Mir i kazna

TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE POLITIKE I PRAVOSUĐA

Žrtvama masovnih zločina Istina i tačnost, prije nego strast. Ravmond Aron

NAPOMENA Priča koja slijedi događa se iza kulisa međunarodne politike i pravosuđa. Autorica, iako nekadašnja novinarka pariškog Le Mondea, ne nudi nam, međutim, novinarsko istraživanje, nego nam kao izravan svjedok otvara ta zatvorena vrata. Navodi i obavijesti koje de čitatelj otkrivati, nisu, dakle, prikupljani od osoba nazočnih razgovorima, pregovaranju ili zatvorenim sastancima, na kojima se zbiva vedina događaja koje prenosi, nego ih je autorica neposredno čula i zabilježila. U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od oktobra 2000. do oktobra 2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu događaja o kojima govori u ovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosile strateške odluke Suda, sudjelujudi u unutarnjim raspravama Tužiteljstva o strategijama kaznenog progona, uključena u pripremanje susreta i nazočna razgovorima između tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih dužnosnika, svjedok njihovih telefonskih razmjena gledišta, pratedi tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič kroz svijet koji je do sada bio zatvoren za javnost. Autorica nam tako posuđuje svoje uši i oči. Ali to čini kao brižna novinarka: informacije su prikupljene na temelju osobnih bilješki, ali također provjerenih i ponekad upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugim internim izvještajima kojima je imala pristup. Izvore navodi samo za one informacije koje nisu prikupljene izravno ili dolaze izvan ICTY-a. No, događaji koje je kroz šest godina proživljavala iznutra ne mogu se izdvojiti iz konteksta i odijeliti od razdoblja koje je prethodilo njezinu dolasku u Hag, u sjedište ICTY-a u Nizozemskoj. Autorica je, dakle, na temelju internih dokumenata rekonstruirala činjenice koje su prethodile oktobru 2000. trudedi se doprijeti do najmanje poznatih ili čak nesludenih aspekata tog razdoblja. Jedno poglavlje ove knjige napominje određen broj elemenata dokaza iznesenih na procesu Slobodanu Miloševidu, prvom šefu države kojemu je sudilo međunarodno pravosuđe. Dio tih autentičnih dokumenata dostupan je i na internetu, posebno neka telefonska prisluškivanja koja čitatelj tamo može nadi. Sud je na vlastitoj internetskoj stranici (www.un.org/icty) prikupio zapisnike sudskih rasprava i sudske odluke, ali nije sustavno spojio dokaze prihvadene tijekom različitih sudskih postupaka. Autorica se odlučila

radije oslanjati na razasute i teško dostupne dokumente, nego na svjedočenja iznesena na javnim sudskim raspravama. Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u službi Čovječanstva. Otkriti njegovo skriveno lice čini se neophodnim čime ta otkrida omoguduju bolje razumijevanje, pa onda i bolje ovladavanje ulozima koji se ocrtavaju bez našeg znanja. Iza zatvorenih vrata sve se uvijek čuva u tajnosti. Tek sidušan dio izranja pri otvaranju arhiva, desetljedima poslije. Sve što je rečeno ili obedano ne smije se zaboraviti jer svaka riječ može naknadno zadobiti posebnu važnost. Prema stupnju povjerljivosti, te se bilješke ili predaju arhivima ili se pažljivo stavljaju po strani, na raspolaganje ovlaštenoj osobi koja de odlučiti predati ih ili ne svojem sljedniku. Pri nekim se susretima od sudionika traži da ništa ne bilježe. Može se čak zahtijevati da se ni jedan od dokumenata o kojima se raspravljalo ne iznosi iz prostorije. Ponekad su savjetnici jedne od strana zamoljeni da iziđu. Katkad se to traži selektivno. Domadin može zahtijevati, ovisno o temi rasprave, isključenje jednoga od savjetnika zbog njegove nacionalnosti, uz izliku da informacije koje de se razmijeniti mogu zanimati njegovu vladu. Ostalima se naprotiv odobrava da ostanu. Neki visoki dužnosnici više vole razgovore u četiri oka u prirodi ili u odvojenim kabinetima da bi se uvjerili u potpunu povjerljivost rasprave. Ipak se rijetko događa da na kraju takvih razgovora nema nikakve zabilješke, čak ni privatne. Bilješke predane arhivima sažimaju sadržaj rasprava i ističu glavne tačke. Bududi da moraju sintetizirati i parafrazirati, oni koji ih zapisuju ne prenose vjerno ljudsku ili ponekad „neljudsku" dimenziju tih istupa i reakcija, kao ni riječi koje su upotrebljavane. Autorica je, dakle, odlučila dati samo autentične navode različitih sudionika kako bi bez filtera propustila čitatelja u taj zabranjeni prostor. PREDGOVOR Raspršeni snovi čovječanstva Politika je umijede sprečavanja ljudi da se bave onim što ih se tiče. Paul Valerv Više od šezdeset godina nakon Suda u Nürnbergu i Tokiju, međunarodna pravda dobiva novi polet, kojemu se dugo nije nadala. S ciljem da potisne ne-kažnjivost, ona je golem korak u napretku čovječanstva. Ali da taj projekt, u koji svako ljudsko bide izloženo ratnoj opasnosti ulaže tolike nade, ne bi ostao nedovršen, međunarodna pravda morat de se, malo

pomalo, nametnuti svima i za svakoga. Stvoren 1993., Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), zatim onaj u Ruandi (ICTR), uspostavljen sljedede godine, bili su preteče Međunarodnog kaznenog suda koji, od Demokratske Republike Kongo do Sudana i Ugande, danas traži odgovornost glavnih ratnih vođa. U kojem su se okruženju razvijale te prve međunarodne instance poslije onih koje su stvorene nakon završetka Drugog svjetskog rata? Koji su im bili uspjesi, pogreške, koje su bitke vodili? Ako petnaestak godina poslije njegova osnivanja zaronimo u kulise Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), nadi demo brojne odgovore i rasvijetliti izazove s kojima de se u godinama i desetljedima koja slijede morati suočiti međunarodna pravda koja danas muku muči da bude uvjerljiva. Desetog marta 1998. Louise Arbour, tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) uznemirena je pogoršanjem stanja na Kosovu. Ona upozorava kako je nadležna za cijelo područje bivše Jugoslavije i da „dobiva informacije i dokaze o izgredima na Kosovu". U februaru je Miloševid poslao specijalne jedinice u dolinu Drenice, kolijevku albanske pobune na Kosovu protiv vlasti u Beogradu i, kako se pretpostavlja, sjedište cijele nove Vojske za oslobođenje Kosova (UCK). Situacija neumoljivo klizi prema ratu. Sedmog jula, Louise Arbour pojačava ton: „Izgredi su prerasli u oružani sukob... prema tome, namjeravam podnijeti optužbe za zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine ako se utvrde dokazi." Velike sile je podržavaju. Dvije rezolucije Vijeda sigurnosti, 31. marta te 23. septembra 1998. ističu nadležnost Suda nad Kosovom i obavezu vlasti u Beogradu da s njime surađuje. Taj polet u kojem se čini da sudstvo ima prvenstvo pred politikom kratkog je vijeka. Jer upravo da bi prisilili Miloševida na pregovore, Amerikanci i Europljani svojom podrškom žele učiniti uvjerljivom prijetnju optužbom protiv najodgovornijeg za ovu novu kampanju etničkog čišdenja na Balkanu krajem XX. stoljeda. Trinaestog oktobra 1998. Miloševid potpisuje sporazum o primirju s američkim pregovaračem Richardom Holbrookeom, koji i ne spominje ICTY. „Nadležnost Tribunala ne može biti ulog ni za kakve pregovore", odbrusila je odmah tužiteljica. Da bi se sama uvjerila da su zločini stvarno počinjeni, najavljuje kako želi dodi na lice mjesta. Miloševid se protivi. Izdaje joj vizu samo za Beograd, što ona odbija. Njezini ponavljani zahtjevi da na Kosovo pošalje svoje istražitelje ostaju mrtvo slovo na papiru. Vijede sigurnosti ne

želi ugroziti primirje osuđujudi Beograd zbog odbijanja suradnje s međunarodnom pravdom. Za velike sile sud je samo oruđe, koje je korisno ako služi njihovim političkim namjerama. 1

Miloševid ne haje za prijetnje kanadske magistratkinje . Petnaestog januara 1999. njegove jedinice zauzimaju selo Račak i pogubljuju četrdesetak kosovskih seljaka. Primirje je time poništeno. Šef međunarodne misije zadužene za nadgledanje primirja na Kosovu William Walker, odmah to proglašava „zločinom protiv čovječnosti". Louise Arbour je bijesna i telefonira Walkeru. 1 Termin magistrat/kinja se odnosi na tzv. "viši rang" sudaca koji imaju i državne ovlasti. Termin magistrat je uobičajen u užim pravnim krugovima, naročito u angloameričkim zemljama. Građanski službenik kojem su dane upravne i zakonske ovlasti, (op. ur) „Pošaljite svoje stručnjake u roku od 24 sata, s vizom ili bez nje", predlaže Amerikanac. Louise Arbour se 19. januara pojavljuje na granici između Makedonije i Kosova. Zapreka je nepremostiva. Carinik se ruga listajudi putovnicu glavne tužiteljice, ustanovljuje da nema vizu i kaže joj da se vrati natrag zajedno sa svojom impresivnom novinarskom pratnjom. Poraz je tim bolniji što ne dobiva nikakvu političku podršku iz prijestolnica koje su prije pet godina osnovale Tribunal. Iako je u napasti da dade ostavku, Louise Arbour se suzdržava pri povratku u Hag. Cijeli Tribunal joj priređuje trijumfalan doček. Usudila se. Ovim putovanjem implicitno je dala znak Miloševidu da je pod istragom. Ali sada je vrijeme diplomacije. Poslije dva tjedna pregovora u Rambouilletu, pojavljuje se nacrt sporazuma koji ne vodi mnogo računa o Tribunalu. Još jednom je politički pragmatizam iznad sudstva. Američka sutkinja Gabrielle Kirk McDonald, predsjednica Tribunala, šalje 23. februara otvoreno pismo francuskom i britanskom ministru vanjskih poslova, Robinu Cooku i Hubertu Vedrineu. Poziva ih „da ne žrtvuju načela na kojima se temelji Tribunal u korist kratkoročnih političkih interesa". „Nema mira bez pravde", potvrđuje i tužiteljica. Miloševid odlučuje -on ne želi ni mir ni pravdu. U nodi između 23. i 24. marta NATO počinje operaciju Združene snage protiv režima u Beogradu. Zločini se ne zaustavljaju, čak se udvostručuju. Stotine hiljada Albanaca deportirano je prema kosovskoj granici. Dvadeset šestog marta Louise Arbour upozorava Miloševida da de „istražiti sva teška

kršenja međunarodnog humanitarnog prava, posebno ona koja uključuju zločine protiv civilnog stanovništva..." Za zapadne prijestolnice Miloševid više nije ključ problema na Balkanu, nego samo srce problema. One ponovo vide Tribunal kao oružje protiv palikude. U Bruxellesu, Londonu, Parizu i Washingtonu, Louise Arbour primaju raširenih ruku. Zapadnjački dužnosnici obedavaju da de predati Haškom sudu „sve informacije" kojima raspolažu o operacijama njegovih oružanih snaga, njihovoj organizaciji, liniji zapovijedanja i njihovim zločinima. Na kraju de joj predati samo malen dio. Ali želi se u prvom redu stigmatizirati neprijatelja da bi se bolje opravdao nastavak NA-TO-ovih bombardiranja Srbije. I da bi to postigli, ne oklijevaju uspoređivati Miloševida s Hitlerom ili Staljinom, ili ga nazivati, kako to čini Robin Cook, „serijskim etničkim čistačem". George Robertson, britanski ministar obrane optužuje ga za genocidne planove. To je termin koji zapadne vlade izbjegavaju kad ne žele intervenirati. Bududi da ih međunarodna Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida obavezuje na djelovanje za sprečavanje ili zaustavljanje takvih zlodjela, izbjegavale su taj termin nekoliko godina prije u Bosni, a još više u Ruandi. Louise Arbour se ne zavarava. Njezin rad instrumentaliziraju. Ali međunarodna pravda prečesto je žrtva političkog nehaja, a da se ne bi veselila toj podršci. Istražitelji ICTY-a počinju prikupljati prva svjedočenja izbjeglica koje bježe s Kosova. U Hagu Louise Arbour preuzima osobno taj predmet. Imenuje dvoje mladih američkih pravnika, Nancy Paterson i Clinta William-sona, da sastave optužnicu. Kao dirigent ravna ovim dvama magistratima i proučava svaki dokument, svaki dokaz koji su prikupili njezini istražitelji, ali i međunarodne organizacije i nevladine udruge. Louise Arbour zna da je upala u trku s vremenom. Početkom maja NATO-ovi udari još nisu naveli Miloševida na popuštanje i on još uvijek odbija raspoređivanje međunarodne sile na Kosovu. Međunarodna zajednica je u slijepoj ulici. Louise Arbour strahuje da de se Miloševidu ponuditi trgovina: dolazak međunarodnih snaga u zamjenu za prekid istrage koju je protiv njega otvorio ICTY. Ratni vođa ima sve razloge da se cjenka o svojoj slobodi u zamjenu za mir. Sredinom maja Beograd daje nadu u otvaranje i proglašava prihvatljivim prijedlog raspoređivanja vojne sile „unatoč nekim ogradama". Kanadska tužiteljica upozorava: „Ne može biti nikakva oblika imuniteta što se nas tiče. Idi demo dokle nam to dopuštaju dokazi." Odlučuje zadati posljednji udarac dok traje jako diplomatsko djelovanje u

cilju dogovora. U subotu 22. maja, u svojem uredu u Hagu, u Nizozemskoj, Louise Arbour potpisuje optužnicu. Glavni optuženik zove se Slobodan Miloševid. Prvi put u povijesti međunarodno sudstvo optužilo je jednog državnog poglavara na vlasti za zločine protiv čovječnosti. Louise Arbour nije nikoga prethodno obavijestila. Odbila je konzultirati se s velikim silama zbog straha da ne izvrše pritisak. Obaviještena je samo šačica bliskih suradnika. Ali mnogi još važu za i protiv, a neki strahuju. Louise Arbour i njezino okruženje primili su višemanje eksplicitne signale od nekih diplomatskih ureda koji se čuvaju svega što bi moglo usporiti ili komplicirati rješenje krize, boje se svake dodatne zapreke na putu dogovornog rješenja do kojeg nikako da se dođe. Čini se da je Miloševid spreman prihvatiti prijedlog skupine G8 kojim bi se 2

zaustavilo nasilje na Kosovu. Ne žele odbaciti jedinog sugovornika koji može odlučivati o miru. Svaka bi optužba bila preuranjena, čak „katastrofalna", jer bi nosila opasnost da se „Miloševid zainati". „Optužnica bi dovela u opasnost izglede za mir", tvrdi izaslanik iz Moskve koji posebno dolazi u Hag. Louise Arbour sliježe ramenima. Isto čini i s Amerikancima koji preuzimaju vodstvo i ustrajno traže da pričeka zgodniji trenutak. "Predlažem Madeleine Albright da me ne pokušava nadi", daje na znanje jednom američkom sugovorniku koji je naziva da bi organizirao telefonski sastanak s američkom državnom tajnicom. U svakom slučaju, kasno je -optužnica je potpisana. "'Budite nepopustljivi', rekla mi je Madeleine Albright u času imenovanja (u ICTY, u septembru 1996.; op. a.) pa dobro, pokazat du da sam nepopustljiva", odgovorila je Louise Arbour u oči Christianu Chartieru, glasnogovorniku Tribunala. Kanađanka označava svoj teren kako bi spriječila svako političko uplitanje. Kad je izvršila posao, izgubila se na četrdeset osam sati na jugu Francuske, kod prijatelja. Optužnica nije samo protiv Slobodana Miloševida nego cijelog srpskog vodstva uključenog u zločine protiv kosovskih Albanaca. Uz Milana Milutinovida, predsjednika Srbije, na njoj su i Dragoljub Ojdanid, šef Generalštaba, potpredsjednik savezne vlade Nikola Šainovid i ministar unutarnjih poslova Srbije Vlajko Stojiljkovid. Ali u skladu s proceduralnim pravilima ICTY-a, optužnica nije pravovaljana dok je ne potvrdi i supotpise sudac. Cijeli predmet, tri hiljade stranica u desetak debelih registratora, predan je dakle sucu Davidu Huntu. Poslije vikenda za Duhove, koji je prosjedio zatvoren u svojem uredu

proučavajudi predmet, australski sudac potpisuje 24. marta odluku kojom potvrđuje optužnicu i pripadajude naloge za uhidenje. Ali Louise Arbour ne želi objaviti optužnicu prije četvrtka 27. maja. Razlog je vrlo jednostavan. Jedan od istražitelja Tribunala nalazi se u Beogradu pod krinkom misije UN-a koju vodi Sergio Vieira de Mello. Delegacija odlazi s teritorija Srbije u četvrtak ujutro. Louise Arbour odbija i najmanji rizik. U utorak 25. maja leti za Stockholm, gdje glavni tajnik UN-a Kofi Annan sudjeluje na konferenciji. Njega prvoga obavještava. Zatim šalje šifriranu poruku nizozemskom ministru vanjskih poslova Josiasu van Aartsenu: „Poslane su loptice za golf." Sada ministar zna da su optužbe potvrđene i da mora, prema brižljivo pripremljenom planu, sasvim diskretno, proslijediti obavijest nekima od svojih kolega kako bi mogli opozvati svoje sugrađane koji su u misiji u toj regiji. Procurit de iz američkih izvora. Ved krajem poslijepodneva, u srijedu 26. maja, CNN otkriva da Slobodana Miloševida traži Haški sud. Svejedno. Louise Arbour sazvala je novinsku konferenciju za sutradan. Pred prepunom dvoranom objavljuje optužnicu protiv petorice iz Beograda zbog deportiranja sedamsto četrdeset hiljada kosovskih Albanaca i zbog ubojstva najmanje tristo četrdeset identificiranih osoba. Da bi pretekla one koji de rado ukazivati na opasnosti koje ta optužnica donosi mirovnom procesu u tijeku, odgovara im: „Uvjerena sam, isto kako je bilo uvjereno Vijede sigurnosti kad je osnivalo Tribunal i kad je u više navrata posljednjih mjeseci pozivalo da se pripazi na Kosovo, da de plod naših napora donijeti značajan doprinos miru. Nikakav trajan i vjerodostojan mir ne može počivati na nepravdi i nekažnjivosti. Odbijanje zahtijevanja od ratnih zločinaca da odgovaraju za svoja djela bila bi uvreda onima koji poštuju zakon, bila bi izdaja onih koji zakonu povjeravaju svoje živote i sigurnost." Nekoliko tjedana poslije Louise Arbour odlazi iz Tribunala. Optužnica protiv Slobodana Miloševida iznenadila je zapadne vlastodršce koji ga još uvijek, unatoč njegovim zločinima, smatraju nužnim sugovornikom. Ona im sužava manevarski prostor usred procesa pregovaranja. Pred imperativom mira diplomati nikada ne oklijevaju optužiti slijepu pravdu koja ne vodi računa o njihovim poteškodama da ratne vođe dovedu za pregovarački stol. Optužnica protiv državnog poglavara može, prema njima, osujetiti svaku nadu da de se mir postidi pregovorima. I pod izlikom borbe protiv nepravde, ona je može produljiti. Ali vedina njih radije skriva svoju zbunjenost javnim izjavama u korist suda i

borbe protiv nekažnjivosti. Samo Moskva otvoreno osuđuje tu odluku nazivajudi je „političkom" i ističe da dolazi „u 2 6. maja 1999. osam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta u skupini G8 složilo se o „razmještanju na Kosovu međunarodnih učinkovitih civilnih i sigurnosnih snaga". najgorem času". U Francuskoj Jean-Pierre Chevenement, ministar unutarnjih poslova, jedini je koji osuđuje „ovu inicijativu (koja; op. a.) ne služi miru". Kao gospodar rata i mira ved osam godina, Slobodan Miloševid mislio je da je nedodirljiv. Da nije pretjerao na Kosovu, vjerovatno nikad ne bi bio pozvan na odgovornost. Sada, pritiješnjen uza zid, stisnut između čekida pravde i nakovnja NATO-a, strahujudi da de ovom optužnicom biti izbačen iz igre, prisiljen je popustiti. Mislio je da de zahvaljujudi susretljivosti Moskve i dvostrukoj igri Zapada izbjedi bijes ICTY-a. U toj kulturi imperativa mira koji se kupuje pod svaku cijenu, pri čemu se često predlaže pregledavanje kroz prste partnerima neophodnima za pregovaranje, Miloševid je vjerovao u svoju nekažnjivost. Nisu li mu je ved jedanom dali kad je potpisao mir u Bosni poslije tri i pol godine krvoprolida i poslije pokolja u Srebrenici, za 3

koje je Washington, međutim, imao dokaze njegove umiješanosti? Pobijedit de ga borbenost Louise Arbour. Miloševid je prisiljen pozvati natrag svoje pse rata i ušutkati oružje. Tribunal je odnio pobjedu tamo gdje nije uspjela diplomacija. „Vjerujemo da je pravda majka mira", likuje u julu Madeleine Albright. Dva izaslanika, Rus Viktor Černomirdin i Finac Martti Ahtisaari, susredu se s Miloševidem početkom juna kako bi zapečatili uvjete mira koje de Rezolucija 1244 Vijeda sigurnost službeno proglasiti 10. juna 1999. „Optužnica ne mijenja mnogo", tvrdi američki State Departement. Kad se vratio mir, Slobodan Miloševid, prvi predsjednik na vlasti kojeg je optužilo međunarodno pravosuđe, ostaje nedostupan pravdi. NATO, koji drži snage na Kosovu da bi jamčio mir, nema pristup srpskom teritoriju ni ovlasti da uhiti ratne zločince. A Clinton priznaje: „Ako ostane u Srbiji, vjerovatno nede biti izručen, a ne mislim da Transatlantski savez može upasti u Beograd kako bi mu uručio optužnicu." Tigar od papira urlikao je i pružio kandže, ali je i dalje sasvim bezopasan. Optužujudi Slobodana Miloševida, Tribunal je ipak opravdao razloge svojeg postojanja. U vladama kao i u samom ICTY-u nitko zaista ne vjeruje da de se

krvoločnom vođi jednog dana suditi. Njegova optužnica izaziva jednoduš-nost jer svima umiruje savjest. Ali izvršenje pravde i dalje nije vjerovatno. Velikim silama Miloševidevo uhidenje nije prioritet, pa čak ni cilj. Tako, dok Srbiji obedavaju značajnu materijalnu pomod čim Miloševid bude svrgnut s vlasti, njegovo uhidenje nije uključeno u pogodbu. Svi u Beogradu misle da je Miloševid opet dobio nekakav oblik imuniteta u zamjenu za podršku mirovnom planu za Kosovo. Louise Arbour brzo je shvatila dvoličnost država u odnosu na primjenu međunarodnog prava kad ona prijeti da poremeti političku računicu. Razumjela je kako međunarodno pravosuđe teško zadržava kontrolu nad svojom kaznenom strategijom, bez koje ne može težiti nezavisnosti, dok mu velike sile otimaju tu mod želedi odlučivati o uputnosti kaznenog progona kad šefovi država ili važne osobe, osumnjičene za masovne zločine, izgledaju kao jedine koje mogu potpisati mirovne sporazume. Međunarodna diplomacija i dalje spremno žrtvuje pravdu pod izlikom da pravedan mir može dovesti do nastavka rata, odnosno do smrti i patnje čitavih naroda. Ali ona zaboravlja da je Miloševid kumovao najžešdim krvoprolidima u bivšoj Jugoslaviji, onome u Srebrenici, zatim na Kosovu, svaki put kad se diplomacija upustila u proces mirovnih pregovora s njim. Prije Louise Arbour, njezin prethodnik Richard Goldstone ved je upozoravao: „Mir koji parafiraju ratni zločinci ne vrijedi ništaviše nego tinta i papir kojima se koriste". Najosjetljiviji problem međunarodnog prava bio je i ostao taj što se odvija unutar međunarodnih odnosa vodenih suparničkim logikama koje je teško ujediniti: jedna, idealistička, daje prednost potrazi za pravdom, a druga, pragmatična, daje prednost traženju mira. "Razlozi koji su naveli Vijede sigurnosti da osnuje Tribunal od početka su bili dvojbeni. U pregovorima koji su prethodili ustanovljavanju međunarodnog pravosuđa jasno se pokazalo da određeni broj stalnih članova Vijeda sigurnosti smatra Tribunal mogudom zaprekom sporazumnom rješenju krize. Posebno je Rusija zakulisno djelovala kako bi se uvjerila da de Tribunal biti samo fasada. Ni motivi SAD-a nisu bili najčišdi. Glavni američki pregovarač na Balkanu, Richard Holbrooke, priznao je da se u njegovoj vladi Tribunal shvada 3 Washington je između ostalog bio u posjedu snimki telefonskih razgovora, a transkripte nekih od njih je Al Gore, američki potpredsjednik,

predočio europskim posrednicima uključenima u proces pregovaranja o miru u Bosni, pri jednom susretu u augustu 1995. u Bijeloj kudi. kao obično sredstvo za javnu upotrebu i kao politički koristan instrument. Washington je mislio da de Tribunal, čak i ako bude sudio tek drugorazrednim krivcima, svojim optužnicama pomesti kritike koje velikim silama zamjeraju da nisu dovoljno učinile da zaustave krvoprolide. Optužnice su trebale poslužiti i da diplomatski izoliraju vođe osumnjičene za zločine, da ojačaju njihove protivnike na unutarnjoj pozornici i da potaknu međunarodnu političku volju da posegne za gospodarskim sankcijama ili za silom. SAD i Velika Britanija mislile su u početku da de optužnica protiv Miloševida smanjiti izglede za mir, ali su ubrzo shvatile da je ona djelotvoran instrument za sotoniziranje srpskog vođe i održavanje podrške javnosti NATO-ovu bombardiranju Srbije", piše tada američki pravnik Michael Scharf, koji je prije tri godine bio jedan od sastavljača 4

Statuta Tribunala. "Petnaest glasova za, nijedan protiv, nema suzdržanih, Rezolucija je jednoglasno prihvadena." Tako je 25. maja 1993. godine Ruski veleposlanik koji predsjeda Vijedem sigurnosti Ujedinjenih naroda najavio stvaranje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), prve međunarodne sudbene instance poslije Sudova u Nurnbergu i Tokiju. To je 5

povijesni trenutak. Protiv mržnje i barbarstva koji tada bjesne oko Sarajeva, europskog grada koji ved dulje od godine dana mučenički podnosi bombardiranja što ih vjerno prenose međunarodni TV programi, pred ispijenim licima muslimanskih zarobljenika srpskih logora u Prijedoru, od kojih bi se odvratio pogled da ih mediji nisu spasili od zaborava usred ljeta 1992., modnici ističu sliku civilizacije zasnovane na pravu kao što se nekada pred Antikristom mahalo raspelom. Jer, čak ni ako gaji san o pobjedi prava nad nasiljem samo snagom svojih osuda i svoje razumnosti, pravda ne može zaustaviti rat. Ne može zamijeniti političko djelovanje jer joj nije uloga da djeluje, nego da sudi. Nije vrijeme akcije, nego izjava o dobrim namjerama. Umjesto odgovora na rat, modnici ispiru usta univerzalnim vrijednostima čovječnosti koja se ponovo izvrgavaju ruglu. Svijet realpolitike upušta se u područje lijepih osjedaja, zahtijeva moralne stavove, pridružuje se gnušanju međunarodnog javnog mnijenja, predlaže zaustavljanje zločina umjesto neposrednije

intervencije da ih zaustavi. Velike sile natječu se u svjedočenju svoje volje da prekinu ciklus nasilja, osvete i mržnje. Uvjeravaju da de Tribunal biti oružje odvradanja, da je on ved sada prijetnja odgovornima za najodvratnije zločine. „Ovom akcijom izjavljujemo vama, žrtvama, da vaša agonija, vaše žrtvovanje i vaša nada u pravdu nisu zanemareni. A onima koji su počinili užasne zločine jasno kažemo da de ratni zločinci biti kazneno progonjeni i da de pravda biti zadovoljena", izjavljuje pred Vijedem sigurnosti Madeleine Albright, veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim narodima. ICTY je rođen iz želje država članica Vijeda sigurnosti, izvršne vlasti Ujedinjenih naroda, i na temelju poglavlja VII. Povelje UN-a, onog istog poglavlja koje dopušta svaki oblik uplitanja, uključujudi i pribjegavanje sili, kako bi se zaustavilo etničko čišdenje. Misija koja mu je povjerena: tražiti i progoniti osobe koje se smatra krivima za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava od januara 1991. u bivšoj Jugoslaviji. Statut Tribunala osigurava neovisnost pravosuđa. Određuje da su suci neovisni (članak 12.) i da tužitelj, odgovoran za istragu predmeta i za izvođenje progona ne traži i ne prima upute ni od koje vlade niti kojega drugog izvora (članak 16.). Uostalom, države su obavezne potpuno surađivati s Tribunalom i bez odlaganja odgovoriti na svaki zahtjev za pomod ili na svaki nalog koji se, među ostalim, odnosi na prikupljanje svjedočenja i izvođenje dokaza, kao i na uhidenje i zatvaranje osoba i na dovođenje optuženih pred Sud (članak 29.). Velike su sile stvorile na papiru gotovo idealno sudište. Što, paradoksalno, dokazuje da nisu nikada mislile da de ono jednoga dana i proraditi. O tome svjedoči Madeleine Albright: „Lako je bilo izglasati 4 Scharf Michael, Indicted for War Crimes, then what?, Washington Post, 3. oktobra 1999. 5 Tribunal je uspostavljen dvjema Rezolucijama Vijeda sigurnosti UN-a, br. 808 od 22. februara 1993. i br. 827 od 25. maja 1993., koje utvrđuju njegovo osnivanje i obavezuju sve države na punu suradnju s ICTY-em. Tribunal je smješten u Hag, u Nizozemskoj. Rezoluciju, ali tada nitko nije zamišljao da bi takav Tribunal mogao jednog dana profunkcionirati. Svi su mislili da nikad nede biti optuženih, ni procesa. Čak su i najoptimističniji prihvadali da nede nikada biti presuda, nikada

6

izricanja kazne." Nitko se ne zavarava. Da bi ispunio svoju misiju, Tribunal ovisi o dobroj volji 7

svojih osnivača u Vijedu sigurnosti i o njihovim političkim interesima. Sutradan nakon polaganja zakletve prvih sudaca, 17. novembra 1993. međunarodni tisak pokazuje skepticizam dok se u Bosni nastavljaju rat i zločini: Sud osuđen na neuspjeh; Krezubi sud; Alibi: velike sile samo traže načina da umire savjest, osumnjičeni istodobno sudjeluju u mirovnim razgovorima pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. „Položili smo zakletvu 17. novembra i odlučili smo početkom decembra otidi kudi", prisjeda se talijanski sudac Antonio Cassese, prvi predsjednik Tribunala. „Postojali su samo suci, ništa drugo (...) U početku nismo imali ni proračun. Ujedinjeni narodi našli su malo novca, nešto sasvim malo za sljededa tri mjeseca, kao kad se daje djetetu uz preporuku da ne potroši sve odjednom. Kako pokrenuti sud kad ne možete ni zaposliti ljude?" dodaje njegova američka kolegica, Gabrielle Kirk McDonald. A Južnoafrikanac Richard Goldstone, prvi tužitelj ICTY-a domede: „Kad sam stigao u Sud, u augustu 1994., dvorane su bile prazne, bilo je samo nekoliko stolaca i stolova. Čak i oni s najboljim namjerama prekrižili su Tribunal, da i ne 8

govorim o protivnicima pravosuđa." Nikada nije bilo volje za stvaranjem učinkovita i samostalna pravnog instrumenta, a kredibilitet slatkorječivih proglasa zapadnih vlasti o bezrezervnoj podršci borbi protiv nekažnjivosti vrlo je mali. Jer prema logici viših državnih obzira, amnestija se uvijek smatrala glavnim diplomatskim adutom. Ma kako odvažno izgledala, ova gesta samo je krinka koja skriva hipokriziju velikih sila, kojima se žuri da na najjeftiniji način olakšaju savjest na koju ih upozorava njihovo javno mnijenje, duboko potreseno zločinima čiji opseg i strahota zaslužuju odgovor. Ovaj sud, koji donosi toliko nade, za osnivače je samo izvor koristi. Vulgarno političko iskorištavanje jedne od najljepših utopija, potiskivanja barbarstva. Jedino rješenje da se izbjegne svaki zaplet koji bi doveo do međunarodnog vojnog uplitanja u Bosni. Sredstvo kojemu je u najboljem slučaju namjena odvradanje zločinaca od nastavljanja njihovih djela, i posebno, poticanje poticatelja na zločine da se pokažu razumnijima za pregovaračkim stolom. Zastor nad nemodi, podlosti i nesposobnosti velikih demokracija da zaustave čovjeka koji surovim kampanjama etničkog čišdenja, u srcu Europe i pred očima međunarodnih kamera, obnavlja najgora sjedanja iz Drugog svjetskog rata.

Ali Rezolucija 827 otvorit de ipak nove obzore. Jer ta inicijativa, unatoč podvali, sadrži projekt koji donosi nadu, nadu u jačanje prava i kažnjavanje zločinaca. Uloga ovoga suda nadilazi Vijede sigurnosti, nadilazi granice bivše Jugoslavije, nadilazi legitimne težnje žrtava i međunarodnog javnog mnijenja. Težnja za istinom i pravdom u svijetu koje još uvijek opsjedaju demoni konačnog rješenja na vidljiv se način oduprla prešudivanju jednih i otvorenom protivljenju drugih. Hladni rat spriječio je rađanje međunarodnog pravosuđa, obedanog poslije ponora holokausta, u poletu svečanog obedanja „nikad više". Kad je bipolarni svijet nanovo spojen, mogao se konačno roditi projekt tako dugo očekivanoga međunarodnog pravosuđa. Iako ga je donijela međunarodna zajednica vrlo dvojbenih namjera, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) pojavljuje se kao prirodni rezultat toga zahtjeva za pravdom, koji se stalno 6 Albright Madeleine, svjedočenje na saslušanju na suđenju Biljani Plavšid, ICTY, decembar 2002. 7 Pet stalnih članova su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina. Rusija, a naročito Kina, opredijelit de se za pasivnije držanje i nastavak svoje politike, prepuštajudi ostalim trima stalnim članovima da rješavaju probleme ICTY-a. Postaju aktivnije tek kad se dođe do ograničenja proračuna i zagovaranja zatvaranja Suda. 8 Klarin Mirko i Vidakovid Mina, Unatoč svemu, Deset prvih godina Tribunala, dokumentarac, Sense TV, Hag, 2003. http://www.sense-agency.com. 9

vrada još od dvadesetih godina XX. stoljeda. Osnivanje Sudova u Nürnbergu i Tokiju poslije Drugog svjetskog rata označava bitnu etapu u osvještavanju potrebe za međunarodnim sudom koji de suditi za zločine protiv čovječnosti. Ipak, ti prvi sudovi simboliziraju pravdu pobjednika. Otada su države potpisale Ženevske konvencije u verziji iz 1949., što je sama bit međunarodnog humanitarnog prava, te se obavezale da de progoniti sve prekršitelje tih tekstova. Ali hladni rat presjekao je taj polet u korist stvaranja stalne međunarodne jurisdikcije, neovisne o državama. Zločini su se kao odvratna i gnusna litanija nastavili od Afrike do Kambodže, od Kavkaza do Bliskog istoka. Staljinove čistke i kineska kulturna revolucija ostale su nekažnjene. Crveni Kmeri smatrani su poštovanim sugovornicima u času mirovnih pregovora. Diktatori iz Latinske Amerike mogli su

legalizirati delikt mišljenja i torturu jer je to bila zapreka širenju komunizma. A Sadam Husein nije pobijeđen u prvom Zaljevskom ratu zato što je pribjegao kemijskom oružju protiv civilnog kurdskog stanovništva. Prema primjeru Sudova u Nürnbergu i Tokiju ICTY je zadužen da sudi za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Kao odgovor na genocid koji sto dana hara Ruandom, ostavljajudi na zelenim brežuljcima te afričke Švicarske blizu milion osakadenih lešina, Vijede sigurnosti osniva u novembru 1994. drugi međunarodni kazneni sud. Ove dvije instance, stvorene pod pokroviteljstvom UN-a pridonijet de ponovnom javljanju ideje o stalnom međunarodnom pravosuđu. Situacija je posebno povoljna za ostvarenje toga starog smjelog sna. Više nema blokovske logike, sukoba nepomirljivih ideologija, prijetnje apokalip-tičnim kaosom koju nosi atomsko oružje. Unatoč sve brojnijim sukobima na periferiji -Balkan, Ruanda, Somalija, Čečenija itd. -poslije pada Berlinskog zida čini se da su glavne opasnosti otklonjene. Osnovna načela koja upravljaju našim demokracijama privlače sve više zemalja. Čini se da je svijet zašao u novu eru. Neki čak vide da dolazi kraj Povijesti. Prilika koja se tada javlja za stalni kazneni sud savršena je i, bez sumnje, jedinstvena. To dokazuje, a posteriori, razdoblje nakon 11. septembra 2001. i veliki međunarodni nered koji de se u njemu otkriti. Od 15. juna do 15. jula 1998. Rimska konferencija zaključuje se stvaranjem te nove i toliko očekivane sudske instance, stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC). Potpisivanje Rimskog ugovora 17. jula 1998. koji je potpisalo sto dvadeset država predstavlja odlučan trenutak u nastupanju međunarodne pravde s univerzalnom vokacijom, koja de možda jednog dana uspjeti kažnjavati zločine i štititi vedi broj žrtava. Oparene iskustvom dvaju Međunarodnih kaznenih sudova, tim čudovištem koje su stvorili, ali koje im malo pomalo izmiče, države su nametnule stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) ograničenja koja ozbiljno sužavaju njegovo polje 10

djelovanja. Unatoč ovim ograničenjima, čini se ipak da je proces nepovratno krenuo. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) rađa se 11. aprila 2002. kad je dosegnut prag od 9 Ideja o međunarodnom kaznenom pravosuđu, nadležnom za suđenje pojedincima odgovornima za međunarodne zločine, nije nova. Pokušala se ostvariti kroz cijelo XX. stoljede. Ideja o sudu za kažnjavanje zločina Wilhelma II., koja se sugerira Versajskim ugovorom 1919. napuštena je, kao

i međunarodne jurisdikcije koje je trebalo stvoriti da bi stupila na snagu Ženevska konvencija iz 1937. o prevenciji i represiji terorizma, Njujorška konvencija iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i Konvencija o suzbijanju i prevenciji zločina aparthejda iz 1973. 10 Suprotno ICTY-u, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) primjenjuje načelo komplementarnosti i nema, dakle, prvenstvo pred nacionalnim sudstvima. Teorijski, stalni Međunarodni kazneni sud jedinio je mjesto gdje je kaznena pravda planetarno nadležna, bez geografskog ograničenja. Ali buduči da je uspostavljen ugovorom, u praksi je nadležan samo na području zemalja potpisnica. A svaka je zemlja slobodna da ga potpiše ili ne potpiše. Ovlasti tužitelja smanjene su njegovom obavezom da traži dozvolu sudaca za pokretanje istraga. Uostalom, članak 124 njegova statuta, uveden na inicijativu Francuske, omoguduje svakoj državi da na sedam godina odbije nadležnost Suda za pretpostavljene ratne zločine počinjene na njezinu teritoriju. Osim toga, članak 98. dopušta državama koje nisu potpisnice da izuzmu od nadležnosti Suda svoje građane ako počine zločin unutar granica zemalja potpisnica Ugovora, naročito ako potpišu bilateralni ugovor sa zemljama članicama. Ova ograničenja, koja su nametnule velike sile, imaju za cilj u prvom redu zaštititi njihov nacionalni suverenitet i suziti polje djelovanja međunarodnog sudstva. šezdeset zemalja koje su ratificirale Rimski sporazum. Počinje djelovati 1. 11

jula 2002. Namjena mu je da sudi za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, zločine počinjene najčešde uz pomod lokalnih vlasti koje su, zbog toga, rijetko sklone kažnjavati ih pred svojim sudovima. Tako svaki novi Pol Pot, Augusto Pinochet ili Sadam Husein više nede modi djelovati potpuno nekažnjeno. Žrtve nose u sebi zahtjev za riječju istine i pravde, bez čega se ne mogu oporaviti poslije genocida ili svakog drugog masovnog zločina. Hvataju se za tu nadu koja se rađa pojavom međunarodnih kaznenih sudova. U tome traže spas. Kao i ostatak čovječanstva koje zna da je ranjivo. Koje zna i da ga je samo poredak koji nadilazi granice i sebi namede prag nedopustivoga kao jedinicu vrijednosti, sposoban zaštititi od skretanja politike i od rata. To je uloga sudbenog reda u službi Čovjeka i njegovih prava, naslijeđena od Nirnberškog suda, obogadena odonda brojnim međunarodnim konvencijama. Upravo taj red pokušavaju uvesti međunarodne pravosudne ustanove. Ali one se kredu po miniranom terenu jer toliko mogu ponekad

biti suprotstavljeni prioriteti međunarodne pravde i međunarodne politike. Međunarodno kazneno sudstvo nastupilo je pod znakom jednog nesporazuma, čak prijevare. Jer su moral i pravo korišteni da prikriju odustajanje. Usudili bi se redi, izdaju, jer to odustajanje od prekida zamaha okrutnosti u srcu Europe neizbježno je pomaklo granice nedopustivoga. Velike sile su u ICTY-u gledale tek civiliziran način pokazivanja snage, jedno od oružja u službi mira. Njime su mahale kao Damoklovim mačem kako bi prijetile najodgovornijima i ubrzali pregovore. Viši državni obziri ponudili su tako ratnim vođama izbor između mira ili zatvora. Da bi usporili njegov sudbeni žar i izbjegli da ugrozi izglede za mir ili da „ne postane štetan za rad diplomata" novi instrument morao je ostati pod nadzorom. Pa i pod cijenu da se poništi njegovo djelovanje. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), bez sumnje više nego i jedan drugi, zamišljen je da u prvom redu služi politici, a ne pravdi. Obedanja velikih demokratskih sila bile su samo tlapnje. Štititi istinu i pravdu samo kad su politički korisne, a pobijati ih svaki put kad to nisu, pod izlikom da bi slijepo pokoravanje moralnom imperativu, ne brinudi za posljedice, bilo kobno za političke vlasti svjedoči o zabrinjavajudoj zbrci. Jer međunarodna pravda ne ovisi o apstraktnom ili apsolutnom moralu koji bi svojim lancima zarobio političke vlasti do te mjere da ih učini nemodnima i tako dovede svijet u opasnost. Ona se zasniva na skupu imperativnih i jasnih pravila kojima je cilj zaštititi čovječanstvo od najtežih patnji koje mu se nanose i na koje su se same države obavezale prihvadanjem međunarodnih konvencija poslije traume holokausta. Međunarodna pravda nije u suprotnosti s mirom zato što odbija nekažnjivost, kako joj prečesto predbacuju diplomati. Ona je, baš naprotiv, jedan od uvjeta mira do kojega dovodi voljom da prekine s nekažnjivošdu. U tom kontekstu sumnjičenja teško je Sudu učvrstiti samostalan položaj, a da ne dobije žestokih udaraca. Povijest Međunarodnog kaznenog suda povijest je igrača džuda zalutalog u boksački ring usred prvenstva teške kategorije. Gurnut usred džungle međunarodnih odnosa, u ulozi je novajlije odmah bačenog na pod, ali dovoljno okretnog da se pridigne poslije svakog spektakularnog nokauta i tako spriječi protivnika da lako zaključi borbu. Zakulisne kuhinje međunarodnih poslova sličnije su zadimljenom dumezu iz filma Lovac na jelene (The Deer Hunter), gdje su sve igre namještene, nego idiličnim slikama koje nam prikazuju nalickani diplomati razglabajudi o

svijetu, gotovo tiho, u raskošnim salonima neke palače ili konferencijskog centra. Međunarodni kazneni sud duguje svoje preživljavanje i svoje uspjehe samo snazi i legitimnosti svojeg mandata koji nalaže kazneni progon odgovornih za masovne zločine. Od pritajenih ratova do silovite razmjene vatre, od zavrtanja ruke do njezina stiska, od definitivnih prekida do kratkotrajnih zbližavanja, politička i sudbena vlast ne slažu se dobro na međunarodnoj pozornici gdje se trude zajednički djelovati. To ne čudi, s obzirom da utjelovljuju dvije različite logike, od kojih jedna djeluje u ime posebnoga, nacionalne suverenosti, viših državnih razloga; druga u ime univerzalnosti osnovnih vrijednosti čovječanstva i u ime zakona. Kako bi se uskladili ti odnosi, morat de se čekati da, kao u demokracijama, odnosi političke modi 11 Sredinom 2007. sto i četiri od sto devedeset i jedne zemlje članice Ujedinjenih naroda ratificiralo je Stalni međunarodni kazneni sud (ICC). SAD, Kina, Rusija, Indija i Izrael ostaju među zemljama koje koje nisu ratificirale taj Ugovor. prestanu priječiti izvršavanje sudbene vlasti i da ne budu zapreka njezinoj nezavisnosti. Pravda je bez toga promašen projekt, osuđen na neuspjeh. Bez ikakve sumnje lakše je okupljati oko najmanjeg zajedničkog nazivnika i izgrađivati komercijalnu stranu globalizacije nego graditi njezinu pravosudnu stranu oko najviših standarda o kojima nema cjenkanja, kako onih pravnih tako i oko strogih obaveza kao što je odgovornost pred zakonom za svoja djela čak i kad zauzimamo najviše funkcije. U međuvremenu, nastavit de se ovo sučeljavanje između međunarodnih pravosudnih instanci koje ne žele biti pretvorene u političke instrumente i političke klase koja ne želi biti talac međunarodnih pravosudnih instanci. Međunarodni sudovi traže nezavisnost, a političke vođe žele zadržati mogudnost nepoštovanja pravila kad ona ograničavaju njihovu mogudnost djelovanja na međunarodnoj pozornici. Međunarodni kazneni sudovi, a danas još više stalni Međunarodni sud pravde, oslobodit de se utjecaja politike samo ako bez prestanka zahtijevaju neovisnost koja im po pravu pripada. I umjesto da odmah proglašavamo neuspjeh međunarodne pravde, upitajmo se najprije treba li osuđivati tu pravdu u začetku zato što do sada nije znala osvojiti svoju neovisnost bez koje ne može postati univerzalnom, ili treba prije optuživati volju država da joj stalno sužavaju područje djelovanja.

Nemojmo nikada zaboraviti: čak i ako se danas nametnuo kao preteča međunarodnog prava u nastajanju, ICTY nije ni stvoren da uspije. Ma koliko se to činilo šokantnim, nije stvoren zato da sudi najodgovornijim političkim i vojnim dužnosnicima za krvoprolida u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi se moglo cjenkati dajudi im nekažnjivost u zamjenu za mir. A svi su znali i prirodu i obujam zločina, kao i imena glavnih osumnjičenih. Lawrence Eagleburger, američki državni tajnik otkrio je to 16. decembra 1992. u Ženevi, nekoliko dana prije napuštanja svojih funkcija: „Vrlo dobro znamo da su izvršeni zločini protiv čovječnosti; znamo i kada i gdje. Znamo i koje su snage izvršile te zločine, poznati su nam i vođe koji su zapovijedali. A znamo i političke vođe o kojima su ovisili i još uvijek ovise ti vojni zapovjednici." Na popisu osumnjičenih ratnih zločinaca koji je šef američke diplomacije dao javnosti nalazili su se ved onda Slobodan Miloševid, Radovan Karadžid, Ratko Mladid, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatovid-Arkan. Izbor da izvršavanje pravde podrede imperativu mira i tako odgode progon najviših odgovornih političkih i vojnih dužnosnika, u nadi da de najbrže zaustaviti patnje i da de pregovarati, nije dokazao svoju učinkovitost. Baš naprotiv. Mirovni planovi odbacivali su se jedan za drugim. Rat se nastavio, kao i beskonačni niz zločina. Srebrenica, najvedi pokolj ikada počinjen u Europi poslije 1945., nije spriječen u julu 1995. Što je još gore, počinili su ga oni kojima je dopušteno da slobodno provode svoje ubilačko ludilo misledi da de biti oslobođeni odgovornosti jer su tada bili uključeni u mirovni proces. Tako velike sile od 1999. nemaju drugog oružja nego vojnu akciju kako bi zaustavile novo prolijevanje krvi, ovaj put na Kosovu. Odgovorni za ovaj novi ubilački pohod nije nitko drugi nego Miloševid i njegovi pladeni ubojice, svi oni koji su ved 12 bili na popisu osumnjičenih ratnih zločinaca iz 1992. Velike i male diplomatske nagodbe u prilog ovih osumnjičenika nizanjem godina i masovnih grobnica poništavale su od samog početka svaku međunarodnu vjerodostojnost jer su ih sve strane shvadale kao odustajanja od naših vrijednosti i naših demokratskih načela. Prijetnja da de jednog dana odgovarati za svoje zločine čak i državni poglavari, dakle pravosudna funkcija odvradanja, ostala je nedjelotvorna jer nije bila vjerodostojna. Dokle god dvostruki standardi i nekažnjivost ostanu kao jedno od glavnih oružja u arsenalu realpolitike, sudska prijetnja bit de uzaludna. A dokle god sudbena vlast ne uspije nadi svoje pravo mjesto u odnosima modi koji i dalje

vladaju u međunarodnim odnosima i dok se ona ne ostvaruje uz bok političke vlasti, da bi djelovale zajedno i komplementarno, u svijetu demo biti izloženi nepravdi i opasnosti, koje cinizam i sramotne nagodbe samo još više ohrabruju. Dokle god realpolitika bude značila kukavičluk i izdaju osnovnih i univerzalnih vrijednosti, a ne sinonim zdravog razuma, mudrosti i dosljednosti u traganju za rješenjima koja poštuju ta načela, novi Miloševidi od zločina de graditi sustav, Bin Laden de težiti uništenju svojih bivših saveznika, novi Sadami Huseini koristit de se plinom za vršenje genocida, Joseph Kony nede 12 Uz iznimku Radovana Karadžida koji, kako se čini, nije nikako povezan sa zločinima počinjenima na Kosovu. Naprotiv, Mladid, tada aktivni časnik srpsko-crnogorske vojske, iako je ved bio optužen, otišao je barem jedanput na Kosovo za vrijeme kampanje etničkog čišdenja koju je provodio Beograd. predati oružje dok ne bude amnestiran, Iran de se predavati u ruke piromana, Bliski istok de i dalje uzgajati plodove gnjeva, a Rusija i Kina više de voljeti kapitalizam nego demokraciju i ljudska prava. Sav napredak naših demokracija u zaštiti ljudskog bida i nada da te vrijednosti napreduju u svijetu bit de uzaludni. Nastupanjem međunarodnog prava na prijelazu stoljeda, zahvaljujudi utopiji koja je postala stvarnost, vjerovalo se da de pravo napredovati i nametnuti se, postupno, kao sredstvo mirnog reguliranja ljudskih odnosa na planetarnoj razini, tamo gdje je vladala samo sila. Slavi se uzmicanje nekažnjivosti. Krupnim koracima, kako kažu. To se razumije. Zločini, najčešde nekažnjavani, konačno dolaze pred sud. Šefovi država, donedavno sigurni da nikada nede morati odgovarati za svoja djela, više ne mogu mirno spavati. Uhidenja Slobodana Miloševida, Augusta Pinocheta, Jeana 13

Kambanda, Charlesa Taylora ili Sadama Huseina primjeri su koji potvrđuju ovaj sretni razvoj. Pravda je još nesavršena u svojem funkcioniranju, ali njezin je napredak nepobitan. Neki čak, bez sumnje malo prerano, smatraju daje „nepovratan". Stvaranje stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC), koji je plod spoja utopije i tvrdoglavosti, pruža sada sve vedem broju žrtava nadu da de se modi osloboditi strašnog tereta nepopravljive prošlosti, ne morajudi pribjegavati osveti. ICTY se podiže, sve više i više, ponekad mukotrpno, ali uspijeva ostati u ringu. Znao je tu unaprijed izgubljenu bitku, u kojoj se nitko nije kladio u njegove izglede da se odupre, pa i samo za koji časak, pretvoriti u

uzbudljivu borbu čiji ishod i danas ostaje nepredvidljiv. Namjera mi je ispričati vam upravo tu neočekivanu utakmicu, u kojoj je sve sumnjivo, a privid još varljiviji nego obično. I. POGLAVLJE Sporazum nade, ili kad politika i pravda djeluju složno „Svima onima koji su savjetovali izručenje Slobodana Miloševida jasno sam odgovorio: 'Ne.' Haški sud je politička institucija koja nema ničeg 14

međunarodnog. To je američki sud." Toga 5. oktobra 2000. Vojislav Koštunica slavi svoju pobjedu. Upravo je izabran za predsjednika jedne od federalnih republika Jugoslavije, svedene na Srbiju i Crnu Goru. Toga dana Srbija je izišla na ulice da zbaci onoga koji je trinaest godina vladao kao gospodar i od 24. septembra odbijao priznati izborni poraz. Napušten od svoje policije, koja je stala uz prosvjednike i od vojske koja mu je uskratila poslušnost i odbila ugušiti pobunu u krvi, Miloševid je prisiljen povudi se. Ali zahtijeva od svojeg nasljednika obedanje da nede biti predan međunarodnom pravosuđu. Koštunica ne namjerava prekinuti srpski nacionalistički pothvat ni osuditi zločine počinjene u njegovo ime. Prihvada i osigurava mu zaštitu vojske. Srušenom diktatoru dopušteno je da ostane u predsjedničkoj vili, na zelenim uzvisinama Beograda, uz dobru zaštitu elitnih jedinica. Modi de se baviti svojim poslovima i voditi svoju stranku. Miloševid, poticatelj velike vedine zločina koji su uprljali tlo bivše 15

Jugoslavije, iznad zakona je. Zbog olakšanja Miloševidevim rušenjem koje su one poticale od rata na Kosovu, velike sile ne osuđuju odluku novog šefa države. "Situacija je delikatna. SAD se veseli događajima u Beogradu, ali traži od vas da budete razumni. Nemojte u ovom trenutku zahtijevati Miloševidevo izručenje, radije budite suzdržani", 13 Jean Kambanda bio je predsjednik Vlade Ruande u vrijeme genocida. Uhiden je 1997. u Keniji; u obrani je priznao krivnju za genocid i osuđen je 1998. na doživotni zatvor, a presuda je potvrđena i u žalbenom postupku 2000. g. 14 Ovaj, kao i svi kasniji navodi srpskih dužnosnika u knjizi, preneseni su iz francuskog izvornika, i u tom obliku ih objavljujemo (op. ur.) 15 Hartmann Florence, Miloševid, la diagonale du fou (Miloševid, dijagonala luđaka), prošireno izdanje, Folio Gallimard, Pariš, 2002, str. 556. -601. objašnjava Madeleine Albright koja telefonira Carli del Ponte 6. oktobra

2000. krajem dana. Tužiteljica Haškog suda pristaje. Ali upozorava: „Kad ova opasnost bude otklonjena, morat de se promijeniti strategija." Zapad se boji štete koju bi u ovom prijelaznom razdoblju mogao nanijeti pravni idealizam. Posebno nakon odluke Europske unije, 9. oktobra, da ukine zračni i naftni embargo koji je Srbija trpjela od 1998., a da pritom nije spomenuto postojanje međunarodnog uhidbenog naloga protiv Miloševida. Carla del Ponte prijeti da de upozoriti na šutnju zapadnih prijestolnica. Madeleine Albright naziva je 10. oktobra: „Molim Vas. I dalje se suzdržavajte od govorenja tisku o Miloševidu i o nužnosti da bude predan." Carla del Ponte još uvijek nema u Beogradu sugovornika kojemu može predati uhidbeni nalog i mora čekati rezultate parlamentarnih izbora u decembru 2000. g. i uspostavu demokratske vlade kako bi tražila primjenu zakona. Ali u međuvremenu, ako prihvada smiriti igru, ipak želi upozoriti zapadnjake na odgovornost i nagovoriti ih da polagano pripremaju teren. Hubert Vedrine, francuski ministar vanjskih poslova otišao je u Beograd u ime Europske unije kojoj predsjeda Francuska pozdraviti onoga koji je srušio Miloševida. Carla Del Ponte zove ga nakon njegova povratka, 11. oktobra. „Haški sud nije prioritet za predsjednika Koštunicu. Njegov je prioritet preuzimanje političke kontrole u institucijama i uspostavljanje nove vlasti. Ne protivi se predaji Miloševida sudstvu, ali želi da to bude najprije u Srbiji, za zločine u Srbiji. Traži da se ne poteže pitanje Haga do parlamentarnih izbora u decembru", inzistira šef francuske diplomacije. A zatim dodaje: „Govorit demo o Miloševidevoj bududnosti u Biarritzu." Petnaestorica prostiru crveni tepih Koštunici, kojega je Francuska 14. oktobra pozvala na sastanak vrha šefova država i vlada Europske unije u tom ljetovalištu na atlantskoj obali. Europa se dogovara da ne poduzima ništa što bi moglo ugroziti promjene do kojih je došlo u Srbiji i otežati zadatak Koštunici. ,,A kad za to dođe vrijeme, nove de vlasti svakako morati dati odgovore na pitanja o kojima smo razgovarali, u prvom redu mislim na sudbinu Miloševida", brani se predsjednik Jacques Chirac. Parlamentarni izbori 23. decembra potvrđuju pobjedu demokratske opozicije i dovode njezina prvaka Zorana Đinđida na mjesto predsjednika vlade. Zoran Đinđid pripada onim demokratima koji su tražili neodložno izručenje Miloševida Hagu uvečer 5. oktobra 2000. Želi predati Miloševida pravdi zbog ubojstava i pokušaja ubojstava srpskih opozicionista i zbog posvemašnje pljačke njegove zemlje, ali i zbog zločina na Kosovu zbog kojih ga potražuje ICTY. I

to on otvoreno najavljuje pri preuzimanju dužnosti. „Moja zaštita ovisi o predsjedniku Koštunici", odmah odgovara Miloševid u intervjuu talijanskom listu La Štampa, u kojemu uspoređuje Haški sud s „koncentracijskim logorom" koji su osnovali zapadnjaci da bi „progonili Srbe". Đinđid prvi put susrede Carlu del Ponte 25. januara 2001., za vrijeme prvog posjeta tužiteljice Srbiji. Koštunica, novi predsjednik Republike, upravo je iznio pred nju oštru optužnicu protiv Haškog suda i dao do znanja da odbija svaku suradnju. Njegov stav ne razlikuje se nimalo od Miloševideva. Nasuprot tomu, srbijanski predsjednik vlade predlaže zajedničku akciju. Đinđid želi izvudi Srbiju iz Miloševideve ere i rehabilitirati je na međunarodnoj sceni. Želi uspostaviti program djelotvorne suradnje s Haškim sudom tako da ne destabilizira zemlju. Od trideset sedam optuženika u bijegu od Haškog suda, dvadesetak bjegunaca našlo je sklonište u Srbiji. „Moramo zajedno identificirati prioritete. Miloševid bi morao biti uhapšen za mjesec dana zbog korupcije, ali možemo mu suditi i za ratne zločine. Još nemamo kontrolu nad policijom, tajnim službama i vojskom, taj proces de potrajati. Moramo također objasniti ljudima što se dogodilo, da se pravda mora provesti, da to radimo zbog nas, a ne zato što to traži Haški sud. Vlada de morati odgovarati na izazove napredujudi polagano. Mislim da bi Radovan Karadžid, Ratko Mladid, optuženi za Srebrenicu, ili oni za Vukovar, morali prvi idi u Hag. Tu ne bi smjelo biti problema. Miloševid de dodi odmah za njima, jer zasada je prerano." Sporazum Đinđid -del Ponte Rijetke su situacije u kojima se političko djelovanje podudara s djelovanjem pravosuđa na međunarodnoj sceni. Još su rjeđe one kojima je cilj uskladiti međunarodnu pravdu i vođenje unutarnjih poslova. Đinđid želi djelovati. Ni časa ne sumnja da je Miloševidu mjesto u zatvoru. Ali Srbi bi htjeli da mu se sudi za patnje koje je nanio svojem narodu, da plati što je uništio Srbiju i izgubio četiri rata. Ne žele biti prisiljeni suočiti se s pitanjem zločina koje je počinio, najčešde uz njihov pristanak, u Hrvatskoj, u Bosni ili na Kosovu. Ipak, Đinđid im pokušava to redi. Čim je preuzeo svoju funkciju, izjavljuje da postoje vrlo teški dokazi o Miloševidevim zločinima protiv Albanaca. Pokazat de im to u maju otkrivajudi postojanje grobnica pred vratima Beograda i na više drugih mjesta u Srbiji, gdje je Miloševid dao prenijeti oko hiljadu žrtava kako bi uklonio neke tragove svog nečasnog djela na Kosovu. Trudi se objasniti im da ti zločini ne mogu ostati nekažnjeni ako Srbija želi

prekinuti sa svojom prošlošdu i povezati se sa svijetom. Zna i to da srbijansko pravosuđe, paralizirano Miloševidevom erom, još ne može zamijeniti Haški sud i da bi, čak i kad bi to pokušalo, uronilo Srbiju u razdoblje još vede nestabilnosti. Osim toga, treba udaljiti Miloševida, definitivno mu oduzeti sposobnost da šteti, razbiti laž koju pokušava održavati nastavljajudi svoje sudjelovanje u političkom životu s obzirom na to da je ostao šef stranke, najjače u novoj opoziciji. U toj situaciji za koju Đinđid zna da je neodrživa i da osuđuje na neuspjeh svaki pokušaj dubinskog reformiranja Srbije, Haški sud je za njega najbolje rješenje. U njemu vidi sredstvo povezivanja prava i političkog djelovanja. Upravo taj spoj, taj susret dviju vlasti, koje se često percipiraju kao suprotstavljene na području međunarodnih odnosa, bit de pokretač isporučivanja Miloševida u neočekivano kratkom roku. Taj susret simbolizira susret dviju podjednako odlučnih osobnosti. Tužiteljica Haškog suda koja, prvi put u povijesti, hode izvesti pred međunarodno sudstvo jednog šefa države. I predsjednik srbijanske vlade koji želi iščupati iz Srbije čovjeka koji je „glavni faktor nestabilnosti" u njegovoj zemlji. Unatoč prividima, unatoč percepciji koja je ostala, pakt između Đinđi-da i Carle del Ponte zapečaden je bez znanja velikih sila. Unatoč Đinđidevim stavovima, Zapad preporučuje oprez i šutnju. Ukočena zbog krhkosti srpskih demokrata, Europa je upadljivo odsutna i ne razumije kakve to opasnosti nosi. I ne grabi prilike koje se pojavljuju da spoje pravo i diplomaciju. Nasuprot tomu, SAD, neko vrijeme povučen zbog promjene administracije, pokazat de sposobnost prilagođivanja, koju de bez sumnje još više olakšati njegov ponos što se proglašava prvakom međunarodne 16

pravde. Na to de utjecati i Miloševidev status. Ni Miloševidev status nije bez utjecaja. Jer stav velikih prema pravu ciničan je i selektivan. Od NATO-ove intervencije u vrijeme rata na Kosovu Miloševid je postao „neprijatelj". Poslije toliko godina zapadnjačke susretljivosti prema sugovorniku koji je neophodan, dakle nedodirljiv, Miloševid postaje u njihovim očima izvediv pred pravdu, na neki način lišen privilegije nekažnjivosti. U tom posebnom kontekstu Amerikancima nije teško razumjeti kako bi golemu korist imali pridružujudi se Đindidu i Carli del Ponte, i voditi dvostruku politiku koja u isti mah pogoduje njihovim interesima i interesima međunarodne pravde. Ali njihova uloga u predavanju Miloševida Haškom sudu bit de u konačnici sasvim

drugorazredna. Srbija je, doduše, izložena američkim pritiscima, a isto tako i europskim, ali ni Washington ni Bruxelles ne zahtijevaju izručenje Miloševida Haškom sudu. Krajem februara Ana Lindt, ministrica vanjskih poslova Švedske, koja predsjedava Europskom unijom u prvom polugodištu 2001., objašnjava Carli del Ponte: „Želimo da brzo počnu djelovati, ali za razliku od SAD-a ne želimo postaviti ultimatum. Moraju izvesti jedno uhidenje prije kraja marta, ne nužno Miloševidevo, može nekog drugog optuženika ako žele. Tu im poruku prenosimo." SAD je postavio jedanaest uvjeta za isplatu financijske pomodi, namijenjene te godine Srbiji. Postavio ih je Kongres koji mora dati zeleno svjetlo američkoj administraciji da bi se novac dodijelio. To je proces „provjere" kojoj se podvrgavaju „problematične zemlje" među kojima je i Srbija. Prethodne godine 16 SAD se proglašava prvakom međunarodne pravde iako nije ratificirao međunarodne instrumente i često radije primjenjuje svoje vojne pravne propise nego međunarodne konvencije. Osim najnovijih primjera u vezi s Irakom, za potpuniji povijesni pregled pročitajte izvrsno djelo: Power Samantha, A problem from Hell, America and the Age of Genocide, Perennial, New York, 2002. SAD je tražio uklanjanje Miloševida s vlasti u zamjenu za financijsku pomod. Sada je uvjetuju pokretanjem reformi, ali i dokazom prave suradnje s Haškim sudom. Drugim riječima, traže uhidenje Miloševida ne zahtijevajudi njegovo izručenje, prebacivanje u Hag barem jednog optuženoga i prihvadanje zakona koji zahtijeva Koštunica da bi pokrenuo bilo kakav oblik suradnje s Tribunalom. Kongres mora donijeti odluku najkasnije do 31. marta. Politički realizam bez sumnje podržao bi kompromis i pretvorio ove uvjete u skromne želje, toliko je Srbiji trebao taj novac da podrži demokratsku tranziciju, da ih Đinđid nije pretekao. Prema Miloševidevu uhidenju Sutradan nakon posjeta Carle del Ponte Beogradu, Đinđid javno izjavljuje da „izručenje Miloševida Hagu ne bi bila previsoka cijena za pristup Europi". Đinđid održava obedanje. Beogradski javni tužitelj otvorio je istragu protiv Miloševida za korupciju i zloporabu vlasti. Bivši šef države ne samo da je opljačkao i u crno zavio dobar dio bivše Jugoslavije nego je orobio Srbiju i nakupio više milijardi dolara na računima u stranim bankama. Ali dokaze je teško prikupiti, pogotovo na brzinu. Mjesec dana poslije Đinđid traži još

jedan susret s Carlom del Ponte, ali želi da ostane u tajnosti. Nalaze se u subotu 3. marta u Luganu, rodnom gradu gospođe iz Ticina. U uredu šefa kantonalne policije, koji ga je rado stavio na raspolaganje kako bi se izbjegao publicitet, tužiteljica Haškog suda i srbijanski premijer razgovaraju dva duga sata u četiri oka. Srbin iznosi podrobnu sliku političke situacije u svojoj zemlji. Miloševid i dalje vodi svoju socijalističku stranku i uživa u ulozi šefa opozicije nestrpljivo očekujudi čas osvete. Kao što je to osjetio navečer 5. oktobra, Đinđid mora udaljiti Miloševida ako želi pokrenuti zemlju. Objašnjava Carli del Ponte da mu je potrebna podrška SAD-a i njegova ekonomska pomod. Želi, dakle, uhititi Slobodana Miloševida prije 31. marta, datuma certifikacije američkog Kongresa. Međutim Koštunica je zapreka njegovim planovima. Srbijanski predsjednik, koji sumnjiči Đinđida da želi izručiti Miloševida Hagu, traži od vojne obavještajne službe da ga nadzire. Đinđid se na to žali. Kaže da de ga Koštunica pokušati srušiti. Đinđid, dakle, predlaže da se Miloševida smjesti iza rešetaka najprije u Beogradu pa da se čeka pogodniji trenutak za izručenje Haškom sudu. U međuvremenu de osigurati dobrovoljnu predaju jednoga ili dvaju optuženika Haškog suda, 17

kao dokaz volje njegove vlade da surađuje s međunarodnim pravosuđem. Zatim Đinđid nastavlja: „Miloševid de za nekoliko dana biti ispitivan zbog svoje upletenosti u pokušaj ubojstva Vuka Draškovida (jednog od lidera srpske opozicije, člana nove vedine; op. a.). Bit de optužen i za korupciju, za zloupotrebu položaja i izborne prevare. To de ovisiti o dokazima koje uspijemo skupiti do 15. marta kad mislimo zatražiti njegovo uhidenje. Naravno, bit de uhapšen za druge zločine, a ne one koji vas zanimaju. Ali bit de nam nemogude zadržati ga u pritvoru jako dugo. Dakle, izručit du vam ga, ako je potrebno čak i otmicom. Samo, ne mogu vam još redi kada." Krajem marta srpsko pravosuđe ne raspolaže s dovoljno dokaza da optuži Miloševida, ali ipak s dostatno da zatraži istragu. Na putu za Washington Đinđid je 20. marta presjedao u amsterdamskoj zračnoj luci. Carla del Ponte dolazi tamo na drugi tajni sastanak. Iznenađena je jer im nizozemska policija ne uspijeva nadi privatni salon. Carla del Ponte i Đinđid traže od tjelesne garde da se udalji i šedu se hodnicima zračne luke u Schipolu kao dva obična putnika. „Napredujemo, uhitit demo Miloševida za koji dan. Ali imamo problem s američkim ultimatumom. Ne želimo ostaviti dojam da djelujemo pod američkim pritiskom. Bilo bi možda bolje da pričekamo početak aprila umjesto 31. marta. Sto se tiče zelenog svjetla za suradnju s

Tribunalom, Koštunica i dalje oklijeva. Zahtijeva da se to uredi zakonom, ali nam ne kaže kad de parlament zasjedati. Obedao je uskoro, ali sad kaže da ne zna." Rok „certifikacije" američkog Kongresa daje alibi Đinđidu da prisili na djelovanje one koji su Miloševidu obedali imunitet. Premijer koristi Koštunicino putovanje u Ženevu da uhiti Miloševida. No on nije odgovorio na poziv suca koji ga je trebao ispitati u okviru istrage koja je u toku. Tridesetog marta specijalna policija 17 Blagoje Simid bit de premješten u Hag sljededeg tjedna, Milorad Štakid, također optužen u predmetu logora u Prijedoru, predan je 23. marta 2001. Sama Srbija ima tada na svojem području oko osamnaest bjegunaca. opkolila je vilu. Ali umiješala se vojska. Akcija je zaustavljena. Na povratku u Beograd, 31. marta, Koštunica se opire, ali na kraju popušta. Televizije cijelog svijeta stigle su u srpsku prijestolnicu i očekuju ishod te borbe. Beograd više ne može ustuknuti, o tome ovisi odluka Kongresa. Koštunica prihvada zapovjediti vojsci da propuste policijske snage, u zamjenu za uvjeravanje da Miloševid nede biti izručen Haškom sudu. Miloševid postavlja isti uvjet kad je pristao da se preda poslije deset sati pregovora. U zoru 1. aprila ulazi u prostor Centralnog zatvora u Beogradu. Europski otpori „Ovo nas obedanje ni na što ne obavezuje. Nismo ga stavili u avion za Hag, a to je i tražio. Ispoštovali smo svoje obedanje", objašnjava Đinđid Carli del Ponte u telefonskom razgovoru. Tužiteljica više nema sumnji, premijer namjerava idi do kraja. Miloševid de uskoro biti u Hagu. Ali sada joj preostaje uvjeriti Europljane i Amerikance da potaknu završnu fazu -izručivanje. Igra nije unaprijed dobivena jer nitko ne tjera beogradske vlasti da predaju Miloševida međunarodnoj pravdi. Zatvaranje bivšeg šefa države nije izazvalo nikakve potrese u Srbiji. Umirene, velike sile čini se da se time zadovoljavaju. Ne vide zapreke u tome da Srbija oklijeva predati svojeg bivšeg poglavara međunarodnoj pravdi, i tako potvrdi svoju opredjeljenost za funkcioniranje pravne države. Jer, konačno, za njih je međunarodna pravda samo međupostaja dok se ne osvijesti suverenitet, trenutno znatno narušen zbog zločinačke državne politike. Sad kad je Miloševid srušen i bačen u zatvor, Srbija može ponovno zahtijevati da joj se prizna legitimni unutarnji suverenitet i sama suditi svojem tiraninu. Ali zapadnjaci zaboravljaju razmjere i geografiju zločina, zaboravljaju da se golema vedina

njegovih žrtava nalazi izvan Srbije, zanemaruju slabost unutarnjeg pravosudnog sustava koji nije ni očišden ni reformiran, i konačno prikrivaju činjenicu da je Miloševid u svojoj zemlji optužen samo za korupciju i zloporabu vlasti, a ne za zločine protiv čovječnosti. Ponovo se javlja njihov otpor činjenici da jedan šef države odgovara za svoje zločine i još više učvršduju Miloševida u uvjerenju da nikada nede biti izručen Haškom sudu. Ne toliko zato što se Srbi tome suprotstavljaju, koliko stoga što de oni koji su na istom položaju odbiti igrati protiv jednog od svojih kolega, stvarajudi tako vrlo nezgodan presedan. Miloševid je uvjeren da de se uskoro izvudi. Ali Haški sud nede ustuknuti pred jednodušnim stavom da se odgodi njegovo prebacivanje u Hag. Požuruje se podsjetiti na prvenstvo nadležnosti koje mu je dodijeljeno u odnosu na nacionalna pravosuđa i ved 6. aprila šalje svojeg činovnika u Beograd kako bi predao Miloševidu međunarodni uhidbeni nalog. "Preblizu smo cilju da bismo odustali", zauzima se Carla del Ponte u prijestolnicama. Ali Europa ostaje gluha i podijeljena. Francuska, koja je dala inicijativu za osnivanje Haškog suda, možda de je podržati. Carla del Ponte odlazi u Pariz 2. maja 2001. Ali prethodno daje intervju Le Mondeu i u njemu poziva na „žurno izručivanje optuženog Miloševida, kao i svih drugih optuženih". Ona tu poziva i na aktivniju podršku međunarodne zajednice pri uhidenjima traženih osoba. Hubert Vedrine, šef francuske diplomacije prima je u društvu s Alainom Richardom, ministrom obrane. On se uzbuđuje, kritizira intervju Le Mondeu, nastupa neprijateljski. Carla del Ponte kao da čuje Koštunicu. Francuski ministar složio se s idejom da se Miloševidu sudi u Srbiji. I to javno kaže. Europa uglavnom odbija nametnuti Beogradu rok za međunarodno suđenje Miloševidu. Svaki pritisak u tom smislu prijetio bi da odgodi proces demokratizacije, uvjerava vedina Europljana. Tjedan dana nakon toga tužiteljica leti za Washington. SAD je nagradio uhidenje Miloševida i isplatio Srbiji 50 miliona dolara obedane pomodi. Ali, iako su Sjedinjene Američke Države pozdravile napore Beograda, on je još daleko od toga da ispoštuje svoje obaveze. Zato su odgodile sudjelovanje na donatorskoj konferenciji, predviđenoj za juni, do prihvadanja tog famoznog zakona, bez kojega Koštunica odbija svaku 18

suradnju s Haškim sudom, i do novih uhidenja. Ali kao ni Europljanima, nije im prioritet Miloševidev proces 18 Cilj donatorskih konferencija jest skupljanje velikih izvanrednih

financijskih doprinosa za pomod u podizanju zemalja poslije sukoba ili teške krize. u Hagu. Ipak, Đinđidu se žuri. Zatvaranje Miloševida nije služilo ničemu. Iz svoje delije on nastavlja političke aktivnosti, prima članove svoje stranke i strpljivo priprema svoj povratak na vlast. A srbijansko pravosuđe stoji na mjestu. Postoji opasnost da Miloševid bude pušten. Đinđid nastavlja svoj put. U maju suočava srbijansko javno mnijenje sa zločinima koji su prema Milo-ševidevoj naredbi učinjeni na Kosovu. Operacija prikrivanja dokaza Dubina 2, koju je Miloševid zapovjedio sredinom maja 1999., uoči intervencije NATOsnaga na Kosovu, predviđala je ne samo prijenos dijela tijela albanskih žrtava u okolicu Beograda i na deset mjesta u Srbiji nego i uništavanje leševa spaljivanjem. Iznenada suočena sa svojom najtamnijom prošlošdu, Srbija, u šoku, postaje svjesna masovnih zločina o kojima je dotad radije šutjela. Prvi put Miloševid u očima Srba izgleda kao ratni zločinac. Srbijansko javno mnijenje razumije da je bolje osloboditi se monstruma nego ga prihvatiti. Sada je spremno prihvatiti prebacivanje koje Đinđid zakulisno priprema ved nekoliko mjeseci. Ulog međunarodnih donatorskih konferencija Carla del Ponte želi uvjeriti SAD da se pridruži tom naporu. Samo novi rok međunarodne zajednice omogudio bi Đinđidu da zaključi stvar. A u tomu Washington može igrati odlučujudu ulogu. Miloševideva sudbina bit de zapečadena 9. maja 2001. u sunčanom uredu Colina Powella. Novi američki državni tajnik obedava: „Održat demo pritisak. Mi se nedemo, kao ni Kongres, zadovoljiti dok ne budu surađivali. Potvrdili smo pomod uvjetno. No, od 1. aprila nisu mnogo napravili, to je neprihvatljivo." Carla del Ponte obavještava o Đinđidevoj volji da izruči Miloševida ICTY-evim sucima, što Amerikanac, čini se, ne zna. Ona mu objašnjava s kakvim se poteškodama susrede zbog otpora predsjednika Koštunice i traži njegovu pomod. „Važno je da Beograd najavi datum Miloševideva izručenja jer je riječ o zakonskoj obavezi o kojoj nema pregovora. Mogli biste tražiti od Koštunice da vam kaže datum kad ga sutra vidite. Miloševidevo izručenje je test: ako se Beogradu dopusti da se opire, ICTY de biti samo sud-alibi, sveden na suđenje samo sitnim ribama." Dodala je da je sam Đinđid uvjeren u nesposobnost srbijanskog pravosuđa da sudi Miloševidu sljedede dvije ili tri godine zbog teškoda u istrazi o pljački svoje zemlje. „Mi smo u Hagu, naprotiv, spremni. Do oktobra imat demo

dvije nove optužnice protiv Miloševida, za Hrvatsku i Bosnu. Tražit demo spajanje različitih predmeta i napraviti jedinstven proces. Kad završimo suđenje u Hagu, ICTY ga može predati srbijanskim sucima da odgovara za druge zločine." Colin Powell dao se uvjeriti i sljededih se tjedana pokazao vjeran obedanju. I Vojislav Koštunica je u Washingtonu. Došao je mobilizirati protivnike međunarodnog pravosuđa u najkonzervativnijim krugovima kako bi oni potakli Bushovu administraciju da povuče svoju podršku ICTY-u. Poslije poništavanja Clintonova potpisa na Rimski sporazum 6. maja i oštrih američkih kritika na račun ICTY-a, srbijanski predsjednik misli da može navesti Amerikance da poput Europljana prihvate ideju o procesu Miloševidu u Beogradu. Ali State Department razbija mu sve iluzije: bez suradnje s Haškim sudom, Beograd više nede modi računati na međunarodnu financijsku pomod. Vlasti moraju dati datum Miloševideva izručenja. Carla del Ponte odnijela je jednu pobjedu. Ali njezine diplomatske aktivnosti prema američkim vlastima jako smetaju glavnom tajniku UN-a. Desetog maja Kofi Annan poziva tužiteljicu koja je na prolasku kroz New York: „Postoje granice koje bi tužitelj morao poštovati kad zagovara suradnju vlasti u Beogradu s ICTY-em." Međutim, obaveza država da surađuju proizlazi iz obavezujude rezolucije Vijeda sigurnosti Ujedinjenih naroda i ima snagu zakona, no glavni tajnik potiče Carlu del Ponte da djeluje više diplomatski. „Zakon ne podnosi da se poštuje ovisno o okolnostima", pokušava objasniti Švicarka, nesklona tomu da postane revni čuvar političke ravnoteže, osobito ako se nastoji idi na ruku vlastima najmanje raspoloženima da predaju svoje optuženike i njihove tajne. „Živo vam savjetujem da razmislite o činjenici da postoje granice koje se ne smiju prijedi. Ne smatram dužnošdu tužitelja da raspravlja o gospodarskoj pomodi jednoj zemlji", inzistira razdraženo gospodin iz Gane. Nekoliko tjedana poslije, pozdravit de izručivanje Slobodana Miloševida kao „povijesni trenutak za Ujedinjene narode". U Beogradu su počeli pregovori u cilju usvajanja Zakona o suradnji s IC-TY-em, ali su u slijepoj ulici. Miloševidevi saveznici, još uvijek u vedini u Saveznoj skupštini Srbije i Crne Gore, stavljaju veto. Demokratski blok ostaje podijeljen. Đinđid je upozoravao -sljededa de faza potrajati. „Nede biti nikakvog prebacivanja prije usvajanja Zakona jer bi to moglo ugroziti čitav proces. Ali poslije

usvajanja, do kojeg de, mislim, dodi u junu, prebacivanja de se nastaviti (...) Miloševid je poseban slučaj, ne mogu se obavezati, npr. dati neki datum, previše je neizvjesno. Mogu samo redi da su svi svjesni da samo usvajanje Zakona nede biti dovoljno i da de se morati poduzeti druge konkretne akcije prije donatorske konferencije", objašnjava Đinđid jednom izaslaniku Carle del Ponte, poslanom u Beograd krajem maja 2001. Usporedno, Đinđid pokušava umiriti svoje protivnike koji ga još uvijek sumnjiče da želi predati Miloševida ICTY-u: „Miloševid najprije mora odgovarati za djela u svojoj zemlji. (...) Bilo bi prejednostavno poslati ga u Hag kao paket." Sredinom juna Washington zadržava čvrst stav i odbija sudjelovati 29. juna na donatorskoj konferenciji, sve dok Zakon ne bude usvojen i određen datum Miloševideva izručenja. Đinđid zove Carlu del Ponte: „Carla, Miloševid de biti uskoro izručen. Imajte povjerenja u mene. Imam plan da zaobiđem Saveznu skupštinu. Vidjet dete. Učinit demo što je potrebno." Đinđid tada prilazi Amerikancima da bi doznao bi li oni, u slučaju eventualnog Miloševideva izručenja Hagu, bili spremni dati avion za njegovo prebacivanje u Nizozemsku. Europljani su bili na čelu borbe protiv nekažnjivosti modnika kad su potpisivali Rimski ugovor kojim se ustanovljuje stalni Međunarodni kazneni sud. Ali Miloševid je trebao biti prvi šef države kojemu je ikada suđeno pred međunarodnim sudom, a da u tome Europa nije ni prstom pomakla. Miloševidevo izručenje činilo bi se američkom pobjedom. Srbija bi to zamjerala Đinđidu. Trebalo je uvjeriti Europljane da se popnu u juredi vlak, barem na kraju vožnje. Carla del Ponte odlučuje pozvati Nijemce i Francuze. Najprije 21. juna leti u Berlin. Nijemci, kao i vedina Europljana, zamjeraju međunarodnom pravosuđu nebrigu o političkoj situaciji. Optužuju pritiske ICTY-a i američku odluku da bojkotira donatorske konferencije, uz rizik da oslabe vlast u Beogradu. Carla del Ponte suprotstavlja im mogudnost Miloševideva oslobađanja kao mnogo opasniju. „Beograd ima načina da sada izruči Miloševida. Ali to izručenje bit de isključivo američka pobjeda i očit neuspjeh Europe", dobacuje Joschki Fischeru. „Nikada ne bismo mogli zamisliti da de Miloševid biti izručen u zamjenu za novac", čudi se njemački ministar vanjski poslova poslije završetka razgovora. U svojem sasvim novom uredu njemačke vlade, s pogledom na Reichstag, Gerhard Schroder ne oklijeva ni časa. Kancelar predlaže da se Koštunici pošalje povjerljiva poruka kojom se zahtijeva Miloševidevo hitno izručenje.

