- .. . .,~
;
"
~ •."..
Il(
Knjiga Hanka :\Iatasmića {' .. 'od II poredlJ/' udžbenik studentima. pI;ručnik stručnjacim \antnih infon1lacija širem i naobraženijem k pos\ećena temi ,jezici s\ijet~h fl i u \elikim teoretski je potpunija i doradenija nego su s\ na raspolaganju. Po tome je ( "..'od Hanka :\1 jezikoslo\J1oj litcratlll;. On njome utemeijuj likosti kako se susreće na s\"em s\"ijetu. Po tOI autor iskoračuje na no\o područje jezikoslo\'tloga razmišljanja. \ i:ć po tome ono predstmija \eliku \'t;jl.-linost. !
tO
'o
Rfldoslfl .. ' kflli/i(: (i~ rl'cl'l/~iil')
Koliko mi je poznato. sličnog pI;ručnika nema do danas u ling\ističkoj literatllI;. iako su pojedini razdjeli bogato proučmani. CjeiO\itost PI;stupa jezičnoj komparaciji jedna je od bitnih nmina (ol;ginalnost) O\e knjige. a ona baca no\o s\jetlo i na metodologiju pojedinih razdjela. Ističem takoder da je neobično k()J;sna i metodologija kojom je autor na udžbeniku radio: s\akomu znanst\enom radniku koji se sustmno bmi jednim podničjem iz\anredno može poslužiti iskusl\o koje je osiguralo aŽul1lost. loeprezentati\nost i iscrpnost podatka i ideja iz moga djelao Tako susta mo i konzistentno djelo bio bi prm i dogadaj kada bi se ono poja\ilo i na nekom \elikom jeziku (engleskom. njemačkom. francuskom lo "lllgllst kO'i.'(/('('( (i~ rl'cl'l/~iic)
Kao osobitu \'t;jednost :\Iatasmiće\e knjige treba spomenuti da se on oslanja pnensl\eno na amel;čku i rusku literaturu. koje su neslllllJ1ji\() najbolje na s\jetskom jezikosimnom tt-žištuo Zaprmu. recenzentu je naprosto žao što ta knjiga izlazi na hnatskome. ona bi na mgleskome bila s\jetskom ling\ističkom uspješnicom. (.0.) () problematici te knjige ima u s\ijetu mnogo različitih suprotstmljenih mišljenja. osobito u klasifikaciji jezik~t "atasmić je suzdl-žan i objektinlJl kada nema dmoljno argumenata da pI;stane uz jednu stranu pa korektno i/.Iaže s\a suprotna mišljenja zadl-žmajući osobnu rezerHlo OI!) je posebna \'t;jednost me knjige. ona čitateljima omogućuje sadanju ohjekti\1H1 sliku pored hene jezične znanosti i ne zmodi ih na nesigul1le terene.
J)fllihor Ilro:.o .. ,i/ (i:. ISBN 953-150-612-4
Jl ljl~l l l l ~l ~ I ~IIII
n'('('I/~iil')
ADDENDA ET CORRIGENDA Str. 31, redak 17-18 umjesto u kojima su zabilježena obilježja 1-3 čitaj u kojima su zabilježena neka od obilježja 1-3 Str. 35 bilješka 8, umjesto odgovaraju turskim riječima čitaj odgovaraju turskim ili turkijskim riječima Str. 56 bilješka 17, umjesto usp. deneьtъ "dan" čitaj denetъ "dan" Str. 57 bilješka 18, umjesto v. str. 59 čitaj v. str. 60 Str. 58 ad 3. dodaj ; na kraju odlomka Str. 58 ad 4. umjesto Mu go podade žaket čitaj Mu go podade žaketot Str. 67 bilješka 26, dodaj , koji osim u stsl. postoji i u starokajkavskim i u zapadnim slovenskim dijalektima. Str. 71 2. redak odozdo umjesto planirati (njem. planieren) čitaj studirati (njem. studieren) Str. 75, 10. redak, umjesto oba se govore čitaj oba se govore, ili su se govorili, Str. 80, bilješka 33 umjesto sintatičkih čitaj sintaktičkih. Na kraju bilješke dodaj: Najvjerojatnijim se primjerom jezika s poretkom OSV čini jezik šavante, koji se govori u Amazoniji. Str. 95, 10. redak, umjesto Čaušević 1997 čitaj Čaušević 1995 Str. 95, 5. redak odozdo, umjesto v. str. 35 čitaj v. str. 63 Str. 104, redak 17, iza riječi klasifikatorima dodaj: , riječima koje određuju klasu brojenih imenica uz koje obavezno stoje. Str. 109, redak 9, umjesto indoeuropskih, afrazijskih i nigersko-kordofanskih porodica čitaj indoeuropske, afrazijske i nigersko-kordofanske porodice. Str. 120, bilješka 46, umjesto prošlog stoljeća čitaj 19. stoljeća Str. 130, 5.-6. redak odozdo umjesto Zapadnom Uralu čitaj jugozapadnom Uralu Str. 135 posljednji redak umjesto najbrojniji je adigejski čitaj najbrojniji je kabardinski Str. 137, 4.-5 red odozdo, umjesto tek razmjerno nedavno razvili pismenost čitaj bespismeni Str. 149, 17. redak, umjesto Illyč čitaj Illič Str. 152, 10. redak odozdo, umjesto morofologiju čitaj morfologiju Str. 165, 1. i 2. redak odozdo, umjesto koji se govorio na zapadu Škotske, i neindoeuropski jezik koji se govorio na istoku Škotske, čitaj koji se govorio na istoku Škotske, i neindoeuropski jezik koji se govorio na zapadu Škotske Str. 207, ad 20. umjesto jana (jana) čitaj jana (yana) Str. 215 u primjerima iz jezika kri udvojene vokale zamijeni neudvojenima s dvotočkom (npr. umjesto Naapew čitaj Na:pew). Str. 223, redak 7., umjesto u Venezueli čitaj u Venezueli i Surinamu Str. 240, redak 4., umjesto gvarani (1639) čitaj gvarani (1595) Str. 240, 9. redak odozdo, umjesto Gianbattista Vico čitaj Giambattista Vico Str. 257, 11. redak odozdo umjesto str. 257 čitaj str. 259 Str. 257, 12. redak odozdo, umjesto str. 85 čitaj str. 89 Str. 271, u primjeru dva kauboja umjesto morfološki pokazatelj je nastavak za ženski rod čitaj morfološki pokazatelj je nastavak za muški rod Str. 278, redak 7., umjesto Nikite Nedjalkova čitaj Vladimira P. Nedjalkova Str. 284, 1. redak odozdo, umjesto D. Nuse (2000) čitaj D. Nurse (2000) Str. 291, 4. redak odozdo, umjesto Nuse čitaj Nurse
Ranko Matasović lNOD U POREDBENU LINGVISTKU I
M
A
T
I
e
H
A
R
V
A
T
S
K
A
Bb i lo i teka THEORIA / 0EQP[A NOVI NIZ
Recenzenti
DALIBOR BROZOVIĆ RADOSLAV KATIČIĆ AUGUST KOVAĆEC
Urednica
JELENA HEKMAN
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 81'44(075.8) MATASOVIĆ, Ranko Uvod u poredbenu lingvistiku / Ranko Matasović. - Zagreb: Matica hrvatska, 2001. (Biblioteka THEORIA) (Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis) Bibliografija. - Kazala. ISBN 953-150-612-4 L Klasifikacija jezika - Udžbenik II. Poredbena lingvistika - Udžbenik 410509051
Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu br. 02-1179/3-2001 odobrava se korištenje naziva sveučilišni udžbenik
(Manualia uniuersitatis studiorum zagrabiensl.-
Ranko Matasović
UVOD U POREDBENU LINGVISTIKU
M AT ICA
H RVAT S KA
ZAGREBMM I
Cinigle lib ataat ilchenele Mlru isinbiuthso Zar vam nije jasno da na ovom svijetu ima mnogo vrsta jezika? (Wi1rzburške glose, spomenik staroirskoga jezika iz 8. st.)
PREDGOVOR
ava je knjiga namijenjena studentima opće lingvistike i ostalih filoloških studija. U njoj se izlažu principi poredbene genetske, tipološke i areaine lingvistike, a kao što će na mnogo mjesta postati jasno, za autora ovih redaka ne postoji prava razlika između poredbene lingvistike i lingvistike kao takve: jezik se ne može znanstveno proučavati ukoliko se u vidu ima samo jedan jezik, ili ograničen skup jezika. U prvom dijelu čitalac se upoznaje s osnovnim pojmovima tipološke, genetske i areaine lingvistike, a zatim se izlaže pregled jezične raznolikosti svijeta: nabrojane su sve do danas poznate jezične porodice, a odabrani jezici tih porodica prikazani su s obzirom na svoje tipološke i areaine osobitosti. Takav način izlagaI\ja ima za cilj upoznati čitatelja s mogućim razlikama u jezičnim struktura ma i u kategorijalnom ustroju jezika svijeta, te sa složenom međuigrom povijesnih (genetskih) i areainih činilaca koji su uzrokom tim razlikama. Ova knjiga sadrži i "Kratak pregled povijesti promišljanja jezične razno likosti« ; pod tim zvučnim imenom krije se zapravo prikaz različitih načina na koje su ljudi tijekom povijesti odgovarali na temeljna pitanja poredbene lingvistike: zašto na svijetu ima toliko jezika? Po čemu se oni razlikuju, a u čemu su isti? Kako jezici utječu jedni na druge? Kakvi povijesni odnosi postoje među različitim jezicima? Želio sam također u tom poglavlju na drukčiji način osvijetliti na povijest lingvistike nego što je to uobičajeno u većini standardnih priručnika. Naime, na povijest jezikoslovlja često se gleda kao na neku vrst povijesti filozofskog proni canja u »unutarnju bit jezika«, shvaćenoga kao apstrakcije udaljene od svakodnevnog ljudskog iskustva; povijest jezikoslovlja tumači se kao povijest lingvističkih teorija, koje se smjenjuju više zbog promjena intelektualne mode i interesa znanstvene zajednice, negoli zbog empirij skih otkrića koja pobijaju zastarjele teorijske postavke; kao što je to u svojem eseju »If it's Tuesday, it Must be Glossematics« briljantno pokazao Geoffrey Pullum ( 1991), takav način promatranja povijesti lingvistike obično prelazi u puki shematizam, koji u sveučilišnoj nastavi studentima stvara posve pogrešnu sliku, i ne osposobljava ih za samosta lan i stvaralački pristup istraživanju jezika. Moj pak »Kratak pregled povijesti ... « nastoji pokazati kako su u lingvistici teorije uvijek bile 7
PREDGOVOR
motivirane dostupnošću i naravi informacija o jezičnoj raznolikosti svijeta, te kako se napredak u lingvističkoj znanosti ostvaruje neprekid nim otkrićima povijesno, društveno i zemljopisno uvjetovanih činjenica koje određuju parametre globalne jezične raznolikosti. Iako je namijenjena i studentima prve godine studija, ova knjiga nije posve elementaran udžbenik. Da bi se mogla čitati i razumjeti, potrebno je poznavati osnovne pojmove suvremene lingvistike i tradicionalne gramatike, kao što su subjekt, objekt, prijedlog, afiks, fonem, ton, akcent, distinktivno obilježje, i sl. Kao osnovne udžbenike koje treba pročitati da bi se mogla svladati izložena građa preporučio bih Škiljanov Pogled u lingvistiku , Lyonsov General Linguistics, ili Martinetove Osnove opće lingvistike. Čini mi se važnim istaći i što ova knjiga nije. Većina priručnika razmatra poredbenu lingvistiku zajedno s povijesnom lingvistikom (npr. Anttila 1989), ili izdvaja samo jednu granu poredbene lingvistike, i to najčešće tipološku (npr. Croft 1990) . Ova knjiga ima, međutim, drukčiji pristup. Ona nije priručnik iz povijesne lingvistike, te stoga u njoj nema poglavlja posvećenih glasovnim i gramatičkim promjenama, pitanjima razloga i uzroka jezičnim promjenama, filološkoj analizi pisanih izvora, itd. Ta su pitanja djelomice razmotrena u mojoj Kratkoj poredbenopovijesnoj gra matici latinskoga jezika (Matasović 1997), koja je u određenoj mjeri komplementarna ovoj knjizi. S druge strane, premda je tipološka proble matika značajno zastupljena, ona se ne razmatra izdvojeno, već u odnosu spram problema genetske i areaIne lingvistike, na način kako to do sada nigdje nije učinjeno. Ako treba jednom rečenicom reći što sam ovom knjigom želio postići - prije svega odgovoriti na pitanje u kojoj se mjeri jezici svijeta međusobno razlikuju, i koji su uzroci toj različitosti, ili barem ukazati da je odgovor na to pitanje prava zadaća lingvistike. U svijetu u kojem se jezična raznolikost svakoga dana smanjuje zbog neprekidnog izumiranja jezika, važno je barem lingvistima skrenuti pažnju na opseg i dubinu razlika među jezicima koji su danas još dostupni proučavanju. Prema predviđanju nekih lingvista, od otprilike 6000 jezika koji se danas govore, polovica će ih izumrijeti do konca ovoga stoljeća. Prema statistikama koje prenosi Ethnologue, američka udruga za popis i klasifikaciju jezika svijeta, danas 52 jezika imaju samo jednoga govor nika, a još 426 ih je »gotovo izumrlo«. Ukoliko se nešto ubrzo ne učini, buduće generacije poredbenih lingvista morat će podatke za svoje radove prikupljati iz literature, a ne u terenskim istraživanjima. Masovno izumiranje jezika koje se odvija pred našim očima u velikom dijelu svijeta možemo nazvati globalnim lingvocidom . Izumiru indijan ski jezici Sjeverne i Južne Amerike, gdje ih zamjenjuju engleski, odnosno španjolski i (u Brazilu) portugalski, izumiru brojni jezici Sibira, koje redovito zamjenjuje ruski, pred nestajanjem su gotovo svi aboridžinski 8
jezici Australije, koje također potiskuje engleski. I u drugim dijelovima svijeta jezici izumiru, no jezici koji ih potiskuju - jezici ubojice nisu uvijek svjetski jezici poput upravo spomenutih. U velikim dijelovima Afrike jezici kojima govore dominantne etničke skupine u pojedinim državama potiskuju manjinske jezike, a u Papui Novoj Gvineji brojne domorodačke jezike istiskuje tok pisin, kreolski jezik nastao miješanjem engleskoga i papuanskih jezika. Štoviše, da bismo vidjeli lingvocid na djelu, ne moramo ići daleko od kuće: u Europi je ugrožen opstanak mnogih jezika, poput bretonskoga u Francuskoj, ili jezika šelta u Irskoj, a i u Hrvatskoj su istroromanski i istrorumunjski trenutno pred izumi ranjem. Ukoliko je opravdano govoriti o globalnom ekocidu izumira nju biljnih i životinjskih vrsta uslijed čovjekovih aktivnosti i globalnoga zagađivanja okoliša, smatram da terminom »globalni lingvocid« dobro opisujemo što se događa s jezičnom raznolikošću svijeta početkom trećega tisućljeća. Lingvistima bi, međutim, trebalo biti osobito stalo da upozore kulturnu javnost da neće samo oni biti na gubitku. Jezična je raznolikost svijeta bitan činilac ukupne etnološke i kulturne raznolikosti ljudskih zajednica, a mnogim malim kulturnim i etničkim skupinama, kojima prijeti asimi lacija ili nestajanje, jezik predstavlja ključan oslonac vlastitoga identite ta. Teško je zastupati tezu da su kulturni i etnički pluralizam nešto po sebi vrijedno, dok je pluralizam jezika samo smetnja komunikacijskim potrebama globalnoga društva. Još je manje prihvatljiva u osnovi rasistička teza da samo »veliki«, »kulturni«, ili "povijesni" jezici imaju pravo na opstanak, dok su »mali" ili "primitivni« jezici s pravom osuđeni na nestanak, za razliku od »egzotičnih kultura« koje se mogu tolerirati kao neobavezna razbibriga. Razloga za optimizam nema previše, no valja istaći i primjere gdje društvena svijest o vrijednosti jezika kao nosioca kulturnoga identiteta pridonosi njegovu očuvanju: u Irskoj je, primjerice, zahvaljujući držav nim naporima nakon nekoliko stotina godina broj govornika irskoga jezika ponovno počeo rasti, a sličan se proces odvija i s kimričkim u susjednome Walesu. U nedalekoj nizozemskoj pokrajini Friziji (Frysl{m), frizijski je jezik pet stotina godina bio jezik bez pismenosti, a danas se na njemu ponovno sastavljaju romani, frizijski sve više ulazi u sustav obrazovanja i javnu upotrebu. Tipično je, međutim, da gotovo svi primjeri oživljavanja moribundnih jezika dolaze iz razvijenih - i bogatih društava Zapadne Europe. Pripadnicima aboridžinskih naroda, među kojima vladaju alkoholizam i nezaposlenost, više je stalo do društvenoga i ekonomskog napretka njihovih zajednica negoli do očuvanja njihova jezika, a domorodce iz tanzanijskoga plemena Hadza, kojima svakodnev no prijeti glad i jedna od najvećih stopa zaraženosti HIV-om u svijetu, teško ćete uvjeriti da ne smiju zaboraviti svoj jezik prije no što lingvisti 9
PREDGOVOR
istraže neobično zanimljivo pitanje njegove genetske pripadnosti. Pa ipak, mnogi su govornici malih i izumirućih jezika svjesni opasnosti, pa i tragedije koja će zadesiti njihove zajednice kada njihov jezik nestane. Nedavno sam u jednom priručniku iz sintakse pročitao primjer koji je jednom lingvistu izgovorio jedan od posljednjih govornika aboridžinsko ga jezika mparntve arernte: »Kada umremo ja i moja braća, više nitko neće znati arernte«. Ovu knjigu počeo sam pisati još za studijskoga boravka u Sjedinjenim Državama, akademske godine 1997/1998. Znao sam da će to biti naporan posao, i predvidio sam da će pisanje trajati barem pet godina, tijekom kojih će pripremne verzije biti dostupne studentima kao skripta. Vjero vao sam da ću odjednom objaviti oba planirana dijela, no to se pokazalo nerealnim zbog obveza koje se sveučilišnim nastavnicima s godinama samo gomilaju. S druge strane, neprekidno dotjerivanje postojećega teksta činilo mi se nakon nekog vremena sve besmislenijim. Greške su ispravljene, djelomice i zahvaljujući mojim studentima koji su ih otkrivali priremajući ispite prema neobjavljenim skriptama, no struktura knjige ostala je onakvom kako sam je u početku zamislio. Jer, konačno, u suvremenoj znanosti svaka je knjiga nakon nekoliko godina donekle zastarjela, a za udžbenik je osobito važno da bude u toku sa suvremenim znanstvenim spoznajama; oklijevati predugo s objavljivanjem značilo bi prepustiti svoj rad zastarijevanju još prije no što je tiskan. Bilo kako bilo, tekst koji predajemjavnosti znatno su poboljšali savjeti i kritike Dalibora Brozovića, Radoslava Katičića, Augusta Kovačeca, Jurici Budji, Mati Kapoviću, Marku Kovačiću, Idi Raffaelli, Dorjani Širola i Marku Tadiću. Neka poglavlja knjige iskoristio sam pripremajući predavanja o sinkro nijskoj i dijakronijskoj tipologiji sintaktičkih struktura na poslijediplom skom tečaju iz kognitivne sintakse i semantike u Dubrovniku, u rujnu 2000; u raspravi nakon tih predavanja osobito su mi koristili savjeti i kritike Roberta D. Van Valina, ali i drugih polaznika i predavača tečaja. Zahvalan sam također Elviri Veselinović za pronađeni staroirski motto ovoj knjizi, a ohrabrivanje urednice Matice hrvatske, Jelene Hekman bilo mi je dragocjeno kao i toliko puta ranije. I mnogi su drugi ljudi p�idonijeli da ova knjiga ne bude lošija nego što jest, no bez mojih sinova Luje i Mavre, te njihove mame Tajane, ne bi uopće bila napisana. Zato je njima i posvećujem.
10
BILJEŠKA O GLOTONIMIMA
U hrvatskom nazivlju za različite jezike svijeta vlada priličan kaos. I među europskim jezicima ima takvih koji se u nas nazivaju različitim imenima (primjerice letonski, latvijski i lotiški), a kako ćemo se onda snaći s izborom između itelmenskoga i kamčadalskoga, koji označuju isti jezik, ili s jezicima čija engleska i međunarodna imena poput Kala Lagaw Ya, xhosa, chickasaw, guugu yumidhirr ne znamo kako bismo izgovorili ili prilagodili hrvatskom izgovoru? Stvar ne olakšava niti kaos koji vlada u međunarodnom nazivlju za jezike svijeta; tako se isti jezik u raznim lingvističkim izvorima pojavljuje u međusobno ne pretjerano sličnim oblicima peul, puZar, {uZa, {ulbe i {ulani. Koju varijantu odabrati, budući da su sve već prodrle u hrvatske lingvističke priručnike, i kako je adaptirati? Kao peulski, fulanski, jezik peul ili jezik fulbe? Načela kojih sam se držao pri odabiru i prilagodbi glotonima su sljedeća: 1. Za sve jezike čija su imena u hrvatskom već jednoznačno adaptirana, i to na isti način u glavnim priručnicima (Enciklopedija HLZ-a, Gluhakov »Etimologijski rječnik«, Skiljanov "Pogled u lingvistiku«, Simeonov »Enciklopedijski rječnik lingvističkog nazivlja« i Ćosićev prijevod »Struk ture jezika« Claudea Hagegea) uzimao sam gotova rješenja. Ukoliko, što je mnogo češći slučaj, nije bilo gotova rješenja ili je među priručnicima postojalo neslaganje, kovao sam vlastite glotonime. 2. Ako su dvije ili više varijanti nekoga glotonima podjednako udomaćene
u hrvatskom, navodio sam obje: velški i kimrički, logudorski i sardski, letonski i latvUski.
3. Budući da je većina relevantne literature o jezicima svijeta na engleskom i na ruskom, kao polazište za adaptaciju uzimao sam engleske i ruske oblike glotonima; ruske za jezike bivšega SSSR-a, a engleske u pravilu za sve ostale jezike. Sviđalo se to nekomu ili ne, engleski je danas međunarodni jezik znanosti, i pri stvaranju hrvatske znanstvene termi nologije moramo to imati na umu. To ne znači da važni doprinosi genetskoj i tipološkoj lingvistici nisu objavljeni i na francuskom, njemač kom, poljskom i drugim jezicima (v. bibliografiju), već samo to da 11
BILJEŠKA O GLOTONIMlMA �-------------------
preuzimajući polazne oblike glotonima iz samo jednog izvora (englesko ga) postižemo veću dosljednost. 4. Kako bi međunarodni naziv nekoga jezika ostao što lakše prepoznatljiv i u hrvatskom tekstu, nastojao sam adaptacijske preoblike svesti na minimum; gdje god je to moguće, samo sam zamjenjivao slova latinske abecede, koja se u nas ne koriste, našima. Time se postiže barem djelomična mogućnost rekonstrukcije izvornoga naziva za jezike i veća sukladnost naše terminologije međunarodnoj. 5. Ukoliko neki jezik i u engleskom (ili ruskom) ima dva ili više podjednako učestala, a međusobno neslična imena, navodio sam oba: npr. šelha ili tašelhit, vogulski ili mansijski, itd. 6. Sufiks -ski, koji se u nas koristi za tvorbu glotonima, dodavao sam
samo glotonimima koji u izvorniku završavaju na suglasnik, i to samo onda ako adaptirani oblik zbog toga ne postaje prerazličit od izvornoga, npr. ubihski, tagaloški od ubih, tagalog, ali jezik komoks umjesto *komoški. 7. Kada je neki glotonim u engleskom izveden iz zemljopisnog pojma (npr. aboridžinski Western Desert Language ili skupina jezika Bougainville), ja sam ta imena prevodio gdje je to moguće (npr. jezik Zapadne pustinje) ili ostavljao neprevedenima (bougainvillskijezici, jezici Bougainvillea) . 8. U nekim sam slučajevima predlagao dvije adaptacije, od kojih je ona koja je manje prilagođena hrvatskom fonološkom i morfološkom sustavu, ali zato bliža izvorniku, u kosim zagradama, npr. masajski /maasai/. U slučajevima kada je neki glotonim već odomaćen u hrvatskom, ali ne odgovara potpuno pravilima adaptacije s izvornika, obično sam ostavljao dvije varijante, npr. nahuatl i nauatl.
12
l.
UVOD U TEORIJU JEZICNE RAZNOLIKOSTI v
KOLIKO IMA JEZIKA NA SVIJETU?
Jedno je od najčešćih pitanja koje laici postavljaju lingvistima koliko ima jezika na svijetu? Međutim, zbunjenost koju pokazuje svaki lingvišt kada mu laik postavi takvo pitanje dovoljan je razlog da mnoge uvjeri kako lingvistika nije nikakva ozbiljna znanost. Procj�neo tomE) koliko SEL jezika govori na svijetu kreću se između 3000 i 6000. Do tolikih, gatY�h, razlika u procjeni broja jezika svijeta dolazi zbog dva razloga: 1 . Neki su dijelovi svijeta lingvistima još nedovoljno poznati: naprimjer,
naN'ovoj Gvineji i u Amazoniji još uvijek ima domorodačkih plemena koja su do sada dolazila u vrlo malo dodira s civilizacijom. O njihovim jezicima može se samo nagađati. Osim toga, istraživači su nekim domorodačkim jezicima zabilježili različita imena, te je nestručnjaku za pojedina područ ja teško izbjeći da takve slučajeve dvaput ubroji u svojem popisu. Možete zamisliti koliko bi bio objektivan popis jezika Europe u kojem bi se našli kao različiti jezici navedeni njemački, deutsch, German, allemand, tedesco, vokiečil{ kalba, viicu valoda i nemet. Razni lingvisti imaju različite predodžbe o tome kada dva idioma (jezična sustava s barem minimalno različitom gramatikom i rječnikom) valja smatrati dvama različitim jezicima, a kada dvama dijalektima istoga jezika. 2.
Kriterij međusobne razumljivosti većina laika smatra osnovnim kriteri jem za razlikovanje jezika: ukratko, ukoliko se govornici dvaju idioma međusobno ne razumiju, tada govore različitim jezicima, a inače se radi o istom jeziku, eventualno s dijalektainim razlikama. Očigledan je problem s tim kriterijem što je međusobno razumijevanje stvar stupnja: svi stanovnici Skandinavije (osim Finaca i Laponaca) međusobno se u priličnoj mjeri razumiju, pa ipak kažemo da oni govore različitim jezicima, između ostalog i zato što ih oni prepoznaju kao različite. S druge strane, kajkavac iz Pušće vjerojatno neće mnogo razumjeti slušajući razgovor viških ribara, no ipak i njegov i njihov govor pripisujemo hrvatskom jeziku. 15
lNOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
-=--'-==-=-=-=�...............--.....=..:=:::. : ==::..: .:...::: ------:...:.
-------
Prema strukturalnom kriteriju jezici se razlikuju ukoliko u opisu njihova gramatičkog sustava postoje strukturalne razlike; teško je unaprijed reći što su to strukturalne razlike, no možemo načelno istaći da pod time mislimo na stvari kao što su gramatičke kategorije (rod, broj, padež, vid, itd.). Ponovno, i strukturalne razlike među idiomima često su stupnjevi te: hoćemo li štokavski i kajkavski smatrati dvama jezicima zato što u kajkavskome ne postoji razlika između futura 1 . i 2. kao u standardnoj štokavštini (razlika između ići ću i budem išao)? Ili strukturalne razlike moraju biti veće, i koliko veće? Ruski i ukrajinski imaju u najvećoj mjeri podudarne gramatike, ali se izgovorom i rječnikom dosta razlikuju: od toga što će nam u tom konkretnom slučaju biti važnije zavisit će hoćemo li ta dva idioma smatrati različitim jezicima. Kao i kod drugih razmatra nih kriterija, i strukturalni je kriterij u osnovi vrijednosni; međutim, za razliku od većine drugih kriterija, strukturalni kriterij je unutarnji, jer kad na osnovi njega identificiramo jezike, činimo to na osnovi njihovih inherentnih svojstava, a ne na osnovi izvanjezičnih, tj. pragmatičkih, socioloških ili drugih svojstava. Stoga je strukturalni kriterij identifika cije jezika neophodan preduvjet klasifikacije jezika koja se zasniva na strogo unutrašnjim jezičnim svojstvima, kao što je genetska klasifikacija jezika (v. dolje). Međutim, strukturalni kriterij primjenljiv je jedino kada postoji dovoljno iscrpan strukturalni opis idioma koje valja razvrstati na osnovi strukturalnih svojstava, a to vrlo često nije slučaj. Kriterijem identifikacije govornika možemo smatrati kriterij koji često dolazi do izražaja u ovakvim situacijama: u selu A pitate domorodce kojim jezikom govore, i oni svi odgovaraju »a-ovskim«; nekoliko kilometara dalje, u selu B domorodci za sebe kažu da govore »b-ovski«. Štoviše, stanovnici obaju sela u stanju su nepogrešivo utvrditi govori li netko a-ovski ili b-ovski, čak i kada istraživač ne vidi u čemu je razlika. Hindski i urdski primjer su dvaju jezika koji se ne razlikuju strukturalno (samo im je kulturni :rječnik djelomice različit) niti po kriteriju međusobne razumljivosti. Kada stav govornika prema vlastitom jeziku ne bi bio i te kako relevantna lingvistička pojava, l morali bismo hindski i urdski, malajski i indonezijski, pa i hrvatski i srpski, smatrati varijetetima istoga jezika. Međutim, poput međusobne razumljivosti, i kriterij identifikacije govornika stvar je stupnja; svijest o posebnosti hindskoga u odnosu na urdski izraženija je od svijesti o posebnosti flamanskoga prema nizo zemskomu, ili britanskoga engleskog prema američkomu. 1 Jezični identitet može u nekim slučajevima biti pitanje života ili smrti. Foley ( 1 986: 24) spominje da je pripadnicima kanibalskog plemena biuat s Nove Gvineje tabuom bilo zabranjeno jesti ljude koji govore njihovim jezikom. N avodno su jednom prilikom ipak pojeli jednoga suplemenika koji se sa svojom obitelji odselio prilično daleko, a kako to nije nikome naškodilo (osim pojedenomu) tabu je od toga događaja ukinut.
16
Navedeni kriteriji identiteta za jezike u određenom smislu proizlaze iz tri temeljne funkcije jezika: kriterij međusobne razumljivosti odgovara komunikacijskoj funkciji jezika, strukturalni kriterij odgovara kogni tivnoj, a kriterij identifikacije govornika vrijednosnoj funkciji jezika. Jezična je sposobnost, naime, u ljudskoj vrsti evoluirala kako bi njezini pripadnici pomoću jezika rješavali tri različite vrste problema: razmje njivali obavijesti (komunikacijska funkcija),konceptualizirali iskustvo i spoznavali svijet (kognitivna funkcija), te izražavali pripadnost određe nim grupama i održavali koheziju unutar ljudskih zajednica (vrijednosna funkcija). U gotovo svakoj se jezičnoj poruci mogu ostvariti sve tri funkcije jezika; kažem li Ova je slika lijepa promatrajući Klimtov "Poljubac«,ja time mogu a) prenijeti obavijest o slici svome sugovorniku, koji je možda ne vidi, b) izraziti svoj uvid o odnosu između jednog konkretnog predmeta i apstraktne ideje ljepote, i c) napraviti se važan, odnosno iskazati svoju pripadnost društvenoj skupini umjetničkih zna laca ili ljudi koji više vole Klimta od Kandinskoga. Iako navedene funkcije jezika smatramo temeljnima, jer su po našem sudu rezultat evolucijske adaptacije okolišu kognitivnih sposobnosti homo sapiensa, time ne poričemo da jezik,osobito u suvremenom društvu,ima i druge funkcije. Na sličan način, premda spomenute kriterije jezičnog identiteta sma tramo temeljnima, moramo biti svjesni da postoje i drugi kriteriji. �(
•
�\Lr>A'
Genetski kriterij ponekad se primjenjuje'ha idiome čija je povijest poznata i u nekom im smislu određuje identitet: lingvisti rusinski smatraju slovačkim dijalektom jer se taj iđiom razvio iz jednoga slovačkog govora, premda je pretrpio snažan utjecaj ukrajinskoga, u toj mjeri da mnogi govornici rusinskoga misle da govore ukrajinski. Na sličan način, premda se govornici susjednih kajkavskih i slovenskih govora bolje međusobno razumiju nego bilo koji od njih s govornicima čakavskoga dijalekta otoka Visa, ipak na osnovi genetskoga kriterija kajkavski i čakavski viški smatramo dijalektima istoga jezika.
Često se, osobito u romanskoj lingvistici, pojavljuje i kriterij standardi zac�ie. Jezicima se nazivaju samo standardizirani idiomi, dok se nestan dardizirani smatraju dijalektima. Za razliku od svih prethodnih, ovaj je kriterij posve neupotrebljiv pri izradi popisa jezika svijeta: njegovo korištenje u Africi i većem dijelu Azije pokazalo bi da stanovnici tih kontinenata uopće ne govore jezicima, već nizom dijalekata koji se ne daju prebrojati. U praktičnom smislu kriterij standardizacije znači, kao što je jednom rekao neki lingvist,da jezicima treba smatrati dijalekte koji posjeduju vojsku i mornaricu. U konkretnom opisu jezičnih situacija lingvisti često kombiniraju razli čite kriterije: govor dvaju susjednih sela na Kavkazu opisuju kao dijalekte istoga jezika jer se njihovi govornici međusobno razumiju, dok dva 17
susjedna idioma u Burmi ili Laosu smatraju dvama različitim jezicima jer domorodci uvjeravaju istraživače da njihovi susjedi govore drugim jezikom. Neke su se etnološke ekspedicije na Novoj Gvineji u popisivanju jezika služile otprilike ovom metodom: istraživači bi odlazili od sela do sela i popisivali kako na govoru lokalnog stanovništva glase riječi za stotinjak osnovnih pojmova. Ako bi im u jednom selu, primjerice, rekli da se za »sunce«, »mjesec« i »zemlja« kaže le soleil, la lune i la terre, a u drugom il sole, la luna i la terra, istraživači bi na osnovi fonetske sličnosti tih riječi, i činjenice da u oba sela razumiju oba skupa riječi, zaključili da se radi o dijalektima jednoga jezika. Primjena takva kriterija na europske jezike značila bi da sve romanske jezike valja smatrati dijalektima istoga jezika! Naravno, nema ništa loše niti neobično u tome što se pri identifikaciji jezika, osnovnih jedinica kojima se bavi poredbena lingvistika, moramo služiti različitim kriterijima. Medutim, moramo biti svjesni postojanja svih tih razlika, i nastojati biti što dosljedniji u primjeni pojedinih kriterija razlikovanja jezika i dijalekata.2
2
Pitanja različitih kriterija jezičnog identiteta razmatra i Katičić ( 1 992: 35-55) . On govori o genetskom, tipološkom i vrijednosnom kriteriju, pri čemu tipološki odgovara našem strukturalnom kriteriju, a vrijednosni donekle našem kriteriju identifikacije govornika. U načelu nema razlike između moga i Katičićeva pristupa problemu jezičnoga identiteta, koji je u svakom slučaju višedimenzionalna pojava. Ja bih ipak više od Katičića naglasio da su svi kriteriji identiteta stupnjeuiti, a ne apsolutni.
18
ZAŠTO NA SVIJETU IMA TAKO MNOGO JEZIKA?
Ukratko, zato jer se ljudska vrsta služi jezikom već jako dugo vremena i u mnogim dijelovima svijeta, jer se ljudski jezici tijekom vremena mijenjaju, i jer se u različitim dijelovima svijeta mijenjaju na različite načine. Razmotrimo svaku od te tri teze pojedinačno. Medu znanstvenicima nema jedinstvenoga mišljenja o tome kada je ljudska vrsta razvila jezičnu sposobnost, pa čak ni o tome da li se to dogodilo naglo, kao rezultat jedne genetske mutacije, ili dugotrajnim procesom koji se mogao odvijati stotinama tisuća godina (v. Foley 1997: 43-78 ) . Dok jedni vjeruju da su i raniji hominidi (homo habilis i homo erectus) vladali nekim oblikom govornoga ili gestovnoga jezika, drugi to osporavaju, tvrdeći da je razvitak jezika postao fiziološki moguć (zbog strukture larinksa) tek s pojavom modernih ljudi (vrste Homo sapiens) . Arhaični oblici homo sapiensa posvjedočeni su u Africi prije oko 250 000 godina, i to po svoj prilici predstavlja terminus post quem za nastanak Ijudskoga jezika.3 Osobno mi se vrlo uvjerljivom čini pretpostavka da je s razvitkom jezične sposobnosti povezana ekspanzija ljudske vrste iz njezine afričke i bliskoistočne pradomovine, prije oko 60 000 godina, i nagli razvitak osnovnih elemenata lwlture (pećinska umjetnost, lokalna raznolikost upotrebnih predmeta od kamena i kosti, itd.),4 tzv. »paleo1it ska revolucija« (v. i MelIars 1 998). Kako god bilo, možemo biti sigurni da ljudska vrsta vlada jezikom već više desetaka tisuća godina. 3 Među arheolozima i paleoantropolozima postoji nesloga o više ključnih pitanja koja se tiču ovoga problema (v. Stein & Rowe 1992: 460 i dalje); sporno je i to, koliko važnosti treba pridavati strukturi larinksa i hioidalne kosti homo erectusa i neandertalaca u
pogledu njihove sposobnosti ovladavanja jezikom; i to, kada zapravo arhajski homo sapiens zamjenjuje ranije oblike hominida; i to, da li su moderni ljudi izvan Afrike i Bliskog istoka zamijenili (i istrijebili!) starije hominide, ili su se s njima stopili. Lingvistu se u tome teško snalaziti, a zacijelo i antropolozi imaju problema s ovladavanjem lingvističkom literaturom, jer poznati sveučilišni udžbenik antropologije navodi kao općeprihvaćenu Greenbergovu klasifikaciju jezika Amerike, koju većina lingvista odba cuje
4
(op. cit: 465),
V. Diamond 1991: 46-50. 19
RAZNOLIKOSTI
Jezici se mijenjaju neprekidno i nezaustavljivo; hrvatski jezik kojim danas govorimo nije isti kao jezik kojim je pisao Gundulić, a vrlo je različit od jezika Baščanske ploče. Shakespeareov engleski još je razumljiv današnjim govornicima engleskoga, ali Chaucera ( 14. st.) oni već znatno teže razumiju, dok staroengleski ep Beowulf (8. st.) ne mogu čitati bez prethodnoga studija staroengleskog jezika. Katkad se jezične promjene odvijaju pred našim očima. U jednom lingvističkom istraživanju novih riječi u hrvatskom jeziku, provedenom 1994, nije pronađena niti jedna potvrda riječi tajkun, a danas, u vrijeme dovršavanja rukopisa ove knjige (ljeto 2000), ona je jedna od najfrekventnijih riječi u dnevnim tiskovina ma (prema podatcima »Hrvatskoga nacionalnog korpusa«). Jezične promjene u suvremenom svijetu mogu biti usporene zbog utjecaja pisanoga jezika (koji čuva starije jezične oblike), te zbog napora koji neka društva svjesno ulažu radi očuvanja starije jezične norme, no u nepisme nim društvima u prošlosti jezične promjene ničim nisu bile sputavane. Promjene jezika odvijaju se nejednoliko u prostoru i vremenu; ako se jedna skupina ljudi odseli dovoljno daleko, jezik će se te skupine stati razvijati različito od jezika skupine koja se nije odselila. »Dovoljno daleko« u uvjetima paleolitika i mezolitika može značiti i nekoliko desetaka kilometara; na Novoj su Gvineji zabilježena plemena koja žive vrlo blizu, a da ne znaju jedno za drugo, već komuniciraju samo sa susjednim plemenima s kojima ih povezuju običaji razmjene plodova i žena (egzogamija) . U takvim će uvjetima razdvajanje jednoga plemena, čiji pripadnici govore istim jezikom, često brzo dovesti do nastanka dvaju jezika, jer razdvojene skupine neće međusobno komunicirati i dijeliti jezične promjene koje zadese njihov jezik. Pripadnici ljudske vrste sele se već desetcima tisuća godina. Iz svoje su se pradomovine u Africi ljudi proširili na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Aziji prije stotinjak tisuća godina (premda ima i drukčijih mišljenja), Australiju su dosegli prije 50 000 godina, Sibir prije 20 000 godina, a Ameriku prije 1 5 000 godina, i čitavo to vrijeme njihovi su se jezici mijenjali i raslojavali na sve veći broj jezika. Stoga, čak i kada bismo pošli od posve ne\jerojatne pretpostavke da su svi pripadnici vrste Homo sapiens u početku govorili istim jezikom, iz toga su jezika tijekom ljudske povijesti morale nastati stotine i tisuće jezika; ako je u tisuću i petsto godina iz vulgarnolatinskoga nastalo petnaestak romanskih jezika, a iz praslavenskoga petnaestak slavenskih, zamislite koliko je jezika moglo nastati iz zamišljenoga prajezika ljudske vrste, ako se taj govorio prije stotinjak tisuća godina. Naravno, jezici ne samo da nastaju, oni i izumiru. U suvremenom svijetu lingvocid (masov no izumiranje jezika) predstavlja osobitu prijetnju globalnoj jezičnoj raznolikosti, no povijest nas uči da su jezici izumirali i u prošlosti, 20
ZAŠTO NA SVIJETU IMA TAKO MNOGO JEZIKA?
ponekad podjednako masovno kao i danas; primjerice, ekspanzija latin skoga u prvim stoljećima poslije Krista zatrla je mnoge jezike južne i zapadne Europe, a širenje bantuskih jezika u velikom dijelu supsaharske Afrike prekrilo je brojne tragove ranije jezične raznolikosti južnoga dijela toga kontinenta. Mogli bismo pretpostaviti da su takve nagle ekspanzije jednoga jezika (ili skupine blisko srodnih jezika) moguće samo u tehno loški naprednim društvima koja su ovladala sredstvima prijevoza na velike udaljenosti, no to zacijelo nije točno: u tehnološkim uvjetima kamenoga doba jedna se porodica australskih aboridžinskih jezika, pamanjunganska (v. str. 193) proširila po najvećem dijelu Australije na štetu drugih predeuropskih jezika toga kontinenta. Možemo dakle biti uvjereni da su jezici nastajali i izumirali i prije nekoliko desetaka tisuća godina kao i danas. Ne možemo stoga znati je li ukupan broj jezika na svijetu tijekom ljudske povijesti rastao, smanjivao se, ili ostajao više-ma nje postojanim do našega vremena.
21
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA
Svaka je klasifikacija ili razvrstavanje u osnovi sličan postupak: članove nekoga skupa pridruŽujemo oare�eriim podskupovima s obzir� na elemente koji su zajednički svim članovima dotičiiihpodskupova. Zn1'!!!: stv�na -k1aSiTiJ{acDa razlikuje od svakodnevne po tOin.�_�fu�leme;rti na � sn ovi kojih se vrŠCmoraju na određen način biti'bitn,i z� identitet razvIstayanih predmeta. Jez[ćTsu poput ljudi i drugih živih organizama po tome što je njihova'prošlost ili povijest bitan element njihova identiteta. Stoga ih možemo i klasificirati s obzirom na njihovo podrijetlo. Qy.�j_��tk!;l g?r1:e.,t§.&LmL�gv,a-�ukg.1i�o_ St! Se. razvili iz· zajQJ!n!��o.rut Iz te definicije sllJ�di da za genetsku srodnost jezika nije bitno i prajezika. 6 maju li oni vo iTfb'ii-o'svojstvQ, već što se s njima dogodilo tijekom njihove (pret)povijesti. Izaefi�[cl]e slijedi i da su možda sui jezici svijeta genetski srodni, ukoliko su se.r.azvill iz zajedničkoga prajezika, jezika prvih ljudi koji su govorili. O tome kako je homo sapiens ovladao jezikom, i da li se to zbilo samcijednom, ili neovisno više puta, može se nagađati na razne načine, no vjerojatno nikada nećemo znati odgovor na pitanje o tome je li postojao zajednički prajezik svih ljudskih jezika (v. Nichols 1998L
'"
Jezičnom porodicom naziv�!llQ .. skup svih je�ik.:��� koje pQs toji dokaz da �u sera:zvIh IZ-lsfoi;a 2rajezika, '� ezaJednički pni}ezlk svih jezika toga''
'7Skupa-�mOtili jezlka.·-Frrn;-jeri�·e�· iria()8uropski jezici čine jezičnu 1 porodicu, je�az�jioQ.�je21iihov zaje({ii!ČI{T prajezik, .indoeuropski prajei[k, bioJezikom-pretkOlnsy!�Jnr;-tsamo n] ili: Bitno je istaći da u jezičnu purm:ticlršvrstavamo sue one'jezlRe' Koji'1ru:--cl.9ka.zano potekli iz istoga praj�zika� JerolSmolnace'porodicamaliiOralr8matraH i slavenske lQiike, 'i romanske jeZiKe;TKeftskeTezll{:e;-itd:;-OuQucI da-je 'za sve t� ' skupine jezika dokazaIi9_ aa su Imali zajeaničke prajezike.
22
SUPKLASIFIKACIJA JEZIKA
Odnose među jezicima neke rodice prik��l,l�mo genealoškim - jezične I!9 � stablom. Taj je nač�!!�kazivanja odno��međugenetski :;;rodnil1l icima prvI -uveo nJemačklIIi1gVlsfAugust Schleicher, polovicom 19: _ . stolfeči:'CU korijenu genealoškoga stabla stoji jezih-predah određene Por9_dj�e; s�l su jezici te porodice !!i�g()vi jezici-potomci: Vrhovi stabl� predstavljaJu--oneje'zike kojisalnL!!isu.�zlci:"'pretJ:L.!ili�a_Jlom jeziku-, ��ta-račvanja grana na stablu-(račvišta) predstavljaju one jezike koji su sami jezici pretci nekih jezika, ali su i potomci zajedničkoga prajezika . ČItive- porodice (i eventualno potomcfJoš nekih jezika). ",-
- ,-- ---�----�-
k�
'--
-
--------
Genealoško stablo Prajezik cijele porodice
Grana A Grana B
/ jezici potomci
JV10del genealoškoga stabla bio je u posljednj!!l_st.9tini�k_go�iI1,a._9!:lsto .kritiziran. �tčario }e-ds·zl:iQgslozenostijeZIČnih promjena nAkad nUe moguće JJ1y..rditi točl1�odnose izmeđii:'praJezika fjezika-potomaka, da su -svi jezi�i u naj;ećoJ mJeilrezuItarini}eŠa-nja dijal�kata, itd. Isticano je, također, da mocrer�ea-rOšKogstiiliTa ne'm-ože prikazali stvarne povije-: sne odnose koji utječu na nastanak i oblikovanje pojedinih jezika, i koji' SU uviJek' iUi'uštveno uvjetovani (v. Muljačić 1 997, 2000). Nastanak svl:ikogaTeiikasamo se pojednostavljeno može prikazati kao odvajanje na račvištu genealoškog stabla, dok se u stvari uvijek radi o složenom procesu u kojem jezici ne mijenjaju samo svoju strukturu, već i raspro23
--. .
� .�---
-=--
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
------
. _��.?�a stabla_ stranjenost i društveni prestiž. �đ:uti.rP." . .mod,eLgg��1!I2 ostaje najupotrebljiviji model z�JlrjkaziY8l1k_genetskih odnosa među jezicima, a alternativni pristupi, k1!..Q§J9.J�L�orija valot'a njemačkoga lingvista Johannesa Schmidta, predstavljaju tek korekcije' l-nadopune toga modela (v.l\1atasovićf9�r7:-19...:21 i Holzer 1995). Teorija valova u osnovi predstavlja prostorni model prikazivanja odnosa među genetski" . srodnIllljeziČima; S.chllllcffjeseda:rrid�seti1igodina prošloga stoljeća uočio da su jezične promjene isprva ograničene na razmjerno malo područje na kojem se govori neki jezik, a potom se poput valova šire iz toga središta: na sve veći i veći prostor. Crta na zemljopisnoj karti koja označuje granicu do koje se proširila neKaJ ezična promjena naziva se izoglosom . Izoglose se u vremenu mogu poml�?lh_a zadatak je genetske lingvistike prema teoriji valova pniviIno' ucrtavanje izoglosa u zemljopisnu kartu. Dok se pojedine izoglose n:io� na--karti kaotično presijecati i isprepletati, '1edovito postoje i takvtskupovi izoglosa: koji se povezuju u svežnjeve ili snopove, i predstavljajli promjene koje-SU se valovl,nlli-'-proširile do približno istih granica. Takvi snopovi izog1osa omoguĆU:ju:ruun izdvajanje i identificiranje pojedinih jezika na osnovi skupa jezičnih promjena koje ih definiraju u odnosu prema drugim genetski srodnim jezicima. Nije moguće jednoznačno odgovoriti na pitanje
24
PROSTORNO-VREMENSKI MODEL GENETSKIH ODNOSA MEĐU JEZICIMA
Jezici se u vremenu neprekidno mijenjaju. Međutim, isti se jezik, koji se govori na nekom području, ne mora mijenjati u svim dijelovima toga područja na jednak način, te stoga iz jednoga jezika može nastati više njih. Praslavenski, jezik koji se oko godine 600. govorio na golemom području od Peloponeza do Novgoroda u Rusiji, u različitim se dijelovima toga prostora u idućim stoljećima mijenjao na različite načine, te su stoga iz praslavenskoga nastali različiti slavenski jezici. Zamislimo da promatramo promjene koje se u jednom jeziku - prasla venskom - događaju s glasovnim skupinama *--orC-, *--onC-,*-dl-, *xe , *kve (*gve). U najranijoj fazi na čitavom području na kojem se govori taj jezik imamo upravo te glasovne skupine u riječima koje ih sadržavaju, primjerice *borda »brada«, *ronka »ruka«, *vedlb »vodio«, *muxe »musi« (dat. sg. od *muxa), *kve tb »cvijet«:
PRASLAVENSKI
*kve *xe *orC *onC
Promatramo li isto zemljopisno područje nekoliko stotina godina poslije, utvrdit ćemo da su se spomenute glasovne skupine u različitim područ jima razvile na različit način: *orC se promijenilo u ro u poljskom (broda), ora u ruskom (boroda) , i ra u hrvatskom i češkom (brada) . S obzirom na te promjene (izoglose) isto se područje sada može podijeliti na sljedeći način: 25
RUSKI ora
ČEŠKI HRVATSKI ra
S obzirom na promjene koje su zadesile skupinu *onC isto se područje dijeli na drukčiji način: *--DnC- je u poljskom (u kratkim slogovima) dalo (r�ka) , u češkom, ruskom i hrvatskom u -uC- (ruha). Mogli bismo pomisliti da se s obzirom na tu promjenu čitavo područje praslavenskoga dijeli na dva dijela, ali valja uzeti u obzir da je u slovenskome pravilan odraz za istu skupinu glasova --DC- (roka) , pa i to valja unijeti u kartu izoglosa:
ČEŠKI
POLJSKI
RUSKI aC
HRVATSKI
.
SLOVEJ.'fSKI
Želimo li sada preklopiti prethodne dvije karte, vidjet ćemo da se izoglos� u prostoru često nepravilno prekl§.paju zhoK.toga što se glasovne .... promjene nepravilno šire na sve-štrane i nemaJu uvijek isti doseg. Međutim, velik broj promjena zahvaća gotovo isto područje, te ta:Ifu' nastaju svežnjevi (ili snopovi) izoglosa, koji predstavljaju osnovu:;:a jezičnu supklasifikaciju. Tako je s promjenama * --dl- > l (hrv. veo, vela, strus. vell; spram polj . wi6dl:, češki vedl) , *xe > še (polj. d. jd. mllsze, češ. maziŠe spram strus. m use, hrv. musi) , *gve > zve (polj. gwiazda, češ. hvizda spram rus. zvezda, hrv. zvijezda) . Ako rezultate tih promjena RUSKI SLOVENSKI
še gIVe dl
26
HRVATSKI se zve
l
PROSTORNO-VREMENSKI MODEL GENETSKIH ODNOSA MEDU JEZICIMA � ��-'--'-"
--��.-
----_._-
---------
-
želimo unijeti na kartu izoglosa, pokazat će se da se njihove granice preklapaju (v. prethodnu shemu).5 Pomoću takva snopa izoglosa izdvajamo sada skupinu jezika (ili idioma) i kažemo da tvore granu unutar ranije definirane jezične porodice:
praslavenski -
•
zapadnoslaven�ki
istočno-južnoslavenski
(češ., polj., itd.)
(rus., slov., hrv., itd.)
Ovakav nam prikaz jasno pokazuje da je model genealoškoga stabla samo vremenski prikaz odnosa koji se mogu iščitati iz karte izoglosa. Teorija valova i model genealoškoga stabla nisu međusobno suprotstavljeni: dok je teorija valova prostorni model koji se zaustavlja na činjenicama koje . su neposredno utvrdive prikazom jezičnih činjenica u prostoru, model genealoškoga stabla predstavlja vremensku interpretaciju prostornoga modela koji nudi teorija valova.
Jezične promjene nikad nisu neposredno opažljive poput prostornih odnosa među jezicima i idiomima, te stoga i genealoško stablo uvijek mora predstavljati il�ferpr.EtfJ..c;iju činjenica koje se mogu iščitati iz karte �jzoglosa; međutim, ako u modelu kojim prikazujemo međusobne odnose genetski sr6dnih jezika želimo zadržati i prostorne i vremenske informa cije, možemo se poslužiti prostorno-vremenskim modelom koji je predlo žio Wolfgang Meid ( 1 975); u tom modelu račvišta na genealoškom stablu nisu predstavljena točkama, već plohama u kojima su prostorni odnosi između genetski srodnih jezika, odnosno izoglose koje ih spajaju i dijele, vidljive u svakom vremenskom trenutku koji lingvist izdvaja kao rele vantan. Primjerice, odnose između zapadnoslavenskih i ostalih slaven skih jezika prikazali bismo prostorno-vremenskim modelom na sljedeći način: 5 Preklapanje nije potpuno, čak ni u idealnim slučajevima. Naprimjer, u nekim srednjeslovačkim dijalektima je očuvano ispred *e, kao u poljskom i češkom, ali "dl prelazi u l kao u hrvatskom i ruskom. Pravila za supklasifikaciju jezika na osnovi svežnjeva izoglosa uvijek su dakle samo približna. 27
UVOD U TEORIJU JEZI Č NE RAZNOLIKOSTI
������==�
--------------
��--�-------
PRASLAVENSKI
ZAPADN 0SLAVENSKI
ISTO ČNOSLAVEN SKI/ JUŽ NOSLAVENSKI
Naravno, situacija može biti znatno kompliciranija od one koja je prikazana u našem slavenskom primjeru; skupina govornika nekoga jezika može se odseliti od druge skupine koja ostaje gdje je i bila, ili dvije skupine govornika mogu biti razdvojene doseljenjem neke treće grupe koja govori različitim jezikom. Jezik obiju razdvojenih skupina nastavit će se razvijati samostalno, i iz njega će redovito nastati dva različita jezika. Takvu situaciju genetskoga kontinuiteta u slučaju kada nema teritorijalnoga kontinuiteta predstavlja slučaj rumunjskoga, koji je od ostalih romanskih jezika ostao odvojen zbog doseljenja Madžara i Slavena u panonsko-balkanski prostor. Nakon prekida teritorijalnoga kontinui teta među genetski srodnim idiomima ne može više biti izoglosa koje će biti zajedničke svima njima i samo njima; međutim, jedna skupina idioma koja je tako teritorijalno odvojena može i dalje doživljavati promjene koje će se očitovati u svežnju izoglosa koje će se proširiti po čitavom jezičnom prostoru na kojem se oni govore. To je otprilike situacija u kojoj su se našli južnoslavenski jezici nakon prekida teritorijalnog kontinuiteta s istočnim i zapadnim jezicima; u doba doseljenja Madžara slavenski idiomi na južoslavenskom jezičnom području bili su dio dijalekatskoga kontinu uma koji se protezao do sjevera Rusije, bez jasnih svežnjeva izoglosa koji bi dijelili južnoslavenske idiome od istočnoslavenskih. Međutim, u idućih nekoliko stoljeća istočnoslavenski jezici doživjeli su promjene koje su se proširile do novih granica istočnoslavenskoga područja, a nisu više zahvatile idiome na južnoslavenskome području. Zbog toga je istočnosla venske jezike opravdano smatrati genetskom granom, dok južnoslaven ske nije, budući da nema svežnja zajedničkih izoglosa koje bi tu granu definirale. Genetske odnose slavenskih jezika možemo stoga prostorno vremenskim modelom ovako prikazati (ucrtani su i svežnjevi izoglosa): 28
PROSTORNO-VREMENSKI MODEL GENETSKIH ODNOSA MEĐU JEZICIMA
PRASLAVENSKI
ZAPADNO SLAVENSKI
\ ISTOČ NO SLAVENSKI
ZAPADNO SLAVENSKI
JUŽNO SLAVENSKI
Ovakav je prikaz zacijelo složeniji od jednostavnoga genealoškog stabla, ali bolje odražava naše intuicije kojima se rukovodimo prilikom genetske klasifikacije, a ujedno i vjernije odslikava povijesne jezične činjenice. Jezicima se rasprostranjenost može i smanjivati u vremenu; dalmatsko romanski je tijekom svoje povijesti neprekidno uzmicao pred hrvatskim, da bi se na kraju ograničio na nekoliko gradova na istočnoj obali Jadrana te potom izumro na samom kraju 19. stoljeća. Slična je bila sudbina manskoga, keltskoga jezika na otoku Man, koji je izumro 1974. kada mu je umro posljednji govornik. Izumiranje jezika ekvivalentno je nestanku jezika s lingvističke karte, pa se u prostorno-vremenskom modelu genetskih odnosa može tako i prikazati; primjerice, odnose unutar goidelske grane keltskih jezika ovako bismo izrazili:
GOIDELSKI
/ MANSKI
IRSKI
Š KOTSKI
29
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
Trenutno u svijetu izumiru desetci, ako ne i stotine jezika. Jezici kojima prijeti izumiranje vrijedni su istraživanja i zbog toga što ih je važno opisati prije no što izumru, ali i kao osobita sociolingvistička pojava. Poredbeno je proučavanje situacija jezične smrti pokazalo da većina jezika koji izumiru dijele neka gramatička obilježja - znatno pojedno stavljivanje fonološke, morfološke i sintaktičke strukture, intenzivno posuđivanje iz dominantnoga jezika koji zamjenjuje izumirući jezik, itd. Izumirući jezik također se postupno funkcionalno reducira, odnosno smanjuje se broj komunikacijskih situacija u kojima se on redovito upotrebljava, dok na koncu od njega ne ostanu samo povremene fraze, pozdravi, i poneka dječja pjesmica (v. npr. Dorian 1981 , Crystal 2000).
30
PROBLEMI GENETSKE SUP KLASIFIKACIJE
U konkretnim slučajevima istraživanja genetskih odnosa među jezicima lingvistima su vrlo rijetko dostupne sve potrebne informacije, karte izoglosa i povijesni podatci o njihovu širenju. Stoga se u praksi genetske supklasifikacije često moramo oslanjati na posredno zaključivanje; obič no su nam poznata neka jezična obilježja kojima se izdvaja određena skupina jezika, primjerice skup glasovnih promjena kojim se oni razliku ju od ostalih jezika dotične porodice. Primjerice, među romanskim jezicima sardski i dalmatski odvajaju se od ostalih po cijelom nizu glasovnih obilježja: 1. imaju velarne okluzive ispred prednjih samogla snika, dok u istom položaju ostali romanski jezici imaju frikative ili afrikate (usp. latinskifacere "činiti« spram dalmatskoga (u Dubrovniku) fachir, lat. piscis »riba« spram sardskoga piske, itd.); 2. nisu stopili latinsko o i u kao većina ostalih romanskih jezika; 3. nisu proveli leniciju bezvučnih okluziva u međusamoglasničkom položaju poput većine osta lih romanskih jezika, itd. Znači li to da ćemo među romanskim jezicima izdvojiti kao posebnu dalmatsko-sardsku granu (kojoj bi eventualno pripadali i rumunjski i možda još neki idiomi u kojima su zabilježena obilježja 1-3)? Netko bi mogao reći da ne, jer sardski i dalmatski nisu u teritorijalnom dodiru, pa se pradalmatsko-sardski nije imao gdje govori ti, odnosno ne možemo zamisliti kako bi izgledao snop izoglosa koji bi definirao taj jezik. To bi bio s teorijskoga gledišta loš argument, jer bismo mogli zamisliti (da nam povijest nije tako dobro poznata) da su se govornici prasardskog u ranom srednjem vijeku doselili u Sardiniju s naših obala Jadrana, nakon raspada pradalmatsko-sardskoga. Pravi je razlog protiv pretpostavljanja dalmatsko-sardskoga prajezika u naravi zajedničkih glasovnih osobitosti koje ti jezici dijele: one su naime sve od reda negativne, odnosno radi se o jezičnim promjenama koje se nisu dogodile u dalmatskom i sardskom. To jednostavno znači da su valovi jezičnih promjena koji su zahvatili ostala područja mimoišli teritorije na kojima su se razvili dalmatski i sardski; nije dakle nikada postojala dalmatsko-sardska komunikacijska zajednica koja je trajala određeno vrijeme i bila obilježena nizom jezičnih promjena koje su se zbile unutar 31
njezinih granica u razdoblju njezina trajanja. Da bismo izdvojili skupinu jezika kao zasebnu granu unutar neke porodice moramo pronaći skup inovacija, jezičnih promjena koje su se dogodile u jezicima te grane u određeno vrijeme i na određenom teritoriju gdje se govorio prajezik jezika dotične grane. Skup arhaizama (»promjena koje se nisu dogodile«) nije dovoljan za supklasifikaciju. Valja istaći da samo postojanje zajedničkih jezičnih inovacija također ne mora biti dovoljno za supklasifikaciju,jer jezici koji nisu genetski osobito blisko srodni mogu iste jezične promjene provesti neovisno. Velški i novogrčki proveli su u odnosu spram indoeuropskoga prajezika cijeli niz istih glasovnih promjena: u oba jezika indoeuropsko *kw prešlo je u p u većini okolina, prajezično *s prešlo je u h na početku riječi i nestalo između samoglasnika, otpala je velika većina završnih suglasni ka, indoeuropsko *e postalo je i , itd., no na osnovi povijesti i usporedbe s drugim jezicima znamo da se radi o slučajnim, neovisnim zajedničkim inovacijama, te da ne treba pretpostavljati zajedničku velško-novogrčku granu indoeuropskih jezika. Međutim, vidimo da moramo utvrditi dodatne, strože kriterije za supklasifikaciju genetski srodnih jezika od pukoga nabrajanja zajedničkih inovacija, jer one mogu biti i slučajne, odnosno mogu se u dva jezika koji nisu u istoj grani dogoditi neovisno. To pak nećemo uvijek moći utvrditi, osobito kada nam vanjska povijest uspoređivanih jezika nije dobro poznata. Stoga, želimo li odgovoriti na pitanja kako znamo da keltski jezici čine jednu granu indoeuropske jezične porodice? lli, koja bi obilježja morao imati novootkriveni indoeuropski jezik da bismo ga svrstali u keltsku granu indoeuropske porodice? moramo predložiti novi kriterij na osnovi kojega ćemo svrstati neki jezik u keltsku granu indoeuropskih jezika, odnosno novi kriterij supklasifikacije kojim ćemo isključiti ili znatno reducirati mogućnost slučajnih podudaranja. Takav nam kriterij pruža postojanje relativne kronologije jezičnih promjena karakterističnih za skupove jezika koji predstavljaju grane jezičnih porodica. Među glasovnim promjenama koje su zajedničke svim keltskim jezicima nema gotovo niti jedne koja bi bila zajednička samo njima, a ne i barem jednom drugom indoeuropskom jeziku. Međutim, ono što povezuje keltske jezike u jednu granu jest činjenica da među tim glasovnim promjenama postoji relativna kronologija, odnosno da su se one morale odviti točno određenim redoslijedom: to je pak moguće samo ako je postojao jedan jezik prakeltski koji je postojao određeno vrijeme tijekom kojega su se navedene promjene odvijale i širile poput valova do granica područja na kojima se prakeltski govorio. Evo o kojim se promjenama radi: 32
1. Indoeuropsko *eye prešlo je u keltskome u keltski *tres > *tr1s > staroirski tri;
(usp. ie. *treyes »3« >
2. Indoeuropsko *e prešlo je u *1 (usp. ie. *reg's »kralj« > staroirski. rt) ; 3 . Indoeuropsko *ey prešlo j e u keltskome u »nebesnik« > stiro dia »bog« , gen. jd. de); 4. Indoeuropsko *p... *kw prešlo je u *kw. . . *kw (usp. kelt. *kwinkwe > stiro e6ie) ;
(usp. ie. *deywos *penkwe »5« >
5. Indoeuropsko *p je nestalo (usp. ie. *ph2ter »otac« > staroirski athir).
Iz primjera je jasno da je promjena ( 1 ) morala prethoditi promjeni (2), jer inače promjena (2) ne bi djelovala na keltski *tres > *trIs > staroirski trf; promjena (2) morala je prethoditi promjeni (3), jer bi se inače odrazi indoeuropskoga *e i *ey u keltskome podudarali, što nije slučaj; konačno, promjena (4) morala se zbiti prije promjene (5) jer bi inače indoeuropsko �'penkwe » 5« u keltskom izgubilo početni suglasnik, te bi irski oblik toga broja glasio **6ic, a ne e6ie. Relativna kronologija koju smo uspostavili pokazuje da je genetsko jedinstvo keltskih jezika moralo trajati određeno vrijeme, tijekom kojega su se promjene 1-5 odvile, te da se ne radi o promjenama koje su se u pojedinim keltskim jezicima odvile neovisno jedna o drugoj, jer one su uklopljene u točno određen vremenski slijed. Kao što vidite iz primjera, supklasifikacija jezika kojima povijest i rasprostranjenost tijekom povijesti nisu dobro poznate, vrlo je složen problem, koji pretpostavlja da su prethodno poznate glasovne promjene koje obilježuju pojedine jezike, te da je u velikoj mjeri rekonstruiran zajednički prajezik porodice unutar koje se vrši supklasifikacija. U mnogim se supklasifikacijama jezičnih porodica koje se navode u litera turi ne primjenjuju ovakvi postupci, već se one zasnivaju na raznim lellsikostatističkim metodama; pripadnost skupine j.ezika određenoj gra ni utvrđuje se na osnovi velikoga postotka zajedničkih riječi, no to je daleko manje pouzdana metoda, jer jezici mogu imati velik udio zajed ničkoga rječnika i ako nisu osobito genetski bliski: velški danas ima više riječi koje je posudio iz latinskoga i iz engleskoga nego onih koje je naslijedio iz prakeltskoga, pa ipak je to nedvojbeno keltski, a ne romanski ili germanski jezik. 6
��-.........................•-.
6 Nepouzdanost supklasifikacija zasnovanih samo na leksikostatističkim metodama valja imati na umu u drugom dijelu knjige, u poglavljima u kojima se iznose supklasifi kacije razmjerno slabo istraženih jezičnih porodica.
33
DOKAZ GENETSKE SRODNOSTI. POSUĐNANJE I NASLJEĐIVANJE
Ako u jezičnu porodicu svrstavamo samo one jezike za koje je dokazano da su genetski srodni, postavlja se pitanje - u čemu se sastoji dolwz genetske srodnosti? Iz definicije genetske srodnosti slijedi da dokazati genetsku srodnost jezika znači dokazati postojanje njihova zajedničkog prajezika. To dakle znači da moramo pronaći ona svojstva koja dijeli neka skupina jezika, a koja nisu mogla nastati nikako drukčije nego razvojem svojstava koje je imao njihov zajednički prajezik. U klasičnim radovima iz poredbenopov�jesne lingvistike (npr. Meillet 1 967, Anttila 1989; v. i Fox 1 995 i Lyovin 1997) smatra se da su dva jezika geIie'tski srodna ukoliko među njima postoje sustavne glasovne poduda� nosti. Sustavne glasovne podudarnostTizmeđu dva jezika očituju se kao niz pravila ovoga oblika: glas x u jeziku X u položaju a odgovara glasu y u jeziku Y u položaju a u riječima istoga ili sličnog značenja. Pritom nije važno da podudarni glasovi budu fonetski slični; albansko gj na početku riječi pravilno odgovara latinskomu s u istom položaju; oba su se glasa razvila iz indoeuropskoga *s, a da fonetski nisu nimalo slični: albanski
latinski
gjarper »zmija«
serpens samT/US
gjashte "šest«
sex sanguis
gjaUe »živ«
salvus »cio«
itd.
Postojanje takvih glasovnih podudarnosti genetska lingvistika objašnja va na sljedeći način: albanski i latinski razvili su se iz zajedničkoga prajezika X, u kojem su postojale riječi koje su značile »zmija«, »san«, 34
DOKAZ GENETSKE SRODNOSTI. POSUĐIVANJE I NASLJEĐIVANJE
»šest«, »krv«, "živ« (ili »cio«) koje su počinjale suglasnikom x; pravilnim glasovnim promjenama suglasnik x promijenio se u albanskome u gj-, a II latinskome u s-o Metode poredbene i povijesne lingvistike omogućuju nam da jezik X poistovjetimo s indoeuropskim prajezikom, a suglasnik x interpretiramo kao indoeuropski dentalni frikativ *S,7 Međutim, sustavne glasovne podudarnosti među jezicima same za sebe ;}isu do�o1jaii pokazatelj genetske srodnosti, jer one postoje i između jezika koji su bili u intenzivnim međusobnIm k()utaktima. U albanskom postoji čitav niz posuđ-enlca iz latinskoga u kojima početnomu sh pravilno odgovara latinsko s, npr. alb. shendoshe »zdrav« = lat. sanitas »zdravlje«, shume »mnogo« = lat. summ um »najviše«, shok " prijatelj« = lat. socius , itd. Na sličan način, za onaj dio engleskoga leksika koji je posuđen iz (pra)nordijskoga moguće je uspostaviti glasovne podudarnosti s odgova rajućim riječima u drugim germanskim jezicima, kao i za onaj dio leksika koji je naslijeđen iz pragermanskoga. Primjerice, u nordijskim posuđeni cama pragermansko *sk- daje u engleskom sk- (recimo u riječima sldll »vještina«, skin »koža«, skate »sklizati se«), dok u naslijeđenim riječima *sk- prelazi u s h- /š-/, usp. sharp »oštar«, shade »sjena«, shield » štit« , itd. Engleski shirt »košulja« odraz je iste pragermanske riječi kao i skirt »suknja«, samo je prva naslijeđena, a druga posuđena iz pranordijskoga. Obje su podudarnosti posve pravilne, pa samo na osnovi postojanja pravilnih glasovnih podudarnosti ne možemo reći da li je engleski nordijski ili zapadnogermanski jezik, jer ne znamo koji skup glasovnih podudarnosti valja smatrati izvornim.8 Pomoglo bi nam kada bismo znali da postoje riječi koje se nikad ne posuđuju iz jezika u jezik. Kada bi postojao takav univerzalan popis riječi, trebalo bi samo pogledati postoje li glasovne podudarnosti među njima, i ako je odgovor potvrdan, mogli bismo zaključiti da su jezici genetski srodni. Bilo je više pokušaja da se sastavi takav popis riječi koje imaju svi jezici - dakle riječi koje nisu kulturno uvjetovane i, štoviše, riječi koje se u pravilu ne posuđuju iz jezika u jezik. Najpoznatiji takav skup riječi, koje možemo nazvati temeljnim leksikom, predložio je američki lingvist Morris SwadeshY Swadeshova lista sadržava dvije stotine riječi kao što su ime, pas, srce, -;
O postupku rekonstrukcije prajezika v. Matasović 1997: 50-51, te str. 50 i dalje.
Č injenica da su engleski i nordijski jezici doista genetski srodni ništa ne mijenja na 8 stvari ; pravilne podudarnosti postoje i između posuđenica koje su u neki jezik posuđene iz nesrodnih jezika i njihova izvornika; primjerice, neke hrvatske riječi (posuđenice) koje počinju s b- pravilno odgovaraju turskim riječima koje počinju s b · ( npr. boja, bubreg. biser, ban), dok druge ( naslijeđene riječi) pravilno odgovaraju sanskrtskim riječima koje počinju s bh- (npr. brat, biti, brati, bog, usp. sanskrt bhrata, bhavati, bharati, bhaga-) . 9
V. npr. Trask 1996: 408-410, gdje se navodi Swadeshova lista od 200 riječi.
35
{NOD U TEORI.nJ JEZI ČNE RAZNOLIKOSTI
jetra, sunce, brojke » 1«, »2« i » 3«, zamjenice ja i ti, voda, vatra, itd.
