Uvod u hrvatsko imenoslovlje

Petar Šimunović

UVOD U HRVATSKO IMENOSLOVLJE

Golden

marketing-Tehnička

Zagreb, 2009.

knjiga

Sadržaj

Proslov. . . . . .. . . ... . . . . . . ...... . . . . . .. . .. .. . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . ...

II

I. Uvod II imenoslovije. . . . . .. ... . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . ... . . . . . . . . . . ... l. Uvod II imenoslovije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. Ll. Općenito o onomastici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 1.2. Iz onomastičke teorije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 1.3. Funkcije imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 1.4. Ime i dijalekatni izraz. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

l3 15 23 24 29 42

II. Zivot imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2. Kratka opća poglavlja iz hrvatskog imenoslovlja . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.1. Hommage istaknutim onomastičarima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.2. Onomastičke teorije preferirane u hrvatskim onomastičkim istraživanjima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.3. Primjena istraživalačkih metoda i njihov razvitak. . . . . . . . . . . .. 2.4. O onomastičkim metodama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.5. Hrvatska onomastička terminologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.6. Stanje onomastičkih istraživanja u Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.7. Vrela za toponomastička proučavanja... . .. . . . . .. ... . . . . . . ... 2.8. Etimologija.............................................. 2.9. Imena predslavenskoga (indoeuropskoga) porijekla i slavenska imena ................................................... 2.10. Novija strana imena: supstratna, adstratna, superstratna (općenito) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.11. Imena na graničnim etničkim i j ezičnim prostorima. . . . . . . . . .. 2.12. Prilagodba hagionima i eklesionima u prvim stoljećima hrvatske evangelizacije .................................... 2.l3. Politika i pragmatska imena ................................ 2.14. Ime i jezična norma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.15. Egzonimi ................................................ 2.16. Prevedena i pomodna imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.17. Hrvatski zakon o osobnom imenu .......................... 2.18. Nova preimenovanja i njihove posljedice .....................

61 63 64 68 69 71 74 79 95 104 106 111 115 118 123 125 l37 l39 l39 140 5

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

III. Antroponimija . ................................................. 141

3. Osobno ime .................................................. 3.1. Imenska praslavenska baština .............................. 3.2. ~r~~slavenska imenska baština na današnjem hrvatskom Jezlcnom prostoru ........................................ 3.3. Strana imena i njihova motivacija ........................... 3.4. Deminutivi i hipokoristici ................................. 3.5. Plodnost pojedinih sufIkasa ................................ 3.6. Ženska imena ............................................ 3.7. Semantika i struktura osobnih imena ........................ 3.8. Struktura slavenskih imena ................................ 3.9. Kad osobno ime više nije bilo dovoljno ...................... 3.10. Zaključna razmatranja .................................... , 4. Hrvatska prezimena ........................................... 4.1. Stalnost prezimena ........................................ 4.2. Prezimena od ženskih osobnih imena, prezimena žena i tzv. ženska prezimena ........................................ , 5. Ostale vrste antroponimnih imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 5.1. Nadimci ................................................. 5.2. Ostale antroponimijske kategorije ...........................

143 143 145 148 149 149 150 150 154 155 158 167 167 177 191 191 198

IV. Toponimija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 209

6. Imena naselja (ojkonimija) ..................................... 6.1. Klasifikacije .............................................. 6.2. Ojkonimi i procesi hrvatskog naseljavanja .................... 6.3. Semantičke ojkonimne kategorije i njihov geografski razmještaj 6.4. Tvorbene ojkonimne kategorije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 6.5. Razvitak ojkonima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 6.6. Imena gradova i njihova specifičnost ....................... , 6.7. Tipovi naselja ............................................ 6.8. Ojkonimni atlasi .......................................... 6.9. Današnji rad na hrvatskoj ojkonimiji ........................ 7. Urbonimija (gradska i ulična imena, urbonimi) .................... 7.1. Povijest nastanka gradskih imena ........................... 7.2. Semantička tipologija ..................................... 7.3. Tvorbena struktura urbonima .............................. 7.4. Promjene u urbonimima .................................. , 8. Mikrotoponimija (anojkonimija, zemljišna imena) ................. 8.1. Definicija, značajke, terminologija .......................... 8.2. Suvremena klasifikacija u anojkonimiji ...................... 8.3. Semantičke kategorije .................................... , 8.4. Tvorbene kategorije i geografski razmještaj u anojkonimiji .... , 8.5. Regionalne i dijalekatne značajke u mikrotoponimiji . . . . . . . . .. 8.6. Promjene i standardizacija imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 8.7. Današnja proučavanja i zaključci ........................... , 8.8. Struktura anojkonima u regiji ............................. , 9. Oronimija (gorska imena, oronimi) ............................. , 9.1. Praslavenski oronimi ..................................... , 6

211 212 215 217 219 222 223 225 227 227 229 229 261 263 264 265 265 266 268 268 272 272 272 273 285 285

Kazalo

9.2. Hrvatski oronimi .. '" .................................... 9.3. Nova neslavenska imena ................................... 10. Hidronirnija .................................................. 10.1. Praslavenska - staroeuropska, indoeuropska (i slavenska) hidronimija .............................................. 10.2. Slavenski hidronirni - općeslavenske značajke ................ 10.3. Regionalne osobine u hrvatskoj hidronirniji . . . . . . . . . . . . . . . . .. 10.4. Semantičke značajke hrvatskih hidronima. . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 10.5. Tvorbene značajke hrvatskih hidronima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 10.6. Ostali hidronirni (strani te administrativno ili umjetno nadjenuti) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 10.7. Postojanost hidronimijskih imena........................... 10.8. Hidronimni apelativi u hidronimima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

286 290 291 291 292 294 295 296 297 298 300

Prilog: Slavonska vodna imena (Stjepan Sekereš) ................... 307 V. Imena ostalih namjena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. ll. Zoonirnija (imena životinja, zoonirni) ............................ 11.1. Posebnosti u imena različitih vrsta životinja. . . . . . . . . . . . . . . . .. 11.2. Pučka imena domaćih životinja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 11.3. Zoonirni stranog postanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 11.4. Pregled zoonima ......................................... 11.5. Suvremeno stanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 11.6. Nazivi životinja u hrvatskim prezimenima i toponimima. . . . . .. 12. Duhovni svijet imena .......................................... 12.1. Predslavenska imena ...................................... 12.2. Slavenska mitološka imena ................................. 12.3. Imena vezana s kršćanskim kultovima ....................... 13. Literarna onomastika .......................................... 13.1. Funkcija imena ........................................... 13.2. Odnos spram književnih smjerova i književnih vrsta. . . . . . . . . .. 13.3. Radovi hrvatskih autora iz literarne onomastike ............... 13.4. Vlastita imena u folklornim tekstovima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 13.5. Prevođenje vlastitih imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 13.6. Imena u naslovima literarnih djela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14. Uvid u imensku stilistiku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14.1. Stilski funkcionalni tipovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14.2. Poruke imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14.3. Nadimci kao posebna afektivna imenska kategorija. . . . . . . . . . .. 14.4. Afektivnost u toponimima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14.5. Motiviranost ............................................. 14.6. Markacije imenom. " ..................................... 14.7. Estetiziranje imenima .....................................

321 323 323 323 326 327 328 329 333 333 334 338 341 341 345 347 349 350 351 363 364 364 365 365 366 367 367

VI. Krematonirnija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 369 15. Krematonirni ................................................. 371

7

Proslov

Ovo je knjiga o hrvatskom imenoslovIju. Imena žive svoj život i imaju svoje Neke milenijima stare. Sav radni vijek od pola stoljeća živio sam u njihovu svijetu i nastojao odgonetnuti poruke koje su predci naših predaka pohranjivali u njima s nadom da će ih tkogod htjeti i umjeti pročitati. Mnogo ih je nepročitanih. Hrvatska je po imenskom blagu bogomdana zemlja. Na njezinu su području u prošlosti živjeli mnogi narodi i govorili se različiti jezici. Ti su narodi spoznaje o sebi i o jeziku pohranili u osobnim i zemljopisnim imenima. Imena su naši najstariji spomenici, postojani i vjerodostojni pokazatelji materijalne i duhovne kulture svojih stvaratelja. Oni su ih uporabom prenosili potomstvu kao poklad neprekinuta pamćenja. Imena su ukotvljena u zbilji života. Ona su izraz pučkog poimanja stvarnosti koja ih je uvjetovala i jezičnih okolnosti koje su ih oblikovale na svim prostorima njihove nekadašnje i današnje uporabe. Imena su doista naša memorija i naše adrese kojima se snalazimo na terenu (toponimi) i uključujemo u društvo (antroponirni). Ona su svjedoci našega protega u povijesnom i današnjemu prostoru i iskaz sudbina (jezičnih i svih drugih u vezi s imenima) u protoku vremena. Radeći na projektu "Enciklopedija slavenske onomastike", koji je izvela Poljska akademija znanosti (L, 2002.; II., 2003), prikazali su moji kolege i ja, svaki na nekoliko desetaka stranica, svoje nacionalne onomastike. Na taj svoj tekst dogradio sam ovu knjigu. Ovako oblikovanu nisam našao u drugim slavenskim onomastikarna. U naše vrijeme sveopće otuđenosti, nevjerojatnih uzleta u svemirska prostranstva, uvlačenja u mikrosvijet atoma, genoma, u tajanstvenosti života, nije nevažno upoznati bogatu baštinu svojih imena kao važnu sastavnicu vlastitoga identiteta. Naša su imena nepročitana knjiga o povijesti prostora i društva, odškrinuta vrata u naš svijet imenskih sadržaja i imenskih struktura. priče.

II

Uvod II hrvatsko imenoslovije

ImenoslovIje je golemo područje imenskoga djelovanja. Pri proučavanju imena, osim poznavanja vlastitoga jezika u kojemu imena djeluju i jezika s kojima je hrvatski bio u doticaju, kad je o imenima riječ, valja biti podrobno obaviješten o drugim disciplinama kao što su: arheologija, historija, geografija, etnologija, demografija itd., jer svako objašnjenje imena ne smije biti u protuslovIju s rezultatima tih znanosti ni s jezičnim činjenicama kojima su imena oblikovana. Akademik Petar Skok znao je reći kako je onomastika predodređena u prvom redu za starce, koji su stigli akumulirati mnoga znanja za djelotvornu obradu imena. U stečenim godinama, živeći u njihovu svijetu, umišljam da sam stekao barem dvije povlastice. Prva je hrabrost da napišem ovu knjigu, premda sam svjestan da nisam stigao do svih zabiti hrvatskoga imenoslovlja i da imenoslovnu tematiku nisam posvuda i posve spoznao. Druga je povlastica da sam, unatoč tomu, nakon tolikog bavljenja imenima stekao pravo da mi se u toj golemoj građi potkrade i pokoja pogrešna interpretacija. Za svaku od grešaka u ovoj opširnoj i heterogenoj građi, koja je prvi put jedinstveno obrađena u knjizi za koju nisam imao uzora, neću se izvlačiti previdom i slučajnim propustom, nego vlastitom nedoučenošću. Unaprijed sam svakom svojemu štiocu zahvalan za svaku dobronamjernu primjedbu. Zahvalan sam izdavaču mojih sabranih djela, recenzentima, i svim drugim suradnicima na pomoći, posebno uredniku Iliji Raniću i nadasve grafičkom uredniku Nenadu B. Kunšteku koji, kad bi osjetio da u kojemu dijelu teksta nedostaje prikladni slikovni ili kartografski prilog, znalački ga je pronalazio, izradio i umetao tamo gdje treba i bez mojega znanja. Volio bih ovom knjigom nastaviti uspješno i drago drugovanje sa svojim čitateljima.

Zagreb, 29. lipnja 2009.

12

Autor

I.

UVOD U IMENOSLOVLJE

1. Uvod uimenoslovlje

Imenoslovlje ili onomastika znanost je o imenima kao jezičnim, izvanjezič­ nim i nadasve kulturnim spomenicima. Mnogi su od tih spomenika najranije jezične potvrde hrvatskoga jezika i nahode se posvuda gdje su obitavali i gdje obitavaju Hrvati. Dijele se na: - geonime, tj. na imena zemljopisnih objekata, zabilježena na zemljovidima i pohranjena u memoriji naroda koji ih je stvorio iz nužde za orijentacijom u prostoru i prenosio ih pamćenjem. Zajednički ih zovemo toponimima - bionime, tj. na imena kojima se imenuju živa bića: ljudi (osobno ime, prezime, nadimak), životinje, dakle živa bića i ona poput živih: mitološka, literarna i druga. Zajednički ih zovemo antroponimima - krematonime, a obuhvaćaju vlastita imena za objekte, pojave i odnose nastale ljudskom djelatnošću: društvene, kulturne, gospodarske, političke i druge proizvode. Ova nas knjiga uvodi u svijet hrvatskih vlastitih imena ili onima. Onimi su davnašnji spomenici materijalne i duhovne kulture, oblikovani jezikom. Imenoslovlje ili onomastika stoga je velikim dijelom jezična znanost. Sve što se nalazi u jeziku nalazimo i u onomastici, ali sve što pripada onomastici nije isključivo predmet jezičnih istraživanja. Imena su motivirana životnom zbiljom. Nose u sebi spoznaje i sadržaje o svijetu svojega vremena. Odraz su gospodarske, kulturne i jezične povijesti naroda koji ih je stvorio i koji ih čuva kao važne spomenike vlastitoga identiteta. Hrvati su od svoje doseobe na današnje i povijesne prostore na kojima žive nasljeđivali i prilagođivali naslijeđena imena, stvarali vlastita, privikavajući se na panonske šume i močvare, na ljuti krš gorske Hrvatske, na more i življenje uz more i od mora. Ulazili su u napuštene utvrde i naselja starijih etnija, gradili svoje nastambe u zemlji (Zemun, Zemunik), na vršinama (Gradac, Gračišća) kad se trebalo braniti, krčili šume (Lazi, Krči), podizali utvrde, skrovišta, grobišta, dvore i crkve. Ulazili u krug mediteranske, srednjoeuropske kulture s mnogim tragovima svoje agrarne baštine i slavenskoga poganstva. 15

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Prethrvatska naselja s rimskom cestovnom

povezanošću

Imena, u prvome redu toponimi, odraz su složenih i slojevitih zbivanja te time dobivaju spomeničku vrijednost u spletu stoljetnih odnošaja ljudi i kraja u kojem su njihovi tvorci i uživaoci prebivali. Kao što nam zemljovidi predočuju izgled nekoga kraja, tako nam toponimi na njima govore o ljudskim zajednicama i životu na dotičnom prostoru. Makar na zemljovidu bili označeni crnom točkom iste veličine kao na primjer Čakovec, Vukovar, Pazin, Gospić, Senj, Mostar, Dubrovnik. .. Svaki od tih gradova svjedoči o jezičnim, društvenim, starosnim, urbanim značajkama koje predstavljaju svojevrsne svjetove svojega imenskog sadržaja. Imena su iznad svega jezični podatci. Oni su od nastanka ostajali nepromijenjeni i često nepromjenijivih oblika. Zadržavali su u svojim likovima jezičnu zbilju još odonda kada hrvatski puk u novoj domovini nije znao pisma i nije imao 16

Uvod uimenoslovlje

o

•

....

/, ••• •• •

..."

Romanski (i poromanjeni) toponimi u raznim hrvatskim prilagodbama razmješteni su uglavnom uz današnje hrvatsko primorje; na rubnoj vrti etničkog, biološkog, kulturnog i jezičkog prožimanja Slavije (koju ovdje čine Hrvati) i Romanije (koja ovdje govori starim romanskim, dalmatskim jezikom). Toponimijske prilagodbe, kao prvi hrvatski jezični spomenici, upućuju na hrvatsku prisutnost na tim prostorima u prvim stoljećima hrvatske doseobe

drugoga načina da potvrdi sebe i ostavi trag svojega jezičnoga izraza. Povijesna su imena vrlo pouzdani jezični podatci u kojima su nazočne ukrućene jezične mijene minulih razdoblja i smjernice daljnjega razvitka. Hrvatska je, s obzirom na svoj položaj na Mediteranu, na moru koje se duboko uvuklo u europsko kopno, bogata jezičnim, prethrvatskim nataložinama, a ujedno je jugozapadni rub Slavenstva sa sačuvanim arhaičnim dijalekatnim osobinama. Njezinim su današnjim prostorom u dalekoj prošlosti prolazili mnogi narodi, govorili se različiti jezici, koji su svoj znatan dio jezičnih sadržaja i oblika ostavili u imenima, zemljopisnim i osobnim. Mnoga su imena potvrđena u povijesnim vrelima te su sa svojim jezičnim značajkama važna za povijest hrvatskoga jezika, za slavensko imenoslovije i uopće jezikoslovlje i za jezike s kojima je hrvatski bio u doticaju i čiju imensku baštinu nosi. Svaka jezična i imenska zbilja ima svoje korijene u dubokoj prošlosti koja se zrcali u današnjoj onimiji, osobnim i zemljopisnim imenima. U tome je njihova kulturna i jezična vrijednost. Današnji hrvatski zemljopisni prostor po svojemu bogomdanom smještaju pripada dijelom kolijevci mediteranske i srednjoeuropske kulture. Plakali su ga 17

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

LIJ Slaveni

CJlliri

- - - _. Bizantska državna granica sredinom VI. st.

L=:J Grci

E::Z:J Germani

- - _. granica između Romana i Grka

~Romani

~Vlasi

t.-_-] Avari

Langobardi do 568. godine Slaveni u doba raseobe u VI. stoljeću

18

Avari poslije 567. godine

Uvod uimenoslovlje

valovi svih značajnijih kulturnih i civilizacijskih tečevina: klasičnih, bizantskih, balkanskih, panonskih i zapadnoeuropskih ... Na njegovu povijesnom i današnjem prostoru bili su raskrižja prometnih i trgovačkih putova, raskoli vjera, civilizacija i ratnih zbivanja, sudari i preklapanje različitih kultura i etnija. Ljudska prisutnost duboko je ukorijenjena u tom tlu. Odrazi tih zbivanja sadržani su u zemljopisnim i ljudskim imenima kao najstariji i etnički vrlo raznoliki, a bitni jezični spomenici. Na hrvatskom povijesnom tlu baštinjena su imena predindoeuropskih, često neidentificiranih jezika, imena agrafnih naroda poput Ilira, o čijim kulturama gotovo sve što znamo otkrivamo u njihovim zemljopisnim i osobnim imenima. Grci kao mediteranski narod, narod mora, prisutni su na istočnojadranskom primorju već od IV. stoljeća prije Krista u svojim polisima (Korkyra, Pharos, Issa, Epetion, Salona, Jadera .. .). Oni su bili trgovački, a ne osvajački narod. Nisu grecizirali zaleđe. Njihovih je imena iz toga doba malo i ona su isključivo uz more. Rimljani su, naprotiv, kao osvajači, ratnici, kao narod kopna, prodirali duboko u unutrašnjost. S njima su se širili: latinski jezik, rimsko državno ustrojstvo, sveopća romanizacija, čiji su tragovi dopirali do Slavena s one strane Dunava. Romanskih je imena u nas mnogo i posvuda, ali ipak pretežno na primorju. Ona svjedoče o dugovjekoj rimskoj prisutnosti u ovim krajevima. Ovdje se začinje prva jezična, kulturna i biološka simbioza naseljenog pučanstva s poromanjenim starosjediocima. Ovaj je prostor bogat i zanimljiv za proučavanje imena, svih jezič­ nih i sadržajnih činjenica koje se zrcale u imenima. Za seobe naroda od kraja VI. stoljeća dolazi slavensko pučanstvo i naseljava se po bizantskoj Dalmaciji, Istri, po gorskoj Hrvatskoj i Bosni te u međurječ­ ju Drave i Save, gdje su im zemljopisni pejzaž i način življenja bili slični kao u pradomovini. U hrvatskoj historiografiji još uvijek nije napisano prvo poglavlje hrvatske povijesti. Štoviše, pokazuju se u najnovijim radovima mnoga neslaganja o polazištu, vremenu, putovima i načinu prethrvatske i hrvatske doseobe. U svojim radovima to doseljeno slavensko pučanstvo VI L-IX. stoljeća, i u kasnijim stoljećima na povijesnom i današnjem hrvatskom prostoru, zovem u jezičnom smislu Hrvatima, jer prva slavenska imena kojima se predstavljaju, ona kojima imenuju prostor i način kako nasljeđena imena usvajaju i prilagođuju svojemu jeziku nose, tada i kasnije, hrvatski jezični biljeg. Valjalo je u novoj postojbini obraniti svoju opstojnost, oblikovati i sačuvati svoje nacionalno biće, nametnuti se svojim jezikom, koji od ranih početka nazivaju hrvatskim. Ovdje na etničkoj i jezičnoj slavenskoj periferiji začeli su se prvi tragovi državnosti, utvrđivale zasade slavenskog pisma, napisali se prvi hrvatski spomenici. U stoljetnoj romansko-hrvatskoj simbiozi potvrđivala se žilavost hrvatskoga etnosa da se nametne i potvrdi, da se odupre romanizaciji na jugu te mađarizaci19

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ji i prestižnoj germanizaciji na sjeveru i turskom utjecaju koji je nekoliko stoljeća vladao velikim dijelom hrvatskog prostora. Miješao se tako u primorskim, istarskim i panonskim gradovima hrvatski duh s neutrnutim tragovima slavenskoga običajnoga prava, prežitci slavenske materijalne i duhovne kulture s bogatim nataložinama mediteranskoga i srednjoeuropskoga i istočnog (islamskoga) kulturnoga kruga. Odraze tih prvih potvrda nalazimo sačuvane i u vlastitim imenima: ljudskim i zemljopisnim. Ta su imena, po svojoj naravi motivirana društvenom zbiljom i sabijala u sebe, kao u žarištu, bitna životna iskustva, pogled na svijet, stvarne i jezične okolnosti u kojima su nastajala i bila oblikovana. Mnoga su imena, p·onovimo, prve zapisane riječi hrvatskoga jezika u tekstovima drugih jezika, poglavito u latinskom, pa su mnoga starija od hrvatskih pisanih spomenika. U tome je njihova povijesna i jezična vrijednost. Ni imena zemljopisna (geonimi), ni imena ljudska (antroponimi) nisu posvuda jednako gusto, kao što ni isti oblici i tipovi imena nisu posvuda ravnomjerno raspoređena. Uzroka je tome mnogo, jezičnih i izvanjezičnih. Uvjeti nastanka naselja, iskorištavanje tla, zemljopisna razvedenost pejzaža, gospodarske i političke prilike, prometne veze i obrambene nužnosti i mogućnosti, etnička okružja i strani (kršćanski) imenski sustavi, geografski razmještaj pojedinih tvorbenih osnova i formanata, različiti načini njihova širenja itd. predodredili su gustoću i razmještaj pojedinih tipova toponima i antroponima. Uvijek je u središtu imenovanja logičan izbor i svjesno vrednovanje spleta okolnosti, uvijek je odlučuju­ ća ocjena zemljopisnih objekata koje je trebalo slijedom duge povijesti imenovati. Što je god čovjek više gospodario prostorom, na njemu su imena bila gušća. Što je god društvo bivalo razvijenije, bogatila su se imena i imensko-prezimenski obrazac, u kojem više nije bilo dovoljno samo osobno ime. Društvena nužnost uzrokuje ime, a jezična sredstva, posebno dijelovi tvorbenih struktura, oblikuju mu lik. Nominacija se, tamo gdje ona spontano nastaje, očituje kao izrazito pučki demokratski postupak. Zato imena nose objektivan, stvarni sadržaj i vjerodostojan jezični izraz. Ispisuju i čuvaju autentičnu, stvarnu i jezičnu povijest. Prisutnost ili odsutnost na dotičnom prostoru sadržajno sličnih imenskih osnova, oblično istih tvorbenih formanata, istovrsnih imenski h tipova i struktura pouzdani su označnici u proučavanju migracija, a jezična obiljeŽja koja se balzamiraju u imenima pouzdani su međaši dosega pojedinih izoglosa, svjedoci su protega dotičnoga etnosa u određeni prostor i sudbine u njemu. Puk koji je nadijevao imena birao je koga, što, gdje i kako imenovati. Sadržajna obilježja koja su pohranjena u imenima objektivno odražavaju kolektivnu svijest puka i njegova poimanja svijeta oko sebe. Imena, dakle, identificirajući prostor i ljude, predstavljaju kulturnu nadgradnju. Ona su vrlo rječiti dokazi materijalne i duhovne istine o prostoru i ljudima. Poruke predaka koje nam valja umjeti pročitati. 20

Uvod uimenoslovlje

Nažalost, imena siromaše. Nestaju iz uporabe. U osobnim imenima zavladala je pomo dno st i stara narodna imena potisnuta su u pasivni imenski fond. Na opustjelim predjelima s ljudima nestaju i zemljopisna imena. U mnogim krajevima nema o njima tko dati vjerodostojni podatak. Ime kao nepromjenljiva kategorija, po naravi mijene, prestaje biti spomenikom neprekinuta narodnog pamćenja. Jednom sam već napisao: "U zemlji bez sjećanja iskoraknuo sam lijevo, zakoraknuo desno i - odmah se izgubio". U zemlji bez imena vlada pomrčina, pustoš. Narod koji izgubi sjećanje, gubi i svoj identitet. U hrvatskim su se prostorima na milenijskim vremenskim okomicama smjenjivali narodi i jezici, propadala carstva i kraljevstva. Ostajala su imena. Ona su nalazila pobude ~vojega nastanka u prisnom doticaju ljudi i prostora. U krajevima gdje je slijed življenja bio mirniji, imena su imala prirodniji razvitak, a u krajevima gdje su migracijska preslojavanja: iseljavanja i doseljavanja bila učestalija, imenska su prožimanja, i jezične projekcije u njima, kudikamo zamršeniji. U regijama gdje su gospodarske prilike bile povoljnije, oblici življenja bili su bujniji, a imenovanja gušća, oblično savršenija i stratigrafski zanimljivija. Smatramo ih vrlo aktivnim onomastičkim zonama koje su, zbog pogodnoga geografsko-historijskog razmještaja, kulturnih tečevina i gospodarskoga razvitka, u našem vremenu onomastički najugroženije. Tamo toponimi (i antroponimi) najbrže propadaju i valja im dati prednost pri onomastičkim istraŽivanjima. Imena su za razumijevanje povijesti življenja vrlo važni podatci. Nastajala su u dugoj suživljenosti čovjeka sa zemljopisnim krajolikom i društvenom zauzetošću. Imena su ostajala nepromjenljiva zbog jednoznačna, ustaljena i nasljedna značenja s pridruženim objektom, zbog sveopće prepoznatljivosti pri uporabi. Propustimo li priliku u ovom našem vremenu užurbanoga društvenog i gospodarskog življenja da ih popišemo od izvornih govornika i da ih sačuvamo za obradu, ona će izblijedjeti iz našega sjećanja i za sav naraštaj poslije nas. Bit će kao i da nisu postojala. Ta činjenica bila mi je jedan od glavnih poticaja da pišem knjige o imenima. Koliko je jezičnih podataka, koliko je poruka "uskladišteno" u imenski m oblicima i sadržajima! Više i kompleksnije može se doznati o prošlim svakodnevnim manifestacijama življenja iz imena osobnih i zemljopisnih nego iz hrpa starih listina, statuta, dvorskih isprava i povijesnih sastavaka, koji su bili pisani subjektivno i sadržavali volju i stav vladajućeg staleža. Imenima je puk pisao vlastitu povijest. Imena prate i oslikavaju razvitak društva. Ona iznose objektivnu povijest ljudi koji su dotična imena nadjeli i koji su se imenima služili i služe. U imenskim sadržajima i likovima oslikani su tiho i mukotrpno življenje na zemlji i od zemlje, sud i spoznaje svijeta i pojava kroz vlastiti svjetonazor vremena i prilika, sav materijalni i duhovni svijet koji je puk vjekovima mijenjao i usavršavao. Imena su pouzdan poklad pučkog poimanja stvarnosti. Toponimi pripadaju hrvatskim najugroženijim spomenicima. Ubrzan društveno-gospodarski razvitak, sve veće i sve brže širenje gradskih naselja gutaju prigradska prostranstva, brišu stare toponime, a izrastaju nove urbane četvrti, 21

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

industrijski pogoni, sveučilišni kampusi, sportski objekti, turistički kompleksi. Utapanjem sitnih seoskih zemljišnih čestica u golema društvena gospodarstva, komasacijama i udruživanjima, tisuće davnih imena naočigled nestaju iz uporabe: ugasila su se imena mnogih srednjovjekovnih urbanih toponima u Zagrebu, Splitu, Rijeci itd., vukovarska srednjovjekovna ojkonimija od nekoliko stotina imena svela se na nekoliko desetaka, doslovno nekoliko tisuća istarskih zaselaka katunskoga tipa nestalo je, a s njima i njihova imena. Napuštanjem pasišta po gorskim, planinskim predjelima raselila su se mnoga naselja, a toponimi na pustoši nemaju mogućnosti ni razloga za opstanak. Česta su samovoljna i nekontrolirana preimenovanja mnogih naselja, a u turističkim područjima velik broj starodavnih hrvatskih imena otoči&, uvala, i predjela uopće, zamijenjen je pomodnim, kvazikomercijalnim imenski m nagrdama. Valjalo bi, naprotiv, nastojati da civilizacijski i društveno-gospodarski preobražaj ne potire te stoljetne spomenike hrvatskoga jezika i hrvatske opstojnosti na ovom tlu, već da se napredak temelji na njihovim kultnim i kulturnim stečevinama. Isto su tako, nažalost, ugroženi i antroponimi. Olako se mijenjaju, napuštaju, zamjenjuju, zaboravljaju tradicijska narodna imena. Biva to i s prezimenima sve češćim rasapom brakova, zasnivanjem neslužbenih bračnih zajednica s djecom koja često nasljeđuju prezimena ne po vrvi i krvi, sve učestalijim prezimenima izvanbračne djece, prezimena djece posvojene i one usvojene u istospolnim zajednicama itd. U Zagrebu je prošlih godina, pročitao sam u dnevnom tisku, bilo nekoliko stotina zahtjeva za promjenom imena. Gube se neke od funkcija koje su bile važne kao podatci genealoških istraživanja. Lako se mijenjaju ili prekrajaju osobna imena, pa i prezimena. Poništavaju se tako veze s prošlošću. Onom krvnom, srodničkom i onom narodnosnom. Zatiru se ti spomenici i gase žižci koji osvjetljuju putove u vlastitu i u narodnosnu povijest, u jezik i etiološke obavijesti sačuvane u imenima i prezimenima, zamućuje vlastiti identitet: svoj, svojih predaka i svojega pokoljenja. Ponovit ćemo. Svako je ime, ljudsko i zemljopisno, pouzdan vremenski i prostorni podatak u identifikaciji ljudi i prostora. Svako je ime odgovor na prilike koje su ga izazvale, porod duhovnog i kulturnog miljea u kojemu su ona našla pobude svojega nastanka. Imena, konačno, kao riječi, kao misao i smisao, kao spomenici imaju poput drugih spomenika svoje osobnosti i ponašanje u jeziku i društvu. Ona nam omogućuju uspostaviti onaj čulni dodir s prošlošću preko jezičnih osobina, preko osoba i svojstava reljefa kojima su pridružena. Njihovim zanemarivanjima, prekrajanjima, preimenovanjima rušimo onaj svjetonazor puka u njima pohranjen, onaj kreativni milje u kojem su našla pobudu svojega nastanka i preoblikovala jezični lik kojim svjedoče o stvarnim i jezičnim istinama kroz društvenu i jezič­ nu povijest.

22

Uvod uimenoslovlje

1.1.

Općenito

o onomastici

Imena je mnogo, zasigurno ih znamo više nego riječi vlastitoga jezika. Bez njih se ne možemo orijentirati u prostoru ni verificirati u društvu. Bez njih bi se paralizirao sav život. Nastala su davno i nastaju stalno u svim jezicima. Ne mogu se davati proizvoljno (usporedi ulična imena). Ulaze u neki red, u sustav, ravnaju se po jezičnim pravilima. Svjedoče o jeziku u kojem su stvorena, a svojim preoblikama i o jezicima koji su ih oblikovali. Od Drave do Jadrana mnogo ih je jer ih nisu satrli narodi u mnogim povijesnim seobama i etničkim nadslojavanjima. Ona su svjedočanstva te povijesti. Gradić Adria (Hadria), na primjer, po kojemu je nazvano Jadrm)sko more (Adriaticum mare, Plinije St., Hadrianum mare, Ciceron itd.) nosio je etrursko ime, bio važna luka, a sada je više od 20 km u unutrašnjosti zbog pješčanih nanosa rijeke Po. Otoci koje je prije više od pola tisuć­ ljeća otkrio K. Columbo u Srednjoj Americi nazvani su Zapadnom Indijom jer su vjerovali da su s druge, zapadne strane globusa stigli u Indiju. Suhi mostac (iz IX. stoljeća), kako su Hrvati nazvali Dioklecijanov akvedukt (romanski Ponte sicco), naoko je besmisleno ime. Most nije bio suh nego su presušeni bili potok, jaruga koje je visoki vodovod premošćivao. Pisani (= šareni) pa zatim Krvavi most u srednjovjekovnom Zagrebu više ne imenuje ni potok ni most. Ostalo je samo ime kratke ulice na tome mjestu. Tako mnoga imena imaju svoje priče. Uzroci kOji su motivirali ta i takva imena povijesno su uvjetovani. Nema, dakle, nikakve slučaj­ nosti jer onomastika koja se njima bavi jest znanost, a znanost se bavi zakonitostima, a ne slučajnostima. Onoma st ika kao znanost ima svoj predmet i svoje metode istraživanja. Duboko je uronjena u jezikoslovlje i unutar jezikoslovlja je institucionalizirana. U nas se obrađuje u sastavu dijalektologije (jer nosi dijalektaina obilježja), povijesti jezika (jer imena često balzamiraju starija jezična stanja), etimologije (jer nije nevažan leksički sadržaj sadržan u imenu), pa i suvremenoga jezika (s obzirom na gramatička, osobito tvorbena te ortografska i ortoepska ponašanja). Imena su nastajala dugo i uvijek funkcionirala u određenoj sadašnjosti. Ona su često internacionalne riječi, pa opet je svako ime ukotvljeno u svojem jeziku: Johannes - Ivan (Hrvatska, Bugarska, Rusija ... ), Jovan (Srbija ...), Giovanni (Italija), Johann (Njemač­ ka), Jean (Francuska), John (Engleska), Juan (Španjolska), Joao (Portugal), Juhane (Finska), Juhan (Estonija), Jonas (Litva), Sean (Irska), Jan (Češka, Poljska), Janez (Slovenija) itd. Onomastika se uključivala u povijest u kojoj su imena potvrđiva­ na (i pomagala katkad datirati nedatirane spise), u etnografiju (običaji, osobitosti materijalne i duhovne kulture u kojima su imena nastajala, imenska profilaksa i sL), u sociologiju (jer su imena odraz društvenih zbivanja). Služila je onomastika dugo kao ispornoćna znanost drugim disciplinama. U nas donedavna nije bila uključivana ni uz kakve studije. O organizacijskoj povezanosti nacionalnih onomastika brinuo se od 1935. godine Međunarodno vijeće za onomastičku znanost (ICOS, pod kasnijim patrona23

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

tom UNESCO-a). Hrvatska je u osobi prof. P. Skoka bila u tom vijeću od samoga početka. Održavali su se trijenaini onomastički kongresi s obzirom na različite teme i izdavali zbornici podnesenih referata; tiskale su se bibliografije pojedinih nacionalnih onomastika u časopisu Onoma (Leuven, Belgija), priređivale su se onomastičke izložbe i sl. Mnoge nacionalne onomastike nastojale su skupiti i kataloški urediti svoj toponimijski i antroponimijski fond. U tome su prednjačile skandinavske zemlje i ostale zemlje miješanih područja i neuređenih granica (Belgija, Poljska, Češka ...). U nas je taj posao mnogo stručnije naravi. Skupljajući, primjerice, zemljopisna imena na terenu, trebalo je imati stručne dijalektologe i poznavatelje zemljopisnog reljefa, trebalo je i'Illati stručne akcentologe da se ime valjano zabilježi. Svega toga nije bilo, a nije bilo dovoljno ni novčanih sredstava. Toponirnija nije kao dijalektologija, gdje možemo izabrati nekoliko reprezentativnih punktova, pa da obradom izabranih mjesta pokrijemo goleme površine dijalekatnoga prostora. U toponomastičkom istraživanju valja skupljati sve (očistiti teren poput minskoga polja). S druge strane, ove je spomenike važno spašavati. Njih ne možemo poput arheoloških ponovno zakopati za neka druga povoljnija vremena, ni poput numizmatičkih, etnografskih i drugih. Imena, u ovom vremenu pogotovu, naoči­ gled nestaju. Nepovratno su se zaputila prema zaboravu. 1.2. Iz onomastičke teorije 1.2.1. Onomastika i objekt imenovanja Onomastika nalazi svoje mjesto na raskrižju mnogih znanstvenih disciplina, ali po naravi predmeta istraživanja priklonjena je filologiji. Za terenski rad, za rad u arhivima, katastrima, na povijesnim zemljovidima moramo biti stručno osposobljeni, kritički se odnositi prema vrelima, pouzdano bilježiti fonijsku sliku imena, opis i značajke onomastičkoga objekta. Mnogostruki su načini opisa i opisnih tehnika određenih onirnija. Cilj onomastičkoga istraživanja određuje pristup građi i izbor metode istraživanja. U Hrvata je do kraja Skokova razdoblja, sva prva polovica XX. stoljeća, vladala etimološka metoda. Usporedo s njome prisutne su bile dijalektaine metode. Često su uz njih bile povijesno impostirane metode (K. Jireček, Vj. Klaić, M. Barada, J. Ćuk), zemljopisne O. Modestin, I. Rubić, J. Smodlaka), etnografske (S. Banović, A. Šimčik, A. Škobalj, M. Gavazzi), arheološke (F. Bulić, L. Katić, S. Gunjača, Z. Tomičić), narodnosne (V. Jakić-Cestarić) i druge. Nakon smrti P. Skoka (1956) hrvatska se onomastika okreće proučavanju statusa vlastitoga imena u jeziku i u društvu, istražuju se njegove funkcije kao onomastičkoga znaka u prijenosu onomastičke poruke, analiziraju se njegove strukture na razini imena i imenskoga segmenta. U središtu je onomastičkoga zanimanja izbor imenskog lika, sljubljenost imena i objekta imenovanja, motivi imenovanja, imenski tipovi te položaj imena u

24

Uvod uimenoslovlje

imenskom obrascu i slično. U društvima gdje je istorodnih objekata mnogo opisni izrazi poput "potok koji protječe južnim gradskim područjem", "djevojka iz predzadnje klupe" opisni su izrazi neprikladni za identifikaciju objekta. Takvi izrazi nisu ni ekonomični. Vlastita se imena zasnivaju na drugim principima. Luče objekte obuhvaćene istim pojmom i uvrštavaju ih u odgovarajući niz: Ugljan, Pašman, Pag; luče bića obuhvaćena istom predodžbom: "glumac", "profesor"; raspoznaju i identificiraju potencijalna i nestvarna bića: Perun, Snjeguljica, Trnoružica, Veli Jože. Imena su zapravo analitički izrazi: od mnoštva istorodnih objekata izlučuju dotičnu jedinku imenom, dok su apelativi sintetički izrazi: sintetiziraju predodžbu u vrstu istorodna objekta (stol, od mnoštva dasaka povišenih na jednu ili više nogu; šešw, od mnoštva pokrivala za glavu s obodom). Individualno ime može biti pridodano samo jednom designatu, npr. Ivan, bez obzira na to što se mnogi zovu tim imenom, i bez obzira na to što jedno te isto ime, npr. Jadran, imenuje i identificira raznolike objekte ("more", "muška osoba", "brod", "kinematograf", "bar" itd.). U njima nema zajedničkih značajki kao u pojmu "stol", "grad". Apelativi konotiraju, vežu se uz predodžbu i preko predodžbe na određeni predmet istih atributa (pas, otok). Imena često nastaju od stvarnih imenica, koje jasno izražavaju pojam (Draga, Luka, Sljeme .. .), dok mislene i njima slične imenice nestainoga predodžbenog lika (plin, vjetar, kiša, zrak, mržnja) rijetko postaju vlastita imena. Vlastita imena ne konotiraju (ne uspostavljaju vezu s predodžbom, pojmom), ona se izravno vezuju na objekt imenovanja. p'redodžba (brdo, poluotok)

imenica

naziv (npr. svaki Klobuk)

ime

MARJAN

..

Na ime ne utječe leksički sadržaj imenice Rijeka", "rijeka", Sljeme", "vrh dvostrešnoga krova". U takvim se imenicama prozračno st leksičkoga značenja povlači. Ono je suvišno. Štoviše, kad je ime koje je pridodano dotičnom objektu sasvim izgubilo leksičko značenje, mnogo bolje obavlja onomastičku funkciju (Nin je recimo "onomastičkije" ime od okolišnih naselja: Pridraga, Vrsi i sL). Osobna imena po nazivima životinja (Vuk, Lav, Lija, Medvjed, Rak .. .) pripadaju skupini najstarijih imena. Mnogi današnji zemljopisni termini vrlo su se rano toponomizirali (Luka, Hum, Zaglav, Rt...). Oni se jednoznačnim užim leksičkim sadržajem tjesnije vežu uz objekt odgovarajućeg morfološkog izgleda te se izravnim ili metaforičkim putem (Nozdra, Rukavac, Rebro .. .) lakše toponimiziraju. Pri imenovanju nekog onomastičkog sadržaja ime ne odaje ništa o naravi toga sadržaja (Jele25

Uvod u hrvatsko imenoslovije

na, Knin). Te okolnosti dopuštaju imenovati različite vrste zemljopisnih objekata (Dubrava, Dobrava, Dubrovnik .. .), različita živa bića (Gorka, Hrid, Mercedes, da-

našnja osobna imena), izdvojiti ih imenom kao jedinke iz vrste istorodnih objekata (Plava ptica iz mnoštva automobila marke mercedes; Lajka - ona jedina kuja među dotičnom pasminom pasa itd.). 1.2.2. Ime i imenica Vlastito ime je više leksička, a manje gramatička kategorija. Imenski lik ima specifične funkcije s obzirom na imeničko i drukčije (tj. onomastičko, a ne leksičko) značenje. Gramatičkih kategorija koje bi izdvajale vlastita imena od općih malo je: 1. Različit je deklinacijski uzorak: (daj Ivi) Zobu : (daj Šarcu) zobi; (putujem) do Bola: (ranio me) do boli; 2. izostanak množine vlastitih imena: Dugi otok - 0 : dugi otok - dugi otoci; 3. oblici zavičajnoga govora u imenima naprama standardiziranim oblicima u apelativima: Bregi: brijezi / bregovi; Delnice: dionice; Bobovišća : bobovišta ... Oblici množine: Mosti, Nerežišća, Banovići odnose se na jedinačne objekte. U rečenici: Sve rijeke Bistrice nisu brze toponomastički je plurallinearan: Bistrica + Bistrica + Bistrica ... Svaki član skupa Bistrica posebna je i drukčija rijeka. Znakovna fiksiranost uz drukčiji objekt ostaje uvijek individualna, jedinač­ na. Mnogo imena Bistrica / Bistrice nije pluralizacija predodžbe, već je odraz ponavljanja iste motivacije u različitih objekata. Apelativni plural jest zbroj jedinica u okviru istoga pojma, pri čemu se obilježja tih jedinica neutraliziraju i mogu se zamjenjivati (svaki član množine jezera jest jezero); 4. drukčija su akcenatska ponašanja: prof. Magarac: magarac; 5. drukčiji su tvorbeni likovi: Pakoštane, Grižane: građani, brđani; 6. izražena hipokorističnost u antroponima i deminutivnost u apelativa: Pero, Pećo, Pešo ... Vujo, Vule, Vučo, Vuco: pero - perce "malo pero"; 7. vlastita imena nemaju mogućnost izvodljivosti drugih riječi poput apelativa: Mostar - 0 : most - mostar - mostić - mostarina - premostiti ... ; 8. vlastita imena nastaju od svih vrsta riječi, osim leksikaliziranih (prijedlozi, veznici, čestice): Svojak, Mladić, Trinaestić, Povuci-potegni (nadimak), Priko "otok", "naselje", Izvan "rt na Čiovu", Uh i Evala "nadimci na Braču" itd.; 9. tvorena konverzijom od kosih padeža, vlastita imena dobivaju oblik nominativa: podce "zaravan na padini" pl. po(d)ca - g. pl. podaca ~ ojkonim Podaca sg. ž. roda u Makarskom primorju. Iako se navedena dihotomija čini značajnom, ipak su to izdvojeni primjeri kojih bi se našlo i na apelativnoj razini. Razlike se objašnjavaju različitim porijeklom (bol: Bol; pero: pero), petrifikacijom dijalekatnog lika u imenima (Delnice, Črnomerec), povijesnim razvitkom (Kamenjane : kamenjani); izražavanje hipokorističnosti u vlastitih imena i genetska veza s deminutivnim sadržajima. Uosta26

Uvod uimenoslovlje

lom, rekli smo, vlastito je ime u prvom redu leksička, a ne gramatička kategorija i nema mnogo gramatičkih kriterija kojima bismo ih odijelili od apelativa. To što se u imenima javljaju neke specifičnosti (izostanak množine, zatiranje leksičkoga značenja, postanak imena od svih vrsta leksikaliziranih riječi i izraza) dokazuje da isti likovi (sljeme: Sljeme; dubrava: Dubrava) nisu iste riječi. Jedna od njih pripada kategoriji nom ina appellativa, a druga kategoriji nomina propria. Njihove su funkcije i njihovi sadržaji različiti. Međutim, granice među njima, jezične i katkad stvarne, u mnogo su slučajeva teško razlučive. Naime, opća imenica u prigodnoj funkciji imena dolazi u govornoj situaciji često s atributom ili kojim drugim determinativima: a) taj brijeg, prvo jezero, gornja varoš, rijeka koja protječe s južne strane naselja (pa je k tome uz identifikaciju određen i smještaj objekta s obzirom na položaj davatelja i primatelja poruke); b) novo selo, velika luka, blatna dolina (pri čemu su navedena karakteristična svojstva prepoznatljivosti tih zemljopisnih objekata); e) Markov zavičaj, naš grad (čime se lokalitet definira svojstvima pripadnosti). Na taj način apelativi obavljaju djelomično onomastičku funkciju identificirajući određeni objekt, a zadržavaju apelativnu funkciju označujući što je (luka, slatina), kakav je (blato, ravnica), gdje je (osoje, donji dolac, pod mlinicom) i čiji je ili na koga se odnosi taj zemljopisni objekt (zagrebačka gora). Kako takve imenice, same i s determinativima, ne označuju stalno jedan te isti objekt, njihova je onomastička funkcija prigodna, ovisna o govornoj situaciji sa značenjem pripadnosti (naša nevjesta), o položaju govornika (treće jezero), kojom od časovito izabranih značajki (kriva draga) i sl. Tek jačim vezivanjem uz objekt imenovanje istim determinativima, u istom poretku, tj. potpunim poistovjećivanjem s objektom imenovanja opća imenica i imeničke sintagme dobivaju status vlastitoga imena: (nevjesta) Nevenka, Gornje Selo, Blatna Vas, Dvigrad, Osoje itd. Obratan je prijelaz moguć, iako je manje čest. Kako vlastitim imenima nije svrha izražavati obilježja zemljopisnog objekta, ona postupno gube leksičko značenje riječi od koje su potekla, usredotočujući se na sam lokalitet kojemu je nadjeveno ime: Učka, Požega, Orljava ... Što god više obavijesti, bilo koje vrste, znamo o imenovanom objektu, to je onomastički sadržaj njegova imena bogatiji. Ako se iz bogatog sadržaja imenovanog objekta izdvoji koja bitna značajka i poopći, tj. počne li riječ sa sadržajem te izdvojene značajke označavati druge slične objekte, ime se promeće u apelativ sa svojstvima tipizacije. Na taj način dobiva taj apelativ novo leksičko značenje koje je bilo motivirano nekom od značajki dotad imenovanoga objekta. Od denotacije (upućivanjem izravno na objekt), svojstvene vlastitom imenu, poopćeno ime dobiva konotaciju (vežući se uz predodžbu), svojstvenu općoj imenici. Splićani će npr. toponim Brač poopćiti dajući mu značenje "otoka". Oni će vas zapitati: iz kojega ste brača, a trebalo bi odgovoriti: prvog (Brač), drugog (Hvar) ili trećeg (Vis). Šolta pripada njima i ne ulazi u taj red. Neki stari kajkavski pisci poopćavali su Med'imorje (= Međimurje) dajući mu značenje "otoka" (insulae): U našem su orsagu mnoga med'imorja. Poljičani će za protočnu vo27

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

du reći cetina, Gradišćanci dunaj, Istrani sava. Vino sa lokaliteta Dingača postaje dingač, sa Postupa postup, a Gašo se npr. premetnuo u apelativ gašo i označuje lijenoga dečka (po literarnom liku, kao sirota pepeljuga u zločeste maćehe). Semantika vlastitoga imena pretvorena u semantiku opće imenice samo je obrnut proces apelativne individualizacije. Slična se pojava zbiva u govoru djeteta pri upoznavanju okolišnog svijeta. Svaki predmet traži i naziva imenom. Njemu je tata vlastito ime vlastitoga oca i vlastito ime seoskog župnika don Luka meni je bilo, na primjer, naziv za svakog svećenika u svećeničkoj odori. Tako se zbiva sve dok dijete ne usvoji neke od bitnijih značajki objekta, dok ne nauči poistovjećivati slične objekte sjedinjujući ih u jednu klasu ("otac", "svećenik" itd.). Kao što je npr. većina prezimena motivirana bilo značajkama antroponimne pripadnosti (patronimnosti), po osobnim imenicama (Janko Matko), po toponimima (Posavljak, Zagrebec), po etnonimima (Horvat, Vlašić), bilo po apelativnim sadržajima: po položaju prebivališta (Vrdoljak), po tjelesnim i duševnim osobinama (Mudrinić, Mucalo), po društvenim poticajima (Sloboda), po raznim djelatnostima, obrtu (Sudar, Rešetar), po nazivima bilja (Višnjić, Dunja), po nazivima životinja (Kos, Lisac), po predmetima (Torbarina), po prirodnim pojavama (Mećava) itd., tako je i najviše toponima motivirano morfologijom tla, pa je često u osnovama toponima imenica u toponomastičkoj funkciji, zapravo zemljopisni termin. Njima je najlakši prijelaz iz apelativnoga u onomastičko polje. Ta veza pripadnosti objema poljima ostaje često trajno očita, jer takvi apelativi čuvaju i dalje leksičko značenje (sutjeska, hum, rt, dugi otok), ne napuštaju sasvim apelativno polje, a niti su, zbog toga, sasvim integrirani u onomastičko polje. Zemljopisni termini, na primjer, upućuju izravno na objekt: dolac ~ Dolac, vrh ~ Vrh, obre ž ~ Obrež te uz nominaciju izražavaju karakterizaciju objekta; uz identifikacijsku funkciju (to je ime naselja, riječnog brijega, naplavine i sl.) dobivaju i obavijesnu funkciju. Uvijek kad je iskaz ovjeren: Luka je određena luka, Braco npr. moj susjed, riječ je o vlastitu imenu. Iskazi luka je luka, brdo je brdo nisu ovjereni, besmisleni su te pokazuju kako riječi luka II Luka pripadaju dvjema različitim kategorijama: apelativnoj ionomastičkoj. Zemljopisnom terminu vrlo je bliska metafora, kojom se imenuju različiti oblici reljefa: glava, ždrijelo, oko, kotao, kuk, rukavac ili dolaze kao antroponimi: Glavan, Nosko, Guzina, Puž, Lisac, Hrid ... Metafora ne označuje objekt izravno (vrh ~ Vrh) nego posredno, slikom koja je u osnovi svake metafore (uzvisina poput glave ~ Glava, spor poput puža ~ Puž). Dok je u proprijaliziranom običnom apelativu prisutna objektivna, iskustvena konotacija, u imenskoj je metafori motiviranost časovita, angažirana, afektivna. Imenska metafora stoga brže gubi leksičko značenje i čvršće se sljubljuje s imenovanim objektom. Ona je u leksičkom smislu manje obavijesna i u onomastičkom smislu svrhovitija. Česta je u dobrih pisaca u literarnoj onomastici. 28

Uvod uimenoslovlje

1.3. Funkcije imena Onomastička je funkcija uloga koju ime dobiva i izvršava je činom imenovanja. U onomastici prepoznajemo više funkcija: nominativnu (čin imenovanja), identifikacijsku (pridruživanje imena konkretnom objektu), diferencijacijsku (razlučivanje imenom jedinke iz vrste naziva istog predodžbenog obilježja), konotativnu (skup svih atributa bitnih za označivanje denotata) te sOcijalnu, emotivnu, deskriptivnu, ideološku itd. S obzirom na pojedine onomastičke funkcije primjenjuju se i metode onomastičkoga istraživanja. Jedna od bitnih im~nskih funkcija ostvaruje se činom priopćavanja. Ona se uvijek iskazuje denotativom (objektom imenovanja). Denotat mora biti poznat priopćavateljima i primateljima onomastičke poruke. Bez poznavanja denotata ime ne znači ništa. Mnoštvo obilježja denotata potaklo je imenovatelja da izvrši izbor njemu najkarakterističnijega obilježja i da ga uobliči u ime. Tako npr. vrbnik prestaje biti: "vrbe u Vrbenom polju na Krku" i postaje naselje na brdu Vrbnik. Imenom Golub prepoznajem vrsnoga kolegu znanstvenika, teologa i pjesnika, Maslinom identificiramo dotičnu profesoricu talijanskoga jezika. Značenja koja su "prigušena" u motivu imena otkrivamo retrospektivnim istraživanjem. Ta su istraživanja važna i izvan jezične sfere (za povijest, zemljopis, etnologiju, socionomastiku itd.). Jedna od jezičnih funkcija imena jest uloga imenskoga subjekta, objekta, vokativnosti. Ako su vlastita imena nastala od neimeničkih riječi, ona u rečenici dobivaju valentnost imenica te se obično sklanjaju: došao je iz Prijeka (: prijeko), pročitao je u Danasu (Danas je naslov tjednika), doznao sam od Uha (: Uh, nadimak nastao konverzijom od usklika), a katkad se ne sklanjaju ("... u časopisu Ovdje pisalo je ... "). I jedni i drugi oblici ispunjavaju u općenju, kao svako ime, nominativnu funkciju. Ugledni ruski onoma stič ar V. A. Nikonov ("BBeAeHJ1e B TOIIOHJ1MJ1KY", Nauka, Moskva 1965, str. 62) izdvaja tri bitne funkcije vlastitoga imena: - Adresna - ime upućuje na objekt kojemu je pridruženo: Dozovi iz III. b Ivana. Putujem u Opatiju (ne u samostan nego u grad s tim imenom). - Deskriptivna - ime s neugašenim motivom imenovanja. Prisutna je osobito u mikrotoponimiji i u osobnim nadimcima gdje su imena uporabom bliska imenicama i u kojih leksičko značenje nije sasvim utrnulo. Njima se sve više bavi kognitativna onomastika. Deskriptivna funkcija pripada povijesti imena, a ne njegovu funkcioniranju u činu priopćavanja. Deskriptivnost imena bila je u središtu istraživanja dostrukturalističkih onomastičara, koji u imenu, kao i mnogi danas, etimološkim metodama nalaze "dušu" prvotno značenje imena, a ne etiološku sastavnicu, uzroke nastanka imena kao društvenoga čina. Takva istraživanja provode suvremeni onomastičari. - Ideološka - odražava odnos izabranoga objekta imenovanja i njemu pridruženoga imena. Takva su imena česta u urbonimima (imena ulica i trgova), mno-

29

Uvod u hrvatsko imenoslovije

ga honorifikacijska imena te osobito često krematonimi (imena predmeta materijalne kulture, proizvoda i sl.). Slovački onomastičar Vicent Blanar mnogo je istraživao u antroponomastici funkciju srodnosti, legalizacije čovjeka u društvu, koja se postiže antroponimima (i raznim živim, govornim i službenim antroponimijskim obrascima). 1.3.1. Čin imenovanja i čin priopćavanja Postanjem i funkcijom čin imenovanja i čin priopćavanja imenom različiti su. U vremenskom slijedu čin imenovanja prethodi priopćaj nom činu (v. R. Šramek u časopisu Polia onomastica Croatica, 2003-2004, 12-13, 419-420). Čin imenovanja sad.ržava u sebi elemente imenotvornosti (strukturu imena) i onomastički sadržaj (pridruženost stvorenog imena objektu koji to ime imenuje). U činu imenovanja prevladavaju nominativna obilježja. Obilježja priopćajnog čina očituju se procesom priopćavanja, koje podrazumijeva uspostavu trajnog, jednoznačnog odnosa imena i objekta imenovanja. U toj priopćajnoj funkciji prevladavaju referencijaIna obilježja, upravo sadržana u odnosu: ime i njegov referent (objekt imenovanja). Da ime može funkcionirati u komunikaciji, ono mora biti supstantivizirano. I ponašati se kao supstantiv: Ziža "usklik kao nadimak u Supetru na Braču", Kukuriku (: kuk) "bilo s hridi u obliku pijevčeve kreste", Priko "naselje na desnom ušću Cetine", pred Primoštenom (ne *Primoštenim), D. sg. Jasni (ne *Jasnoj), Milni (ne Milnoj), Dosta "ime djevojci" itd. Vlastito ime u priopćajnom činu ravna se po gramatičkim pravilima dotičnoga jezika. No kako ime nastaje u zavičajnom idiomu, ono često sadržava i zadržava dijalekatne osobitosti: Bregi "naselje", Črni "prezime", Hlam = hum ("uzvisina na Krku" < hIm). Ime se često odlikuje nestandardnim likom, pravopisnom i prozodijskom nenormiranošću. Ta obilježja često nose distinktivnu onomastičku obavijest: Vladko: ne Vlatko, Maček: ne Mačak "prezimena", Medović: Medović "prezime slikara C. Medovića". Taj tip prezimena u tom kraju nosi kratki uzlazni akcent na penultimi: Knezović, DragoviĆ i sl. 1.3.2. Proprijalizacija ionimizacija apelativa Čin kojim se mijenja status apelativa u status vlastitog imena: otočac --+ Otočac, klek --+ Klek, višnja --+ Višnja nazivamo proprijalizacija ili onimizacija. Njome se apelativ promeće u drugu kategoriju leksema bez formalnih preoblika na planu izraza. Tu pojavu zovemo transonimizacijom ili općim lingvističkim terminom konverzijom. Transonimizacijom se, dakle, apelativna funkcija imenice da označuje priopćavanjem svojstava koja su svojstvena svakoj jedinki obuhvaćenom tom imenicom (: struga - 1. "strmo korito tekućice"; 2. "dno riječnog korita"; 3. "pregradna vrata u toru" itd.) promeće u proprijainu funkciju da imenuje (da izravno upućuje na imenovani objekt: Struga "naselje na rijeci Uni"). Opatija "naselje" nema, osim u momentu nastanka imena, gotovo ništa u sadržajnom smislu zajedničko s imeničkim značenjem "samostan". Tako nastaje binarna opreka dvaju različitih 30

Uvod uimenoslovlje

značenja:

konotativnog (opatija) idenotativnog proprijalnog (Opatija). Tom se dihotomijom očituje apelativna i proprijaina sfera jezika. Imena, dakle, nastaju konverzijom apelativa u vlastito ime (brdo ---+ Brdo), konverzijom toponima: Jadran "more" ---+ Jadran "osobno ime", Goran(in) ---+ etnik (za stanovnika Gorskoga kotara) ---+ Goran "osobno ime" te apelativnim i imenskim derivacijama. Vladimir Nazor je svojega mlađeg prijatelja Ivana Gorana Kovači­ ća nazivao hipokoristikom Goro. U onomastičkom strukturalizmu imena su razvrstavana na: a) Primarna imena: Vrh "izvor", Rijeka "grad", Šilo, Kopito "nadimci naselja N". Ona se ne pokrivaju sa značenjem homonimnih apelativa. Ovoj skupini pripadaju mnoga imena metaforičke motiviranosti. b) Derivirana imena: ona se ni strukturom ne poklapaju ni s apelativima ni s imenima od kojih su nastala: griža / Griža H Grižane, Split H Splitska "naselje na Braču nasuprot Splitu". Pridodavanjem tvorbenih formanata imenici postižemo modifikaciju predodžbenoga značenja, dok derivirano ime s obzirom na ishodišnu imenicu imena ili drugo ime nosi drugi onomastički sadržaj, imenuje drugi objekt, postaje relacijski onim. 1.3.3. Etimološki imenski i imenički sadržaj Etimološki sadržaj, kojim se bavi etimološka onoma st ika, ne očituje se u pravilu kroz imenski nego kroz imenički (često mukotrpno rekonstruiran) etimon. Taj sadržaj u vlastitih imena potisnut je u priopćajnom činu. Toponim Ploča u Neretvanskoj delti nastao je konverzijom od apelativa ploča "plosnati kamen". Nastankom naselja prvotni toponim dobiva službeni množinski oblik Ploče, kakav često dobivaju naselja da se razlikuju i od istoobličnih toponima i od apelativa. Tu pojavu zamjećujemo davno i posvuda: Salonae, Romae, Athenai... Etimon je sasvim zanemaren i u priopćajnom činu sasvim je prigušen. Imenovanjem se uspostavlja čvrst odnos između imenovanog objekta i pridruženog mu imena. Sljeme kao onim nije "vrh krova od kojega se spuštaju strane", niti "vrh gore", nego "vrh Medvednice, Zagrebu na sjever, visine 1033 metara, još nenormiranoga imena: Sljeme : Sleme". A i kad se normira, oblik Sleme rabit će pretežito domaće i kajkavsko stanovništvo kao endogen, autohton lik, dok će oblik Sljeme biti u uporabi u došljačkoga jekavskog (i školovanog) pučanstva koje ga prilagođuje jekavskoj normi standardnoga jezika (kao što je npr. Radio Sljeme). I kad se jednom službeno normira lik toga oronima, oba će lika još dugo supostojati i neće smetati u lokalnoj komunikaciji. U imena nije toliko bitna etimologija koliko etiologija, tj. uzroci, razlozi upravo takva imenovanja, a oni su uvijek povijesno uvjetovani. 1.3.4. Imenska semantika Semantici imena nije se u dostrukturalnoj onomastici posvećivala dovoljna pozornost. Dotad se imenska semantika često poistovjećivala s imeničkom semantikom. Za to u onomastičkim radovima nailazimo na mnoge semantičke klasifikacije po apelativnoj semantici u imenu. Apelativna značenja mogu varirati od 31

Uvod u hrvatsko imenoslovije

vrlo prozirnog: blato - Blato "ojkonim na Korčuli", do uvjetnog: Zelengaj (tamo je sada zagrebačka gradska četvrt) do tamnog: Brkata (od latinskog pridjeva verticata "ustremljena", ime strmom brdu s pretpovijesnom gradinom na Braču), do potpuno nejasnog: Mosor, Papuk "imena gorama", Krka "ime krškoj rijeci, stari Titius", Rava "ime otoku zadarskoga arhipelaga". Prisutnost apelativnoga značenja u vlastitih imena, već smo spomenuli, njihovo je dopunsko, a ne bitno diferencijaino obilježje. Kolikogod se onomastički teoretičari sporili, etiologija imena, razlog njegova nastanka, izbor određenih značajki s obzirom na imenovani referent, i antroponimni i toponimni, važne su, i to one izvanjezične koje su potakle nastanak imena, i one jezične koje sl! to ime tada, tamo i tako oblikovale. Od samoga početka bavljenja imenima prigrlio sam devizu velikoga češko­ ga onomastičara Vladimira Šmilauera, koji je u svojoj knjizi Uvod do toponomastiky (Prag 1962, str. 10) napisao: Musime tedy mit na mysli, že jmeno je vice než pouhy komplex hlasek, že to neni jen slovo, složene ze zakladu a afixu a jistym zpusobem sklonovane. (Zemepine) jmeno srostlo sobjektem, ktery označuje, zrcadli se v nem kus dejin tohoto objektu a kus duše tech, kdo jej pojmenovali a pojmenovani uživali. l Pri nastanku vlastitog imena etimološki je sadržaj uglavnom prisutan. U funkcioniranju vlastitog imena taj se etimološki sadržaj zamjenjuje zvukovnom formom kojom se razlikuje od ostalih (susjednih) imena. Moglo bi se reći da prvotni etimološki sadržaj ne iščezava sasvim. On se u imenu preobražava u plan izraza, u zvukovnu formu imena pridruženu konkretnom objektu koji je njome imenovan. Već spominjani A. V. Nikonov razlikuje tri plana imenskoga značenja (ibidem, 57-63): - Doimensko (etimološko, apelativno) značenje riječi od koje je tvoreno ime (Bobovišća : bob; Zeljko: želja). Zadatak je istražiti etiologiju, razlog nastanka imena i njegovo pridruživanje imenovanom objektu. - Onomastičko značenje (nominacija, identifikacija). To je ono značenje imenovanog objekta koje se ostvaruje činom priopćavanja, pri kojem objekt imenovanja mora biti poznat u dotičnoj onomastičkoj komunikaciji. Ako nije poznat objekt imenovanja, ime nema nikakva smisla i prestaje biti onomastičkim znakom, jer znakova koji ne znače nema. - Naknadno imensko značenje. Ono se očituje kroz asocijacije kao posljedica poznavanja objekta u onomastičkoj komunikaciji (pusta) Londra = Split; Hrvatska Atena = Dubrovnik; nevježu u pjevanju koji je rado i javno pjevao operne arije zvali su uz podsmijeh Caruso, a nadrislikara Michelangelo. l

32

Moramo također imati na umu da je ime više no puki skup glasova, ono nije samo skup slova sastavljen od osnove i afiksa i tako osposobljen za sklanjanje. (Zemljopisno) je ime sraslo s objektom koji označuje, zrcali se u njemu dio tog objekta kao i dio duše onoga koji je to ime nadjenuo i njime se služio.

Uvod uimenoslovlje

Onomastičko značenje vlastitog imena posljedica je poznavanja objekta kojemu je ime pridruženo. Svako je vlastito ime vezano apozicijskim odrednicama: Pakoštane (to je naselje, sufiks je -ane koji dolazi samo za imena naselja); Orljava (to je rijeka, sufiks -ava čest je u hidronimiji), Jurjević (to je prezime muškarcu i ženi, sufiks -ić najmarkantniji je upravo u prezimenima), Ivana (to je osobno ime nadjenuto ženi, sufiks -a čest je u tvorbi mocijskih imenica i imena). Bez poznavanja ili podrazumijevanja takvih apelativnih predodžaba ime ne može funkcionirati. Riječ je, dakle, o poznavanju objekta kojemu je pridruženo ime, ali i o poznavanju strukture imena. Na djelu je etimološka, etiološka i tvorbena jasnoća imena. Budući da je vlastito ime u kudikamo većoj mjeri socijalni znak nego apelativ, u njegovo značenje ulaze, kako smo već spomenuli, izvanjezični čimbenici: estetski, stilistički, moralni, konfesijski, honorifikacijski itd. Sve što se nalazi u jeziku, rekli smo već, nalazi se i u onomastici, a sve što je područje onomastike ne ulazi u jezičnu kompetenciju.

1.3.5. Obavijesnost imena Vidjeli smo već da ime u priopćajnom činu zanemaruje vezu s predodžbom riječi od koje je tvoreno. Njegova je informacija druge naravi i ne pokriva se s apelativnom. Ugledna ruska onomastičarka A. V. Superanska (Obščaja teoria imeni sobstvennogo, Moskva 1973) navodi tri tipa informacije: - Priopćajna informacija: to je geonim (zemljopisno ime), antroponim (ime živih bića), astronim (ime nebeskih tijela). To su najpovršnije obavijesti i ostvaruju se vezom imena s određenim objektom. Bez znanja objekta ne ostvaruje se priopćajni čin imenom. - Enciklopedijska informacija. Ona sadržava ukupnost znanja o imenovanom objektu. Ona je za svakoga u priopćajnom činu drukčija s različitih gledišta (spoznajnog, emotivnog, vjerskog, npr.: Međugorje, Vukovar, Krleža). Tko podrobnije poznaje imenovane referente (objekte nazvane vlastitim imenom), u njega je enciklopedijska informacija bogatija. Onome koji o spomenutim denotatima ne zna ništa, njemu je ova informacija ravna nuli. - Jezična informacija. Ona je najpostojanija, nepromjenljiva i nezamjenljiva. Sadržana je u prepoznatljivosti imena i u imenskoj strukturi. Strukturna jasnoća nestaje ako nam je nepoznata jezična pripadnost imena. U istraživanju imenskih struktura, u kojih je tvorbena jasnoća teže dokučiva, oslanjamo se na imenske segmentne podudarnosti koje prepoznajemo u drugim imenima (v. u knjizi P. Šimunović, Toponimija hrvatskogjadranskogprostora, 2005, 37-48). Do jezične informacije imena dolazimo lingvističkim metodama. 1.3.6. Imena i njihov prostorni razmještaj U davnašnjim vremenima pojedina imena i imenske strukture zauzimali su drukčiji prostor zbog kolonizacijskih i migracijskih procesa. Imena, upravo zemljopisna imena, postojana su i nepremjestiva s obzirom na objekte kojima su pri33

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

družena. Antroponimijska SU imena selilačke naravi, poput referenata kojima su pridružena. Prostori stare srednjovjekovne hrvatske države aktivne su onomastičke zone. One pokazuju stare ojkonimijske strukture (-ane, -ići, -ci, -*jb, -ovo, -in itd.). Razmještaj imena takvih struktura potvrđuju povijesna vrela (isprave, kartulari, razvodi, urbari...), pokrivaju se s odgovarajućim arheološkim arealima te drugim spomenicima materijalne i duhovne kulture na tim prostorima. Pojedini onomastički tipovi zauzimaju s obzirom na ime i prostor karakteristične areale i po gustoći osnova i po tvorbenim strukturama onima. 1.3.7. Relacijski od?osi imena Traganje za etimološkom jasnoćom apelativa u vlastitom imenu vodi nas u onomastičku etimologiju. No bit onomastičkoga značenja očituje se u odnosu imenovatelja prema objektu imenovanja. Taj relacijski odnos otkriva motiv nastanka imena i izbor njihova oblika. Ovaj relacijski model koji se očituje u onomastičkom motivu imenovanja u (češkoj) ojkonimiji razradio je ugledni češki onomastički teoretičar R. Šr
A. Kategorija živog Objekt su imenovanja ljudi u vezi s naseljem a) -ane: Lažane "ljudi koji žive na Lazu", Rakljane, Hraštane; b) -ići (-ovićil-evi­ ći, -inići): Glogovići "ljudi koji stanuju u Glogoviku", Krčići; c) -ci (-ovcil-evci, -inci): Gatinci (: gat "naselje"), Slatinci, Labinci "ljudi koji su iz Labina, ili su se odande doselili". Ovakvi se ojkonimi javljaju u hrvatskim dokumentima od IX. stoljeća (Lažane, u darovnici kneza Mislava godine 852. u Kaštelima) i traju do xv. stoljeća, a zatim se kasnije (u XVII.-XVIII. stoljeću) ponovno javljaju s migracijama pučanstva i nastankom novih naselja po uzoru na one otprije tamo zatečene. Naselja s ovakvim imenima uglavnom su zaselačkoga, katunskoga tipa. Njihove ojkonimne strukture svjedoče otkud su se stanovnici naselili: Labinci (u zapadnoj Istri), Modrušani (u središnjoj Istri) itd. Ovim se skupinama pribrajaju: a) etnonimna imena u funkciji ojkonima (Nimci, Čehi, Vugrovci, Vlasi), b) ojkonimi na -ari "stanovnici koji žive na mjestu iskazanom u sadržaju osnove toponima: Brdari, Dolinari, Ponikvari, Škuljari, Kućari, Šćitari "ljudi koji žive uz šćit, gat, nasip 34

Uvod uimenoslovlje

rijeke". Usp. Šćitarjevo blizu Zagreba na zemljištu stare Andautonije, čije je ime slične motiviranostF i Šćit u Rami. B. Kategorija neživog Ojkonimi ovih struktura izražavaju lokacijom izravno ili posredno mjesto stanovanja "ljudi koji žive na prostoru ili su se doselili s prostora iskazanog u sadržaju ojkonima". a) Tip prijedlog + ime (p3 + N). U hrvatskoj ojkonimiji tip je vrlo rijedak: Pod zidom, Nad lipom itd. Zastupljen je u mikrotoponimiji i urbonirniji i mlađega je postanja. b) Tip prefiks + ime (pr + N): Zagvozd, Primosten, Zagora. Imena ovog tipa vrlo su stara i raširena su u svim slavenskim jezicima (v. M. Karas, "Nazwy miejscowe typu Podgora Zalas w j~zyku pol skim i innych j~zykach stowianskich", Prace onomastyczne PAN, l, 1955, 140 str.). c) Tip prefiksalno-sufiksalni: prefiks + ime + sufiks (pr + N + s): Zadvarje, Posavlje, Pokupsko, Nerezine ... Ovaj je toponimijski tip vrlo star i produktivan (osobito u mikrotoponimiji). Ojkonimi na -sko/-čko gusti su na širem području Slunja: Topusko, Kravarsko, Jastrebarsko, Krnjačko, Kratečko, Lučko, Sredičko, Konjkovsko, Kamensko, Pokupsko. d) Motiv lokalizacije kao odgovor "tamo gdje je", čest u toponimima nastalim konverzijom, tj. prijelazom apelativa u ime bez promjena na planu izraza: Rijeka, Blato, Glina, Struga, Dolac, Varoš, Kaptol, TvrđalFestung (Sl. Brod) itd. II. Tko su?, Čime se bave? (karakterizacija objekta) A. Kategorija živog Izdvajaju se dvije skupine koje izražavaju: a) zvanja i zanimanja, bavljenje nečim, obnašanje dotične službe: Červari, Kladari (Sisak), Kladare (Đurđevac), Rešetari, Ribari, Ovčare, Pećari, Rataji, Kovači... Takvi ojkonimi karakteristični su za srednju Europu i frekventniji su na hrvatskom sjeveru i po Istri nego u južnoj Hrvatskoj. Nastajali su kao naseobinske jezgre i suburbani predjeli razvojem trgovišta: Šostari, Vlasi "zidari", Mesari, Lončari. Ovdje ubrajamo dvoleksemne ojkonime tipa: Suhovare, Varivode, Salopeci, Pivovari, Smičiklasi, Platihljebi (XI. stoljeće), Konjevrate (od starijega Koljivrate) itd. Ovaj tip ojkonima vrlo je star i ima svoj areal prostiranja po Dalmatinskoj zagori: Varivode, Zloušane, Čavoglave, Strizirepi, Dugobabe itd. b) socijalni status: Kmeti, Knapići, Plemići, Knežići ... 2 3

P. Anreiter (2001): "Die vorromischen Namen Pannoniens", Archaeolingua, str. 29-30, Budimpešta. Pokrate znače: N - ime; p - prijedlog; pr -prefiks; s - sufiks.

35

Uvod II hrvatsko imenoslovije

B. Kategorija neživog - Što je tamo?

Ova je kategorija nastala uglavnom konverzijom, tj. proprijalizacijom apelativa (ili transpozicijom toponima) bez promjena na planu imenskog izraza: Dub, Vrba; Dol, Gora, Vrh, Nakai, Brod, Mlaka; Grad, Mostir (: monasterion), Katun(i); Laz, Luka, Draga; Most. Ovaj se tip donekle preklapa s tipom l.B.d. Ovakva su ime-

na zabilježena u najstarijim dokumentima. Tip je vrlo produktivan. S obzirom na apelative (i toponime) koji su sačuvani u ovakvim imenima zanimljivo je istraživati areale njihova prostiranja: otok: ostrvo; gora: planina; izvor: zvir: vrilo: vrutak: vrulja; mlin: malin ... Ovdje uvrštavamo množinske oblike imena: Drage, Vrsi, Doli, Nerezi..., gdje je pluralizacija likova u funkciji imeničke proprijalizacije osnovnih i deriviranih imena (Blaca, Bobovišća), iako množinske forme imena uvijek identificiraju jedinačnost objekta (Ploče "samo taj grad").

III. Pod kakvim su okolnostima nastala imena? (kvantifikacija) A. Kategorija živog Riječ je obično o dvoleksemnim ojkonimima množinskih likova. Često su posprdnih biljega kojima ih imenuju susjedi: Vodopije, Novokmeti, Zloselci, Suhobabe, Puzigaće, Prgometi, Tučepi; Smodlake (= osmo dlake), Prvonošci, Poldrugači... Taj je ojkonimijski tip star. Čest je u starim naseobinskim arealima. Imena su pridružena malim naseobinskim skupinama zaselačkoga tipa. Imaju određene areale svoje pojavnosti i po postanju su slični ojkonimima pod II.A.a. B. Kategorija neživog

a) Ojkonimi su motivirani tipološkim i razlikovnim obilježjima objekta kao Kakav je?, Kako je tamo? U slavenskoj onomastici mnogo je ojkonima adjektivnoga postanja. U literaturi još traju prijepori jesu li adjektivna imena koja nastaju transpozicijom pridjev ---+ ime: duboka ---+ Duboka, ćelav ---+ Ćelavi, ili su imena nastala eliminiranjem identifikacijskog člana pretpostavljenoga složenoga imena: Duboka (uvala), Krasna (djevojka). Potonji tip nastanka imena je čest: Novigrad ---+ Novska, Tojsti rat ---+ Tojsti (: tusti < t!sti "debeli"), Gradiška (: gradišće novo/staro), Učka (tj. *Vučka gora); :Željan (= željeno dijete), Nenad (= nenadano novorođenče). Eliptički tip potvrđen je vrlo rano: Mokro (u Porfirogeneta, X. stoljeće), Dobra « Dobra njiva). U toponima od nederiviranih pridjeva: blag (---+ Blagaj), dug (---+ Dugo), gol (---+ Goljak), ljut (---+ Ljuta), suh (---+ Suhaja), slan (---+ Slano), zal (---+ Zala), strm (---+ Strmica), tih (---+ Tiha), zel "zeleni" (---+ Zelić), Črni, Tusti, zlat "zlatan" (---+ Zlata) itd. potvrde su obično starije od onih deriviranih pridjeva: Dubno, Grabrova, Milna, Rogozna, Zlatno, Kaina, Studena, Kamensko, Studnik ... Onimizacija pridjeva ne biva uvijek potpuna. Imena rijeka npr. Bistra, Crna, Desna, Paka ("naopaka" po toku, jer se čini da voda teče u suprotnom, naopakom smjeru) s onomastičkoga gledišta ne raščlanjuju se kao supstantivizirani pridjevi, nego kao eliptična imena: Milna "melna, pjeskovita luka koja se imenom prometnula u naselje" dobiva imeničku deklinaciju: u Milni (ne Milnoj, osim u mjesnom mogući odgovor na pitanja:

36

Uvod uimenoslovlje

govoru), kao i Primošten: pred Primoštenom (ne *Primoštenim), kao Baška: u Baški (ne u *Baškoj). Kad pridjev postane vlastito ime, gubi, u kategoriji živog i kategoriji neživog, osnovnu sintaktičku funkciju da bude pridjev (atribut), a uzima nesvojstvenu funkciju za pridjeve da identificira jedinačne objekte: Kravarsko, Imotski, i lič­ nosti: Stari, Črni, Dugi, Hrabar. U višeleksemnih imena (imenske fraze, naslovi) katkad se tvori reducirani imenski izraz, bilo izostavljanjem nebitnijeg imenskog dijela: Slobodna (Dalmacija), (Gospoda) Glembajevi, bilo da dolazi do univerbizacije imenskog izraza: Bistra rijeka ---+ Bistrica, Kvaternikov trg ---+ Kvaternjak, Planinarski dom kralja Tomislava ---+ Tomislavac i sL, ili se višeleksemsko ime svodi na inicijale: A Gf (Matoš), A Be (Šimić) itd. U XVIII. stoljeću španjolski kolonizatori osnivaju grad kojemu su dali honorifikacijsko ime El Rio de Nostra Sinora la Reyna de los Angeles de Porciuncula. Takva se duga imena redovito reduciraju. Taj je grad 4. travnja 1850. dobio današnje ime Los Angeles koje američka praktičnost svodi na inicijale LA. To nije isto s umjetnim pokratama: Zgb (= Zagreb), Bgd i sl. b) U ovaj tip uvrštavaju se imena čiji je motiv nastanka sadržaj u odgovoru na pitanje: Pod kakvim okolnostima je nastao poticaj za ime: Laz, Pasika, Režišće, Požega, Žegar, Žeženik, Tribjenica, Trebišće, Rasohatica. Takve su obavijesti važne za gospodarsku i socijalnu povijest dotičnoga predjela, jer imena upuću­ ju: ba) na način dobivanja tla: Laz, Krč, Požari ... ; bb) na pravne okolnosti: Ždribi, Podvornica, Sloboština, Gmajna, Župno ... ; bc) na način razgraničavanja: Ograde, Oklad, Osijek, Granice, Meje (= "međe"); bd) na stražišta: Stražišća, Prozor, Zrin, Ozren (: zreti "razgledati i sL"), Razgled, Kurila, Strganje (mjesto paljenja krjesova na stražarištu) itd. IV. Čiji? (ideja svojevrsnoga pripadanja) A. Čiji ljudi? a) Tip ojkonima nalik na osobno ime. Taj tip antroponimnog imena bez promjena na planu izraza vrlo je rijedak u hrvatskoj toponimiji. Tom tipu pripadaju: aa) toponimi u kojih već ne prepoznajemo posesivni sufiks I-jh/, jer je već davno potiranjem postao neprepoznatljiv: Ivanja, Primišlje, Živogošće, Ilača ... , ili se izgubio depalatalizacijom: Jurandvor « *Juranj dvor "Juranov dvor"), Bandvor « *Banj dvor "Banov dvor"), ili je danas neprepoznatljiv: Jurja Ves, Kozari (= Kozarji) Bok itd. U takva imena ubrajamo Perun « Perunj vrh) na Učki, nad Zrnovicom, u Rami. Vidi IV.B.b. ab) Ojkonimi koji su sing uli rali nekoć pluralne likove: Gospić « *Gospići), Krašić, Unešić, Metković, Orebić, Đurđevac, Miroševec ... te od nekadašnjih patronimnih imena na -ići, -ci (I. A. 1) nastaju inačice posesivnih ojkonima, od kojih su neki bili po tada živom tipu posvojnih toponima tvoreni posvojnim pridjevskim sufiksom j: Kavešić(-ja) ---+ Kavešića ograda. 37

Uvod II hrvatsko imenoslovije

ac) Neki su ojkonimi zbog ideoloških i drugih razloga izostavljali atribut sveti i postajali ojkonimi i drugi toponimi nalikom na osobno ime: Sveti Vid "naselje s crkvom posvećenom sv. Vidu u dolini Neretve" već poodavno nosi službeno ime Vid. A takva su neposredno nakon Drugoga rata preoblikovana imena: (Sveta) Jana "naselje pod odvjetništvom sv. Ane", (Sveti) Grgur "ime otoka pred Senjom", (Sveti) Kimenat "najveći otok uPaklenskom otočju", (Sveta) Katarina "otočić pred Rovinjom", u kojih je bila posesivna varijanta posvećenosti pojedinom imenu. Ovdje bismo mogli ubrojiti imena od latinskoga pridjeva sanctus (> santu> spnt > sut-Ist-), u kojih je atribut "sveti" nedugo po nastanku postao neprepoznatljiv, te bi se sut-/st- sa strukturaInoga gledišta mogao smatrati top onoma stički m prefiksom. b) Tip ojkonima koji nastaju od antroponima u množinskom liku: Divci, Kokare, Džakule, Zloselci ... "čeljad koja je u svojevrsnom posesivnom odnosu s osobom čiji je antroponim u dotičnom ojkonimu". Taj je tip ojkonima star (poput onih na -ići, -ci) i raširen je osobito u starim naseobinskim arealima, a pridružen je naseljima zaseoskoga, katunskog tipa: Jurci, Lirice "ugasli zaseoci na Braču". c) Tip ojkonima koji čine osobno ime + ojkonimijski formant -(ov)ići/-(ev)ići, -(in)ići: Krašići, Perušići, Perkovići, Metkovići, Orebići itd. To je jedan od najstarijih patronimnih tipova i pripada zajedničkoj praslavenskoj baštini. Ovaj je tip rasprostiranjem Dinarskim gorjem, osobito razmnožen doseobama od XVI. i XVII. stoljeća za jakih pojedinačnih migracija. Najstariji su ojkonimi oni s osnovom dvoleksemnog antroponima: Dragozetići (Cres), pa oni s narodnom antroponimnom osnovom: Unešić(i) (: Juna "Mladen"), pa oni od kršćanskih osobnih imena: Ivanovići. Ovdje bi se moglo spomenuti u svojstvu antroponimnih (mitoloških) oronima: Perun < *Perunj (kao Dobrinj); Perunsko, Perunić. U potonjem sufiks -ić ne nosi kvalifikacijsko obilježje deminutivnosti "mali Perun" jer je Perunić viši vrh od vrha Perun, nego posesivnosti: "Perunov sin". d) Tip ojkonima od poosobljenih imenica s funkcijom antroponima: kralj, knez, ban, župan, špan, glavar, pop, plovan, koludar, biskup, pleban, vlastelin ... + -ići: Knezići, Koludrići, Biskupići, Plovanići "čeljad koja je u nekom odnosu s poosobljenim antroponimom". Podanici svjetovne i crkvene vlasti upućuju na pučkoobičajni pravni odnos kojim je bilo nužno obilježiti ojkonimom takve motiviranosti. Sve što je rečeno za tip ojkonima nastalih od antroponima i formanta na -ići (-ovićil-evići, -inići) vrijedi i za ojkonime tipa antroponim + -ci (-ovcil-evci, -inci), koji su uglavnom razmješteni u interamniju Save i Drave: Črnomerci, Negoslavci, Radovanovci, Iliševci, Banovci, Rakovci, Lipšinci, Marinci itd. e) Rjeđi je posesivni motiv bio pri nastanku vrlo starih ojkonima od antroponima + '-ane: Petrčane, Vačane, Bilišane, Divišane, Dečane « ded "poosobljena imenica") i novijih na -ani: Brckovljani, Pavljani. Potonji sufiks -ane do danas je produktivan, ali na vrlo ograničenom zadarskom području. Nije uvijek moguće pouzdano razlučiti tvorbene strukture npr. ojkonima Borčani jer je moguća tvorbena struktura: Borc-'ani ili Borčan-i. Potonji oblik valjalo 38

Uvod uimenoslovlje

bi stoga uvrstiti u tip IV.A.b, gdje svrstavamo ojkonime: Divci, Džakule itd. Zanimljivo je uočiti da se u vrlo starim ojkonimima na -ane u zadarskom zaleđu sufiks -'ane pridružuje topografskoj imenici (Kamenjane), dok u susjednom arealu Pokrčja nalazimo ojkonime u kojih je sufiks -ani (i rjeđe -ane, oponašajući starije modele) pridodan antroponimnoj osnovi te nosi ideju patronimnosti. Taj mlađi tip u katunskim naseljima stvorili su stočari, dok onaj stariji pripada starom sesilnom, poljodjelskom pučanstvu. B. Čiji je posjed?

a) Za tip Bandvor, Ivanićgrad, Sutivan vidi model IV.a.a. b) Tip Primišlje, Ba~a (= "banova"), Dobrinj, Kneža, Kanjiža, Opaća (: opat + j;J), Stivanja, Vića (: Vit-ja) i sl. pridjevske su tvorbe sa značenjem "posjed Primisia, Živogosta, bana, kneza, opata, (crkve) sv. Ivana, Ilača ...". Skloni smo u strukturi imena prepoznati osobno ime + -j, kojemu je glasovni razvitak već davno pomutio tvorbenu jasnoću, pa su bile moguće analoške tvorbe. Suvremena istraživanja u mnogim toponimima otkrivaju imena posesivne strukture. Tako slovenski antroponomastičar S. Torkar (Polia onomastica Croatica, 16) navodi toponime: Stojdraž « Sodražica), Tudrez « Tudrag), Predreš « Predrag), Stodrež « Stojdrag), Trebija « Trebidja < Trebovid), Litija « *Ljutidja < *Ljutovid), Veliž « *Velidj), Ljubija te Ljubljana itd. c) Najčešći je posesivni sufiks -ov/-evo Dodaje se osnovi pri tvorbi posesivnih ojkonima na temeljne oblike antroponima: Jurjevo, na hipokoristične oblike: Dragovo, na hipokorističke izvedenice: Perkova, na deminutive: Jurčeva, na domaće i strane antroponimne likove. Javljaju se od najstarijih imenskih zapisa i do danas je taj tip produktivan: Stepinčevo "blagdan blaženog A. Stepinca". Dodaje se i poosobljenim imenicama: Plebanuševo, Kraljevo. Drugi je tip: Cerovo, Dubovo, Grabovo, Orehovo koji nosi relacijski atributivni sadržaj označujući "sastav, građu". Topoformant -in pridružuje se a-osnovama: Hudonjin (: Hudonja), Hreljin (: Hrelja), Hudetin (: Hudeta), Bužin (: Buga), Rogotin (: Rogota), Dragotin (: Dragota), Gabronjin (: Gabronja) itd. Sufiks -ski prilično je rijedak u toponimima izvedenim od posjedovnih imena -ski: Ćunski, Imotski, Plaški (: Plase), -ska: Ivanjska, Stomorska, -sko: Jastrebarsko, Pokupsko, Kravarsko, Saborsko ... i čini na tom prostoru svojevrsni areal prostiranja. d) Sufiks -ina posesivni je topoformant kad je pridružen antroponimnoj osnovi: Baćina, Branjina, Dragotina. e) Sufiks -ica rijedak je posesivni topoformant kad je pridružen antroponimima: Svračica, Jurjevica. Čest je, međutim, u prezimenima Dalmatinske zagore i Hercegovine. f) Topoformant -inja (: -yni): Petrinja, Utrinja itd. jedan je od najstarijih posesivnih sufikasa: boginja, gospodinja, kneginja i značio je "pripadnost bogu, gos39

...

./

~



rq ~

~

~

'f.\

'OJ

-cl:-

...

'"

o\,;-

....

e \l p \

\ \'.. 'i> ~ \

ILJMENSKI

N.,.,.rrHI

~

I!trsonu :>

e

r n o

m o r e

f

\ o

.~

Sinopi

RlMj-.,j ( ..

T

_

IstolIli Slavtnl Mnt Slaveni

S

Ir

Pergam

c: .,

...

o

.' ~

c:

. :: eo=.." ~

II

C:::::J Zapadni Slavtni podrulja s m~nlm stanovni~m ______ . grankt daava poletkom IX. stoljfQ

_ •• - priblitrlt grankt slav. država krajem IX. st. HRVATI slavenski narodi

AVARI drugi narodi

pravci StObt naroda Slavenski narodi u VIII. i IX.

stoljeću (po

G. Haburgajevu. Staroslavenski jezik. Moskva 1974)

S

T

V

O

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

podinu, knezu". Takva su imena: Strahinj (: Strahinjčica), Tuhinj (: Tuhinjske Toplice), od Tuhyni i Strahyni. Navedene su tvorbe jake u slovenskom područ­ ju (v. F. Bezlaj, Eseji o slovenskem jeziku, Mladinska knjiga, 1967, str. 159). U toponimima sa sufiksom -inja nije prisutno uvijek posesivno značenje, jer se taj sufiks pridružuje i neantroponimnim osnovama: Trpinja, Lasinja, Slabinja itd. Posesivni antroponimi stvarali su se od pojave privatnoga vlasništva shvaće­ nog u najširem smislu. Motiv posesivnosti razvidan je do danas u ojkonimiji, oronimiji, hidronirniji, osobito u mikrotoponimiji te u patrocinijskim imenima. Honorifikacijska imena s etiologijom počasti do danas su nazočna i vrlo produktivna: Petrovac, Ferdinandovac, Kustošija, Boninovo, Tomislavovac. Sve su to bitne sastavnice kojima pristupamo istraživanju imena s jezičnoga ili izvanjezičnoga aspekta, ali uvijek kao kulturnih narodnosnih spomenika. 1.4. Ime i dijalekatni izraz

Imena su produkt govora. Ona su jezični podatci. Nastaju, primjerice osobna imena, u obiteljskoj intimi te su kao i druga imena, osobito nadimci, mikrotoponimi oblikovani u zavičajnom idiomu. Imena, dakle, nose dijalels.talni biljeg kraja u kojem su nastala i u kojem se upotrebljavaju. Nije moguće dobro istražiti onimiju određenoga areala bez poznavanja dijalektološke slike (povijesne i današnje) dotičnoga prostora. Istraživač može bolje uočiti i protumačiti onimiju u mirovanju, ako joj poznaje faze u kretanju. Sinkronijska i dijakronijska istraživanja podupiru se i dopunjuju. I to valja pri svakom terenskom istraživanju imati na umu. Na djelu je povijest jezika i dijalektalni sustav na svim razinama: fonetsko-fonološkoj, prozodijskoj, morfološko-tvorbenoj i osobito na leksičkoj razini. Kada je o starijim onomastičkim slojevima riječ, uz povijesna i zemljopisna, važna su i arheološka poznavanja određenoga terena jer kao što su u arheologiji odlomci, krnjaci najstarija i najpouzdanija svjedočanstva o materijalnom svijetu, tako su i jezični segmenti (korijena, formanata, krnjaci jednih i drugih) važni smjerokazi onomastičkih spoznaja, čak i onda kad su nejasne rekonstrukcije i jezična odredivost imena na odsječke obličnih segmenata. Na mikrotoponimijskom planu rado ističem kako i danas, na primjer, nazivi biljaka koji označuju hrast (Quercus) i od njih izvedeni toponimi u Istri iskazuju se kao živa onomastička arheologija. Na primjer grm na Labinšćini i u središnjoj Istri znači "Quercus", tj. na području starosjedilačkoga čakavskoga ekavskoga dijalekta; mel!mnel u istom značenju zastupljen je na području Buzešćine, tj. u ča­ kavskom dijalektu s tragovima nezamijenjenoga jata lei, cer i dub za vrstu hrasta rabi se po svoj Istri; dok je naziv hrast došao u Istru s doseljenicima, slovinskim ikavcima. Takav razmještaj tih naziva u današnjoj Istri poklapa se s njihovim razmještajem kakav nalazimo u tekstu Istarskoga razvoda (1275). To je samo jedna od 42

Uvod uimenoslovlje

prvotna područja doseobe _

današnja područja Južni Slaveni na prvotnim i današnjim prostranstvima

izoleksa kojom se mogu vrlo mjerodavno proučavati migracije različitih čakav­ skih dijalekatnih skupina u Istri i njihov današnji razmještaj. Zanimljivo je također da selo Labinci na Porešćini ima leksem grm, koji nemaju drugi susjedi, te tim nazivom, zajedno s ojkonimom, svjedoči o davnom doseljavanju svojih stanovnika s Labinšćine. Jednako se tako zapaža da dio sjevernih, ćićarijskih Istrorumuna rabi mnei, a dio južnih, učki h grm. Ta činjenica upućuje na to da su dolaskom u Istru ti Vlasi prolazili i živjeli uz populacije koje su imale mnel, odnosno grm (ili hrast) u svojoj fitonimijskoj nomenklaturi. 1.4.1. Prikaz hrvatskih narječja Hrvati su doselili u današnju domovinu sa sjevera. Ta pradomovina, za koju se drži da je bila sjeveroistočno od Karpata, još uvijek nije podrobnije locirana. U novoj domovini Hrvati su već od početka VII. stoljeća, kako o toj doseljenoj populaciji u Istri izvješćuje biskup Grgur iz Trsta svojega prijatelja biskupa Maksima u Solinu, u kojemu će se Hrvati također uskoro naći i na bivšem gradskom prostoru oblikovati svoju toponimiju (v. R. Katičić, Hrvatski Solin. Istoimeni zbornik, Split; 43

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Razmještaj Slavena u IX. stoljeću (po F. Sanjeku)

Rački,

Documenta historiae Croaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb 1877,238; G. Holzer, Historische Grammatik des Kroatischen. Peter Lang Verlag, Beč 2007, 15). Hrvati su u to doba, kao i svi drugi Slaveni toga vremena, govorili praslavenskim jezikom, od Baltika do Jadrana i Peloponeza. U idućim stoljećima južni Slaveni rasprostrli su se, uz druge etnije, po prostorima današnje Austrije, Mađarske i Rumunjske, sve do Peloponeza u Grčkoj. Taj naseljeni prostor bio je kudikamo prostraniji od današnjih granica južnoslavenskih etnija. Tamo gdje se nisu uspjeli državno organizirati, nestajali su. O njima do danas svjedoči slavenski onomastički supstrat u Austriji, Italiji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Grčkoj, najbolje očuvan u zemljopisnim imenima (v. npr. M. Vasmer, Die Slaven in Griechenland, Berlin 1941). Kako se postupno gentilicijski ustroj Slavena zamjenjivao teritorijalnim, protofeudalnim ustrojem, nastajala su na tom dugačkom pojasu, od istočnih Alpa do Crnoga mora, pojedina jezična i radijacijska središta, nukleusi kasnijih slavenskih narječja, jezika i država. Tako je bilo po svemu slavenskome svijetu. Na području povijesnog i današnjeg hrvatskog jezika nastali su čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje. Prva dva isključivo su hrvatska narječja. Štokavsko na-

44

Uvod uimenoslovlje

- . - . - granica Bizantskog Carstva krajem VI. st.

C:::::::J smjerovi doseljenja Hrvata t;;ci:cA smjerovi doseljenja Slavena . . Dalmacija pod upravom Bizanta Pretpostavljeni smjerovi hrvatske doseobe (po F. Šanjeku)

rječje

formiralo se na zapadu kao šćakavski dijalekt, koji su Hrvati dijelili s Bošnjacima i štokavski dijalekat na istoku, koji su Hrvati dijelili sa Srbima i Crnogorcima. Formirale su se do IX. stoljeća jezgre budućih južnoslavenskih jezika, kako, primjerice, pokazuju diskriminante praslavenskog refleksa *1', *d'. One su na prostoru kasnijega slovenskog jezika davale reflekse *f> č (noč < *nofb), *d' > j (meja < *med'a); na čakavskom: *f> f (nof), *d' > j (meja); na kajkavskom f> č (noč) i d' > j (meja); na štokavskom šćakavskom: noć, meja, na štokavskom štakavskom: ć i d (noć, meda), te na makedonskom i bugarskom: nOK/nošt, mega/mežda.

Osnovna politička formacija za razvitak čakavskog i kajkavskog narječja bila je Hrvatska (i u povijesno doba granična tzv. Turska Hrvatska, u Pounju i Posanju). Osnovna politička formacija za razvitak šćakavskoga (zapadnoštokavskoga) bile su Slavonija (od kajkavskog do novoštokavskoga štakavskoga na istoku) i Bosna (ustrajnije i duže: zapadna i istočna). Osnovna politička formacija za razvitak istočnoštokavskih ijekavskih (odnosno ekavskih) dijalekata bile su Srbija iDuklja. 45

Uvod u hrvatsko imenoslovije

KAJKAVSKO NARJE(JE c:=Jdanas c:=Jnekad (AKAVSKO NARJEČJE "danas _nekad STARO$TOKAVSKO NARJEčJE "danas "nekad NOVO$TOKAVSKO NARJE(JE E3ikavsko mIIIlijekavsko potomci u Gradišću, Žumberku itd. potomci u Mađarskoj i Slovačkoj potomci u zapadnoj Mađarskoj

....

Povijesni i današnji razmještaj hrvatskih

narječja

Do kraja srednjega vijeka, do prodora Turaka na ove prostore i velikih migracija u vezi s tim prodorima od xv. do XVIII. stoljeća, nalaze se četiri dijalekatne jedinice: čakavska, kajkavska, zapadnoštokavska i istočnoštokavska. One su stabilne i u današnjem smislu dijalekatno neizdiferencirane. Prilično stabilan proces tih jedinica, u početku s neznačajnim međusobnim prožimanjem, karakterističan je u mirnim ranofeudalnim prilikama. Njihova svrstavanja podržavale su srednjovjekovne države: Hrvatska (formirana u IX. stoljeću), Bosna (srednjovjekovna: Kulinova, Stjepanova i Tvrtkova od XII. stoljeća) te srednjovjekovna Raška (Nemanjićeva država od X. stoljeća). 1.4.1.1.

ČAKAVSKO NARJEČJE

Čakavsko narječje nazvano je po refleksu odnosne zamjenice *Čb-to > ča. Pro-

stiralo se na bogatom arheološkom i etničkom supstratu: ilirskom, romanskom, starohrvatskom, na mnogobrojnoj poromanjenoj toponimiji od sjeverozapadne Istre do dubrovačkog područja, po Lici, Pokuplju i Pounju. U prošlosti je čakav­ sko narječje imalo funkciju književnoga jezika. Prostor čakavskoga narječja je sla46

Uvod u imtnoslovljt

,.,.r

_

lakavsko narjeqt

_

kajkavsko narJ«~

_

itokavsko !Qkavsko narjefjt

-

,

, .. . \,

; \

~lakavsko narJ«je

Vjerojatan predmigracijski raspored hrvatskih narjelja

venska jugozapadna periferna zona s najarhaičnijim jezičnim osobinama na svim razinama. Na čakavskom je potvrđena najstarija hrvatska antroponimija i topommija zapisana latiničnim, glagoljičkim i ćiriličkim pismom. U njezinim su spomenicima zabilježeni prvi nazivi hrvatskoga jezika (Istarski razvod 1275. Vinodolski zakonik 1288. Marulićeva Judita 1501). S toga čakavskoga prostora krenule su prve hrvat ke srednjovjekovne migracije u južnu Italiju i prema Gradi ću. Slovačkoj i Moravskoj. U taj prostor konstantno e useljava lo i iz njega raseljavalo. Budući da se na tom dugom pojasu praslavenski jat /el različito reflektirao. uobičajeno je bilo dijeliti dijalekte čakavskoga narječja upravo po refleksu jata. a) Na Buzešćini. u Istri. na krajnjem sjeverozapadu. stari jat u određenim pozicijama ostao je nezamijenjen i reflektira se kao zatvoreno 1t:1. To je čakavski jatovski dijalekt. b) U središnjoj Istri. u istarskoj Liburniji i obalnim poja om do Bakra uključuju­ ći otok Cres i sjeverni Lošinj refleks jata je leI. To je čakavski ekav ki dijalekt akcenatskim izgovorom poznatog izričaja stdr; starci.

47

uvod u hrvatsko imeno ovije

ikMklgovori

C:::J jekaYSki C)O'IOri _

lakmko-kajkavski govori Dana~njl prostor čakavskoga narječja s obzirom na refleks staroja jata

II!!

e) Refleks staroga jata koji je dao ile po zakonu Mayera i Jakubinskog, i to ispred suglasnika lt, d, ,z, n, l, rl ako je iz.a. njih slijedio stražnji vokal la, o, u ili 01 reflektirao se kao e, a u drugim slučajevima kao i: "Treba sist a ne celo vrime vavik delat". Refleks e> ile danas je prilično nedosljedan. Ikavsko-ekavsko područje obuhvaća: otok Krk i južni dio otoka Lošinja te sve otoke na jugu do Ugljana i Dugog otoka, obalom od Kraljevice do Novog sa Senjom te unutrašnje kopnene govore po Lici i Pokuplju. Kako je to bilo područje jakog povijesnog iseljavanja, njemu pripada većina hrvatskoga pučanstva u Gradišću i Moravskoj. Ovi eli « e) govori imaju akcenatski izričaj: stiiri starci. d) Ikavski čakavci prostiru se danas primorjem od Novigrada dalmatinskog do rijeke Cetine, po otocima: od Pašmana do Korčule. Ikavski su migracijski govori u jugozapadnoj Istri i oni u sjeverozapadnoj Istri između Mirne i Dragonje te govori u južnom Gradišću. Ovi govori naglašuju: stari starci. e) Najjužniji čakav ki govor Lastova ima jatovski refleks -je. Za sve ostale osobine s pedesetak današnjih i povijesnih punktova vidjeti u knjizi p. ŠimunovićIR. Oleseh, Čakavische Texte. Bohlau-Verlag, Koln - Beč 1983,

48

Uvod uimenoslovlje

620 str. sa zemljovidima i podrobnom bibliografijom. Vidjeti također knjigu J. Lisac, Hrvatska dijalektologija II. Čakavsko narječje, Golden marketing-Tehnič­ ka knjiga, Zagreb 2009. 1.4.1.2. KAJKAVSKO NARJEČJE

Naziv je dobilo po refleksu odnosne zamjenice kaj « *kb-to). Ovo se narječ­ je prostire na starom rimskom kulturnom prostoru Andautonije (Šćitarjevo kod Zagreba), Siscije (Siska), Acquae Iassae (Varaždinske toplice), Betinuma (Bednje) i Iosule (Međimurja) te na prostoru zagrebačke biskupije (od 1092. godine kada se gasi sisačka biskupija i osniva ova u Zagrebu). Granica današnjeg kajkavskoga narječja ide na istoku ~rtom Virovitica - Jasenovac sa tri štokavska otoka nastala doseljavanjem štokavaca ijekavaca oko Bjelovara, Čazme i Koprivnice. Južna granica proteže se od Jasenovca pa južno od Kupe kod Karlovca i slovenske granice, te dijeli Gorski kotar na predio Lukovdol - Ogulin i Delnice - Čabar (Brod Moravice - Ravna Gora - Fužine - Čabar). Zapadna je granica sa Slovenijom. U prošlosti je kajkavsko narječje bilo prostranije. Prema istoku protezalo se Podravinom u granicama stare Virovitičke županije te srednjom Slovenijom do granice sa nekadašnjom požeškom županijom. Ovo narječje ima dugu granicu sa Slovenijom. Zbog toga je bilo u bliskom doticaju sa slovenskim dijalektima. Odatle zajedničke izoglose: *t' > č (noč), *d' > j (meja); praslavenski skupovi *stj, *skj daju ŠČ (ognišče), nazalni Ipl daje lo/' ll! daje lo/' kratki poluglas IfJI daje I(!/' jat lei se reflektira kao otvoreno 1f;/, palatalno *r' kao u riječi morje i sl. L sg. ž. rod z ribo « p), a futur se tvori s *bpdQ itd. Kajkavsko narječje bilo je izloženo slovenskim, štokavskim i čakavskim utjecajima: na sjeverozapadnu *f, *d' > č, j (slovenski utjecaj), na istoku *f, *d' > ć, đ (štokavski utjecaj), te na jugozapadu *f, *d' > f, d' (čakavski utjecaj). Stjepan Ivšić ("Jezik Hrvata kajkavaca", Ljetopis JAZU, 481, 1936,47-88) podijelio je kajkavski dijalekt po akcenatskim kategorijama. Što se akcentuacije tiče, ona je prilično komplicirana. U nekim kategorijama gdje je prije na riječi bio stari akut I'/, pojavio se cirkumfleks rl ako je iza akcenta slijedio dug slog koji se u kajkavskom kratio: vidiš (: štokavskom vl'diš), z riba (: štokavskom rl'bom). Često je duženje akcenta na prvom kratkom slogu: sela « sela), dobri « dobri). Ta stara akcenatska značajka poznata je samo u kajkavskom narječju. Akcenat i kvantiteta utjecali su, među ostalim, na artikulaciju vokala što se OČituje danas u mnogobrojnim alternacijama i neutralizacijama. M. Lončarić na temelju akcenatskog i glasovnog le, ;), l, QI ponašanja podijelio je kajkavsko narječje na 15 dijalekata: 1. središnjozagorski C = ", Q= 1:;<: u) 2. samoborskiC=",Q=I=u) 3. varaždinsko-Iudbreški C=", Q= 1:;<: o) 4. međimurski (ukinuta opreka po kvantiteti, e:;<: ;)) 5. gornjosutlanski (ukinuta opreka po kvantiteti) 6. plješivičkoprigorski (;) :;<: e, "=") 49

vl

O

plješivičkoprigorski

_

dijalekt

DIIlIllID samoborski dijalekt _

gornjosutlanski dijalekt

~ središnjozagorski dijalekt ~ varaždinsko-Iudbreški dijalekt

DIIlIllID međimurski dijalekt _

podravski dijalekt

_

sjevernomoslavački dijalekt

~ glogovničko-bilogorski dijalekt ~ gornjolonjski dijalekt

C:::J donjolonjski dijalekt _

turopoljski dijalekt

C:::J vukomeričko-pokupski dijalekt \

[]!!]]l]] donjosutlanski dijalekt []!!]]l]] goranski dijalekt


'.

vaš"

,.

~ prijelazni i miješani govori

'-

o' Čabar ) Kutina o ~o

BrodnaK~pj

Deinice<J <>Lokve

,Ravna Gora <>

:'(; - J- ...... Lukovdol

o

Hrvatsko Selo

Današnji prostor kajkavskoga

narječja

(po M.

Lončariću)

Uvod uimenoslovlje

e

7. turopoljski ---+ ", Q=!:t u) 8. vukomeričko-pokupski ---+", Q=!=u) 9. donjolonjski (južnomoslavački) ---+ ") 10. sjevernomoslavački ---+", "=") ll. gornjolonjski ---+ -, Q=!:tu) 12. glogovničko-bilogorski ---+ -, Q=!= u) 13. (virovsko) podravski (fiksirano mjesto naglaska) 14. goranski (gorskokotarski) (e:td, Q:t!) 15. donjosutlanski (čakavska osnova).

e

e

e

e

e

Literatura: M. Lončarić (1996): Kajkavska narječje, Školska knjiga, Zagreb, str. 146, s podrobnom"bibliografijom (171-198) i objasnidbenom kartom. 1-4.1.3. ŠTOKAVSKO NARJEČJE

Štokavsko narječje nazvano je po izgovoru relativne zamjenice što. Ono je najprostranije narječje. Dijelimo ga na: a) šćakavski dijalekt (*skj, *stj, odnosno skaj, staj> šć) koji pripada zapadnoj štokavštini i b) na štakavski dijalekt (*skj, *stj, odnosno skaj, staj> št) koji uglavnom pripada istočnoj štokavštini. Pojas šćakavskih dijalekata proteže se od Podravine do Makarskog primorja. Njime danas govore Hrvati i Bošnjaci. Šćakavsku dijalekatnu individualnost prvi je utvrdio srpski dijalektolog A. Belić ("O značenju zapadnog štokavskog govora za istoriju srpskohrvatskog jezika". Južnoslovenski filolog XXIII, 1958,69-75), a dijalekatno razvrstao, genetski protumačio i objasnio na bosanskim dijalektima D. Brozović ("O predmigracionom mozaiku hrvatskosrpskih dijalekata na području SR Bosne i Hercegovine". Radovi III. Muzeja grada Zenice, Zenica 1973, 81-88). O Brozovićevu viđenju toga predmigracijskoga jezičnog mozaika u Bosni i Hercegovini ovdje se ukratko osvrćemo. Šćakavci u Slavoniji od zapadne granice s kajkavskim govorima do istočne sa štakavskima (protohrvatsko *stj, *skj i starohrvatsko *staj, *skaj > šć) govore ikavski. Ikavski govore šćakavci u zapadnoj Bosni, od zapadne granice u Pounju (gdje je bilo i čakavskoga supstrata) do rijeke Bosne odakle se prema istoku do Drine prostire šćakavski ijekavski (od neretvanskog luka na jugu do Save na sjeveru). Na području Makarskoga primorja postoji zona šćakavskoikavskog, odakle su se u XVII. stoljeću naseljavali i osnivali naselja na istočnim krajevima Brača (Sumartin), Hvara (Sućuraj) i Korčule (Račišće). U unutrašnjosti su bile zone štakavskih govora, odakle su u XVI. stoljeću iseljavali u Italiju i naseljavali moliška naselja: KriU (Acquaviva Collecroce), Filić/Stijilić (San Felice del Molise) i Mundimitiir (Montemitro) i još neka druga u kojima je bilo po nekoliko hrvatskih obitelji i već otprije potvrđen čakavski supstrat. Šćakavci ikavci u predmigracijskom razdoblju malo su se razlikovali od dalmatinskih čakavaca ikavaca. Možda je jedina i najočitija dihotomija bila ča - što (M. Hraste). O prožetosti šćakavskih i čakavskih dijalekata u zapadnoj Bosni jednako misli i A. Belić, koji kaže da šćakavci i ikavci između Vrbasa i Bosne, u najSl

Uvod II hrvatsko imenoslovije

'7", ;'

-'-' /

,,,.._.-'

"

_ kajkavsko narječje . _ čakavsko narječje _ _ zapadnoštokavsko narječje _ _ istočnoštokavsko narječje

I11III toriačko narječje Zemljovid predmigracijskog rasporeda hrvatsko-srpskih

narječja

(po D,

Brozoviću)

arhaičnijim štokavskim govorima, bitno odstupaju od štakavskih govora i da su ta šćakavska odstupanja mahom čakavizmi (A, Belić, ibidem). Ta srednjovjekovna slika dijalekatnih jedinica razvijala se u to doba mira i društvene stabilnosti neometano i organski. Oblikovale su se četiri zone: čakavska, kajkavska, zapadnoštokavska i istočnoštokavska. D. Brozović te zone naziva: 1. zapadnobosanskom, 2. istočnobosanskom, 3. zapadnohumskom i 4. istočnohumskom. Prodorom Turaka nastaju velike perturbacije i duboka poremećenost selidbama pučanstva, prestrojavanjima starinačkih i nadošlih govora. Mnoga su područ­ ja, osobito ona u zapadnoj Bosni i sjevernoj Dalmaciji, bila etapna staništa nekim već započetim selidbenim valovima s istoka i jugoistoka. D. Brozović zorno je prikazao predmigracijsko stanje u Bosni i Hercegovini "'''''''H>C''~'O''''' leksema *kleštia u "P''''''''''''''''''

Dva sjeverna, bosanska područja, šćakavska su, a dva južna, humska, štakavska. Dva zapadna su ikavska, a dva istočna ijekavska. Sve četiri zone bile su područjima intenzivnog iseljavanja od XV. stoljeća. Osobito su emigracijski jaka bila štakavska, južna područja, ali i ona šćakavska koja 52

Uvod II Imeli os/ovije

Razmje~taj ličkih

govora (po S.

Pavičiću)

su uz to bila staništa južnih štakavskih migracija prema zapadu i sjeveru te su i sama pretrpjela velike perturbacije svodeći se danas. osobito zona klišća, na izolirane i nepovezane oaze nekoć kompaktnoga područja. Zapadnobosanski šćakavski govori (kl;šća) obilježeni su ikavizmom, starijom morfologijom. starim troakcenatskim sustavom i starim mjestom akcenta. Jednako kao i čakavski govori u susjedstvu. Uzmemo li njihovu poveznicu duljenje vokala s uzlaznom intonacijom ispred skupine sonanta i konsonanta (starca < starca). lako je uočiti sličnost ovih govora s podravskim i zapadnoposavskim šća­ kavskim govorima te genetsku bliskost sa zapadnočakavskim (tip stdri starci) i osobito srednjočakavskim (tip stiiri stilrci) s kojima su bili pomiješani. Zapadna Bosna bila je privremeno stanište iseljavanih istočnih i jugoistočnih govora, osobito ijekavskih štakavskih govora (kliješta). Stoga oni pokazuju. uz ponesene osobine, i one stečene tragove svoje zapadnobosanske međufaze u krajevima njihovoga današnjega prostiranja. Ikavskošćakavski govori (k lišća) u međurječju Une i Bosne danas su u vi okom stupnju novoštokavizirani. Izdvajaju se kao izolirane plohe i pojasi uto-

r, ", -/

53

Uvod u hrvatsko imenoslovije

pljeni U ijekavskoštokavskoj pučini (kliješta). Ikavskošćakavci teritorijalno su nepovezani. "Njihovo se davnašnje porijeklo ogleda u arhaizmima ugrađenim u drukčiji, sekundarni sustav". Kad je o antroponimima riječ, treba spomenuti izolirano dekliniranje osobnih imena tipa Marko - Marke, nerijedak tip Hase (mjesto Haso) i ženski nominativ Fate, tip hipokoristika s kratkim akcentom: Tuba, Pera, Jura. Ikavski i ijekavski novoštokavski govori prekrili su veliki dio ličkog nekadašnjega čakavskoga i ikavskošćakavskoga područja. Ondje su iseljavanja i doseljavanja, odlasci i povratci iseljenog pučanstva bili stalni i česti. Poseban biljeg davale su seobe pojedinih rodova i porodica, koje su izbjegle povijesnim zapisima, a ugrađene su u vrlo šarolik pejzaž današnjih ličkih dijalekata. Istočnobosanski šćakavski dijalekt (kliješća) pripada zapadnoštokavskom narječju. U njemu se duže nego u drugim područjima čuvao nezamijenjeni jat !el u kojem je pod utjecajem južnog istočnohumskog dijalekta (kliješta) prevladao ijekavski izgovor, iako ima supstratnog ikavizma, npr. u zapisima na stećcima i u prezimenima. Ovaj šćakavski govor dugo je čuvao arhaične značajke (! > l:i9 : stuop < st/p), staro mjesto akcenta, morfologiju itd. On nije uznapredovao u novoštokavskom pravcu toliko koliko njegov susjedni šćakavski dijalekat na zapadu između Une i Bosne. Toj arhaičnosti pridonio je, smatra D. Brozović, brz turski prijelaz tim teritorijem, koji nije, kao zapadnobosanski, demografski i materijalno razoren, društveno rastrojen i dijalekatno preslojavan. Istočnobosanski šćakavski dijalekat (kliješća) izgubio je nakon migracija s juga dio terena na jugoistoku. U njegovu supstratu sklon sam nazrijeti neke iste crte koje nalazim u dubrovačkom dijalektu. Taj dubrovački dijalekat bio je stvarno i administrativno jače povezan sa srodnim zapadnoštokavskim dijalektima Bosne i Hercegovine, nego s istočnoštokavskim. Čak štoviše, nalazim na dubrovačkim otocima nekoliko karakteristika kao što je neprenošenje silaznoga akcenta novoakutskog postanja sa zadnjih i unutrašnjih slogova: (veslo od) dubine « dubine), ne čuvam « ne čuvam), od suše (od suše), refleks vokalnog l IV> o: osobito u toponimima: Tojsti « *t/sti na Mljetu), Koke (: k/k, Koločep, Šipan), Stobe (: st/b, Mljet), Hom (Mljet), ponašanje jata: potvrde su doslovno uvijek slovinac, slovinski; N. de Suisda (= zvizda) i u talijanskom liku: N. de Stella; 1497. swyckga (= svića, zabilježio A. von Harff u dubrovačkoj krčmi), toponimi Greb, Grebac (Mljet), Rat (posvuda), Ponta od Gaćuh (G. pl. bez nastavka, Mljet); kratka množina: MUni, Kotli, MeBithljebi, zadržan novi akut na dubrovačkom dijelu Pelješca, u Brijesti: timun, spuž, ćere (G. sg.), ćeran (I. sg.), poj (= poć), iziij (= izać), u prezimenima: Bakač, Buhiič, Bimiik, Vidiš, u toponimu Skoj/e ... ; prezime (Bogdan) Medueiac (= Medvejac, dj > j) 1378. godine u Dubrovniku te konačno termin meja « *med'a "margina") u dubrovačkom statutu (MHJ IX, str. 116, u cap. XXIV i XXV). Te i druge pojave ne nahode se na kopnenom, istočnohumskom području pa nisu odatle mogle ući u dubrovački govor, ali se nahode na južnodalmatinskim čakavskim otocima, Dubrovniku na zapad (P. Šimunović, "Ivšić i Dubrovnik". Zbornik Stjepan Ivšić i hrvatski jezik, HAZU, Zagreb 1996, 127-140). 54

Uvod u ;mtnoslovljt

--------------------------

"

....

...

----------------------------

J.~

,.

J

.

-.. \

,.,.I· '\. J

\

/

.

... ..,

l'

\

C:::J nomtobvsko ijekavski cfijalekl n~tokavsko ikaV\ki dijalekt

_

istiXnobosanski dijalekt

_

slavonski dijalekl

_

llO'Mtobvsko ekavski di lekt

Karta dana~njega

~tokavskoga narječja

Svoje iseljeničke govore istočnobosan ki šćakavski dijalekat zapadnoštokavskog narječja čuva do danas u mađarskom dijelu Baranje (oko Pečuha). D. Brozović po tim arhaičnim značajkama sklon je istočnobosanskom dijalektu dati status posebnog narječja. jer u svojem razvitku nije uznapredovao do novoštokavskog narječja. Moglo bi se ustvrditi da su neki današnji štokavci ikavci zapravo poštokavIjeni nekadašnji čakavci O. Lisac. Hrvatska dijalektologija 1. 2003.60-61). Ijekavskoštakavski dijalekt (kliješta) nastao na tromeđi istočne Hercegovine. Crne Gore i Srbije pripada istočnoštokavskom narječju. Odatle su pošle najbroj nije seobe i zauzele najprostranija bosanska i hrvatska područja: Liku. Kordun. Banovinu. staro Svetačje (Valachia Parva) razdvojivši starinske podravske govore od posavskih govora (v. kartu).

55

Uvod u hrvatsko imenosIovije

KAJKAVSKO NARJKJE [::J zagorsko-međimu~ko Igorall5ko

,.-'.

C:::::J kri1evalko-podravsko i turopoljsko-posavsko

_ ~ ~

~

_

SToKAVSKO NARJELIE noV1ttok:mko Ijekavsko noV1ttokavsko ik.mko noV1ttokavsko ekavsko slavonsko s virovltlćkJm I kostaJnlWm istOČ1Obosanskim govorima

NARJECJE sjevernoiakavsko i buzetsko

lIIIIIIIIIl srednjolakavsko

es jugozapadno lastovsko

ista~ko.lufnolakmko I Dana~nji razmje~aJ

hrvatskih narječja

1.4.2. Pregled seoba a) Čakavske seobe. Cakavci (za šćakavcima) iz Pounja i zapadne Bosne, iz Like, Krbave. Pokuplja i Dalmatinske zagore odlaze na istarsko područje već od xv. stoljeća:

-+ Mune u sjevernoj Istri. ~ Sveti Petar u Šumi s lukom između 2:minja i Pazina do Gologorice. Formi-

rali su nešto drukčiji tip govora. -+ Krk (Dubašnica i Poljica). S njima sele i hrvatski Vlasi. -+ Vinodol (s prezimenima iz Dalmatinske zagore). => Gradišće (Burgenland), južna Slovačka i Moravska - čakavci sa e> ile s akcenatskim tipom stari stdrci. => Bujština - ikav ki arhaičniji tip govora sa šć refleksom. To su prvotni šća­ kavci sa sjevernog porječja Cetine. Došli su u XVI.-XVlI. stoljeću. b) Sćakavske migracije, tip klišća_ Šćakavci iz makarskog zaleđa naseljavaju: 56

Uvod uimenoslovlje

rl

JJBiševo

Smjerovi neretvanskog naseljavanja otoka

--+ Sumartin (najistočnije naselje na Braču), Sućuraj (najistočnije naselje na Hvaru), Račišće (primorsko naselje zapadno od grada Korčule), a izbjeglice iz trogirskoga zaleđa naseljavaju Maslinicu, najzapadnije naselje na Šolti. Iz predjela zapadno od rijeke Bosne i srednje Neretve katolici i muslimani (tip klišća) razgranali su se: ~ po Bosanskoj krajini: Bugojno, Zenica, Usora, Derventa, Jajce, Banja Luka, Sanski Most, Ključ, tzv. Bihaćki džep. To su prostori uz tokove Vrbasa, Sane i Une (Turska Hrvatska). Ondje su se pomiješali sa starincima šćakavcima. ba) Šćakavci (staroštokavci) u Slavoniji (tip klišća) danas se razdvajaju na posavski tip na jugu, koji oko Orašja prelazi u bosansku Posavinu (Domaljevac, Tolisa, Ugljara, Kostrč, Matići, Donja Mahala, Vidovice). U Baranji je slavonski dijalekt južno od mađarske granice. Podravski se govori danas prostiru istočno od Virovitice do Osijeka. U te govore idu govori Erduta i Aljmaša. --+ Slavonski šćakavci selili su u Baranju, Mađarsku i u vojvođansko Podunavlje (šokci). c) Seobe šćakavaca i ijekavaca. To su uglavnom istočnobosanski govori između rijeke Bosne i Drine, te od doline Fojnice i Sarajeva na jugu do Save na sjeveru. Njime uglavnom govore Hrvati i Bošnjaci. Jat Nd kasno se realizirao kao I~/, ali ima i drukčijih realizacija. Skup Ihvl realizira se kao If/: Fojnica « >IHvojnica). Čuva se Ihl osobito kod Bošnjaka (Han), u drugih često izostaje: Tolj « *Tuholj). Čuvaju se tragovi akuta IV > /1J91 (Stuop < *St!p), prisutni su tragovi Ijl < l*d'/: mejnik (: meja). Jedna od bitnih karakteristika je šćakavica (klijćšća, gušćer). Te i druge crte pokazuju veću arhaičnost nego u zapadnobosan-

n,

57

Uvod II hrvatsko imenoslovije

skih šćakavaca. Neke od tih značajki nalazim i u dubrovačkom poddijalektu današnjega novo štokavskoga štakavskog dijalekta (klj!šta). Sve većim doseljavanjem istočnohercegovačkih govora (kliješta) u istočnu Bosnu razbijena je nekadašnja kompaktnost istočnobosanskih govora Hrvata i muslimana te Vlaha s Romanije i Ozrena. Danas se šćakavski govori najbolje čuvaju na područjima Kreševa, Lepenice, Vareša, Kraljeve Sutjeske iVijake. Istočnobosanski ijekavski šćakavci selili su ~ u okolicu Virovitice (Turanovac, Gornje Bazje, Rušanj, Dugo Selo, Budrovac, Detekovci) ~ na područje Hrvatske Kostajnice ~ na područje južno od Pečuha (Kukinj, Pogan, Udvar, Semelj, Suka, Ata, Salanta, Sukid i Nijemet) O. Lisac, o. c., 77) ~ za Domovinskog rata mnogi su Hrvati napustili istočnobosansko područ­ je, pogotovu ono u Republici Srpskoj. d) Štakavske ikavske migracije (klfšta). Ishodište ovoga dijalekta je zapadna Hercegovina i južna Bosna. Njime govore Hrvati i Bošnjaci. Ikavski je najprostraniji hrvatski dijalekt. Od XVI. stoljeća jako se proširio i prekrio zapadne šća­ kavske govore, a najčešće su genetski i oni bili šćakavske fizionomije O. Lisac, o. c., 60). Ogleda se to u dijalekatnom pejzažu njegove današnje proširenosti: ~ oko Dervente i Bihaća ~ obalom od Neretve prema zapadu do Omiša ~ područja u zaleđu Šibenika i u Šibeniku ~ područje sjeverne Dalmacije, odakle su odlazili u jugozapadnu Istru i u Bačku

~

cjelokupno podvelebitsko područje i prostori u Lici oko Gospića (Bilaj, Brušane, Trnovac, Smiljan) i oko Lovinca i Svetoga Roka, mnoga druga lička područ­ ja (Perušić, Pazarište, Smiljan itd.) te prostori u Gorskom kotaru (Lič, Mrkopalj, Sunger) ~ u Slavoniji, Vuka te područja oko Osijeka i Đakova ~ u sjevernoj Bačkoj (Subotica, Sombor te u okolici Baje u Mađarskoj) ~ u pokrajini Molise u Italiji ~ od XVI. stoljeća sa sjevernodalmatinskog staništa naseljavaju kugom opustošenu jugozapadnu Istru, te kraj oko Vodica u Ćićariji. Kako su se razgranali po nekadašnjem istarskom čakavskome, ne posvuda jedinstvenom čakavskom supstratu, u istarskim ikavskim govorima nahode se zatečene (a vjerojatno i donesene) starije, arhaičnije značajke: a) ostatak akuta (osmi), b) Iftl > lal iza j (zaji'k), e) -l na kraju riječi i sloga (vol, dolni), d) djelomično sačuvan Ihl (kruh), e) dj > j (mliijilmliiži), f) stara skupina čr (Črnja: Crnobori). Ove govore smatramo danas čakavsko-štokavskim istarskim govorima. e) Štakavske ijekavske seobe (kliještalklj!šta). Štakavci ijekavci potječu sa tromeđe istočne Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Danas su razgranati istočno od srednjeg i donjeg toka Neretve, po istočnom Pelješcu, na dubrovačkim otoci58

Uvod uimenoslovlje

ma i oko Dubrovnika. Ti potonji imaju svojih vlastitih značajki, pa se ti govori smatraju dubrovačkim poddijalektom. Istočnohercegovački ijekavsko-štakavski dijalekt najrasprostranjeniji je štokavski dijalekt. Zauzeo je goleme prostore po Bosni i Hrvatskoj: sjeverna Dalmacija, Lika, Gorski kotar, Kordun, Banovina, Zumberak te srednja i istočna Slavonija između staroštokavskih posavskih i podravskih govora. Tim dijalektom izvorno govore Srbi, populacija koja se u Domovinskom ratu bitno smanjila, pogotovu na području tada od njih prozvanom Srpska krajina. Ovaj dijalekt prekrio je mnoga gorska i slabo napučena područja, pa je broj izvornih govornika nerazmjeran prostranstvu toga dijalekta (v. kartu na str. 56). Od XVI. do XVm .. stoljeća naselili su se štokavci ijekavci u ovim predjelima: ~ sjeverna Dalmacija (osobito Bukovica) ~ istočna Lika (Krbava) ~ prostori oko Drežnica, Plaškog i Vrhovina, tzv. Medački džep (Divoselo, Počitelj, Mogorić, Medak) te istočno od gore Plješevice uz bosansku granicu. Ta naseljavanja tekla su iz zapadne Bosne, gdje su se ijekavci (kliješta) već otprije naselili na plemićka imanja (Babonića, Blagajskih, Zrinskih, Kurjakovića) koja su bila napuštena: ~ Gorski kotar (Moravice, Gomirje) ~ Kordun i Banovina (doseljenici iz zapadne Bosne) ~ Zumberak (pretežito unijati) ~ nekadašnje Svetačje (Valachia parva - Mala Vlaška). Tamo su prekinuli slijed kajkavsko-slavonskih govora, te prodrli u kajkavsko područje u tri izdvojene oaze (Bjelovar, Čazma, Koprivnica). Vidi kartu dijalekatnih migracija na str. 111.

***

Dijalekatna sredina, zavičajni idiomi oblikovali su većinu antroponima (osobnih imena, prezimena, nadimke), te mnoga zemljopisna imena. Sva nastojanja jezičnih normiraca s kraja XIX. stoljeća da se imena jezično standardiziraju, svedu na ono narječje koje je poslužilo kao uzorak standardnom jeziku, nisu uspjela jer su s onomastičkog (i pravnog) gledišta bila pogrešna. Upravo dijalekatno šarenilo hrvatskih govora, njihova prožimanja i preslojavanja prenijeli su i sačuvali dijalekatne realizacije i u imenima. Mnogi su se starosjedilački hrvatski dijalekti našli u susjedstvu s "revolucionarnim" novo štokavskim dijalektima, koji su u svojim seobama imali mnogo vlaškog pučanstva. O ostatcima starije hrvatske prisutnosti u nadslojenim dijalekatnim zonama svjedoči toponirnija s hrvatskim narječnim obilježjima. Vlaška toponirnija zbog pokretnog stočarskog načina života nije ostavila dubljih tragova. Prepoznajemo je u pojedinačnim ojkonimima: Žepa u Bosni, Vrhure na Krku, u oronimima Durmitor « lat. -torius) "noćno počivalište", Vizitor "traženo (ispasište)", Prlitor "spaljen" s rumunjskim sufiksom -tor, u toponima setnonimnom osnovom: rum-/rom-: Rmanj, Rumin, Rumija, Romanija, ćić-: Ćići, Ćićarija, vlahi sl.: Vlašići, Vlašine, Vlahi, Vlaška, Vlahorija, Stari Vlah ... 59

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Prezimena i osobna imena kao selilački spomenici nosila su svoj dijalekatni timbar u druge sredine, toponimi vezani uz zemljopisne objekte koji su bili nepremjestivi svjedočili su dijalekatnim "okaminama" o stvarateljima imena i vremenu njihova oblikovanja (Delnice, Grižane, Čakovec itd.). Tako, primjerice, starija imena gradova: Sisek, Karlovec, svjedoče o njihovu formiranju na području kajkavskoga narječja; ktetik pulj ski na stariji oblik imena Pulj (danas Pula), Sulet « *Solentia "Šolta") u P. Hektorovića (1526) još čuva starije hrvatsko ime, kao i Krkar (za Korčulu). Prezimena Medvjed/Medvid/Medved/ Međed itd. imaju svoje areale nastajanja, bez obzira na njihovu današnju proširenost. Oblici deklinacije imena: Ivo - Iva, Ivo - Ive, Marko - Marke imaju također svoje areale nastanka bez obzira na današnju proširenost. Augmentativni oblici imena (prezimena): Lukenda, Šimimda, Šimura, Šimimdra, Pilipenda, Juri'na i Franl'na nastali na prvotno dijalekatnom prostoru ikavskoštokavskoga dijalekta rasprostrli su se od Neretve pa gorjem do Ćićarije u Istri i po Istri; deminutivni tip Jurica, Perica, Veselica imaju areal u južnoj Dalmaciji, dalmatinskoj unutrašnjosti i Hercegovini. Jednako tako imaju mnoga imena svoje akcenatske areale: Knezović, Pera, GolUža, Prodanović: Prodanović. Pojedini sufiks i pripadaju pojedinim dijalektima: -išće: -ište; ojkonimni sufiksi -ići/-ovići/-evići rasprostranjeni su po središnjim područjima, -ci/-evci/-eoci i -inci po rubnim, slavonskim; ojkonimne sufikse -ane nahodi mo od Makarskog primorja pa štokavskom Dalmacijom, Likom do Ćićarije i Učke. Opisuju areal prvotnog hrvatskog naseljavanja. Osobito su dijalekatno izdiferencirani pojedini leksemi u toponimima: otok: ostrvo; gora : planina; zob (Zob ište u zapadnoj štokavštini) i ovac (Ovsišta u istočnoj) itd. Nije sasvim moguće upustiti se u lokalne onomastičke obrade bez dobrog poznavanja prvotnoga dijalekatnog stanja i današnjeg dijalekatnog prostiranja određenih pojava. Ne kažu bez razloga za izdiferencirani hrvatski dijalekatni pejzaž: Svaka vas ima svoj glas! Literatura: D. (1966): "O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta". Hrvatski dijalektološki zbornik 2, Zagreb. Ivić, P. (1956. i 1985): Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod u štokavsko narječje, Novi Sad. - (1958): Die serbokroatischen Dialekte 1. Allgemeines und die štokavische Dialektgruppe, Haag. Ivšić, S. (1913): Današnji posavski govor. Rad JAZU 196 i 197, Zagreb. Lisac, J. (2003): Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori toriačkog narječja, Zagreb. Van den Berg, Ch. A. (1957): Y a-t-il un substrat čakavien dans le dialecte de Dubrovnik, Haag.

