I 11\111
EX LIBRIS
BIB[. I OTE K A E C U M E N I C A lzdavač EX I. i B RIS, Rijeka. 2007. Za izdavača Ž E L J K O M EĐ...
47 downloads
1479 Views
4MB Size
Report
This content was uploaded by our users and we assume good faith they have the permission to share this book. If you own the copyright to this book and it is wrongfully on our website, we offer a simple DMCA procedure to remove your content from our site. Start by pressing the button below!
Report copyright / DMCA form
I 11\111
EX LIBRIS
BIB[. I OTE K A E C U M E N I C A lzdavač EX I. i B RIS, Rijeka. 2007. Za izdavača Ž E L J K O M EĐ i M O R E C Naslov izvornika KARL RAH N ER Grundkurs des Glaubens. Einfiihrung in den Begriff des Christentums Zehnte Auflage der Sonderausgabe 1984, 2004. © Herder Verlag Freiburg·Basel·Wien. Zehnte Auflage der Sonderausgabe 1984, Urednik Z O R A N G R OZ D ANOV D i z ajn D A M I R B R A L I Ć Recenzenti,os l P O S LI Ć, S T J E P A N S I RO V E C Korektura E N TON I Š E PE R IĆ Prijelom H RV O J E Ž IVČ I Ć Tisak GK AF O M A R K CI P - Katalogizacija
u publikaciji S V E U Č i L I Š N A K N J I ŽN I C A R I J E KA VO K 230.1 R A H N E R, Karl Temelji kršćanske vjere: uvod u pojam kršćanstva! Karl Rahner; preveo i pogovor napisao Željko Pavić.-Rijeka: Ex libris, 2007. - (Biblioteka Ecu menica; knj. S) Prijevod djela: Grundkurs des Glaubens: Einthrung in den Begriff des Christentums. I S B N 978-953-6932-28-3 I. Dogmatska teologija - Studija 111016099
Knjiga je objavljena uz potporu Min istarstva kulture. Mi nistarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i Goethe Internationes
2004.
P R E G L E D S A D R ŽA J A
Nužne prevoditeljske napomene, 9 Predgovor, 13 Kratice, 19 UVOd, 21 1. Prethodna opća razmišljanja, 21 2. Prethodne znanstveno -teorij ske primjedbe, 23 3. O nekim temeljnim spoznajno-teorijskim problemima, 36 Prvi tijek: Slušatelj poruke, 47 1. Križanje filozofije i teologije, 47 2. Č ovjek kao osoba i kao subjekt, 49 3. Č ovjek kao biće transcendencije, 56 4. Č ovjek kao biće odgovornosti i slobode, 61 5. Osobno pitanje o opstojanju kao pitanje o spasenj u, 66 6. Č ovjek kao raspoloživ, 69 Drugi tijek: Č ovjek pred apsolutnom tajnom, 71 1. Meditacij a o riječi 'Bog', 71 2. Spoznaja Boga, 80 3. Bog kao osoba, 102 4. Odnos čovjeka prema njegovom transcendentnom temelju: stvorenost, 107 5 . Mogućnost susretanja Boga u svijetu, 115 Treći tijek: Č ovjek kao biće radikalne ugroženosti krivnjom, 127 1. Tema i njezine teškoće, 127 2. Č ovjekova sloboda i sposobnost za odgovornost, 131 3. Mogućnost odluke protiv Boga, 136 4. 'Istočni grijeh', 147
5 P R E G LE D S AD R Ž A J A
Č etvrti tijek: Č ovjek kao događaj slobodnog, praštajućeg sebepriopćenja Boga, 159 1. Prethodne primjedbe, 159 2. Š to podrazumijeva 'sebepriopćenj e Boga'?, 160 3. Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravni egzistencijal', 17 1 4. K razumijevanj u nauka o Troj stvu, 180 6 PREGLED SADRŽAJA
Peti tijek: Povijest spasenja i obj ave, 185 1. Prethodna razmišljanja o problemu, 185 2. Povijesno posredovanje transcenden talnosti i transcendencije, 187 3. Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svj etskom poviješću, 190 4. O odnosu opće transcendentalne i kategorijalno posebne povijesti objave, 202 5 . O strukturi faktične povijesti objave, 212 6. Sažeto o pojmu objave, 221 Š esti tijek: Isus Krist, 229 1. Kristologija unutar evolutivnog svjetonazora, 231 2. K fenomenologiji našeg odnosa prema Isusu Kristu, 259 3. Transcendentalna kristologija, 263 4. Š to znači 'postanak Boga čovjekom'?, 269 5. K (teologij ski razumljenoj) povijesti života i smrti preduskršnjeg Isusa, 289 6. Teologija Isusove smrti i uskrsnuća, 331 7. Sadržaj, trajno važenje i granice klasične kristologije i sote-riologije, 354 8. K pitanju o novim postavkama ortodoksne kristologije, 364 9. Osobni odnos kršćanina prema Isusu Kristu, 378 10. Isus Krist u nekršćanskim religij ama, 385 Sedmi tijek: Kršćanstvo kao Crkva, 397 1. Uvod, 397 2. Crkva kao zaklada Isusa Krista, 401
3 . Crkva u Novom zavjetu, 412 4. Načelno o crkvenom karakteru kršćanstva, 420 5. O neizravnoj metodi legitimacije katoličke Crkve kao Kristove Crkve, 424 6. Pismo kao crkvena knjiga, 451 8. O crkvenom uČitelj stvu, 461 9. Kršćanin tl životu Crkve, 473 Osmi tijek: Primjedbe o kršćanskome životu, 489 1. Opće karakteristike kršćanskog života, 489 2. Sakramentaini život, 499 Deveti tijek: Eshatologija, 521 1 . Neke pretpostavke za razumijevanje eshatologije, 521 2. Eshatologij a kao individualna, 525 3. Eshatologija kao kolektivna, 536 Mali epilog: Kratke formule vj ere, 541 Kratka kronologija Rahnerovog života, 555 Bibliografija Karla Rahnera, 557 a) Objavljena djela Karla Rahnera, 558 b) Karl Rahner u H rvatskoj , 561 Prijevodi Rahnerovih djela na hrvatski jezik, 561 Izbor studija o Rahneru na hrvatskom jeziku, 563 Iscrpno kazalo sadržaja, 567
7 PREGLED SA DRŽAJA
N UZN E PREVODITELJSKE NA P O M E N E
Rahnerova knjiga Uvod u kršćanstvo, koja se ovdje javnosti pre daje u višestrukoj prevoditeljskoj, nužnoj ' falsifikaciji', opterećena je prije svega tim prevoditeljskim, budući da sam prevoditelj ne posjeduj e nikakvu, Rahnera dostojnu teologijsku naobrazbu.
Možda jest ili bi bilo bolje da su to učin ili oni koji su sjedili u njegovu seminaru! No to nije nikakva isprika za jezično -očevidne, filozofijski nedokučive ili teologij ski nedomišljene propuste i promašaje u ovom prevoditeljskom iskazu. Ti se vlastiti prevoditeljski 'proma šaji' uvijek iznova kreću u onom područj u, u kojemu filozofij sko nazivlje ni na koji način ne smije izvršiti nasilje nad teologijskim ili bilo kOjim drugim nazivljem. Rahner me je tijekom prevođenj a njegove knjige natjerao da još j ednom promislim - i budem krajnje kritičan prema nekim terminima koji su ustaljeni u našoj teologijskoj praksi. Pod tim ' ' prij e svega mislim na riječ 'Wirklichkeit', evepyeLu ili 'actua litas' koja se redovito prevodi kao 'stvarnost': kada se govori o 'božanskoj ' ' duhovnoj ' ili 'transcendentnoj ' stvarnosti, tada se potpuno zanemaruje da riječ 'stvarnost' sugerira potpuni pred metni odnos prema transcendentnom, što se - kol iko u teolo giji toliko i u filozofiji - mora radikalno izbjegavati. U ovome prij evodu suprotstavio sam se tom 'stvarskom' razumij evanju transcendentnog kako bih u kritičkom smislu pokazao da Bog nije (upravo u Rahnerovu smislu) nikakva 'raspoloživa stvarnost', već ona evepyeLu (zbiljnost) koja ukida ne samo svaki predmetni odnos prema biću i bližnjem, nego i prema Bogu samome. Stoga bi se, po mojemu sudu, teolozi trebali uvijek iznova - koliko u propovijedi toliko i na učilištima - kloniti govora o 'stvarnosti '
transcenden tne zbiljnosti. ***
9 NUŽNE PREVODITELJSKE NAPOMENE
OVO Rahnerovo, doista monumentalno djelo, doslovce glasi:
Temeljni tečaj vjere. Uvod u pojam kršćanstva. No urednik bibli oteke 'Ecumenica' u izdavačkoj kući Ex Libris, gospodin Zoran Grozdanov, malčice je, poradi razumljivosti, izmijenio naslov koji na naslovnici sada glasi: Temelji kršćanske vjere. Uvod u
pojam kršćanstva. 10
NUŽNE PREVODITELJSKE NAPOM ENE
Međutim, već u uvodnom dijelu vidjet ć e s e da Rahner slogan 'temeljni tečaj vj ere' preuzima iz dokumenata Drugoga vatikan skog sabora, točnije iz Dekreta o odgoj u i obrazovanju svećenika (Optatam totius), u kojemu se izrijekom kaže: 'Da bi se takav pogled na stvar od samog početka školovanja saopćio pitomcima, crkvene studije treba započeti Uvodnim te čajem koji će trajati određeno vrijeme' (O T 14). Č itajući i prevodeći Rahnera i prije, a posebice sada, činilo mi se, a i sada mi se čini da upravo u tom smislu ovo Rahnerovo djelo nije ništa drugo nego daljnja razradba dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, u čijemu je sastavljanju i sam sudjelovao. Tijekom prevođenj a tog Rahnerovog djela, koje bih rado s nje govim brojnim tumačiteljima označio i kao ono što se zove summa svih njegovih teologijskih i filozofijskih nastojanja, ali opet u duhu Drugoga vatikanskog sabora, čuo sam jednu, za prevoditelja ovog gotovo neprevodivog djela, vrlo rasterećujuću i oslobađajaću šalu. Naime, priča se da je stariji brat Karla Rahnera, Hugo Rahner, istaknuti tumačitelj otačke teologije na Teološkom fakultetu Sveu čilišta u Innsbrucku, jednom za spise svojega brata kazao: 'Karlovi bi se spisi prvo trebali prevesti na njemački, pa tek onda na ostale jezike, jer on je nerazumljiv i na njemačkom'. Tijekom prevođenja, to mi je uvijek prolazilo kroz glavu i čini mi se da sam napokon shvatio barem dva razloga za ovu izjavu Huga Rahnera: Prvi, jezični razlog, u stvari navlastito pripada životopisu Karla Rahnera. Kao student i profesor u Innsbrucku, Valkenburgu, Fre iburgu i. Br., Munsteru, Munchenu itd. on je - na meni do sada neviđeni način - u svojim rečeničnim konstrukcijama, ne u naziv lju - zadržao sve lokalizme, pritom se čvrsto držeći načela ' dicta clara et distincte', pri čemu onda neupućen prevoditelj, a posebice čitatelj - čak i u njemačkom jeziku - ostaje ne na raskriŽju, nego na
bespuću između Innsbrucka, Valkenburga, Miinstera itd. - Možda i to spada u Rahnerovo jezično poimanje teologijske slobode. Drugi, filozofijski razlog, jest - ako tako smijem kazati - Rah nerovo izravno podmetanje filozofije teologije i obratno, odnosno ne samo njihovoga nazivlja, već prije svega njihovoga, povijesno međusobno posredovanog misaonog dobra, što teologijski zain teresiranog i filozofijski neobaviještenog čitatelja može potpuno zavesti na krivi trag. Tvrdim, naime, da Rahner u ovom dj elu u mnoštvu slučajeva izravno rabi i preuzima terminologiju Martina Heideggera, kod kojega je studirao u Freiburgu i. Br. i na temelj u toga napisao svoje djelo Geist in Welt, što također izravno, bez pozivanja na izvor, koristi u svojim teologijskim refleksijama. Još više zastrašuje njegovo, čak i iz motrišta nj egovog uČitelja Josepha Marechala začudno preuzimanj e Kantovog, Hegelovog i posebice neokantovskog filozofijskog nazivlja - i to stoga što ono često dobiva svoju ortodoksno tomističku reinterpretaciju, tako da filozofijski neobaviješten čitatelj može ostati vrlo zbunjen, budući da Rahner - u tomu mu je po mojemu sudu jedino sličan Friedrich Nietzsche - uopće ne referira na izvor koji je uvijek prisutan! Dakle, za razumijevanje ove knjige potrebna je temeljita filo zofijska, teologijska, jezična i kulturno-povijesna naobrazba kako bi se uopće razumjelo što Rahner s filozofima i filozofijskim na zivljem čini teologiji, s jedne strane, i kako bi se ušlo u trag tomu što Rahner, s druge strane, upravo u svojoj teologijskoj refleksiji čini filozofiji i temeljnom filozofijskom nazivlju, tj . zbog čega ga u potpunosti podvodi pod svoj 'teologijski interes'. Kada se, jeZično-prevodilački, u jednoj njemačkoj riječi kao što je 'Dasein' (Rahner poput Heideggera isturnačujući piše i 'Da sein') susretnu Toma, Kant, Marechal, Heidegger i Gadarner - i to u izričito teologijskoj namjeri - tada čak ni najdobrohotniji niti najkompetetniji prevoditelj ne može donijeti konačnu odluku: ta riječ kao po Rahneru situacijski uvjetovana, upravo kod Rahnera - teologijski - teži tomističkom ukidanj u onog 'Da' (,Tu') u korist (vječnoga) 'bitka' ('Sein'), čime se neutralizira ne samo svako filo zofij sko razumijevanje 'tu-bitka' (Heidegger), 'opstanka' (Jaspers) ili 'opstojanja' (Kant), nego se istodobno isključivo sugerira njegova
II
NUŽNE P RE VODITE L J S KE NAPOMENE
12
N U Ž NE P R E V O D I TELJ S K E N A P O M ENE
(vremenska) ništavnost u odnosu na otkupljeni vječni život. Pri tom treba imati u vidu da 'Da-Sein' (tu-bitak) može biti shvaćen i kao Božje prisuće (parousia), te tako stoji u izravnoj svezi s onim što Rahner podrazumijeva pod 'Selbstmitteilung Gottes' koje smo preveli kao 'sebepriopćenje Boga' zato što se Bog u 'tu-bitku', u Isusu Kristu, priopćuje čovjeku i svijetu kao 'On sam', zbog čega bi se ova kovanica mogla prevesti i kao 'samopriopćenje' kako bi se naglasilo to 'sebepriopćenje' Boga kao njega samoga. Rahner u slučaju Kristove poruke i njegova poslanja također rabi jednu vrlo nezgodnu, vjerojatno iz neokantovstva preuzetu kovanicu 'Endgiiltigkeit'. Ona se u običnoj jezičnoj uporabi prevodi kao ' konačnost' ili 'odlučnost' ali ne u smislu fizikalne konačnosti (Endlichkeit), nego npr. u smislu donesenosti zadnje odluke. No etimologizirajući tu riječ Rahner stalno sugerira da je jedino Kri stova poruka jednom za svagda ' konačno' (end-) 'važeća' (giiltig) i nenadmašiva, zbog čega smo je tako uvijek i prevodili. Još je gore kada Rahner npr. kaže: 'sehr konkrete praktische Bedeutung' (vrlo konkretno praktično značenj e), jer tada zbog navedene tautologije nij e j asno, da li se on šali ili svj esno pravi tu tautologiju kako bi naglasio 'praktično značenje onog konkret nog', što je po sebi samorazumljivo. Tautologijski pojačavajući smisao rečenog, Rahner uvijek govori ili 'nun hier' ili 'jetzt hier' (ovdje sada), čime sugerira svoju ostalost u Kantovim formama predočivanja (zornosti) 'svoje' vjere i religije, čime samo opet potvrđuje ispravnost Heideggerove tvrdnje da cje lokupna zapadna metafizika, a s njom naravno i kršćanska teologija, počiva na 'predočavajućem mišljenju'. Isto vrijedi i za riječi 'eben gerade' (upravo-upravo) koje uvijek piše jednu za drugom. Tamo gdje sam zbilja imao značajne prevoditelj ske teškoće, tu sam ih naznačavao u prevoditeljskim napomenama (N P). Posebice zahvaljujem mojemu prij atelju i nakladniku Zeljku Međimorcu kOji je godinama trpio moje odugovlačenje, skanji vanje i odgađanje dovršetka ovoga prijevoda. Kolega i prijatelj Zoran Grozdanov preuzeo je na sebe harni posao lekture i sravnjivanj a s izvornikom!
Z.P.
PREDGOVOR
Komu se obraća ova knjiga? To je pitanje, na koje ni sam njezin pisac ne može lako naći odgovora. Iz dubine i nepojmljivosti tajne, s kojom imamo posla u kršćanstvu, iz nepreglednog m noštva ljudi, kOji nastoje zazvati kršćanstvo, naravno je nemoguće ujedno svim ljudima kazati nešto o pojmu kršćanstva. Uvod u pojam kršćanstva jednome će se činiti možda već 'odveć uzvišenim', odveć složenim i odveć apstraktnim, a drugome još uvijek primitivnim. Pisac, koji bi se htio obratiti čitatelju koji je u stanovitoj mjeri obrazovan i koji ne zazire od 'napora pojma', upravo se mora nadati da nalazi takove čitatelje kOjima ova knjiga nije niti odveć uzvišena niti odveć primitivna. Stoga se razmišljanj a koja slijede žele kretati na 'prvom stup nju refleksije'. U ovom Predgovoru ne treba se jednim suptil nim spoznajno-teorijskim razmišlja njem objasniti što j e pod tim mišljeno. Pretpostavka je ovoga pothvata naprosto ova: Na jednoj strani ne treba se naprosto katehetski i u tradicionalnim formulacijama ponavljati to što navješćuje kršćanstvo, nego se ta poruka treba - koliko je to moguće u jednom takvom kratkom pokušaju - iznova razumjeti i dovesti do 'pojma'; neovisno o svojoj jednokratnosti i neusporedivosti, to se kršćanstvo treba, toliko koliko je moguće, uključiti u horizonte razumijevanja današnjega čovj eka. Pritom se to ne treba činiti tako kao da neki kršćanin već prije takvih razmišljanj a ne bi znao što kršćanstvo jest. Ali ni u sebi samoj već bezostatno umirena vj era ne treba jednostavno pripovijedati samo ono što se kaže u svakom katekizmu tradici onalne vrste. Takva se namjera ne može ozbiljiti bez razmjerno mukotrpnih razmišljanja niti bez rada poj ma. Na drugoj strani se, također, takav prvi uvod ne može poduzeti toga da slijedi sva razmišljanja, pitanja i aporije, koja 'po sebi' pripadaju u teorij u
13 P R E D G OV O R
14 P R ED G O V O R
znanosti, filozofiju jezika, sociologiju religije, povijest religije, fe nomenologiju religije, filozofiju religije, fundamentalnu teologiju, egzegezu, biblijsku teologiju i naposljetku u sustavnu teologiju. To je nemoguće za jednu ovakvu knjigu i općenito za današnjega teologa-pojedinca te naposljetku, a i prije svega, čitatelja za kOjim ova knjiga traga. Takav bi se čitatelj mogao onda samo uputiti natrag na katekizam Crkve sa zahtjevom da naprosto treba vjerovati u to što se tamo naučava te da tako spasi svoju dušu. Stoga ova knjiga polazi od uvjerenja i samom sobom nastoji učvrstiti to uvjerenje da između proste vjere u katekizam, s jed ne, i prolaska kroz sve spomenute - i mnoge druge - znanosti, s druge strane, ipak postoji opravdanost kršćanske vjere u inte lektualnom poštenju: upravo na razini koju smo nazvali 'prvi stupanj refleksije'. Takova mogućnost mora postojati zato što i znanstveni teolog-strukovnjak može biti kompetentan barem u jednoj ili drugoj disciplini, ali ne u svim disciplinama, koje bi 'po sebi ' bile nužne za jedan viši, drugi ili naredni stupanj refleksije, kada bi on svoju teologiju morao na izričit i znanstveno adekvatan način konfrontirati sa svim pitanjima i zadaćama tih disciplina. Ni inače zapravo čovjek ne doživljava cjelinu svoje egzistencije i široke pojedinačne dimenzije na temelju refleksivnoga bavljenja svim današnjim znanostima, no ipak može i mora zbog te cjeline svoje egzistencije na neizravan i sumarni način snositi odgovor nost pred svojom intelektualnom savj ešću. Polazeći od tih uvida ova knjiga namjerava na 'prvom stupnju refleksije' iskazati cjelinu kršćanstva i pošteno preuzeti odgovornost za njega. Sam čitatelj mora odlučiti, je li taj cilj postignut, pri čemu se on dakako sam također uvijek iznova mora samokritički pitati, ne leži li pravi uzrok neuspjeha ove zadaće u njemu samome, što svakako nije unaprijed nezamislivo. Naravno da se 'predznanstvenim' može označiti pokušaj da se krećemo na prvom stupnju refleksije i da tako proizvoljno tematiziramo i legitimiramo cjelinu kršćanstva. No, onome tko to čini valja postaviti pitanje, da li bi netko još danas mogao o cjelini svoj e egzistencije 'predznanstveno' razmi šljati drugačije nego na ovaj način, je li u jednom takovom poslu
vrlo smisleno - mjereno prema današnjim znanostima kojima ne može ovladati ništa pojedinačno - ponašati se 'znanstveno', ne iziskuje li i takovo 'predznanstveno' razmišlj anj e toliko do sljednosti i napora pojma da se to razmišlj anje može pouzdati u znanstvenost mnogih pojedinačnih disciplina koje bi 'po sebi ' bile udarne i prilikom jednog takvog razmišljanj a, ali koje unatoč njemu ne bi više bile primjenjive za teologa-pojedinca i kršćanina kada bi se on cjelini kršćanstva pokušao izložiti u jednome dobu, u kojemu se sve te pojedinačne znanosti moraju naravno dalje razvijati, ali koje su se zbog svoje složenosti, teškoće i mnoštva svojih metoda kao takva izmanevrirale iz tog područj a, u kojemu kršćanin-pojedinac - pa i teolog-pojedinac - najprije moraju kao odgovornost prihvatiti svoje kršćanstvo. Postoj i, sasvim opravdano, 'fah idiotstvo' pojedinačnih teologijskih disciplina. No ono bi se ovdje trebalo izbjeći. Autor se mnogo godina bavio temom 'Temeljni tečaj vjere'. Pod naslovom 'Uvod u pojam kršćanstva' on je o tomu dva puta predavao za vrijeme svoj e profesorske djelatnosti u Munchenu i Munsteru. Polazeći od te knjige nastanka ova knjiga donosi sa sobom više osebujnosti koje joj preradba nij e želj ela oduzeti: Mj ereno prema većoj ili manj oj važnosti dotične tematike i u međusobnoj usporedbi, možda pojedinačni odsječci nemaju uvij ek njima potreban kvantitativni opseg zato što se u predavanju vrlo teško može postići ' ideal'. Drugo, kada se polaZi od općeg i apstraktnog pitanja, što bi se sve moglo i trebalo obraditi u jednom takvom 'Uvodu u pojam kršćanstva', tada se stvarno izvršeni izbor (on je svakako neizbježan) može mnogima činiti unekoliko proizvoljnim. S obzirom na to može nedostaj ati mnogo toga što se odnosi na spoznajno-teorijsku i znanstveno-teorijsku mogućnost religioznih i teologijskih stavova uopće. Može se steći dojam da su osjetno skraćene važne teme dogmatike - recimo nauk o Troj stvu, teologija križa, nauk o kršćanskome životu i eshatologiji. Može se otkriti da nije razvijen društveno-politički i društveno-kritički aspekt samorazumijevanja kršćanstva. Može se prije svega biti mišljenja da osmi i deveti tijek u najboljem slučaju skiciraju problematiku koja se obrađuje u
15 P R E D G OVO R
16 P R E D G OV O R
njima. S obzirom na takva i slična utvrđivanja granica ove knjige, autor u svoju obranu može samo kazati: svaki autor ima pravo izbora. I on može postaviti protupitanje: kako se može izbjeći jedan takav ili sličan izbor ako se Uvod u kršćanstvo pokušava dati u knjizi od okruglo četiri stotine i pedeset stranica koja je s obzirom na temu naposljetku svakako mala? Takav bi se pokušaj morao unaprijed proglasiti nemogućim ili neostvarivi m ako se ne bi mogle prihvatiti neizbježne granice. Sigurno, temi se može udovoljiti bolje nego što se to ovdje čini. Ali i bolje ispunjenje zadaće bi vjerojatno udarilo na granice koje će čitatelj ove knjige - kao i njezin autor - sigurno primijetiti. S obzirom na povijest nastanka knjige i njezin uvodni karak ter autor smatra suvišnim dodavati naknadno objašnj avajuće napomene i upute na literaturu. U okviru ovoga rada njemu bi to se činilo kao učeno pravljenje važnim koje mu ne leži. Tako se autor odrekao i upućivanja na vlastite udarne radove, premda je nerijetko imao dojam da je o ovim ili onim pojedinačnim temama drugdje točnije i iscrpnije pisao. Tako su u ovu knjigu - u različito osjetno prerađenOj formi i uvršteni u veću cjelinu - prihvaćeni tek stovi koji su drugdje već bili objavljeni: Prvi odsječak u drugome tijeku (usp. K. Rahner, Gnade als Feiheit, Freiburg i. Br. 1968. [= Herderbucherei 322] , str. 11-18) i prije svega veći dijelovi teksta u šestom tijeku, u kristologiji, koji su djelomice prez uzet i iz Schriften zur Theologie (o 1., 4. i 10. odsječku usp. K. Rahner, Schriften zur Theologie, bd. V, Einsiedeln 1962., str. 183-221), Bd. I V, Einsiedeln 1960., str. 137-155, i Bd. XI I , Zurich 1975., str. 370-383), a dijelom iz - I I međuvremenu rasprodane - Kristologije koju sam objavio sku pa s Wilhelmom Thusingom (K. Rahner/W. Thusing, Christologie - systematisch und exegetisch, Freiburg i. Br. 1972. [= Quaestiones disputatae 55] , posebice str. 18-71). U završnom odsječku knjige također je prerađen već ranije objavljeni članak [usp. Karl Rahner, Schriften zur Theologie, Bd. I X, Einsiedeln 1970., str. 242-256] . Možda će mnogi čitatelji već prilikom prvoga listanj a najčešće uočiti: gotovo se nikada ne upućuje na pojedinačna mjesta iz Sve toga pisma kao na potvrdu za ono što je rečeno. Ta činjenica ima
više razloga koji se moraju skupa promatrati. Prije svega, autor ni po koju cijenu ne želi probuditi dojam da je on egzegeta i da u strukovno-znanstvenom smislu djeluje kao takav. On se k tomu nada da je uglavnom i u cjelini na dostatan način primio k znanju tvrdnje i rezultate današnje egzegeze i biblij ske teologije koji se moraju pretpostaviti sukladno namj eri i osebujnosti ove knj ige. Povrh toga, čitatelj može u lako dostupnoj literaturi strukovnoznanstvene i vulgarizirajuće vrste naći egzegetski materijal koji se ovdje mora i smije pretpostaviti ako ova knjiga ne treba ostati bez pristaništa ili izgubiti svoju osebujnost kao Uvod u pojam kršćanstva. Kršćanstvo je sigurno religija koja počiva na sasvim određenim povijesnim događajima. Dužina šestoga tij eka, koji sačinjava gotovo trećinu materijala, zapravo na svoj način svjedoči o tomu da je autor svjestan povijesnosti kršćanstva. A ti se povijesni događaji moraju izdvojiti iz 'izvora '. No kod jednog ozbiljnog Uvoda u pojam kršćanstva smije se i mora pretpostaviti to izvorno i kritičko propitivanje izvora. Smijemo se i moramo ograničavati na to da - premda također savjesno u skladu s moćima - ukratko izvješćujemo o onome što je kao materijal za jedno sustavno razmišljanje proisteklo iz tog prvotnog rada na izvorin:.f. Ako bi se ovdje pokušalo više, ne bi ispao nikakav temeljiti egzegetski rad, već samo pseudoznanstvena tvorevina koja ne koristi nikome. Sustavna teologija koja radi na pojmovima naposljetku nije samo neki problematičan dodatak egzegezi i biblijskoj teologiji. Ako se sada ni jedno ni drugo uopće ne može učiniti u jednoj jedinoj knjizi, onda je bolje i poštenije kada se izbjegava i privid da se odjednom htjelo oboje. Ako se ovdje nudi Uvod, Čitatelj onda također ne smije očekivati da ova knjiga predstavlj a zaključni sažetak autorova dosadašnje ga teologijskoga rada. Ona to upravo nije i ona to ne želi ni biti, premda Osnovni tečaj po svojoj temi ima obuhvatniji i sustavniji karakter nego što j e to obično slučaj kod autorovih ostalih objav ljenih teologijskih radova. Krakom Pregledu sadržaja na početku autor je na kraj u knjige dodao iscrpno Kazalo sadržaja. Kratkoća Pregleda omogućuje
17 P R E DG O V O R
18 P R E D G OV O R
čitatelj u brzi pregled cjeline knj ige; dugačko Kazalo sadržaj a u pojedinostima pojašnj ava tij ek razmišljanj a t e t i m e također predstavlja jednu vrstu stvarnoga kazala. U dugoj povijesti ovoga djela autor je od 196 4 . doživio višestru ku pomoć. On ne može više pojedinačno nabrojati sve koji su mu pomagali za vrijeme tih mnogih godina boravka u Munchenu i Munsteru. Ali osim moj a dva subrata, Karla H . Neufelda i Haralda Schondorfa, moraju se izričito spomenuti još dva imena. Elisabeth von Lieth iz Hamburga i Albert Raffelt iz Freiburga i. Br. obavili su veliki dio konačne redakCije teksta u organizaciji i skraćivanju izvornoga teksta predavanja. Oboma iskreno i od srca zahvaljujem. Munchen, svibnja 1976.
Karl Rahner SJ
KRATICE
Crkveni dokumenti navode se prema: DS H . Denzinger - A. Schonmetzer, Enchir idion symbolor um definitionum e t declaration um de rebusfidei e t morum (Barci none/ Friburgi 361976). Ti tekstovi su u njemačkome prijevodu u potpunosti dostupni u: J. Neuner - H. Roos, Der Glaube der Kirche in den Urkunden der Lehr verkundigung, neubearbeitet von K. Rahner - K.-H. Weger (Regensburg 81971) i lako se mogu naći pomoću tamo priložene konkordancije mjesta za 'Denzinger'. Dokumenti Drugog vati kanskog sabora navode se s obje prve riječi i s broj em članka. Dakle: D E I V E R B U M Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi G A U D I U M ET S P E S Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu L U M E N G E N T I U M Dogmatska konstitucij a o Crkvi N O S T R A A E T A T E Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama O P TA T A M T O T I U S Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika U N I T A T I S R E D I N T E G R A T I O Dekret o ekumenizmu
19 KRATICE
U VOD
1 . PR E T H O D N A OPĆA R A Z M I Š L J A N J A Ova knj iga pokušava dati Uvod u pojam kršćanstva. Radi s e dakle, prvo, samo o Uvodu i ni o čemu više. Samorazumljivo, takav je pothvat mnogo bliži osobnoj odluci za vj eru nego sve druge znanstvene ili teološke publikacije ili akademske priredbe. Ali se k tomu treba raditi o Uvodu u okviru intelektualnoga razmišljanja, a ne izravno i neposredno o religioznom nadahnuću, premda je ja sno da odnos teologije duha i intelekta prema teologiji srca, odluke i religioznoga života, još jednom predstavlja vrlo težak problem. Drugo, namjera je dati Uvod u pojam kršćanstva. Za to najprije pretpostavljamo egzistencij u ovog našeg vlastitog osobnog kr šćanstva u njegovom normalnom crkvenom obliku i pokušavamo ga, kao treće, dovesti do pojma. Ova riječ 'poj am' dodana je kako bi postalo jasno da se ovdje - rečeno s Hegelom - radi o 'naporu pojma'. Onaj tko unaprijed traži religiozni poticaj , a zazire od tog strpljivog, tegobnog i povremeno mučnog promišljanja, taj se stoga ne bi trebao upuštati u ovo istraživanje. Po naravi stvari, ovaj Uvod j e jedan eksperiment; ne zna se unaprijed hoće li eksperiment uspjeti makar u stanovitoj mjeri te hoće li uopće uspjeti; jer to ovisi i o čitatelju ovih stranica. Za onoga tko je kršćanin i tko to želi biti, kod jedne takve teme ne radi se o proizvoljnim teološkim pojedinačnim pitanjima, nego o cjelini vlastite egzistencije. Naravno, trebat ćemo pokazati - a to će biti stalni motiv - da se može biti kršćanin, bez da se na znanstveno adekvatan način reflektira cjelinu kršćanskoga bitka. Međutim, budući da se to ne može i ne treba učiniti, on time ne postaje intelektualno nepošten. Kršćanski bitak za kršćanina je naposljetku cjelina njegove egzistencije, a ta cjelina vodi u tamne ponore pustinje onoga što se naziva Bog. Kada on poduzima takvo što, on stoji pred velikim
21 UVO D
l.
Prethodna opća razmišljanja
22 U VOD
1.
Prethodna opća razmišljanja
misliocima, svecima te naposljetku pred Isusom Kristom; ponori opstojanja otvaraj u se pred njim te i sam znade da nije dovoljno mislio, da nije dovoljno ljubio niti dovolj no trpio. Oduv ij ek je bilo takvih pokušaj a da se oblik kršćanstva, kršćanske vj ere i života - makar i u čisto teorij skoj refleksiji - prikažu kao jedna cjelina. Svaka vjeroispovijest - počevši od Apostolicum-a pa sve do 'Credo Božj ega naroda' pape Pavla v I . predstavlj a jedan takav pokušaj sažetoga prikazivanja kršćanske vjere i kršćanskoga razumijevanja opstoj anj a, predstavlj a dakle jedan - makar i vrlo kratki - Uvod u kršćanstvo ili u pojam kršćanstva. Ench ir idion de fide, spe et car itate sv. Augustina, Breviloquium sv. Bonaventure ili Compendium theologiae ad fratrem Reginaldum sv. Tome Akvinskog u osnovi također pred stavlj aj u takve pokušaje da se dadne relativno kratak pregled cj eline i biti kršćanstva. Ali uvijek iznova moraju postoj ati pokušaji refleksije na cjelinu kršćanstva. Ona uvijek ostaj e uvj etovana zato što je samora zumljivo da refleksij a uopće, a naročito znanstveno-teološka refleksija, ne zahvaća i ne može zahvatiti cj elinu te stvarnosti koju realiziramo u vjeri, ljubavi, nadi i molitvi. A mi ćemo se stalno baviti baš tom trajnom, neukidivom razlikom između izvornog kršćanskog izvršenj a života i refleksije na njega. Uvid u tu razliku jest ključni uvid koji čini nužnu pretpostavku za Uvod
-
u pojam kršćanstva. Ono što naposlj etku želimo, j est samo prom isliti jednostav no pitanje: ' Š to je kršćanin i zašto se danas taj kršćanski bitak može ostvariti u intelektualnome poštenju?' To pitanje polazi od činjenice kršćanskoga bitka, čak i kada on u svakom pojedi načnom kršćaninu i danas opet izgleda vrlo različito - u jednoj različitosti koj a je uvjetovana osobnim stupnjem zrelosti, vrlo različitim načinom naše društvene i jednako tako religiozne situacije, psihološkom osebujnošću itd. Ali ovdj e se t reba re flektirati i ta činjenica našega kršćanstva i ona treba samu sebe opravdati pred našom savješću istinitosti u 'odgovornosti naše nade' (l Pt 3, 15).
2.
P R E T H O D N E Z N A N S T V E N O-T E O R I J S K E P R I M J E D B E
Zahtjev II. vatikanskog sabora z a uvodnim tečajem Izvanjski poticaj za pitanje o biti i smislu 'Uvoda u pojam kršćanstva' kao osnovnoga tečaja unutar teologije za nas je 'Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika' I I. vatikanskog sabora. Tamo se kaže: 'Kod obnove crkvenih studija treba u prvom redu nastoj ati da se bolje usklade filozofski i teološki predmeti i da skladno prido nose da se u dušama pitomaca sve više otkriva otajstvo Krista kOji zahvaća čitavu povijest ljudskoga roda, kOji neprestano utječe na Crkvu i koji poglavito dj eluje po svećeničkoj službi. Da bi se takav pogled na stvar od samog početka školovanj a saopćio pitomcima, crkvene studije treba započeti Uvodnim te čajem koji će trajati određeno vrijeme. U tom uvodu u studij neka se otajstvo spasenja tako izlaže da studenti uoče smisao, raspored i pastoralno usmjerenje crkvenih studija, i da im to ujedno po mogne da sav svoj život zasnuj u na vjeri i njome prožmu, te da se učvrste da prihvate svoja zvanj a s osobnim predanjem i radosna srca' (Optatam totius 14).* Dekret zahtijeva unutarnje jedinstvo filozofije i teologije. Pre sižuća tematska zadaća za jednu takvu teologiju kaže da se cje lokupna teologija treba usredotočiti na misterij Krista. U dovolj no dugom Uvodnom tečaju ta cjelina teologije treba se teologu posredovati time što će se misterij Krista prikazati tako da će studentu teologije već na početku njegova bavljenj a teologijom j asnim postati smisao, građa i pastoralni cilj teologijskih studija. Tečaj mu treba pripomoći da svoj osobni i svećenički život utemelji bolje kao vj erski život i da ga prožme tom vjerom. Time je dano značenje ovoga Uvoda za njegovu kršćansku, kao i za njegovu teološku i svećeničku egzistenciju.
•
Navodi se prema hrvatskome prijevodu: 'Dekret 'Optatam totius' o odgoju i obrazovanj u svećenika', u: Drugi vatikanski koncil. Dokumenti (latinski i hrvatski), Zagreb '1993., str. 345-346.
23 UVOD
Prethodne znanstveno teorijske primj edbe
2.
24
Sada je pitanje: postoji li znanstveno-teorijsko obrazloženje za jedan takav Uvodni tečaj kao za posebnu, samostalnu i odgovornu teorijsku disciplinu, te dakle ne samo kao za pobožni Uvod za teologiju uopće? Ako nešto takvo postoji te ako ima razloga za to, onda bi otuda morao proisteći pravi put i konkretni oblik jednoga takvog temeljnog tečaja kOji nije značajan samo za obrazovanje svećenika.
UVO D
Prethodne znanstvenoteorijske primjedbe
2.
'Teološka enciklopedija' u 19. stoljeću Enciklopedija, kakva je izvorno bila koncipirana u 19. stoljeću u ovom kontekstu je još uvijek zanimljiva. Ona nije bila zamišlje na samo kao zbirka materijala cjelokupnog do tada poznatoga teološkoga znanja, već kao rekonstrukcij a tog znanj a iz njegova izvora i u njegovu j edinstvu. O vdj e se možemo sjetiti tiibin genškog teologa Franza Antona Staudenmaiera. Prema njegovoj Enciklopediji iz 1 834., ta disciplina pruža 'sustavni ocrt cjelokupne teologije', 'zgusnuti nacrt njezine konkretne ideje prema svim bitnim odredbama'. On piše: 'Jer kao što je ljudski duh organski i predstavlj a sustav živih sila, tako on također želi u znanosti ugledati neki organizam, neki sustav, te se ni sam ne smiruj e sve dok svojom organizirajućom djelatnošću n e stvori sustavnu povezanost bitnih dijelova koji sačinj avaju sadržaj . Ta sustavna povezanost različitih dijelova j edne znanosti prikaZUje se u Enci klopediji prema svojim temeljnim pojmovima'. Po njemu, enciklo pedij a razvija nužne i organske sveze svih dijelova teologije te je prikazuje kao zbiljsku znanost time što je zahvaća kao jedinstvo i totalitet njezinih ogranaka. Dakle, iz izvornoga jedinstva teologije htjele bi se razumjeti njezine različite discipline, a iz jednako tako izvorno mišljenoga prožimanja teologije i filozofije, uma i objave, (stoga ovoj cjelini doista prethodi filozofija objave) oboje bi se htjelo učiniti razumlji vim tek u svojoj razlici, te tako postići pravu stvar same teologije i time dati jedan stvari primjereni Uvod.
Slično bi se npr. moglo naći i kod Johanna Sebastiana Dreya ili također već u Schellingovim Predavanjima o metodi akademskoga
studija (Vorlesungen uber Methode des akademischen Studiums) iz 1802. godine. Dakako, praksa tog enciklopedij skog uvoda u teologiju izdala je tu veličanstvenu osnovnu koncepciju. Naime, u istoj mjeri, u kojoj je stvar teologije bila tumačena predmetno i u kojoj su se njezinim materijalnim disciplinama pripisivao sadržaj objave, a njezinome formalnome utemeljenju preostala je samo obrada vrsta i način na kOji se dobiva gradivo, na koji se ono oblikuj e u znanost i subjektivno tumači, ta se Enciklopedija - sada bez zbilj skoga doticaj a sa svojim pravim sadržajem - izvodila ad a bsurdum . Ona j e osnovi ipak izlagana samo kao j edna vrsta uvoda u faktični cjelokupni teologijski pogon, kao pregled i uvod za početnike. Ali takva je Enciklopedija u osnovi suvišna jer ona, prvo, govori suviše općenito i neobvezatno i, drugo, ne govori ništa o onom što bi se uvodno tek moralo kazati na početku pojedinih disciplina. Stoga ćemo se u svrhu obrazlaganj a uvodnoga tečaja doduše s pravom moći pozivati na izvornu intencij u teologij ske Enci klopedije u 19. stoljeću. No, nećemo se moći pozivati na njezinu faktičnu izvedbu. A pitanje o znanstveno-teorijskoj utemeljenosti trebat će se iznova postaviti iz današnje situacije teologije i nje zinih adresata.
Adresa t današnje teologije Onaj tko danas pristupa teologij i - a pritom se radi ne samo o onima koj i se pripremaju za svećeničko zvanje - taj obično nij e odomaćen u vj eri koja bi, poduprta homogenom, svima zaj e d n ičkom religioznom sredinom, bila s a morazum lj iva. I mladi teolog ima sasvim kolebljivu, čak nesamorazumljivu vjeru koju još nije stekao i koju tek treba izgraditi, ali se on ne treba stidj eti toga. On se u potpunosti može opredijeliti za tu
25 UVOD
Prethodne znanstveno teorijske primjedbe
2.
26 UVO D
Prethodne znanstveno teorijske primjedbe
2.
svoju, nj emu prethodno danu situacij u zato što danas živi u jednoj duhovnoj situaciji ili čak već dolazi iz j edne takve situ acije, u kojoj se kršćanstvo ne poj avlj uj e kao samorazumlj iva, nediskutabilna veličina. Još prije trideset ili četrdeset godina - kada sam i sam studi rao teologiju - teolog je bio čovjek kojemu su kršćanstvo, vje ra, njegova religiozna egzistencija, molitva, čvrsta volja, sasvim normalna svećenička djelatnost, bili samorazumljivi. On je tada za vrijeme studij a imao možda stanovite teologijske probleme; možda je vrlo duboko, točno i prodorno razmišljao o teologiji i o svim pojedinim teologijskim pitanjima, ali to se ipak doga đalo na temelju samorazumljive pripadnosti kršćanstvu koja je bila dana jednako tako samorazumlj ivim religioznim odgojem u jednoj samorazumljivo kršćanskoj sredini. Naša je vjera bila bitno suuvjetovana sasvim određenom društvenom situacijom koj a nas je tada nosila, a koj a danas više ne postoji. No, to za studij znači da akademska nastava mora računati s tom situacijom da je neprimjereno kada profesori teologije kao svoj najviši ideal pred očima imaju želju da odmah na početku pred mladim teolozima demonstriraju svoju znanstvenost i pro blematiku svojih učenih diSciplina. Ako teologija danas živi u kritičnoj situaciji svoje vj ere, onda početak teologij skih studija mora pomoći mladome teolog u da što iskrenije svlada kritičku situaciju svoje vjere. Ukoliko promislimo dva spomenuta aspekta osobne situacije današnjega mladog teologa, ukoliko smo uvje reni da na tu situacij u mora - i to od početka - reagirati i sama teologija, utoliko moramo kazati da konkretne discipline, takve kakve su danas ponuđene, to čak ni za sebe ne postižu. One su više znanost poradi same sebe, one su više rascjepkane i podijeljene nego što bi na zadovoljavajući način mogle odgovoriti na osobnu situaciju današnjega studenta teologije. Ovom, izvanjskom situacijom potaknutom obrazloženju 'Te meljnoga tečaja', pripada još j edno načelnije obrazloženje toga što 'Temeljni tečaj ' treba postići na prvom stupnju refleksije. Takav je prvi stupanj refleksije (čija će se bit još pojasniti) nužan s ob-
zirom na pluralizam teologijskih znanosti koji se ne može više adekvatno stopiti u jedinstvo. No, ovdj e se nameće jedna dilema. Doduše, taj prvi stupanj refleksije ima zadaću da na način legiti mnoga manevra zaobilaženj a izbjegne praktično neizvediv pro lazak kroz znanstveno egzaktnu i adekvatnu problematiku svih teologijskih disciplina, a da ipak dođe do intelektualno poštene potvrde kršćanske vjere. Ali intelektualni i znanstveni napor, koji zahtijeva i takav prvi stupanj refleksije, nije zato ništa manji od napora koji od svojih studenata zahtijeva jedna jedina teologijska disciplina. Znanstveno-teorijski zahtjev za Temeljnim tečajem i za njegovim praktičnim oblikovanjem polazeći od faktične situacije teologijskoga početnika ne mogu se stoga lako pomiriti. Naslov 'Temeljni tečaj ' lako zavodi na pomisao da se radi o uvodu koji teologu-početniku jeftino oduzima napor pojma. No, opredijeli li se on za taj napor, Temeljni tečaj mora pomoći početniku da uđe u teologiju kao cjelinu, a naravno da je vrlo teško istovremeno ispuniti ta dva zahtjeva. Ali ono što je odlučujuće svakako j e znanstveno-teorijsko, a n e pedagoško i l i didaktičko obrazloženje Temeljnoga tečaja.
Pluralizam u današnjoj teologiji i filozofiji Teologija se faktički raspala na mnoštvo pojedinačnih discipli na, pri čemu se u svakoj pojedinačnoj disciplini nudi ogroman materijal s vrlo izdiferenciranom, teškom metodologijom i uz izvanredno pročišćeni kontakt s drugim srodnim ili susjednim teologijskim disciplinama. Ta se situacija današnje teologije mora trezveno sagledati i ne smij u se gajiti nade da bi to same teologij ske discipline bez daljnjega mogle promijeniti. Doduše, unutar teologije ima napora da se npr. dogmatika i egzegeza opet više združe ili da u crkvenom pravu teologija bude zastupljena više nego što je to bio slučaj prije dvadeset godina. Samorazumljivo, takve su težnje za kontaktom korisne, ali one danas ne mogu više prevladati pluralizam teologije.
27 UV O D
Prethodne znanstveno teorijske primjedbe
2.
28 UV O D
Prethodne znanstveno teorijske primjedbe
2.
Taj se pluralizam ne može prevladati ni m nogo hvaljenim timskim radom. Naravno, premalo je nužne i smislene suradnje. Ali svaka suradnj a upravo u duhovn im znanostima ima vrlo j ednoznačne granice: neki egzaktno dokazani rezultat u pri rodnim znanostima j edna struka lako može preuzeti od druge, jedan ga istraživač lako može preuzeti od drugoga, unekoliko razumjeti i iskoristiti, a da ne mora prosuđivati metodu, način njezina dobivanja i sigurnost samih njezinih rezultata. Ali kod duhovnih znanosti zbilj sko razumijevanje iskaza i prosudba nji hove valjanosti ovise o osobno suizvršenom nalaženju tih iskaza. A upravo to u teologiji više nije moguće za predstavnike vazda drugačijih disciplina. Drugo motrište s obzirom na ukupnu situaciju proizlazi iz slič noga pluralizma u današnjoj filozofiji. Filozofija se danas raspala na pluralizam filozofija. A taj nezaustavljivi, nesavladivi pluralizam filozofija i danas predstavlja činj enicu koju ne možemo preskočiti. No, naravno da je i svaka teologija uvijek teologij a profanih antro pologija i čovjekovih samointerpretacij a koje nikad u potpunosti, ali ipak dijelom također ulaze u te eksplicitne filozofije. Zatim moramo biti načistu o tomu da filozofij a ili filozofije danas uopće više ne predstavljaju jedino, samorazumljivo i samo dostatno mjesto prevrata, na koj emu teologija dolazi u doticaj s profanim znanjem i s čovjekovi m samorazumijevanjem. Teologija je teologija koja se doista može navij eštati samo u onoj mjeri, u kojoj joj polazi za rukom uspostaviti kontakt s cjelokupnim pro fanim samorazumijevanjem čovjeka, stupiti u razgovor, prihvatiti ga i obogatiti se njime u jeziku, ali još više u samoj stvari. Danas dakle nemamo samo interdisciplinarni raspad teologije, nemamo samo pluralizam filozofija koji pojedinac više ne može obraditi, nego se uz to još događa da filozofije uopće više ne pružaju samo interpretaciju čovjeka koja je jedino značajna za teologiju, nego da danas, kao teolozi, nužno moramo biti u dij alogu s pluralističkim znanostima h istorijske, sociologij ske i prirodoznanstvene vrste, u dij alogu koji više nije posredovan filozofijom. Te se znanosti uopće više ne povinuj u zahtjevu filozofij e da budu filozofij ski
posredovane, filozofijski razjašnjene ili zahtjevu da samo tako mogu biti razjašnjene. Iz toga jasnom postaje teškoća teologije. Ona je sama postala nepreglednom hrpom pojedinačnih znanosti; ona mora biti u kontaktu s ionako mnogim filozofijama kako bi mogla biti znan stvena u tom neposrednom smislu; ali ona mora imati vezu i sa znanostima koje se više ne mogu filozofijski interpretirati. N apo sljetku, tu pripada i mnoštvo neznanstvenoga duhovnog života u umjetnosti, pjesništvu i društvu, mnoštvo koje je toliko veliko da to što se pojavljuje u njemu nije posredovano niti filozofijama niti samim pluralističkim znanostima i da ono k tomu predstavlja jedan oblik duha, jedan oblik čovjekova samorazumijevanja, s kojim bi teologija trebala imati nekakvoga posla.
Opravdanje vjere na 'prvom stupnju refleksije' U dogmatici, u dogmatskome traktatu 'De fide' (O vjeri), postoji takozvana analysisfidei. U njoj se govori o unutarnjoj povezanosti fundamentalno-teologij skih argumenata o vjerodostojnosti i o značenj u koje oni imaju za vjeru i za ozbiljenje vjere. Rečeno je da ti dokazi ili argumenti vjerodostojnosti prema katoličkom shvaćanju nisu doduše iznutra zasnovali vjeru u njezinoj pravoj teologijskoj osebujnosti kao assensus super omnia fir mus propter auctor itatem ipsius Dei revelantis (kao nadasve čvrsto slaganje u pogledu autoriteta Boga kOji se sam objavljuje), ali da unatoč tomu pripadaju vjeri i imaju svoju funkciju u vjeri kao cjelini. Ali u toj svezi pretpostavlja se da za teologijski neobrazovane, rudes, u stanovitim okolnostima - a da se time njihova vjera ne bi učinila nemogućom - cjelokupna refleksivna fundamentalna teologija (čak ni u nekom kratkom izdanju) nije nužna kao pretpostavka vjere, nego da to ide i drugaČije. Stara je teologij a vjere uvijek bila svjesna toga da za r udes nije ni moguće niti nužno prolaženje vjere kroz neku adekvatno izvršenu refleksiju o intelektualnim razlozima vjerodostojnosti.
29 UV O D
Prethodne znanstveno teorijske primj edbe
2.
30 UV O D
P rethodne znanstveno teorijske primjedbe
2.
Tako bih iznio tezu da smo u današnjoj situaciji u stanovitom smislu unatoč našem cjelokupnom studij u teologije svi mi nei zbježno rudes, da takvima ostajemo i da to nesputano i hrabro smijemo kazati sebi i svijetu. Takav stav nije nikakva ispričnica za lijenost, intelektualnu tro most, intelektualnu ravnodušnost prema refleksiji o vjerskim sta vovima i o njihovom fundamentalno-teologijskom obrazloženju; on nije nikakva ispričnica za lijenost i ravnodušnost prema onoj odgovornosti naše nade i naše vjere, prema odgovornosti koja je konkretno nužna i moguća u svakoj određenoj individualnoj situaciji jednoga određenog čovj eka i koj a mu se onda jednako tako nameće. Ali s obzirom na mnoge teologij ske reflekSije mogu kazati: 'Ja ih ne mogu provesti, pa stoga to ni ne trebam moći'. Očito da unatoč tomu mogu biti kršćanin koji svoju vjeru živi s intelektualnim poštenjem, što se zahtijeva od svakoga čovjeka. Iz te tvrdnje proizlazi znanstveno-teorijska mogućnost obrazloženja vjere koja prethodi zadaći i metodi današnjega teologijskog i pro fanog znanstvenog pogona. Time to obrazloženje vjere održava u jedinstvu fundamentalnu teologij u i dogmatiku, ono se vrši na prvom stupnju reflekSije vjere koja samoj sebi podnosi izvješće, što se mora razlikovati od drugoga stupnj a refleksije o toj vjeri, na kojemu pluralističke teologij ske znanosti u svom vlastitom području podnose takvo izvješće koje je za cjelinu vjere danas nije pristupačno svima nama, a kamoli početnicima u teologiji. Taj znanstveno prvi stupanj refleksije o vjeri i o mogućnosti intelektualno-poštenoga snošenja odgovornosti za nju znači na vlastitu prvu znanost. Tako kako danas pojedinačne teologij ske discipline razumiju sebe, one su u svojoj sadržajnosti, dubini i širini svoje problematike, u izdiferenciranosti svojih metoda i teš koći da ih se nauči, ustrojene tako da konkretnome čovjeku više ne mogu ponuditi ono temeljno razumijevanje i obrazloženje vjere koje on s jedne strane potrebuje i zahtijeva kao interkulturaIni čovjek, a koje ipak ne može dobiti od znanosti kao takvih. Mora postojati znanstveno-teorijska mogućnost obrazlaganja vjere koja prethodi opravdanoj zadaći i metodici današnjih disciplina.
To drugo obrazloženje vjere, koje ne preuzima na sebe cj eloku pnu zadaću teologijskih disciplina, sve metafizičke pretpostavke za obrazlaganje vjere, uvodnu znanost, egzegezu, teologiju Novo ga zavjeta itd., ne smije zbog toga biti neznanstveno. Neznanstve nost tih drugačije usmjerenih disciplina leži u predmetu, a ne u subjektu i njegovoj metodi. Shvaćam da više ne mogu proći kroz cjelokupnu teologiju koja je ukorijenjena u pluralizmu filozofij a i drugih znanosti i koja je time višestruko pocijepana. A l i kao kršćanin znadem da u svrhu intelektualne refleksije o opravda nosti moje kršćanske situacije također ne moram proći taj put, te sada sa svom akribijom - to, dakle, znači: sa svom znanstvenošću - reflektira m o onom putu opravdanja vjere i naravno o sadržaj nom posredovanju vjere koje m e pošteđuje tog drugog puta kroz teologij ske i profane znanosti u svrhu tog prvog intelektualnog opravdanj a moje vjere - barem privremeno na početku studij a i zauvijek u velikom dijelu teologijske problematike. Postoji 'illative sense' (osjetilo zaključivanja), da kažemo s kar dinalom Newmanom, također i upravo u onim stvarima koje im pliciraju konačne odluke; postoji neka konvergencija vjerojatnosti, neka sigurnost, neka odluka za koju se može pošteno odgovarati i koja je ujedno spoznaja i slobodni čin; ona omogućuje - para doksalno rečeno - znanstvenost legitimirane neznanstvenosti u takvim životnim pitanjima. Postoji neki prvi stupanj refleksije koji se mora razlikovati od stupnja refleksije znanosti u današnjem smislu zato što taj stupanj zahtijeva život, egzistencija. Taj prvi stupanj refleksij e Temeljni tečaj ima u vidu kao prvi odsj ečak teologij skoga studija.
o
sadržajnoj koncepciji Uvoda
U jednoj takovoj prvoj refleksiji o navlastitom kršćanskom životu i njegovoj opravdanosti, kakvu želi ponuditi ovaj uvodni tečaj, mi nedvojbeno još uvijek imamo jedinstvo filozofije i teologije, budući da se ovdje razmišlj a o konkretnoj cjelini ljudskoga samoozbi-
31 UV O D
P rethodne znanstveno teorijske primj edbe
2.
32 UVO D
Prethodne znanstveno teorijske primj edbe
2.
ljenja jednoga kršćanina. Već to je uistinu 'filozofija'. Teorijski, praktično i didaktički, ovdje se opravdano može filozofirati u samoj filozofiji, a ta 'filozofij a' ne treba imati nikakvih skrupula o tomu da ona trajno zakoračuj e i u prava područj a teologije. To izvorno jedinstvo zapravo već je dano u konkretnom životu kršćanina. On je vjerujući kršćanin, ali je on istodobno - i to kao zahtjev svoje vlastite vjere - čovjek koji razmišlja, čovjek kOj i reflektira o cjelini svojega života. Ovdje je dano oboje, filozofij ska i teologijska predmetnost, a te dvij e zbiljnosti unaprijed ulaze u čitav njegov život barem kao načelno jedinstvo. Karakteristika tog jedinstva jest da smo na odgovarajućem mjestu izričito upućeni na teologij ske podatke koje neka profana filozofij a kao takva eventualno nije otkrila. A ko bi se jedinstvo filozofij e i teologije u ovom Temeljnom tečaju htjelo unekoliko drugačije formulirati, moglo bi se kazati da se u Temeljnom tečaj u mora, prvo, reflektirati čovjeka kao na univerzalno pitanje koje se nameće samome sebi, dakle da se mora filozofirati u najnavlastitijem smislu. To pitanje - koje čovjek jest, a ne pitanje koje čovjek samo ima - mora se promatrati kao uvjet mogućnosti slušanja kršćanskoga odgovora. Drugo: o tran scendentalnim i povijesnim uvjetima mogućnosti objave treba se reflektirati na način i u granicama prvoga stupnj a refleksije, tako da se vidi točka posredovanj a između pitanj a i odgovora, između filozofije i teologije. Naposlj etku se, treće, mora promi sliti o temeljnom iskazu kršćanstva kao o odgovoru na pitanje o čovjeku, dakle moramo se baviti teologijom. Ta se tri momenta međusobno uvjetuj u te stoga čine jedno - u sebi naravno dife rencirano - jedinstvo. Pitanj e stvara uvjet zbiljskoga slušanja, a tek odgovor dovodi pitanj e do njegove refleksivne samodanosti. Taj je krug bitan i ne treba se ukinuti u Temeljnom tečaju, nego se treba promisliti kao takav. Po svojoj biti Temeljni tečaj mora nužno biti sasvim osebujno jedinstvo fundamentalne teologije i dogma tike. Ustaljena funda mentalna teologij a - nerazumlj ena od sebe same u svom samo-
razumijevanju - ima jednu osebujnost koja se u ovom Temeljnom tečaju ne smije prakticirati. Ta osebujnost tradicionalne funda mentalne teologije 19. stoljeća pa sve do današnjih dana sastoji se u tomu da se o činjenici božanske objave u neku ruku reflektira čisto formalno i da se ta činjenica - barem u stanovitom smislu - treba dokazati. Tako kako fundamentalna teologij a faktično najčešće još uvijek razumije sebe, ona ne želi u pitanje dovoditi nikakve pojedinačne teologijske podatke niti bilo koju pojedinač nu dogmu, u svakom slučaju ona to ne želi tamo gdje još uvij ek nije postala dogmatskom ekleziologijom. Ali, barem gledano sa stajališta namjere ovoga Temeljnog tečaja, ona dospijeva u jednu čudnovatu teškoću. U našem teologijskom Temeljnom tečaju upra vo se radi o tomu da se polazeći od sadržajnosti same kršćanske dogme, čovjeku da pouzdanje da može vjerovati u intelektualno poštenje. No, stvar praktično ipak stoji tako da fundamentalna ontologij a tradicionalne vrste, unatoč svojoj formalnoj jasnoći, preciznosti i stringentnosti, vrlo često ostaje j alova za vjernike zato što konkretni čovjek - i to sa stanovitim spoznajno-teorij skim pravom - ima dojam d a formalna dovršenost objave ipak nije tako jednostavno jednoznačna i sigurna. Drugim riječima: ako ovaj Uvod čini to što treba činiti, onda se ovdje treba težiti većem jedinstvu fundamentalne teologije i dogmatike, većem jedinstvu fundamentalnog obrazloženja vjere i refleksije o sadržaju vjere, nego što je to bio slučaj u našim dosa dašnjim teologijskim diSciplinama i njihovim podjelama. Nasuprot tomu, također se ne može prigovoriti da su sredi šnje istine vjere u strogom smislu tajne. One naravno jesu tajne. Ali Tajna nije zapravo identična s nekim stavom koji j e quod nos be smislen i neostvariv. Ako je horizont čovjekove egzistencije koji utemeljuje i obuhvaća cjelokupno ljudsko spoznavanje Tajna (a on to jest), onda čovjek ima - barem po milosti dani - afinitet za one kršćanske tajne koje čine temeljni sadržaj vjere. Drugo, te se tajne zapravo ne sastoje od nekoga većeg broja nažalost nerazu mljivih pojedinačnih rečenica. Doista, apsolutni misteriji postoje
33 U VOD
P rethodne znanstveno teorijske primjedbe
2.