Međutim, pažljivim pregledom te liste uvidjet ćemo da gotovo da nema niti jedne riječi za koju se ne bi moglo pokazati da je u nekim jezicima ipak posuđena; primjerice, riječ qen »pas« posuđena je u albanski iz latinskoga (usp. lat. canis) , japanski san »tri« predstavlja posuđenicu iz kineskoga (kin. san) , a u nekim jezicima Australije zabilježeno je i posuđivanje zamjenice za prvo lice jednine iz engleskoga (indonezijski saya »ja« također je posuđenica iz sanskrta, no izvorna riječ sa/uiya- ondje znači »sluga«). U mnogim slučajevima ista skupina riječi koje pripadaju temeljnom leksiku bit će podudarna ili slična među jednom skupinom genetski srodnih jezika, ali posve različita unutar druge skupine genetski srodnih jezika. To često zna zavarati istraživače; primjerice, indoeuropski jezici neobično dobro čuvaju brojke od jedan do deset, tako da bi već i usporedba tih brojaka na albanskome, novoirskome i bengalskome vjerojatno pokazala da među tima trima jezicima zacijelo postoji neki povijesni odnos, po svoj prilici genetska srodnost. albanski:
novoirski:
bengalski:
/I
aon /e: nl
ek
dy
dhB. lya: 1
dili
tre
tri It'r'i:1
tin
/wter
cheithre lx'er' al
car
pese
chUig lxu: g'I
ptic
gjashte
se Is'e:1
ciwy
shtate
seacht ls'ext!
šat
tete
acht loxt!
at
nente
naoi lni:1
n9Y
dhjete
deich /d'el
d9Š
je
Valja istaći da su albanski, novoirski i bengalski tipološki posve različiti i vrlo inovativni indoeuropski jezici, pa ipak su sačuvali razmjerno velik broj podudarnosti u sustavu brojeva od 1 do 10. S druge strane, u nahsko-dagestanskoj porodici ista je skupina riječi u suvremenim jezicima izmijenjena do potpune neprepoznatljivosti. Pogledajmo kako se na čečenskome, lakskome i lezginskome broji od 1 do 1 0 (Bokarev et al. 1967, IV) : 36
DOKAZ GENETSKE SRODNOSTI. POSUĐlVANJE I NASLJEĐlVANJE ------
----
čečenski:
lakski:
lezginski:
c/:ta ?
ca
sad
ši ?
k'i
q'ved
kxo ?
šan
pud
di ?
muq'
q'ud
pxi ?
Xju
vad
jalx
rjax
rugud
vorh
arul
irid
barh
mJaJ
mUžUd
iss
urč'
k ' ud
itt
ac'
c'ud
Sličnosti koje postoje među brojevima od 1 do 1 0 u tri navedena nahsko-dagestanska jezika tako su zanemarivo male, da su bez sumnje mogle nastati i slučajno. Usporedbom iste skupine riječi mogli bismo dakle u jednom slučaju, ako ne dokazati, a ono barem naslutiti genetsku srodnost skupine jezika, dok u drugom slučaju isti postupak ne bi dao nikakvih rezultata. Nadalje, riječi temeljnoga leksika mogu biti slučajno slične u nesrodnim jezicima: indonezijski nama »ime« slučajno je slično s istoznačnom sanskrtskom riječi nama i s japanskom namae; osim toga, i riječi temeljnoga leksika mogu zbog različitih razloga u jezicima biti zamije njene novima; primjerice, indoeuropska riječ za »jetra« ostala je sačuvana u gotovo svim granama indoeuropskih jezika (ie. *yekwr > latinski iecur, sanskrt yakrt, litavski jeknos, itd.), no u francuskome je zamijenjena riječju foie iz vrlo neobičnog razloga. Do toga je došlo zato što se u kasnom latinskome iecl1r često pojavljivalo u složenici iecur ficatum »jetra (punjena) smokvama« , jer su Rimljani guske hranili smokvama da im jetra hipertrofiraju. Od izvorne sintagme ostalo je samo ficatum, što se pravilno odrazilo kao francusko foie. Srpska je pak riječ džigerica posuđena iz turskoga, a u turski je dospjela iz perzijskoga (i etimološki je srodna sanskrtskome yakrt). Na sličan način, indoeuropska riječ za »srce« očuvana je u gotovo svim ie. jezicima (*k'rd- > latinski cor, cordis, grčki !lardia, litavski širdis, hrvatski sr(d)ce, itd.), no u albanskome je zamijenjena riječju nejasna podrijetla zemer. Istraživanje glasovnih podu darnosti među riječima temeljnoga leksika nije dakle posve pouzdan način utvrđivanja jezične srodnosti među jezicima, ali se prilično često koristi, osobito pri istraživanju malo poznatih jezika u zabitim Bijelovima svijeta. 37
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI -=-=------
Zanimljivo je da jezična srodnost među mnogim jezičnim porodicama nije otkrivena identifikacijom glasovnih podudarnosti, već uočavanjem mor foloških podudarnosti, odnosno utvrđivanjem da u jezicima neke porodi ce postoje slični gramatički morfemi koji imaju sličnu ili identičnu funkciju. ID U najboljem slučaju morfološke podudarnosti protežu se na čitave paradigme, zatvorene klase oblika riječi koje izražavaju određene gramatičke kategorije i tvore se prema određenim pravilima. Usporedbe morfoloških paradigmi važne su zbog toga što se, za razliku od izdvojenih gramatičkih morfema i riječi, čitave morfološke paradigme nikad (ili gotovo nikad)ll ne posuđuju. Pogledajmo podudarne paradigme posvoj nih prefiksa u jeziku jurok i u praalgonkijskome, usporedbom kojih je Edward Sapir 1913. dokazao postojanje algičke porodice američkih indijanskih jezika12 (citirano prema Haas 1969 ) : jurok
praaJgonk.
1.
n-erpel
n-i: pit-
"moj zub"
2.
kh-erpeZ
k-i: pit-
»tvoj zub"
3.
w- erpel
w-i: pit-
» njegov/njezin zub"
4.
m-erpel
m-i: pit-
»nečiji zub «
Premda možemo zamisliti da je svaki pojedini od podudarnih posvojnih prefiksa posuđen iz jednoga jezika u drugi, ili slučajno podudaran, čini se nevjerojatnim da tako treba objasniti podudarnost svih četiriju prefiksa, te stoga zaključujemo da se mora raditi o genetski srodnim jezicima. Vrlo često, a osobito ako su uspoređivani jezici dubinski srodni, nećemo moći uspoređivati čitave morfološke paradigme, već samo izdvojene elemente koji se pojavljuju na podudarnim položajima unutar paradigmi; upravo usporedbom takvih elemenata u različitim paradigmama Joseph Greenberg ( 1 960) uspio je nepobitno dokazati genetsku srodnost čadskih jezika (npr. hausa, bana, logone) i ostalih afrazijskih jezika (semitskih, 10 I Franz Bopp je u svojem znamenitom radu iz 1816, u kojem je dokazao genetsku srodnost indoeuropskih jezika, uspoređivao glagolske paradigme sanskrta, latinskoga, grčkoga i drugih jezika; pojam glasovnih podudarnosti u indoeuropskoj se lingvistici pojavio tek nekoliko godina poslije, u jednom radu Jakoba Grimma iz 1822.
11 Zabilježeni su neki, doduše marginalni, slučajevi posuđivanja paradigmi; u aleut skomjeziku koji se govori na otoku Mednij Aleut iz ruskogaje posuđena čitava paradigma prezentskih nastavaka, npr. kod glagola koji znači »sjediti« ; unguči-ju. ungllči-iš, llnguči-it, ungllči-im, unguči-ite, u nguči-jat , spram ruskoga sižu, sidiš, sidU, sidim, sidite, sidjat. 12
38
V. str. 213; uz jurok i algonkijske jezike, u algičke se jezike svrstava i jezik vijot.
DOKAZ GENETSKE SRODNOSTI. POSUĐIVANJE I NASLJEĐIVANJE
berberskih, kušitskih, staroegipatskoga i eventualno omotskih jezika, v. str. 141 i dalje) : 1 . U čadskim jezicima postoji sufiks -ta za ženski rod (npr. bana -ta) , a sličan se sufiks pojavljuje u većini drugih afrazijskih jezika (usp. semitski --at). 2. U čadskim se jezicima čestica -n- upotrebljava kao izraz za status constructus, kategoriju u kojoj se nalazi imenica kad je u rečenici modificirana posvojnim pridjevom ili imenicom, npr. u jeziku logone -n odgovara čestici -n- iste funkcije u staroegipatskome. 3 . Mnogi čadski jezici tvore tzv. pluralis fractus, osobit oblik množine imenica kod kojega imenski korijen dobiva prijevojni samoglasnik --a-; podudarna tvorba množine postoji u većini ostalih afrazijskih jezika, usp. logone sini »zub«, san »zubi« spram bedavje (kušitski) or »sin«, ar » sinovi« . 4. U 1 . 1. jd. čadski jezici većinom imaju posvojni sufiks -i, dok je lični pokazatelj na glagolu za 1 . 1. jd. objekta -ni (npr. u mubijskom jeziku); isti se obrazac pojavljuje u semitskome. Također, u 2. 1 . jd. posvojni sufiks i objektni pokazatelj su isti, i u čadskom i u semitskome glase -ka. 5. U čadskome i u semitskom glagoli s početnim w- u perfektu gube taj glas u ostalim oblicima, usp. logone wisan »spavao je« , sina »spavanje«, usp. arapski wasina »spavao je« spram sina »spavanje« . Iz primjera se vidi da Greenberg nigdje nije uspoređivao čitave morfološ ke paradigme, već samo njihove izdvojene dijelove koji se podudaraju; ponovno, u svakom od slučajeva 1-5 moglo bi se raditi o slučajnosti ili posuđivanju, no gotovo je nemoguće da se o tome radi u svih pet slučajeva. Stoga oni zajedno predstavljaju dokaz da su čadski jezici srodni (ostalim) afrazijskim jezicima. Valja ipak istaći da podudarnosti morfoloških paradigmi same za sebe nisu posve sigurne kao dokaz genetske srodnosti jer i one mogu biti slučajne. Primjer slučajnih morfoloških podudarnosti između američkog indijanskog jezika mivok i latinskoga navodi Sihler ( 1998: 138): mivok (California )
latinski
-m
-m
2. sg.
-š
-s
3. sg.
-O
-t
-maš
-mlts
2. p l .
-toš
-tis
3. pl.
-p(ll)-
-nt
1.
1.
sg.
pl.
39
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI ==-=�---......---.....
Pri usporedbi morfoloških paradigmi moramo stoga uzeti u obzir jesu li one u uspoređivanim jezicima pravilne ili se radi o morfološkim nepra vilnostima, izuzetcima. U opisanim slučajevima morfološkoga posuđiva nja opaženo je da se uvijek posuđuju pravilni obrasci, nikada izuzetci i nepravilne paradigme. Razmotrimo sljedeći primjer paradigmi indikati va prezenta glagola ),biti« na četiri indoeuropska jezika: sanskrt
latinski
gutski
hetitski
aSIllI.
sum
im
ešmi
asi
€s
is
ešši
asti
est
ist
ešzi
SII/as
sumus
sijwn
ešweni
stha
estis
sijItO
ešteni
santi
sltnt
sind
ašanzi
Pokušajmo razložiti u čemu se sastoje podudarnosti koje uočavamo u ovim paradigmama: kao prvo, glagoli tvore jednak broj oblika u istim kategorijama, tj. tri lica u jednini i tri u množini; to je čisto tipološka podudarnost koja ništa ne govori o genetskim odnosima navedenih četiriju jezika: i baskijski glagol izražava tri lica jednine i tri množine, dok sanskrt i gotski imaju i dvojinu koju nismo naveli. Nadalje, podudar nosti među paradigmama postoje i u morfološkoj sufiksaciji ličnih nastavaka koji se dodaju korijenu; niti to ne upućuje na zajedničko podrijetlo navedenih jezika, jer i u baskijskom i u mnogim drugim jezicima lični se nastavci dodaju s desna (sufigiraju se) glagolskomu korijenu. Nadalje, korijen i nastavci na sva četiri jezika izgledaju sličnima, no to bi moglo biti posve slučajno, sve dok ne znamo postoje li pravilne glasovne podudarnosti među glasovima od kojih se korijen i nastavci sastoje. Ono što je najčvršći oslonac tezi o genetskoj srodnosti među navedenim jezicima jest činjenica da u svim četirima paradigmama postoje nepravilne smjene samoglasnika u korijenu, primjerice između trećeg lica jednine i trećega lica množine (lat. est: sunt, skr. asti: santi, het. ešzi: ašanzi) ; kod pravilnih glagola nema takvih prijevojnih samoglasničkih smjena, a a priori je malo vjerojatno da do slučajne podudarnosti doći upravo kod nepravilnog glagola, ili da paradigma nepravilnoga glagola biti posuđena. Stoga je najprihvatljivije objašnjenje tih morfoloških podudarnosti da se radi o naslijeđenom obrascu iz zajedničkoga prajezika. Na koncu, valja imati na umu i to da postoje jezici s vrlo malo morfologije i gotovo bez morfoloških paradigmi,tzv. izolativni jezici poput kineskoga 40
---'D =-=-O -KAZ GE_ N_ E_ TS_ KE SRODNOSTI. POSUĐIVANJE I NASLJEĐIVANJE
___
__
i vijetnamskoga. Za takve jezike dokaz pomoću morfološki h podudarnosti ne bi vrijedio, odnosno ne bi ga bilo moguće izvesti.
U mojoj latinskoj gramatici (Matasović 1997: § 15, §96) zastupanaje teza daje potrebno da uz sustav glasovnih podudarnosti postoje i funkcional ne podudarnosti, koje se očituju kao podudarnosti morfoloških paradi gmi. Premda nijedan od ta dva kriterija uzet za sebe nije dovoljan da u potpunosti isključi posuđivanje i slučaj, zajedno oni zacijelo pružaju dovoljnu sigurnost da su uspoređivani jezici srodni i najskeptičnijem istraživaču.
41
POSREDNE METODE DOKAZA GENETSKE SRODNOSTI
U nekim osobito teškim slučajevima neće biti moguće neposredno dokazati genetsku srodnost dvaju jezika, no katkad se možemo poslužiti indirektnim dokazima; budući da je relacija genetske srodnosti tranzi tivna, ako znamo da je jezik A genetski srodan s jezikom B, te da je B srodan s e , logika nam nalaže da zaključimo kako je i A srodan s e, čak ako nisu utvrdive fonološke i funkcionalne podudarnosti između A i e . Takva situacija lako može nastupiti ako je jezik e jako izmijenjen u odnosu spram znatno arhaičnijegajezika B , a stupanj genetske bliskosti jezika e i A nije veći od stupnja bliskosti jezika B i A. Primjerice, čini se vrlo vjerojatnim da su korejski ijapanski genetski srodni. Ukoliko je tako, tada dokaz daje korejski srodan s mongolskim, i eventualno drugim tzv. altajskim jezicima predstavlja ujedno i dokaz da je japanski srodan s altajskim jezicima (Miller 1980) . Na sličan način, danas su neki indoeu ropskijezici toliko različiti, čak i u temeljnom leksiku, da možda ne bismo mogli dokazati njihovu genetsku srodnost da nemamo starije spomenike na tim jezicima: teško je zamisliti, primjerice, kako bismo dokazali genetsku srodnost bengalskoga i novoirskoga, da su to jedini preživjeli indoeuropski jezici. Stoga se u praksi zapravo često služimo tranzitivno šću genetske srodnosti: znamo da je bengalski jezik-potomak sanskrtu bliskoga idioma, a novoirski staroirskoga; dokaz je pak srodnosti tih dvaju jezika razmjerno lako pružiti. Posredno zaključivanje o mogućem genetskom srodstvu moguće je i na osnovi tipoloških svojstava karakterističnih za pojedine jezične porodice. Kao što ćemo vidjeti poslije, neka jezična obilježja jezici u vremenu gube znatno teže od drugih; prisutnost takvih obilježja u oba jezika ili prajezika čiju genetsku srodnost želimo dokazati ne daje nam za pravo da zaključimo da su oni srodni, jer i naj neobičnij a jezična obiUežja mogu nastati posve neovisno i u nesrodnim jezicima: konsonantske mutacije, morfološki i sintaktički uvjetovane promjene početnih suglasnika u riječi, izrazito su rijetko obilježje koje se posve neovisno razvilo u j ezicima atlantske skupine nigersko-kordofanskih jezika (npr. {ulbe, v. Ternes 42
POSREDNE METODE DOKAZA GENETSKE SRODNOSTI
1990 ) , u keltskim jezicima (npr. u irskom) , te u izoliranom giUačkom jeziku koji se govori u Sibiru. Podudarnosti u konsonantskim mutacija ma između irskoga i giljačkoga vrlo su velike, a ipak su posve slučajne: primjerice, u staroirskome imenica u akuzativujednine izaziva promjenu početnoga t iduće riječi li početno d, npr. nom. jd. fer trebar /fer t'r'evarl 'mudar čovjek', ak. jd. fer trebar Ifer d'r'evar/; prema sličnom pravilu o djelovanju konsonantskih mutacija u giljačkome se t mijenja u r iza imenice koja je izravni objekt glagola (tj . predstavlja ekvivalent imenice u akuzativu indoeuropskih jezika). I takve tipološke usporednice, koliko god frapantne bile, mogu nastati slučajno. Međutim, ukoliko se uspoređivani jezici razlikuju po neprisutnosti čitavog niza jezičnih obilježja koja su u genetski srodnim jezicima vrlo postojana, tada je to jak argument protiv teze o njihovoj genetskoj srodnosti. Primjerice, pokazano je da jezici koji imaju gramatičku kategoriju roda (ili imenske klase) razmjerno rijetko gube to tipološko obilježje; ako ono i nestane kod imenica, obično ostaje očuvano u tragovima barem kod zamjenica (usp. englesku opreku između zamjenica he, she i it). Ako znamo da baskijski nema ni traga gramatičkom rodu, te da ima još neka tipološka obilježja koja se teško mijenjaju u jezicima (primjerice, to je dosljedno ergativan jezik) , tada to možemo iskoristiti da zaključimo kako baskijski vjerojatno nije genetski srodan s indoeu ropskim jezicima. Bilo bi pogrešno misliti da to ionako znamo zbog toga što nema glasovnih ni funkcionalnih podudarnosti između baskij skoga i indoeuropskih jezika: iz nepostojanja takvih podudarnosti možemo ' zaključiti samo to da ne znamo jesu li baskijski i indoeuropski srodni jezici. Neslaganje baskijskoga i indoeuropskih jezika u dijakronij ski stabilnim tipološkim obilježjima (kao što su postojanje roda i ergativnost) pokazuje nam da oni vrlo vjerojatno nisu srodni, osim možda na tako dubokoj razini koju ionako ne bismo mogli dosegnuti nikakvom lingvi stičkom metodom. Konačno, vjeroj atnost dubinske genetske srodnosti među jezicima može mo istraživati i određenim statističkim metodama. Jedna, koju su neovisno razvili Donald Ringe ( 1992) i, u nešto drukčijem obliku, autor ovih redaka, sastoji se u izračunavanju a priori očekivanih slučajnih podudarnosti između pojavljivanja pojedinih suglasnika u riječima te meljnoga leksika u rekonstruiranim prajezicima porodica za �9je se pretpostavlja ili sumnja da su srodne. Pretpostavimo da na uspoređiva nimjezicima A i B imamo liste od 1 00 riječi temeljnoga leksika, primjerice Swadeshove liste (v. str. 3 5 ) . Izračunat ćemo čestotnost F svih suglasnika koji se pojavljuju u listama za jezike A i B, te za suglasnike koji se pojavljuju s većom čestotnošću množiti njihove vrijednosti F. Dobivene vrijednosti P označavat će vjerojatnost da proizvoljna riječ iz liste 43
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
sadržava neki suglasnik X u jeziku A, a da istovremeno u jeziku B riječ istoga značenja sadržava suglasnik Y. Vjerojatnosti slučajnoga poduda ranja moći ćemo sada usporediti za čitav niz suglasnika X i Y, te dobivene rezultate u sporediti s onima koje činjenično opažamo u jezicima A i B: ukoliko u listama temeljnoga leksika jezika A i B ima riječi istoga značenj a koje sadržavaju suglasnike X i Y s čestotnošću znatno većom od a priori očekivane, to će biti argument u prilog tezi da su jezici A i B vjerojatno genetski srodni. Razmotrimo jedan zamišljeni primjer: pretpostavimo da je u jeziku A čestotnost suglasnika t 0,2 (tj . da on dolazi u 20 od 100 riječi iz liste) , dok je u jeziku B čestotnost suglasnika h 0 , 1 ; vjeroj atnost da proizvoljna riječ iz liste u jeziku A sadržava t, a u jeziku B h bit će P = 0,2 x 0 , 1 = 0,02. To znači da u listi od 100 riječi a priori očekujemo dvije riječi istoga značenja koje u A sadržavaju t, a u B sadržavaju h ; ukoliko ispitivanjem listi utvrdimo da doista postoje dvije ili tri takve riječi, to neće prelaziti ono što očekujemo kao slučajna podudaranja. Ako ih pak bude, primjeri ce, 5 ili više, možemo lako izračunatil3 koliko je mala vjerojatnost da se to slučajno dogodilo, te stoga možemo zaključiti da su A i B vjerojatno genetski srodni. Kombinacijom raznih posrednih metoda dokaza genetske srodnosti nije moguće definitivno dokazati ili opovrći tezu o genetskoj srodnosti dvaju jezika, iii dvaju skupova jezika. Osobito je teško postići sigurnost kada usporedujemo prajezike dviju dokazanih genetskih porodica, primjerice indoeuropske i uraiske. Međutim, sustavnom usporedbom niza prajezika pojedinim posrednim metodama možemo uspostaviti hijerarhiju vjero jatnosti njihove međusobne srodnosti. Tako je moguće pokazati, primje rice, da je indoeuropski prajezik vjerojatnije srodan prauralskomu nego prakartvelskomu, a s oba je ta prajezika vjerojatnije srodan nego s praabhasko-adigejskim ili s prasinotibetskim (v. Matasović 1998).
13 To se izračunava prema formuli za binomnu raspodjelu; čitav je postupak opisan u mojem članku (Matasović 1998), 44
PROBLEM KONTAKTNIH JE ZIKA
U definiciji genetske srodnosti među jezicima istakli smo da su dvajezika genetski srodna ako su potekli iz zajedničkoga jezika pretka; jedan jezik može b iti predak većem broju jezika, no možemo se zapitati može li situacija biti i obrnuta: može li neki jezik imati dva jezika pretka (a da pritom niti jedan od njih nije jezik predak onog drugoga)? Takva bi situacija intuitivno odgovarala situaciji jezičnoga miješanja; dva jezika, koji mogu ali ne moraju biti genetski srodni, pomiješaju se tako da nastane novi jezik koji je u određenom smislu potomak oba ta jezika. Mogli bismo zamisliti da takvi jezici nastanu u društvima u kojima postoji diglosija, usporedna upotreba dvaju jezika, i to tako da djeca u najranijoj dobi nesavršeno nauče oba ta jezika te da im se pomiješaju njihovi elementi. Međutim, koliko je lingvističkoj znanosti poznato, to se nikada ne događa. U društvima s visokim stupnjem diglosije i poliglosije djeca uvijek uče dva ili više jezika odvojeno, te tako ne nastaju jezici koje bi bilo teško ili nemoguće jednoznačno genetski razvrstati . Problemi za genet sku klasifikaciju nastaju na drugi način ; u mnogim dijelovima svijeta i u raznim povijesnim razdobljima odrasli govornici različitih jezika dolaze u međusobne kontakte, tijekom kojih moraju komunicirati,' ali ne uspijevaju ili ne žele u potpunosti ovladati drugim jezikom. Do takvih kontakata obično dolazi na sljedeće načine: 1 . Prilikom trgovine, npr. u mediteranskim lukama gdje su se odavna susretali govornici romanskih jezika, grčkoga, arapskoga, turskoga i drugih jezika. 2. U slučajevima kada jedna skupina ljudi biva porobijena od druge, koja govori drugim jezikom; takva je situacija nastala među crncima koji su dovedeni na plantaže Jamaike i drugih karipskih otoka. 3. Ako skupine ljudi koj i govore različitim jezicima bivaju dovedene u prilike u kojima moraju komunicirati, poput na,jamnih radnika, dovede nih iz raznih zemalja na plantaže pacifičkih otoka, ili stranih radnika u poslijeratnoj Njemačkoj . 45
U takvim situacijama ljudi počinju upotrebljavati pojednostavljen oblik nekog jezika, kojim ne ovladavaju u potpunosti, ali se njime služe u svakodnevnoj komunikaciji. U takvom se jeziku, pidžinu, gube sve nepravilnosti izvornoga jezika, a on često poprima neka tipološka obilježja materinskih jezika ljudi koji se njime služe; primjerice, u jeziku tok pisin, koji je nastao kada su papuanski domoroci kao najamni radnici na plantažama morali komunicirati sa svojim naredbodavcima i među sobno, ima oko 80% riječi engleskoga podrijetla, no gramatički mu je sustav poprimio neka tipološka obilježja papuanskih i austronez�jskih jezika, primjerice opoziciju između inkluzivne (yumi) i ekskluzivne zamjenice 1 . 1. množine (mipela) . Pidžini obično nastaj u kao rezultat kontakta dviju društvenih grupa nejednakog statusa ili prestiža. Jezik grupa višeg statusa u takvim situacijama zovemo superstratom, a jezik koji koristi grupa nižega statusa supstratom (v. Richford & McWhorter 1997) . Budući da pidžini nastaju kao sredstvo komunikacije među govornicima različitih jezika, tipološka obilježja supstrata koja preuzi maju često su prisutna u više jezika različitih porodica; ti jezici utječu na strukturu pidžina, no budući da njihovi govornici govore i pidžin, utjecaj može biti i obrnut, pidžin može utjecati na razvitak materinskih jezika ljudi koji se služe pidžinom. Tako na Novoj Gvineji papuanski i austro nezijski jezici često imaju identične sintaktičke strukture onima koje pronalazimo u tok pisinu (Crowley 1 992: 262), usp. anem (papuanski)
Ezim
o-men da-hin
aria ( austronez.)
Bile me
ne-nenes
tok pisin
Buai
i ham mi haihai
betelov orah dolazi l sg.-žvakati "Daj mi betelova oraha da ga žvačem «
Takav sintaktički izomor{izam rezultat je intenzivnih jezičnih dodira kakvi se mogu i očekivati u komunikacijskim situacijama u kojima sudjeluje mnoštvo bilingvalnih i plurilingvaInih govornika. Svi do sada opisani pidžini imaju vrlo jednostavnu morfologiju i sintak tičku strukturu ; to znači da u njima ima vrlo malo promjenljivih riječi i vezanih morfema, a čitave morfološke paradigme i složena sintaktička pravila javljaju se sasvim izuzetno. Premda je većina poznatih pidžina nastala na temelju engleskoga i francuskoga, jezika analitičke strukture s malo morfologije, i pidžini nastali na temelju morfološki složenih jezika poput jezika sjeverozapadne obale Amerike također su morfološki znatno pojednostavljeni, obično na taj način da svakom jasno izdvojivom pojmu u ,rečenici odgovara jedna riječ, usp. npr. činukanski žargon:
46
JeSllS yaha lwmtuhs hanawey tilihunIS
Isus
on
znati
svi
narodi
»Isus je znao sve narode« Jesus yalca wawa
Isus
on
»Isusove riječi« Miha
Ti
na
klap milla hillatan
upitna čest. naći
ti
konj
"Jesi li našao svojega konja?«
Da bismo neki jezik nazvali pidžinom moraju biti zadovoljeni ovi uvjeti: ( 1 ) to jejezik koji ima ograničenu upotrebu u komunikaciji grupa kojima je materinski jezik neki drugi jezik; pidžin nikomu nije materinski jezik, i (2) nastao je da zadovolji ograničene komunikacij ske potrebe tih grupa. Pidžin kojemu je glavna namjena komunikacija za potrebe trgovine naziva se katkada općim terminom lingua franca, prema istoimenom pidžinu koji se upotrebljavao u sredozemnim trgovačkim lukama, a nastao je na temelju raznih romanskih elemenata. Kreolski je jezik koji je postao od pidžina, ali je funkcionalno proširen i ima govornike kojima je materinski jezik. Tok pisin, koji se govori na Novoj Gvineji, bio je do prije nekoliko generacija pidžin, a danas je materinski jezik za više od 1 00 000 ljudi i funkcionalno je istovrijedan bilo kojem drugom jeziku na svijetu, tj . njime se može komunicirati o bilo čemu i u bilo kojoj prilici. Valja istaći da razlika između pidžina i kreolskoga jezika ne mora biti strukturalno izražena: lingvisti su uočili da nema strukturalnih razlika između tok pisina kojim govore ljudi kojima je to materinski jezik i tok pisina kojim se služe govornici kojimaje materinski neki papuanskijezik. Također je ponešto iznenađujuća činjenica da govornici kojima su materinski jezici sasvim različiti govore pidžine na gotovo identičan način - slijedeći isti skup gramatičkih pravila čak i u slučajevima kada nema izvornih govornika koji bijezičnom intuicijom mogli ocjenjivati što je u dotičnom jeziku pravilno, a što nepravilno (Thomason 1983). Treba biti svjestan činjenice d a kontaktni jezici za genetsku klasifikaciju ne predstavljaju tako velik problem kako se to ponekad tvrdi; koliko su do sada istraženi, izgleda da oni gotovo uvijek zadržavaju najveći postotak riječi koje su podrijetlom izjednogajezika, i to tako daje moguće uspostaviti glasovne podudarnosti; primjerice, možemo formulirati gla47
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
���������==
sovne zakone kojima ćemo riječi tok pisina izvesti iz engleskih, npr. eng.
h > tok pisin O, eng. zvučni suglasnici obezvučuju se na kraju riječi, usp. eng. dog = tp. dok, eng. house = tp. aus, eng. road = tp. rot, itd. Kontaktni jezici ustvari su jezici potomci onoga jezika na temelju kojega su nastali, i svrstavaju se u jezičnu porodicu toga jezika. Oni se od ostalih jezika te porodice razlikuju samo po načinu kako su nastali, a ne po svojem podrijetlu. Istina je da se u kontaktnim jezicima gotovo uvijek izgube nepravilni morfološki obrasci koj i lingvistima služe za dokaz genetske srodnosti, npr. u tok pisinu nema nepraviinih preterita poput engleskih oblika brought, brake, bore od glagola bring "donijeti « , break » lomiti« i bear »nositi« , niti nepravilni h plurala poput mice (od mouse » miš«) ili oxen (od ox »vol,, ) . Međutim, ne događa se niti da kontakni jezici posude takve morfološke nepravilnosti iz nekoga supstratnogjezika, pa stoga tu ne nastaju nedoumice u klasifikaciji. Iz supstratnoga jezika »posuđuju« se samo tipološka obilježja (poput razlike između inkluziva i ekskluziva u tok pisinu koju smo spomenuli), a ne morfološke paradigme i nepravilni obrasci. Tok pisin nije engleske nastavke za množinu zamijenio afiksima nekoga papuanskog jezika, već se u njemu gramatička množina uopće ne iskazuje (kao što je slučaj u mnogim papuanskim jezicima). Radi se samo o tome da, kad ne bismo znali kako je tok pisin nastao, ne bismo mogli reći radi li se o jeziku koji je srodan engleskomu ili o nekom domo rodačkom jeziku koji je posudio strahovito mnogo riječi iz engleskoga. Naše neznanje odgovora na određeno pitanje ne znači, međutim, da to pitanje nema samo jedan točan odgovor. Kontaktni jezici kao da su na stali u kataklizmi odjednom tamo gdje drugijezici nastaju dugačkom evo lucijom. Tok pisin valja smatrati jezikom potomkom engleskoga, i ger manskim, odnosno indoeuropskim jezikom. U genetskom smislu nema » miješanih jezika« , premda su sa stanovišta areaine i kontaktne lingvi stike u određenom smislu svi jezici miješani (v. i Katičić 1970: 1 35-137). Postavlja se pitanje - kako bismo prikazali nastanak kontaktnih jezika u našem prostorno-vremenskom modelu genetske srodnosti; budući da nastanak pidžina uključuje masovno preuzimanje riječi i gramatičkih obilježja iz jednoga ili više jezika koji se govore na istom području, odnosno valove izoglosa koje se iz supstrata šire u superstrat, osnovni prostorno-vremenski model trebalo bi proširiti trodimenzionalnim ge netskim modelom ; u takvom bi modelu dvajezika koji se govore na istom području - supstrat i superstrat bili prikazani dvjema ravninama, jednom ispod druge. Među njima bi dolazilo do preklapanja u slučajevima supstratnoga utjecaja na superstrat (ili obratno), što bismo prikazivali krivuljama koje u prostoru sijeku obje ravnine. U slučajevima kada takve krivulje - izoglose - čine snop, odnosno svežanj, mogli bismo govoriti o nastanku kontaktnoga jezika. Takav bi prikaz u svakom slučaju bio grafički vrlo složen, pa ga iz praktičnih razloga nećemo koristiti; pa ipak, 48
PROBLEM
valja zapamtiti da bi takav model prikaza genetskih odnosa među jezicima bio u mnogim slučajevima najrealističniji, pa i najbliži Muljači ćevu relativističkom modelu , koji svjesno u prikazu genetskih odnosa među jezicima uzima u obzir sociolingvističke činioce (v. Muljačić 1997, 2000). Relativistički model polazi od toga da je stanje jezične poliglosije prirodno u gotovo svim društvima, te da se zamjene jezika ne događaju samo izmjenama unutar jednoga idioma koji se upotrebljava na nekom teritoriju, već i uslijed utjecaja koje idiomi različitoga relativnog društve nog prestiža neprekidno vrše jedni na druge unutar iste komunikacijske zajednice. Razvitak se suvremenih romanskih jezika prema Muljačiću nije odvijao postupnim odvajanjem grana i odvjetaka na genealoškom stablu, već kroz neprekidnu interakciju društveno »viših" i » nižih" idioma, pri čemu su stjecanjem političke moći i kulturnoga prestiža » viši« idiomi (iz koj ih nastaju standardni romanski jezici) zamjenj ivali » niže« . Takvu bismo situacUu u našem trodimenzionalnom modelu morali prikazati čitavim nizom trodimenzionalnih tijela koje na genealoškom stablu zamjenjuju grane, ali i samo deblo, jer nema razloga dajezik-pre dak pojedine skupine genetski srodnih jezika smatramo sociolingvistički jedinstvenim. Međusobni utjecaji supstrata i superstrata, koje prihvać� mo u prikazu nastanka kontaktnih jezika, mogu biti uzeti u obzir i u prikazu razvitka jezika koje ne smatramo »kontaktnima« , samo što u takvim slučajevima ulogu supstrata i supe�strata igraju viši i niži sociolekti ili dij alekti jednog te istog jezika, a čitav prikaz povijesnoga razvitka postaje izuzetno kompliciran. U cjelini uzevši, što bolje poznajemo povU est neke porodice ili grane jezika, to je za prikaz njihovih genetskih odnosa prikladniji trodi menzionalni genetski model. U prikazu odnosa među romanskim jezi cima, čij a nam je povijest dobro poznata, taj je model primjenjivij i nego u prikazu odnosa među slavenskim jezicima, čije odnose prikazu jemo dvodimenzionalnim prostorno-vremenskim modelom. U prikazu strukture većine jezičnih porodica služimo se tradicionalnim gene aloškim stablom ne zato što bi taj model bio najrealističniji, već stoga što nam nedostaju povijesne, zemljopisne i sociolingvističke informacije potrebne za primjenu preciznijih modela.
49
REKONSTRUKCIJA
Kada jednQm dokažemo genetsku srodnost skupine jezika, pristupamo sljedećemu koraku, a to je rekonstrukcija njihova zajedničkog prajezika. P,ostoji više razloga zašto to činimo; poput čiste matematike ili teorijske fizike, poredbena lingvistika ne mora se opravdavati što konstruira predmete koji nisu dostupni neposrednom opažanju, koji su u epistemo loškom smislu konstrukti koji upravo služe objašnjenju opaženih pojava. Ne samo da želimo znati kakva je bila struktura prajezika zbog nje same, Već nam otkrivanje te strukture objašnjava povijesne procese u.slijed kojih su oblikovane strukture posvjedočenih jezika-potomaka. Osim toga, što preciznija rekonstrukcija zajedničkoga prajezika važan je preduvjet ustanovljivanju dubinske genetske srodnosti između jezika čiju smo srodnost dokazali i drugih jezičnih porodica. Primjerice, kada jednom budu dovoljno sigurno rekonstruirani uralski, kartvelski i indo europski prajezik, možda će lingvistima poći za rukom da dokažu njihovu genetsku srodnost (v. str. 149).14 U suvremenoj literaturi postoje dva pristupa lingvističkoj rekonstrukciji, koje možemo nazvati »realističkim« i »antirealističkim« . Zastupnici realističkoga pristupa rekonstrukciji (npr. Fox 1995) u osnovi smatraju da je rekonstruirani prajezik jezik kao i bilo koji drugi jezik, samo što nam nije u potpunosti poznat. U postojanje prajezika ne može se sumnjati, jer boljega objašnjenja glasovnih i funkcionalnih podudarnosti među jezicima-potomcima nema. Antirealisti (npr. Meillet 1967, Holzer 1 995tpak upozoravaju da rekonstrukt ne moŽe sadržavati više informa cija nego što je sadržano u njegovim odrazima u posvjedočenim jezicima; u skladu s time oni na prajezik gledaju kao na niz formula u kojima su na sažet način zabilježeni odnosi među posvjedočenim jezicima. 15 U sporu �1ll�<1l! r�alj_�tičkih i antirealističkih argumenata posredna je poziCija 14 Slično je problemima dokazivanja dubinske srodnosti pristupao još Meillet 1925 ( 1967). 15 Iz obilne literature o problemu statusa rekonstruiranih prajezika izdvajamo još Birnbaum 1977, Katičić 1970, Mel'ničuk 1989.
50
ona koja na rekonstrukciju gleda kao na stupnjevit postupak u kojem se od apstraktnih razina, deduktivno izvedenih iz usporedbe posvjedočenih jezika, penjemo konkretnijim razinama na kojima se sve više oslanjamo na induktivne obrasce zaključivanja (Matasović 1997) . Na prvoj , formalnoj razini rekonstrukcij e, rekonstruirane riječi i oblike smatramo neinterpretiranim formulama. Pri utvrđivanju niza rekon struiranih formula rukovodimo se kriterijem ekonomije: u prajeziku valj a pretpostaviti samo one razlike među rekonstruiranim segmentima, riječima i oblicima, koje su potrebne da bi se iz njih mogli jednoznačno izvesti posvjedočeni oblici. Na osnovi pravilnih podudarnosti između lat. fero, gr. phero, skr. bharćimi »nosim«, te lat. frater, gr. phrater ),član fratrije« i skr. bhrćitći " brat« uspostavljamo formulu *X > lat. f-, gr. ph-, skr. bh-, pri čemu *X smatramo algebarskim simbolom koji služi samo tomu da sažeto zabilježi glasovne podudarnosti. Teoretski bismo, na formalnoj razini rekonstrukcije, u prajeziku mogli pretpostaviti dva simbola, *X i *Y, pri čemu bi se *X mogao prepisivati kao lat. f-, gr. ph-, skr. bh- u prvoj skupini riječi, a *y kao isti niz segmenata u drugoj skupini riječi, no to bi proturječilo principu ekonomije, kojim se rukovodi svako znanstveno rasuđivanje: ne treba pretpostavljati više neopažljivih entiteta nego što je potrebno da se objasne opažljive poj ave. Razmotri mo još dva niza primjera: iz lat. [acio »činim « , gr. (tiJ-the-mi, skr. da-dhći-mi : lat. [umus »dim « , gr. tilym6s, skr. dhiimas izvodimo podu darnosti lat. f-, gr. th-, skr. dh-; možemo li i te odraze izvesti iz rekonstrukta *X? Očigledno ne možemo, budući da iz prvog niza primjera znamo da *X u latinskom doduše daje f-, ali u grčkom i sanskrtu ne daje th- i dh-, već ph- i bh-o Stoga moramo pretpostaviti novu formulu, rekonstrukt ,:'Z iz kojega izvodimo lat. f-, gr. th- i skr. dh-o Načelo ekonomije poučava nas da je samo j edan takav rekonstrukt dovoljan za izvođenje posvjedočenih odraza. Rekonstrukti *Z i *X imaju doduše iste odraze u latinskome (f-) ali različite odraze u ostala dva razmatrana jezika. Načelo jednoznačne izvodivosti navodi nas da u prajeziku stoga razlikujemo dva rekonstrukta, odnosno dvije formule ( *X i *Z). ,
_
Na drugoj, materijalnoj razini rekonstrukcije, rekonstruktima pripisu jemo fonološku i funkcionalnu interpretaciju; oslanjajući se na načela fonetske plauzibilnosti glasovnih promjena 1 na tipološke tendencije jezičnog razvoja (v. str. 92 i dalje), rekonstruirane formule shvaćamo kao simbole koji predstavljaju fonološke segmente prajezika (u fonološkom sustavu) , odnosno riječi i gramatičke oblike (u leksičkom, odnosno morfološkom sustavu). Tako simbol *X interpretiramo kao bilabijaini aspirirani okluziv !bhl, a simbol Z kao dental no aspirirano Idhl, jer takvi su se segmenti u prajeziku najlakše mogli odraziti kao posvjedočeni latinski, grčki i sanskrtski segmenti, a ujedno u sebi ujedinjuju najveći broj njihovih fonološki relevantnih obilježja (bilabijalnost odnosno den-
51
(NOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
--------------� --
------
talnost, aspiriranost i prekidnost). Mogao bi tko kazati da usprkos svemu nikada nećemo moći reći sa sigurnošću koliko je fonološki relevantnih razlika postojalo u prajeziku, jer su mnoge mogle nestati bez traga, no ni u tome nema bitne razlike između rekonstrukcije prajezika i fonološkog opisa nekog posvjedočenog jezika, gdje često među lingvistima također postoji neslaganje oko fonološkog statusa pojedinih jedinica; razlika postoji samo u stupnju sigurnosti, odnosno u oštrini slike proučavanoga predmeta koju postižemo. �aterijalna rekonstrukcija morfoloških paradigmi sastoji se u njihovoj f�nkcionalnoj interpretaciji; ako iz usporedbe lat. pes, pedis, pedem, grčkogapous, pod6s, p6da i sanskrtskogapat, padas, padam na formalnoj razini rekonstruiramo tri različita prajezična oblika -- *pods, *podos, *podm, jedino što nas na toj razini zanima jest da se mora raditi o tri različita oblika u istoj paradigmi, jer niti iz više niti iz manje nećemo moći jednoznačno izvesti njihove odraze u latinskom, grčkom i sanskrtu. Na materijalnoj nas razini morfološke rekonstrukcije zanima koje su funk cije rekonstruirani oblici imali u prajeziku, a to možemo utvrditi usporedbom upotreba uspoređivanih latinskih, grčkih i sanskrtskih oblika. Na osnovi toga pripisujemo prajezičnom obliku *pods funkciju nominativa, obliku *podos funkciju genitiva, a obliku *podm akuzativnu funkciju. Na trećoj, prostorno-vremenskoj razini rekonstrukcije, koristimo se izvanjezičnim argumentima, spoznajama povijesti, antropologije i arhe ologije, kako bismo rekonstruirani prajezik smjestili u prostor i vrijeme u kojem se govorio (v. Meid 1975) . U samom se prajeziku izdvajaju produktivni gramatički obrasci i iz sustava izdvojeni arhaizmi, te se i taj prajezik promatra kao pojava koja se razvijala u prostoru i vremenu, pojava koja poput svakoga jezika u sebi nosi tragove različitih kronološ kih slojeva. Primjerice, kada u indoeuropskom prajeziku rekonstruiramo riječi za »konja" (ie. *hlek'wos > lat. equus, skr. asvas) i »kola" (ie. *(H)rotHo- > lat. rota, skr. ratha- »kola«), zaključujemo da su govornici indoeuropskoga prajezika poznavali konje i kolni prijevoz. Taj se zaklju čak podudara s arheološkim nalazima o vremenu i području u kojem je konj pripitomljen te u kojem se isprva razvio kolni prijevoz -- radi se o 4. tisućljeću pr. Kr. u stepama južne Rusije i Ukrajine, što je prema mnogim kriteriJima najvjerojatnija »pradomovina« Indoeuropljana (v. Mallory 1989). Stoviše, morfološka analiza navedenih termina u indoe uropskom prajeziku pokazuje da ih valja pripisati najkasnijem, produk tivnom sloju imenskih tvorbi obrazovanih pomoću tzv. » tematskoga samoglasnika« *-0-; poredbena morfologija dakle neovisno potvrđuje da je u doba kada su obrazovane imenice koje označuju »konja« i »kola«, indoeuropski jezik bio u posljednjem razdoblju svojega razvitka prije raspada na posvjedočene jezike potomke. 52
REKONSTRUKCIJA JEZIKA I REKONSTRUKCIJA KULTURE
U prošlom smo odjeljku vidjeli kako nam interpretacija elemenata rekonstmiranoga prajezika omogućuje postavljanje pitanja o realUama, izvanjezičnom sadržaju rekonstmiranih riječi. Premda u lingvistici nikada nije manjkalo skeptika takvomu proširenju primjene poredbene metode na izvanjezičnu stvarnost, metodološki je postupak besprijeko ran: ako iz riječi koje znače ),konj « u gotovo svim ie. jezicima, na osnovi besprijekornih glasovnih podudarnosti možemo rekonstruirati njihov zajednički praoblik, taj se praoblik zacijelo odnosio upravo na konj a, a to znači da su ljudi koji su upotrebljavali taj praoblik, i koji su po logičkoj nužnosti morali žhjeti u nekom prostom i vremenu, poznavali konja kao divlju ili pripitomljenu životinju. Dodatni argumenti potvrđuju da se zacijelo radilo o pripitomljenim konjima. Da ne biste pomislili da je indoeuropeistika osuđena na bavljenje nezanimljivim sadržajima, pogle dajmo kako nam ona odgovara na pitanje - koja su alkoholna pića poznavali govornici indoeuropskoga prajezika? Usporedba latinske riječi vinum, grčkoga oinos, staroslavenskoga vino, gotskoga wein, hetitskoga wiyana-, staroirskoga fin, albanskoga vere i armenskoga gini omogućuje rekonstrukciju praoblika *woyHno-, koji nije mogao značiti ništa drugo nego »vino« ; premda postoji velika vjerojatnost da su slavenska, staroirska i gotska riječ posuđenice iz latinskoga, preostale riječi dovoljne su da potkrijepe predloženu rekon stmkciju; to pak nije u skladu sa spoznajama arheologije; premda je vinova loza uzgajana u Anatoliji i na istočnom Sredozemlju još u 4. tisućljeću pr. Kr. , u toje doba nije bilo u stepamajužne Rusije i sjevernog Prikavkazja gdje se najvjerojatnije nalazila pradomovina Indoeuroplja na. Neki stoga pomišljaju da je riječ za »vino« u indoeuropskome posuđenica iz semitskih, ili drugih neindoeuropskih jezika (usp. hebrej ski yayin , arapski wayin, hatski windu ) . Možda je vino bilo luksuzni uvozni proizvod, koji je Indoeuropljanima u njihovoj stepskoj pradomo vini pristizao trgovinom iz mediteranskih predjela. 53
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
Drugi je pak termin za alkoholna pića u indoeuropskome - *medhu »medovina« ; ta imenica srednjega roda može se rekonstruirati na osnovi staroindijskoga madhu, ruskoga med, staroirskoga mid i grčkoga methy, što u klasičnom grčkom najčešće znači »vino« ili bilo koje alkoholno piće. Rekonstruirana riječ nije mogla značiti jednostavno »med « (kao ruski med, što znači »med« i »medovina« ) , jer za to značenje postoji drugi niz podudarnih riječi: latinski mel, grčki meli, staroirski mil i hetitski militt (ie. *melit). Prikupljanje meda od divljih pčela u Eurazijije bilo prošireno još od paleolitika, a trebalo je samo malo domišljatosti (ili puno sreće) da se od meda pomiješanog s vodom fermentacijom dobije medovina. le. *medhu predstavlja dakle najvjerojatnije iskonsko indoeuropsko alkohol no piće - medovinu. Posve je pak nevjerojatno da Indoeuropljani nisu znali za pivo; arheolo gija svjedoči daje taj napitak pripravljan barem od razdoblja kada su ljudi stali sijati ječam (još u neolitiku), za koji postoji sigurno rekonstruirana indoeuropska riječ (ie. "'ghrsdho- > lat. hordeum , njem. Gerste, alb. drithe, možda i hrv. grozd) . Međutim, pivo je u indoeuropskom svijetu zacijelo bilo tako običnim pićem da za njega ne postoji posebna riječ, već se nazivi za pivo izvode iz korijena koji većinom znače »hraniti« ili »piti« . Tako engleski beer i njemački Bier, te iz germanskoga posuđeno talijan sko birra, dolaze od neposvjedočenoga vulgarnolatinskoga *biber »napi tak« (u vezi s bibere » piti« ) , baš kao što je općeslavenski pivo izvedeno iz istoga korijena od kojegaje glagol piti. Litavski alus, ruski ol (što zapravo znači bilo koje alkoholno piće osim vina) i engleski ale izvode se iz korijena iz kojega je latinski alere » hraniti« ,16 a staroirski cuirm i galski curmi (odakle i španjolski cerveza) dolaze od korijena srodnog hrvatsko mu krma, ie. *krmi- » hrana (? za stoku)« . Metode rekonstrukcije materijalne kulture primijenjene su uspješno i na druge jezične porodice osim indoeuropske; primjerice, austronezijski jezici poznaju zajedničke, etimolo šk i srodne riječi zajam, bananu i svinju, iz čega lingvisti i povjesničari zaključuju da su govornici praaustronezij skoga ovladali uzgojem svinja i primitivnom poljoprivredom; postojanje zajedničke pomorske terminologije u svim granama austronezijskoga također je u skladu s velikom prekomorskom ekspanzijom austronezij skih jezika iz južne Kine (i susjednog Tajvana) u golema područja Indonezije i Oceanije, počevši od 3500. g. pr. Kr., kada se vjerojatno govorio praaustronezijski, do 1 1 . st. po. Kr. kadaje iz Oceanije naseljen Novi Zeland (v. str. 183) . Na sličan način, nigersko-kongoanski jezici dijele zajedničke riječi za uljnu palmu, kola-orah i afrički jam, najstarije
16 Alternativna etimologija povezuje ove riječi s grčkimalyein »mahnitati« i hetitskim alwanzahh- » opčarati«, zbog opijajućeg djelovanj a piva. 54
poljoprivredne kulture zapadne Afrike (Diamond 1 998: 390 ) ; ekspanzija nigersko-kongoanskih jezika na jug Afrike obično se povezuje upravo sa širenjem poljoprivrede zasnovane na tim kulturama. Eoredbena nam metoda 0!!l:()gt.!�:t:lj�_dj:l_p.0stavljamo pitanja ne samo 0 _ . mat(č)!ii.@Jp:QI.I1J.YQ.G iQ duhovnom svij�tu govornika prai€l�il>.:;3.; iako još sredinom prošloga stoljeća uočeno da postoje precizne etimološke podu darnosti među nekim formulama homerskoga grčkoga i vedskoga pje sničkog jezika (v. Matasović 1996) . Radi se o istoznačnim formulama koje se pojavljuju u podudarnim kontekstima, a izražene su etimološki i metrički posve podudarnim riječima; najpoznatija je takva pjesnička formula ie. *kfewos ndhgWhitom »nepropadljiva slava«, koja se kod Homera pojavljuje kao kleos aphthiton, a u Rg-Vedi kao ,�rauas akšitam (i grčka i vedska sintagma imaju isto značenje kao pretpostavljeni indoeuropski izvornik).
_
Takve podudarnosti ne mogu biti slučajne, a moguće ih je objasniti samo pretpostavkom da su podudarne pjesničke formule naslijeđene iz indoe uropskoga prajezika, a očuvane su u grčkom i staroindijskom zahvalju jući konzervativnosti usmene predaje kojom su stoljećima prenošene. Rekonstrukcija teksta, kako se naziva disciplina koja proučava ovakve podudarnosti, omogućuje nam da uspostavimo fragmente indoeuropsko ga poetskog teksta. Premda su do sada iskušane gotovo isključivo na građi indoeuropskih jezika, metode rekonstrukcije teksta i kulture u načelu su primjenjive na jezike bilo koje jezične porodice.
55
AREALNA KLASIFIKACIJA JEZIKA
Jezične promjene mogu se širiti i preko unaprijed definiranih jezičnih granica, utvrđenih snopovima izoglosa; u svim su slavenskim jezicima poluglasovi »jer« i » jor« nestali u tzv. slabom položaju (na kraju riječi i u nekim nenaglašenim slogovima unutar riječi) u 1 1 -12. stoljeću, u doba kad su među njima već postojali brojni snopovi izoglosa. Ti snopovi izoglosa odvajali su različite jezike koj i su se razvili iz praslavenskoga (npr. različiti odrazi nazalnih samoglasnika, različiti rezultati metateze 1ikvida, itd . ) . Nadalje, jezične promjene mogu prelaziti granice jezika koji uopće nisu genetski srodni, ili su j ako dubinski srodni: u srednjem je vijeku najvjerojatnije u rumunjskom nastao postponirani određeni član iz latinske zamjenice ille (tj . iz latinskoga homo ille »taj čovjek« postaje rumunjski omnl ) ; takva se konstrukcija proširila i u bugarskom i makedonskome, koji su s rumunjskim tek dubinski srodni (usp. bugarski ženata » žena « ) . 1 7 U prostorno-vremenskom modelu genetskih odnosa promjene koje se šire preko jezičnih granica možemo označivati iscrtka nom crtom:
A
- - - -
(" I I "-
A!
AH
r-
"\ B'
I
- - - -
17 Postoje i mišljerya da se postlxmirani član prvo razvio u bugarskoIrl€, gdje izdvojenih primjera ima već u tekstovima iz 11. stoljeća (usp. denebt1, »dan« u Assemanijevu evenđelju); ipak, čini se da postpozicija člana II rt1mmjskom mora biti starija jer postponirani član imaju i istrorumunjski i svi balkanski n1IIl1Ijski Il imomi (usp. Banfi 1985, Solta 1980), koji su prisutni u podruqu u kojem se danas govore od srednjeg vijeka. 56
�_ __
___
AREALNA KLASIFIKACIJA JEZIKA
Na gornjem su prikazu jezici A', A" i B' obuhvaćeni jednom jezičnom promjenom koja je označena isprekidanom crtom; jezici A' i A" nisu genetski srodni s jezikom B ' . Situacije u kojima postoji veći broj takvih jezičnih promjena koje se šire preko genetskim odnosima utvrđenih jezičnih granica predmet su areaine klasifikacije jezika. Osnovna je jedinica areaine klasifikacije jezika jezična area ili jezični savez (njemački Sprachbund). Jezičnim savezom obuhvaćen je skup jezika za koji vrijedi: a) da se govore na istom ili susjednom području, b ) da dijele niz zajedničkih obilježja, o d kojih ne mora svako biti prisutno u svim jezicima toga skupa, i c) da su se zajednička obilj ežja o kojima je riječ proširila zbog intenzivnih jezičnih dodira među jezicima toga jezičnog saveza. Poput genetske klasifikacije i areaina klasifikacijajezika ima povijesni pristup, jer s gledišta areaine klasifikacije nisu relevantna ona obilježja koja pojedini jezici dijele slučaj no, već samo ona koja su rezultatom međusobnih utjecaja (v. Campbell, Kaufman & Smith-Stark 1986). Jezici koji ulaze u jezični savez mogu obilježja kojima je taj savez definiran i izgubiti; oni će ostati članovima toga saveza, samo što mi to ne možemo znati, ukoliko ne postoje raniji zapisi tih istih jezika, nastali prije gubitka za savez definitornih obilj ežja. Jezični savezi nisu dakle nešto što lingvisti stvaraju ili izmišljaju, već objektivno postojeće pojave koje treba otkriti. Jezici koji ulaze u neki jezični savez dijele arealna obilježja na principu obiteljske sličnosti: nijedan jezik jezičnog saveza X ne mora imati sva obilježja koja definiraju taj jezični savez, no svi jezici toga saveza moraju imati barem neka od tih obilježja, baš kao što i članovi neke šire obitelji ne moraju svi imati točno određen oblik nosa, ušiju i usta, te istu boju kose i očiju, premda svi članovi obitelji redovito imaju barem neka od tih karakterističnih obilježja. Bitno je istaći da areaina klasifikacija jezika nije iscrpna: njome ne moraju biti obuhvaćeni svi jezici svijeta, već samo oni koji su pretrpjeli znatan utjecaj susjednih jezika i/ili su na njih utjecali. Također je moguće da neki jezik istovremeno sudjeluje u više od jednoga jezičnog saveza, ukoliko je istovremeno utjecao na više strana ili trpio utjecaj e s više strana. 1 8 Pri definiciji određenoga jezičnog saveza valja voditi računa i o broju obilježja koja dij ele jezici koji ulaze u taj savez, i o vjerojatnosti da su se dotična obilježja proširila međusobnim utjecajima (difuzijom): to će 18 Srednjojužnoslavenski je, ako se promatra kao sveUkupnost dijalekata i standard nih idioma između Slovenije i Makedonije, upravo jezik koji ulazi u dva ili čak tri jezična saveza: balkanski, dunavski (v. str. 59) i, eventualno, jadranski, ako se uzmu u obzir obilježja koja priobalni štokavski i čakavski govori dijele s mletačkim narječjem talijan skoga: prijelaz m u n na kraju riječi, redukcija broja afrikata, nastanak kauzativne konstrukcije tipa "čini me pjevati« tal. mi fa cantare, itd. =
57
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLI KOSTI
------
biti prije svega ona obilježja koja jezici toga saveza ne dijele slučajno, i koja nisu rezultatom njihove eventualne genetske srodnosti. U našoj definiciji jezičnog saveza nije jasno izrečeno koliko mora biti jezika na nekom području da bismo mogli govoriti o jezičnom savezu, niti koliko obilježja proširenih difuzijom oni moraju dijeliti. Konkretne brojeve nije ni moguće navesti: s teorijske točke gledišta dovoljna su dva jezika i barem jedno obilježje koje oni dijele, no u praksi ćemo tipičnim jezičnim savezima smatrati područja s barem tri i više jezika koji dijele veći broj obilježj a. Strogi bi nas kriterij naveo da gotovo sve jezike svijeta, osim zemljopisno izoliranih jezika poput islandskoga, smatramo uklju čenima u jedan ili višejezičnih saveza, a to ne bi bio dobar pristup areaInoj klasifikaciji jezika. Tipičan je primjer jezičnoga saveza balkanski jezični savez. 19 U njega ulaze albanski, grčki, bugarski, makedonski, rumunjski, meglenoru munjski, arumunjski, a djelomice i srpski (osobito torlački govori). Obilježja jezika balkanskoga saveza nastala difuzijom uključuju:
1 . prisutnost neodređenog samoglasnika » šva« (a) u vokalskom sustavu (bugarski, rumunjski, albanski, torlački) ; 2 . postponirani član (albanski, rumunjski, bugarski, makedonski) ; 3 . nepostojanje ili rijetku upotrebu infinitiva (albanski, bugarski, novo grčki) , 4. udvajanje objekta, npr. makedonski Mu go podade žaket » Dao m u j e jaknu« , ili novogrčki t o blepo to biblia >,vidim knjigu « , dos I. » vidim je, knjigu« ;
5. redukciju broja padeža u z spajanje funkcija genitiva i dativa; 6. analitičku tvorbu futura; npr. albanski do te shllruaj, novogrčki tha
grafa, srpski (torlački) će da pišem; 7. analitičku tvorbu komparativa (usp. albanski i bukur » lijep«, me bukur » ljepši«, shume bukur » najljepši « = rumunjski bun, mai bun, cel mai bun) . 8. upotrebu enklitičkih oblika ličnih zamjenica kao posvojnih zamjenica, npr. bugarski kiištata mu » njegova kuća« = novogrčki spili tu ; 9. brojne frazeologeme i kalkove, npr. izraz » kako ne? « za suvišno pitanje (rumunjski cum nu, novogrčki pos 6khi, albanski po sija), izraz » dana« uz mjere vremena, npr. godina dana = rumunjski un an de zile, usp. i albanski njejave dite » tjedan dana« , itd. 19 58
V. primjerice Banfi 1985.
_______
AREALNA KLASIFIKACIJA JEZIKA
N avedimo još neke do sada istražene jezične saveze:
1. Atlantski jezični savez: velški, irski, škotski, engleski, bretonski, djelomično francuski. Obilježja: analitička tvorba glagolskih vremena, gubitak deklinacije, velika uloga poretka riječi u rečenici, postojanje člana, osobito sintaktičko izražavanje teme rečenice (eng. topic) , progre sivna glagolska vremena, imenice za vršioca radnje (namina actoris ) tvorene pomoću imenice koja znači » čovjek« (eng. -man, irski fear itd . ) , zamjena općeeuropske konstrukcije tipa raz bio mu je glavu « konstrukcijom tipa » razbio je njegovu glavu « (koja postoji i u baskijskome) , itd. »
2. Kavkaski jezični savez : abhasko-adigejski, nahsko-dagestanski, kar tvelski jezici, djelomično armenski, osetski (iranski) , kumički (turkijski ) , kaIrnički (mongolski) . Obilježja: složenost konsonantizma s brojnim laringaInim i faringaInim segmentima, glotalizirani okluzivi, siromašan vokalizam, ergativna konstrukcija rečenice, SOV poredak sintaktičkih kategorija, itd.
3. Indijski potkontinent: dravidski i novoindijski (indoeuropski) jezici, djelomično jezici munda. Obilježja: cerebralizirani suglasnici, istančana podjela okluziva prema mjestu tvorbe, postojanje zvučnih aspiriranih okluziva, SOV poredak sintaktičkih kategorija, ergativna konstrukcija rečenice povezana sa svršenim (perfektivnim) aspektom (Emenau 1 956, Kuiper 1974). 4. Srednja Amerika: genetski nesrodni jezici kao što su majanski jezici, uto-aztečki jezici, oto-manguanski i mnogi izolirani jezici koji se govore u Srednjoj Americi dijele obilježja kao što su ejektivni suglasnici, odsutnost zvučnih okluziva, zatim sustavi tonova, prefiksaInost, posto janje zamjeničkih prijedloga (prijedloga koji se sprežu po licima) , vigezi malni sustav brojanja, ergativnost, itd. (Campbell, Kaufman & Smith Stark 1 986) . 5. Dalekoistočni jezični savez: kineskj, japanski, tajski, vijetnamski, djelomice ainu i korejski. Obilježja: tonaIne opozicije, samo jedna likvida u suglasničkom sustavu, numerički imenski klasifikatori, sustav ho no rifika, SVO poredak sintaktičkih kategorija, itd. 6. Jezični savez sjeverozapadne obale Amerike, u koji ulaze vakašanski jezici, sališki jezici, činukanski, cimšijski, neki athapaskanski i drugi jezici; obilježja su im glotalizirani okluzivi, lateralni frikativi i afrikate, nepostojanje ili marginalnost nazalnih suglasnika, opozicija otuđive i neotuđive posvojnosti kod imenica, imenski klasifikatori, VSO poredak sintaktičkih kategorija (osobito u vakašanskim i sališkim jezicima), itd. (v. Sherzer 1973). 59
-----
UVOD U TEORIJU JE ZIČNE RAZNOLIKOSTI
_..._--_......
7. »Dunavski jezični savez « u koji ulaze hrvatski, slovenski, češki, slovački i mađarski, a djelomice i neki visokonjemački dijalekti; obilježja su te jezične aree nepostojanje ili malena uloga dvoglasa u samoglasnič kim sustavima, obezvučivanje suglasnika na kraju sloga, dinamički naglasak na prvom slogu riječi (osim u slovenskom i hrvatskom) , izrazita prefiksalnost (osim u mađarskom), tendencija analitičkoj tvorbi prošlih glagolskih vremena, osobit sustav brojanja tipa »jedan i dvadeset« = 2 1 , itd. (v. Decsy 1973). Postojanje nekih jezičnih saveza može se rekonstruirati usporedbom izumrlih jezika koji pokazuju zajednička obilježja, a govorili su se u susjednim područjima; tako možemo pretpostaviti postojanje staroital skoga jezičnog saveza (Matasović 1997: 30-36) u koji bi ulazili nesrodni ili dubinski srodni jezici poput latinskoga, umbrijskoga, mesapskoga, venetskoga, etruščanskoga i nekih drugih jezika. Indoeuropski i neindo europski jezici drevne Male Azije (hetitski, luvijski, palajski, hurijski, hatski) također su vjerojatno činili jedan iščezli jezični savez. Pored razmjerno dobro istraženihjezičnih saveza, ili lingvističkih mikro area, razmjerno nedavno su u lingvističkoj literaturi uočene i lingvističke makroaree (veliki jezični savezi) koji se protežu na golemim područjima koja katkad obuhvaćaju čitave kontinente (usp. Nichols 1992) . U lingvi stičke makroaree svrstavaju se često desetci i stotine jezika najrazličitije strukture i genetske pripadnosti, koji ipak dij ele neka tipološka obilježja koja su rijetka ili nezabilježena u drugim dijelovima svijeta, a statistički se može pokazati da takva distribucija tih obilježja ne može biti slučajna. Primjerice, jezici obiju obala Pacifika (tzv. »pacifički obruč«, eng. Pacific Rim) predstavljaju jednu makroareu u odnosu spram jezika sjevernog dijela Eurazije, budući da se u njima neuobičajeno često pojavljuju obilježja poput aktivnoga gramatičkog ustroja rečenice, opreke inkluziv nih i ekskluzivnih zamjenica, nuII1eričkih klasifikatora, itd.20 Mrika i Nova Gvineja također po mnogim obilježjima predstavljaju makroaree , 2 1 a neki lingvisti smatraju čitav Stari Svijet (Euraziju i Afriku) jednom zasebnom makroareom. Dok je nastanak jezičnih saveza ili mikroarea razmjerno lako objašnjiv međusobnim utjecaj ima zemljopisno susjednih jezika, lingvističke makroaree predstavljaju za sada neobjašnjenu pojavu. Neka su od obilježja pomoću kojih se definiraju makroaree apstraktni obrasci ili jezične kategorije, no neka su među njima vrlo konkretna; Nichols i Peterson ( 1996) pokazuju da se u jezicima zapadne obale Amerike i sjevera Nove Gvineje statistički neuobičajeno često pojavljuje 20
V. Nichols & Peterson 1996; v. i Lyle Campbellovu kritiku toga rada ( 1997a).
21 Tipična b i obilj ežja afričke makroaree bila sustavi tonova, SVO poredak sintaktič kih kategorija nominativno-akuzativna struktura, itd. (v. str. 1 6 7 i dalje).
:
60
početno n- u ličnoj zamjenici 1 . lica jednine, a početno m- u 2. licu jednine.22 Johanna Nichols nazvala je obilježja poput ovoga povijesnim pokazateljem : podudaranje ličnih zamjenica 1. i 2. lica u početnom suglasniku nije dovoljno da dokaže genetsku srodnost jezika koji imaj u taj obrazac, budući da s e za svaka dva jezika može statistički pokazati da podudaranje može biti i slučajno. Međutim, nikakvom slučajnom distri bucijom ne možemo objasniti da 53% jezika zapadne obale Amerike i 60% jezika Srednje Amerike imaju početni suglasnik m- u zamjenici 2. lica jednine. Točno je da se zamjenice mogu i posuđivati, i za bilo koja dva jezika koji imaju početno m- u drugom licu jednine moglo bi se pretpostaviti da se radi o pretpovijesnom posuđivanju; međutim, posu đivanje je ličnih zamjenica izuzetno rijetka pojava, pa njome ne možemo objasniti globalnu asimetrij u u distribuciji početnoga m- u ličnih zamje nica 2 . lica jednine. Pojednostavljeno rečeno, mi na osnovi povijesnih pokazatelja ne možemo ni za koji par jezika koji imaju taj pokazatelj tvrditi da su genetski srodni, no možemo tvrditi daje u areama, u kojima su povijesni pokazatelji statistički neuobičajeno česti, izuzetno mnogo jezika genetski srodno.
22
Usp. npr. maidu nik/min , vintu ni/ma, čontal ninglma-, jokuc na/ma, gvajmf itd.
n un/mun, hiškarjana
61
DIJAKRONIJSKA STABILNOST l AREALNA DlFUZNOST
Ukoliko se u jezičnim makroareama radi o stvarnim, a ne samo prividnim zajedničkim obrascima koje dijele jezici koji u njih ulaze, mogli bismo zamisliti samo dva moguća objašnjenj a kako su oni nastali: 1) moguće je da se radi o jezičnim svojstvima koja su naslijeđena iz zajedničkoga prajezika, a taj se prajezik više ne može ustanoviti tradicionalnim metodama poredbene lingvistike (ne postoje više fonološke i morfološke podudarnosti koje bi na nj ukazivale), i 2) moguće je da se radi o arealnim svoj stvima koja su nekoć nastala na znatno manjem području na koje su bili ograničeni jezici koji ulaze u datu makroareu. U konkretnom primjeru jezika »pacifičkoga obruča«, možemo zamisliti ili da su oni dubinski genetski srodni, te da svojstva poput aktivne konstrukcije rečenice ili opreke inkluziva i ekskluziva valja pripisati njihovu prajezi ku , ili da su ta svoj stva nastala difuzij om na nekom teritorijalno manjem području gdje su se govorili prajezici današnjih jezika »pacifičkoga obruča« . Koje god od tih objašnj enja bilo točno, obilježja koja definiraju jezične makroaree imaju veliku dijakronijsku stabilnost, što znači da kada ih neki jezik jednom stekne, postoj i mala vjerojatnost da će to svojstvo izgubiti. Od dijakronij ske stabilnosti valja razlikovati arealnu džfuznost, vjerojatnost da će neki jezik preuzeti neko jezično obilježje iz drugoga jezika s kojim je u stalnom i intenzivnom dodiru. Proučavajući genetske porodice i jezične aree čija nam je povijest dobro poznata, možemo za mnoga j ezična obilježja utvrditi približan stupanj dijakronij ske stabilnosti i areaine difuznosti. Primjerice, jedno je od obilježja velike dijakronijske stabilnosti i zražava nje množine lične zamjenice prvoga lica od iste osnove od koje je i osnova prvoga lica jednine;23 to je ujedno i svoj stvo razmjerno male areaine difuznosti: jezične porodice ili imaju to obilježje, ili ga nemaju, a u potonjem slučaju malo je vjerojatno da će ga steći kontaktima s drugim 23 62
Kao li kineskom (mandarinskom):
wo
»ja,' women »mi" .
DIJAKRONIJSKA STABILNOST I AREALNA DIFUZNOST
------
jezicima. Takvo je obilježje i postojanje imenskih klasa: jezične porodice koje imaju to obilježje (indoeuropski, afrazijski, nigersko-kordofanski jezici) teško ga i rijetko gube, dok su istodobno vrlo rijetki slučajevi nastanka sustava imenskih klasa uslijed areaInih utjecaja (npr. u porodicama koje nemaju imenske klase poput turkijskih, mongolskih ili uralskih jezika). S druge strane, sustavi tonova imaju visoku areaInu difuznost, ali razmjerno slabu dijakronijsku stabilnost: jezici razmjerno lako preuzimaju sustave tonova pod areaInim utjecajem drugih jezika unutar lingvističkih area (npr. u jugoistočnoj Aziji i u supsaharskoj Africi), ali tonaIni sustavi razmjerno lako nestaju, npr. u indoeuropskim jezicima poput grčkoga ili slavenskih jezika. Cini se da je dominantni poredak sintaktičkih kategorija u rečenici izrazito areaIno difuzna pojava, a dijakronijska stabilnost joj je razmjerno slaba; jezici lako mijenjaju dominantan poredak riječi u rečenici, te unutar jedne porodice pronalazimo jezike u kojima je glagol obavezno na kraju rečenice (hindski) i one u kojima je obavezno na početku (irski) . S druge strane, u nekim su jezičnim areama gotovo svi jezici podudarni s obzirom na poredak sintaktičkih kategorija, pa tako jezici Indije bez obzira na genetsku pripadnost (dravidski, indoeuropski i jezici munda) u pravilu imaju glagol na zadnjem mjestu u rečenici. Pojave slabe dijakronijske stabilnosti i areaIne difuznosti bila bi sva jezična obilježja koja se lako mijenjaju i razmjerno teško posuđuju; to bi vjerojatno bila obilježja koja su vrlo rijetka među jezicima svijeta, budući da se, kad jednom slučajno nastanu u nekom jeziku, nemaju prilike niti zadržati niti proširiti difuzijom. Primjer bi takvoga obilježja mogao biti vokalski sustav sa samo dva samoglasnika, kakav postoji u nekim kavkaskim i australskim JeZICIma. dijakl'Onijska stabilnost inkluziv/ekskluziv
+
imenske klase
+
areaIna difuznost
dominantni poredak sintakt. kategorija
+
+
dvosamoglasnički sustavi
Relativni stupanj areaIne difuznosti i dijakronijske stabilnosti za pojedi na jezična obilježja vrlo je teško utvrditi. Poredbeno istraživanje tih pojava tek je u početku. Kao radnu pretpostavku, nastalu na temelju našega poznavanja brojnih jezika, jezičnih porodica i area, možemo postaviti sljedeću tezu: Princip relativne stabilnosti jezičnih obilježja
Semantički motivirana obilježja imaju u jezicima veliku dijakronijsku stabilnost; pragmatički motivirana obilježja imaju veliku areaInu difu znost. 63
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
Semantički su motivirana obilježja ona koja su izvedena iz univerzalnih ljudskih kognitivnih kategorija, kao što su kategorijalnost (razvrstivost u klase) referentnih izraza, hijerarhija agentivnosti i opreka živosti i neživosti, relacija posesivnosti i sl. U skladu s time, nije neobično da su u jezicima izrazito dijakronijski stabilna semantički motivirana obilježja poput postojanja imenskih klasa, temeljnoga ustroja rečenice (podjela na aktivni, akuzativni i ergativni tip), opreka otuđive i neotuđive posvojno sti, itd. Nasuprot tome, pragmatički motiviranima smatramo obilježja koja su povezana sa stavom govornika ili jezične zajednice prema sadržaju iskaza, relevantnosti i organizaciji informacije u iskazu. Iz toga slijedi da će obilježja poput poretka sintaktičkih kategorija u rečenici, gramatikaliziranosti teme (eng. topic) i fokusa (nove informacije u iskazu), biti izrazito areaIno difuzna u jezicima, što je u najvećoj mjeri i slučaj . Princip relativne stabilnostijezičnih obilježja ne treba shvatiti kao dokazan, već kao pretpostavku koju tek treba provjeriti na što većem broju jezika, porodica i lingvističkih area (v. str. 103 i dalje).