Brozović,

60

II.

ŽIVOT IMENA

2. Kratka opća poglavlja iz hrvatskog imenoslovlja

Bavljenje hrvatskom onomastikom staro je koliko i bavljenje etimologijom. Već u X. stoljeću bizantski car Konstantin Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju državom objašnjava etnonim Hrvat TO oi: Xpwf3aTol Tr; TWV L:daf3wv Ol(XAEKTW epf4YfVEVETal TOVTEaTIV oi' noUryv xwpav KaTExovw;1 (pogl. 31). Takvih usputnih etimoloških zabilješki bilo je u mnogih povjesničara. Tako krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća Pavao Ritter Vitezović (16521713) u svojem rječniku Lexicon Latino-Illyricum i u drugim svojim radovima tumači mnoga imena mjesta, a posebno osobna imena, uočavajući izvrsno strukturu i funkciju imenski h deminutiva, augmentativa, hipokoristika. Raščlanjivao je značenja patronima i metronima, identificirao je hrvatske imenske prilagodbe aloglotskoga postanja, mitološka imena, narodna i kršćanska te uočavao i tumačio ulogu naglaska (anima vo cis) u imenima. Ostvarena je u potpunosti davna zamisao prvih urednika velikog Akademijinog Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika 1878. godine da se u nj unose ravnopravno s ostalim leksikom i onomastički podatci. Iz toga je vremena važan rad Tome Maretića "O narodnim imenima u Hrvata i Srba" (Rad JAZU 81 i 82, 1886. i 1887). A prva polovica XX. stoljeća obilježena je onomastičkim prilozima Petra Skoka, koji je svojim radovima utemeljio hrvatsko imenoslovlje. Skokovi onomastički radovi uz djelo Konstantina Jirečeka Die Romanen in der Stiidten Dalmatiens wiihrend des Mittelalters (Beč 1902-1904), u kojima se bavi najranijim potvrdama romanske i hrvatske antroponimije (narodne i kršćanske) u srednjovjekovnim gradovima primorske Hrvatske, te uz rad Antuna Mayera Die Sprache der alter Illyrier (I-II, Beč 1959) i knjigu Otta Francka Studien zur serbokroatischen Ortsnamenkunde (Leipzig 1932) predstavljali su okosnicu onomastič­ ke literature prve polovice XX. stoljeća. Knjige koje su slijedile sadržavale su golemu građu i bile solidni temelji kasnijega rada na hrvatskoj onomastici. Ona se, međutim, dugo nije mogla osloboditi mladogramatičarskoga pristupa u obradi i etimološki intoniranih tumačenja l

Hrvati na slavenskom jeziku znači "oni koji posjeduju mnogo zemlje".

63

Uvod u hrvauko lmenoslovlje

imena, pogotovu onih prethrvatskoga porijekla. Tim su se znanstvenicima zatim pridružili dijalektolozi, kOji su u imenima, o obito u toponimima, tražili potvrde dijalekatnih izoglosa. Onomastička su istraživanja bila usmjerena na proučavanje pred slavenskih onomastičkih relikata, supstitucijske fonetike i pridonijela su mnogo upoznavanju povijesti hrvatskoga jezika i jezika s kojima je hrvatski bio u doticaju. No valja istaknuti da su u tadašnjim onomastičkim radovima kudikamo bolje bile obrađe­ ne jezične periferije nego jezične jezgre, bolje strani onomastički relikti nego slavenska onomastička građa. Literatura: Putanec, V., P. Šimu~ović (1987): Retrospektivna onomastička bibliografija hrvatsko-srpska do godine 1975. JAZU, Zagreb, 405 str. s kazalima. (Djela JAZU, 68) P. Šimunović (1995): Namenforschung im ehemaligen lugoslawien. Ein internationales Handbuch zur Onomastik. Walter de Gruyter, Berlin - New York, str. 227-232.

2.1. Hommage istaknutim onomastičarima U ovoj knjizi sa zadovoljstvom spominjem pokojne učitelje i prijatelje koji su ostavili trag u hrvatskom imenosloviju. Njihove se onomastičke bibliografske jedinice navode u već spominjanoj bibliografiji V. Putanec/P. Šimunović (1987): Retrospektivna onomastička bibliografija (hrvatsko-srpska do godine 1975, izd. JAZU, Zagreb). Ovdje se navode samo neki od njihovih onomastičkih uradaka. FRANCE BEZLA1 (1910-1993). Najistaknutiji slovenski onomastičar. U svojim djelima obrađivao je građu i s hrvat-

skog i općeslavenskog područja: Vfznam onomastiky pro

studium praslovenskeho slovnfka (1959); Stratigrafija Slovanov v luči onomastike (1958). Autor je Etimološkog slovarja slovenskega jezika l-IV, 1976-2005. + Kazala, 2007. Rječnik su dovršili njegovi mlađi suradnici M. Snoj i Metka Furlan, a Kazala izradili: M. Snoj i Simona Klemenčič. Autor dvoveščane knjige Slovenska vodna imena, l. A-L, 1956, 360 str., 2. M-Z, 1961,354 str. Osobito je koristan rad Slovenski imenotvorni proces u njegovoj knjizi Eseji o slovenskem jeziku, Mladinska knjiga, Ljubljana 1967. Zajedno smo uređivali prve knjige časopisa Onomastica lugoslavica, od kojih je 9. knjiga posvećena njemu o 70. godišnjici života. BOŽIDAR FINKA (1925-1999), hrvatski dijalektolog. U njegovim dijalektološkim raspravama utkana je u prvom redu toponimijska građa sa čakavskoga područja. Istraživao je obalnu toponimiju zadarsko-šibenskoga kraja i napisao desetak onomastičkih članaka. KONSTANTIN JIREĆEK (1854-1918), povjesnik i onomastičar. Na sveučilištu u od 1909. do 19J6. koJeSY SJav.eDska OSDM.aj2emJ)qp)s.na)me1Ja

Bečupredavao)e

64

t.yotimtna

KONSTANTIN J'RKEK

TOMISLAV

MARfT1C

u rednjem vijeku. Udario je znan tvene temelje slavenskoj onoma tici. 1 traživao je osobna imena i ojkonime u romanskim gradovima Hrvatskoga primorja. Njegova knjiga Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wahrend des Mittelalters,lllI, Wien 1901-1903, koju je prevela SANU 1962 (Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjeg veka), u temeljima je hrvatske primor kogradske onomastike. Pouzdan oslonac kasnijim istraživateljima. TOMISLAV MARETIĆ (1854-1938). Usputno je obrađivao hrvatsku antroponimiju. Dva njegova najznačajnija djela je u: prvijenac iz naše hidronomastike Imena rijeka i potoka u hrvatskim i srpskim zemljama. Nastavni vje nik I, 1893, 1-24, te jedno od temeljnih djela iz antroponimije O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, Rad JAZU, 81 (1886),81-146; 82 (1886), 69-154. ANTUN MAYER (1883-1957), klasični filolog i indoeuropeist, najvažniji prohrvatske ilirske onomastike. Većinu radnog vijeka proveo je kao gimnazijski profesor u Splitu, Zadru, Kotoru, Podgorici i Zagrebu. Tek posljednjih de etak godina postaje sveučilišnim profesorom poredbene indoeuropske gramatike i klasične filologije. Nije bio miljenik režima i radio je pod teškim uvjetima. Glavno mu je djelo Die Sprache der alten Illyrier l-Il. te u toj knjizi posebno Etymologisches Worterbuch des Illyrischen, u kojem je sa terena zapadnog Ilirika kupio ilir ke toponime s potvrdama iz grčkih i latinskih pisaca, pOistovjecivao ih današnjim imenima, pratio slijed jezičnih promjena u njima i etimološki ih tumačio. Mnogi ilirolozi nakon njega uzimaju do danas njegov Rječnik kao polazni uporanj u daljem istraživanju. Ostali njegovi radovi navedeni su u pomenutoj Retrospektivnoj onomastičkoj bibliografiji. učavatelj

VELIMIR MIHAJLOVIĆ (1918-1994). Nije dugo živio. a ipak sam imao sreće s njime dugo prijateljevati. Lako je učio jezike. Radeći u Srijemskim Karlovcima i u ovom Sadu naučio je mađarski i rumunjski. Bavio se i folkloristikom, arhi\ri tikom. Bio je zarana pripravan da se upusti u onomastiku u kojoj je dao vri'edne rezultate. Radio je ustrajno i sam. Pomalo sklon boemlji, odgurnut u stranu od vodećih jezičnih moćnika, jedino je zadovoljstvo nalazio u istraživanju i u 65

Uvod u hrvatsko imeno lovije

SlAl JURIS!(

srijem kokariovačkim gostionicama na Dunavu. Od mnogobrojnih radova ističe­ mo knjigu Ime po zapovesti: imperativni onomastikon srpskohrvatskogjezika (Nolit, Beograd 1992), u kojoj je pokupio bogatu građu osobnih imena. prezimena i nadimaka tvorenih po modelu imperativnih složen ica (Vodopija. Vrtirep. Munižaba itd.). Ustrajno je radio na prezimenima pripremajući knjigu Ime kao sudbina. Nije je dovršio. Po lije njegove smrti tu vrlo krnju građu sredili su njegovi prijatelji, osobito V. Živojinović, i izdali kao Srpski prezimenik (Aurora, Novi Sad 2002. 738 str.). Velika je šteta što lo životno djelo nije sam dovršio. MILIVOJ PAVLOVIĆ (1891-1974). Istaknuti srpski filolog, koji je značajan dio znan tvenoga opusa posvetio onomastici, pogotovo onoj supstratnoj: Les toponymes Mal, Maja, Tara dans le substrat de l'Illyricum (1961), Onomastica Illyrica (l969), Balkanologic Amalgamations atld Onomastic Orientations (1971), Les coincidences topotlymiques en France et en Illyricum (1968). Istraživao je toponimiju Vranja (Toponimija okolitle Vranja, 1968) a ostavio je nedovršenu toponimiju Kosmaja. Dobro smo surađivali na izradi hrvatske i srpske onomastičke terminologije. BLAŽ JURIŠIĆ (1891-1974). Tih, čestit, skroman, povučen, volio je rad i nije tražio (ni dobivao) priznanja. Svoje znanstveno ime nije stjecao teorijskim raspravama i velikim onomastičkim sintezama. Po vetio se ovom mukotrpnijem i korisnijem poslu kupljanja i pašavanja ovih vrijednih jezičnih pomenika koje mo nemarom prepuštali zaboravu. Zbog toga njegov rad na onoma tici nije toliko vidan koliko je značajan. U suradnji s Mornaricom nastala je njegova knjiga Toponimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja (Anali LekSikografskog zavoda FNRJ, sv. 3, 1965, 181 tr. s kartama), ispravljajući izopačena imena, ubicirajući obalne toponime, pronalazeći od nekoliko imen kih inačica onu pravu i obrazlažući taj izbor. Zapažena je njegova rasprava Iz pomorske toponomastike zadarskog i Šibenskog područja (Pomorski zbornik 2,1964,988-1011 s kartama). Njegovim djelovanjem sačuvana je Vrijedna onomastička građa. VALENTIN PUTANEC (1917-2004). Prisutan preko 60 godina na brazdi hrvatskog jeziko lovija. Radio je na nekoliko filoloških razboja. Njegov je rad na ono-

66

llvollm.na

mastici vrlo značajan. Ovdje ističemo: Leksik prezimena SR Hrvatske (1978. koji je uredio s P. Simunovićem) i vrlo instruktivan uvodni Esej o jezičnom znaku i onomastici te antroponimiji u Hrvatskoj (1976, 1-48 str.), ra pravu Refleksi starodalmatskog pridjeva sancus u onomastici obalne Hrvatske (Slovo. 13. 1962. 137-175). te Retrospektivnu onomastičku bibliografiju (Djela JAZU. 68. 1987. u suautorstvu s P. Simunovićem). Putanec je posjedovao neograničenu maštu koja ga je zavela na proučavanje davnih supstratnih imena, gdje su podaci sve nesigurniji što su stariji. a domi ljanja bogatija. Ti su njegovi radovi vrlo uzbudljivi. a rješenja u njima teže prihvatljivija. ali u svakom slučaju vrlo poticajna. Priredio je ne sasvim dogotovljen Etimologijski rječnik P. Skoka, te zamislio i ostvario IV. knjigu toga rječ­ nika Kazala, bez'koje bi Rječnik bio gotovo neupotrebljiv. PETAR SKOK (1881-1956). Središnja ličnost hrvatske onomastike. Često ga spominjemo u ovoj kjizi. Autor Etimologijskoga rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika J-IV (1971-1974) u kojem su, ravnopravno s ostalim leksikom, obrađivani mnogi onimi. Tragao je za supstrat nim imenima, objašnjavao fonetske supstitucije u njima i prilagodbe hrvatskomu jeziku. Njegova je onomastička bibliografija izuzetno bogata. Uz knjige Dolazak Slavena na Mediteran (Split 1934) i Slaverlstvo i romanstvo na jadranskim otocima OAZU, Zagreb 1950, l-II sa zemljovidima) ističemo najzrelije radove kao što su: Zum Balkanlate;n (Zeitschrift fUr romanische Philologie, 48, 1928; 50, 1930; 54, 1934), Les origines de Raguse (Slavia, X, 1931,449498), Postanak Splita (Anali Historij kog instituta JAZU u Dubrovniku l, 1952, 19-62), Postanak hrvatskog Zadra (Radovi Instituta JAZU u Zadru 1, 1954,37-68), LingVistička analiza Kartulara s. Petri de Goma; (poglavlje: Ispitivanje onomastič­ kog materijala, 246-312. u knjizi: Viktor Novak/Petar Skok, Supetarski kartular, Djela JAZU 43, Zagreb 1952). Cjelokupnu Skokovu onomastičku bibliografiju vidi u V. Putanec/P. Šimunović, Onomastička bibliografija (Djela JAZU 68, 1987. brojevi 271-272, 480-487, 3986-4921). MATE SUIĆ (1915-1995). Historičar, arheolog, klaični

filolog, muzealac, terenski istraživač, osobito anrazdoblja, u prvom redu s područja sjeverne Dalmacije. Njegovi znanstveni ekskursi utopomastiku brojni su i uspje ni: Istočnojadranska obala u PseudoSkylakovu Periplu (Rad JAZU 30,1955,37-44), O imenu Zadra (Zadarski zbornik, Zagreb 1964.95-104), Pizych na Dugom otoku (Starohrvatska prosvjeta 3, s. 4,1944, 130-140), Bodul (Onomastica Jugoslavica 13, 1989,2127), Jadranske harybde, prilog toponimiji istočnojadran­ ske obale (Onomastica Jugoslavica 14, 1991, 7-20), Ime otoka i grada Hvara (Otok Hvar, zbornik, Matica hrvatska. 1995,93-96), Vrijeme i prostor u istolnojadranskoj toponimiji (Antički temelji naše suvremenosti, Zagreb 1988, 136-146), te mnogi usput obrađivani toponimi: Albion (Velebit), i\loep (OUb), tičkoga

67

Uvod u hrvatsko imenO$lovljt

Apsorus (Osor). Brevona (Brijun), Curicta (Krk), Monetium (Brinje), Novalja, Šapjane. Tarsatica (Rijeka) itd. u: M. Suić, Odabrani radovi iz stare povijesti hrvatske (Opera selecta), Zadar 1996 (passim). MATE ŠIMUNDIĆ (1932-1998). O 70-ih godina prošloga stoljeća Šimundić se ustrajno bavi starohrvatskim osobnim imenima u četrdesetak članaka. Istražio je golemu građu, ali je imena katkad neprecizno ekscerpirao i ne uvijek točno tumačio metodom koja nije na razini suvremenih antroponimijskih istraživanja. Glavno mu je djelo Rječnik osobnih imena (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1988). On je opsegom najveći rječnik osobnih imena u nas. Izvedena imena autor često pogrešno dovodi u vezu s temeljnim imenom. Oslanja se često na nekompetentan čin roditelja u povezivanju imena. Iz toponimije je napisao knjigu Đakovačka toponimija (Matica hrvatska - Đakovo, 1995) s neprimjerenom metodom dovođenja u vezu mnogih toponima sa vrlo širokog područja i bez oslonca na knjigu M. Markovića, Đakovo i Đakovština (Centar za znanstveni rad JAZU, Vinkovci, Zagreb 1976) u kojoj su već bili obrađivani toponimi Đakovštine. PAVAO ThKAVČIĆ (1931-2007). Romanist, najbolji poznavatelj staroga istriotskoga jezika. Toj problematici posvetio je glavninu svojih radova. Njegovo je kapitalno djelo Grammatica storica dell'italiano (Bologna 1972. i 1980). Njime je ostavio trajan trag u talijanistici. Nagovorio sam ga da iz svojega područja napi e nekoliko priloga iz onomastike. To su, među inim, Aspekti etimoloških istraživanja istroromanskih govora (Etimologija, JAZU, Zagreb 1983, 137-147), Motovun i Flaveyco. svjedočanstva

silaznih diftonga u toponimima autohtonih romanskih govora na istočnoj obali Jadrana (Onomastica Jugoslavica 9,1982. 129-136), Toponomastika u suvremenom studiju retoromanskih govora (Onomastica Jugoslavica 12, 1987, 1-15), Lingvistički aspekti vodnjanskih nadimaka (Onom as tica Jugoslavica 3-4, 1973-1974, 161-177) i djelo koje se često citira: O kriterijima stratifikacije i regionalne diferencijacije jugoslavenskog romatlstva u svjetlu toponomastike (Onomastica JugoslaVica 6,1976,35-56) itd. Njegovi se radovi odlikuju pouzdanošću podataka. točnim interpretacijama. Ona su važan i trajan prinos kontaktnoj onomastici u svjetlu romansko-hrvatskih jezičnih prožimanja.

2.2. Onomastičke teorije preferirane u hrvatskim onomastičkim istraživanjima Sustavni počeci hrvatske onomastike temelje se na povijesno-poredbenim zasadama jezikoslovlja s kraja XIX. i prve polovice XX. stoljeća i drugih znanosti, u prvom redu etnologije (Ivo Pilar, Natko Nodilo), geografije (Josip Modestin, Ivo Rubić), povijesti (Franjo Rački, Tadija Smičiklas, Lovre Katić) i arheologije (Frane Bulić, Stjepan Gunjača). 68

Život imena

Takva istraživanja svodila su se na iznalaženje porijekla imena i značenja riječi koje su bile u osnovi imena. Ti radovi usredotočili su se uglavnom na predslavenske jezične slojeve i na prepoznavanje praslavenskih imenski h osnova. Studij imenskih relikata i otkrivanje fonetski h zakonitosti u povijesnom tijeku imena imali su golemo značenje za povijest hrvatskoga jezika. Tumačenjem starih onomastičkih potvrda dolazilo se do jezičnih i izvanjezičnih spoznaja: rane hrvatske prisutnosti na današnjem i povijesnom hrvatskom prostoru, osobito na primorju istočnoga Jadrana, gdje su etnički i jezični slojevi ostavili u imenima stara i važna svjedočanstva. Upravo stoga onomastički su bili zanimljiviji rubni prostori hrvatskoga jezičnog prostiranja, na kojima su se stari i strani onomastič­ ki relikti bolje čtlvali i stupali vrlo rano u hrvatske jezične prilagodbe. 2.3. Primjena istraživalačkih metoda i njihov razvitak

Glavna metoda istraživanja nosila je etimološko obilježje i onomastika se nije izdvajala iz etimoloških jezičnih poimanja. S razvitkom hrvatske dijalektologije uočavala se sve više i sve bolje arhaičnost onomastičke građe, koja se jezičnim osobinama nije uvijek i u svemu poklapala s dijalekatnim arealima. Zbog naravi onomastičkoga znaka dijalektolozi su bili često nemoćni u izoliranom probiru onomastičkih podataka, u prepoznavanju i tumačenju naravi onomastičkih "izopaka", pa su bila česta proizvoljna tumačenja neodgonetljivih imenski h zapisa. Zbog prisutnosti stranoga jezičnoga elementa bilo je i nevjerojatnih etimoloških domišljanja. U dotad nedovoljno poznat ineproučen supstratni svijet Pelazga, Panona, Ilira, Gota, Kelta i drugih često je jezičnu činjenicu nadomještala jezična domišljatost, a znanstvenu egzaktno st - fantazija, s recidivima takva pristupa do dana današnjega. Uza sve to, u skupljanju i probiru leksičke građe onimima je posvećivana velika pozornost. Onomastičari koji su tada djelovali (Konstantin Jireček, Antun Mayer, Petar Skok) toj građi dali su dobra i u velikom broju slučajeva vjerodostojna tumačenja na razini tadašnjega jezičnoga i onomastičkoga razvitka. U tadašnjim radovima koji zadržavaju etimološki pristup rekonstrukcijom imena uočavaju se pojedini tipovi u antroponimiji (T. Maretić, K. Jireček i dr.) i toponimiji (P. Skok), mnoštvo građe sugerira provođenje različitih klasifikacija, i to: a) s obzirom na vrstu imena: osobna imena, prezimena, nadimci; toponimi s podvrstama kao što su hidronimi (zbog starosti imenskih potvrda) i imena naselja (zbog prepoznavanja različite tipologije imena), b) s obzirom na jezično porijeklo imena i c) s obzirom na semantiku koja je kao onomastička, na primjer, prepoznavana u motivu imena i, kao leksička, u leksičkom značenju imenske osnove i imenskih formanata. Uočavaju se učestalost pojedinih imenskih struktura i njihov specifični razmještaj. Odabiru se aktivne onomastičke zone, koje se dobrim dijelom pokrivaju s ničim

69

Uvod u hrvatsko imenoslovlj(

Maksimir- honorifikacijski toponim u čast biskupa Maksimilijana Vrhovca (rad I. Zaschea iz mape Park Jurjaves - toponim u čast biskupa Jurja Haulika)

bogatim arheološkim nalazištima; započinju obrade pojedinačnih imenskih tipova kao što su ojkonimi patronimskog tipa na "'-itjo (Stanislaw Rospond) i dr. ve e više napuštaju poredbenoformalne metode zasnovane na gotovo mehaničkoj podjeli imena na osnovu i formant bez uzimanja u obzir njihova značenjsko-struk­ turnog odnosa. Raspoznavalo se da je npr. Bistrica supstantivizirani pridjev ("bitra voda", ali i "brza protočna voda"). da hidronimi tipa Savica, Dunajec, Unac no e ideju deminutivnosti, uočava se udjel ljudske djelatnosti u motivu imena (Gradina, Koštilo, Ržišće), da Dragomirica (= Dragomirova zemlja) ima posvojno značenje, a Maksimir honorifikacij ko (u čast Maksimilijana Vrhovca) itd. Razabire e sve više stratigrafska i strukturalna funkcija pojedinih onomastičkih tipova. obrađuju se monografski onimijski formanti i onimijske osnove te av splet tvorbenih dijakrono zasnovanih proučavanja dobiva sve egzaktniji onomastički biljeg. Kako je hrvatski dijalekatni pejzaž vrlo razveden. šarolik. ispresijecan različi­ tim izoglosama, ojkonimima se posvećivala posebna pozornost s obzirom na normu. umjesto dotada nje fetiši zacije literarne imenske forme temeljene na novotokavskoJ dijalekatnoj o novici i prekrajanja imena na standardizirane leksičke modele (Delnice u Dionice, Split uSpljet, Cakovec u Cakovac, Grižane u Grižani itd.). Spoznaja da je ime proizvod govora a ne normiranoga lika i da jezični purizam ima ograničeno djelovanje u kodificiranju imena te da kriteriji kako izabrati imen ki lik nisu u kompetenciji jezičnih normiraea. već to mnogo bolje mogu

70

Život imena

urediti onomastičari, sazrijeva usporedno s teorijskim razvitkom, poimanjem i primjenom suvremenih onomastičkih teorijskih zasada i primjenljivih metoda u kodifikaciji imena. 2.4. O

onomastičkim

metodama

Nakon prevladavanja etimološke metode u onomastici, kao jedine i sveopće, javile su se s razvitkom lingvističke geografske i dijakrone dijalektologije i dijalekatne metode koje su onomastičku građu promatrale kao dijalektaIne podatke u pojedinim izdvojenim arealima, u kojima su nazočni arhaični jezični elementi. Imena kao "znakovi bez značenja" često popuste jezičnim analoškim pritiscima te su često predvodnici inovacijskih tendencija. Rad P. Skoka iz 1949. "La linguistique de F. de Saussure et la toponymie", na III. međunarodnom onomastičkom kongresu u Bruxellesu (Actes et memoires I, 125-132) značio je metodološki zaokret, ali takvi rijetki teorijski iskoraci nisu imali sljedbenike, pa ni u Skoku samome. Tek dvadesetak godina poslije, zamjećujemo u hrvatskoj onomastici nekoliko suvremenih metodoloških pristupa, od kojih izdvajamo ove: 2.4.1. Odnos metoda primijenjenih u hrvatskoj onomastici prema teorijskim dostignućima u svjetskoj onomastici a) Metoda zemljopisnog razmještaja imena. Primijenio ju je Radoslav Katičić u proučavanju ilirske antroponimije. Uočio je da se pojedina ilirska imena ponavljaju na pojedinim arealima. Prepoznao ih je i proučio na razini imena, imenski h elemenata i imenske formule, te dobio zanimljiva jezgrena područja istih imenskih struktura. Razmještajem pojedinih imenskih tipova pokazao je da tzv. ilirski etnos nije ni izdaleka bio tako jezično jedinstven kako su ga tretirale starije panilirske škole. Ta imenska područja upućuju prepoznavanjem imenskih sklopova, imenskih formanata i strukturom imenski h obrazaca na vjerojatne različite jezične skupine unutar šireg ilirskoga kompleksa koji se često smatrao jezično jedinstvenim. b) Statističko-strukturalna metoda primijenjena u radu Žarka Muljačića na osobna imena XIX. stoljeća u Dubrovniku. Usporedbom nekoliko imenskih razina prema njihovim distinktivnim obilježjima, slično kao u fonologiji, komutacijom i distribucijom, utvrđuje autor imenske inačice (alonime). Imenski podatci svakog sinkronog sloja upozoravali su na razlike u repertoaru imena (alonima), a bili su uvjetovani, što se vidjelo takvim izdvajanjem antroponimnih razina, sociološkim čimbenicima, što se je očitovalo u prožimanju starih gradskih i novopridošlih imena, domaćih i stranih, narodnih i svetačkih itd. c) Strukturalno-semantički pristup predstavljao je zaokret u tumačenju porijekla imena. Umjesto tradicionalnog objašnjavanja imenskog porijekla pozornost je bila usmjerena na proučavanje imenske strukture i onomastičkog sadržaja imena. Objašnjava se kreatorski milje kojim je uvjetovano ime i drugi, u prvom redu socijalni, uzroci koji su dali impuls (i motiv) dotičnom imenu sljubljujući ga s onomastičkim sadržajem (objektom imenovanja). Iz zbira podataka na planu izraza 71

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

i sadržaja objašnjavaju se spone i utjecaji, motiv i porijeklo imena po formalnoj bliskosti i sadržajnoj sličnosti. d) Organiziranost imena u zemljopisnom, rodbinskom i društvenom okružju pokazuje kako se sličnosti i razlike imenskih osnova i formanata javljaju kao distinktivna obilježja sa socijalnom funkcijom identifikacije i diferencijacije objekta u zatvorenoj toponomastičkoj regiji i društvenom kolektivu. e) Metoda generativne lingvistike u onomastici prisutna je tek rubno. Njome se u nekim radovima tumače nadimci u funkciji onomastičke poruke. P. Skok bio je do sredine XX. stoljeća izgrađen i afirmiran onomastičar, a tada je udario prave temelje organiziranom radu na hrvatskoj onomastici. Osnovao je Odsjek za onomastiku, 'unutar kojega je istraživao i dalje imensku problematiku i dovršio svoj Etimologijski rječnik važan i za onomastička istraživanja. Kao jedan od prvih članova Međunarodnog vijeća za onomastiku (sa sjedištem u Leuvenu, Belgija) poznavao je organiziranost onomastičkih istraživanja u drugim zemljama i želio je da se onoma st ika ustroji u nas kao u skandinavskim zemljama koje su tada prednjačile na svim onomastičkim poljima. Danas se ona bavi najprešnijim zadatcima. Istražuju se područja na kojima terenski onomastički podatci zbog sveopće depopulacije sve više i sve brže svrću u mijenu i zaborav. Takva su područja otoci, i uopće primorsko područje, dinarski gorski prostori, središnja Hrvatska (Lika, Gorski kotar, Banovina), Međimurje zbog jakih povijesnih migracija i smjena pučanstva. Sličan je problem u Istri i u krajevima koji su bili poslije Prvoga rata anektirani od Italije. Drugi su opet problemi na urbanim prostorima koji gradnjom i širenjem gradskoga urbanog tkiva i industrijskih postrojenja potiru autohtonu toponimijsku građu, a u Slavoniji se, nažalost, potire širenjem pustopoljina i neuklanjanjem mina preostalih od Domovinskog rata (1990-1995). Imena često nalaze poticaje svojega nastanka u obiteljskoj intimi i oblikuju se u zavičajnom idiomu, te su stoga neprocjenjivi podatci za hrvatsku povijesnu dijalektologiju, pokazujući protege pojedinih izoglosa, pojedinih tipova i imenskih struktura kroz povijest i prostor na kojima su imena davno ukorijenjena, prilagođivana i ostajala poput međašnjih kamena nepomičljiva kao zemljopisni sadržaji kojima su pridružena. Antroponimi, pogotovu prezimena, s druge su strane selilački spomenici, važni pokazatelji velikih i zamršenih povijesnih i nedavnih migracija s hrvatskih teritorija i na hrvatska područja. Onim i su po svojoj naravi naši najstariji spomenici. Svojim fonetskim prilagodbama pokazuju najdavnašnjije mijene u jezičnim prožimanjima s drugim jezicima s kojima su dolazili u doticaje. Tim prilagodbama zasvjedočuju vrijeme nastanka, a svojom vezanošću uz objekt upozoravaju na prostor i gustoću rasprostranjenosti svojih imenovatelja i svojih korisnika. Motivi imenskih nastanaka (etiologija imena), sačuvani u osnovi imena (i imenskoj strukturi) svjedoče o svjetonazoru puka koji je takva imena stvarao i oblikovao, pridružujući ih pojedinim osobama i probranim zemljopisnim sadržajima. Zbog toga imena čuva72

Život imena

ju oblikom i sadržajem ne samo jezični biljeg nego mnogobrojne stečevine, kulturne i materijalne, kao spomenici neprekinutoga pamćenja. Prve onimijske potvrde pojavljuju se u vremenu u kojemu je drugih spomenika malo, ili su manjkavi, ili ih uopće nema. Zbog internacionalne i interjezične naravi onima katkad su onomastičke metode vrlo kompleksne. Nekada su u hrvatskoj onomastici bili prisutni dijalektolozi sa svojim metodama (identifikacija imena, utvrđivanje zapisanoga i izgovorena lika), nekad su istraživanja zahtijevala normativni pristup imenima (utvrditi uporabni lik dijalekatnog, stranog, izopačenog imenskog lika i objasniti njegovu uporabnu prilagodljivost, osobito u uličnim imenima, uopće u ojkonimima i u novije vrijeme pomodno u krematonirnima, npr. u imenima brodova i drugih proizvoda pri čemu nastaju glasovne, oblične i akcenatske izopake). Nekad onomastičari rabe metode arhivskih značajki (studij imenske grafije, razrješavanje arhivskih zapisa radi rekonstrukcije imena). Čest je u hrvatskoj onomastici bio prisutan historijski metodološki pristup (identifikacija imena i pridruženog onomastičkog sadržaja, utvrđivanje slijeda povijesnih potvrda, objašnjavanje varijantnih zapisa). Drugi onomastičari na terenskim toponimijskim istraživanjima služe se zemljopisnim metodama (ubikacija imena, studij odraza imenskog i pridruženog zemljopisnog sadržaja, utvrđivanje uzroka i slijeda preimenovanja). U onomastičkim radovima zamijetit ćemo uporabu kartografskih metoda. Naići ćemo i na bibliografske pristupe (konzultiranja bibliografskih jedinica in vivo) i na stilističku obradu imena u afektivnim vrednovanjima imena, pogotovu u književnim djelima. Onomastika kao humanistička disciplina akumulira tri plana sadržaja: leksič­ ki, onomastički, sveopći u kojem je kodiran splet kulturno-povijesnih informacija. Njih otkrivamo i tumačimo u strukturalnom modelu koji je implicitni koncept i eksplicitni opis. Ime se tako raskriva kao vjerodostojan jezični i društveni poklad ljudskog pamćenja. Hrvatska je onoma st ika tim sporadičnim metodološkim pitanjima u obradi građe u tijeku suvremenih onomastičkih istraživanja. Literatura: Bjelanović,

Živko (2007): Onomastičke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. Radoslav (1969): "Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija". Godišnjak Centra za balkanološka istraživanja I, 1-58, Sarajevo. Muljačić, Žarko (1963): "Osobna imena u Dubrovniku (župa Grad) od 1800. do 1900. god. (Prilog statističko-strukturalnoj analizi naših antroponima)." Filologija 4, Zagreb, 1ll-l28. Riffer-Maček, Dora (1978): "O prevođenju staronordijskih nadimaka na hrvatski ili srpski jezik". Onomastiea Jugoslaviea VI, Zagreb, 145-156. Šimunović, Petar (1969): "Organiziranost imena u geografskoj regiji". Onomastiea Jugoslaviea I, Ljubljana, 212-216. Vinja, Vojmir (1978): "Antroponimi u ihtionimiji". Onomastiea Jugoslaviea VII, Zagreb, 3-25.

Katičić,

73

Uvod u hrvatsko imenoslovije

2.5. Hrvatska onomastička terminologija

Dok je proučavanje imena bilo ispornoćno sredstvo drugim disciplinama, termini za različite vrste imena upotrebljavali su se s neujednačenim terminološkim značenjem. Termin toponomastika pokrivao je zbir zemljovidnih imena i znanost o zemljopisnim imenima jednako kao i termin toponimija. Tako je bilo i s terminima antroponimija i antroponomastika, hidronimija i hidronomastika itd. Tek sedamdesetih godina počeli su se pojmovi razlikovati. Danas termin toponomastika podrazumijeva jednoznačnu znanost o zemljopisnim imenima, atoponimija skup, građu koju čine zemljopisna imena. Tako je bilo i s gorskim, vodnim, naseobinskim imenima. Zemljišna, terenska imena zovu se mikrotoponimi, zbir mikrotoponima određenoga kraja čini mikrotoponimiju toga kraja, a njih proučava mikrotoponomastika. Relativno noviji termini ojkonimija i ojkonomastika teško su se usvajali te se umjesto tih likova tvorenih po grčkom izvorniku gdjekad rabe hibridni termini ekonimija i ekonomastika, dakle latinizirani oblik koji je proizašao iz grčke riječi Ol'KO~, oiKia, kao uostalom i ekonomija, na koji se upire latinizirani oblik ekonimija, pa dolazi u zvukovnu, a onda i u sadržajnu koliziju. Dugo se (obično izvan jezikoslovnih krugova) rabi termin naziv za ime jedinačnih zemljopisnih sadržaja, a ime za živa bića, ali oba značenja pokriva termin vlastito ime (onim, tj. riječ koja se piše velikim početnim slovom). To nesuglasje nestaje otkad izlaze onomastički časopisi i nakon što je tiskana knjiga OCHo6eH cucmeM u mepMUHollo2uja Ha Cllo6eHCKa oHoMacmuKa (Skopje 1983). Naziv, dakle, sve više pripada sferi nomina appellativa, a ime isključivo sferi nom in a propria. Hrvatska onomastička terminologija bogati se novim terminima u skladu s terminima usvojenima u drugim slavenskim onomastikarna, školovanjem onomastičkoga podmlatka i sve većih obrada u sporednijim područjima onomastičke djelatnosti. Termin krematonim "ime predmeta i proizvoda materijalne i duhovne kulture", primjerice, još nije zaživio. Javljaju se međutim termini: nesonim "ime otoka", potamonim "ime rijeke", hagionim "svetačko ime", eklezionim "ime po patronu crkve", a u perifernoj su uporabi: koinonim "jezični znak koji se odnosi na pojam/vrstu i pridružen je svim članovima vrste (apelativ, imenica)" i idionim "jezični znak koji se pridružuje jedinki vrste i nju imenuje" (= onim, vlastito ime). U vezi su s tim termini topoidionim, bioidionim, pragmatoidionim (= krematonim). Izvan stručnih raspravljanja, ali i u njima, rabe se i dalje tradicionalni termini: vlastito ime, osobno ime, nadimak, prezime, zemljišno, naseobinsko/mjesno, vodno, gorsko ... ime. U slavenskoj onomastici rabili su se neusklađeni termini za onomastička imena i u vezi s njima. Tako je bilo i u Hrvatskoj. Onomastika se još nije bila profilirala kao znanost. Historičari su rabili termine iz svoje struke, geografi iz svoje, lingvisti iz svoje i posve neujednačeno. Na međunarodnome slavističkome kongresu u Sofiji (1962) dogovoren je projekt izrade slavenske onomastičke terminologije. Podloga je bila već dugo skupljana građa češkog onomastičara Jana Svobode u knjizi Zakladni soustava a terminologie slovanske onomastiky (1973). 74

Život imena

Zatim je osnovama Međunarodna komisija za slavenski onomastičku terminologiju, koja je dogotovila knjigu Grundsystem und Terminologie der slawischen Onomastik/Osnoven sistem i terminologija na slovanskata onomastika (MANU, Skopje 1983). Kao član navedene komisije sastavio sam po dotadašnjoj uporabi i po zahtjevima suvremenih onomastičkih istraživanja hrvatsku onomastičku terminologiju. Dosad smo već nekoliko puta isticali pripadnost onomastike jezikosloviju, što se također potvrđuje pripadnošću onomastičkih termina jezikoslovnOj terminologiji. U objema je prisutna internacionalna sastavnica kao i mnogima drugima stvaranima na predlošku grčkog i (manje) latinskog jezika. Ovdje iznosimo kratak probir osnovnih termina, od kOjih je većina upotrijebljena u ovoj knjizi. Priručni rječnik hrvatskih onomastičkih

termina Dominika; Josip

alonim, varijantno ime određenog objekta: Nedjeljka H H Bepo, Pišta anojkonim -+ mikrotoponim antropoformant, formant za tvorbu antroponima: -ohna (Bratohna); -ić (Perić) antroponim, vlastito ime kOjim se imenuju ljudi: osobno ime, nadimak, prezime, pseudonim ... antroponimija, cjelokupnost antroponima određenog teritorija (u određenom vremenu i u određenom jeziku) antroponomastička formula, određen poredak pojedinih vrsta antroponima u imenskom obrascu nomen, praenomen, cognomen: Ante Topić Mimara i sl. antroponomastički model, obrazac antroponima. Tip morfološke strukture antroponima: prezimena na -ica (Veselica, Perica, Lozica), imena motivirana nazivom životinje (Vuk, Golub, Grlica .. .) antroponomastički sufiks -+ antroponomastički formant antroponomastički sustav, način ustrojstva antroponima određenog naroda, jezika, teritorija, vremena ... antroponomastika, dio onomastike koji proučava antroponime apelativizacija/deonimizacija, preobrazba antroponima (i uopće vlastitog imena) u apelativ: kvisling, dingač apotropej (u onomastici), zaštitno osobno ime, u svrhu čuvanja od zloduha osobe kojoj je nadjenuto: Lav, Mrđan, Grdan, -+ profilaktičko ime areal -+ onomastički areal astronim, vlastito ime kojeg nebeskog tijela i sazvježđa: Danica, Veliki medvjed, Kumova slama, Vlašići astronomastika, dio onomastike koji proučava astronime (kozmonime) augmentativ; augmentativno ime, ime koje je kojim sufiksom poprimilo uveća­ no, a većinom i pejorativno značenje: Nikoletina, Pilipenda, Jovandeka itd. binarne opozicije (u onomastici), opreke dvaju imena koji imaju isti identifikacijski član: Slavonski Brod, Bosanski Brod ili opreke po motivu nastanka: nadimci u selu D: Pivac ~ Kak9Š, u selu DH ŠUo : Kopito 75

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

deapelativ, deapelativno ime, vlastito ime nastalo od apelativa ili skupine riječi (supstantiva, pridjeva, glagola itd.) bez derivacije ili s derivacijom ili apelativnom složenicom: Opatija, Primošten, Povuci-potegni (nadimak), Hrvatski govorili! (krematonim; naslov knjige I. Š.) deminutiv, deminutivno ime, ime koje po subjektivnoj ocjeni predstavlja ime afektivnog sadržaja s primjesom onomastički umanjenog značenja: Ivica, Njivica, Petrinjčica (rječica u Petrinji) denotat (imenski), objekt imenovan vlastitim imenom = referent (imenski) deonimizacija (apelativizacija), prijelaz onima u apelativ: Amper --+ amper, Gašo --+ gašo "ljenčina", Hlebinac "stanovnik Hlebina" --+ hlebinac "naivno čeljade" deproprijativ, vlastito,ime tvoreno od kojeg drugog imena: Cetina - Pocetinje Cetinka "ime tvornici", Cetinska krajina ... desemantizacija (u onomastici), gubitak prvotnog ime nskog značenja npr. pri onimizaciji ili transonomizaciji: Zagreb, Arena "sportska dvorana u Zagrebu" egzonim, tradicionalni toponim kojim se imenuje objekt na drugom jezičnom teritoriju i razlikuje se oblikom od toponima na jezičnom teritoriju kojemu pripada: Mleci (= Venecija), Beč (= Wien), Rim (= Roma), Letonija (= Latvia) ... eliptično ime, pokraćeno sintagmatsko ime: Bistra rijeka> Bistra, Solinska rika> Rika entropija (onomastička), pojava kad jedno ime dolazi na nekoliko imenovanih objekata (pola muškaraca u selu imenuje se Ivan) etnik, ime stanovnika mjesta ili predjela: Vukovarac, Metkovac, Zagorec, Ličanin etnonim, ime određenog etnosa, naroda, nacionalnosti: Hrvat, Vlah, Horvaća­ nin (= gradišćanski Hrvat) fitonim, vlastito ime biljke: Gupčeva lipa, Drvo života (v. str. 335), Kaštelanovi jablani ... geonim, vlastito ime reljefnog objekta na Zemlji: Dinarsko gorje, Novigradsko more, Ravni kotari, Gorski kotar ginekonim, imenovanje muža (oca, brata, sina ... ) po imenu (nadimku) ženske osobe: [Viktor Car] Emin « Erna "Viktorova supruga"), [Nikola Bonifačić] Rožin « Roža je Nikolina majka) heraldičko ime, vlastito ime motivirano simbolom u grbu: Kačići (u grbu kača, "zmija"), Gušići (u grbu guska), posredno: Trakošćan « Drachenstein "Zmajevkamen") hibridno ime, ime sastavljeno od leksičkih ili tvorbenih dijelova dvaju ili više jezika = dvojezično/višejezično ime: Vukovar, Jadransko more, Juroslav... hidronim, vlastito ime vodnog objekta Gacka, Vransko jezero, Crnac, Strug, Jadransko more, Skradinski buk, Una ... hidronimija, sveukupnost hidronima određenog teritorija, određenog jezika, određenog razdoblja hidronimizacija, prijelaz apelativa ili bilo kojeg drugog onima u hidronim: Vrlika (: vrhrika, "na izvoru rijeke"), Rečina, (Solinska) Rika (danas Jadro) hidronomastika, dio onomastike koji proučava hidronime 76

Život imena

hipokoristik, afektivno osobno ime ili nadimak, ime od milja, odmiljica, redovito je pokraćene ili pune imenske osnove (Vladimir> Vlado/Bruno); prepoznatljiv po suprasegmentalnim biljezima (Vlado, JUre, Nada, odnosno VladO/Vlade, Jure, Neda), po deklinacijskim osobitostima (Freino-Frane// Frano-Frana//Frane-Franeta ili Frane itd.) hodonim, vrsta urbonima, ime gradskih četvrti, ulica, trgova, prometnoga tkiva u naselju: Zapruđe, Ilica, Starčevićev trg... honorifikacijsko ime, ime dano iz počasti nekoj ličnosti, događaju i sl.: Karlovac, Ferdinandovac, Tomislavgrad, Tomislavac, Kvaternjak « Kvaternikov trg) ... horonim, razred toponima određenog (administrativnog) teritorija: Banovina, Bekija, Baranja, Brodsko-posavska županija, Savska banovina, Vojna krajina ... konverzija (onomastička), prijelaz onima iz jedne vrste u drugu bez promjena na planu izraza: Split (ojkonim) ~ Split (krematonim: brod, topovnjača, noć­ ni bar) kozmonim ~ astronim krematonim, imenovanja koja se odnose na a) IMENA USTANOVA, UDRUGA, TVRTKI: Crveni križ, Sveučilište u Zagrebu, "Rade Končar"; b) IMENA USTANOVA POPUT CRKAVA I REDOVNIČKIH ZAJEDNICA: Katolička crkva, Družba Isusova ... ; e) IMENA UMJETNIČKIH SKUPINA: Gorgona, Biafra (udruga likovnih umjetnika); d) IMENA POLITIČKIH I VOJNIH SAVEZA: Mala Antanta, Varšavski pakt; e} IMENA GRAĐEVINA, GROBLJA I SL.: Knežev dvor, Sponza, Zorin dom, Glavat "svjetionik", Mirogoj, Lovinac, Boninovo (groblja u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku ...); f} IMENA PROMETNICA, TUNELA: Paški most, Lujzijana, Sveti Rok (ime tunelu); g) ZAŠTIĆENA IMENA PROIZVODA TVRTKE: Dingač (vino od vrste grožđa sorte mali plavac na predjelu Dingač), Bakarska vodica, "Babić': Peugeot (ime tvrtke, a ne serije, moj peugeot); h} IMENA PROMETALA: vlakovi Marijan, Arena, Mimara, A. G. Matoš ... ; i) IMENA UMJETNINA, NOVINA, FILMOVA, KNJIGA, MOLITAVA: Bakanal (ime slici), Danas (ime tjednika), Breza (ime filma), Angelus (određena molitva); j) IMENA FESTIVALA, IZLOŽBI, SIMPOZIJA ... : Skokovi dani, Književni petak, Zagrebački salon, Hanžekovićev memorijal (atletski miting), Križevački štatuti, Pazinski samanj (= sajam); k) IMENA SPORTSKIH NATJECANJA: Univerzijada, Utrka tovarov (u Salima) ... ; l) IMENA BLAGDANA I PRAZNIKA: Došašće, Badnjak, Uskrs, Dan nezavisnosti; m) IMENA ODLIČJA: Zlatna kopačka, Plava vrpca, Zlatna pirueta; n) IMENA ŠKOLA: Hlebinska škola, o) IMENA POVIJESNIH DOGAĐAJA: Domovinski rat, Sigetska bitka, Oluja (ime ofenzivi) itd. ktetik, pridjevska izvedenica od ojkonima i drugih geonima: osječki, gospićki, dalmatinski mikrotoponim, vlastito ime prirodnog fiziogeografskog objekta s malim radijUsom prepoznatljivosti: Veštac, Blatački dolac, Krvava njiva, Pokladnja večera itd. Mikrotoponimijski sustav čine obično mikrotoponimi jedne katastarske općine i drugih manjih definiranih površina 77

Uvod u hrvatsko imenoslavlje

mononimno ime, ime čija je struktura korijen ili osnova bez drugih formanata: Rab, Vrh, Vuk, Zub motiv imenovanja, pobuda pri izboru i tvorbi imena nahodsko ime, ime (i prezime) koje se nadijevalo djeci unahodištima: Befana ("babaroga"), Infidele ("nepouzdan"), Padavizza, Neznanović, Najdiš ... ojkonim, vlastito ime naseljenog (ili raseljenog) mjesta ojkonimija, cjelokupnost ojkonima ojkonomastika, dio toponimije koji proučava zakonitosti nastanka oblikovanja, razvitka i funkcioniranja imena naselja onim, riječ ili skup riječi kojima imenujemo objekt i lučimo ga od drugih objekata iste vrste: to su npr. antroponim, toponim, zoonim, fitonim, teonim, kozmonim, krematonim itd. onimija, sveukupnost onima, te cjelovitost onima određenog teritorija, jezika, razdoblja, katastika, urbara itd. onimizacija, prijetvorba općeg imena u vlastito ime: pivac ~ Pivac ~ Pivčević onomastički areal, područje raširenosti određene onomastičke pojave onomastički atlas, zemljovid na kojemu su prikazane rasprostranjenosti istraženih onomastičkih pojava na određenom teritoriju onomastičko polje; a) dio onomastičkog prostora s onim ima određene vrste: istarska predijaina imena; b) spektar onomastičkih tipova određenog teritorija: prostor ojkonima na -ane; na -ići, na -ci oronim, vlastito ime reljefnog objekta na zemljinoj površini (gore, vrhovi, klanci, gudure ...) oronimija, cjelokupnost oronima oronomastika, dio toponomastike koja proučava oronime, njihove zakonitosti nastanka, oblikovanja, razvitka i funkcioniranja, tipologiju oronimijskih objekata i sl. patrocinijsko ime, ime nastalo po svetcu patronu crkve (u određenom naselju): Brckovljani, Đurđevac, Veliko Trojstvo patronim, prezime (obiteljski nadimak. ..) izvedeno od osobnog imena pretka, njegova nadimka, naziva za zanimanja i sl.: (Jakov) Mihalj (= Mihaljev), Petrić, doktor Živago (= Zivi, gen. Zivoga) pejorativno imelpejorativ, ime s prezirnim i ponižavajućim značenjem u određenom kontekstu: Crnjuga, Canjuga, (h)Romac, ojkonimi: Hudi Bitek, Cerje Tužno, Koljivrate (danas Konjevrate), Mrcina (danas selo Dubravka u Konavlima), Zloselo (danas Pirovac) itd. profilaktičko ime, zaštitno ime. Osobno ime negativnog sadržajnog predznaka koje se nadijeva djeci da bi ih se zaštitilo od zloduha, demona i sl.: Grdan, Mrđen, Prodan, ~ apotropej proprijalizacija, prijelaz opće imenice i drugih riječi u vlastito ime: Rebro, Svojak, Trinaestić, Sukaja, Nedoklan ... pseudonim, izmišljeno ime kojim se čovjek služi umjesto pravog vlastitog imena, fiktonim: Janus Panonius (= Ivan Česmički, 1434-1472), Markez (= Marko 78

Život imena

Fotez), Mirvlad Zorna (= Vladimir Nazor), Branimir Donat (= Tvrtko Zane) itd. struktura (imena), unutrašnji ustroj imena koji se ogleda upridruženosti tvorbenih formanata imenskoj osnovi teonim, osobno ime božanstava: Perun, Vesna, Mokoš, Morana, Jarila ... toponim, zemljopisno ime, posebna onimijska kategorija koja se odnosi na zemljopisne objekte: hidronim, ojkonim, oronim, speleonim, horonim, urbonim itd. toponimija, zbir toponima toponimijski model, način toponomastičke tvorbe koja toponomastičke strukture svrstava.u određen toponomastički tip toponimizacija, oblik onimizacije pri čemu se opća imenica promeće u toponim toponomastička osnova, dio toponimnog lika koji ostaje kad od toponima odijelimo formant: Un-ac, Grad-išće, Za-greb, Peruš-ić, Hrvat-ska toponomastički supstrat, zemljopisna imena ili elementi imena koji su iščezli iz uporabe na određenom teritoriju (panonski, mediteranski supstrat) itd. toponomastika, znanost koja proučava zemljopisna imena transonimizacija, prijelaz onima jedne vrste u drugu vrstu: Pakrac (hidronim) ---+ Pakrac (ojkonim) zoonim, vlastito ime životinje: Dorat (konj), Bilova (krava), Bimbo (pas) itd. Literatura: Finka, Božidar (1963): "Prilog utvrđivanju onomastičke terminologije". Jezik 11 (1963/64): 2, prosinac 1963, 60-62. Putanec, Valentin (1976): "Esej o jezičnom znaku i onomastici te o antroponimiji u Hrvatskoj". U: Leksik prezimena SR Hrvatske (ur. Valentin Putanec i Petar Šimunović), Institut za jezik i Matica hrvatska, Zagreb, str. VII-VIII. 2.6. Stanje onomastičkih istraživanja u Hrvatskoj Hrvatska onomastička literatura temelji se na Miklošičevim onomastičkim radovima (Die Bildung der Ortsnamen aus Personennamen, 1860, i Die slavischen Ortsnamen aus Appellativen I-II, 1872-74), te na spomenutim onomastičkim radovima Tome Maretića, Konstantina Jirečeka, Antuna Mayera, Otta Francka i Petra Skoka. Ti radovi pripadaju staroj školi. Obuhvatili su dugo vremensko razdoblje i golemo jezično područje. Ponirući u jezičnu prošlost, lingvistička proučavanja usmjerila su pozornost na stariji jezični sloj po prostoru zapadnoga Ilirika, koji je nudio isključivo onomastičke podatke kao gotovo jedine potvrde o sebi. Znanstvena istraživanja bila su usmjerena na studij predslavenskih onomastičkih relikata i supstitucijske fonetike, a cilj je bio proučiti jezične simbioze onih jezika i etnija koji su dolazili u doticaj na ovom području. Ta su proučavanja uzimala onimiju kao sredstvo a ne kao cilj proučavanja. Zato u hrvatskoj onomastici u prvoj polovici XX. stoljeća ima mnogo parcijalnih onomastičkih obrada, a malo pravih onomastičkih istraživanja. 79

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Poslije II. svjetskog rata tiskana je knjiga istarskih prezimena na temelju popisnica pučanstva iz 1946. godine s potpisom svakoga popisanika na popisnici. Bio je to Cadastre national de l'Istrie (d 'apres le recensement du 1er octobre 1945) (Sušak 1946), kojom se svjedočilo o hrvatstvu (i slovenstvu) Istre pri tadašnjoj Savezničkoj komisiji za razgraničenja. Osnovan je 1960-ih Međuakademijski odbor za onomastiku i otad je počeo organizirani rad. Taj rad očituje se u ovim područjima: Terenski rad na skupljanju toponimijske građe. Skupljena je i velikim dijelom obrađena mikrotoponimija jadranskih otoka. Istražene su neke druge aktivne onomastičke zone uokolo primorskih gradova, u Istri, Gorskom kotaru, Lici, na Banovini, u Žumberku i Prigorju, u Požeškoj kotlini i nekim područjima istočne Slavonije (v. u knjizi Retrospektivna onomastička bibliografija, 1987, kazalo područja koja su obrađivana, str. 401-141). Obrađivana su još ova područja: dubrovačko i bokokotorsko primorje (M. Moguš), bračko, šoltansko, čiovsko, pelješko, lastovsko, drveničko (P. Šimunović), poljičko i kaštelansko (P. Šimunović), trogirsko (M. Andreis), splitsko (P. Skok, D. Katić, M. Marasović i dr.), imotsko (D. Alerić), šibensko i zadarsko otočje (B. Jurišić, B. Finka, V. Skračić), istarsko (P. Šimunović), paško i kvarnersko (I. Jelenović, P. Šimunović i dr.), zadarsko (P. Skok, V. Jakić-Cestarić i dr.), bukovačko (Ž. Bjelanović), ličko (P. Šimunović), podvelebitsko (P. Rogić), gorskokotarsko (V. Barac-Grum, B. Finka), banovinsko (P. Šimunović), turopoljsko (D. Alerić), zagrebačko (P. Skok, V. Putanec, D. Alerić i dr.), krapinsko (M. Lukenda), moslavačko i požeško (J. Buturac), slavonsko (St. Pavičić, St. Sekereš, P. Šimunović), međimursko (A. Frančić), područje podunavskih Hrvata - Baranja, Srijem, Bačka (A. Sekulić); onomastiku Hrvata u Mađarskoj (Ž. Mandić) i Hrvata u Molisama (P. Šimunović). Priređena je za objavljivanje suvremena toponimijska građa ekscerpirana sa sekcijskih karata. Obrađeno je mnogo onomastičkih naslova na temelju skupljene građe i publicirano u zasebnim knjigama te u onomastičkim i drugim časopisima. Obrađivani su pojedini strukturalni imenski tipovi: ojkonimi na *-itjo (Stanislaw Rospond, 1937); na -ci, -ovci/-evci, -inci (Wladyslaw Lubas, 1971), toponimi s pridjevom sanctus (Valentin Putanec, 1963, i Petar Šimunović, 1996). Od važnijih knjiga navodimo Petar Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, 1950; Mieczyslaw Karas, Toponimia wysp Elafickich na Adriatiku, 1968; P. Šimunović, Toponimija otoka Brača, 1972; Vladimir Skračić, Toponimija vanjskog srednjeg reda zadarskih otoka, 1996; te iz područja hidronimije knjigu Ernsta Dickenmanna, Studien zur Hydronymie des Savesystems I-II, 11936, 21966. 2.6.1. Pregled rada na onomastici u XX.

stoljeću

2.6.1.1. IME KAO JEZIČNI PODATAK

Općenito

je poznato da se u hrvatskOj jeZičnoj tradiciji onomastika smatra dijelom leksika, leksički podrazred s posebnim statusom, funkcijom i metodološkim obradbama. Hrvatski su onomastički počeci davni od Jakova Mikaije (1601-1654), koji je na kraju svojega rječnika Blago jeZika slovinskoga (1651) unio 80

Život imena

mnogo zemljopisnih imena objašnjavajući uz njih zemljopisne sadržaje kojima su se ta imena pridruživala i navodio uz hrvatske imenske likove latinske i talijanske ekvivalente. Pavao Ritter Vitezović uočavao je imenske strukture, identificirao imenske prilagodbe aloglotskoga postanja te tumačio ulogu naglaska u imenima. U velikom Akademijinom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika od 1878, pa do njegovih rukopisnih dopuna, ravnopravno je unošena onomastička građa. Po njoj je to djelo s kraja XIX. i prve polovice XX. stoljeća najopsežnija poklada hrvatske onomastičke građe. Jirečekovi

Romani u primorskim gradovima 2 s početka XX. stoljeća, Mayerova ilirska zemljopisha imena3 sredinom XX. stoljeća i Franckova knjiga o hrvatskim i srpskim ojkonimima4 čine, uz golem Skokovopus, okosnicu top onomastičke literature prve polovice XX. stoljeća. Ta djela, doduše, pisana su pretežito metodama etimološke tradicije u objašnjavanju korijena i osnova riječi od kojih su bila tvorena imena. To uglavnom nisu bila onomastička istraživanja. Takav rad odudara od suvremenog teorijskog poimanja i obrade onomastičke građe.

XX. STOLJEĆA Potpun zastoj u radu na onomastici nastao je u godinama nakon Skokove smrti (Zagreb, 1956), a živnuo je osnivanjem Međuakademijskoga odbora za onomastiku pri Hrvatskoj (ondašnjoj Jugoslavenskoj) akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Poznato je odavno kako je hrvatsko jezično područje onomastički bogato raznovrsnom građom iz različitih razdoblja i njezinim višejezičnim biljegom, te isprepletenošću aloglotskih elemenata u njoj i utjecajem na motiv imena u različitim zemljopisnim krajinama, od panonskih, preko gorskih do onih iz primorskoga pojasa. Srednjovjekovna kontaktna toponirnija i supstitucijska fonetika koja se odražava u njoj najstariji su hrvatski stvarni i jezični podatci i spomenici prisutnosti Hrvata na spomeničkim i jezičnim područjima prostiranja te simbiotske toponimije. 5 Valja dodati usput kako su rijetko gdje ovi imenski spomenici naše kulturne i jezične baštine tako i toliko ugroženi kao u nas zbog naglih društvenih promjena, te brzo i nekontrolirano bježe u mijene i zaborav. Ondje gdje sve postane pusto ni imena nemaju uvjeta za preživljavanje. Prva polovica XX. stoljeća obilježena je Skokovi m onomastičkim opusom. Tada izlaze značajne njegove rasprave o dubrovačkoj toponimiW i o stranim toponornastičkim reliktima u balkanskom latinitetu. 7 Upravo sredinom toga sto2.6.1.2. TIJEK RAZVITKA U PRVOJ POLOVICI

2

3

4

6

7

Jireček, K. (1902-1904): "Die Romanen in der SHidten Dalmatiens wahrend des Mittelalters". U: Denkschriften der Akadernie der Wissenschaftern, philosophisch-historische Klasse, sv. 48, 49, Beč. Mayer, A. (1957, 1959): Die Sprache der alten Illyrier, sv. I-II, Beč. Franck, O. (1930): Studie n zur serbokroatischen Ortsnamenkunde, Leipzig. Šimunović, P. (1985): "Prvotna simbioza Romana i Hrvata u svjetlu toponimije", Rasprave Zavoda za jezik IFF, X-XI, Zagreb. Skok, P. (1931): "Origines de Raguse", Slavia X, 449-498, Prag. Skok, P. (1928-1934): "Zum Balkanlatein", Zeitschrijt fur romanische Philologie 48,50,54.

81

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

ljeća izlaze najzrelije Skokove onomastičke rasprave kao što su, među ostalim, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima I-II (Zagreb 1950-1951), Postanak hrvatskog Zadra (1954), Postanak Splita (1952), Lingvistička (onomastička) analiza Kartulara Jura S. Petri de Gomai (1952). Tih godina bio je P. Skok vrlo angažiran u Međunarodnom vijeću za onomastičku znanost sa sjedištem u Leuvenu. U to se doba u njegovu radu primjećuje zaokret od fonetske obrade imenskog lika prema proučavanju značenja, onomastičkom sadržaju imena te u organiziranoj sustavnosti imena određenoga područja i određenoga razdoblja imenske pojavnosti. 8 Prisutan je bio na međunarodnim onomastičkim skupovima. Pisao je članke za svečana izdanja časopisa i zbornika posvećenih svojim kolegama. Svojim radćvima i svojim autoritetom pronio je hrvatsku onomastičku znanost izvan granica Hrvatske i uzdigao ju na zavidnu visinu europske onomastike toga vremena. Ona taj ugled uživa i danas.

Treba ponoviti da su radovi iz prve polovice XX. stoljeća pripadali staroj, mlaetimološkoj školi. Bez sustavne obrade zahvaćali su tadašnji onomastičari u probiru golemo vremensko razdoblje i preširoko i slojevito jezično područje. Njihova onomastička obrada pripadala je vremenu poredbenoga proučavanja jezika, a etimologija je bila osobito na cijeni, pa su se onomastička proučavanja, osobito ona s romanskim jezičnim biljegom, zbog poznatosti latinskoga (i grčkoga) jezika, razvijala u tom smjeru. Bolje je bila obrađivana jezična periferija od jezične jezgre i bolje strani onomastički relikti od slavenske onomastičke građe. Tadašnja proučavanja južnoslavenskih dijalekata, i ona koja su slijedila, uzimala su onimiju kao sredstvo, a ne kao cilj proučavanja, pa je danas onirnija (pogotovu toponimija) utkana u hrvatsku dijalektološku literaturu. U hrvatskoj onomastič­ koj literaturi toga razdoblja nalazimo mnogo parcijalnih obrada. dogramatičarskoj

2.6.1.3. POVIJESNA ONOMASTIČKA GRAĐA

Već smo naveli kako se golema poklada onomastičke građe nalazi u Akademijinu Rječniku, a spomenuli smo također rad dvojice povjesnika, G. Hellera i K. Nehringa iz Ugrofinskog instituta u Munchenu koji su u 20-ak knjiga ispisali povijesnu ojkonimiju ugarsko-hrvatskih županija, među kojima su komitati Varaždina, Virovitice, Srijema, Požege, Križevaca, Zagreba itd. 9 Iznimno su značajna izdanja tzv. Jozefinskog katastra za područje hrvatskoga sjevera (Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća) u uzornom izdanju Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, od kojih navodimo: Brodsku pukovniju (1999), Gradišku pukovniju (1999), Petrovaradinsku pukovniju (2000), Srijemsku županiju (2001), Virovitičku županiju (2002), Požešku županiju (2002),

8

9

82

Skok, P. (1951): "La linguistique de F. de Saussure et la toponymie". Actes et memoires du IIJ'm, congres international de toponymie et d'anthroponymie 2,125-132. Vidi: "Veroffentlichungen des Finnisch-Ugrischen Seminars an der Universitiit Miinchen". Serie A. Die historische Ortsnamen von Ungarn, Miinchen.

Život imena

Križevačku pukovniju (2003), Đurđevačku pukovniju (2003), Varaždinsku županiju (2006).10 Taj se niz nastavlja. Jedna i druga serija predstavljaju dragocjena vrela za toponimiju hrvatskoga sjevera. Bez njih više nije moguće ući u savsko-dravsko međurječje radi prouča­ vanja zemljopisnih imena. Ovdje ćemo spomenuti i ispis zemljopisnih imena sa sekcijskih karata 1: 100000 s oznakama vrste zemljopisnih objekata na koje se dotična imena odnose i šireg razmještaja tih toponima na sekcijskim zemljovidima. Uz ovu građu važni su nedavno izišli atlasi kao što su Veliki atlas HrvatskelI s preko 200 zemljovida i s ispisom toponima na tim kartama u omjeru 1 : 100000 sa 220 zemljovida i sa kazalom od 7500 zemljopisnih imena na tim kartama, Satelitski atlas Hrvatske,l2 te Leksikon naselja Hrvatske I-II B. Feldbauera i suradnika, Mozaik knjiga, Zagreb 2004. 2.6.1.4. MIKROTOPONIMIJA

Mikrotoponimija se nije mnogo obrađivala. Uz već navedene knjige Skokovo Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima,13 Šimunovićevu Bračku toponimiju 14 i Toponimiju hrvatskoga jadranskog prostoralS te Skračić evu Toponimiju vanjskog ruba zadarskih otoka 16 gotovo da nije bilo značajnije mikrotoponimijske monografije. Mnoge vrlo aktivne toponimijske zone prepuštene su zaboravu. Taj je zaborav tragičan jer je često vječan. Mnoge poruke u ovim spomenicima narodnoga pamćenja koje su naši predci ostavili u likovima i u imenskim sadržajima nismo proči­ tali niti smo te spomenike jezika i kulture sačuvali naraštajima. Bilo je u prošlom stoljeću mnogo nerazumijevanja i suviše malo poslenika, a društveni preobražaji bili su nagli, skokoviti, mnoga staništa raseljena i opustjela i mnogi toponimi zauvijek su se zaputili u muk i zaborav. 2.6.1.5. OJKONIMIJA

Hrvatska ojkonimija nije obrađena na zadovoljavajući način. Naime, hrvatska se onomastika dugo nije obrađivala po vrstama imena. Objavljeno je nekoliko monografija koje uprobiru etimološki obrađuju ojkonime na hrvatskom jezič­ nom prostoru. Napisano je nekoliko manjih i većih radova. Uz već spominjane tri knjige, i to Otta Francka, Studien zur serbokroatischen Namenkunde,17 Stanislawa 10

II 12 13 14

15

16

17

Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XiX. stoljeća, Biblioteka Hrvatska povjesnica, Hrvatski institut za povijest. Svi su zemljovidi rađeni u mjerilu l: 2800 bečkih cola (jedan col je 2,63 cm). Izd. Mozaik knjiga, Zagreb 2002. Izd. Naklada Ljevak/Gisdata, Zagreb 2004. Izd. Jadranski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1950. Šimunović, P. (1972): "Toponimija otoka Brača", Brački zbornik X, Supetar; drugo, dijelom prerađeno i dopunjeno izdanje: Bračka toponimija (2004), Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb. Šimunović, P. (1986): Istočnojadranska toponimija, Logos, Split; drugo, dopunjeno izdanje (2005) Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb. Skračić, V. (1996): Toponimija vanjskoga ruba zadarskih otoka, Književni krug Split i Matica hrvatska Zadar. Franck, O. (1930): Studien zur serbokroatischen Ortsnamenkunde, Leipzig.

83

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Rosponda, Poludniowo-slowianskie nazwy miejscowe Z sufiksem *_itj_,18 W. Lubasa, Slowotworstwo poludniowoslowiafzskich nazw miescowych Z sufiksami -ci, -ovci, -inci l9 te Šimunovićev rad Ojkonimija u knjizi Slovianska onomastyka (Encyklopedia, II, 183-191. Varšava - Krakov 2003). Ti su radovi, osim Franckova, pouzdana polazišta u daljnje osuvremenjeno istraživanje hrvatske ojkonimije. 2.6.1.6.

HRVATSKI ETNICI I KTETICI

U vezi s ojkonimima proučavali su se etnici i ktetici. U Hrvatskoj onomastici oni nisu još popisani ni obrađeni na zadovoljavajući način. Dosad su se njima bavili F. Gomer (1963) Die Bildung der Ethnika von Ortsnamen in Serbokroatischen Sprachraum (Wiesbaden), te St. Babić, Tvorba etnika u dijalektima i hrvatskom književnom jeziku ("Onomastica Jugoslavica" VI, 1976). U teorijskom smislu zanimljiva je knjiga Z. Bjelanovića, Imena stanovnika mjesta Bukovice (Split 1978). 2.6.1.7.

HIDRONIMIJA

U području hidronimijskoga istraživanja važno je dvoknjižje Ernsta Dickenmanna, Studien zur Hydronymie des Savesystems (Budimpešta 1939, te drugo dopunjeno izdanje Heidelberg 1966). Za slavensku, pa i za hrvatsku hidronimiju važno je djelo J. Udolpha, Studien zu slavischen Gewiisernamen und Gewiiserbezeichnungen (Heidelberg 1979) i rukopisna knjiga Dunje Brozović Rončević, Apelativi u hrvatskoj hidronimiji (Zagreb 1997) i "Hidronimi s motivom vrelišta na povijesnom hrvatskom jezičnom području" (Polia onomastica Croatica 6, Zagreb 1997, 1_40).20 Četvrta jugoslavenska onomastička konferencija u Portorožu 1981. bila je posvećena hidronimijskoj problematici (Ljubljana, Zbornik referatov 1981). 2.6.1.8.

ZEMLJOPISNA NOMENKLATURA

Hrvatski je zemljopisni pejzaž vrlo izdiferenciran i zemljopisnih je termina izuzetno mnogo. Njih su više proučavali strani slavisti u okviru Vasmerova Seminara na Sveučilištu u Berlinu. Iz toga su područja knjige J. Schiitza, Die geographische Terminologie des Serbokroatischen (Berlin 1957) i rukopisna knjiga G. Wippela, Die geographische Appellativa im Serbokroatischen (Berlin 1957), te rad J. Roglića, "Prilog hrvatskoj krškoj terminologiji" (Krš Jugoslavije, 9, 1974, 1-72). U knjizi Grundsystem und Terminologie der slawischen Onomastik obrađena je podrobno sa slavenskim terminologijama i hrvatska onomastička terminologija. 21 lS

19

20

21

Rospond, S. (1937): Poludniowo-slowianskie nazwy miejscowe z sufiksem '-itj-, Krakov. Lubas, W. (1971): Slowotw6rstwo poludniowoslowianskich nazw miescowych z sufiksami -ci, -ovci, -inci, Katowice. Vidi još: Šimunović, P. (2003): "Hidronimija", u knjizi Slovianska onomastyka. Encyklopedia, knj. II. Varšava - Krakov. (1983): Grundsystem und Terminologie der slawischen Onomastik. Skopje, Kazalo hrvatskih termina s oznakama u sustavu slavenske onomastičke terminologije vidi na stranama 369-375 (izradio p. Šimunović).

84

Život imena

2.6.1.9. HRVATSKA ANTROPONIMIJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA - IDEOLOGIZIRANA IMENA

Ratovi bivaju često označnicima prijelomnih zbivanja na mnogim područji­ ma ljudske djelatnosti. Njima nastaju promjene ideološke, političke, društvene i kulturne naravi. Svršetkom Drugog svjetskog rata i nastankom druge Jugoslavije zbivaju se goleme promjene. Jedne se ogledaju u masovnim preseljavanjima pučanstva: iz jednih krajeva u druge i drukčije, iz jedne nacionalne sredine u drugu. Druge se promjene zbivaju na ideološkom, političkom i vjerskom području. U Hrvatskoj su te promjene bile najizrazitije i imale su svoj odraz u jezičnim i posebice u onomast~čkim previranjima. U Hrvatskoj antroponimiji nakon Drugog svjetskog rata, zbog tadašnjih ideoloških razloga i priklanjanja državne i partijske vlasti jugoslavenskounitaristič­ kim i komunističko-boljševičkim idejama, prigušen je bio repertoar svetačko-bi­ blijskih i izrazito nacionalnih imena. Bilo je više slučajeva da su pojedinci svoja osobna imena svetačko-biblijska, ili drukčije nepodobna komunističkojugosla­ venskoj ideologiji, zamjenjivali narodnim imenima (Alojzije ---+ Slavko, Adolf ---+ Bratoljub), ili su svoja prezimena koja su bila nalik na prezimena tada politič­ ki nepoćudnih osoba oblikovali drukčije likom ili naglaskom (Pavelić ---+ Pavela/ Pavelić), ili su supružnice i srodne osobe zamjenjivale svoja tadašnja prezimena svojim djevojačkim prezimenima (neke supruge informbiroovskih uznika, a nekima je to bilo i naređeno)Y U hrvatskom antroponimijskom repertoaru pojavljuju se tada nove motivacijske skupine u osobnim imenima koja su nosila ideologijski naboj. Neka su imena bila motivirana imenima komunističkih prvaka: Lenjin, Lenjinka, Ninel (unazadno čitanje imena Lenjin), Staljinka; prezimena ruskih generala: Timošenko, prezimena ruskih pisaca: Gorki, imenima tada omiljenih lič­ nosti iz literature socijalističkog realizma: Korčagin (N. Ostrovski, Kako se kalio čelik), kasnije prezimenima kozmonauta: Gagarin, a onda po imenima umjetnih svemirskih satelita: Sputnjik, po imenu sovjetske države: Sovjetka, ruskih rijeka: Volga, Odesa, po drugim riječima ideološkog naboja: Borben, Iskra, po drugim političkim i ideološkim opredjeljenjima: Plana, Petoljetka (: petogodišnji plan socijalističkih država), Ideja, Pravda, Zrena (prema izrazu: "za Republiku naprijed!"), Remir (revolucija i mir) itd.23 Te motivacijske skupine bile su zastupljene i u osobnim imenima domaćeg ideološkog sadržaja: Tito, Pobjeda i Sutjeska (po uspješnim partizanskim borba22

23

Vidi u knjizi P. Šimunović, Hrvatska prezimena. Zagreb 2006, članak "Damnatio memoriae (uz neodgonetnuto prezime Hebrang)", 497-498. Takva imenovanja bila su vrlo popularna u ate iz iranom i boljševički ideologiziranom SSSR-u, te u drugim europskim socijalističkim državama. Ona su u tim zemljama trajala duže nego u Hrvatskoj, u kojoj su nakon 1948. ta i takva imena u 'povlačenju. Tada je pod utjecajem Zapada zapljusnuo val pomodnih imena. V. o tome u radu Petra Simunovića, "Pomodna osobna imena i njihovo ponašanje u jeziku", Jezik XII/S, 1965, 137-142. Neka takva imena mogla su u pojedinačnim slučajevima nastati ranije i nisu imala taj ideološki naboj, npr. Iskra, Drina, Tito itd.

85

Uvod u hrvatsko imenoslovije

ma na tim rijekama, kao svojevrstan zavjet - kako su to objašnjavali nadjevatelji tih i takvih imena). Imena Sinaj, Sinajka nadjevaju se djeci rođenoj u zbijegu u El Shattu na Sinaju, Njegoška je rođena za putovanja na brodu "Njegošu" itd. Za djelovanja tzv. Pokreta nesvrstanih zemalja neka djeca dobivala su imena po inozemnim vođama toga pokreta, osvjedočenim prijateljima Jugoslavije: Nehru, Naser, Sukarno, Indira ... Mnogo kasnije, u doba nacionalnog preporoda, za Hrvatskog proljeća 1971, u porastu su bila vladarska imena iz stare kneževsko-kraljevske dinastije: Borna, Trpimir, Zvonimir, Domagoj, Berigoj, Ninoslav, Krešimir, te osobito često Hrvoje i Hrvojka. Bilo je sličnih imenbvanja i u drugih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, osobito u onih koji su bili jače zahvaćeni ateizacijom poput Bugara i Albanaca, na primjer. Zabilježeno je i mnogo osobnih imena od etnonima: Hrvat, Srbin, Srpko, Ugrin, Slaven, Jugoslav, Krum, Ilir, Ilirka ... Odstupanja od hrvatskoga imenskog blaga i otklon od svetačko-biblijskih imena očitovali su se u još nekoliko dotad neuobičajenih semantičkih skupina: - po ukrasnim osobinama: Čarna, Bajna, Lijepa, Ubava - po izgledu tijela: Malena, Širna, Tanka - po vremenskim pogodama (vjetrovi, godišnja doba): Jesenka, Rosna, Ljetiea, Proljetka, Lahorka, Razvigor, Bura, Oluja, Studenka - po kteticima u službi osobnih imena: Zagorka, Primorka, Dubravka, Saraj ka, Sinajka. 24 Preobraćaj toponima u osobna imena zbivao se i prije u hrvatskoj antroponimiji: Dunaj, Velebit, Sava, Drina (imena djece hrvatskog kipara Ivana Rendića), a sličnu konverziju nalazimo već otprije i u prezimenima: Krajina, Bosna, Cetina itd. Pojava ideologiziranih osobnih imena u Hrvatskoj nije bila osobito djelatna, nije uhvatila dublje korijene. S pojavom Rezolucije Informbiroa i prekidom političkih i drugih veza sa zemljama tadašnjega socijalističkog poretka, imena ideološkog naboja koja smo navodili bila su u povlačenju i uskoro su nestala iz hrvatskog imenika. Pedesetih godina, zaokretom Hrvatske (i Jugoslavije) prema zapadnim zemljama, imena sovjetskoga ideološkog biljega, koja su dolazila filmom, lektirom, naobrazbom i slično, bivaju zamijenjena imenima zapadnih "junaka", najčešće junaka američkih filmova, žurnala, televizijskih serijala, javnoga, pogotovu estradnoga, glamurnoga života. Od tada u hrvatski imenik ulaze mnoga pomodna, u Hrvata dotad gotovo neovjerena imena iz neslavnih jezika, koja, doduše, ne nose ideo24

86

Vidi o tome u radu M. Šimundića, "Motivacija prostih osobnih imena u nas", Onomastica Jugoslavica, VII, 1978, 165-176. Bilo je tada u Hrvatskoj svakakvih, upravo nakaradnih imena, kao primjerice osobno ime Jamesdin (djelomično fonetski čitano ime i prezime rano preminulog i tada vrlo popularnog američkog glumca koji se zvao James Dean). I takva su imena svojevrsna ideologizacija. O sličnim nakaradnim imenima u Bosni i Hercegovini izvijestio je 1. Smailović na VII. jugoslavenskoj onomastičkoj konferenciji u Prištini 1987.

Život imena

loški sadržaj, ali svojim likovima teško se uklapaju u imenski i gramatički sustav hrvatskoga jezika. Takva su, primjerice, bila imena i prezimena na -i (-y); Džeki, Deri, Dženi, Džoni/Doni, Doly, Bili, otprije: Zorzi, Luidi, Rudi, a za njima se povode hrvatska pridj evska imena Mili, Dragi itd. U takvim imenima neutralizirana su morfemska i prozodijska sredstva za razlikovanje vokativa od nominativa, mogućnost dalje tvorbe hipokoristika postala je skučena ili nemoguća. Zbog istih likova u nominativu često je nemoguće prepoznati je li dotično ime pridruženo muškoj ili ženskoj osobi (imena Tonči, Viki nose npr. muškarci i žene). Imena na -i ulazila su i prije u hrvatski jezik, ali je takvih imena bilo malo i radijus proširenosti kudikamo ograničeniji. Negdje su dobivala takva imena oblik hrvatskih hipokoristika na -o: Rudo, Viko, Freda, negdje su se deklinirala po imenskom tipu Miirko-Miirka, dakle: Tonči-Tonča; Džeki-Džeka itd., drugdje se dekliniraju po n-deklinaciji: Tonči- Ton če ta, a najrašireniji je tip Džeki-Džekija-Džekijev. Ovaj tip sve više privlači domaća pridjevska imena, te nisu rijetki oblici Mili-Milija-Milije v, Dragi-Dragija-Dragijev. 25 Velika je ishitrenost u nadijevanju ženskih imena na konsonant i na -i: Dagmar, Rut, Ines, Dolores, Mirabel, Gertrud, Karmen, Felon, Ingeborg, Margot, Elizabet, Nives, Ester, Kim, Suzi, Mani, Magi, Gabi. Njihovo pritjecanje u pomodni hrvatski imenar zbiva se već desetljećima. Ta i takva imena opiru se deklinacijskim promjenama, postaju indeklinabilnima. Onemogućuju razlikovanje roda, broja; onemogućuju tvorbu hipokoristika i posvojnih pridjeva ... U novije vrijeme uvodi se za ženska osobna imena tipa Nives deklinacijski tip imeničke promjene i-vrste: N. A. V. Nives, D. L. Nivesi. 26 Taj tip imena nije, dakle, tvorbeno kreativan, on samo gomila imenske osnove, unosi neke nove motivacijske skupine. Njihov je broj u hrvatskom imeniku sve veći i njihova prilagodljivost jeziku minimalna. Zakon o osobnom imenu gotovo neograničenom slobodom izbora osobnog imena prepustio je taj izbor samovolji roditelja koji često nisu bili dorasli takvu zadatku. Birali su nakaradna, pomodna, ideologizirana imena koja su imena ta djeca, koja pri izboru nisu mogla imati nikakva udjela, ponijela i nosila sav život. Mnogi su se od nositelja takvih imena izlagali mučnim i skupim administrativnim procedurama zamjene imena, pa ipak su tragovi staroga imena ostajali u starijim osobnim ispravama i u sjećanju ljudi koji su dotične osobe poznavali pod starim imenima, pogotovu što su se ona isticala neobičnošću sadržajnih obilježja.

25

26

Čini se da imena imeničke kategorije nadvladavaju ona pridjevske. Usporedi za osobna imena: Jasna-Jasni (ne: Jasnoj), Slobodan - sa Slobodanom (ne: Slobodnim); Milna-Milni (ne: Milnoj), Primošten-Primoštenom (ne: Primoštenim) itd. Osobna imena na svaki se način nastoje supstantivizirati. Vidi S. Babić, D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, S. Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Izd. HAZU/Globus, Zagreb 1991, str. 609.

87

Uvod II hrvatsko imenoslovije

2.6.1.lO. NASILNA PREIMENOVANJA

Promjene u prezimenima (i osobnim imenima) koje su se zbile nakon Drugoga svjetskog rata odnose se na prezimena s područja Istre, grada Zadra i otoka Cresa, Lošinja i Lastova. Ti su krajevi Rapalskim ugovorom od 12. XI. 1920. pripali Italiji, a nakon 1943. ponovno priključeni Hrvatskoj (u okviru tadašnje Jugoslavije). U Istri su tijekom stoljeća živjele dvije etnije sa svojim prezimenskim sustavima: gradska romanska i seoska hrvatska. Prvoj je temelj romanski jezik i kultura gradskoga tipa, drugoj seoska kultura, hrvatski jezik na čakavskom narječju, staro slavensko pravno uređenje i glagoljica. Hrvatsku inteligenciju sačinjavalo je isključivo svećenstvo. Živjelo se mirno, odvojeno. Za preporoda početkom XX. stoljeća osnivaju se u nrvatskim selima škole, čitaonice, zadruge, "posujilnice". Počelo je sveopće narodno osvješćivanje. Zbivanja nakon Prvoga svjetskog rata, a osobito nakon Rapalskoga ugovora, kad ulazi talijanska vojska u Istru, započinje nasilno potalijančivanje: mijenjanje zemljišnih imena, talijanizacija prezimena i osobnih imena. Kako se Hrvati (i Slovenci) nisu pridržavali odredaba o preimenovanjima, donesen je godine 1928. zakon kojim se zabranjuje nadijevati djeci "smiješna" i "nemoralna" imena kojima se "uznemiruje javnost" (sic!). Ročanka Vjera Slava dobiva dekret po kojemu je ona Fedora Glorija, Puljanin Srećko Mihovilović postaje Fortunato Michieli, obitelj Skok u jednim selima postaje Scochi, a u drugima Salto "skok". Za sva hrvatska (i slovenska) prezimena i osobna imena pronalazili su talijanski "stručnjaci" talijanske likove. U tu svrhu bila je osnovana komisija, izdavane upute poput knjige Pretvaranja prezimena na talijanski oblik (1928).27 U Zadru i na spomenutim otocima ta su se preimenovanja provodila brzo i učinkovito. Preko 200000 osoba dobile su tada nova "talijanska" prezimena, kakva se rijetko ili nikako ne susreću na području Italije. Već 1943, nakon sloma Italije, narodnooslobodilački odbori u oslobođenoj Istri donose naredbu u kojoj je pisalo da se sva nasilno potalijančena prezimena, imena mjesta, sela, ulica i uopće svi prisilno potalijančeni nazivi i natpisi zamjenjuju starim hrvatskim imenima. Pravo, narodnosno stanje u Istri bilo je iskazano popisom pučanstva 1945. godine i publicirano u knjizi Cadastre national de l'Istrie, koja je bila predočena Savezničkoj komisiji za razgraničenje s Italijom. Po tom popisu pučanstva bilo je ustanovljeno da je u Istri živjelo tada 337408 stanovnika, od toga 234 166 Hrvata, ili 69,4%, i 92 788 Talijana, ili 27,5%. Očitovali su se tako u prezimenima narodnosni, konfesijski i ideološki utjecaji. Prezimena kao autentični spomenici tih stanja pokazala su biljeg istarskog hrvatstva unatoč tisućljetnom prebivanju njihovih nositelja s one strane granice gdje se nije ostvarivala hrvatska državnost. 27

88

Vidi podrobnije: J. Bratulić, P. Šimunović, Prezimena i naselja u Istri, I-III, Rijeka/Pula 1985. Uvodno poglavlje i Literatura (str. 35-36).

Zivot imena

Unatoč tome trebalo je u komunističkoj Hrvatskoj provoditi dugu, mučnu, kompliciranu i skupu proceduru za povrat osobnih imena i prezimena na njihov iskonski, hrvatski oblik. Zbog tih razloga ta provedba u potpunosti ni do danas nije formalno provedena. 28

Hrvatska osobna imena i prezimena u golemoj hrvatskoj dijaspori po europskim zemljama, a osobito u Njemačkoj, u kojoj nakon Drugoga svjetskog rata živi oko 500000 Hrvata, po zemljama Sjeverne i Južne Amerike i Australije imala su tešku sudbinu. 29 No kad je riječ o iseljenicima nakon Drugog svjetskog rata, valja istaknuti da se njihova prezimena nisu bitno izmijenila (većinom su to samo grafijske prilagodbe grafijskom sustavu jezika zemlje gdje hrvatski iseljenici žive), dok su mnoga osobna imena (osobito svetačka) dobila oblike kakvi su u tim (kršćanskim) zemljama. Suvremena osobna imena skupljena su u Rječniku osobnih imena M. Šimundića (Nakladni zavod Matice hrvatske, 1988), u navedenim knjigama Ž. Bjelanovića i Ž. Mandića te u drugim knjigama i raspravama. 2.6.1.11. ŠTOKAVIZIRANJE IMENA

Za I. i osobito II. Jugoslavije na hrvatsko se područje doseljavao nehrvatski (uglavnom srpski) živalj. Svakodnevno prožimanje, biološko i jezično, kao i unitaristička stremljenja jugoslavenskih vlasti imali su za cilj potiskivanje hrvatskoga jezika i njegovo "utapanje" u srpski jezik. Uvelike se bio izmiješao hrvatski i srpski imenski fond, a stalna hrvatska iseljavanja smanjivala su hrvatski prezimenski fond i entropiju pojedinih hrvatskih prezimena. Sve se više naturivalo mišljenje o jednom i jedinstvenom jeziku Hrvata i Srba i jedinstvenom imenskom i prezimenskom fondu. Mnoga zemljopisna imena s kajkavskoga i čakavskoga područja te šćakavski i ikavski likovi toponima sa štokavskoga područja postajali su štokavizirana, štakavizirana i jekavizirana imena. O razlikama imenskog i prezimenskog repertoara i imenskih formula u Hrvata i Srba raspravljam na drugom mjestu,30 a one su starije od nadnevka od kojega izlažemo promjene u hrvatskim osobnim imenima i prezimenima. 2.6.1.12. "INVENTARIZACIJA' IMENA

Nakon posljednjeg rata za uspostavljanje samostalne i neovisne hrvatske države, u mnoge napuštene krajeve doseljavalo je prognano hrvatsko pučanstvo iz opustjelih krajeva, iz drugih predjela Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te mnogi iz Srbije (Vojvodina i Kosovo). Ostaje zasad nepoznanicom koliko je prezimena p. Šimunović, "Istarska prezimena - narodnosni spomenici", u: p. Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing, Zagreb 1996, 340-352. 2. Usporedi u netom spomenutoj knjizi (bilj. 34) ove odjeljke: "Gradišćanskohrvatska prezimena" (str. 373-382); "Hrvati s dvije seob~ - Moravski Hrvati i njihova prezimena" (str. 383-388); "Imena i prezimena hrvatskih potomaka u Cileu (i drugim južnoameričkim zemljama)" (str. 389-406). >. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing-Tehnička knjiga (v. odjeljak "Hrvatski imenski i prezimenski sustavi", str. 27-41), Zagreb 2006. 28

89

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

tim preseljavanjima nestalo, koliko ih je uselilo, kolika je njihova entropija i kakav je njihov razmještaj. Hrvatska antroponomastika već je bila izradila Leksik prezimena 31 po popisnicama iz godine 1948, prije ondašnjih velikih migracija, djelo koje nije tako sveobuhvatno izrađeno ni u kojoj drugoj slavenskoj antroponomiji, te se po slovu prikaza u slavenskoj onomastičkloj literaturi smatra "grandioznim djelom hrvatske antroponomastike" (V. A. Nikonov), koje je uvelike pospješilo razvitak i proučavanje hrvatske antroponomastike. Godine 2008. izrađen je i tiskan veliki Hrvatski prezimenik, I-III, autora F. Maletića i P. Šimunovića,32 te knjiga P. Šimunovića Hrvatska u prezimenima kao separatni otisak. 33 Ta građa koja sadržava popis prezimena s naseljima i brojem prezimena u naseljima (I-II) i naselja s prezimenima, brojem nositelja i brojem obitelji, izrađen prema popisu s početka XXI. stoljeća (III. knjiga), dat će odgovor na mnoga antroponimijska, migracijska, demografska i druga pitanja. To djelo temeljna je građa za hrvatsku antroponimiju. 2.6.1.13. BIBLIOGRAFSKI MINIMUM

UZ spomenuti Hrvatski prezimenik, uskoro će po njemu biti tiskan i Obratnik hrvatskih prezimena i imena naselja. Tiskana je i velika iscrpna onomastička bibliografija34 do 1975. godine. U razdoblju poslije 1945. godine tiskane su mnoge monografije iz antroponomastike i o prezimenima s pojedinih područja kao što su: Istra, Gorski kotar, Lika, Bukovica, Šibenik, Split, Brač, Šolta, Pelješac, Dubrovnik s Konavlima, Međimurje, hrvatsko Podunavlje s obiju obala, Slavonija, hrvatski Bunjevci u Vojvodini, prezimena katoličkih župa u Bosni i Hercegovini u XVIII. stoljeću, prezimena zapadne Hercegovine koje navodim u osnovnom pregledu literature o hrvatskim prezimenima, v. Hrvatski prezimenik I, Bibliografija antroponomastičkih, demografskih, migracijskih i rodoslovnih jedinica, str. 127-165). U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu ispisana je i pohranjena antroponimijska građa nekadašnjega Čazmanskog kaptola, koja obuhvaća velik dio središnje Hrvatske i svu sjeverozapadnu Hrvatsku. Tim djelima proučavanje hrvatske antroponimije uvelike je olakšano. No potpun uvid u današnje stanje dobit ćemo nakon smirivanja golemoga antroponimijskog previranja izazvanog ratom te mnogobrojnim migracijama hrvatskog i nehrvatskog pučanstva na tlu Hrvatske, uključivši u ta previranja i skrb za povratak iz hrvatske dijaspore. Rad na zemljopisnoj terminologiji. Narodna zemljopisna nomenklatura na vrlo izdiferenciranom morfološkom reljefu, od ravničarskog, panonskog sjevera, pre31

32

33

34

90

Leksik prezimena SR Hrvatske. Uredili V. Putanec/P. Šimunović, Zagreb 1976, XIV + 765 str. F. Maletić, P. Šimunović, Hrvatski prezimenik, I-III. Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008. P. Šimunović, Hrvatska u prezimenima, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008. V. Putanec/P. Šimunović, Retrospektivna onomastička bibliografija do god. 1975, Izd. JAZU. Zagreb 1987, 405 str. s kazalima.

Život imena

ko središnje gorovite Hrvatske s istočnim obroncima Alpa i razvedenoga Dinarskoga gorja s velikim prostranstvima krša, do primorskih krajolika s preko tisuću otoka i grebena te uvala, zatona, prolaza, rtova, pličina i litica, vrulja, slatina - sve do podmorskog reljefa - vrlo je bogata, raznovrsna i u velikom postotku prisutna u zemljopisnim imenima svih vrsta: u ojkonimima, hidronimima, oronimima te osobito u mikro toponimima. Zbog vrlo izdiferencirane tvorbe i dijalekatnih obilježja bila je posvećena velika pozornost proučavanju etnika i ktetika. Etnike i ktetike bilježi veliki povijesni Akademijin Rječnik, a u pripremi je rječnik svih etnika i ktetika s područja Hrvatske s dijalekatnim likovima i lokalnom akcentuacijom. 2.6.2. Baze onomastičkih podataka: časopisi, skupovi, za onomastička istraživanja

rječnici

i druga vrela

2.6.2.1. ONOMASTIČKI ČASOPISI

Međuakademijski odbor za onomastiku sa sjedištem u Zagrebu počeo je izdavati časopis Onomastica Jugoslavica, koji je u svojih 14 svezaka izvršio golem utjecaj na razvitak onomastike. Godine 1992. taj se časopis gasi, a pokrenut je časopis hrvatskoga imena i pretežito hrvatske tematike Polia onomastica Croatica. Taj ča­ sopis okuplja iz sveska u svezak sve veći broj domaćih i inozemnih suradnika. U tisku je 18. knjiga za godinu 2009. Ovaj je časopis zapažen na međunarodnim onomastičkim kongresima i pohvaljen zbog tematike te grafičko-tehničkog uređivanja. 2.6.2.2. ONOMASTIČKI ZNANSTVENI SKUPOVI

Značajan poticaj razvitku onomastike izvršile su jugoslavenske onomastič­ ke konferencije u organizaciji Međuakademijskog odbora za onomastiku iz Zagreba. Prva u Tivtu (22-24. listopada 1975) bila je posvećena općoj onomastič­ koj tematici (Zbornik, Titograd 1976); druga je održana u Skopju (6-9. listopada 1977) i raspravljala o prožimanju toponimije i antroponimije (Zbornik, Skopje 1980); treća je bila u Dubrovniku i razmatrala je antroponimijsku problematiku i zemljopisnu terminologiju (vidi Onomastica Jugoslavica X, 1982); četvrta je bila održana u Portorožu (14-17. listopada 1981), a bila je posvećena hidronimiji i antroponimiji (Zbornik, Ljubljana 1981); peta je zborovala u Mostaru (9-12. listopada 1983), a tematika je bila povijesna onimija do kraja XVI. stoljeća (Zbornik, Sarajevo 1985); šesta je održana u Donjem Milanovcu (9-12.listopada 1985) i raspravljala je o povijesnoj onimiji do kraja XVIII. stoljeća (Zbornik, Beograd 1987); sedma je održana u Prištini (1987) i bavila se supstratnom balkanskom onomastikom i onomastikom na ovim prostorima nakon Drugoga svjetskog rata, a osma je bila u Podgorici (19-23. travnja 1990) i razmatrala je imenske strukture. Nakon Domovinskog rata Odbor za onomastiku pri Razredu za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti počeo je uspješno organizirati četverogodišnje znanstvene skupove, koje je nazvao "Skokovi dani", a posvećeni su etimološkoj i onomastičkoj problematici. Dosad su

91

Uvod li hrvatsko imenoslavlje

takvi skupovi održani u Zagrebu, Puli, Zadru, Krku, Vukovaru i Korčuli. Radovi s tih skupova tiskani su u početku u posebnim zbornicima, a zatim u ča­ sopisu Polia onomastica Croatica. Hrvatska je član Međunarodnog vijeća za onomastičku znanost, koje organizira trijenalne međunarodne kongrese na kojima redovito sudjeluju hrvatski onomastičari, članovi toga međunarodnog onomastičkog vijeća. Hrvatski su onomastičari sudjelovali i na slavenskim onomastičkim konferencijama i u slavenskim međunarodnim onomastičkim projektima. Ugled hrvatske onomastike dokazuje poziv Međunarodnog vijeća za onomastičku znanosti iz Leuvena da se 1990. međunarodni onomastički kongres održi u Hrvatskoj. Tada se već pripremala'srpska pobuna i agresija na Hrvatsku. Bilo je očito da se takvo zborovanje nije moglo održati u Hrvatskoj. 2.6.2.3. IZOBRAZBA PODMLATKA

Onomastička

znanost uključuje se sve više u poslijediplomski studij na zagrei zadarskom fakultetu, te na Hrvatskim studijima, a odnedavno se predaje i na redovitom studiju pri katedri povijesti hrvatskog jezika i dijalektologije. Današnja onomastička istraživanja prevladala su postulate starije onomastič­ ke škole, koja je u odabiru građe tragala etimološkim metodama toga vremena za jezičnim reliktima u imenima, a nije obrađivala imena sonomastičkoga gledišta, u prvom redu s onomastičke strukture i funkcionalnog priopćavanja onomastičke poruke. Danas se, dakle, istražuju imenske strukture na razini imena i imenskih elemenata, funkcioniranje imena u jeziku i govoru, jezične i izvanjezične (sociološke) poruke, u prvom redu etiologija imena, imenski razmještaj i njihova organiziranost u dotičnom prostoru te mijene imenskih oblika, uzroci tih mijena, učestalost pojavljivanja određenih tipova imena na vremenskoj okornici itd. Hrvatski onomastički pejzaž bio je povijesno-demografski i zemljopisno pogodan za razvitak onomastike. Različitost morfološkog pejzaža, slojevitost jezičnoga prožimanja i bogata aloglotska onirnija čine ovu znanost zanimljivom, ali i teškom. Ona je naš izazov. Na sreću izazvanih je u nas sve više. bačkom, riječkom, dubrovačkom

2.6.2-4. RJEČNICI.

Uz veliki povijesni Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, koji donosi ravnopravno onomastičku građu, valja podsjetiti na već spominjane onomastikone Geze Alf6ldyja (1969), Konstantina Jirečeka (1902-1904), Antuna Mayera (1957-59) te iz suvremene antroponimije rječnike Mate Šimundića Rječnik osobnih imena i njihovih izvedenica (1982), Prosvjetin imenoslov Milana Bosanca (1984), Imenoslov bačkih Bunjevaca Matka Peića i Grge Bačlije (1994). Izdani su povijesni zemljovidi kao što su Descriptio Histriae te dvije knjige Mirka Markovića, Descriptio Croatiae (1993) i Descriptio Bosniae et Hercegovinae (1993), a u pripremi je Descriptio Slavoniae s povijesnim prikazom naselja i stanovništva. Iz92

Život imena

daju se također Jozefinski katastri s hrvatskog povijesnog područja u okviru Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu. Literatura: Gabrić-Bagarić,

Darija (1989/1990): "Onomastisches Material in den iiltesten W6rterbiichern der serbokroatischen Sprache". Balkan-Archiv sv. 14/15, Hamburg. Autorica izvješćuje o antroponimiji (185-186), o ojkonimiji (186-189), o horonirniji (189-190), o hidronirniji (190-191), o etnicima i kteticima (191-194) u najstarijim hrvatskim rječnicima. Onomastičke kartoteke: Formiraju se i.popunjavaju dvije velike kartoteke onomastičkih podataka: a) kartoteka povijesnih toponima do kraja XVI. stoljeća za Povijesni hrvatski toponornastički rječnik

i

b) kartoteka povijesnih antroponima (osobnih imena i prezimena) za budući povijesni antroponimijski leksikon. Hrvatski onomastičari sudjeluju u međunarodnim (slavenskim) onomastič­ kim projektima i odborima te su redoviti sudionici svjetskih onomastičkih kongresa i česti sudionici slavenskih onomastičkih konferencija. 2.6.3. Rezultati Unatoč bijelim, neobrađenim prostorima na hrvatskom onomastičkom zemljovidu, hrvatska onomastika u prvoj polovici XX. stoljeća, osobito u aktivnom Skokovu razdoblju, bila je na samom vrhu europske onomastike. Nakon letargije 50-ih godina, ona se u drugoj polovici XX. stoljeća širinom pothvata u istraživanjima, raznolikošću obrade, novim metodama koje se primjenjuju u istraživanjima i rezultatima koji se postižu, vraća uz bok ostalim slavenskim onomastikama, kako se to jasno očitava u netom tiskanim knjigama Slowianska onomastyka. Encyklopedia, I-II (Varšava - Krakov, 2002-2003), u kojima je upravo hrvatska onomastika sustavno i cjelovito prikazana. Hrvatski onomastičari danas s ponosom ističu ove postignute rezultate u hrvatskoj onomastici: 1. Obrađene su, sondirane ili predviđene za rad najvažnije najaktivnije onomastičke zone u Hrvatskoj. 2. Skupljena je golema povijesna toponimijska građa do XVI. stoljeća 35 i antroponimijska građa nekadašnjega Čazmanskog kaptola koja je pripremljena za unos u računalni fond onomastičkih podataka. 36 3. Napisano je nekoliko desetaka uzornih monografija iz toponomastike i antroponornastike. Godišnja kurentna onomastička bibliografija broji preko stotinjak onomastičkih jedinica (vidi Folia onomastica Croatica). Ona pokazuje radnu dinamiku u onomastičkim istraživanjima. 35

36

Građa Građa

se čuva i dopunjuje u Zavodu za lingVistička istraživanja HAZU. se čuva u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Zagreb).

93

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

4. Obrađena je hidronirnija pojedinih porječja i hidronimijska nomenklatura.

5. Izdani su solidni zemljovidi s podrobnim kartama suvremenih toponima te povijesni zemljovidi (Descriptio Croatiaej37 za Hrvatsku i pojedine hrvatske pokrajine (npr. Descriptio Histriae).38 Tiskan je i Leksikon naselja Hrvatske 39 te abecedni odostražni (unazadni) rječnik Imena hrvatskih naselja Martine Grčević (Maveda i HFDR), Rijeka 2008. 6. Hrvatska onomastika gotovo je jedina jezikoslovna struka u nas sa svojim ča­ sopisom i gotovo jedina jezikoslovna struka sa svojim redovitim međunarod­ nim onomastičkim skupovima. 7. Hrvatska onomast~ka jedna je od rijetkih hrvatskih jezikoslovnih struka s izrađenom kompletnom bibliografijom 40 od nekoliko tisuća bibliografskih jedinica koje su tiskane većinom u XX. stoljeću. Opsegom i sadržajem ona je jedna od najopsežnijih onomastičkih bibliografija u slavenskim onomastikama. 8. Hrvatska onomastika jedina je među hrvatskim jezikoslovnim strukama koja je izradila svoju onomastičku terminologiju, i to po općeslavenskim onomastičkim terminološkim standardima. 41 Tim rezultatima kojima valja pridodati rezultate antroponomastičkoga rada, o kojem nisam ovdje priopćavao, možemo doista biti zadovoljni. Dužnost mi je napomenuti da se glavnina onomastičke aktivnosti u drugoj polovici XX. stoljeća obavljala u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, koji i dalje nastavlja rad na trasiranim, solidnim osnovama. 42 Rad na povijesnoj toponimiji. Skupljena je, sređena te dijelom redigirana građa za Povijesni hrvatski toponimijski rječnik, koji uključuje povijesne potvrde do kraja XVI. stoljeća. Izdana je povijesna ojkonimija komitata zagrebačkog, križevačkog, virovitičkog, varaždinskog, požeškog te srijemskog i bačkog (autori Georg Heller i Karl Nehring). Tiskane su vrijedne studije P. Skoka, V. Putanca, M. Suića, P. Šimunovića, Anđele Frančić, Živka Bjelanovića i drugih. Rad na suvremenoj antroponimiji. Tiskana je kapitalna knjiga hrvatske antroponimije, Leksik prezimena SR Hrvatske (1976) pod uredništvom V. Putanca i P. Šimunovića, te Hrvatski prezimenik u tri knjige (2008) F. Maletića i P. Šimunovića; izdane su tri knjige Prezimena i naselja u Istri (ur. Josip Bratulić i Petar Šimunović). S obzirom na metodologiju i rezultate važne su knjige Živka Bjelanovića Imena stanovnika mjesta Bukovice (Split 1978) i Antroponimija Bukovice (Split 1988), Onoma37

38

3' 40

41 42

94

Marković,

M. (1993): Descriptio Croatiae. Hrvatske zemlje na geografskim kartama od najstarijih vremena do pojave prvih topografskih karata, Naprijed, Zagreb. Lago, L. - Rossit, C. (1981): Descriptio Histriae. La penisola istriana in alcuni momenti significativi della sua tradizione cartografica sino a tutto il secolo XVIII, Lint, Trst. Feldbauer, B. i suradnici (2004), Mozaik knjiga, I-II, Zagreb. Putanec, V. - Šimunović, P. (1987): "Retrospektivna onomastička bibliografija, hrvatsko-srpska do godine 1975.", Djela Jugo.slavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 68, Zagreb. Drugi dio do godine 2000. izradili su P. Simunović, Dunja Brozović-Rončević i Ines Schaub-Gomerčić (u tisku). Vidi bilješku 21. Taj rad prikazao sam u posebnom (rukopisnom) radu za Spomenicu Instituta u povodu njegova SO-godišnjeg postojanja i organiziranog rada u njemu na hrvatskoj onomastici.

Zivot imena

stičke

teme (Zagreb 2007), knjiga Marka Peića i Grge Bačlije Imenoslov bačkih Bunjevaca (1994) i knjiga Milana Nosića Antroponimija zapadne Hercegovine (1988) te Anđele Frančić Međimurska prezimena (Zagreb 2002). Antroponimiju gradišćan­ skih Hrvata obrađivali su Robert Hajszan i Gerhard Neweklowsky, osobna imena u bunjevačkih Hrvata i hrvatsku toponimiju u Mađarskoj Živko Mandić, prezimena Hrvata u Rumunjskoj istraživao je Mile Tomić, a antroponimiju Hrvata u Molisama (Italija) P. Šimunović. Dugačak je popis antroponimijskih radova iz svih hrvatskih područja (v. V. Putanec i P. Šimunović, Retrospektivna onomastička bibliografija. Djela JAZU 68, 1987, te priručne bibliografije P. Šimunovića: a) Bibliografija antroponomastičkih, demografskih, migracijskih i rodoslovnih jedinica (u P. Šimunović, Hrvatska u'prezimenima, 2008, 392-461) i b) toponomastička bibliografija P. Šimunovića i Ivane Filipović (u P. Šimunović, Hrvatska toponimija, u pripremi). Rad na povijesnoj antroponimiji. Osobna imena u rimskoj provinciji Dalmaciji obradio je Geza Alf6ldy (1969), a prethrvatski antroponimijski sloj i najstarija potvrđena hrvatska narodna i kršćanska imena u dalmatinskim gradovima objavio je u već spominjanoj knjizi Konstantin Jireček (1902-1904), osobna imena na istarskim natpisima iz rimskoga doba monografski je i magistralno obradio Mate Križman (1991), a na ilirsku antroponimiju navraćali su se u nekoliko radova Duje Rendić-Miočević i Radoslav Katičić (vidi navedene bibliografije). Hrvatsku povijesnu antroponimiju istraživalo je nekoliko onomastičara: onu bunjevačkih Hrvata u Mađarskoj Živko Mandić (1987), povijesna prezimena Gorskog kotara objavio je Antun Burić (1983), šibensku antroponimiju Ivan Ostojić (1980) i Ante Šupuk (1981), splitsku Marina Marasović-Alujević (21993), trogirsku Mladen Andreis, pelješku i konavosku Nenad Vekarić i Niko Kapetanović, ličku i moslavačku Stjepan Pavičić (1967), ogulinsku Hrvoje Salopek (1999), gradačku Baldo Šutić, Miroslav Ujdurović i Milorad Viskić (2000), mostarsku, kreševsku i konjičku Nikola Mandić, duvanjsku Ante Ivanković (2001), slavonsku Stjepan Pavičić, Stjepan Sekereš i Ive Mažuran (v. Hrvatski prezimenik I, Bibliografija, 127-165). U pripremi je ispis antroponimije sjeverozapadne (banske) Hrvatske do XVI. stoljeća Mladena Pavera. Iz povijesne antroponimijske tvorbe, uz radove T. Maretića, P. Skoka, P. Šimunovića, V. Putanca i dr., značajna je monografija o sufiksalnom sustavu hrvatske (i srpske) antroponimije XII-XV. stoljeća, koju je napisala Irina M. Železnjak, Oče rk serbohorvatskogo antroponimičeskogo slovoobrazovanija, Kijev 1969.

2.7. Vrela za toponomastička proučavanja 2.7.1. Katastri Nedavno su objavljena tri inventara o katastarskim izmjerama u razdoblju 1818-1945. Gradivo katastarske izmjere za sjevernu Hrvatsku čuva se u Hrvatskome državnom arhivu, a za Dalmaciju i Istru u Državnom arhivu u Splitu. U inventaru Katastra Istre za razdoblje do 1945. godine samo katastarske skice i karte nalaze se u Državnome arhivu u Splitu, dok se katastarski elaborati i danas 95

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

čuvaju u Državnom arhivu u Trstu, premda su Ugovorom o miru između FNRJ i Italije od 10. veljače 1947. (Prilog XIV, član l) i Uredbe o ratifikaciji sporazuma između FNRJ i Italije (čl. 2, 6, 7 i prilog čl. 7) iz 1954. trebali biti predani Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Hrvatski državni arhiv u suradnji s Državnim arhivom u Pazinu sustavno snima sve gradivo katastra Istre (mape i elaborate), što se čuva u Državnom arhivu u Trstu, kao nadopunu gradiva koje se čuva u Državnom arhivu u Splitu. Katastarska izmjera hrvatskih zemalja (sjeverna Hrvatska ili banska Hrvatska, Dalmacija i Istra), što je prva sustavna izmjera, obavljena je u sklopu sustavne katastarske izmjere zemalja Habsburške Monarhije. Po caru Franji I. dobila je naziv franciskanska izmjera, a katastar nastao izmjerom nazvao se franciskanski katastar. Pripreme za franciskansku topografsku izmjeru poduzete su već 1806. godine, a cilj joj je bio uvođenje stabilnog katastra zemljišta kao pravednijeg sustava oporezivanja zemljišnih prihoda. Unutar Glavnoga stožera 1807. osnovan je Astronomsko-triangulacijski ured i Topografski zavod, 1810. osnovano je državno povjerenstvo za uređenje zemljarine i stvaranje novoga poreznog sustava, a 1816. godine osnovano je povjerenstvo za osnivanje katastra zemljišta. Konačno, 1817. objavljena je naredba o uvođenju stabilnog katastra. Radovi na izmjeri započe­ li su upravo na području hrvatskih zemalja, izmjerom Austrijskoga primorja koje je obuhvaćalo i današnju Istru. Izmjera Dalmacije počela je pet godina kasnije (1823), dok je izmjera sjeverne Hrvatske poduzeta 1847. godine. Naredbom od 23. prosinca 1817. godine osnovano je Dvorsko povjerenstvo za uređenje zemljoporeznog katastra u Beču. Za svaku pokrajinu osnivana su posebna pokrajinska povjerenstva, a na najnižoj razini bila su kotarska povjerenstva. Unutar Dvorskoga povjerenstva nalazila se direkcija i poddirekcija za trigonometrijsku trijangulaciju, kao centralna ustanova za trigonometrijsku izmjeru. Prije pristupanja izmjeri građani su pozvani da obilježe granice svojih posjeda, što je bila osnova za utvrđivanje granica posjeda i općinskih međa. Rezultat izmjere bilo je utvrđivanje površina particija, predjela, čestica te kontrolno računa­ nje površina. Dane su i upute za izradu pisanog dijela operata te su time izrađeni i popisi čestica. Sve je to bila osnova za izradu porezne procjene sukladno uputama od 12. rujna 1825. godine. Utvrđene su kategorije zemljišta svake čestice i čisti prihod kao osnova za porez. Svoje primjedbe i pritužbe mogao je dati svaki posjednik. Pravo žalbe bilo je utvrđeno uputama za zaprimanje i ispitivanje pritužbi i prigovora na rezultate katastarske izmjere, donesenima l. studenoga 1830. godine. Rezultat izmjere su pisani dio (elaborati) i kartografski dio (mape) katastarske dokumentacije: zapisnici omeđivanja općina, indikacijske skice, izvorni katastarski planovi i njihove litografirane kopije, upisnici čestica, abecedni popisi vlasnika, porezne procjene te žalbena dokumentacija. Kasnije, 70-ih godina XIX. stoljeća, obavljene su reambulacije pojedinih općina čiji su podatci uneseni u planove prve izmjere. Dok kartografsko gradivo sadržava podatke o imenima pojedinih predjela, pa je time i izvanredan izvor za toponomastička istraživanja, pisani dio (elaborati)

96

Život imena

sadržavaju opis granica katastarske općine, upisnik zemljišnih čestica, upisnik iznacrt nepodijeljenih posjeda, abecedni popis vlasnika zemljišta i objekata, poreznu procjenu te žalbe i odgovore na žalbe. Katastarsko gradivo povijesno je vrelo od neprocjenjive vrijednosti. Ono sadržava podatke koje nam omogućuju povijesno-geografska istraživanja prostora, kao i podatke koji su od izvanrednoga značenja za toponomastiku, studije o stanovništvu (prezimena, broj), posebno su značajna za gospodarsku povijest (podatci o posjedima, kulturama, prihodima, stočarstvu) te za povijest pojedinih naselja. Posebno je potrebno istaknuti sljedeće vrste podataka koje sadržavaju katastri: - Opis granica općine ili međašni opis u svrhu točnoga utvrđivanja i opisivanja granica svake općine. Indikacijske skice (posjedovni nacrti) daju potpuni sadržaj koji će se ucrtati i na katastarski plan pa se s njime i podudaraju. Izvorni rukopisni planovi sadržavaju podrobne gospodarske karte s iskazom načina korištenja površina (vrste kultura), upisom cesta, željeznica, zidanih kuća, javnih zgrada i njihovih naziva. Katastarski planovi reambulacije s kraja XIX. stoljeća. Upisnici čestica. Za svaku česticu upisan je broj čestice, ime i kućni broj vlasnika, kultura pod kojom se čestica nalazi (livada, oranica, vrt, voćnjak, vinograd, pašnjak, šuma, pustošina ili kuća), površina čestice te njezina klasa, što je bila osnova poreza. Abecedni popis vlasnika zemljišta i objekata sadržava popis svih vlasnika na području dotične općine navedenih abecednim redom slijedom njihovih prezimena. - Elaborati porezne procjene sadržavaju podroban gospodarski opis općine. Katastri koji se čuvaju u arhivima nezaobilazna su gradiva za najrazličitija povijesna i zemljopisna istraživanja, temelj su za istraživanja demografske strukture, prezimena, jedan od temeljnih izvora općenito za zavičajnu povijest. Vrelo koje se ne smije zaobići u toponomastičkim istraživanjima određenoga prostora. građenih čestica,

Literatura: Slukan-Altić,

Mirela (2000): Državna geodetska uprava 1847-1963. Inventar, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, str. 655. Slukan-Altić, Mirela (2001): Katastar Istre 1817-1960. Inventar, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, str. 109. Bajić-Žarko, Nataša (2006): Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju: Katastar Dalmacije 1823-1975. Inventar, Hrvatski državni arhiv i Državni arhiv u Splitu, Zagreb - Split, str. 890. 2.7.2. Povijesni ratni zemljovidi Slavonske županije. U Odjelu za zemljovide u Ratnom arhivu za Prvog svjetskog rata u Beču bile su donedavno pohranjene ove knjige s pečatom vojne tajne.

97

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Kao tajna ležale su u dubini arhiva, poznate samo malobrojnima. Ni od koga tražene, iščekivale su naklonost novoga vremena. U ovim knjigama koje je izdao i izvrsno opremio Hrvatski institut za povijest u Zagrebu opisana je Slavonija, staro Slovinje. U Slavoniji je rano potvrđeno hrvatsko ime: Hrvati kod Starih Mikanovaca i drugdje, koje u to doba ima gentilna, a ne narodnosna obilježja, ali kad kasnije iseljavaju Slavonci u Burgenland bivaju prepoznati kao gradišćanski Hrvati. Uostalom o tome svjedoči razmještaj prezimena Horvat! Ovaj militiirische Beschreibung ujedno je toponomastički popis i opis. Vjernost imena i vjernost reljefa u najstarijem atlasu do zadivljujućih podrobnosti. Zemljovidi su rađeni tehnikom finog crteža i akvarela. Upisani su puteljci i ceste, vinogradi i oranice, šume i goleti, brda i dolovi, potoci i rijeke, jezera i močvare, sela i gradovi, te granice na Savi, na Uni prema ondašnjem Osmanskom Carstvu. Vojne karte oduvijek su bile tajnom. Sve dok ne zastare strateški objekti na njima upisani. Usvajanjem simbola i značenja pojedinih boja ovi se zemljovidi čitko i slojevito čitaju. Boje su u dvojakoj ulozi: značenjskoj i doživljajnoj: oranice - bijelosiva, pašnjaci - zeleni, vinogradi - smeđi s viticama trsja, šume prekrivene blijedim tušem, a drveće crtano crnim. Gradska i seoska naselja nisu ucrtana kružićima (isti kružić: Čazma, Daruvar, Pakrac, Požega, Našice ...). Prikazani su zbijenošću ili ušorenošću ulica, brojnošću zgrada (crveno, kao i crkve, srušene utvrde, kameni križevi i kameni mostovi, oni od drva obojeni su crno). Vode su kao: rijeke, močvare, ribnjaci, vrela - modri. Ceste i putovi različito su predočeni. U komentarima ovih karata pročitao sam kako je po slavonskom blatu po osam volova vuklo kola. Možda je doista bio golem civilizacijski pomak izvući takva kola iz panonskog blata (Panonija i jest blato, Blatni grad, Balaton) i postaviti ih na rimske ceste (one Podravinom od Petovija do Bolentia, do Jovallia, do Murse Minor, do prave Murse; i one Posavinom od Andautonije, do Siscije, do Servitiuma, do Marsonije, do Certise i Cibala, do Sirmija, do Singidunuma itd.). Udaljenost na ovim kartama mjeri se ljudskim mjerilima: satima i koracima. Za 6000 koraka potrebno je sat hoda. Jezik je zemljovida slika grafičkih znakova i boja. Ovi su zemljovidi dekorativne slike. Neke od njih vise kaširane na mojim zidovima zbog likovnog ugođaja. Tekst koji je po svojoj naravi linearan, na zemljovidu je sveobuhvatan. Čita se u svim smjerovima: linijom pravom i krivom i isprekidanom. Zemljovid vrvi informacijama. Ono što je upisano na zemljovidu nije upisano u krajoliku. Što je čovjek više ovladao prostorom, zemljovid je sadržajniji. Na njemu nije samo reljef - natura, nego i kultura -ljudska djelatnost. 98

Život imena

Upisana imena na karti nadjenuta su u različitim vremenima, od različitih naroda, na različitim jezicima. Projicirana na karti: ona su sintopijska isinkronijska. Uključena u druge sustave, s obzirom na namjenu karte u prvom redu. Ako je riječ o imenima koja su preuzeli Hrvati od prethodnika, valja nam reći da hrvatski sjever nije bio za hrvatske doseobe tabula rasa. U toj hrvatskoj "Mezopotamiji" dočekali su Hrvate i Siscia, i Marsonia, i Servitium, i Uica (amne), i Basante, i Sirmium (Serem), jer su Hrvati nakon doseobe ta imena čuli i prilagodili ih svojem tadašnjem hrvatskom jeziku: Sisek, Mrsunj, Srbac, Vuka, Bosut, Srem. Ta su imena prve potvrde hrvatske prisutnosti, naši najstariji spomenici. Požega se zvala Inserum ("požgana"), Sopje se zvalo Bulentum (današnji Sopot). Isti je to motivacljski milje. Mnogo je imena potvrđeno u XII. i XIII. stoljeću. Tada se već gase starohrvatske župe i stvaraju kraljevska nadarbinska imanja. Utvrde, castra uz Dunav, u Povučju i Pobiđu: Valko, Varad-Gradac, kao Varažd-in: Čepin, Sotin, Petrovaradin, Nemetin, Voćin, Apatin, Pačetin, Bršadin (Borsod), Borosin (Boroš) ... Segedin, Budin ... Mađari dolaze u X. stoljeću na staro kulturno tlo u Povučje, uz Dunav. Hrvatska paorija je između Bosuta i Dunava; Biđa i Vuke. Ista motivacija: Vašaroš - Tržac. Na zapadu je mađarski utjecaj neznatan. Hrvatska imena dijelimo na ona koja potječu od antroponima i ona koja potječu od imenica i toponima. Potonja se dijele: 1. s obzirom na reljef, izgled i sastav tla (prirodni aspekt imenske motivacije): pulja, Privlaka, Otok, Dol, Homog "pijesak", Lazi 2. ljudska djelatnost (kulturni aspekt imenske motivacije): Varoš, Varasd/Gradac, Gradišće, Gat, Klisa, Vas, Vasica, Nuštar, Monoštor (Nagy Olasz), Beli Manastir (Monoštor de origine Peel), kao Bjelovar (Beloblacka reka), Virovitica ... 3. vode: Dobra voda, Vodokalj, Strug, Brod, Slatina, Palača, Berga ... 4. flora: Lipik, Brizna, Cernik, Hrastovo, Brestovac, Orašje, Oriovac, Bučje, Komletinci (komio "hmelj"), Szilos (szil "brijest"), Kenderes (kender "konoplje"), Erdut "šuma" itd. Imena od antroponima: A. Karakteristična su za Slavoniju imena na -ci (-ovci/-evci, -inci) dodano imenu rodočelnika. To su patronimni ojkonimi: -ovci: Bogdanovci, Čakanovci, Mikanovci, Marinovci -evci: Karaševci, Andrijevci, Komarevci -inci: Tordinci, Vođinci, Petrošinci. To je najstarija i najrasprostranjenija kategorija imena u slavenskoj (i osobito u slavonskoj) ojkonimiji. Mnoga od njih potječu iz vremena rodovskih zajednica, iz vremena kad još nema stalnih naselja, kad ljudi žive od skupljanja plodina, od stočarstva. Napasuju svinje po hrasticima. U Slavoniji su to mala, najbrojni99

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ja i najrasprostranjenija naselja s još živom vezom s rodom. Snesasušenom "rodovskom pupkovinom". B. Kad su ti sufiks i dolazili na apelativ ili toponim, bivali su etnički ojkonimi: Slatinci, Gradinci, Gatinci, Križevci, Podgajci, Odvorci. Sadržaj je "mnoštvo koje je naselilo dotični lokalitet". To su već stalna naselja. Nova stvarnost. (U južnoj Hrvatskoj takva su imena po postanju na -jane: Kamenjane, Ramnjane). Više nije motiv pleme, rod, bratstvo, nego teritorij, "ljudi koji žive na teritoriju iskazanom u osnovi imena i prepoznatljivi su imenskim formantom". C. S feudalizacijom, s prisvajanjem zemljišta, nastaje brojna skupina posjedovnih ojkonima: Ilača (: Ilac), Bid, Vučji dol, Banča Vas (: Banac), Ivankovo, Mohovo, • Domaslovovo... Univerbizacija: Herijevac, Vidovac, Miijanovac, Opatovac ... D. Patrociniji: Dimitrovci (Mitrovica), Vinkovci, Rokovci, Damjanci (u južnoj Hrvatskoj su to ona hagionirnska imena sa sut-). E. Etnonimi: Nimci (1240. Nemti), Hrvati (1223. Croat, 1332. Choruati) i kasnije Morovlasi, Parva Valachia i mnoga imena s atributom vlaški (kao u Lici i Gorskom kotaru). F. Imena po zanimanju tek su u nastajanju. Ta je skupina karakteristična za Srednju Europu s nastankom suburbija, trgovišta. Ovdje ima seoski karakter: Svinjarevci, Svinjar (= Davor), Kovačevci, Lučari, Rešetari itd. Novaci i Novoselci odražavaju individualnu seobu. Takve su individualne seobe u nas najslabije proučene. G. Imena po danima u tjednu: ČetvrtišćelChwthtthekhely, Torčec, Torčišće, Središće (: sreda), Subocka, SoboticalSzombathely, Nedelišće. Motivirana su tjednim sajmovima. S Turcima naseobinska i narodnosna slika stubokom se bila izmijenila. Sava je za turskih osvajanja prestala biti granicom. Pred Turcima i s Turcima dolazi iz unutrašnjosti jugoistočne Bosne (Stari Vlah, Rumija, Romanija, Pešter, Prlitor) vlaška populacija. U Slavoniji su bili posvuda zbjegovi. Neće ipak biti toč­ na tvrdnja nekih povjesničara kako je u istočnoj Slavoniji i Srijemu malo tko ostao od starog hrvatskog žiteljstva. Ne postoji terra deserta. Hrvati su u krajevima paorije bili naseljeni daleko od putova, u malim selima. Sklanjali su se po močvarištima Spačve, u mnogim gustim šumama i povremeno se vraćali u svoje domove. Svjedoči o tome toponimija i autentični slavonski govori sačuvani u tim krajevima do danas. Dijalektološki atlas Slavonije bio bi jednako zanimljiv kao i top onomastički impostiran zemljovidni atlas. Vlasi su naseljavali lijevo Povučje, kulturno tlo iz kojega su se iselili Mađari. Vlasi su u Požeškoj županiji, i to kao humantni stočari po Požeškom gorju. Pun ih je bio Papuk, Ravna gora, Krndija. Vlasi su u Maloj Vlaškoj. Tamo su bili zatekli prilično pust kraj. Tamo im nije imao tko predati stara imena pa stvaraju svo100

Život imena

ja: Okučani (Sloboština, Dijanovac), Daruvar (Podborja), Španovica. Jekaviziraju ojkonime: Bijela stijena. Ni Vlasi ni Srbi nisu stvarali nova naselja i nisu razumjeli mnoga imena. Nazvali su naselje Slobodna Vlast, a ono se zvalo Slobodna Vas, te je nosilo drugi motivacijski sadržaj. Turci su naseljeni u oazama, pretežito u gradovima sa svojom urbanonimijom: čaršije, mahale, džamije, ćuprije, kasabe, surduci, čardaci, avlije ... Za turskog vladanja u Požegi je 15000 islamiziranih stanovnika; u okolici do 9000 katolika i 1500 pravoslavaca. Izgonom Turaka iz Slavonije i Srijema prelazi u Bosnu 100000 sljedbenika islama. S njima odla"i i znatan broj Vlaha bojeći se osvete. Iz Bosne dolazi 80000 Hrvata i isto toliko Srba sa "doseobom Srbalja". To je dotad najveće preseljenje pučanstva u Europi. Ovi zemljovidi sačuvana su pozornica tih zbivanja. Imena ni u prostoru ni u zemljovidima nisu jednako gusto raspoređena. Što je čovjek više gospodario prostorom, imena su u njemu bila gušća. Ovi zemljovidi zorno i uzorno upozoravaju na to. Imena nastaju najdemokratskijim postupkom. Od puka koji je stoljećima u njima slagao svoje iskustvo. Ona pišu najobjektivniju povijest. Imena nastaju u zavičajnom idiomu. Ona su ogledalo i proteg izvornoga govora. Imena se vezuju uz nepomične i nepomičijive zemljopisne sadržaje. To su nepogrješive izoglose svjedočanstva da se ono što je sadržano u imenu zbilo upravo na tom mjestu. Imena balzamiraju svoje oblike u času nastanka (Bosut, Valko, Srijem, Magića Mala, Oriovac, Dobrava, Voćinci, Brizna, Ilok). Imena nose objektivni stvarni sadržaj. Vjerodostojan jezični izraz. Ona su na prostoru ovih županija, na ovim zemljovidima, zrcalo prožimanja hrvatskoga duha i kulture s kojima je hrvatski puk dolazio u doticaj: s romanskom, posredno s ilirsko-panonskom, mađarskom, vlaškom, srpskom, turskom, a kasnije s njemačkom, češkom, slovačkom, rusinskom, te opet kasnije sa svojom: bosanskom, ličkom, gorskokotarskom, dalmatinskozagorskom populacijom i drugima. Imena na ovim zemljovidima bit će još dugo nepročitana knjiga kojoj se valja navraćati. Prije osamdesetak godina na ninskim su arheološkim ostatcima stajali arheolozi don Frane Bulić i don Luka Jelić. Razgovarali su: "Otkrili smo nekropole, crkve vladara hrvatske narodne dinastije, znamo njihovu kronologiju, ali o onoj pravoj svakodnevnoj povijesti, o onom dnevnom življenju ne znamo zapravo ništa." U ovim knjigama sa "slikama" i imenima prisutna je ta jezična arheologija kojom se raskriva ona svakodnevna povijest mukotrpnog življenja. Iona jezič­ na, naravno. 101

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Ali ne zavaravajmo se. Na terenima živi nekoliko puta više imena koja na kartama nisu unesena. U vremenu velikog civilizacijskog progresa, depopulacije i nestajanja sela, velikih poljoprivrednih kombinata i komasacija zatiru se mnoga imena. Gdje nema ljudi, ni imena ne vide razloge svojega opstanka. Žure, žure neumitno u mijenu i u zaborav. Imamo li snage, volje i sredstava da se ona skupe i sačuvaju? 2.7.3. Urbari Urbari (srednjovjekovno latinski urbarium, prema urbor ili urbar: obrađeno kmetsko zemljište) predstavljaju zbirke propisa o feudalnim davanjima ovisnih seljaka vlastelinu te se po njima uređivali i drugi odnosi vlastelina i kmetova i njihove uzajamne dužnosti. Urbarsko gradivo može se podijeliti na potpune urbare (koji sadržavaju popise podložnika, veličinu njihovih davanja) i na urbarijalne isprave (normativne odredbe o davanjima i odnosima na vlastelinstvu). Već Statut Zagrebačkoga kaptola (1334-1356) regulira odnose među kanonicima, ali sadržava i opširne odredbe o davanjima kaptolskih kmetova, o nači­ nu skupljanja crkvene desetine i o položaju predijalaca. Urbar pavlinskoga samostana u Strezi iz 1477. osnovno je vrelo za proučavanje agrarnih odnosa u srednjovjekovnoj Slavoniji u drugoj polovici Xv. stoljeća. Urbar Modruškoga vlastelinstva iz 1486. pokazuje prilike na feudalnom vlastelinstvu koje su opustošili Turci. Iz Xv. stoljeća sačuvano je još desetak neobjavljenih urbara i veći broj urbarijainih isprava. Posebno su značajni urbari za povijest Istre. U njima se, osim društvenih odnosa, odražavaju i etnički odnosi. Veći je broj istarskih urbara objavljen. Temeljnu zbirku urbara za područje Banske Hrvatske objavio je R. Lopašić već 1894. U toj su zbirci tiskani urbari za vlastelinstva Dubovec, Grobnik, Novi Vinodolski, Ozalj, Rakovec i dr. Kasnije su publicirani urbari za Vinodol, stubičke posjede (1576) i dr. Kako su zbog iskorištavanja podanika izbijale bune, u XVIII. stoljeću državna je vlast počela donositi norme koje su određivale najvišu granicu kmetskih podavanja, a zbirke tih propisa zvale su se također urbarima. Marija Terezija izdala je 1756. takav urbar za slavonske županije: virovitičku, požešku i srijemsku (Slavonski urbar), a u razdoblju između 1775. i 1780. za hrvatske županije zagrebač­ ku, varaždinsku i križevačku (Urbar za Bansku Hrvatsku 1779). Zakonom su urbarijaini odnosi uređeni 1836. i 1840. Ukidanjem kmetskih odnosa (1848. i 1853) urbari gube svoje značenje. Najveći dio urbara čuva se u Kaptolskome arhivu u Zagrebu i u obiteljskim arhivima. U Hrvatskome državnom arhivu čuvaju se popisi desetine idevetine u Hrvatskoj za razdoblje 1594-1775. te urbarski spisi i popisi posjeda za razdoblje 1564-1848. Premda su urbari nastajali u prvom redu kao vrela za gospodarsku povijest, oni su prvorazredno vrelo i za toponimiju i za antroponimiju. 102

Život imena

*** Terezijanska urbarijaina regulacija je sustavno proveden postupak na područ­ ju zemalja Habsburške Monarhije koji je trebao, na javnopravnim osnovama, urediti gospodarske i pravne odnose između podložnika i osigurati plaćanje poreza državnom eraru. Ovaj je postupak posebnu važnost imao u ugarskom dijelu Monarhije u kojemu je neplemić ko stanovništvo i nadalje ostalo jedinim nositeljem porezne obveze, a plemićki sabori su na razne načine pružali otpor zadiranju države u odnose između podložnika i vlastelina. Zbog toga je urbarijaina regulacija u ovim zemljama provedena putem kraljevskih odredbi i preko administrativnog aparata podređenog središnjoj upravi.