34 UVOD • . Prethodne znanstveno teorijske primjedbe
samo u sebepriopćenju Boga* u dubini egzistencije, koja se zove milost, i u povijesti, koja se zove Isus Krist, čime je već dana i Tajna imanentnoga Trojstva ekonomije spasenja. A taj se misterij može sasvim približiti čovjeku kada on sebe razumije kao onoga tko je upućen u Tajnu koju nazivamo Bog. Tako zapravo postoji još samo pitanje, je li taj Bog samo vječna daljina ili bi povrh toga slobodnom milošću u sebepriopćenju htio biti najnutarnjijim središtem naše egzistencije? Ali naša čitava egzistencija, nošena tim pitanjem, zaziva potvrdu ove druge mo gućnosti kao aktualno ostvarene; zaziva Tajnu koja ostaje Tajna; ali naš život nije toliko udaljen od te Tajne da ona za njega ne bi bila ništa drugo nego sacr ificium intellectus. Dakle, gledano s tog stajališta, jedinstvo fundamentalne teo logije i dogmatike bilo bi u potpunosti moguće. To jedinstvo je moguće posebice kada se pođe od dobre tomističke pretpostavke da se fundamentalna teologija uspostavlja već kao lumen fidei, kao opravdanje vjere vjerom, najprije za nju i prije nje same. No, kako bi moglo doći do toga, a da se ne reflektira o samoj zbiljnosti u koju se vjeruje i o ne samo formalnoj dovršenosti objave? Treće, što je izgleda važno s obzirom na sadržajnost Temeljno ga tečaja, jesu neka konkretnij a upozorenj a i zahtjevi u pogledu toga što ne pripada u j edan ovakav Temeljni tečaj. Najprij e se čini uputnim najveći oprez s obzirom na kr istološko sužavanje. Naravno, već spomenuti dekret Drugoga vatikanskog koncila također kaže da bi se teologa već u početku trebalo uvesti u m isterij Krista. No, kada se istodobno kaže da se taj misterij Krista provlači - i to za sva vremena i za sve prostore - kroz cjelokupnu povijest čovječanstva, tada bi to predstavlj alo pre•
Selbstmitteilung Gottes jedan je od središnjih Rahnerovih pojmova. Termin
se kod nas dosad uvrijezeno prevodio kao 'samopriopćenje' (N. Gaspar i dr.), potom kao 'sebedarje' (Ž. Tanjić) i 'samodarivanje' (N. Bižaca). Usp. Za tragovima Božjim: Teološka traganja Karla Rahnera i Hansa Ursa von Balthasara, Ur. Ivica Raguz, Đakovo 2007.) U našem prijevodu stoji (Božje)
'sebepriopćenj e', čime se više nastoji naglasiti osobna d imenzija Božjeg priopćenja. Nap. ur.
usko koncentriranje Temelj noga tečaj a na Isusa Krista kao na klj uč i rj ešenje svih egzistencijalnih problema, a kao totalno obrazloženje vj ere bila bi to jedna odveć jednostavna koncepcija. Nije točno da se mora propovijedati jedino o Isusu Kristu i da su onda riješeni svi problemi. Svratimo li pozornost samo na demitologizirajuću teologiju poslije Bultmanna, danas je sam Isus postao problem. Pitanje je, kako i u kojem smislu smij emo svoj život mjeriti prema tom konkretnom Isusu iz Nazareta kao Bogočovj eku u koj ega se vj eruje, kOji je raspet i uskrsnuo? Za to će svatko od nas morati dati obrazloženje. Dakle, od Isusa Krista ne može se početi kao od naprosto zadnj e danosti, nego se i do nj ega mora doći. I mamo više iskustvenih i spoznajnih izvora, čije mnoštvo trebamo razviti i posredovati . Ima jedna spoznaj a Boga koja se ne posreduje adekvatno u susretu s Isu som Kristom. Ni nužno, niti stvarno nij e u ovom Temeljnom tečaju opravdano početi s učenjem Isusa Krista, premda se ovaj Temeljni tečaj u koncilskom dekretu Optatam totius označuj e kao introductio in myster ium. Isto važi i za svođenje svega na isključivo formalnu her meneu tiku. Sigurno da postoji i nešto poput formalne i fundamental ne teologije - za razliku od fundamentalne teologijeN P koja na ispravan način i polazeći od ispravnoga aspekta pripada u ovaj Temeljni tečaj. No pomisliti da bi se ovdje u igri teologij e poslij e Bultmanna radilo samo o formalnoj hermeneutici teologij skoga govora ili o pokazivanju legitimnosti teologije uopće polazeći od znanstveno-teorijskih, jezično-filozofijskih i drugih razmišljanja, bilo bi nedvojbeno pogrešno naprosto zato što se konkretno aposteriorno iskustvo spasenja i povijesnih spasenjskih činjenica zbog konstitucije čovjeka iz perspektive božanske objave ne može NP
Rahner ovdje razlikuje ' formale und fundamentale Theologie' od 'Funda mentaltheologie'. Zbog toga ću ubuduće svugdje, poradi razlikovanja, tamo gdje Rahner rabi kovanicu 'Fundamentaltheologie' koristiti stari hrvatski terminus technicus ' fundamentalka' kako bi se izbjegli ' formalni' i 'egzi stencijalno-materijalni' nesporazumi s obzirom na Rahnerovo shvaćanje zadaće ' fundamentalke' koja je po njemu nedvojbeno dogmatska.
35 U VOD
Prethodne znanstveno teorijske primjedbe
2.
UVOD
3 . 0 nekim temelj n i m spoznajno teorijskim problemima
preobraziti u jednu čisto transcendentalnu formalnu strukturu, a da kršćanstvo prestane biti kršćanstvom. S time je povezano upozorenje pred čistim biblicizmom. Pro testantska teologij a je takva, tj . u takvom se trenutačnom stanju nalazi, da cjelinu teologije uvelike strukturira egzegeza (pored uvodnih znanosti itd.) i biblij ska teologija. Filozofija i sustavna teologija često su bile sporedne stvari, naknadna nadgradnja, sažetak onoga što se nalazi u Bibliji. Ako bismo - u osnovi uzeto staromodno - slijedili takvo što, onda bismo Temeljni tečaj lišili njegove prave biti. Temeljni tečaj nije nikakav uvod u Sveto pismo. Mi ćemo se, naravno, na odgovarajućim mjestima i u ovom Te meljnom tečaju morati unekoliko poslužiti egzegezom i biblijskom teologijom. No, ovdje se iz Svetoga pisma može iznijeti samo onoliko podataka koliko ih je i danas dostatno npr. za refleksiju o povijesnoj vjerodostojnosti uskrsnuća i samorazumijevanju Isusa koje mu pripisuje dogmatika. Za razliku od kasnije nužne biblijske teologije, fundamentalke, ekleziologije i dogmatike, sukladno biti Temeljnoga tečaja u njega smije ući samo ono što je nužno. Kasnija egzegeza i biblijska teologij a mogu onda uključiti i posredovati ono što je preostalo o d pozitivnoga materij ala biblij ske vrste kojega se nije mogla odreći ni crkvena teologija.
N E K I M T E M E LJ N I M SPOZNAJNO - TE O R I J S K I M PROBLEMIMA
3. o
o
odnosu stvar i i pojma, izvor noga samoposjedovanja i refleksije
Također spominjemo ovaj pokušaj uvođenja u pojam kršćanstva kako bismo nagovijestili da se ovdje ne može raditi o nekom mi stagoškom uvođenj u u kršćanstvo, nego o pojmovno mislećem nastojanj u oko teologij e i filozofij e religije na prvom stupnj u refleksije. Radi s e o pojmu, n e neposredno o stvari, zato što s u i premda su ovdje, kao nigdje drugdje, pojam i stvar međusobno udaljeni i zato što pojam za svoje razumijevanje nigdje drugdje
koliko ovdj e ne zahtijeva okrenutost samoj stvari. Pa i ako bi naš pokušaj propao, on principijelno mora biti moguć prema zahtje vu baš tog kršćanstva. Budući da je kršćanstvo s jedne strane u pojedincu, unatoč njegovoj konkretnoj , povijesno uvjetovanoj konačnosti, dano samo onda kada ga taj čovjek prihvaća barem s minimumom osobno stečenoga i vjerom obuhvaćenoga znanja, a to je s druge strane ono što se od kršćanstva može shvatiti kao ono što se može načelno pretpostaviti i zahvatiti kod svakoga. e može svatko u strogom smislu biti strukovni teolog. No, ukoliko kršćanstvo ipak treba biti ono što se može osobno do kučiti, utoliko načelno mora postojati uvod u kršćanstvo koj i stoji na prvom stupnj u refleksije. U drugim z·nanostima stvar bi mogla biti takva da, što je u nekoj znanosti nešto strukovno znanstvenije, ono utoliko više biva nepristupačnije za onoga koji nije strukovnjak te ono utoliko također postaje utoliko važnijom i zapravo istinom te znanosti. U teologiji ne može biti tako, zato što ona strukovno-znanstveno naknadno ne promišlja samo spa senjsko znanje za sve; nego ona također želi biti još i to spasenjsko znanje koje obuhvaća sve, zbog toga što refleksij a na prethodno dano razumijevanje opstoj anja u bilo kojem obliku i u bilo kojoj mjeri pripada samom tom razumijevanju opstojanj a i nije samo naknadni luksuz za strukovnjake. U čovjeku neporecivo postoj i jedinstvo u različitosti izvor noga samoposjedovanja i refleksije. To na različit način osporava teolo gijski racionalizam, a s druge strane filozofija religije takozvanoga klasičnog 'modernizma'. Jer svaki je racionalizam u osnovi nošen uvjerenjem da je neka zbiljnost za čovjeka u duhovnom i slobod nom samoposjedovanju dana tek s popredmećujućim pojmom koji svoju pravu i potpunu zbiljnost dobiva tek u znanosti. Obrat no, ono što se klasičnom shvaćanju naziva 'modernizam' živi od uvjerenj a da je pojam, refleksija, naprosto ono što je naknadno u odnosu na to izvorno samoposjedovanje opstojanja u samosvijesti i slobodi, tako da bi se ta refleksija mogla i izostaviti. Ali ne postoji samo čisto objektivno 'po -sebi ' neke zbiljnosti s jedne te jasan i 'distinktan' pojam takve stvari s druge strane,
37 UVOD
3. o
nekim temeljnim spoznajno· teorijskim problemima
u voo
O neki m temelj n i m spoznajno· teorijskim problemima 3.
nego također postoji jedno izvornije jedinstvo - doduše ne kod svega i svakoga, ali ono svakako postoj i u slučaju čovjekova izvr šenja opstojanja -zbiljnosti i nj ezinog ' bitka-pri-samoj -sebi ' koje je veće i izvornije od jedinstva te zbiljnosti i njezinoga objektiv nog pojma. Kada lj ubim, mučen sam pitanj ima, kada sam tužan, kada sam vjeran, kada čeznem, tada je ta ljudsko - egzistencijelna zbiljnost jedinstvo, jedno izvorno jedinstvo zbiljnosti i njezinoga bitka-pri-sebi koj e nije adekvatno posredovano svojim znanstve no objektivirajućim pojmom. To jedinstvo zbiljnosti i izvornog bitka-pri-sebi te zbiljnosti u osobi već je dano u slobodnom sa moizvršenju čovjeka. To je jedna strana. K tomu se mora kazati da upravo takvom izvornom znanju samom pripada moment refleksije, a time i moment općenito sti i duhovne priopćivosti, čak i kada taj moment refleksije ne uključuje to jedinstvo i adekvatno ga ne pretvara u objektivira j uće pojmovlje. U čovjeku postoj i ono ciljano izvorno jedinstvo zbiljnosti i njezinoga znanja o samoj sebi ipak samo s onim, u onom i posredstvom onoga što možemo nazvati jezikom, pa tako i refleksijom, a onda opet i priopćivošću. U trenutku, u kojemu naprosto više ne bi postoj ao taj moment refleksije, prestalo bi postojati i to izvorno samoposjedovanje. Napetost između izvornog znanja i njegova pojma - čiji su mo menti supripadni, a ipak ne čine jedinstvo - nije nikakva statična veličina. Ona ima svoju povijest s dvostrukim smjerom smisla. I zvorni bitak-pri-sebi subj ekta u njegovom pravom izvršenj u opstojanja sve više nastoji prevoditi u pojmovno, u objektivirano, u jezik i priopćenje drugima; svatko nastoji kazati drugome - po sebice ljubljenom čovjeku - zbog čega pati. I tako u tom odnosu napetosti između izvornog znanja i pojma kOji ga također uvijek prati postoji tendencij a k sve većoj pojmljivosti, u jeZiku i priop ćenju, u onom, također teorijskom znanju o sebi samome. Ali postoji i obrnuti smjer kretanja unutar tog odnosa napetosti. Možda se sasvim polagano jasno iskušava ono o čemu se već odav no govorilo - što je bilo prethodno oblikovano u zajedničkom jeziku, o čemu se podučavalo i što je izvana bilo indoktrinirano.
Upravo smo mi teolozi uvijek u opasnosti da s gotovo nepregledno širokim arsenalom religioznih i teologijskih pojmova govorimo o nebu i zemlji, Bogu i čovjeku. Mi u teologiji možemo sebi osigurati izvanredno veliku umješnost toga govora, a pritom možda uopće zaista još nismo iz dubine naše egzistencij e razumjeli o čemu zapravo govorimo. I utoliko refleksija, pojmljivost, jezik, nužno ima i usmjerenost smisla na to izvorno znanje, na to izvorno iskustvo, u kojem su još uvijek sjedinjeni ono što je mišljeno i iskustvo tog mišljenog. Ukoliko neko religiozno znanje također pokazuje tu napetost između izvorno stečenog i pretrpljenog znanja o sebi samome i o pojmu tog znanja, utoliko također - i to u jednom neraskidivom j edinstvu i različitosti - unutar teologij e postoji to dvostruko kretanje, tekući odnos napetosti kOji nije naprosto neka statična veličina. Premda u kretanju koj e svoj cilj postiže uvijek asimptot ski, mi bismo trebali pojmljivo sve bolje znati što već unaprijed iskušavamo i doživljavamo o takvoj pojmljivosti, premda također ne naprosto bez nje; i trebali smo, obratno, uvijek iznova poka zivati da sva ta teologij ska pojmljivost čovjeku ne dovodi izvana samu stvar do danosti, da je ona naprotiv iskaz o tomu što se već izvornije iskušava i doživljava u dubini opstojanja. Mi možemo u izvj esnoj mjeri putem pojma doći do nas samih i možemo uvijek iznova pokušavati uputiti naše teorijsko pojmovlje natrag na njegovo izvorno iskustvo. Tako je dakle naš pokušaj svakako opravdan i nužan. Ako on ne bi uspio, kršćanin bi mogao taj neuspjeh shvatiti samo kao nalog i zapovijed da se iznova i bolje odvaži na taj pokušaj .
Samodanost subjekta u spoznaji Bit spoznaje često zamišljamo pomoću modela predodžbe tablice, u koju se upisuje neki predmet time što se on - u izvjesnoj mjeri dolazeći izvana - pojavljuje na toj podlozi. Spoznaju predočuje mo pomoću slike u zrcalu u kojem se zrcali neki predmet. Samo
39 UVOD
3. o
nekim temeljnim spoznajno· teorijskim problemima
40 UV O D
O nekim temelj n i m spoznajno· teorijskim problemima 3.
polazeći od takvih modela predodžbi može se zamisliti glasoviti problem, kako bi nešto što je 'po-sebi' moglo ući u spoznaju, kako bi predmet mogao, u neku ruku, useliti u spoznaju? U spoznaj noj teoriji - posebice u obrani tzv. realizma, u spoznajnoj teorij i odraza i l i u nauku o istini kao korespondenciji j ednoga iskaza s nekim predmetom - uvijek su i unaprijed prisutni ti modeli ra zumijevanja i oni se tamo pretpostavljaju kao samorazumljivi. U svim tim modelima predočavanja ono spoznato jest ono što dolazi izvana, nešto drugo što se prema vlastitom zakonu javlja izvana i što se uobražava u primateljskoj sposobnosti spoznaje. No, spoznaja u zbilji ima mnogo složeniju strukturu. Barem duhovna spoznaj a nekoga osobnog subjekta nije takva da se pred met j avlja izvana i da se ' ima' kao tako spoznat. Ona je, naprotiv, spoznaja, u kojoj znajući subjekt na temelju tog znanj a posjeduje samoga sebe i svoju spoznaju. To se ne događa samo kada taj subjekt u nekom naknadnom drugom aktu reflektira na taj sa mome-sebi-dani-bitak subj ekta u njegovoj spoznaji, naime na to da je on u prvome aktu nešto spoznao i da sada samu tu raniju spoznaju čini predmetom spoznaje. Znajuće imanje spoznaje kao takve, za razliku od njezinoga objektiviranog predmeta, i znajuće posjedovanje sebe jesu osebujnosti svake spoznaje. U njoj je znano ne samo nešto, nego je u njoj uvijek znano i znanje subjekta. U jednostavnom i izvornom aktu znanja, koji se bavi bilo ka kvim susrećućim predmetom, to su-svjesno znanje i taj su-svjesni subjekt znanja nisu predmet znanja. Naprotiv, ta svjesnost znanja o nečemu i svjesnost subjekta za sebe, samome- sebi-dani-bitak subjekta, u neku ruku počivaju na drugom polu jednoga odnosa znajućega subjekta i znanoga predmeta. U izvjesnoj mjeri, ovo posljednje predstavlja osvijetljeni prostor unutar kojeg se može pokazati pojedinačni predmet kojim se bavimo u jednoj određe noj primarnoj spoznaji. Prilikom spoznaje nekog predmeta koji se pojavljuje izvana ta subjektivna svjesnost onoga kOji spoznaje ostaje uvijek netematska; ona je nešto što se odigrava takoreći iza leđa onoga koj i spoznaje, koji izvan sebe gleda na predmet. Č ak i kada taj koji spoznaje u nekom aktu refleksije predmetom
nekog novog akta spoznaje čini su-svjesnu samodanost subjekta i njegova znanja, stvar čak i tada još jednom stoji tako. I taj novi akt, kOji na pojmljiv, naknadni način čini tu subjektivnu su-svijest predmetom akta, također još jednom kod sebe ima takovu izvor nu samodanost subjekta i znanja o tom drugom refleksivnom aktu kao uvjetu svoje mogućnosti, kao svom subjektivnom polu. Taj refleksivni akt ne čini suvišnim izvornu samodanost ono ga kOj i znade za sebe i za svoje znanje; njegov predmet čak u osnovi podrazumijeva samo tu izvornu, osvijetljenu samodanost subj ekta; ali ta predočena, tematizirana samodanost subjekta i njegova znanj a za sebe nikad nije identična s tom izvornom samodanošću i sadržajno je nikad adekvatno ne uključuje. Kao što je to slučaj u odnosu između neposredno doživljene radosti, straha, ljubavi, boli itd., s jedne strane, i sadržaja neke refleksiv ne predodžbe radosti, straha, ljubavi, boli itd., s druge strane, upravo je tako - zapravo još mnogo izvornije - u odnosu između nužne, na subjektivnom polu luka spoznaje dane samodanosti subjekta i njegova znanja o onom, njemu predmetno znanom, s jedne strane, i refleksivnoga popredmećenja baš te samodanosti, s druge strane. Reflektirana samodanost uvijek upućuje natrag na tu izvornu samodanost subjekta, upravo i u nekom aktu kOji se bavi nečim sasvim drugim, te ona nikad adekvatno ne uklju čuje tu izvornu subjektivnu samodanost. Luk napetosti između ta dva pola - 'subjekt' i 'predmet' - ne može se ukinuti ni onda kada subjekt samoga sebe čini svojim vlastitim predmetom. Jer tada je predmet opredmećen i, pojmovno objektivirani subjekt, a spoznaja tog pojma još jednom na subjektivnom polu tog luka napetosti kod sebe ima, kao svoj izvorni uvjet, izvorno netematsko znanje subjekta o samome sebi.
Apriornost i načelna otvorenost No, sada to ne izgleda tako kao da bi ta su-svjesna, netematska sa modanost subjekta i njegova znanja o sebi bila samo neki popratni
41 UVOD 3. o
nekim temeljnim spoznajno teorijskim problemima
42 UVOD
O nekim temeljnim spoznajno· teorijskim problemima 3.
fenomen onoga akta spoznaje koji zahvaća bilo koji predmet, tako da bi njegova spoznaj a u njegovoj strukturi i sadržajnosti bila potpuno neovisna o strukturi subjektivne samodanosti. Napro tiv, struktura subjekta i sama je apriorna, tj . ona čini prethodni zakon za to, što se i kako se nešto može pokazati spoznavajućem subjektu. Uši znače npr. jedan apriorni zakon, u izvjesnoj mjeri raspon koji određuje da se ušima mogu javiti samo tonovi. Tako je i s očima i svim drugim osjetilnim organima spoznaje. Oni prema vlastitom zakonu odabiru iz obilja mogućnosti svijeta koji se nameće te prema svom vlastitom zakonu daju tim zbiljnostima mogućnost da priđu i da se predstave ili da ih isključuju. To ni na koji način ne implicira da se pojavne zbilj nosti ne mogu pokazivati takvima kakve su po sebi. I brava predstavlja apriorni zakon za to, kOji j oj ključ odgovara, ali upravo time odaje nešto o samom tom ključu. Apriorna struktura spoznajne moći sada se najjednostavnije očituje ta ko što se održava u sva kom pojedinačnom aktu spoznaje njoj danoga predmeta i to čak još i onda kada taj akt u svojemu predmetu kao takvom jest ili želi biti ukidanj e ili osporavanj e tih apriornih struktura. Ovo razmišljanje zbog kratkoće ilustrirati ne možemo na osj etilnoj spoznaji m noštva neposredno prostorno -vremenskih danosti, nego odmah upravljamo pogled na cjelovitost čovjekove duhovne spoznaje, u kojoj je upravo zbilj ski dano ono znajuće, subjektivno samoposjedovanje, reditio compieta, potpuni povratak k samome sebi, kako kaže Toma Akvinski. Kada pitamo, koje su to apriorne strukture ovoga samoposjedo vanja, tada treba reći da je taj subjekt - neovisno o svakoj posre dovanosti tog samoposjedovanja putem prostorno-vremenskoga iskustva osjetilno danih predmeta - načelno i sam po sebi čista otvorenost naprosto za sve, za bitak uopće. To se pokazuje u tomu da osporavanje takve neograničene otvorenosti duha naprosto svemu još jednom implicitno postavlja i potvrđuje takvu otvorenost. Budući da je subjekt, kOji samoga sebe spoznaje kao beskonačnoga i koji nije samo u svojoj spoznaji neznajući s obzirom na ograničenu mogućnost svojih predmeta, već je i prekoračio svoju konačnost te
samoga je sebe kao beskonačnoga odvojio od jednog subjektivno, ali neternatski su-danoga horizonta mogućih predmeta beskonačne širine. Onaj tko predmetno tematski kaže da ne postoji nikakva istina postavlja taj stav kao istinit - inače taj stav ne bi uopće imao nikakva smisla. Budući da je subjekt u jednom takvom aktu nužno, premda također neternatski znajući na subjektivnom polu, budući da postavlja egzistenciju istine, on sebe uvijek već iskušava u po sjedu takvoga znanja. Tako je i s iskustvom subjektivne, neogra ničene otvorenosti subjekta. Ukoliko subjekt doživljava sebe kao uvjetovanog i ograničenog osjetilnim iskustvom - i to suviše - on je međutim ipak već prekoračio to osjetilno iskustvo i postavio sebe kao subjekta jednoga prethvata koji nema nikakve unutarnje grani ce zato što čak i sumnja u takvu unutarnju ograničenost subjekta sam taj prethvat postavlja kao uzdignut iznad sumnje.
Transcendentalno iskustvo Transcendentalno iskustvo nazivamo subj ektivnu, netematsku i u svakom aktu duhovne spoznaje su-danu, nužnu i nenapustivu su-svijest spoznavajućega subjekta i njegovu oslobođenost granica prema neograničenoj širini. Ono je iskustvo zato što je to zna nje netematske, ali neizbježne vrste moment i uvjet mogućnosti svakoga konkretnog iskustva bilo kojeg predmeta. To se iskustvo naziva transcendentalno iskustvo zato što pripada nužnim i neu kidivim strukturama samoga spoznavajućeg subjekta i zato što se sastoji u usponu iznad određene skupine mogućih predmeta i kategorija. Transcendentalno iskustvo jest iskustvo transcenden cije, u kojemu je ujedno i u identitetu dana struktura subjekta, a time i posljednja struktura svih zamislivih predmeta spoznaje. Naravno, to transcendentalno iskustvo nije samo iskustvo čiste spoznaje, već jednako tako iskustvo volje i slobode kojima pripada isti karakter transcendentalno st i, tako da se načelno ujedno uvijek može pitati na-što i iz-čega-usmjerenosti subjekta kao znajućeg i kao slobodnog.
43 UV O D
3. o
nekim temeljnim spoznajno teorijskim problemima
44 U VOD 3 . O nekim temeljnim spoznajno teorijskim problemima
Kada se razjasni osebujnost tog transcendentalnog iskustva, koje se kao takvo nikad ne može predmetno predočiti u samoj svoj oj vlastitosti, već samo posredstvom svoj ega apstraktnog pojma; kada se objasni da se to transcendentalno iskustvo ne konstituira time što se o njemu govori; kada se razjasni da se o njemu mora govoriti zato što je ono uvijek već prisutno, ali da se zbog toga može također trajno previdj eti; kada se pojasni da ono po sebi nikada ne može imati draž novine nekog neočekivano susretnutog predmeta, tada se razumije teškoća pothvata kojemu se posvećujemo: Mi opet možemo govoriti samo o na-što-usmje renosti tog transcendentalnog iskustva.
Netematsko znanje o Bogu Kasnije se nastoji pokazati da je s tim transcendentalnim isku stvom dano neko, u neku ruku anonimno i netematsko znanje o Bogu. Dakle, da izvorna spoznaja Boga nije zahvaćanje nekog predmeta kOji se pojavljuje izravno izvana ili neizravno slučajno, nego da ona ima karakter transcendentalnoga iskustva. Ukoliko je ta subjektivna, nepredmetna osvijetljenost subjekta uvijek u transcendenciji usmjerena na svetu Tajnu, spoznaja Boga je uvijek već dana nete mat ski i bezimeno - i to ne tek onda kada počinjemo govoriti o tomu. Svaki govor o tomu, koji se nužno događa, uVijek je samo uputa na transcendentalno iskustvo kao takvo u kojem se onaj kojeg nazivamo 'Bog' u šutnj i obraća čovjeku - upravo kao ono što je apsolutno i neprekoračivo, kao na-što-usmjerenost te transcendencije koja se zapravo ne može umetnuti u koordinatni sustav i koja kao transcendencija ljubavi iskušava i na-što-usmje renosti kao svetu Tajnu. Ako j e čovjek biće transcendencije k svetoj, apsolutno zbiljskoj Tajni - kako ćemo to kasnije morati iscrpnije prikazati, no to već ovdje spominjemo kako bismo razjasnili što se misli pod transcen dencijom - ako je na-što i iz-čega-usmjerenost transcendencije, zahvalj uj ući kojoj čovjek egzistira kao takav i kao subjekt i osoba
sačinjava svoju izvornu bit, ta apsolutno bivstvujuća sveta Tajna, onda se opet na čudnovat način može i mora kazati: Tajna je ono što je u svojoj neobuhvatnosti samorazumljivo. Ako transcen dencija nije bilo što, čime se u neku ruku usputno bavimo kao metafizičkim luksuzom naše intelektualne egzistencije, već ako je ta transcendencija najčistiji, najsamorazumljiviji, najnužniji uvjet mogućnosti svakoga duhovnog razumijevanja i poimanja, onda je sveta Tajna zapravo ono što je jedino samorazumljivo, jedino što se u samome sebi temelji i za nas. Jer svako drugo poimanje, ma koliko ono najprije bilo jasno, temelji se zapravo na toj tran scendenciji, svako se jasno poimanje temelji u tami Boga. Dakle, točnije gledano, ovo na-što-usmjerenosti nije u svojoj tajnovitosti naprosto neki, onom samorazumljivom, kontraran pojam. U našoj spoznaji nama je samorazumljivo ipak samo ono što je u sebi samorazumljivo. No, svako poimanje postaje razu mljivo samo zahvaljujući tomu, ali zapravo nije samorazumljivo da se ono svodi na nešto drugo i ukida: s jedne strane u aksiomi ma i s druge strane u elementa rnim danosti ma osjetilnoga iskustva. Time se, međutim, ono povratno razjašnj ava i čini razumljivim, ili u nijemoj tuposti onog puko osjetilnog ili u svjetlu i tmini ontologije, dakle u apsolutno svetoj Tajni. Ono što je učinjeno razumljivim temelji se u jedincatoj samo razumljivosti Tajne. Ali mi smo oduvijek već upoznati s njom. Mi je oduvijek već ljubimo, čak i onda kada se - ustrašeni ili čak ozlojeđeni njome - želimo povući u sebe. Što je duhu koji je došao do samoga sebe tematski ili neternatski poznatije i samorazumlji vije od pitanja o šutnji povrh svega osvojenoga i svladanoga, od zapitanosti koja se ponizno prihvaća u lj ubavi i koja jedino čini mudrim? U najdubljim dubinama čovjek ne zna ništa točnije nego da je to što se u svakodnevnici tako naziva samo mali otočić u beskonačnom oceanu onog neiskušenog, plutajući otočić koji nam može biti poznatiji od tog oceana, ali koji je naposljetku nošen i noseći samo tako da je za onoga koji spoznaje egzistencijelno pitanje, voli li on više taj mali otočić svojega vlastitoga znanj a ili more beskonačne Tajne; može li mu t o slabo svj etlo, kojim
45 UVOD 3. o
nekim temelj nim spoznajno· teorijskim problem ima
UV O D
O nekim temelj n i m spoznajno teorijskim problemima 3.
on osvjetljava taj otok - on se naziva znanost - postati vječnim Svjetlom koje mu (a to bi bio pakao) vječno svijetli. Naravno da čovjek, ako želi, može u svojoj konkretnoj životnoj odluci htjeti i prihvaćati to beskonačno pitanje samo kao žaoku svoje spoznavajuće, osvajajuće znanosti, te se odvažiti imati nešto s apsolutnim pitanjem kao takvim, povrh toga što ga to pitanje tj era dalje na pojedina pitanj a i pojedine odgovore. I samo tamo gdje se okrećemo pitanj u o pitanju, mišljenju mišljenja, prostoru spoznaje, a ne samo predmetima spoznaje, transcendenciji, te onom što je u toj transcendenciji zahvaćeno kategorijalno prostor no-vremenski, samo se tamo na početku nalazi homo religiosus. Otuda je lakše razumjeti što ih nema mnogo, što mnogi možda to ne mogu, što se u neku ruku osjećaju izvrgnutim pretjeranom zahtjevu. No, onaj kojem je jednom postavljeno pitanje o njegovoj transcendenciji, o njezinom kamo, taj je više neće ostaviti neod govorenom. Jer čak i kada bi taj kazao da je to pitanje na koje se ne može i ne treba odgovoriti, pitanje koje se treba ostaviti zato što nadmašuje čovjekove mogućnosti, nije li on zapravo već dao odgovor na to pitanje (ovdje je svejedno, je li taj odgovor točan ili pogrešan).
P RV I T I J E K SLUŠATELJ PORU K E
1. KRIŽANJE FILOZOFIJE I TEOLOGIJE Kakvog slušatelja očekuje kršćanstvo kako bi se uopće mogla čuti njegova najnavlastitija i posljednja poruka? To je prvo pitanje koje ovdj e trebamo sebi postaviti? Ono nije mišljeno kao moralno, već kao egzistencij alno- ontologijsko pitanje. Ukoliko ovdje najprije trebamo govoriti o čovjeku, slušatelju kršćanske vijesti,N P utoliko se time smjera na jedno osebujno kri žanje između tih pretpostavki i kršćanske poruke. To naime nije mišljeno tako kao da bi kršćanstvo te pretpostavke jednostavno prihvaćalo kao gotovo dane, u svačijoj refleksiji i prije svega u slobodi te da tamo gdje te pretpostavke nisu dane uopće ne postoji neki mogući slušatelj kršćanske poruke. Kada se ispravno vidi čovjekova zbiljnost, tada je dan jedan neukidivi krug između horizonata razumijevanj a i onoga što je kazano, između slušanog i razumljenog. To dvoje se naposljetku pretpostavlja. Pa tako i kršćanstvo smatra da su i te pretpostavke - i to još jednom u osebujnom križanju - pretpostavke od kojih po lazi kršćanstvo, u posljednjem temelju čovjekova opstojanja (čak i tamo gdje to opstojanje, u svojoj refleksivnoj samointerpretacij i, sebe drugačije tumači) neizostavno i nužno dane te da kršćanska poruka svojim zazivom sama ujedno stvara te pretpostavke. Ona upravo zaziva čovjeka pred zbiljskom istinom njegove biti. Pred istinom, u koju on neizbježno ostaje ulovljen, premda je to zato čeništvo naposljetku beskonačna širina neshvatljive Tajne Boga. NP
Njemačka riječ 'Botschaft' biva u ovoj Rahnerovoj interpretaciji iskorištena gotovo u svim, njemačkom jeziku univokno omogućenim teologijskim ekvivokacijama. Ona je poglavito 'vijest' kao 'radosna vijest', kao sadržaj Isusova 'poslanja' i 'poruke', ali i 'oporuke' za budućnost. Mi ćemo tu riječ morati uvijek n ijansirati sukladno zadanom kontekstu, d ržeći se spomenutih značenja.
47 PRVI TIJEK: SLUŠATELJ P O RU K E 1. Križanje filozofije i teologije
PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORUKE I . Križanje filozofije i teologije
Time je već u ovom prvom tijeku dano osebujno križanje fi lozofije i teologije. Pretpostavke, koje se ovdje trebaju promisliti, odnose se na bit čovj eka. One se odnose na nj egovu uvijek povi jesno ustrojenu bit, dakle na bit koja se može naći i u konfronta ciji s kršćanstvom (kao milost i povijesna poruka). Dakle, te se pretpostavke odnose na nešto što je dostupno onoj teorijskoj re fleksiji i samointerpretaciji čovjekova opstojanjaNP koju nazivamo filozofija. A same su te pretpostavke upravo sadržaji jedne objavi primjerene teologij e koju kršćanstvo obećava čovjeku kako mu ta njegova neizbježna bit, koj a vazda upućuje na povijest samu, ne bi ostala skrivenom. Kada dakle govorimo o jednoj takvoj antropologiji kao o pret postavci za razumij evanj e prave poruke kršćanstva, tada naša briga ne treba biti neko, što j e moguće čišće, metodologij sko razdvajanje filozofije i teologije. I najizvornija transcendentalna filozofija čovjekova opstojanj a koja se temelji u samoj sebi, doga đa se vazda samo u povijesnom iskustvu. Zapravo, ona sama je j edan moment u čovjekovoj povijesti, ona dakle nikad ne može biti postavljena na način kao da čovjek ne bi imao ona iskustva ( barem iskustva onoga što nazivamo milošću, čak i kada se to ne treba reflektirati, kao takvo zahvatiti i objektivirati) koja su upravo kršćanska iskustva. Za našu povij esnu situacij u uopće nije moguća neka filozofija koja bi bila lišena teologije. Načelna samostalnost te filozofij e može se sastojati jedino u tomu da re flektira na svoje povijesno porijeklo i da se pita, osjeća li se ona još uvijek obavezanom tom povijesnom i milosnom porijeklu kao važećem i može li se - i danas - to čovjekovo iskustvo ponoviti kao važeće i obvezuj uće. I obratno: dogmatska teologija želi čovjeku kazati i to što on jest i što će ostati od njega ako se, kao nevjernik, ogluši na tu Vijest. NP
Primjetno je da ovdje Rahner njemačku riječ 'Dasein' cijelo vrijeme rabi u Heideggerovom smislu kao 'tu-bitak', no budući da ga stalno navlači na teologijsku interpretaciju, odlučio sam za neutralniju riječ 'opstojanje' koja, s druge strane, čuva temporaini karakter čovjekova bitka, tj. trajanje, u razlici spram pukoga 'opstanka'.
Dakle, teologij a sama implicira filozofijsku antropologiju koja oslobađa tu milošću nošenu Vijest kao onu koja se doista treba filozofijski izvršiti te je stavlja na vlastitu čovjekovu odgovornost. Mi iznosimo iskaze o čovjeku, o njegovoj, sada u svakom slučaju neizbježnoj situacij i, iznosimo iskaze o tomu, na što kršćanska poruka nailazi u čovjeku ili što ona kao pretpostavka i mjesto svog vlastitog došašća stvara u samom čovj eku; i svatko je tada upitan, može li on sebe spoznati kao čovjeka koji pokušava izreći svoje samorazumijevanje ili: može li on u odgovornosti pred sobom i pred svojim opstojanjem može, kao svoju istinu, postaviti da on nije takav čovjek kakvog mu ga kršćanstvo obećava.
2.
ČOVJEK KAO OSOBA I KAO SUBJEKT
Personalnost kao pretpostavka kršćanske Poruke Kao prvo, za čovjeka se s obzirom na pretpostavke poruke objave može kazati: on je osoba, subjekt. Doista se ne mora obj ašnjavati da je pojam osobe i subjekta od utemeljujućega značenja za mogućnost kršćanske objave i za samorazumijevanje kršćanstva. Personalni odnos prema Bogu, jedna navlastito dijaloška povijest spasenj a između Boga i čovje ka, primanje svojeg vlastitog, jednokratnog i vj ečnog spasenja, pojam odgovornosti pred Bogom i njegovim sudom, svi ti izrazi kršćanstva - svejedno kako se oni sami još jednom moraju točnije tumačiti - impliciraju da je čovjek to što mi ovdje želimo kazati: osoba i subjekt. Isto vrijedi kada u kršćanstvu govorimo o objavi putem riječi, kada kažemo da je Bog oslovio čovjeka, da ga je po zvao pred svoje lice, da čovj ek može i treba u molitvi razgovarati s Bogom - sve su to iskazi koji su nesagledivo tamni i teški, ali koji ipak sačinjavaju konkretnu zbiljnost kršćanstva. A ništa od toga se uopće ne bi moglo pojmiti ako se u njima eksplicitno ili i mplicitno upravo ne razum ije to što ovdje podrazumijevamo pod 'osobom' i 'subjektom'.
49 PRVI TIJEK: S LUŠATELJ PORU KE 2 . Č ovjek kao osoba i kao subjekt
50
PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORU K E 2 . Č ovjek kao osoba i kao subjekt
Ono što se pod tim točno podrazumij eva može se naravno pokazati tek kroz cj el inu iskaza, dakle tek nakon što smo se bavili čovjekovom transcendencijom, njegovom odgovornošću i slobodom, njegovom upućenošću na nepojmljivu tajnu, njego vom povijesnošću i svjetovnošću, njegovom društvenošću. Sve te odredbe pripadaju među one odredbe putem kojih se sukonstitu ira čovjeku svojstvena personalnost. Ovdje, barem na privremen način, o tim pojedinim odredbama treba unaprijed kazati što se misli pod tim kada se čovjek označuj e kao osoba.
Skrivenost i ugroženost osobnog iskustva Takav način govora uvijek je upućen na 'dobru volju' slušatelja. Jer to što se treba slušati nije zapravo ono što se neposredno krije u pojmu kao takvom, nego su poj movi iz biti stvari upute na čovje kovo izvornije temeljno iskustvo svoje subjektivnosti i personal nosti, upute na jedno temeljno iskustvo koje, doduše, ne postoj i jednostavno u nekom apsolutno riječi lišenom i nereflektiranom iskušavanju, ali koje nije dano niti izvanj ski indoktrinirano u onom što možemo kazati riječima. Č ovjek iskušava samoga sebe kao pojedinca, a u čovječanstvu kao cjelini on na najraznovrsnije načine iskušava sebe kao proi zvod toga što on sam nije. Č ak bi se načelno moglo kazati da sve empirijske znanosti o čovjeku metodologij ski smjeraju na to da ga obj asne, da ga izvedu, dakle, da ga promatraju kao posljedak i presjecište zbiljnosti koje s jedne strane stoje unutar područja em pirijskoga iskustva, ali zbiljnosti koje s druge strane nisu on sam, a koje ga ipak postavlj aju, određuju i jednako tako određuju u nje govoj zbiljnosti. Samorazumljivo, sve empirijske antropologijske znanosti imaju, u neku ruku, pravo ukinuti čovjeka, analizirati ga i izvoditi tako da se to što one zapažaju i ustvrđuju na čovjeku objašnj ava kao proizvod, kao rezultat podataka o zbiljnostima koje nisu taj konkretni čovjek. Bilo da su te znanosti fizika, kemija, biokemija, genetika, paleontologija, sociologija ili ma kako se one
zvale, sve one sasvim legitimno nastoje izvesti čovjeka, obj asniti ga, u izvjesnoj mjeri razložiti ga na njegove iskusive uzroke kOji se mogu navesti, analizirati i razdvajati. U svojim metodama i u svojim rezultatima te znanosti imaju najprije uvelike pravo, te i vlastito grubo iskustvo svakoga čovjeka u njegovom vlastitom životu pokazuje, u kojoj mjeri one imaju pravo. Č ovjek gleda u svoju nutrinu, gleda natrag u svoju prošlost i promatra svoj okolni svijet te sa zgražanjem ili s olakšanj em ustvrđuj e da se s obzirom na sve pojedinačne podatke o njegovoj zbiljnosti u izvjesnoj mjeri može otarasiti samoga sebe te to što on jest natovariti na leđa onomu što on nije. On sebe ustvrđuje kao onoga koji je postao putem drugoga. A to drugo jest ono nepomirljivo, nesubjektivno prirode (skupa s 'poviješću' koju on još j ednom također može tumačiti kao 'prirodu') iz koje potječe. S kršćanskoga stajališta nema nikakvoga razloga da se zahtjev empirij ske antropologij e ograniči na određena, materijalno i regionalno ograničena okružj a čovj eka, da se, recimo, to što priznaju te empirij ske antropologije nazove 'materija', 'tijelo' i sl. te da onda tomu suprotstavi neki empirij ski nedvosmisleno izdvojivi moment koji se naziva 'duh' ili ' duša'. Naravno, u ustalj enoj kršćanskoj apologetici i teologij skoj antropologiji takva se materijalna podjela s izvjesnim pravom provodi kako bi se postigao sporazum u primitivnosti svakod nevnoga mišljenja. Ali je u osnovi ipak tako da svaka partikularna antropologija (moglo bi se također kazati: 'regionalna', ukoliko se ta riječ ne razumij e geografski), npr. biokemij ska, biološka, genetička, sociološka antropologija itd., čovjeku pristupa s jednog određenog stajališta te ne treba biti cjelovita antropologija. Soci olog će razviti jednu vlastitu antropologiju koja odgovara nj emu i njegovim metodama; no ako je u stanovitoj mjeri razborit, on neće kazati da je unaprijed besmislena biološka antropologija, antropologija tipova ponašanja itd. On će možda te antropologije čak i koristiti. Ali on baš time također priznaje da pored njegove partikularne antropologije postoje i druge antropologije. I svaka od njih ima svoje određene metode, barem kao privremene i uz
51 PRVI TUEK: SLUŠATELJ PORU KE 2 . Č ovjek kao osoba i kao subjekt
52 PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORU K E 2.
Čovjek kao osoba i kao subjekt
krajnje zadrške. No, svaka ipak želi iskazati nešto o čovjeku kao cjelini i ne može se - budući da ga postavlja kao jednog - una prijed odreći želje za davanjem iskaza o svemu na njemu, o tom jednom. Dakle, svaka od tih pojedinačnih antropologij a nastoji obj asniti čovjeka na temelju pojedinačnih podataka time što ga razlaže na njegove elemente i opet slaže konstruiraj ući ga na te melju tih pojedinačnih podataka. A to je pravo svake regionalne antropologije. Također, svaka je takva antropologij a naj češće nadahnuta potajnim zahtjevom ne samo da spozna čovjeka, ne samo da ga konstruira putem m isaonoga razlaganja, nego da time također realno ovlada njime. Opravdana je namjera svake, premda regionalne, antropologije da objasni čovjeka kao cjelinu. Jer čovjek j e biće unutarsvjetskoga porijekla, tj . biće koje potje če iz spoznatljivih zbiljnosti. On je takav da se to partikularno unutarsvjetsko porijeklo odnosi na njega uvijek kao na jednoga i cjelovitoga. Zato partikularne antropologije uvijek ostaju samo antropologije.
Osebujnost osobnog iskustva Unutar tog čovjeka filozofija i teologij a nemaju nikakvo zaštiće no područje koje bi pripadalo jedino njima i koje bi poput svete zemlje tim drugim antropologijama unaprijed bilo nedostupno. Ali usred tog porij ekla, koje ga prividno razlaže, koje, čini se, sve na njemu čini proizvodom svijeta i od kojega se unaprijed ništa na njemu ne mora i ne smije izuzeti, čovjek iskušava sebe kao osobu i subjekt. Kada sebi kažemo; čovjek je subjekt i osoba, tada to nije iskaz o jednom određenom dij elu na njemu koji bi se mogao izolirati, tako da bi se od njega mogle isklj učiti sve druge partikularne antropologije, no i tada bi na djelu opet bila upravo jedna takva partikularna antropologija. Uvijek se iznova mora promišljati osebujnost tog iskustva, a stoga i osebujnost njegovog konkretnog stjecanja. Doduše, čovjek može usput odvratiti pogled od toga što on jest ili bolje: može odvratiti pogled od cjeline kao
takve, od cjeline koja on također i prije svega jest; to što je isku šeno može također biti i nešto što je potisnuto. To potiskivanje nije ovdje mišljeno u smislu dubinske psihologije, nego u jednom mnogo više općeljudskom i istovremeno svakodnevnijem smislu. Možemo odvratiti pogled od nečega, možemo biti nezainteresi rani za to, ostaviti to na miru, premda to pripada jednom istom. U izvjesnoj mjeri možemo spriječiti da se dogodi izvorno isku stvo. Na jednoj strani, možemo o njemu govoriti samo riječima i poj movima, no unatoč tomu to što je mišljeno nije ono što je po prvi put i jedino dano jeziku kao takvom. I to može biti samo tako da čovjek ne želi ili ne može dovesti do riječi, do razine svoje pojmovne objektivaCij e, baš ta skrivena, konačna iskustva koja u neku ruku šute i ne oglašavaju se. Ovdje još uvijek nemamo priliku ulaziti u tu osebujnost čovje kove samointerpretacije, naime u to da je ono najizvornije i naj samorazumljivije također i ono što s e najviše može previdjeti, što se naj češće može potisnuti, već se ovdje mora svratiti pozornost na mogućnost jednoga egzistencijelnog ne-htjeti-imati-istinitim kako ono što se treba kazati o čovjekovoj osobnosti, subjektivnosti, ne bi naišlo na neko ne-htjeti-vidjeti. Naime, čovjek sebe iskušava kao subjektivnu osobu ukoliko on samoga sebe dovodi pred sebe kao proizvod onog njemu ra dikalno tuđeg. Taj moment, da čovjek također znade za svoje radikalno porijeklo, nije zapravo razjašnjen tim porijeklom. Kada se čovjek konstruira putem destrukcije, tada zapravo s tim pro cesom još uvijek nije objašnjeno da on sam vrši tu destruirajuću konstrukciju i da znade za to. Upravo time što čovjek iskušava sebe kao samome sebi nametnuto tuđe i proizvedeno - upravo ukoliko on unaprijed oslobađa prostor svim zamislivim moguć nostima analize empirijskih antropologija koj a čovjeka reducira i razlaže na ono tuđe, pa i tamo gdje ta analiza faktički još uopće nije došla do svojega kraja - upravo u činjenici da čovj ek svojim empirij skim partikularnim antropologijama daje pravo da ga i dalje objašnj avaju i reduciraju, da ga destruiraju i da ga u neku ruku u retorti duha i u budućnosti možda i izgrađuju u praksi,
53 PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORU K E
Čovjek kao osoba i kao subjekt
2.
54 PRVI TIJEK: S L U Š A T E LJ PORU K E 2.
Čovjek kao osoba i kao subjekt
on samoga sebe iskušava kao subjekta i osobu. Ali on može zane mariti tu činjenicu zato što mu se ona pojavljuje upravo na svojoj prividnoj suprotnosti. Time što čovjek samoga sebe analitički dovodi u pitanje i otvara neograničeni horizont takvoga propitivanja, on je već obuhvatio samoga sebe i sve zamislive momente j edne takve analize ili empirijske samoizgradnj e te je time samoga sebe postavio kao onoga koji je više od zbroja tih komponenti njegove zbiljnosti koje se mogu analizirati. Baš to biti-dovedenim-pred- samoga sebe, to konfrontiranje s cjelovitošću svih uvjeta i ta uvjetovanost, pokazuju ga kao onoga koji je više od zbroja svojih čimbenika. Jer upravo jedan konačni sustav pojedinačnih, međusobno razlučivih elemenata ne može imati nikakav odnos prema samome sebi kakav može imati čovjek prema samome sebi u iskustvu svoje pluralne uvjetovanosti i mogućnosti reduciranja. Jedan konačni sustav ne može sebe kao cjelinu dovesti pred samoga sebe. Gle dano s krajnje nametnute početne pozicije, jedan konačni sustav može imati odnos prema nekom postignuću, premda se i ono još jednom može sastojati u održanju samoga sustava, ali ne i prema svojoj vlastitoj početnoj poziciji; on ne pita o samome sebi; on nije subjekt. Iskustvo radikalne upitnosti i mogućnosti dovođenj a u pitanje čovjeka predstavljaju jedno postignuće koje n e može postići neki konačni sustav. To stajalište izvan obuhvaćenoga sustava podataka koji se u pojedinostima mogu empirijski navesti ne smije se naravno ex supposito razumjeti kao neki pojedinačni, razdvojivi element na čovjeku u njegovoj empiriji, kako to - doduše pedagoški razumlji vo, ali naposljetku primitivno - rado čini školska teologija kada govori o duhu ili o besmrtnosti čovjekove duše, kao da bi to što se pod tim misli bio neki element čovjekove cjeline koji bi se mogao neposredno zateći u samome sebi i empirijski čisto razlikovati. No, upravo onda kada ne ponavljamo primitivni dualizam grčke i naposljetku nekršćanske antropologije, već kada znamo da je taj jedan čovjek doveden pred samoga sebe kao netko tko je oduvijek već u pitanj u koje je nadmašilo sve moguće empirij ske parcijalne
riječi - ne u pozitivnoj sadržajnosti, nego u radikalnosti pitanja - upravo će tada čovjek biti iskušen kao subjekt, kao subjektivnost baš tih pluralnih objektivnosti kOjima se bave empirijske znanosti o čovjeku. To čovjekovo moći-odnositi-se-prema-samome-sebi, baviti-se-samim-sobom, nije s j edne strane nikakav moment na njemu pored drugih elemenata te to ne može biti, ali je zato također jedna zbiljnost koja sačinjava čovjekovu subjektivnost za razliku od stvarstvenosti baš tog čovjeka - koja također postoji. Osobnost tako znači samoposjedovanj e subjekta kao takvog u znaj ućoj i slobodnoj odnošajnosti na cjelinu. Ta je odnošajnost uvjet mogućnosti i prethodni horizont za to da se čovjek u svom empirij skom poj ed inačnom iskustvu i pojedinačnoj znanosti ophod i sa sobom kao s jednim i cjelovitim. Predanost čovjekove cjeline njemu samome ne može se kao uvjet njegovog empirijskog samoiskustva adekvatno izvesti iz njega i njegovih predmetnosti; čak i tamo gdje bi se čovjek, kao ono što je uvjetovano tuđim, bez ostatka htio otarasiti sebe i tako izbjeći objašnjavanje samoga sebe, o n je taj kOji to čini, znade i želi, o n obuhvaća zbroj mogućih ele menata takvoga obj ašnjenja te o n pokazuje sebe kao onoga koji je nešto drugo od naknadnih proizvoda tih pojedinačnih momenata. Doduše, može se u potpunosti govoriti o konačnim sustavima koji upravljaju sami sobom i koji u jednom izvjesnom smislu imaju odnos prema samima sebi. No, jedan takav sustav koji upravlja samim sobom ima samo konačnu mogućnost samoreguliranja. Ono je jedan moment tog sustava te on, dakle, ne može obj asniti to da čovjek kao cjelovit dovodi sebe pred sebe, dovodi sebe u pitanje i još jednom promišlja pitanje svih pitanja. Praktična danost čovj eka samome sebi, čovjeka koji pred sebe još jednom dovodi, propituje i tako nadmašuje svoj vlastiti sustav sa svim svojim sadašnjim i budućim partikularnim mogućnosti ma, samog sebe kao cjelinu, ne može se objasniti pomoću modelne predodžbe nekoga samoregulirajućeg sustava, kako to po svojoj biti moraju u osnovi činiti sve partikularne antropologije. Ta j e subjektivnost također jedna neizvediva danost opstojanja koja j e u svakom pojedinačnom iskustvu su-dana kao njegov empirijski
55 PRVI T I J E K : S LUŠATELJ PORU K E
Čovjek kao osoba i kao subjekt
2.
PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORUKE
Čovjek kao biće transcendencije 3.
uvjet. Njezino je iskustvo transcendentalno iskustvo u jednom, još uvij ek sasvim nefilozofij skom smislu. Baš to što podrazu mijevamo pod osobnošću i subj ektivnošću uVijek se - upravo zbog transcendentalnosti tog iskustva - izmiče neposrednom, izolirajućem i regionalno omeđenom zahvatu. Jer predmet tog transcendentalnog iskustva u svom vlastitom sop stvu se ne pojav ljuje tamo gdje se čovjek ophod i s onim što se može pojedinačno razgraničiti, već tamo gdje je on u takvom ophođenju upravo su bjekt i gdje pred sobom nema predmetni 'subjekt'. Dakle: ' Č ovjek je osoba i subjekt', najprije znači: čovjek je ono što se ne može izvesti, što se ne može adekvatno sastaviti od drugih raspoloživih elemenata; on je taj koji je oduvijek već predan na odgovornost samome sebi. Kada on sada sebe obj ašnj ava, razlaže, kada se povlači u pluralnost svojih izvora, on sebe još jednom postavlja kao subjekta koji to čini i koji u tom činu iskušava sebe kao nešto što je neukidivo ranij e i izvornije.
3 . ČOVJEK KAO BIĆE TRANSCENDENCIJE Š to s e točnij e podrazum ij eva pod subj ektivnošću koju čovjek iskušava, postat će j asnije kada kažemo da je čovjek biće tran scendencije.
Prethvatna struktura spoznaje Unatoč konačnosti svojega sustava, čovjek je kao cjelina oduvijek već doveden pred sebe. On može sve dovesti u pitanje; on sve pojedinačno iskazivo uvijek može ispitati u prethvatu svega i svakoga. Time što postavlja mogućnost j edno čisto konačnog horizonta pitanja, time što je ta mogućnost opet već nadmašena, čovjek se pokazuj e kao biće jednog beskonačnog horizonta. Time što radikalno iskušava svoju konačnost, on j e prekoračuje, on iskušava sebe kao biće transcendencije, kao duh. B eskonačni horizont čovjekova propitivanja iskušava se kao horizont koji se,
što više čovjek može sebi dati odgovora, sve više povlači. Č ovjek može pokušati na miru ostaviti zastrašujuću beskonačnost u koju je pitajući izložen, strahujući pred tim jezivim može pribje ći onom poznatom i svakodnevnom; ali beskonačnost, u kojoj sebe doživljava izloženim, prožimlje i njegov svagdanji čin. On načelno uvijek ostaje na putu. Svaki navedivi cilj u spoznavanju i djelovanju uvijek je već opet relativiziran kao privremenost i etapa. Svaki je odgovor uvijek iznova samo pojava nekog novog pitanja. Č ovjek iskušava sebe kao beskonačnu mogućnost zato što nužno, u praksi i teoriji, uvij ek iznova dovodi u pitanje svaki ciljani rezultat, uvijek iznova se uvlači u neki naredni horizont koji se nepregledno otvara pred njim. On je duh koji sebe isku šava kao takvog time što se ne iskušava kao čisti duh. Č ovjek nije ona u sebi neupitna, neupitno dana beskonačnost zbiljnosti; on je pitanje koje se prazno, ali zbiljski i neizbježno podiže pred njim i koje nikad ne može prevladati, nikad na njega adekvatno odgovoriti.
Moguće odvraćanje od iskustva transcendencij e Naravno, čovj ek može j ed n i m t rzajem m i moići tu transcen dencij u i posvetiti se konkretnosti svojega svijeta, svojoj zadaći, svom kategorijalnom činu u prostoru i vremenu, uvjetu svojega sustava na određenim polugama i prekidačima svoje zbiljnosti. To je moguće na trostruki način: 1. Mnogi ljudi će to činiti na naivan način. Oni daleko od sebe žive u onom konkretnom, u onom čime se može manipulirati, u onom što se u njihovom životu i njihovom okolnom svijetu može sagledati. Oni su zadovoljni time što čine - i to je vrlo zanimljivo i značajno; i oni uvijek mogu, ako uopće mogu, reflektirati na nešto što prelazi preko toga, mogu kazati da je smislenije time ne razbijati glavu. 2. Takvo zaobilaženje tog pitanja, nasuprot održavanju ljudske transcendencije kao takve, može se događati i u odlučnosti da se
57 PRVI TIJEK: SLUŠATELJ P O R U K F.
Čovjek kao biće transcendencije
3.
PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORUKE
Čovjek kao biće transcendencije 3.
kategorijalno opstoj anje i njegove zadaće prihvate s pratećim i ustrajnim znanjem da je sve to još j ednom obuhvaćeno zadnjim pitanjem. To se pitanje možda može ostaviti kao pitanje. Vjeruje se da ga se može podnositi, šutke, u možda nekakvom smislenom skepticizmu. No, upravo se tada ipak priznaje da se na kraju kra jeva ne može izbjeći to pitanje, baš onda kada se objašnjava da se na njega ne može odgovoriti. 3 . U čovj ekovu opstojanju postoji jedna, možda očajna kate gorijalnost. Radimo, čitamo, ljutirno se, postižemo nešto, zara đujemo novac; a u krajnjem, možda nepriznatom očaju, kažemo da ta cjelina kao cjelina nema nikakva smisla i da bi bilo dobro potisnuti pitanje o smislu cjeline i odbaciti ga kao pitanje na koje se ne može odgovoriti i koje je stoga besmisleno. Ne može se jednoznačno otkriti koja je od ove tri mogućnosti trenutačno dana u konkretnom čovjeku.
Prethvat k bitku Č ovjek j e biće transcendencij e ukoliko su svaka njegova spo znaj a i svaki njegov čin spoznavanj a utemeljeni u prethvatu k ' bitku' uopće, u jednom neternatskom, ali neizbježnom znanj u o beskonačnosti zbiljnosti (već sada to možemo unekoliko odvaž no i privremeno kazati). Pod pretpostavkom da taj beskonačni prethvat nije utemeljen na način da može vršiti prethvat k Ništa. Treba stvoriti tu pretpostavku; jer Ništa utemeljuje ništa; Ništa ne može biti ono na što je prethvat usmj eren, ono privlačno i po krećuće, ono pokretačko one zbiljnosti koju čovjek iskušava kao svoj zbiljski, a ne kao ništavni život. Zacijelo, čovjek uvijek stječe i iskustvo ispraznosti, unutarnje lomnosti i - ako se to smije nazvati tako nazvati, a da se ne bi obezvrijedilo - apsurdnosti toga što ga susreće. Ali on iskušava i nadu, kretanje u oslobađajuću slobodu, odgovornost koj a nameće realne tegobe, kao i blagoslove. No, ako čovjek iskušava oboje, a k tomu ima jedno iskustvo, u kojemu zadnj e pra-kretanj e nosi sva poj edinačna kretanj a i
iskustva, ako on ne može biti gnostik kOji ili poznaje dvije pr vobitne zbiljnosti ili prihvaća dualizam u zadnj em pratemelju, ako on to ne može zato što to proturječi njegovu iskustvu, onda ostaje samo jedna mogućnost: doduše, čovjek može pojmiti da apsolutni bitak izvan samoga sebe postavlj a granice i krajeve, da bi on mogao htjeti nešto uvjetovano; ali on ne može logički i egzistencijeIno podrazumijevati da je to što je puno nade, to što se širi, što on realno iskušava, samo ljupka i bezumna obmana i da se na kraj u krajeva sve temelji u nekom ispraznom Ništa - ukoliko on drugačije toj riječi 'Ništa' uopće daje neki smisao i ukoliko je ne uzvikuje samo kao Signal istinskog i pravog straha za opstoj anje kojeg on zbilja doživljava. Ono što nosi čovjekov prethvat u njegovoj apsolutnoj širini transcendencije i što ga otvara ne može dakle biti Ništa, puka praznina. Jer bi naprosto takav stav koji je iskazan o Ništa bio besmislen. No, budući da se s druge strane sam prethvat ne objaš njava kao puko pitanje, on se mora razumjeti kao vladavina onog - upravo bitka naprosto, kojemu je čovjek otvoren. Međutim, kretanje transcendencije sada nije moćno konstituiranje beskonač noga prostora iz subjekta kao onoga kOji apsolutno vlada bitkom, nego je to pojavljivanj e beskonačnoga horizonta bitka iz njega samoga. Ma gdje da čovjek iskušava sebe u svojoj transcendenciji kao onoga koji pita, kao onoga koji je uznemiren tom pojavom bitka, koji je izložen u onom nekazivom, on ne može pojmiti sebe u smislu apsolutnoga subjekta kao subjekta, nego samo u smislu primanja bitka, naposljetku u smislu milosti.
Prethvat konstituira osobu Ukoliko je čovjek biće transcendencije, on je također suočen sa samim sobom, predan sebi u odgovornost, te je na taj način osoba i subjekt. Jer samo tamo gdje - otkrivajući se i izmičući se - vlada beskonačnost bitka, bivstvujuće ima mjesto i staj alište s kojega ono može preuzeti sebe i odgovornost za sebe. Neki konačni
59 PRVI TIJEK: S L UŠATELJ PORU K E
Ćovjek kao biće transcendencije
3.
60
PRVI TIJEK: S L U Š A T E l. J PORUKE 3 . Č ovjek kao biće t ranscendencije
sustav kao takav može samoga sebe iskusiti kao nešto konačno samo ako on sam iz svojega izvora prebiva kao takav, tako da on uvijek kao taj znaj ući subjekt nečega pridolazi drugom koje nije on sam i koje samo nije samo neki pojedinačni sustav, već izvor no, sveanticipirajuće jedinstvo i punina svih zamislivih sustava i subjekata kao pojedinačnih i različitih. Kasnije treba pokazati kako se na temelju toga može steći izvorni, transcendentalni uvid u to što nazivamo stvorenošću. Po sebi je razumljivo da to transcendentalno iskustvo čovjekove transcendencije nije iskustvo nečeg određenog pojedinačnog pred metnog što se iskušava pored drugih predmeta, nego je temeljno nahođenje koje prethodi svakom predmetnom iskustvu te ga proži ma. Uvijek iznova valja naglasiti da ovdje mišljena transcendencija ne podrazumijeva tematski predočeni 'pojam' transcendencije, u kojemu se ona predmetno reflektira, nego je to ona apriorna otvo renost subjekta prema bitku uopće koja je dana upravo onda kada čovjek brinući se i zbrinjavajući, strahujući i nadajući se doživljava sebe izloženim mnoštvu svojega svagdanjega svijeta. Prava je tran scendencija u izvjesnoj mjeri uvijek iza čovjeka, na neraspoloživom izvoru njegova života i spoznavanja. A ta se transcendencija nikad ne dostiže metafizičkom refleksijom, te kao čista, tj. kao predmet no neposredovana može, u najboljem slučaju (ako uopće može), u asimptotskom približavanju biti dana u mističnom iskustvu i možda u krajnjoj usamljenosti i spremnosti na smrt; i baš zato što takvo izvorno iskustvo transcendencije, koje je nešto drugo od filozofijskoga govora o tomu, može biti normalno dano samo posre dovanjem kategorijaine predmetnosti samoga čovjekovog okolnog svijeta, te se baš zato to transcendentalno iskustvo može lako pre vidjeti. Ono je u izvjesnoj mjeri dano samo kao tajna ingredijencija. No, čovjek j est i ostaje biće transcendencije, tj . ono bivstvujuće kojemu se neraspoloživa i šuteća beskonačnost zbiljnosti šaljeN P
NP
Njemački glagol 'zuschicken' ne znači samo 'poslati', 'odaslati ', ' dostaviti', već prije svega to što se kao 'poslano' dosuđuje čovjeku kao 'sudbina' (Schi cksal). Ovdje je sasvim očigledno Rahnerovo preuzimanje Heideggerovog shvaćanja sudbine i dosuđenoga (das Geschickte).
kao tajna. Time čovjek biva učinjen čistom otvorenošću za tu Tajnu i upravo kao osoba i subjekt doveden pred samoga sebe.
4. ČOVJEK KAO BIĆE ODGOVORNOSTI I SLOBODE
Sloboda nije nikakva partikularna danost Time što je čovjek svojom transcendencijom postavljen u otvo renost, on je istovremeno predan samome sebi na odgovornost, on je samome sebi dopao i zadan ne samo u spoznavanju, nego i u djelovanju, te u toj predanosti samome sebi na odgovornosti on iskušava sebe kao odgovornog i slobodnog. Ovdje u naročitoj mjeri vrijedi ono što je ranije rečeno o odnosu između čovjekove osobnosti i njegove unutarsvjetske određenosti i porijekla. U izvornoj postavci čovjekova odgovornost i sloboda nisu neka partikularna, empirijska danost u čovjekovoj zbilji pokraj drugih. Ukoliko je empirijska psihologij a radikalnija, utoliko manj e ona može otkriti slobodi te je tada naposljetku doslj edna. Tradicio nalna skolastička školska psihologij a, koj a želi otkriti slobodu neposredno kao pojedinačnu konkretnu danost unutar prostora čovjekove transcendentalnosti i personalnosti, ima doduše dobru namjeru, no ona čini nešto što u osnovi proturječi biti slobode. Nije ni čudo što joj se suprotstavlja empirijska psihologija. Em pirijska psihologij a uvijek jedan fenomen mora svoditi na drugi i tako, samorazumljivo, ne može otkriti nikakvu slobodu. I kada u našem svagdanjem životu kažemo, tu i tu smo bili slobodni, a tamo vjerojatno nismo, tada se ne radi o nekom regionalnom fenomenu pokraj drugih koji je jednoznačno može otkriti u pro storu i vremenu, nego se radi o aplikaciji i konkretizaciji transcen dentalnoga iskustva slobode koje je sasvim drugačije od onoga iskustva kojim se bave partikularne znanosti. U izvornoj postavci čovjekova odgovornost i sloboda nisu neke partikularne empirijske danosti u čovjekovoj zbilji pokraj drugih danosti. I zato empirijske antropologijske znanosti i psihologij a mogu sebi prištedjeti pitanje o slobodi. Naravno, u jurispruden-
61 PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORU K E
Čovjek kao biće odgovornosti i slobode
4.