Sutradan Carla del Ponte telefonski razgovara sa Jacquesom Chiracom. „Miloševidevo je izručenje na dohvat ruci, ali ostaju brojne zapreke. Ako međunarodna zajednica -a ne samo SAD -ne pokaže odmah i eksplicitno čvrstu volju da vidi Miloševida izručenog Hagu, izlažemo se opasnosti da poslije donatorske konferencije izgubimo dinamiku stvorenu sadašnjom situacijom. (...) Uzimam si za pravo, gospodine predsjedniče, da Vas usrdno zamolim da upotrijebite sav svoj politički i moralni utjecaj, kao i ugled Francuske da zatražite od Beograda -na način koji ocijenite najboljim -da Miloševid bude što prije prebačen u Hag. Naime, čini mi se presudnim da se čuje glas Europe, a posebno Francuske, onako jasno kako to povijesne okolnosti zahtijevaju." I zaključuje: „Ne prepuštajte zaslugu samo Amerikancima, Nijemci su ved prihvatili založiti se..." I francuski predsjednik pristaje prizvati pameti Koštunicu. Prvi put u povijesti Veliki prihvadaju staviti svoju mod u službu međunarodne pravde da bi mogla suditi bivšem šefu države. Odlučujuda Đinđideva intervencija Nakon blokade Skupštine savezna vlada proglasila je za vrijeme vikenda dekret, koji stupa na snagu u zoru u ponedjeljak 25. juna. U načelu, sve zapreke izručenju ratnih zločinaca koje je optužio ICTY sad su uklonjene. Ali Koštunica i njegovi saveznici ustrajavaju na svojim stajalištima. Nadaju se da de se Amerikanci zadovoljiti dekretom i potvrditi svoje sudjelovanje na donatorskoj konferenciji 29. juna u Stockholmu, o kojoj ovisi bududnost Srbije. Washington ne popušta i traži konkretnu suradnju prije krajnjeg datuma. Susret u Beogradu između Đinđida i Amerikanaca u srijedu prijepodne, 27. juna, presudan je. Srbijanski premijer uvjerava ih da mu pomognu u posljednjem potezu najavljujudi bez otezanja njihovo sudjelovanje na Konferenciji u Stockholmu, iako uvjeti nisu ispunjeni. Objašnjava da Miloševidevo izručenje više ne ovisi o saveznim vlastima, nego o vlastima Srbije. Zahvaljujudi tom dekretu, beogradski je sud započeo odmah, ved u ponedjeljak, proceduru izvršenja međunarodnog uhidbenog naloga. Đinđid obedava da de njegova vlada dati zeleno svjetlo u najkradem roku, ali nije siguran da de to uspjeti prije 29. juna. Zabrinut za stabilnost svoje zemlje, želi se prethodno uvjeriti da ga Koštunica nede pokušati u tome spriječiti. Amerikanci mu odlučuju dati povjerenje. Otidi de u Stockholm ali, ako Miloševid ne bude predan Haškom tribunalu prije 10. 19

jula, obedanja donatora bit de poništena. Najava, poslije tog dana,

sudjelovanja SAD-a na donatorskim konferencijama iznenadit de sve. Dvadeset osmog juna Ustavni sud osporava legalnost vladina dekreta i odlučuje ga suspendirati. Đinđid je prisiljen djelovati hitno. Saziva vladu. Svi 20

ministri osim jednoga glasuju za neodgodivo Miloševidevo izručenje. Đinđid zove Carlu del Ponte malo poslije 16.30 sati: „Miloševid krede, hitno nam pošaljite nekoga da ga prati do Haga." Rokovi su prekratio da se pošalje zaprisegnuti časnik iz Haga u Beograd. Kevin Curtis, jedan od britanskih istražitelja ICTY-a ved se nalazi u srpskoj prijestolnici, gdje nazoči ekshumacijama nedavno otkrivenih grobnica. Odmah ga pozivaju i on se sjeda: „Oko 18.30 sati, u četvrtak 28. juna 2001. bio sam u jednoj od službenih zgrada (Institut bez-bednosti u Beogradu; op. a.). Tri helikoptera čekala su iza zgrade. Slobodan Miloševid stigao je iz zatvora u furgonu. Nije se činilo da zna da krede za Hag jer je, čim je izišao iz vozila, počeo dizati ruke prema nebu i pitati upravitelj zatvora koji ga je pratio što se događa. Upravitelj mu je odgovorio da odlazi u Hag. Miloševid je odbrusio da ne priznaje Tribunal, da ga ne poštuje i da nede krenuti. Bududi da se nitko nije micao, zatražio sam od upravitelja zatvora da ga dovede do mene, što je on učinio. Tada sam mu pročitao prava i službeno mu dao priopdio da je uhiden. Miloševid je odbio uzeti papire koje sam mu pokušavao predati. Kad su ga pretražili, popeo sam se u helikopter do kojega je doveden. Cijela je operacija snimana. Za vrijeme leta helikopterom Miloševid je potpuno promijenio držanje i pokušao započeti razgovor sa mnom na engleskome. Spustili smo se u vojnu bazu u Tuzli gdje nas je dočekala skupina naoružanih vojnika (američkog kontingenta NATO-a) koji su nas odveli u montažnu zgradu na rubu piste. Tu smo ostali oko sat i pol. Snimali su nas za cijelog trajanja ovog zadržavanja. U jednom trenutku Miloševid je pokušao započeti razgovor s vojnicima koji su to odbili. Otprilike oko 21.45 obaviješteni smo da je avion koji de nas odvesti u Nizozemsku upravo sletio i da demo krenuti čim uzme gorivo. Zatim su nas odveli do aviona. Pet ljudi u civilu stavilo je tada Miloševidu lisice i odvelo ga u avion. Objasnio sam jednome od njih da procedura ICTY-a predviđa audio-snimanje cijeloga putovanja. Ali odgovoreno mi je da to nije dopušteno i da Miloševid ionako nema pravo govoriti. Tada je Miloševid 21 obaviješten da mora šutjeti osim ako ne želi nešto pitati. Poslije navečer, sletjeli smo u vojnu bazu u Eindhovenu. Miloševid je tada predan

nizozemskim vlastima i helikopterom odveden do zatvora u Scheveningenu." Carla del Ponte je bila kod kude kad joj je u 1.30 29. juna zazvonio telefon. „Misija izvršena", rekao joj je suradnik. Miloševid je upravo stigao u zatvor u Scheveningenu, gdje se nalazi pritvor ICTY-a. Telefonski pozivi bili su brojni cijele večeri. Madeleine Albright prva je čestitala Carli del Ponte, a za njom američki veleposlanik u Hagu, šef Kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera i Wesley Clark, zapovjednik NATO-snaga u Europi. Sutradan, pred stotinama televizijskih kamera, Carla del Ponte pozdravlja Đinđi-da i njegovu vladu, kao i države koje su konačno pridonijele ovom izručenju. „Posebno sam zahvalna 19 Osamnaest milijardi dolara skupit de se konačno u Stockholmu kako bi se pomoglo Srbiji da započne reforme. 20 Kad predvečer 28. juna 2001. najavi da je prebacivanje Slobodana Miloševida u tijeku, Đinđid izjavljuje Srbima: "Mjesto je naše zemlje u međunarodnoj zajednici. Ovu odluku nismo donijeli ni zbog nas, ni zbog naših roditelja, nego zbog naše djece. Zato vas molim da shvatite ovu tešku ali pravednu odluku." 21 Prema priči časnika ICTY-a Kevina Curtisa, za vrijeme leta Miloševid je ipak tražio dopuštenje da puši, što mu je odbijeno. SAD-u, a naročito državnom tajniku Colinu Powellu, njemačkom kancelaru Schroderu, francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu. Spominjem ih poimence jer sam posljednjih dana bila u neposrednom kontaktu s njima. Sto se tiče jučerašnje operacije, posebno zahvaljujem Velikoj Britaniji i nizozemskim vlastima za njihovu dragocjenu podršku." Na traženje Amerikanaca britanske zračne snage Royal Air Force dale su C-130 koji je prevezao Miloševida iz Bosne u Nizozemsku. Izručenje prvog šefa države koji je ikada predan međunarodnoj pravdi čini se da je plod međunarodnog diplomatskog napora bez presedana, u korist ideala pravde. Nije važno što je ta podrška iznuđena i pružena u posljednjem trenutku. Nije važno što u času glasovanja o stvaranju Međunarodnog kaznenog suda nijedan član Vijeda sigurnosti nije mogao zamisliti da de se Miloševid jednog dana nadi u zatvoru u Scheveningenu. To je pobjeda nad nekažnjivošdu modnih. Granice iza kojih su se diktatori osjedali zaštidenima sada više nisu bedemi. ICTY je ono, što nije bilo vjerovatno, upravo pretvorio u stvarnost. Cijeli svijet slavi „tu povijesnu pobjedu za međunarodnu pravdu". Osim nekih. Moskva traži od svojeg ambasadora u UN-u da spriječi da

predsjednik Vijeda sigurnosti izrazi zadovoljstvo ovim događajem, Fidel Castro žali „političku pogrešku", a Tripoli optužuje „dvostruka mjerila" međunarodne zajednice. Neki uvodničari kritiziraju „pravdu čekovne knjižice" ne razumijevajudi da međunarodna pravda, kako bi mogla zatvoriti optužene, ovisi o državama. Njoj je više nego ikome drugome potrebna mod koja leži u političkoj vlasti država da bi se izvršavale presude ne vodedi računa o granicama. Ta ovisnost međunarodne pravde o modi prisile, kojom raspolažu samo države i kojom se one selektivno koriste, slabi utjecaj međunarodne pravde i sužava joj legitimitet. Treba li zato odustati od međunarodne pravde, kako neki preporučuju, ili optuživati moralizam modnih koji težinu zločina, jedini pravi kriterij pravde, zamjenjuju političkim razmatranjima, posebno smatrajudi podložnima pravdi svoje neprijatelje prije nego li prijatelje, ili koji preporučuju drugima ono što dobro paze da ne primjenjuju na sebe? Dok god međunarodna pravda ne bude primjenjiva na sve, izgledat de kao igračka modnih protiv slabih. To je kritika koju de Miloševid, a poslije i Sadam Husein, snažno isticati kroz cijelo trajanje procesa. Izvana ovisan o dobroj volji država, ICTY je iznutra teorijski sam svoj gospodar. Statut mu daje takvu neovisnost da de se države, nekoliko godina poslije, truditi da zauzdaju Međunarodni kazneni sud pod cijenu teških uzmicanja, posebno sužavajudi ovlasti tužitelja da goni i dajudi Vijedu sigurnosti snagu da zaustavlja progone. Velike sile ubrzo shvadaju opasnost koju predstavlja međunarodno pravosuđe koje, doduše, nema svojih snaga na raspolaganju, ali na koje one nemaju nikakva utjecaja. Boje se zalijetanja Međunarodnog kaznenog suda na političku pozornicu i zato se trude ukrotiti zvijer. Ma koliko bila modna, pravda nema „ni novčanik, ni mač". Ostaje, dakle, ranjiva. Ovisnost ICTY-a o velikim silama Zahvaljujudi iznosu od 3 miliona dolara spasonosnih donacija Pakistana i Malezije, Tribunal je konačno mogao početi s radom sredinom 1994. Sjedinjene Američke Države pojurile su odmah u Hag. Stigle su sa svom potrebnom informatičkom opremom Tužiteljstvu i dvadesetdvojici činovnika koji su došli ravno iz Pentagona i iz CIA-e i koje su besplatno ustupili na raspolaganje ICTY-u. Pravnici, vojni analitičari i policajci iz svih zemalja Com-monwealtha slijedili su ih i žurili u Hag. Francuska zaostaje. Dok Tužiteljstvo iprocedura padaju u anglosaksonske ruke, Pariz ne želi

sudjelovati u tom naporu. ICTY, međutim, bez proračuna ovisi o dobrovoljnim prilozima. Godinu dana poslije, Francuska još uvijek nije uplatila ni centa. Jedva je prihvatila pozvati nekoliko volontera iz svojeg Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa te ih šalje pod uvjetom da ih pladaju Ujedinjeni narodi. Te razlike u držanju između Francuza i Anglosaksonaca, vidljive od samog početka, nisu slučajne. Svi realisti u Tribunalu vide samo produženje političke vlasti, njezin sudski ogranak. Čim su ubrane dividende efekta najave, svi se slažu da je cilj dostignut. ICTY je poslužio za opravdanje političarima, a kao odušak emocijama izazvanima strahotama nedjela u Bosni i Hercegovini. Odmah zatim je napušten, bez sredstava za opstanak, bez proračuna. Protiv svakog očekivanja, šačica dovoljno idealističkih magistrata otrgnut de ga međutim od njegove sudbine istrošenog alibija, odbačenog u koš. Kucaju na sva vrata i konačno nalaze fondove za otvaranje prvih istraga. Ovo neočekivano buđenje dovodi velike sile u neugodan položaj. Dale su obedanja koja! nisu namjeravale ispuniti, stvorile su same sebi obaveze za koje nisu smatrale da ih vezuju. Sada de se morati nagoditi jer de rad Tribunala imati bez sumnje političke implikacije. Sve velike sile ipak ne reagiraju jednako brzo ni istim E oružjima pred tom kreaturom koja im izmiče iz ruku i koje se boje. Prvi reagira SAD kako bi spriječio Tribunal da se oslobodi. SAD je uvijek htio da Tribunal bude pod skrbništvom, odnosno pod vlašdu Vijeda sigur nosti, bez prave samostalnosti. Projekt koji SAD nudi u martu 1993., kad se stvarao ICTY, predlaže da Vijede sigurnosti bude ovlašteno za nadzor prikupljanja ljudi, financiranje operacija Tribunala, a naročito tužitelja. Taj prijedlog konačno je napušten u korist projekta koji su nadahnuli Francuzi i Talijani, kojim se preporučuje nezavisnost Tribunala. Ali za Washington prioritet ipak ostaje načelo zadržavanja kontrole nad tom institucijom. Francuska vjeruje u eru ljudskih prava i u nadu koju donosi međunarodno pravosuđe pa je pred Vijedem sigurnosti uspješno branila princip nezavisnosti Tribunala. Kao domovina Deklaracije o ljudskim pravima ona se diči da je izmislila sudsko uplitanje po modelu humanitarnog uplitanja, i rado napominje da je bila jedna od pokretačkih snaga u stvaranju prve međunarodne kaznene instance poslije Nürnberga i Tokija. Upravo na njezin poticaj nametnula se ideja međunarodnog suda, namijenjenog sprečavanju nastavka zločina u bivšoj Jugoslaviji i kažnjavanju krivaca.

Roland Dumas, u ono vrijeme njezin ministar vanjskih poslova, prvi je 1992. to javno izrazio. Ali, kao i ostali njegova ranga, želio je prije svega dokinuti svaku želju da se vojnom silom odgovara na nedjela koja se događaju. Pariz teško usklađuje svoje plemenite ideale sa svojom diplomacijom. Kad mrtvorođeni sud počne postojati, Francuska ne uspijeva stvoriti nikakvu strategiju. Zadovoljava se nastavkom ignoriranja tog novog činitelja koji se sam bezobzirno poziva na međunarodnu scenu, a njezina ga diplomacija i dalje prezire. Gotovo bismo se morali tome veseliti da je tome razlog očuvanje nezavisnosti međunarodnog pravosuđa. Ali to je držanje okrutan odsjaj neefikasnosti francuske vanjske politike 22 posljednjih dvadeset godina. Za razliku od Francuza, Anglosaksonci ne čekajudi razvijaju strategiju prema tom tigru od papira koji se budi. Za njih su stvari jednostavne. Bududi da ICTY stvara obaveze vladama, ne može ostati u bestežinskom stanju u odnosu na sve političke vlasti. Bududi da je ICTY sredstvo uplitanja, mora se čuvati u toplini ispod krila političara. S obzirom na to da za njih sudbena vlast nije nužno odijeljena od političke vlasti, može biti njezino sredstvo. Radije nastoje staviti pravo u službu njihove modi nego da joj ono bude zapreka. Upravo izvršavajudi svoju vodedu ulogu nad tim novim sredstvom, najlakše de dovesti pravo u službu diplomatske akcije i podrediti ga ako bi zaprijetilo ometanjem njihove političke namjere. Za Amerikance međunarodno je pravo u isti mah sredstvo dominacije i ideal; za Francuze ono je samo ideal. Rezultat: Francuska se žuri braniti ga, a njezina diplomacija, koja ne zna što bi s idealima, žuri se klevetati ga. Za visoke dužnosnike Ministarstva vanjskih poslova Republike Francuske ICTY je i dalje „najgora ideja posljednjih godina". Odatle pasivnost Pariza u odnosu na ICTY. Dok Anglosaksonci zauzimaju prostor, Francuska se ponaša kao žrtva institucije na koju nema utjecaja. Francuski diplomati i vojnici javno pokazuju svoje nepovjerenje, vrijeđaju se zbog zahtjeva pravosuđa koje ih navodno sprečava da rade svoj posao. Tuže se na mod pravosuđa koje se gura tamo gdje mu nije mjesto, koje bi njihove vojnike u Bosni htjelo pretvoriti u pomodnike pravosuđa i koje umišlja da svojim optužnicama može odlučivati tko može, a tko ne može sjesti za pregovarački stol. Nisu Francuzi jedini koji tako misle, ali su prvi koji to jasno i glasno kažu. Ta im bahatost ubrzo donosi nezahvalno i nezasluženo mjesto najlošijih daka međunarodnog pravosuđa i mjesto omiljenih meta

tužitelja ICTY-a i tiska. Hubert Vedrine i Herve de Charette iz Ministarstva vanjskih poslova, Alain 22 Vidi: Lasserre Isabelle, L'impuissancefrancaise (Francuska nemod), Flammarion, Pariz, 2007. Richard iz Ministarstva obrane tome su obilato pridonijeli. Njihov otvoreni animozitet, ponekad i srdžba, ostali su u pamdenju nekoliko sudaca i tužitelja, kao i u analima ICTY-a. Nezgodne nespretnosti koje odaju smetenost, nesposobnost prilagodbe situaciji koju ni Francuzi niti njihovi partneri u Vijedu sigurnosti nisu predvidjeli kad su mahali tim smokvinim listom njihove inercije. Odsutna, stoga nemodna, Francuska nije u stanju utjecati na ICTY ni kada je riječ o izboru akuzatornog postupka, koji je snažno nadahnut anglosaksonskim pravom, ni kada je riječ o upotrebi francuskog, jezika koji je u teoriji, uz engleski, službeni jezik sudstva, niti kada je riječ o njegovu djelovanju. Više zbog pasivnosti nego po izboru, pokazat de se kao zemlja koja najviše poštuje neovisnost sudstva među stalnim članicama Vijeda sigurnosti. Od toga je mogla napraviti pravu politiku, staviti svoj ponos u službu konkretne i čestite ambicije i biti u skladu sa samom sobom. Tako bi stekla pravo da optužuje, pa i da se bori protiv anglosaksonskih pritisaka na sudski proces te sposobnost da korisno brani onaj ideal pravde za koji kaže da ga tako žarko želi promicati. Tako bi igrala ključnu ulogu koju za sebe traži na području međunarodnog pravosuđa. Ali u nedostatku strategije u odnosu na Tribunal, Francusku se može suditi samo po djelima na vanjskoj pozornici. Tamo gdje se nagađa s ICTY-em i međunarodnim pravosuđem koje se postupno rada, tamo gdje nužno daje prednost političkom realizmu naspram idealu pravde i poništava, isto tako često kao Britanci i Amerikanci, međunarodno pravo svaki put kad se ono protivi njezinim partikularnim interesima. Francuska prosvjeduje pred anglosaksonskom prevlasti, koja se u ICTY-u potvrđuje iz godine u godinu. Zahtijeva vedu zastupljenost, ali ne radi ništa. Onih sedamdesetak Francuza koji postupno stižu u Hag došli su na vlastitu inicijativu, postigli su svoja promaknuda vlastitom zaslugom i imali su rijetku prednost da ih vlastita vlada nikad ne poziva da im nešto povjeri ili da im da bilo kakve upute. Francuska zna da je, kao i vedina Europljana, izgubila bitku i izvudi de iz toga lekciju kad dođe na red stalni Međunarodni kazneni sud. Anglosaksonci su slobodni nastaviti svoju strategiju stroge kontrole i

infiltri-ranja u institucije, što su započeli od samog početka. Njihova veleposlanstva pojačavaju svoje timove u Hagu, koji je početkom rada stalnog Međunarodnog suda 1. jula 2002. postao više nego ikad 23 prijestolnicom međunarodnog pravosuđa. Ved pod Clintonom Washington je otvorio mjesto posebnog veleposlanika zaduženog za pitanja međunarodnog prava, a zadržala ga je i Bushova administracija. Ta funkcija, u kojoj se pojavljuju i diplomacija i pravo, koji su prema njihovu mišljenju nerazdvojivi, uvijek se povjerava pravniku. Cijela generacija mladih diplomata lawyera privikava se međunarodnom pravu i djelovanju njegovih pravosudnih institucija, unatoč američkoj odbojnosti prema širenju te pravde koja teži postati univerzalnom i protiv koje de se Bush žestoko boriti. Kad su u proljede 1997. Britanci ušli u bitku, zahvaljujudi dolasku Blaira na čelo Vlade, i oni su na koncu uz svojeg šefa diplomacije postavili mladog pravnika koji je izučio zanat u ICTY-u gdje je zadržao brojne kontakte i čije sve kotačide poznaje. Francuska ima u Hagu samo jednu kompetentnu i zainteresiranu osobu, ali njezine službene bilješke nemaju nikakva utjecaja. U Parizu je pravnim savjetnicima, prepunima svih mogudih predrasuda i nedoraslima ovome novom instrumentu koji jedva poznaju, prepuštena sva briga o ICTY-u. Oni su osposobljeni obrađivati samo aspekte koji se odnose na sudsku suradnju s Tribunalom -pristup svjedocima, arhivima itd. -kao da se ulog jedne institucije, sad ved opskrbljene proračunom od 100 miliona dolara i koja zapošljava više od hiljadu osoba, ograničava samo na to. Unatoč dijelu motiva koje se ne može priznati, Anglosaksonci se u potpunosti koriste slikom koju im u njihovu javnom mnijenju donosi ta aktivna i višedimenzionalna podrška ICTY-u i njegovu pravosudnom blizancu, posvedenom Ruandi. Kao prvo, američka vlada izgleda kao da vodi vanjsku politiku koja poštuje ljudska prava. Iako nas razdoblje poslije 11. septembra navodi da to zaboravimo, ta je briga u devedesetim godinama bila stvarna, naročito poslije genocida u Ruandi iz 1994. godine i srebreničke sramote iz 1995., kad je američka javnost taj polet u korist međunarodne pravde doživljavala kao čin kajanja njihove vlade. Što proračun ICTY-a više raste, stotine pravnika i policajaca, ohrabrenih američkom potporom koja daje 23 U Hagu se, osim ICTY-a i stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) nalazi i Međunarodni sud pravde (ICJ), koji je međunarodni, ali nije kazneni

sud kao druga dva, i zadužen je za sporove medu državama. „kredibilitet" pravosuđu, upuduju se prema Hagu. Amerikanci, Britanci, Australci, Južnoafrikanci, Novozelanđani, Kanađani..., dolaze vedinom iz Commonvvealtha. Neki jedva znaju gdje je Balkan. Opsjedaju Tužiteljstvo, pokretač Tribunala, čiji su suci potisnuti u ulogu arbitra između obrane i tužitelja. Vojni analitičari i pravnici, obavještajci, lako se utapaju u gomilu nastavljajudi zauzimati skromna, ali strateška mjesta i služiti više svojoj vladi nego ICTY-u. Više se ne poštuje politička kvota koju namedu Ujedinjeni narodi da bi zajamčili multikulturalnost svojih institucija. Neki godinama ukazuju na posljedice toga ne uspijevajudi ih ispraviti. „Deset od sedamnaest odgovornih mjesta u Istražnom odjelu Tužiteljstva zauzimaju građani triju zemljalja, Australije, Novog Zelanda i Velike Britanije", iznosi jedan bivši istočnoeuropski istražitelj ICTY-a u svojoj tužbi Službi unutarnje kontrole Ujedinjenih naroda. U njoj otkriva i nepotizam prilikom zapošljavanja, što dovodi do imenovanja na visoke funkcije istražitelja bez sveučilišnog obrazovanja. Mnogi medu njima su Australci, koje u njihovu munjevitom usponu ohrabruje sunarodnjak, zamjenik glavne tužiteljice Graham Blevvitt, koji je u Hagu od 1994. I neki Anglosaksonci otkrivaju klijentelizam koji poništava djelotvornost tužiteljstva. Clint Williamson, koji je 2006. postao posebni američki veleposlanik za ratne zločine, tuži se na to u aprilu 2001. dok još radi u ICTY-u. Američka i britanska vlada ne traže za sebe glavno mjesto. Ali koristedi se anglosaksonskom premodi i dovitljivo raspoređenom mrežom na terenu, oni su prvi obaviješteni o odlukama ili strategijama kaznenog progona. Tako mogu pokušati utjecati na njih. Ali dobro znaju da se nadmedu s modi pravosuđa, koje ne mora nikome polagati račune. „Tužitelj ne traži i ne prima upute ni od koje vlade, niti iz bilo kojeg drugog izvora", određuje članak 16. Statuta ICTY-a koji je usvojilo Vijede sigurnosti 25. maja 1993. Ipak se Tužiteljstvo često percipira kao najpolitičkiji organ ove institucije, onaj koji se mora prilagoditi političkom okruženju, truditi nadi ravnotežu između imperativa pravde i politike; diskrecijsko pravo koje mu je dano u isti je mah njegova snaga i njegova slabost, ovisno o tome koristi li se njime da zadovolji očekivanja država ili žrtava i svih onih koji se nadaju da de se dokinuti nekažnjivost. Prvi tužitelj još nejake institucije Južnoafrikanac Richard Goldstone (1994. -1996.) više je slušao države nego njegovi

sljednici. Dopala ga je teška zadada da uskladi dva legitimna procesa, sudski proces, za koji je bio zadužen, i političke pregovore koje je usporedno vodila međunarodna zajednica da bi se priveo kraju rat u Bosni. Tvrdoglavije, Kanađanka Louise Arbour (1996. -1999.) i Švicarka Carla del Ponte (1999. -2007.) nisu raspoložene ustuknuti pred višim državnim obzirima ni ogriješiti se o članak 16. koji jamči njihovu neovisnost, pa makar poremetile međunarodna pravila igre pozivajudi prvi put jednog šefa države da položi račune za zločinačke posljedice svojeg političkog djelovanja. Nepopustljive, omogudile su da se postupno nametne zamisao da nikakvo političko rješenje sukoba i, konačno, nikakvo pomirenje nisu mogudi ako žrtvama nije dosuđena pravda. Louise Arbour nije prihvadala pritisak država i odustala je nakon optužnice protiv Miloševida. Švicarka se tvrdoglavo bori osam godina. U svojim međunarodnim istragama protiv mafije: ruske, kolumbijske, meksičke ili talijansko-američke, vođenima iz Švicarske, imala je priliku nailaziti na različite političke zapreke te iste Švicarske koja je ljubomorno čuvala svoju bankarsku tajnu protiv koje se borila Carla del Ponte. Ali nikada, kako povjerava na kraju svojeg mandata, nije mogla zamisliti da posao međunarodnog tužitelja može biti tako različit od posla državnog odvjetnika, toliko su pritisci i pokušaji miješanja političara bili brojni. Suočeni sa sposobnošdu neposluha tužitelja, Anglosaksonci se ne mogu zadovoljiti dijeljenjem „savjeta" koji se previše rijetko slijede. Zato usporedno razvijaju mnogo podmuklije i opasnije strategije, koje magistrati nede uvijek na vrijeme otkriti. ICTY je uvijek pobuđivao lakomost. Svi bi htjeli znati što se događa iza vrata i mnogobrojnih sigurnosnih zapreka iza kojih mogu stupiti samo sretni odabranici s akreditacijama, tim posljednjim „Sezame, otvori se". Prodrijeti u taj pregrađeni svijet, s njegovim sefovima, posebnim ovlastima, telefonima i šifriranim faksovima, sigurnosnim lozinkama. I gdje vlada nepovjerenje među odjelima, među katovima, medu različitim nacionalnostima. Istražni postupak mora ostati povjerljiv, to se podrazumijeva. Ali opasnosti su se uvijek procjenjivale diskriminacijski kao da mogu dolaziti samo od bivših Jugoslavena, onih koje je Tribunal bio zadužen progoniti. No nije ih mnogo radilo u ovoj instanci. Vještija ili manje vješta igra njihovih vlasti, kao što su pokušaji infiltriranja srpskih, hrvatskih ili bošnjačkih špijuna, stalno izazivaju jaku uznemirenost. Ponekad s razlogom. Ali najveda opasnost dolazi izvan Tribunala, kad tajne službe iz

zemalja bivše Jugoslavije špijuniraju istražitelje koji su u misiji u regiji i pisluškuju njihove telefonske razgovore. U više navrata uhvatili su ih na djelu, bilo Tribunal bilo tisak iz bivše Jugoslavije koji željno odaje male tajne međunarodnog pravosuđa. Kad vlade pripreme lažne svjedoke, podmetnu lažne dokumente. Ta se strategija pokazala neučinkovitom i lokalne je vlasti brzo napuštaju jer postupak najčešde omogudava otkrivanje prevare na vrijeme. Strategija koja je učinkovitija i gotovo ju je nemogude suzbiti ostaje navođenje svjedoka prijetnjom odmazdom ili čak prijetnjom smrdu, 24 ponekad čak i izvršavanjem te prijetnje. Države bivše Jugoslavije pokušavaju osujetiti ovaj sud koji kopa po njihovoj najsramotnijoj prošlosti, spriječiti mu pristup kompromitirajudim tajnama, neutralizirati njegovo djelovanje. Ponekad u tomu uspijevaju, ali nemaju stvarnog utjecaja na Tribunal i njegove odluke. Pravosuđe je spremno na protunapade svojih osumnjičenika i njihovih izravnih pomagača. Ali ne zna se braniti od napada svojih saveznika. „Učinkovitost međunarodnog pravosuđa ovisi o njegovoj sposobnosti pristupa dokazima, što je ključ uspjeha Suda u Nurnbergu», vole ponavljati magistrati u Hagu. Ali ovaj put saveznici ICTY-a nisu mu spremni dati nužnu pomod da bi utvrdio istinu. I oni se čuvaju upada pravde koja prijeti ogolje-njem nekih njihovih tajni. I, da bi se zaštitili, koriste se istim metodama kao vlade bivše Jugoslavije -telefonskim prisluškivanjem, infiltracijom u Tribunal, prikrivanjem dokaza ili svjedoka -ali tako djelotvorno da to njihov utjecaj na ICTY čini strahovitim. U tomu leži prava opasnost za međunarodno pravosuđe. Dok se Francuska duri na Tribunal koji je potpao pod američki utjecaj, Amerikanci i Britanci mu se stavljaju na raspolaganje. Prave se da predaju informacije koje se mogu pribaviti samo sredstvima kojima one raspolažu. Sjedamo se satelitskih slika kojima je pred tiskom mahala početkom augusta 1995. Madeleine Albright, a koje pokazuju mjesta na kojima je zemlja svježe kopana, što su vjerovatno mjesta masovnih grobnica poslije pada enklave Srebrenice. Ali oni predaju samo ono što žele 25 manipulirajudi tako ICTY-em. Informacije koje su tijekom cijelog rata prikupljale velike sile omogudile bi tužiteljstvu ICTY-a da se brzo popne po zapovjednom lancu i da bez oklijevanja razotkrije najodgovornije za strahote koje su se nastavljale u bivšoj Jugoslaviji. No ti huškači bili su sugovornici koje je trebalo paziti. Olakšavajudi posao ICTY-u, velike bi sile

riskirale prekid dijaloga koji su htjele pod svaku cijenu podupirati. Zato su dozirale pristup, odnosno uskratile poražavajude dokaze koje su imale da ne bi osujetile diplomatsku akciju. ICTY de dobiti samo dio slika pokolja u Srebrenici, koje su uživo pratili američki špijunski sateliti. One potvrđuju da je zločin, koji su preživjeli počeli otkrivati ved krajem jula 1995. u svojim prvim svjedočenjima tisku i istražiteljima ICTY-a, stvaran. Ovom snažno medijski popradenom gestom SAD se nastojao opravdati pred javnim mnijenjem koje ne razumije zašto srebrenička enklava nije bila zaštidena i traži objašnjenja o napuštanju ove populacije koju su se velike sile obavezale Rezolucijom Vijeda sigurnosti iz aprila 1993. staviti izvan dosega snaga generala Mladida, ratnog vođe bosanskih Srba. SAD i njegovi saveznici ne žele da ove slike budu objavljene jer dokazuju da su na vrijeme imali informacije koje su ih mogle prisiliti da djeluju kako bi zaustavili sramotni pokolj osam hiljada ljudi, koji se počeo događati pred njihovim očima. SAD ni tada ni poslije ne daje snimke razgovora koje ima i koje ved dokazuju umiješanost Beograda. A dobro znaju da je komandant Generalštaba Vojske u Beogradu Momčilo Perišid za vrijeme operacija oko Srebrenice bio u redovitu kontaktu s Mladidem, da je informirao Miloševida o situaciji i da je razgovarao s Mladidem za vrijeme izvršavanja zlodjela. 24 Najizloženiji svjedoci koriste se mjerama zaštite, ime im se, dakle, ne smije objaviti. Ipak, više od desetak svjedoka na povjerljivim popisima ICTY-a ubijeno je širom bivše Jugoslavije. Velik broj morao se privremeno ili trajno iseliti i dobio je novi identitet zahvaljujudi pomodi tredih zemalja. Neki svjedoci kojima se prijetilo odustali su od svjedočenja, drugi su radije otkrivali identitet, misledi da de ih publicitet zaštititi, kao dvojica novinara iz Beograda -Dejan Anastasijevid i Jovan Dulovid. I konačno, neki su popustili pritiscima i odbili potvrditi optužujude svjedočenje na sudskoj raspravi i tako se pretvorili u svjedoke obrane. 25 Charles Lane i Tom Shanker, Bosnia: Whatthe CI A didn'ttell us, TheNew York Review of Books, 9. maja 1996. Ovaj članak vrlo rano prenosi rasprave unutar američke administracije, a posebno unutar CIA-e o prijenosu ICTY-u informacija prikupljenih obavještajnim sredstvima. Miloševid je ključ mira, onaj koji de u novembru 1995. potpisati Dejtonski sporazum kojima de završiti troipolgodišnji rat i et-ničko čišdenje u Bosni i Hercegovini. Njegovo kompromitiranje predajom do-kaza odvratilo bi od svakog dijaloga, spriječilo da ga prisile na pregovore koji i su ved na vidiku.

Zapadni vode više vole pokriti lice i prešutjeti svetogrđe koje je počinio Miloševid, pretvarajudi u ruglo i u svoju korist ucjenu diplomacije -mir ili pravda -da bi nastavio zločine, znajudi da de mu sve progledati kroz prste zbog jednog ugovora. Odatle opstruktivna politika velikih sila prema ICTY-u, unatoč rezoluciji Vijeda sigurnosti koja ih obavezuje na punu suradnju s pravosuđem. „To nas navodi da vjerujemo da je prava namjera kontrola pristupa ICTY-a istini" tuži se u decembru 1997. Louise Arbour. Njezinu de kritiku više puta ponoviti Carla del Ponte, posebno prilikom procesa Miloševidu. Ali tada je kritika upudena Francuskoj koja prva namede sitničavu proceduru kako bi odvratila tužiteljstvo od ispitivanja njezinih vojnika u ;

službi u snagama UN-a u Bosni. „Moramo o svakom pitanju posebno 26 pregovarati s pravnicima Ministarstva obrane", tuži se Louise Arbour. Sve de vlade usvojiti istu politiku. Sučeljavanje Tribunala, nemodnog bez podrške država, i država odlučnih da zadrže svoje tajne, nastavlja se iza kulisa još i danas. Protiv ove politike „koja dovodi u opasnost sav rad Tribunala" prosvjeduje u decembru 1998. i predsjednica ICTY-a, Amerikanka Gabrielle Kirk McDonald. No ICTY je „prva praktična mjera u posljednjih pedeset godina prema stvaranju svijeta u kojem de ljudska prava, jednakost i pravda biti više nego riječi na papiru", podsjeda ona kako bi bolje istaknula nesklad između govora i djela političkih voda. Pod izlikom da su „svi dokumenti koji su izdani u vanjskim operacijama povjerljivi", velike sile mogu prešudivati njihovo postojanje, a skinuti tajnost s onoga što im odgovara, odnosno što im ne smeta. U strahu da se istrage ICTY-a „ne pretvore u dovođenje u pitanje vojnika i diplomata koje se mora saslušati kao svjedoke" one ograničavaju njihovo svjedočenje. Tako, kad Ured tužiteljice traži dopuštenje vlasti da ih ispita, mora pitanja postaviti pismeno. Ako nisu dovoljno precizna, jednostavno se odbace. A kad su iscrpna, detalj-no ih pregledavaju pravne službe ministarstava kojih se to tiče te ih režu, izbacuju i biraju da bi na koncu ostao samo mali dio. No vlade se najviše boje protuispitivanja predviđenog postupkom optužbe Tribunala jer ovlašduje suprotnu stranu da gotovo svim sredstvima diskreditira svjedoka. Ispituje ga se o drugim, osobnijim, aspektima, a ne o činjenicama. Vlade strahuju na pomisao da njihovo osoblje može biti navedeno da u protuispitivanju kritizira apsurdnost svojih mandata u operacijama održavanja mira, ili da otkrije tajne svoje misije.

Pročelnica Pravosudnog odjela pri francuskom Ministarstvu obrane, Catherine Bergeal, ukazuje u decembru 2006. na opasnost da se „od svjedoka postane optuženik" što bi ova posebnost anglosaksonske procedure mogla olakšati. Na jednom skupu organiziranom u vojnoj školi u Parizu, ona objašnjava: „Ne traži se od njih da ispričaju što su vidjeli, nego da kažu da smo odbili djelovati da spriječimo ono što smo vidjeli ili da nismo vidjeli ono što smo trebali vidjeti." Vlade, dakle, traže da se što je mogude više smanji opseg svjedočenja kako bi se time smanjio opseg protuispitivanja i zahtijevaju, kako na preslušavanju tako i na raspravi, nazočnost predstavnika nacionalnih vlasti ovlaštenih da zatraže povlačenje nekog pitanja ili da zahtijevaju postupak iza zatvorenih vrata. Bez tih drastičnih mjera, ističu oni, njihova vojska ne bi više mogla intervenirati u vanjskim operacijama, što bi političke vlasti lišilo njihove djelatne sile na međunarodnoj pozornici. Razlog je jednostavan: u pravu se smatra da svaka osoba koja zna ili je sposobna predvidjeti da de se izvršiti zločini, mora ih pokušati spriječiti, inače je krivično odgovorna. Ako to pravilo vrijedi za svakog hijerarhijski nadređenog u vojskama koje čine zločine, primjenjuje se i na međunarodne snage koje, doduše, nemaju vlasti nad lokalnim izvršiteljima ili nad njihovom vojskom, ali čija ih šutnja i nedjelovanje čine sudionicima u smislu kaznenog prava. A to je najvedi kamen spoticanja u odnosima između velikih sila i međunarodne pravde. Zločini počinjeni u Srebrenici, zaštidenoj enklavi UN-a, ili oni izvršeni u Ruandi za vrijeme 27 operacije Tirkiz, nisu jedini od kojih vlade strepe. Strah velikih sila da de 26 Le Monde, 14. decembra 1997. 27 Krajem juna 1994. francuske snage poslane u operaciju Tirkiz odbile su pomodi onima koji su izbjegli genocid, okupljenima na brežuljcima Bisesero, na zapadu Ruande. Polovina njih, tj. oko hiljadu Tutsija, poklano je sljededih dana. se nadi na optuženičkoj klupi izražen je i za vrijeme NATO-ovih operacija na Kosovu. Nadležnost ICTY-a geografski je ograničena na bivšu Jugoslaviju, ali nije ograničena ni na jednu snagu u sukobu. Atlantski savez je dakle pod njegovom nadležnošdu u slučaju ratnih zločina. Usred intervencije savezničkih snaga, 17. maja 1999., Jamie Shea, glasnogovornik NATO-a, savršeno sažima misao velikih sila kad kaže tisku: „Mislim da moramo razlikovati teoriju od prakse. Kad tužiteljica Arbour otvara istragu (o zločinima na Kosovu; op. a.), to čini zato što smo joj to dopustili. Nije joj

Miloševid dao vizu da ide na Kosovo istraživati. Ako njezinu sudu, kao što želimo, bude dopušten pristup, bit de to zahvaljujudi NATO-u. NATO je dakle prijatelj Tribunala. Zemlje članice NATO-saveza su te koje su dale potrebna financijska sredstva za pokretanje tog suda. Budite sigurni da smo mi i Tribunal jedno te isto, želimo da se ratnim zločincima sudi i siguran sam da de Louise Arbour, kad otiđe na Kosovo i razmotri činjenice, optužiti samo osobe jugoslavenske nacionalnosti i nikoga drugog." Prije nego što je otišla sa svojih funkcija, Louise Arbour je ipak otvorila preliminarnu istragu namijenjenu ispitivanju žalbi protiv NATO-a, potaknutih bombardiranjem koje je prouzročilo velike civilne žrtve. NATO odgovara javnim prijetnjama. Iza kulisa, velike sile pojačavaju pritiske koji svjedoče da odbijaju prihvatiti univerzalno pravno pravilo prema kojemu su odgovorne Sudu u slučaju kršenja Ženevskih konvencija kad vojno interveniraju. Kažu da ne razumiju kako se može „staviti na istu razinu pravedan rat i represivan rat s etničkim čišdenjem". U junu 2000. doneseni su zaključci u kojima se kaže da nema potrebe otvarati istragu jer NATO-ove greške nisu bile namjerne. Prosvjedovalo je više nevladinih udruga, medu kojima i Amnesty International. Ali Tribunal nije toliko kriv zbog nazočnosti koliko je žrtva zbog svoje nemodi da dobije pomod država kad one to odbijaju. Ni Srbija, koja je tako spremna optužiti Atlantski savez za ratne zločine, ni NATO ne daju Sudu dokaze bez kojih ICTY ne može utvrditi činjenice i djelovati. Ovisnost ICTY-a o velikim silama ne izražava se, suprotno najčešdem mišljenju, uzajamnim ustupcima. ICTY, a posebno Tužiteljstvo, zna da bi izgubio svaki kredibilitet, a osobito da bi žrtvovao svoju jedinu snagu, koja počiva upravo na njegovoj neovisnosti. Međutim, nema načina da se bori protiv zadržavanja informacija ili prikrivanja dokaza kad to čine velike sile, jer samo Vijede sigurnosti ima mod osuditi odbijanje država da pruže pomod ICTY-u. Kad se Carla del Ponte namjeravala pozabaviti pitanjem navodnih ratnih zločina NATO-a i kad je poslije Miloševideva pada počela poticati srbijanske vlasti da joj daju elemente kojima raspolažu, Atlantski savez ponovo prijeti. NATO se međutim nema čega bojati, jer Beograd predaje Hagu samo nekoliko uradaka koje potpisuju Miloševideve propagandne službe. Politika se zaustavlja na vratima sudnice. Velike sile poštuju to pravilo, ali smatraju da im činjenica što pomažu tužitelju daje pravo miješajti se u njegove izbore i odluke prije procesa. Tužitelji koji su se redali morali su

vijugati u moru punom morskih pasa. Louise Arbour i Carla del Ponte bore se zubima i noktima protiv pokušaja država da se miješaju u njihov rad. Ali nikada nisu imale sredstava da osujete političke namjere kad su se izražavale drukčije nego preporukama ili upozorenjima. Međunarodno pravosuđe, još manje nego nacionalno, ne može tačno procijeniti koliko su na njegov rad utjecali prikrivanje dokaza, zakulisne radnje, skrivene intervencije velikih sila, jer ono to najčešde nije ni znalo. A upravo u tome leži pitanje pristranosti međunarodnog pravosuđa, pa dakle i ICTY-a. Rijetko je to stav, slobodan izbor, a ne posljedica onoga što mu se namjerno prikriva ili odbija. U toj namještenoj igri ovisnosti i neovisnosti u odnosu na države i njihove odnose snaga, ICTY je izvrgnut teškom ispitu. Ni nemodna ni svemodna, međunarodna pravda nije prestala napredovati ni na čijoj zemlji ne znajudi odakle de dodi sljededi pucanj ni s koje su joj strane linije saveznici. Zato treba uroniti u kulise ICTY-a, sidi u utrobu zvijeri da se vidi kakav je otrov pokušava paralizirati i uništiti. II. POGLAVLJE Iza kulisa procesa Slobodanu Miloševidu Predmet IT-02-54: tužitelj protiv Slobodana Miloševida. U srijedu 3. jula 2001. britanski sudac Richard May, koji predsjeda vijedu sastavljenom od tri suca, otvara raspravu. Slobodan Miloševid sjeda na optuženičku klupu. Ulazedi u taj sterilni svijet visoke tehnike, nekoliko trenutaka prije instinktivno se uputio prema središtu pozornice gdje obično sjede svjedoci. Trojica stra-žara koji ga prate odmah mu pokazuju stolac, u lijevom kraju dvorane, onaj namijenjen osumnjičenima za izvršenje ili poticanje zločina koji svojom težinom i masovnošdu potpadaju pod humanitarno međunarodno pravo. Miloševid nije pozvan da predsjeda na govornici, kako je navikao, nego da odgovara za svoja djela. Prvi put u povijesti jednom se bivšem šefu države pred međunarodnim sudom sudi za njegovu zločinačku politiku. Za spone koje povezuju vladarsku palaču i polja smrti. Stotine televizijskih kamera došle su zabilježiti taj povijesni trenutak. Ne nalaze uništenog čovjeka kojega je sustigla njegova najcrnja prošlost. Taj čovjek ne pokazuje ni najmanji znak skromnosti. Ponosno nosi kravatu u bojama Srbije i još uvijek ima gordo držanje šefa države -oholog i bahatog. U četvrtak 1. jula 2004. Sadam Husein zauzima isti stav u prvom pojavljivanju pred iračkim sudom. Diktatori kao da se ne boje suočavanja s pravdom. Odbijaju je, ističu nepriznavanje kao jedinu istinu. Sudac Richard

May okrede se optuženome: „Gospodine Miloševid, vidim da danas nemate odvjetnika. To je vaš izbor. Imate pravo braniti se sami, ali razmislite: je li to zbilja u vašem interesu? Postupak de biti dug i složen ... Možda biste mogli ponovo razmotriti svoju odluku. Treba li vam više vremena da odlučite?" Miloševid odgovara na engleskome: „Smatram da je ovaj sud lažni sud, da je ova optužnica lažna optužnica. Ovaj je sud nezakonit, nije ga ustanovila Opda skupština Ujedinjenih naroda. Prema tome nemam nikakve potrebe da odredim odvjetnika pred tom nezakonitom instancom." Miloševid se odbija očitovati o krivnji, draže mu je optuživati napade NATO-snaga. Upušta se u žestoki napad na taj „tobožnji sud". Isključuju mu mikrofon. Britanski sudac ne traži čitanje optužnice. Žuri mu se i tako propušta odati počast žrtvama i prekida raspravu. Miloševid zadovoljno gleda sat. Rasprava je trajala samo dvanaest minuta. Na povratku u pritvor raspituje se o efektu svoje predstave. Timu Mac Faddenu, koji upravlja zatvorom, kaže: „Dobro odigrano, zar ne?" Pri dolasku u Hag Slobodan Miloševid okrivljen je samo za zločine na Kosovu. Tužiteljstvo je u vremenskom tjesnacu. Od pada Miloševida u oktobru 2000. Carla del Ponte postavila je cijeli tim da radi puno radno vrijeme na tom slučaju, sa zadatkom da prije ljeta završi istragu o Hrvatskoj i Bosni. Ali krajem marta, kad je svrgnuti voda uhiden u Beogradu, tim je još daleko od cilja. „Nije više upitna slutnja nego djelovanje. Miloševid de stidi prije kra-ja godine. Dajem vam vremena do 1. oktobra da napišete optužnicu. Nacrt mora biti na mojem stolu najkasnije početkom septembra. U međuvremenu demo imati redovite sastanke da, uz elemente dokaza, utvrdimo strategiju" progona. Nije vrijeme da krenete na odmor!" Carla del Ponte pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Da podrži te napore, ona jednom pravniku početkom aprila povjerava zadadu da vodi tim istražitelja i traži od njega da pojača redove ekipe koja radi na „slučaju Miloševid". Puna povjerenja, povjerava tada tisku: „Kad stigne Miloševid, protiv njega demo, bez sumnje, imati ne samoj optužnicu koja de obuhvadati samo nedjela na Kosovu, zbog kojih je uhiden, nego i činjenice kojima ga namjeravamo teretiti za njegovo djelovanje u Hr-vatskoj i Bosni i Hercegovini." To očito kašnjenje progona izaziva neke kritike. Cherif Bassiouni, slavni profesor međunarodnog prava, koji je predsjedao Istražnom komisijom Ujedinjenih naroda o kršenjima humanitarnog međunarodnog prava u

bivšoj Jugoslaviji, stvorenom 1992. (Rezolucija 780 Vijeda sigurnosti), tuži se zbog toga. Najprije u bosanskom tisku krajem maja 2001. zatim u pismu Carli del Ponte 6. juna 2001. „Ako ste odlučili stegnuti kaznenu strategiju oko najod-govornijih, Miloševid je morao biti optužen za zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni, osim ako te optužbe ved ne postoje, ali još nisu objavljene. No ako ne postoje, moramo se upitati o razlozima. Mnogi sumnjaju u političku trgovi-nu koja je vjerovatno vezana uz Dejtonski sporazum. Ali uvijek sam isticao da nepostojanje optužnice ne odlučuje unaprijed o bududnosti, i da je tajming podložan političkim prosudbama koje se može uzeti u obzir u interesu pravde i mira (...) Ipak sam uvjeren da postoji dovoljno dokaza da bi se Miloševida kazneno progonilo za zločine počinjene između 1991. i 1995. u Hrvatskoj i Bosni, u ime odgovornosti kao hijerarhijski nadređenoga. Znam da takav pristup, zbog različitih razloga, izaziva otpore u vašem Uredu. Istina je da to nije jednostavno dokazati, ali postoje bez ikakve sumnje epizode, kao što je opsada Sarajeva, koje opravdavaju što se oslanjamo na načelo odgovornosti hijerarhijski nadređenih da bismo optužili najviše zapovjednike. Ali koliko znam, to nije učinjeno posljednjih godina (...) Znam da zadatak tužitelja nije lak i da nailazi na svakojake poteškode: birokratske, financijske, političke. Naravno, lako je kritizirati izvana. Ipak, kritika nije uvijek za zlo, ona može biti korisna kad nudi tužitelju mogudnost da pokaže da javno mnijenje očekuje mnogo više." Američko-egipatski stručnjak ima sve razloge za brigu. U aprilu 1994. njegova je istražna komisija raspuštena upravo kad je bio blizu da, pomodu dokumenata, utvrdi glavne veze između Miloševida i zločina koje su počinili 28 njegovi pouzdanici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dvije godine poslije, kad je ved završio rat i kad je teritorij dostupan istražiteljima, Miloševid još uvijek nije na nišanu ICTY-a. Amerikanac Richard Holbrooke, arhitekt mirovnih ugovora u Daytonu, gotovo otvoreno izražava zadovoljstvo 15. februara 1996. u Financial Fimesu. Osumnjičenik broj 1, kojeg je zapadnjačka diplomacija promaknula u čovjeka mira, očito se nagodio da dobije slobodu u zamjenu za mir. Tek u proljede 1999., s optužbom protiv Miloševida za Kosovo, čini se da je doveden u pitanje prešutni dogovor. Za Cherifa Bassiounia nije međutim isključeno da de zapadnjaci pokušavati odvratiti Carlu del Ponte od progona Miloševida za prijašnje zločine. On se nada da de joj podrška javnog mnijenja, jedan od motora pravde, pomodi

da se izmakne mogudim političkim pritiscima. No 2001. g. nitko se ne usuđuje ni sugerirati tužitelju ICTY-a da odustane ili odgodi novu optužnicu protiv Miloševida. Optužiti Miloševida za Kosovo, a ne učiniti ništa za stotine hiljada bošnjačkih i hrvatskih žrtava, bilo bi jednostavno neobranjivo. Zato što je bila vrlo politička, ta bi odluka nosila opasnost da potakne optužbe za sukrivnju, koje je javno mnijenje upudivalo zapadnim vodama, a smirila ga je, poslije godina sustezanja, intervencija NA-TO-snaga na Kosovu. U maju 1999. Louise Arbour pobijedila je u tom nadmetanju i otvorila proces za koji znaju da je nepovratan. Carla del Ponte nije mogla ništa drugo nego nastaviti istragu. Naglo osujetiti misiju međunarodnog pravosuđa, koje je upravo postiglo golem uspjeh predajudi bivšeg šefa države sucima, bilo je previše rizično. Velike su sile pristale, unatoč dubokim neslaganjima. Carla del Ponte protiv inercije tužiteljstva Čim je stigla u Hag u septembru 1999., Carla del Ponte traži od svojeg ureda da nastavi istragu o upletenosti Miloševida u zločine na Kosovu koji su uzrokovali smrt oko deset hiljada Albanaca. Ona želi pojačati optužnicu koju je u žurbi potpisala Louise Arbour. Od povlačenja Miloševidevih snaga s Kosova, sredinom juna, istražitelji ICTY-a imaju slobodan pristup teritoriju koji je sada pod nadzorom NATO-snaga. Ekshumacije koje su počele tijekom ljeta donijet de još više dokaza u tom predmetu. Švicarka je uvjerena da njezini istražitelji usporedno rade na utvrđivanju veza između Miloševida i zločina izvršenih u Bosni i Hrvatskoj. Njezin pomodnik, Australac Graham Blewitt, umiruje je, ali ostaje neodređen kad je riječ o napredovanju 28 Izvještaj od četiri hiljade stranica koji je proizašao iz toga rekonstruira anatomiju etničkog čišdenja. Bit de predan zajedno s dokumentima i pripadajudim aktima tužiteljstvu u Hagu i poslužit de kao polazna tačka za istrage ICTY-a. Cherif Bassiouni bio je predviđen u augustu 1993. za prvog tužitelja ICTY-a, ali nije dobio jednodušni pristanak Vijeda sigurnosti. Tako je godinu dana poslije, u julu 1994. imenovan Richard Goldstone. istraživanja. Priznaje da mu to nije prioritet. Smatra da Ured nema ni vremena ni dovoljno istražitelja da bi se posvetio predmetu čiji glavni osumnjičenik nikad nede biti predan. Prije svega ne vjeruje u neku veliku Miloševidevu ulogu u poduzimanju etničkog čišdenja koje su srpski ekstremisti vodili u Hrvatskoj i Bosni. I uvjereno objašnjava novom okruženju Carle del Ponte: „Ne treba miješati bosanske Srbe s onima u

Hrvatskoj ili Srbiji, to nije isto, pripadaju različitim državama, bez međusobne veze." Doduše, članovi njegova ureda i sudaca IC-TY-a ved su odavno doveli u pitanje uvjerenja ovog Australca. U slučaju Duška Tadida, mučitelja iz logora u Prijedoru, suci su 1997., a onda i u prizivnom postupku 15. jula 1999., zaključili da je vojska bosanskih Srba bila pod „opdim zapovjedništvom" Beograda. Australac je ipak odlučio da Radovan Karadžidi Ratko Mladid, optuženi 1995. za genocid i zločin protiv čovječnosti, nisu ovisni ni o kome i da su sami mogli kontrolirati trupe pod svojim zapovjedništvom za vrijeme zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. On smatra beskorisnim tražiti drugdje poticatelje te zločinačke politike jer su oni sami njezini začetnici. U njegovim očima, tužiteljstvo je ispunilo zadatak optužujudi vode bosanskih Srba, a sada mu preostaje samo postidi da ih uhite NATO-snage u Bosni kako bi im se moglo suditi. Kada je riječ o Hrvatskoj, Blewitt ne vidi kako se Miloševidu mogu pripisati zločini koje su u Vukovaru ili Dubrovniku počinile JNA i paravojne srpske jedinice kojima on nije zapovijedao. Zaboravlja da je Miloševid preobratio JNA u srpsku vojsku i naoružao srpske paravojne snage u Hrvatskoj te im na čelo postavio svoje ljude. Graham Blevvitt, koji je prvi stigao u Tužiteljstvo u januaru 1994., po prirodi nije borben. On okoliša, izbjegava udarce, izmiče da bi bolje izdubio svoje gnijezdo. Voli kad se kaže da je Tužiteljstvo njegova stvar. Bez njega ne bi postojalo. To je dijelom istinito. Međutim, sitničav kakav jest, ustrojio ga je kao provincijsko tužiteljstvo u kojemu je podređenost obavezna, a napredovanje je razmjerno stupnju vjernosti, a ne kompetenciji ili upornosti. Odjel istrage, pravnika, analitičara, sve je podijeljeno do krajnje mjere, tako da se onemoguduje uvid u cjelinu. Od početka rada Tužiteljstva, on želi pod svojom vlašdu zadržati kaznenu politiku. Direktive su mu nalik njegovoj fizionomiji, sve je zaobljeno. Važno je ništa ne poremetiti i slijediti prirodni red stvari. Rezultat: istrage su se najprije odnosile na zločine i neposredne izvršitelje, što je neizbježan korak, naravno, ali se godinama nije vodila briga o međusobnoj povezanosti tih zločina i po načinu izvođenja, i po ponavljanjima, i po namjeri, i po zajedničkom lancu zapovijedanja, kako bi se došlo do vrha. Zadada sudstva mogla bi završiti dosezanjem onih na vrhu vlasti, ali se time ne zadovoljava. Sastoji se i od kaznenog progona izvršitelja i posrednika koji su omogudili gospodaru da iz palače ostvari svoje mračne planove, ne morajudi ubijati vlastitim rukama.

Izgradnja pravnog predmeta zahtijeva rekonstrukciju lanca događanja i zapovijedanja da bi se dohvatili pravi poticatelji koji su obično dobro pazili da ne ostave kompromitirajude pisane zapovijedi. U tom pogledu procesi nižim razinama nužni su kako bi pravdi omogudili da se okrene protiv njima nadređenih. Ali Tužiteljstvo u Hagu ostalo je predugo zaglibljeno u strategiju prvih redova i pokazalo se nesposobnim da na vrijeme prijeđe u vedu brzinu. Jer međunarodno pravosuđe dužno je prije svega pripremiti kazneni progon najistaknutijih figura medu ubojicama zaduženim za izvršavanje najprljavijih poslova, njihovim nadređenima i poticateljima. Progon svih mučitelja trajao bi desetljedima, toliko su bili brojni oni koji su sudjelovali u tim masovnim zločinima. Ali Graham Blevvitt ima iskustvo u pravosuđu koje ima vremena i nema namjeru mijenjati navike na ovoj instanci koja je ipak privremena. Optužnica protiv Karadžida i Mladida 1995. poremetila je tok njegove duge, mirne rijeke. To mu ne odgovara: tu su optužnicu iščupali kliještima suci koje je tada sablažnjavala tužiteljeva inertnost. Kao što je i optužnica protiv Miloševida, inicijativa Louise Arbour, bila izravan odgovor na val nasilja koji se tada sručio na Kosovo. Kad je Kanađanka otišla, Blewitt ponovo uspostavlja ustaljeni red. Ni časa ne vjeruje da de Miloševid jednog dana biti predan Hagu i smatra nepotrebnim da mu se posveti i najmanji napor. Carli del Ponte trebalo je više mjeseci da procijeni koliki je nemar njezina zamjenika, unatoč upozorenjima Louise Arbour pri predaji dužnosti. Kad je Miloševid u oktobru 2000. pao, ona otkriva da se njezine upute iz prethodne godine nisu slijedile. Dodatna istraga protiv Miloševida na Kosovu još je na mrtvoj tački. Blewitt se opire i navodi iste razloge: „Nema ni vremena ni osoblja, na tome demo raditi poslije, ako Miloševid jednog dana bude izručen." Carla del Ponte suprotstavlja se njegovu otezanju. Upisuje Miloševida medu prioritete tužiteljstva i sastavlja tim koji je u punom radnom vremenu zadužen za taj predmet. Između Carle del Ponte i australskog tima u njezinu uredu dolazi do svađe. Miloševid je u središtu spora. Početkom 2001. tužiteljica poziva Grahama Blewitta i voditelja Odjela za istrage, Johna Ralstona, australskog policajca vrlo skromnih sposobnosti, kojega je Blewitt postavio na to odgovorno mjesto. Želi vidjeti dokaze koji su dosad skupljeni o dijelu istrage koji se odnosi na Hrvatsku i Bosnu. Graham Blevvitt pokazao joj je tada red registratora, postavljen na policu.

Dvadesetak registratora u kojima su bez reda nabacane informacije koje upuduju na uple-tenost snaga iz Srbije u zločine počinjene na drugoj strani granice. Smještene u jednom kutu, nikada nisu bile analizirane. Carla del Ponte otkriva da je njezin ured napravio tačnu kartografiju zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, da je ved od prvog slučaja, od Duška Tadida, identificirao dio veza između vojske iz Beograda i vojske bosanskih 29 Srba, ali da nikada, unatoč naredbama Louise Arbour, a zatim njezinima, nije pokušao podi uzlazno po zapovjednom lancu ni provjeriti vodi li on do vojnih i političkih vlasti u Beogradu. Do tada formalno nije otvorena nikakva istraga protiv Miloševida ni bilo kojeg drugog dužnosnika iz Beograda. Uvjeren da Miloševid nikada nede biti izručen ICTY-u, Graham Blewitt zadovoljio se time što je savjetovao različitim timovima Tužiteljstva da sta ve po strani dokaze na koje slučajno naiđu pri istragama i za koje im se čin' da mogu jednog dana poslužiti da popune istražni dosje. U nedostatku jasnih uputa malo se timova potrudilo izvršiti taj zadatak. Miloševid nije iznimka Hrvatske vlasti, pod vodstvom Franje Tuđmana, kao i Miloševid, također su se dale na komadanje Bosne etničkim čišdenjem teritorija koje su priželjkivale. Ako Blewitt ne smatra uputnim voditi istragu o srpskim huškačima u Beogradu, logično je da se ne zanima ni za huškače u Zagrebu. Carla del Ponte želi svesti kaznenu politiku na najodgovornije sa svih strana i za početak je zatražila da se za mjesec juli pripremi optužnica protiv Miloševida u predmetu o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Graham Blevvitt se pokorava. John Ralston odlučuje otidi. Carla del Ponte mora mu nadi zamjenika sposobnog provesti njezinu kaznenu politiku i popuniti propuste dvaju Australaca. Velika Britanija i SAD žure što prije doznati njezine namjere. Ubrzo objavljuju da žele vidjeti jednog Anglosaksonca na tom položaju. Ali oklijevaju izvršiti izravne pritiske na Švicarku. Najprije se obradaju diplomatskom savjetniku, Ženevljaninu Jean-Ja-cquesu Jorisu i sugeriraju imenovanje Roberta Reida, još jednog australskog policajca bez širine, dotadašnjeg Ralstonova pomodnika. U martu 2001. Jori-sa pozivaju u veleposlanstvo SAD-a u Hagu. „Određeni je broj zemalja isključen", kažu oni. „Del Ponte ne pomišlja ni na nekog Rusa, ni na Kineza", odgovara Joris s prepredenim osmijehom. „Moramo imati potpuno povjerenje u tu osobu. Imamo dobro mišljenje o Bobu Reidu. Ali čini se da vi ne razumijete da to mora biti Britanac, Kanađanin, Novozelanđanin, Australac ili Amerikanac", odbruse mu.

Amerikanci bez sumnje znaju da je predviđeni kandidat Francuz, i k tomu još istražni sudac. Oni hode člana Commonwealtha, pogodnijeg da brani njihove posebne interese i prihvati neke sitne nagodbe. Kako bi se uvjerio da de poruka biti primljena, prvi tajnik američkog veleposlanstva odlazi Carli del Ponte: „Lakše nam je otkrivati osjetljive informacije građaninu Velike Britanije, SAD-a, Novog Zelanda, Australije ili Kanade. Bilo bi nam vrlo korisno provjeriti popis kandidata kako bismo se uvjerili da nam ni jedno ime nije problematično." Pritisci se nastavljaju još dva mjeseca. Uzalud. Patrick Lopez-Terres, francuski magistrat koji je došao u ICTY 1996. konačno je imenovan na čelo tima istražitelja u maju 2001. Bit de prvi i jedini Francuz u Upravi Haškog tužiteljstva. Tim koji radi na Miloševidevu slučaju pojačan je i radit de sedam dana tjedno da nadoknadi izgubljeno vrijeme. U proračunu za 2001. Blewitt nije predvidio tim za „slučaj Miloševid", još manje za pripreme procesa. U panici krajem jula koristi odlazak svojih nadređenih na odmore da bi, bez njihova znanja, tražio vanjske sponzore za financiranje procesa. Njegov projekt priljeva sredstava, na vrijeme 29 Suđenje na prvoj instanci iz 1997. u slučaju Duška Tadida ističe «zajedničke strateške ciljeve» dviju vojski. Drugostupanjsko suđenje 1999. pokazuje da se «kontrola koju je vršila vojska iz Beograda nad srpskim snagama u Bosni nije ograničavala na financijsku i logističku potporu, nego se ogledala u sudjelovanju u opdoj formulaciji naredbi, u koordinaciji i nadgledanju djelovanja i operacija srpske vojske u Bosni». Vidi www.un.org/icty. zaustavljen, bio je upuden Amerikancima, Englezima, ali i Bošnjacima. Ovi posljednji bili bi pozvani da financiraju dio o Bosni u procesu Miloševidu i da mole pomod muslimanskih zemalja! Nastavak istrage Svi timovi koji rade na srpskim zločinima morali su se dati na posao. Bududi da mučitelji imaju isti plan, ved mnogo prikupljenih dokaza s jednog kraja Jugoslavije na drugi popunjavaju jedan te isti predmet, koji de dovesti do pravog dirigenta srpskog zločinačkog pothvata etničkog čišdenja. Moralo se iz brda nikada analiziranih arhiva izvlačiti elemente dokaza koji pokazuju umiješanost Beograda. U tim prašnjavim kartonima, gdje je nagomilano sve što se nije slagalo s istragama u tijeku, nalazi se dio dokumenata koji osvjetljavaju poprečne linije zapovijedanja. Impresivna količina dokumenata izranja iz te zakašnjele potrage. Ali pravnici moraju razviti

sposobnost analiziranja na koji ih njihov rad, do sada fragmentaran, nije pripremio. Neki bi htjeli optužiti Miloševida za financijsku i logističku potporu srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj, ne baš uvjereni u njegovu sposobnost kontroliranja te snage. Drugi procjenjuju da je bio pravi izvršitelj etničkog čišdenja. Nema sumnje u izravnu Miloševidevu odgovornost na Kosovu, pokrajini pod njegovom kontrolom. Kao šef države bio je i vrhovni zapovjednik srpskih oružanih snaga uključenih u tu posljednju kampanju zločina. U Bosni i Hrvatskoj njegova je zločinačka odgovornost složenija jer Srbija kojoj je tada bio na čelu službeno nije bila u ratu. Mora se, dakle, utvrditi njegov pravi utjecaj na zapovjedne lance koje de jure ne kontrolira i na usporedne lance, uspostavljene da bi se mogli provesti njegovi naumi. Zadatak je težak i dovodi do žestokih rasprava unutar tužiteljstva podijeljenog na one koji se nikada nisu zanimali za Miloševidevu odgovornost za zločine i onih koji ne mogu razumjeti takav nemar, koji ne samo da je vodio ICTY u neuspjeh, nego je od njega činio puki Politički instrument modnika. Unatoč slabostima Tužiteljstva, optužiti Miloševida za Hrvatsku pokazalo se u konačnici lakše nego što se očekivalo. Pravnici koji su vodili istragu u Hrvatskoj, posebno u Vukovaru i Dubrovniku, s nestrpljenjem su očekivali da se Ured konačno odluči progoniti Miloševida. Pažljivo su čuvali sve dokaze upletenosti beogradskih vlasti u pokušaj da zauzimanjem teritorija i istjeriva-njem nesrpskog stanovništva koje je tu živjelo pripoje taj dio Hrvatske Srbiji. Krajem augusta 2001. prvi nacrt optužnice ved je na tužiteljičinu stolu. Dvadeset sedmog septembra Carla del Ponte potpisuje konačnu verziju. Osmog oktobra 2001. nakon što ju je potvrdio jedan od sudaca, Slobodan Miloševid službeno je optužen za zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj. Ta nova optužba nema isti međunarodni odjek kao ona prva. Amerikanci i Britanci upravo su pokrenuli operaciju Trajna sloboda u Afganistanu koja označava početak dugog rata protiv terorizma. Dio o Bosni nailazi na brojne poteškode. Istraga nema poteškoda da dokaže Miloševidevu suradnju u toj zločinačkoj politici etničkog čišdenja, ni postojanje smišljenog plana da bi se ono izvelo, ali nije uspjela rekonstruirati zapovjedni lanac koji jasno dopire do vrha države u Beogradu. Zasada je Miloševid stavljen u rang modne podrške, a ne osobe koja odlučuje ili potiče. Tj potrazi za istinom ICTY se ne može time

zadovoljiti i mora provjeriti koja je stvarna Miloševideva uloga, bez obzira na privide. Krajem augusta Carla del Ponte vrada svoje timove na posao: „Naša je uloga povijesna, optužnica za Bosnu ima prvorazredan značaj, ne smijemo zabrljati." Dok se tim daje na posao da otkrije posljednje karike složene slagalice koju je Miloševid strpljivo gradio kako bi iz daljine nadgledao zločine u ime hegemonijskog projekta Velike Srbije, žučne rasprave vode se u kuloarima tužiteljstva. One su odraz nepoznavanja tog sukoba, ali još više dubokih i iznenađujudih otpora zamisli da moraju priznati golemu Miloševidevu odgovornost za zločine počinjene u Bosni zbog njegova utjecaja na vođe bosanskih Srba Radovana Karadžida i Ratka Mladida. Neki se bune pod izlikom da se ne bi smjelo umanjivati neospornu ulogu dvojice ved optuženih krvoločnih ratnih vođa i pretvoriti ih u puke Miloševideve marionete. U ime ove poznate „politike mirisa krvi" koja je predugo ograničavala istrage na krvnike i njihove izravne naručioce, oni nikada nisu proširili istrage izvan granica Bosne i Hercegovine. Sada odbijaju sumnjičiti Miloševida kao pravog kuma te politike, koja je zajednička svim srpskim osumnjičenicima, i kojoj je cilj bio zločinom razdvojiti različite etničke zajednice. Teško je pomiriti stvarnost masovnih zločina s takvim minimalističkim pristupom, primjenjivim na zločine opdeg prava. Masovni zločini ne proizlaze iz pojedinačnih djela, nego iz politike koja zločin podiže na razinu sustava i pretpostavlja mnoštvo sudionika, sustava koji odlučuje da neki više nemaju pravo imati prava i koji ne samo da se koristi vojnim i policijskim sredstvima protiv jednog dijela stanovništva, nego također mobilizira sve resurse jednog društva, od administracije, prometa, financijskih sredstava, tiska pa čak i pravosuđa. Ti masovni zločini počinjeni su u ime jedne politike, jednog kolektivnog projekta. Pa čak i ako nije potrebno da budu povezani s jednom politikom institucionaliziranom na razini države, mod se države sve češde stavlja u službu zločina. Cilj međunarodnog pravosuđa upravo je prepoznavanje zločinačkih politika i stigmatiziranje država koje su, umjesto da jamče sigurnost svojih građana, izabrale kršenje reda i lišavanje dijela svojeg stanovništva prava na život. ICTY se nije mogao osloboditi tog traganja i odustati od nalaženja onih koji su začeli i odlučili provesti etničko čišdenje na područjima pod njihovom kontrolom, pa bilo to i izvan granica njihove države da bi kaznili prave

izazivače rata i pridonijeli sprečavanju ponavljanja masovnih zločina. Neki unutar ICTY-a to su shvatili i pokušavaju otkriti mogude veze između masovnih grobnica i vlasti u Beogradu. Okršaj Blewitt -Del Ponte Krajem septembra 2001. tim Tužiteljstva sastavio je solidan pravni dokument koji rekonstruira lanac događaja i dokazuje Miloševidevu središnju ulogu u smišljenom pothvatu etničkog čišdenja u Bosni. Ali projekt optužnice koji je predan Carli del Ponte ne sadrži ni pokolje u Srebrenici ni opsadu Sarajeva. Švicarka odmah saziva sastanak. Želi razumjeti kako to da taj spis omogudava da se prati lanac zapovijedanja i utvrdi individualna Miloševideva odgovornost u vedini zločina koje je su počinili bosanski Srbi, a ne donosi dovoljno dokaza da ga se okrivi za ova dva najveda slučaja, neodvojiva od srpskog zločinačkog pothvata. Odgovor je oštar: „Nema dokaza." Taj bi se argument mogao braniti da je optužba krenula lošim pravcem, da Miloševid nikada nije bio ni na koji način upleten u opsadu Sarajeva, u zauzimanje Srebrenice i ubijanja koja su slijedila. Upravo se to neki trude potvrditi na sastanku. Blewitt ih podržava i pokušava dovesti šeficu u manjinu. Sastanak se pretvara u sukob. Carla del Ponte ne želi odustati pod izgovorom „nismo to istraživali" kao što se čitavo vrijeme rasprave trudio ponavljati njezin zamjenik. Ona predlaže kompromis: izidi s optužnicom takvom kakva jest i uvesti dopune nakon završetku istrage. „Nema ni najmanjeg dokaza koji bi Miloševida vezivao uz opsadu Sarajeva i pokolje u Srebrenici", ponavljaju njezini protivnici bez drugih objašnjenja. Drugi za stolom slažu se da postoji premalo dokaza, ali ističu da postoji čitava lepeza indicija koje zavređuju da se istraže. Carla del Ponte odlučuje: „Morate voditi istragu o Sarajevu i Srebrenici, dajem vam šest tjedana da završite istraživanje." Potpisivanje Miloševideve optužnice za Bosnu odgođeno je za sredinu novembra. Borba koja je upravo počela nastavit de se za vrijeme cijelog procesa protiv Miloševida. Dio Tužiteljstva koči sa sve četiri noge i koristi tih šest tjedana da dokaže neprihvatljivost teze koju brani glavna tužiteljica. Graham Blewitt koji još nije uspio povratiti svoj autoritet nad Uredom ne može više manevrirati zatezanjem. Trudi se, dakle, navesti Carlu del Ponte na korak unatrag, a naročito na odustajanje od progona Miloševida za genocid. U augustu 2001. ICTY je nazvao pokolj u Srebrenici genocidom na suđenju generalu bosanskih Srba Radislavu Krstidu, zapovjedniku Drinskog korpusa,

najvažnijoj voj-noj sili uključenoj u krvoprolide u julu 1995. Carla del Ponte razmatra, dakle, mogudnost da Miloševida optuži za genocid za Srebrenicu, ali i za nekoliko drugih opdina u Bosni gdje je etničko čišdenje poprimilo razmjere genocida, tužiteljica sluša svojeg pomodnika i pokušava mu objasniti da optužnica ne može navoditi postojanje „smišljenog zločinačkog pothvata" čiji bi Miloševid bio jedan od istaknutih članova, odnosno šef, i istodobno tvrditi da ne dijeli istu zločinačku odgovornost kao i sporedni sudionici, kao što je to slučaj u svakom zločinačkom udruženju. Pomodnik tužitelja zahtijeva, rasprava je napeta. „Nemamo dokaza za genocid", tvrdi Blewitt, koji odbija svaku vezu između pokolja u Srebrenici i vlasti u Beogradu. Za njega srebrenička sramota ne proizlazi toliko iz smišljenog plana koliko iz nastupa ludila generala Mladida. Teza nije nova. Pred strahotom i opsegom pokolja, zapadnjački vojnici i diplomati brane tu tezu od prvih dana i služe se njome da opravdaju nedjelovanje koje je onda samo rezultat njihove nesposobnosti da predvide što de se dogoditi. Carla del Ponte odvrada: „Morali ste otvoriti istragu 1994., to je prva stvar koju se moralo učiniti!" Nakon završetka sastanka ona dobacuje svojim savjetnicima: „Mogu oni nastaviti sa svojim lukavštinama, ali nedu odustati od genocida. Imamo dokaze i, ako Graham drži da ih nema dosta, neka mi kaže što je radio svih ovih godina umjesto da istražuje o Miloševidu. Možda su mogli spriječiti neki novi rat i nove pokolje." Ali za to vrijeme drugi prebiru spise Tužiteljstva, identificiraju svjedoke i otkrivaju nove podudarnosti koje povezuju Miloševida sa Srebrenicom i Sarajevom. Sredinom novembra Carla del Ponte može potpisati optužnicu i predati je sucu. Dvadeset tredeg novembra 2001. g. nakon što je sudac koji potvrđuje ispitao dokument Tužiteljstva, Miloševid je formalno optužen za genocid, sudioništvo u genocidu i za zločine protiv čovječnosti zbog njegove osobne odgovornosti za zločine koje su počinili bosanski Srbi, između ostalog u Sarajevu i Srebrenici. Tužiteljstvo je tada u mogudnosti zatražiti od Suda da spoji sve postupke otvorene protiv Miloševida kako bi se organiziralo vođenje jedinstvenog procesa. Jer srpski zločini u Hrvatskoj 1991., u Bosni od 1992. do 1995. i na Kosovu od 1998. do 1999. dio su jedne te iste politike kojoj je cilj terorom zauvijek istjerati nesrpsko stanovništvo iz područja koja osvoje ili priželjkuju srpske snage. Proces Slobodanu 30 Miloševidu otvara se 12. februara 2002. Optuženiku je dopušteno da sam

preuzme obranu. Miloševideva optužnica: pozadina ljute borbe Kako objasniti da je tužiteljstvo ICTY-a, prva međunarodna jurisdikcija poslije Nürnberga i Tokija, koja se neprestano trudila osloboditi od svojih osnivača, do 2001. godine propustila istraživati Miloševidevu kaznenu odgovornost započetak i odvijanje rata u Bosni i Hrvatskoj? To se ne može opravdati slabostima, kao što se njima ne može objasniti ni ustrajno odbijanje nekih članova Tužiteljstva da traže istinu i uzmu u obzir sve odgovornosti kad je riječ o Srebrenici ili o opsadi bosanskog glavnog grada, dugoj hiljadu tristo pedeset dana, ta dva simbolična lica rata u Bosni. Tu postoji jedna iznenađujuda konstanta, i isto tako čudne podudarnosti. Po logici bi poslije optužbe protiv Radovana Karadžida i Ratka Mladida, njegovih pouzdanika u Bosni i Hercegovini, Miloševid trebao biti prioritetna meta tužiteljeva Ureda. Predsjednik Tribunala, Talijan Antonio Cassese, potpredsjednik, Francuz Claude Jorda i drugi suci i sami su to u više navrata primijetili tužitelju. Od njihove 5. plenarne sjednice sredinom januara 1995., suci su otvoreno uznemireni zbog nedosljednog programa optuživanja Tužiteljstva koje, po njihovu viđenju, ni primjereno, ni učinkovito" ne odgovara misiji ICTY-a, i ističu hitnost penjanja po zapovjednim lancima kako bi se izbjeglo da pravosuđe zaglibi. No vidjevši dokaze koje primaju pri potvrdi optužnice, utvrdili su povezanost dokaza koja „daje naslutiti da bi se odgovornosti za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini mogle tražiti među visokim dužnosnicima Srbije". Očekuju, dakle, da vide tužitelja Goldstona i njegova zamjenika Blewitta kako istražuju o eventualnoj Miloševidevoj odgovornosti. No, voditelji Tužiteljstva izabrali su drukčiju kaznenu politiku. Odustaju od prevladavanja zapreka koje 30 Kao u svim slučajevima pred ICTY-em, zapisnici javnih rasprava mogu se nadi na www. un.org/icty. postavljaju velike sile koje u Daytonu de facto dodjeljuju nekažnjivost glavnom osumnjičeniku. Zapadnjaci ne žele da se Tribunal izbliza zanima za onoga koji je orkestrirao politikom etničkog čišdenja koja je poharala bivšu Jugoslaviju i dobro paze da mu ne pruže elemente dokaza koje posjeduju, kao što su napravile u Nürnbergu. Ako je 1946. interes saveznika bio što brže dokazati da je Hitlerova Njemačka započela barbarski rat na koji su oni

samo odgovorili, ovaj put ne žele da ICTY, progonedi Miloševida, otkrije da je čovjek s kojim su upravo potpisali mir, krajem 1995. dopustio povratak barbarstva usred Europe. Optužiti Miloševida tada bi značilo poremetiti status quo što bi se doživjelo kao čin protiv mira. Tužiteljstvo to zna i ne pokušava otvoriti taj predmet usporedno s drugim istragama. U nemogudnosti pristupa beogradskim arhivima ili onima velikih sila, moglo je pokušati zadobiti suradnju Bosne i Hrvatske i kopati po arhivima bosanskih i hrvatskih Srba, koji su vrlo bogati informacijama, prije nego što ih Miloševidevi izaslanici počnu 1997. odnositi u Beograd. Jer sam Miloševid sumnjiči ICTY da se počinje strpljivo penjati po zapovjednom lancu i izvan granica zaradenih republika, sve do Srbije, do vlasti u Beogradu. Daleko je od pomisli da ni on ni njegovo okruženje, pa čak ni vode paravojnih jedinica, nisu na po-pisu osumnjičenih Haškog suda. Francuski sudac Claude Jorda koji na mjestu Predsjednika ICTY-a nasljeđuje Antonija Cassesea i Gabrielle Kirk McDonald, obara se na nedostatak širine odgovornih u tužiteljstvu, koji se previše brinu za to da ne uzburkaju i ne zakompliciraju rad zapadnih diplomacija. U dojmljivoj paraboli okrivljuje neodlučnu politiku progona: „Pod izlikom da Mandat ICTY-a ovlašduje i progon Hitlera i vozača lokomotive koja je vozila u Auschwitz, on je za početak, samo da vidi kakav de vjetar puhnuti, optužio mehaničare i vlakovode." Dok su mozgovi etničkog čišdenja na slobodi, niz „sitnih riba" zakrčuje sudnice ICTY-a. Da bi se izbjeglo paraliziranje Tribunala Louise Arbour, koja je sredinom 1996. zamijenila Goldstonea, prisiljena je obustaviti tredinu optužnica, njih dvadesetak. Nalaže svojem pomodniku Grahamu Blewittu da se usredotoči na gornje redove. Usporedno stvara Le-adership Research Team (LRT). Taj tim dobrih poznavatelja Balkana povjeren je jednom Južnoafrikancu koji i dalje ne vodi računa o vezama između lokalnih struktura zapovijedanja i Beograda, na veliko nezadovoljstvo njegove ekipe. Pa ni kad od 1998. Miloševid nastavi svoju zločinačku politiku na Kosovu, najodgovorniji u Tužiteljstvu, oni koji su prvi stigli u Hag i koji imaju ved više od četiri godine iskustva s međunarodnom pravdom, ne izlaze iz svoje učmalosti, paralizirani kakvi jesu pomišlju da progone šefa države koji je na vlasti, da ruše tabu, da se zamjere velikim silama. Do te mjere da to izaziva zaprepaštenje Louise Arbour. Ogorčena pasivnošdu visokih dužnosnika svojeg ureda, kanadska tužiteljica povjerava najbližim suradnicima:

„Sramim se što nitko ne kuca na moja vrata." Jedan od njih sjeda se: „Vedina u Uredu bila je protiv optuživanja Slobodana Miloševida, tada šefa države. No ne treba iza tog otvorenog opiranja tražiti nekakvu zavjeru. Na izvoru te slabosti (bez sumnje; op. a.) su nesposobnost, neznanje, glupost." Ali to je objašnjenje daleko od toga da nas zadovolji pred začuđujudom podudarnosti otpora unutar ICTY-a i kočenja koje vrše velike sile. Ta podudarnost ne može biti slučajna, tim više što de se i dalje potvrđivati poslije optuživanja Miloševida, u sjeni njegova procesa. Optužbe za genocid u Srebrenici te za Sarajevo nisu samo unutar Ureda tužitelja uzroci stalnih trvenja, nego su to i između ICTY-a i velikih sila. Odatle pitanja o utjecaju strategije anglosaksonskih vlada i njihova premreživanja Tužiteljstva, previše podmuklog da bi se moglo kvantificirati, ali koje ne može biti strano nedostatku volje da se optuži Miloševida i otporima koji se javljaju u svakom ključnom događaju ovog predmeta. Prvi povijesni i utemeljiteljski čin međunarodnog kaznenog pravosuđa dugujemo hrabrosti Louise Arbour i tvrdoglavosti Carle del Ponte jer golema Miloševideva odgovornost, ozbiljnost i razmjeri njegovih gnusnih zločina ne bi bili dovoljni da ga izvedu pred Sud. Suprotno raširenu mišljenju, samo postojanje ICTY-a nije pružalo nikakva jamstva da demo jednog dana vidjeti na optuženičkoj klupi čovjeka koji je u eri zakletve „nikada više" u srcu Europe i pred očima međunarodnih kamera stvorio reinkarnaciju „konačnog rješenja". Pod cijenu bitaka koje javnost nije ni slutila Miloševida je konačno dostigla pravda. Utrka s vremenom Kad je 12. februara 2002. otvoren proces protiv Miloševida, suci su po-zivali tužiteljstvo da iznošenje dokaza započne s Kosovom. Dakle obrnuto od kronološkog reda triju ratova na koje se proces odnosi. Procedura ICTY-a je akuzatorna, proizišla iz common lawa. Za razliku od inkvizitorskog sustava rimskog prava, nazvanog kontinentalnim, u kojemu sudac ima aktivnu ulogu u traganju za istinom, u akuzatorskoj proceduri to traganje, pod arbitražom sudaca, izvode tužitelj i odvjetnici obrane ili, u Miloševidevu slučaju, optuženi koji sam sebe zastupa. Dok se u inkvizitorskom sustavu prikupljanje pisanih dokaza događa za vrijeme istrage, u proceduri koja je na snazi u ICTY-u sve se događa na javnoj raspravi. Procedura je dakle usmena i zasnovana na dokazivanju svjedočenjem, s ispitivanjem i protuispitivanjem, dakle na napredovanju prema istini u cikcak liniji. Ova

procedura isprekidanog ritma nije narativna kao što to može biti pripovijedanje koje iznosi istražni sudac u proceduri kontinentalnog tipa. Da bi nadgledala različite timove koji su priređivali spis optužbe, Carla del Ponte imenovala je u novembru 2001. novog tužitelja. Mjesto dirigenta optužbe u procesu Miloševid dobio je Britanac Geoffrey Nice. Carla del Ponte dopustila je da je prisili njezin zamjenik. Iskoristivši brojna putovanja ove Švicarke, Graham Blewitt je u proljede 2001. odletio u London i pozvao engleskog odvjetnika koji je početkom godine napustio ICTY. Ovaj se nije dao moliti nego je, zbog velikih odgovornosti, odmah zatražio vedu pladu. Unatoč legendarnoj tromosti svojih propisa, UN brzo nalazi načina da zadovolji osobne zahtjeve Geoffrevja Nicea. Carla del Ponte je stavljena pred gotov čin. Bududi da joj se žuri, odustaje od traženja drugih kandidata i potvrđuje taj izbor. Geoffrey Nice poznaje ICTY i njegovu proceduru, prednost mu je što može odmah djelovati. Krajem septembra 2002. optužba je završila s dugom litanijom pokolja i deportacija čije su žrtve bili kosovski Albanci i počinje pozivati svjedoke koji dolaze govoriti o zločinima što su ih srpske snage izvršile u Hrvatskoj. Čekajudi da dođe na red Bosna, suci su 17. septembra naredili Tužiteljstvu da smanji optužni spis koji je prema njima „preopširan". Određeni broj opdina koje su bile pozornica nasilnog etničkog čišdenja u Bosni i Hercegovini mora dakle biti uklonjen da bi se ograničio broj primjera zločina, pa dakle i priča svjedoka. Zbog stalnih Miloševidevih izostanaka koji dovode do prekida rasprave i zbog opsežnosti spisa koji obuhvada tri rata, sucima se žuri završiti fazu optužbe. Proces Slobodanu Miloševidu postao je prava utrka s vremenom. Tužiteljstvo mora do 26. oktobra izvesti ta skradenja i predati novu optužnicu protiv Miloševida za Bosnu. Stare svađe odmah se obnavljaju. U utorak 8. oktobra 2002. u 15 sati Carla del Ponte saziva Ured. Prethodnog dana tim koji radi na predmetu Miloševid predao joj je vrlo uznemirujudi povjerljivi memorandum. U nemogudnosti da izvedu dovoljan broj svjedoka, Geoffrey Nice i njegovi suradnici strahuju da nede uspjeti uvjeriti suce u Miloševidevu krivnju za opsadu Sarajeva. Predlažu tri rješenja: povudi opsadu Sarajeva iz optužnice, svesti spis na ono najjednostavnije usredotočivši se na jedan do dva slučaja snajperskog pucanja i bombardiranja ili pokušati opdenito prikazati kampanju terora protiv civilnog stanovništva bosanskog glavnog grada ne obrađujudi pojedine izgrede. Da bi se izbjeglo „gubljenje nekoliko dana od vremena

koje im je dodijeljeno", izvještaj preporučuje Carli del Ponte da ispusti spis o Sarajevu. Prije nego što de se suočiti s timom, tužiteljica se savjetuje s okolinom. Njezin je ured zaprepašten. Anton Nikiforov, ruski diplomatski savjetnik, koji od svojeg dolaska 1997. medu voditeljima Tužiteljstva igra ulogu specijalista za Balkan, tu je da smiri revnost Švicarke. Savjetuje joj, dakle, da prihvati. Drugi jednodušno planu: „Ako je Tužiteljstvo u stanju dokazati Miloševidev utjecaj na vojsku bosanskih Srba, nema nikakva razloga da se izbaci Sarajevo, jedna od najdojmljivijih činjenica ovog rata." „Sljededi put kad budemo imali takvu raspravu, oni de zatražiti da izbacimo Srebrenicu iz optužnice", dobacuje u znak očaja jedan od savjetnika. Carla del Ponte pridružila se timu koji radi na „slučaju Miloševid" u kon-ferencijskoj dvorani na kraju hodnika. Atmosfera je teška. „Koliko je mrtvih bilo za vrijeme opsade?" upitala je čim je stigla. „Četrdeset četiri mjeseca opsade, deset hiljada mrtvih od kojih hiljadu petsto djece, prema službenim podacima..." Pravnici tima za „slučaj Miloševid" preporučuju razboritost i pragmatizam. Čak su pripremili i nekoliko formula namijenjenih umirivanju novina i žrtava, kao primjerice „nemamo vremena" što naprotiv prijeti izazivanjem negodovanja. Tužiteljica grabi dokument koji je pred njom i počinje ga listati. „Ovo je nacrt amandmana na optužnicu protiv Ratka Mladida, u njoj je ipak opsada Sarajeva..." Listovi klize pod njezinim rukama i ona iznenada uzvikne: „Ne vidim Sarajevo... Pogledajte sami!" U novoj verziji optužnice protiv Mladida koju je Carla del Ponte htjela ponovno aktualizirati za slučaj da konačno bude uhvaden, Sarajevo koje je vojska pod njegovim zapovjedništvom gušila i terorizirala tri zime, zauzima samo nekoliko redaka. Opsada bosanske prijestolnice svedena je na obično kršenje prava i običaja rata. Prijedlog nije potpisan. Sastanak je prekinut. U dva slučaja koji obuhvadaju najviše dužnosnike odgovorne za rat u Bosni i Hercegovini, dio tužiteljstva istodobno predlaže da se izbace nevjerovatne patnje na koje je hotimice prisiljavano četiristo hiljada stanovnika Sarajeva, stalnih meta snajpera i srpske teške artiljerije, talaca straha, hladnode i gladi, žrtava kampanje terora pod nemodnim pogledom snaga Ujedinjenih naroda, nazočnih u glavnom gradu za cijele opsade. Samo su dva uzastopna zapovjednika korpusa srpske vojske koji je opkoljavao Sarajevo do tada bila 31 optužena. Pod perom pravnika ICTY-a Sarajevo krišom poprima oblik posebne tragedije, izdvojene iz konteksta, koja nije žrtva politike koja je

etničkim čišdenjem ali i gušenjem i bombardiranjem opsjednutih gradova imala za cilj nepovratno razdvojiti etničke zajednice koje je povijest pomiješala i ispremi-ješala. No Sarajevo i Srebrenica bile su upravo dvije faze vrhunca srpskog zločinačkog pothvata u Bosni. Bile su i dva najočitija simbola nebrige zapadnih vlada. Sastanci su se nizali. Sljededeg tjedna GeofTrey Nice ponovo pokušava. Navodedi pomanjkanje vremena savjetuje Carli del Ponte ne samo da ostavi po strani Sarajevo nego i pokolje u Srebrenici, najgore krvoprolide u Europi od nacističkih zločina. Tužiteljica iskazuje svoje zaprepaštenje, pušta svoje savjetnike da argumentiraju, pokušava uvjeriti svoje zamjenike da ne donose prenagljene odluke. Ali Nice ne želi ništa čuti. Pod pritiskom istjecanja vremena kaže da je sklon prihvatiti strategiju uzoraka koju zastupaju suci. Mora se skradivati, stalno skradivati ovaj „tako složen" slučaj, mora se svesti na ono najjednostavnije i postidi osudu Miloševida, makar i prikrili dio njegove odgovornosti. Tim više što Miloševid uživa produživati protuispitivanje svjedoka koji ga optužuju trošedi tako skoro 32 polovinu vremena dodijeljenog optužbi. Suci stalno pozivaju na red i traže da Miloševid ne gubi vrijeme na nevažnim aspektima svjedočenja, opominju ga da prijeđe na druga pitanja, ali na kraju popuštaju pod izlikom da sam vodi svoju obranu. Miloševid, koji zna iskoristiti svoj položaj, neprestano upotrebljava taktiku diverzije, uz rizik da najčešde bude izvan teme. 33 Optužba ipak mora završiti s iznošenjem svojih dokaza do proljeda 2003. Da bi razriješio jednadžbu, Nice ne oklijeva žrtvovati Sarajevo i Srebrenicu, dva poglavlja za koja kaže da u njih ne vjeruje. Carla del Ponte se protivi: „Ako nam međunarodni svjedoci, kojima Miloševid ionako nije ništa govorio, nisu sposobni donijeti dovoljno dokaza svojim svjedočenjem, pribjedi demo insiderima jer oni su u stanju u kratkom vremenu rasvijetliti sve dokaze koje smo prikupili." Geoffrey Nice se odupire. 23. oktobra 2002. predaje sucima skradeni nacrt optužnice za Bosnu i traži od njih dodatnih mjesec dana za predaju definitivne verzije, koliko mu je potrebno da izvrši još bitnih skradenja." Ukratko: treba mu vremena da od Carle del Ponte iznudi zeleno svjetlo. Tužiteljica ne popušta: „Prepustimo sucima odgovornost za odustajanje od Sarajeva i Srebrenice ako nam ne daju potrebno vrijeme da dokažemo Miloševidevu odgovornost." 22. novembra ona potpisuje promijenjenu optužnicu. Sukladno zahtjevu sudaca, smanjen je broj opdina izmijenjenih etničkim čišdenjem, ali Sarajevo i Srebrenica su

zadržani. 31 Generali Stanislav Galid i Dragomir Miloševid, koji su jedan za drugim bili zapovjednici Sarajevskog korpusa, suđeni su za opsadu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Galid je osuđen za zločine protiv čovječnosti na doživotni zatvor. Dragomir Miloševid, čiji je proces održan 2007. očekuje presudu. General Đorđe Đukid, odgovoran za logistiku, umro je prije nego mu je počelo suđenje. 32 Od dvjesto devedeset i osam dana rasprave, podijeljenih na četiri sata dnevno, koliko je trajalo iznošenje cijelog optužnog spisa, tristo šezdeset sati iskoristilo je tužiteljstvo, a obrana dvjesto četrdeset sati u okviru protuispitivanja. Miloševid je uostalom dobio četrnaest prekida rasprava zbog zdravstvenih razloga, što čini šezdeset šest sati rasprave. 33 Taj de rok konačno biti pomaknut do početka 2004. da bi se nadoknadili dani Miloševideve bolesti. Geoffrey Nice ne polaže oružje. U aneksu nove optužnice dodao je pismo upudeno sucima. ,,U svjetlu vremenskog ograničenja i zbog drugih razloga nastalih zbog složenosti ovog predmeta, mogle bi se pokazati potrebnima dodatne promjene, vodedi računa o dužini optužbi koje se odnose na Srebrenicu i Sarajevo. Zato bi se dokazi o ova dva mjesta morali izvoditi tek na kraju predstavljanja spisa optužbe. Sigurno de optuženiku biti korisno znati da ne mora odmah pripremati dokumente koji se odnose na ova dva spisa. Tužiteljstvo de obavijestiti sve strane kao i Sudsko vijede ako odluči donijeti naknadne izmjene optužnice." Carli del Ponte koja traži objašnjenje Geoffrey Nice još jednom odvrada da je potrebno „pripremiti javno mnijenje". „Ljudi de bolje razumjeti kad se povuče Sarajevo i Srebrenica ako ih se unaprijed upozori", domede Gavin Ruxton. Kao pravni savjetnik u Upravi Tužiteljstva, on sugerira objavljivanje službenog izvješda kako bi se tisak uvjerio u opravdanost namjera optužbe. Nemogude je, međutim, pred hiljadama žrtava opravdati da samo zbog nedostatka vremena Tribunal odustaje od utvrđivanja istine o Miloševidevoj odgovornosti u te dvije najupečatljivije epizode rata u Bosni. Također je nemogude uvjeriti tisak da argument vremena može sam za sebe motivirati takvu odluku. Čini se da to ne uznemiruje Geoffrevja Nicea, možda zato što su unutar samog Tužiteljstva rijetki oni koji se pitaju o njegovim pravim motivima ili o njegovim vezama s Foreign Officeom. Carla del Ponte, koja je upravo pobijedila u prvoj rundi, ne traži povlačenje pisma upudenog sucima, nego

zahtijeva da ono ostane povjerljivo. Neuspjeh Geoffrevja Nicea omogudio je nadvladavanje otpora vojnih analitičara. Nova optužba protiv Mladida morala se slagati s Miloševidevom. Potpisana je istom prilikom. Kao ni Miloševid, ni ratni voda bosanskih Srba ne progoni se jer je zapovjedio pretjerano bombardiranje prijestolnice u kojoj se skrivalo nekoliko topova Armije BiH, što spada u kršenja pravila i običaja rata (jedne od najlakših optužbi na ljestvici barbarstva), nego upravo za kampanju terora protiv sarajevskih civila, što je zločin protiv čovječnosti. No, Geoffrey Nice ne popušta. U decembru 2002. Tužiteljstvo završava iznošenje dokaza u dijelu o Hrvatskoj. Dio o Bosni predviđen je za sredinu februara 2003. To je prilika za ovog Britanca da započne novu ofenzivu. Krajem decembra najavljuje Carli del Ponte da se sprema još jednom tražiti napuštanje optužbi za Sarajevo. Smatra da ne postoje veze između Miloševida i Mladida i da de biti potrebno mnogo vremena da se dokaže kako je zločine omogudila logistička potpora Beograda srpskim snagama koje drže Sarajevo u okruženju. „Nedemo povudi tačku optužnice samo zato što nam nedostaje vremena. Ne možemo smanjivati zločinačku odgovornost jednog optuženika zbog vremenskih ograničenja", ponovo mu odlučno odvrada Švicarka. Šesnaestog januara 2003. u konferencijskoj dvorani na drugom katu Tužiteljstva Geoffrey Nice je uporan: „Ne možemo si dopustiti luksuz da utrošimo dvadeset dana rasprave kako bismo postigli oslobađanje optuženoga od optužbi za Sarajevo." Pred opiranjem Carle del Ponte nadodaje: „Budimo realisti. Suci nam nede dati više vremena. A imamo isti problem sa Srebrenicom. Ako raspršimo snage na Sarajevo i Srebrenicu, oslabit demo čvrste tačke predmeta protiv Miloševida." Glavni odvjetnik tvrdi da ima više dokaza obrane nego optužbe, da Milo-jevid nikada nije propustio pred međunarodnim sugovornicima osuditi opsadu Sarajeva i da je u više navrata intervenirao u korist obustavljanja bombardiranja bosanske prijestolnice. Nice odmahujudi rukom odbacuje misao da je Miloševid pred zapadnim izaslanicima izigravao miritelja i da njegova sposobnost da postigne dvadesetčetverosatni ili četrdesetosmosatni prekid bombardiranja, baš naprotiv, potvrđuje njegov stvarni utjecaj na snage koje su opkoljavale grad, što skup podudarnih pojedinosti ved omogudava da se dokaže. Čini se da on ne razumije cinizam ovog palikude koji iz svojega beogradskog ureda povlači konce rata

prikazanog kao neizbježnog i bratoubilačkog pretvarajudi se pritom da pruža dobre usluge međunarodnoj zajednici koja uživa u vlastitoj naivnosti. Motivi za povlačenje Sarajeva i Srebrenice iz spisa o Miloševidu nisu ni vrijeme ni nedostatak dokaza, nego poricanje činjenica. Namjerno poricanje onih koji su po nalogu neprestano poticali tu pogrešnu analizu događaja, koju je dugo vremena širila zapadna diplomacija. Poricanje iz zadovoljstva ili iz nesposobnosti drugih koji su uz to pristajali. Sarajevo i Srebrenica: teška potraga za dokazima Vojni analitičari, pozvani na sjednicu kao pojačanje, tvrde unatoč očiglednosti da Sarajevo nije dio ciljeva smišljenog plana u Bosni i Hercegovini, nego Predstavlja poseban projekt s obzirom na to da se Mladideva vojska radije zadovoljila time da ugrabi teritorije oko grada nego da ga zauzme. Znaju, međutim, po dokumentima koje posjeduju, da podjela Sarajeva stoji među šest "strateških ciljeva" što ih je Radovan Karadžid oblikovao 12. maja 1992. pred Skupštinom bosanskih Srba. Pobijaju k tome zločinačku narav opsade Sarajeva: „Možda je bila vojno legitimna zbog prijetnje koju je predstavljala bošnjačka vojska" čiji se Glavni stožer nalazio u glavnom gradu. Rasprava je, doduše, Pravnička, ali tvrdoglavo odbija sagledati činjenice. Hiljade sarajevskih civilnih žrtava, najčešde mete srpskih snaga, tako su pretvorene u tek kolateralne štete. Umiješao se Bill Fendrik, kanadski oficir i stručnjak za ratno pravo: ,,Sarajevo je legalna vojna akcija u kojoj su počinjena nelegalna djela." Optužba još ne raspolaže dokumentima koji dokazuju stvaran Miloševi-dev utjecaj na vojsku bosanskih Srba. Kad su tijekom 2003. dobiveni ovi dokumenti, pokazali su unutarnje veze između srpske vojske u Bosni i Beograda. Mladideva vojska u njima ne pokazuje se kao atom koji se otkinuo od središnje strukture, nego kao produžetak beogradske vojske, privjesak čiji Glavni stožer i svi njegovi kadrovi pripadaju glavnini koja je pod središnjom vlašdu Beograda. Pod političkom vlašdu u Miloševidevim rukama koji, kako de to pokazati ovi dokumenti, formulira strateške ciljeve zajedničkog plana. Ali krajem 2002. Tužiteljstvo ved može dokazati da je Miloševid svojim saveznicima, bosanskim Srbima stavio na raspolaganje ratni stroj koji im je omogudio da počine zločine, posebno u Sarajevu. Može dokazati da je Miloševid nastavio financirati ratni napor, davati logističku i stratešku podršku šaljudi za pojačanje vojne stručnjake i jedinice specijalne policije, svaki put kad su snage bosanskih Srba imale poteškoda u

održavanju opsade ili u uklanjanju nesrpskog stanovništva iz gradskih četvrti koje bi prešle pod njihovu kontrolu. Opsada Sarajeva predstavlja, dakle, nedjeljiv dio plana kojemu je cilj bio trajno rastaviti etničke zajednice u Bosni. Nekoliko stručnjaka tima pokušalo je upozoriti Geoffrevja Nicea na opasnost da se oslabi cjelinu optužnog spisa povlačedi iz njega Sarajevo. Bit de teško uvjeriti suce u Miloševidevu presudnu ulogu u zajedničkom zločinačkom pothvatu u Bosni bez dokazivanja da je sudjelovao u svim velikim etapama tog dogovorenog plana. Ali glavni odvjetnik nije ih ni čuo niti pozvao na sastanak. Izabrao je, naprotiv, osloniti se na britanske i američke vojne analitičare, koji su stalno poricali svaku povezanost između Mladida i Beograda, između Beograda i Srebrenice ili Sarajeva, između vojske bosanskih Srba i vojske u Beogradu, između paravojnih jedinica i središnje srpske vlasti. Ovi su se analitičari godinama nastojali suprotstaviti svakome tko je iznosio takve pretpostavke, i to takvom žestinom da je ona postajala sumnjivom. Nisu se zalagali za oprez, nisu poticali na produbljenje tragova, jednostavno su priječili. Sve što je moglo rasvijetliti ove veze odbacivalo se, održavajudi dugo godina Tužiteljstvo u iluziji da Beograd nema „ništa s ratom u Bosni", a još manje s pokoljem u Srebrenici. Prikrivajudi tako istinu koja se ved nazirala u svakom dokazu spisa, sudjelovali su kako u Miloševidevu poricanju, tako i u onom zapadne diplomacije. Oni su dugo vremena vodili igru. Bez pristupa vojnim srpskim arhivima, bez pomodi zapadnih vlada koje odbijaju podijeliti svoje spoznaje i linije zapovijedanja koje su njihove obavještajne službe odavno rekonstruirale, Tužiteljstvo je bilo lak plijen. Vojni analitičari, okupljeni u Military Analyst Teamu, MAT u žargonu Haškog suda, bili su neizbježan put svakog pravnika ili istražitelja koji želi analizirati hijerarhijske strukture, secirati organizacijske sheme, identificirati one koji naređuju. Kao osjetljivo i zaštideno mjesto u središtu sudskog stroja odmah pobuđuje lakomost velikih sila. Ovaj zadatak, previše precizan i složen da bi se povjerio neiskusnim osobljem, dodijeljen je sasvim logično stručnjacima. Amerikanci i Britanci požurili su se dati to visoko kvalificirano osoblje, koje omogudava nadziranje kaznenih strategija iz daljine. Vojni analitičari, koji su potekli iz najboljih obavještajnih službi i ostali vjerni svojim vladama, bili su bez sumnje među najkompetentnijim članovima ICTY-a, ali su mu nametali pristranost. Godinama su obeshrabrivali svaki pokušaj progona pravih

huškača etničkog čišdenja i utuvili vedini u Tužiteljstvu da Mladid i Karadžid djeluju na svoju ruku i da se ne može zamisliti dogovorna politiku Beograda i Pala, sjedišta srpskih ekstremista u Bosni. Kao da je samo mržnja protiv bosanskih Muslimana i njihova volja da u krvi raskomadaju Bosnu povezivala Karadžida i Mladida u toj gnusnoj pustolovini. Kao da je to bilo dovoljno da se na 60% bosanskog teritorija niotkuda pojavi srpska država te da se postigne priključenje modne jugoslavenske vojske (VJ) i velikog dijela srpskog stanovništva u Bosni, koje je Beograd bez posebnih namjera opskrbljivao oružjem! Posljedice ove manipulacije užasne su: poslije osam godina istraživanja, Tužiteljstvo još 2003. sumnja u značaj tih informacija, ne usuđuje se zadi s onu stranu privida za koji je Miloševid postao pravi majstor. Tužiteljstvo luta, gubi dragocjeno vrijeme. A ved 1992., samo nekoliko mjeseci poslije početka rata u Bosni i Hercegovini, zapadne vlade ved znaju da je Miloševid taj koji vuče konce ove nove kampanje etničkog čišdenja. Zabrinjava ih količina zločina, njihova sustavnost i organiziranost tako da se pitaju ne događa li se genocid, što bi ih, prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, prisililo da sve poduzmu da ga spriječe. Odjel za analiziranje i obavještajni rad State Departmenta ispituje situaciju na svojim zaslonima i ved od prvih tjedana rata piše izvještaje rijetko viđene preciznosti o napredovanju i načinu operacija srpskih jedinica, te o namjeri 34 da silom i nasiljem stvore srpsku državu u Bosni. Za njih je riječ o jasno planiranom procesu koji se potiče iz Beograda. Nekoliko dana prije stupanja na vlast Billa Clintona koji je na čelu demokrata pobijedio na predsjedničkim izborima, šef diplomacije u administraciji Busha (oca), Lawrence Eagleburger rekao je to skoro vrlo otvoreno na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji 16. decembra 1992., koja se održavala u Ženevi: ,,S jedne strane imamo moralnu obavezu da se po drugi Put u ovom stoljedu ne izmaknemo kad jednom narodu prijeti nestajanje. Ali imamo i političku obavezu jasno upozoriti narod u Srbiji kako se sada izlaže opasnosti da dijeli neizbježnu sudbinu onih koji u njegovo ime izvode etničko čišdenje. Srbi moraju dobro shvatiti da ih čeka drugi Nürnberg." Među najodgovornijima Eagleburger imenuje Miloševida, Karadžida, Mladida kao i dvojicu voda paravojnih formacija iz Srbije, Arkana i Šešelja. Dermot Groome, američki tužitelj za bosanski dio Miloševideva predmete,

pritječe u pomod Geoffrevju Niceu na sastanku 16. januara 2003. ,,Povlačedi Sarajevo i Srebrenicu ne napuštamo ni jednu tačku optužnice, samo smanjujemo opseg sredstava dokazivanja (...) Imamo još samo sedamdeset dana za dokaze o Bosni. A samo za spis o Srebrenici treba nam dvadeset pet do trideset dana (rasprave; op. a.). Postoje dva načina da pristupimo ovom pitanju: dokazati Miloševičevu odgovornost kroz Mladidevu, preko vojske i preko dogovornog zločinačkog pothvata, ako možemo dokazati da su u to vrijeme, 1995. godine, Miloševid i njegovi saveznici još uvijek imali zajednički zločinački plan. No neki smatraju da su 1995. bosanski Srbi djelovali bez pristanka Beograda, posebno u slučaju srebreničkog pokolja. Može se razmotriti i mogudnost da pokažemo Miloševidevu odgovornost dokazujudi prisutnost snaga iz Srbije u vrijeme pokolja u Srebrenici, ali za sada nemamo o tome nikakva dokaza." Dermot Groome je oprezan. Ne želi se suprotstaviti Geoffreyju Niceu. Ipak je, vidjevši brojne podudarne indicije, uvjeren u postojanje dokaza koji tada nedostaju, ali koje ved traži i koje de na koncu prikupiti. Glavni štab u Beogradu postavio je bez iznimke sve časnike koji zauzimaju položaje u srpskim snagama u Bosni, uključene u zauzimanje Srebrenice i u pokolje koji su uslijedili, i Beograd ih nastavlja pladati. Gotovo deset godina MAT je skrivao tu informaciju sprečavajudi tako Tužiteljstvo da se pita o pravoj prirodi kontrole koju je vršila središnja vlast u Beogradu nad kadrovima vojske bosanskih Srba u vrijeme događaja u Srebrenici. Oko deset godina vojni stručnjaci Tužiteljstva tvrdoglavo su isključivali svako mogude sudjelovanje specijalnih snaga iz Srbije u pokolju iz jula 1995. u Srebrenici. A videosnimka koja prikazuje pogubljenje šest mladih Bošnjaka iz Srebrenice, koje je počinila jedinica Škorpioni, prikazana na procesu 1. juna 2005. svjedoči upravo o izravnom sudjelovanju specijalaca srbijanskog Ministarstva unutarnjih poslova. Ali u januaru 2003. Tužiteljstvo još ne raspolaže tim dokazima koji mogu prevagnuti. Tim koji radi na „slučaju Miloševid" mora se zadovoljiti prilično ograničenim skupom podudarnih pokazatelja da bi se suprotstavio 34 Power Samantha, A Problem from Hell, America and the Age of Genocide, Perennial, New York, 2003, stranice 247. -327. vojnim analitičarima i dokazao Miloševidevu kaznenu odgovornost za genocid u Srebrenici. „Teško je dokazati Miloševidevu odgovornost za

genocid u Srebrenici. Čak i da su pokolji bili eventualno predvidljivi, Miloševid nije pokazao posebnu namjeru", dodaju drugi pravnici ovoga tima. I zaključuju: „Previše problema i premalo vremena!" 35

Peter McCloskey koji koordinira sedamnaest predmeta o Srebrenici ne voli da se njegove optuženike spušta na razinu izvršitelja kojima kao marionetama zapovijeda Miloševid. „To slabi moju sposobnost dokazivanja krivnje mojih optuženika na skorašnjem procesu o Srebrenici." Za američkog tužitelja veliki redatelj genocida u Srebrenici jest Mladid i nitko drugi. A pokolj u Srebrenici, simbol mučeništva bosanskih Muslimana samo je Mladidev ,,luđački čin": „Pokolj se nije mogao predvidjeti, a nije uvjerljivo da je Miloševid imamo vlast nad vojskom bosanskih Srba. Ne postoji povezanost. Apsurdno je tvrditi da je Miloševid na bilo koji način umiješan u pokolj u Srebrenici." Peter McCloskey se vara, ali ne želi to ni pomisliti, toliko su vojni analitičari u uredu s kojima radi od prvih dana izričiti: slučaj pokolja u Srebrenici „ne prelazi granice Bosne". I nisu uvjerili samo zamjenika, nego cijeli tim zadužen za „predmet Srebrenica", najbolji tim u Tužiteljstvu. U to vrijeme Tužiteljstvo nema još u rukama sve dijelove slagalice, a oni koje ima nisu još ozbiljno poslagani. Brojne ključne informacije u posjedu Tužiteljstva, prešudene su. Katkada namjerno, katkada zbog zaslijepljenosti. Sve zajedno ipak su tvorile skup elemenata dovoljno podudarnih da se iz njih izvuče zaključak o sudjelovanju Beograda u operacijama protiv Srebrenice. Više svjedoka insidera koje je prije nekoliko godina ispitao tim za Srebrenicu, spominjalo je te veze. Jedan od njih, srpski general, isticao je da je Miloševid sazvao u maju 1995. Mladida i Perišida da pripremi zauzimanje te enklave. Jedan drugi opisivao je mehanizme uspostavljene da ne ostane nikakav pisani trag o zapovijedima koji se odnose na dolaske i odlaske jedinica iz Srbije u Bosnu, i da se od međunarodne zajednice sakrije to aktivno i neprestano sudjelovanje u uspostavljanju etnički čistog, a geografski kompaktnog srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Ukazivao je da je pri svakoj ofenzivi protiv enklave u Srebrenici u julu 1995., a ved i od 1993., Beograd slao kao pojačanje svoje specijalne jedinice vojske i policije. Ali te su svjedoke sustavno diskvalificirali vojni analitičari. Da bi pobili činjenice koje su željeli sakriti, članovi MAT-a proglasili bi da svjedok ili nezgodni dijelovi njegova svjedočenja nisu vjerodostojni. To je bio vrhunski izgovor da se odbace cijeli komadi onoga što je moglo biti istina i da se obeshrabri svaka daljnja

istraga. Te pobijene indicije nisu se unosile u banku podataka Tužiteljstva, koja je svakom timu omogudivala da pomodu ključnih riječi identificira ved postojede dokumente koji mogu poslužiti u drugim istragama. 36 Anglosaksonski vojni analitičari (nije bilo francuskih) svjesno su i sustavno prikrivali izravnu Miloševidevu odgovornost za zločine u Bosni, Posebno u Srebrenici. U službi svojih vlada, oni su dugo oblikovali razumijevanje spisa kako su htjeli i izbjegavali da Tribunal, stvoren da prikrije njihovu političku nemod, slučajno ne otkrije podlost velikih sila za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Nedostatak suradnje velikih sila Tužiteljstvo je izgubilo mnogo vremena zbog unutarnje sabotaže i zadržavanja informacija što su činile zapadne sile. Amerikanci, Britanci i Francuzi nisu prenosili informacije koje su imali, a koje bi omogudile da se u jednom mahu otkloni svaka sumnja. To su odbijali do samog kraja. Velike sile nisu time nastojale poštedjeti Miloševida. Pokušavale su zaštititi same sebe od istine koju bi ICTY, čak i da je nije tražio, na koncu izvukao rekonstruirajudi Miloševidevo zločinačko djelovanje kroz cijelo trajanje sukoba. Od prvog časa znale 35 Sedamnaest bosanski Srba, medu kojima Karadžid i Mladid, optuženo je za pokolje u Srebrenici. Više njih su obični izvršitelji, drugi predstavljaju srednje ili više karike u lokalnom lancu zapovijedanja. 36 Military Analyst Team nije uključivao ni jednog Francuza, tako da autorica ne može go-voriti o Francuskoj. Ipak, pogrešne teze koje su anglosaksonski vojni analitičari pokušavali zametnuti tužiteljstvu ICTY-a ne razlikuju se nimalo od onih koje je do sada branio Pariz. su da je Miloševid palikuda Balkana. Ipak su od njega napravile povlaštenog sugovornika znajudi da de tako puhati u žar umjesto da gase vatru. Zapadnjačke obavještajne službe špijunirale su djela i pokrete srpske vojske u Bosni, a posebno njezinu komunikaciju s Beogradom. Te informacije dokazuju Miloševidevu upletenost, više nego što se itko nadao. Od 2002. Carla del Ponte traži od Washingtona da joj preda snimke razgovora iz proljeda 1995. Iako je Geoffrey Nice negodovao, zatražila je od svojeg voditelja Ureda za istrage da pripremi taj zahtjev, ali ga je američka vlada, kao i sve sljedede, zanemarila. Rezultat: godinama poslije događaja Srebrenica se još uvijek doživljava kao „poseban slučaj", kao „luđački čin", u skladu s verzijom koju brane sve vlade od 1995. To je savršena teza za

velike sile jer, surov koliko i nepredvidiv, luđački čin nije mogude spriječiti. Krajem ljeta 1995. američka administracija poslala je u svoje službe da kruži memorandum u kojem se tačno navodi na koji način treba odgovarati tisku o Srebrenici. Tako američki dužnosnici moraju tvrditi da oni, kao ni Ujedinjeni narodi, nisu znali da su Srbi planirali osvojiti enklavu i da nisu imali informacija o pomacima trupa bosanskih Srba. O predvidivosti zvjerstava američki dužnosnici moraju dogovarati: „Nismo imali nikakve informacije o bilo kakvoj namjeri da se počine zvjerstva protiv muslimanskih branitelja ili protiv stanovništva Srebrenice. Znali smo da takva djela nisu nemoguda imajudi na umu povijest genocida i 37 etničkog čišdenja na Balkanu." U Washingtonu, Parizu ili Londonu priča se nije mijenjala. Čak i deset godina poslije tih događaja, velike sile ne žele priznati da su informacije kojima su raspolagale jasno najavljivale prijetnju koja se nadvila nad muslimanskim stanovništvom ako enklava padne u ruke Mladida i njegove vojske. One ne bi mogle opravdati što nisu, unatoč diplomatskim i vojnim sredstvima, poduzele ništa da se izbjegnu događaji koji su se nasludivali. Bez sumnje nisu znale da de ubijanje dodi do paroksizma. Ali znale su, naprotiv, da Mladid nede oklijevati. Svi muškarci dovoljno stari da nose oružje u mnogo su navrata bili stigmatizirani, a Mladid i njegove trupe najavljivali su, još od neuspjeha u zauzimanju enklave 1993., volju da se osvete, prijetnju koju su ponovili uoči pokolja. Velike sile suzdržale su se od djelovanja, posebno zračnim napadima, kako su to radile u drugim situacijama kad razmjeri zločina nisu bili ni usporedivi, kao 29. maja 1995. nakon što je granata ubila sedamdesetak ljudi u središtu Tuzle. Od straha da tim propustom ne otkriju svoju odgovornost, otada se skrivaju iza tobožnje nepredvidivosti ovog pokolja unatoč činjenicama i međunarodnim svjedočanstvima koja su ved tada davala naslutiti suprotno, a danas to dokazuju. Bududi da su bili bolje opremljeni od svojih saveznika, Amerikancima je najneugodnije u toj aferi. U to su vrijeme raspolagali mogudnostima prisluškivanja, ali i s pet satelita u pogonu koji su proizvodili oko pet hiljada slika dnevno. Pomodnica državnog tajnika za obavještajne poslove i istraživanja za vrijeme Clintonova mandata Toby Gati priznaje: „Ovaj neuspjeh nije bio neuspjeh obavještajnih sposobnosti. (...) Našoj politici etničko čišdenje nije bilo prioritet. Kad se od početka odlučite da nedete odgovoriti ako se tako nešto dogodi, onda se, nažalost, takve stvari na kraju

38

i dogode." Mladid se ipak zabrinuo zbog reakcije Zapada i ne zadovoljava se umirujudim riječima iz Beograda. Telefonska prisluškivanja za vrijeme pokolja pokazuju da je on tražio vlastite kontakte u inozemstvu da mu potvrde kako velike sile odbijaju intervenirati. Među njima bio je i jedan novinar iz Beograda kao i jedan srpsko-američki lobist Miloš Kostid, pukovnik američke vojske u mirovini, koji je nekad radio za vojnu 39 obavještajnu službu. 37 Power Samantha, navedeno djelo, str. 420. 38 Power Samantha, ibid., str. 420. O obavještajnim mogudnostima i nadzoru, Momir Bulatoviod, predsjednik Crne Gore od 1990. do 1998. izjavljuje u intervjuu objavljenom 26. aprila 2007. u hrvatskim dnevnim novinama Večernji list da je 1995. Richard Holbrooke pokazao satelitske slike na kojima se vide kamioni-cisterne kako prelaze iz Srbije u Bosnu, bududi da je Miloševid tvrdio da prevoze mlijeko, Holbrooke mu je tada dao spektroskopsku analizu koja je dokazivala da je riječ o dizel-gorivu. 39 Malid Gordan, Globus, Zagreb, januar 2006. Prevedeno na engleski na: http://srebrenica Rasprave se zaoštravaju Šesnaestog januara 2003. u dvorani za konferencije Geoffrey Nice dopustio je zamjenicima da ga napadaju oko sat vremena. Pomodu dokumenata trudili su se odvratiti Carlu del Ponte od Miloševideva progona za pokolj u Srebrenici. Pred njihovom jednodušnošdu čini se da se tužiteljica pokolebala. Geoffrey Nice to koristi i uzima riječ: „Da su prethodno vođene druge istrage, možda, ali na temelju onoga što imamo, to je nemogude. Morali bismo to povudi oprezno, ali svakako ne u zadnji tren." Zamjenici ponavljaju: „Nemate načina da dokažete optužbu protiv Miloševida za genocid, svi javni tužitelji ovog tužiteljstva u to su uvjereni." Sarajevo, Srebrenica, optužba za genocid: to su jedina tri kamena spoticanja u ICTY-u, u očima međunarodne javnosti najjači simboli nedjelovanja i cinizma velikih sila na Balkanu. Kad je sastanak završen, Carla del Ponte okuplja svoj ured. „Ne mogu se opirati cijelome timu, spis je u njihovim rukama. Ako oni opstruiraju, nemam drugog izbora nego odustati. Ali nedu to olako odlučiti. Pročitat du sve dokumente koje je tim prikupio i vidjet du. Međutim, ne razumijem zašto im, se toliko žuri, zašto toliko navaljuju da se ta odluka donese odmah. Pa nema žurbe, svjedoci ili dokumenti mogu iskrsnuti u svako doba. Nikad se ne zna Treba ostaviti otvorena vrata. Nažalost, ne žele

shvatiti da bi bilo mudrije što je mogude dulje zadržati te predmete pod miškom." "Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, ne bismo imali sredstava i ne bismo mogli ratovati", podsjeda Radovan Karadžid, „predsjednik" samoproglašene Republike Srpske desetog maja 1994. pred Skupštinom bosanskih Srba. Zapisnici sa skupštinskih sjednica, uhvadeni telefonski razgovori, vojne naredbe knjigovodstveni registri -spisi Slobodana Miloševida o Bosni i Hercegovini na koji se baca Carla del Ponte, opsežni su. Pokazuju kontinuitet Miloševideve uloge tijekom cijelog zločinačkog procesa, još prije početka sukoba. Miloševid je bio u redovitu kontaktu sa svojim pouzdanicima u Bosni. U novembru 1991., pet mjeseci prije izbijanja neprijateljstava, Radovan Karadžid redovito obavještava Miloševida o 40 situaciji u Sarajevu i raspravlja s njim o pripremama za opsadu. Miloševid vodi zločinački projekt iz Beograda, uspostavlja mreže opskrbe oružjem namijenjene srpskom stanovništvu Bosne, organizira pronevjere novca iz javnih fondova u opdinama Bosne i Hercegovine koje priželjkuju Srbi da bi ih usmjeravao u središnju blagajnu u Srbiji, priprema pretvaranje jugoslavenske vojske u srpsku kako bi Srbima u Bosni omogudio sredstva za ratovanje i preuzimanje kontrole nad velikim dijelom bosanskog teritorija pod cijenu sustavnog istjerivanja nesrpskog stanovništva. Na taj je način raspoređena vojska predviđena za opsadu Sarajeva. Dokumenti potvrđuju dolazak, kratko nakon početka rata u aprilu 1992., specijalnih jedinica iz Srbije, Crvenih beretki, jedinica Šešelja i Arkana, dvojice paravojnih voda iz Beograda, u dijelove Sarajeva koji su ostali u srpskim rukama i gdje provode politiku etničkog čišdenja. Oni pokazuju kako i Beograd, zahvaljujudi tiskanju novca, nastavlja tijekom cijelog sukoba financirati rat bosanskih Srba, koji sami nemaju ni financijskih ni logističkih sredstava za održavanje blokade bosanske prijestolnice. Kao što nemaju ni sredstava da zadrže kontrolu nad dvjema tredinama teritorija Bosne i Hercegovine kojih su se dokopali zahvaljujudi ratnom stroju koji im je dao Miloševid. Projekt nasilnog razdvajanja etničkih zajednica dogovoren je, unaprijed smišljen i vođen iz Beograda. Slušajudi neprestano kako njezini zamjenici pobijaju dokaze prikupljene protiv Miloševida, Carla del Ponte počela je i sama sumnjati koliko je taj spis čvrst. Ali nakon što je uronila u tajne vodstva u Beogradu, shvatila je da ne smije popustiti i želi o tome obavijestiti tim. Geoffrey Nice upravo je poletio

u Arushu, tanzanijsko sjedište Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR), gdje se tada, u januaru 2003., održavala konferencija zamjenika tužitelja. Poziva Dermota Groomea i otkriva da je ovaj podržavao teze Geoffreya Nicea da izbjegne raskol unutar tima, što bi bilo štetno za proces. Američki javni tužitelj objašnjava da je vrijeme koje je određeno za dokazivanje dijela o Bosni, ukupno sedamdeset dana rasprave, naime genocide.blogspot.com/2006/01/cia-transcripts-on-mladic.html. 40 Nekih dvjesto pedeset prisluškivanih razgovora između vlasti u Beogradu i bosanskih Srba između 1991. i 1992., predanih procesu 2002., može se nadi na www.domovina.net. nedovoljno, ali da dokazi o Miloševidevoj odgovornosti u spisu o Sarajevu i Srebrenici postoje. „Samo ja i moj glavni istražitelj ved dugo mislimo da su vojska bosanskih Srba i jugoslavenska vojska jedna te ista vojska. Mogu to dokazati, ali bili smo potpuno usamljeni unutar tima (koji tvrdi da su te dvije vojske odijeljene i samostalne; op. a.)." Poslije nekoliko dana Carla del Ponte, koja obnaša i funkciju glavnog tužitelja ICTR-a, stiže u Arushu. Odmah obavještava Geoffreyja Nicea o svojoj volji da zadrži Sarajevo i Srebrenicu i da dodijeli pojačanje timu koji radi na „slučaju Miloševid" kako bi nastavio istragu. Nice prihvada i obedava da de obavijestiti svoje suradnike. Nakon povratka u Hag Britanac saziva svoj tim. Ali ne obavještava ga o odluci Carle del Ponte ni o dolasku pojačanja. Naprotiv, daje im petnaest dana da prikupe nove dokaze u prilog ispuštanja Sarajeva i Srebrenice. Na kraju sastanka Geoffrey Nice okomio se na dvojicu savjetnika Carle Del Ponte: „Lako vam je dijeliti savjete tužiteljici, redi joj što treba raditi. Ali ja sam taj koji na kraju preuzima rizik. Znajte da nedu staviti na kocku svoju reputaciju da bih zadovoljio ego Carle Del Ponte i branio spis bez dokaza." U kuloarima Tužiteljstva otada de one, koji neprestano upozoravaju Geoffreya Nicea i njegovo okruženje da ne smiju promašiti istinu i da je nastave tražiti, nazivati „zavjerenicima". Tredeg februara Geoffrey Nice saziva različite stručnjake Tužiteljstva ne priopdavajudi im dnevni red. Nada se da de ih zatedi nespremne i navesti ih da ga podrže kako bi doveo Carlu del Ponte u manjinski položaj i prisilio je da poništi svoju odluku čim se vrati iz Arushe. Vojni analitičari za stolom malo-brojniji su od stručnjaka za bivšu Jugoslaviju, od kojih su mnogi podrijetlom iz te regije. Oni prvi ostaju povučeni, očekujudi u kojem de smjeru krenuti stvari. Previše je činjenica koje ukazuju na postojanje

tijesnih veza između srpskih snaga u Bosni i u Beogradu kružilo posljednjih tjedana u uredu da bi ih pobijali pred tako širokim skupom stručnjaka. Ovi drugi su jednodušni. Peti kotač, oni koje se uvijek poziva da analiziraju dokaze koje su prikupi-u istražitelji, ali ih se nikada ne pita za savjet o strategijama istrage, članovi Leadership Research Teama, jedine skupina stručnjaka za bivšu Jugoslaviju u Tužiteljstvu, ugrabili su ovu rijetku priliku da izraze svoje mišljenje. Za njih je jednostavno neshvatljivo kako se Geoffrey Nice, glavni odvjetnik optužbe u slučaju Miloševid", može pitati o važnosti takva dva spisa kao što su oni o Sarajevu i Srebrenici. Tako okrnjiti Miloševidevu optužnicu zbilja je nezami-slivo. To bi značilo „iskriviti smisao Miloševideve odgovornosti", „unakaziti djelo". I oni mu, oslanjajudi se na činjenice, objašnjavaju zašto. Geoffrey Nice je zbunjen njihovom prosudbom bez mogudnosti prigovora. Odlučuje se prihvatiti odluku Carle del Ponte, ali odbija ponuđena pojačanja zbog straha da de izgubiti kontrolu nad Dermotom Groomeom i vođenjem dijela o Bosni, u slučaju „Miloševid". Spisi o Srebrenici i Sarajevu, poslije mučnog natezanja, konačno su zadržani. Ali Geoffrey Nice prihvatio je to protiv svoje volje, no on je taj koji svakodnevno upravlja procesom, a ne Carla del Ponte. U trenutku kad započinje predstavljanje posljednjeg dijela optužnice, dokaza optužbe o Bosni, Tužiteljstvo još nije utvrdilo jasnu strategiju. Spis o Kosovu, koji je ved pri otvaranju prikazao kanadski državni tužitelj Dirk Reyneveld, nije predstavljao problem kada je riječ o Miloševidevoj ulozi u pokolju oko deset hiljada Albanaca i deportaciji još njih oko osam stotina hiljada jer je djelovao u okviru države kojom je predsjedavao. Spis (Predmet) o Hrvatskoj, pod dirigentskom palicom njemačke državne tužiteljice Hildegard Uertz-Retzlaff pokazao je u četrdeset dana rasprave, zahvaljujudi dokumentima i naročito svjedočenju pokajnika, kao što je Milan Babid, da su pokolji i deportacije bili naručivani i vodeni iz Beograda. Međutim, kako de na raspravi redi Babid, bivši nacionalistički vođa Srba u Hrvatskoj, koji se branio priznavši krivnju za zločine protiv čovječnosti kao i svoju ulogu u kampanji etničkog čišdenja u Hrvatskoj: „Beograd, to je Miloševid." Tako se pokazalo da je Miloševid pravi gospodar jugoslavenske vojske koju je preobratio u vojsku u službi srpskog zločinačkog pothvata, gospodar policijskih snaga Srbije, paravojnih skupina i lokalnih srpskih vlasti koje su zajednički vodile kampanju terora s ciljem istjerivanja nesrpskog stanovništva s teritorija koje su željele priključiti srpskoj državi. Tužiteljstvu

je ostalo još samo da nastavi dokazivanje o Bosni, drugoj od tri faze iste zločinačke politike, vodene smišljenim planom i ponekad zajedničkim sudionicima i sličnim, odnosno istim načinom djelovanja. Ali Geoffrev Nice i Dermot Groome ne slažu se u tome koju strategiju treba slijediti. Britanac namjerava dokazivati neosporan Miloševidev utjecaj na aktere ove nove etape etničkog čišdenja jer im šalje pomod potrebnu za nastavak njihovih planova. Amerikanac želi dokazati da je Miloševid veliki kolovođa politike etničkog čišdenja u Bosni, kao i na Kosovu i u Hrvatskoj. Za jednoga je veliki rizničar koji utječe na svoje saveznike, ali ih ne kontrolira uvijek. Za drugoga on je mozak bez kojega se ne bi dogodila ni jedna epizoda velike bosanske tragedije. Dva zamjenika državnog tužitelja, koji de se izmjenjivati pri ispitivanju svjedoka, spremaju se u februaru 2003. neusklađeni krenuti na raspravu braniti zadnji dio optužnice. U tim uvjetima suđenje može promašiti istinu kojoj svaki sudski postupak teži, istinu, za koju ni vlasti u Beogradu ni zapadnjaci ne žele da bude izložena na svjetlo dana. U traganju za nepobitnim dokazima: zapisnik Vrhovnog savjeta obrane 41

Jugoslavije Nalaženje novih činjeničnih dokaza omogudit de optužbi da spasi svoj ulog. Dat de joj nož da presiječe i donese odluku između dviju interpretacija tužiteljskog spisa koji ved posjeduje. Riječ je o originalnom zapisniku sjednica na najvišoj razini u Beogradu, ali i o svjedočenjima više pokajnika. Ved skoro godinu dana Geoffrey Nice vodi ogorčenu borbu. Pokušava se dokopati zapisnika ili izvještaja sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane (VSO) Miloševideve krnje Jugoslavije. To je organ u kojemu zasjeda predsjednik savezne vlade, predsjednici dviju federalnih republika, Srbije i Crne Gore, 42 kao i zapovjednik Vojske Jugoslavije. Ali Beograd se odupire unatoč obavezi surađivanja s IC-TY-em jer ti arhivi sadrže najočitije dokaze uloge Miloševida i srpskog vodstva u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Da bi se izvukla iz slijepe ulice prije kraja faze optužbe u procesu, Carla del Ponte se u pismu upudenom početkom maja 2003. ministru vanjskih poslova Goranu Svilanovidu obavezuje da se nede protiviti eventualnom zahtjevu da se neki dijelovi arhiva ne daju u javnost ako zaštitne mjere koje traži Beograd ostanu „razumne" i sukladne pravilniku ICTY-a. „Podrazumijeva se da se, u interesu transparentnosti procesa, takve mjere primjenjuju samo u iznimnim okolnostima i na ograničene dijelove", piše tada tužiteljica. Članak 54. bis (F) Pravilnika Tribunala o postupku i dokazima ovlašduje, naime,

države da zatraže zaštitne mjere nad dokumentima ili ulomcima dokumenata čije bi širenje dovelo u opasnost njihove „interese nacionalne sigurnosti". Beograd, umiren pismom Carle del Ponte, radi ustupak krajem maja 2003. Jednom stručnjaku Tužiteljstva ICTY-a odobreno je da dođe dva dana pregledavati izbor iz arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO). No ne smije ništa kopirati, može samo praviti bilješke. Beograd, koji nije uhitio ni Mladida ni druge bjegunce, i koji se oglušio o naredbe sudaca da tužiteljstvu preda dokumente, strahuje da Vijede sigurnosti Ujedinjenih naroda ne preuzme kazneni progon i ne prozove Beograd zbog kršenja zakonskih obaveza. Unatoč drakonskim uvjetima njegove misije, stručnjak je uspio utvrditi važnost dokumenata kojima Beograd priječi pristup ved skoro dvije godine: oni sadrže ključ svih zagonetki. Miloševid nije bio samo suautor smrtonosnog plana etničkog čišdenja i arhitekt rata, on je do kraja i njihov glavni ravnatelj. Potvrđujudi svjedočenje nekih pokajnika, dokumenti jasno Pokazuju podređenost srpskih voda u Bosni i Hrvatskoj i njihove vojske vlastima u Beogradu. Otkrivaju do tada nesludeno postojanje dviju službi unutar Generalštaba u Beogradu. Stvorene 15. novembra 1993. dekretom koji je ostao tajan, te su dvije službe zadužene upravljati osobljem i fondovima koje je Beograd stavio na 43 raspolaganje vojskama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Arhivi Vrhovnog savjeta obrane (VSO) otkrivaju i 41 Radi se, zapravo, o Vrhovnom savetu odbrane Jugoslavije (VSOJ), koji ovdje kao i u ostatku knjige, donosimo u obliku Vrhovni savjet obrane (VSO). (op. ur) 42 Za cijelo vrijeme rata, kad se Jugoslavija ved raspala, Miloševid je želio zadržati naziv Jugoslavija za državu koju su sačinjavale Srbija i Crna Gora. Poslije njegova pada u oktobru 2000. nove vlasti promijenile su ime u Srbija i Crna Gora do odvajanja Crne Gore u proljede 2005. 43 To su 30. i 40. Kadrovski centar Generalštaba Vojske Jugoslavije. 30. centar, zadužen za vojsku bosanskih Srba, omogudivao je da se učinkovitije upravlja s 8 miliona eura koje je Beograd godišnje doznačivao Mladidevim trupama za plade od 1992. godine, i to sve do 1995. Miloševideva naređenja da se koristi tiskanje novca za financiranje rata kako bi pomod koju daje prikrio vihorom inflacije diji de razmjeri uskoro premašiti do tada nedosegnutu inflaciju kratkotrajne Weimarske Republike. Natezanje između tužiteljice i dijela tima zaduženog za Miloševidev kazneni

progon, sad je samo ružna uspomena. Dokumenti Vrhovnog savjeta obrane (VSO) čini se da su uvjerili čak i one unutar tužiteljstva koji su se najviše opirali. Da bi dokazalo izravnu umiješanost srpske države i njezina šefa u rat i zločine u Bosni, Tužiteljstvo mora bezuvjetno predstaviti dokaze na Sudu. Na zahtjev Tužiteljstva suci su 30. jula 2003. obnovili nalog Beogradu da preda zapisnike. Beograd se odmah suprotstavlja toj odluci i sredinom oktobra uspijeva nametnuti zaštitne mjere nad dokumentima na jednom ročištu ex-parte u četiri oka između sudaca i predstavnika srpske države, u odsutnosti strana u postupku. Ukratko, kako bi spriječila da te nezgodne istine budu izložene na svjetlo dana, Srbija je uvjerila Sudsko vijede zaduženo za „slučaj Miloševid" da joj odobri ograničavanje upotrebe tih dokumenata samo na Miloševidev proces i da zabrani širenje dijelova koji je najviše kompromitiraju, ne samo u javnosti nego i svakoj sudskoj instanci osim ICTY-a. Suci se tako mogu oslanjati na cjelinu predanih dokumenata u određivanju Miloševideve krivnje, ali nede modi u javnoj verziji svoje presude navoditi ulomke koji se i dalje vode kao povjerljivi. Beograd je uspio dobiti parnicu pozivajudi se na „vitalni nacionalni interes" srpske države. Pravilnik, međutim, predviđa da se takva mjera odobri samo radi zaštite informacija koje bi mogle dovesti u opasnost sigurnost države. U tim uvjetima Carla del Ponte ne osjeda se više vezanom svojim pismenim obedanjem iz maja: tužiteljstvo odlučuje osporiti tu odluku i traži da ga suci saslušaju. Bez uspjeha. U jesen 2003. Tužiteljstvo ne zna ništa o srpskim argumentima i motivima odluke Sudskog vijeda, koji su na zahtjev Beograda ostali povjerljivi. Otkrit de ih tek u januaru 2004. kad pokuša pozvati na svjedočenje jednog od sudionika sastanaka Vrhovnog savjeta obrane 44 (VSO). Dokaži podvrgnuti cenzuri tiču se financijske i logističke potpore koju je Miloševideva Srbija pružala srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj, stvarne Miloševideve vlasti nad tim snagama i nad lokalnim političkim vodama, vojačenja srpskih pladenika na vanjskim frontama, isplate plada oficirima vojske iz Beograda koji su služili u srpskoj vojsci u Hrvatskoj i Bosni, te mjera predloženih za kršenje embarga kako bi se nastavilo pružati znatnu logističku po-mod srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj. Za mnoge ljude u regiji to nije nikakva tajna. No sve to potvrđeno u državnim arhivima omogudava da se izvan svake razumne sumnje", glavnog kriterija dokaza u anglosaksonskom pravu, dokaže golema odgovornost Miloševida i njegove

države za rat i zločine u Hrvatskoj i Bosni. Jer Vrhovni savjet obrane (VSO), zadužen da odredi strateške državne ciljeve, sudjelovao je u pripremi i izvođenju dogovorenog plana i formulirao direktive koje je Miloševid zatim prebacio na leđa srpskih vlasti u Bosni nad kojima je imao stvarnu kontrolu. A te su vlasti upravo i uspostavljene u Bosni da budu paravan i otklone svaku odgovornost sa središnje srpske države i njezinih upravljača u kampanji etničkog čišdenja koja se vodila izvan njezinih granica. Beograd hode pod svaku cijenu sačuvati ovu lažnu oplatu da bi izbjegao pladanje miliona dolara ratne odštete svojim susjedima. Godine 1993. Bosna i Hercegovina i Hrvatska podnijele su tužbu za agresiju i genocid protiv Miloševideve Srbije pred Međunarodni sud pravde (ICJ), jednu drugu međunarodnu sudsku instancu smještenu u Hagu, čiji mandat nije suđenje pojedincima, nego reguliranje sporova među državama. Da je srpska država proglašena krivom, nove vlasti u Beogradu morale bi preuzeti odgovornost. Odatle njihova volja za sprječavanjem korištenja arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO) pred Međunarodnim sudom pravde. Odatle i njihova volja za izbacivanjem dijelova koji je najviše kompromitiraju i tako sakriju informacije od opdeg interesa, koje pridonose rasvjetljavanju sukoba i čije neširenje ometa rad pravosuđa i traženje istine. 44 Vrhovni savjet obrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije sastavljene od Srbije i Crne Gore, stvoren 28. aprila 1992., sastao se sedamdeset i četiri puta između sredine juna 1992. i sredine marta 1999., od čega pedeset i sedam puta za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini Miloševid je jedini od svih sudionika koji je bio prisutan na sva sedamdeset i četiri sastanka. Beograd nije predao tužiteljstvu ICTY-a zapisnike svih zatraženih sjednica. Po nalogu sudionika nisu se pravile nikakve stenografske bilješke sedamnaest sjednica od kojih se devet od nosi na 1995. i razdoblje koje je prethodilo i slijedilo nakon pokolja u Srebrenici. Tužiteljstvo se moralo zadovoljiti službenim izvještajima predanim arhivu VSO-a, kojima ponekad nedostaju neke stranice. Srpski dužnosnici i sami su uvjereni da arhivi Vrhovnog savjeta obrane (VSO) mogu dovesti do osude Srbije za genocid. „Čini se da ne želite razumjeti politički kontekst u kojem se nalazimo", isticao je 3. oktobra 2003. Go-ran Svilanovid, srbijanski ministar vanjskih poslova u uredu Carle del Ponte. I precizirao je: „Ako vam pomognemo da postignete Miloševidevu osudu za genocid, i naša de država pred Međunarodnim

sudom pravde biti osuđena za genocid i morat demo platiti milijarde odštete Bosni i Hercegovini. Htjeli bismo s Bosnom pregovarati o povlačenju tužbe, ali za to bi trebalo riješiti Mladidevo pitanje (njegovo 45 uhidenje; op. a.). Čim se to riješi, stvari de idi nabolje." Beograd tvrdi da pravda i istina štete stabilnosti regije i da djeluju protiv mira. „Vitalni nacionalni interes" zemlje, naveden pred ICTY-em jest dakle, skrivati pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) sve informacije koje je optužuju jer bi osuda za genocid „produbila jaz između Državne Zajednice Srbije i Crne Gore i Bosne, ali i između dva sastavna entiteta Bosne i Hercegovine, što bi moglo dovesti do opde nestabilnosti u regiji i do želje za osvetom" Mnogi, naime, strahuju da osvjetljavajudi prošlost i stigmatizirajudi politiku koja je zločin učinila sustavom i stavila mod srpske države u službu projekta s genocidnim namjerama, međunarodni pravosudni organi ne potaknu na reviziju Dejtonskog sporazuma. Mir potpisan 1995. blagoslovio je rezultate etničkog čišdenja učinivši Bosnu i Hercegovinu slabom jedinstvenom državom, podijeljenom u dva odvojena politička entiteta koji nisu postojali prije sukoba: na hrvatsko-bošnjačku federaciju i Republiku Srpsku, uspostavljenu na područjima na kojima je živjela jaka bošnjačka zajednica, ali danas službeno na njima živi gotovo samo srpsko stanovništvo. Brojni Srbi boje se poništenja ove podjele nametnute u krvi i povratka na Bosnu i Hercegovinu, jednu i nedjeljivu, kakva je bila prije sukoba, u kojoj su etničke zajednice živjele usko pomiješane. Tužiteljstvo ne razumije zašto suci ICTY-a pomažu jednoj državi da uskrati spoznaju dokaza jednoj drugoj međunarodnoj sudskoj instanci Ujedinjenih naroda, Međunarodnom sudu pravde (ICJ), kako bi ga spriječio da odlučuje na temelju činjenica i da izrekne eventualnu osudu. Tim više što Pravilnik o postupku i dokazima ICTY-a ne dopušta sucima određivanje zaštitne mjere samo zato da se pred drugim sudom sakrije odgovornost neke države. Čak se i Vijede sigurnosti Ujedinjenih naroda u Rezoluciji 827 iz 1993., onoj kojom se osniva Tribunal, pobrinulo jasno istaknuti u Članku 7 da de se „zadatak suda ispunjavati ne krnjedi pravo žrtava da odgovarajudim putem traže odštete za štete nastale kršenjem međunarodnog humanitarnog prava". Tužiteljstvo se čudi da međunarodna kaznena instanca kao što je ICTY popušta pred zahtjevima jedne države i ograničava upotrebu dokaza koji su mu predani jer postavlja pitanje odgovornosti pojedinaca ili

institucija za zločine za koje bi žrtve imale pravo ne samo tražiti nego i dobiti odštetu pred bilo kojim pravosuđem nadležnim za ta pitanja. I primjeduje: „Taj je argument očito apsurdan, i to tim više što je Beograd više puta isticao basnoslovne svote koje bi bio prisiljen pladati u ime tih odšteta." Ali Sudsko vijede ICTY-a, zaduženo za Miloševidev slučaj, to je zanemarivalo puštajudi da ga Beograd uvjeri da bi osuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) ugrozila međunarodni položaj Srbije, i nanijela nepopravljive štete zemlji čije je gospodarstvo ved uništeno. Prihvatilo je argument Beograda prema kojemu bi objava cjeline arhiva spriječila ponovno uspostavljanje i održavanje mira priznajudi ved samim time važnost ovih dokumenata. Britanski sudac Richard May, jamajčki Patrick Robinson i južnokorejski O-Gon Kwon dali su prednost pretpostavljenoj stabilnosti zemlje pred interesom pravde i istine, i tako podlegli ključnoj riječi u međunarodnim odnosima. Time su postali sudionicima u laži, hinedi da ne znaju da je "vitalni nacionalni interes" ved prizivan za opravdanje zločina za koje su sada zaduženi suditi. Odbili su tražiti druga mišljenja i usporediti argumente srpskih vlasti s onima optužbe ili obrane. Kao i tužiteljima, sucima je glavni zadatak bio otkriti, koliko je mogude, činjenice koje rasvjetljavaju najgora zvjerstva počinjena u bivšoj Jugoslaviji. Dokumenti 45 Sarajevo nije odustalo od svoje tužbe unatoč intervenciji Velike Britanije u korist zahtjeva Beograda. Slučaj je pretresan početkom 2006. Suci Međunarodnog suda pravde nisu htjeli tražiti od Beograda da preda dokumente Vrhovnog savjeta obrane. Na suđenju 26. februara 2007. izrečena je presuda kojom je odbijen zahtjev Bosne i Hercegovine; Srbija nije proglašena odgovornom za genocid u Srebrenici, ali je osuđena jer, svojim odbijanjem da uhiti Ratka Mladida i Radovana Karadžida, nije izvršila svoju obavezu da ga spriječi ni da kazni krivce. VSO-a ulaze u taj prioritet i nisu smjeli dobiti nikakve olakšice pri određivanju zaštitnih mjera. Tužiteljstvo je u više navrata pokušalo postidi poništenje ove odluke, ali suci blokiraju svaku molbu za ulaganjem priziva. Krajem septembra 2005. pruža se nova prilika. Beogradu, koji i dalje zahtijeva zaštitne mjere nad svim dokumentima kojima se može utvrditi vlast Srbije nad svojim pouzdanicima u Bosni, Prizivno vijede odobrilo je neobjavljivanje nekih dijelova osobnih vojnih podataka više visokih časnik vojske bosanskih Srba, među kojima i

Ratka Mladida, čime se, nakon njegova unapređenja, potvrđuje da je vojni zapovjednik bosanskih Srba doista za vrijeme rata potpadao pod vrhovno zapovjedništvo u Beogradu. Jer nije Karadžid, politički vođa bosanskih Srba, nego Lilid, predsjednik srpsko-crnogorske države, taj koji odlukom VSO-a dodaje jednu generalsku zvijezdu Ratku Mladidu dekretom od 16. juna 1994. Pet sudaca Prizivnog vijeda smatralo je da „vitalni nacionalni interes" koji iznosi Srbija, da bi se osigurala od toga da je Međunarodni sud pravde (ICJ) osudi za genocid, nije prihvatljiv i da je Sudsko vijede zaduženo za slučaj Miloševid bilo u krivu kad ga je 2003. izjednačilo s pitanjima „nacionalne sigurnosti" zemlje, kako bi opravdalo određivanje zaštitnih mjera nad arhivom VSO-a. Ali umjesto da ispravi pogrešku koju je utvrdilo i da ukine tajnost tih dokumenata, Prizivno vijede istaknulo je istom prilikom kako je činjenica da su takve mjere odobrene prije dvije godine stvorila „legitimna očekivanja" Beograda da de svim njegovim kasnijim zahtjevima biti udovoljeno istim temeljem. Pet sudaca Prizivnog vijeda tako je postalo dobrovoljnim suučesnicima manipulacije koju organiziraju vlasti u Beogradu s jedinim ciljem da potaknu jednu drugo Pravosudno tijelo, Međunarodni sud pravde (ICJ), da počini istu sudsku pogrešku jer nema pristupa dokumentima. Carla del Ponte, tim zadužen za Miloševidev predmet i glavni pravni savjetnici Tužiteljstva, šokirani ovom odlukom, sastali su se 21. septembra 2005. da odluče kojim putem idi. Složili su se da podnesu prijavu sucima u "predmetu Miloševid" i da provedu poništenje „vitalnog nacionalnog interesa" kako bi se odmah zatražilo ukidanje mjera čuvanja povjerljivosti arhiva VSO-a. Suci Iain Bonomv, nasljednik Richarda Maya, i Robinson, unatoč protivljenju suca Kwona, 6. decembra 2005. prihvadaju poništiti mjere zaštite koje su na snazi od 2003. shvadajudi da Beograd ne nastoji zaštititi svoju nacionalnu sigurnost nego spriječiti pravdu u traženju istine. Beograd odmah ulaže žalbu i postiže privremenu suspenziju te odluke sprečavajudi tako Bosnu da preda arhiv VSO-a Međunarodnom sudu pravde (ICJ) prije otvaranja rasprava zakazanih za njezinu žalbu za kraj februara 2006. Poslije razmatranja argumenata Tužiteljstva, 6. aprila 2006., pet sudaca Prizivnog vijeda, kojim još uvijek predsjedava Talijan Fausto Pocar, odlučuje poništiti odluku od 6. decembra 2005. Informacije o izravnoj umiješanosti Srbije u rat u Bosni i u pokolje u Srebrenici ostaju tako nedostupne ICJ-u i javnosti. Tužiteljstvo nije u mogudnosti iznijeti taj

skandal u javnost jer su suci svaku svoju odluku označili „povjerljivom". U oktobru 2003. Goran Svilanovid i njegov tim pravnika, koji su došli braniti državu Srbiju pred Tribunalom, toliko su iznenađeni svojom pobjedom da se boje revizije ove odluke koju Tužiteljstvo osporava. Krajem 2003., samo nekoliko tjedana prije zatvaranja faze optužbe u procesu, zapisnici Vrhovnog savjeta obrane još uvijek nisu predani ICTY-u. Tužiteljstvo se mora zadovoljiti s nekoliko izvadaka koje su prikupili stručnjaci, kojima je odobreno da još jednom, u augustu 2003. na licu mjesta, u Beogradu, pregledaju izvještaje i zapisnike sa sastanaka. Za ostalo oslanja se na insidere, svjedoke koji su sudjelovali u zločinačkom pothvatu, da bi objasnilo zapovjedni lanac, načine financiranja i izravno sudjelovanje specijalnih jedinica iz Srbije u kampanji etničkog čišdenja. Pod izlikom kašnjenja u predaji arhiva VSO-a Geoffrey Nice povjerava Carli del Ponte 15. decembra 2003.: „Nedu se protiviti povlačenju tačke optužnice o genocidu ako Obrana podnese zahtjev za obustavu postupka." Zapisnici Vrhovnog savjeta obrane (VSO) stižu 2004. poslije završetka akuzatorne faze procesa. Suci ih prihvadaju u spis, ali Tužiteljstvo ima priliku na ročištima ogoliti tek sasvim mali dio. U martu 2006., dakle dvije godine poslije, Geoffrev Nice želi iskoristiti dolazak Momira Bulatovida, jednog od posljednjih svjedoka obrane na Miloševidevu popisu, da bi prikazao šire izvatke prilikom unakrsnog ispitivanja. Kao predsjednik Crne Gore kad je Miloševid bio predsjednik Srbije, Momir Bulatovid je sa svojim srpskim saveznikom sudjelovao na tim sastancima na vrhu za vrijeme ratova u Bosni i Hrvatskoj. Ali Miloševid traži tjedan dana suspenzije rasprave da bi pripremio preslušavanje svojeg svjedoka. To mu je odobreno. U subotu 11. marta 2006. prije nego što je Bulatovid uspio dodi na mjesto za svjedoke, Miloševid je nađen beživotan u deliji E04 istražnog zatvora ICTY-a. Miloševid nije umakao svojim sucima nego presudi. Njegov proces ostaje nedovršen, javnost vjerovatno nede nikada imati potvrdu važnosti arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO), s pečatom „državna tajna -strogo povjerljivo", za utvrđivanje odgovornosti ovog optuženika za zločine. Miloševid je po svoj prilici umro u snu, oko 7.45 sati, od srčanog udara. U utorak prije njegove smrti, Miloševid je od ICTY-a primio izvještaj s rezultatima analize krvi koja je pokazivala da je sam uzimao rifampicin, antibiotik sa sekundarnim djelovanjem neutraliziranja lijekova protiv visokog krvnog tlaka, od čega je patio. Kutija toga lijeka, proizvedena u

Srbiji, nađena je početkom godine među njegovim stvarima u pritvoru. Dan uoči njegove smrti, u petak 10. marta, Miloševid je predao svojem pravnom pomodniku, Zdenku Tornanovidu, pismo upudeno ruskim vlastima, u kojemu kaže da mu prijeti trovanje. Kao dokaz navodi rezultate analize koja otkriva prisutnost visoke doze antibiotika koji se obično uzima u liječenju gube ili tuberkuloze. Bududi da autopsija i toksikološke pretrage nisu pokazale prisutnost sumnjivih tvari, ICTY je zaključio da je riječ o prirodnoj smrti. Ali Miloševid nije oklijevao u mnogo navrata dovesti svoj život u opasnost: neke druge analize u prošlosti pokazale su da ne uzima lijekove propisane za krvni tlak, zatim, kad je bio prisiljen uzimati ih pred stražarom, nabavio je rifampicin da neutralizira njihov učinak. Ovaj rijetki antibiotik poznat je po tome što ostavlja trag u krvi samo dva ili tri sata poslije uzimanja. Ved više mjeseci Miloševid se koristio svojim zdravstvenim stanjem kako bi uvjerio suce da ga puste na liječenje u Rusiju, gdje su mu živjeli žena, sin i brat. Suci su odbacili njegove molbe. Kako se proces bližio kraju, Miloševid je očajnički tražio izlaz prije presude. U februaru 2004. Tužiteljstvo je ved imalo poteškoda. Za završetak akuzatorne faze procesa, sprema se pozvati četiri vrlo važna svjedoka insidera. Ali Miloševid se posljednjih deset dana vodi kao bolestan. Za vrijeme prekida rasprave predsjednik Sudskog vijeda, Richard May, također 46

se razbolio. Nakon nekoliko mjeseci umire od progresivnog tumora. Zbog odsutnosti jednoga od trojice sudaca Tužiteljstvu je odobreno samo pet dana, umjesto deset, da završi raspravu. Geoffrey Nice odluči završiti ispitivanje svjedoka koje je u tijeku, i prisiljava Dermota Groomea, koji s njim predstavlja dio o Bosni, da odustane od insidera koji su trebali baciti novo svjetlo na izravnu Miloševidevu odgovornost za zločine u Bosni. Akuzatorna faza zatvorena je 25. februara 2004. Optužba tereti za genocid Za nekoliko mjeseci dodi de red na Miloševida da odgovara na optužbe iznesene protiv njega. U međuvremenu anglosaksonska procedura odobrava Obrani da traži obustavu postupka zbog nedostatka dokaza za cijelu optužnicu ili njezin dio. Pravni savjetnici Slobodana Miloševida tako i postupaju. U debelom podnesku predanom 5. marta 2004. tačku po tačku ruše rad optužbe od otvaranja procesa. Tužiteljstvo mora na to odgovoriti prije nego što suci donesu odluku. To je prilika za novi sukob između Carle del Ponte i Goffreyja Nicea. Pod cijenu novih razdora unutar svojeg tima,

Nice preporučuje da se udovolji zahtjevu za obustavu postupka i odustane od svih optužbi za genocid. U nedostatku cjeline zapisnika sjednica Vrhovnog savjeta obrane (VSO) za vrijeme rata u Bosni, „optužba ga u najboljem slučaju može teretiti za sudioništvo u genocidu u Bosni i Hercegovini", dopušta Nice bez drugih objašnjenja. Carla del Ponte ne želi se predati bez borbe: „Odluka je na sucima. Pustimo onda suce da o tome odluče." U Hag je stiglo nekoliko malobrojnih stručnjaka prekaljenih u Arushi na pitanju genocida u Ruandi. Švicarka ih namede Geoffreyju Niceu i njegovu timu. Prije stvaranja Međunarodnih kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, Konvencija o 46 Suca Richarda Maya iz Velike Britanije zamijenio je drugi britanski sudac, Iain Bonomy, koji preuzima njegove funkcije 1. juna 2004., upravo prije početka obrane. sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. nikada nije primijenjena na nekoj sudskoj instanci. A između teorije i prakse katkada postoji golem jaz. Ali vrijeme leti. Tim ima samo desetak dana da podnese svoj odgovor. Ne tratedi vrijeme, veterani iz Arushe iz mase dokaza, prikazanih na raspravi ili prihvadenih od Sudskog vijeda, identificiraju i sastavljaju elemente koji otkrivaju genocidne ciljeve politike etničkog čišdenja da bi zatim dokazali sucima da je Miloševid znao namjere -odnosno imao iste namjere -ne samo da se počine zločini nego da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, u ovom slučaju bosanski Muslimani. Pravo nalaže da se za svaki zločin utvrdi kako zapovjedni lanac vodi do optuženoga, dakle, u Miloševidevu slučaju, do vrha države. Ali ne nalaže dobivanje eksplicitnog dokaza genocidne namjere. Nikada nije nađeno Hitle-rovo izričito naređenje da se iskorijene Židovi iz Europe. Prema tome, pravo dopušta da se genocidna namjera izvede iz elemenata dokaza kad je mogude dokazati sustavnost zločina protiv neke skupine, činjenicu da su određene žrtve sustavno na udaru zbog pripadnosti toj skupini, velike razmjere zvjerstava i učestalost ponavljanja destruktivnih djela i diskriminacije prema njima. Ipak, mora se dokazati da zločine vodi namjera fizičkog uništenja te skupine, a ne uništenje njihova identiteta. Važan je, dakle, cilj kojemu teži počinitelj, a to ne mora nužno biti potpuno uništenje skupine, nego uništenje njezina značajnog ili reprezentativnog dijela. Genocid se razlikuje od zločina protiv čovječnosti prije svega po naročitoj namjeri istrebljenja koja ga vodi. Djela počinjena u

genocidu i djela koja čine zločine protiv čovječnosti, koja su također sustavna ili proširena i planirana, ispreplidu se: posebno ubojstva, istrebljenje ili deportacija ili prisilno premještanje. Na poticaj stručnjaka iz Arushe Tužiteljstvo odlučuje, s odlučnošdu koja je do tada nedostajala timu Geoffreyja Nicea, zastupati Miloševidevo sudjelovanje, uz Karadžida i Mladida, u „zajedničkom zločinačkom pothvatu" s ciljem uništenja muslimanske etničke skupine u Bosni na dijelovima bosanskog teritorija koje su namjeravali pripojiti srpskoj državi. Na 16. skupštini bosanskih Srba, u maju 1992., na samom početku rata, usvojeno je šest ciljeva koji de voditi ujedinjenju Srba u sljedede četiri godine. Među njima: razdvajanje bosanskih Srba od ostalih dviju nacionalnih zajednica i to razdvajanje u od-vojene države čiji su geografski obrisi ved zacrtani, ali i podjela Sarajeva na srpsku i muslimansku zonu. Nakon toga srpski su ekstremisti sustavno grabili teritorije koje su željeli pripojiti toj srpskoj državi. Ali bududi da su htjeli biti njezini jedini gospodari, cilj im je bio iskorijeniti svaku prisutnost ne-Sr-Provodili su, dakle, genocidnu politiku prema vedinskoj skupini uspostav-ljajudi neprestano razarajude i diskriminirajude mehanizme u odnosu na bosanske Muslimane. Dokazivanje je uvjerljivo. Njime se razotkriva cijelo planiranje i pokretanje politike etničkog čišdenja. Svi komadi slagalice, koji su za vrijeme cijelog procesa bacani na hrpu, zbog unutarnjih razmimoilaženja u timu i zbog isprekidane anglosaksonske procedure, sada se sređuju da bi konačno stvorili čitljivu cjelinu -ispripovijedanu cjelinu kakvu bi bez sumnje prikazao neki istražni sudac u kontinentalnom postupku. Sve se slaže, poklapa, ukrštava. Zasnovana na ukupnosti dokaza koje je predstavilo tužiteljstvo, javna je verzija očišdena od svih dijelova koji su bili pod zaštitnim mjerama, bilo da je riječ o svjedočenjima iza zatvorenih vrata ili o dokumentima 47 danima pod uvjetom da budu strogo povjerljivi. Mirko Klarin, jedan od rijetkih novinara koji je u Hagu pratio svih dvjesto devedeset osam dana rasprave, odnosno nekih hiljadu sati predstavljanja optužbe (Tužiteljstvo je ukupno predstavilo 296 svjedoka) objašnjava onima koji ga kao dobrog poznavatelja pitaju za mišljenje o eventualnoj Miloševidevoj odgovornosti za genocid: „Samo sam u stanju shvatiti koliko mi nedostaju elementi da izvučem ikakav zaključak. Osim svjedočenja iza zatvorenih vrata, što u konačnici predstavlja vrlo mali dio rasprave, deseci hiljada stranica ubačeni su u spis kao elementi dokaza kojima javnost nema pristupa. Nemam

elemenata da stvorim objektivno mišljenje." Kad neki optuženik podržava politiku s genocidnim namjerama, ta namjera mu se može pripisati ved ako sam usvoji tu politiku, bilo zbog praktičnih razloga, ili zbog ciničnijih razloga, kao, primjerice, da se održi na vlasti. A Miloševid je znao vrlo vješto iskoristiti nacionalističku ideologiju kojoj je cilj bio zauvijek razdvojiti do 47 Prosecution Response to Amici Curiae Motion for Judgement of Acquittal Pursuant to Rule 98 bis, javna verzija, ICTY, Hag, 3. maja 2004. Tekst samo na engleskom. tada izmiješane zajednice. Stavio je medije u službu govora mržnje da bi jače stigmatizirao neprijatelja, Drugoga. Tako je uveo razlikovanje između „nas" i „njih" kako bi ojačao koheziju zajednice „nas" pod cijenu odbacivanja Drugoga. Taj je proces doveo de dehumanizacije Drugoga, i te stigmatizirane, osamljene, dehumanizirane osobe učinio lakim metama bududih masovnih zločina. Dvanaestog novembra 1993. bez okolišanja povjerava Hrvoju Šarinidu, hrvatskom visokom dužnosniku iz Zagreba, da de svi Srbi rasuti po teritoriju bivše Jugoslavije uskoro biti ujedinjeni u jednoj državi: „Otvoreno Vam ka-žem, da sam s Republikom Srpskom u Bosni, koja de prije ili poslije postati dijelom Srbije, riješio 90% srpskog nacionalnog pitanja, isto kao što je Tuđman, riješio hrvatsko nacionalno pitanje preko Herceg-Bosne." Na jednoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane 30. augusta 1994., posvedeno 48 mirovnom planu koji je predložila Kontaktna grupa (velikih sila), Miloševid na svoj način definira nacionalni interes: „Vodedi zajednički jednu jedinu p 0 litiku, moram redi uspješno, uspjeli smo sačuvati našu zemlju (Srbiju i Crnu Goru koje je Miloševid nazivao Jugoslavijom; op. a.) od rata pružajudi svu podršku koju smo mogli našem narodu s onu stranu Drine, stvarajudi Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu i postigavši za njih normalni status za pregovaračkim stolom, što de nam omoguditi da ostvarimo naš krajnji cilj koji je međunarodna zajednica ved predložila priznati. Mislim na Republiku. Srpsku, koja se sad ved pruža na polovini teritorija bivše Bosne i Hercegovine. (...) Svaka nacionalna politika, ako hode biti efikasna, mora uzeti u obzir sve te faktore. Ponuđeno nam je da povedamo naš teritorij za 25% i naše stanovništvo za 10% i, k tome, da sve to legaliziramo. Dana nam je čak i mogudnost da odmah stvorimo konfederaciju (s teritorijima pod srpskom

kontrolom u Bosni; op. a.)." Miloševidev cilj oduvijek je bio postidi priznanje svojih teritorijalnih osvajanja, zbog kojih je proliveno toliko krvi. Na Vijedu za usklađivanje politike, tijelu smještenom u Beogradu, gdje se sastaju srpski vlastodršci iz Bosne i dužnosnici srpsko-crnogorske države radi razgovora o pokretanju zajedničkog pothvata, Miloševid u januaru 1993. o pitanju „nužnosti ujedinjenja srpskog naroda" izjavljuje: „To ved imamo de facto. Pitanje je sada kako to zajamčiti, kako pretvoriti ovu situaciju koja postoji de facto u de jure" Dan prije Miloševid je pred ruskim premijerom Evgenijem Primakovim opovrgavao bilo kakvu volju da stvori „Veliku Srbiju": „Tek bi strašno krvoprolide omogudilo da se ostvari takav projekt, nisam spreman to napraviti." Miloševid komada susjedne zemlje, nastavlja svoje planove ne vodedi nikad brigu o patnjama koje nanosi nesrpskim narodima, nikad ne uzimajudi u obzir činjenicu da njegov plan podrazumijeva jednostrano i nasilno istjerivanje dijela stanovništva. Njegova želja da uspostavi jedinstven teritorij koji de modi priključiti Srbiji zapečatit de tokom ljeta 1995. sudbinu muslimanskih enklava na istoku Bosne. Kaos u koji tone Bosna nikako nije posljedica zločinačkih djela lokalnih izvršilaca, nego je rezultat projekta koji je razradio i vodio Miloševid. Miloševid nije možda nikada izrazio namjeru da mu meta budu bosanski Muslimani s ciljem da ih uništi. Prepustio je radije drugima, posebno srpskim vodama u Bosni, u prvom redu Radovanu Karadžidu, da uobliči zajedničku namjeru. U privatnim razgovorima, kao i u javnim govorima, vođe bosanskih Srba nisu skrivali svoje genocidne ambicije. Mnogi dokazi u spisu pokazuju da su o svojim namjerama informirali međunarodnu zajednicu, kao i Miloševida. Radovan Karadžid, kao i njegova pomodnica Biljana Plavšid, obavijestili su, primjerice, Davida Harlanda tadašnjeg voditelja Civilnog odjela UN-a u Bosni, o svojoj namjeri da pristupe 49

etničkom čišdenju bosanskih Muslimana. 48 Kontaktnu grupu, stvorenu 1994., koja predstavlja međunarodnu zajednicu u pregovorima o završetku sukoba u bivšoj Jugoslaviji, čine Francuska, Velika Britanija, SAD, Rusija-Njemačka i Italija. 49 U bivšoj Jugoslaviji Muslimani (s velikim slovom) bili su jedan od šest konstitutivnih naroda. Potječu iz slavenske zajednice islamizirane za vrijeme Osmanskog carstva. Oni su Krajem rata, 1995. preimenovani u Bošnjake.