U Hrvatskoj Je urbarijaina regulacije započela odredbom Marije Terezije (odatle i naslov: Terezijanska urbarijaina regulacija) 1773. godine, a završena je donošenjem Hrvatskog urbara 27. studenoga 1780. godine. Postupak je proveden u tzv. "gornjim hrvatskim županijama": Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj, a tijekom provedbe proširio se i na područje Severinske županije. U postupku provedbe urbarijalne regulacije izvršeno je utvrđivanje postojećeg stanja urbarijainih odnosa na razini sučija za svako pojedino podložničko selište, odnosno domaćinstvo. Na temelju uputa i prikupljenih podataka provedeno je uređenje podložničkih selišta te izračun godišnjih obveza, a sukladno tome utvrđena su i podavanja podložnika prema općim odredbama novog urbarijalnog uređenja. Novi odnosi iskazani su za svaku sučiju, odnosno selo, u zasebnim urbarima i urbarijalnim tablicama. Te odredbe uredile su gospodarske i pravne odnose između podložnika i vlastele i uspostavile upravno uređenje na razini osnovne jedinice feudalnog poretka, što su bile seoske općine, odnosno sučije. Postupak je proveden u svim spomenutim županijama, te je krajem 1780. godine proglašen zajednički urbar za Hrvatsku. Ova rješenja su, uz manje izmjene, potrajala sve do sredine XIX. stoljeća. Urbarijalnom regulacijom nastali su spisi koji sadržavaju podatke značajne za povijesna, gospodarska, demografska, sociološka, etnološka i druga istraŽivanja. Na temelju dokumenata nastalih ovim postupkom urbarijalne regulacije moguće je utvrditi gospodarsku i demografsku strukturu sela kao što su imovinski status, brojnost stanovništva, identifikaciju stanovništva prema preZimenima te iscrpni pregled toponima u pojedinim selima odnosno sučijama. Literatura o urbarima na našem području odnosi se najvećim dijelom na razdoblje do kraja XVII. stoljeća (LopaŠić, Adamček, Tkalčić, Laszovski, Kampuš i drugi). O terezijanskoj urbarijalnoj regulaciji za područje današnje kontinentalne Hrvatske opća istraŽivanja proveli su M. Vežić u radu "Urbar hrvatsko-slavonski", koji je objavio veći dio odredbi i uputa o urbarijalnom uređenju. Za područ­ je Slavonije analizu i prikaz postupka terezijanske urbarijalne regulacije obradio je J. B6sendorfer u knjizi Agrarni odnosi u Slavoniji. M. Lanović u knjizi Privatno pravo Tripartita donosi pravne odredbe vezane uz terezijanske urbare. Uz ove 103

Uvod u hrvatsko imenoslovije

postoje i radovi koji su prikazivali pojedine dijelove ovoga postupka B6sendorfer, Karaman, Erceg i dr.).

(Bojničić,

Dokumentaciju terezijanske urbarijalne regulacije čine zapisi - dokumenti nastali u okviru županija, a na razini sučija u neposrednoj provedbi toga postupka. Ti se dokumenti nalaze u arhivskim fondovima županija za sjevernu Hrvatsku, ali i u obiteljskim, vlastelinskim i drugim fondovima i zbirkama u našim i stranim arhivima i nearhivskim ustanovama. Za proučavanje onimije i toponimije u Dalmaciji i Mletačkoj Istri, uz matične knjige, najznačajniji su bilježnički spisi, kao i spisi inventara i oporuka, contralitterae. Dio toga gradiva je za razdoblje do 1500. godine objavljen u Zadru, Šibeniku i HAZU. Usp. npr: Spisi kancelarije Pantina de cha de Pesaro (1441-1443) za Šibenik. Za Zadar: Andrija pok. Petra iz Antua 1353-1355,2 sveska; Trogirski biljnici 13. i 14. st. koje je objavio M. Barada. 2.8. Etimologija Pronaći prapočetak imenu bio je cilj onomastičkih istraživanja. Današnji hrvatski prostor obilovao je oduvijek predslavenskim imenima i ona su pobuđivala osobitu pozornost jezičara koji su se bavili supstratnim, poglavito tzv. "ilirskim" ostatcima što su posredništvom romanskih jezika ušli u hrvatski imenski fond. Imena se nisu istraživala kao sustav za imenovanje jedinki koje identificiraju i tako ih izlučuju iz vrste kojoj su pripadale. Na ime se gledalo kao na jezični podatak koji je davno ukotvljen u prostor koji valja imenovati (toponim) ili kao znak koji je pridružen osobi i davno povijesno zasvjedočen (antroponim). Ta duboka vremenska okomica nosila je obavijesti svoje davnašnjosti i pružala mogućnost poredbenih jezičnih istraživanja. Ime se proučavalo slijedom svojih povijesnih potvrda i likovi na kojima su se zapažale mijene bili su u povijesnom slijedu važni pokazatelji jezičnog razvitka i jezičnih mijena, što je osobito dolazilo do izražaja u starijim stadijima jezičnih simbioza, to jest u kontaktnoj onirniji. Dijalektolozima su toponomastički podatci vezani za mjesto bili važnim potvrdama areaInoga prostiranja jezičnih pojava koje su se istraživale dijalektološkim metodama. Svi ti pokušaji objašnjavanja imena nosili su u sebi etimološko-genetski pristup i takva etimologija trebala je uglavnom odgovoriti na pitanja: kojem jeziku pripada korijen sadržan u imenu, što bi značila riječ u imenskoj osnovi. Takav etimološki pristup imenima vuče u hrvatskoj onomastici svoje recidive do danas.

2.8.1. Skokova primjena etimološke metode u onomastici Akademik Petar Skok, istražujući nesonime na hrvatskome dijelu Jadrana, utvrdio je one predslavenskoga i hrvatskoga postanja. Predslavenske je svrstavao u: a) ilirske, b) grčke i još starije mediteranske, koji su pripadali danas još nepoznatim lingvističkim etnijama. U prepoznavanju tih jezičnih elemenata vodio se ovim kriterijima: 104

život imena

1. ispravna je ona onomastička potvrda koja se očuvala u neprekidnoj tradiciji:

latinskoj ili grčkoj, romanskoj i hrvatskoj (npr. Drido, starohrvatska prilagodba latinskoga pridjeva dridisticus > Drid *- Orido; Solentia > hrv. Sulet (= Šolta) *- Olentia, Siscia> Sisak *- Segestica 2. opetovanje toponima (na udaljenim mediteranskim prostorima): Kissa (danas Caska) na Jadranu i polis Kissa u Mauretaniji; Apsarum (Osor) na Jadranu i Apsaros na Pontu; Arba (Rab) na Jadranu i Arba u Hispaniji Baetici; Issa (Vis) na Jadranu i Issa na Lesbosu; Pharos (Hvar) na Jadranu te u blizini Aleksandrije, u Egeju i na Helespontu. Glasovne podudarnosti u imenima pokazuju da se vjerojatno radi o mediteranskom supstratu, ali se na tumačenje znače­ nja u imensld.m osnovama zasad ne može pomišljati 3. na širim se jezičnim prostorima u različitim imenima pojavljuju slični ili identični završni segmenti koji se mogu manje-više poistovjetiti stvorbenim morfemima, npr. -ona (Flanona, Salona, Narona); -este/-ista (Tergeste, Bigeste, Nareste, Ladesta), -en t (Pinquentum, Parentium, Colentium, Solenta), -unt- (Pituntum, Diluntum, Maluntum (Molat) 4. opetuju se slični i identični segmenti imena: bist- (Bistua, Bista, Biston), scard(Skarda, Scardona, Skrad), jad- (fader, Jadrija, Odra) itd. 5. arheološki i drugi spomenici materijalne i duhovne kulture svjedoče posredno o vremenu nastanka te tako definiraju gospodarsko značenje ili strateški položaj imenovanoga objekta. Pri tome su naravno za mlađe (romanske) toponime važni lingvistički kriteriji koji u imenskim prilagodbama pokazuju vrijeme svojega ulaska u hrvatski jezik. Takav način etimološkog istraživanja - iznaći imensku osnovu, odrediti njezinu jezičnu pripadnost, povezati obličnu sličnost imena šire i različite jezične pripadnosti, te tumačenja značenja (a vrlo izuzetno) i strukture imena - nastavlja se gdjekad u hrvatskoj nesonimiji i hidronimiji, tj. u imenima koja uglavnom pripadaju supstratnim, prethrvatskim jezičnim slojevima. 2.8.2. Suvremeni pristupi etimološkom istraživanju u onomastici kad apelativ od kojega je dotično ime stvoreno napušta imeničko područje u kojemu je kao apelativ štogod označavao, i prelazi u imensko polje u kojem kao ime štogod imenuje - otkrivamo splet okolnosti koji je izazvao motiv imenovanja, ili šire - etiologiju imena. Danas kao priručnike onomastičkog istraživanja u Hrvatskoj imamo vrlo podroban povijesni rječnik hrvatskoga (i srpskoga) jezika, u kojemu je moguće pratiti razvitak značenja pojedinih riječi i imena; imamo rječnik hrvatskoga srednjovjekovnog latiniteta koji pomaže objasniti mnoge toponime romanskoga postanja; izvrstan Skokov Etimologijski rječnik; podroban popis svih prezimena te njihov broj i njihov razmještaj u Hrvatskoj; vrlo mnoge dijalekatne rječnike; vrlo iscrpnu onomastičku bibliografiju; prilično dobro istražene dijalekte za hrvatski dijalekU

času

105

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

tološki atlas s podacima koji će uskoro biti dostupni na internetu, te se s prilično uspjeha može objasniti etimologija mnogih imena metodom kakvu zahtijeva suvremeno onomastičko istraživanje, gdje se vodi računa o zemljopisnim, povijesnim i svim društvenim i svim drugim okolnostima koje utječu na ime i njegove mijene te imenu pridruženog onomastičkog objekta, jer se samo u odgovoru na sve okolnosti koje su sudjelovale u oblikovanju imena može razumjeti bit i poruka onomastičke etimologije. Objašnjavajući tako etimologiju imena s romanskim pridjevom san(c)tu + svetačko ime: Stobreč < *s(p)tlovrfč < *sanctulaurentiu < sanctu Laurentiu(s), objašnjavamo vrlo produktivnu kategoriju imena motiviranih romanskim složenim imenom sanctu(s) + svetačko ime. Istakli smo time da su takva imena nastala u doba postojanja nazala Ipl i Ifl u hrvatskom jeziku (to jest do kraja X. stoljeća), istražili smo da se takve imenske strukture pridružuju starokršćanskim crkvama koje nose arheološke oznake V.-VII. stoljeća i od kojih su mnoge do X. stoljeća bile prilagođene od Hrvata kao njihove bogomolje, pokazali smo da je razmještaj tih crkava oko primorskih romanskih gradova, u tim gradovima i na gradskim agerima čime smo potvrdili prisnu i jaku romansko-hrvatsku biološku, gospodarsku i jezičnu simbiozu, upozorili smo na ranu, po našem mišljenju, upravo na najraniju evangelizaciju Hrvata na prostorima takvih toponima i posredno dokazali kontinuitet materijalne i duhovne kulture antike u doba hrvatske doseobe i poslije. Osvrnemo li se na izolirana tumačenja imena, npr. zanemarivanja postojanja crkve sv. Lovre u Stobreču u kasnoj antici, onda lako upadamo u zabludu koja se dogodila velikom P. Skoku, koji je današnje ime Stobreč tumačio od antičkog imena Epetion (zapravo iz latinske prijedložne složenice *extra Epetiu, v. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 1957, 31). 2.9. Imena predslavenskoga (indoeuropskoga) porijekla i slavenska imena

Seobe naroda (od IV. do VII. stoljeća) u nekadašnji Ilirik dolazile su uglavnom sa sjevera u Mediteranski bazen, koji je širio svoje utjecaje s mora i koritima primorskih rijeka prodirao u unutrašnjost. U novoj domovini Hrvati su od kraja VI. stoljeća postupno baštinili mnoga imena: a) osobna, od kojih su mnoga bila zapisana na rimskim spomenicima, a uz rimska bila su uklesana mnoga ilirska i druga nerimska imena, te uskoro s kristijanizacijom primaju Hrvati mnoga kršćanska imena istočne i zapadne provenijencije te b) zemljopisna, u prvom redu riječna, jer su na rijekama dolazili u dodir sa supstratnim (uglavnom poromanjenim) populacijama, od kojih su ta imena čuli, ali i druga utvrdna, naseobinska, a na primorju i mnogobrojna insularna imena. Supstratna toponimija u doba doseobe Hrvata bila je vrlo brojna i bogato zasvjedočena, djelomično u tadašnjim, a obiluje u kasnijim vrelima. 106

Život imena

o

grčke

oi.

svetište

naseobine IV-I. stoljeće pr. Krista

• toponimi grčkog porijekla ili pod grčkim uticajem

Ankon

.. Diomedeiai (Palagruža)

Grčke naseobine na primorju istočnoga Jadrana iz IV. stoljeća prije Krista (po S. Čači)

Mnoga imena nisu preživjela seobu Hrvata. Utrnula su se. Neka su imena na predjelima na kojima su se susretali Hrvati s prethrvatskim populacijama saču­ vala svoj zatečeni lik prilagođen hrvatskom jezičnom sustavu. Jezici grčkih i romanskih kolonizatora posredovali su u prijenosu naslijeđenih imena i onih imena koja su se stvarala i oblikovala u tim jezicima. Grci su kao izrazito pomorski narod osnivali svoje naseobine pri moru i nisu prodirali u unutrašnjost. Njihovim su posredništvom naslijeđena imena KopKvpa (Krkar = Korčula), ImJa (Vis), (]JćxpOC; (Hvar), Salona (Solin), Tragurion (Trogir), Jader (Zadar) ... Rimljani su prodirali u unutrašnjost sve do dunavskih granica, gradili ceste, podizali uz njih utvrde i naselja koji su zabilježeni na nastarijim zemljovidima (v. M. Marković, Descriptio Croatiae, 33-36). Tako se navode neke važnije ceste i imena naselja na njima: 107

Uvod II hrvatsko imenoslavlje

Glavni pravci rimskih cesta

1. Podravska cesta od Poetovija (Ptuj) do Murse (Osijek) preko Cibalije (Vinkov-

ci) do Sirmija (Srijemska Mitrovica) Poetovio (= Ptuj) - Aquaviva (= Petrijanec) - Populus (= Bartolovec) - Lentulae (= Đurđevec) - Jovia (= Kloštar) - Serota (= Orašac) - Bolentium (= Sopje) - Marinianae (= Donji Miholjac) - Jo va lli u m (= Valpovo) - Mursa Minor (= Petrijevci) - Mursa Maior (= Osijek) - Ad Labores pons Ulcae (neubicirano naselje na rijeci Vuki) - Cibaliae (= Vinkovci) - Sirmium (= Srijemska Mitrovica). 2. Posavska cesta vezivala je Neviodunum (= Ozalj) i Marsoniju (= Slavonski Brod) i povezivala ova naselja: Neviodunum (= Ozalj) - Romula (= Dubovac) - Quadrata (= Vojnić) - Ad Fines (= Glina) - Siscia (= Sisak) - Ad Praetorium (= Bačin) - Servitium (= Bosanska Gradiška) - Urba tis (= Srbac) - Marsonia (= Slavonski Brod). 3. Magistralna cesta od Tarsatike (= Rijeka) do Salonae (= Solin) povezivala je ova naselja: Tarsatica (= Rijeka) - Ad Turres (= Crikvenica) - Senia (= Senj) - Avendona (= Brlog) - Aurupium (= Vitalj) - Epidotium (= Kvarte) - Ancus (= Kula) - An108

Život imena

sancalium (= Medak) - Clambetium (= Obrovac) - Ad Hadre (= Medviđa) - Burnomilia (= Kistanje) - Promona (= Tepljuh) - Magnum (= Klake) - Andetrium (= Muć) - Salona (= Solin). Na tu se cestu bila vezala lokalna cesta koja je doticala naselja: Scardona (= Skradin) - Lorano (= Vrpolje) - Tragurium (= Trogir) - Salona (= Solin).

4. Na cesti od Salone (= Solin) do Epidaura (= Cavtat) bile su ove postaje: Salona (= Solin) - Tilurium (= Trilj) - Billubium (= Lokvičići) - Ad Novas (= Runovići) - Ad Fusciana (= Rašići) - Bigeste (= Humac) - Narona (= Vid) - Ad Turres (= Tasovčići) - Diluntum (= Stolac) - Pardua (= G. Gradac) - Epidaurum (= Cavtat). 5. Iz Salone kao središta gradskog raskrižja vodile su ceste u unutrašnjost: a) prema Bosanskoj Gradiški: Salona (= Solin) - Andetrium (= Muć) - Equum (= Čitluk) - Inalperio (= Prolog) - Bariduo (= Glamoč) - Jonnaria (= Vaganj) - Baldie (= Mrkonjić-Grad) Leusaba (= Bunari) - Lamatis (= Slivno) - Castra (= Banja Luka) - Servitium (= Bosanska Gradiška); b) prema Srebrenici: Salona (= Solin) - Tilurium (= Trilj) - Ad Libros (= Zidine) - In monte Bulsinio (= gora Tušica) - Bistue Vetus (= Varvara) - Ad Matricem (= Gornji Vakuf) Bistue Nova (= Vitez) - Stanecli (= Kiseljak) - Argentaria (= Srebrenica). Uz te bilo je još nekoliko kasnoantičkih itinerara, od kojih je značajan onaj Anonima iz Ravene, u kojem se navode imena luka od jugoistoka prema Zadru (u zemlji Delmata): Burzum - Aleta - Salun tum - Butua - Decadaron - Rucinium Epitaurum (id est Ragusium) - Pardua - Turres - Narona - Epetium - Musarum - Spalathron - Salona - Scardona - Nedinium - Jadar. U liburnijske luke Anonim ubraja ove: Elona, Dun, Coriton, Argerunto, Bigi, Ospela, Publiscea, Senia, Turres, Raparia, 7harssaticum, Lauriana, Albona, Olisa, Tarneum, Abendone, Parupium, Ethelia i Anceus. Na području Panonije, Ravenjanin spominje ova naselja: Confluentes Taurinum, Idiminium, Bassianae, Fossis, Sirmium, Drinum, Saldae, Bassante, Marsonia, Mursa Maior, Mursa, Jovallium, Berevis, Soren is, Marinianae, Bolentia, Serota, Cuccium, Lentulae, Sonista, Botivum, Populi, Aquaviva, Ramista, Vincensimo, Ligano, Salla, Arrabona, Savaria, Cibalae, Certissia, Servitium, Fines i Apeva. 6. Mnogi su toponimi, čije je porijeklo tamno i u davno iščezlim jezicima, premda potvrđeni, nestali netragom. Takvi su primjerice: Andautonia (blizu Zagreba), Inicerum (= Požega), Marsonia (= Brod na Savi), Cibalae (= Vinkovci), Certissa (= Đakovo), Cornacum (= Sotin), Mursa (= Osijek), Mursella (= Petrijevci) na sjeveru; a Volcera (Novi Vinodolski), Lopsica (Jurjevo), Ortopla (Stinice), Argyruntum (Starigrad), Asseria (Benkovac), Burnum (Kistanje), Magnum (Klake), Aequum (Čitluk), Oneum (Jesenice), Diluntum (Stolac), Epidaurum (Cavtat) na jugu. Neki su toponimi sačuvani u hrvatskoj prilagodbi. Takvi su: 109

Uvod u hrvatsko imenoslovije

a) hidronimi: Dunav, Sutla, Krapina, Mura, Bednja, Drava, Odra, Kupa, Una, Sava, Mrsunja (uz nekadašnje naselje Marsoniju), Vuka, Lika, Rama, Trebižat, Buna, Dragonja, Raša, Rižana, Cetina, Norin i dr.; b) planine: Promina, Dinara, Moseć, Mosor, Viganj, Okić i dr. Neka supstratna imena sačuvana su do danas u horonimskom značenju i odnose se na šira područja: Ilirik, Dalmacija, Istra, Liburnija, Kvarner, Lika, Bosna, Srijem, Konavli, Dinaridi, Međimurje, te po rijekama: Posavina, Podravina, pokuplje i slično. e) naselja: Srijemska Mitrovica, Sisak, Srbac, Mursa, Ilok, Knin, Glamoč, Duvno, Pset, Imotski, Karin, Sinj, Dicmo, Trpanj, Umag, Poreč, Rovinj, Pula, Plomin, Trsat, (Ka rio) bag (= Vegium), Nin, Karin, Zadar, Skradin, Trogir, Sali, Split, Omiš, Makar(ska), Bast, Lapčan, Ston, Labe (Dubrovnik), Cavtat, Molunat te imena otoka i naselja na otocima: Krk, Osor, Rab, Pag, Škedra, Rava, Žut, Lapkat (= Vrgada), ŠoltaiSulet, Hvar, Vis, KorčulalKrkar, Mljet, Lastovo ... Literatura:

Alf6ldy, G. (1969): Die Personennamen in der romischen Provinz Dalmatia, Heidelberg. Anreter, P. (2001): Die vorromischen Namen Pannoniens, Budimpešta. Holzer, G. (2008): Namenkundliche Aujsiitze, Beč. Križman, M. (1991): Osobna imena na istarskim natpisima iz rimskoga doba, Zagreb. Marković, M. (2004): Antička naselja i grčko-rimska zemljopisna imena na tlu današnje Hrvatske, Zagreb. Mayer, A. (1957, 1959): Die Sprache der alten Illyrier, Bd. I-II, Beč. Schramm, G. (1981): Eroberer und Eingesessene. Geographische Lehnnamen als Zeugen der Geschichte Sudeuropas im ersten Jahrtausend n. Chr., Stuttgart. Skok, P. (1950): Slavenstvo i romanstvo, Zagreb, te mnoga druga njegova djela (v. Bibliografiju). Udolph, J. (1979): Studien zu slavischen Gewiissernamen und Gewiisserbezeichnungen, Heidelberg.

Hvar sredinom XIX. stoljeća, crtež iz Hrvatskoga državnog arhiva, Zagreb

llO

Zivot imena

2.10. Novija strana imena: supstratna, adstratna, superstratna (općenito)

Hrvatska povijest svjedoči o povijesnoj razdrobljenosti svojega etničkoga teritorija od srednjega vijeka, kada su pojedini dijelovi povijesnoga hrvatskoga prostora potpadali pod ugarsku, austrijsku, mletačku i tursku državnu upravu. Hrvatska jezična povijest upozorava na narječnu razdrobljenost čakavskoga, kajkavskoga i zapadnoštokavskoga prostora do XV. stoljeća, a imena se uvijek javljaju u mjesnim idiomima. U XV. stoljeću započinju goleme migracije koje su dio hrvatskoga naroda odvele u dijasporu, dijelom u Gradišće (Burgenland), dijelom preko mora u Italiju, dijelom na druge prostore izvan hrvatskih granica i unutar Hrvatske. Taj raseljeni narod upravo svojim imenima svjedoči o svojoj etničkoj pripadnosti i o prostorima na kojima je boravio, a na nekima od njih još i danas boravi. Takva stvarna i jezična povijest hrvatskoga naroda i njegova povijesnoga prostora upozorava na jak strani utjecaj koji je izvršen u hrvatskoj onirniji, i to manje u toponimiji, a više u antroponimiji.

Smjerovi migracija od XVI. do XVIII. stoljeća: 1. čakavska, 2. novoštokavskoikavska, 3. novoštokavskojekavska migracija

111

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Mnogobrojno šarenilo utjecaja pokazuju tri različita povijesna pisma (glagoljica, zapadna ćirilica i latinica), neujednačeni slovopisi i pravopisi i različiti kriteriji latiniziranja, talijaniziranja, germaniziranja i mađariziranja hrvatskih imena. Mnogi su imenski zapisi ostali u nasljeđu kao rezultat takvih utjecaja. Strani utjecaj doživjeli su Hrvati iseljavanjem od xv. stoljeća, koje je uslijedilo turskom najezdom s jugoistoka. Hrvati koji su se preseljavali u austrijske, mađarske, slovačke i moravske zemlje dijelom su preuzimali imena naselja u koja su se naseljavali i prilagođavali ih svojem izgovoru: a) austrijska: Baumgarten postaje Pajngrt, Hornstein biva Vorišton, Ne ugra ben postaje Bajngrab ... ; b) mađar­ ska: Fiiles postaje Filež, Czem postaje Čemba. Neka su se imena prevodila, npr. Neudorf> Novo Selo, 1hebennendorf> Djevinska Nova Ves i druga, ili su hrvatski doseljenici iz svoje postojbine prenosili ojkonime: Bandal, Gacka, Parapatića Brig, Stinjaki - naselja u Gradišću. Prepoznatljivost te kolonijalne ojkonimije pomaže utvrditi kraj iz kojega su Hrvati došli. U tom smislu kudikamo pouzdanije potvrde daju hrvatska prezimena u iseljeničkim krajevima: Brodarić (Brod), Bišćan (Bihać), Klanski (Klana), Zrinjac (Zrin), Slunjski (Slunj) itd. Slično je i s Hrvatima u južnoj Italiji, gdje je sačuvana kudikamo brojnija ojkonimija; od onih prilagođenih ojkonima Acquaviva Collecroce > KriU, Montemitra > Mundimitar, San Felice> Štifitić... do onih koji svjedoče o nacionalnoj pripadnosti došljaka: Valle Crobatia, Dalmazia, Lesina, Peschici (Peskići) itd. Na prostore sjeverne Hrvatske, osobito u međurječju Drave i Save, bio je mađarski utjecaj koji se očitovao: a) u vokalnoj harmoniji: Bestercze (= Bistrica), Kemence (= Kamenica), b) u izbjegavanju mađarskoj administraciji neprilične suglasničke skupine: dodavanjem vokala: Izdench (= Zdenac), e) rastavljanjem konsonantskog skupa: Malaka (: Mlaka), d) izostavljanjem konsonanta iz konsonantskog skupa: Bathce (= Bace < *blatbce), e) hrvatsko Iri zamjenjuje se slijedom Iur/, i poslije lori: Hrvat> Hurvat > Horvat, f) hrvatsko 161 zamjenjivalo se mađarskim Iiii: Patak (= Potok). Mađarski je utjecaj neizmijenjenost osobnog imena koje dolazi u složenim toponimima Martinbreg (= Martinov breg) itd. Po mađar­ skom imenskom obrascu prezimena su se postavljala ispred osobnog imena itd. Taj utjecaj u pismu bio je kudikamo obilniji nego se to iskazivalo u praksi. U južnoj Hrvatskoj očitovao se pak mletački utjecaj, osobito u primorskoj zemljopisnoj terminologiji i u toponimima nastalima proprijalizacijom zemljopisnih termina: Kava, Petrada (: petra), Galija, Gustirna (gustierna), Pantana, Plaža, Punta, Vala, Riva, Mandra, Mandrač, Kaca, Fjumera, Macel, Purporela, Lumbarda, Vrgada, Fortica itd. Romanski utjecaj osjećao se u potalijančivanju prezimena: Lazaneo (= Lozanić), Mladineo (= Mladinić), Petrizio (= Petriš), Cottrulli (= Kotrulović) usvajanjem romanskih oblika osobnih imena i u preuzimanju romanskih (većinom mletačkih) nadimaka. Na hrvatski prostor, osobito na onaj iseljenih Hrvata, spustilo se s dinarskih planina kroatizirano vlaško pučanstvo, katoličke vjeroispovijedi, koje također s ostalim hrvatskim pučanstvom seli izvan Hrvatske (vlaška onirnija u Gradišću i 112

Život imena

u južnoj Italiji). Unutar Hrvatske dolazi pred Turcima (i s Turcima) vlaško pravoslavno pučanstvo s jugoistoka. Ono zajedno s kudikamo manje brojnom srpskom populacijom naseljava nekoć u srednjem vijeku gusto naseljene hrvatske prostore u sjevernoj Dalmaciji, u Lici, na Kordunu i Banovini i po Slavoniji, osobito na istočnoj rubnoj granici Hrvatske u tzv. Vojnoj granici. Ti doseljenici bili su predstavnici mlađega novoštokavskoga ijekavskoga govornoga tipa koji se govorio u Starom Vlahu, po Pešteru na istočnohercegovačko-crnogorsko-sjevernoalbanskoj tromeđi, po Travuniji i Humu. Tim govorom došli su u susjedstvo starijih, starosjedilačkih govornih tipova (čakavski, kajkavski, staroštokavski šćakavski) koji su obilježavali hrvatsko pučanstvo. Tako su se starosjedilački prilično konzervativni hrvatski dijalekti našli u susjedstvu s najrevolucionarnijima novoštokavskima i često bili njima nadslojeni. O ostatcima hrvatske prisutnosti svjedoči nadslojena toponirnija s hrvatskim narječnim obilježjima. Kako su starosjedioci čuvali svoje dijalekatne osobine, svoju onimiju, novodoseljenici, naseljeni uglavnom u napuštenim naseljima, nisu stvarali novu ojkonimiju, osim onu zaselačkog, katunskoga tipa koja je u dinarskim krajevima motivirana imenom rodočelnika spluralnim formantom -ići (-ovićil-evići, -inići) te formantom -ci (-ovcil-evci, -ivci) u pretežito sjevernim ravničarskim predjelima. Kako su doseljenici bili pravoslavne vjeroispovijedi, njihova se antroponimija razlikovala od starosjedilačke, ali su zamjetni i međusobni utjecaji, osobito u tvorbi hipokorističkih likova. S njima skupa s turskim osvajanjima u mnoge dotad hrvatske predjele prodiru islamska imena, čiji je zamjetniji utjecaj u antroponimiji nego utoponimiji: Ćuprija "most", Prnjavor "imanje, leno", Vakuj"posjed", Ćitluk "vrsta feudalnog posjeda", Orman "šuma", Bajer "obala", Meraja "čistina" itd. Ta onomastička prožimanja (premda sprječavana jezičnim, vjerskim, statusnim, zemljopisnim i drugim barijerama) ostavila su tragove u suvremenoj hrvatskoj onirniji. U XVI. stoljeću mnogi istaknuti Hrvati pišu svoja imena i prezimena uzorom na latinske i talijanske likove: Petrus HectoreuslPietro Ettoreo umjesto Petar Hektorović. Ta antroponimija u različitim tekstovima dugo se držala i kod onih uče­ njaka, umjetnika i pisaca koji su osim na latinskom, talijanskom, mađarskom pisali (ponajviše) na hrvatskom jeziku. Pohrvaćivanje takvih imena provodilo se poslije ortografskim prilagodbama, pri čemu su katkad neka prezimena kroatizirana prema nedovoljno dokumentiranim predlošcima. U XVII. stoljeću pojavljuju se u nekim rječnicima - primjerice u rječniku Jakova Mikaije vrlo opsežni popisi zemljopisnih imena. Tako J. Mikalja u vrlo opsežnoj građi donosi hrvatski lik na prvom mjestu, zatim na drugom i trećem mjestu talijanske i latinske likove kao odredišne. Uz hrvatsko ime dolazi definicija: Alga, grad u Španji; Osor, otok; Pirineji, planine koje razdiijuju Španju od Prancije; Planica, rijeka u Moreji; Župa, knežina u dubrovačkom kraju itd. Ta bogata građa bila je uzor i poticaj mlađim leksikografima - Pavlu Vitezoviću i drugima. 113

Uvod li hrvatsko imenoslovije

U tom XVII. stoljeću kao posljedica tridentskokoncilskih zaključaka da se djeci na krštenju nadijevaju svetačka osobna imena i uz ime obvezatno zapisuje prezime, koje snagom zapisa postaje stalno, neizrnjenljivo i nasljedno, javljaju se u hrvatskim krajevima koji nisu bili pod turskom upravom matice rođenih i s njima prodor kršćanske antroponimije, u dotadašnji prilično kompaktan hrvatski imenski fond, a kod islamiziranih Hrvata jak islamski imenski repertoar s hipokorističnim likovima po uzoru na hrvatska narodna imena. Tada i u idućim stoljećima, pogotovu nakon oslobađanja sjevernih krajeva od Turaka, velik broj stranaca - Nijemaca, Mađara, Čeha, Slovaka na sjeveru i Talijana na jugu - unosi svoj imenski repertoar, koji se prožimlje s hrvatskim i uključuje u nj. Vlaška prezimena rta -ul (Žungul, Lincul, Džakul, Dančul, Drakul, Serbul) i druga, zajedno s albanskima koja su s albansko-vlaškim doseljenicima došla od srednjega vijeka naovamo, samo su periferno utjecala na strukturu hrvatskog imenskog fonda. U XIX. stoljeću s buđenjem nacionalne svijesti mnoga se osobna imena i prezimena prevode na hrvatski: Ignacije> Vatroslav, Wiesner> Livadić, Fuchs> Lisinski, Farkaš> Vukotinović, Ritter> Vitezović, Flieder > Jorgovanić i dr. Tada nastaje i prvo imenovanje ulica po dobro izrađenim planovima, ali se u XX. stoljeću najviše u toj vrsti imena očitovala ideologiziranost nominacija. U XX. stoljeću dio hrvatskih zemalja - Istra, Cres, Zadar, Lastovo - potpao je po Rapalskom ugovoru iz 1920. pod vlast Italije, pa su mnoga mjesna imena, sva osobna imena i prezimena bila talijanizirana, i tako je to ostalo do 1943, kad su Istra, a onda i ostali krajevi, oslobođeni i pripojeni Hrvatskoj. Nakon Drugog svjetskog rata u antroponimiji se provodi ideologizacija imena pod utjecajem komunističkog režima. No, to je kratko razdoblje jer se već poslije 1950-ih javljaju novi trendovi. Dijelom se bilježi povratak na narodna imena a dijelom se javljaju pomodna imena pod utjecajem Zapada (svijet filma, estrade i sL). Mnogi toponimi tipa Sveti Juraj rabili su se na službenoj razini bez pridjeva sveti: Grgur, Klement, Janja, (Sveti Ivan) Zelina, (Sveti Ivan) Žabno itd. Literatura: Frančić, Anđela, Orsolya :Žagar-Szentesi (2008): "Međimurska ojkonimija na mađarski način", Folia onomastica Croatica 17, Zagreb, 59-80. Hadrovics, L. (1985): Ungarische Elemente im Serbokroatischen, Budimpešta. Jurišić, B. (1956): "Toponimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja", Anali Leksikografskog zavoda, sv. 3, Zagreb. Mandić, :Ž. (2001): "Mikrotoponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj", Folia onomastica Croatica, X, Zagreb. Mirdita, Z. (2004): Vlasi u historiografiji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Ostojić, L (1974): Vlasi u Hrvatskoj, vlastita naklada, Krapina. Skok, P. (1950): Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, JAZU, Zagreb.

114

Život imena

2.11. Imena na graničnim etničkim i jezičnim prostorima 2.11.1. Povijest problema Hrvati su doseljavanjem krajem VI. i u VII. stoljeću nadslojili uglavnom poromanjeni "ilirski" supstrat (Histra, Liburna, Japoda, Delmata, Ardijejaca, Norika, Panonaca ... ). Na današnjem hrvatskom primorju Grci su bili prisutni od IV. st. pr. Kr., osnivajući svoje faktorije - to su bile Korkyra (Krkar/Korčula), Issa (Vis), Phara (Hvar), Tragura (Trogir), Salona (Solin), Epetion (Stobreč). Grčki polis, okrenut moru i trgovini, ne ulazi u unutrašnji Ilirik i ne grecizira ga. Grč­ ki onomastički ostatci beznačajni su i grčki će se utjecaj u imenima prepoznavati jače tek iz bizantsltoga vremena. Rimljani su početkom nove ere osvojili istočnojadranski prostor, prodirali do dunavskih obala, gradili naselja, tabore, ceste, gospodarska zdanja. Ostavili su u primorju gustu predijainu toponimiju, osobito u Istri. Gotovo sva supstratna toponimija koja je nakon hrvatske doseobe ušla u hrvatski imenski fond prošla je kroz tadašnji romanski i hrvatski jezični filtar i u njoj su davna jezična obilježja prepoznatljiva do danas u sačuvanim imenima. Po tome ta onomastika na graničnim etničkim i jezičnim prostorima, na ovoj jugozapadnoj crti Romanije i Slavije, ima posebno značenje - romansko i hrvatsko. Hrvati su od XII. stoljeća ušli u politički savez s Mađarima i mađarska administracija ostavila je djelomice prepoznatljiv trag i u ojkonimiji i u antroponimiji u sjevernoj Hrvatskoj, osobito u Međimurju, i u dravsko-savskom međurječju (Vukovar, Nuštar, Ilok, Daruvar, Varaždin, Pačetin, Sotin). Staroromanski je jezik utrnuo na srednjem primorju u XII. stoljeću, na južnom u XV, a na sjevernom mnogo poslije. U Istri je staroromanski jezik (istriotski) u nekim enklavama sačuvan do danas. Od XIII. stoljeća s jačanjem mletačke upravne vlasti na primorju i otocima jača utjecaj mletačke antroponimije, te pomorske i zemljopisne terminologije koja je poslužila motivom mnogim toponimima. Od xv. stoljeća u Bosni, pa i u Hrvatskoj, nakon poznate Krbavske bitke 1493, a u Slavoniji nakon Mohačke bitke 1526, prisutan je muslimanski utjecaj, koji se islamizacijom odrazio jako u antroponimiji, ali zaposjednućima zemljišta, gradnjom vakufa, kula, čardaka, ćuprija, ponešto i u toponimiji. Taj utjecaj ostao je uz granicu s današnjom Bosnom i Hercegovinom na prostoru Slavonije, osobito u nekadašnjoj Vojnoj granici. Hrvatski jezični prostor graniČi na zapadu sa slovenskim jezičnim prostorom. Razmeđe ide rijekama Sutlom, Kupom, a u Istri dijelom Dragonjom i nekoć Rižanom. Istočno se od te državne granice proteže velikim dijelom hrvatsko kajkavsko narječje s mnogim istim i sličnim izoglosama kao u slovenskim dijalektima. Prožimanje slovensko-hrvatske antroponimije (osobnih imena, prezimena, nadimaka) mnogo je jače izraženo od pogranične toponimije, iako postoji podosta toponima istoga porijekla koji nose glasovne karakteristike slovenskih i hrvatskih dijalekata (Sotla/Sutla, Koper/Kopar), osobito u mikrotoponimiji. 115

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Istočna hrvatska granica prema Bosni dijalekatno se nije razlikovala. Bosanska Posavina imala je osobine slavonske Posavine, a u nekadašnjoj tzv. Turskoj Hrvatskoj prožimali su se zapadni čakavski i istočni staroštokavski dijalekti. U predtursko doba ta je onirnija jedinstvena. Prodorom Turaka, spomenuli smo, prodire islamizirana antroponimija, ali s predturskim i kasnijim migracijama dolazi u hrvatske (bosanske) krajeve vlaško (pravoslavno) i srpsko pučanstvo sistočnohercegovačkim novoštokavskim dijalektom. Tako su se, osobito na području Vojne granice (i po Bosni), našli II susjedstvu stari autohtoni govori s najmlađima došljačkima. No kako je prostor već bio imenovan, a došljaci nisu osnivali nova naselja (nego uz njih podizali zaseoke porodičnoga, katun~koga tipa), našla su se u susjedstvu stara hrvatska katolička te pravoslavna: srpska i vlaška antroponimija, čije se razlike očituju: a) u izboru imena, b) u imenskoj strukturi i e) u položaju antroponimijskih članova u troimenskoj formuli itd. (vidi u knjizi P. Šimunović (2006): Hrvatska prezimena, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, odjeljak: "Hrvatski i srpski imenski i prezimenski sustavi", 27-40).

2.11.2. Slavensko-neslavenski granični pojasi u hrvatskoj toponirniji Hrvati su dolaskom na ove prostore zatekli toponime kojima jedva da je moodrediti postanak, pa i jezičnu pripadnost: Mursa, Sirmium, Arsia, Senia, Kissa, Meleta, Gravosa itd. Dolaskom Hrvata gase se mnogi gradovi panonski (Andautonija, Cernacium, Certissa .. .) i jadranski (Nezakcij, Fulfinij, Lopsiea, Argiruntum, Narona, Epidaur.. .}. Hrvati dolaze u doticaj s imenima mnogih drugih gradova (Flanona, Albona, Tersatiea, Senia, Aenona, Salona, Almissa, Narona, Lapčan .. .}. Osnivaju svoje gradove: Ostrovica, Šibenik, Biograd, Ostrog, Požega, Gradiška, Kamengrad ... Hrvati su na primorskom području zatekli u imenski m likovima tadašnje jezične pojave koje su prepoznatljive u hrvatskim imenski m prilagodbama. One svjedoče o ranom romansko-hrvatskom jezičnom prožimanju. l. čuvanje intervokalnih bezvučnih okluziva lp, t, k, e, sl: Kivitate (> Cap ta t), Catene (> Katine), Scrupi (> Škrip), *Rubrieata (> Lapkat). .. , što se u imenima koja su usvojena poslije nije događalo: Kadene (: *Cadena), Vrgada (: *(Ru)brieata) i sl.; 2. čuvanje romanskih velara lk, gl ispred prednjojezičnih vokala li, el: *plaeetta > Plokita, *Kirkinata > Krknata, *Geminianu(m) > Giman, Skirda > Škrda, što se u toponimima koji su usvojeni poslije nije zbivalo: Sočerga (: s. Quiriaeus). Toponimi u čijim su se petrificiranim likovima sačuvale starohrvatske jezične pojave koje su se zbivale krajem VI. pa do kraja XI. stoljeća, imaju veliko jezično i, posredno, izvanjezično spomeničko značenje. Evo tih ranih toponomastičkih prožimanja: 1. Druga slavenska palatalizacija lk, g, hl + li, e, f' č « oi, ai)! > /e, z, sl zbivala se u VII. i dijelom u VIII. stoljeću: Kerso (> *Kersu > Cres), Pinguentum (> Buzet), Kissa (> Caska), *Kentona (> *Cftina, Cetina), Kivitate(m) (> Captat). guće

116

tivot imena

2. U mlađem stadiju sveslavenskog jezika, koji traje u doba seobe naroda, zadržana je kvantiteta vokala kao razlikovnost. Vokali su samo kratki lb, 'b, e, oi i dugi li:, y:, e:, a:, f:, 9:/' pa Hrvati protoničko (i toničko) kratko 10./ u stranim imenima percipiraju kao svoje kratko lo/' Ta vokalna supstitucija trajala je do u VIII. stoljeće: Parentium (> Poreč), Apssara (> Osor), Alluvium (> Olib), Malata (> Molat), Salona (> Solin), Valum (> Bol), Basante (> Bosut). Nakon VIII. stoljeća ta se promjena više ne provodi: palude > Palit (a ne Poljud i sL), castellione(m) > Kašun (a ne Košćun i sL), palatia > palazzo> Palac (a ne Polača i sl.) itd. 3. Zamjena romanskog dugog lul i dugog 191 u starohrvatski Iyl zbivala se otprilike od polovk'e VII. do polovice VIII. stoljeća, a onda se poslije u XII. stoljeću Iyl zamjenjuje sa Iii: Alluviu(m) (> Olib), Duculum (> Diklo), Skrupi (> Šk rip), Busi (> Biševo), Aenona (> Nin). .. Poslije se te promjene ne provode: Murula (: Murus), Poljud (: palude), Brijun (: Brevona), Pulj/Pula (: Pola), Solentia (> SuletiŠolta) ... 4. Rana je pojava prilagodba romanskoga frikatiziranoga skupa It'il u lčl: Brattia (> Brač), Puteu(s) (> Puč), Palatiu(m) (> Polača), a od VIII. stoljeća prilagodbe glase: Bucal « Puteolu), palac (: palatia) i sl. 5. Do kraja IX. stoljeća hrvatski razlikuje poluglase lb, 'b/, pa se romansko kratko lul čuje kao l'b/, a romansko kratko Iii kao lb/. U X. stoljeću poluglasi su u hrvatskom iZjednačeni i od XlV. stoljeća prelaze u lal: Mucurum (> *m'bhrb > Makar), Bucuri (> *b'bhrb > Bakar), odnosno Vigia (> Bigi > *bbg'b > Bag), Kissa (> *Cbska > Caska), Biston (> Bast) itd. 6. Metateza likvida provodi se uglavnom od sredine VIII. do kraja X. stoljeća: *Syrma > Srima, Albona > Labin, Arba> Rab, Arsia > Raša, Melita> MIet, vjerojatno i Borna (;t Bran-ko i sL). 7. U poznatim sekvencijama vokala i nazalnih suglasnika ln, m/, kad iza njih nije slijedio vokal u preuzimanim romanskim imenima, Hrvati čuju svoje nazalne vokale If, 91: *Pisentu (> Pbsft'b > Pset), Solenta (> *Sulft'b > Sulet), Parentiu(m) (> *Porfčb > Poreč), junceu(s) (> *Ž9h > Žuk(ovik)), *mont(e) acutum (> M9tokyt'b > Mutokit) itd. Kako su nazali s X. stoljećem uglavnom iščezli iz hrvatskoga jezika, toponimi tvoreni od romanskog pridjeva san(c)tu(s) i svetačkoga imena, tipa: Supetar (: s. Petrus), Sučidar (: s. !sidorus), Sutvara (: s. Barbara), a odnosili su se na kasnoantičke crkve koje su za doseobe Hrvata bile u funkciji, a poslije i na naselja oko tih crkava te na predjele koji su im pripadali. Ti toponimi, nastali kao plod mirne i stalne simbioze, upozoravaju svojim likovima na prostor uskog suživota tih dviju etnija, svjedoče o ranom ulasku Hrvata u dotad pretežito romanske gradove i na kroatizaciju tih gradova. Ti romansko-hrvatski jezični doticaj i najstarije su onomastičke potvrde, prvi jezični spomenici hrvatskoga jezika. Imaju golemo značenje jer na supstratnim imenskim osnovama odražavaju rane hrvatske glasovne supstitucije. To je jezič­ ni i nacionalni prostor gdje je uz kontaktnu onimiju najranije potvrđena hrvatska 117

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

toponimija kao nom ina topographica, nomina patronimica inomina possessiva te bogata toponirnija tvorena sufiksima -ane, -ići i -ci patronimnoga i topografskoga tipa. Sjeverni etnički i jezični prostor uz Muru i u dravsko-savskom međurječju nosi druga obilježja. Osim nekoliko predslavenskih hidronima - Mura, Drava, Krapina, Bednja, Kupa, Sava, Vuka - i nekoliko takvih ojkonima - Sisak (: Siscia), Mrsunj (: Marsonia), Srijem (: Syrmium) - ondje je uglavnom hrvatska toponimija. U njoj, osobito od XII. stoljeća, kad Hrvatska ulazi u politički savez s Mađarima, nastaju hibridni ojkonimi s mađarskim wir u početku sa značenjem "arx, castrum, castellum", a onda "burgum", tipa: Vukovar, Petrovaradin, Varaždin, Daruvar, Bjelovar i u administrativhim potvrdama mnogo mađariziranih imena, najčešće u grafiji, kako se to vidi u ojkonimima ondašnjih komitata: zagrebačkoga, varaždinskoga, križevačkoga, virovitičkoga, požeškoga, baranjskoga i srijemskoga. Ta grafija oČituje se: a) dodavanjem samoglasnika početnom suglasničkom skupu: Izdench ( = Zdenec); b) razbijanjem suglasničkoga skupa ubacivanjem samoglasnika: Malaka (: Mlaka), e) pojednostavnjivanjem suglasničkoga skupa izostavljanjem drugog suglasnika u skupu: Batheze (: Blace), Pituiche (= Plitvica); d) premetanjem suglasnika kako je u mađarskom: Golgova (: Glogova); e) ubacivanjem suglasnika Itl u suglasnički skup IsU: Stelemen (= *Sleme), odnosno u suglasnički skup Isrl: Streberna (= Srebrna); f) defonologiziranjem Iri: HurvatiHorvath (: Hrvat); g) hrvatsko 161 daje u mađarskom lal: Patak (: Potok); i) samoglasnik lul u XIII. i XlV. stoljeću zamjenjuje se samoglasnikom 101: Dob6c (: Dubovac), Hurvat> Horvat itd. U dvočlanim zemljopisnim imenima dolaze često umjesto hrvatskih mađarski pridjevi: kis "mali", nagy "veliki", also "donji",fels6 "gornji" itd. Takva su se imena u mađariziranoj grafiji javljala u pismu, i nisu se ustalila u govoru. Poodavno su takva mađarizirana imena rekroatizirana. Na slavenskim graničnim područjima (Slovenija, Srbija) supostoje dvojna imena hrvatska i slovenska: Kopar/Koper, Sutla/Sotla, odnosno hrvatska i srpska: Srijem/Srem, Srijemske Laze/Sremske Laze itd.

prilično

Literatura: Frančić, Anđela/Orsolya đarski način",

Žagar-Szentesi (2008): "Međimurska ojkonimija na ma-

Folia onomastica Croatica 17, Zagreb, 59-80.

2.12. Prilagodba hagionima i eklesionima II prvim stoljećima hrvatske evangelizacije Valja podsjetiti na važnu tečevinu antike: kontinuirano zaposjedanje obitavanog, pokopnog i uopće kultnog mjesta i nasljedovanje njihovih imena. Već u kasno rimsko doba ustalio se običaj na Mediteranu da se naselja imenuju po svetcima kojima su crkve u dotičnim mjestima posvećene. Na hrvatskom primorju takvi se eklesionirni odnose na ranokršćanske bogomolje, mjesta na kojima su te bogomolje podignute i na okoliš koji su posjedovale i u kojem su djelovale dotične crkve. 118

Život imena

Rijetkost i posvemašnji izostanak takvih imenskih struktura u unutrašnjosti i u daljem zaleđu romanskih gradova na prostoru prvotne jezgre organizirane hrvatske države, u području koje u obliku trokuta čine gradovi Nin - Knin - Solin, u sklavinijama do rijeke Neretve i dalje na jug, u Lici i po Bosni, na otkrivenim starokršćanskim nalazištima itd., svjedoče o različitosti i intenzitetu prvotnoga suživota Hrvata i Romana na tim prostorima, o krhkoj biološkoj, gospodarskoj, kulturnoj i jezičnoj simbiozi, kudikamo drukČijoj od one u nekoć važnim agerima romanskih gradova i po otocima od Boke kotorske na jugoistoku do Istre na sjeverozapadu, gdje je simbioza starinaca i Hrvata bila mirna, ali izrazito jaka i djelotvorna. Gustoća i razmještaj toponima tvorenih romanskim pridjevom santu i svetač­ kim imenom pOKazuju simbiotskim procesima na vrijeme stvaranja, usvajanja i prilagodbe imena, na put i vrijeme njihova nastanka, na prostor i domašaj prvotne evangelizacije Hrvata i značenje ranokršćanskoga horizonta te na pojavu i rasprostranjenost predromaničke arhitekture u Hrvata. Takvi su toponimi ulazili u hrvatski jezik kao sintagme, kao jedinstvene izgovorne cjeline nerazlučivih i neprepoznatljivih sastavnica. Otprilike onako kako su primane sljubljene imenske cjeline: Vir « v- Ura), Oprtalj « ad Portula(s)), Valtura (: v Altura), Vis « v + Isa = Issa) itd. Zoran je već spomenuti primjer toponima Stobreč (stari grčki Epetion), kojemu ni vrsni onomastičar P. Skok nije bio prepoznao sastavnice *santulaurentiu (> *sto(lo)breč), već je taj toponim izvodio od prijedložne sintagme extra EpetiuY Ta slikovita sljubljenost imenskih sastavnica u imenskoj sintagmi, u kojoj je neprepoznatljiv romanski pridjev santu (+ svetačko ime) razlogom je zašto se takva imena ne prevode poput drugih toponima u kojima je leksička semantika bila prepoznatljiva: Arcutio : Lučac (1260), Calamet : Trstenik, Dilat: Vlačine, Ponte sicco: *Suqui mostac (950), Murula: Stenice > Stinice,44 ali uvijek: Sutikva, Supokrač, Stobreč, Stombrata itd. Upravo je crkva sv. Marte, tj. Stombrata, spomenuta 892. godine, u XII. stoljeću zbog zaboravljena titulara bila posvećena sv. Ivanu Krstitelju. 45 Ime šoltanskog naselja Stomorska tumači se pučkom etimologijom kugom koja je davno harala i po noći "sto (stanovnika) (u)morila". Davno izgubljeno značenje tih toponima uzrokom je današnjih tautoloških imena: Gospa Stomorica (Brač), Gospa od Stomorja 46 (Šolta) itd. Ulazak u hrvatski jezik tih slivenih, nerazbirljivih imenskih sastavnica (santu + svetačko ime) moglo se dogoditi, i događalo se, u mirnoj i tijesnoj jezičnoj (a to P. Skok (1952): "Postanak Splita", Anali Historijskog instituta u Dubrovniku 1,35. P. Šimunović (1985): "Prvotna simbioza Romana i Hrvata u svjetlu toponimije", Rasprave Zavoda za jezik IFF 10-11, Zagreb, 196 i d. 45 B. Migotti (1990): Ranokršćanska topografija na području između Krke i Cetine, JAZU, Monografije, 2,11-12. .. Redukcija pridjeva santu (> sta-, > sto-) nastala je slijedom supstitucija santa> spt-, sut-, > st-, pri čemu se Itl pred drugim suglasnicima gubio (Sudamja), supstituirao (Sućidar), a lul često ispadalo u pred naglašenom slogu. Te pojave zbivale su se i analoškim tvorbama, ili su njima bile potaknute (Stomoriea, Stobreč, Stivan .. .). U tim mijenama nije moguće prepoznati kronologiju nastanka i slijed promjena. 43 44

119

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Krk

Sutvid (res

Stivan Stivanjska Suplatunski Sutlovreški (2) (Sutvija) Suviški

Zadar

Supetar Supetarska Draga Sutvid

Sutomišćica

Supetar

Šibenik Istra Satlovreč

Smogor Sočerga

Supetaršćina

Lika Sučerab

(: Servulus)

Olib/Silba

Suto(mo)rišća

Subrijana Sumaksim Supavo Supetr Sutikva Sutvara Sutvid Sužuljan Dubrovnik

Situ lija

Suđurađ

Sumratinj Supetrić Supokrač Sušćepan

Brač/Hvar

Sitvorje Stivan Stomorica (3) Sućuraj

Supetar Sutulija Sutvara

o

D

Sutmiho Sutpavo Sutpetka Sutvara Suvarevina

Svićuraj

Zastivonje

Raspored i popis hagionima tvorenih prilagodbom latinskoga pridjeva san(c)tu(s) i

znači

Pelješac, Korčula, Makarska

' - - - - - - - , Sustjepan

Škocijan Šmarje Sudaneja Sukojšan (2) Smijovača Sumajs Stobreč Supaval Stombrata Supetar (2) Stomorica Stomorija (2) Sustipan (3) Stomorska Sutikva Sutožei Sućisdar Sutulija Sućurac (Sudamja) Štafilić

Vinodol

Stomorica

Stomorina Pocukmarak Sustipanac Sićandrija ' - - - - - - , Stivan Stomorini Lazi Supetarski Art

Sativa nac

Split

Rab

Citorij Stivan Stivanje Stomora Stomorica Stomorin otok Sukošan

svetačkog

imena

i u biološkoj, gospodarskoj, kulturnoj i konfesijskoj) simbiozi Romana i Hrvata na prostoru tih sačuvanih imena. Razmještaj takvih toponima upozorava na prisutnost Hrvata na tim imenskim područjima, na crkve koje su Hrvati zatekli, kojima su se služili i obnavljali ih, ili gradili svoje u predromaničkom graditeljskom slogu, na njihovu prvotnu evangelizaciju koja se dogodila upravo u agerima romanskih gradova, jer su upravo tamo ti toponimi grozdasto potvrđeni, što potvrđuju i arheološki ostatci. Vrlo velika većina toponima s romanskim pridjevom santu (+ svetačko ime) odnosi se na crkvena zdanja koja su pripadala ranokršćanskom horizontu. Taj ranokršćanski horizont obilježava prostor na kojem zatim nastaje starohrvatska predromanička sakralna arhitektura, svjedočeći tako o neprekinutom slijedu antike i nakon hrvatske doseobe. Drži se da se tek osnivanjem teme Dalmacije za Bazilija I, godine 867, predromanika pojavljuje u astarejama i u suburbijima romanskih gradova, na temeljima gdje su nekada bila rimska gospodarstva (villae rusticae), zatim ranokršćanske crkve s imenima titulara čija su se imena nasljedovala u navedenim sanktoremima. Mnoge hrvatske predromaničke crkve koje nastaju na izmaku IX. stoljeća i kasnije nisu već nosile imena s romanskim pridjevom santu (+ svetačko ime), kao što su bila imena pridružena starijim crkvama kasnoantičkoga supstrata, jer već nije bilo nazala u hrvatskom jeziku. 120

Život imena

Razmještaj hrvatskih

predromaničkih

i

ranoromaničkih

crkava (po T.

Marasoviću)

Hrvati, kako pokazuju ovi toponimi, naselili su vrlo rano prostore oko romanskih sakralnih zdanja koja su uglavnom nastala u V. i VI. stoljeću, živjeli su s Romanima u federatima skladno i mirno. Upravo je takvo življenje uvjet svake simbioze, pogotovu jezične. Razmještaj toponima sa sut-, st- svojim grozdastim potvrdama na agerima romanskih gradova i na otocima pred njima, osobito oko Zadra, Splita, Trogira i Dubrovnika, upozoravaju ne samo na jezične doticaje već i na biološka prožimanja (prisutnost hrvatskih osobnih imena u gradovima), na jaku gospodarsku ovisnost romanske manufakturne privrede u gradovima i poljoprivrednih proizvoda iz hrvatske prigradske okolice. Ti toponimi kao plod mirne i stalne simbioze upozoravaju svojim likovima na vrijeme i prostor uskoga suživota tih dviju etnija, svjedoče o ranom ulasku Hrvata u gradove, na kroatizaciju tih gradova i na ranu evangelizaciju Hrvata, koja se zbila u početku upravo na tim prostorima. Izostanak toponima rane romansko-hrvatske simbioze na prostorima gdje arheologija otkriva romanska gospodarstva, naselja i ranokršćanske crkve u dubljoj unutrašnjosti romanskih dalmatinskih gradova, na liburnijskom primor121

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ju, na šibenskom i neretvanskom području i drugdje, upućuje na pomisao da tamo više nije bilo aktivnih gradova koji su preživjeli seobu naroda, niti ranokršćanskih crkava u funkciji, kako je to bilo u gradskim agerima i na otocima. U te "prazne" prostore useljavaju Hrvati i tamo se nalaze najstariji tipovi slavenskih toponima kao npr. u zadarsko-biogradskom zaleđu koje se područje u vrelima zove Croatia i HrvatiY Takvi su toponimi na -jane: Tukličane (946, danas Tustica), Jagodane (1076-1078, danas Jagodnje), Hraštane (1059, danas Raštane), Babjane (1081), Jelšane (1065-1095, danas Jošani), Mokrane (1164), Lešane (1085-1095, danas Lišane), Smrdečane (1069), Mirane (1076, danas Miranje), Vrpoljane, Dračane (1050), Doljane (1054), Komorane (1287), Kamenjane (10701078), Petrčane (1071),.Ceperlane (1194), Bilušane, Varikašane, Pećane, Murovlane itd. 48 Ovaj je tip zastupljen i u Poljicima u to doba: Kozičane (1080, danas Kozica), Breštane (1080, danas Brisnik kod Duća), Srijane (1080), te u Solinu: Podrupljane (1000) itd. Pretežni je sadržaj ovoga tipa teritorij na kojem dotični ljudi žive, a ne ljudi koji na dotičnom teritoriju žive. Takve toponime pratimo uzduž Dinarskoga gorja, po Lici sve do sjeveroistočne Istre, na vratima između planina Učke iĆićarije: Kozjane, Jelšane, Površane, Šaplane, Žejane, a izostaju npr. u otočkoj toponirniji. Upravo područja na kojima su potvrđeni ovi rani romansko-hrvatski jezični doticaj i, sačuvani u toponimima, predstavljaju zajednički prostor obitavanja u prvim stoljećima zajedničkoga života, sve do izumrća staroromanskog, dalmatskog jezika. U međuprostorima gdje taj suživot nije potvrđen tzv. kontaktnim toponimima javlja se rana hrvatska toponimija s jakom skupinom nomina topographica, kojom su identificirani morfološki oblici vrlo razvijenog reljefa, uključujući i crtu dodira mora i kopna, nom ina patronimica, koja upozoravaju na još neutrnjenu rodovsku organizaciju društva, te kasnije, npr. u Povaljskoj listini iz 1184. (1250), nom ina possessiva, koja se javljaju s teritorijalnom organizacijom već raslojenog rodovskog društvenog poretka na određenom prostoru. Tako hrvatska toponirnija oslikava zemljopisni i kulturni pejzaž u prvim stoljećima hrvatske doseobe, u kojem je toponirnija važan pokazatelj kompleksnih jezičnih i izvanjezičnih prilika. Literatura: Putanec, V. (1963): "Refleksi starodalmatskog pridjeva sanctus u onomastici obalne Hrvatske", Slovo 13, Zagreb, 137-179. Šimunović, P. (1996): "Sakralni toponimi sa sut- + svetačko ime u razdoblju kasne antike do predromanike", Folia onomastica Croatica 5, Zagreb, 39-62.

47 48

P. Šimunović (1985): Naša prezimena, Matica hrvatska, Zagreb, 302-303. P. Skok, "Postanak hrvatskog Zadra", Radovi Instituta JAZU u Zadru l, 1954, 37-48.

122

Zivot imena

2.13. Politika i pragmatska imena 2.13.1. Odnos prema imenima nacionalnih manjina U Hrvatskoj žive mnoge nacionalne manjine: talijanska u Istri, mađarska po Slavoniji, a od slavenskih manjina najznačajnije su: srpska (pretežito u nekadašnjoj Vojnoj granici), slovenska i bošnjačka (muslimanska). U šest od devet istarskih gradova u kojima su Talijani kompaktno naseljeni službeno se navode dvojezična imena (Portole/Oprtalj, Dignano/Vodnjan, Buie/Buje, Rovigno/Rovinj). Tako je i s uličnim imenima. Mađarska nacionalna manjina živi kompaktno samo u nekoliko manjih sjevernohrvatskih naselja, ali ta manjina, i svaka druga, zakonito nose vlastite oblike svojih antroponima. Srpska manjina doseljavana je od XVI. do XVIII. stoljeća, osnivala je manja naselja koja je nazvala svojim imenom, ili im je srbizirala dotadašnja imena. Bosanska i slovenska, kao neautohtone populacije na hrvatskom tlu, dobile su odnedavno ustavni status nacionalnih manjina, ali kao i prije slobodno rabe svoja nacionalna imena i prezimena. Status nacionalnih manjina imaju otprije njemačka, češka i slovačka populacija. Oni su poslije izgona Turaka naseljeni po Moslavini i na ravničarske predjele istočne Slavonije. S toga su slavonskog područja otišli, zajedno s Turcima, mnogi islamizirani Hrvati u Bosnu i tamo "pripomogli" kao islamizirani puk osnivanju bošnjačke nacionalnosti. U središnjim gorskim predjelima živjelo je autohtono vlaško stanovništvo koje nije oblikovalo svoju nacionalnost nego su se Vlasi već od srednjega vijeka pohrvaćivali (dobri Vlasi na Hrvateh), odnosno od XIX. stoljeća kao pravoslavni živalj stapali su se u srpsku nacionalnost. Mnoga su njihova osobna imena i prezimena prepoznatljiva stručnjacima (Poropat, Šugar, Mačukatin, Lincul, Sekula, Drakulić, Dančuo.. .), ali u puku s kojim žive nije prepoznavan nacionalni (ni jezični) biljeg tih vlaških imena. Slične sudbinske asimilacije doživljava višemilijunska hrvatska dijaspora od XVI. stoljeća do danas u susjednim slavenskim i neslavenskim zemljama te u drugim europskim i prekomorskim zemljama diljem svijeta. 2.13.2. Standardizacija imena Imena se ne ponašaju kao leksemi ostalih leksičkih razreda. Ona su teritorijalno, tradiCijski i dijalektno određena. Kad je u drugoj polovici XIX. stoljeća Akademija u Zagrebu naumila izrađivati veliki povijesni rječnik, njezini su filolozi smatrali da su "imena vlastita ljudska, mjesna, imena brdima i rijekama sa svijem riječima od njih postalijem bescjeno blago, prvi i najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne historije" (Đuro Daničić, 1878). Taj rječnik najveća je poklada hrvatske (i srpske) onimije. Ističemo to kao posebnu vrijednost Akademijina Rječnika. Naum kako sačuvati onimijsku građu bio je ispravan, pragmatika kako tu građu prezentirati (normirati) bila je pogrešna. Sva su imena zapisivana u natuknicama Rječnika u novoštokavskom liku, koje je narječje bilo uzeto kao uzorak hrvatskoga (i srpskoga) književnoga jezika. Bilo je zamišljeno da se imena normiraju, gla123

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

sovno ujednače, a ne da se upotrebljavaju u izmijenjenim dijalekatnim likovima. Oblici Beograd/Belgrad/Biograd normiraju se kao Biograd; Reka i Rika postaju Rijeka; Bobovišća/Bobovišće postaju Bobovište; Belec postaje Bijelac; Delnice postaju Dionice; Črnomerec postaje Crnomijerac; Bilišane postaju Bilišani itd. Narušavali su se teritorijalni, tradicijski i dijalektalni principi. Tako je bilo i s prezimenima i osobnim imenima. Stvarala se nepotrebno, uvođenjem dijalekatnih imenskih likova na novoštokavske oblike, onomastička entropija pa se tako isti imenski lik pridruživao nekolikim onomastičkim sadržajima iste vrste. Ti pogrešni principi imali su reperkusije do u naše dane u čestim jezičnim polemikama: treba li pisati genitivni lik prezimena Gubec (*GpbbCb); Gubeca ili Gupca; jesu li oblici ojkonima Čakovec - gen. Čakovca, Čakovac - Čakovca ili Čakovec - Čakoveca; jesu li ispravni likovi Bregi, Čehi sneizvršenom sibilarizacijom, kako je u kajkavskom narječju, ili bi te kajkavske likove trebalo pisati Brezi/Bregovi, Če­ si; je li ispravan lik kao Grižane ili bi to ime trebalo izgovarati Grižani itd. Literatura: Alerić, D. (1974): "O potrebi djelomičnog prilagođavanja mjesnih imena i prezimena", Jezik XXII, 5-18. Babić, S. (1975): "Kajkavsko č u književnom jeziku", Jezik XXII, 65-72. - (1979): "Kako se mijenjaju imena naseljenih mjesta", Jezik XXVI, 153. - (1983): "O razlikama između narodnih i službenih imena mjesta u Hrvatskoj", Jezik XXX, 65-74. Brozović, Dunja (2003): "Ojkonimijska preimenovanja na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije god. 1990", Wiener slavistische Almanach, Sonderband 57, Beč, 53-64. Lončarić, M. (1978): "Imenovanja i preimenovanja naseljenih mjesta", Jezik XXV, 97-109. Šimunović, P. (1986): "Prilog problemu standardizacije mjesnih imena na hrvatsko-srpskom jezičnom području", u: Istočnojadranska toponimija, Split, 159-177. Šojat, A. (1974): "O uključivanju dijalekatskih imena u književni jezik", Jezik XXII, 25-30. Težak, S. (1974): "O poštokavijivanju imena i prezimena", Jezik XXII, 18-25

Zbornik radova savjetovanja o pitanjima standardizacije geografskih naziva u jezicima naroda i narodnosti SFRJ, Sarajevo 1984,353 str. 2.13.3.

Zavičajni

oblik imena

Dugo je trebalo do sazrijevanja misli da je svako ime pravilno u obliku u kojemu se upotrebljava ako ne narušava glasovnu i gramatičku strukturu jezika. Danas imena u Hrvatskoj nose mnoge tradicijske i dijalektaine značajke i u osnovama i u imenski m formantima. Naravno je da u službenim imenima nema dijalektainih fonema (otvorenosti i zatvorenosti samoglasnika, dijalektainih dvoglasnika i sL). Službeno se ime izgovara po ortoepskoj normi standardnoga jezi124

Zivot imena

ka: Omiš (ne Omiš), refleks nekadašnjega jata lčl očituje se različito i u službenim imenima: BilićlBelićlBijelić, na mjestu nekadašnjega šva lal « 'b, b) odslikava se izgovorna stvarnost: Nova Vas i Nova Ves, Orlac i Orlec; čuvaju se dijalekatni skupovi Išći i lčrl: Šćitarjevo, Črnji, šćakavski likovi sa sufiksima -išče « *-isko), -ščak (Medveščak), -ščina (Laščina : (v) las t), otpali suglasnik Ihl ne restituira se u imenima iz onoga kraja gdje je tako u dijalektu: Oriovac (ne *Orćhovac), Cista Provo (ne *Cesta Prhovo), Magića Mala (ne *Magićeva Mahala) itd. U antroponimiji se također uvažavaju narječni oblici: Pranić (ne preinaka Franić), ali Frane (a ne preinaka Vrane). U vezi s naslijeđenom zapisivačkom tradicijom problem je kako pisati prezimena istaknutih ljudi -iz hrvatske kulturne povijesti koji su svoj ugled stjecali izvan domovine te svoja imena i prezimena prilagođivali stranim antroponomastičkim sustavima i pisali ih različitim stranim neprilagođenim grafijama (latinskim, talijanskim, njemačkim, mađarskim): PetriciuslPetriziolPetrizilPetrislPetrišević ili Petriš; Giorgi pa Đorđić ili Đurđević; CotrullilCotrugli!de Cotruglis i hrvatski KotruljićlKotruljević ili Kotrulović; Lucić ili Lučić; Nale/Nalić ili Nalješković; Relković ili Reljković; Vranyczany ili Vranjican itd. Autori koji o njima pišu rabe i zagovaraju svoj izbor prezimenskog lika i neka takva prezimena nakon nekoliko stoljeća još nisu ustaljena, iako postoje onomastički razlozi i potreba da se ona ustale. (Vidi P. Šimunović, "Neustaljena prezimena u hrvatskih velikana", u: Hrvatska u prezimenima, Zagreb 2008, 52-60). Imena iz jezika koji se služe latinskim pismom u hrvatskoj je tradiciji da se preuzimlju i pišu u originalnoj grafiji, a za druge jezike postoje pravila, ne do kraja utvrđena, kako ih jednoliko prenijeti u hrvatski grafijski sustav. Lako se u to uvjeriti konzultiranjem različitih izdanja hrvatskih pravopisa. Neke kulturno-znanstvene izdavačke ustanove imaju vlastita pravila kako postupati u takvim transkripcijama i transliteracijama kako mijenjati takva imena u hrvatskom jeziku. 2.14. Ime i jezična norma 2.14.l. Uvod

U jezičnom i kulturnom kOllmniciranju, pri snalaženju u prostoru i prepoznavanju u društvu, imena su bitni čimbenici. Ona su jezični znaci i kulturni spomenici. Sabijaju u sebe svjetonazor puka, bogatu motiviku kao odslik materijalne i duhovne kulture. U pobudi nastanka i u liku nose biljeg obiteljske intime, obivateljske povijesti i zavičajnog idioma u kojima su se imena smišljala i oblikovala. Imena su teritorijalno i dijalektalno određena. Njihova dijalektalna obilježja nije potrebno (često ni dopušteno) usklađivati sa standardnojezičnim obiljeŽjima ako imena u jeziku uspješno obavljaju svoju osnovnu funkciju: identifikaciju i diferencijaciju onomastički h sadržaja kojima su pridružena radi njihova imenovanja, a ne narušavaju fonološke i akcenatske uzuse standardnoga jezika. 125

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Imena su naše adrese kroz prostor i vrijeme. Njih danomice pohranjujerno u iz cjelokupnoga dijalektainog okruŽja, iz različitih jezičnih i socijalnih skupina. Vjerojatno vladamo tolikim fondom aktivnih i pasivnih imena koliki nam je sav ostali leksički fond vlastitoga jezika. U nas su imena slabo istražena, pogotovu s obzirom na standardizaciju imenskih likova. Iz iskustva znamo da uz temeljna imena supostoje nebrojeno varijantskih likova s različitim dijalekatskim odlikama. Ti likovi izloženi su bezobzirnim prekrajanjima od nestručnjaka, samozvanaca koji ih samovoljno primijenjene unose u službene popise, na zemljovide te druge zapise i administrativnim postupcima uvode u opticaj njihove unakažene likove. Imena pojačanim iinenovanjem, izlučivanjem dotične onomastičke jedinke iz skupine sadržaja obuhvaćenih istim predodžbenim oznakama vrste dotičnog imenskog lika, gube konceptualna obilježja vrste kojoj leksički pripadaju, blijedi im leksički sadržaj u korist onomastičkog. Stoga ponašanje imena u jeziku nije posve isto kao npr. imenica. Imena rasterećena značenja, a sljubljena s objektom koji imenuju, lako prelaze iz jezika u jezik, ne prevode se, lako su podložna inojezičnim prilagodbama, ali su vrlo otporna u čuvanju osnovnoga jezičnog lika i naslijeđenih imenskih segmenata kojima najčešće prepoznajemo jezično porijeklo i jezičnu pripadnost dotičnoga imena. Imena nastaju u različito vrijeme, na različitim dijalektainim arealima, u različitim socijalnim skupinama, s različitim jezičnim i uopće kulturnim naslijeđem. Odraz su povijesne, teritorijalne i društvene zbilje, u kojoj su upravo imena nalazila poticaje nastanka, i jezičnih prilika koje su im odredile likove. 49 Imena u raspoznavanju i lučenju jedinki iz vrste obuhvaćene apelativnim pojmom zahtijevaju ustaljenost likova. To postižu fonijskim a ne semantičkim obilježjima. Svaka izmjena fonemske postave i slušnog (prozodijskog, suprasegmentalnog) dojma otežava ili onemogućuje identifikaciju konkretnoga onomastič­ kog sadržaja. Imena se moraju moći ostvarivati u standardnom jeziku i vladati se po zakonitostima toga jezika. Ona pri tome, kao jezični znakovi, čuvaju svoje dijalektaine i inojezične odlike. Stručnjaci ih po njima raspoznaju kojem dijalektainom arealu pripadaju, "odgonetavaju" vrijeme njihova nastanka te, s obzirom na pojedine izoglose, kakva je, među inim, refleks jata, lako ih svrstavaju u dotični govorni tip. pamćenje

2.14.2. Iz povijesti standardizacije imena Uklanjanje dijalektainih različitosti u imenskim oblicima i nasilno prilagoimena jedinstvenoj normi književnoga jezika zbivali su se u hrvatskom (i srpskom) jeziku u drugoj polovici XIX. stoljeća romantičarskoutopijskim stremljenjem iliraca (i drugih južnih Slavena) za narodnim, političkim i kulturnim jedinstvom koje je vodilo u nenaravno jedinstvo književnog jezika i pravopisa u đivanje

49

Usp. P. Šimunović (1986): Istočnojadranska toponimija, III. dio: "Ime i norma", Logos, Split, str. 167.

126

Zivot imena

Hrvata i Srba, pogotovu nakon prevladavanja Karadžićevih zasada na kojima je bio zasnovan književni jezik na novoštokavskom dijalektalnom uzorku i na ijekavskom izgovoru. Tim su načelima bila podvrgnuta osobna imena, prezimena i mjesna imena uklanjanjem svih lokalnih jezičnih obilježja koja nisu bila u skladu s jezičnom normom. so Livno postaje Hlijevno, Delnice se promeću u Dionice, vode se žučne polemike oko likova Split i SpljetSJ itd. Tim su se činom narušavala dva osnovna principa u kodificiranju službenog imenskog lika: a) dugovjeka tradicija dotične imenske uporabe i b) jezični lik mjesnim idiomom oblikovan. Nisu se poštivali oni pravi, bitni i sabiti sadržaji u pučkom imenu, ono poimanje svijeta u kojem je dotično ime nalamlo motiv postanja i bilo prožeto poviješću i sadašnjošću svojom sljubljenošću s onomastičkim sadržajem i nosilo u liku cjelokupno iskustvo, i znanje, i prisnost koji su sadržani u pučkoj imenskoj kreaciji. Prekrajanje imena po književnim uzorcima tumačilo se tada, i dugo u XX. stoljeću, zahtjevima političkih i socijalnih prilika i imalo je odraza na dalju jezičnu politiku, i politiku uopće. Nastajao je sve veći jaz s tradicijom i zazor od dijalekata. Imena s dijalektalnim značajkama doživljavala su drastične izmjene na svim jezičnim razinama. Takvim postupcima ujednačivali su se mnogi imenski likovi, što je vodilo u istoimenost različitih imenovanih objekata. Dok su dotad, naprimjer, imena Reka/Rika/Rijeka označavala tri imenska sadržaja (grad na Kvarneru, Riku u Solinu i Rijeku dubrovačku), novi uniformirani homofoni lik Rijeka unosi pometnju u takve onomastičke sadržaje. Na terenu, u puku, ostajao je i dalje u uporabi lokalni izvorni imenski lik. Usporedi u Zagrebu autohtoni kolokvijalni lik Sleme i isforsirani službeni lik Sljeme (u imenima tvrtki, radija i sl.) ili u Hercegovini sačuvani lik Lištica (ne: *Lještica), ali Široki Brijeg (ne kako je bilo i kako bi bilo naravno: Široki Brig). Ti su dijalektalni likovi u zajedničkoj uporabi s tobožnjim književnim likovima pridonosili višeimenosti istog onomastičkog sadržaja. Obje pojave: istoimenost različitih i višeimenost istih onomastičkih sadržaja krnjile su, zamućivale i onemogućivale jednoznačnu onomastičku poruku, kao što te pojave to isto čine i u današnjoj onirniji. Danas nam je čudna žrtva Matije Valjavca, urednika velikoga Rječnika JAZU, u kojem su se od početka izlaženja, od Daničićeva vremena, prilagođivali dijalektalni likovi imena književnoj normi, da potkraj života "za ljubav filologije" promijeni svoje "neknjiževno" prezime Valjavec u Vaijavac. U tom zahuktalom prekrajanju imena na književne likove (Valjavec ~ Valjavac), zapravo s drugih narječja na novoštokavsko, M. Rešetar je smatrao golemom pobjedom zajedničkog i jedinstvenog književnog jezika što su npr. kajkavski lik Karlovec s2 i kajkavski lik Sisek (pisan tako od XVI. stoljeća i dalje) promijenjeni u književ50 51 52

P. Šimunović, o. c., 160-163. P. Šimunović, Split ili Spijet - osvrt na polemiku s početka stoljeća, o. c., 191-200. Usp. danas Karlovec Ludbreški.

127

Uvod ti hrvatsko imenoslovije

ne likove na -ac, a zatim golemim porazom tih nakana privođenja imena "književnom" izrazu kad mu je pismo adresirano u Biograd (srpski) zalutalo u "Biograd dalmatinski". Vlastito ime opire se prekrajanjima bilo koje vrste. Ono ustaljenim, naslijeđenim likom omogućuje brzu, jednoznačnu, izravnu identifikaciju objekta koji imenuje. Zbog toga su imena pravilna u likovima u kojima ih rabe njihovi nadjevatelji i njihovi potomci (tradicijski kriterij), u kojima su oblikovani na teritoriju određenih dijalektainih odlika (topički kriterij) i u kojima dijalektaine značaj­ ke imena nisu zapreka njihovu funkcioniranju u standardnom jeziku (normativni kriterij). Zasade s početka st6ljeća da se vlastita imena u svemu prilagođuju normi standardnoga jezika trajale su u nas dugo i nanijele su golemu štetu našoj imenskoj standardologiji. Odbacivale su ih i srpska strana, koja npr. nije mogla prihvatiti oblik Biograd za ime svojega glavnoga grada i, pogotovu, hrvatska strana gdje je dijalektalni pejzaž vrlo kompleksan i gdje su pod udar došla mnoga, najfrekventnija imena: Osijek (: Osik), Rijeka (: Reka), Delnice, Split, Bjelovar (: Belovar), Karlovac (: Ka rio vec), Sisak (: Sisek), Međumurje (mj.: Međimurje) itd. Na hrvatskoj se strani tek u Pravopisu D. Boranića iz godine 1921. unosi pravilo: "Mjesna imena i prezimena iz ekavskog i ikavskog područja čuvaju e i i u ijekavskom govoru. Tako na pr. piše se Nemčić, Belić, Delnice, Split" (str. 9). Boranić je išao i dalje u uvažavanju "neknjiževnih" imenskih likova: "Vlastita imena ove ruke otimaju se kadšto i o drugih glasovnih zakona, piše se na pr. Livno mjesto Hlijevno, Foča mjesto Hoča (od Hodča), Gacko mjesto Gatsko, Raić mjesto Rajić itd." Tako se postupno ostvarivalo ono što uči današnja onomastička teorija u vezi s uporabom imena u književnom jeziku. Ali ni tada, pa ni do danas, nisu mnoge dijalektaine osobine u imenima uspjele steći status standardnojezične legislative. Uzmimo, primjerice, hrvatskokajkavska imena na -ec (Vrbovec, Gubec) i druga (Tuhelj, Badel) bez prava na "nepostojano" e (Vrbovca, Gupca, *Tuhlja, *Badla), imena na -'aneS3 (Pakoštane), -re (Ribare) kao pluralia tantum muškoga roda s golemom čestoćom i pravilnošću uporabe na prostranom području. S4 Iako takvi likovi već dugo čekaju pravo na verifikaciju u normativnoj gramatici, tek Pravopisni priručnik S. Markovića, M. Ajanovića i Z. Diklića ss navodi kao ispravne kajkavske oblike Čakovec, g. Čakovca i ktetik čakovečki. Donedavno takvi su se ktetici progonili iz književnoga jezika, iako su oni sastavni dio složenih toponima: 53

54 55

Tako npr. M. Pešikan smatra da "lokalno ime Dečane mase. pl. ulazeći u opšti jezik mora žrtvovati ili nastavak ili rod (ili rod i broj zajedno). Mi smatramo da taj opći jezik mora unijeti tu stvarnost u gramatičko pravilo po kojem postoje pluralna imena muškoga roda s nominativom na -e (-ane): Dečane ... i na -e (-are): Ribare. Svinjare, Za sve je potreban terenski podatak, jer se "administrativni podatci o imenima ne mogu uzimati kao sigurna i autentična onomastička građa" (M. Pešikan, Značaj praćenja jezičkih elemenata koji se ponavljaju U mikrotoponimiji, Prva jugoslovenska onomastička konferencija, izd. CAN U, Naučni skupovi 2, Titograd 1976, 100). Od Dečane, Berane ... na jugoistoku do Šapjane, Žejane u sjevernoj Istri. Izd. Svjetlost, Sarajevo 1987, 135b.

128

Život imena

Borovec Tomaševečki, Botinec Ivanečki, Cerje Vrbovečko, Dubrava Vrbovečka, Ču­ linečka Dubrava, Donje Brdovečko itd. 56 Pobjeda tih i takvih likova u dijalektainim, neknjiževnim obilježjima u književnom jeziku pokazuje kako je običajna (a to bi onda moralo značiti pravna) forma zapravo nadređena jezičnoj normi. 2.14.3.

Građa

i problem standardizacije imena

Danas kad su nam već postale poznate daleke prostorne zabiti i imena u njima, kad su nam sve podrobnije znana imena u dijalektainim krajinama, kad su nam pred očima zemljovidi najrazličitijih namjena i sve prisutnija fonijska sredstva priopćavanja preko kojih usvajamo zvukovne slike imena iz svih zemalja svijeta, kad je sve više pravopisnih uzusa u pojedinim jezičnim sredinama s obzirom na transkripciju i transliteraciju stranih imena i pisanje velikog slova u imenskim sintagmama, potreba za istom, jednoznačnom i funkcionalnom standardizacijom imena nameće se našoj normativnoj jezičnoj znanosti kao jedan od prešnijih zadataka. Potrebno je to izvršiti na svim jezičnim razinama.

Ortografske i fonetske osobitosti. Ortografske i fonetske osobitosti u imenima koje nisu u skladu s književnom normom, već su odraz odlika i običajnojezičnih navika, traže ustaljenost likova, ali često te odlike ne smetaju funkcioniranju imena u standardnome jeziku. Takva su imena imenske inačice. Imenskim inači­ cama moguće je imenovati više onomastički h sadržaja povezanih istom ili slič­ nom motiviranošću. Naime različiti likovi etimološki istog imena nisu prilagodbe istog osnovnog obličnog značenja, nego novi onomastički sadržaji. Varijantni likovi omogućuju odrediti vrijeme nastanka dotičnog imena (Mratinje s izvršenom metatezom IMart- > Mratl naspram mlađeg oblika Martinje) i dijalektainu teritorijalnu pripadnost (PrekoiPriko, Bobovište!Bobovišća itd.). Iz tradicijskih navika npr. toleriraju se starije grafije u imenima kao npr. Kadčić, Djamić, Gjadrov; ustalio se pučki izgovor Foča (ne *Hodča), Gacko (ne *Gatsko, kao npr. Imotski). Odraz staroga jata u imenima već ne pričinja problem, jer se ustaljuju imena ekavskog, ikavskog i ijekavskog izgovora: Livno, Brist, Crivac, Lički Osik, Priko, Biograd, Livaki, Beli Manastir, BeZae, Brestovec. Dijalektizmi Šenica, Preseka kao rezultat jotovanja sibilanta Isl u dodiru s Iii iz jata, neregularan refleks jata kao Prjevor na Lastovu (gdje se /čl uvijek ostvaruje kao Ije!) te imena tipa BjeZo Polje, s7

56

57

Izvan sklopova imena moguća je dubleta na -ački: čakovački, M. Pešikan, ibidem. Takva dvojnost ktetika javlja se onda i izvan onomastičke sfere. A. G. Matoš piše jednu od svojih najljepših pjesama Hrastovački nokturno, koja je uvrštavana na prvo mjesto u antologijama kajkavske lirike; ne piše Hrastovečki, ali na drugom mjestu piše ktetik u kajkavskom liku: krapovečki prema ojkonimu Krapovec. V. Lj. Jonke, Standardizacija imena mjesta, Prva jugoslovenska onomastička konferencija, izd. CANU, Naučni skupovi 2, Titograd 1976,45. Imenska varijanta je drukčiji oblik koji se razlikuje od standardnog lika u nekom od segmenata u fonemskoj postavi ili u ortoepiji. Varijante su, kao dijakronijski pokazatelji u prostoru i vremenu, važni kažiputi tumačenja arhetipskog imena, jer su nastale kao ishod jezičnih prilagodbi i odraz su jezičnih prilika koje su ih izazvale.

129

Uvod II hrvatsko imenoslovije

Ortješ, Bjelina ... ne bi se mogli usvojiti u takvu izgovoru /SI i u takvim "kratkojatovskim" likovima. sB Ne mogu se također prihvatiti čakavski i(li) štokavski likovi jer nema odgovarajućih grafema ls/' Iii u književnom jeziku, a niti je ta pojava osobito stara i proširena. Druge dijalektaine crte, kao važne prostorne diskriminante u toponimima, koji su po svojoj naravi nepomični i nepomičljivi svjedoci area Inoga razmještaja imena kao, primjerice, glasovne skupine lčrl: Černomerec, Začretje, Črnji; lšć/' lščl : Išti: Šćit, Šćitarjevo, Vogošća: Gradište ... ; sudbina suglasnika Ihl: Oriovac (: *Orihovac), Provo (: *Prhovo), Magić Mala (= *Mahala),S9 Ajduković; nezamijenjeno -l na kraju imena i na kraju sloga u imenu: Dol, Delnice (ne Dionice) itd. valjalo bi sačuvati pri određivanjtl službenog lika imenu. Ovo pišem stoga što nas čeka normiranje tisuća mikrotoponima, koji još nisu ni valjano popisani ni opisani. Vokalni se fonerni u hrvatskim dijalektima vrlo različito ostvaruju. Osobito su česti zatvoreni i otvoreni izgovori tzv. središnjih vokala le/, la/, 101 i njihovi dvoglasnički ostvaraji, te sažimanje vokala i sL, s obzirom na njihove ekvivalente u standardnom jeziku. Takve ostvaraje ne treba unositi u književni jezik, već ih valja svoditi na ishodišni osnovni vokal, odnosno na odgovarajući vokal u književnom jeziku. Naime, treba uz izgovor imena uzimati u obzir kako sami mještani pišu dotična mjesna imena i taj njihov zapis važan je pokazatelj čuvanja tradicionalnog imenskog oblika. 60 Mnoge elizije vokalnih fonema u komociji izgovora ne bi valjalo uvažavati u toponimima (ne: Sim"ljvo), iako su mnoge već ušle u prezimena: Šajnović (pored Šajinović, koje je s onomastičkog gledišta drugo prezime). U toponimima se ne bi trebalo osvrtati na aferezu, tj. izostavljanje inicijalnog nenaglašenog suglasnika, primjerice: Ostrožac (ne pučki Strožac), Amerika (ne Merika), ali se u Hrvatskoj odavna ustalilo etnonimsko ime Talijan (ne !talijan). Sinkope u toponimima tipa Zenca, Jablanca, Prodolna, već je rečeno, ne treba uvažavati. Kontrakcije u imenima tipa ilić « Ilijić), Delić « Delijić), Kadina Voda « Kadijina voda), Marindvor « Marijin dvor) svojom su se čestoćom nametnule i valja ih uzimati u tim oblicima. One su bogato zasvjedočene u prezimenima i uopće u antroponimima. 61 U vezi s konsonantskim supstitucijama u imenima česte su već spomenute elizije i supstitucije fonema Ih/, zamjena If! sa Ipl i sl. akus tička asimilacija tipa *Šu58

59

60

61

Vidi o tome podrobnije A. Peco, Toponomastika i književnojezična norma, Vtora jugoslovenska onomastička konferencija, Skopje 1980,239. Važno je pri tome istražiti nalaze li se toponimi kojima određujemo službeni lik u kompaktnom dijalektalnom arealu koje ima Ihl u svojem konsonantskom sustavu, ili je to dijalektaino, konfesionalno itd. miješana populacija sprevagom starinačkog stanovništva koje ima Ihl u svojem govoru. I u drugim slučajevima valja voditi računa o miješanim dijalektainim regijama, o starosti i ukorijenjenosti pojedine fonetske pojave u imenima radi čuvanja povijesnojezičnog podatka u dotičnim toponimima. Premda na srednjodalmatinskim otocima mještani izgovaraju: Varb6nj, Varb6ska, StOri Grlf:§d, Blf:§l - ta i takva imena već su dugo u uporabi kao Vrbanj, Vrboska, Stari Grad, Bol. S tim u vezi je defonologijacija Iri sekvencijom fonerna lor/, lari. Izvan već ustaljenih imena tipa Vrbanj (: Varb6n), trebalo bi tolerirati domaći izgovor: Artac, Artina (ne preinačivati u *Rtac, *Rtina i sl.). M. Šipka (1966/67): "Kadina voda i Ilica Odalica",]ezik XIV, 158-160.

130

Život imena

šak, prezime Šušnjar itd. U prezimenima su neizvršene asimilacije po zvučnosti (Dautbegović, Kadčić), česte

neprovedene palatalizacije (Dragić, Lukić) i sibilarizacije (Potrki, Čehi, Bregi), desonorizacije (Mehmet umjesto Mehmed, Mahmut). Što se tiče pojednostavljivanja suglasničkih skupina, neke se toleriraju kao što su naprimjer prezime Tica, toponim Čelari (= Pčelari), druge se zamemaruju kao npr. u toponima Jesa (= Jelsa), Popov Mos (= Popov Most), Nišić (= Nikšić) itd. U muslimanskim govorima i nekim hrvatskim dijalektima koji ne poznaju foneme lčl (Poćitej, Ćaplina),62 IDI (Hida), ln; ll'! (Jubuški), u nekim štokavskim govorima koji nemaju foneme If!, Ihl (Utovo, Rasno < Hutovo, Hrasno), u kajkavskim bez fonerna Ići i zvučnih afrikata, kao i u čakavskim govorima, imena su oblikovana "supstitutima" spomenutih fonerna. Pri uvrštavanju takvih imena u službene imenske popise potrebna je podrobna analiza na terenu koju valjano može obaviti jezični stručnjak, a njega se, nažalost, najmanje konzultira pri izradi zemljovida i uopće pri kodifikaciji imena. Pojave ove vrste najprisutnije su u mikrotoponimiji, koju karakteriziraju upravo jezični konzervativizam i dijalekatska autentičnost, koja je osobito važna danas u doba sveopće korozije dijalekata. Čuvajući te osobine u imenima, mi spašavamo vjerodostojne jeZične i kulturne spomenike od njihovih izopaka, produžujemo u njihovih korisnika intimu njihova nastanka, onu srodenost kojom su oni vezani za svoja imena. Čuvamo takvim imenima medaše protega neke jezične pojave, smjerokaze stvarnih i jezičnih migracija kroz prostor i vrijeme. Morfološke osobitosti. Morfološke naznake u imenima vrlo su bitne u kodifi-

kaciji imena, ali nisu dovoljno istražene. Svojom se prisutnošću nameće singularizacija pluralnih ojkonima. Ona je najuočljivija u ojkonimima na -ić(i). Zahvatila je golemo područje: Krašić, Gospić, Perušić, Unešić itd., u nekima se u puku čuju stariji pluralni likovi, pa su i oni u uporabi uz službene singularne likove: OrebićlOrebići, MetkovićiMetkovići, Runovići Runovići, PerušićIPerušići ... Drugdje u manje značajnih naselja čuvaju se množinski oblici kod nadošlih stanovnika u novoosnovanim naseljima po jadranskim otocima, osobito na Pagu i Krku, i u jugozapadnoj Istri na prostoru zahvaćenom tzv. drugom kolonizacijom od XVI. stoljeća. 63 Istu tendenciju pratimo u ojkonimima s formantima -ci (-ovcil-evci, -inci): Černomerec, Bukovec, Đurđevec itd. 64 I ovdje je potrebno uočiti areale prostiranja te pojave, pratiti uporabu dvojnih likova te areale i tipove naselja u kojima se pojava ne zbiva. Uočiti valja areale i stupanj 62

63

64

U toponimu Lovreć u Imotskoj krajini Ići se ustalilo, iako je po porijeklu lčl: *Laurentius > Lovreč, kao Stobreč, Lovrečina; kao Brač (: Bratia), Polače (: palatia) itd. Pojava ti > t'j > č provodila se do u VIII. stoljeće te svjedoči o ranoj hrvatskoj prisutnosti na dotičnom mjestu gdje je toponim prilagođen hrvatskom jeziku. Vidi J. Bratulić/P. Šimunović (1985): "Prezimena i naselja u Istri", VI. kolo Istra kroz stoljeća, knj. 35 i 36, Pula - Rijeka, te (1986): kolo VII, knj. 37, abecedno kazalo naselja i karata. p. Šimunović (1979): "Tipološko-strukturalni ogled istarske ojkonimije", Rasprave Zavoda za jezik 4-5, 219-250 + karte; isti (1986): "Krk, Rab i Pag u svjetlu toponim ije", u: Istočnojadranska toponimija, Split, 76 i 86-88. W. Lubas (1971): Slowotw6rstwo poludrlOwoslowianskich nazw miesczwych z sufiksami -ci, -ovci, -inci itp., Katowice, 202 str.

131

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

promjene pluralnih likova na -ci (-ovci/-evci, -inci) u singularne likove na -ce (Beoce, Petrovce, Štrpce .. .) srednjega roda u gornjem Pomoraviju i drugdje. 65 Singularizacija toponima zamjećuje se i u drugim toponomastičkim tipovima, redovito u ojkonimima na pojedinim područjima na Hvaru: Zastražišće (mj. Zastražišća), Poljice (mj. Poljica), Svirče (ali gen. samo Svirač[a]), dok se na Braču upotrebljavaju i singularni likovi, uz službene pluralne likove srednjega roda: Pučišća (Pučišće), Nerežišća, Bobovišća, Ložišća, Mirca, Postira, Povlja, Blaca, Selca. 66 Dvojna upotreba javlja se i u drugih ojkonima: BilećalBileće, PljevljalPljevljeY Često se zbiva u zemljopisnim imenima promjena i uporaba dvojnih oblika: Mokronogel Mokronozi, Velež (gen. Veleža) "ime kluba" (m.)IVelež (gen. Veleži, f.) "ime gore", Biokovo (m.) lBiakova (f.) itd. . Uvođenje u standardizaciju imena te vrste očito nije moguće bez jezičnoga stručnjaka, upravo onomastičara. Nisu ujednačene ni deklinacijske promjene tzv. pridjevskih imena. Ojkonimi tipa Tisno, Slano, Trsteno mijenjaju se po imenskoj i pridjevskoj deklinaciji: TrstenalTrstenog, Tisna i češće Tisnog; u pridjevskih imena prevladala je, ili sve više prevladava, imenička deklinacija Jasna - Jasni (ne: Jasnoj), Mirna Mirni (ne: Mirnoj), Milna - Milni (ne: Milnoj), Baška - Baški (pored Baškoj), Gradiška - Gradiški (pored Gradiškoj), Učka - Učki (ne: Učkoj), Primošten (s) Primoštenom (ne: Primoštenim), Nedoklan - (s) Nedoklanom (ne: Nedoklanim), Vukov - Vukovom itd. Muška osobna imena na -i koja su po postanju pridjevi počinju dobivati oblike imeničke deklinacije: Drobni - Drobnija, Dragi - Dragija, pa tako i prezimena Kršnjavi (: "ljevoruki") - Kršnjavija. Ta je tendencija sve shvatljivija jer se imena nastoje supstantivizirati (tjednik Danas, u Danasu). Ona je donekle i objašnjiva, imamo li na umu da su imena rasterećena leksičkoga značenja, kao sadržajno "prazna" bliska imeničkim strukturama gdje se nalaze odgovarajući imenski deklinacijski uzorci. 68 Pokazuju to i pomodna, mahom strana, ženska osobna imena na -i: Meri, Gabi, Viki ... i ona na konsonant: Brižit, Karmen, Nives koja jezična praksa promeće u normalne deklinacijske uzorke ženskih imena: Merica, Gabika, Vikica ... , Brižita, Karmena, Niveska i s1. 69 65

66

67 68

69

Sv. Georgijević (1975): "Imena mesta SR Srbije, njihovi etnici i ktetici", Balkanolaške studije III-V, Niš,13. M. Hraste (1937/38): "O imenima mesta u Dalmaciji", Naš jezik VI, 266-268; P. Šimunović (1968): "Singularizacija pluralnih toponima na Braču i drugim dalmatinskim otocima", Symbole Taszicki, Krakov, 354-358. A. Peca (1961): "Oblici toponima u književnom jeziku", Naš jezik, n. s. 11,234-248. Zato se toponim Banja Luka usvaja kao jednočlani toponim Banjaluka. Rjeđe se u pridjevskoj sastavnici prepoznaje pridjev i dekliniraju obje imenske sastavnice. Vidi se to u nekolikim pogrešnim etimologijama koji pridjev dovode u vezu s banja, bajna i sl. Jednako se tako ponašaju ojkonimi Jurandvor (od Juran + -jb -> Juranj) s gubitkom palatalnog elementa pred labijalima /dv/. Usporedi Banbrdo (od Banj brdo). P. Šimunović, Pomodna osobna imena i njihovo ponašanje u jeziku, Jezik XII/S, 1964, 137-142. U radu se navode različiti tipovi deklinacije istih imena u raznim region ima: ivo - ive, ivo - [va, ive - iva, Ive - Ive, Ivo - Ivota, Ivi! - Iveta, Ivo - Ivota itd. Sve ove i mnoge druge pojave ortoepije i imenske tvorbe traže izradu normativne gramatike imena, za koju prikupljam građu.

132

Život imena

Imena, postavši semantički "prazna", svoj nečestotni nominativni oblik nadomještaju oblikom kojeg čestotnijeg padeža. Tako je npr. ime uvale Likva na Braču zapravo genitivni oblik zaboravljenog nominativa Livak ("lijevak"), današnji makarski ojkonim Podaca (f.) zasigurno je genitiv množine zaboravljenog nominativa *Poca « *Podca "podi", "zaravni na pristrancima"). Dijalektni oblik Jami (= f. nom pl.) na Sredi na Cresu postaje kao arheološki lokalitet u znanstvenoj literaturi imenska besmislica Jamina Sredi; ojkonim Crna Vas u Lici postaje u doseljenika Crna Vlast, a ojkonimi Magić-Mala (= mahala) i Mala Sebišina uzimaju pridjevsku deklinaciju: u Magić-Maloj/o u Maloj Sebišinj71 itd.

Tvorbene osobitosti. Tvorbene značajke u imenima očituju se u dijalektnim sufiksima kao što su: -išće (Stražišće), -šćak (Belšćak), -šćina (Zminjšćina) itd. Indikativan je već spominjani sufiks -ane, i njegova komplementarna distribucija s -'ani/-'jani, u imenima muškoga roda u množini koja se odnose na ojkonime. Proširena su na golemu prostoru, kako pokazuju ojkonimi u Makedoniji, Dečane na Kosovu, Berane (= Ivangrad) u Crnoj Gori te dinarskim gorjem i primorjem, osobito u zaleđu zadarskom, pa do vinodolskih (Griža ne) i istarskih ojkonima: Šapjane, Kazane, Zejane itd. Njima su upravo filolozi već jedno stoljeće ustrajno prekrajali sufiks -'ane u -'ani.72 U novijoj literaturi često su na udaru hrvatskokajkavski toponimi i antroponirni na -ec tipa Čakovec, Gubec, koje jedni dekliniraju Čakoveea, Gubeca ... , a drugi e u nastavku smatraju, što ono i jest, nepostojanim i njima oblici glase Ča­ kovca/Čakovcu, Gupca/Gupcu itd. Ktetici na -ečki bore se za svoj standardni status makar u ojkonimijskim sastavnicama kao što su: Bobovec Tomaševečki, Karlovec Ludbreški, Cerje Vrbovečko, Vrbovečka Dubrava, Čulinečka Dubrava, Donje Brdovečko 73 itd. U vezi s problemom koji raščlanjujemo znamo kako je vrlo mnogo nestručno odabranih imena na zemljovidima svih vrsta i namjena. Jezični stručnjaci, poznavatelji lokalnih govora, onomastičari znali bi odabrati imenski lik koji neće narušiti ni genetsku vezu s predloškom, ni tipološku vezu s dotičnom toponimijom, ni bitne dijalekatne diskriminante govora u kojem su dotična imena nastala i djeluju. Jedino će oni meritorno moći uklapati takva imena u gramatičko ustrojstvo književnoga jezika. Međutim ti stručnjaci, kao što smo istaknuli, najčešće ne bivaju uopće konzultirani pri unošenju imena na službene popise i zemljovide, u škol70

71

n

73

Prof. S. Ivšić pisao je redovito Magić-Mali (dat. sg. O. D. Alerić, Velika i Mala Sebština - neobičan primjer pučke etimologije, Filologija VII, Zagreb 1973, 27-32. U oba je ojkonima oblik Mala nastao od Ma(ha)la > Maala > Mala. P. Šimunović (1975): "Daničić kao onomastičar (prilog problemu standardizacije mjesnih imena na hrvatskom i srpskom jezičnom području)", Daničićev zbornik, Zagreb - Beograd, gdje se navodi ostala literatura. I prof. S. Ivšić poveo se karadžićevsko-daničićevskim zasadama da ne postoji nepostojano le/, te se zalagao da kajkavsko prezime Maček glasi: Mačak, g. Mačka. Odatle njegov članak "I naša o 'Mačku"', Hrvatski jezik I, 1938,50-54. Vidi polemike u vezi s ovim problemom u časopisu Jezik XXII, 1974/75, osobito br. l, ali i u ostalim brojevima 2-5.

133

Uvod II hrvatsko imenoslovije

--------------------------

ske udžbenike itd. Tako je makar na području hrvatskoga jezika, gdje je problem standardizacije imena vrlo akutan. 74 Kartografima, koji sudjeluju u izradi zemljovida i u upisu imena na njih, često su, zbog različitosti njihova razmjera i njihovih specijalnih namjena, uskraćene mogućnosti da valjano i podrobno ispišu imena uz onomastičke sadržaje koji su ucrtani na kartama. Kartografi se stoga dovijaju različitim rješenjima uvodeći u opticaj imena koja sami stvaraju: a) umjesto pojedinačnog zapisivanja imena oni zapisuju kumulativno ime za nekoliko objekata: otočići Mali i Veli Barjak dobivaju zajedničko ime Barjaci. Tim su načinom nastala pluralna kumulativna imena Trimulići, Šestakovci, Sestrice za skupine ·otočića u zadarsko-šibenskom otočju. Sličnoga su postanja Vrhovnjaci i Lastovci za skupine otočića istočno od Lastova, takva su kumulativna imena Baćinska jezera, Plitvice, pri čemu prvo ime obuhvaća šest pojedinačnih jezerskih imena, a potonje ime šesnaest b) proizvoljno skraćuju imena. Tuhinjska dolina postaje Tuhinj, Kara Hasovina postaje Karasovina 75 c) izostavljaju bitni označitelj i u imenu: ime Hrid pod Mrčaru (uz Lastovo) zapisuju na karti kao Podmrčaru, Otok van Ula zapisuju kao Vanula (Cres), u drugom slučaju nepotreban pleonazam Punta od Arca 76 umjesto Artac (= ratac "mali rt") d) na različitim zemljovidima zapisuju se različita imena za isti toponomastič­ ki sadržaj. Tako se za morski kanal podno Velebita mogu naći ova imena: Velebitski kanal, Podvelebitski kanal, Podgorski kanal, Planinski kanal, Primorski kanal. Očito su sva ta imena umjetne tvorbe, pa i nisu ustalila jedinstven imenski lik. Poljica kod Splita jedni dijele na Donja, Srednja i Gornja, drugi na Primorska, Završka i Zagorska, a drugi opet kombinirano od jednih i drugih atributivnih sastavnica. Prekrajanja imena. U kodifikaciji imena osnovno je polazište da ime bude istoliko, jednoznačno, jedinačno! Odabrati takve likove specijalnost je u prvom redu jezičnoga stručnjaka, terenskoga istraživača, koji zna onomastičke konstante i onomastičke zakonitosti funkcioniranja imena, koji poznaje toponimiju dotič­ noga kraja radi izbjegavanja kolizije s drugim sličnim imenima, pogotovu s onima koja imenuju istovrsne onomastičke sadržaje. Naveli smo već kako je nužno 74

75

76

Usporedi vrlo instruktivan rad M. Peterca (1984): "Standardizacija geografskih naziva na teritoriji Jugoslavije", Zbornik radova o pitanjima standardizacije geografskih naziva naroda i narodnosti SFRJ, Sarajevo, 5-29. Takvu proizvoljnost nalazimo već kod V. Karadžića koji mjesto toponima Konavii zapisuje u svoj Rječnik svoje izmišljeno ime Konavlje, umjesto toponima Kaštila zapisuje Kaštela, a planinu Sinjavina preimenuje u Sinjajevina. Neka tako krivo zapisana imena upravo snagom zapisa učvrstila su pogrešne likove koje više nije moguće ispraviti, a trebalo bi, ne samo zbog točnosti izvornoga toponima nego i zbog drukčijeg jezičnog i stvarnog sadržaja koji nose izvorni likovi. Ovakve analitičke, mahom strane, imenske sintagme netipične su za književni jezik pa ih je moguće (i potrebno bi bilo) prilagoditi tipičnim sintagmama pridjev + imenica. Ne Boka od Kotora (terenski zapis), već Boka kotorska.

134

Zivot imena

poznavati dijalekatni sustav u kojem je dotično ime oblikovano i normu književnoga jezika u kojoj će dotično ime uspješno djelovati. Poseban problem izazivaju pomodna, kvazikomercijalna imena u primorsko-turističkim regijama (a vjerojatno i drugdje) kao što su: Otok mladosti (Obonjan), Otok života (Govanj), Otok ljubavi (Zečeva), Uvala Scott (Grabrova), Ostrvo cveća (Prevlaka u Boki kotorskoj) i mnoga druga (uključujući i imena hotela, gostionica, brodica, kafića itd.) koja su prave imenske nagrde, daleko od pučke motiviranosti i jednostavnosti, a zatiru mnoga stara izvorna imena koja su etnička i jezična svjedočanstva ovoga puka o njegovoj vjekovnoj prisutnosti u tom kraju, o njegovom poimanju svijeta u vremenu nastanka tih imena, kojima i vremenski postanak određujemo po njihovim izvornim likovima. Daleko smo od zakonske zaštite imena kao spomenika jezika i kulture, premda smo službene zahtjeve podnosili u nekoliko navrata mjerodavnim republičkim ustanovama pozivajući se i na zaključke i preporuke Međunarodnog onomastičkog vijeća pri UNESCO-u, kojega smo član od njegova osnutka. U mnogim toponimima izostavlja se pridjevska sastavnica sveti, pa umjesto toponima Sveti Vid (s istim sadržajem kao u imenima Sutvid, Šentvid i sl.) imamo toponime jednake osobnim imenima: Katarina, Grgur, Klement, Jerolim (otoci), Jana, Vid, Marija na Muri (ojkonirni), Jure (vrh) itd. Stvarali su se tako neobič­ ni toponimijski tipovi strani puku te tuđi i neprimjereni slavenskoj toponirniji i spontanim pučkim kreacijama. Različiti su uzusi u Hrvatskoj u preuzimanju nekih makedonskih i slovenskih toponima. Dok u Hrvatskoj prevladavaju izvorni likovi: Skopje (kao Slivje, Sopje), Bitola, Gevgelija, Kalugerica ili, kao u Slovenaca Alpe, drugdje su ta imena drukčije prilagođena i pišu se: Skoplje, Bitolj, Đevđelija, Kaluđeriea, Alpi itd. Spomenimo usput inačice u pograničnim imenima kao što su onimi na hrvatsko-slovenskoj granici (Kupa/Kopa, Su tla/So tla, Kopar/Koper/Capodistria, Jadransko more/Jadransko marje) koje inačice s gledišta kodifikacije imena u pojedinom jeziku ne predstavljaju teškoće niti izazivaju onomastičke nedoumice. 77 Blizak ovim rješenjima je problem egzonima u cijelosti. Uz preporuku Među­ narodne komisije za standardizaciju zemljopisnih imena pri UNESCO-u da se poštuje i preuzima izvorni lik imena iz dotičnoga jezika, očito je da bi se već bilo teško odreći davno udomaćenih imena: Rim, Napulj, Solun, Drač, Prag, Beč, Carigrad, dvojakosti upotrebe: Celovec/Klagenfurt, Videm/Udine, Voden/Edessa, Željezno/Eisenstadt, Mleci/Venezia, dok su sasvim nestali iz upotrebe: Monakov (= Miinchen), Dreždane (= Dresden), Lipice (= Leipzig), Jakin (= Ancona), Turin (= Torino) itd. Problem egzonima traži podrobniju obradu i jedinstven stav do ko77

Ovdje je zanimljivo navesti kako se u slovenskom jeziku tri značajna hrvatska grada zovu varijantnim "slovenskim" likovima. To su Karlovec. Sisak, Pulj. Upravo su se stariji hrvatski likovi sačuvali u slovenskom jeziku, dok su u hrvatskom jeziku popustili fetišizaciji književne norme s početka XX. stoljeća kojom su bila, kako smo vidjeli, zahvaćena vlastita imena. Staro hrvatsko ime Pulj (s kongruencijom prema grad) izmijenjeno je ugledom na romansko ime PolaiPula (s kongruencijom prema tal. citta f.). Usporedi do danas sačuvan pridjev puljski (od Pulj) i ulično ime u Zagrebu: Puljska ulica.

135

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Preimenovali bi hrvatska sela SUBOTICA - Demokratski savez Hrvata u Vojvodini zatražio je od državnih tijela Srbije da ne dopusti promjenu naziva nekad čisto hrvatskih naselja u Srijemu - Kukujevaca i Gibaraca. Kukujevci u Srijemu, nekad naseljeni samo Hrvatima, ali tijekom devedesetih etnički očišćeni, moglo bi uskoro biti preimenovani u Lazarevo, a slično će se dogoditi i susjednom selu Gibaracu, koje sadašnji stanovnici žele preimenovati u Dušanovo. - Nije riječ o nacionalnim razlozima, jednostavno nam se sadašnji naziv sela ne sviđa. Asocira na kuknjavu i teškoće, čega nam je dosta - izjavio je predsjednik Savjeta MZ Kukujevci Nenad Ćuliqrk. (H)

Vjesnik, 16. studenog 2007. Čin preimenovanja nema s kuknjavom nikakve veze. Na djelu su drugi razlozi. (P. ~.)

jega treba doći brižljivim proučavanjem, uzimajući k znanju preporuke međuna­ rodnih foruma i razumnom prosudbom. Sve to vrijedi i za zemljopisna imena u višenacionalni m sredinama u Europi koju već mnogi vide bez granica. Proizvoljni izbor imena i nekontrolirana preimenovanja u hrvatski imenski fond unose goleme smutnje. Kad je riječ o odabiru osobnog imena, u nas kao u rijetko kojoj društvenoj zajednici u Europi vlada neograničena sloboda u izboru, u izmišljanju osobnih imena, u malograđanskom povođenju za stranim pomodnim imenima. Svojevoljni izbori zadovoljavaju privremeno taštinu roditelja, s jedne strane, i bivaju teret djeci, koja u izboru nemaju nikakva udjela, svega života. U naš imenski fond ušlo je na stotine imenskih nagrda, od kojih se mnoge ne uklapaju u gramatičku i ortoepsku normu književnog jezika, u mogućnost onomastič­ ke tvorbe hipokoristika, što je u našoj antroponimiji vrlo važno itd. S druge strane, nevjerojatno su česta preimenovanja osobnih imena i prezimena (što je u volji pojedinaca) i zemljopisnih imena, od značajnih ojkonima do ulič­ nih imena, što je u volji organiziranih skupina građana: političkih (već od mjesne zajednice), sportskih, turističkih itd. Ovdje se otvara novo, golemo područje u koje ovom prilikom ne želimo dirati, osim preporuke da se bez jake nužde ne pristupa preimenovanjima, da se ne satiru ovi stoljetni spomenici jezika, kulture - pravi, nepatvoreni spomenici narodnoga pamćenja. Hrvatski zemljopisni prostor iznimno je morfološki razveden i prilično gusto imenovan, a vrlo slabo onomastički istražen. Društvenim preobražajima, migracijama, napuštanjem stočarstva u nekim planinskim područjima i poljoprivrede u drugima mnoga su zemljopisna imena prepuštena zaboravu, a dužni smo ih spasiti.78 Pri popisivanju i kodificiranju imena postoji hijerarhija njihove praktične važnosti. Ojkonimi su među najvažnijima, važni su hidronimi, nesonimi te zatim imena za prolaz, tjesnac, prijevoj; ime vrha važnije je od imena pristranka, ime 78

Vidi moj pogovor "S. O. S. za imensku baštinu" u navođenoj knjizi Istočnojadranska toponimija, Split 1986,267-269.

136

Život imena

sedla od imena pregiba, imena uvala s mogućnošću sidrišta od imena onih drugih bez te mogućnosti itd. U ovom vrednovanju potrebna je suradnja s geografima. Ortoepske osobitosti. Ortoepska problematika vlastitih imena posebno je, veliko i sasvim neproučeno područje. Ona se nameće zbog fonijskih sredstava priopćavanja, pri čemu su izgovor i naglasak imena koje usvajamo bitni. Načelno bi se vlastita imena morala prilagoditi naglasnoj normi književnoga jeZika. No kako se i na novoštokavskom području javljaju akcentske dvostrukosti, i u ovom područ­ ju predstoji golem posao u normiranju jedinstvenih ortoepskih tipova i likova. Neki su se tipovi ustalili u komplementarnoj razdiobi kao primjerice oni u prezimenima: Ši'munović, Šimunović i Šimunović. Veći problem predstavljaju npr. prezimena koja su naiik općoj imenici tipa težak - Težak. U prezimenima i u nekim drugim toponimijskim tipovima pokazuje se tendencija stupačnog (kolumnog) akcenta: ne kao težak - težaka, već kao Težak - Težaka (ne Težaka), VukovarVukovara (ne Vukovara) itd., što jest, upravo zbog dvojakog naglašavanja, ortoepski problem. Bit će potrebno proučiti akcenatske tipove u hipokoristika: KOča - K6ča, Ruža - Ruža itd. jer nose različite sadržaje izražavajući meljorativnost, pejorativnost. U nekim krajevima hipokoristik tipa Ruža nosi osoba, a oblik RUža domaća životinja (krava), pa su i u vokativ u različiti akcenti i sl.

*** Imenima smo dužni čuvati izvorne likove. "Svako je ime kulturni i jezični spomenik, pouzdan vremenski i prostorni smjerokaz u identifikaciji migraCijskih i kulturnih tokova. I jezičnih u prvom redu. Imena imaju golemo značenje u istraživanju materijalne i duhovne kulture određene krajine i određenog naroda. Puk je nadijevajući imena vršio izbor objekata koje valja imenovati i obilježja objekata koja valja pohraniti u imenu. Zemljopisna imena dokaz su materijalne istine o prostoru i kompleksne istine o nadjevateljima i korisnicima imena. U tom smislu prekrajanje imena jest povreda i spomenika kulture".79 Imena čuvaju jezične navike i opiru se promjenama na bilo kojoj jezičnoj razini u bilo kojem dijelu svojega lika. Ti su likovi ukorijenjeni u puku kojemu su imena baština naslijeđenih predaja, najintimniji izraz svekolikog sadržaja vezanog za jezik i zavičajnu povijest. 2.15. Egzonimi

Neki egzonimi imaju dugu tradiciju i njihovi se likovi upotrebljavaju dugo te ne stvaraju zabune. Spomenuli smo već Rim (: Roma), Carigrad (: Konstantinopoi), Solun (: Thessaloniki), Petrograd (: Sankt Peterburg), Napulj (: Napoli) itd. Drugi se javljaju u domaćem i izvornom liku: Mleci (i Venezia), Celovec (i Klagenfurt), Željezno (i Eisenstadt), Ostrogon (i Esztergon), Budimpešta (i Budapest). 79

P. Šimunović, Split ili Spljet - osvrt na polemiku s početka stoljeća, u knjizi: Istočnojadranska toponimija, Split 1986, 203.

137

Uvod u hrvatsko imenos1ovlje

Dreždone (Dresden) iz 9jela G. Brauna i F. Hogenberga Civirotes orbis te"orum, Koln 1S72.

Drugi su opet egzonimi zastarjeli i rijetko su u upotrebi: Jakin (= Ancona), Tur;n (= Torino), Lipice (= Leipzig), Dreždane (= Dresden), Monakov (= Munchen). Neki su egzonimi s neznatnom prilagodbom: Krakov (: Krak6w), Pariz (: Paris), Ženeva (: Geneve), a neki se egzonimi svode na lokalnu i stilističku uporabu: Londra (= Split). Neke nacionalne manjine rabe ojkonime na teritoriju svojega prostiranja. Onako kako glase u njihovu jeziku. Tako Talijani u Istri zovu neke gradove svojim imenom: Pola (= Pula), Dignano (= Vodnjan), Portole (= Oprtalj) itd. a Česi u području Moslavine npr. Veliki Zdrence (= Veliki Zdenci), Belišovec (= Bjeliševac). Jednako tako susjedni europski jezici imaju svoje egzonime i za hrvatske gradove: njemački Agram (= Zagreb); mađarski Czaktornya (= Čakovec), Strig6vdr (= Štrigova), Muraszentmarton (= Sveti Martin na Muri); talijanski Fiume (= Rijeka), Zara (= Zadar), Spalato (= Split), Ragusa (= Dubrovnik) itd.

Lipice (Leipzig) oko 1700. godine, bakrorez G. Bodenehra

138

Život imena

Egzonimi U međunarodnom komuniciranju sve se manje upotrebljavaju. Oni i u prometnom smislu otežavaju komunikaciju. Egzonime koji su davno usvojeni, potpuno prilagođeni hrvatskom jeziku i već stoljećima u uporabi, valja čuvati kao svoju imensku baštinu. 2.16. Prevedena i pomodna imena I prije je bilo hrvatskih antroponima nastalih ugledanjem na strane jezike i stranih prezimena prevedenih na hrvatski: Ritter> Vitezović, Wiesner> Livadić, Farkaš> Vukotinović, (Blasio) Faggioni > (Vlaho) Bukovac. Velik priljev stranih osobito ženskih osobnih imena dolazi u novije vrijeme kao pomodna pojava ugledanjm na osobe estradnog, filmskog, pomodnog svijeta (Nives, Kim, Felon, Lu, Gaby). Ta pomodna imenska "pošast" u velikom je previranju s obzirom na njihovu (ne)prilagodljivost hrvatskom imenskom sustavu (deklinacijskom i tvorbenom, u prvom redu). Literatura: Šimunović,

P. (2006): "Pomodna osobna imena i njihovo ponašanje u jeziku", u: Hrvatska prezimena, Zagreb, Golden marketing-Tehnička knjiga, str. 355-359. 2.17. Hrvatski zakon o osobnom imenu

Hrvatski zakon o osobnom imenu (Narodne novine 69/1992) daje veliku slobodu imenskog izbora i postavlja mala ograničenja. Dijete nasljeđuje prezime svojih roditelja i oni odlučuju koje će od njihovih prezimena naslijediti ili će nositi oba prezimena svojih roditelja. Usvojenom djetetu određuje se prezime u skladu s odredbama zakona. Djetetu kojemu je do 18. godine priznato očinstvo roditelji mogu sporazumno odrediti novo prezime. Pri sklapanju braka supružnici zajednički odlučuju o izboru svojega budućeg prezimena. Svatko ima pravo prezime zakonski promijeniti. Dijete starije od 10 godina samo daje pristanak za promjenu svojega imena i prezimena. Imenski obrazac sastoji se najviše od četiri dijela, tako da imenska ili pak prezimenska sastavnica ima najviše dva dijela. Udvojena prezimena mogu nositi i muškarci i žene. Netko se na primjer može zvati Ljubomil Tito Josip Franjo Ksaver Šandor Babić Gjalski Kišžiijski (rođen je kao Ljubomil Tito Josip Franjo Babić), ali u pravnoj uporabi može imati najviše dva imena i najviše dva prezimena, npr. Ksaver Šandor Babić Gjalski. Najčešća je pojava da žena pri udaji uzima muževljevo prezime. U prošlim stoljećima nadijevana su umjetna, neobična imena i prezimena nahodima, tako da su već imensko-prezimenskim biljegom bili društveno označeni. LT našim primorskim nahodištima bila su, među inim, zapisana ova imena: Galina (= kokoš), Befana (= Baba Roga), Jnfidele ("nepouzdan, nevjernik"), Padavizza, Tikva ... Da ne povjeruješ! Nahodi su poslije čestim usvajanjem preuzimali prezi139

Uvod u hrvatsko imenoslovije

1

//,. j/~ ,'J l!7!lUhj~t '

'

L~tt/r/4(-

;Jra.'/""k~'//!(;Ed'r..44 ~/~

/"'M.c-c,:;/...."~C,,~,:.::~~J

;

,Za

~.L.~ q ..#..t:{t: .~i1t-c;z~t /

Redak u

matičnoj

knjizi

rođenih

kojim je slavni književnik Krleža dobio ime Miroslav

mena (i imena) svojih u.svajatelja, ili su kao domazeti preuzimali prezime porodice u kojoj su se bili priženili. 2.18. Nova preimenovanja i njihove posljedice

Nakon raspada Jugoslavije 1991, u kojoj je zbog kolizije istih toponima bilo mnogo imenskih prilagodbi, i nakon raspada komunizma, za čije je vladavine bilo mnogo ideologiziranih imena, u hrvatskoj su onirniji nastupila mnoga preimenovanja (osobito ulica i trgova), vraćanja na iskonske (ili starije, prethodne) imenske likove. U toj oblasti danas su mnoga imena u previranju. Žive stariji izaživljuju novi imenski likovi. Taj proces s prividnim neredom vodi k skoroj stabilizaciji. U tome uz političke faktore onomastičari imaju važnu ulogu u imenskoj "ekologiji". Politika i imenska pragmatika doista su na djelu u današnjoj hrvatskoj onirniji. Literatura: "Normizacija osobnih imena u knjižarstvu i lekSikografiji", Hrvatski bibliotekarski zbornik, Zagreb 1996, 172 str. Vladimir Anić/Josip Silić (2001): Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber [iJ Školska knjiga, Zagreb.

140

III.