62 PRVI TIl E K : SLUŠATELJ PORUK E
Čovjek kao biće odgovornosti i slobode 4.
cij i i U filozofiji prava nužno se postavlja pitanj e o čovj ekovoj slobodi i odgovornosti. Također se ne bi trebalo osporavati da pojam slobode, odgovornosti, uračunlj ivosti i neuračunljivosti u čovjekovom svagdanjem životu i u građanskom životu prava ima nešto s onim što mi ovdje imamo u vidu. Ali je sigurno također jasno da se transcendentalno iskustvo, ukoliko ne bi bilo tog transcendentalnog iskustva čovjekove subjektivnosti i slobode, ne bi moglo javiti ni u prostoru čovjekovog kategorijalnog iskustva, u njegovom građanskom životu, u nj egovom osobnom životu. No pravo transcendentalno iskustvo slobode ne treba se na taj primitivan način tumačiti kao iskustvo neke danosti koja se može neposredno otkriti unutar ljudske svijesti zato što 'ja' u svim tim pitanjima uvijek doživljavam sebe kao sebi zadanoga subjekta. U tomu je kao transcendentalno-apriorno iskustvo moj e slobode dano nešto poput zbilj ske subjektivnosti, nametnutosti sebi - i to se samo u spoznavanju, nego i u djelovanju. Samo zahvaljujući tomu j a znadem da sam onaj koji je slobodno odgovoran prema samome sebi, pa i tamo gdje sumnjam u takvo što, gdje to dovo dim u pitanje i gdje ga ne mogu otkriti kao pojedinačnu danost mog prostorno-vremensko-kategorijalnog iskustva.
Konkretna posredovanost slobode To što ovdje nazivamo transcendentalnom slobodom - krajnj a predanost osobe sebi na odgovornost, n e s a m o u spoznavanju, dakle ne samo kao samosvijest, nego i kao vlastiti čin - ne može ostati skrivena za jednu pravu antropologiju koja čovjeka poima kao konkretnoga čovjeka, kao zbiljsko jedinstvo, a k tomu ne može ostati skrivena u nutarnjosti čuvstva. I sloboda će uvijek biti posre dovana konkretnom zbiljnosti čovjekove prostorne vremenitosti, tjelesnosti i povijesti. Sloboda koja se ne bi mogla pojaviti u svijetu ne bi sigurno bila nikakva sloboda koja nas posebno zanima niti sloboda kakvu razumije kršćanstvo. No, mi ćemo uvijek morati praviti razliku između izvorne slobode i slobode ukoliko se ona
provlači kroz medij svijeta i tjelesne povijesti i koja se posreduje prema samoj sebi. Zbog te polarnosti između izvornosti i katego rijaine objektivacije slobode reflektirajuća sloboda je uvijek nužno skrivena samoj sebi zato što uvijek može neposredno reflektirati je dino na objektivaciju, ali ta objektivacija uvijek ostaje ambivalentna. Utoliko možemo praviti razliku između proistječuće i proistekle slobode, između slobode u izvoru i slobode u njezinom, u neku ruku konkretnom, svjetovnom utjelovljenju. To naravno nisu dvije stvari koje se mogu razdvojiti, nego su to dva momenta koja čine jedno jedinstvo slobode. Ukoliko empirijske antropologije mogu u čovjeku ustvrditi pojedinačne momente različite vrste, ukoliko mogu spoznati i ustvrditi kauzalne ili funkcionalne veze između tih pojedinačnih zatečenosti te tada ne mogu ustvrditi slobodu kao pojedinačnu danost unutar tih zbiljnosti koje istražuju, utoliko se čovjekova prava odgovornost i sloboda ni najmanje ne trebaju time osjećati ugroženim. Pitanje: može li se neka konkretna empirijska pojedinačna danost u povijesti čovjeka ili čovječanstva interpreti rati kao proizvod i utjelovljenje te izvorne slobode ili se u pojedi načnom slučaju mora činiti suprotno, jest naravno pitanje koje s našim razmišljanjima još nije riješeno i koje na temelju teologijskih podataka na kraju krajeva uopće ne može riješiti čovjek kOji još uvijek stoji u svojoj vlastitoj povijesti. Budući da je ta krajnja tran scendentalna sloboda postavljena kao konkretna, izvorna sloboda, upravo se po svojoj vlastitoj biti izmiče adekvatno jednoznačnoj refleksiji i stoga upravo tamo gdje se ta sloboda pojavljuje ili ne pojavljuje u povijesti drugih ljudi.
Odgovornost i sloboda kao zbiljnost transcendentalnoga iskustva Poput subjektivnosti i osobnosti, tako su i odgovornost i sloboda zbiljnost transcendentalnoga iskustva, tj . iskustvo je tamo gdje subjekt kao takav iskušava sebe, ono, dakle, nije tamo gdje on sebe popredmećuje u nekoj naknadnoj znanstvenoj refleksiji. Tamo gdje subjekt iskušava sebe kao subjekta, dakle gdje kao bivstvujuće
PRVI TIJEK: SLUŠATELJ P O RU K E
Čovjek kao biće odgovornosti i slobode
4.
PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORUKE
Čovjek kao biće odgovornosti i slobode 4.
koje ima više neraskidivo jedinstvo i samodanost pred bitkom putem transcendencije uopće, gdje taj subj ekt iskušava svoj čin kao subjektivan (premda ga ne može reflektirati na jednak način), tu će u izvornom smislu odgovornost i sloboda biti iskušene u temelju vazda vlastitoga opstojanja. Ta sloboda se uvijek doduše ozbiljuje u skladu s čovjekovom tjelesnom i svjetovnom naravi u pluralnosti konkretnih radnji u jednom pluralnom središtu, u pluralnom angažmanu, u povijesti i u društvu. Sve je to međutim samorazumljivo: taj slobodni čin nije nešto što bi se događalo samo u zatvorenoj dubini osobe, besvjetovno i bespovijesno. No, prava čovjekova sloboda ipak je trajna zato što je ona transcen dentalna vlastitost nekoga subj ekta kao takva. Dakle, u izvjesnoj mjeri uvijek možemo kazati: zato što i ukoliko sebe iskušavam kao osobu, kao subjekta, iskušavam sebe i kao slobodnoga i to upravo kao slobodnoga u jednoj slobodi koja primarno ne podrazumijeva pojedinačni psihički proces izoliran kao takav, nego u jednoj slo bodi koja jednoga cjelokupnog subjekta u jedinstvu cjelokupnoga izvršenja egzistencij e podrazumijeva kao jednog. Kako se to vrši u prostornoj širini i dužini povijesnoga opstoja nj a i u konkretnosti pluralnosti čovjekova života, to je pitanje na koje ne možemo točno odgovoriti. Zato ta sloboda nije neutralna moć koja se posjeduje i koj a sa sobom nosi nešto od sebe različito, nego je ona temeljna vlastitost osobnog bića koje sebe u vremen skom, oduvijek već događajnom činu iskušava kao samoposjed, kao odgovornost i kao ono za što se ima odgovarati, sve dok subjektivni, subjektivno uvjetovani odgovor na onu beskonačnu nepojmljivost ne pošalje tom biću u njegovoj transcendenciji, sve dok se on ne prihvati ili ne odbaci kao takav. Kao što može izbjegavati svoju subjektivnost,N P čovjek može NP
Rahner ovdje u vrlo specifičnom smislu koristi riječ 'Subjekthaftigkeit': ona za njega ne znači samo 'subjektivnost', nego i određenost čovjeka da se prema samome sebi odgovorno odnosi kao nositelj svojega života. Njegova bit se upravo ozbiljuje u toj vezanosti za sebe kao subjekta, tj. u prihvaćanju sebe kao onoga koji ozbiljuje svoje ljudske mogućnosti, koji posjeduje sebe i stvara sebe.
izbj egavati i svoj u o dgovornost i slobodu, može sebe inter preti rati kao proizvod onog nj emu t uđeg; ali upravo j e t a s a m o i nterpretacij a , koj e s e poduzi m a m o i koj u n i kako n e s m ij emo brkati sa sad ržaj e m te interpretacij e , č i n subj ekta kao takvog, subj ekta koj i odbacuj e sebe i l i svoj u slobodu in terpretira kao osuđenost na ispraznu samovolj u onog nj emu tuđeg. Baš prilikom toga on još j ednom dj eluj e kao slobodni subj ekt i j o š j ednom s e potvrđuj e u mogućnosti kazivanj a N e samome sebi. Drugim riječima: u slobodi s e uVij ek radi o čovj eku kao takvom i cj elovitom. O bj ekt slobode u svom izvornom s m i slu j est subj ekt sam, a svi predmeti iskustva okolnoga svijeta, predmeti koj i se trebaj u obraditi, samo su predmeti slobode ukoliko taj konačni i prostorno-vremenski s ubj ekt posreduj u na nj emu s a m o m . Tam o gdj e se zbilj sk i p o i m a sloboda, o n a nij e sposobnost da se može učin iti ovo ili ono, već sposobnost da možemo don ijeti odluku o samima sebi i stvarati sami sebe. Na ravno, to se opet ne smij e razumj eti u b ezsvj etovnom, bespovij esnom i nedruštvenom sm islu, već kao formalnost, pod koj om se mora zahvatiti i iskazati bit slobode. Naravno, sadržajno osmišljavanj e onog tako kazanog još j ednom j e nešto drugo. Kada netko kaže da čovj ek sebe uvijek iskušava kao onoga koj i je određen onim tuđim, kao onoga koji je raspoloživ, funkcionalan, ovisan, kao onoga koji se može analizirati, kao onoga koj i se može unatrag i unaprijed razložiti, tada treba ka zati: taj subj ekt koj i to znade jest istovremeno uvij ek odgovorni subj ekt koj i j e pozvan da kaže i učini ono što ima veze s tom apsolutnom raspoloživošću, samootuđenošću i razloživošću čovjeka - pozvan je da prema tomu zauzme stav u prokletosti, u prihvaćanju, u skepsi, u očajanju ili bilo kako drugačij e . No, upravo j e tako čovjek uvijek samome sebi još j ednom zadan i tamo gdj e želi sebe napustiti u samim empirijskim antropolo gijama. On upravo ne izbj egava svoj u slobodu i samo može biti pitanj e kako on nju samu (i to također još j ednom slobo dno) i nterpretira.
65 P RV I T I J E K : S L U Š A T E l.J PORU K E
Čovjek kao biće odgovornosti i slobode
4.
5 . OSOBNO PITANJE O OPSTOJA N J U KAO PITANJE O S PA S E N J U
Teologijska i antropologijska postavka za razumijevanje 'spasenja' 66 PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORUKE
Osobno pitanje o opstojanju kao pitanje o spasenju 5.
Ukoliko j e čovj ek kao slobodni subj ekt odgovorno predan sa mome sebi, ukoliko je on samome sebi predan kao predmet svog navlastitog, izvorno jednog slobodnog čina kOji pogađa cjelinu njegovog ljudskog opstojanja, utoliko se može govoriti o tomu da čovjek ima spasenje i da je pravo osobno pitanje o opstojanju uistinu pitanje o spasenju. Tamo gdje se ne vidi izvorna postavka za razumijevanje spasenja, postavka koja proizlazi iz biti slobode, spasenj e se može činiti čudnovatom veličinom koja zvuči mitski. No, ono to u osnovi nije, jer istinski teologijski pojam spasenja ne označuje zapravo neku buduću situaciju koja izvanj ski stvar no kao radosno ili - ako se radi o nesreći - žalosno iznenada prepada čovj eka ili koja mu se priznaj e samo na temelju neke moralne prosudbe, već označuj e kraj nj u valj a nost istinskoga samorazumijevanj a i istinske samodjelatnosti čovjeka u slobodi pred Bogom putem prihvaćanja svog vlastitog sopstva, tako kako mu je to otvoreno i predano u izboru slobodno interpretirane transcendencije. Č ovjekova vječnost može se razumjeti samo kao navlastitost i konačna valj anost izborene slobode. Nakon svega drugoga može slijediti opet samo vrijeme, ali ne i vječnost, vječnost koja nije nikakva suprotnost vremena, već navršenost vremena slobode. Iz toga naravno proizlazi jedna od naših najtežih i najtežih zadaća: uvijek iznova obj ašnj avati da to što kršćanstvo kaže o čovj eku, unatoč povijesn o -spasenj skom iskazu koji ono iznosi, uvijek ima u vidu čovjeka u njegovoj prvoj izvornosti, u njegovoj transcendentalnoj biti. Zbog toga se o tomu upravo i naposlj etku može govoriti samo tako da se na krivi način ne kategorijalizira ta transcendentalnost jednoga pitanj a koje je usmjereno na čovjeka u njegovoj transcendenciji prema obuhvatnoj tajni.
Spasenje u povijesti Ali čovjek je kao osobno biće transcendencije i slobode također ujedno svjetovno, vremensko, povijesno biće. Takav je iskaz fun damentalan za opis pretpostavki koje kršćanska poruka pripisuje čovjeku. Jer ukoliko područje transcendencije, a time i spasenja, ne bi unaprijed u samome sebi uključivalo čovjekovu povijest, njegovu svjetovnost i njegovu vremenitost, pitanje o spasenju, odnosno poruka spasenja, nikada se ne bi mogla dogoditi niti se odnositi na povijesnu zbiljnost. S druge strane, ovdje nije nužno poj movno točno razlikovati svjetovnost, vremenitost i povijesnost, osobito ukoliko pojam povij esnosti kao momente za sebe vezuje druga dva pojma. Ali ono što se podrazumijeva pod tim pojmovima i ono što j e pre sudno za ispravnu interpretaciju kršćanstva jest: ta svjetovnost, vremenitost i povijesnost jesu momenti na čovjeku koje on ne samo - pored svoje slobodne osobnosti i kao dodatak njoj - ta kođer ima, nego su to momenti na slobodnoj subj ektivnosti osobe kao takve. Č ovjek nij e samo također biološko i socij alno živo biće koj e te svoje osebujnosti ozbilj uje u vremenu, nego se njegova subj ektivnost i slobodna osobna samointerpretacij a događa upravo kroz nj egovu svjetovnost, njegovu vremenitost i povijesnost ili bolj e rečeno: kroz svijet, vrijeme i povijest. Na pitanje o spasenju ne može se odgovoriti bez njegove povijesnosti i njegove društvene ustrojenosti. Transcendentalnost i sloboda izvršuju se u povijesti. I sama je historij a opet povijesna i jedan dio čovj ekova samorazumijevanj a koje se vrši upravo povijesno i time također već refleksivno. Č ovjek ima svoju vječnu bit kao prethodno danu i kao prepuštenu njegovoj slobodi i refleksiji time što iskušava povijest, time što trpi i djeluje. Povijesnost označava onu osebujnu temeljnu odredbu čovjeka kojom je on upravo kao slobodni subjekt postavljen u vrijeme i kojom mu je na raspolaga nje stavljen dotični svijet kOji on mora slobodno stvarati i podno siti, a koj ega u oba slučaj a još jednom mora preuzeti. Č ovj ekova svjetovnost, njegova trajna predanost onom drugom u nekom
PRVI TI JEK: SLUŠATELJ PORU K E
Osobno pitanje o opstojanju kao pitanje o spasenju
5.
68 PRVI T I J E K : SLUŠATELj PORU K E
Osobno pitanje o opstojanju kao pitanje o spasenju 5.
prethodno danom i nametnutom svijetu kao okolnom svijetu i zajedničkome svijetu jest unutarnji moment samog tog subjekta, što se doduše mora razumj eti i učiniti slobodno, ali što upravo tako postaje nečim vj ečno važećim na tom subjektu . Č ovjek kao subjekt nije slučajno unesen u taj materijalni vremenski svij et kao u ono što mu je kao subjektu naposlj etku svakako strano i što mu je kao duhu proturj ečno, nego je svjetovno samootuđenje subj ekta upravo način na kOji subj ekt nalazi i konačno postavlj a samoga sebe. Vrijeme, svijet i povij est posreduj u subj ekta s nj im samim i s onim neposrednim i slobodnim samoposjedovanjem, na koj e je osobni subjekt usmjeren i prema čemu on uvijek vrši prethvate. Ako j e čovj ekova povij esnost - i zato upravo nj egova kon kretna povijest - unutarnj i konstitutivn i moment duhovnoga i slobodnoga subj ekta, onda ni pitanje o spasenj u kao pitanj e upućeno subjektu kao j ednom i cjelovitom u njegovoj slobodi ne može izostaviti povij est. U nj oj on to spasenj e mora naći time što ga u nj oj nalazi i prihvaća kao nj emu dano. Ako je povijesnost jedan egzistencij a l samoga subj ekta, onda mora postoj ati povijest spasenj a i povijest nesreće zato što j e slobodi zadano pitanje o spasenju ili obratno: ono što misli s pitanjem o spasenju može se razumj eti samo iz te biti slobode. Povij est spasenj a i povijest uopće moraj u zato u onom zadnj e m biti koegzistentne, čime naravno u onom predzadnjem nije isklju čeno pravo diferenciranje. Ako je subj ekt spasenj a povij estan, onda j e sama povijest - premda skrivena i još uvijek na putu do posljednje i konačne interpretacije - povij e s t tog spasenja. Ako izvršenju vlastitoga opstoj a nj a , zato što j e ono povij esno, kao unutarnj i konstitutivni, a ne samo kao izvanjski materijal, pripada međusobna komunikacij a duhovnih subj ekata u istini, ljubavi i društvu, jedinstvo povij esti svih ljudi i jedinstvo j edne spasenj ske povij esti unaprijed j e transcendentalna osebujnost u osobnoj povijesti svakog poj edinca i obratno, baš zato što se radi o povijesti mnogih subj ekata.
6. ČOVJEK KAO RASPOLOŽIV
Nošenost Tajnom Unatoč svojoj slobodnoj subjektivnosti, čovjek doživljava sebe raspoloživim i to u j ednome raspolaganj u kOjim on sam više ne može raspolagati. Najprije j e već nj egova konstitucij a kao transcendentalnoga subjekta nošena trajnom poslanošću bitka kao Tajne, poslanošću koj a se trajno otvara i istovremeno s e uskraćuje. Već smo ranije spomenuli da se njegova transcenden talnost ne može shvatiti kao transcendentalnost nekog apsolutnog subjekta koji ono otvoreno u izvjesnoj mjeri iskušava i ima kao ono što je podređeno njegovoj vlastitoj moći. Naprotiv, radi se o jednoj upućenosti koja samovlasno ne postavlja sebe, već koja sebe iskušava kao postavljenu i raspoloživu, kao utemelj enu u bezdanu nekazive Tajne.
Svjetovno-povijesna uvjetovanost Povrh toga, u svom svjetovnom činu i jednako tako u svojoj teo rijski predmetnoj refleksiji čovjek uvijek iskušava sebe kao nekoga komu je prethodno dana povijesna pozicija u njegovom okolnom i zajedničkom svijetu; prethodno dana, a da je on nije odabrao za sebe, premda upravo zahvaljujući njoj zahvaća transcendenciju i znade za nju. Čovjek uVijek znade za svoju povijesnu konačnost, za svoje povijesno porijeklo, za kontingentnost svoje početne pozicije. No, time on dospijeva u sasvim osebujnu situaciju koja odlikuje čovjekovu bit: budući da iskušava svoju povijesnu uvjetovanost kao takvu, on je već u izvjesnom smislu povrh sebe, a unatoč tomu ne može je napustiti. Ta postavljenost između konačnosti i beskonač nosti čini čovjeka te se još jednom pokazuje time što čovjek sebe iskušava u svojoj beskonačnoj transcendenciji, u svojoj slobodi, kao onoga koji je sebi zadan i koji je povijesno uvjetovan.
PRVI T I J E K : SLUŠATELJ PORUK E
Čovjek kao raspoloživ
6.
70 PRVI TIJEK: SLUŠATELJ PORUKE 6.
Čovjek kao raspoloživ
Č ovjek nikada nije čisti stavak svoje vlastite slobode kojeg bi mogao naprosto pojesti ili također u apsolutnoj autarkiji, npr. mir no od sebe, odbaciti materijal koji je u svakom slučaju prethodno dan u toj slobodi. On nikada adekvatno ne postiže svoje svjetovne povijesne mogućnosti, on se također ne može distancirati od njih niti se povući u čistu bitnost varave subjektivnosti ili nutarnjosti, tako da bi ozbiljno mogao kazati da je postao neovisan o tom pret hodno danom njegovoga svijeta i povijesti. Č ovjek je u jednom krajnjem, neizbježnom smislu djelatan kao onaj koji još uvijek trpi, a njegovo mu samoiskustvo u jedinstvu koje se više ne može predmetno adekvatno analizirati nudi sintezu prethodno dane mogućnosti slobode i slobodnoga samoraspolaganja, vlastitim i tuđim, djelovanjem i trpljenjem, znanjem i činom. Ukoliko zato refleksija nikad ne može raspolagati, upravljati niti zahvatiti cje linu temelja, iz kojega se i na kojem se subjekt ozbilj uje, čovjek je samome sebi nepoznat ne samo u ovom ili onom područj u svoje konkretne zbiljnosti, nego j e subj ekt koj i je kao takav u izvoru i cilju izmaknut samome sebi. On dolazi do svoje prave istine upravo tako što tu neraspoloživost svoje vlastite zbiljnosti opušteno izdržava i prihvaća kao posviješćenu. Svi pojmovi kOji smo ovdje rabili- na stupnj u reflekSij e na koji smo se svjesno postavili - trebaj u se promatrati samo kao evokacije jednoga razumij evanj a opstojanja, na temelju kojega poj edinac u konkretnom pokušaj u samoga svojega opstojanj a mora iskusiti d a je t o samorazumijevanje u prihvaćanju i protestu u osnovi neizbježno- ma koliko bi malo pojmovi, riječi i rečenice koje smo koristili zbilj ski adekvatno mogli zahvatiti ono pravo i izvorno tog iskustva osobnosti i slobode, subjektivnosti, povijesti i povijesnosti, raspoloživosti itd.
DRUGI TIJEK ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Drugi tijek je pojmovna refleksija o onom izvornijem transcen dentalnom iskustvu, koje se ne može adekvatno zahvatiti tom refleksijom i u kojem čovjek dolazi pred onu apsolutnu Tajnu koju nazivamo 'Bog'. To što se ovdje mora kazati bilo je kazano u prvom tijeku, premda neizričitije. Ako je čovjek zbilja subjekt - biće transcendencije, odgovornosti i slobode, koje je, kao samo me sebi povjereni subjekt, oduvijek već izmaknut sve do neras položivosti - onda je time u osnovi već kazano da je čovjek biće koj e je upućeno na Boga, biće čij a mu je upućenost na apsolutnu Tajnu tom Tajnom trajno obećana kao temelj i sadržaj njegove biti. Kada tako poimamo čovj eka, tada pod tim nij e naravno mišlj eno to da bismo mi - kada u jednoj takvoj rečenici kažemo 'Bog' - na temelju bilo čega drugoga osim na temelju te upućenosti na samu Tajnu, znali što se misli pod 'Bogom'. Ovdje teologij a i antropologija nužno postaju jedno. Č ovjek eksplicite znade što se podrazumijeva pod 'Bogom' samo ukoliko pred sobom dopusti da ta njegova transcendentalnost prekorači sve što je predmetno navedivo, ukoliko prihvaća i reflektirajući objektivira ono što je oduvijek s tom transcendentalnošću već postavljeno.
l.
M E D I TACIJA O R I J E Č I ' B O G'
Postoji ta riječ Blisko nam je započeti s kratkim razmišljanjem o riječi 'Bog'. Ne samo zato što bi zapravo moglo biti da je - za razliku od tisuće drugih iskustava koja se mogu čuti i bez riječi - u našemu slučaju riječ jedina u stanju omogućiti da to što ona podrazumijeva bude
71 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Meditacija o riječi 'Bog'
1.
72 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJ N O M
Meditacija o riječi 'Bog'
l.
tu za nas, nego, iz jednog mnogo jednostavnijeg razloga, možda s riječj u 'Bog' može i mora započeti pomišljanje na samoga Boga. Naime, o Bogu nemamo iskustvo kao o nekom drvetu, dru gom čovjeku i drugim izvanj skim zbiljnostima koje, premda one možda također nikad nisu prisutne bez riječi, ipak same sobom također iZiskuju svoju riječ zato što se u prostoru našega iskustva pojavljuju na određenom mjestu u prostoru i vremenu te tako same od sebe neposredno prodiru u riječ. Stoga se može kazati da je za čovjeka u pitanj u o Bogu najjednostavnij a i najneizbježnija činjenica da je u njegovom duhovnom opstojanju dana riječ 'Bog'. Tu jednostavnu, premda višeznačnu činjenicu ne možemo izbjeći tako što ćemo pitati o mogućoj budućnosti, bi li ikada moglo postojati neko čovječanstvo u kojemu više naprosto ne bi posto jala riječ 'Bog' te se tako ili uopće više ne bi pojavljivalo pitanje, ima li ta riječ neki smisao i podrazumijeva li ona neku zbilj nost izvan sebe same, ili bi to pitanj e nastaj alo na sasvim drugačij em mjestu, na kojemu bi ono što je toj riječi davalo izvornost moralo s nekom novom riječju iznova sebi priskrbiti prisutnost. Kod nas je ta riječ, u svakom slučaju, prisutna. Nju uvijek iznova postavlja i ateist kada kaže da ne postoji nikakav Bog ili da nešto poput Boga ne bi imalo nikakav navedivi smisao; kada osniva muzej bezbožnih, kada ateizamN P uzdiže do stranačke dogme i kada izmišlja još mnogo toga sličnoga. I ateist na taj način pripomaže daljnjoj egzistenciji riječi 'Bog'. Ako bi to htio izbjeći, on se ne bi smio samo nadati da će ta riječ jednom naprosto iščeznuti iz čovjekova opstojanj a i iz jezika društva, nego bi tom iščezavanju morao doprinijeti tako da on sam šuti do smrti, da se uopće ne izjašnjava kao ateist. No, kako on to može učiniti ako drugi, s ko jima mora govoriti i iz čij ega se jezičnoga polja definitivno uopće ne može isklj učiti, govore o Bogu i brinu se za tu riječ? NP
Rahner u izvorniku piše: 'Atheismus' polazeći od grčke riječi 'a-theos' (čovjek lišen osjećaja ili znanja o Bogu), kako bi naglasio da je Bog također u središtu ateističkoga nijekanja postojanja Boga, da je on 'predmet' tog opovrgavanja, te tako - u pozitivnom obratu - opet 'središnja tema' čak i tog ateističkoga govora o Bogu.
Da ta riječ postoji, jedino je već to vrijedno promišljanja. Kada na taj način govorimo o Bogu, mi naravno nemamo u vidu samo nj emačku riječ 'Gott' ili hrvatsku 'Bog'. Ovdje je svej edno kaže li se Gott, latinski deus, semitski El ili staromeksički tea tl, premda bi bilo krajnje mračno i teško pitanje, kako bi se zapravo moglo znati da se pod tim različitim riječima misli jedno te isto, budući da se zapravo u svakom od tih slučajeva ne može jednostavno ukazati za zaj edničko iskustvo onoga što je pod tim mišljeno, neovisno o samoj riječi. No, najprije ostavimo po strani problem istosmislenosti tih mnogih riječi za 'Boga'. Postoje naravno i imena Boga ili bogova tamo gdje se politei stički štuje Panteon bogova ili gdje - kao u starom Izraelu - jedan svemogući Bog nosi vlastito ime - Jahve - zato što se vjeruje da su se u vlastitoj povijesti stekla sasvim osebujna iskustva o Njemu koja ga ipak karakteriziraju neovisno o njegovoj nepojmljivosti, a time i o njegovoj bezimenosti, i koja mu tako daju vlastito ime. No, ovdje se ne treba govoriti o tim Božjim imenima u množini.
Š to kaže riječ 'Bog'? Postoji riječ 'Bog'. Već je samo to vrijedno promišljanja. Ipak, njemačka riječ 'Gott' uopće ili barem ništa više ne iskazuje o Bogu. Drugo je pitanje, je li to uvijek bilo tako u najstarijoj povijesti te riječi. Danas riječ 'Bog' u svakom slučaju djeluje kao neko vlastito ime. Iz drugih se izvora mora znati, što je ili tko je mišljen s tom riječju. To nam naj češće nije jasno; ali je tomu tako. Ako bismo - kako se to u potpunosti događa u povijesti religije - Boga nazvali npr. 'Ocem', 'Gospodinom' ili 'Nebeskim' ili tomu si., onda bi ta riječ, sama po sebi, po svojemu porijeklu iz naših ostalih isku stava i na temelju profane upotrebe, iskazivala nešto o tomu što se misli s njom. Ali ovdje to izgleda tako kao da bi nam ta riječ izgledala poput slij epog lica. Ona ne kaže ništa o tomu što se misli pod njom, i ona također ne može fungirati poput kažiprsta kOji pokazuje na ono što se neposredno susreće izvan riječi i kOji
73
DRUGI TIJEK: Č O V J E K P R F. D APSOLUTNOM TAJNOM l. o
Meditacija riječi 'Bog'
zato sam ne mora ništa kazati o tomu, kao kada npr. kažemo 'drvo', 'stol ' ili 'sunce'. K tomu je ta zastrašuj uća lišenost kontura ove riječi - kod koje bi prvo pitanje bilo: što ta riječ uopće treba značiti? - ipak očigledno primjerena tomu što se misli pod njom, svejedno je li ta riječ izvorno već bila 'bezlična' ili nije. Dakle, može se ostaviti neriješenim je li njezina povijest potekla od ne kog drugog oblika riječi; u svakom slučaju, sadašnj i oblik riječi 74 zrcali suprotnost onome što je mišljeno s tom riječju: 'Nekazivi ', DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED 'Bezimeni', koji nije uključen u imenovani svijet kao neki njegov APSOLUTNOM moment; ono 'šuteće', što je uvijek prisutno, a što se uvijek može TAJNOM I . Meditacija previdjeti, prečuti, preko čega se - zato što znači sve i u cjelini o riječi 'Bog' - može prijeći kao preko nečeg besmislenog, ono što zapravo nema više nikakvu riječ zato što svaka riječ samo unutar jednoga polja riječi dobiva granicu, vlastiti zvuk, pa tako i vlastiti smisao. Tako je bezličnom postala riječ 'Bog', tj . riječ koja po samoj sebi više ne apelira ni na kakva određena poj edinačna iskustva, ipak upravo u pravom ustroju zato što nam može govoriti o Bogu, budući da je ona posljednja riječ prije zašućivanja, u kojoj mi zbog iščeza vanja svega pojedinačnog koje se može imenovati imamo posla s utemeljujućom cjelinom.
Ima li ta riječ budućnost? Postoji riječ Bog. Vraćamo se na početak razmišljanja, na puku činjenicu da se i riječ 'Bog' j avlja u svijetu riječi pomoću kojih gradimo naš svijet i bez kOjih za nas ne postoje ni takozvane či njenice. I za ateist u, čak i za onoga koji proglašava: Bog j e mrtav, čak i za njega, kao što smo vidjeli, Bog postoji barem kao onaj koji se mora proglasiti mrtvim i čiju utvaru on mora odagnati, kao onog, od čijeg povratka strahuje. Tek kada više ne bi postojala ta riječ, tj . tek kada uopće ne bi više moralo ni postavljati pitanje o njemu, tada bismo bili mirni pred tom riječju. No, ona je još uvijek tu, ta riječ, ona je prisutna. Ima li ona i budućnost? Već je Marx smatrao da će nestati i ateizam, dakle da se više neće pojavljivati
ni sama riječ 'Bog', niti potvrdno niti niječno. Može li se zamisliti budućnost riječi 'Bog' ? Možda je to pitanje besmisleno zato što je prava budućnost nešto radikalno novo što se ne može unaprijed proračunati; ili je to pitanje samo teorijsko i ne pretvara li se ono zbilj ski odmah u upit našoj slobodi, hoćemo li mi i dalje kao vjer nici ili nevjernici u međusobnom izazovu potvrdno, niječno ili s dvojbom sutra kazati 'Bog'. Ma kako bilo s pitanjem o budućnosti riječi 'Bog', vjernik vidi samo dvije mogućnosti i nikakvu treću: ili će ta riječ best raga i nepovratno iščeznuti ili će ostati, na ovaj ili onaj način - to je jedino pitanje.
Zbiljnost bez te riječi Promislirno jednom te dVije mogućnosti. Riječ 'Bog' treba bestra ga i bezostatno iščeznuti, a da ne bi ostala neka vidlj iva praznina, a da ne bi bila zamijenjena nekom drugom riječju koja nas zaziva na isti način, a da s tom riječju ni najmanje ne bi bilo postavljeno neko pitanje ili pitanje naprosto, ukoliko se ta riječ već ne želi dati ili čuti kao odgovor. Tada čovjek nije više doveden pred cjelinu zbiljnosti kao takve niti pred cjelinu svojega opstojanja kao takvog. Jer baš to čini riječ 'Bog' i samo ona - ma kako bila određena fonetski ili u svojemu porijeklu. Ako zbiljski ne bi postojala rij eč 'Bog', onda ni ta dvostruko jedna cjelina zbiljnosti uopće i opstoja nja u križanju ta dva aspekta ne bi više postojala za čovjeka. Povrh onog vazda pojedinačnog on bi sebe zaboravio u svojemu svijetu i u svojemu opstojanju. On ex supposito uopće ne bi bespomoćno, šutke i zabrinuto dospio pred cjelinu svijeta i samoga sebe. On ne bi više primjećivao da je on samo pojedinačno biće, a ne bitak uopće. On ne bi primjećivao da promišlja još samo pitanja, ali ne i pitanje o pitanju; on više ne bi primjećivao da uvijek iznova samo manipulira pojedinačnim momentima svojega opstojanja, a da sebe više ne izlaže svojemu opstojanju kao jednom i cjelovitom. On bi ostao zametnut u svij et i u sebe, a ne bi više izvršavao onaj tajnoviti proces kOji on jest i u kojemu cjelina 'sustava', koji je
75 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Meditacija o riječi 'Bog'
1.
DRUGI T I J E K ; Č OV J E K P R E D A PSOLUTNOM TAJNOM
Meditacija o riječi 'Bog'
1.
on sa svojim svijetom, u neku ruku samog sebe strogo slobodno misli i preuzima u svom jedinstvu i cjelovitosti te na taj način nadmašuje i presi že samog sebe sve do one mukle nelagode što se pojavljuje kao Ništa i iz koje on sada dolazi do sebe i svojega svijeta, odbijajući i preuzimajući oboje. Č ovjek bi zaboravio cjelinu i svoj temelj te bi ujedno- ako bi se to još moglo tako kazati - zaboravio da je zaboravio. Š to bi tada bilo? Možemo samo kazati: prestao bi biti čovj ekom. Opet bi se pretvorio u razumnu životinju. Danas više ne možemo tako lako kazati da se čovjek pojavljuje već na onoj razini, na kojoj neko živo biće hoda uspravno po zemlji, pali vatru i klinom obrađuje kamen. Samo možemo kazati da je čovjek onda čovjek kada to živo biće razmišlj ajući, u riječi i u slobodi dovodi pred sebe i u pitanje cjelinu svijeta i opstojanja, makar on pritom bespomoćno zamukne pred tim jednim i totalnim pitanjem. Možda bi se - a tko bi to mogao točno znati - moglo zapravo također zamisliti da će čovječanstvo s daljnjim biološkim i tehničko-racionalnim napretkom umrijeti kolektivnom smrću i da će se ponovno pre obraziti u neku koloniju nevjeroj atno pametnih životinja. Bila to prava mogućnost ili ne, vjernika, onoga kOji izgovara riječ 'Bog', ta riječ ne treba zastrašivati kao dezavuiranj e njegove vjere. Budući da on zapravo poznaje samo biološku svijest i - ako se to tako hoće imenovati - životinjsku inteligenciju, u koju nije prodrlo pitanj e o cjelini kao takvoj i za koju riječ 'Bog' nije postalo sudbina; i o n se neće tako lako usuditi kazati, što može učiniti takva biološka egzistencija, a da ga ne zadesi sudbina koja je signalizirana riječju 'Bog'. Ali čovjek egzistira kao čovjek zapravo samo tamo gdj e barem kao pitanje, barem kao potvrdno ili odrečno pitanje, kaže 'Bog'. Apsolutna smrt riječi 'Bog', koja briše i svoju prošlost', bila bi signal koji više nitko ne bi mogao čuti, signal da je umro sam čovjek. Možda bi se - kao što j e već kazano - mogla zapravo za misliti jedna takva kolektivna smrt. Ona ne treba biti neobičnij a od individualne smrti čovjeka i l i grješnika. Gdje n e bi bilo više nikakvoga pitanja, gdje bi umrlo i iščeznulo pitanj e naprosto, tu se također naravno više ne treba davati nikakav odgovor, ali se
više ne bi trebao davati ni bilo kakav niječni odgovor; a to prazno mjesto koje se zamišlja kao mogućnost također se ne bi moglo upotrijebiti kao argument za to da ono što se misli pod 'Bogom' ne postoji zato što bi se inače zapravo opet mogao dati odgovor na to pitanje - premda upravo niječni. Dakle, da se može postaviti pitanje o smrti riječi 'Bog', to još jednom pokazuje da se riječ Bog još uvijek održava - čak i u protestu protiv nje.
77
Riječ 'Bog ' ostaje
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Meditacija o riječi 'Bog'
1.
Sada imamo drugu mogućnost koja se treba promisliti: riječ 'Bog' ostaje. Svatko u svom duhovnom opstojanj u živi od jezika svih. Svoje još sasvim individualno jednokratno iskustvo opstojanja svatko stječe u jeziku i s jezikom u kojemu živi, koji ne izbjegava, čije rečenične veze, perspektive i selektivne apriorije preuzima, čak i tamo gdje protestira, gdje sam sudjeluje u vazda otvorenoj povij esti j ezika. Moramo sebi dopustiti kazati nešto o j eziku, budući da se njime još uvijek govori i budući da se samo njime može protestirati protiv njega. Stoga se na smislen način uopće ne može uskratiti krajnje nepovjerenje prema njemu, ukoliko ne želimo apsolutno zamuknuti ili proturječiti samima sebi. U tom jeziku, u kojem i od kojeg živimo i odgovorno preuzimamo naše opstoj anje, postoji riječ 'Bog'. Ali to nij e bilo kakva slučajna rij eč koja se pojavljuje na bilo kojoj vremenskoj točki jezika i onda opet bez traga nestaje na bilo kojoj drugoj vremenskoj točki, kao 'Flogiston' i druge riječi. Jer riječ 'Bog' dovodi u pitanje cjelinu jezičnoga svijeta, u koj emu zbiljnost za nas prebiva, budući da ona najprije tek pita o zbiljnosti kao cjelini u njezinom izvornom temelju, a pitanje o cjelini jezičnoga svijeta dano je u onoj osebuj noj paradoksiji koja je upravo svojstvena jeziku zato što je on sam j edan dio svijeta i uj edno njegova cjelina kao ono posviješćeno. Govoreći o nečemu, jezik govori i samome sebi, samome sebi kao cjelini i s obzirom na svoj odsutni i upravo tako dani temelj . A baš je to signalizirano kada kažemo 'Bog', premda pod tim ne
DRUGI TIJEK: ČOV J E K P R E D A P S O LU T N O M TAJNOM
Meditacija o riječi 'Bog'
podrazumijevamo isto što podrazumijevamo pod samim jezikom kao cjelinom, nego podrazumijevamo njegov osnažujući temelj . No, baš riječ 'Bog' nije bilo kakva riječ, već rij eč u kojoj jezik - tj . bitak-pri-sebi svijeta i opstojanja koji se iskazuje - zahvaća samoga sebe u svojemu temelju. Ta riječ jest, ona na poseban, neponovljiv način pripada našem jezičnom svijetu te time i našemu svijetu, sama je ona jedna zbiljnost i to za nas jedna neizbježna zbiljnost. Bila ta zbiljnost dana jasnije ili nejasnije, tiše ili glasnije, ona je tu. Barem kao pitanje.
1.
Nama zadana izvorna riječ U ovom trenutku i u ovom kontekstu, još uvijek se ne radi o tomu kako reagiramo na tu zgodu riječi, da li je prihvaćamo kao uputu na samoga Boga ili se, odbacuj ući je u očajnoj srdžbi, prenapre žemo zbog nje, budući da nas ona kao dio jezičnoga svijeta, kao jedan moment svijeta, želi prisiliti da dođemo pred cjelinu svijeta i pred nas same, a da ne bismo mogli biti cjelina niti ovladati cjelinom. I neka ovdje i sada također još u potpunosti ostane otvo reno, kako se ta izvorna cjelina točnije određuje i odnosi prema mnoštvenom svijetu i prema mnoštvu riječi jezičnoga svijeta. Nešto jasnije nego do sada, pozornost se može svratiti samo na j edno, zato što se to neposredno dotiče teme o riječi 'Bog': ako ispravno razumijemo to što je do sada bilo kazano o riječi 'Bog', onda to nije tako da kao pojedinci najprije tek mislimo aktivno djelujućega 'Boga' i da tako riječ 'Bog' po prvi put uvodimo u prostor našega opstojanj a . Nego, m i trpno slušamo riječ 'Bog', ona nam se pojavljuje u povijesti jezika u koju smo mi, htjeli to ili ne, upleteni, koja se nama, pojedincima postavlja te nas pita, a da sama nije raspoloživa. Ta nama dosuđena povijest jezika, u kojoj se za nas događa riječ 'Bog' koja nas propituje, još jednom je na taj način slika i usporedba toga što očituje. Ne smijemo misliti da je riječ 'Bog' također već naša tvorevina zato što fonetski odjek riječi 'Bog' uvijek ovisi o nama pojedincima. Prije će biti da nas ta
riječ stvara zato što nas čini ljudima. Prava riječ 'Bog' nije zapra vo naprosto identična s riječj u 'Bog' koja nam među tisućama i tisućama drugih riječi leži izgubljena u nekom rječniku. Jer 'Bog', ta riječ iz rječnika, samo zastupa pravu riječ koja iz riječi lišenoga sklopa svih riječi njihovom povezanošću, njihovim jedinstvom i cjelovitošću, koja je također prisutna, prebiva za nas, i koja, barem pitajući, dovodi pred nas same i zbiljnost kao cjelinu. Ta riječ jest; ona je u našoj povijesti i čini našu povijest. Ona je riječ. Zato se ona može prečuti, ušima koje - kako kaže Sveto pismo - čuju, a ne razumiju. No, ona time ne prestaje biti prisutnom. Već je uvid staroga Tertulijana u anima naturaliter christiana, tj . u naravnu kršćansku dušu, izveden iz te neizbježnosti riječi 'Bog'. Ta riječ j e ovdje. Ona potječe iz onih izvora, iz kOjih potječe sam čovjek; njezina smrt se može zamisliti samo skupa s čovjekovom smrću kao takvom; ona može imati još jednu povijest, čiju preobrazbu ne možemo unaprijed zamisliti, baš zato što sama ta riječ drži otvorenom neraspoloživu neplaniranu budućnost. Ona je ulazak u nepojmljivu tajnu. Ona nas prenapreže, ona nas može dražiti sve do uznemirenosti u opstoj anju koje želi imati mir preglednosti, jasnosti i isplaniranosti. Ona je uvijek izložena Wittgensteinovu protestu kOji nalaže da bi se trebalo šutjeti o onom o čemu se ne može jasno govoriti, ali protestu koji se ogrješuj e o tu maksimu time što j e izgovara. Ispravno razumlj ena, sama ta riječ slaže se s tom maksimom; jer ona je zapravo i sama posljednja riječ prije one, u molitvi zašućuj uće šutnje pred nekazivom tajnom, ali je ona dakako i riječ koja se mora kazati na kraju svakoga govora, ukoliko umjesto šutnje u molitvi ne treba uslijediti ona smrt, u kojoj bi čovjek postao razboritom životinjom ili vječno izgubljenim grešnikom. To je do komičnosti prenapregnuta i pre naprežuća riječ. Ako je ne bismo čuli tako, onda bismo je čuli kao samorazumljivu i sagledivu svakodnevnu riječ, kao riječ pokraj drugih riječi, a tada bi se već čulo nešto što s istinskom riječju 'Bog' ima zajedničkim još sam fonetski zvuk. Poznajemo latinsku riječ amor fati, ljubav prema sudbini. Ta predanost usudu znači zapravo 'ljubav prema obećanoj riječi', tj . prema onom fatum u -
79 DRUGI TIJEK: ČOV J E K P R E D APSOLUTNOM TAJNOM
Meditacija o riječi
l.
kOji je naša sudbina. Našu slobodu oslobađa samo ta ljubav prema nužnom. Taj fa tum je u konačnici riječ 'Bog'.
2 . SPOZNAJA BOGA 80 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJNOM 2.
Spoznaja Boga
Transcendentalna i aposteriorna spoznaja Boga To što nazivamo transcendentalna spoznaj a ili iskustvo Boga, to je doduše utoliko aposteriorna spoznaj a ukoliko se čovj ekovo transcendentalno iskustvo njegove slobodne subjektivnosti do gađa vazda samo u susretu sa svijetom i prije svega tl susretu sa su-svijetom. Utoliko skolastička tradicija ima pravo kada protiv ontologizma naglašava da čovjek ima samo aposteriornu spozna ju Boga iz svijeta koja nije jednostavno nadmašena ni objavom putem riječi zato što zapravo i ona još j ednom mora raditi s ljudskim poj movima. Dakle, naša transcendentalna spoznaj a i l i iskustvo moraju se utoliko nazvati aposteriornim ukoliko j e svako transcendentalno iskustvo najprij e posredovano nekim kategorijalnim susretom s konkretnim zbiljnostima u našemu svijetu, u našemu okolnome svij etu i u našemu su-svij etu. To važi i za spoznaju Boga; i utoliko imamo pravo i dužnost kazati da postoji samo jedna aposteriorna spoznaja Boga iz susreta i u susretu sa svijetom kojem naravno i mi sami pripadamo. K tomu j e spoznaj a Boga transcendentalna i zato što j e čo vjekova izvorna upućenost na Tajnu, upućenost koja sačinj ava temeljno iskustvo Boga, trajni egzistencijal čovjeka kao duhovnog subjekta. Time je dano da je ona izričita, poj movno -tematska spoznaja, na koju obično mislimo kada govorimo o spoznaji Boga ili čak o dokazima o Bogu, doduše neka, u bilo kojem stupnju nužna refleksija o čovjekovoj transcendentalnoj upućenosti na Tajnu, no ona nije izvorni i utemeljujući modus transcenden talnog iskustva same Tajne. Biti ljudske spoznaje nužno pripada mišljenje mišljenja, mišljenje nekoga konkretnog predmeta unutar nekog beskonačnog (prividno praznog) prostora po sebi, znanje
mišljenja o samome sebi. Moramo se naviknuti primjećivati da se u mišljenju i u slobodi uvijek više ophodimo i bavimo s više toga nego s tim, o čemu se govori riječima i pojmovima i čime se upravo ovdje i sada bavimo kao konkretnim predmetom dje lovanja. Ako se ne može razdvojiti niti ujediniti ta bipolarnost spoznavanja i slobode - predmetna svijest i subjektivna svijest, volja koja se hoće i volja koj a hoće (rečeno s Blondelom) - onda se, u osnovi uzevši, ne može znati, o čemu govorimo: o tomu da je govor o Bogu refleksija koja upućuje na izvornije, netematsko, nerefleksivno znanje o Bogu. Uvijek dolazimo samo do nas samih i do transcendentalnih struktura koje su dane našom subjektivnošću, i to tako što nam se svijet konkretno nadaje na sasvim određeni način, dakle time što trpimo i stvaramo svijet. To važi i za spoznaju Boga. Ona u tom smislu nije nikakva spoznaja koja bi se temeljila u samoj sebi; no ona također nije neko mistično događanje u našoj osobnoj nutrini, i ona - gledano iz tog motrišta - također još uvijek nema karakter osobne božanske samoobjave. No, taj bi se aposteriorni karakter spoznaje Boga iskvario ako bi se u njemu previdio transcenden talni element i ako bi se ta spoznaja Boga shvatila po modelu neke proizvoljne aposteriorne spoznaje, čiji predmet dolazi čisto izva na i susreće se s neutralnom moći spoznavanja. Aposteriornost spoznaj e Boga ne znači da se u svijet gleda s nekom neutralnom moći spoznaje i da se onda mnije kako u tom svijetu izravno ili neizravno, među zbiljnostima koje nam pridolaze predmetno, možemo otkriti i neizravno dokazati i Boga. Upućeni smo na Boga. To izvorno iskustvo uvijek je dano te se ne smije brkati s obj ektivirajućom, premda također nužnom refleksijom o čovjekovoj transcendentalnoj upućenosti na Tajnu. To iskustvo ne ukida karakter aposteriornosti spoznaje Boga, ali ta se aposteriornost također ne smije krivo razumjeti u tom smislu kao da bi se Bog jednostavno mogao izvana indoktrinirati kao predmet naše spoznaje. Kao netematski i trajno vladaj uće, to je iskustvo - spoznaj a Boga koju uvijek stječemo, b a š kada mislimo n a sve drugo i kada
81 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 2 . Spoznaja Boga
82 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TA J N O M 2.
Spoznaja Boga
imamo posla sa svim drugim osim s Bogom - postojano tlo iz kojega niče ona tematska spoznaj a Boga koju stječemo u činu vjere i u filozofijskoj refleksiji. U tom iskustvu mi ne otkrivamo Boga tako kako se otkriva jedan određeni predmet našega unu tarsvjetovnog iskustva, nego mi u eksplicitno religioznom činu usmjerenom na Boga u molitvi i u metafizičkoj refleksiji dovodi mo pred sebe izričito samo to što u temeij u našega personalnog samoizvršenja oduvijek već neiskazano znademo o sebi samima. Tako svoju subjektivnu slobodu, svoju transcendenciju i besko načnu otvorenost duha poznajemo također tamo i onda kada ih uopće ne tematiziramo, zapravo i onda kada uopće ili možda samo nepotpuno ili u krhotinama polazi za rukom takovo pojmovno, obj ektivirajuće tematiziranj e tog izvornog znanj a iskazano u stavovima; pa čak i tamo gdje se još opiremo tomu da se uopće upustimo u takva tematiziranja. U tomu, što ona misli, svaka se izričita spoznaj a Boga u religiji i metafizici može također uvijek razumjeti i izvršiti samo ako su sve riječi, koj e pritom iznosimo, upute na netematsko iskustvo naše upućenosti na nekazivu Tajnu. I kao što bit transcendiraju ćega duha u svojoj predmetno svjetovnoj ustrojenosti pokraj te predmetnosti uvijek nudi - i to teorij ski i praktički - mogućnost izbjegavanja te vlastite subjektivnosti koja je samoj sebi stavljena na odgovornost, jednako tako i čovjek može samome sebi skriti svoju transcendentalnu upućenost na apsolutnu Tajnu - zvanu 'Bog' - i tako poniziti svoju najviastitiju istinu, kako to kaže Sveto pismo (Rim 1,18). Te pojedinačne zbiljnosti, kojima se normalno bavimo u našem životu, bit će sve razumljivij e i sagledivije, s njima će se sve više moći manipulirati zato što i h možemo razgraničiti od drugih zbiljnosti. Takav način spoznaje Boga ne postoji. Zato što je Bog nešto što je sasvim drugačije od zbiljnosti koje se pojavljuju ili koje su otkrivene u našemu iskustvu i zato što je spoznaja Boga ima j ednu sasvim određenu jednokratnu osebujnost i što ne predstavlja samo jedan slučaj spoznaje uopće, zato je vrlo lako previdjeti Boga. Pojam 'Bog' nije opojmljivanje Boga, kojim čovjek
ovladava Tajnom, nego je to dopuštanje Tajne da bude pojmlje nom, tajne koja je uvijek prisutna i koja uvijek izmiče. Ta tajna ostaje Tajna, čak i kada se otvara čovjeku i kada tek tako trajno čovjeka utemeljuje kao subj ekta. Takozvani 'pojam Boga', izričiti govor o njemu, riječ i to što mi pod njom podrazumijevamo i što sebi refleksivno nastojimo kazati, može se onda naravno poj aviti iz tog razloga, a čovjek sigurno ne treba izbjegavati ni napor tog reflekSivnog pojma. No kako bi ostala dosljedna istini, svaka se metafizička ontologija o Bogu mora uvijek iznova vraćati tamo otkuda je potekla; mora se vratiti transcendentalnom iskustvu upućenosti na apsolutnu Tajnu, egzistencijelnom uvježbavanju slobodnoga prihvaćanj a te upućenosti. Ona se događa u bezu vjetnoj poslušnosti prema savjesti, u prihvaćajućem i povjerlji vom dopuštanju vladanja neraspoloživosti vlastitoga opstoj anja u molitvi i mukloj tišini. Budući da izvorno iskustvo Boga nije nikakav susret s nekim pojedinačnim predmetom pokraj nekoga drugog, već budući da je Bog to što se u uzvišenosti izmiče transcendentalnom iskustvu čovječjeg subjekta, o Bogu i o iskustvu Boga, o stvorenosti i o iskustvu stvorenosti, može se, unatoč različitosti onoga što se pod tim trenutačno misli, govoriti samo u jednom iskazu. Ovdje bi se moglo pitati: ali ako su te dvije stvari toliko među sobno povezane, onda bi se o Bogu moglo kazati samo nešto što je On za nas, a ne nešto o Bogu, što je On po sebi? No, ako smo razumjeli, što se podrazumijeva pod apsolutno neograničenom transcendentalnošću čovjekova duha, onda se svakako može ka zati da takva alternativna radikalnoga razlikovanja iskaza o 'Bogu po sebi' i 'Bogu za nas' s pravom uopće ne postoji. Što se podrazu mijeva pod krajnjom osebujnošću čovječjeg subjekta u njegovoj slobodi i neraspoloživosti - time i u njegovoj stvorenosti - a što pod samim 'Bogom', to se može razumjeti samo kroz događanje one temeljne nalažljivosti čovjekova opstojanja, u kojoj čovjek ima sebe i u kojoj se radikalno izmiče samome sebi time što mu se Tajna obraća kao apsolutna i drži čovjeka podalje, razlikuj ući ga od sebe. Zato se u pravom smislu ni ne može oblikovati pojam
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 2 . Spoznaja Boga
Boga i onda pitati o tomu, je li takvo što dano i u zbiljnosti. Pojam u svom izvornom temelj u i sama zbiljnost koju kao takvu pojam zahvaća ujedno se otkrivaju ili se ujedno skrivaju.
Različite vrste spoznaje Boga i njihovo unutarnje jedinstvo DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJ NOM 2 . Spoznaja Boga
Prij e negoli započnemo govoriti o Bogu, moramo ukratko re flektirati na druga razlikovanj a u spoznaji Boga koja se navode u tradicionalnoj teologiji. Prvo, u katoličkoj teologiji običava se govoriti o takozvanoj naravnoj spoznaj i B oga, u kojoj se Bog, kako je kazao Vaticanum I [usp. DS 300 4] , može barem načelno spoznati svjetlom naravnoga uma bez prave objave i to u jednoj aposteriornoj spoznaj i koja se treba ispravno razumjeti. Drugo, pored te takozvane naravne spoznaj e Boga, školska teologij a poznaje spoznaj u Boga pomoću onoga što nazivamo navlastito kršćanskom objavom putem rij eči: to je spoznaj a Boga putem njegove objave koja već pretpostavlja spoznaju dogođenosti takve božanske objave putem riječi i onda pita, što je u toj božanskoj objavi Bog priopćio o samome sebi: recimo da je On taj koji opra šta ljudske grijehe, da ima opću nadnaravnu volju za spasenje ljudi, da je on sebi stvorio za čovjeka povij esno konkretno opstojanje samoga sebe u onome što nazivamo utjelovljenje itd. Treće, svakako bi se moralo govoriti i o onoj spoznaj i Boga koja se događa Njegovim spasenjskim djelovanjem koje se objavljuje u povijesti čovj ečanstva i povijesti poj edinca, u kojoj se spoznaja Božjega čina i njegova egzistencij a u njegovom djelatnom samo potvrđivanju najednom spoznaju. Ni tamo gdje se nema nikakvog zanimanja za mistiku i 'vizije', ne može se a priori poricati da može postojati spoznaj a Boga iz i u individualnom i kolektivnom osobnom čovjekovom egzistencij alnom iskustvu koje se ne smije identificirati ni s onim što podrazumijeva naravna spoznaja Boga niti s onim što podrazumijeva opća božanska samoobjava u riječi i u povijesti objave mišljenoj čisto u riječima.
Povijesni čin, u kojemu se i kroz kOji se Bog objavljuje, i objavu kao božansko sebepriopćenje u ljudskoj riječi, Vaticanum I I poku šao je u svom dekretu o božanskoj objavi [usp. Dei Verbum, pogl. lj što je više moguće približiti i međusobno ispreplesti. Gledano otuda, možemo skupa promatrati treći, netom spomenuti način spoznaj e Boga i drugi način - spoznaj u Boga putem nj egove vlastite milosne objave u riječi. To se kasnij e svakako treba još iscrpnije promisliti. Ukoliko želimo prije svega govoriti o spoznaji Boga, utoliko se najprije ne radi o razlikovanju školske teologije. Naprotiv, mi smj eramo na izvornij e jedinstvo ta tri načina spoznaj e u kon kretnosti čovjekova opstojanja. To je opravdano i s filozofijsko ga polazišta. Kada na našu spoznaju Boga reflektiramo kao na transcendentalno iskustvo koje j e dano u povijesnoj ustrojenosti i koje iz biti čovjekove spoznajne situacije uvijek implicira neku, u pravom smislu filozofijsku spoznaju, ali koje jedna takva spoznaja načelno nikad ne može dostići, tada se također mora slobodno računati i s tim da to iskustvo sadrži elemente koje će naknadna teološka refleksija oslovljavati kao milosne i objavi primj erene. Doduše, sve ono što ovdje kažemo o spoznaji Boga j est kazano rij ečima, ali to podrazumij eva jedno izvornije iskustvo. To j e filozofij ski moguće i opravdano. I filozof može priznati da ni njegova filozofij ska refleksij a uopće adekvatno ne postiže onu izvornu spoznaju. To što mi ovdje imamo u vidu nije neka naravna filozofij ska spoznaj a Boga, premda to u sebi sadrži i jedan takav element. No, to barem načelno ide povrh takve vrste spoznaje. To što želimo kazati odnosi se na povijesno ustrojeno transcendentalno isku stvo Boga koje to naše kazivanje uopće ne treba strogo filozofij ski transponirati u čistu metafiziku, nego se ono kroz to kazivanje treba u neku ruku samo zazvati. Taj naš govor o spoznaji Boga ne samo da ne može zamijeniti izvorno transcendentalno, a ipak povijesno ustrojeno iskustvo Boga, nego ga uopće ne želi zastupati adekvatno filozofij ski.
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A P SOLUTNOM TAJ NOM
Spoznaja Boga
2.
86 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJ N O M 2 . Spoznaja Boga
Jedinstvo ta tri načina spoznaje Boga u njihovom izvornom temelju također je potpuno dopustivo iz jednog teološkog razloga. U konkretnom poretku spasenja, upravo prema kršćansko-ka toličkom shvaćanj u uopće ne postoj i nikakvo bitno ozbiljenje čovjeka koje ne bi bilo u dimenziji onog finaliziranja čovjekova samoozbiljenj a sukladno neposrednosti Boga koj e nazivamo milost, u kojoj je opet skupa dan i moment povijesne - premda transcendentalne - objave. Zato što je i teološka spoznaja još jednom naš čin koji se događa u slobodi, u konkretnom tijeku opstojanja ne postoji dakle nika kva spoznaja Boga koj a bi bila čisto naravna. U nekoj naknadnoj teološkoj refleksiji ja doduše mogu na konkretnoj spoznaji Boga navesti momente koje ubrajam i mogu ubrojiti u narav, u bitno ozbiljenje čovjeka kao takvog. No, kao pitanje, kao poziv koji se prihvaća ili odbija, konkretna spoznaja Boga već je u dimenziji nadnaravne odredbe čovj eka. I odbacivanje naravne spoznaje Boga, netematski ili tematski ateizam, predstavlja, teološki gle dano, uvijek i neizbježno istovremeno neko barem netematsko Ne čovjekova samozatvaranja prema onoj usmjerenosti čovjekova opstojanja na neposrednost Boga. Tu usmjerenost nazivamo milo šću; ona je neizostavni egzistencij al čovjekovog cjelokupnog bića čak i onda kada se on prema njoj zatvara u tom slobodnom Ne. D rugačij e rečeno: konkretno izvršenj e takozvane n aravne spoznaje Boga u Da i Ne jest - teološki gledano - uvijek više od puke naravne spoznaje Boga, koliko kao netematske, izvršene u izvornoj samointerpretaciji čovjekova opstojanja, toliko i kao refleksivno tematske. Mi dakle ciljamo na onu konkretnu, i zvornu, u povij esnoj ustrojenosti transcendentalnu spoznaju Boga koj a se u modusu Da ili Ne neizbježno događa u temelju opstojanj a i to već u čo vjekovom najsvakodnevnijem životu. Ona je naravna i milosna, spoznajna i vjeri na temelju objave primjerena spoznaj a ujedno, tako da razlikovanje njezinih elemenata predstavlja naknadni posao filozofije i teologije, ali zapravo ne i događaj refleksivne vrste za samu tu izvornu spoznaju.
