i Popovića). Te su se periodizacije odnosile na faze razvoja gramatičkoga sustava, prije svega štokavskoga, ali isto tako i na usporedbu čakavskoga i kajkavskoga, tj. zapravo na povijesnu gramatiku, te su prikazivale glavne etape razvoja, a ne povijesti je zika koja kao predmet istraživanja postavlja jedinstvenost jezičnih i izvanjezičnih pojava. Pri naznačivanju etapa u pojedinim razdo bljima svjesno su se izbjegavale činjenice s područja funkcionira nja jezika u pisano-književnoj ulozi i promjene koje su se u jeziku događale pod utjecajem stoljetnih promjena društveno-povijesnih i kulturno-političkih uvjeta. Jugoslavenski su autori, naime, smatrali da je lingvistički kriterij jedina ispravna osnovica za periodizaciju, a pozivali su se na unutarnju povijest jezika i dokumentirali ju po javama koje su bile tipične za određeno razdoblje. Osim toga, kako je to opravdavao S. Manojlović8, pozivanje na povijest pisanoga je zika znatno bi sužavalo predmet istraživanja evolucije jezika jer bi se njegov početak datirao zajedno s prvim pisanim spomenicima, a 7
8
S. Manojlović, op. cit. lbidem, str. 47.
Sl
1 1 . POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
t ime bi se odbacivao cijeli period njegova razvitka u razdoblju prije pismenosti koji seže čak do raspada praslavenske zajednice. Zbog toga je autor kritički ocjenjivao periodizacije bugarskoga jezika koje su prema radovima Lubomira Miletiča (1896.), Ben'e Coneva (1908. i 1940.), Stefana Mladenova (1928.), Vladimira Georgieva (1952.) i Kirila Mirčeva (1958.)9 u razvoju bugarskoga jezika imale tri raz doblja: starobugarsko, srednjobugarsko i novobugarsko, na temelju jezičnih pojava potvrđenih u pisanim spomenicima. Periodizaciju »Unutarnje« povijesti hrvatskoga jezika predstavila je i Dragica Malić10• Njezin sintetički pogled, slično kao i prethodne, smatrat ćemo nadopunom »vanjske« periodizacije povijesti jezika. Autorica je u evoluciji jezičnoga sustava izdvojila tri razdoblja: 1.
I l.
razdoblje (do kraja XII. stoljeća) - to j e etapa polaganoga na stanka sve manjih razlika, uglavnom fonoloških, među dija lektima. Dohistorijsko podrazdoblje traje do kraja X. ili početka XI. stoljeća i zbog nedostatka izvornih spomenika možemo o jezičnim činjenicama zaključivati samo putem rekonstrukcije na temelju npr. načina prilagodbe stranih posuđenica u hrvat skome jeziku, eventualno iz malobrojnih zapisa slavenskih ri ječi (najčešće imena) u stranim izvorima. Druga, starohrvatska podetapa (XI. - XII. stoljeće) istodobno je etapa prvih pisanih spomenika koji potvrđuju jezične pojave; razdoblje (od XIII. do XIV. stoljeća) - srednjohrvatsko razdoblje; tijekom brzoga razvoja nastaju velike razlike među dijalektima, posebice na području fonologije i morfologije, kao rezultat vla dajuće tendencije redukcije fonemskoga inventara i gramati čkih kategorija;
'1 L. Miletič: Starob'lgarska gramatika, Sofija, 1896., str. 2.; B. Conev: Istorija na b'lgar�ki ,·�ik, 1., Sofija, 1940., str. 140.; S. Mladenov: Geschichte der bulgarischen Sprache, Berhn
��
�
l .eipzig, 1929., str. 10-11.; V. Georgiev: Opit za periodizacija na istorijata n 'lgarskij ezik, � 1 z ves tija na Instituta za b'lgarski ezik<<, ll, Sofija, 1952., str. 71.-116.; K. M1rcev: Istonceska gramatika na b'lgarskija ezik, Sofija, 1958., str. 9.-10. i 43.-58. .,
D. Malić: Povijesnejezične promjene, u: E. Barić, M. Lončarić, D. Malić, S. Pavešić, M. Peti, V. Zečević, M. Znika: Hrvatska gramatika, Zagreb, 1997., str. 601. 10
52
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
HRVATI l NJIHOV JEZIK
staropoljsko doba - od XII. do kraja XV. i početka XVI. stoljeća. To doba ima određena jezična obilježja: postojanje samogla sničke duljine, aorista, imperfekta, dvojine, triju rodova imeni ca te brojnih leksičkih posuđenica. Poljska jezična norma ni je čvrsta, u nju ulaze neka dijalektna obilježja određenoga po dručja; srednjopoljsko doba - počinje u vrijeme renesanse, a traje do sedamdesetih godina XVIII. stoljeća. Jezične promjene (npr. gubitak duljine, što predstavlja granicu između epoha, te kul turološke pojave kao što je razvitak tiskarstva, školstva, procvat lijepe književnosti) uvjetuju povoljan razvitak poljskoga knji ževnog jezika; novopoljsko doba - počinje s razdobljem prosvjetiteljstva kada se zahvaljujući radu Nacionalne prosvjetne komisije (Komisja Edukacji Narodowej) korigira sustav (npr. izbacuju se dugi sa moglasnici) te se ponajprije postavljaju temelji svenarodnoga (općega) jezika; novopoljsko doba završava s Drugim svjetskim ratom, 19 od kada datira suvremeni poljski jezik.
III. razdoblje (od XIV. stoljeća do danas) - novohrvatsko razdoblje; i dalje traje brzi razvitak jezika zbog masovnih migracija stanov ništva koje su dovele do znatnih promjena (gubitka, miješanja) u prvotnoj rasprostranjenosti dijalekata, što je rezultiralo no vim dijalektološkim zemljovidom. To je i razdoblje nastanka većine novoštokavskih obilježja i oblikovanje tih dijalekata kao posebnoga tipa. S tim je promjenama povezan i porast važnosti štokavskoga dijalekta. Prijelomna razdoblja u povijesnome razvoju jezika u sociolingvi stičkom kontekstu nisu se naznačivala samo u periodizaciji bugar skoga jezika. Bogata tradicija u periodizaciji povijesti poljskoga jezika poči nje 1883. godine radom Antonija Kaline11, a nastavlja ju Aleksander Bruckner (1906.)12, Jan Baudouin de Courtenay (1922.)13, Stanislaw Slmiski (1934.)14, Tadeusz Lehr-Splawinski (1947.)15, zatim Zenon Klemensiewicz (1961.)16, Stanislaw Urbanczyk (1963.)17 i Stanislaw BorawskU8 Navedene klasifikacije (osim prve, autora A. Kaline i J. Baudouina de Courtenaya) povijest poljskoga jezika ne dijele samo prema evoluciji njegova sustava nego prije svega s obzirom na izva njezične činjenice, važne događaje u njegovoj povijesti, kulturi i po litici koji se događaju usporedno s njegovim razvojem. U povijesti poljskoga jezika, prema Z. Klemensiewiczu, iz toga slijedi najopće nitija podjela na dva razdoblja: razdoblje prije početka pismenosti i razdoblje pisanih spomenika. Drugo se razdoblje dijeli na tri doba:
11
--------
A. Kalina: Historiaj�zyka polskiego, sv. 1.: Formygramatycznej�zyka polskiego do konca XVIII. wieku, Lw6w, 1883.
12 13 14 15
A. Bruckner: Dziejej�zyka polskiego, Lw6w, 1906. J. Baudouin de Courtenay: Zarys historiij�zyka polskiego, Warszawa, 1922. S. Sionski: Historiaj�zyka polskiego w zarysie, Lw6w-Warszawa, 1934. T. Lehr-Splawiriski: Nzyk po/ski. Pochodzenie, powstanie, rozw6j, Warszawa, 1947.
16 Z. Klemensiewicz: Historia jfZyka polskiego, Warszawa, sv. l. (1961.), sv. 2. (1965.), sv. 3 .
- posmrtno (1972.).
17 18
1 •eriodizacija pokazuje odnos prema povijesti određenoga jezika te
istodobno i poglede autora na njegov karakter, ona zatim postavlja h ijerarhiju događaja važnih u povijesti toga jezika i njegov identi tt·t, što se potvrdilo nakon pojavljivanja Brozovićeve periodizacije. Periodizacija hrvatsko-s rpskoga jezika temeljila se na za njega neutralnim jezikoslovnim kriterijim a koji su, na razini istoga gra l llatičkoga sustava, što istodobno podrazumijeva zajedničku gene t. ll obaju jezika, povezivali povijest hrvatskoga i srpskoga jezika u v rijeme srpsko-hrvatske zajednice. Autori su ju smatrali objektiv nom i važnijom od sociolingvističkih pojava. »Vanjske« povijesti, h rvatska i srpska, bile su potpuno različite i teško bi ih bilo pove /.a t i zajednički m periodizacijskim projektom koji bi uzimao u obzir i ·;. vanjezične čimbenike, napose one u povijesti hrvatskoga jezika odgovorne za toliko zamršen tijek njegove povijesti. Istina, u tom
S. Urbariczyk: Periodyzacja dziej6w polskiego j�zyka literackiego, Warszawa, 1963.
S. Borawski: Wprowadzenie do historiij�zyka polskiego, Warszawa, 2002. Tu se može naći detaljna obrada svih navedenih periodizacija.
53
1 ''
J. Hcczek: Historia j�zyka, u: Encyklopediaj�zyka polskiego ... , str. 1 14.-117.
54
su se razdoblju različite povijesti jezika obaju naroda promatrale kao zajednička povijest hrvatsko-srpskoga jezika. 20 S obzirom na sve dosad rečeno u jugoslavistici je prvi autor pe riodizacije povijesti hrvatskoga jezika temeljene na sociolingvisti čkome kriteriju bio Dalibor Brozović. On je 1978. u radu Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti21 stvorio periodizaciju koja je postala autoritetna sinteza hrvatske sociolingvistike i uzor primjenjivan u svim kasnijim radovima iz povijesti hrvatskoga jezika. D. Brozović u svojoj periodizaciji povijesti jezika u književnoj funkciji izdvaja šest razdoblja: tri predstandardna i tri razdoblja ra zvoja jezičnoga standarda. 22
l.
Predstandardno razdoblje: razdoblje (IX. - XV. stoljeće) - srednjovjekovna pismenost od prihvaćanja glagoljice krajem IX. i početkom X. stoljeća do kra ja XV. stoljeća. Ono izrasta iz duhovnoga ćirilo-metodskoga na sljeđa te iz latinične književnosti. Njegova su obilježja: a) prevaga čakavštine i razvitak staroslavenskoga hrvatske re dakcije kao liturgijskoga jezika, ali i jezika u svjetovnoj funk ciji (pravne povelje), uz mnogo čakavskih primjesa, zatim i štokavskih i kajkavskih; b) pojava ćiriličnoga pisma polovicom XII. stoljeća te latinice u XIV. stoljeću; e) bilježe se i početci tiskarstva.
20
Takve poglede nalazimo npr. u radovima A. Beli ća: Oko našeg književnog jezika, Beograd, 1951. ili P. Ivića: Srpski narod ... .
21
D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kaojezika hrvatske književnosti, u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 1978., str. 9.-83. + karte. Periodizacija se nalazi na str. 23.-73., a nedavno je pretisnuta u Brozovićevoj knjizi Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog stan darda, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 155.-278.
22
ll. POGLAVLJE : Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
D. Brozović: Povijesna podloga ijezičnopolitičke i sociolingvističke okolnosti, u: Hrvatski jezik ... , str. 3.-34., nadopunjuje obilježja pojedinih razdoblja novim činjenicama i s obzirom na promjene statusa hrvatskoga jezika, što se tiče šestoga razdoblja.
2.
:\.
55
razdoblje (XVI. stoljeće) - nastanak i razvoj pokrajinskih knji ževnosti. Njegova su obilježja: a) istodobna i istovrijedna uporaba čakavštine, štokavštine i kajkavštine, a u lijepoj književnosti čakavštine i štokavštine; b) nastanak dvaju regionalnih pisanih kompleksa: sjeveroza padnoga (sjeverno-čakavsko-kajkavskoga) i jugoistočnoga (južno-čakavsko-štokavskoga); e) povlačenje glagoljice; d) nastanak nekoliko pokrajinskih jezika i književnosti; e) zapadni utjecaji - latinska poezija, petrarkizam, renesansa. razdoblje (XVII. - prva pol. XVIII. stoljeća) - razvitak i nasta nak novih pokrajinskih jezika i književnosti (štokavskih, kaj kavskih, čakavskih). Njegove su karakteristike: a) jačanje uzajamnih književnih veza unutar samih kompleksa i među njima; b) prevaga štokavštine na jugoistočnim područjima; e) zamiranje čakavštine u književnoj funkciji kao i nestanak ćiriličnoga pisma u prvoj polovici XVIII. stoljeća; d) jačanje kajkavskoga književnoga jezika; e) razvoj novoštokavštine na južnim područjima; f) promišljanja o ujedinjavanju hrvatskoga jezika i reformi gra fije.
Hazdoblje razvoja jezičnoga standarda: tl . razdoblje (1750. - 1830.) - ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini književni jezik u južnome kompleksu. Njegova su obilježja: a) početak standardizacije toga jezika i jačanje njegova utjecaja na područje drugoga kompleksa; b) relativno brz razvoj kajkavskoga književnoga jezika i njegove ortografske stabilizacije, uz nizak stupanj standardizacije; e) opadanje književne čakavštine; d) pobjeda latinice na jugu i dalji pokušaji njezina reformiranja; e) jačanje uzajamnih veza među književnim središtima;
56
H RVATI l NJIHOV J EZIK
f) razvoj funkcionalnih stilova jezika (osim beletrističkoga) u obama književnim jezicima. Za rješavanje spornih jezičnih problema od pomoći su brojne tadašnje gramatike i rječnici. 5.
razdoblje (1830. - kraj XIX. stoljeća) - povezivanje obaju kom pleksa uz prihvaćanje štokavštine kao jedinoga hrvatskoga je zičnoga standarda. Njegova su obilježja: a) općehrvatska pravopisna reforma s prihvaćanjem fonološ koga pravopisa; b) postupno otklanjanje ikavsko-ijekavske dihotomije; e) borba različitih koncepcija kako bi se utvrdio optimalan oblik novoštokavskoga standarda koji se znatno razvija; d) borba s ostatcima jezičnoga regionalizma.
6.
razdoblje (XX. stoljeće) - učvršćivanje standarda. Njegova su obilježja: a) sporenja oko pravopisne reforme kao izraz protivljenja jezič noj unifikaciji; b) polovicom šezdesetih godina dozrijeva svijest o nužnosti stvaranja posebne, stabilne, novoštokavske hrvatske norme; e) oštri jezični sporovi protiv vladine politike, a u korist razvoja hrvatskoga standarda; d) na početku stoljeća pojavljuju se čakavska i kajkavska dija lektna književnost koje se neprestano razvijaju.
Nadređeni element u Brozovićevoj periodizaciji jest proces jezične standardizacije koja se dijeli na dva glavna razdoblja, od kojih prvo obuhvaća razdoblje prije jezičnoga normiranja, a drugo pokazuje pojedine etape funkcioniranja već standardiziranoga jezika. Povijest svakoga književnoga jezika postavlja pitanje njegovih početaka, tj. njegove potvrđenosti kao pisanoga jezika koji u počet ku još nema norme, a zatim počinju radovi na njegovu normiranju koji u dugom procesu konačno dovode do jezične standardizacije u suvremenu obliku.
l l . POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
57
Problem početaka standardizacije suvremenoga hrvatskog jezi ka bio je i ostao spornim predmetom rasprave. D. Brozović početak standardizacije datira u polovicu XVIII. stoljeća, a potvrdom za to su po njegovu mišljenju novoštokavska djela Andrije Kačića Miošića (1704. - 1760.) i Matije Antuna Relkovića (1732. - 1798.). To je bio novatorski, čak i revolucionarni pogled u odnosu prema dotad po stojećem. Brozovićeva je rasprava, naime, rušila tradicionalni, do 60-ih godina XIX. stoljeća obvezatni pogled na početke suvreme noga hrvatskoga standarda, datirane u tridesete godine XIX. stolje ća. Osim toga, on je trebao nastati kao rezultat reforma Ljudevita Gaja. Gaj ipak nije bio ocem hrvatskoga jezika. Prema mišljenju Stjepana Ivšića njemu se može pripisati samo titula ujedinitelja. Takvo poimanje sužavalo je povijest hrvatskoga jezika na vrijeme od narodnoga preporoda do suvremenih dana. Prijašnje jezično nasljeđe tretiralo se kao manje vrijedno i manje važno, a veličalo se u jeziku ono što se dogodilo nakon narodnoga preporoda, kada se rodio hrvatski jezik i od toga se trenutka počelo brojiti razdoblja njegove povijesti. Polovicu XIX. stoljeća Srbi su prikazivali kao po četak hrvatskoga standarda brišući najmanje dvostoljetne pokušaje njegova normiranja. Osim toga, kronološko podudaranje ilirizma s razdobljem reforme Vuka Karadžića23 olakšavalo je precjenjivanje Vukove uloge, a umanjivanje uloge Lj. Gaja. Na kraju su suvreme ni hrvatski i srpski jezik počinjali od Gaja i Vuka Karadžića. Taj je pogled bio aktualan u razdoblju funkcioniranja hrvatsko-srpskoga jezika. Kao njegovu reprezentativnu i ranu konstataciju možemo navesti riječi A. Belića:
Sve je to presečeno (tj. cijeli dotadašnji razvoj hrvatskoga književnoga je zika - B.O.) radom Vuka Karadžića (od 1814. godine i docnije) i radom Ljudevita Gaja, osnivača tzv. Ilirskog pokreta, od 30-te godine XIX. v. Iako
:• 1
O tom, među ostalim, vidi: R. Katičić: O početku novoštokavskoga hrvatskoga jezičnog 11andarda, o njegovu položaju u povijesti hrvatskoga književnogjezika i u cjelini standardne twuoštokavštine, »Filologija<< 8, Zagreb, 1978., str. 165.-180.; D. Brozović: Hrvatskijezik, nje gouo mjesto unutar ... ; S. Babić: Nova i cjelovita slika povijesti hrvatskoga književnogjezika, ..Jezik<< 26, 5, Zagreb, 1978., str. 1 19.-123. (recenzija rada D. Brozovića).
su njihovi putevi bili u prvo vreme različni, ipak su se hrvatski rodoljubi sreli sa Vukom na istom terenu 1850. godine.z4 Takva interpretacija dovela je do iskrivljavanja jezičnih činjenica i na kraju se čak i do danas uvriježio pogled da hrvatski jezik nije ništa drugo doli srpski jezik koji su Hrvati prihvatili u vrijeme ilir skoga preporoda. Ti su pogledi i dalje prisutni u srpskoj znanstve �oj literaturi, a kao primjer mogu poslužiti riječi u poznatoj poljskoj tzdavačkoj seriji u kojoj se hrvatski jezik nakon reforme definira kao »hrva � ka re akcija vukovskoga srpskog jezika«. 25 Takvo gledanje . na Jeztcne poJave u povijesti negativno je utjecalo na srpske i hrvat ske odnose u dugom razdoblju državnoga i jezičnoga suživota oba ju naroda. Pogrješno je bilo povezati dvije reforme u jednu cjelinu. Ili �ski jezik Lj. Gaja bio je potpuno različit od hercegovačkoga no vostokavskog dijalekta koji je predložio Vuk Karadžić, i to ne samo na razini sustava nego i na razini norme. Ilirski jezik, zamišljen kao zajednički jezik svih Južnih Slavena, povezivao je u sebi elemente različitih dijalekata, težeći utopijskomu univerzalnom idealu. Stoga je u njemu bila prisutna staroštokavština i novoštokavština s diha tamnim ikavskim ili jekavskim izgovorom te čakavizmi i kajkaviz mi, uz prijedlog norme koja bi bila naddijalektna. Suprotno tomu, Vu ova reforma bila je puristička književna norma koja se temeljila na Jednome konkretnom dijalektu. Treba znati da u doba ilirizma Vukova reforma još nije bila završena, nalazila se naime na određe nom stupnju svojega razvoja. 26 Do stvarnoga približavanja uz, kao što je poznato, nikada nepostignutu ujedinjenost, došlo je nakon 70 godina, pod sam kraj XIX. stoljeća, i to zbog djelovanja jedne od hrvatskih filoloških škola, tzv. vukovaca. Njihove su se ideje učvr stite još prije Prvoga svjetskoga rata. Od toga vremena može se tek
�
�
�
2 4 A. Belić, op. cit., str. 27. 25 Noi :ešik
an: Pravo� isna norma, u: Srpski jezik, ur. M. Radovanović, serija: Najnowsze . · . slowianskich, Opole, 1996., str. 172. dzzeJeJrzykow
26
l l . POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
58
�rpski j �:ik koji j � pr�dla�ao Vuk Karadžić 1818. također se razvijao jer je Vuk ispravljao
svoJa polaz1s�a te se Jezik miJenJaO od lokalnoga tršićkoga govora u jezik naddijalektnoga · reprezentirao cijeli istočnohercegovački dijalekt. Npr. Vuk je tako 1836. karaktera kOJI· Je uveo fonem h, a 1839. je odustao od riječi tipa devojka, ćerati.