64
NASTANAK LINGVISTIČKIH AREA
Poredbeno i povijesno proučavanje različitih lingvističkih area može nam pokazati sličnosti i razlike, te eventualne pravilnosti u načinima na koje one nastaju. Zanimljiv je slučaj nastanka obilježja karakterističnih za indijski jezični savez u sanskrtu i jezicima koji su iz njega potekli; neka su među njima prisutna već u najstarijem posvjedočenom obliku staroindij skoga (u vedskom), a neka se pojavljuju razmjerno kasno, tek u novoindijskim jezicima. 1. Cerebralizirani suglasnici, tipični za dravidske jezike, prisutni su već u vedskome (vedski ima cerebrale t, th, <;I, <;Ih, �, 1)., i 9) ; samo je malen broj riječi u kojima se oni pojavljuju dravidskoga podrijetla (npr. kut iZa »savijen « , usp. tamilski kuta), a većina se može objasniti potpuno pravilnim glasovni m promjenama iz indoeuropskoga prajezika, npr. ie. *-lt- prešlo je u staroindij skome u t (tzv. »Fortunatovljev zakon « ) , usp. ie. *polto- "platno« (njem. Falte " nabor« ) > sanskrt pata-, ie. *s prešlo je u cerebralno !} iza glasova r, u, k, i (tzv. » RUKI-pravilo« ), npr. ie. *muHs " miš" (lat. mils) > *miis- > sanskrt mil!}. U srednjoindijskom razdoblju dogodile su se još neke glasovne promjene uslijed kojih su nastali cerebralizirani suglasnici, npr. staroindijsko -rt- prešlo je tl t; neki su jezični oblici sa srednjoindij skim odrazima posvjedočeni već u sanskrtskim tekstovima, usp. vedski nrt- " ples« spram sanskrtskoga nata- »glumac« .
2. Zvučni i bezvučni aspirirani okluzivi postoje već u staroindijskome; iako su tipični za mnoge jezike Indijskoga potkontinenta, najzapadniji dravidski jezik, brahui, uopće nema aspiriranih okluziva. Moguće je da su upravo indoarijski jezici izvor iz kojega se opozicija zvučnih i bezvuč nih aspiriranih okluziva proširila difuzijom u indijskom jezičnom savezu. U staroindijskom su zvučni aspirirani okluzivi naslijeđeni iz indoeurop skoga prajezika, a bezvučni su aspirirani nastali u indoiranskom razdo blju, većinom iz kombinacija bezvučnih okluziva i "laringala« (v. Mata sović 1997: 70). 65
UVOD
3 . SOV poredak riječi u rečenici pravilan je već u vedskome; budući da je to poredak sintaktičkih kategorija koji se obično rekonstruira za indoe uropski prajezik, prisutnost toga obilježja u novoindijskim jezicima zapravo je slučaj retencije, zadržavanja jednoga obilježja uslijed arealnih utjecaja. Gotovo u svim drugim potporodicama indoeuropskih jezika SOV poredak zamijenjen je poretkom SVO (baitoslavenski, romanski, germanski) ili VSO (keltski jezici ) . 4. Ergativna jezična konstrukcija povezana s a svršenim vidom glagola, karakteristična za burušaski i neke jezike Tibeta, pojavljuje se tek u novoindijskim jezicima; ondje se ona razvija iz starije konstrukcije pasivnoga perfekta, npr. u hindskom: LS
lar.ke
ne
pustak-O
ovaj dječak ergativ knjiga (ž. r. l-apsolutiv
kal jučer
par.hi thi čitati-perfekt-ž. r.
»Ovaj dječak je jučer pročitao knjigu"
u ovoj je rečenici složeni glagolski oblik parhl thl postanjem pasivni
particip (s pomoćnim glagolom) koji se slaže u rodu sa subjektom pasivnoga glagola (pustak) ; s gledišta deskriptivne hindske gramatike glagol je aktivan, slaže se s objektom, a njegov je subjekt u ergativnom padežu. 5. Priložna upotreba glagolskih imenica (gerunda), tipična za dravidske i mundske jezike, pojavljuje se već u vedskom (Kuiper 1974 ) ; međutim, priloška upotreba gerunda izvedenoga iz glagolskoga korijena sufiksom -tvii postaje česta tek u klasičnom sanskrtskom razdoblju. Novoindijski sujezici po upotrebi gerunda vrlo b liski dravidskima: rečenica obično ima samo jedan lični glagolski oblik, dok se sintaktičke cjeline koje odgovaraju zavisnim rečenicama izražavaju gerundima.24
6. Nazalni samoglasnici koji su fonološki distinktivni u većini novoindij skih i nuristanskih jezika, ali i u mnogim tibetsko-burmanskim (bur manski, nevari) , mundskim (korku) i dravidskim jezicima ( kuruh) ,25 pojavili su se posve pravilnim glasovnim promjenama tek u srednjoindij skom razdoblju. Upravo razmotreni primjeri pokazali su nam da su mnoga obilježja tipična za indijski jezični savez objašnjiva unutrašnjim jezičnim promje24 U indološkoj se literaturi gerundi nazivaj u i konjunl
V. Ramanujan & Masiea 1969: 557.
AREA
nama ili zadržavanjem jezičnih obilježja naslijeđenih iz prajezika. Osim toga, vidjeli smo da je širenje jezičnih obilježja areainom difuzijom vrlo dugotraj an proces koji može trajati stoljećima i tisućljećima; u osobitim je slučajevima taj proces znatno kraći; primjerice, praslavenski jezik koji je početkom 7 . stoljeća dospio na Balkan bio je zacijelo bez obilježja tipičnih za balkanski jezični savez. U jezičnim spomenicima staroslaven skoga, u 9. stoljeću, balkanizama gotovo da nema,26 dok je suvremeni bugarski tipičan balkanski jezik. Nastajanje balkanizama u bugarskome, poput postponiranog člana, udvajanj a objekta, stapanja dativa i genitiva, može se donekle pratiti tijekom srednjebugarskoga razdoblja ( 1 2-17. st.). 2 7 Poredbeno proučavanje jezičnih saveza pokazat će nam i da postoje prilično jasno odredivi povijesni, kulturni i zemljopisni uvjeti koji olakšavaju ili omogućuju njihov nastanak. Jezični savezi osobito često nastaju: U područjima velike genetske jezične raznolikosti, tj. u područjima II kojimaje prisutan velik broj različitih porodica ili dubinski srodnih jezika iste porodice. Takva su područja Kavkaz, Srednja Amerika, Nova Gvine ja, itd. U planinskim i brdovitim područjima znatno češće nego u ravnicama; u takvim se područjima često pojavljuje bilingvizam i plurilingvizam među govornicima jezika koji se govore u nizini i jezika planinskoga stanovništva; govornici nizinskih i planinskih jezika osobito često dolaze u trgovinske odnose, budući da se njihove ekonomije razlikuju, nojezične razlike dugo ostaju očuvane. Dobar je primjer takvoga područja Balkan, gdje je slavensko stanovništvo stoljećima nastanjivalo uglavnom nizine, i bavilo se poljoprivredom, dokje romansko i (pra-)albansko stanovništvo nastanjivalo uzvisine i planine i razvijalo pastorainu privredu. Takav ekonomski obrazac mogao je postojati stoljećima, ohrabrivao je međusob ne jezične dodire posredovane trgovinom, no nije doveo do potpunoga zamjenjivanja jedne skupine jezika drugom. - U situacijama u koj ima na nekom podučju niti jedna etnička skupina nema posve izraženu političku, kulturnu i jezičnu premoć nad drugima. Egalitarna društva malih i brojnih plemenskih zajednica Nove Gvineje znatno su pogodovala razvitku i produbljivanju jezične raznolikosti na tom otoku, ali i intenzivnoj areainoj difuziji jezičnih obilježja među nesrodnim ili dubinski srodnim jezicima. 26
Uz izuzetak perifrastičnoga futura tvorenoga pomoću glagola »htjeti«.
27
V. Banfi 1985. 67
Područja u kojima su zadovoljeni navedeni uvjeti obično su i područja u kojima dugo ostaju očuvane genetske razlike među jezicima, područja velike genetske raznolikosti; Johanna Nichols ( 1 992) naziva takva područja »rezidualnim zonama« (eng. residual zones) i od njih razlikuje »zone proširenja« (spread zones) koje nastaju kada govornici jednoga jezika, ili skupine blisko srodnih jezika, steknu dominantan položaj i prošire svoj jezik na velikom području, zatirući time raniju jezičnu raznolikost. Primjer je zone proširenj a stepsko područje Eurazije, u kojem su tijekom povijesti dominirale razne skupine genetski blisko srodnih jezika - iranskih, turkijskih, ugrofinskih i slavenskih jezika (ruskoga) . U slučaju migracij a u » zonama proširenja«, novopridošlijezici zamjenjuju one koji su im u dotičnom području prethodili. Do migraeija govornika dolazi i u reziduainim zonama, no njihov je ishod drukčiji. N ovi jezici mogu se uključiti u već postojeće reziduaine zone, pridonoseći time povećanju jezične raznolikosti unutar te aree, no ujedno preuzimajući tipična areaina jezična obilježja; tipičan je primjer osetski, iranski jezik koji se govori na Kavkazu; kao jezik iranskih doseljenika u torne području osetski nije zamijenio jezike koji su se ondje govorili, no preuzeo je od njih mnoga obilježja (složen suglasnički sustav, glotalizirani okluzivi, itd . ) . U »zonama proširenja« ekspanzija jednoga jezika ili skupine blisko srodnih jezika vrlo je često olakšana ili uzrokovana nekom tehnološkom inovacijom, čiji su nositelji govornici tih jezika; primjerice, ekspanzija indoeuropskih jezika u Europi često se povezuje sa širenjem kolnoga prijevoza, ekspanzija afrazijskih jezika povezuje se s razvitkom poljopri vrede u neolitiku, a širenje bantu jezika u Africi obično se objašnjava tehnikom kovanja željeza kojom su u supsaharskoj Africi prvi ovladali govornici tih jezika (v. Phillipson 1999: 184-205). Jezici koji određuju »zone proširenja« također dolaze u međusobne kontakte u kojima utječu jedni na druge, te u » zonama proširenja« katkada nastaju jezične makroaree (v. str. 60). Areaini su utjecaji u makroarearna obično manjega intenziteta i teže ih je otkriti.
68
RAZINE JEZIČNIH DODIRA
Jezici mogu međusobno utjecati jedni na druge na svim razinama: leksičkoj , fonološkoj , morfološkoj , tvorbenoj , semantičkoj i sintaktičkoj . ovom ćemo odjeljku razmotriti konkretne primjere utjecaja na svim tim razinama, no pri tome valja voditi računa o hijerarhiji razina u kontaktnim situacij ama: jezici, naime, najlakše posuđuju na leksičkoj razini, a najteže na sintaktičkoj i morfološkoj, dok ostale razine leže negdje između ta dva pola. Okvirno možemo pretpostaviti sljedeću hijerarhiju: Razine posuđivanja: leksička fonološka - tvorbena morfološka
semantička
sintaktička -
U načelu možemo reći da jezici stupaju u međusobne dodire na višim razinama predložene hijerarhije samo ako već postoje dodiri među njima na nižim razinama. Tu općenitu tvrdnju valja ograničiti jednim važnim činjeničnim zapažanjem: intenzivno posuđivanje na leksičkoj razini često se ostvaruje u situacijama jezične neravnopravnosti, kada je jezik davatelj kulturno i društveno nadmoćan jeziku primatelju, a da u komunikacijskoj zajednici ne postoji raširena diglosija, tj. nema velikoga broja govornika koji vladaju obama jezicima. Na sintaktičkoj i semantič koj razini posuđivanje je olakšano situacij ama u kojima je diglosija pravilo, tj . sintaktičke i semantičke strukture najlakše se posuđuju u komunikacijskim zajednicama s velikim brojem dvojezičnih govornika. Tvorbeno je posuđivanje obično posljedica ekstenzivnoga leksičkog posu đivanja, a morfološko je posuđivanje, kao što ćemo vidjeti, posve izuzetno.
A) Na leksičkoj razini kontakti se među jezicima ostvaruju najlakše.
Riječi se posuđuju izjezika u jezik čak i kada nema bilingvainih govornika - trgovačkim kontaktima, ili preko jezika posrednika. Odnosi posuđiva nja na leksičkoj su razini mogući i među vrlo udaljenim jezicima, obično uz posrednički lanac kojim se posuđivane riječi prenose. U suvremenom hrvatskome ima posuđenica nekoliko stotina jezika svijeta, no većina je tih posuđenica u hrvatski ušla kroz posredovanje velikih europskih 69
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
jezika. Tako u hrvatskome danas ima riječi iz inuita (iglu) , malajskoga (orangutan), nauatla (čokolada) , australskih aboridžinskihjezika (koala, bumerang), hindskoga (sari) , japanskoga (karate), itd. U jezičnim save zima leksičko posuđivanje može biti uzajamno, ali i jednostrano. U balkanskome jezičnom savezu albanski je redovito bio jezik primatelj, grčki jezik davatelj, a turski, koji u pravom smislu nije član balkanskoga jezičnog saveza, univerzalni je jezik davatelj leksičkih elemenata svima jezicima toga saveza. Osobito je pitanje - postoje li ograničenja na leksičko posuđivanje; u kvantitativnom smislu, odgovor je vjerojatno negativan: jezik primatelj može iz jezika davatelja posuditi neograničeno mnogo riječi, te većina riječi u nekom jeziku mogu biti posuđenice; među indoeuropskim jezicima albanski je većinu svojih riječi posudio iz latinskoga, slavenskih jezika i turskoga, armenski više od polovice rječnika duguje turskomu, iranskim jezicima i nepoznatim predindoeuropskim izvorima, a u engle skome je gotovo 50% riječi romanskoga (starofrancuskoga i latinskog) podrijetla. U kvalitativnom smislu, već smo istakli da se riječi tzv. »temeljnoga leksika« rijetko posuđuju, ali smo vidjeli i protuprimjere toj tvrdnji (v. str. 36). Kao valjanu generalizaciju možemo ipak iznijeti sljedeću tezu: jezik primatelj preuzet će iz jezika davatelja riječi temelj noga leksika samo ako je prethodno preuzeo velik broj riječi koje se ne svrstavaju u temeljni leksik. U albanski su iz latinskoga mogle biti posuđene riječi poput arsye »razum« < lat. ratione-, faqe » lice« < lat. facies, {jale » riječ« < fabella, qen »pas« < canis, peshk »riba« < piscis, no tek pošto su u jezik već ušle običnije posuđenice poput grigj » stado« < grege-, kaster »tvrđava« < castrum, kendelle » svijeća« < candella, lufte » rat" < l ucla , mbret »vladar, kralj « < imperator, ushtri » vojska« < exercitus, itd. Na sličan način, finski iz germanskoga zacijelo ne bi posudio termine za bliska srodstva tytar »kći « i sisal' » sestra « , da u jezik iz istog izvora nisu ušle i posuđenice za društvene institucije (haUita » vladati « , raha »novac« ) , religijske pojmove (siunata »blagoslov« , taiha »magija«), domaćinstvo (lato »ostava« , leipd »kruh « ) , itd.z8 B) Na fonološkoj razini jezici utječu jedni na druge tako dajezik davatelj potiče fonološke promjene u j eziku primatelju; katkad na taj način dolazi do posuđivanja segmenata, no do konvergencije fonoloških sustava može doći i bez neposrednoga posuđivanja segmenata. U hrvatskom je, primje rice, segment f nastao ponajviše zbog posuđenih učenih europeizama (forma, figura, fraza), no razvio se i uslijed nekih glasovnih promjena II 28 Predci današnjih Finaca morali su dolaziti u prilično bliske dodire i s Baltima, jer inače zacijelo ne bi od njih posudili takve riječi kao što su hammas »zub«, reisi »bedro« i karva "dlake (na tijelu)«. 70
iskonski slavenskim riječima (*upvati se > ufati se) . Na sličan način, segment dž, kojije bio prisutan kao položajna varijanta segmenta /č/ (npr. u riječi vradžbina), postao je distinktivan zbog velikog broja posuđenica iz turskoga (džep, džezva) i engleskoga (imidž, džemper). Pod utjecajem jezika davatelja ne moraj u nastajati samo novi segmenti, već se mogu uvoditi i nove fonološke opozicije, ili može doći do reinterpretacije postojećih opozicija: u indoiranskim je jezicima vjeroj atno pod dravid skim utjecajem nastala klasa cerebraliziranih suglasnika, a u osetskome (iranski jezik koji se govori na Kavkazu) je pod utjecajem susjednih kavkaskih jezika došlo do nastanka serije glotaliziranih (ejektivnih) okluziva. Unutar balkanskog jezičnog saveza većina je jezika razvila neutralni samoglasnik ( » šva« ) , a opreka između palataliziranih i nepa lataliziranih suglasnika proširila se difuzijom među mnogim jezicima istočne Europe i sjeverne Azije. Tonaine opozicije također su fonološko obilježje koje se lako preuzima difuzijom tipično je za jezike Dalekoga istoka i supsaharske Afrike. Č ak i tako tipološki rijetka klasa segmenata kao što su klikovi može se posuđivati: bantuskijezik xhosa, koji se govori u južnoj Africi, preuzeo je klikove iz khoisanskih jezika. Davno je uočeno da struktura jezika primatelja može olakšati ili čak potaći fonološko posuđivanje: posuđeni segmenti često nadopunjuju »rupe u sustavu « jezika primatelja; tako je segment dž lako prihvaćen u hrvatskom fonološkom sustavu jer je već prije postojao njegov bezvučni par, afrikata č; staroirski je razvio okluziv /p/ u najvećoj mjeri pod utjecajem latinskoga, no posuđivanje je toga segmenta olakšano činjeni com da je u jeziku otprije postojala opreka zvučnih i bezvučnih okluziva (k: g, t: d, b) pri čemu je nedostajao upravo bilabijaIni bezvučni okluziv p . On je stoga »uvezen,< zajedno s latinskim posuđenicama kao što su penn "pero« < penna, poball » narod« < populus, popa »gospodin« < papa « grčki papas) , itd. C) Ako jezik primatelj od jezika davatelj a posudi velik broj riječi koje sadržavaju određeni tvorbeni afiks, taj će afiks katkad postati produk tivnim tvorbenim elementom jezika primatelja. Primjerice, kasnolatin ski je sufiks -ari us za tvorbu imenica koje znače zanimanja apstrahiran od brojnih latinskih posuđenica koje su njime tvorene ( npr. starovisoko njemački muliniiri 'mlinar' < srlat. moliniirius, ili njem. Schreiber »pisac, pisar« prema vulgo lat. �'scribarius (klas. lat. scržba) , no danas se u njemačkome tim sufiksom izvode i imenice iz iskonski germanskih korijena (Maler »slikar« od malen » slikati« , Wagner » kolar« od Wagen » kola« ) . N a sličan je način u hrvatskome njemačkoga podrijetla glagolski sufiks -irati; on je u jezik ušao s njemačkim riječima i klasičnim europeizmima poput planirati (njem. planieren), nervirati (njem. nervi eren), no danas je to hrvatski sufiks, kojim se mogu izvoditi i glagoli 71
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
� � -------
tvoreni od podrijetlom praslavenskih osnova, npr. živcirati. Tvorbenim se posuđivanjem može smatrati i preuzimanje određenoga tipa složenica; primjerice, u praslavenskome nije bilo imenskih složenica u kojima su oba sastavna elementa imenice, od kojih je prva u atributivnoj ulozi: složenice tipa biser-djevojka hrvatski je preuzeo iz turskoga. D) Na semantičkoj razini posuđivanja često nije lako uočiti; struktura određenog semantičkog polja u jeziku primatelju mijenj a se pod utjeca jemjezika davatelja, a da pri tome nisu nužno posuđene i konkretne riječi koje ulaze u ta semantička polja. To se osobito dobro očitl\ie u načinu na koji su izvorni sustavi nomenklature boja preobraženi u suvremenim europskim jezicima pod utjecajem zajedničke suvremene civilizacije; primjerice, u praslavenskome je i u ranom hrvatskome termin sinji pokrivao spektar boja od sivoga do svijetloplavoga, dok je modar bilo rezervirano za tamnije nijanse plave boje. Termin mrk odnosio se na nijanse koj e u suvremenom jeziku izražavaju riječi smeđ, tamnosmeđ i zagasitosiv, dok se riđim nazivala nijansa smeđe boje bliska crvenoj. U suvremenom je, osobito govornom jeziku, taj arhajski sustav boj a zamijenjen sustavom koji je kompatibilan sustavima ostalih suvremenih europskih j ezika; u osnovi, razlikuju se smeđ, crven, zelen, plav i žut, pridodani su termini narančasl, ružičast i ljubičast, kojih u starijem jeziku nije bilo, dok ostale boje (npr. kestenjast, cinober) imaju uglavnom tehničko značenje. U staroirskom j e j eziku postojala skupina termina za društvene funkcije čij e značenje u velikoj mjeri odstupa od značenja istih riječi u suvreme nom jeziku: rf je označavalo poglavara plemena (tuath) obdarenoga nadnaravnom moći i obredno vjenčanoga za zemlju, ali s malo stvarnoga političkog utjecaja; termini ftiith, druf i file imali su prije svega religijsku konotaciju: ftiith je vidjelac i prorok, druf poganski svećenik, a file objedinjuje različite funkcije kojima je zajedničko zaduženje prenošenje tradicionalnoga znanja, obično u vidu pjesništva, ali i proze. Skupina koja se zajedničkim imenom naziva filid (množina od file) hijerarhijski je organizirana, a na njezinu vrhu stoji oilam, »najuzvišeniji pjesnik« (Matasović 1 995a). Pod utjecajem općeeuropske civilizacije visokoga srednjega vijeka, odražene u jezicima poput latinskoga i normanskog francuskoga, navedeni termini od l l . st. mijenjaju svoje značenje: rf počinje značiti »kralj « u smislu feudalnoga monarha, ftiith postaje arhaična riječ koja znači "prorok« (i odnosi se obično na biblijske proroke) , file postaje općom riječi za » pjesnika«, a ollamh dobiva značenje "profesor« , koje ima i u suvremenom jeziku. Druf je pak degradirano na značenje "čarobnjak«. U dvama navedenim primjerima nije bilo moguće reći koji je konkretni jezik doveo do preobrazbe semantičkih struktura u hrvatskome i staro72
irskome radi se o konvergenciji semantičkih polja pod utj ecajem susjednih jezika kulture, a to su u slučaju hrvatskoga bili prije svega njemački i talijanski, a u slučaju irskoga latinski, francuski i engleski. Konkretan primjer preuzimanj a semantičke opreke iz jednoga jezika davaoca vjerojatno je nastanak opreke između termina *bogh »bog« i *divb »demon« u praslavenskome pod utjecajem iranskoga (usp. avestič ki baya- »bog« i daeua- »demon« ) . U indoeuropskom su jeziku postojale obje riječi, no i jedna i druga su imale pozitivno značenje: *bhogo- je značilo " bog, udjelitelj bogatstva«, a * deywo- »bog, nebesnik« (usp. sanskrt bhaga- »Udio, bog koji obdaruj e « , deua- »bog « ) . E) Kao primjer posuđivanja n a sintaktičkoj razini razmotrit ćemo nestanak infinitiva u jezicima balkanskoga jezičnog saveza. Možda je pomalo neobično da posuđivanjem nazivamo nestanak jednoga obilježja, no u stvari se radi o zamjeni infinitivnih konstrukcija sa zavisnim rečenicama (tip hoću pisati zamjenjuje se balkanizmom hoću da pišem,) . Taj s e proces može pratiti tijekom stoljeća povijesti balkanskih jezika, a započeo je po svoj prilici u grčkome početkom kršćanske ere. U Platono vim djelima konstrukcije s infinitivimajoš su obavezne: mora se reći t/uHo graphein " hoću pisati«, a *thelči hina grapho ( " hoću da pišem« ) je nepravilno. U jeziku Novoga zavjeta nalaze se obje konstrukcije: tei epaztrion et!te!ese ellselthein eis tJn Galilaian (Ivan, l : 4 4 )
čl. sutradan poželi
poći (inf,) u
čl. Galileju
»Sutrada n je poželio poći u Galileju« tluilollsin hoi loudaiDi h ina phOnellOllsin aulon (Acta Pilati ll. 2. 5)
hoće (3p\. ) čl.
Židovi
da ubijaju (3pl.) njega
» Ž idovi ga hoće ubiti·, (dosl. " da ga ubiju«)
U suvremenom je pak novogrčkom jeziku moguća samo druga konstruk cija, thelO na grafo. Pod grčkim je utjecajem konstrukcija sa zavisnom rečenicom zamijenila infinitiv u albanskom, rumunj skom, bugarskom j makedonskom, te u velikoj mjeri u srpskome. Dok za albanski i rumunj ski nemamo starih izvora, bugarski i makedonski razvili su se iz dijalekata vrlo bliskih staroslavenskomu, u kojem je (u 9. st.) moguća samo konstrukcija s i nfinitivom: xoštQ pbsati , a nikako zavisna konstruk cija *xoštQ da PbŠQ. U suvremenom je bugarskom, u kojem nema infinitiva, preostala još samo potonja konstrukcija: što da piša. Gubitak infinitiva pogodio je hrvatski samo marginalno: primjerice, za razliku od ostalih slavenskihjezika u hrvatskom se ne može reči *Molim vas pjevati, u značenju »molim vas, pjevajte« . Zanimljivo je što se dogodilo s jezikom 73
"
{NOD U TEORIJU JEZIČ NE�RAZNOLIKOSTI ��==� ���------------
���- �����
--------
grčkih iseljenika u Italiji (u južnoj Kalabriji). Oni su ondje poprimili lokalni dijalekt talijanskoga, ali su u njemu zamijenili infinitiv zavisnom rečenicom, kao u grčkom (Anttila 1 989: 1 70). Umjesto standardnoga non posso vederti »ne mogu te vidjeti« , oni kažu non pozzu mu ti viju »ne mogu da te vidim« . Razmotreni primjer pokazuje nam dvije važne stvari: prvo, d a j e sintak tičko posuđivanje, prenošenje sintaktičkih obrazaca iz jezika davatelja u jezik primatelj, češće nego što se to obično pretpostavlja, i drugo, da je proces sintaktičkoga posuđivanja često dugotrajan, u smislu da zahtijeva dugotrajne kontakte među govornicima dvaju jezika koji sintaktički utječu jedan na drugoga (v. i Harris & Campbell 1995).
F) Kao što smo već vidjeli (v. str. 38-39), dokazi genetske srodnosti među jezicima zasnovani su na davno uočenoj činjenici da se morfološki elementi, morfemi koji iskazuju gramatičke odnose, u pravilu ne posu đuju među jezicima; međutim, i to pravilo ima izuzetaka, osobito u jezičnim situacijama intenzivnih dodira, sustavnoga bilingvizma i kreo lizacije. Tako je primjerice rumunjski, uslijed stoljetnih dodira sa slaven skim jezicima, iz njih posudio padežni nastavak za vokativ jednine imenica ženskoga roda na -a; u rumunjskome stoga imamo n. jd. Maria spram vok. jd. Mario usporedno s hrvatskim Marija: Marijo .
74
TIPOLOŠKA KLASIFIKACIJA JEZIKA
Dok se genetska i areaina klasifikacija bave pitanjem » Što se sa skupom jezika X dogodilo tijekom njihove (pret)povijesti? «, tipološka klasifikacija jezika odgovara na pitanje » Koja svojstva ili obilježja dijeli skup jezika X?« . Svojstva ili obilježj a na osnovi kojih izdvajamo jezike određenoga skupa, kojim se koristimo u tipološkoj klasifikaciji, mogu biti bilo koja jezična svojstva koja smatramo relevantnima. Tako izdvojene skupove jezika možemo smatrati osnovnim jedinicama tipološke klasifikacije, tipovima. Primjerice, možemo tipološki razvrstavati jezike prema broju samoglasnika. Po tom kriteriju izdvojit ćemo sljedeće tipove: 1 . tip: jezici s 2 samoglasnika: abhaski, ubihski (oba se govore na Kavkazu);
2 . tip: jezici s 3 samoglasnika: inuit (eskimski), adigejski (na Kavkazu) , klasični arapski; 3 . tip: jezici s 4 samoglasnika: jezik vičita (američki indijanski) , ilokano (na Filipinima) ; 4 . tip: jezici s 5 samoglasnika: hrvatski, španjolski; itd. Naravno, kod svake tipološke klasifikacije postavlja se pitanje njezine svrhe, odnosno razloga zbog kojega određeni kriterij tipološke klasifika cije smatramo relevantnim. Obično tipološke kriterije odabiremo stoga da bismo pomoću njih mogli formulirati neke generalizacije, koje nam pomažu da bolje razumijemo zašto neki jezici imaju neka svojstva. Primjerice, upravo predložena klasifikacija može nas navesti na zaklju čak da se svi jezici s dva samoglasnika govore na Kavkazu, i da su međusobno genetski srodni, jer se svrstavaju u abhasko-adigejske jezike.29 Objašnjenje te generalizacije moglo bi biti povijesno: mogli bismo pretpostaviti da su se svijezici s dva samoglasnika razvili iz zajedničkoga prajezika koji je također imao dva samoglasnika. Najopćenitije generali-
29 To ne bi bila sasvim točna generalizacija, jer su jezici s dva samoglasnika, premda rijetki, posvjedočeni i u drugim dijelovima svijeta. 75
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
--------------�- ��--��
� � � � -� � � --------
zacije do kojih dolazimo tipološkom klasifikacijom nazivaju se tipološkim univerzalijama, tvrdnjama koje vrijede za sve jezike, odnosno za ljudski jezik općenito. Tako iz predložene tipološke klasifikacije možemo izvesti sljedeću u niverzaliju: svi ljudski jezici imaju barem dva samoglasnika. Naravno, istu univerzaliju možemo izraziti na različite načine, pa tako i ovu možemo formulirati negativno: nema jezika s manje od dva samogla snika. Univerzalije koje vrijede posve beziznimno i primjenljive su na sve jezike nazivamo apsolutnim univerzalijama. Njih ima razmjerno malo, i one su prilično trivijalne: primjerice, svi jezici imaju suglasnike i samoglasnike, svij ezici imaju okluzive (premda ima jezika bez frikativa), svijezici imaju korijene (premda ima jezika bez afiksa) itd. Takve je univerzalije razmjerno lako otkriti pod pretpostavkom da su svi jezici svijeta opisani (što za sada, nažalost, još nije slučaj ) . Zanimljivije su i teže za otkriti takozvane implikacijske univerzalije; one imaju sljedeći oblik: » Bilo za koji jezik L, ako L ima svojstvo X, onda ima i svojstvo Y«. Implikacij ske univerzalije također nam otkriva analiza tipološke klasifikacije jezika: jezike klasificiramo najprije s obzirom na prisutnost svoj stva X, potom s obzirom na prisutnost svojstva Y, u njima. Otkrijemo li daje tip koji smo izdvojili prvom klasifikacijom podskup tipa izdvojenoga drugom klasifi kacijom, formuliramo implikacijsku univerzaliju: »Svi jezici koji imaju svojstvo X imaju i svojstvo Y« , ili skraćeno: ('dL) X(L) :::.> Y(L) , gdje L označuje bilo koji jezik. Naravno, i ovdje su moguće različite logički ekvivalentne formulacije, primjerice: ('dL) -Y(L) :::.> �X(L), tj. ako neki jezik nema svojstvo Y, onda nema ni svojstvo X. Pogledajmo jedan primjer implikacijske univerzalij e koju je pedesetih godina predložio Roman Jakobson; jezici svijeta svrstavaju se u različite tipove s obzirom na broj i način tvorbe serija zatvornih suglasnika (okluziva) ; postoje j ezici samo s jednom serijom okluziva ( npr. havaj ski) , s aspiriranim i neaspiriranim okluzivima (npr. danski ) , s a zvučnim i bezvučnim okluzivima (npr. hrvatski ) , sa zvučnim, bezvučnim i glotali ziranim okluzivima (npr. gruzij ski) , sa zvučnim, bezvučnim i bezvučnim aspiriranim okluzivima (npr. starogrčki) , sa zvučnim, bezvučnim, zvuč nim aspiriranim i bezvučnim aspiriranim okluzivima ( npr. hindski ) , itd. (postoje i jezici s čak šest serija, npr. jezik overi, koji se govori u Nigeriji). Jakobson je uočio da se jedan od teorijski mogućih tipova nikad ne pojavljuje, naime tip sa zvučnim aspiriranim okluzivima koji istovremeno nema i bezvučne aspirirane okluzive. Na osnovi toga formulirao je implikacijsku univerzaliju: ukoliko jezik ima zvučne aspirirane okluzive, ima i bezvučne aspirirane okluzive (v. Jakobson 1970). Ta je Jakobsonova univerzalija do danas neopovrgnuta, a imala je velike posljedice u indoeuropskoj lingvistici. U doba kad je Jakobson objavio svoj članak rekonstruirani indoeuropski prajezik najčešće se prikazivao kao jezik 76
tipa koji prema Jakobsonu ne postoji (sa zvučnim, bezvučnim i zvučnim aspiriranim okluzivima). Jakobsonova implikacij ska univerzalij a izrav no je opovrgavala tada uobičajenu rekonstrukciju indoeuropskoga praje zika. Već smo napomenuli da svi jezici svijeta još nisu opisani; kada bi to i bio slučaj , nitko ih ne bi mogao sam sve ispitati s obzirom na svojstva koja smatra tipološki relevantnima. Stoga se u istraživanju jezičnih univerzalija moramo osloniti na posebno odabrane uzorke jezika, od kojih očekujemo da reprezentativno predstavljaju sve jezike svijeta. Ukoliko je uzorak reprezentativan, možemo očekivati da će zaključci i univerzalije do kojih dođemo na osnovi takva uzorka vrijediti i za sve jezike svijeta. Posebno je važno izbjeći stvaranje tipoloških zaključaka samo na osnovi jezika iz nekoliko velikih i dobro poznatih jezičnih porodica, ili samo na osnovi jezika Euroazije ili Mrike. Joseph Greenberg, veliki američki lingvist, u jednom je slavnom članku ( Greenberg 1963) konstruirao uzorak od 30 jezika iz različitih porodica i sa svih kontine nata,30 i u jezicima iz toga uzorka proučavao raspored osnovnih sintak tičkih elemenata u rečenici. Pod »osnovnim sintaktičkim elementima« podrazumijevao je pojmove kao što su subjekt (S), objekt (O), glagol (V), pridjev (Adj . ) , imenica (N), relativna konstrukcija ( Rel.) itd. Naravno, nije nipošto a priori jasno da svi jezici svijeta imaju subjekt, objekt, relativnu konstrukciju i ostale »osnovne sintaktičke elemente« kao pojmove relevantne za opis njihove gramatike, no činjenicaje da u velikoj većini jezika izdvajanje subjekta, objekta, glagola i ostalih »osnovnih sintaktičkih elemenata« ne predstavlja problem. Za one koji ne vj eruju u univerzalnost »osnovnih sintaktičkih elemenata« , univerzalije do kojih je došao Greenberg vrijede samo za one jezike u kojima definicija tih elemenata nije sporna, a to je, prema općem konsenzusu, većina jezika svijeta. Evo o kakvim se univerzalijama radi: 1 . » U izjavnim rečenicama s imenskim subjektom i objektom dominantan poredak je gotovo uvijek takav da subjekt prethodi objektu« . 2 . » U jezicima s prepozicij ama (prijedlozima), genitiv gotovo uvijek slijedi imenicu koja njime upravlja, dok u jezicima s postpozicijama (poslijelo zima) genitiv gotovo uvijek prethodi imenici koja njime upravlja«_
3. "Jezici s dominantnim poretkom VSO uvijek su prepozicionalni« (tj . imaju samo prijedloge, n e i poslijeloge) . 4 . " S čestotnošću mnogo većom nego što može biti slučajno, jezici s normalnim poretkom SOV su postpozicionalni«.
To je, dakako, premalen broj jezika da bi se na osnovi njega mogli stvarati valjani 30 zaključci o svim jezicima svijeta, no Greenberg je osim tih trideset jezika neformalno poznavao još na desetke drugih jezika. 77
Već i ovaj kratki pregled Greenbergovih univerzalija otkriva nam jednu od njihovih najvažnijih odlika: one ne vrijede bezuvjetno, već su ograni čene izrazima kao »gotovo uvijek«, »s čestotnošću većom nego što može biti slučajno « , itd. Takve univerzalije nazivat ćemo statističkim univer zalijama. Većina univerzalija kojima se bavi tipologija upravo su stati stičke univerzalije: tvrdnje da su neka svojstva ili obilježja jezika povezana, korelirana s drugima što među jezicima svijeta stvara distri buciju jezičnih svojstava kojaje sa statističke točke gledišta neočekivana. Tako, primjerice, prva navedena univerzalija ne tvrdi da nema jezika u kojima objekt prethodi subjektu; takvi jezici doista postoje, primjerice majanski jezici (u kojima je uobičajen poredak sintaktičkih elemenata VOS ) ili karipski jezik hiškmjana (u kojem je uobičajen poredak OVS), ali su toliko rijetki da to ne može biti slučajno. Kada bi poredak subjekta i objekta u jezicima bio posve slučajno određen, očekivali bismo da će među jezicima svijeta biti podjednako mnogo onih u kojima subjekt prethodi objektu i onih u kojima je obrnut poredak pravilan, no to nije slučaj . Objašnjenje činjenice zbog čega u jezicima subjekt obično prethodi objektu valja tražiti u psiholingvistici (subjekti obično izražavaju percep tivno prominentnije pojmove koji prirodno dolaze prije u rečenici), u pragmatici (subjekt je obično podudaran s onim što je govorniku u rečenici važno istaći, pa je prirodno da dolazi bliže početku rečenice) ili u drugim disciplinama, no to više nije posao za tipologe. Tipologija ima tek zadaću utvrditi jezične univerzalije, dok njihovo objašnjenje prepušta drugim lingvističkim disciplinama. Na sličan način, lingvistika ima obvezu objasniti zbog postoje jezici s tako neuobičajenim poretkom sintaktičkih kategorija kao u jeziku hiškaIjana, ali ni to nije dužnost tipologije. Objašnjenja zbog čega postoje jezici s tipološki rijetkim svojstvima nqjčešće će biti povijesna: uslijed raznih jezičnih promjena koje međusobno interferiraju na nepredvidive načine, neki jezici mogu stupiti u stanja koja su iz funkcionalnih, psiholingvističkih ili pragmatičkih razloga neprirodna. Takva stanja redovito traju kratko, i takvi jezici ubrzo izmijene svoju strukturu, no sa stanovišta jezične tipologije oni mogu predstavljati iznimke tipološkim generalizacijama ili statističkim univerzalijama. Primjerice, psilotski dijalekti starogrčkoga (uglavnom eolski govori) proturječe jednoj od univerzalij a koju je opazio još Jakobson ( 1970), da jezici koji imaju aspirirane okluzive ph, th, kh uvijek imaju i frikativ h. Grčki dijalekti o kojima je riječ, zabilježeni većinom u 6. i 5 . stoljeću pr. Kr. , imali su p h th i kh, no u njima je nestao općegrčki frikativ h. Međutim, takvo je tipološki neočekivano stanje potrajalo razmjerno kratko vrijeme, jer su ti grčki dijalekti pretrpjeli velik utjecaj općegrčkogajezika, !wine, u kojem se kasnije dogodila promjena aspiriranih okluziva u bezvučne frikative. Time je posvuda na grčkom govornom području uspostavljeno tipološki ,
78
KLASIFIKACIJA JEZIKA
dobro posvjedočeno stanje (bez aspiriranih okluziva, ali i bez frikativa
h ) . Utvrđivanje povijesnih razloga zbog kojih pojedini jezici ulaze u tipološki neočekivana, »neprirodna.< stanja, predstavlja plodno polje za suradnju povijesne i poredbene lingvistike, područje gdje se genetski i tipološki pristup susreću i nadopunjuju, koje ćemo zvati »teorijom jezične raznolikosti « (v. str. 97). Na sličan način, mnoge će sinkronijske lingvi stičke univerzalije imati povijesna objašnjenja; primjerice, posvoj ni genitivi, relativne konstrukcije i pridjevi često se razvijajujedni iz drugih u jezicima svijeta, čime je moguće objasniti da redovito stoje s iste strane imenskih skupina na koje se odnose (Aristar 199 1 ) .3 1
31 T o znači da postoji korelacija ( u Greenbergovom smislu) između poredaka N-Gen, Adj.-N, i Rel-N, s druge strane. Valja istaći da X-Adj , i N-Rel, s jedne strane, i je sudjelovanje međusobnog poretka imenice i pridjeva (Adj.-N i N-Adj.) u tim korelaci jama sporno (v. str. 264). 79
TIPOLOGIJA JEZIKA I TIPOLOGIJA JEZIČNIH OBILJEŽJA
Nekajezična obilježja sama za sebe definiraju jezični tip, tj. u tipološkom su smislu definitorna. Poredak sintaktičkih kategorija subjekta, objekta i glagola u rečenici takvo je obilježje, jer među jezicima koji imaju S, O i V kao osnovne sintaktičke kategorije, i pritom nemaju posve slobodan red riječi, samo jedan određeni poredak tih triju kategorija može biti dominantan, u smislu da se pojavljuje u sintaktički, stilistički i pragma tički neobilježenim konstrukcijama. Izdvajanje poretka S, O i V kao definitornoga obilježja omogućuje nam definiranje šest diskretnih jezič nih tipova, takvih među kojima nema preklapanja, jer svaki jezik može biti razvrstan samo u jedan tip: SOV: npr. japanski, turski, hetitski SVO : npr. engleski, svahili, kineski (mandarinski) VSO : npr. irski, (biblijski) hebrejski, havajski VOS: npr. malgaški, jukatek, coeur d'alene OVS: npr. hiškarjana32 OSV: ?33 Ako se jednom složimo oko toga što predstavlja dominantan poredak sintaktičkih kategorija, tada nema sumnje dajezik ne može biti istovre meno i SOV i SVO ; drukčije je s obilježjima koja jezici mogu posjedovati u većoj ili manjoj mjeri. Primjer je takvoga obilježja ergativnost. Jezik možemo zvati ergativnim ukoliko u njem postoje ergativne konstrukcije;
32 Prema nekim analizama poredak OVS pojavljuje se i u nekim australijskim jezicima, npr. mangaraji, ungarindžin (Nichols 1992). 33 Nije sigurno ima li jezika s OSV poretkom sintaktičih kategorija. Nichols ( 1992) navodi izumrli hurijski, no taj jezik prema drugim analizama ima SOV poredak. Zajezike u kojima objekt prethodi subjektu v. i Pullum1981. 80
TIPOLOGIJA JEZIKA I TIPOLOGIJA JEZIČNIH OBILJEŽJA
u ergativnim konstrukcijama subjekt neprelaznoga glagola i objekt prijelaznoga bivaju tretirani na isti način, dok subjekt prijelaznoga glagola biva tretiran različito od subjekta neprelaznoga glagola. Ako jezik ima imenske padeže, posebnim padež om (ergativom) bit će obilježen subjekt prijelaznoga glagola, dok će subjekt neprelaznoga glagola biti u istom padežu (apsolutivu) kao i objekt prijelaznoga glagola. Takvi su jezici primjerice baskijski i djirbal (v. str. 194), te tonganski, u kojem se prijedlog ')a za apsolutiv upotrebljava ispred subjekta neprelaznoga glagola i objekta, a prijedlog ')e ispred subjekta prijelaznoga glagola: Na ?e ta:mate ?i ?e
Te:vita
?a Ko:laiate
preterit ubiti ergativ David apsolutiv Golijat »David je ubio Golijata«
lea
Tolu
preterit govoriti apsolutiv Tolu »Tolu je govorio«
�eđutim, jezik ne mora imati padeže da bi bio ergativan, već može imati ergativnu morfologiju glagola; u majanskim jezicima kao što je jukatek I V. str. 219) glagol posebnim ergativnim afiksima izražava lice i broj prijelaznoga subjekta, dok apsolutivnim afiksima izražava lice i broj objekta i neprelaznoga subjekta. Iz rečenoga je jasno da neki jezici mogu imati i ergativne i neergativne konstrukcije, tj. da u nekim slučajevima mogu na isti način tretirati subjekt prijelaznog i neprelaznog glagola, a u drugima subjekt neprelaznoga glagola i objekt. 1. U nekim jezicima ergativna konstrukcija postoji samo za određenu klasu imenica; primjerice u hetitskom imenice neživog roda imaju isti padežni nastavak ako su subjekt neprelaznoga glagola ili objekt prijela moga glagola, no ako su subjekt prijelaznoga glagola dobivaju poseban sufiks -anz-; imenica pahhur, pahhun- »vatra« neživa je roda: pahhur-O uh-hun vatra-aps. vidjeti-lsg. pret. »Vidio sam vatru«
pahhur-O kiš-ari vatra-aps. postati-3sg. prez. » Nastaje vatra« 81
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
pahhun-anz antuhša n kuen-zi
vatra-erg. čovjek-ak. sg. ubiti-3sg. prez. "Vatra ubija čovjeka«
2. Jezici mogu imati akuzativnu morfologiju za lične zamjenice, a ergativnu morfologiju za imenice; u jeziku djirbal, lične zamjenice 1 . i 2 . lica stoje u istom padežu (nominativu) ako su subjekt glagola, dok imenice stoje u istom padežu (apsolutivu) ako su subjekt neprelaznoga ili objekt prijelaznoga glagola (v. str. 194). Imenice se dakle sklanjaju po ergativnom sustavu, a zamjenice po akuzativnome. 3. Nadalje, jezici mogu imati akuzativnu morfologiju glagola, a ergativnu morfologiju imenica, naprimjer varlpiri (v. str. 196): glagol se slaže sa subjektom u licu i broju, bez obzira radi li se o subjektu prijelaznog ili neprelaznoga glagola, dok imenice razlikuju ergativni padež (za subjekt prijelaznoga glagola) od apsolutivnoga (za objekt i subjekt neprelaznog glagola) ; obrnuti slučaj, u kojem je imenska morfologija akuzativna, a glagolska ergativna, znatno je rjeđi, ali je također posvjedočen (u jeziku sahaptin, v. str. 206). 4. U jezicima poput hindskoga ergativnaje konstrukcija ograničena samo na svršeni glagolski vid ; ako je glagol u perfektu prijelazan, njegov je su bjekt obilježen ergativnim poslijelogom ne, a ako je neprelazan, subjekt nema nikakvoga poslijeloga kao niti objekt prijelaznoga glagola. Glagol se slaže u rodu i broju sa subjektom neprelaznoga ili objektom prijela znoga glagola, npr. u rečenici us-ne kitiib liJlh'i »On je napisao knjigu« zamjenica us- dobiva ergativnu postpoziciju ne, a glagol se u rodu i broju slaže s imenicom kitab »knjiga«; usporedite s time rečenicu us-ne patr likha »napisao je pismo« (patr »pismo« je muškog roda) i us-ne patr lillhe »napisao je pisma « ; u nesvršenom vidu glagola subjekt prijelaznoga glagola ne dobiva ergativnu postpoziciju, a glagol se slaže s njime u rodu i broju: vah hitab lihh raha tha "Pisao je knjigu« (vah je zamjenica 3 . l. sg. u nominativu jednine, a nesvršeno prošlo vrijeme glagola likh raha tha izraženo je perifrastički, no s nastavcima koji pokazuju daje subjekt muškoga roda u jednini) . Jasno je dakle da jezik može biti ergativan u manjoj i većoj mjeri; u najvećoj je mjeri ergativan jezik poput avarskoga (v. str. 139), u kojem je ergativna i glagolska i imenska morfologija; avarski je ergativniji nego varlpiri, u kojem je ergativan samo padežni sustav imenica. Hindski je pak ergativan samo u svršenom glagolskom vidu, a hetitski samo za imenice neživa roda. Jezici poput australskoga jezika djirbala ergativni su i sintaktički, ne samo morfološki (v. str. 194 ) : u tom sejeziku u drugoj od dvije koordinirane rečenice može izostaviti objekt prijelaznoga glagola 82
TIPOLOGIJA JEZIKA I TIPOLOGIJA JEZIČNIH OBILJEŽJA
-=-=:...::
-
ako je koreferentan sa subjektom prve; to znači da u rečenici poput Ivan poljubi ženu za laku noć i zaspi odgovor na pitanje » Tko je zaspao?« u djirbalu nije Ivan, kao u sintaktički akuzativnim jezicima, već žena. Međutim, vidjeli smo da i djirbal u svojem morfološkom sustavu poznaje i akuzativne obrasce - u tomjeziku imenice razlikuju apsolutiv i ergativ, dok zamjenice imaju nominativ i akuzativ. I u nekim europskim jezicima, koje nitko ne bi smatrao ergativnima, postoje gramatički obrasci u kojima su subjekt neprelaznoga glagola i objekt prijelaznoga jednako tretirani nasuprot subjektu prijelaznoga glagola: u ruskome se u nominaliziranim sintagmama genitivom može izraziti jedino subjekt neprelaznoga glagola ishodišne rečenice, ili objekt prijelaznoga glagola; može se dakle reći razrušenie goroda vragom »neprijateljevo uništenje grada« ili priezd vraga » dolazak neprijatelja«, ali ne i *razrušenie goroda vraga, tj . genitiv ne može imati ulogu prijelaznoga subjekta ishodišne rečenice. U hrvatskom je drukčije zbog postojanja posvojnih pridjeva koji se mogu tvoriti od imenica koje označuju osobe; stoga imamo neprijateljev dolazak i dolazak neprijatelja, ali i nep rijateljevo uništenje grada, dakle akuzativne strukture u kojima posvojni pridjev uvijek biva interpretiran kao subjekt (prijelaznoga ili neprelaznoga glagola) . Interpretaciju posvojnoga pridjeva kao subjekta potvrđuje i činjenica da on može upravljati posvojno-povratnom zamje nicom svoj (premda to nije obavezno ) : nominali zacija rečenice Neprijatelj se vratio u svoje rovove glasi neprijateljev povratah II svoje rovove (premda je moguće i povratak neprijatelja II njegove rovove). �Ieđutim, čak i u hrvatskome postoje neke gramatičke pojave koje bi se mogle smatrati ergativnošću: u imenskim složenicama postalim od imenskog i glagolskog korijena imenski korijen može imati ulogu nepre laznog subjekta ili objekta, nikako prijelaznoga subjekta, usp. ruhopis, mravojed, ribolov . Ergativnost obrasca kojim su tvorene te složenice postaje j asna tek iz njihove interpretacije: mravojed ne može biti *»životinja koju mravi jedu « , već samo "životinja koja jede mrave« .34 Ako jezik koji ima barem jednu ergativnu konstrukciju zovemo ergativ nim, jasno je da ergativni jezici mogu biti svrstani u ljestvicu s obzirom na stupanj svoje ergativnosti: Maksimum
avarski - djirbal
Minimum
baskijski -jukatek - hindski - hetitski
?hruatski
34 O sličnom pravilu za tvorbu složenica u engleskome v. Com rie 1978. On takve pojave naziva »leksičkom ergativnošću« u jeziku.
83
T",AZ� NO=c LI""K=-:::O=-=-S,-" OD U TE ORIJU JE ZI Č N I E -", lN R= � =
_______ _
_______
Neki lingvisti stoga govore o "idealnim jezičnim tipovima«35 u usporedbi s kojim se određuje tipološki profil svakoga pojedinog jezika. Idealni ergativni jezik vjerojatno ne postoji: utvrđeno je da svi do sada poznati jezici barem neke sintaktičke konstrukcije36 izražavaju nominativno akuzativno, no idealnije ergativni jezični tip ipak dobro definiran pojam. Idealni jezični tip možemo definirati i pomoću pojma »obitelj ske slično sti « ; kada promatrate lica pripadnika jedne obitelji, često među njima postoje sličnosti, a da ne možete reći koja su to obilježja koja svi oni dijele; nos, oči, uši, boja kose i oblik u sta mogu biti slični među većinom pripadnika dotične obitelji, no niti jedan određeni član obitelj i ne mora imati točno određen oblik nosa, boju kose i očiju, te oblik usana i ušiju. Sličan odnos možemo uspostaviti i među jezicima koje razvrstavamo u jedan jezični tip: jezici A i B podudarat će se u svoj stvima x i y, B i e u svojstvima y i z, e i D u svoj stvima z i x, no niti jedan jezik proučavanoga skupa neće nužno imati sva obilježja x, y i z. Međutim, među svim obilježjima, koja smatramo definitornima za određeni jezični tip, postojat će statističke korelacije među jezicima svijeta: promatramo li reprezen tativan uzorak jezika, obilježja x, y i z pojavljivat će se u istim jezicima znatno češće nego što bismo to očekivali na temelju slučajne distribucije. Idealnijezični tip, koji ne mora postojati u stvarnosti, imat će sva svojstva koja se s učestalošću većom od slučajne pojavljuju među članovima skupa, no niti od jednoga konkretnog člana skupa ne očekujemo da nužno ima sva ta svojstva.
35 To je osobito tradicija Skaličkine praške tipološke škole, v. Sgall 1971. Uspensk�j ( 1 968) idealni jezični tip naziva »jezikom etalonom«. 36 Naprimjer imperative: nema jezika koji bi u drugom licu jednine imperativa imao različite afikse za subjekt prijelaznoga glagola, te za subjekt neprelaznoga glagola i objekt v. Dixon 1979. 84
USPOREDIVOST JEZIČNIH OBILJEŽJA
U prošlom srno poglavlju vidjeli da se posao tipološke lingvistike ne sastoj i samo u klasifikacij i jezika u jezične tipove, već i u razvrstavanju jezičnih obilježja, odnosno načina i konstrukcija kojimajezici izražavaju pojedine kategorije. Do sada srno prešutno pretpostavlj ali da su obilježja koja klasificiramo, i na temelju kojih klasificirarno jezike, usporediva među jezicima; naime, pretpostavljali srno da kada govorimo o samoglasnicima mislimo na iste stvari i u abhaskom i u francuskom, pretpostavljali srno da pod glagolima podrazumij evamo iste vrste riječi i u mandarinskom kineskom, u kojem gotovo da nema glagolske morfologije, i u sanskrtu gdje svaki glagol irna nekoliko desetaka različitih ličnih oblika. Također, pretpostavljali srno da se kategorije poput subjekta mogu definirati neovisno o strukturi pojedinih jezika, tj. da u svakom jeziku koji irna subjekt kao sintaktičku kategoriju pod tim terminom mislimo na istu kategoriju (v. Dryer 1997). Važno je istaći da mi ne tražimo da sva jezična obilježja koja spominjemo moraju postojati u svimjezicima; posebanje zadatak lingvistike da utvrdi koja su jezična obilježja doista univerzalna, u smislu da ljudski jezik ne može postojati bez njih. S druge strane, tipologija se smije pozivati na obilježja koja ne postoje u svim jezicima, ali ih ne smije definirati pozivajući se na obilježja ili svojstva nekog pojedinog jezika. Važno je samo to da na osnovi definicije razmatranoga obilježja imamo metodu kojom ćemo ga izdvoj iti u svakom jeziku koji irna to obilježje. To je nužno da bi obilj ežja o kojima govorimo bila usporediva među jezicima. Ako » glagolom« nazivamo onu vrst riječi koja je u svim jezicima morfološki i sintaktički obilježena na isti način kao i riječi koje označuju radnju i izražavaju tipične kategorije kao što su vrijeme, aspekt ili stanje, tada moramo biti svjesni činjenice da ćemo tom definicijom pokriti i slučajeve kao što je j apanski, u kojem se riječi pridjevskoga značenja (npr. » crn« , »velik«, »dobar« , i sl.) morfosintaktički ponašaju kao glagoli (Dixon 1977). To ne znači daje naša definicija pogrešna, već samo to da se sadržaj pojma » glagol « ne poklapa nužno s onim što srno intuitivno u svojem materinskom jeziku navikli smatrati glagolima. Ako »pasiv« definiramo
85
UVOD U TEORIJU JEZIČ NE RAZNOLIKOSTI �------
kao gramatičku preobliku kojom prijelazni glagol postaje neprelazan, a »trpitelj radnje« (pacijens) postaje subjekt glagola, tom ćemo definicijom pokriti neke s našega stanovišta neobične slučajeve npr. latvijski, u kojem nije moguće izraziti vršitelja radnje pasivnoga glagola,37 ili japan ski, gdje pasivni glagol često ima osobito »adverzativno značenje« (radnja se događa na štetu subjekta),38 ali našom definicijom neće biti obuhvaće ne konstrukcije u kojima i neprelazni glagoli imaju pasivnu morfologiju, npr. u latinskom (curritur "trči se« , itur "ide se<< ) , ili njemačkom (es wird getanzt »pleše Da bismo mogli formulirati definicije koje biti upotrebljive u različitim jezicima, potrebno je dobro poznavati stupanj jezične raznolikosti i varijabilnosti pojedinih lingvističkih obilježja i kategorija. Pogledajmo definicije pojma »subjekt« u dvije standardne gramatike hrvatskoga jezika: Velik broj predikata u gramatičkom ustrojstvu rečenice otvara mjesto imenskoj riječi u nominativu. Takva se riječ u rečenici zove subjekt. Gramatičke su Iwtegorije subjekta rod, broj, i padež. SI/bje}?! se obavezno slaže s predikatom II licu i broju . Većina predikata otvara II rečeničnom llstrojstvu mjesto za imensku riječ II nomi nativu. Takva se imenska rijeć zove subjekt... Subjekt se mora slagati s predikatom II licll i broju.
Obje su definicije podudarne u tome da kao bitna svojstva subjekta navode neke kategorije koje postoje u hrvatskome, npr. nominativni padež za imenske riječi te lice i broj kod glagola (predikata) . Sa stanovišta školske gramatike koja ima posve praktične svrhe, u takvim definicijama nema ništa loše, no pomoću njih sasvim sigurno nećemo moći izdvojiti gramatički subjekt u drugim jezicima u kojima nema spomenutih hrvatskih gramatičkih kategorija. Primjerice, u velškom imenske riječi nemaju padeža: Mae
ffol
yn
ymlid
el
gysgod
pom. glagol (3sgJ budala čestica slijediti njegov(a) sjena "Budala slijedi svoju sjenu«
U toj je rečenici subjekt »budala« iako ta riječ nije u nominativu, jer nominativa, kao ni ostalih padeža, u velškome nema. U japanskom postoje čestice koje iskazuju padeže, ali nema slaganja glagola sa subjektom u licu i broju: 37 To jest, u latvijskom n e možete reći *Zatvorenikje b i o osuđen o d prijekog suda, već samo "Zarobljenik je bio osuđen«. 38
86
Usp. Shibatani 1985.
Kore ga Tana/w san ovo nom.
desll
T. gospodin biti (prez.)
»Ovo je gospodin Tanaka«
U toj je rečenici subjekt pokazna zamjenica kore označena nominativnom česticom ga. Mogli bismo pomisliti da za utvrđivanja subjekta rečenice ne moraju biti prisutne sve kategorije koje smo spominjali, no da barem neke moraju biti: u velškom subjekt nije u nominativu, ali se slaže s glagolom u licu i broju, dok u japanskom nema slaganja s glagolom, no postoji padežni sustav. Međutim, u oba jezika možemo pronaći primjere u kojima neće biti zadovoljen niti jedan od spomenuta dva uvjeta; u velškom se u imenskim rečenicama kopula može izostaviti, pa nema slaganja subjekta s predikatom: Gwell pwyll nag allr bolje pamet nego zlato "Pamet je bolja od zlata«
U japanskom pak čestica ga nije obavezna u svim konstrukcijama; umjesto nje može se pojaviti čestica wa, koja označuje temu rečenice, čak i kada ona nije subjekt: Watasi wa gakllsei desu ja
tema student biti (prezent)
»Ja sam student«
Tokyo ni T.
wa
ikimasita
ga, Osaka ni wa
ikimasen
desita
dativ tema ići (preterit) čestica O. dativ tema ići ( negativ) kopula (preterit)
"Išao sam u Tokio, ali nisam išao u Osaku«
Očito je da wa nije samo druga čestica za nominativ, jer se može pridodati sintagmi koja je već označena dativnom padežnom česticom ni. Njezina je funkcija dakle pragmatička, te ne možemo tvrditi da je u japanskom subjekt rečenice uvijek u nominativu. U posljednjoj navedenoj rečenici subjekt je neizrečen, a samo se iz konteksta može zaključiti d a je subjekt govornik, odnosno prvo lice. Vidimo dakle da je subjekt teško definirati pozivajući se na morfosintak tička obilježja nekoga konkretnog jezika poput hrvatskoga; da bismo došli do univerzalne definicije subjekta, trebali bismo biti u stanju
87
----
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
navesti skup nužnih i dovoljnih uvjeta koji moraju biti ispunjeni u bilo kojem jeziku da bismo neku sintagmu mogli smatrati subj ektom rečeni ce. Jedan nužni uvjet nije teško pronaći: subjekt je jezgreni argument glagola poput izravnoga objekta, tj . glagol kao nužnu dopunu svojemu značenju obično traži jedan ili dva argumenta: neprelaznim glagolima jedini argument je subjekt, a za prijelazne glagole kažemo da su im argumenti subjekt i (izravni) objekt. Terminologijom gramatika koje sam citirao glagol » otvara mjesto« subjektu i objektu. U slučaju neprelaznih glagola možemo reći da je taj argument subjekt, no ostaje problem prijelaznih glagola: koji će od njih biti subjekt, a koji objekt? Kako ćemo to utvrditi a da ne spominjemo kategorije koje jezici ne moraju imati, poput nominativnog i akuzativnog padeža ili slaganja glagola u licu i broju? Jedan je pristup tomu problemu semantički: subjektom prijela znih glagola možemo nazivati onu imensku skupinu koja označuje vršitelja radnje ili ono biće koje na neki način kontrolira vršenje radnje glagola; u rečenici s tipičnim prijelaznim glagolom, npr. Vuk kolje kozliće subjektom ćemo smatrati imenicu vuk, jer ona označuje vršitelja radnje. Analogijom, subjektima ćemo smatrati i sve one argumente glagola koji su u pojedinim jezicima morfosintaktički tretirani na isti način kao vršitelji radnje, stoga će subjekti glagola koji nemaju semantičkoga agensa, poput »gledati«, »osjećati« i »trpjeti«, biti imenske skupine koje označuju trpiteIje osjeta: u rečenici Vuk gleda kozliće subjekt će biti imenica vuk zato jer je, između ostaloga, u istom padežu u kojem je ta imenica u tipičnoj prijelaznoj rečenici Vuk jede kozliće . Semantička je univerzalija da jezici svijeta morfosintaktički na isti način tretiraju vršitelja radnje glagola »ubiti« i »udarati({ i trpitelj a osjeta glagola kao što su »gledati« , "čuti« i sl. Premda i ta univerzalija ima iznimaka,39 semantički pristup definiciji pojma »subjekt« prikladan je, primjerice, za istraživanje univerzalija poretka sintaktičkih elemenata: da bismo utvr dili je li neki jezik sav ili SVO, promatrat ćemo samo »tipične prijelazne rečenice« u kojima se subjekt nedvojbeno može identificirati s vršiteljem radnje. Najozbiljniji prigovor koji se može uputiti takvoj semantičkoj definiciji subjekta jest da je proizvoljna i europocentrička; zašto subjektom prijelaznih glagola zvati sintagmu koj a označuje vršitelja radnje? Zar zato što j e u jezicima Europe ta sintagma u pravilu jednako morfosintaktički 0'
39 U avarskome je, primjerice, imenska skupina koja označuje »gledatelja u drugom padežu (dativu) od imenske skupine koja označuje »ubojicu«, subjekt glagola »ubiti«; štoviše, dativni subjekti glagola osjeta i osjećaja u avarskome u pravljaj u povratno-po svojnim zamjenicama poput hrvatskih subjekata u nominativu: u avarskome se kaže »bratu se sviđa svoj sin« u značenju "bratu se sviđa njegov sin« (v. Guxman 1 973, Dixon 1979). 88
USPOREDIVOST JEZIČNIH OBILJEŽJA
��
-
tretirana kao i jedini argument neprelaznoga glagola? Sa stanovišta ergativnih jezika mogli bismo subjektom nazvati upravo onaj drugi argument prijelaznih glagola, koji u tipičnim prijelaznim rečenicama označuje trpitelja radnje; u baskijskom taj argument stoji u istom padežu (apsolutivu) kao ijedini argument neprelaznih glagola; odakle nam pravo da upravo agens, vršitelja radnje smatramo po bilo čemu bliskim subjektu neprelaznih glagola, kad taj u semantičkom smislu može biti a,$ens (npr. u rečenici Čovjek trči), ali ne mora biti (usp. Čovjek leži, Covjek umire)?
Drugi se pristup problemu subjekta sastoji u pronalaženju što većega broja jezičnih obilježja koja povezuju jedan od argumenata prijelaznoga glagola s jedinim argumentom neprelaznoga glagola. Edward Keenan u jednom je znamenitom članku ( 1976) pokušao utvrditi tipičan skup sintaktičkih, semantičkih i pragmatičkih obilježja koje subjekt obično posjeduje u jezicima svijeta; da bi u rečenici X jezika L neka imenska sintagma bila subjekt, ne traži se da posjeduje sva obilježja iz navedenoga skupa, već samo većinu njih, ili veći broj tih obilježja od bilo koje druge imenske sintagme. Nabrojimo neka od Keenanovih obilježja: 1 . Subjekt se, za razliku od objekta, obično ne može eliminirati iz rečenice a da ono što preostane bude potpuna rečenica; primjerice, u engleskom iz rečenice John h unts mice » John lovi miševe« možemo izbaciti objekt (mice), ali ne i subjekt, jer *hunts mice nije pravilna rečenica. U mnogim jezicima, uključujući i hrvatski, mogu se izostaviti i subjekt i objekt. 2. Subjekt rečenice upravlja povratnim zamjenicama, npr. u hrvatskom
Ivan se gleda u zrcalu povratna zamjenica se mora se odnositi na subjekt rečenice. Slično je i s povratno-posvojnim zamjenicama, npr. Ivan gleda svoj odraz u zrcalu : imenska sintagma uz koju stoji povratno-posvojna zamjenica svoj mora se odnositi na subjekt rečenice. Naravno, imajezika
koji nemaju povratnih ili povratno-posvojnih zamjenica (npr. staroirski), pa u njima taj kriterij za izdvajanje subjekta ne vrijedi. ,.
3. Subjekt rečenice obično je ujedno i tema rečenice (eng. topic), ono o čemu se u rečenici govori; u nekim jezicima subjekt i tema mogu se sustavno razlikovati, npr. različitim gramatičkim afiksima (npr. u japanskome), a većina jezika ima načina da kao temu u rečenici istakne neku imensku skupinu kojaje različita od subjekta, primjerice obilježe nim redom riječi, usp. hrvatski Ivanajučer nisam vidio. 4. Ako se glagol slaže u nekoj kategoriji s nekom imenskom sintagmom
u rečenici, slaže se sa subjektom; to, dakako, vrijedi za hrvatski, ali ne i za japanski, u kojem glagol ne izražava niti jednu gramatičku kategoriju imenskih riječi. U nekim ergativnim jezicima, npr. u avarskome, glagol se slaže s onom imenskom sintagmom koja je u apsolutivu; mogli bismo 89
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI .....•
-
-
...... --�.....................--
tvrditi da se u tom jeziku prijelazni glagol slaže s izravnim objektom, a ne sa subjektom, dok se neprelazni glagol slaže sa subjektom. 5. Ukoliko više glagola u rečenici dijeli jedan te isti argument, to je gotovo uvijek subjekt. U hrvatskoj rečenici Ivan pije pivo i jede janjetinu drugi glagol (jede) mora imati isti subjekt kao i prvi (pije) . Osobito je često izostavljanje istog� subjekta kod glagola kojima dopuna može biti infinitan (nelični) glagol ski oblik, primjerice u Ivan želi piti (pri čemu subjekt glagola piti mora biti Ivan) . Slično je u zavisnim rečenicama: možemo reći Ivan pije pivo jer ga voli, pri čemu glagol zavisne rečenice mora imati isti subjekt kao i glagol glavne rečenice; ne možemo reći *1van pije pivo jer Ivan voli, jer hrvatska sintaksa ne dopušta izostavlj anje kore ferentnih objekata, već samo koreferentnih subjekata u rečenici. Među tim, u nekim se jezicima može izostaviti upravo koreferentni objekt, odnosno argument glagola glavne rečenice koji je u apsolutivu. Takav je australijski aboridžinski jezik djirbal (v. str. 194). Nadalje, kriterij izostavljanja koreferentnoga glagolskoga argumenta može biti u sukobu s drugim kriterijima za identifikaciju subjekta; u hrvatskome koreferen tni argument glagola u glavnoj rečenici može biti u dativu, npr. u Sviđa mi se piti. U irskom imenica koja je argument glagolske imenice koj a je dopuna glavnoga glagola može biti dio prijedložnoga izraza, npr. Is mhaith le Pcidraic teacht »Patrik želi ići « , doslovno "S P atrikornje dobro ići« . 6. Subjekti u rečenici obično prethode objektima u stilistički i gramatički neobilj eženim rečenicama; tako j e naprimjer u hrvatskom (Ivan krade prasetinu iz mesnice manje je obilježeno nego Prasetinu Ivan krade iz mesnice), no nipošto u svim jezicima svijeta: u malgaškorne, jukateku i u jeziku hiškarjana subjekt pravilno dolazi iza objekta (v. str. 80) . 7. Prema Keenanu, subjekt je u pravilu semantički agens, vršitelj radnje glagola u rečenici; kao što smo već vidj eli, u jezicima s ergativnom konstrukcijom rečenice taj j e kriterij često u sukobu s drugim kriterijima. 8 . Subjekt je u imperativnim rečenicama gotovo uvij ek podudaran s osobom kojoj se govornik obraća; to znači da su malobroj ni jezici u kojima je pravilan način iskazivanja imperativa »neka to pivo bude popijeno od tebe « ; čini se da su takvi neki malajsko-polinezij ski jezici, npr. maorski i malgaški; u staroirskom je također vrlo često izricanje imperativa pasivnom konstrukcijom u kojoj subjekt nije osoba kojoj se govornik obraća, npr. Marbthar ind ingen »Neka djevojka bude ubijena« u značenj u » Ubijte djevojku «�o
Rasprava o obilježjima subjekta jasno pokazuj e da u pojedinim jezicima neke imenske sintagme mogu biti subjekti u manjoj ili većoj mjeri. Kao i u slučaju pojma ergativnog jezika, i za pojam subjekta možemo uspostaviti hijerarhij u u kojoj će na vrhu biti imenske sintagme poput 90
USPOREDIVOST JEZIČNIH OBILJEŽJA �==��������-
������
imenice vuk u rečenici Vuk kolje kozliće, u nominativno-akuzativnim jezicima poput hrvatskoga. U mnogim će jezicima » subjekt« zadovolja vati samo neke od Keenanovih kriterija, a moguće je zamisliti i jezike II kojima uopće nema subjekta kao gramatičke kategorije; kao takav jezik II literaturi se navodi lisu, jedan sinotibetski jezik (v. str. 1 5 7 ) . Lingviste sklone formalizacijama i strogim definicijama prethodni će odlomci bez sumnje obeshrabriti; koliko može biti pouzdana znanost koja ne može jednoznačno definirati tako temeljan pojam kao što je subjekt? Međutim, važnost strogih definicija u znanosti ne valja precijeniti; definicije su uvijek konvencionalne, a ono do čega je z nanosti stalo jest mogućnost empirij ske kontrole upotrebe termina. To znači da ne mora mo unaprijed znati što ćemo nazivati » subjektom« u svakom pojedinom jeziku, ali kada jednom tim terminom imenujemo određenu kategoriju II nekom jeziku, moramo znati koja su morfosintaktička svoj stva te kategorije, te u kakvom su ona odnosu prema kategoriji koju nazivamo »subjekt« u drugim jezicima. Opisivanj e morfosintaktičkih svojstava » subjekta« u j ezicima svijeta doprinosi iscrpljivanju polja moguće jezične raznolikosti, što je jedna od temeljnih zadaća poredbene lingvistike.