Transcendentalna spoznaja Boga kao iskustvo Tajne Spoznaja Boga koja se ovdje ima u vidu počiva na onoj subjektiv nosti, na slobodnoj transcendenciji i neraspoloživosti za samoga sebe, koju smo pokušali barem nagovijestiti. To transcendentalno iskustvo, koje je uvijek posredovano nekim kategorij alnim isku stvom konkretnih, svjetovnih, prostorno -vremenskih pojedinač nih podataka našega iskustva (svakoga, pa i tzv. 'profanog' !), ne smije se sada shvatiti kao neutralna sposobnost kojom se između o staloga može spoznati i Bog. Naprotiv, to j e iskustvo toliko izvoran način spoznaje Boga da ovdje mišljena spoznaj a Boga jednostavno sačinjava bit same te transcendencije. Transcendencija, s kojom je Bog već dan - premda neternatski i bez pojmljivosti - ne smije se shvatiti kao samovlasno aktivno osvajanje spoznaje Boga, a tako i Boga samoga. Jer ta se transcen dencij a kao ona sama pojavljuje samo u samootvaranju onoga, prema čemu ide kretanje transcendencije. Ona je prisutna kroz to što se u njoj daje kao drugo koje samu tu transcendencij u odvaj a od sebe i koje je kao Tajnu č i n i iskusivom za njome konstituirani subjekt. Od prvoga trenutka subjektivnost je uvijek iznova slu šajuća transcendencija, transcendencij a koja ne raspolaže, koja je nadvladana i otvorena Tajnom. Ta se transcendencija, usred svoje apsolutne neograničeno st i iskušava kao prazna, kao čisto formalna, kao sa samom sobom nužno posredovana konačnošću, dakle kao konačna beskonačnost. Ukoliko ona sebe ne želi previ djeti i idolatrizirati kao apsolutnoga subj ekta, ona sebe znade kao transcendenciju koja je samoj sebi zadana, koja se temelji u Tajni, kao raspoloživu transcendenciju. U cjelokupnoj beskonačnosti ona sebe iskušava kao radikalno konačnu; zapravo, upravo u toj neograničenosti transcendencije ona je transcendencija koja može i mora zahvatiti svoju vlastitu konačnost. Premda i kao uvjet mogućnosti kategorijaIne spoznaje, povijesti i konkretne slobode, transcendencija, strogo kao takva, mora uvijek biti samo transcendencija Boga ili ništa. Ona je dana samo u samootvaranju iz nje same i - biblijski rečeno - od prvoga je
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 2. Spoznaja Boga
88 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJNOM 2 . Spoznaja Boga
trenutka izvorno iskustvo spoznatosti od samoga Boga. Riječ koj a kaže sve time što kaže 'Bog' uvijek se u svojoj izvornoj biti iskušava kao odgovor u kojemu Tajna ostajući Taj nom govori čovjeku. Jedinstvo transcendencij e i nj ezine usmjerenosti upravo se n e može shvatiti kao jedinstvo dva momenta kOj i su u jednakoj mjeri upućeni jedan na drugoga, već samo kao jedinstvo onog slobodno i raspoloživo utemelj ujućeg i utemeljenog, jedinstvo kao jedinstvo izvorne riječi i odgovora koj i je uopće omogućen riječju. To se jedinstvo može sada opisati na različite načine zato što se ono - kao prvo i poslj ednj e - može samo bespomoćno iskazati pomoću onog drugog i uvjetovanog, pomoću drugog i uvjetovanog koji zbiljski nikada ne zahvaća ono prvo. O tran scendenciji se može uvijek govoriti samo tako da se govori o nj ezinoj usmj erenosti-na, a ta se usmj erenost-na može uvijek učiniti razumljivom u svojoj osebujnosti samo tako da se govori o osebujnosti transcendencij e kao takve. Ako bismo tu izvornu spoznaj u Boga u transcendencij i htj eli pojmiti j edino iz subj ektivnoga pola, ako bismo dakle htj eli u neku ruku razjasniti sebi s a mu transcendenciju kako bi na te melj u toga učinili razumljivim, što j e ta usmj erenost-na, onda bismo tek imali teškoću da moramo opisati intencionalnost kao takvu, a da ne govorimo o tomu, na što je ona usmjerena; mi bismo, drugo, imali teret da moramo tragati za jednom egzisten cijelnom mistagogijom koja pojedincu u nj egovom konkretnom opstojanju svraća pozornost na iskustva opisuj ući ih, na isku stva u kojima baš on kao poj edinac stj eče iskustvo oduzetosti samome-sebi u nekazivoj Tajni. Budući da su ra zgovij etnost i uvjerljivost takvih raznovrsnih pojedinačnih iskustava u strahu, apsolutno subjektivnoj brizi, u neizbježnoj odgovornosti ljuba vi za slobodu, u radosti itd . , kod pojedinih lj udi vrlo različite sukladno različitosti nj ihovoga povij esnog opstoj a nj a , takva bi mistagogij a u to vlastito doživlj eno individualno iskustvo transcendencij e morala kod pojedinih ljudi biti vrlo različita. Takva m istagogij a , u kojoj čovj ek svraća pozornost na to da
se u njegovoj konkretnoj usmjerenosti na svijet uvijek iznova bezi meno zbilj ski događa to iskustvo transcendencije, mogla bi kod poj edinačnoga čovj eka biti moguća samo u monologu, u individualnoj logoterapiji. Zato ovdje želimo pokušati dati opis izvorne spoznaje Boga tako što kažemo, na što se ta transcendencij a usmjeruje, koga susreće ili, bolje, iz čega je ona sama otvorena. Pritom je tomu tako da se i imenovanje te usmjerenosti-na ili onog Od-kuda može pojmiti samo ako se ono transcendentalno iskustvo kao takvo također uvijek iznova priziva iz njegove mukle samorazumljivosti koja se stoga lako može previdjeti. Kada tako gledamo na usmjerenost-na i na Od-kuda transcen dencij e kako bismo svratili pozornost na izvornu i netematsku spoznaju Boga, tada još nije otklonjena teškoća da sebi predočimo tu spoznaju. Jer ima vrlo mnogo imena koja su toj usmj erenosti na i tom Od-kuda transcendencije davana u povijesti refleksivne samointerpretacije čovjeka kao transcendirajućega duha. A svako od tih imena ne pruža svakom pojedincu u konkretnom iskustvu njegove egzistencije na jednak i jednako prohodan način reflek sivni pristup samom tom izvornom iskustvu Boga. Ta usmj erenost-na i to Od-kuda, koji nose transcendenciju, ne mogu se odmah nazvati 'Bog'. Može se govoriti o bitku, o temelju, o zadnjem uzroku, o osvjetij avajućem i otkrivajućem logosu, to što je time mišljeno može se zazivati s još tisuću imena. Kada kažemo 'Bog' ili 'pratemelj ' ili ' bezdan', tada je ta riječ, povrh toga što ona doista želi kazati, uvijek ispunjena i predodžbama koje nemaj u nikakve veze s onim što se pod tom riječju doista podrazumijeva. Svaki od tih pojmova uvijek ima na sebi toliku patinu povijesti - pa i one individualne - da pod jednom takvom rij ečju gotovo više uopće ne može pojmiti ono što je doista bilo mišljeno; kada s Biblijom i sa samim Isusom Boga nazovemo 'Ocem', tada nam je na temeiju današnje kritike takvih imena vrlo jasno kako se takva riječ može krivo razumjeti ili u kojoj mjeri je ona nerazumljiva, ta riječ kojom se Isus odvažio iskazati svoje zadnje razumijevanje Boga i svoj zadnji odnos prema Bogu.
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJNOM 2 . Spoznaja Boga
90 DRUGI T I J E K : ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 2.
Spoznaja Boga
Filozof bi mogao prij e svega dalj e razmišljati o tomu, na koji su način supripadne transcendentalna upućenost na to što on naziva bitak i transcendentalna upućenost na Boga, a na kOji se način trebaju razlikovati. Zato što na neposredan način želimo ukazati samo na izvornu transcendentalnu spoznaju Boga koja adekvatno nedostižno pret hodi refleksivnoj ontologiji, ovdje smijemo poći jednim kraćim, premda sigurno i neopreznijim putem, zato što po sebi priličan oprez filozofije ne može zamijeniti odvažnost razumij evanj a op stojanja koje mu ovdje uvijek prethodi. No, zato još uvijek nije prevladana teškoća kako trebamo na zvati tu usmjerenost-na i Od-kuda našeg izvornog iskustva tran scendencije. U skladu s poštovanj a vrij ednom te za nas sigurno također obvezujućom tradicijom cjelokupne zapadne filozofije to bismo mogli jednostavno nazvati 'bitak naprosto', 'apsolutni bitak', 'temelj bitka' uopće kOji sve postavlja u izvorno jedinstvo. No, kada govorimo o 'bitku' i 'temelju bitka', mi smo u smrtnoj opasnosti da mnogi ljudi danas riječ bitak čuju samo kao neku ispraznu i naknadnu apstrakciju iz pluralnoga iskustva neposred no susretnutih pojedinačnih zbiljnosti. Stoga tu usmjerenost-na i Od-kuda naše transcendencij e želimo najprij e pokušati ime novati jednom drugom riječju, jednom riječju koja se naravno također ne smije smatrati ključem koji otvara sva vrata, ali koja to što je mišljeno čini jasnim s izvjesnim zaobilaženjem netom naznačene problematike bitka. Usmj erenost-na i Od-kuda naše transcendencije želimo nazvati 'sveta Tajna' premda se i ta riječ mora razumjeti, produbiti, a onda polagano ispostaviti u svom identitetu s riječju 'Bog', čak i kada uvijek iznova moramo pose zati za drugim riječima koje se inače nude u ljudskoj i filozofskoj tradiciji. Kasnije, u jednom od vlastitih razmišljanja, moramo promisliti zbog čega tu Tajnu nazivamo 'svetom'. Govorimo o usmj erenosti-na iskustva transcendencij e i ne određujemo ga kao svetu Tajnu zato da bismo se izrazili što je moguće otmjenij e i zamršenije, nego iz jednoga drugog razloga: ako bismo naime jednostavno kazali: 'Bog' je usmjerenost-na naše -
transcendencije, tada bismo stalno strahovali od krivoga razumi jevanj a da smo o Bogu govorili tako kao da je on u opredmećuju ćem pojrnoviju prethodno već iskazan, poznat i razumljiv. Kada najprije koristimo tu ne tako ustaljenu, ne tako fiksiranu riječ kao što je 'sveta Taj na' kako bismo rekli na što je transcen dencij a usmjerena, tada je opasnost krivog razumijevanja nešto manja nego kada kažemo: ' Ta je transcendencija usmjerena na Boga'. Opis iskustva i iskušenoga ujedno se prethodno tek mora izvršiti, prije nego što se onda to tako iskušeno može onda na zvati 'Bog'.
91 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A P SOLUTNOM TAJNOM
Spoznaja Boga
2.
Usmjerenost-na transcendencije kao ono neograničeno, neomeđivo i neimenivo Usmj erenost-na našega iskustva transcendencije, za koju u iz vjesnoj mj eri tek tražimo ime, oduvijek je već prisutna kao ono bezimeno, neomeđivo i neraspoloživo. Jer svako ime omeđuje, svako ime razlikuje, obilježava nešto time što se - birajući od mnogih imena - onom mišljenom daje jedno određeno ime. Be skonačni horizont (usmj erenost-na transcendencije) , koji nas otvara neograničenim mogućnostima susretanja ovog ili onog određenog, ne može se opet imenovati nekim imenom koj e bi tu usmjerenost-na uvrstilo među zbiljnosti koje se zahvaćaju u toj usmjerenosti-na i prema onom Od-kuda. Doduše, mi možemo i moramo reflektirati na ono strašno, na ono što se nikada ne može uklj učiti u naš koordinatni sustav i što se nikada ne može razgraničiti putem razlikovanja nečega drugoga. Mi ga tada po predmećujemo, u izvjesnoj mjeri ga shvaćamo kao neki predmet među drugim predmetima, pojmovno ga ograničavamo; zapravo, mi ga moramo iskazati upravo kao ono što se razlikuje od svega drugoga zato što ono kao apsolutni temelj svakog određenog bića upravo ne može biti naknadni zbroj tih mnogih pojedinačnih bića. No, svako nužno poj movlje ostaje istinito samo ukoliko se u tom razgraničujućem i predmetno iskazujućem činu o usmje-
92 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 2.
Spoznaja Boga
renosti-na transcendencije kao uvjet njegove mogućnosti opet događa čin transcendiranj a k beskonačnoj usmj erenosti-na te transcendencije. Sama refleksij a još j ednom vrši izvornu tran scendenciju, na koju ona po sebi i za sebe želi samo reflektirati i popredmetiti je. Prethvat izvorne transcendencije usmj eren je dakle na ono be zimeno i na ono što je izvorno po sebi samome beskonačno. Uvjet razlikujućega imenovanja bitno ne može imati nikakvo ime. Taj uvjet možemo nazvati bezimenim, onim što se razlikuje od svega konačnoga, možemo ga nazvati onim ' beskonačnim', ali tom 'prema-čemu' time svakako nismo dali nikakvo ime, nego smo ga nazvali bezimenim. To imenovanje smo zbiljski razumjeli samo ako ga razumijemo kao uputu na onu šutnju transcendentalnoga iskustva. Time je transcendencija usmjerena i na ono neomeđivo. Horizont transcendencije, njezina usmjerenost-na, time što se širi kao ono nedostižno i što time pruža prostor pojedinačnim pred metima spoznaje i ljubavi prema toj spoznaji, uvijek se bitno po samome sebi omeđuje od svega što se unutar njega pojavljuje kao predmet poimanja. Utoliko, samorazumljivo, ne treba samo iz vršiti odvajanje te neiskazive usmjerenosti-na od onog konačnog, nego je to odvajanje jedno izvorno razlikovanje koje se općenito iskušava zato što je ono uvjet mogućnosti svakoga razlikovanja predmeta, kako od horizonta same transcendencije tako i njiho vog međusobnog razlikovanja. No, upravo na taj način sama ta nekaziva usmjerenost-na biva postavljena kao ono neomeđivo, jer kao uvjet mogućnosti svakoga kategorijalnog razlikovanja i razdvajanja ona se sama ne može opet s istim sredstvima razli kovanja razgraničiti od d rugoga. Polazeći od razlikovanj a između transcendentalne usmj ere nosti-na i pojedinačnih kategorijalnih predmeta s jedne strane, i međusobne različitosti kategorijalnih predmeta s druge strane, treba shvatiti kako su pogrešnost jednog zbiljskog panteizma, a tako i pogrešnost jednog VUL G arnog dualizma, kakav se javlja i u religioznom području i koji Boga i ono ne-božansko stavlja j edno pokraj drugoga, naprosto dvije stvari.
Kada protiv panteizma kažemo da su Bog i svijet različiti, tada je taj stav radikalno krivo razumljen ukoliko ga se tumači na taj dualistički način. Razlika između Boga i svijeta je takva da on još jednom uspostavlja razliku drugoga u odnosu na samoga sebe, te baš zato u tom razlikovanju uspostavlja najveće jedinstvo. Jer uko liko sama razlika j o š jednom dolazi od Boga, ukoliko je sama još jednom - ako smijemo tako kazati - identična s Bogom, utoliko se razlika između Boga i svijeta treba shvatiti sasvim drugačij e od razlike između kategorijalnih zbiljnosti kojima neka razlika prethodi, zato što one u izvjesnoj mjeri već pretpostavljaju prostor koji ih otkriva i razlikuje i što nijedna od samih tih, kategorijalno međusobno različitih zbiljnosti ne postavlja tu razliku od drugoga niti je ta razlika. Stoga bi se panteizmom mogao nazvati osjećaj [ili bolje: transcendentalno iskustvol da je Bog apsolutna zbiljnost, izvorni temelj , krajnja postaj a usmjerenosti transcendencije. Tu leži moment njegove istinitosti. Obratno, religiozni dualizam, koji razliku između Boga i zbilj nosti njegova, o d njega stvorenoga svijeta vulgarno i primitivno poima naprosto kategorijalno, u osnovi je vrlo nereligiozan zato što ne uviđa što Bog zapravo jest; zato što Boga poima kao jedan moment u nekoj većoj cjelini - kao dio cjelokupne zbiljnosti. Bog je potpuno različit od svij eta. No, on je potpuno različit tako kako ta razlika dolazi do danosti u izvornom transcenden talnom iskustvu. Ta čudnovata, jednokratna razlika u njemu se zapravo iskušava tako da je tom usmjerenošću-na i tim Od-kuda nošena i općenito tek pojmljiva cjelokupna zbiljnost, tako da baš ta razlika još jednom potvrđuje krajnje jedinstvo Boga i svijeta, te u tom jedinstvu ta razlika tek postaje razumljiva. Te stvari, koje zvuče apstraktno, danas su fundamentalne za religiozno prihvatljivo razumijevanje Boga. Jer zbiljski ne postoji taj Bog kOji se pokazuje i vlada kao neko pojedinačno biće među drugim bićima i kOji bi tako u izvjesnoj mjeri i sam još jednom bio prisutan u većoj kući cjelokupne zbiljnosti. Ako bi se tragalo za jednim takvim Bogom, onda bi se tragalo za jednim pogreš nim Bogom . Ateizam i vulgarni teizam pate od iste pogrešne
93 DRUGI T I J E K : ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TA J N O M 2 . Spoznaj. Boga
predodžbe o Bogu; samo što je ateizam odbacuje, dok vulgarni teizam smatra da bi je ipak mogao misliti. Oboj e j e u osnovi pogrešno. Drugo [predodžba vulgarnoga teizma] j e pogrešno zato što takav Bog ne postoji; prvo [ateizam] je pogrešno zato što je Bog ipak najradikalnija, najizvornija i u izvjesnom smislu najsamorazumljivij a zbiljnost. Usmjerenost-na transcendencije ne može se omeđiti zato što 94 horizont ne može biti dan u samome horizontu, usmjerenost-na DRUGI T I J E K : ČOVJEK PRED transcendencije nij e zbilj ski kao ona sama uključena u doseg APSOLUTNOM transcendencij e i ne može se tako razlikovati o d d rugog. Za TAJNOM 2. Spoznaja Boga dnje mjerilo ne može se još j ednom mjeriti. Granica koja svemu daje njegovu ' definiciju' ne može se ponovno odrediti nekom još udaljenijom granicom. Beskonačna širina, koja obuhvaća i može obuhvatiti sve, ne može se još jednom obuhvatiti. Tako apsolutno neraspoloživom postaje ta bezimena i neomeđiva usmjerenost-na transcendencije koja se jedino iz sebe same odvaja od svega i koja tako od sebe odbacuje sve drugo, sve druge i sve od njega različite norme. Ona je prisutna samo tako što raspolaže. Ona ne samo fizički, nego i logički, izmiče svakom raspolaganju od strane ko načnoga subjekta. U trenutku u kojemu bi subj ekt pomoću svoje formalne logike i ontologije odredio to bezimeno, samo to bi se opet dogodilo s prethvatom toga što se treba odrediti. Ontologij a je o n a tajnovita zgoda, u kojoj prva mjerila sama sebe pokazuju upravo kao nemjerljiva i u kojoj čovjek znade sebe kao izmjereno ga. Usmj erenost-na transcendencij e ne može raspolagati samom sobom zato što bismo tada opet raspolagali njome i uklapali je u neki drugi, širi, viši sklop; što svakako upravo proturječi biti te transcendencije i biti prave usmjerenosti-na transcendencije. Ta usmjerenost-na jest beskonačno, nij emo raspolaganje nama. Ona nam se daje u modusu sebeuskraćivanja, šutnje, daljine, trajno ga boravljenja u neizrazivosti, tako da svaki govor o njoj uvij ek - kako bi bio dostojan - potrebuje slušanje njezine šutnje. Budući da iskušavamo usmjerenost-na transcendencij e samo u iskustvu ove bestemeljne i beskraj ne transcendencije, izbjegnut je ontologizam u svom vulgarnom smislu. Jer ta se usmj erenost-
na ne iskušava po sebi samoj, nego je nepredmetno posviješćena samo u iskustvu te subjektivne transcendencije. Danost usmjere nosti-na transcendencije jest danost jedne takve transcendencij e koja j e d a n a uvij ek s a m o kao uvjet mogućnosti kategorij aine spoznaje, a ne samo za sebe. U takvom stavu, koji pripada među najfundamentalnije stavove zbiljskoga razumij evanj a Boga i u jednu zbilja ispravno postavljenu spoznaju Boga, vidimo naravno da današnja tendencija, da se ne govori o Bogu, nego o bližnjem, da se ne propovijeda o ljubavi prema Bogu, nego o ljubavi prema bližnjem, da se ne kaže 'Bog', nego 'svijet' i 'odgovornost za svijet', ovdje ima apsolutno istinitu podlogu, ma koliko da su tada po grešne i ostaju pogrešne one teze o prognanosti Boga i o njegovoj radikalnoj šutnji i ma koliko da se one ogrješuj u o istinsku bit kršćanstva. No, u svim tim iskazima istinita je puka činj enica da mi Boga nikada nemamo za sebe kao neki pojedinačni predmet među drugim predmetima, već vazda samo kao usmj erenost-na transcendencije, transcendencije koja do same sebe dolazi samo u kategorijalnom susretu (u slobodi i spoznaji) s konkretnom zbiljnošću (koja se kao svijet svakako upravo pojavljuje nasuprot tom Bogu koji se apsolutno izmiče). Zato je ta usmjerenost-na transcendencije uvijek dana samo u modusu odsutne daljine. Njoj se nikad ne može prići izravno, ona se nikad ne može izravno zahvatiti. Ona se daje samo ukoliko nijemo ukazuje na drugo, na ono konačno kao na predmet izravnoga pogleda i neposrednoga čina. I zato je usmjerenost-na transcendencije Tajna.
Usmjerenost-na transcendencije kao 'sveta Tajna' Već smo jednom ishitreno nazvali usmj erenost-na transcenden cije svetom Tajnom. Razlog zbog kojega smo je morali nazvati 'Tajnom' sastojao se naposljetku u tomu što je ona za nas upravo to što se ne može obuhvatiti niti tako odrediti nekim još jednom presižućim prethvatom. No, zašto tu usmjerenost-na karakteri ziramo kao 'svetu' Tajnu?
95 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJNOM
Spoznaja Boga
2.
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 2.
Spoznaja Boga
Već smo u prvom tijeku naglasili da u našemu govoru o tran scendenciji u vidu nemamo samo i jedino transcendenciju koja je uvjet mogućnosti kategorijaine spoznaj e kao takve, već jednako tako transcendenciju slobode, volje j ljubavi. Ta transcenden cija, koju subj ekt kao slobodan i personalni subjekt djelovanja konstituira u neograničenom prostoru slobode, j ednako je tako važna i u osnovi predstavlja samo drugu stranu transcendencije duhovnog, te stoga i spoznavajućeg i upravo zbog toga slobodnog subjekta. Sloboda je uvijek sloboda nekog subjekta kOji se s dru gim subjektima nalazi u osobnoj komunikaciji. Stoga je ona nužno sloboda u odnosu na drugog subjekta transcendencije, sloboda koja prije svega nije uvjet mogućnosti stvarske spoznaje, već uvjet mogućnosti bitka-pri-sebi subjekta pri sebi samome i upravo tako kod drugog subjekta. Ali sloboda nekog subjekta, sloboda koja se potvrđuje i koja je samoj sebi zadana, zove se nasuprot nekom drugom subj ektu ljubav. Dakle, kada ovdje reflektira mo na tran scendenciju kao na volju, kao na slobodu, mi tada moramo imati u vidu i karakter ljubavlju ispunjene usmjerenosti-na i Od-kuda te transcendencije. To je usmjerenost-na jedne apsolutne slobode, čija usmjerenost-na kao ono neraspoloživo, bezimeno i apsolutno raspolažuće vlada u ljubavlju ispunjenoj slobodi. To je otvaranje moje vlastite transcendencije kao slobode i ljubavi. Ali usmjere nost-na transcendencije jest izvorno uvijek Od-kuda Tajne koja se odašilja. Ta usmjerenost-na i sama otvara našu transcendenciju; mi je ne postavljamo samovlasno kao neki apsolutni subjekt. Uko liko se dakle slobodna transcendencij a s ljubavlju usredotočuje na usmj erenost-na, koja sama otvara tu transcendenciju, tada možemo kazati da samo to neraspoloživo, bezimeno, apsolutno raspolažuće vlada u ljubavlju ispunjenoj slobodi, a to je baš ono što imamo u vidu kada kažemo 'sveta Tajna'. Jer kako bi se, ako ne 'svetim', moglo nazvati to bezimeno, raspolažuće, to što nas upućuje u našu konačnost i što je unatoč tomu u našoj transcendencij i potvrđeno ljubavlju ispunj enom slobodom? I što bi se moglo nazvati 'svetim' ako ne to ili komu bi naziv 'svet' pripadao izvornije nego baš toj beskonačnoj usmjere-
nosti-na ljubavi koja pred tim neobuhvatnim, nekazivim, nužno postaje obožavanjem? Dakle, u transcendenciji ono bezimeno i beskonačno sveto prebiva u modusu neraspoložive i raspolažuće odsutne daljine. Ali to nazivamo Tajnom ili (kako se ne bi previdjela transcen dentalnost slobodne lj ubavi zbog te spoznaje, već kako bi oboj e ostalo prisutnim u svom izvornom personalnom jedinstvu) nešto izričitije rečeno: to nazivamo svetom Tajnom. A s te dvije riječi, koje se razumijevaju kao jedinstvo, a koje, unatoč tomu, posjeduju unutarnju razliku, na jednak način izrečena je transcendentalnost kako spoznaje tako i slobode i ljubavi. Svako iskustvo transcendencij e je izvorno, nikad izvedeno iskustvo; a baš mu ta neizvedenost i neizvedivost pripada za hvaljujući tomu što se u njemu susreće, tj . tomu što se u njemu pokazuje. Odredba te usmjerenosti-na kao 'svete Tajne' ne crpi dakle pojmljivost iz nečega drugoga niti je tako izvanj ski nanosi na tu usmjerenost-na, nego je dobiva iz izvornoga 'predmeta' kOji je sam svoj vlastiti temelj i temelj i horizont same njegove spoznaje, te se iz sebe očituje u samom transcendentalnom iskustvu. Ako smo na taj način dobili izvorni pojam Tajne i svetog i ako smo tom riječju imenovali ono na što je transcendencija usmje rena, onda se pritom ne može raditi o nekoj definiciji biti svete Tajne. Tajna se tako ne može definirati kao ni svi drugi transcen dentalni 'pojmovi' koji nisu pristupačni nikakvoj definiciji zato što se to u njima iskazano pokazuj e samo u transcendentalnom iskustvu i što to iskustvo kao oduvijek već i posvuda prethodno dano nema ništa osim sebe samoga, na temelju čega bi se ono i njegova usmjerenost-na mogli odrediti.
Transcendentalno iskustvo i zbiljnost Č esto govorimo o pojmu Boga; dakle, mi tu izvornu usmjerenost na naše netematske transcendentalnosti podvodimo - premda naknadno - pod neki pojam, pod neko ime. Time je postavljeno
97 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRHD APSOLUTNOM TAJNOM 2 . Spoznaja Boga
DRUGI TIJEK: Č OV J E K P R E D APSOLUTNOM TAJNOM 2.
Spoznaja Boga
pitanje, je li ono što se tako podvodi pod neki bitni pojam nešto što je samo mišljeno ili je također i zbilj sko? O tomu odmah valja kazati da bi najveće krivo razumijevanje bilo - da bi to potpuno ispadalo iz izvornog iskustva - ako bi se ta usmjerenost-na tuma čila kao bilo što misaono, kao neka ideja koju ljudsko mišljenje sebi postavlja kao svoj izum. Ta usmjerenost-na jest zapravo ono što otvara, ono što osnažuj e upravo za tij ek transcendencije, ono što nosi taj tijek i što nij e njegov stavak. Izvorno znanje o tomu što je ' bitak' ovdje je dano u toj zgodi transcendencije i ono se ne dobiva od nekog pojedinačnog, susret nutog bića. Nešto što je zbiljsko može se zapravo kao takvo susresti upravo samo u spoznaji; a iskaz o nečemu zbiljskom kao načelno i unaprijed nedostupan spoznaji jest pojam koji ukida samoga sebe. Principijelna neiskusivost kao iskazana i tvrđena i sama već uvlači to takozvano apsolutno neiskusivo u prostor spoznaje (jer zapravo se baš o njemu razmišlja) te ga ukida kao takvog. Iz toga proizlazi da su ono još nespoznato i samo mišljeno deficijentni, naknadni modusi predmeta spoznaje koji su principijelno i unaprijed usmje reni na ono zbiljsko kao takvo zato što se bez te pretpostavke uopće ne bi moglo kazati, što se uopće misli pod zbiljskim kao takvim. Usmjerenost-na transcendentalnog, dakle izvornog i obuhvat nog iskustva i spoznaje u njima je zato unaprijed postavlj eno kao ono navlastito zbiljsko, kao izvorno jedinstvo Što i Da. Naravno da se može i mora kazati da se zbiljnost apsolutne Tajne jednostavno ne otvara konačnom transcendentalnom duhu u takvom susretu s njom, kakav je po modelu tjelesnoga iskustva nekog materijalnog pojedinačnog bića dan u osjetilnome iskustvu. Ako bi se pomi slilo da bi se tako mogao iskusiti Bog, onda bi se naravno svršilo u ontologizmu - od kojega smo se već ogradili - ili bi se tvrdilo nešto što u stvari ne postoji. Naravno, potvrđivanj e zbiljnosti apsolutne Tajne za nas - za nas konačne duhove - temelji se u nužnosti s kojom je tijek transcendencije za nas dan kao naš akt. Time je s jedne strane opet kazano to što smo - unatoč i neovisno o transcendentalnosti iskustva Boga - kazali o aposteriornom karakteru spoznaje Boga. Kada ne bismo bili neizbježno dovedeni
pred nas same, tada bismo mogli zanemariti čin transcendencije, tada bi za nas otpala nužnost potvrđivanja apsolutne zbiljnosti usmjerenosti-na transcendencije; no time bi otpala i mogućnost j ednoga čina, u kojemu bi se zbiljnost te transcendencije mogla poreći ili dovesti u sumnju. U činu transcendencije nužno se potvrđuje zbiljnost usmjerenosti-na zato što se baš u tom činu i samo u nj emu uopće iskušava što je zbiljnost. Usmj erenost-na transcendencij e j est dakle sveta Tajna kao apsolutni bitak ili biće apsolutne punine bitka i imanj a bitka.
Neke primjedbe o dokazima o Bogu Ujedno smo govorili o apsolutno bivstvujućoj , svetoj Tajni, koju možemo nazvati nama bliskom riječi 'Bog' i o transcendenci j i k toj svetoj Tajni. Oboj e se međusobno čini razumlj ivim u izvornom jedinstvu tog transcendentalnog iskustva. Stoga više ne trebamo pobliže ulaziti u one iskaze koji tumače ono što je izvornije i koji se običavaju nazivati ' dokazi o Bogu'. Tako kako se ontologij a u izvornom samoposjedovanj u spoznavajućega i slobodno raspoloživoga opstojanja odnosi prema znanstvenoj , refleksivnoj ontologiji, jednako se tako i izvorno iskustvo s jedne strane, iskustvo koje mi govoreći ne stj ečemo u pojmovima, na koje govoreći možemo samo ukazivati, odnosi prema onoj spo znaji s druge strane, prema spoznaji koja se stječe u refleksivnom dokazu o Bogu. Pritom je drugorazredno pitanje treba li se to što se tu događa nazvati 'dokazom'. Refleksivna znanost, premda je ona izvedena i naknadna, znanost koja nikad adekvatno ne može dosegnuti svoj izvor, k tomu je u potpunosti nužna i obvezujuća. No ta refleksiv na, tematizirana i predmetno predočena spoznaj a Boga koja radi s pojmovima svakako nije ono prvo i najizvornije, te ona također ne može zamijeniti to što je prvo i najizvornije. Kao što smo već kazali, refleksivni dokaz o Bogu ne želi pružiti neko znanje, u kojemu se neki do sada naprosto nepoznati i stoga
99 DRUGI TIJEK: Č O V J F. K P R E D APSOLUTNOM TAJNOM 2 . Spoznaja Boga
100
DRUGI T I J E K : ČOV 1EK PRED A PSOLUTNOM TAlNOM 2.
Spoznaja Boga
također ravnodušni predmet izvana nanosi na čovjeka, predmet čije se značenje i težina pokazuj e tek naknadno kroz naredne odredbe koje se daj u tom predmetu. Ako bi se dokaz o Bogu shvatio tako, unaprijed bi se moglo prigovoriti da se o Bogu ne zna ama baš ništa. I kako bi se onda nekome moglo objasniti da bismo se morali baviti takvim pitanjem? Teologija, ontologija, naravna spoznaja Boga itd., mogu međutim istupiti sa zahtjevom da ih čovjek prihvati kao važne samo ako se i ukoliko se adresatu može obj asniti da se on oduvijek već bavio tim pitanjem. Neki teorijski dokaz o Bogu želi dakle samo posredovati re fleksivnu svijest o tomu da čovjek uvijek i neizbježno u svojoj duhovnoj egzistenciji ima posla s Bogom, bilo da on reflektira ili ne reflektira na to, bilo da to slobodno prihvaća ili ne prihvaća. Osebujni odnos naknadnog utemeljenja onog utemeljuj ućeg i oduvijek već prisustvujućeg - svete Tajne - sačinjava osebujnost, samorazumljivost i teškoću izvođenj a refleksivnoga dokaza o Bogu. U izvjesnoj se mjeri ono utemeljujuće još jednom utemeljuje, još jednom se imenuje ono u šutnji, bezimeno prisustvujuće. Refleksivni dokazi o Bogu izlaze na to da se svaka spoznaja - čak u dvojbi, u pitanj u ili još u skanj ivanj u da se upustimo u metafiziku - pred pozadinom potvrđene svete Tajne ili bit· ka uopće, događa kao spoznaj a asimptotske usmjerenosti-na i pitajućega temelj a čina i njegova 'predmeta'. Pritom relativno drugorazrednim ostaj e pitanje, kako se imenuj e to bezimeno odsutno prisustvujuće, 'sveta Tajna', 'bitak' naprosto ili - ističući stranu slobode te transcendencije i personalne strukture tog čina - 'apsolutni duh ', 'osobno apsolutno Ti ', 'temelj čiste odgovornosti ', 'zadnji horizont nade' itd. U svim takozvanim dokazima o Bogu samo se u jednom sustavnom pojmovlju prikazuj e ono Jedno i Jedino, predočuje se to što se oduvijek već izvršuje: time što čovjek predmetnu zbiljnost svojega svakodnevlja zahvaća u djelatnome zahvatu i u misaono obuhvaćajućem pojmu, on kao uvjet mogućnosti takvoga zahvaćajućega poimanj a vrši neternat ski, nepredmetni prethvat k nepojmljivoj , neobuhvatnoj jednoj punini zbiljnosti koja je u svom izvornom jedinstvu istodobno
uvjet spoznaje i onog pojedinačno predmetno spoznatog i koja se kao takva netematski uvijek potvrđuje kao takav uvjet, čak i u činu kOji to tematski osporava. Naravno, to nedokučivo temelj no ustroj stvo poj edinac naj bolj e iskušava u temeljnoj pojmljivosti svojega opstoj anj a koj a upravo u njemu vlada posebice zgusnuto; i stoga pojedinac, kako bi zbiljski mogao razumjeti tu refleksij u na to - na to što se zove ' dokaz o Bogu' - mora upravo reflektirati na to što je njemu naj razgovjetnije iskustvo; na neobuhvatnu svjetlinu svojega duha; na omogućavanje apsolutne upitnosti koju čovjek upućuj e sebi samome, u neki ruku ništeći samoga sebe, i u kojoj on radikalno presi že samoga sebe; na ništeću strepnj u koja j e nešto sasvim drugo od predmetnog straha i što tom strahu prethodi kao uvjet njegove mogućnosti; na radost koja nema više nikakva imena; na ćudorednu obvezatnost apsolutne vrste, u kojoj čovjek zbiljski odskače od samoga sebe; na iskustvo smrti, u kojemu on znade za sebe u svojoj potpunoj onemoćalosti. Na te i mnoge druge načine reflektira čovjek, a da ne zna da bi se on, koji sebe u svojoj konačnosti iskušava zapravo kao konačnoga, mogao identificirati s tim temeljem kOji se osobito u tom iskustvu daj e kao ono naj nutarnjije i istodobno kao ono apsolutno različito. Izričiti dokazi o egzistenciji Boga tu fundamentalnu strukturu i njezin iskaz samo čine tematskom. Iskustvo da se izvršenje svakoga suda kao čina događa u no šenosti i pokrenutosti bitkom naprosto koji ne živi od milosti tog mišljenja, nego vlada kao ono noseće, a ne kao ono što je u mišljenj u izmišljeno, to se iskustvo tematizira u metafizičkom kauzalnom principu koji se zbog toga ne smij e brkati s priro doznanstvenim, funkcionalnim kauzalnim zakonom, prema koj emu se svakom fenomenu kao 'učinku' pripisuje neki drugi fenomen kao 'uzrok', koji ima kvantitativnu jednakost. Ispravno razumljen, metafizički kauzalni princip nije neka ekstrapolacija prirodoznanstvenog prirodnog zakona, on također nije nikakva ekstrapolacij a onog kauzalnog mišljenj a koje mi koristimo u sva kodnevnici, nego se temelji u transcendentalnom iskustvu odnosa
101 DRUGI TIJEK: Č OV J E K P R E D APSOLUTNOM TAJNOM 2 . Spoznaja Boga
102 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 3.
Bog kao osoba
između transcendencije i njezine usmjerenosti-na. Premda to tako koncipiraju i mnogi skolastici, metafizički kauzalni princip, koji se tradicionalno primjenjuje kod dokaza o Bogu, nije neki opći princip koji se ovdje primjenjuje na jedan određeni pojedinačni slučaj pored drugih, nego je on samo uputa na transcendentalno iskustvo, u kojemu je neposredno prisutan odnos između uvjeto vanog i konačnog s jedne strane i njegova Od-kuda, te zahvaljujući kojemu se iskušava prisutnost tog Od-kuda. Ovdje ne trebamo u pojedinostima obrađivati uobičaj ene do kaze o Bogu školske teologije i kršćanske školske filozofije. Ne trebamo dakle govoriti o nekom kozmologijskom, teleologijskom, kinetičkom, aksiologijskom, deontologij skom, noetičkom ili mo ralnom dokazu o Bogu. Svi ti dokazi zapravo imenuju samo odre đene zbiljnosti kategorijaine vrste u čovjekovu iskustvu i izričito ih postavljaju u prostor one ljudske transcendencije, unutar koje se one mogu razumjeti kao takve te sve te zbiljnosti kategorijaine vrste i akte njihove spoznaje ujedno svode na zajednički uvjet mogućnosti takve spoznaje i takve zbiljnosti. I utoliko različiti dokazi o Bogu mogu zapravo obj asniti samo jedan dokaz o Bogu polazeći s razčitih odskočnih daski istoga transcendentalnog iskustva.
3 . B O G KAO OSOBA
Analogni govor o Bogu O iskustvu transcendencije može se govoriti samo naknadno. Stoga se događa da o njemu uvij ek moramo govoriti u čudno vatim iskazima 's jedne strane-s druge strane' i ' kako-tako'. Taj način govora o Bogu upravo proistj eče iz toga što o Bogu mo ramo govoriti naknadnim, kategorijalnim poj movima koji se međusobno ukidaju, onda kada eksplicitno tematiziramo izvornu transcendentalnu upućenost na Boga. Kada kažemo, Bog je ono najnutarnjije i ono što iznutra nosi konačnog subjekta i njegovu
susretnutu svjetovnu zbiljnost i kada istovremeno kažemo da je on taj koji vlada u apsolutnom, nedodirljivom samoposjedovanju, da se ne rastvara u funkcij i bivanja horizontom našeg opstoja nja, tada onaj iskaz 's jedne strane-s druge strane', taj dvostruki dijalektički iskaz, koji se pojmovno nikad ne može nadmašiti nekim višim iskazom, nije ono izvorno, nego proistječe iz toga što se to izvorno iskustvo transcendencije tematizira, prevodi, što se u neku ruku mora uključiti u svoj vlastiti prostor kao sam pojedinačni predmet. Svi ti iskazi koje smo upravo iznijeli o Bogu, mišljeni su u tom smislu da se to što nosi i utemeljuj e po onom naj nutarnjij em svake zbiljnosti s jedne strane očituje u nošenom i utemelj enom i što se može nazvati po njemu. Inače se uopće ne može spoznati odnos između temelja i utemeljenog. Taj temelj je ipak dan samo kao temelj i ne može se opet skupa s utemeljenim uključiti u neki predodređeni sustav. Odnos prema njemu realno je i spoznajno uvij ek transcendencija k apsolutnoj Tajni i porij eklo iz nje. Tako je neki iskaz o toj tajni uvijek neko izvorno lebdenje kojim više ne možemo upravlj ati, lebdenj e između svj etovnog porij ekla našeg reflektiranoga i dolaska tamo kamo taj iskaz zapravo ci lja, naime na ono na što je transcendencija usmjerena. To nije lebdenj e koje mi u nekoj logički naknadnoj središnjoj poziciji uspostavljamo između univoknog Da i ekvivoknog Ne, nego j e t o lebdenj e koje s m o izvorno mi sami kao duhovni subjekti u našemu samoizvršenju i koje možemo nazvati tradicionalnom rij ečju 'analogij a' ukoliko to što se misli s tom riječju pojmimo u njegovom izvornom smislu. Tako riječ 'analogija' ne smijemo shvatiti kao dvospolca između univokacije i ekvivokacije. Kada neki pisaći stol nazovem 'pisaći stol', tada sam upotrijebio jedan univokni pojam, tj . ja ga u jed nakom smislu dovodim u odnos na namještaj kOji je mišljen tom riječju zato što sam unaprij ed isključio individualne različitosti, što sam apstrahirao od nj ih. Ja dakle vršim jednu univoknu, upravo istosmislenu predikaciju. Kada novac koji moram dati državi nazovem 'porez' (Steuer) i kada s istom tom riječju označim
10 3 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Bog kao osoba
3.
10 4 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJNOM 3.
B o g kao osoba
ono čime se može upravljati (steuern)N P brodom, tada riječ 'Steuer' ima u tim slučaj evima sasvim različit, ekvivokni smisao. Ima mo dva pojma koja po našemu shvaćanj u međusobno nemaj u nikakve veze. U školskoj filozofiji takozvana analogia entis često se tako prikazuj e kao nekakav naknadni srednjak između univokacije i ekvivokacije; kao da bi se nešto moralo kazati o Bogu, a onda bi se uvidjelo da to zapravo ne može zato što to nema puno veze s Bogom. Tako bi se dakle morali stvarati analogni pojmovi koji bi bili sredina između univoknog i ekvivoknog. Ali tome nije tako. Transcendencij a je ono što je izvornije u odnosu na kategorijaine, univokne poj edinačne pojmove; jer transcendencija - to presizanje k neograničenom horizontu na šeg cjelokupnog duhovnog kretanj a - svakako je upravo uvjet, horizont, noseći temelj , pomoću kojega pojedinačne iskustvene predmete međusobno uspoređujerno i uređujemo. To transcen dentalno kretanje duha jest ono što je izvorno i upravo se ono na drugačiji način označuje kao analogija. Stoga analogija nema nikakve veze s predodžbom o nekoj naknadnoj , netočnoj sre dišnjoj poziciji između jasnih poj mova i onih pojmova koji istim fonetskim prizvukom označavaju dvije sasvim različite stvari. Naprotiv, iz biti transcendentalnog iskustva (zato što je ono uvjet mogućnosti svake kategorij aine spoznaj e poj edinačnih predmeta) proizlazi da analogni iskaz znači ono što je najizvor nije u našoj spoznaji, tako da su ekvivokni i univokni iskazi (ma koliko nam bili poznati iz naše znanosti i iz našega svakodnev nog ophođenja s iskustvenim zbiljnostima) deficijentni modusi onoga izvornijeg odnosa prema onome na što je usmjerena naša transcendencija. A onaj je izvorniji odnos baš to što nazivamo analogijom - lebdeći između kategorij ainoga polazišta i nepoj NP
Htijući pokazati karakter ekvivoknih riječi, Rahner ovdje kao primjer uzima njemačku riječ 'Steuer' koja kao imenica znači 'porez', a kao glagol 'steuern' znači 'upravljati ' u smislu upravljanja nekim vozilom ili plovilom. Medutim, kao što se vidi, ista ta riječ u svom imeničnom i glagolskom obliku koliko u njemačkom toliko i u hrvatskom znači nešto sasvim različito.
mljivosti svete Tajne: Boga. Moglo bi se kazati: mi sami egzisti ramo analogno zbog naše utemeljenosti u svetoj Tajni koja nam uvij ek izmiče tako što ona nas same uvijek konstituira svojim poj avlj ivanjem i svoj i m upućivanjem-nas-samih u konkretne, susretnute pojedinačne zbiljnosti kategorijaIne vrste unutar pro stora našega iskustva koje su onda, obratno, opet posredovanje, odskočna točka za naše znanje o Bogu .
o
Božjoj osobnosti
105 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PREO APSOLUTNOM TAJ NOM
Bog kao osoba
3.
Iskaz da je Bog osoba, da je on osobni Bog, taj iskaz pripada u utemeljujuće kršćanske iskaze o Bogu. No, on današnjem čovjeku s pravom stvara posebne teškoće. Kada za Boga kažemo da je osoba (u smislu koji još nema nikakve veze s pitanjem o Božjoj troosobnosti), tada je pitanje o osobnom karakteru samoga Boga opet dvostruko pitanje. Mi možemo pitati, da li bi se Bog po sebi i za sebe morao nazvati osobom te možemo pitati, nije li on osoba samo u odnosu na nas i ne skriva li se on, u odnosu na nas, u svojoj apsolutnoj transcendentnoj daljini? Tada bismo doduše morali kazati da je on osoba, ali da zbog toga još uvijek nema onaj osobni odnos prema nama kojeg pretpostavljamo u našem religioznom od nošenju, u molitvi, u svojoj vjerujućoj, nadom i ljubavlju ispunjenoj okrenutosti Bogu. Na prave teškoće, koje današnjem čovjeku stvara taj iskaz o Bogu kao osobi, naići ćemo tek kada doista budemo go vorili o odnosu između Boga i čovjeka, o milosnom sebepriopćenju Boga čovjeku kao transcendentalnoj ustrojenosti čovjeka. Zanemarimo li najprije te teškoće, tada je taj iskaz doista jedna samorazumljivost, iskaz da je Bog osoba, da je apsolutna osoba koja kao takva u apsolutnoj slobodi izlazi u susret svemu što ona postavlja kao ono od nje različito; baš kao kada kažemo da je Bog apsolutni bitak, apsolutni temelj, apsolutna tajna, apsolutno dobro, apsolutno krajnji horizont unutar kojega se čovjekovo opstojanje odigrava u slobodi, spoznaji i djelovanju. Zapravo je uopće tek samorazumlj ivo da apsolutni temelj neke postoj eće zbiljnosti
106 DRUGI T I J E K : ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJ N O M 3.
Bog kao osoba
mora unaprijed u sebi, u apsolutnoj punini i čistoći, posj edovati tu, od njega utemeljenu zbiljnost, zato što inače taj temelj uopće ne bi mogao biti temelj utemeljenog; zato što bi on naposlj etku bio isprazno Ništa koje - ukoliko se ta riječ uzima doista ozbiljno - ne bi kazivalo ništa i ne bi moglo utemeljiti ništa. Ona subjektivnost i osobnost, koj u smo iskusili kao našu osob nu, ona individualna i ograničena osebujnost, po kojoj se razliku jemo od drugih, ona sloboda koja se pod tisuću uvjeta i nužnosti tek mora ozbiljiti, znači jednu konačnu, ograničenu subjektivnost koju ne možemo iskazati u toj ograničenosti njezinim temeljom, naime Bogom te je samorazumljivo da takva individualna osob nost ne može pripadati Bogu, apsolutnom temelju svega i svakoga u radikalnoj izvornosti. Ako bi se dakle u tom smislu htjelo kazati da Bog nije nikakva individualna osoba zato što on sebe zapravo uopće ne može iskusiti kao razgraničen od nekog drugog i kao ograničen drugim, zato što on uopće nije različit od sebe, nego postavlja samoga sebe te je tako razlika od drugoga naposlj etku ista, onda možemo ispravno tvrditi da osobnost, u ovom smislu, ne može iskazivati o Bogu. No, kada se postupa tako, tada bi se isto moglo učiniti i s obzi rom na svaki transcendentalni pojam kOji se primjenjuje na Boga. Kada kažem da je Bog izvorni smisao, noseći temelj , apsolutno svjetlo, apsolutni bitak itd., tada zapravo moram znati što treba značiti temelj, smisao itd. te sve te iskaze mogu stvarati samo u analognom smislu, tj . u onom kretanju u kojem poimajući subjekt u neku ruku pušta da se nj egovo poimanje ulije u svetu, nekazivu i neobuhvatnu Tajnu. Ako se o Bogu može uopće nešto iskazati, onda se o njemu mora iskazati i pojam 'osobnosti '. Stav: 'Bog je osoba' može se o Bogu iskazati i istinit je samorazumlj ivo samo ako taj stav, time što ga kazujemo i razumijevamo, otpuštamo u nekazivu tminu svete Tajne. Samorazumljivo je da mi upravo kao filozofi znademo što je s tim stavom točnije i konkretnije mišljeno samo ako slij edeći posljednju maksimu pravoga filozofiranj a pro izvoljno ne ispunj avamo ili jednako tako proizvoljno ostavljamo neispunjenim ono filozofijski apriorno u njegovoj praznoj formal nosti i formalnoj praznini, već ako naše ispunjenje tog formalnog
iskaza vršimo tijekom našega povijesnog iskustva, a to znači ako dopuštamo da Bog bude osoba na onaj način na koji nas on uistinu želi susresti i na koji je susretnut u individualnoj povijesti, u dubini naše savjesti i u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Dakle, tu formalna praznina i prazna formalnost transcenden talnog pojma osobe koja je iskazana o Bogu, nikako ne smijemo činiti kumirom niti se unaprijed smijemo opirati tome da taj pojam ispunimo osobnim iskustvom u Darovatelju, u osobnoj individual noj povijesti, u kojoj nam se Bog približava, u kršćanskoj povijesti objave. Otuda je svakako opet opravdana i izvj esna religiozna naivnost koja Božju osobnost razumije u kategorijalnom smislu. Temelj naše duhovne osobnosti, koji se u transcendentalnoj konstituciji baš te naše duhovne osobe uvijek očituje upravo kao temelj naše osobe i ujedno izmiče, i sam se time već očituje kao osoba. Predodžba da je apsolutni temelj cjelokupne zbiljnosti nešto poput svjetskog, samome sebi nedostupnog zakona, neka stvarska substruktura koja samoj sebi nije dana, neki izvor koji je samome sebi ispražnjen, a da ne posjeduje sebe, a da iz sebe ne ispušta duh i slobodu, a da sam nije duh i sloboda, to je predodžba čiji je model preuzet iz sklopa zbiljskih svjetovnih stvari i ne po tječe od tamo gdje izvorno transcendentalno iskustvo ima svoje pravo mjesto: naime od subjektivnog slobodnog samo iskustva konačnog duha koji se kao takav, u toj svojoj konstituciji, uvijek iskušava kao onaj koji potječe od drugoga i kao onaj koji je sebi obećan od drugoga, dakle od nečega drugoga koje on ne može krivo tumačiti kao neki stvarni princip.
4 . ODNOS ČOVJEKA P R E M A NJEGOVOM T R A NSCENDENTNOM TEM ELJU: STVORENOST Š to s e tiče teme stvorenosti kao značajke našega odnosa prema Bogu, ovdje je trebamo promisliti samo u njezinim posljednjim i vrlo formaliziranim osnovnim crtama, budući da je taj odnos prema Bogu zapravo u cijelosti iskazan tek kroz čitavu kršćansku poruku. S obzirom na te vrlo formalne, utemeljujuće osebujnosti,
107 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Odnos čovjeka prema njegovom trans cendentnom temelju: stvorenost
4.
neka najprije bude govora o samom tom odnosu ukoliko se on u svojoj krajnjoj biti može okarakterizirati kao odnos stvorenosti. Na ovom mjestu svakako trebamo na stranu ostaviti pitanje, je li to jedan čisto filozofijski iskaz, u kojem su iskaz i predmet istodobno čisto prirodni, ili se doduše radi o filozofij skom iskazu nekoga filozofskog subjekta, pri čemu je, međutim, predmet tog iskaza jedna zbiljnost koja je - premda se teologijski može samo naknadno interpretirati - sukonstituirana milosnim Božj i m činom, ili pitanje, pripada li u potpunosti taj iskaz o našoj stvo renosti čak prema iskazanom predmetu i iskazujućem subjektu području teologij e objave? U školskoj teologiji zapravo se uvijek iznova obrađuje pitanje, da li bi se nauk 1. vatikanskog sabora, nauk da bi se Bog mogao spoznati takozvanim svjetlom naravno ga uma, mogao odnositi i na Boga, ukoliko on upravo u jednom strogom smislu nije samo bilo kakav pra-temelj, nego i Tvorac svijeta te pripada li naša, u strogom smislu mišljena stvorenost također među one podatke koji se prema 1 . vatikanskom saboru (D S 3 0 0 4) mogu spoznati svjetlom naravnoga uma? Na to pitanj e nam 1 . vatikanski sabor ne daj e nikakav odgovor; on doduše naučava da je Bog Tvorac svih stvari koje je stvorio iz ničega i koje stalno stvara; no Vaticanum I ništa ne govori o tomu, je li taj iskaz čisto filozofij ski ili bi se mogao nastati samo u okviru objave - dakle u okviru osobnoga sebepriopćenj a Boga. NP
108 DRUGI T I J E K : ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJ N O M
4 . Odnos čovjeka prema njegovom trans· cendentnom temelju: stvorenost
Stvorenost: nikakav pojedinačni slučaj kauzalnoga zakona U našem transcendentalnom iskustvu, koj e nas nužno i nei zbježno upućuje na nekazivu svetu Tajnu, mi iskušavamo, i to NP
Za razliku od njemačkoga, hrvatski jezik dopušta razlikovanje 'filozofijskog' i 'filozofskog' koje ćemo iskoristiti kako na ovom tako i na sličnim mjestima u tekstu: dok 'filozofijsko' ostaj e rezervirano za filozofiju kao takvu, 'filozofsko' se uvijek pririče nekom pojedinačnom filozofu ili - u neutralnom smislu - nekom filozofirajućem subjektu. Subjekt filozofiranja nije stogajilozo.fijski, već.filozofski subjekt,.filozoJili mislitelj naprosto.
neposredno, što je stvorenost. Govor o stvorenosti na pravi način interpretira to izvorno iskustvo odnosa između nas i Boga. U analogiji ili u daljnjoj provedbi iskaza koji smo već iznijeli kažemo da se pod stvorenošću ne misli pojedinačni slučaj nekog općeg kauzalnog odnosa između dvije zbiljnosti, nikakav odnos koj i se - premda unekoliko drugačije - susreće i drugdje. U prvoj i izvornoj postavci pod stvorenošću se misli jedan odnos, čiju bit možemo odčitati samo unutar transcendentalnog iskustva kao takvog, a ne na utemeljenosti neke stvari na ili u nekoj drugoj pokraj nje, niti na empirijskom fenomenu koji se sastoji u tomu da se u području našeg kategorijalnog iskustva jedan fenomen funkcionalno poklapa s nekim drugim. Ako bi se pomislilo da je stvorenost ekstrapolacija jednog takvog funkcionalnog odnosa dvaju kategorijalnih zbiljnosti koje nas susreću unutar našega područja iskustva, tada bi se već u prvoj postavci promašilo ono što se misli pod stvorenošću. Stvorenost upravo nij e j edan od mnogih slučajeva kauzalne ili funkcionalne sveze između dvij e stvari koje s e nalaze u nekom nadređenom jedinstvu. Stvorenost znači neponovljivi odnos koji se događa samo jednom, koji zato ima svoje vlastito jednokratno mjesto i koji nam se stoga posreduje samo u tom transcendentalnom iskustvu kao takvom. Jednako kao što se metafizički kauzalni princip ne može promatrati kao ekstrapolacij a prirodoznanstvenog fu nkCionalnog kau zalnog zakona, jednako se tako ni stvorenost ne može misliti ili pro matrati kao slučaj , kao primjena, ekstrapolacij a ili kao porast te unutarsvjetovne uzročne ili funkcionalne sveze. Dakle, ono što se doista podrazu m ij eva pod stvorenošću, iskušava se u tijeku transcendencij e . Time j e već dano da ri ječi ' kreaturainost', 'stvorenost'N P i 'stvaranje', u prvoj postav ci upućuj u natrag na neku raniju vremensku točku, na kojoj se nekoć dogodilo stvaranj e dotičnoga stvorenja. To, štoviše, NP
Ovdje Rahner diferencira, vjerojatno poradi jasnoće, latiniziranu riječ 'Kreatiirlichkeit' i 'Geschaffensein', no mi srno ih, gdje god nije bilo takvoga diferenciranja, uvijek prevodili kao istoznačnice, tj. kao 'stvorenost'.
10 9 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Odnos čovjeka prema njegovom trans cendentnom temelju: stvorenost
4.
1 10
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
4 . Odnos čovjeka prema njegovom trans cendentnom temelju: stvorenost
podrazumij eva j edan trajni, uvij ek aktualni proces kOj i se kod svakoga bića događa jednako kao i na ranijoj vremenskoj točki njegova opstoj a nja, premda je upravo i to trajno stvaranj e ta kođer stvaranj e jednoga bića koje se u samome sebi vremenski proteže_ Dakle, stvaranj e i stvorenost u prvoj postavci ne znače događaj u jednom trenutku (u prvom trenutku nekog vremenski bivstvujućeg), već stavak tog bivstvuj ućeg i samog nj egovog vremena, čiji stavak upravo ne ulazi u vrijeme, nego je temelj tog njegovog vremena.
Stvorenost kao radikalna razlika od Boga i kao radikalna ovisnost o Bogu Dakle, kako bismo razumjeli što se misli pod stvorenošću kao pod čovjekovim temeljnim odnosom prema Bogu, počnimo opet od čovjekova transcendentalnog iskustva. Kao duhovna osoba, čovjek u svakoj spoznaji i u svakom činu kao realni temelj im plicitno potvrđuje apsolutni bitak i to kao Tajnu. Ta apsolutna, neobuhvatna zbiljnost, koja j e uvijek horizont svakoga duhov nog susreta sa zbiljnošću, horizont kOji se ontologijski prešućuje, uvijek je beskonačno različita i od poimajućega subj ekta. Ona je različita i od onog pojedinačno konačno pojmljenog. Ona je kao takva dana u svakom iskazu, u svakoj spoznaji, u svakom činu. Sukladno tomu, polazeći od te temeljne postavke, odnos izme đu poimajućega i zahvaćenoga kao odnos između konačnoga bića i onog apsolutno beskonačnog možemo odrediti s dvije strane: Bog mora biti različit kao apsolutan i beskonačan naprosto. Inače bi on bio predmet poimaj ućega spoznavanja, a ne temelj tog poimanja. To on jest i ostaj e takav čak i tamo gdje se imenuje i obj ektivira u metafizički pojmljivoj refleksiji. On dakle ne može potrebovati ni konačnu zbiljnost zvanu 'svijet', zato što on inače ne bi zbiljski radikalno bio različit od njega, nego bi bio dio j edne veće cjeline, kako se to shvaća u panteizmu. I obratno: svijet mora radikalno ovisiti o Bogu, a da ga ne čini ovisnim o sebi onako kako je gospo-
dar ovisan o slugi. SVijet na sebi naprosto ne može nositi ništa što bi bilo neovisno o njemu, kao što se ni ukupnost stvari u svijetu ne može u svojemu mnoštvu i jedinstvu spoznati bez predpojma transcendencije duha k Bogu. Ta ovisnost mora biti oslobođena od Boga zato što kao konačna i postajuća ne može biti nužna te zato što bi nužnost zakona, ukoliko bi oni ipak postojali, mogla proistjecati samo iz nužnosti postavljenosti u Bogu, nužnost koja bi svijet učinila nužnošću Boga, koja mu dakle ne bi dopustila da postoji neovisno o svijetu. Ta radikalna ovisnost mora biti trajna, ona se dakle mora odnositi ne samo na moment početka, zato što ono konačno zapravo sada i uvijek upućuje na ono apsolutno kao na njegov temelj . Taj osebujni odnos između Boga i svijeta kršćanski nauk na ziva stvorenošću svijeta, njegovom kreaturaInošću, njegovom stalnom poslanošću-samome-sebi iz slobodnog stavka osobnog Boga. Dakle, taj stavak kao pred-postavku upravo nema neku već postojeću tvar, te je on u tom smislu stavak 'iz ničega'.N P U osnovi uzeto, stvaranj e ' i z ničega' hoće reći: stvaranj e je bez ostatka po Bogu, ali upravo tako da je u tom stvaranju svijet radikalno ovisan o Bogu i da k tomu Bog ne postaje ovisan o svijetu, nego da u odnosu na njega ostaje slobodan, onaj koji sebe utemeljuje u samome sebi. Posvuda gdje susrećemo neki kauzalni odnos kategorij aIne, unutarsvjetovne vrste, stvar zapravo stoji tako da je ono prouzročeno doduše po svojemu pojmu ovisno o svojemu uzroku, ali je i sam taj uzrok ipak na čudnovat način također ovisan o svojemu učinku zato što sam taj uzrok ne može postoj ati,
NP
Zanimljivo je kako ovdje Rahner riječ 'Setzung' (stavak), koja navlastito pripada Kantu i Fichteu, izjednačava sa 'Schiipfung' (stvaranje), kako bi - upravo nasuprot Kantu i Fichteu - pokazao da ni logički ni ontologijski stavak ne pripada transcendentalnom subjektu, već Tvorcu. Time se opet pada ispod razine novog vijeka i to u tom smislu da se 'stasis' (stavak) i 'sub-stasis' (pod-stavak, onaj koji postavlja), svode u okvire tomističke teologije koja zagovarajući izričitu objektivnost ljudske spoznaje ukida svaku mogućnost 'subjektivnoga stavka'. Samo se na taj način, dakle uz potpuno isključenje subjekta, može objasniti 'stavak (stvaranje) iz ničega'.
III
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A P S O I. U T N O M TAJNOM
Odnos čovjeka prema njegovom trans cendentnom temelju: stvorenost
4.
a d a ne uzrokuje prouzročeno. Stvar nije takva kod odnosa Boga i stvorenja, jer inače bi Bog opet bio upravo jedan moment unutar područja našega kategorijalnog iskustva i ne bi bio apsolutno ne dostupan usmjerenosti-na transcendencije, unutar koje se zahvaća ono pojedinačno konačno. 112
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJNOM
Odnos čovjeka prema njegovom Irans cendentnom temelju: stvorenost 4.
Radikalna ovisnost o Bogu i prava samostalnost Sam Bog postavlja postavljeno i svoju razliku od njega. Ali baš zato što Bog postavlja postavljeno i svoju razliku od njega samoga, to što je postavljeno jest od Boga različita, čista zbiljnost i nije nikakav puki privid, iza kojega se skrivaju Bog i njegova vlastita zbiljnost. Radikalna ovisnost i čista zbiljnost bića poteklog od Boga rastu ujedno, a ne u obrnutoj mjeri. U našem lj udskom iskustvu stvar zapravo stoji tako da je nešto, što je više ovisno o nama, utoliko manje različito od nas i utoliko manje ima vlastitu zbiljnost i samostalnost. U kategorij alnom području radikalna ovisnost učinka o uzroku i samostalnost prouzročenoga rastu u obrnutoj mjeri. Ali kada reflektira mo na pravi transcendentalni odnos između Boga i stvorenja, tada se pokazuj e da su čista zbiljnost i radikalna ovisnost samo dvije strane jedne te iste zbiljnosti i da zato upravo rastu u jednakoj, a ne u obrnutoj mjeri. Mi i bića našeg svijeta smo zbiljski, istiniti te od Boga različiti ne iako, već zato što smo postavljeni od Boga, a ne od bilo koga drugoga. Stvaranje je jedini i jednokratan neusporedivi način kOji drugo ne pretpostavlja kao mogućnost djelatnoga istupanja-iz-sebe, nego baš to drugo stvara kao drugo time što ga kao utemeljenog u j ednakoj mjeri drži kod sebe i otpušta u njegovoj vlastitosti. Naravno, pojam stvaranja može naposljetku izvršiti samo onaj tko iskustvo svoje vlastite slobode i odgovornosti, koja je važeća i pred Bogom i u pogledu na njega, ne stječe samo u dubini slobode svoje egzistencije, nego ga također slobodno prihvaća u činu svoje slobode i u refleksiji. Š to doista znači, biti nešto drugo od Boga i unatoč tomu radi-
kalno sve do onoga posljednjega potjecati od njega, što znači da to radikalno potjecanje upravo utemeljuje samostalnost, to se može razmotriti samo tamo gdje duhovna, stvorena osoba svoju vlastitu slobodu još jednom iskušava u pogledu na Boga i gdje j e iz njega iskušava kao zbiljnost. Tek tamo gdje sebe odgovorno iskušavamo kao slobodnoga subjekta pred Bogom i gdje se ta odgovornost preuzima, tek tu se poima, što je samostalnost i da ona raste u jednakoj mjeri, a ne da opada s potjecanjem od Boga. Sada nam na toj točki postaje jasno da je čovjek ujedno samostalan i ovisan o Bogu.
Transcendentalno iskustvo kao izvorno mjesto iskustva stvorenosti I zvorno mjesto iskustva stvorenosti nij e lanac fenomena kOji se odvijaju i nižu u pravoj vremenitosti, već transcendentalno iskustvo, u kojem se subjekt i samo njegovo vrijeme iskušavaju kao nošeni nepojmljivim temeljem. Stoga kršćanski vjeronauk iskazuje tu stvorenost uvijek pod iskustvom klanj anja Bogu, pod iskustvom samostalne, odgovorne i vlastite zbiljnosti koja je be zostatno prepuštena neraspoloživom raspolaganju Tajne naprosto te nam je tako i sama upravo natovarena na pleća. Stvorenost zato uvijek znači i milost i zapovijed da se ono lebdenje analo gije, koje je konačni subjekt, održi i prihvati, da misli, razumije i prihvati samo sebe kao ono što je uistinu zbilj sko, samome sebi naređeno, te tako i kao ono što je naprosto poteklo i što je upućeno na apsolutnu Tajnu kao na svoju budućnost. Zato će taj subjekt lebdenja, analogije, uvijek biti u kušnji da izgubi jedan od ta dva momenta tog neraspoloživog j edinstva. Ili se čovjek razumije kao puki privid, kroz kOj i božanstvo igra svoju vječnu igru, ili on svoju odgovornost i svoju slobodu izbjegava barem u smjeru Boga, te se i njegovo opstoj anje svaljuje na Boga, na način da njegov teret uistinu više ne ostaje zbilja njegov vlastiti ili on - a to je druga mogućnost ovoga krivog razumijevanja - istinu i
113 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TA J N O M
Odnos čovjeka prema njegovom trans cendentnom temelju: stvoreno st
4.