59
govoriti o stvarnoj konsolidaciji obaju do tada još različitih jezika, ilirskoga i wukovskoga«, čime započinje nova etapa u povijesti hr vatskoga jezika, nazvana hrvatsko-srpskim l srpsko-hrvatskim je zikom. Njegova je osnovica štokavština čiji je izbor i u Srba (Vuk), i u Hrvata (Gaj) bio samostalan rezultat normativnih odluka uteme ljenih na različitim postavkama. Pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća pojavili su se radovi Ljudevita Jonkea27 o ilirizmu koji su revidirati dotadašnje poglede na povijest jezika prije narodnoga preporoda, kao i na sam prepo rod. Nametnuti pogled na početke povijesti hrvatskoga jezika, koji nikako nije u skladu s jezičnim činjenicama, u filološkoj se tradi ciji dugo zadržao, što se može shvatiti kao izraz tadašnje jezične politike. Rezultat toga bilo je »pomlađivanje« hrvatskoga jezika, odbacivanje njegove tradicije, približavanje obaju jezika u počet cima navodne zajedničke geneze, umanjivanje uloge samostalnih h rvatskih radova na području standardizacije, naglašavanje inici jative i glavne uloge Srba (u ulozi Vuka Karadžića) u tom procesu te prebacivanje konstituiranja hrvatsko-srpskoga jezika na tridesete godine XIX. stoljeća. Bečki dogovor iz 1850. godine postao je bitan posrednik i važna poveznica u navedenim događajima. U stvarno sti je to bila samo formalna deklaracija koja nije imala praktičnih posljedica na kreiranje zajedničkoga srpskog i hrvatskog standar d nog jezika. Bečki je dogovor demitologiziran, kao uostalom i druge {:injenice iz zajedničke prošlosti.28 U kontekstu predstavljenih standardizacijskih problema peri o dizacija D. Brozovića, koja datira početke standardizacije hrvat skoga jezika u polovicu XVIII. stoljeća a ne u 1830. godinu, bila je prijelomna u dotadašnjim pogledima na taj problem. Zato ne ču d i reakcija u medijima, koju S. Babić naziva »pravom političkom
'; ( :Janci se nalaze u njegovim knjigama: Lj. Jonke: Književnijezik u teoriji i praksi, Zagreb, l %1. i Hrvatski književnijezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 1971.
.'ll
(l tome je između ostalih pisao M. Kačić: Politika u znanstvenoj slavistici iliti političko w:iknslovlje, »Croatica<< 45-46, Zagreb, 1997., str. 93.-100.
60
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV JEZIK
kampanjom«29, iako je već nastupilo razdoblje određene liberaliza cije jezične politike. Ocijenjena je kao pojava jezičnoga nacionaliz ma. Istraživanje početaka hrvatskoga jezika postalo je politički pro blem koji je ugrožavao jedinstvo jezika, a time i države. Rasprava je k tomu započela nakon slavne Deklaracije o nazivu i položaju hr vatskog književnogjezika iz 1967. godine, čiji je Brozović bio suautor i jedan od pokretača. Zajednički cilj Deklaracije i rasprave bio je vraćanje hrvatskomu jeziku samostalnoga statusa koji mu pripada. Istraživanje početaka hrvatskoga književnog jezika odnosilo se na pitanje njegove odjelitosti, specifičnosti i samostalnosti u tijeku povijesnoga razvitka, a prije svega na pitanje trajanja književne tra dicije. Pomicanje te tradicije za sto godina unaprijed, za razliku od službeno obvezujućega pogleda, dovelo je do shvaćanja da je hrvat ski jezik »stariji« od srpskoga, a u ono doba ta je činjenica narastala do uloge važnoga argumenta u sporu o »krađi jezika«, tj.:
Ako je hrvatski književni jezik stariji od srpskoga, a jest, onda nikako Hrvati nisu mogli svoj jezik preuzeti od Srba. Ponavljam svoju već izre čenu misao: ako je riječ o preuzimanju, onda su Srbi prije preuzeli svoj jezik od Hrvata negoli je obratno. 30 U raspravama obiju strana »prisvajanje jezika« može dakle biti dvo
sjekli argument. Datiranje u Brozovićevoj standardizaciji rezultat je teoretskih pretpostavaka koje je on prihvatio, a koje proizlaze iz same defini cije standardnoga jezika. 31 Autor to obrazlaže sljedećim riječima:
... egzistencija jednoga standardnog jezika računa se otkada on postoji kao pismeni jezik, sa svojom današnjom supstancijom i strukturom, uz e v o l u i o n i razvoj (dakle bez skokova i bez revolucionarnih promjee
29
S. Babić dokumentira televizijske emisije te komentare i intervjue iz tiska u pretisku svoje recenzije Nova i cjelovita slika ... , u: idem: Hrvatskajučer i danas, Zagreb, 1995., str. 246. ·252., u dodanoj bilješci 6 na str. 251. U tome svesku istoga autora: ]ezična politika Dalibora Brozovića, str. 266.-271 . O tome vidi i A. Selak: Taj hrvatski, Zagreb, 1992., str. 88.-96.
30 S. Babić: Poticaji i podaci za raspravu o početku hrvatskoga književnoga jezika, >>Jezik<< 45, 4, Zagreb, 1998., str. 128.
31 Usporedi I. poglavlje.
61
na svoje materije) i otkada se u njem izgrađuje iznadregionalna norma, spontano ili kodifikacionim zahvatima. 32 < ; l avni kriterij su obilježja standarda pa se hrvatski jezik iz polovice
X VIII. stoljeća ne treba previše razlikovati od njegova suvremenog oblika. Brozović također navodi i pismeni ili literarnijezik koji je u odnosu na standardni na nižem stupnju hijerarhije, a oba se jezika međusobno razlikuju po funkciji i opsegu uporabe. 33 U raspravi o početcima standardizacije veliku ulogu igraju upra vo termini standardnijezik i književnijezik. Stjepan BabiĆ34 nagla sak stavlja na dosta nejasnu razgraničenost pojmova: standardni, k njiževni, pisani jezik, a posebice na definiranje prvoga u povije snom kontekstu, kada on ne mora biti istoznačan s ostalim nazivi ma. Književni jezik je širi, univerzalan, ne postavlja restrikcije za obilježja koje mora ispunjavati standardni jezik, kao što su auto nomnost, normiranje, polifunkcionalnost, elastična stabilnost pa ga je stoga bolje primjenjivati na početno razdoblje pisanoga jezika. Nakon pojave Brozovićeve knjige za tadašnju kroatistiku važ no je bilo samo narušavanje iskrivljenoga stereotipa o postanku jezika u vrijeme preporoda. Nakon toga počele su rasprave o nje govim stvarnim početcima, što se pokazalo daleko zamršenijim te h rvatski jezikoslovci o tome ni do danas nisu izgradili zajednič ko mišljenje. Razlika u pogledima proizlazila je uglavnom iz već spomenutih terminoloških razlika između naziva standardni jezik i književnijezik. Na problem početaka hrvatskoga jezika D. Brozović je obratio pozornost još 1970. godine.35 U isto je vrijeme započela rasprava u kojoj se prije svega postavljalo pitanje o datiranju hrvatskoga jeziL'
11 11
D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto ..., str. 48 l b idem, str. 16.
s. Babić: Nova i cjelovita slika ... ,; idem: Gundulićevjezik prema suvremenome hrvatskome
A 11iiževnomjeziku, >>Forum<< XXVIII, Zagreb, 1989., str. 534.-548. Pretisak u: idem.: Hrvatska /t':ikoslovna čitanka ... , str. 280.-292.
1 ' ' D. Brozović: O početku hrvatskoga jezičnog standarda, >>Kritika<< 10, Zagreb, 1970., str. :•. 1 . ·12. Pretisak u: idem: Standardnijezik ... , str. 127.-158.
62
ka u polovicu XVIII. stoljeća. Mate Šimundić, 36 na temelju jezičnih obilježja renesansnih pisaca XVI. stoljeća (Džore Držića, Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Dominka Zlatarića, Matije Divkovića) i XVII. stoljeća (Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića, Junij a Pal matića, Ignjata Đurđevića i drugih), postavio je taj početak u XVI. stoljeće navodeći da:
Njihov jezik, jezik književnika XVI. i XVII. stoljeća, nije posve jednak su vremenomu standardnom jeziku, ili točnije: nije mu jednak u potankosti ma morfološke i leksičke naravi. U minula četiri stoljeća moguće je uočiti više evolucionih ravni ili slojeva, ali tvarnost i struktura jezika ostaju ne izmijenjene u književnosti i sveukupnoj pisanoj praksiY Šimundićevo je mišljenje dijelio S. Babić u recenziji Brozovićevih radova i u kasnijim člancima38 u kojima prihvaća kronološke okvi re njegove periodizacije i teoretske pretpostavke, ali tvrdi da po lovicom XVIII. st. nije bilo takvih promjena koje bi mogle znači ti početke hrvatskoga standarda. Stoga predlaže pomak početka standardizacije na drugo razdoblje. Analizom jezika I. Gundulića pokazuje da nema razlika u jezicima pisaca koje je Brozović smje stio u dva različita razdoblja u svojoj periodizaciji, tj. u drugo i treće razdoblje. Po njegovu mišljenju hrvatski jezik u XVI. i XVII. stoljeću ima sva obilježja standardnoga jezika. Dalibor Brozović39 u anali zi Šimundićevih pogleda upozorava na regionalni karakter dubro vačke pismenosti, na njegov nenovoštokavski jezik, kao i na revo lucionarni, a ne evolucijski karakter promjena supstancije i struk ture jezika koje se u njemu vrše na putu prema novoštokavizaciji. Osim toga Brozović gleda na problem jezične standardizacije šire, u kontekstu ostalih slavenskih jezika40 koji su, po njegovu mišije-
36
M. Šimundić: Protiv podjele hrvatske književnosti na >>staru<< i »novu<< (U svezi s temom »Kada uistinu počinje hrvatski standardnijezik«), »Kritika<< 13, Zagreb, 1970., str. 439.-451.
37 38 39
lbidem, str. 448. S. Babić: Nova i cjelovita slika ... ; idem, Gundulićevjezik ... ; idem, Poticaji i podaci ... D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto ... , str. 52.-53.
D . Brozović: Sociolingvistička situacija i problemijezične standardizacije u slavenskom svijetu XVIII. stoljeća, >>Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru<< l l , Zadar, 1972.-1973., str. 17. -35. Autor pokreće isti problem u: Hrvatski jezik, njegovo mjesto ... , str. 44.-47. U novije vri-
40
ll. POGLAVLJ E: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
63
nju kao i hrvatski došli u taj status zajedno s njim u XVIII. stolje l:u, s iznimkom poljskoga jezika, normiranoga dvjesta godina prije. < )samnaesto je stoljeće prijelomno razdoblje u oblikovanju slaven skih naroda i njihovih književnih jezika. Standardizacijom vlastita nacionalnog jezika Hrvatska se uz ostale slavenske narode i njihove d ržave uključila u tadašnju europsku civilizaciju. Polovicu XVIII. stoljeća Brozović smatra razdobljem pretečom za budući narodni preporod Slavena. S obzirom na sociolingvističke čimbenike pri sutne u procesu standardizacije, Brozović dijeli slavenske jezike u d vije skupine: jugoistočnu (Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Bugarska, Makedonija, Srbija) i zapadnoslavensku (zapadnoslavenski narodi i Slovenci). Tražeći usporednicu, autor smješta Hrvatsku u sredi nu, s obzirom na obilježja zajednička jugoistočnoj (crkvenoslaven ska tradicija) i zapadnoj skupini (katolicizam, pismo), ubrajajući l l rvatsku i u slavenski i u širi, europski kontekst jezične standardi zacije. U povijesti hrvatskoga jezika veliku su ulogu odigrala origi nalna i samo njemu svojstvena obilježja koja su odredila vrijeme nastanka i oblik budućega standarda. Tu se može navesti političko razbijanje države i njezino potpadanje pod Tursku i pod europske zemlje, iz čega je proizašla regionalizacija te pripadnost sredoze m nom krugu, kao i »dijeljenje« štokavštine s ostalim narodima Srbima, Crnogorcima i Bošnjacima. Za dubrovački jezik S. Babić tvrdi da se problem svodi na pojavu a kcentuacije i novih nastavaka u im enskoj fleksiji. Oba ta obiljež ja, tj. novoštokavska akcentuacija (s četirima naglasnim tipovima) i fleksijske inovacije (prije svega sinkretizam dativa, lokativa i in s t rumentala množine), osobitost su novoštokavskih dijalekata, ali po Babićevu mišljenju nisu odlučujuće kad je riječ o jeziku dubro v ačke pismenosti jer u pisanome jeziku nisu bilježeni naglasci pa i h je teško provjeravati, iako su istraživanja i praksa pokazali da se < ; undulićeva poezija može čitati po staroj i novoj akcentuaciW\ to l • · • ne tom se temom bavila i D. Sesar: Slavenskijezici u XVIII. stoljeću: hrvatska književna i f•·.Hna baština u slavistička} magli, >>Fluminensia« 16, 1-2, Rijeka, 2004., str. 65.-76. 11
Više o tome S. Babić: Gundulićevjezik ... , str. 288.-289.
64
više što su pjesnici dosta slobodno rabili rimu. Osim toga, iako se pojava novoštokavske akcentuacije bilježi krajem XIV. i početkom XV. stoljeća, evolucija dijalekta staroštokavskoga tipa u novoštokav ski događala se postupno, a naglasna se norma uspostavila posljed nja. Isto tako novi se padežni oblici za Dat./Lok./Instr. pojavljuju uz stare nastavke i u jeziku Antuna Kačića Miošića i Matije Antuna Relkovića. U gramatici B. Kašića (1604.) oni se pojavljuju kao nor mativni prijedlozi uz stare oblike. U novoštokavskome sustavu oni su dobili prevagu od XVII. stoljeća. Ali stari, nesinkretični nastavci obvezatni su još u fleksijskoj normi ilirskoga jezika koja se povlači pred standardom vukovaca tek potkraj XIX. stoljeća. Stjepan Babić, pozivajući se na Brozovićeve teoretske pretpostavke, dokazuje da polovicom XVIII. st. nije bilo u štokavštini jezičnih promjena koje bi mogle biti granicom nove faze u povijesti jezika. Prema njegovu mišljenju promjene iz staroštokavštine u novoštokavštinu događale su se evolucijski, a ne revolucionarno. To potvrđuje i sam Brozović, navodeći da je dubrovački jezik XVII. i prve polovice XVIII. stoljeća već dijalektno bio većinom novoštokavski te se nalazio na sličnome razvojnom stupnju kao i ostali novoštokavski dijalekti, iako ga je ka rakterizirala veća količina arhaizama.42 Sljedeći je problem regi onalizam Gundulićeva jezika i jezika ostalih dubrovačkih pisaca koji se u hrvatskoj pismenosti XVI. i XVII. stoljeća preklapao s pojavom tronarječnosti, što je teoretski i praktično otežavalo i kompliciralo proces standardizacije hrvatskoga jezika. Postojanje više književ nih jezika koji u određenom razdoblju prestaju vršiti tu funkciju, nije u suprotnosti s činjenicom da je štokavski dijalekt u toj funkciji očuvao kontinuitet od kraja XV. stoljeća do danas. Regionalizam je, istina, u suprotnosti s nadregionalnim zahtjevima standardnoga jezika, iako se ipak (osim baroknoga pjesništva samoga Gundulića koje je bilo na najvišoj umjetničkoj i intelektualnoj razini, ali na mijenjeno elitnom čitatelju, pa u njegovo vrijeme nije nalazilo ma sovnu publiku) ta pojava ne može uopćiti i prenijeti na sve dubro vačke pisce XVI. i XVII. stoljeća čiji se utjecaj i recepcija postupno 42
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
D. Brozović: Hrvatskijezik, njegovo mjesto ... , str. 35.
65
š i r i la nadilazeći dalmatinsko-dubrovačko područje i obuhvaćajući ozaljski krug i Slavoniju, da bi na kraju u razdoblju ilirizma učinila Iz Gundulića vodećega pjesnika, a iz njegova Osmana kultnu knjigu n arodnoga preporoda, potvrđujući tako dubrovačko sudjelovanje l l stvaranju hrvatskoga jezika - kako drži Josip Vončina. Isto takvo j P i mišljenje Lj. Jonkea:
Bujna književna djelatnost u Dubrovniku od druge polovice XV. do kraja XVIII. st. izgradila je izražajan književni jezik, koji nije bio puki prijenos štokavskog narodnog dijalekta u književnost, nego oplemenjeni književni izraz i za poeziju i za prozu. Bio je to u velikom stupnju normiran književni jezik, koji je svojom normom djelovao i preko granica svoga područja.43 Sl ičnoga je mišljenja i R. Katičić.44 Prepreke regionalizma najlakše su prelazila djela koje Brozović tw uzima u obzir, koja pripadaju nižemu, popularnomu kulturnom k rugu, a to su sakralna djela žive crkvenoslavenske tradicije prisut t w u Hrvatskoj od XII. do kraja XV. stoljeća. Babić podupire svoje m išljenje djelom bosanskoga franjevca, Ivana Bandulavića, Pištole 1 l'uangelija (1613.) koje je u 250 godina doživjelo 20 izdanja i čitalo s P po cijeloj Hrvatskoj.45 Slično je bilo i s djelom Matije Divkovića Nauk krstjanski (1611.) s 30 izdanja u dvjesto godina. Neosporna ji' činjenica da je pismenost bosanskih franjevaca u XVII. stoljeću hi la nadregionalna, a uz to je pomagala dubrovačkoj štokavštini u l l'ritorijalnom smislu, znatno proširujući granice njezina književ n a funkcioniranja. Sličnu je ulogu odigrao i Ritual rimski Bartula Kašića iz 1640. godine, djelo koje je imalo sedam izdanja i rabilo se u l , rvatskoj Crkvi dva i pol stoljeća. Kašić je odigrao i najvažniju ulogu l l pridavanju naddijalektnoga karaktera štokavštini, provodeći oda h i r odbacivanjem čakavštine i započinjući proces normiranja hr vat skoga jezika kao autor prve hrvatske gramatike iz 1604. godine. 1 1
l .j. Jonke: Jezik srpskohrvatski, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., str. 520.
H. Katičić: Opseg povijesti hrvatskogjezika, u: Hrvatski znanstveni zbornik, l, 1971., str. i. 12. Pretisak: idem, Novijezikoslovni ogledi, Zagreb, 1986., str. 265.-286.
1 1
_o
" ' l ' rema S. Babiću: Poticaji i podaci ... , str. 125. Detaljnije o tome E. von Erdmann-Pandžić:
1 ·d iri stoljeća hrvatskefilologije, u: Prvi hrvatski sla vistički kongres, Zbornik radova I, Zagreb,
1 ' 1'17., str. 51.-54.