ANTROPONIMIJA

3. Osobno ime

3.1. Imenska praslavenska baština

Hrvatska narodna imena praslavenska su baština. Ona predstavljaju najstarije hrvatske spomenike, potvrđene već od VIII. stoljeća. Mnoga prepoznajemo i u davno potvrđenim ojkonimima. Svojom tipologijom hrvatska osobna imena preslik su slavenske i indoeuropske antroponimije. Od prvih spomenika otkad su potvrđena moguće ih je razvrstati u nekoliko skupina: a) Odapelativna (samotvorna, monoleksemna) osobna imena. Ona su mononirnske strukture i vjerojatno postanjem najstarija (K. Jireček). Mnoga od njih nastala su pod utjecajem magije i religije kao apotropeji (da osobu kojoj su pridružena čuvaju od zla). Zovemo ih profilaktičkim imenima. U Hrvata su vrlo rano potvrđena u likovima: Rak, Hlap, Dub, Rab, Oral, Vuk, Vrh, Grab, Golub, Grlica, Loza ... Ta i takva imena bila su mijenjana i preinačivana sufiksacijom: Vukac, Vukoje, Lozan ... Preinačavana su bila i mnoga druga osobna imena, osobito hipokoristici tvoreni pokraćivanjem narodnih dvoleksemnih i drugih osobnih imena. Tomo Maretić u svojem je već spominjanom klasičnom djelu "O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba" (Rad JAZU 81,1886, i 72, 1886) popisao apelative koji dolaze u takvih odapelativnih imena: ban, brz, bura, čeh, dikla, div, gora, dub, gvozd, kamen, kita, neven, obil, osam, paun, slad, smilj, vidra, zlato, zvijezda, žar... U starohrvatskoj (i staro srpskoj) povijesnoj antroponimiji izbrojeno je 45% imena supstantivne, 33% glagolske i 22% pridjevske tvorbe, pa je tako dvije trećine nesufiksainih imena tvoreno semantičkim putem prijelazom iz apelativnog polja, gdje su apelativi imali funkciju označivanja u antroponimijsko polje gdje postaju imena i obnašaju funkciju imenovanja. Mnoga jednosložna imena (npr. Čeh, Hlap, Rak, Rab... ) zapravo su dvosložne imenske tvorbe. Ona su ispadanjem poluglasova na kraju postala jednosložna imena. 143

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

b) Izvedena imena nastajala su od dvoleksemnih, temeljnih imena, apelativnog i imenskog postanja, s pomoću različitih formanata (npr. Brzanja, Nebrat, Ostoja ... ). U deapelativnih imena tzv. semantičke tvorbe dolaze oni sufiksi koji su najplodniji i na odgovarajućoj apelativnoj razini. Dvoleksemna imena potvrđena su vrlo obilno od IX. stoljeća: Berigoj, Budidrug, Boleslav, Božiteha, Pribigaj, Budimir, Kresimir, Dobrodrug, Dobrovit, Domagoj, Gojslav, Ljubidrag, Mojmir, Mutimir, Njegomir, Prvoneg, Pribineg, Radoslav, Svetoslav, Tomislav, Tčšimir, Tolimir, Tomidrug, Većenega, Većemir, Vitoraj, Vladislav, Vsemir, Zvonimir... i uglavnom su ovih struktura: a) glagol + imenica (Branimir, Berigoj, Tomislav, Kresimir); b) imenica + glagol (Domagoj); e) pridjev + glagol (Bolenjeg); d) pridjev + imenica (Radivoj); e) pridjev + pridjev (Milotjeh). Starohrvatski jezik baštinio je, kako smo upravo naveli, paradigmatske imenske tvorbe s prefiksima (Pobor, Dovalja, Pobrat, Zaga da) ili imenima s prefiksaInim glagolskim osnovama (Ostoja, Najezda, Prijezda) te imena s negacijom: Nelep (usp. prezime Nelipić), Nerad, Nenad, Nemanja ... Dvoleksemna imena pripadala su povlaštenom društvenom staležu. Vrlo su bogato zastupljena u starohrvatskoj vladarskoj eliti: Budimir (740-780), Višeslav (780-802), Ljudevit (IX. st.), Mislav (o. 835 - o. 845), Trpimir 1. (845-864), Domagoj (863-876), Zdeslav (878-879), Branimir (879-892), Mutimir (892-910), Tomislav (o. 910-928), Krešimir (935-945), Miroslav (945-949), Držislav (969995), Svetislav (995-997), Častimir (1073-1074), Zvonimir (1075-1089). Najče­ šće je drugi strukturni formant dvoleksemnih imena bio -mir "velik, slavan", koji se miješao sa značenjem starijega tvorbenoga morfema -*mer. Zamjena jednoga značenja drugim stara je. Često se morfemu -mir pridaje značenje -slav i obrnuto. Takvi formanti: -mer, -mir (= "svijet", usporedi "svemir"), a onda su se počeli zamjenjivati morfemi -mir i -slav, gubili su svoja iskonska leksič­ ka značenja i preuzimali strukturalnu ulogu sufikasa s meliorativnim značenj­ skim nabojem. U imenima hrvatskih knezova IX. stoljeća javlja se uglavnom dvoleksemno osobno vladarsko ime: Višeslav, Mislav, Branimir, Mutimir, Ljudevit, Berigoj, Domagoj, a u hrvatskih knezova koji su poslije bili okrunjeni za kraljeve uz narodno ime javlja sei svetačko: Mihajlo Krešimir, Stjepan Držislav, Dmitar Zvonimir, po ustaljenoj formuli qui et kako je bilo uobičajeno i u prethrvatsko doba po svemu Rimskome Carstvu: Ego Demetrius qui et Suinimir nuncupor; ego Cresimir qui alio namine vocitor Petrus. Isto se događalo i u velikaša: Petrus ego Zerni qui et Gumey filius itd. Imena tih strukturnih tipova bila su u davnoj namjeri pri nastanku zapravo željna imena i nosila su u sebi daleki odjek rečeničnih imena tipa Dabiživ (= da bi bio živ), koje je ime u uporabi sve do naših dana. U tvorbi dvoleksemnih imena isti imenski morfemi mogu doći u prvom i drugom dijelu imena: Miroslav, Slavomir. U prvom dijelu dolaze često imenski morfemi: bijel, blag, bog, bolji, bran, brat, črn. cvet, čedo, čudo, dika, dobar, dom, drag, 144

Antroponimija

duša, god, gaj, gradi, hod, ini, jar, jezd, kaz, kraj, lep, ljub, ljud, ljut, moj, nih, rast, sebe, skor, slava, stan, stoj, strad, straž, stroj, sav, svet, tih, tvrd, veći veli, viši, vit, vlast, valj, zemlja, zvan, želja, žito Česti su i glagolski oblici: beri, desi, drži, gradi, nosi, ozri, pribi, toli, zbi, zde ... U drugom dijelu pretežito su ovi morfemi: -čaj, -dan, -dar, -ded, -dej, -drag, -drug, -gaj, -gaj, -gost,-hran, -hval, -lik,-ljub, -man, -mar, -mer, -mil, -mir, -misl, -muž, -neg, -rad, -hram, -salj, -slav, -sil, -strah, -srez, -teg, -Uh, -vit, -voj, -vuk, -zar, -živ ... Praindoeuropskoj baštini dvoleksemnih imena pripada produktivna kategorija imenskih osnova. Među rano potvrđenim dvoleksemnim imenima ubrajamo i ona tvorene prijedIbzima i negacijom kao što su Prijezda, Negoda, Nenad itd. Po Maretićevu istraživanju u hrvatskom (i srpskom) jeziku nahodi se 367 dvoleksemnih imena potvrđenih od IX. stoljeća. Nakon evangelizacije, po uzoru na dvoleksemna narodna imena, javljaju se hibridna imena: Jurislav od XII. stoljeća, Petrislav od XIII. stoljeća, Dminoslav u XlV. stoljeću i druga. Promjenom temeljnog imenskog znaka, njegove forme, naglaska i redukcijom njegova pridjevskog segmenta, dobivamo muška imena: Buco (: bucast), Ćele (: ćelav), Klempo (: klempav), odnosno ženska kao što su: Čupa (: čupava), Gara (: garava), Krnja (: krnjava) ... Glagolnoga su postanja imena: Beljo (: beljiti se), Guše (gušiti se). Ta imenska kategorija većinom pripada nadimačkoj skupini. 3.2. Predslavenska imenska baština na današnjem hrvatskom jezičnom prostoru

Na današnjem hrvatskom jezičnom prostoru prije nego što su u VI. i VII. njime zagospodarili doseljeni Hrvati, nalazila su se uglavnom poromanjene ilirske etnije koje svoju nazočnost potvrđuju osobnim imenima na rimskim nadgrobnim i drugim spomenicima. Radoslav Katičić ("Die i11yrischen Personennamen in ihrem siidostlichen Verbreitungsgebiet", Živa antika XII, 1962,95-120; isti, "Das mitteldalmatinische Namengebiet", Živa antika XII, 1962, 255-292) pokazao je kako se iz imena i povezanosti imenskih elemenata dade utvrditi na južnodalmatinskom prostoru obitavališta tzv. "pravih" Ilira (Illyrii proprie dicti), s karakterističnim imenima: Epieadus, Gentius, Pinnes, Grabon, Longarus, Zanatis, Seerdiaedus. Na srednjodalmatinskom i panonskom području učestalije su potvrđena imena: Andes, Aplis, Aplo, Baerus, Baera, Beuras, Buretius, Pladomenus, Paio, Vendus, Vendo ... Bile su to, vjerojatno, neke druge ilirske etnije. Na zapadu od Krke, na liburnskom izapadnijem histrijskom području, potvrđena su opet druga imena. Koliko su god ta istraživanja poticajna s obzirom na pretpostavku o prostiranju ilirskih jezičnih područja, valja s autorom dijeliti oprez kako utvrđene imenske prostore ne treba poistovjećivati s tobožnjim jezičnim prostorima. stoljeću

145

Uvod ti hrvatsko imenoslovIje

Približne (preklapane) granice ilirskih imenskih područja

Hrvati su, dakle, dolaskom na područje Ilirika zatekli u srednjovjekovnim gradovima Romane, a izvan granica i po unutrašnjosti Romane iromanizirane starosjedioce. U gradovima, na gradskim agerima, zatečen je romanski imenski repertoar u kojem razaznajemo a) prilično tanak sloj starogrčkih imena: Teodor, Zoil; b) rimski pretkršćanski sloj: Agape, Albinus, Augustus, Candidus, Martinus, Domaldus, Gaudius, Vitalis, Marcela; e) kasnorimski kršćanski sloj: Bonus, Ursarius, Amatus, Ambrosius, Anastasius, Barbatus, Vitus, Vivianus, Clemens, Donatus, Jurinus, Justius, Lucius, Sergius, Veteranus, Plato, Urbanus (te ženska imena Agata, Berta, Buna, Palma, Sabata, Viola, Ursa). Uz njih su često potvrđena apostolska imena: Petrus, Johannes, Paulus, Andreas, Jacobus, Mathaeus, Bartholus; d) bizantska imena: Alexius, Basilius, Constantinus, Demetrius... ; e) germanska: Antredus, Adalfred, Grimaldus, Adalbertus, Anselmus, Bernardus, Rainerius ... , a došla su s kršćanstvom preko sjeverne Italije, osobito iz Aquileje. Za Hrvate je važno istaknuti da su neka imena primili preko grčkoga jezika kao izvornika i (češće) kao posrednika: Ivan (IwlXvvl1C;), a ne preko latinskog Johannes; Josip (Iwa~cp, sa 11 > t) a ne preko latinskoga Josephus; Mihovil (MtX(x~A) a ne preko latinskoga Michael; Isus (Il1aovC;), a ne preko latinskoga Jesus itd., a 146

Antroponimija

mnoga druga preko latinskoga: Izrael, Barbara, Bazilije, Eujemija, Gabrijel, Herod ... Takav hrvatski imenski sastav uvjetovan političkim prilikama te zemljopisnim razmeđima vjera, kultura i civilizacija ne poznaje nijedan drugi europski jezik. To je hrvatski specifikum (v. Ivan Popović, "Hrišćanska grčka onomastika u Hrvata", Zbornik radova SAN, 59, Beograd 1958,77-98). Izvan grada vladao je hrvatski imenski sustav s narodnim imenima, u kojemu su prevladavale imenske osnove s Rad-, Mir-, Vlad-, Dobr-, Bog-, Prib-, Brat-, Ljub-, Vuk-o Te imenske osnove u pojedinim krajevima obuhvaćale su imena triju četvrtina pučanstva. Osnova Rad- česta je bila u vlaškoj antroponimiji. Inačice su se često ponašale kao zasebna imena, pa tako u okolici Dubrovnika godine 1422. braća Radosalića ho se imena: Vukašin, Vukac, Vukasov, Vukšac, a najveću frekvenciju imao je sufiks -ko (-atko, -enko, -etko, -ićko, -inko, -ojko). Čak 20% svih sufiksalnih imena tvoreno je bilo sufiks om -ko i njegovim složenicama. Već vrlo rano u primorskim gradovima i okolo njih nastaje imenska (i jezič­ na) simbioza. Primjerice u pretežito romanskom gradu Trogiru i XII. i XIII. stoljeću nalaze se a) odapelativna hrvatska imena Vuk, Obrad, te ženska imena Buga, Cveta, Doka, Uteha ... ; b) dvoleksemna muška imena: Belislav, Bratimir, Dragorad ... i ženska imena: Bratuslava, Ljubinega, Pribislava, Vseznila ... ; e) izvedena muška imena: Berko, Bolješa, Dobriša, Priben ... i ženska imena: Belica, Bratina, Budača, Črnava, Gojna, Ljuba, Premila, Priba, Stana, Tolica, Ziva ... ; d) hibridna dvoleksemna muška imena: Dminoslav, ]urislav... i ženska imena: ]urislava, Peromila, Marislava ... ; e) pokraćena i izvedena kršćanska muška imena: Čude (: Claudius), Gvido (: Guido), Gavža (: Gaudius), ]unota, Palmota, Urbe, Vrsajko (: Ursus), Vitalić... i ženska imena: Gapa, Buna, Palma, Sabata, Viola, Bivača (: Vitalda) itd. Ta antroponimija nosi izrazite hrvatske značajke i odlikuje se hrvatskom tvorborn, dok je tvorba romanskim sufiksima gotovo zanemarljiva: -olus/-uleus: Bratiolo (1198), Cenolus (1289), Grabul (1311), -olinus/-ulinus: Zivolinus, Dragulinus, te nekoliko hrvatskih imenskih osnova s romanskim sufiksima -ellus, -inus, -usius, -ussus, -etto, -etta i sl. Proces integriranosti kršćanskih imena u srednjovjekovni hrvatski antroponimijski sustav tekao je od samog početka romansko-hrvatske jezične simbioze. Mirno i ustrajno. Prevrat u imenskom repertoaru nastaje sTridentskim koncilom u XVI. stoljeću, otkad se na krštenju daju isključivo kršćanska imena. Dogodilo se da je u XVII. stoljeću gotovo polovica stanovništva dubrovačke okolice i preko 60% ženskog pučanstva nosilo samo pet različitih imena. Sav kršćanski imenski repertoar bio je u XVIII. stoljeću reduciran na četrdesetak muških i dvadesetak ženskih imena. Mnogo intenzivnije nego u prošlim stoljećima započinje hipokoristička tvorba kršćanskih imena. Od svakog pojedinačnog imena Demetrius, Marcus, Paulus, Petrus, Stephanus nabrojeno je stotinjak i više tvorbenih likova (v. V. Spliter-Dilberović, 1966: Beitriige zur Bildung der serbokroatischen Personennamen, Verlag A. Hain, Meisenheim an GIan, 480 str.) 147

Uvod u hrvatsko imenoslavlje

U Hrvata se krajem XVIII. stoljeća ponovno rabe narodna imena kao prijevodi imena s naslanjanjem na potisnuta narodna imena: Desidarius > Željko, Wolfgang> Vuk, Justinianus > Upravda, Domenica> Nedjeljka/Neda, Aurora > Zora, Emerik> Mirko, a u XIX. stoljeću, za Ilirskoga preporoda, narodnih je imena mnogo: Željko, Kazimir, Miroslav, Stanislav, Bogomir, Vatroslav, Tihomir, Prelimir, i mnoga druga, također prevedena: Beata> Blaženka, Deodatus> Bogdan, Gottlieb> Bogoljub, Karl> Dragutin, Ignac> Vatroslav, Aloisius> Vjekoslav itd. Danas kalendari često uz svetačka donose i narodna, pučka imena. svetačkih

3.3. Strana imena i njihova motivacija Hrvatska je dijelom srednjoeuropska dijelom mediteranska, a dijelom i balkanska zemlja. Taj zemljopisni smještaj i povijesne prilike omogUĆili su utjecaj germanskih i mađarskih osobnih imena na sjeveru, romanskih (talijanskih) imena na jugu i islamskih imena u islamiziranoj hrvatskoj populaciji u Bosni. Kao što su imena iz antroponimije kršćanskih susjeda dolazila uglavnom kao kršćan­ ska imena, tako su islamska imena dolazila islamizacijom hrvatskoga pučanstva i danas su lakše prepoznatljiva u prezimenima od islamskih osobnih imena. Migracije od XVI. do XVIII. stoljeća unijele su u hrvatski imenski fond pravoslavna, srpska i vlaška imena. Ta su imena teže prepoznatljiva, ali su ipak svojom ishodišnom formom, jezičnim likovima i areainim razmještajima tvore prepoznatljive diskriminante. a) U hrvatsku antroponimiju ulazila su kršćanska imena zapadne ekumene iz talijanskog i germanskog imenskog repertoara, kudikamo više nego u srpski imenski fond, u kojemu je mnogo više imena iz starohebrejskog i grčkog imenskog repertoara. b) U Hrvata je kudikamo manje narodnih imena i njihovih tvorbenih inačica nego u Srba. U Hrvata je obilato hipokorističkih tvorbi od kršćanskih imena, koja oni dobivaju na krštenju od Tridentskog koncila, a ime se zapisuje u temeljnom, stilistički neutralnom službenom imenskom liku. U Srba je često hipokoristik službeno ime: Arsa (ne Arsenije) Jovanović, Jaša (ne Jakov) Prodanović, Peđa (ne Predrag i sl.) Milosavljević. c) Čestotnost pojedinih imena u Hrvata i Srba vrlo je različita. d) Budući da u Hrvata prezime ima dugu tradiciju, oni se službeno oslovljavaju prezimenom. Srbi i kad o svojim kulturnim i političkim velikanima pišu, izražavaju intimnost osobnim imenom: govore o Vuku (Stefanoviću Karadžiću), čitaju Branka (Radičevića), Izidoru (Sekulić), čika Jovu (Jovanovića Zmaja), jedni simpatiziraju Miloša, drugi Karađorđa, što u Hrvata nije uobičajeno. e) Imena nose dijalekatni glasovni, katkad i slovni, tvorbeni, leksički i naglasni biljeg. Čakavsko i kajkavsko narječje isključivo su hrvatska narječja, a zapadna štokavština ima svoje izrazite diskriminante prema istočnoj štokavštini, stoga se i dijalektno mnoga imena lako prepoznaju kao hrvatska, odnosno kao srpska imena. 148

Antroponimija

3.4. Deminutivi i hipokoristici

Postupnim zamiranjem odapelativnih i dvoleksemnih imena razvio se nevjerojatno bogat sustav imena s deminutivnim oblicima i hipokorističko-stili­ stičkim nabojem. Ta imena od milja tvorila su se pokraćivanjem dvoleksemnih imena, tvorbom odapelativnih imena i od samoga početka zahvaćala su svetač­ ko-biblijska imena. Pokraćena imena najčešće su dvosložne imenske postave, a nastajala su kraćenjem osobnog imena za jedan ili dva sloga. Tako se dobivala okrnjena imenska osnova na koju je dolazio drugi formant s hipokorističkim nabojem. Pokraćiva­ nja su se zbivala n~ šavu prvog člana (Miroslav> Miro, Budimir> Budo), a rjeđe na kraju drugoga člana (Ljudevit> Vito, Radočaj> Čajko). I danas se sufiksi dodaju na prvi dio pokraćenih imena (Josip> Jole), ali i na završni dio skraćenog imena (Eugen> Geno). Skraćene osnove nosile su hipokoristične naboje. Mnoge su osnove tu hipokorističnost izgubile pa djeluju kao osnove temeljnih, neutralnih imena. Na pokraćene osnove dolaze raznovrsni sufiksi. U hrvatskoj antroponimiji njihov se broj penje na oko tri stotine različitih, koje dijelimo na ove: l) monoformna imena s osnovnim karakterističnim konsonantima: a) -n- Čeprnja, Tihan, Hoten, Odolen, Hrvatin, Dobronja, Radonja Bohun ... b) -h- Črneha; -š- Dragoš, Boriša, Miloš, Dobreš, Radiš, Dragiša, Beroš, Matuša ... e) -k- Božjak, Berko; -c- Stanac, Dobrica; -č- Mirča, Kosač, Radič, Dobrač d) -t- VIko ta, Neguta, Milat e) -s- Bujas f) -j- Negoj, Treboš, Sebenja, Hrvoje g) -1- Rakela, Dobrila, Brajilo, D rago la, Vukola, Budul, Dragula h) -v- Mrnjav... 2) monoformna imena s osnovnim samoglasnikom: a) -a- Nega, Dobra, Lepa b) -e- Grde, Smole, Slade e) -eta « -~ta): Gučeta, Godeta d) -0-: Pribo, Dobro. .. 3.5. Plodnost pojedinih sufikasa

Neki su sufiksi kroz povijest jako povećali svoju plodnost, dok su drugi postajali neplodni. Od 300 sufikasa u hrvatskoj (i srpskoj) antroponimiji, 45 njih imaju visoku produktivnost, 52 srednju, a 200 sufikasa danas je neplodno. Važno je istaknuti da od poznatih pedesetak monomorfemnih sufikasa u povijesnoj hrvatskoj (i srpskoj) antroponimiji samo je II sufikasa zastupljeno isključivo u hrvatskom (i srpskom) jeZiku: -onja, -eh, -t-, -ta, -S-, -lja, -oje, -ča, -ić,- ela, 149

Uvod li hrvatsko imenoslovije

-01 (V. Irina M. Železnjak, 1969: Očerk serbohorvatskogo antroponimičeskogo slovoobrazovanija, Naukova dumka, Kijev). a) Polimorfni sufiksi u starohrvatskoj (i srpskoj) antroponimiji do xv. stoljeća jesu: -ohna (-h-na) dolazi na muška imena s glagolskom osnovom (Držihna, Ozrihna) i na imensku osnovu (Bratohna); -han (Bčlhan); -šan (Dragšan); -ašin (-aš-in) (Vukašin); -eš-an (Bratešan), -eš-in (Dobrešin); -eš-ko (Dobreško); -č-in (Boijčin); -ič-ko (Božičko); -av-ko (Desavko); -av-ac (Dubravac), -ov-ko (Radovko); -ov-an (Nčgovan, Dragovan), -at-ko (Dobratko); -ut-in (Dragutin), an-ko (Prodanko), -an-ac (Grubanac), -os-ta (Radosta) ... b) Ponovit ćemo da se u hrvatskom dinarskom gorju od rijeke Neretve do Čića­ rije u Istri javljaju augmentativna osobna imena s meliorativnim značenjem: Ivanda, Lukenda, Milandura, Jakovina, Josina, Jurdana, Šimunda, Jovandeka itd. Objašnjenje te osobine vjerojatno leži u tamošnjoj vlaškoj onomastici jer je ista pojava zamijećena kod hrvatske vlaške populacije u Istri, koja je došla iz tih krajeva u XVI. stoljeću, i kod iste populacije u talijanskim Molisama, kamo su se doselili u xv. i XVI. stoljeću. Pojava je uočena, ali još nije istražena na zadovoljavajući način. Ista se augmentativnost s hipokorističnim nabojem zamjećuje i na rodbinskim nazivima: matetina "majčica", djedina "djediea", babetina "babica, bakica", dječetina "djeca" itd. e) Konverzijske tvorbe osobnih imena nastale značenjskim preobrazbama i metonimijskim približavanjem pojmova. U takve imenske tvorbe ubrajamo poimeničene pridjeve (Črni, Dragi, Mrki, Vesela), poimeničene zamjenice (Sebenja), poimeničene uzvike (Žiža) itd.

3.6. Ženska imena Ženska imena javljaju se vrlo rano, potvrđena su u vrelima u isto vrijeme kao i muška imena, iako mnogo rjeđe, zbog tadašnjeg položaja žene u društvu. Ta su imena bila odapelativna, dvoleksemna i izvedena. U doba poslije Tridentskog koncila kad su se nadijevala kršćanska imena, svetačko-biblijskih ženskih imena bilo je malo, a entropija je bila vrlo velika. S pomodnošću i nastankom novih motivacijskih imenski h skupina broj ženskih imena u velikom je porastu. Karakteristični su u hrvatskom ženski hipokoristici u muškom obliku: Barek (: Bara), Mirek (: Mira) itd. Hrvatska osobna imena prilično su dobro zasvjedočena i obrađena. Temeljna je studija Tome Maretića, koja je već spominjana. O osobnim imenima (i prezimenima) napisano je u hrvatskoj antroponomastici nekoliko desetaka knjiga i članaka, ali mnogi zahtjevaju znanstveni oprez. 3.7. Semantika i struktura osobnih imena Već

živalj 150

smo spominjali: hrvatska narodna imena postupno je prihvaćao strani na ovim prostorima u doba hrvatske doseobe, i kasnije. Romani u

zatečen

Antroponimija

gradovima, Vlasi u vlaškim katunima. Samo je u Vlaha tih imena nešto manje od onih u Vlaha sjedilačkog načina življenja. Velik postotak vlaških imena i imena tvorenih vlaškim formantima, i vlaškim načinom, pokazuje kako su ti Vlasi dugo bili, zajedno s onima pravoslavnima koji su dolazili u hrvatske krajeve pred turskim najezdama i s njima, etnička (narodnosna) a ne staleška (stočarska) kategorija. Albanski Živalj koji se premiještao zajedno s Vlasima imao je viši postotak kršćanskih imena i po njima bio bliži bizantskim Grcima nego Slavenima (Jireček, 1962, 50). Ponovimo, Hrvati čuvaju četiri tipa imena: a) monoleksemna/samotvorna/odapelativna; b) složena kojim~ pripadaju i ona tvorena s prefiksom (Predrag) i s negacijom: Nemir, Nenad, Nemanja; c) izvedena od pokr aćeni h složenih imena te d) tzv. gramatički tip hipokorističnih imena (hipokoristici na -a, na -e: Bože, Rade, Grube, Dobre i sl., na -o: Primo, Rako, Dobro ... , te imena pokraćena: Vlad, Rad, Smol, Stan itd. za koja R. Bošković smatra (1987, str. 367) da sa strukturiranim Ibl predstavljaju najstariji indoeuropski sloj pokraćenih imena, i ona, po njemu, nisu bila hipokoristici, barem prema gramatičkom ustroju. K. Jireček tvrdi da je takvih imena u dalmatinskim ispravama malo, pa se meni či­ ni da su takva imena nastajala u vlaškoj antroponimiji jer Vlasi imaju takav ustroj imena (Buk, Bur, Buč, Bač), a javljaju se u onim krajevima gdje je vlaška antroponimija bogato zasvjedočena (u Dečanskim hrisovuljama).

Semantika imena Čovjek na niskom stupnju duhovnog razvitka nije razlikovao riječi za predmeta i pojave. On je vjerovao u naravnu vezu označnika (ime) i označenika (osobu), pa su i imena za nj bila stvarnost postojećeg svijeta, naravna veza imena i imenovanog. Ime mu je bilo bitni dio sebe sama, dio njegove osobnosti i njegova značenja (Nomen est omen!). Zlo dolazi i od povrede i zloporabe njegova imena. U staroj Rusiji (i u nas) roditelji su krili imena djece dobivena na krštenju i rabili su druga, izmišljena imena da pravo ime ne saznaju urokljive osobe, mračne, nadnaravne sile. Nazočio sam kad su neki, umirući na samrtnoj postelji doznali i za svoje drugo ime. Svako je ime u početku bilo motivirano različitim semantičkim realijama. Imena su bila dio magije i religije (Prodan, PovrženlProjectus, Najden, Nedoklan, Popržen, Prskalo, Ukraden, Vuk itd.). 1. ŽIVOTINJE

Mnogo je imena bilo motivirano životinjama. Usud čovjekov vezan je s usudom životinja. On im nadijeva osobna imena. Život ljudi prožet je životom životinja (ista je riječ!). Počinje to od raja zemaljskoga sa zmijom. Grčki Pan nosi obilježje ovna, bog Jupiter ima obličje vola, Isus je jaganjac Božji, Duh Sveti - golubica, evanđelist i su označeni simbolima životinja. Degradacija životinja nastaje 151

Uvod li hrvatsko imenoslavlje

u kršćanstvu prihvaćanjem aristotelizma (lat. anima" duša" i animal "životinja") po kojem ona imaju dušu, ali nemaju razum (već nagon, pohotu, strast). Čovjek je animal rationale. To mišljenje preuzeo je Toma Akvinski. Prisjetimo se toponima Medvednica, Turopolje, Kozjak, Učka, Risnjak, Bjelolasica, Elafitski otoci. Artemida drži uza se jelena, posvećenu životinju antičkih gajeva ... Imena u Kornatskom otočju: Puh, Ošljak, Krava, Kobila, Gira, Petelin ... Pokušaj spoznavanja svijeta počinje imenovanjem. Lovom je uspostavljena najprvobitnija veza. Prvi poznati ljudski crteži u špilji Altamiri prizori su lova. Mnoga mitološka bića: sfinge, kentauri, minotauri, satiri, sirene, vile izražavaju oblično prožimanje čovjeka i životinje. Nijedno ime u životinja nisam našao a da nije bilo upotrijebljeno kao osobno ime ljudi. I obrnuto se može reći. Religije, prirodne pojave (voda, potop, poplave, oganj, vulkan). Faza animalizma, totemizma, slavenska mitologija (Perun, perunika/bogiša, Morana, Živana, Utva, Vesna, Veles, Mokoš, Svarog.. .). Životinjski motivi živo su utkani u hrvatsku usmenu književnost. Zmajevi otimlju djevojke, žene se princezama, ženici se pretvaraju u labudove, u kozliće, djevojke u žabe, u zmije ... U takvu okrUŽjU nastaju imena: Orao, Rak, Sokol, Jež, Lisica, Medvjed, Vuk, Pauk, Golub, Zec, Grlica, Kraguj, Paun itd. 2. BILJKE

Kult biljaka pripada najstarijim kultovima. Prije i sada mnogo je imena motivirano biljkama, i to za muškarce i žene: Javor, Grah, Šafran, Jasmin, Jasen, Klas, Lozo, Prut, Hrast/Hraste, Dub, Bor, Jablan, Čubre, Ljiljan; Ljilja, Dunja, Maslina, Rašeljka, Perunika, Ruža, Ljubica, Jagoda, Višnja ... 3. OGANJ I GROM

Oganj je dar bogova. Po gromu su motivirana imena bogova; usp. njemački Donner (slav. bog Perun); po ognju su imena: Ognjen, Ognjeslav, Žarko, Iskra, Žarilo, Viganj ... 4. PRIRODNE POJAVE

Jar, Danica,

Mećava,

Oluja, Zoran, Zvjezdana, Vihor, Bura, Jug...

5. KOVINE

Gvozden, Zlatislav, Srebrenka ... 6. BROJEVI

Rimljani su često nazivali djecu po rednim brojevima rođenja (pogotovu žensku): Prima, Sekunda, Tertia, Quinta, Octavia ... U nas je mnogo prezimena po rednim brojevima od osobnih imena: Prva n, Petan, Šestan, Osmec, Devetak, Trinaestić, u Albanaca Prendža "prvorođeni" itd. 7.

SRODSTVA

Kao posljedica skupnoga življenja u obiteljskim zadrugama: Bratan, Djedo, Brajko, Ujko/Vujo, Neva, Brajo, Brajša, Seja, Šuro, Čiko, Majica, Maja ... 152

Antroponimija

8. ANATOMIJA LJUDSKOGA TIJELA

Imena su motivirana samo izvanjskim dijelovima. Organi koji se ne vide nisu bili motivom imenovanja (utroba, slezena, gušterača, žuč, bubreg, pluća ... ). Evo nekih imena i nadimaka: Glavan, Rudan, Lubina, Kosenka, Čelak, Dlačić, Runje, Nosek, Nozdro, Nozdronja, Bradaš, Okoje, Vrgoča, Maloča, Očić, Vuhan, Čulo, Bezuh, Brko, Mileusnić, Gubec, Zuban, Zupčić, Krnjača, Vratonja, Vratuša, Krko, Krklec, Krivošija, Crnošija, Grle, Trogrlić, Gnjato, Plećaš, Lebrača, Dojčić, Rukavina, Šakota, Prstac, Palčić, Koljenko, Nogalo, Šćulac, Pupac, Pupačić, Trbić, Kuljava, Kulin, Kuljiš, Guzina, Šupak, Peciguz, Dupalo, Prlnjača, Šupe, Suhoritec ... Ta imena nisu imala opsceni prizvuk. Goleme grudi, jaki bokovi, nabrehla rodnica nosili su ideju rađanja, materinstva u mnogih naroda. Rodnica, porod, roditelj, narod riječi su od istoga korijena i ne treba samo gledati opscenost, jer nje nema ni u imenima kao ni na Radovanovu portalu na Adamu i Evi, ni u folkloru (usp. falosni simboli u dionizijskim svečanostima u starih Grka itd.). Ovo su imena sa stilističkim nabojem, nemaju stvarnoga etimološkog uporišta, ali pokazuju kako je uzajamnost opažanja i poredba morfologije tijela s morfološkim oblicima u prirodi oduvijek prisutna kao izvanjezična konstanta. Neka indijanska plemena u novije vrijeme nazvala su dijelove automobila nazivima dijelova ljudskoga tijela i ljudskih organa. 9. BOJA KOSE Črneha, Črnja, Biluš, Bilać, Sirac, Rumenko, Vran, Rujan, Rumenko, Galo ... 10. OPISNI PRIDJEV

Brzonja, Veselko, Golem, Dobro, Drago m il, Junoša, Kosmatec, Lepa, Ljuban, Milko, Ratko, Hrabar... ll. TEOFORNA IMENA

Bogo, Bogun, Bogdan, Boguživ, Bogiša ... 12. SLAVENSKI "OLIMP"

Dabac, Dabiša, Dajbog, Črtalo, Viličić, Jarila, Utva, tivana, Morana, Vesna, Mokoš, Vito, Veles... 13. ETNONIMI

Grk, Sasi n, Puljiz, Rumin, Srbislav, Srbul, Ugrin, Ilir, Tot, Pemo, Erdeljac, Hrvojka ... 14. ZAŠTITNA IMENA Riječ, a nadasve ime, i to smo već spomenuli, bili su oružje magije. Imena: Dabiživ, Zdravko, Gojslav, izraz su želja da im se zaštiti život, sačuva zdravlje, izbjegnu uroci. Pomor djece bio je velik u prošlosti. Imena s neprijatnim sadržajem dana su da se odvrate zlodusi od djece. Teško bi bilo vjerovati kako je sama majka kao željeno ime nadijevala svojoj djeci ona poput Zlurad, Grdan, Grdislav, Grubi-

153

Uvod li hrvatsko imenoslovije

ša, Zavida, Mrkša, Tvrtko, Trpimir. Slična su bila imena Prodan, Povržen. Zanimljiva su u sociološkom smislu imena nahoda. Smatralo se da vještice neće nauditi djetetu ako mu ne znaju ime, ili ako ono ima "ružno" ime. U razgovoru, u nazivanju, nije se pravo ime djetetovo spominjalo. Recidivi tih vjerovanja još se danas mogu naći u narodnoj antroponimiji.

3.S. Struktura slavenskih imena Pregled tipova 1. Složena (dvoleksemna) imena: Trpimir, Mislav, Držislav, Domagoj ...

2. Samotvorna (monoleksemna/odapelativna) imena: Vuk, Vrba, Rak, Čeh, Meh, Rus, Dub, Gaj, Vrh, Hrid, Svak, Dčva ... 3. Pokraćena (izvedena) imena a) pravi i nepravi hipokoristici s prvim članom složenih imena: Dobro, Dragaš, Budiša, Miloje, Pribina, Mladen, Prvin, Radonja, Dragun, Radoš, Dragaš, Radiš, Radak, Vlatko ... b) izvedenice od samotvornih imena: Vučko, Dčvko, Dubčak, Jarila ... 4. Imena s regresivnom tvorborn a) Imena dobivena kraćenjem (pravi hipokoristici): Mile, Ljubo, Dobro, Drago, Boro, Miro ... b) Imena dobivena reduplikacijom: Bobo, Mime, Nino, Nana 5. Imena dobivena konverZijom a) pridjevska: Črni, Mili, Mrki ... b) zamjenička: Svojak, Sebeslav, Vsemir, Sebenja ... 6. Imena s prefiksima: bez- (Bezu h), za- (Zavida), ob- (Obrad), po- (Pocrnja), pri(Prijezda), prč- (Predrag), s- (Smiljko), u- (Utjeha), za- (Zabuda) ... 7. Imena s negacijom: Nenad, Nemil, Nebojša, Nemanja, Neda, Nedeika ... Složena imena najprepoznatljiviji i najčvršći su sloj indoeuropske imenske baštine. U starogrčkom jeziku sačuvano je oko 1000 leksemskih morfema koji sudjeluju u tvorbi složenih imena, u staroindijskom 900, u germanskom 500, u starokeltskom ih je 340, upraslavenskom 220. Prvi dio kompozita može biti imenica (Gnjevomir), pridjev (Dragoslav) ili glagol (Ljubidrag).

Neke od osnova u slavenskim imenima Takve osnove su: baba, bagr (= purpurus), ber, blag, bog, boj, bolj, bor (pugna), bran, brat, vrz, bud (vigilare), buj (=validus), bčg, bčl, cvčt, črven, črn, čudo, dar, des (inventio), div (splendor), dika (gloria), dobr, dom, drag, drž, dubr (arbor), duša, deva, ded, gal, gvozd, glava, gled, god (habilitas, pulchritudo), gaj (pax), gol, golem, gar, gorup (amarus), gost, grad, grb (dorsum), grd (superbus), grub, hvala, hlap, hod, hot (voluntas, alacritas animi), hrabr, hrana (conservatio), in (alius), jak, jar, jezd, jun, ko, kosmat, kostr, kraguj, kraj, krasa, krnj, kuj, lih (malus), loza (palmes), lbž, lev, lčp, mal, man, mek, mil, mir, misi, mlad, moj, mom (puer), muž, 154

Antroponimija

meh, nad (spes), nin, nov, nega, odol (victoria), ozre, pak, p/n, povrg (projicere), pomne (meminisse), prvi, pribi (augeri, "množiti"), pred, put, rad, rast, rat, red, rog, rug, rud, rus (rufus), sam, svet, svinja, svoj, se, sestra, sil, sir (orbus), skor (citus, "brz, hitar"), slava, slad, sluga, smol srd, stan, stroj (ordo), streg (custodia), šar, šir (latus), šiš, tvrd, tih, tol (placatio), Uha, unlunij (melior), vrag, vran, vrat (vertere), vrh, VbS, vek (validus) vel, vesel, vid, vila, vit (lucrum), viši, vlad, vlk, voj (miles, vir), vol (voluntas), zlat, zmij, zor, zub, ZbI, zelo, žar (lucidus), živ, žid (expectare). Imenske osnove pripadaju općeslavenskoj imenskoj baštini i dalek je put da budu potpuno skupljene i valjano protumačene.

3.9. Kad osobno ime više nije bilo dovoljno

U uređenim društvenim odnosima nastoji se provesti identifikacija osobnim imenom, imenom i priimkom, pridjevkom, apozicijom, a kasnije i prezimenom nakon njegove ustaljenosti inasljednosti. Hrvati začetke svojih prezimena nahode već u XII. stoljeću. Čini se prije svih drugih slavenskih naroda. Prije toga, i stoljećima poslije, oblikovala se imenska formula. Prve potvrde hrvatskih osobnih imena zapisane su latinskim pismenima jer - kako zapisuje Čr­ norizae Hrabar u XIII. stoljeću - Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i urezima brojahu i gatahu jer bijahu pogani. Pokrstivši se, truđahu se slavenske riječi zapisati latinskim i grčkim pismenima bez sustava ... Hrvatima je latinsko pismo prvo pismo kojim su pisali pa je bilo teško vjerno zapisati u IX. stoljeću hrvatska narodna imena: Vissaselauo (= Višeslav), Godesai (= Godečaj), te imena hrvatskih vladara i drugih: Trpimir (pro duce Trepimero), Mutimir (Montimyr), Branimir (Branimiro dux Cruatorum, 888. g.) itd. Ova su imena među prvima zapisana u Slavena, a uklesana u kamenu u domaćim likovima rijetkost su u tadašnjoj europskoj epigrafiji. Iz toga stoljeća zapisana su neka vladarska imena uČedadskom evanđeli­ staru: Braslav sa ženom, Trpimir sa ženom Marušom i sinom Petrom, a uz njih još Pribi na, Dragovit, Presila, Branimir. U Trpimirovoj darovnici iz 852. izdanoj u Bijaćima (u Donjim Kaštelima) navode se: Mislav, Komičaj župan, Presila župan, Vitolja, Njeguča, Žulj, Potjeha, Žutomisl, Nemisl. U sjevernim krajevima potvrđeno je ime kneza Ljudevita i mnoštvo Čedadski evanđelistar, stranica s potpisima hrdrugih imena. U XIII. stoljeću npr. rovatskih vladara Trpimira, Mutimira i Krešimira (domno Trpimiro, Mutimir, Chrisimer) bovi (rabi, mancipia, servi) nose također 155

Uvod

li

hrvatsko imenoslovIje

i po sjevernoj Hrvatskoj samo osobna imena: Kuriša, Stojdrag, Svojak, Prekana ... , a slobodnjaci posvuda već od XII. stoljeća u ispravama navode uz osobno ime i priimak: Dragus Pirle, Mile Lapčić, Gruban Žanić, Ruganja sin Strijanov, Pribac Sudanja, Kruhanja Vseradov sin, Kuzman per namine Močibob, Rogerio Sclavone, Gradislav Mirošević Hlevljanin, Posil Ružinić... (v. Cod. dipl. II., indeksi). U X. stoljeću na nadgrobnom kamenom natpisu kraljice Jelene spominju se uz Jelenu, njezin muž kralj Mihael i sin kralj Stjepan, a na natpisu kralja Držislava uklesano je i ime Svetislav, uvijek tako da se dotične osobe mogu identificirati kao npr. imena u tzv. Pacta conventa: Juraj od roda Kačića, Ugrin od roda Kukara, Mrmanja od roda Šubića, Pribislav od roda Čudomirića, Juraj od roda Snačića, Petar od roda Murića, Pavao od roda Gusića, Martin od roda Karinjana i od roda Lapčana, Pribislav od roda Paletčića, Obrad od roda Lačničića, Ivan od roda Jamameta, Mironjeg od roda Tugomira (v. H. Matković (2007): Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, str. 56). U XI. stoljeću javljaju se osobna imena pisana hrvatskom (oblom) glagoljicom kao što su ona na Valunskoj ploči s imenima: Bratohna, sin Teha i unuk Juna, na Krčkom natpisu: Radonja, Rugota, Dobroslav, Maj. U XI-XII. stoljeću na Baščan­ skoj su plOČi uklesana imena: opata Držihe, kralja Zvonimira te dalje Pribinjega, Desimira, Dobrovita, Kosmata, a u nešto mlađem spomeniku Vinodolskom zakoniku (1288) glagoljicom se navode imena: iz Novog Vinodolskog: Črnja, VIkanja, Pribohna (kao Bratohna na Valunskoj ploči), Bogdan Vlčinić; iz Bribira: Dragoslav, Bogdan, Zlonomir, Jurislav (hibridno ime sa svetačkom i slavenskom imenskom sastavnicom), Gredenić; iz Grižana: Ljuban, Dragoljub, Vidomir, VIčić; iz Drivenika: Dragoljub, Pribinjeg; iz Hreljina: Raden, Živina, Nedal; iz Bakra: Krstika, Grubina, Nedrag; iz Grobnika: Slaven, Slavina, Vukodružić... U XlV. i Xv. stoljeću redovito se uz osobno ime navode pridjevak, nadimak, a vlastelin k tome pridodaje ime svojega roda, bratstva ili plemena: Mihalj Skob156

Antroponimija

Istarski razvod, prijepis Levca Križanića iz 1546.

lić Mogorović,

Juraj Milečić Z Zabukljan Mogorović. U potonjoj imenskoj formuli umetnuto je tzv. domovno (hižno) ime. Domovna imena, pogotovu u sjevernoj Hrvatskoj, dugo su bila u uporabi. Njima se puk identificirao teritorijalno (umjesto po patronimnosti ili kako drukčije). Kao što su se nositelji onih imena iz Pacta conventa identificirali po pripadnosti rodu, tako se oni u Vinodolskom zakonu identificiraju po mjestu kojemu pripadaju. Izabire se, dakle, jedan ili drugi model i dosljedno primjenjuje. Identifikacije su se iskazivale vrlo različitim imenskim formulama sve dok ustaljivanjem prezimena nisu postajala nasljedna. Način tih imenski h obrazaca najbolje se iskazuje u hrvatskim najstarijim kartularima kakav je latinički Supetarski kartular (1080) u obradi P. Skoka, ćirilička Povaljska listina iz 1184. (1250) u obradi P. Šimunovića, opširan glagoljaški tekst Istarskog razvoda (1275-1395) te imena u najstarijim ispravama iz edicije Codex diplomaticus i najstarija imena u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima koje je skupio i obradio K. Jireček (v. lit., str. 162). Tako je i u ispravama iz sjeverne Hrvatske gdje su zapisana hrvatska narodna imena: u Zagrebu: Iroslav, Boleslav, Poneg, Boljeneg, Radivoj, Gradislav, Neguš, Juroslav, Petroslav, uz dvoleksemne patronime poput Radoslavić, Prčibradić... Osim sufiks om -ić tvore se patronirni i sufiksom -aci-ec. Mnogi su patronirni (u kajkavskom povijesnom prostoru), kao kasnija prezimena, izmijenili frekventniji sufiks -ić i poveli se za kajkavskim dijalektainim likovima. Tako u Vramčevoj Kronici (1578) čitamo da su u Vrbovcu Puškarići, Tišljarići, Špoljarići i drugi postali: Pu škarci (: Puškarec), Tišljarci (: Tišljarec), Špoljarci (: Špoljarec) itd. Ni u jednoj od tih zbirki imena, prezimena se još ne pojavljuju. Potreba za pravim, stalnim neizmjenijivim i nasljednim prezimenima sve se više nameće u srednjovjekovnom splitskom statutu. U njemu se navodi u članku 148/87. kako će se kazniti golemom globom mutationem nominis (iskrivljavanje 157

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

imena), i to izričito: nullus audeat sibi mutare nomen suum (nitko da se ne usudi mijenjati svoje ime) ... sed debeat dieere uerum nomen suum (već mora svoje ime vjerno izreći) i po propisu nomen et eognomen donuntiati (ime i prezime navesti) (vidi V. Mažuranić, 1908: Hrvatski pravno-povjestni rječnik, 428). Zatim je došao Tridentski koncil (1545-1563) kOji je uveo u zapadnoj rimskoj ekumeni matice krštenih, vjenčanih i umrlih s imenom i prezimenom upisnika, njegovih roditelja i kumova, odnosno mnogo kasnije Jozefinski patent (1780) kad su prezimena u Hrvatskoj obvezatna za sve.

*** Osobna imena pokazuju kroz dugu povijest etnosimbiotske odnose u svoj svojoj zamršenosti. Donedavno su ona upozoravala na dezintegracijske procese, a danas se sve više nacionalno oblikuju po svojim osnovama i po svojoj tvorbi u duhu svoje socioonomastike. Osobna imena su kao jezični spomenici za djelovanja umjetno stvorene jugoslavenske zajednice upozoravala na mnoge socijalne pojave. Dokazivala su se jezikom i u jeziku iznalazila svoja pravila ponašanja. Osobna imena ako ih pravilno interpretiramo nose svjetonazor puka i kreativni milje u kojemu su našla pobude svojega nastanka i svojega oblikovanja te tako svjedoče o stvarnim i jezičnim istinama kroz društvenu i jezičnu povijest. 3.10. Zaključna razmatranja Hrvati s usmenom književnom tradicijom u tim prvim stoljećima nakon doseobe (VII-X. st.), nasuprot Romanima u gradovima koji produžuju slijed antike, ali na mnogo primitivnijoj razini, predstavljaju u svemu jedan drugi suprotstavljeni svijet. Hrvatska osobna imena u romanskim gradovima na Primorju pratimo od X. stoljeća, a izvan gradova npr. među vladarima hrvatske narodne dinastije, kako smo vidjeli, već od IX. stoljeća. Hrvatske su imenske potvrde u gradovima ispočetka malobrojne, jer Romani u gradovima čine kompaktnu, prilično zatvorenu etničku skupinu. Već u XI. stoljeću hrvatska narodna imena nose gradski priori, tribuni, svećenici, pa čak i biskupi. U Dubrovniku u XI. st. npr. među tridesetak imena spominju se: Prvonja, Belae ... Stotinjak godina zatim navode se : Dobro, Desimir, Povržen, Zloba .. , dok se složena imena Vladimir i Gojslav i druga javljaju kasnije. Godine 1199. zapisan je Dobroslav kao knez i Desimir kao sudac. U Splitu se godine 999. spominje tribun s hrvatskim imenom Drago. Početkom XI. stoljeća navodi se prior Črnja (1032-1061), njegov sin Dobro i Čer­ neha (1080). U to vrijeme zabilježena su hrvatska imena: Dujmo Draže Neslani (1086-1119), ime nadbiskupa Dobrula (1050) te ženska imena: Stane, Dobra i Mirača ... Sav taj splet etničkih, bioloških i jezičnih prožimanja pratimo preko osobnih imena. 158

Antroponimija

U gradu Trogiru u XII. i XIII. stoljeću prisutan je hrvatski imenski sustav u svojoj punini: a) temeljna neizvedena muška (Obrad, Vuk) i ženska imena (Buga, Cvita, Roza, Utiha) b) složena muška imena: Belislav, Bratomir, Dragorad i ženska: Bratoslava, Ljubinčga, Pribislava, Vsemila c)

pokraćena,

izvedena muška imena: Berko, Bolješa, Brajko, Dabiša, Desan, Dobren, Nčško, Odolja, Priben, Prve n i ženska: Bčlica, Bratina, Budača, Črnava, Gojna, Ljuba, Premila, Priba, Stana, Tolica, Ziva

d) hibridna muška imena: Dminoslav, Jurislav i ženska: Jurislava, Petromila, Marislava e) pokraćena kršćanska muška imena: Blaži, Staš, Bene, Kažot, Kršul, Čubre, Dominko, Duje, Grgas, Lovre, Lukan, Matas, Stčpša i ženska imena: Nješa « Agneza), Stošija, Kaća, Kršana, Fumija, Jura, Jelena, Petronja, Šima, Vida Uz ovu antroponimiju koja nosi hrvatska obilježja prisutna je još uvijek i romanska antroponimija koja je velikim dijelom homofona sa svetačkim imenima, ali je dobrano pohrvaćena: a) muška romanska imena: Albertin, Čude (Claudius), Dokaldus, Gvido, Gavža (Gaudius), Junota, Palmota, Sabatin, Totila, Urbe, Vrsajko (Ursus), Vitalić, Bivac (Vitaicus). .. b) ženska imena: Gapa, Buna, Palma, Sabata, Viola, Bivača (: Vitalda) itd. Ta antroponimija XII. i XIII. stoljeća nosi već izrazite hrvatske značajke. U Trogiru XI. stoljeća nahodirno već priora s hrvatskim imenom Dobronja (1064), priora imenom Drago (1097), a ugledni građani Mirče Bogobojša (1064) i Juraj (Georgius) Bogobojša upućuju istim priimkom iz 1076. godine na začetak hrvatskih prezimena, u kojima se naziru značajke stalnosti, nepromjenjivosti i nasljednosti. Imena srednjovjekovnoga Zadra prilično su dobro istražena u radovima Vesne Jakić-Cestarić. U tom gradu već početkom X. stoljeća spominje se tribun Dobro, priorova kći Dobruša (918), braća Črneha i Dobro, te Ursonja, koje ime pokazuje romansku osnovu (ursus "medvjed") i što je važno: hrvatsku tvorbu. U XI. st. potvrđena su tri priora s hrvatskim imenima: Grubiša, Dobro sin Boljice i Drago, te još Grube, Grubiša, Desa, Draže, Predac, Vlčina sudac iVičina camerarius (1105), a Zlurad, Desinja, Košuta i Suronja navode se uz osobna imena kao priimci (ili prezimena?). Rezultati istraživanja ženskih osobnih imena potvrđuju već u X. stoljeću ime Dobruša, a u XI. stoljeću još i ova hrvatska imena: Božna, Dobra, Hota, Neža, Tihna, Veća (pokraćeni hipokoristik složenoga imena Većenega). U gradovima Krku, Rabu i Osoru posvjedočena su također rano hrvatska imena: Brzonja i Dobro (Krk), Bčlota i Dobro (Rab) te Dobro (Osor) - svi potvrđeni 1186. godine. Hrvatsku prisutnost na tim otocima potvrđuju hrvatskim imenima Valunska i Bašćanska ploča na glagoljskom pismu (XI. i XII. stoljeće). 159

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Razmotrimo li tipove hrvatskih osobnih imena u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima, zapažamo da su ona u golemoj većini nastala kao hipokoristici pohrvaćenih složenih osobnih imena. S tvorbenoga gledišta ta je imenska kategorija najsavršenija, a s gledišta onomastičkoga sadržaja, ona je najekspresivnija. Pod utjecajem te kategorije hrvatskih imena nastaju hipokoristici od kršćanskih imena već od početka njihova usvajanja. Jasan motiv kakav je u leksičkom sadržaju osnova hrvatskih narodnih imena u usvajanim kršćanskim imenima je potpuno neproziran, te se s imenom usvaja svečev kultni sadržaj (npr. Vid, Ilija, Antun, Mihovil, Lucija). Zanimljivo je ovdje usput spomenuti kako je u moliških Hrvata u južnoj Italiji, kamo se oni sele iz srednjodalmatinskog područja u XVI. stoljeću, talijanski imenski fond prilagođen hrvatskoj imenskoj hipokorističkoj tvorbi: Giovanni> Nanni > Nanić, Domenigo > Menego> Mengić, Giuseppe> Pino> Pin ić... Potvrđuje se time kako je u ekspresivnoj antroponimiji jezična forma važnija od jezične supstancije. I u jednih i u drugih imena tvorba s romanskim sufiksima pridruženim hrvatskim imenski m osnovama gotovo je zanemariva: -olus/-ulus: Bratiolo (Krk, 1198), Cernolus (Zadar, 1289), Grabul (Split, 1311), Njegul (Krk, 1198) ... -olinus/-ulinus: D ragu lin is, :Živulinis (: :žive, Trogir). Izvan gradova na hrvatskom govornom (i državnom) području takva je tvorba sasvim beznačajna. Sudimo li, dakle, po antroponimiji u dalmatinskim srednjovjekovnim gradovima na temelju imenskih osnova i imenskih formanata, onda ta antroponimija potvrđuje kako sve više postaje po osnovnom imenu kršćanska, a po tvorbi hrvatska. Proces integriranosti kršćanskih imena u tadašnji srednjovjekovni hrvatski antroponimijski sustav bio je od samog početka romansko-hrvatske jezične simbioze u punom zamahu. U mnogim pravnim spisima i diplomatičkim ispravama unutar navedenih gradova i na hrvatskom državnom teritoriju svetačka imena imaju tek djelomično pohrvaćen temeljni imenski lik, dok ta imena pridružena svjetovnjacima, obič­ nom puku, bivaju kudikamo pohrvaćenija: Dujmus (= Dujam) primicerius santi Domnii (= Domnis), svetačko ime Čabrijan « Cyprianus) kao titular crkve sv. Ciprijana i osobno ime Čeprnja, Sv. Ivan i Ivanač dolac, Sv. Nikola i osobno ime Mikula itd. Ime dakle i kao socijalni i jezični znak i u istim dokumentima sudjeluje mnogobrojnim likovima u različitim poljima kao socijalni i jezični pokazatelj. Općenito se može utvrditi da u izvangradskom prostoru nahodimo pretežito hrvatsku antroponimiju od narodnih imena sve do XlV. i Xv. stoljeća, kako se to očituje u Povaijskoj listini na otoku Braču s kraja XII. i početka XIII. stoljeća. U njoj se primjećuje uzmak tzv. samotvornih, odapelativnih imena koja često imaju profilaktički biljeg i složenih, dugih, već prilično nefunkcionalnih narodnih imena. Nasuprot tim dvjema kategorijama buja kategorija tzv. pokraćenih imenski h tvorenica hipokorističkih naboja, i to od narodnih i od svetačkih imena. Te eks160

Antroponimija

presivne hipokorističke tvorbe nose manje leksički a više afektivni (onomastički) sadržaj, što se ogleda u hipokoristicima od svetačkih imenskih osnova. Udio slavenskih imena u kršćanskoj antroponimiji dalmatinskih gradova, osobito onih koji su bili sjedištima biskupija (Bar, Kotor, Dubrovnik, Makarska, Korčula, Hvar, Split, Togir, Zadar, Krk, Rab, Osor) od XlV. stoljeća u sve je većem uzmaku i kudikamo je oskudniji od slavenske antroponimije u Budvi, Korčuli, Omišu, Šibeniku, Pagu u kojim gradovima su gotovo sasvim izblijedjeli tragovi jezika i antroponimije staroga romanskog življa. Širenjem gradskih područja u XlV. i Xv. stoljeću učvršćuje se u nekim gradskim agerima i u seoskim sredinama kršćanska antroponimija, a dotad je kao na dubrovačkom području (poluotok Rat, Pelješac i Konavli) više od 90% stanovnika nosilo hrvatska narodna imena. Prijelaz na kršćansku antroponimiju izmijenio je simbole u imenima, a imenski izbor bio je prilično skučen. Muška narodna imena uzmicala su u prvom naletu kršćanskih imena brže od ženskih, no uskoro je i repertoar ženskih imena bivao nadomještan kršćanskim imenima. Prevrat u imenskom repertoaru, pri čemu je bogat izbor hrvatskih narodnih imena zamijenjen oskudnim kršćanskim imenskim fondom, učinio je otežanom antroponimijsku komunikaciju jer je isto ime nosilo mnogo osoba. Entropija je bila prisutna i na horizontalnoj razini, tj. unutar određenoga područja, određene socijalne i obiteljske zajednice i u vertikalnom slijedu nasljedovanja istoga imena u različitim generacijama istoga roda. Dogodilo se stoga u XVII. stoljeću da je manje od polovice stanovništva dubrovačke okolice i preko 60% ženskog pučanstva nosilo samo pet različitih imena. Sav kršćanski repertoar reduciran je u XVIII. stoljeću na 40-ak muških i 20-ak ženskih imena. Hrvatska narodna imena koja krajem srednjega vijeka najprije izlaze iz uporabe jesu ona najstarija, i to: a) složena: Gojslav, Hranislav, Stanivoj, Berigoj, Trpimir i b) profilaktička kao Hlap, Grdoje, Povržen, Rak, Pauk, koja su u XIII. i u XIV. stoljeću bila u uporabi. Pri skučenom izboru kršćanskih imena i pri jakoj imenskoj entropiji identifikacija osobnim imenom bivala je otežana. To samo po sebi potiče hipokorističku tvorbu, pogotovu nakon Tridentskog sabora u XVI. stoljeću kad narodna imena izlaze iz uporabe. U kršćanskoj antroponimiji započinju tada dva susljedna procesa: 1. Kršćanska se imena ponašaju kao slavenska pokraćena imena dobivajući već od evangelizacije Hrvata hipokorističke likove, dočetke, koji ekspresivnom tvorbom nose afektivni onomastički sadržaj. Tu pojavu pratimo od X. stoljeća, tj. od pojave slavenskih osobnih imena u romanskim primorskim gradovima, kad se pod utjecajem hrvatskoga življa s hrvatskih narodnim imenima istoj tvorbi podvrgavaju i kršćanska imena. 2. Strana puku leksički nerazumljiva kršćanska imena koja sve više postaju obvezatna i dominantna počinju od XV. stoljeća dobivati prijevodne likove: Plorio > Cvjetko, Kristo> Krile, Alegretto > Rado, Natale> Božo, Luka> Vuko, Vita161

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

le > Vido, Amalia > Ljubica, Gloria> Slava ... Puk je takva "prijevodna" imena prihvaćao i njima se služio. Često je takva imena davao kao drugo ime i ponov-

no tim načinom krčio put ulasku narodnih imena u svoj imenski repertoar.

*** U primorskoj gradskoj antroponimiji zbila su se dakle dva prevrata kao rezultat jezične i biološke simbioze romanskoga i hrvatskoga življa. U prvo vrijeme prodiru hrvatska osobna imena u romanski, pretežito kršćanski imenski repertoar srednjovjekovnih dalmatinskih gradova. Taj proces pokazuje put, intenzitet ulaska hrvatskoga pučanstva u romanske gradove i njegov socijalni status u gradovima. Ta najezda hrvatsk6ga puka u grad, ženidbama i drugim poticajima imala je golemo značenje za kroatizaciju tih romanskih gradova u kojima je vladao dalmatski jezik. Kasnije kad su ti gradovi došli pod mletačku upravu bili su tako kroatizirani da naknadno zatiranje hrvatskoga jezika i hrvatskih imena već nije bilo moguće. Kršćanska antroponimija koja ima prilagodbom i tvorborn hrvatski jezični biljeg počinje utjecati na izvangradsku hrvatsku antroponimiju. Prevlast te kristijanizirane antroponimije zbio se naglo i radikalno, u čemu je mnogo pridonio već spominjani Tridentski sabor. Od tada hrvatsko pučanstvo koje nije bilo zahvaćeno turskom najezdom nosi kršćanska osobna imena te stalna, nepromjenljiva i nasljedna prezimena. Hrvati koji su se našli pod Turcima svoja su narodna i kršćanska imena islamizacijom prevodila na turski: Živko> Jahja, Vuk> Kurt, Gvozden> Timur, ili su uzimali druga islamska imena koja su prilagođivali tipovima svojih hipokoristika: Mehmed> Meho, Ahmed> Ahmo, Ibrahim> Ibro, Zulfikar> Zuko, Hasan > Haso, Husein> Huso, Sulejman> Suljo itd. Najranija muslimanska antroponimija u Hrvata zanimljiva je jer u islamiziranim osobnim imenima u patronimnoj imenskoj formuli u kojoj se pojavljuje očevo narodno ili kršćansko ime pokazuje značajke svojstvene hrvatskom imenskom repertoaru XVI. stoljeća, kako se to vidi u turskim defteri ma tuzlanskoga, istočnohercegovačkog kraja i drugdje. Ali to je već druga tema. Literatura: Alf61dy, G. (1969): Die Personennamen in der romischen Provinz Dalmatia, Heidelberg. Bošković, R. (1978): Odabrani članci i rasprave, Titograd. Frančić, Anđela (2009): "Onomastička svjedočenja o hrvatskom jeziku", u: Povijest hrvatskoga jezika, 1. Srednji vijek, izd. Croatica, Zagreb. Jireček, K. J. (1902-1904): "Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wahrend des Mittelalters", u: Denkschriften der Akademie der Wissenschaften, philosophisch-historische Klasse sv. 48, 49, Beč. Katičić, R. (1962): "Die i1lyrische Personennamen im ihren Siidschlavischen Verbreitung", Živa antika XII, Skopje 95-120. 162

Antroponimija

- (1962), "Das mitteldalmatische Namengebiet", Živa antika XII, Skopje 255-292. T. (1886/87): "O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba", u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 81, 82. Popović, I. (1958), "Hrišćanska grčka onomastika u Hrvata", Zbornik radova SAN, 59, Beograd, 77-98. Splitter-Dilberović, V. (1966): Beitrage zur Bildung der serbokroatischen Personennamen, Meisenheim am GIan. Železnjak, I. M. (1969): Očerk serbohorvatskogo antroponimičeskogo slovoobrazovanija, Kijev.

Maretić,

RJEČNICI

•

Agić,

S. (1994): Muslimanska lična imena, Kaj, Zagreb. Bjelanović, Z. (1978): Imena stanovnika mjesta Bukovice, Split. Bosanac, M. (1984): Prosvjetin imenoslov, izd. Prosvjeta, Zagreb. Grković, M. (1983): Imena u Dečanskim hrisovuljama, Novi Sad. Križman, M. (1991): Osobna imena na istarskim natpisima iz rimskog doba, Zagreb. Mandić, Ž. (1987): Povijesna antroponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj, Budimpešta. Smailović, I. (1977): Muslimanska imena orijentalnog porijekla, Sarajevo. Šimundić, M. (1982): Rječnik osobnih imena i njihovih izvedenica, Zagreb.

Tridentski sabor, rad nepoznatog autora iz XVI. st., Pariz, Louvre

163

Uvod II hrvatsko imenoslovije

Uokvirena imena Više od 2000 građana je lani promijenilo ime... Bilo je i onih koji su se htjeli nazvati Isus Krist ili Hare Krišna ... Mnogi žele samo "uskladiti" ime. Umjesto Dijana da bude Diana, umjesto Dejan da bude Dean. Snežana mijenja svoje ime u Snježana, Dušan u Darko, Dževad u Ivan .•

Vjesnik, 2. svibnja 2006.

UNlg.eriji .•% svih n~O· . đenih.čaka d~1o je ime~05Qm(lf blnIm:len. .

Sinu dali ime "Slabašni Penis" BEDFORD - Engleski bračni par dao je svom sinu ime Drew Peacock da bi nakon nekoliko dana shvatili kako ono prilikom izgovora zapravo znači "slabašni penis". Otac Russel upisao je sinovo ime na internetsku tražilicu želeći otkriti ima li imenjaka među poznatima, no dobio je pitanje "mislite li Droopy Cock". Roditelji šokirani Činjenicom da će im sin vjerojatno cijeli život biti predmet izrugivanja, a njegova spolna moć glavna tema među društvom, ipak mu nisu htjeli promijeniti ime.

Vjesnik, 3. listopada 2004. Ruski par dječaku dao ime BOČ RVF 26062002 MOSKVA - Moskovske vlasti odbile su izdati rodni list šestogodišnjem dječaku kojemu su roditelji dali ime BOČ RVF 26062002, javili su ruski mediji. Dužnosnici su odbili upisati neobično ime, koje je ruska kratica za "primjerak ljudske vrste rođen u obitelji Voronjin-Frolov 26. lipnja 2002." "To je učinje­ no kako bi se zaštitili dječakovi interesi", izjavila je predstavnica moskovskoga matičnog ureda Tatjana Ušakova. Iako u Rusiji ne postoji zakon koji brani davanje čudnih imena djeci, u ovom slučaju zahtjev roditelja je odbijen. Roditelji su se obratili Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali i taj je sud odbio njihovu žalbu. Večernji list,

164

22. veljače 2009.

Antroponimija

OsobnQir,neHua Guoteng ne bi smjelo izazivati čuđMje. U Hrvatsku se!Juqi dosetjavaju odasvud ,i naravno je da zadržavaju svoja imena. Međutim, Hua Guotengje8aranjac. Njegovo je prezime Stjepanović, a itTle' upisano na osobnoj iskaznici. Otac. mu je izabrao ime ugledom na ime svojeg prijatelja Kineza. MladiStjepanović kaže kako mnogi kad čuju njegovo ime zagledaju u njegovo Ike. Već je imao, zbog imena, posla i s policijom. Prijatelji vršnjaci najbolje su se snašli. Oni ga zovu ili Hua ill Feng. Hua kaže da će nastaviti tradiciju davanja kineskih imena. 8t,Jde li imao sina, dat će mu ime Ma€) Zedung. Večernji list,

6. veljače 2002.

Vlada protiv odluke suda da sinu da-

ju ime Jihad BERLIN - Njemački ministar unutrašnjih poslova Erhart K6rting tražio je od suda da povuče odluku kojom je jednoj obitelji arapskog porijekla dopušteno da sinu da ime Jihad, što znači sveti rat. Otac djeteta Reda Seyam 18 mjeseci borio se na sudu nakon što mu je berlinski matič­ ni ured odbio upisati sina u knjige rođe­ nih pod imenom Jihad, uz obrazloženje da se to ime povezuje s terorizmom te da može ugroziti sigurnost djeteta. Seyam se na njemačkoj televiziji sam deklarirao kao islamist koji podržava terorističke napade na SAD 2001. godine. Sud je presudio u korist Seyama, priopćivši kako je Jihad "priznato muško ime u arapskom svijetu koje muslimani vole". Njemački sudovi već su zabranili davanje imena Hitler, Staljin i Osama bin Laden. Večernji list,

2. ožujka 2007.

Amerikanci vole 'luda' imena Prošle godine u Americi je objavljena knjiga pod nazivom Ružna dječja imena u kojoj su prikupili neka od najglupljih i najčudnijih imena. Među njima su: Dracula Taylor, Young Boozer, Cancer Grindstaff, Envy Burger, Cylclops Walthour, Nice Veal, Cylinder Klinefelter, Zero Pie, Fat Meat Fields, Mustard M. Mustard,Jump Jump, Waitress Seholley, Hysteria Johnson, Lotta Bacon, United States, Wanna Funk, Nail Rambo ... Čudnovatih imena ima i u Hrvatskoj. Ona među najčud­ novatijim u Zagrebu su: Kala Leloo, Priti Iva, Umma Azzra, Sanel, Risenxin ... U Varaždinu: Severina, Kelly, Samantha, Rhianna, Anastazija, Radhika, Reina, SveaChiara ... U Osijeku: Khan, Santiago, Edison, Penelopa, Tong-Tong, Adela-Channel...

Jutarnji list, 4. veljače 2009.

Td konceptualna umjetnika,Uetos se prozvala JanezJan~ ša.. Emil Hrvatin, rođen u Rijeci, žM u ljubljani. IJJanez Janša nije projekt. To je mojE! osobno Ime i prezime Janez Janša i p.od tim se imenom osjećam kao Janez JanšaH. Večernji list,

5. rujna 2007.

165

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

U Hrvatskoj je sve više imenskih nagrda: Sandokani, Vinetui, U nui, MakIandi, Kenedi, Benkvikite Kisela, Gorka, Šećer, Gorki itd. Njima se pridružuju osobna imena hrvatskog iseljeništva oblicima i ortografijom kakva su u zemljama gdje su ta djeca krštena, a mnoga se vraćaju i s tim imenima žive i ispaštaju taštinu roditelja. Pošast je zavladala u nadijevanju takvih imena. Svećenik Petar Mikić u Pločama zapaža da takva imena s narodnog, s identifikacijskog gledišta narušavaju donedavno stabilan i prepoznatljiv hrvatski imenski fond. On nagrađuje mlade roditelje i savjetuje im da djeci na krštenju nadijevaju hrvatska narodna imena, hrvatska svetačka, kalendarska, imena, pa i ona koja su, recimo, češća u Srba nego u Hrvata (Aleksandar, Dušan, Uroš), pogotovu ako su uobičajena u porodičnoj tradiciji. I to je sasvim u redu. Usprotivile se don Petru neke osobe iz sredstava javnog priopćavanja. Nazvala njegovu promidžbu za čuvanje narodnosnog imenskog fonda nacionalnom propagandom i vjerskim rasizmom. KOještarije! Bravo, don Petre! prema Jutarnjem listu, 4. veljače 2009.

Anketa: građani Ploča uz don Petra Mikića JADRANKA BU~UAfLO, SUTKINJA POROiNICA: Don Petrovu inicijativu podržavam u potpunĐSti.Želim da tradicionalna imena opstanu na ovim područjima, pa se slažem i s motiviranjem mladih ljudi u cilju očuvanja tradicije. MARIO ~ETKA, RADNIK INA-e: Dostaje amerikaniz;acije u svim sferama života. Podržavam don Petrovo nastojanje da se vratimo korijenima, ali se nadam da će se to proširiti na sva životna područja, a neće ostati samo na imenima.

UDIJA ZEKULIC, SOCUAtNA RADNICA: Mladima treba ukazati na potrebu očuvanja tradicije. Stoga don Petrovu inicijati-vu smatram pozitivnom. Pretjerati smo sprebrzim prihvatanjen) novina koje su gubitak identiteta.

Teo MUSiC, OPTiČAR: Trenutačni trend je davanje djeci nekih čudnih imena koja se nikada prije nisu pojavljivala. Inlcijatjva~ločanskoga župnika vodi k očuvanju nacionalnogajd~ntiteta i tradicije i slažem se s njom.

Jutarnji /;st, 4. veljače 2009.

166

4. Hrvatska prezimena

4.1. Stalnost prezimena 4.1.1. Riječ je o riječima o čijem sadržaju ne razmišljamo. Prezimena nas prate od zipke do groba i na grobnoj ploči svjedoče o krvnoj vezi s našim predcima. Osobnom imenu često promijenimo lik, nadimak zaboravimo ili zamjenjujemo drugim. Prezimena su stalna, stabilna. To je njihova prva značajka. Mi ne utječemo na njihov izbor. Sve što ljudi znaju o nama, znaju preko naših prezimena. Ona kao u žarištu sabijaju sva znanja dotične osobe o nama. I mi o toj osobi, naravno. Najdosadnija knjiga koju imamo u svojoj kućnoj knjižnici vjerojatno je telefonski imenik. U njoj se prezimena redaju bez kraja. Knjiga puna riječi kojima ne znamo značenje. Dosadna knjiga. Pokušajmo, međutim, pronaći u njoj prezimena svojih bližnjih, svojih dragih, prezimena nama poznatih osoba iz povijesti, kulturnog, kazališnog, filmskog, športskog okružja ... Najednom ta riječ, to prezime puni se sadržajem, da bi katkad trebala druga knjiga poput te telefonske da ispišemo sadržaj prezimena, tj. sveukupno znanje o dotičnoj osobi. Prezimena žive dok ne izblijede dotične osobe u našem sjećanju. Mnoge ne izblijede nikada. Prezimena su nasljedna. To je njihova druga značajka. Prezimena čuvaju naše korijene. Naše rodoslovno stablo. Krvnu vezu. Često svojim likom odaju jezičnu i nacionalnu pripadnost. Prezimena su riječi koje se često ne uklapaju u jezičnu normu. Ona su internacionalne riječi s jasnom pripadnošću određenom jeziku ili jezičnoj skupini. Svaki dan u naš jezik ulaze nova prezimena. Možda znamo, makar pasivno, više prezimena nego drugih vrsta riječi u vlastitu jeziku. Prezimena su nepromjenjiva i nezamjenjiva. To je njihova treća značajka. Mi u govoru možemo katkad izgovoriti koju riječ, pa da poruka bude ispravno percipirana. Poruku koju dajemo prezimenima mora biti jasna, jednoznačna. Tu se ne smije ništa izostaviti, ništa promijeniti. Zato često tražimo: slovkajte nam, sričite nam to prezime. Nevažan je, nebitan leksički sadržaj: Becker, Hahn, Speck, Muhlero Važna je osoba kojoj je prezime pridruženo. Ona je onomastički sadržaj pre167

Uvod u hrvatsko imenoslovije

zimena. Nije samo pitanje bontona znati i točno izgovoriti prezime dotične osobe s kojom razgovaramo i o kojoj razgovaramo. Prezimenima se verificiramo u društvu. Razvitak društva potaknuo je razvitak prezimena. U početku je bilo dovoljno samo osobno ime. Tako je u prvim hrvatskim potvrdama u latinskim ispravama, ali i u glagoljaškim. Tako su nam zapisana prva imena opata, knezova i kraljeva. Prezimena tada još nije bilo. Kraljeve, monarhe i monahe, pape i redovnice ni danas ne znamo po prezimenima, nego po imenima, što je ostatak iz vremena kad još prezimena nisu bila u uporabi. Prezimena se dakle javljaju kasno, od XI. stoljeća. Hrvati su od svih slavenskih naroda prvi dobili svoja prezimena. Prezimena, rekli smo, moraju imati tri bitne karakteristike. Moraju biti stalna, nepromjenjiva i nasljedna. Prezimena, kao i osobna imena, nastaju u obiteljskom krugu, u zavičajnoj intimi. Ona pripadaju dijalekatnom govoru i nose dijalekatne značajke. Prezimena su važni dijalekatni podatci. Prezimena su selilački jezični spomenici. U proučavanju velikih hrvatskih migracija u XVI, XVII. i XVIII. stoljeću ona imaju bitnu ulogu. Tada su Hrvati, osobito poslije bitke na Krbavskom polju 1493, masovno iseljavali. Prije pola tisućljeća prelazile su hrvatske izbjeglice, kako je kroničar zapisao, preko Kupe, Drave i Mure po svićah i zvizdah dalje u Sloveniju, u Ugarsku, u Austriju, u današnju Slovačku i južnu Moravsku te preko mora u Italiju. To su, među inima, gradišćanski Hrvati u Burgenlandu i drugdje, moliški Hrvati u Italiji. Većina je već davno zaboravila hrvatski jezik, promijenila repertoire osobnih imena, prilagodila ih jeziku zemlje koja ih je primila i koja im je uzimala dva najbitnija, najintimnija biljega: jezik i osobno ime. Jedini znak po kojem te davne sunarodnjake možemo prepoznati jest - prezime. Mnogi danas, danas osobito, traže upravo preko svojih prezimena prapostojbinu svojih predaka po današnjoj Hrvatskoj. Prezimena su glavni pokazatelji, pomagači da se taj davno ostavljeni zavičaj pronađe. Nije mi poznato da je u nekom jeziku i u nekom narodu njegovetnonim u isto vrijeme i njegovo najfrekventnije prezime. Prezime Horvat najčešće je hrvatsko prezime, daleko ispred svih drugih. Gotovo ga nema danas ni u južnoj ni u srednjoj Hrvatskoj, a najčešće je na sjeverozapadu. Ondje su mnogi od izbjeglica ostali. Tuda su išle te davne kolonizacije, tamo ih popisivači na prijelazima preko gazova rijeka nisu stigli popisati. Označavali su ih samo etnonimom Horvath. Danas je prezime Horvath najčešće prezime u Mađarskoj. Danas je prezime Horvath (s inačicama) najčešće prezime u Sloveniji, u Burgenlandu i kudikamo najčešće u Slovačkoj. U tom prezimenu očituje se tragedija hrvatskog naroda u tim izbjegličkim stoljećima. Ona pokazuju kako se brojno, gotovo bezimeno hrvatsko pučanstvo utopilo u druge etnije. I jedino svojim etnonimskim prezimenom upućuje na davnu pripadnost hrvatskoj naciji. Slično se događalo i s Hrvatima u Istri. Istra je jedna od prvih naseljenih hrvatskih pokrajina. O tome imamo svjedočanstva pape Grgura VI. s kraja VI. stoljeća. Ti Hrvati, čakavci, s najranijim i najbrojnijim glagoljskim spomenicima 168

Antroponimija

ostali su bili preko tisućljeća izvan granica u kojima se ostvarivala njihova hrvatska državnost. Oni su svemu usprkos sačuvali svoja nacionalna obilježja: jezik (čakavski dijalekt), zemljopisna imena, osobna imena i prezimena. Nakon Prvog svjetskog rata Istra je Rapalskim ugovorom priključena Italiji. Ubrzo je zakonom (Decretto legge, 1923) započela talijanizacija zemljopisnih imena, te osobnih imena i prezimena. Znali su Talijani koji je najbrži put za odnarođivanje hrvatskoga puka. Prezimena se po svojoj naravi opiru promjenama. Unatoč izmijenjenim ili prevedenim prezimenima (Scochi - Salto, Ribari - Pescatore). Taj je puk u popisu pučanstva 1945, odmah nakon Drugog svjetskog rata, pokazao iskonskim likovima svojih hrvatskih (i slovenskih) prezimena svoju jezičnu i nacionalnu pripadnost. Ona su kao važni dokumenti bila predočena Međunarodnoj savezničkoj komisiji za razgraničenje. Po njima bilo je jasno da u Istri živi u golemoj većini hrvatski puk pa se je Istra priključila Hrvatskoj (najprije zona A, pa zona B), gdje i po prezimenima, i po svemu ostalom, i pripada. Mnogi Istrani: Slovinci, Vlahi, Bumbari, Šavrini, Brkini, Bezjaci, Čići prvi put u tom objavljenom popisu pučan­ stva 1945. vidjeli su svoje prezime tiskano. Prezime koje je tada imalo snagu povijesnog dokumenta i svjedočanstvo hrvatske pripadnosti Istre. Od prvih zapisa hrvatskih prezimena latiničkim pismom prilagođivala su se ona stranim prezirnenskim modelima. U doba renesanse (i kasnije) mnoga prezimena istaknutih Hrvata, osobito onih koji su svoju znanstvenu, umjetničku potvrdu postizali u inozemstvu, umjesto patronimnog sufiksa -ić (ili kojeg drugog prepoznatljivog prezimenskog završetka) dobivaju sufiks -eo: Mladinić - Mladineo, Klović - CIo vio, ili se jednostavno latiniziraju: Ivan Česmički - Janus Pannonius. Tim i takvim preinakama proslavili su Hrvatsku (dodajući k tome če­ sto priimak Croata, Dalmata i sL), a mi danas neka od njih ne znamo pravo ni rekonstruirati te ih pišemo svakojako: Petris, Petriš, Petrišević, Kotrulić i Kotrulović, Lucić i Lučić, Vetranić i Vetranović, Đurđević i Đorđić, Herman Dalmatin i Herman de Carinthia itd. U XIX. stoljeću za Hrvatskog narodnog preporoda (ali i prije) mnogi istaknuti Hrvati sa stranim prezimenom prevode prezime na hrvatski jezik prilagođujući ih hrvatskim prezirnenskim modelima: Pavao Ritter ---+ Vitezović, Wiesner ---+ Livadić, Schonau ---+ Šenoa, Faggioni ---+ Bukovac, Farkas ---+ Vukotinović itd. S današnjega našega gledišta mogu nam se takva prekrajanja či­ niti smiješnim, ali je u doba jake germanizacije, mađarizacije, talijanizacije, a u Bosni i islamizacije, taj njihov čin imao snagu nacionalnoga otpora i bio izrazom njihova rodoljublja. Već smo spomenuli kako prezimena u usporedbi s osobnim imenima i nadimcima ne mijenjaju svoje likove. Osobna imena tvore mnogobrojne hipokoristike, tako je npr. od imena Petar u hrvatskom jeziku zabilježeno nekoliko stotina hipokoristika i drugih inačica deminutivnoga i augmentativnoga značenja. Tako je i od imena Mihael, Dimitar, Ivan i dr. Nadimak opet nastaje i nestaje s osobom. On je nabijen leksičkim, ekspresivnim značenjem. Često je poruka i poruga. Latinska uzrečica: Nomen est omen u 169

Uvod li hrvatsko imenoslovije

prvom se redu odnosi na nadimke. Prva hrvatska prezimena bila su zapravo nadimci: Rak, Tur, Hlap, Zlurad, Mrkša, Grdan, Prodan, Povržen, Grubeša, Črni itd. Ona su imala profilaktičku ulogu. Štitila su djecu od zlih duhova u davno doba kad je pomor djece bio izuzetno velik. Osobna imena i nadimci redovito su bivala ideološki obojeni i usko povezani s osobom kao konkretnom jedinkom. Takva su imena bila: Vuk, Ćorić, nedavno Sovjetka, Staljinka, Ninel. Prije nekoliko godina čitao sam kako je neki Ciganin svojim sinovima nadjenuo imena Nžo i Merđo (po automobilskim markama) i upravo s takvim "hipokorističkim" naglaskom. Latinska ime nska formula praenomen, nomen, cognomen pokazuje, pri svom raspadu u srednjem vijeku, kako se upravo cognomen (nadimak) nametnuo kao prezime. Prezimena se ne odnose izravno na osobu poput osobnog imena i osobnog nadimka, već identificiraju osobu preko porodice. Ona su stoga neutralna. Njihov je radijus prepoznatljivosti kudikamo širi (i rasprostranjeniji) nego u imena i nadimka. Prezimena su stalna, nepromjenjiva i nasljedna. Prezimena su najotvorenija knjiga za neizbrojive naše poznanike od jučer, od danas i od sutra. 4.1.2. Razmještaj prezimena na hrvatskom prostoru vrlo je indikativan i s obzirom na osnove, i s obzirom na nastavke i s obzirom na strukturne tipove. Njihove se jezične značajke ne poklapaju s dijalektainim, što je vrlo značajno za proučavanje povijesne dijalektologije. Mnoga prezimena stranoga porijekla nalaze se u gradovima i na rubnim područjima što je također indikativno. Neki sufiksi kao -ul, -as, -et, -ez upozoravaju na vlašku (i albansku) populaciju. UDinarskom gorju potvrđena su mnoga imena i od njih izvedena prezimena s augmentativnim nabojem (Pilipenda, Ivanda, Lukenda, Šimunda, Ivandeka, Jakovina itd.). U slavenskom svijetu gdje vladaju deminutivni likovi, ova oaza upućuje na važne izvanjezične poruke. Motivika hrvatskih prezimena dade se svesti na četiri temeljna pitanja. Prvo, čiji si? Prezime kao odgovor na to pitanje je patronimnoga postanja. Ta kategorija prisutna je u svim europskim jeZicima. Osobito su česta patronimna prezimena kod ortodoksnih Slavena, jer su oni svoja prezimena dobili istom u XIX. stoljeću i odjednom, pa su se patronimni likovi preobratili u prezimena, koja u Srba i Crnogoraca završavaju na -ić (-ović/-ević, -ivić), kod Makedonaca na -ski, kod Bugara na -ov/-ev, -in. Mnoge su građane u bivšoj Jugoslaviji identificirali po prezimenima na -ić: "-ići - to su Jugovići". Ta tvrdnja ipak ne stoji. U Sloveniji manje od jedne četvrtine prezimena svršava na -ić (-ič), u Hrvatskoj manje od jedne polovice. Druga je skupina prezimena motivirana odgovorom na pitanje: kakav si? (velik, malen, crn, ljevak, bijel, mudar... ). Takva su prezimena najčešće nadimci po porijeklu i ona su u Hrvata, u Slovenaca, uopće u zapadnih Slavena vrlo stara i prilično česta.

Treća skupina predočuju prezimena koja su nastala kao odgovor na pitanje: odakle si? To su takozvana etnička prezimena (Sremec, Međimurec, Međugorac,

170

Antroponimija

Ramljak, Kuprešanin, Brinjac, Krbavac, Slunjski, Bošnjaković, Bosnić, Vrdoljak itd.). Ta je prezimenska skupina česta i u drugim jezicima. Za nas je vrlo važna jer predstavlja važne i pouzdane označnike u zamršenim hrvatskim migracijama sa svih strana i na sve strane. Četvrta skupina prezimena nastala je odgovorom na pitanje: što si?, čime se baviš. To su prezimena po zanimanjima, po obrtima, koji su se u srednjem vijeku nasljeđivali (Kovač, Tkalec, Hermann, Sudar, Rešetar, Kolesar, Varga). I ta je prezimenska skupina vrlo frekventna u mnogim europskim jezicima. Često je bilo da je gotovo svako selo trebalo kovača. Prezime Kovač (Kovačić, Kovačević, Kovačec) po čestoći drugo je hrvatsko prezime. Uostalom prezime SchmiedlSchmidt jedno je od najčešć1h njemačkih prezimena, prezime Smith jedno od najčešćih u Engleskoj i Americi, Kuznjecov u Rusiji, Kovar u Češkoj, Koval u Slovačkoj, Ferrero u Italiji, Herrera u hispanofonskim zemljama itd. Sve te pojave nose važne jezične i izvanjezične obavijesti. Ribarić je kao prezime vrlo rijetko na otocima gdje su svi potencijalni ribari i takvo prezime ondje ne bi nikoga diferenciralo. Prezime Opančar ne nalazim u gorskim stočarskim predjelima gdje su svi potencijalni opančari, nego tamo gdje je to zanimanje izuzetno te prezimenom lako razlučivo za osobe na koje se odnosi. Hrvati su nakon dolaska u današnju domovinu bili organizirani po rodovima. U tim rodovsko-plemenskim zajednicama pojedini rodovi označavani su množinskim likom rodočelnikova imena: Kačići, Kukari, Šubići, Čudomirići, Snačići, Veljane, Kuljane itd. Takva rodovska imena označivala su krvnu vezu s rodom, a ne s porodicom, u kojoj će krvnu vezu kasnije pokazivati prezime. Takva rodovska imena u množini karakteristična su za prvotni gentilno organizirani hrvatski teritorij, a postupno s teritorijalnom organizacijom poprimaju sve više oblik jednine. Danas su takva imena rasprostranjena Dinarskim gorjem u liku jednine: Krašić, Nikšić, Perušić, Unešić, Perković, Metković, Orebić itd. U međurječju Save i Drave takva su imena na -ci (-ovcil-evci, -inci): Đurđevci, Vinkovci, Mikanovci, Andrijevci, Miroševci, Černomerci itd. Utvrđujemo, dakle, da su rodovska imena na -ići kao imena rodovski h naselja razmještena u centru, dok su imena na -ci kao imena zadružnih naselja razmještena na periferiji. Mnogo je takvih imena nastalo po Bosni i Hrvatskoj od XVI. stoljeća za velikih vlaških migracija u te krajeve iz kojih je iseljavalo hrvatsko pučanstvo. Ta nova naselja bila su katunskog, zaselačkog tipa i do danas čuvaju svoja rodovska imena u množinskom liku. Ta doseljen ička populacija nije u Hrvatskoj osnovala nijedno značajnije naselje, čuvala je svoja plemenska imena i prezimena je dobivala postupno uključivanjem u graničarske postrojbe prilično kasno, i to uglavnom ona prezimena patronimnog tipa. Hrvati su, već smo spomenuli, svoja prezimena dobivali rano. No to nije bio masovni, nego staleški nastanak prezimena ograničen na plemstvo i na gradove. Važna je prekretnica u nastanku hrvatskih prezimena bio Tridentski koncil u XVI. stoljeću. Naime, Crkva i vladajući staleži u želji da imaju nadzor nad pučanstvom radi ubiranja daća, radi novačenja, da 171

Uvod u hrvatsko imenoslovije

se spriječe brojni incesti, a u to doba reformacijskih pokreta i "krivoženstvo" i sl. na tom koncilu da se uvedu matice rođenih, vjenčanih i umrlih kako bi Crkva imala uvida u svoju pastvu, a država u svoje porezne obveznike i vojnike. Samo osobno ime u tim zapisima nije bilo dovoljno, pa se dodaje priimak koji snagom zapisa postaje nasljedan i dobiva status prezimena. U Hrvatskoj se vode matice već od kraja XVI. stoljeća. U krajevima koji su bili pod Turcima: u Slavoniji i Bosni mnogo kasnije. Tada su na prostorima na kojima je Zapadna crkva imala svoju jurisdikciju masovno nastala prezimena. Pravoslavni svijet bio je isključen, jer se odredba Koncila nije na nj odnosila. Završna etapa u nastajanju hrvatskih prezimena bio je tzv. Jozefinski patent 1780. Tada je prezime ozakonjeno i bivalo obvezatno zn sve. Razmještaj hrvatskih prezimena također je vrlo indikativan. Prezimena na -ić (-ović, -ević) bila su do Domovinskog rata oko 75% razmještena po Kordunu, Banovini i Lici, gotovo polovica prezimena imala je taj dočetak u Slavoniji, Dalmaciji i Istri. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj taj tip prezimena dosezao je četvrtinu svih prezimena. Prezimena na -aci-ec, -akl-ek pokazuju svoju dijalektainu distribuciju. Prezimena na -ica i ona na -ov!ev, -in protežu se uz Primorje. Već smo spomenuli kako neki sufiksi upozoravaju na vlašku i na albansku populaciju kao i augmentativna prezimena o kojima smo već nešto rekli. Prezimena su jezični spomenici. Kao što hrvatski jezik ima svoje specifičnosti u prvom redu s obzirom na svoje susjedne jezike kao što je srpski u čiji je zagrljaj bio uvaljen već poldrug stoljeća, iako se od samoga početka pa do tada razvijao samostalno i samosvojno, tako i hrvatska imena i prezimena nose prepoznatljiv biljeg. Nalazeći se na raskrižju kultura, civilizacija i vjera, u hrvatski jezik ulazila su imena iz grčkoga i latinskoga jezika kao izvornika i posrednika i nosila biljege tih jeZika. Tako su preko Bizanta nastali imenski likovi Mihovil (ne Mihael), Josip (ne Josef), Isus (ne Jezus), Dimitar (ne Demetar), Jakov (ne Jakob), Ivan (ne Johan ili sl.). S druge strane, latinskim posredništvom ušla su imena Izrael (ne Izrail), Betlehem (ne Vitlejem), Gabrijel (ne Gavril), EuJemija (ne Jefimija), Barbara (ne Varvara) itd. Tu dvojakost imena, to smo već isticali jer je važna, ne poznaje nijedan drugi europski jezik. Ona je hrvatski specifikum. Hrvati se od evangelizacije nalaze u okrilju Zapadne crkve. U hrvatski jezik ulaze zapadna (mahom svetačka) imena: Martin, Urban, Karlo, Marta, Ambroz, Dominik, Franjo. Srpski jezik bogati se dalje starim hebrejskim i grčkim imenima: AkimlAćim, Atanas, Timotej, Filotije, Konstantin, Makarije itd. Od jednih i od drugih razvijaju se mnogi hipokoristični likovi, tako se stvaraju poodavno dva prilično različita imenska repertoara. Kako pravoslavni svijet nije za Tridentskoga koncila dobio prezimena, ostao je i dalje na jednočlanoj imenskoj formuli: od osobnoga imena inenasljednoga patronima koji se mijenjao u svakoj generaciji. Time je identifikacija bila otežana jer je ograničeni broj osobnih imena nosilo više osoba. Stoga se u njih razvija vrlo bogata hipokoristična tvorba: Boro, Boba, Bane, Bare, Bata, Gaca, Soja, Koča, zaključuju

172

Antroponimija

Peko, Peđa itd. koja dobivaju s vremenom status temeljnoga imena. U Hrvata taj postupak nije u običaju. Hipokoristični likovi ograničeni su na ekspresivno, stilističko polje uporabe.

Hrvatska su prezimena stara i imaju logičan put razvitka. Imaju istu motiviku kao i prezimena u zapadnoj ekumeni i nisu isključivo patronimnoga postanja. U Srba prezimena nastaju istom potkraj XIX. stoljeća, najednom. Uzimaju patronimne likove. U zapadnoj Srbiji takav je tip prezimena gotovo apsolutan, a snizuju postotak Vojvodina i Kosovo, gdje je znatan dio druge populacije. Tako je u Makedonaca s prezimenima na -ski, u Bugara (i Rusa) s prezimenima na -ov/-ev i -in. U hrvatskoj tročlanoj imenskoj formuli (ime, prezime, nadimak) stoji patronim ili koji drugi priimak, po starom rimskom modelu, na trećem mjestu: Rikard Katalinić Jere tov, Janko Polić Kamov, Viktor Car Emin, Julius Clovius Croata, Ante Topić Mimara ... Pravoslavni Slaveni umeću patronim na drugo mjesto, između osobnog imena i prezimena: Vuk Stefanović Karadžić, Petar Petrović Njegoš, Stjepan Mitrov Ljubiša, Petar Petrović Karađorđe(vić). Rusi se npr. služe pri obraća­ nju dotičnoj osobi osobnim imenom i patronimom, a ne prezimenom: Boris Nikolajevič, bez Jeljcin. Prezimena, rekli smo, nastaju u obiteljskoj intimi i u zavičajnom idiomu. Ona odražavaju dijalekatne biljege. Hrvati imaju svoja tri narječja (čakavski, kajkavski i zapadno štokavski). Tri petine svih Hrvata rađaju se kao kajkavci i kao čakavci. Glavni i najveći hrvatski gradovi nalaze se na prostoru čakavskoga i kajkavskoga narječja. Lako je stručnjaku prepoznati da su prezimena tipa Bilić, Črnja, Bilandžić, Ninčević, Pivačić, Jurišić, Marinović, Šimunae itd. hrvatska, a da su prezimena tipa Jovičić, Kostić, Milošević, Savić, Simić, Bijelić, Bjedov, Cvjetan, Pjevaliea itd. srpska. Preko dijalektainih osobina moguće je danas istraživati prazavičaj mnogih raseljenih Hrvata i slijediti tragove zamršenih putova mnogobrojnih hrvatskih migracija koje već traju stoljećima. 4.1.3. Između tih dviju antroponimija ubacila se dolaskom Turaka i ona muslimanska. Poznati putopisac Evlija Čelebi (1611-1682) proputovao je i opisao sav muslimanski svijet. Došavši u Bosnu, zapazio je nigdje drugdje u muslimana uočenu pojavu skraćivanja imena: Ahmed ---+ Ahmo, Ibrahim ---+ Ibro, Mehmed ---+ Meho, Zulfikar ---+ Zuko, Sulejman ---+ Suljo, Husein ---+ Huso, Muharem ---+ Mujo. Ti hipokoristični likovi imena nastajali su po hrvatskoj (i srpskoj) tvorbi. Islamizacija bosanskih imena tekla je postupno: od osnivanja Bosanskog sandžaka 1463. do pada Bihaća 1592. Bosna je bila šćakavska (šćap, gušćer, ognjišće) i ikavska (kao srednja Slavonija i srednja Dalmacija). Jekavski govori u Bosni uglavnom su useljenički govori. Ti govori činili su s južnim i jugozapadnim, te sjevernim i sjeverozapadnim hrvatskim govorima genetsko jedinstvo. Sve do pada Mohača 1526. sporo su se preUZimala muslimanska imena. Tek nakon te bitke gubilo je bosansko pučanstvo nadu oslobođenja od turskoga ropstva. Katolici sporije, bogumili brže. I islamizacija je tekla brže. U tuzlanskim 173

Uvod u hrvatsko imenoslovije

defterima iz XVI. stoljeća nahode se mnoga islamizirana imena, ali kako je osobno ime bilo nedostatno za diferencijaciju pojedinaca od toga golemoga pučanstva dodavao se tzv. analitički patronim Alija sin Ivana, Balija sin Božidara, Jusuf sin Ivka. Takav zapis pokazuje još neutrnutu vezu s katoličkim imenima. Naime, većinu tih kršćanskih imena valja pripisati katoličkom imenskom fondu, jer se u nekoliko tisuća tako zabilježenih imena ne nahode npr. takva kao: Arsen, Danilo, Gavrilo, jevrem, Manojlo, Risto, Uroš, koja su danas tamo uobičajena, a došla su kasnijim migracijama. Uostalom, prilična se većina te muslimanske populacije do Drugoga rata osjećala Hrvatima. Od Drugoga rata probitačnije je bilo biti Srbinom. Neki su se bosanski književnici smatrali Srbima kao Mehmed (Meša) Selimović, ili Hrvatima kao Mehmedalija (Mak) Dizdar. Skender Kulenović rodio se kao Hrvat, poslije Drugoga svjetskoga rata deklarirao se kao Srbin, a umro je kao Musliman. To je tragedija toga naroda u traganju za svojim identitetom, a čini mi se da to najbolje iskazuje Ahmet Nurudin u Selimovićevu romanu Derviš i smrt: Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. A nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaće­ ni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed. Zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Muslimanska su prezimena mlada. Ona su nastala krajem XIX. stoljeća. Ona nisu imala uzor u turskoj antroponimiji, jer su i Turci dobili svoja prezimena tek 1933. za Ataturka. Hrvatska prezimena u nepreglednim hrvatskim migracijskim kolonijama diljem svijeta od XVI. stoljeća do danas posebno su poglavlje. O njima pišemo na drugom mjestu. 4.1.4. Prezime znači imenovanje koga "preko imena imenom". Termin je relativno skorašnjega postanja. U značenju koje danas ima priimak potvrde potječu već iz Xv. stoljeća. Kao porodično ime i kao cognomen uvode ga hrvatski leksikografi Jakov Mikalja i Ardelio Della Bella u XVII. stoljeću. Tada vlada u prezimenima velika neustaljenost. Isti ljudi pišu se Virić iVirević, Prodanić i Prodanović, jamometić i jamometović. Kajkavci čija patronimna prezimena često završavaju na -ec katkada u XVIII. stoljeću i svoja prezimena na -ić (Puškarić, Tišljarić) prekrajaju na -ec (Puškarec, Tišijarec), kako svjedoči A. Vramec za prezimena u Vrbovcu. 4.1.5. Od prvih zapisa u IX. stoljeću, kad se Hrvati pišu samo osobnim imenom, javljaju se u svih staleža različiti priimci: a) staleški: župan Prvoš, pristav Petrika, brašćik Črneka, opat Držiha; b) topički: Usemir de Subbenzani (Šiben174

Antroponimija

čanin), Tolen Camenianin (Kamenjanin), Bolidrugo de Tugaro (Tugari); e) etnonimski: Flacius Illyricus, Georgius Dalmata, Julius Clovius Croata; d) kognomenski: Perus Zerni, Martin Locarda, Dabrun Platihlebi; e) uslužni: Kovač, Lokotar, Malinar; f) patronimni i metronimni: Bratazo filio Cludine, Krnja sin Krešimira, Dragonja Hranotić. Žene čiji je položaj u društvu bio manje utjecajan imale su višečlani imenski obrazac: Stana filia Cres te de Micusso, uxor Stepani de Blasio Calcina. Što je priimak u funkciji prezimena bivao ustaljeniji i poznatiji, imenski je obrazac bivao kraći i prikladniji. Prezimena kao produkt razvijena društva pokazuju svoje prve tragove u dalmatinskim gradovima već u XII. stoljeću. Takva su prezimena nadimačkog postanja: Zlurad (XII. st.'), Platimisa (XI. st.), Dobronja, Vitača, Mirča Bogabojša (1064. u Trogiru) itd. Takva su prezimena u začetku i nije uvijek sigurno možemo li posvjedočiti njihovu stalnost, neizmjenjivost i nasljednost. U XIII. i XlV. stoljeću zatvaraju se velika vijeća (senati) u primorskim gradovima. Plemstvo koje je jedino participiralo u toj zastupničkoj upravi nastoji pismom zasvjedočiti stalnost i nasljednost svoje službe stalnošću i nasljednošću priimka uz osobno ime. U takvu su postupku začeci hrvatskih prezimena. Tako zapisani priimci dobivaju sve značajke prezimena. Prva prezimena nosila su, dakle, staleški biljeg. U to vrijeme uz gradski tip prezimena sa staleškim obilježjima, u selima sjeverne feudalne Hrvatske podanici nose uglavnom samo osobno ime: Godislav, Stojdrag, Svojko, Kuriša. Ali već od XII. stoljeća slobodnjaci se bilježe osobnim imenom i priimkom: Mile LopaŠić, Gruban Žanić (patronimi), Radonja sin Strijanov, Kruhonja Vseradov sin (analitički patronimi); Pribac Sudonja, Kuzman per nome Močibob, Desimir od plemena Virovića (rodovsko ime). U XIV-XVI. stoljeću češ­ ći su priimci u funkciji prezimena, dok plemstvo takvu priimku dodaje ime roda, bratstva, plemena: Mihalj Sablić Mogorović, Matan Zahumić Mogorović, Juraj Milečić z Zahumljan Mogorović. Kadšto se uz takav imenski obrazac pojavljuje i tzv. domovno, hižno ime (ogranak plemena): Paval Nemanjić Šćitar od plemena Poletčić, Ivan Dorojić z Mohlic od plemena Mohlic. Čak i II XVI. stoljeću kod prebjega iz turskih krajeva (Hrvatske i Bosne) ne nahode se priimci II službi prezimena jer se npr. u ispravi iz 1583. javlja Dajo Vuković, čiji se sin u istoj ispravi piše patronimom: Radul Dajić, dakle uz očevo i sinovljevo ime piše se patronim, a ne isto (nasljedno) prezime. U južnoj, kolonskoj Hrvatskoj prezimena se pojavljuju ranije. To su tzv. katunska prezimena, koja sadržavaju elemente teritorijalnosti i zapravo su rodovska imena u funkciji prezimena. U zemljišniku u XIII. stoljeću spominju se u selu Đurinićima tri neodijeljene kuće Đurinića: Brojka Vrankovića Đurinića, Principa Radčića Đurini­ ća iVukoslava Gojsalića Đurinića. Njihov je zajednički predak Đurinić. To rodovsko ime pokazuje svoju nepromjenjivost, stalnost i nasljednost, upravo kao prezime. Hrvatski vojnici u Senju g. 155l. potpisuju se imenom i prezimenom već ustaljenim: Drašković, Jelačić, Kleković, Kukuljević, Lopašić, Mažuranić, Preradović, Skoblić itd.

175

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Na tročlani, pa onda i na dvočlani imenski obrazac utjecali su u južnoj Hrvatskoj rimski onomastički obrazac u romanskim gradovima. U Splitu je već od IV. stoljeća na snazi ovakav obrazac: Fl. Julius Rajinus Sarmentius, S. Veltius Cattulus, C. Masuria Titia. Na takav se obrazac mnogo kasnije ugleda hrvatska imenska formula. U splitskom se statutu u XlV. stoljeću, ponovimo, izrijekom navodi kako će se kažnjavati golemom globom muta tio nominis, jer svaki je čovjek obvezan dicere verum nomen suum, i to pred sudom uvijek valja nomen et cognomen denunciare. Narod je stvarao prezimena i ona su se ustaljivala na različite načine. Administracija je redovito bilježila ono što je u narodu čula. Jednom su tako patronimi, jednom nadimci, jednom plemenska imena, a jednom nazivi za zanimanje ili etnici, koji izražavaju pripadnost naselju, kraju, narodu i sl. postajali prezimena. Treća faza u nastajanju hrvatskih prezimena bio je Tridentski sabor, kada se u katoličkoj ekumeni uvode matice rođenih, vjenčanih i umrlih. Od tada većina hrvatskih žitelja, u krajevima koji nisu bili pod Turcima, dobiva prava, nasljedna prezimena. U Hrvatskoj se matice uvode već krajem XVI. stoljeća. Četvrti, posljednji stadij u nastajanju hrvatskih prezimena, označio je Jozefinski patent iz godine 1780. Od tada su žitelji Hrvatske bili obvezatni nositi uz osobno ime i svoje prezime. 4.1.6. U staleškom smislu prezimena najranije dobivaju plemići i drugi povlašteni slojevi društva. Građanstvo se ujedinjuje u bratovštine, gradske obrtničke i druge udruge, ljudi se zapisuju imenom i prezimenom, pa prezimena snagom zapisa postaju nasljedna. Plemići i građani stoga dobivaju stalna i nasljedna prezimena prije nego seljaci. Muškarci prezimena dobivaju prije žena, iako je uloga žena u formiranju hrvatskih osobnih imena i prezimena u dalmatinskim romanskim gradovima bila znatna. U krajevima s jačom austro-ugarskom populacijom (u hrvatskim gradovima na sjeveru) i romansko-mletačkim utjecajem (u krajevima pod mletačkom upravom na jugu) prezimena su ustaljena kudikamo prije nego u područjima koja su bila pod turskom upravom (Slavonija i Bosna), kao što je i autohtoni katolički živalj u Hrvatskoj imao prezimena kudikamo prije nego doseljenički pravoslavni živalj koji se prilično dugo nakon doseljavanja služio patronimima i rodovskim, kasnije zadružnim imenima. 4.1.7. U fondu hrvatskih prezimena prilično brojne skupine čine strana prezimena. Ona uz primorje pretežito su talijanskoga porijekla. Svrstavaju se u nekoliko skupina: l) osobno ime u funkciji prezimena: Alessio, Felice, Giorgio ... , 2) etnonimska i etnička prezimena: Tedesco, Albanese, Bressan, Trevisan, Grego ... , 3) nadi mačka prezimena: Basso, Nerri, Bello, Magnavacca ... , 4) prezimena po zanimanju: Calegari, Colonello, Fonti, Tagliapietra ... , 5) prezimena patronimskog postanja: D'Agosto, De Filippo, Defranceschi, Desantis itd. Takva su prezimena razmještena po Istri i primorskim gradovima. 176

Antroponimija

Na hrvatskom su sjeveru mnoga njemačka prezimena (Bauer, Singer, Šloser) i mnoga mađarska (Balaš, Čipoš, Deak, Ferenc, Kalaj, Sabo, Vajda, Varga, Zoltan itd.). Takva su prezimena prilično recentna i njihova prisutnost objašnjava se društvenopolitičkim razlozima. Ima slučajeva kad se utjecajem nekadašnjeg društvenog prestiža mnoga hrvatska prezimena preinačuju po stranom uzoru. Tako je bilo od početka nastajanja prezimena: Babonić > Baboneo (1294), Bogdanić> Bogdaneo (1245), Zavorović > Zavoreo (1538), Šižgorić> Sisgoreo (1454), Voltić> Voltiggi itd. Bilo je i prevođe­ nja: Tihić> Tranquilla (XVI. st.), Vukić> Lupis, Vlahov(ić) > Forense (XVII. st.), Tica> UcceUini itd. U sjevernoj Hrvatskoj bilježimo obrnutu pojavu za kasnija razdoblja: Ritter> Vitezović (XVII/XVIII. st.), te u doba narodnoga preporoda u XIX. stoljeću: Flieder> Jorgovanić, Fuchs> Lisinski itd. Islamizacijom katoličkog pučanstva u Bosni i drugdje javljaju se prilično kasno muslimanska prezimena, najviše u graničnom području s Bosnom, po nekadašnjoj Vojnoj granici, gdje je bilo naseljeno islamizirano pučanstvo (Turska Hrvatska). 4.1.8. U Hrvatskoj se prezimenima posvećuje dužna pozornost. Leksik prezimena SR Hrvatske (1976) u redakciji Valentina Putanca i Petra Šimunovića nazvao je istaknuti ruski onom a stič ar Vladimir A. Nikonov "velebnim djelom slavenske antroponimije". Mnoge krajine obrađene su monografski. Bibliografija radova o hrvatskim prezimenima prilično je opširna i dobro pokriva cjelokupno hrvatsko jezično područje. Spomenimo veliki troknjižni Hrvatski prezimenik - Pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća F. Maletića i P. Šimunovića koji sadržava sva prezimena Hrvatske abecednim redom s brojem nositelja i brojem obitelji u pojedinom naselju i sva naselja Hrvatske sa svim prezimenima u dotičnom naselju. 4.2. Prezimena od ženskih osobnih imena, prezimena žena i tzv. ženska prezimena Prezimena od ženskih osobnih imena među 1000 najčešćih prezimena prisu rijetka. I to govori o nekadašnjem položaju žene u društvu. Evo ih: Ančić (685),1 Jagić (1098), Jelić (4286), Jelinić (897), Jelušić (1098), Katalenić (747), Katalinić (1304), Katić (4319), Katušić (849), Klarić (5875), Lucić (1676), Magdić (1941), Magić (709), Majić (2474), Marić (2603), Orsulić (809), Rosandić (875), Višnjić (771). Gotovo sva prezimena izvedena su od svetačkih imena, osim Višnjić i nisu sva prezimena od isključivo ženskih osobnih imena: Maro/Mara, OršulJOršula ...

lično

I

U zagradama je broj nositelja tih prezimena, po netom spomenutom Hrvatskom prezimeniku.

177

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Zanimljivo bi bilo istražiti zašto su najčešće prezimena od osobnih imena Jelić (: Jela < Helena), Marić (: Mara < Marija), Magdić (: Magdalena), Lucić (: Luca/ Luce < Lucija), Klarić (: Klara), Katić (: Kata), Katalinić (prema mađarskom obliku imena Katalin) itd. U prezimenima se otvara veliko polje raznovrsnih istraživanja. Prezime uglavnom nasljeđujemo od oca, iako smo začeti u majčinoj utrobi i svoju ontogenezu proživjeli pod njezinim srcem. Pošto smo ugledali svijet, naša je pupčana vrpca (vrvica kojom se u starom Poljičkom statutu, zasnovanu na slavenskom običajnom pravu, označuje nasljednost) još bila vezana za materinu maternicu. (Istog su postanja te riječi!) Gdje su prezimena po imenu majke? Uglavnom su tvorena po imenu oca (patronimi). Onaj manji broj prezimena koji ne upućuje na odnos djeteta s ocem (Pavlović), nego na vezu s majkom, zove se metronim (Martić) od grčke riječi fl1}T'1P "mati"+ 6vvfla "ime". Metronirni su u našim prezimenima rjeđi i mlađi. Razlog je tomu dugovjeki podređeni položaj žene u obitelji i društvu. To se očituje i u prezimenima drugih naroda. Osobna ženska imena vrlo su kasno počela služiti za tvorbu prezimena. Žene su vrlo kasno dobivale prezime. U feudalnom im društvu prezime kao socijalno-pravni institut nije ni bilo potrebno, a vrlo ugledne žene - carice, kraljice, svetice, opatice - nisu se ni služile prezimenom. U našim starim spisima žena se najčešće identificirala osobnim imenom, a ako ono nije bilo dovoljno, uz ženino se ime dodavalo ime (ili prezime) oca, muža, brata ili sina, ovisno o tome koje je ime srodnika u tom času bilo pogodnije i uglednije, kako bi djelokrug prepoznavanja žene bio što prostraniji, a identifikacija preciznija, jednoznačnija: Dobrosila, filia (kći) Andreae prioris (god. 918); Slaua uxor (žena) Prodani de Gudizo (1183); Tollia mater (majka) Theodori (1193); Stana soror (sestra) Gaudii (1170). Žena se morala odlikovati nečim osobitim, nečim se izdvojiti kao jedinka da bi njezino ime postalo osnovom za tvorbu metronima. Katkad je tome pridonio ugled obitelji, ali su to češće bile druge (ne)prilike: rano udovištvo ili "grijeh" izvanbračne ljubavi pa je dijete pri upisu u matice baštinilo majčino ime kao predložak za prezime. U današnjim našim prezimenima nije uvijek lako prepoznati je li u osnovi prezimena muško ili žensko osobno ime. Katkad su muška i ženska imena, a pogotovu njihovi hipokoristici, gotovo istog oblika (Dobre, Vice, Matija, Tadija), mnogo su češće tvorbene osnove iste: Cvit-o - Cvit-a (Cvitić); Ljub-o - Ljub-a (Ljubić), Prib-o - Prib-a (Pri bić) itd. U našim krajevima mnoga se muška imena mijenjaju i po "ženskoj" deklinaciji (Jure, Luka, Ivo, Šime), a u drugim krajinama neka ženska imena dobivaju oblik muškog imena (Barek, /anek, Štefić, Magdić.. .), npr. u ozaljskom i dugoreškom kraju, odakle uzimam te primjere. 178

Antroponimija

Ni u ženskih muslimanskih osobnih imena ta pojava nije nepoznata. Sve to otežava točnu identifikaciju metronima i njegovo preklapanje s patronimom (prezimenom nastalim od prvobitnog očeva imena). Pretpostavljam da je u tim "muškim" oblicima ženskih osobnih imena i prezimena bila dijelom skrivena roditeljeva žudnja i tuga za nerođenim muškim potomkom! Ženska prezimena od ženskih osobnih imena (opet zbog položaja i uloge žene u društvu) mnogo su rjeđe i mnogo kasnije potvrđena nego ona nastala od muških osobnih imena. Ipak, hrvatska ženska osobna imena nalazimo zapisana već u najstarijim dokumentima od IX. do XIII. stoljeća. Tako u Zadru u to vrijeme uz ženska osobna·imena romansko-kršćanskog postanja: Alba (= Bjelica, Zora), Buna, Bona (= Dobra), Marihna, Demetria (= zemaljska boginja), Maura (= Mauritanka), Rosana (= Ružica), Stella (= Zvjezdana), Viola (= Ljubica) ... nalazimo i hrvatska: Bčla, Dobra, Dobroša, Dobrala, Dobrica, Dragaša, Gruba, Hata (od osnove koja je u glagolu hotjeti, htjeti), Kazimira, Ljuba, Nčža, Mira, Pri ba, Pribica, Premila, Stana, Steja, Tolja (od osnove koja je u glagolu utoliti "utješiti") ... Prezimena koja srećemo mnogo stoljeća kasnije kao: Belić/Bilić, Dobrić, Dobrašić, Hotić, Dobričić, Dragošić, Grubić, Ljubić, Mirić, Nežić/Nižić, Pribić, Stanić, Stejić, Tolj(ić). .. vrlo su vjerojatno nastala upravo od tih ženskih imena, od kojih su neka bila znana i potvrđena prije više od tisuću godina. Slično je bilo i u ostalim gradovima u primorju i u mnogim gradovima unutrašnjosti, kako doznajemo iz bogatog raspona osobnih imena s nekadašnjeg prostranoga Čazmanskog kaptola. Žene su tek od Tridentskog koncila dobivale prezime: po očevu koljenu djevojačko, a udajom po muževljevu. Gramatičkim sredstvima isticala se posvojnost, a time i socijalna ovisnost žene: Mila Gojsalića, Katarina Zrinska. Tako se i danas tvore ženska prezimena u većini slavenskih jezika: Aleksandra Superanskaja, Natalija Podoljskaja, Jana Pleskalova, M. Chlopicka, M. Malc6wna, Libuše Olivova, Miloslava Knappova, Ljupka Stankovska, Olga Ivanova, Mefkiire Mallova ... da spomenem svoje kolegice onomastičarke u slavenskim zemljama čija su prezimena promjenljiva. Onomastičarke: Hrvatica dr. Vesna Jakić-Cestarić, Srpkinje dr. Milica Grković i dr. Zvezdana Pavlović te Slovenke dr. Alenka Šivic-Dular i dr. Metka Furlan, naravno, ne sklanjaju svoja prezimena. No u nas je nekad ta distinkcija postojala, posebno za djevojačko, a posebno za muževljevo prezime: Jurićeva (otac je Jurić) - Jurićka (muž je Jurić). Danas se ni u hrvatskom ni u srpskom književnom jeziku ne mijenjaju ženska prezimena (osim onih koja svršavaju na -a: Rukavina, Trnina, Veselica .. .): od Cvijete Zuzorić, Dori Pejačević, sestrama Baković, s Josipom Lisac itd., ali s Mandom Rukavinom, bez Milke Trnine. Očito sve mijene i jezične prilagodbe ženskog prezimena (i imena) ne mogu pratiti društvenu emancipaciju žene, po kojoj bi i ženino prezime bilo jezično prilagodljivo poput istog prezimena kad ga rabe muškarci. Dovoljno je spomenuti

179

Uvod u hrvatsko imenoslovije

kako se pri imenovanju ulica traži uvijek kratko, prikladno i funkcionalno ime: Preradovićeva, Jurišićeva, Gajeva ulica, ali Ulica Marijane Radev, Ulica Cvijete Zuzorić, Ulica Slave Raškaj itd. Ta su imena ulica tročlana, duža inefunkcionalnija, jer odudaraju od standardnog modela dvočlanih uličnih imena. Jednom smo već isticali da prava patronimna prezimena nose u sebi gramatič­ ki morfem kojim se izražava posvojnost (-ovl-ev, -in), i završni morfem -ić. Prava patronimna prezimena Mark-ov-ić, Jurj-ev-ić, Mar-in(ić) starija su od prezimena koja su po porijeklu zapravo hipokoristično-deminutivni oblici osobnih imena: Ivić, Jurić, Pribić. Takva osobna imena nisu ni danas rijetkost. Hrvatsko je prezime danas muškog roda: akademik Torbarina, general Rukavina, admiral Letica;onaj Vučica, gospođa Reberski (ne: Reberska), Lana Dugi (ne Duga) a nekad je bilo: Katarina Zrinska, Dora Krupićeva, Giga Barićeva i sl. Prezimena od ženskih osobnih imena uglavnom su sva hipokorističnog postanja. Imena nastala od milja! I u tom se OČituju socijalni momenti prema ženskom če­ ljadetu: umiljatost, izravna privrženost te prilično kasno nastajanje takvih prezimena i njihova ne sasvim ravnopravna jezična uporabljivost. Prezime se u hrvatskoj antroponimiji javlja najprije u muškaraca. Prezimena Hrvata u današnjoj antroponimiji muškoga su roda: gđa Nedoklan, gđa Kalinski, Zrinski, Reberski, Glatki, Dugi, Kratki, Žitki, Briski. Navedeni su uglavnom određeni pridjevi i oni posvojni na -ov/-ev, -in: Vukov, Sladojev, Šimetin itd. Tako nije u većine slavenskih naroda: Karenjina (ruski), Živkova (bugarski), Podolska (ukrajinski). Iako su hrvatska ženska imena potvrđena od IX. stoljeća, i to brojno, ona su redovito narodna. Tek sTridentskim koncilom ulaze češće u hrvatsku antroponimiju kršćanska ženska imena. Taj repertoar bio je, zbog maloga broja štovanih svetica i mučenica, prilično oskudan, pa je jedno prezime dolazilo na mnogo osoba, čak i u maloj, lokalnoj sredini. N. Vekarić i N. Kapetanić navode kako u Konavlima još početkom XVI. stoljeća tek 44% žena nose narodna imena, a dva stoljeća kasnije na Pelješcu udio ženskih narodnih imena bio je samo 0,6%. U XVII. stoljeću u Dubrovačkoj Kneževini manje od polovice muškog pučanstva i preko 60% ženskog nosilo je samo 5 (pet!) različitih osobnih imena. U XIII. stoljeću bilo je samo dvadesetak ženskih imena. Bila su to: Ana, Frana, Ivana, Jela, Kata, Klara, Lucija, Manda, Marica (= Margareta), Marija, Nike, Pava i Pera, koja imena u XIX. stoljeću završavaju na -e: Ane, Frane, Jele, Kate, Mande, Nike, Pave ... , kako je u Dubrovniku i danas. U Donjoj Stubici već 1567. neslužbeno prezime Hrvatica (Herwatycza) zasvjedočuje da je iz obitelji Horvat, Malinićeva je žena Malinića, Šimonićeva je žena Šimonića, a Vrabica je žena Vrabeca. U Bugara i Makedonaca tako je još i danas. To je u Hrvata trajalo do druge polovice XIX. stoljeća, kad se onomastički sustav stubokom promijenio. Ovaj pregled i mijene tzv. ženskih prezimena indikativni su i za druga hrvatska područja. Ovdje se bavimo ženskim osobnim imenima, ženskim "prezimenima" i njihovim uvrštavanjem u pučku imensku formulu, to jest o antroponimima u nesluž180

Antroponimija

benoj uporabi u puku mimo službenih prezimenskih oblika i službenog imenskog obrasca. :Ženska prezimena u pučkoj uporabi u nas su supstantivi na -ica, -ka, -uša, ili adjektivi na -ova, -eva, -ina, -ska. U vidu imamo brdske prostore obitavanja hrvatskoga pučanstva: zapadnu Hercegovinu i zaleđa dalmatinskih gradova. Ondje je donedavno (a djelomično i danas) patrijarhalni ustroj življenja u rodovima i zadrugama bio vrlo živ. :Žena je bila u podčinjenom položaju. Ona je imala trojako "prezime", u povijesti i danas, i to patronimno: a) pridjevsko (izvedeno po očevu imenu ili nadimku): Krupiće­ va, Kikaševa po ocu Krupiću, Kikašu i b) imensko: Lozuša, Jurkaša po ocu Lozi i Jurku i e) andronimno (izvedeno od muževljeva imena ili nadimka): Barićeva. U zapadnoj Hercegovini i u Imotskoj krajini nema pridjevskih andronima (ime po mužu) tvorenih sufiksima -ova, -eva, već imenskih andronima tvorenih sufiksima -ica, -ovical-evica, -inica. Opće bi pravilo bilo da se sufiks -ica dodaje andronimu koji završava na suglasnik: Stojan - Stojan ica, a sufiks -ovica, -evica andronimu koji završava na samoglasnik: Stojka - Stojkovica. Sufiks -inica može doći i na različite završetke osnova: Bog(o)-inica, Peš(a)-inica, Hasanag(a)-inica. Na šavu andronirnske osnove i sufiksa zbivaju se različite fonetske promjene: Vukac, Vukca - Vukčevica, Maj(ić) - Majuša (ili Novak - Novakuša). Ako prezime završava na -ica (to je patronimni sufiks u istom arealu), žensko patronimno prezime dodaje se na palataliziranu osnovu: Jurica - Jurić-uša; Rajica - Rajič-uša; Vujica - Vujič-uša. Ova me pojava navodi na misao nisu li malobrojna hercegovač­ ka prezimena: Raič (: Rajica), Vujič (: Vujica), Pavlič (: Pavlica) nastala ovim nači­ nom. Ako je prezime na -ić dodano hipokorističkom imenu, onda se sufiks -uša, kojim se tvori ženski patronim dodaje na hipokorističku osnovu: Tolić> Tol(e) > Toluša, Jurković> Jurko < Jurkuša (M. Nosić, Folia onomastica Croatica, 2, 49). U drugim krajevima frekventan je sufiks -ka dodan andronirnu: Barićka, Krupić­ ka (žena M. Barića, žena I. Krupića). :Ženska pridjevska "prezimena" odgovaraju na pitanje: čija je?, sadržavaju u sebi ideju potjecanja (Dora Krupićeva), a ženska supstantivirana "prezimena" (-ica, -ka, -uša) nose ideju pripadanja u smislu patrijarhalnoga društvenoga ustroja. M. Nosić (Prezimena zapadne Hercegovine, V. lit., str. 184-189) u andronimu Markovica preoblikom tumači dva tipa, i to: a) ako preoblikom andronima Markovica podrazumijevamo "Markova žena", tvorbena je struktura: posvojni pridjev ženskoga roda: Markova + tvorbeni sufiks -ica; b) ako preoblikom andronima Markovica podrazumijevamo "žena Marka", tvorbena je struktura: muško osobno ime Marko + tvorbeni sufiks -avica. Iz prezimena se mogu odčitati mnogi sadržaji izvan jezičnoga poimanja oblika i sadržaja imenske osnove. Neslužbena identifikacija žena uneslužbenoj imenskoj formuli ima nekoliko raznolikih modela (po :Živku Bjelanoviću), a odnose se na antroponimijski korpus sjeverne Dalmacije. To su: a) osobno ime + prezime: Marija Pavić; b) osobno ime + perifraza (umjesto prezimena): Stana sestra Ive Ivića; e) osobno ime + posvojni pridjev: Ljuba Pivčeva, odnosno posvojni genitiv prezimena: Petronila Ši181

Uvod u hrvatsko imenoslovije

munovića. S tim modelom su u bliskoj vezi tvorena neslužbena ženska prezimena: ea) od andronima + -ica ili -ka (Luca) Jurinica, (Stanka) Gudulinka; cb) od muževljeva imena, prezimena ili nadimka + -uša: Lozuša, Markuša; d) apelativ (zvanje, zanimanje, svojbinski ili društveni status) + osobno ime, prezime ili nadimak u genitivu: anscila Dobra, opatica Čika, udova Tustoga; e) osobno ime + etnik ili etnonim: Draga Lovrećka (= iz Lovreća), Mare Vlahinja (iz Vlaške), Mare Vlahoruša (iz Vlahorije, zaleđe Zadra) i Vlašika (iz Vlašije, zaleđe tzv. Hrvatskog primorja) itd. S obzirom na čestoću javljanja, moglo bi se reći: muška su prezimena u morfološkom smislu supstantivna na -ić, -ac, -ik itd., obično svršavaju na suglasnik i rjeđe na vokal -a (Rakavina), -e (Smoje), -o (Dabo, Bobetko), -i (Lenuci, Briksi, Tahi, izostaviti valja ona na -ski), -u (Hosu, Premeru), a ženska su pretežito pridj evna na -ova/-eva. Spomenimo još i neslužbena sinovljeva imena. Ona se tvore deminutivnim hipokoristicima: Ivić (: Ivan), Božić (mladi Bog i sin Božji), Pivčić je mladi Pivac i sin P. Pivca. Moliški Hrvati izvode dječja imena hrvatskom tvorborn od talijanskih imena: Pin ić (= Beppino), Nanić (= Giovanni), Mengić (= Domenico). Pokazuje se u ovih dječjih imena u hrvatskih iseljenika izoliranih pola tisućljeća od matice, kako je jezična forma (hrvatska imenska tvorbena struktura) nadređena jezičnoj supstanciji (talijanskom imenskom obličnom porijeklu). U sjevernim krajevima tvorila su se ženska porodična imena još formantima -na (pored -ica, -ka): Bedekovićna, Vazićna (filius nobilis domine Margarete Wagyczna vocate, 1575. - I. K. Tkalčić, Monumenta civitatis Zagrabiae III, 133).

***

Recimo još koju o ženskim imenima. U mnogim patrijarhalno uređenim društvima ženska su djeca bila teret, zlodar, manje korisna bića. U mnogih naroda nisu im se ni imena nadijevala. Čak ni u Rimljana. Zvala su se po ocu: Livija (: Livius), Mesalina (: Mesala), ili po redu rođenja Prima ("prvorođena"), Secunda ("druga"), Octavia ("osma") itd. I stara su slavenska ženska imena nosila u sebi ponajprije želju da se u djetetu ostvari sadržaj imena: Dobra, Nježa, L(ij)epa, Tolja ("tješiteljica)", Njegoja ... , ili pak da se imenski sadržaj ukloni s djeteta: Gruba, Boja, Huda ... To su profilaktična poimanja i magijska uporaba imena. Istini za volju, kršćanstvo nije bilo sklono ženskim imenima. Svetaca je bilo kudikamo više nego svetica, a i u Bibliji su žene rjeđe spominjane, pa je izbor ženskih imena bio skučen, od kojih se, doduše, razvilo mnogo hipokoristič­ nih oblika. U hrvatskim patrijarhalnim sredinama i dan-danas neopisiva radost, pucnjave, pijanke prate rođenje muškog djeteta (ta, rodio se - sin!), a pokunjenost i tuga rođenje djevojčice. "Rodilo se dite!", kažu. Upotrijebio sam namjerno ikavski oblik (dite = kći) stoga što sam izreku slušao na istraživanjima u patrijarhalnim sredinama Dalmatinske zagore. Upravo se ondje mogao začeti i živjeti mit o djevojačkoj 182

Antroponimija

želji po kojoj će, ako protrči ispod duge, postati dječakom, obrađen u pripovijetci Duga Dinka Šimunovića. A svaki mit ima svoje prapočelo u zbilji života i svoje trajanje u izdancima današnjice. Nisu li, pitam se, muški oblici ženskih imena u Žumberku: Štejić, Janec, Barek... ili u Bošnjaka zapadne Bosne (baš u njih!) ženska imena Fate, Ajko nesvjestan produžetak iskonske želje za muškim djetetom koje raste i ostaje u obiteljskoj zadruzi kao proizvođač i svojim prezimenom produžuje rodoslovno koljeno, a djevojčica raste i odlazi iz zadruge kao nevjesta s mirazom i rađa djecu kojima su korijeni na tuđem rodoslovnom stablu? Prezimena izvedena od ženskih imena Stana (Stanić), Stanka (Stančić), Stojka (Stojčić), Stojna (Stojnić), Dosta (Dostal), Dostana (Dostanić) i sl. nastajala su u obiteljima gdje'su se rađale samo djevojčice, a njima se (magijskim djelovanjem) željelo stati sa "ženskinjem". Nije to isključivo ni naš hrvatski ni slavenski običaj u nadijevanju takvih imena. U Grka su to Stamate, u Talijana Ferme, u Albanaca Shkurte i Sose "zadnja", a u Dagestanu na Kavkazu nadijevali su u tim prigodama ime Kyz-tamen ("Dosta s djevojkama"). Baš kao i u nas ženskim imenom - Dosta! Povijest društvenih shvaćanja i odnosa, te jezik kao izraz tih odnosa, zrcale se u ženskim imenima do danas. I danas! Nemamo, na primjer, mogućnost jezikom posve izraziti ravnopravnost koju je žena postigla u društvu. Sve više je žena vojnika, bojnika, pedagoga (sic!), sudaca, biologa, dekana bez jezične oznake da se ta zanimanja odnose na ženu. Nasuprot tome, sve je više raspuštenica ("srpska imenica za rastavljenu ženu"), a nema raspuštenika (u takvu pogrdnu značenju). I te dvije krajnosti imaju ipak nešto zajedničko. Obje su na uštrb žena! Uvriježeni se otpori pojavljuju čak i u žena! Pročitao sam prilično davno kako se dotična "drugarica", voditeljica jednog od republičkih ministarstava, usprotivila kad su je nazvali sekretaricom, jer ona je, kaže, sekretar, a ne kuharica kave! Naše je društvo u stjecanju prava za žene išlo mnogo, mnogo brže nego što su preživjela, tradicionalna poimanja o ženi padala u zaborav. I danas se velik dio te tradicije održao u društvu (npr. žena udajom kudikamo češće mijenja prezime od muškarca; mi i nemamo u jeziku "muškog" parnjaka terminu djevojačko prezime). U jeziku je ženino prezime nesklonjivo (Ivana Ivića, ali Irene Kolesar), a prije, kad se mijenjalo, dobivalo je pridjevski oblik po ocu ili mužu (Mila Gojsalića, Dora Krupićeva, Giga Barićeva, ili iskljUČivo po mužu: Hasanaginica). Kao i prije tisuću godina, u našim prvim poznatim zapisima u kojima se žena identificirala po ocu, mužu, bratu ili sinu, ovisno o tome koji je od tih muškaraca stekao društveno uglednije ime. U povodu nagrađenog romana Pirej (= Pirika), makedonski je autor Petre Andre evski izjavio, kako u njegovu kraju (jugozapadna Makedonija, između Bitole, Kruševa, Kičeva i Ohrida) žene udajom mijenjaju i prezime i osobno ime. Vidi se to i u ovom monologu iz tog romana: 183

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Nisam više Stojna Resulovska ... odavno nisam Stoj na Resulovska ... sad se zovem Veljanica Parmakeska, po mužu Veljanu ... Tako je i u nekim krajevima u Bugarskoj. Posvuda Hasanaginice! U ženskim se imenima, na žalost, zrcali, više nego na muškim, roditeljska taština, hirovi trenutka, pomodnost i malograđanski ukus. Uz velik broj skladnih, estetski harmoniranih, upravo maštovitih imena, tvorenih na najboljim hrvatskim jezičnim tradicijskim uzusima, ima mnogo pravih imenskih nagrda. Osnovni pregled literature o hrvatskim prezimenima I.

OPĆENITO

Leksik prezimena Hrvatske, Uf.: V. Putanec i P. Šimunović, Matica hrvatska, Zagreb 1976, XIV + 765. Bjelanović, 'Ž. (2007): Onomastičke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. Gluhak, A. (2001): "O hrvatskim prezimenima: ženskima i dvostrukima", Polia onomastica Croatica 10, Zagreb, 67-82. Maletić, E/P. Šimunović (2008): Hrvatski prezimenik, I-III, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb. Maretić, T., "O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba", Rad JAZU 81 (1886),81-146,82 (1886),60-154. Nikonov, V. A. (1982): "Hrvatskie familii v statistiko-geografičeskom osveščenii", Onomastica Jugoslavica IX, Zagreb, 257-266. Putanec, V./P. Šimunović (1987): "Retrospektivna onomastička bibliografija hrvatsko/srpska do godine 1975", Djela JAZU 68, Zagreb, 405 str. Šimunović, P. (1995): Hrvatska prezimena (porijeklo, značenje, rasprostranjenost), Golden marketing, Zagreb, 462 str. Šimunović, P. (2008): Hrvatska u prezimenima, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 463 str. (s antroponomastičkom bibliografijom).

II. POJEDINAČNO O PREZIMENIMA (PO MJESTIMA I KRAJEVIMA) Antin, Tordinci Sekereš, S. (1966): "Antroponimija i toponirnija Antina i Tordinaca", Hrvatski dijalektološki zbornik 2, Zagreb, 456-469. Bačka - hrvatska prezimena Peić, M./G. Bačlija (1994): Imenoslov bačkih Bunjevaca, Matica srpska, Novi Sadi Subotica. Sekulić, A. (1994): Hrvatski bački mjestopisi, Školska knjiga, Zagreb. Baranja Sekulić, A. (1996): Hrvatski baranjski mjestopisi, Školska knjiga, Zagreb. Bosna i Hercegovina - hrvatska prezimena Nosić, M'/M. Vidinić (1999-2001): Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena I-III. HFD - Rijeka. 184

Antroponimija

"Popis katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini prema izvještajima biskupa Dragičevića i Bogdanovića 1743. i 1768.", u: L. Đaković, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine, ANU BiH, Sarajevo 1979. Božjakovina - Brckovljani Buturac, J. (1981): Božjakovina - Brckovljani 1209-1980: iz povijesti župa, uprave i gospoštije, Hrvatsko društvo Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb. Brač

Jutronić, A. (1950): Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču, ZN:žO 34,

Zagreb. Šimunović, P. (200~): Rječnik bračkih čakavskih govora, Brevijar, Supetar (prezi-

menska i nadi mačka građa); II. izdanje (2009), Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb. Brod Marković, M. (1994): Brod: kulturno-povijesna monografija, Slavonski Brod. Bukovica Bjelanović, :ž. (1986): Antroponimija Bukovice, Splitski književni krug, Split. Bjelanović, :ž. (1989): "Rječnik antroponima Bukovice", Onomatološki prilozi X, Beograd. Čabar

Malnar, S. (2001): Prezimena u čabarskom kraju kroz stoljeća, Matica hrvatska - Čabar. Dalmacija u srednjem vijeku Jireček, K. (1901-1903): "Die Romanen in den Stadten Dalmatiens wahren des Mittelsalters", Denkschriften AW, phil.-hist. Bd 48, Beč. V. i M. Drvenik Andreis, M. (1998): "Povijesna demografija V. i M. Drvenika i Vinišća do god. 1900", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 40, Zadar, 227-30l.

Dubrovnik Mahnken, I. (1960): "Dubrovački patricijat u XlV. veku", Posebna izdanja SANU, CCCXI, Odeljenje društvenih nauka 36, Beograd. Šundrica, Z. (1959): "Popis stanovništva Dubrovačke Republike iz 1637-1674", Arhivski vjesnik 2, Zagreb, 419-45l. Vekarić, N. (1997): "Prijedlog za normiranje dubrovačkih imena i prezimena iz povijesnih vrela", Radovi Leksikografskoga zavoda "Miroslav Krleža", Zagreb, sv. 4, knj. 6, str. 17-26. - (2001): "Broj stanovnika Dubrovačkog primorja od 15. do 20. stoljeća", Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, Dubrovnik. Duvno Ivanković, A. (2001): "Duvanjska prezimena", Naša ognjišta 130, Tomislavgrad. 185

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Dvorna Uni Bjelanović, Ž. (1991): "Značajnije odlike prezimena dvorskoga kraja", Zbornik Dvor na Uni, Dvor na Uni, 529-539. Gorski kotar Burić, A. (1983): Povijesna antroponimija Gorskog kotara. Goranska prezimena kroz povijest, Rijeka. Nosić, M. (1983): Goranska prezimena, Rijeka. Gradišće - Burgenland Hajszan, R. (1992): Die Bevolkerung der Herrschaft Rechniz - Schlaning im 16. Jahrhundert, Literas Verlag Giittenbach/Pinkovec. Hercegovina Nosić, M. (1998): Prezimena zapadne Hercegovine, HF D, Rijeka. Pandžić, J. (1999): Hercegovačka imena i nazivlje. Onomastička ispitivanja, Kosinj d.o.o., Zagreb. Hrvatska - demografija, bibliografija Stipetić, V./N. Vekarić (2004): Povijesna demografija Hrvatske, HAZU, Zagreb - Dubrovnik. Hvar Bezić-Božanić, N. (1995): "Popis pučanstva otoka Hvara", u: Otok Hvar, Matica hrvatska, Zagreb, 230-236. Hraste, M. (1956): Antroponimija i toponimija općine hvarske, HDZ l, Zagreb, 331-385. Imotski Vrčić, V. (1978): tupe imotske krajine I, Imotski, 320 str. Zujić, K. (1995): "Prezimena i porodični nadimci u Imotskoj krajini", Imotski zbornik 3. Matica hrvatska, Imotski, 45-133. Istra Bertoša, M. (1986): Mletačka Istra 16. i 17. stoljeća (kolonizacija), Istarska zaklada, Pula. - (1966-1969): "Antroponimija dvigradskog područja 1400-1750", Jadranski zbornik 7, Rijeka - Pula, 177-205. - (1975-1976): "Pučanstvo Labina u Vlačićevo doba (s prilozima labinskoj onomastici XVI. i XVII. stoljeća}", Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 20, Pazin - Rijeka, 107-149. Bratulić, J.!P. Šimunović, "Prezimena i naselja u Istri, narodnosna statistika u godini oslobođenja", Istra kroz stoljeća VI/35, I. 1985, II. 1985, III. 1986, pula - Rijeka. Klen, D. (1986): "Porodična imena na području Mošćenice. Prilog izučavanju mošćeničke patronimike", Jadranski zbornik 10, Rijeka - Pula, 393-400. Peruško, T. (1965): Razgovori o jeziku u Istri, Pula (posebno poglavlje o istarskim prezimenima). Žic, N. (1953): "Prezimena na Bujštini", Riječka revija 2, Rijeka, 188-193. 186

Antroponimija

Kastav Munić,

D. (1990): Prezimena kastavskih obitelji i pojedinaca iz 1723. godine, Kastav. Konavle Kapetanić, N./N. Vekarić, Konavoski rodovi, HAZU/Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku I. 2001, II. 2002, III. 2003. ZagrebJDubrovnik. Križevci i okolica Buturac, J. (1979): Povijest Gornje Rijeke i okolice, Župa Gornja Rijeka. Kutina Buturac, J. (1977): [Cutina, Zagreb. Lastovo Jurica, AJN. Vekarić (2006): Lastovski rodovi, HAZU, Zagreb - Dubrovnik. Lika Pavičić, S. (1962): Seobe i naselja u Lici, ZNŽO 41, Zagreb. Mađarska - hrvatska imena i prezimena Mandić, Ž. (1987): Povijesna antroponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj, Tankonyvkiad6, Budimpešta. - (2000): Osobna imena bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj, Korabljica DHK, Zagreb. - (2000): "Nadimci bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj", Polia onomastica Croatica IX, 57-135. Makedonija Rečnik na preziminjata kaj Makedoneite I (A-Lj), II (M-Š), Institut za makedonski jazik "Krste Misirkov", Skopje 1994-2001. Međimurje Frančić,

A. (2002): Međimurska prezimena, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb. Molise - Hrvati u Italiji Hraste, M. (1963): "Nepoznate slavenske kolonije na obalama Gargana", Kolo Matice hrvatske, 5, 612-617. Šimunović, P. (1990): "Imena hrvatskih naseljenika u južnoj Italiji", 290 godina Klasične gimnazije u Splitu (1700-1990), Split, 447-460. Moslavina Pavičić, S. (1968): "Moslavina i okolina", Zbornik Moslavina 1,7-168. Mostar i okolica Mandić, N. (1999): Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Sveuči­ lište u Mostaru, Mostar. - (1997): Porijeklo i razvitak pučanstva u Kruševu kod Mostara, Sveučilište u Mostaru, MostarIKruševo. - (2000): Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Sveučili­ šte u Mostaru, Mostar/Konjic. 187

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Ogulinsko-modruška udolina Salopek, H. (1999): Stari rodovi Ogulinsko-modruške udoline, Matica hrvatskaj Matica iseljenika/Centar za kulturu - Ogulin, Zagreb. Otok na Cetini Ivanković, A. (2004): Porijeklo hrvatskih rodova općine Otok na Cetini, Općina Otok. Pelješac Vekarić, N. (1995. i 1996): Pelješki rodovi, I-II, Dubrovnik. Podravina Sekereš, S. (1973): Antroponimija i toponimija slavonske Podravine, HDZ 3, Zagreb, 369-465. • Poljica kraj Splita Ivanišević, F., "Poljica", Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 8 (1903), 183-336; 9 (1904),191-326; 10 (1905),11-111. Skok, P. (1952): "Lingvistička analiza Kartulara Jura S. Petri de Gomai", u: V. Novak/P. Skok, Supetarski kartular, Djela JAZU, Zagreb, 232-312.