114
DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Odnos čovjeka prema njegovom trans cendentnom temelju: stvorenost
zbiljsku zbiljnost, koja smo mi, razumije tako da ona uistinu više ne dolazi od Boga, nego bi neovisno o njemu značila još nešto i tako bi čovjek u jednom pogrešnom smislu bio čovjekov partner: taj pogrešni smisao sastoji se u mišljenju da ta razlika između njega i nas, a time i mogućnost zbiljskog partnerstva uopće ne bi bila više postavljena od njega samoga, nego bi prethodila njemu i našemu odnosu prema njemu.
Iskustvo stvorenosti kao denuminiziranje svijeta
4.
Kršćanski nauk o stvorenosti svij eta, koj i se najprij e i izvor no događa upravo u stavku slobodne subj ektivnosti konačnih osoba, ne vidi u tomu neki rij edak, gotovo više neobjašnj ivi poseban slučaj . Naprotiv, on upravo znači ono demitologizira nje i denumin iziranj e svij eta koje je određuj uće za kršćansko razumijevanje opstojanj a i svijeta - a ne samo za moderni osjećaj opstojanja. Ukoliko svijet, postavljen od Boga u njegovoj slobodi, doduše potječe od njega, ali ne na način na kOji Bog ima samoga sebe, taj svijet zbilj a nije Bog. Zato se on s pravom ne promatra kao 'sveta priroda', već kao gradivo za čovjekovu stvaralačku moć. Ne toliko na toj prirodi - na njezinoj tupoj konačnosti koj a se ne iskušava putem nje same - već na samome sebi i u svijetu, koji spoznaje samo čovjek i slobodno upravlja njime, čovjek u svojoj vlastitoj duhovnoj otvorenosti iskušava svoju stvorenost i u njoj susreće Boga. Naravno, s tom primjedbom još uvijek nije adekvatno opisan pravi čovjekov odnos prema 'prirodi' kao njegovom okolnom svijetu. Taj odnos ima i mnoge druge osebujnosti koje još nisu obilježene denuminiziranjem svijeta, te i sam taj odnos također ima jednu povijest, čije mogućnosti danas zapravo iskušavamo ne samo pozitivno. No, unatoč značenj u te teme, njome se ovdje ne možemo dalje baviti.
5 . M O G U Ć N O S T S U S R E TA N J A B O G A U S V I J E T U
Napetost između transcendentalne postavke i povijesne religije Pitanje o mogućnosti susretanja Boga i njegova dj elovanj a na nas u našem konkretnom povijesnom, svjetovnom iskustvu danas stvara naročite teškoće. Bog nam se do sada pojavljivao upravo kao noseći temelj svega što nas može susresti u posljednjem hori zontu kOji je on sam i koji jedino on čini. Kao onaj koji se ne može skupa s onim utemeljenim uvrstiti u neki sustav koji obuhvaća oboje, on nam se pojavljuje kao uvijek transcendentan, kao onaj koji je pretpostavljen svemu postavljenome, kojeg se stoga ne smije misliti kao nešto postavljeno, tj . kao nešto od nas obuhvaćeno i obuhvatljivo. Č ini se da time kao posljedica proizlazi to što sa činj ava osnovnu teškoću današnjega čovjeka u odnosu na neku konkretno prakticiranu religiju. Bog se ne može sresti u svojem svijetu kao nekaziva neobuhvatna tajna, kao temelj i ponor, kao nekaziva Tajna, čini se da se on ne može uvući u svijet s kojim se ophodirno zato što bi on upravo time postao time što on nije; pojedinac pokraj kojega postoji drugo koje on nije. Ako bi se htio pojaviti u svijetu, onda bi on prividno odmah prestao biti on sam, prestao bi biti temelj svake pojave koji sam nije nikakva pojava i kOji nema nikakvu poj avu. Č ini se da Bog per definitionem ne može biti unutarsvjetovan. Kada se prebrzo kaže da on to zapravo i ne treba biti, da se on zapravo uvijek treba misliti kao nadsvje tovan, tada se uopće još nije naslutila ta zbilja radikalna teškoća. Naime, teškoća se sastoji u tomu da Bog per definitionem izgleda ne bi mogao biti prisutan tamo gdje smo per definitionem mi. Č ini se da svaka objektivacija Boga kao prostorno-vremenski navedi vog, kao onoga što je odredivo, što je ovdje i sada, bitno nije Bog, već nešto što kao fenomen moramo izvesti iz drugih fenomena koji se mogu unutarsvjetovno navesti ili postulirati. Ali religija - takva kakvu mi poznajemo - kao religija molitve za Božje sudjelovanje, kao religija čuda, kao religija povijesti spa-
115 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Mogućnos! susretanja Boga II svijetu
5.
1 16 DRUGI T I J E K : ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Mogućnost susretanja Boga u svijetu 5.
senj a koja je odvojena od druge povijesti, kao religij a u kojoj za razliku od drugih određenih subjekata treba postojati božanska svemoć, kao religija jedne određene riječi koju, za razliku od svih drugih riječi, treba iskazati Bog, kao religija određenih, također od Boga autoriziranih proroka i nositelj a objave, i kao religija jednog pape koji sebe naziva Isusovim predstavnikom (pri čemu se onda ta riječ 'Isus Krist' opet svakako manje-više čuje kao riječ 'Bog') - jedna takva religija ipak unutar našega iskustva navodi dane fenomene kao određene osebujne objektivacije i manifesta cije Boga, tako da se Bog na taj način pojavljuje u našem katego rijalnom svijetu iskustva na sasvim određenim točkama. Čini se da je jedna takva religij a unaprijed nespojiva s našom transcendentalnom postavkom koje se, s druge strane, ne može mo odreći ukoliko danas uopće još želimo govoriti o Bogu. Tako kako je ljudi konkretno prakticiraju, čini se da religij a uvijek i neizbježno kaže: 'Bog je ovdje, a ne tamo', 'ovo je u skladu s nje govom voljom, a ovo nije', 'on se objavio ovdje, a ne tamo' Č ini se da se kao prakticirana religij a uopće ne želi i ne može odreći kategorijaliZiranja. Č ini se da religija koja se toga odriče gubi u magli koja možda postoji, ali s kojom se praktično religiozno ne može živjeti. Č ini se da, obratno, naša temeljna postavka kaže: Bog je posvuda ukoliko je on ono sveutemeljuj uće, i on je nigdje ukoliko je sve što je utemelj eno stvoreno te ukoliko je sve što se pojavljuje unutar našega svijeta iskustva različito od Boga, razdvo jeno apsolutnim bezdanom između Boga i onog nebožanskog. Ovdje danas, za sve nas, svakako leži osnovna teškoća, premda je izražena jednim vrlo formaliziranim iskazom. Č ini se da svi mi (pa čak i ateist kOji je prestrašen i zabrinut zbog mučne ni štavnosti svojega opstojanja) možemo biti pobožni u tom smislu da u šutnji štujemo ono nekazivo, znajući da postoji nešto takvo. To nas pogađa kao nepobožna indiskretnost, gotovo kao loš ukus u odnosu na onu tihu i religioznu šutnj u pred apsolutnom Taj nom kada ne govorimo samo o nekazivom, već kada povrh toga u normalnoj pobožnosti unutar našega svijeta iskustva u neku ruku prstom pokazujemo na ovo i ono određeno i kažemo: tu
je Bog. Samorazumljivo je da u toj teškoći povijesna objavljena religija, koja je kršćanstvo, ima svoju najnačelniju i najopćenitij u ugroženost. Kako bismo svladali tu teškoću, moramo napredovati oprezno i u mnogim koracima.
Neposrednost prema Bogu kao posredovana neposrednost Lako je UVidjeti da neposrednost prema Bogu kao takvom, ma kako se pobliže trebala razumjeti, ili uopće ne može postojati ili da nije nemoguća već stoga što je i sama opet, u bilo kojem smislu, posredovana. Ako uopće postoji neka neposrednost prema Bogu - tj . ako mi zbilja možemo imati nešto s njim samim kao takvim - ta neposrednost ne može ovisiti o tomu da ono nebožansko naprosto iščezava. Naravno, može postoj ati religij ski pathos koji gotovo živi od tog osnovnog efekta da se Bog pojavljuje tako što stvorenj e iščezava. Taj osjećaj da se u neku ruku mora nestati kada Bog želi pokazati samoga sebe u potpunosti je razumljivo čuvstvo o kojemu se uvijek iznova svj edoči i u Starom zavjetu. Naivan pobožan čovjek, koji sebi kategorijalno predočava Boga, nema pritom nikakvih teškoća; on teškoću jednako tako malo vidi u tomu što ima slobodu, premda je i sam stvoren od Boga u svojoj slobodi (kao sposobnosti i kao aktu). No, u trenutku kada iskušavamo da mi kao oni koji radikalno potječu od Boga i koji smo do zadnje pore naše zbiljnosti ovisni o njemu trebamo rea lizirati to da imamo i slobodu u odnosu na Boga, u tom trenutku to nij e nikakva samorazumljivost. Neposrednost prema Bogu, ukoliko unaprijed ne treba biti ap solutna proturječnost, ne treba ovisiti o tomu da ono ne-božansko naprosto iščezava kada se približava Bog. Bog kao on sam ne treba naći mjesto time što uzima mjesto nečem drugome što on nije. Jer se barem jednom prisustvovanje Boga kao transcendentnoga Boga i horizonta svakog bivstvujućeg i spoznavajućeg (koji je svakako također jedan dolazak Boga, neposrednost prema njemu) događa upravo kroz danost i u danosti konačnog bivstvujućeg.
1 17 DRUGI TIJEK: ČOVJ E K P R E D APSOLUTNOM TAJNOM
Mogućnost susretanja Boga u svijetu 5.
1 18 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJ NOM
Mogućnost susretanja Boga II svijetu 5.
Posredovanost i neposrednost nisu naprosto proturj ečnosti; postoji jedno čisto posredovanje za neposrednost prema Bogu. I tamo gdje je prema kršćanskom razumijevanju vjere nama sa mima dano najradikalnije, apsolutno neposredno sebepriopćenje Boga u njegovom najviastitijem bitku (naime u neposrednom zrenj u Boga kao ispunj enja pomilovanoga, konačnoga duha), ta je najradikalnija neposrednost još uvijek, u izvj esnom smislu, po sredovana konačnim subjektom koji iskušava nju, a time i samog sebe. U toj najneposrednijoj pojavi Boga subjekt ne iščezava i nije u neku ruku prognan, nego upravo dolazi do svojega ispunjenja te dakle i do najviše subjektivne samostalnosti koja je svakako pretpostavka i ujedno posljedica te apsolutne neposrednosti pre ma Bogu i to po njemu. Konačno kao takvo, ukoliko se kao to određeno poj edinačno pojavljuje unutar transcendentalnog horizonta, ne može se pred staviti tako da bi time što je dano to konačno već bio prisutan i sam Bog kao takav, povrh one mogućnosti posredovanj a našega transcendentalnog iskustva. Neovisno o tomu što se transcen dentalno iskustvo i transcendentalna upućenost na Boga mogu posredovati svakim kategorijalnim bićem, mora se priznati da nešto određeno poj edinačno unutar transcendentalnoga hori zonta ne može Boga posredovati tako da bi, naprosto time što bi to određeno pojedinačno bilo dano, ta prisutnost Boga povrh njegove transcendentalnosti mogla dobiti onakav karakter kakav pretpostavljamo u vulgarnoj interpretaciji religijskog fenomena. To naprosto priječi razlika koja nužno vlada između svete Tajne kao temelja, s jedne, i svega utemeljenoga, s druge strane. Pojedi načno biće kao takvo može u svojoj kategorijainoj pojedinačnosti i ograničenosti posredovati Boga utoliko što se na njegovu iskustvu događa transcendentalno iskustvo Boga. Ali je pritom dakako još uvijek nejasno, zašto bi i u kojoj mjeri ta vrsta posredovanj a trebala pripadati jednom određenom kategorij alnom biću prije nego nekom drugom; i tek ako to možemo kazati, tek tada uopće može postojati nešto poput konkretne i konkretno prakticirane religije s onim, njezinim kategorijalnim religioznim.
Alternativa: 'Pobožnost prema svijetu' ili istinsko sebepriopćenje Boga Mi dakle još uvijek stojimo pred neriješenim problemom koji nas zaokuplja. Jer - tako se čini - religija je tada, pod spomenutim pretpostavkama, respekt pred kategorijalnim strukturama svijeta, budući da sve one skupa imaj u transcendentalnu uputu na svoj pratemelj; a na taj bi način Bog po 'religiji' došao u igru zapravo samo neizravno. To je jedna strana alternative. Ta jedna strana alternative bi se mogla nazvati čovjekovom pobožnošću prema svijetu u njegovim vlastitim, stvarnim, naravno i međuljudskim strukturama, i to sa znanjem o tomu da taj svijet sadrži posljednju uputu na svoj transcendentalni temelj i ponor koji se zove 'Bog'. Pravom bi religijom ostala jedna božanski obuhvaćena 'pobožnost prema svijetu'. Jedan bi štovao prirodu kao ono božansko, drugi bi svijet dOŽivljavao kao mjesto gradnje i gradilište svog vlastitog samooslobođenja i svog vlastitog djelatnog samorazumijevanja, treći bi možda bio znanstvenik kOji zbiljnost u njezinoj sagledanoj istini dOŽivljava kao lijepu. Sve bi se to svakako moglo zamisliti s obzirom na nekazivo šuteću usmjerenost-na i na ono Od-kuda koje bi se s drhtanjem i prij e posljednj ega zašućivanj a moglo nazvati 'Bog'. Time bismo opisali nešto što bi se možda moglo nazvati 'naravna' religija: 'naravna' zato što je ovdje vrlo teško međusobno razdvojiti narav i nadnaravnu milost. Ili j e religija ipak više od 'pobožnosti prema svijetu'? Postoji li mogućnost neposrednosti prema Bogu, u kojoj se on, a da zbog kategorijaliziranja zbiljski ne prestaj e biti on sam, više ne pojavljuje samo kao uvijek nedostupni uvjet mogućnosti subjek tivnog ophođenj a sa svijetom, nego se daje kao takav te u kojoj se može prihvatiti to njegovo sebepriopćenje? Pokazat će se da se ta 'nadnaravna' bit religije i ona, već u prvoj bitnoj postavci dana razlika te religije spram one koju smo netom nazvali 'naravnom religijom', ne mogu podvesti pod univokni pojam religije. Ovdje valj a ustvrditi da 'prisutnost' Boga kao uvj eta i predmeta toga što mi u uobičajenom smislu običavamo nazivati religij om može
1 19 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Mogućnost susretanja Boga II svijetu
5.
120 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A P SOLUTNOM TAJNOM
Mogućnost susretanja Boga u svijetu s.
barem u kršćanstvu postojati samo utoliko, ukoliko predstavljanje te prisutnosti Boga u ljudskoj rij eči, u sakramentu, u Crkvi, u objavi, u nekoj svetoj knjizi itd., bitno ne može biti ništa drugo neko kategorijaina uputa na transcendentalno prisuće Boga . N P Ukoliko, drugačije rečeno, B o g treba ostati o n s a m i u svom p o sredovanju nama, ukoliko n a m on treba posredno neposredno biti dan kao beskonačna zbiljnost i kao neka ziva Tajna i ukoliko u tom smislu treba biti moguća i religija, taj se događaj mora do goditi na tlu transcendentalnoga iskustva kao takvog, on mora biti modalitet tog transcendentalnog odnosa koji u potpunosti dozvoljava neposrednost prema Bogu. A ta kategorijaina pojava i konkretnost te neposrednosti ne mogu biti dane u svojoj ka tegorijalnoj konačnosti kao takvoj , već samo u svom karakteru upućivanja na modalitet tog transcendentalnog odnosa koji daje neposrednost. Kasnij e se mora točnij e ispitati na koji način postoji baš taj modus transcendentalne upućenosti čovjeka na Boga. Ako se prilikom pokušaja davanja odgovora na to pitanje pokaže da se interpretacij a transcendentalnoga iskustva Boga sastoji u tomu da je sveta Tajna prisutna u modusu apsolutne i skrivajuće blizine i apsolutne samoponude, a ne samo kao odbojna daljina koja nas baca u našu konačnost - čak i kada se sve to događa samo po mi losti i u slobodi takvoga sebepriopćenja Boga - trebat će se pitati, zašto takva apsolutna neposrednost prema Bogu nije već unapri jed nadmašila svaku drugu zamislivu, kategorij alno posredovanu religijsku danost Boga, tako kako se ona misli u konkretnoj religiji, NP
Riječi 'Anwesen' (prisustvovanje) i 'Anwesenheit' (prisutnost) Rahner upotrebljava kao istoznačnice s riječju 'Gegenwart' koja se normalno prevodi kao 'sadašnjost', ali koju zbog njezine istoznačnosti s dvije pređašnje gotovo uvijek u teologijskom kontekstu prevodimo kao 'prisuće' u smislu grčke riječi 'll(lPOU(Jl(l', budući da ta stara hrvatska riječ 'prisuće' u korijenu ima riječ 'suće', tj. 'bit', što znači da se u slučaju 'll(lPOU(Jl(l' - i prije Pavlova govora o ponovnom Kristovom dolasku (Ankuft) - koliko starozavjetno toliko i novozavjetno, radi o potpunom sebeočitovanju i sebepriopćenju Boga u svijetu u njegovoj apsolutnoj biti, npr. na razini starozavjetnoga: 'Ja sam koji jesam'.
u religiji čuda svemoćnoga interveniranja Boga u ovom svijetu, u religiji uslišavanja molitve, Saveza, određenih sakramentainih znakova itd., u kojima se događa milost. Trebat će se kazati zašto sve ono što ustaljeno samorazumij evanje religij e kao prisuća i oglašavanj a Boga u povij esti predstavlj a zbiljsko prisuće Boga po sebi samome - dakle zbilj ski utemeljujući religij u - samo ako i ukoliko se te pojave Boga u našem prostorno -vremenskom svijetu događaju kao konkretna povijesnost onog transcenden talnog sebepriopćenja Boga. Inače bi ono bilo mirakul, a ne čudo povijesne objave Boga.
121 DRUGI T I J E K : ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Mogućnost susretanja Boga u svijetu 5.
Božje djelovanje kroz drugotne uzroke No, ovdje zatim treba kazati ono što je već kazao Toma Akvinski kada je naglašavao da Bog djeluje kroz drugotne uzroke. Nepo srednost prema Bogu, njegova posredovanost, njegova prisutnost i njegova nepristupačnost unaprijed su diferencirane veličine već stoga što duh kao transcendencij a nij e odličje svakoga u nutar svjetovnog bića, no nama je ovdje prije svega stalo do spomenutog Tominog stava. Ukoliko ga se ne krnji, taj stav kaže da Bog dje luje na ovaj svijet, te zapravo ne djeluje u ovom svijetu. On nosi lanac uzročnosti, ali svojim djelom ne umeće sebe kao člana u taj lanac uzroka kao neki uzrok među uzrocima. Sam lanac kao cjelina, dakle svijet u svojoj isprepletenosti i to ne samo u svom apstraktno formalnom jedinstvu, nego i u svom konkretnom diferenci ranj u i dubokosežnim razlikovanjima momenata na cjelini svjetske zbiljnosti, jest sebeobjava Boga. A on sam se ne može neposredno naći u toj cjelovitosti kao takvoj . Jer temelj se ne j avlja unutar utemeljenoga ukoliko je on zbilj a radikalni, dakle božanski temelj , a ne funkcij a u nekom spletu funkcij a. Ukoliko stoga treba postojati još neka neposrednost Boga prema nama, ukoliko ga kao njega samoga trebamo naći tamo gdje se mi nalazimo u našem kategorij alnom prostorno -vremenskom svijetu, utoliko ta neposrednost u sebi i u svom kategorijalno
122 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM
Mogućnost susretanja Boga u svijetu 5.
povijesnom obj ektiviranj u unaprijed mora biti zasnovana u tom svijetu, utoliko konkretna neposrednost Boga prema nama, koju pretpostavlja i ozbilj uje konkretna religija, mora biti moment i modalitet transcendentalne i istovremeno povijesno posredovane neposrednosti prema Bogu. Posebna ' intervencija' Boga može s e stoga razumjeti samo kao povij esna konkretnost transcendentalnog sebepriopćenj a Boga koje je oduvijek već nutarnje konkretnome svijetu. Takva ' intervencij a' Boga uvijek se, prvo, događa iz načelne otvorenosti konačnog materijala i biološkog sustava prema duhu i njegovoj povijesti i, drugo, iz otvorenosti duha prema povijesti transcen dentalnoga odnosa između Boga i stvorene osobe u obostranoj slobodi, tako da je svaka zbilj ska intervencij a Boga u njegovom svijetu u svoj svojoj slobodnoj neizvedivosti vazda samo povijesno konkretiziranj e one ' intervencije', u kojoj je Bog kao transcen dentalni temelj svijeta unaprijed utemeljio sebe u tom svijetu kao temelj koji priopćuje samoga sebe. Za današnje razumijevanje kršćanstva fundamentalni je pro blem, kako bi Bog zbiljski mogao biti Bog, a ne samo moment svijeta te kako ga k tomu upravo u našem religioznom odnosu prema svijetu ne moramo misliti kao onoga koji je izvan svijeta? Mora se prevladati dilema ' imanencije' ili 'transcendencije' Boga, a da se ne žrtvuje jedno ili drugo nastojanje. U našim dosadašnjim razmatranjima već smo se najmanje dva puta susreli s formalnom strukturom tog osebujnog odnosa transcendentalne nedostupno sti i kategorijaine pronalažljivosti. I naša nesvodiva subjektivnost i odgovorna sloboda pojavljuju nam se kao temeljni egzistencijali čovjeka koje uvijek iskušavamo, koji sebi, samorazumljivo, također uvijek iznova daj u prostornovremenski-konkretnu objektivaciju, a kOji k tomu ipak nisu nešto što se može pronaći, nešto što se kao pojedinačni predmet naprosto može zahvatiti i razgraničiti pokraj drugih predmeta. Isti analogno formalno lebdeći odnos vlada ci to naposljetku iz istih razloga) kada pitamo, pojavljuje li se Bog opipljivo u svojemu svijetu, da li on npr. uslišava, čini čuda, sve moćno intervenira u povij esti itd. Ako na ta pitanj a odgovorimo
potvrdno (ukoliko smo religiozni ljudi), tada se pod tim k tomu ne podrazumijeva da ono što se neposredno može pronaći od tog 'interveniranja' kao takvoga ne bi bilo u nekoj funkcionalnoj svezi sa svijetom, da se ne bi moglo kauzalno objasniti ili da se izvan religioznog transcendentalnog odnosa prema Bogu u stanovitim okolnostima putem toga ne bi moglo uvrstiti u tu funkcionalnu svezu, da se to zanemaruje kao ono 'još-neobjašnj eno', kao ono što se s pravom nije uzelo u obzir, ali što se načelno izuzima iz funkcionalne sveze svijeta. S tom kategorijalnom danošću Boga samo je kazano da tamo gdje subjekt zbiljski ostaje subjekt sa svojim transcendentalnim religioznim iskustvom i gdj e se oz bilj uj e kao takav te objektivacij e interveniranja Boga dobivaju mjesnu vrijednost unutar tog transcendentalnog iskustva Boga, mjesnu vrijednost koja doduše po sebi u potpunosti pripada tim fenomenima, ali upravo ukoliko se oni u potpunoj istini nalaze u toj subjektivnoj svezi i ukoliko se stoga u toj svojoj osebujnosti također mogu spoznati samo unutar te sveze. Pojasnimo to na jednom primjeru koji pripada najskromnijem načinu interveniranja Boga u svoj emu svijetu, ali koji zbog toga dakako ne može i ne želi potpuno prikazati specifičan način više vrste božanskoga ' interveniranja'. Pada mi na pamet ' dobra misao' koja za posljedicu ima neku važnu odluku koja se tako đer može pokazati unutar svijeta i koja je stvarno ispravna. Tu dobru misao promatram kao neko Božje prosvjetljenje; smijem li je tako promatrati? Na takvu prosudbu mogu biti potaknut iznenadnošću ili nemogućnošću da nađem neko kauzalno ili funkcionalno objašnj enje za nastanak te dobre m isli; ali moj a prosudba nije n a kraju krajeva opravdana takvim subjektivnim dojmom. Suprotno, ja imam pravo, čak štoviše dužnost, da obja snim padanje na pamet te dobre misli, svesti ga na meni nesvjesne asocijacije, na fiziološko i psihološko stanje u tom trenutku koje se možda ne može točno analizirati, promatrati ga kao funkciju mene samoga, moje povijesti, mojeg su-svijeta i okolnoga svijeta, svijeta naprosto. Ja je dakle mogu objasniti, uvrstiti je u cjelinu svijeta koja nije Bog sa svim konkretnim osebujnostima koje ono
123 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 5 . Mogućnost susretanja Boga u svijetu
1 24 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED A PSOLUTNOM TAJNOM
Mogućnost susretanja Boga u svijetu 5.
u pojedinostima nosi po sebi. I stoga utoliko na toj ' dobroj misli' ne mogu odčitati nikakvu posebnu prisutnost Boga u svij etu, nikakvo 'interveniranje' Boga u svijetu. Ali u trenutku, u kojem s jedne strane iskušavam i prihvaćam sebe kao transcendentalnog subjekta u mojoj upućenosti na Boga i u kojem s druge strane, unatoč funkcionalnoj isprepletenosti svih momenata svij eta, taj konkretni svijet u njegovoj potpunoj konkretnosti prihvaćam kao konkretni svij et, u kojemu se povi jesno pojavljuje moj konkretni odnos prema apsolutnom temelj u mojega opstoj anja i u kojemu g a j a slobodno realiziram, ta ' dobra misao' unutar tog subjektivnog transcendentalnog odnosa prema Bogu objektivno dobiva određeno značenje pozitivne vrste, te ja mogu i moram kazati: kao moment onog, od temelja oslobo đenoga svijeta kao mojega svijeta subjektivnoga odnosa prema Bogu, tu je ' dobru misao' u tom njezinom pozitivnom značenju htio Bog i ona je u tom smislu Božje 'prosvjetljenje'. Naravno, moglo bi se s te strane najprij e prigovoriti da bi se na taj način sve moglo promatrati kao posebno davanje, kao interveniranje Boga, jedino pod pretpostavkom da konkretnu konstelaciju mojeg života i svijeta prihvaćam tako da ona postaj e pozitivno spasenj skom konkretizacijom mojeg transcendentalnog odnosa prema Bogu u slobodi. Ali se tom prigovoru nesmetano može postaviti protupitanje, zašto to zapravo ne bi moglo biti tako? Ako se i ukoliko se nešto ne samo u teoriji, nego i u konkretnom ozbilj enju slobode, pozitivno uvrštava u slobodni odnos prema Bogu kao njegova obj ektivacija i posredovanje, onda je to doista nadahnuće, jedan, premda još vrlo mali čin moći Božj e provid nosti, kako mi to religiozno običavamo nazivati, j edno posebno interveniranje Boga. Ali baš je to moja doista subjektivna ispravna slobodna reakcij a na ovu ili onu određenu, po sebi funkcionalno objašnjivu konstelacij u prostora moje slobode koja konkretno posreduje moj odnos prema Bogu, no unatoč subjektivnosti moje vlastite odluke i reakcij e ona ovisi o čimbenicima koji mogu biti povoljni ili nepovoljni, a koji ipak u toj različitosti nisu naprosto podložni moj emu raspolaganju. No, utoliko se neka određena,
spasonosno djelujuća situacija, za razliku od neke druge, koja bi po sebi također mogla biti takva, ali upravo nije, s pravom može i mora faktički promatrati kao j edno posebno Božj e davanj e , kao njegovo interveniranje, kao njegovo uslišivanje, kao jedna posebna milost, čak i kada bi se suprotna situacija, izmanipuli rana čovjekovom slobodom putem davanja ispravnoga odgovora, mogla učiniti takvim posebn im Božjim činom, ali faktički upravo nije učinjena. Zato što je slobodna reakcija subjekta kao takvog također još jednom u svoj istini za samog subjekta to što mu je darovano, a da joj se time oduzima karakter vlastitoga odgo vornog i neotuđivog čina, dobra odluka sa svim onim što ona pretpostavlja kao posredovanje s pravom nosi karakter Božjega interveniranja, čak i kada se to događa po čovjekovoj slobodi i kada se na taj način može funkcionalno objasniti u onom stupnju, u kojem je povijest slobode objašnjiva, ukoliko se ona gradi na prostorno-vremenski objektiviranim momentima.
1 25 DRUGI TIJEK: ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM 5 . Mogućnost susretanja Boga u svijetu
TREĆI TIJEK ČOVJEK KAO BIĆE R A D I K A LN E UGROŽENOSTI K R I V NJOM
1.
TEMA I NJEZINE TEŠKOĆE
Krivnja i grijeh nedvojbeno predstavljaju središnju temu kršćan stva; jer ono sebe svakako shvaća kao religiju otkupljenja, kao događaj praštanj a krivnje od strane samoga Boga u njegovu činu upućenom nama u Isusu Kristu - u njegovoj smrti i uskrsnuću. Kršćanstvo poima čovjeka kao biće, čiji grješni slobodni čin nije njegova 'privatna stvar' koji bi on sam opet mogao sprati sa sebe svojom vlastitom potpunom moći i snagom, već kOji (ma koliko on neotuđivo pripada čovjekovoj slobodnoj subjektivnosti), jed nom počinjen, samo Božji čin može zbiljski prevladati. Utoliko bi svaki uvod u pojam kršćanstva bio manjkav ako ne bi bilo govora o čovjekovoj krivnji i izgubljenosti, o nužnosti spasenja iz radikalnog zla, o otkupljenju i potrebi otkupljenja. Kada se čuju pojmovi kao što su 'potreba otkupljenja', 'otkuplje nje', 'spasenje', 'izbavljenje od zla', tada je unaprijed preporučljivo ne pridodavati im nikakav vremenski indeks. Možemo li pasti u krivnju ili smo pali u krivnju, je li otkupljenje 'egzistencijalni moment' u našemu opstojanju ili je to neki vremenski ustvrdiv proces nakon nečega d rugoga - nakon krivnj e - itd.: to su u svakom slučaj u sekundarna pitanja. Uvijek iznova ćemo morati kazati da ovaj svijet ne možemo kršćanski interpretirati u tom smislu da je nekoć prije postojao neki zao, krivnjom ispunjeni svijet, i da je onda, empirijski opipljivo, postao bitno drugačijim s otkupljenjem koje je donio Isus Krist. Kada govorimo o čovjekovoj krivnji, o njegovoj izgubljenosti, o nužnosti čovjekova spasenj a od zla, o potrebi otkupljenj a i otkupljenju, tada najprije, barem metodički, sebi moramo kazati da se takvi pojmovi ne smij u unaprijed povezivati s vremenskim indeksom.
1 27 TREĆI TIJEK: ĆOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM l . Tema i
njezine te�koće
Skrivenost tog pitanja za današnjega čovjeka
1 28 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE R A D I K A l. N E UGROŽENOSTI K R I V N JOM l . Tema i njezine teškoće
Tema o čovjeku kao biću radikalne ugroženosti krivnjom danas je sigurno opterećena jednom posebnom teškoćom: neće se moći kazati da danas, sasvim neposredno i u jasnoj opipljivosti njegove svijesti, čovjeka pokreće pitanje, da li on i kako kao grešnik u svojoj individualnoj povijesti spasenja i nesreće nalazi milostivoga Boga, kako će se opravdati pred Bogom i uz pomoć Boga? U tom smislu normalan čovjek danas ne strahuje od Boga, a pitanje o nje govom individualnom opravdanju, koje je nekoć kod Augustina, a onda opet i u doba reformacije bilo pitanje opstanka i propasti Crkve, to pitanje danas više ne pokreće u toj mjeri ili možda uopće ne pokreće današnjega čovjeka. Moglo bi naravno u potpunosti biti tako da j e u dubini individualne savjesti i na doista odluču jućim mjestima individualne povijesti osobe sasvim drugačije. No, nakon prvog svagdanjeg dojma današnji čovjek nema j asnu svijest o tomu da on kao ispunjen neodbacivom krivnjom stoji pred Bogom kao onaj koji je zaslužio prokletstvo, kao onaj kojega jedino još spašava Božj a milost i kojega Bog prihvaća nepredvidi vim čudom božanske oslobađajuće presude. Već Luther i Pascal su tako mislili i neposredno osjećali. Mi zbilj a ne možemo kazati da i mi još uvijek tako neposredno osjećamo. Moderne socijalne znanosti imaju tisuće sredstava i putova da 'raščahure' čovjekovu krivnju pred Bogom i da je razore kao krivi tabu. Doduše, današnji čovjek uopće nema neki posebice pozitivan dojam o ćudorednom ustroju sebe i drugih. On svoju cjelokupnu konačnost, krhkost i nesagledivost doživljava i na području ćudorednih maksima. No on, ako želi, može mnoge ćudoredne norme promatrati kao posredovane društvom, kao tabue koje treba prozreti i razgraditi. Stvar k tomu ne stoji tako da time iščezava iskustvo ćudorednog kao takvog. To se ne mora nazivati ćudorednošću, to se ne mora podvoditi pod neku koncepcij u iz građanskoga morala; ali se ne može poreći da je čovjek odgovoran, da je zadan samome sebi, da stječe iskustvo, da barem u izvjesnim događajima svojeg opstoja nja može doći i dolazi u konflikt sa sobom i sa svojim izvornim
samorazumijevanjem. Č ak i onaj tko bi svladao sva ta iskustva kao jednu zbiljnost koja čovjeka jedino baca u neuroze straha činio bi to zapravo opet s pathosom da bi on to morao činiti. Dakle, čovjek je po transcendentalnoj nužnosti ćudoredno biće. Nasuprot toj zahtjevnoj zbiljnosti, nasuprot toj 'tablici našega opstojanj a', on doživljava svoju konačnost, svoju krhkost i svoju prozirnost. No, što slijedi iz te, svakako uVijek iznova iskušene, razlike između toga tko se treba biti i tko se j est? Sigurno, čovjek je doživio apokaliptičke razmjere zla u svijetu i on, opremljen izoštrenim pogledom psihologa, analitičara i sociologa, glede tog puta ni samome sebi u potpunosti ne vjeruje. Ali upravo na temelju te skeptičke trezvenosti on danas prema dobru i zlu više ne pokazuje onaj pathos, s kojim je ranije naviještao poruku o krivnji i oprostu krivnje. Ono što se naziva krivnjom on vidi kao jedan dio one opće bijede i apsurdnosti čovjekova opstojanja, u odnosu na koje čovjek nije subjekt, već objekt, sve što više biologija, psi hologija i sociologija ispituju uzroke takozvanoga ćudorednog zla. I zato današnji čovjek prije ima dojam da bi Bog pred čovjekom morao opravdati to nepoželjno stanje u svijetu, da je čovjek prije žrtva, a ne uzrok takvoga stanja u svijetu i ljudskoj povijesti; pa čak i tamo gdje se čini da je patnju doduše prouzročio čovjek kao slobodni subjekt, ali gdje je i taj djelatnik još jednom proizvod svoje naravi i svoje socijalne situacije. Dakle, današnji čovjek prije ima dojam da bi se opravdati morao Bog, negoli bi se sam čovjek morao opravdati zbog neke nepravde pred Bogom i uz pomoć Boga. Time je također dano da se smrt n i tamo gdje joj se još uVijek priznaje ozbiljno egzistencijeIno i religiozno značenje ne promatra ili jedva promatra kao moment neumoljivoga izlaženja-na-vidjelo dobrog ili zlog, ali nikad odba civog ustrojstva pojedinca. Smrt se tako ne promatra kao sud, već ili kao točka, na kojoj se sada konačno razrješuje sva zamršenost čovjekova opstoj anja, ili kao konačno, golo dolaženje-do -sebe apsurdnosti opstojanja koja ne nalazi nikakvo rješenje. Ali, u osnovi, ta opisana epohalna teškoća može samo za čovje ka biti zahtjev da se s ozbiljnim nepovjerenjem prema vlastitom
1 29 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO B I Ć E RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N J OM
Tema i njezine teškoće
1.
130 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM l . Tema i njezine teškoće
prosječnom osj ećaj u - koji zapravo sasvim sigurno nij e naprosto samorazumlj ivo mjerilo za sve - okrene kršćanskoj poruci o čovjeku kao grješniku i da se zapita, ne kazuje li ta poruka, na kraj u kraj eva, ono što se ne čuj e u j ednoj krivoj bezazlenosti, premda bi on to morao čuti i iz najnutarnjijega središta svojega opstojanja. Bijeg u krivu bezazlenost zapravo još nije izbjegnut ni onda kada se pozivamo na predodžbu o općoj apsurdnosti opstojanja ili kada se sve situacije koje nas tište i otuđuju shvaćaju kao ometajuće pojave u jednom razvoju koji u osnovi svakako ide izravno prema gore. Mi svakako moramo računati s tim da u kršćanskoj poruci glasnom postaj e barem toliko istine o čovjekovom opstojanju koliko se ona sama može čuti ako se samo pokuša osluhnuti glas svoje vlastite savj esti ili gl � s nekoga epohainog razumij evanj a vremena.
Krug između iskustva krivnje i oprosta Uz tu teškoću epohaine naravi sada međutim dolazi i jedna na čelna problematika: treba pitati, može li se ta tema obraditi već na ovom mjestu. Moglo bi se kazati da je razumijevanje prave biti krivnje moguće samo ako se već govorilo o apsolutnoj i pra štajućoj blizini Boga putem njegova sebepriopćenja; prava istina o čovjekovoj krivnj i mogla bi mu izaći na vidj elo samo tamo gdje on iskušava svoj oprost, svoje izbavljenje od te krivnje. Jer samo uz radikalno partnerstvo i neposrednost s Bogom u tomu što nazivamo milošću, sebepriopćenjem Boga, može se shvatiti što je krivnja kao zatvaranje sebe pred tom ponudom apsolutno božanskog sebepriopćenja; i samo u tij eku oprosta, koji čovjek propušta ili prihvaća, moglo bi se pojmiti, što je krivnj a koja se prašta; jer njoj bi pripadalo da se kazna za nju, koju ona povlači za sobom, sastoji upravo u sljepilu prema njezinoj vlastitoj nebitnosti. Š to se tiče te načelne teškoće, postoji naravno jedan neukidivi krug između iskustva krivnje i iskustva oprosta te krivnje, te je i
j edno i drugo uvijek ovisno od dotičnog drugog. Svoju radikal nost sama krivnja ima u tomu što se ona događa s obzirom na jednoga Boga kOji ljubi i priopćuje samoga sebe, te samo tamo gdje to čovjek znade i gdje tu istinu dopušta kao svoju on također može razumjeti krivnju u njezinoj dubini. Utoliko postoji krug međusobnoga osvjetljavanj a i međusobnoga razumijevanja. Ali u nužno vremenski protj ečućem čovj ekovom govoru o među sobno uvjetuj ućim momentima tog kruga, o drugom se mora govoriti nakon prvoga, premda se znade da se ono prvo ispravno razumjelo samo ako se govorilo o drugom. A takva susljednost se može također događati tako da se najprije govori o krivnji, a potom o njezinu oprostu.
2. Č O V J E KOVA S L O B O DA I S P O S O B N O S T Z A O D G OVORNOST
Među egzistencijale ljudskoga opstojanj a pripadaj u čovj ekova sposobnost preuzimanja odgovornostiN P i sloboda. Temeljna bit te slobode (zato što se nalazi upravo na subjektivnom polu ljudskoga opstojanj a i njegova iskustva nije usidrena unutar kategorij alnih danosti) ne sastoji se u nekoj čovjekovoj partikularnoj sposobnosti pokraj drugih, zahvaljujući kojoj on u slobodnom izboru može učiniti ili propustiti ovo ili ono. Tako vrlo olako interpretiramo svoju slobodu, doduše polazeći od pseudoempirijskoga shvaća nja slobode. No, u zbilji sloboda je najprije tek prepuštenost na
NP
Rahner jasno razlikuje 'Verantwortung' i ' Verantwortlichkeit'. Dok 'Verantwortung' u h rvatskome nedvojbeno znači 'odgovornost', riječ 'Verantwortlichkeit' ima mnoštvo ekvivokacija. Ona prije svega označava mogućnost da se n a sebe preuzme odgovornost (posebice za vlastitu slobodu), uračunljivost prilikom suđenja 'odgovorno' počinjenom nedjelu (u psihološkom smislu), okrivljivost (Haftbarkeit) u pravnom smislu. Međutim, s obzirom na to da se ovdje radi o navlastito ćudoredno-religijskoj kategorij i (egzistencijalu!), odlučio sam se za najneutra l n ije moguće značenje te riječi, tj . za 'sposobnost preuzimanja odgovornosti '.
131 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 2. Č ovjekova sloboda i sposobnost za odgovornost
odgovornost subjekta samome sebi, tako da je sloboda u svojoj temeljnoj biti usmj erena na subjekta kao takvog i kao cjelinu. U zbiljskoj slobodi subjekt uvijek vidi, razumije i postavlja samoga sebe, on naposljetku ne stvara nešto, već samoga sebe.
Sloboda se odnosi na cjelinu čovjekova opstojanja TREĆI TIJEK: ČOVJEK K A O B I Ć P. RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM 2 . Č ovjekova sloboda i sposobnost za odgovornost
Sa slobodom j e dano dvoje: ona se jednom odnosi na cjel inu čovjekova opstojanja, premda ta jedna cjelina ima prostornu i vre mensku protežnost i rasutost. Sloboda, kao sposobnost subjekta da nađe samoga sebe kao cjelinu, naravno nije sposobnost koja leži iza čisto pSihološke, biološke, izvanjske povijesne vremenitosti subjekta. Bilo bi to gnostičko shvaćanje slobode koje, naravno, ima vrlo dubokoumni stvarni razlog i za tu zabludu. Č ak je i jedan tako dubok duh i jedan tako odlučni kršćanin, kakav je bio Origen, barem djelomice podlegao tom iskušenj u i taj konkretni povijesni život shvaćao kao zli sekundarni refleks one slobode koja se zapravo prethistorij ski potvrdila i odlučila u jednom sasvim drugom, predtjelesnom prostoru opstoj anja. Sloboda je vladanje subjekta sobom kao jednim i cjelovitim. Ona se ne može naprosto razdijeliti na pojedinačne dijelove; ona nije neutralna sposobnost koja jednom čini ovo, a drugi put ono. No, unatoč tomu, ta sloboda kao sloboda subjekta nad samim sobom, na samome sebi i iz samoga sebe, kao jedna cjelina nije neka sloboda koja živi iza čisto fizičke, biološke i izvanjske povijesne vremenitosti, nego ona samu sebe ozbiljuje kao tu subjektivnu slobodu u prolasku kroz vremenitost koja postavlja samu vremenitost, kako bi bila ona sama. Naravno, takva je koncepcija mnogo diferenciranija, mnogo složenija, mnogo manje prozirna od primitivne kategorijaine slo bode kao sposobnosti da se po volji čini ovo ili ono, i ona se također složenija i manje prozirna od gnostičke koncepcije slobode. No, tek sada stvar stoji tako da je u jednoj čistoj ontologijskoj antropologiji istinito ono što je složeno, teško, ono što se uopće ne može radi kalno prozreti u svom identitetu i jedinstvu. Sloboda je sloboda u
prostorno-vremenskoj i kroz prostorno-vremensku povijest, te je upravo u tomu i na taj način sloboda subjekta za samoga sebe. Jedinstvo jednoga tijeka opstojanja u slobodi nije doduše ni kakva neposredno empirij ski i kategorijalno dokaziva empirij ska danost našega iskustva. To jedinstvo - a time i istinska bit subjektivne slobode - prethodi pojedinim aktima i događajima u ljudskom životu kao uvjet njihove mogućnosti, baš kao što čovjekova subjektivnost nije nikakav naknadni zbroj čovj ekovih pojedinačnih zbiljnosti. Dakle, po samoj sebi sloboda nije neka neutralna sposobnost da se čini ovo, a zatim ono, tako da bi se rezultati tih pojedinačnih čina mogli naknadno združiti, jer oni bi se - u sebi prošli - mogli još samo sastojati u Božjem i čovjekovom računu i tako bi se naknadno još jednom natovarili na leđa slo bodi. Sloboda nije poput uvijek istoga noža kOji prilikom rezanja uvijek ostaje isti taj nož. Tek sloboda - premda u vremenitosti i povijesnosti - ima jedan jedini, jednokratni akt, samoizvršenje samoga subjekta koje se uvijek i posvuda mora provlačiti kroz predmetno, svj etovno i povij esno posredovanj e poj edinačnih čina, ali koje podrazumijeva i izvršuje Jedno: jednog subjekta u j ednokratnoj cjelovitosti njegove povijesti.
Sloboda kao sposobnost za ono krajnje važeće Postoji i sljedeće krivo razumijevanje koje je ukorijenjeno u svijetu religioznih predodžbi i koje sa sobom donosi krive probleme: sloboda nije sposobnost da se čini ovo ili ono, tako da ono drugo znači suprotnost i ukidanje prvoga, tako da bi se - ako bi se to samo od sebe dalje odvijalo u fiZikalnoj vremenitosti - ispunjenje moglo misliti samo kao prekid tog, po sebi i za sebe, beskonačno vremenski traj ućeg niza p oj edinačnih, takozvanih slobodnih čina, naime tim što bi Bog izvanjski, smrću, oduzeo prostor toj slobodi koja se vječno dalje vremenuje. Ali sloboda nije mogućnost vječnog daljnjeg napredovanja u vječno novom predisponiranju. Naprot iv, sloboda, upravo po
133 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 2 . Č ovjekova sloboda i sposobnost za odgovornost
134 TREĆI TIJEK: ČOV J E K KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM 2 . Ć ovjekova sloboda i sposobnost za odgovornost
sebi, ima jednu nužnost koja nije svojstvena onom, u uobičaje nom smislu fizikalno nužnom, zato što j e sloboda sposobnost subjektivnosti, dakle subjekta kOji nij e neko slučajno presjecište kauzalnih lanaca koji se nižu prema naprijed i prema natrag sve do neodređenosti, već kOji je ono nesvodivo. Baš zato sloboda nije sposobnost toga što se uvijek iznova može revidirati, već jedina sposobnost za ono krajnje važeće,N P sposobnost subjekta kOji se putem te slobode treba dovesti do svojega krajnjega važenj a i do svoje neopozivost i; u tom smislu i otuda sloboda je sposobnost za vječnost. Kada se želi znati što je konačno važenje, tada se mora iskusiti ona transcendentalna sloboda koja j e zbilj a ono što je vječno, zato što upravo ona postavlja konačno važenj e koje iznutra više ne može niti želi biti nešto drugo. Sloboda nije poradi toga da bi sve uvijek iznova moglo postati drugačije, nego da bi time nešto zbilja dobilo važenje i neizbj ež nost. Sloboda j e u izvj esnoj mjeri sposobnost zasnivanj a onog nužnog, trajnog, krajnj e važećeg, te svugdje gdje nema nikakve slobode uvijek je dano samo nešto što iz sebe samoga uvij ek iznova stvara dalje i prevodi, te se unatrag i unaprijed rastvara u nečem drugom. Sloboda je događanje onog vječnog, u kojemu ne sudjelujemo promatrajući izvana zato što smo mi sami oni kOji se još uvij ek događaju u slobodi; nego mi u trplj enj u višestrukosti vremenitosti činimo taj događaj slobode, stvaramo vječnost koja mi sami jesmo i postajemo.
NP
Riječi 'das Endgiiltige', 'die Endgiiltigkeit' i 'Giiltigkeit' Rahner vjerojatno preuzima iz neokantovske tradicije, no on ih naravno pretumačuje u svojemu smislu, budući da se u ovom 'Trećem tijeku' radi o slobodi. Kako bi se to razumjelo, mora se kazati da njemački glagol 'gelten' ima dvostruko, ontologijsko i etičko značenje: 'važiti' u ontologijskom i 'vrijediti' u etičkom smislu. Budući da Rahner ipak u bitnome baštini neoskolastičku tradiciju, koja iz ontologijskoga poretka izvodi 'naknadno' i etički, razumljivo je da on kontekstualno sugerira oba značenja. Zbog toga smo npr. 'das Endgiiltige', riječ koja se obično prevodi kao 'ono konačno' morali etimologijski prevesti kao 'ono krajnje važeće'. Dakle, kad god se u tekstu navodi riječ 'važenje' (Geiten, Giiitigkeit), nju se istodobno treba razumjeti i čitati kao 'vrijednost' i 'valjanost' u etičkom smislu.
Transcendentalna sloboda i njezine kategorijaine objektivacije Ta sloboda kao sloboda događanja krajnjeg važenja subjekta jest transcendentalna sloboda i transcendentalno iskustvo slobode. Ona je dakle jedan moment na samome subj ektu koj i subj ekt ne može neposredno iznijeti pred sebe, objektivirati, u svojemu sopstvu kao takvom. Stoga ta sloboda nije neki pojedinačni empi rijski podatak kojeg bi aposteriorne antropologije mogle pokazati pored drugih predmeta. Kada počnemo reflektirati na slobodu, tada je taj akt na subjektivnom polu opet sloboda, a u tom aktu tragajuće refleksije na raniju slobodu mi u izvjesnoj mjeri vazda možemo naći samo objektivacij e te slobode koje se kao takve potpuno funkcionalno sprijeda i straga, odozgo i odozdo mogu iznova rastvoriti u pluralnosti iskustvenog svij eta predmetne vrste, tako da se sloboda više ne može pronaći. Ali se ona već sama opet ozbiljila u istom trenutku na subjektivnom polu tog akta traganj a za objektiviranom slobodom. Stoga se sloboda po svojoj biti kao događat" subj ekta ne događa u upojedinjujućoj i izolirajućoj empiriji pojedinačnih znanosti koja se na taj način može promatrati, jer u njoj u osnovi nij e slobodno ništa osim subjekta koji se bavi znanošću i kojemu je u slučaju takve vrste znanosti stalo do svega drugoga osim do subjekta. To da smo slobodni i to što doista znači sloboda, to oduvijek već iskušavamo kada počnemo refleksivno pitati o tomu. Sa svim se ovim naravno ne poriče, nego se pozitivno tako đer kazuje da je čovjek na višestruk način biće koje je izloženo NP
Riječ 'Geschehen' (događanje, događaj), Rahner mnogo rjeđe upotrebljava u odnosu na eckhardtovski i heideggerijanski obojenu riječ 'Ereignis' koju su do sada mnogi h rvatski prevoditelji Heideggera prevodili kao 'zgoda'. Č ini mi se međutim da Rahner ide poput Heideggera na etimologijsko značenje te riječi kada govori o transcendentalnim uvjetima subjektivne slobode i odgovornosti. Naime, glagol 'er-eignen' u izvornom smislu ne znači 'događati se', već prije svega 'o-svojiti', kako se u potpunoj adekvaciji ta njemačka riječ prevodi na ruski jezik. Stoga i u ovom Rahnerovom izvornom shvaćanju 'Ereignis' ne znači nikakvu 'zgodu' niti ' događaj ', već prije svega i izričito tijek osvajanja horizonta vlastite slobode i (individualne) subjektivnosti.
135 TREĆI TIJEK: ČOVJ EK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 2 . Č ovjekova sloboda i sposobnost za odgovornost
TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
nužnosti. A iskaz da je on također uvijek uvjetovano, poteklo biće, kOjim manipulira njegova okolina, ne odnosi se samo na neko regionalno, omeđivo područj e njegova opstojanja, pokraj kojega bi postojao prostor slobode, nego se ta dva aspekta ne mogu nikad konkretno međusobno razdvojiti u čovjeku. Jer tamo gdje slobodno djelujem kao subjekt, tu uvijek djelujem u nekom objektivnom svijetu, uvijek se u neku ruku udaljavam od svoje slobode u nužnosti tog svijeta; a tamo gdje trpim, spoznajem, analiziram i povezujem nužnosti, tamo to činim kao subj ekt slobode te je barem akt spoznaje onog nužnog subj ektivni akt koji aktivno izvršuj e sam subjekt, odgovara za njega i upravo ga slobodno preuzima na sebe. Upravo je sve to time najradikalnije kazano, baš kada se naglašuj e da sloboda nij e nikakva kategori jaIna pojedinačna danost koja se može neposredno empirij ski zamijetiti u prostoru i vremenu. U odnosu na pojedinačne slobodne radnje u životu, subjekt nikada nema apsolutnu sigurnost u pogledu subjektivne, a time i ćudoredne kvalitete tih pojedinačnih radnji zato što su one kao realno i spoznajno objektivirane već oduvijek sinteze izvorne slo bode i prihvaćene nužnosti, sinteze koje se više ne mogu refleksivno adekvatno raskinuti. Zato subjekt u svom izvornom transcenden talnom subjektivnom iskustvu doduše znade tko on jest, no on to izvorno znanje nikada ne može objektivirati u neko određeno, tematski stavačno znanje o apsolutnoj sigurnosti iskaza, kako bi o samome sebi mogao iskazati i suditi, tko je on i što je on postao pu tem konkretne posredovanosti svojih kategorijalnih čina. Slobodni je subjekt oduvijek već izvorno u svojoj slobodi kod sebe i istodobno u svojoj slobodi izmaknut sebi zbog onoga predmetnoga, putem kojega se on se on nužno mora posredovati sa samim sobom.
3.
MOGUĆNOST ODLU K E PROTIV BOGA
Prilikom naših razmatranj a o biti subjektivne slobode radi s e o tomu da se pojmi kako je sloboda raspolaganj a sobom sloboda u odnosu na subjekta kao cjelinu, sloboda za ono od konačne i kraj -
nje vrijednosti i sloboda koja se izvršuje u slobodnom apsolutnom Da ili Ne u odnosu na usmjerenost i porijeklo transcendencije, što nazivamo 'Bog'. I ovdje dolazimo - koliko je to uopće moguće na jedan više filozofijsko-antropologijski način - u blizinu toga što, u teologijskom smislu, znači krivnja. 137
Netematsko potvrđivanje ili nijekanje Boga u svakom slobodnom činu Sloboda ili subjektivnost, koja je 'predmet' same slobode, slobo da za ono od konačne i krajnje vrijednosti i sloboda za ili protiv Boga međusobno su povezane. Jer transcendencija u odbij ajućoj prisutnosti apsolutne Tajne koja nam se šalje jest uvjet moguć nosti subjektivnosti i slobode. Zato što je taj horizont apsolutne transcendentalnosti, zvan 'Bog', polazište i dolazište našega du hovnog kretanja, mi smo zapravo tek subjekti, a time i slobodni. Jer posvuda gdje mi je dan j edan takav horizont, dotično je biće već zatvoreno u sebe u jednoj određenoj unutarnjoj omeđeno st i, a da to ono samo ne zna, te stoga također nije slobodno. Za nas j e sada odlučujuće to što ta sloboda kao Da ili Ne im plicira slobodu u odnosu na svoj vlastiti horizont. Naravno da j e ljudski, predmetno, povij esno i u konkretnoj personalnosti posredovana sloboda uvijek i sloboda na nekom kategorij alnom objektu; sloboda se događa u posredovanju putem konkretno susretnutoga svijeta i prije svega putem druge osobe, čak i tamo gdje ta sloboda nastoji da neposredno i tematski bude sloboda u odnosu na Boga. Upravo ni u jednom takvom aktu tematskoga Da ili Ne u odnosu na Boga, to Da nije neposredno postavljeno u odnosu na Boga izvornog transcendentalnog iskustva, već samo u odnosu na Boga tematske, kategorijaine refleksije, u odnosu na Boga u pojmu, možda čak samo u odnosu na Boga u kumiru, a ne neposredno i samo u odnosu na Boga transcendentalne prisutnosti. No, zato što je u svakom aktu slobode, koji se kategorijalno bavi jednim sasvim određenim predmetom, jednim sasvim određenim
TREĆI TIJEK: ČOVJEK K AD B I Ć E RADI K A LN E UGROŽENOSTI K R I V N J OM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
TREĆI TIJEK: Č aV l E K KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
čovjekom, kao uvjet mogućnosti jednoga takvog akta još uvijek dana transcendencija prema dolazištu i polazištu svih naših du hovnih akata - dakle transcendencij a k Bogu - u svakom takvom aktu mogu i moraju biti dani netematsko Da ili Ne u odnosu na tog Boga izvornog transcendentalnog iskustva. Sa subjektivnošću i slobodom dano je to da ta sloboda nije samo sloboda u odnosu na predmet kategorij alnog iskustva u apsolutnom horizontu Boga, nego je to - premda uvijek samo posredovano - odlučujuća sloboda u odnosu na Boga i sloboda za Boga. U tom smislu, na radikalan način, Boga posvuda susrećemo kao pitanje upućeno našoj slobodi, susrećemo ga neizričito, netematski, neobjektivi rano, neiskazano u svim svjetskim stvarima i stoga prije svega u onom bližnjem. To ne isključuje obvezu transcendiranja. No, ta nam obveza ne daje odnos prema Bogu u izvornoj slobodi, nego predstavlja tematiziranje i obj ektiviranj e odnosa naše slobode prema Bogu koja je su-dana u izvornoj biti subjekta kao takvog.
Horizont slobode kao njezin 'predmet' Zašto je sada transcendentalni horizont naše slobode ne samo uvjet mogućnosti slobode, nego i njezin pravi 'predmet'? Zašto se u svojoj slobodi ne bavimo samo nama samima, zašto u odnosu na naš su-svijet i osobni okolni svij et ne djeluj emo samo tako što ili udovoljavamo zbiljnosti ili je razara mo u onom beskonačno širokom horizontu transcendencije, iz kojega slobodno izlazi mo u susret sebi samima, našemu su-svijetu i okolnom svijetu? Zašto je, povrh toga, taj horizont također 'predmet' te slobode u izricanju Da ili Ne njemu samome, gdje je on svakako per de finitionem također još jednom uvj et mogućnosti kazivanj a Ne njemu samom, gdje se on, dakle, kao uvjet mogućnosti slobode nužno i neizbježno može potvrditi ili zanijekati kao 'netematski' predmet te gdje je tako u aktu te niječuće slobode dano apsolutno proturječje time što se Bog istodobno potvrđuje i niječe? Kako to da se ta zadnja gorostasno st uj edno izmiče i time relativira u
vremenitost, tako da se takvo osobno ozbiljenje u izricanju Da i Ne Bogu nužno objektivira na konačnom materijalu našega života i njegovoj vremenskoj i prostornoj protežnosti i posreduje putem tog materijala? To je pitanje koje trebamo postaviti.
Mogućnost apsolutnog proturječja Treba se potvrditi mogućnost takvog apsolutnog proturj ečja u slobodi. Ona se naravno može osporavati i u nju se može sumnjati. U svagdanjoj vulgarnoj teologiji to se osporavanje i sumnjanje događaju posvuda gdje se kaže da se ipak ne može zamisliti ništa drugo osim toga da bi beskonačni Bog, u svojoj suverenoj stvar nosti, majušno klanjanje nekoj konačnoj zbiljnosti, ogrješenje o konkretnu, čisto konačnu bitnu strukturu, mogao smatrati upravo samo takvim kakvo ono jest, naime kao konačno. 'Volja', o koju se ogrješuje takav grijeh, ipak je samo od Boga želj ena konačna zbilj nost, a ogrješenje o Božju volju čini povrh toga Božj u volj u jednom kategorijalnom pojedinačnom zbiljnošću pored onog željenog na pogrešan način. Otkuda, otuda gledano, zbilj ski treba potjecati ona radikalna ozbiljnost slobodne odluke koju kršćanska vjera svakako priznaje barem cjelini čovjekova opstojanja? Unatoč tomu, postoji ta mogućnost da se u slobodnom, biti protivnom ophođenju s kategorijalnom pojedinačnom zbiljnošću, koja se nalazi u prostoru transcendencije, ogriješimo o krajnje dolazište te transcendencije. Ako ta mogućnost ne bi postojala, onda bi, u osnovi uzeto, bilo svršeno sa zbiljskom subjektivnošću slobode, s njezinom osebujnošću da joj je stalo do samoga subjekta, a ne do ove ili one stvari. Ako se radi o subjektu zato što je on transcendentalnost, a pojedinačna unutarsvj etovna bića, koj a nas susreću u horizontu transcendencije, nisu događaji unutar jednoga prostora koji ostaje netaknut samim onim uprostorenim, ako su, naprotiv, te konkretne zbiljnosti povijesna konkretnost transcendencije koja nosi našu subjektivnost, onda je sloboda u
13 9 TREĆI TIJEK: ĆOV J E K KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
odnosu na susretnuto pojedinačno biće vazda samo sloboda u od nosu na horizont, temelj i bezdan koji omogućuje da te zbiljnosti postanu jednim unutarnjim momentom naše slobode.
Sloboda kazivanja Da ili Ne Bogu 140 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO SIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
U mjeri i iz razloga, u kojima subjekt kao spoznavajući ne može biti ravnodušan prema dolazištu i polazištu transcendencije, u istoj toj mjeri i iz istog tog razloga i sloboda izvorno i neizbježno ima posla s Bogom. Sloboda je sloboda kazivanj a Da ili Ne Bogu te je po tomu i time sloboda za samu sebe. Ako j e subj ekt upravo nošen svojom transcendentalnom neposrednošću prema Bogu, onda se zbilj ski subjektivna sloboda, koja do krajnosti raspolaže subjektom kao takvim, može događati samo u kazivanju Da ili Ne Bogu zato što samo otuda uopće biva pogođen subjekt kao takav i kao cjelina. Sloboda je sloboda subjekta za samoga sebe u njegovom konačnom važenju, te tako i sloboda za Boga, i ukoliko manje bi mogao taj temelj tematski biti u pojedinačnom aktu slobode, utoliko više taj Bog, s kojim imamo posla u našoj slobodi, može u neku ruku biti tematski zazvan i ciljan u čovj ečjoj riječi, u čovj ečjem pojmu. Uz to dolazi i nešto drugo, što ovdje možemo nagovijesti samo u prethvatu: ako milosna i povij esna konkretnost naše transcen dencij e nije naprosto samo to što smo do sada kazali o njoj, nego se sastoji u ponuđenom sebepriopćenju Boga nama i u apsolutnoj blizini svete Tajne kao one koja se sama priopćuje i koja se ne uskraćuje, onda sloboda u transcendencij i i u kazivanju Da i Ne njezinom temelju dobiva neposrednost prema Bogu, zahvaljuj ući kojoj ona na naj radikalniji način postaj e sposobnošću kazivanj a Da i N e Bogu, na jedan način, na kOji o n a još n e bi bila dana po moću apstraktno-formalnoga pojma transcendencije k Bogu kao čisto dalekom i nedostupnom horizontu ozbiljenja opstojanja i na koji se ona stoga također ne treba izvoditi jedino iz tog, u neku ruku čisto nepristupačnog horizonta transcendencije.
Dakle, čovjek kao biće slobode može zanijekati samoga sebe tako da u svojoj cjelokupnoj zbiljnosti kaže Ne samome Bogu - i to samome Bogu, a ne samo bilo kakvoj iskrivljenoj ili djeti njastoj predodžbi o Bogu. Samome Bogu, a ne samo bilo kakvoj unutarsvjetovnoj maksimi djelovanja koju s pravom ili nepravom prikazujemo kao 'Božji zakon'. Sukladno biti slobode, takvo Ne Bogu izvorno je i primarno Ne Bogu u jednom i cjelokupnom čovjekovom ozbiljenju opstojanja u njegovoj jednoj i jednokratnoj slobodi. Takvo Ne Bogu nije izvorno čisto moralni facit koji zbra jamo iz dobrih ili zlih pojedinačnih čina, bilo da sve te pozicije obrađujemo kao ravnopravne, bilo da se smatra kako se u tom facitu radi jedino o vremenski zadnjim pojedinačnim pozicijama u našem životu, kao da je on zadnji samo kao vremenski i da nije utoliko od apsolutnoga značenja ukoliko u sebe integrira jedan čitav čin slobode jednog čitavog života.