66
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Važan prinos toj problematici bila su istraživanja Ivana Pede rina46 koja su dokazala neposrednu svezu dubrovačke petrarkisti čke poezije s tradicijom glagoljske pismenosti pisane hrvatskom sta roslavenskom redakcijom. U njoj su rabljenomu leksiku svjetovni pisci dali nova značenja. Autor analizira jezik ljubavnoga pjesništva Šiška Menčetića i Džore Držića kako bi pokazao da dotadašnji teol oški leksik dobiva u njih nova značenja: ljubav ne označuje samo ljubav prema Bogu nego i prema ženi; cvilenje ne izražava samo bol učenika za raspetim Kristom već je i izraz ljubavnih patnji zaljublje noga pjesnika; služiti se nije moralo samo Isusu nego i odabranici srca. Takva promjena značenja bila je moguća jer je XV. stoljeće u povijesti hrvatskoga jezika značilo kraj hrvatske, tj. čakavske redak cije staroslavenskoga jezika u književnoj funkciji. Njegovu ulogu preuzimaju domaći dijalekti, što ga potpuno razlikuje od ostalih slavenskih jezika čiji su izvori pismenosti također povezani s ćiri lometodskim nasljeđem, ali u kojih se taj proces odvija tek u XVIII. stoljeću. U Hrvatskoj je došlo do toga zbog pobjede latinaša, tj. odr žavanja liturgije na latinskom jeziku koji je ograničio doseg i ulogu slavenskoga obreda čiji je jezik, izgubivši prestiž u Crkvi, mogao početi vršiti novu, svjetovnu funkciju a da mu se pritom ne pred bacuje bogohuljenje. Tako nije bilo u srpskom jeziku u kojemu je 46
I. Pederin: Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u književni jezik (Raščlamba uporabe bogo slovnog i književnog nazivlja kod Šiška Menčetića i Džore Držića), »Crkva u svijetu« l, Split, 1970., str. 65.-74.; zatim u njegovoj knjizi Začinjavci, štioci i pregaoci, Zagreb, 1977. Pederinov rad nije imao odjeka pa je ponovno izdan u: >>Jezik« 45, 4, Zagreb, 1998., str. 128.-139. Naslov zahtijeva objašnjenje: tvorac riječi začinjavac bio je M. Marulić koji ga je skovao posvećujući Juditu splitskomu kanoniku Dujmu Balistriliću, misleći najvjerojatnije na srednjovjekovne autore koji su svoja djela ukrašavali i stvarali nov pjesnički oblik. Postoje i druge interpreta cije koje se pozivaju na druga značenja glagola začiniti/začinjali (ukrašavati, začinj ati miro dijama/ počinjati), što je tvorbena osnova navedene riječi. Zato ju neki istraživači povezuju s anonimnim stvaraocima koji su >>začinjali<< književnost u njezinim početcima, a neki su to povezivali čak sa srednjovjekovnom kulinarnom metaforikom, napose s danteovskom. O tome J. Rapacka: Fragmenty o Maruliciu, u: eadem: Sr6dziemnomorze. Europa Srodkowa. Balkany. Studia z literatur poludniowoslowianskich, ur. M. D>začinjavci«, u: idem: ]ezičnopovijesne rasprave, Zagreb, 1979., str. 77.-105. Taj autor daje pregled svih značenjskih interpretacija riječi, sam se opredjeljuje za značenje pjesnik - pjevač. Štioci- arh. >>Čitatelji«, zapravo čitači. Pregaoci (pregalac) je označavalo >>ljude od djela, one koji su bezinteresno djelovali za opće dobro<<.
l l . POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
67
nkvenoslavenski, kako kaže Pederin, ostao mumificiran i zatvoren u
teološki okvir. U povijesti hrvatskoga jezika to je bila revolucio na rna pojava i nije obuhvatila mnogo riječi, ali, kako kaže autor, e me su bile iznimno važne. Ne može se tako zamisliti ljubavnu liri ku bez riječi poput: kripos, lipos, ljubav, milost, oholost, služiti, služ ha, cviliti, tužiti . Rezultati Pederinovih istraživanja u kojima je ot k rio uporabu višestoljetne leksičke tradicije u posve narodnoj, svje tovnoj dubrovačkoj književnosti, omogućili su povezivanje s prvim razdobljem pismenosti te tako pokazali neprekinut razvojni slijed h rvatskoga književnoga jezika od XV. stoljeća do suvremenih da na . Na području versifikacije analogna je istraživanja proveo Ivan Slamnig koji je otkrio vezu između renesansnoga dvostruko rimo vanoga dvanaesterca te versifikacije i ritma glagoljičnih tekstovaY Zahvaljujući navedenim istraživanjima, početke hrvatskoga knji �.c�vnoga jezika temeljenoga na štokavskome dijalektu sasvim si gu mo možemo datirati na kraj XV. stoljeća. S takvim se ispravkom clatiranja početaka slaže S. Babić. On svoje poglede temelji na us poređivanju tekstova na hrvatskome jeziku iz toga razdoblja s istim t !'kstovima suvremenoga hrvatskog jezika, pokazujući da se oni je zično vrlo malo razlikuju i potpuno su razumljivi današnjemu či t a telju. Kao primjer, među ostalim može poslužiti molitva Oče naš. Prva ovdje navedena verzija potječe iz 1595. i nalazi se u rječniku 1 :. Vrančića, dok je druga suvremena verzija iz Biblije (Novi zavjet, /.agreb, 1968.). ..
1 lt'l' naš kojijesi
na nebesih.
1•
Oče naš, kojijesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja Kako na nebu, tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!
l . Slamnig: Hrvatska versifikacija. Narav, povijest, veze, Zagreb, 1981.
68
HRVATI l NJIHOV J EZI K
I ne
uvedi nas u napast, da oslobodi I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas oda zla. Amen. nas od zla! Amen 48
Iako molitve po prirodi stvari čuvaju mnogo arhaizama, u objema verzijama najvažnije su razlike u staroštokavskoj fleksiji: nebesih, dužnikom prema nebesima, dužnicima ili u fonetskoj realizaciji pra slavenske jotacije, šćakavske, tipične za ikavske dijalekte: otpušća mo prema štokavskom obliku otpuštamo, tj. prema drugačijem je zičnom sustavu no što je sadašnji. Vraćamo se dakle pitanju možemo li XVI. stoljeće smatrati po cetkom hrvatskoga standarda. Za Brozovića, koji dosljedno primje njuje postavke svoje teorije, početak hrvatskoga standarda pripada polovici XVIII. stoljeća. On razlikuje tri razdoblja standardizacije, a dva posljednja mogu se smatrati »poststandardizacijskima« jer se odnose na evoluciju već priznatoga standarda. Temeljeći se na teoretskim postavkama D. Brozovića iz 1970. go dine, R. KatičiĆ49 korigira njegov periodizacijski projekt i uzima u obzir kasnija istraživanja hrvatskoga jezičnog nasljeđa. Poziva se na njegovu definiciju jezičnoga standarda, verificira složeni pro ces jezičnoga oblikovanja i precizira kronologiju pojedinih njemu svojstvenih obilježja.50 Prvo obilježje, funkcija jezika kao sredstva komunikacije i izra žavanja, datirano je u drugu polovicu XVI. stoljeća, a razvoj i jača nje te funkcije pojavljuje se u XVII. stoljeću. Tomu je posebno pri pomogla djelatnost Katoličke crkve u okviru protureformacije. U tom se razdoblju pojavljuju začetci preskriptivne norme zahvalju jući gramatici B. Kašića i rječniku F. Vrančića. Sljedeći čimbenik koji jeziku daje naziv standardnoga jest njego va »funkcionalna kvaliteta«, tj. postignuta sposobnost izražavanja v
48
j
S. Babić viš � e puta pi �ao o tome. Najdostupniji je članak Važnost poznavanja povijesti . . hrvatskoga kn}lzevnogJezzka, u: idem, Tisućljetnijezik naš hrvatski, Zagreb, 1991., str. 93. ·98. To je izmijenjeni pretisak članka pod malo drukčijim naslovom objavljenoga u >>Hrvatskom tjedniku<<, Zagreb, 16. VII. 1971.
4�. R .. Katičić: Hrvatskijezični standard, >>Jezik« Sl, 2, Zagreb, 2004., str. 49.-60. Članak je no autorovih pogleda. VIJa smteza 0 5 Usp. poglavlje I.
ll. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
69
fu nkcionalnih stilova radi poboljšanja komunikacijskoga procesa u d ruštvu koje se još uvijek razvija. To obilježje doseže željenu razinu polovicom XVIII. stoljeća inspirirano, uz stariju protureformaciju, novim pokretima i idejama prosvjetiteljstva i predromantizma. U Puropsku kulturnu zajednicu Hrvatska se upisuje djelom A. Kačića M iošića. Riječ je o djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga, ute rneljenome na epskome narodnom pjesništvu. Razdoblje prosvje l iteljstva pridonosi jezičnom razvitku i omogućuje bogatstvo stili stičkoga izraza te razvija dotad postignuti stupanj normiranosti. Treći čimbenik o kojemu je ovisio prijelaz književnoga jezika u standardni bio je sam karakter društva koje se njime služilo. Tada je to bila hrvatska etnička zajednica koja se u vrijeme ilirskoga na rodnoga preporoda integrirala i pretvorila u nacionalnu zajednicu. Odvijalo se to u doba Francuske revolucije, Napoleonovih Ilirskih provincija i širenja rodoljubnih ideja romantizma o nacionalnoj ne ovisnosti. R. Katičić slaže se s Brozovićem kad je riječ o datiranju početa ka jezičnoga standarda polovicom XVIII. stoljećaY Smatrajući pak standardizaciju procesom, a standard njezinim rezultatom, Katičić u standardizacijsko razdoblje ubraja i povijest hrvatskoga jezika od polovice XVI. stoljeća, čime znatno pomiče datiranje njegovih po četaka i naglašuje postupnost njegova oblikovanja. Tako se prema njegovu mišljenju o početcima hrvatskoga standarda može govoriti već od kraja XVI. i početka XVII. stoljeća. Tim se pogledima Katičić približava mišljenju S. Babića, iako kronologiju pojava koje oni proučavaju dijeli stotina godina. Posto jeće su razlike rezultatom različitih teoretskih polazišta. Babić se radije poziva na književni jezik ističući u raspravi posljedice upo rabe višeznačnoga naziva »standardni« u odnosu prema jeziku koji je već na određenoj etapi svojega razvitka. Prema njegovu mišljenju »Standard mora biti stanje, a ne može biti razvoj, odnosno, gdje ima
"1
U skladu s tim njegova sintaksa ima primjere iz toga razdoblja, od Reljkovića do Kačića Miošića. Usp. R. Katičić: Sintaksa hrvatskoga književnogjezika. Nacrt za gramatiku, Zagreb, 1986.
70
razvoja, nema standarda.«52 U skladu s tim postavkama, on je pot puno u pravu kada kraj XV. stoljeća smatra početkom hrvatskoga književnog jezika jer je to oblik jezika koji ne mora ispunjavati de finicijske postavke standardnoga jezika. S njegovim se mišljenjem slaže Mario Grčević53, ali on istodobno upućuje na sistemske pro mjene koje su se odvile u tom razdoblju hrvatskoga jezika. S druge strane, M. Moguš upozorava na nepostojanje oštre gra nice između »procesa« i »rezultata«, tj. između predstandardnog i standardnog razdoblja:
Standardizacija je proces koji obično počinje duboko u predstandardnom razdoblju i na osobit način povezuje povijest književnoga jezika, pred standardnoga i standardnoga, u jednu cjelinu. 54 I M. Radovanović smatra jezičnu standardizaciju dugotrajnim pro cesom s više etapa.55 U raspravi je sudjelovao i D. Škiljan56 koji u skladu sa svojom ra nijom definicijom procesa standardizacije tvrdi da se o standardi zaciji hrvatskoga jezika prije XIX. stoljeća ne može govoriti jer tada jezik još nije ispunjavao standardološke kriterije. Glavnu je ulogu u nastanku standarda odigrala, po mišljenju tog autora, djelatnost društveno-političke elite XIX. stoljeća, tj. iliraca. Zbog toga on ističe krajnju fazu standardizacije umanjujući značenje djelatnosti za-
52 53
S. Babić: Gundulićevjezik ... , str. 284.
M. Grčević: Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, K6ln-Weimar-Wien, 1997. Knjiga je dobila vrlo pozitivnu recenziju hrvatske jezikoslovke Nataše Bašić i vrlo negativnu recenziju Pavla Ivića koji je kritizirao autorovu interpretaciju perioda nastanka hrvatsko -srpskoga jezika i Vukove uloge. Autoru je također predbacio sinonimnu uporabu pojmova književni i standardni jezik (vidi bibliografiju).
54 M. Moguš: Povijesni pregled hrvatskoga književnogjezika, u: S. Babić, D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, l. Škarić, S. Težak: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Nacrti za gramatiku, Zagreb, 1991., str. 18. . . 55 o ngma l ne pag l ede o standardizaciji prikazuje u svojim radovima R. Auty: Literary Language and Literary Dialekt in Medieval and Early Modern Slavonic Literatures, >>The Slavonic and East European Review«, vol. 56, London, 1978., str. 192.-201. U skladu s njego vim teoretskim postavkama književni se jezik datira od trenutka kada je on istovjetan obli ku suvremenoga jezika. Prepreku za priznavanje nastanka hrvatskoga književnoga jezika prije XIX. stoljeća činila je za autora ikavsko-jekavska dihotomija. U Autyjevoj teoriji nema mjesta procesu standardizacije, a književni jezik sukladno tomu nema povijesti. 56
11. POGLAVLJE: Periodizacija povijesti hrvatskoga jezika
HRVATI l NJIHOV J EZI K
D . Škiljan: Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati, Zagreb, 2002.
71
ardiz acije počet e u preth odnim razdobljim a koja su proce s stand dovela do krajnjega rezultataY počet aka Kako ne postoji jedinstven pogled kroatista na temu najvažnije hrvatskoga standarda, u rezimeu predstavljamo samo činjenice. počin je od Povij est hrvatskoga knjiž evno g jezika nesum njivo a razdoblja Bašćanske ploče, koja simb olizir a počet ak najst arijeg na kraj XV. sežu hrvatske pismenosti. Korije ni suvremenoga jezika ve povij esti i u stolje ća, čime se zatvara prvi, najstariji perio d njego potvrde pi išnje kojemu dubrovačka štokavština bilježi dvjestagod m štokav sane književnosti. Započinju sljede ća razdoblja s udjelo govoriti o štine kao osnov ice suvremenoga jezik a. Zato se može jezika već od neprekinutom razvitku hrvatskoga kao književnoga skoga je kraja XV. stolje ća pa sve do dana s. Standardizacija hrvat se uju brojna zika bila je dugotrajan proce s. Od XVI. stolje ća oblik proživljava definicijska obilježja kasnijega standardnoga jezika koji ga su samo u evoluciju tipičnu za povije st svakoga jezika , i u okvir i traje do po stava i u normi. Potonja se pojavljuje u XVII. stolje ću individual ni , enuli lovice XIX. stolje ća te ima, kako smo već spom je stvaralaš karakter jer su ju preskribirali gram atičari ili pisci čije rezultata kao e norm ne tvo bilo uzorom. Zbog slabosti preskriptiv i književne posebnih socio lingvističkih činitelja, između ostaloga a. Razli čito trona rječn osti, važnu je ulogu odigr ala uzusna norm XVI. i počet ak datiranje početaka jezika: kraj XV. st. (Babić), kraj no XIX. st. XVII. st. (Katičić), polovica XVIII . st. (Brozović) te konač ini� pojed u (Škiljan), stavlja samo naglasak na različite činjen ice ve evoluci fazama njegova razvoja i ne odbacuje kontinuitet njego vićeve Brozo ata je i samostalnoga jezičnog status a. Jedan od aspek ljanje neisti periodizacije i s njom povezane rasprave bilo je isprav ) hrvatskog evnog nitog prikazivanja početaka standardnoga (knjiž različitosti i jezika te upućivanje na specifičnost njegova razvitka, a se nala samo staln osti u posebnim povije snim uvjet ima u kojim se na kraju zio i koji su određ ivali smjer njegova razvitka, da bi mu vratilo mjesto koje mu pripada. "7
o pogledima toga autora vidi i u X. poglavlju.
I l l . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
1 1 1 . POGLAVLJE
Razdoblje pretpismenosti u povijesti h rvatskoga jezika 3.1. Slavenska rodovnica 3 .1 .1 . Stvaranje j užnoslavenske zajednice jezika
Hrvatski jezik, uz slovenski, srpski i bosanski, pripada zapadno južnoslavenskim jezicima. Zajedno s bugarskim i makedonskim, koj p_:ipadaju istočnojužnoslavenskomu ogranku, oni čine skupi nu JUznoslavenskih jezika koji se izvode iz praslavenskoga. Raspad �r�sla�enskoga jezika istodobno je i početak izdvajanja hrvatskoga Jezika IZ praslavenske zajednice u nizu faza, sve do odvajanja za padnojužnoslavenske skupine.1 Slavenski su jezici u istraživanjima genealoške srodnosti jezika primjero � dvosložne obitelji jer »između njih i praslavenskoga je . Zika postoJe posredne faze u obliku zapadnoslavenskoga, istočno slavenskoga i južnoslavenskog prajezika«.2 Posljedicom toga starijega povijesnog izdvajanja razvojnih fa za u istraživanjima praslavenskoga jezika bilo je postavljanje da tuma raspada prajezika na VI. stoljeće i početak novoga razdoblja zajednica (npr. južnoslavenske zajednice), shvaćenih kao zasebni jezični sustavi iz kojih se razvijaju kasniji jezici pojedinih grupa.
�
1 Po �i�� m se �a s;�j članak: B. o � zkowa: Poludniowoslowiariska wsp6lnota j�zykowa _ (Pewmkl l wqtphwosci), u: Praslowwn szczyzna ijej rozpad, ur. J. Rusek, w. Borys, warszawa, I998., str. 193.-I99.
2
Z. Golqb, A. Heinz, K. Polanski: Slownik terminologiijfZykoznawczei ,, Warszawa ' 1968 . str. 491.
,
u
povijesti hrvatskoga jezika
73
Nešto drukčija je interpretacija toga problema u novijoj formu laciji koja uzima u obzir ispravak mnogih praslavenskih jezičnih pojava u kronologiji, ali pretpostavlja kontinuitet praslavenskoga jezika kao sustava sve do X. st. n. e., uz istodobnu njegovu podjelu u dvije faze, od kojih je prva trajala do V. stoljeća, tj. do početka ve like seobe Slavena, s jedinstvenim jezikom. U drugoj fazi praslaven ski jezik, proširen već na velikom teritoriju, ima različita dijalektna obilježja koja postaju osnovicom za izdvajanje kasnijih pojedinih slavenskih jezika. Na sadašnjem stupnju istraživanja smatra se da se praslavenski jezik razdvojio na tri osnovne skupine, što se dogodilo manje-više istodobno.3 Tradicionalni pogled o njegovoj prvoj podjeli na dva ogranka (istočni ogranak s kasnijim istočnoslavenskim i južnosla venskim jezicima te zapadni ogranak) još prije početka seobe na jug, dakle prije VI. st., neki su znanstvenici odbacili na temelju iz mjena u kronologijama jezičnih pojava koje su to trebale potvrditi.4 To i dalje ostaje predmetom rasprava. Izdvojene tri glavne skupine praslavenskih dijalekata, tj. tradici onalne zajednice, nisu istovrijedne, ni po povijesnome oblikovanju određene zajednice s njezinom kasnijom unutarnjom podjelom i odnosima između pojedinih jezika, ni po karakteru njezinih jezič nih obilježja. Ovdje ćemo izostaviti problematiku zapadnih i istočnih jezičnih skupina i pozabavit ćemo se pitanjem koje izaziva najviše rasprava, problemom tzv. južnoslavenske zajednice čija su tri glavna proble ma mjesto, vrijeme nastanka i jezične pojave koje bi mogle potvr diti njezino postojanje. Posebnost te skupine bila je činjenica da su p redci Južnih Slavena zauzimali prilično velik teritorij koji su nase ljavali u dvama migracijskim valovima, tj. Panoniju (područje A) i 1 H. Popowska-Taborska: Wczesne dzieje Slowian w swietle ichj�zyka, Wroclaw-Warszawa K rakow, I99l., str. 73.-91.