Zbog upotrebe naziva « bosanski Muslima-ni u svim dokumentima ICTY-a i u ovoj knjizi je češde upotrebljavan nego službeni naziv Bošnjaci. U oktobru 1991., samo nekoliko mjeseci prije početka rata, Karadžid telefonski izlaže svoj plan nekolicini bliskih suradnika. 12. oktobra ponavlja pet puta u istom telefonskom razgovoru da de u slučaju rata Muslimani nestati „Oni (vođe bosanskih Muslimana; op. a.) ne razumiju da de dodi do krvoprolida i da de Muslimani biti istrijebljeni. Ti jadni Muslimani ne vide kud ih vodi njihov vođa i na što ih osuđuje, na nestanak. (...) Nestat de, ti de ljudi nestati s lica Zemlje ako nastave (zahtijevati nezavisnost poslije raspada Jugoslavije radije nego da prihvate pripojenje Bosne i Hercegovine Srbiji, kako to hode Karadžid; op. a.). Jedina im je šansa da tome izmaknu bila prihvatiti ono što smo im ponudili. I to je ved bilo previše, ponudili smo im puno previše!" U novom telefonskom razgovoru, 15. oktobra 1991. Karadžid ponovo najavljuje istrebljenje bosanskih Muslimana u slučaju rata. „Kao prvo, nitko od njihovih vođa nede ostati na životu. Za tri-četiri sata svi de biti poubijani. Nede imati nikakve šanse da prežive." Istog dana, u svojem slavnom govoru pred Skupštinom Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Karadžid javno prijeti Muslimanima da de nestati ako ne prihvate pripojenje Bosne Srbiji. Bosanske su službe prije i na samom početku rata snimile na stotine telefonskih razgovora između Karadžida i srpskih nacionalističkih voda. Snimke su otkrivene javnosti deset godina poslije, na suđenju Miloševidu pred ICTY-em. Ali velike sile odavno su poznavale sadržaj tih razgovora. Upozorile su ih gotovo odmah vlasti u Sarajevu, koje su tražile pomod u sprečavanju sukoba. Pred rastudom prijetnjom širenja rata koji je bjesnio u Hrvatskoj, zapadne su vlade ujesen 1991. pomno pratile razvoj situacije u Bosni i Hercegovini. Nisu mogle ne znati za zločinačke planove Karadžida i njegovih, toliko su ih ovi do mile volje ponavljali. No projekt etnički homogene države, formuliran u okolnostima miješanog stanovništva, nužno je predviđao isključenje svake skupine koja se nije identificirala sa srpskom. Konkretni izrazi toga projekta, koji su formulirali Karadžid i njegova stranka SDS još prije sukoba, naročito naoružavanje Srba u Bosni i okretanje JNA na stranu bosanskih Srba, ved je ukazivao na namjeru nasilnog isključivanja ovih skupina. Karadžid i njegova stranka nisu skrivali, ni prije sukoba, da de im glavna meta biti bosanski Muslimani, koje su smatrali neprijateljima, onima s kojima ne mogu nadi zajednička gledišta o

bududnosti Bosne i Hercegovine, kao s Hrvatima. Onima čije i samo postojanje sprečava ukidanje Bosne i Hercegovine i njezinu podjelu između Srbije i Hrvatske. Prisluškivani razgovori iz istog razdoblja spominju redovite kontakte s jednim Francuzom, „Mitterrandovim izaslanikom" čije ime nikada ne izgovaraju i koji je dolazio Karadžidu u Sarajevo i Miloševidu u Beograd raspitivati se o situaciji i o namjerama Srba. O tom izaslaniku, čije ime Francuska nije nikada odala, govore s mnogo poštovanja, kao o čovjeku za kojega vjeruju da ga mogu pridobiti za svoju stvar. Pariz je znao da srpski nacionalisti namjeravaju raskomadati Bosnu i Hercegovinu u krvi da bi podijelili međusobno usko povezane zajednice i otkinute teritorije okupili u jednu srpsku državu. Tijekom rata Srbi su uspostavili nove komunikacijske mreže povezane s Beogradom. Bošnjaci otada više nisu u stanju nastaviti prisluškivanja. Zapadne obavještajne službe ubrzo ih zamjenjuju na razne načine: obavještajci na terenu, radarski nadzor itd. U to se vrijeme velike sile ne koriste tim dragocjenim informacijama da bi preoblikovale svoju politiku prema Balkanu i pokušale spriječiti ili što brže zaustaviti zločinački plan o kojemu znaju gotovo sve. Kad je tužiteljstvo ICTY-a 1994. otvorilo prve istrage, one ne smatraju pogodnim da mu ih predaju. Pa čak ni poslije. Te jedinstvene informacije, za koje de Tužiteljstvo utrošiti toliko godina da dođe do njih, bit de bačene u zaborav. Naprotiv, ved 1994. Sarajevo dostavlja Grahamu Blewittu i prvopristi-glim zaposlenicima Tužiteljstva prisluškivane razgovore s početka rata. Tužiteljstvo de ih dugo koristiti samo da popuni spis o Karadžidu i lokalnim vođama koji u svojim opdinama provode politiku etničkog čišdenja. A upravo ti prvi prisluškivani razgovori otkrivaju vezu s Beogradom i Miloševidev utjecaj na vodstvo bosanskih Srba. Ali to je vrijeme kad Graham Blewitt i velik dio tužiteljeva Ureda negiraju svaku umiješanost Beograda. Trebat de se u istrazi o Miloševidu čekati otvaranje dijela o Bosni 2001. godine da bi se napokon potpuno iskoristili. Dokazi koji teško terete U maju 1992., prilikom 16. zasjedanja Skupštine bosanskih Srba, Mladid upozorava: „Ne možemo očistiti niti sve prosijati da bi odijelili Srbe od ostalih i zadržali samo Srbe, dok bi drugi otišli. Ne znam kako de gospoda Karadžid i Krajišnik to objasniti svijetu. Ej ljudi! To bi bio genocid..." Karadžid

odgovara: „Što da radimo ako dobijemo državu u kojoj smo u manjini? Što da radimo ako nas opet budu ubijali i ako još jednom naši neprijatelji budu u našoj državi? Europa nede i ne želi preuzeti rizik da pusti da se ovdje stvori islamska država. To je naš najvedi problem. Žele da ostanemo s Hrvatima ujedinjeni u jednoj državi Bosni da bismo kontrolirali Muslimane." Dragan Kalinid, jedan od Karadžidevih glavnih pomodnika, tada uzima riječ: „Poznajudi naše neprijatelje (bosanske Muslimane; op. a.) i njihovu podmuklost, i do koje im se mjere ne smije vjerovati dok ne budu fizički, vojno uništeni i satrti što očito pretpostavlja uklanjanje i likvidaciju ključnih ljudi, ne oklijevam opredijeliti se za prvo rješenje, za rat..." Na jednom drugom zasjedanju Skupštine, 20. jula 1993. Karadžid je obedao „krvoprolide" u Srebrenici, jednom od rijetkih džepova otpora koju nije odnio golemi val etničkog čišdenja koji je, ved u proljede 1992. izbrisao s karte muslimansko, iako vedinsko stanovništvo na istoku Bosne, na području koje od Srbije dijeli rijeka Drina. Srbi nisu uspjeli zauzeti tu enklavu krajem zime i ta je zona stavljena pod zaštitu Ujedinjenih naroda. Od tada strpljivo pripremaju novi napad. Karadžid ponovo 1994. godine pred predstavnicima bosanskih Srba spominje sudbinu muslimanskih enklava istočne Bosne: „Ako međunarodna zajednica s nama postupa kao sa životinjama, mi demo se ponašati kao životinje." Četvrtog jula 1994. snage generala Mladida, raspoređene u istočnoj Bosni, primaju prve direktive od svojega generalštaba: „Moramo nastaviti naoružavati, uvježbavati i pripremati vojsku da izvede ovu bitnu misiju: istjerivanje Muslimana iz srebreničke enklave. Moramo napredovati. Moramo uvjete života neprijatelja učiniti nepodnošljivima, a njegov privremeni boravak u enklavi nemogudim." 8. marta 1995. Karadžid službeno prihvada instrukcije Mladideve vojske i potpisuje Direktivu br. 7: „Planiranim i dobro pripremljenim borbenim operacijama stvorite nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti koja nede stanovnicima Srebrenice i Žepe ostaviti nikakve nade u preživljavanje ili život." Miroslav Deronjid, predsjednik opdine Bratunac, susjedne opdini Srebrenica, čije je etničko čišdenje uspješno organizirao 1992. iznosi na suđenju što mu je Karadžid rekao 9. jula 1995.: „Miroslave, moraju svi biti poubijani (...) svi koje uspijete uhvatiti." 13. jula 1995., kad je enklava pala, pukovnik Ljubiša Beara potvrđuje Deronjidu: „Dobio sam naređenja s vrha, naređenja od voda, da ubijemo sve zarobljenike."

Poslije pokolja u Srebrenici, Karadžid objašnjava 15. oktobra 1995. pred Skupštinom bosanskih Srba: „Kao vrhovni zapovjednik bio sam uključen u planove koji se tiču Žepe i Srebrenice, posebno Srebrenice. Osobno sam bacio pogled na planove, a da to ne zna (Mladidev; op. a.) Generalštab. Slučajno sam susreo generala Krstida i savjetovao mu da ide u Srebrenicu i proglasi pad grada prije nego što budemo mogli istjerati Turke kroz šumu (kao što je javno objavio Mladid 11. jula; op. a.). Odobrio sam tu radikalnu misiju i nemam nikakve grižnje savjesti što sam to učinio." Na sastancima 11. i 12. jula 1995. u hotelu Fontana u Bratuncu, Mladid prijeti civilnim predstavnicima Srebrenice: „Muslimani mogu birati između preživljavanja i nestanka, razumijete li sudbina vašeg naroda je u vašim rukama, i to ne samo na ovom teritoriju." Mladid zahtijeva predaju bošnjačkih snaga koje su pobjegle preko brežuljaka da izmaknu sudbini koju im je pripremao. Njegova sugovornika, Nesib Mandžida, prebacili su nizozemske „plave kacige", a osam hiljada muškaraca i mladida iz enklave pogubljeno je. Samo je ženama, djeci i starcima dato da prežive pod uvjetom da ne pružaju otpor za vrijeme deportacije. Neki de ipak biti ubijeni. ICTY je poslije nekoliko tjedana optužio Karadžida i Mladida za genocid. Ved dvanaest godina ICTY uzaludno zahtijeva njihovo uhidenje. Ni jedan od prisluškivanih razgovora između Miloševida i Karadžida medu onima predanima ICTY-u, ne odnosi se izravno na genocid. Međutim Miloševid nije mogao ne znati Karadžideve genocidne namjere u Bosni, s obzirom na njihove bliske odnose. Tužiteljstvo u Hagu rekonstruiralo je veze koje spajaju predsjedničku palaču s poljima smrti preko njegova utjecaja na Karadžida i Mladida. Time dokazuje kako je Miloševid izravno sudjelovao u izradi strateških ciljeva zajedničkoga zločinačkog pothvata u Bosni. Dvanaestog marta 1993. Miloševid obavještava članove Vrhovnog savjeta obrane o uputama koje je dao Karadžidu: „Rekao sam Radovanu da učini radikalne ustupke da bi sačuvao teritorij na lijevoj obali Drine i koridor na sjeveru radije nego da se kvači za svaki četvorni metar sarajevskog kraja." Miloševid je kontrolirao Mladida i Karadžida. Unatoč njihovim nesuglasicama, posebno za pregovaračkim stolom gdje je Karadžid odbijao svaki kompromis vezan uz teritorij, Miloševid je i dalje, sve do 1995. vršio utjecaj na tu dvojicu voda bosanskih Srba. Dokazi prikazani na procesu otkrivaju podređenost Mladida Miloševidu. Gospodar u Beogradu nadzirao

je de facto sve snage srpskih vojski: vojsku Beograda i njezine produžetke u Bosni i Hrvatskoj. Za Beograd, ove su tri vojske bile jedna te ista vojska, zadužena da ostvari politiku etničkog čišdenja. Financirane su iz istog proračuna i ovisile su o istoj političkoj vlasti koja je odlučivala o financiranju, isplati dohodaka, unapređenjima, premještanju kadrova, logističkoj potpori i strateškim planovima. No ta vrhovna vlast nije nitko drugi nego Vrhovni savjet obrane (VSO) smješten u središtu vlasti u Beogradu. Vladajudi položaj Miloševida u VSO-u činio ga je glavnim Mladidevim šefom. Mladid i članovi njegova stožera i sami su običavali redi: „Ne primamo naređenja od Karadžida." A komandant Generalštaba u Beogradu, Momčilo Perišid, potvrdio je to u aprilu 1995., uoči pokolja u Srebrenici: „Mi imamo više utjecaja na njih nego Karadžid čiji je cilj progurati što više oficira koji su članovi njegove stranke, SDS-a, da bi imao utjecaja na vojsku. A Mladid upravo to želi spriječiti." Ali Karadžid je bio prijeko potreban da izrazi genocidne namjere, da potpiše direktive i preuzme de jure ulogu vrhovnog zapovjednika nad snagama koje de facto ne kontrolira, i tako omogudi Beogradu da skine sa sebe svaku pravnu odgovornost. Ipak, baš je u štabu u Uzicama, vojnom središtu na zapadu srednje Srbije, planirana i pripremljena ofenziva na Srebrenicu, u koordinaciji između Ratka Mladida i Momčila Perišida, prema direktivama političkih vlasti iz Beograda. Odatle golema odgovornost Miloševideve države za genocid u Srebrenici. Osim vojske, Miloševid je de jure nadzirao glavne policijske snage Srbije, redovite i specijalne, koje su također sudjelovale u zločinima u Bosni. Na Miloševidev zahtjev neke specijalne jedinice opskrbljene su izvanrednim financijskim i logističkim sredstvima, primjerice, poznate Crvene beretke, pravi eskadroni smrti u službi Miloševida i njegova zločinačkog projekta. Video-zapis snimljen u njihovu zatvorenom taboru u Kuli, sjeverno od Beograda, 4. rnaja 1997., prigodom šeste godišnjice osnutka te po zlu poznate jedinice, pokazuje zapovjednika Živojina Ivanovida kako drži zdravicu u čast Miloševida koji je došao održati smotru svojih trupa: ,,U 50 službi šefa države!" Zatim Jovica Stanišid, šef Službe državne sigurnosti, Miloševideva desna ruka za prljave poslove, dodaje: „Gospodine predsjedniče, sve što smo dosad napravili, napravili smo uz Vaš pristanak i obavještavajudi Vas." 9. jula 1995., kad Karadžid kaže Miroslavu Deronjidu da svi srebrenički Muslimani koji stignu u njegovu opdinu poslije zauzimanja

te enklave moraju biti ubijeni, bio je na izlasku sa sastanka s Jovicom Stanišidem kojega je Miloševid poslao srpskom vodstvu u Bosni. Dan prije i Stanišidev pomodnik, Franko Šimatovid, bio je u Bosni, u Vlasenici, Generalštabu srpskih snaga koje su dva dana prije pokrenule ofenzivu na Srebrenicu. 13. jula, u jeku pokolja, zapovjednik jugoslavenske vojske Momčilo Perišid potpisuje naredbu kojom zapovijeda tridesetorici svojih časnika da krenu u Bosnu. Petnaestog jula oni su stigli u zonu Srebrenice i stavili se u službu Mladidu. Opet je Beograd pripremio i omogudio izvršenje plana osiguravši se prethodno da njegovi ljudi, u vrijeme kad budu sudjelovali u zločinima, budu pod nadležnošdu bosanskih Srba, tako da mogu nijekati bilo kakvu umiješanost Srbije i njezina svemodnog šefa. Da bi uvjerilo u izravnu Miloševidevu umiješanost u genocidni plan, a posebno u njegovo izvršenje u Srebrenici, tužiteljstvo još nema jednu drugu vi-deosnimku, koja de biti prikazana na raspravi 1. juna 2005., a koja pokazuje Škorpione, drugi eskadron smrti, koji je stvorila Služba državne sigurnosti Srbije, raspoređen u okolici Srebrenice za vrijeme pokolja, kako 51 pogubljuje jednoga po jednoga šest mladih Muslimana iz te enklave. Dokazi do kojih su početkom 2005. došli istražitelji ICTY-a, potvrđuju pripadnost Škorpiona 50 Zapravo Služba državne bezbednosti (op. ur.) 51 Žrtve, stanovnici Srebrenice, bili su Juso Delid (16 godina), Azmir Alispahid (17 godina), Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Vojne knjižice, ratni raspored, broj Pod kojim se vode, zdravstvene potvrde vojske bosanskih Srba za one koji su u operacijama bili ranjeni, konačno su omogudili da se zauvijek odbaci svaka sumnja o izravnoj Miloševidevoj odgovornosti za genocid u Srebrenici, što su veliki dio Tužiteljstva kao i zapadne vlade uvijek 52

odbacivali. Poslani u Bosnu deset dana prije početka ofenzive na Srebrenicu, Škorpioni, kao i sve policijske i vojne jedinice koje su došle iz Srbije, stavljeni su u času zločina pod zapo-vjedništvo lokalnih vojnih vlasti da se prikrije izravna umiješanost Beograda. Franko Šimatovid, zapovjednik specijalnih operacija u Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije, ipak se nalazi u Bosni, udaljen dva sata vožnje od Srebrenice, u glavnom sjedištu specijalnih jedinica na Jahorini, u planini iznad Sarajeva. Originali zapisnika VSO-a i Savjeta za političko usklađivanje, instance koja okuplja srpske vode iz Bosne i one iz Beograda, pokazuju da je Miloševid zahtijevao da ga njegove službe svakodnevno obavještavaju o situaciji u

Bosni i da je raspolagao posebnim telefonskim linijama koje su ga, kad god je to htio, povezivale s Karadžidem i Mladidem. Pokazuju također da Miloševid 1995. nastavlja pratiti razvoj događaja u Bosni, posebno prije, za vrijeme i poslije pokolja u Srebrenici, i da najmanje jednom u tom razdoblju telefonira Mladidu. Odatle kontinuitet Miloševidevih genocidnih namjera. Više sastanaka na vrhu pokazuju Miloševidev prešutni pristanak na zvjerstva koja su u Srebrenici upravo počinile razne snage koje su tada okupljene pod Mladidevom zapovjedništvom, uz Miloševidevu podršku i kontrolu. Za genocidnu namjeru ne okrivljuje se samo onaj tko je planirao ili naredio genocid, nego se može okriviti i svaka osoba koja je mogla predvidjeti genocidne namjere svojih saveznika i koja je, zahvaljujudi vlasti koju je imala nad njima, imala mod spriječiti da se one provedu u djelo, ali to nije učinila. Tužiteljstvo, dakle, dodatno zastupa tu drugu razinu Miloševideve odgovornosti za genocid. Više međunarodnih svjedoka, kao što su Wesley Clark, vojni savjetnik pri američkom pregovaračkom timu, britanski general Rupert Smith, zapovjednik „plavih kaciga" u Bosni, ili Amerikanac David Harland iz Odjela civilnih poslova UN-a u Bosni, potvrđuju da je Miloševid bio obaviješten o namjeri voda bosanskih Srba da počine krvoprolide velikih razmjera u Srebrenici. Međutim, zbog svojeg utjecaja i hijerarhijske vlasti imao je mod da to spriječi. Pri jednom susretu 17. augusta 1995. u Beogradu, Wesley Clark je pitao Miloševida koji ga je upravo uvjeravao da je ovlašten pregovarati o miru u ime bosanskih Srba i jamčiti da de se eventualni dogovor poštovati: „Gospodine predsjedniče (...) ako imate takav utjecaj na Srbe u Bosni (...) kako to da ste Mladidu dopustili da ubije sve te osobe u Srebrenici?" A Miloševid je odgovorio: „Eh, generale Clark, ja sam mu savjetovao da to ne učini, ali me on nije poslušao." Tri šifrirane poruke datirane 11. jula 1995. pokazuju da je Miloševid bio obaviješten o situaciji u Srebrenici i da je mogao predvidjeti genocidne namjere svojih saveznika. Jedna depeša precizira da de „vojska bosanskih Srba vjerovatno razdvojiti muškarce koji su dovoljno stari da ratuju od ostatka stanovništva, a snage UNPROFOR-a nede tu modi pomodi. Praktične teškode s kojima de se morati suočiti vojska bosanskih Srba da bi kontrolirala četrdeset hiljada ljudi bez sumnje de je nagnati da ne produžava teške uvjete stanovnika Srebrenice". Uostalom, sastanci VSO-a poslije pokolja u Srebrenici pokazuju da Miloševid odobrava zvjerstva. Ni u jednom trenut-ku neosuđuje krvoprolide. Naprotiv, čestita Mladidu na vojnom uspjehu i na

malobrojnosti ljudskih gubitaka koje je pretrpio, i priznaje da je bio u kontak-tu s Mladidem za vrijeme napada na Srebrenicu i Žepu. Nakon pada Srebrene telefonski kaže Ratku Mladidu, u nazočnosti Momčila Perišida: „Ratko, nnožeš li izmjeriti cijenu svoje vojne pobjede? Cijena je pet mrtvih, dvadeset ranjenih i jedno izgubljeno vozilo. To nije skupo pladeno. Ali politička cijena mogla bi biti milion puta viša ako to dovede u pitanje interese dvanaest milina ljudi (misli na srpski narod; op. a.)." Miloševid se tada boji da de velike sile odbiti priznati njegova nova osvajanja. Ali čini se da je ubrzo dobio potvrdu da de enklave Žepa i Srebrenica za pregovaračkim stolom pripasti Srbima. 14. augusta 1995. uputio je svojim suradnicima ove riječi: „Oni (Mladid i njegovi ljudi; op. a.) zauzeli su Žepu gdje nikada ni jedan Srbin nije ušao. Pitam se čak je li ijedan srpski trgovac ikada stupio tu nogom od Drugoga svjetskog rata jer je to Safet Fejzid (17 godina), Dino Salihovid (20 godina), Smail Ibrahimovid (35 godina) i Sadik Salkid (36 godina). 52 Prizivno vijede ICTY-a potvrdilo je da zločini počinjeni u Srebrenici spadaju u genocid. Slučaj Radoslava Krstida, suđenje u prizivu , ICTY, 16. aprila 2004. ved više od sto godina muslimanska enklava." Dvadeset petog augusta pri susretu na vrhu s vođama bosanskih Srba u Beogradu, najavljuje da nede morati vratiti enklave koje de „biti priključene bez borbe" srpskim područjima. 25. augusta, samo nekoliko tjedana prije otvaranja mirovnih pregovora u Daytonu, Miloševid dodaje: „Ako Muslimani odbiju mirovni sporazum, bit de im rečeno da ostaju sami s Damoklovim mačem nad glavom u obliku generala Mladida." Mladida, koji je nazočan sastanku, svi su članovi Vrhovnog savjeta obrane dočekali kao heroja. Miloševid nije oklijevao pozdraviti ono, prema njemu „časno", što su izvršili Mladid i njegovi oficiri. Miloševid je ne samo odobravao nego je i dijelio namjeru da se počini genocid ne pokušavajudi ga nikada spriječiti, zbog čega snosi kaznenu odgovornost. Pobjeda Carle del Ponte Tužiteljstvo je do kraja oklijevalo, lutalo, gubilo se u meandrima povijesti koju su iskrivljavale predrasude, nepoznavanje, zle namjere, namjerna prešudivanja i laži onih koji nisu htjeli da se sazna. Na koncu su činjenice progovorile same, mimo svakog očekivanja. Ali, bez intervencije stručnjaka za genocid, nametnutih u zadnji čas, te činjenice možda ne bi otkrile sve

tajne, toliko su ih pobijali Geoffrey Nice i dio njegova tima. „Ne vjerujudi u Miloševidevu krivnju" za genocid u Srebrenici, Nice je predao Sudu dokaze ne okrivljujudi ga uspješno za genocid. Umjesto da uvjerava suce u Miloševidevu odgovornost za genocid, izvan svake razumne sumnje, trudio se uvjeravati Carlu del Ponte da odustane od kaznenog progona i izolirati Dermota Groomea, američkog tužitelja, iako zaduženog za dio optužnice o Bosni. Umjesto da pomaže Tribunalu u traganju za istinom, upustio se u 53 igru velikih sila. U srijedu 16. juna 2004. suci su donijeli odluku. Smatraju da su od Tužiteljstva primili dosta dokaza da zadrže svih šezdeset šest tačaka optužnice Medu njima i optužbu za genocid; Srebrenicu i Sarajevo. U toj prijevremenoj prosudbi suci su napisali: „Genocidna namjera voda bosanskih Srba može se zaključiti iz svih elemenata dokaza koji su nađeni. Razmjeri i karakteristike napada, njihova jačina, veliki broj ubijenih Muslimana u sedam opdina (zadržanih u optužnici; op. a.), zatočavanje Muslimana, nasilja koja su pretrpjeli u zatvoreničkim centrima i drugdje, kao i uklanjanje osoba bitnih za preživljavanje Muslimana kao skupine, sve su to činioci koji obilježavaju genocid." Zatim dodaju: „Sudsko vijede moglo bi biti uvjereno, iznad svake razumne sumnje, da je optuženik sudjelovao u zajedničkom zločinačkom pothvatu koji je uključivao vode bosanskih Srba i da je imao zajednički cilj i namjeru uništiti dio muslimanskog stanovništva Bosne kao skupine" s obzirom na „vlast i utjecaj koje je Miloševid imao nad vodama bosanskih Srba, zbog njegova dubokog poznavanja svih poduzetih mjera i 'svega što se slalo na frontu', zbog logističke i financijske potpore Srbima u Bosni i tijesnih veza između vojske u Beogradu i vojske Srba u Bosni". I kao zaključak: „Optuženik je znao za genocidni plan zajedničkog zločinačkog pothvata i dijelio je s njegovim članovima namjeru uništenja dijela muslimanskog stanovništva kao skupine na teritorijima Bosne i Hercegovine za koje je bilo predviđeno da se uključe u srpsku državu." Uz to, „Miloševid je znao ili je imao razloga znati da se neke osobe, kojima je bio hijerarhijski nadređen, spremaju počiniti ili su počinile genocid protiv dijela muslimanskog stanovništva kao skupine u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini i Bosanskom Novom, i nije poduzeo 54 potrebne mjere da spriječi izvršenje tog zločina ili da kazni počinitelje." 53 Geoffrey Nice je priznao da je u mladosti radio u britanskim obavještajnim službama. U razgovoru početkom maja 2007. za sarajevski

tjednik Dani Azem Vllasi, bivši albanski visoki dužnosnik s Kosova, kojega je Geoffrev Nice namjeravao pozvati za svjedoka u Miloševidevu procesu, otkrio je da je britanski zamjenik tužitelja bio agent MI6. Za jednog njihova susreta u Beogradu Geoffrev Nice se hvalio da je za račun britanskih službi obavljao jednu misiju u bivšoj Jugoslaviji prilikom glasovitog Brijunskog plenuma u julu 1966. koji je doveo do smjene šefa jugoslavenskih tajnih službi, Srbina Aleksandra Rankovida. Nice je tada imao dvadeset jednu godinu. Izvor: Azem Vlasi, Kosovo de biti nezavisno, Senad Pedanin, Dani, br. 516, Sarajevo, 4. maja 2007. 54 Presuda po prijedlogu za donošenje oslobadajude presude po članku 98. bis, od 16. aprila 2004, «slučaj Miloševid», ICTY. Upozoravamo da je javna verzija te odluke očišdena od dokaza koji su prikazani iza zatvorenih vrata ili onih koji su pod posebnim mjerama zaštite, posebno neki dijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO). Pravo lice Slobodana Miloševida Tijekom procesa obrana nije pobijala glavne tvrdnje optužbe. Miloševid nije pokušavao osporavati optužbu za genocid, on ju je potpuno prešudivao, osim da je okrene protiv NATO-a. Draže su mu bile političke digresije, neprestano je izmicao optužbi, koristio se svojom modi diskvalificiranja kako bi uzdrmao svjedoke i ostajao najčešde izvan teme. Jer on se u prvom redu, od samog početka svojega procesa, trudio nijekati svoj položaj optuženika i braniti srpske nacionalističke interese više nego samoga sebe. Tako on optužuje međunarodnu zavjeru protiv srpskog naroda, pretvara se u tužitelja protiv Zapada bez obzira na konkretne činjenice koje mu tužiteljstvo stavlja na teret i na stvarnost onoga što su preživjeli svjedoci koji se redaju. Zaboravlja odgovarati na optužbe koje ga terete, ne maredi za posljedice kad se suci budu morali izjasniti o ukupnosti prikazanih dokaza jedne i druge strane. Njegovo bojno polje je politika, a pravdu mu se želi postaviti iznad nje. Geoffrey Nice, koji ga je promatrao oko hiljadu osam stotina sati rasprave, koliko je trajao proces, primjeduje prilikom jednog susreta s posjetiteljima Tužiteljstva: ,,U početku Miloševid nije bio u stanju voditi unakrsna ispitivanja. Zatim je dobio savjete i brzo je naučio. Bilo je začuđujude vidjeti ga kako postupa, svaki put na isti način. Unakrsna ispitivanja uvijek je započinjao političkim primjedbama, zatim bi suci zatražili da se koncentrira na pitanja postavljena u glavnom ispitivanju, onda bi se prepirao zbog vremena koje mu je dodijeljeno i dalje bi izlazio

izvan teme koristedi riječ koju ima da brani svoje teze. Kad bi isteklo vrijeme koje je imao na raspolaganju, isticao je da mu ostaje veliki broj pitanja koja mora postaviti svjedoku. Tada bi mu suci odobrili produžetak, i u tih zadnjih deset-dvadeset minuta postavljao bi pitanja kakva bi postavljao dobar odvjetnik obrane. Miloševidev cilj uvijek je bio otezanje procesa, tako da je uvijek čekao zadnji čas da postavi pitanja koja bi mogla ubaciti sumnju u mišljenje sudaca." Miloševid je umro 11. marta 2006., deset dana, odnosno četrdeset sati rasprave prije zaključenja obrane. Nede se, bez sumnje, nikad doznati jesu li suci namjeravali potvrditi ili ne svoju odluku od 16. juna 2004. i osuditi Miloševida za genocid ili sudjelovanje u genocidu. Kako bilo da bilo, zapisnici Vrhovnog savjeta obrane imali bi veliku težinu na toj vagi. Proces, čak i nezavršen zbog njegove smrti, ogolio je Slobodana Miloševida. Neki su ga uspoređivali s Hitlerom, srpska opozicija radije ga je nazivala Sadamom. Nije bio ni jedno ni drugo. Ipak je odlučivao o sudbini miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji koji još uvijek s mukom brišu znakove tog nečasnog djela. Zato što nisu bili Srbi i jer su samim time ometali njegove planove, dan im je izbor između putnog kovčega i masovne grobnice. Balkanski koljač pokrenuo je zločinačku mašineriju kojoj nikada nije ispustio upravljač. Uzalud se pretvarao da igra ulogu moderatora pred međunarodnom zajednicom, koja je stalno od njega tražila da umiri zločinačke strasti svoje brade u Bosni ili Hrvatskoj dok im je istovremeno on davao sredstva da te strasti udeseterostruče. Stvorio je sustav paravana iza kojih se skrivao; srpsku vojsku u Bosni i Hrvatskoj, paravojne skupine, specijalne jedinice njegove policije koje su mijenjale obiježlja kad bi se iskrcavale na različita ratišta, pa čak i tajne raču-ne i paravan-tvrtke raspršene po cijelom svijetu, da bi nastavila snabdijevati oružjem i gorivom ratni stroj. Centralizirao je svu vlast, ali je djelovao preko zastupnika da bi bolje zameo tragove, umanjio svoju odgovornost, učinio je gotovo nevidljivom. Put koji vodi od polja smrti do njegove palače pretvorio je u pravi labirint. Međunarodno javno mnijenje brzo je našlo prečac i velikom vedinom shvadalo da on vuče sve konce. Zapadni dužnosnici također, ali oni su to prešudivali zbog straha da im se ne prigovori kako pregovaraju s krvoločnim predsjednikom umjesto da gase požar. Laž i poricanje glavno su mu oružje, ono koje uvijek prati masovne zločine. Ali međunarodni diplomati i dalje su se pretvarali da ga mogu privesti

razumu. Dugo su dopuštali da ih opčini taj čovjek i njegova mod. Priznavali su mu istinsku karizmu, mod fascinacije, inteligenciju također. Najčešde su ga opisivali kao odlučna ali uglađena čovjeka, ljubitelja viskija i dobrih cigara, neumorna pregovarača. Rijetki su bili oni koji su osuđivali njegov cinizam. Za vrijeme njegova procesa, Miloševid je nastavljao tu dvostruku igru. Prema međunarodnim svjedocima znao je pokazivati određenu smjernost, čak i kad ih je pokušavao diskvalificirati. Miloševid zna nanjušiti mod i zna kako njome manipulirati. Prema svjedocima-žrtvama, seljanima koje je nekada zahvatio njegov ratni stroj, a sada uznemirenima tim susretom oči u oči bez posrednika, on koji je sam preuzeo svoju obranu, pokazuje prezir, koristi se strahom koji još izaziva, čak i sad kad je ostao bez vlasti i slobode, tako da de neki odstupiti iz sudnice. Sa svojim bivšim suradnicima koji dolaze svjedočiti protiv njega izmjenjuje obradanje s „vi" i „ti", ovisno o položaju koji su nekada zauzimali i o njihovoj sposobnosti da mu naštete, ovisno o tome želi li ih ponovo postaviti u niži položaj da bi ih lakše podredio ili ih naprotiv želi pripitomiti 55 postavljajudi ih u ravnopravan položaj. Predsjednika Sudskog vijeda Miloševid uvijek oslovljava s „gospodine", nikad s „predsjedniče" ili „časni sude", kao što ni ovaj njemu ne priznaje bivši naslov šefa države. Miloševid procjenjuje svoje protivnike i, kao veliki majstor manipulacije, prilagodava svoje držanje ovisno o toj procjeni. Čak i u pritvoru ICTY-a nije se prestao ponašati obazrivo prema osoblju, pitajudi za zdravlje njihovih obitelji, čime de zavrijediti pažljivije postupanje. Od drugih zatvorenika traži da ga oslovljavaju s „gospodine predsjedniče". Pravi Miloševid nalazi se drugdje, iza nekih drugih zatvorenih vrata, u kulisama njegove vlasti, tamo gdje ga ni javnost ni diplomati nisu mogli vidjeti. Prisluškivani telefonski razgovori, prikazani na procesu 2004., pokazuju grubog čovjeka bez grižnje savjesti. To nije ni Miloševid kakvog su obožavali srpski nacionalisti, ni staloženi čovjek o kakvom pričaju njegovi međunarodni sugovornici, nego čovjek krajnosti. Kao 11. jula 1991., kad telefonski prepričao susret s njemačkim diplomatom: „Onda me taj veleposlanik pita kako to da Srbi u Hrvatskoj imaju oružje. Odgovaram mu: 'Čekaj čovječe, Srbi su uvijek imali oružje, mi kao narod ne ostajemo nikada razoružani.' (Smijeh) A taj bezvezni peder, znaš što mi kaže? 'Da, ali čini se da imaju i minobacače. (...) Što taj majmun očekuje od mene? Da mu kažem da sam im ih ja dao? Ha, ha, ha..." Psovka u svakoj rečenici, to je Slobodan

Miloševid, tada predsjednik Srbije, svemodni poticatelj rata koji de donijeti oko dvije stotine hiljada mrtvih usred Europe, u kojoj je upravo pao Berlinski zid i koja je vjerovala u ponovo pronađeni mir. Na drugom kraju linije, Radovan Karadžid koji ga, kako nalaže podređeni položaj, oslovljava s „vi", izbjegava psovke i, iz poštovanja, pokazuje neuobičajenu suzdržanost. Slobodan Miloševid je prost i ciničan, hladan i grub. Udaljeni redatelj drame koji se ne zadovoljava davanjem implicitnih naređenja, ponekad i eksplicitno naručuje zločine. Kao kad zapovijeda ubojstvo svojih protivnika u samoj Srbiji. Krajem augusta 2000. tijelo bivšeg predsjednika Srbije, Ivana Stambolida, koji ga je uveo u politiku, zalili su u živo vapno njegovi osobni čuvari. „Miloševid mi je više puta rekao da je opozicija stado protuha koje treba didi u zrak eksplozivom na nekom mitingu (...) da treba ukloniti Stambolida jer predstavlja opasnost. Zatim je taj zadatak povjerio Miloradu Ulemeku-Legiji koji je došao u moj ured da mi kaže da ga je Miloševid 56 zadužio da ukloni Stambolida." U martu 1999. osobno je naredio tajno prenošenje ved istrunulih tijela svojih albanskih žrtava s Kosova u okolicu Beograda, a onaj koji organizira njihovo iskapanje nije nitko drugi nego Zdravko Tolimir koji je ujesen 1995. ved upravljao prikrivanjem tijela bošnjačkih žrtava iz Srebrenice, raspršenih po stotinama naknadnih grobnica uz rijeku Drinu. Ali zapadna diplomacija nastavila je gledati Miloševida u prvom redu kao Posrednika. On joj je postao glavnim savjetnikom. Prema jednom istražitelju lCTY-a koji je prikupio svjedočenja vedine diplomata i vojnika koji su se redali u Miloševidevu kabinetu u julu 1995., Miloševid je viđen kao „jedina osoba kojoj se može okrenuti međunarodna zajednica da zatraži pomod i savjete kako da utječe na bosanske Srbe". Carl Bildt, koji se susreo s Miloševidem 14. jula 1995., upravo nakon izlaska Mladida iz njegova ureda i dok se nastavljaju Pokolji u Srebrenici, sjeda se: „Miloševid je pokušavao pomodi, da je Miloševid imao spoznaje o ubojstvima koja su se upravo događala, bio bi zgrožen, ne mogu vjerovati da je bio umiješan u taj pokolj." 55 Izvještaji s rasprave na engleskom izbrisali su ovu igru s «vi» i «ti» koju je Miloševid izvodio, a francuska,e verzija, naprotiv, nije promijenila kao ni prijevod na srpskom koji postoji na siteu beogradske nevladine udruge Centar za humanitarno pravo, www.hlc.org.yu 56 Svjedočenje Rade Markovida, šefa Službe državne bezbednosti Srbije 1999. pred beogradskim istražnim sucem 11. aprila 2003. Član Crvenih

beretki, Milorad Ulemek-Legija osuđen je u Beogradu na četrdeset godina zatvora za ubojstvo Zorana Đindida, srpskog premijera, 12. marta 2003. Američki potpredsjednik za vrijeme mandata Billa Clintona Al Gore prisiljen je upozoriti bivšeg švedskog premijera, koji je postao posrednikom Europske unije i koji ne želi vidjeti ništa doli Miloševidevo lice namijenjeno za javnost. Na jednom sastanku u Bijeloj kudi, prvih dana augusta 1995., manje od tri tjedna nakon pokolja u Srebrenici, Carl Bildt i Al Gore imaju vrlo žestoku razmjenu mišljenja. Šveđanin preporučuje Amerikancima da se pouzdaju u Miloševida koji ga je krajem jula uvjeravao u svoju volju da doprinese mirovnom dogovoru u Bosni i Hercegovini: „Miloševid je bio glavni srpski saveznik (međunarodne zajednice; op. a.) u svim pravim naporima za postizanje mira u posljednje dvije godine." Umjesto odgovora Al Gore mu je pročitao ulomak američkih transkripata prisluškivanih telefonskih razgovora u kojemu Miloševid izdaje Mladidu naređenja za vrijeme operacija u Srebrenici. „Zaboravite ovo, ali znajte da Miloševid 57 uopde nije prijatelj Zapada", zaključuje američki dužnosnik. Zapadnjaci nisu prevareni, ali više vole nijekati. Sve do kraja. Tužiteljstvo uzalud traži originalni zapisnik s toga sastanka u Bijeloj kudi. Ni Al Gore, ni Carl Bildt, ni Michael Steiner, njemački pregovarač, niti Francuz Alain Dejammet, niti Britanka Pauline Neville-Jones koji su bili prisutni ne prihvadaju svjedočiti pred ICTY-em. Al Gore nije dobio zeleno svjetlo od američkih vlasti, Europljani tvrde da se ne sjedaju! Od januara 2002. Carla del Ponte moli Amerikance da joj daju snimke prisluškivanih razgovora između Beograda i vođa bosanskih Srba za vrijeme događaja u Srebrenici, koje su u njihovom posjedu. Zna da te snimke postoje. Clintonova administracija, nesklona vojnim intervencijama poslije Somalije, želi zadržati položaj supersile na međunarodnoj pozornici i razvija suradničke odnose. Na Balkanu mogudnost prisluškivanja daje nekim lokalnim službama. Početkom 1995. CIA opskrbljuje dvije tajne baze u Hrvatskoj, odakle se mogu hvatati telefonske komunikacije na velikom dijelu teritorija 58 bivše Jugoslavije. Ali Washington ne reagira i zahtjevi ostaju neuslišani. Carla del Ponte okrede se Parizu. General Jean Heinrich spomenuo je 2001. postojanje snimki telefonskih razgovora pred misijom francuske parlamentarne istrage o Srebrenici. „Imali smo na licu mjesta sredstva prisluškivanja, različita tehnička sredstva na samom tom području, izvan njega, okolo (...) Raspolagali smo letjelicama koje su također prisluškivale i

brodovima, dakle istodobno na moru, u zraku i na zemlji" objasnio je 59 tada. Ministarstvo obrane teško može demantirati nekadašnjeg šefa Vojno-obavještajne uprave (DRM). Prilikom posjeta Parizu 6. juna 2003. Carli del Ponte su njezini francuski sugovornici odgovorili da „bududi da je korist od snimki koje sadrže strateške informacije, neposredna, Ministarstvo ih ne čuva". „Možete zamisliti koliki bismo toga trebali čuvati", ističu oni. Ministrica obrane Michele Alliot-Marie prekida ih i obedava da de provjeriti. Pariz nede ispuniti tu molbu. Jedna od država nastalih raspadom Jugoslavije dat de dio snimaka ICTY-u. Iz opreza, ili pod prisilom, nede dati one iz tjedna od 11. jula 1995. i vjerovatno je probrala one koje se odnose na pripremu operacije Srebrenica. Dobiveni transkripti ipak svjedoče o redovitim kontaktima između najviših vlasti u Beogradu i Mladida, prije i poslije, dakle, bez sumnje i za vrijeme operacije rotiv Srebrenice i pokolja. Mladid u prvom redu razgovara s Momčilom Perišidem, imenovanim 1993. za komandanta Generalštaba vojske u Beogradu, i to na Miloševidevu preporuku. Ali one povezuju i Mladida s Miloševidem i Mliloševida s Perišidem. 57 Nove činjenice koje se odnose na ovaj susret prikupila je autorica. Do sada je samo navedeni navod o Alu Goreu bio spomenut u: Srebrenica, zona «sigurnosti», Aneks II, poglavlje 5, odlomak 5, Izvještaj Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju, NIOD, Amsterdam, 1"' aprila 2002. 58 Malid Gordan, CIA prisluškuje Mladica, Globus, Zagreb, 6.januara 2006. 59 "Srebrenica, izvještaj o pokolju", Dokumenti francuskog Parlamenta, br. 3413, svezak II (Preslušanja) str. 183, Pariz, 2001. Pokušaji prikrivanja dokaza Pokušaji velikih sila da prikriju dokaze brojni su iako bi one kao i zemlje regije morale u potpunosti surađivati s ICTY-em. Izvori koji paze da se ne izlo-že izravnim kontaktima s ICTY-em radije dostavljaju neke osjetljive dokaze preko tredih osoba, ponekad preko nevladinih organizacija, a najčešde preko nekog veleposlanstva. U više navrata tužiteljstvo je otkrilo da mu dokazi koji su mu bili namijenjeni nisu predani, tako da je moralo tražiti od više država i svjedoka da ubudude izbjegavaju posredništvo trede zemlje i da informacije šalju izravno tužiteljstvu. SAD, često izabran kao treda zemlja, zahtijevajudi ponekad od nekih balkanskih vlada da dostavljaju preko njih, uzimaju pravo da ispituju te informacije i odlučuju koje mogu, a koje ne mogu biti prenesene ICTY-u. Dokazi, tako prosijani kroz sito

zapadnih obavještajnih službi, pone-kad su izmijenjeni, ili čak skradivani stizali u Tužiteljstvo koje tako nije mo-glo otkriti svu njihovu vrijednost. Takav je bio slučaj s filmom o proslavi šeste godišnjice Crvenih beretki na kojoj su bili prisutni Miloševid i svi ključni ljudi policijskog krila zločinačkog pothvata, što je jedan od glavnih dokaza za utvrđivanje izravnih veza između Miloševida i zločina kako u Hrvatskoj tako u Bosni na Miloševidevu procesu. Prije predaje samog filma, zemlja koja ga je dobila, predala je ICTY-u prijevod audiozapisa. Bududi da je proces ved zapo-čeo taj dokument, u očekivanju samog dokaza, mora omoguditi tužiteljstvu da ga uključi u strategiju optužbe ako ga bude smatralo pogodnim. Međutim, prijevod je bio izmijenjen, pun primjedaba „nerazumljivo", s velikim brojem iskrivljenih ili nerazumljivih imena. Neki dijelovi kao da potvrđuju neke dokaze, ali haški stručnjaci daleko su od toga da zamisle ono što de otkriti godinu dana poslije kad je videosnimka konačno predana Tužiteljstvu. Dijelovi označeni kao „nerazumljivi" sadrže pregled svih ratnih djelovanja specijalnih jedinica Miloševideve policije u Hrvatskoj i Bosni, ali i izjave koje identificiraju Miloševida kao pravog kuma tih eskadrona smrti, stvorenih 4. maja 1991., u osvit rata. Čuje se njihov zapovjednik, Milorad Lukovid-Legija, bivši llegionar, kako hvali učinkovitost „malih, neupadljivih jedinica, pokretnih i ubojitih". A same slike svjedoče o nazočnosti ključnih osoba usporedne Miloševideve vojske, stvorene od specijalnih policijskih snaga Srbije. Tužiteljstvo je još jednom izgubilo više od godinu dana. Šestog juna 2003. Carla del Ponte došla je u Pariz s drugim pitanjima koja izazivaju ljutnju. „Biste li mogli ponovo razmotriti zahtjev svojih službi da povučemo pitanje o predvidljivosti pokolja u Srebrenici koje želimo 60

postaviti generalu Bernardu Janvieru radi njegova svjedočenja na Miloševidevu procesu? To je vrlo važno jer želim modi utvrditi Miloševidevu odgovornost za Srebrenicu. No imam dojam da nitko ne želi tome pridonijeti, kad vidim na kakve teškode nailazim kod Amerikanaca kad je riječ o tom pitanju! Ipak, zapadnjaci su mogli otkriti predznake, ali čini se da se baš to želi sakriti." A kad je tri godine poslije javno rekla: „Međunarodne snage znale su da de (u Srebrenici; op. a.) biti počinjeni pokolji velikih 61 razmjera, o tome su govorili i ništa nisu napravili da ih spriječe", doživljava oštre prigovore veleposlanstava, među kojima i SAD-ova, i prisiljena je povudi vlastite riječi. Amerikanci i Europljani namjerno su izabrali mir na štetu istine. Poslije

pokolja u Srebrenici i prisluškivanja koja su tada izvršena, američka je diplomacija u augustu 1995. sastavila izvještaj koji ističe probleme koje bi SAD-u prouzročio nastavak pregovora sa Slobodanom Miloševidem. Suočena sa žestinom rasprave koja se tada vodi u SAD-u, Clintonova administracija boji se da de za svoje nedjelovanje morati platiti političku cijenu. Senatori i članovi Kongresa optužuju za minhenski sindrom, uspoređuju zločine u Bosni s „najgorim poniženjem za zapadne demokracije 62

od 1930-ih godina". Čak i američki pregovarač Richard Holbrooke javno priznaje da u krvoprolidu u Srebrenici vidi „najvedi zajednički neuspjeh Zapada od tridesetih godina" zaboravljajudi usput genocid iz 1994. u Ruandi. Ali Bijela kuda presijeca problem, gotovo parafrazirajudi 60 Francuski general Bernard Janvier zapovijedao je ukupnim snagama UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, u vrijeme pokolja u Srebrenici. 61 Matton Svlvie, «Seule contre tous», Paris Match, 27. oktobra 2006. 62 Prema izrazu Newta Gingricha, predsjednika američkog Kongresa 1995. formulu Francoisea Mitterranda, koji je upravo sišao s vlasti nakon što je pet godina preporučivao da se „ne dodaje ratu rat" na Balkanu. Ona definitivno odbacuje apele Chiraca, svježe izabranog predsjednika Francuske, da zauzme srebreničku enklavu uz pomod američkih snaga. Washington Post od 3. augusta 1995. uspoređuje to odbijanje s pismom američkog pomodnika ministra obrane Johna McClova u kojem kaže da bombardiranje Auschwitza ili željezničkih pruga koje u njega vode „može 63 izazvati još osvetničkih akcija Nijemaca". Američka i europske vlade prave se da ne znaju tko je Miloševid jer igraju na njegovu kartu da bi ušutkale oružje. Kad je mir potpisan, odvradaju ICTY svim mogudim sredstvima od započinjanja progona gospodara Balkana. Ali, kad je ved jednom Miloševid srušen i bačen u zatvor, nastavak prikrivanja tih dokaza pred međunarodnim pravosuđem otkriva postojanje nekih sasvim drugih interesa nego što je sprečavanje ponovnog započinjanja neprijateljstava i zaštita života međunarodnih snaga za održanje mira raspoređenih u Bosni i Hercegovini. Opstrukcija Zapada usredotočila se na sve što se tiče izravne Miloševideve odgovornosti za zlodjela u Bosni, a posebno u Srebrenici, ali i na predvidivost pokolja poslije pada te enklave. Tako da se treba nadati da tajna izbora mira uz žrtvovanje hiljada života koji su smetali crtanju karata ne leži u odlučnosti velikih sila da onemogude pojavu uznemirujude istine.

Takav nepravedan i zločinački izbor doveo bi u pitanje temelje mirovnih ugovora zaključenih u Daytonu u novembru 1995. Brojnim zapadnjačkim svjedocima njihove vlade nisu dopustile da svjedoče na Miloševidevu procesu. David Owen, Herbert Okun, William Walker i drugi izredali su se na klupi za svjedoke, ali oni su u vrijeme tih događanja predstavljali međunarodne organizacije kao UN, Europsku uniju ili OSCE, a ne svoje vlade. U martu 2002. William Taft, tadašnji pravni savjetnik u State Departmentu opravdava pred Carlom del Ponte odbijanje svih vlada da dopuste svjedočenje svojim diplomatima: „Povjerljivost je jedan od osnovnih elemenata svake diplomacije." Tako na tom procesu uvelike nedostaju glavni pregovarači koji su se tijekom godina na desetke puta susreli s Miloševidem. Uz poznatu iznimku Wesleyja Clarka, američkog generala koji je 1995. bio prvi vojni savjetnik za vrijeme mirovnih pregovora koji su doveli do Dejton-skog sporazuma, a zatim vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi za vrijeme NATO-ova bombardiranja Srbije 1999. Krajem 2003. ušao je u utrku za investituru Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2004. i us-Pio iznuditi od američke administracije zeleno svjetlo za svjedočenje u Hagu. Washington zahtijeva svjedočenje iza zatvorenih vrata, a Tužiteljstvo ICTY-a javno svjedočenje. Clark se nagodio. Dva dana, i to 15. i 16. decembra 2003,. svjedoči iza zatvorenih vrata, uz prisutnost pravnih predstavnika američke vlade. Iste večeri njegovo svjedočenje provjeravaju američke pravne službe, a objavljuje se sa samo četrdeset osam sati zakašnjenja. Miloševid nije postavio n i jedno neugodno pitanje, Washington nije tražio nikakvu mjeru tajnosti. Unatoč zahtjevanju tužiteljstva, Richard Holbrooke, arhitekt Dejtonskog sporazuma, odbija slijediti Clakov primjer. Ni Christopher Mili, tada Holbrookeova desna ruka, niti ijedan drugi član njegova pregovaračkog tima, nede svjedočiti na Miloševidevu procesu. Prvi proces jednom šefu države pred međunarodnim pravosuđem nije mogao biti jednostavan. ICTY je morao odgovoriti na trostruki izazov, proceduralni, administrativni i politički. Riječ je o suđenju za individualnu odgovornost šefa države za zločinačku politiku, u ograničenu roku i s ograničenim proračunom, nadvladavajudi u zadanom vremenu sve političke blokade Ali „slučaj Miloševid" bio je ponajviše borba protiv volje mnogih da prikriju prošlost: protiv volje optuženika, neminovno, volje Beograda, što je predvidivo, u sprezi s vrlo ciljanom voljom velikih sila. Ovo iskustvo daje

naslutiti s kakvim de se poteškodama u bududnosti susretati kazneni prostupci protiv šefova država. Odbijanjem države, čiji je šef bio optuženik, da osudi zločinačku politiku vodenu u ime nacionalnog interesa. S višim državnim interesima velikih sila koje bi isto tako htjele odvojiti istine koje se mogu redi, od onih koje je bolje zaboraviti jer nose žig njihove sramote. Velike sile nede nikada dati sve dokaze kojima raspolažu da bi omogudile pravdi da radi svoj posao. Možemo zamisliti kakva bi bila reakcija saveznika da je Robert Jackson, tužitelj Vojnog suda u Nurnbergu, zatražio 1946. g. zračne slike koje su imali ved 1941. i koje su pokazivale postupnu izgradnju željezničkih pruga i 63 Power Samantha, ibid. str 434. logora, da bi dokazao predvidljivost istrebljenja i namjeru uništenja europskih Židova (slike su pokazane javnosti pedeset godina poslije), a da ih nisu bombardirali. U Iraku se vidjela volja američke sile da ograniči proces Sadamu Huseinu da ne bi ocrnio Zapad. Povijest Miloševideva procesa primjer je za sukob imperativa koje diktiraju viši državni interesi, lokalni ili međunarodni i imperativa pravde. Bez ključnih svjedoka i dokumenata, Tužiteljstvo ICTY-a moralo je nadvladati ili zaobidi poteškode, snalaziti se s onim što je imalo, a ponekad imati srede: najosjetljiviji svjedoci sigurno se nikada ne bi bili sami prijavili da ICTY nije imao mogudnost, svojstvenu svakoj međunarodnoj instanci, kakvom se teško mogu podičiti nacionalna pravosuđa, da ih presele izvan zemlje, odnosno da im daju nove putovnice, ponekad i novi identitet. Unatoč svim zaprekama, ICTY se bez ikakve sumnje dokazao. Njegov uspjeh u praksi dokazao je više nego ikada korist od međunarodnog pravosuđa i potrebu da se stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) dadu sredstva da djeluje tamo gdje nacionalna pravosuđa odustanu od sankcioniranja zločina i utvrđivanja odgovornosti. Jer, očito je, država čiji je šef bio optuženik, nije u stanju sama suditi svojem bivšem gospodaru ako nije raspoložena otkriti istinu i osuditi projekt, bio on i nacionalni, ako se do njegova ostvarenja dolazi zločinom. Opasnosti od povratka unatrag Miloševideva smrt 11. marta 2006. lišila je žrtve suđenja. Ako Miloševid nie proglašen krivim, time ipak nije izmakao pravdi. Umro je u zatvoru, sustigla ga je vlastita prošlost, optužen je za genocid i zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni, gdje je govorio da ne sudjeluje u „građanskom ratu", i na Kosovu, gdje je tvrdio da sasvim legitimno brani svoju državu protiv

,,terorista". Umro je nakon što se njegovo poricanje sukobilo s činjenicama, s arhivima i s patnjama žrtava koje su došle svjedočiti. Čak i ako ostaje osjedaj nedovršenosti, ovo dugo nabrajanje zločina koji mu se stavljaju na teret i ovo uranjanje u mehanizme zločinačke politike za koju je optužen, sad su upisani u službene registre jedne međunarodne instance i bit de prepušteni sudu povijesti. Treba raditi na tome da učinci ovog procesa postanu trajni. Ne samo s pravnog stajališta jer je njihova vrijednost kao presedana bitna nego i sa stajališta činjenica, spoznaja, koje su bitne za društva, uništena razornim učinkom masovnih zločina, za društva koja se danas moraju iznova izgraditi i penjati se strmim putovima koji vode u pomirenje. Ali put je još dug i pun zamki. U Beogradu, na procesu članovima jedinice Škorpioni, nisu uzeti u obzir dokumenti koje je dao ICTY, a koji dokazuju pripadnost mučitelja Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Suđeno im je kao gnusnim ubojicama, paravojnim osobama izvan kontrole, koji su samoinicijativno došli sudjelovati u „građanskom ratu u kojemu Srbija nije učestvovala", a ne kao sudionicima genocida u okviru zločinačkog projekta i za račun naručitelja koji se mogu identificirati na vrhu vlasti, kako to dokazuju dokumenti ICTY-a. Beograd izmiče onome što ga ljuti, prikriva dokaze i misli da može izbjedi pogledati istini u oči, pripisujudi grijehe nekolicini žrtvenih jaraca čiji su 64 zločini tako stvarni da se ne daju sakriti. Čini se da u Hagu Tužiteljstvo ICTY-a ponovo uzmiče pred otporima koji su bili svladani u vrijeme Miloševideva procesa. Momčilu Perišidu, komandantu Generalštaba vojske u Beogradu, pa po toj osnovi članu Vrhovnog savjeta obrane (VSO) i formalno od 1993. nadređenome Mladidu u vojnoj hijerarhiji, bit de suđeno krajem 2007. za zločine protiv čovječnosti i kršenje prava i običaja ratovanja, samo zato što je slao vojni kadar i materijalnu, financijsku i logističku podršku u vrijeme zauzimanja Srebrenice. Ovaj slučaj Prijeti 64 U Srbiji je suđeno za ratne zločine petorici specijalaca iz jedinice Škorpioni. Osuđeni su 10. aprila 2007. za ubojstva na kazne od dvadeset, trinaest i pet godina. Jedan od optuženika, iako se nalazio na mjestu zločina, kako svjedoči videosnimka, oslobođen je zbog nedostatka dokaza o njegovu izravnom sudjelovanju u ubojstvima. Osim toga, u presudi se ističe da nije dokazano da su njihove žrtve iz Srebrenice. Nije, dakle, pokrenuto pitanje sudjelovanja optuženika u genocidu, a obitelji žrtava došle su u

Beograd svjedočiti o okolnostima u kojima su mladidi zarobljeni poslije pada Srebrenice. da zanemari pravu ulogu političkog i vojnog vodstva iz Beograda u pokoljima u Srebrenici i predvidivost ubijanja, što bi optužba za genocid ili za sudjelovanje u genocidu nužno potakla. Samo nekoliko mjeseci poslije odluke sudaca iz juna 2004. da potvrdi tačku optužbe protiv Miloševida za genocid odluke koja je nagradila napore sudionike suđenja u Arushi, Carla del Ponte je u februaru 2005. odustala od progona Perišida za genocid. Sukobila se s jednodušnom frontom svih zamjenika tužitelja uključenih u ovaj predmet: Geoffreyja Nicea, Marca Hammona i Alana Tiegera, dvojice američkih od vjetnika zaduženih za predmete koji se tiču voda bosanskih Srba, medu kojima i Karadžida i Mladida. Trojica zamjenika jednoglasno su zaključila da su dokazi koji potvrđuju da je Perišid dijelio genocidne namjere ili da je za njih znao nedostatni. Perišid je u optužnici ipak opisan kao „hijerarhijski nadređen bivšim članovima JNA koji su se pridružili redovima vojske Srba u BiH i Hrvatskoj", dakle i Mladidu. Napominje se da je Perišid morao „poduzeti sve potrebne mjere da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi podčinjeni iz 30. i 40. Kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije". U optužnici se navodi da je „Perišid imao spoznaje o tvrdnjama o zločinima koje su počinili njegovi oficiri ili paravojne snage s kojima su oni surađivali" i da je „redovito primao kopije dnevnih izvještaja o situaciji Vojske Republike Srpske i bio u izravnoj vezi s oficirima Vojske Republike Srpske, među kojima i s Ratkom Mladidem", posebno u vrijeme događaja u Srebrenici. Konačno se dodaje da je Perišid „dopustio časnicima Užičkog korpusa da pomognu u planiranju i pripremi zauzimanja enklave Srebrenice", da je „upotrijebio svoj autoritet za tajno uvježbavanje članova 10. odreda za sabotažu u Srbiji (mart-april 1995.), koji je izravno sudjelovao u mnogim ubojstvima" Muslimana iz Srebrenice u julu 1995. i, konačno, da je „upotrijebio svoje ovlasti u očuvanju granica između Srbije i Bosne na području Srebrenice kako bi se, s jedne strane spriječilo Muslimane iz Srebrenice da bježe u Srbiju, a s druge strane da se one koji su prešli granicu prisili na povratak". Tužiteljstvo je iz toga moralo zaključiti da je Perišid mogao biti barem sudionik u genocidu jer je znao za sustavna ubojstva i progone i jer ih je olakšao dopuštajudi Mladidevim snagama korištenje ljudi i sredstava koji su bili pod zapovjedništvom njegova štaba u

Beogradu. Zahvaljujudi svojem utjecaju i hijerarhijskim ovlastima nad snagama uključenima u genocid u Srebrenici, Perišid je uz to dijelio i genocidnu namjeru svojih podređenih i snosi kaznenu odgovornost u tom zločinu jer ne samo da ga je propustio spriječiti i kazniti nego je pomagao u njegovu planiranju i poticao njegovo pokretanje. Ali Tužiteljstvo je svjesno izbjeglo pitanje odgovornosti vojne uprave u Beogradu za genocid u Srebrenici, i to čak prije nego što je Tribunal bio prisiljen zatvoriti „slučaj Miloševid" zbog njegove smrti. Tužiteljstvo tako dovodi u pitanje napretke postignute u „slučaju Miloševid", u kojem je zastupalo sudjelovanje Beograda u zločinačkom pothvatu, čiji su cilj i namjera bili uništiti dio muslimanskog stanovništva u Bosni, i vratilo se na tezu koju je nekada branio Geoffrey Nice, da je riječ samo o podršci. Čini se da time Tužiteljstvo želi umanjiti važnost koju je prije pridavalo arhivu VSO-a i drugim dokumentima zajedničkima u oba slučaja. Osim toga, Jovica Stanišid, desna ruka Slobodana Miloševida u uspostavnju mreže „malih pokretnih jedinica, neprimjetnih i ubojitih", koje su pustošile od Vukovara do Srebrenice, pa sve do Kosova, pušten je na privremenu slobodu u očekivanju procesa, zahvaljujudi pismu podrške CIA-e s kojom je u prošlosti surađivao. Britanci i jedan Francuz, nekadašnji prefekt pokrajine Var u Francuskoj, Jean-Charles Marchiani, 65

također su hvalili njegove dobre usluge za vrijeme sukoba. Stanišid se nada da nikada nede biti suđen jer njegov proces nije u planu prije 2009. godine, kada bi ICTY morao završiti prvostupanjske procedure. A upravo je na izlasku sa sastanka sa Stanišidem Karadžid dobacio Deronjidu da de muškarci koji budu uhvadeni u Srebrenici svi morati biti poubijani". Stanišid je bio i zapovjednik Škorpiona, poslanih ved krajem juna u okolicu Srebrenice, za izvršenje onoga što de uslijediti. Nije međutim optužen za genocid niti za suučesništvo u genocidu. U junu 2006. Sudsko vijede ICTY-a ustanovila je članak 73. bis Pravilnika o proceduri i tako sama sebi dala 65 Djelujudi u Miloševidevo ime, Jovica Stanišid je odigrao odlučujudu ulogu u oslobađanju «plavihkaciga», srpskih talaca u proljede 1995., a zatim, nakon nekoliko mjeseci, u oslobađanju dvojice francuskih pilota čiji je avion srušen iznad Bosne. Jean-Charles Marchiani, kojega je Jacques Chirac poslao u misiju, pregovarao je sa Stanišidem. mogudnost da povuče cijele dijelove optužnice, sve do jedne tredine, bez

drugog kriterija osim vremena. Učinci ICTY-a nisu ireverzibilni. Dužnost je Tribunala utvrditi istinu i dosuditi pravdu. To očekuju žrtve i svjedoci. ICTY ne smije iznevjeriti traženje istine u predmetima koje je odlučio voditi. Mora dakle paziti da u punoj mjeri iskoristi spoznaje prikupljene tijekom svojeg rada, kao u „slučaju Miloševid". Ako, naprotiv, ICTY oslabljen Miloševidevom smrdu, neuhidenjem Karadžida i Mladida i svojim skorim zatvaranjem, koje je nametnulo pet velikih sila Vijeda sigurnosti, bude pridonosio razvodnjavanju ili brisanju svojih ključnih spoznaja i uklanjanju istina koje smetaju, Miloševid bi tada mogao odnijeti posmrtnu pobjedu. Promašaji Međunarodnog suda pravde Odluka Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007., kojemu je prije četrnaest godina podnesena tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, savršeno ilustrira ovu opasnost. Sud je oslobodio Srbiju kao državu svake izravne odgovornosti i svakog sudioništva u pokolju u Srebrenici, koje je i on nazvao genocidom i pripisao snagama bosanskih Srba. Srbija se, procijenio je Sud, ne može smatrati odgovornom za djela Srba u Bosni zato što ima utjecaja na svoje susjede ili zato što im je davala „značajnu pomod" na političkom i vojnom polju. Čak i da im je poslala specijalne jedinice ili druge trupe kao pojačanje. Sud nisu uvjerili ni dokazi koji su mu predani da je Beograd dao podršku znajudi o čemu je riječ ili da je htio da se dogodi baš taj pokolj, a naročito da je želio njegov uništavajudi učinak. Prema međunarodnom pravu, djela osoba, skupina ili entiteta koje jedna država stavi na raspolaganje drugoj vlasti ne mogu se pripisati toj državi ako ih je počinila niža vlast o kojoj u tom slučaju ovise. Osim ako su pri izvođenju tih djela, ipak ostali potpuno ovisni o državi. Ova sudbena praksa potječe iz 1986. godine. Nikaragva, potonula u građanski rat kao posljedica hladnoratovskih trvenja, tužila je Međunarodnom sudu pravde Sjedinjene Američke Države. Godine 1986. ovaj je sud osudio SAD zato što se poslužio silom protiv suverene države, Nikaragve, i zato što je poticao contrase da počine zločine protiv civilnog stanovništva. Činjenica da je SAD uvježbavao, naoružavao opskrbljivao, financirao i snabdijevao contrase nije uzeta kao osnovana da se Sjedinjenim Američkim Državama pripiše odgovornost za zločine pobunjenih paravojnih nikaragvanskih snaga. Otada, kriterij koji se prihvada u međunarodnom pravu da bi se pripisala odgovornost državi koja podržava neke snage jest stvarna kontrola koju ima nad snagama koje čine zločine. Suci IC-TY-a pokušali su nijansirati stvari u drugostupanjskoj presudi

u slučaju Duška Tadida 15. jula 1999., u kojoj su ovaj kriterij procijenili neprimjenjivim na slučaj Bosne. Naime, teško je uspoređivati odnose Srba iz Srbije i Bosne s odnosima kakvi su postojali između nikaragvanskih contrasa i SAD-a. Ta razumna primjedba odbačena je bez okolišanja presudom Međunarodnog suda pravde (ICJ) osam godina poslije potvrđujudi utemeljenost odluke u „slučaju Nikaragva protiv SAD-a". Tvrdedi da srpska država u Srebrenici nije djelovala izravno, Međunarodni sud pravde ujedno oslobađa krivnje i Slobodana Miloševida, svemodnoga gazdu iz Beograda. Posredno, ta presuda sugerira da sam Miloševid nije imao stvarnu kontrolu nad vojskom ili nad srpskim vlastima u Bosni, ni nad specijalnim jedinicama koje im je stavljao na raspolaganje. Ta posmrtna rehabilitacija optuženika izvršena je bez obzira na dokaze u tom predmetu pred ICTY-em, kojima Međunarodni sud pravde nije uvijek imao pristupa. Potpredsjednik Sudskog vijeda, jordanski sudac Al-Khasawneh žalio je što Međunarodni sud pravde nije zatražio „pristup dokumentima Vrhovnog savjeta obrane, što bi bez sumnje pojednostavilo zadatak". I bez sumnje bi omogudilo utvrđivanje najizravnijih veza između Beograda i srebreničkih grobnica i odlučivanje o pravnoj odgovornosti Miloševideve države za genocid u julu 1995. Ali vijede petnaest sudaca Međunarodnog suda pravde, kojemu predsjeda 66 Britanka Rosalyn Higgins, radije 66 Britanska sutkinja Rosalyn Higgins imenovana je predsjednicom Međunarodnog suda pravde 6. februara 2006. Dva tjedna poslije predsjedala je Vijedu zaduženom za tužbu Bosne protiv Srbije. je zanemarilo usrdne molbe Bosne da se naloži Srbiji da preda te ključne dokumente koji srpske snage u Bosni određuje k a o sastavni dio vojske u Beogradu, pod vrhovnom vlašdu Beograda. Vijede Međunarodnog suda pravde obrazlaže svoje odbijanje da traži taj dokazni materijal tvrdedi da 67

posjeduje dovoljno dokaza da može odlučivati. „Bez nepročišdene verzije tih dokumenata ne bismo mogli računati na osudu Miloše-vida za genocid", podsjedala je još u aprilu 2007. Carla del Ponte. Bez original-ne verzije sjednica VSO-a, Bosna nede modi zatražiti od ICJ poništenje presude i ponovno otvaranje slučaja. U nedostatku novih dokaza, odluka je konačna. "Vitalni nacionalni interes" koji su iznosile vlasti u Beogradu a potvrdili suci ICTY-a kako bi zabranili širenje cjelovitog arhiva Vrhovnog savjeta obrane konačno je omogudio da se iskrivi istina. „Bilo koja zemlja napravila bi sve

što je u njezinoj modi da zaštiti državu i njezine interese", brani se Vladimir Perid, jedan od predstavnika srpske delegacije koja se borila za uskradivanje arhiva oku javnosti i ICJ-a. Svaki stvarno nezavisan sud bio bi napravio sve što je bilo u njegovoj modi da pokuša dobiti te dokumente koji, više nego išta drugo, rasvjetljavaju spor u kojem je bio pozvan suditi. Odbivši primijeniti članak 49. Statuta i zatražiti izravno od Beograda da mu preda ključne dokumente, ICJ je popustio pred pritiscima velikih sila koje su se suprotstavljale osudi Srbije, medu njima Velike Britanije, koja je više godina bezuspješno pokušavala nagovoriti Bosnu i Hercegovinu da povuče tužbu. Srpske su vlasti s olakšanjem dočekale odluku ICJ-a kojom nisu osuđene da plate nikakvu ratnu štetu Bosni. Kad je riječ o srpskim nevladinim organizacijama za obranu ljudskih prava, one su osudile tu presudu koja „predstavlja pobjedu politike Slobodana Miloševida" i koja „nede pomodi Srbiji da se suoči sa svojom prošlošdu (jer) pokazuje nepotpunu sliku uloge Srbije u ratu prošlog desetljeda". „Nikome u Vladi Srbije nije bilo nepoznato da taj arhiv otkriva odgovornost države", ističe Nataša Kandid, predsjednica Fonda za humanitarno pravo u Beogradu. Sada bolje razumijemo zašto je Miloševid poduzeo tolike napore da uspostavi strukture koje su bile paravan između grobnica i njegove palače. Kao pravi majstor manipulacije, neprestano je pokušavao prikriti svoju ulogu iza marionetskih država koje je stvorio u Bosni i Hrvatskoj, i skrivao se iza mnoštva sudionika, posebno eskadrona smrti. Vlasti koje su došle poslije njega mogle su prihvatiti da bude osuđen za osobnu odgovornost. Nije im bilo nepoznato što je sve učinio. Znale su bolje od ikoga da je Srbija pod Miloševidem sudjelovala u ratu i zločinima. Ali nisu htjele da srpska država preuzme odgovornost za to. Stoga su se i one potrudile prikriti dokaze koji najviše kompromitiraju, a u tom pothvatu koristile su se suradnjom jednog dijela sudaca ICTY-a i ICJ-a. Odluka ICJ-a ne može, dakle, pretendirati na rasvjetljavanje povijesti i rješavanje spora između tih dviju država. Poricanje u kojemu je ICJ svjesno sudjelovao odustavši od neprobranih arhiva Vrhovnog savjeta obrane nosi opasnost da jedne odvrati od prihvadanja odgovornosti, a druge od volje za pomirenjem. Upravi u Beogradu „bila je dobro poznata klima mržnje koja je vladala između bosanskih Srba i Muslimana u području Srebrenice" i da de ona dovest, do genocida, ističe uostalom ICJ. „Genocid bi se doista i spriječio" da je (Miloševideva) Srbija djelovala sukladno međunarodnim obavezama i

da je „iskoristila svoj utjecaj na bosanske Srbe" kako bi spriječila zločin nad zločinima. Prema dokumentima prikupljenima tijekom Miloševideva procesa pred ICTY-em, ovaj zaključak svjedoči o volji sudaca ICJ-a da umanje ulogu Srbije u pokretanju tog zločina nad zločinima. Tako je Srbija osuđena zato što je propustila spriječiti genocid u Srebrenici, ali i zato što je propustila kazniti za genocid odbivši predati Ratka Mladida ICTY-u. Zato je Srbija dobila nalog za uhidenje optuženih u bijegu od ICTY-a, od kojih su dvojica, od četvorice koji sredinom 2007. još uvijek nedostaju, tražena za genocid u Srebrenici: Radovan Karadžid i Ratko Mladid. 67 Suci Međunarodnog suda pravde objašnjavaju svoje odbijanje da od Srbije traže da preda sveukupnost dokumenata VSO-a u paragrafima 205. i 206. svoje odluke od 26. februara 2007. http://www.icj-cij.org/docket/-files/91/13-685.pdf. III. POGLAVLJE Dejtonska tragedija Više od jednog desetljeda velike sile čije su snage bile raspoređene u Bosni i Hercegovini igrale su se skrivača s Radovanom Karadžidem i Ratkom Mladidem, dvojicom glavnih optuženika u bijegu od ICTY-a. Pred onim što se ničim ne može opravdati, one su gušile kritiku, razvile strategije propagande i neumoljivo se suprotstavljale magistratima ICTY-a. Nikad nisu prestale odbijati predati pravdi odgovorne za genocid u Srebrenici. „Draga gospođo del Ponte, 68

Ako je ovaj članak tačan, vi biste se morali, vrlo iskreno rečeno, stidjeti. U njemu ste popljuvali rad i napore mnogo ljudi koji, danju i nodu, često uz opasnost za svoj život, 'stvarno' rade na uhidenju optuženih u bijegu od ICTY-a. Ja nedu dati nikakvu izjavu tisku kako bih opovrgnuo vaše riječi niti du proslijediti ovo pismo drugima. Zlo je, nažalost, počinjeno, ali ja nikada nedu javno napasti osobu iz tima koja tvrdi da brani istu pravednu stvar. Vi ste ušli u igru Bosanaca, koji su ovdje, nažalost, uvjereni da su SFOR, međunarodna zajednica (uključujudi i vas), a možda i neki od naših naroda dogovorno skovali nešto što je shvadeno kao zavjera čiji bi cilj bio da se ne uhite zločinci zbog nekog makjavelističkog i apsurdnog razloga, ma koji to bio. I vas su uvukli u igru nekih Srba koji su sretni da dokažu kako njihov „junak Radovan", neka vrsta hajduka ili današnjeg Robina Hooda, prkosi najmodnijim šerifima XX. i XXI. stoljeda.

Do vašeg posljednjeg napada na članove vašeg vlastitog tima, pokušavali smo provoditi sve ovlasti kojima raspolažemo, kako društveni pritisak tako i vojnu silu, a također diplomatske i financijske pritiske, na sve aspekte Karad-žideva carstva, uključujudi i obitelj, njegove pristaše i strukture koje ga skrivaju i štite. Prekopali smo i prevrnuli svaki kamenčid i vršili krajnji pritisak na svakom mjestu da vidimo bismo li mogli otvoriti i najmanju pukotinu, najmanji procjep u zaštitnim strukturama. Mi se približavamo, i na koncu demo uspjeti. Ali, do danas je javni pritisak, uz medije, predstavljao dragocjeno sredstvo. A vi ste nas upravo lišili jedne od snaga kojima smo raspolagali, umanjili ste našu mod djelovanja i našim ste klevetnicima dali štap kojim de nas tudi. Uništili ste i ugled članova svoje vlastite ekipe nerazborito pokazavši da vrlo slabo vladate sobom. Znajudi da se uopde ne brinete zbog toga, ja sam i sam jako razočaran i, kao i vi, 'vrlo ljut'. Iskreno, John B. Svlvester feldmaršal, Vojska SAD-a, zapovjednik SFOR-a. 24. augusta 2002." 68 23. augusta 2002. Agence France Presse objavljuje riječi Carle del Ponte, tužiteljice ICTY-ja, u kojima optužuje snage NATO-a u Bosni i Hercegovini, SFOR, da ne ulažu „sve svoje snage" za uhidenje Karadžida. „SFOR mora prestati vršiti aktivnosti propagandne naravi. Ja sam ved vrlo ljuta. SFOR mora raditi svim snagama. Uvjerena sam da ga oni mogu uhapsiti." Sutradan joj zapovjednik SFOR-a, američki general Svlvester, šalje ovo pismo. Konsenzus da se ništa ne učini Kad je u martu 1996. Madeleine Albright odlučila dodi na brežuljke Srebrenice još posute leševima žrtava strašnih pokolja iz jula 1995., to je bilo zato da bi dala podršku radu međunarodnog pravosuđa. „Mladid i Karadžid moraju znati da su njihovi dani na slobodi odbrojeni", izjavila je pred vojskom fotografa i novinara. Njezine izjave ulijevale su tada čvrstu nadu da de naj-odgovorniji za genocid, koje je ICTY prije nekoliko mjeseci optužio, biti jednog dana iza rešetaka. Veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim narodima želi usmjeriti pozornost na ratne zločine i zločince dok se tada, početkom 1996. najviše govori o najvažnijoj operaciji održavanja mira koja je ikad poduzeta, o slanju šezdeset hiljada vojnika NATO-a, koje je u tijeku. ICTY i njegove optužnice nisu dio prioriteta. Kao ni haški istražitelji, koji su

započeli dugotrajna ekshumiranja koja se nastavljaju i danas na tragu otkrida novih kosturnica u kojima je zakopano oko osam hiljada žrtava Srebrenice. NATO .stalno izbjegava pružiti pomod ICTY-u, osigurati i razminirati okolicu jama kako bi se izbjegle nesrede i spriječilo uništavanje dokaza. Nema sumnje da Madeleine Albright intimno želi da njezine riječi postanu stvarnost. Ali politika je odlučila drugačije. Bivši šef američke diplomacije Lawrence Eagleburger, koji je u decembru 1992. ubrajao Karadžida i Mladida među osumnjičene ratne zločince, nije, međutim, imao nikakvih iluzija. Reagirajudi na intervju Radovana Karadžida američkoj mreži CBS, koji je emitiran 17. septembra 1995. u emisiji 60 minuta, izjavljuje: „Ako su Karadžid i Mladid toliko glupi da napuste regiju, možda de biti pozvani i predani sucima. Ali zapravo, odgovor je na vaše pitanje da ja doista sumnjam, sumnjam da de jednog dana biti privedeni pravdi." Za vrijeme mirovnih pregovora koji su se održavali od 1. do 21. novembra 1995. u američkoj vojnoj bazi u malom gradidu Daytonu, u Ohiju, pitanje ratnih zločinaca i njihova uhidenja jednostavno nije bilo na dnevnome redu. Čak su ga američki, europski i ruski diplomati, koji su bili u Daytonu, okarakterizirali kao dael-braker, dakle, pitanje koje može uništiti pregovore. Ipak, četiri mjeseca poslije, 24. jula, ICTY je Karadžida i Mladida, političkog i vojnog vodu bosanskih Srba, optužio za genocid i zločine protiv čovječnosti zbog njihove uloge u kampanji etničkog čišdenja nesrpskog stanovništva Bosne i Hercegovine i u kampanji terora provođenog protiv civilnog stanovništva opsjednutog Sarajeva. Osim njihove obaveze da surađuju s ICTY-em, dakle da uhite optužene, sve države, pod čijim pokroviteljstvom su se događali pregovori u Daytonu, obavezale su se, ratificirajudi Konvenciju o genocidu iz 1984., da de poštivati obavezu da kazne njegove izvršioce. Međunarodni pregovarači za to ne haju. Do te mjere, da u prvo vrijeme, čak razmatraju mogudnost da pozovu u Dayton Radovana Karadžida i Rat-ka Mladida. Njima, međutim, nije nepoznato da osim činjenica zbog kojih ih ICTY ved kazneno progoni, dvojica ratnih vođa snose golemu odgovornost u novijim smaknudima hiljada Muslimana u Srebrenici, pokolju koji je ved prikazan kao najvedi što ga je Europa doživjela nakon 1945. Ali ta dvojica imaju mod suprotstaviti se miru koji mora privesti kraju tri i pol godine rata i zločina u Bosni i Hercegovini. Diplomati, dakle, moraju biti sigurni u

njihovu podršku, a najbolje je sredstvo imati ih pri ruci. Izaslanik za pravne poslove francuskog Ministarstva obrane, Mare Guillaume, žuri se u noti od 27. jula 1995. umiriti svoje pretpostavljene. Ne predstavlja prekršaj pregovarati s nekim tko je osumnjičen, a nije osuđen, tumači on zapravo preporučujudi da se te veze održe u najvedoj mogudoj tajnosti. I sam Miloševid uvjeren je u volju velikih sila da pozovu Mladida za zeleni stol. ,Ja sam siguran da je međunarodna zajednica spremna prihvatiti Mladidev potpis na bilo koji mirovni plan", tvrdi Miloševid na jednom sastanku Vrhovnog savjeta obrane (VSO) u Beogradu, 23. augusta 1995. I naglašava da ona, naprotiv, ne želi Karadžida zbog njegova odbijanja više mirovnih planova u prošlosti. Ali prijetnja ICTY-eva tužitelja i sudaca da de dati ostavku i uzeti za svjedoka javno mnijenje ako dva optuženika tražena zbog genocida i pod međunarodnim nalogom za uhidenje budu sudjelovala u pregovorima umjesto da budu uhideni, pogađa cilj. Nakon što su, ne poduzevši ništa, nazočili pokolju stanovništva koje su morali štititi, američki i europski dužnosnici boje se kritike svojega javnog mnijenja, a naročito da de ih Haški sud optužiti da su prekršili Konvenciju o genocidu iz 1948. Karadžid i Mladid nede pregovarati o miru: oni su prisiljeni prepustiti svoje mjesto Slobodanu Miloševidu. To de biti jedini „ustupak" ICTY-u u Daytonu. Uoči pregovora, za vrijeme jednog od posljednjih pripremnih sastanaka u Bijeloj kudi, 31. oktobra 1995., Richard Holbrooke, jedan od glavnih američkih pregovarača, ostao je u manjini kad je upozorio: „Karadžida i Mladida treba uhititi. To nije samo pitanje pravde ved i mira. Ako oni ne budu uhideni, nikakav dogovor o miru sklopljen u Daytonu nema izgleda da uspije." Bili Clinton ima drugih briga. U slučaju mira, on de morati „donijeti najtežu odluku za jednog predsjednika, tj. poslati hiljade mladih Amerikanaca na opasnu i potencijalno smrtonosnu pozornicu. „Nakon Somalije, mi moramo jasno odrediti svoju misiju tako da izbjegnemo svaku 69

nepredviđenu situaciju", inzistira američki predsjednik. Osamnaest američkih vojnika poginulo je u oktobru 1993. u Mogadišuu, bezuspješno pokušavajudi zarobiti somalijskog ratnog vodu Ai'dida. Nakon tog debakla, Bili Clinton izabire doktrinu „ni jedan poginuli" i protivi se svakoj intervenciji na tlu. Dakle, za Bijelu kudu ne dolazi u obzir preuzimanje ni najmanjeg rizika u Bosni i Hercegovini. Američke de trupe biti tamo poslane kad bude potpisan mir, pod uvjetom da i m ne bude dana ovlast za uhidenje ratnih vođa bosanskih Srba.