Požega Buturac, J. (1967): Stanovništvo Požege i okolice 1700-1950, ZNŽO 43, 205-594. Samobor Lang, M., Samobor, ZNŽO 16, l; 16,2; 17, 1-2; 18, l; 19, l; 19,2 (antroponimija Samobora i okolice). Sisak Buturac, J. (1960): "Sisačka gospoštija u prvoj polovici 19. st.", Arhivski vjesnik 2, 289-351.

Slavonija Marković,

M. (2002): Slavonija - povijest naselja i porijeklo stanovništva, Golden marketing, Zagreb. Mažuran, I. (1993): Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736-1790, Osijek. Slovenija Začasni slovar slovenskih priimkov, SAZU, Ljubljana 1974. Split Bjelanović, Ž.lM. Marasović-Alujević (2008): "Splitska prezimena etnonimskog porijekla s talijansko-hrvatskim jezičnim odlikama", Folia Onomastica Croatica 17, 19-35. Marasović-Alujević, M. (2003): Hagioforna imena u srednjovjekovnom Splitu i okolici, Književni krug, Split. Smodlaka, J. (1946): "Nešto o splitskim prezimenima i o još nekima", II. prilog Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku 52, Split, 1-160. Srbija Mihajlović, V. (2002): Srpski prezimenik, Aurora, Novi Sad (prezimena su iz srpskog, crnogorskog, bosanskog i hrvatskog jezičnog prostora). 188

Antroponimija

Srijem Sekulić, A. (1997): Hrvatski srijemski mjestopisi, Školska knjiga, Zagreb.

Šibenik Ostojić, I. (1981): Prilog onomastici šibenskog kraja, Šibenik. Šupuk, A. (1981): O prezimenima i jeziku starog Šibenika, Muzej grada Šibenika, Šibenik. Šolta Rubić, I. (1960): "Porijeklo stanovništva otoka Šolte", Srpski etnografski zbornik 47, Beograd. Trilj Andreis, M. (20m): Stanovništvo župe sv. Mihovila arkanđela u Trilju u 19. stoljeću: demografska i antroponimijska analiza na temelju podataka iz knjiga krštenih, Trilj. Ivanković, A. (2003): Porijeklo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Cetinjski dekanat, Trilj. Trogir Andreis, M. (2002): "Trogirski patricijat u srednjem vijeku", p. o. iz Rasprave iz hrvatske kulturne prošlosti 2, Zagreb, 1-210. Vinkovci Pavičić, S. (1971): "Porijeklo stanovništva vinkovačkoga kraja", Radovi Centra Vinkovci 1, Vinkovci, 149-346. Vojvodina Peić, M./G. Bačlija (1995): Imenoslov bačkih Bunjevaca, Subotica. Vrlika Ivanković, A. (2003): Porijeklo hrvatskih rodova vrličkog područja, Matica hrvatska - Vrlika. Zadar Jakić-Cestarić, V. (1969): "Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena", Radovi Instituta JAZU 16-17, Zadar, 99-186. - (1974): "Ženska osobna imena i hrvatski udio u Zadru do kraja XII. stoljeća", Radovi instituta JAZU, Zadar, 291-337. Jelić, R. (1959): "Stanovništvo Zadra u drugoj polovici 16. i početkom 17. stoljeća gledano kroz matice vjenčanih", Starine JAZU 49, Zagreb, 259-509. Zagreb Krivošić, S. (1981): "Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine 19. stoljeća", Građa za gospodarsku povijest Hrvatske 19, JAZU, Zagreb.

189

5. Ostale vrste antroponimnih imena

S.l. Nadimci S.l.l. Nadimci se iskazuju kao jedna od najstarijih antroponimnih kategorija i jedna od najafektivnijih jer nadimci obično čuvaju, uz onomastičko, i leksičko značenje kojim su motivirani. Nadimci su više od drugih imena produkt govora. Kao čin govora ne podliježu u svemu jezičnoj normi. Nadimci u svojim sadržajima nose poruku i porugu s obzirom na osobu kojoj su pridruženi. Nadimci su priimci koji se pridijevaju obiteljima ili pojedincima uz njihovo osobno ime i(li) prezime. Dijelimo ih na osobne i obiteljske nadimke. Obje su skupine, uz osobno ime, najstarije antroponimne kategorije. Prezimena se mnogo, mnogo kasnije uključuju u antroponimnu formulu. Zbog uglavnom neutrnute motiviranost, neponovljivosti te jasne i čvrste pridruženosti dotičnoj osobi, osobni se nadimak upotrebljava i samostalno bez imena i prezimena dotične osobe. Nadimci su obično motivirani kakvom tjelesnom ili duševnom osobinom. Osobni nadimak nastaje uglavnom kad osoba ispolji koju od značajki koja postaje pobudom nastanka nadimka. Taj nadimak živi s tom osobom i često umire s njom. Kadšto se osobni nadimak prenosi na obitelj i postaje obiteljskim nadimkom, koji se nasljeđuje. U izdvojenim (seoskim) sredinama, u svakidašnjoj neslužbenoj uporabi nadimak preuzima ulogu drugog, neslužbenog prezimena. l U imenskom obrascu (ime, prezime, nadimak) nadimak je najnestabilniji, neobvezatni član. Za razliku od osobnog imena koje se dobiva krštenjem ili zapisom u matice rođenih (i nosi uglavnom meliorativni sadržaj) i prezimena koje se nasljeđuje (i nosi uglavnom neutralni sadržaj), nadimak se stječe, "zarađuje". Nadimak je najprepoznatljiviji priimak kojim se identificiramo i karakteriziramo u njegovu "izokrenutom" ekspresivnom značenju. Nadimak se rabi u malim, zatvorenim kolektivima, u neslužbenoj komunikaciji. Dok se prezime (i osobno ime) pretežito ostvaruju u službenom liku i u pisanom obliku, nadimak je pretežito čin l

P. Šimunović (1982): "Razvitak imenske formule u Hrvata", Onomastica Jugoslavica 9, 283-292.

191

Uvod u hrvatsko imenoslovije

govora. Nadimak se odlikuje afektivnim nabojem koji se očituje kao leksički sadržaj osnove i kao strukturni sklop pridruživanja tvorbenih formanata koji nose afektivni sadržaj. Nadimak se odnosi na osobu kao jedinku (Grbonja, Nosonja, Puzigaće), na obitelj, tj. kućnu zajednicu kojoj je na čelu starina kao glava obitelji, zatim žena i djeca (Babini, Ivanovi, Kovači), na rod, tj. na cjelinu pojedinih obitelji koje su istoimene po muškoj liniji s kćerkama, ali bez njihovih potomaka (Sorići, Baje, Zrinski), na pleme, tj. na rođake dotičnoga čovjeka s očeve i majčine strane, na njegove krvne i pravne rođake (Gušići, Nelipići, Kačići), na određeni kraj u kojem obitavaju pojedine narodnosne, dijalekatne ili koje druge skupine (Bezjaki, Ćići, Ere, Dalmoši, Kirci), na narod (Ameri, Pemci, Švabe, Arnauti). Nadimci su (kao i osobna imena, etnonimi, prezimena ...) antroponimna kategorija. Oni se upotrebljavaju s imenima i prezimenima te, kao i ona, dobivaju osobnoimenske i prezimenske oblične strukture i podložni su analoškim utjecajima ostalih antroponimnih vrsta. Nadimci bolje od drugih antroponima ču­ vaju leksičku semantiku. Zato je u osnovi nadimka češće imenica (s leksičkim značenjem) nego ime sa značajkama njegova onomastičkog sadržaja (predmeta imenovanja) koje su prenesene u nadimak. Uz leksički (imenički) i onomastički (imenski) sadržaj nadimak se očituje intonacijom, specifičnim naglaskom i drugim vrednotama govornoga jezika, te osobito u dijalekatnim, šatrovačkim i drugim idiom ima i sociolektima, u kojima nadimci nastaju i dobivaju specifične oblike i sadržaje. 2 Nadimci su zbog afektivnoga naboja koji nose vrlo markirani priimci. Osobni nadimci obično sadržavaju satiričko-humorističke značajke osobe kojoj su pridruženi. Nadimak je pri nastajanju pojmljiv, razumljiv s jadnom identifikacijskom porukom (i porugom) u sadržaju i obliku. Najdavnija osobna imena po tim su odlikama slična nadimcima (Rak, Hlap, Hudina, Bak). Nadimci se u Hrvata javljaju od prvih pisanih dokumenata, već od IX. stoIjeća. 3 Neke semantičke pobude i nadimačke strukture nalazimo i u drugim indoeuropskim jezicima. Tako hrvatska prezimena Vodopivec, Vodopija, Popivoda naliče na talijanski kognomen Bevilaqua, francuski Boileau, njemački Trinkwasser ili engleski Drinkwater. Takve tvorbe u različitim jezicima isključuju izravan utjecaj i svjesno kalkiranje. Te su tvorbe i te motivacije davna i zajednička indoeuropska baština. 4 Sličnih nadimaka u hrvatskom je mnogo. Oni su stari i po davnašnjem postanju nadimačke rečenice: Babuder, Munižaba, Plazibat, Pecikozić, Smičiklas, Jamometić, Puzigaće, Salopek, Muhoberac, Močibob, Vrtirep, Nedoklan, Oblizalo, Propadalo, Mucalo itd. Njima su se isticala tjelesna i duševna obilježja osobe i 2

3 4

Vidi vrlo instruktivnu knjigu: Ignazio Putzu, Il soprannome. Per uno studio multidisciplinare della nominazione, CUEC, University Press, Linguistica 2, Cagliari 2000, 322 str. i recenziju D. Brozović Rončević u: Folia onomastica Croatica 10,2002,251-253. P. Šimunović, o. e., 283 i d. Vidi mnogobrojne primjere hrvatskih nadimaka u knjizi V. Mihajlović, Ime po zapovesti. Imperativni onomastikon srpskohrvatskog jezika, Nolit, Beograd 1992, 365 str.

192

Antroponimija

njima je najlakše bilo identificirati osobu. Stoga su zarana takvi nadimci preuzimali ulogu prezimena. Prva hrvatska prezimena (Zlurad, Bogobojša i druga) zapravo su bili nadimci (kognomeni). Nadimački sadržaji često su opscenih sadržaja motivirani nazivima spolovila i 5 s1. Sadržaji takvih nadimaka u mnogih naroda na primitivnom stupnju civilizacijskoga razvitka nisu nosili opscen, skaradni prizvuk. Nadimci nisu bili tabuizirani, niti su se nazivi genitalija kojima su nerijetko bili motivirani razni nadimci smatrali opscenim riječima: Crnokur (nadimak i prezime u okolici Dubrovnika), Trokurić (prezime i nadimak u okolici Požege), Pizdec (nadimak u starom Zagrebu), a već u XI. stoljeću spominje se u Biogradu svjedok Zadranin Dobrica Napizdimenko. 6 Kako u to doba još nema prezimena, taj Dobrica imao je zaista skaredan nadimak, kojemu se ne može poreći domišljatost i slikovitost. Dogodilo se je da je mnogo starih "sramotnih" nadimaka nestajalo s evangelizacijom Hrvata. Zamijenili su ih drugi koji su se do danas sačuvali u hrvatskim prezimenima. Nadimci su jedna od najživljih i najkreativnijih imenskih struktura. Uz jezič­ ne obavijesti koje nose, oni su odraz mnogih društvenih odnosa u raznim dobnim, prostornim, staleškim i profesionalnim sredinama. Dobro karakteriziraju nadjevatelja i nositelja nadimka. Latinska izreka Nomen est omen ima u nadimcima najprikladniju potvrdu. Prvi nadimci u Hrvata zapisani su od X. stoljeća u dalmatinskim gradovima i okolo njih.7 U Splitu su godine 1080. zabilježeni nadimci Cacaunti ("onečisti pomazane"), Butadeo ("svrzi Boga"). U Rabu u to doba nalazi se nadimak Car;alupi ("lovi vukove"), a nosi ga čovjek koji se zove hrvatskim imenom Dobre. U Dubrovniku se od X. do XV. stoljeća bilježe nadimci Gratapaia ("čisti slamu"), Manduca Vacca ("vodi kravu"), Caccia in pino ("lovi po trnju") te Mangia Java ("jedi bob"), koji nosi čovjek s hrvatskim imenom Hranko. U XIII. stoljeću u istom gradu bilježimo hrvatske nadimke Češiguz i Goriguzica. Ovaj potonji nadimak nosi čovjek s romanskim imenom Basus. Teško je vjerovati da su Hrvati preuzimali od Romana sheme i kalkirali svoje nadimke po romanskim uzorima, jer su iste imenske strukture i isti motivi bili uobičajeni i u Romana i u Hrvata, a hrvatski nadimci u Romana i romanski u Hrvata samo potvrđuju jaku i tijesnu biološku i jezičnu simbiozu od hrvatske doseobe pa do pohrvaćivanja romanskih gradova, iz čije antroponimne građe crpimo ove podatke. 8 5.1.2. Obiteljski su nadimci vrlo davnašnja imenska kategorija. Nastali su kao dopunsko sredstvo identifikacije kad još prezimena nije bilo. Pa i onda kad su pre5

• 7

Vidi "Od glave do smokvina lista", u: P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing, Zagreb 1995,243-250. Dobrio;:e Napisdimencho, Codex diplomaticus, I. HAZU, Zagreb 1967. Post 1076. u Biogradu, str. 157. P. Skok, u: V. Novak/P. Skok, Supetarski kartular, JAZU, Zagreb 1952,261 i d., vidi Index. P. Šimunović, "Die friiheste Personennamen als Ausdruck der ethnosymbiotischen Verhiiltnisse auf der kroatischen Seite der Adria", Actes do XX Congreso Internacional do Ciencias Onomastieas. Santiago di Compostela 20-25. do Setembre 1999, Instituto da Lingua Galega, 2002, 799-809.

193

Uvod u hrvatsko imenoslovije

zimena uvedena, nadimci su nastajali i živjeli kao vrlo produktivna antroponimijska kategorija. 9 U malim zatvorenim kolektivima često su potiskivali prezimena. Na pitanje: kako se zoveš? odgovaralo se nadimkom, a kako te pišu? odgovaralo se osobnim imenom i prezimenom. 10 5.1.3. Osobni nadimak, ako se nasljeđivao, postajao je obiteljskim.H Od svakoga se obiteljskoga nadimka (koji se redovito upotrebljavao u množinskom obliku) mogao izvoditi osobni, jedinačni nadimački oblik: Kiselice (pl.) > Kiselica (sg.), Srdarovi (pl.) > Srdar (sg.). Ženski osobni nadimci obično se tvore od muškog osobnog nadimka antroponimnim formantim~: (Bližnjakovi > Bližnjak » Bližnjača, (Filešovi > Fileš » Fi!ešanka, (Lojini > Loje » Lojica, (Ćulini > Ćule » Čulinka, (Škojari > Škojar » Škojarka, (Srdarovi > Srdar » Srdaruša itd. S obzirom na formu nadimci su: A. Monoleksemni nadimci. Takvi su nadimci, poput osobnih imena tvorenih regresivnom tvorborn, bez segmenata sufiksalne tvorbe (Loje, Šito, Čule, Bura), ili su izvedeni antroponimnim formantima. Nema gotovo nijednog imensko-prezimenskog formanta koji ne bi bio zastupljen u nadimačkoj tvorbi. Monoleksemne nadimke moguće je s obzirom na značenje razvrstati u nekoliko skupina: 12 a) nadimci patroniminog (metronimnog) postanja, i to po muškom osobnom imenu: Cvitan(ovi), Ižak(ovi) i ženskom osobnom imenu: Jelac ("Jelin suprug") b) nadimci motivirani zanimanjem, službom i sl.: Birkaš, Remeta, Konjovod, Čoban, Kapular c) nadimci motivirani duševnim osobinama njihovih nositelja: Bisni, Čan­ griz, Mrgud, Zlurad d) nadimci motivirani tjelesnim (npr. govornim) manama: Tartaglia, Tarlala, Čučura, Čići, Pet-šest, Špere, Šmate, Šmiko e) nadimci motivirani značajkama domaćih životinja: Kosić, Bak, Sokol, Krpej, Jež, Zec f) nadimci motivirani značajkama biljaka: Čičak, Bundeva, Kaloper g) nadimci nadjenuti po jelu i hrani: Papar, Krvavica, Frmentun h) nadimci nadjenuti po raznovrsnim predmetima: Karati!, Torbarina, Kusturica, Keser, Puška 9 10 II

12

Živko Bjelanović, "Obiteljski nadimci u sjevernoj Dalmaciji", Onomastica Jugoslavica 8, 1979,75-92. p. Šimunović, "Nadimci kao prezimena", u: Hrvatska prezimena, o. e., 205-207. Ž. Bjelanović, Antroponimija Bukovice, Književni krug Split, Biblioteka Znanstvena djela 25, Split 1988,67 i dalje. Isti, "Rječnik antroponima Bukovice", Onomatološki prilozi X, Beograd 1989, osobito 175-363. p. Šimunović, "Antroponimija III. Nadimci (kronologija, funkcija i društveni status)", u: Slowianska onomastyka. Eneyklopedia, l, Varšava - Krakov 2002, 527-529.

194

Antroponirnija

i) nadimci izvedeni od toponima, etnika i etnonima: Mosor, Bosna, Škojar, Pemac, Puljiz, Ungar, Bokez, Era, Splićanac, Plamus, Bezjak, Vlah, TurčinY Lepeza motiva je vrlo bogata i različita u vremenskoj okomici i u prostornim jedinicama. U različitim dijalekatnim područjima nadimci nose dijalekatne osobitosti. To ih čini autentičnim jezičnim podatcima, pa i onda kad se javljaju kao selilački spomenici i u drugim i drukčijim dijalekatnim krajinama. B. Složeni nadimci. Te su složenice: a) od opće imenice i vlastitog imena: Kumamandini, Čič-Andrijini b) od dvije imenice: Križbože, Belaboka c) od dva vlastita imena: Ciganmatini, Šimkamušini d) od pridjeva.i vlastitog imena: Bilomatini, Kalajure e) od uzvika i imena: Bućrozini f) od prijedloga i toponima: Podjezičari. Osobito je obilata ekspresivna skupina od imperativnog oblika i imenice: Kalivada (1818. u Osijeku), Mažibrada (1449. u Dubrovniku), Metiglava (XlV. stoljeće u Dubrovniku), Mičigoljen i Mičinog (1449. u Zagrebu), Močibob (1566. u Istri), Močivuna (1673. na Visu), Nabiguz (1271. u Trogiru), Odribog (XlV. stoljeće u Istri), Palikuća (XVI. stoljeće u Zagrebu), Peciguz (XV. stoljeće u Dubrovniku), Pecikoza (1771. u Virovitici), Plazibat (1725. u Dugopolju), Pupa zu so ("sisaj dolje") i Miragamba ("gledaj nogu" u XI. stoljeću u Splitu), Gladikosa (XlV. stoljeće u Dubrovniku) itd. 14 C. Sastavljeni nadimci. Sastavljeni su: a) od antroponima i opće imenice: Lolo Spavalo, Tucko Šantucko b) od opće imenice i antroponima: Čarka Lorko c) od pridjeva i opće imenice: Mali Meštar, Bečka Lipotica d) od pridjeva i antroponima: Ćoravi Džek, Sveti Nikola e) od antroponima i uzvika: Mate Uh f) od dvaju glagola: Peri Deri, itd. IS Te i takve etiološke i tvorbene strukture javljaju se u mnogim dijalektima i sociolektima. 5.1.4. Tvorbene nadimačke kategorije. Osobni nadimak je najkreativnija antroponimna kategorija. U njemu su humorističke crte bolje sačuvane u leksičkom sadržaju osnove i u tvorbenom sklopu. Što je nadimak češće u uporabi i što je radijus njegove uporabe širi, prepoznatljivost je njegova onomastičkoga sadržaja veća, a intenzitet poruge manji. Takvi se nadimci lakše nasljeđuju, prelaze u obiteljski nadimak i dobivaju množinske oblike. Opisati i protumačiti strukturu nadima13

14

15

Ž. Bjelanović, Imena stanovnika mjesta Bukovice, Čakavski sabor. Biblioteka znanstvenih djela 6, 1978, 200 str.

Zbornik Konstantina Jirečeka, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka, Posebna izdanja SANU 356, II, Beograd 1962. Osobito: "Slavenska vlastita imena u starim dalmatinskim gradovima od X. do xv. veka", 213-237. Vidi Ž. Mandić, "Nadimci bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj", Folia onomastica Croatica 9, Zagreb 2000,57-135. Iz toga rada uzeo sam rukovet nadimaka.

195

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ka osnovni je antroponimijski zadatak u jezičnom i smislenom razrješavanju nadimaka. Međutim nadimcima valja pristupati ne samo s gledišta onomastičke strukture, etimološke i tvorbene jasnoće, nego i s gledišta spoznajne i socijalne psihologije i psiholingvistike. Proces nadijevanja i uporabe nadimaka nužno je razmatrati u sklopu pSihologije međuljudskih odnosa u društvu. Takva prouča­ vanja još uvijek su pium desideriu m u hrvatskoj antroponomastici. Obiteljski nadimci dobivaju likove množinskih prezimena, i to: a) osobno ime/prezime/nadimak + -ići (-ovići!-evići, -inići): Starčevići, Borinići b) osobno ime/prezime/nadimak + -ci (-ovci/-evci, -inci): Ćulci, Mićunovci, Dragotinci. Kako takvi obiteljski (i rodovski) nadimci često imenuju sela, zaseoke, katune, salaše, njihovo se prvotno značenje "skupina ljudi nazvana po rodočelniku i(li) glavi obitelji" zatire u korist značenja "naselje u kojem žive pretežito ljudi takva obiteljskog (ili rodovskog) nadimka".16 c) zemljopisni pojam/toponim + -aril-'ani: Dolinari, Ponikvari, Dražani, Cerjani ... I u tih "toponimnih" obiteljskih nadimaka zatire se njihovo prvotno značenje "skup ljudi koji žive na zemljištu označenom u osnovi nadimka" u korist značenja "naselje u kojem žive ljudi karakterizirani obiteljskim nadimkom", dakle od oznake "ljudi koji žive ..." izražene nadimkom ime postaje zemljopisna oznaka - ojkonim s idejom" lokalitet na kojem žive ljudi karakterizirani dotičnim nadimkom". Kategorija živog ("ljudi") promeće se u kategoriju neživog ("naselje"). d) imenica + -ari/-arovi s idejom zanimanja: Goveđari, Krušvari, Medari, Kolesari, Končari, Sitari, Rešetari, Škuljari, Šušnjari, Vrećari; Zidarovi, Lugarovi... Takvi obiteljski nadimci upozoravaju na dugu tradiciju obrta u dotičnoj obitelji ili zadruzi, jer su se obrti nasljeđivali (Kovači, Zvonari)' Njihova zastupljenost u hrvatskoj ojkonimiji nije osobito obilata. Takvi su se nadimci i kasnije prezimena stvarali mnogo po srednjoj Europi, u koju su bili uključeni dijelovi sjeverne Hrvatske, pa je takvih nadimaka kudikamo više po Zagorju, Slavoniji i Istri nego po južnoj HrvatskojY Obiteljski nadimci prema mjestu stanovanja sastoje se od prijedloga i toponima. Ne označuju ljude nego lokalitet s kojega su oni došli i(li) na kojem borave. Iako takvi obiteljski nadimci identificiraju ljude (Ivan iz Cernika, Luketić iz Gtavica), oni su zapravo prijedložni toponimi s idejom lokaliteta. Iz Zagorja ogulinskoga takvi su toponimi: Iz Steljine, Ispod Sliv, Ispod Črišnjice, Iz Kilače, S Ivančevke, S Izišća, S Vodice, Cindrići z Briška, Iz Grabika, Iz Trnovače, Ivanec s Briška, Ispod Josne Kuće, Iz Malina, Iz Šklobota, S Grčeve njive itd. Ondje su se tzv. domovna, "hižna imena" preobratila u nadimke. ls 16

17 18

W. Lubas, Slowotw6rstwo poludniowoslowianskieh nazw miejscowyeh z sufiksami -ci, -ovci, -evci, -inci itp, Wydawnestwo Uniwersytetu Sleskiego, Katowice 1971,200 str. + karte. Vidi tu kategoriju nadimaka u Ž. Mandić, o. e., 89-92. H. Salopek, Stari rodovi ogulinsko-modruške udoline, Zagreb 1999,334 str.

196

Antroponimija

Negdje se takva imena zovu hižna imena, pridomci i sl., a ovdje sam ih naveo jer nisu česti ni posvuda uobičajeni u hrvatskoj onomastici. Kudikamo su češ­ ći po Međimurju, u Slovenaca i osobito u Zapadnih Slavena (poglavito u Čeha i Slovaka). e) osobno ime/prezime + -ovil-evi, -ini: Majkovi, Pivčevi, Horvatićevi, Mladini. Ti su nadimci u pridjevskom liku s idejom posvojnosti, pripadnosti osobi čiji je antroponim u osnovi obiteljskog nadimka. Zbog toga ta nadimačka struktura nije značajnije zastupljena u ojkonimiji kao one iz prethodno navedenih skupina. Ostali obrasci tvorbe obiteljskih nadimaka uglavnom su zanemarljivi s obzirom na brojčanost potvrda. U sjevernoj Dalmaciji, na primjer, dolaze još sufiksi: -aci, -ce, -anci, -age, -akt, -oki, -aći, -urde, -onje ... 19 5.1.5. Od starih rodovskih imena koja su imala nadimački biljeg razvila su se raspadom rodovskih zadruga (koje su u Hrvatskoj propadale u XVIII. i osobito u XIX. stoljeću) mnoga prezimena koja su postala obilježje porodice, a ne više roda. Danas smo opet svjedoci kako jako seosko prezime dobiva daljim dijeljenjem obitelji po nekoliko obiteljskih nadimaka. Podijeljena braća postaju susjedi, osnivaju odjelite domove, od kOjih barem jedan od dvojice dobiva najprije jedinačni osobni, a onda množinski obiteljski nadimak. Proučavanjem nadimaka u razgranatim genealoškim stablima pojedinih obitelji, rodova, plemena doznajemo za mnoge istine sadržane u izravnim ili zrcalno izokrenutim sadržajima nadimačkih osnova i tvorbenih sklopova pojedinih nadimačkih tipova. Otkrivaju se svojevrsne sudbine ljudi u sudbini vremena određe­ noga društva koje je stvaralo nadimke i predavalo ih u nasljeđe. Nadimci su nastajali iz nužde za dodatnom identifikacijom u porodičnoj sredini s mnogo djece, u velikim seoskim zadrugama sve do njihova cijepanja i nestajanja u drugoj polovici XIX. stoljeća na hrvatskom feudalnom sjeveru i nešto kasnije u gorovitim stočarskim predjelima središnje Hrvatske i nešto ranije na kolonatskom hrvatskom jugu. Nadimci su, kao i drugi antroponimi, selilački spomenici, pa preko njih doznajemo mnoge pouzdane podatke o zamršenim putovima velikih hrvatskih migracija od XV. stoljeća do danas, koje su pritjecale sa svih strana i odlazile na sve strane. Pogotovu je to važno za one individualne seobe koje su bile vrlo brojne i koje su izbjegle povijesnim zapisima. Nadimci su dijalekatno obilježeni, pa su, uz sve druge pučke kreacije koje nose, pouzdani dijalekatni podatci. Literatura: Bjelanović,

Z. (1988): Antroponimija Bukovice, Književni krug, Split.

Frančić, Anđela

(2002): Međimurska prezimena, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb. Jireček, K. (1962): Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka, Posebna izdanja SANU, Beograd. '9 Ž. Bjelanović, Nadimci u sjevernoj Dalmaciji, o. c., 75-92.

197

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Mandić, Ž. (2000): "Nadimci bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj", Polia onomasti-

ca Croatica 9, Zagreb, 57-135. Mihajlović, V. (1992): Ime po zapovesti. Imperativni onomastikon srpskohrvatskog jezika, Nolit, Beograd. Novak, V./P. Skok (1952): Supetarski kartular, Djela JAZU, Zagreb. Putzu, I. (2000): Per uno studio multidisciplinare della nominazione, CUEC, University Press, Linguistica 2, Cagliari (rec. D. Brozović Rončević 2001, Polia onomastica Croatica 10,251-253). Skok, P. (1928): "O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju u svjetlu onomastik:", Razprave 4, SAZU, Ljubljana, 1-42. Šimunović, P. (21995,32007): Hrvatska prezimena: porijeklo, značenje, rasprostranjenost, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb. Šimunović, P. (2003): "Nadimci u Hrvata", Govor XX (Škarićev zbornik), 1-2,421429.

5.2. Ostale antroponimijske kategorije 5.2.1. Rodovska imena Ona su slična obiteljskim nadimcima, potvrđena su vrlo rano urodovskom ustroju društva: Kačići, Nelipići, Kukari, Čudomirići, Snačići, Mogorovići, Lapča­ ni, Tugomirići ... Rodovi su bili zadružno organizirani, vezani krvnim srodstvom po muškom koljenu. Rodočelnik je bio glavar roda. Po njegovu imenu ili nadimku u množinskom obliku prepoznavali su se njegovi srodnici. Drevni rodovski ustroj zamijenila je vladarska teritorijalna organizacija. Rodovskih je imena mnogo i ona su svoj biljeg ostavila u ojkonimima koji se javljaju kao množinska osobna imena (Marasi, Petrači, Dodoje), kao nadimci (Svrzigaće, Gaćelezi, Lomivrate, Koljivrate) te kao mnogi množinski patronimi na -ići (-ovići/-evići, -inići) ili na -ci (-ovci/-evci, -inci). Rodovska imena, osobito u toponimnoj uporabi, važni su pokazatelji naseobinskih mijena u krajevima gdje su se naseljavanja (i raseljavanja) smjenjivala u stoljećima turskih najezda. 5.2.2.

Heraldična

imena

Ta se imena ne izdvajaju u hrvatskoj onomastici kao važna imenska vrsta. Grbovi su u Hrvata zasvjedočeni već od XIII. stoljeća, i to: Šubića (s orlovskim krilom), Mogorovičića (s valovitim gredama), Babonića (s lavovima i gredama u nasuprotnim poljima na štitu). Usporedno s njima javljaju se grbovi na štitovima. Vladari počinju tada podjeljivati grbove gradovima, trgovištima, općinama, pa zatim i mnogi građani uzimaju različite simbole za svoje grbove. I hrvatske pokrajine imale su prilično rano svoje grbove. Oni su danas stilizirani u kruni povijesnoga hrvatskoga grba. Grb Republike Hrvatske povijesni je grb dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u 25 crvenih i bijelih (srebrnih) 198

Antroponimija

polja, a prvo polje u gornjem lijevom uglu crvene je boje. Tom povijesnom grbu godine 1990. pridodana je kruna s pet manjih štitova, u kojima su stilizirani povijesni grbovi, i to uže Hrvatske (na plavom je polju šestokraka zvijezda s mladim mjesecom), Dubrovnika (s dvije crvene grede na modrom polju), Dalmacije (s tri zlatne leopardove glave na modroj pozadini), Istre (s kozom zaokrenutom ulijevo na modroj pozadini) i Slavonije (s dvije poprečne grede na plavom polju, a u crvenom polju s kunom zaokrenutom ulijevo). Tako uobličeni grb proglašen je službenim godine 1990. Mnogi su se feudalci trudili da simbole koje su dovodili u vezu s porijeklom svojega plemićkog imena utisnu i u grb. Tako grofovi Aquilla imaju utisnutog orla (tal. aquilla "orao"), porodicu De Drago na grbu simbolizira zmaj (tal. dragane "zmaj"), Frankopani su oslikali prizor lomljenja kruha (Jrangere panem), Kačići imaju zmiju (: kača "zmija"), vlastela Leonis imaju lava (tal. leone "lav"), de Lupis imaju vuka (lat. lupus "vuk"), Orsi i Orsini predstavljeni su medvjedom (tal. arsa "medvjed"), Dubravčići dubom, Brodovići brodom, Kosovići trima kosovi. ma, Gusići guskom itd. Kao odslik etiologije prezimena sa simbolom na grbu služile su: a) (četveronožne) životinje: mačka (tal. gatta) - obitelj Gatin (Dalmacija), vuk obitelj Vuković Potkapelski (Lika) i Farkaš Vukotinović (Zagreb); konj - obitelj Konjski (Hrvatsko zagorje); junac - obitelj Junković (Rijeka); košuta - obitelj Košutić (Hrvatsko zagorje); koza - obitelj Kozulić (Lošinj, Rijeka); zec - obitelj Zečević - Leporini (tal. leporino "zečić", Hvar); b) ptice: orao. Kao dvoglavi orao čest je u grbovima. Već u XIII. stoljeću amblem je Bizanta, koji inače nije prihvatio heraldiku, a od Bizanta taj simbol preuzimaju: Grčka, Rusija, Srbija (za Nemanjića) i Crna Gora. - Obitelj Orlović (Novi); kobac - obitelj Kobeković (Brdovec);Jazan - rod Fazinić (Korčula); vrana - rod Vranović (Žumberak); grlica - rod Grličić (Rijeka); ševa - obitelj Škrlec-Lomnički (škrlec "ševa", Turopolje); vrabac - obitelj Vrabec (Hrvatsko zagorje); galeb - rod Kalebota (Trogir); c) ribe: kit (tal. balena) - obitelj Balović (Kotor); sarak - obitelj Saraka (Dubrovnik); d) zmije/zmajevi: obitelj Gujina (Dalmacija), Zmajević - hrvatski rod u Boki kotorskoj; e) bilje: tulipan!lala - obitelj Lalić (Dalmacija); orah - obitelj Orešković (Široka Kula); kesten - obitelj Delišimunović-Kostanjevački (iz Kranjske); hrast - obitelj Rastić, odnosno dub - Dubravčić; klas - obitelj Stoklas (Zagreb); f) topografske oznake: hridinasti vrh - grb biskupa Vrhovca; pećina - obitelj Pećović (Slavonija); jedro - obitelj Jedrlinić (Krk). Jednako tako pretpostavljena značenja toponimijskih osnova nametala su se kao simboli u grbove gradova: jastreb - naselja Jastrebarsko, sova kao noćobdijna ptica postala je simbol grada Krka (stari Curicum), koji su Romani zvali Veglia (: lat. vetula "stara"), a pučkom reetimizacijom dovedeno je u vezu s talijanskim 199

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

glagolom vegliare "bdjeti", jer su po pučkoj predaji sove najavile napad neprijatelja i tako navodno spasile grad. U heraidičkim imenima mnogo je proizvoljnog domišljanja. 5.2.3.

Dinastička

imena

S heraidičkim imenima nužno je spomenuti i dinastička imena. U doba narodne dinastije od IX. do XII. stoljeća uz narodno ime hrvatskoga kneza nije dolazio nikakav priimak. Poslije kad su se hrvatski knezovi krunili za kralja s papinom privolom dobivali su uz svoje narodno ime i kršćansko: Stjepan Držislav, Petar Krešimir, Dmitar Zvonimir i sl. rabili su kad jedno a kad drugo ime, najčešće izrazom qui-et: Ego Demetrius qui et Suinimir nuncupor. Ta je formula bila naslijeđena od rimskih vremena. Hrvatska narodna dinastija bila je mnogo kasnije nazvana dinastijom Svetoslavića na sjeveru po knezu Svetoslavu, iz koje dinastije potječe kralj Zvonimir (1075-1089), i dinastijom Trpimirovića na jugu, po osnivaču starohrvatske kneževsko-kraljevske dinastije knezu Trpimiru (oko 845-864). Literatura: Zmajić, B. (1996): Heraldika, Golden marketing, Zagreb, 177 str. 5.2.4. Etnonimi i etnici Ljudska zajednica koja se stvara u nizu pokoljenja na zajedničkom teritoriju biološkim, društvenim, jezičnim i drugim sastavnicama dobiva s vremenom narodnosne atribute i počinje se nazivati imenom koje je sebi nadjenula (Hrvati, Latini, Rusi), ili imenom koje su im susjedi nadjenuli (Nijemci, Slaveni, Barbari). Ime takva etnosa obuhvaćenog nacionalnom pripadnošću nazivamo etnonimom. Etnonim obuhvaća stanovnike dotičnoga naroda bez obzira na uzrast, spol, rod i broj, a etnik stanovnike dotičnoga naselja. Već upraslavenskom etnonimi su izražavali "mnoštvo", "kolektiv", "zbornost" kao jedinku. Upotrebljavali su se u likovima množine. Imena pojedinaca obuhvaćenih dotičnim etnonimom tvorila su se upraslavenskom sufiksom -in (-*in'b) za oznaku jednine. Tako je Rusin od Rus colI., Hrvatin od Hrvat colI., Srbin od Srbi colI., Slavenin prema Slaveni/Slaven colI., Obri n "Avar, div, gorostas" od Obri "Avari". Prijelaz od tvorbenog do deklinacijskog postupka izražavanja kategorije broja omogućen je bio primjenom toga sufiksa, kako u množini tako i u jednini: Hrvati, Hrvatin; Srbi, Srbin; Arapi, Arapin ... Slično je bilo i u općim imenicama: *bratin'b "brat", *bratbja colI. "braća" : *brat'b; *čel'adin'b "pripadnik roda, jedan od srodnika" : *čel'adb colI. "rod, svi ukućani"; gospodin "gospodar, vladar" : gospoda colI. "gospodari" : *gospodb "gospodin". Singularno značenje razvilo se upravo iz prvotnog posesivnog značenja: *čel'adin'b "jedan od ukućana", "pripadnik dotične čeljadi". Etnonimi koji se rabe u singularu ne identificiraju osobu kao jedinku (što je osobina imena) nego je označuju (što je osobina imenice) kao "pripadnika do200

Antroponimija

tičnog

mnoštva", "pripadnika dotičnog naselja ili kraja", jednog od mnogih npr. ili Hercegovaca, tj. ti etnici ili etnonimi u jednini dobivaju osobine naziva a ne imena, iako čuvaju u asocijativnom sadržaju neke osobine vlastitoga imena. Etnonimi potječu ili od topografskog imena: Poljaci, Bošnjaci, Čehi "stanovnici vrši na", *Dulčbi "stanovnici dolina", ili od pretka, osnivača: Bugari, Amerikanci, ili po kakvoj drugoj osobini: Nijemci, Slaveni. Iz toga slijedi da su etnonimi motivirani različitim načinima: a) po topografskoj imenici: Litvanci po imenu rijeke Lietva « leita "liti"), Ukrajinci (: kraj) "pokrajinsko područje", Crnogorci "koji obitavaju u (staroj) Crnoj Gori", Rašani""koji obitavaju u Raškoj"; b) po antroponimu: Osmanlije nazvani po Osmanu, osnivaču turske države; c) po zanimanju, položaju ili kojim drugim osobinama: Langobardi "dugobradi", Finci "lovci", Francuzi (franc) "slobodni"; d) po načinu (ne)razgovjetnog govora: Barbari (: grč. [3ap[3apoc; "nerazgovjetni govor"), "narodi koji nisu govorili grčki". Etnonimi su često, pogotovu na Mediteranu, homonimni s narodima kOji su se prozvali po gradovima. Latini iz Lacija postaju kasnije po Rimu - Rimljani, Iliri oko Delminiuma (*Dlbmno pole> Dumno/Duvno) prozvani su Delmate, Bizantinci dobivaju ime po gradu Bisantionu (kOji Slaveni od prvih susreta s njime zovu Car'grad), Arbanasi, kako balkanske Albance zovu Slaveni, svoj su etnonim dobili po gradu Arbanumu (koji je bio na mjestu današnje Kroje, starog Albanopolisa). Inačicu s Alb- sačuvali su Albanci u Italiji. Današnji etnonim Šiptari, kako sebe nazivaju balkanski Albanci, nastao je, prema nekim tumačenjima, po imenu mjesta Skupi (Skopje). Turci Albanca zovu i Urum prema arapskom imenu za Rim (usporedi naša prezimena Urum, Urumović) i Arnaut, koji je etnonim izveden od grčkog etnonima za Arbanase a glasio je A.p[3aviT1JC; (od imena grada Arbanu m "Kroja"). Etnonim za Romane Hrvati su usvojili kasnije, jer su svi Slaveni za njih prilagodili germanski etnonim Valahi, od čega stari hrvatski etnonim Vlah i ktetik vlaški. Tako Hrvati godine 1288. u svojem Vinodolskom zakoniku zovu talijanski jezik: "žakan ubo ki za biskupom stoji u toj istoj crikvi zove se hrvatski malik, a vlaški macaroi". (Uz naziv talijanskog jezika - vlaški, u tom je citatu prvi put spomenut i hrvatski naziv jezika.) Jedna od najstarijih zagrebačkih ulica zove se do danas Vlaška (v)ulica po talijanskim graditeljima koji su tamo obitavali, a njihov posjed zove se do danas Lašćina « Vlaščina "vicu s Latinorum"). Godine 1080. spominju se u predgrađu romanskoga Splita na posvećenju crkve sv. petra u Poljicima Spalatini et Chroati, gdje etnik Spala tini ima značenje etnonima i u ravnopravnom je odnosu setnonimom Chroati (= Hrvati). Etnonimi su zanimljivi jezični i izvanjezični spomenici. Nekima postanak i značenje nisu do danas odgonetnuti. Takav je etno nim Hrvat. Zagrepčana

201

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Prvi u kamenu urezan etnonim na hrvatskom: dux Crvat(orum) - "knez hvatske zemlje" i kneževo ime - Branimir, Muzej hrvatskih arheolo~kih spomenika, Split

o porijeklu Hrvata i imenu toga etnonima postoje mnoge teorije i golema literatura. Tvrdilo e da su u osvitu svoje povijesti bili izmiješani s Gotima. U tom vjetlu pominje ih bar ki većenik Pop Dukljanin u XII. stoljeću. a Toma Arcidakon u XIII. stoljeću izjednačuje ih s Gotima. Tako je nastala gotska teorija o porijeklu Hrvata. koju je. s drugima. zastupao Kerubin Šegvić. Drugi su tvrdili da Hrvata nije bilo na povijesnoj pozornici prije avarskoga kaganata. Hrvati se tada javljaju kao istaknuti avarski graničari na rubovima avarkoga vladanja od Rusije. preko južne Poljske. sjeverne Češke, Štajer ke, Koruške do Hrvatske i Duklje (Croatia rubra). Po toj avarskoj teoriji smatra se da Hrvati nisu imali zajedničko etničko porijeklo poput npr. Veneta ili Vlaha. Treći opet drže da su Hrvati potekli iz perzijske pokrajine Haravatije oko grada Herata (u današnjem Afganistanu). Ta iranska teorija ima danas mnogo prista a. Mnogi u iranskim jezicima iznalaze porijeklo etnonima Hrvati. Važno je medutim istaknuti kako je mnogo važnije od spoznaje otkud su Hrvati došli spoznaja kako su se i na Čijem su se civilizacijskom i kulturnom supstratu oblikovali. Koje su tečevine usvojili i ugradiJi u svoj entitet i što u od svoje baštine donijeli sa sobom i ačuvali u svojem entitetu (jezik, običaje. predaju, nošnju. melos. vjerovanja itd.).

202

Antroponimija

U etnogenezi Hrvata nesumnjivo je važnu ulogu imala mediteranska sastavnica s područja na koje su se doselili, vrijeme etničkoga oblikovanja, suživot s etnijama koje su na novom području zatečene i koje su s vremenom bile nadslojene. U VIII. i IX. stoljeću proces se hrvatske etnogeneze dovršava prijelazom s društvene organiziranosti temeljene na srodstvu (gentilna vlast) u organiziranost na teritorijalnom, komunalnom principu vrhovne vlasti, nasljedne evangelizacije. Tu se na teritorijalnom ustroju naziru atributi državne i vladarske organizacije koja sebe prepoznaje (i koju prepoznaju) u IX. stoljeću etnonimom Hrvati (dux Crvatorum). Hrvatsko su ime nosila prije slavenska plemena uz gornju Vislu u Poljskoj (Bijeli Hrvati), u sjeveroistočnim predjelima današnje Češke. Bili su pomiješani sa Slovacima, Lužičkim Srbima na zajedničkim prostorima, sa Slovencima u Karantaniji, potvrđeni su kasnije kao Crveni Hrvati u Duklji. Hrvatsko je ime bilo u doba seobe naroda prošireno i na današnjim grčkim predjelima. Etnonimni toponimi Harvati, Harvation i sl. nalazili su se u Atici, blizu Mikene, na Kreti i drugdje. Na tom golemom prostoru nije moguće govoriti o zajedničkom etnosu. Mnogo zatim etnonim Hrvati na prostoru južnije od gore Gvozda širi se već od prvih stoljeća doseobe, proteže se na sjever do Kupe i Save i preko Save, gdje se etnonim Hrvati javlja tek nekoliko stoljeća kasnije. Već smo spomenuli da bizantski car Konstantin Porfirogenet dovodi etnonim Hrvati u etimološku vezu s grčkom imenicom xwpa "zemlja", pa bi etnonim značio "ljude koji posjeduju obilje zemlje". Splićanin Toma Arciđakon u XIII. stoljeću povezao je porijeklo etnonima Hrvati setnikom Krčana (Curutes, Curibantes), J. Dobrovsky u XIX. stoljeću veže taj etnonim s imenicom hreb/hrev "panj, stablo", a P. J. Šafarik s imenicama hrib/hrbat "gorje", koje su u vezi s oronimom Karpati (jer Ukrajinci i Rusini nazivaju Karpate - Horby). R. Mudo dovodio je etnonim Hrvati u vezu s germanskom riječi *hruvat- "jelen, rogata životinja". U XX. stoljeću etnonim Hrvati povezuju neki etimolozi s imenom arhonta Horoathosa iz II-III. stoljeća iz Tanaisa, pa se u vezi s tim javljaju mnoga tumačenja o iranskom porijeklu hrvatskog etnonima. Tako M. Vasmer smatra da etnonim Hrvati vuče porijeklo od staroiranskoga *(fšu)haurviUil "pastir, čuvar stada" (od haurvati "stražiti"). S. Sakač etnonim Hrvati prepoznaje u avestijskom toponimu Harahvati koji je imenovao jugozapadni prostor Afganistana, a u novije vrijeme javljaju se i mnoge druge znanstvene etimologije i paraetimologije koje populariziraju iransku teoriju o porijeklu Hrvata i nastanku etnonima Hrvati. Ozbiljna istraživanja proveo je O. N. Trubačev u VIII. svesku uglednog rječ­ nika (Etimologičeskij slovar slavjanskih jazykov, 1981, 149-152). Po njemu su u početku nositelji imena Hrvat bili Iranci, koji su se postupno slavenizirali. Taj etnonim dovodi u etimološku vezu s etnonimom Sarmati, odnosno s korijenom sar-: hor- sa značenjem "žena", pa pridjev harva(n)t znači "ženski, koji je bogat ženama", videći u tome elemente nekadašnjega matrijarhata u priazovskom arealu, gdje se uostalom lokalizira nastanak mita o amazonkama. Po njemu je na tom područ203

Uvod u hrvatsko imenoslovije

ju, gdje su se miješala istočnoslavenska plemena s iranskima, začetak hrvatskoga etnonima, što Hrvati ne potvrđuju svojim jezikom koji je prolazio put od istoč­ nih Slavena na zapad među zapadne Slavene pa odatle na jug s drugim južnoslavenskim narodima. I mit o amazonkama sa značenjem koje se pridaje etnonimu Hrvati teško je dovoditi u vezu. Š. Ondruš (Odtajnene tresory slov, MS, 2000,117-127) vraća se ponovno etnonimu Hrvati i priklanja Šafarikovoj vezi toga etnonima s oronimom HribilHorbi (Karpati) na čijim su proplancima živjeli. Po njemu se etnonim Hrvati stavlja u etimološku vezu s praslavenskim likovima: *grbbbt'b > *hrbbbt'b sa značenjem "uzvisina, hrib, greben", pa bi Hrvati bili "oni koji žive po vršinama". Tako se opet otklanja "najmanje vjerojatno" mišljenje o iranskom porijeklu etnonima Hrvat i svodi taj etnonim opet na topografsko porijeklo poput etnonima: Ukrajinci (: kraj), Poljaci (: polje), Česi (: gornjaci), *Dulebi (: duliba) itd. Etnonim Hrvati potvrđen je u različitim oblicima: Hrvati, Horvati, Harvati, Hervati, Horuati, Hrevati, Krovati, Hrobati ... Na današnjem prostoru od IX. stoljeća zovu se Hrvati (Trepimirus dux Croatorum, 852. godine; odnosno na Branimirovu natpisu dux Crvatorum, što je, koliko nam je poznato, najranije zapisan etnonim u svih slavenskih naroda u domaćem liku). U X. stoljeću bizantski car Konstantin Porfirogenet zove ih Xp{3ĆXrol, a državu Xpo{3ćxTla. Literatura: Gluhak, A. (1990): Porijeklo imena Hrvat, Vlastita naklada, Zagreb. Ondruš, Š. (2000): Odtajnene tresory slov, Matica slovenska ("Podl'a čoho maju mirody svoje mena? - Chorvat a Srb", 117-127). Bratislava. Trubačev, O. N. (1981): Etimologičeskij slovar slavjanskih jazykov, Nauka, 149-152. Moskva. 5.2.5. Pseudonimi

Imena kojima mnogi djelatnici javnoga života (novinari, publicisti, umjetnici, osobito pisci) i mnoge osobe koje su u konspirativnim službama djeluju umjesto svojih službenih imena i prezimena zovu se pseudonimi. Njima u svojim djelovanjima prikrivaju pravi identitet. Razlozi za takva imena su različiti i uvjetova'ni mnogim (ne)prilikama. Uz pseudonime javljaju se i konspirativna imena. Ona nastaju iz drugih motiva i drukčijih djelovanja. Za razliku od osobnog imena koje nadijevaju drugi, prezimena koja se nasljeđuju i nadimaka koji se "zarađuju" pseudonime njihovi nositelji izabiru sami. Osoba s pseudonimom je u sferi svojega djelovanja poznata pod jednim, a u domeni intimnog druženja pod drugim, pravim imenom i(li) prezimenom. Te su osobe s obzirom na pseudonim zapravo podvojene ličnosti. Pseudonimi katkad imaju samo adresnu, a katkad identifikacijsku i adresnu funkciju. Pseudonim i imaju to svojstvo da prikrivaju i rod osobe. Hrvatska spisateljica Marija Jurić (1873-1957) rabila je "muške" pseudonime: Cenzor, 204

Antroponimija

Ivo Domain, Škorpion, Mali detektiv, Petrica Kerempuh i dr., a neki muški djelatnici predstavljali su se "ženskim" pseudonimima: Draga je pseudonim Nikole Dražića (vjerojatno tvoren po imenu koje je u njegovu pravom prezimenu), a poznati filolog XIX. stoljeća Adolfo Weber Tkalčević potpisivao se pseudonimom Biskra. Pseudonime pisaca (i drugih javnih djelatnika) susrećemo češće u pisanim oblicima, dok se konspirativni pseudonimi rabe više u govoru, a u pismu se če­ šće izražavaju šifriranim znakovima. Pseudonime u Hrvata srećemo od srednjega vijeka, kad se mnogi Hrvati, djelujući izvan domovine, potpisuju drukčije od izvornog imena (i prezimena) u domovini: Janus Pannonius (= Ivan Česmički, 1434-1472), De Cerva (= Alojzije Crijević, 1459-1527). U hrvatskoj onomastici pseudonimi nisu sustavno skupljani ni onomastički obrađivani.

Narav je pseudonima (za razliku od ostalih imena i nadimaka) da se pridružuju samo jednoj konkretnoj osobi koja je taj i takav pseudonim izabrala te takav pseudonim nema imenjaka, nema množinskoga lika. Pseudonim nema ni varijantnih likova nego se za druge i drukčije prilike izmišljaju drugi i drukči­ ji pseudonim i. Pseudonim je tvorbeno neutralan, ne podliježe obličnim mijenama, bez formanata koji bi nosili meliorativno, pejorativno ili kakvo drugo onomastičko znače­ nje. Osnove pseudonima obično imaju preoznatljiva leksička značenja i ona nam pomažu proniknuti u etiologiju mnogih pseudonima. Iz građe koju imamo na raspolaganju mogu se izdvojiti ove (motivacijske) skupine: a) djelatnost i područja koja se pseudonimom zastupaju: Musicus (= Antun Dobronić), Conteplator (= Milan Banić), Diplomaticus (= Lujo Vojnović), Gustav Kroničar (= M. Pavelić i P. Grgec), Iluminata (= Zlata Šufflay), Katedralis (= M. Mažuranić), Paedagogus (= J. Pasarić), Spectator (nekoliko autora u različitim vremenima i u različitim listovima), Embargo (isto), Historicus (= Vj. Klaić), Criticus (= S. Pavičić); b) okolnosti i situacije: Avanti Adagio (= D. Politeo), Sa slunjskih brda (= P. Bučar), Iz Jurine torbe (= St. Mašić), Caeterum censeo (= N. Abaffy); c) adresa: Kaptol 29 (= L Kujundžić); d) uzimanje (iz različitih razloga) drugih imena i prezimena: Cicero (= J. Barač, govorništvo), Hrvatko Hrvatović (= P. Kovačević, rodoljublje), Mate Balota (= M. Mirković, seosko okružje), Branimir Donat (= Tvrtko Zane, zadarsko-trogirsko okružje), Dubravka Uzelac (= Dubravka Jonke, bakino prezime); e) prekrajanje vlastitih imena: Tin (= Augustin Ujević), Miškina (= Mihovil/Miško + -ina Pavlek); f) pokraćene preoblike osobnih imena i prezimena: Aer (= A. Rojnić), Yes (= Ježić Slavko), Nip (= Nikola Polić), Iko (= Ivan Kazimir Ostojić), Boživran (= Božidar 205

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Vranicki), Dil (= Dragomir Ilić), Fort Tuna (= Fortunat Majstorović), Markez (= Marko Fotez), Vlamin (= Vladimir Mintas); g) premetanje glasova imena i prezimena: Mirvlad Zorna (= Vladimir Nazor). Ali az Amin (= Alfred Lazanin), Myka Polo (= Ferdo Pomykalo), Stipa Ančić (= J. Stipančić);

i druge prilagodbe imena i prezimena: Anicio (= I. Ančić), Boninus de Boninis (= Dobrić Dobričević, 1450-1528), Bona (nekoliko autora s prezimenom Bunić, XV.-XVII. stoljeće), Cassius (= B. Kašić), Ivo Dobrić (= I. Bonacci), Dominis (= J. Gospodnetić), Polonius (= Poljak), Flora Zuzzori (= Cvijeta Zuzorić, 1555-1599); j) rodbinski atributi s.hipokoristikom osobnog imena: Barba Rike (= Rikard Katalinić), Čika Andre (= Andre Franičević), Čika Vene (= Vjenceslav Novak); j) posvojni pridjev imena: Augustov (= August Cesarec), Emin (= v. Car Emin, po imenu supruge Eme); k) narodna imena određenog kraja kao pseudonim: Milkan Kikin (= Mile Budak), Milivoj (= Tomo Maretić), Slavomir (= J. Mažuranić), Starac Milovan (= A. Kah)

prevođenja

čić Miošić);

l) nadi mački (humoristički) pseudonimi: Duje Balavac (= A. Katunarić), Lj. Cicvara (= Lj. Varjačić), Deogratis (= Z. Šufflay), Palčić (= Prstec), Quasimodo (= N. Polić), Paprica (= F. Gučetić, 1588-1658), Admiral na suhom (= A. Crnić), Naklapalo (= R. Valić); m) imena literarnih likova kao pseudonimi: Grga Čokolin (= N. Polić), Petrica Kerempuh (= A. Šenoa i M. Jurić Zagorka), Srđa Zlopogleđa (= Ive Mihovilović);

n) etnonimi i etnici u službi pseudonima: Illyricus (= L. Bakotić), Goran (= I. Goran Kovačić), Adriaticus (= L. Vojnović), Brsečanin (= Eugen Kumičić), Biokovski (= F. Ledić), Hercegovac (= P. Bakula), Bjelovarac (= I. Čupak), Dervenčanin (= F. Ledić), Žumberčanin (= T. Smičiklas), Zagorec (= J. Bukal), Zagorka (= Marija Jurić), Grgo z Strahinja (= T. Brezovački). Bilo je mnogo javnih djelatnika koji su u književnosti, publicistici i drugdje rabili nekoliko pseudonima. Među njima ističemo ove: Pavao Ritter: Radovan !avoriković, Pavao Vitezović, Ljubomir Zeleniugović, Radovan Zeleniugović; August Šenoa (1838-1881): Branislav, Petrica Kerempuh, Onufrius Kopriva, Milutin, Veljko Rabačević, A. Š., D. L., M. D., M. L., M. N, -n-, S-n, Š., v., Gj-ić, V. R., x., A., W, ?, ??? Vjenceslav Novak (1859-1905): Antipirnus, Cenzor, Čika Vene, Dr. Urania, Iže, Miško, Oom, Pero, Sancho, Smiljan, Slunjanin, Živko, k., N, V. N; Emil Laszowski (1868-1949): !andraš, Matek ali z varoške pivnice, Szeliga, E. L., Zmaj brloški, L. Sz., N .. ć, -W-, Z. B.; Milan Ogrizović (1877-1923): Ivan Ivanović, Mladen Milovan, Vanja, Zmaj vratnički, Dr. O., V-a, z., *, ***; 206

Antroponimija

Mile Budak (1877-1923): Ašik Kamber, Budački, Dramata Jerolim, Kikin, Dujo Prpić, Milutin Ružić, Milivoj Velebitski, M. N. B.; Viktor Car Emin (1870-1963): Barba Šime, Barba Tončić, Lujo Dorčić, Emin, Stanko Jelušić, Vlatko Krajanin, Rokac, Tončić, Vinodolski. Konspirativni pseudonimi nisu skupljani, pogotovu ne oni iz dosjea tajnih policija. Neke konspirativne pseudonime iznose književnici u literarnim djelima kao npr. V. Nazor u Dnevniku s partizanima, u kojem se pojavljuju: Vrhovni Oosip Broz), Čika Janko (M. Pijade), Brzi (P. Gregorić) te drugi: Ujo, Bačvar, Inženjer. Neki su konspirativni pseudonim i simboličke konotacije poput bombaša Ivana Hariša koji je prozvan Ilija Gromovnik; takva su imena: Ognjen, Plamen, Labrador itd. Taj onomastički segment potpuno je neobrađen. Već je spomenuto da su mnogi pseudonimi oblikovani znakovima: slovima i šiframa. Slova često predstavljaju inicijale imena i prezimena, u različitim veličinama i kombinacijama: A (Alfons Andrašić), -a (Marija Jurić), A. B. Š. (Antun Branko Šimić), ak (A. Kovačić), -an (F. Tućan), As (A. Belas), "at" (A. Trumbić), -c (D. Hirc), -č- (F. Rački), -ć (A. G. Matoš), -D- i -d- (St. Radić), D ... ć (D. Domjanić), efde (F. Deak), ft (Rudolf Horvat), j+p (J. Pasarić), Ra.Ja. (Ravlić Jakša), mm. (M. Majer) itd. Drugi znakovi i šifre: lOOs (P. Stoos), V 3 (Vid Vuletić Vukasović), X. O. Ču­ ka), X (A. Starčević), XXX (L. Vojnović), ? (A. Šenoa), ** (I. Trnski), ... (O. Szlavih), ":" (Š. Mazzura). Nekoliko je šifriranih pseudonima grčkim slovima: a (F. Rački), L (A. Starče­ vić), w (I. Vidačić), a manji broj ćiriličkim slovima: (T. Maretić), TI (A. Radić). Glagoljskim grafemima nisam zabilježio nijednu pseudonimnu šifru, ali sam vidio pojedinim glagoljskim slovima šifrirana imena brodica. Literatura: Nametak, A. (1963): "Nekoliko bosanskih pseudonima", Bibliotekarstvo 9/4, 105-109. Vidačić, M. (1951): "Pseudonimi, šifre i znakovi pisaca iz hrvatske književnosti", Građa JAZU 21, 7-141. 5.2.6. Imena nahoda

Neželjena djeca pronađena kojekuda ili ostavljena na zaokretnom prozorčiću (tzv. obrtaljki) nahodišta dobivala su prezimena (i osobna imena) neprimjerena uobičajenom imensko-prezimenskom repertoaru dotičnoga kraja: Benzija, Udruga, Zvelf. .. ili s jasnijom motivacijom: Nahod, Nahodil, Najdiš, Najdenac, Najden, Kopilac, Kopilović, Mulac, Mulc, Panjkrt i sl. Nahodišta za ostavljenu djecu spominju se u Hrvatskoj od srednjega vijeka. U Zagrebu se navodi da je bila Najdiš varoš, u kojoj su se najdiši zbrinjavali. U dalmatinskim gradovima nahodišta se spominju u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. 207

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Naša su nahodišta nadijevala ostavljenoj djeci izmišljena imena i prezimena. Ona se uglavnom nisu ponavljala, ali sva nisu bila stalna i nasljedna. Djeca su se često usvajala i usvojenici su im davali svoja prezimena. Djevojčice su kasnije udajom napuštale nahodska prezimena, kao i domazeti koji su uzimali prezimena doma u koji su se priženili. Postotak ostavljene djece u XVIII. i XIX. stoljeću, za koje vrijeme imamo podatke, bio je velik. Penjao se čak i do 40% rođene djece. Nahodišta su pod svoju skrb imale crkvene i državne ustanove. Vladari su se smatrali skrbnicima, pa su se djeca zvala Kinder von Seiner Maiestat, ili u nas kraljeva djeca. Literatura: Bertoša, Mislava (2005): Djeca iz obrtaljke, Profil, Zagreb. Jelić, R. (1963): "Zadarsko nahodište", Radovi Instituta JAZU u Zadru 10, 231-289. Zadar. Škarica, M. (1961): "Nahodišta i nahodi u Dalmaciji", Radovi Instituta JAZU u Zadru 8, 231-262. Zadar. Šupuk, A. (1970): "Dalmatinski nahodimci", Zadarska revija 19/4,417-421. Zadar.

208

IV. TOPONIMIJA

6. Imena naselja (ojkonimija)

Ojkonimi (imena naselja) u hrvatskoj onomastici nisu podrobnije proučavani. U granicama današnje Hrvatske države nalaze se 6654 službena naselja. Neka su od njih seoca, zaseoci, pastirski stanovi, salaši, odjeliti turistički kompleksi, nastanjena industrijska i seoska gospodarstva. Mnoga manja naselja ne smatraju se dijelovima naselja i nisu ušla u popis službenih naselja. Naselja nisu posvuda jednako razmještena. Najgušća su po sjeverozapadnoj Hrvatskoj, i to u Zagrebač­ koj županiji sa 309696 stanovnika u 683 naselja, Gradu Zagrebu sa 779145 stanovnika u 70 naselja, Varaždinskoj županiji sa 184769 stanovnika u 299 naselja i u Međimurskoj županiji sa 118426 stanovnika u 128 naselja. Najrjeđa je naseljenost u gorskoj, središnjoj Hrvatskoj gdje su prostranstva u posljednjim desetljećima vrlo opustjela zbog ekonomskih migracija i ratnih neprilika (v. zemljovid na idućoj stranici). Napuštanjem, pa nestajanjem naselja gase se i predaju zaboravu mnogi ojkonim i. Neke od njih prepoznajemo u imenima rudina, voda, pustara, pustoselina, crkvina, selišta, grobalja i sl., ili ih nalazimo ucrtane u povijesnim zemljovidima, zapisane u katastarskim zemljišnicima, ili u povijesnim (arhivskim) spisima. Prostor današnjih i bivših naselja razmještajem, gustoćom, veličinom, položajem, načinom gradnje, građom za gradnju (cigla, pleter, pljeva, blato i glib, sohe za sojenice, drvo, kamen), rasterom kuća i ulica (zbijena, akropolskog tipa u Primorju, raštrkana u gorskoj Hrvatskoj i u Zagorju, ušorena u Slavoniji itd.) odražavaju zemljopisne, povijesne i društvene zadanosti nastanka, rasta, trajanja i utrnuća. Gradnjom, opremljenošću i izgledom svjedoče o življenju. Veća je naseljenost u nižim, župnijim predjelima. Tako, primjerice, na prostorima do 200 metara nadmorske visine obitava 85% cjelokupnog stanovništva, prostori od 200 do 500 metara nadmorske visine imaju 12,5% pučanstva. Oni od 500 do 700 metara tek 2%, a oni iznad 700 metara zanemariv broj stanovnika (0,5%). Njihova imena odražavaju bogatstvo motiva koji su bili poticajem ojkonimnom nastanku. U etimološkoj i tvorbenoj jasnoći svojih likova imena ocrtavaju ne samo jezične i dijalekatne značajke nego i raznolikost međujezičnih prožima211

U"od u hrvatsko imenosJO\Ilje

D 0

do 29 30-39

Ed 40-49 .50-59 60-69 ~ 70-79 .80-89 ID 1OG-109 110-119 . 140-149 ~ 160-169 . 1214,9

es

Zemljovid gustoće naputenosti Republike Hrvatske po županijama (stanovnika/km2)

njao imenskih tipova koji svjedoče o starosti ojkonima. o putovima različitih zamršenih naseljavanja i raseljavanja. U imenima otkrivamo uzroke mijena i prepoznajemo etnička i jezična preslojavanja i prožimanja. Kao što fizička geografija predočuje zemljopisni prostor. tako imena naselja odražavaju načine njegova naseljavanja. življenja na tom prostoru i jezičnu stvarnost koja se "skamenjena" zrcali u imenskim likovima.

6.1. Klasifikacije Do jezičnih i izvanjezičnih spoznaja koje su sadržane u imenima dolazimo prikladnim klasifikacijama onimijske građe. njezinom raznovrsnom. u prvom redu lingvističkom obradom. Iz hrvatske ojkonomastike nema mnogo radova. Valja nanovo spomenuti knjigu njemačkog onomastičara O. Francka (Studien zur serbokroatischen Orsnamenkunde. Leipzig 1932). U toj je knjizi više podataka iz Bosne. Srbije. Crne Gore i 212

Toponimija

".

"'. I

....

'.

C:::::J _

gorska Hrvatska središnja Hrvatska primorska Hrvatska

_

nizinska Hrvatska

-

,

.

.

.....

Hrvatske etnografske regije prilično se vjerno poklapaju s dijalekatnim regijama

Makedonije nego iz Slovenije i Hrvatske. Imena naselja klasificiraju se i razmatraju s apelativnoga značenja i apelativne tvorbe, u duhu onoga vremena. Ne uočavaju se specifičnosti onomastičke tvorbe. Autor građu klasificira po sufiksima i drugim oblicima tvorbe, a pretežiti dio knjige posvetio je ojkonimima "sa sufiksom -tj (-ić)". Isti tip južnoslavenskih ojkonima obradio je poljski onomastičar St. Rospond (Poludnowoslowimiskie nazwy rniejscowe z sufiksern *-itj-, Krakov 1937). On po strukturi tog ojkonimnog tipa, koji je u Hrvatskoj osobito gust u Dinarskom gorju, razvrstava ove skupine: A. a) Ojkonimi s patronimnim sadržajem: Vukornerići, Lagodušići, koji imaju dvočlanu antroponimnu osnovu; b) ojkonirni s pokraćenom patronimnom osnovom: Unešići, Grnići (a. 1080); e) oni s nadimkom: Ćulići (: Ću le "čovjek malih ušiju", a. 1290), Hrnetići « Hmeta : hm "koji ima zečje uši") itd.; B. ojkonime s etničkim sadržajem i apelativnom osnovom: Dolčići (: dol, a. 1495), Tržići (: trg, a. l411). St. Rospond već tada oštroumno raspravlja o formi tih ojkonima (jednina/množina) i značenju s obzirom na pri213

Uvod u hrvatsko imenoslovije

druživanje ojkonimnoj osnovi sufiksa *-itj-, te o sudbini toga sufiksa s kraja xv. stoljeća i kasnije. U tom Rospondovom radu prisutna je klica njegove dva desetljeća kasnije razrađene strukturalne toponomastičke klasifikacije (Klasyjikacja strukturalno-gramatyczna slowianskich nazw geograjicznych, 1957). Poljski onomastičar W. Lubas obrađivao je ojkonimijski tip na -(R)ci (-ovci/-evci, -inci) u knjizi Slowotw6rstwo poludnioslowianskich nazw miejscowych z sujiksami -ci, -ovci, -inci itp, Katowice 1971). On ih klasificira po ovim tipovima: a) ojkonimi s antroponimnom osnovom i sufiksom -(R)ci s patronimnim sadržajem: Črnomerci, Banci ... b) ojkonimi s apelativhorn osnovom + -(R)ci s etničkim sadržajem: Brezovci, Gatinci ... c) ojkonimi s antroponimnom osnovom + sufiks -(R)ac!-ec s posvojnim sadržajem: Čakovec, Petrovac ... d) ojkonimi s apelativnom osnovom + -(R)ac!-ec s topografskim sadržajem: Dubovac, Vrhovec. .. Lubaševa klasifikacija zapravo je primjena semantičke klasifikacije W. Taszyckoga (Klasyjikacja nazw miejscowych, Krakov 1946), koja je mutatis mutandis česta u primjeni poljskih onomastičara. U sva tri navedena rada hrvatska je ojkonimijska građa bila samo djelomično uzeta u razmatranje. Hrvatska, iako prostorno malena zemlja, odlikuje se vrlo izdiferenciranim regijama: panonskoravničarska na sjeveru, brdovita i krševita u središnjem dijelu, primorska s tisuću otoka i razvedenim primorjem i podmorjem na jugu. Po takvu reljefu razlikuje se od većine slavenskih zemalja. Te su regije u etnografskom i dijalekatnom smislu vrlo različite. Ljudi i naselja u njima oblikovali su se u okrilju balkanskog, srednjoeuropskog i mediteranskog kulturnog ozračja, na različitim supstratima pod različitim državnim utjecajima (austrougarskim, turskim, mletač­ kim). Ojkonimi su dobrim dijelom odrazom i tih prilika (v. zemljovid na str. 223). 6.1.1. S obzirom na ojkonimni sustav, modele i strukturalne tipove koje nalazimo u hrvatskoj ojkonimiji moguće je imena naselja razvrstati na ona koja se isključivo javljaju u ojkonimiji. Ona imaju antroponimnu ili apelativnu (odnosno toponimnu) osnovu. Označuju "mnoštvo, skupinu, zbrojnost ljudi na dotič­ nom lokalitetu". Njihovi su oblici, zbog takva sadržaja, u množini. Razvrstavamo ih u ove skupine: a) ojkonimi s antroponimom u osnovi. To su rodovski ojkonimi: Nebljusi, Čavo­ glave, Hrvatini, patronimni ojkonimi odnosno ojkonimi koji izražavaju pripadnost kome: Unešići, Mikanovci, Brckovljani, Knežovljane, Biškupići ... b) ojkonimi s apelativnom (ili toponimnom) osnovom: Lišane, Lažane, Slatinci (: slatina), Gatinci (: Gat) ... Oni imaju i etnički sadržaj: "otkud su došli" (Labinci), "gdje su naseljeni" (Podrupljane) ...

214

Toponimija

c) ojkonimi s apelativom koji iskazuje čime se dotični ljudi bave. To su profesionalni ojkonimi: Kovači, Tkalci, Kolesari ... S antroponimnom osnovom su ojkonimi (katkad i druga, terenska imena) koji izražavaju posvojnost: Ilača, Živogošće, Ivanec, Perunsko, Pantovčak, Jurandvor, Ivanja Reka. Ti su ojkonimi uglavnom u singularnim likovima. 6.1.2. Druga velika ojkonimna skupina sadržava opis i namjenu zemljopisnog reljefa na kojemu je naselje. U osnovi je topografska, mjesna, ili koja druga imenica ili imenička sintagma kojima su motivirani dotični ojkonimi. Njih razvrstavamo: a) na one koji su mqtivirani položajem, izgledom, veličinom, sastavom tla, biljnim i životinjskim svijetom, b) na one koji su rezultat čovjekove djelatnosti s obzirom na obradu tla, preobrazbu krajolika, gospodarske, kulturne, crkvene objekte i druge okolnosti koje su sadržane u njihovoj etiologiji. Ti se ojkonimi ističu karakterizacijom (što je zapravo tamo?): Gradac, Vrbnik, Vrulja, Vrsi ... , deskripcijom (kakav je izgled i koje su okolnosti imenovanja?): Požega, Plišivica, Močila ... , pripadnošću (čemu je zapravo ime pridruženo?): Makarska (: Makar), Splitska (: Split), Supetarska Draga (: Supetar), Slavonski Brod (: Slavonija) ... , lokalizacijom (gdje je to zapravo?): Zaglav, Prekopakra, Vrlika « vrh rijeke). Ojkonimi s antroponimnom osnovom (dvoleksemnog i pokraćenog imena; svetačko, narodno, strano, domaće ime, prezime, priimak itd.) s pridruženim ojkonimijskim sufiksima tvore različite tipove ojkonimnih sadržaja s obzirom na vrijeme, dijalekt, način i prostor naseljavanja, a ojkonimi s imenicom u osnovi opisuju zemljopisni i jezični prostor i oblike života na tom naseljenom prostoru. 6.2. Ojkonimi i procesi hrvatskog naseljavanja Najstariji ojkonimi, sačuvani do danas na povijesnom hrvatskom području, iz davnih vremena i mnogima od njih nije moguće odrediti jezično porijeklo: KorčulalKrkar « Corcyra), Caska « Kissa), Vis « Issa), Iž « Eso), Rava, Cres « *Kerso), Osor (: Apsara). O njihovoj starosti svjedoči rasprostranjenost njihovih imenskih dvojnika na mnogim područjima sredozemnoga prostora. Oko 1500 godina prije Krista na hrvatskom (i bosanskom) području zatekle su se ilirske populacije (Panoni, Histri, Liburni, Japodi i prema jugoistoku Delrnati, Daorsi, Ardijejci i dr.) na prostoru tadašnjega zapadnog Ilirika. Na primorju od IV. stoljeća prije Krista Grci osnivaju svoje faktorije: Issa, Tragurion, Epetion, Salona, Aspalathos i dr. Rimljani su na prijelazu iz stare u novu eru našega brojenja na cjelokupnom Iliriku od Jadranskog mora do Dunavskoga limesa. U stoljećima njihove prisutnosti izvršena je sveopća romanizacija, pa i kod Hrvata za slavenske doseobe od kraja VI. stoljeća, kad oni dolaze na ove prostore i susreću se s romaniziranim ojkonimima. Hrvati romanske i starije romanizirane ojkonime uglavnom preuzimaju od potječu

215

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Romana. U romansko-hrvatskim jezičnim dodirima identificiramo predromanske slojeve njihovom proširenošću Mediteranom (Meleta/Mljet, Arba/Rab, Phara/Hvar, Raguza na hrvatskom Jadranu i na Siciliji) te opetovanjem i razmještajem pojedinih imenskih segmenata: skord- (Scardona/Skradin, Skrad, Skradnik), veg-/big- (Vegia/Bigi > Bag), bist- (Bistua, Bistos> Bast, Baška Voda), jad- (Jader/ Zadar, Adrion oros, Odra), -ona (*-yna > -in: Flanona > Plomin, Albona > Labin, Aenona > Nin, Scardona > Skradin, Stelpona > Stupin, Salona> Solin, Narona> Norin), -issa (Almissa> Omiš), -esta/-ista (Ladesta > Lastovo, Tergeste > Trst), -ent/-unt- (Pinquentum > Buzet, Parentium> Poreč, Solenta > Sulet, Spinuntum > Špinut, Maluntum > Molat). Svojedobno izvršene romansko-hrvatske prilagodbe u tim i drugim ojkonimima kao što su: druga slavenska palatalizacija (Kissa > *Caska > Caska, *Kerso > Cres), romansko protoničko ii > {) (Salona> Solin), iZjednačivanje hrvatskih poluglasova l'b, b > al (Muccurum > Makar, Vigi > Bag), supstitucija romanskih samoglasnika u/o (> y > i) (murus > Mir, Narona> Norin), denazalizacija hrvatskih nazalnih samoglasnika (Parentium > *Por~č > Poreč), metateza likvida (Syrmium > *Srem) itd. pokazuju da je usvajanje tih i takvih ojkonimnih likova izvršeno u prvotnoj jezičnoj fazi nakon hrvatske doseobe. Hrvati su se u novoj postojbini prilagodili jezičnim i gospodarskim prilikama. Potonje se u interamniju Drave i Save nisu mnogo razlikovale od onih u njihovoj prapostojbini. Osim imena značajnih rijeka (Sava, Drava, Krapina, Mura, Odra, Bednja, Bosut) čuli su i usvojili izravno od starosjedilaca samo nekoje ojkonime i prilagodili ih sustavu svojega jezika: Siscia> Sisak, Syrmium > Srem. U gorskim krajevima naselili su se uz napuštene utvrde, uz rubove krških polja i ondje u trokutu starih gradova Nina, Knina i Solina, u Lici i drugdje postupno napuštaju plemensko-rodbinski ustroj, organiziraju se teritorijalno, vojnički i stvaraju prve državne tvorevine na materijalnim ostatcima nastamba i u ozračju duhovnih teče­ vina antike. Uokolo primorskih, utvrđenih romanskih gradova pod vlašću Bizanta, koji su ustrojeni poput državica, Hrvati se zarana evangeliziraju, naseljavaju se na razvaljenim nastambama i na srušenim crkvama grade prve svoje bogomolje, samostane, seoska gospodarstva po uzoru na villae rusticae. Na tim područjima već privedenim kulturama, u agerima romanskih gradova Splita, Trogira, Zadra i drugdje nastaju naselja koja imaju patronimna, rodovska, patrocinijska i etnička obilježja. Njihove jezične prilagodbe i imenske strukture upozoravaju na prostore najranijeg hrvatskog zaposjedanja, gospodarskog načina života i organiziranja stalnih naselja: u Dalmaciji, Lici i Istri, te uz korita slavonskih rijeka, na rubovima šuma, gdje su se nalazila nekadašnja stara romanska naselja. U brdskim dijelovima Dinarskoga gorja živjelo je donedavno nomadskim, transhumantnim stočarskim životom starosjedilačko, poromanjeno pučanstvo koje dokumenti kasnije nazivaju Vlasima. Prostirali su se gorjem od istočne Hercegovine, u zaleđu Kotora i Dubrovnika, preko Poneretvlja, Pocetinja, Pokrčja, Pozrmanja do Velebita i Ćićarije u Istri. :Živjeli su u svojim povremenim stanirna, katunima, u čvrstim rodovskim zajednicama. Oni kao stočari (stalno u pokre216

Toponimija

tu) nisu ostavili bitnijih tragova u hrvatskoj ojkonimiji. Njihove su nastambe bile sklepane, povremene, bezvrijedne. Moglo ih se s par konja prenijeti na drugo pasište. Pravu vrijednost predstavljala je stoka koju su napasivali po planinama (= gorskim pasištima) i koju su odvajkada zvali blago, što ona i jest bila. 6.3.

Semantičke

ojkonimne kategorije i njihov geografski razmještaj

Pod pojmom semantičke ojkonimne kategorije podrazumijevamo etiologiju imena koja se odčitava iz dijelova (osnove i formanata) koji tvore ojkonimijski lik i značenja koje ti dijelovi sadržavaju u imenu s obzirom na antroponimne ili apelativne (toponimijske) osnove kOjima su tvorbeni formanti pridruženi. A. Ojkonimi s antroponimijskom osnovom: - Nomina patronimica. Ti su ojkonimi uvijek pridruženi naselju. Identificiraju "mnoštvo, skupnost ljudi koji su u podređenom odnosu prema osobi čiji su ime ili priimak u ojkonimu": Unešići ("Junešina čeljad", 1272), Hotišinci ("Hotišina čeljad", XIV. stoljeće). U srednjem vijeku ta "skupnost ljudi" izražena je množinskim likom ojkonima. - Nomina gentilia izražavaju "skupnost rodstvenika" (pleme, bratstvo, rod, zadruga, obitelj, porodica) koja je vezana rodbinskom vezom "po krvi i vrvi" s rodočelnikom čiji je pluralni priimak u ojkonimu: Varikašane, Konjevode, Gaćelezi... Patronimni i rodbinski ojkonimi pridruženi su malim naseljima, zaseocima, katunima ili odje1itim dijelovima naselja. S obzirom na geografski razmještaj patronimni ojkonimi strukturom priimak + -ići (-ovići/-evići, -inići) protežu se duž Dinarskoga gorja, dakle u gorovitoj, stočarskoj, štokavskoj Hrvatskoj gdje je patrijarhalni poredak u društvu bio čvršći i duže se čuvao. U tom arealu potvrđeni su stari patronimni ojkonimi na -ane i rodbinski ojkonimni likovi s priimkom u množini. I jedni i drugi nalaze se po prostorima prvih hrvatskih državnih tvorevina. Ojkonimi sa strukturom priimak + -ci (-ovci/-evci, -inci) razmješteni su uglavnom po međurječju Save i Drave u granicama nekadašnje Slavonije, i to brojnije u njezinu istočnom prostoru današnje slavonsko-srijemske županije, u Pomurju i desnom Posavlju. Ustvrdili bismo da ojkonimi na -ići, -ane pretežu u centru, a oni na -ci (-avcil-evci, -inci) prostiru se po periferiji. U srednjovjekovnoj Istri, uz Primorje i na otocima tih ojkonima uglavnom nije bilo. S obzirom na kronologiju, patronimno-rodbinski ojkonimi potvrđeni su u nas od najranijeg vremena: Vlašići, VIčići, Tugare ... (splitska okolica, XI. stoljeće), Petrčane, Bilišane (zadarsko zaleđe, XII. stoljeće), Lagodušići, Tvrdići (srednjovjekovna Lika), Černomerci, Domagovići (zagrebačko područje, XIII. stoljeće), Negoslavci, Beljinci, Eginci (srednjovjekovna Slavonija). 217

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Ti ojkonimi pokrivaju prostore najranijega hrvatskoga naseljavanja, koji su bili u zaleđu primorskih gradova na krškim poljima, uz donja, plodnija porječ­ ja, na krčevinama i posvuda na naslijeđenim i ponovno obnovljenim kulturnim, oplemenjivanim tlima. U sjevernoj Hrvatskoj tim su ojkonimima slični mnogi patrocinijski ojkonimi: Vinkovci (: st. Vinko), Dimitrovci (: st. Demetar), Marinovci (: st. Maria), Brckovljani (: st. Brcko < st. Briccus). Ta nom ina patronalia imaju na tim i drugim područjima, vjerojatno sekundarno, posvojne likove: Đurđevac, Peteranec, Jurjevo, a na primorsko-otočkom području hibridni romansko-hrvatski oblik: Sukošan (: st. Kasijan), Sumrata (: st. Marta), Stobreč (: st. Laurentius), Sućurac (: st. Georgius) itd. Sudbina starohrvatskog nazala /p/ u romanskom pridjevu santu (> spt-) potvrđuje da su takvi ojkonimi nastajali do kraja X. stoljeća. - Nomina possessiva nastaju s prisvajanjem zemljišta. U rimsko doba u Dalmaciji i Istri tako su na imanjima poklonjenim isluženim rimskim veteranima nastajala mnoga predijaina gospodarstva, sačuvana u današnjim ojkonimima na -an-: Barban (vicus Barbianus, 1150), Ližnjan (: Licinianum, 1149), Neviđane (: villa Neviana), Povijana (: Pauliana), Povija (Paulia vallis, 1184) itd. Posvojni ojkonimi "bujaju" u doba feudalizma oko primorskih, romanskih gradova i na feudalnim imanjima po Slavoniji. Dolaze kao eliptični ojkonimi: Ilača (vas), :Županje (selo), Martinska (luka), Svetojanska (župa), :Živogošće (*imanje), ili kao dvodijeino ime Banča vas, Vučji Dol (= Vučedol), kao sraslice Banjdvor, Knežpoije itd. Posvojnim ojkonimima pridodajemo univerbizirana imena od posjedovnog antroponima i apelativa: Čakovec ("Čakovi turn"), :Župa njac, Šimunec, Dapčevica, Moslavina « Mojslavovina), Zrinšćina, Martinišće, Rizvanuša, Božjakovina, Budinšćina, Jurovčak, Dragovšćak itd. Neka od navedenih imenskih struktura jezičnim porijeklom antroponimnih osnova i dijalekatnom obojenošću formanata sadržavaju u sebi prostornu, vremensku i narječnu starost i prepoznatljivost. - Nomina professionalia nastaju prilično rano u okviru bavljenja seoskom privredom (Kovači, Svinjarevci), ali svoje "bujanje" doživljuju u kasnom srednjem vijeku nastajanjem sajmova, trgovišta, najprije u okviru kuć­ nog obrta i naturalne privrede. Ovaj tip ojkonima razvija se u srednjoj Europi, zahvaća sjeverne hrvatske krajeve i Istru. Na hrvatskom jugu takva imena rijetko su zastupljena. Ojkonimi su u množini. Označuju "ljude koji se u osnovanom naselju bave određenim, specijaliziranim poslom". U osnovi ojkonima je apelativna imenica sa sadržajem dotičnoga posla. - Nomina ethnica čine, s obzirom na ojkonimnu osnovu koja je apelativna (ili toponimna), i sufiks e koji obilježuju "ljudsku zajednicu". Najstarija zasvjedočena ojkonimna struktura jest: topografska imenica + -ane - Lažane, potvrđena 839. godine kao territorium regale kneza Mislava. 218

Toponimija

Ovaj ojkonimijski tip prostire se od Poneretvlja na jugoistoku do istarskoga gorja na sjeverozapadu, osobito je čest na prostoru prvih hrvatskih državnih tvorevina u trokutu Nin - Knin - Solin i u Lici. Odnosi se na mala naselja, na plodnim česticama krškoga tla, na prostoru prvotnoga stalnog i organiziranog hrvatskog naseljavanja. B. Ojkonimi odapelativnog porijekla izražavaju ove značajke naselja:

Nomina topographica: a) karakterizaciju: Draga, Brda, Vrsi, Lužaci; b) deskripciju: Novigrad, Biograd, Dugo Selo, Primošten, Visoka; c) lokalizaciju: Podosoje, Gornje Selo, Sveti Petar u Šumi, Brod na Kupi, Vrgorac, Zabok, Vrlika ... - Nomina cultiora. Ona su motivirana ljudskom djelatnošću u obradi i preobražaju naseljenog krajolika: Gradac, Stražišće, Malinska, Dvigrad, Crikvenica ... Ojkonima odapelativnog porijekla više je od onih odantroponimnog postanja. Takvi su ojkonimi zabilježeni u prvim onimijskim potvrdama. Kudikamo ih je više na primorju i otocima, u srednjovjekovnoj Istri, na gorskim, stočarskim područjima nego na sjevernim ravničarskim predjelima. Na jugu je zbog raznolikijeg reljefa i zemljopisna nomenklatura mnogo bogatija i raznovrsnija. -

6.4. Tvorbene ojkonimne kategorije

Njihova geografija i kronologija.! U sadržajnim dijelovima ojkonima razabiru se sadržaji njihovih tvorbenih struktura. U onih južnih kontinuitet antike je zasvjedočeniji, naseobinski supstrat gušći, gradnja kamenom trajnija, rano napuštanje gentilnih naselja i prihvaćanje teritorijalnog ustroja. U onih sjevernih duže se drži skupljački način pribavljanja plodina, kasniji način sesilnoga života, rodovsko-zadružna organizacija stabilnija, kmetski način življenja i stanovanja. Među ojkonimima hrvatskoga postanja izdvajaju se ovi strukturalni tipovi: A. Ojkonimi koji imenovanjem ističu ljude, a potom naselje: Čeprijane, Suho vare, Vučići ... B. Ojkonimi koji identifikacijom ističu vlasnost ili koji drugi odnos imenovanoga naselja, koji su izraženi u dijelovima imenske strukture: Petrovac, Zrinšćak, Supetar... e. Ojkonimi koji izravno imenuju naselje: Obrež, Požega, Dubrovnik ... D. Ojkonimi koji posredno identificiraju naselje (relacijski ojkonimi): Stara Baška (: Baška: Bag), Splitska (: Split), Ičići (: Ika). Skupina A isključivo je ojkonimna. U njoj onomastička struktura izražava rodbinstvo i patronimnost modelom 0IA) + (N. pl.): Latasi, 0IA) + -ići: Vujići; odnosno I

Kratice znače: a - apelativ; A - antroponim; D - (pridjevski) dodatak; d - ojkonimski formant (prefiks i sufiks); k - konfiks (spojni samoglasnik u sraslicama); O - osnova; p - prijedlog; T - toponim.

219

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

etnonimnost O(T) + -ane: Podrupijane ili O(T) + -ci: Slatinci. U ovu skupinu svrstavamo ojkonime koji izražavaju bavljenje čime, obrt ljudi kojim je motiviran ojkonim: Ora) + (N. pl.): Kovači, odnosno Ora + -ar) + (N. pl.): Brdari, Ribari. 6.4.1. Geografija Sufikse patronimne skupine -ići (-ovićil-evići, -inići) zovemo dinarskim sufiksima jer se takve tvorbe prostiru Dinarskim gorjem, apatronimne ojkonime (i rjeđe etničke ojkonime) na -ci (-ovci/-evci, -inci) zovemo slavonskima jer se protežu savsko-dravskim međurječjem: Tordinci, Slatinci, Gatinci (: gat). U dinarskom arealu javljaju se ojkonimi sa sufiks om -ane u etnonimnim (Ramljane, Grižane) i rjeđe patronimnim (Čeprljane, Smoljane) ojkonimima. 6.4.2. Kronologija Množinski likovi na -ići i mnogi na -ci nastaju otprilike do XVI. stoljeća, kada se singulariziraju: Gospić(i), Metković(i), Černomer(e)c(i). Ojkonimi na -ane, izvan malog zadarskog, ličkog i istarskog areala, preoblikuju se u -ani (poput množinskih etnika): Vinjani, Brušani, ili se ponašaju kao množinski likovi imenica ženskog roda a-deklinacije: ove Donje Lišane. Razlozi tim pojavama višestruki su, jezični i izvanjezični, i još nisu na zadovoljavajući način protumačeni, a nisu ni jednoznačno normirani. A. Ojkonimi koji izravno imenuju naselje čine ove podskupine: 1. Neizvedeni ojkonimi (leksičko-semantički način tvorbe): Luka, Rijeka, Osijek. Često se takva imena ustaljuju u množinskim likovima: Selca, Puči­ šća ... u kojima je pluralizacija u funkciji onimizacije, jer ti ojkonimi nemaju svojstva broja, već vrijednost zasebne ojkonimne jedinice. U tu skupinu ubrajamo ojkonime čiji su likovi nastali konverzijom: Močile (N. pl. ž. r., mjesto Močila N. pl. sr. r.), Podaca (N. sg. ž. r. od G. pl. sr. r. Podaca prema N. pl. toponima Po(d)ca "male zaravni na padinama") i pridjevske ojkonime nastale elizijom identifikacijskog dijela složenoga imena Medveja (*peć), Kamensko (*selo), Učka (*gora), Splitska (*luka) itd. 2. Najveći je broj izvedenih ojkonima, pri čijoj tvorbi sudjeluju ovi najčešći sufiksi: -ac (-ovacl-evac, -inac}!-ec (-ovecl-evec, -inec): Bakarac (: Bakar), Brestovec, Humac (: Hum), Orlec, Pirovac, Rakovac, Jagnjedovec. .. rO + dj, rO + (d + d)j -ica (-ovica/-evica): Glavica (: Glava), Koprivnica, Stinice rO + dj, rO + (d + d)j -ak/-ak: Jasenak, Krnjak, Vučjak, Kamenjak rO + dj, rO + (d + d)j -ik (-nik, -anik, -enik, -ovik): Bukvik, Ilovik, Breznik, Stupnik, Uljanik, Jazvenik, Dubovik rO + dj, rO + (d + d)j -išće (-*isk-je): Ložišća, Jezerišće, Gradišće; Lanišće, Igrišće, Nedelišće rO+dj -in: Mračin, Bazin, Mraclin, Udetin rO + dj -ina (-avina): Moslavina, BOŽjakovina, Vitaljina, Vivodina rO + dj, rO + (d + d)j 220

Toponimija

[O + dj [O + dj -šćina: Plemenšćina, Zrinšćina [O + dj. Većina sufikasa pridružuje se antroponimnim osnovama u poimeničavanju i u tvorbi nomina possessiva: Petrovac, Črnomerec, Jerkovica, Vučjak, Udetin, Martinšćica, Pantovčak, Sutomišćica, Juranšćina itd. U ovu skupinu ulaze krnji pridjevni ojkonimi od apelativnih i antroponimnih osnova: Medveja, Stomorska, Konjsko, Povlja ... 3. Prefiksaini ojkonimi nastajali su univerbizacijom prijedložnih konstrukcija: (naselje) pod stranom> Podstrana, naselje za grabom> Zagreb. Takvih je ojkonima poprilično: Ozirna, Prezid, Pridraga, Primošten, Rastoke, Sustjepan, Uzdol, Prekopakra, Podsused (grad), Vrlika, Zaglav... [d + OJ; 4. Prefiksalno-sufiksalni tip tvori se modelom [d + O + dj: Završje, Uzdolje, Sativanac, Rasohatica, Sutomišćica, Podlapačje. 5. Višečlani ojkonimi djeluju kao sintagme s članom identifikacije (obično apelativ, toponim ili antroponim) i članom diferencijacije kao njezinim atributom koji nosi razlikovnu funkciju. Razvrstavamo ih na: 5.1. ojkonimne sraslice: Gologorica, Jurandvor, po modelima [D-OJ i [D-k-OJ 5.2. višečlane ojkonimne sintagme: Blatna Vas, Donji Kosinj, Stari Pazin, Sveti Ivan Zelina ... Tvorbeni su modeli [D + TJ, a u tipu Sveti Ivan Zabno [d + A + TJ i u ojkonimu Sveti Petar u Šumi [D + A + (p + TJJ. -šćak/-ščak: Graberšćak, Medveščak, Dolenšćak -šćica: Hrušćica, Predošćica, Plašćica

B. Ojkonimna skupina posrednog imenovanja s pomoću drugoga objekta (relacijski ojkonimi) čine semantički način tvorbe. Prijedlogom se određuje smještaj naselja, njegove koordinate u prostoru: Vrh Kuka, Pothume, Na Sela. Taj je tip vrlo rijedak u ojkonimiji, ali je čest u mikrotoponimiji i u imenima gradskih predjela: Nad Lipom (u Zagrebu), Put Žnjana, Iza Lože (u Splitu), Uz Giman (u Dubrovniku), Ozdad Arene/Drio l'Arena (u Puli). S relacijskim su ojkonimima u vezi opozitne tvorbe: Bakar - Bakarac, Veli i Mali Mlun, Paz i Pazin, Stara i Nova Gradiška, Bosanska i Hrvatska Kostajnica, Islam Grčki i Islam Latinski itd. Ojkonimi odapelativne tvorbe u hrvatskoj ojkonimiji zbog izrazite reljefne razvedenosti središnje Hrvatske i primorsko-otočkoga pojasa te mnogo supstratno naslijeđenih i prilagođenih imena, mnogobrojni su. Mnoga su njihova imena metaforičkoga porijekla, čime se umjesto neutralne tvorbe ističe afektivni odnos imenovatelja prema objektu imenovanja. Ojkonimi odapelativnoga porijekla imaju često u osnovi topografsku imenicu, što je posljedica razvijenijeg reljefa od onoga na sjeveru, gdje je odapelativnih ojkonima manje.

221

Uvod II hrvatsko imenoslovIje

6.5. Razvitak ojkonima

Hrvatska primorska ojkonimija dijelom je naslonjena na romanski supstrat. U njoj se odražava romansko-hrvatska jezična simbioza iz prvih stoljeća hrvatske doseobe. Tamo su hrvatska naselja najstarija, jer je naslijeđena gradnja kamenom koji je trajan. U sjevernoj ravničarskoj Hrvatskoj Hrvati su se lakše prilagodili uvjetima života koji se nisu bitno razlikovali od onih u njihovoj prapostojbini. Ondje je ojkonimija imala prirodniji razvitak kroz sav srednji vijek. S novim vijekom i turskom najezdom nastaje golemo pomicanje i preslojavanje pučanstva. To se ogleda u mijenama koje su ostavile svoj biljeg na ojkonimima, čija je starost mlađa od onih primorskih. Stari patronimni ojkonimi na -ići (-ovići/-evići, -inići) kroz sav srednji vijek singulariziraju se identificirajući tako jedinačnost lokaliteta, a ne više mnoštvo, ljudsku zajednicu: Krašić, Gospić, Unešić, Perušić, Perković, Metković ... U ponešto manjoj mjeri na sjeveru, neka naselja umjesto na -ci (-ovci/-evci, -inci) dobivaju kadšto singularne likove: Miholjac, Đurđevac, Čakovec, Markuševec. Ojkonimi na -ane ustraju u tim likovima tamo gdje se inače u mjesnim govorima zadržala tvorba etnika na -ane (u zadarskom okružju). Migracije s istoka, osobito one vlaške i mnogobrojnije individualne kojima se sele rodovi, bratstva, obitelji lutaju središnjim, gorovitim hrvatskim područjem dugo bez ustaljenih naselja i tamo gdje se nastanjuju bivaju prepoznati rodovskim i patronimnim ojkonimima u pluralnim likovima, u čijim je osnovama prepoznatljivo rodočelnikovo ime ili priimak. Ta su naselja po vremenu postanka najmlađa. Tako npr. Vlaške Moravice osnivaju doseljenici s ovim zaseocima: Tomići, Bunjevci, Nikolići, Vukelići, Dragovići, Jakšići, Međedi, Dokmanovići, Vučini­ ći, Mlinari, Komlenići, Radoševići, Tići, Vukšići, Matići, Petrovići, Carevići. Na otoku Krku (a na otocima do tada takvih imena gotovo nije bilo) naseljeni hrvatski Vlasi osnivaju u naseljima Dubašnici i Poljicama ove zaseoke: Vlašići, Stršići, Maršići, Radići, Kremenići, Zgombići, Milovčići, Oštro bradić i, Barušići, Milče­ tići, Vatančići, Zidarići, Turčići, Ljutići, Sabljići, Strilčići... Tako je bilo i drugdje. Mnoga stara imena na -ane i sva nova imena toga tipa svršavaju na -ani. Tako u tom arealu supostoje stare i nove strukture, katkad stari ojkonimi s preobličenim sufiksom na -ani, i novi ojkonimi sa starim usvojenim sufiksom na -ane. Posvojna imena s pridjevskim sufiksom -j (-ja, -je) zamiru od XlV. stoljeća, Neki pridjevski ojkonimi dobivaju imeničke deklinacije: Milna, Medveja, Baška, Ilača, Primošten. Pojavljuju se honorifikacijska imena: Bag> Karlobag, Karlovac, Ferdinandovac itd. S novim vijekom nastaju profesionalna imena: Kovači, Tkalci, Kolari i Kolesari, koji su, kako je već spomenuto, karakteristični za sjevernu Hrvatsku. U južnoj, mediteranskoj Hrvatskoj takvi ojkonimi gotovo se i nisu razvili. S XIX. stoljećem počinje jaka štokavizacija, čakavskih i kajkavskih ojkonima i ijekavizacija na svim hrvatskim narječjima, prilagođujući tako ojkonime književnojezičnoj normi. Ta rabota nije bila spontana, nego nametnuta tobožnjim je222

Topon;m;ja

C::J k~menita podnKja _

podruCja letinja(.a podruljt hrasta i kmena

_

podnKje m~tIh vma drveća

_

podrulje hrasta lužnjaka Pregled hrvatskih podru~ja istovrsnih prirodnih karakteristika i istovrsnog predajnog narodnog graditeljstva

zičnim čistunstvom . Premda je ojkonimna štokavizacija i ijekavizacija nalazila na otpor, bila je aktualna u bivšim Jugoslavijama i unijela popriličnu smutnju u hrvatsku ojkonimiju, koja je nastajala na bogatim narječnim osobitostima.

6.6. Imena gradova i njihova specifičnost Gradovi su po svojoj naravi starodrevne naseobine. Mijenjali su ustroj, oblik, namjenu. Zadržavali su položaj i ime. Hrvati su krajem Vl. stoljeća usporeno prelazili gorske masive i spuštali se u primorje pa su mnoge tečevine antike sačuvane. Ondje su se nalazili kamenom utvrdeni romanski gradovi. Hrvati se mirno naseljuju po njihovim agerima. Postupno biološkom. gospodarskom i jezičnom simbiozom prodiru u gradove i kroatiziraju ih. Uz mnoge preuzete biljege mediteranske baštine u materijalnoj i duhovnoj kulturi preuzimaju i imena: Poreč (: Parentium), Pula (: Pola), Labin (: Albona), Trsat (: Tarsatica), Krk

223

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Raspored i gustoća starih burgova do XVI. stoljeća

(: Curcum), Cres (: *Kerso), Rab (: Arba), Senj (: Senia), Nin (: Aenona), Skradin (: Scardona), Zadar (: Jader), Solin (: Salona), Trogir (: Tragura), Omiš (: Almissa), Lastovo (: Ladesta), Cavtat (: Civitate) ... U unutrašnjoj Hrvaskoj većina je gradova bila porušena i napuštena. U neposrednom zaleđu naslijeđena su stara imena: Knin (: Tnina), Sinj (: Vsinj), Trilj (: pons Tiluriu), Dicmo (: Decimu), Promina (: Promona), Moseć (: *Masentiu), Pset (: Pesenta), Duvno (: Delminiu), i u Slavoniji: Sisak (: Siscia), *Srem (: Syrmium). Ostali su gradovi u unutrašnjosti mahom s hrvatskim imenima. U Lici: Modruš, Brinje, Otočac, Udbina, sjeveroistočnije: Drežnik, Cetingrad, u nekadašnjoj banskoj Hrvatskoj: Perna, Petrinja, Toplice (= Topusko), Samobor, Zagreb, Križevci, Kalnik, Zelina ... Po Slavoniji: Požega, Stupčanica, Kamengrad, Đurđevac, Vinkovci, Vukovar, Osijek ... Ti i drugi gradovi u XIII. stoljeću imaju jak gospodarski i pravni status, dobivaju povlastice slobodnih gradova, šire svoja podgrađa, proširuju feudalne posjede, razvijaju trgovišta. 224

Toponimija

Kudikamo bi drukčija slika bila s tada građenim burgovima, koji su imali sve mogućnosti da se razviju u barokna gradska naselja, da se od kraja xv. stoljeća nije dogodila turska invazija, koja je trajala dva stoljeća. Primorski gradovi imaju dobro naseljena prigradska područja, održavaju stare prometne veze na moru i prema unutrašnjosti (P. R. Vitezović, Plorantis Croatiae saecula duo). S obzirom na postanak, građu, razmještaj i načine gradnje gradovi primorske i unutrašnje Hrvatske suprotstavljeni su po mnogim parametrima. To izražavaju i njihova imena: romanska s pokOjim venecijanskim imenom (Lumbarda, Vrgada, Korčula) na primorju, hrvatska s pokojim mađarskim likom (Varaždin, Ilok, Beli Manastir < Peel Monostor, Erdut) ili njemačkim ojkonimom (Šamac < Schanze, Trakošćan < Drachenstein) na sjeveru. 6.7. Tipovi naselja Kao što s jezičnog gledišta uočavamo različite strukture mjesnih imena, tako i u ustroju naselja nalazimo različite tipove naselja. Ona mogu biti: a) Zbijena, skupinska - većinom su po primorju, otočki i poluotočki gradići kao Poreč, Rovinj, Zadar, Trogir, Korčula, Dubrovnik, ili oni akropolskoga tipa po Istri poput Motovuna i drugih kaštelirskih naselja na vršinama. Ta su naselja građena kamenom, a neka su izdržala tisućljeća kontinuiranoga obitavanja i čuvala davno nadjenuta imena. b) Ušorena, katkad gomilasta i kvadratna, karakteristična su u istočnoj Hrvatskoj. U prigorju panonskih gora ona su raštrkana (Banovina, Kordun, srednjoslavonsko gorje). c) Raštrkana, rahla karakteristična su za Zagorje, a po gorskoj Hrvatskoj su zaselačkoga, katunskoga tipa (Bukovica, Dalmatinska zagora, Velebit, Učka, Ćićarija ...). d) Palisadna naselja i(li) gradovi optočeni jarcima su nekadašnji Wasserburgovi, poput Otočca, Kostajnice, Virovitice i drugih u svojim jezgrama. e) Sojenička naselja su se nekada gradila na prostoru Lonjskoga polja. f) Vrtna naselja su raštrkana, bez kuća u nizu, s vrtovima oko zgrade kao što su na primjer Nerezine, Osor i dr.

~

Primjeri tipova naselja (slijeva): zbijeno naselje (Hodošan i Goričan u Međimurskoj županiji); ušoreno naselje (Severin u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji); raštrkano naselje (Veternička Gora u Krapinsko-zagorskoj županiji)

225

Uvod u hrvatsko imenoslavlje

Palisadno naselje: Otočac 1689. (J. W. Valvasor, Die Ehre des Hertzogthums Krain, Ljubljana 1689)

•

( ("

d··

IKaramarci

Oči"

/

~a raga I '~". '\ ot\S\lr-

" vi \

.IA. I.··

Jurice ,j4 ....

Karama",1

·:..aĆI

Miljamći

Matići

l-

,...

..

• • Bubnjari

... ...

••Karlo,,",

A B r",". W ' " ' " JurjevIćI ~.4..'I Q6 .!.II\ ••

..!upan.

~.

•••

Anići

tl'~

Marićl .!IlL Klanci

••

:.

Brkići

•

Podt>r1jak

•

-.;: Erslani

. . Brkića stan

·losići

... .... .1.,"" . . . . .

B rJ\,M."

Kob1janl

, . Sošin;

•

~

IIBrkići Brojlnovići

•••

Marinovlćt

••

more

t o

• -" Donji

t.

Gornji Vrkićl

Kruševo: imena raspršenih zaselaka ne navode se u službenom imeniku naselja

226

Vrkići

Toponimija

g) Industrijska i turistička naselja - mnoga naselja su novijeg postanja i tipski nisu definirana. Veća seoska naselja nalazimo uglavnom u Slavoniji: Čepin, Tenja, Ivankovo, Pitomača, Gunja ... Rijetka su u Dalmatinskoj zagori (Glavice) i na otocima (Blato na Korčuli). Mala seoska naselja tipična su za gorsku Hrvatsku, Zumberak, jugozapadnu i središnju Istru, Učku i Ćićariju, Konavle i za neke otoke: Krk, Cres, Rab, Pag, Vis, Mljet... Primorski gradovi imaju dobro naseljena prigradska područja, održavaju stare prometne veze na moru i prema unutrašnjosti. Gradovi unutrašnje Hrvatske birali su razmještaje na udaljenosti 20-30 km, otprilike kao što su bile razmještene nekadašnje rimske postaje (stantiae) na cestama koje su uglavnom prolazile tim smjerovima te imale davno formirana svoja gravitacijska (i upravna) područja. 6.8. Ojkonimni atlasi

Kartografiranje ojkonimne građe po razrađenim kriterijima: jezičnom porijeklu, etiolo giji, dijelovima imenske strukture, imenski m tipovima, po razmještaju, u pojedinim razdobljima, na određenim jezičnim i narječnim područjima pokazuju ojkonimni i uopće top onomastički atlasi. Ojkonimni atlas još uvijek je pium desiderium hrvatske ojkonomastike. Za takav atlas potrebno je ustrojiti baze podataka. Valja skupiti ojkonimijsku građu, za što je potrebno imati školovane onomastičare, koji će uz sve druge relevantne podatke zabilježiti na terenu ispravan izvorni, dijalekatni i, recimo, predložiti standardni naglasak dotičnom ojkonimu i svakom drugom imenu. Već je istaknuto, hrvatska povijesna ojkonimija dobrim je dijelom zastupljena u velikom Akademijinu Rječniku. Povijesna toponomastička građa, skupljana svojevremeno za povijesni topografski atlas do kraja XVI. stoljeća, dopunjava se i u fazi je redigiranja. Tiskaju se zemljovidi tzv. jozefinskog katastra u ediciji Hrvatska na tajnim zemljovidima XVIII. i XIX. stoljeća i dosad je izišlo devet knjiga tekstovne i kartografske građe, koje pokrivaju područje Srijema i Slavonije. Redigiraju se toponimi s vojnih sekcijskih karata Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji će se, uz topografske oznake i širu ubikaciju, moći računalno pretraživati s nekoliko onomastičkih gledišta. Ta građa, uz kompletne onomastičke bibliografije, čine važne predradnje budućega hrvatskog ojkonimnog i toponimnog atlasa. 6.9. Današnji rad na hrvatskoj ojkonimiji

Posljednjih desetljeća, a osobito nakon rasapa Jugoslavije i stvaranja samostalne Republike Hrvatske potrebno je revidirati mnoge ojkonime: a) one koji su imali iste likove kao u drugim jugoslavenskim republikama, pa su dobivali svoje dodatke: Požega > Slavonska Požega > Požega; 227

Uvod u hrvatsko imenoslovije

b) mnogim ideologiziranim imenima vraćen je prvotni lik: Ploče> Kardeljevo > Ploče, Vlaške/Komorne Moravice> Srpske Moravice> Moravice; c) mnogim svetačkim imenima valja vratiti svetačko ime, ili pridjev sveti: Sveti Ivan Žabno> Žabno> Sveti Ivan Žabno, Filip-Jakov> Sveti Filip i Jakov, Vid > Sveti Vid; d) mnogim imenima vraćen je dijalekatni oblik imena: Tisno> Tijesno> Tisno; e) velik je posao u vezi s preimenovanjima ulica i drugim preimenovanjima, nekad zbog prestrukturiranja naselja: spajanja ili cijepanja određenih naselja. Ojkonimi su uključeni i u mnoga druga istraživanja, kako se to vidi u časopi­ su Folia onomastica Croatica i u knjizi Hrvatska onomastička bibliografija, koja sadržava radove do 19-75. godine i u njezinim dodacima koji se izrađuju. Literatura: Franck, D. (1932): Studien zur serbokroatischen Ortsnamenkunde, Leipzig. Frančić, Anđela (2009): "Onomastička svjedočenja o hrvatskom jeziku", u: Hrvatski jezik, 1. Srednji vijek, Croatica, Zagreb, 221-259. Lubas, Wl. (1971): Slowotworstwo poludnioslowianskich nazw miejscowych z sufiksami -ci, -ovci, -inci itp, Katowice. Rospond, St. (1937): Poludnowoslowianskie nazwy miescowe z sufiksem -*itj-, Krakov.

228

7. Urbonimija (gradska i ulična imena, urbonimi)

7.1. Povijest nastanka gradskih imena

Imena gradova stari su (katkad i stariji) od gradova koje imenuju. Gradovi su mijenjali položaj, izgled, namjenu. Rušili se i obnavljali. Te mijene odrazile su se u imenima. Na hrvatskom tlu sačuvali su neki gradovi građevne relikte ilirskih, grčkih, rimskih zdanja vidljiva do danas. Prežitke njihovih jezičnih i etnič­ kih slojeva odčitavamo u njihovim imenima sve do hrvatskih imenski h prilagodbi. Antički gradovi na primorju čuvaju svoj slijed do danas: Poreč (Parentium), Buzet (Piquentum), Pulj/Pula (Pola), Pićan (Petena), Pazin (Pisino), Osor (Apsara), Krk (Curicum), Rab (Arba), Senj (Senia), Zadar (Jadera), Karin (Corinium), Nin (Aenona), Trogir (Tragura), Vis (Issa), Omiš (Almissa), Korčula/Krkar (Corcyra) itd. dok su na tlu kontinentalne Hrvatske antički gradovi bili uglavnom uništeni: Mursa (Osijek), Cibalae (Vinkovci), Certissa (Đakovo), Marsonia (Slavonski Brod). Imenski slijed sačuvao je Sisak (antička Siscia) u središnjoj Hrvatskoj. Gradovi u unutrašnjosti Hrvatske nastaju od XII. stoljeća. Na poznatom je zemljovidu Tabula Rogeriana iz 1154. arapski geograf El Idrisi ucrtao Hrvatsku (Bilad Garvasia) i unio nekoliko njezinih gradova od Istre do Dubrovnika. Posebno je spominjao njihove urbane značajke, izgled ulica, brodovlje, trgovačko i ratno, pisao o utvrdama, lukama, o stanovnicima, trgovini itd. Ti tekstovi za ono vrijeme svjedoče o urbanom izgledu navedenih gradova. Gradove na primorju svrstavamo u ove skupine: a) gradovi s antičkom tradicijom, b) gradovi bez antičkoga građevnoga kontinuiteta, izgrađene od XII. do xv. stoljeća i e) na gradove koji su nastali oko utvrda. Posebna su skupina d) gradovi u središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj. stoljećima

A) GRADOVI SA SLIJEDOM IZ ANTIKE, MEĐU OSTALIMA, JESU: KRK je utvrđeni grad na poluotoku: Curicum (> *Kuricu > *K'brbh > *K'br'b » Krk. Hrvati svoje ime izvode od ilirskoga imena, a Romani mu nadijevaju ime Vecla (rom. *Vetla < lat. vetula "stari (grad)" s promjenom tl> kl). Pod hrvatskim

se imenom grad spominje u X.

stoljeću.

229

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Atlas koji je za normanskoga kralja na Siciliji Rogera II. godine 1154. sastavio Muhamed el Idrizi. Na zemljovid je ucrtao Bi/ad Garvasia (zemlju Hrvatsku) s primorjem, otocima i gradovima od Istre do Dubrovnika. U komentarima piše kako su gradovi utvrđeni, kakvo brodovlje posjeduju, jesu li im popločene ulice, razvijaju li pomorsku i kompnenu trgiovinu itd. Za Dubrovnik piše da je najjužniji grad u Hrvatskoj.

MOTOVUN - antička Mantona > hrvatski Motovun (s očekivanim prilagodbama on > 9 > o iromanskom sekvencijom I-ovu-I koju valja protumačiti kao supstitut za romanski dvoglasnik low/. Motovun je tipičan primjer akropolskoga tipa naselja. NIN. Naselje ilirskih Liburna zvalo se Aenona. Taj lik preko rimskoga oblika Nona (prepoznajemo: -ona> -yn'b > -in) dao je hrvatski oblik Nin. Grad Nin je jedno od prvih sjedišta starohrvatske plemenske županije, dvor hrvatskih knezova i kraljeva i sjedište hrvatskoga biskupa do X. stoljeća. POREČ

je grad na poluotoku. Rimska kolonija Parentium (> *Parent'u > *POrfrČb Pravokutni raster ulica (cardo i decumanus) s odjelitim središtema: crkvenim (oko bazilike Eufraziane iz VI. stoljeća) i municipalnim u luci.

»

Poreč.

Poreč

230

1686. iz djela J. Peetersa

Toponimija

Pula 1598. godine, rad G. Rosaccija

PULA. Grad su osnovali Rimljani 177. prije Krista i on godine 42-3l. prije Krista postaje colonia Pola. Grad se razvio na brežuljku. U njegovu su tlocrtu tri koncentrična prstena. Gornji je utvrda, u srednjem su vile, a u donjem kulturni i municipalni sadržaji, te izvan zidina do danas sačuvana veličanstvena Arena. Poprečne ulice penju se prema vrhu i danas se zovu: Uspon Konzula Istranina (Clivo S. K. Istranin), Uspon na Kaštel (Clivo al Castello), Uspon sv. Roka ... Iz I. stoljeća su Herkulova vrata (Porta Herculanea) te za Antonina vrata sa dva nadsvođena prolaza (Porta gemi na). Bazilika sv. Marije izgrađena je u IV. stoljeću na antičkoj građevini. Nakon Rimljana Pulom su vladali Ostrogoti, Bizant, Franci, Mlečani. Bila je pod Austro-Ugarskom (1797-1814) i Francuskom, 1920. pod upravom Italije sve dok nije nakon Drugog svjetskog rata ostala u sastavu Hrvatske. U okolici Pule razaznatljivi su ostatci nekadašnje rimske centurijacije. U kroatizaciji imena polazi se od lat. Polla (usporedi Pullariae insulae "Brijuni") i istriotskog *P6l'a. Kako su u hrvatskom gradovi, prema pretpostavljenoj opoziciji grad, muškoga roda i ojkonimi su dobivali muški rod. Tako je od Pol'a nastao hrvatski oblik Pul'b > Pulj nakon ranog prijelaza zatvorenog -0- /Q/ u /u/ (usp. GregQrius > Grgur, SQlenta > Sulet, BreQna > Brijun). Od imena Pulj sačuvao se do danas pridjev puljski (usp. Puljska ulica u Zagrebu). Oblik Pulj preuzeli su od Hrvata Slovenci, koji i danas tako zovu taj grad. Hrvati su se poveli za mletačkim oblikom ženskoga roda Pola/Pula, pridjev je pulski. SPLIT. Razvio se iz carske Dioklecijanove palače koja se nalazila između rimskih predija: Mrjana (: Maranum), Poišana (: Pansianum), Žnjana (: Junianum), na položaju mikrotoponima Aspalathos (rom. *spelet s alternacijom a/e: *spalatum - *spaletum >*splčt > Split; odnosno *aspaldtu > *Sp(a)liit'b >* Splet'b). Urbonimi romanskoga porijekla su: Poljud « palude); Sukošan « *santukasianu); Plo231

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Split 1584, rad A. degli Oddija

kita « placata), Trcela « turricella) i oni hrvatskoga: Lučac, Dobri, Cilko (Kuk), Meje itd. Hrvatsko osobno ime Drago spominje se u Splitu godine 999. i nosi ga obnašatelj časti tribuna. TROGIR, grad s naznakama ilirskih zdanja, rimskih nastamba i romaničkih zgrada. Slojevi kao i u njegovu imenu! Antičke su potvrde brojne. Od grčkog TpayouplOv, latinskog Trag'1,lrium, dalmatskog *Trag'uru, starohrvatskog *Trogir'b (u > y > i) do današnjeg Trogir, G. Trogira. Na zapadnom dijelu otočića potvrđen je 1249. stari hrvatski toponim Pasike "predio posječene šume" te Borak « dalmatski burgu "predgrađe"). Povjesničar I. Lučić zove ga Citta nuova, kad je u XV. stoljeću taj dio zatvoren zidinama. Pasike je od staroga dijela grada dijelio Obrov

Trogir 1573, rad S. Pinargentija

232

Toponimija

Zadar 1840, Ratni arhiv, Beč

"prokop", kako se danas zove poljana ("trg") na tom mjestu, odnosno najšira poulica između Pasika i Obrova (I. Babić). Takvih prokopa nalazimo i u drugim primorskim gradovima. U Splitu Obrov, u Zadru libne ("jaz") i paša, u Korčuli paša, u Omišu Pošal ... svi motivirani gradnjom srednjovjekovnih gradova. Na kopnu sa sjeverne strane na močvarnim plićacima bile su solane, čiji spomen čuva današnji toponim Soline. U Trogiru su u XII. stoljeću potvrđena prva hrvatska i romanska prezimena.

prečna

ZADAR je jedan od najstarijih gradova na hrvatskom dijelu Jadrana. U antič­ ko doba bila je rimska kolonija Jadra (> *Dzadra > *Dzadri1 > * Zadbr'b) - od kojega je imena hrvatski Zadar (mletački, nakon pojednostavljivanja skupa dr > r, Zara). Rani su srednjovjekovni urbonimi romanskoga i hrvatskoga porijekla. U XII. stoljeću u gradu je pretežito hrvatsko pučanstvo. Današnji urbonimi koji su motivirani srednjovjekovnim zdanjima i ličnostima: Trg sv. Stošije, Stomorica, Trg pet bunara, Bedemi zadarskih pobuna, Trg opatice Čike itd. B) HRVATSKI RANI SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI KOJI NE NASTAVLJAJU URBANI SLIJED ANTIKE: DUBROVNIK se razvio od romanskih doseljenika na hridi Labe (lau), na otokoji se zvao Ragusium. Odatle mu ime Raguza. S južne strane preko blatnoga morskog jarka Paludazzo (: lat. palude "blato") razvijalo se hrvatsko naselje Prijeko. No već 1189. (prije nasipanja jarka koji se zatim prozvao Placa, odnosno Stradun "velika ulica") oba se dijela zovu Dubrovnikom (kao u povelji Kulina bana Dubrovčanima). Iako je u XI. stoljeću potvrđeno nekoliko hrvatskih osobnih čiću

233

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Hvar 1688, rad V. Coronellija

imena u gradu, gradska urbonimija je romanska: Placa « platea), Posat (lat. fossaturn), Pile « pyle "tijesni prolaz"), Pustijerna (posterula < postera "tajna vrata") itd. Dubrovnik je jako pohrvaćen tek u xv. stoljeću, kad u njemu započinje snažno hrvatska renesansna književnost. El Idrizi 1154. navodi da je Dubrovnik najjužniji grad u Hrvatskoj. HVAR. Stari se Pharos, sa centurijacijom koja se još danas prepoznaje u Starogradskom polju, ugasio i Civitas nova (današnji Hvar) razvila se u susjedstvu na drugoj strani otoka Hvara. Intenzivniji razvitak grada prati se od XIII. stoljeća, kad je u luci podignut Arsenal (sklonište za brodove), Fontik (spremište za žito). U idućem se stoljeću podiže katedrala, a godine 1612. kazalište. Ime podgrađa Burak (tal. borgo) i lučica Mandrać (tal. rnandrachio). Na mjestu staroga Hvara (u domaćem izgovoru For) razvio se današnji Stari Grad. Urbonimi s atributom stari u pravilu su na primorju antička naselja: Argirunturn (danas Starigrad, podvelebitski), Fara (Stari Grad, hvarski), Civitas vetus (današnji Cavtat < *Cbpbtatb < Civitate, stari Epidaurus). KORČULA. Utvrđeni srednjovjekovni grad na poluotočiću. Ime je grčkoga porijekla Corcyra (> *kbrkbrb) hrvatski Krkar. Talijanki oblik Korčula došao je iz talijanskog Curzula (* korkyula < Corcyra). ŠIBENIK je hrvatski grad od svojega osnutka. Njime kralj Petar Kresimir IV. stvara protutežu bizantskim gradovima na primorju. Spominje se godine 1066. (Sibiniquo), kad kralj Kresimir uzimlje u zaštitu Čiki n samostan sv. Marije u Za-

234

Toponimija

Šibenik 1686, rad J. Peeters a

dru. U Zvonimirovoj upravi iz 1078. zove se Subenico, a u ispravi iz 1089. castrum Sibinico (Cod. dipl. I, v. Kazalo). Naseljavao se iz okolice gdje se za Rimljana isticao municipij Scardona (> hrv. Skradin). Trgovačke veze s okolicom spominje geograf Idrizi u svojem Atlasu 1154. godine. Stara gradska jezgra bila je uokolo sačuvanog kaštela sv. Mihovila. Zatim se Šibenik širio i uključivao u grad predgrađa: Varoš, Škopinac, Plisac na istoku, Crnicu na sjeverozapadu, Mandalinu na jugoistoku, zatim patrocinij Jadrtovac (: Andrija). Težački Dolac dugo je čuvao ruralni sadržaj i čakavski govor. Šibenik nema romanske urbonimije. Osnova njegovu imenu je šib-, zapravo pridjev šiben sa sufiksom -ik. Od te osnove koja je značila "šiblje" navodi se mnogo hrvatskih toponima: Šibice, Šibine, Šibovce ... te romanski toponimi Vanč « vinc! "vrbe" > Vrbno > Vrbnik) na Krku, Firule (lat. ferula "šiba") u Splitu, Brgat (lat. virga "šiba" > pridjev virgatum > Brgat, XIII. st.) u Dubrovniku. Šibenčani su sačuvali etimologiju (i etiologiju) svoga grada u izreci: Šibeniče, šibe te šibale! Vidi J. Smodlaka, Imena mesta i meštana na tlu Jugoslavije, Split 1946, 80-82. e) GRADOVI KOJI su NASTALI OKO UTVRDA Njihovi su urbonimi često bili motivirani konfiguracijom terena. Oni pripadaju tzv. akropolskom tipu gradova. KNIN. Grad iznad nekadašnjih močvarišća (palude) s tvrđavom na kojoj se naziru antički (ili predan tički) arheološki ostatci. Dva su vrha na tvrđavi: Sveti Spas i Lab (labes "litica"). Stolica hrvatskih vladara: Trpimira, Mutimira, Držislava, 235

Uvod

li

hrvatsko imenoslovIje

Knin 1695, rad P. Mortiera

Zvonimira, Svačića. Važno strateško, prometno i vjersko središte. Na Kosovu polju, uz rječicu Kosovicu, koje se prije zvalo Petrovo polje, bila je villa regalis "kraljevsko gospodarstvo". Ondje je na istočnom rubu u današnjem mjestu Biskupiji podignuta u IX. stoljeću crkva sv. Marije, koja je bila mauzolej vladarskih obitelji, i katedrala hrvatskoga biskupa. Dukljanin piše o "petih crikvah va Kosovi", što očito svjedoči o jakoj pastvi koja je te crkve polazila. Arheologija zna njihov smještaj. Neke, kao onu sv. Cecilije, istraživao je arheolog Stipe Gunjača. Od X. stoljeća na Kapitulu, poluotoku na tadašnjem močvarišću, što ga je čini­ la rijeka Butišnica (: antroponim Butišin > Butišina vas, selo> Butišnica, rijeka) između svojega korita i Krke spominje se monasterium regale, a od XIII. stoljeća crkva sv. Bartolomeja, u kojoj je apsida služila kao locus credibilis kninskoga biskupa. Ime Kninu spominje Konstantin Porfirogenet kao ~ Tv~va, koje ime S. Čače dovodi u vezu s latinskim Tininum, odnosno *Teninam. G. Holzer (Historische Grammatik des Kroatischen, lO4-lO5) prati ove supstitucije u imenu: Tinninium > *Tininji sa zamjenom kratkog /il hrvatskim poluglasom Ibl i depalatalizacijom 11 > n> *Tinin, te metatezom suglasnika tn > kn (kao u tmica > krnica, ditman > dikman, tlaka> klaka i čest toponim: *na tlo> Naklo i sl.) > Knin. RIJEKA. Grad na utoku Rečine u more. Na tom je mjestu bilo predrimsko naselje Tersatica, koje je dobilo ime od predrimskog kaštelira Trsat « *t7Jrsiitb + ika > Trsatika) na lijevom uzvišenom brijegu današnje Rečine. Ime je pohrvaćeno nakon djelovanja metateze tj. nakon X. stoljeća. Tada se lal i le! uz Iri zamjenjuju fonemima lal ili li!: *tarsata > Trsat. Za rimskoga prodora na istočni Jadran na mjestu tadašnje Tersatike razvio se rimski castrum, koji su Hrvati mnogo stoljeća zatim naselili i prozvali Reka. Grad Rijeka u autohtonom čakavskom ekavskom 236

Toponimija

Rijeka 1726, rad M. A. Weissa

dijalektu potvrdila se kasno, 1493. godine: ad flumen quae dividit Recam cum castro nostro Tersat. Urbonimija je hrvatska. D) GRADOVI u SREDIŠNJOJ I SJEVERNOJ HRVATSKOJ Mnogi su gradovi u XIII. stoljeću stekli na ovim prostorima povlastice slobodnih kraljevskih gradova: 1209. Varaždin, 1234. Virovitica (: virovita reka), 1240. Petrinja (po hidronimu Petrin(a) + -ja, vjerojatno patronimij po crkvi sv. Petra u Hrastovici), 1242. Samobor, 1242. Gradec (zagrebački), 1252. Križevci, 1257. Jastrebarsko (: jastrebari) itd. U nizinskim zaštićenim područjima nastaju: Valpovo, Osijek, Sisak, Otočac, Požega, Slavonski Brod, Vinkovci i drugi. OSIJEK. Stara Mursa. Arheološki nalazi iz neolitika. Za Rimljane je utvrđen grad, raskrižje raznih cesta: od Poetovije (Ptuja) u Syrmium (Srijemska Mitrovica); od Siscije (Sisak) preko Certisse (Đakovo) na Aquincum (Budimpešta). POsljednji se put spominje 591. godine. Ime se izvodi od indoeuropskog korijena *mursl*mrsl*mors/mars u značenju "blatište", "kaljužasto tlo koje je donosila i talo žila Drava.! U etimološkom je srodstvu s toponimima: Mura (rijeka), Mrsinj (stari grad u Krbavi), Marsonija (Slavonski Brod) i sl. Hrvati su na osječkom prostoru (po arheološkim nalazima: keramika, vrste naušnica) već u VIII. i IX. stoljeću, prije provale Mađara u Panoniju. Naselje je bilo na povišenom položaju, zapadno od stare, razorene Murse. Hrvatsko ime u mađarskom zapisu glasi Ezzek et portus, a zapisano je 1196. godine. Kao utvrđeni grad (oppidum) navodi se 1660. godine, a 1687. zapisano je ime Osseck, i već se razlikuje Gornji grad (Ober vaross) i Donji grad (Unter val

P. Anreiter (2001): "Die vorromisehen Namen Pannoniens", Archaeolingua, str. 88-92, Budimpešta.

237

Uvod

II

hrvatsko imenoslovije

Varaždin 1621, rad S. Rottera

ross). Srednjovjekovni Osijek zapremao je isti prostor kao i turski Osijek. Godine 1579. imao je oko 4000 pretežito muslimanskog pučanstva. Mađari od hrvatskih imena stvaraju Eszek, od kojega je lika njemačko ime Essek. Hrvatsko ime znači "prostor u sasječenoj šumi", "pasjeka", "obor". Osnova je *sek-, od koje su mnogi istooblični toponimi: OsiklOsek po Hrvatskoj. Izvođe­ nje od osnove *sf(k-, "sušiti", "oseka", "plitvina" manje je uvjerljivo jer se po njoj ne mogu protumačiti ikavski likovi (Lički Osik) i oni na terenima koji nisu uz vodu. Poijekavljeni oblik Osijek nametnut je krajem XIX. stoljeća. VARAŽDIN se razvio blizu antičkih Aquae Jassae (danas Varaždinske Toplice) kao jak burg opasan jarcima. Spominje se od kraja XII. stoljeća u deminutivnom mađar­ skom liku Varasd "gradac" (Cod. dipl., III, 40) s latinskim sufiksom -in(us), kojim je mađarska administracija latinizirala mnoge ojkonime. Starija urbonimija iz Xv. i XVI. stoljeća: Poklečan, Dugi konec, Dravički konec, Milčki konec (konec = "kraj", "predio"), Platea Cagovc, Brodski konec nije sačuvana u današnjim uličnim imenima. VUKOVAR. Grad na strateškom položaju utoka Vuke u Dunav. Potvrđen je već 1131. kao Valkov (= *Vlkov) i njegov je ojkonimski sadržaj - castrum. Ojkonim

Vukovar 1825, detalj bakroreza s majstorske svjedodžbe

238

Toponimija

Zagreb 1689. iz Valvasorove knjige Die Ehre des Hertzogthums Krain

Vukovo potječe od antičkog hidronima Ulka (*Ulca > *Vblka/*ValkaI*Volka > Vlka> Vuka). Od toga hidronima dobiven je sufiksom -ovo ojkonim Vukovo, od kojega je mađarski oblik Valk6 (hrv. -ovo> mađ. -6, kao hrvatski Valpovo> mađarski Valp6, Dombovo > Domb6 itd.). Godine 1332. grad dobiva mađarski ojkonim ski formant -wir za oznaku grada, pa se javljaju dvojaki likovi: Vukovo i Vukavar. Potonji mađarizirani lik Vukavar "grad na Vuki" Hrvati spojnim vokalom -0- prilagođuju po svojem obrascu: Vukovar. Grad je okrenut Dunavu. Na to upućuju stariji urbonirni: Dunavski prilaz, Velika skela, Šamac, Ribarska ulica. Lijevo od utoka Vuke razvio se Novi Vukovar, a desno uz Dunav Švapsko brdo, Gradac (= Varad) te Desna i Lijeva bara koji upozoravaju na nekadašnja močvarišta. Nalazi iz nekropola na Lijevoj bari pripadaju brončanodobnom i željeznodobnom razdoblju, koji s ostatcima slavenske bilobrdske kulture pokazuju na kontinuitet života, koji se na nalazištima Vučedola (= Vučjeg dola) protežu u prošlost do 4000 godina (podrobnije: P. Šimunović, 2002: "Ojkonirnija srednjovjekovne Vukovske župe", Folia onomastica Croatica XI, 1-41). ZAGREB. Ondje je na starijim arheološkim lokalitetima osnovana 1094. biskupija na brežuljku koji je kasnije učenim putem prozvan Kaptol (lat. capitulum> mađarski Kaptol(om) i od XlV. stoljeća Kaptol "kanonički zbor"). Na susjednom zapadnom brežuljku razvija se municipaino središte Gradec. Oba urbonima rano dolaze pod zajedničkim imenom Zagreb ("grad za bregom potoka Cirkovnika"). Najčešće se rabio latinski oblik Zagrabia i pomađareni hrvatski urbonim Zagrab (s vokalnom harmonijom čestom u pomađarenim toponimima). Od toga lika krivom dekompozicijom nastao je bio njemački oblik z(u) Agram(b). Hrvatsko ime potvrđeno je prvi put 1328. u Dubrovniku (Andrea de Sagreb, habitator Ragusii).