Dokazom je trebao biti rezultat razvoja x u procesu II. i III. palatalizacije kao s' u istoč ogranku, a š u zapadnome te razvitak skupine kv, gv u procesu II. palatalizacije i po jl'd nostavljenost skupina tl, dl > l na istoku u odnosu prema njihovoj očuvanosti na zapadu. 1
I lome
74
1 1 1 . POGLAVLJ E: Razdoblje pretpismenosti
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Balkanski poluotok (područje B). Danas nema sumnje da su u slavi zaciji juga5 sudjelovali i Istočni i Zapadni Slaveni prelazeći Karpate u dva smjera: s istoka - Dukljanskim i Tatarskim sedlom preko da našnje Rumunjske, sve do istočnoga dijela Balkana, te sa zapada kroz Moravska vrata, današnju Č ešku, Moravsku, Slovačku, zatim Panoniju, sve do zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka. Istočni smjer kretanja potvrđuju, među ostalim, leksički južnoslavizmi u karpatskim ukrajinskim dijalektima i govorima Polesja, npr. srpski i hrvatski bumbar, dosta, naviljak, gmizati, sl(ij}epi miš; ukrajinski dijalekt: bumbar, dosta, slipa myš; poleški: navylnik, gomzity ... . 6 O udjelu Zapadnih Slavena svjedoče etnonimi Srba i Hrvata koji su prisutni u zapadnim i u južnim slavenskim jezicima i leksik, npr.: cesta, chorpa, chuliti, kaZati, kl�ka, mamiti, muditi, pil�, ručati, ru cho, stenica, verdlo itd.7 Idući prema jugu, Slaveni su postupno zauzimali teritorije južno od Karpata, naseljavajući istočne Alpe, Daciju i Panonsku nizinu u kojoj su živjeli i Avari, prije no što ih je 796. 803. pobijedio Karlo Veliki. To su istodobno granice područja A. Slaveni koji su nastanji vali taj teritorij održavali su još živi kontakt s tadašnjim zapadnim i istočnim dijelom praslavenskoga jezika, o čemu svjedoči zajednički ostvaraj nekolicine jezičnih pojava u tom razdoblju:
b)
zajednički s istočnim dijelom: l. rezultat razvoja X u procesu Il. i Ill. palatalizacije kao s; 2. razvoj skupina kv, gv > cv, zv u procesu Il. palatalizacije iako u obje te pojave ne možemo isključiti paralelan razvoj;
5
Migracijama na jug prethodila je seoba Slavena na istok i zapad, vjerojatno još u III. i IV. stoljeću. Problem na kojemu temeljim svoje zaključke posebno su obradili: H. Lowmiari.ski: Poczqtki Polski. ZDziej6w Slowian w I tysiqcleciu n.e., II. Wie/ka migracja Slowian, Warszawa, 1964.; W. Felczak, T. Wasilewski: Historia Jugoslawii, Wrodaw-Warszawa-Krak6w-Gdari.sk L6d:i, 1985.; D. Pavličević: PovijestHrvatske . . ; L. Podhorodecki: Jugoslawia. Dzieje narod6w, pmistw i razpadfederacji, Warszawa, 2000. .
6 7
.
Usp. P. Ivić: Srpski narod . . , str. 16.
W. Borys: Problematyka dialektyzm6w leksykalnych, u: Etnogeneza i topogeneza Slowian, Warszawa-Poznali, 1980., str. 75.-87.
povijesti hrvatskoga jezika
75
3. i nadalje kontroverzna pojednostavljenost skupina tl, dl > l, s iznimkom ostataka njihova očuvanja u slovenskim di jalektima koje su u zapadni dio slavenskoga jezika donijeli kolonisti;8
-
a)
u
B
zajednički sa zapadnom, tj. s češko-slovačkom skupinom, još aktualan polovicom VIII. st. razvitak je skupina TarT, TalT, TerT, Telt > TraT, TlaT, TreT, TleTu srednjem dijelu riječi, kao i leksi ka, npr. grčiti, chrstati, chvrliti, kača, pipati itd.9 Isključivo južnoslavenskih crta iz toga vremena nije na tom po dručju bilo mnogo. Možemo nabrojiti: 1. razvoj arT-, alT- > raT-, laT- u početnom slogu, za razliku od sjevernoga dijela, gdje je razvitak dvodijelan, ovisno o into naciji riječi; 2. razlika u nastavcima: južno -� u Gen. sg., Nom. i Ak. pl. ja -osnova te u Ak. pl. jo-osnova, za razliku od sjevernoga tzv. trećega jata; 3. južni nastavak -omb u Instr. sg. o-osnova prema sjevernopra slavenskom -bmb; usporedi staroslavenski glasomb s potvr đenim oblikom oplatbmb u Kijevskome misalu; 4. aktivni particip prezenta s nastavkom -y u Nom. sg. m. i sr. roda (usp. stsl. mogy, reky) suprotno s još uvijek neobjašnje nim sjevernim nastavkom -a (usp. staropoljski rzeka, staro ruski moga); 5. stavljanje veznika da na početak zavisne ciljne i objektne surečenice; 6. prevaga sufiksalne derivacije s elementom -e u odnosu na sjeverno -k10; 7. južni leksički dijalektizmi, npr. gaziti, opanak, brna, broj, bu na, kolto, mariti, oholb, rpdb, ruta, slutb, solna, šupl'b.11 H. Popowska-Taborska, op. cit., str. 87.
9
w. Borys, op. cit.
11
w. Borys, op. cit., tamo se nalazi i literatura o predmetu.
1 0 R. Bošković: Razvitak sufiksa u južnoslavenskoj zajednici, >>Južnoslovenski filolog<<, XV, Beograd, 1936., str. l.-155.
76
H RVATI l NJIHOV JEZIK
Navedena obilježja pojavljuju se i na južnome području, ali nijedno od njih zapravo nije isključivo južnoslavensko jer su neka potvrđena i na ostalim slavenskim područjima ili su tamo sekundarno zami jenjena kojim drugim obilježjem . 12 Teritorij A bio je onaj koji su znanstvenici smatrali kolijevkom prajužnoslavenskoga jezika, tj. prve faze u razvoju južnoslavenskih jezika. Aleksandar Mladenović - koji zastupa to mišljenje13 - tvrdio je da »teritorija na kojoj se nalazila ova zajednica obuhvata prostor uglavnom južno od Karpata: zahvata Panonsku niziju, kao i veliki deo današnje Rumunije«.14 To je bio već drugi zemljopisni smještaj domovine južnosla venske zajednice. Pristaše prvoga smještaja pradomovine Južnih Slavena na sjevernoj strani Karpata bili su, među ostalima, Tadeusz Lehr-Splawinski, Ivan Popović, Pavle Ivić, Dalibor Brozović. Pavle Ivić npr. drži »da su Južni Sloveni u eposi neposredno pred polazak na jug već sačinjavali grupu s određenim, iako nevelikim krugom zajedničkih osobina«.15 D. Brozović je opet pretpostavljao »da se po stojbina južnoslavenskih predaka nalazila u pradomovini prvotno u neposrednu susjedstvu baltičkih plemena«.16 Postojanje prajuž noslavenskoga jezika prihvaća i Mijo Lončarić17 koji se priklanja tom gledištu u kontekstu izdvajanja kajkavskoga narječja iz jugo zapadne jezične skupine. Hrvatski znanstvenici pristaše su starijih gledišta o toj problematici.
12 13
Kao npr. u slučaju nastavaka Instr. sg. m. roda ili tzv. trećega jata.
Slično su smatrali V. Jagić, A. Meillet, A. Marguilies, N. van Wijk. Tu se može ubrojiti i A. Belića: Osnovi istorije srpskohrvatskogjezika l, Fonetika, Beograd, 1972. koji piše da se juž noslavenska pradomovina morala nalaziti »negde na putu od nekadašnjega mesta boravka Praslovena ka Balkanskom poluostrvu, ali je teško sa apsolutnom pouzdanošću odrediti to mesto<< (str. 7).
14 A. Mladenović: Elementi istorije srpskohrvatskogjezika, u: Opšta enciklopedija Larousse, sv. l, Beograd, 1971., str. 419.
15
u
povijesti hrvatskoga jezika
77
Suvremeno stanje istraživanja kronologije praslavenskih jezič nih pojava dovodi u pitanje panonsku hipotezu jer ona znatno skra ćuje vremenske mogućnosti za stvaranje odvojenoga južnosla venskog sustava u Panonskoj nizini. Protuargument je nadalje nepostojanje »južnoslavenske isključivosti« u navedenim jezič nim obilježjima. Osim toga, proučavanje slavenskih posuđenica u mađarskome jeziku pokazalo je da jezik panonskih Slavena ni je imao svojih posebnih jezičnih obilježja, nego ih je ostvarivao u skladu sa sustavima susjednih skupina18• Dakle, bio je neka vrsta »prijelaznoga jezika« između zapadne, istočne i južne jezične sku pine. Dominacija Slavena u novoj domovini nije trajala predugo. Već u IX. stoljeću ta područja nakon franačkih ratova postaju objek tom germanske kolonizacije. Zatim krajem IX. stoljeća 895. godine, Panoniju nastanjuju Mađari, ratnički narod ugrofinskoga podrije tla. O postojanju slavenskih prijelaznih dijalekata svjedoče izrav ni jezični izvori, kao i brojna slavenska toponimija u Mađarskoj, Rumunjskoj i zapadnoj Austriji. Tu pripada Kijevski misal (Kijevski listići) - glagoljski misal rimskoga obreda iz X. stoljeća i s južnim obilježjima (dl > l; x > s') i sa zapadnima (tj, dj > e, z; Instr. sg. m. roda -oMb; sk' > šč), slično kao i u Evangelijaru iz Čedada (IX. sto ljeće) koji bilježi imena slavenskih hodočasnika iz istočnih Alpa, Panonije i Moravske. Slavensku toponimiju s katkada zatrtim fono loškim i morfološkim obilježjima rekonstruiramo i u Austriji, npr. Graz (Gradad Leibnitz (Lipnica); u Rumunjskoj: Dobra, Lipova, ili u Mađarskoj: Budim, Pešta, Dombovar. Stoga je ispravnije smatrati »panonsko razdoblje« prvom fazom u oblikovanju južnoslavenskih jezika s više južnih dijalektizama. Sljedeći je problem činjenica da su se Južni Slaveni koji su živjeli na teritoriju A istodobno selili na jug te u VL i VII. stoljeću zauzi mali teritorij B (cijeli Balkanski poluotok zajedno s Peloponezom i otocima Egejskoga mora). Teritorij B - jezično izrazito podijeljen na
P. Ivić, op. cit., str. 14.
16 D. Brozović: u: D. Brozović, P. Ivić: Jezik srpskohrvatski/ hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Izvadak iz drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb, 1988., str. 2.
17
l l i . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
M. Lončarić: Rani razvitak kajkavštine, >>Rasprave Zavoda za jezik<< 14, Zagreb, 1988., str. 79.-104.
1 11
E. A. XeJmMCKHli:
, -,,no cJlaeucmoe,
XMeJICOyHapooHblU
BeHzepcKuu R3blK KaK ucmo'IHUK OllR npaclla6RHCKOU peKoHcmpyKl(UU u
1 >< 'KOHcmpyKl(UU clla6RHCKOZO R3blKa IlaiiiiOHUU, u: Clla6RIICKoe R3blK0311aHue.
Coqmj[, ceHTj[6p�>, 1988., str. 347.-368.
78
HRVATI l NJIH OV J EZI K
istočnu i zapadnu skupinu - ipak nije mogao biti mjesto na kojemu bi se stvorila zajednička obilježja. Iz toga nastaju sljedeća pitanja kao što je rekonstruiranje slaven skih seobenih putova po Balkanu koji su bili smatrani veoma važ nima u otkrivanju uzroka jezičnoga razlikovanja te su upućivali na razmještaj i premještanje Južnih Slavena na području A. Bizantski izvori bilježe da su Slaveni koji su dolazili iz Panonije i Dacije prelazili Dunav u dvama neovisnim pravcima - zapadno i istočno od Đerdapa (Željezna vrata). Zemljopisno podudaranje tijeka izoglosa - koje upućuju na razli čito ostvarivanje jezičnih pojava iz toga razdoblja, a time i na unu tarnje razdvajanje južnoga područja - s mjestom prijelaza Slavena na Balkan - bilo je za neke znanstvenike dovoljno opravdanje za nastale razlike. Uz to su se pojavljivale hipoteze da su jezične razlike koje su dijelile južnoslavenski teritorij postojale još na tlu Panonije i Dacije. No ipak se n ij edna od izoglosa nije protezala na te terene. Može se dakle posvek sigurno tvrditi da je do razlika došlo u vrije me različitoga dolas a na jug ili nakon naseljavanja, na novim bo ravištima. Problematičan je i oblik slavenskih posuđenica u mađarskome jeziku. U najstarijem sloju posuđenica dominiraju jugoistočnosla venske riječi umjesto Posuđenica jugozapadnoslavenskoga tipa ko je bismo očekivali (npr. mađ. Pest - usp. bug. pešt, srp. i hrv. peć, slov. peč). Dva su moguća objašnjenja: prvo, da su te nazive Mađari preuzeli na teritoriju Rumunjske, dakle na području jugoistočno slavenskih utjecaja, odnosno drugo, da se ogranak jugoistočnih Slavena u kasnijem razdoblju našao ponovno u Panonskoj nizini. Protiv hipoteze da j e razdvajanje južnih područja jezika rezul tat kolon izacij e B alkana od dviju različitih skupina Slavena koje su se razišle u dva suprotna smjera: smjer istok - zapad, upravo na Đerdapu, geografska je situiranost niza izoglosa koje nisu istovjet ne sa smjerom kojim su Slaveni prelazili Dunav, nego su smješte ne malo zapadnije od toga mjesta. Naime, izoglose se protežu od ušća Timoka, duž srpsko-bugarske i mađarsko-bugarske granice, od Osogova, zatim u širokom luku sjeveroistočnom Makedonijom
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
79
do Ovčeg Polja i Skopja, a nakon toga južno od Tetova, do albanske etničke granice blizu Šar-planine.19 Kao što je poznato, uzrok podijeljenosti Južnih Slavena UVJerlJl�o je objasnio Nicolaas van Wijk, 20 koji je dvadesetih godi�a XX. �tolJ � ća postavio hipotezu o pojasu neslavenskih romansk1h past1�s��h naroda, zvanih Vlasima, po planinama, a to su bili predc1. danasnJlh Rumunja. Oni su izolirali obje skupine Južnih Slavena sve do tre nutka ponovnoga dodira koji se mogao dogoditi tek poslije, nakon migracije ili slaviziranja neslavenskih autohtonih �ta�ovnika. Van Wijkovu hipotezu potvrdilo je kasnije otkriće skupme 1zog�os� k��.e je zahvaljujući istraživanjima lingvističke geografij.e utvrd1lo Je ��c nu razdvojenost južnih područja. Teoriju su obogatila nova ot�nc�, među ostalim nazočnost albanskih stanovnika na tom podruqu, t]. starosjedilačkih ilirskih i tračkih stanovnika Balkana.21 Navedene izoglose ubrajaju se u jezične pojave koje možemo da tirati na kraj razdoblja praslavenskoga jezika. Nesumnjivo u njih pripadaju sljedeće: 1. odvojen razvoj p sl. tj, kt� dj te psl. st],. skj,. Z�J, z�. u zapa�n�J. skupini, a njihove zajedničke kontinuante u 1stocnoJ. skupm�: . od nJ l 2. ujednačenost praslavenskihjerova na zapadu, za razhku hova razlikovanja u istočnoj skupini; očuvanost epentetskoga l na zapadu te njegovo zatiranje na isto 3. ku; .
•.
.
1 ''
.'ll
Prema: P. Ivić, op. cit., str.
18.
N. van Wijk: Taalkundige en historiese gegevens betreffende de � udste betrekkingen tu'-"'n serven en Bulgaren >>Mededelingen der Koninklijke akademw van wetenschappen, . 11 fdeeling letterkunde«, deel 55, serie A, 3, Amsterdam, 1923.; 1dem: Les langues slaves. De ' f 'unitt! a pluralite, s-Gravenhage, 1956. •
.!l
Najnovija istraživanja grupiranja jezika na Balka�u predstavio je L. B e dnarczuk: lndoeuropejskie jfzyki Balkan6w, u: ]fZyki indoeuropejskle, l, ur. L. Bedna�czuk arszawa, � 1 �lHS., str. 469.-513. Najvjerojatnije su te grupacije tvorile paleob al �ns u l Jgu u CIJI su sastav ._ _ u lazile tri jezične skupine: mesapsko-ilirska (bliska italskoj obitelJ!), fnglJSko : mak; don� a ( koji se dovezuje na grčki i armenski), tračko-dacijska (bez izrazite povezanosti, m oz a bh z� _ !>alto-slavenskoj skupini). U okviru takve podjele nejasan je s� atus al� an �koga Jezika OJI p okazuje određena obilježja povezana sa svakom od navedemh skup ma, Jako ga se be u v j etno ne može pridružiti ni jednoj.