Dopustiti Karadžidu i Mladidu da predvode srpsku političku i vojnu vlast u Bosni, to ipak ne može zadovoljiti Washington. Njihovo izvlaštenje izgledalo je prema tome kao conditio sine qua non za mir i skoro slanje marinaca. Američki državni tajnik, Warren Christopher raspravlja o tome 2. novembra 1995. sa Slobodanom Miloševidem koji je upravo stigao u Dayton. No, dva dana poslije, vlasti bosanskih Srba javno osporavaju Miloševidu svaku ovlast da odlučuju o svrgavanju Karadžida i Mladida. Miloševid je u Daytonu da bi umjesto njih pregovarao o uvjetima mira, nikako o uvjetima njihova povlačenja iz političkog života. Prema obitelji i osobama bliskima Karadžidu, američka vlada je ved sutradan, 5. novembra 1995., raspravljala o sudbini vođe bosanskih Srba s „ovlaštenim" Karadžidevim predstavnikom u Daytonu, Alek-som Buhom, tadašnjim šefom diplomacije samoproglašene Republike Srpske u Bosni. Taj je tajni ugovor zatim sažet na list papira i faksiran Karadžidu koji je ostao u Bosni. Taj faks, priložen kao „aneks izvještaju o raspravi između Alekse Buhe i Richarda Holbrooka", a čiju su autentičnost američki rukovodioci uvijek pobijali, objavljen je u dva navrata u banjalučkom listu Zona Sumraka te u martu 2007. u časopisu Fokus. Pri objavljivanju, Karadžidev i Holbrookov potpis, grube imitacije, dodani su na dnu dokumenta. Ugovor, tako prepisan, sadrži tri dijela: obaveze Radovana Karadžida prema američkoj vladi, zatim obaveze američke vlade prema Karadžidu i, na kraju, uvjete primjene dogovora. Karadžid se obavezuje da de definitivno napustiti sve političke funkcije u roku od devedeset dana, da de odustati, s neposrednim učinkom (tj. 5. novembra), od svakog donošenja političkih ili ekonomskih odluka ili onih koje se odnose na vojne operacije, seljenje stanovništva. Karadžid de morati postati nevidljiv: „On de se povudi na neko mjesto, usmeno dogovoreno između dviju strana" obavezujudi se „da nede napustiti bivšu Jugoslaviju". Od američke vlade primit de „iznos od 600 000 dolara u lokalnoj valuti" za sljededih pet godina, a također ,,u vlasništvo mjesto za stanovanje" i raspolagat de ,,s najmanje šest osoba da štite njegovu sigurnost". Napokon, američka vlada obavijestit de Karadžida o „svakoj opasnosti koja bi mogla povrijediti njegovu sigurnost". Ugovor se može „raskinuti zajedničkim dogovorom" ili jednostrano „na inicijativu Vlade SAD-a". Od jula, državni tužitelj Richard Goldstone nastavio je svoje istraživanje. Usred mirovnih pregovora, 16. novembra 1995., on najavljuje da je podignuta nova optužnica protiv Karadžida i Mladida za genocid, ovaj put na

temelju pokolja u Srebrenici. Velike sile smatraju da je taj trenutak vrlo loše odabran i boje se reakcije Karadžida i Mladida o kojima ovisi provođenje svakog mirovnog ugovora. Kao što de to učiniti četiri godine poslije, kad bude okrivljen Miloševid, Rusija šalje u Hag svojeg izaslanika da traži od tužitelja obustavu kaznenog progona. Goldstone se suprotstavlja tom zahtjevu. Pet dana poslije, Amerikanci su trijumfalno najavili mirovni dogovor. Mnogi tada strahuju da je mir zapečaden na štetu pravde, pod cijenu tajne amnestije najodgovornijih. 69 Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str 226.Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str 226. Povijest obiluje takvim slučajevima. Tim više što pitanje ratnih zločinaca, prebačenih u sferu nezgodnih tema, zauzima tek nekoliko redaka u Dejtonskom ugovoru. Sve su strane strogo opomenute da „u cijelosti surađuju" s Haškim sudom, kako u prikupljanju dokaza tako i u uhidenju optuženih. Ali dogovor prije svega određuje da osobe koje ICTY optuži budu „isključene iz političkog života". A međunarodne snage, koje de uskoro pod zastavom NATO-a biti poslane da „promatraju i bdiju" nad provođenjem dogovora, imaju „ovlasti, ali nikako i obavezu" da uhite ratne zločince. Izgleda da su se potvrdila Eagleburgerova predviđanja. U Parizu, 14. decembra, za vrijeme službenog potpisivanja mirovnih ugovora sklopljenih u Daytonu, Billa Clintona zabrinjava činjenica da Karadžid i Mladid mogu štetiti jer su još uvijek na vlasti i žestoko se protive miru ugovorenom bez njihove privole. No njihovo pristajanje na mirovne ugovore neophodno je za neposredno slanje šezdeset hiljada NATO-ovih vojnika. On tada podsjeda Miloševida da je on jamac dogovora i da je obavezan nastaviti vršiti sve potrebne pritiske kako bi osigurao pristanak dvojice optuženih. Upozorava ga: „Ja vas smatram odgovornim za sigurnost mojih dvadeset hiljada marinaca." Ali Clinton daje prioritet Karadžidevu i Mladidevu svrgavanju s vlasti i u Parizu se zalaže za brzo organiziranje izbora u Bosni i Hercegovini. Ni Washington ni njegovi partneri ne pomišljaju tada na uhidenje. Sjedinjene Američke Države nisu jedine koje misle da bi uhidenje Karadžida ili Mladida dovelo u opasnost njihove trupe. Svi zahtijevaju mandat koji maksimalno ograničava opasnosti. A za vedinu vojnika uhidenje ratnih

zločinaca značilo bi „opredjeljivanje u sukobu". Vojske nerado provode akcije sudske policije. One ne žele biti shvadene kao pomodnici međunarodne pravde. U slučaju uhidenja, boje se „odmazde, uzimanja talaca ili pobune nacionalističkih Srba, što bi izazvalo opasnost rušenja mirovnog dogovora". Haški sud ne može, dakle, poput suda u Nürnbergu računati na pomod savezničkih vojnih snaga u izručivanju optuženika i dokaza. Kad se šezdeset hiljada NATO-ovih vojnika početkom 1996. raspoređuje po Bosni i Hercegovini, najmodnija vojska svijeta nema pravo provoditi ofenzivne akcije kako bi uhvatila jednog okrivljenika u bijegu. Ratko Mladid, još uvijek glavni zapovjednik snaga bosanskih Srba, ruga se pristanku da se „ništa ne učini". On u martu 1996. odlazi na jedan dan skijanja na sarajevskim brdima i potvrđuje pred televizijskim kamerama da se nimalo ne boji uhidenja. Radovan Karadžid živi na Palama kao slobodan čovjek. Svakog dana iz svoje vile odlazi u ured, pred ravnodušnim pogledima NATO-ovih patrola. On je još uvijek predsjednik srpskog entiteta u Bosni. Nastavlja političko djelovanje, prisustvuje zasjedanju Skupštine bosanskih Srba i sjednicama svoje stranke čiji je također predsjednik. Tajni ugovor od 5. novembra, ako je uopde autentičan, do tada nije bio ispoštovan. Uoči prvih poslijeratnih izbora, predviđenih za 14. septembra 1996., Karadžid i Mladid daleko su od toga da budu neutralizirani, kao što je tražio Clinton. Dio Bosne i Hercegovine dodijeljen Srbima prekriven je plakatima s Karadžidevim likom. Optuženik se želi kandidirati i ima sve izglede da pobijedi. Koristi se televizijom i medijima koje još uvijek kontrolira kako bi spriječio svaki oblik pomirenja. Dejtonski proces na putu je da zastrani. Washin-gton, u panici, nastoji udaljiti Karadžida iz politike i iz Bosne. Amerikanci tada pokazuju veliku diplomatsku domišljatost kako bi neutralizirali Karadžida, a da se ne moraju služiti sredstvima prinude kojima, naime, raspolažu. Jer uhidenje ne dolazi u obzir. Potkraj proljeda 1996., Amerikanci djeluju na dvjema frontama. State Department šalje nekoliko puta u Beograd svojeg pomodnika zaduženog za europske poslove Johna Kornbluma da od Miloševida dobije Karadžidevo povlačenje iz političkog života. Ali Miloševid se oglušuje na to. Amerikanci se tada, istodobno, pokušavaju približiti Karadžidu. Jedan od načina da ga uklone bilo bi uvjeriti ga da svojevoljno otiđe u Hag. Vrijeme pritišde jer Sud za 26. juna najavljuje otvaranje javne sudbene rasprave o „predmetu

Karadžid i Mladid" na kojoj bi u osnovnim crtama trebale biti iznesene optužbe koje ih 70 terete. U zamjenu za 70 ICTY nije bio ovlašten suditi u odsutnosti, ovo zasjedanje, organizirano primjenom članka 61., Pravilnika o postupku, prije svega ima namjeru obavijestiti javnost o pojedinostima zločina za koje se optuženi progone. Ono se održava uoči prve godišnjice pokolja u Srebrenici. dobrovoljnu predaju, obedavaju mu neke povlastice i reviziju optužnice. Njihov je izaslanik Bili Stuebner, agent američke vojne obavještajne službe koji je među prvima stigao na Sud gdje je postao glavni savjetnik glavnog tužitelja Richarda Goldstona. Da bi izvršio svoju tajnu misiju, Stuebner nekoliko mjeseci napušta ICTY i pridružuje se, početkom proljeda 1966. misiji OSCE-a, zaduženoj da pripremi prve poslijeratne izbore u Bosni. U to ime, on se više puta tokom maja susrede s Karadžidem. Da bi postigao svoje ciljeve, Amerikanac uvjerava Karadžida da mu prijeti opasnost i nastupa kao jamac njegova fizičkog integriteta u slučaju dogovora. Čini se da je Karadžid zagrizao mamac. U pismu upudenom svojoj djeci u junu 1996., povjerava im svoje strahove da de ga, ako ga NATO uhiti, ubiti jedan od njegovih tjelesnih čuvara za kojeg pretpostavlja da je pladenik Slobodana Miloševida. Stuebner se bez sumnje nije morao truditi kako bi ga uvjerio da bi ga Miloševid radije ubio nego ga pustio da ode u Hag otkriti njihove tajne. Jer Karadžid bi mogao biti štetan kako bi se obranio od optužbi koje ga terete, a osobito onih za genocid zbog pokolja u Srebrenici, on bi mogao tvrditi i potruditi se dokazati da je on samo potpisao i preuzeo na sebe odluku donesenu u Beogradu, a čije je izvršenje povjereno vojsci. Ali Karadžid nema namjeru govoriti jer on se ne namjerava predati ako u optužbi ostane optužba za genocid. A ima i drugih zahtjeva. U očekivanju svojeg procesa, želi stanovati u hotelu u Hagu i imati kontakt s tiskom. Umjesto hotela, ozbiljno se proučavala mogudnost kudnog pritvora, ali je na kraju odbačena zbog troškova i odbijanja Nizozemaca da preuzmu brigu o sigurnosti. Karadžidu je zatim predloženo da se smjesti u jednoj od NATO-ovih baza gdje bi mogao, u očekivanju suđenja, pripremati svoju obranu. Ako su Amerikanci preuzeli inicijativu pregovaranja, njihovi su saveznici također raspoloženi razmotriti sve formule koje bi im omogudile da izbjegnu rizičnu operaciju uhidenja. Ali Karadžid odugovlači. Nije uvjeren da je usred američke izborne godine stvarno izložen mogudnosti uhidenja. A

posebno je uvjeren da se nikome ne žuri da on ode u Hag iznijeti svoju verziju o Srebrenici i odgovornosti u tom genocidu. Za vrijeme svojih pregovora s Karadžidem Stuebner, potkraj maja, šalje poruku predsjedniku Suda Antoniju Casseseu predlažudi mu da dođe na Pale susresti se s odvjetnikom optuženoga. Da bi pripremio svoju obranu, Karadžid angažira njujorškog odvjetnika koji sebe naziva Aaronom Richardom ili čudnije -Gospodinom Golubom. Talijanski sudac odbija taj susret. Ne želi dopustiti da bude ulovljen u zamku i nađe se pred jednim bjeguncem. Cassese 5. juna 1996. započinje službeni, ved odavno predviđen dvodnevni posjet Sarajevu. Čim je predvečer stigao u hotel, prima u svojoj sobi poziv američkog potpukovnika da dođe na Pale kako bi se susreo s Karadžidevim odvjetnikom. Obedava mu NATO-ovu pratnju i nagovara ga da krene odmah ili ujutro. Ca-ssese odbija poziv. Inzistirajudi, američki oficir ponovno zove poslije navečer. Cassese obedava da de se posavjetovati sa Stuebnerom. Sutradan ujutro isto zahtijeva i Stuebner. Predsjednik ICTY-a napokon popušta. On ni trenutka ne sumnja da se Amerikancima žuri djelovati prije održavanja sudske rasprave o „slučaju Karadžid", koju su suci sazvali upravo kako bi na svoj način obilježili prvu godišnjicu tragedije u Srebrenici i podsjetili svijet da takvi zločini ne mogu ostati nekažnjeni. Međutim, ako se rasprava koja je trebala trajati do U. jula održi, bit de im teško prisiliti Sud na neke nagodbe u cilju revizije optužnice. Cassese je prihvatio da se susretne s odvjetnikom pod uvjetom da susret ostane tajan i da se organizira na sigurnome mjestu, u nazočnosti dvaju svjedoka. Malo prije podneva, 6. juna, odlazi u Glavni stožer Međunarodnih snaga (IFOR). Američki odvjetnik ga čeka, ali zahtijeva susret u četiri oka. Cassese upozorava da on nije došao pregovarati, nego izložiti funkcioniranje Suda i uvjeriti ga da nije riječ o protusrpskoj ustanovi. Odvjetnik strpljivo sluša talijanskog suca. Na kraju sastanka, postavlja pitanje: „Postoji li mogudnost da tužitelj odbaci optužbe? Postoji li mogudnost da Sud odgodi početak postupka 61 koji se odnosi na slučaj Karadžida i Mladida?" Cassese odgovara: „Ne, ne postoji ta mogudnost. Sud je ved odredio datum i nitko se ne može uplitati u njegovu odluku." Gospodin Golub obavještava da želi prisustvovati raspravi. Antonio Cassese mu objašnjava da sigurno može dobiti mjesto u galeriji za javnost. A Golub dodaje: „Je li Sud raspoložen voditi računa o dobrotvornim akcijama jednoga vođe koji je u jednom tjednu pustio na slobodu dvije hiljade

osoba?" Predsjednik ICTY-a potvrđuje da bi suci, doista, mogli voditi računa o olakšavajudim okolnostima u procjeni kazne, u slučaju da bude osuđen. Golub se raspituje o izgledima da njegov klijent postigne puštanje na privremenu slobodu u očekivanju procesa. Cassese odvrada: „Ne, optuženik mora biti zadržan u zatvoru za vrijeme cijele pripremne faze procesa, koliko god ona trajala." Zatim ukazuje da je formula nadziranog boravišta, koja je bila dopuštena hrvatskom generalu Tihomiru Blaškidu, prvom optuženome koji se predao, sada isključena. Golub predlaže Casseseu da ostanu u kontaktu. Predsjednik suda otklanja prijedlog i zaključuje razgovor. Gospodin Golub nestaje kao što se i pojavio. A Karadžid, pjesnik s planina, koji je sišao u grad da bi postao psihijatar, a zatim gospodar rata, nije više pokazivao ni najmanju žurbu da trampi svoju slobodu. Stuebner i njegovi američki mentori prebacuju krivnju na Cassesea koji je nekoliko dana poslije gorljivo zastupao stvar međunarodne pravde na Konferenciji u Firenci, 13. i 14. juna, posvedenoj Bosni i Hercegovini i primjeni mirovnog ugovora. Pitanje ratnih zločinaca nije tu prioritet i Antonio Cassese, pozvan preko volje, bio je stavljen među posljednje sudionike. Ali Talijan je u Firenci kod kude i, od svojeg dolaska, on saziva tisak i poziva na uhidenje Karadžida i Mladida. Sutradan, u svojem pozdravnom govoru pred publikom ministara, kritizira NATO-ove snage koje odbijaju izvršiti nalog za uhidenje. Međunarodni dužnosnici zbunjeni su. „Jedan dio delegacije Bosne i Hercegovine pljeskao je na kraju mojega govora. Zatim je nastupila tišina, grobna tišina. Dvorana je bila u šoku. Talijanski ministar vanjskih poslova Lamberto Dini, koji je predsjedao i kojeg sam poznavao, također je izgledao nezadovoljno. Pogledao me je i uzeo riječ: 'Nakon govora predsjednika Cassesea moramo ponovno prodijeniti cijelu situaciju.' Sjednica je prekinuta i jedan mi je veleposlanik prišao da mi kaže: 'Znaš, Nino, bio si u krivu jer su 71

Amerikanci bijesni. Zašto si rekao toliko stvari protiv njih?'" sjeda se Cassese. Ministri su u svojoj zaključnoj deklaraciji prisiljeni spomenuti Karadžida i ICTY. No oni se zadovoljavaju time da pozovu „Karadžida na povlačenje s političke scene ved prije izbora", a ne na njegovo uhidenje. Nakon povratka u Hag Cassese doznaje da mu glavni tužitelj Richard Goldstone i njegov pomodnik Graham Blewitt predbacuju da je osujetio pokušaj Karadžideve predaje pozivajudi na njegovo uhidenje. „On nije bio uhiden jer to američke vlasti nisu htjele zbog političkih razloga", uzvrada

devet godina poslije Antonio Cassese kad ga Graham Blewitt, koji je napustio ICTY, i Bili Stuebner nastavljaju optuživati, ali ovaj put javno, da je 72

1996. dopustio Karadžidu da izmakne pravdi. Veliki branitelj međunarodnog prava i nezavisnosti pravosuđa, talijanski je sudac nadasve pokazao da je bilo uzaludno zamišljati da se s ICTY-em može pregovarati o bilo kakvoj nekažnjivosti. Dva tjedna nakon njegova apela na Konferenciji u Firenci, medijski odjek sudske rasprave o „slučaju Karadžid i Mladid", koju je pratilo stotinjak novinara pristiglih krajem juna i početkom jula 1996. u Hag, odvrada svaki novi pokušaj da se navede Sud da odustane od progona Karadžida za genocid. Na kraju saslušanja brojnih svjedoka i iznošenja dokaza, Sudsko vijede ICTY-a, 11. jula 1996., potvrđuje sve optužbe i ponovno izdaje međunarodni nalog za uhidenje dvojice okrivljenih. U slijepoj ulici, Washington odlučuje u Miloševidevu slučaju zaigrati na kartu Richarda Holbrooka. Tvorac Dejtonskog sporazuma stiže u Beograd 17. jula 1996. Holbrookeova misija sastoji se u postizanju svrgavanja Karadžida s vlasti, a ne njegova izručivanja Hagu. State Department to priznaje. „Izručiti ih Hagu u lisičinama, bilo bi dobro rješenje. Jedan je od naših ciljeva vidjeti ih u Hagu. Ali evo što ja mislim. Budimo pragmatični i realistični: ja mislim da bi, za početak, bilo dobro, primjerice, da Karadžid bude smijenjen sa svojeg položaja i da mu se ukinu ovlasti u stranci. On mora odustati od svoje uloge ili biti na to prisiljen, a tako lišen i svojeg utjecaja. Mi mislimo da bi bilo idealno da obojica budu daleko od Bosne, tako da više ne mogu vršiti utjecaj za vrijeme izborne kampanje", izjavljuje u tisku njegov glasnogovornik, 15. jula 1996. Prvi susret između Holbrooka i Miloševida, 17. jula u Beogradu, završava neuspjehom. Amerikanac odlazi i vrada se sutradan poslijepodne u srpsku prijestolnicu. Miloševid je sazvao dvojicu najviših dužnosnika 71 Klarin Mirko i Vidakovid Mina, Unatoč svemu, deset prvih godina Tribunala, Sense TV, Hag, 2003. 72 Ove optužbe objavljene su 24. juna 2005. u nizozemskom dnevnom listu NRC Handels-blad. List nije smatrao pogodnim pružiti pravo na odgovor Antoniju Casseseu i objaviti pismo koje je poslao glavnom uredniku redakcije, pismo u kojemu prepričava svoj susret u Sarajevu s Karadžidevim odvjetnikom. bosanskih Srba nakon Karadžida, Momčila Krajišnika i Aleksu Buhu. Pregovori traju deset sati. Dogovor koji predlaže Holbrooke traži

smjenjivanje Karadžida s položaja predsjednika srpskog entiteta u Bosni i nacionalističke partije na vlasti. Ali on također traži i odlazak Karadžida iz Bosne. „Zašto ga ne pošaljete njegovoj majci i bratu krijumčaru u njegovo rodno selo u Crnoj Gori?" izjavljuje Holbrooke za vrijeme rasprave. Ali nitko u dvorani nije u stanju zahtijevati od Karadžida da tiho ode, iako Hag nije 73

jedno od odredišta. Karadžid ne želi napustiti ni Bosnu ni rukovođenje svojom strankom. Ratni zločinac, koji ostaje na Palama, faksom ili telefonom prima prijedloge. On se mrgodi. Ali njegova nacionalistička partija u opasnosti je da bude zabranjena na izborima i raspuštena. Napokon se postiže nekakav sporazum. Miloševid helikopterom šalje šefa svojih tajnih službi Jovicu Stanišida na Pale da dobije Karadžidev potpis. Snage NATO-a čekaju ga da ga otprate do kude optuženoga koji potpisuje dokument. Stanišid se nodu vrada u Beograd. Sutradan ujutro, Holbrooke saziva konferenciju za novinstvo. Pred televizijskim kamerama on maše izjavom potpisanom Karadžidevom rukom i parafrazira je: „Od jutros, Radovan Karadžid nije više predsjednik Republike Srpske, on je odustao od svojeg položaja i od svih svojih ovlasti. Gospodin Karadžid prihvada također da odmah i definitivno odustane od svakog političkog djelovanja. Nede se pojavljivati u javnosti, na radiju ili televiziji, nede ni na kakav način sudjelovati na izborima. On dobro zna da je upravo potpisao kraj svoje političke karijere. I počevši od danas, Karadžid je odustao od položaja predsjednika SDS-a i od svih funkcija, ovlasti i odgovornosti koje iz toga proizlaze." „Sporazum je predviđao da Karadžid potpuno nestane iz političkog života, a u zamjenu de SDS sudjelovati na izborima. Kad je dobio konačan tekst sporazuma, Holbrooke je izjavio: 'Dobro, SDS ide na izbore, a za Karadžida ICTY više ne postoji'", tvrdi Aleksa Buha, koji je u Beogradu bio na 74

pregovorima. Holbrooke demantira. „Mi želimo vidjeti Karadžida i Mladida, optužene za ratne zločine, kako odgovaraju za svoja djela u Hagu. To je naš dugoročni cilj. Bududi da se nije moglo zahtijevati od NATO-snaga da bismo postigli svoj cilj, morat demo postupati u fazama. Za početak Karadžid treba napustiti Pale jer dok je na Palama, čak i ako je nevidljiv, čak i ako ostaje izvan političkog i javnog života, moji kolege i ja ne osjedamo se ugodno", objašnjava on 22. jula 1996. na američkoj mreži PBS. Ali Karadžidev dugi bijeg samo de pothranjivati, tijekom godina, sumnje u obedanja dana u Daytonu ili naknade odobrene Karadžidu u zamjenu za

dogovor 18. jula 1996. Otada de javnost govoriti o tajnom dogovoru Holbrooke -Karadžid, za koji se pretpostavlja da jamči njegovu nekažnjivost. Karadžid i njegova obitelj nede prestati potvrđivati njegovo postojanje, spominjudi ga radije kao gentleman agreement, više kao danu riječ negoli napisan i potpisan sporazum. Francusko-američka suparništva Holbrookovo putovanje svjedoči o volji Washingtona da nađe alternativu uhidenju. Ni Pariz ni London nisu imali nikakva prigovora. Karadžid i Mladid ostaju jamci mira, njegovu provođenju na terenu. Mnoge vlade misle da de oni, kad budu svrgnuti s vlasti, izgubiti svoj politički utjecaj i biti zaboravljeni. Za vedinu, to bi bilo najbolje rješenje. Politička hrabrost zahtijevala je da budu uhideni bez odgađanja jer ih je pravosuđe kazneno progonilo za masovne zločine i jer je njihova sloboda i njihova nekažnjenost uvreda za žrtve kršenje zadane riječi. Realpolitika je, naprotiv, htjela da ne budu uznemiravani dok ne priječe provođenje Dejtonskog sporazuma. Zapadne vlade smatraju da tako rade na brzom učvršdivanju mira pa makar i pod cijenu zaborava patnji jedne zemlje i naroda izloženog gotovo četiri godine strahotama čitava arsenala zločina protiv čovječnosti. Upregnuvši se da kazne glavne odgovorne za takve zločine, međunarodno pravosuđe teži unaprijediti trajan mir. Ne bez humora, jedan je francuski pravnik u Hagu naglasio da je tačka spoticanja između politike i međunarodnog pravosuđa u usklađivanju vremena. Magistrati misle da ne može biti nacionalnog pomirenja bez pravde. A profesor međunarodnog prava Mario Bettati objašnjava: „Pravda 73 Holbrooke Richard, ibid. Str. 342-343. 74 Zarid Miroslav, Holbrooke govori istinu, Večernje novosti, Beograd, 2. marta 2004. je obavezan put za utvrđivanje, u očima svih, istine o jednom bolnom razdoblju povijesti jedne zemlje i o huškačima tih tragedija. U tome su mir i pravda nerazdvojivi." No takve riječi izazivaju prezir pragmatičara, čak i kad izbjegavaju to javno pokazati radije se grubo rugajudi u krugovima koji su ved u to uvjereni, uz rizik da sablazne neke zabludjele slušatelje, od kojih de im se neki na kraju, usred jednodušnog odobravanja, i sami pridružiti. Jer u svim velikim odlukama država, a pogotovo kad je riječ o miru, „moral" ne mora ni u kojem slučaju biti prepreka realizmu koji bi prema njima ovisio o nekom višem moralu i bdio, ljubomorno i mjerodavno, nad pravim vitalnim

interesima koje pravda zanemaruje. Karadžid je prisiljen ustupiti mjesto Biljani Plavšid, izabranoj za predsjednicu srpskog entiteta u Bosni nakon izbora 14. septembra 1996. Zadužena za učvršdivanje mirovnog procesa u srpskom entitetu unutar BiH, ona također pripada krugu krajnjih nacionalista. Zbog toga što je pridonijela da zemlja ogrezne u krvi, ICTY je u aprilu 2000. optužio bivšu Karadžidevu zamjenicu za genocid i osudio, nakon njezina priznanja krivnje, na jedanaest godina 75

zatvora za zločine protiv čovječnosti. Mladid je 9. novembra 1996. smijenjen sa svojeg položaja vojnog zapovjednika snaga bosanskih Srba koji je do tada zadržao. Ali njihovi najbliži suradnici ostaju na položaju. Karadžid stanuje u svojem domu na Palama, u francuskom sektoru. A Mladid u svojem glavnom štabu kod Han Pijeska, u američkom sektoru. Međutim, nalozi za uhidenje dvojice optuženih, kazneno progonjenih za genocid, uručeni su snagama NA-TO-a još u januaru 1996. Richard Goldstone odustaje. Louise Arbour ga nasljeđuje od 1. oktobra 1966. i odlučuje prodrmati zapadne prijestolnice. Lišen sudske policije ICTY se mora osloniti na međunarodne snage u Bosni i Hercegovini ili na lokalne vlasti. Ali one nisu voljne uhititi vlastite ratne zločince koje štite i časte kao junake. Poruka prenesena Louisi Arbour u Glavnom stožeru NATO-a, 17. oktobra 1966. jasna je: „Kao prvo, NATO je kao svoju politiku odredio da nede uhidivati ratne zločince." Kanađanka to osuđuje kao neprihvatljivo. U nezgodnom položaju, NATO čini jednu gestu. Zapovjedništvo IFOR-a obavještava svoje trupe 16. decembra 1996. da de od sada morati dovesti u zatvor sve osobe pod optužbom s kojima dođu u dodir u okviru svojih zadataka kako bi osigurali njihovo provođenje u sjedište ICTY-a. Ali u januaru 1997. za vrijeme novog susreta u Glavnom stožeru NATO-a, Louise Arbour optužuje trupe da izbjegavaju nadi se oči u oči sa zločincima kako ih ne bi morali uhititi. I ona izaziva nekoliko diplomatskih incidenata. Naročito s Francuskom jer izjavljuje novinarima: „Ratni se zločinci osjedaju savršeno sigurno u francuskom sektoru." Pariz ukazuje na skretanje „pravosudnog spektakla". Tom se formulom razbacuju svaki put kad neki tužitelj ili istražni sudac poziva medije kao svjedoke političkih pokušaja da se spriječi djelovanje sudstva. To je prvi refleks jedne političke klase koja postupno otkriva ograničenja koje uzrokuje međunarodno pravosuđe, naročito kada izađe iz sudnica da bi se to isto pravosuđe kao ravnopravan sudionik pozvalo na

međunarodnu scenu. Međunarodno pravosuđe koje se pokazuje predstavlja smetnju. Pariz, koji je prije tri godine igrao ključnu ulogu u stvaranju ICTY-a, gleda 1996. g. s određenim prezirom ovo ostvarenje koje se ved emancipiralo i htjelo bi predstavljati zapreku političkom realizmu. Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo obrane, njihovi pravni savjetnici, svi složno izjavljuju: „To nam nije bilo potrebno." Zapravo, oni se suprotstavljaju činjenici da bi visoki dužnosnici, šefovi država ali i vojni zapovjednici, ministri, pa i cijele vlade, jednoga dana morali položiti račun pravosuđu, i to 75 Obrazlažudi jedanaestogodišnju kaznu, izrečenu u februaru 2003., suci su naglasili da su među olakšavajudim okolnostima vodili računa o grižnji savjesti koju je izrazila Biljana Plavšid. Optužena je ipak odbila to sama izraziti, za vrijeme saslušanja, prepustivši svojem odvjetniku, Kanađaninu Eugenu O'Sullivanu, brigu da to redigira i izgovori, u njezino ime, za vrijeme jedne konferencije za novinstvo u Hagu. Godinu dana poslije, Biljana Plavšid zanijekala je svoja priznanja i odbijala svjedočiti u procesu protiv Miloševida o zločinačkoj politici etničkog čišdenja koje su Srbi provodili u Bosni. Za vrijeme jednog susreta u januru 2004. ona je izjavila Carli del Ponte: „Nakon moje osude na jedanaest godina zatvora, mogu redi da sam nevina." Tužiteljstvo ICTY-a prenijelo je sucima novu izjavu Biljane Plavšid u kojoj poriče svoja prethodna priznanja i tražilo da se ponovno otvori njezin predmet. Suci su zanemarili zahtjev tužiteljstva. Prebačena u jedan ženski zatvor u Švedskoj, Biljana Plavšid, koja sada ima sedamdeset šest godina, žalila se više puta da je drže s „kriminalkama, prostitutkama i ovisnicama". Iznosedi argument svoje dobi podnijela je vedi broj zahtjeva za smanjenjem kazne koje su švedske vlasti do sada odbacivale. međunarodnom, iako su tada djelovali u službi svojih država. Pariz nije iznimka. Anglosaksonski politički dužnosnici žale se na „uplitanje Haga" i priznaju da Sud „znatno komplicira situaciju". Protesti Louise Arbour smetaju. Odbijanje da pridonesu lovu na ratne zločince šteti vjerodostojnosti međunarodnih snaga. Amerikanci, Britanci, Francuzi, Nizozemci i Nijemci pokušavaju nadi neko rješenje. Stvorena je jedna radna skupina koja u prvom polugodištu 1997. razmišlja ,,o pravnim aspektima službe, o razmjerima snage, o broju operacija koje bi ona zahtijevala, o potencijalnim metama, o količini potrebnih obavijesti, o trajanju misije i o ulozi koju de tužitelj biti pozvan igrati u okviru ovog

76

procesa". Rođena je koalicija Amber Star. Postupno, neke vlade shvadaju interes koji bi mogle imati od sudjelovanja u uhidenjima. Posebno onemogudujudi malim lokalnim gospodarima rata, koji se često protive primjenjivanju mirovnih sporazuma, da štete. Onaj kojega se Louise Arbour sprema okriviti za genocid nalazi se na mjestu zapovjednika policije u Prijedoru. To je Simo Drljača, čovjek koji uzrokuje ozbiljne probleme britanskim trupama, poslanima u sjeverozapadni sektor Bosne. Sredinom marta Louise Arbour daje im nalog za uhidenje koji nije javno objavila, suprotno uobičajenoj proceduri, kako bi ostavila NATO-u vremena da se organizira. Reakcija je žestoka. Više vlada traži od glavne tužiteljice da povuče potez. Madeleine Albright, upravo imenovana na čelo američkog State Departmenta, pokušava je urazumiti 28. maja. Louise Arbour ne želi ni čuti i prijeti da de iznijeti stvar na vidjelo. Devetog jula 1997. na sastanku na vrhu u Madridu, zemlje NATO-a ovlastile su trupe raspoređene u Bosni da pristupe uhidenju. Odmah je potpisan protokol između Glavnog stožera NATO-a u Europi (SHAPE) i Ureda tužitelja ICTY-a. Desetog jula 1997. britanske trupe provode prvu operaciju uhidenja po nalogu ICTY-a. U toj operaciji Simo Drljača pogiba. Uhiden je Milan Kovačevid, zajedno s njim optužen i kazneno progonjen za genocid. Stvorena je određena dinamika. U devet godina misije NATO-a na Balkanu 77

bit de uhvadeno i poslano u Hag tridesetak optuženih. Ali to se nije 78

odnosilo na Radovana Karadžida i Ratka Mladida. Ratko Mladid je u međuvremenu napustio Bosnu i Hercegovinu. Sedamnaestog marta 1997., upravo onog dana kad je novi ICTY-ev nalog predan NATO-u, on je nestao iz svojeg glavnog štaba u Crnoj Rijeci, kod Han Pijeska, u američkom sektoru, i stigao u Beograd. Najvjerniji članovi Mladideve vojne pratnje zaduženi za njegovu osobnu sigurnost slijedili su ga u Srbiju. On de se samo povremeno vradati u Bosnu, na nekoliko kratkih boravaka, da posjeti svoju obitelj u rodnom kraju u Kalinoviku ili na pogreb brata Milivoja, 24.juna 2001., što nede izazvati nikakvo djelovanje NATO-ovih snaga. U toku su i intenzivni pregovori kako bi se postigao odlazak Radovana Karadžida. Dvadesetog marta 1997. Radovan Karadžid obaviješten je o trenutačnim raspravama koje se vode u krugu koalicije Amber Star. Jedan francuski časnik otkrio mu je pojedinosti. Od svojeg dolaska u Bosnu 1995. zapovjednik Herve Gourmelon održavao je veze s tim ratnim zločincem.

Nakon dolaska NAT0-snaga francuska vojna obavještajna služba odlučila je iskoristiti tu vezu. Od tada se Gourmelon po zadatku redovito viđa s Karadžidem na Palama, s ciljem da ga uvjeri da se preda Sudu. Znajudi ved neko vrijeme za to, Amerikanci nadziru francuskog časnika. Ulovili su ga u zamku istog dana kad, prema njegovim iskazima, pokušava odvesti Karadžida da se preda francuskim vojnicima. Amerikanci žele preuzeti od Francuza inicijativu pregovaranja s Karadžidem. Izbori u decembru 1996. osigurali su Clintonu drugi mandat. Washington se ponovno počeo potpuno angažirati u Bosni i Hercegovini. Ako Karadžid odluči jednog dana otputovati u Hag, oni žele imati glavnu riječ u pregovorima. No Gourmelonova prisutnost smeta Amerikancima jer Karadžid previše govori. Bjegunac je, naime, povjerio francuskom oficiru da je dobio od američkih vlasti obedanje da nede biti poslan u Hag ako ne bude kršio Dejtonski sporazum. Karadžid je čak pripremio filmski intervju, snimljen u januaru 1997. na Palama, koji je njegova rodbina strogo čuvala, u 76 Amber Star bit de preimenovan, u novembru 1998, u Fervent Archer, i zatim proširen na još dvije zemlje Italiju i Španjolsku, a broj njezinih članova na sedam. 77 U decembru 2004. snage NATO-a zamijenjene su europskim snagama. 78 Holbrooke Richard, ibid, str. 338. kojem izjavljuje: „Prijestolnica Nizozemske nede imati povlasticu da me ugosti. Richard Holbrooke predložio mi je kompromis da se povučem u anonimnost u zamjenu za američku zaštitu od Haškog suda. Ja sam 79

poštovao svoj dio, a do sada i Amerikanci svoj." Gourmelonu je dopušteno da ostane u Sarajevu, ali pod uvjetom da se prestane viđati s Karadžidem i 80

da dijeli svoje informacije sa saveznicima. Sada je američkim izaslanicima put slobodan. Dvadeset sedmog maja 1997. petnaest lidera Atlantskog saveza potpisuje u Parizu sporazum između NATO-a i Rusije, u prisutnosti Borisa Jeljcina. U vrtovima Elizejske palače Jacques Chirac, Bili Clinton, Helmut Kohl i novi britanski premijer Tonv Blair, susredu se zasebno. Chirac koji je postao predsjednik u proljede 1995., uoči genocida u Srebrenici, nezadovoljan je što su mu dva francuska pilota, taoci Srba do decembra 1995., vradena u lošem stanju i spreman je na borbu. Mladid se sklonio u Beograd, ali Karadžid je još uvijek na Palama. On je osim toga upravo u aprilu dao intervju grčkoj televiziji. Svi znaju gdje se nalazi. Došao je trenutak njegova uhidenja. Clinton bodri Francuze da oni provedu operaciju. Chirac odbija da

njegovi vojnici djeluju sami. On traži američko sudjelovanje i spreman je dozvoliti da marinci djeluju u francuskom sektoru kako bi se uhitio Karadžid. Clinton oklijeva zbog opasnosti za ljudske živote i naglašava da operacija ne može biti provedena, a da se ne obavijeste Rusi. Chirac se protivi -Moskva se dotad čvrsto suprotstavljala Karadžidevu uhidenju i požurit de se upozoriti bjegunca. Clinton inzistira, a Tony Blair ga podržava. Chirac napokon popušta. Pri jednom susretu, 29. februara 2000. u Elizejskoj palači, Jacques Chirac povjerava tužiteljici Carli dal Ponte: „Karadžid nije bio uhiden zbog protivljenja Rusa. (...) Boris Jeljcin mi je rekao: 'Karadžid zna previše stvari o Miloševidu.' (...) I upozorio me da de poslati avion da ga izvuče iz Bosne ako bude potrebno, ali da nikada nede dopustiti da Karadžid bude uhiden." Šefica američke diplomacije, Madeleine Albright, koja prati Clintona u Pa-rizu, započinje sljededih dana posjet Balkanu. Trideset prvog maja 1997. ona u Banja Luci susrede predsjednicu srpskog entiteta Biljanu Plavšid. Madeleine Albright traži od nje da uvjeri Radovana Karadžida „da zamijeni Bosnu za neko daleko izbjeglištvo kao alternativu suđenju pred ICTY-em". Neki tvrde da je državna tajnica predložila Indiju, Srbiju i Crnu Goru, Južnu 81

Afriku, jednu od država bivšeg Sovjetskog Saveza ili čak Grčku. Biljana Plavšid odlazi sutradan na Pale. Karadžid bjesni. On ne želi napustiti Bosnu i ostaviti Plavšidku da se izričito pokorava naredbama Amerikanaca. Optužuje je da iznevjerava srpsku stvar i isključuje je iz stranke. Početkom augusta 1997. Karadžid izaziva Amerikance. Dok je Holbrooke u posjetu Balkanu, on na Palama daje intervju minhenskim novinama Siiddeutsche Zeitung, pod naslovom Ja nisam čudovište, u kojem kaže da je spreman podvrgnuti se suđenju pod uvjetom da se njegovo suđenje održava pred sudovima bosanskih Srba. Razgovor je objavljen 8. augusta, na dan kad je Holbrooke stigao u Beograd. Novi državni tajnik zadužen za europske poslove bijesan je. Karadžid je prepreka miru. On i njegov klan pokušavaju dovesti u manjinu one koji, u bosansko-srpskom taboru, podržavaju reforme, zbog čega se predviđa slab uspjeh na novim parlamentarnim izborima raspisanima za sredinu oktobra. Prema mišljenju Washingtona, Karadžida treba definitivno neutralizirati. Devetog augusta 1997. Miloševid je ponovno primio Holbrooka u Bijelom dvoru. Pridružio im se Krajišnik. Bez otezanja Holbrooke podnosi kopiju Karadžidevog intervjua dvojici najviših srpskih dužnosnika, koji mu priznaju

očito kršenje odredaba dogovora od 18. jula 1996. „Takvi postupci povedavaju izglede za vojnom akcijom kako bi se Karadžida izvelo pred Sud", upozorava ih Amerikanac. Ali Miloševid prijeti: „Ako vi budete djelovali, to de biti velika nesreda za sve. Vaš de se narod kajati." Holbrooke traži jamstvo da de se Karadžid izričito pridržavati prošlogodišnjih 82

dogovora. „Karadžid bi mogao biti uhiden ako se ne bude držao daleko od bosansko-srpske politike", izjavljuje Holbrooke na odlasku sa sastanka. Bijela kuda podiže ton nekoliko 79 Naudet Jean-Baptiste, Radovan Karadžid, les secrets d'une traaue (Radovan Karadžid, tajne jedne hajke), Le Nouvel Observateur, br. 1951, 28. marta 2002. 80 Masse Jacques, Nos chers criminels de guerre (Naši dragi ratni zločinci), Flammarion, 2006., str. 136. 81 Prema javnim izjavama Biljane Plavšid s početka augusta 1997. Također i prema razgovoru s Miloradom Bjelicom u tjedniku Slobodna Bosna, Sarajevo, 8. jula 2004, str. 23-24. danaposlije. Prema njezinu glasnogovorniku Radovan Karadžid, odgovoran za „je-dan od najgorih genocida nakon holokausta", ne smije više igrati nikakvu po-litičku ulogu u Bosni. Četrnaestog augusta 1997. u posjetu Palama američki general Wesley Clark, zapovjednik savezničkih snaga u 83

Europi (SACEUR ), javno savjetuje optuženome da se preda. I dodaje: „Karadžidevi dani na slo-bodi su odbrojani." Gledana izvana, ova čudna komunikacija između Karadžida i Amerikanaca preko medija, ostavlja dojam da se međunarodna zajednica trgnula. Louise Arbour želi vjerovati u mogudnost uhidenja bjegunca. General Clark, s kojim se sastaje 27. augusta, razbija sve njezine nade: „Ako Karadžid bude izručen Hagu, on de tamo odati da je u Daytonu sklopljen sporazum s Warrenom Cristopherom (američkim državnim tajnikom; op. a.) da ga nede prepustiti Hagu." Zaprepaštena, Arbour pita je li to istina. Američki general niječe ne 84

objašnjavajudi što bi moglo navesti Karadžida na takve tvrdnje. Tokom cijelog susreta novi SACEUR pokazuje svoju nesklonost da snage NATO-a u Bosni igraju ulogu pomagača pravosuđa. Tvrdi da nastavak uhidenja izaziva opasnost da pokrene „tredi svjetski rat", da izazove „široku kampanju, terora, nereda, prijetnji čija bi meta bili i civili i međunarodni predstavnici". I upozorava: „Mi ne možemo sebi dopustiti da uništimo Dayton." Arbour ga podsjeda da je „tredi svjetski rat" ved bio najavljen prije

prvog uhidenja, u julu. Ona naglašava da ta uhidenja nisu važna samo za Sud, nego i za mir opdenito. Louise Arbour daleko je od pomisli da se velike sile spremaju izvudi Karadžida iz Bosne kako bi ga sklonile od međunarodnog suda. U septembru 1997. mjesec dana prije parlamentarnih izbora u Bosni i 85

Hercegovini, vojni ataše pri ruskoj ambasadi u Beogradu, agent GRU, traži susret s Radovanom Karadžidem u jednom manastiru kako bi mu ponudio azil u Rusiji. On nagovara jednu od svojih veza, Petra Salapuru, pukovnika vojske bosanskih Srba, koji je bio pobočnik Ratka Mladida u vrijeme Srebrenice, da prenese tu poruku Karadžidevoj obitelji. I Amerikanci nastavljaju pregovore. Nakon što su odstranili Gourmelona, tražili su od Coddvja Shareara, šogora pomodnika državnog tajnika Stroba Talbotta, da sada on preuzme ulogu mamca za Karadžida. Od ljeta, on ga pokušava nagovoriti da promijeni svoju odluku i prihvati ponudu koju mu je u maju prenijela Madeleine Albright -da napusti Bosnu. Do posljednjeg je susreta došlo 14. oktobra 1997., na dan izbora u Bosni. Karadžid leti zatim preko Srbije i Crne Gore, ne u Rusiju, nego u Bjelorusiju, vojnim avionom koji je unajmio Boris Jeljcin. Karadžidu se nimalo ne sviđa ovo izgnanstvo u Lukašenkovu zemlju. Početkom 1998. pakira kovčege i vrada se u Bosnu. Francuskoj nije nepoznat ni bijeg u Bjelorusiju ni povratak bjegunca u zemlju. Drugog aprila 1998. francuski i talijanski kontingenti NATO-a, na službi u sektoru Pale, oko četiristo ljudi uz blindirana vozila i helikoptere, zauzimaju tvornicu Famos u kojoj je Karadžid imao svoj ured. Rezultat upada je zapljena oružja. Karadžid shvada da se više nede modi, kao prije svojeg egzila, ponovno nastaniti u svojem sjedištu na Palama i kretati se pred očima sviju od ureda do svoje vile. Francuzi se boje kritike medija ako otkriju da je Karadžidu još uvijek dopušteno slobodno šetati zemljom natopljenom krvlju njegovih žrtava. Od tada bjegunac postaje oprezan. Više se gotovo i ne služi telefonom. Sto je više mogude izbjegava Pale, gdje dolazi samo u kratke posjete obitelji. Povlači se u teško dostupna područja srpskog entiteta u Bosni, blizu granice sa Crnom Gorom i Srbijom, gdje nije u opasnosti da se susretne s novinarima. „Savjetovali su mu da se sakrije", objašnjava mnogo godina poslije jedan od njegovih bliskih prijatelja. „Prvih godina on je čvrsto vjerovao u sklopljeni dogovor. Živio je udobno u svojem domu na Palama. Odlazio je redovito u

Predsjedništvo (u Banja Luku, na drugi kraj zemlje; op. a.). Često je susretao NATO-ove vojnike 82 Holbrooke Richard, ibid. str. 355. 83 Skradeno od Supreme Allied Commander Europe; vrhovni zapovjednik NATO-snaga u Europi, (op. ur.) 84 U Daytonu, 2. novembra 1995. Warren Christopher i Slobodan Miloševid razgovarali su o udaljavanju Karadžida i Mladida. 85 Radi se o Glavnoj obavještajna uprava Ruske Federacije -Glavnoje Razvedovatel'noje Upravlenie -(GRU). (op. ur.) koji ga nikada nisu pokušali uhititi. Čak i kad je putovao izvan Pala, nisu nikada pokušali zaustaviti njegov auto. (...) Uvjeren sam da on i dalje živi normalno u jednoj od zemalja s kojima je sklopio ugovor. Ali najteže mu je biti odvojen od obitelji", priča Božidar Vučurevid, jedan od Ka-radžidevih 86

suradnika. Desetog aprila, članak u listu Le Monde, koji su „namjestile" francuske tajne službe, otkriva da je Karadžid navodno našao utočište „u jednoj od istočnih zemalja koja bi mogla biti Bjelorusija". Informacija je zastarjela, ali omogudava Francuzima da se opravdaju. Članak u Le Mondeu dovodi u nezgodan položaj Amerikance. Francuzi nisu nimalo zadovoljni Karadžidevim povratkom u njihov sektor, a Amerikanci su se uspjeli riješiti Mladida koji je još uvijek u izbjeglištvu u Srbiji. Amerikanci se boje da de Pariz otkriti zakulisne dogovore. Pariz rado optužuje Washington da se opire Karadžidevu uhidenju. I Francuzi to povjeravaju Louise Arbour pri jednom susretu početkom 1999.: „Upravo su Amerikanci zahtijevali da Karadžid ne bude uhiden." Da bi odgovorili Francuze od iznošenja novih otkrida, napadaju uoči posjeta francuskog ministra obrane Alai-na Richarda Washingtonu. Dvadeset tredeg aprila 1998. Washington Post naslovljuje: „Tajni sastanak omogudava Karadžidu da izbjegne uhidenje, jedan je Francuz navodno izazvao neuspjeh misije." Prošlogodišnja afera Gourmelon objavljuje se na sva zvona, u obnovljenoj verziji. Jer „detaljan plan Karadžideva uhidenja, uključujudi i informacije, mape, grafikone i operativne podatke u obliku male narančaste knjižice debljine 1,5 cm", kao što je opisao Jeffrev Smith, čista su fikcija, Cilj operacije Amber Star nije nikada bilo uhidenje Karadžida, a Gourmelo-nova povjeravanja nisu se smatrala izdajom jer nije bio pozvan da napusti Bosnu, gdje je ostao do decembra 1997. Ali američki su dužnosnici dobro pazili da to ne spomenu novinaru Washington Posta.

Manipuliranje aferom Gourmelon pogodilo je cilj. Ako je Karadžid još uvijek na slobodi, to je zbog krivnje Francuza. U očima široke javnosti, Francuzi od sada snose najvedu odgovornost za neuhidenje Karadžida. Prema tome, anglosaksonski tisak ne prestaje sumnjičiti Francuze za šurovanje sa Srbima, optuživati dvoličnost i nedostatak pouzdanosti Francuza koji „puštaju da se 87

po njihovou sektoru nesmetano kredu ratni zločinci". Ovakvo viđenje, koje odolijeva vremenu, vradat de se svaki put kad treba poslužiti kao protuteža glasinama o tajnom paktu između Karadžida i Amerikanaca, koje krišom počinju puštati u medije srodnici optuženoga. Suparništvo između Francuza i Amerikanaca, kao među zapadnim službama, ponekad stvarno, ponekad prividno, spriječit de kroz više od deset godina da istina iziđe na vidjelo i služit de kao alibi za izostajenje rezultata. Tijekom deset godina, Amerikanci de vikati na sav glas da ne mogu s Francuzima dijeliti nikakvu informaciju o ratnim zločincima kako bi opravdali Karadžidev bijeg koji se nastavlja. Zapravo, ni Francuzi ni Amerikanci niti njihovi saveznici nisu bili spremni preuzeti vođenje operacije koja se tada smatrala previše rizičnom. Karadžid, bogati i utjecajni bjegunac Svi napori koje je Washington poduzeo od proljeda 1996. propali su Ka-radžidevim povratkom u Bosnu. Začudo, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici nisu osigurali način da zadrže Karadžida izvan Bosne. Na taj način mu dopuštaju da se vrati. Pa ipak, počevši od njegova povratka iz Bjeloru-sije, Karadžid, optužen prije skoro tri godine, počinje živjeti u tajnosti. Čini se da od tada poštuje uvjete iz svoje izjave iz jula 1996. i zadovoljava se objavljivanjem knjiga kao jedinim javnim uzimanjem riječi. Ali privid i u tome vara. Ako Karadžid ne drži više u svojim rukama sudbinu Bosne, on i dalje utječe na poslove srpskog entiteta. Zapadnjaci ne mogu to ne znati i čini se da se tome prilagođavaju. Postupni prestanak opasnosti za NATO 86 Razgovor s Božidarom Vučurevidem, Slobodna Bosna, Sarajevo, 21. decembra 2006., str. 36. -37. 87 Prosrpski stavovi francuskih vlasti, za koje su stalno optuživane, ne mogu opravdati to nepovjerenje jer takve stavove uvelike dijele i britanske vlasti. Za razliku od Francuske, više knjiga je posvedeno blagosti, dapače suučesništvu visokih britanskih dužnosnika u odnosu na Miloševidev režim. Zadnje objavljeno djelo: Hodge Carole, Britain and the Balkans, 1991 until the Present, Routledge, London, New York, 2006.

ove trupe i za proces mira, koji je neko uhidenje moglo izazvati prvih mjeseci, dapače, prvih godina nakon rata, nije doveo do promjene strategije. Upozoren da mora postati nevidljiv, Karadžid se dosađuje u svojim brdi-Ima, daleko od bliskih ljudi. Sve češde prelazi na drugu stranu granice gdje lima mnogo saveznika i gdje je i dalje vrlo popularan. U Crnoj Gori, njegovoj rodnoj zemlji, gdje još živi njegova majka i najvedi dio njegove rodbine, još uvijek nailazi na susretljivost vlasti. Uz to, lokalno svedenstvo iskazuje mu svesrdno poštovanje i uvijek je spremno prihvatiti ga u svojim nedostupnim manastirima u Crnoj Gori, kao i u Srbiji. Upravo pred silnom gomilom ! crkvenih dostojanstvenika i uzvanika, Karadžid je 1997. u crnogorskom manastiru Oštrog, proslavio krštenje svojeg prvog unuka. Jednako je siguran i | u Srbiji. Miloševideve tajne službe, koje su nadživjele izvlaštenje svojeg šefa, pružaju mu dragocjenu pomod. Tako Karadžid može redovito odlaziti u Beograd i prisustvovati rođenju drugog unuka početkom augusta 2002. Posvuda i se može osloniti na mrežu odanih ljudi koja čini njegovu tjelesnu stražu, rukovodi njegovom zaštitom i njegovim putovanjima. Ali ta je operacija skupa. Pogotovo otkad je napustio Pale, stoji stotine hiljada eura godišnje, prema zapadnim službama. Karadžid crpi iz blagajne Republike Srpske, srpskog entiteta u Bosni. Između 1998. i 1999. stavljeno mu je na raspolaganje više miliona eura. Slobodan Miloševid mašio se za džep i pribavio mu milion eura. U martu 1998., upravo nakon Karadžideva povratka u Bosnu, Momčilo Krajišnik, jedan od njegovih bivših glavnih pomagača, traži, u pismu upudenom Nikoli Šainovidu, tada Miloševidevu zamjeniku premijera, milion eura kao udio u „sudskoj zaštiti" Radovana Karadžida pred „samoproglašenim sudom" u Hagu. Sljededeg mjeseca, Beogradska banka, bivša banka Slobodana Miloševida kojom upravlja njegova vjerna prijateljica Borka Vučid, upladuje taj iznos u obliku zajma namijenjenog „obnovi srpskog Sarajeva" Komercijalnoj banci „srpskog 88

Sarajeva", na ruke Karadžideva bivšeg ministra pravde Momčila Mandida. Novac nikada nede biti vraden ni upladen za rekonstrukciju dijela Sarajeva koji je ostao pod srpskom kontrolom. U dogovoru s predsjednikom Vlade Republike Srpske, iznos je prebačen za zaštitu bjegunca. Cijela mreža javnih poduzeda usmjerava dio svojih prihoda u Karadžide-vu korist. Privatna su poduzeda isto tako morala dati svoj prilog, ponekad

silom, prinuđena pladenicima iz Karadžideve zaštidene mreže, pod izgovorom da su, zahvaljujudi pokroviteljstvu bivšeg vode za vrijeme rata mogli (nedopušteno) nagomilati svoj kapital. Njegov prijatelj Dragomir Kojid, bivši šef njegove policije, bio je jedan od glavnih davatelja. On tada upravlja Unipakom, poduzedem za razminiranje koje je nagomilalo milione dolara ugovorima o podzakupu s Roncom, američkim poduzedem iz Virginije, specijaliziranimza humanitarne operacije razminiravanja, a koje je subvencionirao State Department, i s grčkim poduzedem kao što je IMI koje 89

se koristilo europskim subvencijama. Čini se da ovo kolanje novca nije privuklo pozornost međunarodnih usta-nova koje su toj zemlji donosile sredstva neposredno nakon rata, i koje su mo-rale strogo nadzirati ne samo političke vlasti nego i kretanje i upotrebu državnog novca. Velike sile, tako spremne neutralizirati Karadžidev utjecaj nakon mirovnih sporazuma, nimalo se nisu začudile vidjevši kako bliski suradnici Radovana Karadžida nadziru najvedi dio ekonomske modi srpskog entiteta u Bosni. Tek su se 2003., osam godina nakon njegove optužbe, zapadnjaci poče-li zanimati za mrežu financijske podrške Radovanu Karadžidu. Ali bjegunac i dalje nastavlja dobivati mirovinu predsjednika srpskog entiteta koji je osnovao i kojim je upravljao za vrijeme etničkog čišdenja. I nitko mu ne osporava taj iznos. Međutim, središnji mirovinski fond izračunao je njegove godišnje prihode na temelju položaja u službi od 6. aprila 1992. do 10. novembra 2001, iako ga je 1996. na položaju predsjednika 88 Momčila Krajišnika je 2006. ICTY osudio na dvadeset i sedam godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti u Bosni. Nikoli Šainoviču sudi se pred ICTY-em za zločine protiv čovječnosti na Kosovu, a Momčila Mandida je bosansko pravosuđe optužilo za zločine protiv čovječnosti. 89 Dragomir Kojid de se tek od sredine 2003. pojaviti na popisu osoba osumnjičenih da financiraju Karadžidev bijeg, a kojima je zabranjen ulazak u Europsku uniju i u SAD. Prije toga, Kojidevu učinkovitost u operacijama razminiranja okolice Sarajeva više su puta pozdravljali predstavnici međunarodne zajednice, koji su zaboravljali da su Kojid i njegovi ljudi sami sudjelovali u miniranju kako bi održali opsadu bosanske prijestolnice. srpskog entiteta zamijenila Biljana Plavšid. Karadžid nije nikad nestao iz službenih popisa: njegovi administrativni dokumenti redovito se ažuriraju, a liječnička komora izdaje mu svake godine profesionalnu iskaznicu.

Konačno, za svih ovih dvanaest godina bijega Karadžid nije nikada prestao utjecati na politički i ekonomski život srpskog entiteta u Bosni. „Nemojte zamišljati da se on skriva u nekoj rupi kao Sadam Husein. On se slobodno krede, piše, viđa svoju obitelj", često nas podsjeda Carla del Ponte ne otkrivajudi da on ima vremena čak i za primanje svojih ljubavnica. Nakon povratka u Bosnu bjegunac se prestao služiti telefonom. Od tada sa svojim bližnjima komunicira porukama ili pismima. Njegova brojna pisma koja je NATO uhvatio svjedoče o Karadžidevoj djelatnosti na svim područjima. On komentira političke događaje i aktualnosti, savjetuje financijske operacije i kupovanje zemljišta, raspravlja o održavanju obiteljskog imutka, prenosi političke smjernice, daje zapovijedi u vezi sa svojom obranom. Čini se da je Karadžid prvih godina ozbiljno sumnjao u svoju nekažnjivost, tako da se bavio pripremanjem svoje obrane i osiguravanjem da na njoj rade međunarodni odvjetnici i da za to budu pladeni. Pisma pokazuju da nema nikakvih teškoda u komuniciranju s bliskim osobama i da je nastavio održavati izravne kontakte sa svojom obitelji. Svakog januara, na dan svojega krštenja, sastaje se sa svojima. Mnoga od tih pisama omoguduju da se upoznaju njegove navike i da se predvide neka njegova premještanja. Ona su također mogla dovesti do njegova hvatanja. Ali, svaki put kad se neki kontingent NATO-a domogao dokumenata, predao bi ih svojim nacionalnim vlastima, koje bi ih proglasile tajnama obrane. ICTY je dobio samo vrlo mali dio, nekoliko godina poslije, kad informacije što su ih sadržavala nisu više imale nikakve vrijednosti. Ujesen 2005., kad je Carla del Ponte prijetila da de otkriti istinu o hajki na Karadžida, iznenadno joj je dostavljeno desetak fascikala koji su sadržavali pisma i druge osobne dokumente što su pripadali bjeguncu. Ti su dokumenti naknadno objasnili funkcioniranje mreža Karadžideve zaštite. Nova i posljednja smrtonosna kampanja Slobodana Miloševida na Kosovu u ljeto 1998. odvrada pažnju s Bosne i Hercegovine. NATO se sprema intervenirati protiv Miloševidevih snaga i više se ne nastoji čak niti pretvarati da hvata Radovana Karadžida. Očajna, Louise Arbour odlučuje, samo nekoliko tjedana nakon što je optužila Slobodana Miloševida, pokušati uvjeriti Karadžida da se preda. Ona zadužuje člana svojeg ureda, Amerikanca Paula Nella, da stupi u kontakt s Radovanom Karadžidem. Došlo je do nekoliko tajnih susreta, ali bez rezultata. Događali su se između Trebinja i Bilede, u blizini jezera, zatim zapadnije, u manastiru na putu koji

vodi u Stolac, zatim u području Foča -Višegrad, u hotelu u blizini Kule Banje i, napokon, u Crnoj Gori, na visovima planine Žabljak. Pri svakom premještanju, istražitelju su povezali oči, njegovi pratioci mijenjaju rute i nekoliko puta mijenjaju vozilo. Za vrijeme njihova posljednjeg susreta, Radovan Karadžid ponovno podsjeda na sporazum s Richardom Holbrookeom, iz novembra 1995. U izvještaju o svojoj misiji Paul Nell sažima Karadžideve riječi: „Malo prije Daytona, američki diplomat mu je obedao da nikada nede biti uhiden ako se bude držao postrani." Ured Louise Arbour traži od NATO-ova zapovjednika u Bosni, generala Meigsa, da se dogovore o načinima Karadžideva prebacivanja u Hag. On javlja da treba dobiti zeleno svjetlo osobno od Clintona prije nego što se poduzme bilo kakva akcija koja uključuje Karadžida. Louise Arbour napušta svoje mjesto povjeravajudi taj projekt Carli del Ponte koja je stigla u Hag 14. septembra 1999. Sretna je okolnost što je nova tužiteljica Švicarka, a Karadžid je razmatrao mogudnost da se preda baš u Švicarsku. Optuženik ne želi izgledati kao kukavica i traži da njegova predaja bude prikazana kao uhidenje. No, nema nimalo povjerenja u NATO i boji se za svoj život. Za vrijeme posljednjeg susreta s izaslanikom Louise Arbour, početkom septembra 1999., Karadžid do u potankosti raspravlja o načinu svoje predaje. Ponovno traži da početak suđenja čeka u kudnom pritvoru i tristo hiljada njemačkih maraka kako bi osigurao svoju zaštitu. Nova tužiteljica željela bi iskoristiti sljededi susret, ako se bude održavao u Bosni, da ga prijetnjom neposrednog uhidenja prisili na predaju. Dvadeset drugog septembra 1999. ona traži pomod generala Meigsa koji potvrđuje da je potrebna Clintonova suglasnost za bilo kakvu akciju protiv Radovana Karadžida ako se događa u američkom sektoru. General Meigs, međutim, preporučuje da se savjetuju s Parizom jer de Karadžid vjerovatno biti u francuskom sektoru. Carla del Ponte primljena je 29. februara 2000. u Elizejskoj palači. Chirac bez okolišanja optužuje Amerikance da priječe Karadžide-vo uhidenje. Kao dokaz kaže da je Francuska ,,u prošlosti poticala Amerikance da djeluju", ali oni nisu makli ni prstom. Chirac priznaje da je uvjeren da je nekakav sporazum sklopljen u vrijeme dejtonskih pregovora, ali da nema čvrstog dokaza. Dvadeset tredeg marta 2000. Carla Del Ponte otvoreno postavlja to pitanje Wesleyju Clarku, zapovjedniku savezničkih snaga u Europi (SACEUR). Američki general to poriče i optužuje Chiraca da se sporazumio s Karadžidem i Mladidem kako

bi, uoči ceremonije potpisivanja mirovnih sporazuma u Parizu, postigao oslobađanje francuskih pilota, koji su od augusta 1995. u srpskom zarobljeništvu. On dodaje da je francusko protivljenje motivirano i ekonomskim interesima Francuske u Srbiji i u Rusiji. Ali ponavlja da je potrebno Clintonovo zeleno svjetlo. Da bi ipak dokazao kako su Chira-cove optužbe protiv Amerikanaca neosnovane, general Wesley Clark traži od Pariza da naredi francuskim trupama da što prije uhite Radovana Karadžida. U pismu od 24. marta 2000. naslovljenom na zapovjednika francuskog Glavnog stožera generala Jean-Pierrea Kelchea, koje je on odmah dostavio Carli del Ponte, piše: „Nakon naših rasprava i u želji da razjasnim svoje namjere, ja vas ovim pismom ovlašdujem da poduzmete sve akcije potrebne za hvatanje Radovana Karadžida čim vaše snage budu mogle to izvršiti, na temelju optužnice ICTY-a, podignute protiv njega. Bio bih vam zahvalan da me obavještavate u skladu s procedurom." To je samo uzaludan pokušaj, i Clark to zna. Washington objašnjava: „Francuzi imaju u Karadžidevoj okolini vezu, jednog od njegovih tjelesnih čuvara. Ako zatraže pomod SAD-a, mi demo im je dati, ali istina je da Francuzi ne žele našu pomod. Oni nastoje postidi Karadžidevu predaju." Karadžid je, u međuvremenu, prekinuo sve kontakte s Paulom Nellom, izaslanikom tužiteljičina ureda. To je bio posljednji susret s nekim predstavnikom ICTY-a. Pasivnost velikih sila za vrijeme sukoba dovela je do mnogih prljavih nagodbi koje de, kad se jednom vrati mir, dovesti do novih. Jučerašnja nemod rađa današnju nemod, zatvarajudi političare u zatvoreni krug iz kojeg nastoje izadi neprestano se opravdavajudi. Svaka velika sila ima svoje vlastite dugove uz one koje dijele sve zajedno. Amerikanci i Francuzi uzaludno prebacuju krivnju jedni ne druge dok sporazumno nastoje ograničiti djelovanje pravosuđa kako bi prikrili svoje prijašnje postupke. Francuska nije nikada željela otkloniti sumnju s okolnosti oslobađanja pilota 12. decembra 1995., dva dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma u salonu Elizejske palače u Parizu. Frederic Chiffot i Jose Souvignet sudjelovali su u NATO-ovoj operaciji protiv srpskih položaja u Bosni kad je 30. augusta 1995. srušen njihov Mirage. Pronašli su ih seljaci, predali ljudima Ratka Mladida i njegovoj službi osiguranja. Radovan Karadžid, dakle, nije bio u poziciji da se cjenka. Izaslanici Jacquesa Chiraca ili francuskih službi, bivši prefekt Jean-Charles Marchiani, general u mirovini Pierre-Marie Gallois i

drugi, shvatili su to nakon što su tjednima s njime vodili pregovore za vrijeme kojih je tražio prestanak progona pred ICTY. Pariz je konačno tražio od Beograda, uz prijateljsko posredovanje Moskve, da nagovori Mladida da pusti dva časnika. Prema nizu telefonskih razgovora, koji su prisluškivani u to vrijeme, a izneseni krajem juna 2003. na suđenju Miloševidu, i Ratko Mladid je pokušao pregovarati o svojem neka-žnjavanju u zamjenu za oslobađanje pilota. U telefonskim razgovorima iz decembra 1995. među srpskim rukovodiocima spominju se Chiracova obeda-uja. Komandant Generalštaba Armije, Momčilo Perišid, rekao je 9. decembra navečer Zoranu Lilidu, predsjedniku Federacije Srbije i Crne Gore, da Mladid, u zamjenu za pilote, traži „čvrsta jamstva da nede biti izručen Sudu". Lilid se čudi jer su mu „svi -Chirac, Miloševid, Perišid i sam Lilid -dali svoju ri-ječ". U telefonskom razgovoru s Lilidem, nekoliko trenutaka poslije, Miloševid odobrava Mladideve zahtjeve i sugerira svojem sugovorniku da mu izda pisa-no jamstvo. Ne čekajudi, Lilid obavještava Perišida i naglašava da de Mladid dobiti „pisani dokument, a uz to i riječ predsjednika Miloševida i Chiraca". Iste večeri 11. decembra 1995. Miloševideva supruga Mira Markovid poziva Mladideva šefa Štaba Rajka Banduku: „Ne dolazi u obzir da Mladid ode u Hag, nema nikakva razloga da piloti ne budu razmijenjeni pod tim uvjetom." Za-tim izjavljuje da, kad Mladid dobije jamstva, piloti moraju biti predani Francuzima. Pariz je to uvijek poricao. Pri susretu s Carlom del Ponte u Elizejskoj palači 25. juna 2003. Jacques Chirac izričito kaže da Francuska nije nikad pregovarala o oslobađanju svojih pilota u zamjenu za Mladidevu propusnicu. „Znam ja tu priču, to pričaju onaj razbojnik (Jean-Charles; op. a.) Marchiani i (Charles; op. a.) Pasqua, a bio je i neki Rus (Arkadij Gajdamak; op. a.) u toj priči. No bio sam bijesan i tražili smo bezuvjetno oslobađanje pilota!" uzviknuo je tada Chirac. Hajka na Mladida Nakon završetka NATO-ove intervencije na Kosovu u proljede 1999. zapadni dužnosnici obnavljaju svoja obedanja da de poštivati zahtjeve pravosuđa, ali, iza kulisa, ne mijenjaju svoju politiku odbijanja. U februaru 2000. za vrijeme jednog posjeta Nizozemskoj Jacques Chirac ponovno potvrđuje „odlučnost Francuske da učini sve kako bi pomogla u uhidenju traženih osoba, a osobito onoga koji utjelovljuje etničko čišdenje u njegovu najgnusnijem obliku, tj. Radovana Karadžida". Wesley Clark u aprilu

pojačava ton: „Karadžidevo je uhidenje pitanje dana." A George Tenet, šef CIA-e, pri susretu s Carlom del Ponte 26. septembra u Langlayu, dodaje: „Ja takve ljude progonim diljem svijeta. Zašto se ne uspijeva uhititi ni Bin Ladena? Trebalo nam je sedam dana da uhvatimo Noriegu s dvadeset hiljada marinaca u zemlji koja je bila naša... Karadžid je moj prioritet broj jedan. On je u središtu svih naših napora. To je jedna od najtežih operacija. On nikada ne razgovara telefonski, ne potpisuje nikada dokumente (sic). Međutim, ako Miloševida svrgnu s vlasti, svi de štakori napustiti brod." U maju 2001., na novom sastanku nakon američkih izbora, George Tenet ponavlja: „Za Bushovu administraciju, kao i za CIA-u, Karadžid i Mladid spadaju u najviše prioritete." Zatim naglašava i ne sumnjajudi što de se dogoditi 11. septembra: „Karadžid je za mene važniji od Mladida i važniji od Bin Ladena." Britanski premijer isto tako uvjerava Carlu del Ponte u svoju podršku. U pismu datiranom 19. decembra 2001. Tonv Blair piše: „Naročito me zabrinjava činjenica da Karadžid i Mladid još uvijek nisu uhideni. Mi smo jasno ukazali Koštunici (predsjedniku Srbije i Grne Gore, u vrijeme njegova posjeta Velikoj Britaniji, potkraj novembra, op. a.) da njihova sloboda otežava stabilizaciju situacije u Bosni. Mi smo suočili vlasti s informacijama koje pokazuju da elementi Jugoslavenske armije osiguravaju Mladidevu zaštitu. I dalje demo ustrajati u tome." Nakon što je u oktobru 2000. svrgnut s vlasti, Slobodana Miloševida izručio je Hagu 28. juna 2000. srpski premijer Zoran Đinđid. Taj preokret kao da najavljuje mogude otvaranje. Bjegunci koji su našli utočište u Srbiji sad su ved na dohvat ruci pravde. To barem vjeruje Carla del Ponte koja odlučuje pokušati nagovoriti srbijansku vladu da uhiti Ratka Mladida koji se javno pokazuje u Beogradu. Nakon odlaska iz Bosne u martu 1997. Mladid živi u Srbiji pod zaštitom najviših državnih vlasti. Slobodan Miloševid gaji veliko divljenje prema krvoločnome generalu. Uoči njegove smrti u Hagu, u martu 2006., rekao je svojim zatvorskim drugovima: „Ratko Mladid je veliki zapovjednik, pravi džentlmen." Njegov nasljednik Vojislav Koštunica, izabran u oktobru 2000., ne mijenja strukture. Pedesetak najvjernijih Mladidevih članova osiguranja slijedilo ga je u Srbiju. Nastanili su se u vojarni na Topčideru, u srpskoj prijestolnici. Beogradska armija osigurava im logistiku, putovanja, nadzor. Ratko Mladid živi u svojoj beogradskoj vili, u Ulici Blagoja Parovida 11-7A, u rezidencijalnoj četvrti Banovo Brdo gdje je vojska izgradila kude za svoje

visoke časnike. Kad u aprilu 1999. NATO pokrede operaciju bombardiranja Savezničke snage, ciljaju se ponajprije vojne infrastrukture i postrojenja. Mete su gađane sve do Beograda. Ratko Mladid preselio se odmah u unutrašnjost. U početku boravi u odmaralištu Stragarima, blizu gradida Topole, zatim se preselio u drugo vojno odmaralište, u Rajcu blizu Valjeva. Nakon što su završila ratna djelovanja, Ratko Mladid provodi vrijeme između Beograda i unutrašnjosti. Često je gost generala Živanovida, svojeg prijatelja koji je zapovijedao Drinskim korpusom do jutra kad je započeo genocid u Srebrenici, a koji ima kudu u blizini Gornjeg Milanovca. Redovito odlazi u područje Valjeva gdje boravi kod drugih srpskih generala i kod generala Petra Gračanina, bivšeg ministra, prijatelja obitelji Miloševid i savjetnika u sjeni svih usporednih mreža. Upravo u tu pokrajinu u središtu Srbije, povukao se na nekoliko tjedana u vrijeme izručivanja Slobodana Miloševida ICTY-u., 28. juna 2001. Nakon što ga je predsjednik države Vojislav Koštunica uvjerio da nede biti predan Hagu, Mladid se konačno vratio u Beograd. Iz budžeta Vojske Republike Srpske pronevjereno je 75 000 konvertibilnih maraka, valute Bosne i Hercegovine (oko 36 000 eura), kako bi mu se kupio automobil koja de on zatim darovati sinu. Kad se Mladid u proljede 2001., a zatim 2002. liječio u Vojnoj bolnici u Beogradu, nije se koristio podzemnim ulazom na razini garaža, nego je ulazio na glavna vrata. Isto tako, Mladid se pokazuje i na vjenčanju svojeg sina Darka, a nazoči i svečanostima u Domu Armije, smještenom u srcu Beograda. Obilazi restorane u svojoj četvrti, ide na nogometne utakmice. Beograđani ga redovito susredu. Njegovo često pojavljivanje predstavlja izrugivanje međunarodnoj zajednici. Snage NATO-a poslane u susjednu Bosnu i Hercegovinu ne mogu djelovati u Srbiji, čak i kad bi htjele. Na taj način mogu otkloniti ponudu Zorana Đinđida Carli del Ponte 28. juna 2001. Srpski premijer koji sredinom popodneva telefonira tužiteljici da je obavijesti o izručenju Slobodana Miloševida na Sud, predlaže joj da u isti mah isporuči Mladida. „Ako NATO može djelovati bez odgode, u roku od četiri sata", sugerira on. Mladid je tada kod kude u Beogradu. Mladid ubrzo postaje razlog neslaganja između Vojislava Koštunice, pred-sjednika Savezne Države Srbije i Crne Gore, i Zorana Đinđida, srpskog premijera. Đinđid zna da njegova zemlja nede nadi svoje mjesto na međunarodnoj sceni ako daje utočište najodgovornijem za pokolj u Srebrenici, kojega traži međunarodno pravosuđe. Ved prije nego što je

izručio Miloševida Hagu, on traži od Koštunice da ukine zaštitu odobrenu Mladidu koju financira savezni budžet te da ga umirovi. Mladid nije nikada prestao biti aktivan časnik jugoslavenske vojske, čak ni u vrijeme najžešdeg etničkog čišdenja. Za vrijeme rata kad je zapovijedao vojskom bosanskih Srba i činilo se da ovisi o samoproglašenom predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžidu, Mladid je ostao pod pokroviteljstvom Beograda. Svako od njegovih unapređenja, poput onog od 16. juna 1994. koje mu je pribavilo tredu generalsku zvjezdicu, doneseno je odlukom potpisanom rukom predsjednika Savezne Države Srbije i Crne Gore. Mladid je i dalje pripadao jugoslavenskoj vojsci, samo je dodijeljen Srbima u Bosni, kao i gotovo svi kadrovi njegove vojske koji su sijali smrt u Bosni. Sedam godina poslije, 16. juna 2001., ponovno predsjednik države Vojislav Koštunica potpisuje dekret ovlašdujudi njegovo umirovljenje i povlačenje njegova dosjea iz službenih registara Vojske Jugoslavije. Ali Koštunica, koji je to napravio pod pritiskom Đinđida, ne žuri. Administrativna procedura dovršena je tek godinu dana poslije, 29. maja 2002., nakon novih prijetnji srpskog premijera. „Zapanjuje spoznaja da Ratko Mladid može i dalje sasvim bezbrižno živjeti u Beogradu, pod službenom zaštitom Jugoslavenske armije, čiji je i dalje aktivni časnik", optužuje u novembru 2001. Carla del Ponte u Parizu i u Washingtonu. I upozorava pred Vijedem sigurnosti 27. novembra: „Ako smo stvarno odlučni primijeniti zakon protiv onih koji su počinili djela genocida ili zločine protiv čovječnosti ili terorizma i ako želimo uspostaviti trajnu stabilnost na Balkanu, jednostavno ne možemo dopustitu Radovanu Karadžidu i Ratku Mladidu da izbjegnu pravdi i ne možemo konstruktivno razgovarati o dovršavanja mandata ICTY-a dok njima ne budu suđeno u Hagu." Đindid je ved obedao Carli del Ponte da de joj predati Mladida, ali je tražio malo vremena. „Mladid je u Srbiji i moram dobiti politički konsenzus za njegovo izručivanje Hagu. A to de biti teško, da ne kažem nemogude. Koštunica je nerazuman i nede krenuti na Mladida. A uz to, on misli da su dani ICTY-a i vaši odbrojani." Đinđid zna da bi sudjelovanje srpske policije u Mladidevu uhidenju izazvala odgovor vojske. On pokušava najprije uvjeriti Koštunicu da se podčini međunarodnim pravilima i da što prije započne suradnju s ICTY-em. SAD i dalje uvjetuje svoju ekonomsku pomod tom suradnjom, o tome ovisi sudbina Srbije. Dvadesetak optuženika koji bježe

od Haga bezbrižno živi u Srbiji. Đinđid se nada da de Koštunica ubrzo pristati da isporuči sitne ribe, a zatim de se odlučiti isporučiti i Mladida. Ili da de Mladid, kad ga napusti vojska, otidi iz Srbije. U januaru 2002. Đindid u New Yorku najavljuje Carli del Ponte svoj plan: „Tražio sam od Amerikanaca da mi pomognu lokalizirati Mladida, ali oni kažu da ne znaju gdje se nalazi. Međutim, sklopili smo sporazum s CIA-om. Ako Mladid bude izvan Srbije, CIA de djelovati. Nebojša Pavkovid (tadašnji komadant Generalštaba Vojske Jugoslavije; op. a.) poslat de dvije stotine ljudi i postaviti mu ultimatum: ili napusti Srbiju, ili demo te uhapsiti. Nadamo se da de otidi. Bit de ga lakše uhapsiti u Republici Srpskoj jer se tamo ne može, poput Karadžida, osloniti na široku mrežu podrške." Mladid nema nipošto namjeru predati se ili napustiti Srbiju, gdje se osjeda na sigurnome. Četvrtog juna 2002. u Beogradu on vlastoručno potpisuje svoje umirovljenje i imenuje tri opunomodenika za primanje njegove penzije: suprugu Bosiljku, sina Darka i šefa jedinice zadužene za njegovu sigurnost. Njegov položaj optuženika u bijegu nimalo ga ne sprečava da doslovno prati proceduru. U svakoj etapi, Mladid potpisuje svoje zahtjeve, potvrđuje primitak odluka, ostavlja svoju osobnu adresu. Vojni odjel zadužen za njegovu sigurnost raspušten je i napušta neko vrijeme vojarnu u Topčideru. Srpski premijer Zoran Đindid zaprijetio je da de prestati upladivanje iz Srbije u savezni budžet ako novac bude i dalje upotrebljavan za financiranje Mladideva bijega. Ali uz Koštuničinu neograničenu punomod, armija nalazi druge kanale financiranja. Jedinica je odmah ponovno uspostavljena kao skupina dobrovoljaca, pladenih iz vojnih crnih fondova. Sljededih dana Mladid u samom srcu Beograda slavi svoj odlazak u mirovinu u restoranu Doma Armije, nešto niže od Trga Republike, sa suprugom i starim drugovima. On i dalje posjeduje Bevandu na Banovu brdu. Dvadeset prvog oktobra 2002. ruča u Miloševom konaku, u četvrti Košutnjak, na 500 metara zračne linije od rezidencije švicarskog veleposlanika gdje Carla del Ponte razgovara s međunarodnim diplomatima na kraju svojeg posjeta Beogradu. Dvanaestog marta 2003. premijer Zoran Đindid ubijen je usred dana pred zgradom srpske vlade. Srpska policija započinje golemu policijsku akciju. Više od hiljadu osoba pritvoreno je širom zemlje. Vedinom su to članovi organiziranog kriminala. Ali uhideni su i bivši šef Miloševideve tajne policije Jovica Stanišid i njegova desna ruka Frenki Šimatovid. Mladid ne želi riskirati. Sklanja se na Bežanijsku kosu, u predgrađe Beograda, na putu

između središta grada i aerodroma, u kudu jednog generala u mirovini. Zatim kupuje nekoliko jutara zemlje, između Valjeva i Loznice, nedaleko od granice s Bosnom, gdje neko vrijeme uzgaja pčele. Dugo su zapadnjaci odbijali priznati da Mladid potpuno nekažnjeno boravi u Srbiji. Čak i ako su ga lako mogli susresti u Beogradu. Čak i ako su Zoran Đinđid i njegovi ministri to rado potvrđivali. Ali, svaki put kad ih je Carla del Ponte pozivala na djelovanje, oni su zahtijevali opipljive dokaze. Tridesetog novembra 2001. francuski ministar obrane Alain Richard želedi poštedjeti predsjednika Koštunicu, unatoč njegovu odbijanju suradnje s ICTY-em, za vrijeme susreta u Parizu dobacio je Carli del Ponte: „Ako je Mladid doista u Beogradu, pokažite nam njegovu fotografiju. Moja de zemlja izvršiti pritisak kad budemo imali pouzdane i provjerljive dokaze." A francuski je ministar bio upravo primio izvještaj generala Philippea Rondota, zapovjednika specijalnih operacija, koji ne ostavlja više nikakvih sumnji o Mladidevoj prisutnosti u Srbiji. Krajem 2002. prijestolnice ne mogu više negirati očigledno. Otad su one prisiljene vršiti pritisak na vlasti koje otvoreno izbjegavaju zakon, odbijajudi izvršiti međunarodni nalog za uhidenje generala optuženog za genocid. „Slučaj Karadžid" U Bosni i Hercegovini, velike sile ostaju na svojim pozicijama. Početkom 2001. francuske službe tvrde da su lokalizirale Karadžida zahvaljujudi uređaju GSP-a postavljenom pod automobil jedne od njemu bliskih osoba. Ali operacija hvatanja poništena je po zapovijedi Jacquesa Chiraca jer bi ona prisilila francuske komandose da prijeđu u sektor pod američkom kontrolom. Na čelu međunarodnih snaga u Bosni (SFOR) američki general Dodson u julu 2001. objašnjava Carli del Ponte: „Nismo više zabrinuti da demo morati pretrpjeti gubitke jer su naši ljudi ved dobro uvježbani. Ali Karadžid uživa status junaka, postoji opasnost teške političke krize u slučaju uhidenja." Unatoč tome što je Srbija izručila Slobodana Miloševida, zapadni dužnosnici tvrdoglavo traže alternative Karadžidevu uhidenju. Nova američka administracija nije međutim našla ništa bolje nego da ga nizom pisama i susreta s njegovom obitelji moli da se preda. Pierre Richard Prosper, novi američki veleposlanik zadužen za pitanja međunarodnog pravosuđa, piše 14. decembra 2001. Ljiljani Karadžid da je nagovori da pozove svojeg supruga na predaju: „Gospođo Karadžid, predaja vašeg supruga Hagu neizbježna je, ali može izabrati način na koji de tamo otidi.