239

Uvod u hrvatsko imenoslavlje

Imena povijesnih gradova s etimološko-onomastičkim bilješkama Ovom popisu dodat

ćemo

još nekoliko srednjovjekovnih naselja:

a) Gradovi na primorju. Ta su naselja pripadala prethrvatskim etnijama koje su gradile kamenom te kroz dugu povijest po građevinama i imenima dočekale Hrvate, koji su od Romana primili i prilagodili njihova imena u prvim stoljeći­ ma nakon doseobe. Ona svjedoče o ranoj i dugoj biološkoj, gospodarskoj i jezič­ noj simbiozi Romana i Hrvata na tom dugom primorskom pojasu koji se tada za doseobe Hrvata protezao jugozapadnim rubom Romanije i Slavije. b) Gradovi i utvrde u unutrašnjosti današnje Hrvatske (i Bosne) na poromanjenim prostorima tafl}.ošnjih Histra, Liburna, Japoda, "pravih" Ilira nisu ostavili znatnijih tragova u današnjoj hrvatskoj ojkonimiji. Imena: Nesactium, Agrupium, Raetinium, Salviae, Aequum, Burnum, Bistue, Bigeste ... nisu našla odzvuka u hrvatskim imenima, kao što su ona rjeđa: Knin, Ozalj, Sinj, Norin, Duvno, Pset i još neka ostavila, izravno ili posredno, spomen na davnašnja imena, koja su Hrvati, primivši ih od Romana, prilagodili svojem jeziku na ondašnjem stupnju njegova razvitka. c) Gradovi i utvrde u sjevernoj Hrvatskoj. Ondje su tijekom panonskih migracija za seobe naroda, nakon propasti Rimskog Carstva, razorene urbane strukture, utvrđena središta u ravnicama na vodi i na strateški uzdignutim terenima. Građa kojom su ti gradovi bili građeni, i povijesne prilike koje su ih snašle nije izdržala. Imena Mursa, Cibalae, Certissa, Incerum, Servitium, Aquae Jassae, Andautonia itd. svjedoče o njima kao povijesnim ("mrtvim") imenima. Slijed i spomen na neke od gradova u dravsko-savskom interamniju ostavili su jedino: Siscia (> Sisak), Marsonia (posredno u rječici Mrsunji koja danas teče rubom Slavonskog Broda), Syrmium (> ""Srem, današnja Srijemska Mitrovica), i posredno Vuka (> Vukovo > Vukovar). Na temeljima srušenih i napuštenih naselja, na pogodnim položajima uz rijeke, šume, močvarišta ... Hrvati grade, kasnije nego na primorju, svoje nastambe (zemunice, sojenice, zdanja od građe koja im je bila na raspolaganju), osobito u razdoblju ranoga feudalizma i još ranije rodovske organizacije patronimska imena na -ci (-ovci/-evci, -inci) kojih je bilo nebrojeno i koja su velikim dijelom zaboravljena. S vremenom se javljaju nova žarišta života na pogodnim položajima, na raskriŽjima putova, gdje se obavlja razmjena predmeta kućnog obrta i druga razmjena dobara naturalne privrede. Tako su nastala mnoga sjevernohrvatska trgovišta, od kojih su se neka zvala po danima u tjednu, kad se u njima održavao sajam: Torčec, Središće, Četvrtkovec, Sobota, Nedelišće. Već prilično rano pravni, gospodarski, crkveni i politički status slobodnih gradova dobivaju: Varaždin (1209), Perna (1225), Vukovar (1231), Virovitica (1234), Samobor (1243), Gradac (1247), Križevci (1252), Trg (ispod Ozlja, 1329) itd. Neka od tih srednjovjekovnih naselja donosimo u izbornom popisu s kratkim povijesnim i etimološkoonomastičkim bilješkama. 240

Toponimija

Bag (Karlobag) 1652, gravura iz Ratnog arhiva u Beču

BAG (KARLOBAG)

Grad u podvelebitskom primorju. Spominje se već u antičkih pisaca kao Vegium (grč. Oveyia). Prema potvrđenu lokativu iz 1460. B'gu rekonstruira se nominativni oblik *Bbg, G. Bbga. Nakon ispadanja poluglasa u slabu položaju nastaje teško izgovorljiv skup /-bg-/ pa se uspostavlja paradigma Bag, G. Baga. Grad se tako zvao sve do kraja XIX. stoljeća. Usporedi njemu pridruženo naselje Baške Oštarije. Pripadao je plemićkim rodovima: Tugomirićima, Šubićima i Kurjakovićima. Nakon turskog paleža 1525. Bag obnavlja nadvojvoda Karlo 1579, pa se od iduće godine zove i Karlobag. To je ime prevladalo. BAŠKA

Naselje na Krku u Baškoj dragi (Vallis glagoli tica). P. Skok je ovaj ojkonim pogrešno izvodio od apelativa *b'bčbka "bačva" jer je Baška istog postanja kao i (Karlo)bag. S južne strane baščanskog zaljeva uzdiže se brdo Bag (potvrđeno u antici kao Vigi). Ondje je hrvatska utvrda Gradac i vrh Klam « Hlam < *HIm "hum"). Od pohrvaćenog imena Bag « Bbg'b) i njegova pridjevnog oblika *Bbg'b + bska nastao je toponim Baška (uvala) poput romanskog toponima Valbi'ska (= Baška draga). Apelativizirani ojkonimni pridjev: Baški (ne: Baškoj). BELl MANASTIR

Glavni grad hrvatske Baranje. Potvrđen je 1289. kao Monasterium B. Michaelis de Peel. Smatra se da je Peel prezime mađarskog plemića koji je podigao samostan. Samostan se u prošlosti nazivao Baranyamonostor (= Baranjski samostan) i Majsmonostor po posjedu obitelji Moys, koja je u XIII. stoljeću imala na svojem posjedu samostan. Hrvatsko ime oblikovalo se pučkom etimologijom zamijenivši prezime Peel hrvatskim pridjevom *bel'b. 241

Uvod ti hrvatsko imenoslovlje

BIOGRAD

Grad koji su Hrvati osnovali i dali mu svoje ime (kao i Šibeniku). Onimijska osnova bel'b "bijel, jasan, svijetao i sl." vrlo je zastupljena i u ojkonimiji (Belaj 1080, Bjelaj, Bilaj, Belej, Belgrad u Vinodolu), u antroponimiji: Bdoxpwf3arol (950, bijeli Hrvati = Bijela Hrvatska), Belotica (1080) i uzoonimiji: Bilza 1080. « hip. od Beloslav). Oko 1018. hrvatski prijestolni grad. Potvrđen za Krešimira IV. 1060: in civitate Belgrado, 1071. in Castro Belgrado. Tada snezamijenjenim jatom !el kao i Lessani (danas Lišane < *lt~S'b "šuma"). S promjenom u XIII, odnosno u XlV. stoljeću e> i, na kojemu je zadržan naglasak, a onda -l na kraju sloga prelazi u -o i nastaje oblik Bi'ograd. Obnovile su ga 1202. zadarske izbjeglice, pa se od tada nazivao i Zara Vecchia ("Stari Zadar"). BJELOVAR

Do Xv. stoljeća ne spominje se kao naselje u kraju koji je motiviran mnogim bilogorskim tekućicama: Plavnica, Klokočevac, Česmica, Stublina, Beloblaczka, Beloblatje. God. 1482. spominje se kao posjed Belowarcz (v. Heller, Comitatus Cr isiensis, 15-16). Hrvatsko ime Belovac 1673. na Glavaševoj karti u vezi stoponimom Beloblatje, odnosno Beloblacka reka, potok (*Belovecz) koji je tekao podalje od današnjeg Bjelovara. Kad je nakon Turaka izgrađena na današnjem mjestu krajiŠka utvrda nazvana je BelloViir 1666. Kao središte kraljevske oblasti neko je vrijeme nazivan Novi Varaždin, ali je ubrzo vraćeno pomađareno ime Belovar, koje se pučkom etimologijom tumačilo kao Belin grad (po kralju Beli). Budući je bio na kajkavskom području, zapisan je u ekavskom liku le > (JI, ali je potkraj XIX. stoljeća ime jekavizirano u Bjelovar. BOL

Postoje dva Bola. Rimsko naselje na Braču podno ilirske utvrde Koštilo « castellu) i šanac između Splita i Solina kOji se spominje 1056: vinea Bailo. Oba se izvode od lat. vallum "šanac", odnosno od prvotnoga hrvatskog značenja obala "opkop". Promjena ii > o iz VIII. je stoljeća. Oba su Bola služila u obrambene svrhe. Na mjestu rimskoga Bola na Braču danas je ostao hrvatski supstitut Gornja i Donja obala "nasip", što svjedoči o dobroj obrambenoj utvrdi i ranom pohrvaći­ vanju romanskoga toponima. BROD NA SAVI (SLAVONSKI BROD)

Stara panonska Marsonia. Odatle su putovi vodili prema Sisciji (Sisku) na zapadu, preko Certisse (Đakova) i Cibalije (Vinkovaca) na Mursu (Osijek), preko Syrmiuma (Srijemske Mitrovice) na Taurunum (Zemun). Marsonija je bila i ostala "ključ" za Bosnu. Ime Mapa6vla/Marsonia obilato je potvrđeno u antičkim vrelima (Anreiter, 85-86 i passim). Osnova *mars- + -on znači "kaljuža, blato" od indoeuropskog *mors/*mrs (u Panoniji murs-). Ime je do danas sačuvano u imenu potoka Mrsunja koji je nekoć optakao utvrdu, a danas teče zapadnim rubom stare Marsonije. 242

Toponimija

Hrvatsko ime Brod "gaz, prijelaz, trajectus" javlja se tek 1450. godine kao posjed, a 1556. kao castrum, kad plemići Berislavići podižu naselje Brod. Stari grad prozvao se Gornji Varoš, a Donji Varoš uza Savu nazivao se Brod. Ime je motivirano drvenom skelom kojom se prelazila Sava. Drugo mu je ime bilo Brod na Savi po čestom obrascu: Brod na Muri, Severin na Kupi. Grad je vodio tešku borbu s vodom i čestom izmjenom stanovništva. Nakon izgona Turaka 1697. gradio se po planu Nikole Sparra koji ga je nazvao Cravaten Stadt jer je i po dijalekatnim osobinama i toponimijskim potvrdama nosio hrvatski biljeg. Cx..SKA

Naselje na Pagu. Antička Cissa, kako se nazivao sav otok Pag: 1070. Kissam, 1071. insula Kesse, Kessensis communitas. Na ovom je imenu provedena vrlo rana slavenska supstitucija romanskog Iki ispred palatalnog Iii: Kissa + -bska > Cisika > Cbskba > Caska, onako kao u Kerso > Cerso> Cres, Civitas > Cbptat > Cavtat. Pojava se provodila do otprilike sredine VIII. stoljeća. Kissa (= Pag) posljednji se put spominje 1372. Od tada se zove po tadašnjem glavnom gradu insula Paghi (v. P. Šimunović, Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, 76). CAVTAT

Grčko naselje Epidauros iz III. stoljeća prije Krista. Rimska kolonija Civitas vetus. Od rom. akuzativa Civitate(m) > *Kib~tat~ hrvatskom palatalizacijom i zamjenom romanskih kratkih /il hrvatskim poluglasom nastaje Cbbbtatb > Cbptat, a vokalizacijom poluglasa u jaku položaju današnji oblici Cabtat, Cap ta tlCavta t.

Sve su te supstitucije vrlo rane, dobro doseobe.

potvrđene

i nastale ubrzo nakon hrvatske

ČABAR

Novije naselje u Gorskom kotaru. Spominje se prvi put 1642. u grobničkom urbaru P. Zrinskog. Njegov se nastanak vezuje uz početak kopanja željezne rude u XVII. stoljeću. Ime je dao rijeci Čabranki, lijevom pritoku Kupe. Nastao je od apelativa čabar < praslavenski *čbbbr1J "badanj, drveno vjedro", a onda metonimijom "kotlina, dolina". Imenski i ime nički oblici spomenute osnove nalaze se u svim slavenskim jezicima. DELNICE

Grad u Gorskom kotaru. Neki mu vide motiv u smještenosti, podijeljenosti na granici brodskog i hreljinskog dominija, drugi u imenici delavci "radnici". Priklonio bih se starom značenju "dio naslijeđene djedovine" (Bezlaj, ER l, 97). Ojkonim je prvi put spomenut 1438. kao Delnice (de Delnic). To se ime zadržalo do danas unatoč njegovu poštokavijivanju početkom XX. stoljeća u Dionice, i unatoč prilično neraspoznatljivu dijalekatnom obliku DejvanCf (zabilježio J. Lisac). Prvotni oblik nastao prije dijalekatnih promjena e> ei i do četnog -l (Del) uneslogotvorno -!:l-o Zanimljivo je spomenuti da je prvotno ime Delnica bilo Mrzlopolje, koje se nije održalo. 243

Uvod II hrvatsko imenoslovije

DUGA RESA

Naselje na rijeci Mrežnici iz XlV. stoljeća. Imenica resa (*r~sa) označuje "zemlju u blatini koja kad po njoj ideš ugiblje se pod nogom" (ARj, XIII, s. v.). Od te imenice "mokrina", "podvodno tlo" izvedene su mnogi toponimi i hidronimi u slavenskim jezicima (v. Lj. Stankovska, "Prilog kon imeto na gradot Resen", Onomastica lugoslavica, VI, 1976, 107-116). Ovaj apelativni hidronim sačuvao se na močvarištu uz rijeku Mrežnicu, dok je izvedenih toponima mnogo: Resnik (zagrebački i trogirski), Resavica, Resica, Resna, Podresnik itd. ĐAKOVO

Staro keltsko naselje Certissa. Potvrde iz antičkih vremena: Certiseii "optopredio" < indoeuropski *kert "saviti" (Anreiter, 211). Đakovo se kao hrvatsko naselje prvi put spominje 1244, a već 1252. sjedište je bosanskog biskupa. Godine 1536. osvojili su ga Turci, koji su ga 1687. spalili pri povlačenju. Počet­ kom XVIII. stoljeća počinje nov razvitak doseljavanjem stanovništva iz Hrvatske, Bosne i Bačke. U osnovi imena je imenica đak "klerik", usp. mađarski Diakowir "klerički grad". Sufiks -ovo dodan imeničkim osnovama označuje nositelja svojstva: namina attributiva kao Zrnovo « *žbrny), Sarajevo (: tur. saray "dvorac, han"), Biševo (: Bussi), Lastovo (: La(de)sta), Oborovo (: obor), Valpovo (: valpol "predstojnik gospoštije"). U mađarskom se često glasovni skup u finalnoj poziciji skraćuje: -ova/-ovo> -o: Dombo "mjesto gdje rastu dubovi", Valpo "mjesto predstojnika valpoštije", Volko (= Vukovo), "mjesto na utoku Vuke", Diako "klerički grad". čen

GOSPIĆ

Poput mnogih današnjih ojkonima na -ić i Gospić je u početku imao množinski lik Gospići. To ime nastalo je po titularu Gospe od Blagovijesti, kojoj je posvećena katedrala i župa, osnovana u XVIII. stoljeću. Lokalitet Gospić spominju turski defteri mnogo ranije (1604). U turskim je vrelima zapisano ime Gospojina, a godine 1574. mezra Gospić i u oba slučaja ime se odnosi na parcele na kojima se nalaze crkvine, a dotične zemljišne čestice pripadale su crkvenom imanju. Tako je Gospina crkva u XVI. stoljeću dala gradu patrocinijsko ime Gospići/Gospić. HLEBINE

Zupa iz 1334. god. Hrvatski toponim od praslavenske osnove *hl~b'b "blato, zemlja, močvarište". Ne valja miješati s osnovom *hlčb'b "kruh", kako to čini V. Šmilaner (Pfiručka slavanske toponomastiky, 1970, 78). Kajkavci do danas riječi iz tih osnova izgovaraju drukčije: *hl~b'b > hllib "blato" : *hlčb'b > hl~b "glava kruha". ILOK

Antičko naselje Cuccium na Dunavu (Anreiter, 57). Od ie. korijena *kel!- "zavijati, izdignuti, nadsvoditi". Ime motivirano izbočinom, izdigom na desnom bri-

244

Toponimija

Ilok 1862, gravura iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu

jegu Dunava, usp. panonski *kukka "brežuljak" + -ita "uzdignuto područje". Mađarski ojkonim Ujlak> Ilok nastao je kasnije: > Wylak > Vylak (sa redukcijom wi > !:li> i) > Ilok u značenju Novi stan (stanište) (uj "novi" + lok "stan"). KAPTOL

Na lQkalile.tu. se.la Ka\ltQl kQd PQŽ.e.'t,e. s\lQm\'R~e. se. nIl. 't,Qd\'Re. C Kaptol) bila je nadarbina, locus credibilis zbornog kaptola crkve sv. Petra (1250), kojim

je upravljao prebendar kao glavni vikar Pečuške biskupije, koja se prostirala od Cernika na zapadu do Srijema na istoku. Prije turskih osvajanja (1537) u Kaptolu su postojale dvije tvrđave (castra): Posega sent Peter i Prepostwar. One su do danas najuščuvaniji srednjovjekovni slavonski burgovi. Latinski oblik Capitulum pomađaren je kao Kaptolom. Odbacivanjem mađarskog dočetka -om nastala su hrvatska imena Kaptol (u Požegi i Zagrebu), u Kninu je Kapitul tamošnje davnašnje kninske biskupije. KARIN (GORNJI I DONJI)

Naselja na Karinskom moru. Antičke potvrde: Corinium in Liburnien, I. Lučić zapisuje Corinium, slavenski Karin. Kroatizacija išla je, po Holzeru, ovim redom: *Koriniu > *KQrin'u > *Kbrinj1J > *Kbrin, te nakon depalatalizacije n > n i vokalizacije poluglasa dobiven je današnji oblik. 245

Uvod u hrvatsko imenoslovije

KOPRIVNICA

Grad u podravskim ravnicama spominje se od 1316. magna via versus Koproncham (Cod. dipl. VIII, 425). Već 1356. dobiva status slobodnoga grada: Kapruncha civitas libera (Cod. dipl. XIII, 552). U Xv. stoljeću kao utvrđeno naselje javlja se pod mađarskim imenom Kuwar (1414), Kuwar castrum (1417), villa sub castro Kuwar, Kuwar castrum civitatis Kaproncze (1433), što je mađarska preveden ica Kamengrad (mađ. ko "kamen" + wir "grad"). Dalje se stalno pojavljuje u mađariziranom obliku hrvatskog imena. Ime je vjerojatno nastalo od poimeničenog pridjeva na -an (usporedi naselja Koprivna na susjednom Psunju i uz rijeku Osatinu u Osječkoj županiji) + -ica> Koprivnica. Takvih je imena fitonimskog porijekla vrlo mnogo u hrvatskoj toponirniji. KRBAVA

Pokrajina (Gacka, Lika i Krbava) u Lici, rijeka, polje, naselje i ilirska gradina na brdu. Na brdskoj hridi dograd ili su Hrvati nakon doseobe svoj tvrdi grad koji je postao kasnije sjedištem biskupije. Oronim Krbavu izvodimo od slavenske osnove krb-Ihrb-Igrb- "uzvisina, hrbat". Ona je prisutna i u našoj i u slavenskoj oronimiji. Neki su etimologičari njome pokušali protumačiti etnonim Hrvati (vidi S. Ondruš, 2000, Odtajne tresory slov - Chorvat a Srb, 117-127, Bratislava). Slični su toponimi u nas: Hrbatij (Hercegovina), Hrbine (Rama), Hrbošnjak te Krbat, Krbela (otoci u Kornatima), Krbljina (gora u Bosni), Krbograd (brdo), te uz Krbavu i rječicu Krbavicu i srednjovjekovno ličko naselje Gribi. Ne valja pomišljati na latinski apelativ corbis "košara", jer bi se u preuzimanju te osnove očekivala metateza likvida: corb- > *crab-, što se, međutim, nije dogodilo. KUTINA

Prvi put se spominje 1256. in Cotynnam (Cod. dipl. V, 87) i odnosi se na pritok Lonje. Rječica je prolazila mimo kasnijeg naselja Kutine. Na tamošnjim izvorištima zapisana su imena staroga korita rijeke kao Stara Kutina, jezerca Kutinec, Suha Ketina "presahlo korito potoka" itd. Kutina se od XIII. stoljeća javlja u kajkavskom obliku Kotinec, Kotonya, Kotenna sa starim stražnjim nazalom -p-, a kasnije dolaskom štokavskog pučanstva prevladao je refleks -u-o Sve to pokazuje da ovi toponimi imaju u osnovi praslavenski apelativ *kpt'b- "ugao", "okrajak", "napušteno korito", "mrtvaja"... Hidronimi se javljaju u nas i u drugim slavenskim jezicima. Izvođenje Kutine od kutinja "dunja" nije uvjerljivo (vidi E. Dickenmann, Studien zur Hydronymie des Savasystems I, 1966,205-206). Usporedi ojkonim Kutjevo. KUTJEVO

Na obroncima slavonskog sredogorja bilo je vinograda već od rimskih vremena. Tako se na obroncima Krndije (1250, Cod. dipl. IV, 333) spominje samostan Kotko, ecel. de Kotkoa. Ime potječe od praslavenske imenice *kpt'b (koji je nazal u štokavskom i čakavskom prelazio u lul do kraja X. stoljeća). Apelativ kut- značio je okrajak, ugao (usporedi istarski toponim Nugla), a u hidronimiji "mrtvi ruka246

Toponimija

Makarska 1572, rad F. Camoccia

vac", "mrtvaja". Od te osnove stvoreni su u nas i u drugim slavenskim zemljama mnogi toponimi (na ovom slavonskom području su: naselje Kuti, bara Kut, Kutina pritok Lonje, grad i rijeka Kutina, Kutno "blato blizu Osijeka" itd.). Hrvati kao da su tražili vodoplavna, močvarna zemljišta (vallis de Co tko). Prvo potvrđeno ime Kotko (za Kutjevo) skraćeni je oblik pomađarenih toponima: -ovo> -o: Dombo « Dubovo), Diako « Đakovo), Valpo « Valpovo) itd. Imena Kuttievo, Gutthyevo, Cutthyevo "selo" javljaju se tek 1660. godine. Ta nekoć cistercitska opatija, a onda isusovački samostan, podigli su vinogradarstvo i konjogojstvo na doličnu visinu, kako svjedoče do danas kutjevski konji i kutjevska vina. MAKARSKA

Grad je dobio ime po ilirskom naselju Makar koje je danas iznad Makarske, podalje od mora. Vrlo dobro potvrđen od antičkih vremena: latinski Muccurum, dalmatski *Mukru > hrvatski *M'bkor'b > *Makar > s vokalizacijom poluglasa u XIII. stoljeću: Makar. Sufiksom -bska > Makarska "luka staroga Makra", kao što je susjedna Baška Voda luka staroga Basta (Bastbska + voda), od predrimskog ojkonima Bist(on). MOLVE

Naselje u Varaždinskom dekanatu. Prvi put se spominje l366. kao posjed Molwa [Molva] (Cod. dipl. XIII, 553), a onda kasnije kao Molve. Ime je izvedeno od prasl. *molY-'bve > *molw-ica, sa značenjem osnove *mol'b- "riječni pijesak" kako 247

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Obrovac krajem XVII. stoljeća, rad V. Coroneliija

je to i u nekim drugim slavenskim hidronimijama (A. I. Ilijadi, Acta onomastica, god. 49, Prag 2008, 149-150). OBROVAC

Stari hrvatski toponim iz 918: Abrabuicio (Cod. dipl. I, 27) napisan od Romana za hrvatski Obrovac, a 1337. piše se Obrouez sa lei za poluglas lb/. Ime je izvedeno od starog hrv. termina obrov "prokop", koji je čest u urbanoj toponimiji: Obrov u Trogiru, u Splitu, Oborovo "dugoselski ojkonim na Savi" itd. OMIŠ

Predromansko ime (Oneum, etnik Onastini, Mayer, 247) danas je potvrđe­ no na nekoliko mjesta na primorju. Ovaj ojkonim na ušću Cetine (antička imena Nestos, Hippus) zabilježen je kao Almissa, Almissus. Kroatiziran rano prijelazom protoničkog la > oi, te palatalizacijom Isl u lšl ispred (i), kao u Lessium > Leš. Izostala je metateza likvid a jer je hrvatsko ime u XI. stoljeću zabilježeno u starom 10kativu na -i: in Olmisi (= u Omišu), a etnik ex Olmisanin (pluralni oblik na -jane, Omisani). Iako je III u Olmiš uglavnom nestalo (usp. balsam > basam i drugdje), ime se do danas na Braču izgovara Olmiš, gen. OlmWl. OMIŠALJ

Naselje i predrimska gradina na Krku. Pri hrvatskom naseljavanju Krka Omišalj je bio "prvi na udaru". Do danas čuva pri vrhu ime uličice Dunajec, vjerojatno nekadašnjega potoka ili to postaje za jakih kiša. Njegovo ime nije, kako se mislilo, romanskog porijekla "'ad musc(u)lu "dagnjište" (P. Skok). Ono ne bi imalo nikakva motiva za "naselje na vrhu brda". Ime Omišalj dovodim u vezu sa susjednim 248

Toponimija

Osor 1598, rad G. Rosaccija

otočićem Sv. Marko, kojim prolazi današnji Krčki most, a zvao se Almiss(u), što je predrimsko ime. Ova omišaljska Almissa deminutivni je oblik imena izveden sufiksom -ellu (koji u kasnijem veljotskom glasi -jal): *almiss(u) + -ell(u) > Omišalj, s promjenom protoničkog lal> 161 (kao Almissa> Omiš u Dalmaciji i drugdje na primorju). U prilog takvu izvođenju je današnji etnik Omišan, koji sam tamo zapisao. Usporedi na Krku Punat i Punćal (: pont(e) + -ellu), Vanč i Vančal (: *vinc(u) + -ellu "šiblje, vrbik"), Munt i Munćal (: monticellu "brežuljak") itd. OSOR

Gradić na uskoj prevlaci između Cresa i Lošinja. Brončanodobni, ilirski i rimski arheološki spomenici svjedoče o njegovoj prošlosti na tom važnom strateškom mjestu. Osorska biskupija bila je osnovana 530. godine na saboru u Saloni. Hrvati su u Osoru uskoro nakon svoje doseobe, što pokazuje vrijeme fonetskih supstitucija u imenu Osor i u osorskim toponimima (Suplatunski i dr.). Latinski polazni oblik Apsarum. Konstantin Porfirogenet sredinom X. stoljeća piše ga'D'I'apa, od kojega je oblika današnji Osor (odnosno asuar, kako sam to ime zabilježio). Promjene kratkih la! u 161 kao u Kotor « Cattarum), Mosor « Massarum) zbile su se do sredine VIII. stoljeća. Ione svjedoče o ranoj hrvatskoj prisutnosti na Cresu. Sačuvan je i opis dočeka Petra II. Orseola 998. godine u Osoru gdje su došli mnogi Romani i Hrvati iz svojih otočkih kaštela da uveličaju doček. Taj zapis posredno potvrđuje da Hrvati u X. stoljeću nisu lutalice, skupljači plodova, nego da borave u svojim kaštelima. Sa Cresa je poznata Valunska ploča iz XI. stoljeća na kojoj su oblom glagoljicom zapisana prva hrvatska osobna imena: Tčha, sin Bratohna i unuk Juna (: jun "mlad" = junak, junac; Juna je, dakle, "Mladen").

249

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Petrinja 1689. iz Valvasorove knjige Die Ehre des Hertzogthums Krain

OZALJ

Stari grad na slikovitoj hridi iznad Kupe. Pretpovijesno i rimsko arheološko nalazište s dvije starokršćanske crkve. Stari povjesničari pretpostavljaju da je na tom mjestu bila antička Asselia (> *Oz'bl'b > Ozalj). No kako tih starijih potvrda nemamo, vjerojatnije je ime nastalo od ecclesia s. Aselli (Starine JAZU, 23, 208) > Sut Osel < santu Assell(u) < sanctus Anselmus (franački vjerovjesnik u Hrvatskoj iz IX. stoljeća), tj. Anssellmus > AsselU > OZ'blb > Ozalj. Usporedi sanktorem Sutožel iz 1210. godine u okolici Splita, a ime Anselmus dolazi 1198. godine na Krku (V. Putanec, Refleksi pridjeva sanctus u onomastici obalne Hrvatske, Slovo, 13, 1963, 159). Ime OZ'bl''b vremenski odgovara vladanju Ljudevita Posavskog u tom kraju i prilagodbi patrocinijskog imena starokršćanskih crkava. PAKRAC

Staro predrimsko ime. Jedno od rijetkih imena koje su u Međurječju Save i Drave naslijedili Hrvati (usp. Sisak, Mrsunja, Vuka, Bosut, Srijem) i prilagodili ga svojemu jeziku. Ime se prvotno odnosilo na rijeku Pakru. Pakrac je bio njezin pritok (usp. UnalUnac, Don!Donec). Očito je ime bilo muškog roda: 1228. (Cod. dipl., III, 293) Pwker > *Pl1kr'b > P'bkr'b. Mađarska grafija ubacuje lul uz slogotvorno Iri kao u Hurvat (kasnije Horvath) < Hrvat. Stare potvrde za rijeku su Pwker (1228), Pukur (1229), Pukur magnum (tj. Pakra: Pakrac) itd. God. 1413. potvrđena je utvrda Pakrac: Pekrech castrum (Monumenta Hungarica Historica 1857, I, 36, 159). Otad se zapisuje kao naselje (za hidronim Pakra i slično v. ovdje u poglavlju Hidronirnija). PETRINJA

Grad na Banovini na ušću Petrinjčice u Kupu: qui influit rivu m Petrina (1201, Cod. dipl. III, 10). Povijesne potvrde pokazuju da su se današnja Petrinjčica i grad nazivali istim imenom Petrinja, odnosno Petrina. Za hercega Kolomana 250

Toponimija

Požega oko 1700. godine, Gradski muzej Požege

1240. dobila je Petrinja status slobodnoga grada: nos hospites de Petrina (1242), prope fluvium Petrina (1256). Maretić i drugi poistovjećuju oblik toponima Petrinja s osobnim imenom Petr-inja (kao Strah-inja). U hrvatskoj (i slavenskoj) onomastici nije prilično da se osobno ime pridaje gradu, rijeci bez ikakvih sufiksainih dodataka. Pretpostavljam da je ime rijeke i grada od oblika osobnog imena Petr- + -ina popridjevijeno posvojnim sufiksom -ja kao Martinja, Ivanja, Stipanja, Baranja i Petrinji susjedna Krstinja i sl. (podrobnije u E. Dickenmann, Studien zur Hydronymie des Savesystems II, 1966, Heidelberg, i u radu V. P. Šufgač, K rekonstrukcii praslavjanskogo leksičeskogo fonda: proizvodnye na *ynb, Studii z onomastiki ta etimologii, 203, Kijev, 69-89). Neki izvori navodno spominju staru crkvu sv. Petra u petrinjskom selu Hrastovici, pa bi ime Petrina (Petrinja) moglo biti patrocinijskoga postanja, po tvorbenom modelu imena Moslavina < *Moslav(ov}ina (v. I. Golec (1993): Povijest grada Petrinje, Školska knjiga, Zagreb). PLAŠKI

Jedan od rijetkih ojkonima na -ski/-ški/-čki. Zapravo je Plaški pridjev od imena Plasa "čistina u šumi", "raskrčena zemlja". Plasa ima svoj areal u kvarnerskoj zoni: Plase dio Rijeke, na Krku, 1450. u okolici Zadra: trsi u Plasi zmoračnej. lič­ ki ojkonim Plaški « Plas(a) + -ski) nastao je u XVIII. stoljeću doseljavanjem Vlaha stočara. Sufiksom -ski u muškom rodu dolazi samo na nekoliko hrvatskih ojkonima: Čunski na Lošinju, Imotski, u susjedstvu Ljubuški te Plaški, a tvoreni su imenima svojih matica: Čun, Imota, Ljubuša, Plasa. POŽEGA

Vallis aurea - "zlatna dolina". Stari Incerum na putu od Siscije do Murse. Od ta tri imena jedino je Siscia ostavila svoj trag u današnjem imenu Sisak. U druga 251

Uvod li hrvatsko imenoslovije

dva kontinuitet je bio prekinut. Nije ih imao tko predati Hrvatima i pratiti s njima dug put jezične prilagodbe. Požega se spominje krajem XI. stoljeća: Posige, nekoliko puta u XII. stoljeću: Posegna, Posege, a onda kao utvrda: Posega castrum, pa tek 1330. godine mađarizi­ rani lik Posegawar (za mnogobrojne potvrde vidi G. Heller, Comitatus Poseganensis, Serie A, Die historischen Ortsnamen von Ungarn, Miinchen 1975, 200-201). Pridjevak Slavonska dobiva za prve Jugoslavije kad u novoj državnoj tvorevini dolazi u koliziju sa (Užičkom) Požegom. Nekad sjedište komitata (varmedžije), županije, odnedavna i sjedište biskupije. Stanovnik Požege je PoŽeŽanac. Javlja se i kao prezime, uglavnom po Slavoniji. Kudikamo je čestotrriji mađarizirani prezimenski lik Požgaj (Požgajac, Požgajić, Požgan). Požgaji su rasprostranjeni kojekuda, a vuku svoje korijene iz Požege (slično kao Raguži od imena Raguze). U osnovi je ojkonima osnova žeg- (žeći, požeći, požgati i sL). Od praslavenske osnove prbg7J- toponimi su bili motivirani davnim paljenjem šuma kao način krčenja i dobivanja ugara (gar "ostatak na zgarištu". Od požeg "palež" oblikovalo se ime Požega vrlo rano i rano upućuje na način hrvatskoga gospodarenja u Slavoniji. Slični su ojkonimi: Požari (Ogulin, Virovitica), Požarine i Požarnica (Čabar), Žegar (Ogulin, Bukovica), Žeže vica (Omiš), Žeženik (Brač), Paljevine (Đakovo, Čazma), Potpalež (Ogulin), Ogorjelice, Zagarić itd. Njima pridružujemo mnoga Kurila (: kuriti "gorjeti"), Prlitor: rumunjski (vlaški) part. perf. "spaljen" < pirlit- + lat. -tori us > rum. -tor (kao u Vizi tor, Durmitor), glavni grad Češke Praha (= Praga) od prbg7J, bračke Pražnice (selo na Pražnicah), brač ka imenica supr6ška "zapretana žerava" itd. RIŽiNICE Povijesni lokalitet na granici solinskog i kliškog područja, na mjestu gdje se obronak Kozjaka spušta i čini uvalu Rupotina kojom protječe istoimeni potok zvan još i Ilijin potok, a izvire sjevernije na starokršćanskom samostanskom lokalitetu Crkvine ("ruševine crkvenih zdanja"). U Rižinicama je godine 1891. pronađen dio zabata s natpisom PRO DUCE TREPIME(RO), zapisano ime hrvatskoga kneza Trpimira (oko 845-846) na njegovoj zadužbini. Ime je slavensko od osnove rez- "obrez", "obrezano, obrađeno mjesto". Od njega, osobito negacijom ne-, nastali su mnogi toponimi: Nerez, Nerezi, Nerezine, Nerežišća itd. Na Braču nasuprot neobrađivanim Nerežišćima nalazi se brdo Režišće koje je obrađivano. I lokalitet Rižinice toga su postanja. SENJ Arheološko nalazište iz neolitika. Liburni su ga zvali Senia. Za Idrizija (1154) u njemu su Hrvati. Posjeduju ratno i trgovačko brodovlje. Kasnije za Turaka podiže se utvrda Nehaj (1558). Senj doživljava prosperitet kad je Jozefinskom cestom povezan s unutrašnjošću. Istoga je imena selo na Buzeštini u Istri. 252

Toponimija

•

Senj 1660, rad M. Stiera

SESVETE

Naselje na istočnom rubnom predgrađu Zagreba. Sesvete su nazvane po crkvi Svima svetima. U ranom kršćanstvu to je bio spomen-dan sv. Marije od mučenika (s. Maria ad martyres). Papa Grgur IV. premjestio je svetkovanje Svih svetih na dan 1. studenog. Naše Sesvete nose kajkavski oblik jer imena nastaju u mjesnom, zavičajnom idiomu. Taj dijalektalni oblik valja uvažavati i čuvati. Ime se razvilo od blagdanske imeničke složenice Vse svetih duše (Seh duš dan, kako bi rekli Nazorovi Kastavci). Da bi ime bilo upotrebno i funkcionalno, nastao je pojednostavljeni oblik Sesvete. Postoje još Sesvete Ludbreške i Sesvete Požeške. Ove zagrebačke Sesvete spominju se od XlV. stoljeća u izrazu ecclesia Omnium sanctorum (1314) i u mađarskom liku Mendzenth (1397). Tek od XVII. stoljeća javlja se oblik Sesvete. Od tada redovito: Szeszvete. Nasljedovanje naseobinskog, kultnog i sakralnog mjesta u nas je antička stečevina. Stotine mjesta po sjevernoj Hrvatskoj nazvano je po patronu crkve (vidi Josip Buturac, "Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1510. godine", Starine JAZU, 59, 1984, 43-108). posvećenoj

253

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Sisak sredinom XVII. stoljeća, bakrorez iz Ratnog arhiva u Beču

SISAK

Sjedište Sisačko-moslavačke županije. Na poluotoku što ga čine Kupa, Odra i Sava, kao izuzetno strateško mjesto, nalazio se predrimski (vjerojatno keltski) tvrdi grad Segestika, koji je razorio Oktavijan i podigao rimski grad Colonia Septimia Siscia (*Siskia). Ta *Siskia bila je 297. sjedište Panonije Savije i sjedište ranokršćanske biskupije. Za dolaska Hrvata ime Segestika bilo je zaboravljeno, i oni su čuli i svom jeziku prilagodili ime Siskia. Ono je u IX. stoljeću bilo sjedište Ljudevita Posavskog. Moglo bi se reći: ono što je Nin bio u južnoj Hrvatskoj, to je u to vrijeme bila *Siskia u sjevernoj Hrvatskoj. Godine 928. spominje se na crkvenom saboru u Splitu ecclesia Sisciana (Cod. dipl. I, 37), a biskupija je bila ponuđena Grguru Ninskom. Od oblika *SiskaIS?ski1 izvodi se hrvatski oblik *Siski1 > *Sish. Analogijom imenica na -bsh (: vosk'lJ) otvara se zatvoreni slog umetanjem poluglasa Sisf,h od kojeg lika je ime *Sisek. U tom obliku (Sisek) Slovenci su preuzeli ime od Hrvata i danas ga tako izgovaraju. Početkom XX. stoljeća poštokavljivanjem imena dobio je u nas oblik Sisak. SLUNJ

Gradina na utoku rijeke Slunjčice u Koranu. Ime je hidronimskog postanja kao i druga naselja u tom kraju bogatom vodom. O tome svjedoče širi dijelovi Slunja: Vrelo, Poloj, Kutanja (: kut "mrtvo korito", "mrtvaja"), Lapovac (: lap "vlažna zemlja", "ponor"), Rastoke, Točak (: točiti), Ponorac. 254

Toponimija

Slunj 1729, rad M. A. Weissa

Slunj je u srednjem vijeku bio frankopanski grad s tvrđavom. Potvrde utvrgrada su iz Xv. stoljeća: castra Ozaal (Ozalj) iZlwin (1435), super castris Zlwnya (= iznad grada Slunja). Vidi ARj, XV, s. v. Slunj se izvodi od indoeuropskih osnova *sleu-/*slou- "sluz", "vlaga", "slina". Ime je motivirano kvalitetom vode i sluzavim koritom i sedrastim gredama na njemu. Za nastanak imena upiremo se na ime rijeke Slunjčice, odnosno Slušnice u mjesnom govoru, koja se po Skoku (v. ER, 3, 290) izvodi ovako: slunj + -bsk + -ica > Slunjčica, a glasovnom metatezom *-nč- > *-nš- > -šn > Slušnica (kao Trebišnica < Trebinjčica : Trebinje). Vjerojatno je prvotno ime rijeke bilo *Slunja (rijeka, pa ženskog roda), tek onda Slunj (: grad, pa muški rod). U takvoj dvoimenosti rijeka dobiva deminutivni oblik. Slično je bilo i u nedalekoj Petrinji: Petrinja (rijeka) > Petrinja (grad na Petrinji), rijeka Petrinjčica. Nisu to usamljeni slučajevi. đena

SOLIN

Ovaj grad u imenu nosi biljeg kontinuiteta od predrimskog do hrvatskog vremena: Salona> Saluna > Salajinu > Soljin'b > Solin. Po rubovima toga napuštenoga grada početkom VII. stoljeća nastanjeni su Hrvati. Prekinut je dugogodišnji slijed antike, o kojoj solinske razvaline pričaju svoju povijest. Drugu, svoju povijest počinju Hrvati u susjedstvu romanskog Splita. Starohrvatski Solin niče na izbojcima nekoć staroga slavnoga grada. Hrvati na rubovima toga grada, i u samom gradu, obrađuju zemlju koju privode kulturi. Nestaje onog antičkog slijeda gradskog življenja kakav se stvarao u biološkoj, gospodarskoj i jezičnoj simbiozi u obližnjem Trogiru, Zadru, a kasnije i u Splitu. Solin je tada ruralno naselje. 255

Uvod u hrvatsko irnenoslovlje

Kontinuitet se očitovao upravo u ruralnom sadržaju, gdje se antičke ruševine navode kao biljezi i međe hrvatskih imanja. Kralj Krešimir poklanja polje u Solinu koje se locira amfiteatrom kao međom, kao orijentirom, a drugo Podmerjem (Pod mirom < murus "zid") jer se prostiralo do antičkog zida. Za česticu kod gradskih vrata kaže se da je in civitate Salone. To je grad između čijih su kuća hrvatski vrtovi. Čak se u latinskim ispravama navode hrvatske riječi koje identificiraju njive: gomilice, sten ice, stražišće, Orešje, Suhi mostac i sl. Tako su otprilike nastajala prva hrvatska prigradska i gradska naselja. Hrvatski knez je na čelu gentilne vlasti. On ima svoj dvor i dvorjane. On i njegov narod evangeliziraju se najranije upravo u agerima romanskih gradova. Uvodi se crkvena organizacija, grade samostani, uspostavlja se sud i izdaju isprave, kako je to bilo ondje za Mislava, Trpimira i Mutirnira na Stombratama (crkva sv. Marte) u Bijaćima, ali i drugdje. Obnavljaju se mnoge starokršćanske bogomolje nazivane svojim titularima: Sutožei (s. Ansellus), Sutulija (: s. Elia), Sućidar (: s. Izidor), Sućurac (: s. Georiu), Sudaneja (: s. Daniel), Sukojšan (: s. Cassianu), Sutikva (: s. Tekla), Stomorija (: s. Maria, u Kaštelima), Štafilić (: s. Feliciu) itd. U Solinu na Otoku podiže se crkva sv. Marije s hrvatskim kraljevskim grobovima i natpisima na njima (ploča kraljice Jelene). U Šupljoj crkvi papin izaslanik 1075. kruni Zvonimira za kralja Hrvata i Dalmatinaca. Odnosi s romanskim Splitom odvijaju se mirnim federatima sve intenzivnijom razmjenom dobara i ženidbama. U Splitu osobe s hrvatskim imenom u X. i XI. stoljeću zauzimaju važne društvene i crkvene položaje. Ova solinska slika pokazuje kako je stasao hrvatski narod uključujući se svojim jezikom (u liturgijskim i crkvenim spisima), svojim pismom, svojim državnim ustrojem u tadašnju (latiničku) Europu i ostao do danas njezin sastavni dio. (Po radu R. Katičića, 1992, "Pristupajući starohrvatskom Solinu", u zborniku Starohrvatski Solin, 9-12, Split). SRB

Srednjovjekovna hrvatska župa. Nelipićev tvrdi grad. Uokolo naselja su domaći Vlasi (toponimi Rmanj, Ćići), koji svjedoče kao transhumantni stočari o davnoj autohtonoj pohrvaćenoj vlaškoj populaciji. Srpski povjesničari napinju "Srpski most" od Srbije preko Bosne do Srba. Jovan Rašković za "događanja naroda" grmi s govornica: "Oduvijek smo ovdje. Ovo je naša iskonska otadžbina". I hrvatski povjesničari mislili su isto. Povjesničarka Nada Klaić pisala je kako se Ljudevit Posavski 822. godine sklonio u srpsko pleme u današnjem Srbu. M. Marković pisao je za to vrijeme o Srbima u Pounju kao o realnoj činjenici. Takva mišljenja zastupali su i filolozi. P. Skok u neprotumačljivu Porfirogenetovu toponimu Serblia u sjevernoj Grčkoj prepoznaje etnonim *Srbije koji je, navodno, preko singularnoj etnonimskog lika Srb dao toponim Srbica. Za nigdje potvrđeni singularni oblik Srb uzima ovaj lički toponim. Etnonim Srb (u singularu) potvrđen je istom u XIX. stoljeću. Srpski jezikoslovac P. Ivić nalazi tragove Srba kojekuda pa "i u 256

Toponimija

toponimu Srb u Lici, koji je, navodi on, mnogo stariji od kasnije doseljenih Srba" (P. Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1986, 17).

***

Etnonimi u Slavena imaju množinske likove: Čehi (= Češka u češkom), W~­ gri (= Mađarska u poljskom), Wlochy (= Italija u poljskom), Mleci (= Venecija u Hrvata), Bneci (isto u Slovenaca). Zemlja u zaleđu Zadra zvala se Hrvati (od Hrvat i Bnetak, Vlasi u Hrvatih itd.). Branimir godine 888. kleše svoje ime i dodaje "dux Crvatorum" (ne sa značenjem knez Hrvata, nego knez hrvatske zemlje, tj. Hrvatske). Kako u starijoj slavenskoj onirniji ne nalazimo lokaliteta kojemu bi se svjesno nadjenulo ime nederiviranim antroponimom unominativu jednine (:;t: država *Hrvat, grad *Domagoj) s funkcijom individualne, a ne kolektivne identifikacije, kao ni etnonima u jednini koji bi označavao "mnoštvo", "zbrojnost", "ljudstvo", to lički ojkonim Srb, koji nije uopće potvrđen II množini (kao ojkonim Nijemci), ne može se povezati s etnonimom Srbi, koji se pridružuje (kao i drugi: Horvati, Arbanasi, Vlahi) zemljopisnim sadržajima isključi­ vo u množinskim oblicima. Stoga je bilo očekivano da u golemoj građi Akademijina Rječnika nema potvrde za Srb, već samo Srbalj ("homo ex Servia", usporedi poznatu sliku P. Jovanovića "Seoba Srbalja"). Vuk Karadžić potvrđuje etnik Srb tek u XIX. stoljeću s ispravnim naglaskom Srb, gen. Srba (kako je i u imenu Srbija). Lički Sfb je, kao toponim, potvrđen već 1345, četiri i pol stoljeća ranije od antroponima Srb. Ličkom toponimu Srb prinosnici Arsenijević i Bogdanović zabilježili su naglasak Sfb, gen. Srba (izgovori kao Vis, Visa), a stanovnik Srba ima oblik Srbljanin. Kako je naglasak najkonzervativniji element u jeziku, i kako se najviše opire promjenama, razvidno je kako je lički toponim Sfb (Srba) drugoga porijekla od etnonima Srb (Srba, izgovori kao Cres, Cresa). Tlo srpske župe trijarskih je sedimentnih naslaga, pa voda uokolo ključa (: ključ), sopće (: sop/sopot), ponire (: ponor). Tako ondje nastaju mnogi vrutci, vrulje, jezerca, potoci kao što su Srebrnica (vjerojatno od *sreblati s izbjegnutom disimilacijom r-l > r- r), Dabašnica (od praslav. *d'bbrb "vodoplavno područje"), Unca (koji muškim rodom potvrđuje da se Una prije zvala Un, antički Oeneus). Po soptanju vode (osobito na vrelištima) nastali su mnogi hidronimni termini (i hidronimi): pivka, pištelj, pisak, sop, sopot, srk (: srkati), pa i srb (: srbati "srkati"). Glagol srba ti "srkati", "soptati" potvrđen je oblikom i hidronimnim značenjem u gotovo svim slavenskim jezicima. U vezi s njegovim hidronimnim značenjem postoji bogata stručna literatura. U nas u Vrbniku na Krku potvrđena je glagolska imenica u dijalektu: srbani (= srbanje) i srbalo za čovjeka "ki kada govori, poteže dah va se koti da serbje". Potvrđeni su u nas i mnogi hidronimi (i ojkonimi): Srbac, Srbar, Srbica itd. Posve je vjerojatno da je na tamošnjim vreli štima nastao hidronim i ojkonim Sfb s akcentom kakav imaju: sfk, sop, huh, ključ itd. 257

Uvod II hrvatsko imenoslovIje

Stari ojkonim Sfb i novooblikovani etnonim Srb pogrešno je dovesti u stvarnu etimološku vezu. STARA GRADIŠKA

Grad na obali Save, na močvarnom području hrastovih šuma, strugova i nasipa, ali na strateški važnom mjestu. Antički Servitium. U dokumentima je potvrđena vrlo rano - 1295: Alsogradisca (= Donja Gradiška) portus super Zawam (Cod. dipl. VII, 215); 1540: Gradisckye, castrum (Starine, 17, 162), Gradyscha itd. Potvrda Gradischye (castrum = utvrda) upućivala bi sufiksom -išće na tvrdi grad. Na tom imenu sufiksom -ska s promjenama na šavu osnove i sufiksa: Gradišće + -ska > *Gradićska > *Gradiška (luka, lat. portus) oČituje se kako grad (castrum) gubi na važnosti, a luka (portus) izbija u prvi plan kao jedan od ulaza u Bosnu. U XVIII. stoljeću, za Vojne granice, podiže se Nova Gradiška, pa staro Gradišće (Gradisckye castrum) dobiva atribut Stara Gradiška ("luka na Savi"). SUNJA

Pritok Save uz koji se proteglo naselje Sunja. Kao naselje spominje se 1429. Zuna villa, i kasnije 1526. kao Blynyewar od apelativa *blyhnja "poplavno područje", sačuvano u imenu sunjskog zaseoka Blinjska Greda. Poslije se stalno javlja oblikom Sunja. Etimologija imena dovodi se u vezu sa starim pridjevom sunčan: *sl'bnbn'b > sunj (proširen sa -ja> Sunja), kao ime biljke osunja (= sunovrat) "okrenut suncu" ili kao suton < *slbnbn'bton "tonjenje sunca". Oblik Sunja nastao je, dakle, od stegnute osnove sunj + ja "izložena suncu", "prisoj", Ovakve motivacije nisu rijetke i u drugim jezicima. Usporedimo mnoga njemačka imena Sonnenberg, upravo kao i kod naše Sunje: Sunjsko brdo "uzvišenje, riječna greda" i sl. TOPUSKO

Naselje i termalno lječilište na južnim padinama Topličke kose na Banovini. Ovaj toponim upućuje na starije ime Toplice, kako su se na nekoliko mjesta nazivala term alna vrela: 1249. Toplica (Jastrebarska), Toplic(z)a (Stubička), Toplychycza (Zelinska) itd. Topusko je antička putna postaja Ad Fines s arheološkim nalazima. Kao Toplice spominje se 1192. po samostanskoj crkvi sv. Marije koja je pripadala cistercitskom samostanu i čiji je portal do danas sačuvan. Tek u Xv. stoljeću spominje se popridjevIjeno ime Topozka (1465), odnosno 1574. abbatia de Topozka. Topuska (= opatija) izvedena je od iskonskog hidronima Topl(ica), odbacivanjem sufiksa -ica i dodavanjem ktetičkog sufiks a -sko: topl- + -bsk(a). Današnji oblik srednjega roda Topusko nastao je ugledanjem u ovom arealu slično tvorenih ojkonima: Kravarsko, Saborsko, Jastrebarsko, Pokupsko, Zadvorsko, Lučko, Svinjičko, Gvozdansko itd., što je s gledišta tipologije areaInih ojkonima zanimljivo. 258

Toponimija

Valpovo 1690, bakrorez iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu

VALPOVO

Naselje uz rijeku Karašicu, zapadno od Osijeka. Rimsko naselje Jovallia uz Mursu. U srednjovjekovnim dokumentima spominje se Wolpo (1332/1337), zatim Va lp o, Valpou, tj. Valpov, kako je 1397. Walpow, a onda od xv. stoljeća kao utvrda (castrum i oppidum). Poosobljeni naziv Valpot "zastupnik na vlastelinstvu", "upravitelj plemićkog imanja" posuđen je istarovisokonjemačkog waltboto, u vezi s glagolom wolten "vladati". U hrvatskom imenu Valpov(o) pomađaren je hrvatski sufiks -ov(o) mađarskim -o (usp. Djako za Đakovo, Dombo za Dombovo, Valko za Valkovo, tj. Vukovo "Vukovar" itd.). Hrvatski oblik Valpovo mađarska administracija bilježi tek u XIX. stoljeću, kad Valpovo dobiva povelju povlaštenoga kraljevskog trgovišta. VINKOVCI

Arheološki nalazi upućuju na 7000 godina kontinuiranog naselja. Municipij Cibalae. U III. stoljeću je kolonija, u IV. stoljeću biskupija. Seoba naroda uništila je staru urbanu strukturu. Ime bogato zasvjedočeno od antičkih vremena (P. Anreiter, o. c., 51-55). Od ie. *Cibalie (grč. KE<paAt/ "glava, uzvišenje, vrelo"). Naselje s lijeve strane rijeke Bosuta (: Basante sa lal> 101 i lantl> Ipl > lu/, VIII-X. stoljeće) i potoka Ervenice. Romanička crkva sv. Ilije iz llOO. na Meraji koja se u XIII-XlV. stoljeću obnavlja u gotičkom stilu. Otad se navodi crkva Zenthelye (sv. Ilija), a spominje se 1422. Winkowez, 1474. Wynkowcz. Za Turaka 1526. i 1536. naselje je opustošeno. U XVII. stoljeću navodi se kao selište Vinkovczy (pagus desertus). Neki drže da je motivirano po Vinkovu sokaku, ali je vjerojatnije po oltaru sv. Vinka u staroj Ilijinoj crkvi. Tursko je središte na hrvatskoj nekropoli iz XI-XII. stoljeća na Meraji « arap.-tur. mera> meraja "utrina, čistina"; usp. pjesmu: "Pod Tuzlom se zeleni meraja"). U XVII. stoljeću Vinkovci su središte Brodske pukovnije i kasnije generalsko središte. Uokolo Vinkovaca mnogo je hidronima: Ervenica "potok" « r'bV- "rovina", danas: Ervenička ulica), Prkos « prčk-Iprk- + -os, nasuprotno naselje preko Bosuta), Studva (: "studena"), Smogva, Spačva (: lat. spatia (?) > spač(v)a : communia spatia), Gackulja (: gat), Mostina na Gackulji, Rimski most, Banja Skela, Blata, Virci, Virovi (pritoci Spačve), Zapešče(: *pesak'b), Rastoke, Brodić (gaz), Privlaka, 259

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Virovitica 1689. iz Valvasorove knjige Die Ehre des Hertzogthums Krain

Zalušće

(: lug). U XIX. stoljeću razvija se na istočnom predgrađu pravoslavno selo Mirkovci, a na zapadnom Novo Selo (Neudorf) s njemačkom kolonistima. VIROVITICA

Do dolaska Mađara u Panoniju Virovitica je hrvatska plemenska župa na starijem arheološkom lokalitetu uz potok koji se spominje kao Virovita reka (od Turaka zove se Odženica < Odžin potok). Stupanjem Hrvatske u savez s Ugarskom počinje feudalizacija. Godine 1234. poveljom hercega Kolomana dobiva status slobodnog kraljevskog grada. U srednjem vijeku nastaje utvrda gradinskoga tipa. Od 1532. do 1684. pod vlašću je Turaka. Prvi se put spominje 1234. kao Werenche magna villa (v. Heler, Comitatus Veroecensis, 197); 1244. i dalje uobičajena je mađarska grafija Verocze (ibidem). Tek 1444. prepoznat je hrvatski oblik Wyrowythycza (civitas). Ime Virovitica dobila je, po nekima, po potoku Virovita reka, dok drugi smatraju da je tuda tekao koji od rukavaca Drave (čije je korito danas II km od Virovitice). Po virovima ("izvor", "vrtlog") u tom su kraju motivirani mnogi toponimi (Virje, Zviranjek). Praslavenski "vir?; > virovit "nemirna, vrtložasta (voda)" + -ica. :ŽUPANJA

Grad u Bosutskoj Posavini. Ondje je u srednjem vijeku bio plemićki posjed SeIna (i selo). :Županja se spominje od XVI. stoljeća kao Županje blato, Zapanablacia (1528), Supanjoblata (1709), Schupanie Blata, pa onda popridjevIjenim imenom: Županje (1780), Xuppanje (1855), Supanje i tako sve do XX. stoljeća. Ako je suditi po arheološkim nalazima (starohrvatske naušnice), ondje je hrvatska prisutnost zasvjedočena već u IX-X. stoljeću. :Župa je u hrvatskom pravnopovijesnom rječniku imala mnogo značenja: teritorij, plovanija, zemlja plodna izložena suncu ... Na Bašćanskoj ploči u XI. stoljeću 260

Toponimija

spominje se Desimir, župan Krbave. :Župani su obnašali različite upravne vlasti. U starom Zagrebu župan se zvao špan i po njemu današnji urbonim Špansko. :Županje blato na području današnje :Županje pripadalo je županu i ojkonim je tvoren starim posvojnim pridjevskim sufiksom -jb: Županj, odatle ime Županje (selo, imanje, naselje). Tek u naše vrijeme ustalio se imenski oblik :Županja. :Županja na Savi susjeda je selima Štitaru (ime po apelativu štit "nasip", kao i zagrebačko Šćitarjevo na nekadašnjoj Andautoniji), i Gradište (starije Gradišće, koje podsjeća na starija utvrđenja). Ondje je na Savi bio brod kojim se prelazilo u Usoru. U XIX. stoljeću Englezi u :Županji razvijaju drvnu industriju (u neposrednoj blizini Spačve). Po njima je :Županja posredno kolijevka hrvatskog nogometa i tenisa s kraja XIX. st01jeća. 7.2. Semantička tipologija 7.2.1. Slijed imenovanja gradskih površina Širenjem gradova, množenjem njegovih prometnica i trgova nameće se potreba bržeg i podrobnijeg snalaženja. U prošlosti su tome služili urbonimi zatečeni u gradu. U srednjovjekovnom Splitu, na primjer, godine 1000. nalazimo urbonim Sudamja (terra s. Domnii) de arena a mare usque ad montes, ali to nije ni sasvim određen položaj, ni službeno ime. Godine 1144. identificira se mjesto: locus qui slavonice cilIco nominatur, ali to nije ustaljeno ime (danas su to Kučine: cilco < klh). Godine 1397: Magna via que tendit ad Salonam (danas Veli put) ne možemo već tada smatrati urbonimom. U srednjovjekovnom Splitu mnogo je dvojnih imena: locus que slauonice dicitur Tirstenik, latine vero Calamet. Godine 1301. ime mosta glasi Ponte sicco, a davno prije (950. godine) Suqui mostoh (? = Suhi mostac) (Cod. dipl. 1, 42)., danas su to Mostine i odnose se na Dioklecijanov akvadukt. Mnogo će stoljeća proći da imena ustale oblike i postanu službena. Uzmimo primjer Karlovca koji je utemeljen 1579. i koji se planski razvijao unutar zidina utvrde. Najranije bastioni dobivaju honorifikacijska imena: Banski, Elizabetin, Josipov, Ko la rov. Tek oko sredine XVIII. stoljeća ulice se imenuju s obzirom na gradska upravna i uslužna zdanja: Generaiska, Ljekarnička, Pekarska, Magistratska, Žandarska, Samostanska, Bolnička ulica. Tako je bilo i u drugim gradovima. U imenovanju ulica grada Zagreba uočavaju se tri razdoblja: l. razdoblje u kojem se preuzimaju topografska imena, imena objekata i sl.: Goljak (= Goli vrh), Ilica (> il'b "glina", prije: Nova varoška ves), Krvavi most, Cirkovnjak (potok), Opatovina, Visoka vu lica itd. Tako je otprilike do druge polovice XVIII. stoljeća. 2. razdoblje karakterizirano je spontanim stvaranjem imena koja sve više dobivaju ustaljeni lik i službeni status: Kazališna, Kožarska, Voćarska, Nova ves, ili po ciljnom mjestu do kojih dotična ulica ide: Trnjanska (prema selu Trnje), Gračanska (prema Gračanima, posjedu Gradeca), Lašćinska (preme (V)lašći261

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ni, posjedima Vlaške vesi), Selska cesta (koja vodi do sela Horvata i Ljubljanice) ... Tako je bilo od kraja XVIII. stoljeća pa do sredine XIX. stoljeća. 3. razdoblje počinje u drugoj polovici XIX. stoljeća. Tada ulice počinju dobivati honorifikacijska imena po "znamenitim i zaslužnim" ljudima iz nacionalne povijesti. Prvo honorifikacijsko ime jest Trg bana Josipa Jelačića iz 1878. (još za njegova života), koje je bilo jednodušno prihvaćeno. Zatim su imenovane: Gundulićeva, Kukuljevićeva, Nikolićeva ulica, Strossmayerovo šetalište i Zrinski trg (poznatiji po neslužbenom imenu Zrinjevac). Početkom XX. stoljeća gradu se priključuju mnoga prigradska naselja. S njima se broj ulica i trgova povećao. Bilo je potrebno osnovati pri gradskoj upravi Odbor za imenovanje ulica i trgova (1927). Tak6 je bilo i u drugim većim gradovima. Oblikovala su se glavna načela po kojima se pristupalo imenovanju ulica i trgova: L zaslužne ličnosti koje dobivaju središnje ulice primjerene značenju i ugledu tih ljudi: Trg Nikole Šubića Zrinskog (Z), Trg sv. Krševana (Za)2 2. ugledne ličnosti svrstane po njihovim zvanjima ili djelovanju, i to u pojedinim gradskim četvrtima: a) hrvatski knezovi i kraljevi, b) znanstvenici, c) političa­ ri, d) preporoditelji, e) mecene, f) književnici, g) glazbeni i likovni umjetnici, h) crkveni dostojanstvenici 3. topografska imena zatečena na gradskom području motivirana postojećim naseljima, reljefom, biljnim i životinjskim svijetom itd. 4. ojkonimi, oronimi, hidronimi, nesonimi iz drugih hrvatskih krajeva. Takva su se načela kasnije često kršila nastajanjem drukčijih ideoloških, političkih i uopće državnih i društvenih prilika. Posebno je poglavlje radikalnih preimenovanja ojkonima i urbonima u područ­ jima koja su od 1923. do 1943 bila potpala pod Italiju, odnosno od 1861. do 1918. u krajevima koja su bila pod mađarskom upravnom vlašću. Radikalna preimenovanja zbivala su se u Hrvatskoj u objema Jugoslavijama. Tada su došli u koliziju mnogi istoliki ojkonimi, a u imenima ulica prevladavala su unitaristička shvaćanja na uštrb nacionalnih. U okupiranim krajevima za nedavnoga Domovinskoga rata (1990-1994) provodila su se također mnoga preimenovanja gradova i gradskih ulica i trgova. U hrvatskim gradovima za imena ulica i trgova iskorištavala se bogata zemljopisna nomenklatura: ulica, aleja, odvojak, ogranak, grana, cesta, put, putina, staza, prolaz prilaz klanac, brijeg, zavoj, poljana, zvijezda, dol, vas/ves, vrh, nasip, prud, kut, utrina, jazba, jazbina, gvozd, gaj, pleso, obrež, ponikva, splavnica, zdenac, strmina, vrh, jarak, jarun u Zagrebu, u Splitu još: skale, strana, riva, mul, gat, širina, uvala, škrape, varoš. U Rijeci: pristanište, vrata, korzo, draga, rebar. U Zadru: kala (Kalelarga), Joša, bedem, bunar, jazina, vrulja, prečka, brodarica, u Puli s ovima još i uspon. U Omišu, Korčuli, Bolu, Hvaru borak, burak, mandrać, u Varaždinu: platea, poljana, konec; u Osijeku: sokak, vijenac, u Iloku surduk, čar2

~okrate imena gradova: Du - Dubrovnik, K - Karlovac, O - Osijek, Pu - Pula, R - Rijeka, S - Split, S - Šibenik, Va - Varaždin, Vi - Vinkovci, Vu - Vukovar, Z - Zagreb, Za - Zadar.

262

Toponimija

šija itd. Na taj su način mnoga istolika prezimena različitih identifikacijski termin mogla uspješno funkcionirati.

7.2.2.

Semantička

ličnosti

uz

drukčiji

klasifikacija urbonima (glavne motivacijske skupine)

1. Urbonimi od vlastitih imena 1.1. Antroponimi: Stomorica (S), Babin kuk (Du), Dubravkin put (Z), Krešimi-

rova obala (Za), Miškecov prolaz (Z). 1.2. Etnici i etnonimi: Arbanaška ulica (Za), Žudioska IDu), Vlaška varoš (K). 1.3. Toponimi svih vrsta: Vukovarska, Velebitska, Unska, Lička, Lokrumska. 2. Urbonimi izvedeni od imenica 2.1. Topografske imenice: Dolac (Z), Siget (Z), Škrape (S), Jazine (Za). 2.2. Imenice za ljudsku djelatnost: Njive (S), Sajmište (O), Posat (Du), Mlinovi (Z). 2.3. Flora: Firule (S), Lovret (S), Kanajt (= cannettum, "trstik", predgrađe Punta na Krku), Dubrava (Z), Zelengaj (Z). 2.4. Fauna: Medveščak (Z), Kuniščak (Z), Vrapče (Z), Slavujevac (Z). 2.5. Profesionalni nazivi: Pekarska (Ka), Zlatarska (Du), Lončarska ves (Z), Užarska (R). 2.6. Spomenička zbivanja: Ul. 31. listopada 1944. (Z), Ulica hrvatskog proljeća (Z), Ulica križnog puta (Z), Trg žrtava fašizma (Z). 2.7. Ekspresivna imena: Sunčana ulica (O), Tri ruže (Vu), Ulica tišine i Mirogoj (Z). 2.8. Napomena. Dvočlani urbonimi motivirani su diferencirajućim članom urbonimne sintagme, i to: antroponimom: Trpimirova ulica, profeSionalnim imenom: Lončarska ves, ktetikom: Istarska ulica, odnosno pridjevima koji određuju položaj: gornji-donji, veličinu: veliki-mali, starost: Stara Vlaška : Vlaška, izgled: Strma, Kružna, Uska, Visoka ulica, cilj pružanja: Selska cesta, sastav: Kamena ulica itd. 7.3. Tvorbena struktura urbonima Struktura urbonima poklapa se s tvorbenim obrascima koje smo izložili u sljepoglavlju o mikrotoponimiji. 1. Imena koja su preuzeta kao imenice (ili toponimi) bez afiksalnih dodataka: Varoš (S), Posterula (Du), Žabice (R), Gradec (Z), Tvrđa (O). 2. U tvorbi su najčešći ovi sufiksi: -ac/-ec, s prošircima -ovac/-evac, -inac: Tomislavac (Z), Brestovac (Z), Manduševec (Z), Zrinjevac (Z), Remetinec (Z); neslužbeno Jelac (prema neslužbenom Jelačićev plac); -ica: Kajzerica, Ferenčica, Sigečica, te -šćica: Knezinšćica (Z), Frateršćica (Z), Grašćica (Z), -ija: Knežija (Z), Kustošija (Z), -ik (-nik): Hrastik (Z), Vrbik (Z), Brezik (Z), Trstenik (S), -jak: Goljak, -njak: Žitnjak (Z), Srebrnjak (Z); neslužbeno Kvaternjak (: Kvadećem

263

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ternikov trg);

-šćak/-ščak: Medveščak, Gospošćak

(Z),

-šćina: Dotoršćina,

-išće/-ište: Lanišće (Z), Staglišće (Z), Igrište itd. 3. U urbonimiji su česta pridjevna imena u sva tri roda: Dobri "četvrt u Splitu", Travno "četvrt u Zagrebu", te osobito često pridjevi u ženskom rodu: Visoka (Z, S), Bregovita (S), Uska (Za), Nova (Vu). 4. Manje su česti prefiksaini toponimi tipa Zagreb, Zabok, Podgorica, Sridsela (Bibinje), te prefiksalno-sufiksalni urbonimi: Prisavlje (Z), Obršje (Z) itd. 5. U urbonimiji su najtipičnija dvodijelna imena: a) antroponimni pridjevi na -ov/-ev, -in + urbonimni termin (ili toponim): Svačićev trg (Z), Krležin Gvozd (Z), odnosno b) imenički (ili toponimni) pridjev na -ski + urbonimni termin (ili toponim): Šumski put (Z), Zagrebačka Dubrava (Z), te e) opisni pridjev + topografski termin ili urbonim: Duga ulica (Z), Gornje Prekrižje (Z). 6. Posebna je skupina urbonima s prijedlozima ispred imenice ili imena. Takvi urbonimi nasljeduj u tradicijsko pučko imenovanje, a objekti su obično u gradskoj jezgri. Prijedlozi određuju prostorni odnos po drugom (imenovanom) objektu: Iza Lođe (S), Od Montovijerne (Du), Pod zidom (Z), Ispod Sv. Lovre (S), Na Križice (S), Na Toć (S), Pod prugom (Vi), Oko Vruje (Za), Ozad Arene/ Drio d'Arena (Pu), Mnogo je urbonima s prijedlogom put "versus" označujući ciljni smjer: Put Žnjana (S), Put Bokanjca (Za), Put Biliga (Za), Put Plokita (S), Put Tanaje (Š). Taj obrazac razlikuje se od urbonima u kojima put znači "via": Put Pod Rebar (Ri), Put iza Nove bolnice (S), Dubravkin put, Put k mlinu (Z). Prilično je urbonima s prijedlogom vrh: Vrh Visoke (S), Vrh Selina (Ri), Vrh Lučac (S). Primjećuje se tendencija da prijedložni urbonimi sve više postaju prefiksaini urbonimi tipa: Sridsela, Vrpolje, Vrlika, Sutrojica, Podsused itd. Za Dubrovnik su znakoviti urbonimi s prijedlozima za: Za Rokom (ulica iz crkve sv. Roka), Za Karmenom i drugi te osobito urbonimi s prijedlogom od: Od Andrje (= ulica koja vodi od crkve sv. Andrije), Od Babina kuka, Od Borova, Od Gaja, Od Montovijerne, Od Nuncijate, Od Puča i sl., u čemu se ogleda utjecaj romanske sintakse.

7.4. Promjene u urbonimima Svakojaki preustroji gradskih općina, česte administrativna priključivanja prigradskih naselja s već imenovanim ulicama, česte smjene država, ideologija i politički prevrati uzrokuju da se mijenjaju službeni sud i ocjena o određenim ličnostima čija su imena u honorifikacijskim urbonimima. Mijenjao se i stav o urbonimima nazvanim po stranim, a ne nacionalnim toponimnim imenima. I obrnuto. Preimenovanja su bila česta i s gledišta komunikacije (i troškova) štetna. U takvim preimenovanjima očituju se društvene, političke i ideološke prilike u kojima preimenovanja nastaju i bivaju predmetom istraživanja socijalne urbonimije.

264

8. Mikrotoponimija (anojkonimija, zemljišna imena)

8.1. Definicija, značajke, terminologija

Vlastita imena pridružena neživim, nepremjestivim i neobitavanim zemljopisnim objektima zovemo mikrotoponimima ili zemljišnim imenima. U stručnoj literaturi, nasuprot imenu naselja - ojkonimu - rabi se nazivak anojkonim. Termini nisu ustaljeni. Ta su imena motivirana osobitostima: fiziogeografskim oblicima na terenu i antropogeografskim okolnostima i objektima stvorenim ljudskom djelatnošću. Tom se osnovnom podjelom odražava "natura" dotičnoga kraja i kultura nastala ljudskom preobrazbom tla. Mikrotoponimi su najbrojnija toponimijska vrsta. I najmlađa. Često su to imena sneutrnutim apelativnim značenjem. U povijesnim vrelima, a često i na terenu, teško ih lučimo od apelativa jer su mnogi mikrotoponimi zapravo imena in statu nascendi. Tek ako su imena jednoznačno raspoznatljiva s pridruženim zemljopisnim objektima od skupine ljudi (ne manje od sela) i na određenu zemljištu (ne manjem od seoske katastarske općine), tada imena imaju status mikrotoponima. Svako vrijeme, svako zemljište i svaka ljudska skupina imaju svoju prikladnu mikrotoponimiju. Ona je drukčija u doba naseljavanja određenoga područja i nakon njegove temeljite preobrazbe izazvane ljudskom namjerom i namjenom. Različita je u ratarskim područjima, na planinskim pasištima, u lovačkim revirima, u ribarskim regijama, na riječnim de1tama, na otocima, u šumskim prostranstvima, na plodnim i na krševitim tlima, na močvarnom ili na bezvodnom zemljištu, na industrijskim, turističkim ili prigradskim predjelima, drukčija je u ravnicama Slavonije, različita u gorovitoj, krškoj i primorskoj Hrvatskoj, na njezinu teritoriju i akvatoriju, u davno doba seoskih rodovskih zajednica od one na feudalnim, velikaškim imanjima, na nekoć komasiranim socijalističkim gospodarstvima od one na gusto naseljenim ili na opustjelim predjelima, drukčiji na zapuštenim od one na aktivnim toponomastičkim regijama. Zemljišna imena definirana su dijalektom određenoga jezičnog areala. U Hrvatskoj, gdje su na mnogim područjima, u aktivnim toponomastičkim regijama dija265

Uvod II hrvatsko imenoslovije

lekatna preslojavanja bila česta i dugotrajna, a jezična prožimanja jaka, stvorena je kompleksna mikrotoponimija s obzirom na njezino jezično porijeklo i dijalektaIno "ruho". U takvim je zonama ona u velikom previranju, te predstavlja za svakoga istraživača "laboratorijski" posao u kojem se svestrano očituje društvena narav jezika. Bitno je to imati na umu, želimo li upoznati, opisati i obraditi izabrano ili zadano toponomastičko područje. 8.2. Suvremena klasifikacija II anojkonimiji Hrvatska mikrotoponimija nije se sustavno istraživala ni obrađivala. Etimologe su zanimali porijek.lo (stranih) imena ili pojedini slavenski leksički prežitak u imenima. Dijalektolozi su tragali za arhaičnim pojavama, koje su odudarale od dijalekatnih. Takva jezična arhaika na izdvojenim primjerima nije nametala potrebu klasifikacije takve ili drukčije sabrane terenske mikrotoponimije. Iz jedne već skupljene građe povijesne mikrotoponimije Petar je Skok (v. lit. na str. 284, P. Skok, 1921) u duhu svojega vremena i znanstvenoga zanimanja spomenuo klasifikaciju mikrotoponima predslavenskoga porijekla, i onih slavenskoga (hrvatskoga) i onih koji su bili rezultat simbiotskih (kontaktnih) prožimanja s turskim, mađarskim, mletačkim rumunjskim (vlaškim) i drugim jezicima. S obzirom na tvorbu, P. Skok statistički razvrstava: 1. imena adjektivnoga porijekla (Crno, Dobra, Drenova, *obZ'b > Oblik; *pust'b > Pustica) i imena supstantiviranih adjektiva (Motoružniea). 2. Imena od top onomastički h apelativa koji nose u sebi ideju lokaliteta, ili su motivirana raslinjem, životinjskim svijetom na imenovanu području. Mikrotoponime zatim razvrstava na a) one čiji su likovi potvrđeni u jednini i one s množinskim likovima, b) "složenice" s prijedlozima i prefiksima, c) imena tvorena sufiksima i d) pridjevsko-imenske složenice. Ta klasifikacija sjedinjavala je nekoliko kriterija i nije obuhvaćala mnoge bitne tipove imenskih struktura. Njegova klasifikacija nije imala sljedbenika, ni kod njega samoga. Ostala je samo pokušajem u vremenu kad su metode top onomastičkih istraživanja bile tek u povojima. Razvrstavanje građe koju sam primjenio (v. lit. na str. 284, P. Šimunović, 1972) primijenio u knjizi Toponimija otoka Brača nov je i suvremen pristup toponimijske klasifikacije zemljopisno i jezično definirane regije (otoka). Građi se pristupa kao organiziranom imenskom sustavu kOji tako strukturiran, jednoznačno identificira zemljišne objekte. Prati se mikrotoponimijsku organiziranost na terenu u povijesnom slijedu, lučeći, kako već nudi građa, nekoliko sinkronih slojeva. Uočava se na taj način rast, bogaćenje i mijene bračke toponimije. Objašnjavaju se tako okolnosti i motivi koji su dali pobude nastanku upravo tih i takvih imenskih struktura u pojedinim povijesnim razdobljima. Istražuju se jezični odnosi s obzirom na dijalekte u kojima imena žive i djeluju, uključujući i aloglotska imena koja jednako sudjeluju u identificiranju objekata dotičnoga krajolika. Objašnja266

Toponimija

vaju se i definiraju dvojni likovi koji se javljaju na granicama susjednih seoskih okruga i na granicama povijesnih razdoblja kad se djelomično mijenja pučanstvo i obnavlja prenamjena prostora. Pojavljuju se istoliki toponimi s većim radijusom poznatosti i nastaju imenske homonimne kolizije itd. Toponomastičkim metodama klasifikacije osvjetljavaju se njihovi stvarni i toponomastički sadržaji, njihovi likovi koji po sadržajnoj i tvorbenoj jasnoći tvore organizirani sustav u kojem se zrcali lokalna povijest, jezik i udio čovjekov u krajoliku u kojemu je on vjekovima djelovao i na određeni način oplemenjivao tlo i objekte na njemu. Po toj klasifikaciji zemljopisna imena razvrstavaju se u tri velike skupine: A. Imena uvjetovana u širem smislu morfologijom i sastavom tla. Ona ima ove razrede: 1. morfologija tla. a) zemljopisna nomenklatura u mikrotoponimiji s izravnim imenovanjem: D(jl, Brdo i imenske metafore s posrednim imenovanjem: Jiizik, Ražanj; b) površinska svojstva tla: Plitvl'ne, Ob(v)ršje, e) sastav i osobine tla: Črmanj, Brusnik; d) imena motivirana nazivima biljaka: Dračevac, Žukovik; e) imena motivirana nazivima životinja: Konjsko, Zmajeva spl'la; f) imena tvorena odnosima prema drugim objektima: Doči'ć pod Prismen, Molo Neriz; g) imena tvorena od drugih toponima: Za Vešči'ć, Po(d)žeženik ... 2. zemljišna imena motivirana vodom: a) vodne imenice: Ublii, Nakai, Močl'la; b) svojstva vode: Slatina, Soline; e) relacijski hidronimi: Pučl'ški doliic (: Pušišća); d) ljudski udio u vodoopskrbi: Kostirna, Studenac, Stupišće, Lokvanj ... 3. obalna toponimija (crta more-kopno): a) obalni termini: Luke, Ratiic, b) relacijska imena: Blataški doliic (: Blaca) itd. Svaka od navedenih skupina ima različite imenske tipove: imenice i imenske metafore bez afiksalnih dodataka, imena s afiksalnim dodacima, imenske sraslice, imena s prijedlozima, imenske složenice itd. B. Imena uvjetovana ljudskom djelatnošću: 1. odraz društvenih prilika: Općinski dolac i vjerskog života u mikrotoponimiji: Sutvorje ("područje oko srednjovjekovne crkvice sv. Barbare"), 2. kultura tla i njegovo iskorištavanje: Novl'ne, Ograde, Lazi, Požari~ Pasike ... 3. gospodarski i drugi objekti po kojima su imenovani predjeli: Lokve, Koštl'lo (lat. castellum), Grebl'šća, Gračišća, Crkvi'ne ... C. Antroponimi u zemljišnim imenima: Vića (: Vit-ja), Banja spi'la, Stivonje (: sv. Ivan). Pojednostavljeni prikaz takva razvrstavanja, zajedno sa strukturalnom klasifikacijom, daje naslutiti kako je takvim klasifikacijskim prožimanjima, kroz vremenske odsječke na istom prostoru, moguće točnije protumačiti etiologiju u morfologiju zemljišnih imena, te pratiti rast, mijene, nastanak i nestanak etioloških pobuda i morfoloških tipova na određenoj regiji. Na taj način jasnije se ocrtava prava i jezič­ na povijest s obzirom na odnos imena i njima pridruženih zemljopisnih objekata, organiziranost toponimijskih sustava i njihovih mijene kroz povijest, preobrazbu krajolika i jezičnih elemenata koji sudjeluju u oblikovanju dotične toponimije. 267

Uvod II hrvatsko imenoslavlje

8.3. Semantičke kategorije Mikrotoponimima se imenuju manji i manjeznačajni objekti. Nastanak određe­ ne mikrotoponimije skorašnjiji je od drugih vrsta toponima (hidronima, hodonima, ojkonima). Stoga su zemljišna imena semantički i tvorbeno jasna. Motivi identifikacije (što je?), karakterizacije (kakvo je?), deskripcije (koliko je?), lokalizacije (gdje je?), posesivnosti (čije je?), relacije (kakva je odredivost prema drugom zemljopisnom imenu?) stvaraju onaj bitniji, onomastički sadržaj kojim se dotični objekt izdvaja, individuira, jednoznačno imenuje. Postupak odabira razlikovnih onomastičkih obilježja ovisi o fiziogeografskim svojstvima, antropogeografskoj nadgradnji u krajoliku i pripadnosti objekata s obzirom na vlasnika (Borongaj) ili značajniji toponim (Viški kanal). Zemljopis;"o ime bolje od drugih vrsta čuva motive svoje pojavnosti. Prozirnost njegova značenja (leksičkog, onomastičkog) otkriva se kroz objekt imenovanja. Etiologija, etimologija i struktura toponima sadržavaju povijest imena koja je katkad važna obavijest i od bitne koristi srodnim disciplinama (geografiji, geobotanici, antropologiji, demografiji, etnologiji, arheologiji), a osobito jezikoslovIju. Zemljišna imena, osim onomastički h funkcija koje obavljaju i zbog kojih su nastala i postoje, poklada su onomastičkoga značenja koje je sadržano u obilježjima objekata kojima su dotična imena pridružena da ih jednoznačno identificiraju te imeničkog (etimološkog) i tvorbenog (strukturalnog) značenja. Po tim značenjima imena odražavaju stvarnu i jezičnu dijakroniju u prostoru. 8.4. Tvorbene kategorije i geografski razmještaj

II

anojkonimiji

Svako potpuno usredotočivanje riječi na određeni zemljopisni objekt vodi njezinoj proprijalizaciji. Tvorbeni elementi toga izričaja postaju tvorbeni dijelovi struktura po kojima dotične izričaje pOČinjemo prepoznavati kao imena. Apelativi carica (mocija prema car), ulica (neutralan oblik u značenju "gradska prometnica"), njivica (deminutiv od njiva), lijevo pleće ("pleće na lijevoj strani tijela") nije moguće sravniti u strukturalnom smislu sa zemljišnim imenima: Bistrica (ime određenu bistru, tj. brzu potoku), Tomislavac (honorifikacijsko ime planinarskom domu nazvanu u čast kralja Tomislava), Savica (ime predjelu oko isušenog korita nekadašnjega savskoga meandarskog toka), Donje pleće (ime zaravni u podnožju gore Biokove). Izbor zemljišnih imena radi jednoznačnog snalaženja u prostoru zadan je okolnostima u vezi s reljefom dotičnoga krajolika i dijalekta toga kraja. U regiji je imenskih baza kudikamo manje od mogućih zemljopisnih objekata, pa se oblikovanje imena umnožava konverzijom, afiksima, prijedložnim i adjektivnim dodatcima i sl. 8.4.1. U mikrotoponimiji prisutno je mnogo imena koja se formalno ne razlikuju od istolikih riječi. -

268

Tako nastala imena čine leksičko-semantički način tvorbe. Udotoponimijskom vremenu te su riječi bile, uglavnom, zemljopisni termini (brdo, sinokoša, vrelo) ili su postale imenske metafore (Nozdra, Vaganac, Badanj).

Toponimija

Česta su imenovanja konverzijom: a) uporaba plurala kao proprijalnog sredstva: Vrsi, Blaca Poljica ... b) uporaba kosog padeža u službi nominativa: N. sg. n. po(d)ce > N. pl. n. Poca > G. pl. n. Podaca > N. sg. f. Podaca; livak ("lijevak", metafora za uvalu) > G. sg. f. livka> likva> N. sg. f. Likva ("uvala") i sl.

Afiksalni način tvorbe. Primjeri: hum> Hum> Humi > Humac, > Humčac > Humčić, > Humka> Humine > Humajca > Mumačje > Humaško > Poda Hume > Pothume, Gornji Humac, Hom na Lastovu, Hlam u Vrbniku na Krku itd. U hrvatskoj mikrotoponimiji najzastupljeniji su ovi sufiksi: -ac (*-bCb), -ovac/-~vac, -inac. Modeli: O + dl (Gajac), O + (d + d) (Josipovac), O(+d)+ d (Plišivac). Funkcije: deminucija, posesivizacija, univerbizacija. -ača, -jača. Modeli: O + d (Smokvača), O + (d + d) (Brusovača). Funkcije: univerbizacija (Pitomača), posesivizacija (Begovača), relacijski odnos (Podlapača: Lap, Lapac). -ak (*-bh), -ak, -njak. Modeli: O + d (Vrutak), (d + O) +d (Osredak), O(+d) + d (Vilinjak). Funkcije: deminucija (Curak), univerbizacija (Prišnjak, Mišnjak, Vranjak), honorifikacija (Kvaternjak, "Kvaternikov trg"). -ica, -nica, -ovical-evica, -šćica. Modeli O + d (Dražica, Knežica), O + (d + d) (Plešivica, Telašćica), O(+d)+ d (Šegavica). Funkcije: deminucija (Pločica), posesivizacija (Kneževica), univerbizacija (Glogovnica). -ić, -čić. Modeli O + d (Artić), O (d + d) (Alančić). -ik, -nik, -ovik, -ovnik. Modeli O + d (Borik), O + (d + d) (Glogovik, Vučnik). Funkcije: univerbizacija (Travnik), posesivizacija (Dragonjik), identifikacija zemljišta (s obiljem sadržaja iskazanog imenskom osnovom: Ribnik, Zabnik, Resnik). -ina, -šćina. Modeli: O + d (Podine), O + (d + d) (Vrhovine). Funkcije: augmentativizacija (Jazbina, Lesine, Jezerine), univerbizacija (Hrašćina), pripadanje (Sudovščina : Sudovec), posesivizacija (Vitaljina, Vukovina, Banovina), identifikacija zemljišta (s ostatcima sadržaja iskazanog u imeničkoj osnovi: Crkvina, Gradina, Grebine). -išće. Modeli O + d (Grahorišće), O(+d)+ d (Lukovišće). Funkcije: identifikacija zemljišta (s obiljem sadržaja iskazano imeničkom osnovom: Ložišće, Blatišće, Kališće, odnosno s obiljem kulturnih ostataka: Gradišće, Grebišće), posesivizacija (Martinišće, Turčišće) i univerbizacija. Ostali su sufiksi slabije zastupljeni: -je (Graberje, Jakovlje), -ava (Berava), -ija (Banija, Ćićarija), -alj (Sapaij), -eš (Goleš), -uša (Biluša, Petruša), -aji-aja (Bilaj! Suhaja, Krivaja), -anj (Prahanj) itd.

-

8.4.2. U mikrotoponimiji su vrlo zastupljena pridjevna imena. Pridjevi u mikrotoponimu izražavaju svojstva sadržana u anojkonimnoj osnovi. Pojavljuju se l

Tumač

pokrata: a - apelativ: d - afiksalni dodatak: D prijedlog: 0 - izostavljeni dodatak.

leksički

dodatak: O - ojkonimna osnova: p -

269

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

kao

eliptični,

krnji neizvedeni (Gola, Dobra) i izvedeni (Maslinova). Takva elippridjevna imena prilično su česta. -0: Duga, Crno; -n (-bn-): Rogozna, Ravan/Raven, -en: Trstena, Prutna; -j-: Primišije, Živogošće, Banj, Kneža, Ivanja, Županja; -ov/-ev,-in dodani također antroponimnoj osnovi: Osibova, Jurjevo, Hudetin sa značenjem pripadnosti i apelativnim (vrlo često fitonimnim) osnovama sa značenjem "mjesto s obiljem čega": Bršćanovac, Orio va, Zeče vo; -ski - dodan antroponimima, etnonimima i apelativima koji su poosobljeni: Jurjevsko, Vlaška, i izražavaju kolektivnu (a ne osobnu) posesivnost, a dodan toponimnim osnovama izražava relacijski odnos: Baška (: Bag), Bašćansko (: Bast), Stomorska (: crkva Sv. Marije). Toponimizirani pridjevi izvedeni su često ovim obrascem O + d + 0 i zapravo su krnja dvočlana imena u kojima se gubi identifikacijski član, koji je obično zemljopisni termin. Pridjevi kao postojani članovi diferencijacije u imenskoj sintagmi preuzimaju ne samo funkciju zemljišnoga imena već često i oblike ispuštena apelativa: u luci Milni (ne: Milnoj), prema uvali Baški (ne: Baškoj), pred Burnjim Primoštenom (ne: Primoštenim) itd. tična

8.4.3. PrejiksaIna tvorba: U zemljišnim imenima prefiksi određuju prostorni odnos jednog objekta prema drugom (Vrpolje), ali mogu biti srašteni s apelativom u dotoponimskom vremenu (Pasika, Prodol). Tada prefiks nema proprijaInu funkciju. U mikrotoponimiji najčešći su ovi prefiksi: među/meju/meu (Međugor­ je, Meučeije), na- (Nagorinac), o-/ob- (Obršje), pod- (Podžeženik), pri- (Pribočje), preko- (Prekopakra), pri- (Pridol), raz- (Rasohatica), uz- (Uzdoije), u- (Uskopije), vr(h)-(Vrlika), za (Zaboj).

Navedeni primjeri potvrđuju prilično čestu prejiksalno-sujiksalnu tvorbu koja se zbiva po obrascu d + O + d (Nerezine), odnosno po obrascu d + (O + d) + d (Rasohatica). 8.4.4. U mikrotoponimiji su česte stare sraslice: a) pridjevske: Samograd, Trolokve, Samotvorac, Svetojančica, Banjdvor, Vučedol « Vučji dol) itd., b) imperativne: Dušikrava, Kohivrate (danas Konjevrate), Močiguzica itd. te mnogo aloglotskih: Mutokit (lat. *monte acutu) odnosno domaćih, katkad lascivnih, poput Kurozeba za imena visokih gorskih vrhova. 8.4.5. Dvodijelne toponimijske sintagme u mikrotoponimiji su vrlo česte, i to: a) pridjev + 0: [D + (O)], Tusti Rat; b) pridjev + imenica (D + O): Donje Čelo; e) broj + imenica (O + O): Tri Sestrice; cl) imenica + imenica [O + (O + d)]: Marija Pomoćnica; e) pridjev + pridjev (O + O): Mala Visoka; f) prijedlog + toponimijska sintagma [p + (D + O)]: Za Ošti humac itd. Već smo naglasili da su zemljišna imena katkad neustaljenih oblika, pa tako i imenske sintagme. Imenske sintagme unutar manjih skupina razdružuju katkad dijelove ostajući samo na članu diferencijacije. Takva preobličena imena čuvaju svoje etiološke pobude i semantič­ ko značenje. Sa sinkronijskoga gledišta trebalo bi u mikrotoponimiji proučavati i strukturiranost značenja.

270

Toponimija

Mikrotoponimi pomažu orijentaciji u prostoru. Oni doista poput orijentira identifikaciju, i to izravno, najčešće spomoću zemljopisnim terminima i topografsko-toponomastičkim apelativima: Brdo (je brdo), Dol, Vrilo, Vruja, Brvno i sl. i posredno, najčešće spomoću metafora: Glava ("uzvisina zaobljena vrha poput glave"), Rebro, Nozdra ("uvala s dvjema lučicama poput nozdrva"), Hrbat ... U zemljopisnih termina i "topografskih" imenica prisutna je i razumljiva objektivna, iskustvena konotacija, a u toponomastičkih metafora motiviranost je slučajna, časovita, angaŽirana poticaja i afektivna. Ona brže gubi leksičko znače­ nje, sljubljuje se pridruženom objektu imenovanja. S obzirom na gubitak leksičkog značenja manje je leksičkoznačenjski obavijesna, ali je onomastički svrhovitija. Mikrotoponimi kOjima je u osnovi zemljopisni nazivak (termin) ili druga jasna "topografska" imenica nose leksičko deskriptivno ili koje drugo značenje (Dugopolje, Peščenica, Bruskin, Mokro. ..). Mikrotoponimi koji su određeni položajem obično uz imenicu imaju razlikovni atribut (Gornji - Donji, Desni - Lijevi) ili prefiks (Vrpoje, Obršje, Međugor­ je, Ogorje), ili prijedlog (Pod zidom, Nad lipom) itd. Mikrotoponimi su najčešće određeni vlasnikom, pa je u njihovu sastavu antroponim ili poosobljena imenica jake individualizacije (Borongaj, Kajzerica, Knežija, Kustošija itd.). Valja također spomenuti da se u mikrotoponimiji čuvaju stari oblici i stara značenja kao leksički prežitci: Zatilje (a. 1080: *tylh "stražnji dio glave", usporedi: zatiljak), Sidraga (a. 1060, "kotlina, convallis"), Sfb "sopot" itd. Mnoga zemljišna imena sa čakavskim, kajkavskim i zapadnoštokavskim narječnim obilježjima nalaze se izvan današnjega pružanja tih narječja. Migracije novo štokavskih štakavskih dijalekata od XVI. do XVIII. stoljeća preslojile su velik dio starijih hrvatskih narječja, pa se na mnogim terenima hrvatskih narječja isprepleću starija autohtona i mlađa nadošla mikrotoponimija. Neka dijalekatna obilježja imenskih osnova upućuju na posebne areale: Veli/Velji/Veliki; KallBlatina/Čret/Moča/Bli­ nja ("blato"), Gvozd/LozalDrežnik/Hust/Hvostno/Kneja/Gora ("šuma"). Često glasovne osobine u imenima odaju njihov razmještaj i njihovu starost: glasovni skup čr-/cr- Črmanj/Crvenica "vrsta ciglaste zemlje", sudbina IV: Vučjak/Volkovo/Voč­ je, Humine/Homačje, Po Iza lica itd., refleksi nekadašnjih nazalnih samoglasnika lt;, Q/: Jezik/Jazik (imena rtova), Sutivav/Sativanac, Sočerga (*santukiriaku), refleksi staroga jata lei sa sintopijskim razmještajem "jatovskih" imena i s rijetkim isključivo toponimijskim potvrdama: Cista Provo (= *cesta Prhovo), Brizna (= *Brezna), sudbina fonema Ih/: Suhaja/Suvaja, Mahala/MiHa, te osobito česti sufiksalni oblični pokazatelji u mikrotoponimiji: -ac!-ec,-iik/-ek, -ak/-ak, -ić/-ič, -išće/-ište, -aj/-ej « *bj-), -šćak/-štak, -šćina/-ština, -šćica/-štica itd. koji upozoravaju na povijesnu pojavnost i prostorni razmještaj. Zemljišna imena iskazuju se, dakle, kao živa dijakronija s prostornoga i s vremenskoga gledišta. omogućuju

271

Uvod II hrvatsko imenoslovije

8.5. Regionalne i dijalekatne značajke u mikrotoponimiji Zemljišna imena nose regionalne (zemljopisne, etnografske i druge) značajke i dijalekatna obilježja. Ona nas uvode u povijest vlastita jezika, a (osobito u kontaktnim zonama) i u poliglotska prožimanja. Mikrotoponimni idijalekatni areali najčešće se ne podudaraju. Zemljopisno ime pridruženo zemljopisnom objektu, koji postaje njegovim onomastičkim sadržajem, u uporabnoj funkciji potiskuje, ali ne napušta sasvim leksičko značenje, balzamira lik i ostaje povijesnim i jezičnim svjedokom toga mjesta. Već smo spominjali veli mnel koji je u srednjovjekovnoj Istri označavao "hrastik" (Quercus), i to isto kao mei, na drugom području (Meli), kao cer (Cerovje) na tretem, kao grm, na četvrtom, kao dub (Dubac, Suhi dub) na petom, kao hrast (Hrastovje) po svoj Istri gdje se je naselilo novonadošio pučan­ stvo od XVI. stoljeća. Njihov današnji fitonimski raspored upućuje na unutrašnju i vanjsku istarsku kolonizaciju. Iskazuju se ta imena kao živa arheologija. Njima u toponimijskom i dijalekatnom arealu otkrivamo arhaiku i(li) onomastičke inovacije. One su u izoliranim, gorskim krajevima veće nego u ravnicama aktivnih toponimijskih regija, na dijalekatnim rubovima prepoznatljivije nego u jezičnoj jezgri. Zemljišno ime oblikovalo se u zavičajnom govoru, svojom sljubljenošću uz nepremjestivi zemljopisni sadržaj postaje povijesnim svjedokom jezičnih protega, kamen graničnik, orijentir i pokazatelj jezičnih i migracijskih mijena u plimi i u oseki ljudskog življenja na određenom području. 8.6. Promjene i standardizacija imena Standardizacija zemljišnih imena dug je i mučan posao. Vojne karte i administracijska samovolja unijele su velik nered u hrvatsku mikrotoponimiju te se oče­ kuje sređivanje i kompjuterizacija katastarskih knjiga. Tada će valjati pristupiti organiziranom poslu utvrđivanja imenskih likova vodeći računa o njihovoj dijalekatnoj podlozi i stvaranju kompletnih baza zemljišnih imena pri katastrima, geografskim i, osobito, jezičnim institutima. 8.7. Današnja proučavanja i zaključci Terenska istraživanja usmjerena su na aktivne toponimijske zone, gdje su jemijene brze, a imena dobro i gusto potvrđena. Pokušalo se interdisciplinarnim istraživanjima. Ona su dobra, ali su skupa i spora. U prostranim dijelovima zemlje, osobito gorske Hrvatske, mnogi su predjeli opustjeli, pogotovu nakon Domovinskoga rata (1991-1995). U opustjelom kraju i mikrotoponimi ne nalaze razloge svojega opstanka. Bez pučanstva sve više svrću u mijenu i zaborav. Tim predjelima valjat će posvetiti posebnu pozornost. U eri cestogradnje, gradnje naftovoda, plinovoda, industrijskih postrojenja, kanala za navodnjavanje i sl. područ­ ja mijenjaju svoje namjene, a zemljišna imena prepuštaju se zaboravu. Sve više se istražuju (zajedno s arheolozima) takva područja. S razvitkom turizma zatiru se zične

272

Toponimija

stara zemljišna imena a nadiru moderna, kvazikomercijalna. Otočić Zečevo prozvan je Otokom života, otočić Govanj postaje Otokom ljubavi, uvala Grabova dobiva ime Uvala Scott, Veli rat postaje Zlatni rat itd. Širenjem gradskih područja nastoji se spasiti zemljišna imena i uključiti ih u imena ulica, trgova i gradskih predjela. Mnogo je više poslova od poslenika i od drugih, u prvom redu novča­ nih mogućnosti. 8.8. Struktura anojkonima u regiji (Ogledno istraživanje na građi srednjodalmatinskih otoka)

U svakom se zna~ajnijem zemljopisnom arealu nalazi kudikamo više objekata nego što je u dijalektu toga areala imena kojima se objekti imenuju. Međutim ograničenim brojem leksema i tvorbenih elemenata može se tvoriti neograničen broj imena. Takvo nastajanje imena nazivamo onomastičkom tvorborn. U tvorbi razlikujemo imena koja nastaju slaganjem novih riječi uz toponomastičke osnove: Dragovoda, Trolokve, Divoselo, Dobropoljana i imena koja nastaju kada se osnovi dodaju tvorbeni formanti: Dračevica, Zastražišće, Lugari. Oba načina organiziranja tvorbenog inventara podliježu ograničenjima ovisno o jezičnim mogućnostima, teritoriju i o vremenskom razdoblju koje istražujemo. Strukturiranje imena za obavljanje onomastičke funkcije ovisno je o leksičkom izboru i tvorbenim elementima koji međusobno dolaze u odnos. Utvrđivanjem leksičkih i tvorbenih morfema te njihova ponašanja dobivamo zakonitosti koje vrijede u tom dijalektu, za to vrijeme i na tom prostoru. Udruživanje tvorbenih morfema nije kao u apelativa gdje se oni utapaju u riječ koja time dobiva fonetski izgled i semantičku vrijednost nove riječi. U imenu su tvorbeni morfemi, pod uvjetom da je riječ o suvremenoj tvorbi, za koju ne mogu biti mjerilo starija razdoblja, pridruženi ne zbog cjelovitosti sadržaja riječi, već zbog diferencijacije, razlikovanja objekata pri njihovoj identifikaciji. Sadržaj apelativa kamen, kamenčić, kamenje, kamenjar uvijek je drukčiji, označujući deminutivni, kolektivni, kvalitativni sadržaj apelativa. U imenima Kamiki, Kamenjar, Kamensko, Kamenmost, Kamešnica itd. naprotiv sufiksi nemaju takva sadržaja. 2 Toponim Kamiki ne znači "male kamenove", nego lokalitet u kamenjaru. Kamen-zagon je npr. s obzirom na leksički sadržaj besmislica, ali u toponomastičkom smislu pridruženi tvorbeni elementi izvršavaju svoju namjeru: upućivanjem na objekt i diferenciranjem toga toponima od okolišnih: Kamen-prag, Veli zagon, Kamen-prodol itd. Budući da toponimi ne pokazuju naročito visok stupanj organiziranosti u određenoj zemljopisnoj i jezičnoj regiji kao npr. fonološki sustav u dijalektu toga 2

U zemljišnim imenima nije karakteristično deminutivno, augmentativno ili koje drugo značenje osim toponimičkog kojim se imenuju i razlikuju istovrsni objekti koji su u prostornom odnosu. U toponimu Glavičina npr. augmentativni sufiks -ina dodan je deminutivnom obliku glavica. S takvom funkcijom sufiksi u apelativu nisu uobičajeni, jer sufiksi u njima redovito modificiraju znače­ nje osnove.

273

Uvod li hrvatsko imenoslovije

areala, to ni u tvorbenom sustavu ne možemo tražiti čvrstu kohezijsku silu koja bi držala i gradila toponimijski sustav. Zato mnogi tvorbeni obrasci bivaju manje uočljivi. Takvi anojkonirni gube karakter derivata i postaju topoleksi u kojima su tvorbeni elementi nerazlučivi pa čak ineprepoznatljivi: Mojstir, Kaštilo, Bunja itd. U dugim razdobljima i u novim vezama ti isti anojkonirni postaju osnovom cijelom nizu drugih zemljišnih imena. 3 Svako je ime strukturirani model dvaju komplementarnih morfema. Osnovni morfem nositelj je top onoma stičke obavijesti, tj. upućivanja na objekt. U jednoleksemnom imenu to je obično osnova (O), a u dvoleksemnom imenu imenica. Drugi tvorbeni morfem vrši diferencijaciju, razlučivanje objekta od okolišnih objekata s istom osnovom. To jeubično afiks (d) u jednoleksemnom i atribut (D) u dvoleksemnom imenu. Oba tvorbena morfema podređena su osnovnom cilju da označe mjesto. Leksički sadržaj, nastao sjedinjavanjem morfema, od sporedne je važnosti. U zemljišnim imenima: Osibova, Rashum, Nerežišća, Obršje, Jerkovica, Dragovoda, Rat od Blatačke glave itd. možemo lako utvrditi osnovni morfem koji upućuje na objekt: Osib- i rashum-, nercz-, -vršje, Jerko-, -voda, Rat- i morfem koji ga luči od ostalih sa sličnom osnovom: -ova, -o, -išće, ob-, -ovica, Drago-, -od Blatačke glave. Razlučni morfemi imaju u prvom redu proprijalno značenje. Struktura je dakle podređena svrsi imena. Kako su mikrotoponimi vezani uz objekt, njihovo se leksičko značenje lako gubi a oblici "balzamiraju". Zato u zemljišnim imenima često nalazimo starije jezične relikte koje više ne poznaje dijalekt toga areala: Mratinje brdo (provedenu metatezu likvida u posuđenom imenu Martin), Nerezi (ekavski izgovor jata u ikavskom govoru), Knježe ravan (stari oblik lokativa jednine) itd. Imena, rasterećena leksičkog značenja lako ulaze u jezik, lakše stupaju u nove tvorbene veze i ponašaju se slobodnije od apelativa, u kojima su takve veze katkad zakočene fonetskim i sadržajnim elementima. Toponimna tvorba pruža, dakle, više mogućnosti. 8.8.1. Uzimanje gotovih funkcionalnih jedinica bez dopune ili afiksalne izmjene Toj toponomastičkoj skupini pripadaju imenice: Luka, Polje, Brdo, Brig, Spila, Rudina, Ratac, Dol, Lokva, Sutiska, Njiva i antroponimi: Žuvan « Žuvan + jb), Tudor (+ jb). To je leksičko-semantički postupak4 i toponimi toga tipa čine naj elementarniji način tvorbe. Među apelativima u toponomastičkoj službi razlikujemo uglavnom dvije značajnije imenske skupine. 8.8.1.1. SKUPINA GEOGRAFSKIH I GOSPODARSKIH TERMINA UTOPONIMIJI

Za razliku od imenica, kojima je u komuniciranju redovito potreban rečenič­ ki kontekst, imena upozoravaju izravno na objekt bez popratnih obavijesti. To je 3

4

Usp. Mojstirine, Koštilac, Bunjice itd. Dobro primjećuje V. A. Superanskaja da je tu zapravo riječ otoponimičkom afiksu -o. Premda toponimi Glava, Luka sadržavaju formant -a, koji služi u fleksiji i tvorbi, taj je dočetak iz dotoponimijskog stadija. V. A. Superanskaja, Struktura imeni sobstvennogo, Moskva 1969, str. 92.

274

Toponimija

gotovo neutralan proces toponimizacije. 5 Semantika geografskih termina drukči­ ja je od apelativne. Termini ne izazivaju asocijacije već svojim izravnim upućiva­ njem na imenovani objekt bogate top onoma stički sadržaj. Toponimi tako tvoreni vrlo su stari i njihove se potvrde nalaze u našim i stranim najstarijim pisanim vrelima. 8.8.1.2. SKUPINA TZV. TOPONOMASTIČKIH METAFORA

U takvih toponima postanak nije izravan, već posredan. Dok npr. u izrazu: kopam u Dolu imamo jasan prijelaz apelativa dol -+ Dol, koji se zaista odnosi na dolinu, u izrazu kopon u Kotlu, lovl'li smo rl'bu bllzu Bl'skupa "greben uz more koji naliči na mitru" i ~l. odnos kotiil -+ Kotiil, biskup -+ Biskup nije isti odnosu dol -+ Dol. Te su apelativne metafore u novoj funkciji i s novim značenjem. Izgled, položaj ili koje drugo svojstvo tla bili su povodom tim metaforama da, pošto su postale imena, neutraliziraju osnovno leksičko značenje i ističu, upućivanjem na objekt koji je sličan kotlu ili biskupskoj mitri, toponomastički sadržaj. Nastanci, količine i vrste metafora vrlo su različiti: od sasvim običnih i objašnjivih: Glava do neobičnih, lascivnih i neobjašnjivih: Cura, Guzica, Batistera. Pri stvaranju nom ina metaphorica, za razliku od nom ina topographica gdje je prijelaz spila -+ Spila jasan i lak, sudjeluju dva važna čimbenika: - angažiranost imenovatelja u kojega su motiviranost i asocijacijska predožba bile dovoljno jake da nastane prijelaz iz apelativa u toponim između kojih ne može doći znak jednakosti kao dol = Dol, nego znak sličnosti ("') biskup'" Biskup (greben, sika kao biskupska mitra). - volja okoline da ime prihvati i upotrebljava. Motiviranost u takovih imena brzo nestaje pa su toponomastičke metafore izložene daljem iskrivljavanju. Metafora je s obzirom na leksički sadržaj i s obzirom na imenski oblik krnja. Time, zahvaljujući jezičnoj ekonomiji, postaje top onoma stički vrlo upotrebljiva. Zato je teško prodrijeti u porijeklo i motiviranost takvih imena. Te osobine imaju i tzv. pseudometafore čiji su likovi posljedica jezičnih deformacija i naknadnih asocijacija s objektima kojima su pridružene. Nomina topographica kao najbrojnija skupina tzv. bezafiksainih imena upućuje na bogatstvo zemljopisne nomenklature uvjetovane konfiguracijom tla i na statističku zastupljenost pojedinih zemljopisnih termina u toponomastičkoj službi. Ti rezultati nisu važni samo za lingvistiku. 6 Nomina metaphorica omogućuju, ako utvrdimo motive njihova nastanka, uočiti koje su značajke u određenom razdoblju imale dominantnu ulogu u njiho5

6

S vremenom njiva postaje pašnjak, špilja razvalina, mošuja pustopoljina. Te obavijesti imaju obavijesnu važnost i izvan toponomastike. Krški pejzaž s mnogim uleknućima, jamama, brdima, usjedima, dolovima i docima imat će kudikamo više nazivaka od ravničasta terena, a obalni nazivci zbog važnosti za pomorstvo i ribarstvo odlikuju se izuzetnom gustoćom. Po utvrđenim zakonitostima tvorbe u određenom sinkronijskom presjeku lakše ćemo rekonstruirati starija razdoblja i predvidjeti tendencije razvitka.

275

Uvod II hrvatsko imenoslovIje

vu nastanku. I ti podatci imaju šire sociološko značenje (Hajduci, Mletke, GaliKolač, Badanj itd.). I jedna i druga skupina povećava broj imena posebnim tvorbenim postupkom koji zovemo konverzija, pri čemu kao razlikovni dodatak služi: a) promjena roda: Likva « liva k),? Prodola (= prodol) b) promjena gramatičkog broja: Ubla (+- Ubal), Glave, Humi, Okladi, Bunje c) upotreba kosog padeža u službi nominativa: FratOr (genitiv plurala od Fratri "ime franjevačkog samostana i okoliša u Hvaru"), Čavol (gen. pl. od Čaval) d) promjena sklonidbenog uzora: Milna (dat. sg. Milni)8 e) promjena akcenta: Škrl'p: škrip, Nerežl'šće B Režišće. Pojavu konverzije nalazimo kod afiksalnih i složenih imena, ali tamo su uglavnom uzrokom jezični razlozi, a tek su u manjoj mjeri toponomastička potreba. Po već izloženom principu ovim skupinama pripadaju mnogi aloglotski anojkonimi: Žalo, Polača, Mošuja, Kaštilo, čiji tvorbeni obrazac više nije prepoznatljiv, jer luče­ njem dočetaka od osnovnog "kostura" dobivamo leksičke segmente koji nam ništa ne znače. No ti imenski segmenti mogu biti, i bivaju, osnove za izvođenje drugih zemljišnih imena: Žalice, Polačine, Grižice (: Griža), Mašujica, Bunjice, Koštilac, čije je značenje određeno prostornim odnosom objekata, a razlikovne morfeme čine sufiksi. Takvi toponimi pripadaju idućoj skupini.

ja,

8.8.2. Tvorba zemljišnih imena spornoću afikasa (prefikasa i sufikasa) To je morfološki način tvorbe. Od morfološkog postupka u užem smislu razlikuje se time što se u morfologiji dodatcima osnovi mijenja oblik i modificira riječi, a u morfološkoj tvorbi dodatcima osnovi tvore se nova imena. Afiksalna zemljišna imena sastavljena su od ovih tvorbenih morfema: a) leksičkim morfemom, koji je osnovni imenski dio, identificira se geografski objekt b) prefiksom se određuje položaj objekata, a u linearnom redu u imenu dolazi na prvo mjesto c). sufiks kojim se razlučuje objekt od ostalih objekata čija imena imaju zajednič­ ki leksički morfem u linearnom redu dolazi na treće mjesto. Za utvrđivanje osnove treba razlučiti leksički i afiksalni morfem. 9 U toponima: Brce, Brdanjak, Brdina, Brdavica i Pobrje reći ćemo da je leksički morfem brd-, a sufiksi -ce, -anjak, -ina, -avica, -je. To isto možemo utvrditi za toponime: Grab, Grabovac, Grabovik, Grabovica, Grabrova itd. 7

• •

Toponim je promijenio rod Likva (nom. sg. f.) ~ Vala od !ivka (: lijevak). Prvobitni pridjev Milna « *me/na luka) postao je imenicom. U imenima gdje se pridruživanjem leksičkog i tvorbenog morfema događaju glasovne promjene prepoznatljivost granice lučenja je otežana ako se ne obratimo za pomoć fonetskim pojavama i povijesnim potvrdama. Važno je uvijek utvrditi tvorbenu i etimološku jasnoću da bismo ispravno objasnili zemljišno ime. Valja utvrditi nisu !i prefiks i sufiks u imenu iz dotoponomastičkog vremena. To treba stalno imati na umu.

276

Toponimija

Kad je sufiks složen - Brdanjak - nije uvijek jednostavno odrediti je li osnova brdan- (+ -jak) ili samo brd- (a sufiks -anjak). U takvu slučaju treba tražiti u građi tvorbene uzorke sličnih imenski h struktura (Humanjak, Dolanjak). Tvorbenu osnovu ne čine svi oni morfemi koji se nalaze u imenskoj strukturi, tj. imena se ne tvore po obrascu A + B + e kao linearno spajanje elemenata. Toponim Dragomirac ne nastaje postupkom Drag-o-mir-ac, već Dragomir-ac, kao Desevićac, Nigomilac itd. U tome nam pomažu i okolišna imena: Dragomirica, Desević-dolac itd. Sufiksi -ac, -ica dodani su osobnim imenima. Imenska tvorba s pridruživanjem leksičkih i tvorbenih morfema zajednička je osobina slavenskih jezika. Sličan tvorbeni postupak imali su romanski jezici koji su se govorili na našem primorju. U toj tvorbi lučimo dvije skupine imena: a) imena koja su izvedena od apelativa koji su u tom obliku ovjereni na ispitivanom području: Kamenica "kameno korito", Prodolina "dugodolina" itd. b) imena izvedena po tvorbenom obrascu a dodatcima koji imaju u prvom redu proprijalnu, toponomastičku funkciju. U toponimiji veću pozornost zaslužuje druga skupina afiksalnih imena. Takvi toponimi javljaju se redovito kada je imenovanje geografskim terminima iscrpljeno ili više nije prikladno i ekonomično. To biva pri naglom napučivanju terena, kada su parcelacije zemljišta mnogobrojne jer je tada potreba za imenovanjem velika zbog povećanja broja objekata koje valja imenovati: Griža - Grižica, Griževica, Grižnjaci; Grab Grabovik, Grabovica, Grabje; Oklad - Okladine, Oklačić, Oklačišća; Brig - Brizi, Brižina, Brižak; Vrh - Vrhovine, Vršje, Obršje itd. S obzirom na tvorbeni postupak toponimi se razvrstavaju u ove tri skupine: - toponimi sa sufiksalnom tvorborn prema tvorbenom uzorku O + d (osnova i dodatak) - toponimi sa prefiksalnom tvorborn po tvorbenom uzorku d + O (dodatak i osnova) - toponimi sa prefiksalno-sufiksalnom tvorborn po tvorbenom uzorku d + O + d. 8.8.2.1. SUFIKSALNA TVORBA

Sufiksi se samostalno ne upotrebljavaju i njihovo se značenje očituje jedino u vezi s leksičkim morfemom. Ako sufiks i osnova postanu monolitno sjedinjeni u jedinstven nov sadržaj, tada toponim pripada prvoj skupini tzv. bezafiksalnih imena. Sufiksi u imenima imaju uz gramatičke obavijesti koje inače imaju dočetci u apelativu (označavanje kategorije roda, broja, padeža itd.) i strukturalni sadržaj koji nastaje sve većom produktivnošću sufikasa uz određeni imenski tip, pri čemu se smanjuje njihova sadržajna funkcija da modificiraju značenje osnove označu­ jući: deminutivnost, augmentativnost, prisvojnost, zbir i sl. Mnogi se sufiksi (npr. -ski, -ić, -ik) formaliziraju, dobivaju strukturalnu funkciju. Sufiks i služe u prvom redu za razlučivanje objekata u prostoru. Na njima se npr. u toponimima mogu izvršiti izmjene i zamjene: Kruščica i Kručica, a mogu supostojati dva ili više su277

Uvod II hrvatsko imenoslovije

fiksa za isti objekat: Sućurac: Svićuraj : Svićuraj. Za korisnike tih imena to nema nikakva značenja. Sufiksi, mimo leksičkog sadržaja, čestotom upotrebe i opetovanjem postaju postupno kategorijski strukturalni elemenat tvorbe, npr. -ski: Hrvatska, Grčka, Hvarska; -išće: Gračišće, Bobišće, Pu čišće itd. Svojstva sufikasa u toponirniji jedne regije moguće je uočiti tek onda kad ih promatramo na određenoj prostornoj i vremenskoj razini, dakle sa sinkronijskog gledišta. Iz povijesne udaljenosti ta se svojstva top onomastički h sufikasa ne či­ ne uvjerljivima, jer su u pojedinim razdobljima njihova produktivnost i njihovo ponašanje bili slični onjma u apelativima. Razlogom da se ipak govori o toponomastičkim sufiksima jest to što u toponirniji dolazi ograničen broj sufikasa, k tome pojedini sufiksi dostižu visoku produktivnost u određenim razdobljima i na određenom području. Ta dva čimbenika uz dug život toponima u jeziku stvaraju doista privid postojanja specifičnih toponomastičkih sufikasa. Zato se o njima govori kao o činjenici, ali se pritom ne ističe dovoljno da je riječ o sufiksima koji se javljaju u određenom vremenu te na određenoj jezičnoj i geografskoj regiji. Odrediti proprijalnost sufi kasa nije lako, jer je nemoguće uvijek primijeniti mehanički postupak lO kojim lučimo leksičko-morfološku strukturu riječi (i imena). Da se utvrdi proprijalnost sufiks a i njegova toponomastička funkcija, potrebno je istražiti organiziranost imena jedne jezično i geografski definirane regijell te istražiti odnose između imena i između objekata i njihovu međusobnu uvjetovanost. Proprijalnost sufiksa moguće je, dakle, utvrditi jedino sinkronijskim pristupom, na samom terenu koji proučavamo. Za takvo određivanje sufikasa služio sam se ovim postupcima: a) da objekt označen sufiksalnim imenom bude u prostornom odnosu s objektom označenim bezafiksainim imenom, tako da imaju zajednički leksič­ ki morfem: Pojice : Poje, Osišća: Osik, Stupišće: Stup, Bunjice: Bunje, Grižnjak: Griža, Bo(l)šćina: Bol ... b) da imena u okolišu imaju zajednički samo leksički morfem, a sufiksima vrše razlikovanje objekata. Stražica: Stražišće; Stražbenica: Stražak: Straževnik, Grac: Gradac: Gradina: Gradišće; Nerez: Nerezine: Nerezišće ... c) da je toponim s određenim sufiksom antroponimskog postanja: Bjenčica: Bjenko +- Benedictus, Desevićac: Desević, Tiženica: Tišen, Jerkovica : Jerko ... - Kada se toponim tvori od svetačkog imena, obično se odnosi na kakav sakralni objekat: Sutvarje, Stivanje, Svićurac, Lovrečina, Stomorica, Vidovica, Osibova (Josip). .. 10

II

To je opravdan prigovor St. Rosponda Miklošičevu, a kasnije i Franckovu radu. Usp. St. Rospond, Klasyjikacja structuralno-gramatyczna slowianskih nazw geograjicznych, 1957. Usp. rad P. Šimunović, "Organiziranost toponima u geografskoj regiji", Onomastica Jugoslavica I, 1969, str. 47-56.

278

Toponimija

d) kad leksičkom morfemu pridruženi sufiks tvori oblik koji nije ovjeren kao riječ ni oblikom ni značenjem u toj jezičnoj regiji, a dolazi isključivo kao zemljišno ime: Kozlovac, Kotalac, Šibenik, :Žukovik, Dračevica ... e) kad je sufiksalno ime nastalo univerbizacijom: Veijak « Velo polje), Bo(l)šćina « Bolska strana). Sufiksi u proprijalnoj toponomastičkoj službi dolaze na imenske i pridjevske osnove. U toponimiji nalazimo priličan broj apelativa koji su izvedeni različitim sufiksima i čuvaju svoje leksičko značenje: Mirina "razrušena kuća", Kamenica "kameno korito", Nožica ':okrajak zemljišta", Paklina "bitumenska smola" itd. Prijelazom u toponime oni se vezuju uz objekt i dobivaju onomastički sadržaj. Ovima pripadaju mnogi zemljopisni termini u toponimiji: Dolac, Humac, Prečac, Ratac, Rudina, gdje je moguće pri tvorbenoj analizi primijeniti formalni morfološki postupak. Specifičnost je toponomastičkog sufiksa i u tome što se prilično slobodno veže uz leksički morfem ako ga ne sputavaju mogućnosti uobičajenih fonetskih promjena. Treba međutim istaknuti da sufiks u zemljišnom imenu, uz osnovno toponomastičko značenje, može nositi i druge obavijesti kao npr. posesivnost: Jerkovica, ili upozoravati na osnovu imena izvedenu od naziva bilja: Borik. Međutim ako se radi o građi iz davnih supstratnih jezika ili o izopačenim imenima koja su nastala utjecajem asimilacije, kontaminacije, pučke etimologije i sl., tj. o imenima čije nam je leksičko značenje nepoznato, tada formalne analize, tvorbeni tipovi, raspored osnova, geografija sufiks a, odnosno istih glasovnih segmenata, mogu dati vrlo važne toponomastičke i uopće jezične obavijesti. U nekim toponimima čija nam je etimologija sasvim nepoznata sufiksi su jedini pokazatelji njihove pripadnosti kojem od davnih supstratnih jezika. l2 8.8.2.2. PREFIKSALNA TVORBA

U tvorbenom postupku prefiksi se razlikuju od sufikasa po tome što je u njima prisutnije i rijetko se formaliziraju. Prefiksi u imenskoj strukturi dolaze na prvo mjesto i nisu formalno samo tvorbeni morfemi već su u isto vrijeme i nosioci sadržaja koji imaju kao prijedlozi i prefiksi. Prefiksi se zbog sadržaja razlikuju od sufikasa većom autonomnošću. Proces formalizacije prefikasa još nije dostigao takav stupanj upravo zbog sačuva­ na sadržaja. Utoponimiji prefiksi određuju prostorni odnos jednog objekta prema drugom, ali mogu biti tvorbeni elemenat srastao uz apelativ u kojemu je već gotovo neprepoznatljiv. Takav prefiks nema proprijalno značenje. značenje

12

usp. sufiks -ona u toponima Albona, Scardona, Nona, Salona itd. u imenima gradova na našem uzmorju. Danas se u njihovu okolišu otkrivaju (ilirske) gradine.

279

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

S obzirom na sadržaj osnovnog morfema prefiksaina se imena svrstavaju u dvije skupine. U prvoj je skupini obično kao leksički morfem geografski termin. Takvih je imena mnogo jer su geografski termini najstarija zemljišna imena na novoimenovanom području, a prefiks omogućuje točno odrediti položaj i odnos prema drugim objektima: Vrpoje, Naraće, Zagvozd, Podlapača, Prekopakra itd. l3 Prefiksaina imena nastaju kad treba podrobnije imenovati geografske objekte prema već imenovanim objektima: Nagorinac : Gorinac, Nakai: Kal, Obršje: Vršje. Katkad tako doznajemo za zaboravljena imena koja su postojala u susjedstvu današnjih prefiksainih toponima. U drugoj skupini prefiksainih toponima apelativi su kao leksički morfemi vrlo često toponomastičke metafore: Mučelje (+-- medu čelje), Zastup, Podbaba itd. Posebnu skupinu čine prefiksaina imena u kojima je osnovni morfem antroponim od svetačkog imena: Sa tulija, 14 Sutvarje, Stomorice i od drugih imena: Zadragonjik, Podanviskovo, Prekopakra, Vrlika itd. Teško je odrediti koji je prefiks sastavni dio imena, a koji je dodan osnovnom morfemu da se odredi novi objekat s obzirom na prostorni odnos prema već imenovanom. U ovome nas na istraživanom području sprečavaju ove pojave: a) izjednačavanje lokativa i instrumentala u lokalnom značenju s oblikom akuzativa b) česta upotreba akuzativa u nominativnoj službi: Polhume, Zareje, Zalajca, Konavle c) nastanak toponima s kojima su prefiksaina imena mogla biti u vezi: Oblučje: *Lučje, Zagvozd: Gvozd itd. Pažljivim uspoređivanjem zemljišnih imena s apelativnim fondom u dijalektu i sa situacijom na terenu moguće je za priličan broj toponima utvrditi da su kao prefiksaini apelativi preuzeli toponomastičku ulogu: takvi toponimi ne izražavaju prostorni odnos: Naplav, Zavala, Pasika, Prodol, Oklade, Osik, Naklo « *Na tlo s promjenom kt > kl, W. Boris) itd. Naprotiv u imenima kao što su Mučelje, Zagradac, Polhume, Zagvozd, Vrpoje, Podanviskovo, Supetar, Sutvid itd. moguće je lako razlučiti prefiksni morfem od osnovnog. Ovdje se radi otoponomastičkim prefiksima. Po čestoti javljanja naj frekventniji je prefiks pod-/pol-/po- jer označuje uvijek lokalitet u podnožju, dakle rijetka mjesta koja su na otočkom kršu bila pogodna za obradbu. 8.8.2.3. PREFIKSALNO-SUFIKSALNA TVORBA

Takvi toponimi s obzirom na tvorbeni obrazac imaju strukturu d + O + d i d + (O + d) + d: Oblučje, Rasoha, Podjamica, Podvornica, Nerezine, Nerežišće, Ogor13

14

usp. M. Karas, Nazwy miejscowe typu Podgora, Za/as w jfzyku po/skim i w innych jfZykach slowim1skich, Wroclaw 1955. To je temeljna studija za takav tip zemljopisnih imena. Toponimi s prefiksom sut- (od lat. pridjeva sanctus) odnose se obično na sakralna zdanja Stobreč, Sutulija, a bez toga prefiksa na okoliš oko sakralnog objekta: crkvina Stobreč u uvali Lovrečina (kod Postira na Braču).

280

Toponimija

je, Zagračišće itd. Uloga afika sa i njihovo značenje istaknuto je u prethodnim poglavljima.

8.8.3. Složeni toponimi 8.8.3.1.

TOPONOMASTIČKE SRASLICE

Tvorbene strukture koje nastaju srastanjem dvaju korijenskih morfema u jedinstvenu toponimijsku sintagmu zovemo top onomastičkim sraslicama. Uzora takve tvorbe ima mnogo u jeziku. Jedan od morfema ima identifikacijsku funkciju (O), a drugi diferencijacijsku (D).lS Takva je toponirnska sraslica prilagođena osnovnoj ulozi da označi mjesto, dok se spajanje članova vrši po jezičnim pravilima prema ovim obrascima: a) tvorbeni obrazac s pomoću konfiksa -0-; Samograd, Dragovoda (D-k-O); b) tvorbeni obrazac nastao spajanjem dviju imenica: Juras-polok, Kiš-brig, Kamen-prag, Stanac-Dolac (D-O i D-O+d); c) tvorbeni obrazac od imenice u padežu i imenice: Knježe-ravan (D + dj-O; d) tvorbeni obrazac nastao slijevanjem pridjeva i imenice: Zalogriža, Malokve « Male lokve) itd. Količina tvorbenih obrazaca u toponimiji veća je nego u apelativima, u kojih su katkad tvorbene mogućnosti zakočene značenjem. Pri klasifikaciji toponomastičkih sraslica nije moguće voditi računa samo o prvom ili drugom morfemu, jer se morfemi mogu slagati s različitim morfološkim osnovama. Treba, dakle, obratiti pozornost na strukturalnu analizu, u kojoj je potrebno odrediti kojoj vrsti riječi pripadaju morfemi i kakvim se transformacijama mogu podvrći. Prividne toponomastičke sraslice, kao Vodotočine, Vinogradi i sl. smatramo jednostavnim imenima i idu u skupinu bezafiksainih (Vinogradi) ili u grupu sufiksainih imena (Vinograd-išće). 8.8.3.2. DVOLEKSEMNE I VIŠELEKSEMNE

TOPONOMASTIČKE SINTAGME

U toponimiji je dvoleksemnih toponomastičkih sintagmi vrlo mnogo. One se još očitije od jednoleksemnih toponima ponašaju kao binarne sintagme, od kojih jedan član (obično imenica) vrši identifikaciju objekta, a drugi član (obično atribut) diferencijaciju toga objekta od susjednih: Gornji Rumac - Donji Rumac, Velo selo - Malo selo, Selca - Novo selo, Suhi dol - Mokro poje itd. Tvorbeni morfemi u takvim toponimima djeluju jedinstveno. Ta je jedinstvenost tvorbenih elemenata u višeleksemnu imenu takva da im nije moguće zamijeniti poredak. S obzirom na postojanost, dvoleksemne i višeleksemne toponime možemo podijeliti u dvije skupine. U prvu skupinu idu diskursivne top onomastičke sintagme. One se stvaraju ad hoc, kratka su trajanja i često ograničene na malen broj korisnika ili su pak poznate jednoj skupini korisnika (ribarima, lovcima itd.). TaIS

usp. R. Mikuš, "Sintagmatski kompleksi i sintagmatska aksiomatika", Radovi, razdio -filološki, 2, Zadar 1962, 27-47.

lingvističko­

281

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

kve toponime sredina obično ne prihvaća trajno; oni se detoponimiziraju, tj. razdružuju tvorbene morfeme. Takva zemljišna imena obično nastaju često i nestaju brzo. Druge su dvočlane sintagme postojane. To su automatizirani toponimi, prihvaćeni od stanovništva i uneseni na katastarske mape. Njihov je krug prepoznatljivosti velik, a vijek trajanja dug. S vremenom zemljišno ime može toliko blokirati članove toponomastičke sintagme da morfemi u dotičnom toponimu više gotovo nisu prepoznatljivi (Karuzalac, Malokve). Svako ime ima u sebi dva morfema linearno postavljena jedan do drugog. Takvi su npr. i eliptična imena, koja su jednom bila dvoleksemna, a s vremenom je, po ekonomiji govora, jedan član izostao: Milna (luka), Grška (luka), Visoka (gora) itd. Građa srednjodalmatinske otočke regije daje nam ove tvorbene obrasce složenih zemljišnih imena: 1. pridjev + 0. Pridjev je u početku član kojim se diferenciraju objekti. Geografski termin u službi člana za identifikaciju objekta obično izostaje, pa eliptič­ ni naziv uzima funkciju prijašnjeg dvoleksemnog imena: Forska (luka), Žedno (zemlja), Jugova (polje) itd. ID + (@)I 2. pridjev + imenica: Vele njivine, Božji darić, Debelo čelo (D + O) 3. broj i imenica u padežu: Devet urih lO + OI 4. imenica + imenica: Punta Lučica, Vala Krušica lO + (O + dl 5. imenica + pridjev: Vala Forska, Pliš Velo /o + (D)I 6. pridjev + pridjev + 0: Molo Forska (vala), Bosanski Novi (dio mjesta Bola koji nastavaju doseljenici iz Bosne), Molo Visoko (glava) ID + (D + (@)I 7. imenica + toponomastička sintagma: Stup Veli red ID + (D + 0)1 8. imenica + prijedlog + toponomastička sintagma: Rat od Blačine glave, Punta od Arca lO + (p + D)I 9. prijedlog + toponomastička sintagma: Za Oštri humac lp + (D + O)/. S obzirom na organiziranost složenih imena u geografskoj regiji nalazimo ove mogućnosti:

1. Velo brdo bez okolišnog naziva Brdo i Malo brdo, tj. složeni toponim, čiji prvi član vrši deskripciju objekta, a ne ulazi u opreku (A ~ B, e). 2. Molo Visoko, postoji u okolišu toponim Visoko, a nema Velo Visoko (A : e e B). 3. Gornji Rumac "naselje", postoji Donji Rumac "naselje" ali nema u okolišu naselja Rumac (A : B e e). 4. Veli Škrip, postoji Mali Škrip i Šk rip (A : B : e).