� �
�
�
�
�
80
H RVATI l NJIHOV JEZIK
4.
uska realizacija praslavenskogajata na zapadu, a široka na isto ku; 5. eventualno: rezultat denazalizacije p sl. p - otvoreniji u istočnoj skupini (bug. riika, mak. raka) nego u zapadnoj (srp. i hrv. ruka, slov. roka); 6. nastavak u Gen. sg. zamjeničko-pridjevne deklinacije -ga na zapadu, nasuprot bugarskoga i makedonskoga -go; 7. tendencija unificiranja nastavaka prvotno mekih osnova -ja, -jo na zapadu (npr. Dat., Lak. sg., Nom., Ak. pl. ž. roda i Ak. pl. m. roda) za razliku od istoka gdje je vladala tendencija uopćavanja nastavaka tvrdih osnova. 8. razlika u konjugacijskim nastavcima na zapadu: l . os. pl. sa dašnjega vremena -mo za razliku od istočnoga -m, -me; 3. os. pl. prezenta -o na zapadu, za razliku od -t na istoku. Ukratko prikazane razlike tzv. južnoslavenske zajednice svjedoče o složenosti problematike - kronološke, teritorijalne i dokumenta cijske. Postoji i dalje niz pojedinačnih pitanja koja čekaju odgovor. Sadašnje stanje istraživanja pokazuje nam da je u razvoju južno slavenskih jezika postojalo kratko razdoblje u kojemu su prapredci Južnih Slavena zauzimali teritorij A (Panonija, Dacija) koji je urodio zajedničkim praslavenskim dijalektizmima. U drugoj fazi, pove zanoj s prijelaznim područjem A/B ili B, teško je govoriti o jačanju ili nastavljanju zajednice jer je to već razdoblje kada Južni Slaveni ostaju bez geografskoga dodira, zbog čega različito ostvaruju niz jezičnih pojava koje su osnovicom njihove današnje podjele. 3.1 .2. Seoba Hrvata na jug
Kroničar Jordanes iz VI. stoljeća u slavenske je narode ubrajao Vende, Ante i Sklavine. Venedi su u njegovo vrijeme živjeli na Baltiku, u porječju Visle te u Č eškoj, Moravskoj i Slovačkoj. Antički su ih autori spominjali već mnogo ranije kao najstarije slavensko pleme. Autima su nazivani istočni Slaveni koji su živjeli između Dnjepra i Dnjestra, dok su Sklavini u V. i Vl. stoljeću zauzimali Daciju i dijelom Panoniju, a sezali su čak do Mezije. Sklavini i Anti
1 1 1 . POGLAVLJE : Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
81
istodobno su bili važni u slaviziranju juga, višekratno napadajući granicu koja je zaustavljala prodor na Balkanski poluotok pod bizantskom vlašću. Napadali su samostal no ili u savezu s Avarima. Jedna od praslavenskih plemenskih sku pina bili su i Hrvati. To pretpovijesno vrijeme u povijesti Hrvatske smatra se najpro blematičnijim razdobljem o kojemu se mnogo raspravlja i oko ko jega ima dosta spornih pitanja: podrijetlo Hrvata (ne samo slaven sko), njihova pradomovina, etimologija njihova etnonima te sama seoba na jug u današnju postojbinu. Put seobe Hrvata u kontekstu slavenske migracije na jug može se pratiti od mjesta njihova prvot noga sjedišta koje se barem na posljednjoj, predmigracijskoj fazi može locirati u Malopoljsku i sjeveroistočnu Češku, a zove se Bijela Hrvatska.22 Henryk Lowmianski, čiji pogledi također nisu općepri hvaćeni, smješta Hrvate još ranije na gornji tok Visle. Kao pleme, Hrvati su se formirali u III. - IV. stoljeću, iako prve povijesne po tvrde potječu tek iz IX. stoljeća, iz opisa engleskoga kralja Alfreda Velikoga, koji spominje i Srbe. U drugoj polovici VI. stoljeća Hrvati su zajedno s Obodritima i Srbima krenuli na jug, a ostali dio življa asimilirao se s poljskim i češkim plemenima. Njihova je seoba, na kon zaustavljanja na gornjem toku Dnjestra, išla prema Dunavu, odakle su skrenuli na zapad i stigli oko 630. godine u današnju po stojbinu. Došli su tamo na poziv bizantskoga cara Heraklija da se bore s Avarima koji su s Antima i Sklavinima u prijašnjim najezda ma (oko 614.) naselili osvojenu Dalmaciju. U to se doba (609. - 615.) može govoriti o slavenskoj kolonizaciji cijeloga Balkana. S pomoću saveza s Heraklijem Hrvati i Srbi dobili su svoje buduće teritori je i asimilirali se s prijašnjim skupinama. Ostatci Avara (nazvanih Obrima) najduže su se zadržali u Lici i Krbavi te su iza sebe ostavili toponime kao Obrovac, Obrovo, Obrovnica. Zauzimanje Dalmacije omogućilo je nastajanje gradova koje su gradili autohtoni romanski stanovnici bježeći pred najezdama osvajača. Nakon što je osvojen limes Romanus na Dunavu,
��2 Označivanje strana svijeta bojama (bijela označuje zapad, crvena jug) poznato je i u iran skome jeziku, što se navodi kao jedan od argumenata iranske etnogeneze Hrvata.
82
H RVATI l NJIHOV J EZIK
glavni grad Dalmacije, Salona (današnji Solin), romansko se sta novništvo sklonilo u Dioklecijanovu palaču, gdje su osnovali Split (ranije Aspalaton). U sličnim je okolnostima nastao i Dubrovnik (Raguza). Obranili su se i malobrojni bizantski gradovi na kopnu: Trogir, Zadar, Kotor, ili na otocima: Krk, Rab te grad Osor na otoku Cresu. Bila je to srednjovjekovna bizantska Dalmacija s romanskim stanovništvom.23 S dolaskom Hrvata u Dalmaciju, na Jadran, povezuje se najsta rija hrvatska etnogenetska legenda.24 Prvi ju je put zapisao u X. sto ljeću, u djelu De administrando imperio, u XXX. poglavlju, anonim ni autor koji je nastavio posao bizantskoga cara, Konstantina VII. Porfirogeneta. Sadržaj toga zapisa bio je dolazak jednoga od hrvat skih rodova iz Bagibareje (Havarije), gdje se prema autoru nalazila pradomovina Bijelih Hrvata. Jedan od rodova je u VII. stoljeću pred vodilo petero braće (Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos) te dvije sestre: Tuga i Buga (što su zapravo muška imena). U VII. stoljeću, nakon što su avarsko-slavenski osvajači uništili Salonu, Hrvati su pobijedili osvajače i zaposjeli Dalmaciju. Prema iskazi ma povjesničara, autor je zapisao mjesnu usmenu predaju koja nije potvrđena u ostalim izvorima, ali je istinita po činjenicama. Ona ipak nije odigrala tako veliku ulogu kao druge autohtone legende, a napose ona iranska.25 3.1 .3. Etnonim Hrvat
Prva potvrda etnonima nalazi se u darovnici kneza Trpimira (vla dao 845. - 864.) koji je splitskomu biskupu Petru darovao crkvu u zamjenu za pozajmicu. Darovnica je pisana latinicom, a darovatelj 23 �
Primorska ili dalmatinska Hrvatska koju nastanjuju Hrvati obuhvaćala je tzv. Gornju Dalmaciju, odnosno teritorij u zaleđu bizantskih gradova, između obale i Dinare, od rijeke etine do planinskoga lanca Gvozda. To je bila kolijevka hrvatsk e države. Sjeverni predjeli, Između Gvozda i Drave, nazivali su se Posavskom ili Panonsk om Hrvatskom. 24 J. Rapacka: Dolazak Hrvata na Jadran, u: eadem, Leksikon ... , str. 41.-44. Dukljanin iz Bara i splitski kroniča r Toma Arhiđakon iz XIII. stoljeća izvodili su Hrvate od gotsko-slavenskoga vođe Totile i njegovih sedam ili osam plemena te je tako nastala sljedeća >>gotska« legenda. Veću je ulogu odigrala legenda o autohtonosti Hrvata i njihovu južnom, balkanskom podrijetlu te o seobi na sjever. Usp. J. Rapacka, op. cit.
25
1 1 1 . POGLAVLJE : Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
83
je zabilježen kao dux Chroatorum. Dokument je očuvan u prijepi su iz XVI. stoljeća. Do X. stoljeća etnonim Xorvato označavao je stanovnike maloga područja Like, Krbave, Bosne (do rijeke Plive) i Dalmatinske zagore u zaleđu Zadra, Trogira i Splita. Na ostalim hr vatskim teritorijima rabio se etnonim Slo vinci (na jugu) ili Slovenci (na sjeveru). Etimologija etničkoga naziva Hrvat teška je i unatoč brojnim in terpretacijama26 nije u zanosti općeprihvaćena. Prvu, a ujedno i najstariju etimologiju imena nalazimo u već spomenutome djelu De administrando imperio, gdje se izvodi iz grčkoga khora 'zemlja' te bi prema tome Hrvati bili 'oni koji imaju puno zemlje'. Splitski ar hiđakon Toma (XIII. stoljeće) izvodi ju od naziva starih stanovnika Krka: Curetes, Curibantes. Sljedeća etimologija, ona Jurja Ratkaja iz XVII. stoljeća, povezana je s glagolom hrvati (se). Tu koncepciju možemo naći i u T. Lehra-Splawinskoga koji se poziva na slovačko charviti se 'braniti se' te taj naziv tumači kao epitet za borbena ple mena. Prihvatio ju je Zbigniew Gol'!b (1981.) koji zaključuje da je »prvotno značenje etnikona bio opis dan izvana kojim se izdvajalo red bojovnika od nenaoružana puka. S vremenom se to ime počelo rabiti i za cijelu etničku skupinu«.27 Henryk Lowmianski razumi jeva taj etnonim u značenju 'naoružani ljudi'. Kako bismo pokazali zanimanje za taj problem i njegove različite interpretacije, vratit ćemo se na starije etimologije i navesti pokušaje povezivanja ime na s korijenima: hrev 'panj', haru 'mač' ili Šafafikovu etimologiju chrib� chfbt iz XIX. stoljeća. Poznata su i izvođenja naziva od ger manskoga oblika Harfada 'Karpati' ili gatskoga plemenskoga naziva l lraeda. Naš suvremenik, Heinz Schuster- Šewc, izvodi Hrvate iz psl. chorv-/korv- 'rog, rogat', što upućuje na vrstu kaciga koje su nosili hrvatski ratnici. Druga skupina odnosi se na etimologiju koja traži izvore u iranskome jeziku, na čemu se temelji i iranska etnogeneu pregledu o etimologiji vidi H. Lowmianski: op. cit.; H. Popowska-Taborska, op. cit., str. h:i.-66.; P. Skok: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskogajezika, l, Zagreb, 1971., str. 690. li'l2. Posebnu knjigu posvetio je tom problemu A. Gluhak: Porijeklo imena Hrvat, Zagreb, 1 �l'lO.; idem, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993., str. 267.-270. :-l;
-' 1
l l . Popowska-Taborska, op. cit., str. 66.
84
H RVATI l NJIHOV JEZIK
za Hrvata. Još je Maks Vasmer dvadesetih godina XX. st. upozora vao na staroiransko (Jšu)haurvata 'pastir', odnosno na osobno ime Horoatos, zapisano na Tanaj skim pločama. I Alemko Gluhak navodi �timol�giju po�ezanu sa staroiranskim hu-urvatha- 'prijatelj' ili s uanskrm hvar- sunce' i huravant- 'sunčan', od iranskoga harvat št� .dolazi o � indoeuropskoga serw- (> serb-), zajedničkoga element� koJ� povez�Je eti.molo�ij� o �aju etnonima: Hrvata i Srba, a to je slje deca skupm� e�rmolosklh Interpretacija koju prihvaćaju npr. Jerzy Nalepa, Kazrmrerz Moszyriski ili Oleg Trubačov.28 Iransko podrije tlo promatranoga naziva nalazi sve više pristaša među znanstve nicima, pa se i Gluhak priklanja Trubačovljevoj hipotezi o etnoni mu Horvati kao o putujućem iranizmu koji se premještao od sta re Rusij�, gdje Tr�bačov vidi prvotno središte, na zapad i na jug. Gluhak rz toga dalje zaključuje da je naziv Hrvat (iz iranskog oblika ha':v�t-) najvjerojatnije isprva imenovao neko iranojezično pleme koje Je poslije slavizirano, odnosno da su to genetski bili Slaveni koji �u poslije primili iranski naziv. To je za sada jedini prihvatljiv za�ljucak �a te.melju č.i.�jenica kojima raspolaže znanost kad je riječ o »IranskoJ« etrmologtJI etnonima. Pov�jes.�i d�seg im�na Hrvat znatno je širi nego današnje nji ho�o SJedrste, ��o upucuje na prijašnja područja koja su naselja vali te na kasmJe seobe. Etnonimi su prisutni od Bijele Hrvatske do Peloponeza, npr.: Charvatce (Češka), Chruati Churbate Kobeth (Nj�m�č��), Charvaty (Moravska), Chorvaty, Ch;rvatice (Sl�vačka). NaJbroJniJI su u Karintiji i Stiriji, na Muri i Glanu: Chorwat, Krot v
tendorf, Krautkogel, Hrvat, Chraberstorf, Krawerspach, Shrawat, Krowot, �robothen i Krobathen. U Sloveniji postoji npr. mjesto Hro vate. Na Jugu Makedonije, kraj Bitole, nalazi se selo Hrvati a uz Prespu Hrvat. Ta imena postoje i na Kosovu i u Srbiji. U Grčkoj �u bi la dva sela, a zanimljiv je i oblik Hrvat na Kreti kraj Irakliona. Osim
toponima, u Sloveniji i Mađarskoj postoje i brojna prezimena tipa Hrvat/Horvat, ali ona su nastala kao rezultat masovnih migracija u XV. i XVI. stoljeću. 28
Detaljnu bibliografiju vidi u: H. Popowska-Taborska, op. cit., str. 66.
1 1 1 . POGLAVLJE : Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
85
3.1 .4. Raspad jugozapad noslavenske jezične skupine
Sljedeća faza u procesu stvaranja budućega hrvatskoga jezika bilo je odvajanje zapadnoga dijela Balkana, što je osim nastanka sloven skoga jezika urodilo i pojavom triju glavnih dijalekata: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. Dva prva bila su u povijesti hrvatskoga jezika osnovom njegovih književnih jezika, treći je osim povijesne uloge postao temeljem suvremenih jezika: hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga te crnogorskoga. Južna slavistika smatra da je to područje, u skladu s geografskim smještajem etničkih skupina koje su postupno zauzele dio Bal kanskoga poluotoka, bilo podijeljeno na četiri jezične podskupine: alpsku (budući slovenski dijalekti), panonsku (kajkavski dijalekti), primorsku (čakavski dijalekti) i dinarsko-rašku (štokavski dijalekti). Daljnji razvoj te prapodjele bio je predmetom mnogih znanst venih hipoteza. U starije među njima ubrajaju se teorije Frana Ra movša i Aleksandra Belića koji su istraživali kajkavštinu i njezinu genezu, pri čemu nisu mogli zaobići ni njezino mjesto u cijeloj pra skupini, što je dovelo do hipoteza o uzajamnoj povezanosti i podjeli unutar skupine. Slovenski dijalektolog F. Ramovš tridesetih je go dina XX. stoljeća smatrao29 da je daljnji razvoj utemeljen na odva janju dinarsko-raške skupine, a potom i primorske, dok su alpska i panonska skupina imale zajednički razvoj do X. stoljeća, kada je kajkavština ušla u sastav i u sferu utjecaja hrvatskoga kraljevstva za kralja Tomislava. Time je Ramovš priznao genetsko srodstvo kaj kavskoga dijalekta sa slovenskim jezikom.3° Kao potvrdu svoje hiF. Ramovš: Slovenački jezik, u: S. Stanojević: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko jezika, -slovenačka , IV., Beograd, 1929., str. 192.-208.; idem: Kratka zgodovina slovenskega Ljubljana, 1936.; i ostali radovi. M. Lončarić: Kajkavska nar :w Pregled svih hipoteza s literaturom o predmetu predstavlja 10-11, Zagreb, 1985., str. jezik<< za Zavoda »Rasprave a, proučavanj ječje u svjetlu dosadašnjih 281.-295. Ranije se ovom temom bavio A. Peca: Kajkavski dijalekt. Mesto kajkavskog dija lekta medu ostalim dijalektima srpskohrvatskogjezika, u: Pregled srpskohrvatskih dijaleka ta, Beograd, 1978., str. 165.-169. Usporedi i Z. Vince: Teorije o kajkavskom narječju, u: idem: škoPutovima hrvatskoga književnogjezika. Lingvističko-kulturnopovijesni prikazfiloloških la i njihovih izbora, Zagreb, 1978., str. 29.-33. 29
86
HRVATI l NJIHOV J EZIK 1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
poteze naveo je niz zajedničkih kajkavska-slovenskih obilježja, od kojih su samo četiri najstarija potvrdila točnost njegova mišljenja.31 Ramovšova hipotez a imala je višestoljetnu ulogu u povijesti slavi stike jer su genetsku povezanost kajkavštine sa slovenskim jezikom priznavali među ostalim J. Dobrovsky, J. Kopitar, F. Miklosich, v. Oblak, M. Murko, A. Margulies, a dijelom i I. Popović. 32 Prema Belićevoj teoriji33, koju je zapravo preuzeo od A. M. Luk janenka, autora prve monografije o tom dijalektu, 34 raznorodna kaj kavština može se podijeliti u tri skupine: prema razvoju psl. tj, d " �oji u�ućuje na genetske veze sa slovenskim jezikom (Zagorje _ � J), zatim s čakavskim dijalektom (Prigorje - t 'Ić, j) i štokavskim di jalektom (istočnokajkavsko i!, 3 uz d: j). Kajkavski bi dijalekt ta ko imao trojaku dijalektnu osnovicu (slovensko-čakavsko-štokav sku). Vatroslav Jagić, rođeni kajkavac, mijenjao je svoje mišljenje o statusu kajkavskoga dijalekta, prihvaćajući najprije Ramovšovu tezu. Stoga je kajkavski smatrao prijelaznim dijalektom, iako se ni je slagao s tvrdnjom da je on nastao miješanjem različitih dijaleka ta. Belić je tvrdio da je prvotno, tj. genetski, kajkavski dijalekt bio povezan sa srpsko-hrvatskim dijalektima, a tek se pod utjecajem kasnijih povijesnih i političkih uvjeta, uglavnom zbog turske na jezde, približio slovenskim dijalektima. Slično su status kajkavštine Bio j� to �� zvoj psi . tj, dj > č, j; stj, skj ; zdj, zgj > šč, žj! s, i (jugoistočno) š, l ž (zapadno); , anos denazahzaciJa g > o; ocuv t mekoga p rasi. r]·. razvoJ· nastavka u In str. sg. ž . roda -ojg · > -g > -o. Ostala obi!JeZJa, kao npr. tvorb a futura s pomoćnim glagolom biti· . · nestanak vokatIVa, · pertekta; ? cuva ' �orist a, Im ' �?st supina, utjecaj intonacije i duljine na boju samo glasn ika is tu� po':'�zana �ogucnost nJihove redu kcije - s kasnijom kronologijom, ne mogu dokazivati za]edmcku ka]kavsko-slovensku genez u. 32 Popović pledira za zajedničku slov nsko -kajkavsk u genezu, ali je u kasnijem razdoblju , pove��� _ bh. zu , ost sa slovenskim pokazivala caka vština, a ne kajkavština. Slični stav zauzeli su R. Kolanc 1 J. Hamm. Detaljno o tome i bibliografiju vidi u·. M. Lončarić·. lG aj"kausko narječje u svjetlu ...
31
.
.
•
, .
�
r
B e IC �e ovi· � p:.oblemom bavio od 1908. , postupno ispravljajući svoje pogl .. ede. Vidi: A. Bel�c: Kajkavskz dyalekat, u: S. Stanojević: Narodna enciklopedija srpsko-hrv atsko-slove na�ka, II, Beograd, 1927., str. 222.- 228.; vidi i njegovu rece nziju Ivšićeva rada Jezik Hrvata kajkavaca, »Južnoslovenski filolog« XIV, Beograd, 1935. , str. 241.- 246. 34 A. M. Lukjanenko: Kajkavska narr!čie, Kijev, 1905 .
33
·
u
povijesti hrvatskoga jezika
87
određivali J. P. Šafafik, A. M. Lukjanenko, T. Maretić, M. Rešetar, V. Rožić, P. Ivić. 35 Ramovš i Belić svoje su teorije temeljili na činjenicama iz fonolo gije i morfologije. Dovodeći njihove teze u sumnju, Stjepan Ivšić36 se poslužio istraživanjima kajkavske akcentuacije te je na temelju toga dokazao da kajkavština ima originalan i različit karakter, čime se ne potvrđuje njezina genetska srodnost ni sa slovenskim jezikom, ni s hrvatskim dijalektima. Sljedeću je hipotezu o genezi kajkavskoga dijalekta predstavio z. Junković37 istražujući jezik Antuna Vramca i time rekonstruirao odnose koji su ranije vladali u jugozapadnoj skupini slavenskih je zika. Po njegovu mišljenju sporno se područje raspalo na dvije sku pine: alpsku i panonsku te primorsku i dinarsko-rašku. Osim toga su se iz panonske skupine uz kajkavski dijalekt razvili i neki sloven ski dijalekti (goričanski, prleski, prekmurski, a možda i štajerski) te najvjerojatnije neki štokavski dijalekti. U toj situaciji pitanje o ge netskoj srodnosti kajkavskoga s ostalim dijalektima postaje sada bespredmetno.38 Prva faza podjele, tj. odvajanje alpske skupine od ostalih, zavr šila je do kraja XII. stoljeća. Kako smo već spomenuli, iz panonske su se skupine razvili kajkavski dijalekti, iz primorske - čakavski, a iz dinarsko-raške - štokavski dijalekti koji su se tada dijelili na za padnoštokavske, istočnoštokavske i torlačke (prototorlačke). U tom su razdoblju uzajamne odnose održavali s jedne strane zapadno štokavski s kajkavskim i čakavskim dijalektima, a s druge strane istočnoštokavski s torlačkima. Stara izoglosa, koja je nije diferenci rala južnoslavenske jezike samo na istočnu i zapadnu granu, nego : I S Njegova su istraživanja potvrđivala ujednačenost sljednicajata i jera (> e) te samogla sničkoga l i stražnjega nazala (> o) u srednjokajkavskim dijalektima, kao i novu akcentua cijsku skupinu. : l li
S. Ivšić: Jezik Hrvata kajkavaca, >>Ljetopis JAZU«, 48, Zagreb, 1936., str. 47.-195.
z. Junković: Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta, Rad JAZU 358, Zagreb, 1972., str. 1.-229. :l? : I ll
Junković naglašuje teškoće do kojih dolazi zbog poistovjećivanja današnjega jezičnog shvaćanja dijalekta s njegovim povijesno-teritorijalnim poimanjem.