Bilo bi u interesu vaše obitelji i onih koji je okružuju da se ta predaja vrši u potpunoj sigurnosti i dostojanstvu, a ne operacijom u kojoj bi on ili drugi mogli biti ranjeni. Umjesto da uzmiče od Međunarodnog suda, vaš bi se suprug morao predati i braniti svoj stav pred Sudom. Time bi olakšao i teret koji pritišde njegovu obitelj i njegove pristaše koji, u protivnom slučaju, riskiraju posljedice pravnih i financijskih akcija koje de se poduzeti protiv njih. Isto tako uklonio bi i prepreku razvoju Republike Srpske i omogudio joj da postane odgovoran i prosperitetan element Bosne i Hercegovine. Želio bih se susresti s vama da razgovaramo o položaju vašeg supruga. Mogao bih biti u Bosni 20. ili 21. decembra. Gorljivo vam preporučujem da iskoristite ovu priliku." Prosper nije uspio dogovoriti sastanak. U januaru 2002. odlazi u Crnu Goru da bi nagovorio Karadžidevu majku Jovanku. Stara Crnogorka ne dopušta da joj prodaje maglu. Veleposlanik tada prijeti Luki, bjegunčevu bratu, da de mu ugroziti poslove. Luka Karadžid posjeduje nekoliko benzinskih crpki i tvornicu vodnih sokova. Ukidaju mu isporuku goriva, ali on ne popušta. Zatim i američki general Svlvester, koji preuzima zapovjedništvo SFOR-a, piše Ljiljani Karadžid savjetujudi joj u interesu bosanskih Srba da nagovori supruga da se preda. Supruga odgovara generalu Svlvesteru 4. juna 2002.: „Jedino što međunarodna zajednica može učiniti jest da povuče optužbu." I naglašava: „Moj je suprug uvijek poštivao svaki gentleman's agreement, što bi vi morali znati. Također, svi su uvjeti ispunjeni da on postane slobodan čovjek." Sljededih mjeseci, više zapadnih izaslanika obedava Carli del Ponte mogudu predaju Karadžida ako se odustane od optužbe za genocid vezan uz Srebrenicu. Zapadne vlade traže izlaz ali dobro paze da same ne formuliraju takav zahtjev. Prema ispovijesti stručnjaka za to područje, u deset godina bila su samo tri pokušaja Karadžideva uhidenja. Sva tri su objavljena. Do svih je došlo 2002. godine kad je u Hagu započelo suđenje Miloševidu, kad su velike sile tražile od ICTY-a da što brže dovrši svoj posao. Prva je operacija započela 28. februara u Čelebidima, selu nedaleko od Foče, u jugoistočnom dijelu Bosne. Dva su dana kontingenti NATO-a pretraživali taj sektor. Karadžid nije tamo. A oni to znaju. Ali su, još jednom, američki časnici s visokim činovima optužili jednog francuskog vojnika da je potkopao operaciju upozorivši na vrijeme Karadžida. Francuska vlada demantira, glavni tajnik NATO-a Britanac Lord Robertson, također. Osamnaestog marta 2002. američki

državni tajnik Colin Powell obedava Carli del Ponte: „SAD nede prestati zahtijevati uhidenje Karadžida i Mladida." U Vijedu nacionalne sigurnosti (NSC), koje je tada vodila Condolezza Rice, stručnjaci joj objašnjavaju: „Molimo vas da nam oprostite što smo vam obedali Karadžida prije novembra 2001. Jedanaesti septembar poremetio je naš program. Ipak, nakon toga smo ponovno procijenili situaciju i potvrdili, zajedno s našim saveznicima, važnost da stavimo Karadžida iza brave. Ponovno smo vrlo aktivni. Dvije operacije koje je pokrenuo SFOR propale su, ali one su nam poslužile kao izvrsna generalna proba. Pojačali smo pritisak i sve više mu otežavamo život." Do drugih dviju operacija došlo je ljeti, u Palama, a zatim u Foči. To su bile operacije za javnu upotrebu jedne vojne supersile okrnjene reputacije, ili još nemarnijih zapadnih dužnosnika čija je odsutnost volje sve sumnjivija. One su također opomena upudena Karadžidu koji, povremeno dolazi u pretražene sektore. Opomene da se preda ili da prestane utjecati na politički i gospodarski život srpskog entiteta u Bosni? Ove operacije, u svakom slučaju, omogudavaju zapljenu dokumenata čiji sidušan dio, nerado predan Tužiteljstvu u Hagu, daje mnogo pojedinosti o intenzivnoj aktivnosti nevidljivog čovjeka. Prijestolnice tvrde da se obruč steže. General J. Svlvester 17. aprila 2002. uvjerava Carlu del Ponte da raspolaže „najboljim američkim snagama na svi-jetu" kako bi zarobio Karadžida. I dodaje da je ved potrošeno 18 miliona do-lara „u operacijama traženja i psihološkim operacijama usmjerenima prema lokalnom javnom mnijenju". Nekoliko tjedana poslije tvrdi da „se približavaju Karadžidu" i da ga čak „mogu čuti kako diše". Kao Louise Arbour, i Carla del Ponte sumnja u volju velikih sila. Dvanaestog marta 2002. na kraju posjete djelatnom glavnom stožeru NATO-a u Stuttgartu, ona napominje u svojim osobnim bilješkama: „Oni su obmanjivači, rekli su da žele uhidenja... Izgledaju jako uvjereni, ali slabo rade. Svakih šest mjeseci dolazi do smjene timo-va. Nema suradnje. Ne smiju se praviti bilješke (za vrijeme sastanka, op. a.) ni odnijeti sa sobom sheme i grafikoni koje su mi dali na francuskome. Ljubazni su, ali glupi." Kako bi se zapadnjaci prestali „igrati skrivača s počiniteljima genocida", Carla del Ponte želi stvoriti vlastiti tim za traganje. U septembru 2001. tražila je četiri dodatna mjesta u budžetu za 2002. Ali, u decembru SAD poziva na smanjenje budžeta. Jedanaesti septembar izmijenio je njihove

prioritete objašnjavaju oni tražedi od Tribunala da se što prije pozabavi „izlaznom strategijom". Carla del Ponte ne dobiva ni jedno dodatno mjesto. Ona se odlučuje snadi sredstvima kojima raspolaže i određuje nekoliko sposobnih obavještajaca među svojim istražiteljima. Početkom 2002. unutar Tužiteljstva nastala je jedinica zadužena za lokaliziranje kriminalaca u bijegu i usklađivanje lova na Karadžida i Mladida. No ona nije ovlaštena za hvatanje bjegunaca. Naime, velike sile nisu nikada odgovorile na ponovljene apele sudaca i tužitelja koji su slijedili jedan za drugim da se formira „grupa međunarodne sudske policije". Tako je Tribunal, kad je riječ o uhidenjim i opdenito suradnji, ostao ovisan o dobroj volji država. Toj jedinici, nazivanoj tracking teatri, u početku je na čelu bio pukovnik francuske žandarmerije Raymond Čarter, kojega je 2005. zamijenio jedan Britanac. Tragačka jedinica uspjela je lokalizirati petnaestak bjegunaca, ali njezinu je učinkovitost ozbiljno ugrozilo odbijanje zemalja NATO-a, osobito Britanaca i Amerikanaca, da potvrde ili pobiju podatke koje su dobili od tragača IC-TY-a, čime su znatno omele ili spriječile procjenu izvora. Ljudi Carle del Ponte pokušali su na terenu raditi s najmotiviranijim lokalnim stanovnicima. U Bosni su surađivali s Munirom Alibabidem, bivšim agentom jugoslavenskih službi koji je postao šef obavještajne službe hrvatsko-bosanskog entiteta, i kojega, s pravom ili ne, nazivaju balkanskim Simonom Wiesenthalom. Imenovala ga je nenacionalistička vlada, ima mreže diljem zemlje i željeznu volju da pošalje Karadžida u Hag kako bi odgovarao za svoje zločine. Ali čim su počeli zajedno raditi, Paddv Ashdown, čovjek koji je koncem maja 2002. uzeo u ruke uzde međunarodne administracije u Bosni, smjenjuje ga. Britanac, kojeg su Bosanci ved prozvali „prokonzul", „vezir" ili čak „Paddy paša", smjenjuje punom parom, a to je u njegovoj modi. Da bi opravdao svoju odluku, Ashdovvn pripisuje Muniru Alibabidu „pokušaj državnog udara". Optužuje ga da je organizirao curenje podataka iz izvještaja koji mu je bio naručen o vezama između bošnjačke nacionalističke stranke SDA, pobjednika na izborima, i lokalne mafije, u Ljiljanu, dnevniku bliskom SDA. Ashdown ne prilaže nikakav dokaz ali, sredinom oktobra 2002., iznuđuje podršku veleposlanika velikih sila u Sarajevu prilikom jednog kratkog sastanka. Protivi se samo Francuska. Ashdown prelazi preko toga i sutradan Alibabid dobiva otkaz, uz zabranu da zauzme bilo kakvu

javnu funkciju. Opomenut da napusti ured u roku jednog sata, nema vremena ni dovršiti svoj posljednji izvještaj o Karadžidevu kretanju koji mora predati Carli del Ponte, koja tog popodneva treba stidi u Sarajevo. Alibabid nije surađivao samo s tragačima Carle del Ponte. On je slao svoje informacije i SFOR-u i mogao je utvrditi njegovo pomanjkanje interesa, a ponekad čak i odbijanje da provjeri tragove. Alibabid je imao veliku prednost pred svojim zapadnim kolegama. Pribavljao je informacije koje su izvrgavale velike sile ruglu i pokazivale njihovu dvoličnost. Ali Ashdown je imao drugi razlog da brzo odbaci tog Bošnjaka. Ured Carle del Ponte upravo je skupio sredstva, 150 000 eura, za financiranje hajke na Karadžida kako ne bi više ovisio o zapadnjacima. Prvi dio je ved bio upladen Alibabidu da plati svoje doušnike. Britanci i Amerikanci dočuli su za taj tajni sporazum. Bez sumnje zbog curenja u krilu Tribunala gdje je jedan broj osoba iz Tužiteljstva ili iz administracije bio upuden u stvar kako bi se vrlo transparentno upravljalo posebnim fondovima i prebacivanjem novca u Bosnu. Mjesec dana poslije Paddv Ashdovvn neizravno priznaje vezu između Alibabideva otpuštanja i hajke na Karadžida. „Ja sam ga opozvao jer je radio za francuske službe i odbijao je suradivati s britanskim službama", povjerava joj u Sarajevu 19. novembra 2002. I nadodao je da bi to potvrdio: 90

„Nije vam mogao pomodi jer (general, op. a.) Rondot i njegovi uvijek, pa i u novije vrijeme, ruše sve pokušaje hvatanja Ra-dovana Karadžida." Teško je tužitelju ICTY-a u tom gnijezdu prepredenjaka prepoznati svoje saveznike. Unatoč glasu dobrog poznavaoca Balkana, učinkovitog i vrlo moralnog čovjeka, koji je stekao tijekom godina optužujudi najodgovornije za svojih putovanja u vrijeme rata u Bosni i na Kosovu i zatim nekoliko godina poslije kad je dolazio svjedočiti za optužbu na mnogim suđenjima pred ICTY-em (Blaškid, Miloševid, Brđanin), Paddv Ashdown odredio je sebi ciljeve koji su u sukobu s misijom Tribunala. On vuče konce, igra se političkih saveza među lokalnim nacionalistima i prima samo u staklenom kavezu, smještenom u prizemlju 90 General Philippe Rondot bio je savjetnik za obavještavanje i specijalne operacije pri francuskom ministarstvu Obrane od 1997. do 2005. U tom ga je svojstvu predsjednik Chirac 1998. zadužio za lov na ratne zločince. zgrade OHR-a, ureda visokog predstavnika, u četvrti Grbavica u središtu Sarajeva. Nitko ne može u njega udi ako ne ostavi mobitel na ulazu. Kavez je

potpuno neprobojan za prisluškivanje i mora takav ostati. I dok s Carlom del Ponte razgovara, primjerice, o Alibabidevu pitanju, bivši elitni vojnik Njezina Veličanstva, može joj bez uvijanja redi da Britanci nede nikada dopustiti Francuzima prvenstvo na području obavještavanja u Bosni i Hercegovini. Oni uživaju podršku Amerikanaca koji ne gledaju s odobrenjem njezinu tragačku jedinicu koju vodi jedan Francuz. U martu 2003. američki veleposlanik za ratne zločine Pierre Richard Prosper to joj također daje na znanje gotovo izravnim riječima: „Vi imate na terenu ljude koji svima postavljaju mnoštvo pitanja. Tko su oni, što oni hode?" Rat koji saveznici započinju iza kulisa izgledalo je da de biti „u rukavicama", ali on je cinčan i nemilosrdan. Ta suparništva, a priori zastarjela, čine da međunarodni odnosi nalikuju partiji igre Rizik u kojoj su svi niski udarci dopušteni. Rezultat: saveznici -francuski, britanski i američki -međusobno se uhode, bacaju jedan drugome klipove pod noge, odbijaju surađivati, a ponekad i komunicirati. Washington i London ne prestaju sumnjičiti Francusku da slijedi samostalne političke planove i optužuju je da ne dijeli svoje informacije. U Bosni, kao uostalom i u svijetu, Francuska nimalo ne nastoji ponovno zadobiti povjerenje svojih partnera. Ona ne pokušava ni preuzeti inicijativu. Ostaje pasivna iako u Bosni, kao i na vedini vanjskih operativnih pozornica, jedna od zemalja koje daju najviše snaga za održavanja mira. Kad su francusko-američki odnosi dosegli tačku prekida nakon odbijanja Francuske, početkom 2003., da podrži vojnu intervenciju u Iraku, Pariz ne pokušava dovesti Washington i London u nepriliku hvatajudi odvojenom akcijom Karadžida koji i dalje dolazi u francuski sektor. Da je Francuska željela dokazati prevrtljivost SAD-a, za što ga stalno optužuje, tada je imala savršenu priliku. Prirodno, ali politički krhko savezništvo između triju velikih sila pokazuje se na kraju otpornijim nego što je izgledalo. Jer sve tri ujedinjene su u istom odbijanju da Karadžideva uhidenja. Washington i London prikazali su početkom 2003. reorganizaciju SFOR-a i preraspodjelu zemljopisnih sektora nadležnosti kao učinkovit odgovor na francusku opstrukciju u hvatanju Radovana Karadžida. „Sad kad možemo djelovati bez Francuza, kad smo počeli razbijati mrežu koja financira Ka-radžidevu zaštitu, izgledi da ga uhvatimo realni su", izjavljuju visoki američki dužnosnici u aprilu 2003. Pariz, naprotiv, smatra da ta odluka potkopava rad njezinih obavještajnih agenata raspoređenih na terenu, a

sada definitivno uklonjenih s Pala i iz srpskih sredina koje oni najbolje poznaju. Zapravo, ništa se ne mijenja. 11. novembra 2003. Karadžid može mirno dodi na Pale, na svoje obiteljsko dobro i posaditi, prema srpskoj tradiciji, stablo. Te je godine odabrao trešnju. U Washingtonu je, mjesec dana prije, američki državni tajnik Colin Powell rekao Carli del Ponte: „Ne mogu vam odgovoriti. Ne bih vam znao redi zašto ga ne uspijevaju lokalizirati ili, kad ga nađu, uhititi!" Uhidenje Sadama Huseina, 13. decembra 2003., devet mjeseci nakon američke intervencije u Iraku, vrada ICTY-u veliku nadu. Dakle, mogude je, kad ima dovoljno volje i sredstava, uhvatiti jednog bivšeg šefa države, koji još uvijek raspolaže mrežama podrške u svojoj zemlji. Ali ubrzo se pokazuje da uhidenja ne predstavljaju nepremostive probleme kad je velikim silama u interesu postidi osudu osumnjičenoga. Osobito kad imaju svu slobodu u kontroliranju sudskog procesa. Dok su se slike Sadama Huseina, izvučenog iz jame, neprestano vrtjele na međunarodnim televizijama, Karadžid zna da se nema čega bojati. Prošlo je nekoliko tjedana da su mu britanske službe prišle blizu kako bi ga pokušale uvjeriti da se preda ili da napusti Bosnu. Angažirani na novim frontovima, Amerikanci žele povudi vedinu svojih trupa iz Bosne i ostaviti samim Europljanima zadatak da osiguravaju vojnu nazočnost u zemlji. Ta se odluka mora donijeti na vrhu NATO-a u Istanbulu sljededeg juna. No, Europljani su jasno dali do znanja da oni nede preuzeti baklju dok pitanje Karadžida ne bude riješeno. „Da, to je uvjet i, u svakom slučaju, Amerikanci nede otidi dok ne budu mogli redi: 'Misija je izvršena'", potvrđuje Javier Solana, glavni tajnik Vijeda Europske Unije, 13. oktobra 2003. za jednog susreta s Carlom del Ponte u Luksemburgu. Potkraj 2003. u pomod je pozvan Paddv Ashdown. Bivši vođa britanske liberalne stranke poznaje Karadžida, a i sastao se s njim više puta 1992. i 1993. za vrijeme svojih putovanja u Bosnu. Osim toga, blizak je i MI6 koji je tada organizirao njih susret u Bosni. Barem tako tvrdi dvije godine poslije šef njemačke diplomacije. Joschka Fischer povjerava Carli del Ponte početkom 2006. da je preko svojih službi dobio dokaze o tome tajnom susretu. Njemačka odbija dati te dokaze unatoč upornosti tužiteljice koja bi se htjela njima poslužiti da izvrši pritisak na zapadnjake. Ashdown ne uspijeva uvjeriti Karadžida da napusti regiju ni da se preda. MI6 pokuša sljededih mjeseci izvršiti pritisak na njegove najbliže saveznike.

Ali uhidenje je uvijek isključeno. Međutim, početkom 2004. javljaju se tri nove zlatne prilike. Početkom januara, predsjednik srpskog entiteta Dragan Čavid i predsjednik Skupštine bosanskih Srba Dragan Kalinid, obojica u upravi SDS-a, srpske nacionalističke stranke koju je Karadžid osnovao uoči rata, prepiru se o tome kakvu politiku treba voditi. Kalinid, koji ne uspijeva urazumiti Cavida, napominje: ,Ja du govoriti s Radovanom jer on je još uvijek šef." Kalinid tada kontaktira jednog od svojih bivših tjelesnih čuvara koji je prešao u Karadžidevu službu. Bata Tešid obično služi kao glasnik i nalazi se na Palama. Bijesan, Čavid obavještava o tome snage NATO-a. Amerikanci ne razmatraju stavljanje Tešida pod nadzor kako bi ih doveo do Karadžida. Oni 10. januara na Palama uhiduju Tešida. Operacija je medijima prikazana kao pokušaj Karadžideva uhidenja, doduše neuspjela, ali koji je omogudio stezanje mreže: Tešida su ispitali i Karadžid de uskoro biti uhiden. Gledane izvana, velike sile izgledaju napokon povezane. Sve vedi pritisak koji vrše kako bi uvjerile ICTY da što prije zatvori svoja vrata izgleda kao da naglašava hitnost Karadžideva uhidenja. No to nije tako. Jer Karadžid je tada u Beogradu. I upravo je u društvu Dragana Kalinida prije nekoliko dana prešao granicu. Karadžid se, naime, morao podvrgnuti kirurškoj intervenciji. Njegov dolazak uznemiruje one koji su obedali da de braniti naslijeđe Đinđida, ubijenog dok je radio na izgradnji europske bududnosti svoje zemlje. Oni žele uhititi Karadžida prije nego što ustupe mjesto Vojislavu Koštunici koji se priprema formirati vladu sa strankama Miloševida i Šešelja, obojice na suđenju u Hagu. Mladid je pod vojnom zaštitom i nitko ne želi preuzeti rizik sukobljavanja s vojskom. Ali oni još nekoliko tjedana kontroliraju policiju i mogu uhititi Karadžida. Dvadeset osmog januara 2004. Carla del Ponte je obaviještena o stavljanju Karadžida pod policijski nadzor i o njegovu skorom uhidenju, vjerovatno prije konca dana. Srbi pozivaju u pomod Francusku da osigura prijevoz do Haga. Na veliko nezadovoljstvo Amerikanaca koji interveniraju kod Srba da obustave operaciju. Između te dvije zemlje dolazi do nesuglasica nakon protivljenja Francuske američkoj intervenciji u Iraku. Ali nitko uistinu ne zna jesu li ta suparništva bila razlog napuštanja operacije ili samo izgovor. Pierre Richard Prosper dolazi sutradan u Hag. On to čak i ne spominje. Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu ved je obavijestilo Carlu del Ponte da je ta priča potpuno izmišljena, da je srpsku inicijativu pustio u optjecaj jedan visoki dužnosnik pod utjecajem alkohola! Prosper

tvrdi da se obruč steže u Bosni. Ni riječi o Karadžidevoj prisutnosti u Beogradu. Carla del Ponte pritišde ga u razgovoru u četiri oka. „Snađite se da uhvatite Mladida i Karadžida. Ja ne želim znati što se jučer dogodilo jer mi svi lažu. Ali ja želim obojicu. Karadžid je još uvijek u Beogradu, nije prekasno da se djeluje." Prosper zahtijeva da se savjetuje sa svojom vladom. Iz Washingtona poziva Carlu del Ponte 31. januara 2004. da joj kaže kako je dobio podršku. No Amerikanci se ne pokredu. Drugog februara veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu William Montgomerv uvjerava u srpskim medijima da je njegova vlada zadovoljna suradnjom Beograda s ICTY-em koja de se, kaže on, „završiti Mladidevim i Karadžidevim izručivanjem". Carla del Ponte ide još dalje 9. februara u Bruxellesu kad izjavljujuje novinarima da je Karadžid u Beogradu. Solana uzvrada: „Ako je to istina, imamo ozbiljan problem." Amerikanci joj ne opraštaju taj indirektni pritisak preko medije. Nekoliko tjedana prekidaju svaku komunikaciju sa Švicarkom i njezinim uredom. Dvadesetog februara 2004. uhode Carle Del Ponte ponovno su našle Karadžideve tragove u Bosni. Otišao je iz Beograda i provodi nekoliko dana oporavljajudi se u kudi smještenoj na samo nekoliko kilometara od granice sa Srbijom, u selu Zaovine. Poznato im je ime vlasnika i znaju da de bjegunac tamo provesti nod. Ta je obavijest odmah prenesena zapovjedniku SFOR-a u Sarajevu. Nekoliko sati poslije helikopter nadlijede to područje upozoravajudi tako Karadžida. Tijekom cijele jedne godine, Carla del Ponte potpuno gubi trag Karadžidu. Potkraj decembra 2004. SFOR se povlači iz Bosne. Njega zamjenjuju europske snage, EUFOR. Sveden na sedam hiljada ljudi, EUFOR ne nasljeđuje ovlasti za uhidenje optuženika u bijegu. Europljani su odbili preuzeti smjenu radije prepuštajudi NATO-u odgovornost za njegov neuspjeh. Službeno, Atlantski savez je još uvijek zadužen za uhidenje haških optuženika. On drži u Bosni dvjesto pedeset ljudi, samo Amerikanaca. Sjedinjene Američke Države požurile su povlačenje NATO-a iz Bosne, ali ipak nisu odustale od operacija nadziranja teritorija za koje se pretpostavlja da bi moglo poslužiti ekstremnim islamistima kao ulazna vrata prema Europi. Ostavši pod zastavom NATO-a, na američkim vojnicima ostaje, dakle, odgovornost za ovu pretešku misiju koje bi se svi htjeli riješiti -hajku na ratne zločince. „Prijenos vlasti nede se izvršiti na štetu ICTY-a i pravde", obedali su visoki dužnosnici NATO-a u februaru 2004. Na papiru, to je

učinjeno, ali u praksi, kako se žali Carla del Ponte, „više nitko ne traži Karadžida". U aprilu 2005. jedan Nizozemac kontaktira Sud u Hagu. On tvrdi da je 7. aprila vidio Karadžida u Foči u društvu neke žene na terasi jednog kafida. Carla del Ponte traži od NATO-a da provjeri tu obavijest. „Nemogude, jer je Karadžid od 6. do 8. aprila bio u Beogradu", odvradaju nekoliko dana poslije američki dužnosnici iz NATO-a koji su do tada tvrdili da su i oni izgubili svaki trag Karadžidu! Ogorčena, Carla del Ponte napokon apelira na policiju bosanskih Srba, nepouzdanu, ali dužnu pružiti ICTY-u bar minimum suradnje. U julu od nje traži nadzor Karadžidevu obitelj. Ljetne promjene boravišta često su bile prilika za bjegunca da se susretne sa svojima, kako svjedoči više pisama nađenih za vrijeme NATO-ova pretresa. Carla del Ponte početkom augusta otkriva da je nadziranje ukinuto. Ona tada doznaje da je jedan časnik CIA-e 29. jula došao tražiti od agenata bosanskih Srba da ukinu motrenje Karadžideve obitelji, pod izgovorom da je riječ o naredbi Haga! Uhvadene u laži, američke vlasti pred tužiteljicom ICTY-a izražavaju žaljenje zbog „greške u komunikaciji", bez drugih objašnjenja. Željan spasiti privid, američki general Steven Schook, zapovjednik jezgre NATO-a u Bosni, uvjerava medije 17. augusta 2005. za vrijeme posjeta Bruxe-llesu: „Ja sam vrlo optimističan kada je riječ o činjenici da de se modi završiti ovo poglavlje koje je uzrokovalo zastoj u Bosni i Hercegovini." Kao dokaz, on tvrdi: „Neke novine u Banja Luci i na Palama objavljuju oglase u kojima se poziva Karadžida da se preda. To je nešto neviđeno. (...) Mreža podrške se iz dana u dan stanjuje, a pokret u prilog njegove predaju raste!" Inicijative u tom smislu ved su odavno napuštene pred Karadžidevim kategoričkim odbijanjem da se preda. Zapadnjaci su se zatim zadovoljili pregovaranjem o nje-govou udaljavanja s Pala, iz Bosne, a ponekad čak i iz regije. Čini se da je MI6 napokon laskanjem pridobio Karadžida i postigao da on sve češde odlazi na putovanja. Jer svi se plaše pritisaka Carle del Ponte ako ona opet otkrije da se Mladid, ali i Karadžid, skrivaju u Srbiji. Otada Karadžid sve češde skokne u Grčku, u zabačenu pokrajinu u blizini brda Athos. Igra mačke i miša Za zapadne vlade teže se nositi s pitanjem Ratka Mladida. Njegova nazočnost u Srbiji neprestano je izrugivanje međunarodnoj zajednici. Tim više što se srpske vlasti od 2001. nisu pokrenule i što Carla del Ponte ne

prestaje na to podsjedati. Europljani i Amerikanci mogu se samo koristiti polugama kojima raspolažu kako bi prisilili Beograd da poštuje svoje obaveze. Čak i ako je njihovo izvršavanje teško za velike sile koje u Srbiji moraju braniti stavove koje one, naprotiv, nisu poštivale u Bosni, kad je bila riječ o Karadžidu. Bez iznenađenja, srpski se rukovodioci odlučuju za politiku mimikrije. Tvrde da ne znaju gdje se krije general Mladid ili, u najboljem slučaju, više vole malo vje-rovatnu dobrovoljnu predaju nego uhidenje. Brutalno ubojstvo reformatorskog premijera Zorana Đinđida 12. marta 2003. znatno je smanjilo izglede da de Mladid biti predat Hagu. Carla Del Ponte pokušava koliko može zadržati međunarodni pritisak na Srbiju. Ona također igra na kartu suradnje između srpskih tajnih službi i američkih obavještajnih časnika, koji djeluju u Srbiji nakon sporazuma sklopljenog između Đinđida i CIA-e. Mladid je zamijenio svoju seosku kudu za manje poznata skloništa. Sada se on seljaka između sedam stanova koje su mu pod lažnim imenima njegovi zaštitnici iznajmili u središtu Beograda i koje mijenja svaka dva ili tri tjedna. U septembru 2003. Carla del Ponte uvjerena je da posjeduje tačnu Mladidevu adresu u Beogradu. Njezina tragačka jedinica je, zahvaljujudi jednome od svojih informatora, dobila adresu stana u Gagarinovoj ulici u kojemu Mladid boravi ved neko vrijeme. Daje ju Pierreu Richardu Prosperu, posebnom američkom veleposlaniku koji obedava da de se time pozabaviti. Ali ne dobiva nikakav odgovor. Kad inzistira, on odvrada da je Mladid napustio Srbiju. Amerikanci imaju potpunu slobodu lokalizirati Mladida u Srbiji nakon sporazuma koji je 2002. sklopljen između Đindideve vlade, državnog tajnika Colina Powella i Georga Teneta iz CIA-e. Đinđidev nasljednik Zoran Živkovid priznao je to javno 2005. godine: „Tri zaposlenika CIA-e stigla su u Srbiju kako bi s članovima BIA-e (Bezbednosno Informativna Agencija) provjerili informacije o pretpostavljenim Mladidevim skrovištima. Provedeno je dva-naestak operacija u Beogradu i drugdje u Srbiji. Agenti CIA-e sudjelovali su u svojstvu promatrača. Bila su provjerena sva mjesta na koja su ukazali ICTY ili drugi zapadni izvori. Krajem 2003. 91

srpsko-američka jedinica došla je do zaključka da Mladid nije u Srbiji." Prisutnost CIA-e u Srbiji samo je alibi. Prije nego što ih preda tužitelju ICTY-a, Washington filtrira sakupljene informacije. Carla del Ponte dobiva samo mrvice kojima je cilj potvrditi verziju srpskih vlasti da Mladid nije lokaliziran, da on vjerovatno više nije u Srbiji, da je možda u Makedoniji ili u

nekoj bivšoj sovjetskoj republici... Pa ipak, kad je početkom 2006. g. uspjela utvrditi Mladideve dolaske u Srbiju i odlaske iz nje, ona je s čuđenjem otkrila da su je svi obmanjivali. Jedan dio obavijesti koje su srpske i američke službe trebale provjeriti 2002. i 2003. godine odgovarale su mjestima gdje je tada Mladid boravio. Mladid praktički nikada nije napustio Srbiju osim za kratkih boravaka u svojem rodnom selu u istočnoj Bosni prilikom obiteljskih svečanosti. Za vrijeme tih odlazaka nikada ga nisu uznemirivale snaga NATO-a za koje se također smatralo da nadziru teritorij. Potvrđujudi laži srpskih vlasti, zapadnjaci nisu samo spriječili hvatanje generala, koji je pred kamerama jedne srpske televizije dijelio čokoladu djeci Srebrenice kad je ved dao naređenje za njihovu deportaciju i istrebljenje njihovih očeva i brade. Oni su također neutralizirali djelovanje ICTY-a. Jer lišivši Hag informacija o bjeguncima, zapadnjaci su mogli odlučivati o slabljenju pritiska i pogađanju, ved prema vlastitim interesima, s državom koja je kršila svoje međunarodne obaveze. Tako su ostajali gospodari igre u svojim odnosima sa Srbijom, hinedi na taj način čak kako zaboravljaju da kao države članice Vijeda sigurnosti, predstavljaju jedinu višu izvršnu vlast koja raspolaže modi da prisili na poštivanje odluka međunarodnog pravosuđa. Početkom 2005. g. Carla del Ponte ponovno je našila na trag Mladida koji se krio u nekom drugom stanu u srcu Beograda. Da bi prisilila zapadnjake da preuzmu svoje odgovornosti, javno je rekla: „Mladid je u Srbiji. On je na dohvat ruci srpskih vlasti." Godina 2005. puna je simbola i Carla del Ponte želi potaknuti vlade da nadoknade izgubljeno vrijeme. Obilježavaju se tri godišnjice: deset godina od dizanja optužnice protiv Karadžida i Mladida, deset godina od pokolja u Srebrenici za koji su oni optuženi i deset godina od Dejtonskog sporazuma i njegova službenog potpisivanja u Parizu. Ali to je i šezdeseta godišnjica oslobađanja logora Auschwitz Birkenau i stvaranja Nirnberškog suda koji su simbolizirali potrebu međunarodne pravde. Carla del Ponte pokušava ponovno pokrenuti velike sile i javno mnijenje koje je postalo nepovjerljivo. Ali ona od početka obavještava da nede štedjeti sredstva za postizanje Karadžideva i Mladideva privođenja prije kraja godine. Prvog februara 2005. u Sarajevu ona otvoreno izjavljuje Paddvju Ashdownu: „Brojni elementi pokazuju nedostatak volje međunarodne zajednice, snaga NATO-a i Europske unije. Otkad su Karadžid i Mladid u bijegu, pribavili smo

NATO-u mnogo obavijesti. Uzalud. Imamo sve više razloga vjerovati da je s Karadžidem sklopljen sporazum. Jednostavno ne možemo vjerovati u nesposobnost najvedih sila na svijetu. Postoji li politička volja ili ne? I nije li priča o Karadžidevu bijegu samo izgovor da se zadrži međunarodna prisutnost u Bosni? Ako postoji politička volja, tko može djelovati, s kim moramo razgovarati, koja to politička vlast može donijeti odluku i narediti odlučnu akciju, što je potrebno da oni djeluju? Pod izgovorom da je u našem interesu uhvatiti Karadžida i ostale bjegunce, svi misle da je naša dužnost pribavljati obavijesti, dokaze, 91 Dolaskom bivšeg predsjednika Vojislava Koštunice na čelo srpske vlade početkom 2004., završava službena suradnja s CIA-om. fotografije mjesta gdje se kriju. Smiješno je tako obrnuti odgovornosti. To nije naš posao. Unatoč smanjenju budžeta, ipak smo uspjeli zadržati u našoj tragačkoj jedinici tri osobe. I od te tri osobe se očekuje da lokaliziraju sve bjegunce dok se skrivaju u različitim zemljama. To je nepravedno. Činjenica je da su one postigle više rezultata i obavijesti nego neke velike tajne službe. Vrijeme leti. Upravo prikupljam sve obavijesti koje dokazuju nedostatak volje i namjeravam ih, prije ili poslije, objaviti i osuditi izostanak rezultata međunarodne zajednice. Godišnjice Srebrenice i Daytona ključni su datumi. Juli je krajnji rok. Karadžid i Mladid moraju do tada biti u Hagu." Ona na kraju javno prijeti: „Krajem godine objavit du informacije kojima ras-polažem o razlozima zbog kojih oni nisu bili uhideni. U decembru, kad budem pred Vijedem sigurnosti Ujedinjenih naroda, ako još uvijek budu u bijegu, otkriti du te obavijesti koje sam skupljala šest godina. To nije prijetnja, ali ja snosim odgovornost da privedem pravdi naviše političke i vojne krivce za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i ako to ne uspijem, moram o tome obavijestiti Vijede sigurnosti koje mi je povjerilo ovu zadadu." Što god ona rekla, ipak je riječ o prijetnji. Zapadnjacima nije bilo nimalo teško neutralizirati izrugivanje medija zbog međunarodne sukrivnje ili nesposobnosti NATO-a da uhiti dvojicu bjegunaca. Uz cijenu nekoliko propagandnih operacija, oni su se potrudili održavati nade u skoro uhidenje i, međusobnim optužbama saveznika za izdaju, opravdati izostanak rezultata. Nikoga nisu zavarali, ali ostala je sumnja. Toliko izgleda nezamislivo da su najvede demokracije radije deset godina zavaravale javno mnijenje kako bi zaštitile ta dva zločinca, nego da ih uhite. U nevjerici,

mediji odbijaju primiti doslovce pokusne balone koje Carla del Ponte pušta po želji: „Nitko ne traži Karadžida" ili „Nitko ga nikada nije tražio". Oni u tome vide nadasve krik očaja. Naprotiv, jedna izravna optužba, potkrijepljena dokazima, koju je oblikovala osoba koja se šest godina, bez prestanka, borila da ih privede pravdi dovela bi u opasnost da probudi i one najskeptičnije. Carla del Ponte u stanju je razotkriti dvoličnost međunarodne zajednice, uperiti projektor prema zonama sjene, pokazati skriveno lice državnih razloga. U politici, istina plaši. Pa čak i ona najbanalnija ili sasvim anegdotska. Ne smiju se odškrinuti vrata političke kuhinje, naročito međunarodne: to je zlatno pravilo. Prijetnja Carle del Ponte, dakle, shvadena je ozbiljno. Švicarka to zna. Ona se sjeda pisama i telefonskih poziva primljenih svaki put kad je iznosila i najmanju, pa čak i dobronamjernu kritiku NATO-a. Svjesna je rizika. Želi se poslužiti metodom elektrošoka jer ona sama ne shvada što priječi velike sile da priskrbe sredstva, deset godina nakon konca rata, za uhidenje Karadžida i Mladida. Ona sumnja na sporazum, na tajne interese. Ali radije im udjeljuje povlasticu sumnje, misledi da de se osvijestiti, da de radije izabrati uhidenje nego uvredu istini. Jer izručujudi dvojicu optuženih, zapadnjaci bi podmirili račun za sve svoje prošle sramote, za nedjelovanje, za svoje slabosti. Ali Carla del Ponte se vara i to de tek kasno shvatiti. Neprestani pozivi Carle del Ponte da se privede kraju nekažnjenost Karadžida i Mladida, ostale su mrtvo slovo na papiru. Približavanje desete obljetnice genocida u Srebrenici nije ih ni najmanje trgnulo. I kad je Carla del Ponte najavila da de „iz poštovanja prema žrtvama" bojkotirati obljetnicu ako dva glavna krivca do tada još budu na slobodi, zapadne prijestolnice prave se gluhe i potvrđuju svoje sudjelovanje. Videosnimka prikazana 1. juna na suđenju Slobodanu Miloševidu kao da je na trenutak izazvala vedi učinak nego sve molbe magistrata. Ponovno prikazana iste večeri na beogradskoj televiziji B92, prikazuje smaknude šest mladih zatvorenika iz Srebrenice, od kojih su trojica maloljetnici, što su ga počinile specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije koje su uvijek poricale da su na bilo koji način umiješane u pokolj iz jula 1995. Snimljeno smaknude, preneseno po cijelome svijetu, šokiralo je javno mnijenje, čak i u Srbiji. Ono oživljava pitanje nekažnjenosti Karadžida i Mladida. Potresen je čak i Vojislav Koštunica. On obedava Carli del Ponte, koja sutradan stiže u

Beograd, brzo izručivanje Mladida i šalje svoju policiju u potragu za ljudima s videosnimke. Desetak njih je uhideno prije odlaska Carle del Ponte iz Beograda. Čini se da je Koštunica prihvatio ono što je očigledno. Generalu, kojega on neprekidno štiti nakon svrgnuda Slobodana Miloševida, mjesto je u zatvoru. Koštunica ne obedava izručenje Mladida za 11. jula 2005., nego za početak oktobra kada na summitu u Luksemburgu Europska unija mora odlučiti o otvaranju pregovora o pridruživanju sa Srbijom. Carla del Ponte preklinje velike sile da pošalju Beogradu jasnu poruku i da iskoriste te osobito povoljne okolnosti kako bi dobile Mladida prije datuma godišnjice 11. jula. Sjedinjene Američke Države kao i Europa uvjetovale su jačanje svojih veza i ekonomske pomodi Srbiji Mladidevim uhidenjem. Tjedan dana poslije, američki State Department ipak najavljuje uplatu 10 miliona dolara ekonomske pomodi Srbiji, koja je bila suspendirana do pune suradnje Beograda sa ICTY-em. Washington šalje dva izaslanika State Departmenta u Hag da umire Carlu del Ponte: „To je ohrabrenje srpskim vlastima, Koštunica je obedao da de izručiti Mladida prije kraja ljeta. On de to napraviti nakon komemoracije u Srebrenici." U javnosti, velike su sile prisiljene pridružiti se ustrajnim zahtjevima Carle del Ponte. Komemoracija u Srebrenici, 11. jula 2005. g. prilika je za zapadne vođe, poput Tacquesa Chiraca, da podsjete kako je „više nego ikada važno da krivci za ta djela koja su potresla savjest čovječanstva odgovaraju za svoje zločine pred sudom". Svi se tiskaju u Potočarima, spomeniku podignutom preko puta bivše baze ONU-a gdje su nizozemski vojnici, zaduženi da štite opsjednutu enklavu, prisustvovali, ne poduzevši ništa, deportaciji stanovnika Srebrenice, koju su izvršile snage generala Mladida, i prvim ubojstvima. Svi osim Carle del Ponte, koja je ostala u Hagu u znak „protesta protiv nekažnjivosti i protiv odsustva djelovanja međunarodne zajednice". Pierre Richard Prosper, koji predstavlja predsjednika Busha, izjavljuje: „Na ovaj dan sjedanja, (...) zlo odgovorno za ono što se ovdje dogodilo pritišde još uvijek ove brežuljke i mora odavde biti protjerano. Neki još uvijek nisu prihvatili grijehe prošlosti (...) i nastavljaju im okretati leđa u nadi da de izbrisati ovo sjedanje. Ali ako doista želimo jednom zauvijek okrenuti stranicu, moramo djelovati... Nitko ne smije sumnjati da je najvažnije podvrdi suđenju optuženike koji su još u bijegu, a naročito Radovana Karadžida i Ratka Mladida."

A šef britanske diplomacije Jack Straw podsjeda: „Ovdje obnavljamo uspome-nu na najmračnija poglavlja Europe nakon 1945. (.) I Europska zajednica je izniknula na ruševinama kontinenta uništenog ratom i zločinima. Ali privodedi pravdi odgovorne za te zločine, Europa je mogla započeti proces pomirenja. Gnusno je da su, deset godina nakon pokolja u Srebrenici, oni koji su za to optuženi, u prvom redu Radovan Karadžid i Ratko Mladid, još uvijek na slobodi. Nitko im ne bi smio pomagati da izmaknu otvorenom međunarodnom suđenju." Iza kulisa prijestolnice ne pokazuju istu gorljivost. Uvjetovanja Mladidevim ili Karadžidevim uhidenjem odjekuju kao šuplje fraze. Obedanja zvone I kao nova poricanja, svaki put sve zlokobnija. Europljani, koji od početka godine zagorčavaju život Hrvatskoj koja još nije izručila Antu Gotovinu, svojeg 92

posljednjeg bjegunca , nemaju baš nikakvu strategiju za slučaj Mladida i Karadžida. Kada je riječ o Amerikancima, oni se zadovoljavaju time da tijekom ljeta pritišdu Karadžidevu obitelj i prisiljavaju njegovu suprugu da 25. jula, pred televizijskim kamerama, pozove svojega supruga na predaju. Za uzvrat de biti ukinut nadzor nad njom, koji je uveden na zahtjev Carle del Ponte. Poziv de izazvati podsmijeh Srba, a bez sumnje i Karadžida, koji su lako prozreli scenarij. Dvadeset osmog augusta, poslije puta u Beograd, Pierre Richard Prosper naziva Carlu del Ponte u Hag: „Mladid de biti izručen prije kraja septembra. Koštunica je zadao riječ." Isprazna obedanja. Tredeg oktobra 2005. g. došla je na red Europska zajednica da opet zabije nož u leđa Međunarodnom sudu, u ovoj presudnoj godini. Na sastanku na vrhu u Luksemburgu, kojim je prevladavalo pitanje kandidature Turske i Hrvatske, dvadesetpetorica potajno započinju sa Srbijom pregovore o pridruživanju, što je prvi preduvjet za otvaranje procesa kandidiranja za pristup EU unatoč dokazanoj prisutnosti Mladida u Beogradu i nedovoljnoj suradnju s ICTY-em na drugim područjima. Da odobrovolje Carlu del Ponte, visoki europski dužnosnici sada tvrde da de njihova odluka potaknuti Beograd na djelovanje. 92 ICTY je 2001.optužio Antu Gotovinu za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine zbog zapovjedne odgovornosti u okviru Hrvatske vojske zbog deportacije i ubojstava Srba iz Krajine u augustu 1995. Zbog odbijanja hrvatske vlade da ga izruči ICTY-u, Europska je Unija, na poticaj premijera Velike Britanije, odlučila 16. marta 2005. zaustaviti otvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Hrvatska 3. oktobra 2005. dobiva zeleno svjetlo za

svoju kandidaturu u EU, tek nakon što je, uz dobivene dokaze, lokalizirala bjegunca koji se tada nalazio na Kanarskim otocima. Gotovinu je napokon, 7. decembra 2005., uhitila španjolska policija uz pomod hrvatskih službi, te ga izručila Hagu. Koštunica nije nikada obedao Amerikancima ni Europljanima Mladidevo uhidenje. On se samo obavezao da de pokušati pregovarati o njegovoj predaji. Krajem septembra 2005. g. imenuje jedno osobu blisku Mladidu na čelo Ministarstva obrane. Velika zvjerka srpske sudske medicine, general Stankovid, pratio je Mladida za vrijeme rata iskopavajudi kosturnice srpskih žrtava, i bio je uz njega u trenutku samoubojstva njegove kderi, zatim ga je primio u beogradsku vojnu bolnicu kojoj je tada bio na čelu. Unatoč bliskim vezama s bjeguncem, Stankovid ga ne uspijeva uvjeriti. Mladid se uopde ne osjeda pritisnutim uza zida, a ako jednog dana bude, radije de umrijeti nego biti izručen Sudu. Godina posljednje prilike završila je neuspjehom. Iako je prisiljen završiti suđenje do 2008., apeli Tribunala nisu bili uzeti u obzir. Pod pritiskom medija, zapanjenih njihovom lakovjernošdu prema Koštuničinim obedanjima, američki i europski dužnosnici razbacuju su se kreposnim izrazima. „Naša je dužnost, svačija je dužnost, ostati uz obitelji žrtava od prije deset godina. Oni (Srbi, op. a.) nede stupiti u strukture NATO-a dok ne budu surađivali s ICTY-em", tvrdi, primjerice, američki državni tajnik Političkih poslova pri State Departmentu Nicholas Burns 7. oktobra 2005. uoči putovanja u Bruxelles i na Balkan. Krajem te 2005. g. zapadnjaci imaju, međutim, druge prioritete. Jedan od njih je laskanjem pridobiti Carlu del Ponte. Svim snagama žele je spriječiti da razotkrije njihov cinizam. Oni znaju da Švicarka priprema svoj dosje protiv njih i da ga namjerava iznijeti 15. decembra u svojem govoru pred Vijedem sigurnosti. Krajem augusta ona traži od svojih ekipa da se bace na posao. Stručnjaci Tužiteljstva zaposleni su prikupljanjem sve dokumentacije koja postoji, a Patrick Lopez-Terres, voditelj Istrage, izrađuje popis svih propuštenih prilika za hvatanje. Istražitelji lete u Beograd ispitati Karadžideve najbliže prijatelje koji ved godinama tvrde da je bivši vođa bosanskih Srba dobio potvrdu Amerikanaca da nede biti isporučen Hagu ako ne bude priječio sporazume iz Daytona. U oktobru, za posjeta Sarajevu, Carla del Ponte ipak NATO-u nudi izlaz. Ona predlaže šefovima Atlantskog saveza u Bosni da joj daju iscrpan izvještaj o naporima poduzetima posljednjih deset godina da se

lokalizira i uhiti Karadžid, prikupljene informacije o njegovoj mreži podrške, o njegovu sustavu zaštite i o poznatom kretanju bjegunca. Predlaže da stručnjaci NATO-a i ICTY-a zajedno analiziraju te podatke i pokušaju izraditi zajedničku strategiju. Ali uzvradaju joj odbijanjem zahtjeva pod izgovorom da u ,,NATO-u ne postoji predmet Karadžid". Ona se 6. oktobra u Londonu žali Jacku Strawu, šefu britanske diplomacije, koji je pokušava umiriti: „Nije dobro ako vi mislite da NATO i EUFOR ne čine dovoljno. Ja ne vjerujem ni da se Sjedinjene Američke Države ne zanimaju više za to pitanje. One su toliko uložile u predmete o ratnim zločincima. U svakom slučaju, moramo vam pribaviti informaciju koja de omoguditi da odbacite svoje sumnje." U novembru tužiteljica se odlučuje iskoristiti svoje ovlasti i tražiti od svake od sedam zemalja članica koalicije u operaciji Fervent Archer (Gorljivi strijelac) -a to su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Španjolska, Italija i Nizozemska -da joj prije konca godine podnesu izvještaj o nadziranju obitelji Karadžid i sve informacije o bjeguncu. Dvije zemlje odgovaraju bez oklijevanja. To nimalo ne iznenađuje jer sigurno nisu sudjelovale u operacijama nadziranja Karadžidevih rođaka. Ostali radije zanemaruju taj zahtjev ili je optužuju. Veleposlanici se redaju u njezinu uredu. Kažu da su zaprepašteni. Amerikanci su najžešdi. Na njih Carla del Ponte u prvom redu cilja jer su oni jedini u Bosni raspolagali tehničkim mogudnostima za nadziranje i postavljanje prislušnih uređaja u Karadžidevu okolinu. U decembru, za vrijeme jednog posjeta Washingtonu, američke vlasti traže od nje da povuče svoj zahtjev koji je, kažu joj oni, bio „vrlo loše primljen". Preciziraju joj da se takvi koraci „ne poduzimaju pismenim putem". Zatim, dva dana uoči njezine intervencije pred Vijedem sigurnosti, jedan visoki američki dužnosnik šalje joj ovakvo upozorenje: „Posljednje što bi nam trebalo jest da se međusobno kritiziramo u medijima." Val panike zahvatio je velike prijestolnice. Britanci otvoreno priznaju svoju zabrinutost. Ostali upozoravaju okolinu Carle del Ponte da bi frontalni napad bez sumnje doveo do „definitivnog gubitka povjerenja", jasnije rečeno, prestanak svakog oblika budude suradnje. Nekoliko tjedana prije pokrede se nevjerovatan proces. Odjednom su prihvatljivi prijedlozi Tužiteljstva o zajedničkim akcijama koje de se provoditi protiv Karadžideve mreže. NATO odlučuje postaviti u Sarajevu tim obavještajnih časnika i analitičara zaduženih isključivo za hvatanje Radovana Karadžida. Članovi

Tužiteljstva bit de ovlašteni sudjelovati na nekim sastancima. Bez oklijevanja, dužnosnici NATO-a i američki časnici dolaze u Hag da rasprave o operacijama koje hitno treba provesti. U jedan dan, oni su s istraživačkom jedinicom Tužiteljstva sastavili program pretraživanja. Prve operacije moraju započeti ved u decembru. Zapovjednik NATO-a za Europu, Amerikanac John Jones, daje uspostaviti izravnu osiguranu liniju u uredu Carle del Ponte. On se također obavezuje da de olakšati prijenos dokumenata koje je NATO zaplijenio u Karadžidevoj okolini, a koje je ICTY uzaludno tražio mjesecima, ponekad i godinama. Bududi da svaka operacija velikog zamaha zahtijeva razrađen komunikacijski plan, u Tribunal stižu američki vojni stručnjaci da bi o njezinim pojedinostima raspravili sa suradnicima Carle Del Ponte. Jer, ističu oni, neophodno je da od sada ICTY i NATO zajedničkim glasom uvjere bosansko stanovništvo da je Karadžid u mišolovci. Nikada drugi kat Tužiteljstva nije upoznao takvo vrenje. Konačno se uspostavlja sve ono što se moralo napraviti prije deset godina. Podjela zadataka činila je uređena kao po notama. Godina 2006. ulijevala je mnogo nade. Ohrabrena, Carla del Ponte odlazi tjedan dana na odmor. Nakon njezina povratka, deset dana prije sastanka Vijeda sigurnosti, nacrt njena govora bio je samo blijeda kopija početnog plana. Nema više „optužujem", nego jednostavno nabrajanje, uobičajenim izrazima, grešaka i nefunkcioniranja koji gotovo da opravdavaju neuspjeh velikih sila u hvatanju Karadžida. Dolasci diplomata sada su postali suzdržaniji, gotovo nevidljivi. Politički savjetnici upozoravaju Carlu del Ponte da je Amerikance i Engleze „udarila kap" kad su pročitali odlomke govora koji im je bio dostavljen. Ona se čudi, toliko joj je tekst izgledao bezazlen. Preporučuje neke ispravke koji de dati malo smisla toj verbalnoj melasi koju samo diplomati mogu dešifrirati. Parabola o mački i mišu, koja je došla na kraju da ukrasi zaključak, bit de jedini eksplicitni odlomak njezina govora, jedini koji su mediji razumjeli: „Ved deset godina međunarodna zajednica igra se mačke i miša s Karadžidem i Mladidem... Mačke su odlučile zavezati oči, međusobno se grepsti i dopustiti mišu da trči od jedne do druge rupe." Carla del Ponte mora ponovno progutati svoje razočaranje. Pušta da je uvjere kako su prijestolnice primile upozorenje, a da pritom sasvim novi program zajedničkih operacija s NATO-om nije ugrožen. NATO-ova prividna odlučnost trajala je samo nekoliko tjedana, u vidu sastanaka između stručnjaka i Atlantskog saveza, koliko je bilo potrebno da

se osigura da je Carla del Ponte odustala od svojih prijetnji. Karadžid i Mladid i dalje su na slobodi i sve češde dijele istu mrežu zaštite, naročito kad Karadžid dođe skloniti se u Srbiju. Američka i europska popustljivost samo je pojačala otpor Beograda prema suradnji s Tribunalom. U februaru 2006. Europska unija predomislila se i zaprijetila Beogradu da de prekinuti tek započeti proces pregovaranja ako Mladid ne bude izručen do kraja marta. „Ako ne budu u potpunosti surađivale s Haškim tribunalom i ne izruče mu optužene zločince, zemlje poput Srbije ne mogu očekivati punu suradnju s Europskom unijom", inzistira Britanac Jack Straw. Ravnodušnost Beograda prema tim opomenama ujedinjuje Dvadesetpetoricu. Početkom maja Bruxelles prekida pregovore, uvjetujudi njihovo nastavljanje Mladidevim uhidenjem. Ali ovo neočekivano buđenje Europe ne traje dugo. Početkom ljeta složnost je napukla. Zatim se ujesen rascijepila. Ali još prije Europske unije, popušta Atlantski savez. Na sastanku na vrhu u Rigi 29. novembra 2006. njegove zemlje članice odlučuju Srbiji i Bosni otvoriti vrata Partnerstva za mir, predvorja NATO-a, iako su se od 2004. zalagale da ona ostanu zatvorena dokle god Karadžid i Mladid ne budu predani ICTY-u. „Inicijativa je potekla od predsjednika Busha, to je odlučio u posljednjem času", objašnjavaju američke vlasti Carli del Ponte nekoliko sati prije službene objave te odluke. Međutim, američko se gledište promijenilo ved početkom mjeseca, nakon posjeta Washingtonu srpskog ministra obrane, Mladideva prijatelja Zorana Stankovida, koji je prihvatio da zauzvrat za ovu 93

popustljivost pošalje u Irak i u Afganistan nove srpske trupe. Sjedinjenim Američkim Državama nije teško pridobiti svoje europske partnere. Jacques Chirac i Tonv Blair isto tako žele poslati znak otvaranja prema Srbiji uoči nastavka pregovora o konačnom statusu Kosova čije je određivanje, svaki put odgađano 93 Srpske novinske agencije: Beta ili Tanjug, 7. novembra 2006. zbog otezanja Beograda, predviđeno do kraja 2007. Europska unija teško odolijeva uzmicanju svojih zemalja unutar NATO-a. Dvadesetpetorica su pred nastavljanjem pregovora o pridruživanju sa Srbijom 8. decembra 2006. i definitivnim odustajanjem od Mladida. Ali se Britanci, Francuzi. Nijemci, uz podršku Nizozemske i finskog predsjedništva, konačno zajednički suprotstavljaju kako bi se ta odluka odgodila. „Nedemo izgraditi Europu sutrašnjice propuštajudi da se upitamo o njezinoj prošlosti.

Stvarna suradnja Beograda s ICTY-em jest nužnost. To su načela i vrijednosti u koje Francuska vjeruje. Izbori (u januaru 2007., op. a.) u Srbiji i pitanje Kosova nisu argumenti koje se može upotrijebiti za obnavljanje pregovora s Beogradom", upozorava Catherine Colonna, francuska ministrica opunomodena za europske poslove. Ali igra je unaprijed izgubljena. Zabrinuta odbijanjem Beograda da dode do reguliranja statusa Kosova, Europa u februaru 2007. obedava da de otkloniti sve zapreke za kandidiranje Srbije u Europsku uniju ako pristane na neovisnost Kosova. Promjena mišljenja Europe u decembru 2006. išla je samo za tim da se sačuva neko sredstvo političkog pritiska na Srbiju. Koncem marta, srpsko civilno društvo ukazuje na tu trgovinu i poziva na Mladidevo uhidenje: ,,Bruxelles ne smije popuštati napasti da trguje svojim osnovnim načelima prilikom pregovaranja o krajnjem statusu Kosova. Jer to bi moglo samo pridonijeti jačanju ekstremnog nacionalizma, sprečavanju reformatorskih snaga da se distanciraju od Miloševideva nasljeđa i zapriječiti razvijanje demokratske Srbije čije je mjesto u krilu europske obitelji i naroda." Ali Europa ne želi ništa čuti. Ved sedamnaest godina, ona ignorira glasove razuma na Balkanu, one koji međutim iskreno vjeruju u njezine vrijednosti i žele da joj se njihove zemlje pridruže, a da ih Europa odlučno brani. Početkom 2007. g. Europa odlučuje obnoviti pregovore o pridruživanju sa Srbijom, prekinute godinu dana prije, iako Mladid nije uhiden. Washington i Bruxelles tako se nadaju da de modi nametnuti Beogradu plan o neovisnosti Kosova koji srpski rukovodioci tvrdoglavo odbijaju, a imaju podršku Moskve u svojem odbijanju pregovora. Posljednja odustajanja Posljednji se zasuni otvaraju, poput običnih kopča. Između 2002. i 2005. međunarodni pritisci dopustiti su ICTY-u da s trideset optuženih u bijegu dođe na šest. Dvadesetoricu su isporučile srpske vlasti. Nasuprot ulozima kao što su NATO i EU, Srbija ne bi oklijevala popustiti još jednom. Naravno, daje poruka Europljana i Amerikanaca bila čvrsta i suvisla. Ali, nakon smrti slobodana Miloševida 11. marta 2006. čini se da su zapadnjaci spremni donijeti odluku koja se dugo vremena nije smjela priznati: zatvaranje ICTY-a bez Karadžida i Mladida. Petnaestog decembra 2006. u New Yorku Carla del Ponte pokušava začepiti pukotinu koja zjapi, kako bi izbjegla potonude brod. Traži od Vijeda sigurnosti da „kaže smatra li da ICTY mora ostati otvoren dok se Radovanu Karadžidu i Ratku Mladidu ne budu sudilo u Hagu.

To je pitanje naročito važno zbog desetaka hiljada žrtava (...) (koje, op. a.) imaju pravo znati mogu li još računati na obedanja koje im je dalo Vijede sigurnosti prije trinaest godina, kad je stvorilo Tribunal." Iza kulisa velike sile ved raspravljaju o formulama koje bi omogudile da svoje posljednje odustajanje prikažu kao nešto drugo, a ne kao pobjedu nekažnjivosti. Riječ je o tome da javno mnijenje i žrtve progutaju gorku pilulu i da se umire oni koji bi ih optužili za izdaju svih preuzetih odgovornosti, svih njihovih prošlih obedanja. Javno, samo se Sjedinjene Američke Države izjašnjavaju. Europa, zasada, izmiče pred onim što se ne može priznati. Clint Williamson, nekadašnji zaposlenik ICTY-a, veleposlanik SAD-a za ratne zločine koji je 2006. naslijedio Prospera, na konferenciji za novinare u Sarajevu u januaru 2007. otkriva obrise rasprave: „Radovan Karadžid i Ratko Mladid moraju biti privedeni pred neki međunarodni sud ako budu uhvadeni poslije zatvaranja ICTY-a. Bilo bi sasvim neprihvatljivo da im se sudi u Beogradu. Moramo u sustavu međunarodnog pravosuđa nadi neki organ da im sudi." U Washingtonu se u početku misli na neku formulu sličnu onoj izabranoj za suđenje Charlesu Tavloru. Godine 2006. suđenje bivšem premijeru Liberije, optuženom za zločine protiv čovječnosti na Posebnom sudu za Sierra Leo-ne, bilo je, zbog sigurnosnih razloga, premješteno u inozemstvo, u prostorije stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) u Hagu. Amerikanci nagovaraju ICTY da potpiše s ICC-om protokol o sporazumu da bi se nakon zatvaranja ad hoc Tribunala za bivšu Jugoslaviju, logistika stalnog Međunarodnog kaznenog suda mogla koristiti za suđenje Karadžidu i Mladidu. Ali taj plan, koji bi omogudio velikim silama da uz minimalne troškove spase obraz, izostavlja jednu bitnu tačku: dugi niz godina za kojih su mogli uživati u svojoj nekažnjenosti, Karadžid i Mladid nisu bili ni nedostupni ni neuhvatljivi. Odbijanjem da ih uhiti ili da primjenom prisile, kojom je raspolagalo, postigne njihovo uhidenje, Vijede sigurnosti je dosada sprečavalo da budu privedeni pred ICTY. U tim uvjetima bilo bi u najmanju ruku naivno misliti da de oni jednog dana biti izručeni ICTY-u ili bilo kojoj drugoj zamjenskoj strukturi. U najboljem slučaju, bit de lišeni starog sna, koji je 2004. javno formulirala Ljiljana Karadžid, da proslave svoju slobodu, konačno opet pronađenu danom zatvaranja ICTY-a. Uvođenje mehanizama s ciljem da produže valjanost optužnice i naloga za uhidenje koji je izdao ICTY nakon njegova zatvaranja, zahtijeva uostalom i

prihvadanje nove rezolucije Vijeda sigurnosti. Rusija, koja ima pravo veta, dosad se sustavno protivila svakom obvezivanju da se zadrži djelovanje ICTY-a dok Radovan Karadžid i Ratko Mladid ne budu osuđeni, a da je Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija nisu stvarno ni pokušale odvratiti. U aprilu, a zatim u junu 2007. Moskva je ponovno potvrdila svoju volju da traži od Vijeda sigurnosti da 2010. raspusti ICTY. I upozorava: „Ako Mladid, Karadžid i ostali optuženi ne budu uhideni nakon isteka mandata (ICTY-a), to nede predstavljati, samo po sebi, dovoljan razlog za produljenje rada Suda." „Ako sud bude zatvoren, njegovi nalozi za Karadžidevo i Mladidevo uhidenje nede više biti valjani", ved je upozorila i Carla del Ponte početkom 2007. Zločin za genocid i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju. Ako bi optužbe ICTY-a zatvaranjem Suda postale nevažede bez da Vijede sigurnosti prihvati mehanizam kojim de ih učini trajnima, sve bi zemlje u kojima Mladid i Karadžid budu živjeli morale pred svojim sudovima započeti novi progon i izdati nove naloge za uhidenje. Suditi dvojici glavnih krivaca za genocid u Srebrenici pred lokalnim instancama u Beogradu, Sarajevu ili drugdje otvaralo bi vrata mogudem preoblikovanju postojedih optužbi, uz rizik da se odbaci i prešuti sve što je nezgodno: pitanje predvidljivosti rata u Bosni i pokolja u Srebrenici kao i sve ostale vidove toga predmeta koji su izazvali toliko otpora jer bi mogli dopustiti da isplivaju nedostaci, greške i nekadašnje sramotne nagodbe velikih sila. Prema modelu koji se dokazao: suđenje Sadamu Huseinu pred Specijalnim iračkim sudom koji je vođen pod strogim nadzorom Sjedinjenih Američkih Država. Unatoč njihovim obedanjima da de odgovoriti „na agoniju, mučeništvo i žeđ žrtava za pravdom", danima u vrijeme stvaranja Tribunala 1993., velike demokracije napokon su pokazale da one ne teže za drugačijim sankcijama nego što je optužnica koja bi one koji su Bosnu pretvorili u golemu zajedničku raku prisilila da se priklone miru. Bruce Jackson, modni republikanski lobist kojeg nazivaju „veleposlanikom Bijele kude", povjerio je to bez okolišanja u novembru 2004.: „Je li nam doista u interesu da s Karadžidem i Mladidem započnemo suđenje nalik onom Miloševidevu? Neka stvari budu jasne: obojica su kriva i zaslužuju da trunu u zatvoru do kraja života. Ali tko danas želi trošiti toliko energije da bi došao do zaključka koji ved znamo?" Brojni zapadni diplomati priznali su to iza zatvorenih vrata kojima se često štiti međunarodna politika. U njihovim očima, žrtve bi se

morale zadovoljiti znajudi da su Karadžid i Mladid osuđeni živjeti kao progonjeni ljudi do kraja života, na taj način simbolički lišeni svoje pune slobode i kažnjeni žigom sramote. Žeđ za pravdom neodvojiva je od žeđi za istinom. Mežutim ta žeđ koja izranja iz ove zemlje izmrcvarene genocidom jednog europskog naroda u Srebrenici ne potvrđuje priznavanje pretrpljenih patnji ni odgovornosti onih koji su ih nanijeli. Ona ne nosi u sebi klice trajnog mira. Za jedne, Karadžid i Mladid uvijek de ostati legende, za druge nekažnjeni krvnici. Bez zajedničkog pamdenja, ma kako ono bilo bolno, Bosna se nede modi nesmetano obnoviti. Ona de živjeti pod stalnom prijetnjom novih ciklusa nasilja. Vrijednost ove fiktivne hajke na koju su utrošeni milioni dolara daleko je nadmašila troškove suđenja u Hagu. Zašto rasporediti toliko snaga za zavaravanje žrtava, ICTY-a i javnog mnijenja iluzijom da de ova dva zločinca jednog dana biti izvedena pred međunarodni sud? Ako velike sile nastave u krajnjoj instanci odlučivati o sudbini glavnih ratnih i terorističkih zločinaca, razlozi koji ih navode da de facto priznaju nekažnjivost Karadžidu i Mladidu i dalje su nejasni. I Charles Tavlor je također, u jednom trenutku, uživao popustljivost zapadnjaka. Željni učvrstiti mir koji je priveo kraju četrnaest godina građanskog rata u Liberiji i u susjednom Sijera Leoneu, Amerikanci i Francuzi su 2003. bivšeg liberijskog predsjednika zaštitili od Suda nudedi mu zlatni azil u Nigeriji u zamjenu za obedanje da de napustiti sva politička rovarenja. Ali bivši gospodar rata ne poštuje svoje obaveze i nastavlja biti prijetnja stabilnosti regije. On je 30. marta 2006. uhiden i predan mješovitoj jurisdikciji Sijera Leonea prije nego što je prebačen u Hag. U Karadžidevu i Mladidevu slučaju, velike sile nisu smatrale oportunim mijenjati svoju politiku, čak ni godinamanakon mirovnih sporazuma. Nikome nije poznat pravi razlog ove nevjerovatne tvrdoglavosti. Razlozi zbog kojih nije uhiden Osama Bin Laden, vođa Al-Qaide, izgledaju manje tajnoviti. Njegovo uhidenje i suđenje pred američkim vojnim sudom izazvali bi takav val odmazda da je bez sumnje razboritije odustati. Američka vlada strahuje vjerovatno da ne raspolaže dovoljnim dokazima kako bi utvrdila njegovu individualnu odgovornost u atentatima koje izvode članovi mnogostruko razgranate mreže. Ni jedan od ovih argumenata ne može se primijeniti na Karadžida i Mladida. Kao ni strahovanje da de se suđenje pretvoriti u tribinu za srpsku propagandu. Slobodan Miloševid i

Vojislav Šešelj pretekli su ih. Da bi se čuli njihovi glasovi, Karadžid i Mladid raspolažu nekim dragim sredstvima i dovoljnim brojem pristaša. Godine 1991. na kraju prvog zaljevskog rata, Margaret Thatcher i George Bush stariji podsjedali su na potrebu da se sudi Sadamu Huseinu, a na kraju 94

su odustali zbog nagodbi s tiraninom koje bi suđenje moglo otkriti. Bush mlađi dijeli istu zabrinutost 2003. godine, ali odlučan postidi osudu svrgnutog diktatora, osigurava zaleđe stvaranjem Iračkog specijalnog suda (TSI) i strogo nadzire sudski mehanizam kako bi izbjegao bilo kakvo 95

neugodno iznenađenje. Velike sile nisu nikada imale takvu mod miješanja u poslove IC-TY-a. Iako su se uvijek trudile zauzdati njegovu znatiželju, njihova se mod ipak zaustavljala na vratima sudnice. Međutim, mnogi nasluduju da Karadžid i Mladid poznaju tajne o ulozi međunarodne zajednicu za vrijeme rata, o naličju Dejtonskog sporazuma, o prepuštanju Srebrenice snagama generala koji je mnogo puta najavio sudbinu koju je namijenio muslimanskom stanovništvu te enklave kad preuzme kontrolu nad njom. To su javne tajne, isto tako poznate kao i one koje je znao Sadam Husein, ali možda još opasnije za zapadne vlade. Nagađanja se šire. No nitko nije uspio otkriti tajnu šutnje velikihsila, čak ni Carla del Ponte. Tužiteljica se ipak ozbiljno bavila tim pitanjem između 2003. i 2005. Ona je propitivala Jacquesa Chiraca o ustupcima za oslobađanje njegovih „plavih kaciga" ili pilota, koji su, jedni za drugima bili srpski taoci, a on se zakleo da nije bila ugovorena nikakva nekažnjivost. Ispitivala je i Richarda Holbrookea, tražila od američke vlade sve informacije koje se odnose na sporazum sklopljen u julu 1996. s Karadžidem, i sve anekse sporazuma. Nije dobila ništa osim bijesa i ljutitog demantija američke administracije. 94 Riječ je posebno o političkoj podršci i masivnoj vojnoj pomodi, uključujudi tu i kemijsko oružje, koje su mu davali zapadnjaci dok su se služili Sadamom Huseinom protiv Islamske republike Irana. Kad je u oktobru 2005. započelo njegovo suđenje, bio je progonjen samo zato što je 1982. naredio mučenje i smaknude 148 Sijita iz sela Dujail u odmazdi za pokušaj njegova ubojstva. Tek je u aprilu 2006. optužen za genocid u selu Anfal i pokolj u Halabji, tragičnom simbolu ubijanja kurdskog stanovništva plinom po nalogu Sadama Huseina za vrijeme kojeg je poginulo više od 180 000 osoba. Ali to je predmet odvojenog suđenja koje je započelo 21. augusta, nekoliko mjeseci prije njegove osude na smrt, 5. novembra. Sadam Husein obješen je 30. decembra 2006., prije nego što

je uspio započeti svoju obranu na tom drugom suđenju. Suđenje je nastavljeno u nazočnosti njegovih suoptuženika. 95 Sjedinjene Američke Države dale su 138 miliona dolara za uspostavljanje Iračkog specijalnog suda i priskrbile pedesetak američkih, ali isto tako i britanskih i australskih pravnika, istražitelja i arhivista, okupljenih u jednom uredu za vezu, Regime Crime Liaison Office, produljenom rukom FBI-ja za koji se smatra da je stvarna mod koja se krije iza Suda. Sjedinjene Američke Države pomogle su pravosuđu u Iraku da skupi dokaze i predale mu tone dokumenata. Američki pečat bio je tako vidljiv da ga je Michael Scharf, američki profesor međunarodnog prava zadužen od svoje zemlje da formira iračke suce Iračkog specijalnog suda, nazvao „Internim internacionaliziranim sudom". "Srebrenička sramota" Ustrajno odbijanje velikih sila da uhite Karadžida i Mladida ili da osiguraju njihovo izručenje ICTY-u pokazalo se tijekom dvanaest godina povezano s njihovim nedostatkom volje da spriječe pokolj u Srebrenici. I u toj strašnoj činjenici trebalo bi tražiti odgovor na zagonetku Karadžida i Mladida. Pariz, London i Washington propustili su 1995. godine poduzeti sve potrebne mjere da bi se spriječio genocid koji se, korak po korak, pripremao pred našim očima. Ved 1993. pronicljivi međunarodni predstavnici, nazvali su stezanje obruča oko opsjednute enklave 96 „polaganim genocidom" ili „postupnim genocidom", situacijom koja je tada navela Vijede sigurnosti da, nekoliko tjedana poslije, stavi Srebrenicu i njezino stanovništvo pod zaštitu Ujedinjeni naroda. Osim mogudeg razaranja, nitko nije mogao ne biti svjestan mogudnosti pokolja koja prijeti u trenutku kad se Mladid dočepa enklave. Tijekom cijele posljednje ofenzive protiv Srebrenice, od 6. do 11. jula 1995., velike sile nisu, dakle, prestajale tvrditi da srpske snage, unatoč njihovu napredovanju nemaju namjeru zauzeti enklavu. Hinedi iznenađenje, one su, ne maknuvši prstom, pustile Mladida da uđe u grad 11. jula 1995. početkom poslijepodneva. Zatim su dopustile da muškarce odvoje od ostalog stanovništva, ne nametnuvši 97

uvjete prisilne evakuacije, ne nastojedi je nadzirati. Suprotno od Louise Arbour u vrijeme Kosova, njezin prethodnik Richard Goldstone začudo nije želio javno upozoriti srpske snage i njihove vođe da ih se sprema optužiti za prošle zločine. Međutim, mnogi su zabrinuti znajudi da je stanovništvo Srebrenice na milosti i nemilosti osvetoljubivog i krvoločnog srpskog generala. Jacques Chirac dao je to na znanje i pokušava uvjeriti svoje

partnere da interveniraju. Jedanaestog jula francuski predsjednik savjetuje Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj da silom povrate tu enklavu. Sutradan, Francuska se obrada Vijedu sigurnosti i ponovno izjavljuje da je voljna staviti svoje snage na raspolaganje za svaku vojnu operaciju koja bude procijenjena „korisnom i ostvarivom". Trinaestog jula Chirac ustrajava i naziva Billa Clintona da ga uvjeri da pruži francuskim trupama podršku američkih protutenkovskih helikoptera kako bi se otvorio put prema Srebrenici. I da mu kaže: „U Srebrenici su muškarce, kojima prijeti opasnost da budu zaklani ako su u dovoljno stari da mogu nositi oružje, odvojili od žena. Civilizirani se narodi moraju suprotstaviti fašizmu i provesti odlučnu i ograničenu vojnu operaciju (...), osim ako su se odlučili za politiku napuštanja usporedivu s onom koja je vladala za vrijeme Drugog 98

svjetskog rata." Usporedivu naročito s onom koja je petnaest mjeseci prije primijenjena u Ruandi. Bojedi se potrebe za intervencijom američkih snaga u Africi, Clinton je u aprilu 1994. tražio povlačenje „plavih kaciga" iz MINAUR-a kad su pokolji ved bili naveliko započeli i kad nije više bilo ni najmanje sumnje u njihov genocidni karakter. Nesklon angažiranju američkih trupa na bosanskom tlu, Clinton odbija. Kofi Annan, još uvijek zapovjednik operacija za održavanje mira pri Ujedinjenim narodima, procjenjuje francuski prijedlog „nerealističnim i neizvedivim". Pariz odustaje. Velike sile odlučuju još jednom ne poduzeti ništa unatoč prvim izvještajima koji potvrđuju početak sustavnih smaknuda. Otada nisu prestale osporavati, unatoč očitosti, predvidivost pokolja u Srebrenici i zataškavati svaki dokaz koji potvrđuje da su ga one same mogle 96 Izraz kojim se poslužio Diego Arria, veleposlanik Venezuele pri Ujedinjenim narodima, na kraju svoje misije u enklavi Srebrenice u martu 1993. 97 Velike su sile, dva mjeseca prije, u maju 1995. nametnule Hrvatskoj prisutnost međunarodnih predstavnika u autobusima koji su evakuirali Srbe zarobljene kad je Hrvatska vojska vradala zapadnu Slavoniju, koja je od 1991. bila u rukama pobunjenih Srba. Kad ved nisu htjele osporiti Mladidevu vojnu pobjedu u Srebrenici i tražiti od njega povlačenje trupa iz enklave zaštidene odlukom Vijeda sigurnosti, mogle su barem zahtijevati prisutnost UNHCR-a i Crvenog križa za vrijeme prisilnog preseljavanja stanovništva Srebrenice u zamjenu za benzin koji je Mladid od njih tražio. Umjesto toga, oni su, ne tražedi ništa zauzvrat, dali benzin koji je omogudio deportiranje žena, djece i staraca i evakuaciju muškaraca prema mjestu

pogubljenja. 98 Izvještaj o Srebrenici parlamentarne obavještajne misije, saslušanje Jean-Davi Levittea iz 30. januara 2001., diplomatskog savjetnika predsjednika Chiraca od maja 1995. do decembra 1999. www.assembleenationale.fr/dossiers/srebrenica. predvidjeti. Godinu dana nakon što su dopustili da se izvrši genocid u Ruandi, London, Pariz, Washington i njihovi saveznici ponovno su propustili spriječiti genocidna djela zbog pomanjkanja sredstava, nego zbog nedostatka političke volje. Kao što nedostatak sredstava nije bio razlog ni za to što su propustili predati Karadžida i Mladida Sudu i poduzeti sve potrebne mjere da prisile Srbiju, ili svaku drugu državu, da provede njihovo uhidenje. Progon izvršitelja genocida, uostalom, dužnost je na koju su se obavezale države, na temelju statuta ICTY-a, ali i Konvencije za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida iz 1948. U svojoj odluci od 26. februara 2007. Međunarodni sud pravde (ICJ) na to je podsjetio i osudio Srbiju zbog toga što nije predala Ratka Mladida IC-TY-u. Francuska je ratificirala Konvenciju 1950., Velika Britanija 1970., Sjedinjene Države 1986., a Rusija još 1949. Mučeni „srebreničkom sramotom" Pariz, London i Washington nisu smjeli imati drugih prioriteta doli ispraviti nepravdu žrtvama izručivši Karadžida i Mladida ICTY-u. Velike sile su se, međutim, odmah i trajno odlučile za sramotu za dvostruki propust, ostavivši Karadžida i Mladida na slobodi. Ova dvostruka izdaja „civiliziranih naroda" prkosi razumu, osim ako ne služi za prikrivanje neke gore sramote koju nikakva daljnja akcija ne bi mogla ispraviti. Srbija je iznevjerila svoju dužnost sprečavanja i kažnjavanja genocida u Srebrenici zato što je sudjelovala u njegovoj pripremi i u njegovu provođenju. Miloševid je htio, na teritoriju oblikovanom u krvi i koje je postalo etnički homogeno, postidi priznavanje nove srpske države u okviru Bosne koju je uzaludno pokušavao uništiti. Početkom 1993., Cvrus Vance, američki pregovarač kojeg su opunomodili Ujedinjeni narodi, rekao mu je da nede nikada postidi priznanje srpske države koju su njegovi pouzdanici samoproglasili na osvojenim područjima u Bosni. Pred tvrdoglavošdu Srba u odbijanju svakog sporazuma o miru, velike sile su početkom 1994. ipak popustile. Miloševid je tada povjerio svojoj okolini: „Vjerujte mi, nisam očekivao da de nam ona (međunarodna zajednica, op. a.) dati polovicu teritorija." Na jednom sastanku Vrhovnog savjeta obrane, 18. januara

1995., precizirao je istoj toj okolini: „Bez vojne pobjede, međunarodna nam zajednica ne bi nikada dala da podijelimo nadvoje Bosnu i Hercegovinu jer nikada tijekom cijele povijesti nije bilo neke srpske države na tom području." Miloševid je dobio okladu, ali Srebrenica, enklava u blizini Žepe i ona zapadnija, Goražde, predstavljale su u proljede 1995. posljednje prepreke dovršenju njegova plana. Bez uklanjanja enklava Srebrenice i Žepe, politički entitet koji su mu velike sile obedale u Bosni, kako bi ga potaknule da uđe u pregovore o miru, nije mogao zaživjeti. On bi ostao prekinut otočidem muslimanskog stanovništva u sredini, uz opasnost da ga za zelenim stolom podijele na dva zasebna dijela. Miloševid i srpski rukovodioci u Bosni zahtijevali su srpsku državu, očišdenu od njezina cjelokupnog muslimanskog stanovništva. Nakon Daytona, Miloševid je slavio „povijesnu pobjedu". „Imamo polovicu Bosne! Republiku! Od četiri (mirovna; op. a.) plana, taj je najbolji za Srbe. Oni imaju sve gradove duž Save, tri grada u unutrašnjosti i cijelu dolinu Drine, osim Goražda. To je pedeset gradova i dvadeset i pet hiljada četvornih kilometara! Trebat de im poslati natrag sve (srpske; op. a.) izbjeglice koji su kod nas da imaju kime napučiti svoje teritorije", izjavio je članovima Vrhovnog savjeta obrane 6. decembra 1995. u Beogradu. Poslije Miloševida Srbija je željela sačuvati glavne stečevine rata utvrđene u Daytonu i trudila se da ne poduzme ništa što bi ih moglo dovesti u pitanje. Ako je jedan dio političara konačno osudio pokolj u Srebrenici, svi su srpski dužnosnici odbili priznati zločinački karakter plana na čijem je čelu bio Miloševid, koji je, najprije na terenu, a zatim za pregovaračkim stolom, nametnuo političku i etničku podjelu Bosne i Hercegovine, a čija je krajnja etapa bila Srebrenica. Bududi da su žrtvovale stanovništvo Srebrenice na oltar jednog mirovnog plana koji zapadnjački oportunizam nije znao drugačije nametnuti, velike silesu opet zanemarile svoju dvostruku obavezu. „Moje su glavne upute bile da žrtvujem Srebrenicu, Žepu i Goražde i ja sam mislio da je to greška", povjerava Richard Holbrooke u novembru 2005. prilikom desete obljetnice Dejtonskog sporazuma." Godinu dana poslije Amerikanac povlači svoje riječi, ali činjenice ostaju: Srebrenica i mala susjedna enklava Žepa, također nastanjena bosanskim izbjeglicama iz prvih valova etničkog čišdenja, pale su u ruke generala Mladida u julu 1995. i dane Srbima na mirovnim pregovorima u novembru 1995. kad je stvarnost zločina bila ved dokazana i potanko prikazana, zahvaljujudi prvim istragama ICTY-a, u sasvim novoj

optužnici protiv Radovana Karadžida i Ratka Mladida od 16. novembra 99

1995. Francuska koja je, glasom svojeg predsjednika, pozivala na djelovanje da bi se spriječili pokolji, na kraju je pristala na nedjelovanje i, radi mira, sa svojim saveznicima prihvatila posljedice genocida u Srebrenici. Velike sile dopustile su da im se nametnu uvjeti mira i omogudile onima koji su izrazili svoje genocidne namjere da ih ostvare i da tako dovrše provođenje svojeg plana. Velike sile nagradile su u Daytonu one, koji su nekoliko tjedana prije sustavno deportirali i ubijali muslimansko stanovništvo te enklave dodijelivši im polja smrti, a zatim im omogudili da ih nasele po svojoj volji kako bi zauvijek izmijenili etničku strukturu. Otada oni nisu prestali umanjivati genocid odbijajudi suditi glavnim okrivljenicima i pokušavajudi spriječiti ICTY da ukaže na izravnu Miloševidevu odgovornost te ne 100

poduzimajudi nikakvu učinkovitu mjeru da osigura povratak preživjelih. Dvanaest godina poslije tih događaja, manje od hiljadu njih uspjelo se ponovo vratiti u Srebrenicu. Karadžideva i Mladideva zagonetka počiva, dakle, na sponama koje povezuju zločin i mir. Njihovo suđenje trebalo je iznijeti na vidjelo namjeru uništavanja, istrebljivanja ljudi, bosanskih Muslimana iz Srebrenice kao skupine, tako da zauvijek izbriše njihovu prisutnost na priželjkivanom teritoriju bez kojega je Miloševid odbijao potpisati mir. Suđenje pred ICTY-em lokalnim zapovjednicima umiješanima u pokolj u Srebrenici omogudilo je da se utvrdi istina o zločinu koji pravo kvalificira kao genocid. Ali tim suđenjima, posvedenima samo izvršiteljima, nije bio cilj rasvijetliti aktivna i pasivna sudioništva koja su omogudila taj zločin. Suđenje Karadžidu i Mladidu moralo je, naprotiv, pridonijeti da se pokolj iz jula 1995. postavi u njegov kontekst i da pruži detaljnu rekonstrukciju potke događaja koji su doveli do pokolja u Srebrenici, tim preciznijom u pojedinostima što treba dokazati genocidnu namjeru, njezin tok i izvore. Jer suprotno Miloševidu i Mladidu, Karadžid nije samo osumnjičen da je „planirao, poticao na izvršenje i naredio" pokolje iz jula 1995., nego da je čak i prije početka rata iznio plan koji je otvoreno težio „potpunom ili djelomičnom uništenju bosanskih Muslimana", zatim da ga je provodio ili pomagao da se provodi „neprekidno, sve do 30. novembra 1995". Gomilanje činjenica od 1991. iznijelo bi na vidjelo više nego ikad nevjerovatne pogreške i propuste međunarodnih aktera koji nikada nisu pribavili sredstva za sprečavanje ovoga plana čije su rezultate konačno

potvrdili znajudi o čemu je riječ. Više nego bilo što drugo, ovo bi suđenje neizbježno ponovno otvorilo bolno pitanje moralne, političke i eventualno kaznene odgovornosti velikih sila. Brižljiva rekonstrukcija cijelog slijeda događaja sigurno bi na kraju uzdrmala neosnovanu tezu, koju ved je deset godina namedu i bez izmjena brane vojni analitičari ICTY-a u svim predmetima koji se tiču Srebrenice: bududi da srpski politički i vojni rukovodioci nisu imali namjeru zauzeti enklavu, do odluke o pokolju došlo je nakon pada Srebrenice. Tu tezu ruše priznanja nekih sudionika, kao što je Miroslav Deronjid, i prisutnost komandosa smrti poslanih na teren više od dva tjedna prije pada grada. Ali unatoč svemu ona se održava zahvaljujudi jednom dokumentu, naredbi o napadu koji je službeno pozivao ne da se zauzme enklava Srebrenica, nego da se svede na veličinu grada, tako da se „uvjete preživljavanja stanovništva učini nepodnošljivima" i da se „stvore uvjeti za ukidanje enklave". Plan poznat pod kodnim imenom Krivaja 95 koji, začudo, nije definirao nikakav novi cilj jer je tačno opisivao situaciju koja je prevladavala od zime 1993. kad su srpske snage prvi put pokušale zauzeti Srebrenicu prije nego što ih je u 101

njihovu zaletu zaustavio general Philippe Morillon. Vojna operacija iz 1995. uljepšana eufemizmima da ne izazove osudu 99 Holbrooke Richard, intervju dan televizijskoj mreži Hajat iz Sarajeva i emitiran 19. novembra 2005. 100 Tredeg maja 2007. međunarodna zajednica imenovala je prvi put posebnog izaslanika za grad Srebrenicu. Na taj je položaj postavljen Clifford Bond, bivši američki veleposlanik u Bosni i Hercegovini. Ta je odluka donesena na zahtjev bošnjačkih predstavnika Srebrenice da se gradu prizna poseban status kako bi ga izuzeli iz srpskog entiteta u Bosni i tako potakli povratak preživjelih. Velike sile dosad su jednoglasno odbijale taj zahtjev. 101 General Philippe Morillon zapovijeda snagama UN-a u Bosni i Hercegovini kad u martu 1993. UN ulazi u Srebrenicu i obedava stanovništvu: „Nedu vas napustiti." Mladideve su snage tada na vratima Srebrenice i računaju na UN za evakuaciju stanovništva enklave. Morillon de ih prisiliti da se povuku postigavši da Vijede sigurnosti izglasa rezoluciju koja određuje Srebrenicu kao „zonu pod zaštitom Ujedinjenih naroda". zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri mjeseca priprema, posebno da bi odsjekla linije opskrbe snaga UN-a prisutnih unutar enklave, oslabila još više opsjednuto stanovništvo zabranom pristupa humanitarnim konvojima i

dopustila Beogradu da osigura logističku potporu podršku i koordinaciju svih snaga koje u njoj sudjeluju. Bududi da Beograd i zapadnjaci nisu nikada predali ICTY-u dokumente koje su imali o pripremnoj fazi ofenzive protiv Srebrenice, o kojoj su uostalom sve znali, Tužiteljstvo se nije nimalo zanimalo za paradoks Krivaja 95. Ohrabreno tvrdnjama analitičara proizašlih iz američke vojno-obavještajne službe, ono je bez ijedne riječi prihvatio ono što se tim planom željelo postidi da se povjeruje. Velike sile mogla je samo veseliti zaslijepljenost ICTY-a koji ih nije dovodio u pitanje vjerujudi da one nisu mogle predvidjeti pokolj koji je pad enklave činio vjerovatnim. Poslije im je bilo dovoljno pobijati njihov drugi propust i tvrditi da su učinile sve da Karadžida i Mladida izruče pravosuđu. Karadžid i Mladid nisu privedeni pred Sud da ne bi oživjeli sjedanje na sramotan izbor velikih zapadnih demokracija da žrtvuju stanovništvo Srebrenice prepustivši ga svjesno njihovim krvnicima i lišivši zatim preživjele njihove zemlje i suđenja koje bi ih moglo izvudi iz agonije i povratilo im dostojanstvo. Izbor koji se ne može opravdati i koji, po nekoliko osnova, čini naše vođe sudionicima najgoreg krvoprolida u Europi od holokausta. Dok Karadžid i Mladid ne budu izvedeni pred sudsku instancu potpuno neovisnu i dovoljno jaku da se suprotstavi svim pokušajima miješanja i cenzure, naše demokracije de samo produljivati sramotu. Više nego što ih štiti, njihovo de odbijanje da sude Karadžidu i Mladidu, kao i jučer njihovo odbijanje da dopuste dio istine koja je izronila na suđenju Miloševidu, samo povedati patnju žrtava, produbljivati njihove rane i pothranjivati mržnju. Tako dugo dok se preživjeli ne budu mogli osloboditi bremena svojih patnji, Europa de osjedati teret mrtvih Srebrenice, koji de, poput sablasti lutati Starim Kontinentom tražedi 102 pravdu. IV. POGLAVLJE Svršetak igre 103

If we don't maintain justice, justice will not maintain us. Francis Bacon (1561. -1626) Jedanaestog septembra srušeni su tornjevi-blizanci... Povukli su sa sobom mnogo nada, vrijednosti, obedanja i planova koji su nastali padom Berlinskog zida. Epoha koja time započinje manje de brinuti o temeljnim pravima ljudi, a više o njihovoj sigurnosti. Jedanaesti septembar nije ujedinio svijet protiv barbarstva, nego ga je polarizirao i pretvorio u bojno

polje. Označio je grubi ulazak u XXI. stoljede u kojem de, čini se, biti osujedeno toliko iskoraka koji su dotad izgledali nepovratnima. Između miroljubivog 9. 11. 1989. i ratobornog 11. 9. 2001. g. projekt međunarodnog pravosuđa uspio si je prokrčiti put. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koji se sprema započeti prvi međunarodni proces u povijesti protiv jednog šefa države, nalazi se na vrhuncu slave. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), nošen univerzalističkim snom, upravo se sprema započeti s radom. Dubinska dinamika, koja je omogudila te povijesne korake naprijed međunarodnog pravosuđa, ne može nestati u usijanim ruševinama tornjeva-blizanaca. No 11. septembar ipak je zatvorio jednu epizodu povijesti, promijenio prioritete, obrnuo red prioriteta. Međunarodno de pravosuđe uskoro osjetiti val tog udarca. ICTY, koji je na prvoj crti, nede biti pošteđen. 102 Četvrtog juna 2007. skoro osam hiljada preživjelih i rođaka žrtava Srebrenice podiglo je pred nizozemskim sudom tužbu protiv Ujedinjenih naroda i Nizozemske zbog njihove odgovornosti u napuštanju stanovništva enklave koju su bili zaduženi štititi. Cilj tužbe sastoji se u utvrđivanju teških propusta Nizozemske i UN-a u lancu odluka koji je pridonio tragediji. Između dvadeset pet i trideset hiljada civila potražilo je utočište u ili oko vojne baze kontingenta nizozemskih Plavih kaciga. Sučeljeno s hiljadu srpskih vojnika, četiristo pedeset vojnika Dutchbata dopustilo je da se odijele žene i muškarci. 103 Ako mi ne sačuvamo pravdu, pravda nede sačuvati nas. Osam mjeseci prije, za jake snježne oluje, Carla del Ponte stigla je u Davos. Došla je pred najmodnijim ličnostima svijeta politike i ekonomije na planetu, okupljenima na Svjetskom ekonomskom forumu, braniti pitanje međunarodnog pravosuđa i važnost da se stane na kraj nekažnjivosti modnika. „Ako sada izgubimo hladnokrvnost, bududi de diktatori modi bježati i skrivati se te de nam trebati možda i stotine godina da se uspravimo i nametnemo zakon prava nad zakonom nasilja", riječi su kojima se obratila svojim slušateljima 26. januara 2001. g. u vrijeme kad je Miloševid ved svrgnut s vlasti, ali još nije uhiden. Očekivala je neke opdenite odgovore, a bez sumnje i neke obzirnepoticaje. Teško je osvojiti slušateljstvo kojemu zahtjevi međunarodne pravde nikad nisu bili prioritet. Na njezino veliko iznenađenje, nakon njezina nastupa, dvorana je uzavrela.