Prikrivenost odluke Zato što je sloboda sadržaj subj ektivnoga transcendentalnog iskustva, a ne neki j zdvojivi podatak naše predmetne empirije, mi u poj edinačnome opstojanju sa sigurnošću nikada ne može mo sami od sebe ukazati na neku određenu točku našeg života j kazati: upravo se ovdje i nigdje drugdje događa zbilj a radikalno kazivanje Da ili Ne Bogu. No, premda to ne možemo učiniti baš stoga što na taj način ne možemo obj ektivirati izvornu, tran scendentalnu, subjektivnu slobodu, mi znamo da je cjelina života nekog slobodnog subjekta neizbježno odgovor na pitanje u kojemu se Bog šalje nama samima kao polazište transcendencije. I mi znamo da takav odgovor može biti i radikalno Ne toj n ijemoj , nepristupačnoj i prisustvujućoj svetoj Tajni i toj Tajni koja s e - po milosti - želi dati u apsolutnoj blizini. Međutim, osebujnost te transcendentalne danosti Boga kao onoga, o čemu se u slobodi radi, objašnj ava da se to Ne može skriveno događati u onoj ne dužnosti, u kojoj ono beznačajno unutarsvjetovno posreduje taj
141 TREĆI TIJEK: ĆOVJ E K KAO BIĆE R A D J K A L N f. UGROŽENOSTI KRIV NJOM
Mogućnost odluke protiv Boga
3.
odnos prema Bogu. Pod prividno najvećim zločinom ne može se, u stanovitim okolnostima, ništa skriti zato što on može biti samo fenomen predpersonalne situacije, a iza fasade građanske uljudnosti može se skrivati krajnj e ogorčeno i očajno, ali zbilja subjektivno učinjeno i ne samo u patnji pretrpljeno Ne Bogu. 1 42 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIV NJOM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
Nejednakost Da ili Ne Budući da je slobodno Ne u odnosu na Boga nošeno nekim tran scendentalno nužnim Da prema Bogu u transcendenciji jer ono inače uopće ne bi moglo biti - jer bi to dakle značilo slobodno samouništenje subjekta i unutarnj u proturječnost njegova akta - ono se naravno nikad ne smije promatrati kao egzistencijalnoontologij ska mogućnost jednako moćne slobode pored slobode izricanj a Da Bogu. 'Ne' je jedna mogućnost slobode, ali je ta mogućnost slobode uvijek i ono što je neuspjelo, ono što je krivo i skriveno, što u neku ruku niječe i ukida samo sebe. Takvo Ne na sebi može nositi privid kao da bi se subjekt zbilja radikalno potvr dio baš samo putem tog Ne. Taj se p rivid može j aviti samo zato što subjekt apsolutno postavlja neki kategorijalni cilj u slobodi i prema njemu apsolutno mjeri sve ostalo, umjesto da se bezuvjetno prepusti nekazivoj svetoj Tajni kojo m više ne raspolažemo, već koja bezuvjetno raspolaže nama. No, takvo Ne, ma koliko imalo privid apsolutnoga čina, ma koliko ono, kategorijalno gledano, bolje reprezentiralo tu apsolutnost odluke od onoga Da Bogu, nije zbog toga ravnopravno i jednako moćno kao i Da Bogu zato što Ne onaj život kOji ima uvijek dobiva od Da, zato što to Ne uvijek postaje razumljivo iz Da a ne obratno. I transcendentalna mogućnost slobodnog Ne živi od onog nužnog Da; svako spo znavanje i svako slobodno djelovanje živi od dolazišta i polazišta transcendencije. No, u tom Ne moramo dopustiti da važi ta realna nemogućnost i proturječnost u njemu samome: proturječnost da to Ne se zaista zatvori i kaže Ne transcendentalnom horizontu naše slobode i da pritom istodobn o živi od Da tom Bogu.
K tumačenju eshatologijskih iskaza Time naravno nismo objasnili mogućnost radikalnog, subjektiv nog Ne Bogu koje se odlučilo za konačno važenje. Tu mogućnost morat ćemo ostaviti kao 'tajnu zlosti '. Č ovj ek treba u najradikal nijoj, egzistencijelnoj jednokratnosti koja je on sam računati s tim da ta tajna zlosti u njemu nije samo jedna mogućnost, nego da ona također postaje zbiljnost i to ne utoliko ukoliko u njegov život prodire neka tajnovita apersonalna sila kao uništavajući udes, nego ta mogućnost izricanja Ne samome Bogu može kod njega postati zbiljskom u tom smislu da je on u svojoj subjektivnosti - koju više uopće ne može razlikovati ni odvojiti od sebe - zbilj ski zao i da on to zlo razumije kao to što on jest i što konačno želi biti. Kršćanski nauk o mogućnosti takve krivnje kao izricanja Ne Bogu u najradikalnijem tumačenju i održavanju zbilj ski subjektivne slobode pripisuje pojedincu jednu od te dvij e zadnje mogućnosti njegova opstojanj a kao njegovu zbiljski najvlastitiju. No - barem načelno - taj kršćanski nauk ne kaže ništa o tomu, u kojem je konkretnom poj edincu i u kojoj je mjeri ta moguć nost postala zbiljskom u čovjeku kao cjelini. Kršćanska poruka ne kaže ništa o tomu, je li samo u nekima ili u m nogima zlo postalo zbiljom koja određuje apsolutno i jednako tako konačno ispunjenje života. Svojom savješću i kršćanskom porukom, koja mu brani prigušivanje tog glasa savjesti, čovjek biva podučen o svojim mogućnostima i zadaćama, on se uključuje u tijek odlu čivanja o svojemu opstojanju, ali se pojedincu ne kaže, kakav je stvarni ishod te njegove individualne povijesti ili povijesti cje lokupnoga čovječanstva. Ni biblij ski opisi o kraju ne trebaju se nužno promatrati kao pripovijesti o onome što će se nekad kasnije dogoditi. Kada ispravno primijenimo dosljednu hermeneutiku eshatologij skih iskaza, tada se ti biblij ski opisi o kraj u poj edinca i cjelokupnoga čovječanstva u potpunosti mogu razumjeti kao iskazi o čovj ekovim mogućnostima i kao upućivanje u apsolutnu ozbiljnost odlučivanja. U nekoj zbiljskoj teologij i ne trebamo razbijati glavu pitanjem, da li se i kako mnogi ljudi stvarno, u
1 43 TREĆI TIJEK: ĆOVJEK KAO BIĆE R A DI K A LN E UGROŽENOSTI K R I V N JOM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
144 TREĆI TIJEK: ĆOV J E K KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JO M 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
svojoj potonjoj izvornoj slobodi zbiljski odlučuju protiv Boga . To ne trebamo znati te također ne trebamo tako ni čitati Sveto pismo. Bog ni u svojoj objavi o eshatologiji ne kaže, što će se jednom kasnije dogoditi, nego su ti iskazi u osnovi iskazi o sada egzistirajućem čovjeku, ukoliko se on nalazi u tom dvojstvu svoje budućnosti. U tom smislu kršćanska je poruka apsolutno smrtno ozbiljna kao radikalna interpretacija subj ektivnoga iskustva slo bode. Ona svakome od nas, ne nekom drugom, već meni, kaže: ti samim sobom, onim koji ti u svom najnutarnj ijem središtu jesi i konačno želiš biti kao onaj kOji sebe uključuje u apsolutnu, mrtvu, konačnu usamljenost zbog izricanja Ne Bogu. I sve opise Svetog pisma i tradicije o biti pakla možemo shvatiti kao plastičnu pre dodžbu i sliku te prave izgubljenosti i u tomu ne trebamo više ni za čim tragati, samo pod pretpostavkom da pritom ne previđamo na svijet trajno odnosnu bit duhovnoga subjekta i s njome danu proturječnost konačnom postale slobodne odluke protiv struktura te svjetske zbiljnosti koje je postavio Bog.
Mogućnost grijeha kao trajni egzistencijal Č ovjek oduvijek sebe već susreće u ozbiljenoj slobodi kada po činje reflektirati o samome sebi, a u samoj ozbiljenoj slobodi on susreće sebe i tamo gdje on na krajnje refleksivan način razmatra narednu odluku koju tek treba donijeti. Č ak ni tamo, gdje je ta već donesena slobodna odluka objektivirana i reflektirana, ona nije više refleksijom adekvatno razrješiva sinteza izvorne slobode i nužnosti materijala slobode. Unatoč potpunoj reflektiranosti, i buduća slobodna odluka suodređena je prethodnom od lukom u svojoj nedostupnosti za naknadnu refleksiju. Stoga je stvarno stanje slobode samo za sebe nepristupačno za apsolutnu refleksiju, za ispitivanje savjesti koje bi se htjelo razumjeti kao neki konačni iskaz o apsolutnoj sigurnosti. Č ovj ek nikad apsolutno ne zna sigurno, je li ono što je obj ektivno grešno u njegovom djelovanju, što on može eventualno nedvosmisleno ustvrditi, objektivacija
prave, izvorne slobodne odluke za izricanje Ne Bogu ili je samo, kao patnj a nametnuta nužnost, po sebi noseći materijal neke slobodne manipulacije, čija krajnja osebujnost promiče grubom empirijskom promatranju, ali koja u potpunosti može biti ono Ne Bogu. Nikad ne znamo s potonjom sigurnošću, jesmo li zbilja grješnici. No, mi s potonjom sigurnošću znamo - premda se ona može potisnuti - da zbilja možemo biti grješnici, čak i tamo gdje se čini kako nam građanska svakodnevnica i reflektirajuća ma nipulacija našim motivima posredstvom nas samih daju dobro svj edočanstvo. Budući da je sloboda u svojoj izvornoj biti usmjerena na izvor nu jednu cjelinu izvršenja opstojanja, dakle da je ona konačno ozbiljena tek kada je djelatna, kada je činom života usmjerena na apsolutno razvlašćivanj e smrti, mogućnost grijeha je jedan egzistencijal kOji neprevladivo prianj a uz cjelinu čovjekova ze malj skoga života. Trajna ugroženost slobodnoga subj ekta samim sobom n ij e karakteristika jednog određenog razdoblj a života koje bi s e mo glo prevladati unutar zemaljskoga života, nego je ta ugroženost uistinu jedan trajni egzistencijal kOji se nikada ne može nadma šiti u toj jednoj vremenskoj povijesti, egzistencijal koji uvijek i posvuda pripada jednom i cjelovitom, a ipak povijesnom tijeku ozbiljenja slobode.
Trajna suverenost Boga Naravno, u svemu tomu iskazana radikalna značajnost slobode za čovjekovo potpuno ozbiljenje ne ograničuje, suverenost Boga u odnosu na tu slobodu. Jer Bog zapravo nije neko kategorijal no Nasuprot toj slobodi, tako da bi Bog i sloboda morali jedno drugome osporavati svoje mjesto. Doduše, zla volja proturj eči Bogu unutar one razlike koja vlada između Boga i stvorenj a u transcendentalnoj jednokratnosti, a ta razlika - ovdje Bog, tamo subjekt stvorenjske vrste - upravo u činu slobode postiže svoju
145 TREĆ] TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 3 . Mogućnost odluke protiv Boga
pravu bit i bit subjektivnoga bića. Sve druge razlike između Boga i nekog stvorenog, čisto stvarskog bića mogu se stoga promatrati samo kao deficijentni modusi te prave razlike. Ta razlika se us postavlja u činu slobode, kod dobrog kao i kod zlog čina, zato što se i kod dobrog čina (zapravo tek kod njega) uspostavlja nešto čemu karakter slobodnoga zasnivanja-na-samome-sebi u jednakoj mjeri zapravo još više mora pripadati nego ćudoredno zlom činu slobodnog stavka. No, taj slobodni, subj ektivni bitak subj ekta, koji samoga sebe postavlja u konačnome važenju, jest za razliku od Boga zapravo zamišljeni slučaj razlike između Boga i nečega drugoga. Ona se ne smije misliti po modelu razlike između dva kategorijaina bića. Ona, naprotiv, upravo čini onu jednokratnu radikalnu razliku koja postoji samo između subjekta transcen dencije i beskonačnog, neobuhvatnog dolazišta i polazišta te transcendencije koja se zove Bog. No, baš je tu razliku postavio sam Bog te stoga ono samostalno, što upravo tek pravi tu radikalnu razliku između Boga i stvorenja, ne znači nikakvo ograničavanj e Božje suverenosti. Jer on ne trpi tu razliku, nego je tek omogućava. On je uspostavlja, u izvjesnoj mjeri daje joj slobodu vlastitog samoizvršenja te razlikovanosti. I zato Bog može - i to gledano s našega stajališta bez protusmisle nosti - potpuno u svojoj apsolutnoj suverenosti postaviti slobodu kao dobru ili kao zlu, a da time ne uništi samu slobodu. To da mi kao subjekti jedne još uvijek postajuće slobode ne znamo, je li Bog svu slobodu - barem konačno - položio u neku dobru odluku ili nije, to se poslušno treba prihvatiti kao činjenicu koja se može odčitati na iskustvu, jednako kao što mi moramo poslušno preuzeti samo naše opstojanje. Što je ovdje osebujnost slobode u njezinu odnosu prema Bogu, to zapravo iskušavamo već u našemu iskustvu opstojanja: to da je iskušavamo kao bitnu kontingencij u i istodobno kao nužnost za nas same. Čovjek nema ni mogućnost niti pravo vratiti ulaznicu u opstojanje koju zapravo on sam mora iskoristiti a ne pustiti da propadne onda kada pokušava sebe uništiti pokušajem samou bojstva. A taj čudnovati odno s kontingencije i nužnosti za nas
dolazi do svojega vrhunca upravo samo u uspostavi naše slobodne razlikovanosti od Boga, to je ono vlastito i tako upravo ono što je postavio Bog. No, ako je Bog jednom htio slobodu i ako je na taj način dana subj ektivnost, a da ona ne ograničuj e Božj u suverenost, onda je neizbježno prisutna mogućnost i nužnost slobodne odluke u odnosu na Boga zato što baš ona čini bit slobode. Može li se i kako zamijetiti ta sloboda ili ne, u onim rubnim slučaj evima čovjekovog čisto biologijskog postojanja, u kOjima ne spoznajemo nikakvu konkretnu mogućnost zapažanja subjektivnosti (npr. kod mentalno retardiranih koji - barem građanski gledano - izgleda nikad ne mogu postići korištenje uma), to je pitanje kojim se ovdje ne možemo baviti. Ono načelno, što se iskušava usred egzistencije, ne smije se koncipirati na temelju takvih rubnih slučajeva. Nama je uvijek pripisana naša vlastita sloboda te u toj situaciji upravo teologijski kršćanski iskaz o čovjeku kao subjektu slobode dobiva za nas konkretno neizbježno značenje i radikalnu ozbiljnost.
4. 'ISTOČNI GRIJEH'
Su-svijet kao prostor ozbiljenja slobode Ako se kršćanski nauk o mogućnosti radikalne krivnj e može zbilj ski uključiti u čovjekovo opstojanje, onda se također mora promisliti i to da je čovjek upravo kao slobodni subjekt, a ne samo pokraj toga, biće svjetovnosti, povijesti i su-svijeta. No, to znači da on svoj osobni, neodbacivi, njemu uvijek pripadajući slobodni čin, uvijek i neizbježno izvršuje u situaciji koju zatječe, koja mu je nametnuta i koja je naposljetku pretpostavka njegove slobode; to znači da on sebe ozbiljuje kao slobodnoga subjekta u situaciji koja je i sama uvijek određena povijesno i međuljudski. Ta sitacija nije samo izvanj ska, ona koja, u osnovi uzeta, uopće ne bi ulazila u slobodnu odluku kao takvu; ona nij e izvanj ski materijal na kojemu bi se osjećaj, stav, neka odluka donosila samo
147 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM 4 . 'Istočni grijeh '
TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM 4. 'Istočni . grijeh'
tako da bi materijal te slobodne odluke u neku ruku opet otpao od te odluke; nego materijal, na kojemu se sloboda ozbiljuje, ona neizbježno uzima kao konstitutivni i nj ome samome izvorno suodređeni moment u konačnom važenju slobodno postavljenoga opstojanja. Vječno važenje slobodnog subjekta posredstvom njegove slo bode jest konačno važenje same njegove zemalj ske povijesti te j e ono stoga iznutra suodređeno nametnutim momentima koji su sačinj avali vremensku situacij u slobodnog subj ekta; ono je suodređeno slobodnom povij ešću svih drugih kOji konstituiraju vazda vlastiti su-svijet. Kršćansko tumačenje te situacije slobod nog subj ekta, unatoč svakoj radikalnoj obrani nedužnosti naše vlastite povij esne slobodne odluke, kaže da j e ta su-svjetovno određena situacija za pojedinca u njegovoj slobodnoj subjektivno sti i najosobnijoj individualnoj povijesti neizbježno suoblikovana poviješću slobode svih ostalih ljudi. Time i tuđa krivnja znači trajni moment u individualnom situacijskom prostoru koji je određen cjelokupnim su-svijetom. Tjelesnost i objektivacij a svačije izvorne slobodne odluke par ticipira na biti i zvorne slobodne odluke, pri čemu j e najprij e svejedno, je li ona bila dobra i l i loša. A l i ona nije naprosto dobrost ili zlost te subjektivne izvorne slobodne odluke. Ona samo par ticipira na njoj i zato je neizbježno prisutna u modusu dvosmi slenosti: Naime, je li ona zbilja povij esno-tj elesna obj ektivacija j edne određene dobre ili loše slobodne odluke ili samo izgleda takvom zato što je ta obj ektivacij a nastala samo zbog predper sonalnih nužnosti, to za nas uvijek ostaj e nerazgovij etno unutar tekuće povijesti. Nadalje, ta je objektivacija slobodne odluke dana u modusu otvorene mogućnosti daljnj ega determiniranja. Jer objektivacija slobodne odluke nekoga čovjeka, koja je uklopljena u objektivnost j edne zajedničke slobodne situacije, može postati jedan unutarnji moment slobodne odluke nekog drugog, u kojoj ta objektivacija može dobiti potpuno drugačiji karakter, a da zbog toga ne prestaje biti rezultat prve slobodne radnje.
Postoje objektiva cije tuđe krivnje Među tako postavljene momente situacije individualne slobode prema kršćanskome nauku pripadaju i objektivacije krivnje. Čini se da to najprije zvuči poput puke samorazumljivosti. Jer svaki čovjek ima dojam da u svijetu odlučuje o samome sebi, da mora naći sebe i Boga, u svijetu kOji je suodređen krivnjom i krivnjom ispunjenim zakazivanjem drugih. Na temelj u svojeg vlastitog transcendentalnog iskustva on znade da postoji sloboda, da se takva sloboda objektivira svjetovno, prostorno-vremenski i po vijesno, on znade da takva sloboda ima i mogućnost donošenja radikalno-zle odluke, te on pretpostavlja da se u tom nedvojbeno sasvim nedostatnom i patnjom ispunjenom svijetu nalaze objek tivacije stvarno donesenih, zbilja subjektivno-zlih odluka. To mišljenje je vrlo blisko; no, kada ga promislimo ispravno i oprezno, ono tada izvan mogućega apsolutnog iskustva vlastitog subjektivnog zla, koje se ipak obj ektivira u svij etu, može zapravo zahtijevati samo vjeroj atnost. Zapravo bi se tek moglo pretposta viti da je doduše uvijek postojala nadiruća i prij eteća mogućnost zbilj a subjektivnog zla u svij etu, ali da ta mogućnost nije postala zbiljnost. Moglo bi se pretpostaviti da nepovoljne situacije slobode, koje stvaraju patnju i koje se u razvoju čovječanstva uvijek iznova trebaj u svladavati, nikad ne proistječu iz neke zbilj a subjektiv no-zle odluke, nego da su privremenosti jednog duboko dolje započinj ućega razvoj a prema gore koji još nije završen. Moglo bi se pretpostaviti da u svijetu možda postoje zle slobodne odluke koje se nužno objektiviraju, ali da su one opet poboljšane ili pre oblikovane naknadnom promjenom iste te subjektivne slobode, tako da one više nemaju značenje koje je suprotno biti dobrih slobodnih odluka drugih. Sve te mogućnosti se mogu činiti vrlo nevjerojatnima. Č ovjeku koji se u nekom subjektivno časnom sudu nalazi pred sobom ne samo kao mogući, nego i kao zbiljski grešnik, apsurdnom bi se mogla činiti pretpostavka da je u cjelokupnoj povijesti čovječan stva samo on takav grešnik samo zato što ima mogućnost suđenja
1 49 TREĆI TIJEK: čaVlEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM
4.
'Istočni grijeh'
TREĆI TIJEK: čaVlEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI K R I V N JOM
4.
'Istočni grijeh'
o sebi dok mu ta mogućnost suđenja o drugima nije zajamčena ili mu je u najmanju ruku manje jasno i sigurno zajamčena, Takvom čovjeku, kOji je već zbilj ski iskusio svoju vlastitu subj ektivnu grešnost, apsurdnom se može činiti vjerovanj e da bi samo on svojim djelima slobodno zasnovao nešto protusmisleno u ovom svijetu, nešto što on sam ne može više bez ostatka prihvatiti i prevladati. Svako čovjekovo iskustvo upućuj e u tom smjeru da u svijetu doista postoj e obj ektivacij e osobne krivnj e koj e kao materijal slobodne odluke nekog drugog čovjeka ugrožavaju tu istu odluku, poput iskušenja djeluju na nju i čine je punom patnje. I budući da materijal slobodne odluke uvijek postaje unutarnji moment samoga slobodnog čina, i konačni dobri slobodni čin, ukoliko mu ne polazi za rukom apsolutna preradba tog materij ala niti bezo statno preoblikovanje, uvijek i na temelju te krivnjom suodređene situacije i sam ostaje dvosmislen, opterećen učincima kOjima se zapravo ne može težiti zato što oni vode u tragičnu bezizlaznost i prikrivaju dobro kojemu se teži u vlastitoj slobodi.
Izvorna i trajna suodređenost tuđom krivnjom No, sada se to navlastito samorazumljivo čovj ekovo iskustvo putem kršćanske poruke čuva od opasnosti da se ta suodređenost situacije svakoga čovjeka tuđom krivnjom iskaže kao opća, trajna te stoga i kao izvorna krivnja. Za pojedince ne postoje nikakvi otoci čija priroda nije već suoblikovana krivnjom drugih, izravno ili neizravno, iz blizine ili izdaleka. Za čovječanstvo u njegovoj konkretnoj ovostranoj povijesti također ne postoji nikakva realna mogućnost - premda je to aSimptotski ideal - da ta određenost krivnjom situacije slobode ikada bude konačno prevladana. Č o vječanstvo se može truditi promijeniti tu situaciju krivnje i ono će se doduše uvijek iznova truditi u svojoj povij esti, također s vrlo realnim uspjesima i u potpunosti sukladno dužnosti - tako da bi povreda te dužnosti i sama opet bila radikalna krivnj a pred
Bogom. No, ono će prema kršćanskome nauku uVijek ostati suo dređeno tom krivnjom, te i najidealnija, najćudorednija slobodna država tragično ulazi u konkretnost svoje poj ave koja je također pojava njezine suprotnosti zato što je suodređena krivnjom. S izricanjem toga Ne kako idealističkom tako i komunističkom optimizmu u pogledu budućnosti, kršćanstvo vjeruje ne samo da može dati svjedočanstvo istini, nego da također najbolje može slu žiti ovostranom 'boljem svijetu'. Ono vjeruje da je svijetu ponudilo dovoljno ćudorednih imperativa i dužnosti, sve do odgovornosti pred Bogom, sve do opasnosti vječne krivnje. Ono smatra da njegov povijesni pesimizam također naj češće služi poboljšavanju svijeta ovdje i sada zato što utopija, utopija da čovjek sam može stvoriti svijet koji treperi u čistoj harmoniji, neizbj ežno vodi samo do još većih nasilja i strahota od onih koje se želi ukloniti iz svijeta. Naravno, takav pesimizam može postati odlukom da se ne čini ništa, da čovjek dobije lažnu nadu u vječni život i da se religiozni stav zbilj ski nudi ne samo kao opijum naroda, nego i kao opijum za narod. Ali to ništa ne mijenja na činj enici da je radikalni realizam, koji se izriče u tom, tako formuliranom kršćanskom pesimizmu u pogledu situacije naše slobode, istinit i da se stoga ne smije zataškavati.
Kršćanski govor o 'istočnom grijehu' Takva opća, trajna i neprevladiva suodređenost krivnjom situacije slobode svakoga pojedinca, a onda naravno i svakoga društva može se zamisliti samo ako je ta određenost krivnjom situacij e slobode kao neotklonjiva također izvorna, tj . oduvijek već zasno vana u izvoru povijesti - ukoliko se taj izvor jedne povijesti čovje čanstva može misliti kao uspostavljen od čovjeka. Univerzalnost i neprevladivost određenosti krivnjom situacije slobode u j ednoj povijesti čovj ečanstva implicira izvornu određenost krivnjom situacije čovječanstva, određenost koja je također dana već na početku, implicira ' istočni grijeh'.
15 1 TREĆI TIJEK: čaVfEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM
4-
152 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM
4.
'Istočni grijeh'
'Istočni grijeh', samorazumljivo, ne znači da je osobni prvobitni slobodni čin, na pravome izvoru povijesti u svojoj ćudorednoj kvaliteti, prešao na potomstvo. Takva koncepcija, da nam se osobni čin 'A damov' ili prve skupine ljudi pripisuje tako da je on u neku ruku biološki prešao na nas, naprosto nema ništa s kršćanskom dogmom o istočnom grijehu. Znanje, iskustvo i smisao toga što j e istočni grijeh mi najprij e postižemo n a temelju religiozno -egzistencijalne interpretacij e naše vlastite situacije, polazeći o d nas samih. Najprije kažemo: mi smo oni kOji svoju vlastitu slobodu neizbježno moramo subjektiv no ozbiljiti u jednoj situaciji koja je suodređena objektivacijama krivnje i to tako što ta suodređenost trajno i neizbježno pripada toj situaciji. To se već može pojasniti na vrlo banalnim primjerima: kada kupujemo banane, mi ne refIektiramo na to da j e njihova cijena vezana za mnoge pretpostavke. U stanovitim okolnostima u nju ulazi bijedna plaća berača banana koja je sa svoje strane suodređena socijalnom nepravdom, izrabljivanjem ili stoljetnom trgovačkom politikom. U toj situaciji krivnje također se sada su djeluje samo na vlastitu korist. Gdje prestaje osobna odgovornost za iskorištavanje takve, krivnjom određene situacije, a gdje ona počinje? To su teška i mračna pitanja. Kako bismo došli do zbiljskoga razumijevanja istočnoga grijeha polazimo od činjenice da je naša vlastita situacij a slobode na neot klonjiv način suoblikova na tuđom krivnjom. Ali to znači da se ta suodređenost krivnjom ne može zamisliti u svojoj univerzalnosti i neizbježnosti ukoliko ona ne bi bila su-dana već od početka po vijesti slobode čovječanstva. Jer ako ne bi bilo toga, ako bi dakle ta određenost krivnjom naše situacije bila samo neki partikularan događaj , onda se ne bi mogla održati ta radikalnost priznavanja univerzalne i neprevladive suodređenosti krivnjom naše situacij e slobode. Ta suodređenost krivnjom čovjekove situacije slobode mora se misliti kao zasnovana u izvoru same povijesti. Univer zalnost i neprevladivost određenosti krivnjom situacije slobode u jednoj povijesti čovječanstva u tom smislu implicira ' istočni grijeh', kako ga naziva ta tradicionalna riječ.
'Istočni grijeh ' i osobna krivnja 'Istočni grijeh' u kršćanskom smislu ni na koji način ne kaže da osobni, prvobitni slobodni čin tog ili prvog čovjeka prelazi na nas kao naša ćudoredna kvaliteta. U ' istočnom grijehu' nama se ne pripisuje Adamov grijeh. Osobna krivnja na temelju prvobitnog slobodnog čina ne može se prenositi; jer ona je zapravo egzisten cijeIno Ne osobnoj transcendencij i prema Bogu ili protiv njega. A to je po svojoj biti neprenosivo baš kao i formalna sloboda nekog subj ekta. Ta j e sloboda zapravo baš ono, u čemu netko postaje neponovljiv, nezastupiv, onaj koji se u neku ruku ne može izanalizirati niti prema natrag niti prema naprijed niti u svom okolnom svijetu i tako se rasteretiti od samoga sebe. Za katoličku teologiju ' istočni grijeh ', dakle, ni na koji način ne znači da bi se ćudoredna kvaliteta radnj i prvoga čovjeka (prvih lj udi) prenosila na nas, bilo forenzičkim uračunavanjem Boga bilo nekim drugim biološkim putem. Pritom je unaprij ed samorazumljivo da riječ grijeh, kada se rabi za osobne loše odluke nekog subjekta i kada se s druge strane upotrebljava za situaciju nesreće koja se izvodi iz tuđe odluke, nije univokna, nego se upotrebljava u analognom smislu. Sada bi se teologij u i navještaj Crkve moglo kritički zapitati, zašto koriste tu riječ koja se može lako krivo razumjeti? Na to najprije valj a odgovoriti da bi se ono trajno, valjano i egzistencijalni smisao dogme o istočnom grijehu mogli u potpunosti iskazati i bez te riječi. No, s druge strane treba računati s činjenicom da u teologiji i navještaju postoji i mora postojati izvjesna jezična regulativa i da je upravo povijest formuliranj a iskustva vjere de facto tekla tako da je ta riječ prisutna i da se ne može ukloniti privatnom samovoljom pojedinca. Stoga se u propovij edi i nastavi ne bi trebalo neposredno pola ziti od te riječi koja se onda naknadno mora mukotrpno modifi cirati, nego bi se trebalo obraditi toliko teologije da se na temelju iskustva i opisivanj a čovjekove egzistencijeine situacij e može manje-više kazati ta stvar, a da se prethodno ne upotrebljava ta
153 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM
4.
'Istočni grijeh'
154 TREĆI T I J E K : ČOVIEK KAO BIĆE
riječ. Tek b i s e nakon toga trebalo ukazati n a t o d a s e t a vrlo realna zbiljnost vlastitoga života i vlastite situacije u crkvenoj jezičnoj uporabi označuje kao ' istočni grijeh '. Jer bilo bi unaprijed razumljivo je ' istočni grijeh' u pogledu slobode, odgovornosti, mogućnosti i načina poništenja, zamisli vosti posljedica krivnje - zvanih kazna -, u svakom slučaju bitno različit od onoga što mi imamo u vidu kada govorimo o osobnoj krivnji i grijehu i kada ih polazeći od transcendentalnoga iskustva slobode u nama samima shvaćamo kao moguće ili dane.
RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM
4.
'Istočni grijeh'
'Istočni grijeh ' u svjetlu sebepriopćenja Boga Bit istočnoga grijeha može se jedino ispravno shvatiti polazeći od razumijevanja djelovanja neke krivnje jednog određenog čovjeka ili određenih ljudi na situacij u slobode drugih ljudi zato što je taj utjecaj nužno dan unatoč jedinstvu čovječanstva, unatoč povi jesnosti i svjetovnosti, unatoč nužnoj svjetovnoj posredovanosti svake izvorne situacij e slobode. Pod pretpostavkom spomenute svjetovne temeljne strukture slobodnoga čina koja suodređuje situaciju drugih sloboda osebuj nost kršćanskoga nauka o istočnom grijehu sastoji s e u dvome: l . U određenosti krivnjom naše vlastite situacije nalazi se jedan moment povijesti slobode čovječanstva koji je zasnovan u njezinu početku zato što se inače ne bi mogla obj asniti univerzalnost te određenosti krivnjom situacij e slobode i povijesti slobode svih ljudi. 2. Dubina te određenosti krivnjom, koja određuje prostor slobo de - ne neposredno slobodu kao takvu - mora se izmjeriti polazeći od teologij ske biti grij eha koj i m je zasnovana ta suodređenost krivnjom ljudske situacije. Ukoliko ta osobna krivnja na početku povijesti čovječanstva predstavlj a Ne apsolutnoj sebeponudi Boga za apsolutno sebepri općenje njegovog božanskog života (čime se kasnije trebamo iscr pno baviti), utoliko su posljedice kao određenost krivnjom naše
situacije drugačije od onih koje bi nastale izricanjem slobodnoga Ne samo božanskom zakonu - premda također u horizontu samo ga Boga. Božansko sebepriopćenje (zvano opravdavajuća milost) jest ono najradikalnije i najdublje u čovjekovoj egzistencijalnoj situaciji slobode. Ono kao božanska milost prethodi slobodi kao uvjetu njihove konkretne mogućnosti dj elovanj a. S ebe priopće nj e naprosto svetoga Boga unaprijed označuje jednu, za čovjeka spasonosnu kvalitetu koja ga osposobljuje za njegovu slobodnu, dobru odluku; i zato izostajanje takvog spasonosnog sebepriop ćenja dobiva karakter onoga što ne treba biti, a ne samo opadanje mogućnosti slobode, kakvo inače može biti u slučaju 'nasljednih oštećenj a'. Budući da je za čovjeka kao 'Adamova potomka' takvo izostajanje dano u njegovoj situaciji slobode, o istočnom grijehu može se i mora svakako govoriti u čisto analognom smislu, prem da se radi o jednom momentu situacije slobode, a ne o slobodi poj edinca kao takvog. Kako on reagira na tu situacij u koj a je suodređena činom krivnje na početku povijesti čovječanstva, to je pitanje još jednom - ma koliko da je ta situacij a prij eteća i opa sna -upućeno njegovoj slobodi, osobito slobodi koja se ozbiljUj e u prostoru božanske samoponude. Ta Božj a sebeponuda ostaje zapravo unatoč krivnji na početku čovječanstva i dalje propter Christum i usmjerena na njega, čak i kada više nije dana zbog 'Adama' i od 'Adama', kada dakle više nije dana na nedužnom početku čovječanstva. To i u krivnjom određenoj situaciji ostaje jedan radikalan egzistencijal u čovjekovoj situaciji slobode jed nako kao i ono što nazivamo ' istočni grijeh'. To što se podrazumijeva pod ' istočnim grijehom' spoznaje se dakle iz dvostrukoga temelja: s jedne strane iz univerzalnosti određenosti krivnjom situacije slobode svakoga čovjeka i iz otuda spoznate izvornosti te određenosti krivnjom u povijesti čovječan stva; s druge strane iz ref1eksivnoga uvida u bit odnosa između Boga i čovjeka, koji raste u povijesti objave i spasenja te iz time dane osebujnosti kako uvjeta mogućnosti tog odnosa tako i dubine krivnje, kada i gdje je ona dana i koja - ukoliko je dana - implicira 'Ne' od Boga danoj samoponudi koja spašava čovjeka.
155 TREĆI TIJBK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM
4.
'Istočni grijeh '
K hermeneutici biblijskih iskaza
TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE U G R O Ž E. N O S T I KRIVNJOM 4.
'Istočni grijeh'
To što nazivamo 'istočnim grij ehom' u potpunosti se dakle, u svojoj činjenici i u svojoj biti, može polučiti iz toga što čovjek o samome sebi iskušava u povijesti spasenj a - ukoliko je ona ko načno došla do same sebe u Kristu. Otuda je također razumljivo da biblij ski nauk o istočnom grijehu u Starom i Novom zavjetu jasno pokazuje međusobno različite razvoj ne faze. Tek s radika liziranjem refleksivne spoznaj e neposrednosti prema Bogu uz pozitivan odnos prema njemu iz univerzalnosti posljedica grijeha mogla je nastati spoznaja istočnog grijeha. Biblij ska pripovijest o istočnom grijehu prvoga čovjeka (ili prvih ljudi) uopće se ne treba razumjeti kao historijska reportaža. Prikaz grijeha prvoga čovjeka predstavlja naprotiv etiološki povratni zaključak iz iskustva čovje kove egzistencijelne i povijesno-spasenjske situacije na ono što se moralo dogoditi 'na početku', ukoliko je sadašnja situacij a slobode takva kakva se iskušava i neiskrivljeno pretpostavlja. Ako je tomu tako, onda je također bez daljnj ega razumljivo da je sve što se ne može postići tim etiološkim povratnim zaklj učkom od današnje situacije na njezino porijeklo u platičnom prikazu tih događa na prapočetku čovječanstva sredstvo prikazivanja, način iskazivanja, ali ne i sadržaj iskaza. Taj iskaz se može dati u formi mita, zato što je mit sasvim legitimno sredstvo za prikazivanja čovjekovog potonj eg iskustva, što se bez daljnj ega uopće ne može zamijeniti nekim drugim načinom iskazivanja. I naj apstraktnija metafizika i filozofija religije mora se koristiti slikovitim predodžbama koje nisu ništa drugo nego sažeti, blijedi mitologerni. Stoga istočni grijeh ne govori ni o čemu drugom nego o povi j esnom porij eklu naše današnje, krivnjom suodređene, univer zalne i u budućnosti neprevladive situacije slobode utoliko što ta situacija ima povijest, u kojoj božansko sebepriopćenje kao milost zbog te univerzalne određenosti krivnjom čovjekove povijesti ne pripada tom čovjeku od 'Adama', početka čovječanstva, nego po cilju povijesti, po Bogočovjeku Isusu Kristu.
Posljedice 'istočnog grijeha' Ukoliko je t a naša situacija slobode suodređena krivnjom i ukoliko ta krivnja suoblikuje sve što je od pojedinačnih momenata dano u toj situaciji slobode, utoliko je također jasno da bi cjelokupni susret čovjeka u slobodi sa su-svijetom i okolnim svijetom koji ga određuje bio drugačiji ako njegova situacija ne bi bila određe na tom krivnjom. Utoliko su rad, neznanje, bolest, patnja, smrt - tako kako ih konkretno susrećemo - nedvojbeno osebujnosti našega ljudskoga opstoj a nj a koje ne bi postoj ale u životu bez krivnje na način kako ih stvarno iskušavamo. U tom smislu može se te u potpunosti mora kazati da su ti egzistencijali posljedice istočnoga grijeha. No time, obratno, nij e kazano da sve što susrećemo o d t i h osebujnosti ljudske individu alne i kolektivne povijesti nije naprosto ništa drugo nego samo poslj edica grijeha i da bismo mogli steći konkretnu predodžbu o suprotnim egzistencijalima koji bi se javljali u prostoru opstoja nja slobodnom od krivnje. I nedužan bi čovjek, samorazumljivo, provodio svoj život u slobodi sve do krajnjega ispunjenja i u tom bi smislu 'umro'. Samorazumljivo, mi ne možemo sebi konkretno predočiti taj, na ispunjenje usmjereni način života bez njegove suoblikovanosti krivnjom, a svi biblijski iskazi o tomu ostaj u asimptotske upute n a tu ustrojenost opstojanja b e z krivnje koju konkretno nije doživio nijedan čovjek, a koju ipak moramo postu !irati ukoliko svoju grešnost i svoju situaciju određenu grijehom ne želimo svaliti na Boga. Ako je bit grijeha ozbiljenje transcendentalne slobode u izri canj u 'Ne' Bogu, onda j e čovj ek može ozbiljiti i tamo gdje j e teorijsko i praktično posredovanje t e transcendentalne slobode vrlo skrom no. Jednako kao što je čovjek prvim činom, u kojemu nastupa kao čovjek, možda otkrio vatru ili napravio neko oruđe i izgleda se potpuno udubio u taj posao, već bio biće transcen dencije ili se upravo ne može nazvati čovjekom, jednako se tako tom biću i pokraj njegovih najjednostavnijih civilizacijskih prilika
157 T R EĆ' T I J E K : ČOVJEK KAO BIĆE R A D I K A l. N E UGROŽENOSTI KRIVNJOM
4.
'Istočni grijeh'
15 8 TREĆI TIJEK: ČOVJEK KAO BIĆE RADIKALNE UGROŽENOSTI KRIVNJOM
4.
'Istočni grijeh'
treba pripisati ona mogućnost odluke za 'Da' ili 'Ne' u odnosu na Boga, ona koju kršćanski nauk pripisuje 'prvom čovjeku' (ili prvim ljudima). Budući da se takvo 'Ne' Bogu po izvoru ljudske slobode mora misliti kao čin izvorne samointerpretacije, a ne kao čin pored mnogih drugih, također ne postoji nikakva nužnost da se nedužan čovjek kroz duže vremena m isli kao netko tko živi u historij skom raj u i da se ono što je zbiljski m išljeno u Knjizi Postanka odbaci kao puki mit.
ČE T V RT I T I J E K Č OV J E K KAO D O G A ĐAJ S L O B O D N O G , PRAŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
U četvrtom tijeku naših razmišljanja p o prvi put s e iskazuje ose bujnost kršćanske poruke. Ono što smo kazali u prva tri tijeka naših razmišljanja, to je doduše bila pretpostavka, bez koje ne bi bila moguća kršćanska poruka o čovjeku. No, to u sebi još uvijek nije bilo toliko specifično kršćansko da bi se onoga koji te iskaze prihvaća kao svoje vlastito samorazumijevanje već moglo nazvati kršćaninom u dimenziji izričite i refleksivne ispovijesti. No, sada dolazimo u naj nutarnj ij e središte kršćanskoga ra zumijevanja života kada kažemo: čovjek je događaj slobodnoga, nezasluženog i praštajućega, apsolutnoga sebepriopćenj a Boga.
1. PRETHODNE PRIMJEDBE
K pojmu 'sebepriopćenje' Kada govorimo o sebepriopćenju Boga, tada tu riječ ne smijemo razumjeti tako kao da bi Bog u bilo kakvoj objavi kazao nešto o sebi samome. Riječ 'sebepriopćenje' zbilj a želi značiti da čovjek u svojoj najnavlastitijoj zbilj nosti čini sebe najnutarnjijim kon stituensom samoga čovj eka. Radi se dakle o bivstvenom sebe priopćenj u Boga. Riječ 'bivstveno' - to je j edna strana mogućeg krivog razumij evanj a - svakako se ne smij e razumj eti u čisto subj ektivističkom, u neku ruku predmetno-stvarnom smislu. Sebepriopćenje Boga kao osobne, apsolutne Tajne čovjeku, kao bit transcendencije unaprijed podrazumijeva priopćenje njemu kao duhovnom osobnom biću. Mi dakle želimo izbjeći kako krivo razumijevanje pukoga - premda možda od Boga prouzročenoga - govora o Bogu tako i krivo razumijevanje čisto stvarnog, stvarski mišljenog sebepriopćenja Boga.
159 ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO DOGAĐAJ SLOBODNOG, PRAŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
l.
Prethodne primjedbe
Polaženje od kršćanske poruke
160 ČETVRTI T I J E K : ČOV J E K K A O DOGAĐAJ SLOBODNOG, PRAŠTAJ UĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
2. Š to podrazumijeva 'sebepriopćenje Boga'?
Protiv mogućnosti da se već na ovom mjestu govori o slobodnom, praštajućem sebepriopćenju Boga, moglo bi se prigovoriti da je taj uvid tek rezultat povijesti spasenja i objave koj a ireverzibilni vrhunac ima u Bogu- čovjeku Isusu Kristu . No, time ćemo se baviti teku petom ili čak šestom tijeku naših razmišlj anja. Mi pak k tomu imamo pravo već ovdje promišlj ati pravo porijeklo i središte toga, što je zapravo kršćanstvo, što ono posreduje te podrazumij eva: baš to nezasluženo i - to t reba dodati prema trećem tijeku - praštajuće sebepriopćenje. Jer upravo kada kao povijesna bića dođemo do našega samorazumijevanj a, tek tada našu prošlost poimamo iz događaja naše sadašnjosti. Kako bismo vidjeli, što se misli pod glavnim stavom četvrtoga tij eka, mi dakle za razliku od prijašnj ega polazimo od izričite kršćanske poruke. Kršćanska poruka sigurno je rezultat dugoga razvoj a povij esti čovječanstva i povij esti duha. Kršćanin je s pravom tumači kao povijest spasenja i napredujuće Božje objave koj a je svoj vrhunac postigla u Kristu. Ali baš u tom stadiju, u kojemu je po kršćanskome uvjerenju ta povijest dostigla svoje vlastito, najviše samorazumijevanje i ireverzibilnost, poruka na ilazi na nas i nitko neće moći poreći da je naša vlastita povijesna situacij a takva da imamo dužnost - ako povijesno drugačij e egzistiramo - saslušati tu poruku, sporazumjeti se s njom i l i je izričito i odgovorno poreći.
2.
Š T O P O D R A Z U M I J E VA ' S E B E P R I O P Ć E N J E B O G A ' ?
Opravdavajuća milost i 'visio beatifica' U nauku o takozvanoj 'opravdavajućoj milosti' i prije svega u na uku o čovjekovu ispunjenju u zrenju Boga kršćanska poruka kaže da je čovjek događaj apsolutnoga i praštajućega sebe priopćenj a Boga. Pritom je 'sebepriopćenje' mišljeno u strogo ontologijskom
smislu koji odgovara biti čovjeka, čovjeka čiji je bitak bitak-pri sebi, osobna samoprepuštenost u samosvijesti i slobodi. Sebepriopćenje Boga znači dakle da je to što je priopćeno zbilja Bog u svom vlastitom bitku te tako upravo priopćenje za zahvaća nje i imanje Boga u neposrednom zoru i ljubavi. To sebepriopćenje znači upravo onu objektivnost dara i priopćenja koje je vrhunac subjektivnosti na strani priopćavatelja i primatelja. Kako bismo razumjeli središnji stav u ovom razmišljanju, u najužem međusobnom jedinstvu trebaju se čuti nauk o milosti i nauk o konačnom zrenju Boga u kršćanskoj dogmatici. Jer teme nauka o milosti - milost, opravdanje, obogotvorenj e čovjeka - postaju u svojoj biti razumljive samo iz nauka o nadnaravnom, neposrednom zrenju Boga koje je prema kršćanskoj dogmatici cilj i dovršetak čovjeka. I obratno: nauk o neposrednom zrenj u Boga može se u svojoj ontologijskoj biti pojmiti u svojoj potpunoj radikalnosti samo ako se razumije kao prirodni dovršetak onog najnutarnjijeg, zbiljski bivstvenog obogotvorenja čovjeka, kako se to izražava u nauku o opravdavajućem posvećenju čovjeka putem priopćenja Svetog Duha čovjeku. To što podrazumijevaju milost i zrenje Boga, to su dvije faze jednog te istog događaj a koje su uvjetovane čovjekovom slobodnom povijesnošću i vremenitošću, to su dvije faze jednoga sebepriopćenja Boga čovjeku.
Dvostruki modalitet sebepriopćenja Boga Sa stajališta naše opće antropologije već je ovdje j asno da to se bepriopćenje Boga čovjeku kao slobodnome biću, koje egzistira u mogućnosti apsolutnoga 'Da' ili 'Ne' Bogu, može biti dano ili mišljeno u dvostrukom modalitetu: u modalitetu prethodno dane situacije ponude, zaziva čovjekove slobode, s jedne strane, i u opet dvostrukom modalitetu zauzimanja stava prema toj ponudi sebe priopćenja Boga kao čovjekovog trajnoga egzistencijala, s druge strane, tj . u modalitetu sebepriopćenja Boga koje je prihvaćeno ili odbačeno u čovjekovoj slobodi.
161 ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO DOGAĐAJ SLOBODNOG, PRA�TAJUĆEG S F. B E P R I O P Ć E N J A BOGA
Š to podrazumijeva 'sebepriopćenje Boga'? 2.
162 ČETVRTI TIJEK: Č OV J E K K A O DOGAĐAJ SLOBODNOG, PRAŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA 2. Š to podrazum ijeva 'sebepriopćenje Boga'?
Da pritom pretpostavka sebepriopćenja Boga mora biti i jest nošena upravo samom tom Božjom ponudom, dakle da je pri hvaćanje još jednom događaj same milosti, to proizlazi iz zadnjeg odnosa između ljudske transcendencije kao spoznaje i slobode i dolazišta i polazišta te transcendencije koji upravo otvaraju i nose tu transcendenciju. Iz toga zatim proizlazi i to da stvorenjski čin prihvaćanj a božanskoga sebepriopćenj a ostavlja prihvaćeno u njegovoj božanstvenosti i ne depotencira ga prema onom stvo renom kao takvom samo ako je taj stvorenj ski subjektivni čin još jednom nošen Bogom, sebepriopćavajućim i prihvaćenim Bogom; iz toga nadalje proizlazi da se konkretni slobodni čin upravo i u svojoj konkretnoj dobroti i ćudorednoj ispravnosti još jednom mora m isliti kao onaj koji izvire i koji dobiva snagu iz izvora cjelokupne zbiljnosti - dakle iz Boga.
Božje sebepriopćenje i trajna tajnovitost Š to se sada, točnije, podrazumijeva pod sebepriopćenjem Boga? Za objašnjenje toga, potrebno je opet svratiti pogled na čovjekovu bit koja izvorno u transcendentalnome iskustvu dolazi do danosti. U njemu čovjek iskušava sebe kao konačno, kategorijalno biće, kao biće koje je postavljeno od apsolutnoga bitka za razliku od Boga, kao biće koje potječe od apsolutnoga bitka i koje se temelji u apsolutnoj Tajni. Trajna poteklost od Boga i radikalna razli čitost od njega predstavljaju čovjekove temeljne egzistencij ale u jedinstvu i odnosu međusobnoga uvjetovanja. Ako sada kažemo: ' Č ovjek je događaj apsolutnoga sebepriop ćenj a Boga', onda se time ujedno treba kazati da, s jedne strane, Bog za čovjeka u svojoj apsolutnoj transcendentalnosti ne prebi va samo kao apsolutno, ali uvijek daleko, kao radikalno daleka tema i ishodište njegove egzistencije koju čovjek dohvaća samo asimptotski, već također i da on sebe daj e u svojoj stvarnosti. Transcendentalno dolazište transcendencije i njezin predmet, njezino 'po sebi', podudaraj u se na jedan način koji oboje - do-
lazište i predmet - i njihovu razliku ukida u jednom izvornijem i konačnom jedinstvu koje se više ne može pojmovno razlikovati. I kada kažemo da je Bog za nas dan u apsolutnome sebepriopće nju, tada je s druge strane kazano da je to sebepriopćenje Boga u modusu blizine, a ne samo u modusu odsutnoga prisustvovanja dano kao dolazište transcendencije, u kojoj Bog ne postaje kate gorijalno pojedinačnim, ali k tomu zbiljski prisustvuje kao onaj koji priopćuje samoga sebe, a ne samo kao daleko, neobuhvatno i aSimptotsko dolazište naše transcendencije. Dakle, božansko sebepriopćenje znači da se Bog kao on sam može priopćiti onom ne-božanskom, a da ne prestane biti be skonačna zbiljnost i apsolutna Tajna, a da i čovjek ne prestaj e biti konačno biće koje se razlikuje od Boga. Tim sebepriopćenjen se ne ukida ili poriče ono što je ranije kazano o prisustvovanju Boga kao apsolutne Tajne koja je bitno nedokučiva. I u m ilosti i u neposred nom zrenju Boga Bog ostaje Bog, tj . prva i poslj ednja mjera koja se ničim ne može izmjeriti, on ostaje Tajna koja je jedina samora zumljiva; svrha najvišega čovjekova čina, svrha koja omogućuje i nosi taj čin; Bog ostaj e naprosto bezimeni i neka ziv i Bog kOji se nikad ne može pojmiti, dakle ni putem svoj ega sebepriopćenja u milosti i neposrednom zoru; koji nikad neće biti podložan čo vjek�, koji se nikada ne može uvrstiti u neki ljudski koordinatni sustav spoznaje i slobode. Suprotno: baš u tom događaju apsolut noga sebepriopćenja Boga ta božanstvenost Boga kao svete Tajne postaje radikalna zbiljnost za čovjeka, zbiljnost koja se ne može potisnuti. Ta neposrednost Boga u njegovu sebepriopćenju upravo je otkrivanje Boga kao trajne apsolutne Tajne. Ali da se to može dogoditi, da izvorni horizont može postati predmet, da čovjeku nedostižni cilj ipak može postati zbiljskim polazištem potpunoga samoozbiljenja čovjeka, to je kazano u kršćanskome nauku prema kojemu Bog želi ljudima pokloniti neposredni pogled u samoga sebe kao ispunjenje čovjekovog duhovnog života. To je kazano u kršćanskome nauku, prema kojemu je u milosti, tj . u priopćenju Duha Svetoga, taj događaj neposrednosti prema Bogu u ispunjenju čovjeka toliko raširen da se za čovjeka već sada mora kazati da
ČETVRTI TIJEK: ČOV J E K KAO D O G A ĐAJ SLOBODNOG, PR AŠTAJ UĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
Š to podrazumijeva 'sebe priopćenje Boga'? 2.
on sudjeluje u božanskoj biti, da mu je dana božanska pneuma koja ispituje dubine božanstva, da j e on već sada sin Božji i da bi očito morao postati samo to što on već sada jest,
Darovatelj je također dar ČETVRTI TIJEK: Č OV J E K K A O DOGAĐAJ SLOBODNOG, PRAŠTA/UĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA 2. Š to podrazumijeva 'sebepriopćenje Boga'?
Za razumijevanje sebepriopćenja Boga čovjeku presudno je pojmi ti da je Darovatelj u samome sebi dar, da se Darovatelj u samome sebi i samim sobom daruje stvorenju kao njegovo ispunjenje, Naravno, to božansko sebepriopćenje, u kojemu Bog samoga sebe čini konstitutivnim principom stvorenog bića, a da time ne gubi svoju apsolutnu bivstvenu samostalnost, ima 'obogotvo rujuće' učinke u konačnome biću kojemu je to sebepriopćenje upućeno, učinke koji se kao odredbe konačnoga subjekta tako đer moraju shvatiti kao konačni i stvoreni. No, osebujnost tog božanskog sebepriopćenj a znači odnos između Boga i konačnog bića koji se može i mora razumjeti u analogiji s uzročnošću, u kojoj 'uzrok' postaje unutarnji konstitutivni princip samog onog prouzročenog.
Model formalne uzročnosti Ako je sam Bog dar u svojoj najvlastitij oj , apsolutnoj zbiljnosti i slavi, onda se možda može govoriti o formalnom odnosu uzroč nosti za razliku od eficij entne uzročnosti, dj elatne uzročnosti. Kod eficijentne uzročnosti prouzročeno se barem unutar našega vlastitog kategorij alnog prostora iskustva uvijek razlikuje o d uzroka. No, mi poznajemo i formalnu uzročnost: jedno određeno biće, neki princip bitka, jest jedan konstitutivni moment na dru gome subjektu, budući da se ono samo priopćuje tom subjektu i prouzročuje ne samo nešto od sebe različito, što je onda unutarnji konstitutivni princip na tomu što doživljava tu djelatnu uzročnost. Kako bismo jasnijim učinili to što ovdje želimo kazati možemo
misliti na tu formalnu uzročnost. U onom što nazivamo milost i neposredni zor Boga, Bog je zaista unutarnji konstitutivni princip čovjeka kao onoga kOji se nalazi u spasenju i u ispunjenju. Za razliku od nama inače iskustveno danih unutarnjih, bitno konstitutivnih uzroka ta unutarnja formalna uzročnost treba se misliti tako da unutarnj i konstituirajući uzrok svoju vlastitu bit zadržava u samome sebi u apsolutnoj netaknutosti i slobodi. On tologij ska bit tog Božjeg sebepriopćenja ili mogućnost tog Božjeg sebepriopćenj a ostaj e dakle skrivena u svojoj neponovljivosti. Mogućnost tog sebepriopćenj a j est apsolutni Božji prerogativ, budući da samo apsolutni bitak Boga može ujedno ne samo po staviti ono od sebe različito, a da ne podlegne razlici spram njega, nego se i sam može priopćiti kao on sam, a da u tom priopćenj u ne izgubi samoga sebe. Ontologijska bit tog sebepriopćenja može se stoga pojmiti samo refleksivno, dijalektičkim i analognim modificiranjem drugih poj mova kOji s u nam poznati i z nečeg drugog. Ukoliko s e stoga uopće želimo upuštati u takvu analognu primjenu ontičkih pojmova, utoliko se upravo za takav analogni iskaz o sebepriopćenju Boga svakako pruža pojam unutarnje formalne uzročnosti za razliku od djelatne uzročnosti koja j e u neku ruku usmjerena prema van. U tom pojmovlju tada se može kazati da se u sebepriopćenj u Bog u svom apsolutnom bitku odnosi u formalnoj uzročnosti prema stvorenom biću, tj . da on u stvorenju ne prouzročuje niti stvara nešto od njega različito, već putem priopćavanj a svoju vlastitu božansku zbiljnost čini konstituensom ispunjenja stvorenja. Unutarnj e razu m ij evanj e i ontologij sko legitimiranj e tako shvaćenog pojma sebepriopćenja dano je u transcendentalnom iskustvu upućenosti svakoga konačnog bića na apsolutni bitak i Božju Tajnu. Već u transcendenciji kao takvoj, apsolutni bitak je ono najnutarnjije noseće i konstituirajuće tog transcendental nog kretanja prema tom bitku, a ne samo izvanjskim ostajuće dolazište i izvanjski cilj kretanja. To dolazište nije nikakav takav moment transcendentalnog kretanj a baš zato što bi ono samo u tom kretanju imalo svoje postojanje i svoj smisao, nego kao ono
ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO D O G A ĐA J SLOBODNOG, P R AŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
Š to podrazumijeva 'sebepriopćenje Boga' l 2.
najnutarnjije ostaje i apsolutno uzvišeno i nedodirljivo iznad tog transcendentalnog kretanja.
Sebepriopćenje Boga u neposrednoj spoznaji i ljubavi 166 ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO DOGA ĐAJ SLOBODNOG, P R A ŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA 2 . Š to podrazum ijeva 'sebepriopćenje Boga' l
Bit i smisao tog, tako razumljenog, sebepriopćenja Boga duhovno me subjektu sastoji se u postajanju Boga neposrednim za subjekta kao duhovnoga, dakle u temeljnom jedinstvu spoznavanja i ljublje nja. Bivstveno sebepriopćenje mora se unaprijed razumjeti kao uvjet mogućnosti osobne neposredne spoznaje i ljubavi prema Bogu. No, upravo se ta neposredno spoznavajuća i ljubeća blizina Bogu kao trajnoj, apsolutnoj Tajni ne može misliti kao neobičan fenomen koji pripada nekoj stvarno mišljenoj zbiljnosti, već kao prava bit onoga što sačinjava ontologijski odnos između Boga i stvorenja. U svezi s kristologijom koju kasnije treba razviti povrh toga, još će se morati pokazati da se stvaranje kao djelatna uzročnost - tj . kao Božje slobodno postavljanje drugog kao takvog - treba misliti kao pretpostavka mogućnosti slobodnoga sebepriopćenja i kao njegov deficijentni, premda također za sebe jedino zamislivi modus. Kod kristologij e treba se još jasnijim učiniti to da ovo Božje sebepriopćenje onom ne-božanskom kao uvj et implicira eficijentno prouzročenje nečeg od Boga razliČitog drugog. Kasnije će se još jasnije morati pokazati da se takva stvoritelj stva djelatna uzročnost Boga u osnovi treba misliti samo kao jedan modalitet ili kao jedan deficijentni modus one apsolutne, ogromne moguć nosti Boga koja leži u tomu da se on - Agape u osobi, u samome sebi apsolutno blaženi i savršeni subjekt - može također priopćiti drugom upravo zahvaljujući tomu. Ako je bitak biti-pri-sebi, ako je bit bića, ukoliko ono ima bitak, unutarnja jednakost i osobno samoposjedovanje, ako se svaki niži stupanj bićevnosti može poj miti samo kao deficijentan, ograniče ni i depotencirani način danosti bitka, onda je bivstveno sebepri općenje Boga stvorenju per definitionem priopćenje u neposrednoj spoznaji i ljubavi, te je, obratno, naravno dano i ono odgovarajuće,
tj . to da istinska, neposredna spoznaja i ljubav Boga u sebi samome nužno znači to najrealnije sebepriopćenje Boga.
Apsolutna nedužnostNP Božjeg sebepriopćenja Time je također dano da se takvo sebepriopćenje Boga stvorenju nužno mora razumjeti kao čin otkrivanj a njegove kraj nje inti mnosti u apsolutnoj slobodnoj ljubavi. Zato kršćanska teologija to sebepriopćenje razumij e kao apsolutno milosno, tj . kao 'nezaslu ženo', i to prema svakom konačnom biću, unaprijed u odnosu na možebitnu, krivnjom ispunjenu zatvorenost konačnoga subjekta prema Bogu, tako da sebepriopćenje Boga nije samo prevladava nje krivnjom ispunjene zatvorenosti stvorenja kao oprost milosti, nego već prije toga nedužno čudo slobodne Božje ljubavi koja samoga Boga čini unutarnjim principom i 'predmetom' ozbiljenja čovjekove egzistencije. Stoga se božansko sebepriopćenje u milosti i ispunjenje putem neposrednoga zrenj a Boga u katoličkoj teologij i označuj e kao 'nadnaravno'. S tim poj mom se treba izraziti da je to Božj e sebe priopćenje čin najslobodnije ljubavi i to također prema konačnom duhovnom subjektu koji je već uspostavljen stvaranj em. Sebepri -
NP
Ovdje nas u nepriliku ponovno dovodi Rahnerovo korištenje riječi 'unschuld' koja se u hrvatskom obično prevod i kao nedužan, nevin, poglavito u pravno moralnom smislu. Č ini mi se, međutim, da Rahner ovdje cilja na ontologijsko značenje riječi: jedino Bog kao Tvorac nije 'kriv' za svoje stvorenje, tj. za njegove čine, jer ako bi bilo suprotno, onda bi se zapalo u krajnji panteizam koji tvrdi da ja kao pojedinac ne odgovaram za svoje čine, već Bog koji me je stvorio i koji sam djeluje kroz mene, čime bi se u potpunosti ukinuo svaki govor o individualnoj slobodi. 'Neskrivljenost' (Ungeschuldetheit), koliko stvaranja toliko i Božjega sebepriopćenja putem objave, podrazumijeva stoga, s jedne strane, da Bog nije ništa ' dužan' stvorenju, kojemu je podario svoju sliku, priliku i slobodu, i, s druge strane, da on ni na koji način ne može biti okrivljiv za svjetovno okrivljive čine svojega stvorenja. I treće: upravo zahvaljujući tim dvjema pretpostavkama jedino Bog može biti apsolutno ne-dužan i utoliko biti 'Sudac'.
ČETVRTI TIJ EK: ČOVJEK KAO DOGAĐAJ Sl.OBODNOG. PRAŠTAJUĆEG S E B E P R IOPĆENJA BOGA
Š to podrazumijeva 'sebepriopćenje Boga'? 2.
općenje Boga i tom stvorenom subjektu, koji je već pretpostavljen kao uspostavljen, jest još jednom čudo slobodne ljubavi koja je ono najsamorazumljivije i ono što se istodobno ne može nužno izvesti ni iz kojeg drugog stavka.
168
Nedužnost ne podrazumijeva izvanjskost
ČETVRTI TI J E K : ČOVJEK KAO D O G A ĐA J SLOBODNOG, PRAŠTAJ UĆEG SEBEPRIOPĆEN)A BOGA 2 . Š to podrazumijeva 'sebepriopćenje Boga'?