88
H RVATI l NJIHOV J EZ I K
i unutar nje samu zapadnu granu, bio je razvoj psl. tj, kt� dj > ć, .f9 (štok.); t', j (čak.); č, j/j',j (kajk.). Dijalekte je izdvajao i razvoj p sl. stj, skj, zdj, zgj > št, žd (ist. štok.); šć, žj (zap. štok.); št� žj (čak.); šč, žj /š, ž (ist. kajk. i zap. kajk.); s, i (jugozap. kajk.). Pojava štakavizma i šćakavizma razlikovala je tadašnju istočnu štokavštinu od zapadne. Obilježja takva tipa bile su naglasne specifičnosti (očuvanje akuta: striiža), odnosno leksičke posebnosti, te nešto kasniji razvojjata. Iz toga je razdoblja i denazalizirano psl. p koje na zapadu daje o, oču vano do danas u kajkavštini, a nešto kasnije u čakavštini i zapadnoj štokavštini > u, dok se u istočnoj štokavštini ranije izjednačuje s eti mološkim u.40 Tomu razdoblju pripada i općeštokavsko u < vo, na prama čakavskomu v/va i kajkavskomu v/ve, kao i razvoj čr- > cr-. Od XIII. do XV. stoljeća može se govoriti o drugoj fazi dijalektne izdiferenciranosti toga područja. Torlačka skupina,41 odnosno ti močko-prizrenski dijalekt koji zbog kontakta s balkanskim jezici ma postupno dobiva njihova obilježja (gubitak duljine i intonacije, zbog čega nastaje ekspiratorni akcent, zatim analitička deklinacija, gubitak infinitiva, postpozicijski član, analitičko stupnjevanje, dvo struki zamjenički objekt ...) te se u velikoj mjeri udaljava od istočne štokavštine. S druge strane, istočnu i zapadnu štokavštinu zbližu ju novonastala zajednička obilježja (npr. novoštokavski naglasni sustav). Zapadna štokavština nadalje se udaljuje od čakavštine i kajkavštine. U tom razdoblju svi dijalekti stvaraju svoja tipična obi lježja. U štokavštini se događaju važne promjene u samoglasničko me sustavu, npr. razvoj jata (jekavski, ijekavski, ikavski, ekavski, miješani), vokalizacija kao u čakavštini, slično kao i razvoj samo glasničkoga l te inovacijska obilježja koja se pojavljuju samo u što kavštini, npr. razvitak -l > -o (ili -a); palatalizacija tipa poći, pođem; 39
osti 1 1 1 . POG LAVL JE: Razd oblje pretp ismen
u
povijesti hrvatskoga jezika
89
te različite fleksijske izmjene, npr. nov nastavak u Gen. pl. m., ž. i sr. roda -ii itd. ini slaNešto drukčiju koncepciju razlika u jugozapadnoj skup razvit oblje venskih jezika daje M. Lončarić,42 istražujući ranojurazd at�an� se ka kajkavskoga dijalekta. Prema njegovu �iš�je� r�oz�lstoc nosto skupina podijelila u dva dijela, od kojih je 1stocm tvonavsku štok av kavsko i torlačko narječje, a zapadni - zapadnu šćak . Do te točn e štinu, čakavski i kajkavski dijalekt te slovenski jezik � iz dviju oja razv tvrdnje autora je dovela analiza tijeka i rezultata �ven��o�� J. ��l: glosa: tj, dj te štakavsko-šćakavske izog lose . U sl avstml: e, J; sc, ku razvoj psl. tj, dj te stj, skj, zdj, zgj isti je kao u kaJk ine slaže se živane skup . ž3 (š ž). Kronologija pojava u okviru istra ? JUgozas prethodnim shvaćanjem. Naime, do X. stolJ eCa skupm �benik Ci a. padno-slavenskih dijalekata cjelina je s istim obilježjim a diJal ekta koji je utjecao na formiranje kajkavskoga kao posebnog m novi p�a bio je svojstven naglasni sustav s tzv. metatonij�kim iliznat ostahm slavenskim kajkavskim cirkumfleksom u osnov1, nepo i dijalek hrvatskim dijalektima. U tom se razdoblju oblikuju i ostal i slije d. ensk vrem ti, samo je u torlačkom narječju malo pomaknut v
l
•
.
'
a 3.2. I ran ska etn oge nez a H rvat
stječe u Hr Osamdesetih godina XX. stolj eća veliku popularnostniječ e nj�hov vatskoj teorija o iranskom podrijetlu Hrvata kojaosobnom slavenski rodovnik. Izvorište te teorije nalazi se u ma nadgIme nu Horoathos ili Horovathos, zapi sanome na dvje oj polorob vic� drug nim ploč ama iz II. ili III. stolj eća, otkrivenima u(dan Azov kraJ XIX. stolj eća na tlu antičke grčke kolonije Tanais asploč ttostova na Donu).43 U znanstvenu literaturu Tanajske e uveo
U zapadnoj štokavštini djelomično dolazi j.
40 Ovo nije iscrpan pregled obilježja koja su utjecala na raspad i jezično razlikovanje jugo zapadno-slavenskih dijalekata. Detaljan opis toga problema viđenoga iz kajkavskoga dija lekta vidi u: M. Lončarić: Rani razvitak ...
41 Naziv potječe od Torlak, tor/ački (iz turskoga) i označava ljude koji ne govore ni srpski ni bugarski. Te se dijalekte naziva i šopski, a Šop je (iz turskoga) označavao stanovnika gora s obje strane srpsko-bugarske granice. Danas se te dijalekte smatra prijelaznima između srpskoga jezika s jedne te makedonskoga i bugarskoga s druge strane.
M. Lončarić: Rani razvitak ... im po � hodzeni� nom na članku J. Mol �sa: Te_o �ia o irans n Te tvrdnje temel jim uglav w krajach slow!owej kultur oscl · tozsam my · Proble , u neza kCJe 1· 0o;e 1': ], 1un < )wrwatow - rozwo" pro, 7.-3 � . str. 2003. awa, Warsz zynska, 11/tskich. (!ejJormy i przemiany), 2, ur. J. Goszc e vidi elanak podatk · . tvene znans e iscrpn za a , a crtam m 1 Ille m pred stavlJam samo u glavn l:'
•
•
1. Molasa.
•
�
!�J •
90
HRVATI l NJIHOV JEZIK
je K. ]irečeJ
44 K. Jireček: Geschichte der Serben, Gotha, 1911. 45 Nedavno je G. Labuda: Narodziny sredniowiecznej Europy, Warszawa, 1999., str. 299.
-300. ustvrdio da su Hrvati i Srbi potomci iranskoga plemena Alana koji su došli u Europu i pomiješali se sa Slavenima. 4 6 J. Molas, op. cit., str. 13.
111. POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
91
ne sličnosti (staroperzijska akcentuacija kao čakavska i kajkavska); tradicija označivanja strana svijeta bojama; pripadnost Hrvata eli tama i nastanjivanje civilizacijski najrazvijenijih dijelova Perzije; sudjelovanje s Avarima i Slavenima u osvajanju Balkana, o čemu svjedoče toponimi koje su ostavili; dobivanje prava na naseljava nje u novoj domovini nakon što su istjerali Avare; zadržavanje svo ga prvotnoga iranskoga mentaliteta, jezičnih elemenata, državne i kulturne tradicije unatoč slaveziranju. Iranska se teorija nakon Drugoga svjetskoga rata u komunistič koj Jugoslaviji nalazila na indeksu i širila se uglavnom među emi gracijom koju su komunisti smatrali ustaškom. Osim toga, ta se te orija povezivala s gotsko-nordijskom etnogenetskom teorijom (L. Gumplowicz, K. Š egvić), popularnom u vrijeme NDH, koja je po drijetlo Hrvata izvodila od baltičkih Germana, što nije išlo u prilog njezinu prihvaćanju. Nastajali su novi radovi pa je ta teorija u posljednje vrijeme do bila nekoliko inačica. Jedna od njih smatra da je sam etnonim iran ski, ali da su Hrvati podrijetlom Slaveni (A. Gluhak). Prema drugoj koncepciji nije samo etnonim iranski, nego i sam hrvatski narod ima iransku genezu (M. Marčinko, pseudonim T. Heres). Devedesetih godina XX. stoljeća, kada je Hrvatska dobila sa mostalnost, teorija se ponovno mijenja u ranoarijsku ili prahrvat sko-prapovijesnu (A. ž. Lovrić47). Prema njoj su Hrvati vrlo star narod koji je postojao još 2000 godina prije Krista. Prahrvati su potekli od praindoeuropskih naroda i bili su utemeljiteljima naj starijih drevnih država - Urgini, Mitanni, Urartu.48 Kao dokaz tre baju poslužiti arheološka otkrića i primjeri iz huritskoga i urartsko ga jezika. U skladu s tom inačicom teorije, Hrvati su uz Egipćane, židove, Armence i Kurde jedan od najstarijih živućih naroda na svijetu. Njihovi su predci bili ranoarijski Mitanci i Protohurijci iz >Ognište<< 6, Zagreb, 1994., str. 52.-61. Za 1 a k ve poglede reprezentativna je knjiga Staroiransko podrijetlo Hrvata. Zbornik simpozija, :�·1. Vl. 1998., urednik Z. Tomčić, A. ž. Lovrić, Zagreb-Tehran, 1999. 111
Iznosim prema J. Molasu, op. cit., koji ovu teoriju predstavlja detaljno.
92
l l i . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
H RVATI l NJIHOV JEZIK
nas konačno našli u svojoj sadašnjoj domovini, koja je četvrta hr vatska država (nakon kraljevstva Mitanaca, sjedišta u Zakavkazju i kraljevstva Trpimirovića). Od toga prastarog nasljeđa u Hrvata se nije očuvao samo naziv nego, po mišljenju Lovrićevu, dinarski an tropološki tip, starohrvatski pleter, simbol šahovnice, motiv drveta života, monolitske nadgrobne ploče bogumila - stećci, bogumili, uglata glagoljica i neslavenske riječi huritskoga podrijetla koje su ostale u starohrvatskom jeziku i u dijalektima. Pristaše te inačice iranske teorije čak posežu za biogenetskim analizama koje potvr đuju da se gen EU-7 nalazi u 45% Hrvata, a on potječe iz jugoistočne Azije. Slavenski gen EU-19 ima samo 23-29% Hrvata. U drugoj polo vici devedesetih godina XX. stoljeća pojavljuje se sljedeća, najnovija inačica teorije koja etnogenezu Hrvata pomiče unatrag za još ne koliko stoljeća, u prapovijesno vrijeme civilizacije Indijskoga polu otoka. Kako kaže J. Molas, ta inačica ne mijenja bit problema, nego samo premješta hrvatsku kolijevku iz Irana, Iraka i Afganistana koji danas u međunarodnoj politici nisu baš pozitivno viđeni. Unatoč uključivanju velike količine znanstvenih argumenata iz različitih područja, često zlonamjerno interpretiranih, ta se teori ja ubraja u tipične etnogenetske znanstvene legende. Nastavlja se �a starije predaje, npr. o dolasku Hrvata na more, legende o Lehu, Cehu i Rusu (hrv. Mehu) ili o kraljevstvu Slavena, a potonja potječe iz XVI. stoljeća.49 Iranska je teorija obnovljena u razdoblju razoča ranja u jugoslavensku državu (kako naglašava Molas), a veliku je popularnost stekla nakon 1991. godine, kada je počela vršiti jed nu od funkcija specifičnih za autohtone legende, tj. konstruiranje i građenje nacionalnoga identiteta te konsolidaciju društva u novoj državi. Ona tu funkciju idealno ispunjava, stvarajući osjećaj naci onalnoga ponosa stanovnika čija nacija i država potječu iz anti ke, visoke kulture i tradicije, genetski nepovezane s »primitivnim Balkanom«. Istodobno ona odvaja Hrvate od zajedničkih korijena 49
J. Molas detaljno analizira autohtone legende, njihove funkcije i međusobnu povezanost, usp. op. cit., str. 22.-30. O funkciji i značenju iranske teorije za stvaranje suvremenoga hr vatskog nacionalnog identiteta usp. i E. Kale: Hrvatski kulturni i politički identitet, Osijek Zagreb - Split, 1999. te D. Škiljan: Govor nacije . . . O tome vidi i X. poglavlje. .
u
povijesti hrvatskoga jezika
93
sa Srbima, napose od onih jezičnih, dodajući dodatni niz argume nata o odvojenosti obaju jezika. Zbog toga ta teorija ima izrazito po litički karakter s narodnim/nacionalističkim prizvukom i rabi se u tom cilju, posebice u vrijeme hrvatsko-srpskoga sukoba koji i dalje traje, a vodi se oko etničkih, kulturnih, vjerskih i jezičnih pitanja. Znanstvena jezikoslovna sredina u Hrvatskoj tu teoriju znan stveno ne prihvaća. Katičić, koji se više puta izjašnjavao o toj te mi,50odlučan je u tvrdnji o slavenskome podrijetlu Hrvata, iako ne isključuje iransko podrijetlo samoga etnonima ni postojanje naro da istoga imena koji živi u Perziji. Te činjenice on ipak ne povezuje s etnogenezom Hrvata. Na kraju, kao primjer drugačijega gleda nja na iransku teoriju, Molas navodi iskaz I. Biondića (predstavni ka Znanstvenoga društva za istraživanje podrijetla Hrvata), koji je 2003. godine, prigodom svečanog postavljanja odljeva Tanaj skih ploča u zgradi Matice hrvatske u Zagrebu rekao da se poziva na genetske i paleolingvističke dokaze te smatra točnom tu teoriju u njezinoj najnovijoj, već spomenutoj inačiciY 3.3. H rvatski dijalekti
Glavna podjela hrvatskih narječja na štokavsko, čakavsko i kajkav ska nastavlja se na tradiciju još iz vremena J. Kopitara te se teme lji na kriteriju kontinuanata psl. upitne zamjenice Čbto koja se rea lizira kao: što, ča i kaj. Razvoj te discipline započinje polovicom XIX. stoljeća.52 U hrvatskoj dijalektologiji53 prihvaćen je naziv nar''11 R. Katičić: Uz početke hrvatskih početaka, Split, 1993., str. 262.-263.; idem, Etnogeneza hr uatskog naroda. Ime, podrijetlo ijezik Hrvata, u: idem: Na kroatističkim raskrižjima, Zagreb, l '199., str. 7.-19. 'd
J. Molas, op. cit., str. 19.-22.
Povijest srpske i hrvatske dijalektologije daje D. Brozović: Tri razdoblja u razvitku naše dijalektologije, »Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru<< l, Zadar, 1960., str. 51.-65. '•"
'Ll
mo osnovne monografije u kojima se mogu naći detaljni bibliografski podatci o pojedinim
Hrvatska i srpska dijalektološka literatura neobično je bogata. Stoga ovdje navodim sa
d ijalektima i problemima. P. Ivić: Dijalektologija srpskohrvatskogjezika. Uvod u štokavsko 11arječje, Novi Sad, 1956.; F. Slawski: Zarys dialektologii poludniowoslowianskiej z wyborem tt·kst6w gwarowych, Warszawa, 1962.; A. Peca: Pregled ... ; J. Lisac: Hrvatska dijalektologija t. llrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori tor/ačkog narječja, Zagreb,
94
HRVATI l NJIHOV J EZIK
ječje54 koje se dalje dijeli na dijalekte,
a oni na govore. 55 Unatoč za jedničkih obilježja koja potječu iz početnoga razdoblja njihova na stanka, uglavnom do XII., a čak i do XIV. stoljeća, ti su dijalekti uza jamno tako raznoliki da ih se može smatrati odvojenim jezičnim su stavima. Štokavski dijalekti, a posebice novoštokavski, s obzirom na svoj inovacijski karakter, suprotno od arhaičnoga karaktera čakav štine i kajkavštine, bili su glavnim izvorom nastalih razlika. Silić56 raspravlja o uzajamnom odnosu standardnoga jezika i specifične hrvatske »tronarječnosti« te tvrdi da se dijalekte može izdvajati sa mo u okviru jednoga jezičnoga sustava pa u hrvatskome jeziku, čiju �snovu čini štokavština, mogu biti samo dijalekti štokavskoga tipa. Cakavski i kajkavski dijalekti tako nisu dijalektima suvremenoga hrvatskoga jezika, nego hrvatski dijalekti koji su odigrali veliku ulo gu u povijesti toga jezika, ostavljajući u njemu velikoga traga, na pri mjer u leksiku. U skladu s metodološkim postavkama dijalektizmi ma u hrvatskome jeziku mogu biti samo štokavizmi. O čakavizmi ma i kajkavizmima može se govoriti samo onda kada određujemo etimologiju riječi koje su se već integrirale u jezik, npr. iz čakavsko ga spužva, klesati ili iz kajkavskoga rubac, bedast, po istom načelu po kojemu se rabe termini germanizam ili anglizam. 3 .3.1 . Štokavski dijalekti
U razvoju štokavskih dijalekata, uz dva prva razdoblja (od I. do XII. stoljeća i od XIII. do kraja XV. stoljeća) o kojima je bila riječ (3.1.4.), treće se razdoblje datira od kraja XV. stoljeća. Označuje ga turska 2003. Sintetska obrada dijalekata različitih autora kao i dijalekata hrvatske dijaspore, nalazi se u svesku Hrvatskijezik ... , str. 1 75. -294. 54 Narječ!e kao prij�vod latinskoga dialectus prvi je put spomenuto 1837. godine u hrvat s�om� p�!Jevodu latmskoga govora biskupa Vrhovca u obraćanju kleru, odakle se prihva tilo u JezJko�lovn�m nazivlju. Vuk je rabio ovaj naziv još 1814. u svojoj prvoj gramatici pod naslovom Pzsmenzca Serbskogajezika po govoru prostoga naroda (Beč). . te �ermine kao: >>govor je konkretan idiom kojega mjesta ili kraja, 55.. D. Brozov1c. ' def"1mra _ diJalekt Je skup uskosrodmh govora pojedinoga područja, a narječje je skup srodnih dija lekata«. 56 J. S�!ić: Hrvatski standardnijezik i dijalekti. Teze za diskusiju, u: Jezična norma i varijeteti, Zbormk HDPL, ur. L. Badurina, B. Pritchard, D. Stolac, Zagreb-Rijeka, 1998., str. 481.-484.