91
DIJAKRONIJSKA TIPOLOGIJA
Vidjeli smo da je jedna od zadaća jezične tipologije utvrditi koja obilježja posjeduju svi jezici, a u kojima se jezici među sobom razlikuju. Sinkronij ska tipologija također utvrđuje korelacije među obilježjima, te na osnovi njih formulira generalizacije i implikacijske univerzalije. Nasuprot tome, dijakronijska se tipologija bavi pitanjem kako jezici stječu ili gube pojedina tipološki relevantna obilježja. Dijakronijska tipologija proučava tipove jezičnih promjena i korelacije među posvjedočenim tipovima promjena. Rezultat bi dijakronijske tipologije trebala biti i spoznaja o tome koje su jezične promjene vjerojatne, a koje nisu, te ima li nemogućih jezičnih promjena. Na osnovi onoga što već znamo iz areaine i genetske lingvistike, možemo pretpostaviti da će dijakronijski stabilna obilježja biti najmanje podložna promjenama, no upravo će promjene takvih obilježja biti najzanimljivije za dijakronijsko tipološko proučavanje. Dijakronijska tipologija proučava jezične promjene u jezicima raznih porodica čije su nam povijesti poznate, i na osnovi uočenih pravilnosti u razvitku formulira generalizacije. Pogledajmo neke primjere dij akronij skih generalizacija u različitim područjima gramatike.
A) FONOLOGIJA Proučavajući fonološki razvitak u raznim porodicama, mogu se utvrditi sljedeće generalizacije za pojedine klase segmenata. 1 . Nazalni samogla snici razvijaju se iz spojeva običnih (oralnih) samoglasnika i nazalnih sonanata, osobito često u zatvorenu slogu; ta se promjena neovisno odvila u povijesti francuskoga, portugalskoga i praslavenskoga (nazalni samo glasnici očuvani su do danas u poljskome). 2. Okluzivi vrlo često u jezicima prelaze u homorgane frikative (npr. u germanskim jezicima, u španjolskom, irskom, itd.); obrnuti proces, prelazak frikativa u homor gane okluzive, znatno je rjeđi. 3. U nenaglašenim slogovima, osobito u jezicima s dinamičkim naglaskom, samoglasnici vrlo često gube distin ktivna obilježja i prelaze u »neodređeni samoglasnik«, šua, a mogu i sinkopom ispasti. Takva se promjena dogodila u povijesti latinskoga (v. 92
� DIJAKRONIJSKA TIPOLOGIJA
_ _ _ _ _ _ _ __
Matasović 1997: 98), a vrlo sličan proces odvio se i u povijesti irskoga i ruskoga jezika. 4. Apokope (otpadanje segmenata na kraju riječi) znatno su u jezicima češće od afereza (otpadanja početka riječi) . Među indoeu ropskim jezicima apokopa se razmjerno pravilno odvila u pragermansko me, u staroirskom, albanskom, francuskom, armenskom, i drugim jezicima, dok je postojanje pravilne afereze nezabilježeno; izvan indoeu ropske porodice taj se proces navodno pravilno odvio u nekim austral skim jezicima Arnhemove Zemlje (v. str. 19 1 ) .
B) MORFOLOGIJA Još od razdoblja Schlegela i Humboldta postoji uvjerenje među tipolozi ma da postoji prirodan tijek razvitka morfoloških tipova (v. str. 244). Prema tom shvaćanju, povijesni razvitak morfoloških tipova kreće se kroz sljedeći ciklus: 1. Izolativni se jezici razvijaju u aglutinativne dodavanjem afiksa, koji postaju enklizom od samostalnih punoznačni h riječi; takav je proces, primjerice, dodavanje postponiranoga člana u albanskome ili bugarskome: od starijega žena ta (gdje je ta pokazna zamjenica) dobivena je složena riječ ženata u kojoj je -ta sufigirani određeni član. Dijakronijska je generalizacija, štoviše, i to da se određeni član ujezicima redovito razvija iz pokaznih zamjenica; takav proces odvio se neovisno u grčkome (homerski grčki još umjesto člana ima pokaznu zamjenicu iz koje se razvio član), engleskome, u skandinavskim jezicima i u romanskim jezicima (npr. tal. članovi il, la < lat. zamjenice ille, illa). 2 . Aglutinativne strukture postaju fuzijskima stapanjem granica među afiksima: u latinskome je nastavku za 3. lice jd. pasivnoga prezenta -tur (npr. amatur »voljen j e « ) stopljen pokazatelj za lice, broj , stanje i vrijeme; indoeuropski nastavak *-tor iz kojega se latinski nastavak razvio, imao je još aglutinativnu strukturu: *-t- je izražavalo 3. lice, i stajalo u opreci s, primjerice, nastavkom *-s za drugo lice jd. *-0- je bio pokazatelj mediopasiva, odsutan u aktivnom nastavku za 3. 1. jd. *-ti, a �'-r je pokazivalo da je riječ o prezentskom glagolskom obliku (aorist je u 3. 1. jd. mediopasiva imao nastavak *-to (v. Matasović 1997: 207-209 ) . 3. Fuzijske strukture u jeziku mogu nestati zbog fonoloških promjena, kao što je otpadanje gramatičkih nastavaka. Tako opet nastaju izolativne strukture, pa se ciklus morfoloških promjena zatvara; takva se promjena dogodila, primjerice, u engleskome, jeziku koji je izgubio najveći dio naslijeđene morfologije i približio se izolativnom tipu, usp. steng. j)--am
wif-e
jJ--a
word wel
lic-od-on (Beowlllf 639)
čl-dat. jd. (f. ) žena ( f. l-dat. to-n. pl. riječi dobro sviđati se-pret.-3pl. eng. the woman lik--ed those word-s well
93
U novoengleskom su primjeru od svih morfoloških kategorija iz staro en gleskoga preostale još jedino opreke između preterita i prezenta, te jednine i množine; obje se izražavaju nastavcima, dok su nastavci za padež (i rod), te lice glagola nestali.
C) SINTAKSA u svojoj knjizi o povijesnoj sintaksi u poredbenoj perspektivi, Alice Harris
i Lyle Campbell ( 1995) iznose pretpostavku da postoje samo tri tipa reanaliza eng. reanaJ'y�s).".�ce;:fensiOnT ,i.l2Q.SJJ.Wl[anj.e._Reana Iza Je promjena kod koje u postojećoj sintaktičkoj strukturi postojeći elementi ostaju nepromijenjeni, ali im se pridružuju različite sintaktičke reprezentacije. Na primjeru će postati jasnije o kakvoj je promjeni riječ. U povijesti francuskoga starija je latinska konstrukcija s preponiranom negacijom (tip Puer non videt (iliam "Dječak ne vidi djevojčicu« ) zamijenjena' konstrukcijom s dvodijelnom negacijom ne. . . pas. Po podrijetlu, pas je imenica koja znači » korak« (od latinskoga passus) , koja je isprva bila upotrebljavana priložno, u znače nju »ni malo«. Takva je ishodišna struktura s negacijom i priložnim izrazom reanalizirana kao struktura s dvodijelnom negacijom: v.... ' �romjena: .. �;!!!,:g,D.w·....
Neg.
Adv.
Neg.
Il • ne voit pas la fille
[NP V
NP]
»On (uopće) ne vidi djevojku«
Neg.
Il ne voit pas la fille >
[NP V
NP]
"On ne vidi djevojku«
Ekstenzijaje promjena kod koje se neka sintaktička struktura preslikava iz jedne okoline (u kojoj je prije bila dopuštena) u drugu (u kojoj prije nije bila moguća). Primjerice, u srednjevisokonjemačkome su bile dopuštene besubjektne rečenice u kojima je glagol upravljao nekim drugim jezgre nim argumentom (u dativu ili akuzativu): tUnchet mir reht (nvnjem. Es dunkt mir recht » čini mi se ispravnim« ) , mich muet »umoran sam « , dosI. »umara me« ; besubjektne rečenice u kojima glagol nije upravljao niti jednim drugim argumentom morale su u sintaktičkom položaju subjekta imati zamjenicu es ),to« : es regnet "kiši«; u novovisokonjemačkom je to pravilo prošireno i na atranzitivne glagole s jošjednim argumentom, usp. njem. Es dunkt mir recht » čini mi se ispravnim « , Es ge{allt mir » svida mi se« . Sintaktička struktura je u ovakvoj promjeni izmijenjena dodava njem novoga elementa koji je preuzet iz druge strukture (odnosno iz drugog sintaktičkog konteksta) : 94
DIJAKRONIJSKA TIPOLOGIJA
srvnjem.
nvnjem.
Tiinchet mir reht
Es di.inkt mir recht
{ [V
NPl Adv. }
>
{ [NP V NP] Adv.}
Posuđivanje je proces u kojem neka nova sintaktička st:r:llkl1!;r-b kJJ.i� prij�_ �rilJe--PQstojala u jezik�astaje, Qrema mišljenju�sove i C 1!IDPReHg, pod utjecajem nekog drugogjezika. Primjeric�, turkijskijezicim:umz1!a� veznike u zavisnim rečenicama, vetzavisne sintaktičke strukture izra: žavill!l nartici kim konsTruKCifama; � turskol11 je, međutim, iz perzij- skoga posuđen veznik ki < perz. ke), kojim se u suvremenom turskom jeziku mogu uvoditi različiti tipovi zavisnih rečenica (Čaušević 199 7 ) . Na sličan način, u hrvatskoj sintaksi do devetnaestog stoljeća nije bila uobičajena struktura u kojoj prijedlog upravlja veznikom koji uvodi zavisnu rečenicu; pod utjecajem njemačkoga i talijanskoga, u kojem su takve strukture moguće, nastale su u hrvatskom strukture tipa Otišao je bez da se pozdravio < Otišao je a da se nije pozdravio (prema njemačkome ohne dass ... ), ili Otišao je nakon što se pozdravio < Otišao je pošto se pozdravio (prema talijanskome dopo che). Poredak reda riječi također se često mijenja pod utjecajem drugih jezika. U podjeli koju nude Harris i Campbell najspornije je to što posuđivanje kao tip promjene nije na istoj razini s reanalizom i ekstenzijom. ]J sluč�j� posuđivanja, k ri�ij je izvanjezični �raclLsa-zapraVQD tome_štQj���,,-ol� promjeni - a u slučaju reanalize i ekstenzij� kriterij je strukturalni: radi ; seotoIDe kako opisati dotičnu promjenu. Mnoge--sepromje;nastale uslijeri dodira s drugim jezikom mogu protumačiti reanalizom ili eksten zijom - primjerice, zamjena infinitiva konstrukcijom s veznikom da, koja se u srpskome zbila pod utjecajem ostalih jezika balkanskog jezičnog saveza, predstavlja ekstenziju struktura koje su u jeziku i prije postojale: tip hoću da kažem umjesto starijega hoću reći nastaje kao rezultat ekstenzije tipa vidim da dolazi koji je i prije postojao u jeziku; osobito j(;< pitanje, koje za sada mora ostati neodgovoreno, da li u jeziku mogu nastupiti promjene kojima se neka sintaktička struktura stvara ex nihilo, bez posredovanja nekoga drugog jezika. U dijakronijskoj sintaksi za sada je teško govoriti o nekim univerzalnim pravilnostima, čak i o implikacijskim univerzalijama. Mogu se ipak formulirati neke opće tendencije i pravilnosti, u skladu s prije formuli ranim načelom relativne stabilnosti jezičnih obilježja (v. str. 35) :
- Kognitivno i značenjski bliske kategorije mijenjaju se jedne u druge u jezicima češće nego semantički jako različite kategorije (koje se sa stanovišta sinkronijske sintakse slično ponašaju). Primjerice, pokazatelji aspekta, vremena i načina često se mijenjaju jedni u druge u jezicima 95
svijeta (Bybee, Perkins & Pagliuca 1994), a na sličan način odnose se pokazatelji za numeričke klasifikatore (v. str. 103- 1 08) i imenske klase (ili gramatičke rodove). S druge strane, premda se i zamjenice i adpozicije često ponašaju kao klitike u jezicima svijeta, te stoga imaju podjednaku (prijedlozi i poslijelozi ) sintaktičku distribuciju, ipak se ne razvijajujedne u druge. Semantički i kognitivno motivirana sintaktička obilježja dijakronijski su stabilna; obilježja koja su motivirana pragmatički su nestabilna (v. str. 64). Semantički je motivirano obilježje primjerice gramatički rod (odnosno sustav imenskih klasa) . Prema statistikama koje nudi Johanna Nichols ( 1992) gramatički je rod jedno od dijakronijski najpostojanijih obilježja jezične porodice ili imaju sustav roda (npr. afrazijski jezici, indoeuropski jezici, algonkijski jezici, nigersko-kordofanski jezici ) , ili ga nemaju (uralski i altajski jezici, kartvelski jezici, austronezij ski jezici, itd.) . Ako jednom postoji, gramatički rod teško se gubi iz jezika (među indoeuropskim jezicima jedino je armenski posve izbrisao tragove gra m atičkog roda) , a još teže nastaje (niti jedan turkij ski jezik nije razvio kategoriju roda) . S druge strane, poredak sintaktičkih kategorij a tipično je pragmatički motivirano obilježje, koje se u j ezicima često mijenja i ima malu stabilnost unutar jezičnih porodica; među suvremenim indoeurop skim jezicima neki imaju SVO poredak (engleski, francuskO, neki imaju VSO (irski, velškO, novoindij ski jezici redovito imaju SOV (hindski, bengalski ) , a pojavljuju se i druge varijante (prilično slobodan poredak sintaktičkih elemenata u većini slavenskih jezika, pravilo da glagol stoji na drugom mjestu u rečenici u njemačkome, itd.) .
96
TIPOLOGIJA I REKONSTRUKCIJA
Tipologija igra veliku ulogu kao korektiv ili filtar u postupku lingvističke rekonstrukcije (Matasović 1997: 5 1 ) . Već smo vidjeli (v. str. 76) kako je Jakobson osporio tradicionalnu rekonstrukciju indoeuropskoga sustava zatvornih suglasnika zbog toga što je ona proturječila tipološkoj univer zaliji, prema kojoj jezici ne mogu imati zvučne aspirirane okluzive, a da istovremeno nemaju i bezvučne aspirirane. Na sličan je način početkom sedamdesetih godina posumnjano u još jedan aspekt tradicionalne rekonstrukcije indoeuropskoga sustava okluziva: među jezicima svijeta nema takvih u kojima bi postojao bezvučni bilabijaini okluziv /p/, a da istovremeno nije prisutan i zvučni bilabijaini okluziv /b/ (uz uvjet da dotični jezik poznaje opreku između zvučnih i bezvučnih okluziva). Obratni je slučaj dobro posvjedočen - klasični arapski ima /b/, ali nema /p/, a posve je isto i u najranijem zabilježenom staroirskome. Ta se generalizacija može formulirati kao implikacijska univerzalija: za svaki jezik L, koji poznaje opreku zvučnih i bezvučnih okluziva, ako u L poStoj i /p/, tada postoji i /b/.40 Ta univerzalija, međutim, protuIječi tradicionalnoj rekonstrukciji indoeuropskih okluziva, gdje se obično pretpostavlja postojanje bezvučnoga *p, aspiriranoga *bh, ali ne i zvučnoga *b.4 1 Spoznaja o tome dovela je u indoeuropeistici do nove fonološke interpre tacije ie. sustava okluziva, koju su neovisno 1973. predložili Paul J. Hopper i sovjetski lingvisti V. V. Ivanov i T. Gamkrelidze (v. Matasović 1997). Prema toj interpretaciji, tradicionalni zvučni okluzivi bili su zapravo glotalizirani, tvoreni istovremenom okluzijom u larinksu i u govornom traktu, tako da je rekonstruirano ie. *b zapravo bilo glotalizi rani bilabijaini okluziv /p'/. Ta pretpostavka, poznata i pod imenom »glotalne teorije« , u boljemje skladu s tipološkim univerzalijama, ali nije bez vlastitih problema, tako da do danas ostaje spornom (v. Matasović 1994, 2000). 40 41
Kao jedini protuprimjer katkad se navodijezik li{u, koji se govori na Otočju Loyalty. Osim u vrlo malom broju nesigurnih primjera, v . Matasović 1994. 97
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
Tipološki utvrđene univerzalije predstavljaju na taj način filtar za alternativne rekonstrukcije, o čijoj se istinitosti ne može odlučiti tradici onalnom poredbenom metodom: od dviju teorija o rekonstruiranom prajeziku, ceteris paribus, bolja je ona koja ne proturječi tipološkim generalizacijama i univerzalijama utvrđenima proučavanjem posvjedo čenih jezika. Međutim, tipologija u postupku rekonstrukcije nema samo negativnu ulogu eliminacije teorija koje proturječe implikacijskim univerzalijama. Ona nam može pomoći i da otkrijemo obilježja rekonstruiranoga praje zika koja ne možemo rekonstruirati poredbenom metodom. Pri tome se oslanjamo na dva obrasca zaključivanja: I. Ako u podskupu posvjedočenih jezika koji su se razvili iz rekonstrui ranoga jezika L svi jezici imaju obilježje P , i ako je utvrđena (dijakronijska) univerzalija d a s e P može razviti jedino iz obilježja Q, tada možemo zaključiti da je L imao obilježje Q u nekoj fazi svojega razvitka. »U nekoj fazi svojega razvitka« moramo dodati formulaciji načela, budući da je L mogao također imati i svojstvo P u posljednjoj fazi svojega razvitka, prije d�jeljenja na jezike-potomke, pri čemu se P razvilo iz Q u nekom ranijem razdoblju, tijekom razvitka prajezika L. Valja istaći da ima vrlo malo dijakronijskih univerzalija koje možemo primijeniti u ovom obrascu zaključivanja, jer dijakronijska su tipološka istraživanja još u povoj ima. Mogli bismo, ipak, zamisliti ovakav spekulativni slučaj : ako je točno da se posebne proh'bitivne negacije u jezicima uvijek razvijaju iz imperativa (u značenju »prestani , ne čini (to ) ) , « tada to objašnjenje mora vrijediti i za indoeuropsku prohibitivnu negaciju *meh1 (gr. me, sanskrt ma, albanski mos) . Strukturom *meh1 doista odgovara tvorbi indoeurop skoga imperativa (koji je identičan čistoj osnovi) , jedino je teško utvrditi glagol koji bi semantički odgovarao pretpostavljenu izvoru prohibitivne negacije.42 II. Ako se obilježje X može u prajeziku L rekonstruirati tradicionalnom poredbenom metodom, i ako postoji valjana (sinkronijska) tipološka univerzalija, prema kojoj svi jezici koji imaju obilježje X imaju i obilježje Y, tada možemo zaključiti da je L imao i obilježje Y . U obzir dolazi *meyh L »smanjiti« (lat. metatezom "meh l (y)-.
42
98
minuo, skr. mlyati, itd.), eventualno s
Pretpostavimo da smo sa sigurnošću u indoeuropskom prajeziku rekon struirali dominantan poredak sintaktičkih kategorij a SOV; na to upućuje činjenica da je SOV dominantan poredak u oba najranije posvjedočena indoeuropskajezika, hetitskome i vedskome, a SOV strukture česte su i u arhajskom latinskome i u starim germanskim jezicima. Ako dakle prihvatimo da je SOV poredak bio dominantan u indoeuropskome, Greenbergove univerzalije poretka sintaktičkih elemenata omogućit će nam da o prajeziku zaključimo i sljedeće (usp. i Lehmann 1993, Matasović 2000): 1 . Imao je sufikse , a ne prefiks e (to je u indoeuropeistici ionako općeprihvaćeno) 2. Imaoje postpozicij e (hetitski E-ri anda »u kući« ) , a ne prepozicije (lat.
in casa) 3. Imao je poredak Gen-N (vedski diva duhitii » kći neba«), a ne N-Gen (gr. thygater Di6s) 4. Poredak komparativa i standarda usporedbe bio je Std.-Comp.43 (lat. virtute amabilius »privlačniji od vrline« ) , a ne Comp-Std. (Lat. propior pallio " bliži od ogrtača« ) , itd. Naravno, u izvođenju ovakvih zaključaka valja biti vrlo oprezan, jer implikacij ske univerzalije poretka sintaktičkih elemenata rijetko su beziznimne, a sam poredak sintaktičkih elemenata dij akronijski je vrlo nestabilno obilježje, o čemu svjedoči i velika raznolikost indoeuropskih jezika s obzirom na njega. I sama polazna pretpostavka o tome, da je dominantni poredak u indoeuropskom prajeziku bio SOV, podložna je sumnji. Kao što smo vidjeli (v. str. 96), poredak sintaktičkih elemenata izrazito je arealno difuzno obilježje, a oba su se najstarija indoeuropska jezika govorila u areama gdje je SOV poredak pravilan: u slučaju staroindijskoga, SOV poredak mogao se proširiti pod utjecajem dravid skih jezika ( susjedni burušaski i jezici munda također imaju SOV poredak) , dok je hetitski mogao preuzeti SOV poredak od jezika drevne Prednje Azije, kao što su akadski, hurijski, sumerski, i neki drugi jezici.
43
Tj. »standard usporedbe« stajao je ispred »komparativnoga izraza«. 99
USPOREDNOST JEZIČNIH PROMJENA
U prethodnom smo poglavlju vidjeli kako se zaključivanje u povijesnoj
lingvistici ponekad oslanja na dijakronijske univerzalije, općenite tvrdnje o nužnom smjeru i obliku jezičnih promjena. Problem je, međutim, u tome, što povijest jezika i jezičnih porodica još nije dovoljno dobro istražena, te stoga znamo za vrlo malen broj dijakronijskih univerzalija; postoji, međutim, još jedan, dublji problem s kojim se dijakronijska tipologija mora suočiti: moramo se zapitati što uopće znači kada kažemo da se u dva različita jezika odvija ista jezična promjena? Teorijski se čini najprihvatljivijim pretpostaviti sljedeću definiciju: Ako u dva jezika Ll i L2 promjene Cl i C2 djeluju na identične početne elemente A, i kao rezultat daju identične završne elemente B, tada kažemo da su promjene Cl i C2 identične, i u oba jezika možemo ih zapisati kao A > B.
Pitanje o usporedivosti jezičnih promjena svodi se na taj način na pitanje o usporedivosti polaznih i završnih jezičnih obilježja (ili elemenata), odnosno na pitanje o sinkronijskoj podudarnosti jezičnih stanja u dva različita vremenska presjeka. Problem se sada pojavljuje u tome što se promjena A > B može ipak odviti na različite načine, odnosno prolazeći kroz različita međustanja, primjerice A > D > B U Ll> A > E > B U L2. Mnogo će toga ovisiti i o tome kako opisujemo osnovna jezična obilježja (stanja) A i B. Primjerice, možemo tvrditi da su starogrčki i staroirski reducirali indoeuropski padežni sustav na identičan način, ukoliko smo spremni zanemariti različita međustanja kroz koja su oba jezika prola zila, te ukoliko ne vodimo računa o različitim funkcijama koje pojedini padeži imaju u tim jezicima. Ako stanjem A nazovemo indoeuropski sustav s osam padeža (nominativ, vokativ, akuzativ, genitiv, dativ, ablativ, instrumental i lokativ), a stanjem B sustav s pet padeža (nominativ, vokativ, akuzativ, genitiv i dativ) kakav postoji u staroir skom i starogrčkom, tada za oba jezika vrijedi da se u njima · odvila promjena A > B. Međutim, u grčkomje prvo lokativ preuzeo ulogu dativa u jednini i množini većine imenica, tako da posvjedočeni grčki nastavci za dativ obično predstavljaju stare nastavke indoeuropskoga lokativa: gr. 100
USPOREDIVOST JEZIČNIH PROMJENA �������---------------
���--����-
d. jd.patri 'OCU ' < ie. lok. jd. *ph2tri, d. mn. patrasi < ie. lok. mn. *ph2 trsu; U staroirskom se ta međupromjena nije dogodila (osim kod maloga broja izuzetaka), već dativni oblici u pravilu dolaze od ie. dativa ili (u množini) od instrumentala, usp. stiro d. jd. athair 'ocu' < ie. d. jd. *ph2 trey, d. mn. athraib < ie. instr. mn. ';'ph2trbhis. Također, u padežnim sustavima obaju jezika postoje znatne razlike; primjerice, u staroirskome ne postoje apsolutne konstrukcije kao što je grčki genitiv apsolutni, funkc�ju ablativa u staroirskom u pravilu zamjenjuje dativ, dok u grčkom češće u funkciji ablativa dolazi genitiv, u starogrčkom postoji genitiv subjektni i genitiv objektni, a u staro irskome samo genitiv objektni, itd. Jedan se način da utočnimo našu definiciju identičnih jezičnih promjena sastoji u tome da dodamo još jedan uvjet koji mora biti ispunjen da bismo promjene A > B smatrali identičnima u L l i L2; možemo naime zahtijevati da i sva međustanja između A i B budu identična u oba jezika. To ćemo pak moći utvrditi samo ako dijakronij ski razmak između A i B nije prevelik, ili ako su nam izvanredno dobro poznate povijesti proučavanih jezika L l i L2 • Međutim, katkada o međustanjima možemo zaključivati i posrednim metodama, osobito ako su međustanja ostavila traga u nekom dijelu gramatičkoga sustava. Primjerice, u staroirskome i u (klasičnom) armenskome indoeuropski je bilabijaini okluziv *p nestao u velikoj većini okolina, usp. ie. *ph2ter 'otac' (lat. pater) > stiro athir, arm. ayr, ie. " pl(e)h[- 'pun' (lat. plenus) > stiro lan, arm. li. Štoviše, detaljnije proučavanje povijesti oba jezika daje povoda za pretpostavku da je ie. *p prošlo kroz međustupanj *h prije no što je nestalo; u keltskom je to ';' h još očuvano u nekim toponimima zabilježenim u antičkoj Galiji, npr. Hercynia silva ' Herkinijska šuma ' , što se izvodi od ie. *perkWunyeh2 'hrastova' (usp. lat. quercus ' hrast' < *perkWus) ; nadalje, *p je u staroirskome očuvano u nekim okolinama kao h (u pismu ch) , usp. stiro cacht 'zarobljenik' < *kaptos (lat. captus 'uhvaćen'), ili secht ' 7' < *septm : lat. septem) . Slično je i u armenskome, gdje *p ostaje očuvano kao h u nekim okolinama (detalji nisu posve razjašnjeni) : ie. *penkwe '5' (gr. pente) > arm. hing, ie. *peh2wr 'vatra' (gr. pyr) > arm. howr. Vidimo, dakle, da često moramo promatrati i detalje povijesnih procesa da bismo utvrdili radi li se o istim, ili usporedivim promjenama u različitim JeZICIma. e svakom slučaju, ograničavanje usporedivosti jezičnih promjena na pojedinačne jezične elemente uvijek je opterećeno problemima. Alterna :ivni pristup, koji u većoj mjeri rasvjetljuje stvarne dijakronijske odnose, jest usporedba različitih vremenskih presjeka u razvitku čitavih katego rija, definiranih kao skupovi jezičnih elemenata ili obilježja. U tom je pristupu najvažnije precizno definirati kategoriju koja će biti promatra na, elemente od kojih se ona sastoji i njihove odnose, te skup jezične 101
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI �==��----------
raznolikosti u kojem se ta kategorija u jezicima svijeta ostvaruje. Potom valja ispitati koje su promjene teorijski moguće unutar skupa elemenata koji čine dotičnu kategoriju, a zatim utvrditi koje su promjene doista i posvjedočene u jezicima i porodicama čija je povijest posvjedočena ili rekonstruirana. N a taj se način elementi koji čine neku jezičnu kategoriju promatraju istovremeno u svoj im sinkronijskim interlingvalnim odnosi ma i u svojim dijakronijskim intralingvalnim odnosima; u određenom smislu možemo takvo istraživanje nazvati parakronijskim (od grčkoga parti- 'uz, kraj , pored' i khr6nos : vrijeme ) ; shematski je na sljedećem prikazu zaobljenim figurama prikazan niz proučavanihjezika u prostoru i vremenu:
sinkronijski presjek jezične raznolikosti
102
dijakronijski tijek
PARAKRONIJSKI PRISTUP JEZIČNIM POJAVAMA: SUSTAVI KATEGORIJE RODA
Kao primjer parakronijskoga lingvističkog istraživanja možemo sada razmotriti kategoriju roda ili imenskih klasa u jezicima svijeta u prostoru i vremenu. Razlikovanje kategorije roda od kategorije imenskih klasa potaknuto je europocentrizmom - u indoeuropskim su jezicima, naime, imenske klase semantički najčešće motivirane spolom, te se stoga razlikuju muški i ženski rod, a slično je i u europskim jezicima bliskima semitskim jezicima. Međutim, spol referenta samo je jedno od mnogih semantičkih obilježja kojima imenske klase mogu biti definirane. Stoga ćemo i u ovom poglavlju, kao i u ostatku knjige, govoriti o imenskim klasama ili rodovima bez razlike u značenju. Znanstveno je opravdanij i svakako termin » imenske klase« , no termin » rod" je udomaćeniji u lingvističkoj literaturi (v. npr. Corbett 1991).
A) TIPOLOŠKA RAZNOLIKOST Gramatički je rod samo jedan od različitih vidova klasifikacije ljudskoga univerzuma koja se očituje u jeziku. Određen vid klasifikacije vršimo uvijek kada upotrebljavamo referentne izraze koji se odnose na neku, jezičnim sredstvima omeđenu, klasu predmeta; situacijom uvjetovana klasifikacija prisutna je u mnogim pokaznim (deiktičkim) izrazima koji su u jezicima razvrstani po nekom semantičkom kriteriju. Primjerice, hrvatske pokazne zamjenice ovaj (ova, ovo), taj (ta, to) i onaj (ona, ono) klasificiraju moguće referente na tri klase - klasu koja je blizu govorni� ka, klasu koja je blizu sugovornika, i klasu koja je udaljena od obojice. N a sličan način, u zapadnogrenlandskom inuitu postoje različite pokazne zamjenice za predmete koji su ispod, iznad, ispred i iza govornika; klasifikacija predmeta u univerzumu kodirana je i na taj način u jeziku, ali se ona aktualizira svakim govornim činom. Klasifikacija je često inherentno sadržana i u tvorbi: u hrvatskome sufiksi kao -ota, -ost i -oća omeđuju klasu apstraktnih referenata (npr. ljepota, ljupkost, ružnoća) , no niti taj oblik jezične klasifikacije nećemo smatrati imenskim klasama, 103
jer tako izdvojene klase ni na koji način ne sudjeluju u gramatičkim procesima u hrvatskome; ono što je relevantno za hrvatsku gramatiku nije da su imenice ljepota, ljupkost' i ružnoća apstraktne, već to da su sve ženskoga roda, te da se stoga slažu s pridjevima i zamjenicama koje uz njih stoje. Bitna je odlika roda Cimenskih klasa) kao gramatičke katego rije slaganje ili kongruencija. Slaganje je gramatički proces kojim jedna imenska riječ određuje oblik ili pojavljivanje određenoga afiksa na nekoj drugoj riječi u rečenici, ili kao graničan slučaj - u diskursu. Nije niti svako slaganje u jeziku manifestacija gramatičke kategorije roda; slaganje glagola s licem njegovih argumenata, ili rjeđi slučajevi kao što je slaganje subjekta i objekta u američkom indijanskom jeziku koahuilteko (v. str. 2 10 ) , primjeri su kongruencije koja nije motivirana gramatičkim rodom. Rod je dakle kategorija određena dvama parametri ma: postojanjem slaganja, kao sintaktičkoga procesa, i podjelom imenica na klase koje uvjetuju oblik slaganja (v. Craig ed. 1986) . Čini se da u jezicima svijeta postoji komplementarna distribucija jezika s imenskim klasama i jezika s klasifikatorima; ukratko, jedan sustav kao da isključuje drugi ukoliko jezik ima imenske klase, neće imati klasifikatore, i obratno. Mogući izuzetci toj generalizaciji dvojbeni su ; primj erice, za jezik dongo (u adamava-ubangi skupini nigersko-kordo fanskih jezika) tvrdi se da uz razrađen sustav slaganja u imenskim klasama posjeduje i sustav posvojnih klasifikatora (v. Pasch 1985), no prema objavljenoj građi o tom jeziku, klasifikatori u njemu još nisu potpuno gramatikalizirani. K1asifikatori se najčešće pojavljuju u izolativ nim jezicima, kao što su jezici JI Azije; budući da je u tim jezicima morfologija vrlo oskudna, oni redovito nemaju afikse koji bi izražavali kongruenciju imenica s drugim riječima u rečenici ili diskursu. Bitno je određenje klasifikatora, za razliku od imenskih klasa, da su to gramatički elementi koji se obavezno upotrebljavaju uz neke imenice, ali ne izazivaju slaganje (kongruenciju) s drugim sintaktičkim elementima. Numerički klasifikatori u određenom smislu postoje u svim jezicima, no obično se upotrebljavaju samo uz zbirne ili nebrojive imenice. U hrvatskome uz zbirnu imenicu lišće ne možemo upotrijebiti broj ( *tri lišće), već moramo dodati riječ koja će tu imenicu učiniti brojivom (tri hrpe lišća, tri pregršta lišća). Imenice hrpa i pregršt funkcioniraju kao klasifikatori, no njihova upotreba nije u hrvatskome gramatikalizirana na taj način daje upotreba točno određene imenice-klasifikatora obavezna uz pojedine zbirne ime nice. Mogli bismo također upotrijebiti i drugu imenicu, primjerice tri vreće lišća. Nebrojiva imenica benzin također se ne može upotrijebiti bez klasifikatora, odnosno jedinice mjere, npr. tri litre benzina. U određenom smislu jezici s klasifikatorima tretiraju većinu ili čak sve svoje imenice kao nebrojive ili zbirne; u njima je, dakle, upotreba klasifikatora obavezna, i uz svaku pojedinu kvantificiranu imenicu stoj i točno određe104
PARAKRONIJSKI PRISTUP JEZIČNIM POJAVAMA: SUSTAVI KATEGORIJE RODA
ni klasifikator. Primjerice, u khmerskome dugački cilindrični predmeti poput olovke stoje s klasifikatorom daom, dok uz osobe stoji klasifikator
ne Voq : 11 1naw-day pii daD m 'tri olovke' ( 'olovka 3 kl.') manuh pii n e "[Jq 'tri čovjeka' ( 'čovjek 3 kl.')
U nekim je jezicima, npr. u kineskome, upotreba klasifikatora obavezna ne samo u kvantificiranim imenskim skupinama, već i u imenskim skupinama, u kojima uz imenicu stoji pokazna zamjenica (v. str. 156 ) , To je već sličnije slaganju koje očekujemo kod kategorije roda, no budući da klasifikator ostaje samostalna riječ, a ne modifikator neke druge riječi u rečenici, takav sustav još ne zadovoljava definiciju gramatičkoga roda. Osim numeričkih klasifikatora, koji su najčešći, u jezicima se pojavljuju i drugi tipovi klasifikatora, primjerice posesivni klasifikatori, k�ji se upotrebljavaju uz glavu posesivne konstrukcije (possessor--a) , a služe razvrstavanju referenta posjedovane imenice (possessum--a) npr. u fi džijskom (dijalekt Boumaa ) : tii
me- da
'naš (inkl. ) čaj'
kl. --naš (inkI.) č/,\j me-na
waqona 'njegova kava'
kl. -njegov
kava
'e-na
i 'a »njegova dba«
kl.
riba
a
o-na
čl. kl. -njegov
i-talanoa »njegova priča«
priča
Prema Dixonu ( 1988: 136), u posvojnim se konstrukcijama klasifikator me� upotrebljava ako je posjedovani predmet nešto što se pije ili liže, 'e� se upotrebljava za predmete koji se jedu, puše, ili su na neki način izvanj ski vezani za possessor--a, a klasifikator o� (wo�) dolazi ako se possessum ne konzumira, ali je u vlasništvu ili posjedu possessor--a. Slaganje u imenskim klasama može biti različitoga opsega; minimalni sustavi slaganja obuhvaćaju samo dva elementa, primjerice imenicu i pokaznu zamjenicu unutar imenske skupine (NP), ili pokaznu zamjenicu ( ili član) i pridjev; takav sustav ima francuski: ce-Q grand-Q gan;on 'taj veliki dječak', ali ce-tte grandf,;. fille 'ta velika djevojčica'. Česti su sustavi u 105
kojima se slaganje proteže na sve elemente u imenskoj sintagmi (npr. imenice, pridjeve, zamjenice, katkada i brojeve ) , kao u latinskome: h-i. dU-Q bon-i. fili-i. 'ova dva dobra sina', ali h-ae du-ae bon-ae fili-ae 'ove dvije dobre kćeri'. U mnogim se jezicima slaganje u imenskim klasama proteže i izvan imenske skupine; najčešći je sustav u kojem se na glagolu posebnim afiksom izražava klasa jednoga ili dvaju (katkada i triju) njegovih argumenata, npr. u svahiliju: '
hi-kubwa
ki-moja
hi-lianguka
»Jedna je velika košara pala«
kl. 7-košara kl. 7-velika kl. 7-jedna kl . 7-pasti (pret.)
Slaganje u imenskoj klasi na glagolu može biti ergativno i akuzativno, kao i slaganje u licu. U bantu jezicima glagol jednim afiksom izražava klasu subjekta (neprelaznog kao i prijelaznog glagola), a drugim klasu objekta, no u ergativnim jezicima postoji isti afiks kojim se na glagolu izražava klasa subjekta neprelaznoga glagola i objekta prijelaznoga; tako je u avarskome (imenice 1. kl. većinom su muške, a imenice 2. kl. ženske osobe) : dica wa� w-ecula ja
brata 1 . kl. -hvalim
dica ja� j-ecula ja
'Ja hvalim brata'
'Ja hvalim sestru'
sestru 2. kL -hvalim
w-u(J.uia
»Gladujem« (govornik je muškarac)
1 . kL -gladujem
j-u(J.ula
»Gladujem« (govornik je žena)
2. kl. -gladujem
U nekim jezicima slaganje u rodu proteže se i na druge elemente; takvi su sustavi slaganja razmjerno rijetki, ali pojavljuju se među nigersko kordofanskim i nahsko-dagestanskim jezicima; u andij skom jeziku (Klimov 1986: 9 1 ) određujuća imenica u genitivu dobiva poseban klasni sufiks kojim se obilježuje klasa kojoj pripada određena imenica (obično u apsolutivu ili ergativu) ; tako se razlikuje imu-w wo{;i, dosI. » oca brat« (s pokazateljem 1 . imenske klase za muške osobe -w), spram imu-j jo!;.i » oca sestra« ( s pokazateljem 2 . imenske klase -j) . U jednom drugom nahsko-dagestanskom jeziku, avarskome, klasni sufiksi mogu se prido dati i prilozima: priloška osnova žani- 'unutra' može u tom jeziku biti 106
PARAKRONIJSKI PRISTUP JE ZIČNIM POJAVAMA: SUSTAVI KATEGORIJE RODA
modificirana sufiksima triju klasa žani-w (1. kU, žani-j (2. kU , žani-b (3. kl. l . U jezicima, u kojima se adpozicije (prijedlozi i poslijelozi) sklanjaju po licima, često pronalazimo pokazatelje linenskih klasa na adpozicijama; to je slučaj , primjerice, u staroirskome: fair 'na njemu ' (m. r.), fuirri 'na njoj' (ž. r.) . -
Kao poseban tip izdvojit ćemo minimalan sustav slaganja u imenskim klasama, koji se ne odražava unutar rečenice, već unutar diskursa. U skladu s Corbettovom terminologijom (1991) takav ćemo sustav nazvati zamjeničkim ; u zamjeničkom sustavu slaganja u rodu različite se zamje nice upotrebljavaju kao anafore ili katafore, zavisno od toga kojoj klasi pripada imenska skupina na koju se odnose. Takav sustav ima engleski, koji razlikuje tri lične zamjenice he (m.), she ( ž . ) i it (sr.) , koje se slažu s klasom imenice koja je prije upotrijebljena u diskursu i na koju one referiraju, npr. The boy went into the bank. He tooh out a gun and robbed il / The girl went into the bank. She too!? out a gun and robbed il. ( 'Dječak je ušao u banku. Izvadio je pištolj i opljačkao ju je / Djevojka je ušla u banku. Izvadila je pištolj i opljačkala ju je' ) . U navedenim primjerima zamjenice he, she i it slažu se s argumentima glagola u prethodnim rečenicama, ali unutar istoga diskursa. Mnogi autori ne bi ovu gramatič ku pojavu nazivali rodom, no mi to ipak činimo, dopuštajući da ovakvi zamje nički sustavi roda predstavljaju po mnogo čemu izuzetak među sustavima s imenskim klasama. Nadalje, princip klasifikacije kojim se određuje kojoj će klasi pripadati pojedina imenica može u manjoj ili većoj mjeri biti određen značenjem te imenice. Semantički sustavi roda pripisuju imenice imenski m klasama ponajviše po semantičkim kriterijima, no u mnogim jezicima kriterij za pripisivanje imenskim klasama za većinu imenica nije semantički, već morfološki ili fonološki. U ruskom i hrvatskom, primjerice, rod određuje morfološki kriterij : moramo znati kako se neka imenica sklanja po pade žima da bismo znali kojega je roda; imenice koje u n. jd. završavaju na -a u hrvatskome ženskoga su roda, uz malen broj iznimaka (tipa sluga, vojvoda). U nekim pakjezicima niti morfološki kriterij nije presudan, već se imenice pripisuju imenskim klasama uglavnom prema svojim fonološ kim obilježjima, npr. suglasnicima ili samoglasnicima na koje završavaju. Primjerice, u francuskome su imenice koje završavaju na -is (actrice 'glumica', institutrice 'učiteljica', avarice 'škrtost' ) ženskoga roda. Ipak, možemo tvrditi da gotovo svi sustavi imenskih klasa imaju semantičku jezgru, u smislu da će prototipske imenice koje pripadaju određenom semantičkom polju uvijek pripadati jednoj te istoj klasi. Č ak i u francuskome, gdjeje rod imenica prilično arbitraran, odnosno određen vrlo složenim fonološkim kriterijima, imenice koje znače muške osobe gotovo uvijek su muškoga roda, a imenice za ženske osobe ženskoga su roda. Karakteristično je da semantičke opozicije, na kojima je zasnovana 107
���
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
-----'---' -----' � ---...............- .�
klasifikacija imenica unutar kategorije roda, najčešće pripadaju skupu koji sadrži sljedeće opozicije: muško-žensko, živo-neživo, razumno-ne razumno (ili ljudsko-neljudsko ) ; sustave zasnovane na tim opozicijama, koje je otkrio još francuski filozof Robert de la Grasserie koncem 1 9 . stoljeća, možemo nazvati temeljnim sustavima. Naravno, nisu svi seman tički motivirani sustavi temelj ni sustavi: u nekim papuanskim jezicima pojavljuje se klasifikacija imenica zasnovana na njihovu obliku, u pama njunganskomjeziku djirbal postoji klasa imenica koja obuhvaća većinom jestive biljke, a u nekim dijalektima nahsko-dagestanskoga andijskoga jezika postoj i posebna klasa imenica koja obuhvaća kukce (v. Croft 1994 ) . Međutim, temelj ni su sustavi roda prototipski utoliko što s u daleko najčešći u jezicima svijeta.
B) GENETSKA I AREALNA RAZNOLIKOST Kategorija roda ima, prema istaživanjima Johanne Nichols ( 1 992) veliku genetsku dijakronijsku stabilnost. Jezične porodice ili imaju tu katego riju, ili je nemaju, i u načelu su vrlo doslj edne u tome. Primjerice, među indoeuropskim j ezicima samo su armenski, perzij ski i neki drugi suvre meni iranski jezici posve izgubili gramatički rod, dokje on očuvan gotovo u svim drugim jezicima, barem kao zamjenički sustav roda (npr. u engleskome ) . Od nekoliko desetaka nahsko-dagestanskih jezika, samo u nekoliko jezika lezginske skupine (npr. agulski, udinski, neki dijalekti tabasaranskoga) rod je nestao kao kategorij a. Slično je i s nigersko-kor dofanskim jezicima, gdje od više stotina jezika te porodice rod ne postoji samo u malobrojnim jezicima kao što su malinke ili eve. Ovo su j ezične porodice (i izolirani jezici) koje u pravilu imaju kategoriju roda: indoeuropski jezici, afrazijski jezici, dravidski jezici, jenisejski jezici, nahsko-dagestanskijezici, nigersko-kordofanskijezici, khoisanski jezici, burušaski, hatski, pamanjunganski jezici (i većina nepamanjun ganskih porodica u Australij i ) , algonkij ski jezici, itd. Jezične porodice koje nemaju kategoriju roda uključuju turkij ske jezike, uralske jezike, kartvelske jezike, mongolske i tungusko-mandžurske jezike, japanski, giljački, korej ski i ainu, baskijski, eskimsko-aleutske jezike, čukotsko-kamčadalske jezike, sinotibetske jezike, austronezijske jezike, dajske, irokijske, siuske, majanske, uto-astečke, oto-manguan ske, itd. Vidimo daje broj porodica koje imaju rod, i onih koje ga u pravilu nemaju, gotovo podjednak. Malobrojne su porodice poput abhasko-adi gejske, u kojima gotovo isti broj jezika ima kategoriju roda (abhaski i abazinski, s ljudskim i neljudskim rodom), i nema j e (adigej ski, kabar dinsko-čerkeski, ubihskD. Među austroazijskim jezicima postoj i jasna, teritorijalno uvjetovana podjela na jezike munda, koji imaj u živi i neživi 108
PARAKRONIJSKI PRISTUP JEZIČNIM POJAVAMA: SUSTAVI KATEGORIJE RODA
rod (slično kao u dravidskim jezicima) i mon-khmerske jezike, koji nemaju roda (kao niti drugi jezici JI Azije). Slično kolebanje pronalazimo i u navodnoj nilosaharskoj porodici, no genetska srodnost svih jezika te porodice nije posve sigurna. Geografska je distribucija kategorije roda u jezičnim areama u velikoj mjeri posljedica genetske distribucije u jezičnim porodicama: u Europi (osim u baskijskome i ugrofinskim jezicima), u Africi i na Bliskom istoku jezici u pravilu imaju kategoriju roda, zbog dominantnosti indoeurop skih, afrazijskih i nigersko-kordofanskih porodica. Rod nadalje pronala zimo na Indijskom potkontinentu, u Australiji, među brojnim papuan skim jezicima, te u istočnom dijelu Sjeverne Amerike (zbog proširenosti algonkijskih jezika) . Velike aree u kojima je rod prije izuzetak negoli pravilo uključuju istočnu Aziju, zapadnu obalu Sjeverne Amerike (uz iznimke u jezicima višram i kvilejit), Srednju Ameriku, Oceaniju, te sjeverni dio Eurazije. Južna je Amerika još preslabo istražena da bi se moglo govoriti o tome koliko je rod česta kategorija u tom dijelu svijeta. Među poznatijim jezicima (npr. kečua, guarani, hiškarjana) gotovo niti jedan nema kategoriju roda, uz rijetke iznimke (npr. jagua).
C) DIJAKRONIJSKE GENERALIZACIJE Pošto smo utvrdili tipove i parametre po kojima se razlikuju sustavi s imenskim klasama, pokušat ćemo ustanoviti njihove dijakronijske odno se, odnosno pravila po kojima sustavi s imenskim klasama nastaju, nestaju, i preobražavaju se iz jednoga tipa u drugi (v. Nichols 1989). Iz opisa skupajezične raznolikosti, koji smo iznijeli, proizlazi da su teorijski mogući sljedeći tipovi jezičnih promjena povezanih s kategorijom roda: - nastanak kategorije roda iz drugih jezičnih elemenata koji uključuju klasifikaciju referenata; - nestanak kategorije roda; - redukcija broja rodova (imenskih klasa) ili povećavanje broja rodova; - redukcij a u opsegu slaganja u rodu ili povećanje opsega slaganja. Broj klasa može se smanjiti ili povećati, no imenske klase kao gramatička kategorija obično ostaju očuvane u jezicima. Vrlo je malen broj jezika u kojima su imenske klase potpuno nestale. Sustavi s punom kongruencijom (slaganjem) obično se reduciraju na zamjeničke sustave; primjer je za to engleski, koji se razvio iz staroen gleskoga sustava u kojem je još postojalo slaganje imenice, zamjenice i pridjeva u rodu unutar imenske skupine. 1.
Zamjeničkih se pak sustava jezik vrlo teško može riješiti; zamjenice su vrlo često jednosložne riječi koje se fonološkim promjenama ne reducira109
UVOD U TEORIJU JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
ju, tj. malo je vjero.iatno da će uslijed fonoloških promjena izgubiti afiks koji pokazuje rod. Cak i u jedinom starom indoeuropskom jeziku koji je potpuno izgubio kategoriju roda, u klasičnom armenskom, preostala je razlika kod upitnih zamjenica: ov 'tko' spram zi 'što'; na sličan način, u perzijskom je jeziku, premda kod imenica više nema kategorije roda, u zamjenica očuvana opozicija između živoga i neživoga roda, usp. perzijski ii 'on, ona', an 'ono', 'ishan 'oni, one (ljudi)' anha, 'ona (stvari)' ki 'tko', che 'što'. Slično je u udinskome, koji je izgubio kategoriju roda koju dijele nahsko-dagestanski jezici, ali još uvijek poznaje razliku između šu 'tko' i ek 'a 'što'. Takvi zamjenički prežitci mogu poslužiti kao izvor novoga slaganja, ako postanu klitike uz imenice na koje se odnose; upitne zamjenice mogu postati neodređene zamjenice, iz kojih se razvijaju neodređeni članovi, koji, kliticizirani, mogu postati pokazatelji roda na imenicama. Semantički razvoj može biti dakle tko > netko > neki >
neodređeni član za živa bića > pokazatelj živoga roda; što > nešto > neko > neodređeni član za nežive predmete > pokazatelj neživoga roda. Razlika
između upitnih zamjenica 'tko' i 'što' često postoji i u jezicima u kojima nema nikakvoga drugog traga kategorije roda, npr. u baskijskome nor 'tko' spram zer ' što', ili u mađarskome ki 'tko' spram mi 'što'. Takve su opreke u zamjeničkom sustavu potencijalni izvori kategorije roda u jeziku. Međutim, opreke između upitnih zamjenica koje razlikuju žive i nežive potencijalne referente daleko su češće od opreka u živom i neživom rodu kod imenica; mogli bismo čak formulirati tipološku univerzaliju: u jeziku postoji opreka u rodu između imenica koje označuju živo i neživo samo ako postoji i opreka živo/neživo u sustavu upitnih zamjenica. 2 . Semantički sustavi obično s e razvijaju u morfološke ili fonološke, ali ne i obratno. Primjerice, latinski i pragermanski imali su u znatno većoj mjeri semantički motivirane imenske klase od francuskoga i njemačkoga koji su se iz tih jezika razvili; sustavi francuskoga i njemačkoga mogu se okarakterizirati kao prototipski fonološki sustavi imenskih klasa. 3 . Ako s e u jeziku smanji broj imenskih klasa, klase koje postoje u
temeljnim sustavima su očuvane, a gube se one koje nisu zasnova ne na semantičkim opozicijama tipičnim za temeljne sustave. Primjeri takvoga razvoja mogu se otkriti u onim bantuskim i nahsko-da gestanskim jezicima koji su reducirali veliki broj imenskih klasa karak terističnih za te porodice. Na sličan način, Dixon ( 1980) uočava da u pamanjunganskom aboridžinskom jeziku djirbal, od četiri izvorne klase (muški rod, ženski rod, rod biljne hrane i rezidualni rod neživih predmeta) u idiomu mlađih govornika nestaje upravo rod imenica za biljnu hranu; preostaje dakle temeljni sustav zasnovan na opozicijama muško/žensko i živo/neživo, podudaran sustavima u indoeuropskim jezicima. 110
PARAKRONIJSKI PRISTUP JEZIČNIM POJAVAMA: SUSTAVI KATEGORIJE RODA
Slaganje (kongruencija) može nastati reanalizom konstrukcija s topikaliziranim jednim argumentom glagola. Primjere za takav razvoj pronalazimo u bantu jezicima, te u nekim supstandardnim romanskim idiomima. U književnom je francuskom slaganj e u rodu reducirano na slaganje i zmeđu imenice i člana koj i uz nju stoji, te na slaganj e između imenica i pokaznih zamj enica i pridjeva unutar imenske skupine (v. str. 105): 4.
1& gan;on parfe franqais /
fille parfe franqais
dječak govori francuski / djevojčica govori francuski
U knj iž evnom francuskome postoj i i opcionalna, stilski obilježena kon strukcija u kojoj se i spred glagola upotrebljava pokazna zamjenica koja ističe da j e u rečenici topikaliziran subjekt (odnosno da j e subj ekt tema rečenice ) : 1& garqon il parfe franqais !
fille dJg parfe franqais
U kolokvijalnom francuskome ta konstrukcij a postaje neobilježenom, a zamjenice il i elle funkcioniraju kao kliticizirani pokazatelji lica subjekta na glagolu; u skladu s time nastaj e nov oblik slaganja u licu između subjekta i glagola (npr. između le gar<;on i il parle u gornjem primjeru) . Sličan j e scenarij razvitka slaganja subjekta i predikata u rodu moguć i u drugim jezicima, npr. u semitskome: u akadskome qabir 'zakopao sam' spram qabrat 'zakopala sam' (geez qabara spram qabarat) ženski je rod vjerojatno iskonski dobiven dodavanjem lične zamjenice ženskoga roda na osnovu glagola. Sustavi imenskih klasa mogu nastati i z sustava numeričkih klasifikatora, no obratni slučajevi nisu zabilježeni. Najpoznatiji slučajevi razvitka imenskih klasa i z numeričkih klasifika tora opisani su u australskim nepamanjunganskim jezicima porodice dali (v. str. 197). U jeziku ami postoje imenski klasifikatori koji se upotreblja vaju za meso Ci jestive životinje), povrće (jestive biljke) i predmete od drva; ti su klasifikatori postali klitike, te su se počeli upotrebljavati kao prefiksi na imenicama i zamjenicama, između kojih na taj način nastaje slaganje u rodu: 5.
awa-wanka 'morski pas' miya-mimi 'okrugli jam' yili-mitiwur 'nullanulla' meso-morski pas
biljka--okrugli jam
drvo-nullanulla
(nullanulla je jedna vrst drvene toljage koju upotrebljavaju Aboridžini)
U nekim drugimjezicima skupine dali, npr. u jeziku ngangikurrunggurr, prefiksi za imenske klase počeli su se prefigirati i drugim vrstama rij eči , npr. posvojnim pridjevima, te je nastao razgranat sustav slaganja kao u indoeuropskim jezicima (v. Corbett 1 99 1 : 140). Sličan se proces odvija i u južnoameričkom j eziku jagua (Nichols 1989). 111
Ukoliko su predložene dijakronijske generalizacije ispravne, one nam omogućuju da bolje razumijemo zašto je rod dijakronijski tako stabilna poj ava. Naši rezultati upućuju na zaključak daje rod kategorija koja ima vrlo malen broj mogućih dijakronijskih izvora - sustave imenski h klasifikatora, koji su i sami genetski i areaino ograničeni, te marginalne opreke između upitnih i pokaznih zamjenica za živo i neživo koje katkada postoje i u jezicima koji nemaju rod; nadalje, moguće promjene u susta vima kategorije roda mogu dovesti do redukcije te kategorije na zamje nički sustav roda, no iz takvoga sustava slaganje u rodu unutar rečenice može ponovno nastati čitavim nizom strategija; shematski se mogući putovi razvitka unutar kategorije roda mogu prikazati na sljedeći način:
imenski klasifikatori (bez slaganja)
kli ticiziranje
pokazatelji roda na Imenicama (slaga
V
opreka živo/neživo kod upitnih i amjeniCa
� slaganje na glagolu
reanaliza topikaliziranog , am'. subjekta
zamjenički sustav roda (slaganje na razini diskursa)
sustav bez gramatičkog roda
112
ZAKLJUČAK. PREMA TEORIJI JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
U svakodnevnom životu klasifikacija može služiti različitim svrhama, a može biti i sama sebi svrhom; domaćica koja posuđe razvrstava u razne ladice i police može se rukovoditi različitim kriterijima, od estetskih do posve praktičnih: čaše može razvrstavati prema veličini, obliku, namjeni , mjestu gdje ih je kupila, ili može izmisliti neki drugi kriterij razvrstava nja. Lingvistička klasifikacija razlikuje se od kućanske po tome što mora imati točno određenu svrhu, naime mora pridonositi objašnjavanju opsega i uzroka jezične raznolikosti. U tom smislu lingvistička klasifika cija predstavlja prolegomena teoriji jezične raznolikosti: tipološka, are alna i genetska klasifikacija jezika komplementarni su pristupi fenome nu jezične raznolikosti; tipologija jezičnih obilježja utvrđuje u kojim se sve obilježjimajezici svijeta razlikuju; ukupnost takvih obilj ežja možemo nazvati skupom j ezične raznolikosti svijeta. Jezična tipologija razvrstava jezike u tipove na osnovi obilježja među kojima u jezicima postoje korelacij e ili implikacijske univerzalije. Areaina i genetska klasifikacija utvrđuju globalnu distribuciju jezičnih obilježja u jezičnim savezima (mikroareama), makroareama i porodicama, te ustanovljuju koja su među obilježjima genetski stabilna u jezičnim porodicama, a koja su u pojedinim areama proširena difuzijom, odnosno jezičnim kontaktima. Objašnj enja globalne distribucije skupajezične raznolikosti svijeta bit će: - povijesna, ukoliko se sastoje u utvrđivanju nepravilnosti u distribuciji obilježja nastalih uslijed migracija govornika genetski srodnih jezika s pojedinim dijakronij ski stabilnim obilježjima, ili u otkrivanju povijesnih i pretpovijesnih jezičnih kontakata uslijed kojih su se neka obilježja proširila u pojedinim areama; - strukturalna, ukoliko se sastoje u utvrđivanju pravilnosti u distribuciji obilježj a kao posljedicej ezičnih univerzalija, odnosno pravila koja vrijede u svakom pojedinom ljudskom jeziku i ulaze u definiciju pojma » mogući (ljudski) jezik « . Valja se podsjetiti da je po jednom prilično proširenom shvaćanj u zadaća teorij ske lingvistike upravo utvrditi što je zapravo »mogući ljudski jezik«, Međutim, dok teorijska lingvistika pristupa 113
UVOD U TEORIJU JEZIĆNE RAZNOLIKOSTI
jezičnoj raznolikosti kako bi utvrdila konstante, ono po čemu se jezici ne razlikuju, teorija jezične raznolikosti ima širi cilj : ona nastoji utvrditi konkretne povijesne uzroke i okolnosti u kojima je nastao skup jezične raznolikosti svijeta.
U suvremenQj se lingvistici genetska i areaIna lingvistika obično razma traju odvojeno od teorij ske lingvistike, a njihov je utjecaj na razvitak l ingvističkih teorija gotovo nikakav. Tipološka se poredbena lingvistika pak često smatra » empirij skom« , i na neki način suprotstavljeno m »teorijskom« pristupu generativne gramatike i drugih suvremenih sin taktičkih teorija (v. npr. Croft 1995). Namjera mi j e li ovoj knjizi pokazati koliko je takvo shvaćanj e pogrešno: poredbenu lingvistiku valj a ponovno integrirati s teorijskom putem teorije jezične raznolikosti (v. prikaz).
teorija jezične raznolikosti
areaina lingvistika
1 14
tipološka lingvistika
genetska lingvistika
II .
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
UVOD
Slijedi popis jezičnih porodica u koje se razvrstavaju j ezici svijeta. Uz ime svake j ezične porodice navest ćemo jezike koji je čine, pri čemu će popisi jezika u porodicama Eurazij e biti iscrpnij i od popisa jezika u porodicama drugih kontinenata. Razlog je tomu samo pragmatičke, a ne i teorij ske naravi . Jezici nekih dijelova svijeta nisujoš do kraja popisani, a osim toga, malo bi čitalaca vidjelo svrhe u učenju imena jezika Amazonije kojima govori još nekolicina Indijanaca, dok mu zbog kulturnih i povijesnih kontakata s govornicima uralskih i turkijskih jezika njihova imena \jeroj atno ipak nešto znače. Moramo ipak imati na umu da su s lingvističke točke gledišta svi j ezici svijeta ravnopravni i jednako važni. Ne spomenuti u popisu jezika asmatski, koj im govori nekoliko tisuća urođenika na Novoj Gvineji, jednako je ozbiljan lingvistički grijeh kao i izostavljanje engleskoga, latinskoga, sanskrta ili arapskoga. Također valja reći da genetska klasifikacija jezika u raznim dijelovima svijeta nije podjednako uznapredovala. Dok su genetski odnosi jezika Eurazije više-manje jasni, oni se među jezicima Nove Gvineje ili Amazo nije tek naslućuju. Zbog toga se u nastavku teksta neka poglavlja i potpoglavlja odnose na sigurno utvrđene genetske porodice, neka na skupine jezika čija genetska srodnost nije posve čvrsto dokazana, a neka na skupine jezika objedinjene samo po areainom kriteriju. Kako bi se čitalac lakše snalazio u popisima koji slijede, koristit ćemo sljedeće simbole: '" - za jezične porodice čije je genetsko jedinstvo dokazano ., - za skupine jezika čija j e genetska srodnost vjerojatna za skupine jezika čija je genetska srodnost moguća
•
-
�
- za skupine jezika objedinjene samo po zemljopisnom kriteriju
Genealoškim stablima prikazane su one porodice koje imaju složenu unutrašnju strukturu, tj . razrađenu supklasifikaciju. Isprekidanom cr t om na genealoškim stablima označene su grane čij a je genetska supkla117
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
sifikacija prikazana samo približno, tj . u slučajevima kada su neka genetska račvišta ilili grane zanemarene. Za svaku jezičnu porodicu navodi se njezina unutrašnja struktura, odnosno genetska raščlanjenost, ondje gdje je ona koliko-toliko poznata, te spomena vrijedne hipoteze o mogućoj dubinskoj genetskoj srodnosti dotične porodice. Također, navode se najvažnija zajednička tipološka obilježja jezika neke porodice, te tipološki jedinstvene ili vrlo rij etke pojave koje su zabilježene u jezicima pojedinih porodica. Uz pojedine jezike u pravilu nisam navodio podatke o broju govornika; najpouzdaniji izvor o tome, " Ethnologue « Barbare Grimes, dostupan j e na Internetu n a adresi: http://www.sil. org/Ethnologue/.
118
JEZICI EURAZIJE .
INDOEUROPSKI JEZICI "" Indoeuropski j ezici zacijelo su najbolje istražena jezična porodica među jezicima svijeta. Genetsko j edinstvo indoeuropskih jezika naslutili su mnogi učenjaci još u razdoblju renesanse (npr. Scaliger i Van Boxhorn ) , n o ono je postalo predmetom intenzivnoga zanimanja tek kada s u u Europi postale dostupne spoznaje o sanskrtu, učenom jeziku Indije. Bilo je teško ne uočiti podudarnosti u osnovnom rječniku sanskrta i latinsko ga, primjerice skr. pita mata bhrata spram lat. pater, mater, frater, ali i gramatičke podudarnosti, npr. u prezentu glagola »biti« , skr. asmi asi asti smas stha santi spram lat. sum es est sumus estis sunt. U objašnja vanju odnosa sanskrta i klasičnih europskih jezika (grčkog i latinskog) sudjelovali su mnogi učenjaci u 18. stoljeću, među njima i donjoaustrijski Hrvat, misionar Filip Vezdin (alias Paulinus a Sancto BartholomaeoL Jedan je od njih, francuski isusovac Pierre Coeurdoux, u dopisu francu skoj Akademiji polovicom 18. stoljeća predložio nekoliko mogućih objaš njenja, od kojih su neka posve fantastična (primjerice, razmatrao je mogućnost daje sanskrt iskvareni oblik grčkoga koji su u Indiju donijeli vojnici Aleksandra Velikoga) , 44 ali jedno je točno: sanskrt, grčki i latinski razvili su se iz zajedničkoga jezika-pretka. Coeurdoux se nij e mogao odlučiti, no jedan je britanski sudac i polihistor, predstavnik kolonij alne vlasti u Indiji, isprva pogodio točno objašnj enje sličnosti sanskrta i jezika Europe; bio je to William Jones. U jednom govoru održanom 1786 . pred znanstvenim društvom koje je sam osnovao u Calcutti, Asiatick Society, Jones j e pretpostavio da su sanskrt, grčki, latinski, avestički, keltski, germanski, a možda i neki drugijezici, postali od zajedničkogjezika-pret ka, koji se više ne govori. Dokaz je tomu po Jonesovu mišljenju niz podudarnosti u tim jezicima koje ne obuhvaćaju samo riječi sličnoga izraza, već i gramatičke oblike:
44
V. primjerice Mayrhofer 1983. 1 19
The Sanskrit language, whatever be its antiquity, is of a wonderful structure; more perfect than Greek, more capiaus than the Latin, and more exquisitely refined than either, yet bearing to both of them a stronger affinity, both in the roots of verbs and in the forms ofgrammar, than could possibly have been produced by accident; so strong indeed, that no philolager could examine all three, without believing them to have sprung from some common source, which, perhaps, no longer exists: there is similar reason, though not quite so forcible, for supposing that both the Gothic and Celtic, though blended with a very different idiom, had the same origin with the Sanskrit; and the Old Persian m ight be added to the .same family.45 Jones je prvi pretpostavio indoeuropsku jezičnu porodicu u više-manj e današnjem smislu,46 i time otvorio put istraživa čima koj i su iznijeli i formalne dokaze genetske srodnosti indoeuropskih jezika: Franzu Boppu, koji je 1816. istražio gramatičke podudarnosti u konjugaciji indoeuropskih jezika, i Jakobu Grimmu koji je među prvima predložio pravilne glasovne podudarnosti između germanskih i ostalih indoeuropskih jezika. Zbog toga se indoeuropska poredbena lingvistika već polovicom 19. stoljeća razvila kao zrela znanstvena disciplina; premda je genetska srodnost pojedinih jezičnih porodica naslućena ili pretpostavljena prije genetske srodnosti indoeuropskih jezika, indoeuro peistikaje prije ostalih poredbenih disciplina razvila metodologiju pored benopovijesne lingvistike. Neki su indoeuropski jezici vrlo slabo posvjedočeni, pa nij e posve jasno koliko grana indoeuropske j ez ične porodice valja pretpostaviti. Razliko vat ćemo dakle one grane koje su dobro posvjedočene i čiji je status nesporan, i fragmentarno posvjedočene j ezike koji se ne mogu svrstati niti u j ednu granu na osnovi dosad ašnjih spoznaja. 1. Anatolijski jezici svi su izumrli; govorili su se u drevnoj Maloj Aziji. Jezici posvjedočeni u 2. tis. pr. Kr. (hetitski, luv{jski i palajski) pisani su klinopisom, a jezici prvoga tis. pr. Kr. (likijski A i B, lidijski, kar�jski i, možda, pisid{jski ) alfabetima srodnim grčkomu pismu. Hijeroglifski luvijski, kojega većina tekstova potječe iz početka 1. tis. pr. Kr. , pisan j e osobitim hijeroglifskim pismom. Prema tzv. indo-hetitskoj hipotezi, koju
45 Iz ovoga zasluženo slavnog odlomka, koji citiram iz Crowleyeva priručnika ( 1991 : 22), razaznaje se kako je u povijesti znanosti često važno jasno se i odlučno izražavati: moglo bi se pokazati daje sve što je vidio Jones znao već Coeurdoux, no njegovo kolebanje oduzelo mu je naslov osnivača indoeuropeistike. 46 Pripadnost armenskoga kao zasebne grane indoeuropskihjezika dokazao je sedam desetih godina prošlog stoljeća njemački lingvist Hubschmann, toharske jezike povezali su s indoeuropskima Sieg i S iegling 1909, a pripadnost je hetitskoga i ndoeuropskoj porodici dokazao Hrozny 1915.
120
E JE== ZIJ� === ZI CI EURA �
__ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __ __
____ __ __ __ __ __ __ __ __
je prvi predložio Amerikanac Edgar Sturtevant, anatolijski su jezici kao grana ravnopravni svim ostalim indoeuropskim jezicima, a zajednički prajezik anatolijskih i (ostalih) indoeuropskih jezika naziva se indohetit skim. Međutim, danas većina indoeuropeista odbacuje indohetitsku hipotezu. 2. Indoiranski jezici dijele se na dvije grane (prema nekim shvaćanjima na tri grane) : indijsIli jezici posvjedočeni su od 2. tis. pr. Kr. (Rg-veda, a potom i ostali vedski i sanskrtski tekstovi) . Indijski jezici pišu se alfabetima izvedenima iz staroga indijskog pisma brahmi. Među njima se ističe devanagari , pismo kojim se pišu sanskrt (učeni jezik Indije) i hindski. Danas se indij ski jezici govore u sjevernom dijelu Indijskog potkontinenta, dakle u državama Indiji, Pakistanu i Nepalu. Jedan se indij ski jezik, sinhaleški , govori i na Sri Lanki (Cejlonu) .47 Među suvremenim indijskim jezicima najrašireniji je hindski, jezik koj i ima službeni status u Indiji. Hindski je po strogo strukturalnim kriterijima identičan urdskomu, službenom jeziku Pakistana. Urdski je, za razliku od hindskoga, pun učenih posuđenica iz arapskoga i perzijskoga, budući da su nj egovi govornici po vjeroispovijesti muslimani. Piše se adaptira nim arapskim pismom. Među indijske jezike svrstavaju se i bengalshi,
sindhshi, marathski, maithili, orijski, asamski, magadhski, nepalsIli, gudžaratski, romski, itd. Iranski jezici posvjedočeni su od početka 1. tis. pr. Kr. (avestički, jezik svetih spisa Zaratustrine religije, mazdaizma, a nešto poslije i staroper zijski, jezik klinopisnih natpisa ahemenidskih vladara Perzije). Danas se govore u Iranu (perzijski ili farsi, baludžski) , istočnoj Turskoj i sjevernom Iraku (kurdski ) , Tadžikistanu (tadžički), Afganistanu (afgansIli ili pa što ) , na Kavkazu (osetski , tatski, tališki) , u Srednjoj Aziji (jagnobski, jazgulamski) , na Pamiru (vakhi, šugn i ) itd. Prema nekim shvaćanjima zasebnu, treću granu indoiranskihjezika čine ll uristans!?i ili kafirski jezici, 48 koji se govore većinom u sjevernoindijskoj saveznoj državi Kašmiru, a u literaturi se spominju aškunski, kati, vaigali, prasunski, i još neki mali jezici. ·f7 Jezik naroda Vedda, starosjedilaca Sri Lanke, danas je također jedan novoindijski Jezik; isprva su Vedde govorili nekim nepoznatim jezikom, možda srodnim andamanskim JezIcima.
-l8 U nekim se priručnicima nuristanski jezici nazivaju dardskima ; ispravnije je dardskimjezicima nazivatijednu granu novoindijskihjezika u koje se ubrajaju hašmirshi, mtapuri, kalaša, itd. (v. Masica 199 1 ) ; u nekim se priručnicima dardski jezici zajedno s nuristanskima izdvajaju iz novoindijskih, no vjerojatno se radi o pogrešnoj klasifikaciji \ Edel'man 1983, Ruhlen 199 1 ) . .
.