Ali ni tvorbeni obrasci ni organizacija nikada nisu potpuno iskorišteni u određenom razdoblju i na određenoj regiji. Potrebno je stoga pratiti i uspoređivati tvorbene sustave susjednih regija i susjednih razdoblja radi proučavanja među­ sobnog prožimanja i bogaćenja tvorbenog inventara u zemljišnim imenima.

*** 282

Toponimija

al isti oblik (donji),

bl različit oblik, isto značenje

različito značenje

Tipovi

značenjskih

cl različit oblik i značenje

opreka

Koliko god se u strukturalnoj analizi vodi računa o formalnom udruživanju tvorbenih elemenata, gotovo toliku pozornost treba usmjeriti na organiziranost imena značenjskim elementima. Istraživanja u mikroregiji pokazuju d~ je toponimija uglavnom hrvatska pretežno s neutrnutim leksičkim sadržajem. Imena značenjem vrše deskripciju objekta, ali i razlikovanje među objektima. Toponomastičku funkciju razlikovanja i razlučivanja preuzimaju dodatci toponomastičkom apelativu u sinkronom i dijakronom odnosu pojedinih značenja kao što je vidljivo na priloženim shemama. Veli G6žul (Moli GMuI) Velo spna (Molo jama)

Velo Gfška (Molo Gfška)

Veli put (Moli ratac)

Velo stina (Moli kUk)

Velo paklina (Molo paklina)

Veli škr'ip (Moli Škrip) Velo Selo (Molo Selo)

Različiti

sadržaji koje nose mikrotoponimijske sintagme s Veli - i MĆJIi-

283

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Veli Škrlp dakle asocira uvijek staro naselje (po površini je manji od Molega Škripa), a Velo SelO veće, prostranije naselje (Molo SelO je starije); Luka znači "uvala" i "predjel"; ići u Vis i na Vis dva su različita sadržaja: 1. "ići u mjesto", 2. "ići na otok". Isti tvorbeni postupak (Veli Škrlp, Velo sela), isti toponim Luka, Vis izražavaju prema načinu upotrebe različite sadržaje. Tu razlikovnost kad je riječ o mikrotoponimiji geografski i jezično definirane regije čini i značenja u imenu. Sa sinkronog gledišta, dakle, treba govoriti i o stukturiranju značenja. Literatura Jurišić, B. (1956): "Topopimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja", Anali Leksikografskog zavoda FNRJ, sv. 3, Zagreb. Karas, M. (1968): Toponimia Wysp Ela.fickich na Adriatyku, Varšava-Krakov. Sekereš, S. (1966): "Antroponimija i toponimija Južne Baranje", Hrvatski dijalektološki zbornik 2, 405-458, JAZU, Zagreb. Skok, P. (1921): "Prilozi k ispitivanju srp.-hrv. imena mjesta", Rad JAZU, 224,98167, Zagreb. Skračić, V. (1996): "Toponimija vanjskog i srednjeg niza zadarskih otoka", Književni krug, Ogranak Matice hrvatske u Zadru, 81, Split. Šimunović, P. 1972): "Toponimija otoka Brača", Brački zbornik 10, Supetar; (22004): Bračka toponimija, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb.

e

284

9. Oronimija (gorska imena, oronimi)

Hrvatska je većim dijelom gorovita zemlja raznovrsnoga reljefa. Bogata je oronimima. Oronimni su sadržajno važni orijentiri u prostoru. Graničnici nekih starodavnih hrvatskih županija, koje su se prostirale porječjima rijeka. Oni prate i razgraničavaju državna područja (npr. s Bosnom i Hercegovinom). Gorski lanci Dinarskoga gorja, s dominantnim Velebitom, i alpski obronci dijele primorsku Hrvatsku od unutrašnje. Njihova najstarija imena: Arion oros (Dinara?), Promona (Promina), Biokova (Mons Sclavorum), Mons albus (Velebit i drugi oronimi) i Alpe sa svojim najistočnijim obroncima uz rijeku Kupu još uvijek nisu na zadovoljavajući način lingvistički protumačena.

Hrvatski doseobeni pravci išli su dolinama, tokovima rijeka sa sjevera na jug. Starosjedioci su se za velike seobe naroda (od IV. do VIII. stoljeća) sklanjali u gorja, bavili se stočarstvom ili se utvrđivali u romanskim gradovima na primorju. 9.1. Praslavenski oronimi

Hrvati su od starosjedilaca naslijedili neke oronimske termine predrimskoga postanja, koji imaju svoj odraz u hrvatskoj oronimiji. Među ostalima su to: gudura « *ganda) "urvina, dubodolina" (Gudura kod Otočca, Guduća na Prokljanu), griža « *grediu) "klisura, provalija, litica" (Griža, Grižane na širokom primorskom arealu), gripa « *grepp-) "litica, hrid" (s oronimima u Splitu, na Braču, Šolti, Dugom otoku), lab « *lau) "kamena hrid, litica"(Lab, hrid na kninskoj tvrđavi, Labe, južni kameniti dio starog Dubrovnika, Lapčan, staro ime makarskoga Graca na hridi, a danas strma draga od Graca uz vrleti Biokove), rip a « *ripa) "hrid, ljut" (Ripač, utvrda na Uni, Ripača na Kordunu i u istočnoj Slavoniji), skrad « *skard) "litica" (Skrad, Skradnik) te mnogi oronimi kao što su: Bag « *Bbg'b
Uvod u hrvauko uneno \ov\je

Hvaru", Matokit"oštro brdo nad Vrgorcem"« lat. *monte aeutu, "oštro brdo"), Mutogras "brdo u primorskim Poljicima" « lat. *monte grassu, "debelo brdo"), sličnog je postanja istar ki Mukoval « monte eahallu, "konjsko brdo") i vjerojatno nekoliko šiljastih brda u unutrašnjosti Hrvatske: Okić « lat. *aeutu, sa šiljastim brdima u okolici: Oštro brdo, Oštrc i sL), brda na otocima: Brkata, Brkata glavica « verticata, "ustrmijene", kao hrvatski Kom, Komae), creski Sis « rom. *susu za lat. sursum, "gore"), mnoga brda s utvrdama: Koštilo "castellu), KošljunlKošjunlKošćin « *easte1/ione), PU/tilj « lat. *putetil(is) "kružna utvrda" u Kaštelima) i mnogi drugi.

«

9.2. Hrvatski oronimi Hrvatski su oronimi mlađi. Mnogi visovi preko 1000 metara nose hrvatska imena: Dinara (1831 metar, najviŠi gorski vrh u Hrvatskoj), Biokova (Sv. Jure, 1762), Velebit (Vaga nski vrh, 1757), Plješiviea (Ozeblin, 1657). Kremen (1591), Gvozd (Bjelolasica. 1534), Risnjak (1591), Svilaja (1508), Snježnik (1506), Više vica (1428), Poštak

1. Dinara; 2. Sveti Jure

286

TopoIIImija

l. Vaganski vrh; 2. Risnjak; 3. Svilaja; 4. Kečina kosa

287

Uvod u hrvauko ImenoslovIje

1. Vojak; 2. Veliki Kabal; 3. Veliki Planik; 4. Ivan~čica (Kečina kosa, 1446). Učka (Vojak, 1401), Mosor (V. Kabal, 1331), Mala Kapela (= Gvozd, Seliški vrh 1280), C;ćarija (V. Planik, 1273), Ličko sredogorje (Trovrh, 1234), Zumberačka gora (Sv. Gera, 1178).lvanščica (1060), Medvednica (SIerne, 1032). Oronimi su do XVI. stoljeća često zapisivani u razvodima te u mnogim pravnopovijesnim listinama kojima su se utvrđivale seoske ili oblasne granice, a brda su im bila Vidljivi međaši. Na zemljovidima od XVI. stoljeća ucrtavani su. poput krtičnjaka, brda i brdski lanci. ali su oronimi na priručnim zemljovidima i vedutama rijetko, i rijetko ispravno. zapisivani.

288

U primorju i na prostorima svojega najranijega naseljavanja Hrvati uz stare pretpovijesne gradine na vršinama zarana podižu crkvice i grobišta. Neke od tih vrši na zovu se: Perun, Perunić, Perunsko, druge Mokoš(ica), Tr(i)zan, Trebišća (: *trčba, "žrtva"), u kojim imenima vidimo ostatke slavenskoga kulta vrhunaca, ostatke slavenskoga poganskoga vjerovanja (npr. suprotstavljeni Beli i Crni vrh u Istri). Neke su vrhove s crkvom nazvali po svetačkim titularima, "ratnicima", kao što su: Sv. Jure (Sućuraj), Sv. Mihovil (Sutmiho), Sv. Vid (Sutvid), Sv. Ivan (Stivanje), Sv. Ilija (Sutulija) itd. supstituirajući njima nakon evangelizacije svoja božanstva (Jarila, Sventovida, Peruna). Mnogobrojni oronimi (Stražišće, Straževnik, Strožanac, Strganja, Gradac, Gradina, Gračišće, Ostrog, Ostrovica) svjedoče imenima o svojoj davnoj namjeni. U doba ranoga feudalizma podižu velikaši na strateškim mjestima uz rijeke, gorske prijevoje, drage i druga strateška mjesta utvrde s karakterističnim imenima: Višac, Zelengrad, Zvo n igra d, Ključ, Samograd, Kluč, Vratnik, Višegrad, Stolac, Orlovac, Sokolac, Utvina (= Udbina), Oštre-grad, Bedem-grad itd. Toj skupini pripadaju oronimi vidikovci (stražišta): Ozren, Zrin, Ozirna, Prizna (: zreti "gledati"), Pogled, Ogled, Prozor, Teutini dvori, Karlovića dvori ... , te: Drenovac u Papuku, Stupčanica u sjevernom Papuku, Viškovci u Požeškoj gori, Kamengrad u Papuku, Gračanica u Moslovačkoj gori, Garčin u Dilj-gori, Ružica (kod Orahovice), Banovo brdo u Baranji i Fruška gora u Srijemu.

9.2.1. Vrlo bogata oronimska nomenklatura našla je jak odraz u hrvatskoj oronimiji: a) opća obilježja reljefa: Oblik, Okrugljak, Oštre, Grba, Utlina, Bilo, Brig, Brdo, Zaglav, Obvršje, Ogorje, Oprominje, Grana, Hrib, Hum, Kosa, Ravan, Plana, Preslop, Sedline, Grebeni, Skala; imena za dolove: Draga, Dumača, Duliba, ponikva, Haluga, Jaruga, Zjat, Ždrilo, Lomnica, Lupoglav, Jame, Pećina, Brlog... b) sastav tla: Piščine, Brusnik, Kremik, Kamnik, Gnjilišće ... c) zaklonitost i vlažnost: Hladi, Osoj, Ledenice, Teplak, Brnik ... d) raslinje: Borik, Brezje, Dubovik, Hrastik, Klekovača, Kraljev hrast, Krušćica, Orišje, Jabukovac, Oskorušica, Dračevac, Planik; da) opći nazivci za šume: Gajine, Podlugovi, Hust, Kneja, Drežnik, Gvozd, Loza; db) nazivi za goleti: Plešivica, Lisac, Ćelavac, Goljak; dc) čistine: Pasika, Plase, Polom, Požega, Žegar, Pražnice ... e) životinjski svijet: Bjelolasica, Sovinjak, Vučjak, Medvednica, Medviđak, Kozjak, Kozji vrh, Risnjak, Orljak, Ošljak ... f) oronimi motivirani ljudskom djelatnošću: Železni breg, Gvozdansko, Olovo, Fužine, Okladi itd. U oronimima su vrlo česta metaforička imena: Glava, Nozdra, Čelo, Zjala, Pleće, Rebar, Hrbat itd. 9.2.2. S obzirom na strukturu oronimi su jednoleksemna imena (Brdo, Hum, Urvina), bilo da su takva imena nastala univerbizacijom: predio za glavom> Zaglav, bilo elizijom identifikacijskoga člana: (monte) verticatu > Brkata (glavica), gdje pridjev dobiva funkcijU, obličje ideklinaciju oronimske imenice. 289

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

9.2.2.1. Među jednoleksemnim oronimima najčešće je onih sufiksalne tvorbe:

a) od apelativa, toponima i antroponima -ac (-ovac/-evac, -inac): Lisac (: lis "gol"), Klokočevac (: Klokoč), Tisovac, Vidovac; -ača/-jača: Pasjača, Komorača; -aj/-ej: Bitoraj, Belej, Oklaj, Blagaj; -ak/-ak: Volujak, Žabljak, Kozjak, Debeljak; -ica/-nica, -ovica, -šćica/-štica: Bilica, Plešivica, Vrsovica, Javornica, Kamešnica, Labinšćica (: Labin), Osoršćica (: Osor); -ina: Brcžina, Gradina, Šatorina; -ik/-nik, -enik, -ovik: Pištenik, Snježnik, Smolnik, Kaonik, Ograđenik; -išće/-ište: Katunište, Stražišće b) od antroponima ili toponima koji se odnosi na osobe. To su mahom eliptični oronimski pridjevi na -j-: Vića (: Vit-ja); -ov-/-ev-: Kosovo, Bijakova?, Malcševa; -in: Rogotin. Tip !vanščica izveden je od ojkonima Ivanec. Takvih tvorba od toponima je poprilično.

9.2.2.2. Oronimne sraslice nastaju obično univerbizacijom imenskih sintagmi: tri glave> Troglav, gradina na usamljenu brdu> Samograd, brdsko razmeđe> Tromeđa itd. Oronimijske imenske sintagme sročene su strukture od pridjevskog atributa i imenice. Atributom se izriču prava ili prividna posjedovnost ili honorifikacija: Teutini dvori, Sveti Jure, ili pak pripadanje kao relacijski oronim: Senjsko bilo (: Senj).

9.2.2.3. Oronimijske sintagme nesročenih dijelova nisu česte i imaju lokalno značenje: Tri gromače (Pag), Čelo od Dragovode (Brač), Jami na Sredi (Cres), Gos-

pa na Krugu, Sv. Mihovil od Lažina (u Kaštelima) itd. Takvi su oronimi lokalnoga značenja. 9.2.2-4. Oronimi posrednog imenovanja (relacijski oronimi) najčešće su a) prijed-

ložne konstrukcije s malim radijusom uporabe i poznatosti: Za Trebišća (Učka), Vrh Hrastove (Korčula), Vrh Peći (na Risnjaku). Mnogi su slične prijedložne imenske konstrukcije na putu da postanu b) prefiksaini oronimi: Zavrh, Podbilo, Nagorinac itd. 9.3. Nova neslavenska imena Takva imena nisu tipična u hrvatskoj oronimiji: romanski (veljotski) oronim (: lat. monte), vlaško ime Vrhure, turski oronimi Kunara, Krndija, Alan "gorski prijelaz" i sl. U turističkoj privredi ne nahodimo takvih imena. Nekoliko imena nacionalnih parkova, planinarskih domova nisu od osobitoga značenja. Usporedi npr. planinarske kuće: Hunjka, Kugina kuća, Pokojec, Runolist.

Munćal

Literatura Dickenmann, E. (1969): Kroatische Bergnamen, Baitriige zur Namenforschung, n. F., sv. 4, 3, 231-254, Carl Winter Universitiitsverlag, Heidelberg. Poljak, Ž. (2001): Hrvatske planine, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb. Seljan, D. (2005): Zemljopis pokrajina h ilirskih iliti Ogledalo Zemlje, Dom i svijet, Zagreb (pretisak). 290

10. Hidronimija

Imena najznačajnijih i najdužih rijeka koje teku kroz Hrvatsku najstariji su sloj u hrvatskome jeziku: Sava (562 km), Drava (305 km), Kupa (296 km), Dunav (188 km), Korana (134 km), Bednja (133 km), Una (120 km), Vuka (112 km), Cetina (100 km), Sutla (89 km), Odra (83 km), Lika (78 km), Krapina (75 km), Mura (67 km), Neretva (20 km u Hrvatskoj). U sjevernom hrvatskom pojasu vodotoci pripadaju dravskom porječju, u istoč­ noj Slavoniji (rijeka Vuka s pritocima) i tekućice u Baranji utječu izravno u Dunav; na prostoru južne slavonske vododjelnice svi lijevi pritoci pripadaju savskom porječju, uključujući i neke lijeve pritoke u Hrvatskoj kao što su rijeke Kupa i Una. Istarske i primorske rijeke utječu izravno u Jadransko more, a ličke rijeke i tekućice u zaleđu Biograda, Trogira i Makarske čine ponornice koje posredno utječu u Jadransko more (v. zemljovid na idućoj stranici). Imena spomenutih rijeka u jezičnom smislu čine najarhaičniji hrvatski hidronimni sloj. Njihovi tokovi bili su (i jesu) granice država, povijesnih pokrajina i županija. Na njihovim utocima i uzduž tokova nastali su davno značajni gradovi primorskih i panonskih Ilira s imenima od kojih su mnoga i starija, a samo su neka došla s Hrvatima, i to romanskim posredništvom. Na utocima rijeka obično je bio motiv za ime i ondje su se nadijevala imena rijekama (usp. Nil, Neretva), a ne na izvorištima. Na utocima su nastajali gradovi i razvijale se civilizacije. Tako je bilo na utocima Drave (Mursa), Vuke (Vukovar), Save (Taurunum), Kupe (Siscia), Raše (Arsia, Flanona), Trsatike (Rijeka), Zrmanje (stari Tedanius - Obrovac), Krke (stari Titius uz Promonu i Skradin), Salone (Solinska rika, u novije doba Jadro), Cetine (stari Tilurius - Omiš), Narone, Omble (Rijeka dubrovačka) itd. Svaka od tih rijeka nosi prethrvatsko i predromansko ime, koje svjedoči o starosti civilizacije, na njihovim utocima i njihovim deltama. leksički

10.1. Praslavenska - staroeuropska, indoeuropska (i slavenska) hidronimija Najstarije rijeke nose mahom jednočlana imena, motivirana strujanjem vode, tokom, vodopadima, slijevanjem, ključanjem, izvorima i uto cima, vruljama, protjecanjem vode, vodom uopće, vlažnošću, polojem, blatištem uz korita rijeka i sl. 291

Uvod u hrvatsko lmrnoslovljr

_

SlUEY CRNOGA MORA porjelJf Save

_

porjelje Drave

_

porjelje Dunava

SlUEY JADRANSIOCiA MORA neposltdan slijev

.-

-

...

Oslijev zatvoren ukišu (ponomke) PorječJa

u Hrvatskoj

Evo neka od njih: Drava (indoeuropski ""dreu "hitati, teći "), Kupa (antički Colapis < >tkyell*kyl "savijati" i "ap "voda"), Lika (ie. ""leik "kriviti se, savijati"), Krka (antički Tilius; ie. "'ker, "kor, ""kr, korijen često zastupljen u europskoj hidronimiji), Mura (ie. "mur-/*mor- "blatište"), Odra (ie. < "ad(e)r "kretati"), Mrsunja (ie. "murs- "bara"), Sava (ie. "sey,>tsol) "teći"), Una (stari Oeneus, ie. "oun- "procijep"), Sana (od ie. "sna!*sena!*sona), Ika (od ie. ei(k)u < ""e i- "brzo protjecati", ESO II, 250. Uz antički hidronim Ica nastalo je hrvatsko naselje Ika, onda je hidronim zaboravljen, a uz njezin tok nastaje selo Ičići "ljudi uz Iku") itd. Većinu starih prethrvatskih imena prokomentirao je s obzirom na dosadašnju literaturu i s vrijednim vlastitim tumačenjima G. Schramm u navedenu djelu (v. lit. str. 298). 10.2. Slavenski hidronimi -

općeslavenske značajke

Iz praslavenske domovine donijeli su Hrvati, među ostalim, dio hidronimne baštine u vezi s načinom motiviranja hidronima i načinom njihove tvorbe. U hr292

Toponimija

vatskoj je hidronimiji mnogo zajedničkih hidronimnih apelativa koji se odnose na vodu, svojstva vode, izgled tla uz vodu, na način toka, na vodoplavna područ­ ja, blatišta, vrelišta, ponorišta i sl. Navest ćemo dio tog zajedničkog praslavenskog hidronimnog nasljeđa: *blato « *bolto: 1059. Blato), dabar « *dbbr'b "dubodolina": Dabar p.l Cetine, Dabrovica p. Drežnice, vjerojatno i rijeka Dobra), draga « *dorga "prodoli na": Draga p. u Istri i drugdje, Duboka draga v.), dunaj (ie. < *dhoun "zdenac", "potok": Dunajec p. u Omišlju, često ime lokava na Braču), gad « *g'bd'b "kal", "gnoj", "mokrina": Gdinj na Hvaru, Dinjiška na Pagu), glina/gnjila « *glin-/*gnil- "ilovača": r. Glina, Gnji1ec p. Kupe), hleb « *hl~b'b "glib" p. i n. Hlebine), izvor « *j'bzvor'b "vrelo": Zvir "izvor Rečine"), jezero « *eser-I*ozer- "lacus", "poplavljeno tlo", "mrtvaja", "bara" s jakim odrazom u hidronimima), ključ « *klučb "vrelo": Ključ "bara u Slavoniji", pr. Vučice), lokva « *loky "mlaka": Lokva na Braču, Žuta lokva n. u Lici, Lokvarka p. u Vinodolu), lom « *lom'b "močvarište", "zavoj": Lomnica pr. Odre, p. u Zagrebu), mel/mil « *mel'b "pijesak", "pličina" n. na Braču, Hvaru i Visu), mladine (: *mold'b "oplavljeno mjesto uz rijeku" r. Mladi/ Mlade), nakal!naklo « *nahl'bl*nahlo "mo ča", "cjedilo": a. 1080. Nakla u Poljicima, Naklo v. na Braču), pleso « *pelso "podvodno zemljište": Pleso "barovito tlo u Zagrebu", Plesa "poloj pod Kalnikom"), poloj « *po-Ioj'b: k. kod Bistre; od istoga je korijena nastalo metatezom ime r. Lonje < *loj-na), resa « *r~sa "vodoplavno zemljište, poloji": Duga Resa n., Resnik "zemljište uz Savu kod Zagreba", "tlo uz r. Dobru", Podresina "selo u Lici", Resnik "močasto tlo u Donjim Kaštelima kod Divulja" < *dilluvium s metatezom l - v > v - l "močvarište"). Treći najmlađi sloj je na istom zemljištu mletački hidronim Pantan < mletački pandan < lat. palus/palta), sluz « *sluz'b/*slez'b: Sluznica p. u Istri, Slunj n., Slušnica p. u Slunju), srb « *s'bb'b, *s'brbati "srkati": Srb "vreli šta na izvoru Une", Srbica "lokva kod Biograda iz godine 1070." (= Srbišnje "uvala"), lokva S(o)rbar u Istri a. 1275), tonja « *ton'b "vir", "poloj"): p. in. Toun, p. Tounjčica, Tonja p. u Lici, G. i D. Tunja p. u Ravnim kotarima), vir « *vir'b "vrtlog, kovitlac u vodi": Vir pr. Save, Virina p. u Istri, n. Virje, Virovska reka (> Virovitica, p. i n.), Zeleni Vir "slap u Skradu", Crni vir "vrelo u Vrgoračkom polju"), ždrijelo « *žerdlo/žbrdlo "klanac": Ždrilac kod Nina, Ždrelo na Lastovu, Ždrilo na Braču, Novsko ždrilo "morski tjesnac na ulazu u Novigradsko more"), žrna (*žr'bny, -n'bve, f. "mlinski kamen"): Žrnovo n. na Korčuli, Žrnovnica (koja se zvala i Badi) kod Splita, Žrvena jama kod Ozlja, Žrnjevo u Neumu, Zrmanja r. (stari Tedanius), hidronim na granici Like i Bukovice. Uz ovaj probir hidronimijskih osnova vezanih za vodu i vodotoke koji se nalaze u većini slavenskih jezika kao praslavenska baština, i koje su u hrvatskim hidronimima potvrđene već od XI. stoljeća, valja im pribrojiti i druge etiološke skupine s pokojim primjerom. lPokrate: k. - kanal; n. - naselje; p. - potok; pr. - pritok; r. - rijeka; v. - vrelo, izvor.

293

Uvod li hrvatsko imenoslovije

10.2.1. Hidronimi motivirani nazivima bilja: Brezna p.

Biđa,

Glogovnica pr. Save, pr. Lonje, Jasenica pr. Korane, Trnava pr. Save, pr. Une, pr. Korane ... 10.2.2. Hidronirni motivirani nazivima životinja: Bakovac (: bak "bik") pr. Like, Karašica (: riba karaš) pr. Drave, Košutovica pr. Struga, Medveščak pr. Save, Komarica pr. Drave, Mušica pr. Gacke ... 10.2.3. Hidronirni motivirani nazivima ruda: Ilova pr. Save, Ruda pr. Cetine, Srebrnica pr. Une, Brusnica pr. u Lici, Gvozdanka (: Gvozdansko, rudokopi) pr. Une. 10.2.4. Mnogobrojui pridjevi kao općeslavenska jezična baština zastupljeni su u hrvatskoj hidronimiji. Neki od uzoraka: bijel (*bel'b "bijel, svijetao"): B(ij)ela "ime za nekadašnju r. Pakru", Beli potok, Belak pr. Kašine, Belica pr. Kupe; bistar (: *bystr'b "jasan, proziran, brz"): Bistra pr. Bednje, pr. Dobre; brz (: *b'brz'b "žuran, strujni"): Brzaja pr. Drave, pr. Orljave, pr. Lonje, Brzet "povremeni potok na Braču"; crn (*cbrn'b "mrk, taman, mutan"): Cernez a. 1201. p. u Slavoniji, Cherna ryka a. 1252, Crnec "donji tok Lonje", drugo ime za Pleternicu; kisel « *kysel'b "uskiseljen, gnjio"): Kiseljak, Kiselica "termalne vode"; *slebzbn'b ("kaljužast, sluzav"): Slezen pr. Studve, Sluzina pr. Rečine; smrdan « *smord'b "izvor u baruštini"): Smerd a. 1266. kod Splita, Smrdan pr. Gline, v. kod Šibenika, Smrduša v. Split; *tyn'b "močvarast": Tinovica pr. kod Čakovca, Tinja r. u Posavini. 10.2.5. Praslavensko nasljeđe ogleda se u strukturi nekih hidronima, kao npr. u onima što su tvoreni sufiksom -ava, iako u hrvatskoj hidronirniji taj sufiks nije osobito čestotan: Berava, Dubrava, Korava, Krbava, Lendava, Mrsava, Munjava, Orljava, Trnava, Zlatava (v. E. Dickenmann, o. c. II, 192). U sufiksalnoj tvorbi najčešći je sufiks -ica osobito pri univerbizaciji: bistra rijeka> Bistrica, tako: Drenica, Mokrica, Sušica, Toplica ... Dolazi često s prošircima -anica: Moštanica, -enica: Paklenica, -avica: Jašavica, -ičica: Glavičica, -šćica/-štica: Konjšćica, Poljšćica (staro ime za r. Čikolu). Čestotan je sufiks -aci-ec u poimeničavanju pridjeva: Bliznec i s prošircima: -avac/-avec: Brnjavec, -ovac/-evac, -inac: Jasenovac, Kutinec. Stare su pridjevske tvorbe sufiksima: -j-: Jaža « *jaz-ja) i -n-: Raven, Brezna, Perna, Svodna, Zedno. 10.3. Regionalne osobine II hrvatskoj hidronimiji 10.3.1. Hidronirni koji se javljaju u vezi s morem (talasonirni)

specifičnost

su u hrvatskoj hidronirniji. Hidronimni apelativi i hidronimi na crti kopna i mora: vrulje, mrtvaje, pješčanici, drage, luke, rtovi, Brodarica, Broce, Velji brod itd. mahom su hrvatskog porijekla, a hidronimna nomenklatura i talasonirni koji oblikuju obalnu crtu i podmorje (akvatorij) uglavnom su stranoga (mahom romanskoga) porijekla: Mrkijenta (: muricenta), Saplunara (: sabulum), Ston (: stagnum), Rina (: arena), Šipnata (: siphonata), Zapalj (: diaplus), Špinut (: spinutum), Poljud 294

Toponimija

(: palus). (Podrobnije o njima u P. Šimunović (2005): "Toponomastičke imenice u vezi s morem" u: Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Golden marketingTehnička knjiga, Zagreb, 259-274). 10.3.2. Hidronimi od antroponima (osobnih imena i priimaka) i apelativa u osobnoj individualnoj službi: Radonja pr. Korane, Banova jaruga n. Opačac p., Očuša v. 10.3.3. Hidronirni od toponima: Novčica (: Novi), Feričanka (: Feričanci), Počiteljica (: Počitelj u Lici), Pazinčica p. (: Pazin), Butina vas a. 1368. > Butišin n. (XVII. st.) > Butišnica r. 10.3.4. Demimitivne tvorbe od imena matičnog hidronima: Savica (: Sava), Bednjica (: Bednja), Kupica (: Kupa), Unac (: Un, današnja Una), Neretvica i Mala Neretva. Srednjovjekovni deminutivni hidronim Pakrac bio je pritok Pakre, ali se današnja imena odnose na druge objekte i druge tokove. 10.3.5. Inovacijama smatramo razgranate tvorbene strukture od jedne te iste hidronimne osnove. Tako se nazivak lokva nalazi u mnogo hidro nima: Lokva,

Lokvanjac, Lokvina, Lokve, Loki, Lokvica, Žuta Lokva, Lokanjac, Zalokve, Trnova loki itd. 10.3.6. Mlađi inovacijski su hidronimi lokalne hidronimne sraslice: Trolokve (: *Tri lokve), Malokve (: *Male lokve), Dragovoda, Vodo to č, Dvogrla, Troslap. U hidronimu Kolovrat vjerojatnija je apelativna nego hidronimna tvorba. 10.3.7. Mlađe su hidronimne tvorbe složene strukture s opozitnim atributima: gornji ~ donji, vel(ik)i ~ mali, bijeli ~ crni, desni ~ lijevi!šuj(i), ili je prvi razlikovni član antroponimni ili toponimni pridjev: Ivanja Reka, Solinska rika. Hidronimi s neopozitnim atributom stari označuju obično mrtvaje, strugove, nekadašnja korita koja su sada uz dotične rijeke: Stari Dunav, Stara Drava, Stara Neretva,

Stari Strug. 10.3.8. Hrvatskom (a donekle i južnoslavenskom) inovacij om smatramo hidronime sa sufiksom -ica, koji je pridružen antroponimnoj osnovi u posesivnom značenju:

Ivanjica, Dragomirica, Dobroslavica.

10.3.9. S obzirom na tvorbu dvočlanih (i višečlanih) hidronimnih sintagmi valja ubrojiti antroponimne atribute na -ov/-ev, -in (uz stariji -j do kraja XlV. stoljeća) te toponimne (i antroponimne) atribute na -ski/-čki: Roški slap, Podravska Slatina (n. i p.), Mratinjsko jezero pr. Gacke. 10.4. Semantičke značajke hrvatskih hidronima Hidronimi imenuju neposredno hidronimne sadržaje (mali potok je Potočec). Svaka je klasifikacija uvjetovana građom i svrhovitošću obrade. Ogledno ističe­ mo ove dvije klasifikacije: 295

Uvod li hrvatsko imenoslovije

A. S obzirom na etiologiju i sadržaj imenica. 1. Vodne imenice: a) izvorišta, b) zbirališta vode, c) mokrine, poloji i blatišta. 2. Protočne vode 3. Stajaće vode 4. Različita svojstva vode: veličina, dužina toka, dubina korita, oblik, brzina toka, način toka (krivudav, skakutav, meandarski...), okus, miris, čistoća, bistrina, mutnoća, obojenost 5. Izgled i sastav tla unutar hidronimnog sadržaja 6. Hidronimi motivirani vegetacijom 7. Hidronimi motivirani životinjskim svijetom 8. Relacijski hidron1mi 9. Hidronimi izvedeni od vlastita imena, i to: a) antroponima, b) toponima 10. Toponimi netipične motiviranosti (v. P. Šimunović, Toponimija otoka Brača, 1972,214-217). B. E. Dickenmann (o. e., II, 181-190) razvrstava hidronime po leksičkom sadržaju apelativa koji se nalaze u hidronimnim osnovama, a odnose se na svojstva vode, sastav tla, rudno bogatstvo itd. 10.5. Tvorbene značajke hrvatskih hidronima Hidronimi imenuju hidronimne objekte neposredno:

Rečina

(rijeka), Vruja

(= vrulja) i posredno s pomoću drugog hidronimijskog sadržaja: Pod krunu od

Piškere. 10.5.1. Hidronimi neposrednoga imenovanja su jednoleksemni i višeleksemni. 10.5.1.1. U jednoleksemne ubrajamo: a) univerbizirane hidronime: "brzi potok" > Brzac; b) prefiksaine konstrukcije: Međimorje; c) eliptične hidronimne tvorbe:

Bistra, Desna, Blizna, Žedno.

Jednoleksemni su hidronimi neizvedeni i izvedeni. 1. Neizvedeni su najčešće vodne imenice (Vrilo = vrelo) i hidronimne metafore (Nozdra = uvala oblika poput nosnica). Njih je u postotku kudikamo najviše. 2. Izvedeni hidronimi imaju u osnovi apelativ ili vlastito ime. Imeničkim osnovama pridružuju se ovi najčešći sufiksi: -ac: Potočec, Slapci; -ica: Brezdanica, Kalinovica, Krapinčica; -ava: Orljava, Murava; -ina: Plitvine, Zvirine; -ak/-ek, -ak: Sušak, Hrvaćak; -ić: Kanalić, Lukačić, Krčić p. Krke; -ača: Mrtvača; -ik/-nik: Starik; -išće/-ište: Pučišća. Navedeni sufiks i pridružuju se (osim imeničkim) i imenskim osnovama. Na takve osnove česti su pridjevski sufiksi: -j-: Hotinja; -ov/-ev, -in: Kutjevo, Butišin; -ski/-čki: Jamnička. Njihov je če­ stotni redoslijed -ski, -n-, -in, -ov/-ev, -j. 10.5.1.2. Višeleksemnih hidronima je oko 12%. Najčešće su: a) hidronimne sraslice (Malokve, Živobara) i b) hidronimne sintagme, koje su obično dvoleksemne: od hidronimne imenice kao člana identifikacije na drugom mjestu u slože-

296

Toponimija

nom imenu i atributa kao člana diferencijacije na prvom mjestu u složenom imenskom poretku: Stari Strug, Crna voda, Velje blato, Stari Dunav. Atributi izvedeni od toponimne osnove najčešće završavaju na -ski, -ska, -sko: Skradinski buk, Splitska vrata, Lonjski strug, odnosno na -n, -na, -no: Blatni p., Perna, Svibno, Plavno pr. Radijevca i na -ov/-ev, -in: Kameno vrilo, Rakitova mlaka, Črepin potok. Atributi izvedeni od antroponima završavaju na -j, -ov/-ev, -in, -ski (-čki): Ivanja Reka, Radulov dol, Kovačeva voda, Hino vrilo, Martinska reka, Petrička mala. 10.5.2. Hidronimi s posrednim označavanjem objekata rijetki su u hrvatskoj hidronimiji i odnose se na manje značajne objekte i lokalne su uporabe: Glava od Vode, Potok od Puča. Rijetki su i hidronimi prijedložne konstrukcije: Poviše Murave, Na Kalo, Nad Korito, Za Lokve itd. i takve hidronimne konstrukcije lako se promeću uprefiksalna hidronimna imena: Vrlika, Nagorinac, Zatonja, Zagrabica itd. Neke od takvih prijetvorbi vrlo su stare (Naklo, Narta i sL). 10.6. Ostali hidronimi (strani te administrativno ili umjetno nadjenuti)

U hrvatsku hidronimnu građu ubrojili smo, kako je već spomenuto, i imena otoka (nesonime), te morfološke oblike akvatorij skoga reljefa. Oni veći i značaj­ niji nose imena mediteranskoga, ilirskoga, uglavnom predrimskoga porijekla, ali su Hrvatima došla romanskim posredništvom: Arba (Rab), Kissa (Caska), Apsara (Osor), *Kerpsa (Cres), Brattia (Brač) itd. Ostali su nesonimi i primorski hidronirni romanskoga postanja: Olib (: alluvium), Poljud (: palude), Ston (: Stagnum), Konavii (: cannabula), odnosno još mlađeg romanskog, odnosno mletačkog porijekla: Lama "močvarište", Kanal i metatezom Kolan (Pag, Senj), Fojba "jama" itd. Ti i takvi hidronimi razmješteni su na istočnom dijelu jadranskog primorja. Mađarske vodne imenice (s njihovom zastupljenošću u hidronirniji), među inima, su: Fo "izvor", Sar "blato", sed/sid "potok": Sid kod Križevaca, szeget "otok": Seget, Sigečica u Zagrebu itd. Ti i takvi hidronimni apelativi i hidronirni rasprostranjeni su po savsko-dravskom međurječju i po Podunavlju. Turski su hidronimi primjerice: Ada "otok", "vodoplavno područje" uz Savu i Dunav, Santrač "ograda oko zdenca", naselje: bair "brijeg, obala": Bajer u Neretvi i Bajir ada, hidronim u istočnobosanskom Posavlju, Bunar "zdenac", Česma 2 "izvor", Tekija "izvor" u slavonskom Posavlju, Ilidže "vrela uz Pakru". Ti su hidronimi razmješteni po nekadašnjoj Vojnoj granici i po ostaloj Slavoniji, zahvaćenoj turskim osvajanjima u XVII. i XVIII. stoljeću. 2

Potvrđen lik Česma već u XII. stoljeću, u XIII. stoljeću: Chasma (ARj l, 918 i 946). Taj hidronim nije moguće izvoditi iz turskog rqrne "izvor", "izvorište", jer je taj turcizam potvrđen tek 1649. u J. Mikalje. Obje rane potvrde imaju vjerojatno polazište u glagolu čeznuti "iščeznuti, nestajati", kako je i u ruskom. Na osnovu *čez- nadovezan je već davno neproduktivan sufiks *-brna. Kasniji turski termin istoga značenjskoga polja samo je pomogao krivom etimologiziranju slavenskoga hidronima. Vidi J. Schiitz, o. c., 10-11 (v. bilješku 10).

297

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Imena za jezera i mineralna vrela uglavnom su mlađega postanja i često su nadijevana po ojkonimima uz koje se nalaze. Prirodna gorska vrela koja se u najnovije vrijeme rabe kao punionice prirodne brdske vode za piće dobivaju još sasvim neuvedena, ali atraktivna, promidžbena imena. 10.7. Postojanost hidronimijskih imena Hidronimi su najpostojanija imena. No riječni tokovi su dugi, prolaze kroz narodnosna, jezična i dijalekatna područja. Neke rijeke u pojedinim dijelovima svojega toka dobivaju različita imena. Rijeka Česma se u donjem dijelu zove Čazma kao i gradić na njoj, Solinska rika zove se u novije vrijeme Jadro, koje je ime vrlo staro, ali je tek u novije vrijeme preneseno na Solinsku riku (usp. Jadar = Zadar). Dalmatinsko-hercegovačka rijeka ponornica ima u svojemu 76 kilometara dugom toku ova imena: Vrljika i Vrlika ("vrh rijeke", tj. "izvor"), zatim Matica, pa Tihaljina, onda Rika i Tialjska rika, zatim Prokop i Novi Prokop, pa Mlade i Mladi, te konačno Tribižet, Trebižet i Tribižat na prostoru prostiranja nekoć ilirskoga grada Bigeste, koji ojkonim neki dovode u vezu s hidronimom (D. Alerić). U srednjem vijeku su i neke druge rijeke nosile imena koja su kasnije preuzeli drugi vodotoci. Današnja rijeka B(ij)ela (lijevi pritok Save) zvala se Pakar (Pukur, Peker i sl.) i bila je matična rijeka u koju se slijevala rijeka Pakrac (Pukruc, Pekrec i sL), koja je današnja Pakra. Današnja je rijeka B(ij)ela pritok nekadašnjeg svojega pritoka Pakraca i zove se Pakra. Bitno je uz proučavanje hidronimije obraćati pozornost na topografiju, današnju i prošlu, te protumačiti koji su to izvanjezični razlozi bili da su imena i njihovi objekti imenovanja bivali zamjenjivani, preimenovani, dobivali više imena, jer ta pitanja često su bitna za objašnjenje mnogih problema u hidronimiji i od šireg su izvanjezičnog zanimanja. različita

Literatura: Bezlaj, F. (1956/1961): Slovenska vodna imena, I-II. SAZU, Ljubljana. Brozović Rončević, Dunja (1997): Apelativi u hrvatskoj hidronimiji (disertacija u rukopisu), Zagreb. Dickenmann, E. (1966, drugo izdanje): Studien zur Hydronymie des Savasystems, I-II, Carl Winter Universitatverlag, Heidelberg. Maretić, T. (1893): "Imena rijeka i potoka u hrvatskim i srpskim zemljama", Nastavni vjesnik I, Zagreb, 1-24. Schramm, G. (1981): Eroberer und Eingesessene. Geographische Lehnnamen als der Geschichte Sudeuropas im ersten Jahrtausend n. Chr, Verlag Anton Heirsemann, Stuttgart. Šufgač, V. P. (1998): Praslov'jans'kij gidronimnij fond, Akademije nauk Ukrajini, Kijev. Udoif, J. (1979): "Studien zu slavische Gewassernamen und Gewasserbezeichungen", Beitrage zur Nam enfo rsch u ng, n. 7.17, Carl Winter Universitatverlag, Heidelberg. 298

Toponlmlja

299

Uvod II hrvatsko imenoslovije

10.8. Hidronimni apelativi II hidronimima3 10.8.1. Već je Konstantin Jireček tvrdio da je u slavenskim jezicima veliko mnoštvo zajedničkih izraza za vode, dok je zajedničkih izraza za uzvisine, na primjer, kudikamo manje. 4 Utvrđeno je također da su značenja hidronimijskih apelativa u slavenskim jezicima vrlo izdiferencirana i da se ona najstarija čuvaju upravo u južnoslavenskim jezicima, naročito u hrvatskim i srpskim dijalektima. 5 Radeći nekoliko godina na ispisu hidronima sa sekcijskih karata razmjera l: 100000 s cjelokupnog područja Jugoslavije, uočio sam golemu zastupljenost hidronimijskih apelativa u hidronimima. 6 To su povodi pisanju ovoga rada. 10.8.2. U radu razmatram s teorijskog gledišta odnos hidronimijskih apelativa (i termina) i hidronima kOjima su oni u osnovi. Prvi navod upozorio me na bogatstvo zajedničke slavenske hidronimijske nomenklature, drugi na starost i specifičnost njezine semantike na hrvatskom prostoru, a treći na prostorni razmještaj pojedinih hidronimijskih apelativa u hidronimima. Kako su hidronimi po svojoj naravi vezani za nepomične inepomičljive hidro nim ne objekte, oni su kao jezični znakovi kažiput protega glasovnih, tvorbenih i semantičkih pojava koje su u njima konzervirane u času imenovanja? 10.8.3. Mnogo je slavenskih hidronimijskih apelativa koji su danas pretežno ili isključivo poznati u hidronimima, kao npr. Gdinj, Dinjiška (i imenica gdinjica "kaljuža"), Gacka (: *gbd- "mokrina"), Guča (: *g'bd'bk- "glib"), Hlebine (: *hl?b'b "blato"), Kalec (: kal'b "blato"), Ljutišta (: *lut- "kalina"), Milna (: *melb "pijesak"), Murava (: *morav- "močna livada"), Otolež (: *ot'blpg- "močvarni ugar"), Raj (: *rajb "kal"), Slezen (: *sl~g- "kaljuža"), Ševnica (: *šev-/*šav- "dotok"), Strumica (: *strbm'b "protok") itd. Broj hidronimijskih potvrda u našim povijesnim ispravama razmjerno je golem i star, već od X. stoljeća: Vrulja ({3epOvUla, 949), Mokrane (1165), Naklo (1080), Potok (1086), Stubica (stilbiza, 1080), Vir (Veru, 1070), Blato (1187), Badanj 3

4 5

6

7

Ovaj je rad objavljen u knjizi: P. Šimunović (2005): Toponirnija hrvatskoga jadranskoga prostora, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb. Onamo je ova problematika bila uključena u drukči­ ji onomastički kontekst: imena i imenica. Ovdje popunjava s neznatnim ponavljanjima prazninu hidronimijskih apelativa. Uza nj je (o. e., 259-275) s ovoga gledišta zanimljiv rad: Toponomastičke imenice u vezi s morem. Tu je tematiku također potrebno promatrati s hidronimskoga gledišta. Ona s obzirom na more predstavlja specifikum u slavenskoj hidronomastici. K. Jireček (19ll): Geschichte der Serben l, Gotha, str. 63. V. V. Martynov (1966): "Analiz po semantičeskim mikrostrukturam praslavjanskoj leksiki", Problemy slavjanskih etimologičeskih issledovanij v svjazi s obščej problematikoj sovremennoj etimologii, Tezisy dokladov, Moskva, str. 17. P. Šimunović, Građa za privremeni popis hidronima u SFRJ, Zavod za jezik, Zagreb. Građa je ekscerpirana iz Indeks gazetter, I-VIA. Showing Place-names on 1: 100000 Map Series, Kairo 1944, i sa sekcijskih karata Istre, Hrvatskog primorja i Lastova. O bogatstvu hidronimne nomenklature za "blatišta" vidi u raspravi Dunje Brozović-Rončević (1999): "Nazivi za blatišta i njihovi toponimijski odrazi u hrvatskom jeziku", Folia onomastica Croatica VIII, 1-44. Vidi također V. P. Šufgač (1998): Praslov'jans'kij gidronimnijfond, Akademija nauk Ukrajini, Kijev.

300

Toponimija

Sisačko-moslavačka

hidronimija

(1205), Bad (1226), Bistrica (1277), Bliznica (1251), Brod (1292), Jezero (1305), Mostac (1305), Ponikva (1312), Prevlaka (1250), Rat (1184), Razvode (1322), Stubal sive Gesero (1299), Studenac (1184), Kal (1184), Luža (1072), Močava (1072)8 itd. Neki od navedenih i mnogi drugi jednake su i veće starosti, s obzirom na zapis, a žive i danas i izvan južnoslavenskih jezičnih granica, kao npr. u grčkoj hidronimiji. 9 Broj hidronima na specijalnim kartama bivše države 1 : 100000 iznosi, po mojem ispisu, oko 20000. Golemoj većini nalazi se u osnovi hidronimijska imenica. K tome na zemljovidima nisu upisani manji potoci, vrela, cjedila, zdenci, lokve, mlake, pličine, blata itd., pa je hidronima motiviranih hidronimijskom imenicom kudikamo više, kao što je mnogo više imena motiviranih vodom, koja se imena metonimijom odnose na druge vrste objekata, u najviše slučajeva upravo na ojkonime: Rijeka, Jezera, Sopot, Lojnica, Zakučac, Nerin, Luža, Črečanj, Začretje, Vodice, Lokve, Zdenci itd. • 9

usp. P. Skok (1921): "Prilozi ispitivanju srpsko-hrvatskih imena mjesta". Rad JAZU 224. Zagreb. 98-162. Potvrde su iz prilično ograničenog broja vrela. i to uglavnom zadarsko-splitskog područja. Usp. M. Vasmer (1970): Die Slaven in Griechenland. pretisak. Leipzig i Ph. Malingoudis (1981): Studien zu den slavischen Ortsnamen Griechenlands. l. Slavische Flurnamen aus messenischen Mani. F. Steiner Verlag GMBH. Wiesbaden. 192 + 7 karata.

301

Uvod II hrvatsko imenoslovije

10.8.4. Razlog tolikom broju hidronima i hidronimijskih imenica valja tražiti u reljefnim raznovrsnostima. One se (od ravničarskih preko krških do primorskih i podmorskih predjela) po fiziogeografskom izgledu, geološkom sastavu i načinu gospodarenja bitno razlikuju. U njima je, stoga, i drukčiji odnos čovjeka prema vodama od kojih živi (dok na njima napaja sebe i blago), isušuje i natapa polja, podiže sojenice, dubi šance, ribari i plovi, trguje i privređuje. Razlog tolikoj razvedenosti oblika i značenja u imenica i imena jest raznovrsnost dijalektnih idioma kojima su ti jezični znakovi oblikovani, kao idugovjeka simbioza sa stranim etnijama i stranim jeZicima, čiji je udjel u fondu naših hidronimijskih apelativa i imena velik, a po prostiranju prilično indikativan. Bogata terminološka sinonimija u rječnicimalO i bogata izdiferenciranost značenja unutar lokalnih terminoloških sustava dijelom su posljedica preslojavanja terminoloških hidronimijskih sustava unutar dijalekata i jezika nakon migracije u vezi s turskom najezdom. U razlučivanju starinačkih od nadošlih imenica, stranih usvojenica od domaćih tvorenica, pomaže nam postojanost hidronima, koji sabijaju u sebe onomastički sadržaj jezičnim likovima i, kad je o motiviranosti hidronima riječ, odlikama vodnih objekata.

10.8.5. S gledišta onomastičkog znaka dihotomija apelativa i hidronima svodi se uglavnom na to da hidronimijska imenica, kao i svaka druga imenica, svojim inherentnim obilježjima predodžbe obuhvaća skupinu istovrsnih predmeta (potok je svaka kratka tekućica), dok hidronim (Vruja, Dinjiška) jedinačno imenuje objekte, svaki posebno. Veza s predodžbom mu je nevažna, izravno pridruživanje objektu bitno.u Zato i jesu česte metonimije. Rijeka može biti grad, Resnik zračna luka, Badanj - jezero, a Oko - vrelo. Hidronimijska imenica i hidronim zadani su lokalnim idiomom i nose uske, dijalektalne značajke. Hidronimijske se imenice međutim prenose migracijama (usporedi hidronimijsku nomenklaturu u Gradišću gdje npr. dunaj označuje bilo koju tekućicu, ili termin peraja, od albanskogperrua "potok", koji je u XVI. stoljeću došao s crnogorskim doseljenicima u Istru i zbog jedinačnoga znaka postaje ojkonim Peroj, u lokalnom izgovoru Peroja). Hidronimi, naprotiv, ukotvljeni su s objektom koji imenuju. Po tome su povijesni biljeg prvotnog razmještaja hidronimijskih imenica. Hidronimijske imenice prate jezični razvitak. Često se promeću u hidronimijske termine, standardiziraju se. Pritom njihova proširenost u "jezičnom standardu" ide na uštrb dijalektne obojenosti i lokalnoga značenja. Hidronimi ne prate jezični razvitak. Oni balzamiraju i lik i značenje u času imenovanja Čret (-čr- *- -cr-J, Mei (-e> e, *- i), Tojsti rat > o(j)), Zvir, Usti- (ust-),

a

10

II

Ovdje uvrštavam i dvije već navedene monografije, i to J. Schiitz (1957): Die Geographische Terminologie des Serbokroatischen, Akademie-Verlag, Berlin, 113 str. i G. Wippel (1957): Die geographischen Appellativa im Serbokroatischen, disertacija, Berlin (rukopis). Vidi o tome vrlo instruktivan rad Ju. A. Karpenko (1970): "Toponimy i geografičeskie terminy (Voprosy vzaimosvjazi)", Voprosy geografii 81, Mestnye geografičeskie terminy, Mysf, Moskva, 100 str. (zbornik).

302

Toponimija

a

Zadvarje (dver> dvar), Pišće (*sk > šć), Pozalica > o), Vrlika (vr(h)-) "vrh rike" itd. U hidronimima se leksički sadržaj poništava u korist onomastičkog sadržaja, koji je zadan objektom imenovanja. Što god su starije povijesne potvrde, i što god je mikrohidronimija određene regije jasnija, granica hidronimijskih imenica i hidronima postaje labavija, izrazi teže razlučivi jer npr. potok, slatina, jaz, vir itd. dolaze u imeničkoj i imenskoj uporabi ovisno o situacijskom kontekstuP Točna je tvrdnja da se mnoštvo današnjih hidronima, od onih najdavnijih (Morava, npr.) do najnovijih (Šoderica, npr.) svodi na hidronimijske imenice. 10.8.6. U odnosu, hidronimijskih imenica i hidronima ne zanimaju nas apelativi internacionalne uporabe kao: meandar, }jord, gejzir, bifurkacija itd. kao ni hidronimijski termini koji likovima i značenjima pripadaju normiranom jeziku, premda se katkad izrazom i sadržajem poklapaju s dijalektnim likovima. Naime njihov je put u književni jezik specifičan, lik i značenje unificirani i definirani, a zastupljenost u hidronimima zanemariva. Za naša razmatranja važniji su likovi art, ert, rat nego rt i njihova zastupljenost u obalnim hidronimima: Artić, Rat, Ertec, Ratak, Punta od Arca itd., kao što su indikativnija imena Velje blato, Uranska blatta locus da Rogova (1187), Blatina itd. od kasnijih službenih imena Skadarsko jezero, Vransko jezero i Jezero, koji više ne nose biljeg lokalnoga govora. Standardnom pretvorbom hidronimijski termini posta)u normirani)i u i'LIam, apstraktni)i \l sadria)\l. Oni ni i'Ldaleka ne obuhvaćaju obilježja dotičnih objekata iste vrste koja označuju, niti sva obilježja jedinačnih objekata koje bi mogli imenovati kao hidronime. Hidronimi su kao jedinačni izrazi označnici jezičnih izoglosa, koje često ne idu jezičnim i dijalektnim granicama. Bez oslonca na lokalne izraze i značenja bila bi jalova poredbena i etimološka tumačenja tih jezičnih podataka, koji zbog svoje postojanosti najviše bude pozornost jezičnih komparativista i etimologičara. čega pojedine hidronimijske osnove dobivaju oblike i specifična značenja unutar lokalnih sustava, kao što je važno otkriti areal pojedinog termina unutar jednog dijalekta, jezika ili srodnih jezika. 13 To omogućuje objasniti odnose sličnih hidrografskih oblika i različitih termina i imena za takve objekte i odnose srodnih termina i homonimnih imena za raznorodne hidrografske objekte po interdijalektnim i interjezičnim prostorima. Hidronimi koji u sebi imaju hidronimijsku osnovu kažiputi su etničkih i jezičnih migracija na raspućima povijesti. Spomenimo usput kako je dovoljno promotriti na zemljovidima hidronimijske osnove *gnoj, *luža, moč-, *more, ponik-, *pelso, *nahl'b, *solp'b, *tymen, *mocyre, *vbrelo, *vbrot-, *vrulja i njihov pretežiti razmještaj na zapadnom južnoslavenskom prostoru i osnove *jbzVOr'b, *močer'b,

10.8.7. Važno je istražiti zbog

specifične

12

13

P. Šimunović (1978): "Na granici toponima i apelativa", Filologija 8, Zagreb, 209-308 i primjere koji se !amo navode iz Istarskog razvoda, Povaljske listine i notarskih spisa s Lastova. P. Simunović (1969): "Organiziranost imena u regiji", Onomastica Jugoslavica l, Ljubljana, 354-357.

303

Uvod II hrvatsko imenoslovije

*bag1Jno, *b'blk-/*bblk-, *sig'bla, *j'bZOh, *stubblb na istočnom, kako je to izvršio J. Udolph14 i prosuditi, uza svu izostavljenu građu, koliko takva istraživanja mogu biti poticajna u proučavanju putova slavenskih naseljavanja ovih područja. 10.8.8. U hrvatskoj hidronimnoj terminologiji prisutan je priličan broj stranih hidronimnih termina: ada, igalo, lenga, brak, puč, đerdap, surduk, česma, jendek, berek itd. koji su pretežno uz primorje romanskog, a u unutrašnjosti turskog i mađarskog porijekla. Hidronimne imenice stranoga porijekla pojavljuju se pretežno u tzv. kontaktnim zonama, gdje u doticaju s domaćim sinonimnim apelativima jedni i drugi dobivaju podrobnija značenja ili se razlučuju na uporabu pretežno terminološku. ili pretežno hidronimnu (imensku). U hidronimima nisu zastupljeni oni strani apelativi koji imaju međunarodnu uporabu, a uglavnom ni apelativi koji pripadaju općem jezičnom standardu. To su apelativi mahom lokalne proširenosti starijeg (romanskog) ili mlađeg (talijanskog, turskog itd.) porijekla. Oni stariji su u pretežno imenskoj uporabi (Poljud, Olib, Omišalj, Puč), a oni mlađi u pretežno terminološkoj primjeni (vala, ponta, proversa, pasadur, jendek, bunar, bogaz itd.). Veću dokaznu moć imaju hidronimi koji su motivirani svojstvima objekta, jer su oni vezani uz mjesto, od hidronima i hidronimijskih apelativa motiviranih ljudskom djelatnošću (porat, mandrač, puč, piškera, riva, gat, kolovaja, česma itd.), čija je terminološka proširenost široka, a imenska starost, katkad po osobinama objekta, mlada i lako odrediva. 10.8.9. Hidronimne imenice kao davni izrazi za vodne sadržaje važne za život ljudi u određenom kraju prvorazredni su jezični podatci za studij jezika i materijalne kulture određene regije. Hidronimi njima motivirani postojanim oblikom, konzerviranim značenjem, sljubljenošću s vodnim objektom koji je po naravi nepomičan i neponovljiv, određuju razmještaj, gustoću i proteg pojava, koje se oči­ tuju iz jezičnog znaka, tj. imena, i značajki objekta koje dotično ime obuhvaća u svojem onomastičkom sadržaju. Zemljovid s plavim crtovljem vodnih vijuga i nepravilnih modrih kružića nijem je i beživotan. On bez imena nema one slojevite obavijesti: jezične, povijesne, zemljopisne, orijentacijske, gospodarske naravi, koja je meritorna i sabita ocjena puka za te dijelove "vodenih" prostora pored kojih je i od kojih je taj puk živio, kao subjektivna kreacija lika i poruke koje je taj puk ostavio u naslijeđe upravo u imenima toga plavog crtovlja, osmislivši mnogo, mnogo kasnije izrađene zemljovide i dajući im autentični, uljuđeni sadržaj. Razgraničenost značenja, koja su skrivena u hidronimima, i prisutna u hidronimnim apelativima, ne uvjetuje toliko geografski pejzaž ravnice (kanali, močvare), krš (ponikve, vrela, lokve), način gospodarenja (melioracije, gatovi, ustave, jazovi, vodenice) ni predmeti materijalne kulture (oblici poput badnja, kotla, 14

J. Udolph (1979): "Studien zu slavisehen Gewassernamen und Gewassebezeichnungen", Beitriige zur Namenforschung 17, Heidelberg, 640 str. Ovo je dihotomija na str. 629-631. Vidi i kratki prikaz toga rada P. Šimunović (1979): "Iz slavenske hidronomastike", Onomastica Jugoslavica 8, Zagreb, 183-184.

304

Toponimija

kabla, struge, žlijeba, krnice itd.), koliko uloga vodnih objekata u životu jezične zajednice, kad cjedilo može imati značenje vrela, potok značenje rijeke; dubok, ali frekventan prijelaz između dva otoka značenje broda, brodarice, prekodišća, vošćica, priježbe ... Upravo takva konkretna značenja, temeljena na stoljetnim opažanjima i iskustvu, sačuvana su kao poklad u hidronimima. Nije stoga čudo da su hidronimni apelativi i hidronirni metaforičkog postanja motivirani ne samo predmetima ljudske uporabe (kazan, kutal, badanj itd.) nego i anatomskim dijelovima ljudskoga tijela, kojima ljudi najbolje znaju oblik i funkciju. IS To su bliski, poredbeni sadržaji ljudskoga tijela i prirode u plastičnim slikama, koje su uvijek u osnbvi svake metafore. Slična se metarofika javlja i u drugim jezicima, pa posvudašnja rasprostranjenost metafore čini je univerzalnom. Evo nekoliko primjera: glava "izvor", "gornji tok" (kao i u terminu vrh: Vrlika, Vrhbosna), lice "površina vode", Nozdrovača (: nozdra) "vrelo", ždrilo (= ponor), oko "izvor", "mjesto na jezeru koje se ne smrzava", "bistrija mjesta na površini vode", "bistra mjesta u dnu jezera", Očjak (= potok), ušće "donji tok rijeke", "utok", usti (Ustiprača, Ustirama), zjala "uvir", boka "ušće", "otvor" (Boke false, Buka senjska), Jazik "rt", vrata "uski prolaz" (Vratnik, Bogaz), grlo "uski protok" (Grljevac), pazuha "zadubljenje u koritu" (Stara Pazova u Srijemu), rukavac "istok iz matice", Trbovica (= duboka jama), Trbušica (= potok), Nogaija (= potok), Močiguzica (= sika), Konavoske sise (= grebeni u moru), Pizdica « *pišćica "vrelo koje pišti") itd. Hidronimi su važni za studij značenja na vremenskoj vertikali i na prostoru jezičnog i zemljopisnog areala. Ta povijesna dimenzija hidronima značajna je zbog uloge vode i naselja uz vodu, koja su važnošću vode motivirana (Rijeka, Korita, Blato, Ponikve, Dane, Jezera, Gata, Ubla itd.). Takva su imena vrlo davno potvrđena u povijesnim vrelima, a hidronimizacija: hidronimni glagolski korijen ---+ hidronim predstavlja vrlo davni i najnaravniji put postanka vodnih imena. Takvi korijeni nose značenja: "strujati", "teći", "liti", "gnjiti", "glodati", "derati", "mutiti", "blistati", "piti", "ploviti", "tonuti", "savijati", "prokapati", "dubiti", "curiti", "močiti", "kiseliti", "nerati", "ponirati", "izvirati", "vreti", "smrdjeti", "srpati", "srkati", "soptati" itd. Od tih korijena nastajali su apelativi koji se nalaze u staroeuropskim rijekama i u mnogim nacionalnim hidronimijama. U tom smislu govorimo o hidronimima kao međašima jezičkoga širenja, kao čuvarima starijih jezičnih pojava, kao pokladima starih obličnih i semantičkih obilježja, kao svjedocima nekadašnjeg svjetonazora, kao spomenicima materijalne i duhovne kulture puka koji ih je stvorio i čuva kao izraze neprekinutog pamćenja. 20.8.10. Opaža se da je veća prisutnost hidronimnih imenica u hidronimima

upravo proporcionalna srazgranatijom semantikom u njima. Takvi su apelativi teritorijalno prošireniji i jeZično arhaičniji. 15

Usp. rad V. MihajlOViĆ (1970): "Anatomska leksika II srpskohrvatskoj onomastici", Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XIII/2, Novi Sad, 7-48.

305

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Faksimil ·slijepog" hidronimijskog zemljovida Hrvatskih voda sa mrežom vodenih tokova RH

Opaža se da je u hidronimima veća pri utnost onih hidronimnih imenica koje su ograničene na lokalnu uporabu. da je zastupljenost hidronimnih imenica standardne hidronimne nomenklature djelomična i da izostaju hidronirnni termini internacionalne uporabe. Mnoge su hjdronimne imenice sastavni dio hidronirnne terminologije. Kao termini one poništavaju granice nekadašnje areaine uporabe. postaju svojinom cjelokupne jezične zajednice, gube lokalna obilježja na način standardnog unificiranja sadržaja. Njihova maksimalna konkretnost splašnjava na račun povećane apstraktnosti. One hidronimne imenice koje ostaju u lokalnoj uporabi svojim obiljem predodžbenih pojmova postaju maksimalno konkretne. gotovo poistovjećene sa značajkama objekta koji označuju. Njihov je prijelaz u vlastita imena čest i logičan. Čak i kad ostaju na apelativnoj razini. dobivaju funkciju koja je ekvivalentna imenima. Ova teorijska razmišljanja na građi hrvatskih hidronima kojima je u osnovi hidronimna imenica pokazuju kompleksnost prožimanja koja se zbivaju na granici apelativa i vlastitih imena motiviranih vodom. koja zbog svoje važnosti u životu ljudi specijalno u hrvatskim krajevima. geografski i jezično različitim. odaje slojevite odnošaje izvanjezičnih i jezičnih čimbenika. 306

Toponimija

Prilog: 16 Stjepan Sekereš: Slavonska vodna imena

U ovom članku prikazat ću osnovne karakteristike slavonskih i južnobaranjskih vodnih imena (rijeka, potoka, kanala). O vodnim imenima Savina sistema napisao je opširnu studiju E. Dickenmann,17 dok o vodnim imenima Dravina sistema dosada nema opširnijih radova. Mjesna i zemljišna imena (toponimi i mikrotoponimi) u Slavoniji i južnoj Baranji uglavnom su slavenskog porijekla. Isto važi i za imena manjih rijeka, potoka i kanala, dok su imena velikih rijeka predslavenskog porijekla. "U toponomastici vredi kao zakon načelo da imena reka sadrže najstarije jezične podatke. Zato im je vrlo teško objasniti postanje i značenje. Na srpskohrvatskoj jezičnoj teritoriji opaža se da samo male reke (pritoci većih, potoci) imaju naša narodna imena. Imena velikih reka odreda su neslovenska, pretslovenska ili predindoevropska".18 Imena velikih rijeka starija su i od mjesnih imena. "Po splošno priznanem mnenju so imena večjih vodnih tokov relativno starejša kakor krajevna imena (= toponimija)".19 Prema vremenu postanka možemo slavonska i južnobaranjska vodna imena (hidronime) podijeliti u četiri grupe: 1. Najstarija vodna imena nastala još u predslavensko doba (velike rijeke). 2. Starija vodna imena nastala po doseljenju južnih Slavena u te krajeve (manje rijeke, potoci). 3. Novija imena nastala u 16. i 17. stoljeću za vrijeme turske vladavine u tim krajevima (manje rijeke, potoci). 4. Najnovija vodna imena nastala u 19. i 20. stoljeću (kanali). U ovom članku označena su originalnim akcentom ona vodna imena koja sam zabilježio na terenu. Budući da se rijeke i potoci protežu kroz više područja, taj akcenat je drukčiji u naseljima sa starijom akcentuacijom, a drukčiji u naseljima s novijom akcentuacijom. U članku ću označiti svaki hidronim s jednim akcentom (najčešće starijim), dok ću u registru označiti sve akcenatske oblike pojedinih hidronima. Ostala vodna imena označio sam akcentom kakvim su zabilježena u Rječniku JAZU. Ako neka vodna imena nisu označena ni u Rječniku JAZU, onda sam ih zabilježio bez akcenta. Podatke za slavonska vodna imena prikupljao sam na terenu, ali neke podatke sam uzimao i iz ovih karata: 1. Specijalne karte za područje Slavonije (VGI, 1951). 16

17

18 19

Ovaj ovdje uvršteni rad vrijednog srednjoškolskog profesora upozorava na bogatstvo slavonske hidronimije. Rad je plod dvadesetgodišnjeg skupljanja slavonskih hidronima. Pokojni profesor S. Sekereš žrtvovao je sve godišnje odmore na terenska jezična istraživanja. Nepomognut ni od koga ustrajao je na skupljanju i obradi slavonskih dijalekata i slavonske onomastike. Sam bez mogućnosti konzultacija, bez potrebne odgovarajuće literature, ostavio je vrijedan i zapažen znanstveni opus. Ovaj ni u čemu mijenjan pretisak (pa ni u naglascima i dužinama) spomen je na dragog profesora, koji je nastojao ove ugrožene spomenike jezika, materijalne i duhovne kulture, preoteti zaboravu u koji su se zaputili. Rad je objavljen u Zborniku za filologiju i lingvistiku 17, 1970, l75-196. E. Dickenmann: Studien zur Hydronymie des Savesystems, Budimpešta 1939, 1940, 1941; Heidelberg 1966. P. Skok: "Toponomastika Vojvodine", Glasnik istoriskog društva u Novom Sadu, knj. XII, 7. F. Bezlaj (1956): Slovenska vodna imena l, Ljubljana, 5.

307

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

2. Geografski atlas Jugoslavije (Zagreb, 1961). 3. Karta Slavonije i Baranje (Osijek, 1968).4. Karte vodnih zajednica u Osijeku i Donjem Miholjcu. U članku su obuhvaćena vodna imena iz cijelog područja Slavonije i južne Baranje, ali je obuhvaćeno više hidronima iz onih krajeva koje sam obilazio u vremenu od 1950. do 1970. godine (Podravina, našički kraj, Požeška kotlina, zapadna Posavina, južna Baranja). Uz mnoga vodna imena označeno je u zagradi mjesto gdje je to ime zabilježeno. Budući da se na taj način mnoga imena često ponavljaju, bilježit ću ih u skraćenom obliku: Aljmaš (Alj), Antin (At), Ašikovci (Aš), Baćin Dol (BD), Bazje (Bz), Beketinci (Be), Bektež (Bž), BeniČanci (Bč), Bešinci (Bš), Bistrinci (Bs), Biškupci (Bp), Bizovac (Bi), Bocanjevci (Bc), Bočkinci (Bo), Bokšić (Bk), Bolman (Bm), Branjin Vrh (BV), Bratuljevci (Bt), Brezovica (Br), Bukovica (sl. Špišić-Bukovica, Bv), Cerna (Cr), Cernik (Ck), Cerovac (Cv), Crnac (Cn), Čađavica (Čđ), Čamagajevci (Čm), Češljakovac (Člj), Črnkovci (Čk), Dervišaga (Dv), Detkovac (Dt), Doljanci (Dlj), Donja Motičina (DM), Donji Miholjac (DMh), Draga (Dr), Dragalić (Dg), Draž (Dž), Drškovci (Dk), Duboka (Db), Duboševica (Oš), Eminovci (En), Emovci (Em), Erdut (Ed), Feričanci (Fč), Gaćište (Gć), Gajić (Gj), Gat (Gt), Gazije (Gz), Giletinci (Gi), Golinci (Gl), Gorice (Gr), Gornje Predrijevo (GP), Grabarje (Gb), Gradac (Gd), Gradina (Gn), Gradište (Gš), Granice (Gc), Granje (Gnj), Harkanovci (Hk), Hrnjevac (Hnj), Ivanovci (Iv), Kaptol (Kt), Klokočevci (KI), Komanovci (Km), Koritna (Kr), Koška (Kš), Kovačevac (Kč), Kršinci (Kc), Kućanci (Kć), Kunišinci (Kn), Kunovci (Ku), Kutjevo (Kv), Lacići (Lc), Ladimirevci (Ld), Lakušija (Lš), Lozan (Lz), Luč (Lč), Lukač (Lk), Ljupina (Ljp), Marjančaci (Mč), Martin (Mt), Mašić (Mš), Medari (Md), Migalovci (Mg), Mihaljevci (Mh), Mitrovac (Mr), Našice (Nš), Noskovci (Ns), Novaki (Nv), Novo Selo (NS), Nurkovac (Nk), Oljasi (Olj), Opatovac (Op), Orahovica (Oh), Oriovac (Or), Osijek (Os), Perenci (Pe), Petrijevci (Pj), Podgorač (Pč), Podgorje (Pg), Poljane (PIj), Podravska Moslavina (PM), Podravski Podgajci (PP), Podvrško (Pv), Poreč (Po), Potoč ani (Pt), Pribiševci (Pb), Prvča (Pr), Radikovci (Rv), Rakitovica (Rk), Razbojište (Rb), Seona (Sn), Sesvete (Sv), Sopje (Sp), Stara Gradiška (SG), Stara Lipa (SL), Stari Gradac (SGc), Stipanovci (Sp), Stražeman (Sž), Suhopolje (Sh), Suši ne (SŠ), Sveti Đurađ (sl. Đurađ, SĐ), Šaptinovci (Šp), Široko Polje (ŠP), Šljivoševci (Šlj), Šumanovci (Šm), Šumarina (Šr), Šumetlica (ŠI), Tekić (Tk), Tiborjanci (Tb), Topolje (Tp), Tordinci (Td), Torjanci (Tj), Treštanovci (Tš), Turanovac (Tr), Turnić (Tn), Valpovo (Vp), Vaška (Vš), Veliškovci (Vk), Vetovo (Vt), Vidovci (Vd), Vilić-Selo (VS), Viljevo (VIj), Virovitica (Vr), Vukojevci (Vj), Vukosavljevica (Vs), Zdenci (Zd), Zoljan (Zlj), Zelčin (Zč), Zigerovci (Zg). Građu za ovaj rad sakupljao sam u vremenu od 1950. do 1970. godine. Klasifikacija slavonskih vodnih imena ne

Klasifikaciju vodnih imena (hidronima) možemo vršiti po značenju osnovpo obliku, po porijeklu, po vrstama riječi, po deklinabilosti i po tvorbi

riječi,

308

Toponimija

osnove. Najvažnija i najsvestranija je klasifikacija po značenju osnovne riječi, stoga ću se na njoj najduže zadržati. Klasifikacija po

značenju

osnovne riječi

Po značenju onovne riječi možemo slavonska i južnobaranjska vodna imena podijeliti u ove grupe: l. Vodna imena nastala od oznaka za svojstva voda (veličina, dubina, širina i starost rijeke ili potoka, boja, bistrina, toplina i način kretanja vode). Takvih vodnih imena ima u Slavoniji najviše (oko 16%).20 Primjeri: B'istra (tj. rijeka, Kt), Barza (DŠ),21 Btzaja,22 Crnac (Bk), Čađavica (VŠ), Duboki potok (Kv), Grbavica (Mt), Karašica (LČ),23 Ladinac (Mr), Mala Vučica (Bč), Neteča (Gn), Stara Drava (Tj),24 Stari Dunav (Tp), Skakavac (Cn), Slatka vada (Km), Veliki kanal (Lč), Veliki potok (Lk). 2. Vodna imena nastala od životinjskih imena (fauna). Do tih imena došlo je na temelju toga što je u tim vodama ili pored njih bilo mnogo takvih životinja (ili su one bile tipične za te predjele). Na temelju tih hidronima možemo zaključiti kakvih je životinja bilo u tim krajevima u najstarije vrijeme (dabar, karas, kokoš, lisica, medvjed, rak, ris, roda, orao, pas, sova, štuka, vrana, vuk, žaba). Većina navedenih životinja živi još i danas u tim krajevima, ali neke od spomenutih životinja (dabar, medvjed, ris, vuk) ne nalazimo više u Slavoniji i južnoj Baranji. Takvih hidronima ima također mnogo (oko 7%). Primjeri: Dabrovica (Sh), Golubinjak (Gi), Kokinica (k, Vlj),25 Usica (Mh), Medviš (Kr), Pasjak, Orljava (VS),26 Rakovac (Kt), R'isovac (Gi), Štukavac (rukav Drave, PM), R6dovac (k, Td),27 Sovinjak, Vučica (Mč),28 Žabljački kanal (Cn). 3. Vodna imena nastala od riječi za bilje i plodove (6%). Do takvih hidronima došlo je na taj način što je u tim vodama ili pokraj njih nekada bilo mnogo takvih biljaka ili su one bile tipične za te predjele. Na temelju tih hidronima možemo zaključiti kakvih biljaka je bilo u Slavoniji i južnoj Baranji u staro vrijeme (bukva, glog, vrba, trn, joha, jablan, kruška, baza). Sve navedene biljke rastu još i danas u tim krajevima. Primjeri: Bukovik (Šp), Bazara (Bš),29 Dubovik (k, Pč), Glogovac

20 2l

22 23

24 25

26

27

28

29

Procenat je uzet u odnosu na 310 zabilježenih hidronima u Slavoniji i južnoj Baranji. Od Brza došlo je do oblika Borza devokalizacijom suglasnika -r (vjerojatno preko mađarske administracije). Međutim, u ruskom jeziku postOji također oblik borzyj (brz, vatren). To je stariji oblik određenog pridjeva (složeni oblik). P. Skok je mišljenja da je naziv Karašica nastao od turskog oblika kara (= crna voda) (Toponomastika Vojvodine, str. 8). Starosjedioci su tu tursku osnovu prilagodili našem jeziku pretvorivši je u karaš (karas). Atribut stari upotrebljava se za oznaku starog riječnog korita. Slovom k u zagradi označio sam kanale. E. Dickenmann je mišljenja da je taj hidronim izveden od riječi orao, orla, dok je Y. E. Boeglin (Filologija IV, str. 31) mišljenja da bi taj hidronim mogao biti izveden od latinskog naziva za Požešku kotlinu Aurea vallis. Mišljenje E. Dickenmanna je uvjerljivije. Oblik Rodovac izveden je od imenice rodo (roda), kako se govori u tom kraju. Vilčica koja utječe u Dravu izvedena je od imenice vuk, dok je Vučica, pritoka Vuke, deminutiv od Vuka (Uica). Boza = baga, zova.

309

Uvod

II

hrvatsko imenoslovIje

(Mh), Glogovica, Jablanica (Gb), Jošava, Kruškovački k~lllal (KI), Šumetlica (Ck), Trnava (Og), Trnovac, Vrbova (Sv). 4. Vodna imena nastala od zajedničkih imenica u svom pravom obliku i znače­ nju (6%). Primjeri: Dunav (Ed),30 Jarak (Dk), Jezero (Bm), Kanalić (K, Lč), Kanal (k,Ož), Kanal (Tb), Potočić (Cv), Potok (VS), Ričica (Pg), Rika (Tk).

5. Vodna imena nastala od mjesnih imena (5%). Takvi hidronimi nastali su po mjestu u blizini kojega izvire neka voda ili po mjestu kroz koje (ili pokraj kojega) protječe neka voda. Primjeri: Emovački potok, Golobrčki potok (Pv), Kapt6lka (En),31 Novački kanal (Bi), Rak'itovački kanal (SĐ), Stražemanka (Dlj),32 Veličanka (Mh), Vet6vka (Vt), Zo1jančica (Mt). 6. Vodna imena nastala od osobnih imena (pravih i hipokorističkih) (3%). Gotovo svi hidronimi izvedeni su od muških imena. Na temelju tih hidronima saznajemo kakva osobna imena su se upotrebljavala u tim krajevima u najstarije vrijeme: Antol (16),33 Drgalj,34 Franjo (15), Ivo (17), Lukač (13), Marijan (17), Hijat, Radovan (11), Vitol;35 Mara (14). Neka od tih osobnih imena (Antoi, Dragalj, Lukač, Mijat, Radovan, Tomač, Vitoi) danas se više ne upotrebljavaju u tim krajevima, dok se ostala imena još i danas mogu čuti u slavonskim predjelima. Do takvih vodnih imena došlo je na temelju toga što je dotična osoba nekada bila vlasnik predjela u kojemu izvire ili kroz koji teče neki potok ili rječica. Primjeri: Antolica (k, Bc), Orgaljevac (Bž), Franjin d61 (Ov), Ivina vodica (Lš), Lukačić, Marijanac (Bk), Marinac (SG), Marin potok, Radovanka (Rv), Tomačevac (Kv). 7. vodna imena nastala od prezimena nekadašnjih vlasnika predjela kroz koji teku dotične rječice ili potoci (3%). Primjeri: Babić (k, Bč), Čalića potok (Kv), Fhlić-d61 (Ov), Flamova rjeka (DM), Martinovića rjeka (DM), Šramov kanal (k, Cn). 8. Neka vodna imena nastala su od oznake položaja gdje se potok nalazi (2%). Primjeri: Gornjansko vrtlo (Pg), Gornja voda (Aš), Kod šlajsa (k, GP),36 Krajna, Zaumljinski potok (Mg).37 9. vodna imena nastala po nekom građevnom objektu koji se nalazio pokraj po-

toka ili rijeke (2%). Primjeri: Bedenić (Db),38 Ciglana (Olj), Korlatan (SV),39 Mlinac (Gb), Mlinčić (Zlj). 30

31 32 33 34 35

36 37 38 39

Od skitskog oblika Danav (rijeka) Goti su načinili oblik Diinavis, a od Gota su tu riječ primili Slaveni pod imenom Dunav ili Dunaj (EJ). U Turniću zovu taj potok Kavtiilka. Drugi taj potok nazivaju Stražemanjka. Broj u zagradi označuje stoljeće kada je osobno ime prvi put zabilježeno. Oblik Drgalj nastao je stezanjem od Dragalj (u Kutjevu postoji mikrotoponim Dragaljevae). Hipokoristik Vitol izveden je od osobnog imena Vitomir. Sufiks -01 danas se ne upotrebljava za tvorbu hipokoristika, ali je u staro vrijeme bio dosta produktivan (Antoi, Markoi, Mivol). Njem. Schleuse = brana. Zaumlje = zemljišno ime. Arap. beden = gradski zid. Mađ. korlat = obrada, barijera.

310

Toponimija

Rijeka Ođenica (nekoć prije Turaka

Virovita rekal u Virovitici

10. Vodna imena nastala po nekoj radnji koja se nekada vršila u potoku ili pokraj njega (2%). Primjeri: Drava (Tj),40 Izvor (Ed), Napojišće (k, Tb), Plandište (Šm), Pralo (Pe), Sava (SG)Y ll. Vodna imena nastala od riječi za zanimanje ili zvanje (1%). Do tih vodnih imena došlo je prema zanimanju ili zvanju nekadašnjih vlasnika poljskih predjela kroz koje su tekli ti potoci. Na temelju tih hidronima možemo doznati o nekadašnjim zanimanjima (zvanjima) u tim krajevima (beg, hodža, kovač, lončar, meštar). Primjeri: Begovica (Ck), Kovačevac, Lončarski potok (Gš), 6đenica (Vr).42 12. Vodna imena nastala od naziva za rodbinske sveze (0,50%). Do tih hidro-

nima došlo je prema rodbinskom nazivu nekadašnjeg vlasnika predjela kroz koji ili pokraj kojega je tekao potok. Primjeri: Babin dol (Gi), Babišćak (RV).43 12. Neka vodna imena nastala su po nazivu ustanove koja je dala izgraditi kanal: Županinski kanal (Tr). 14. Neka vodna imena nastala su od apstraktnih imenica. Do tih vodnih ime-

na moglo je doći na temelju toga što je nekadašnji vlasnik zemljišta kroz koje teče dotični potok tražio ono što osnovna imenica znači. Primjeri: Sloboština. 40

41 42 43

Od ide. osnove dreu-, dru-, sti. drava'i (teče) nastalo je ilir. Dravos i slav. Drava (F. Bezlaj). Od ide. osnova seu-, sou- (padati, teći), ilir. Savos, lat. Savus nastao je slavenski oblik Sava (F. Bezlaj). Oda = hodža (sl. naziv toga potoka glaSi Odžin potok). Izvedenice od etimona baba raširene su kao geografska imena kod svih slavenskih naroda.

311

Uvod II hrvatsko imenoslovIje

U Slavoniji i južnoj Baranji zabilježio sam desetak hidronima nejasnog porijekla. Takvi su hidronimi: Batnjiik (BD), BIđ (Cr), Bitulja, Darna (Nš), Lendava (Lz),

Loncija (k, Be), Manod (Lš), Sekvala (k),

Spačva, Točak

(Tš) i dr.

Klasifikacija po obliku 1. Po obliku možemo slavonske i južnobaranjske hidronime podijeliti u tri grupe: 1. prosti hidronimi, 2. sastavljeni hidronirni, 3. složeni hidronimi. 1. PROSTI HIDRONIMI

Te hidronime možemo prema sufiksu razvrstati ovako: a) Hidronimi s nastavkom -ica (12%). Nastavak se dodaje imeničkoj ili pridj evskoj osnovi. Ti hidronirni dolaze u singularnom obliku (samo dva hidronima dolaze u pluralnom obliku). Primjeri: Antolica (k, Bc), Čađavica (VŠ), Dravica (Tj), Glogovica, Jasnovka (k, Hk), Karašica (Lč), Mhvica (k, Br), Ođenica (Vr), Orljavica (Nk), Pl'itvice (Oh), Rešetarica (BD), Sušica (Dlj), Šumetlica (ŠI), Vučica (Bc), Zoljančica (Mt). b) Hidronirni s nastavkom -ac (11%). Nastavak se dodaje osnovi pridjeva izvedena od zajedničke imenice ili osobnog imena, a rjeđe se nastavak dodaje imeničkoj osnovi. Primjeri: Bazovac, Belenac (NS), Crnac (Šp), Češljakovac (Tn), D'ilberovac (Tk), Glogovac (Mh), Klokočevac (Cn), Upovac (Vj), Mijatovac (Kč), Marijanac (Bk), R'isovac (Gi), Štukavac (rukav Drave, PM), Tomačevac (Kv). c) Hidronimi s nastavkom -a (4%). Ti hidronimi se izvode od imeničke ili pridjevske osnove. Primjeri: B'istra (Kt), KišeIjeva (Člj), Kl'isa (Pv), Londža (Gb), Luka (Olj), M'ila (k, Mš), Mlaka (k, Bi), Požanja (Vt),44 Pr'iseka (Kč), Vrbova (Vt), Vuka (At). d) Hidronimi s nastavkom -ak (-jak) (3%). Nastavak se najčešće dodaje pridjevskoj osnovi. Primjeri: Batnjiik (BD),45 Češljiik (Mh),46 Golubinjak (Gi), Plškornjak (k, Šp), R6dnjak (Gnj),47 Sovinjiik, Vučjak. e) Hidronimi s nastavkom -ić (2%). Nastavak se dodaje imeničkoj osnovi. Primjeri: Babić (k, Bč), Kanalić (Lč), Lukačić, Mlinčić (Zlj), Potočić (Cv), Tutić (Kč).

f) Hidronirni s nastavkom -ava (-java) (2%). Nastavak se dodaje imeničkoj ili glagol skoj osnovi. Primjeri: Berava, Lendava (SGC),48 Mrsava (Ljp), Orljava (Nk), Trnava (Md).

g) Hidronimi s nastavkom -ik (1%). Ti hidronirni se izvode od pridjevske osnove. Primjeri: Bukovik (Šp), Dubovik (k, PČ), Starnik (Kt).49 44 45 46 47

48 49

Požanj (pošanj) = grah, pasulj. Taj potok se službeno zove Putnjak. U Turniću se taj potok zove Češljakovac. Oblik Rodnjak nastao je sinkopom od Rodinjak. Taj hidronim je vjerojatno u vezi s glagolom lendovati = lijeniti se, ljenčariti (korijen len). Do oblika Stilrnik došlo je analogijom prema bolesnik, pravednik...

312

Toponimija

h) Hidronimi s nastavkom -ača (1%). Nastavak se dodaje pridjevskoj osnovi. Primjeri: Badnjevača (PIj), Mrtvača (rukav Drave, Vp), Mrtvača (rukav Drave, Tj). U Slavoniji i južnoj Baranji hidronimi se vrlo rijetko tvore s pomoću ovih nastavaka: -aja (Brzaja), -an (Korhhan), -ana (Pištana), -ara (Bozara),50 -av (Jelav), -ina (Osatina), -iš (Medviš), -išće (Napojišće), -ja (Neteča), -ka (Kaptolka, Vetovka), -na (Darna), -no (Položno), -o (Priljevo), -unja (Mrsunja), -uša (Medakuša), -va (Spačva).

Mnogi hidro nim i su zajedničke imenice u svom pravom obliku te u pravom ili prenesenom značenj~ (11%). Prijeri: Berek (SŠ),51 Bezdan (k, Bč), Bogaz (Alj),52 Ciglana (Olj), Fok (k, Rd), Izvor (Ed), Jarak (Dk), Jezero (Bm), Kanal (At), Kanalić (Lč), Kanajlica (Šr), Lisica (Mh), Luka (Olj),53 Opseg (k, SĐ), Panjevi (Žg), Potočić (Cv), Potok (VS), Rl.čica (Pg), Rijeka (Zd), Rika (Tk), Točak (Tš), Zdenac (KI). 2. SASTAVLJENI HIDRONIMI

Kod sastavljenih hidronima prvi dio je najčešće pridjev (posvojni, opisni, gradivni), a drugi dio imenica. Posvojni pridjevi izvedeni od vlastitih imena označuju pripadanje, a posvojni pridjevi izvedeni od životinjskih ili biljnih imena označu­ ju da je u vrijeme postanka hidronima u vodi ili pokraj nje bilo mnogo spomenutih životinja ili biljaka. Gradivni pridjevi izvedeni od biljnih imena označuju da je nekada u potoku ili pokraj njega bilo mnogo takvih biljki. a) Sastavljeni hidronimi kod kojih je prvi dio posvojni pridjev (12%). Najviše ima sastavljenih hidronima s posvojnim pridjevom na -ski, a mnogo manje s posvojnim pridjevom na -in i -ov. Primjeri: Bobotski kanal, Dravski kanal, Gajićki kanal (Cn), Kamenski dol (Ed), Kopačko jezero, Novački kanal (Bi), Rak'itovački kanal (SĐ), Županinski kanal (Tr); Babin dol (Gi), Franjin dol (Dv), Ivina vodica (Lš); Flamova rjeka (DM), Šramov kanal (Cn); Rači potok (Bt). U nekoliko hidronima mjesto posvojnog pridjeva stoji imenica u genitivu ili nominativu: Čalića potok (Kv), Čatlaića lanište (Pe), Fazlić-dol (Dv), Janjča-potok (Gz).

b) Sastavljeni hidronimi kod kojih je prvi dio opisni pridjev (11%). Najčešće se javljaju pridjevi velik, stari i mali, a rjeđe pridjevi crn, sladak, gornji, dubok, blatni, bijel. Primjeri: Velika Vučica (Bč), Veliki kaniH (Rd), Veliki potok (Mr), Stara Drava (Ok), Stara rijeka (KI), Stari Dunav (Tp), Mali kanal (Kr), Mali potok (Gnj), Crni kanal (SŠ), Slatka voda (Km), Gornja voda (Aš), Duboki potok, Blatni potok (Bp), Bijela voda (Pv). 50 51 52 53

Boza = baza. Bereg = bara, lokva, blato (oblik Berek nastao je desonorizacijom finalnog suglasnika). Tur. bogaz = ždrijelo, klanac. Luka = livada pokraj rijeke, pristanište.

313

Uvod u hrvatsko imenoslovije

c) Sastavljeni toponimi kod kojih je prvi dio gradivni pridjev (1%). Primjeri: Borovnjaški potok (GZ),54 Bukovički potok, Kamenski dol (Ed), Kruškovački kitnal (KI). U cijelom tom području zabilježio sam četiri složena hidronima u kojima je prvi dio prijedlog, a drugi dio imenica: Bezdan (k, Bč), Napojišće (k, Tb), Pribarovac (Bš), Pr'iseka (Kč). Klasifikacija po deklinabilnosti Slavonski i južnobaranjski hidronimi su po deklinabilnosti najčešće nominalni muškog roda (51%) i nominalni ženskoga roda (47%), a rjeđe pronominalni (2%). Nominalni muškog roda: Babić (k, Bč), Belenac (NS), Bukovik (Šp), crnac (Bk), Dunavac (Gj), Glogovac (Mh), Golubinjak (Gi), Kanalić (Lč), Karašac (k, Rk), Medviš (k, Kr), Marijanac (Bk), Mlinčić (Zlj), Pralo (Pe), R6dovac (k, Td), Štukavac (PM), Tukovi (k, Žg), Vučjak. Nominalni ženskog roda: B/hara (Bp), Brzaja, Čađavica (Vš), Drava (Tj), Gorica (SĐ), Karašica (Šr), Kavtolka (Tn), Luka (Olj), Mrsava (Ljp), POžanja (Vt), Orljava (Em), Rešetarica (BD), Ričica (Pg), Sava (SG), Šumetlica (Ck), Studva, Trnava (PIj), Vuka (At), Vučica (Bac), Zoljančica (Mt). Proniminalni: BIstra (Kt), Mna (k, Mš), Vrbova (Sv). Klasifikacija po tvorbi osnove Po tvorbi osnove slavonski i južnobaranjski hidronimi najčešće su primarni (70%) i sekundarni (29%), a mnogo rjeđe tercijaini (1%). Primarni hidronirni: Babić (k, Bč), Bedenić (Db), Berava, BIstra (Kt), Crnac (Bk), Grbavica (Mt), ]ošava, Kanalić (Lč), Kaptolka (En), Mlinčić (Zlj), Pasjak, Orljava (Nk), Rika (Tk), Vučica (Bc), Vučjak. Sekundarni hidronirni: Begovica (Ck), Bukovica, Dabrovica (Sh), Golubinjak (Gi), Klokočevac (Cn), Mijatovac (Kč), Rakovac (Kt), R'isovac (Gi), Trnovac, Vojlovica, Zmajevac (DM). Tercijaini hidronirni: Borinovka (Lš), Tomačevac (Kv). Akcenat slavonskih vodnih imena U ovom članku neki hidronirni su zabilježeni sa starijim akcentom, a neki s novijim, što ovisi o tome da li se u dotičnim mjestima upotrebljava starija ili novija akcentuacija. Mnogi današnji hidronirni s novijim akcentom govorili su se u prošlosti sa starijim akcentom, ali je paralelno s usvajanjem novije akcentuacije u pojedinim mjestima dolazilo i do promjene akcenta kod hidronima. Budući da danas u slavonska i baranjska sela naglo prodire novija akcentuacija (preko škola, knjiga, radija i televizije), mlađi stanovnici u nekim mjestima izgovarat će ne54

Taj potok je obra sao borovicom.

314

Toponimija

ke hidronime s novijim akcentom, ali velika većina stanovništva dotičnih mjesta izgovarat će ih s akcentom kakav je zabilježen u tom članku. 1. Hidronimi s nastavkom -ica imaju uglavnom akcenat riječi od kOjih su izvedeni (temeljnih riječi): Antolica (Antol), Bukovica (bukov), Čađavica (čađav), Dabrovica (dabrov), Glogovica (glogov), Grbavica (grbav), Jablanica (jablan), Kanajilica (kanajia), Meštrovice (meštrov), Mrtvica (mrtav), (Menica (Oda), Orahovica (orahov), Orljavica (Orljava), Topolovčica (topolov), Vučica (Vuka). Mnogo rjeđe takvi hidronimi imaju drukČiji akcenat: Dravica (Drava), Sušica (Suh), Zoljančica (Zoljan). 2. Hidronimi s nastavkom -ac najčešće imaju akcenat temeljne riječi: D1lberovac (dllberov), Glogovac (glogov), Klokočevac (klokoč), Kovačevac (kovačev), Marinac (Marin), Mijatovac (Mijatov), Rakovac (rakov), R'isovac (r'isov), Saračevac (saničev), Tomačevac (Tomačev), Zmajevac (zmajev). Neki hidronimi te grupe s kratkosilaznim akcentom imaju ' na penultirni: Dunavac (Dunav), Marijanac (Marijan), Mlinac (mnn). 3. Hidronirni s nastavkom -a imaju razne akcente, ali nije moguće točno odrediti neko pravilo o tim akcentima: B'istra (b'istar-b'istra), Borza (brz-brza), KlIsa (klis), M'ila (m'il-m'ila), Mlaka (mlak-mlaka), POžanja (požanj), Vrbova (vrbov-vrbova), Vuka (vuk). 4. Hidronimi s nastavkom -ak (-jak) Kazalo slavonskih vodnih imena (hidronima) imaju najčešće akcenat temeljne riječi: Babišćak (baba), Golubinjak (golubinji), Adamovski potok, lijevi pritok Crnca Koritnjak (korito), Palučak (palučak),55 Antolica (Bc), kanal Pasjak (pas), P'iškornjak (piškor), RodBabić (Bč), kanal njak (rodin). Babin dol (Gi) 5. Hidronirni s nastavkom -ić imaju uglavnom akcenat temeljne riječi: Babišćak (Rv) Baćanica (Op) Babić (baba), Kanalić (kanal), M1inčić Badnjevača (PIj) (mlin), Potočić (potok). Balat (Tk, Tn), kanal 6. Hidronirni s nastavkom -ava (-jaBatnjak (BD), lijevi pritok Rešetarice va) imaju ' na prvom slogu: Lendava Bazovac, desni pritok Breznice (Lendava), Mrsava, Orljava, Trnava. Bečki kanal (Lc), kanal Budući da hidronima s ostalim naBedenić (Db), desni pritok Londže stavcima (-ača, -aja, -an, -ana, -ara, Begovica (Ck) -av, -ina, -iš, -išće, -ja, -ka, -na, -no, -o, -unja, -uša, -va) ima samo po nekoli- Belenac (NS), desni pritok Orljave ko, nije moguće odrediti neka posebna Berava, desni pritok Bosuta Berek (SŠ), desni pritok Vučice pravila o njihovu akcentu. Bezdan (Bč), kanal ss palučak = livada II blizini neke vode. Blč, desni krak Bitulje

315

Uvod u hrvatsko imenoslovije

B'iđ

(sl. Bitulja, Cr), lijevi pritok Bosuta Bijela voda (Pv) B'istra (Kt), početak Kaptolke Blatni potok (Bp) Bobotski kanal, lijevi pritok Vuke Bogaz (Alj), rukav Drave Borin6vka (Lš), desni pritok Vrbove Borovnjaški potok (Gz) Borza (Dš), desni pritok Dunava Bosut (Cr), lijevi pritok-Save Bozara (Bp, Sž), desni pritok Veličanke

Bresnica (Kc, Kš), desni pritok Vučice Bresnički kanal (St), kanal Breznica a) lijevi krak Bitulje b) desni pritok Neteče Brežnica, desni pritok Spačve Briježnica (sl. Breznica, Gć), desni pritok Neteče Brzaja, lijevi pritok Orljave Brzavski kimal (Tr), kanal Buban (Člj) Bukovica, desni pritok Orljave Bukovički potok, desni pritok Orljave Bukovik (Šp), Bukovik (KI), desni pritok Vučice Ciglana (Olj) Crnac (Bk, Šp), desni pritok Vučice crnac (Gb, Sv), desni pritok Londže Gna voda (KI) Crni kanal (SŠ), kanal Crni potok, desni pritok Londže Čađavica

(VŠ), desni pritok Drave Čađavićka (Čđ), kanal Čalića potok (Kv) Čatlaića lanište (Pe) Češljakovac (Tn) Češljak (Mh), desni pritok Kaptolca Dabrovica (Sh) Darna, desni pritok Našičkog potoka 316

Dašnje (Nš) D1lberovac (Tk) Dobrovina, desni pritok Čađavice Dolačak (Bc), kanal) Drava (DMh, PM, Sp), Drava (Čk, Gt, Pj), Drava (Tj, Ok, Ed),desni pritok Dunava Dravica (Tj) Dravski kanal, desni pritok Drave Draževac (DB, Dg) Drgaljevac (Bž) Duboki potok (Kv) Duboki potok, lijevi pritok Vočinske rijeke Dubovik (Pč, Rb), kanal Dunav (Ed) Dunavac (Dž, Gj), rukav Dunava Emovački potok, lijevi pritok Orljave Fazlić-dol

(Dv) Flamova rjeka (DM), krak Tičinice Fok (Rd), kanal Franjin dol (Dv)

Gajićki kanal (Cn), kanal Gajski potok (Pe) Glogovac (Mh), lijevi pritok Vetovke Glogovica, lijevi pritok Save Golobrčki potok (Pv) Golubinjak (Gi) Gorica (SĐ), stara Drava Gornjansko vrHo (Pg) Gornja voda (A š) Grbavica (Mt), lijevi krak Našičkog potoka Grnjašnica (Fč), desni pritok Vučice

Iskrica (Fč, Šp), desni pritok Vučice Ivina vodica (Lš) Izvor (Ed) Jablanica (Gb) Janjča-potok (Gz) Jasenovica, desni pritok Vučice

Toponimija

Jarak (Dk) Jasnovica (Hk, Žč), Jasnovica (Kš), kanal Jav6rak (Nk) Jelav, krak Našičkog potoka Jezero (Bm) Jošava, desni pritok Bitulje Jugovački šanac (Nv) Kamenski dol (Ed) Kanal (Šr, Dž, Gj), kanal Kanal (Ns, VŠ), kanal Kanal (At, Td), kanal Kanal (Gl, Po), kanal Kanal (Gr, Vk, Tb) Kanalić (Lč), kanal Kapeina (DV) Kapt6lka (sl. Kaptolac, En), lijevi pritok Orljave Karašac (Rk), kanal Karašica (BV, Dž, Lč), desni pritok Dunava Karašica (Čđ, Cn, PM, Po, Rk, Gl, Čm, Bo, Gt, Bs, Vp, Ld, Pj), desni pritok Drave Kavt6lka (Kaptolka, Tn), lijevi pritok Orljave KišeIjeva (sl. Kiseli potok, Člj), lijevi pritok Veličanke Klašnica (Pv) Kl'isa (PV) Klokočevac (Cn), desni pritok Karašice Kod šlajsa (GP), kanal Kokin'ica (DMh), Kokinica (VIj), kanal Kopačko jezero (Baranja) Koritnjak (Rb), desni pritok Vuke Korlatan (Sv) Krajna, desni pritok Londže Krajna rijeka, lijevi pritok Klokočevca Krnjajac, desni pritok Pakre Kruškovački kanal (KI), kanal Kurlatan (Lš)

Kurnjak (Kn), kanal Kutjevačka rijeka, krak Crnog potoka Ladinac (Mr) Lapovac (Vj), lijevi pritok Bresnice Leganjska bara (Čk), rukav Drave Lendava (Bv, SGc, Lz), desni pritok Drave Lisica (Mh) Loncija (Be), kanal Lončarski potok (Gš) Londža (Gb, Sv, Mg, Gc), lijevi pritok Orljave Luka (sl. Luke, Olj) Lukačić, desni pritok Čađavice Lukavac (Fč, Bk), desni pritok Vučice Ljugovača

(Bs), stara Drava

Mala Osatina (ŠP), kanal Mala rika (Kt) Mala Vučica (Bč), lijevi pritok Vučice Mali kanal (Kr), kanal Mali potok (Gnj, Lk) Maljkovac (Bc), kanal Manod (Lš) Marijanac (SG) Marinac (S G) Marin potok, lijevi pritok Vočinske rijeke Martinovića rjeka (DM), krak Tičinice

Medakuša (Gi) Medviš (Kr), desni pritok Vuke Meštrovice (Bi), kanal Mijatovac (Kč) MIla (M š, Pr), kanal Mlaka (Bi), kanal Mlinac (Gb) Mlinčić (Zlj), lijevi pritok Našičkog potoka Moravnik, lijevi pritok Berave 317

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Mtsava (Ljp) Mtsunja, lijevi pritok Save Mrtvača (Vp), rukav Drave Mhvača (Tj), rukav Drave Mttvica (Br), kanal Na Dančaru (Iv), kanal Napojišće (Tb), kanal Našički potok,56 desni pritok Vučice Neteča (SGc, Gn), desni pritok Save Novački kanal (Bi), kaI}al ()đenica (sl. Odžin potok, Vr), desni

pritok Neteče Opseg (SĐ), kanal Orahovica, krak Velike rijeke Orljava (Vd, Em, VS, SL, Nk, Or), Orjava (Dv), lijevi pritok Save Orljavica (Nk), desni pritok Orljave Osatina (Kr), kanal P~Uučak (Zlj), krak Prala Panjevi (Žg) Pasjak, lijevi pritok Vočinske rijeke P'iškornjak (Šp), kanal Pištana, desni pritok Krajne rijeke Pištanac (Gnj), Pištanac, lijevi pritok Vučice

Plandišće (Šm)

Pl'itvice (Oh) Poganovački kanal (Pj), kanal Pokotina, lijevi pritok Crnca Položno (Iv), kanal Potočani, desni pritok Čađavice Potočić (Cv) Potok (Vs) Potok (VS) Požanja (Vt) Pralo (Zlj), krak Našičkog potoka Pralo (Pe) Pribarovac (Bš) Priljevo (Alj)

56

U Našicama i okolici taj potok se naziva Rijeka.

318

Priseka

(Kč)

Rači potok (Bt) RadIovac (Hnj) RadIovac, krak Orahovice Radovanka (Rv), lijevi pritok Bozare Rakltovački kanal (SĐ), kanal Rakovac (Kt) Rakovac, lijevi pritok Vočinske rijeke Rasinac, lijevi pritok Londže Rešetarica (BD), lijevi pritok Save RIbanja (Gi) Ričica (Pg) Rijeka (Zd), krak Vučice Rijeka (sl. Orahovica, Oh, Sn), krak Velike rijeke Rika (Tk) Rika (sl. Kutnjevačka rijeka, Kv), desni pritok Londže Rika (Ku), krak Emovačkog potoka R'isovac (Gi) R6dnjak (Gnj) R6dovac (Td), kanal Rogulj (sl. Rogulić, Tk), Rogulji (Tš), desni pritok Vetovke Ri'tWinjac (Žč)

Samarski potok, desni pritok Pakre Saračevac (Hnj) Sava (Gr, SG), desni pritok Dunava Sekvala, desni pritok Bobotskog kanala Selo-potok (Pv) Sigrkki kanal (Bi), kanal Skakavac (Cn), desni pritok Karašice Skočinovac, lijevi pritok Londže Slatka voda (Km), Slatka voda (Tš), desni pritok Vetovke SlobOština, desni pritok Pakre Sovinjak, desni pritok Glogovca Spačva, desni pritok Bosuta Starac (Šp), desni pritok Vučice Staraca, lijevi pritok Save Stara Drava (Tj, Bs)

Toponimija

Stara Drava (DMh, Bm, Os) Stara Drava (Gt, PP) Stara Drava (Dt) Stara rijeka (KI), desni pritok Vučice Stara rijeka (Pb), krak Bukovika, desni pritok Karašice Stara Vučica, lijevi pritok Vučice Stari Dunav (Tp) Starnik (Kt) Strllžemanka (sl. Stražemanska rijeka Dlj, Bp), Strllžeminjka (Dr), desni' pritok Veličanke Strug (Bc, Bo, Čm, Kn, Po, Šlj), kanal Stružac (Bc), kanal Studva, pritok Bosuta Sušica (Dlj) Široki potok, lijevi pritok Pakre Šramov kanal (Cn), kanal Štukavac (PM), rukav Drave Šumetlica (ŠI, Ck, Pr), lijevi pritok Trnave Točak

(Tš)

Tomačevac

(Kv), Tomačevac (Mr), desni pritok Kutjevačke rijeke Topolovčica (Cn), kanal Trnava (Dg, Md, Flj), lijevi pritok Save) Trnovac, lijevi pritok Orljave Tukovi (Žg), kanal TUtić (Kč)

Veličanka (Mh), lijevi pritok Orljave Velika Osatina (ŠP), kanal Velika rijeka, lijevi pritok Pakre Velika Vučica (Bč), lijevi pritok Breznice) Veliki kanal (Lč), kanal Veliki kanal (Bd), kanal Veliki kanal (Rd), kanal Veliki potok (Lk, Mr), desni pritok Orljave Veliki šamac (Čm), kanal Velki potok (Op) Vet6vka (Tk, Vt), lijevi pritok Orljave Vitolov potok, lijevi pritok Vočinske rijeke Vočinska rijeka, desni pritok Drave

Vojlovica, desni pritok Vočinske rijeke Vn'movački potok (Pg) Vrbova (Šm, Sv, Gnj, Lk, Vt), desni pritok Londže Vučevački kanal (Bd), kanal Vučica (Bc, Iv, Kć, Mč, Ld), desni pritok Drave Vučica (Gaboš, Ostrovo), desni pritok Vuke Vučjak, desni pritok Orljave Vuka (At, Td), desni pritok Dunava Vukovca (Op)

319

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _U_v.:. od:....::. u:::. hrvatsko lJD~nooovlj~

320

V.

IMENA OSTALIH NAMJENA

11. Zoonimija (imena životinja, zoonimi)

11.1. Posebnosti u imena različitih vrsta životinja Čovjek je u početku bio lovac i skupljač plodina. Zatim je počeo obrađiva­ ti zemlju, pripitomljivati životinje i s njima se srodio. Gotovo uz svaki značajniji grad u Hrvatskoj postoje toponimi motivirani životinjama: gora Medvednica nad Zagrebom, gora Učka « "Vučka) nad apatijom, gora Risnjak u zaleđu Rijeke, brdo Kozjak nad Splitom, otoci Elafiti « grč. lAaq>o~, "jelen") pred Dubrovnikom ... Najstarija osobna imena: Jež, Rak, Sokol, Medved, Vuk Lav, Pauk, Golub, Zec, Kraguj, Kos, Lokarda i dr. motivirani su nazivima životinja. Kad je čovjek počeo nadijevati imena domaćim životinjama, ta su se imena odrazila u osobnim imenima, u nadimcima i u prezimenima ljudi. Imena Bilan ("vol bijele dlake"), Zeian ("konj zelenkastih očiju"), Usa ("krava s bijelim čuperkom na glavi"), Ljuban ("ime ovnu") ili vrgoč (ovan "izvrgnutih" očiju) stara su hrvatska osobna imena i priimci. Tamo gdje je životinja mnogo: u jatu, stadu, krdu, u skupini, kao u ovnujskim stadima, ili u volujskim i konjskim krdima, zoonirni su usustavljeni, strukturalno prepoznatljivi kao zoonirni određene Životinjske vrste.

11.2. Pučka imena domaćih životinja Ovčja

su stada najbrojnija. Njihova imena najzanimljivija. Duž Dinarskoga gorja, a to je, uz povijesnu hrvatsku granicu s Bosnom i Hercegovinom, najprostranije gorovito područje, stočarstvo je dugo bilo najvažnije gospodarsko zanimanje. U tzv. transhumantnom načinu stočarenja pastiri su veći dio godine provodili na planinskim pasištima ("zdig" - proljetni izlazak u planine), a zimi se s ovcama spuštali u toplije, nizinske i primorske krajeve. Svoja su stada dobro poznavali, uz njih stalno boravili. Ovce, koze, ovnovi, jarci od rane dobi dobivali su imena motivirana bojom i drugim značajkama runa i kostrijeti, čupercima i biljezima, kovrčastošću runa i šarolikošću kostrijeti, drukčijim biljezima na runu, kvalitetom vune i kostrijeti (Gara, Zeka, Mrčka, Kl'lca), dužinom (Dugonja), izgle323

Uvod u hrvatsko lm~no lovIJe

m

planinski pa~jaci

. . . . putovi stolarenja •• ~~

napu~ttni

putovi

Putovi transhumantna stoca renja (Moset. Promina, Svilaja, Dinara). stanje 1985/86. godine

dom glave (Bandoglava), vrata (Zmijovrata), njuške (Ljuba. s dlakama na usnicama), rogova (Vitoroga), Suša i Šuta ("koja je bez rogova"), ušiju (Čula, "koja ima male uši"); po dobi - P6žnjo ("požnjak, kasno ojanjen janjac"), Tfze ("jednogodišnjak"). Šilježe i Dv{ze ("dvogodišnja ovca"). Trećiik ("trogodišnji vol"), ali nazivi poput dv;zica, trećak nemaju zapravo karakter vlastita imena. Mnoga su imena nadijevana po vanjskom izgledu i ponašanju majke. Kao i kod ljudj! Etiološki poticaj u nadijevanju imena domaćim životinjama izvanjezična je zadanost. prisutna u mnogih naroda. Izbor osnove imena i pridruženih tvorbenih formanata jezična je značajka. ovisna o mjesnim govorima. Nosi lokalne dijalekatne odlike i po tome biva prepoznatljiva. Osim tvorbenih formanata II hrvatskim zoonimima. naglasak ima značajno razlikovno obilježje. U nekim su krajinama npr. Ljuba i Ruža ... isključivo imena za ovce, koze. krave. a Ljuba i Ruža mogu biti samo ženska hipokoristična imena. Drugdje je to obrnuto, a negdje je razlika utrnuta. Kako u golemim stadima valja nadjeti mnogo imena, često se od jedne te iste imenske osnove tvori nekoliko 324

Imena ostalih namjena

imena. Nazivi kika i kita znače "čuperak na glavi", pa su poticajem mnogim imenima: Kl'ka, Kika, Kikana, Kikulja, Kik6lka; odnosno Kl'ta, Kita, Kitana, Kitulja, Kit6lka. Tako je i za ovnove. Sustav imena ogleda se i u slogovnoj i unaglasnoj harmoniji: Mrka, Klepa, Zloja, :ŽuJka, Šuša; M6ta, G(ila, R6ga, Ruga, D6ja, Bleka, Kita, Grla; Miluša, Bjelana; Strujo, Klepo, D6jko... Pastiru životinje koje napasuje i timari znače život i ljubav. One su njegove hraniteljice (po mesu, siru, mlijeku i svim mesnim i mliječnim proizvodima), odjevateljice (po vuni i kostrijeti, kožusima kojima se ogrće i na kojima spava), obuvateljice (po koži, opancima, oputama). One mu daju mješine (za spremanje sira, vode i vina), od njihovih koža izrađuje mnoge predmete svoje materijalne kulture, rog mu je glazbalo i tobolac pri kosidbi, kožom prekriva gusle i bubnjeve, a od erijevaca suče niti na gudalima kojima je odbugario svoje nevolje i svoju povijest u pučkoj usmenoj (epskoj) pjesmi. Mnoga su prezimena po Dinarskom gorju ovnujska: ŠUte, ŠUtalo, Buljko, Šuko, Šunje, Čavar, Č6lić, Z6vko, Svfdić, Ču­ valo, Runje, Mfvalj, Mfkalj, Strunje ("dlakav"), Klepo, Čule, Kušto, K6zle itd. U Dinarskom gorju ovčarstvom se bavio pretežito vlaški Živalj. U terminologiji i u zoonimiji sačuvao je taj puk mnogo vlaških tragova: Drakule (draco, "zmaj"), Trze ("mlado janje"), Šugar ("kasno ojanjen"), Capan (tap, "jarac"), Poropat (: jara pat, "beskrevetnik"), Vorkapić (: jara cap, "bezglav"), Faraguna (: jara guna, "koji je bez gunja") itd. Gotovo se nameće pravilo da je bogatstvo zoonimnih kreacija za pojedine vrste životinja adekvatno važnosti tih vrsta životinja u određenom kraju i određenoj jezičnoj zajednici. Zoonimne metafore čine važan segment u jezičnoj kategorizaciji stvarnosti. Kao što su ovnujska imena prepoznatljiva i "jaka" u Dinarskom gorju, u drugim krajinama, pogotovu u Lici, karakteristična su volujska imena: Bikulja, Bjelenka, Jablanka, Jagoda, Ml'lava, Mfkuša, Rudova, Rumenka, Sfnova, Zekulja, :Žutova, Vrt:zgoča, a od volova: Bl'kan, Bl'kota, ]elač... Konji se uzgajaju najviše u sjevernoj Hrvatskoj. U Podunavlju su im najčešće imena motivirana bojom dlake. Rl'đan, Rubin i sl. ima žutu, crvenkastožutu dlaku s inačicama: mrkosvijetlu i sivosmeđu; Dorat i sl. ima smeđu i crvenkastosmeđu dlaku (Rumenko); Vrt:inac, Vrana (f.) i sl. imaju vrane, crne dlake, griva i rep su također crni: Gavran. Kilaš i Kulaš žućkaste su, odnosno smeđožute dlake (u Primorju ih zovu Moro, Moriea) i bjelkastožute dlake (:žittal). Plisnivac, Mrkalj, Mrkuša i sl. su tamnosmeđe i vrane dlake, koja se izmjenjuje sa svjetlosivom raznih prelijeva, kopita su tamna; Šarac i sl. posjeduje biljege bijelih dlaka po tijelu. Zekan (m.) i Zeka (f.) imaju zekastu boju dlake. Posebni su biljezi: zvijezda kao bijeli biljeg na čelu (Zvizdan i sL), bjelousan ima bijele usne, gaćast je bijelodlakast iznad kopita; krunast ima vijenac bijelih dlaka oko glave; putast ima noge bijele iznad kopita (Putalj i sL), :Žerav je bijele boje prošaran crnim pjegama kao ždral s kojim je nazivom u etimološkoj vezi. Imena pasa su vrlo izdiferencirana: Šarov, :Žutov, Garov, Kusov, a mačaka: Pigra, Šarka, Plavka. Imena pasa i mačaka nisu podrobnije istraživana. 325

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

11.3. Zoonimi stranog postanja U krajevima nekadašnjeg (i današnjeg) strani zoonirni.

jezičnog

prožimanja preuzimani su

U Bosni i Hercegovini, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori, po nekadašnjoj Vojnoj granici nahodirno zoonime izravnog i posrednog turskog postanja: ČiliH za konja sa šarenim pjegama (tur. ~ilat, "pjegav"), Dorat za konja tamne, mrke boje (tur. doru, "mrk, taman" + at "konj"), Kitliiš za konja riđaste dlake (tur. kUl, "pepeljast"), Đogat za konja bjelkasto-svijetle dlake (tur. gak, "svjetloplav" + at "konr). Na hrvatskom sjeveru imamo imena poput Barna za konje smeđe dlake (mađ. barna), Buša za konje i goveda (mađ. buša, "golem, neskladan"), Vuksa za riđu kobilu (njem. Fuchsstute, v. Brozović/Čilaš, o. c., 52). Na jugu su Moro/Marica za mula i mazgu zagasito žute dlake (tal. moro/mora, "zagasit, crnkast"), Nera za kobilu mrke, tamne dlake itd. Kao što smo netom istakli vlaški utjecaj u hrvatskoj zoonimiji, valja zajedno s njim spomenuti i albanski koji je k nama, osobito Dinarskim gorjem, dolazio s povijesnim migracijama. Tako su od albanskog ma~e;mac "mačka", "životinja sa žuto smeđom glavom" nastali zoonirni: Macan (za ovna, jarca i vola), Macka (za ovcu i kobilu, Maculja (za kravu), Macilo (za jarca i ovna), Macin (za ovna), Macovka (za ovcu), Macko (za jarca, konja, magarca). Od apelativa balj (alb. balč, balash, "baljav") tvore se zoonirni za životinje koje imaju bijelu pjegu, bijeli čuperak na glavi: Baljaš (konj), Baljota (vol, konj), Baljuša (ovca), Balj6v (pas) ... Odatle i prezime Baljić « Balja, "koji ima bijeli čuperak u kosi"). Od albanskog shukč "šukar, bezrog" česti su zoon irni: Šuko (bezrogi ovan, jarac, vol), Šukanja (vol), Šukava (krava), Šukilo (jarac), Šukaš (jarac). Isto tako prema albanskom sh u t/shyt "bezrog" nastaju zoonirni: Šut, ŠUta, Šutan itd. za bezroge životinje (vidi: M. Nosić, o. c., 1998). Imenska prepoznatljivost pojedinih vrsta zoonimnih sadržaja ogleda se i u tvorbi. U zoonimnoj tvorbi očituju se dva tipa imena: a) imena izravne, neutralne motiviranosti: Roga (ima rogove), Suša (nema rogova), konj Brnjaš (ima bijeli pramen na glavi); b) posredna, metaforična imena afektivnog naboja: ovan Svilan i ovca Svilenka (imaju runo meko poput svile), Miluša (pastiru omiljena), Jagoda (izgledom jedra), Vl'dra (vižlasta poput vidre). Većina imena nosi meliorativni, hipokoristični naboj. Kao u antroponimima! U imenima ovaca uobičajeni su ovi sufiksi: -a (Roga, Gfla), -ača (Milača), -ica (Labudica), -inja (Vlahinja, kupljena u Vlaškoj, tj. u Dalmatinskoj zagori), -ka (Žućka). U ovnova su češći ovi sufiksi: -alj (Mrkalj, Kfstalj), -ač (Perač), -ak (Šućak, tj. šut "bezrog"), -aš (Bfnjaš), -en (Galje n). U koza su slični tvorbeni ostvaraji: -a (Šuta, Čula, Klepa), -ača (B ila ča), -ka (Bilka), -ajka (Rogajka), -ura (Žittu ra), -ava (Pisava, "šarena"), -ica (Kolarica, "kružne šare po tijelu"). U jaraca je čest sufiks -ko (Bako, Boljka, "biljeg na njuški", Vranjko, Piska .. .). 326

Imena ostalih namjena

U ovaca i koza mnogo je imenskih sraslica kojima je drugi dio: -glava (Crn ogla va), -griva (Crnogriva), -rep(a) (D uga repa, Kusorepa, Vftirepa), -vrat(a) (Zmijovrata, Krivovrata), -rog(a) (Dugoraga, Mrkoroga, Vl'torog), i osobito mnogo imenski h sraslica motiviranih karakteristikama očiju (Zutoka, Vranjoka, Sl'tnoka, Trnjoka, Šaroka, Zml'roka, Vi'loka, Orioka, Estoka, Medoka, Suzoka, Cfnoka itd.). U volujskim imenima najčestotniji su ovi sufiksi: a) za krave: -a (Gea, Goluba, pauna, Cvita), -ova (Bl'kova, Bi'lova, Cfnjova, Jelova, Kunova, Ljubova, Malova, Ml'lova, Šl'bava, Šulava, Zvl'rova, Zu to va), -ulja (Bikulja, Kitrulja, Rogulja, Vrtitulja, Zekulja, Zltitulja), -ka s prošircima dodanim imeničkim i pridjevskim osnovama (Bl'serka, Bjelenka, Crvenka, Jablanka, Ljepuška, Rumenka, Ramuška "dovedena iz Rame", Riđovka .. .), -ica (Brnjotica, Mrkiea, Vlašica "dovedena iz Vlaške"), -uša (Mikuša); b) za volove: -o (Bako, Riđo, Mfko, Brzo, vezo, Vidro), -anja (Brezonja, Dragonja, Dl'konja, Čudonja, Galonja, JClonja, "jelast, žutast", Ki'tonja, Kfstonja, Buronja "bur, zdepast", Medonja, Mladonja, Mrkonja, Peronja, Pi'rgonja, Putanja "koji je bijelih nogu iznad papaka", Vl'lonja "koji je povijenih rogova"), -ota (Mrkota, Jubota, Mi'lota, Vranota, Zvl'rota), -an (Bikan, Ljuban), -aš (JClaš, Vi'laš), -eša (Galeša), -čić (Bikančl'ć}. .. Za konjska imena navodimo ove sufikse: a) za konje: -ac (Šarac, Berae), -an (Rl'đan), -aš (Ki'laš, Či'laš), -o (Riđo); b) za kobile: -a (Bera, "kobila sijede dlake", Mora, Vrana, Zeka, Gara), -ica (Moriea, Berica, Galica), -ka (Vranka, Rumenka), -uša (Mrkuša) itd. 11.4. Pregled zoonima

Ovaj je pregled sačinjen na nekoliko pokusnih "sondi". Zoonimi se u hrvatskoj onomastici nisu sustavno istraživali. Moj kolega Marinko Perušić poslao mi je rukovet zoonima iz dugoreškog kraja: - konji i kobile: Bećar, Biba, Boro, Cvetko, Garo, Fuks, Lajka (Šćulac), Liska (Brajak Brdo), Ml'ca (Šćulac), Mrga (Šćulac), Mrki (Šćulac), Moro, Pram, Raga (Šću­ lac), Rićko, Riđan, Rubi (Duga Gora), Sivac, Sivko, Sokol (Šćulac), Šimljin (Brajak Brdo), Šargo, Vrani (Šćulac), Vranac, Zekan, Zelenko ... koze (Šćulac, Cerovac, Zabljak): Beba, Biđa, Brka, Barza, Jaca (Jaco), Minđa, Pl'sa, Roga, Surka, Šuša, Zrnka ... krave: Baća (Prilišće), Beba, Cifra, Čada (PriliŠĆe), Čadava (Šćulac), Dikava (Duga Gora), Hopa (Prilišće), Hurša (Prilišće), Usa, Lisava, Liska, Lugava (Duga Gora), Maca (Prilišće), Malja, Mica (Brajak Brdo), Perka, Perava ("crvenosmeđa s bijelim pramenovima po hrptu"), Pisa, Pisava ("šarena"), Rićka, Rumava (Duga Gora), Rumenka, Svi/ka ("sivo-modra"), Mi/ava ... ovce (Šćulac, Zabljak): Gara ("bijela sa crnim čelom"), Graša ("sa točkicama po glavi"), Lajka ("crna ovca"), Lakomka, Lisa ("sa crnom prugom na čelu"), 327

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Tralja ("koja šepa"), Zvonarka ("koja ima zvonce o vratu"), Zvrka ("koja je divlja") ... - psi i kuje: Siza, Bobo, Banza (Prilišće), Bunđi (Brajak Brdo), BabIe (Šćulac), Campo (Prilišće), Gara, Grla (Šćulac), Kundra (Barilović), Kundrić (Šćulac), Kuzman (Brajak Brdo), Lajka (Barilović), Lela (Šćulac), Lila (Barilović, Šću­ lac), Liska, Mali, Mida (Šćulac), Milar (Šćulac), Nerica, Nero, Pašo (Brajak Brdo), Soka (Šćulac), Šarka (Šćulac), Šćerba ("mršava kuja", Šćulac), Švara (Brajak Brdo), Vuki, Žućka, Žuti ... - svinje: Raklja ... - volovi: Čadan (Šćulac), Dikan (Duga Gora), Dragan, Dude (Prilišće), Jablan (Brajak Brdo), Jelen (PriliŠĆe), Lisan, Lise, Lugan (Duga Gora), Milan (Šćulac), Mladen, Peran, Poljan, Rićka, Rijan (Duga Gora), Riđan, Roge (Novigrad), Ragac (Prilišće). Moje bilježnice s terenskih istraživanja otočkih zoonima, na žalost, već su mi se davno zametnule.

11.5. Suvremeno stanje

Zoonima je danomice sve manje. Nestaje transhumantno stočarenje kad je pastir sa stadom provodio glavninu vremena. Goveda se sve više uzgajaju stajski. Poslije Drugoga rata bila su velika stočarska gospodarstva, bez istih stalnih pastira koji bi bili intimnije vezani sa životinjama koje su uzgajali, timarili i napasivali. Konje i volove kao vuču zamjenjuju kamioni, traktori. Ovce se u nekim područjima uzgajaju u žicom zatvorenim pašnjacima i ne trebaju stalnoga pastira. Te su okolnosti učinile da se imena ovnujska, volujska i konjska reduciraju, zaboravljaju, da se napusti tradicionalna etiologija, da se poremete tradicionalne navike u nadijevanju imena prepoznata strukturalnim i nadstrukturalnim segmentima (akcentima). Gotovo kao i u antroponimiji, nastupila je pomodnost u nadijevanju imena, posebno psima, mačkama, tzv. "domaćim, kućnim ljubimcima". Mnoga imena ušla su u uporabu iz literature: pas "gospodski Kastor" (S. S. Kranjčevića), medvjed Brunda (V. Nazora), ili iz znanosti ("svemirski" pas Lajka), ili pak iz folklorne literature kao Šarac - "konj Kraljevića Marka" itd. Neka su pomodna imena ušla u hrvatski zoonimski repertoar stranim filmom (pas Lassie i kobila Susie), stripom (Tom i Jerry). Uz pomodna imena često se, ponajviše psima i mačkama, nadijevaju etnonimi (Cigo), te osobna narodna i svetačka imena (Pero, Gita). Katkad se zoonimna imena izmišljaju u promidžbene svrhe (medvjed Ledo reklamira sladoled) itd. Ta nova imenovanja prekidaju s tradicijskim etiologijama i uobičajenim tvorbenim zoonimskim strukturama svaku vezu. Mnogi kućni ljubimci (psi, mačke, papige ... ) dobivaju strana, pomodna imena i njihovo bi istraživanje (ako je to vrijedno istraživati) imalo više sociološki nego onomastički biljeg. Slično je s trkaćim konjima, pijetlovima za dvoboje, žabama 328

Imena ostalih namjena

Svjetski popularni zoonimi (slijeva): spomenik psiću Lajki u Moskvi; Lassie i E. Taylor u filmu Lassie se vraća kući iz 1943; mačak Tom i miš Jerry, crtani serijal, autori J. Barbera i W. Hanna

za skokovite utrke i sl., u kojima prevladavaju imena komercijalne motiviranosti, a njima se namjerno nisam bavio. 1l.6. Nazivi životinja II hrvatskim prezimenima i toponimima Već smo spomenuli da je prvo čovjekovo zanimanje bio lov. Čovjekov usud od samoga je početka vezan uz životinjski svijet. Nazivi životinja koje su ga okruživale, kojih se bojao i koje je lovio da bi se prehranio, odjenuo i obuo, koje je pripitomljavao da bi mu pomagale u prehrani i u radu, pripadaju najstarijem leksiku. Nekim važnijim, uglavnom domaćim životinjama, ljudi su nadijevali posebna vlastita imena. Mnoga od tih imena imaju iste motivacijske pobude kao i osobna imena, nadimci i prezimena. Životinjski svijet duboko je prepleten sa životom ljudi. Pogotovu je tako bilo u dalekoj prošlosti, od "raja zemaljskoga", gdje je prvi nesporazum nastao sa zmijom, kada je čovjek izgubio besmrtnost. Život je ljudi prožet životom životinja (obje su riječi od istog korijena). U starih Grka bog Pan predočavan je oblič­ jem ovna, bog Jupiter u Rimljana obličjem vola. Ivan Krstitelj, odjenut u kostrijet, nazvao je Isusa "jaganjcem Božjim", a Duh Sveti prikazivan je obličjem golubice. S kršćanstvom nestaju sfinge, kentauri, sirene i klanjanja zlatnom teletu. Degradacija životinja u kršćanstvu nastala je prihvaćanjem aristotelizma, koji životinjama priznaje dušu (latinska riječ anima "duša" i animal "životinja" imaju isto jezično ishodište), ali im je zanijekao razum, jer je čovjek jedini animal rationale. To mišljenje preuzeo je kasnije i sveti Toma Akvinski. Planina nad Zagrebom zove se Medvednica, brdo nad Splitom naziva se Kozjak, a planina nad ulaskom u Istru - Učka, tj. Vučka, po (v)uku. Brač nosi drevno ilirsko (mesapsko) ime: brentos "jelen", koje Grci prevode kao Elaphusa, prema grčkoj imenici ćlaphos "jelen". Jelena drži za rogove božica lova Artemida kao povlaštenu životinju u posvećenim gajevima. Prisjetimo se Jelenskih otoka pred Dubrovnikom, koji su poznatiji kao Elafiti. Na jednom od njih, na Koločepu, zabilježio sam ime najvišeg brda. Zove se Brač. Sve su to slojevite jezične nata loži ne iste motiviranosti po nazivima životinja.

329

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Oni koji poznaju Kornatske otoke sjetit će se imena:

Prč

"neuškopljeni jarac",

Puh, Ošljak (: osal "magarac"), Krava (talijanski: Vacca), Kozldr, Konj, Kobl'la, Kalebl'ć (: kaleb = galeb), Gl'ra, Petelin (talijanski: Galo) itd.