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
95
najezda na Balkan i njezine posljedice u obliku migracija. To je i razdoblje završetka novoštokavskih inovacija kao što je akcentua cija i sinkretizam Dat., Lok., Ins tr. pl., i drugih jezičnih pojava, npr. nove palatalizacije sjotom (novijajotacija: braća < bratja < bratbja). štokavski dijalekti zauzimaju najveći prostor današnje Hrvatske, a kao j e d i n i pojavljuju se u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji. Glavni krite rij njihove unutarnje podjele jest razvoj p sl. jata (XIII. - XIV. stolje ća) u > e, i, ije, je; otuda ekavski, ikavski, ijekavski i jekavski dijalekti. Neki od njih imaju miješanu realizacijujata. Drugi su kriterij no voštokavske naglasne i fleksijske inovacije prema kojima dijalekte dijelimo na staroštokavske i novoštokavske. U zajednička obilježja većine štokavskih dijalekata ubrajaju se57: l. što ili šta kao neosobna upitna zamjenica. 2. Razlikovanje dvaju kratkih i dvaju (ili triju) dugih silaznih i uzlaznih akcenata te zanaglasne duljine (u dijelu dijalekata). 3. Razvoj p sl. tj, dj > ć, 3 (iznimno j). 4. Razvoj psl. p > u (zub) i samoglasničkoga l > o (vuk), uz dvogla sno uo (vuok) u srednjoj Bosni i različit razvoj u torlačkom di jalektu. Razvoj inicijalnoga Vo (sa slabimjerom) > u (unuk). 5. 6. Vokalizacija izjednačenogajera u a (s iznimkom zetsko-južnosandžačkoga i torlačkoga dijalekta). 7. Metateza psl. VbS- > sv- (sve). B. Razvoj psl. čr- > cr- (crn), osim u slavonskome dijalektu. �l. Prijelaz suglasničke skupine cr > tr (črešna > crešna > trešna). 1 0 . Razvoj -l > -o/-a (osim glagolskog pridjeva radnog u dijelu Slavonije). I l. Razvojjt, jd u procesu nove jotacije > ć, 3 kao rezultat parnica uja granice sloga u prefiksalnim oblicima glagola iti - poiti > pojti > potji > poć(i), pođem (s iznimkom u slavonskome, zapad nobosanskome i istočnobosanskome). �.7
Navodim prema: J. Lisac: Hrvatska dijalektologija ... , str. 7.-18. te idem: Narodni govori. 1/uod, u: Hrvatskijezik... , str. 177.-193., kao i štokavski i tor/ački idiomi Hrvata, str. 97.-204.
96
H RVATI l NJIHOV J EZIK
12. Sekundarna palatalizacija (novija jotacija) usnika i prednjo-je zičn o-zubnih suglasnika: braća, pred građe, groblje, snoplje < bratbja, predgradbje, grobbje, snopbje (osim u Slavoniji i Bosni). 13. Gubitak fonema h (uz iznimke). 14. Nov i nastavak u Gen . pl. m., ž. i sr. rod a -ii (u XIV. stolj eću) (gradova, žena, sela, s broj nim iznimka ma). 15. Od XIV. stolj eća proširenost nast avka -u za Lok. sg. m. i sr. rod a (iz deklinacije u-osnova): u gradu, u selu. 16. Sinkretizam Dat., Lok., lnstr. pl. m., ž. i sr. roda: gradovima, se lima, ženama (uz iznimke). 17. Proširenost množine u većini jedn osložnih imenica muškoga roda morfemom -ov-l-ev - (sin - sinovi, kraj - krajevi), uz brojna odstupanja. 18. Nastanak novoga nastavka -om u Inst r. sg. ž. roda po analogi ji s o- osnovama (rukom, rukan, ruku n) umjesto nastavka -ov < - OVb < psi. -ojp (do druge polovice XIII . stolj eća). 19. Nastavak -og(a) u Gen., Ak. sg. m. i sr. roda pridjevno-zamjenič ne deklinacije (drugoga), s iznimkama, npr. u dubrovačkome dijalektu. 20. U žen skoj deklinaciji, u većini dija lekata uopćeni su nas tavci -ja-osnova. 21. Očuvanost aorista. 22. Posebne konstrukcije s brojevim a 2 - 4 (dva, tri, četiri učenika) . 23. Veli k broj turcizama.
U skupini štokavskih dijalekata izdvaja se sedam dijalekata s obzi rom na već spomenute kriterije (izgovorjata, novoštokavske pojave, eventualno pojava štakavizma/šćakavizma). Dva su staroštokavska: slavonski, istočnobosanski; i dva novoštokavska: zapadni bosan sko-hercegovački i istočnohercegovački. Ostali su dijalekti izvan granica Hrvatske i njima se služi malobrojni hrvatski živalj. U njih pripadaju: novoštokavski šumadijsko-vojvođanski te staroštokav ski: kosovsko-resavski i zetsko-južnosandžački. Posebno mjesto za uzima prijelazni torlački (timočko-prizrenski) dijalekt.
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
97
Slavonski je dijalekt58 najarhaičniji staroštokavski dijalekt, a isto dobno je unutar sebe raznolik, posebno u odnosu prema reflek su jata. Sjeverni, podravski dio uglavnom je ekavski uz miješani ekavsko-ikavski izgovor (dite - deteta) te s očuvanjem reliktnoga psi. nezamijenjenoga jata koji se izgovara kao suženo e ili kao dvo glas ei, ali i s ikavsko-ekavskom realizacijom. Na južnome, posavskom dijelu postoji ikavizam (dite) uz ikavsko-jekavsku realizaciju (dite djeca/deca) i ikavsko-ekavsku (dite - dete) te ekavsku, a ima i rijetko očuvanjat. Nema ijekavskoga izgovora. Dio slavonskih govora čuva staru akcentuaciju u kojoj uz silazne akcente postoji i posebni me tatonijski akut (dugouzlazni koji se nije slio s dugosilaznim akcen tom kao što je to slučaj u drugim dijalektima). Veći dio dijalekata ima nove uzlazne akcente pa se na nekim područjima pojavljuje pet naglasaka. Ostala su obilježja šćakavizmi uz rjeđu pojavu štakavi zama; gubitak h, omekšano st l, n ispred i (moljiti, naslonjiti); nedo sljedan prijelaz ovisno o kategoriji -l > -o (posal, dal > posao, dao/ do); čest izostanak nove i novije jo tacije - otuda riječi tipa najt(i), dojdem, divji; redukcija prednjonepčanih i stražnjonepčanih afri kata u jedne: ć, 3 (nema č, dž) ili obrnuto; na dijelu teritorija očuva na je suglasnička skupina čr-; javlja se protetsko v- (vuzak); uz ar haičnu deklinaciju postoje i novoštokavski oblici; češći je infinitiv t ipa namazat; nema imperfekta, a aorist se rabi rijetko; pojavljuju se originalne tvorbene kategorije; u leksiku ima mnogo turcizama, germanizama i hungarizama. Istočnobošnjački je staroštokavski, šćakavski dijalekt: ima sta re silazne akcente, katkada se pojavljuje pomak kratkosilaznoga i prednaglasno duljenje; ijekavsku realizaciju jata uz miješanu: de t e - djeteta, dijete - diteta, dete - diteta; usporednu pojavu j/j < psi. dj; prelaženje a > e nakon r (vrebac); susreće se razvoj samoglasno ga l > uo; novija su obilježja: čr- > cr-; Vb- > u-; nedosljednu realiza ciju novije jotacije; deklinacija je u većem stupnju novoštokavska; radnja koja se ponavlja izriče se u prošlosti konstrukcijom tipa on '•11
l il l
d ijalektološku literaturu.
Navodim samo osnovna obilježja dijalekata te upućujem na bogatu prethodno prikaza
98
H RVATI l NJIHOV JEZIK
bi pričaj 'često bi pričao' (pomoćni glagol u kondicionalu i glagol u 2. os. imperativa). Zapadni bosansko-hercegovački jest ikavski novoštokavski di jalekt iako ima neke ostatke stare akcentuacije u zapadnoj šćakav skoj Bosni (očuvanost akuta, nepomicanje dugosilaznoga nagla ska). Istodobno su neka akcentološka obilježja pridjeva i zamjenica (tužan - tužno, mene - meni), suprotno od vukovske norme (tužan tužna - tužno; mime, meni) katkada prihvaćena u hrvatskome stan dardu. Kako smo već spomenuli, naglasni sustav toga dijalekta po stao je osnovnom naglasne norme u hrvatskome jeziku. Dijalekt se teritorijalno razlikuje s obzirom na realizaciju mnogih obilježja, npr. na tlu tzv. jezičnih otoka koji su kao posljedica migracija nastali izvan glavnoga područja i gdje se pojavio utjecaj susjednih dijale kata. Može se tako izdvojiti štakavsko područje (najopćenitije: u za padnoj i srednjoj Bosni i Dalmaciji) i šćakavsko područje (zapadna Hercegovina, područje zapadno od Cetine, Lika i oaze: Bačka - bač ki Bunjevci, Molise u Italiji, Mađarska ...). Nejednoličnost razvoja -l, gdje se uz -o (čuo) pojavljuje -ja (čuja); gubitak h (osim u Bošnjaka) uz supstitute j, v, k. Nedosljedno provođena novija jotacija (grubji, netjak); u blizini čakavštine pojavljuju se obilježja poznata i tim di jalektima, npr. psl. dj >j (meja, slaji); tip vrebac ili jadranizmi: -m > -n, j < lj Uudi). Osim toga, uz jadransku obalu ima mnogo roma nizama, dok se u cijelome navedenom dijalektu pojavljuju brojni turcizmi. Istočnohercegovački je novoštokavski dijalekt. Kratki jat na ju goistoku se ostvaruje kaoje, dugijat daje dvosložno ije na jugoisto ku, a na sjeverozapadu jednosložno -je. S tom je pojavom povezana novija jotacija, tj. sekundarna palatalizacija suglasnika koji stoje ispredjote, prema načelu: suglasnik + je < e > ć, j, s, i, pij, bij, mij, vij (ćerati, devojka, sekira, zenica, pljesma, mljera, vijera, blježim, usp. književno: tjerati, djevojka, sjekira, zjenica, pjesma, mjera, vje ra, bježim) s različitim tijekom izaglasa za pojedine novonastale suglasnike. U Dubrovniku nema takve pojave. Pojavljuje se gubitak h (osim u Dubrovniku) ili njegova zamjena supstitutima k, g i pri mjeri rotacizma (more umjesto književnoga može). Završetak par-
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
99
ticipa -ao često prelazi u -o (reko) ili -a (reka). Osim novoštokavske fleksije postoje i stari oblici (posebice na sjeveroistoku). Pridjevno -zamjenična deklinacija zadržava nastavke tipa tvrdih osnova s dvosložnom kontinuantomjata (tvojijeh, vrućijem). U leksiku ima brojnih turskih, romanskih i njemačkih posuđenica. Dubrovački se govor ubraja u taj dijalekt, ali ima niz posebnih obilježja, što je povijesno nasljeđe. Poznat je tzv. kanovački naglasak, tj. duljenje kratkouzlaznoga naglaska u dvosložnim riječima ispred kratkoga sloga Uezik umjesto književnogajezik). Kratkijat dajeje, dok se dugi jat pod uzlaznim akcentom obično razvija uje (rjeka), a pod sila znim naglaskom u dvosložno ije (br'ijeg). U dalmatinizme se ubraja ju kraćenje dugoga samoglasničkoga r; prijelaz -m > -n; lj >j; čk > šk, kao rezultat prirodne blizine čakavskih područja s tim obilježjima. 3.3.2. Čakavski dijalekti
Čakavski dijalekti59 danas zauzimaju relativno malo područje od lstre do Lastova, a obuhvaćaju otoke (od Cresa do Lastova i Kor čule), uski dio obale (Hrvatsko primorje do Novoga i Senja, od Zadra do ušća Cetine te zapadni dio poluotoka Pelješca) te dio kopna ko j i obuhvaća Istru i otoke unutar štokavskih i kajkavskih dijalekata (Žumberak, okolica Karlovca, Ogulin, Otočac). Kolijevka hrvatske države bila je srednja Dalmacija koja je također teritorijalno pripa dala čakavskome dijalektu koji postoji i danas, ali zbog migracija samo djelomično. Južnu granicu čakavskoga dijalekta dijalektolozi su postavili na rijeci Cetini, iako postoje hipoteze o njegovoj neka dašnjoj prisutnosti na makarskom i dubrovačkom primorju koji su smješteni mnogo južnije. Bila je to važna hipoteza oko koje se du go godina raspravljalo jer je riječ o prvotnoj dijalektalnoj čakavskoj osnovici u Dubrovniku, a raspravu je potaknuo »miješani« čakav sko-štokavski jezik dubrovačke poezije u XVI. stoljeću.60 Takav ras506. M. Hraste: Čakavski dijalekat, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., str. Č je, u: D. -508.; M. Moguš: Čakavsko narječje, Zagreb, 1977.; D. Brozović: akavsko narječ vidi Brozović, P. Ivić: Jezik srpskohrvatski/ hrvatskosrpski ... , str. 217.-230. Od starijih radova A. Peco: Pregled . . , str. 127.-164.
"9
r;o
.
Više o tome u V. poglavlju.
100
HRVATI l NJIHOV J EZIK
pored čakavskih dijalekata rezultat je migracija zbog kojih je došlo ' do ekspanzije štokavskih dijalekata. Zato se prvotno područje ča kavskih dijalekata očuvala kao čisto čakavsko, najčešće na udalje nijim otocima, negdje je poprimilo jače ili slabije štokavske utje caje, a drugdje su ga opet preplavili štokavski dijalekti s vidljivim čakavskim supstratom ili adstratom. Njegov najmanji dio zaposjeli su čisti štokavski dijalekti. Iz toga proizlaze velike razlike u čakav skome dijalektu, njegova su obilježja ili isključivo čakavska ili su zajednička s kajkavskim i štokavskim dijalektima, što uvelike ote žava klasifikaciju čakavskih dijalekata jer se ne može primijeniti jedan nadređeni kriterij. U dijalektologiji se rabi nekoliko kriterija, a najčešće su to morfološki, naglasni, teritorijalni ili fonetski kriterij. Potonji se može temeljiti na izgovoru psl. jata, suglasni čkih skupina št!šć te pojavi caka vizma. Teritorijalna podjela M. Hraste sastoji se od dvije skupine ča- 1 kavštine na osi sjeverozapad - jugoistok, gdje postoji niz izaglasa koje doduše nisu posve povezane, nego teku samostalno i opisu ju granice arhaizama kao i inovacija. Sjeverni dio čuva starije sta nje dijalekata, pokazuje zajednička obilježja s kajkavskim i sloven skim dijalektima, dok je južni ogranak pod štokavskim utjecajem. Sjevernu skupinu obilježuje niz fonetskih, fleksijskih, akcenatskih i sintaktičkih pojava koje se razlikuju od južnih realizacija. U te poja ve pripada ekavski ili ikavsko-ekavski refleksjata, za razliku od juž noga, ikavskoga izgovora (od Zadra prema jugu), slična je i posebna vokalizacijajera na kvarnerskim otocima, razvoj sonanata ili razvoj p > o (/južno u). Može se ovdje navesti prijedlog i inicijalno v(a-) na prama u- (vnuk). Rjeđa je pojava prefiksa vi- (< vy-), zajednička sa slovenskim jezikom. Glavno je fleksijsko obilježje širenje nastavaka tvrdih a-osnova (na jugu ja-osnova), uz Instr. jednine tipa vodu(n), što je zajedničko kajkavskim i slovenskim dijalektima, u opoziciji s južnim oblicima vodov, vodon. Slični su i oblici Dat., Lok. i Instr. množine: ženan, ženami, ženah naprama južnim nastavcima -an, -ama(n), -ami(n) koji su već rezultat utjecaja novoštokavskoga sin kretizma. Kvarner je očuvao ostatke specifičnoga čakavskoga im-
u povijes ti hrvats koga jezika 1 1 1 . POGL AVLJE : Razdo blje pretpi smeno sti
101
Osim toga, u perfekta. Južni dio nije očuv ao aoris t ni imperfekt. nosti . sjevernome dijelu bilo je arhai zama i akcenatskih poseb i i podje la Osim podje le prem a »meridijanu« može se prim ijenit u i kopne prem a »para leli« koja čakavštinu dijeli na otočnu, obaln u odno su -0, nu. Na otocima je jedan od češćih primjera razvoj -l > ajem ikav prema obaln im područjima koja čuvaj u -l ili ga pod utjec ske štokavštine ostvaruju kao -OJa. Č esto primj enjivan fonetski kriterij (izgovorjata) omogućuje podjelu čakavštine u četiri skupi ne: l. 2.
:1. ·1 .
od Rijeke Ekavski dijalekti u sjeveroistočnoj Istri, na Kvarneru, ično do Bakra, u Senju te na kvarnerskim otocima (Cres, djelom Krk i Lošinj). od Bakra Ikavsko-ekavski dijalekti danas postoje na području erski te do Novoga Vinodolskog, a takav izgovor imaju i kvarn Otok . Toj zadarski otoci : Krk, Rab, Pag, Susak, Uglja n i Dugi a juž mjest i skupi ni pripada i kopneno zaleđe Kvarnera (Lika) su jata u no od Kupe . Izgovor se teme lji na ikavs kom reflek d, s, z, svim polož ajima osim ispre d denta lnih sugla snika (t, dica, brig, n, l, r) ako u sljedećem slogu dolazi a, o, u, fJ (vrime, Meyera i mliko, svića - leto, testo, zvezda, belo, sused, (pravilo Jakubinskoga). od Zadra Ikavski dijalekti zauzimaju srednju i južnu Dalmaciju, : Brač, do polov ice poluo toka Pelje šca te dalm atins ke otoke Hvar, Vis, Korčula ... se ne Jekavski dijalekt nalaz i se samo na otoku Lastovu, iako čakavski može isključiti da je takav izgovor u prošlosti imao i da je Las Pelješ ac. Razlo g takva izgovora traži se u činjen ici 1272. go tovo dugo bilo pod vlašću jekavskoga Dubrovnika (od dine).61
povijesnom razvoju te pojave i usporedbi sa susjedn im "l'· cit., te A. Peco, op. cit.
'' 1
(>
dijalektima vidi D. Brozović,
102
H R VATI l NJIHOV J EZIK
Glavne zajedničke crte čakavskoga narječja su sljedeće: l.
2.
3. 4. 5. 6. 7. 8.
9.
62
Upitna neosobna zamjenica ča (če), Gen. česa. U nekim govo rima dolazi što/šta, čak i kaj, ali uz to se čuvaju oblici zač, nač, poč. Vokalizacija ujednačenoga jera, također i slaboga (zajedničko sa štokavštinom), bez obzira na duljinu jest a, osim n a kvarner skim otocima, gdje je vokalizacija ostala povezana s duljinom (slično kao u slovenskome),jer se u dugom slogu također voka lizirao kao a, dok je u kratkome slogu davao e (Cres te Vrbnik i Omišalj na Krku) ili o (u Dobrinju na Krku). U ovome dijelu javlja se iznimna i povezana s prethodnom pojavom realizacija vokalnoga l > bl > el (Vrbnik, Omišalj) te ol (Dobrinj) naspram općega razvoja vokalnoga l > u.62 Denazalizacija '� >'a (poslije j, č, ž), npr.jazik, žaja, pačati. Razvoj p sl. tj, dj > t', j (kut'a, meja), a p sl. stj, skj, zdj, zgj > št: žj (št'ipati, možjani) uz štakavsku realizaciju. Očuvanje skupina čr- (črivo/črevo, črn). Očuvanje fonema h. Nepostojanje palatalizacije tipične za štokavštinu, ali postoja nje oblika tipa: najden, najt(i), dojde, netjak, sudje. Arhaična akcentuacija koja čuva praslavensko mjesto naglaska. Postoje tri vrste naglasaka: dugosilazni, kratkosilazni i dugo uzlazni, tzv. čakavski metatonijski akut n koji potječe od novo ga praslavenskog akuta ili od novijega čakavskog akuta koji se u štokavštini spojio s dugosilaznim naglaskom (usp. štok. straža, čak. straža). U nekim su govorima oni reducirani na dva nagla ska zbog ujednačavanja čakavskoga akuta s dugosilaznim na glaskom. Duljinu čuvaju i prednaglasni samoglasnici. Sjeverni dio ima arhaičniji tip naglasaka (starca) od juga (starca). Arhaičan pogodbeni način bin, biš, bi, bimo, bite, bi nije samo lokalni nego općeslavenski arhaizam.
Ovdje nismo iscrpili te probleme jer npr. na otoku Lošinju vokalno l > al, a kao arhaizam očuvan je u mjestu Risika na Krku. Vokalizacija i razvoj sonanta na kvarnerskim otocima dobro ilustrira teritorijalni kriterij te pripadnost sjevernoj čakavštini te otočnome pojasu.