121
�....__ ........_......__
I FlKA9I"!t\_ JE_ : ZlKA A� SVIJET.:..: SKA K� S_ _ GENET_ _ LA _ _
____
3 . Grčki predstavlj a samostalnu granu unutar indoeuropske jezične porodice. Posvjedočen je od sredine 2. tis. pr. Kr. mikenskim tekstovima pisanima posebnim slogovnim pismom, linearom B. Te su tekstove polovicom 20. stoljeća dešifrirali Michael Ventris i John Chadwick. Grčki natpisi pisani alfabetom pojavljuju se od 8. stoljeća pr. Kr. Danas se grčki osim u Grčkoj govori i u južnoj Albaniji, te u izdvojenim enklavama na Siciliji, u južnoj Italij i i Turskoj. 4. Italski se jezici dijele na oskičko-umbrijsku granu, predstavljenu izumrlim jezicima oshičhžm, umbrijshim, marucinshim, volščanshim i dr. , te na latinsko-faliskičku granu, predstavljenu izumrlim falishičhim jezikom, te latinskim, iz kojega su se u srednjem vijeku razvili romanski j ezici. Nije lako reći koliko ima suvremenih romanskih j ezika, jer u romanistici ne postoj i communis opinio koje idiome valja smatrati j ezicima, a koje dijalektima. Svakako valja računati sa slj edećim roman skim jezicima: portugalshi, galicijshi, kastiljanshi (španjolshi), hatalon
shi, francushi, provansalshi (ohcitanshi), retoromanshi (rumanč, ladino), furlanshi, sardski (logudorski), talijanshi, istroromanshi (jezik koji se govori u nekim zaseocima oko Rovinja), dalmatshi (čiji je posljednji izdanak, veljotshi , na Krku nestao 1 898. kadaje umro posljednji govornik toga jezika, Tone Udaina Burbur) , rumunjski, meglenorumunjshi, aru munjshi i istrorumunjshi (koji se još govori u nekim selima na Ćićarij i ) , t e sefardshi (jezik španjolskih Židova, protjeranih iz Španjolske koncem 15. st) . 5. Germanshi se jezici tradicionalno dijele na tri grane: istočnu, predstav ljenu izumrlim gotshim jezikom (posvjedočenim uglavnom kroz prij evod Novog zavjeta iz 4. st. ) , sjevernu, ili nordij sku, u koju se svrstavaj u švedski , danshi, norvešhi (bohmal), ferski, islandski i drugi jezik koji se govori u Norveškoj , landsmal). Treću granu germanskih jezika čine z apadnogermanskijezici, u koj e se svrstavaju engleski, frizijski, nizozem ski (s flamanskim, varij antom nizozemskoga kojaje u upotrebi u Belgiji) , afrihaans (j ezik koji se razvio iz govora nizozemskih kolonista u Južnoj Africi), leceburšhi u Luxemburgu, nishonjemačhi i visokonjemački ,jidiš (jezik srednjoeuropskih Židova koji se razvio iz srednjevisokonjemačko ga) . Najstariji natpisi na germanskim jezicima pisani su osobitim run skim alfabetom (s izuzetkom zagonetne » Kacige iz Negaua« ) . 6 . Keltshi jezici dijele s e n a P-keltsku granu i n a Q-keltsku granu, s obzirom na odraz indoeuropskoga labiovelara * kw. U P-keltske j ezike svrstavaj u se izumrli galski i lepontijshi, te britski jezici: izumrli korničhi i još uvij ek živi velški (kimrički) i bretonski. Q-ke1tski jezici su izumrli keltiberski te goidelski jezici: irski, škotski i nedavno izumrli manski . Galski s e pisao grčkim pismom i latinicom, keltiberski osobitim iberskim 122
pismom, a naj stariji natpisi na irskom (iz 3-4. st) pisani su ogamskim alfabetom. 7. Spomenici toharskih jezika otkriveni su na jednoj ekspediciji u kineskom Turkestanu početkom 20. stoljeća. Radi se većinom o prijevo dima budističkih spisa na dvajezika, koji su se govorili u prvom tisućljeću i koji se nazivaj u toharski A (ili turfanski ) i toharski B (ili k učanski) . 8 . Armenski jezik posvjedočen j e o d petoga stoljeća, kada j e na njega prevedena Biblija. Piše se osobitim armenskim alfabetskim pismom, a govori se u Armeniji i u rasutim armenskim enklavama po čitavu Bliskom istoku. 9. Baltoslavenski jezici obično se dijele na baltijsku i slavensku granu (v. Brozović 1983 ) . Baltij ski se jezici dijele na zapadne (izumrli staropruski i jatvinški) i istočne (litavski i latvijski, koj i se još naziva i letonski) . Slavenski s e jezici tradicionalno dijele na istočne (ruski, ukraJinski i
bjelorushi ),južne (slovenshi, makedonski, bugarski i srednjojužnoslaven ski, odnosno kompleks hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga) i zapadne (izumrli polapski i slovinski te poljski, kašubski, češki, slovački, gornjo lužički, donjolužički, i , eventualno, rusinski, koji je u stvari jedan slovački dijalekt koj i je pretrpio velik utjecaj ukraj inskoga). Većina se slavenskih jezika piše latinicom, no srpski, makedonski, bugarski i svi istočnoslavenski jezici pišu se ćirilicom. Najstarije slavensko pismo, glagoljica, najdulje se zadržalo u Hrvatskoj , gdje je još u devetnaestom stoljeću bilo u crkvenoj upotrebi u nekim dijelovima zemlje.
10. Albanski jezik samostalnaje grana indoeuropskihjezika. Posvjedočen je tek od 1 5 . stoljeća, a danas se, osim u Albaniji, govori i u susjednim zemljama, osobito na Kosovu. Ima dva dosta različita narječja, gegijski (govori se sjeverno od rijeke Shkumbi) i toskijski (na j ugu Albanije). Fragmentarno su posvjedočeni ie. jezici : frigijski (u Maloj Aziji, s tekstovima iz 1 . tis. pr. Kr. i s početka kršćanske ere), venetski (u sjeveroistočnoj Italiji, s tekstovima iz predrimskog razdoblja), luzitanski (u antičkoj Luzitaniji, današnjem Portugalu), mesapski (u antičkoj Apuliji),južnopicenski (u drevnoj talijanskoj pokrajini Picenumu ) , trački (u današnj oj Bugarskoj ) , dački (u današnjoj Rumunjskoj i sjevernoj Bugarskoj ) , ilirski jezik ili jezici (na istočnoj obali Jadrana) , i neki drugi jeZICI. Ako i nisu najveća jezična porodica po broju izvornih govornika, 49 indoeuropski su jezici najveća jezična porodica po raširenosti, jer se
49
Više ima govornika sinotibetskihjezika, zbog milijarde govornika mandarinskoga. 123
govore na svim kontinentima. Zbog toga razni indoeuropski jezici ulaze u najrazličitije jezične saveze, te ih nije moguće kao cjelinu klasificirati ni areaino ni tipološki. Gotovo da je nemoguće pronaći ijedno tipološko svojstvo koje imaju svi indoeuropski jezici. Među njima se pojavljujujezici s izuzetno složenim konsonantizmom (staroirski, armenski, osetski ) , ali i oni s vrlo jednostavnim artikulacijskim tipovima (talijanski) ; broj samoglasnika u indoeuropskim jezicima kreće se od tri (sanskrt) do više od petnaest (francuski ) ; neki jezici imaju samo jednu seriju okluziva (toharski ) , a neki čak četiri (sanskrt, hindskD; neki imaju dinamički naglasak ( francuski, poljski), neki tonski naglasak ( litavski, hrvatski) , u nekima je mjesto naglaska fiksno (armenski, češki) , a u nekima je slobodno (ruski, španjolski) . Neki su indoeuropski jezici sačuvali prijevoj kao morfonološku pojavu iz prajezika ( starogrčki, ba1toslavenski jezici ) , n o u većini j e jezika prijevoj izgubljen. Neki imaju gramatički rod naslijeđen iz prajezika (nizozemski, latvij ski), a neki su ga izgubili u potpunosti (armenski) ili gotovo potpuno (engleski) . Neki u z jedninu i množinu razlikuju i dvojinu (litavski, slovenski), neki imaju mnogo padeža (sanskrt, litavski) , a neki su padeže izgubili (afrikaans , škotski) . Mnogi indoeuropski jezici nemaju član kao posebnu vrstu riječi, a u onima koji ga imaju član može biti preponiran (njemački, talij anski) ili postponiran (rumunj ski, švedski) . Neki indoeuropski jezici imaju glagol ski sustav zasnovan na opozicij i aspekata (slavenski jezici, starogrčki), dok u drugima dominiraju vremenske opozicije (germanski jezici, irski). U nekima postoj i razgranat sustav glagolskih načina (starogrčki, alban skU, a u nekima uz indikativ postoji još samo imperativ (hetitski) . Među . indoeuropskim j ezicima većina je nominativno-akuzativnog tipa, no u nekima se pojavljuje i ergativna konstrukcija (hindski). U većini indoe uropskih jezika postoj e prijedlozi (prepozicije), no posvjedočeni su i poslijelozi (postpozicije), npr. u njemačkom i hindskom. Posvjedočeni su gotovo svi osnovni poredei sintaktičkih elemenata: SOV (hindski, staro engleski, u najvećoj mjeri i latinski ) , SVO (talijanski, engleski ) , VSO (irski, velški) . Međutim, moguće je navesti i neka obilj ežja koja se u indoeuropskim jezicima ne javljaju, ili se javljaju izuzetno rijetko: glotalizirani suglasnici, klikovi, uvularni i faringalni glasovi, vokalska harmonija, numerički imenski klasifikatori, honorifici, evidencijali, otu điva i neotuđiva posvojnost, inkluziv i ekskluziv kod zamjenica, trial, switch-reference, sintaktička inverzija, serijski glagoli, antipasiv, indek siranj e objekta na glagolu, inkorporacij a, OSV poredak sintaktičkih elemenata, aktivna s intaktička konstrukcija, itd. Većina j e tih obilježja čitatelju vj erojatno nepoznata, egzotična. O statak ove knjige nastojat će vam ih približiti na primjerima iz najrazličitijih neindoeuropskih jezika.
124
JEZICI
BASKIJSKI JEZIK Baskij ski je jezik izoliran, što znači da nema poznatih srodnika. Pokušaji da se taj jezik dovede u vezu s kavkaskim jezicima ili s drugim j ezičnim porodicama beziznimno su diletantski. Baskijski je posvjedočen tek u 1 5 . stoljeću, a danas j e većina govornika baskij skoga dvoj ezična, te u z baskijski govore španjolski ili francuski : većina živi u španjolskoj pokra j ini Baskiji, koja uživa vrlo veliku autonomiju, a manjina u jugozapadnom kutku Francuske, gdje nemaju gotovo nikakvih jezičnih prava u javnoj komunikaciji. U SAD također postoji skupina govornika baskijskoga, a povijest j e baskij skih dodira s obalama sjevernoameričkoga kontinenta vrlo dugotrajna: vjerojatno su baskij ski ribari ribarili na Newfounđlandu dugo prij e Kolumba, a u nekim su indij anskim jezicima Kanade otkrivene riječi koje su vjerojatno baskijske posuđenice. Baskij ski je ergativanjezik, što znači da subjekt prijelaznoga glagola stoji u posebnom padežu (ergativu) , koji se razlikuje od padeža direktnog objekta i subjekta neprelaznog glagola, usp. emakume-ak gizon-a žena-erg.
ik us-ten du
čovjek-abs. vidi-obj. 3sg aux
,>Ž ena vidi čovjeka«
spram emalwme-a kale-an žena-abs.
dago
ulica-l ok. je(st)
» Žena je na ulici«
ni-k
gizona
ikusi d-u-t
čovjek-abs. vidjeti 3sg. abs-aux-lsg. erg. »Ja vidim čovjeka«
gtzona
etorri
čovjek-abs. doći
d--<1 3. sg. abs. -aux
" Č ovjek dolazi«
Baskijski, poput većine jezika svijeta, nije u sintaktičkom smislu ergati van, j er subjekti prij elaznog i neprelaznog glagola dijele ista sintaktička svoj stva. Primjerice, mogu se izostaviti u zavisnoj rečenici: 125
Nai dut neska ikusi želja imam djevojka (abs.) vidjeti » Želim vidjeti djevojku«
Nai dut gelditu ostati » Želim ostati«
U prvoj rečemCI ne možemo izostaviti subjekt neprelaznoga/objekt prijelaznoga glagola (neska » djevojka« ) , već samo subjekt prijelaznoga glagola ( l . sg). Za razliku od velike većine indoeuropskih jezika, u baskij skome nema gramatičkog roda (imenskih klasa), a čak ni lične zamjenice ne razlikuju žive od neživih, ili muške od ženskih referenata: bera znači ' on, ona, ono ' . Pa ipak, upitne zamjenice razlikuju značenja 'tko' (nor) i ' što' (zer).
URALSKI
JEZICI .
Srodnost mađarskoga i finskogajezika uočio j e još u 1 7 . stoljeću njemački učenjak Martin Vogel; 1 71 7. Šveđanin Olaf Rudbeck dokazivao je srodnost tih dvaju jezika usporedbom stotinjak riječi, od koj ih je četrde setak doista etimološki srodno. Godine 1 799. Mađar Samuel Gyarmathi ispravno je prikazao strukturu čitave uraiske porodice uključivši u svoje istraživanje i samojedske jezike. Uraiska poredbena lingvistika starija je dakle od indoeuropske. Uraiska porodica ima dvije potporodice: ugro-finshu i samojedsku. Samojedski jezici govore se u sjeverozapadnom Sibiru. Od pet posvjedo čenih samojedskih jezika četiri još imaju govornika (nenecki, eneclzi, nganasanski i selhupshi ) . Ugrofinska potporodica dijeli se na ugrij sku i finsku granu . Ugrijski su jezici mađarski, te uogulslli i ostjačk i.50 Finska se skupina dij eli na permsku granu, koju predstavljaju udmurtshi i Iwmski , volgansku granu (marijsIli ili čeremiski i morduinshi , s varijan tama erzja i mokša), te sjevernofinsku granu, kamo spadaju laponshi (saamski) jezici, te baltički finski jezici, od kojih su najvažniji flnshi, Iwrelski, uepsijsld, uotshi, estonski i liushi . 50 126
Ta su dva jezika takoder poznata i kao hantijski i mansijski .
Mordvinski jezik govori se oko rijeke Mokše i grada Saranskajugoistočno od Moskve, a marij ski istočno od Gorkoga, na Volgi, oko grada Joškar Ola. Livski je jezik u izumiranju, a govori se oko Rige u Latviji. Udmurtski (votjački) govori se oko grada Iževska, između Gorkoga i Perma. U suvremenoj uralistici ta je tradicionalna podjela, koju je predložio još Donner 1 8 79, p od vrgn u ta z na tnoj reviziji. U skladu sa suvremenim pogledima većine uralista, iz pra-ugro finskoga prvo se izdvojila finsko saarnska grana, dok su se potom redom izdvajali mordvinski, čeremiski ( marij ski) i permski jezici, dok su u središtu, najbliže tradicionalnoj pradomovini uralskoga, ostali ugrij ski jezici (mađarski, vogulski i ostjač ki) . Govornici mađarskoga stigli su u svoju današnju postojbinu s Urala razmjerno kasno, u doba seobe Mađara koncem 9. stoljeća. Finske grane kao ravnopravne ugrij skoj nije dakle najvjerojatnije nikada bilo.
URALSKI
SAMOJEDSKI
FINSKO LAPONSKI VOLGANSKI
PERMSKI
UGRIJSKI
Tipološke karakteristike uralskih jezika:
1 ) Aglutinativnost. Za razliku od indoeuropskih jezika, kod kojih su morfološki izražene gramatičke kategorije uglavnom ostvarene fuz�jom , u uralskim se jezicima morfološke kategorije ostvaruju aglutinac�jom . Fuzija se sastoji u stapanju više gramatičkih funkcija u jednom morfemu t afiksu) , dok se kod aglutinacije različite gramatičke funkcije izražavaju različitim afiksima. Usporedba fuzije i aglutinacije može se prikazati kontrastom latinskoga i mađarskoga načina tvorbe akuzativa množine: 127
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA .....__�_____________ �.._
...____ �··_��·······_______.,______�_cc_________
mađ. gyereh dijete
ek
et
pl. ak.
lat. puer
-
os
dječak ak. pl.
2) Vokaiska harmonija: u uralskim jezicima rasprostranjena je vokaiska harmonija, poseban slučaj dalj inske asimilacij e samoglasnika. Gramatič ki afiksi (u uralskim jezicima to su sufiksi) obavezno sadržavaju samo glasnike koji se po nekom obilježju slažu sa završnim samoglasnikom korijena. U mađarskom ta su obilježja prednjost i zaobljenost samogla snika: ukoliko korijen sadržava prednje samoglasnike e, i, sufiks za plural glasi -ek, ukoliko sadržava stražnji a, 0, u, sufiks je --ok, a ako su samoglasnici u korijenu z aobljeni O, ii, sufiks je -Ok, usp. gyerek 'dijete' pl. gyerekeh, asztal 'stol' pl. asztalok, gyilmolcs »voćka«, pl . gyiimolcsok. 3) Poj ačavanj e konsonanata: suglasnici u korijenu mijenjaju se zavisno od toga da li je idući slog otvoren ili z atvoren: finski ak ka 'starica' p l . akat, pata 'lonac' pl . padat.
4) Negativni glagoli: uralski jezici često imaju poseban pomoćni glagol koj i se mijenj a po licima i ostalim gramatičkim kategorij ama umjesto glavnoga glagola koj i je u rečenici negirano Usp. livski lugitB »čitam « , lugi1D "čitaš" spram ab lu'G »ne čitam « , ad lu'G »ne čitaš « , preterit lugiz »čitaQ sam« spram lu 'G »nisam čitao« . U mađarskom se negativni glagol izgubio, usp. mađ. irok egy levelet »pišem pismo « , spram nem irok
egy levelet .
5 ) Uralski jezici imaju na imenici izraženu kategoriju posesivnosti, što znači da se imenica može sklanjati po licima koj ima pripada, npr. a hdzom »moj a kuća«, a hdzod »tvoja kuća«, az ember hdza »čovjekova kuća«, dosI. »čovjek njegova-kuća« . Gotovo svi uralski jezici imaju snažan dinamički inicijalni naglasak (postoje i iznimke, npr. livski, koji ima tonove) , većina ima poredak gramatičkih kategorija SOV, premda je često red riječi određen pragma tički. U načelu imaju postpozicije umjesto prepozicij a, usp. mađ. az asztal alatt »ispod stola«. Uralski jezici nemaju gramatičkog roda ni imenskih klasa, a svi imaju akuzativnu sintaksu , poput indoeuropskih j ezika. Neki su uralski jezici osobito tipološki zanimljivi zbog jezičnih pojava koje su rijetke u jezicima svijeta: primjerice, u estonskom su posvjedočena tri stupnja dulj ine samoglasnika i suglasnika, što znači da samoglasnici i suglasnici mogu biti kratki (npr. a), dugi (aa) i » superdugi « (aaa) . U nekim jezicima postoj i razlika između određene i neodređene konjugacij e glagola: prijelazan gl agol dobiva različit gramatički nastavak z a lice s obzirom na to ima li određen ili neodređen objekt, usp. u mađarskom razliku između {rok egy levelet »pišem (jedno) pismo«, ali irom a levelet "pišem (određeno) pismo« . U određenoj konjugaciji barem povijesno 128
JEZICI EURAZIJE
gledano - objekt je tretiran kao posjedovana imenica, dakle »pišem (odr.) pismo« je u stvari »moje pisanje pisma« ,
PROBLEM ALTAJSKOGA JEZIČNOG SRODSTVA ('I ) Mnogi lingvisti smatraju turkij ske, mongolske i tunguske jezike genetski srodnima, te ih svrstavaju u jezičnu porodicu koja se naziva altajskom . Neki altajskim jezicima pridodaju još korejski i japanski-riukiu (v. str. 133-134) , često kao zasebnu granu unutar altaj ske porodice, a ima i mišlj enja da altaj skim jezikom valja smatrati i ainu, jezik koji se obično smatra genetski izoliranim. Nedvojbeno je da su svi gore navedeni j ezici (donekle s izuzetkom jezika ainu) u velikoj mjeri tipološki slični, no ta činjenica ne igra ulogu u dokazivanju njihove moguće genetske srodnosti. Zastupnici teze o altajskoj genetskoj srodnosti (npr. N. Poppe 1965) obično ističu podudarnosti u sustavu zamjenica i još neke gramatičke elemente koji bi mogli biti podudarni, dok protivnici altaj ske hipoteze (npr. G. Clauson 1956) pokazuju da su turkijski, mongolski i tunguski jezici dugo bili u međusobno intenzivnim kontaktima, te da dijele velik broj posuđenica. Naravno, činjenica da su neki jezici međusobno inten zivno posuđivali riječi jedni od drugih ne znači da oni nisu genetski srodni, no može nas potaći na razmišljanje ne bi li i sličnosti u gramatičkim sustavima tih jezika valjalo protumačiti posuđivanjem. Osobito j e zagonetno što su podudarnosti između turkij skih i mongol skih, te mongolskih i tunguskih jezika znatne,51 dok podudarnosti između turkij skih i tunguskih jezika gotovo da nema. Tu je činjenicu lakše objasniti jezičnim dodirima nego genetskom srodnošću (Comrie 198 1 ) . Altaj ski je problem jedan o d onih graničnih slučajeva kada svaki istraži vač mora pregledati argumente obiju strana i sam stvoriti vjerodostoj an odgovor. Za autora ovih redaka teza o genetskoj srodnosti turkij skih, mongolskih i tunguskih jezika gotovo je dokazana, odnosno vrlo je, vrlo vjerojatna. Te jezike prema mojem mišljenju valja nazivati altaj skima, i uz male ograde opravdano je govoriti o altaj skoj jezičnoj porodici. Također je vrlo vjerojatno da je korejski jezik genetski srodan japansko me, no nema dovoljno razloga za prihvaćanje teze o genetskoj srodnosti korejsko-japanske i altaj ske jezične porodice. 51 I tu tvrdnju treba uzeti s rezervom; pogledamo li brojeve od jedan do deset na suvremenom turskom i Chalha) mongolskom, vidjet ćemo da oni gotovo uopće nisu slični, usp. tur. bir, iki, iir;;, dort, bel;, alt�, yedi, sekiz, dokuz, on, spram mong. negen, xojor, gurau, dorou, tau, dzurga:, dolo:, najm, jes, arau. Među riječima temeljnog leksika ima samo nekoliko njih koje su slične u suvremenim jezicima, npr. tur. yurek » srce" mong. dzyrx, tur. su »voda" mong. us, tur. deniz »more', mong. tenges. =
=
=
129
� _ � _ _ _ _
--=: G= E,,ET =SKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA N�
Zamisao o genetskoj srodnosti altajskih jezika vrlo je stara. U određenom obliku razmatrao ju je još Strahlenberg u IS. st. , dok su u 19. stoljeću tezu o altajskoj porodici branili Castren i Schott, koji su altajske jezike smatrali samo granom šire, uralsko-altajske porodice. Dok j e uralsko altaj ska hipoteza danas uglavnom napuštena, pitanje srodnosti alt�j skih j ezika još uvijek j e neriješeno.
TURKIJSKI JEZICI "'" Pradomovina je turkij skih naroda bila u području oko Altaj skog gorja u Sibiru, odakle su se oni proširili stepskim područjima na jugoistok ( s izuzetkom Jakuta, koji s u se, prošavši područj e tajge, naselili n a dalekom sjeveroistoku Sibira). Veliku ekspanziju turkij ski su jezici doživjeli u sređnjem vijeku s osmanlij skim osvaj anjima. Svi su turkijski jezici, osim čuvaškoga, prilično slični, te među njihovim govornicima postoji visok stupanj međusobnoga razumijevanja. Njihova je genetska supklasifika cija razmjerno nesporna. I z praturkij skog jezika prvo se izdvojila bulgarska skupina jezika, koji su danas zastupljeni čuvaškim, koj i se govori u Rusiji istočno od Moskve (područj e oko grada Čeboksary) . U tu su skupinu turkij skih j ezika spadali i izumrli avarski (jezik države Avara u ranom srednjem vijeku u Panoniji), hazarski (jezikjudaiziranoga turkij skog naroda kojije u ranom srednjem vijeku imao svoju državu na donjoj Volgi) , i bulgarski, jezik naroda po kojem su ime dobili slavenski Bugari . Preostali se turkij ski jezici dijele na sjevernu, istočnu, južnu i zapadnu granu.
Sjeverni su turkijski jezici altajski, tu vinski i jakutski, koji se govore u Sibiru. Jakutski, s više od 300 000 govornika u istočnom Sibiru, predstavlja jedan od najvitalnijih jezika Sibira.
Istočni turkij ski jezici su ujgurski , koji se većim dijelom govori u istočnoj Kini ( ima više od 6 mil. govornika), te uzbečki, službeni jezik Uzbekista na.
Južni turkij ski jezici su, primjerice, turski, kojim govori više od 50 milijuna ljudi, većinom u Turskoj , turkmenski (uglavnom u Turkmeni stanu), azerski (službeni jezik Azerbajdžana), gagauski (jezik gagauske manjine u Moldovi) i k rimsko-turski. Zapadni su turkij ski jezici kirgiski (u Kirgiziji) i kazaški (ponajviše u Kazahstanu) , te niz malih jezika poput baškirskoga (na Zapadnom Uralu), k umičkoga (na istočnom Kavkazu) , karaimskoga (jezik turkij skih stanovnika Ukrajine i Litve koji pripadaju jednoj sekti judaističke vjere) , krimskotatarskoga (u Uzbekistanu, kamo su prognani 1 945.), te karakalpačkoga (u Uzbekistanu) . 130
Govornici svih turkijskih j ezika bili su stepski nomadi, čime je objašnjiva njihova današnja rasprostranjenost i ispremiješanost na velikim pro stranstvima srednje Azije. Naj stariji su spomenici na turkijskim jezicima Orhonski natpisi iz 8. st. , pronađeni uklesani na kamenu u dolini rijeke Orhon u Mongoliji. Jezikje tih natpisa, pisanih osobitim alfabetom, jako blizak praturkij skomu. U srednjem vijeku razvilo se nekoliko turkijskih knj iževnih jezika, među kojima se ističu starokipčački (izumrli jezik države Zlatne Horde, sačuvan u rukopisu Codex Cumanicus koj i su u 14. st. sastavili kršćanski misionari) , čagatajski (na području Timurienove države, u Turkmenistanu i u Uzbekistanu), otomanski (u osnovi jezik predak suvremenog turskoga, na području Otomanskog Carstva) . Tur kijski jezici pisali su se u srednjem vijeku raznim alfabetima, među koj ima se ističe ujgu rsko pismo (u upotrebi u Zlatnoj Hordi i u Timurle novoj državi), a nakon islamizacije većinom arapskim pismom . Dvadese tih godina 20. st. Turci i većina turkij skih naroda Sovjetskog Saveza prihvatili su latinicu, no ona je u Sovjetskom Savezu zamijenjena ćirilicom krajem tridesetih godina. Danas se u nekim zemljama srednje Azije (Uzbekistan, Kazahstan) ponovno razmišlja o prelasku na latinicu, a u Azerbajdžanu je ona već prihvaćena.
PRATURKIJSKI
BULGARSKI SJEVERNI ISTOČ NI
JUŽ NI
ZAPADNI
Tipološke osobine turkijskih jezika su: vokaiska harmonija, aglutinativ nost, rasprostranjena upotreba glagolskih imenica i participa, SOV poredak sintaktičkih kategorija. Osobitost je sintakse turkij skih j ezika nedostatak veznika kao vrste riječi. U književnom turskom gotovo svi veznici su posuđenice, ponajviše iz perzij skoga i arapskoga. Turkijski jezici imaju gotovo isključivo sufikse, a nemaju prefiksa. Osobito na glagolu može stajati velik broj sufiksa koji čine aglutinativni niz, usp. glagolski oblik iz turskoga: 131
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
Geldoći
eml-
yebil-
lr-
lm
moći (neg.) mogućnost aorist 1. sg.
»Moglo bi se desiti da ne mogu doći« .
Ovaj primjer pokazuje još jednu osobitost turskoga, koja ima svoje usporednice u mnogim jezicima: razlikovanje objektivne i subjektivne modalnosti; tako (negativni) sufiks -(e)mi- izražava subjektivnu modaI nost, koja modificira značenje glagola u odnosu prema subjektu, a sufiks -yebil- objektivnu modainost, koja modificira čitavu rečenicu.
TUNGUSKI JEZICI ... Tunguski (ili tungusko-mandžurski) jezici podijeljeni su u dvije grane: sjevernu, kojoj pripadaju evenski, evenkijski, solonski, negidalski, i neki drugi jezici, te južnu, u koju se svrstavaju mandžurski, goldski (nanaj ski), udihe, itd. Tunguski jezici imaju vrlo malo govornika uglavnom u Sibiru . Mandžurskije nekada bio vrlo rasprostranjen u sjevernoj kineskoj provinciji Mandžuriji, koja je Kini nametnula i posljednju carsku dina stiju Qing ( 1644-1 9 1 1 ) . Najstariji je spomenik mandžurskoga jedan propis za carske službenike iz 1655. Danas je mandžurski jezik u izumiranju. Premda se još nekoliko milijuna ljudi smatra Mandžurcima u etničkom smislu, oni govore mandarinski. Tipološki su tungusko-mandžurski jezici vrlo slični turkijskima i mon golskirna; imaju SOV poredak sintaktičkih elemenata, aglutinativni su i sufiksalni, a u fonologiji im je važno obilježje vokaiska harmonija; međutim, za razliku od turkijskih i uralskih jezika, u kojima vokaiska harmonija djeluje tako da se u istoj riječi pojavljuju samo samoglasnici koji se podudaraju po obilježjima prednji/stražnji, ili zaobljeni/nezaoblje ni, u tungusko-mandžurskim se jezicima vokaiska harmonija odnosi na obilježj a visoki/niski. Kao u uralskim jezicima, i u tungusko-mandžur skim je jezicima uobičajeni način izricanja negacije pomoću posebnoga pomoćnog negativnog glagola, usp. evenkijski:
132
Bi dukuwun-ma
duku--cii-w
Ja pismo--obj ekt
pisati-preterit-ljd.
Bi dukuwun-ma
a--ca:
Ja pismo-objekt
neg. -preterit-ljd.
» Napisao sam pismo«
-w
duku-ra
»Nisam napisao pismo«
pisati-particip
JEZICI
MONGOLSKI JEZICI "" Mongolski su jezici podijeljeni u dvij e grane : zapadnu i istočnu. Zapadni mongolski jezik je mogalski , jezik u izumiranju koji se govori u Mgani stanu, dok se u istočnu granu svrstavaju dagurski, monguorski, ojratski, kalmički (jezik mongolskih doseljenika u Prikavkazju), burjatski, halha mongolski i neki drugi jezici . Klasični mongolski, posvjedočen od 13. stoljeća »Tajnom povijesti Mongola« nije moguće svrstati niti u jednu od grana suvremenih mongolskih jezika. Poput turkijskih jezika i mongolski jezici imaju vokaisku harmoniju, postpozicije, čestu upotrebu glagolskih imenica i obavezan temeljni SOV poredak sintaktičkih elemenata u rečenici. Za razliku od turkij skih jezika u mongolskome kategorij e lica subjekta i broja nisu iskazane afiksima na glagolu. Također je za mongolski tipična slaba izraženost razlike među vrstama riječi . U klasičnom mongolskom ista riječ, dumda, može biti imenica ( »sredina « ) , pridjev ( "središnj i ,, ) , prilog (»u sredini«) i postpozi cija (" među « ) . Kao i drugi jezici moguće altajske natporodice, i mongolski jezici imaju imenske padeže; osobitost je koju mongolski dijeli s korejskim mogućnost da ista imenica primi više od jednog padež nog sufiksa.
KOREJSKI I JAPANSKI-RIUKIU fl Premda to nije općeprihvaćeno, čini se vrlo vjerojatnim da je korejski jezik genetski srodanjapanskomu , te jezicima riukiu, koji su s japanskim usko povezani (neki lingvisti govore o samo jednom jeziku riukiu s različitim dijalektima) . 52 Pitanje srodnosti korejskoga i japanskoga s tzv. altaj skim j ezicima (v. str. 129) valja smatrati neriješenim. Japanski i korejski imaju staru pismenost: japanski iz 8. stoljeća, kada je sastavljena zbirka pjesama Kođiki, a korejski iz 6. stoljeća. Oba su se jezika i sprva pisala isključivo kineskim pismom, no j apanski se danas piše i dvama slogovnim pismima (katakana i hiragana) , a korejski i alfabetskim pismom hangul, koj e je navodno izumio kralj Sedžon u 1 5 . st. (u Sjevernoj Korej i hangul je potpuno istisnuo kinesko pismo) . Tipološki su korej ski i japanski vrlo različiti p o fonološkim obilježjima, no donekle slični po gramatici. Korej ski je fonološki sustav dosta složen, s tri serije okluziva i za europske prilike neobičnim samoglasničkim sustavom . S druge strane, japanski ima jednostavan samoglasnički sustav (vrlo uobičajeni samoglasnici a, e, i, o i nezaobijeno u), i izrazito .52
O pitanju
srodnosti korejskoga i japanskoga v. Miller 1967, 1980 . 133
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
siromašan konsonantizam: uz okluzive p, t, k, b, d, g japanski ima još samo sonante m, n, r (nema l), poluvokale y i w, te frikative h i s (te š, koje se razmjerno nedavno razvilo iz *sy, kao i afrikate Č, dž < *ky, *gy). Od gramatičkih obilježja, korejski i japanski s altajskim jezicima dijele SOV poredak sintaktičkih kategorija u rečenici, sufiksalnost i aglutina tivnu strukturu riječi. Osobito je obilježje korejskoga i japanskoga razrađen sustav honorifika, gramatičkih oblika čija upotreba zavisi od društvenog položaja osobe koja govori, osobe kojoj se govori i osobe o kojoj se govori. Primjerice, japanski razlikuje dva oblika zamjenice 1. L jd: boku, koja se smatra manje pristojnom, i watasi, koja se upotrebljava kada se govori osobi koja je viša na društvenoj ljestvici. Budući da se od žena u tradicionalnom japanskom društvu očekuje da budu pristojnije od muškaraca, u jeziku žena upotrebljava se isključivo zamjenica watasi, katkad u posebno arhaičnom i pristojnom obliku watakusi . Sustav honorifika zahvaća u japanskome i imenice i glagole; imenice dobivaju honorifičke prefikse 0- i go- (i još neke znatno rjeđe prefiks e) , te se primjerice cha » čaj « pristojno kaže ocha, a kane ),novac« okane. Kod glagola postoje različiti sufiks i za vrijeme i modalnosti zavisno od toga koliko se želi biti pristojan, ili čak ponizan, prema sugovorniku. Tako se »pitati« obično kaže kiku, pristojno kikareru, što je pasivni oblik, vrlo pristojno okiki ni naru, a ponizno okiki suru ili okiki itasu (McClain 1981: 221). U korejskomje sustav honorifika u nekim aspektimajoš razrađeniji nego u japanskome. Tipološkaje zanimljivost japanskoga i odsutnost kategorije lica u glagola. Premda japanski glagol izražava vrijeme, modalnost, negaciju i brojne druge kategorije, kategorija lica je odsutna. Stoga, primjerice, wakarima su na japanskome može značiti »razumijem, razumiješ, razumije, razu mijemo, razumijete, razumiju« . Ukoliko uz glagol ne stoji lična zamjeni ca, lice subjekta rečenice može se razabrati jedino iz konteksta.
JEZIK AlNU Jezik ainu najčešće se smatra genetski izoliranim, tj . jezikom bez poznatih srodnika, premda ima i mišljenja kojima se taj jezik povezuje s altajskima. Jezik ainu nekoć se govorio na sjevernom dijelu Japanskog otočja, na Kurilima i na Sahalinu, a danas je ograničen najužni Sahalin i na sjeverni japanski otok Hokaido. Prema Shibataniju ( 1 990) ima još vrlo malo, uglavnom starijih, ljudi koji govore ainu, a ni njihovo znanje toga jezika nije savršeno jer se njime ne služe u svakodnevnoj komunikaciji. Ainu je dakle jezik u izumiranju. 134
Ainu je u gramatici tipološki prilično različit od japanskoga, dok u fonologiji postoje sličnosti: poput japanskoga, i ainu ima sustav s pet samoglasnika (a, e, i, o, u ) , vrlo oskudan konsonantizam (samo bezvučni okluzivip, t, k, ? , nepostojanje laterala l, samo dva frikativa s i h) i tonski naglasak. Kao u altaj skim jezicima, u jeziku ainu postoji osobit oblik vokaiske harmonije. Za razliku od j apanskoga, koji nema kategorije lica morfološki izražene na glagolu, u jeziku ainu na glagolu je izraženo i lice subjekta i lice objekta, usp. a-e-koyki ( 1 sg. -2sg. -ubiti) }>ja te ubijam « . Temeljni poredak sintaktičkih elemenata je SOV, kao u japanskome i altajskim jezicima, no za razliku od njih ainu osim sufiksa ima i prefikse. Ainu nema padeža, a kako su lični pokazatelji za 3. L sg. neizraženi, gramatički se odnosi, u slučaju da su i subjekt i objekt u 3. 1. sg., izražavaju jedino redom riječi: Kamuy aynu ru:yke »Medvjed (kamuy) je ubio čovjeka« spram Aynu kamuy rayke »Covjek je ubio medvjeda« . Poput brojnih austronezijskih jezika, i ainu razlikuje inkluzivne i ekskluzivne zamjenice 1 . L pl., te inkluzivne i ekskluzivne subjektne pokazatelje 1 . 1. pl. na glagolu.
KAVKASKI JEZICI . Pod kavkaskim jezicima podrazumijevamo neindoeuropske, neturkij ske i nemongolske jezike koj i se govore na Kavkazu. Taj termin ima isključivo zemljopisno značenje, jer nije vjerojatno da su svi kavkaski jezici genetski srodni. Neki lingvisti, među kojima Nikolaj S. Trubeckoj i Karl Horst Schmidt, iznijeli su pretpostavku o postojanju sjevernokavkaske porodi ce u koju bi bili svrstani sjeverozapadni i sjeveroistočni kavkaski jezici, dok b i južnokavkaski (ili kartvelski) jezici bili samostalna porodica. Premda postoje neki lingvistički argumenti za nju, ta je hipoteza nedovoljno utemeljena (v. Klimov 1986 ) . SJEVEROZAPADNOKAVKASKI JEZICI ...
Sjeverozapadnokavkaski (ili abhasko-adigejski) jezici zemljopisno su ograničeni na sjeverne obronke Kavkaza i susjedne stepe, te obale Crnoga mora. U ovu se porodicu svrstavaju abhaski (aphaskij, abaza ili abazinski (po mnogim obilježjima dijalekt abhaskoga) , adigejski i kabardinsko--čerkeski i nedavno izumrli ubihski (posljednji je govor nik umro u Turskoj , kamo su govornici toga jezika izbjegli s Kavkaza). Adigej ski i kabardinsko-čerkeski se obično svrstavaju u posebnu adi gejsku granu sjeverozapadnokavkaskih jezika, dok je ubihski vjerojatno genetski između njih i abhasko-abazinskoga. Od svih sjeverozapad nokavkaskih jezika najbrojniji je adigej ski (ima više od 200 000 govorni135
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
ka), no abhaski je sa 100 000 govornika u povoljnijem sociolingvističkom položaju zbog visokog stupnja političke autonomije koju su njegovi govornici oružjem izborili unutar Gruzije. Prvi je genetsko jedinstvo abhasko-adigej skih jezika naslutio Nijemac J. Gtildenstadt koncem 1 8 . st., dok je dokaz njihove genetske srodnosti iznio ruski filolog P. K. UsIar 1887. Nijedan od abhasko-adigejskih jezika nema osobito stare pismenosti, no o tome da su u ranome srednjem vij eku postojale crkvene knjige na abhaskom svjedoči » Žitije Konstantinovo« (glava 16), srednjovjekovni staroslavenski tekst. Sva je ta kršćanska literatura nestala s dolaskom Islama, te se abhaski u 19. st. pisao prilagođenim arapskim pismom, a danas se piše jako adaptiranom ćirilicom. Sjeverozapadnokavkaski jezici jedinstveni su među jezicima svijeta po složenosti svojih konsonantskih sustava i po siromašnosti svojih samo glasničkih sustava. Za abhaski se obično pretpostavlja sustav sa samo dva samoglasnika (a i a)53 i 58 suglasnika, dok se ubihski prikazuj e s monstruoznim konsonantskim sustavom od čak 82 suglasnika. Poput većine jezika Kavkaza, abhasko-adigejski jezici imaju tri serije okluziva: zvučne, bezvučne i glotalizirane, po čemu odstupaju od većine jezika Eurazije. Ubihski pored toga ima i posebnu seriju faringaliziranih okluziva, koj i su tipološka rijetkost među jezicima svij eta. Abhasko-adigej skijezici imaj u razmjerno nerazvijenu imensku morfolo giju. Samo adigejski jezici i ubihski imaju padeže (apsolutiv i ergativ). Jezici ove porodice u pravilu imaju određeni član (usp. abaza a-čWa »vol « , gdje je a- odr. član). Posvojnost se izražava posvojnim prefiksima, npr. abhaski sa-bza »moj jezik«, usp. bza »jezik« . Abhaski i abazinski pri tome razlikuju rod ljudi i rod stvari, te (u zamjeničkom sustavu i kod ličnih pokazatelje na glagolu) muški i ženski rod. U abhaskom jeziku postoji i u eurazijskim jezicima rijetka razlika između otuđive i neotuđive posvoj nosti. Ukratko, posvojni prefiksi koji stoje u z imenice koje označavaju pojmove blisko konceptualno povezane uz ljude i životinje (npr. imenice za dijelove tijela, termini srodstva, vlastita imena itd, ) imaj u drukčije oblike od onih koji stoje uz ostale imenice, usp. abhaski sa-gW » moje srce«, ali s<Jj-šw<Jz »moja žena« . »Srce« je dakle u abhaskom neotuđiva imenica, ali » žena« nije. Abhasko-adigejski jezici mogu se svrstati u veliku klasu ergativnih jezika, premda uglavnom nemaju ergativnoga padeža. Zahvaljujući vrlo razgranatom sustavu glagolske morfologije, ti jezici gramatičke odnose 53 Valja istaći da postoji i drukčija analiza (Kuipers), prema kojoj abhaski uopće nema samoglasničkih fonema. To, međutim, prihvaća vrlo malen broj lingvista. 136
u rečenici izražavaju na glagolu. Glagol dakle ima različit pokazatelj za subjekt prijelaznoga glagola od pokazatelj a za subjekt " neprelaznoga glagola i objekt prijelaznoga glagola, dok imenica (ili zamjenica) ostaje morfološki neizmijenjena, usp. adigejski sara dž 'akurej i�s-ra šWojt ' »ja okopavam kukuruz«, gdje je i� pokazatelj 3. L sg. apsolutiva, �s- je pokazatelj 1. sg. (ergativa) , dok na imenici i zamjenici (sara »ja « ) nije iskazan padež. Premda je glagol inherentno prijelazan, u adigejskome on može doći i u neprelaznoj konstrukciji, npr. sara s�ra šWojt' "ja okopa vam« (bavim se okopavanjem ) . U adigejskome tnoga objekta, abazinskom je objekta (za 2. i
glagol osim lica subjekta i objekta iskazuje i lice indirek usp. wa-q 'a�s-e�ta "on meni daje tebe« . U abhaskom i uz lice glagola iskazana i kategorija klase subjekta i 3. lice).
Pravilan je poredak sintaktičkih kategorija u abhasko-adigej skim jezici ma sav, iako su mogući i drugi poredci.
KARTVELSKI JEZICI ...
Kartvelski j ezici govore se na južnim obroncima Kavkaza, ponajviše u Gruziji i sjevernoj Turskoj Oazijski). Iz prakartvelskoga se prvo odvojio svanski, a potom su se preostali jezici razdvoj ili na mingrelsko-lazijski i gruzijski . Mingrelsko-Iazijska grana ( koja se još naziva i zanskom) predstavljena je mingrelskim i lazijskim jezikom (ovaj potonji naziva se još i čanskiL Gruzij ski je posvj edočen tekstovima već u petom stoljeću po. Kr., dok su svi ostali kartvelski jezici tek razmjerno nedavno razvili pismenost. Gruzij ski se pisao osobitim pismom hucuri, nastalim pod utjecajem grčkoga alfabeta. Iz toga se pisma razvilo pismo mhedruli, koje je i danas u upotrebi. KARTVELSKI
SVANSKI
MINGRELSKO LAZIJSKI
GRUZIJSKI
137
GENETSKA KLASIFI KACIJA JEZIKA SVIJETA
Tipološki, kartvelski jezici bili su ne posve neprikladno nazvani »indoe uropeiziranim oblikom sjeverozapadnokavkaskihjezika«. Imaju veći broj samoglasnika i manji broj suglasnika od abhasko-adigejskih jezika, no još uvijek su iz perspektive ie. jezika neobični po velikom broju konsona nata. U kartvelskim jezicima vrlo su česte jako komplicirane i duge suglasničke skupine, koj e znaju obuhvaćati i četiri-pet konsonanata (usp. gruz . daamtknara »zij evnuo je« u primj eru koji se citira dolje) . Lingvisti su izračunali da u gruzijskome na početku riječi može doći čak 740 različitih suglasničkih kombinacija (Bright et alii 1992: 222) . Sustav deklinacije u gruzijskom vrlo je zanimljiv, jer predstavlja osobit oblik aktivne tipologije. Subjekt neprelaznoga glagola dolazi u različitim padežima zavisno od toga izražava li glagol radnju ili stanje. Ukoliko glagol i zražava radnju, subjekt je u agentivu (agt. ) , a ako izražava stanje, subjekt j e u patientivu ili dativu (Palmer 1 994: 79ff.) . ninom
daamtknara
Nino+ agt.
zijevnuti+ 3subj. + aor.
»Nino je zijevnuo«
vaxt'angi
e/limi
Vahtang+ pat. liječnik
iqo jest+ 3subj. + aor.
" Vahtangje bio liječnik"
t 'llsays
šioda
zatvoreni k + dat.
gladovati+3ind. obj. + aor.
"Zatvorenik je gladovao«
mama
mOllqva
motxroba-s nino-s
otac+ pat.
pričat i + 3subj + 3dir. obj. + 3ind. obj. + aor.
priča+dat.
Nino+dat.
"Otac je pričao priču Ninou«
SJEVEROISTOČNOKAVKASKI JEZICI "" Ova se jezična porodica katkada naziva i nahsko-dagestanskom, po dvjema potporodicama na koje se dijeli. Genetsko jedinstvo nahski h i dagestanskih jezika nije izvan svake sumnje, premda se čini gotovo sigurnim. Nahski su jezici čečenski, inguški i bacbijski . Čečenski je najbrojnij i sjeveroistočnokavkaski jezik (više o d 1 mil. govornika), koji s e govori u 138
Čečeniji, republici unutar Ruske Federacije koja je oružjem bila izborila svoju neovisnost od Rusije, ali ju je zatim ponovno izgubila. Dagestanskih jezika ima jako mnogo, no svima je zajedničko da imaju vrlo malo govornika. Govore se u prikavkaskim područjima Ruske Federacije, u Azerbajdžanu, te u nešto manjoj mjeri u Gruziji. Unutar dagestanske potporodice možemo izdvojiti nekoliko grana: 1 . avars}w andsko-didojska grana, kamo se osim avarskoga, andijskoga i didojsko ga svrstavaju i, primjerice, bežta, tindijski, botlihski i hunzibski, 2 . laksko-dargvinska grana, kamo se svrstavaju istoimena dva jezika, te 3. lezginska grana, u kojoj su arčinski, hinaluški, lezginski, tabasaranski, agulski, rutulski, cahurski, udinski, i još neki jezici. Od svih nahsko-dagestanskih jezika jedino udinski ima staru pismenost; radi se o agvanskim jezičnim spomenicima iz 7-9. st. po. Kr., nastalima na pismu koje je izvedeno iz aramejskoga. Premda to nije posve sigurno, čini se da su agvanski tekstovi pisani na jednoj varijanti jezika koj i j e bio pretkom suvremenog udinskoga. Za razliku od abhasko-adigejskih i kartvelskih jezika, koji osim sufiksa u morfologiji u velikoj mjeri koriste i prefikse, u nahsko-dagestanskim jezicima morfologija je gotovo isključivo sufiksalna. Za razliku od sjeve rozapadnokavkaskih jezika koji imaju izuzetno složen glagolski sustav, a vrlo malo imenske morfologije, u nahsko-dagestanskim jezicima je obratno: glagolska im je morfologija razmjerno jednostavna, ali imaju vrlo složen sustav imenske sklonidbe, uključujući i po nekoliko desetaka gramatičkih padeža (za tabasaranski se pretpostavlja preko četrdeset padeža, a za avarski dvadeset i sedam54). Mnogi su nahsko-dagestanski jezici ergativni ; u avarskom je ergativna konstrukcija izražena i poseb nim padežnim nastavcima na imenicama i glagolskim prefiksima koji izražavaju lice i rod subjekta neprelaznoga glagola i izravnoga objekta: Vas
v-ekerula
dječak (aps.)
m . r. sg. (aps.)-trčati
"Dječak trči«
Jas
j-ekerula
djevojčica (aps.)
ž. r. sg. (aps.)-trčati
"Djevojčica trči«
54 V. Blake 1994: 154; apsolutno najveći broj padeža zabilježen je u jednom dijalektu tabasaranskoga koji navodno ima čak 53 padeža. 139
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
Vas-as
j-ec:
ula
dječak-erg, djevojčica (aps,) ž . r. sg, {aps,)-hvaliti »Dječak hvali djevojčicu«
Nahsko-dagestanski jezici u pravilu imaju imenske klase (rodove) ; obično razlikuju muški, ženski, živi i neživi rod (npr. u cahurskome i rutuIskorne), no u nekim je jezicima zabilježen i veći broj klasa bacbijskomu se tradicionalno pripisuje sustav s osam imenskih klasa (v. Corbett 1991: 27). U nekim dijalektima andijskoga postoji posebna imenska klasa koja obuhvaća insekte, a u nekim j e j ezicima sustav imen skih klasa reduciran na dvije - tabasaranski razlikuje klase imenica za ljude i za sva ostala bića (Magometov 1970: 67), Bacbijski jezik često se u literaturi navodi zbog osobite rečemcne konstrukcije koja postoji u tom jeziku. N aime, subjekt neprelaznoga glagola u bacbijskome stoji u apsolutivu, kojije i padež izravnoga objekta, ukoliko subjekt neprelaznu radnju glagola vrši nenamjerno; ako je radnja namjerna, subjekt mora stajati u ergativu: txa
naizdrax
kxitra
mi (aps.)
na-zemlju
pali-smo
»Mi smo pali na zemlju (nenamjerno, ne našom greškom)« a-txo
naizdrax
kxitra
erg. -mi
na-zemlju
pali-smo
»Mi smo pali na zemlju (namjerno, ili zbog vlastite nepažnje)"
Razlika u odnosu spram klasičnih sustava s aktivnom konstrukcijom je u tome što u bacbijskom isti glagol može doći u dvije različite konstruk cije (premda zbog razlike u smislu) . Klasični sustavi s aktivnom kon strukcijom imaju različite neprelazne glagole od kojih jedni izražavaju stanje - i imaju subjekte u apsolutivu - a drugi izražavaju radnj u - i imaju subjekte u ergativu. Među jezicima Europe i bližega dijela Azije čečenski je izuzetan po tome što u tom jeziku postoji opreka između inkluziva i ekskluziva u zamj e ničkom sustavu. Inkluzivne lične zamjenice L l . mn. odnose se na govornika, sugovornika i treće osobe (»mi« u značenju »ja, ti i oni«), dok se ekskluzivne odnose na govornika i treće osobe, ali ne i na sugovornika (»mi« u značenju »ja i oni (ali ne i tik 140
JEZICI
AFRAZIJSKI JEZICI ", Afrazijski jezici vrlo su stara jezična porodica. Afrazijski se prajezik morao govoriti prije desetak tisuća godina negdje u sjevernoj Africi, ili, prema drugim mišljenjima, na Bliskom istoku. S obzirom na vremensku dubinu afrazij ske porodice možda bi bilo ispravnije govoriti o a{razijskoj natporodici koja bi obuhvaćala sljedeće porodice: 1 . semitski jezici 2. egipatski 3 . berberski jezici 4 . k ušitski jezici 5. omotski jezici 6 . čadski jezICI. Nešto detaljniju klasifikaciju afrazijskih jezika predlaže Christopher Ehret ( 1995 ) . On omotske jezike izdvaja kao jednu granu ravnopravnu svima ostalim afrazijskim jezicima, koje naziva »eritrejskim« jezicima. Eritrejske jezike dalje dijeli na južne (kušitske) i sjeverne, koje pak dijeli na čadske i sve ostale - egipatski, berberske i semitske jezike. Termin a{razijski jezici skovao je američki lingvist Joseph Greenberg pedesetih godina 20. stoljeća. Ranije se većina afrazijskih jezika (uz izuzetak čadske potporodice) svrstavala u tzv. hamitsko-semitsku poro dicu. Termin hamitski jezici danas je napušten, budući da egipatski, berberski, kušitski, omotski i čadski ne čine nikakvo posebno genetsko jedinstvo ravnopravno semitskim jezicima, već predstavljaju zasebne grane afrazijske porodice. Semitski jezici dijele se na sjeveroistočnu, sjeverozapadnu i jugozapadnu granu j5 Sjeveroistočni semitski jezik je akadski , koji se govorio u Mezopotamiji od sredine 3. tisućljeća pr. Kr. U drugom su se tisućljeću iz staroakadskoga razvila dva književna narječja: babilonsko na jugu Mezopotamije oko grada Babilona, te asirsko na sjeveru Mezopotamije. Ćini se da je i eblaitski, poznat s tekstova iz 3. tis. pr. Kr. nađenih u današnjoj Siriji, također bio istočno semitski jezik. ..
Među sjeverozapadnim semitskim jezicima dolazilo je do intenzivnih dodira tijekom čitave njihove povijesti, pa je teško uspostaviti jasne dij alektalne odnose. U drugom tisućljeću pr. Kr. posvjedočeni su amori ćanski (uglavnom imena u babilonskim tekstovima), ugaritski (natpisi iz Ugarita u Siriji iz 1 4-13. st.) , te neki jezici čiji je status problematičan, primjerice jezik prasinajskih natpisa iz polovice 2. tisućljeća pr. Kr. Početkom prvog tisućljeća pr. Kr. nalazimo i prve tekstove na staroara mejskom jeziku, koji je prije arapskih osvaj anja bio najraširenij i jezik JJ
Prema drugim shvaćanjima (npr. Roberta Hetzrona. v. Hetzron 1998) prasemitski se podijelio na dvij e grane: istočnu, predstavljenu akadskim, i zapadnu, iz koje su se razvili svi ostali semitski jezici. Ipak vjerujem da su osobitosti po kojima se akadski razlikuje od ostalih semitskih jezika rezultatom jakoga utjecaja sumerskoga na taj jezik, a ne iskonske dijalekatske osobitosti.
141
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
Bliskoga istoka. Iz toga jezika, kojim je govorio i Isus, razvili su se razni aramejski dijalekti, koji danas predstavljaju različite jezike. Istočnoara mejski (poznat i pod imenom ajsorski ) još uvijek se govori u okolici jezera Urmia, u Gruziji i Armeniji, i oko Mosula na sjeveru Iraka, te predstavlja crkveni jezik sirijske kršćanske crkve (jakobitske i nestorijanske ) . S druge strane, zapadnoaramejski je jezik u izumiranju koji se govori u Siriji.
Kanaanska grupa sjeverozapadnosemitskih jezika predstavljena je he brejskim, jezikom Biblije koji je izumro još u posljednjim stoljećima pr. Kr., ali je ponovno oživljen u državi Izrael poslije Drugog svjetskog rata (pod nazivom ivrit). U kanaansku se skupinu jezika svrstava i fenički (jezik natpisa iz feničanskih gradova u današnjem Libanonu) sa svojim odvjetkom p unskim (jezik koji su po Mediteranu proširili fenički koloni sti Kartažani), te moabitski (moapski), koji je najpoznatiji po natpisu kralja Meše iz 9. st. pr. Kr.
Jugozapadni semitski jezici dijele se na dva odvjetka: sjeverni, koji je predstavljen klasičnim arapskim jezikom, na kojem je sastavljen Kuran, te južni, koji obuhvaća južnoarapski (jezik s većim brojem dijalekata u Jemenu, Ornanu i na SokotrD i nekoliko etiopskih semitskih jezika (tigre, gurage, tigrinja, harari, amharski službeni jezik Etiopije - i geez /ge'ez/,56 jezik u liturgijskoj upotrebi etiopskih kršćana). Suvremeni su etiopski semitski jezici pretrpjeli velik utjecaj susjednih kušitskih jezika; to se osobito očituje u sintaksi dok većina semitskihjezika ima temeljni poredak VSO ili (u mlađim fazama) SVO, etiopski su semitski jezici evoluirali prema tipu SOV u dodiru s kušitskirna. Dok geez još čuva semitski poredak VSO; N-Gen. i N-Adj . , te prepozicije, harari ima posve obrnute obrasce (SOV, Gen.-N, Adj.-N i postpozicije). U današnjim zemljama u kojima se govori arapski vlada diglosija. Na temeljujezika Kurana razvio se suvremeni književni arapski koji, uz neke lokalne osobitosti, povezuje čitav arapski svijet. Pored togajezika postoji čitav niz govornih varijanti arapskoga koje bi se po nekim kriterijima mogle smatrati samostalnim jezicima. Jedan od njih, koji se govori na Malti, redovito se navodi kao samostalan jezik; na malteški naime nije utjecao jezik Kurana, budući da su Maltežani od srednjega vijeka kršćani. U današnjim arapskim zemljama poput Jordana ili Sirije postoji i značajna razlika između arapskoga kojim govore stanovnici gradova i jezika beduina koji obitavaju u pustinji; gradski je jezik redovito bliži klasičnmn arapskom i nekoj vrsti općearapske koine, dok su idiomi vangradskoga stanovništva jako različiti i međusobno i u odnosu prema klasičnom arapskom. 56 Geez je posvjedočen već u prvim stoljećima po. Kr. na brojnim natpisima, od kojih j e najpoznatiji natpis iz Aksuma (4. st. po. Kr.). 142
Genetsku srodnost semitskih jezika uočili su brojni arapski, židovski i europski učenjaci još u srednjem vijeku. Srodnost arapskoga s jezicima Biblije (aramej skim i hebrejskim) uistinu je očigledna. Kada su u 1 7 . st. u Europi postale dostupne gramatike etiopskih semitskih jezika (geez, amharski), stvorene su osnove za razvitak lingvističke semitistike. Ter min »semitski jezici« skovao je njemački učenj ak Ludwig von SchlOzer 1 78 1 . A) Egipatska grana afrazijskih jezika predstavljena je staroegipatskim ,
koji je jedan od najstarijih pismenih jezika čovječanstva, s tekstovima s početka 3. tis. pr. Kr. I z staroegipatskoga, pisanoga hijeroglifskim pismom, razvio se u posljednjim stoljećima pr. Kr. demotski, a iz toga je jezika potekao koptski, jezik egipatskih kršćana koji je do danas u vjerskoj upotrebi u koptskoj crkvi , premda nije više govorni jezik (izumro je najvjeroj atnije u 1 9 . st.) . Hijeroglifsko je pismo dešifrirao početkom 1 9 . st. francuski jezikoslovac Champollion na temelju trojezične Stele iz Rosette, koja je pisana grčki, demotski i hijeroglifski. B) Berberski su jezici razvrstani u četiri grane: istočnu (jezici siva, sokna, itd . ) , tuarešku (jezici tamahaški i tamašek /tamasheq/, prema nekim shvaćanj ima dijalektijednogajezika), zapadnu (zenaga) i sjevernu (jezici tašelhit, kabile, šelif/sheliff/, gurara, mzab, sened, tamezret, nefusi, itd.). Sjeverni berberski jezici imaju najveći broj govornika. Jezikom kabile govori dva i pol milijuna ljudi u Alžiru, a jezikom tašelhit oko tri milijuna ljudi u Maroku. Guanče, jezik (ili jezici) starosjedilaca Kanarskih otoka, koje su u 1 5- 1 7 . st. istrijebili Spanjolci, vjerojatno je bio j edan od berberskih jezika, možda samostalna grana unutar te potporodice. Starolibijski ili istočnonumidijski , poznat s nekoliko stotina natpisa iz predrimskog razdoblja, također je po svoj prilici jedan arhajski oblik berberskoga, dok pitanj e odnosa iberskoga (jezik poznat s predrimskih natpisa na jugu Španjolske) prema berberskomu nije razj ašnjeno. C) Kušitski jezici govore se većinom u Etiopiji i Somaliji. Dijele se na dvije grane: bedža i k ušitsku u pravom smislu . Jezik bedža neki smatraju i samostalnom granom afrazij skoga, dok su kušitski jezici u pravom smislu, primjerice, somalski (službeni jezik Somalije), gala /galla/ (oro mo), afarski, irakv /iraqw/, bilin, sidamo i neki drugi. Razmjerno nedavno izumro je jezik kvara, kojim su govorili Falaši, tamnoputi stanovnici Etiopije židovske vjeroispovijesti. D) Samostalnost omotskih jezika od kušitske grane (ili porodice� nije još konačno utvrđena. Omotski jezici u svakom slučaju nisu još dovolj no dobro poznati. Većina se tih jezika govori u teško pristupačnim područ j ima južne i zapadne Etiopije; to su, primjerice, ometo, kafa /kaffa/, gimira /gimirra/, itd. Jedan od omotskih jezika, volajta /wolaytta/, ima više od dva milijuna govornika. 143
E ) Govornici čadskih jezika u rasnom su pogledu crnci (negroidi), ali pripadnost čadskih jezika afrazij skima utvrđena je izvan svake sumnje. Radi se zacijelo o nekoj prapovijesnoj seobi govornika afrazijskih jezika u supsaharsko područje gdje se danas govore čadski jezici. Oni se dijele u četiri grane: zapadnu, istočnu, te grane masa i biu-mandara. U zapadnočadske jezike svrstava se hausa, koji je najznačajniji jezik te skupine. Govori se u nekoliko afričkih država, primjerice u Nigeriji, Kamerunu, Čadu, itd. Ima više od 25 milijuna govornika, i jedini od svih čadskih jezika ima staru pismenost, sa spomenicima iz l l. st. Pisao se pismom adžami, prilagođenom varijantom arapskog pisma, no danas se piše latinicom . Zapadnočadski jezici su i gvandara, šagavu, ngizim , i
barava. Istočnočadski jezici su, primjerice, mubijski i gabrijski, koji se govore u Čadu. U granu biu-mandara čadskih jezika svrstavaju se bura, mafa, margi i kilba, a u granu masa jezici marba i masa.
AFRAZIJSKI
BERBERSKI KUŠ iTSKI
E GIPATSKI
OMOT SKI
ČADSKI
SEMITSKI
�
SJEVEROISTOČN I
SJEVERO- JUGOZAPADNI ZAPADNI
ZAPADNI ISTOČN I
MASA BIU-MANDARA
Afrazijski su jezici međusobno jako različiti, budući da je ta jezična porodica vremenski izuzetno duboka i rasprostranjena na velikom prostoru, u mnogim lingvističkim areama. Stoga su pojedini afrazijski jezici poprimili i neka obilježja od svojih susjeda; primjerice, čadski jezici u pravilu imaju tonove, poput goleme većine jezika supsaharske Mrike. Pa ipak, moguće je navesti neka obilježja svih, ili većine, afrazijskih jezika:
1 . Tri serije okluziva, koji se u različitim jezicima različito ostvaruju: uz zvučne i bezvučne okluzive neki jezici imaju faringalizirane ili velarizi rane okluzive (arapski, hebrejski), neki imaju glotalizirane (etiopski semitski, vj erojatno staroegipatski), dok čadski jezici imaju implozive (preglotalizirane okluzive). 144
JEZICI EURAZIJE
2. Brojni laringalni i faringalni suglasnici koji su inače rijetki u jezicima svijeta. Klasični arapski ima dva faringalna frikativa, zvučni r i bezvu,čni h, te laringalni frikativ h i laringalni okluziv ? Osim toga postoje i zvučni i bezvučni velarni frikativi. U jezicima koji su bili u intenzivnom dodiru s neafrazijskimjezicima (npr. čadski i novohebrejski) smanjio se inventar suglasnika koji se tvore u stražnjem dijelu usne šupljine.
3. Postojanje prijevoja (morfološki uvjetovanih samoglasničkih alterna cija). Mrazijski se korijen obično sastoji od triju (ili dvaju) suglasnika, dok se samoglasnici mijenjaju zavisno od gramatičkih kategorija. Primje rice, korijen qbr »sahraniti« u hebrejskom tvori 3. 1. jd. perf. qabar (arap. qabara), particip aktivni qober (arap. qabir), particip pasivni qabži r (arap. maqbžir), imperativ 2. mn. qibrži, (arap. 'iqburži), itd. Karakteri stična je za afrazijske jezike tvorba plurala imenica prijevojem, tzv. » prelomljeni plural« (pluralis tractus), usp. arap. qalb- » srce« , pl. qalžib-, hausa {uska » lice« , pl. {usaka. 4. U afrazijskim jezicima obično postoje imenske klase , najčešće razlika između muškog i ženskog roda. Za razliku od indoeuropskih jezika kod kojih je razlikovanje roda uobičajeno samo kod imenica, te u trećem licu kod osobnih zamjenica, semitski jezici razlikuju muški i ženski rod i kod glagola i kod zamjenica i u drugom i u trećem licu, usp. akadski atta » ti (m. ) « spram atti » ti (f.)«.57 Somalski j e među rijetkim jezicima koji razlikuje rod kod imenica, a da istovremeno nema razliku u rodu kod zamjenica (Hetzron 1989). Uz gramatički rod, imenice u afrazijskim jezicima često imaju i padeže, te jedninu i množinu. Najstariji posvjedo čeni afrazijski jezici imaju i dvojinu (primjerice staroegipatski, akadski, ali i klasični arapski). 4. Većinaje afrazijskih jezika, osobito starijih, VSO s obzirom na osnovni poredak gramatičkih kategorija u rečenici. Jezici poput starohebrejsko ga, egipatskoga, ili klasičnog arapskoga, pokazuju sva tipološka svojstva koja se obično pripisuju VSO jezicima: takvi jezici imaju prepozicije, u posvojnim konstrukcijama possessum prethodi possessor-u , relativne konstrukcije koje slijede iza imenice na koju se odnose, itd. 5. Jedna je od tipološki važnih osobina semitskih jezika (posvjedočena i u drugim granama afrazijskoga) postojanje tzv. statusa constructusa, osobitog načina izražavanja odnosa posvojnosti. U konstrukciji u kojoj je jedna imenica (possessum) posjedovana, ili na neki način modificirana od druge imenice (possessor-a), odnos dviju imenica morfološki je označen na possessum-u, koji dolazi u status constructus. U indoeuropskim
57 Neki lingvisti misle da se sustav s dva roda u afrazijskimjezicima razvio iz starijega sustava s većim brojem imenskih klasa (Diakonov 1988). 145
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
jezicima morfološki je redovito označen possessor, koji dolazi u poseban padež (genitiv) ili izvedeni pridjevski oblik (usp. hrv. riječ kralja ili kraljeva riječ) . U semitskim je jezicima obrazac morfološkog obilježava nja u posvojnim konstrukcijama obrnut, usp. hebrejski dabar »riječ« dolazi u status constructus dabar ako je modificirana imenicom mcelcek »kralj « , dakle dabar mcelcek »riječ kralja« ili »kraljeva riječ« . Slične primjere morfološkog označavanja pronalazimo i u drugim afrazijskim jezicima, npr. hausa: gida »kuća«, uba »otac« , gidan uba » kuća oca, očeva kuća« , pri čem je imenica gida u statusu constructusu (Smirnova 1982: 28) .
DRAVIDSKI
JEZICI ...
Dravidski jezici dijele se na dvije grane. U prvoj je kao samostalna grana jezik brahui, koji se govori u Pakistanu, a u drugoj svi ostali jezici. Ta se grana dijeli na dva odvjetka, kuruh-malto (u kojem su samo ta dvajezika) u sjeveroistočnoj Indiji i Nepalu, i južno- i srednjodravidski , koji obuhvaća čitav niz jezika: srednjodravidske, poput jezika kolami, gada ba, gondi, konda, manda, kui, kuvi, sav ara, telugu, itd., te južnodravid ske, jezike poput tamilskoga, malajalamskoga, te jezika toda, kurumba, kannada, badaga, tulu, koraga, itd. Neki istraživači povezuju jezike brahui, kuruh i malto u zajedničku, sjevernodravidsku granu, no to nije sigurno, kao ni stupanj međusobne bliskosti jezika kuruh i malto. Dravidski jezici danas su teritorijalno većinom ograničeni na jug Indije. Jezici brahui, malta i kuruh, koji se govore na sjeveru Potkontinenta, svjedoče o tome da se dravidska jezična porodica nekoć rasprostirala i u tim područjima, a na jugje potisnuta dolaskom vedskih Indijaca u 2. tis. pr. Kr.58 Kratki natpisi na neodgonetnutom pismu indske dolinske civilizacije (koja se još naziva i Mohenđo Daro) po mišljenju mnogih istraživača bili su pisani na nekom obliku dravidskoga. Ta se pretpostav ka čini još uvjerljivijom u svjetlu teorije da su dravidski jezici srodni elamskome, jeziku koji se govorio u južnom i jugozapadnom Iranu od 3 . tisućljeća pr. Kr., na kojem j e sačuvano mnoštvo natpisa, najvećim dijelom na klinastom pismu, koji su odgonetnuti zahvaljujući staroper zijsko-elamskim bilingvama. Teza o genetskoj povezanosti dravidskoga i elamskoga (McAlpin 1974) nije dokazana, ali ne čini se ni posve neuvjerljivom. 59
58 Postoji i teza da su se govornici jezika brahui doselili u svoju današnju postojbinu s jugoistoka, iz Orisse (Steever 1998); to se ipak čini malo ...j erojatnim. 59 146
Ne svima. Za kritiku te pretpostavke v. Steever 1998.
Genetsko jedinstvo dravidskih jezika prvi je pretpostavio engleski uče njak Francis W. Ellis 1 8 1 6 , iste godine kada je objavljen Boppov dokaz genetske srodnosti indoeuropskih jezika. Manje od pola stoljeća poslije, 1856, izišla je i prva poredbena gramatika dravidskih jezika Roberta A. Caldwella. },1eđu dravidskim jezicima najstariju pismenost ima tamilski, čiji najsta riji datirani natpis potječe još iz 3. st. po. Kr. Prvi su natpisi na jeziku kannada iz 5. st. po. Kr., na jeziku telugu iz 7 . st. po. Kr., a na malajalamskome, koji se u stvari razvio iz jedne varijante starotamilsko ga, najstariji datirani natpis potječe iz 9. st. Ti se književni dravidskijezici pišu pismima koja su, poput devanagarija, kojim se piše sanskrt, nastala iz staroindijskoga pisma brahmi . .ledna je od tipoloških karakteristika dravidskih jezika postojanje cere bralnih suglasnika u njima. Cerebralni suglasnici tvore se pritiskom vrha jezika na tvrdo nepce, a iz dravidskihjezika proširili su se i u druge jezike Indijskog potkontinenta, pa i u indijske indoeuropske jezike. Tipično je fonotaktičko ograničenje dravidskih jezika zabrana zvučnih suglasnika na početku riječi; u pradravidskome nije postojala opozicija između zvučnih i bezvučnih okluziva, već su zvučni okluzivi bili fonetske varijante bezvučnih koje su se pojavljivale u sredini riječi između samoglasnika i iza homorganih nazala (tzv. »Caldwellov zakon« ) . Dok su opozicije po načinu tvorbe u sustavu okluziva razmjerno nerazvijene, u dravi dskim jezicima vrlo su brojne opozicije okluziva po mjestu tvorbe. Primjerice, u malajalamskom postoji razlika između bilabijainih, dental nih, alveolarnih, cerebraliziranih, palatainih i velarnih okluziva. Poseb noje tipološki rijetka fonološka opozicija alveolara i dentala, no alveolari u dravidskim jezicima imaju ograničenu distribuciju. U tamilskom ne mogu doći na početku riječi. DRAVIDSKI
BRAHUl
KURUH-MALTO
SREDNJO DRAVIDSKI
JUŽ NO DRAVIDSKI
147
GENETSKA
Dravidski jezici redovito su aglutinativni i sufiksalni, premda u njima nema onako dugih nizova sufiksa kao, primjerice, u turkijskim jezicima. Imenice u dravidskome imaju padeže,60 obično razlikuju živi i neživi rod, a ponekad se unutar živoga roda još razlikuju masculina i feminina (npr. u tamilskome). U zamjeničkom sustavu mnogi dravidski jezici imaju opoziciju između inkluzivne i ekskluzivne zamjenice 1. l. pl. koja se pretpostavlj a i za pradravidski (Steever 1 998: 2 1 ) . U glagolskom sustavu z animlj iva je tamiIska opreka između afektivne i efektivne konjugacije. Mektivno se konjugiraju glagoli koji izražavaju radnju koja na neki način djeluje na subjekt, dok efektivnu konjugaciju imaju glagoli u kojima je subjekt aktivni vršilac radnje. Ta podjela donekle odgovara razlici između aktiva i medija u starim indoeuropskim jezicima poput sanskrta. Tamilski glagolski sustav je zanimljiv i po tome što je skup glagola zatvoren, te nije moguće tvoriti denominativne glagole od imenica. S druge strane, postoji niz serijalnih glagola, tj. glagolskih složenica II kojima se od dva ili više jednostavnih glagola tvori kombinirani oblik izvedena značenja. Tako konttu vara "donijeti« predstavlja složeni serijaIni glagol izveden od lwUa "držati« i vara "doći « , a ki.t!a vara » približiti se« je složeno od hi.t!a "biti blizu« i vara » doći« . Dravidski jezici II pravilu imaju nominativno-akuzativnu sintaksu,6l a poredak sintaktičkih elemenata u njima je većinom sav. eglavnom imaj u postpozicije, a prepozicije su znatno rjeđe. Sve su to obilježja koja je moguće pripisati indijskom jezičnom savezu, u koji osim dravidskih jezika ulaze i novoindijski jezici; jezici munda, a djelomično i neki tibetsko-burmanski jezici te burušaski (v. Emenau 1956, Masica 1976). Utjecaj je dravidskih jezika na (indoeuropske) indijske jezike bio vrlo dugotrajan, a začetci mu se mogu razaznati već u Rg-Vedi (Kuiper 1 974).