S tim naukom o nadnaravnosti m ilosti i ispunjenju u neposred nom zrenju Boga nije kazano da bi nadnaravno 'uznošenje' duhov noga stvorenja izvanj ski i slučajno pripadalo biti i strukturi du hovnoga subjekta neograničene transcendencije, U konkretnom poretku, koji susrećemo u našem transcendentalnom iskustvu - što je interpretirano kršćanskom objavom - duhovno stvorenje je unaprijed postavljeno kao mogući adresat takvog božanskog sebepriopćenja. Bog je unaprij ed stvaralački postavio čovjekovu duhovnu bit zato što Bog želi priopćiti samoga sebe: Božje efici jentno stvaralaštvo postaje učinkovito zato što Bog želi darovati samoga sebe s ljubavlju. Č ovjekova transcendencij a u konkretnom je poretku unaprij ed željena kao prostor sebepriopćenj a Boga, u kojemu ta transcendencija jedino nalazi svoje konačno ispunjenje. Praznina transcendentalnog stvorenja prisutna je u poretku kOji je jedino zbilj ski zato što punina Boga stvara tu prazninu kako bi on mogao priopćiti samoga sebe. No, upravo zato se to priopćenje ne treba misliti panteistički ili gnostički kao prirodni tijek difuzije Boga, već kao najslobodnija ljubav koja postoji, budući da bi se ona mogla suzdržati i j edino u sebi biti blažena. Ta najslobodnij a lju bav je ona koja u slobodnom klanjanju stvara onu prazninu koju želi slobodno ispuniti. Zato se to sebepriopćenje Boga duhovnom stvorenj u može označiti kao nadnaravno, kao što je u odnosu na grijeh već unaprijed nedužno, a da se time u tu jednu čovjekovu zbiljnost ne uvodi dualizam koji nalikuje katovima. Ono što je najnutarnjije u čovjeku u konkretnom jednom i jedino zbiljskom poretku čovjekova opstojanj a jest sebepriopćenj e Boga, barem kao ponuđeno i čovjekovoj slobodi prethodno dano kao uvjet
njegovoga najvišeg i obvezujućeg ozbiljenja. A to najnutarnjije i jedino samorazumljivo upravo je Bog, Tajna, slobodna lj ubav u božanskom sebepriopćavanj u i ono nadnaravno. A tomu je tako jer je čovjek u konkretnom poretku on sam kroz ono što nije on i zbog toga to što on jest dano mu je, neizbježno i neotuđivo, kao pretpostavka i kao uvjet mogućnosti za ono što mu je u svoj istini dano kao njegova apsolutna sloboda i nezaslužena ljubav: Bog u svojemu sebepriopćenju.
16 9 ČETVRTI TIrEK: čOVrEK KAO DOGAĐAJ S I. O B O D N O G ,
Primjedbe o crkvenom nauku
PRAŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
To što je do sada kazano o sebepriopćenj u Boga, o tomu svjedoče Sveto pismo i službeni nauk Crkve, kada kažu da će pravednik uistinu postati dijete Božje; u njemu kao u hramu prebiva Duh Božj i navlastito kao sam božanski dar; da on sam sudj eluje u božanskoj naravi; da će gledati Boga licem u lice, takvoga kakav on u sebi jest, bez zrcala, usporedbe i zagonetke; da je to što će jednom posjedovati i biti već sada u potpunoj istini, premda tako đer samo skriveno, dobio u opravdavajućoj milosti kao obećanje te u živoj klici. Svi ti i slični iskazi ne smiju se shvatiti kao hiperbolični opisi bilo kakvog stanja spasenja i blaženosti. Naprotiv, ono što je pre sudno u novozavjetnoj poruci jest to da je, zahvaljujući zbiljskoj neposrednosti prema samome Bogu, krug unutarsvjetovnih moći i sila razoren činom jednoga i živoga Boga koji je Bog, a ne bilo kakva numinozna sila. Biblijski rečeno, mi više nemamo posla s moćima i silama, s bogovima i anđelima, s nepreglednim plura lizmom naših vlastitih izvora, nego s jednim živim Bogom kOji samim sobom radikalno nadmašuje sve to drugo; imamo posla s onim koji se može nazvati tim imenom koje više nije ničije. Za razliku od svih, još toliko numinoznih moći i sila on je za nas neposredno prisutan u svom Duhu Svetom, koji nam je dan, i u onom kOji se naprosto naziva 'Sin' zato što je on od početka kod Boga i jest Bog sam.
Š to podrazumijeva 'sebepriopćenje Boga'? 2.
Kršćanstvo kao religija neposrednosti prema Bogu u njegovom sebepriopćenju
170 ČETVRTI T I J E K : ČOVJEK KAO DOGA ĐAJ SLOBODNOG, P R A ŠTAJ U Ć E G SEBEPRIOPĆENJA BOGA 2 . Š to podrazumijeva 'sebepriopćenje Boga' ?
Kršćanstvo može biti samo jedan odnos prema Bogu kOji se može razlikovati i koji jest različit od svake druge religije, odnos koji radikalno nadmašuje svaki drugi, ukoliko je ono ispovijedanje u toj neposrednosti prema Bogu koja zbiljski dopušta Bogu da bude Bog čak i u i kroz njegovo istinsko sebepriopćenje, da bude Bog kOji ne daje neki numinozni, tajnoviti dar koji je različit od nj ega samog, već koji daje sebe. Doduše, sa stavom da u apsolutnoj neposrednosti imamo posla s Bogom kao samim Bogom ponuđeno nam je da se bezuvjetno upustimo u Bezimenoga, u nepristupačno Svjetlo koj e nam se mora činiti poput tmine, u svetu Tajnu koja, što nam se više pri bližava, sve se više poj avljuje i ostaje kao takva. Doduše, nama je s tim iskazom ponuđeno da pređemo sve putove u bespuće, da utemelji mo sve temelje u bez-temelju, da sve dokaze razumi jemo kao uputu u nepojmljivost, da nigdje ne pomislimo da bi postojala neka konačno navediva smjernica, po kojoj bi se mo gao uspostaviti neki apsolutni koordinatni sustav za uređivanje svega. Doduše, nama je s tim iskazom ponuđeno da unaprijed prihvatimo prepuštenost nekazivoj svetoj Tajni i da prihvatimo tu svetu Tajnu koja kao takva postaje za nas sve radikalnij a što se ona sama više priopćuje i što više to sebepriopćenje pripuštamo u ono što nazivamo vjera, nada i ljubav. Međutim, o apsolutnom sebepriopćenju Boga, u kojemu je on ujedno darovatelj i dar i ra zlog prihvaćanj a dara, nama je također uistinu kazano da će onaj tko se apsolutno odriče biti prožet samo blizinom beskonačne ljubavi, kazano je da onaj koji pođe beskonačnim putem dolazi i da je oduvijek već došao i da apsolutna bijeda i smrt za one koji se upuste u to i u njihovu potpunu strahotu nisu ništa drugo nego početak beskonačnoga života. Ono što se može obj asniti o m ilosti i neposrednom zrenju Boga stoga više nije neki kategorijalni govor o nečem određe-
nom, što je dano pokraj drugih, nego je to iskaz bezimenoga Boga kao nama darovanoga i stoga iskaz kOj i samo na j edan sasvim određeni, transcendentalno trajni način, ponavlja ime novanje Boga i nijemu uputu na naše transcendentalno iskustvo, upravo samo tako da se sada može kazati da to iskustvo nema pred sobom samo svoju najradikalniju mogućnost, već da će je ono također dostići, zapravo da je ono u kretanj u prema tom dostizanj u oduvij ek već nošeno sebepriopćenjem budućnosti, na koju je to kretanje usmj ereno kao na apsolutno ispunj enu. Nauk o toj milosti i njezinu ispunjenju j est zato zapovijed da se u vj eri, nadi i ljubavi radikalno i otvoreno otvorimo za nekazivu, nepredočivu i bezimenu budućnost Boga koj a dolazi te da se nikada ne zatvaramo prij e no što se ništa ne da zatvoriti, zato što ništa više nije izvan Boga, zato što ćemo sasvim biti u Bogu i on sasvim u nama.
3 . P O N U DA S E B E P R IO P Ć E N J A KAO ' N A D N A R AV N I E G Z I S T E N C I J A L '
Do sada smo polazili od izričito kršćanskog nauka o vj eri. Č ak i kada smo - o čemu će se trebati razmisliti u slj edećem tij e k u - načistu o tomu da čovj ek od izričitog, crkveno - službeno formuliranog nauka o vj eri, koj i pridolazi ' i zvana' u riječi i u nj ezinu slušanju, iskušava zadnj u i jasno formuliranu istinu svoj ega opstoj anj a i da se takvo tumačenj e nj egova opstojanj a n e oblikuj e samo od sebe n a temelju vlastitoga tumačenj a svog privatnog iskustva, čak i tada bi se ipak mogao i mati dojam kako se stav, da je čovj ek događaj apsolutnog sebepriopćenj a Boga, pripisuje čovj eku izvanj ski u prostoru puke pojmlj ivosti, ali da on zapravo pred samim ljudima u izričitost refleksivne riječi ne dovodi to što čovj ek sam uistinu j est te kako on sa moga sebe iskušava u temelj u svoj ega opstojanj a . No, to ipak nij e tako.
171 ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO D O G A ĐA J SLOBODNOG, PR AŠTAJUĆEG S E B E P R I O P Ć E N JA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravni egzistencijal '
Stav o sebepriopćenju Boga kao ontologijski stav
ČETVRTI TIJEK: Č OV J E K K A O D O G A ĐAJ SLOBODNOG. PRAŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravni egzistencijal '
Stav: ' Č ovj ek je događaj apsolutnog sebepriopćenj a Boga', ne podrazumijeva nikakvu stvarnu objektivnost 'na čovjeku'. Takav stav nije nikakav kategorijalni i ontički, već ontologijski stav koji dovodi do riječi subjekta kao takvog i stoga u dubini njegove su bjektivnosti - dakle, dubinu njegovog transcendentalnog iskustva. Kršćanski nauk, koji u refleksivnoj ljudskoj riječi postaje pojmljiv u crkvenoj ispovijedanju vjere, to iskazano ne daje čovjeku napro sto izvana niti ga samo tako dovodi do pojma. On naprotiv zaziva zbiljnost koja nije samo kazana, već koja je zbiljski dana i koja se zbiljski iskušava u čovjekovom transcendentalnom iskustvu. Dakle, kršćanski nauk iskazuje čovjeku njegovo vlastito, uvijek - premda nerefleksivno - izvršeno samorazumijevanje. Za razumijevanje netom postavljene teze treba najprije promisli ti da postavljeni stav o najnutarnjijoj i potonjoj osebujnosti našeg temeljnog stava ne podrazumijeva neki iskaz kOji bi važio samo za ove ili one ljude za razliku od drugih, dakle npr. samo za krštene, za pravedne, a ne za pogane i grj ešnike. Teza da je čovjek kao subjekt događaj sebepriopćenja Boga, neovisno o tomu što govori o slobodnoj i nezasluženoj milosti, o čudu slobodne Božje ljubavi prema duhovnome stvorenju, jest stav koji naprosto podrazumije va sve ljude, stav koji iskazuje jedan egzistencijal svakoga čovjeka. Taj egzistencijal ne postaje time skrivljen i u tom smislu 'naravan' da je dan svim ljudima kao egzistencijal njihovog konkretnog opstojanja i prethodno dan njihovoj slobodi, njihovom samorazu mijevanju i njihovom iskustvu. Milostivost neke zbiljnosti nema nikakve veze s pitanjem, je li ona udijeljena većini ili samo nekim ljudima. Ono što smo rekli o nadnaravnosti i nezasluženosti Bož jega sebepriopćenja, to neće biti ugroženo ili dovedeno u pitanje time što je to sebepriopćenje kod svakoga čovjeka dano barem u modusu ponude. Božja ljubav neće biti ništa manje čudo zbog toga što se obećava svim ljudima, barem kao ponuda. Zapravo, tek to što je svima dano radikalno realizira pravu bit milosti. Nedužnost, koja je dana jednom, a uskraćena drugom čovjeku, zapravo je po
svojoj biti ono što pada u prostor mogućnosti svih ljudi zato što se zapravo jednom čovjeku udjeljuje, a uskraćuje drugome kojemu bi se također mogla udijeliti. Zato takvo razumijevanje realizira samo pojam onoga što je za pojedinca nedužno, a ne pojam onog bitno nadilazećeg nadnaravnog. Dakle, ono nedužno ne prestaje biti nadnaravno ukoliko se svakome tko ima tu bit neograničene transcendentalnosti udjeljuje kao bitno nadilazeće ispunjenje, barem u modusu ponude čovjeko voj slobodi. Svatko, doista radikalno, svaki čovjek, mora se u tom smislu razumjeti kao događaj nadnaravnog sebepriopćenja Boga, premda upravo ne u tom smislu da svaki čovjek u slobodi nužno prihvaća to Božje sebepriopćenje čovjeku. Jednako kao što je čo vjekova bit, njegova duhovna osobnost, unatoč svojoj trajnosti i ne izbježnoj danosti svakom slobodnom subjektu, toj slobodi upravo tako zadana da slobodni subjekt može posjedovati samoga sebe u modusu Da ili Ne, u modusu opuštenog i poslušnog prihvaćanja ili u modusu protesta protiv bića koje je nadređeno slobodi, jednako tako egzistencijal čovjekove apsolutne neposrednosti prema Bogu može, zahvaljujući tom božanskom sebepriopćenju kao onom što je slobodi trajno ponuđeno egzistirati u modusu puke prethodne danosti, u modusu prihvaćanja i u modusu odbacivanja. Taj način danosti sebepriopćenja Boga u odnosu na ljudsku slo bodu ne ukida zbiljsku danost tog sebepriopćenja kao ponuđenog, budući da se, naravno, ni ponuda kao čisto prethodno dana ili kao slobodno odbijena ne može misliti kao neko priopćenje koje bi moglo postojati, ali ne postoji, već kao priopćenje koje je zbiljski dano i s kojim je sloboda kao transcendentalna uvijek neizbježno i zbiljski konfrontirana i ostaje konfrontirana.
Sebepriopćenje kao uvjet mogućnosti njegova prihvaćanja Sebepriopćenje Boga nije dano samo kao dar, nego i kao nužni uvjet mogućnosti onoga prihvaćanja tog dara koje kao dar može dopustiti Bog sam, a da se taj dar u svojemu prihvaćanju u izvje-
173 ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO DOGAĐAJ SLOBODNOG, PRAŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao
1 74 ČETV RTI T I J E K : ČOVJEK KAO DOGAĐAJ SLOBODNOG, P R AŠTA J U Ć E G SEBEPRIOPĆENJA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravn i egzistencijal'
snoj mjeri iz Boga ne pretvori u neki konačni, stvoreni dar koji samo predstavlja Boga, a koji ne bi bio Bog sam. Kako bismo mogli prihvatiti Boga, a da ga u tom prihvaćanj u još j ednom ne depotenciramo u našoj konačnosti, to prihvaćanj e mora biti nošeno samim Bogom te je sebepriopćenje Boga također nužni uvjet mogućnosti njegova prihvaćanja. Dakle, ako čovjek treba imati posla s Bogom, tako kako Bog u samome sebi jest; ako se on u svojoj slobodi treba otvoriti ili zatvoriti prema tom sebepriopćenju, a da ta reakcija ne depoten cira samoga Boga na čovjekovu razinu, onda to sebepriopćenje Boga mora uvijek biti dano u čovjeku kao prethodno dani uvjet mogućnosti njegova prihvaćanja, ukoliko se on mora misliti kao subjekt kOji je sposoban za takvo prihvaćanj e i zato i obvezan na njega. I obratno: sebepriopćenje Boga kao uvjet mogućnosti njegovog osobnog prihvaćanj a - neovisno o svojoj nedužnosti - mora biti dano u svakom čovjeku, jedino pod pretpostavkom da mu se načelno priznaje mogućnost takvog osobnog prihvaćanja Boga zato što j e Bog ispunjenje, koje se sastoji u potpunom pri hvaćanju tog božanskog sebepriopćenja, svojom univerzalnom spasenj skom voljom po n udio i obećao ne samo nekima, nego svim ljudima.
Nadnaravno uznesena čovjekova transcendentalnost I z toga pak proizlazi da ta Božj a samoponuda pripada svim lju dima i da j e ona osebuj nost čovj ekove transcendencij e i tran scendentalnosti. No, to sebepriopćenj e Boga kao p onuđeno i čovjekovoj slobodi prethodno dano kao zadaća i uvjet nj ezine najviše mogućnosti ima zato i osebujnost svih momenata tran scendental ne ustrojenosti čovjeka uopće. Takav moment čovjekove transcendentalne ustrojenosti nije predmet nekog pojedinačnog i kategorijalnog čovjekovog iskustva pored drugih predmeta njegova iskustva. Č ovjek izvorno nema posla s tom nadnaravnom ustroj enošću na predmetni način. Ta
nadnaravna ustroj enost čovjekove transcendentalnosti putem ponuđenog sebepriopćenj a Boga jest jedan modalitet njegove izvorne i netematske subjektivnosti. A taj modalitet se može zato - ako se uopće može - tematizirati barem u nekoj naknadnoj refleksiji i objektivirati u nekom naknadnom pojmu. Takva je nadnaravna transcendentalnost neupadljiva, nepregledna, ona se može potiskivati, osporavati i krivo interpretirati jednako kao i općenito sve transcendentalno u čovjeku. To prethodno i slobodi prethodno dano sebepriopćenje Boga ne znači ništa drugo nego da je transcendentalno kretanje duha u spoznaji i slobodi prema apsolutnoj Tajni nošeno samim Bogom u njegovom sebepriopće nju, tako da to kretanje svoje dolazište i polazište nema u svetoj Tajni kao u nekom vječno dalekom cilju koji se može postići samo asimptotski, nego u Bogu apsolutne blizine i neposrednosti.
Iskustvo milosti i njegova skrivenost Sebepriopćenj e Boga u milosti kao modifikacij a transcenden cije, posredstvom koje je sveta Tajna, koja iznutra otvara i nosi transcendenciju, kao takva prisutna u apsolutnOj blizini i sebe priopćenju, ne može se stoga bez daljnjega putem jednostavne, individualne reflekSije i psihološke introspekcije odvojiti od onih temeljnih struktura čovjekove transcendencije koje smo nastojali predočiti u drugom tijeku naših razmišljanja. Apsolutno neogra ničena transcendencija naravnoga duha u spoznaji i slobodi sa svojim dolazištern, svetom Tajnom, već sama po sebi znači takvo ograničavanje subjekta, da posjedovanje Boga u apsolutnom se bepriopćenju zapravo ne pada izvan te beskonačne mogućnosti transcendentalnosti, čak i kada ono ostaje nedužno i kada se stoga transcendentalno iskustvo te apstraktne mogućnosti s jedne, i iskustvo njezinog radikalnog ispunjenja putem sebepriopćenja Boga s druge strane, ne mogu sigurno i jednoznačno međusobno razdvojiti naprosto putem čiste introspekcije pojedinca sve dok to ispunjenje putem sebepriopćenja nije zbog još uvijek trajuće
175 ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO DOGAĐAJ SLOBODNOG. P R A ŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravni egzistencijal'
17 6 Č ETVRTI T I J E K : ČOVJEK KAO DOGAĐAJ SLOBODNOG, P R A Š TA J U Ć E G SEBEPRIOPĆENJA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravn i egzistencijal'
povijesti slobode u prihvaćanju ili odbijanju dobilo svoje konačno ispunjenje koje običavamo nazivati neposrednim zrenjem Boga. Transcendentalno iskustvo - i u tom milosnom modalitetu - s jedne strane te reflektirano transcendentalno iskustvo s druge strane, jednako su malo pojmovno isto, kao što nisu isto ni sa mosvijest i predmetnom učinjena stavačna znanost onog posvije šćenog. U našem slučaju postoji dvostruki razlog za nemogućnost reflektiranja i nereflektiranost milosnoga sebepriopćenja Boga kao modifikacije naše transcendentalnosti: prvo, zbog adresata ovog sebepriopćenja, posredstvom neograničene naravi subjektivnoga duha već u svom naravnom stanju; i drugo, zbog sebepriopćenj a Boga posredstvom neispunjenog stanj a ovog sebepriopćenja, tj . onog koje još uvijek ne pruža zrenje Boga. Transcendentalno iskustvo milosnog sebepriopćenja Boga ili - drugačije rečeno - dinamika i finaliziranost duha kao spoznaja i ljubav prema Božj oj neposrednosti, tako da se cilj kao takav (upravo zahvaljujući sebepriopćenju Boga) također sila njegova kretanja (što obično nazivamo m ilost) i bit duhovne dinamike mogu adekvatno opisati samo time što se kaže: milošću ispunjeni duh kreće se unutar svog cilja (putem sebepriopćenja Boga) prema cilju (visio beatifica), te se stoga sada zbog nemogućnosti jedne izravno i sigurno zahvaćajuće individualne refleksije iz toga na taj način ne smije zaključiti da je to sebepriopćenje Boga apsolutno onostrano subj ektu i svij esti, takvo koje postulira samo neka dogmatska teorija koja je izvanjski nanesena na čovjeka. Zbilja se radi o jednom transcendentalnom iskustvu koje biva primjetno u čovjekovu opstojanju i djeluje u njemu. Ovdj e se najprij e može apelirati samo na ono individualno iskustvo koje čovjek ima i može imati o sebepriopćenju Boga i koje se u individualnoj sferi (neovisno o mogućim iznimkama) ne može spoznati s jednoznačnom individualnom sigurnošću, ali koje k tomu ni za refleksiju nije naprosto nepostojeće. Č ak i ako čovjek putem jednostavne introspekcije i individual noga tematiziranja svog transcendentalnog izvornog iskustva ne bi mogao otkriti takvo transcendentalno iskustvo sebepriopćenja
Boga u milosti ili ga iz sebe iskazati s jednoznačnom sigurnošću, on ipak - ukoliko mu se ta teologijska, dogmatska interpretacij a njegovog transcendentalnog iskustva nudi u povijesti obj ave, u kršćanstvu - može u njoj prepoznati svoje vlastito iskustvo. On može u njoj naći hrabrosti i povjerenja da prema njoj interpretira ono što je u njegovom vlastitom iskustvu nekazivo, da beskonač nost svog tamnog iskustva prihvati bez zadrške i primisli; on se u svojoj egzistencijelnoj odluci može osjećati legitimiranim da se opušteno i hrabro upusti u sintezu svog izvornog transcenden talnog iskustva i njezino aposteriorno teologijsko tumačenje u kršćanstvu, u sintezu koja je oduvijek već izvršena. U tom smislu mirno može se kazati: čovjek, koji se uopće upušta u svoje transcendentalno iskustvo svete Tajne, stječe iskustvo da ta Tajna nije samo beskonačno daleki horizont, nedobrohotni i s odstojanja sudeći sud o njegovom okolnom svijetu i su-svijetu te njegovoj svijesti, da ta Tajna n ije samo ono zastrašujuće, ono što ga zastrašujući baca natrag u zavičaj svakodnevlja, nego da je ta sveta Tajna također zaštićujuća blizina, praštajuća intimnost, sam zavičaj , ljubav koja se priopćuje, ono tajanstveno, od kojeg se želi pobjeći ili do kojeg se želi doći polazeći od tajnovitosti svoje vlastite životne praznine i ugroženosti. Upravo onaj tko se u izgubljenosti svoje krivnje ipak s povjerenjem obraća tiho vladajućoj Tajni svojega opstojanja, tko se odriče samoga sebe kao onaj koj i sebe ni u svojoj krivnji ne želi više jedino iz sebe samo vlasno razumjeti, upravo se taj iskušava kao onaj koji ne oprašta samome sebi, već kojemu će biti oprošteno te on taj poslani oprost iskušava kao praštaj uću, odrješujuću i zaštićujuću ljubav samoga Boga koji prašta time što daruje samoga sebe zato što se samo u tomu zbilja može sastojati više nenadmašan oprost. Koliko snažno može biti takvo transcendentalno iskustvo apso lutne blizine Boga u njegovom radikalnom sebepriopćenju i kako u čovjekovoj individualnoj povijesti ono može biti lokalizirano na određenim prostorno-vremenskim točkama ili koliko bezbojno difuzno ono može biti dano u općem temeljnom raspoloženju; u kojoj mjeri ono može biti iskustvo svakoga pojedinca - neovisno
177 ČETVRTI TIJEK: Č O V J E K K AO DOGAĐAJ SLOBODNOG, P R A ŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravni egzistencijal '
178 Č E T V RT I T I J E K : ČOVJEK KAO D O G A ĐAJ SLOBODNOG, P R A ŠT A J U Ć E G SEBEPRIOPĆENJA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravni egzistencijal '
o svakom drugom - ili priznato od pojedinca samo u pogledu i u sudjelovanju u religioznom iskustvu snažnijih i svetijih ljudi, sve su to drugorazredna pitanja. Stav, do kojega nam je ovdje jedino stalo, jest ovaj : individualno iskustvo pojedinca i kolektivno-religiozno iskustvo čovječanstva u izvj esnom međusobnom jedinstvu i interpretaciji daju nam pravo da čovjeka tumačimo kao događaj apsolutnog, radikalnog sebepriopćenja Boga tamo gdje on sebe na naj različitije načine iskušava kao subjekta neograničene transcendencije. Iskustvo na koje se ovdje apelira nije najprije i najposlije isku stvo koje čovj ek stj eče onda kada voljno i odgovorno izričito odlučuje za neki religiozni čin, npr. za molitvu, za štovanje kulta ili za neko refleksivno, teorij sko b avlj enj e religioznom tema tikom, nego j e to iskustvo koj e se svakom čovj eku unaprijed šalje za takav refleksivni religiozni čin i za odluke i to možda u jednom obliku i pojmlj ivosti kOj i prividno čak nisu religiozni. Ako j e sebepriopćenj e Boga jedna do krajnosti radikalizirajuća modifikacij a naše transcendentalnosti kao takve, zahvalj ujući kojoj smo mi subjekti te ako mi kao takvi subjekti posj eduj emo transcendentalnu neograničenost u najbanalnijoj svakodnevnici našega opstoj anja, u profanom ophođenj u s bilo kakvim zbilj nostima pojedinačne vrste, onda je time principij elno dano d a izvorno iskustvo Boga i u njegovom sebepriopćenj u može biti to liko općenito, toliko netematsko i toliko 'nereligiozno' da se ono - bezimeno, ali zbilj ski - pojavlj uje svugdje gdj e uopće vodimo svoj život. Tamo gdje čovjek teorijski ili praktično spoznavajući ili subjektivno djelujući pada u bez-temelj svojega opstojanja koji je temelj svemu i gdje taj čovjek ima pritom hrabrosti da pogleda u samoga sebe te da u svojoj dubini pronađe svoju zadnju istinu, tu on također može steći iskustvo da ga taj bez-temelj prihvaća kao istinska praštajuća zaštita i daj e legitimacij u i hrabrost vjeri da je tumačenje tog iskustva posredstvom spasenj ske i objavljene povijesti čovječanstva (tj . tumačenj e tog iskustva kao događa ja sebepriopćenj a Boga) krajnj a dubina, krajnj a istina baš tog, prividno tako banalnog iskustva. Naravno, i takvo i skustvo
ima svoje istaknute momente: u iskustvu smrti, u radikalnom važenju ljubavi itd. Tu zapravo, jasnij e nego inače, svaki čovjek primjećuje da prekoračujući ono pojedinačno dolazi pred sebe i pred svetu Božju Tajnu, a ta krajnj a kršćanska istina o sebe priopćenju Boga sada o tomu - također još jednom tumačeći i interpretirajući - kaže da taj dolazak nije neki puki dolazak pred neku zastrašujuću beskonačnu, neobuhvatnu daljinu, već da nam se priopćuje sama ta Tajna. Ukoliko se čovjek nalazi u situaciji još uvijek postajuće slobode; ukoliko je situacija njegove slobode zbog onoga što nazivamo ' istočni grijeh' uvijek krivnjom uvjetovana situacija; ukoliko čo vjek u svojoj refleksiji nikad ne stoji pred čistom mogućnošću one još uvijek sasvim neutralne slobode, nego oduvijek već pred situacij om slobode za koju se slobodno treba izboriti kada poči nje reflektirati; ukoliko čovjek naposljetku refleksivno nikad ne može prosuditi tu svoju oduvijek već ozbiljenu slobodu, utoliko je transcendentalno iskustvo oduvij ek već višeznačno i njime čovjekova refleksija nikad ne može adekvatno upravljati . Č ovjek iskušava sebe kao subj ekta koji nikad točno ne zna kako je u svojoj vlastitoj slobodi razumio i manipulirao objektivacijama uvjetovanim krivnjom u prostoru svoje slobode; koji nikad točno ne zna, je li ih učinio u svrhu pojavljivanja svoje vlastite izvorne krive odluke ili u svrhu raspinjuće patnje prevladavanj a krivnje. Č ovjek istodobno iskušava sebe kao subjekta događaja apsolutno ga sebepriopćenja Boga, kao subjekta koji je u 'Da' i 'Ne' oduvijek već slobodno zauzeo stav prema tom događaju i koji pritom ni kad ne može adekvatno reflektirati konkretan zbiljski način tog svog stava. Tako on u tom temeljnom pitanju svoj ega opstojanja, na koje je on subjektivno oduvijek već odgovorio, samome sebi ostaje u refleksiji uvijek dvosmislen kao subjekt koji subjektivnost m ilosno uznesene transcendencije ozbilj uj e u aposteriornom povij esnom, nikad adekvatno raspoloživom susretu sa svojim okolnim svijetom i su-svijetom, u susretu s nekim ljudskim Ti, na kojemu se jedinstveno ozbiljuju povijest i transcendencija, a posredstvom oboga i susret s Bogom kao apsolutnim Ti.
179 ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO DOGAĐAJ SLOBODNOG, PRAŠTAJUČEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
3.
Ponuda sebepriopćenja kao 'nadnaravni egzistencijal'
4 . K R A Z U M I J E VA N J U N A U K A O T R O J S T V U
180
Premda možda također postoji mogućnost d a s e o kršćanskom nauku o Trojstvu govori tek nadovezuj ući se na nastojanje oko razu m ijevanj a utj elovlj enja, neka se ipak već sada pokuša na temelju netom kazanog dobiti prvo razumij evanje za kršćanski nauk o Troj stvu.
ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO DOGA ĐA, SLOBODNOG,
Problematika pojmovlja
PRAŠTAJUČEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
4.
K razumijevanju nauka o Trojstvu
I unatoč apsolutnom respektu prema službenim c rkvenim i klasičnim formulacij a m a kršćanskoga nauka o Trojstvu i uz samorazumljivo vj ersko prihvaćanj e onoga što se m isli u tim formulacijama morat će se priznati da su iskazi o Trojstvu u svoj i m kategorijalnim formulacijama gotovo nerazumlj ivi za današnjega čovjeka i da gotovo neizbježno izazivaju nesporazume. Kada s kršćanskim katekizmom kažemo da su u jednome Bogu u jedinstvu i jedinstvenosti jedne naravi dane tri 'osobe', tada je zbog nedostatka daljnj e teologij ske poduke gotovo neizbj ežno da slušatelj te formulacije pod 'osobom' zamišlja to što on kao sadržaj povezuje s tom rij ečju. Riječi, koje je Crkva u prijašnja vremena upotrebljavala u jednoj neuobičajeno moćnoj teologiji i tvorbi pojmova, imaj u kasnije još jednu povij est, a ona nij e samo u autonomnom raspolaganju Crkve. Njome nije upravljala samo Crkva, nego i ostala ljudska povijest duha, poj ma i jezika, te tako u potpunosti može doći do toga da jedna takva riječ dobije sadržaj koji, u najmanj u ruku, sa sobom nosi opasnost da njegova primjena na stare, u sebi sasvim ispravne formulacije podmeće ovima krivi, mitološki smisao koji se ne može naknadno pratiti. Ta situacija nije začudna zato što kršćanski nauk, kada za iskazi vanje božanske trostrukosti upotrebljava riječi 'hipostaza', 'osoba', ' biće', 'narav', ne koristi u sebi već jasne i razgovijetne pojmove kOji bi se ovdje trebali primjenjivati samo u toj svojoj razgovijetnosti.
Naprotiv, ti pojmovi su, u izvjesnoj mjeri, vrlo sporo i mukotrpno međusobno razgraničeni u crkvenome jeziku i utvrđeni prema tom jezičnom pravilu u svrhu iskazivanja onog mišljenog, premda povijest tog utvrđivanja pokazuje da bi mogle postojati i druge mogućnosti za asimptotsko iskazivanje onoga što se pod tim poj movima misli. Kada danas u našoj upotrebi jezika profane vrste govorimo o 'osobi' razlikujući je od neke druge osobe, tada gotovo više ne možemo otkloniti misao da je u svakoj od tih osoba, kako bi one bile kao takve i kao različite, u znanju i slobodi upravo time konstituirano jedno vlastito, slobodno, samim sobom raspolažuće i od drugih se odvajajuće središte akata. No, upravo je to isključeno u dogmatskom nauku o jednom jedinom biću Boga. Jedincatost bića znači i uključuje jedincatost jedne svijesti i jedne jedine slo bode, premda, samorazumljivo, ta jedincatost bitka-pri-sebi u svijesti i slobodi ostaje u Božjem Trojstvu neodređena zbog onog tajnovitog Trojstva koje u Bogu priznajemo kada zamuckujući govorimo o trostrukosti osoba u Bogu.
Problematika 'psihološkog nauka o Trojstvu ' Također svakako možemo kazati da veličanstvene spekulacije, pomoću koji h kršćanska teologij a od Augustina nastoj i život Boga u samosvij esti i ljubavi sebi predočiti tako da iz toga re zultira izvjesno naslućujuće razumij evanj e troosobnosti B oga, da razumijevanje, koje se uopće ne odnosi na nas i koji našoj kršćanskoj egzistencij i u neku ruku slika unutarnji život Boga, na kraju krajeva ipak nisu naročito korisni. 'Psihološki nauk o Trojstvu' - ma koliko se uvijek iznova promišljao od Augustina pa sve do današnjih dana - na koncu ne obj ašnjava to što želi objasniti, naime zašto se Otac iskazuje u riječi i udahnjuje Logosu jednu od njega razliČitog Duha. Jer takvo obj ašnjenje mora već pretpostavljati Oca kao onoga koji spoznaje i ljubi sebe i ne smije ga s iskazivanjem Logosa i udahnućem Duha tek konstituirati kao spoznavajućega i ljubećega.
181 ČETVRTI TIJEK: Č OV J E K K A O DOGAĐAJ SLOBODNOG. PRAŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
4.
K razumijevanju nauka o Trojstvu
ČETVRTI TIJEK: ČOVJEK KAO D O G A ĐA J SLOBODNOG, PRAŠTAJUĆEG SEBEPRIOPĆENJA BOGA
4.
K razumijevanju nauka o Trojstvu
Č ak i kada odbacimo sve te teškoće, čak i tada ostaje: jedna takva pSihološka spekulacija o Trojstvu u svakom je slušaju štetna zato što postavku povijesti objave i dogme, postavku za nauk o Trojstvu u povijesno-spasenjskom iskustvu Sina i Duha ne vr jednuj e zbiljski kao zbiljnost božanskoga sebepriopćenj a nama, kako bi se na temelj u toga razumjelo, što nauk o trostrukosti Boga po sebi doista podrazumijeva. Psihološki nauk o Trojstvu preskače iskustvo Trojstva u ekonomiji spasenj a u korist gotovo gnostički obojene spekulacije o tomu, kako se to događa u Božjoj nutrini, a time se zapravo zaboravlja da je lice Božje, kakvo nam je okrenuto u ovdje mišljenom sebepriopćenju, u trostrukosti te okrenutosti upravo ono po-sebi Boga samoga, ukoliko je božansko sebepriopćenje u milosti i slavi zbilja priopćenje B oga po sebi samome za nas.
'Ekonomsko' Trojstvo u povijesti spasenja jest imanentno Trojstvo Ali ako se, obratno, načini i radikalno održi pretpostavka da je Trojstvo u povijesti spasenja i objave 'imanentno' zato što se u sebepriopćenju Boga njegovu stvorenju putem milosti i utjelov ljenj a Bog zbiljski daruje i poj avlj uje samome sebi kako on po sebi jest, onda se u pogledu na aspekt ekonomije spasenja, koji je u povijesti samoobjave Boga dan u Starom i Novom zavjetu, može kazati: u povijesti spasenja kolektivne i individualne vrste, u neposrednosti prema nama, ne pojavljuju se bilo kakve sile koje zastupaju Boga, nego se pojavljuje i jest uistinu sam j edan Bog koji u svojoj apsolutnoj jednokratnosti, nezamjenjivosti i potpunoj nezastupivosti dolazi tu gdje smo mi sami i gdje njega, upravo samog tog Boga, strogo prihvaćamo kao njega samoga. Ukoliko je on došao kao spasenje koje nas obogotvoruje u naj unutarnjijem središtu opstojanj a pojedinca, utoliko g a zbilj ski i uistinu nazivamo 'Sveta Pneuma', 'Duh Sveti'. Ukoliko je baš taj jedan te isti Bog u konkretnoj povij esnosti našega opstojanja stro-
go kao on sam prisutan za nas u Isusu Kristu - on sam, a ne neki zastupnik - utoliko ga nazivamo 'Logos' ili Sin naprosto. Ukoliko je baš taj Bog, koji tako kod nas dolazi kao Duh i Logos, uvij ek nekazivi, sveta Tajna, neobuhvatni temelj i izvor svojega dolaska u Sinu i Duhu i ukoliko se pritom održava kao takav, utoliko ga nazivamo Bog, Otac. Ukoliko se kod Duha, Logosa-Sina i Oca u najstrožem smislu radi o tomu da Bog daruje samoga sebe, a ne nešto drugo, od njega različito, utoliko u najstrožem smislu o Duhu, Logosu-Sinu i Ocu na jednak način valj a kazati da su oni j edan te isti Bog u bezgraničnoj punini jednoga božanstva, u posjedu j ednog te istog božanskog bića. Ukoliko način danosti Boga kao Duha, Sina i Oca za nas, s jedne strane, ne znači isti način danosti, ukoliko su na taj način danosti za nas zbilj a dane istinske i zbiljske razlike, utoliko se ta tri načina danosti za nas trebaj u strogo razlikovati. Otac, Sin-Logos i Duh nisu 'za nas' prije svega isto. No, ukoliko ti načini danosti jednog te istog Boga za nas ne smiju ukinuti zbiljsko sebepriopćenje Boga kao j ednog, jedinog i istog Boga, ta tri načina danosti jednog te istog Boga moraj u po njemu samome i za nj ega samoga pripadati nj emu, jednom te istom. Iskazi: jedan te isti Bog za nas je dan kao Otac, Sin-Logos i Sveti Duh, odnosno: Otac se nama samima daruje u apsolutnom sebepriopćenju kroz Sina u Duhu Svetom, trebaju se, kao iskazi o Bogu, strogo čuti i kazati, tako kako on po samome sebi jest. Jer oni inače, u osnovi, ne bi bili nikakvi iskazi o sebepriopćenju Boga. Ta tri temeljna načina danosti Boga za nas ne smijemo udvostručiti tako što ćemo jednu, od njih različitu, pretpostavku postulirati u Bogu time što ćemo razviti pSihološki nauk o Trojstvu kOji je različit od tih načina danosti. U ekonomskom Trojstvu povijesti spasenja i objave mi smo imanentno Troj stvo iskusili već na sebi samima. Budući da se Bog za nas na naznačeni način pokazuje kao trostruk, već iz svete Tajne u samoj sebi iskušena ona imanen tna trostrukost zato što njegova slobodna, milosna, nadnaravna okrenutost nama okreće svoju nutrinu, zato što njegov apsolutni identitet sa samom sobom nije nikakva mrtva i isprazna jedno-
ČETVRTI T I J E K : ČOVJEK KAO DOGAĐAJ SLOBODNOG, P R A ŠTAlUĆEG SEBEPRIOPĆEN]A BOGA
4.
K razumijevanju nauka o Trojstvu
ČETVRTI TIJEK: ČOV J E K K A O DOGAĐAJ SLOBODNOG, PRAŠTAJUĆEG SEBEPRJOPĆENJA BOGA
4.
K razumijevanju nauka o Trojstvu
strukost, već kao božanska životnost u samom sebi obuhvaća to što nas susreće u trostrukosti njegove okrenutosti nama. Ovdje se treba samo nagovijestiti prva postavka za razumije vanje kršćanskog nauka o Trojstvu koja unatoč svojoj vlastitoj problematici možda ipak dopušta da se izbjegnu mnogi nespo razumi tog nauka i da se pozitivno pokaže kako nauk o Trojstvu nije neka suptilna teologij ska misaona igra, već jedan iskaz koji se uopće ne može izbjeći. Samo zahvaljujući njemu, taj puki stav pun nepojmljivosti i samorazumljivosti može se uzeti osobito radikalno ozbiljno i održati bez zadrške, naime da je sam Bog kao trajna sveta Tajna, kao neobuhvatni temelj čovjekovog tran scendentalnog opstojanja, ne samo Bog beskonačne daljine, nego želi biti i Bog apsolutne blizine u apsolutnom sebepriopćenju i da je tako dan u duhovnoj dubini naše egzistencije kao i u konkret nosti naše stvarne povijesti. Već u tomu doista je sadržan smisao nauka o Trojstvu.
PETI TIJEK P O V I J E S T S PA S E N J A I O B J AV E
1.
P R E T H O DNA R A Z M I Š L J A N J A O P R O B L E M U
U čovjeku, koji svoju bit ozbiljuje u povijesti i kOji j e samo tako može preuzeti u slobodi, obogotvorena transcendentalno st čovje ka također ima neku povijest, individualnu i kolektivnu. Ona - ta transcendentalno st kao nošena, osnažena i ispunjena obogotvoru jućim sebepriopćenjem Boga - događa se; ona nije naprosto. Zato smo također kazali da je čovjek događaj slobodnog, neskrivljenog i praštaj ućeg sebepriopćenj a Boga u apsolutnoj blizini i neposred nosti. I to je razlog i tema, početak i cilj ljudske povijesti. Kršćanstvo nije indoktrinacij a odnosa, činjenica i zbilj nosti koj e su uvijek jednake, nego je ono izviješće o povijesti spasenja, o spasenj skom i objavlj uj ućem djelovanj u Boga na čovj eku i s čovjekom; i istovremeno (zato što se to Božje djelovanje usmjeruje na čovjeka kao na slobodnoga subjekta), ono je također izviješće o povij esti spasenj a i njegove suprotnosti, objave i njezina tu mačenja koje također vrši sam čovjek, tako da ta jedna povijest spasenj a i objave - ujedno nošena slobodom Boga i čovjeka - čini jedinstvo. Kršćanstvo načelno ističe zahtjev da su spasenje i objava za svakoga čovjeka te da je ono religija koja ima apsolutno važenje. Ono objašnjava da spasenje i objava nisu dani samo za određene skupine ljudi, za prošla ili buduća razdoblja, nego za sve ljude i to sve do kraja povij esti. No, takav zahtjev za apsolutnošću bez daljnjega nije spojiv s istovremenim samoiskazom kršćanstva kao povij esnom veličinom. Čini se da ono per definitionem povijesno ne može isticati nikakav zahtjev za apsolutnošću bilo koj e vrste. Iz toga niče pitanje, kako je povijesnost kršćanstva, koje ono tvrdi za sebe kao radikalno-bitnu osebujnost, spojiva sa zahtjevom za apsolutnošću, s njegovim misionarskim poslanjem svima i s njegovim zahtjevom za univerzalnošću. Ako se naposljetku o
18 5 PETI T I J EK: POVIJEST SPASENJA l OBJAVE
I.
Prethodna razmišljanja o problemu
186 PETI T I J E K : POVIJEST SPASENJA I O B J AV E
l.
Prethodna razm išljanja o problemu
Bogu može u navedivom i ozbiljno uzetom smislu može govoriti samo ukoliko se naš odnos prema njemu zbiljski pojmi kao tran scendentalan, onda tek zapravo gorućim postaje pitanje, zašto bi tada moglo postojati nešto poput povijesti spasenja i povijesti objave koja svakako pretpostavlja da Bog - njegovo spasenjsko djelovanj e i djelovanje putem objave - ima sasvim određeni pro storno-vremenski položaj u nutar našeg iskustva. Moglo bi s e prigovoriti: ono što je povijesno, t o n e može biti Bog, a ono što je Bog, to ne može biti povijesno. Jer povijesno je uvijek nešto što je konkretno, partikularno, nešto što poj edinačno stoji u nekoj većoj svezi. No, Bog je pratemelj i ne-temelj cjelokupne zbiljnosti koji uvijek stoji iza svega što se može obuhvatiti. Što se zapravo uopće još može događati kao povijest spasenja i objave, ukoliko se Bog već od početka, uvijek i posvuda, sa svojom apsolutnom zbiljnošću priopćio kao najnutarnjije središte svega što bi uopće moglo biti povijest? Ukoliko se oduvijek već krećemo u cilju, što se onda osim otkrivanj a Boga u visio beatifica može za pravo još pojaviti kao božanska povijest spasenja i objave? Biblijski rečeno: ukoliko se Bog u svom Svetom Duhu kao on sam oduvijek već i posvuda svakom čovjeku - želio to on ili ne, reflektirao on to ili ne, prihvaćao to ili odbijao - priopćio kao najnutarnjije središte njegove egzistencije, ako je cjelokupna stvorenj ska povijest već nošena sebepriopćenj em Boga upravo u stvaranju, onda se čini da se po Bogu uopće ništa više ne može dogoditi; onda se čini kako cjelokupna povij est spasenja i objave, tako kako j e mislimo kategorij alno, prostorno-vremenski i partikularno, ne može biti ništa drugo nego ograničavanje, mitologiziranje i depotenciranje na ljudsku razinu nečega što j e već unaprijed bilo dano u svojoj punini. Pitanje, da li bi i u kojem smislu mogla postojati povij est objave i spasenja, jest dakle jedno od najtežih i najfundamental nijih pitanj a za kršćanstvo uopće. (Ovdje se treba dati jedna mala primjedba: naredne stranice petoga tijeka, možda više nego što je to uobičajeno, podudaraj u se s formulacijama 1. poglavlja teksta A. Dariapa: 'Fundamentale Theologie der Heilsgeschichte', u: J. Feiner - M . L6hrer [Hrsg.] , Mysterium Salutis, Bd. I [Einsiedeln
1 9 6 5] . Takav postupak je svakako razumljiv zbog naše povremene međusobne tijesne teologijske suradnje.).
2 . P O V I J E S N O P O S R E D O VA N J E TRANSCENDENTALNOSTI I TRANSCENDENCIJE
Povijest kao događanje transcendencije
PETI TIJEK: POV I J E ST
Prihvaćajući našu problematiku povijesti objave i spasenja pola zimo od stava metafizičke antropologije da je čovjek kao subjekt i osoba povijesno biće tako što je on povijestan kao subjekt tran scendencije, tako što j e njegova subjektivna bit neograničene transcendentalnosti njemu samome povijesno posredovana za njegovu spoznaju, za njegovo slobodno ozbiljenje. Dakle, svoju transcendentalnu subjektivnost ne realizira nepovijesno nekim čisto unutarnjim iskustvom nepromijenjene subjektivnosti niti tu transcendentalnu subjektivnost zahvaća putem neke nepovijesne refleksije i introspekcije koja je na jednak način moguća na svakoj vremenskoj točki. Ukoliko se ozbiljenje transcendentalnosti doi sta događa povijesno i ukoliko, s druge strane, istinska povijesnost, koja se nikako ne smije brkati s fizikalnom prostornošću i vre menitošću niti s vremenskim odvijanjem fizikalnih ili bioloških fenomena ili s nizom partikularnih slobodnih čina, svoj temelj i uvjet svoje mogućnosti ima u samoj čovjekovoj transcendental nosti, utoliko jedino pomirenje te dvije činjenice predstavlja baš to da je povijest naposljetku povijest same transcendentalnosti: i, obratno, ta se transcendentalno st ne može razumjeti kao neka sposobnost koj a biva dana, doživljena, iskušena i reflektirana neovisno o povijesti. Dakle, polazimo od toga da sama transcendencija ima povijest i da je povijest uVijek i sama događaj te transcendencije. Jer na drugoj strani smjet ćemo kazati da novovjekovna svijest sa svojim radikalnim ozbiljnim shvaćanjem povij esti - koliko natrag u prošlost toliko i naprijed u budućnost - nedvojbeno ne može na-
SPASENJA l O B J AV E 2. Povijesno posredovanje transcen dentalnosti i transcendencije
188 PETI TIJEK: POVIJ EST SPASENJA I OBJAVE
2.
Povijesno posredovanje transcen dentalnosti i transcendencije
knadno ozbiljiti transcendentalnost čovjeka koja bi naprosto bila nepovijesna. I s druge strane, sukladno čitavoj , velikoj i danas još uvijek važećoj zapadnoj tradiciji, morat ćemo kazati: u trenutku, u kojemu povijest - prema prošlosti ili budućnosti - više ne do seže svoj u transcendentalnu dubinu kao uvjet mogućnosti čiste povijesnosti, sama ta povijest također postaj e u sebi slij epa. U potpunosti se može prihvatiti da se transcendencij a može imati samo u posredujućem odnosu prema prošlosti i budućnosti, no jednako tako treba reći da ta povijest i taj povijesni odnos do bivaju svoju vlastitu povij esnost i istinsku povijest samo onda kada se uvij ek promisle i transcendentalni uvjeti mogućnosti te povijesti. Da, kazat ćemo: ono potonje same te povij esti upravo je povijest te čovjekove transcendentalno st i. To također znači da se ta čovjekova transcendentalno st ne postiže pokraj povijesti, tako da bi se onda povij est degradirala u bilo kakav spektakl, koj emu bi bio izložen i č ovjek, premda bi on ono navlastito vječno u svojoj zbiljnosti mogao naći neovisno od i pokraj svoje povijesti. Sama transcendencij a ima svoju povijest, a povijest je u onom potonj em i naj dubljem događaj te transcendencije. To sada važi koliko za individualnu povij est pojedinca toliko i za povijest društvenih j edinstava, naroda i j ednoga čovječanstva, pri čemu već pretpostavljamo da ljudi po porijeklu, u tijeku i u cilju povijesti čine jedno j edinstvo. To jedinstvo samih lj udi nije opet neka nepromjenj iva, kruta veličina koja se provlači kroz vrij eme, nego i ono samo ima povijest. 'Nadnaravni egzisten cijal' također ima povijest. Ukoliko je čovjek na taj način biće subjektivnosti, transcendencije, slobode i partnerske upućenosti na svetu Tajnu koju nazivamo Bog; ukoliko je on događaj apso lutnoga sebepriopćenj a Boga - a sve to uvij ek, neizbježno i od početka - no ukoliko je on istovremeno kao to biće obogotvorene transcendencije, individualno i kolektivno biće transcendencije, utoliko taj uvijek dani i nadnaravni egzistencijal upućenosti na svetu Tajnu i na apsolutnu priopćeno st Boga kao ponudu samoj čovjekovoj slobodi kolektivno i individualno ima povijest, koja je ujedno povijest spasenja i objave.
Zato je ta povijest spasenj a već po Bogu povij est. Transcen dentalne strukture te jedne povijesti svake individue i jednoga čovječanstva povijesne su već ukoliko se i one u svojoj trajnosti i neizbježnosti temelje u slobodnom sebepriopćenju Boga. Također, ta je povijest po Bogu utoliko slobodna ukoliko je kao ishodište te povijesti te, kao postavljena čovjekovom slobodom u skladu s te meljnim odnosom između Tvorca i stvorenja, još jednom događaj darujuće slobode Boga ili slobode koja ne zakazuje. Ukoliko je ta povijest, povijest Božje i ljudske slobode i ukoliko se time naravno izvršuje konkretna dijalektika između prisutnosti Boga kao onoga koji daruje sebe u apsolutnom sebepriopćenju i odsutnosti Boga kao svete Tajne koja se uvijek održava u povijesti - u kolektivnoj i individualnoj povijesti - utoliko je iskazano ono što je osebujno za povijest spasenja i objave. Ta povijesnost povijesti spasenja po Bogu, a ne samo po čovjeku - povijesnost jedne povijesti koja je zbiljski istinska povijest samoga Boga, u kojoj se nepromj enjiva nedodirljivost Boga pokazuje u njegovoj moći da se i sam upusti u vrijeme i povijest koje je utemelji on, vječni - ta povijest biva najjasnije iskušena i najjasnije izlazi na vidjelo u temeljnoj kršćan skoj dogmi o utjelovljenju vječnoga Boga u Isusu Kristu. Ta povijest spasenja jest povijest i po čovjekovoj slobodi, budući da se osobno sebepriopćenje Boga kao temelj a te povijesti upravo obraća stvorenoj osobi u njezinoj slobodi. Upravo tamo gdje se radi o povij esti spasenja, a ne o povij esti njegove suprotnosti, ta povij est spasenj a po Bogu i čovjeku ne može se adekvatno međusobno razlikovati za naše iskustvo. Nigdje ne postoj i Božje spasenjsko djelovanje na čovjeka koje oduvijek već nije i čovjekov spasenjski čin. Nema nikakve objave koja bi se mogla događati drugačij e nego u vjeri čovjeka koji sluša objavu. Utoliko je j asno da je povijest spasenja i objave uvijek već dana sinteza povijesnoga Božjeg i istodobno čovjekovog djelovanja, zato što se božanska i lj udska povij est spasenj a ne mogu m isliti kao one koje siner getski zajedno nastupaju. Bog je zapravo još j ednom temelj čina čovjekove slobode i svojim vlastitim činom on upravo opterećuje čovjeka milošću i odgovornošću za njegov vlastiti, neodbacivi čin.
PETI TIJEK: POVI J EST S PA S E N J A I OBJAVE
2.
Povijesno posredovanje t ranscen dentalnosti i transcendencije
190 PETI TIJEK:
Božanska povijest spasenj a poj avljuje se zato uvijek u ljudskoj povijesti spasenja, objava u vjeri i obratno: one se uvijek pojavljuju u tomu što čovjeku iskušava kao svoje najvIastitije i što prihvaća kao poslano od dalekog i istodobno bliskog Boga njegove tran scendencije. Ta čovjekova transcendencija, koja je zbog čovjekove subjektivne povijesnosti nužno povijesno dana i koja se u svojoj konkretnosti konstituira putem sebepriopćenja Boga, znači sada kako povijest spasenja tako i povijest obj ave.
POVIJEST SPASENJA I O B J AV E
3.
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću
P O V I J E S T S PA S E N J A I O B J AV E K A O K O E K S T E N Z I V N A S C J E L O K U P N O M S V J E T S KO M P O V I J E Š Ć U
3.
Povijest spasenja i svjetska povijest Da je povijest spasenja koegzistentna s cjelokupnom poviješću čo vječanstva (što ne znači: identična; jer u toj jednoj povijesti postoji i odbacivanje, krivnja, Ne Bogu), to za normalnu interpretaciju kršćanstva danas više ne predstavlja nikakav poseban problem. Onaj tko se zbog slobodne krivnje, krivnje koja mu se subjektivno zbiljski može staviti na teret i koja se ne može skinuti s njega, u nekom posljednjem činu svoje životne slobode ne zatvara pred Bogom, taj također nalazi i svoje spasenje. Dakle, svjetska povijest znači ovdje povijest spasenja. Sebepo nuda Boga, kojom se Bog apsolutno priopćuje totalitetu čovjeka, jest per definitonem čovjekovo spasenje. Jer to je ispunj enje čovje kove transcendencije, u kojoj on transcendira sebe prema Bogu. Povijest te Božje sebeponude, koju je Bog slobodno ponudio i koju je čovjek slobodno prihvatio ili odbio, jest zato povijest spasenja ili njegove suprotnosti, a sva druga empirijski iskusiva i iskušena povijest jest samo utoliko zbilj a povijest u strogom smislu, a ne samo 'prirodna povijest' ukoliko je ona konkretno izvršenj e prihvaćanja i l i odbijanja tog sebepriopćenj a Boga, premda ona uvijek podliježe neiskušenom Božjem sudu koji će se jednom tek otkriti.
U skladu s čovjekovom biti kao transcendencijom i poviješću, takva povijest spasenja u tom međusobnom odnosu uvjetovanja tih momenata bitno sadrži dvoje: ona je događaj sebepriopćenj a Boga u prihvaćanju i l i odbijanju na temelj u same čovjekove te meljne slobode, a taj prividno transcendentni i nadpovijesni, te zato trajni i uVijek dani momenti sebepriopćenj a Boga upravo pripada toj povijesti i događa se u njoj. To sebepriopćenje je jedan moment povijesti spasenja kao takve, ukoliko se sebepriopćenje i sloboda njegova prihvaćanja i odbijanja realno izvršuju i pojavlju j u u tomu, u konkretnoj životnosti čovjeka i čovj ečanstva. U toj poj avi čovjek ih također zahvaća i - premda u slikama i uspored bama - iskazuje s izvjesnom (barem početnom) refleksijom. Dakle, povijesti spasenj a ne pripada samo ta, od Boga prouzročena riječ o Bogu u njegovoj povijesti, pripadaju ne samo oni, u najširem smislu sakramentaIni znameni Božje milosti i povijesna m ijena tih simbola i obreda, usporedbi i znamenja, ne samo religiozne institucije i povijesna mijena tih religioznih društvenih tvorevina, već događaj sebepriopćenja Boga kao njega samoga. Jer taj događaj sebepriopćenj a Boga je doduše transcendentalan, ali on upravo na taj način ima zbiljsku povijest. Kao što u kršćanskoj teologiji Sveti Duh kao priopćen pripada biti Crkve, posredovana milost biti sakramenta, a Božji unutarnji čin vjere na čovjeku potpu noj biti Božje objavljene riječi, tako i transcendentalni događaj sebepriopćenj a Boga čovjeku kao i izvorni čin prihvaćanj a ili odbijanj a tog samo priopćenj a s j edne strane, čin koji se nikad ne može adekvatno dosegnuti refleksijom i koji se u povijesti tako đer nikad n e može adekvatno ustvrditi, i konkretnost čovjekove povij esti s druge strane, povijesti u kojoj on slobodno izvršuje to prihvaćanje ili odbijanje, pripadaju skupa biti i zbiljnosti povi jesti spasenja kao takve. To se ne odigrava u nepovijesnoj , samo prividno egzistencijeIno interpretiranoj nutarnjosti čovjeka, niti je ta povijest spasenja povij esno naprosto takva, da bi to što je iskušeno u svojoj svjetovnoj opipljivosti već bilo povijest spasenja i bez njegovog trajnog samotranscendiranj a prema svetoj Tajni koja priopćuje samu sebe.
PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I O B J AV E
3.
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću
192 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I OBJAVE
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću 3.
Ukoliko U čovjekovu opstojanju načelno barem ne bi postojalo ništa povijesno opipljivo što ne bi moglo biti materijalna i kon kretna životnost transcendentalne spoznaj e i slobode, utoliko je povijest spasenj a kao takva nužno koegzistentna s poviješću. Posvuda gdje se slobodno ozbiljuj e i trpi ljudska povijest događa se također povijest spasenja i nesreće, dakle ne samo tamo gdje se ona izvršuje u religioznoj izričitosti - u riječi, kultu i religioznoj društvenosti. Doduše, nigdje ne postoji transcendencija koja kod sebe ne bi imala bilo kakvu - ma koliko skromnu - refleksiju zato što se svako transcendentalno iskustvo mora predmetno posredovati. Ali posredovanje tog iskustva transcendencij e ne traba nužno biti eksplicitno-religiozno, te stoga povijest spasenja i nesreće nije ograničena na povijest biti ili nebiti religije strogo kao takve, nego obuhvaća i prividno čisto profanu povij est čovje čanstva i pojedinca, jedino pod pretpostavkom da će se u tomu transcendentalno iskustvo izvršiti i povijesno posredovati.
Univerzalna povijest spasenja ujedno je i povijest objave Univerzalna povijest spasenja, koja kao kategorijalno posredo vanje čovjekove nadnaravne transcendentalnosti koegzistira sa svjetskom poviješću, ujedno je i povijest objave koja j e zato koek stenzivna s čitavom poviješću svijeta i spasenja. Ta će se tvrdnja činiti iznenađujućom, prije svega kršćaninu koji početak povijesti objave rado vidi u Abrahamu i Mojsiju, tj . u starozavjetnoj povi jesti Saveza, i kOji povrh toga obično poznaje još samo prvobit nu rajsku obj avu. Vulgarno razumijevanje kršćanstva, naj češće neoprezno, s poviješću identificira starozavjetnu i novozavjetnu eksplicitnu povijest objave i njezin talog u spisima Starog i Novog zavjeta. Kasnij e će se još trebati promisliti odvojenost te posebne kršćanske povijesti objave od opće nadnaravne povijesti objave te također i njezino vlastito dostOjanstvo i značenje. No, ovdje naj prije važi t o d a s e n e samo povijest spasenja, nego i povijest objave u pravom smislu događa posvuda gdje se događa individualna i
kolektivna ljudska povijest. Neka se uzme u obzir: i tamo gdje se događa individualna spasenj ska i ljudska povijest. Kao povijesna bića neke zajednice mi smo uvijek i u našemu spasenju i u našoj individualnoj egzistenciji zacijelo upućeni na druge, na njihovu povijest i iskustvo. Ali bi bilo primitiviziranje i naposljetku krivo shvaćanje individualne povijesti vjere ako bi se smatralo da ona sama nije također, u istinskom teologijskom i vrlo radikalnom smislu, jedan moment i jedan dio zbilj ske povijesti objave. No, ovdje se naravno prije svega radi o stavu da je povijest obj ave kao takva u čovj ečanstvu koekstenzivna s povij ešću slobode svijeta uopće. Treba dakle najprije promisliti i prosuditi stav da se povijest spasenja i objave događa svugdje gdje se događa individualna i prije svega kolektivna povijest čovječanstva i to ne samo u tom smislu da postoji jedna povijest takozvane 'naravne objave' Boga u svijetu i kroz svijet. I 'na ravna objava' ima svoj u povijest. I ona je dana u povijesti religiozne i filozofijske spoznaje Boga individu alne i kolektivne vrste, premda se ni ta povijest i povijest naravne objave ne može jednostavno identificirati kao takva zato što su u konkretnOj povijesti ljudske spoznaje Boga također na dj elu m ilosni i tako u strogom smislu objavi primjereni uzroci i oni su dani kao momenti u toj konkretnoj povijesti ljudske spoznaj e Boga. No, o toj s e povijesti naravne objave Boga zapravo n e govori kada kažemo da postoji jedna opća povijest objave koja je koek stenzivna s poviješću čovječanstva i poviješću spasenja. U descendenciji Boga u njegovoj slobodi, u njegovoj apsolutno i radikalno nadnaravnoj milosti u tomu što smo nazvali sebepri općenjem kao Božjom ponudom, za našu je koncepciju oduvijek već na djelu Bog nadnaravnog spasenja i milosti, tako da čovjek nikad ne može početi nešto činiti ili se kretati prema Bogu, a da u tomu već ne bi bio nošen Božjom milošću. Samorazumljivo, postoji konkretno čovjekovo, krivnjom ispunjeno, Ne Bogu, kriva, depravirana i površna interpretacij a odnosa između Boga i čo vjeka od strane čovjeka. U tom smislu postoji u povijesti religije groza, nepodopština religije, ali ne postoji nikakva povijest religije
193 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I 0 8 J AV E
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću
3.
194 PETI TIJEK: P O V I J E ST SPASENJA I OBJAVE
3.
Povijest spasenja i objave kao koe ks ten ziv na s cjelokupnom svjetskom poviješću
koja bi religiju zasnivala jedino na čovjeku, tako da bi Bog tada bio samo partikularno, prostorno -vremenski fiksiran, a tom bi čovjekovom činu dolazio u susret jedino kao njegova potvrda ili kao sud koji ga odbacuje. Zbog tog sebepriopćenj a Boga, koje j e u čovj eku dano kao egzistencijal, povij est religij e oduvijek j e već bit (premda još uvijek povijesno neozbilj ena) ili ne-bit čovj ekove nadnaravne religio koja postoji u nadnaravnom poretku milosti, koja j e no šena, utemeljena i omogućena Bogom, koja egzistira u modusu prihvaćanj a ili odbijanj a . Ta, tako razumlj ena povijest čovj e čanstva, nj ezina duhovna povijest i povij est nj ezine slobode, ta povijest nj egova spasenj a (tematski ili neternatski), koj a je koekstenzivna sa svjetskom poviješću, sada je i u pravom smislu nadnaravna povijest objave. Svoj zadnji temelj ona ima u nadna ravnom sebepriopćenju Boga čovjeku u milosti, ona služi tom se bepriopćenju Boga čovjeku u milosti, te dakle znači nadnaravnu objavu u riječi jednog stanj a stvari koje je onostrano područj u čovjekove čisto naravne spoznaje. Time upravo nij e kazano da je to stanje stvari nedostupno čovjekovom transcendentalnom, ali milosno uzvišenom iskustvu, te da je stoga priopćivo samo pomoću ljudskih riječi koje dolaze 'izvana' i koje su samo tako prouzročene od Boga.