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti
u
povijesti hrvatskoga jezika
103
U čakavštini ima ijadranizama63 kao novijih crta čiji su izvori čakavski dijalekti na otocima i obali, odakle su se širili na druge ja dranske štokavske dijalekte (Dubrovnik), čak i na kajkavske, iako i h nema u čakavskim dijalektima dijaspore te u onima dublje na kopnu. U njihovu nastanku sigurno su važnu ulogu imali dodiri s venecijanskim dijalektom. U njih se ubrajaju već spomenuti: prije laz -m > -n, lj > j; čk > šk, kraćenje dugoga vokalnoga r. Rjeđi je ne stanak -t (pe < pet, da < dati). U jadranizmima je nesumnjivo i velik broj romanskih posuđenica. Može se spomenuti i cakavizam64 koji je danas prisutan na Visu, Hvaru, Braču, Molatu, Istu, Silbi, Pagu, Krku, Cresu, Lošinju, Susku, a na kopnu u Trogiru te djelomično u Senju i gradu Bakru kao i u brojnim mjestima istočne, srednje i za padne Istre. Klasični cakavizam odnosi se na prijelaz č, ž, š u e, z, s (ea, macka, zena, sirak, kazes), odnosno na razvoj č, ž, š > e, i, s (ea, c:udo, iena, iivit, sirak, selo). Miješanjem nekoliko spomenutih kriterija dobivamo podjelu čakavštine na šest glavnih dijalekata: t. 2.
"·1
Ekavski, čakavski, u sjeveroistočnoj i srednjoj Istri (Pazin) te na obali Hrvatskoga primorja, do Bakra, na Cresu i u sjevernom dijelu Lošinja. Ikavsko-ekavski, srednjočakavski, nalazi se na obali od Bakra do Novoga, i s izoliranim Senjom. Obuhvaća i Krk, južni dio
Ranije se rabio termin dalmatinizam koji je ipak ograničavao doseg tih pojava. ' "' Prvi se tim problemom bavio M. Malecki: Cakawizm z uwzglf!d� ieniem zjawis� podob. � 11ych, Krakow, 1929. Njegovi pogledi na genezu cakavizma (utjecaJ mletackoga diJalekta) p.ri hvatili su A. Belić i M. Hraste pomičući tako kronologiju pojave s XVII. na XV. st. S druge 1 , . s t rane J. Hamm: Cakavizam i njegova geneza, »Radovi Instituta � Zadr�·� 3 , Zagreb, 1 �58., ·· s t r. 21.-38., tražio njegov uzrok unutar samoga jezičnoga sustava. Z. Mul]anc: Lo cakaV!smo ul/a luce della linguistica »contrastiva«, »Die Welt der Slaven« 4, Wiesbaden, 1966., str. 367.:17'!. u navedenoj je raspravi tražio uzrok u sustavu kao i u vanjskim čimbenic�ma - u do1 1 i r u s mletačkim dijalektom koji je mogao ubrzati potencijalne čakavske razvoJne tenden-. 1 i jP. Taj pogled dokumentira M. Moguš: Uzroci cakavizmu, u: Prilozi za VIII. meduna�odm ,f11pistički kongres, Zagreb - Ljubljana 3.-9. IX. 1978., Zagreb, 1978., str. 85.-9 3. Na nuz�ost . da ljnjih istraživanja i kritičke analize postojećih hipoteza upozorava W. B ?rys: O badamac� M_alec�l. Mteczyslaw u: /atach), 75 (po Maleckiego Mieczyslawa przez chorwackich rl ;11Lekt6w t ':/owiek, uczony, organizator, ur. J. Rusek, Krakow, 2005., str. 183.-191. Autor se pnklanJ � � 1 1 raženju uzroka cakavizma u dodirima dvaju jezičnih sustava: slavenskoga (cakavskog) 1 11 1 11anskoga.
104
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Lošinja, proteže se do Ugljana i Dugog otoka. U tu skupinu ub rajamo i dijalekte u Lici i Pokuplju te najveći dio Gradišća (Bur genland) u Austriji. Taj je dijalekt najraznolikiji. 3. Ikavski, južnočakavski, zbog migracija povučen sa svoga pra teritorija na uski, isprekidani obalni pojas od Novigrada, Za dra, do ušća Cetine. Tu su i otoci: od Pašmana na zapadu do Korčule i Visa na istoku zajedno s polovicom poluotoka Pelje šca. Starosjedioci su emigrirali iz te pradomovine u Istru i u Gradišće (Burgenland). 4. Jekavski dijalekt Lastova s njemu hipotetski pripadajućem ča kavskim Pelješcem. Vidljivi su zapadnoštokavski utjecaji. 5. Ikavski štokavsko-čakavski, u južnoj i zapadnoj Istri s vodičkom oazom u sjeveroistočnoj Istri. On je nastao kao posljedica mi gracija iz Dalmacije, gdje su ljudi govorili prijelaznim štokav sko-čakavskim dijalektom. Ima sljedeća obilježja: ča, skupine št, žd, ujednačenost ć - č, prijelaz štokavskoga j > ž (mlaži). 6. Buzetski (ili gornjomiranski) u sjeverozapadnome dijelu Istre, s refleksomjata kao uskoga e. Osim svojih tipičnih crta, pokazuje povezanost sa slovenskim jezikom. 3.3.3. Kajkavski d ijalekti
Kajkavski dijalekti65 zauzimaju zatvoreno područje sjeverozapad ne Hrvatske i Gorski kotar. Kajkavska je i Hrvatsko Selo izvan južne granice kajkavštine, kao i druge oaze izvan granica zemlje, nasta li kao rezultat migracija, kao u Banatu (Vojvodina), Rumunjskoj, Mađarskoj i u austrijskome Gradišću (Burgenland), gdje postoje dva jaka središta, te konačno u koloniji Horvatsky Grob kraj Bratislave koja ondje postoji od XVI. stoljeća. Kajkavska narječje, slično kao i čakavsko, iz njihovih prasjedišta u zapadnoj Slavoniji te u dijelu južnih i jugoistočnih područja od XVI. do polovice XVII. stoljeće . 65 o sim vec. nave dene l Iterature " , potpunu bibliogra fiju ima opširna monografija M . Lončarića: Kajkavska narječje, Zagreb, 1977. Sintetski pregled: idem, Kajkavska narječje, u: Hrvatskijezik ..., str. 231.-246.; A. Peco: Pregled. ., str. 164.-192.; M. Hraste: Kajkavski di jalekat, u: Enciklopedija Jugoslavije, IV., Zagreb, 1960., str. 508.-51 1.; D. Brozović: Kajkavska narječje, u: D. Brozović, P. Ivić: Jezik, srpskohrvatski! hrvatskosrpski ... , str. 90.-99. .
105
i z bacili su štokavski dijalekti.
Kajkavština je zato zauzela čakavske l1�rene. Istočna kajkavska granica u Slavoniji sezala je u davnini do Požege, Slatine i Virovitice. Narječje je počelo gubiti teritorij još u X . stoljeću kada su zbog upada Mađara kajkavci izgubili zemlju sje verno od Drave. Manji dio izgubljenih teritorija na istoku ponovno se naseljava od XVII. stoljeća, zbog čega su i zahvaljujući novošto kavskim dijalektima i različitim kajkavskim dijalektima nastali no vi dijalektni tipovi, kao npr. u sjevernoj Moslavini ili u Podravini. Kajkavska narječje vrlo je raznoliko. Kako su tekla istraživanja njegovih dijalekata, tako su se mijenjali i kriteriji njegove podjele i sama podjela. Aleksandar Belić (1927.) dijelio je kajkavske dijalekte prema fonološkom kriteriju u tri skupine, a S. Ivšić (1936.) s obzirom naglasna obilježja - u četiri skupine. Brozovićeva se klasifikacija ( 1 963.) sastoji od šest dijalektnih skupina.66 Mijo Lončarić dijeli kaj kavska narječje u dvije glavne skupine. U prvu, središnju, ubraja ve ,:i nu kajkavskih govora koji imaju zajednička obilježja tipična za to n arječje. U drugu, manju skupinu ubraja granične zapadne govore koji nemaju svih tipičnih obilježja. U toj skupini Lončarić izdvaja {�etiri govora: gorskokotarski, zapadnomeđimurski, donjosutlanski (s čakavskom osnovicom) i plešivičko-prigorski. Prva se skupina di jdi na temelju naglasnih i samoglasničkih obilježja (npr. razvoj p i vokalnoga l) u niz podtipova, što na kraju daje 15 dijalekata na koje l .ončarić dijeli kajkavska narječje. To ipak nije konačna klasifika cija ovoga dijalekta, što naglašava i sam autor jer još nisu proučeni svi kajkavski govori. Stoga ćemo prikazati samo glavne crte tog narječja: l.
�-
Neosobna upitna zamjenica kaj, kej, ke, koj, kuj. Posebni naglasni sustav s tzv. metatonijskim ili novim kajkav skim praslavenskim cirkumfleksom.
"" D. Brozović pokrenuo je i teoretske probleme oko klasifikacije dijalekata, usp. O kryte ' iu ch strukturalnych i genetycznych w klasyfikacji dialekt6w chorwackoserbskich, >>Biuletyn
l 'olskiego Towarzystwa J'rzykoznawczego<<, 22, Krakow, 1963., str. 175.-191.; idem, O aktu u/nim znanstvenim i nastavnim problemima hrvatskosrpske dijalektologije, osobito u klasi /ikaciji dijalekata, >>Jezik« l l , 2, Zagreb, 963., str. 53.-60.; idem, Dijalekatska slika hrvatsko11pskogajezičnog prostora. In memoriam prof Mati Hrasti, »Radovi Filozofskog fakulteta u /.ad rU<<, 8, Zadar, 1968.-1969., 1969.-1970., str. 5.-30. + 7 karata.
106
3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.
ll. 12. 13.
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Ujednačenost refleksa psl. jata te ujednačenoga jera koji daju usko e (cvet, deca - otec, denes). Ujednačenost kontinuanata psl. stražnjega nosnika p i samo glasnoga ! koji daju o (roka, vok) uz u, ou. Protetsko v- ispred -u (vuho, vučitel). Izjednačenost izgovora ć - č izgovaranih kao jedno posredno omekšano č. Djelomična obezvučenost krajnjega suglasnika (grat - grada, mras - mraza). Tvorba budućega vremena od pomoćnoga glagola biti i partici pa na -l (born/bum došel/došla). Očuvanost supina poslije glagola kretanja: idem spat/kopat za razliku od infinitiva: neč'e spati/kopati). Nepostojanje vokativa, osim u govorima gdje postoji u vlastitim imenima i rodbinskim nazivima. U Gen. pl. m. roda nastavci -ofl-ef(sirof, mišef) te nastavak - 0 u ženskome i srednjem rodu (žen, sel). Nema alternacija u osnovi (roki/ruki, voki/vuki). Komparativ ima specifični sufiks š (debelši, slabeši).
3.4. Seobe pučanstva i m iješanje dijalekata Današnja podjela hrvatskih i srpskih dijalekata ne pokazuje ni po vijesne granice ni odnose koji su nekada vladali u dijalektima tih jezika. Posebna je pojava, kakve nema nigdje kad je riječ o razmje rima, premještanje dijalekata i zbog toga njihovo miješanje, što je dovelo do potpune izmjene prvotnih granica dijalekata. Ta je pojava uvjetovana migracijama u kojima je pred turskom najezdom iz svo je postojbine bježalo više od polovice stanovništva.67 U početku su pod turskom vlašću životni uvjeti bili podnošljivi, ali su se poslije promijenili. Uzroci migracija bili su vjerski pritisci, uzimanje dje-
1 1 1 . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika
107
ce u janjičarske škole, visoki porezi, neprestani napadi, razbojstva i prolaženje različitih vojska. Migracije su počele najprije u feudal nim obiteljima, još u prvoj polovici XV. stoljeća, a već su u drugoj polovici XVI. stoljeća postale masovna pojava. Seobe su tekle pre ma sljedećoj shemi: zemlju napuštenu zbog bijega pred Turcima ili nenaseljenu zbog masakriranja stanovništva zauzimali su izbjegli ce s daljih područja koji su bježali pred neprijateljem. Katkada su i sami Turci napučivali napuštenu zemlju ljudima iz unutrašnjosti kako bi ju ponovno obrađivali. Već se u drugoj polovici XV. stoljeća na mađarsko-turskoj, a zatim i na habsburška-turskoj granici poče la organizirati protuturska obrana pod vodstvom mjesnih feudala ca. Pogranična područja koja su razdvajala dvije sile konačno su se 1578. pretvorila u Vojnu krajinu (Granica, Krajina, Vojna krajina)68 s tri okruga koje su činile: Primorska krajina (s utvrdama među ostalim u Senju, Rijeci, Otočcu), Hrvatska krajina (među ostalim sa Siskom, Slunjem i Ogulinom) te Slavonska krajina (među osta lim s Varaždinom, Križevcima, Koprivnicom). Ondje su se skupile izbjeglice prozvane krajišnicima koji su dobili određene povlastice, ali su se morali boriti s Turcima. Tako je nastajao pojas »miješanoga stanovništva«, a njegove su se posljedice pojavile i u jeziku. Seoba je poprimala različite oblike: od organiziranih brojnih skupina (kao što je bila npr. najpoznatija Velika seoba Srba iz 1690. pod vodstvom srpskoga patrijarha Arsenija III. Crnojevića koji je nakon poraza p rotuturskoga ustanka 1689. iz južne Srbije poveo oko 70 tisuća Srba na sjever, sve do Baranje, Slavonije i Mađarske), pa do individualnih seoba pojedinih obitelji. Taj drugi oblik pojedinačnih migracija najviše je promijenio etnički i dijalektni karakter hrvat skoga i srpskoga jezika. O seobama znamo relativno mnogo. Osim arhivskih podataka o zemljama pod vlašću Mađarske, Austrije ili Mletaka, raspolažemo i još uvijek živom narodnom predajom koja čuva povijest svake raseljene obitelji.
67 Tu je pojavu istraživao J. Cvijić: Metanastazička kretanja, njihovi uzroci i posledice, Beograd, 1922. O tome vidi i P. Ivić: Srpski narod ... , str. 48.-82.; D. Brozović: O rekonstrukciji predmigracionog mozaika hrvatskosrpskih dijalekata >>Filologija<<, 4, Zagreb, 1963., str. 45. -55.
li S
.
Problem Vojne krajine detaljno obrađuje J. Rapacka: Leksikon .. , str. 195.-202. Tamo se može naći i natuknica: Mletačka krajina, str. 127.-129.
108
H RVATI l NJIHOV J EZIK
Migracije se dijele s obzirom na izvor, područje s kojega potječu. U dinarsku seobu koja je krenula iz Dinare uključena je:
l.
Južnohrvatska skupina čija s e seoba temeljila n a premješta ju katoličkih čakavaca ikavaca i čakavaca ikavaca-ekavaca s područja između Une i Kupe te obale Jadrana od Vinodola do Cetine. Naselili su Istru, Krk, sjevernu kajkavsku Hrvatsku, Sloveniju, istočni dio današnje Austrije (Gradišće - Burgen land), Mađarske, Č eške, Slovačke, tj. teritorije Habsburške Mo narhije. Njihove su zemlje zauzeli štokavci. 2. Skupina iz zapadne Hercegovine i Makarskoga primorja - emi grirali su štokavci-ikavci, katolici i dijelom muslimani te na selili sjevernu Dalmaciju, Liku, zapadnu Bosnu i čak sjevernu Bačku, gdje su se prozvali bačkim Bunjevcima i očuvali svoju rodnu ikavicu, iako su došli u ekavsko okružje. 3. Istočnohercegovačka skupina (s područja staroga Huma i Tre binja) obuhvaćala je najbrojnije migracije štokavskih jekavaca u zapadnu Srbiju, Vojvodinu, Slavoniju, Baranju, Bosnu, Hrvat sku i sjevernu Dalmaciju. Na tim je teritorijima izazvala razli čite promjene. U Slavoniji je npr. smanjila doseg lokalnoga di jalekta te ga je razbila odvajaj ući sjeverni podravski dijalekt od južnoga posavskoga slavonskoga. Izazvala je i seobu Slavonaca na sjever, u Baranju, zapadnu Bačku i u Mađarsku. Istočna, je kavska Bosna, koja je prihvatila najviše izbjeglica, razbijena je i etnički i jezično. Tu je zemlju naselilo pravoslavno stanovniš tvo koje je govorilo istočnohercegovačkim dijalektom te kato ličko, muslimansko i pravoslavno stanovništvo koje je govorilo istočnobosanskim dijalektom s hercegovačkim utjecajima. U zapadnoj Srbiji su zbog migracija izumrli stari govori. 4. Zetska skupina odnosila se na migraciju štokavskih jekavaca koji su išli dolinom Lima u Srbiju. Ostale su seobe s dinarskoga područja bile uglavnom migracije pra voslavnoga stanovništva, ekavskih štokavaca, iz Srbije. U srpskoj se migraciji mogu izdvojiti sljedeće skupine:
l l i . POGLAVLJE: Razdoblje pretpismenosti u povijesti hrvatskoga jezika l.
2.
3.
109
Kosovsko-metohijska skupina obuhvaćala j e štokavske ekav ce iz Stare Raške. Oni su emigrirali na sjever i sjeveroistok, u Šumadiju i u Pomoravlje, sve do Đerdapa. Vardarsko-južnomoravska skupina išla j e s područja što su se nalazila s obje strane srpsko-makedonske granice, tj. iz Pri zrena, jugoistočnoga Kosova, Skopske Crne Gore. Stanovništvo je uglavnom govorilo prizrenskim dijalektom s kojim su se mi ješali bliski makedonski dijalekti. Seobe su išle na sjever, u do linu Južne Morave i u Šumadiju. Šopska se skupina izvodila iz gorskih područja s obje strane srpsko-bugarske granice. Stanovništvo, slično kao i njegovi su sjedi, naseljavalo je dolinu Južne i Velike Morave, istočnu šu madiju, okolicu Beograda, ušće Timoka.
(:esto je isti cilj seoba u različitim migracijskim valovima pro uzročio miješanje migracija, posebice u Srbiji. Najbolji je primjer šumadija, gdje su se susrele hercegovačka i zetska skupina iz di narske migracije te predstavnici svih triju valova srpske migracije. Te seobe nisu jednako napučile sva područja. Na periferijama, npr. na području timočko-lužničkoga dijalekta te na sjeverozapadnim graničnim područjima Hrvatske prevladava autohtono stanovniš t vo. Ali postoje područja u kojima nije ostao nikakav trag staroga naseljavanja, čak ni u obliku jedne obitelji. Najviše je iseljenih lju di dolazilo iz Dinare i Srbije. Iako su doseljenici bili brojniji od sta roga stanovništva, događalo se da u dijalektu jednoga kraja ipak prevladavaju obilježja staroga govora koji reprezentira manjinsko st anovništvo. To se objašnjava činjenicom da su stariji stanovnici i mali uglavnom viši životni standard od doseljenika, bili su gos podari zemlje s vlastitom poviješću i tradicijom, tvorili su zatvore I l l i društvenu sredinu. Zato su novi doseljenici često bili asimili ra ni, te su miješali crte svoga dijalekta s dijalektom u koji su došli. l >oseljenički dijalekt mogao je opstati samo ako su stari stanovnici 1 1apustili zemlju ili ako je između starosjedilaca i doseljenika po stojala razlika u vjeri. Najveće su se promjene zbog migracija dogodile u prvotnom grupiranju hrvatskih i srpskih dijalekata, zbog čega je došlo do za-
1 10
HRVATI l NJIHOV JEZIK
tiranja njihovih početnih granica, do miješanja i nestanka mnogih dijalekata. Posljedice tih migracija bile su sljedeće: l. Kajkavski dijalekt štokavština je izgurala s istočnih i južnih kaj kavskih područja. Kajkavština je zato zauzela prvotno čakav ske terene na jugozapadu. Jedan od rezultata bio je nastanak čakavsko-kajkavskih miješanih dijalekata oko Ozlja i Karlovca koji će odigrati važnu ulogu u povijesti književnoga jezika. Čakavština je podnijela najveće gubitke. Ona je ostavila što 2. kavskim i kajkavskim dijalektima gotovo polovicu svoga prvot noga teritorija. Njezin kopneni dio podijeljen je na male zaseb ne komade. Jedino su na otocima stari čakavski dijalekti do bro očuvani, iako su novi doseljenici d