Koliko li je takvih imena motiviranih nazivima životinja! Nije ni čudno. Pokušaj spoznavanja i prihvaćanja svijeta oko sebe počinje imenovanjem. Lovom je uspostavljena najprvobitnija veza čovjeka i životinje. Razvitkom stočarstva produbljuje se taj doticaj sa životinjama. Luče se zvijeri od korisnih, domaćih životinja. Prvi ljudski crteži u špiljama Altamire i drugim špiljama predočavaju prizore lova i svijeta životinja. Mnoga mitološka bića (satiri, sirene, vile, sfinge, kentauri, minotauri) izražavaju čak i oblično prožimanje čovjeka i životinje. Prva imena u Slavena, pa i u Hrvata, motivirana su nazivima životinja. Bilo je to u fazi totemizma, kad se duboko vjerovalo u srodničke veze ljudi i životinja. Životinjski motivi živo su prisutni u hrvatskoj usmenoj književnosti, u kojoj zmajevi otimlju djevojke i žene se princezama, u kojoj se ženici pretvaraju u labudove i kozliće, djevojke u žabe i zmije ... U takvom okružju nastaju naša imena (Oral, Sokol, Rak, Jež, Lisica, Medved, Vuk, Pauk, Golub, Zec, Grlica, Kraguj, Kos) koja su imala profil akt ično, zaštitno značenje: dojenčad, koja je često umirala, takva su imena štitila od zloduha. Od tih i takvih imena tvorena su najstarija hrvatska prezimena i mnogi nadimci, koje u davno doba nije bilo moguće uvijek razlučiti od osobnih imena. Gotovo i nema životinjskog naziva, od kukaca (Komar, Obad, Sršen) do zvijeri (Čagalj, Šetka "lisica", Vuk), koje ne bih našao kao osobno ime, nadimak ili prezime. Evo nekih primjera: Bilan (vol bijele dlake): prezime Bilanović; Zelan (konj zelenkastih očiju): ime i prezime Zelan(ović); Lisa (krava s čuperkom bijele dlake): prezime Lisak; Vrgooč (ovan izvrgnutih očiju): prezime Vrgoč; Rakoč (biće očiju kao u raka): prezime Rakoč(ević). Klasificiramo li životinjske nazive koji se pojavljuju kao osobna imena, nadimci i prezimena, uočit ćemo ove motivacijske skupine: - zvijeri: Šetka (prezimena oko Metkovića), Čagalj (oko Imotskoga), Jež(ić) (oko Čazme i Vrbovca), Kuna(c) (oko Sinja), zatim: Ris, Srna, Lane, Košut(ić), Jelen(ić), Puh, Vidra, Vuk, Zec ... - domaće životinje: Bak/Bako/Bačić (= bik), Jun/Junko/Junek/Unac!Unešić (od jun "mlad", usp. junac, junica), Prč, Koza, Konj, Kobila, Mačak/Maček/Mači­ cal Mačković... - ribe: Gera (oko Dubrovnika), Girin (na Murteru), Srdelić (Split), Sardelić (Blato na Korčuli), Gruj, Hlap, Piškor, Karas, Rak, Škobalj ... - ptice: Kos(ić), Gavran, Vrana, Svraka, Sova, Oreb/Jareb, Jarebica, Kraguj (= jastreb), Slavić/Slavujević (prezime pretežito po Slavoniji), Slaviček (prezime pretežito po Zagorju i Međimurju), Vrabac!VrabeC!RebaC!Repak, Sokol(ić), Drakul(ić) (= zmaj), Zmaj(ević), Zmajilo, Golub (i talijanski prezime Falconi), Ćuk, Sov(ić), Pivac!Kokot/Peteh, Galeb/Kaleb(ić) ... - gmazovi: Gujina (Trogir), Gujić (Metković, Imotski), Gujinović (Metković), Zmajević (Boka kotorska), Zmijarević (Metković) ... 330

[mena ostalih namjena

Ime po nogometnom prvaku U životinjskom carstvu na ranču Hrstićevih odmah se uočavaju mačke. Ima ih čak deset i nose vrlo neobična imena - po poznatima. - Ovoga smo nazvali Zrinjski i to lani kad je mostarski klub osvojio naslov prvaka BiH - veli Jasminka i nastavlja: - Većinu ostalih nazvali smo po pjevačima, pa imamo mačke Grašu, Mrvicu i Toma, koji je ime dobio po Tomu Jonesu, ali i mačku Severinu - objašnjava. Večernji list,

4. lipnja 2006.

kukci: Kukec (u Podravini), Sršen (na Mljetu i u Metkoviću), Pauk (Split, Dvor na Uni), Čela/ČelićlČeleclČelica (u Benkovcu), Obad (prezime u Konavlima i u istočnoj Hercegovini) itd. U vezi sa životinjama nastali su nazivi za zanimanja koji su često postajali prezimena: Konjevod, Prašćar, Svinjarević, Kravarić, Govedarić, Sokolar, Volar(ić), Ptičar, Ribar(ić), Zmijarević, Kozar, Lisičar, Rakar(ić), Puhar(ić), Ovčarek, Kunarić itd. Spomenuto je već u ovoj knjizi kako se nigdje u slavenskom svijetu ne javljaju imena i prezimena motivirana vukom kao u brdskom središnjem južnoslavenskom jezičnom prostoru. Čak su i osnove toga naziva vrlo izdiferencirane: vuk-: Vukić, Vukašin, Vukoje, Vukomil, Vukota, Vukas, Vukasović, VukojeViĆ, Vukorep ... vuc-: Vuco, Vucić vuč-: Vučemil, Vučko, Vučković, Vu čević, Vučina, Vučinić, Vučica ... vuj-: Vujo, Vujić, Vujević, Vujica, Vujčić, Vujko, Vujkić... vul-: Vule, Vulić, Vuleta, Vuletić, Vulović, Vulas, Vulasović' .. U Konavlima je u XVII. stoljeću gotovo polovica muškaraca nosilo ime Vuko, koje se miješalo s Luko (: latinski lupus "vuk"). U primorskim gradovima u srednjem vijeku, gdje je živio stari romanski živalj u jezičnoj i biološkoj simbiozi s Hrvatima, koji su postupno ulazili u grad, potvrđena su mnoga prezimena po životinjama: Capra, Caprina (= koza), Chagna (= pas), Gattus (= mačak), Orso/Orsat (= medvjed), Lokarda itd. te hrvatska imena Košuta, Lisica, Kokot, Labudica, Pauno, Petelino ... Među njima je bilo mnogo nadimaka kao Cacialupi (= lovivuk), Magnavacca (= kravožder), Scozobolcha (= Skočibuha), pa i mnogo drastičnijih koje spominjem na drugome mjestu. I danas su u modi osobna imena motivirana nazivima životinja, ali više nemaju nekadašnju profilaktičnu funkciju. Zastupljena su obilno u Albanaca i u Bugara, ondje gdje je u bivšim ateističkim režimima prekid sa svetačkim i biblijskim imenima bio nagao i nenaravan. Naravno, od naziva životinja ne tvore se više prezimena jer je ta imenska kategorija već odavno zatvorena i ne obnavlja se. -

331

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Mnoga imena, nadimci i prezimena o kojima je bila ovdje riječ pomažu nam obnoviti onaj davni prisni dodir s prošlošću u kojoj je čovjekov i životinjski svijet bio prožet zajedničkim biljegom materijalne i duhovne nadgradnje u kojem su imena, nadimci i prezimena nalazila pobude svojega nastanka. Baš kao što se danas mnoga imena ljudi (ne uvijek s mnogo ukusa) prenose na kućne ljubimce, prije svega na pse i mačke. Literatura Brozović Rončević, Dunja/Ankica Čilaš-Šimpraga (2008): "Nacrt za zoo onomastička istraživanja (na primjeru imena konja)", Polia onomastica Croatica 17, 37-58, HAZU, Zagreb. Grujić, R. (1928): "Imena goveda [u Lici]", Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 26, 374-376, JAZU, Zagreb. Kurelac, Fran (1867): Imena vlastita i splošna domaćih životin u Hrvatov a ponekle i Srbalj s primjetbami, "Svetozar Galac", Zagreb. Nosić, M. (1998): Prezimena zapadne Hercegovine, passim, HFD, Rijeka. Ostojić, I. (1987): "Imena životinja u dalmatinskim srednjovjekovnim antroponimima", Čakavska rič 2, 3-121, Split. Pandžić, J. (1999): Hercegovačka imena i nazivlje: onomastička ispitivanja, 173179, Naklada Kosinj, Zagreb. Pižurica, M. (1984/85): "Etimološke beleške iz pastirske leksike", Zbornik za filologiju i lingvistiku, 27-28,625-632, Novi Sad. Sekulić, A. (1993): "Imena konja uŽedniku", Polia onomastica Croatica 2, 109114, HAZU, Zagreb. Visković, N. (2007): "Jezik i životinja", Kulturni bestijarij, 355-368, Sveučilišna naklada, Zagreb.

Medvednica iznad Zagreba, PD "Grafičar"

332

12. Duhovni svijet imena

12.1. Predslavenska imena Čovjek kao duhovno biće, nadijevajući imena, obavljao je kultni, ritualni obred čiji je iskon u davnom mitološkom poimanju toga čina, a neki od prežitaka vuku se do dana današnjega. Na povijesnom hrvatskom tlu, davno prije dolaska Hrvata, u postojbini Ilira, bio je razvijen kult zmije. Taj kult, prepoznatljiv u duhovnoj kulturi Ilira, nije ostavio izravnoga traga u onomastici. Posvuda uz Primorje nalazili su se spomenici ilirskom, pa i rimskom božanstvu Silvanu (: silva, lat. "šuma"). Na jednom takvom reljefu u Plominu Hrvati su davno Silvanov lik poistovjetili s kultom sv. Jurja, dodali mu neka glagoljska pismena, pa je to, vjerojatno, najstariji glagoljski zapis u Hrvata. Rimsko božanstvo Vidassus, u zapisu iz Topuskog, u unutrašnjoj Hrvatskoj, navodno se prometnulo u kult slavenskog božanstva Sventovita, a onda, homofonijom imena, i u sveca Vida, kojemu su se pridavali neki poganski atributi Sventovita. Ime otoka Brača tumači se ilirskim (mesapskim) zoon imom brentos "jelen". Jelena se štovalo kao posvećenu životinju u antičkim gajevima i prikazivalo ga uz boginju lova Artemidu. Od grč­ kog fAaqJOr;, "jelen" dobili su ime otoci Elafiti pred Dubrovnikom. Pučke etimoIlirsko i rimsko božanstvo Silvan u kojem su logije i stare predaje hoće da grčko ime Hrvati prepoznali sv. Jurja

333

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

A1f!Vpri&c; za otoke Cres i Lošinj potječe od Apsyrtisa, predvodnika Argonauta, od kojega je, navodno, ime staroga ojkonima Osor « Apsara). Rimljani su ilirsko ime Ladesta (za otok Lastovo) pretvorili u Lagusta (insula Augusta). Takvih imena sačuvalo se u bajkovitim pričama o caru Trajanu, o kralju Norinu, o Orkomarinu u kojega se prometnuo grčki jednooki Polifem, o Odiseju sa špiljom na otoku Mljetu. Na splitskom brežuljku Marjanu « Maranum, rimsko predijaino ime) nalazio se žrtvenik boginji Dijani, i rt na tom poluotočiću dugo je čuvao ime Ad Dianam. Neki ostatci prethrvatskih mitova u topografiji nekadašnjeg Ilirika opisani su u knjizi R. Katičića Illyricum Mythologicum (izd. Antibarbarus, Zagreb 1995) .

. 12.2. Slavenska mitološka imena

O slavenskoj mitologiji pisano je mnogo, ali pravih pisanih vrela gotovo da nema. S više ili manje vjerojatnosti iznalazirno ih u toponimima motiviranim izravno i posredno po slavenskim božanstvima, u folklornim običajima, u pučkim predajama, u melosu i riječima nekoć nabožnih pjesama i sve to, poput mnoštva rasutih kamenčića, ugrađujemo (s više ili manje uspjeha) u nekoć velebni mozaik, ne bi li deduktivnim putem stvarali predodžbe danas još neprepoznatljiva slavenskog Olimpa. Na taj način oblikujemo sliku slavenskoga mita. Pronalazimo elemente njegovih prežitaka u toponimiji, ostatcima kultova i obreda "u tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine" (R. Katičić). Hrvati su došli, dakle, u današnju postojbinu sa svojim rastrojenim "Olimpom". Nakon rasprava ruskih znanstvenika V. V. Ivanova i V. N. Toporova ("K peKoHcTpYKQl1l1 npaCJIaBJlHCKOrO TeKcTa", CJla65l1-lCKOe }fa3bIK03HaHue, Moskva 1963,175-198, uz druge radove) i slična istraživanja u Hrvatskoj R. Katičića ("Die Spiegelung slawischer heidnischer Mythologie in der kroatischen Ortsnamenlandschaft", Folia onomastica Croatica VI., 1997, 123-138, uz druge radove) pronalaze se i objašnjavaju razlozi imenovanju po slavenskim božanstvima. U prvom se redu to odnosi na Peruna, božanstvo groma, i njegova protivnika Velesa, inkarniranoga obično u obličju zmaja. Perun se u hrvatskim mitološkim scenama zamjenjivao Svetovitom (VitomIVidom). Stoluje na brdu, u krošnjama duba, dok se njegov protivnik ljuti zmaj (a na Braču ljutom zmijom zovu zmiju otrovnicu) skriva u podnožju, u lokvi, u pećini, u podzemlju. Često je personificiran Velesom, bogom stoke i zemaljskih plodina. Njegovo se ime čuva u imenu rta u Novom Vinodolskom, u imenu uvale na otoku Zlarinu, u susjedstvu Zablaća i uvale Vodene u kojoj se utovarivala i izvozila stoka, a koja su mjesta sama po sebi primorska močvarišta, staništa Velesa, ljutoga Perunova suparnika. Perun, božanstvo munje i groma, dao je ime brdu na pasištima Baćine iznad sela Trišćana, u kojoj je ojkonimnoj osnovi ikavski lik imenice trisk "grom". Ondje je pod Perunom izvor Trišćenoga potoka. Perun se zove brdo u Bosni iznad Kraljeve Sutjeske, Perun je brdo u Rami. Tri brda s imenima Perun, Perunić i Perunsko strše iznad brda Strožanca (: *storg'b, strganja, "krijesovi") nad rijekom Zrnovnicom (: žrvanj, 334

Im t na oslalih namJt na

1. pogled na brdo Perun sa Velebita; 2. Drvo l/vota - mitska slika svijeta starih Slavena; 3. uvala do rta Veles kod Novog Vinodolskog; 4. pogled na Perun i Perunić s Perunskog

335

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

"mlinski kamen"). Oronim Perun potvrđen je već 1090: vinea in Peruno (Cod. dipl. l, 154, 193) i godine 1178: luogo detto Perun. Upravo tamo počinje granični razvod od stijene koja se zove Zmijski kamik (pietra che in shiavon si chiama Smicamik, "zmbjb karnykb"). Na Perunskom je crkva sv. Jurja. Taj se svetac tu našao kao posljedak preporuke pape Grgura I. Velikog (540-604), koji, navedimo usput, prvi spominje Slavene u Istri i Dalmaciji, i koji je preporučivao svojim Zmajeva (Drakonjina) spi/a na Braču misionarima da u pridošlih Slavena ne uništavaju žrtvenike i ne progone njihova božanstva, nego neka ih nadomještaju kršćanskim svetačkim supstitutima. Odatle po Hrvatskoj od IX. stoljeća tolike predromaničke i, kasnije, romaničke crkve sv. Jurja, sv. Mihovila, s prizorom zmaja ("sotone") na vrhuncima uza žrtvenike, ilirske gradine i drevne nekropole. Odatle tolike crkvice sv. Ilije Gromovnika, kao primjerice na otoku Braču, na brežuljku Sututlija « *santu Elia, IX. st.), uz rimski mauzolej nad lokvom Poganicom (pogan, "nečist") u susjedstvu brežuljka Trišćenika (: trisk), jakog predrimskog i rimskog arheološkog i toponomastičkog nalazišta. Na najvišem vrhu svih jadranskih otoka, na Vidovoj gori (780 m) na Braču, ču­ va se tradicija da je posvećena slavenskom božanstvu Sventovitu. Blizu je vrha bezdana jama koja se zove Vića jama « *Vit- + -ja). U tu je jamu, navodno, upao orač s volovima. Putovali su bračkim podzemljem i izronili iz mora na suprotnoj strani otoka u uvali koja se zove Vičja i Višća luka ("luka vješca"), a nalazi se uz staro ilirsko arheološko nalazište. U podnožju Vidove gore nalaze se lokve Trolokve, log zloduha. S južne je strane u kamenu oreljefljena prostrana Zmajeva spila, koja se zove i Drakonjina spila (: rom. dracone, "zmaj") s prikazom golemog zmaja koji proždire mladi mjesec. Niže uz more je Dračeva (: *drak- + -ja, "zmajeva") uvala. Do pećine je toponim, koji se, vjerojatno, odnosio i na špilju a glasi Zala hud (: hud, "vrag, hudoba"). Na Vidovoj gori su se donedavna održavale brguije (kultne gozbe na vrhuncima). O Sv. Vidu (15. lipnja), a tada je, otprilike, ljetni suncostaj, održavale su se u susjednim Poljicima svečanosti krjesova, palili se ognji od mirišljivih, ljekovitih trava te ih zajedno preskakali ljudi i blago (v. A. Fortis, Viaggio in Dalmazzia, izd. Globus, 1984,206). Na samom otoku još se pale ivanjski krjesovi, preskaču ognji na raskrižjima i govori se molbenica: Od Ivana (zimski suncostaj, 27. prosinca) do Ivana (ljetni suncostaj, 24. lipnja) da me nage ne bolu, da me štrige (vještice) ne moru. U tim prizorima, imenima i njihovu prostornom razmještaju i osobito u njihovu kultu, poznatom djelomično i u drugim slavenskim mitologijama, sačuva­ ni su elementi slavenskoga "poganstva". Na otoku Pagu, iznad Rujne lokve, najviši je otočki vrh Sveti Vid. Ondje je do 20-ih godina XX. stoljeća bio poganski 336

Imena ostalih namjena

žrtvenik (siC!) kamo su o Sv. Vidu odlazili pastiri žrtvovati ovcu šaru. Zapisana je i molbenica koju su pritom govorili: Sveti Vide, Božji didel Mi tebi gorika, ti nami dolika (oj dodole!). I Mi ti sada na oltaru polažemo ovcu šaru. I Da nam krave teici rode, da u lokvah bude vode (oj dodole!). I Pomozi nam Sveti Vide, Sveti Vide, Božji dide (oj dodole!). U nasuprotnim prizorima: gore je Sv. Vid, dolje je lokva i puk; na brdu žrtvenik i žrtvovana šara ovca, zaziv Božjega dida (*dčd'b), koji zauzima svoje mjesto u slavenskoj mitologiji: ima svoje stanište uz ognjište, član je rodovskoga plemstva, vrhovni svećenik kod bosanskih kristjana, rodočelnik (didina "baština") itd. skladaju priču poganskog obreda s elementima slavenske mitologije. Taj je žrtvenik svećenik pripadn~ župe Kolana don Mate Garković dao 1924. godine srušiti, plativši pristojbu za rušenje dvojici Kolanaca Bari Šuprahi i Ivanu Benuliću. Ovo spominjemo zbog navoda održavanja toga poganskoga obreda do vremena koji još neki pamte, slično onomu na brdu Birnju ("zborište, zbiralište") iznad Trogira kod crkve Sv. Ivana Svitnjaka (24. lipnja), gdje su se uz krjesove obavljale žrtve paljenice (v. A: Škobalj, Obredne gomile, 1970, 327). Ti poganski obredi na vrhuncima potakli su, nakon evangelizacije po hrvatskoj dose obi, gradnje crkvica s najčešćim titularima Sv. Iliji (mnogobrojne Sutulije), Sv. Mihovilu (Sutmihojski, Sutmihojska, Sutomišćica), Sv. Juri (Suićuraj, Sućurac, Suđurađ.. .), Sv. Ivanu Krstitelju (Stivan, Stivanje, Sutivan itd.), Sv. Vidu (mnogi Sutvidi, Sutvije itd.). Spominju se i drugi toponimi kao Vidove grede na Velebitu i kult vode na Zlatnom (Velesovu) vrilu. Slavenska je te onim na etiologija u ojkonimu Mokošica kod Dubrovnika, Mokoš "toponim u Gradcu kod Neuma", Mokošina u Ravnom u istočnoj Hercegovini (po boginji Mokoši, uzročnici kiše i mokrine). Tragove mita nalazimo u oronimima Podzvizd "grad u litici između Une i Gline", Podzvizd "brdo i utvrda iznad V. i M. Stona" te brdo iznad Slivna, i svi su na jekavskom području. Takvo je i brdo Zvizdar u sjeverozapadnoj Srbiji na ekavskom područ­ ju. Ti se oronimi dovode u vezu s božanstvom vjetra, vihora, a ime je onomatopejskog postanja u vezi s glagolom zviždati (usp. ukrajinski Podzvizd, poljski PogwizdlPochwisd i Pochwisciel itd.). Spomena je vrijedan i toponim Besoldolac iz XII. stoljeća, koji se zove i Vrzov dolac, od imena vrzo, što je demonizirano ime za Belzebuba (> Versiul/Versil > hip. VerzalVrza "vražji dolac"), a zapravo je u ishodišnjem imenu eufemizirano ime slavenskog nižeg božanstva *Bes'b (*Besov'b dolbcb) (v. V. Putanec, Odraz starohrvatskog paganizma u splitskoj toponomstici 12. i 13. stoljeća, Filologija VIII,1978, 265-272. gdje se još obrađuju toponimi Vrzov dolac, Vražja draga, Pasja draga, Vražji laz, Sovragovac, Vrginmost i dr.). U toponirniji je često kultno ime Trzan (: trizna, "mjesto pogrebnih obreda"). Imenom Trzan zvao se srednjovjekovni grad Modruš. Sličnoga su obrednog postanja Igrane, Igrišće u istoj funkciji. Usput navodimo neke od toponima: Vilino vrelo, Vilina krosna, Vilino gumno, toponime s osnovom kap- (Kapišće "balvan"), kop(Kop ila, Kopilica "žrtveno mjesto"). Mitološki naboj nose toponimi s imenicom soha "kumir" u toponimima Sohe, Soholina, Rasohe, koji su pokatkad bili zamje337

Uvod li hrvatsko imenoslovije

njivani toponimima Križi, Raskrižje, Križice. U Vinodolu, na primjer, današnji ojkonim Križišće postao je od *Kresišće, jer su se na tom uzvišenom mjestu palili krjesovi kao vidljive poruke o dolasku neprijatelja. Toponimi s imenicom stup (Stupi, Stupišće, Veli stup) vrlo su brojni. Zabijenim stupom u tlo određivala se vlasnost nad zemljom; stožer je označivo neotuđivi dio zemljiša određenoga roda. Žrijeb (očuvan u mnogim toponimima) svjedočio je o zemljištu koje je dobiveno u vlasništvo voljom božanstava. Zlu boginju Irudicu, koja začinje munje, i majku joj Poganicu puk za nevremena tjera tabuiranim riječima: "Biži, biži Irudice, mater ti je poganica ... ". Priče o borbi za oluje bijelog i crnog vola, o Crnom i Bijelom gradu, nasuprot postavljenima, na potoku kojim vodi put iz središnje u planinsku Istru iznad Lupogl~va, također sadržavaju mitološke elemente, sačuvane na ovom najjugozaspadnijem dijelu Slavije. Mnogo je mitološkoga vezano za kućno ognjište (Što je oltar u hramu, to je ognjište u kući!). Svetkovine mladog mjeseca, kojega u Poljicima nazivaju Bože, dio su toga scenarija. Biljku peruniku (Iris sp.) stavljali su u krovove radi zaštite od groma. U Dubrovniku se perunika naziva bogiša, drugdje čuvarkuća. Ti su nazivi u vezi s Perunovim kultom. Na međunarodnom f1orističkom zborovanju Japan Flora 2000 na otoku Awaji u ožujku 2000. perunika je proglašena hrvatskim cvijetom jer je hrvatska perunika (Iris croatica) samonikla biljka na gotovo cijelom području Hrvatske uz još II drugih sorti. Sve je to bez izravne veze s ovom pričom o Perunu i perunici, osim što nas podsjeća kako mileniji nesvjesno žive u nama. Hrvati su doseobom donijeli kultove, obrede, nabožne pjesme nekoć bogate svoje mitologije. Došli su na područja koja je već stoljećima prije bila zahvatila gotovo posvudašnja evangelizacija koju će Hrvati prihvatiti i širiti je na svojem pismu i svojim jezikom i dugo zatim neće gasiti žiške svojim pretkršćanskim božanstvima. Prihvaćajući kršćanstvo, oni će dio svojega mitološkog supstrata utkati u novu religiju zajedno s jezikom, običajima, melosom, plesom, nošnjom i predavati u nasljeđe narodima koje su nadslojili i u zajedničkoj simbiozi s njima (gospodarskoj, biološkoj, jezičnoj i dr.) oblikovati svoj etnos. U tom kolopletu tražiti nam je još neugasli žižak hrvatskoga mitosa. 12.3. Imena vezana s kršćanskim kultovima Preporukom pape Grgura I, da se na mjestima poganskih kultova i žrtvenika podižu crkve koje su se u Hrvatskoj posvećivale svecima: Vidu, Iliji, Ivanu, Jurju, Mihovilu, na ruševinama kasnoantičkih crkava nastaju obnovljene crkve s imenima od romanskog pridjeva sanctu i svetačkog imena. Takvi sanktorerni vrlo su rani začetak mnogih ojkonima uzduž Hrvatskoga primorja: Supetka (sv. Petar), Superka (sv. Perka), Sušćepan (sv. Stjepan), SutulijalSutilija (sv. Ilija), Sutmiho (sv. Mihovil), Stomorina (sv. Marija), Supavo (sv. Pavao), Subrijana (sv. Ciprijan), Sumaksim (sv. Maksimiljan), Stivan (sv. Ivan), Stobreč (sv. Lautrentius), Sutikva (sv. 338

Imena ostalih namjena

Teoforni toponimi u Poljicama (po A. $kobalju)

Tekla), Sućidar (sv. Izidor), Sudaneja (sv. Danijel), Sutvid (sv. Vitus), Sukoišan (sv. Kasijan), Stomorija (sv. Maria), Stombrata (sv. Marta), Sutvara (sv. Barbara), POcukmarak (sv. Marko), Sićadrija (sv. Andrija), Suplatunski (sv. Plato), Supetaršćina (sv. Petar) i mnogi drugi te na unutrašnjem, ličkom području Supetar (sv. Petar). U sjevernoj Hrvatskoj mnogobrojni su ojkonimi patrocinijskoga postanja već od XII. stoljeća. Tako se na prostoru prostrane zagrebačke biskupije nalaze, među ostalima, patrocinijski ojkonimi: a) u arhiđakonatu Gora: Miholja (s. Michaelis, 1334), Kirin (ecc .s. Quirini, 1334); b) u arhiđakonatu Zagorje: Martinšćina (ece. s. Martini, 1334), Mihovljan (ecc. s. Mychaelis, 1334); e) u arhiđakonatu Svetačje: Miholec (ece. s. Mihaelis, 1334), Petrovina (ecc. s. Petri, 1334), Mičkovina (: s. Dimitko); d) u arhiđakonatu Gušće: Oderjan (ece. s. Adriani, 1334), Benedik (ecc. s. Benedicti, 1334); e) u arhiđakonatu Zagreb: Sv. Šimun (ecc. s. Simonis), Brckovljani (ece. s. Bricii), Marija Bistrica (ecc. beati Petri de Biztricha); f) u arhiđako­ natu Komarnica: Kuzminec (ece. s. Cosme et Damiani, 1334), Imbriovec (ecc. s. 339

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

Emerici, 1334), Križ (ece. s. Cruicis, 1334), Domankuš (s. Dominico); g) u arhiđa­ konatu Kalnik: Lovrečina (ecc. s. Laurencii, 1334); h) "inter Dravam et Muram": Nedelišće (ecc. s. Trinitatis), Donja Vidova (Zenthwyd, 1478); i) u arhiđakonatu Varaždin: Bartolovec (ecc. s. Bartholomei), Jakopovec (ecc. s. Jacobi, 1334), Križovijan (ecc. s. Crucis, 1334), Petrijanec (ecc. s. Petri, 1334). Istaknuti individualizirani povijesni pozitivizam svetaca kršćanstvo stvara iz jedinstvenog nasljeđa poganskih božanstvava, bez čega bi svetci zasigurno bili lišeni osobnosti koja ih uzdiže i veliča u kršćanstvu. Po svetcima su se nazivali mjeseci: antoščak, jurjevščak, ilinščak, miholjščak itd. Neki se svetci posebno štuju kao zaštitnici stoke. Svetci zaštitnici pojedinih gradova potakli su enttopijsku antroponimiju prema svojemu imenu. Zbog toga je u Dubrovniku vrlo često osobno ime Vlaho (: po sv. Blažu, Blasi > Vlasi> Vlaho), U Splitu je mnogobrojno osobno ime Duje (s. Domnius), u Trogiru Ivan (blaženi Ivan Trogirski), u Zadru Krševan i Krešo (sv. KrisogonuslKrsogon, 1275) itd. Literatura Belaj, V. (2007): Hod kroz godinu. Pokušaj rekonstrukcije prah rva tskoga mitskoga svjetonazora, 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb. Duridanov, I. (2000): "Slaw. *Perun'b - balt. *Perkunas - heth. Peruna? Das Ende eines Mythos", Linguistique balkanique XL, 2, Academie bulgare des sciences, 93-107, Sofija.
ope8Hocmeu. PeJlUKmbl Jl3bl1ieCm8a 8 80Cm01iHOCJla8JlHCKOM KYJlbme HUKoJlaJl MUPUJlUKUUCK020, Moskva. Vinšćak, T. (2002): Vjerovanja o drveću u Hrvata, Jastrebarsko. 340

13. Literarna onomastika

13.1. Funkcija imena

Imena u književnim djelima obavljaju različite funkcije. Među njima se izdvajaju: nominativna, kojom se literarni lik identificira, te asocijativna, socijalna, deskriptivna, karakterizacijska i druga. Ime u književnom djelu nosi mnoge obavijesti: jezične i izvanjezične. Poznata deviza nomen est omen dolazi do punog izražaja ne samo u nadimaka nego upravo u literarnoj onomastici. Nadijevanje i odabir imena povijesno su uvjetovani. Veliki majstori pera isticali su kako je katkad lakše napisati stotine redaka nego uspješno iznaći ime kojemu liku u vlastitu djelu. Stoga je čitateljima važnije otkrivati etiologiju imena (zašto upravo to ime, i tada, i upravo u tom liku, i u tom surječju) nego odgonetavati etimologiju imena. Svako razdoblje nosi u sebi svojstven repertoar imena. Imena se smjenjuju i prožimlju na okomici vremena.

*** Neka mi bude dopušteno prikazati kompleksnost literarne onomastike na romanu Pastir Loda uglednoga hrvatskoga književnika Vladimira Nazora s prve polovice XX. stoljeća, u kojem je opisana romansirana povijest njegova zavičaj­ nog otoka Brača. U tom djelu isprepleće se mit i zbilja, tegobe i prilagodbe hrvatskoga etnosa doseljenog sa "šumovitih zakarpatskih močvara" na bezvodni, ljuti, mediteranski kamenjar i njegovo življenje u stalnom sukobu s romanskim, pretežito mletačkim i promietačkim plemstvom u obrani vlastitoga biološkog i nacionalnog bića, koje se oblikuje na prožetoj simbiozi slavenskog (hrvatskog) duha i mediteranskog nasljeđa. Uronjen u grčku mitologiju, Vladimir Nazor želi Braču, "otoku bez povijesti", "iznaći" dolično porijeklo imena, kakvo imaju otok Hvar, koji su naselili Grci sa otoka Farosa, otok Korkira (hrv. Krkar, mletački Korčula) naseljen Grcima s Korkire (Krfa), kao što su Mljet (i Malta) Odisejevi otoci, a Lastovo (Insula 341

Uvod ti hrvatsko imenoslovije

Augusta), Augustov, carski otok. Tako su mu Brač (Brachia, a. llll. Cod. dip. l. II, 29) naselili Grci iz (Am)brachije, koje je Antenor, nakon propasti Troje, doveo na taj otok. Odatle mu ime. S njime su došli Elaf(os), pomorac, koji je osnovao grad Elafusu (tAacpo<;, "jelen"), od toga je imena grčko ime otoka hanc Graeci Elaphusam appelant (vidi Frane Bulić, Bullettino, 14, 1891, U8). Brah iz Ambrahije dao je današnje ime otoku i Silen, sin Velikoga Pana, božanstvo pastira i ratara, koji je na Brač donio i zasadio mladice loze i masline (a one do danas čine osnovnu privrednu djelatnost na otoku). Nesklon mletačkom utjecaju na Braču, Vladimir Nazor rimsku antroponimiju često tumači grčkim utjecajem. U kultu Pana - Jarca predočena je idila (bračke Arkadije). Caru Dioklecijanu Brah nadijeva ime Diokles (što je grčki oblik imena). Taj car sebi u (A)spalathosu (po kojoj je biljci grčkg naziva nastalo ime Splita) podiže velebnu palaču sa svojim mauzolej em i Jupiterov hram. Njegovi klesari klešu u kamenolomima Skirpei (= Škrip; grč. (JKipcpal, "vapnenac") lik Herakla, do danas najljepši primjerak antičke skulpture na otoku Braču. Iz doba prvotne evangelizacije Hrvata u "Pastiru Lodi" spominje se nekoliko povijesnih imena: bizantski car Justinijan (527-565), koji je, po Nazoru, Slaven od oca Istoka i majke Vilenice (: vila) i nosi slavensko ime Upravda, pa je Justinijan tobožnja prevedenica slavenskoga imena. Ime Georgija L navodnoga solinskoga mučenika, povezuje s likom i kultom sv. Jurja, koji ubija zmaja pa je taj prizor po njemu oličenje dualističkoga poimanja dobra i zla. Taj svetac zaštitnik je otoka s mnogim predromaničkim i romanič­ kim crkvicama i s kamenim reljefima spomenutoga prizora sa zmajem po brač­ kim vrhuncima. Tragovi poganskog vjerovanja do danas žive na ovom slavenskom rubu. Hrvati, piše Nazor, dolaze na Brač iz neretvanske (tada još nepokrštene) Poganije (kako taj kraj na ušću Neretve zove bizanstski car K. Porfirogenet u X. st.) preko bračke uvale koja se još danas zove Hrvatska. Osnivaju naselja s hrvatskim imenima: Gradac, Gračišće, Straževnik, Dubravicu (na otoku gdje većina naselja nose pohrvaćena imena romanskoga porijekla). Donose Hrvati sa sobom kult svojega Sventovita i časte ga na (Sve)vidovoj gori. Hrvate u doseobi predvode: knez Družak, knez Rusin, gusar Dragota, Dobrogost, Slavogost, a njima se kasnije pridružuju knez Brečko, opat Ratko, koji su povijesne ličnosti i upozoravaju apozicijama uz ime na tadašnju hrvatsku teritorijalno-upravnu i vjersku organiziranost. Drugi dio Hrvata predvodi did Vlk. On pak nosi slavensko profilaktičko ime s fonetskim biljegom (Vlk, IV od xv. st. > lul, Vuk) i dijalekatnim pokazateljem (did, Je! > li!, od kraja XIII. st.). Determinativ did (*dčd'b označuje vođu, vrhovnog svećenika, starješinu roda, i vrhovnika staroga hrvatskoga rodovskoga plemstva, a ulazi i u sferu slavenske mitologije (Sveti Vide, Božji dide! = zaziv govoren uz poganski žrtvenik na vrhuncu paškog brda, još u XX. stoljeću!). Vladimir Nazor spominje vladare stare hrvatske vladarske dinastije (lXXII. stoljeća): Petra Krešimira IV, Stjepana Držislava, Dmitra Zvonimira, koji 342

[mena ostalih namjena

dvoleksemnom slavenskom imenu pridružuju svetačko ime koje dobivaju pri krunjenju za hrvatske kraljeve. Kad je o tom vremenu riječ, Nazor tvorbeno pohrvaćuje svetačka imena: Čeprnja (: Cyprianus), Maruša (: Marija), Loda (: Lodovicus). Neki plemenski patronirni u doba renesanse umjesto hrvatskog patronimnog sufiksa -ić (Mladinić, Žuvetić, Nižetić) dobivaju romanski formant -eo (Mladineo, Zuveteo, Nisiteo), što je izraz socijalnog prestiža i povlastica višega, plemić­ kog, staleža. Pastir (i satir) Brah s vremenom se "uljudio". Krstili su ga Bračani u lokvi i dali mu ime Lodoviko. Takvo ime, sasvim neuobičajeno na dalmatinskim otocima, svećenici su nadijevali nezakonitoj, nahodskoj djeci kao biljeg društvene izopće­ nosti. Pastir Lodoviko dobiva u puku hipokoristik Loda, ali mu imenu ne pridijevaju prezime kojim bi ga legalizirali u društvu. Oženio se Marušom (-uša je sufiks s pejorativnim nabojem). Djeca mu se zovu Hreb ("panj"), koji sadi vinograde, Divor (ime junaka iz narodnih pjesama) koji se bori protiv Turaka, Afs, koji grčkim imenom svjedoči još uvijek neutrnjeno sjećanje na grčko porijeklo. Literarna imena u ovom romanu imaju čvrsto uporište u povijesnim zbivanjima, u topografiji kraja i u značajkama jezika kojima su oblikovana.

***

Odabir imena u romanu Pastir Loda Vladimiru Nazoru bio je ograničen: a) povijesnim ličnostima toga doba i toga etničkoga porijekla (Dioklecijan, Justinijan, knez Brečko), b) imenima mitoloških likova (Pan, Jupiter, Sventovit.. .). Unutar tih ograničenja valjalo je a) imena uskladiti s vremenom i sredinom u kojima se zbiva fabula romana, b) jezičnopovijesna i dijalekatna imenska obilježja prilagoditi razdoblju i dijalekatnoj sredini imenskih ostvaraja u romanu, c) odrediti položaj imenskih likova u imenskoj formuli kao odraz društvenog statusa osoba na koje se odnosi dotičan imenski obrazac. Uspješni piščevi ostvaraji objašnjavaju tolike inačice istoga imena. Nazor osobe naziva: Caius Aurelius Valerius Diocletianus u nazivnoj, službenoj funkciji, Diokles, kad to ime spominje grčki satir Brah, car Poganin, kako ga nazivaju kršćani ... , ili lik Lode biva nazivan Brah, Ambrah u krugu helenskih likova; Satir, Rogati, Divlji čovik, Kozobradi među još nepokrštenim Hrvatima, Šćavonac ga zovu Mlečani, Štrigun ("vještae") zove ga neuki praznovjerni puk, Lodoviko je prozvan na krštenju, a kad biva udomaćen, puk mu nadijeva ime od milja i zove ga Loda. U svakom se obliku imena odražava stav njegova nadjevatelja. Svako ime svrstava lik u određene socijalne okvire. U svakom socijalnom polju likova ocrtava se stilističko polje imena. U različitim epohama i situacijama kriteriji su stilističke diferencijacije različiti, jer su sud i ocjena o imenu podložni tijeku vremena. Izbor imenskih oblika ovisi o odnosu likova u određenim prilikama. 1. Oslovljavanja osoba na "višoj" društvenoj ljestvici ostvaruju se: a) imenom i prezimenom: Zuanne Babić, Hanibal Lucio. To je neutralna, službena, nominativna funkcija koja se, kao ovdje, očituje socijalnim, prestižnim pokazateljem romanskoga plemstva 343

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

b) imenom i imenskom metaforom kao afektivnim obilježjem: Pan - Jarac, Jupiter - Bik, Car Poganin c) imenom i antroponimnim kvalifikativom: did Vlk, pastir Loda, dominus Petrus, don Bernardo,fra Andre, conte de Maius. Od navedenih načina oslovljavanja prvi a) nosi nominativne, drugi b) afektivne, treći c) socijalne i stilističke značajke. 2. Oslovljavanje osoba na "nižoj" društvenoj ljestvici. Takva su oslovljavanja: a) samo s osobnim imenom: Grubiša, Hreb, Divor, Loda, Paskoj. To su imena koja se uglavnom nisu nadijevala djeci "višeg" društvenog staleža b) posprdnim nadimcima: Rogati, Divlji čovik, Kozobradi, Štrigun, Cavra Brazzana ("Bračka koza") ... i oni nose socijalno i stilističko obilježje. Pri oslovljavanju društveno "nižih" likova nema prezimena ni titule. U prvom slučaju a) prevladava nominativna, a u drugom slučaju b) prevladava deskriptivno-afektivna i socijalna funkcija. 3. Oslovljavanje likova u prisnijim odnošajima: a) etničkim (Brah, Elaf, Rogati,) b) klasnim (Fasaneo, Loda, Maruša) c) intimnim (Goro) d) dijalekatnim (did Vlk) itd. Personificirana imena: Kuga, Smrt, Glad, Eho (= jeka) imaju u ovom romanu ljudska obličja, a djevojka Eho k tome svoje etničko i jezično obilježje Brahove grčke Ambrahije. Staleški, vremenski, prostorni i afektivni biljeg imenima daju: 1. jezični pokazatelji, i to: a) izborom imenskih osnova: Pan, Brachos, Slavogost, Dragota, Divor b) tvorbenim modelima: Brečko, Čeprnja, Ratko, Marul(o), Lucio, de Hector, de Maius c) fonetskim, povijesnojezičnim i dijalekatnim obilježjima: Sventovit (prisutnost prednjeg nazala Iftl u imenu, koji se u hrvatskom zadržao do kraja X. stoljeća), Vlk (s IV koji se u hrvatskom ostvaruje do kraja XlV. stoljeća), Divlji čovik, Veliki Pivac (= Napoleon), što je dijalekatno obilježje ikavskoga govora d) semantičkim značajkama: Upravda (= Justinijan), Rogati (= satir), Vilenica (= vila). Na presjecištima tih skupina imena tvore jezično-dijalekatne, tvorbene i semantičke poligone. Ističu jezične značajke i stilističke naboje imena u književnom djelu. 2. Izvanjezični kriteriji očituju se a) sustavom imenske formule, i to aa) od samog osobnog imena (Brah, Loda, Družak), ab) od imena i prezimena (Zuanne Babić), i ac) od imena i drugih 344

Imena ostalih namjena

priimaka (Petar Krešimir IV, Marko Marulić Splićanin, fra Andrija Kaitd.) b) položajem imena u imenskoj formuli: ba) ime i imenska apozicija: Justinijan Upravda, Petar Krešimir; bb) ime i imenski kvalifikativ: did Vlah, opat Ratko, knez Čeprnja; bc) naizmjenična uporaba hrvatskih i inojezičnih čla­ nova u imenskoj formuli: Marulo i Marulić, Lucić i Lucio. Položaj imena u imenskoj formuli i način prilagodbe imena i prezimena u njoj daju važne društvenostaleške obavijesti. Osim formalnojezičnih i socijalnih obavijesti vlastita imena nose naznake koje se očituju u tri sadržaja: 1. Onomastički sadržaj. Ostvaruje se izravnom vezom imenskoga lika (njegove fonijske forme) i objekta imenovanja. Taj lik često upućuje na vrstu imena: Ambrahija (krajina), Vilenica (osobno ime), Čeprnić (hrvatsko prezime), Nisiteo (prezime po romanskoj tvorbi) itd. 2. Etimiološki sadržaj. Taj je sadržaj u onomastičkom smislu nebitan, ali je važan u literarnoj onomastici, a najprozračniji je u nadimcima. Vladimir Nazor taj etimološki sadržaj često aktualizira (Upravda umjesto Justinijan), ili ga, rjeđe, poništava: kad prepoznatljivo etničko prezime Goran(in), koji nosi njegov prijatelj i književnik Ivan Kovačić, preoblikuje u onomastički sadržaj hipokorističkim imenskim oblikom G6ro. 3. Sveopći sadržaj. Taj je sadržaj zadan čitateljevom naobrazbom i informiranošću, stvarnim i asocijativnim značajkama koje čitatelj dovodi u vezu s imenom i pridruženim likom. Jedinstvo tih sadržaja koji se aktualiziraju u imenu izaziva različite psihološke, emocionalne, ideološke i druge naboje. Oni su u svakoga čitatelja drukČiji. Mnogi će, među ostalim, preko književnih imenskih interpretacija u romanu bolje i potpunije shvatiti bit hrvatske etnogeneze, koja se očituje iz prožetosti hrvatskog duha u imenima i mediteranske baštine iz koje imena i ličnosti izrastaju. čić Miošić

13.2. Odnos spram književnih smjerova i književnih vrsta Rana srednjovjekovna književnost obiluje uglavnom nabožnim temama u kojima imena imaju samo nominativ ne funkcije. Pisci su tadašnja biblijska i druga svetačka imena prilagođivali hrvatskim imenskim uzusima: Foška (Sofia), Fumija (Eufemia), Dominicus> Dmine> Dminoslav itd. Takve prilagodbe nisu bile čin literarnih interpretacija. S renesansom nastaje nekoliko književnih vrsta kao što su trubadurska lirika, epovi, mitološki igrokazi, pastorale, a onda i komedije svjetovnoga sadržaja. U tim djelima izdvajaju se dvije imenske skupine: a) neruralna i b) ruralna. U prvoj su skupini imena iz klasične mitologije, iz Biblije, iz domaćeg patricijskog staleža. U drugoj su skupini imena seljaka, pastira. Potkraj XV. stoljeća među prvim hrvatskim literarnim imenima navode se Ljubmir i Radmio u dubrovačkim pastrorala345

Uvod II hrvatsko imenoslovije

ma. To su pastirska (pisci navode "vlaška", tj. seoska, pastirska) imena: Ljubenko, Radat, Stanac, Vukodlak; Gruba, Stojna, Vlade, Vukosava itd. Mitološka imena iz stranih uzora pisci još ne prilagođuju hrvatskim obrascima: Pallas, Juno, Apollo, Cupido, Amata ... Osobe u igrokazima često se zovu općim imenicama: vila, satir, gospođa, pastijer... , što nalazimo i u dramskim djelima čak u XVII. i XVIII. stoljeću. U dubrovačkim komedijama XVI. stoljeća imena Petrunjele i Maruše predodređene su za sluškinje, a Laure i Amalije, na primjer, za kurtizane. Valja, međutim, reći da vrsni renesansni pisci poput Marina Držića (15081567) uspješno provode literarne onomastičke interpretacije. Od kotorskoga imena Tripun Držić u Dundu Ma roj u vješto stvara hipokoristike Tripeta, Tripe, Tripko. Glavnom licu komedije nadijeva arhaičniji lik Maroje (sa sufiksom -oje, koji već tada u Dubrovniku ima oslabljen hipokoristički naboj i takvim su se imenima zvali uglavnom stariji ljudi). Njegovu sinu nadijeva hipokoristik (istog imena Marin > Maroje> Maro) - Maro, kakav imenski obrazac tada nose "djetići" i mladići. To ime Maro dovodi u leksički kontekst: "Maro - amaro, bogme ti je amaro i grk, ma kojgodi kortižani ovdi u Rimu vele sladak!" Osobno ime Gruba dovodi u vezu s pridjevom gruba "ružna" itd. Nekim dubrovačkim likovima presađenim u tuđu, talijansku sredinu Držić daje nova imena, pa se u književnom iskazu, funkcionalno i vješto služi jednim i drugim imenskim likovima. U pučkim igrokazi ma lica su često bezimena: tat, gospodarica, Turko, barjaktar, kum, pop, cigan, đak (v. Narodne drame, poslovice i zagonetke. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 27, MH 1963). U prvoj polovici XIX. stoljeća dramski pisac A. Nemčić u veselom igrokazu Kvasac bez kruha daje licima imena i prezimena s prepoznatljivim leksičkim sadržajem kao njihovu karakterizaciju: Sirotanović (: sirota), Vrtoglav, Slatković (: slatko), Bezobrazić, Dobrovoljić, Poderanić, Nenasitić, Gladnić. .. Katkad tako postupa i A. Šenoa (Prijan Lovro). Takva imena sreću se i u pučkom stvaralaštvu. Romantizam uskrisuje bajku, u kojoj se javljaju mitološka imena. Suvremeni književnik, poput M. Krleže u romanu "Banket u Blitvi" stvara imaginarni svijet. On u izmišljenoj državi Blitvi izmišlja nordijsko-litvansko-poljska imena koja se poklapaju s arealijama toga prostora: vladar Barutanski (koji je plumbum et pulvis et nihil aliud), blatvijski časnik Bellonis-Bellonem (: bellum) itd. (vidi Z. Malić, o. c., 106). Ivo Brešan piše dramski tekst po predlošku Skakespearova Hamleta. U svojoj drami Hamlet u Mrduši Donjoj prizore nakon Drugog svjetskog rata prenosi u zaoštrene prilike zabitnoga sela s razumljivim nadimačkim ili dijalektu prilagođenim imenima koji odgovaraju karakteru likova (Bukara, Ovelija i sL). R. Marinković u drami "Glorija" glavnu junakinju naziva trima imenima: obiteljskim imenom Jagoda, cirkuskim imenom Glorija (dok je bila zvijezda na cirkuskom trapezu) i redovničkim imenom Mandalena (dok je prisiljavaju da izigrava Gospin lik na oltaru). U pripovijetci Benito Floda von Reltih istoga autora čita se unazadnim načinom u naslovu ime njemačkog fašističkogjiihrera (Hitler nov Adolf), što je u skladu sa sadržajem i likom pripovijetke. Uostalom, Kr346

Imena ostalih namjena

ležin Glembay ortografijom imena upozorava na svoj socijalni status i nacionalno porijeklo (prezime potvrđeno u Mađarskoj od 1549. kao Galambai, etnik po naselju Galamba). Iz Kovačićeva lica Zgubidan (roman U registraturi) odčitava se karakterizacija toga lika. Suvremeni kajkavski pjesnik I. Golub podužu i vrlo uspješnu ambijentalnu pjesmu Kalinovečki razgovori sastavio je (osim naslova i posljednjega stiha) isključivo od osobnih imena, nadimaka i prezimena osoba svojega zavičaja. U njoj su dijalekatni, sadržajni, humoristički i aluzijski elementi u službi literarne kreacije (v. P. Šimunović, 2006: Hrvatska prezimena, 350-351). 13.3. Radovi hrvatskih autora iz literarne onomastike Iz prilično skromnog štiva o hrvatskoj literarnoj onomastici prikazat ćemo neke radove u skraćenu pogledu. 13.3.1. Marica Čunčić (1980) prikazuje kako istaknuti hrvatski književnik Slavko Kolar (1891-1963) da bi svojoj prozi dao jači humoristički biljeg izmišlja imena u kojima je razvidno neutrnuto apelativno značenje: Muzikravić, Suhorepec, Gazibara, Kozoder, Šuć-Muć iz faunističkog i florističkog svijeta zatvorene, seoske autarhične sredine. Tim likovima pridaje dijalekatne oznake (Vrabec, Čo­ konec), prepoznatljive toponime: Pet-ring (= Petrinja) locirajući imenima jezično i topografski mjesto radnje. Njegova lica pretežito nose nadimke jer su nadimci naj afektivnija antroponimijska kategorija. Često ponavljana izmišljena humoristička imena daju mirnoj naraciji specifičan stilistički naboj. Psihološke i sociološke strukture kroz prizmu humora u imenima, u kojima je etimološka i tvorbena jasnoća vrlo pojmljiva i znalački potencirana, daju Kolarevoj prozi estetsku vrijednost. 13.3.2. :Živko Bjelanović (1984) obrađuje konotativna značenja antroponima Čopićevih proza. Autor polazi od pretpostavke da antroponim, osim što identificira dotičnu osobu, predstavlja slobodnu (i umjetničku) kreaciju te izražava mnoge afektivne sadržaje svoje subjektivnosti. Kraj Čopićevih proza (Podgrmeč) i autorov zavičaj (Bukovica) predstavljaju područja najrazvijenije antroponimijske tvorbe u nas. Gotovo svako ime ima primarnu i sekundarnu funkciju, uz osnovni i dopunski sadržaj, uz varijantne i invarijantne oblike, uz nekontekstualna i kontekstualna obilježja, uz realne i asocijativne oznake, uz racionalne i emocionalne naboje te uz referencijaIna i stilistička, uz denotativna i konotativna značenja. Autor u različitim modelima imenske tvorbe, u kontekstu njihova ostvaraja istražuje konotativna značenja koja nose dodatne obavijesti o osobama kojima su dotične imenske strukture pridružene. Bjelanović je vrstan antroponomastičar. U probiru građe izdvaja a) antroponime pozitivne konotacije (one s progresivnom i regresivnom tvorborn) koji nose meliorativne sadržaje (Braniša, Cvjetko, Mila n če) i b) antroponime s negativnom konotacij om pejorativnog sadržaja (Jovandeka, Nikoletina, Stankeija .. .), te 347

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

e) kontekstualna značenja antroponima koja u umjetničke efekte.

umjetničkom

tekstu postižu jake

13.3.3. Vesna Jakić-Cestarić (1969) bavi se imenima pastira uZoranićevim Planinama, zapravo prvim hrvatskim narodnim imenima u literarnim djelima. Prije Zoranića, Marko Marulić, pretačući svoje misli u biblijsku odoru, upotrijebio je u Juditi biblijske onime. Kad je u Dubrovniku krajem xv. i početkom XVI. stoljeća počela bujati petrarkistička poezija, pastorale i ekloge prevedene ili izvorno dubrovačke, još su u upotrebi bila antička imena: Pallas, Juno, Apollo, Venus, Cup ido. Pa ipak već tada u dijalogiziranOj pastirskoj eklogi Džore Držića Radmio i Ljubmir dobivamo prvi dramski tekst svjetovnoga sadržaja, a Ljubmir iRadmio prva su lica s hrvatskim imenima u hrvatskoj književnosti. To je vrijeme kad ZOran ić piše Planine, nadijeva licima narodna i po njima tvorena osobna imena prema naravi ili osobinama pojedinoga lika. Zoran ić je unio u svoje djelo 35 narodnih ili na narodnu tvorenih imena. Narodna su imena: Vlade, Zvonko, Zoran, Slavko, Sladoj, Miroj, Rajko, Srićko, Draško, Jerslav (: Jeroslav), Gestmil, Medar, Zelenko ... Da bi kojem od imena dao koju od osobina kako je on želio i zamislio, tvorio je imena Bornik (: borbeni mladić), Pojmil (: milopojko), Zvorko (: udvoran mladić), Vilslav (: onaj kojeg vile slave), te "tloristička" imena Grapko (: grab), Dubjak (: dub) te poetizirana imena Rosa (: rosa), Svitko (: osvit), Zorica i Zoran, kako i sam sebe naziva. Jedna od osobina je tvorba dvoleksemnih narodnih imena bez spojnoga vokala: Ljubmir, Vilslav, Slavgor, Darbolj koji se obrazac već nalazio u fondu narodnih imena. Zoranić je na izvrstan način izrazio u to doba potrebu za čuvanjem narodnoga bića u izboru i uporabi narodnih imena. Njihov je fond u njegovo vrijeme poprilično okrnjen jer je početkom XVI. stoljeća u Zadru od 100 osoba samo 35 nosilo narodna imena. Na Zoranića su se ugledali suvremenici, a kasnije i Vladimir Nazor koji je u Medvjedu Brundi (a radnja se zbiva u istom kraju kao u Planinama) imao ciklus pjesama nadahnutih Zoranićevim imenima.

*** Zanimljivo je ovdje istaknuti misao mladog Vatroslava Jagića kako su hrvatski pisci renesanse i baroka izvrsno znali latinski i druge europske jezike, pa ipak se nisu mirili preuzimanjem europeizama, nego su uvijek posezali u svoj jezik afirmirajući tako i svoj narodni onomastikon. Oni su, kad je riječ o renesansnoj i baroknoj književnosti, jedini u Europi antičkim mitološkim likovima nadijevali svoja narodna imena. Iskazivali su se time kao punovrijedni sudionici europskih estetskih i književnih strujanja ostavivši pritom obilato zapažen biljeg svoje slavenske antroponimne baštine. Hrvati su u toj književnosti (s internacionalnim poetskim dometima) stvarali hrvatski mitski svijet vila, satira u svojim dubravama, drugačije oblikovan od onog kojim su došli i koji su, primivši kršćanstvo, već davno bili zaboravili. "Vile dobivaju narodna imena, izmišljaju se novi hrvatski bogovi (npr. Slovan, Da348

Imena ostalih namjena

vor, Lero) ... Zbilo se nešto za Europu nečuveno: dok su svi 'pobenavili' (Radićev je izraz) za grčko-rimskim bajoslovljem, Hrvati stvaraju vlastito slovinsko, pa makar ga morali tek izmisliti" (V. Belaj, o. c., 48).

13.3.4. J. Vončina (1983) istražuje imena lica u scenskim djelima dubrovačke renesanse i baroka. Ona su a) neruralna i pripadaju klasičnoj mitologiji, Bibliji ili domaćem patricijskom sloju i b) ruralna imena seljaka, pastira, "djetića" i "godišnica" zaposlenih u Dubrovniku. U scenskim djelima Marina Držića (1508-1567) takvih je "vlaških" (tj. seoskih, pastirskih) imena mnogo, muška: Dragić, Grubiša, Kojak, Ljubenko, Miljenko, Obrad, Radat, Radmio, Radoje, Stanac, Staniša, Vukodlak i ženska: G!uba, Miona, Stojna, Vlada, Vukosava. Tako je i u Vetranovićevu Posvetilištu Abramovu. Iako djelo ima biblijski antroponimijski predložak, njegova su imena iz dubrovačkog miljea: "djetići" su Šišman i Kresoje, a "službenice" Kujača, Gojislava, Grlica, Marava. U dubrovačkim scenskim djelima imena prestaju biti znakom po kojem se neko razlikuje od drugih, već variranjem likova nose konotativne onomastičke sadržaje (hipokoristične, deminutivne, pejorativne, augmentativne i sL). Tako kurtizana sinjora Laura u Dundu Maroju postaje gospođa Mandaljena odajući tako "našijensko porijeklo" ili posprdno: Mande Krkarka (od etnika otočkog imena Krkar < Corcyra, zapravo Korčula), kao što Mile postaje Milica, a u komediji se "ćama" (naziva) Petrunjela. Autor je na mnogo primjera pokazao kako dubrovački renesansni pisci vješto stilistički iskorištavaju imena lica za isticanje komičkih zapleta i za plastičnije karakteriziranje osoba. Bilo bi korisno, ističe J. Vončina, kad bi se s onomastičke strane temeljito obradila cjelokupna hrvatska dramska književnost starijega preporodnog doba. 13.4. Vlastita imena II folklornim tekstovima Za literarnu onomastiku najzanimljiviji je svijet bajki. U njima su prisutni tragovi pučkoga mita. Fabula se oslanja na čudesan, tajanstven, nestvaran svijet koji se prikazuje kao zbiljski. Naracija se služi ponavljanjem kao da se svjesno misli na pripovjedni, govoreni a ne pisani tekst. Bajke redovito imaju sretan završetak i simpatije su uvijek na strani slabih i unesrećenih. S tim su poimanjem i likovi koji nose emotivne i bajkovite sadržaje u svojim imenima. Imena u folklornim tekstovima redovito su razložno motivirana. Kralj Norin vezan je legendom uz predantički grad Naronu, Irudica "vještica koja proizvodi munje za grmljavine i nanosi grad" vezana je imenskim postanjem s biblijskim Herodom. Orkomarin je grdosija koja živi u pećini s osobinama antičkog Polifema. Mnoga se imena tvore po zakonu sinekdohe, kad se jedna od osobina lika izdvoji kao motiv imenu: Crvenkapica, Pepeljuga, Snjeguljica, Trnoružica, Pčelica Maja, Baba Roga itd. Vrlo su zanimljiva imena bajki i pripovijedaka književnice Ivane Brlić-Mažuranić (18741938). Građu za onimiju u svojim djelima s mnogo folklornih elemenata uzima349

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

la je iz slavenske mitologije: Svarog, Stribor, Mokoš (boginja kiše, živi u močvari i u savezu je s bogom Perunom), Bjesomar (vladar zlih i opakih sila), Zora-djevojka (ranim jutrom plovi morem u zlatnom čunu), Domaći (dobra kućna božanstva, žive oko ognjišta), Malik Tintilinić (jedan od domaćih), Bagan (domaći koji čuva stoku), Kralj Morski (vladar koji stoluje pod morem), otok Bujan (otok s bujnim raslinjem), Alatir (gorući grm koji na Bujanu simbolizira sunce), Kitež (gaj u kojoj se zbivaju čuda i strahote), Regoč (vilenjak), Regan (čuvar rogate marve). Mnogo je likova s imenima temeljenima na pučkom stvaralaštvu: Šegrt Hlapić (: hlap), Potjeh (: utjeha), Malik (naziv za duha nekršteno g djeteta), Toporko Grabić (: topor), Medun (: med), Poludnica (: poludne!"podne", stara raščupana žena koja živi u koprivama). Djela s ovim likovima ušla su dječji svijet mašte a likovne interpretacije s pomoću imena nesvjesno uvode djecu - čitatelje u zanimljiv svijet literarne onomastike. 13.5. Prevođenje vlastitih imena

Imena se ponašaju dijelom kao internacionalne riječi. Prenose se iz jezika u jezik, ali u svakom jeziku dobivaju oblike po imenski m tipovima dotične nacionalne antroponimije. Imena se u principu ne prevode. U dječjoj literaturi, a katkad i u drugim književnim vrstama (npr. u komedijama), kad je njihova etimološka i tvorbena jasnoća u funkciji literarne poruke, prevodioci iznalaze pogodne oblike u vlastitu jeziku po imenski m modelima toga jezika, kako je, primjerice, bilo s pričama braće Grimm: Crvenkapa, Ivica i Marica, Snjeguljica i u pričama H. Ch. Andersena: Ružno pače, Palčica itd. U Rabelaisovu Gargantui i Pantagruelu piscu je stalo do etimološkog sadržaja. Jedva da bi neka imena mogla biti uspješno prevedena: Grandgousier (debeloguzac), Baiscul (guzoljub), ili Humavesne (prdoška). Uostalom, teško bi bilo naći prijevodni nadomjestak hrvatskim imenima Kurlani, Mutikaša, Pilipenda ili uspješan prijevod naslova Nazorova djela Dedek Kajbumščak, koji u imenu sadržava bitna obilježja kajkavskoga narječja, do čega je autoru stalo (kaj, bum, buš... bumo, -ščak, -ek, č > (? itd.). U prijevodu imena nikad se neće iznaći univerzalni kod ni u kakvu jeziku. Na prevoditelju je da ocijeni kad ime treba, ili ne treba, prevesti, kad ga treba prilagoditi (Anna> hrv. Ana) ili kad treba (ili ne treba) iznaći koji drugi imenski kompromis: npr. Most na Drini ne pokriva sasvim Andrićev naslov Na Drini ćuprija, Čad i Zair ostat će u hrvatskom imena afričkih zemalja, ali se prevodi Obala Bjelokosti i Rt Dobre Nade (rt na jugu Afrike) i Ognjena zemlja (Terra de Fuego na jugu Južne Amerike), gdje je, uostalom, i poprilično jaka hrvatska naseobina. Tako se uglavnom i postupa. Važan je problem prilagodba stranih imena. Ona iz latiničkih jezika ne prilagođuju se kriterijem fonoloških načela i prenose se u liku koji odgovara pravopisnim i grafijskim načelima jezika iz kojega se imena preuzimaju, ali dolazi do imenske prilagodbe dočetaka, tvorbe pridjeva i promjena udeklinacijskim likovi350

Imena ostalih namjena

ma. U Hrvata koji nose strana imena poštuje se forma kojom se oni služe. Imena Hrvata čija su nam imena došla u latinskom obliku nastojalo se već otprije prilagoditi resufiksacijom (lat. -a, -us, -ius, -eo, > -ić). Isto se tako nastojalo imenskim prilagodbama nekadašnje mađarizirane, romanizirane imenska likove prilagoditi hrvatskim odgovarajućim imenskim obrascima. Stoga se imena iz srednjega vijeka i renesanse često prilagođuju ustaljenim obrascima iz kraja XIX. stoljeća. U prilagodbi biblijskih imena hrvatska je prevoditeljska praksa slijedila grčke i latinske uzore. Neustaljena je praksa u transkripciji i transliteraciji neeuropskih imena (sanskrta i drugih indoarijskih jezika pisanih slogovnim pismom), arapskih imena (pisanih konsonantskim glasovnim pismom), zatim kineskih imena (pisanih ideogramsktm pismom) itd. Ostaje nerazriješen problem sve češćih stranih muških i osobito ženskih imena u djece: Rut, Ines, Kim, Magi, Mirabel, čak i u izvornim grafijama: Edwin, Roxana, Jezy, Annabella, Leina, Heidi Ruth, koji su neprilagodljivi morfološkom, tvorbenom, akcenatskom grafijskom i ortoepijskom sustavu hrvatskoga jezika. Za prilagodbu stranih imena i primjenu njihovih deklinacijskih modela korisno je zagledati u suvremene hrvatske pravopise. Njima, Bogu hvala, ne oskudijevamo! 13.6. Imena II naslovima literarnih djela

Htio bih štogod reći o imenima i prezimenima čiji nositelji u najčešćem broju nisu postojali, a ipak o njima znamo mnogo, često i više nego o mnogim znancima s kojima smo u svakodnevnom doticaju. Riječ je o imenima i prezimenima u književnim djelima: Odisej, Antigona, Don Quijote, Hamlet, Faust, Evgenij Onjegin. Nije mi moguće u hrvatskoj književnosti ni naslove nabrojiti: Judita (M. Marulić); Mila Gojsalića; Dundo Maroje (M. Držić); Dubravka, Osman (I. Gundulić); Šegrt Hlapić, Šuma Striborova, Palunko, Malik Tintilinić (I. Brlić-Mažuranić); Prosjak Luka, Prijan Lovro, Branka (A. Šenoa); Pavao Šegota, Tito Dorčić, Posljednji Stipančići (V. Novak);Olga i Lina, Gospođa Sabina (E. Kumičić); Janko Borislavich (K. Š. Gjalski); Đuka BegoviĆ (I. Kozarac); Tena O. Kozarac); Rudica, Muljika, Porodica Vinčić (D. Šimunović); Rose Mary (I. Vojnović); Giga Barićeva (M. Begović); Gordana (M. Jurić-Zagor­ ka); Višnja (M. Budak); Mor (D. Sudeta); mnoga Nazorova djela (Živana, Perun, Arkun, Šarko, Pastir Loda, Dedek Kajbumščak, Galijot Ilija i orač Dragonja, Ante Pivalo, Šjora Nikoletina .. .), mnoga Krležina djela, od kojih spominjemo: Adam i Eva, Gospoda Glembajevi, Leda, Aretej, Balade Petrice Kerempuha, Povratak Filipa Latinovicza (!), a zanimljiva su i indikativna sva imena i prezimena u njegovim djelima, od kojih su mi u sjećanju ona iz Banketa u Blitvi. Nije drukčije ni u poslijeratnoj književnosti: Kurlani (M. Božić), Proljeća Ivana Galeba (V. Desnica), Orfej u maloj bašti (P. Šegedin), Heraklo (M. MatkoviĆ), Badessa madre Antonia (S. Novak), Lisinski u Pragu (S. Mihalić), Čangi (A. Majetić), Štefica Cvek (D. Ugreslučajeva

351

Uvod u hrvatsko imenoslovije

šić), Kamov - smrtopis (S. Šnajder) Šimun Cirenac (I. Bakmaz), Smrt Vronskog (N. Fabrio), Dnevnik vladike Deše (R. Bogišić), Kutija Gaja Utija O. Fiamengo) Zvona i topovi Ivana Rabijanina (P. Gudelj) itd. Navedimo usput i naslove nekih opera: Porin (V. Lisinski), Ero, Morana, Mila Gojsalića, Petar Svačić O. Gotovac), Nikola Šubić Zrinski (I. Zajc) opereta: Mala Floramye (I. Tijardović), filmova od Slavice (V. Afrić) do Gospe (J. Sedlar) i dr. Sve sami naslovi s imenima i prezimenima! Pronaći prikladan naslov književnom djelu, i umjetnini uopće, nije jednostavan stvaralački čin. Naslov je i uvod, i sažetak, i poruka djela; prva bitna i zbijena obavijest o djelu. Uvid u umjetnikovu radionicu pokazuje kako je teško nadjenuti prikladno ime licu i djelu. Nekad je lakše, tvrde veliki majstori pera, napisati stotine redaka nego smisliti ime jednom jedinom liku. Čestoća vlastitih imena i njihova mnogoznačna funkcija u literarnom izrazu ostaju u književnim analizama često neprimijećene i gotovo sasvim neobrađene.

Osobna imena i prezimena obavljaju u književnom djelu identifikaciju osoba i njima se one razlučuju mnogo izrazitije nego pri svakodnevnoj uporabi imena. Nigdje se latinska poslovica Nomen est omen (ime odgovara obilježju imenovanog) ne očituje toliko kao u toj vrsti imenske uporabe. Imena i prezimena sadržavaju i druge obavijesti: jeZične (Kajbumščak, Pivalo, Jože, Ero, Đuka, Rose, Mary, Hamlet iz Mrduše Donje, Štefica Cvek .. .) i izvanjezične (dundo Maroje, illustrissimus Batorich, Latinovicz, Badessa madre Antonia, Čangi) itd. Nadijevanje i odabir imena uvijek su povijesno uvjetovani i u svakom razdoblju nahodimo vrlo indikativan repertoar imena: od onih u srednjovjekovnim crkvenim skazanjima i Judite, renesansnih sluga i kurtizana, romantičarskih panslavenskih (Porin, Morana, Stribor), slavenskih mitoloških likova (tivana, Utva Zlatokrila, Perun, Svevid, Palunko) do imena nacionalnih (Osman, Hasanaginica, Heraklo, Ero, Glembajevi, Latinovicz, Imbre Futač, Dubravka, Radmio) i dijalekatnih obilježja (Dedek Kajbumščak, vra Krste, šjora Nikoletina, Pivalo, Štefica Cvek itd.) Imenski i prezimenski likovi, strukture imenske formule, atributi oslovljavanja uz imena i prezimena omogućuju smještaj fabule literarnog djela u vrijeme i prostor - jezični i društveni. Imena su značenjski slojevita. Nisu određena kontekstom kao značenja svake druge riječi, jer su imenska značenja autonomna, tj. postoje izvan konteksta. Imena i prezimena kudikamo više stimuliraju iskaz nego ostale vrste leksika. Ona sudjeluju u akumulativnoj funkCiji jezika, jer sadržavaju u sebi koncentriranu i kondenziranu obavijest, vrlo bitnu i izvan jezičnog zanimanja. Mnoga su djeca dobila imena po Šenoinoj Branki, Kumičićevoj Nedi, Zagorkinim Damirima, Sinišama, Gordanama, pa i po književnim priimcima kao što je Tinovo (Augustin Ujević) i Goranovo (Ivan Goran Kovačić) ime.

352

Imena ostalih namjena

U svakom se izboru i obliku imena odražava stav njegova nadjevatelja. Svako ime svrstava lik u određene socijalne okvire (Pomet, Petrunjela, Maruša mogli su biti samo služinčad!). U svakom socijalnom polju imenovanih likova (imena Glorija - Magdalena - Jagoda za istu osobu u Marinkovićevoj Gloriji) ocrtava se stilističko polje imena. Izbor oblika imena (Antonia ili Antica), imena i prezimena (Imre Futač) ili atributa i apozicije uz ime ili prezime ovisi o odnosu likova u određenoj situaciji, što se u djelu vidi iz njihovih međusobnih odnošaja i po oslovljavanju osoba na istoj (neutralnoj), višoj ili nižoj društvenoj ljestvici, što se, kao otklon od neutralnog, doživljava afektivno. Klasni, vremenski, prostorni i afektivni biljeg imenima literarnih djela daju jezični elementi: a) izborom imena (Šegota, Glembaj, Batorich itd.), b) grafijskim, fonetskim i dijalekatnim značajkama (Mery, Latinovicz, von Reltih, Angelo, Pivalo itd.), e) tvorbenim modelima (Jože, Petrica, Nikoletina, Pilipenda itd.), d) semantičkim značajkama (illustrissimus Batorich, badessa Antonia, pastir Loda, Kerempuh, "drobina", "prepredenko" itd.). Ogleda se tako u imenima i prezimenima osim antroponimijskog sadržaja (identifikacija likova) i etimološko značenje (Pomet, Pivalo) i onaj vrlo važan sveopći (enciklopedijski) sadržaj zadan uspješnom karakterizacijom lika i njegova odnosa u sustavu likova u djelu, te naše osobne predodžbe o dotičnom liku. Ta tri sadržaja koja se aktualiziraju u imenima i prezimenima stvaraju u nama individualne psihološke, emocionalne i ideološke pobude po kojima smo afektivno vezani s likovima koji nisu postojali, a koji preko svojih imena i prezimena žive u nama životnije od mnogih drugih. Svaka epoha, pa i svako književno razdoblje, posjeduje karakterističan repertoar imena. U graničnim razdobljima uočavamo smjene i promjene repertoara. Tako je i u umjetničkim djelima. U imenima je sadržan duh epohe u kojoj su imena u uporabi i jeZične značajke određenoga razdoblja i određenoga kraja. Imena se začinju u različitim socijalnim, intimnim sredinama i ostvaruju se u zavičajnom idiomu. Motiv imena je izvanjezična konstanta. Izbor imena je društveno-povijesna konstanta, a oblik imena je jezična stvarnost obilježena prostornim, dijalekatnim značajkama i vremenskim, jezičnorazvojnim značajkama. Imena, imenski uzorci, struktura imena i imenske formule omogućuju zato lako smještavanje literarne fabule u prostor i vrijeme, i obratno: pomoću imena lako raspoznajemo prostor i vrijeme u kojemu se dotična fabula zbiva. Ime je, rekli smo, značenjski slojevito u svojim sadržajima, koji se ne ostvaruju iz jezične organizacije diskursa, već izravno vezom imena s osobom ili zemljopisnim objektom kojima su imena pridružena. Kažemo stoga da je ime autonomno. Imena kudikamo više stimuliraju iskaz nego ostale klase leksika, čija se značenja aktualiziraju tek u diskursu. Imena se, svojim kondenziranim sadržajnim porukama, očituju na tri plana: a) na leksičkom planu - etimološki sadržaj (npr. Hamlet u Mrduši Donjoj) 353

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

b) na onomastičkom planu - uz identifikaciju lika iskazuju sveopći, onomastič­ ki sadržaj imenovanog lika u primatelja konkretne onomastičke poruke (npr. Veli Jože) c) na asocijativnostilističkom planu - afektivni sadržaj koji se tvori vezom imenovanog lika s nekim drugim onomastičkim (i neonomastičkim) sadržajima (npr. opera Nikola Šubić Zrinski i njezino izvođenje za nenarodnih režima). Za funkcioniranje imena jedino je bitan onomastički sadržaj, ali se u literarnoj onomastici često ostvaruje i onaj leksički, a pogotovu onaj afektivni, kad je dotični lik imenovan imenom koje druge osobe, predjela i sl. ili je u vezi s kojim drugim leksičkim sadržajem, te nosi tom dodatnom vezom znatnu afektivnu poruku, pa je takvo ime najčešće predmetom onomastičke stilistike. Onomastička stilistika najprisutnija je upravo u književnim djelima. Dobri pisci umiju variranjem oblika polUČiti jači umjetnički dojam. U analizi imena kombiniraju se, dakle, jezične i izvanjezične metode koje se uključuju u onomastičku analizu imena. Stoga će literarna onomastika uzimati u razmatranje cjelokupnu imensku problematiku koja je sadržana u onimijskom (imenskom) fondu književnog djela. Ona promatra imena s obzirom na vrijeme i sredinu u kojima se zbiva fabula djela, na jezične, dijalekatne, fonetske, tvorbene, sintaktičke i druge elemente sukladne s prostorom i vremenom u kojima žive i djeluju likovi u književnom djelu. Valjalo je posvetiti toj problematici ovaj oduži uvodnik. Između ovdje odabranih naslova s osobnim imenom i prezimenom probrat će­ mo nekoliko likova u kojima se ogledaju onomastički sadržaji, koje smo bili naveli: onaj najvažniji sveopći (enciklopedijski) koji uključuje svekoliko naše znanje i emocionalni odnos u vezi s dotičnim likom. Kakav će biti taj sadržaj, ovisi o autoru koji karakterizira dotični lik, i o nama kako ga primamo. Drugi sadržaj je u vezi s našim znanjem o ličnosti koja je katkad piscu poslužila kao predložak: Matkovićev Heraklo, Ivaniševićeva Antiantigona, Šnajderov Kamov itd. te o našem znanju jezika kojim pisac oblikuje ime: Dedek Kajbumščak ili Matavuljev Pilipenda. Postoji i onaj treći, etimolo šk i sadržaj imena. On je zadan samim imenom. Bio je jasan u času nastanka imena i zaboravljen vezivanjem imena za određe­ nu ličnost, kad se etimolo šk i sadržaj promeće u osobni (onomastički). Tako će­ mo u Dragojevićevu Veronikinu rupcu zaboraviti na grčko osobno ime Pherenikč "pobjedonositeljica", jer toj Veroniki iz Palestine ime je nastalo kasnije i zapravo je vera icona = "istiniti odslik" Kristova krvava lica na rupcu te žene, otisnut na križnom putu prema Kalvariji. Pokušat ćemo upravo njega otkriti i prosuditi, svaki za sebe, koliko su pisci grabili s tog vrela pri izboru imena i prezimena svojih likova i koliko se ti etimološki sadržaji podudaraju s našim predodžbama o likovima koje smo nasumce izabrali iz spomenutih, posve proizvoljno navedenih naslova u uvodu. 354

Imena ostalih namjena

Badessa madre Antonia Glavni lik pripovijesti Slobodana Novaka. Više od imena autoru važne su apozicije uz ime. One obavješćuju da je Antonia opatica i da je starješina samostana (časna majka), da je riječ o primorskim samostanima u kojima je razgovorni i molitveni jezik bio talijanski. Opatice prilikom ređenja zamjenjuju svoje krsno ime redovničkim, obično po kakvoj svetici. To redovničko ime uvijek je u neutralnom, službenom liku bez ikakvih hipokorističnih oznaka, često ni sasvim pohrvaćeno. Uz redovničko ime nema ni prezimena. Etimološki sadržaj takva imena nema nikakva udjela, jer je sadržaj imena određen karakterom, svetošću svetea ili svetice čije se ime nasljeđuje. Antonia je ženski oblik od Antonius, što je starorimsko porodično ime. U kršćanstvu je proširen kultom svetog Antuna Opata (IIIIIV. st.). Slavi se 17. siječnja. Uz njega se vezuju mnogi poljski radovi: "Sveti Ante opat, vazml' motl'ku i poj kopat" (početak okopavanja vinograda). U nas u primorju (i drugdje po katoličkom svijetu) poznatiji je kult svetog Antuna Padovanskog (XII/XIII. st.) iako je porijeklom Portugalac. Zelio bih istaknuti da je sve to domišljeno sadržano već u naslovu pripovijetke: i mjesto zbivanja radnje, i vrijeme kad se radnja zbiva, i milje u kojem se radnja odvija, te, konačno, i glavna ličnost toga zbivanja, okarakterizirana mnogim obilježjima. Golema je količina obavijesti već u naslovu umjetničkog djela zgusnuta u imenu osobe. Benito Floda von Reitih Naslovna ličnost Marinkovićeve novele. Izmišljeno ime kombinacijom talijanskog i njemačkog imenskog inventara. Kao izmišljeno ime ono nema nikakva etimološkog sadržaja, ono nije napisano sasvim u duhu njemačke pravopisne norme (završetak -ih umjesto ich), ali ima izuzetno jak onomastički sadržaj. Ime Benito podsjeća na talijanskog fašističkog vođu (duce B. Mussolini), a njemačko prezime svojim unazadnim Čitanjem Hitler Nov Adolf vezuje se smislovno na ličnost njemačkoga fašističkog firera. Dedek Kajbumščak Glavno lice Nazorova teksta. Izmišljeno prezime. Sastavljeno je od samih kajkavskih jezičnih obiljeŽja: deminutivno-hipokoristički rodbinski naziv dedek s jatovskim izgovorom (dfd) i tipičnim kajkavskim nastavkom -eko U osobnom prezimenu najmarkantnija kajkavska riječ - zamjenica kaj ("što") i bum (prvo lice svršenog oblika prezenta glagola biti ... buš... bu ... bumo ... ) te na kraju složeni kajkavski sufiks -ščak od osnovnog sufiksa -ski, koji je u izmišljenom pridjevu kajbumsk(i) (kraj) i njegovo poimeničivanje imenskim sufiksom -jak u -ščak. Takvi su toponimi npr. Medveščak "potok koji se odnosi na medvedski (grad)", prezime Polonjščak "čovjek iz Polonja" ili Pantovščak "predio koji je pripadao Panteleju", "pantovski predio" itd. Kajbumščak je dakle "djed iz kajburnskoga (kajkavskog) kraja". 355

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Don Quijote De La Mancha i Sancho Panza, spomenik Renea Juliena u Bruxellesu

Don Quijote De La Mancha Naslovno lice Cervantesova (1547-1616) romana, vitez tužnoga lika, sanjar i zanesenjak bez razumijevanja za stvarni život. Jedna od najslavnijih literarnih likova, obrađivanih i u drugim umjetnostima. Značenje je titule don (od latinski dominus) "gospodin", a značenje imena Quijot jest "fantast", "zanesenjak". Mancha je pokrajina u srednjoj Španjolskoj, pa on upravo nosi etnički pridjevak kao Leonardo da Vinci, Jeanne d'Arc, Grgur Ninski, Juraj Dalmatinac ili Petar Zrinski. Don Quijoteov antipod je Sancho, od latinski sanctus "svet", "nedužan" (usp. talijanski imena i prezimena: Santo, Sante, Santolo; naše adaptirano Šanto i Šantić; hrvatsko ime Svetin, Sveto, prezime Svetić itd.), dok Panza znači "trbuh", a prezime je nadimačkog postanja "onaj koji ima izbočen trbuh", "drobonja". Takav se motiv imena sladokusnih slugu uklapa u širi renesansni kontekst (npr. Rabelaisovi Gargantua i Pantagruel, pa i naš Pomet). 356

Imena ostalih namjena ------------~

Glorija Ranka

Marinkovića,

~---------

predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1995.

Glorija

Naslovna uloga u Marinkovićevoj drami. Glavna junakinja ima tri osobna imena, koja se u drami nadahnuto isprepleću: obiteljsko ime Jagoda, narodno ime nadjenuto od majke, vrlo omiljeno i tipično djevojačko ime; cirkusko ime Glorija "slava", omiljeno ime cirkuskih i filmskih diva (Glorija Swanson, Gloria Davy itd.) i redovničko, pokorničko ime Magdalena ("žena iz Magdale") uz sav koloplet onomastičkog sadržaja vezan za taj novozavjetni lik. Manipulirana cirkuskom mašinerijom pod svodom crkve i cirkuskog šatora, na oltaru i na trapezu, postaje za druge sve manje Jagoda, a sve više Glorija i Magdalena. Ni jedno od ta dva imena ne treba vezivati uz njihove etimologije, već s atributima "filma" i "cirkusa" uz ime Glorija, odnosno "pokornica", "pokajnica", koji se pridodaju "grešnici" Magdaleni. 357

Uvod u hrvatsko imenoslavlje

Heraklo

Naslovna uloga Matkovićeve drame. Ime potječe od grčkog imena Herakles, a sastavljeno je od imena (boginje) Here i pridjeva kle6s sa značenjem "slavan". Tu mitološku ličnost začela je lijepa Alkmena sa Zeusom dok joj je muž bio odsutan. Heraklo je postao simbolom nadljudske snage i bio motivom umjetničkih obrada, osobito u književnosti (Sofoklo, Euripid, Ovidije, Vergilije itd.) te u kiparstvu i slikarstvu. Poznat je toponim Heraklovi stupovi, starogrčko ime za Gibraltar, gdje je prestajao antički svijet. Judita Naslovna ličnost Marulićeva (1450-1524) poznatog spjeva "u versih hrvacki složena". To je biblijsko ime. Izvodi se iz hebrejskog yehudith i znači "žena iz Judeje", "Judejka", tj. "obraniteljica Judeje". Biblijska su se imena različi­ to prilagođivala u pojedinim jezicima. Tako Judita u engleskom glasi Judith, u francuskom Judith, u talijanskom Giuditta. U nas je došla vjerojatno učenim putem, kao osobno ime Juda, toponim Judeja, koji su u etimološkoj vezi. U početku su izravno iz latinskog preuzeta imena i riječi s takvom postavom glasova (npr. judaeus, jejunium) glasile Zidov (prezime Zidovee), žežin "post pred blagdanom", "uočidne". Motiv Judite koja zavodi pa ubija neprijateljskog vojskovođu Holoferna obrađivan je mnogo u različitim umjetnostima. Teško je reći koliko je pod tim utjecajem poljička legenda (gotovo na predgrađu Marulićeva Splita) o Mili Gojsalića (i spašavanje kneževine od Turaka), koja je obrađena u opernoj umjetnosti O. Gotovac), u kiparstvu (I. Meštrović) i drugdje. Kamov - smrtopis Naslovni lik drame Slobodana Šnajdera. Riječ je o osobnom imenu, a ne patronimnom prezimenu, kako pokazuje crtica u naslovu (Kamov, to je smrtopis, odnosno smrtopis na Kamovljev način, a ne Kamovljev smrtopis). Uporište imenu Kamov u Šnajderovoj drami ne valja tražiti u etimologiji imena Kamov, već u tragičnoj ličnosti hrvatskog književnika Janka Polića Kamova (1886-1910), dvadesetčetverogodišnjeg pisca Tragedije mozgova, Isušene kaljuže i Psovke, te uklete ličnosti u kojoj je inkarnirana anabaza hrvatskog intelektualca onoga vremena. Pridjevak Kamov, koji Janko Polić uzima kao dio svojega prezimena odgovara biblijskom Hamu ili Kamu, jednom od trojice Noinih sinova, koji je ismijavao očevu golotinju, umjesto da je prekrije kao njegova braća Sem i Jafet. Zbog toga ga je otac prokleo i on to prokletstvo nosi kroz povijest. Naš rano, negdje u Španjolskoj 1910. godine preminuli književnik uzima patronim Kamov za svoje prezime kao predodžbu ukletosti. Tako je u J. Polića izravni, a u Slobodana Šnajdera posredni sadržaj Kamova. Zadržimo se, radi jezičnih kurioziteta, još malo na toj biblijskoj braći. Kam ili Ham smatra se praocem afričkih naroda. Odatle naziv hamitski jezici za one kojima govore Berberi, Kopti, stari Egipćani i drugi srodni narodi (tada se znalo samo 358

Imena ostalih namjena

za sjevernu Afriku). Sem je praotac semitskih naroda, zbog toga je do danas saču­ van termin semitski jezici: babilonski, asirski, starohebrejski, fenički, armenski, neki etiopski jezici i arapski, a Jafet je praotac Indoeuropijana i indoeuropskih jezika, kojima pripadaju gotovo svi europski jezici i mnogi jezici jugozapadne Azije. Lelija Djevojački lik u ranim Tadijanovićevim pjesmama. Nikada mi nije htio rekomu je to ime bilo pridruženo. Tako se zove perunika, bogiša (Iris croatica) u kraju oko pjesnikova Rastušja (moj je podatak iz Brodskog Varoša). Taj modri, proljetni cvijet simbol nevinosti, nježnosti, mladosti, djevojačke jedrine ... sabija toliko sadržaja u zFičajno ime. "Srce je moje skršeno, a tebi je ime Lelija." ći

Osman Glavno lice spjeva L Gundulića (1589-1638). Gundulićev Osman je povijesna Bio je turski sultan (1604-1622), Gundulićev suvremenik, kojega su vojsku Poljaci potukli u boju kod Hoćima (1621). Ime potječe od arapskoga Utmiin "mlada zmija", "dropljino mladunče" i davalo se djeci kao zaštitno ime. To se ime širilo islamom od samog početka. Nosio ga je Muhamedov zet, treći kalif (Muhamedov nasljednik), ubijen 556. To ime nosio je također Osman I. (1254-1326, osnivač turske države i njezin prvi sultan). Po njemu se prozvalo Osmanlijsko Carstvo, a Turci Osmanlije. Nije to prvi put da se po jednoj osobi prozove država, grad, narod. Po Judi je nazvana Judeja i Židovi (judeus), Roma, junakinja, odabire mjesto za grad koji se zove Roma (Rim), Aleksandrija dobiva ime po Aleksandru Makedonskom, a Bucefalija po njegovu plahovitu konju Bucefalu, Antenor iz (Am)brachije naseljuje, navodno, Brač, a kasnije sa svojim (V) enetima osniva i Veneciju, Amerika je nazvana po istraživaču Amerigu Vespucciju (1451-1512). Poznata je legenda o slavenskoj braći Čehu, Lehu i Mehu, osnivačima triju slavenskih naroda (Čeha, Poljaka, Rusa) ... Vratimo se Gunduliću, koji je u nas umjetnički ovjekovječio to islamsko ime, i navedimo kako je on, uz taj spjev, napisao i mnoge pastorale s osobnim imenima u naslovu: Galatea; Dijana, Armida, Prozerpina ugrabljena, Cerera, Kleopatra, Arijadna, Adona i kasnije Dubravka ... Pokazuje se još jednom kako je u imenu najsažetiji sadržaj, koji bi inače često trebalo objašnjavati na desetak stranica. Zbog toga se u naslovu često nalazi ime kao bitna i zbijena obavijest o djelu. ličnost.

Pastir Loda Glavno lice istoimenog Nazorova romana. U tom liku prikazao je Vladimir Nazor povijest zavičajnog otoka Brača. U početku je imao ime Brah jer je stigao iz grčke Abrachije donijevši na otok lozu, maslinu i cvrčka. Kasnije je, za dugovjeke mletačke okupacije, taj satir bivao 359

Uvod II hrvatsko imenoslovIje

izrabljivan, ponižavan, progonjen. Uvijek bez imena i bez prezimena, isključen iz društva i nepriznat od moćnika. Krštenjem se želi približiti ljudima. Tada mu nadijevaju neuobičajeno ime Lodoviko. Takva neuobičajena imena na primorju nadijevali su svećenici nezakonitoj djeci i onoj ostavljenoj po nahodištima. Neuobičajeno, nametnuto ime takvoj djeci značilo je za sav život biljeg društvene izopćenosti. U Dalmatinskoj zagori takvo ime dobiva prvorođeno dijete još nevjenčanih roditelja. To se događalo kad momak "umakne" djevojku. Dijete se moglo roditi i nakon vjenčanja, ali bi ga dostigla kazna zbog roditeljskoga "grijeha" (M. Šimundić). Upravo Lodoviko, starogermansko ime sa značenjem "ratobor", bilo je u toj mediteranskoj sredini takvo "izopćavajuće" ime. Zato ga je njegov hrvatski puk suobličip svojem hipokorističnom modelu i prozvao Ladom, pastirom toga stočarskog otoka. Zanimljiva je karakterizacija toga Lode, koju Vladimir Nazor u romanu pripisuje Marku Maruliću, a sadržana je u njegovoj poslanici Petru Hektoroviću: Pitaš me ča je on: Hrvat, Latin, al Gerk? - Petre, sve to je on. Kad mu je igrat, gerškoga je Pana sin, Kad trpi je Hrvat, kad laže je Latin. Ion je na tlu tem postal ča mi smo svi. U tilu se i njem smišale duše tri.

Rekao bih kako je u tim stihovima izložena, suvremeno vatska etnogeneza.

shvaćena,

prava hr-

Perun Naslov pjesme V. Nazora. Perun je vrhovno slavensko božanstvo na danas već rastrojenom "slavenskom Olimpu". Bog groma, plodnosti i dažda. Čini se da je štovan prilično dugo u nas, upravo na toj najjužnijoj slavenskoj periferiji. Tragove toga štovanja nalazimo u imenima istaknutih brda (gdje stoluju gromovi) Peruniću i Perunu u Poljicima, gdje se inače dugo čuvalo slavensko običajno pravo kodificirano u čuvenom Poljičkom statutu, u imenu brda Perun na Učki i brda između Kraljeve Sutiske i Vareša u Bosni, brda u Makedoniji, u imenu vrela ispod planine Ozrena, u magijskoj moći biljke perun ike (koju zovu i bogiša), u mnogim brdima nazvanim po svetom Iliji Gromovniku (Sutilija i Sutulija), u kojeg se kršćanskog sveca prometnuo kult poganskog vrhovnog boga gromovnika. Bogovi gromovnici bili su Zeus u Grka, Jupiter u Rimljana, Donner (= grom) u Germana. Usp. Donnerstag za četvrtak i štovanje četvrtka koji čuva usjeve od nevremena u našem puku. Ime nije sasvim etimološki jasno. Neki etimolozi (Briikner) dovode to baltoslavensko božanstvo u vezu s litavskom imenicom perkunas što znači "dub", "hrast". Perunu je doista posvećen hrast, koji se u Slavena smatra kultnim drvom. U spomenutim Poljicima dugo se čuvao običaj biranja kneza pod hrastom. Tragovi takva vijećanja čuvali su se na Braču i drugdje. 360

Imena ostalih namjena

Petrica Kerempuh Lik Krležinih Balada Petrice Kerempuha. U starijim potvrdama pojavljuje se apelativ koji dobiva funkciju prezimena kao kerepuh, kerapuh i znači "drobo", "drobina", "iznutrica". O toj se etimologiji mnogo pisalo. Najvjerojatnije potječe iz mađarskog kerep "snažan i glomazan čovjek" i našeg nastavka -uh, koji nalazimo u konjuh, pastuh, potepuh, trbuh itd. Čini mi se da ta etiinologija nije prisutna u Krležinu Kerempuhu (nazalni m umeće se često ispred usnenih p i b - usp. Dumbović, Sumpetar, glumbok i sL). Taj domišljat, prepreden lik živi u pučkim legendama poodavno. Knjigu o Petrica Kerempuh i galženjaki, spomenik Vanje Petrici Kerempuhu napisao je gotovo stoRadauša u Zagrebu (detalj) ljeće prije Krleže Jakov Lovrenčić (17871842). Zove se Petrica Kerempuh iliti čini i življenje človeka prokšenoga, a nastala je kao loša prerada njemačke pučke legende o Tillu Eulenspiegelu. Pilipenda Naslov i lik Matavuljeve pripovijetke. Iz oblika toga imena zapažamo da je ime uzeto iz štokavskog dijela Zagore koja nema suglasnika f već ga zamjenjuje sa p. Ondje se ime Filip (od grčkih imenica philos "prijatelj" i hippos "konj", pa je Philipp "prijatelj konja") izgovara Pilip. Odatle prezimena Pilipić, gdjekad i Pilić. Uočavamo također uz osnovno ime augmentativni sufiks -enda, koji dodan imenima i poosobljenim imenicama u tim dinarskim krajevima često ima umiljato (hipokoristično) značenje. Gdje bi koji put kajkavac rado upotrijebio dva hipokoristična sufiksa: Lojziček, Kovačiček, mamičica i sl., oni će reći: Ivanda, Lukenda, Ma tetin a s približno istim afektivnim nabojem. Taj tip afektivnih imena sa sufiksima -etina Nikoletina, -deka Jovandeka, -ina Jurina, -dura Milandura, -(an)dra Mikulandra, -(un)da Šimunda itd. tipičan je dinarski tip imena s opisanim značenjem. Pojavljuje se negdje od Neretve i proteže se prema sjeverozapadu. Lička imena Jakovina i Josina (iz kazališnih djela Pere Budaka) glasila bi u primorju Jakica ili Bepino, a u kajkavskom kraju Jakec i Pepek. I taj regionalno-zemljopisni utjecaj na oblik, i preko oblika na afektivnost imena gotovo je neprimijećen i sasvim neobrađen u našoj onomastici. Neki u tom tipu "augmentativnog" imena vide na tom područ­ ju gdje su živjeli Illyri proprie dieti (Iliri u pravom smislu riječi) prežitke supstratnog, ilirskog jezičnog utjecaja, a ja držim da valja misliti na vlaški utjecaj. Bolji poznavatelji jezika prepoznali bi i po akcentu Lukenda, Ivanda, Pilipenda, Nikoletina ... da je riječ o imenima i prezimenima iz dinarskog kraja. Istarski 361

Uvod ti hrvatsko imenoslovIje

polučakavizirani "Vlahi" donijeli su u XVI. i XVII. stoljeću u čakavsku Istru dotad punu deminutiva (mići krovl'ći, dolčl'ći, noni'ći, Tonl'ći .. .) mnogo augmentativnih imena meliorativna značenja, kakva primjerice nose dva istarska šaljiva lika Jurl'na i Franl'na, i od sličnih imena i nadimaka tvorena su mnoga prezimena takva onomastičkog sadržaja: Blažina, Jakovinić, Jurina, Jurlina, Kozmina, Gaćina, Holjevina, Jurdana, Čudina, Kostadina, Nikolina, Vučina, Vučinić itd. Jednako se tako može II imenima nba, eVika, Ml'ća, Ml'ka, naglašenim kratkosilaznim akcentom, u Kočićevim djelima (na kojima autor inzistira kao na važnim obilježjima) prepoznati ekspresivnost, hipokorističnost i dijalekatna obilježenost imena. Uostalom, i samo autorovo prezime Kočić nastalo je od takva obilježena hipokoristika Kača (ne! K6ča) od temeljnog imena Konstantin. Ovdje, dakle, za onomastičko-stilsku analizu nije bitna etimološka obavijest, koliko drugi jezični (dijalekatni) sadržaji koji se inače ogledaju gotovo u svakom imenu i svakom prezimenu.

Literatura Belaj, V. (2007): Hod kroz godinu, Golden marketing-Tehnička knjiga, II. izdanje, osobito str. 48, Zagreb. Bjelanović, Ž. (1984): "Konotativna značenja antroponima Ćopićevih proza", Radovi sveučilišta u Splitu (OOUR prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja 1983184), 177-198, Split. Čale, F. (1973): "Funkcija osobnih imena u Pirandelovoj i Krležinoj prozi", Zbornik Miroslava Krleže, 33-66, Zagreb. Čunčić, Marica (1980): Stilematika Kolarove proze, HFD, 15-23, Zagreb. Jakić-Cestarić, Vesna (1969): "Imena pastira u Zoranićevim Planinama", Zadarska revija 5, 509-515, Zadar. Malić, Z. (1962): "Vlastita imena kao stilska kategorija II Krležinim romanu Banket u Blitvi", Jezik 10,97-109, Zagreb. Skok, P. (1929): "Imena pastira u durbovačkoj pastorali", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 2, 139-144, Beograd. Vončina,

J. (1985): "Osobna imena u renesansnoj hrvatskoj dramskoj književnosti", Zbornik referata i materijala V jugoslavenske onomastičke konferencije, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Posebna izdanja LXX, 227-234, Sarajevo. Zbornik radova "Normizacija osobnih imena i knjižarstvu i leksikografiji", Hrvatsko bibliotekarsko društvo, Zagreb 1996.

362

14. Uvid u imensku stilistiku

Svako odstupanje od norme u svim vrstama jezične komunikacije doživljava se afektivno. Tako je govorom u dijalektu. Tako je i s imenima. Pri uporabi kojeg imena koje pridružujemo nekoj osobi, nekom objektu vršimo izbor: titulom, atributom uz ime, hipokoristikom meliorativnog i pejorativnog značenja, službenim likom, imenskom formulom punom i krnjom, apelativom u službi imena, nadimkom itd. Afektivni naboj očituje se u imenskoj strukturi, u leksičkom sadržaju imena i u surječju u kojem je, i kako je, dotično ime upotrijebljeno. Imena su stilski obilježena i u času nadijevanja i u času uporabe, u imenovatelja i u imenovanika. Karakteriziraju, dakle, onoga tko ime odabire i onoga kojemu je ime odabrano. Ime se očituje dvjema značajkama: a) prepoznatljivost oblikom s obzirom na pridruženi objekt imenovanja: prezime, žensko ime, toponim ... i b) izdvajanjem dotične jedinke iz vrste koja je obuhvaćena imeničkom predodžbom: među prezimenima - Ivić, među ženama - Ljubica, među gradovima - Požega ... Pri tome često pomaže kontekst: vozim se AGM-om "određenim vlakom na relaciji Zagreb-Beograd", Mimarom "internacionalnim vlakom u Europu", Arenom "vlakom put Pule", ili Marjanom "određenim vlakom put Splita". Ta imena nose i svoje stilističke odrednice! Stilistička obilježja u imenu prepoznaju se: a) jezičnom strukturom i konotativnim onomastičkim značenjem, koje može biti meliorativno, pejorativno ili koje drugo te uporabom imena (službeno, nekonvencionalno, vulgarno ...), b) načinom imenskoga vezivanja uz određeni kontekst kojim su bili karakterizirani likovi u uspjeloj seriji Malo misto M. Smoje: Roko Prč, Anđa Vlaina, Floćun, Bumbišta, Mare Mulica i druga, poput onih iz Brešanove komedije Hamleta u Mrduši Donjoj: Bukara, Ovelija ... Takva imena s prepoznatljivom afektivnom porukom ne moraju se odnositi samo na komedije. Onomastička stilistika ne vezuje se samo za smiješno i duhovito. Koliko onomastičkih stilema iskazuju tekstovi naših narikača! 363

Uvod II hrvatsko imenoslovije

c) izborom s obzirom na ideološke i druge alternative koje se nameću pri uporabi imena. Zagrepčani nisu zadovoljni da se nova rukometna dvorana imenuje Arena, jer je arena nešto drugo. Splićani ne prihvaćaju za sličnu dvoranu ime Spaladum, jer je to izmišljeno i sadržajno prazno ime, d) alternativnim izborom imena koja karakteriziraju imenovatelja i imenovanika (u troimenom liku Jagoda - Glorija - Magdalena u Marinkovićevoj Glor~ii), e) namjerna/nenamjerna odstupanja od konvencija u govoru i pismu. 14.1. Stilski funkcionalni tipovi S obzirom na afekti.vni sadržaj razlikuju se imena i po značenju koje imaju i po funkciji koju obavljaju. Pisali su 70-ih godina prošlog stoljeća kako nije ni trebalo očekivati bolji životni standard kad je predsjednik vlade bio Bijedić (: bijeda), potpredsjednik vlade Sirotković (: sirota), a ministar vanjskih poslova, koji bi trebao biti vrstan orator, prezivao se Tepavac (: mucavac). Odnos sudionika u diskursu, njihova dobna, staleška, društvena rangiranost, oslovljavanja u različitim situacijama jedne te iste osobe redovito se ostvaruje stilističkim sadržajem. Stilistički se efekti postižu unošenjem u oblik imena regionalnog, dijalekatnog, šatrovačkog kolorita (Ero, Rkać, Geđo, Dane i Mane, Mujo i Haso, Lala i Sosa, Jurina i Franina, Pepek, Barek...) ili nacionalnih obilježja (Švabo "Nijemac", Ivan "Rus", Mujo "Bosanac", Janez "Slovenac", Pišta "Mađar" itd.). 14.2. Poruke imena 14.2.1. Glasovna percepcija imena Fonijska slika imena odaje dotično ime kao familjarno, dijalektaino, drago ili mrsko, neutralno, standardno ili strano. Stilistička je poruka izgovori li tkogod Zaratin ili Zadranin, Zagrebec ili Zagrepčanin, Dalmoš ili Dalmatinac, te Petar, Pero, Perica, Pećo, Pešo, Pera, Pćra (srpski oblik hipokoristika), Peter itd. 14.2.2. Napisani oblik imena Napisano ime emitira različite poruke: osobno ime Dijana ili Diana (imitirajući strani lik), Ana ili Anna (u Gradišću ono katkad odaje Hrvaticu ili Austrijanku), Keti ili Kety; Vranizani, Vranyczany (Ambroz) ili VranjicaniiVranjican. Svatko nalazi svoj razlog u pisanju prezimena našeg istaknutog creskog filozofa: Petricio, Petricius, Petrić, Petris, Pctrizio, Petriš, Petrišević... , ili primjerice prezimena: Cotrulli, Kotruljić, Kotruljević, Kotrulović; MenzelMenzićlMenčetić (od kojeg je imena dubrovački bastion Minčeta); NalelNalićlNalješković; Đurđević ili Đorđić itd. Imena s titulama (profesor, doktor, akademik, ekscelencija, Vaša uzoritosti, Vaša eminencijo .. .) djeluju distancirujuće od onih neutralnih oslovljavanja, pogotovu od onih intimnih, prisnih imena meliorativnog sadržaja. povlastica je moći zvati svojega subesjednika takvim prisnim oblikom imena. 364

Imena ostalih namjena

14.3. Nadimci kao posebna afektivna imenska kategorija

Nadimci su imena koja se pridijevaju obiteljima ili pojedincima samostalno ili uz njihovo osobno ime i(li) prezime. Najčešće su motivirani kakvom tjelesnom ili karakternom osobinom. Individualni nadimci uglavnom nastaju i umiru s osobom koja ih nosi, a obiteljski se nasljeđuju. U izdvojenim (seoskim) sredinama, u svakodnevnoj neslužbenoj uporabi često zamjenjuju prezimena (zovem se N. N., a pišem se M. M.). Nadimci su zbog afektivnog naboja vrlo markirani priimci. Često izražavaju satiričnu, humorističku stranu osobe. Nadimak je pri nastajanju razumljiv s jasnom identifikacijsk?m porukom, često i porugom u svojem sadržaju. Najdavnija osobna imena po tim su sadržajima slična nadimcima. Nadimci se u Hrvata javljaju od prvih pisanih spomenika. Često su vrlo opscenoga, skarednog sadržaja: Prdikobila, Babuder, Bezub, Plazibat, Pecikozić, Smičiklas, Jamometić, Puzigaća, Salopek, Muhoberac, Močibob, Nedoklan, Oblizalo, Propadalo ... Ističu tjelesna i duhovna obilježja osobe. Njima je najlakše identificirati osobu, pa su zarana preuzimali ulogu prezimena. Prva hrvatska prezimena zapravo su nadimci (kognomeni). Takvi sadržaji nadimaka u mnogih naroda na primitivnom stupnju razvitka nisu imali opsceni prizvuk, ni kad su bili motivirani organima koje se kasnije, za kršćanstva, prekrivalo smokvinim listom. Nadimci su jedna od najživljih i najkreativnijih imenskih struktura. Uz jezič­ ne obavijesti koje nose oni su odraz mnogih socijalnih odnosa u raznim dobnim, prostornim, staleškim i profesionalnim sredinama. Dobro karakteriziraju i nadjevatelja i nadimačkog nositelja. Oni su i poruka i poruga. U njihovoj poruzi ču­ va se često njihov afektivni sadržaj. 14.4. Afektivnost II toponimima Stilističke značajke

u toponimima prisutne su pri uporabi nekih egzonima:

Mleci/Venezia, Jakin/Ancona, Turin/Torino; Lipice!Leipzig, Dreždane!Dresden, požun/Bratislava, Beč/Wien, Agram/Zagreb, Mundimitar/Montemitro, Kopar/Koper, Bitolj/Bitola, Skoplje!Skopje itd. Nije isto kažemo li Turovo polje ili Turopolje, Brijun ili Brion, i to ne samo s ob-

zirom na normu nego na naš odnos prema stranom ili pohrvaćenom obliku imena. Dubrovčanin će upotrijebiti ime Grad umjesto Dubrovnik, Konavoka umjesto Konavljanka: Zagrepčaninu nije svejedno čuje li Matošev Grič, Zagorkin Gradec ili Gornji grad; Splićanima nije bilo pravo kad se umjesto imena Split propisivalo jekavizirano ime Spljet. Govorili su: propišite onda i Šjebenik! Kaštelani ne rabe službeno ime Kaštela nego Kaštila. Riječani zovu svoj grad Reka, stari Puljani zvali su svoj grad Pulj; Međimurci su svoj najveći grad zvali Čakovec i onda kad je to ime bilo drukčije normirano (Čakovac). Zloseljani su promijenili ime mjestu u Pirovac, a stanovnici konavoskih Mrcina u Dubrovka. 365

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Bol na

Braču

Neki toponimi imaju opscene, lascivne likove: Kurozeb "vrh na Velebitu koji se poput falosa propinje na vjetrometini", Pizdica "vrelo uKorniži" - vjerojatno od *pišćica "mjesto gdje voda pišći", Konavoske sise "dva obla grebena u Elafitima koja gotovo pohotno plaču valovi za blago uzbibane bonace". Tamo je i Prduša "rupa u kojoj valovi proizvode zvukove", na Hvaru je slikoviti vrh morskog grebena Močiguzica. Te imenske metafore nemaju u stanovnika tih krajeva opsceni sadržaj, a slikovitost i simbolika koje u njima nalazimo imaju dublje razloge od prividne neutralnosti. U tome i jest smisao metafore. Metaforičkih je imena mnogo. Ona se temelje na slici jer je u sadržaju svake metafore slika. Najčešća su metaforička imena motivirana "reljefom" ljudskoga tijela koje se slike prenose na konfiguraciju reljefa koji se imenuje. To su bliske i duhovite sadržajne poredbe tijela i prirode: glava je uzvisina i izvor, gornji tok rijeke (Vrlika), lice je "površina vode", nozdra su "poseban oblik uvala poput nosnica", ždrijelo je "usjek, ponor", zjala su "uvir", jezik "rt", grlo je "tjesnac", pleće pazuha "udubljenje u riječnom koritu" (Stara Pazova), rukavac, čelopek, tjeme, pleće, rebro, oko "bistriji dio vode stajaćice", usta "utok" (Ustikolina, Ustiprača). 14.5. Motiviranost

Imena apelativnoga postanja omogućuju izvoditi, apelativnim sadržajima, mnoge stilističke kalambure. Ljubav je bol, a BOL je na Braču, mostu na Maslenici, koji je zbog jakih vjetrova često zatvoren, nadjeli su duhovito ime Zaustavi se vjetre. Ime je kalup. Mi ga punimo sadržajem. Neka su imena motivirana pozitivnim, druga negativnim konotacijama. Neki krematonirni dobivaju stilistič366

Imena ostalih namjena

ke konotacije: kazališta "Vidra", "Kerempuh", "Jazavac", kabaret tel "Propuh" itd.

"Močvara",

ho-

14.6. Markacije imenom Riječ je o vremenskim, prostornim, nacionalnim, medijskim sociokulturnim i mnogim drugim markacijama. Te su markaCije u imenima uvjetovane vrstom tekstova te nose pozitivne/negativne, korektne/nekorektne sadržaje. Između markiranih i individualnih oznaka stoje "sugestivna" imena. Takva su imena naročito česta u umjetničkim djelima (u bajkama, filmovima, kabaretima itd.). Imena mogu zvuk9m, slikom, asocijacijama izazvati pozornost, sklonosti i nesklonosti u recipijenata (npr. Cerje Tužno). Neka daju biljeg vremenu kao što su lica Šenoinih i Zagorkinih romana (Branka, Nera, Damir, Siniša) ili imena estrade, serijala i sl. Mnoge okolnosti utječu na izbor imena: Sovjetka, Njegoška, Sinajka. Karakteristična su bila nacionalna imena za Hrvatskog proljeća, i ona nadijevana za pokreta nesvrstanih od prikladnih (Indira) do neprikladnih (U Nu) itd.

14.7. Estetiziranje imenima

Imenima su se oduvijek izvodili kalamburi svake vrste. U doba Eisenhowerove popularnosti bila je česta uzrečica: I like Eisenhower - I like Ike. Je li voliš Ban Anu (= bananu)? U njemačkom parlamentu, slušao sam kad je prvak socijalno-demokratske stranke H. Werner replicirao kancelaru H. Kohlu na njegov prilično polemički govor ovakvom igrom imena: Herr Kohl, Ihr Kohl ist Sauerkohl. Otprilike je bio ovakavaluzijski sadržaj: Gospodine Kohl, (njem. der Kohl, "kupus, kelj") vaša je {izgovorena] kupusara zapravo ukiseljeno zelje! U toj oštroj polemici doista su bili na djelu politički intonirani stilogeni polemički sadržaji. Onomastička stilistika očituje se u vrsnim književnim djelima na različite načine, čak i u grafiji napisanog imena. U izvrsnoj pripovijetki Prah Ranka Marinkovića glavni psihički neuravnoteženi lik Tonko Jankin meditira ovako nad rukopisom pisma svoje obožavane Ane koja ga je napustila: To je ono oblo pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije !aukiu, Japanac. On je Jankin. Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko. Jau-Kiu, Kiu-šiu, Šiu-micu, zavojevač kineske pokrajine Vrag-bi-ga-znao. Na ovom n ima neki akcent, neki mig, nešto rečeno, a neigovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene! Ovim razmišljanjem nad jednim grafemom u imenu i asocijacijama koje tako napisano ime izaziva nehotice smo estetskim doživljajem uvučeni u literarnu stilistiku. 367

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Dalje autor opisuje Anu, neokaljano

biće

Tonkove platonske ljubavi atributi-

ma bjeline: Bila je bijela Ana. Bijela Gospa od snijega, od šećera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele pobožne ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim očima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, lepršave uspomene što domahuju iz daljine bijelim rupčićima odlaska. Nije li to "onomatopeja" bjelinom, krcata sadržajima koji se zgušnjuju u ime i daju imenima, uz onomastičkostilistički, i onaj estetski, umjetnički izraz?!

*** Nakon što su Francuzi prognali pobijeđenog i omraženog Napoleona Bonapartea na otok Elbu 1814. godine, restaurirali legitimistički poredak i vratili Burbonce, Napoleonu je trebalo malo vremena da se trijumfalno povrati u Pariz i preuzme vlast u zemlji. Jedne novine bilježile su njegovo napredovanje člancima čiji su naslovi pratili etape njegova povratka:

Korzi8ansHimonstrum i~rcao$e U z(11jevu Juan'

L}udožderrm:1ršjrQ premll Grll$seu ~

.."-iJZ§)cpatof J~i.llft;lo u Grenoble '" ,",'

,

8onap~~$;tfga
NapOleoftnza"šicap~ema.F~tQinq/~, ..

Ovdje u publicistici različitim imenski m kvalifikativima na primjeran se naobilježja.

čin očituju stilistička

368

VI.

KREMATONIMIJA

15. Krematonirni

Krematonirni su vlastita imena kojima imenujemo proizvode kulturnih i društvenih tvorevina, predmete, stvari i pojave svakodnevice. Krematonirni omogućuju jednoznačnu identifikaciju pojava, predmeta i proizvoda kulturnopovijesnim umjetničkih i materijalnih tvorevina razgranate ljudske djelatnosti. Već smo na početku ove knjige onomastiku bili podijelili na tri velike skupine. 1. Geonimi, tj. vlastita imena koja su pridružena nepomičnim i neporničijivim objektima u prirodnome teritorijalnome i akvatorijalnome krajoliku te na zemljovidima, katastarskim planovima i zapisima različitih namjena. Ta imena uglavnom pokriva termin toponim u svojemu širem poimanju. 2. Bionimi, tj. vlastita imena pridružena živim bićima u prirodi, u prvome redu ljudima. To su osobna imena, prezimena, nadimci s izrazitom društvenom motiviranošću i uporabnom (komunikacijskom) funkcijom. Ta imena uglavnom pokriva termin antroponim, a djelomice i termini zoonim i fitonim. 3. Krematonirni su imena na samome rubu proprijalnosti. Pridruženi su nekim stvarima, proizvodima, poglavito onima istolikima, proizvedenima u velikim količinama. Pri uporabi krematonima često smo u dvojbi pripadaju li oni uopće vlastitim imenima. Onomastički teoretičari i pragmatičari različito ih definirajU u pojedinim jezicima i unutar istog jezika. Primjerice, u ruskome se mnogi krematonimi predmeta i produkata proizvedenih u serijama ne smatraju vlastitim imenima; u slovenskom se jeziku imena blagdana (Božić, Duhovi itd.), imena povijesnih zbivanja (Francuska revolucija) pišu malim početnim slovom, pa po tome ne pripadaju kategoriji vlastitih imena, kako je u hrvatskome jeziku. U hrvatskim pravopisima, onima povijesnim i onima današnjim, čak i u izdanjima istih autora, jednom su se nazivi lijekova pisali velikim slovom i tretirali se kao vlastita imena, a u drugim izdanjima pisali su se malim slovom (Aspirin/aspirin). Tako je bilo i s nazivima povijesnih zbivanja (svjetski ratovi), nazivima prevrata i pokreta (Oktobarska revolucija/oktobarska revolucija, Ilirski pokret/ilirski pokret), knji371

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

ževnih razdoblja i stilova (Moderna/moderna) te crkava (Crkva sv. Šimuna, crkva sv. Šimuna, crkva Sv. Šimuna). U definicijama, klasifikacijama i u obradi krematonima još nema jedinstva. U pisanim sredstvima javnoga priopćavanja neujednačenost je doista golema. Krematonimija pripada mlađim granama onomastike. U današnjemu društvu nevjerojatnom produkcijom materijalnih dobara i sve razvijenijim društvenim odnosima krematonirni, oni pravi i oni koji su na granici proprijalnosti, sve više bujaju te razmjenom njima imenovanih proizvoda svakodnevno i nekontrolirano prelaze iz jezika u jezik, češće iz jezika mnogobrojnih govornika u jezike s malim brojem govornika, iz zemalja s razvijenim gospodarstvom u zemlje siromašnoga gospodarstva: U nas je krematonimija slabo proučena. Ni sam nisam valjano zakoračio u njezino područje. Ni termin krematonim (od grčkih imenica XPfifla, -TaS "stvar, predmet, produkt" i 6vvfla "ime") nije ustaljen. Ni u europskim onomastikama krematonirni nisu istoznačno definirani. Objekte kojima su pojedini krematonirni pridruženi moguće je razvrstati u dvije skupine: l. Pojedinačni objekti kojima je pridruženo a) zaštićeno ime proizvoda: Vegeta, Nokia, Jamnica; b) imena predmeta: Marjan (poseban vlak na liniji ZagrebSplit), A. G. Matoš (poseban vlak na liniji Zagreb-Beograd), Lujzijana, Karolina, Dalmatina (imena točno određenih cesta); c) imena pojedinačnih knjiga, umjetničkih proizvoda, molitava, deklaracija: Biblija, Forum (časopis), Cvijet (spomenik u Jasenovcu), Vila Velebita (kip, pjesma), Slavica (film), Marseljeza (himna), Očenaš (molitva), Kraljevo (blagdan, naslov drame), Oluja (vojni pothvat) itd. 2. Skupni objekti koji su označeni istim imenom. 2.1. Skupni objekti heterogenih jedinica: Europejac "koji ima europsku kulturu, koji se ponaša na europski način". Ovoj skupini pripadaju etnici i etnonimi (Splićanin, Hrvat). Svi oni obuhvaćaju mnoštvo različitih pojedinačnih objekata pa se u nekim jezicima (ruskom, bugarskom itd.) pišu malim početnim slovom kao opće imenice, dok se u hrvatskom, na primjer, podvode pod zajednički pojam pojedinačne skupnosti i pripadaju kategoriji vlastitih imena. Valjalo bi, međutim, uvažavati razliku: Dalmatinac (etnik, blizak općoj imenici), Dalmatinac (: Juraj; vlastito ime), dalmatinac (opća imenica, pasja pasmina). 2.2. Skupni objekti homogenih jedinica. Objekti ove vrste proizvode se u serijama, poput automobila (mercedes), mobilnih telefona (nokia), zrakoplova (mig, concorde), televizijskih, računalnih i drugih proizvoda. Budući da svaki proizvod iz serije ili mimo serije može od naručitelja tih proizvoda biti drukčije proizveden i imenovan posebnim imenom, dakle jedinačno određen, on onda dobiva značajke vlastitog imena, tj. pravog krematonirna. Svoj sam peugeot iz serije 202, tipa Roland Garros nazvao Albatros. 372

Kremaionimija

Ime određene knjige: svečana Bib/ija zagrebačke katedrale

On je tako od serionima (peugeot 202) i tiponima (Roland Garros) postao unikatonim (nijedan drugi peugeot 202 ne nosi ime Albatros). Međutim, po različitim krematonimskim klasifikacijama, nije jasno u tim odrednicama koliko je zapravo u tim imenovanjima pravih vlastitih imena (npr. tip "Roland Gaross" ili roland garros, kao mercedes, nazvan također po vlastitom imenu kao i peugeot, uostalom). 373

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

Ime tijela zakonodavne vlasti: zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu

Uvidom u naše pravopise (npr. Hrvatski pravopis Matice hrvatske iz 2007, autod. Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića), pravim se krematonimima, među inim, smatraju oni iz ovih triju skupina: - krema to ni mi društvenih udruga u širem smislu; - krematonimi pridruženi proizvodima duhovne kulture; - krematonimi pridruženi proizvodima materijalne kulture. Stoga podvojenost i sveobuhvaćenost krematonima unutar navedenih skupina nije moguća. U spomenutom pravopisu pišu se velikim početnim slovima: a) - imena ustanova, udruga, društava, televizijskih i radijskih postaja, tvrtka, tvornica, klubova, stranaka i sl.: Matica hrvatska, Crveni križ, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Klinička bolnica "Merkur", Radio Sljeme, Tvornica električ­ nih žarulja, Rukometni klub "Bjelovar", Hrvatska stranka umirovljenika itd. - imena tijela zakonodavne i sudske vlasti, imena političkih i drugih institucija, domaćih i međunarodnih organizacija: Hrvatski sabor, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Općinsko poglavarstvo Općine Nerežišća, Generalni konzulat Republike Hrvatske u Munchenu, Hrvatski helsinški odbor, Europski parlament itd. - imena umjetničkih, glazbenih, navijačkih i sličnih skupina: Lado (plesni ansambl), Parni valjak (glazbeni sastav), Torcida (navijačka skupina) itd. - imena političkih i vojnih saveza: Mala Antanta, Varšavski pakt, Balkanski savez, Društvo Alpe - Adria itd. 374

Krematonirnija

Ime pećine: Zmajeva špilja na Braču

-

imena znanstvenih, kulturnih i sportskih klubova: Mediteranske igre, Kup Republike Hrvatske, Cibalia (ime kluba) itd. - imena znanstvenih, kulturnih, političkih i gospodarskih skupova, imena izložaba, festivala, javnih tribina: Skokovi dani (znanstveni skup), Croatia rediviva (kulturni skup), Brački forum (gospodarski skup), Književni petak (tribina) itd. - imena blagdana, praznika, spomen-dana: Jurjevo (blagdan), Dan nezavisnosti (praznik), Majčin dan (spomen-dan) itd. - imena povijesnih događaja (ratova, ustanaka, bitaka i slično): Domovinski rat, Bitka na Neretvi, Sarajevski atentat, Labinska republika, Hvarska seljačka buna itd. - imena konferencija, kongresa, reforma: Jaltska konferencija, Slavistički kongres, Bolonjski proces (reforma) itd. b) - imena građevina, objekata, groblja: Klovićevi dvori, Medvedgrad (zamak), Zmajeva špilja (oreljefljena pećina), Lovrijenac (utvrda), Lovrinac (splitsko groblje), Mirogoj itd. - imena slika, kipova, glazbenih djela, knjiga, novina, časopisa, filmova; zakona, ugovora, rezolucija i slično: Škarpina (slika), Pas na tragu (skulptura), Dimnjaci uz Jadran (opera), Hrvatska mlada lirika (zbirka pjesama), Hrvatski prezimenik (knjiga), Obzor (novine), Ovdje (časopis), Rondo (film), Malo misto (televizijska serija), Zakon o visokome školstvu, Pacta conventa, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika itd. 375

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Ime

pojedinačnog

predmeta:

Vučedolska golubica

(po A. Durmanu:jarebica)

ej -

-

-

-

zaštićena imena proizvoda: Saponia, Labud, Ventilator, Munja, Torpedo, Borovo itd. imena pojedinačnih predmeta: Torinsko platno, Vučedolska golubica, Veronikin rubac, Zlatno runo (iz grčkog mita) imena odlikovanja, ordena, nagrada: Spomenica domovinske zahvalnosti, Medalja "Oluja", Porin (nagrada za glazbeni ostvaraj) itd. imena koja se nadijevaju pojedinim automobilima, zrakoplovima, tenkovima, pojedinim tipovima brodova (po imenima naselja, po imenima književnika, po kakvoj drugoj osobini, npr. katamaran Krila Jadrana) itd.

U nas se malim slovom pišu nazivi za proizvode u serijama kao što su: nazivi lijekova: plivadon, panadon, andol, viagra, peptoran nazivi vina i likera: dingač, pošip, bordo, grk, babić, suhoritec, zrinski, dorat, napoleon, martel nazivi vjetrova: zmorac, tramontana, lebić, oštro, jugo nazivi proizvoda koji se često podudaraju s imenom tvrtke koja ih proizvodi: škoda, labud (deterdžent), nestle (čokolada), tomos (motorkotač), borovo (cipele), sardina (tvornica sardina, riblja konzerva) nazivi kOji su nastali apelativizacijom antroponima: bojkot (Boycott), nestor ("starina" : Nestor), tesla (Tesla), vat (Watt), amper (Ampere), gavrilović (vrsta salame), ghetaldus (naočale), vidovka (ovca ojanjena oko blagdana sv. Vida) nazivi koji su nastali apelativizacijom toponima, etnika i etnonima: kanada (vrsta jabuke), virdžinija (vrsta duhana),Jrancuz (obrađena alatka), trešnjevac

376

Krematonirnija

(vrsta graha), bjelovarac (vrsta sira), bolonjac (student koji studira po nastavi reformiranoj prema Bolonjskome procesu) - nazivi životinjskih pasmina: dalmatinac (pas), lipicaner (konj), sijamka (mačka)

- nazivi biljaka: perunika, gospina trava, ivančica, lijepa kata. Klasifikacijski neusklađenost pravih inepravih krematonima prisutna je u slijedu pojedinih izdanja Boranićeva pravopisa i u pravopisima koji su u Hrvatskoj danas u uporabi, ali potpuna neusklađenost nije, kako smo naveli, provedena ni u mnogim drugim krematonimijama. Na jednome od međunarodnih onomastičkih kongresa nismo se složili u sekciji o krematonirnima kako bi trebalo pisati nazivi ime bombonijere Vincent van Gogh/Van Gogh/van gogh. Već smo istaknuli da su krematonirni u hrvatskoj onomastici neujednačeni. Bilo bi korisno istražiti ih, s obzirom na njihovo porijeklo, koji je omjer zastupljenosti domaćih i stranih krematonima u hrvatskom i drugim jezicima. Naime, razvitak merkantilizma, trgovinske razmjene, sve veća otvorenost granica, ulazak stranoga kapitala na hrvatsko tržište, posvudašnji teror profita, denacionalizacija i rasprodaja tvornica, brodogradilišta, banaka pospješila je nastanak sve većega broja stranih krematonirna, o čemu bi i državna i jezična politika morale imati svoj stav i jasne mjere svojega djelovanja kako je to u drugim zemljama i u drugim jezicima. Krematonime je potrebno proučavati s obzirom na njihovu tipologiju i strukturu, npr. kako se ponašaju jednoleksemni, a kako višeleksemni krematonirni s obzirom na njihovu prilagodbu u jeziku primatelja. Čini se da su višeleksemni zastupljeniji u imenima kulturnopovijesnih, umjetničkih tvorevina ljudske djelatnosti, a jednoleksemni u predmetima materijalne proizvodnje. Oni višeleksemni krematonirni po svojoj su poruci opisni i bliži apelativnom poimanju, dok su jednoleksemni krematonirni onomastički svrhovitiji. Mi ne znamo koliko je razvijena motivika (etiologija) u hrvatskoj krematonirniji, a bez tih spoznaja nije moguće provesti njihovu značenjsku klasifikaciju. Krematonirni obavljaju različite funkcije: a) identifikacijsku u prepoznavanju i izlučivanju pojedinih proizvoda duhovne i materijalne kulture koje imenuju b) predodžbenu u opisu i u leksičkom sadržaju imena kao i s obzirom na objekt koji predočuju krematonirni i na informaciju koja se dobiva pridruživanjem krematonima dotičnomu objektu c) promidžbenu s obzirom na sudbinu, svrhovitost i plasman proizvoda na koji se krematonim odnosi d) estetsku u kojoj je važna grafijska i fonijska slika imena s obzirom na izgled i sadržaj objekta koji se krematonirnom predstavlja. U vezi s posljednjom funkcijom spomenut ćemo još nedirnutu temu slovnih logonima s obzirom na estetsku simboliku i prepoznatljivost produkta kao duhovne i materijalne tvorevine na koje se pojedini logotipi odnose. 377

Uvod li hrvatsko imenoslovije

Krematonirni SU jezične, onomastičke tvorevine pa ih valja proučavati i s gledišta jezične kulture. Njihove su strukture vrlo različite s obzirom na identifikacijske i diferencijacijske segmente u imenu. Njihove su osnove pretežno odapelativnoga postanja s često zadržanima leksičkim sadržajem. Uz njih postoje i krematonirni koji su postali od vlastitih imena, i to od a) toponima (Mura), etnika (Podravka, Cetinka) i b) antroponima u kojima se krematonirni tvore ba) od osobnog imena (Marina - bluza u "Muri", Jamnica - mineralna voda, Tosca - higijenski ulošci), bb) od prezimena (Beara - kratke hlače u "Kninjanki", žilet: Gillette, ghetaldus: Ghetaldus), bc) od imena i prezimena (Marko Polo - sorta vina u "Dalmacijavinu") itd. Literatura Ćosić, V./Ana Makić-Ćosić (2001): Zadarski jezični krajolik. Imena tvrtki u Zadarskoj županiji, Matica Hrvatska u Zadru, Zadar. Gložančev, Alenka (1991): Enobesedna imena slovenskih podjetij, Ljubljana. - (2000): Imena podjetij kot jezikokulturno vrprašanje, Ljubljana. Grickat, Irena (1966): "Naslovi - posebna kategorija pisane reči", Naš jezik 15, 1-2,77-95, Beograd. Vrcić-Mataia, S./v. Grahovac-Pražić (2006): "Skrb za jezik na javnim gradskim prostorima", Jezik 53, br. 5,177-187. [O uličnim natpisima u Gospiću.] "Chrematonyma z hlediska teorie a praxe" (1989); Onomastika a škola, sv. 3, izd. R. Šnimek/L. Kuba, Brno.

*** Uokvireni krematonirni

Danas smo svjedoci otvorenosti i nestajanja granica među državama, narodima i privredama i nastajanja sve veće razmjene dobara: duhovnih i pogotovu materijalnih proizvoda. S proizvodima ulaze u jezik krematonirni koji su im pridruženi. Iz jezika s većim brojem govornika ulazi kudikamo više krematonima u jezike s malim brojem govornika. U hrvatskome je jeziku zavladala prava pošast stranih krematonirna. Znamo da nema čistih jeZika. Čisti, uštogljeni, okoštali jezici osuđeni su na propast, ali propast prijeti i onim jezicima koji su naširoko otvorili vrata stranim jezičnim uljezima svih vrsta. Osobno se manje bojim količine tuđica, koliko se bojim njihove neprilagodljivosti hrvatskomu jeziku na svim razinama: grafijskoj, ortoepijsko-fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj. Neprilagodljivost tuđica u jeziku primatelju, njihova zakočenost koju stvaraju u komunikaciji pogubne su za svaki jezik. Zbog toga se bojim nekontroliranoga ulaska stranih krematonima u hrvatski jezik. Nije to samo moja bojazan. O toj pogibelji pišu mnogi lingvisti u drugim europskim jezicima, osobito onima čija brojnost govornika nije velika i čija je privreda ovisna o bogatijim gospodarstvima.

*** 378

Krematonimija

ran

Prije nekoliko godina pod naslovom "Iz srca Marulićeva grada" objavio je MiIvanišević ovaj popis krematonima iz središta Splita II Hrvatskome slovu:

...... "---la ..... ....... ........... .......... " ..... ... ...,.... ....... ,.... ....._.. , •. .......... -.... -... -----.....il".... --~ w.w.a

'''~''''~'''' • fla. . . . .

Qalllpw....

....1.1. . .' _

379

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

*** Samo nekoliko godina kasnije u Rijeci je otvorena veletrgovina (recimo: supermarket) na Sušaku, gore na Pećinama. Obavijestili su nas kako ćemo na pojedinim podovima upoznati proizvode koji se nude. Pročitajmo tu obavijest skupa:

dubr

··,8e,ea I:)tu,

.e:... ..,.,rln~~.~~.· ·~.JidA'

380

Krematonimija

Imena tvrtki na ulazu u zgradu Euroherca u Rijeci

*** Pozvao sam telefonom školskoga razrednog kolegu, sveučilišnog profesora nacionalne povijesti, a on mi je sutradan poslao fotografiju s ulaza u zgradu Euroherca uz pitanje: "A što je tu hrvatsko?" Odgovorio sam za sebe: "Malo što." Tvrtke s takvim imenima vjerojatno i nisu više u hrvatskome vlasništvu, a što se hrvatskoga jezika tiče, on je tu u službi objasnidbenog jeZika stranih krematonima. Navedena imena, koja nisu iznimka u nas, ne bih komentirao ni s kojega gledišta. No, kako sam mislima na Kvarneru, s udivljenjem se, po stoti put, prisjećam klesara iz sela Bućeva iznad Valuna na otoku Cresu. Taj nepoznati klesar kleše na tamošnjemu groblju nadgrobnu ploču svojih pokojnih predaka. Bilo je to u XI. stoljeću (ponovit ću: prije tisuću godina!). Na ploči je hrvatskim jezikom i oblim glagoljičkim pismom uklesao sljedeća imena: TEHA - s jatom koji je tada imao približno istu glasovnu vrijednost kao u praslavenskom; BRATOHNA - sin - sa složenim sufiksom -ohna koji nalazimo samo u nas i samo na osobnim imenima kao što je Pribohna, imenu zabilježenom u Vinodolskome zakoniku (1288) i Mi10hna na Krku (od kojega je tvoreno tamošnje prezime MILOHNIĆ); JUNA - unuk - prema jun- "mlad", od osnove kojom su tvoreni apelativi junak, junac. Juna znači "mladen». Budući da se tako predstavio trima najbitnijim sastavnicama svojega identiteta - hrvatskim jezikom, hrvatskim pismom i hrvatskim imenima - tekst prevodi 381

Uvod li hrvatsko imenoslovije

na latinski jezik i kleše ga latinicom karolinške minuskule da ga razumiju Romani s kojima živi i da se, tako predstavljen, uključi u tadašnju (kada je o pisanome jeziku riječ) gotovo jedinstvenu latinašku Europu. A mi danas? Upinjemo se što brže uključiti u (današnju anglističku) Europu. Valjda nominalno, jer tamo smo barem od Valunske ploče. Toj Europi, međutim, priključu­ jemo se razbucanim, razobličenim imenima i rastrojenim jezikom, pa se u njoj lako možemo izgubiti, biti neprepoznatljivi, ma kako dobro znali sve druge europske jezike. Zato se divim i klanjam Valunskoj ploči uzidanoj iza oltara u crkvi sv. Marije u Valunu na Cresu. • Valunac, rano preminuli profesor teologije, dr. Anton Benvin, rektor Zavoda sv. Jeronima u Rimu, koji počiva na groblju u Bućevu do samog mjesta na kojemu je pronađena Valunska ploča, govorio mi je gorljivo u Valunu kako su njegove Valunke skrivale i brižno čuvale Ploču za talijanske aneksije. Znale su da čuvaju biljeg vlastitog identiteta, dokaz svoje milenijske opstojnosti na tome tlu. A mi danas? Netko je povodom uličnih natpisa u Gospiću duhovito napisao: "Kad bi se Ante Starčević ustao iz groba, prošetao se ulicama i čitao natpise i imena kafića, gostionica, ustanova i proizvoda u izlozima, sigurno bi se izgubio u vlastitu zavičaju."

I sam, profesionalnom nastranošću zaveden, čitam po hrvatskim gradovima nazive i imena kafića, gostionica, zalogajnica "brze hrane", boljih hotela i jela na njihovim jelovnicima, čitam imena barova, kockarnica, tvrtka, klubova, filmova, diskoteka, glazbenih sastava i naslove njihovih pjesama, čitam nazive deterdženata, parfema i bombonijera i dođe mi da se, kao u bunilu, zapitam: U kojoj sam državi? U čijim imenima? U kakvu jeziku?

Valunska ploča iz XI. stoljeća

382