PROBLEM NOSTRATIČKOG JEZIČNOG SRODSTVA . Početkom 20. stoljeća danski lingvist Holger Pedersen iznio je pretpo stavku da su mnogi jezici sjeverne Eurazije, među kojima uralski, altajski, indoeuropski i semitski, grane jedne genetske natporodice koju je nazvao »nostratičkom« Cod lat. nostras »naški« ).62 S obzirom na to da 60 Tamilski ima, primjerice, vrlo razrađen padežni sustav s osam padeža: nominati vom, akuzativom, dativom, socijativom, ablativom, l okativom, genitivom i instrumenta lom. 61 Karakteristično je, primjerice u tamilskom, da neki glagoli mogu imati subjekt II dativu. 'rakav dativni subjekt ne slaže se s glagolom, ali može povratnim zamjenicama (Steever 1 998: 108). 62 Pedersen nije bio prvi koji je predlagao genetske veze indoeuropskoga s nekim jezičnim porodicama koje je on uključio u nostratičku natporodicu. U približno isto 148
je pretpostavka bila potkrijepljena s vrlo malo argumenata, ona je ubrzo zasluženo zaboravljena,6:1 no šezdesetih godina neočekivano ju je oživio ruski lingvist Vladislav M. Illič-Svityč, koji je poginuo prije no što je njegovo veliko djelo o nostratičkim jezicima objavljeno (Illič-Svityč 1 9 7 1 ) . Prema Illič-Svityču u nostratičke jezike svrstavaju se indoeurop ski, afrazijski (među koj ima su i semitski), uralski, altajski, dravidski i kartvelski jezici. Za razliku od mnogih amaterskih pokušaja dokazivanja dubinske genetske srodnosti, Illič-Svityč je svoju nostratičku hipotezu nastojao potkrijepiti sustavom glasovnih podudarnosti, pa i rekonstruk cijom fonološkog sustava »nostratičkoga prajezika« . Prema ocjeni mno gih lingvista, Illič-Svityčevo poznavanje golemog broj a jezika bilo je uistinu impresivno, te s nostratičkom hipotezom valja računati kao s ozbiljnom znanstvenom teorijom. Međutim, Illič-Svityčevi nastavljači, među kojima se ističu ruski lingvisti V. Dybo, A. Dolgopolsky i Ameri kanci A. Manaster-Ramer i A. Bomhard (v. npr. Manaster-Ramer 1993, Dolgopolsky 1 998), nisu učinili mnogo da otklone sve sumnje da su podudarnosti koje je predložio lllyč-Svityč rezultat slučaj nosti. Trenutno genetsku srodnost nostratičkih jezika ne možemo smatrati dokazanom, no nostratička teorija svakako je pretpostavka koju valja ozbiljno razmatrati. Ono što se za sada koliko-toliko pouzdano može tvrditi jest da je genetska srodnost, primjerice, indoeuropskih i uralskih jezika vjerojatnija od srodnosti indoeuropskih i abhasko-adigejskih, ili uralskih i sinotibetskih jezika (v. str. 44; usp. i Matasović 1998).
BURUŠASKI JEZIK Jezik burušaski genetski je izoliran. Govori se u nepristupačnom planin skom području Kašmira, na granici Indije i Pakistana, i ima oko 40 000 govornika. Tipološki se prilično razlikuje od susjednih indoiranskih i dardskih, nuristanskih i iranskih) jezika, a i od svih drugih jezika Indijskog potkontinenta, premda ima i neka obilježja indijskog jezičnog saveza, npr. cerebralne okluzive, opoziciju između aspiriranih i neaspi riranih okluziva, itd. Za razliku od većine jezika Indije i Pakistana burušaski ima tonove i uvularne suglasnike, no s nekim jezicima Himalaje i Kašmira dijeli obilježja poput vigezimalnoga sustava brojanja, istu osnovu zamjenica 1. i 2. lica jednine i množine, itd.64 To je ergativan \Tijeme tezu o indoeuropsko-ural skoj genetskoj srodnosti zastupao je Šveđanin Bj orn Collinder, a indoeuropsko-semitsku hipotezu predlagao je Danac M0ller. 63 Dodatni je razlog bila Pedersenova teza da je nostratički bio prajezik ljudi bijele rase, što je mnogima zvučalo rasistički. Neki su indoiranskijezici Pamira, Kašmira i istočnog Irana (jazgularnski, šugunski, balučki (baludžski)) poprimili neka obilježj a koja ima i burušaski od supstratnih jezika koj i su možda bili srodni burušaskomu (v. Edel'man 1980). 64
149
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
jezik s vrlo složenim glagolskim sustavom na kojem se iskazuje grama tička klasa subjekta i objekta. Imenice razlikuju četiri gramatičke klase (roda): klasu imenica za muške osobe, klasu imenica za ženske osobe, klasu neljudskih živih bića ci nekih prirodnih pojava) i klasu neživih predmeta (v. Klimov & Edel'man 1970). Kao u većini jezika s ergativnom konstrukcijom, i u burušaskom jeziku ergativni padež, osim izražavanja subjekta prijelaznoga glagola, ima i druge funkcije. Ergativni padež ni nastavak --e izražava a) ergativ, npr. hiles--e
yu: ld'ien
yecimi
dječak (erg.)
san
vidio je
»dječak je vidio san«
b) genitiv, npr. Habaš--e
padša
Abesinija (erg.)
car
»car Abesinije«
c) lokativ, npr. hi
than--e
jedan mjesto (erg.) »na jednom mjestu«
U burušaskom imenice koje se doživljavaju kao neotuđivo posjedovane, primjerice dijelovi tijela, nazivi za najbliže srodnike, imenice poput -ik » ime«, -mos » bijes« , itd., obavezno dolaze s posvojnim prefiksima, npr. a-ring » moja ruka« , gu-ring » tvoja ruka« , i-ring » njegova ruka« , itd. Druge imenice ne mogu imati posvojne prefikse, usp. dža
hayur
l:ne hayur-cum
šua bi
ja (erg.)
konj
ti
dobar jest
konj-od
» moj konj je bolji od tvojega konja«
Kao što je vidljivo iz prethodnog primjera, u burušaskom nema (morfo loške) komparacije pridjeva. Kao u mnogim drugim jezicima svijeta, 150
značenje komparativa izražava se osnovnim oblikom pridjeva i afiksom na imenici.
AUSTROAZIJSKl JEZICI OTO Jezici ove porodice dijele se na dvije grane koje obuhvaćaj u tipološki vrlo različite jezike. Premda gotovo općeprihvaćeno, genetsko jedinstvo au stroazijskih jezika po mojem mišljenju nije izvan svake sumnje. U zapadnu granu austroazijskih jezika svrstavaju se A) jezici munda i B) jezik nahaZi . Jezici munda govore se u sjeveroistočnoj Indiji, ponajviše u Assamu, Orissi, a u nešto manjoj mjeri u Bangladešu i Nepalu. Ti su jezici vrlo brojni, no većinom imaju malo govornika. Najveći su po broju govornika santali i mundarski, a u literaturi se još često spominju sora, ho, kork u , itd. Poput većine jezika Indijskog potkontinenta i jezici munda su sufiksalni, postpozicionalni i imaj u sav temeljni poredak sintaktičkih elemenata. Jezik nahaZi ima nekoliko stotina govornika, a govori se u sjeveroistočnoj Indij i . Ovaj jezik ponekad se smatra genetski izoliranim, te njegovo svrstavanje u austroazijsku porodicu valja smatrati sasvim uvjetnim, V. Zide 1969. Leksik je toga jezika, pa i temeljni, prepun posuđenica iz susjednih jezika, a gotovo svi govornici su dvojezični (predstavljaju otpadničku kastu lutalica, prosjaka i lopova). U istočnoaustroazijsku potporodicu svrstavaju se sljedeće grane: A) ni kobarska, koj a je predstavljena sa šest jezika koji se govore na Nikobar skom otočju, B) jezici malaka (ili aslinski jezici), koji se govore na istoi menom poluotoku i obuhvaćaju jezike poput jakuns/wga, jezika semai, temiar, semang, itd., i C) mon-khmerska grana, koj a je po broju jezika
najveća. Neki lingvisti svrstavaj u i nikobarske i aslinske jezike u mon� khmersku granu austroazijskih jezika (v. Moseley & Asher 1994). Mon-khmerski jezici dijele se na četiri odvjetka: 1. Sjeverni mon�khmerski jezici (kasi ikhasi/, kmu Ikhmu/, itd.). 2. Istočni mon-khmerski jezici (kmershi /khmerski/, službeni jezik Kam bodže, bahnarshi u Vijetnamu, itd,). 3. Jezici palaung: oko osam jezika, među kojima palaung, riang (u Burrni), itd. 4. Jezici viet-muong; ovamo spadaju vijetnamshi , jezik m uong, manghi, arem, itd. 151
___ G =-= E=-=N c= E=-= T-=: SKA .
_ ______
KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
AUSTROAZIJSKI
ISTOČ NI
ZAPADNI
A
MUNDA
?NAHALI
ASLINSKI
MON-KHMERSKI
NIKO BARSKI
ISTOČ NI SJEVERNI
PALAUNG VIET-MUONG
Među austroazij skim jezicima najstariju pismenost ima khmerski, koji se osobitim khmerskim pismom piše još od 6-7. stoljeća po. Kr. (natpis kralja Han Ceija). Nešto mlađu pismenost ima vijetnamski, čiji su najstariji spomenici iz 1 1 . st. pisani kineskim pismom, koje je poslije zamijenjeno izvornim vijetnamskim pismom nom, a u novije doba adaptiranom latinicom. Genetsku posebnost jezika munda otkrio je 1854. Max Miiller. Do tada su se jezici munda smatrali dijelom dravidske porodice, budući da su njihovi govornici istoga rasnog tipa kao i govornici dravidskih jezika. Genetsku povezanost jezika munda i mon-khmerskih jezika prvi je predložio austrijski antropolog Wilhelm Schmidt 1906, u jednom radu u kojem je te jezike, zajedno s austronezijskima i još nekima, svrstao u tzv. austričku natporodicu, u koju danas više nitko ne vjeruje. Za razliku od jezika munda, mon-khmerski jezici imaju većinom prefik se; neki su aglutinativni, poput khmerskoga, a neki jako izolativni, poput vijetnamskoga. Za njih su tipični vrlo složeni samoglasnički sustavi, često s više od 20 samoglasnika; za jedan khmerski dijalekt, koji se govori u Tajlandu, navodi se da ima čak 36 samoglasnika. Morofologiju mon khmerskih j ezika obilježuju procesi infiksacije. Vijetnamski je, vjerojatno pod utjecajem sinotibetskih, ali i drugih jezika istočne Azije, razvio i složen sustav fonološki distinktivnih tonova. U standardnom vijetnam skom postoji šest tonova, od kojih su neki složeni (uzlazno-silazni i silazno-uzlazni) . Poput drugih jezika jugoistočne Azij e, vijetnamski ima tri serije okluziva: bezvučne, zvučne i aspirirane, a poput kineskoga ima samo jednu likvidu (Ill) . Vijetnamski je inače jedan od najčistijih primjera izolativnoga jezika na svijetu: gotovo sve riječi su jednosložne i nepro mjenljive, dakle to je jezik bez morfologije. Padežni odnosi, kategorije kao 152
JEZICI EURAZIJE __---------
-
jednina i množina, vrijeme, itd. izraženi su ili poretkom riječi ili posebnim riječima, usp. vijetnamski (oznake za tonove su zanemarene) : toi thay
CaL
nha
cua
ong
ja
član
kuća
stvar
gospodin Phu
vidjeti
Phu
»Vidim kuću gospodina Phua«
nhung
quyen sach
Clla
anh
toi
mnoštvo
član
stvar
brat
ja
knjiga
»knjige moga brata«
Iz primjera je vidljivo da se u vijetnamskom posvojnost izražava običnom jukstapozicijom ( » moj brat« = » brat ja« ) , a množina, ako je potrebno naglasiti da predmeta o kojima se govori ima više, dodavanjem imenice nhung »mnoštvo« . Gramatičke kategorije padeža i roda ne postoje, a neobilježeni je poredak sintaktičkih kategorija SVO: Anh lam
nha
Vl
kuća
graditi
»Vi gradite kuću«
Za razliku od vijetnamskoga, khmerski je usamljen među velikim jezicima jugoistočne Azije po tome što nema sustava tonova. Ipak, i khmerski s ostalim jezicima toga područja dijeli brojna areaina obilježja, poput SVO poretka sintaktičih kategorija (također u vijetnamskom, dajskim jezicima i kineskome65) i složenoga sustava honorifika. U khmerskome ima čak sedam različitih oblika lične zamjenice 2. lica jednine, a njihova upotreba ovisi o spolu, dobi i društvenom statusu govornika i sugovornika, te o konkretnoj situaciji u kojoj se odvija govorni čin. Evo kako se na khmerskome može reći » ti« :
look - govornikje muško, uljudan je, obraća se nadređenoj osobi ili osobi istoga visokog društvenog statusa. look-sroy - govornik je žensko; ostali uvjeti upotrebe isti su kao za prethodni oblik; neoq - govornik se obraća osobi nižega statusa, mlađoj osobi, svojoj majci ili osobi istoga, ali niskog društvenog statusa. 65 I3urmanski jezici jugoistočne Azije većinom imaju SOV poredak, no po mnogim drugim obilježjima ulaze u isti jezični savez s mon-khmerskim i daj skim jezicima. 153
G e-E _NETSKAKLA S IFlKACIJA JEZIKA SVIJE._'l'A
__ ...____...__
_ __
govornik je žensko; ostali uvjeti upotrebe isti su kao za prethodni oblik.
neaq-sray
među intimnim osobama ili upućeno osobi nižega statusa; inače uvredljivo.
qaeng
podsmješljivo; može biti dobrohotna uvreda među prijate ljima; ovaj oblik upotrebljava odrasla osoba u obraćanj u djetetu.
qaa-qaeng
govornik se obraća osobi jako visokoga društvenog statusa ili se svjetovna osoba obraća svećeniku.
p reah-dacceah-preah-kun
-
SINOTIBETSKI JEZICI ... Sinotibetska porodica obuhvaća više od četiri stotine jezika. Dijeli se na dvije potporodice: sinitsku i karensko-tibetsku.66 U sinitsku se potporo dicu svrstavaju jezici bai67 (erjuanski, hoking, bai, tali) i kineski jezici (minski, mandarinski, šan lxiani, vu, gan,jue ili kantonski, haka Ihakkal, itd . ) . Jedan je dijalekt mandarinskoga, kojim govore neki muslimanski stanovnici Kirgizije i Kazahstana, poznat pod imenom dunganski. Karensko-tibetskijezici dijele se na dvije grane: karensku i tibetsko-bur mansku. Karenski su jezici pao, pho, bve, geba, padaung, zgau Isgawl i neki drugi jezici koji se govore na pograničju Burme i Tajlanda, 68 dok su tibetsko-burmanski jezici j ako mnogobrojni. Ovo su grane tibetsko-bur manskih jezika: 1. Tibetska grana, koja obuhvaća jezike poput klasičnog tibetskoga, dhimalskoga /dhimal!, jezika nevari, šerpa, apatani, monpa, tamang, gurung, magar, vaju, bun, kana uri, tukpa, darmija, thulung, bahing, dumi, rai, k ulung, rodong, athpare, dungmali, valing, jak ha, pingfang, možda kusunda (koji neki smatraju izoliranim) , itd. Jezici ove grane
govore se u Tibetu, Nepalu, istočnoj Kini i sjeverozapadnoj Burmi. 66 Postoje i drukčija mišljenja. Neki autori lnpr. Majewicz 1989, slijedeći Shafera 1955) izdvajaju posebnu dzorgajsku granu sinotibetskih jezika, u koju svrstavaju malo poznate jezike poput jezika th0, nung. ša. itd. s granice Vijetnama i Kine. Također, neki misle da su i jezici miao-jao i dajski grane sinotibetskih jezika (npr. Shafer 1974), no to se autoru ovih redaka ne čini vjerojatnim. 67 Prema drugim shvaćanjima (Matisoff 1991) jezici bai svrstavaju se u tibetsko-bur mansku granu sinotibetskoga. U svakom slučaju, ti su jezici pretrpjeli snažan utjecaj kineskoga, paje njihov izvorni genetski položaj teško utvrditi. 68 Shafer ( 1974: 7) svrstava karenske jezike u baričku granu tibetsko-burmanske potporodice. 154
2. Barički jezici, primjerice bada, lepča (rang), lalung, tangsa, pham, itd . , govore s e većinom u sjeverozapadnoj Burmi i u Assamu, istočnoindij skoj saveznoj državi. Status ove grane tibetsko-burmanskih jezika donekle je sporan; neki autori razvrstavaj u baričke jezike u razne grane tibetsko burmanskoga. 3. Burmički jezici, koj i se dijele na odvjetke kuki-naga (primjerice mikir,
mru, laphami, počuri, rengma, maa, angami, maring, maram, kamhau, ralte, za, kjao, lamgang, anal, purum, hallam, langet, miza, paang, khjang) , kačin-lui (j ezici sengmai, čakpa, tamal, itd. , na granici Burme i Indije), te lola-burmanski (jezici moso,69 phun, burmanski ili mjanmar, duampu, pakišan, sani, ulu, mung, lisu, nji, ahi, pjen, ako, asong, lahu, ugang, manjak, itd. (govore se većinom u Burmi i jugozapadnoj Kini). Među sinotibetskim jezicima najstariju pismenost ima kineski. Kontinu itet kineske pismenosti seže u drugo tisućljeće pr. Kr.,70 a kinesko je pismo (premda je tijekom stoljeća evoluiralo) najstarije pismo čovječan stva koje je još uvijek u upotrebi. Pored kineskoga, razmjerno staru pismenost imaju i (klasični) tibetski, pisan tibetskim pismom, sa spome nicima iz 7-9. st. po. Kr., te burmanski, s knj iževnošću koja seže u 1 1 . st.
SINOTIBETSKI
KARENSKO-TIBET SKI
SINITSKI
/\
KINESKI
KARENSKI
TIBETSKO-BURMANSKI
BAl BURMI ČKI
BARIČKI
KUKI-NAGA
KAČIN-LUI LOLO-BURMANSKI
Jezik moso izdvaja se ponekad iz lolo-burmanskoga odvjetka kao paralelan, samo stalan odvjetak burmičkih jezika.
69
70 Kineska je pismenost starija od genetske (dijalektalne) podjele kineskih jezika. Starokineski, na kojem su sastavljeni najstariji natpisi pisani kineskim pismom, jezik je predak i mandarinskoga i jezika jue, i drugih suvremenih kineskih jezika. 155
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
Genetsku srodnost tibetskoga i burmanskoga pretpostavio je 1828. Englez B . H. Hodgson, dok je sinotibetsku porodicu u približno današ njem smislu prvi pretpostavio August Conrady koncem 1 9 . st. Pretpo stavka ruskih lingvista S. Starostina i S. Nikolaeva da su sinotibetski jezici srodni jenisejskim jezicima, te nekim kavkaskim jezicima (abha sko--adigejskima i nahsko-dagestanskima) , čini se posve fantastičnom, no u našoj znanosti i besmislice katkada dobivaju imena koja zvuče znanstveno. Ova se u literaturi katkad navodi kao sinokavkaska hipoteza (v. Shevoroshkin 1 989). Poput velikoga broja jezika jugoistočne Azije, mnogi sinotibetski jezici imaj u fonološki distinktivne tonove. Broj tonova u njima varira od tri (u burmanskome) , preko četiri (u mandarinskome) do šest i više u južnoki ne skim jezicima. 71 Vjerojatno je da su se tonaini sustavi u sinotibetskim jezicima razvili neovisno, uslijed areainih utj ecaja, te da zajednički sinotibetski prajezik nije imao tonova. Neki jezici, npr. klasični tibetski, nemaju tonaIne opozicije. Mnogi sinotibetski jezici nemaju vibranata (suglasnika sličnih našemu r), npr. klasični tibetski, burmanski i kine ski.72 Mnogi među njima imaju tročlanu opoziciju u sustavu okluziva između zvučnih, aspiriranih i bezvučnih (npr. klasični tibetski, burman ski). U burrnanskom se pojavljuje i tipološki rijetka opreka između zvučnih i bezvučnih nazalnih sonanata. Većina je sinotibetskih jezika izolativne strukture, što znači da imaju nepromjenijive riječi, odnosno vrlo malo morfologije. Štoviše, mnogi su suvremeni sinotibetski jezici gotovo monosilabički , tj . bliski stanju u kojem je svaka riječ izražena jednim slogom. Međutim, vrlo j e vjerojatno da je p rasinotibetski bio jezik s izraženom prefiksacijom i disilabičkim riječima (Shafer 1974). Jednaje od tipoloških karakteristika sinotibetskihjezika i mnogih drugih jezika istočne Azije postojanje imenskih klasifikatora; imenica određena nekom drugom riječi, ili kvantificirana brojem, mora biti popraćena klasifikatorom, osobitim morfemom koji izražava u koju klasu predmeta se svrstava predmet koji označuje ta imenica, usp. kineski (mandarinski) nei ben shu Ita - klasifikator - knjiga! »ta knjiga«, san ge ren Itri klas. - čovjek! " tri čovjeka«, yi zhi qianbi Ijedan klasifikator - olovka! »jedna olovka« . Kineski je inače izolativan jezik u kojem većina morfema ima samo jedan slog, a morfologija je minimalna (ima malo promjenljivih riječi). Poput većine jezika Dalekoga istoka i kineski ima fonološki
71 Osam tonova ima jezik vu , dok se nekim dijalektima kantonskoga pripisuje i devet tonova (Majewicz 1989). 72 Sinotibetski je prajezik imao i *r i *1, usp. »paliti« stkin. i srburm. long (prasinotibetski *1-), »biti brz« stkin. la: ng-, srburm. rak (prasinotibetski *r-), Shafer 1974: 39-40, =
=
156
distinktivne tonove; u standardnome mandarinskomjeziku postoje četiri tona, dok u južnokineskim dijalektima i j ezicima tonova ima i više. Kineski gramatički razlikuje otuđivu i neotuđivu posvojnost, što je tipološko obilježje koje se ne susreće u jezicima Europe. Budući da nema padeža, posvojnost se u kineskom izražava postponiranom česticom de iza imenice koja označuje posjedovatelja (possessor-a) , usp. ni de fangz (ti -de-kuća) »tvoja kuća«. S druge strane, ta se čestica ne upotrebljava ako posjedovana imenica ili imenska sintagma (possessum) označuje neko srodstvo, dio tijela, ili neki drugi pojam koji se doživljava kao neotuđiv; stog8 imamo wo shou (ja-ruka) »moja ruka«. U sjevernokine skim dijalektima postoji i gramatička razlika između ekskluzivnih i inkluzivnih zamjenica 1 . 1. pl. Tako se u pekinškom govoru zamjenica women upotrebljava samo ekskluzivno u značenju »mi«, dok se u inkluzivnom značenju upotrebljava zamen. Kao u mnogim izolativnim jezicima, i u kineskom ista riječ može imati više gramatičkih funkcija; primjerice, xia može biti i lokativni poslijelog »ispod« i glagol u značenju »silaziti« : w o xw
shan
ja
planina
xia
"Ja silazirn (niz) planinu«_
shan
xia you
ren
planina xia postojati73 osoba/osobe "Pod planinom (u podnožju planine) ima ljudi«.
Kineski je SVO jezik i s jezicima toga tipa dijeli mnoga svojstva, no u jednom svojstvu razlikuje se od svih drugih poznatih SVO jezika: u kineskom, naime, relativna konstrukcija prethodi imenici (ili imenskoj sintagmi) na koj u se odnosi, usp. (Alleton 1978: 23, tonovi su u transliteraciji zanemareni) : Zhe ge
cong beifang
ovaj klasifikator od
sjever
lai
de
ren
doći čestica čovjek
"Ovaj čovjek koji je došao sa sjevera«.
Jedan od sinotibetskih jezika, lolo-burmanski jezik lisu, privukao je pažnju lingvista zbog jednog tipološki neobičnog svoj stva: u tom jeziku, naime, nema gramatičke razlike između subjekta i objekta. Čestica nya označuje temu (eng. topic) rečenice, koja se u prijevodu na hrvatski može, 73 Kao u mnogim jezicima i u kineskom ima nekoliko glagola koji odgovaraju hrvat skomu » biti,<; you je glagol kQji izražava postojanje, dok se za atribuciju upotrebljava glagol shi. 157
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
----------------�.�.--.----------------�....-� .......•_--
ali ne mora, podudarati s hrvatskim subjektom, usp. (Li & Thompson 1975: 472): lathyu nya ljudi
ana khu-a (u transliteraciji su zanemareni tonovi)
tema pas
gristi-deklarativ
"Glede ljudi, oni grizu pse« ili "Glede ljudi, psi ih grizu«.
Što je u toj rečenici (semantički) vršitelj radnje (agens), a što trpitelj (patiens) vidi se samo iz konteksta, i iz općepoznate činjenice da ljudi ne grizu pse. Ukoliko je kontekst nepoznat, neke rečenice mogu biti posve višeznačne, npr: lama
nya
ana
dza
nlsyt-a
tigar
tema pas
jesti
htjeti-deklarativ
" Glede tigrova, oni žele jesti pse« ili »Glede tigrova, psi ih žele jesti« .
Klasični tibetski osobit je među sinotibetskim jezicima po tome što je u tom jeziku prijevoj (morfološki uvjetovano smjenjivanje samoglasnika) proširen kao način tvorbe gramatičkih kategorija. U sinotibetskim jezicima susrećemo različite osnovne tipove rečeničnih konstrukcija; klasični tibetski ima aktivnu konstrukciju, kineski je nominativno-aku z ativanjezik, gurung dosljedno ergativan, a nevari ergativan u svršenom vidu glagola, a akuzativan u nesvršenom. U nekim jezicima (čepang, gjarong) postoji inverzna konstrukcija, u kojoj se glagol slaže s onom imenskom skupinom u rečenici koja je viša na unaprijed zadanoj hijerarhiji lica, pri čemu je obično prvo lice više od drugoga i trećeg lica. Jezici s inverznom konstrukcijom pojavljuju se češće u Americi (v. str. 2 1 4), a u Euraziji su rijetki.
JEZICI MIAO-JAO (HMONG-MIEN) ... U mnogim se klasifikacijamajezikajezici miao-jao (poznati i pod imenom
hmong-mien) svrstavaju u sinotibetsku porodicu. Ti sujezici bez sumnje pretrpjeli jak utjecaj kineskoga i drugih sinotibetskih jezika, tako da im i temelj ni leksik obiluje posuđenicama, a tipološki su po mnogim obilježjima podudarni kineskome: većina riječi ima samo jedan slog, imaju tonove, opreku aspiriranih i neaspiriranih okluziva, numeričke klasifikatore, itd. Jezikajao ima nekoliko (mien, laka, mun, itd.), dok se jezik m iao može smatrati jedinstvenim. Od 8 milijuna govornika jezika miao-jao, čak 6,5 milijuna su govornici jezika miao. Jezici ove porodice govore se u sjevernom Vijetnamu, Laosu, Tajlandu i u južnoj Kini.
158
JEZICI EURAZIJE
DAJSKI JEZICI
OTO
Dajske jezike neki autori pribrajaju sinotibetskima (npr. Shafer 1974, Majewicz 1989), a neki ih smatraju srodnim austronezijskima (npr. Ruhlen 199 1). Prema mojem mišljenju, niti zajednu pretpostavku nema dovoljno razloga, iako se veza s austronezijskim jezicima čini nešto vjerojatnijom.74 Paul Benedict i neki drugi istraživači (v. npr. Moseley & Asher 1994) svrstavaju tajskejezike zajedno s austronezijskima ijezicima miao-jao u zajedničku austro-tajsku natporodicu, no ta hipoteza nije još blizu općeprihvaćenosti. Dajski jezici (katkad nazivani i tai-kadai) dijele se na tri grane: A) jezici kam-sui (govore se u južnoj Kini, npr. kam, mulam, sui, itd.), B) jezici kadai (uglavnom u Vijetnamu, npr. gelao, li, laha, itd.), i C) tajski jezici, koji su najbrojniji.75 U tajsku granu daj skih jezika svrstavaju se, primjerice, tho, nung
(srednjotajski), čuang, jai, seki (sjevernotajski), te južnotajski jezici taj ski (ili sijamski, službeni jezik Tajlanda), laoski (službeni jezik Laosa) , šan ( u sjevernoj Burmi), kuen, juan, itd. DAJSKI
�
KAM-SUI
KADAI
TAJSKI
SREDNJOTAJSKI JUŽNOTAJSKI
SJEVERNOTAJSKI
74 Podudarnosti tajskoga i sinotibetskih jezika koje navodi Shafer (1974) razmjerno su malobrojne i mogle bi sve biti rezultat posuđivanja; tajski brojevi od 1 do 10 podudarni su kineskima, no kineski je sustav brojanja utjecao na mnoge jezike istočne Azije, a posuđenje, primjerice, i u japanski. Osobito mi se važnim čini što tajske riječi, koje navodi Shafer, svoje usporednice gotovo uvijek imaju u kineskom, a sasvim su izuzetni slučajevi da riječ podudarnu taj skoj pronalazimo u drugim sinotibetskim jezicima, ali ne i u kineskom. To po mojem mišljenju ukazuje na zaključak da se radi o posuđenicama. Tajsko-sinotibetske podudarnosti u kojima ne sudjeluje kineski uglavnom se mogu objasniti kao onomatopeje, npr. taj ski ka: »vrana" stari bodo khwa-ta, ili tajski po »puhati« srednjeburmanski phui ?, itd. =
=
75 Postoje i neki jezici koje nije moguće svrstati niti u jednu granu dajske porodice, npr. muZao, jezik koji se govori u južnoj Kini. 159
GENETSKA
Staru pismenost među dajskim jezicima imaju tajski i laoski, oba st. Oba se jezika pišu vlastitim pismima.
13.
Tipološki gledano, dajskijezici prilično podsjećaju na kineski, burmanski i ostale jezike istočne Azije. Imaju izolativnu strukturu,76 tonove (taj ski ima pet, a laoski šest različitih tonova) , numeričke (imenske) klasifika tore, itd. Tajski je jedan od rijetkih jezika za koji se može tvrditi da uopće nema ličnih zamjenica; u tom jeziku postoji cijeli niz riječi koje se mogu upotrijebiti z a ukazivanje na govornika, sugovornika, ili osobu o kojoj se govori, no to su isključivo imenice koje znače »gospodar«, » sluga « , i sl.
PALEOSIBIRSKI JEZICI . Takozvani paleosibirski jezici obično se izdvajaju samo po geografskim kriterijima. Oni se međusobno prilično razlikuju po strukturi, a nema nikakva razloga da ih se smatra genetski srodnima. U paleosibirske se jezike svrstavaju sljedeće porodice: čukotsko-kamčadalska,jenisejska, tc giljački i jukagirski jezik.
ČUKOTSKO-KAMČADALSKI JEZICI ... Jezici ove male porodice govore se u istočnom Sibiru. U sjevernu granu svrstavaju se čukotski ( ili čukči, luoravetlanski ), kerečki, korjački I aljutorski, a ujužnu kamčadalski (itelmenski). Svi su jezici ove porodice. osim čukotskoga i korjačkoga, u izumiranju . Č ukotski, s petnaestak tisuća govornika, ima najviše šansi za preživljavanje. Po strukturalnom kriteriju čukotski, korjački, aljutorski i kerečki mogli bi se smatrati i dij alektima jednoga jezika, no govornici tih idioma etnički se razlikuju l posjeduju svijest o svojoj jezičnoj posebnosti. Kamčadalski se od čukot skoga prilično razlikuje, no nema dvojbe da se radi o genetski srodnome jeziku. Jedno je od tipološki rijetkih obilježja čukotskoga jezika postojanje osobitoga sustava vokaiske harmonije u njemu. Svi se čukotski samogla snici (osim neutralnoga » šva« ) dijele na dominantne (a, e, o) i recesivne (e, i, u). Samoglasnik e dominantan je u odnosu prema i, no recesivan l; odnosu prema a. Pravilo vokalske harmonije u čukotskom određuje dc: riječ može sadržavati samo recesivne ili samo dominantne samoglasnike. 76 Tajski se ponekad navodi kao rijedak primjer jezika koji ima prefikse. a istovreme no nema sufiksa (barem u domaćim riječima); obrnuti je slućaj (jezici sa sufiksima, a be: prefiksa) tipološki znatno češći. 160
Primjerice, esivni sufiks -u pojavljuje se u recesivnoj varijanti iza korijena mily- »žigica« (milyu »kao žigica,,), no u dominantnoj varijanti -o iza korijena kojr(- »šalica«, koji sadržava dominantan vokal (kojr(o »kao šalica,,) . Za razliku od vokaiske harmonije u uralskim i altajskim jezicima, gdje samoglasnici korijena određuju samoglasnike sufiksa, u čukotskom i vokalizam afiksa može odrediti vokalizam korijena, sve dok je poštovano pravilo o nemiješanju dominantnih i recesivnih samoglasni ka. Morfemi su dakle u čukotskom inherentno recesivni ili dominantni, a fonološkim pravilom recesivni morfemi mijenjaju se u svoje dominan tne parove ako riječ kao cjelina sadržava barem jedan dominantan morfem. U čukotskomjeziku izgovor koji se smatra primjerenim ženama razlikuje se od izgovora muškaraca. Tipološki, radi se o sociolingvističkoj pojavi koja je zabilježena i u drugim jezicima svijeta, primjerice u sumerskom, no u jezicima Europe je nema. Tako u » ženskom izgovoru« čukotska riječ rarka ),morž " glasi cacca. Čukotsko-kamčadalski jezici imaju postpozicije, sufikse i prefikse i prilično slobodan poredak sintaktičkih elemenata (Comrie 198 1 ) . Čukot ski je morfološki i sintaktički dosljedan ergativan jezik. Genetsko jedinstvo čukotskoga, korjačkoga i kamčadalskoga prvije uočio ruski istraživač N. Čerepanov još 1789, no ozbiljnije lingvističko istraži vanje tih jezika započelo je tek početkom dvadesetoga stoljeća.
GILJAČKI JEZIK Giljački ili nivhski jezik govori se na Sahalinu i na krajnjem istoku Sibira. Praktički je u izumiranju: njime govori manje od dvije tisuće ljudi, koji su gotovo svi dvojezični (osim giljačkoga govore i ruski) . To je genetski izoliran jezik, premda postoje određene podudarnosti u leksiku i nekim gramatičkim elementima između giljačkoga i tzv. »altajskih jezika« (v. str. 129) . Hipoteza o mogućoj srodnosti giljačkoga i (nekih) altajskih jezika vrijedna je daljnjega istraživanja.77 Giljački posjeduje jedno vrlo rijetko fonološko obilježje, konsonantske mutacije, koje su posvjedočene jošjedino u keltskim i zapadnoatlantskim jezicima nigersko-kordofanske porodice. Konsonantske mutacije u gi ljačkome djelomično su fonološki uvjetovane, tj. predstavljaju osobit oblik sandhija: primjerice, riječi koje završavaju na neke suglasnike i samoglasnike izazivaju promjenu početnog bezvučnog okluziva iduće riječi u zvučni frikativ ili lateral. Tako imenica taf » kuća« mijenja početno
77
V. Panfilov 1973. 161
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
_ _ _ _ _ __
U r iza imenice CItCIk »otac«, pa imamo CItCIk rClf »očeva kuća« . Te alternacije, međutim, nisu posve automatske, već djeluju samo u određe nim sintaktičkim cjelinama (primjerice, izravni objekt izaziva konso nantsku mutaciju na početnom segmentu glagola, imenica je izaziva na atributu, i sL), što znači da nisu čisto fonološke. Također, konsonantske mutacije izazivaju i morfemi koji su nekoć završavali na određeni segment, premda to više nije slučaj . Naprimjer, posvojni prefiks n- »moj« postao j e od lične zamjenice 1 . L sg. ni, no premda više ne završava samoglasnikom, izaziva konsonantsku mutaciju početka iduće riječi: stoga imamo n-rClf »moja kuća" umjesto *n-taf. Giljački ima poredak riječi SOV i post pozicije. Osobitost je giljačkoga u odnosu spram drugih j ezika Sibira postojanje imenskih klasifikatora koji se koriste pri broj a nju, slično kao u kineskom i drugim jezicima istočne Azije.
t
JENISEJSKI JEZICI of. Od svih jenisejskih jezika danas se govori još jedino ketski, jezik kojim govori oko tisuću ljudi u sjevernom Sibiru, oko rijeke Jenisej . U osamna estom i devetnaestom stoljeću bili su još živi i drugi jenisej ski j ezici, primjerice arinski, assanski i kotski Ikottl. Švedski jezikoslovac M. A. Castren još je početkom 19. st. zabilježio neke riječi i kraće tekstove na kottskom. Ketski je jedan od tipološki najneobičnijih paleosibirskih jezika. Za razliku od svih ostalih jezika toga podru<;ja, ima fonološki distinktivne tonove, a također razlikuje tri gramatička roda: muški, ženski i srednji, čega nema u ostalim paleosibirskim, ali ni u altajskim i uralskimjezicima. Ketski je glagolski sustav izrazito složen jer se glagol posebnim afiksima (sufiksima, prefiksima i infiksima) slaže sa subjektom i objektom u licu, rodu i broju. Premda većina jezikoslovaca ketski još uvijek smatra genetski izoliranim jezikom, neki ga svrstavaju u genetsku natporodicu zajedno sa sino tibetskim jezicima. Ta se mišljenja, koliko ja mogu prosuditi, zasnivaju više na tipološkim nego na genetskim argumentima.
JUKAGIRSKI JEZIK Jukagirski je jedan od najmanjih jezika Sibira. Njime govori još oko stotinjak ljudi u sjevernoj Jakutiji, na sjeveru Sibira. To je jezik bez �ismenosti, koji tipološki dosta podsjeća na uraiske i altajske jezike. Stoviše, neki lingvisti smatraju jukagirski genetski srodnim uralskim jezicima. Jukagirski je aglutinativan jezik u kojem uz sufikse ima i manji broj prefiksa, a poredak sintaktičkih elemenata je SOV. Glagolski sustav 162
priličnojejednostavan za sibirske standarde: glagol se slaže sa subjektom u licu, no izražava i dosta složenu kategoriju fokusa: glagol dobiva različite afikse zavisno od toga koji sintaktički konstituent nosi novu informaciju u rečenici. Tako na jukagirskom met ile mer-ai-ll i met ile-leq ai-mell oboje znači »ubio sam jelena« ; međutim, u prvoj rečenici glagol (ai-) dobiva prefiks mer- koji označuje da je fokus na glagolu (tj. rečenica odgovara na pitanje » Što sam ja uradio?« ) , dok u drugoj rečenici glagol ima različit sufiks za 1. l. sg. , a imenica ile »jelen« nosi sufiks -lell koji označuje da je fokus na objektu (tj . rečenica odgovara na pitanje " Koga sam ubio? « ) . Ukoliko je fokus na subjektu, nema nikakva sufiksa za fokus, ali ni glagol ne nosi nikakav nastavak za lice ; rečenica met ile ai znači »Ja sam ubio jelena« i odgovara na pitanje »Tko je ubio jelena? « (Comrie 1 98 1 : 260 ) .
NEKI SLABO POZNATI NEKLASIFICIRANI JEZICI EURAZIJE U Europi i Azij i ima mnogo jezika koji su preslabo poznati da bi se mogli klasificirati; dok ne budu bolje opisani, ili dok ne budu pronađeni njihovi novi spomenici, takve je jezike najbolje smatrati izoliranima. Među njima su najvažniji: l . Etruščanski (etrurski). Jezik poznat s natpisa pronađenih u Italij i iz predrimskog razdoblja. Najveći muje spomenik tzv. Liber Zinteus koji se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Premda ima podudarnosti u slabo posvjedočenom jeziku Stele s Lemna (otok uz obalu Male Azije), taj jezik nema poznatih genetskih srodnika. U tipološkom smislu, etruščan ski prilično podsjeća na indoeuropske jezike; to je flektivan, akuzativan jezik s padežnim sustavom i dosta složenom glagol skom morfologijom u kojoj se pojavljuju vokaIske alternacije (prijevoj ) , premda u bitno manjoj mjeri nego u starim indoeuropskimjezicima. Za razliku od indoeuropskih jezika, etruščanski nema zvučne okluzive (temeljna je fonološka opreka bezvučnih i bezvučnih aspiriranih) niti kategorije roda kod imenica. Ima imenske padeže, a čini se daje razlika između subjekta i objekta rečenice bila izražena posebnim sufiksom za akuzativ jedino kada je objekt određen; neodređeni objekt u rečenici nije dobivao padežnoga nastavka kao ni subjekt. Izgleda da je temeljni poredak sintaktičkih kategorija u etruščanskome bio sav; etruščanski je sufiksalan jezik, no do sada nije sigurno utvrđeno da li je imao postpozicije ili prepozicije ili oboje. Postojanje postpozicija čini se vjerojatnim, kao i to da je relativna rečenica u etruščanskom stajala ispred imenice na koju se odnosi. Oboje je tipično za jezike sa sav poretkom sintaktičkih kategorija. 163
A_ SKA A� SI S_ VIJET:.::.: JE ZI l(A _ F_ lKA _ C�J _N _ �E _ _ KLA ____ ____G �E �T _....._ _ : _ _
_ . __
_
2. Huritski (hurijski). Jezik kojim su govorili Hurijci, narod koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji u 2. tisućljeću pr. Kr., poznat s klinopisnih zapisa iz toga doba. I ako su ga neki ruski lingvisti pokušavali povezati s nahsko-dagestanskim jezicima, pravoga dokaza genetske pripadnosti hurij skoga za sada nema. U prvom tisućljeću pr. Kr. u južnom Prikavka zju govorio se hurijskomu srodan jezik urartski . Hurijski i urartski ergativni su jezici s vrlo složenom glagolskom morfologijom koja je isključivo sufiksalna. U oba jezika glagol u pravilu stoji na posljednjem mjestu u rečenici.
3 . Hatski . Jezik prastanovnika Male Azije, poznat iz klinopisnih tekstova iz hetitskoga razdoblja (2. tis. pr. Kr.) . Predlagane su genetske veze s abhasko-adigejskim jezicima, no još nema dokaza tim tvrdnjama.
4. Sumerski . Najstariji pismeni jezik čovječanstva, poznat sa zapisa s prijelaza iz 4. na 3 . tisućljeće pr. Kr. i kasnije. Premda je vj erojatno izumro kao govorni jezik početkom 2. tisućljeća pr. Kr., sumerski se i dalje koristio u vjerskim spisima. Klinasto pismo koje je bilo u upotrebi na čitavu Bliskom istoku sve do konca stare ere, bilo je isprva prilagođeno za pisanj e sumerskoga. Taj jezik nema poznatih srodnika. U tipološkom pogledu zanimlj ivo je da je sumerski najstariji posvjedočeni j ezik s ergativnom konstrukcijom; postpozicija (poslijelog) -e označuje u sum er skome samo subjekt prijelaznoga glagola, dok subjekt neprelaznoga glagola i izravni objekt nisu nikako obilježeni. Postoje dvije imenske klase koje označuju osobe i sva ostala bića i stvari. Na sumerskom glagolu brojne se gramatičke kategorije izražavaju sufiksima, prefiksima i česticama. Sumerski je ergativan jezik i po tome što lice subjekta prijelaznoga glagola izražava na glagolu drukčijim afiksom od lica subjekta neprelaznoga glagola i lica izravnoga objekta; dodatnu kompli kaciju predstavlja činjenica da se razlika između prijelaznog i neprela znog subjekta dokida kod nesvršenih glagola, tako da se subjekt nepre laznog glagola izražava sufiksom, a subjekt prijelaznoga prefiksom samo ukoliko je glagol u svršenom vidu. Ako je glagol u nesvršenom vidu, subjekt se izražava sufiksom. Usp. lu-e
ngidru
i-n- ngar
čovjek-erg.
štap (aps. )
izj.-3sg. erg. (živi r.)-postaviti
" Č ovjek je položio štap"
lu-e
ngidru
i-b-ngar-e
čovjek-erg.
štap (aps.)
izj.-3sg. aps. (neživi d-postaviti-3. sg. erg.
" Čovjek polaže štap« 1 64
Biligames-e maš parpara G.-ergativ
kozlić sjajan (aps.}
šu-imi-n-tag ruka-subjekt (erg.) 3. L sg.-objekt (živi r.)-glag. osnova
»Gilgameš (dosl. »junački predak«) je uzeo svijetloga kozlića«
Glagol šu- -tag tipičan je primjer sumerskih složenih glagola: sastoji se od imenice šu, koja znači »ruka« , i glagolske osnove -tag, koja u kombinaciji s datom imenicom znači »uzeti« . Sumerski je primjer jezika u kojem postoji interakcija sustava glagolsko ga vida (aspekta) i ergativne konstrukcije; povezivanje ergativne kon� strukcije sa svršenim vidom vrlo je često u jezicima svijeta (De Lancey 1981). U strukturalnom pogledu sumerski se jako razlikovao i od semitskih i od indoeuropskih jezika. Primjerice, brojevni sustav u sumerskom je djelomice kvinkvezimalan, što znači da se brojevi od pet do deset dobivaju pribrajanjem brojci pet: » 1 dili, »2« = min, »3« peš, »4« =lim, » 5;, = i , » 6« = i-aš, » 7" = i-min (umun), itd. U sociolingvističkom pogledu sumerski se jezik ističe postojanjem osobitoga » ženskog jezika« , eme-sal, koji se od jezika muškaraca (eme-KU) razli kovao ponajviše izgovorom. Sličan oblik diglosije paralelne spolnoj podjeli društva postoji i u jezicima nekih primitivnih plemena, npr. u američkom indijanskom jeziku jana. "
=
5. Elamski . Jezik u upotrebi u zapadnom Iranu od 3. tisućljeća pr. Kr. do posljednjih stoljeća stare ere, a možda i dulje. Najbolje je posvjedočen na klinopisnim natpisima ahemenidskih vladara Perzije. Premda ga ponekad povezuju s dravidskim jezicima, za sada ga valja smatrati izoliranim. I to je ergativan jezik s vrlo razrađenim sustavom gramatič koga slaganja u gramatičkoj klasi između imenica i glagola. Pokazatelji klase živih bića -r- i -k- obilježavaju sve riječi koje s imenicom koja označuje živo biće dolaze u sintagmatski odnos, usp. ruhu-r riša-rra (čovjek-r veliki-r) » velik čovjek« , ili katru paha-r hal-Hatamti-r (gos podar zemlje-r Elam-r) » gospodar zemlje Elam« . 6. Iberski. Jezik poznat s natpisa u južnoj Španjolskoj iz predrimskoga doba. Povezuju ga s berberskim jezicima, no ta teza još nije dokazana. Pisan je onodobnim iberskim pismom. 7. Piktski . Neindoeuropski jezik sjeverne Škotske i Irske vrlo slabo posvjedočen u ranom srednjem vijeku. Piktski natpisi pisani ogamskim pismom (v. str. 123) vrlo su teško čitljivi. Prema nekim analizama škotske toponimije, postojala su dva ':,piktska« jezika: predgoidelski keltski jezik, koji se govorio na zapadu Skotske, i neindoeuropski jezik koji se govorio na istoku Škotske, i vjerojatno u Sjevernoj Irskoj . 165
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
8 . Retski . Jezik poznat s malobrojnih natpisa nađenih u Južnim Alpama iz predrimskoga razdoblja. Pokušaji povezivanja retskoga i etruščansko ga nisu osobito uvjerljivi (v. ipak Rix 1998 za najnovije argumente u prilog genetske srodnosti tih jezika). 9 . Na Kreti i susjednim otocima se u pretpovijesno doba govorio jedan neindoeuropski j ezik, ili više njih. Jezik tekstova pisanih pismom Linear A iz 2. tisućljeća pr. Kr. naziva se često minojskim, a neindoeuropskijezik pisan grčkim pismom iz 1 . tisućljeća pr. Kr. naziva se eteokretskim. Nije poznato u kakvoj su međusobnoj vezi minoj ski i eteokretski, te jesu li ta dva jezika srodna međusobno ili s bilo kojom poznatom jezičnom porodicom.
166
JEZICI AFRIKE
•
Istraživanje supsaharskih afričkih jezika započeli su europski misionari još u 16. stoljeću, no poredbenoga i genetskog pristupa u tim istraživa njima nije bilo sve do sredine devetnaestoga stoljeća. Kao i u indoeurop skoj lingvistici, i u afrikanistici su isprva dominirali njemački lingvisti. Primjerice, 1854. Sigismund Koelle ispravno je identificirao mandsku skupinu jezika u zapadnoj Mrici, a 1862. Wilhelm Bleek je utvrdio genetsku srodnost i približan opseg bantuskih jezika. Koncem devetna estoga i početkom 20. st. u afrikanistici se počela primjenjivati i stroga poredbena metoda, osobito u radovima njemačkih afrikanista Carla Meinhofa i Diedricha Westermanna, te Francuza Mauricea Delafossea; međutim, sve do sredine dvadesetoga stoljeća genetska klasifikacija jezika Mrike ostalaje zbrkana, prečesto zasnovana na rasnim, etnograf skim i tipološkim kriterijima. Preciznu genetsku klasifikaciju jezika Mrike, koja je u osnovi do danas nepromijenjena, iznio je pedesetih godina 20. st. američki lingvist Joseph Greenberg.
NIGERSKO-KORDOFANSKI JEZICI ... Nigersko-kordofanska porodica najveća je porodica jezika u Mrici. Dijeli se na tri grane: 1 . Kordofanski jezici, skupina malih jezika koji se govore uglavnom u Sudanu, primjerice tegali, koalib, katZa, logoI, tiro, točo, itd. Za jednu granu kordofanskih jezika, koja se naziva kadugli, pripadnost kordofan skim (a time i nigersko-kordofanskim) jezicima nije posve sigurno utvrđena. Kordofanski jezici u cjelini su još preslabo istraženI. 2. Mandski jezici, koji se govore u zapadnoj Mrici (Niger, Mali, Sierra Leone) : maninka, malinke, bambara, mende, kpele Ikpellel (u Liberiji i susjednim državama), san, itd. Prema izvornoj Greenbergovoj klasifika ciji, koje se još drže neki autori, mandski jezici nisu samostalna grana nigersko-kordofanskih jezika, već jedan od odvjetaka nigersko-kongoan skih jezika. 167
�____� TA �-,-NETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJE E� G= ___=
�_ __ ___
3. Nigersko-kongoanski jezici vrlo su brojni. Ruhlen ( 1992: 303 i dalje) navodi više od tisuću jezika te grane, te je jasno da ih na ovom mjestu ne možemo sve nabrojati niti iznijeti njihovu preciznu klasifikaciju (koja je, uostalom, sporna). Navest ćemo stoga samo osnovnu, i ponešto pojedno stavljenu podjelu tih jezika:
A) Zapadnoatlantski jezici , koji se većinom govore uz sjeverozapadnu obalu Mrike: {ula (ili (ulbe, ili peuZ, u Mauretaniji, Maliju, Kamerunu, Nigeriji, itd . ) , volo{ (nacionalni jezik Senegala), karon, diola (u Obali Bjelokosti), badjara, sua, bom, itd. B) Središnji nigersko-kongoanskijezici, u sklopu kojih su naj značaj nije skupine: a) Jezici kru : seme, bete, kru (u Obali Bjelokosti i susjednim zemljama), njabva, itd. b) Jezik dogon
e) Voltajski jezici (ilijezieigur), većinom u Burkini Faso, Obali Bjelokosti i Gani: senari, kuZele, bvamu, more, kasem, isala, kabre, tjurama, mosi /mossi/ itd. d) Jezici adamava-ubangi: kam, longuda, čamba, mumuje, mbum, gbaja, sango (s nacionalnim statusom u Centralnoafričkoj Republici), viri, gbaka, linda, zande, mba, itd. e) Jezici idžo-de{aka: kalabari, de{aka, nembe, itd.
f) Jugozapadni središnji nigersko-kongoanskijezici : akanski (u Central noafričkoj Republici ) , gondža, basila, buem, eve (u Gani), adjukru, itd. g) Jugoistočni središnji nigersko-kongoanski jezici: ebira, gade, jala, joruba (u Nigeriji i Beninu), epie, urhobo, izi, igbo (u Nigeriji), kuteb,
džukun, kana, odual, etik, mbembe, loko, lemoro, laru, duka, birom, tarok, ukpe, mambila, tiv, i velika skupina jezika bantu , koji pokrivaju najveći dio ekvatorske i južne Afrike; jezika bantu u širem smislu ima oko 500, među njima su i svahili (službeni jezik u nekoliko istočnoafrič kih zemalj a, npr. u Keniji), mbe, adere, bamun, mankon, ngve, aghe m,
isu, tikar, duala, jasa, kpa, evando, bulu, jaka, mjene, ndumu, ngando, akva, ngiri, losengo, mongo, kela, njanga, kikuju (u Keniji), rimi, komora, bembe, kongo (u Kongu i bivšem Zairu nacionalni jezik), njoro, lingala (s nacionalnim statusom u bivšem Zairu), luganda (u Ugandi), ruanda, rundi, kvangali, ndali, ila, sena, jao, nkumbi, ndonga, čičeva (donedavna službeni jezik u Malaviju) , šona (u Zimbabveu), cvana (u Bocvani), sotho (u Lesothu), cosa /xhosa/, zulu (u Južnoafričkoj Republi ci), tonga, umbundu, i mnogi drugi. Jezici nigersko-kordofanske porodice govorili su se isprva zacijelo negdje u zapadnoj Africi, ali su se raširili na veći dio supsaharske Afrike. Osobito 168
JEZICI AFRIKE
je sveobuhvatna bila ekspanzija bantuskih jezika čiji su govornIcI pronašli put kroz teško prohodne i dugo nenaseljene tropske džungle u ekvatorskom pojasu, te naselili najveći dio južne Afrike. Metodama lingvističke i kulturne rekonstrukcije može se utvrditi daje pradomovina govornika bantuskih jezika bila u zapadnoj Africi, u pograničju Niger\je i Kameruna; u svojem su pohodu prema jugu Afrike govornici bantu skih jezika jezično asimilirali zajednice koje su prije govorile posve izgublje nim jezicima, npr. po antropološkim i rasnim obilježjima od ostalih negroida različite pigmejce, koji u izdvojenim skupinama lovaca i sku pljača žive u tropskim džunglama središnje Afrike. Nigersko-kordofan sku porodicu u današnjem smislu pretpostavio je Joseph Greenberg u svojoj klasifikaciji afričkih jezika pedesetih godina 20. stoljeća (v. Green berg 1960) . Prije su lingvisti uglavnom pogrešno smatrali bantuske jezike samostalnom jezičnom porodicom, dok su oni zapravo samo jedan daleki (ali brojemjezika veliki) odvjetak nigersko-kordofanske porodice. Premda u detaljima još ima neslaganja (npr. oko statusa jezika mande), Greenbergova je klasifikacija danas općeprihvaćena. Za neke se skupine jezika, koji se spominju u starijoj literaturi kao porodice ili grane nigersko-kongoanskih jezika, danas više ne vjeruje da predstavljaju valjane čvorove na genealoškom stablu; takva je npr. tradicionalna skupina jezika Iwa /kwa/, među koje se navodno svrstavaju joruba, igbo, ga, i neki drugi jezici. Neobično je što jezike kva kao posebnu granu nigersko-kongoanske porodice spominju i neki autoritativni izvori, npr. posljednje elektronsko izdanje »Britanske enciklopedije« (2000). NIGERSKO-KORDOFANSKI MANDSKI
KORDOFANSKI ZAPADNOATLANTSKI
_
_
..--
_
-
-
"
- :. -:-}:, -
/
___
",' / /
,
,
\' \
I
\
Š ,SREDI NJI NIGERSKO, KORDOFANSKI "
KRU /
DOGON VOLTAJSKI
I
/
,
\
I
,,-
,
,
,
,
,
\
/
ADAMAVAUBANGI
IDŽ O DEFAKA
JUG0ISTOCNI SREDI ŠNJI I
,
,
,
,
,
, JUGOZAPADNI SREDI ŠNJI
/
BANTU
169
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
Nigersko-kordofanski jezici dijele mnoga tipološka obilježja s drugim jezicima Afrike, tako da je rasprava o njihovim tipološkim obilježjima u najvećoj mjeri i rasprava o tipološkim svojstvima afričkih jezika općenito. Nigersko-kordofanski jezici imaju tonove, uz vrlo rijetke iznimke (npr. svahili i malinke) . Za razliku od tonainih sustava u j ezicima istočne Azije (npr. kineski i vijetnamski), afrički jezici nemaju složene tonove (intona cije) ; tonovi se doduše mogu kombinirati na istom slogu, ali tako dobivene strukture mogu biti samo uzlazne ili silazne, a ne uzlazno-silazne i silazno-uzlazne, kao u jezicima istočne Azije, a osim toga ne zavise od visine početnoga tona na slogu. Naglasak (iktus) ni u jednom afričkom jeziku nije neovisan od sustava tonova (Welmers 1973). U mnogim jezicima ( npr. u akanskome) ton može istovremeno stajati na svim slogovima u jednoj riječi, ali u odnosu prema visini tona na prvom slogu u svim idućim slogovima visina može samo padati. To su tzv. terraced level sustavi tonova: svakomu slogu valja pripisati posebno obilježje koje određuje hoće li u idućem slogu ton biti iste visine ili niži. To nije moguće predvidjeti fonološkim pravilima, već je dio leksičke reprezentacije svake riječi. Također, u nekim jezicima (npr. u jeziku joruba) tonovi se pojavljuju kao samostalna obilježja pridružena pojedinim riječima, koja se nikako ne ostvaruju ako se riječ izgovara izolirano (to su tzv. » plutajući tonovi« , floating tones ). Ako se pak riječ izgovara u govornom lancu. plutajući se tonovi ostvaruju na početku iduće riječi, gdje s početnim tonom te riječi mogu tvoriti složeni ton (silaznu ili uzlaznu intonaciju) . U jeziku eve ton je djelomice određen suglasnicima kojima počinje slog. Ako imenica u tom jeziku počinje zvučnim okluzivima ili frikativima. imat će niski ton (za glagole to pravilo ne vrijedi) . Jezik eve neobičan je i po tome što se u njemu fonološki razlikuju bilabijaini bezvučni frikati\'
glasova, koji su rijetki u drugim dijelovima svijeta, nigersko-kordofanski jezici imaju prenazalizirane okluzive (mb, nd, ng) mnogo češće nego što se oni susreću izvan Afrike. Pod utjecajem susjednih khoisanskih jezika, neki su b antuski jezici na jugu Afrike preuzeli klikove (npr. xhosa), te razvili vrlo složene suglasničke sustave. Mnogi nigersko-kordofanski jezici, ali i drugi jezici supsaharske Mrike (npr. čadski), imaju posebnu vrstu riječi, ideofone, koji donekle odgova raju načinskim pridjevima u europskim jezicima; ideofoni obično imaju onomatopejski značaj , ili su na neki drugi način fonološki obilježeni u dotičnomjeziku; najčešće izražavaju način, boju, miris, zvuk ili intenzitet radnje. Nigersko-kordofanski jezici, a osobito bantuski jezici, imaju vrlo razra đen sustav gramatičkih imenskih klasa (ili rodova) ; samo malobroj ni jezici, poput mandskoga jezika mandingo, nemaju tu kategoriju. U svahiliju postoj i osam klasa,78 koje su samo djelomično određene znača njem imenica (postoje posebne klase za ljude, životinje, drveće, itd.). Postoje i klase koje obuhvaćaju različite objekte koji nemaju mnogo zajedničkih semantičkih obilježja, tj. u velikoj su mjeri arbitrarne. Tako prefiks hi- u svahiliju dolazi kod imenica koje označuju jezike (hiswahili »svahili,, ) , ali i kod posuđenice iz arapskoga hitabu » knjiga« ; u množini imenice te klase umjesto prefiksa hi- imaju prefiks vi-; ako uz imenicu stoji broj ili pridjev, oni se s imenicom slažu u prefiksu za imensku klasu, usp. svahili vitabu vihubwa viwili »dvije velike knj ige« (dosI. » knjige velike dvije«). Bantuski jezici imaju vrlo razrađen sustav prefiksaIne konjugacije kod glagola; glagol izražava lice subjekta i objekta, katkada i daljega objekta, a obavezno se slaže sa subjektom u gramatičkoj klasi. Niz prefiksa u svahilskom glagolu može biti jako dugačak, jer se posebnim prefiksima izražavaju kategorije kao klasa subjekta, klasa objekta, vrijeme, aspekt, itd., usp. svahili kitabu a-li-ch-� ·-ki-soma mtoto »knjiga koju je dijete pročitalo« , gdje se u obliku alichokisoma nalaze prefiks za 1 . imensku klasu subjekta (a-), prefiks za prošlo vrijeme (li-), prefiks za 7. imensku klasu subjekta relativne konstrukcije (ch-) , prefiks koji pokazuje da je glagol u relativnoj konstrukciji (0-), prefiks za sedmu imensku klasu objekta (ki-) i osnova (soma) koja znači »čitati« . Kategorije stanja (aktiv, pasiv, benefaktiv) , kauzativnosti i načina izražavaju se sufiksima; cijeli glagolski oblik može na taj način postati vrlo složen, usp. ( svahili): 78 Prema drugim analizama svahili ima čak osamnaest klasa; naime, množinski i lokativni oblici pojedinih imenskih klasa mogu se razmatrati kao zasebne klase. 171
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
a-li-ni-andill-i-a
barua
im. klasa l (subj.)-prošlost-ja ( obj. )-pisati-benefaktiv-indikativ pismo " On mi je napisao pismo«
Dok bantu ski jezici redovito imaju složenu glagolsku morfologiju, neki su nigersko-kordofanskijezici vrlo bliski izolativnom tipu, npr. jezik eve, koji ima većinom jednosložne nepromjenijive riječi. Jezik joruba, koj i se govori u Nigeriji, na glagolu ne izražava ni kategoriju lica ni broja ni stanja, a kategorije vida (aspekta), načina i vremena izražava posebnim česticama. U tom je jeziku, kao i u mnogim drugim jezicima nigersko kongoanske potporodice, vrlo česta serijalizacija glagola, poj ava koju smo susreli i u jezicima jugoistočne Azije: složena glagolska i imenska značenja izražavaju se kombinacijom nekoliko glagola: ade gro aja ld Ade uzeti pas čuvati »Ade je spasio psa" mo fi
ade
ge
ja uzeti mačetu sijeći šuma »Sijekao sam šumu mačetom" mo mZl ja
iwe
wu fun
r;.
uzeti knjiga doći dati ti
»Donio sam ti knjigu«
Iz primjera je vidljivo da serijalizirani glagoli u jeziku joruba izražavaju značenja koja u drugim jezicima bivaj u izražena imenskim padežima. U nekim su afričkim jezicima morfološki izražene kategorij e koje su inače rijetke u jezicima svijeta; tako fulbe ima posebne kategorije augmentati va i deminutiva, koje se pravilno tvore od svih imenica; augmentativi i deminutivi postoje, naravno, i u mnogim drugim jezicima, ali kao tvorbene, a ne morfološke kategorije. U jeziku luganda postoji tipološki zanimljiv sustav glagolskih vremena; jedno vrijeme izražava situaciju koja se događala u prošlosti i u sadašnjo sti, ali bez prekida: 172
mu-kya-tlldde
ti još sjediti ,)Ti još sjediš«
Negativni oblik toga istog vremena znači da se radnja događala u prošlosti, ali ne i sada: te-mu-kya-tudde
ne ti još sjediš "Ti više ne sjediš'(
S drugim prefiksom može se izraziti i radnja koja će se događati u
budućnosti, ali još nije započela: te-tu-nna-genda
»ne-još-mi-ići
«
>.Mi još nismo otišli«.
Poredak sintaktičkih elemenata je gotovo u svim bantuskim jezicima (i u većini jezika nigersko-kordofanske porodice) SVO.
NILOSAHARSKI JEZICI . Premda se u velikom broju priručnika genetska srodnost »nilosahar skih« jezika uzima kao dokazana činjenica, u stvari nije tako. U izvornoj Greenbergovoj klasifikaciji jezika Afrike, nilosaharski jezici u velikoj s u mjeri ostali kao »košara za otpatke« , skupina jezika koje nije bilo moguće svrstati niti u jednu od tri preostale jasno definirane skupine jezika. Usprkos nesigurnosti nilosaharske porodice kao genetske veličine, bilo je i pokušaja da se nilosaharski jezici povežu u jednu natporodicu s nigersko-kongoanskima; ta zasada nedokazana natporodica nazvana je ,kongosaharskom« (Gregersen 1972). )..fnogi lingvisti misle da su nilosaharski jezici, bez obzira predstavljaju li svi oni jednu jezičnu porodicu ili ne, nekoć pokrivali veći dio Afrike, ali su ih potisnuli nigersko-kordofanski jezici, osobito bantuski jezici. Ovoje Greenbergova klasifikacija nilosaharskihjezika (Greenberg 1971b): 1 . Songajs/,i /songhai/, najzapadniji nilosaharski jezik, nekoć jezik srednjovjekovne države Songhai oko grada Timbuktua. Pripadnost jezika songhai nilosaharskoj porodici donekle je sporna. N eki lingvisti smatraju songhai kreolskim jezikom nastalim u dodirima �jedilačkog stanovništva i nomadskih stočara. 173
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
2. Saharski jezici: kanuri, teda, zaghava, berti.
3. Furski jezici: {urski i biltine.
4. Šari-nilski jezici: - jezik berta
- istočnosudanski : nubijski (s varijantama meidob, debri, mahas, itd . ) , surmanski jezici (murIe, šabo, itd.) , nera, gaamski , njimang, doni, lagava, nilotski jezici (šiluk /šilluk/, mabanski, luo, dinka, nuerski, bari, masajski /maasai/, teso, nandi, pok, omotik, itd . ) , te kuliakski jezici (ik, ngangea i so) . - središnjesudanski : zapadni (kreški, baka, sinjar, kaba, mbai, {angoro, (uru, julu, itd.), te istočni (moru, logo, madi, mangbetu, ndo, itd . ) . - jezik kunama. 5. Komanski jezici (i jezik bega) : jezik aned, jezici kvama, opa, itd. 6. Mabanski jezici: mabanski79 (u Č adu), jezik mimi, itd.
Od svih nilosaharskih jezika najstariju pismenost imaju songajski i nubijski. Staronubijski je poznat s natpisa pisanih varijantom koptskoga pisma iz 6. do 13. stoljeća. Pripadnost nilosaharskoj porodici meroitsko ga, jezika koji je poznat s natpisa iz druge polovice 1. tisućljeća pr. Kr. iz sjevernoga Sudana, ne treba smatrati dokazanom. NILOSAHARSKI
SONGAJSKI FURSKI
MABANSKI
KOMANSKI ŠARI-NILSKI
BERTA
ISTO ČNO SUDANSKI
SREDIŠNJE SUDANSKI KUNAMA
79 Ne, to nije pogreška: postoje dva mabanskajezika II dvije različite grane nilosaharske porodice. 174
Nilosaharski jezici dijele s nigersko-kordofanskima mnoga tipološka obilježja. Većinom imaju tonove, neki imaju gramatičke klase, a poredak sintaktičkih elemenata u njima je najčešće SVO (no javljaju se i drugi
tipovi, npr. VSO u jeziku maasai, iIi sav u jezicima teda i kanuri). Za razliku od velike većine nigersko-kordofanskih jezika, nilo-saharski jezici često imaju padeže (obično sufikse ili p ostpoz i cije ) a n eki su istočnonilotskijezici izuzetni međujezicima Afrike po tome što se u njima javlja ergativna konstrukcija (odnosno ergativni padež kod imenica) , npr. u j eziku bari. Jezik lendu, središnjesudanski jezik koji se govori u Zairu, jedini je poznati jezik koji fonološki razlikuje (pre)glotalizirane i implo zivne okluzive (Dimmendaal 1 986), ,
KHOISANSKI JEZICI .
U khoisansku (ili kojsansku) se porodicu svrstavaju jezici Hotentota i Bušmana80 u južnoj Africi i Namibiji. Mnogi khoisanskoj porodici pripisuju još dva mala jezika koji se govore u Tan z an ij i , hadza i sandave. Tijezici, međutim, imaju malo toga zajedničkoga s khoisanskimjezicima, a po svoj prilici nisu ni međusobno srodni (Greenberg je našao samo jedanaest sličnih riječi u ta dvajezika). U podjeli khoisanskih jezika valja se stoga držati pouzdanijega izvora, kao što j e južnoafrički jezikoslovac E. O. J. Westphal (Westphai 1 9 7 1 ) . Valja imati na umu da on sljedeće �kupine jezika ne smatra granama, već zasebnim j ezičnim porodicama: 1. Hotentotshijezici (ilijezici khve-hovab) : nama, fora, ganade, buha-hve, kedi, itd. 2. Jezici džu (džu Ifxu/, maligo, itd.) :3 . Jezici taa (xatia, kakia, itd . ) - t Jezici fvi : seroa, jezik gemsboh parh, itd
.
.5. Jezik hadza
6. Jezik sandave Kao osnovu za klasifikacijujezika hadza i sandave u khoisansku porodicu :mogi lingvisti uzimaju postojanje kUkova u njihovim fonološkim susta ':ima; klikovi, glasovi koji podsjećaju na geste cmokanja i coktanja, ::lojavljuju se samo u khoisanskim jezicima južne Afrike, u nekim ,antuskim j ezicima istoga područja (npr. jezik zulu), kamo su sigurno -) Termin »jezici Hotentota i Bušmana« ne treba shvatiti kao lingvistički termin. :-J:otentoti su većinom nomadski stočari, a Bušmani su skupljači plodova i lovci. 175
posuđeni iz khoisanskih jezika, te u jezicima hadza i sandave.81 Jedan od khoisanskih jezika koji se govori u Bocvani, !xoo, navodno ima naj slože niji suglasnički sustav od svih jezika svijeta, s ukupno 1 1 7 suglasničkih fonerna. Većina khoisanskih jezika ima tonove, a u samoglasničkim se sustavima poj avljuju faringalizirani samoglasnici. Gramatička kategorija roda postoji u središnjim khoisanskimjezicima, a odsutna je u sjevernim i južnim u zemljopisnom smislu. U glagolskim sustavima neki jezici izražavaju položaj subjekta, tj . da li subjekt glagola leži, sjedi ili stoji, što je neuobičajena gramatička kategorija. Neki su khoisanski jezici vrlo bliski radikalnom izolativnom tipu, npr. jezik !xu, u kojem se mnogi sintaktički odnosi izražavaju jukstapozicijom: m i l 'ei ja sjekira »moja sjekira«
I 'a dz'heu za žena »za ženu«
S obzirom na poredak sintaktičkih elemenata, u središnjim khoisanskim jezicima uobičajen je poredak sav, a u ostalima SVO. Slabo istraženi jezik hadza navodno ima pravilan VSO poredak sintaktičkih elemenata.
81 Lyovin ( 1 997: 199) tvrdi da se klikovi možda pojavljuju i u nekim kušitskim jezicima. Kao jedan takav jezik spominje se dahalo. 1 76
JEZICI AUSTRALIJE I OCEANIJE .tt
AUSTRONEZIJSKI JEZICI ...