Rasprava je bila žestoka. Clinton je 31. decembra 2000. g., posljednjeg dana svojeg mandata, prije nego što de predati ključeve Bijele kude Georgeu W. Bushu, unatoč snažnu protivljenju Kongresa i suzdržanosti njegove 104

Demokratske stranke, potpisao Rimski sporazum kojim je stvoren stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). Opravdavajudi svoj čin istaknuo je: „To činimo kako bismo potvrdili svoju podršku načelu međunarodne kaznene odgovornosti s ciljem predaje u ruke pravde počinitelja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. To činimo i zato da ostanemo u postupku koji de u godinama koje slijede omoguditi Međunarodnom kaznenom sudu da postane nepristran i učinkovit instrument pravde. Sjedinjene Američke Države imaju dugu tradiciju djelovanja u prilog krivične odgovornosti, još od našeg sudjelovanja na Sudu u Nürnbergu pa sve do glavne uloge u naporima koji su doveli do uspostavljanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. Naše djelovanje danas dio je te tradicije." Jedan od prvaka Republikanske stranke senator Jesse Helms odmah je odgovorio: „Ova današnja akcija očit je pokušaj predsjednika u odlasku da zaveže ruke svojem nasljedniku. Ta se odluka nede održati. Jedan od mojih prvih prioriteta pred novim predstavničkim domom bit de njezino poništenje i zaštita američkih vojnika od kaznenog progona tog 105

međunarodnog pučkog tribunala." Donald Rumsfeld, koji je bio predviđen za ministra obrane nakon Bushove pobjede na predsjedničkim izborima u novembru 2000. g., odmah je nadodao: „Američko vodstvo u svijetu moglo bi biti prva žrtva toga suda", zbog prisila koje proizlaze iz međunarodnog humanitarnog prava. Njihovi saveznici koriste priliku koja je stvorena dolaskom Carle del Ponte kako bi, tijekom samo jedne sjednice, pretvorili Davos u forum protiv ICC-a. Međunarodno pravosuđe s univerzalnom dimenzijom tu je javno optuženo kao prijetnja nacionalnoj suverenosti, a još više kao prepreka svakom vojnom djelovanju zemlje kao što su Sjedinjene Američke Države, koje sudjeluju u vanjskim operacijama u gotovo stotinu država, pa ne prihvada da njezini državljani ili vojnici na tim područjima podliježu propisima, postupcima, tužiteljima i sucima pravosuđa koje „nikom ne polaže račune". U Davosu je i republikanski senator iz Minnesote Orrin G. Hatch. Kao predsjednik Sudskog povjerenstva Senata upozorava da Sjedinjene Američke Države nemaju namjeru ratificirati taj sporazum. Naglašava da „Sjedinjene Američke Države ne žele takav međunarodni sud koji bi sudio

predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država zato što je donio odluku kojoj je cilj spasiti stotine američkih života". Nova se američka administracija žestoko suprotstavlja takvom međunarodnom sudskom sustavu koji a priori izmiče svakom državnom nadzoru te izlaže stvarnoj sudbenoj opasnosti njezine civilne i vojne zapovjednika. Situacija je komična. Nasuprot Carli del Ponte koja crpi najvedu snagu iz svoje samostalnosti, dio slušateljstva ukazuje na opasnosti samosvojnih odluka stalnog 104 U julu 1998. g. stotinu i dvadeset država potpisalo je Rimski statut stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Sjedinjene Države kao i šest drugih prisutnih država -Kina, Irak, Izrael, Katar i Jemen -odbile su potpisati ga. Imale su vremena predomisliti se do Clintonova potpisivanja 31. decembra 2000. g. 105 Republikanski senator održao je riječ. Na njegovu je inicijativu Kongres ved u novembru 2001. g. usvojio odluke prema kojima se američkoj vladi zabranjuje svaka suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom (ICC), a kojima je svrha da se za sudjelovanje u operacijama održavanja mira zahtijeva prethodno davanje imuniteta za bilo kakav progon ICC-a, a isto se tako ovlašduje predsjednik SAD-a da se koristi svim odgovarajudim sredstvima za oslobađanje američkih građana koje bi ICC eventualno pritvorio. Zbog razloga protiv Međunarodnog kaznenog suda sličnih navedenima, Jesse Helms glasovao je 1986. g., zajedno s desetoricom drugih senatora, protiv toga da Sjedinjene Američke Države ratificiraju Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. g. Međunarodnog kaznenog suda i njegova bududeg tužitelja čije ovlasti, iako daleko ograničenije od ovlasti ove Švicarke, još su uvijek u očima američkih republikanaca „prilično velike", dakle pretjerane. Devet mjeseci poslije, SAD stupa u rat protiv terorizma. Podvostručuje se nepovjerenje prema ograničenjima koja namede međunarodno pravo, kao i odbojnost prema ideji da bi ono moglo vezati ruke Sjedinjenim Američkim Državama. Odlazak američkih vojnika u Afganistan pojačava odbojnost prema mogudnosti da američkim građanima sudi bududi Međunarodni kazneni sud (ICC). Washington odmah započinje s neprijateljstvima prema sudstvu koje se formira kako bi neutralizirao sve njegove ovlasti nad svojim osobljem uključenim u vanjske operacije. Šestog maja 2002. g., dva mjeseca prije početka rada ICC-a, Sjedinjene Američke Države poništavaju potpis predsjednika Clintona na Rimski sporazum. Zahvaden olujom ni ICTY nije

pošteđen. I njemu de podrezati krila. Što prije to privesti kraju Ambicije Haškoga suda ved neko vrijeme zabrinjavaju velike sile. One bi htjele obuzdati taj stroj koji se zahuktao, ali ne znaju kako postupiti. Znaju da bi za njih bila štetna svaka politička odluka o drastičnom ograničenju djelovanja Suda u trenutku kad on sužava svoju kaznenu strategiju na najodgovornije dužnosnike. Zasad žele poštedjeti Sud. U Vijedu sigurnosti UN-a 30. novembra 2000. g. usvajaju Rezoluciju 1329 kojom se Haški sud poziva da se više posveti „zločinima koji su najopasniji za međunarodni poredak, posebnoonima koje su počinili odgovorni politički i vojni dužnosnici najvišeg ranga", Također odlučuju podržati reformu koju je predložio predsjednik Suda fran-cuski sudac Claude Jorda, a koja se sastoji od toga da se imenuju suci ad litem, dakle da budu pozvani kao ispomod, prema potrebi, kako bi se smanjilo zagušenje poslovima i omogudilo Sudu da izvrši svoju misiju prije kraja desetljeda koje upravo počinje. Velike sile još oklijevaju podvrdi Sud jačem nadzoru Vijeda sigurnosti zadovoljavajudi se poticanjem njegova djelovanje da u razumnom roku privede poslove kraju. Sud je optužio stotinjak osoba, postigao da se uhite dvije tredine, izrekao dvadesetak presuda i planirao optužiti još stotinu. To je smiješna brojka s obzirom na broj sudionika, ali strahovito velika za međunarodnu zajednicu 106

uhvadenu u mrežu vlastitih obaveza i željnu da s time što prije završi. Potajno odvradajudi suce od penjanja po lancu odgovornosti kako ne bi progonili one s kojima su velike sile pregovarale, one same pridonijele su problemu koji sada ne znaju riješiti. Godine 2000. međunarodno pravosuđe vrlo je daleko od ispunjenja svoje misije kaznenog progona najistaknutijih ličnosti, kako među izvršiteljima tako i među poticateljima zločina. Nalazi se tek na pola puta. Miloševidevim padom krajem 2000. godine, Balkan je stupio u poslijeratno doba. Mijenjaju se prioriteti. Zapadna se diplomacija pribojava da zahtjevi pravosuđa koji idu sve dalje opet ne zakompliciraju njezinu zadadu neprestanim čačkanjem po prošlosti što donosi podjele i otkriva nove prijelomne činjenice, i to u času kad bi ved željeli što prije sve počistiti i okrenuti novu stranicu. Otuda odbojnost prema traženju izručenja Miloševida Haškome sudu. Napadi 11. septembra pomiješali su sve karte na međunarodnoj sceni, čitav politički dnevni red. Oni definitivno vradaju sve krize, humanitarne ambicije

i kreposne pobude devedesetih godina za jedno stoljede unatrag. Mijenja se i jezik. Krzmanja prethodnog razdoblja sada se izražavaju jasnom i nedvosmislenom parolom: Sud mora bez oklijevanja usvojiti izlaznu strategiju. Washington i London prvi šalju poruku: „Želimo da prestanete s radom oko 2007./2008. godine." Ni Pariz ne štedi Carlu del Ponte prilikom posjeta 106 Prema procjenama nezavisnih stručnjaka osam do petnaest tisuda osoba koje su sudjelovale u brojnim zločinima trebale bi biti kazneno progonjene, a neke bi druge trebale podlije-gati raznim oblicima neosvetoljubive pravde, primjerice u okviru povjerenstava „istina i pomirenje". 30. novembra 2001. Alain Richard, ministar obrane, upozorava je: „Naš je cilj trajno reintegrirati Jugoslaviju (Srbiju-Crnu Goru) u demokratsku zajednicu, ali to se ne postiže rasplamsavajudi vatru... Vaš je mandat suditi 'glavešinama', a kad ste ved jednom podignuli protiv njih optužnice, zašto idi dalje kad odsad možete progoniti samo one manje, kakva je u tome logika?" Njegov savjetnik inzistira: „Treba okončati stvar. Vaše zalaganje odlaže datum početka demokratskog procesa" Isti refren dolazi iz Quai d'Orsava: „Kakva je korist od nastavka, imate trideset i tri bjegunca, a želite ih optužiti još više! Dokle dete idi?" Pred Vijedem sigurnosti 27. novembra 2001. Carla del Ponte i Claude Jorda obavezali su se zaključiti rad ICTY-a oko 2008. g. za postupke prvog stupnja, a 2010. g. za postupke u prizivu. Prikazali su u glavnim crtama strategiju okončanja rada -radije koristedi taj pojam nego „strategija izlaska" -koja predlaže smanjivanje opteredenja Suda prebacujudi neke postupke pod određenim uvjetima nacionalnim pravosuđima zemalja bivše Jugoslavije. Međutim, Carla del Ponte nije stvarno skratila popis osumnjičenih. Najavila je stotinjak dodatnih optužnica za svaki od dva Suda, onaj za bivšu Jugoslaviju i onaj za Ruandu: „Neki kažu da se nakon događaja 11. septembra svijet promijenio te da je otada prioritet terorizam, a ne prošli sukobi. Ne možemo pristati na takvo gledanje na međunarodnu pravdu. Međunarodna zajednica ima danas još više razloga da pojača svoju odlučnost u proganjanju odgovornih za genocid i za zločine protiv čovječnosti. Ne bi bilo ni časno ni vjerodostojno podržavati rat protiv terorizma ako ne učinimo sve što je potrebno kako bismo priveli pravdi one koji su odgovorni za genocid u Ruandi, Srebrenici i za druge pokolje.

Varamo se, kao i u slučaju borbe protiv terorizma, ako mislimo da postoje laka i brza rješenja da se obavi posao kako treba." Nije ih uspjela uvjeriti. Velike sile žele vidjeti odlučne rezove u programu istraga, ne morajudi to formulirati eksplicitnije kao što su to eksplicitno formulirale prije godinu dana u Rezoluciji broj 1329. Žele se osigurati da Sud nede prekoračiti preporučeni rok. Carla del Ponte svjesna je toga, ali njezin je obzor takva pravda za koju povijesna prekretnica nije 11. septembra, nego nod s 28. na 29. juna i dolazak Miloševida u Hag. A to je događaj koji je omogudio Haškom sudu da se potvrdi kao stvarnost koju nitko više ne smije ni zanemarivati ni ismijavati. Očekivanje početka rada stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) također pretvara u stvarnost ideal međunarodnog pravosuđa s univerzalnim ovlastima koje nede oslobađati krivnje modnike pa čak ni šefove država. Ona vjeruje u polet međunarodnog pravosuđa koje označava dolazak nove ere, ere odbacivanja nekažnjivosti, koju je predaja Miloševida učinila uvjerljivijom i dostižnijom nego ikad prije. Velike sile, koje nastoje obuzdati tužiteljicu, brzo de joj razbiti iluzije. Politički pritisci uskoro de se pokazati u smanjenju proračuna, što je manje primjetno od nove rezolucije Vijeda sigurnosti. Jer države imaju svoje zahtjeve, ali ne žele javno preuzeti odgovornost za ograničavanje provođenja pravde. Radije svoju odluku prebacuju na Tribunal. Francuski poslanik pri Ujedinjenim narodima Jean-David Levitte priznaje to krajem 2001. g. na sastanku s Carlom del Ponte: „Vijede sigurnosti ne može Vam eksplicitno narediti da smanjite broj istraga, a da se ne izloži opasnosti upadanja u zamku odluke koja de štetiti našoj vjerodostojnosti." A Sjedinjene Američke Dražave, svjesne da se pravda nede rado podvrdi načelu političke realnosti, nemaju vremena na pretek ako Europljani žele pratiti uspješno okončanje rada Haškog suda koje de dati vjerodostojnost stalnom Međunarodnom kaznenom sudu. Novoj američkoj administraciji do njega uopde nije stalo. Ona de se potruditi onemoguditi to pravosuđe koje je jako oslabljeno zahvaljujudi preokretima na svjetskoj pozornici i koje bi htjela isključiti iz pravila međunarodne igre kako bi državama vratila vrhovno pravo dijeljenja pravde. Ona de pod cijenu izravnog uplitanja u sudske poslove prekršiti ideal za koji se zalažu međunarodni kazneni sudovi. U nekoliko mjeseci Carla del Ponte, koja je forsirala savez između sudske i političke vlasti kako bi izvela Miloševida pred Sud u Hagu, postala je napast

političarima svih strana. Nekad je bila nodna mora financijskih prepredenja-ka, trgovaca drogom i njihovih modnih saveznika. Otkad je stigla u Hag, ona je nodna mora Miloševidu i svim ratnim zločincima koje je podvrgla istrazi, od bivše Jugoslavije do Ruande. Ništa čudno za jednu tužiteljicu. Naprotiv, začuđuje nepovjerenje političkih modnika koji su stvorili Haški sud. Ono izvire iz protusile koju de facto predstavlja međunarodno pravosuđe. Carla del Ponte kvari im igru, ona je neprijatelj njihova pragmatizma. Što rat u bivšoj Jugoslaviji više blijedi u europskom i američkom sjedanju, to Carla Del Ponte više nervira međunarodnu zajednicu kojoj se uvijek žuri okretati stranice povijesti. Tužitelji važu kakve su šanse da obnove bududnost po mjeri prošlosti, u pričama žrtava i izrazima njihove frustracije, u iskazima krvnika. Diplomati se brinu za neposrednu bududnost ne opteredujudi se prošlošdu. Vrijeme pravde nije i vrijeme politike. Carla del Ponte neprekidno preispituje zahtjeve pravde koji više ne nalaze svoje mjesto na političkom dnevnom redu. Ona se uplide u politiku jer se politika neprestano uplide u sudski postupak. Potrebna joj je mod prisile koju posjeduju neke države zato što neke druge države ne ispunjavaju svoje zakonske obaveze. Kuca na sva vrata, potiče sve one koji imaju dobru volju kako bi države pretvorile u djela svoju mod dijeljenja pravde, čiji je dio ostvarenja povjeren njoj. Pri svakom posjetu Carla del Ponte ostavlja svojim zapadnim sugovornicima gorak okus loše savjesti ili u najmanju ruku frustraciju što se ne mogu osloboditi demona na koje ih ona uvijek podsjeda. Nitko to ne skriva. Pa ni onaj savjetnik europskog ministra koji je izlanuo još i prije nego što je izaslanstvo Haškoga suda otišlo: „Nedemo se samo tako izvudi, ona nas nede pustiti!" Dvadesetoga novembra 2001. g. američka delegacija nije se za vrijeme javne sjednice Vijeda sigurnosti izjasnila o dvama međunarodnim kaznenim sudovima. Radije je to učinila na sastanku u popodnevnim satima kod ambasadora Johna Negropontea koji predstavlja SAD pri Ujedinjenim narodima i predala svoju poruku Carli del Ponte: Sud ima prevelik apetit, on mora smanjiti svoje ambicije. Pierre Richard Prosper, koji je zadužen za pitanja međunarodne pravde pri američkoj vladi, pokušava je uvjeriti da mora značajno skratiti svoj popis osumnjičenih. Ne želi da Sud nastavi s radom pa da poslije natovari posao domadim sudskim vlastima: „Ako previše slučaja prepustimo njima, stvorit demo političke probleme Beogradu i drugim glavnim gradovima." A kako bi pridobio tužiteljicu,

dodaje: „To bi moglo štetiti naporima poduzetim da uvjerimo Koštunicu da preda Karadžida." Ona se odupire. Daje na znanje kako je ved skratila popis osumnjičenih i ograničila kazneni progon na najviše rangirane odgovorne osobe: „Odsad je na Vijedu sigurnosti da preuzme odgovornost za svako novo smanjenje mojeg posla." Amerikanci su bijesni i to daju na znanje savjetniku Carle del Ponte samo nekoliko sati poslije. „Potrudite se da tužiteljica shvati kako joj Sjedinjene Američke Države naređuju da se više koristi svojim pravom odlučivanja kako bi značajno skratila popis osumnjičenih. (...) Moglo bi se dogoditi da dobrovoljni doprinosi Sjedinjenih Američkih Država ne budu upladeni u proračun (UN-a za ICTY; op. a.) nakon njezina odbijanja da se posluži diskrecijskim pravom o popisu osumnjičenih", opominje telefonski Mike Newton, Prosperov pomodnik. Osamnaestog decembra, za vrijeme svojeg posjeta Hagu, Carla del Ponte odgovara Prosperu: „Vašu poruku ne mogu protumačiti drukčije, nego kao otvoren pritisak, da ne kažem jedva prikrivenu prijetnju." Sljededeg tjedna američko izaslanstvo predvođeno ambasadorom Patrickom Kennedyjem zatražilo je pred 5. komisijom Ujedinjenih naroda, zaduženom za upravna i proračunska pitanja, odgodu usvajanja proračuna dvaju Sudova. Svoj postupak obrazlaže „potrebom pribavljanja više informacija o dvjema ustanovama koje su ugrožene lošim rukovodstvom, neučinkovitošdu i korupcijom". Sjedinjene Američke Države započele su neprijateljskim ponašanjem prema Suda za bivšu Jugoslaviju i njegovu blizancu -onom za Ruandu. Njihov križarski pohod protiv stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) proteže se i na ad hoc stvorene sudove, unatoč vanjskom prividu američke podrške Haškome sudu. Carla del Ponte, koja mora istodobno predvoditi strategiju okončanja u Hagu i u Arushi, ne predaje se. Ne može se suprotstaviti volji država da ograniče provođenje pravde jer su one stvorile Haški sud te imaju mod odlučivanja o njegovu zatvaranju. Ali nitko ne može od nje tražiti da loše odradi svoj posao i da iznevjeri misiju koja joj je povjerena. Nastoji smanjiti štetu zahtijevajudi da se ne upropasti ono što je postignuto i da se uspostave mehanizmi koji bi spriječili da strategija okončanja rada ide u korist nekažnjavanja. Ali Washington de je gurnuti dalje u smjeru tih ograničenja. Ni London ne zaostaje u tome. Kako bi to istaknuo, Tony Blair joj piše 19. decembra 2001. g.: „Ujedinjeno Kraljevstvo nije se odreklo svoje obaveze da privede ratne zločince pravdi. Isto tako pozdravljam korake koje ste

poduzeli kako biste otvorili dijalog s državama u pogledu izlazne strategije Suda i posljedice koje iz toga proizlaze, posebno za sudstvo zemalja bivše Jugoslavije. Znam da de Jack Straw o tome raspravljati s Vama za vrijeme vašeg susreta početkom sljedede godine. Tom demo prilikom željeti doznati što Vam se čini ostvarivim unutar mogudnosti kojima raspolaže Sud, na koji način namjeravate svesti svoju kaznenu politiku i provesti izlaznu strategiju." Početkom 2002. g. međunarodni tisak dolazi u Hag povodom početka sudskog postupka protiv Miloševida. Unatoč drugim novostima, Haški sud uvijek potiče zanimanje medija. Američka vlada to koristi kako bi izvela pro-tunapad. Ali ovaj put neprijateljstvo je otvoreno objavljeno. Dvadeset osmog februara 2002., samo dva tjedna nakon početka postupka protiv Miloševida, Prosperov žučljivi napad pred američkim Kongresom izaziva reakciju s ove strane Atlantika. Nekadašnji tužitelj u Arushi, koji je 1998. g. postigao prvu presudu zbog genocida u povijesti, u „predmetu Jean-Paul Akayesua", sad omalovažava Međunarodni sud govoredi da je skup, nedjelotvoran, previše spor i udaljen od naroda na koje se odnosi i žrtava. Optužuje oba Suda za korupciju zbog prakse nedavno otkrivene podjele 107 honorara između branitelja i tuženika. Riječ je o nedopustivoj zloporabi koja nema mnogo veze sa samim vođenjem sudova. Međutim, Prosper blati međunarodne kaznene sudove kako bi diskreditirao međunarodno pravosuđe koje se upravo počelo dokazivati i čiji de de novi oblik -stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) -uskoro otvoriti svoja vrata. On ne želi da se ICTY proslavi postupkom protiv Miloševida koji de postati oglednim. „Međunarodni sudovi nisu i ne smiju biti oni sudovi kojima se prvo obradamo, nego tek posljednje sredstvo. Kad nije mogude postidi pravdu na lokalnoj razini, međunarodna zajednica može djelovati preko Vijeda sigurnosti ili ad hoc dogovora. Politika (američke; op. a.) administracije sastoji se u poticanju država da stvore pravosuđe koje uživa kredibilitet, a ne da se odreknu svoje odgovornosti." Da bude jasno, ICTY nema više smisao postojanja, nego treba što prije predati palicu unutarnjem pravosuđu. Washington kaže da je spreman pomodi vladama da reformirajui svoje sudske sustave i da osposobe sudove za suđenje ratnih zločina. Međutim, njihov poticaj nekoj vrsti sudskog nacionalizma više svjedoči o njihovoj želji da zauzdaju međunarodno pravo, nego o poticaju državama da sude u svojim sporovima kako bi pomogli narodnom

pomirenju. Vijede Europe kritizira taj poziv „da ratnim zločincima sude sami krvnici". Kampanja protiv međunarodnih sudova pripremila je teren proračunskim smanjenjima. U glavnom sjedištu UN-a u New Yorku sve delegacije koje sudjeluju u radu Povjerenstva za proračune bile su usklađene: „Amerikanci su nam dali na znanje da se troškovi povedavaju i da nitko ne može utjecati na konačan ishod." U kuloarima Staklene zgrade na East Riveru sada se smatra da su međunarodni sudovi najskuplji u ovoj ustanovi i da se najteže kontroliraju. Proračun za Sud još nije izglasan. Hans Correl koji vodi pravne poslove UN-a priznaje da kruže sulude vijesti o Sudu. Nicolas Rostow, pravni savjetnik američke delegacije u UN-u u New Yorku, vodi klevetničku kampanju. Otvoreno govori Carli del Ponte prilikom posjeta 20. marta 2001. g.: „Nitko ne želi održati te sudove iz pukog zadovoljstva da omogudi neograničeno zapošljavanje, dok je Sudovima jedini interes da što dulje potraju, unatoč astronomskim troškovima." ICC -istinska pravna opasnost za Sjedinjene Američke Države Nakon što su proračunskim pritiskom oslabile ICTY, Sjedinjene Američke Države mogu bolje nadzirati njegovu djelatnost. Ali Washington tu u prvom redu vidi priliku da mu nametne svoju volju. Osamnaestog marta Prosper ponavlja u Ministarstvu vanjskih poslova zahtjeve svoje vlade: „Morate uspostaviti prioritetnu listu osumnjičenika. Voljeli bismo da uzmognete s povjerenjem predvidjeti prijenos poslova na regiju." Pravosuđe u zemljama bivše Ju goslavije tada je bilo u jadnu stanju i daleko je od toga da može voditi pravedne i vjerodostojne sporove o ratnim zločinima ili jamčiti sigurnost svjedoka. Kada je riječ o žrtavama, one nisu spremne svjedočiti pred sudovima svojih krvnika. Ali Prosperu se žuri zatvoriti Sudove u 107 Dva međunarodna kaznena suda ovlaštena su imenovati svaki po jednog istražitelja stručnjaka za financijske malverzacije koji bi otkrivao zloporabe. Istražujudi na terenu, oni imaju zadatak provjeriti i stvarno financijsko stanje optuženih koji su se proglasili siromašnima i koji se koriste besplatnu obranom koju pladaju Ujedinjeni narodi. Hagu i u Arushi. „Po mišljenju ovih ljudi ICTY je povezan sa stalnim Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Što više uspjeha imate, više presedana stvarate, ICC de imati više prilika funkcionirati", rezimirao je republikanski senator Mitch McConnell 19. marta 2002. g. za vrijeme susreta s Carlom del Ponte. I

Sadam Husein de osjetiti posljedice toga. Bushova vlada, koja ozbiljno misli da de mu jednoga dana suditi, ved isključuje mogudnost ustanovljenja novog međunarodnog kaznenog suda za Irak, kako je to predložio Clinton u oktobru 1998. Prosper je pred Kongresom u februaru predložio stvaranje lokalnog iračkog suda. „Smatramo da Sadam Husein i njegovi glavni pomagači moraju odgovarati za svoja djela (...). Naime, smatramo da su počinjena velika zvjerstva i da ih treba istražiti. Ved smo zapravo započeli skupljati obavijesti o tim zločinima. Ali da bi se provela pravda dostojna tog imena, potrebna je promjena vlade u Iraku." Osamnaestog marta 2002. g. na zid Prosperova ureda u središtu Ministarstva vanjskih poslova obješena je karta posuta crvenim zvjezdicama koje ukazuju na glavna mjesta zločina koje je naredio Sadam Husein. U studijima CNN-a u Washingtonu ista ta karta Iraka ved visi na poleđini pokretnih panoa na kojima je karta Afganistana. Na američkim lokalnim televizijama nižu se rasprave o zvjerstvima počinjenim za vladavine diktatora, Washington želi silom svrgnuti režim Sadama Huseina i pretvoriti ,,otpadničku državu" u stabilnu demokraciju koja nede pomagati teroristima. Washingtonu je to zasada humanitarni cilj i nada se da de modi sastaviti koaliciju poput one koju je 1999. g. predvodio NATO u intervenciji na Kosovu. Na redu su, dakle, zločini koji su u nadležnosti međunarodnog kaznenog prava, a ne oružja za masovno uništavanje. Bushova administracija ubrzo se odriče humanitarne argumentacije, Zamisao o suđenju Sadamu Huseinu nije napuštena, ali Prosperova misija u Afganistanu prisiljava je na promjenu taktike. Na taj zaokret donekle utječe i opasnost od početka rada ICC-a. Washington šalje svojeg mladog veleposlanika zaduženog za pitanja ratnih zločina u Afganistanu da se pozabavi sa stvarnošdu zločina počinjenih u vrijeme intervencije u oktobru i novembru 2001. g. koji sada počinju izlaziti na vidjelo. Prosper je potvrdio postojanje kosturnica i povreda međunarodnog humanitarnog prava što ih je počinio saveznik Sjedinjenih Američkih Država, uzbečki ratni vođa Abdul Rashid Do-stum, koji je na čelu Sjevernog saveza. Međutim, ono što ga najviše brine jesu događaji koji su slijedili nakon pada Mazar-i-Šarifa, posljednje prepreke osvajanju Kabula. To su događaji od 25. novembra 2001. g. u tvrđavi nadomak Ka-lai Janghi kamo je odvedena skupina talibana koja je položila oružje nakon pada Mazara. Zatvorenici, podvrgnuti okrutnom ispitivanju što su ga provodili agenati CIA-e, koji su

ubrzo stigli na mjesto zbivanja, uvjereni suda: de biti smaknuti. Zato se bune i zauzimaju oružarnicu u tvrđavici. Pobuna je ugušena u krvi uz pomod američkih i britanskih snaga. Ubijeno je osam stotina ratnih zarobljenika. Samo nekoliko desetaka skrivenih u podrumu pronađeno je živo. Prosper se vrada iz svoje misije uznemiren. Nekadašnji tužitelj shvada da američki vojnici mogu biti optuženi za ratni zločin. ICC još nije počeo djelovati pa, dakle, nema ovlasti, ali u ratu protiv terorista koji je upravo započeo bauk međunarodnog suda s univerzalnim ovlastima predstavlja istinsku pravnu prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama i njezinu osoblju na terenu. Prosper posprema svoje mape Iraka sa zvjezdicama. Šestoga maja Bushova administracija poništava Clintonov potpis na Rimski sporazum o ICC-u. Irak je na kraju osumnjičen da raspolaže oružjem za masovno uništavanje. Pod pritiskom Washingtona i Londona Vijede sigurnosti izglasava 8. novembra 2002. g. Rezoluciju kojom se u Iraku odobrava nadzorna misija UN-a o naoružanju... Preskupi sudovi Kampanja protiv međunarodnog pravosuđa uzela je maha s početkom rada stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) 1. jula 2002. g. Sjedinje Američke Države ne priznaju novu jurisdikciju i pokredu čitav pravni arsenal kako bi od nje izuzeli svoje osoblje zaposleno u inozemstvu. „Administracija se svrstala s krive strane povijesti", optužuje Kenneth Roth, voditelj jedne od najmodnijih nevladinih organizacija -Human Rights Watcha. Za to i vrijeme Prosper putuje u Beograd i u Kigali kako bi obedao skoro okončanje rada međunarodnih sudova i sugerirao moguda rješenja. Pogodba, koju predlaže američki predstavnik bez znanja tužiteljice ICTY-a, jednostavna je. Srbi-ja se poziva na aktivniju suradnju sa Sudom kako se prestanak njegova rada ne bi odgađao, a zauzvrat de dobiti mogudnost da sama sudi nekim tuženicima. Washington de uskoro deblokirati 5 miliona dolara kako bi se u Beogradu uredila sudnica u koju de uskoro biti premješteno suđenje za ratne zlo-čine. Prosperovi postupci javno se prikazuju kao poziv na uhidenje bjegunaca, posebno Karadžida i Mladida. Amerikanci se hvale navodnom podrškom ICTY-u kako bi pokazali da se ne protive međunarodnom pravu, nego samo ICC-u. Iza kulisa oni ne prave razliku medu njima, čak ni kad njihovo nepri-jateljstvo prema ICTY-u usporava njegov rad. Ignoriraju zahtjeve Suda za pristup spisima koji bi im omogudili brže okončanje istraga, pretvaraju se da ne posjeduju nikakav dokument o osumnjičenim

Albancima ili o nekim srpskim dužnosnicima koji su pripomogli Miloševidevu svrgavanju s vlasti nakon što su mu prije bili drugovi u zločinu. Žele zaključiti rad ICTY-a, ali ga prije toga žele oblikovati po svojoj volji. Daju nazrijeti da se protive nekim progonima i sve se otvorenije miješaju u kaznenu politiku Ureda Tužiteljstva, čak i pod cijenu žestokih svađa. A u ime stabilnosti lokalnih vlasti ne želi se do kraja primijeniti pritisak kojim su se ipak koristili da bi postigli uhidenje Karadžida i Mladida. Za Međunarodni kazneni sud za Ruandu (ICTR) američki je zalog drugačiji, a isto tako i pogodba. Sjedinjene Američke Države žele osigurati podršku ruandskih saveznika za zatvaranje Suda u Arushi premda je još daleko od za-vršetka suđenja najvišim dužnosnicima vlasti Hutua, koji su poticatelji genocida 1994. g. u kojem je za sto dana stradalo blizu milion Tutsija i umjerenijih Hutua. Kad je u novembru 2001. g. najavljeno skoro zatvaranje Suda, ruandske su vlasti prosvjedovale smatrajudi t u zamisao preuranjenom. Međutim, predsjednika Paula Kagamea nije bilo teško nagovoriti. Carla del Ponte započela je u decembru 1999. g. istrage protiv Tutsija -časnika vojske Ruandskog patriotskog fronta (RPF) kojim je zapovijedao Kagame. Te istrage nazvane „specijalnima" nisu se odnosile na genocid Tutsija, što je bio prvi mandat Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu, nego na pokolje počinjene protiv počinitelja genocida i civila Hutua koji su masovno izbjegli iz Ruande pred napredovanjem vojske Ruandskog patriotskog fronta. Siguran u sebe zbog vojne pobjede koja je okončala genocid, predsjednik-general procijenio je da njegovi ljudi ne trebaju polagati račune sudu međunarodne zajednice koja je Tutsije prepustila pokolju. Prosper je obedao da de zatvaranje Međunarodnog kazne nog suda za Ruandu okončati te nepoželjne istrage. To de istodobno omoguditi da se zataška zahtjev suca Jean-Louisa Bruguierea da Međunarodni kazn ni sud za Ruandu (ICTR) podigne optužnicu protiv predsjednika Kagamea. Francuski je sudac još od 1998. g. zadužen za istragu o atentatu na avion ruandskog predsjednika Juvenala Habvarimana koji je srušen 6. aprila 1994. g, nekoliko sati prije početka genocida. Zarobile su ga obitelji triju francuskih članova posade koji su poginuli zajedno s ruandskim i burundskim predsjednikom. On je uvjeren je da je Paul Kagame poticatelj tog atentata. Ipak, ako rezultati istrage potvrde pretpostavku da je sadašnji ruandski predsjednik sudionik atentata, sudac nede modi zatražiti njegov kazneni progon zbog imuniteta koji Francuska pruža šefovima država koji su na funkciji. Morala

bi zatražiti da UN preda tužbu ICTR-u ili njegovu tužitelju da izvrše svoje 108 pravo prvenstva kako bi pokrenula sudski postupak. U novembru 2001. g. Amerikanci su se zainteresirali za djelovanje suca Bruguierea u radu Međunarod nog kaznenog suda za Ruandu, te su ispitivali Carlu del Ponte kako bi doznali što on zna o Kagameu. Međutim, oni još nisu objavili svoje protivljenje bilo kakvu progonu svojeg saveznika na području Velikih jezera ili ljudi iz njegova okruženja. Za sada se američka strategija u cilju zatvaranja Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu svodi u prvom redu na pritiske na afričke vlade da puste ruandske 108 Sedamnaestog novembra 2006. g. sudac Bruguieres službeno je predao rezultate svoje istrage koja je dovršena 2004. g. On ukazuje na Paula Kagamea kao naručitelja atentata koji je potaknuo genocid. Devet međunarodnih uhidbenih naloga izdano je zbog «sudioništva u atentatu» protiv ljudi bliskih ruandskom predsjedniku medu kojima je James Kabarebe, zapovjednik Glavnog stožera Ruandskih obrambenih snaga, te Charles Kavonga, zapovjednik stožera kopnene vojske. Ruanda je odmah prekinula diplomatske odnose s Francuskom koju je optužila da želi zanijekati genocid i prikriti svoju ulogu u obuci ruandskih vojnika upletenih u pokolje. Francuska je bila saveznik vlasti Hutua koja je pripremila i provela genocid 1994. godine. Devetnaestog aprila 2007. g. Ruanda je podigla tužbu protiv Francuske pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) optuživši je da krši međunarodno pravo želedi progoniti predsjednika Paula Kagamea i neke njegove suradnike. bjegunce koji su se sklonili na njihov teritorij. Njihovi postupci dokaz su kakva je američka podrška dvama Međunarodnim kaznenim sudovima, a rezultat su joj samo tri uhidenja od dvadeset četiri optužena Ruanđanina koji su bijegu. Međunarodni kazneni sudovi percipirani su samo kao prepreke uređenju poslijeratnog razdoblja, kao preskupa pravda koja nema učinak koji se može kvantificirati i čije djelovanje destabilizira, kako u Ruandi tako i u zemljama bivše Jugoslavije. Amerikanci i Europljani se slažu kako treba pustiti Sudove da vode sudske postupke do 2008. g., ali upozoravaju Tužiteljstvo da okonča istrage do kraja 2004. g. Kako bi nametnuli svoju volju, oni izglasavaju smanjenja proračuna koja u prvom redu pogađaju Tužiteljstvo. Pritisnuta uza zid Carla del Ponte mora smanjiti svoj program kaznenih progona. Popis od sto pedeset osumnjičenih tijekom 2000. godine

sveden je krajem 2001. na sto osam prioritetnih osumnjičenika. Ali i njihovo suđenje potrajalo bi do 2015. godine. Do kraja 2002. popis se razdvojio u dvije kategorije. S jedne su stra ne procesi koji se mogu voditi samo pred međunarodnim sudom. S druge su strane oni koji bi se mogli prepustiti lokalnom pravosuđu. Timovi Tužiteljstva odsad de se usredotočiti na prvi popis. Istrage koje se odnose na pedesetak osumnjičenih iz druge kategorije zamrznute su. Ako vrijeme to dopusti, bit de upotpunjene prije nego što budu uručene Tužiteljstvima zemalja biv-se Jugoslavije. Carla del Ponte ne želi ih napustiti jer lokalni sudovi zasad još nisu sposobni jamčiti vjerodostojnost pravde. Kako ih ne bi odvratila od svake suradnje, Del Ponte odbija javno objaviti drastične rezove koje je upravo izvela. Tridesetog oktobra 2002. g. Carla del Ponte nastoji uvjeriti Vijede sigurnosti kako ne smije dopustiti da strategija okončanja bude provedena nau-štrb pravde. Ako ono naredi Tužiteljstvu da smanji broj kaznenih progona, a sucima da pripreme premještaj suđenja, mora usporedno s time dati Bosni i Hercegovini takvo sudstvo koje de biti u stanju preuzeti smjenu. Nadalje, mora vršiti pritisak potreban za uhidenje bjegunaca i omogudavanje pristu-pa arhivima i svjedocima što Beograd, ali i Zagreb odbijaju. „Neophodno je da visoko pozicionirane civilne i vojne osobe budu bez odgode uhidene te da se osnuje specijalni sud bez čega nede biti mogude poštovati rokove... Jedino pod tim uvjetom ICTY može zamisliti okončanje misije sa sigurnošdu da je ostvario pravdu", objašnjava Carla del Ponte. Iako je 10. oktobra predsjednik Međunarodnog suda službeno podnio izvještaj o nedovoljnoj suradnji Beograda, Vijede sigurnosti odbija rezolucijom naložiti Srbiji da uhiti bjegunce i da prestane sprečavati rad međunarodne pravde. Međutim, Mladid se nalazi u Beogradu pod zaštitom vojske, a uz pristanak šefa države -Koštunice. Srbijanski premjer Zoran Đinđid nema dovoljno modi da ga uhiti. Obavezujuda rezolucija Vijeda sigurnosti mogla je pomodi da se urazume srbijanski političari. Pierre Richard Prosper umiruje Carlu del Ponte. Financijska pomod koja se svake godine dodjeljuje Beogradu uvjetovana je uhidenjem bjegunaca: nede biti upladena ako Mladid ne bude uhiden do proljeda 2003. g. Obedanje nede biti održano. Prosper se oglušio o preporuke Haškog suda. Početkom 2003. g. otvorenije nego ikad ističe američku volju da podvrgne Sud političkom vođenju izlazne strategije. Za vrijeme posjeta Beogradu u januaru predlaže vlastima da uhite četiri optužena od dvadesetorice bjegunaca koji žive u Srbiji:

Karadžida i Mladida, kao i Šljivančanina i Radida koji se kazneno progone po predmetu Vukovar. Zauzvrat im obedava prekid istraga koje su u tijeku, a koje prijete da na optuženičku klupu pošalju dobar dio srpskog vodstva u doba rata u Bosni i na Kosovu, čiji su neki članovi još uvijek na položajima. Beogradski tisak odmah uočava da američka velesila napušta Haški sud. Vedina naslova izražava veselje te u američkom postupku vidi znakove volje da ne dopusti ICTY-u upravljanje sudbinom bivše Jugoslavije i vezivanje ruku političarima. Carla del Ponte traži od Amerikanaca da to demantiraju. Prosper na to pristaje nekoliko tjedana poslije, na konferenciji za novinare u Hagu. Ali na terenu nastavlja tajne pregovore kojima postiže odvradanje lokalnih vlasti od suradnje s IC-TYem jer su one svjesne da se njihovi manevri odgađanja mogu isplatiti. Europljani su ravnodušni prema tom uplitanju kojim se krši načelo nezavisnog pravosuđa koje su nekad branili. Sredinom 2003. g. Carla del Ponte im govori: „Na mrtvoj sam tački, imam devetnaest bjegunaca u Srbiji, među kojima su Karadžid i Mladid, ali više nitko nede ni da čuje za Haški sud. Kao da bih nakon procesa Miloševidu (čiji je kraj predviđen za početak 2005. g.; op. a.) trebala zatvoriti vrata." Ali Europljanima je odsad samo jedno na usnama: Sudovi su skupi, a ta „ulaganja se ne isplate". Neki idu tako daleko da kažu: „Nisu vrijedni ni vremena ni novaca koji su im posvedeni." Stalni Međunarodni kazneni sud istjerao je Haški sud iz glava Europljana koji ne shvadaju da je njihovo napuštanje pripremilo teren križarskom pohodu američke administracije protiv međunarodnog pravosuđa. Velike sile sada se obzirno drže svoje odluke o zatvaranju Suda. Neslužbene rasprave unutar Vijeda sigurnosti u pogledu usvajanja rezolucije koja de zacrtati vremenski plan zatvaranja dvaju međunarodnih sudova počinju u proljede 2003. Upravo ta godina nosit de srž poteškoda međunarodnog pravosuđa u potvrđivanju svojih načela nasuprot političkim igrama. Rasprave o Iraku podijelile su članove Vijeda sigurnosti. Staklena zgrada je u vrenju. Na problem ICTY-a koji je sada riješen nije vrijedno gubiti vrijeme. Priprema rezolucije tek je formalnost, barem za Francusku, Rusiju i Kinu. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, iako zauzete ratom u Iraku, ipak u tome vide priliku za ostvarenje više svojih planova istodobno. Sredinom maja 2003. g. Prosper inzistira na susretu ruandskih vođa i tužiteljice Haškoga suda Carle Del Ponte. Odnosi Kigalija i Arushe, središta

ICTR-a u Tanzaniji, ved su cijelu godinu na najnižim granama. U ljeto 2002. ruandska vlada zaustavila je na više mjeseci procese vezane uz genocid sprečavajudi svjedo-ke-žrtve da dođu u Arushu. Carla del Ponte prosvjedovala je u julu, a onda opet u oktobru u Vijedu sigurnosti UN-a, ali ono se zadovoljilo običnom deklaracijom u decembru 2002. g. kojom poziva države na „bezrezervnu suradnju" s međunarodnim sudstvom. Prosper je potiče da iskoristi posjet Was-hingtonu kako bi uspostavila dijalog s ruandskim vođama koji su također u prolazu. Tužiteljica to rado prihvada jer opstruiranje Kigalija prijeti da zbog nedostatka svjedoka dovede do oslobađanja optuženih za genocid. Gotovo svi svjedoci dolaze iz Ruande. To strašno oružje kojim raspolaže ruandska vlast je, zapravo, protumjera Kigalija da prisili Carlu del Ponte da odustane od istraga osim onih o genocidu, koje su uperene protiv tutsijskih časnika vojske Ruandskog patriotskog fronta. Jer mandat Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR) ne ograničava se na genocid koji su organizirali i vodili ekstremisti plemena Hutu, nego se odnosi na sva teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena 1994. godine. Prema mišljenju nezavisnih stručnjaka oko 30 000 Hutua bilo je ubijeno na ruandskom teritoriju tijekom napredovanja vojske Ruandskog patriotskog fronta. Tužiteljstvo u Arushi zabilježilo je četrnaest mjesta pokolja i pokušava uspostaviti zapovjedni lanac. Kagame je službeno obedao Carli del Ponte svoju pomod, ali general-predsjednik nikad nije namjeravao predati ni jednog svojeg čovjeka Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu. Otuda pritisci tijekom ljeta 2002. g. Carla del Ponte prisiljena je tada narediti trojici svojih istražitelja da prekinu misiju u Ruandi, ali odbija, pa čak i privremeno, prekinuti istragu. Tim mora raditi iz Arushe na dokazima koji su ved prikupljeni i na identifikaciji svjedoka izbjeglih izvan Ruande. Bez njezina znanja, Amerikanac Michael Johnson, koji stiže u Arushu u septembru 2002. g. kao privremena zamjena dok se ne popuni mjesto pomodnog tužitelja koje je ispražnjeno ved godinu dana, naređuje obustavu „specijalnih istraga". Ona de to otkriti tek u decembru. Johnson je odmah pozvan da se vrati u Hag. Dužnost istrage tada je povjerena britanskom zamjeniku Marksu Mooreu. Ruandske vlasti sad ved znaju da Carla del Ponte nede popustiti. Obradaju se modnim američkim i britanskim saveznicima. Tada je Kigali zatražio sastanak s tužiteljicom uz američko posredovanje, službeno, kako bi riješili probleme suradnje. Ali početak rata

u Iraku neprestano odgađa ostvarenje. Dolazak Carle del Ponte u Washington sredinom maja prilika je da se sastanu dvije strane. Prosper uvjerava tužiteljicu: Sjedinjene Američke Države nude svoje usluge i nemaju namjeru uplitati se u raspravu. Tužiteljica ni trenutka ne sumnja u ono što de se dogoditi. U srijedu 14. maja 2003. g. u kasno poslijepodne, u otmjenoj dvorani za sastanke Ministarstva vanjskih poslova, gdje se bez sumnje ved rješavala sudbina mnogih zemalja, Carla del Ponte i njezini savjetnici sjedaju oko 109 stola nasuprot ruandskoj delegaciji. Na dnu stola Pierre Prosper igra ulogu meštra ceremonijala. On se uplide i sugerira glavne crte rasprave. Od samog početka igra je sumnjiva. Igra se prema pravilima koja su unaprijed utvrdili Amerikanci i Ruanđani. Carla del Ponte žali se na ruandske smicalice usmjerene prema paraliziranju Suda i na odbijanje suradnje u „specijalnim istragama". Ruanđani uzvradaju da Tužiteljstvo nije 109 Ruandska se delegacija sastojala od glavnog tužitelja Ruande Geralda Gahima, ruandskog časnika za vezu pri ICTR-u Martina Ngoga te ambasadora Ruande pri UN-u Richarda Sezibera. nipošto ispunilo svoj mandat. Kao dokaz pripremili su disketu s 350 imena visokih dostojanstvenika pod sumnjom za genocid protiv kojih Međunarodni sud još nije počeo kazneni progon. Strategija okončanja koju napadaju prijeti da de omoguditi poticateljima genocida da izbjegnu pravdi. Prosper zaključuje taj prvi susret ističudi nužnost postizanja sporazuma o ustupanju sudskih predmeta Ruandi. Četvrtak 15. maja, 5 sati poslijepodne -novi susret u istoj dvorani Ministarstva vanjskih poslova. Rasprava odmah krede na „specijalne istrage". Poruka je jasna: ICTR ne može opravdati istrage protiv vojnika Tutsija kad je još daleko od završetka posla oko genocida. Ruanđani ne niječu zločine, ali osporavaju svakome, a posebno međunarodnoj zajednici, pravo da kazneno progoni članove njezine vojske. Kažu da se sami žele za to pobrinuti. Barem tako tvrde pokušavajudi neutralizirati Carlu del Ponte. Prosper se umiješao u više navrata kako bi potakao tužiteljicu da „specijalne istrage" prepusti Ruandi. Tužiteljica, kojoj je zabranjen pristup mjestima pokolja i vojnom arhivu, voljna je pustiti da Ruanđani usporedno s ICTR-om vode vlastite istrage pod uvjetom da istražitelji iz Arushe dobiju pristup ruandskim spisima o istrazi. „Ne mogu se osloniti samo na dokaze prikupljene izvan Ruande, u hutuanskoj dijaspori čija su svjedočenja

motivirana političkim interesima suprotnima od vaših. Moram imati mogudnost provjeriti te informacije na licu mjesta. Hodu raditi s vama, ali potrebna mi je vaša puna suradnja", objašnjava ona. Tužiteljica je spremna dati nekoliko mjeseci vlastima u Kigaliju kako bi joj dokazali svoju volju da izvrše pravdu. „Ti zločini postoje, ne mogu se prešutjeti. Njihov progon bio bi element pomirenja", inzistira ona. Ali traži nadzor nad njihovim istragama. Prosper je pokušava odvratiti: „Ruanda de voditi kaznene progone i sudske postupke." U teoriji bi ICTR mogao djelovanje prepustiti sudstvu Ruande kad bi istrage dovele do optužnica protiv časnika odgovornih za pokolje počinjene izvan onih u genocidu. Ali Ruandom vladaju vojnici Tutsi koji su je oslobodili od genocidnih neprijatelja, pravda je pod njihovim zapovjedništvom, a svjedoci njihovih zločina osuđeni su na šutnju. Carla del Ponte ne može ih, dakle, pustiti same sa zaduženjem za eventualne progone, ni odustati od prava prvenstva na postupke koje bi oni pokrenuli, kako ustrajno sugerira Prosper. Na završetku sastanka nije zaključen nikakav dogovor. Ispitano je nekoliko tragova, koji zaslužuju daljnju razradu. Prosper predlaže da de ih sažeti sljededih dana u obliku dokumenta koji de modi biti osnova bududim pregovorima. Predviđen je novi niz razgovora za sredinu jula u Kigaliju. Carla del Ponte potiče Ruanđane da u međuvremenu rasprave sa sucima i tajnikom suda pitanje zaštite svjedoka pozvanih u Arushu te mogudnost preseljenja postupka nakon zaključenja rada Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu. Petak 16. maja, 11 sati ujutro -Ruanđani nisu prisutni. Carla del Ponte ima sastanak u Ministarstvu vanjskih poslova kako bi raspravljala o ICTR-u. Prosper i njegovi savjetnici čekaju je u malom uredu. Podastiru joj dokument naslovljen Sažetak zaključaka između vlade Ruande i ICTR-a koji je formuliran kao akcijski plan. Uhvadena u zamku, Carla del Ponte ipak pristaje pogledati tekst. Plan je iskrivio sadržaj jučerašnje rasprave. Predviđa da Tužiteljstvo obustavi sve istrage protiv osumnjičenih pripadnika Ruandske patriotske vojske (RPA) i da ih preda ruandskom sudstvu bez ikakva jamstva kad je riječ o rezultatima. Od Tužiteljstva Arushe zahtijeva otkrivanje registriranih mjesta pokolja. Ali isto tako da ,,s ruandskom vladom podijeli sve dokaze", unatoč zabrani prenošenja iskaza svjedoka nekom drugom sudstvu bez njihova pristanka. Sporna je i tačka u kojoj stoji da de „Tužiteljstvo imati priliku pregledati istražne materijale kad

oni budu dovršeni i/ili kad se započne s kaznenim progonom". Carla del Ponte prosvjeduje. Podsjeda na svoj sinodnji prijedlog. Prosper je poziva da preinači tekst. A ona, umjesto da zalupi vratima, trudi se izbjedi sučeljavanje s američkim predstavnikom. Ali trebalo bi sve mijenjati. Savjetnici američkog Ministarstva vanjskih poslova bilježe primjedbe, prave se da upisuju ispravke koje ona traži. Carli del Ponte se žuri. Avion za Hag leti za manje od tri sata. A prije svega želi pobjedi iz te zamke prije nego što objavi Amerikancima da ništa nede potpisati. Odlazi s olakšanjem nakon što joj je Prosper predložio da de joj novu verziju faksirati u Hag. Dokument stiže sljededeg tjedna u Haški ured. Amerikanci nisu promijenili ništa bitno. Na tamelju tobožnjeg „sporazuma" samo de ruandska vlada biti zadužena za „specijalne istrage" i eventualne progone. Tužitelj ICTR-a nede više imati nikakvu kontrolu nad vođenjem istraga ni nad odvijanjem eventualnih sudskih postupaka i bit de obavezan prepustiti sve informacije koje posjeduje ruandskim vlastima. Carla del Ponte odguruje od sebe dokument i prepušta svojim savjetnicima da obavijeste Prospera o njezinu odbijanju potpisivanja. Sama o tome obavještava Ured Kofija Ananna koji osuđuje američke manipulacije, ali zamjera Carli del Ponte što se izložila pritisku jedne države. Carla del Ponte istisnuta iz ICTR-a Prosper ne prihvada poraz, tim više što je njegova vlada obedala u Kigaliju i ved isposlovala uzvratne mjere. U zamjenu za jamstva da Međunarodni kazneni sud za Ruandu nede kazneno progoniti vojnike Tutsije, Kigali treba uskoro sa Sjedinjenim Američkim Državama potpisati bilateralni sporazum kojim se štite američki građani od kaznenog progona pred stalnim Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Od početka 2003. g. SAD nastoji zaključiti sa što vedim brojem država potpisnica Rimskog sporazuma bilateralni sporazum o sudbenom imunitetu kojemu je cilj spriječiti da američki građani budu predani ICC-u. Nakon tog potpisa Kigaliju de se ukinuti embargo na oružje koje je američki Kongres zadržao i dobit de znatnu vojnu pomod Sjedinjenih Američkih Država u trenutku kad u susjedstvu, u Demokratskoj Republici Kongu, bjesni rat koji je ved odnio više od tri miliona života. Kigali se do sada nije libio destabilizirati područje Velikih jezera, kao što se njegova vojska nije suzdržavala od rata na istoku Konga da bi tamo crpila njegova mineralna i prirodna bogatstva, koja izazivaju toliko pohlepe.

Washington prelazi preko odbijanja Carle del Ponte, a Prosper pušta glas da je prihvatila „sporazum". Ona to uzalud demantira, ne uspijeva joj, Prosper se toliko potrudio okrnjiti njezin ugled nezavisne željezne dame, koji je uživala kod nevladinih organizacija i specijaliziranih novinara. Protumjere nisu izostale. Amerikanci traže od Britanaca da stanu na čelo. Velika Britanija koja je bila snažna podrška stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) bit de uvjerljivija za nastavak borbe protiv međunarodnog sudstva. Krajem juna Jack Straw, na prolasku kroz Ženevu, uručuje Konju Annanu pismo u kojem traži razdvajanje funkcije tužitelja koji je dosad bio zajednički Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu (ICTR) i za bivšu Jugoslaviju (ICTY) te imenovanje tužitelja za Sud u Arushi. Svoj zahtjev opravdava brigom za učinkovitost i za smanjenje troškova. Uz podršku Londona, Carla del Ponte bit de isključena iz ICTR-a zato što je odbacila sporazum između Washingtona i Kigalija. Švicarka koja je stupila na dužnost 14. septembra 1999. godine, za nekoliko mjeseci stiže kraju svojeg četverogodišnjeg mandata. Objavila je da želi nastaviti službu. Radi kontinuiteta strategije okončanja čiji se prvi rok odnosi na Tužiteljstvo, čini se da produženje mandata Carle del Ponte odgovara svima, osim Londonu i Washingtonu koji bi je željeli izbaciti iz igre. Uz još neke članove njezina ureda koji bi je također željeli udaljiti. Od jeseni 2002., njezin zamjenik Graham Blevvitt vodi kampanju za sprečavanje njezina ponovnog izbora. Australac koji bi želio zauzeti njezino mjesto putovao je ved u London, Sidney, Pretoriju i Taipei, a sprema se odletjeti i u New York kako bi je diskreditirao kod Uprave UN-a, ali ga je u tome spriječila sama Carla del Ponte, koja je obaviještena o njegovim spletkama. Michael Johnson čiju je misiju u Arushi ona prekinula, odlazi u Washington da je ocrni američkim vlastima tvrdedi da ona nikad nede poštovati svoje obaveze o strategiji okončanja rada Suda. Geoffrey Nice pritječe mu u pomod početkom 2003. godine. On gaji nadu da de naslijediti Carlu del Ponte, ali prije svega da de je isključiti prije okončanja postupka protiv Miloševida. Sve češde posjeduje Foreign Office, ponekad u pratnji Michaela Johnsona, a ne propušta ni jedan susret s osobama iz pravnog i diplomatskog svijeta da bi svoju šeficu nazvao nesposobnom, lošim menadžerom, koja se više brine za svoje povlastice i za medijsku popradenost nego za dobro funkcioniranje svojeg ureda. Tvrdi da ona ima tek blijedu sliku o međunarodnom pravu te da neprestano ugrožava Sud

ponašajudi se kao slon u staklarnici. Ali ova tri magistrata ne nastoje samo izvana ugroziti reputaciju Švicarke ved i dovesti u pitanje njezin ugled unutar Tužiteljstva. Žele imati slobodne ruke kako bi mogli organizirati kaznene progone onako kako oni to žele, voditi postupak protiv Miloševida po svojoj volji te odbaciti genocid i ostale dijelove optužbe koji im 110 smetaju. Britanski i američki visoki činovnici podsmjehuju se tim unutarnjim napetostima koje još više slabe Tužiteljstvo u trenutku kad se ono treba suočiti s povedanim pritiskom država i skupiti sve snage da dovrši istrage protiv najviših dužnosnika umiješanih u zločine u bivšoj Jugoslaviji. Do savjetovanja između članova Vijeda sigurnosti oko razdvajanja funkcije i koju zauzima Carla del Ponte u ICTR-u i ICTY-u došlo je početkom jula 2003. London i Washington spretno su pripremili teren uz pomod Kigalija. Kako bi priskrbila diplomatsku podršku, ruandska je vlada ved od početka juna zajedno s organizacijama žrtava poduzela žučnu kampanju protiv ICTR-a. Kigali i kritizira tužitelja ,,s pola radnog vremena" jer to „vrijeđa žrtve genocida". Carla del Ponte pokušava reagirati, ali njezini modni klevetnici prelaze odmah u napad. Amerikanci i Britanci optužuju je da ne posveduje Arushi dovoljno vremena, da su njezina putovanja skupa, da je previše zaokupljena postup-kom protiv Miloševida i uhidenjem Karadžida i Mladida. Ne može istodobno voditi dvije izlazne strategije. Razlozi se čine uvjerljivima te vedina članova Vijeda sigurnosti prihvada prijedlog. Nimalo ne sumnjaju da je to manevar potaknut željom da se ukloni Carla del Ponte kako bi se prekinule „specijalne istrage". Načelo razdvajanja funkcije tužitelja lako je prihvadeno, a Washin-gton pokušava postidi svrgavanje Carle del Ponte. No Britanci smatraju da je ta inicijativa previše opasna. Oni to više vole prikazati kao odvajanje, koje ne potiče ni otpor ni indiskretna pitanja. Amerikanci ipak testiraju članove Vijeda sigurnosti predlažudi obnavljanje mandata Carla del Ponte u ICTY-u na samo jednu godinu. Nadaju se da de tužiteljica, kojoj je uskradeno povjerenje koje je uživala, okrenuti leđa i vratiti se u rodni Ticino. Ali taj prijedlog koji je nazvan „apsurdnim" brzo je napušten. Carla del Ponte ide na živce, često je doživljavaju opasnom i onom koja destabilizira područja kojima se bavi. Ali države cijene njezinu smjelost i ne žele se odredi osobe koja simbolizira borbu protiv nekažnjivosti u vrijeme dok je u tijeku sudski postupak protiv prvog šefa države privedenog međunarodnom sudu. Početkom jula prijedlozi Rezolucije počinju kružiti, najprije među petoricom

stalnih članova Vijeda sigurnosti, a onda i među desetoricom nestalnih. Amerikanci i Britanci vuku konce, ali i dalje niječu da su u to uključeni. Uvjerili su svoje partnere da inicijativa potječe od Kofija Annana kojemu je stalo da tom podjelom mjesta, za koju se toliko zalažu Ruanđani, potakne ICTR na vedu učinkovitost. Carla del Ponte stiže 28. jula u New York kako bi pokušala osujetiti planove svojih klevetnika. Želi zatražiti da je Vijede sigurnosti sasluša prije nego što usvoji Rezoluciju i objasniti koje opasnosti nosi razdvajanje njezine funkcije te koliko je apsurdno mijenjati tužitelja godinu dana prije završetka istraga i dovesti u pitanje strategiju okončanja u njezinoj „presudnoj fazi". Želi također upozoriti članove Vijeda sigurnosti na skrivene namjere Londona i Washingtona. Ona se oslanja na Kofija Annana koji je u maju namjeravao preporučiti njezin nastavak rada na dvostrukom mjestu tužitelja dvaju Međunarodnih kaznenih sudova. Znao je da ona uživa podršku država koje je doživljavaju kao jamca suženog i usredotočenog programa što ga je iskamčila međunarodna zajednica kojoj je stalo da bez odlaganja profunkcionira. Nitko, dakle, i ne pomišlja na mogudnost promjene tužitelja. Carla del Ponte je, uz to, uvjerena da glavni tajnik nede odobriti lukavstvo koje je na štetu pravde. Međutim, Kofi Annan nije spreman na novo sučeljavanje s Amerikancima. Kriza povezana s početkom rata u Iraku skoro ga je stajala vlastita mjesta. Samljeven američkim strojem, on sanja o osveti, ali zalog nije vrijedan truda: „Postoji opasnost od prevelikih potresa ako se uzme u obzir tendenciju Vijeda sigurnosti." Carli del Ponte, koja ga provjerava pitanjem smije li birati između mjesta tužiteljice u Arushi i u Hagu, odgovara: „Ne vjerujem, Miloševid vam je u rukama, morate se njime pozabaviti." Na kraju sastanka ona mu dobaci: „'Specijalne istrage' nede se nikad voditi!" A Kofi Annan joj odgovora: „Ne, nede oni to učiniti." „Vidjet dete", odbrusila je uručujudi mu bilješke: „Sačuvajte ih za povijest." Razočarani Iqbal Riza po 110 U razgovoru objavljenom u sarajevskom listu Dnevni Avaz 26. aprila 2007. g. Graham Blevvitt priznaje da se zajedno s Geoffreyjem Niceom suprotstavio Miloševidevu kaznenom progonu zbog genocida i da je kontaktirao s «vedim broj zemalja Vijeda sigurnosti« kako bi spriječio ponovni izbor Carle del Ponte 2003. g. Danas Blevvitt i dalje tvrdi da Tužiteljstvo nije imalo dovoljno dokaza za podizanje optužnice za genocid protiv Miloševida, zaobilazedi tako preliminarnu presudu od 16. juna 2004.

g. koju je na kraju akuzatorne faze na temelju dokaza izloženih na raspravi potvrdilo optužbu za genocid. vjerava se Carli del Ponte u četiri oka: „Sve je politika. Nije trebalo tako biti, ali sve je ispolitizirano." A ona odgovara: „Nepravedno je da politika potkopava naš rad. Teško mi je gledati kako se izruguju načelu međunarodne pravde zato što je Kagame potpisao bilateralni sporazum (sa SAD-om o ICC-u; op. a.), a zauzvrat je odlučeno zaštititi njegove vojnike." Voditelj Ureda Kofija Annana pokušava je primiriti: „Načela su očuvana." No ona nastavlja: „Nisu, jer razdvajanje (funkcije; op. a.) znači kraj specijalnih istraga'." Iqbal Riza zaključuje: „Da, znam. Priznajem snagu vaših argumenata, potpuno (Vas) razumijem, ali nemojte me javno citirati." Američke i britanske spletke potaknule su Francusku da se trgne jer ona nakon iračke krize nema želju ni najmanje im popuštati. Zamjera uplitanjeu rad Carle del Ponte, ali osim svega, ona i sama želi poravnati račune o pitanju Ruande. Jer sa stupanjem Kagamea na vlast nakon genocida, Pariz je izgubio još nešto od svojega afričkog teritorija. Ruanda je sada pod anglosaksonskim utjecajem, a Francuska je osramodena jer je podržavala genocidni režim Hutua. Njezina reakcija, motivirana posebnim interesima, ima dobru stranu što koristi zahtjevima pravde. Pariz traži da strogi program nametnut Međunarodnim kaznenom sudovima kojima je naređeno da dovrše istrage do kraja 2004. g., a sudske postupke u prvoj instanci do kraja 2008. g. bude obavezujudi ali ne i konačan. Uspješno se bori da se u Rezoluciji spomenu „specijalne istrage". Završni tekst poziva Ruandu na „pojačanje suradnju s ICTR-om, posebno u predmetu istraga protiv Ruandske patriotske vojske". Pariz je uz podršku više članova Vijeda sigurnosti također uspio zaustaviti početni prijedlog Engleza i Amerikanaca da se odmah okončaju istrage Haškoga suda. Prijedlog Rezolucije od 10. augusta sadrži formulaciju da bi „svako novo podizanje optužnice bilo nespojivo sa strategijom okončanja rada Suda". Potezi Carle del Ponte s kraja jula i njezin nastup iza zatvorenih vrata pred Vijedem sigurnosti 8. augusta, kad je nabrojila sve opasnosti kojima su izložena dva Suda, donijeli su ploda. Inicijativa Londona i Washingtona izgubit de svoj smisao, osim isključenja Carle del Ponte iz ICTR-a. Dok sve države inzistiraju na tome da se poštuju rokovi, vedina od petnaest članova Vijeda sigurnosti ne želi preuzeti odgovornost za hitnu obustavu

kaznenih progona kojoj bi posljedica bila nekažnjavanje najviše rangiranih dužnosnika, koji su sada na nišanu Tužiteljstva. Stoga im se bolje čini još malo zgusnuti mandat Haškog suda. Prema Rezoluciji 1503 Vijeda sigurnosti od 28. augusta 2003., Haški sud sada ima obavezu usredotočiti svoje djelovanje na „najvažnije dužnosnike odgovorne" za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Sud je osnovan 1993. godine kako bi kazneno progonio „prekršitelje međunarodnog humanitarnog prava". Rezolucijom 1329 od 30. novembra 2000. pozvan je da se više pozabavi „visoko rangiranim političkim i vojnim dužnosnicima". Mora se ograničiti na „najistaknutije dužnosnike odgovorne" za zločine i odredi se svih drugih istraga u korist lokalnog sudstva. Države u toj regiji pozvane su da predaju bjegunce „posebno Radovana Karadžida, Rat-ka Mladida, kao i Antu Gotovinu". Europljani i Amerikanci nisu uspjeli svladati rusko suprotstavljanje da to bude napisano u Rezoluciji, ali uvjeravaju da Haški sud nede zatvoriti vrata prije nego što mu budu predani Radovan Ka-radžid i Ratko Mladid. Britanci i Amerikanci odnijeli su pobjedu kada je riječ o cijepanju mjesta tužitelja. Carla Del Ponte odmah je isključena iz Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu. Istim potezom ponovo je izabrana na četiri godine u ICTY. Washington i London, frustrirani slabijim rezultatima na drugim tačkama, pozabavit de se ispravljanjem svoje taktike. Vijede sigurnosti odlučilo je, radi ubrzanja postupka prepuštanja procesa lokalnim sudovima, pozvati na hitno uspostavljanje specijalnog suda u Bosni i Hercegovini. Ved dvije godine Haški sud traži stvaranje strukture koja bi mogla preuzeti palicu, ali velike sile odbijale su posegnuti u svoj džep. Napokon se, pod vodstvom Amerikanaca, 30. oktobra 2003. g. organizira konferencija u Hagu kako bi se prikupio novac. Sakupljeno je 17 miliona eura za osiguranje financiranja mješovitog pravosuđa u Sarajevu u prve tri godine. Ono mora biti sposobno voditi desetak sudskih procesa koji su se trebali vršiti u Hagu i okončati istrage protiv pedesetak osumnjičenih koje je 2002. g. Carla del Ponte bila prisiljena zamrznuti. Vijede za ratne zločine Bosne i Hercegovine započelo je s radom početkom 2005., nakon reforme Kaznenog zakona koju su proveli anglosaksonci nametnuvši sustav common law u državi i regiji s rimskim pravom. Taj de se izbor uskoro pokazati zaprekom pravnoj suradnji između nacionalnih jurisdikcija bivše Jugoslavije, a specijalni bosanski sud pokazat de se gotovo isto toliko 111 skupim kao i Haški sud. Krajem 2003. g. zahvaljujudi svoti od pet miliona

dolara, dobivenoj od Sjedinjenih Američkih Država, te dodatnoj pomodi Europljana, Beograd, dvije godine prije Bosne, uspostavlja specijalni sud kako bi sudio svojim vlastitim krvnicima. To je lokalni sud bez stranog osoblja, koji su vlasti konačno, ali nevoljko prihvatile u nadi da de same suditi visoko rangiranim osobama koje traži Haški sud. Hrvatska, koja je ved reformirala svoj pravni sustav, u tome ne zaostaje. Haški sud potaknuo je taj proces kao jedinu mogudnost da se izbjegne nekažnjavanje osumnjičenih. Jer iza tih brojki i administrativnog, a ne više sudskog upravljanja koje su nametnule velike sile, sve više utječudi na međunarodno pravosuđe pod izgovorom „strategije okončanja", kriju se stotine i hiljade uništenih ljudskih života. Predmeti od kojih je Haški sud prisiljen odustati sadrže činjenice o pomamnim zločincima koji su ubijali, silovali, mučili i deportirali. Ukazuju na individualnu odgovornost onih koji su to počinili ili zapovjedili. Njihove žrtve, one koje su preživjele, kako bi se ponovo podigle, očekuju da te činjenice budu tačno ispričane i utvrđene te da počinitelji budu kažnjeni. Haški sud nije slučajno odabrao imena, koja se stalno prebacuju na popise od kojih se odustaje, nego po neizmjernoj grozoti djela koja im se stavljaju na teret. To je jedini prihvatljivi kriterij na koji Tužiteljstvo odsada mora primjenjivati hladna mjerila ekonomske i političke stvarnosti. U predmetima koji potpadaju pod međunarodno humanitarno pravo postoje, dakako, „mali izvršitelji" i „velike ribe", ali nikad mali zločini. Završni račun i zatvaranje ICTY-a Rezolucija 1503 nanijela je velike štete na području bivše Jugoslavije. Unatoč naporima da se suprotstave nekim pokušajima gašenja rada ICTY-a, velike sile više ne nastoje spasiti privid neovisnog i nepopustljivog pravosuđa. Njima je prioritet dokrajčiti to pitanje i osigurati se da de rad Tribunala zaista završiti 2008. Lokalne se vlade u tome ne varaju. Ako je politika dobila prvenstvo pred pravdom, do sada gluhom i nepopustljivom, ako je kalendar postao važniji od misije Tribunala, sada je mogude i pogađanje. Čini se da Vijede sigurnosti ne želi dalje podržavati ICTY niti ga financirati. Čak se čini da daje prednost nacionalnim sudovima. Nalozi Suda lišeni podrške velikih sila sada više djeluju tako obavezujude. Suradnja koja je i do sada bila neznatna potpuno prestaje. Sve se više rabe smicalice za otezanje. Računica je jednostavna: što lokalne vlade manje surađuju, ICTY de manje optuživati i suditi. Najviši dužnosnici za koje se očekuje da de

morati podnijeti račun još se mogu nadati da de izbjedi kandžama pravde ili, u najgorem slučaju, da de im kod kude suditi njihovi. Od 2002. Carla del Ponte smanjivala je u više navrata popis glavnih „meta". Ako ne želi promašiti svoju misiju, ona svakako mora optužiti „glavne dužnosnike" na svojem popisu tijekom posljednjih petnaest mjeseci istrage koliko joj preostaje do kraja 2004. Tvrdu jezgru sada sačinjava tridesetak osumnjičenih, upravo onih koji su ved odavno morali biti optuženi da Tužiteljstvo nije dopustilo da zaglibi u strategiju „sitnih riba" koju su poticali zapadnjaci. ICTY vjerovatno nede uspjeti provesti sva suđenja unatoč prenošenju nekih na domade sudove. Ali odustati od kaznenih progona onih na vrhu lanca, koji su organizirali i smislili najgora zvjerstva, značilo bi osuditi Tribunal na neuspjeh. Carla del Ponte radije razmišlja o ustupanju vedeg broja starih predmeta lokalnim sudovima nego omoguditi nekažnjivost glavnim krivcima. 111 Različiti su činitelji odgovorni za visoku cijenu sudskih procesa za ratne zločine i sudstva koje ih vodi. Bilo da su miješani ili sasvim međunarodni, ti sudovi trebaju osigurati prijevod svih dokumenata i simultani prijevod rasprava na engleskom jeziku, a na to odlazi polovina njihovih proračuna. Moraju, nadalje, voditi i financirati svoje pritvore i uglavnom pladati troškove obrane. Moraju također primjenjivati posebne sigurnosne mjere, pladati dolazak svjedoka izdaleka (katkad i iz inozemstva) te osigurati njihovu zaštitu, kao i zaštitu njihovih obitelji. Uz to pladaju međunarodno osoblje po međunarodnim cijenama. Ukratko, cijena pravde nije niska, čak ni za obične zločine, ako se uzme u obzir broj osoba uključen od početka istrage pa do presude. Prospera to zabrinjava. Krajem ljeta pita je: „Kako se ta brojka (trideset; op. a) može uklopiti u strategiju okončanja?" „Predviđate prevelik broj novih optužbi. Nedemo modi provesti nove predmete u odobrenim rokovima", još odlučnije kaže u septembru 2003. Amerikanac Theodor Meron, koji je od proljeda zamijenio Claudea Jordu na mjestu predsjednika ICTY-a. Godinama su se Britanci i Amerikanci trudili ograničiti ICTY na kazneni progon podređenih. Sada se isto tako aktivno trude spriječiti Tužiteljstvo da spasi nekoliko predmeta nužnih za ispunjenje svojeg mandata. Rezolucija 1503 prema njihovu viđenju ostavlja tužitelju prevelik manevarski prostor. Žele donijeti pred Vijede sigurnosti dodatni tekst prema kojem bi postao konačan ne samo kalendar etapa zatvaranja nego bi i Carla del Ponte došla

pod nadzor kako bi se mogao kontrolirati broj novih optužnica do kraja 2004. Devetog oktobra 2003. predsjednik Meron pred Vijedem sigurnosti ponavlja: „Tužiteljica namjerava podnijeti oko četrnaest novih optužnica koje se odnose na tridesetak pojedinaca. Četiri-pet tih novih optužnica modi de se spojiti u isto suđenje s postojedim sudskim predmetima, ali de za osam ili devet drugih biti potrebno održavanje novih suđenja. (...) Prema našim sadašnjim predviđanjima nemogude je obraditi te nove predmete u rokovima koje je propisalo Vijede sigurnosti." Ali, kao što ističe Meron, suci nemaju mod spriječiti tužitelja da započne nove kaznene progone. U prvotnom tekstu govora predsjednika ICTY-a bilo je napisano: „Bilo bi opravdano da Vijede sigurnosti propiše tužitelju ciljeve koje treba dosedi u posljednjim mjesecima istraga." Bududi da je bila u suprotnosti s člankom 16. Statuta koji jamči neovisnost tužitelja, ovu je rečenicu preoblikovao: „Tužitelj ima ovlasti izabrati osobe protiv kojih želi podignuti optužnice, a ako nas Tužiteljstvo uvjeri da prema indicijama ima razloga poduzeti kaznene progone, mi moramo, kao suci, potvrditi nove optužnice. Statut ICTY-a i rezolucije vijeda sigurnosti, uključujudi i Rezoluciju 1503 ne daju sucima mod provjeravanja odgovaraju li osobe na koje se odnose ove optužnice zaista uvjetu koji je postavilo Vijede, tj. odnose li se na najvažnije dužnosnike koji imaju najtežu odgovornost za zločine. Očito, to de pitanje morati riješiti Vijede (sigurnosti UN-a; op. a.) i tužitelj." Američki sudac na čelu ICTY-a upravo je pozvao velike sile da oduzmu tužitelju dobar dio ovlasti kako bi se ograničio broj novih optužbi. A dobro zna da oni koje se tužiteljica sprema optužiti nikada nede biti uznemirivani u svojoj zemlji ako ICTY ne započne kazneni progon. No razlog postojanja svakog međunarodnog sudstva upravo je progon najviše rangiranih dužnosnika jer diskvalifikacija zločinačkih politika i vlasti koje su ih smislile i provodile bitna je za ponovnu izgradnju i političku stabilizaciju regije. Meron, koji je preživio nacističke logore u Poljskoj, profesor međunarodnog prava, nekada je bio izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je postao američki veleposlanik u Izraelu. Bio je također na Konferenciji u Rimu 1998. član američke delegacije koja se do kraja borila za smanjenje ovlasti stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) koji se tamo osnivao. On djeluje više kao američki predstavnik nego kao predsjednik ICTY-a. Jer cilj američke administracije je, kako to otvoreno

objašnjava Prosper, da „suci paze djeluje li tužitelj u skladu s mandatom koji mu je dalo Vijede sigurnosti". Izložena sve vedim pritiscima da ograniči broj optužnica, Carla del Ponte izgubit de uskoro svoje diskrecijsko pravo. Budno pazedi, Francuska se odupire ujesen 2003. dok u kuloarima Vijeda sigurnosti ved kruže nacrti novog teksta. Britanci i Amerikanci predlažu da se predsjedniku ICTY-a dade mod da se uvjeri u podudarnost novih optužnica sa zahtjevom upudenim tužitelju prema kojem se trebao usredotoči samo na osumnjičenike na vrhu lanca odgovornosti za najteže zločine. Više zemalja oštro se suprotstavlja toj inicijativi koja mijenja Statut Tribunala i daje slobodne ruke predsjedniku, koji je baš Amerikanac. Francuska, koja vodi ogorčenu bitku, dobiva podršku nekoliko zemalja između petnaest članova Vijeda sigurnosti, među kojima su Njemačka i Rusija. Bez iznenađenja, Moskva se oštro protivi tački koja ističe „prijeku potrebu da se Karadžidu i Mladidu sudi pred ICTY-em". Ali Rusi sumnjaju da Britanci i Amerikanci žele spriječiti Carlu del Ponte da kazneno progoni posljednje osumnjičene kosovske Albance. Iako žure zatvoriti ICTY, odbacuju početni nacrt koji opet sugerira da se zabrane sve nove optužnice. Na zahtjeve Amerikanaca verzija s početka novembra određuje jezikom potpuno svojstvenim rezolucijama Vijeda sigurnosti, te „napominje s najvedom zabrinutošdu pokazatelje koje su iznijeli predsjednik i tužiteljica ICTY-a u svojim izlaganjima (9. oktobra 2003.; op. a.), a koji se odnose na nemogudnost završetka sudskih postupaka za ved optužene osobe prije kraja 2009., i da bi svaka dodatna optužnica još više odgodila završetak rada Tribunala." Pod pritiskom više zemalja, ta je verzija preoblikovana u onu od 21. novembra: „Napominje s najvedom zabrinutošdu pokazatelje iznesene u izlaganjima 9. oktobra, koji se posebno tiču ICTY-a i prema kojima bi moglo biti nemogude ostvariti strategije okončanja utvrđene Rezolucijom 1503 (2003.), osobito ako bude značajan broj novih optužnica." Francuska se bori na istom terenu s Rusima, ali zato da bi obranila „specijalne istrage" ICTR-a koje su uperene protiv Kagameova okruženja. Prijedlog od 21. novembra poziva Ruandu na suradnju s ICTR-om u istragama uz one o genocidu. Uvjeren da de taj kompromis ublažiti francusku gorljivost i omoguditi usvajanje Rezolucije, Pierre Richard Prosper hitno leti avionom u Kigali sredinom novembra. Želi smiriti Kagamea kojemu je obedao, poslije istiskivanja Carle del Ponte, da de u nastavku postidi povlačenje one napomene koja poništava njihovu nagodbu.