Obrazloženje teze na temelju podataka katoličke dogmatike Postulat takve povij est objave može se najprije obrazložiti tek na temelju nekoliko podataka koji su zapravo samorazumljivi za katoličku dogmatiku. Takvi se podaci trebaju koristiti kako bi se pokazalo da - nasuprot površnoj samointerpretaciji - kršćanstvo samo sebe, ukoliko se dosljednije interpretira na temelju vlasti toga samorazumijevanja, razumije tako da je ono jedna sasvim određena i uspješna refleksij a te jedno p ovij esno, refleksivno dolaženje-do -samoga-sebe povijesti objave koja j e također ko ekstenzivna sa svjetskom poviješću uopće.
Prema kršćanskom shvaćanju, i čovj ek kOj i je u svojoj situaciji spasenja ili njegove suprotnosti su-uvjetovan istočnim grijehom ima uvijek i posvuda čistu mogućnost koja se može ugroziti samo krivnjom, mogućnost susreta Boga poradi svoj ega spasenj a u prihvaćanju milosno-nadnaravnog sebepriopćenja Boga. Postoji ozbiljna, dj elotvorna i opća spasenjska Božja volja u smislu ono ga spasenj a koje kršćanin shvaća kao svoje kršćansko spasenje. Božj a spasenjska volja, koja se u katoličkoj dogmatici, nasuprot pesimizmu kod Augustina ili u kalvin izmu, kvalificira kao uni verzalna - tj . kao obećana svakom čovj eku, svejedno u kojem on prostoru i vremenu egzistira - ne podrazumijeva da je čovjek sačuvan od toga da se izgubi, nego podrazumij eva spasenje u kršćanskom, pravom smislu apsolutnoga sebepriopćenja Boga u apsolutnoj blizini, podrazumijeva dakle i to što nazivamo visio beati.fica. Upravo je to spasenje omogućeno svakom čovj eku i unutar infralapsarijanske situacije (situacije istočnoga grijeha), i ono se može ugroziti samo njegovim osobnim grijehom. No, to se spasenje događa kao spasenj e slobodne osobe, kao upotpunjenje slobodne osobe kao takve, dakle upravo onda kada ona doista slobodno ozbiljuje samu sebe, tj . u pogledu na svoje spasenje. Ono se nikad ne događa u glavi te osobe pokraj njezine slobode. Osoba koja samu sebe ozbiljuje u slobodi te spasenje, koje bi bilo stvarna okolnost koju je Bog jedino prouzročio na čovjeku, predstavljaju pojmove koji se međusobno ukidaju; u neslobodi učinjeno spasenje ne može biti spasenje. Dakle, događa li se takvo spasenje snagom univerzalne i ozbiljne Božj e spasenjske volje i izvan eksplicitno starozavjetne i novozavjetne povijesti, događa li se ono posvuda u svj etskoj povijesti i u povijesti spasenja, tada se ta povijest spasenja događa kao slobodno prihvaćena; ali to nije moguće bez njezinoga svjesnoga prihvaćanja. U jednom takvom stavu ne smije se unaprij ed suponirati da je jedini način, na koji bi se nešto zbiljski i istinski moglo posvijestiti, ono kategorij alno, u riječima i stavovima pojmovno objektivirano znanje od koj ega obično polazimo kada govorimo o 'znanju'. Č ovj ek o sebi zna de beskonačno mnogo više, on o sebi znade mnogo radikalnije
195 PETI TIJEK:
POVIJEST SPASENJA I
OBJAVE
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću
3.
PETI TIJEK: P O V I J E ST SPASEN J A I OBJAVE
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću 3.
nego što znade samo putem tog objektiviranog, verbaliziranog znanja koje se, u neku ruku, taloži u nekoj knjizi. Identifikaci ja znanja kao samosvij esti sa stavno-pojmovno objektiviranim znanjem predstavlja nesporazum. Mišljeno stanje stvari može se još pojasniti i s uputom na druge dogmatske poučke katoličkog kršćanstva. Zbog Božj e univerzalne spasenj ske volj e kršćanin nema ni kakva prava ograničavati faktični događaj spasenj a na staro zavjetnu ili novozavjetnu eksplicitnu povijest spasenja: unatoč teologij skom aksiomu - kOji važi o d vremena crkvenih otaca pa sve do našega doba - unatoč teologij skom aksiomu da izvan crkve nema nikakva spasenja. Već Stari zavjet kao spis potvrde Božjeg spasenjskog djelovanj a poznaje takvo Božje spasenjsko djelovanj e izvan povij esti Staroga saveza, poznaj e jedan pravi Savez Boga s cjelokupnim čovj ečanstvom, čiji je starozavj etni Savez samo jedan poseban slučaj uzdignut do posebne povij esne svijesti Izraela, poznaje pobožne pogane kOji se dopadaju Bogu. I Novi zavjet također poznaje spasenjsko djelovanje Kristove mi losti i njegova Duha, što se ne podudara s inicij ativom stvarnih Kristovih poslanika koje je Krist povij esno i izričito ovlastio, iz čijega djelovanj a potječe Kristova crkva i čije djelovanje ona nosi. Ali za Novi zavjet, kao i za kasnij i crkveni nauk sada je samora zumljiv aksiom to da se spasenje događa samo tamo gdje postoji vjera u Božju riječ koja se u pravom smislu objavljuje. Premda ne na definirajući način, crkveni nauk štoviše izričito odbacuje predodžbu da bi za takvu vjeru, odnosno za opravdanje nekog čovjeka, kao osnova bila dovoljna čisto filozofijska spoznaja, dakle samo 'naravna' objava. Dakle, ukoliko posvuda u povijesti treba postojati spasenje, a time i vjera, utoliko posvuda u povijesti čovječanstva mora biti na djelu Božja nadnaravna objava čovječanstvu, tako da ona do ista obuhvaća svakoga čovjeka i da u njemu putem vjere djeluje spasenje, u svakom čovjeku koji se zbog svoje vlastite krivnje ne zatvara nevjerno pred tom objavom.
Dopunsko spekulativno-teologijsko obrazloženje Ovo razmišljanje, koje je pošlo od neposrednih stavova vjere Crkve, može se još osnažiti i produbiti jednim više spekulativno teologijskim razmišljanjem. A takvo razm išljanj e može onda istovremeno razjasniti, kako se ta opća, no ipak nadnaravna objava i povij est objave mogu m isliti tako da njihova egzistencij a n e proturječi običnim činjenicama i z duhovne i religijske povijesti niti čovjekovoj profanosti, nego se pojavljuje u skladu s onom starozavjetnom i novozavjetnom poviješću objave i spasenj a na koju običavamo misliti onda kada bez ikakvog dodatka govorimo o povijesti objave i spasenja. Govorili smo o tomu da je, prema dogmatskim iskazima kr šćanstva, čovjekova transcendencij a putem sebepriopćenja Boga kao ponude čovjekovoj slobodi 'uznesena' tako da je duhovno kretanje čovjeka u njegovoj transcendentalnoj spoznaji i slobodi usmjereno na apsolutnu neposrednost prema Bogu, na njegovu apsolutnu blizinu, na ono neposredno posj edovanje Boga kao onoga koji u blaženom zrenj u Boga licem u lice dobiva svoju potpunu aktualnost. Povrh toga, tamo smo kazali da je ta zbilj nost j edna danost čovjekovog transcendentalnog iskustva, da taj stav o sebepriopćenju Boga nije neki ontički stav koji samo tvrdi neku stvarnu okolnost koja bi ležala s onu stranu čovjeko v e personalnosti, svijesti i transcendentalnosti. Stav o ontičkoj zbiljnosti, koja je uvijek i posvuda mišljena sa sebepriopćenjem Boga čovj eku, naravno ne znači da j e ta zbiljnost kao ontolo gijski- neovisno o iznimnim slučajevima - čovjeku dana tako da bi se ta danost s neupitnom sigurnošću mogla putem puke individualne introspekcije sigurno dovesti do refleksivne danosti. Ono transcendentalno, ono o čemu se može transcendentalno reflektirati i ono što se refleksivno i sa sigurnošću može odvojiti od drugih momenata čovjekove transcendentalnosti, tek sada uopće ni pojmovno ni stvarno nisu isto. I u drugim slučaj evima možemo u potpunosti vrlo j asno pokazati da takvo razlikovanje
197 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA l OBJAVE
3.
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću
PETI TIJEK: POV I J EST SPASENJA I OBJAVE
3.
Povijest spasenja j objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom povijeUu
n ije naprosto izbjegavanje, nego da ono zbiljski pripada među pra- danosti čovjekove transcendentalne subj ektivnosti. Ali nadnaravno uzneseno, refleksivno, ali zbiljski dano tran scendentalno iskustvo čovjekove pokrenutosti i upućenosti na neposrednu blizinu Boga već se kao takvo u odnosu spram re fleksivnoga tematiziranja, koje se vrši povij esno, u potpunosti, unaprijed i u cjelini čovjekove duhovne i religijske povijesti treba oslovljavati kao prava objava koja se nipošto ne smije identificirati s takozvanom naravnom objavom. To, u neku ruku transcendental no znanje, znanje koje je uvijek i posvuda prisutno u čovjekovu du hovnom ozbiljenju u spoznaji i slobodi, ali koje nije tematsko, jest jedan moment kOji se treba razlikovati od iskazane objave putem riječi kao takve, no on unatoč tomu i kao takvo u potpunosti zaslu žuje predikat božanske samoobjave. Taj transcendentalni moment objave jest Bogom trajno prouzročena milosna modifikacija naše transcendentalne svijesti, no takva je modifikacija izvorni, trajni moment u našoj svijesti kao izvornoj jednakosti našeg mišljenja te je on kao Božjim sebepriopćenjem konstituirani moment naše transcendentalnosti u pravom smislu već objava. Školska teologija tomističkoga kova to stanje stvari izražava tako što kaže: posvuda gdje su naši akti intencionaine vrste biv stveno uzneseni nadnaravnom m ilošću, Božjim Duhom, tu je također uvij ek i nužno dan nadnaravni formalni objekt apriorne vrste tih akata kOji kao formalni objekt ne bi mogao zahvatiti ni kakav čisto naravn i akt (premda bi ga u stanovitim okolnostima mogao zahvatiti kao sadržaj). Božansko stvaranje apriornog horizonta naše spoznaje i slobo de mora se oslovlj avati kao j edan osebujni, izvorni način objave koji zapravo nosi svu ostalu objavu. To važi ma koliko malo te matski-pojmovno mogao biti predočen i sam taj horizont, unutar kojega i prema kojemu mi ozbiljujemo svoje opstojanje s njegovom kategorijalnom predmetnošću. Prema suglasnom kršćanskom nauku o onoj objavi, koj a se obično naprosto označuje kao jedna objava, dakle u Starom i No vom zavjetu, takva objava zbiljski pripada u sadržaj i način samo
ako se čuje u vjeri, tj . po Božjoj milosti: dakle u snazi sebepriop ćenja Boga pod milostivim 'svjetlom vjere', tako da objektivnoj nadnaravnosti objavljenoga stava odgovara božansko-subjektivni princip u subjektu koji ga želi čuti. Samo tamo gdje je Bog subjek tivni princip čovjekova govorenja i slušanj a u vj eri, samo tamo sam Bog može sebi kazivati, zato što bi inače svaki Božji iskaz, u neku ruku prekoračujući radikalnu razliku stvorenj a i Boga, bio podčinj en ljudskosti, konačnosti i čisto ljudskoj subjektivnosti. Svaki stav se ne pojavljuj e sam za sebe samo kao pojedinačan na tabula rasa nečije svijesti, nego je uvijek ovisan o čovjekovoj transcc'ndentalnosti, o čovjekovom apriornom horizontu razumi jevanj a, o čovjekovom univerzalnom polju jezika. Dakle, ulazi li objektivni stav, makar bio iznesen od Boga, u neku čisto ljudsku subjektivnost, a da sama ta subjektivnost ne bi bila nošena Božjim sebepriopćenjem, tada je navodna riječ Božja ljudska riječ, prije nego mi to primjećujemo. Aposteriorno i povijesno pridolazeći stav o objavi u riječi može se čuti samo u horizontu jedne obogo tvorujuće i obogotvorene apriorne subjektivnosti; može se tada čuti samo tako kako se mora čuti, ukoliko se to što se čulo želi ozbiljno nazvati 'riječju Božjom'. Apriorna jednakost subjekta u njegovoj transcendentalnosti može se i in ora već nazvati znanje, premda se to apriorno znanje stječe samo na aposteriornom materij alu susretnute pojedinačne zbiljnosti. Jednako tako se apriorna, nadnaravna i obogotvorena transcendentalnost već unaprijed može i mora nazvati obj avom zbog svog osvjetlj avanj a pojedinačnoga aposteriornog obj ekta iskustva u samoj povijesnoj objavi.
Ka kategorijalnom posredovanju nadnaravno uznesene transcendentalnosti Mora se još postaviti pitanje, može li se konkretno iskustvo tog nadnaravnog h orizonta događati samo na nekom specifično reli gioznom materijalu koji nudi ona povijesna i razgraničena objava
199 PETI TIJEK: POV I J E S T SPASENJA l OBJAVE
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom povij ešću
3.
200 PETI T I J E K : POVIJEST SPASENJA l OBJAVE
) . Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću
koju na uobičajen način običavamo zvati objavom naprosto. Inače bismo lako bili skloni na to pitanje odgovoriti potvrdno, dakle mi bismo eksplicitno ili prešutno pretpostavili da bi ona nadnaravna transcendentalno st mogla doći do svoje samodanosti samo kada i ukoliko nastupa sinteza naše nadnaravne apriornosti s nekim specifično religioznim materij alom: dakle kada kažemo 'Bog'; kada govorimo o Božjem zakonu; kada eksplicitno želimo izvršiti Božju volju; kada se dakle krećemo u jednom eksplicitno sakral nom, religioznom području. No i to j e u osnovi pogrešno, ma koliko se čini blisko. Naime, ako se čovjekova transcendentalnost putem cjelokupnog kategorijalnog materijala svog aposteriornog iskustva posreduj e sa samom sobom, onda je jedino ispravno shvaćanj e to da, pod pretpostavkom da slobodni subjekt djeluje u svojoj transcendentalnosti, i nadnaravno uznesena transcen dentalnost biva posredovana sa sobom putem svake kategorijaIne zbiljnosti, po kojoj i kroz koju subj ekt dolazi do samoga sebe. Mi s Bogom nemamo nešto tek tamo gdje Bog u izvjesnoj mjeri poj movno tematiziramo, nego se izvorno, premda bezimeno, netematsko iskustvo Boga stječe posvuda gdj e se i ukoliko se ozbiljuje subjektivnost, transcendentalnost. I sukladno tomu je upravo nadnaravna čovjekova transcendentalno st već posredo vana - premda neobj ektivirano i netematski - sa samom sobom posvuda gdje čovjek samog sebe preuzima u spoznaj i i slobodi kao slobodnog subjekta transcendentalnosti. Mi dakle pretpostavljamo da se to kategorij alno i nužno povi jesno posredovanje našega transcendentalnog nadnaravnog isku stva putem kategorij alnog materij ala naše povijesti ne vrši samo na specifično, tematski religioznom materijalu naših motivacija, našeg mišljenja, našeg iskustva, već posvuda. U tom smislu je svijet posredovanje s Bogom kao onim koji samoga sebe priopćuje u milosti, i u tom smislu za kršćanstvo ne postoji nikakvo razgra ničeno sakralno područje, u kojemu bi se mogao naći j edino Bog. Neka, premda najprije eksplicitno profana kategorijaIna predmet nost može biti dostatna za posredovanje nadnaravno uznesenoga iskustva (koje je s pravom nazvano objava). Ako to ne bi bio slučaj,
više uopće ne bismo mogli uvidjeti, zašto bi i neki ćudoredni akt, čiji j e neposredni i tematski formalni objekt predmet naravne ćudorednosti, mogao u krštenome biti nadnaravni uzvišeni akt. No, ne radi se o osporavanju toga, jer kršćansko razumijevanje opstojanja praktično kao samorazumljivo prihvaća to da čovjekov cjelokupni ćudoredni život - pod pretpostavkom čovjekovog nadnaravnog uznesenj a u milosti - pripada u područj e nad naravnog spasenjskog djelovanja te da je poštovanje naravnoga ćudorednog zakona spasonosno ne samo kao preduvjet i izvanjska posljedica, nego u sebi samome - nadnaravno uzneseno. Zatim se može kazati da, bez takve pretpostavke, ne bi više bila razumljiva mogućnost spasenja svih ljudi, jedna mogućnost spasenj a koja se, međutim, apsolutno jasno na različitim mjestima naučava upravo na Vaticanumu I I (usp. npr. Lumen gentium 16; Gaudium et spes 22; Ad gentes 7; Nostra aetate l i d.). S obzirom na danas poznati prostorni i prije svega vremenski raspon povijesti čovječanstva ne može se više ozbiljno, niti bez proizvoljnih postulata, pretpo stavljati da su svi ljudi bili povezani ili da bi morali biti povezani s konkretnom, historij skom obj avom putem riječi u najužem smislu, dakle s eksplicitnom tradicijom prvobitne rajske objave ili sa starozavjetnom ili novozavjetnom biblijskom objavom, kako bi mogli vjerovati i tako zaslužiti svoje spasenje. Ali spasenjsko djelovanje bez vjere nije moguće, a vjera bez susreta s Bogom koji se osobno objavljuje nije nikakav pojam. Tako se konkretnije ne može zamisliti ništa drugo osim vjere koj a je naprosto poslušno prihvaćanje one nadnaravno uznesene čovjekove samotranscendencije, poslušno prihvaćanje transcen dentalne upućenosti na Boga vječnog života koja kao transcen dentalni modus svijesti u potpunosti ima karakter božanskog pri općenja. To transcendentalno nadnaravno iskustvo, koje također već u sebi, na svoj način, realizira pojam božanske objave i koje u svojoj povijesti zato konstituira i povijest objave, ne potrebuje doduše povijesno-kategorijalno posredovanje, ali ono ne mora nužno i posvuda činiti transcendentalno iskustvo eksplicitno tematskim kao učinak nadnaravnog djelovanja Božje obj ave.
201 PETI T I J E K : POVIJ EST SPASENJA I OBJAVE
Povijest spasenja i objave kao koekstenzivna s cjelokupnom svjetskom poviješću
3.
O O D N O S U O P Ć E T R A N S C E N D E N TA L N E I K A T E G O R I J A L N O - P O S E B N E P O V I J E S T I O B J AV E
4.
202 PETI T I J E K : POV I J EST SPASENJA I OBJAVE
O odnosu opće transcendentalne i kategorijalno posebne povijesti objave
4.
Dakle, povijest spasenja i povijest objave koegzistentne s u i ko ekstenzivne kao navlastito m ilosno sebepriopćenje svjetskoj , du hovnoj i religijskoj povijesti uopće. Zato što objavi primjerena samotranscendencij a čovjeka postoj i zahvalj uj ući ontologijski bivstvenom sebepriopćenju Boga, povijest objave događa se svug dje gdje to transcendentalno iskustvo ima svoj u povijest, dakle u čovječjoj povijesti uopće. Pitanje, gdje i kako se zapravo ta, do sada više apriorno postulirana povijest objave i spasenj a , događa u čovjekovoj povij esti te pitanje, kako bi ta opća nadnaravna povijest objave mogla pored sebe ili bolje u sebi sadržavati kao nužnu onu povijest objave koja se obično naziva povij ešću obja ve naprosto, to su dva pitanj a čiji se odgovor može promisliti u jednom razmišljanju.
Bitno-nužno povijesno samotumačenje (nadnaravno-)transcendentalnog iskustva Nadnaravno-transcendentalno iskustvo ima povijest i ne poj av ljuje se samo uvijek iznova kao smješteno u nju, zato što tran scendentalno iskustvo uopće ima povijest koja j e ident Ična s čovjekovom povij ešću i koja se u toj povijesti ne događa samo punktualno. Kako bi se iz te postavke sagledale povezanost, nužnost i ra zličitost te transcendentalne povij esti spasenj a i objave te kate gorijaine, partikularne i službene povij esti spasenja, trebaj u se prije svega promisliti dvije stvari: kategorijaina povijest čovjeka kao duhovnog subjekta uvijek je i posvuda nužno, ali povijesno, objektivirajuće samotumačenj e transcendentalnog iskustva koje sačinj ava bitno ozbiljenj e čovj eka. To bitno ozbilj enje čovjeka ne događa se pored događaj a povijesnog života, nego u nj emu.
Kategorijalno povijesno samotumačenje toga što čovjek jest ne događa se samo i najprije u nekoj izričitoj, u stavovima formu liranoj antropologiji, nego u cj elokupnoj čovjekovoj povijesti, u njegovu činu i tijeku individualnoga života, u onome što naprosto nazivamo poviješću kulture, podruštvljavanj a, države, umjetnosti, religije, izvanjskoga tehničkog i ekonomskog ovladavanj a priro dom. U njoj - ne tek kada se filozofi počnu baviti antropologijom - događa se to povijesno samotumačenje čovjeka. Ona teorijska refleksija u metafiZičkoj ili teologijskoj antropologiji, koju obično nazivamo samotumačenjem i samointerpretacijom čovjeka, jest doduše j edan nužan i relativno sekundaran moment, ali ipak moment kOji je vezan za tu cj elokupnu povijest čovječanstva. To samotumačenje se mora misliti kao ono koje se događa u čistoj povijesti, ne kao biološka, deterministička evolucija. Ono je po vijest, dakle sloboda, odvažnost, nada, posezanje u budućnost i mogućnost neuspjeha. I samo u svemu tomu i na taj način čovjek ima svoje transcendentalno iskustvo kao događaj i time kao svoju bit koja se subjektivno upravo ne može posj edovati pored tog tijeka povijesti. To samotumačenje transcendentalnog iskustva u povij esti j est zato bitno nužno, pripada konstituciji samoga transcendentalnog iskustva, premda to dvoje nije naprosto isto u nekom prethodno danom identitetu. Dakle, ako na taj način postoji povijest kao nužno objektiviraju će samotumačenje transcendentalnoga iskustva, tada objavljujuća povij est transcendentalne objave postoji kao nužno povijesno samotumačenje onog izvornog transcendentalnog iskustva koje se konstituira putem Božjeg sebepriopćenj a . Jer ta je povij est posljedica i objektivacija baš onog Izvornog sebepriopćenja Boga koje objavljuje Boga, ona je njegovo tumačenje te tako upravo i sama njegova povijest. Dakle, ne može se ništa drugo nego da se povij ešću objave nazove povij est eksplicitnog samotumačenja transcendentalnog nadnaravnog iskustva u čovjekovu životu i u životu čovječanstva kao i u teologijskoj antropologiji koja je prati svojim stavovima.
203 PETI TIJEK: P O V I J EST SPASENJA l OBJAVE 4. o
odnosu opće tra nscendentalne i kategorijalno posebne povijesti objave
o pojmu
204 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I OBJAVE
O odnosu opće transcendentalne i kategorijalno posebne povijesti objave
4.
kategorijaine i posebne povijesti objave
Zbog svega što se događa u ljudskoj povijesti, kategorijaina povi jest doduše može na neternatski način biti povijesno posredovanje transcendentalnoga nadnaravnQg iskustva Boga kao nadnaravne objave. No, povijest tran scen dental ne objave Boga neće se nužno uvijek iznova pokazivati kao povijest koja se događa s nekom ireverzibilnom usmjerenošću na najvišu i obuhvatnu samointer pretaciju čovjeka niti će tako sve intenzivnije biti neko eksplicitno religiozno samotumačenj e tog nadnaravnog transcendentalnog i objavi primj erenog iskustva Boga. No, sada s te točke gledišta možemo kazati: gdje j edna takva eksplicitno religiozna kategorijaina povijest objave kao povijest transcendentalne objave putem sebepriopćenja Boga znade sebe po zitivno kao onu koju Bog želi i kojom upravlja i gdje se opravdanost tog znanja stječe na način koji je ponuđen od same stvari, povijest objave dana je u onom smislu koji s obično povezuje s tom riječju. Svakako da je ta povijest objave samo jedna vrsta, jedan sektor opće kategorijaine povijesti objave, najsretniji slučaj nužnoga samotu mačenja transcendentalne objave ili - bolje rečeno - potpuno bitno ozbiljenje obiju objava i njihove jedne povijesti - transcendentalnoj i kategorijainoj - u bitnom jedinstvu i bitnoj čistoći. Time dakako još uvijek imamo jedan poj a m kategorijaine povijesti objave koji se ni naprosto niti jednoznačno ne pokriva samo s starozavjetnom i novozavj etnom povij ešću objave. Tako daleko još nismo otišli. Jer to što u neku ruku upravo imamo kao definicij u kategorijaine povijesti objave u užem smislu, koji se zato može jednoznačno aplicirati na Stari i Novi zavjet, to ne treba nužno biti dano jedino u Starom i Novom zavjetu. Kada kažemo da neki starozavjetni prorok u riječi Božjoj koju naviješta zbilja ispunjava taj uži smisao onoga što nazivamo kategorijalnom poviješću spasenj a (time što tvrdimo da ona sebe eksplicitno znade kao onu koju je Bog želio i kojom upravlja), tada baš time još uvijek nije odgovoreno na pitanje, nije li se to dogodilo i izvan starozavjetne i novozavjetne povijesti objave.
Ako se transcendentalno iskustvo Boga nadnaravne vrste nuž no tumači povijesno, ako se zato stvara kategorijaina povijest objave i ako je ona time posvuda dana, onda je također kazano da j e takva povijest jedna još uvijek nepotpuno uspjela, početna povijest objave koja još uvijek traži samu sebe i koja je prije svega zbog čovjekove krivnje u nekoj krivnjom su-uvjetovanoj situaciji uvijek iznova izukrštana, zatamnjena i dvosmislena. U uobičajenom i - prije svega - punom smislu riječi povijest objave dana je dakle tamo gdje to samotumačenje transcendental nog sebepriopćenj a Boga u povij esti tako uspijeva i tako sigurrio dolazi do samoga sebe i do čistoće da ono s pravom znade sebe kao ono kojim upravlja i kojega vodi Bog - koje po njemu nalazi sebe nasuprot svakoj sebe skrućujućoj privremenosti i depravaciji.
Mogućnost čiste povijesti objave izvan Starog i Novog zavjeta Nije kazano da se takva bitna čistoća objave nalazi samo u staroza vjetnom i novozavjetnom području. Barem u individualnoj povi jesti spasenja ne postoje nikakvi razlozi protiv toga, ali ima mnogo razloga za to da u takvoj individualnoj povijesti spasenja i objave postoje oni povijesni momenti, u kojima Božja udjelovljenost i čista ispravnost samotumačenja transcendentalnoga iskustva Boga dolaze do danosti i do vlastite izvjesnosti za sebe same. No, u kolektivnoj povijesti čovječanstva, u njegovoj religijskoj povijesti izvan starozavjetne i novozavjetne ekonomije spasenja, mogu postojati takve kratke parcijalne povijesti jedne takve ka tegorijalne povijesti objave, u kojima je čisto dan jedan dio te samorefleksije i refleksivne samodanosti opće objave i njezine povijesti. Te parcijalne povijesti za nas su međutim najčešće lišene opipljivoga kontinuiteta među njihovim momentima. One su u povij esti krivnje i nepoćudnosti religij e uvijek iznova prožete poviješću krivog, krivnjom ispunjenog ili naprosto ljudskog tu mačenja tog izvorno transcendentalnog iskustva koje je tematski i neternatski prisutno posvuda u povijesti.
205 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I O B J AV E 4. o
odnosu opće transcendentalne i kategorijalno· posebne povijesti objave
206 PETI T I J E K : POV I J E S T SPASENJA I O B J AV E
O odnosu opće transcendentalne i kategorijalno posebne povijesti objave
4.
Ma kako faktički stajala stvar s tom mogućnošću, ona se na čelno ne treba osporavati. Pretpostavka je samo to da se ta kate gorijaina povijest objave razumije (odnosno može razumjeti) kao samotumačenje obj avi primjerenoga transcendentalnog iskustva Boga koje se - tamo gdje je ispravno - zbog zbiljske Božje spasenj ske volje mora misliti kao ono koje je B o g htio i kojim upravlja. 'Upravljanje' nije mišljeno kao dodatno i kao ono što dolazi izvana, već je, naravno, kao imanentna snaga tog božanskog sebepriop ćenj a slobodno po Bogu te je darovano povijesnim lj udima kao zbiljska čista povijest, čije se konkretno odvijanje ne bi moglo apriorno izvesti iz bilo kojega apstraktnog principa, već onako kako se svako drugo povij esno samotumačenj e čovjeka mora iskusiti, pretrpjeti i susresti u samoj povijesti. Povjesničar kršćanske religije ne treba izvankršćansku i izvan zavjetnu religij sku povijest shvaćati kao puku povijest čovjekova religioznog čina ili čak još uvijek kao puku depravaciju ljudskih mogućnosti konstituiranj a religije. I u izvankršćanskoj religij skoj povijesti o n može sasvim nesputano zamjećivati, opisivati i analizirati fenomene i interpretirati ih s obzirom na njihovu zadnju intenciju, pa kada on tamo, unatoč svakoj primitivnosti i depravaciji koja naravno postoji u religijskoj povijesti, također vidi na djelu Boga objave Starog i Novog zavjeta, tada on nipošto ne raskida sa zahtjevom za apsolut n oš ću kršćanstva. Zato što samorazumljivo postoji i povijest nesreće, on naravno ne smije previdjeti povij est nesreće (protuobjave) u povij esti čovječan stva i religiozn ih fenomena. No, tamo gdj e i kada on otkriva čistu, nadnaravnu povijest objave - koja naravno ne može biti dovršena zato što ona biti dovršena samo u Isusu Kristu, raspe tom i uskrslom - tada mu nije a priori dogmatski protuslovlj eno sa stajališta zahtjeva za apsolutnošću kršćanstva, nego je samo opomenut da stvarno treba raditi na svojoj povijesti religije i da čovjeka treba gledati takav kakav on upravo jest: kao biće koje se uvijek i posvuda nalazi pod milosnim zahtjevom sebepriopćenja Boga i koje je UVijek i posvuda grešnik koji u svojoj povijesti prima tu Božju milost i koji je svojoj krivnjom također uvijek iznova
depravira. Pritom se naravno postavlja pitanj e o konkretnim kriterijima razlikovanja.
Isus Krist kao kriterij razlikovanja Tek u potpunom i nenadmašnom događaju povijesne samoobjek tivacije božanskog sebepriopćenj a svijetu u Isusu Kristu dan je j edan događaj koji, kao eshatološki događaj , načelno i naprosto izmiče povijesnoj depravaciji, kvarećem tumačenju u narednoj povijesti kategorijaIne objave nepravosti religije. (U šestom ćemo tijeku trebati iznijeti teologij ske osnove tih iskaza.). Stoga je po Isusu Kristu, raspetom i uskrsnulom, u konkretnoj povijesti reli gije dan kriterij za razlikovanje između onoga što je ljudsko krivo razumijevanje transcendentalnog iskustva Boga i onoga što j e njegovo legitimno tumačenje. Tek je zahvalj ujući njemu moguće takvo razlikovanje duhova u potonjem smislu. Zapravo, stvar faktički stoji tako da kršćani i u starozavjetnoj povijesti objave, s obzirom na njezin faktički sadržaj , samo po Kristu imaju mogućnost radikalnoga razlikovanja one, u punom smislu i u čistoći kategorij aIne povijesti objave i njezinih ljudskih nadomjestaka i krivih tumačenja. Ako bismo se kao povjesničari religije i religiolozi - neovisno o našoj vjeri u Isusa Krista - na stojali čisto historijski slobodno premjestiti u Stari zavjet i u nje gove, za nas historijski potvrđene fenomene, tada ne bismo imali nikakva kriterija za razlikovanje između onoga što je čista, po biti transcendentalnoga sebepriopćenja Boga legitimna manifestacija i povijesna objektivacija tog božanskog sebepriopćenja te onoga što je skraćena ljudska depravacija, pri čemu bi se i tu morala praviti razlika (što je pak opet nemoguće - bez vjere u Isusa Krista) izme đu onoga što bi kao fazna, epohalna objektivacija transcendental noga iskustva Boga, koja, iako je ona samo privremeno tumačenje ima unutarnju dinamiku usmjerenu na potpunu objavu ima u Isusu Kristu, i onoga što je zapravo bila depravacija - također već mjerena prema tadašnjoj starozavjetnoj situaciji.
207 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I OBJAVE 4. o
odnosu opće transcendentalne i kategorijalno posebne povijesti objave
Funkcija nositelja objave
208 PETI TIJEK: POVIJEST S PA S E N J A I OBJAVE
O odnosu opće transcendentalne i kategorijalno posebne povijesti objave
4.
Premda se ne sumnja u mogućnost i činjeničnost povijesti spa senj a i objave koja je dana izvan refleksivnoga kršćanstva, ipak ostaje mogućnost da pored jedne, u neku ruku općenite kategori jalne povijesti spasenja i objave kao samotumačenja transcenden talnoga nadnaravnog iskustva Boga važi jedna posebna 'službena' povijest obj ave, koj a je onda upravo zbilj ski identična sa staro zavjetnom i novozavjetnom poviješću objave. Ta starozavjetna i novozavjetna kategorijalna povijest objave mora se i smije shvatiti kao valjano samotumačenje transcendentalnog sebepriopćenja Boga ljudima i kao tematiziranje opće kategorijalne povijesti tog sebepriopćenja koja dakako ne mora nužno uvijek i posvuda biti sakralizirano tematska. Oni ljudi, koje u ustaljenoj terminologiji kao izvorne nositelje takvoga priopćenj a objave od strane Boga označavamo kao proroke, trebaju se shvatiti kao ljudi u kOjima se samotumačenje nadnaravnoga transcendentalnog iskustva i njegove povijesti događa riječju i djelom. Dakle, kod njih do riječi dolazi nešto što je načelno posvuda dano kod svih, pa i kod nas koji sebe ne nazivamo prorocima. Samotumačenj e i povijesna objektivacija nadnaravne transcendentalnosti čovjeka i njegove povijesti ne treba se i ne smije tumačiti kao čisto ljudski, prirodni proces refleksije i objektivacije. Radi se zapravo o samotumačenju one zbiljnosti koja je konstituirana putem osobnog sebepriopćenja Boga, dakle putem samoga Boga. Tumači li se ona povijesno, tada Bog tumači samoga sebe u povijesti, a konkretni ljudski nositelji takvoga samot umačenja u pravom su smislu autorizirani od Boga. To samotumačenje nije neki naknadni proces, već bitni povijesni moment te nadnaravne transcendentalnosti koja je konstituirana putem Božjega sebepriopćenja. Gledano sa staj ališta Boga i čovje ka, to samotumačenje nije neka statična zbiljnost, nego ima svoju povijest u samoj povijesti čovječanstva. Povij esna objektivacija i samotumačenje transcendentalnog božanskog sebepriopćenja stoji zato pod istom apsolutnom i nadnaravnom Božjom spasenj skom voljom kao i ono božansko sebepriopćenje, putem kojega se
čovjek konstituira u svojoj konkretnoj biti i iz kojega se on šalje u svoju najviastitiju povijest, u povij est tog transcendentalnog sebepriopćenja, u povijest spasenja i objave. 'Svjetlo vjere', koje se nudi svakom čovjeku, i svjetlo, pod ko jim 'proroci' zahvaćaj u i naviještaju Božju poruku iz središta ljudske egzistencije, jest, teologijski rečeno, isto svjetlo, osobito zato što se poruka zapravo samo primjereno njoj zbiljski može čuti pod svjetlom vjere koja zapravo opet nije ništa drugo nego divinizirana čovjekova subjektivnost koja se konstituira putem sebepriopćenja Boga. Dakako, proročko svjetlo implicira onu po vijesno-konkretnu konfiguraciju svjetla vjere u njezinom poj mu, u kojoj se transcendentalno iskustvo Boga ispravno posreduje putem konkretne povijesti i njezina tumačenja. Ispravno teolo gijski gledano, prorok nije nitko drugi nego vjernik koji može ispravno iskazati svoj e transcendentalno iskustvo Boga. Ono se u prorocima, možda za razliku od drugih vjernika, iskazuje tako da ono i za druge postaj e ispravnom i čistom objektivacijom njihovoga vlastitog transcendentalnog iskustva Boga i može se spoznati u toj ispravnosti i čistoći. Takva netom skiciran a, posebna, kategorijaina objava i događaj spasenja, kOji se događa u proroku i kOji je za druge određeni događaj spasenja, u svojemu pojmu naravno pretpostavljaju to da nije naprosto svatko proročko mjesto takvoga kategorijalnog i povijesnog samotumačenja transcendentalne objavljenosti Boga putem sebepriopćenja, nego da to sebepriopćenje m nogi primaju i moraju primiti od pojedinaca, ne zato što oni nemaju to tran scendentalno iskustvo Boga, već zato što biti čovj eka pripada to da se njegovo vlastito samoiskustvo ljudske i m ilosne vrste stječe u povijesti međulj udske komunikacije. Zbilja uspjelo samotumačenje, koje dobiva živi oblik, događa se u čovjeku baš tako što za to određeni ljudi, njihova iskustva i nji hovo samotumačenje za druge znače produktivan uzor, probuđu juću snagu, a jednako tako i normu. Time se prorok ne relativira. Jer baš to samotumačenje, koje se događa u čistoj objektivaciji, jest povijest transcendentalnog sebepriopćenja Boga samog i ono zbog
209 PETI TIJEK: POV I J EST SPASENJA l OBJAVE 4. o
odnosu opće transcendentalne i kategorijalno posebne povijesti objave
210 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I OBJAVE
O odnosu opće transcendentalne i kategorijalno· posebne povijesti objave
4.
toga nije samo gnostička povijest čiste teorije, već sama zbiljnost povijesti. Č ovj ek kao čovjek jednoga su-svijeta ima svoje vlastito samotumačenje - ma koliko ono dolazilo izvana i išlo prema unutra - konkretno samo samotumačenju svoj ega su-svijeta, u dioništvu i u primanju tradicije povijesnoga samotumačenja ljudi koji oblikuju njegov su-svijest počevši od prošlosti, kroz sadaš njost, pa sve do budućnosti. Č ovjek oblikuje svoje vlastito, najprije profano samorazumijevanje uvijek u zajednici ljudi, u iskustvu povijesti koju on nikad ne stvara sam, u dijalogu, u reproduciraju ćem iskustvu takvog produktivnog samotumačenj a drugih ljudi. Zato je čovjek i u svom religioznom iskustvu sve do zadnje jedno kratnosti svoje subjektivnosti uvijek čovjek zajednice. Povijesno samotumačenje i vlastite religiozne egzistencij e nije neki solipsi stički posao, nego se nužno događa i putem povijesnoga iskustva religioznog samotumačenja vlastitoga okolnog svijeta, 'religiozne zajednice'. Njezinim stvaralački neponovljivim likovima, upravo prorocima, na jedan poseban način polazi za rukom da snagom sebepriopćenja Boga to transcendentalno sebepriopćenje Boga objektiviraju na materij alu njegove povijesti i da zato povij esno samonalaženje transcendentalnoga religioznog iskustva omoguće drugim članovima takvoga povijesnog su-svijeta. Da je time dan izvjesni tečni prelazak između vjerujućih pro roka i onih koj i su 'samo' vj ernici, to ne predstavlja nikakvu zbiljsku teškoću. Ukoliko se kod nekoga proroka radi o uspostav ljanju kritičkoga mjerila i legitimacije za uspješnost povijesnoga samotumačenja transcendentalnog iskustva Boga u povijesnom činu i govoru, utoliko još jednom može vladati 'apsolutna' razlika između proroka i 'običnog vjernika'. Takav kriterij i takva legiti macija ne pripadaj u svakom takvom samotumačenju u svakom vjerniku vazda samo za sebe; oni se u svakom slučaju ne mogu pokazati za druge zato što 'čudo', o čijem će smislu i funkCiji kao legitimaciji i kriteriju još biti govora, ne pripada svakom samo tumačenju. Tamo gdje se događa takvo legitimirano i za mnoge druge određeno samotumačenje transcendentalnoga nadnarav nog iskustva Boga, tu imamo događaj iz povijesti objave u punom
i uobičajenom smislu riječi. Tamo ti događaji i maju međusobno dostatan kontinuitet, dostatan uzročni sklop upućivanja; tamo pojedinačna i zato po temi i dubini ograničena samotumačenja dobivaju jedinstvo s drugima te tako i trajni oblik koji obuhvaća poj edinačna tumačenja. 211
Usmjerenost na univerzalnost u uspješnoj partikularnoj povijesti objave
PETI T I J E K : POV I J EST SPASENJA I OBJAVE
S tim što je kazano svakako je razumljiva osebujnost, povezanost i različitost opće, transcendentalne i kategorijaine povijesti objave i partikularne, regionalne povijesti objave. One se međusobno ne isključuju, već uzajamno uvjetuju. U partikularnoj , regionalnoj, kategorijainoj povijesti objave prva, opća povijest objave tran scendentalne i kategorijaine vrste dolazi do svoje potpune biti i do potpune povijesne objektivacije, a da se time ne bi moralo kazati da bi se prva povijest objave mogla previdjeti zato što postoji dru ga. Ako se partikularna, kategorijaina povijest objave, u kojoj se transcendentalna objava tumači za jedan prostorno i vremenski ograničeni krug ljudi, može najprije tek zamisliti zato što i inače prostorno i vremenski kulturno ograničena samointerpretacija čovjeka postoji u partikularnim kulturama i u ograničenim epo hama, onda svako ispravno samotumačenje nadnaravne tran scendentalnosti čovjeka kao utemeljujućega momenta ustrojstva opstojanja svih ljudi svakako i načelno znači nešto za sve ljude. Svako ispravno, regionalno ili vremenski ograničeno povijesno samotumačenje čovjekovog nadnaravnog odnosa prema Bogu ima tako unutarnju, premda također nj emu samome možda skri venu dinamiku usmjerenu na univerzum, na posredovanje jednog sve adekvatnijeg religioznog samorazumij evanja svih ljudi. Koliko se netom spomenuta, načelno univerzalna odredba jedne regionalno ili vremenski ograničene kategorijaine povijesti objave proteže pod Božjom providnošću, na koji se eksplicitno opipljiv način ili u kojoj se povijesnoj anonimnosti događa takvo
4. o
odnosu opće transcendentalnc i kategorijalno· posebne povijesti objave
212
što, to se naravno iz same povij esti može iskusiti samo aposte riorno, a ne apriorno. Ako 'proroci' koji se pojavljuju u takvoj partikularnoj povij esti spasenj a i zahvalj ujući njima stvorene religiozne institucije imaj u u odnosu na pojedinca 'autoritet' za njegovu vlastitu religioznu samointerpretaciju, onda mi možemo i moramo govoriti i o 'službenoj ' partikularnoj , kategorij aInoj povijesti objave.
PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA 1 OBJAVE
5.
o
S T R U K T U R I F A K T I Č N E P O V I J E S T I O B J AV E
5. o
strukturi faktične povijesti objave
Kako bismo još malo pojasnili to što je do sada kazano i kako bismo to iz njegove pojmovne apstrakcije transponirali u izvjesnu povijesnu zornost, sada pitamo, jesu li i na koji način zadobiveni formalni poj movi prikladni za to da barem u grubim crtama posreduju predodžbu o strukturi faktične povijesti objave? Pogled upravljamo na službenu povijest spasenja i objave, naime na po vijest spasenj a i objave u Starom zavjetu kao na potonj u pripravu za apsolutni događaj objave u Isusu Kristu.
'Praobjava' Konkretiziranje čovjeka događa se s Božjim stvaranj em i sebepri općenjem, sa stvorenj skom radikalnom različitošću od Boga i s distancom spram njega kao apsolutne svete Tajne i ujedno u nje govoj milosnoj apsolutnoj blizini. Ukoliko je to transcendentalno konstituiranj e čovj eka, njegov početak, uvijek i neko umetanje u konkretnu povijesnost kao u prethodno dani početak i horizont čovj eka u njegovoj slobodi te ukoliko ta konstitucij a logički i stvarno - premda možda ne vremenski opipljivo - prethodi nje govoj slobodnoj i doduše krivnjom ispunjenoj samointerpretaciji, utoliko možemo govoriti o raj skom početku transcendentalne i kategorij aIne praobj ave Boga, o transcendentalnoj i kategori jalnoj praobjavi. Dakako, kod tog pojma može i mora najprije
sasvim otvorenim ostati pitanje, u kojoj mjeri su i na koji način tu 'praobj avu' kasnijim generacijama posredovali, unutarsvj e tovno gledano, prvi nositelji, 'Adam i Eva' ? Praobjava ne znači ništa drugo nego da je ona, tamo gdje je čovjek zbilj ski dan kao čovjek, kao subjekt, kao sloboda i odgovornost, bila putem se bepriopćenja Boga ontologij ski oduvij ek već usmjerena na Boga apsolutne blizine i da je s tom finalnošću, individuano-povijesno i kolektivno-povijesno, započelo njegovo kretanje. U kojoj mjeri je takva nadnaravna transcendentalnost bila refleksivno dana i religiozno već tematska, to je sasvim drugo pitanje koje se može ostaviti otvorenim, a da se zbog toga ne mora sumnjati u pravu jezgru i smisao jednoga takvog pojma praobjave. Ukoliko sada Božj a spasenjska volja kao ponuđeno sebepriop ćenje ostaje i unatoč čovjekovom početnom zakazivanju prema sebi u krivnji i ukoliko svaki čovjek svoju ljudsku narav, narav koju je Bog zazvao u sebepriopćenju, dobiva od jednog čovječan stva u jedinstvu čovječanske povijesti, utoliko se slobodno može govoriti o tradiranj u transcendentalne praobjave; ali najprij e također samo utoliko ukoliko čovjek uvijek egzistira kao onaj koji potječe od drugih i iz jedne cjelokupne povijesti i ukoliko on svoju milosnu transcendentalno st također dobiva u toj povijesti i iz te povijesti. Dakle, u tom se smislu može govoriti o tradiranju transcendentalne praobjave kao takve, premda se i ona tradira poviješću, ne zato što ju je primio 'Adam', već zato što je njegova krivnja oduvijek već obuhvaćena i prevladana apsolutnom voljom Boga za sebepriopćenjem po Isusu Kristu i iz Isusa Krista. Da li se i u kojoj mjeri dogodila povijesna tradicija kategorijaine prao bjave i to u izričitoj ljudskoj riječi, to je drugo pitanje, budući da se takva tradicija primarno ne pokazuje u danim izvješćima o povijesnom početku čovjeka u njegovoj konkretnosti, već prije u održavanju budnim transcendentalnoga iskustva Boga i iskustva uvjetovanosti krivnjom povijesne situacije. To održavanje budnim može se, s jedne strane, događati u različitim formama, pa čak i u onim još uvijek depraviranim i politeističkim, i s druge strane bez nekog eksplicitnog odnosa na predaju kao takvu. A k tomu
213 PETI TIJEK: P OV I J EST S PA S E N J A I OBJAV E 5. o strukturi faktične povijesti objave
214 PETI TIJEK: POV I J EST SPASENJA I O BJAV E
O strukturi faktične povijesti objave 5.
se pojam objave i priopćenja objave ipak realizira utol iko ukoliko se radi o povij esnoj , uvijek također opet tradirajućoj objektivaciji transcendentalne objave i one krivnj e koj a j e moguća samo u konfrontaciji s transcendentalnom objavom Boga. Izvješća prvog poglavlja Knjige Postanka o početku povijesti ljudskog roda ne trebaj u se zapravo shvatiti kao 'reportaža' o događajima iz prapovijesti koju su dalj e od početka prenosile generacije niti kao 'reportaža' koju bi u izvjesnoj mjeri pružio Bog kao onaj koji je sudjelovao u prapovijesti, već kao jedna etiologija koja od nadnaravno-transcendentalnog iskustva sadašnjosti po vratno zaključuje na to što j e u početku moralo biti kao povijesni temelj tog iskustva sadašnjosti. Prikaz tog povratno raskrivenog početka, unatoč svoj istinitosti i prapovij esnosti raskrivenoga, radi s jednim predodžbenim i prikaznim materij alom koj i je uzet iz vlastite sadašnjosti onih naroda i ljudi koji su izravno ili neizravno doprinij eli tom formiranju i oblikovanju izvješća iz Knjige Postanka. Budući da se takva etiologij a u bilo kojem stup nju i u bilo kojoj formi uvijek i posvuda zbog anamneze događa u povijesnom čovjeku i budući da je etiologij a nekoga čovjeka uvijek i neizbj ežno jedinstveno i protuslovno ovisna o etiologiji okolnoga svijeta i svijeta pređih, stav da čovjek etiološki postiže svoj početak ne znači opsporavanj e stava da on za svoj početak znade zahvaljujući tradiciji praobjave. No, to se može razumjeti tako da se ta tradicija može i mora pojaviti u naj raznovrsnijim formama, a da zbog toga ne mora u negativnom smislu biti čisto fantastično stvaranje mitologije i da zbog toga, čak ni pod pretpo stavkom neobičnih mitoloških načina predočavanja, ne mora biti manje-više uspješna objektivacij a transcendentalnoga iskustva objave. Kada se takvo samorazu m ij evanj e čovj eka iz njegova početka i u njegovu početku povratno doživljava kao mitološko, tada se naravno treba još ukazati na to da u osnovi ne postoji nikakav pojam bez zora i da naj apstraktniji metafizički jezik još uvijek radi sa slikom, usporedbom, predodžbom, s conversio ad phantasma, kako bi to kazao Toma Akvinski.
Je li moguće strukturiranje cjelokupne povijesti objave? Kao što pokazuje povijest religije, to povijesno tumačenje tran scendentalno-nadnaravne objave (barem na prvi, ali možda ipak ishitreni pogled) čovj eku dolazi tako da raznovrsne povijesti religije nastaju u različitim svjetskim prostorima i vremenima povij esti čovj ečanstva, a da izgleda ne uspij eva pokušaj da se te mnoge povijesti sjedine u jednu oblikovanu povijest objave i spasenja s jednim jedinim jasnim smjerom kretanja za naš pro matrajući pogled. U mnoštvu svojih povijesti, ta povijest (gledana sa stajališta Boga) ima smisleno usmjerenj e . Ona je za teologe i kršćane usmjerena na Krista, a nju također u najmanj u ruku može postulirati i onaj filozof povijesti ili historičar kOji vjeruje da u pluralnosti povijesti smije pretpostaviti neki zadnji, također unutarsvj etovno dokučivi, naslutivi smisao ili smisao koji proi zlazi iz rezultata povijesti. No ta, naposljetku jedinstvena struktura i dosljedniji zakon razvoj a te povijesti spasenja i objave u povijestima mnogih re ligija, ipak se još jedva može spoznati; ni različiti pokušaji, koje povj esničar religije poduzima u svrhu klasificiranja i usustavlji vanj a mnogih religij a u njihovoj biti i u njihovom povijesnom redoslijedu, ne pružaju mnogo toga za razumij evanje povijesti objave prije novozavjetne i kršćanske objave. Ni Sveto pismo, posebice Stari zavjet, ne pruža nikakav ključ koji bi doveo do jasnijih rezultata za takav pothvat strukturiranja opće povijesti objave u povijesti religija. Stari i Novi zavjet poznaju doduše cjelokupnu povijest kao uvijek također sukonstituiranu krivnjom; Novi zavjet poznaje i predodžbu o depravaciji povijesti čovječanstva i religij a koja se štoviše zaoštrava. Takva povijest religija i svijeta postoji pod vidom daljine i bijesa Božjega, pod vidom njegove ustrajnosti i strpljenja, pod vidom grijeha i suda, koliko kao vrijeme neprestanoga udaljavanja od čistoće izvornoga početka toliko i kao vrijeme neukidivosti tog početka, kao vrijeme pakla i krivnje i kao vrijeme priprave za Krista. Sve to je sigurno
215 PETI T I J EK: POVIJEST SPASENJA I OBJAVE 5. o
strukturi faktične povijesti objave
216 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I OBJAVE
O strukturi faktične povijesti objave 5.
dano, ali zapravo ne biva j asno, da li je i kako ta priprava bila više od iskustva potrebe za otkupljenjem. Također ne biva jasno, kako se zapravo ta priprava treba razumjeti ukoliko se ne zaboravlja da se svakako izmjenjuju generacije ljudi, dakle da svaka priprava u izvjesnom smislu svakako mora uvijek iznova početi ispočetka. Tako predbiblij ska povij est objave i spasenj a vuče u našu ta mnu, gotovo strukture lišenu prošlost - ma koliko o nebiblijskim religijama znali mnogo i točno toga što se tiče mnoštva obreda, sOcijalnih institucija, teorija, restauracija i reformacijskih pokreta, o međusobnim borbama i utjecajima. Unatoč svemu što znamo iz povijesti religija, s obzirom na pravu povijest objave ta povijest ostaje vrlo lišena strukture. Kada smisao profane povijesti vidimo u teorij skom i praktičnom sebepreuzimanju čovjeka i njegova okolnoga svijeta - dakle u napredovanju povijesti slobode kao sposobnosti raspolaganja sobom, nade, odvažnosti i ljubavi - tada nam polazeći od jednoga takvog filozofijskog tumačenj a povijesti zapravo također ne polazi za rukom da u povijest čovječanstva zbiljski unesemo jasne strukture i prijelomnice. Ukoliko smo se jednom odviknuli od toga da momente i prij elomnice svjetske povijesti promatramo naivno sa staj ališta našega tako kratkog in dividualnog života; ukoliko dakle razumijemo da i neka najmanja epoha, neki povijesni trenutak, može trajati nekoliko tisućljeća, utoliko doduše još uvijek nemamo nikakve mogućnosti da struk turiramo povijest spasenj a i objave prij e biblijskoga razdoblj a i da je učinimo razumljivom u njezinom povijesnom odvijanj u u različitosti njezinih faza, no tek će nam tada postati razumljivo jedno: čitavo biblij sko razdoblj e od Abrahama do Krista stječe se u jedan kratki trenutak inauguracije i događaj a Krista - te mi - ukoliko smo kršćani - imamo pravo i dužnost da polazeći od Starog i Novog zavjeta i u pogledu na cjelokupnu povijest objave, koja je koekstenzivna s povij ešću čovj ečanstva, promatramo to razdoblje kao zadnji trenutak prije događaja Krista koji čini jedinstvo zajedno s tim događajem. Može se naravno ukazati na to da se vrijeme čovječanstva od njegovog biološkog početka pa sve do zadnjih tisućljeća, u kojima
se izgleda tek pojavljuje povij esna svij est, izričita tradicij a itd. , uopće ne bi moglo promatrati k a o povijesno vrijeme, već kao nepovijesno egzistirajuća pretpovijest čovj ečanstva, u kojoj j e čovječanstvo tupo životarilo i dalje s e razmnožavalo, ali j o š nij e zapravo zahvatilo svoje opstoj anje u povijesnoj jasnoći i slobodi i učinilo ga predmetom svojeg vlastitog, planiranog i odgovornog djelovanja. To bi, gledano sa stajališta profane povijesti, moglo u potpunosti izgledati tako. No, ma koliko su takva razmišljanj a važna u mnogim pogle dima i m a koliko mogla imati i teologijsku relevantnost, ona za teologa ipak naposljetku ostaju neriješena. Teologijski ćemo morati kazati - a da zbog toga ne budemo dezavuirani od strane profanih znanosti: gdje j e zbiljski bilo dano neko biće s apsolut nom transcendencijom (koja još jednom dovodi u pitanje biološko i društveno područje), tu je čovjek dan u slobodi, u raspolaganju samim sobom, u neposrednom graničenju s apsolutnom tajnom; a gdje to nedostaje, tu upravo nije bilo dano ono što filozofijski, kršćanski i teologijski nazivamo 'čovjek ', ma koliko nam to biće u drugom pogledu moglo biti slično. U teologij skom shvaćanj u takav čovjek nužno ima povijest slobode, spasenja i objave, pri čemu se ovdje po strani može ostaviti pitanje, u kojoj mjeri je ta povijest već kod njega bila religiozno tematizirana. No, budući da se takva povijest živo objektivira i izražava u jeziku, u životu sa svojim su-svij etom, u običajima itd., pojam povijesti slobode, spasenja i objave kao zbiljske povijesti ne može se u teologijskoj terminologiji i u osmišljavanju uskratiti ni onim vremenima, u kojima je čovjek u višestrukom pogledu još uvijek izgleda egzi stirao vrlo nepovijesno. Stoga pritom ostaje to da za nas nije moguće točnije teologijsko strukturiranje one predbiblij ske, vrlo duge, čisto povijesne povi jesti spasenja i objave i zato se cjelokupna biblijska povijest objave koju svi poznajemo srozava na kratki povijesni moment priprave, nadolaska događaja Isusa Krista. Vrijeme tzv. biblijskih patrijarha jest ili jedno vrijeme, čiji predstavnici bez zbiljske povijesne opiplji vosti kažu samo jedno: da starozavjetna povijest saveza potječe iz
217 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA l O B J AV E 5.o
strukturi faktične povijesti objave
218 PETI TIJEK: POVIJEST SPASENJA I O B J AV E
O strukturi faktične povijesti objave 5.
jedne opće povijesti spasenja i objave i da povezanost s njom jamči to da ona mora dalje nositi njezinu milost i teret krivnje kako bi ih u potpunosti unijela u Krista; ili je vrijeme patrijarha prije Mojsija već povijest početaka te službene partikularne i službene povije sti spasenja, vrijeme vrlo bliskih povijesnih predšasnika Saveza naroda Izraelova, naime ukoliko je u toj povijesti patrijarha već bila dana izvjesna jezgra povijesne tradicije pretpovij esti Izraela. Tisuću i pet stotina godina prave starozavjetne povijesti saveza s Mojsijem i prorocima, unatoč svakom diferenciranju i svakoj dramatičnoj promjeni, ipak su samo kratki trenutak posljednje priprave povijesti za Krista. Ta starozavjetna pretpovijest Krista već je za nas naprosto potonj a i neposredna prapovijest samoga Krista zato što je neki zbilja teolog ijski i za nas još uvijek valjan iskaz o tomu sada za nas moguć samo po Kristu. To se zapravo pokazuje već u tomu što pisana podloga takvoga iskaza u Starome zavjetu s obzirom na sadržaj i opseg tog iskaza uopće ne dopušta nikakvo jedinstveno tumačenje osim po Kristu. Jer, osim po njemu, taj bi se spis zbog svog polaganog nastajanja, zbog višeslojnosti svojih tendencija i teologijskih koncepcija teško mogao dovesti do jednog jedinstvenog pojma, neovisno o tomu što jedan narod u svojoj dugoj povijesti znade sebe kao partnera jednog živog Boga koji sudi i udjeljuje m ilost, kao partnera ne pojmljivoga, ali uvijek bliskoga Gospodara svoje povijesti i što tu povijest poznaje kao njemu nepoznatu, ali spasonosnu budućnost, povijest koja je načelno otvorena i prepuštena raspolaganj u na dolazećeg Boga budućnosti. Konkretni sadržaj te povijesti prije Krista u Starome savezu ne čini je poviješću objave (jer kategorijalno se zapravo uistinu ne događa ništa što se ne j avlja i u svakoj drugoj povijesti naroda), nego ono što tu povij est čini poviješću objave jest tumačenj e t e povijesti kao događaja dijaloškog partnerstva s Bogom i kao prospekt ivna tendencija k otvorenoj budućnosti. Pritom ta dva momenta nisu tumačenj a koja izvanjski pridolaze toj povijesti, nego su oni povijesni momenti samog onog tumačenog; no, to tumačenje konstituira povijest kao povijest objave.
Iz toga proizlazi da se povijest dogodila i može događati i u po vijesti drugih naroda, posebice zato što je povijest Izraela uvijek u nekom potonjem uopće neraspletivom spletu također bila povijest krivnje, otpadništva od Boga, povijest legalističkoga ogrubljivanja onog izvorno religioznog. Međutim, kaže li se sada da taj spis u povijesti religije jednog malog jugozapadno-azijskog naroda omogućava spoznaju kontinuiteta i epohaIne strukturiranosti jedne partikularne povijesti objave, a da tu mogućnost ne bismo u toj jasnoći i izvjesnosti imali kod drugih povijesti religija, tada bi se to u potpunosti moglo dopustiti. Ali baš to tumačenje i od vajanje starozavjetne partikularne povijesti spasenj a od drugih partikularnih povijesti spasenj a i jednako tako od onoga što se u njima inače dogodilo nije uopće bilo moguće u mjeri i na način kakav je po nama bio moguć za samoga starozavjetnog čovjeka. On j e nesputano pružao jedan povijesno moćan i spasonosni Jahvin odnos prema drugim narodima. Ukoliko je, dakle, za nas tumačenj e starozavjetne povijesti spasenj a moguće samo po Kristu, već zato što nas se ona samo po tomu tiče u svojoj posebnosti, utoliko ona za nas može imati značenje samo kao najneposrednija i najbliža pretpovijest samoga Krista te biti naša vlastita povijest objave i tradicija. No, time za nas u osnovi postoje dvije čvrste točke i prekid jedne zbilja presud ne i utvrdive vrste u našoj povijesti objave i spasenja kategorijaIne vrste: početak i punina povijesti spasenja u Kristu. Kasnije ćemo, polazeći od kristologije i soteriologije, trebati kazati da taj prekid 'Krist' nije nikakav usjek koj i bi u povijesti spasenja i objave jednake radikalnosti mogli slijediti i drugi usjeci, osim dovršetka uopće. Neka ovdj e zaključno bude kazano dvoje: kada u skladu s ogromnim rasponom povijesti čovječanstva razlikujemo samo nekoliko zadnjih prekida u profanoj povijesti čovječanstva, tada za naše kalendarsko računanje vremena moment jednoga takvog prekida, obratnica povijesti, u stanovitim okolnostima traje ne koliko tisućljeća. Kada u dva milijuna godina lj udske profane povijesti tragamo za jednim i najčešće presudnim prekidom, tada
219 PRTI TIJEK: POVIJEST S PA S E N J A I O D J AV E
strukturi faktične povijesti objave
5.o
220 PETI T I J E K : POVIJEST SPASENJA I OBJAVE
O strukturi faktične povijesti objave 5.
taj trenutak prekida leži u onim tisućljećima, u kojima se čovjek rapidno napredujućim ubrzavanjem iz bića, koje j e u prirodi zaštićeno i u njoj neposredno ugroženo, razvio u onoga koji živi u okolnom svijetu koji je stvorio on sam i koji on više ne samo prihvaća, u onim tisućljećima, u kOjima se on razvio u čovjeka koji samoga sebe čini predmetom svoje vlastite manipulacije, koji je svoj numinozni okolni svijet pretvorio u racionalno isplanirano, demitologizirano gradilište za svoje vlastite planove. Možda smo danas na kraj u tog novog početka i možda smo sada na kraj u takozvanoga novog vijeka kOji je - mišljen samo sa stajališta cjelo kupne povijesti čovječanstva - j edino kraj cjelokupne dosadašnje kulturne povijesti. Ulazimo u onaj povijesni prostor koji je čovjek otvorio samome sebi. Pritom u potpunosti može ostati otvoreno pitanje, koliko dugo traje tek sada započinjuće drugo razdoblj e hominiziranoga opstojanja nakon prvoga razdoblj a naturalnoga opstojanja, otvorenim također može ostati pitanje, j e li to drugo razdoblje kratki trenutak katastrofe koju je prouzročio sam čovjek ili je to gotovo opet nepovijesnim postalo razdoblje, u kojemu će čovjek u konačno podčinj enoj prirodi na jedan konkretno još uvijek uopće nepredočiv način postati čovjekom. Ukoliko to razdoblje mirno shvati mo kao trenutak ljudsko-povijesnoga događanja {premda je on trajao nekoliko tisućlj eća}, iz toga sada proizlazi da se u to razdoblje mora smjestiti događaj Krista. Iz toga dvoga tek tada se može dobiti zbilj a teologij sko tumačenj e tog radikalnog prekida prema naprijed i prema natrag. Ako cjelokupno razdoblje, koje nazivamo ' historijski opisiva povijest',