Austronezijski jezici (prije poznati i pod nazivom »malajsko-polinezij ski « ) površinom pokrivaju najveće prostranstvo na zemlji, no najveći dio toga prostranstva prekriven je vodom: govore se od Madagaskara do Havaja i N ovog Zelanda. Austronezijski jezici dijele se na četiri grane, od kojih se tri govore na Tajvanu (Formozi) . Dok klasifikacija austronezijskih jezika u cjelini nije osobito sporna, još uvijek je neriješeno pitanje tvore li tri formozanske grane ikakvo genetsko jedinstvo. Većina lingvista pretpostavlja da je pradomovina govornika austronezijskih jezika bila na Tajvanu i na susjednom južnokineskom kopnu, odakle su se proširili na velik dio Malaje i Oceanije. Ovo je podjela austronezijskih jezika: A. Atajalslli jezici : atajalski i sedeh, koji se govore na Tajvanu. B. Jezici cu (eng. tsouic) : rukai, cu, kanakanabu i saaroa. Svi se govore na Tajvanu, ali su pred izumiranjem. C. Paivanskijezici: bunun, paivan, pazeh, itd. Svi se govore na Tajvanu. Atajaiske, paivanske ijezike cu potiskuje kineski, kojije na Tajvan dospio s kineskim osvajanjem otoka u 1 7 . stoljeću. D. Malajsko-polinezijskijezici. U starijoj literaturi taj se termin upotre bljava u suvremenom značenju » austronezij ski jezici « . Malaj sko-poline zijska potporodica dijeli se na zapadnu i središnjo-istočnu granu. 1 . Zapadni malaj sko-polinezij ski jezici imaju dosta složenu podjelu, koju na ovom mjestu možemo izostaviti. Ta grana malajsko-polinezijskih jezika obuhvaća jezike Filipina, npr. tagaloški, ili pilipino, koj i je i službeni jezik Filipina, cebuanski !cebuenjo/, te jezike varaj, iloka no,
kankanaj, jami, magindanao, maranao, batak, li bon, mamanva, bagobo, itd. Nadalje, u zapadnu granu svrstavaju se jezici Celebesa poput jezika tonsea, sangil, tolitoli, kaili lalaki, makasarslwga, itd. , zatim jezici Bornea: kolod, paluanski, tidong, tebilung, helabit, lelak, segai, lavan1 77
ganski ; jezicima Bornea blizak je malgaški, službeni jezik Madagaskara,
budući da su njegovi govornici onamo dospjeli s Bornea. U zapadnu granu malaj sko-polinezij skih jezika svrstavaju se i brojni jezici koji se govore na Javi, Sumatri i su�jednom otočju: javanski, sundanski, bali, ačmshi (ačehski), sumbava, lomski, toba batak, bahasa indonesia ili indonezijshi (službeni jezik Indonezije; strukturalno isti, ali po percepciji govornika drugi jezik je službeni jezik Malezije, malajshi ) ; konačno, u zapadnu granu svrstavaju se i neki jezici koji se govore u kontinentalnom dijelu Malez�je, te u Kambodži i Vijetnamu. To su čamshi jezici. 2. Središnjo-istočna grana malajsko-polinez�jskih jezika ima jednako
složenu podjelu kao i zapadna grana, te je na ovome mjestu nećemo reproducirati, već ćemo samo nabrojati najznačaj nije jezike i skupine jezika koji je čine. U središnjo-istočne jezike ubrajaju se brojni jezici Molučkih otoka (primjerice, ambelau, sula, seti, asilulu, saparua, selaru, hola, itd . ) , mnogi jezici zapadnoga Iriana i susjednih područj a (helong. timorshi, habu, bima, haivai, irahutu, gane, maba, motu itd . ) . Zatim, tu je skupina jezika koji se katkada nazivaju oceanijshima, premda nije sigurno da oni predstavljaju genetsko jedinstvo; oni uključuju razmjerno nepoznate jezike Melanezije i Mikronezije, kao što su sera, maisinshi,
lwiriru, bam, manam, adzera, sirah, misima, doga, roro, longa, mengen. tolai, tigah, madah, ho/wta, gilbertshi, maršaisIzi, mohilshi, lengo, sa/wo. letemboi, toga, levo, rotumenshi, fidžijshi , itd., te relativno kompaktnu i dobro poznatu skupinu polinezijskihjezika: tongansizi, samoanshi, tahit shi, markiski, rapanui (jezik Uskršnjeg otoka ) , rarotonganski, maorski (jezik starosjedilaca Novog Zelanda), havajski, itd. AUSTRONEZIJSKI ATAJALSKI
PAIVANSKI
MALAJSKO POLINEZI.JSKI SREDISNJO )STO ČNI
ZAPADNI -
FILIPINSKI
/
I
-� \ I
'
"
MOLUČ KI BORNEO
I
1/
OCEANIJSKI
MALAJSKI ZAP. !RIAN
KONTINENTALNI
178
POLINEZIJSKI
Srodnost ma1gaškogajezika na Madagaskaru i mala,iskoga (indonezijsko ga) opazio je još 1603. Nizozemac Frederick de Houtman. Na drugom putovanju kapetana Cooka ( 17 72-75) jedan je član ekspedicije, John Reinold Forster, zapazio srodnost polinezijskih jezika, a 1822. J. H . Klaproth pretpostavio je vezu atajalskih jezika s Formoze (Tajvana) i malajskoga. Termin malajsko-polinezijski jezici u smislu približnome današnj emu skovao je tridesetih godina prošlog stoljeća Wilhelm von Humboldt. Paul Benedict i neki drugi istraživači smatraju austronezijske jezike dijelom velike austro-tajske natporodice u koju se još svrstavaju i taj ski jezici, te jezici miao-jao. Najstariji spomenici austronezijskihjezika su natpisi na staromalajskom jeziku iz 7. sL, te na starojavanskom i staročamslwm jeziku iz 9. stoljeća. Malajski ( indonezijski) i javanski jezici primili su pismenost iz Indije, te su njihova pisma vrlo srodna pismu kojim se piše sanskrt ( devanagariju) , no danas se pišu latinicom. Svi su tijezici pretrpjeli velik utjecaj sanskrta, te je u njima mnogo sanskrtskih posuđenica. Na Filipinima je prevladao utjecaj španjolskih kolonizatora koji su pokrstili većinu stanovništva, te se stoga jezici Filipina uglavnom pišu latinicom. Među jezicima središ njo-istočne grane malajsko-polinezijskih j ezika jedino je polinezijski jezik rapanui razvio izvornu pismenost prije kontakta s Europljanima. Pismo Uskršnjeg otoka kojim se bilježio taj jezik upotrebljavalo se u tri varijante, od kojih je samo ona koja je služila za obredne recitacije (tzv. rongorongo) djelomično dešifrirana. Radi se o logografskom pismu u kojem se bilježe samo korijeni riječi, a izostavljaju gramatički afiksi i čestice, tako da se njime ne prenosi potpuna obavijest o jezičnom iskazu. Ima indikacija da je pismo Uskršnjega otoka bilo u upotrebi i prije 1 8 . stoljeća, n o nije poznato koliko je zapravo staro (najstariji sačuvani tekstovi potječu s početka 19. st. ) . Austronezijski jezici vrlo s u raznoliki, osobito ako s e promatraju sve njihove grane. Malajsko-polinezijski jezici imaju neke osobitosti koje se mogu izdvojiti: primjerice, većina malajsko-polinezij skih jezika ima jednostavnu slogovnu strukturu s vrlo malo suglasničkih skupina, što osobito dolazi do izražaja u polinezijskim jezicima, koji većinom uopće nemaju suglasničkih skupina (svi slogovi imaju oblik CV). Tipično je obilježje malajsko-polinezijskih jezika razmjerno malen broj suglasnika u odnosu prema broju samoglasnika. Havajski je jedinstven među jezicima svijeta po tome što ima više samoglasnika ( 10 ) nego suglasnika (8). Popis havajskih suglasnika uistinu je minimalan: okluzivi p, k i ? (glotaini zatvor), sonanti m, n i l, frikativ h i poluvokal w. Neki dijalekti markiskoga navodno imaju čak još manje suglasnika: ?, p, k, h, m, n i w (Majewicz 1989 ) . U mnogim je malajsko-polinezijskim jezicima istaknuta uloga redupli kacije u tvorbi morfoloških kategorija; primjerice, u indonezijskom se 1 79
reduplikacijom tvori mnozma imenica, usp. mata »oko« , mata-mata »oči« . Gramatički morfemi su u indonezijskom (kao i u većini austrone zij skih jezika) uglavnom prefiksi, no tipološki se u tom jeziku neobično često pojavljuju cirkumt'i ksi, složeni afiksi koji dolaze s lijeve i desne strane korijena i ne mogu se upotrijebiti jedan bez drugoga. Primjerice, u indonezij skom cirkumfiks pe... an služi za tvorbu većinom apstraktnih imenica iz glagola, usp. layar »ploviti<< : pelayaran "plovidba«, temu » naći « : penenwan »pronalazak« , kubur » pokopati« : pelwburan : »gro blje«. Mnoge se gramatičke kategorije u indonezijskom ne izražavaju afiksima, već jukstapozicijom, npr. posesivnost: p ustak saya knjiga ja »moja knjiga«
Sa stanovišta europskih jezika neobično je to što u indonezijskom uopće nema nekih gramatičkih kategorija; indonezij ski glagol ne izražava lice niti broj , a prema većini opisa nema niti kategorije vremena ni aspekta. Vremenski odnosi izražavaju se leksički, priloškim riječima ili pomoćnim glagolima: Dahulu hami tinggal di Manila prije mi (ekskl. ) živjeti u Manila »Mi smo (prije) živjeli u Manili«
la mau datang on htjeti doći " On će doći"
Teorijski je zanimljivo pitanje treba li na osnovi ovakvih perifrastičkih konstrukcija pretpostaviti kategoriju vremena u indonezijskome, jer i u prvom i u drugom primjeru vrijeme radnje izraženo je leksički, samo što je riječ kojom je ono izraženo u prvom primjeru prilog, a u drugom glagol. Većina malaj sko-polinezijskih jezika ima opozicij u inkluzivnih i eksklu zivnih zamjenica 1. L množine, te opoziciju otuđive i neotuđive posvoj nosti. Mnogi imaju poredak sintaktičkih elemenata VSO, što je gotovo opće pravilo u polinezijskim jezicima. Austronezij ski sujezici izrazito raznolika porodica s obzirom na temeljni sintaktički ustroj rečenice; neki su među njima akuzativni (bahasa 180
indonesia, maorskO, neki su aktivni (npr. ačinskD , a neki ergativni, npr. tonganski ili jezik sama (na Filipinima) . Kao u mnogim ergativnim jezicima, u jeziku sama postoji antipasiu, konstrukcija u kojoj vršitelj radnje umjesto u ergativu stoj i u apsolutivu: Nda ? ku
»Ja vidim ženu«
vidjeti ljd. erg. žena
N-nda ?
aku
»Ja vidim ženu« ("Žena je viđena od mene«)
d ?nda
antipas-vidjeti ljd. aps. žena
Značenje se navedenih dviju rečenica razlikuje slično kao z načenj e aktivne i pasivne rečenice u akuzativnim jezicima. Osobitost je mnogih malaj sko-polinezijskih jezika, a nadasve jezika Filipina, postojanje neobično velikoga broja gramatičkih stanja (dijateza) glagola. U tim jezicima gotovo bilo koja imenska skupina može postati subjektom, no glagol biva modificiran posebnim afiksima zavisno od semantičke funkcije dotične imenske skupine. Ako je to vršitelj radnje (agens), glagol je u aktivu, ako je to trpitelj (pacijens) , glagol je u pasivu, no postoje i posebna stanj a za slučajeve kada je subjekt primatelj (recipijens), oruđe ili sredstvo (instrument), itd. Pogledaj mo primjer iz filipinskog jezika kapampangan : A Pacijens kao subjekt: basan
ne
ning babai ing
čitat će (stanjel ) ona-to agens žena
libru
subjekt knjiga
"Knjiga će biti čitana od žene«
B Recipij en s kao subjekt: parnasa
no
ng libru ning babai reng
čitat će ( stanje2) ona-njih obj. knj iga agens žena
anah
subjekt djeca
" Ž ena će djeci čitati knjigu« (neprevodiva na hrvatski, jer u izvorniku je subjekt »djeca«).
e Instrument kao subjekt:
panyulat
ne
n ing
lalaki ing
lapis
pisati (stanje3) on-to agens dijete subjekt pero » Dječak piše perom« (u kapampanganu je subjekt »pero«) 181
N eki su lingvisti izrazili mišljenje da pojam subjekta nema pravoga smisla u filipinskim jezicima, jer nije moguće pokazati da je bilo koje od glagolskih stanja "temeljnije« , tj . » aktiv« u primjeru A nije ništa manje morfološki i sintaktički izveden od "pasiva« ili glagolskog stanja u primjeru 3. Prema takvim analizama jezici Filipina uopće nemaju subjekt, već u nekim konstrukcijama gramatikaliziraju semantički po jam agensa, a u drugima pragmatički pojam teme (eng. topic), koji je u našim primjerima A, B , i e iskazan prijedlogom i ng/reng. O tom problemu v. Schachter 1976, Shibatani 1 988 i Palmer 1 995: 2 0 1 i dalje. Sa stanovišta jezične tipologije vrlo je zanimljiv način izražavanja gramatičkih relacija koji postoji u fidžijskom jeziku (dijalekt boumaa, Dixon 1988). U tom jeziku gotovo svi glagoli mogu biti i prijelazni i neprelazni; prijelazni se oblici izvode iz neprelaznih dodavanjem odgo varajućega sufiksa. Neki neprelazni glagoli imaju aktivno značenje, tj. njihov je jedini argument semantički agens, a neki imaju inherentno pasivno značenje, tj. jedini argument im je pacijens. Prvu ćemo skupinu nazivati tipom A, a drugu tipom O. Poredak je sintaktičkih kategorija u fidžijskom VOS. Ako je glagol prijelazan, iza njega slijedi pacijens, bez obzira da li je taj glagol dobiven tranzitivizacijom od glagola tipa O ili od glagola tipa A: tip A:
e la 'o la maramal
ide
žena
»žena ide« tip O: e lo 'i la lwltkamea yail
e la 'o-va la suka! a marama ide-tranz. šećer
žena
" žena ide (po) šećer"
e
lo'i-a la lwukamea yai/ a cauravou
savijen je /(komad) kovine taji
savUa-tranz. I(komad) kovine taji mladić
» taj komad kovine je savijen«
»mladić savija taj komad kovine«
Je li taj sistem nominativan, ergativan ili aktivan? Budući da padeži nisu iskazani na imenici, najprirodnije je tvrditi da samo red riječi iskazuje gramatičke odnose, a o redu riječi mogu se formulirati dva pravila: ( l j subjekt prijelaznog i neprelaznog glagola obavezno dolazi na kraj rečeni ce (u tom slučaju sustav je nominativan), i (2) subjekt neprelaznog glagola i objekt prijelaznoga dolazi neposredno iza glagola (u tom slučaju sustav je ergativan) . Mogli bismo i reći da je sustav bitno određen postojanjem dvaju tipova neprelaznih glagola, koji se razlikuju po tome da li je njihov jedini argument semantički pacijens ili agens; glagoli tipa O na isti način tretiraju neprelazni subjekt i objekt, dok glagoli tipa A na isti način sintaktički tretiraju prijelazni i neprelazni subjekt. U z takvu 182
interpretaciju sustav bi bio aktivan. Fidžijski nema konjugacije u pravom smislu, no čestice koje izražavaju kategoriju lica nedvojbeno slijede akuzativni sustav; čestica au u primjerima koj i slijede izražava 1. lice jd. subjekta, bez obzira na to je li glagol prijelazan ili neprelazan: au rabe�ta
a polo
udarati-tranz. čl. lopta
au rabe ja udarati
»ja udaram loptu« au qaql-a
a dovu
ja mljeti�tranz. čl. šećerna trska .•
ja meljem šećernu trsku«
e qaqi
a dovu
3sg. mljeti č1. šećerna trska "šećerna trska biva samljevena«
Najvjerojatnije dakle treba zaključiti da je fidžijski akuzativan jezik.82 Fidžijski je zanimljiv i zbog vrlo razvijene kategorije broja u sustavu zamjenica; tako za 1. lice taj jezik razlikuje oblike au (jd. ) , '(e)taru (dual inkluziv) , 'eirau ( dual ekskluziv), tou (paukal inkluziv), 'eitou (paukal ekskluziv), (e)ta (plural inkluziv) , 'eimami (plural ekskluziv) . Povijesnim i poredbenim 1ingvistima osobito su zanimljivi polinezijski jezici, budući da je čitavo područje Polinezije do dolaska njihovih govornika bilo nenaseljeno, pa u njima nije bilo raznih supstratnih utjecaja kao u drugim dijelovima svijeta. Č ini se da je ekspanzij a govornika prapolinezij skoga počela u drugom tisućljeću pr. Kr. s otočj a Tonga (Bellwood 1975). Markiski otoci i Tahiti naseljeni s u tek u 1 . tisućljeću pr. Kr. , Uskršnji otok početkom naše ere, Havaji u (europskom) ranom srednjem vijeku, i na koncu Novi Zeland, vjeroj atno u 1 1 . stoljeću. Kao što kaže Viktor Krupa ( 1973: 15) : " Polynesia is, due to an almost total lack of external influence,83 a sort of linguistic laboratory where hypotheses on various linguistic changes can be verified". Premda predstavlj aju razmjerno kompaktnu grupu, među polinezijskimjezicima postoje i znatne razlike, primjerice u osnovnom sintaktičkom ustroju rečenice; u tonganskome imamo ergativnu konstrukciju, a u maorskome ( nominativno-) akuzativnu:
82
Stvari nisu tako jednostavne. Dixon ( 1988: 300) ističe d a u konstrukciji s veznikom
ni »kada, jer« objekt u zavisnoj rečenici može biti izostavljen ako je koreferencijalan sa subjektom u glavnoj rečenici. To bi bio primjer sintaktičke ergativnosti (v. str. 194) u
fidžijskom. 83 Bellwood ( 1975) razmatra mogućnost kontakta polinezijskog stanovništva Uskršnjega otoka s indijancima Južne Amerike, o čemu ima nekih arheoloških indicija. 1 83
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
��.
--------
Tonganski: 'Oku lele
e tamasi'i
"Dječak trči«
prez. trčati čl. dječak 'Olw
lU
'e
he tamasi 'i e tangata
"Dječak zove čovjeka«
prez. zvati erg. čl. dječak čl. čovjek
Maorski: Ka haere te wahine
" Žena hoda«
čest. hodati čl. žena
Ka
kite
te wahine i te tangata
čest. vidjeti čl. žena
" Žena vidi čovjeka«
ak. čl. čovjek
Najvjerojatnijom se čini pretpostavka da je prapolinezijski bio akuzati van jezik, a ergativna se konstrukcija u tonganskome i drugim ergativ nim jezicima razvila reinterpretacijom pasiva, koji se i inače često upotreblj ava u polinezijskim jezicima (v. Chung 1978).
JEZICI ANDAMANSKIH OTOKA "'"
N a Andamanskom otočju govori se ili se govorilo petnaestak slabo poznatih jezika, koje nije moguće svrstati niti u jednu poznatu porodicu. Joseph Greenberg svrstao ih je -- navodeći vrlo malo lingvističkih razloga -- u svoju »indo-pacifičku« filu zajedno s papuanskim jezicima i s izumrlim tasmanijskim. Jedini razlozi zbog kojih bi netko mogao pomisliti da su ti jezici doista srodni leže u antropološkoj sličnosti stanovnika Andarnana s Papuancima, te (u nešto manjoj mjeri) s Tasmancima. Andamanci su, naime, crnoputi poput Papuanaca, te vjerojatno doista predstavljaju prežitak izvornoga stanovništva JI Azije, koje je preplavila kasnija ekspanzija mongoloidnih naroda, u koje se svrstavaju govornici sinotibetskih, austroazijskih, daj skih i austronezij skih jezika. U rasnom smislu takvih prežitaka ima i u drugim dijelovima JI Azije i Oceanije, no oni su, za razliku od Andamanaca, jezično asimilirani; radi se o Negritima na Filipinima, koji danas govore austro nezijskim jezicima, o crnoputom narodu Semang na Malajskom poluoto ku, koji je poprimio jedan austroazijski jezik, te o prastanovnicima Sri 184
Lanke, Veddama, koji danas govore jedan novoindijski jezik srodan sinhaleškom.
Andamanski jezici mogu se podijeliti na dvije grane: velikoandamanslw i južnoandamansku . Prema Ruhlenu ( 1991 : 354), od svih velikoanda manskih jezika živ je još jedino jezik a-pucikvar, dok su od južnoanda manskih živi jezici ange, džarava i sentinel. Iz malo podataka koji su dostupni o andamanskim jezicima (v. Meillet & Cohen 1952: 5 1 3-520) razaznaje se da su to jezici s prefiksima i postpozicijama, gramatičkim klasama i vrlo slabo razvijenom morfologijom.
JEZICI PAPUE N OVE GVINEJE " Papua Nova Gvineja najbliži je ekvivalent raju za lingviste. Ondje se prema umjerenim procjenama govori oko sedam stotina i pedeset jezika, za sada svrstanih u šezdesetak genetskih porodica. Neke se od tih porodica mogu s manje ili više uvjerljivosti povezati u natporodice . Pokušaj Josepha Greenberga d a sve jezike Papue Nove Gvineje (osim austronezijskih) poveže u jednu natporodicu, koja bi bila genetski srodna jezicima Andamanskih otoka i tasmanskome, golema većina lingvista smatra neuspjelim. Ozbiljna i znanstveno utemeljena genetska klasifi kacij a papuanskih jezika počela je tek šezdesetih godina 20. stoljeća, osobito u radovima Stephena Wurma, koji je prvi uočio genetsku srodnost jezika istočnog visočja Nove Gvineje ( 1960 ) . U svakom slučaju, još je prerano za iznošenje definitivne klasifikacije papuanskih jezika, pa ovdje možemo prenijeti provizornu klasifikaciju iz knj ige Merritta Ruhlena ( 1991 ) , i uz svaku porodicu navesti nekoliko reprezentativnih jezika, nastojeći da spomenemo jezike o kojima postoji barem nekakva lingvi stička literatura.84 Valja imati na umu činjenicu da je i klasifikacija koju navodimo samo djelomično genetska, a djelomično zasnovana na geograf skoj podjeli. Najvažnije porodice izdvojene po čisto genetskom kriteriju navodi Foley ( 1986: 232 i dalje). 1 . Finisterre-huon: jezici dem, migabak, nomu, abaga, rava, itd. 2 . Istočno visočje Nove Gvineje (East New Guinea Highlands): jezici
viru, kalam, kobon, gadsup, fore, narak, enga, sau, itd.8G 84 Iz porodica u koje se svrstava više jezika navest ćemo proporcionalno veći broj primjera. 'la W. Foley ( 1986: 260 i dalje) iznosi neke argumente u prilog tezi da su jezici ove porodice srodni jezicima porodice finisterre-huon i još nekim papuanskim jezicima, a možda i jezicima Australije, no i sam smatra te svoje pretpostavke dvojbenima.
185
3. Srednja i južna Nova Gvineja i kutubuanski: jezici foe, kamula. iria, asmat, savuj, vambon, tifal, itd. 4. Anganski jezici: angaataha, baruja, ivori, itd. 5. Jezici gogodala-suki: gogodala, varuna i suki. 6. Marindski jezici: boazi, marind, varkai itd. 7. Kaj agarski jezici: lmugat, kajgir i tamagario. 8. Jezici sentani: demta, sentani, itd. 9. Jezici dani-kverba: vano, dani, itd. 1 0 . Jezici jezera Wissei i kemandoga: uhunduni, mani, itd. 1 1 . Mairasi-tanah merah: jezici mairasi, tanah merah , itd. 12. Zapadni Bomberai j ezici: haras, iha i baham. 13. Jezici binandere: binandere, aeka, itd. 14. Jezici goilala: biangai, veri, itd. 15. Jezici koiari: koita, baraž, itd. 16. Jezici kvale: lwale, humene, itd. 1 7. Manubarski jezici : maria i doromu. 18. Jezici j areba: jareba, sirio, itd. 19. Jezici mailu: magi, binahari, itd. 20. Jezici daga: daga, maiva, itd. 2 1 . Jezici Obale Rai: asas, danaru, bam, songum , itd. 22. Jezici mabuso: kare, isebe, lmmba . . . 2 3 . Jezici pihom-isumrud-mugil: mugil, saki, mavah,jaben, bunabun . . 24. Jezici josephstaal-wanang: osum, katiati, itd. 25. Jezici brahman: isabi, tauja, itd. 26. Jezici tebera-pavaja: pavaja, dadibi i podopa. 27. Jezici turama-kikoran: lmiri, omati, itd. 28. Jezici Inland Gulf: ipiko, minanibai, itd. 29. Jezici elema: purari, toaripi, itd. 30. Jezici rijeke Bulaka: jelmek i maklev. 3 1 . Jezici kivaja: vabuda, kivai, arigibi, itd. 32. Jezici tirio: tirio, aturu, itd. 33. Jezici Eastern Trans-Fly: bine, meriam, itd. 34. Jezici pahoturi: idi, vaja . . . 35. Jezici rijeka Morehead i Upper M aro: jej, nambu, tonda, itd. 36. Jezici mek: nipsan, kinome, . . . 37. Jezici senagi: anggor i dera. 38. Jezici pauvasi: jafi, dubu , itd. 39. Sjeverni granični jezici: varis, manem, pagi, itd. 40. Sjeverni jezici tor i lake plain: turu, dabra, itd. 41. Nimbora jezici: nimbora, kemtuk, mekuei 186
42. Jezici kaure: sa use, kaure, itd. 43. Jezici South Bird's Head: barau, konda, itd. 44. Jezici kolopom: l�imaghana, riantana, i ndom. 45. Jezici timor-alor-pantar: oirata, makasai, kui, itd. 46. Zapadnopapuanski jezici: karon, pantai, tehit, bora i, hattam, itd. 4 7 . Jezici East Bird's Head: mantion, meaks i meningo. 48. Jezici zaljeva Geel vink: java, bapu, itd. 49. Jezici sko: sko, varapu, itd. 50. Jezici kvomtari-baibai: pju, kvomtari, baibai, itd. 5 1 . Jezici ari: iteri, bo, itd. 52. Jezici amto-musian: amto i musian. 53. Jezici Torricelli: urim, one, au, aik u , siliput, aruek, arapeš, itd. 54. Jezici sepik-ramu: abau, ivam, mehek, jerakai, ngala, karavari, jimas, mongol, banaro, itd. 55. Jezici jele-solomonski i j ezici Nove Britanije:jele, bilua, baining, . . . 56. Jezici Bougainville: nasioi, buin, rotokas, itd. 57. Jezici Reef Islands-Santa Cruz: aivo, santa cruz i nanggu. Mnogi se jezici koji su ovdje navedeni kao zasebne porodice (npr. 36, 37, 38, 42, 45, i dr.) u nekim klasifikacijama svrstavaju u filu (ili natporodicu) trans-Nova Gvinej a, koja bi pokrivala većinu novogvinejskoga kopna osim sjeverozapada. Porodice 55, 56 i 57 objedinjuju se kod nekih autora u istočnopapuansku (nat)porodicu (v. Leont'ev 1974). Sve su te teorije, koje zastupa određeni broj lingvista, poput Australca Stephena Wurma, krajnje sporne. Izuzetnoj jezičnoj raznolikosti Nove Gvineje pogodovala je jaka rascjep kanost i nestabilnost domorodačkih društvenih zajednica na tom otoku, koj e se obično sastoje samo od jednoga sela ili par raštrkanih zaselaka. Među njima je komunikacij a otežana već i zbog teško prohodnoga zemljišta kojim se odlikuje veći dio N ove Gvineje. Budući da se radi uglavnom o egalitarnim društvima, malo je prilike dajedna društvena ili plemenska skupina nametne svoj jezik drugoj, premda se na Novoj Gvineji i prije dolaska Europlj ana razvilo mnogo pidžina i kreolskih jezika koji su se koristili u međuplemenskim kontaktima. I danas su na N ovoj Gvineji dva od tri službena jezika podrijetlom pidžini (tok pisin i hiri motu; trećije službeni jezik engleski). Također, zbog čestoga običaja egzogamne ženidbe, u mnogim papuanskim plemenima visok je stupanj bilingvizma i p lurilingvizma jer majke često govore s djecom drugim jezikom nego očevi. Kao i među jezicima Australije i među papuanskim jezicima zabilježeni su tabui, te posebni jezici koje upotrebljavaju lovci ili sudionici u plemenskim svetkovinama. 187
V..::.: IJE = Tc:-: A,--� GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA S:...c
_ _ __ _ _
Većina je jezika Papue Nove Gvineje slabo poznata,86 a jezici čija je gramatika dobro opisana vrlo su rijetki. Jedna je od iznimki jezik j imas, čij u je opsežnu gramatiku napisao William Foley ( 1991 ) , vjerojatno najveći stručnjak za papuanske jezike. U prikazu tipoloških obilježja jezika Nove Gvineje valja uvijek imati na umu njihov golem broj i razmjerno slabu istraženost, uslijed čega je o njima teško izricati tipološke generalizacije.87 Premda je među jezicima Nove Gvineje i rotokas, jezik s minimalnim brojem suglasnika ( 6 ) , općenito govoreći jezici Nove Gvineje imaju nešto složenij,e suglasničke sustave nego susjedni austronezijski i australski jezici. Cesto se javljaju složene artikulacije, primjerice prenazalizirani okluzivi ( npr. u jezicima fore i vahgi) , glotalizirani okluzivi, itd. U mnogim jezicima Nove Gvineje nema laterala, ili je njihova distribucija jako ograničena. Primjerice, u asmatskom ne postoji l, a u jeziku fore ni r ni l. U jeziku vahgi r je alofon (u komplementarnoj je distribuciji) okluziva t, a poj avljuje se samo u sredini i na kraju riječi. Frikativi su obično malobrojni, najčešće se poj avljuje samo s (npr. u jeziku fore) , a ima i jezika bez frikativa (npr. jimas ). Samoglasnički sustavi često su minimalni pojavljuju se čak i jezici sa samo dva samoglasnika (npr. jatmul), no ima i jezika s bogatim vokalizrnom, pa i s nazaliziranim samoglasnicima (npr. jezik sko) , koji su inače rijetki u Oceaniji i Australiji. Mnogi j ezici imaju tonove, npr. asmatski, gadsupski, itd., što se ne susreće u jezicima Australije. Ovo su neka od karakterističnih gramatičkih obilježja papuanskih jezika po A. A. Leont'evu ( 1974: 38-39): 1. Nepostojanje člana kao vrste riječi. 2. Većina jezika ima gramatički rod ili imenske klase (slično kao u australskim jezicima); primjerice, jezik jimas ima jedanaest imenskih klasa, od kojih se četiri izdvaj aju po semantičkim, a ostalih sedam po fonološkim kriterijima (imenica se pridružuje nekoj klasi prema segmen tu na koji z avršava). U asmatskom jeziku postoji pet imenskih klasa razvrstanih po neuobičajenim semantičkim kriterijima: u prvu klasu svrstani su »uspravni predmeti« (muškarci, stabla, koplja, itd . ) , u drugu » sj edeći predmeti" (kuće, stolovi, žene, itd.), u treću "ležeći predmeti« ( zmije, neke biljke, itd . ) , u četvrtu » plivajući predmeti« (ribe, tekućine 86 Istraživanja papuanskih jezika počela su tek koncem devetnaestog stoljeća, a sve do nedavna provodili su ih uglavnom kršćanski misionari poput S. H. Raya. 87 Riječima W. Foleya ( 1991 : 1 ) : »With so many Papuan language families composed of so many distinct languages, it is very difficult to describe what a »typical« Papuan language is, as all generalizations will be contradided by one lanb'llage or indeed one language family«. 188
JEZICI AUSTRALIJE I OCEANIJE
poput jezera i rijeka, itd . ) , a u petu »leteći predmeti« (ptice i nebeska tijela) . 3 . Posvojnost se obično izražava posvojnim sufiksima, po tipu » čovjek sin-njegov« » čovjekov sin« , npr. u jeziku jimas, kay [ama-na matnJ na-y » čamac moga brata« , dosl. » čamac [ja-posesiv brat] posesiv-klas. suf. « =
4. Postoje samo dva glavna broja, » jedan« i » dva« , rijetko » tri« . Veći brojevi izražavaju se imenicama za dijelove tijela, npr. » deset« je » dvije ruke« ,8fl itd. 5. Zamjenice obično imaju jedninu, dvojinu i množinu, katkada i trojiml (trijal).
6. Poredak sintaktičkih elemenata obično je SOV. 7. Glagolski sustavi vrlo su složeni; lice subjekta, često i objekta, izraženo je na glagolu. ,
8. Nijedan papuanski jezik nema pasiva. 9. Poslijelozi su češći od prijedloga. 10. Objekt se često inkorporira u glagol. 1 1 . Ergativna konstrukcija postoji u prilično velikom broju jezika. Za papuanske je jezike tipično da ergativnu konstrukciju izražavaju imen skim padežima, dok je glagolska sintaksa (sprezanje glagola po licima subjekta) beziznimno akuzativna (Foley 1986). U nekim je jezicima, npr. u jeziku barai, prisutno slaganje glagola s licem objekta, dok istovremeno lice subjekta (prijelaznog i neprelaznog glagola) nije izraženo na glagolu; premda s europskog stajališta neobični, i ti su sustavi akuzativni, jer identično sintaktički tretiraju subjekte prijelaznih i neprelaznih glagola, usp. (barai): ije rua
e
čovjek čl. doći " Čovjek je došao«
e ije barone " Č ovjek je umro«
88 Naprimjer, u jeziku telefal svi brojevi izražavaju se riječima za dijelove tijela I Majewicz 1989: 228): l = maahub » mali prst lijeve ruke«, 2 alab » prstenjak lijeve ruke«, 3 asuna » srednji prst lijeve ruke«, 4 halbinim » kažiprst lijeve ruke«, 5 = aahal palac lijeve ruke«, 6 buhubhal "članak lijeve ruke«, itd. Najveći broj koji se tim sustavom može iskazati je 27 hahhat "mali prst desne ruke«. =
=
..
=
=
=
189
_ _ _ _ _ _ _
A KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA -==E=N--=E=-cT'--'S'-'-K'"--G
e \le
ame llan-ia
čovjek čl. dijete udariti-3pJ. » Čovjek je udario djecu«
e ue
ame llan-i
čovjek čl. dijete udariti-3sg. » Čovjek je udario dijete«
U nekim jezicima, npr. u jeziku kivai, osnova glagola izražava kategoriju broja objekta i neprelaznoga subjekta, dok uopće ne izražava broj prijelaznoga subjekta: agiwai »dati (jedan)«
iagiwai »dati (nekoliko ) «
egeba "posjeći (jedan)«
igeba .>posjeći (nekoliko)"
abu »(jedan) prolazi« agome »(jedan) se utapa«
iagome »utapaju se«
Za sustav kakav imamo u jeziku kivai mogli bismo reći da je ergativan � obzirom na kategoriju broja, no akuzativan s obzirom na kategoriju lica. jer lice se u tom jeziku izražava posebnim afiksima koji se podudaraju za prijelazne i neprelazne subjekte. Johanna Nichols ( 1998j smatra da među jezicima Papue Nove Gvineje postoji temeljna tipološka razlika između onih koji se govore pri obali Pacifika i onih koji su smješteni više II unutrašnjosti otoka. Jezici koji se govore pri obali ističu se sustavima tonova, identičnošću osnova zamje nica 1. lica jednine i množine, te postojanjem imenskih (numeričkih klasifikatora, dokjezici koji se govore u unutrašnjosti nemaju ta svoj stva. ali zato imaju, primjerice, različite osnove zamjenica 1 . lica jednine i množine, ergativnu strukturu rečenice i minimalne konsonantske susta ve. Ta je teza za sada nedovoljno utemeljena, ali vrijedna daljega istraživanja; karakteristično je, međutim, da su tipološka obilježja, koja. prema Nicholsovoj , definiraju jezike unutrašnjosti Nove Gvineje, 1; velikoj mjeri podudarna arealnim obilježjima jezika Australije.
190
JEZICI AUSTRALIJE I OCEANIJE
JEZICI AUSTRALIJE .
Nije posve jasno jesu li svi australijski domorodački jezici međusobno genetski srodni ili nisu. Najpoznatiji svjetski stručnjak za jezike Austra lije, Robert M. W. Dixon ( 1980), smatra postojanje australij ske jezične porodice dokazanim,B9 no argumenti koje on izlaže u prilog toj tezi ne čine mi se dostatnima. Sigurnije je, dakle, držati se stare klasifikacije prema kojoj se jezici Australije dijele na pamanjunganske i nepamanjun ganske, pri čemu samo prva skupina čini dokazanu jezičnu porodicu u genetskom smislu. U svakom slučaju, genetska klasifikacija j ezika Australije predstavlja problem kojim će se lingvisti još mnogo baviti u budućnosti, problem kojemu je rješenje teško pronaći i zbog činjenice da se među jezicima Australije često posuđuju i jezični elementi koji se u drugim krajevima svijeta posuđuju razmjerno rijetko, npr. padežni nastavci. Heath ( 198 1 ) navodi brojne takve slučajeve, primjerice posuđi vanje ablativnog nastavka -wala u jezik varndarang iz jezika nunggu buju (oba se govore na Arnhemovoj Zemlji). Jedan je od uzroka čestoga posuđivanja gramatičkih i leksičkih elemenata ujezicima Australije tabu, jezična pojava o kojoj v. str. 192. U Australiji se u doba dolaska Europljana, 1 788, govorilo oko 200 jezika, koji nisu svi dovoljno dobro opisani. Danasje većina na pragu izumiranja, a samo nekoliko jezika ima više od tisuću govornika (oko dvadeset jezika je još u svakodnevnoj upotrebi i ima i mladih govornika). Najbroj niji je western desert (jezik Zapadne pustinje) s oko 4000 govornika. Genetsko jedinstvo svih jezika Australije prvi je predložio 1841. George Grey. Poslije je Wilhelm Schmidt, austrij ski lingvist i etnolog, iznio tezu da su jezici Arnhemove Zemlje nesrodni s ostalima, i to je pretpostavka koje se još uvijek drži većina lingvista. Većina se tih jezika danas obično naziva nepamanjunganskima, u opreci spram pamanjunganskih jezika koji se govore na najvećem dijelu australijskoga kopna. Svi jezici Australije, bez obzira na njihovu genetsku pripadnost, imaju prilično slične fonološke sustave. U njima opreka između zvučnih i bez vučnih suglasnika obično nije fonološki relevantna, imaju izuzetno malo frikativa (primjerice, u jeziku djirbal nema nijednoga) , ali zato okluzivi i nazali imaju brojne opozicije u mjestu tvorbe, slično kao u dravidskim jezicima: obično se razlikuju labijalni, alveolarni, dentalni, cerebralni, palataIni i velarni okluzivi i nazali. Vrlo su česti minimalni 89 On samo za dva jezika Australije smatra da nema dokaza da su srodni s ostalima: jezik tivi, koji se govori na otocima Bathurst i Melville, i jezik djingili (govori se u području Barkly Tableland). Tipološki su i tijezici posve slični ostalim jezicima Australije. 191
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
samoglasnički sustavi, primjerice djirbal ima samo tri samoglasnika, dok neki arandijshi jezici iz središnje Australije (npr. kaititj) imaju samo dva samoglasnika, što je apsolutni minimum, posvjedočen još samo u nekim sjeverozapadnokavkaskim jezicima (v. str. 136). Samo su jezici Arnhe move Zemlje donekle iznimka tomu poopćenju, jer u njima su vrlo česti sustavi s pet samoglasnika. Gotovo u svim jezicima Australije mjesto je naglaska predvidivo, obično na prvom slogu. Koliko mi je poznato, jezici s tonainim opozicijama u Australiji nisu zabilježeni. Neke su sociolingvističke pojave česte među jezicima Australije neovisno o njihovoj genetskoj pripadnosti. To je u prvom redu tabu, namjerno izbjegavanje upotrebe neke riječi ili imena. Obično je tabu povezan sa smrću, primjerice, ne smije se upotrebljavati ime nedavno umrle osobe. Događa se, međutim, da je tabuom zabranjena i upotreba imena koja je umrli dodijelio svojim sinovima (npr. u jeziku tivi), ili upotreba riječi koje podsjećaju na ime umrloga. Dixon ( 1 980) piše da je oko 1950. umro neki Nganunja, govornik jezika western desert, te je otada iz toga jezika izbačena osobna zamjenica ngaju, koja znači »ja« . Umjesto nje stala se upotrebljavati zamjenica nganku, no onda je umro netko drugi s imenom sličnim toj zamjenici, te je zbog tabua i ona zabranjena, pa se umjesto nje stala upotrebljavati posuđenica iz engleskoga mi. Tabu je u nekim jezicima ograničen na komunikaciju s nekim rođacima, obično punicom, tastom ili bratićem, s kojima se ne smije razgovarati o nekim stvarima (obično seksualne naravi) . Ta se pojava naziva » puničin jezik« (mother-in-law language) . U australskim jezicima često s e pojavljuju tajni jezici, koji s e obično upotrebljavaju samo u tradicionalnim obredima. Obično te jezike smiju naučiti samo muškarci, a žene ih pod prijetnjom smrću ne smiju znati. Najbolje je opisan tajni jezik damin, kojim govore domoroci na otoku Mornington (inače govornici jezika lardil). Damin se od lardila razlikuje u prvom redu fonološki jer, primjerice, ima klikove, glasove koji se inače pojavljuju jedino u khoisanskim jezicima. Neke su gramatičke pojave podjednako česte i među pamanjunganskim i među nepamanjunganskim jezicima, npr. postojanje opreke između inkluzivnih i ekskluzivnih zamjenica, koja postoji u približno polovici jezika Australije, ili postojanje imenskih klasa; katkad su semantički principi po kojima se imenice svrstavaju u klase vrlo neuobičajeni (za europske pojmove), npr. u jeziku djirbal: u tom jeziku postoje četiri imenske klase, koje se nazivaju prema klasifikatorima koji stoje uz imenice koje tim klasama pripadaju: 1. klasa, bayi, obuhvaća muške osobe i živa bića poput klokana, šišmiša, većine riba, nekih ptica, itd. 2. klasa, balan, zanimljiva je po tome što obuhvaća žene, vatru i opasne stvari (neke zmije, škorpione, ali i vodu i mnoge predmete povezane s 192
vatrom i vodom ) . 3. klasa, balam, obuhvaća med i jestive plodove, a 4 . klasa, bala, obuhvaća sve ostalo: dijelove tijela, kamenje, pčele, itd. (Dixon 1972). PAMANJUNGANSKI JEZICI "" Pamanjunganski jezici govore se u najvećem dijelu australijskoga konti nenta, z apravo u čitavoj Australiji osim na Arnhemovoj Zemlj i i susjed nim područjima na krajnjem sjeveru. Pamanjunganski jezici dijele se na sljedeće grane: 1 . jezici juulngu (djinang, dhuval, itd.) 2. tangijski jezici (lardil i gajardilt) 3. parnanski jezici (pakanha, gugađ, kurtjar, itd.) 4. jalanjski jezici (guugu jimidhirr i guugu jalandji) 5. j idinj ski jezici (d}aabugaj ijidinj) 6. djirbalski jezici (djirbal i varrgamaj) 7 . nj avajgij ski jezici (njavajgi i izumrli vulguru) 8. marij ski jezici (gugu badhun, gunggari, itd.) 9. jezici vaka-kabi (vaga, izumrli gureng gureng, itd. ) 1 0 . durubalski jezici (durrubal i govar, oba izumrla) 1 1 . gumbajnggirski jezici (gumbajnggir i izumrli jajgir ) 12. jezici juin-kuri (djangadi, izumrli dhurga, itd.) 13. viradhurski jezici (ngijambaa, viradhuri, itd.) 14. jezik bagandji 1 5 . jezicijotajota ijabulajabula (oba su izumrla) 16. kulinski jezici (vathavurung, izumrli vemba vemba, itd. ) 1 7 . jezici ngarinjeri-jithajitha (ngarinjeri, jithajitha, itd. ) 18. karnij ski jezici (pita p ita /pitta pittal, bidjara, itd.) 1 9 . jezici vagaja-varluvara (vagaja, varluvara ijindjilandji) 20. jezici kalkatungu (kalkatungu i izumrli jalarnnga ) 2 1 . arandij ski jezici (kaititj, aranda, itd.) 22. jugozapadni (pamanjunganski) jezici (djaru, vadjari, western desert (ili jezik Zapadne pustinje), varlpiri, itd.). Osim jezika koji se svrstavaju u navedene dvadeset i dvije grane, ima i nekih (većinom izumrlih), koj i se ne mogu detaljnije svrstati ili predstav Jjaju samostalne grane pamanj unganskih jezika, primjerice kala lagav ja, jezik flinders island, itd. Premda su Europljani od osnivanja prve kolonije na australskom kopnu ( 1 788) bili u kontaktu s pamanjunganskim jezicima, lingvističkoga istraživanj a tih jezika, i ostalih jezika australskih Aboridžina, bilo je u 193
GEN ETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
19. stoljeću vrlo malo. Najviše je na tom planu učinio jedan uzgajivaČ' ovaca, Edward M. Curt, koji je prikupio popise riječi iz mnogih austral skih jezika. On je, kao i većina prvih istraživača, vjerovao u genetsku srodnost svih australskih jezika. Genetsko jedinstvo većine pamanjun ganskih jezika uočio je 1 9 19. Austrijanac Wilhelm Schmidt, koji je iz te porodice izdvojio jezike Arnhemove Zemlje i susjednih područja na sjeveru kontinenta. Neke jezike sjeverne Australije (tzv. Initial-Drop ping Languages), koji se vrlo neobičnim glasovnim promjenama razliku ju od ostalih pamanjunganskih jezika, šezdesetih godina 20. stoljeća toj porodici je pridodao Amerikanac Kenneth Hale. Većina pamanjunganskihjezika ima ergativnu gramatičku konstrukciju. Štoviše, jezik djirbal predstavlja jedan od najdosljednijih ergativnih jezika na svijetu, budući da se ergativnost u njemu očituje i u sintaksi, a ne samo u morfologiji. Ta se ergativnost sintakse djirbalskoga očituje na sljedeći način: uzmimo složenu rečenicu u kojoj dva glagola dijele jedan isti argument; u gotovo svim sintaktički neergativnim jezicima, pa i onima koji su morfološki ergativni (poput baskijskoga), u drugoj se rečenici taj argument može izostaviti samo ako se radi o subjektu prijelaznoga ili neprelaznoga glagola, nikako ako se radi o objektu prijelaznoga glagola. Tako u hrvatskome kažemo Čovjekje silazio i vidio je psa, ili Čovjek je silazio i pjevao, pri čemu se podrazumijeva da je subjekt drugoga glagola (vidjeti, pjevati) isti kao subjekt prvoga. Ne možemo nikako reći *čovjek je silazio i pas vidio, gdje bi subjekt (neprelaznoga glagola) prve rečenice bio isti kao i objekt (prijelaznoga glagola) druge rečenice. U djirbalu je upravo takva interpretacija obave zna zbog sintaktičke ergativnosti toga jezika: balan
guda bunga-n banggul
on + apsolutiv pas
sišao je
on + ergativ
yaranggu
buran
čovjek+ erg.
vidio je
"Pas je silazio i viđen je od čovjeka«
(obratite pažnju na to da djirbalski glagol nije u pasivu, kao u hrvatskow prijevodu). Valja istaći da navedena rečenica ne može značiti » *Pas , ' silazio i vidio je čovjeka<,: subjekt neprelaznoga glagola može bi: koreferentan samo s objektom prijelaznoga u koordiniranoj rečenici, l� i sa subjektom prijelaznoga glagola kao u sintaktički akuzativnir jezicima. Slično je i u drugim složenim konstrukcijama, primjerice glagolima htijenja ili znanja: u hrvatskoj rečenici Zatvorenik je znao d će ga sutra objesiti ne možemo izostaviti zamjenicu ga koja je koreferen tna sa subjektom glavne rečenice (zatvorenik) , jer se u zavisnoj rečenic samo subjekt može izostaviti, ukoliko je koreferentan u glavnom 194
zavisnom dijelu. U djirbalu se može izostaviti subjekt neprelaznoga i objekt prijelaznoga glagola, stoga bi doslovan prijedlog odgovarajuće djirbalske rečenice glasio Zatvorenik je znao da će sutra objesiti, s istim z načenjem kao u hrvatskome. U djirbalu, kao i u mnogim drugim jezicima s ergativnom konstrukcijom I npr. u čukotskom), postoji antipasiv : to je morfosintaktička kategorij a koja na neki način odgovara pasivu u akuzativnim jezicima; u antipasiv noj konstrukcij i semantički agens (vršitelj radnje) dolazi u apsolutiv, a semantički se patiens (trpitelj radnje) ne mora izreći ili dolazi u dativu. Glagol dobiva poseban antipasivni sufiks -nga koji se umeće između korijena i sufiksa za glagoisko vrijeme: bayi
yara
gunba+l+nga + nyu bagu
yugu +gu banggll
barri + nggll
o n + aps. čovjek sijekao je (antipas.) to+ dat. drvo+ dat. to+ instr. sjekira+ instr. " Čovjek je sjekao drvo �jekirom"
�eđutim, i djirbal i mnogi drugi australski ergativni jezici imaju akuzativnu konstrukciju ukoliko su subjekt rečenice zamjenice. Tako zamjenica 1 . 1. sg. dolazi u nominativu, ukoliko je subjekt prijelaznog ili neprelaznog glagola, a u akuzativu ukoliko je objekt: ngana banaga-nyu mi (nom. ) vratiti se-prošlost "Vratili smo se«
nyura ngana-na burra-n vi (nom. ) mi-ak. vidjeti-prošlost "Vidjeli ste nas«
LTsprkos površinskoj akuzativnoj morfologiji, i zamjenice mogu doći u
;rgativnim sintaktičkim konstrukcijama: ngana banaga-nyu nyura burra-n "Vratili srno se i vidjeli ste nas"
nyura ngana-na burra-n banaga-nyu " Vidjeli ste nas i vratili srno se« 195
U nekim je australskim jezicima imenska morfologija (padež ni susta\' ergativna, dok je glagolska morfologija akuzativna. Takav je varlpiri: ngatju
pul 'a-mi
ka-n 'a
nom. vikati-prez.
lsg.-aps.
njuntulul 'u ka-npa-Uu
ngatju
vidjeti-prez.
aps.
prel.-2sg. nom.-lsg. ak.
2sg.-erg.
njanji
,;Ti me vidiš,<
ngatjulul 'u ka-n 'a-ngku nom-2sg. ak.
lsg. erg.
njuntu 2sg. aps.
njanji vidjeti-prez.
"Ja vidim tebe«
Kao što pokazuju glose, na pomoćnom glagolu ka subjekt 1. l. sg. prijelaznog i neprelaznog glagola iskazan je uvijek istim sufiksom (n 'al . dok posebni sufiks, -iju postoji samo ako je L l. sg. obj ekt. S druge strane, padežni sufiksi slijede ergativni sustav: -lul 'u je sufiks koji dobiva samo subjekt prijelaznog glagola (ergativ) , dok je objekt, kao i subj ekt nepre laznog glagola, neobilježen (apsolutiv). Tipično je za pamanjunganske jezike (ali i za mnoge nepamanjunganske jezike Australije) nepostojanje priloga kao vrste riječi. Sva priloška značenja ti jezici iskazuju imenicama u osobitim padežima. Na sličan način, pamanjunganski jezici obično nemaju adpozicije ni članove. Mnogi pamanjunganski jezici imaju imenske klase, a u glagolskim sustavima tipični su tzv. adverbali , glagoli koji izražavaju način vršenja radnje: oni se, za razliku od priloga u europskim jezicima, sprežu kao bilo koji drugi glagol, usp. (dj irbal): bayi
yara
wundi + nyu
babi + nYll
on (aps.) čovjek (aps. ) dugotrajno + prez. doći +prez. " Čovjek je dugo dolazio«
Pamanjunganski jezici u pravilu razlikuju otuđivu i neotuđivu posvoj nost; primj erice, u jeziku varrgamaj otuđiva posvoj nost se izražava posebnim padežom, genitivom, a neotuđiva posvoj nost jednostavnom jukstapozicijom: 196
ngulmburu + ngu mindi žena+ gen. vreća "ženina vreća«, gdje je »vreća« otudivi possessum,
ali: ngulmburll bingany žena noga »ženina noga«,
gdje je » noga« , kao i ostali dij elovi tijela, neotuđivi possessum. Većina pamanjunganskihjezika imaju SOV kao temeljni poredak sintak tičkih elemenata, ali valja znati i da je red riječi u australskim jezicima općenito prilično slobodan.
NEP AMANJUNGANSKI JEZICI . Nepamanjunganski jezici svrstavaju se u četrnaest porodica; za neke je međusobna srodnost vjerojatna, a neki (ili čak svi) mogli bi biti srodni pamanjunganskim jezicima. Za sadaje najbolje razmatrati ih kao zasebne porodice.
1 . Jezici jivaidja; margu, ivaidja, itd. 2. jezik mangerr 3. jezici gunvinjgu (gunvinjgu ,jangman, itd . ) 4. b urarranski jezici (burarra, guragone) 5. maranski jezici (alava, mara i varndarang) 6 . jezici zapadnoga Barklyja (djingili, ngarndji i vambaja) 7. garavanski jezici (garavanski i vaanji) 8. laragijanski jezici (laragija i vuina) 9. j ezici dali (vadjiginj, mandgele, itd . ) 10. djamindjunganski jezici (djamindjung, nungali i ngalivuru ) 1 1 . djeraganski jezici (mirivung, kitja i gadjeravang) 12. bunabanski jezici (bunaba i gunija) 13. njulnjulanski jezici (njulnjul, njigina, itd. ) 1 4 . vororanski j ezici (vorora, vunambal i ungarindžin). Osim navedenih, među nepamanjunganskimjezicima ima i takvih čija je supklasifikacija sporna, npr. gagudju, mangaraji, tivi, varaj, gunbudj, itd. 197
______
_ __ _ _ _
JE=-:T=A=-=-::I=-: =-V ==-:S IKA GENETSKA KLASIFIKACIJA J=-=E=.=Z:=:
Za razliku od pamanjunganskih jezika, nepamanjunganski jezici imaju vrlo složenu glagoisku morfologiju. Glagol u timjezicima obično pokazuje lice, broj i gramatičku klasu subjekta, objekta, katkad i i ndirektnog objekta. Č esto je tim sustavom konjugacije obuhvaćen samo malen broj pomoćnih glagola, dok većina glagola tvori gramatičke oblike pomoću nepromjenIjive osnove i pomoćnoga glagola koji se spreže. I nkorporacija subjekta neprelaznoga glagola, ili objekta prijelaznoga glagola, pojavljuje se u nekim jezicima, npr. u jeziku rembarrnga: tin ? panga-warnrla-na žena prefiks-trag-vidjeti-prošlost "Vidio sam ženin trag" .
Prefiks panga- označuje 1. L subjekta prijelaznoga glagola i 3 . lice objekta. Nasuprot pamanj unganskim jezicima koji imaju gotovo isključivo sufik se, u nepamanjunganskim su jezicima česti prefiksi, a SOV poredak sintaktičkih elemenata ne javlja se tako pravilno kao u pamanjungan skim jezicima. U nepamanjunganskim jezicima neuobičajeno je često posuđivanje riječi koje pripadaju temelj nom leksiku, pa i gramatičkih morfema, te je stoga u njima vrlo teško odvojiti areaIne podudarnosti od genetskih i tipoloških (v. Heath 198 1 ) . TASMANIJSKI JEZICI . Na otoku Tasmaniji južno od Australije govorilo se nekoliko jezika koji su svi izumrli.9o Zbog bespoštednih progona prastanovnici Tasmanije izumrli su u drugoj polovici 19. st, a od njihovih jezika sačuvani su samo popisi riječi i imena. Godine 1972. australski lingvist Terry Crowley uspio je na Tasmaniji pronaći jednu ženu čija je baka još znala jedan tasmanij ski jezik, te od nje n a vrpcu snimiti nekoliko riječi i jednu pjesmu (koju žena nije razumjela). To je do sada jedini ikad zabilježeni zvuk tasmanij skoga. Budući da su Tasmanci bili rasno različiti od australskih Aboridži na, Joseph Greenberg svrstao je tasmanijski u indo-pacifičku porodicu zajedno s andamanskim jezicima i jezicima N ove Gvineje. Međutim, ta je teorija zasnovana na vrlo slabim lingvističkim osnovama. Ono što se može zaključiti lingvističkom analizom jezičnih ostataka tasmanijskih jezika doista je premalo da bi potvrdilo tezu nekih lingvista ( npr. Dixon 1980) kako su oni bili srodni pamanjunganskim j ezicima, koji se govore
90 Robert Dixon ( 1981: 228) smatra daje bilo ne manj e od osam (i ne više od dvanaest) tasmanijskih jezika. 198
JEZICI AUSTRALIJE I OCEANIJE
na susjednom australijskom kopnu. To i nije neobično, ako se uzme u obzir da su Tasmanci bili posve izolirani od Australije i ostatka svijeta desetak tisuća godina, otkada je u seizmičkoj katastrofi potopljen kopne ni most između Tasmanije i Australije (Diamond 1991 : 100). Tijekom desetak tisuća godina potpune izolacije, Tasmanci su postali jednom od najzaostalijih ljudskih zajednica na svijetu, z aboravivši čak i tako elementarne "\ještine kao što su ribolov, izrada predmeta od kosti, te paljenje vatre.
1 99
JEZICI AMERIKE ...
Amerika je (ako ne uzimamo u obzir Antarktik) zacijelo posljednji kontinent koji su ljudi naselili. Dugo se \jerovalo da su prvi doseljenici stigli u Ameriku prije otprilike 1 1 500 godina iz Azije preko zaleđenoga Beringova tjesnaca. Suvremeni arheološki nalazi pokazali su, međutim, da j e u Americi moralo biti ljudi još prije 15 000 godina, a fizička antropologija naj starijih ljudskih ostataka upućuje na zaključak da j e do naselj avanja Amerike moglo dolaziti iz različitih pravaca: Azije, Oceanije, pa čak i zapadne Europe (iznesena j e pretpostavka da j e jedna od prvih skupina useljenika mogla do Sjeverne Amerike stići morem, prateći obale zaleđenoga sjevernog Atlantika). Kada bi tradicionalni datum naseljeva nja Amerike i bio točan, ne bismo mogli znati jesu li prvi doseljenici govorili jednim jezikom ili većim brojem različitih jezika; u svakom slučaju, suvremena arheološka i straživanj a govore više u prilog tezi da je genetska jezična raznolikost svih triju Amerika vrlo duboka.
ESKIMSKO-ALEUTSKI JEZICI .y. Eskimsko-aleutski jezici dijele se na aleutski, j ezik koji se govori na Aleutskim otocima, i na eskimsku granu u koju se svrstavaju inu it (na sjevernoj Aljaski, u Kanadi i na Grenlandu) , jupik (na južnoj Alj aski) te sirenik, čaplino i naukanski, eskimski jezici koji se govore u istočnom Sibiru. Osnovna je genetska podjela između inuita i ostalih eskimskih jezika, koj i se svi mogu smatrati bliskimajupiku. Premda u Europi vlada zabluda o Eskimima kao o jedinstvenom narodu i o eskimskom kao o jednom jeziku, među eskimskim jezicima nema međusobne razumljivo sti, a njihovi govornici nemaju nikakve svijesti O etničkoj srodnosti raznih skupina koj e govore eskimskim jezicima. N a Grenlandu je inuit pismenijezik od osamnaestog stoljeća, kadaj e Paul Egede objavio prvi rječnik ( 1 750) i gramatiku ( 1 760) grenlandskoga. Danas je to i jezik javne komunikacije, osobito otkako je Grenland dobio neovisnost od Danske 1979. Genetsku srodnost eskimskoga i aleutskoga 200
prvi je uočio Danac Rasmus Kristian Rask ( 18 18) koji je u približno isto vrijeme objavio i pionirske radove o indoeuropskim jezicima. Premda su se E skimi kao i svi drugi stanovnici Amerike doselili na taj kontinent iz Eurazije u pretpovijesna doba, današnji E skimi koji žive u Sibiru prešli su razmjerno nedavno Beringov tjesnac u suprotnom smjeru, iz Aljaske. U strogom smislu eskimski jezici pripadaju dakle u jezike Amerike, no dijele brojna obilježj a i s eurazijskim jezicima, osobito s tzv. paleosibirskim jezicima. Fonološki sustavi eskimskih jezika odlikuju se izuzetno brojnim sugla snicima koji se tvore u stražnjem dijelu govornoga trakta. Jupik tako ima velarne i uvularne okluzive, te zvučne i bezvučne velarne i uvularne frikative, koji uz to mogu biti labijalizirani. Međutim, ukupan broj suglasnika u eskimskim jezicima obično nije velik; inuit, primjerice ima samo bezvučne okluzive. Također, sustavi samoglasnika su minimalni: inuit ima samo a, i, u, kao i klasični arapski. Aleutski jezici fonološki su neobični po tome što nemaju bilabijainih okluziva b i p, a i bilabijaini nazal m u njima je rijedak glas. Eskimski jezici su ergativni, polisintetički i inkorporativni: punoznačne riječi koje izražavaju osnovne argumente glagola i njihove modifikatore reduciraju se u njima u sufikse, usp. u jupiku (Comrie 198 1 : 257): aTtja-� ta-Tt-juy-tlll�
čamac-augmentativ-nabaviti-htjeti-3sg "On želi nabaviti velik čamac«.
Poput većine jezika Sibira i sjevernog dijela Eurazije, ni eskimsko-aleut ski jezici nemaju gramatičkoga roda (imenskih klasa) . Jedna je od tipoloških odlika eskim skih jezika, koje ih areaino približa vaju jezicima Sjeverne Amerike, postojanje sustava preklapanja referen cije (eng. switch-reference). Sustav preklapanj a referencije funkcionira ovako: ako u dvije rečenice glagol ima isti subjekt, glagol u drugoj rečenici dobiva poseban morfem. U jeziku inuit, ako je glagol u glavnoj rečenici u 3. licu, a glagol u zavisnoj rečenici ima subjekt ili objekt koji se odnosi na istu osobu ili predmet, tada glagol u zavisnoj rečenici dolazi s posebnim sufiksom » četvrtoga lica« koji pokazuje daje subjekt (ili objekt) isti kao subjekt u glagola glavne rečenice (Fortescue 1984: 1 4 7 ) : llqaatžg-aa
nuna-mi-nut
aallar-tuq
kazaU-3sg. (S)3sg. (O)-indikativ zemlja-njegova-refl. alativ otići 3sg. (S)-participijal 201
»Rekao je da je (on) otišao u svoju zemlju « (pri čemu prvi i drugi glagol imaj u različite subjekte), ali: atisa-lup -put
qiturna-i
dijete-njegov (p\.) odjeća-loš 3pl . -indikativ
arna-m ik mati nji h ova-refl relativ
suutigi-nngim-matik brinuti se-ne 3sg.-4pl.-kauzativ
»Nj egova djeca imaju lošu odjeću jer se njihova mati ne brine za njih« U toj rečenici subjekt glavne rečenice ( » njegova djeca « ) mora biti koreferentan s objektom zavisne ( » njih ,, ) , jer je u zavisnoj rečenici upotrij ebljen glagol s afiksom za objekt u četvrtom licu množine. Sustavi preklapanja referencije donekle podsjećaju na povratne zamjenice u europskim jezicima, jer služe za utvrđivanje koreferentnih argumenata na glagolu ; razlika je u tome što je preklapanje referencij e izraženo afiksima na glagolu, a ne samostalnim zamjeničkim riječima. Također. povratne zamjenice obično mogu biti samo u kosom padežu, a ako se pojave u zavisnoj rečenici koreferentne su sa subjektom zavisne, a ne glavne rečenice (kao afiksi glagola u zavisnoj rečenici j ez ika sa sustavom preklapanja referencije). Sustavi preklapanja referencij e česti su II Sjevernoj Americi, a inače su prilično rijetki, no dobro su potvrđeni i II Australij i (Austin 1 98 1 ) . Premda je inuit ergativan jezik, u njem postoj i pasiv; u pasivnoj konstrukciji, kao i u nominativno-akuzativnimjezicima, prijelazni glagol ima jedan argument manj e ( stoga iskazuje samo lice subjekta, a ne i objekta) , imenska skupina koja označuje vršitelja radnje može se izosta viti ili dolazi u nekom kosom padežu (u navedenom primjeru u ablativu umjesto u ergativu, a glagol biva obilježen posebnim afiksom za pasiv: inllit
nanllq
taku-aat
ljudi-erg. medvjed-aps. vidjeti-3pl.-3sg.-indikativ »Ljudi su vidjeli med-:jeda"
nanuq (inun-nit) medvjed ( ljudi-abI.) vidjeti-pasiv-3sg.-indikativ »Medvjed je bio viđen (od ljudi) «
Jedna o d teza koj e se obično čuju i među laicima o eskimskim jezicima jest da u njima postoj i nekoliko desetaka riječi koj e se odnose na snijeg i
202
led.91 To j e prilično točno: u j eziku inuit ( zapadnogrenlandskD postoj i četrdeset i devet riječi koje označuju razne vrste zamrznute vode; evo nekih (Fortescue 1 984: 366 ) : siku »zamrznuta morska voda « , iZuliaq »ledena santa « , niZak » komad leda od izvorske vode « , sullarniq »od vjetra naneseni snijeg« , iluq » inje « , aput » snijeg na zemlj i « , qaniit » snijeg koji pada« , apirlaat » novo napadali snijeg«, kassu >,lutajući komad leda« , pirsuq » mećava« , imalik »vlažni snijeg koj i pada« , putsinniq »vlažan snijeg na ledu « , mangiqqak » tvrdi snijeg«, nittaalaaqqat " tvrdi komadi snijega « , aputitaq » mrlja snij ega (na planini) «, itd.
INDIJANSKI JEZICI SJEVERNE Al\1ERlKE
•
Ne može se reći da danas postoji communis opinio glede genetske klasifikacije američkih indijanskih jezika. Na nižim razinama, koje odgovaraju otprilike razini romanskih ili germanskih jezika u Europi, većina se lingvista slaže, no na višim je razinama gotovo jednako mnogo mišljenja kao i istraživača. Stvar je dodatno zakomplicirao prije desetak godina veliki američki lingvist Joseph Greenberg, koji sve američke indijanske j ezike osim eskimsko-aleutskih i jezika na-dene smatra genetski srodnima i svrstava ih u tzv. amerindijsku natporodicu (Green berg 1987 ) . Vrlo malen broj i straživača prihvaća Greenbergov » amerin dij ski « kao valjanu genetsku porodicu,92 no neki su među » skepticima« preoprezni, pa ne prihvaćaju ni dokaze o genetskoj srodnosti jezika koji bi se u drugim dijelovima svijeta prihvatili kao valjani. Osobno mi se čini razboritim biti oprezan prema maksimalističkim teorijama poput Gre enbergove, ali pritom i paziti na razliku među pojmovima »genetska srodnost « i » međusobna razumljivost«. Uz male i spravke, slijedi klasifikacija Lylea Campbella ( 1997).
1 . Jezici na-dene : ova porodica, koju je prvi pretpostavio veliki američki lingvist Edward Sapir, dijeli se na tri grane: A. Ejačko-athapaskanski jezici . Ejački jezik, koj i se govorio na Aljasci, izumro je; drugi odvjetak, athapaskanski jezici, predstavljen je nekim
91 Geoffrey Pullum, u briljantnom eseju ,"r he Great Eskimo Vocabulary Hoax« ( 1991), navodi primjere nekritičkog prepisivanja i ponavljanja teze o mnogim eskimskim riječima za snijeg, te posve ispravno napominje da i u mnogim europskimjezicima postoji mnogo riječi z a razne oblike zamrznute vode (usp. h rvatski »snijeg«, "pršić«, nled « , "pah ulja«, "bljuzga«, »mećava«, " lavina«, itd.) , t e d a i z banalne činjenice d a u jeziku ljudi, koj i su u neprekidnom dodiru s tom prirodnom pojavom, ima malo više riječi za nju nego što je uobičajeno, ne treba izvoditi ama baš nikakve zaključke. 92
V. kritički osvrt na Greenbergovu teoriju u članku Jamesa Matisoffa ( 19 90 ) . 20B
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
malim jezicima koji se govore na Alj asci u Kanadi (kaska, hupa, čipevja, sekani, čilkotinski ) , te apačkim jezicima, čiji su se govornici Apači u rano povijesno doba doselili na američki Srednji zapad sa sjevera. Medu apačkim jezicima ističu se kiova (kajova) apački i jezik navaho, koji je po broju govornika (oko 130 000) najveći indijanski jezik Sjeverne Amerike (govori se u Novom Meksiku ) . B. Jezik tlingit, n a južnoj Aljasci i u Kanadi. C. Jezik haida na Otoku kraljice Charlotte i na Aljasci; pripadnost ovoga jezika porodici na-dene vrlo je sporna.
U fonologiji nekih jezika na-dene pojavljuje se tipološki vrlo neobično svoj stvo odsutnosti labijalnih suglasnika, koje smo već susreli u aleut skim jezicima. Jezik tlingit ima samo w, a nema ni m, ni p , ni b, dok istovremeno ima neke vrlo rij etke glasove, npr. lateralne frikative i afrikate, koji mogu biti glotalizirani, te uvularne okluzive i frikative, koji mogu biti glotalizirani i labijalizirani. U jeziku navaho postoje i glotali zirani sonanti, te izuzetno rijedak glotalizirani poluvokal y ' . Neki athapaskanski jezici, npr. navaho, imaju tonove, što nije česta pojava među jezicima Sjeverne Amerike. N eki su athapaskanski jezici izuzetni po postojanju složene hijerarhije živosti u njima. Primjerice, u j eziku navaho ljudi su na hijerarhiji živosti viši od životinja, životinj e su više od neživih predmeta, a medu neživim predmetima na hijerarhiji su viši oni koji se mogu samostalno gibati, poput vjetra, kiše, tekuće vode (Comrie 1983 : 269 ) . Tipično je za jezike na-dene postojanje različitih glagola zavisno od toga da li im j e subjekt (i objekt) u jednini, množini ili dvojini. Takav supletivizam izazvan brojem pronalazimo u tlingitu, usp. ta » spavati« (o jednoj osobi), Xexw » spavati « (o više osoba), ili djaq »ubiti« (jednoga čovjeka ili životinju) spram ')in »ubiti « (više osoba ili životinja) . U nekim slučajevima nije jasno valja li govoriti o supletivnim oblicima istoga glagola zajedninu i množinu, ili o postojanju različitih glagola koji se sustavno svrstavaju u parove, čiji se jedan član upotreblj ava samo u jednini, a drugi samo u množini (slično postojanju aspekatskih parova glagola u slavenskim jezicima). U j eziku navaho postoj e tzv. klasifikatorni glagoli (Allen 1977 ) , koj i obično izražavaju položaj ili kretanje, a osobitim sufiksom i skazuju neke vidljive karakteristike svojega subjekta; na taj se način subjekti tih glagola svrstavaju u jednu od četiriju klasa: okrugli predmeti, živa bića, mnoštva i mase. Tako se s istom imenicom, beeso » novac« , mogu napraviti dvije rečenice: beeso si ')0" (novac perfekt-ležati, okrugli predmeti ) ),Novčić leži (ondje) « i beeso sinU ( novac perfekt-ležati, mnoštvo) »Novac (hrpa novčića) leži (ondj e ) « . I europski j ezici imaju glagole koji klasifici raju svoje objekte ili subjekte, npr. na hrvatskom ne možemo *jesti pivo niti *piti ćevape, jer glagol jesti može kao objekt imati samo krut, a p iti 204
JEZICI AMERIKE
samo tekući predmet. Međutim, takvi su glagoli izuzetni i ne sadržavaju posebne aftkse koji izražavaju klasu kojoj moraju pripadati njihovi argumenti.
2. Cimšijski (eng. Tsimshian), izolirani jezik koji se govori u zapadnoj Kanadi. 3. Vakašanski jezici; ovo je malajezična porodica koja obuhvaćajezike po put jezika k vakiutl, jezika makah, nitinat i nutka, koji se govore na otoku Vancouver uz zapadnu obalu Kanade. Neki vakašanski jezici izuzetni su po tome što uopće nemaju nazalnih glasova (npr. nitinat) . Jezik nutka privukao je pažnju lingvista zbog tvrdnje Morrissa Swadesha da u njemu nema gramatičke razlike između imenica i glagola. Uistinu, u tom se jeziku korijeni s » imenskim značenjem« mogu sprezati po vremenima, a korijeni s »glagolskim značenjem« mogu primati određeni član : mamu: k -ma qu: ?as-?i
qu: ?as-ma mamu: k - ?i
raditi-prez. (ind.) čovjek-odr.
čovjek-prez. ( ind.) raditi-odr.
" Čovjek radi«
"Onaj koji radi je čovjek«
Premda ovakvi primjeri mogu zavesti, ipak se može pokazati da razlika između imenica i glagola postoji i u jeziku nutka (v. Jacobsen 1976); naime, ako korijen koji ima »glagolsko značenje« (izražava radnju ili stanje) dolazi kao subjekt rečenice, on mora imati određeni član, kao u prethodnom primjeru, dok imenski korijen može doći i bez člana, kada je z načenje subjekta neodređeno: ]\1.amu: k-ma qu: ?as raditi-prez . (ind.) čovjek
ali ne može se reći
*qu: ?as-ma mamu: k čovjek-prez . (ind.) raditi
;; (Neki) čovjek radi«
4. Sališki jezici Cbela kula /bella coola/, komoks, skvamiš, tilamuk /tillamook/, šusvapski /shuswap/, kolumbijski, coeur d 'alene, itd. govore se na otoku Vancouver i susjednom kopnu. Sališki jezici, osobito oni koji se govore u unutrašnjosti Kanade (npr. šusvapski) , imaju izuzetno složene suglasničke sustave, s mnoštvom laringainih, faringainih i uvularnih okluziva i frikativa. U njima se pojavljuju neki glasovi koji su inače rijetki u jezicima svijeta, npr. glotalizirani nazali i frikativi. Neki jezici dijele s vakašanskim i athapaskanskim susjedima neka rijetka obilježja, primjerice, u jeziku tilamuk uopće nema bilabij aInih glasova, a u jeziku Puget Sound nema nazala. U sališkim jezicima, kao i u mnogim drugim susjednim jezicima sjevero zapadne obale Amerike, česti su leksički aftksij radi se o aftksima koji 205
____
---'C'---E_N_E_T-"S_ KA --'---KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
imaju leksičko, a ne gramatičko z načenje, i koji se s korijenima i drugim afiksima uklapaju u složene rij eči, koje odgovaraj u čitavim rečenicama u europskim jezicima. Za razliku od inkorporacije, procesa u kojem se imenski subjekt ili objekt stapa s glagolom u složeni, neprelazni glagol , leksički afiksi često nisu izvedeni i z imenica koje postoje neovisno, nespojeno u složeni kompleks (Hagege 1977). Velik broj leksičkih sufiksa u jeziku komoks označuje dijelove tijela, npr. u riječi-rečenici: 'A.apxw-šan-al-a:čxw (slomiti-Ieks. sufiks »noga«-prošlost-upitnost2sg. ) >lJesi li slomio nogu?« Poput vakašanskih jezika i nekih drugih jezika sjeverozapadne obale Amerike i sališki jezici imaju dominantan poredak sintaktičkih katego rija VSO . To je još jedno od areainih obilježja toga područja. 5. Čimakvanski jezici su kvilejit (eng. Quileute) i izumrli Čemekum. Bili su rasprostranjeni na sjeveru američke države Washington. Ti jezici dijele neka areaina obilježja s vakašanskim i sališkim j ezicima (primjeri ce, jezik kvilejit nema nazala poput nekih vakašanskih jezika), te ih s njima katkada povezuju u tzv. mosansku porodicu (Ruhlen 1992 ) , no za to nema dovoljno genetskih argumenata. 6. Jezik kutenai gotovo u svim klasifikacijama navodi se kao genetski izoliran. Govori se u unutrašnjosti zapadne Kanade. Campbell ( 1997), koji je inače vrlo skeptičan prema hipotezama o dubinskoj genetskoj srodnosti, s matra da bi kutenai mogao biti srodan sališkim jezicima. 7. Činukanski jezici: u ovu se porodicu svrstava nekoliko jezika koj i se govore u američkim državama Washington i Oregon, npr. jezici činuk (eng. Chinook) i višram. Jezik činuk ima ergativnu glagoisku morfologi ju, tj. glagol ima iste afikse za subjekt neprelaznog glagola i objekt prijelaznoga.