Uvjerava ga da se ne treba brinuti za tekst budude Rezolucije jer je Gambijac Hasan Boubacar Jallow, imenovan početkom septembra na mjesto Carle del Ponte, prihvatio obedanje SAD-a vlastima u Ruandi da de ICTR prekinuti kazneni progon protiv vojnika Tutsija. Na završetku susreta pred ruandskim tiskom Prosper izražava zadovoljstvo obnavljanjem odnosa između ICTR-a i Kigalija. Promjene koje su unesene u nacrt nisu dostatne da dobiju konsenzus. Britanci su do kraja odbijali kompromis koji predlažu Francuska i Njemačka da se naredi „Tribunalu" da se uvjeri u sukladnost optužnica s kriterijem „svih glavnih odgovornih" radije nego da se to pravo dade izričito sucima. Osporavan u tim glavnim tačkama, američko-britanski nacrt čini se sredinom decembra podbačenim. Washington ga ipak pokušava progurati pred Božid 2003. Suci ICTY-a održavaju plenarnu sjednicu upravo pred praznike i Sjedinjene Američke Države htjele bi da predsjednik Meron odmah ovjeri njihovu odluku dajudi na glasovanje potrebne izmjene proceduralnih pravila. Uvjeren u angloameričku pobjedu u New Yorku, Meron se u Hagu žuri obavijestiti Carlu del Ponte o amandmanima na Statut koji de biti doneseni na plenarnoj sjednici kako bi ga ovlastili da prihvati ili odbaci nove optužnice. „Odsad odlučujem ja sam", dobacio joj je. Ali Meron de morati opozvati svoje riječi -Rusi su odbili uvrstiti taj prijedlog na dnevni red. Amerikanci i Britanci ne posustaju. Početkom 2004. ulažu zajedničke napore u oživljavanje tog prijedloga koji se u februaru ponovo pojavljuje u kuloarima Vijeda sigurnosti. Usporedno, izaslanici Foreign Officea dolaze u Hag redi Carli Del Ponte da se „ne može pregovarati o roku 2008.". „Ako ne možete provesti strategiju okončanja, morat de se nešto žrtvovati i razmišljati o izlaznoj strategiji", prijete oni početkom 2004. Pomodnik glavnog tajnika UN-a za pravna pitanja Britanac Ralph Zacklin pozvan je kao pojačanje. Visoki dužnosnik Ujedinjenih naroda nikada nije prestao sipati žuč protiv dva Međunarodna kaznena suda u kuloarima Staklene zgrade na East Riveru tvrdedi da se ne mogu nadzirati. U julu 2003. jasno je tumačio Carli del Ponte pravila igre: „Vijede sigurnosti je političko tijelo, ICTY i ICTR su tijela Vijeda sigurnosti pa su i oni podložni određenoj kontroli, odnosno političkim pritiscima." Ali ovaj put on javno baca na njih ljagu početkom 2004. u uglednom međunarodnom pravnom časopisu koji uređuje bivši predsjednik ICTY-a Antonio Cassese. Zacklin u njemu optužuje oba Suda da

su postali „mastodontska birokracija", strašno skupa, neučinkovita, ali prije svega pretjerano neovisna. Britanac prenosi, od riječi do riječi, kritike američkih neokonzer-vativaca na račun UN-a na dva Međunarodna kaznena suda, koje su označili kao „mastodontske birokratske superstrukture koje su zahrđale" i čiju samostalnost treba smanjiti. „Decentralizacija vlasti i odgovornosti, koja proizlazi iz neovisnosti triju stupova suda (Tajništvo, Sudska vijeda i Tužiteljstvo; op. a.), kojima se pridružuje nužnost poštovanja sudske i kaznene neovisnosti, kronični su problemi za koje nije nađeno nikakvo rješenje", piše Zacklin. Zaključujudi tekst s neuspjehom Međunarodnih kaznenih sudova dodaje: „Istina je da je danas nemogude zamisliti ustanovljenje suda po uzoru na ICTY u drugim situacijama, ma kako očito bilo kršenje međunarodnog kaznenog prava u Liberiji, u Demokratskoj Republici Kongo ili u Obali Bjelokosti. To međutim nije odvratilo civilna društva ili vlade od traženja izvršenja pravde u zemljama koje izlaze iz rata. To zahtijeva pronalazak alternativa kojim de se zadovoljiti 112 njihovi zahtjevi. Ralphu Zacklinu nije jedini cilj braniti namjeru da se dva Međunarodna kaznena suda stave pod starateljstvo. Njegov 112 Journal of International Criminal Justice, II. svezak, Oxford Univerity Press, proljede 2004. je članak pledoaje u prilog nacionalnih jurisdikcija u trenutku kad SAD uspostavlja Irački specijalni sud da bi sudio Sadamu Huseinu, kojega su uhitile američke snage 13. decembra 2003.; lokalni sud čiju legitimnost ipak osporava UN zbog smrtne kazne i nedostatka jamstava da de biti osigurana pravedna suđenja. Ali Zacklin ističe: dva Međunarodna kaznena suda ne smiju služiti kao uzor, previše se sudova, u Sijera Leoneu, u Kambodži i drugdje, njima nadahnjuju. Jasnije rečeno, međunarodna pravda ne smije pridonijeti lišavanju država suverenog prava da sude svojim vlastitim ratnim zločincima. Zacklinovo javno zauzimanje stava, savršeno sukladno s američkom agresivnom politikom koja daje prednost sudskom progonu na nacionalnoj razini, a ograničava širenje međunarodnog kaznenog prava, izaziva žestoke reakcije. Zacklin je visoki dužnosnik UN-a, k tome Britanac. Njegova zemlja, koja je ratificirala Rimski ugovor, potpisnica je ICC-a. Vijede sigurnosti ipak ne oklijeva provesti taj stav u djelo. U polukružnoj dvorani u kojoj zajedno sjede velike sile, rovovski ratovi češdi su nego otvoreni napadi. Države nemaju volje sukobljavati se kao što su to učinile u pitanju započinjanja rata u Iraku. Radije tjednima pregovaraju pokušavajudi

oduzeti smisao nekoj rezoluciji nego da zaustave prijedlog ved kod prvih neformalnih konzultacija. Odluke se tako donose vukudi uže dok se ne izliže poslije diskretnih okršaja koji ponekad mogu trajati mjesecima. To je jedan od oblika igre odmjeravanja snaga. London i Washington namjeravaju svladati otpore „stare Europe" u dva tjedna. Trebat de im više od dva mjeseca za pobjedu u ovoj rundi. Nema novih optužnica Da bi ostvarili ovaj projekt, Amerikanci i Britanci nisu, međutim, čekali da ga njihovi saveznici odbace. U Kigaliju, kao i u bivšoj Jugoslaviji, obedavaju da nede biti više optužnica. Kad je 3. novembra 2003. Carla del Ponte otišla u Beograd predati novu optužnicu na kojoj su imena četvorice generala srpske vojske i policije, vlada odbija taj dokument. A tužiteljica je ved prije nekoliko mjeseci obavijestila vlasti da se sprema skori kazneni progon te četvorice koja su na Kosovu vodila kampanju deportacija, pogubljenja i uništenja. Htjela je da one pripreme teren kako bi se se što bolje nosile s dokumentom koji ih ne veseli. Tim više što je jedan od optuženih, Sreten Lukid, tada na položaju šefa policije. Vlada se buni, tvrdi kako je Carla del Ponte obedala da de odustati. Švicarka to poriče. Ne razumije žestinu njihove reakcije. Vlada ne popušta i tužiteljica odlazi poslije vrlo napetog dana ostavivši im na stolu optužnicu i nalog za uhidenje. Nakon nekoliko tjedana srbijanski premijer Zoran Živkovid objašnjava u beogradskom tjedniku Vreme razloge svoje reakcije: „Carla del Ponte prekršila je moj dogovor s Amerikancima, koji je prihvatio i Bruxelles, prema kojemu nede biti novih optužnica ako možemo dokazati kako ulažemo sve potrebne napore da nađemo Mladida. Ved sam rekao da smo na pragu donošenja dokaza naših napora. Tada je dogovoreno da de se generalima suditi u Srbiji. Kad su obaviješteni da je tužiteljica podigla nove optužnice, visoki dužnosnici u Washingtonu i Bruxellesu nazvali su me da se ispričaju i da mi kažu da je luda." Blokiranje nove rezolucije Vijeda sigurnosti dovelo je do neuspjeha novog tajnog dogovora, sklopljenog iza leđa ICTY-a. Zbog miješanja američke administracije pravosuđe čiji su dani odbrojani izgubilo je godinu i pol. Sreten Lukid, Vladimir Lazarevid i Nebojša Pavkovid stidi de u Hag tek 2005. Četvrti optuženi, Vlastimir Đorđevid, pobjegao je 2001. u Rusiju pod zaštitu obitelji Miloševid i ruskih tajnih službi. Prema Miloševidevim izravnim naređenjima on je vodio akciju prebacivanja tijela albanskih žrtava kako bi ih sakrio u masovnim grobnicama u Srbiji. Uhiden

je tek nakon povratka 2007. godine. Cilj američkog obedanja nije bio iskoristiti četiri generala u zamjenu za uhidenje Mladida. To je priznao i sam Živkovid: pripremao se najaviti krajem 2003. neuspjeh potrage koje su se provodile s CIA-om i zaključiti da je Mladid otišao iz Srbije. Američka administracija namjeravala je podržati tu laž. Od Đinđideva ubojstva u martu Pierre Richard Prosper pokušava smiriti revnost Carle del Ponte obedavši joj Mladida prije kraja godine, kako je to učinio pokojni premijer Đinđid. Sam Živkovid, Đinđidev nasljednik, vrši na nju pritisak da odustane od uhidenja četvorice generala u ime „političke stabilnosti zemlje" i da ne onemogudi svaki oblik suradnje s ICTY-em, uključujudi i uhidenja brojnih bjegunaca koji se još kriju u zemlji, a čemu može doprinijeti jedan od optuženih, Sreten Lukid, šef policije. Uloge su savršeno podijeljene. SAD javno ipak nije prestao zahtijevati vodstvo u pokušajima postizanja Mladideva uhidenja, a Europa se drži u pozadini. U junu 2003. Washington je prijetio da nede uplatiti godišnju pomod Srbiji i Crnoj Gori ako Mladid ne bude predan ICTY-u. Zatim, uoči roka, zadovoljio se uhidenjem jednog od optuženika koji je u bijegu od 1998., Veselina Šljivančanina, traženog za pokolj pacijenata vukovarske bolnice u novembru 1991. Isti scenarij ponavlja se sljededih godina. Mladid je uvjet, medijski jako razvikan, koji se pretvara u obično sredstvo pritiska kako bi se dobili drugi bjegunci ili drugi ustupci. Pred Carlom del Ponte Mladid je samo alibi da ju se odvrati od pisanja novih optužnica. Tužiteljica odbacuje Živkovidev zahtjev, ali u proljede odobrava odgodu srbijanskim vlastima, oslabljenima smrdu premijera. Poslije ljeta i angloameričkih pokušaja da novom rezolucijom zabrane svaku novu optužnicu, njezina popustljivost bila bi sve rizičnija. Istraga je završena: ona potpisuje optužnicu i predaje ju sucima. Dan nakon njezina posjeta Beogradu, srbijanske vlasti i njihovi modni saveznici ne odustaju od prisiljavanja Švicarke da povuče optužnicu. Kako bi olakšala uhidenja, Carla del Ponte postigla je odobrenje sudaca da se optužnica i nalozi za uhidenje zapečate kako se ne bi objavili u javnosti prije ponedjeljka, 6. novembra. Čak i ako ta privremena mjera nimalo ne zaustavlja postupak, Washington u njoj vidi priliku da sasvim mirno nastavi svoje smicalice. Vodedi brigu o spašavanju privida, Amerikanci ne zahtijevaju eksplicitno napuštanje sudskih progona. Radije sugeriraju Carli del Ponte da ih zamrzne. Američki veleposlanik u Beogradu William

Montgomery prenio je tu poruku na kraju posjeta Carle del Ponte 3. novembra: „Moja vlada traži od vas da zadržite pečate još godinu i pol za Sretena Lukida i po godinu dana za druge." Ona prihvada produžiti mjeru povjerljivosti optužnica još petnaest dana, ali nema ni govora o odgodi uhidenja. Nekoliko dana poslije vijest je procurila u nekim novinama, bliskim srpskim tajnim službama, i otkrila postojanje kaznenog progona protiv četvorice generala. Pečati više nisu potrebni. Suci su potpisali nalog za objavu. Sporazum između Beograda, Washingtona i Londona propao je. Jack Straw piše Carli del Ponte da njezina optužnica prijeti „izazivanjem krvoprolida" u Srbiji. Krajem novembra 2003. u Hagu Pierre Prosper bjesni: „Tražili smo od vas odgodu, da držite optužnicu zapečadenu. Nismo tražili previše. A kad američki šef diplomacije nešto kaže, poruka treba biti shvadena ozbiljno (...) Svi (u američkoj administraciji; op. a.) žele ponovo razmotriti odnose s ICTY-em, vidjeti na što smo prisiljeni i što ovisi o našoj dobroj volji." Carla del Ponte mu je odbrusila: „Kad vaše želje nisu uslišane, one postaju zapovijedi. Ali ne možete naređivati sucima, a samo su oni bili nadležni za donošenje te odluke." Prosper joj je zaprijetio: „Nitko nije rekao da je to naređenje, nego molba. Morate pripaziti što govorite. Vaše odbijanje slušanja može imati posljedice. Nismo zadovoljni. Imali smo politiku otvorenih vrata, možda dete odsad morati kucati da biste ušli." Velike sile ustrajno poduzimaju korake i zbog drugih osumnjičenika. Strategija okončanja otvorila je vrata političkom vođenju pravosuđa. Svatko ima svoja potraživanja. Samo ih Amerikanci i Britanci pretvaraju u zahtjeve i tvrdo nastupaju. Ostali radije sugeriraju ne pribjegavajudi pritiscima. Ipak, svi opravdavaju svoje miješanje u ime pragmatizma i potrebe da se ustupcima potaknu srpske vlasti na olakšanje pristupa arhivu i na uhidenje najteže uhvatljivih bjegunaca, kao što su Mladid i Karadžid. ICTY tada broji dvadeset bjegunaca, od kojih je devetnaest Srba. Dvadeseti je Hrvat, Ante Gotovina, bivši legionar, osuđivan u Francuskoj za iznudu kojeg je ICTY 2001. optužio za zločine protiv krajinskih Srba u augustu 1995. Zagreb odbija izručiti svojega generala, „viteza Domovinskog rata". I hrvatske vlasti nadaju se nagodbi. Jedan bivši američki posebni izaslanik na Balkanu zalaže se u maju 2003. kod Carle Del Ponte da odustane od toga slučaja. Više drugih međunarodnih ličnosti posreduju u njegovu korist. Gotovina ima saveznike u Francuskoj, gdje je živio, i u Sjedinjenim Američkim Državama. Američki vojni stručnjaci savjetovali su ga za vrijeme vojnih operacija u

Krajini 1995. Može računati i na potporu američkih neokonzervativnih krugova koji u Washington Time-su spajaju novinsku kampanju protiv ICTY-a i poziv na povlačenje optužnice protiv njega. Ali u Londonu ima žestoke neprijatelje koji ga pod svaku cijenu žele vidjeti u zatvoru. Washington se svrstava na istu stranu sredinom 2003., poslije odbijanja Hrvatske da potpiše bilateralni ugovor o pravnom imunitetu koji bi štitio američke građane od kaznenih progona pred stalnim Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Zagreb je popustio pod prijekorima Europske unije u koju Hrvatska želi jednog dana udi. To de je stajati uskradivanja američke vojne pomodi. Britanci de braniti zahtjeve pravde jednako djelotvorno kao i kad su im se opirali i prisilit de Hrvatsku da izruči Gotovinu sucima ICTY-a. Zagreb je započeo proces približavanja Europskoj uniji i uskoro de modi otvoriti pregovore za kandidaturu. Na poticaj Velike Britanije, Europa uvjetuje otvaranje tog procesa punom suradnjom s ICTY-em. Početkom 2004. Zagreb predaje bez odlaganja osam novih optuženika, dva hrvatska generala i šest Hrvata iz Bosne koji žive u Hrvatskoj. Kad je 14. aprila 2004. Bruxelles zatražio njezino mišljenje, Carla del Ponte mogla je samo pozdraviti napore Zagreba, žaledi ipak što nije uhiden Gotovina. Ovo povoljno mišljenje omogudit de otvaranje pregovora. Carla del Ponte se nada da de ta zaslužena pomod olakšati izručivanje Gotovine. Dvadeset minuta poslije britanski veleposlanik u Hagu stiže u ured Carle Del Ponte da joj izrazi duboko neslaganje Londona. Sat poslije stiže savjetnik američkog veleposlanstva da i on osudi „držanje" tužiteljice u jednom europskom predmetu koji se zapravo ne tiče Washingtona. Američki diplomat bezobzirno je optužuje da de takvim ponašanjem upropastiti svaki napor da se postigne Karadžidevo i Mladidevo uhidenje. Tvrdi da njezina gesta prema Hrvatskoj prijeti odvradanjem Beograda od suradnje. London ne uspijeva blokirati otvaranje pregovora. Ali uspijeva naprotiv spriječiti njihov ishod, kandidaturu Hrvatske za Europsku uniju, sve do kraja 2005. i do uhidenja Ante Gotovine na Kanarskim otocima. Očit nesklad politike Londona, koji je za druge optuženike spreman na zakulisne nagodbe, a manje odlučan da prekine nekažnjenost Karadžida i Mladida nego Gotovine, potakao je mnoga pitanja. Ona su ostala bez odgovora. Mediji sugeriraju, ali nisu uvjereni, da je riječ o starom sporu oko isporuke oružja iz Hrvatske IRA-i, u čemu je Gotovina mogao sudjelovati, a

koje je 2000. godine korišteno u atentatu na prostorije MI6 u Engleskoj. Veze hrvatskog generala i IRA-e međutim potvrđene su: irski pladenici borili su se uz njega 1991. u ratu u Hrvatskoj. Ali i zahtjev za pravdom bez sumnje je također pružio Velikoj Britaniji priliku da zapriječi na neko vrijeme put prema ulasku Hrvatske u Europsku uniju i da tako pruži priliku Srbiji da nadoknadi kašnjenje, kako bi omogudila Europi da razmotri mogudnost zajedničkog ulaska dviju susjeda iz bivše Jugoslavije u EU. Još dva hrvatska generala neko su se vrijeme nadala da de izmadi pravdi. Optužbe protiv Mladena Markača i Ivana Čermaka, kazneno progonjenih za isti slučaj kao i Ante Gotovina, ostala su nekoliko mjeseci na stolu suca Me-rona. Kad ih je primio u decembru 2003., predsjednik ICTY-a igra na kartu skorašnjeg usvajanja nove rezolucije koja de mu dati ovlast da ih odbaci, i on odbija odrediti suca za potvrdu. U februaru 2004. njegova opstrukcija prijeti izazivanjem skandala u ICTY-u. Prisiljen je predati sucima te dvije optužnice, koje su konačno ovjerene 8. marta 2004. Staviti Carlu del Ponte pod nadzor Sredinom marta, na poticaj Britanaca, novi prijedlog Rezolucije ima izgleda da ga svi odobre. Na zahtjev Rusije, nužnost suđenja Karadžidu i Mladidu u Hagu, čak i nakon utvrđenih rokova, opet je povučena. Francuska je izborila novo slabljenje članka koji sugerira tužitelju da više ne podiže optužnice. Jedan pridjev manje, izbačen je dio rečenice, pa sada u Rezoluciji stoji: „Napominjudi sa zabrinutošdu pokazatelje iznesene 9. oktobra prema kojima bi moglo biti nemogude provesti strategije okončanja, utvrđene Rezolucijom 1503 (2003.)." Pariz je također uspio nametnuti spominjanje „specijalnih istraga" protiv članova Ruandske patriotske vojske kojima Kigali mora pružiti pomod. Pobijeđeni su decembarski otpori Britanaca. Umjesto od predsjednika, konačno se traži od „Suda", što je neodređena kompromisna formula, da osigurava sukladnost novih optužnica s kriterijima zadanima u augustu 2003. Kad bude glasovala, 26. marta 2004. u prilog Rezoluciji 1534, Francuska, koja predsjedava Vijedem sigurnosti, sigurna je da je neutralizirala američku gorljivu želju da preuzme kontrolu nad dva Međunarodna kaznena suda. U tom smislu sastavlja pismo u kojem precizira da ta nova rezolucija „ne može ni u kojem slučaju biti protumačena tako da dopušta promjenu mandata ili pravila postupka". Washington ne prihvada taj neuspjeh i uspijeva iznuditi ono što mu je

odbijeno. Tužitelj ICTR-a neprimjetno napušta „specijalne istrage" koje Kigali nikada nede sam otvoriti. U ICTY-u Theodor Meron bez odlaganja saziva izvanrednu sjednicu sudaca kako bi Carlu del Ponte stavio pod nadzor. Šestog aprila 2004. izmijenjen je članak 28. Pravilnika o postupku ICTY-a tako da dopušta trenutačnom predsjedniku, sucu Meronu, kontroliranje posljednjih optuživanja. Lišena diskrecijskog prava kršenjem članka 16. Statuta IC-TY-a, Švicarka osporava sucima pravo da odbace optužbe po drugom kriteriju osim dokaza. Uzalud. Tada prijeti da de odati javnosti imena osumnjičenih koji budu odbačeni. Jer na silno skradenom popisu neka su preostala imena poznata po zlu. Dva bi slučaja međutim mogla pasti na ispitu. Ona ih odlučuje ustupiti, jedan Beogradu, a drugi Zagrebu, kako bi provjerila volju domadih vlada da dopuste svojim 113 sudovima suđenje notornim zločincima. No ona, naprotiv, ne može odustati od optužnice koju je upravo potpisala, čak i ako nije sigurna da de biti prihvadena. Optuženoga Gorana Hadžida, nekadašnjeg skladištara, postavio je Slobodan Miloševid na čelo Srba u dijelu Hrvatske oko Vukovara. Optužnica polaže ispit jer je Goran Hadžid viđen kako mu njegov mentor dodjeljuje ime „predsjednika" istočne Slavonije, dijela Hrvatske uz granicu namijenjenog pripajanju susjednoj Srbiji. Kriteriji su nejasni, pa dakle arbitrarni. Suci ne žele optužiti jednog drugog hrvatskog generala, Mirka Norca, za zločine počinjene protiv Srba 1993. pa konačno pristaju nakon što su dobili uvjeravanja da de biti predan sucima njegove zemlje. No mjesecima oklijevaju prihvatiti optužnicu protiv jednog izvršitelja koji je sam došao priznati svoje sudjelovanje u pokolju u Srebrenici, ali konačno pristaju bojedi se prekršiti pravosudna pravila u slučaju tako teških priznatih zločina. Na Sudu u Arushi suci odbijaju poslušati suca Merona iako je doputovao kako bi ih uvjerio da prihvate isti amandman. Ali poslušnost novog tužitelja omoguduje ICTR-u da se prištedi formalnog stavljanja pod nadzor. Strategija okončanja Da bi bolje ovladale Tužiteljstvom u Hagu velike sile guše Međunarodni kazneni sud i uskraduju mu financijska sredstva. Pri usvajanju proračuna za 2004. Tužiteljstvu je proračun smanjen za 29 miliona dolara, a ostatku Suda dana su povedanja. Ali ICTY je naročito pogođen naredbom iz maja 2004. da obustavi svako novo zapošljavanje, pravdajudi to zaostacima uplata Kine, Japana, Brazila i Sjedinjenih Američkih Država u proračun Ujedinjenih

naroda. Skorašnje zatvaranje ICTY-a izazvalo je odlazak stotinjak osoba, vedinom iz Tužiteljstva. Tim odljevom najviše je pogođen Istražni odjel. Najbolji istražitelji odlaze pojačati redove ICC-a, također smještenog u Hagu. Neki drugi odgovaraju na primamljiv poziv Glavnog tajništva Ujedinjenih naroda od kojeg je u julu zatraženo da požuri s istragom o malverzacijama koje su članovi te organizacije počinili u okviru programa Nafta za hranu u korist Iraka: ponuđena im je trostruko viša plada od one u ICTY-u. UN se, međutim, protivi američkom pokušaju da sredinom 2004. oduzmu dvadesetak pravnika IC-TY-u kako bi se uspostavio Irački specijalni sud. Glavno tajništvo Ujedinjenih naroda ne želi dati podršku sudu koji primjenjuje smrtnu kaznu. Bududi da ne može nadoknaditi odlaske novim zapošljavanjima, Tužiteljstvo mora raditi sa smanjenim kapacitetima u trenutku zatvaranja posljednjih istraga. Bez raspoloživih fondova konačno je prisiljeno ograničiti zadatke istražitelja na terenu umanjujudi tako svoju sposobnost prikupljanja dodatnih dokaza da bi na vrijeme obradilo predmete. Suci nisu podvrgnuti istim pritiscima. Kad se predsjednik Meron potužio na zamrzavanje zapošljavanja koje prijeti ograničenjem njegove sposobnosti programiranja sudskih postupaka, New York se požurio odobriti mu iznimne mjere jer bi 113 Beogradski tužitelj zadužen za ratne zločine nastavit de istragu bez odlaganja. Hrvatska de imati više poteškoda, zbog političkog utjecaja osumnjičenoga, ali de konačno poduzeti kazneni progon 2007. kašnjenje procesa moglo produljiti život Tribunala. Ujesen 2004. Carla del Ponte zove na uzbunu Europljane: „Izgubila sam oko 50% osoblja medu pravnicima i 40% medu istražiteljima. Zamrzavanje zapošljavanja, što je odlučilo Tajništvo Ujedinjenih naroda, sprečava me da ih zamijenim. Najjednostavnije rješenje bilo bi mi izbaciti istrage, prestati se boriti za postizanje uhidenja svih odbjeglih i usredotočiti se na postupke u tijeku. Upravo to mnogi priželjkuju, kako unutar tako i izvan bivše Jugoslavije. Ali to bi donijelo mračnu bududnost ovoj regiji za više desetljeda. Bio bi to i vrlo zloslutan predznak za međunarodno pravosuđe. Bitno je da svi optuženici u bijegu, posebno Karadžid, Mladid i Gotovina, budu predani ICTY-u. Ako međunarodna zajednica dopusti jednome od njih da umakne pravdi, svi bi mogli zauvijek održati svoju nekažnjivost." Financijska kriza potrajala je do kraja 2004. ICTY je tada podvrgnut novim proračunskim ograničenjima za 2005. godinu. Međutim, odlučan rez od

10% ukupnog osoblja Suda neuravnotežen je. Napor smanjenja odnosi se u prvom redu na Tužiteljstvo koje gubi 35% radnih mjesta. Amerikanci pokušavaju nametnuti ICTY-u vijede za nadzor, ali tu novu smicalicu odbacuju brojne države koje u sustavnoj volji američke administracije da okrnji kredibilitet i učinkovitost Međunarodnih kaznenih sudova (ICT) vide volju da oslabi stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). U Vijedu sigurnosti krajem 2004. Francuska ističe „razorni učinak" smanjenja financija koje paralizira ICT i primjeduje: „Ima nešto paradoksalno u činjenici da države podržavaju strategiju okončanja i da, s druge strane, smanjuju sredstva za izvođenje posla. Misija Međunarodnih kaznenih sudova mora se nastaviti sve dok Radovanu Karadžidu, Ratku Mladidu ili Kabugi (za Ruandu; op. a.) ne bude suđeno. Rezolucije 1503 i 1534 ne smiju biti popudbina za nekažnjivost." Jordanski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u New Yorku jedini je ukazao na neiskrenost velikih sila. U Vijedu sigurnosti princ Zeid al-Husein, koji je i predsjednik Skupštine država koje sudjeluju u ICC-u, kaže 6. oktobra 2004.: „Prestanite se tužiti na visoke troškove Međunarodnih kaznenih sudova, koji ne koštaju ništa u usporedbi s ratom. Kad je međunarodna zajednica spremna potrošiti blizu trilijun američkih dolara godišnje za naoružanje -tog povijesnog pratioca rata -kako možemo redi da su svote potrošene za pravdu, najvedeg pratioca mira, previsoke?" Službeno, paraliziranost Suda samo je žalosna slučajnost koju uzrokuju loše platiše. Neslužbeno, kao što to povjerava sredinom septembra 2004. jedan član Ureda pravnih poslova Ujedinjenih naroda u New Yorku, „zamrzavanje zapošljavanja u ICT-u odlučili su činovnici u New Yorku da bi održali pritisak na Haško tužiteljstvo, tako da što je mogude manji broj istraga rezultira novim optužbama u ovoj završnoj fazi kaznenih progona". Činovnici koji izvršavaju naređenja, kao u New Yorku Britanac Ralph Zacklin, veliki meštar ove strategije prestanka dotoka sredstava. Pravo ne može vladati svijetom Velike sile pokušale su slomiti neovisnost ICTY-a, smrviti ga kako bi postao samo igračka političara, sukladno početnim namjerama, dok potpuno ne bude maknut prije nego što uspije časno izvršiti svoj mandat. Njihova nesmiljena manipulacija ciljala je u prvom redu na Tužiteljstvo, jedini organ sudskog stroja s diskrecijskim pravom. Ima mod odlučivanja o uputnosti istraga ili kaznenih progona, što je njegova snaga i njegova ranjivost. Velike

114

sile nisu mogle dirati u mod sudaca da sude. Da su od međunarodnog pravosuđa napravili parodiju pravde, okrnjile bi vlastitu mod dijeljenja pravde. Htjele su ograničiti međunarodno pravosuđe, spriječiti ga da se razvija bez nadzora, da se osjeda slobodnim ne polagati račune, stalno ga podsjedati da ne može raditi neovisno o diplomatskom procesu i nametati svoju logiku političkom procesu. Morale su razbiti iluziju da pravo može vladati svijetom, a ipak ne oduzeti kredibilitet pravosudnoj prijetnji, oružju kojim se 114 Suci su također izloženi političkim pritiscima, ali oni se prije svega tiču sporednih vidova sudskih predmeta, kao što su puštanje na privremenu slobodu ili nalozi državama da odobre svjedočenje visokih zapadnjačkih dužnosnika. Ne može se međutim isključiti kako su velike sile snažno poticale izricanje zabrane da se Međunarodnom sudu pravde (ICJ) predaju dijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO), koji potvrđuje umiješanost Beograda u rat i zvjerstva u Bosni i Hercegovini. Uostalom, odluke da se poslije osude ne otvaraju ponovo neki slučajevi, kao što je slučaj Tihomira Blaškida ili Biljane Plavšid, čini se da su više nametnute vremenskim ograničenjem nego pravosudnim argumentima. namjeravaju i dalje koristiti, prema vlastitim interesima. Tako su do krajnjih granica smanjile manevarski prostor ICTY-a dokazujudi istodobno da raspolažu, kada žele, tijelima koja su sposobna učinkovito braniti međunarodno pravo legalnim sudskim postupcima koji imaju kredibilitet. Međunarodna pravda može funkcionirati: može provoditi teške istrage i dodi do središta vlasti, voditi bez sumnje duge i teške, ali pravedne postupke, jamčiti pravdu dostojnu tog imena. Ali ona ostaje oružje modnih. Carla del Ponte izvlači gorku lekciju tog okrutnog dvoboja između pravde i politike 27. januara 2007., pred studentima prava Katoličkog sveučilišta u Lilleu: „Postoji zlatno pravilo koje svaki tužitelj, državni ili međunarodni, mora imati na umu: politika je pravdi ono što je voda kovini. Nagriza je, izjeda, kvari i konačno uništava!" Načelo Glavnog stožera UN-a u New Yorku „ako države više ne pladaju, znači da nema političke volje" razumjeli su na Balkanu. Vlade znaju da se izlažu sve manjoj opasnosti izbjegavajudi svoje zakonske obaveze. U 2004.godini ICTY ima dvadeset dva optuženika, vedinu u Srbiji. Vojislav Koštunica, koji je postao premijer u februaru 2004., odbija svako uhidenje. U julu Beograd dopušta još jednom optuženiku, Goranu Hadžidu, bivšem

Miloševidevu pladeniku u Vukovar, da pobjegne. A Carla del Ponte ga je lokalizirala prije nego je predala nalog za uhidenje i pokazala je srpskoj policiji gdje da ga nađe. Ta je scena snimljena skrivenim kamerama, smještenima oko vile, uz pomod jedne europske obavještajne službe. „Nekima u Londonu draži je pristup ICTR-a koji je odustao od podizanja novih optužnica kako bi se usredotočio na sudske postupke", objašnjava 16. jula 2004. Carli del Ponte savjetnik veleposlanstva Velike Britanije u Hagu. Britanski diplomat dodaje: „Beograd de od vas zatražiti da četiri srpska generala ne smatrate vrlo visokim dužnosnicima i da dopustite njihovo prebacivanje srpskom pravosuđu." Pierre Richard Prosper također pokušava Švicarku natjerati na korak unatrag. Bududi da pritisci na Beograd ne djeluju, on traži od nje 28. septembra 2004. da odustane od nekih imperativa pravde: „Budite realni. Nedete dobiti sve dokumente koje ste tražili, sve bjegunce... Koliko bi vam bilo dovoljno?" A ona mu odbrusi: „To je opasno!" Poruka koju Prosper odašilje ved godinu dana uvjerila je vođe u bivšoj Jugoslaviji u nužnost priskrbljivanja naklonosti modnih saveznika kako bi izbjegli podvrgavanje međunarodnim pravilima. Krajem 2004. Carla Del Ponte sprema se optužiti Ramusha Haradinaja, bivšeg zapovjednika Vojske za oslobođenje Kosova (UCK) u kraju oko Pedi, protiv kojega je otvorila istragu 2001. Otada je istraživanje činjenica naišlo na višestruke zapreke. Svi anglosaksonski pomodnici tužitelja, koji su redom zaduživani za taj predmet, tražili su da ih se skine s njega. Jedni zato što su osumnjičenika smatrali „podređenim izvršiteljem" i, dakle, nedostojnim interesa tima koji radi na zločinima UCK, drugi jer su se svjedoci povlačili ili su dokaze „vjerovatno krivotvorile srpske tajne službe". SAD i Velika Britanija pustili su da se zaboravi na zahtjeve za pomod koje im je ICTY godinama slao i pod njihovim utjecajem misija Ujedinjenih naroda na Kosovu odbila je surađivati na tom predmetu s ICTY-em, iako je vodila kosovski Pravni odjel i raspolagala zapisnicima koji se odnose na taj predmet. Ramush Haradinaj osumnjičen je da je naređivao otmice Albanaca druge političke orijentacije, otmice Srba i Roma, njihovo zatočenje u kojem su pretrpjeli torture, a zatim su smaknuti. Od jeseni je Carla del Ponte upozoravala velike sile da de Haradinaj biti optužen prije kraja godine i da de tražiti da ga uhite NATO-sna-ge raspoređene na Kosovu. U nevjerici, jedan visoki dužnosnik State Depar-tmenta uzviknuo je: „Kako ste mogli skupiti dosta dokaza za optužnicu, kad vam nismo ništa dali?" I požurio se

objasniti: „Naravno, nismo imali ništa." Dvadeset drugog novembra u New Yorku Pierre Richard Prosper upozorio je Carlu del Ponte: „Moja administracija smatra ovu optužnicu izvorom problema. Više zemalja želi da SAD preuzme odluku da vam kažu može li se ili ne podignuti optužnica. Ja sam ih razuvjeravao i rekao im da dete nas vi o tome obavijestiti na vrijeme." Odgovorila je: „To de biti članak 7.1. (izravna osobna odgovornost; op. a.) jer je sam izravno upleten u zločine." Sutradan je Ka-thleen Stevens, zadužena za europske poslove u State Departmentu pitala Carlu Del Ponte: „Potječu li vaši dokazi iz dokumenata koje je dao Beograd? (...) Ramush je jako povrijeđen. Šokiran je. Ne zna što da sad radi." Prešavši poslije rata u politiku, Haradinaj je predviđen za mjesto premijera Kosova. Njegova stranka, koja je na parlamentarnim izborima u oktobru zauzela trede mjesto dobila je samo 8% glasova, ali je potrebna mirotvornom vodi Ibrahimu Rugovi kako bi sastavio vladu. Amerikanci su ga pokušali odvratiti od prihvadanja tog položaja, ali je Haradinaj to žestoko odbio u pismu naslovljenom Philipu Goldbergu, američkom predstavniku u Prištini, u kojem optužuje Carlu del Ponte da ima politički cilj. Washington, koji strahuje od novih nemira na Kosovu, manevrira u sjeni. A Kathleen Stevens dobacuje: „Mislim da bi radije išao u Hag kao premijer. Htio bi da optužnica ostane zapečadena (ne javna; op. a.) godinu dana kako bi se kasnije predao sudu." U međuvremenu Haradinaj se nada postati „ocem neovisnosti Kosova". Pregovori o konačnom statusu Kosova pred otvaranjem su. U početku se predviđalo da de završiti krajem 2005. Posljednji zamjenik tužitelja zadužen za taj slučaj Amerikanac je. Krajem novembra uvjeren je kako ima dosta dokaza da optuži Haradinaja za izravnu odgovornost (članak 7.1.) i za odgovornost kao hijerarhijski nadređena osoba (po članku 7.3. Statuta). Ali početkom decembra, tri tjedna prije roka nakon kojega Tužiteljstvo ne može izdati optužnicu, povlači se s tog slučaja. Ne želi sastaviti optužnicu koju tužitelj očekuje na stolu 8. decembra. Carla del Ponte osupnuta je tom promjenom stava u zadnji čas. Amerikanac se izvlači te i on maše uobičajenom isprikom kako bi zaustavio kazneni progon: „Svjedoci nisu vjerodostojni." Carla del Ponte žurno imenuje novog zamjenika. Nakon tri tjedna pomamnog pregledavanja svih dokaza u premetu, optužnica je konačno gotova. To de biti posljednja koju de potpisati Carla del Ponte. Sudac ju je vrlo potanko pregledao kako bi pronašao i najmanju pogrešku zbog koje bi mogao odbiti njezino

potvrđivanje i ovjerio ju je početkom marta 2005. Nalog za uhidenje odmah je predan NATO-snagama. U međuvremenu je sredinom decembra Ramush Haradinaj imenovan za kosovskog premijera uz pristanak međunarodne zajednice koja je bila obaviještena o predstojedoj optužnici za zločine protiv čovječnosti. Poslije njegove ostavke i dobrovoljne predaje Hagu početkom 2005. pušten je na slobodu u očekivanju procesa. Pismo podrške Robina Cooka, bivšeg šefa britanske diplomacije, uvjerilo je suce unatoč žestokom protivljenju Tužiteljstva koje je ukazivalo na više slučajeva zastrašivanja svjedoka nasiljem. Do otvaranja njegova procesa 5. marta 2007. Haradinaj je više ili manje diskretno nastavio političko djelovanje na Kosovu uz podršku zapadnih saveznika unatoč zabrani sudaca ICTY-a. U sudnici 5. marta Carla del Ponte ističe da zločini koje je počinio onaj kojega naziva „ratnim vodom" nisu bili nimalo „plemeniti, junački, domoljubni ili časni". Dodala je: „Ipak, neke osobe nisu htjele ovu optužnicu (a; op. a) malo njih podržavalo ju je, kako među strancima tako među domadim ljudima." Ukazujudi na nove prijetnje svjedocima koji još uvijek pristaju svjedočiti, upozorila je: „Ako se svjedoci ne pojave na Sudu, bit du prisiljena prekinuti kazneni progon." Ubojstvo barem dvojice ključnih svjedoka, smrt u sumnjivim uvjetima tredega, i odustajanje više njih ved dopuštaju sumnje u osudu. Utrka s vremenom na štetu pravde Završetkom istraga velike sile ipak nisu riješile problem. Dvadeset optuženih još je uvijek u bijegu, previše da bi se nesmetano naložilo zatvaranje Suda u utvrđenim rokovima. Washington podiže ton protiv Beograda koji konačno predaje petnaestak bjegunaca krajem 2004. i početkom 2005. Bruxelles se brine za Hrvatsku, koja u decembru 2005. predaje Antu Gotovinu. Karadžid, Mladid, Tolimir i još trojica srpskih optuženika još nedostaju. Unatoč otvorenu odbijanju Beograda da preda zadnje optuženike u bijegu, velike sile popuštaju od kraja 2006. i postupno nastavljaju proces približavanja sa Srbijom. Nakon ulaska Srbije u NATO-ovo Partnerstvo za mir, Europska unija najavljuje sredinom maja 2007. nastavak pregovora o kandidaturi Srbije. Beograd pozdravlja odustajanje Europljana od zahtjeva za Mladidevo uhidenje kao uvjeta, predajudi im dvojicu optuženika u bijegu: Zdravka Tolimira, uhidena krajem maja, nekadašnju Mladideva desnu ruku koji je tražen zbog genocida u Srebrenici i koji je godinama živio u Srbiji, a da nikada nije bio uznemira-van. Krajem juna u

Crnoj Gori uhiden je Vlastimir Đorđevid uz pomod tajnih službi Srbije. Bivši šef Miloševideve policije za vrijeme zločina na Kosovu pet se godina skrivao u Rusiji prije povratka u proljede 2006. Opskrbljen lažnom putovnicom, izdanom u Beogradu na ime Novica Karadžid, otada je živio u Budvi, na crnogorskoj obali. Pred Vijedem sigurnosti, 18. juna 2007., Carla del Ponte čestita Srbiji na naporima. Par dana prije u Beogradu sbijanske vlasti ponovo su joj obedale da de izručiti Mladida prije kraja godine. Tužiteljica se hvata za tu nadu bodredi istovremeno Bruxelles da ne potpisuje ugovor o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom dok Mladid ne bude predan Hagu. Ali njezini apeli nemaju odjeka. Kao uzvrat za priznavanje neovisnosti Kosovu, kojoj se Beograd i dalje protivi uz podršku Moskve, Europa obedava Srbiji status kandidata do kraja 2007. Na traženje glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Južnokoreanca Ban Ki-muna, Carla del Ponte prihvatila je nastaviti svoj mandat, koji je trebao završiti 14. septembra, do kraja 2007. Posljednje mjesece na položaju tužiteljice ICTY-a posvetit de prisiljavanju kako Beograda tako i Bruxellesa da održe obedanja. Ma kakav bio ishod tog okršaja, poruka velikih sila nede se promijeniti: Sud se mora zatvoriti u skladu s predviđenim rokovima, sa ili 115 bez Karadžida i Mladida. Nasljedniku Carle del Ponte u januaru 2008, zadatak de biti pridonijeti zatvaranju Tribunala, uz rizik da odbjeglim optuženicima pruži nekažnjivost, a onima koji čekaju proces, izliku za izlaz. Obedanje da de se kad-tad suditi Karadžidu i Mladidu pred ICTY-em, koje su dali zapadnjaci 2004., više ne vrijedi. A baš njihovo suđenje bilo je u središtu misije Tribunala. Da bi se pokušalo na vrijeme završiti sudske postupke, Sud je preuredio sudnice. Sada može okupiti do sedam optuženika u istom postupku. A i suci su ubrzali postupak. Ali ta utrka s vremenom ide na štetu pravde. U martu 2007. obrana i optužba na suđenju hrvatskim vođama u Bosni i Hercegovini, koji se terete za zločine počinjene u kraju oko Mostara 1993., udružile su se u prosvjedu protiv nepravednosti sustava koji je postao „rob" nametnutih rokova „ljudi u New Yorku". Obje strane predbacuju sucima da im više ne daju vremena ni za ispitivanje svjedoka. U okviru ICTY-eve strategije okončanja, članak 73. Pravilnika o postupku, koji je prepravljen 2006., ovlašduje sada suce da „skrate glavno ispitivanje nekih svjedoka" optužbe ili obrane. U drugim predmetima čini se da suci nimalo ne drže do skorog zatvaranja Tribunala. U tredem procesu za Srebrenicu, u predmetu

koji okuplja sedam optuženih, suci su zahtijevali da optužba dokaže postojanje srpskog zločinačkog projekta kojemu je od 1992. bio cilj etničkim čišdenjem uspostaviti srpsku državu u Bosni. A to su činjenice koje su toliko puta utvrđene i osuđene pred Tribunalom. Zbog takvog zahtjeva gubi dragocjeno vrijeme, koje bi se moglo drukčije iskoristiti. Proces predviđen najprije za novembar 2006. protiv Vojislava Še-šelja, ultranacionalista čije su paravojne jedinice sijale smrt u Bosni i Hrvatskoj, odgođen je sine die. Optuženik zahtijeva prevođenje na srpski jezik svih dokumenata Tribunala koji spominju njegovo ime i pladanje računa od 6 i pol miliona dolara za ved napravljene troškove u okviru priprema njegove obrane. Odlučan u namjeri da paralizira ICTY i da se ruga pravilima, Vojislav Šešelj pobijedio je poslije natezanja štrajkom glađu. ICTY nede biti u stanju suditi do kraja decembra 2008. svim optuženicima u pritvoru. U izvještaju Vijedu sigurnosti u junu 2007., predsjednik ICTY-a Fausto Pocar najavljuje namjeru da produži prvostupanjska suđenja do polovine 2009., zakoračujudi tako u fazu u načelu namijenjenu drugostupanjskim postupcima. Njegov program, na kojemu nije ni 116 Karadžidevo ni Mladidevo, niti suđenje dvojice drugih bjegunaca, ipak se čini nerealnim. Devet procesa protiv optuženika koji su ved u pritvoru još nije ni počelo, a dva su odgođena. Velike sile morat de, dakle, birati između što bržeg gašenja ICTY-a ili davanja još šest do dvanaest mjeseci kako bi se pokušali spasiti zadnji procesi u tijeku. Ali mogudnosti bi mogle biti ograničene. Politički vode, kojima se 2003. i 2004. previše žurilo oduzeti tužitelju mod kaznenog progona, sami su sebi vezali ruke. Rezolucijom 1534 iz marta 2004. nametnut je a priori nepromjenjiv kalendar. Produženje roka 2008. moralo bi zahtijevati usvajanje nove rezolucije koju de zaustaviti Rusija. Za takvo produženje morao bi se također izglasati proračun za 2008./2009. u kojem bi bili prikazani dodatni troškovi koji proizlaze iz prekoračenja roka, proračun koji bi trebale razmotriti države članice UN-a do jeseni 2007. Velike sile drže i „kesu" i sudbinu ICTY-a u svojim rukama. Ali, trudedi se oslabiti međunarodnu pravdu do potpune nemodi, oslabile su i vlastitu mod djelovanja kao i vlastitu sposobnost da sude. Čak kad bi to i htjele, nede, bez 115 Dva su kandidata: Serge Brammertz bio je pomodnik tužitelja na stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) od 2003. do 2007. U januaru 2006. imenovao ga je Kofi Annan na čelo Međunarodne istražne komisije za

ubojstvo bivšeg libanonskog premijera Rafiqa Haririja. Taj mu je položaj produžen do januara 2008., a u ICTY bi morao stupiti početkom 2008. Drugi je kandidat sadašnji pomodnik Carle del Ponte, Amerikanac David Tolbert. 116 Četiri optuženika ICTY-a koji su u bijegu, osim Radovana Karadžida i Ratka Mladida (genocid) još su Goran Hadžid i Stojan Župljanin (zločini protiv čovječnosti). sumnje, uspjeti dobiti nužni konsenzus za planiranje potreba za dvogodišnje razdoblje koje dijeli kraj prvostupanjskih postupaka (2008.) od konačnog zatvaranja ICTY-a (2010.). Zahtjevi u prilog produženju mandata ICTY-a, koje je postavilo u proljede 2007. više nevladinih organizacija, među kojima i Amnestj international, čini se da su od početka osuđeni na neuspjeh. Bez snažne mobilizacije međunarodnog javnog mnijenja, velike de se sile vjerovatno opredijeliti za promjenu kriterija za prebacivanje sudskih predmeta pred nacionalna pravosuđa, kako bi prisilile Tribunal da odustane od suđenja posljednjim visokim dužnosnicima koji očekuju suđenje. Sto se tiče bjegunaca, oni de se okoristiti nekažnjivošdu koja se nede tako zvati. Nekoliko mjeseci prije kraja svojeg mandata Carla del Ponte postala je omiljena meta nekih bivših suradnika. Graham Blewitt, Geoffrey Nice i neki bivši istražitelji pokušavaju je preko tiska u bivšoj Jugoslaviji okriviti za sva zla od kojih pati ICTY. Tužiteljica je po njima bila odgovorna za slabljenje Tribunala jer je popuštala pritiscima, prihvatila strategiju okončanja i obustavljanje progona Miloševidevih suučesnika, da je kriva za neuspjeh Karadžideva i Mladideva uhidenja i za štetnu politizaciju Tribunala koja se ogleda u njezinoj ustrajnosti da optuži Miloševida za genocid u Srebrenici „protiv uvjerenja njezinih zamjenika" i unatoč „nedostatku dokaza". Tvrde da se, dapače, pogodila s Beogradom kako bi uskratila Međunarodnom sudu pravde (ICJ) famozni arhiv Vrhovnog savjeta obrane (VSO) srpsko-crnogorske države. Sredinom aprila 2007. Geoffrev Nice je u pismu koje su na njegov zahtjev objavile hrvatske dnevne novine Jutarnji list iznio optužbu koja je uzdrmala cijelu regiju. Hrvatski premijer zaprijetio je da de stvar iznijeti pred Vijede sigurnosti i tražiti od Carle del Ponte da se izjasni. Udruga žrtava domovinskog rata tražila je krajem aprila od predsjednika Vijeda sigurnosti da odmah opozove Švicarku. Bosna je konačno našla nekoga kome pripisati sve uzroke nesrede. Kao nekada, kad su suca Antonia Cassesea optužile kolege da je dopustio Karadžidu da umakne pravdi time što nije prihvatio kompromis, istinski krivci radije su zanijemili. Ona je jedini

krivac što je međunarodna pravda razočarala, što je izdala obedanje žrtvama da de im vratiti dostojanstvo. Mora se zgaziti Carlu del Ponte kao simboličnu figuru da bi se lakše uništio san o univerzalnoj pravdi koja bi korak po korak suzbila nekažnjivost kada nacionalno pravosuđe ne ispuni svoje obaveze. Kako bi se bolje izbrisalo iz sjedanja iskorake ICTY-a, danas skromne, ali koji de se u povijesnoj perspektivi pokazati presudnima. Dvadeset petog aprila 2007. Carla del Ponte odgovara samo na jedno pitanje: utaju dokaza. Ta je afera ozbiljno uzdrmala kredibilitet ICTY-a u očima žrtava i međunarodnog javnog mnijenja i prijeti da definitivno okalja bilancu ICTY-a. Carla del Ponte želi da Tribunal razjasni tu užasnu epizodu koja je olakšala uskradivanje pravde pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Ona, dakle, traži da suci objave svoje odluke koje su dovele do skrivanja od očiju javnosti dijelova dokumenata VSO-a koji otkrivaju veze između Vojske Jugoslavije i vojske bosanskih Srba, i koji dokazuju izravnu odgovornost Beograda za zločine koje je počinila srpska strana u Bosni i Hercegovini, među kojima i u Srebrenici. Njezin je zahtjev podnesen Prizivnom vijedu i njegovu predsjedniku talijanskom sucu Faustu Pocaru, koji je 6. aprila 2006., poslije Miloševideve smrti, odlučio i dalje držati arhiv VSO-a samo za upotrebu ICTY-a dok su njihovi kolege s Međunarodnog suda pravde (ICJ), dva kilometra dalje, pretresali tužbu Bosne protiv Srbije. Kao i svaka odluka nekog Prizivnog vijeda, ona koju bi Carla del Ponte htjela učiniti dostupnom javnosti, sadrži pregled svih prijašnjih odluka, nabrajajudi argumente Srbije, motive sudaca uključenih u taj proces odlučivanja od novembra 2003. i konačno one koje je u aprilu 2006. iznijelo pet sudaca Prizivnog vijeda kako bi produžilo valjanost zabrane davanja dokumenata drugima. U opdem interesu i vodedi brigu o transparentnosti pravde, zalagala se Carla del Ponte, javnost mora biti informirana o okolnostima u kojima je arhiv VSO-a došao pod iznimne zaštitne mjere. Kako bi opravdala svoj zahtjev, navela je stotine novinskih članaka objavljenih samo u aprilu 2007. u kojima se špekulira o tom pitanju ili se traže objašnjenja. Dvadeset sedmog aprila predsjednik Pocar odredio je pet sudaca koji de činiti Prizivno vijede zaduženo za ispitivanje tog zahtjeva. Zbog položaja predsjednika ICTY-a, Pocar de dakle, predsjedati, i Prizivnim vijedem, ovlaštenim da odluči hode li otkriti ili zadržati tajnost odluke koju je on sam donio kao 117 povjerljivu prije godinu dana. Igra, dakle, nije još ni izdaleka dobivena. 117 Početkom septembra 2007, Prizivno vijede konačno je odbacilo taj

zahtev Tužiteljstva. Tim više što bi otkrivanje odluka kojima je bio cilj zaštititi najmračnije stranice Miloševideve Srbije potkrijepilo nove korake da se skinu pečati s arhiva VSO-a, a ti zahtjevi, kad bi im se udovoljilo, prisilili bi Međunarodni sud pravde (ICJ) da ponovo sudi u predmetu Bosne protiv Srbije. A ICJ baš to želi izbjedi. Dokazao je to odbivši tražiti od Beograda dokumente koje mu ICTY nije mogao dati znajudi sa sigurnošdu da bi ga to moglo dovesti u situaciju da osudi Srbiju za sudioništvo u genocidu ili za genocid. Neobjašnjiv u očima žrtava, taj nepravedni stav sudaca ICJ-a pobudio je snažne reakcije sutradan nakon odluke iz februara 2007. Ali žestoki napadi Geoffrevja Nicea protiv Carle del Ponte u proljede uspjeli su postidi da se zaboravi odgovornost sudaca ICJ-a i spriječi postavljanje pitanja o političkim pritiscima kojima su podlegli. Pravda kao simbol Tribunal de potrajati petnaestak godina prije nego zatvori vrata. U trinaest godina suđeno je ili se još sudi sto četrdeset šestoro optuženih pred ICTY-em, od kojih je pet oslobođeno optužbe. Četrnaest optuženih predano je nacionalnim pravosuđima, još jedanaest umrlo ih je prije ili za vrijeme procesa, a za dvadeset pet optuženih određeno je povlačenje progona. Od pedesetak osumnjičenih za koje je Tužiteljstvo smatralo nužnim da im se sudi pred ICTY-em, samo je dvadesetak kazneno progonjeno. Jedanaest ih još čeka postupak, a četiri optužena još su u bijegu. Uz ukupno sto šezdeset jednu okrivljenu osobu, ICTY je predstavljao pravdu kao simbol, kao svečani znak odbijanja da zločini ostanu nekažnjeni, a da njihovi glavni krivci i dalje 118 normalno žive. Suprotno ICTR-u, na optuženičkoj klupi bilo je ljudi iz svih zajednica. ICTY je optužio Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance, Makedonce. Tako je omogudio da se priznaju zločini čije su žrtve bile sve skupine. Neki optužuju zbog te brige za ravnotežu. Drugi pozdravljaju tu volju da se podsjeti da legitimnost borbe ne štiti od kaznenih progona. Sudska kvalifikacija zločina, prepoznavanje masovnih zločinačkih politika, broj optuženih na jednoj ili drugoj strani ipak ističu notorne razlike u odgovornosti. Te nijanse, koje neki smatraju previše sitnima, izmiču široj javnosti koja, ne shvadajudi ih, neizbježno naginje zaključku o građanskom ratu u kojemu su se različite zajednice međusobno ubijale. Ta teza, pogrešna koliko i proširena, niječe da je razaranje protjerivanjem ili istrebljenjem civila organiziran postupak, koji pogađa istodobno osobe i

dobra, što karakterizira zločine protiv čovječnosti ili zločin genocida. Ti zločini nisu skretanja koja donosi rat, nego obrnuto: rat je sredstvo izabrano da se uspješno ostvari masovna zločinačka diskriminacijska politika čiji bi nedopušten način bio previše očit u miru. Mnogi se također boje da bi kazneni progon vojnika Tutsija pred ICTR-om pothranjivao negacionističke teze o dvostrukom genocidu, koje su se branile i u samoj Europi. Odatle poteškoda za međunarodno pravosuđe da odredi suvislu kaznenu politiku koja nede izgledati arbitrarna, jer ne može primjenjivati, suprotno unutarnjem pravosuđu u odnosu na najteže zločine u mirnodopskom pravu, načelo jednakosti pred kaznenim progonom. Kako nadi nesigurnu granicu koja dijeli one koji odlučuju od izvršitelja, kako prešutjeti zločine jednih da bi se lakše stigmatiziralo vedu odgovornost drugih, kako učiniti prozirnijima kriterije izbora progona, kad taj izbor ovisi o slučaju, kako zadovoljiti najvedi broj žrtava kad de međunarodna pravda uvijek biti simbolična pravda? Na tragu ICTY-a zemlje regije izabrale su također dijeliti pravdu koja je simbol. Tri pravosuđa zadužena za ratne zločine, u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, obedavaju da de surađivati i učinkovito nastaviti međunarodnu pravdu. Ali konsenzusom odgovorni na najvišim položajima nede morati polagati račune. Tako se sudi izvršiteljima i srednjoj razini. Taj je napor blagotvoran, ali nosi opasnost da kažnjava brojnost sudjelovanja, a ne da stigmatizira i odvrati od svake masovne zločinačke diskriminacijske politike, sudedi 118 ICTR je optužio devedeset osoba u vezi s genocidom Tutsija i umjerenih Hutua koji se dogodio od aprila do jula 1994 u Ruandi. Osamnaest optuženih još je u bijegu. Od trideset troje ved suđenih pet je oslobođeno krivnje. Između 1997. i 2002. Ruanda je sudila pred svojim sudovima devet hiljada osoba za genocid, od kojih je 20% oslobođeno. Da bi se riješilo pitanje oko sto hiljada optuženika tada u zatvorima Ruande, Kigali se odlučio za narodne sudove, nazvane sudovimagacaca, koji su počeli djelovati u proljede 2005. Ukupno sedamsto pedeset hiljada osoba optuženih da su sudjelovale u genocidu, ili svaki deseti Ruanđanin, mora biti suđen pred tim tradicionalnim pravosuđem. onima koji su je smislili -upravo one koji su djelovali u ime nacionalnih projekata, koji se još uvijek slave, iako je do njihova ostvarenja neizbježno moralo dodi zločinom. Takav izbor može, međutim, spriječiti istinsko

pomirenje. Društva uništena masovnim zločinima ne mogu se ponovo izgraditi na laži, iskrivljavanju povijesti, na zaboravu i nekažnjenosti. Da bi se nadoknadili propusti pravde kao simbola, ona de se morati potruditi osnažiti priznavanje zločina da bi se stvorilo zajedničko pamdenje oko kojega de se modi ponovo izgraditi i učinkovito se boriti protiv poricanja, protiv poricanja činjenica, ali i porica-nja položaja dehumaniziranih žrtava koje osjedaju potrebu da se „vrate u čovječanstvo" i pronađu mjesto punopravnih građana u društvu. Suprotno ICTR-u, ICTY nije bio čin pokajanja, ni kad se stvarao ni kad je došao mir. Zapadne sile koje su bile prisutne ne poduzevši ništa pri pokolju u Srebrenici, koji su dvije sudske instance proglasile genocidom, da bi zatim u Daytonu poklonile krvnicima zemlju prekrivenu masovnim grobnicama, imale su mnogo prilika pokazati svoje žaljenje ne samo riječima. A to su odbile unatoč veličini svojega grijeha. Njihovo posljednje odbijanje da sude Ka-radžidu i Mladidu pred ICTY-em čini se da de definitivno zapečatiti njihov gnusni izbor. Bosanski Muslimani, veliki gubitnici ovog rata u kojem su platili najteži danak, za razliku od Kagamea, nisu iskoristili cijenu svoje krvi za postizanje svojih interesa na međunarodnoj sceni. Za razliku od Kagamea, nisu imali oružje kako bi zaustavili razvoj događaja koji su ved od početka imali genocidne namjere, nisu imali pobjede kojima bi nametnuli uvjete dejtonskog mira, ni modnih saveznika koji bi spriječili da se usred Europe, 119 koja je upoznala holokaust, potvrde rezultati genocida u Srebrenici. Kao što ni poslije rata ne pokušavaju odvratiti velike sile od toga da im zamjeraju za njihova nasilja, niti ih natjerati da uhite Karadžida i Mladida podsjedajudi ih na njihov istočni grijeh što su napustili narod bosanskih Muslimana kao što su prethodno napustili Tutsije. Bez sumnje zato što su izgubili rat, ali i mir. Nisu naprotiv izgubili nadu da de dobiti zadovoljštinu za svoje patnje, nadu da de biti rehabilitirano njihovo pravo da imaju prava. Ova potraživanja ne postavljaju se ni političkim zahtjevima, ni ucjenom velikih sila, nego u zahtjevu za pravdom. Najpravednijim i najmirotvornijim načinom, čiji je osnovni smisao upravo zaustaviti logiku osvete. ICTY je 2001. godine pridonio priznanju zločina u Srebrenici imenujudi ga genocidom („slučaj Radislav Krstid"), a ta je odluka potvrđena i u drugostupanjskom postupku u aprilu 2004. Optužio je dvadesetak osoba u vezi s najvedim pokoljem na europskom tlu od 1945. Najviši dužnosnici ipak nisu osuđeni: Karadžid i

Mladid još su na slobodi, Miloševid je umro u zatvoru ne dočekavši presudu. Odlukom od 26. februara 2007., nakon žalbe Bosne i Hercegovine, Međunarodni sud pravde (ICJ) oslobodio je međutim Miloševidevu Srbiju od odgovornosti i sudioništva u genocidu u Srebrenici. Skidajudi tako krivnju s Miloševida, njegove zločinačke politike i njegova režima, taj je Sud zauzeo mjesto ICTY-a. Time što je oslobodio krivnje Miloševidevo okruženje u srpskom rukovodstvu za genocid u Srebrenici (Perišid, Stanišid, Šimatovid), ICTY je sam odustao od traženja istine. A ta druga istina, ved od početka okrnjena i po toj logici krivotvorena u završnici, koju je formulirao ICJ o najsmrtonosnijem režimu koji je Europa upoznala od ponora holokausta, prelazi potomstvu, uz opasnost da usput pomete dokumentirane i neporecive činjenice nakupljene sa čizama prvog međunarodnog procesa protiv jednog šefa države. Ako je pravda skupa, koliko de tek stajati ta odbijanja da se zaustavi nekažnjivost genocidnih gospodara i da se ubije klica bududih nasilja? Međunarodno kazneno pravosuđe nije svojom jedinom modi, a to je da kazni, dokazalo svoju funkciju odvradanja, obuzdavajudi sustavna nasilja protiv civilnog stanovništva svugdje po svijetu. Sve dok države medu svoje prioritete ne upišu zlatnim slovima borbu protiv nekažnjivosti, potencijal odvradanja međunarodnog pravosuđa bit de vrlo ograničen. U međuvremenu, možda je njezinu sposobnost odvradanja od volje za osvetom trebalo dugoročno mjeriti u ograničenijem prostoru, tamo gdje je 119 Teorijski, preživjeli iz genocida u Srebrenici, kao i sve raseljene osobe, mogu se vratiti kudi u skladu s Dejtonskim sporazumom. U praksi, svaki masovni povratak odvrada se ved dvanaest godina mjerama odmazde i prisutnošdu na licu mjesta sudionika zločina. Manje od hiljadu preživjelih vratilo se živjeti u Srebrenici. Osamljeni, proganjani od ostalog stanovništva, traže posebne mjere da bi mogli razviti gospodarsko djelovanje i pokušati ostati tu. Ali kako se njihovi vapaji nisu čuli, sada razmišljaju o zajedničkom odlasku. međunarodna pravda mogla djelovati i prisiljavati na priznavanje zločina i odgovornosti. Ali Karadžideva i Mladideva hipoteka ozbiljno optereduje ovo ulaganje u bududnost Balkana. Uz opasnost da udvostruči podneseno nasilje sve dok žrtve ostanu zatvorene u prošlost svoje zajednice, koju pravosuđe još nije očistilo od nepravdi. U toj se situaciji teško može nadati pomirenju. Teško je zamisliti da de žrtve genocida ili njihovi potomci

smatrati da su dobili zadovoljštinu samim priznanjem toga čina i kažnjavanjem nekih izvršitelja, dok oni koji su uobličili tu namjeru budu ostavljeni na slobodi, dok je onoga, koji je dijelio tu namjeru i od nje napravio politiku, krivnje oslobodio ICJ, i dok njihovo pravo da imaju svoja prava, medu kojima i pravo da se vrate kudi, još uvijek ovisi o volji njihovih krvnika uz pristanak velikih sila. ICTY nije promašio svoju misiju, bio je prisiljen političkom voljom modnih da je ne ispuni najbolje i do kraja: oštro mu uskrativši sredstva, lišivši ga pristupa dokazima i bjeguncima koje sam nije mogao uhititi, dopustivši njegovo zatvaranje, a da Karadžidu i Mladidu nije suđeno. ICTY nije bio nepogrešiv, daleko od toga. Zapadne sile ipak snose glavnu odgovornost za najavljeni neuspjeh prvog međunarodnog kaznenog pravosuđa od Sudova u Nürnbergu i Tokiju. Ali istina je da one nisu raspoložene da je preuzmu i da de prvi koji de platiti cijenu biti žrtve i međunarodno pravosuđe u koje one polažu posljednje nade. Bez policije i bez izvršne vlasti, još ovisniji o dobroj volji država i ograniče-niji njihovom političkom voljom nego dva Međunarodna kaznena suda (ICT), stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) jest i još de dugo ostati suočen s istim opasnostima i s istim otporima. EPILOG Nesigurna bududnost Nitko ne sumnja da je danas teže biti diktator u mirovini nego prije deset godina, da je teže zadržati vlast nakon što se počinilo zločine ili završiti neki rat amnestijom. Ali volja da se potvrdi pravo i kazni zločince, koja se izražava ved jedno desetljede sve vedim brojem sudskih tijela ipak nije uspjela iskorijeniti stare navike. Jednostavno, borba protiv nekažnjivosti, a pogotovo modnika, daleko je od toga da je pobijedila, unatoč povijesnom zaokretu koji je izveo ICTY optuživanjem i uhidenjem Slobodana Miloševida. Stari su refleksi odoljeli rađanju međunarodnog pravosuđa, refleksi koje diktiraju „viši interesi" zbog kojih de države, ako zatreba, osporavati valjanost pravne baštine čovječanstva, ili barem zaboravljati prisile koje ona namede. Stoljede koje je upravo započelo zanemaruje lekcije nedavne prošlosti, obilježene najčudo-višnijim oblicima barbarstva koje je povijest upoznala, kao i neosjetljivošdu na međunarodno nasilje i razornu mod autoritarnih režima. Ono okiva samo sebe u vlastita protuslovlja: propovijeda se zaštita ugroženog stanovništva, a ne želi se djelovati tamo gdje treba spašavati goli ljudski život, ili se hode djelovati, ali ne i štititi

ljudska prava, daje se prednost preživljavanju država pred preživljavanjem naroda, prednost redu pod cijenu nepravde pred pravdom pod cijenu promjene vlasti. Činilo se da je ICTY konačno nametnuo ideju da nije mogude nikakvo nacionalno pomirenje, a da žrtvama ne bude ispravljena nepravda. To je morao jamčiti stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). Amnestija sigurno nije više ključna riječ diplomacije, ali ona ostaje jedno od oružja u njezinu arsenalu. Godina 2007. iznenada nas je podsjetila na stvarnost ovoga svijeta koji je u previranju, ali se ne mijenja. Početkom marta 2007. afganistanski predsjednik Hamid Karzai odobrio je nacrt zakona koji je izradio parlament u kojem prevladavaju bivši ratni vode i koji je skrojen po mjeri tako da najodgovornije za zvjerstva izuzme od pravde. Samoamnestija, izglasana u ime pomirenja i stabilnosti, protiv volje goleme vedine stanovništva koje traži pravdu u zemlji u kojoj je od 1979. poginulo više od milion i pol ljudi. U Obali Bjelokosti amnestiju koju je 12. aprila 2007. potpisao šef države Laurent Gbagbo sporazumno s dojučerašnjim protivnikom Guillaumeom Soroom, otvara put potpunoj nekažnjivosti počinitelja zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, počinjenih u sukobu koji je potresao zemlju od 2000. godine. Od 2006. ugandski pobunjenici odbijaju potpisati mir sve dok se ne prekinu kazneni progoni koje je započeo ICC protiv njihova vođe Josepha Konyja i četvorice vođa pokreta LRA. Ovi apeli izazivaju zbunjenost, ali ostaju jedna od mogudnosti za zapadnu diplomaciju koja želi učvrstiti primirje i zaustaviti dvadesetogodišnji rat u Ugandi. Usporedno s tim, ideja o „odgovornosti za zaštitu" ugroženih populacija napreduje i ovjerena je svečanim tekstom Skupštine Ujedinjenih naroda. U februaru 2007. šezdesetak zemalja potpisalo je novu međunarodnu konvenciju kojoj je cilj spriječiti nasilne nestanke čije su žrtve deseci hiljada ljudi u svijetu. Ona označava uspjeh dvadesetpetogodišnje borbe i stupit de na snagu kao obavezujuda kad je ratificira dvadeset zemalja. Šezdesetak zemalja obave-zalo se uz to boriti protiv vojačenja djece i njihova iskorištavanja u oružanim sukobima. Ta svečano preuzeta obaveza zasada nema nikakve pravne valjanosti za međunarodno pravo, ali je i ona ipak korak naprijed. Razdoblje poslije 11. septembra 2001. nije odvratilo od želje da se proširi pravna regulacija. Paradoksalno, pokazala se više nego ikada njezina nužnost. Ali države i dalje nerado usklađuju svoje riječi i djela.

Svi međunarodni ugovori i konvencije koji bi morali nametnuti pravila humanosti u ratu, kako bi se smanjile patnje koje on donosi, a na kojima se zasniva međunarodno humanitarno pravo, sada imaju sudska tijela koja su nedostajala do osnutka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 1993. godine. Otada međunarodni kazneni sudovi i druga pravosudna tijela, međunarodna ili mješovita, koja su nastala u posljednjem desetljedu, unaprijedila su pravnu praksu na području međunarodnog humanitarnog prava. Prvi put suđeno je za djela genocida. Sada je i silovanje kao sredstvo rata sastavni dio zločina protiv čovječnosti, isto kao ubojstva, prisilni izgon, tortura, prisvajanje ili uništavanje dobara. Sve više zemalja uključuje međunarodno humanitarno pravo u svoje kazneno zakonodavstvo zakonodavstvo kako bi mogle i same sankcionirati kršenje tih prava kako to od 1949. preporučuju Ženevske konvencije. Ta svjetska pravna baština sada ima stalnu međunarodnu instancu univerzalne namjene, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). Nastanak međunarodnog pravosuđa i svjetska rasprava koju je izazvalo stvaranje ICC-a pridonijeli su upoznavanju normi toga prava, dotada zatočenog na papiru kao lijepe riječi, kao svečana obedanja, a ne kao obaveze koje države moraju ispuniti. Međunarodno humanitarno pravo steklo je tako kroz godine neospornu legitimnost u javnim mnijenjima zemalja. Postalo je standard i međunarodno mnijenje tumači sukobe i prosuđuje ponašanje država ili ratnih vođa po mjerilu njegovih normi. Bushova administracija to je platila kad je u ime više nužde borbe protiv terorizma proglasila to pravo „zastarjelim" i opozvala njegovu valjanost. Ne odustajudi time od izvanrednih mjera borbe, pritvora, ispitivanja, uključujudi i uz torturu, prisiljena je priznati legitimnost prava čije su Sjedinjene Američke Države nekada bile gorljivi pokretači, i hiniti da poštuje njegova pravila pokredudi progone pred vlastitim sudovima. Otvoreno odbijati to pravo danas se čini nemogudim, zahvaljujudi budnosti nevladinih organizacija i javnog mnijenja, čak i ako se i dalje krši isto tako često kao nekada. Čak i ako oni koji ga krše nisu uvijek zaustavljeni u svojem pothvatu i nisu uvijek prisiljeni odgovarati za svoje čine. Međunarodno pravosuđe nije još uspjelo uvjeriti javno mnijenje. Unatoč stvarnim uspjesima i ostvarenjima znatnog dijela svoje misije, Međunarodni kazneni sudovi (ICT) ostavljaju utisak nedovršene misije. Mnogi su u napasti da zaključe kako su doživjeli neuspjeh pod izlikom da su „dugo trajali a malo

postigli". Od njih se očekivalo ništa manje nego da uklone nekažnjivost i time spriječe ponavljanje masovnih zločina, da rasvijetle povijest i tako doprinesu pomirenju. Nisu mogli sami ispuniti takvu zadadu, čiji je veliki dio stvar politička djelovanja, a ne pravde. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), ozbiljno sputan činjenicom da ga ne priznaje vedina zemalja, medu kojima neke najmodnije na našoj planeti, danas izaziva onoliko razočaranja i sumnji koliko je nekada budio nadanja. Nimalo iznenađujude. Međunarodno pravosuđe danas je na presudnoj prekretnici svoje kratke povijesti. Između prošlosti i bududnosti. „Između revolucije i evolucije", rekli bi neki pravnici u Hagu. „Između poleta i opadanja" predviđaju najvedi pesimisti. Njegovo nastupanje sigurno predstavlja revoluciju koja je oborila mnoge tabue, stvorila nove obaveze državama, oživjela pravo koje je dugo bilo mrtvo slovo na papiru i bez sustava sankcioniranja, donijela novog sudionika u međunarodnu sferu. Ali poslije euforije tog razdoblja za koje se smatralo da najavljuje skorašnji kraj nekažnjivosti i vedu zaštitu ugroženih populacija, međunarodno pravosuđe mora se sad oboružati strpljenjem da bi izdržalo dug put preko pustinje koji je sad čeka. Demontiranje dva Međunarodna kaznena suda izazvat de bez ikakve sumnje duboku krizu povjerenja. Protivnici de se požuriti pokopati međunarodnu pravdu ili, što dođe na isto, ostavit je u kolotečini u koju su je sami doveli. Njezinim braniteljima bit de teško odbijati njihove napade jer de, unatoč neporecivim iskoracima, dva Međunarodna kaznena suda (ICT) 120 ostaviti za sobom više od dvadesetak bjegunaca traženih zbog genocida, a stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), koji sredinom 2007. ima samo osam optuženika od kojih mu je tek jedan izručen, nede se modi do kraja ovog desetljeda pohvaliti nekim vedim rezultatom. Da postignuda njihovih prethodnika ne bi bila kratkog daha, da bi se ponovno potvrđena legitimnost svjetske pravne baštine pretočila u konkretne učinke, IPC mora dokazati svoju učinkovitost i stvoriti kredibilitet a time i legitimitet koji s mukom stječe. Mora se gurati i nametnuti se na međunarodnoj sceni dok ne postane njezin priznati sudionik kojega se sluša. ICC ne smije postati samo komora za registraciju progona koje de države započinjati bez stvarne sposobnosti i volje da sude, ne samo ratnim vođama nego i onima koji su ih u tim državama eventualno podržavali. Pomodna nadležnost u odnosu na unutarnje pravosuđe, kakva je dodijeljena ICC-u, prepustila je glavnu ulogu državama. Ta nadležnost ih

može pozivati na obavezu da sude, priključiti ih suđenju nekima odgovornima za zvjerstva. Ali može i olakšati postizanje kompromisa u ime političke ravnoteže, ograničiti traženje istine i odgovornosti. No ICC nede uvijek biti kadar otkriti propuste unutarnjih pravosuđa i vršiti pritisak da se oni isprave, jer nema ovlasti za istrage na terenu ako ga država nije pozvala ili ga nije ovlastilo Vijede sigurnosti. Njegova mod da nadzire jesu li države u stanju same suditi mogla bi dakle ovisiti o slučaju, naročito ako tim državama pruže podršku eventualni modni saveznici, odlučni da pod bilo koju cijenu daju prednost unutarnjem pravosuđu. Ravnoteža između političkog realizma i ideala pravde teško de modi nadi sud u kojem države i dalje imaju glavnu ulogu i čija je mod prisile znatno slabija od one koju su imali jedan i drugi ICT. Za sada međunarodno pravosuđe ne uspijeva nametnuti svoje imperative i osloboditi se političkih logika. Želja da kompromitiraju pravdu, stavljajudi je u službu političkih procesa, da je odgurnu u drugi plan umjesto da je učine partnerom, da tvrde kako mora pritedi ,,u pravi čas" da bi ostavila mjesta za kompromis, nije nimalo popustila među velikim silama. Kao odlučujudi čimbenici na međunarodnoj sceni, velike sile i dalje žele pravdu za onoga koga hode i kad one hode. Bit de teško uvesti neovisnost pravosuđa. Njezini vatreni pobornici napominju da su i unutarnjim pravosuđima trebala stoljeda da do nje dođu. Odnos između pravde i politike uvijek je bio konfliktan, ali je prostor sukoba znatno smanjen u demokracijama. Na međunarodnom terenu, naprotiv, granice koje namede pravna država naglo se brišu. Upravo na taj izazov morat de odgovoriti ICC. Ali u tome može uspjeti samo ako pridruži velike sile pridonosedi razvoju samog smisla realpolitike tako da ta riječ više ne znači, kako je to često slučaj, kukavičluk i izdaja osnovnih vrijednosti. ICC je ved pobijedio u prvoj bitci i to ne najmanjoj: protiv najvede sile na svijetu čiji su vođe bili uvjereni da nede modi funkcionirati bez njihove podrške. Ipak, odsutnost Sjedinjenih Američkih Država iz ICC-a naravno da podriva njezin domet i kredibilitet. Teško de zavladati međunarodno pravo ako SAD osporava stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) pravo da budu dijelom međunarodnih pravila igre, pravila koja najčešde određuju one. Kratkoročno, bududnost ICC-a čini se ozbiljno ugroženom. Ali međunarodno kazneno pravo ipak ostaje jezik koji je zajednički svim ljudskim bidima, jezik koji u to ime zaslužuje da se zastupa stalnom političkom borbom. Ako se

možemo i veseliti izdizanju prava iznad zločina, nepovjerenje država prema prisilama međunarodnog prava zapečatilo bi bududnost pravde. Ove prisile nemaju, međutim, cilj ograničiti mod država, one postoje zato da postave granice modi upravljača koji ne bi poštovali međunarodna pravila i da tako štite čovječanstvo. Pristalice ravnoteže sila i vojne sile, da bi osigurale tu ravnotežu, i dalje de slabo poštovati međunarodno pravo. Intervencionisti bili 120 Samo ICTR broji osamnaest bjegunaca. oni američki ili ne, uvijek de vidjeti u međunarodnom pravosuđu zapreku za akciju. Pristalice čekanja, bili oni europski ili ne, vidjet de u međunarodnom pravosuđu sredstvo opravdanja za svoje nedjelovanje. Da bi se izašlo iz te slijepe ulice, političari de morati nadi sposobnost da usmjere u istom pravcu interese država i osnovne vrijednosti, a ne da ih suprotstavljaju ili postupaju kao da oni isključuju jedni druge. Misao da treba zaštititi čovjeka od njegovih najsurovijih težnji potječe iz XVIII. stoljeda. XX. stoljede ipak je obilježeno „dehumanizacijom", nemjerljivom ravnodušnošdu prema ljudskim bidima. Krvarenje u Prvom svjetskom ratu, holokaust, pustošenje totalitarizma u Staljinovu SSSR-u, kineska i sje-vernokorejska kulturna revolucija među najsnažnijim su primjerima onoga što je Therese Delpech tako tačno nazvala 121 „podivljanjem". XXI. stoljede započelo je i gromoglasnim izrazom negacije vrijednosti života 11. septembra 2001. Jer je prošlo stoljede otišlo predaleko u ljudskoj patnji i razaranju čovječnosti, međunarodne konvencije pokazale su se neophodnima da se otkloni nevjerovatna regresija suvremenog svijeta. Svijet se danas ne smije odredi odredaba koje je donio u poletu mudrosti izazvanom najmračnijim stranicama naše povijesti i prezreti sredstva kojima se konačno opskrbio da bi potisnuo barbarstvo. Zato je potrebno žurno postaviti preživljavanje naroda za načelo međunarodnih odnosa, kako to zapovijeda Povelja Ujedinjenih naroda. Potrebno je vratiti ljudsko bide i njegovo preživljavanje u središte zaokupljenosti i shvatiti zaštitu država ponajprije kao zaštitu naroda, a red i sigurnost svijeta kao neodvojive od pravde i poštovanja pravila jer se preživljavanje država ne smije događati pod cijenu ugrožavanja cijelih populacija. Mora se stati na stranu naroda umjesto da se produžava njihova agonija da bi se, u ime ravnoteže i odnosa snaga, spašavale države koje gaze univerzalne vrijednosti koje bi svaka od njih morala braniti. Dok god

vrijednosti, koje su kataklizme XX. stoljeda nametnule kao nužnost, budu oslabljene nedostatkom podrške država, svijet de i dalje stvarati patnje. Ako zaštita ljudskog života i čovjekove ljudskosti uspije postati središnjom preokupacijom država u međunarodnim odnosima, tada de i međunarodna pravda nadi mjesto koje joj je namijenjeno. 121 Delpech Therese, L'Ensauvagement, Le retour a la barbarie au XXIe siecle (Podivljanje, Povratak u barbarstvo u XXI. stoljedu), Grasset, Pariz, 2005.