8. Alsejska porodica, u koju se svrstavaju dva izumrla jezika Calsea i jakvina) koji su se govorili u Oregonu. 9. Sjuslo (eng. Siuslaw), genetski izoliran jezik u izumiranju (Oregon) . 1 0 . Kusanski jezici (eng. Coosan) su hanis i miluk. Vjerojatno su oba izumrla, a govorili su se u Oregonu. 1 1 . Takelmanski jezici, takelma i kalapuja, također izumiru, a govore se (ili su se govorili) u Oregonu. Neki lingvisti sumnj aju u njihovu genetsku srodnost. Jezik takeima je, kao što je pokazao Benveniste ( 1975), po nekim obilježjima tipološki sličan indoeuropskim jezicima. 1 2 . Sahaptijski jezici, nez perce i sahaptin, također se govore u Oregonu. Sahaptin je jedini poznati jezik koji ima ergativnu morfologiju glagola, a akuzativnu imensku morfologiju (Nichols 1992 ) . 206
13. Klamat (ili klamat-modok, eng. Klamath-Modoc) . Ovaj jezik koji se govori u Oregonu možda ima veze sa sahaptijskim jezicima i jezikom molala. 14. Molala je izolirani izumrli jezik koji se govorio u Oregonu. 15. Kajusi (eng. Cayuse) je izumrli i slabo posvjedočeni jezik koji se govorio u Washingtonu i Oregonu. 16. Jezik šasta nedavno je izumro, a govorio se u sjevernoj Kaliforniji. 1 7. Jezik karok govori još oko stotinjak ljudi u sjeverozapadnoj Kalifor nIJ I . 18. Izumrli jezik čimariko govorio se u središnjoj Kaliforniji. 19. Palaihnihanski jezici su ačomavi i acudževi ; oba su u izumiranju, a govore se u Kaliforniji. 20. Posljednji jezik porodice jana (jana) izumro je 1916, kada je umro njegov z adnji govornik, posljednji neasimilirani Indijanac (koji nije naučio engleski) u Sjedinjenim Državama, Ishi. Govorio se u Kaliforniji. Jana je jedan od najizrazitijih primjera inkorporativnih jezika koji su do sada pronađeni. 2 1 . Jezik pomo d ijeli se na brojne dijalekte, koj e neki autori smatraju zasebnim jezicima. Govori se u Kaliforniji. Najčešće se spominje istočni pomo (v. McLendon 1975, 1 9 78 ) , kao zanimljiv primjer jezika u kojem postoji e rgativna sintaktička konstrukcija za opće imenice, povezana s aktivnom konstrukcijom za zamjenice, nazive srodstva i osobna imena. Osim toga, istočni pomo zanimljiv je kao rijedak primjer jezika u kojem neke sintaktičke konstrukcije slijede aktivni obrazac; taj jezik ima afiks za preklapanje referencije (switch reference), -qan, koji se upotrebljava kada u drugoj (koordiniranoj ili subordiniranoj ) rečenici osnovni argu ment glagola označuje različit predmet. »Osnovni argument glagola« u tom jezikuje agens, za glagole koj i izražavaju radnju, a pacijens za glagole koj i izražavaj u stanj e (ukoliko se radi o zamjenicama, nazivima z a srodstvo i osobnim imenima, v. gore) . Ako je u prvoj rečenici osnovni argument agens , a u drugoj pacijens (ili obratno) sufiks -<Jan ipak se upotrebljava iako se oba osnovna argumenta odnose na istu osobu: ha: xa: qĆIki--qan,
wi ga: lalt. a: la
ja-agt. okupati se--qan ja-pat. oboljeti "Okupao sam se i oholio«
22. Jezik vašo govori se u Kalifornij i i Nevadi. 23. Jezik eselen lesseleni izumro je, a preslabo je posvjedočen da bi se mogao klasificirati. Govorio se između Santa Barbare i Montereya u Kaliforniji. 207
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
24. Salinanski jezici svi su izumrli, a govorili su se u središnjoj Kaliforniji. 25. Čumaški jezici, koj i su se govorili južno od Santa Barbare u Kaliforniji, svi su izumrli, no dovoljno su dobro opisani da bi se moglo u njima uočiti jedno zanimljivo tipološko obilježje, koj e se naziva » harmo nijom sibilanata« : u jednoj riječi ti jezici dozvoljavaju ili šuštavi š, ili piskavi s, ali ne oba ta glasa. Stoga se svi sibilanti asimiliraju posljednje mu sibilantu u riječi. 26. Jumanski jezici (dieganski Idiegenjo/, mohave, juma, itd. ) govore se u južnoj Kaliforniji i Arizoni. Mogli bi biti srodni j eziku pomo. 27. Vintunski jezici (nomlaki, patvin, vintu) u izumiranju su u okolici Sacramenta u Kaliforniji. Jezik vintu osobit je po tome što je u njemu kategor\ja vida (aspekta) izražena i na imenicama (Pitkin 1 984: 1 55 i dalje) . Razlikuju se generički i partikularni aspekt; imenice kojima je pridodan sufiks -t za partikularni aspekt razlikuju se od imenica s aspekatskim sufiks om -s (za generički aspekt) na sljedeći način: 1 . partikularna imenica j e određena, generička je neodređena: sedet »kojot« (npr. poznati lik iz priče) / sedes ,, (neki) kojot« 2 . partikularna imenica je podvrsta generičke: 'A 'alt »dagnja, dagnje« / 'A 'als » školjka, školjke « 3. partikularna imenica označuje dio predmeta označenoga generičkom imenicom: tut }}oko, oči « / tus » lice, lica«. 4. partikularna imenica označuje svoj referent kao predmet, a generička kao neodređenu masu: nurt »cijeli ili živi losos« I nurs »losos kao hrana ili lososovo meso" . Tipološka j e osobitost ovoga sustava, koj i predstavlja nešto između opreke određeno sti-neodređenosti (izražene, primjerice, članom u europskim jezicima) i sustava imenskih klasa (npr. roda u indoeuropskim jezicima) , u tome, što su aspekatski sufiksi kod imenica podudarni sufiksima za svršeni i nesvršeni vid kod glagola. 28. Jezik maidu jedini je preživjeli predstavnik nekoć veće porodice čij i su jezici bili rasprostranjeni u Kaliforniji. Maidu bi mogao biti srodan vintunskim jezicima. 29. Jezici mivok i nekoliko izumrlih kostanoanskih jezika govorli su se u središnj oj Kaliforniji. Mivok još možda ima nekoliko govornika.
30. Jezikjokuc dijeli se na nekoliko dijalekata (ili vrlo srodnih jezikaL U izumiranju je, a govori se u Kaliforniji. Tipološkije zanimljiv po tome što u njemu postoji vrlo složen sustav morfološki uvjetovanih samoglasnič kih alternacija koje podsjećaju na prijevoj u indoeuropskom i semitskom; primjerice, od glagola hulos })sjesti« postoje slj edeći oblici (u raznim vremenima i načinima) : h u/os, huloos, huls, hols hoools, hulas, huluus,
hulus, hulu ?s. 208
JEZICI AMERIKE
3 1 . Jul?ijsl?i jezici: juhi i vapo (eng. Wappo) , bili su rasprostranjeni sjeverno od San Francisca. Neki lingvisti sumnjaju u to da su doista srodni.
32."" Uto-aztečhi jezici; ovamo se svrstava velik broj jezika sjevernoga
Meksika i južnih država SAD-a, npr. homanče, šošonshi , sjeverni pajllte, luisanslli /luisenjo/, hauilja (šp. Cahuilla), hopi, huičol /lličol/, pipil, te nauatl /nahllatl/, jezik kojim su govorili Azteci i čij i spomenici sežu u predkolonijalno razdoblje.93 Neki lingvisti smatraju tanoanshe jezike (v. str. 2 1 2 ) srodnima uto-az te čkoj porodici, no za to nema dovoljno argumenata. Po nekim obilježj ima uto-aztečki jezici slični su jezicima Srednje Amerike, te bi se oni po areainom kriteriju mogli svrstati i u taj jezični savez. Primjerice, kao u većini jezika Srednje Amerike, i uto-aztečki jezici imaju zamjeničke prijedloge, odnosno riječi koje odgovaraju našim prijedlozima, ali se sprežu po licima (te se riječi nazivaju i » relacij skim imenicama« ) , npr. u pipilu: nu-wan » sa mnom« (usp. nll- » moj « ) , mu-wan » s tobom « (mll "tvoj « ) , i-wan » s njim (njom ) « (i- » njegov (njezin)« ) . Kao i u majanskim jezicima, i u uto-aztečkima je inkorporacija vrlo raširen oblik tvorbe glagolskih složeni ea. U nauatlu je u glagol moguće inkorporirati nepre lazni subjekt, izravni objekt i sredstvo vršenja radnje: Ni-naka--<Jlla »Ja jedem meso« ljd.-meso-jesti
Tla-se-weci »Snijeg pada« neodr.-snijeg-padati
ki-lwčillo-tete ?ki
»On je to prerezao nožem«
3jd.-nož-rezati
:\Ieđutim, za razliku od susjednih majanskih jezika (v. str. 2 1 8 ) , koj i su :-edovito VOS, uto-aztečki su jezici dosljedno SOV tipa.
33. Keresanshi jezici: istočni i zapadni hereshi . Govore se na jugozapadu 3AD-a. Zajedno s još nekim susjednim jezicima (uto-aztečki jezik hopi, �zolirani jezik zuni) keresanski jezici imaju posebnu klasu bezvučnih šaptanih) samoglasnika, koji su tipološki izuzetno rijetki u jezicima �;jeta. Iz nahuatla su u španjolski, a potom i u druge europske jezike, ušle kulturne · i đenice kao tomato ( »rajčica«), auolwdo, čokolada, kakao, itd. 209
GENETSKA KLASIFIKACIJA JE ZIKA SVIJETA
34. Siuski jezici i katauba (eng. Catawba). Siuskim jezicima govore Siuksi, velika skupina prerijskih indijanskih plemena. Usprkos Voegeli nima ( 1978), nema prave dvojbe da je jezik katauba srodan siuskim jezicima, koj i se govore u središnjem dijelu SAD-a. To su mandanski. krau (eng. Crow), hidaca, dakota (ili lakhota), omaha, vinebago, izumrli biloksi, itd. Neki l ingvisti povezuju kere sanske jezike, siuske, i eventu alno još neke u navodnu keresiusku porodicu, no za to nema dovoljno argumenata. Siuski jezici gotovo su beziznimno jezici SOV tipa; redovito imaju aktivnu strukturu rečenice, a u fonologiji im je osobitost malen broj nazalnih suglasnika uz istovremenu veliku čestoću nazalnih samo glasnika. 35. Izolirani jezik zuni, koji se govori u Novom Meksiku. 36. Kadojski jezici (eng. Caddoan ) : ovamo spadajujezici kado, vičita, poni (eng. Pawnee) itd. Bili su rasprostranjeni u dolini Mississipij a. 37. Jezik adai (adaize). Ovaj slabo posvjedočeni jezik izumro je još početkom 19. st. , a govorio se u Louisiani. 38. I zumrli jezik tonkava, koji se govorio u Teksasu. 39. Jezik karankava, također izumro, govorio se na obalama Teksasa. 40. Jezik koahuilteko (eng. Coahuilteco ili Pajalate), također izumrli jezik Teksasa. To je jedini poznati jezik u kojem je postojalo slaganje subjekta i objekta u licu; u koahuilteku gramatički objekt dobiva sufiks -n ako je subjekt glagola u 1 . licu, -m ako je u 2. licu, a -x ili -t ako je subjekt u 3. licu. To je kao d a postoje tri nastavka za akuzativ, čija upotreba zavisi o d toga u kojem je licu subjekt glagola ( u jeziku koahuilteko glagol izražava lice i subjekta i objekta). Stoga se na koahuilteku kaže Dios tupo-n
naxo-xt'e:wal
bog čl.-ak. lSubj.
lSubj.-uvrijediti kauzativ.
wako
»Uvrijedili smo boga"
ali: Dios tupo-m
xa-ka:wa
bog čL-ak. 2Subj.
2Subj .-voliti
xo
e?
pom. glago upit. čest.
"Da li vi volite boga?«
U oba primjera sintagma Dios tupo "bog« je u akuzativu, no padežni sufiks drukčiji je zbog toga što je glagol u različitom licu subjekta. 4 1 . Poput prethodnih, i jezik kotoname slabo je posvjedočen izumrli jezik koj i se govorio u dolini Rio Grande. 210
JEZICI AM= E:=: R:..: IKE = :: _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ __
42. Aranama-tamike. Izumrli, slabo posvjedočen i JeZICI, ili dijalekti jednoga jezika. 43. Jezik solano. 44. Komekrudanski jezici (nekoliko malih jezika koji se govore u Meksiku) . 4 5 . Atakapanski jezik, izumrli jezik jugozapadne Louisiane. 46. Jezik čitimača, koji se govorio na jugu Louisiane. 47. Jezik tunika, koji se govorio u Louisiani. 48. Izolirani jezik načez, koji se govorio u Oklahomi. Mogao bi biti srodan muskogijskimjezicima (v. broj 49) . N eki lingvisti (primjerice Mary Haas ) smatraju jezike tunika, čitimača, načez i atakapa srodnima, i objedinjuju ih u tzv. »zaljevsku porodicu« (eng. Gulf Languages) . 49. Muskogijski jezici: čikasa (eng. Chickasaw ) , alabama, muskodži (eng. Muskogee) . Govore se u jugoistočnim državama SAD-a. Kao i siuski, athapaskanski, algonkijski, i mnogi drugi jezici Sjeverne Amerike, i muskogijski jezici tipični su jezici s aktivnom sintaktičkom konstrukci jom rečenice. Za razliku od aktivnih jezika koji se govore na Kavkazu, koji u pravilu imaju aktivnu rečeničnu strukturu izraženu padežima, u američkim indijanskim jezicima aktivni su sintaktički odnosi u rečenici obično izraženi na glagolu. Tako je i u jeziku čikaso: chf-yimmi-li 2sg.-vjerovati-lsg. »Ja ti vjerujem«
chohma-li činiti dobro-lsg. »Ja činim dobro«
spram : is-sa-sho ?ha 2sg.-1sg.-ljubiti »Ti me ljubiš«
sa--chohma lsg.-biti dobar »Ja sam dobar« 211
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
Iz primjera se vidi da se za glagole koji izražavaju radnju upotrebljavaju drugi lični afiksi nego za glagole koji izražavaju stanje. N eprelazni glagoli koji izražavaju radnju ( » činiti dobro « ) imaju isti pokazatelj za subjekt (-li) kao i pokazatelj za subjekt prijelaznoga glagola, no neprelazni glagoli koj izražavaju stanje ( »biti dobar« ) izražavaju subjekt pokazateljem koji označuje i objekt prijelaznoga glagola (-sa) . 50. Jezik timukua slabo j e poznat. Govorio s e n a Floridi. 5 1 . Jezik juči pred izumiranjem je. Govori se u Oklahomi. Neki ga povezuju sa siuskim jezicima. 52. Tanoanski jezici: kajova /kiova/, teva, tiva i tova, jezici u izumiranju u južnim državama SAD i u sjevernom Meksiku. Jezik kiova treba razlikovati od kiova apačkoga, koji se svrstava u porodicu na-dene (v. str. 204). 53. Irokijski j ezici -jezici Irokeza - prvi su sjevernoamerički indijanski jezici koje su zabilježili Europljani. Lorentijski, čije je riječi 1534. zabilježio Cartier, bio je irokijski jezik. Irokij ski jezici govorili su se se u sjeveroistočnim državama SAD-a i u sjeveroistočnoj Kanadi. Dijele se na južnu granu, u kojoj je samo jezik čeroki, i sjevernu, u kojoj su svi ostali; to su, primjerice, mohok, oneida, seneka, kajuga, i tuskarora. Neki lingvisti povezuju irokij ske jezike sa siuskima i kadoj skima,94 no za to nema pravoga dokaza. Među irokij skim jezicima jezik čeroki razvio je originalnu pismenost na izvornom pismu koje je dvadesetih godina 19. stoljeća izumio jedan pripadnik toga plemena, Sequoia. Poput mnogih američkih indijanskih jezika, i irokij ski su jezici inkorpo rativni i imaju aktivnu sintaktičku strukturu. Primjerice, u j eziku mohok, neprelazni glagoli dobivaju u 1. 1. jd. prefiks -k-, ako su aktivni (tj . ako im je subjekt aktivan) , ali prefiks -wak-, ako su neaktivni : k-ateri:yos » tučem se«, k-atsheru , nis »oblačim se«,
ali:
wak-hteru . ni »bojim se«, wak-tsi ?y6:ha »slab sam«
Međutim, u jeziku mohok aktivna se struktura rečenice na zanimljiv način preklapa s glagolskim vidom (aspektom) . U perfektu subjekt neprelaznoga glagola ne može dobiti aktivni prefiks , već obavezno dobiva pacijentivni: k-ahtatye ?s » (Često) odlazim« (iterativ) a-k-ahtati ? »Otići ću« (perfektiv) wak-ahtatyu. »Otišao sam" (perfekt)
94 212
V. Chafe 1973.
54. Algički jezici dijele se na tri grane: a) jezik vijot, koji se govori u sjevernoj Kaliforniji; b) jezik jurok , također u sjevernoj Kaliforniji, i
e) algonkij ske jezike, koji se dijele na jezik blackfoot i sve ostale algonkij ske jezike, među kojima su jezici odžibva (ili čipeva), šoni (Shawnee), kri (Gree) , menomini, mikmak, potavatomi, arapaho, čejen ski , te i zumrli jezici poput mohikanskoga, moheganskoga, masačusetslw ga, ilinojskoga, itd. Vjerojatno je i beothuk, slabo posvjedočeni jezik koji se govorio na Newfoundlandu, bio algonkijski (ili algički) .
VIJOT
JUROK
BLACKFOOT
ALGONKIJSKI
OSTALI ALGONKIJSKI
Algonkij ski j ezici govorili su se uz sjeveroistočne obale SAD-a, te su uz irokij ske j ezike bili među prvima koje su na sjevernoameričkom kopnu susreli europski kolonisti. Govornici nekih jezika, poput čejenskoga, pod pritiskom bijelaca povukli su se u unutrašnjost, te se oni danas govore u prerijskim državama Srednjeg zapada. John Edward, izvorni govornik moheganskoga jezika, prvi je još koncem 18. st. uočio genetsku srodnost svojega jezika s drugim algonkijskim jezicima, poput jezika menomini, otava, jezika odžibva. Srodnost algonkij skih j ezika i jezika vijot i jurok vrlo j e dubinska, a prostorno su ti jezici, koji se govore u Kaliforn iji, udaljeni od svojih algonkijskih srodnika tisućama kilometara. Dokaz njihove genetske srodnosti, koj i je početkom ovoga stoljeća pružio E dward Sapir, smatra se jednim od najvećih uspjeha američke kompara tistike. Od Sapira potječe i tzv. » almosanska hipoteza« , prema kojoj se algički jezici s vakašanskima i sališkima svrstavaju u zasebnu natporo dicu koju je on nazvao almosanskom, no taje njegova pretpostavka danas uglavnom napuštena. Većina je indijanskih posuđenica u engleskome, a preko engleskoga i u drugim europskim jezicima, potekla iz algonkijskih jezika. Među njih se ubrajaju rakun, oposum, skunk, vigvam , itd. 2 13
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
Algonkij ski jezici najbolje su istražena (pot)porodica američkih indijan skih jezika, a praalgonkijski jezik rekonstruiran je prilično detaljno i uvjerljivo . Tipološki gledano, algonkijski jezici ističu se među jezicima Sjeverne Amerike razmjerno jednostavnim suglasničkim sustavima (pra algonkij ski je imao samo jednu seriju okluziva, p, t, č, k), te postojanjem razrađenog sustava imenskih klasa u njima (imenske klase nisu česte na američkom kontinentu). U jeziku odžibva, koji se govori u Minnesoti i Wisconsinu, postoje dvije imenske klase, koje se prepoznaju po slaganju na glagolu i zamjenicama. Imenice prve klase označuju bića obdarena prema svjetonazoru toga plemena - životnom moći. To su uglavnom živa bića (enini »čovjek « , enim »pas « , mettikumi:šš »hrast« ) , ali i mitološka bića (menito: »Manitu «) i mnoga druga čiju obdarenost životnom moći razumiju valjda samo Odžibve (npr. eko:n » snijeg« , uppawa:kan » lula« , enank » zvijezda « , v. Corbett 1991: 20). Ostale imenice, poput peka:n »orah « , essin »kamen « , i sl. pripadaju drugoj klasi, klasi neživih pred meta. Mnogi algonkij ski jezici zanimljivi su zato jer imaju inverznu sintaktičku konstrukciju rečenice. Evo kako ona izgleda u jeziku kri (dijalekt Plains Cree, v. Van Valin & La Polla 1997: 374) . U tom jeziku glagol izražava lice, i kod glagola sjednim argumentom (neprelaznih glagola) , prefiksima i sufiksima izraženo je lice subjekta. Međutim, kod prijelaznih glagola (glagola s dva argumenta) ne može se jednoznačno reći radi li se o licu subjekta ili objekta. Lica su u jeziku kri složena u hijerarhiju, te j e u tom jeziku subjekt u pravilu viši na toj h ijerarhij i od objekta. Po hijerarhiji lica drugo je lice više od prvoga, a prvo je lice više od trećega (tj . hijerarhija je 2 > 1 > 3) .95 Prefiks ki- izražava drugo lice, dok prefiks ni- i sufiks -n izražavaju prvo lice, a sufiks -w treće lice. Ako je subjekt prema gornjoj hijerarhiji viši od objekta, glagol dobiva i direktivni sufiks -i , a ukoliko je niži, upotrebljava se i nverzni sufiks -iti : Ki-wa:pam-i-n 2sg.-vidjeti-direktiv-lsg. »Ti me vidiš«
Ki-wa:pam-iti-n 2sg-vidjeti-inverzija-lsg. »Ja vidim tebe«
95 Radi se o pojednostavljenju; hijerarhija je u stvari složenija jer postoje i razlika inkluziva i ekskluziva u 1. licu množine, kao i druge komplikacije. 2 14
Ni-wa:pam-a - w lsg-vidjeti-direktiv-3sg. »Ja vidim njega«
Ni-wa:pam-ik l sg-vidjeti-inverziv + 3sg. »On vidi mene«
Iz primjera se može razaznati da prefiksi ni- i ki- izražavaju i subjekt i objekt, zavisno od toga kakav j e drugi argument glagola i kakav je međusoban odnos dvaj u argumenata na hijerarhij i lica u jeziku krio Još jedno vrlo tipično svojstvo algonkijskih jezikaje postojanje proksima tiune i obuiJatiune morfologije. Primjerice, u jeziku kri govornik pri prvom spominjanju nekog predmeta u razgovoru utvrdi da li mu j e on na neki način »blizak«, i potom pri svakom spominjanju toga predmeta upotrebljava samo tzv. proksimativnu morfologiju (izraženu posebnim afiksima), dok za sve druge predmete o kojima govori upotrebljava drugi skup afiksa (tzv. obvij ativnu morfologiju): Naapeew
atim-wa waapam-ec-w
ee-sipwehtee-t
čovjek (proks. ) pas: obv. vidjeti-dir. 3. proks. veznik-otići-3proks. " Čovjek je vidio psa dok je odlazio« (čovjek)
Naapew
atim-wa waapam-ee-w
ee-sipwehtee-yi
čovjek (proks.l pas-obv. vidjeti-dir-3proks veznik-otići-obv. " Č ovjek je vidio psa dok je odlazio« (pas)
Razlikovanje proksimativne i obvijativne morfologije podsjeća na sustav
switch reference (preklapanje referencije) kakav smo susreli u eskim skom, no od njega se razlikuje po tome što se proteže kroz čitav diskurz , a nije ograničen najednu rečenicu: kada sejednom utvrdi kojije predmet razgovora blizak, a koji udaljen, proksimativna morfologija upotrebljava se za bliski predmet sve dok se ne promijeni tema razgovora.
215
_ _ _
G =E=N�E=Tc-c SKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
PROBLEM HOKANSKIH I PENUTIJSKIH JEZIKA • Genetska klasifikacija jezika Sjeverne Amerike ima neobičnu povij est. U devetnaestom stoljeću u Sjedinjenim Državama nije bilo lingvističkih odsjeka na sveučilištima koji bi se brinuli za opise i popise indijanskih jezika, već su se tim poslom najviše bavili etnolozi, okupljeni oko raznih etnografskih muzeja. U tim su muzejima građu porijeklom iz raznih indijanskih plemena razvrstavali po različitim kriterijima, sve dok jednom nekomu nije palo na um da bi dobar kriterij razvrstavanja građe bio prema lingvističkim porodicama jezika kojima govore Indijanci. Problem je bio u tome što genetska klasifikacija američkih indijanskih jezika nij e postojala: štoviše, većina je američkih lingvista mislila da nije moguće genetski razvrstavati jezike koji nemaju pismenosti i duge pismene povijesti, poput indoeuropskih ili semitskih jezika. 96 Pa ipak, na poticaj etnografskih institucija, u relativno kratkom roku skupina američkih etnologa pod vodstvom J. W. Powella, a poslije i lingvista poput Franza Boasa, A. Kroebera i Edwarda Sapira, izradila je genetsku klasifikaciju američkih indijanskih jezika, koja se od njihova doba do danas uglavnom prepisuje u stručnoj literaturi. I premda i danas postoj i slaganje oko nekih jasno ocrtanih porodica, kao što s u algička, irokijska, ili uto-aztečka, neke su porodice koje je pretpostavila prva generacija istraživača danas među stručnjacima odbačene, ili krajnje sporne, iako se i dalje navode u klasifikacijama jezika svijeta. Među tim fantomskim porodicama ističu se »hokanska« i » penutij ska« . U hokansku porodicu neki svrstavaj u mnoge jezike južne Kalifornije, Nevade, Arizone, Teksasa i sjevernog Meksika, kao što su jezik pomo, palaihnihanski jezici, jezici seri i salinanski jezici, čumaški, jumanski jezici i jezik koahuilteko. Premda bi neki među tim jezicima uistinu mogli biti srodni,97 većina lingvista danas odbacuje postojanj e hokanske poro dice u koju bi svi oni bili svrstani. Slično j e i s tzv. penutij skom porodicom, koju je prvi predložio Sapir, svrstavši u nju sve one jezike z apadne američke obale koji se nisu mogli svrstati niti u jednu od porodica koje je lakše definirati. Penutijska bi porodica prema mišljenju onih koji u nju vj eruju (npr. Ruhlen 1992, Majewicz 1989) bila jedina porodica američkih indijanskih jezika s predstavnicima u sve tri Amerike Južnoj , Srednjoj i Sjevernoj . Penutij ski jezici navodno obuhvaćaju jezik jokuc, jezike maidu i mivok,
96 Takvom je shvaćanju najviše pridonio A. Meillet (v. Meillet 1967); prvuje opsežnu klasifikaciju američkih indijanskih jezika sastavio lingvist-amater Albert Gallatin 1 836. (s revizijama 1848). U njoj su tada poznati jezici �jeverne Amerike (ali bez Kalifornije) razvrstani u trideset i dvije porodice. 97 216
Bright et alii ( 1992) uvjetno prihvaćaju srodnost hokanskih jezika.
vintunske jezike, sahaptinske jezike, jezike sjuslo, cimšij ske, alseanske, takeimanske, zuni, kus i činuk. Također u penutij ske jezike svrstavaju jezike miše-soke, koji se govore u Meksiku, majanske jezike, jezik kekči, jezike ipaja (govore se u Peruu) i totonačke jezike, koji se govore u Meksiku. U toj maksimalističkoj verziji penutij ska je hipoteza sasvim neuvjerljiva, premda nije isključeno da neki od jezika koji se svrstavaju u penutij sku natporodicu doista jesu srodni. Najvjeroj atnijim se kandi datima z a srodnost čine jokuc, maidu i mivok (v. i Pinnow 1964).98
JEZICI SREDNJE AMERIKE • Uz minimalne ispravke i pojednostavnjenja, slijedi klasifikacija Lylea Campbella ( 1 997): 1. Otomanguanski j ezici. Jezici ove porodice govore se većinom u Meksiku. Tipološki se prilično razlikuju od susjednih jezika, tako da ih je čak i Greenberg u prvim verzijama svoj e »amerindijske hipotez e « smatrao zasebnom natporodicom. U otomanguanske se jezike svrstavaju amuzgo, otomi, mazatek, mištek , popoloka, zapotek i neki drugi jezici. Jezici su ove porodice često izolativnog tipa (kao vijetnamski) , imaju tonove, nazalne samoglasnike i sklonost otvorenim slogovima. Katkad nemaju labijalnih suglasnika. Osnovni poredak sintaktičkih elemenata j e većinom VSO. U j eziku mištek (dijalekt čalkatongo, Macaulay 1996) pojavljuje se tipološka osobitost koju dijele i neki drugi jezici Srednje Amerike: izražavanj e prostornih prijedloga imenicama koje označuju dijelove tijela; imenica žuku , »glava« , upotrebljava se u j eziku mištek kao prijedlog u značenju » iznad«, nuu » lice« znači i lIU , na« , žata » leđa« , znači i »iza«, a čii, »želudac « , upotrebljava se u značenju » ispod«. Sintaktički, ti se prijedlozi često ponašaju kao padežni pokazatelji, npr. nde �e nuu maria gledaj lice Marija
reci ime-2 1ice-l
»gledaj Mariju«
»reci mi svoje ime«
spram: handa nuu nduča zaroni lice voda »zaroni u vodu «
98
Za pregledan prikaz problema genetske srodnosti penutijskih jezika v. De Lancey
& LaGolla 1997.
217
-...�----..-..
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
.....�-..-......�-
Adpozicije postale od imenica za dijelove tijela nisu osobito neobične: hrvatski prijedlog (is)pod podrijetlom je imenica kojaje u indoeuropskom prajeziku značila »stopalo« (usp. latinski pes, grčki pous ) , no uistinu su rijetki dosljedno izgrađeni sustavi u kojima se i temelj ne gramatičke relacije, poput objekta rečenice, označavaju na taj način. 2. Jezici tekvistlatek (u meksičkoj provinciji Oaxaca) i tlamelula.
3. Jezik hikakve, s kojim je možda bio srodan izumrli jurimangvi u Hondurasu. 4. Jezik seri, koj i se govori u sjevernom Meksiku. Neki ga lingvisti povezuju s jumanskim jezicima (v. str. 208). Zastupnici hokanske hipoteze smatraju ga hokanskim jezikom. 5. Jezik uave /huave/ (Meksiko).
6. Totonački jezici (totonak i tepehua), koji se govori u središnjem Meksiku. 7. Jezici miše-soke : miše, soke, siera popoluka, itd. Olmeci, nositelji jedne od drevnih srednjoameričkih civilizacija, govorili su jedan od jezika miše-soke, v. Wichmann 1 995.
8. Majanski jezici, koj i se govore većinom u južnom Meksiku, Guatemali, Hondurasu i Nikaragvi, dijele se na pet grana: 1 . u huastečkoj grani je jezik uastek /huastek/ i izumrli čikomukeltek; (2) u jukatečkoj grani su jezikjukatek, ica /itza/ i još neki jezici; (3) u celtalskoj grani su čol, čontal, celtal, cocil, itd. (4 ) u kandžobalanskoj grani su primjerice močo, hakal tek, itd. ; (5) u grani istočnomajanskih jezika su kiče, mam, cutuhil, kekči, itd. Jedan od majanskih jezika bio je u upotrebi i u državi Maja, koja je u (europskom) srednjem vijeku dominirala jugom Srednje Amerike. Pismo Maj a dešifrirano je tek nedavno, a njegovi spomenici predstavljaju najstarije tekstove pisane u Novom Svijetu.99 Oni koji vjeruju u postoja nje penutij ske porodice svrstavaj u totonačke, majanske, jezike miše-soke i huave u posebnu, meksičku granu penutijskihjezika (npr. Ruhlen 1992: 368). M ajanski jezici imaju neka karakteristična tipološka obilježja; poput mnogih indijanskih jezika, imaju glotalizirane suglasnike, vrlo su do sljedno ergativni, imaju numeričke klasifikatore, koji su inače česti u jezicima Dalekog istoka, i vigezimalni sustav brojanja (poput, recimo, baskijskoga) : u majanskim jezicima postoje različiti brojevi od j edan do dvadeset, a veći se broj evi tvore dodavanjem dvadesetica, primj erice ,, 100 « je »pet puta dvadeset« , a » 108« je "pet puta dvadeset plus osam« . Premda imaju i sufikse, majanski su jezici izrazito prefiksalni, a neobi lježeni poredak sintaktičkih elemenata je VOS, što je vrlo neobično, jer 99 Dešifriranju su najviše pridonijeli Rus Jurij Valentinovič Knorosov i Amerikanci David Stuart i Eric S. Thompson. 2 18
subjekt u golemoj većini jezika s� ijet� p:ethod� ?bje��u . Kao � mnogi . . drugi jezici Amerike, i majanski su JeZICI. pohsmtehcm; u njIma se pojavljuje inkorporacija, pojava koju smo već sp(�:minjali � čuk?tskom i eskimskom. U jeziku jukatek objekt glagola (pacIJens) moze se mkorpo rirati u glagol, pri čemu neki drugi izraz postaje njegov (novi) objekt: h-in-weh-O-k
ha '
nesvrš.-ja-proliti-3sg. neživo-imperf.
voda
»ja prolijevam vodu« (glagol wek je prijelazan, a objekt mu je ha ' »voda«) k-in-weh-·ha'-t-ih
nesvrš.-ja-proliti-voda-prijelaznost-imperf. »J a ga zalijevam
«
ičil in-Iwol
k-in-č'ak-O-k
če'
nesvrš.-ja-sijeći--3sg. neživo-imperf.
drvo u
moje-polje
»Ja siječem drvo u svojem polju« k-in--č'ah--če '-t-ik
in-hool
nesvrš.-ja-sijeći-drvo-prij elaznost-imperf.
moje-polj e
"Ja čistim svoje polje«
9. Tarasl?anski: izumrli jezik središnjeg Meksika, koji neki svrstavaju u čibčansku porodicu (v. str. 221). 1 0. Kvitlatek : izumrli jezik središnjeg Meksika, prema nekima srodan čibčanskima (v. str. 221 ).
11. Š inJwnski jezik (Xinca) u Guatemali: neki ga svrstavaju među čibčanske jezike (v. str. 221).
12 Lenkanski: poput prethodnoga, možda se radi o čibčanskom jeziku koji se govorio u Hondurasu i Salvadoru. 13. Misumalpanski jezi ci (u Hondurasu i Nikaragvi) : miskita, sumo, itd . Neki misumalpanske jezike svrstavaju u čibčansku porodicu. 14. Maratino, izoliran jezik. Osim navedenih jezika, u Srednjoj Americi govorili su sejoš desetcijezika koji su preslabo poznati da bi se mogli klasificirati. Jezici Srednje Amerike dijele neka obilježja zbog kojih se o čitavom području od sjevernog Meksika do Paname može govoriti kao o linf.,'Vi stičkoj arei ili jezičnom savezu (v. Campbell, Kaufman & Smith-Stark 219
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
1986) . U obilježja toga saveza ubraja se npr. prisutnost ejektivnih suglasnika, odsutnost zvučnih okluziva, zatim sustavi tonova, prefiksaI nost, postojanje zamj eničkih prijedloga (prijedloga koji se sprežu po licima), vigezimalni sustav brojanja, ergativnost, itd. Zanimljivo je da se među areaIna obilježja srednjoameričkih indijanskih j ezika ubrajaju mnogi lingvistički kalkoui, složeni ili metaforički izrazi za jednostavne pojmove koji su konstruirani na identičan način u različitim jezicima. Primjeri koje navode Campbell, Kaufman i Smith-Stark ( 1986) jesu: vrata - usta kuće ko(jeno - glava noge oko - plod (ili sjeme) lica p rst - dijete ruke korijen - kosa stabla jaje - lwmen (ili kost) ptice po(jubiti - sisati grana - ruka stabla zlato - fekalije sunca duga - zmija, itd.
JEZICI JUŽNE AMERIKE • Južna Amerika je uz Novu Gvin�ju zacijelo lingvistički najslabije istra ženo područje svij eta. Na tom kontinentu ni popis svih jezika vjerojatno još nije završen; u literaturi se često pod različitim imenima navodi jedan te isti jezik, a ima i slučajeva navođenja nepostojećih jezika; prerano je stoga govoriti o definitivnoj genetskoj klasifikacijijezika toga kontinenta, a ono što se o tome zna vrlo je nepouzdano. Radovi lingvista koji su se bavili tim problemom, Paula Riveta i Čestimira Loukotke, prepuni su pogrešaka, a najpouzdaniji meni poznati izvor, rad Terrya Kaufmana ( 1990) vrlo je skeptičan prema svim prethodnicima i sadržava čak 1 18 jezičnih porodica. Zbog ograničenja prostora i udžbeničke naravi ove knjige nećemo navoditi sve te porodice, već ćemo nabrojati samo neke među njima, osobito one u koje se svrstavaju veći i poznatiji jezici (u tekstu koji slijedi slovima su označena zemljopisna područja, a brojkama jezične porodice). Prema najpouzdanijim dostupnim podatcima, u Južnoj se Americi govori između 400 i 500 različitih jezika (Bright et alii 1992: IV: 3 1 ) . 220
A) SJEVEROZAPAD JUŽ NE AMERIKE (KOLUMBIJA, E KVADOR, DJELOMICE PANAMA, HONDURAS I VENEZUELA)
1 . (Izumrli) jezikjurimangi . 2. Pđezanski jezici, npr. paez, jezik koj im se govori u Kolumbiji
3. Barbakoanski jezici, koji su vjerojatno srodni paezanskima. N ajpozna tiji je kqjapa u E kvadoru. 4. Čibčanski jezici, npr. guajmi, bribri, itd. B) ZAPADNA AMAZONIJA I
1 . Čapakuranski jezici (npr. pak aas novos ilijaru) . 2.' Maipuranski jezici; t o je najveća jezična porodica u čitavoj Americi, predstavljena sa 65 jezika, od kojih je oko polovice izumrlo. Maipuranski jezici govore se u većem dijelJ1 Južne Amerike i u nekim z emljama Srednje Amerike. Katkada ih nazivaju i aravakanskim jezicima (što valja razli kovati od araukanijskih jezika, o koj ima v. dolje) . U tu porodicu spadaju aravak , crni karib, taino, amueša, kuina, amarakaeri, itd. C) ZAPADNA AMAZONIJA II
1 . Tukđnoanski jezici : tukano, gllanano, itd. 2. Jezik tikuna (u Brazilu, Peruu i Kolumbiji).
3 . Katukinanska porodica: npr. kanomari u brazilskoj Amazoniji. D) SJEVERNA PODRUČJA U PODNOŽJU ANDA (PERU, EKVADOR)
1. Kavapananski jezici (čqjavita u Peruu, itd . ) . 2. Jaguanski jezici (npr. jagua)
3. Boranski jezici (npr. bora) E) PODRUČJE ANDA
1 . Jezici kečua; nekoliko jezika ili dijalekata kečua govori se u Peruu, Boliviji i Ekvadoru. Jezikom kečua govorili su Inke, nosioci drevne kulture Anda, a i danas dijalektima toga jezika govori između sedam i jedanaest milijuna ljudi. To j e jedan od najranij e opisanih jezika na američkom kontinentu, s gramatikama koje su sastavili španjolski misionari još u 16. stolj eću. 221
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA
2. Jezici kaki ( šp. Jaqui) . Ova se porodica naziva još i ajmaranskom, prema njezinom najznačaj nijem jeziku, ajmaranskom, koj i ima oko dva milijuna govornika u Boliviji, Peruu i Č ileu. Jezici haki i kečua povezuju se katkad u kečumaransku porodicu (v. Campbell 1997), no njihova genetska srodnost nije u strogom smislu dokazana. Radi se o jezicima koji su od najstarijih vremena u intenzivnim dodirima, pa dijele brojne posuđenice. 3. Jezici čipaja (npr. jezik čipaja u Boliviji). F) JUŽNA PODRUČJA U PODNOŽJU ANDA
1. Panoanski jezici: šipibo-konibo, amauaka, jora, kainaua, čakobo, itd. 2. Čonski jezici: npr. teuelče, jezik u izumiranju u Patagoniji. 3. Takananski jezici: npr. takana u Boliviji. G) PODRUČJE KRAJNJEGA JUGA
1 . Jezik kaueskar, u izumiranju u Patagoniji. 2. Mapudungu jezici: npr. araukano, s gotovo pola milijuna govornika u Čileu. H ) PODRUČJE CHACO L Matakoanski jezici: npr. čalupi u Paragvaju.
2. Vaikuruanski jezici: npr. toba u Argentini. 3. Saukoanski jezici, npr. ajoreo u Bolivij i i Paragvaju. 1) ISTO ČNI BRAZIL L Jezici borora: borora, itd. u Mato Grossu.
2 . Jezici ge: šauante, šerente, itd. 3. Mašakalijski jezici (npr. mašakali) . Svi jezici istočnog Brazila mogli bi biti dijelom porodice koju neki nazivaju jezicima makro-ge. J) SJEVEROISTOČ NI BRAZIL U ovom području govorilo se mnogo izumrlih jezika o kojima se malo zna, npr. gamela, tuša, šoka, itd. Najbolje ih je sve smatrati izoliranima. 222
K) SREDIŠNJA AMAZONIJA
1. Muranski jezici (npr. mura-piraha u Brazilu) . 2. Jezici nambikuara: nambikuara, sarare, itd. u Mato Grossu. 3. Tupijski jezici, među kojima se ističu jezici tupi-guarani. Jedan od njih, guarani, po broju govornika je najveći indijanski jezik. Njime govori tri milijuna ljudi u Paragvaju, gdje ima i poluslužbeni status (uz španjolskO. L) SJEVERNA AMAZONIJA
1 . Karipski jezici: karipski u Venezueli, hiškarjana u Brazilu, itd. 2. Janomamski jezici: janomame u Venezueli i Brazilu, itd. 3. Sdliuanski jezici: npr. piaroa u Venezueli. Istraživanje američkih indijanskih jezika počelo je u Latinskoj Americi vrlo rano, zapravo nedugo po osnivanju prvih kolonija. Zahvaljujući naporima uglavnom španjolskih misionara neki su američki indijanski jezici dobili svoje gramatike prije mnogih europskih jezika: prva grama tika jezika kiče je iz 1550, prva gramatika celtaIskoga je iz 1560. (v. str. 2 1 8 ) , kao i prva gramatika jezika kečua (v. str. 22 1 ) . S druge strane, nizozemski je svoju prvu gramatiku dobio 1 584, a švedski tek 1696. Već u 17. stoljeću osnovane su u Latinskoj Americi i katedre za američke indijanske jezike, a neki jezici, poput gvaranija u Paragvaju, postali su već u 18. stoljeću književni. Genetska klasifikacija jezika Latinske Amerike bila je, međutim, vrlo zapostavljena sve do naj novijeg vremena. Lingvisti koji su se bavili tim problemima, poput Č estimira Loukotke, bili su u najboljem slučaju zainteresirani diletanti, u najgorem fanatični šarlatani. Joseph Greenberg, koji je zadužio lingvistiku tolikim otkrići ma, pokušao je 1960. svrstati sve jezike Južne Amerike u samo tri natporodice: andsko-ekvatorsku, čibčansko-paezansku, i porodicu ge- pano-karib. Poslije ( 1 987) i te je tri natporodice uvrstio u svoju amerin dijsku superporodicu, no i jedna i druga pretpostavka ostaju na razini čiste fantazije. Zbog nevjerojatne jezične raznolikosti južnoameričkoga kontinenta nije moguće navesti tipološka svojstva kojima bi se odlikovali svi, ili čak većina jezika Južne Amerike. Prema podatcima koje navode Bright et alii ( 1 992: IV: 33) j ezici Južne Amerike većinom su polisintetički, umjesto zavisnih rečenica upotrebljavaju infinitne glagolske oblike, te uglavnom nemaju pasiva. Sufiksacijaje u pravil u češća od prefiksacije, osim u nekim porodicama (jezici aravaka i panoanski jezici) . U nekim se jezicima Južne Amerike pronalaze pojave nezabilježene nigdje drugdje u svijetu; primjerice, nekijezici Amazonij e imaju » nazalnu 223
GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJET;:.: A'--______
harmoniju« , pravilo po kojem se samoglasnik afiksa asimilira po obilježju nazalnosti samoglasniku korijena. Jedan je karipski jezik, hiškarjana, jedini poznati jezik u kojem je neobilježen poredak sintaktičkih eleme nata OVS, tj. objekt prethodi glagolu, a subjekt dolazi na kraju rečenice. Taj jejezik zanimljiv i zbog razrađenoga sustavaeuidencijala, gramatičke kategorije koja postoji i u nekim drugim južnoameričkim jezicima, npr. u jeziku kečua. U jeziku hiškarjana na glagolu je obavezno izraženo odakle govornik zna ili naslućuje da se radnja vrši : Ton ha-tf Waraka »Waraka je otišao« (priča se) Ton Waraka "W. je otišao« (znam jer sam vidio) Yaworo mi'kan ha-mi' " Očigledno govoriš istinu« (ha-mi je evidencijal zaključivanja) Kana yani'm no ha-na "Možda je ulovio ribe« (ha-na je evidencijal nesigurnosti Awanaworo nomokyaha ha-mpi:ni' " Sigurno će doći sutra« (ha-mpi'nlje evidencija l sigurnosti ) .
U jeziku jagua postoji podjednako složen sustav vremena, pri čemu ". različitim sufiksima razlikuju stupnjevi vremenske udaljenosti: -jasiy »prije nekoliko sati« -jay »prije jednoga dana« �jedana"
»prije nekoliko
-tiy "prije nekoliko mjeseci «, -jada »davno p rije«.
Jezik karib, koji se govori u Surinamu, zanimljiv je po postojani dvostrukoga načela sintaktičkoga ustroja rečenice (Harris & Campbc· 1995: 243) ; u tom se jeziku glavne rečenice konstruiraju akuzativnor sintaksom, a zavisne ergativnom.
224
KONTAKTNI JEZICI
Kontaktni jezici prema nekim lingvistima predstavljaju problem za genetsku klasifikaciju; premda to po našem shvaćanju nij e slučaj (v. str. 45 i dalje), iz praktičnih razloga izdvajamo ih iz opće genetske klasifika cije jezika svijeta. Ovo su pidžini i kreolski jezici koji se najčešće spominju:
A) PIDŽINI I KREOLSKI JEZICI NASTALI NA TEMELJU INDOEUROPSKIH JEZIKA: 1. Russenorsk, jezik koji je u 19. stoljeću služio u međusobnoj komunika ciji ruskih i norveških ribara na Sjevernom Moru. :2. Mičif ili francuski llri . To je jezik nastao u dodirima francuskih trgovaca kožama i prerijskih Indijanaca koji su govorili algonkij skim jezikom krio Još ga zna nekoliko govornika u Sjevernoj Dakoti.
3. Morisjen je kreolski jezik nastao na temelju francuskoga na Maurici JUsu.
4. Haitski llreolski je nastao na temelju francuskoga na Haitiju, gdje njime govori gotovo cjelokupno pučanstvo.
5. Papiamentu je kreolski jezik nastao na temelju portugalskoga, no sadržava i brojne elemente iz nizozemskoga i španjolskoga. Govori se uglavnom na Nizozemskim Antilima (Curac;ao). 6. Indo-portugalski, kreolski jezik nastao na temelju portugalskoga u lukama Sri Lanke. 7. Makanski je kreolski jezik nastao na temelju portugalskoga u neka dašnjoj portugalskoj koloniji u Kini, Makau.
8. Krioulo je pidžin nastao na temelju portugalskoga u Gvineji Bissau, bivšoj portugalskoj koloniji. 9. Kamerunshi pidžin upotrebljava se u bivšoj engleskoj koloniji Kame runu. Temelj mu je engleski. 1 0 . Krio je kreolski jezik nastao na temelju engleskoga u Sierra Leone. 225
KA S=-=. I FI Kt\CIJA JEZIKA S\T.l.TETA =N :.E .:.: T ::.: = GE =-::S= �______ ::..:KL = :..;: A=
_ _ _ _ _ _ _
1 1 . Bislama je kreolski jezik Vanuatua, nastao na temelju engleskoga. 1 2 . Zapadnokaripski kreolski engleski govori se ponajviše na Jamajci.
13. Tok pisin je, kao i hiri motu, uz engleski službeni jezik Nove Gvineje. Uz englesku osnovicu ima i dosta riječi iz njemačkoga. 14. Gastarbeiterdeutsch, pidžin nastao na temelju njemačkoga među stranim radnicima u poslijeratnoj Njemačkoj . 1 5 . Negerhollands, izumrli kreolski jezik nastao na temelju nizozem skoga na otoku St. Thomas (Antili) .
B ) KONTAKTNI JEZICI NASTALI NA TEMELJU NEINDOEUROPSKIH JEZIKA 1 . Kreolski malajski govori se na Sri Lanki. 2. Sango je kreolski jezik kojim se govori u Srednjoafričkoj Republici i susjednim državama. Nastao je na temelju jezika ngbandi .
3 . Hiri motu ( »policijski motu « ) je kreolski jezik nastao na temelju austronezijskoga jezika motu na jugu Nove Gvineje. 4. Činukanski žargon (Chinook Jargon) je pidžin nastao većinom na temelj u američkog indijanskog jezika činuk, a u potrebljavala su ga na obalama Britanske Kolumbije i američke države Washington razna plemena, uglavnom u trgovačkim kontaktima. Po nekim svojim obilježjima u pidžine bi se mogli svrstati i umjetnijezici : ni oni nikomu nisu materinski i funkcionalno su ograničeni, no za razliku od pravih pidžina oni ne nastaju spontano, već im je autor najčešće jedan čovjek. Riječima Raima Anttile ( 1989: 1 74) to su »pidžini koji nastaj u u miru radne sobe" . Najpoznatiji je umjetni jezik esperanto, koji je 1 887. predložio L. L. Zamenhof.
226
POREDBENO PROUČAVANJE JEZIČNIH PORODICA
Kao što se jasno pokazalo na prethodnim stranicama, genetska raznoli kost jezika svijeta vrlo je različita na pojedinim kontinentima. Dok su u .-\frici zastupljene svega četiri velike jezične porodice (afrazijska, niger3ko�kordofanska, nilosaharska i khoisanska) , u Sjevernoj Americi i na �ovoj Gvinej i jezične se porodice broje deseteima. Č ak i ako pretpostavi :no da mnoge jezične porodice još nisu otkrivene, odnosno da genetska 3rodnost jezika koji ih čine nije dokazana, ipak je očigledno da je b roj jezičnih porodica vrlo različit u raznim dijelovima svijeta. U sklopu teorije jezične raznolikosti postavlja se pitanje o uzrocima toga stanja. Što uvjetuje da u nekim područj ima mnogo genetski nesrodnih j ezika tisućljećima supostoji, dok u drugim predj elima jedna jezična porodica zamj enjuj e sve ostale? Po svemu sudeći uzroci su tome najvjerojatnije nelingvistički; nema ništa u strukturi jezika što b i uvj etovalo hoće li se neki jezik brzo ili sporo dijeliti na jezike potomke, te hoće li »veliki« jezici brzo ili sporo zamjenj ivati »male « , s kojima nisu genetski srodni. Bilo bi pogrešno na genetsku lingvistiku preslikavati biološka načela evolucije, odnosno smatrati da preživljavanje ili razmnožavanje jezika uvj etuje bolj a adaptiranost njihovih >,gena« ili i nherentnih svojstava okolišu, ili komunikacijskim potrebama zajednice koja ih upotrebljava. Č ini se da velikoj genetskoj raznolikosti pogoduju prije svega zemljopisni faktori, kao što tropska, vlažna klima, planinski teren ili džungla, te društveni činioci kao što su mala gustoća naseljenosti i jednostavne društvene strukture (v. Nichols 1990). Nasuprot tome, manju genetsku raznolikost pronalazimo u dijelovima svijeta s pustinjskom ili kontinentalnom klimom, gdje dominiraju stepska ili šumska vegetacija, gustoća j e naseljenosti veća, a društvene strukture složenije. Današnja genetska raznolikost jezika svijeta rezultat je i složenih povijesnih procesa, uslijed kojih su se jezici brže ili sporij e dijelili na iezike�potomke, izumirali ili zamjenjivali druge jezike. Rezultat je tih procesa i činjenica da su genealoška stabla nekih jezičnih porodica jako razgranata i obuhvaćaju mnogo jezika (npr. indoeuropski, afrazijski, nigersko�kordofanski, sinotibetski, austroazijski i majanski jezici) , dok 227
su neke jezične porodice razmjerno siromašne i brojem grana i brojem jezika koje obuhvaćaju (npr. kartvelski, abhasko-adigej ski, čukotsko kamčadalski i vakašanski j ezici ) . Jedno od objašnjenja te nejednakosti u unutarnjoj strukturi jezičnih porodica polazi od pretpostavke da je jezična ekspanzija pojedinih skupina genetski srodnih jezika uvijek povezana s tehnološkom nadmoći koju posjeduje neka jezična zajednica, koja nameće svoj jezik (ili skupinu blisko srodnih jezika) govornicima drugih j ezika (v. Renfrew 1987, 1998). Jezične zajednice čiji nositelji ostvare značajnu tehnološku prednost nad drugim jezičnim z aj ednicama težit će asimilaciji ili potiskivanju tih, » nazadnih« j ezičnih zajednica, čiji će jezici stoga izumirati ili ostajati izoliranima. Prema takvom shvaćanju, jako razgranate, »velike« porodice, ujedno su porodice jezika čiji su govornici u nekom ključnom povijesnom trenutku ostvarili znatan tehnološki napredak u odnosu na susjedne jezične zajednice. Ta se tehnološka prednost može ostvariti i u vojnoj i društvenoj organizaciji, koja omogućuj e razmjerno malenom broju govornika nekogajezika da se nametne znatno brojnijoj zajednici koja se služi drugim jezicima; u tom modelu, koji Colin Renfrew naziva » modelom dominacije elite« (eng. Elite Dominance Model) , zamjena jezika povezana je najčešće s vojnim osvajanjima ili kolonizacijom, poput prekomorske ekspanzije koja je dovela do globalne dominacije indoeuropskih jezika, ili nomadskih najezdi kojima su se turkijski jezici proširili u velikom dijelu eurazij skih stepa. D rugi model jezične ekspanzije, koji se obično naziva »modelom valovitog napredovanja« ( Wave of Advance Model), uključuje zamjenu jezika u nekom području bez vojnih osvajanja ili kolonizacije. Prema tom modelu, jedan se jezik širi zato jer neka tehnologija, osobito u proizvodnji hrane, dovodi do populacijske eksplozije među govornicima toga jezika. Tim modelom često se objašnjava velika ekspanzij a koju su doži�ele porodice poput afrazij ske, sinotibetske, austroazij ske, nigersko-kordo fanske i dravidske; Renfrew ( 1 998: 188) �eruje da je širenj e tih (i nekih drugih) porodica omogućeno činjenicom da su njihovi govornici u pret povijesna doba prvi ovladali do tada nepoznatim poljoprivrednim kultu rama: prosom (eventualno i jamom i kolom) u slučaju nigersko-kordo fanskih jezika, azijskom rižom u slučaj u austroazijskih jezika, prosom u slučaju sinotibetskih jezika, pšenicom i ječmom u slučaju dravidskih i eventualno afrazij skih jezika (čija se ekspanzija povezuje i s proširiva njem pripitomljenih ovaca i koza u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku). Za ekspanziju austronezij skih jezika u Indoneziji i Oceaniji po Renfrewu je odgovorno ovladavanje poljoprivrednim uzgojem jama, taroa i nekih drugih plodova. I među jezičnim porodicama Amerike velike se porodice možda mogu povezati s ekspanzijom nekih poljoprivrednih kultura ili domaćih životinja; primjerice, muskogijski jezici mogli bi biti nosioci poljoprivrednih kultura jugoistoka današnjih Sjedinj enih Država, majan228
ski jezici mogli b i biti povezani s proširenjem poljoprivrede (zasnovane prije svega na kukuruzu) u Srednjoj Americi, itd. U nedostatku sigurnih arheoloških dokaza, te metode za koreliranje pretpovijesnih populacij skih kretanja s jezičnim promjenama, sve su te pretpostavke vrlo spekulativne. U svakom slučaju, moramo biti svjesni da je znanstveno razumijevanje uzroka globalnih nesrazmjera genetske raznolikosti na jezičnoj karti svijeta tek u povojima. Premda istraživanje uzroka genetske raznolikosti jezika svijeta može biti samo interdisciplinarno, i uključuje suradnju lingvista, arheologa, pov,je sničara, biologa (genetičara) , antropologa i drugih znanstvenika, jedan dio toga istraživanja strogo je lingvistički i mora biti obuhvaćen teorijom jezične raznolikosti. Radi se o tipologUi strU/dum jezičnih porodica. Ukoliko strukture jezičnih porodica prikazujemo genealoškim stablima, kao što je uobičajeno u genetskoj lingvistici, uočit ćemo da se stabla do sada istraženih porodica znatno razlikuju, no da postoje neke pravilnosti u strukturi stabala većine porodica. Primjerice, analiza genealoških stabala porodica Eurazije, koje su znatno bolje istražene od jezičnih porodica na drugim kontinentima, pokazat će da većina stabala ima binarnu strukturu pri korijenu, odnosno da se velika većina porodica isprva dijeli na dvije, ili maksimalno tri grane; evo što pokazuje poredbe na analiza genealoških stabala porodica Eurazije s obzirom na primarno grananje (izolirani jezici prikazani su kao porodice s jednom jedinom granom) : porodica
broj primarnih grana
porodica
broj primarnih grana
indoeuropska
10
afrazijska
6
baskijski
1
dravidska
2
uraIska
2
burušaski
1
turkijska
2
austroazij ska
2
tungusko-mandžurska
2
sinotibetska
2
mongolska
2
miao-jao
2
ainu
1
dajska
3
japansko-korejska
2
čukotsko-kamčadalska
2
abhasko-adigejska
2
giljački
1
2
jenisejska
?1
2
jukagirski
1
kartvelska
229
= TA �__ G�t-l�_ T_ SI\A KLASIFIKACIJA JEZIKA SV1JE
Iz n avedenog pregleda vidimo da velika većina porodica ima dvije primarne grane, dok su afrazijski i indoeuropski jezici vrlo netipični s deset, odnosno šest primarnih grana. To može poslužiti kao tipološki argument u prilog drukčijoj genetskoj supklasifikaciji tih porodica; sjetimo se, prema pretpostavci Edgara Sturtevanta indoeuropski se prajezik (koji on naziva ),indohetitskim« ) prvo podijelio u dvije grane, od kojih se u jednu svrstavaju anatolij ski, a u drugu svi ostali indoeuropski jezici (v. Matasović 2000a: 24-28). Sličnu je binarnu podjelu afrazijskih jezika predložio Christopher Ehret (v. str. 1 4 1 ) ; prema toj se podjeli afrazijski jezici iskonski dijele na omotsku granu i sve ostale afrazijske jezike. Bez obzira na lingvističke argumente u prilog takvim klasifikaci j ama, tipologija genealoških stabala kaže nam da je malo vjerojatna struktura porodice koja se od početka dijeli na šest ili više ravnopravnih grana. Podijelimo li broj grana ( 5 1 ) s brojem porodica (22) u gornjoj tablici, dobit ćemo prosječan broj primarnih grana po porodici, koji za Euraziju iznosi 2,32. Kada ne bismo uzeli u obzir indoeuropske i afrazijske porodice, kao vrlo atipične, prosječan broj primarnih grana po porodici bio bi ispod 2 , što je bliže brojci o d 1 ,4 primarne grane po porodici kojuje u svojoj analizi porodica sjeverne hemisfere dobila Johanna Nichols ( 1 990, 1998). Pro sječan broj primarnih grana po porodici mogao bi biti važan pokazatelj tempa kojim se porodice dijele na grane, osobito kada bismo mogli sa sigurnošću izračunati apsolutnu vremensku dubinu (odnosno starost) pojedinih jezičnih porodica. Iz prikazanih podataka vidimo također da od dvadeset i dvije skupine genetski srodnih jezika u Euraziji imamo čak pet izoliranih jezika (šest ako se uzme u obzir i ketski, kao jedini preživjeli jezik jenisejske porodice) . To znači da u Euraziji 27% jezičnih porodica sadržava samo jedan jezik, odnosno da opstanak 27% jezičnih porodica Eurazij e zavisi od opstanka jednog jedinog jezika. Kada bismo i za ostatak svijeta raspolagali s podjednako pouzdanim podatcima o genetskoj srodnosti jezika, mogli bismo izračunati ukupan odnos izoliranih jezika prema neizoliranima, pa i vjerojatnost da će neki novootkriveni jezik biti genetski izoliran. Nadalje, kada bismo znali ukupan prosječan broj jezika svijeta, tempo kojim jezici izumiru, te postotak genetskih porodica sa samo jednim članom, mogli bismo izračunati tempo zatiranja genetske raznolikosti među jezicima. Za sada je, ipak, zacijelo prerano za ozbiljno shvaćanj e takvih statističkih analiza; genetska lingvistika imaj oš mnogo posla u klasifikacijijezika svijeta prije no što postane mogućim objektivno matematički analizirati strukture jezičnih porodica.
230
III. PREGLED POVIJESTI PROMISLJANJA JEZICNE RAZNOLIKOSTI v
v
UVOD
Svijest o tome da ljudi govore različitim jezicima univerzalna je. Nema nijednoga plemena, ma kako izolirano i zaostalo ono bilo, koje ne bi znalo da postoje druga plemena ili narodi koji govore različitim jezicima. Jezične raznolikosti svjesne su i sve stare kulture koje poznajemo, i u mnogima među njima pojavljuju se različiti mitovi koji tu činjenicu » objašnjavaju« ili problematiziraju. Valja se samo sjetiti biblijske priče o babilonskoj kuli, gdje se postanak različitih jezika kojima ljudi govore tumači kao božja kazna za ljudsku obijest: » Jahve reče: 'Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, dajedan drugome govora ne razumije. ' Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji. « (Postanak 1 1 . 6-9) U grčkoj je predaji zabilježena priča, koju prenosi Herodot (Historiae, II, 2), o faraonu Psametihu koji je htio doznati koji je najstariji narod na svijetu, pa je čekao da vidi kojim će jezikom progovoriti djeca koja prije nisu bila izložena ljudskomu govoru. Prema jednoj je predaji povjerio dvoje tek rođene djece nekomu pastiru, kojemu je zapovijedio da pred djecom šuti, a prema drugoj je majkama dao odrezati jezike. Djeca su navodno izgovorila riječ bek6s, a faraon se morao potruditi da dozna na kojem jeziku ta riječ ima neko značenje. Utvrdio je da beMs na frigijskom znači 'kruh ', te su stoga, prema Herodotu, Egipćani morali priznati da su Frigijci stariji narod od njih. Kolikogod naivna bila, ova Herodotova priča pokazuje nam kako je » otac povijesti« pokušavao o jeziku razmi šljati na povijesni način: » najstariji jezik« mora pripadati » najstarijem narodu« , a to je teza koja će se u različitim oblicima neprekidno pojavljivati u različitim razmišljanjima o jeziku tijekom idućih dvije tisuće godina. Premda je svijest o jezičnoj raznolikosti univerzalna, kao što rekoh, a mitološka » objašnjenja« te raznolikosti vjerojatno stara koliko i čovječan stvo, znanstveno promišljanje jezične raznolikosti vrlo je mlada pojava. 233
PREGLED POVIJESTI PROMIŠWANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
�=-cc ..._...........�
_ _ _ _
.._.
�����
_
Naravno, promatrane u kontekstu tisućljeća razvitka ljudske kulture i civilizacije sve su znanosti mlade, no ipak je nedvojbeno da su se neke znanosti razvile prije od drugih. Nije nimalo neobično što se mikrobiolo gija razvila razmjerno kasno, jer njezin predmet nije bio dostupan promatranju sve do otkrića mikroskopa, no jezična raznolikost predmet je posve druge naravi, te se ne može reći da su njegovu proučavanju morala prethoditi bilo kakva tehnička otkrića. Postavlja se pitanje - kako to da Grci, koji su s Aristotelom utemeljili poredbenu zoologiju, a s Teofrastom poredbenu psihologiju, uz tolike druge znanstvene discipline, nisu učinili gotovo ništa u smjeru zasniva nja poredbene lingvistike?lOO Ja ne tvrdim da znam odgovor, no mogu ponuditi neka razmišljanja za koja se nadam da će pridonijeti rješenju toga problema. Za razvitak neke znanosti neophodno moraju biti ispunjena tri uvjeta: 1. dostupnost empirijskih podataka o predmetu te znanosti. Newton ne bi bio mogao zasnovati modernu fiziku da nije raspolagao rezultatima mukotrpnih astronomskih opažanja Tycha Brachea i Galilej evih mjere nja. Poredbena lingvistika nije mogla biti zasnovana sve dok europskom kulturnom krugu nisu postale dostupnima gramatike najrazličitijih, s europske točke gledišta »egzotičnih« jezika. Taj je pak uvjet ispunjen tek u doba europske prekomorske ekspanzije, kad su kršćanski misionari stali sastavljati gramatike j ezika poput kikonga ili nahuatla, dok su u Europi reformacijski i protureformacijski pokreti odgovorni za nastanak prvih gramatika poljskoga, litavskoga, baskijskoga, pa i hrvatskoga jezika. Naravno da je oduvijek bilo ljudi koji su poznavali mnoge jezike, no na pukom poliglotizmu nije se moglo zasnovati poredbeno proučava nje jezičnih struktura. Jedna je stvar znati pet-šest jezika da bi se s barbarima u sredozemnim lukama moglo pregovarati o cijeni amfore vina, a druga posjedovati gramatiku nekog domorodačkog jezika, grama tiku koj a je sastavljena da bi se suptilne pouke kršćanske vjere poput naravi Svetoga Trojstva mogle prenijeti novopokrštenim domorodeima. 2. nova znanost mora imati svoje mjesto u sveukupnosti ljudskoga znanja, mora biti uklopljena u naslijeđeni sustav znanosti. Newtonovaje fizika postala moguća tek s primjenom matematičkih metoda na pro mjenljive prirodne pojave. U aristotelovskom je sustavu matematika nužno znanost o nepromjenijivim, vječnim predmetima kakvima su smatrane geometrijske apstrakcije i nebeska tijela. Primjena matemati ke na tijela u pokretu, i samim time otkriće zakona kretanj a, postalo je
100 Koliko mi je poznato, niti indijska filološka tradicija, kao ni druge orijentalne predaje, nisu se približile znanstvenom zasnivanju poredbene l ingvistike više od Grka. 234
mogućim tek s radikalnim zaokretom u novovjekovnom shvaćanju sustava znanosti. Na sličan način, poredbena lingvistika nije imala svoje mjesto u aristotelovskom sustavu: ona nije mogla biti niti vještina (tehhne ) poput grčke gramatike, usmjerene na razumijevanje i tumačenje djela najboljih pisaca, niti teorija (theoria) , razmatranje kojemu je cilj spoznati bit nekoga predmeta. Kojeg predmeta? Sve dok se u osamnae stom i devetnaestom stoljeću europska misao nije usredotočila na pojam uma i njegova razvitka u povijesnom procesu, te na ulogu jezika kao specifičnoga izraza ljudskoga uma, poredbeno proučavanje jezika nije imalo svoje mjesto niti značaj u sustavu znanosti. Ako se razlike među jezicima promatraju samo kao razlike u izrazu riječi i gramatičkih pravila, a ne kao izrazi različite oblikovanosti uma, poredbeno prouča vanje tih razlika mora biti shvaćeno kao trivijalna razbibriga.
3. u znanstvenoj zajednici mora postojati istinski interes za predmet nove znanosti; Grci su, dakako, pokazivali velik interes za svoj jezik. Od njih potječe prva gramatika u svjetskoj povijesti, Tehhne grammatihe Dioni zija Tračanina, od njih potječe gotovo sva klasična europska lingvistička terminologija, kojom se i danas u školi služe naša djeca, uključujući »glagol<" » imenicu « , "particip« , »aorist«, "perfekt« , »padež « , itd. Među tim, Grcima je znanstveno poznavanje jezika bilo samo vještina, tehhne, koju je trebalo savladati da bi se moglo pristupiti plodovima kulture, njihove, helenske kulture. Prema svim drugim kulturama koje su ih okruživale, prema svim drugim jezicima osim grčkoga, Grci su bili posve ravnodušni, u najboljem slučaju, ili otvoreno prezrivi. Grčka je lingvisti ka, kao i grčka kultura, posve egocentrična, helenocentrična. Istinski se znanstveni interes za fenomen jezične raznolikosti mogao razviti samo u okviru drukčije, manje egocentrične kulture poput kršćanstva, u kojem podjela na ),nas« i »njih« , nepremostiva u odnosu Helena i barbara, može biti prevladana sustavnim pokrštavanjem pogana, pa i prevođenjem svetih i nabožnih spisa na »barbarske« jezike. Pretpovijest poredbene lingvistike možemo dakle promatrati s obzirom na to kako su se postupno ispunjavali uvjeti neophodni za njezin nastanak: na stranicama koje slijede vidjet ćemo kako se u dvije tisuće i petsto godina razvitka jezikoslovlja razvijala svijest o jezičnoj promjen ljivosti, o opsegu i naravi jezične raznolikosti u svijetu, i o potrebi poredbenog proučavanja jezika.
235
ANTIKA I SREDNJI VIJEK
Civilizacija drevne Mezopotamije bila je od svojih povijesnih početaka dvojezična; sumerski i akad ski bili su dva priznata pismenajezika, a često je samo trenutan splet političkih okolnosti u Međurječju određivao hoće li j avni dokumenti biti sastavljeni na sumerskom ili na akadskome, barem do početka 2. tisućljeća pr. Kr., kad sum erski po svoj prilici izumire (premda ostaje u upotrebi kao jezik vjerskoga kulta). Međutim, povijesni izvori malo nam govore o tome kakav je bio odnos stanovnika drevne Mezopotamije prema toj diglosiji, dok njezina teorijskog promišljanja zacij elo uopće nije bilo. Do nas su došli samo dvojezični popisi akadskih riječi s njihovim sumerskim ekvivalentima - jedan od njih, tzv. "Ispitni tekst A« , čak u obliku duhovitoga dijaloga između učenika i učitelja. Ti su popisi bili upotrebljavani u nastavi sumerskoga još dugo pošto je taj jezik izumro kao govorni jezik. Za povijest lingvističkih učenja zanimljivi su, primjerice, popisi sumerskih glagolskih oblika, iz kojih je vidljivo da su drevni akadski gramatičari barem intuitivno uočaval i kategoriju lica, i uviđali razlike između sumerske i akadske morfologije, no nije poznato na koji su način tumačili te razlike svojim učenicima: od drevnih mezopotamskih gramatičkih učenja sačuvani su samo primjeri, a ne i komentari. Grke barbarski jezici nisu zanimali; Herodot je smatrao da su Heleni oduvijek govoril i grčki, a za prastanovnike Grčke, Pelazge, koji ga dosta zanimaju kao povijesna zagonetka, kaže jedino da su govorili barbarskim (što znači negrčkim) jezikom ( Herodot, Historiae 1 . 5 7 ) . Autor prve gramatike u povijesti zapadnog kulturnog kruga, Dionizije Tračanin, svjesno je oblikovao svu gramatičku terminologiju i metateoriju prema strukturama grčkoga j ezika; u čitavu njegovom djelu nema ni jednoga spomena nekog negrčkog izraza ili konstrukcije. Jedini korisni podatci o negTčkim jezicima s kojima su Grci dolazili u dodir sačuvani su u rječnicima, koji su se stali kompilirati u helenističko doba, no i oni su trebali služiti prije svega za bolje razumijevanje starih djela grčkih autora, u koj ima je trebalo protumačiti negrčke posuđenice i dijalektiz236
me. Najpoznatiji je takav grčki rječnik Hesihijev Leksikon, sastavljen u 5-6. st. po. Kr. na temelju starijih izvora. Rimsko je Carstvo tijekom većega dijela svoje povijesti bilo dvojezično; 1 0 1 odnos grčkoga prema latinskomu obrazovanim ljudima helenističke i rimske kulture nije mogao biti nezanimljiv, pa nije neobično da su neki rimski gramatičari uočili srodnost mnogih latinskih i grčkih riječi, čak i u slučajevima kada one na prvi pogled nisu posve slične. Festo je tako primijetio da se u latinskim riječima pojavljuje s u slučajevima kada grčki ima h, stoga kaže: » (Graeci) hylas dicunt et nos silvas, item hex sex et hepta septem « (cit. prema Szemerenyi 1989: 2). Učeni ljudi poznavali su oba jezika, a gramatičari su uočavali razlike: Varon (2. st. pr. Kr . ) jasno je vidio da latinski ima jedan padež više od grčkoga (ablativus ili šesti padež) , I02 a Makrobije je čak napisao raspravu o razlikama grčkih i latinskih glagola, premda nije došao dalje od puke usporedbe oblika (De differentiis et societatibus Graeci Latinique verbi, oko 400.). Rimljani su uočavali i razlike u jezicima barbara s kojima su dolazili u susret. Tako je i Cezar znao da Gali govore drukčij im jezikom od Germana, a Tacit je mislio da baltijski Esti dijele zajednički jezik sa stanovnicima Britanije, dok se razlikuju od Germana: Aestiorum gentes ... quibus ritus habitusque Sueborum, lingua Britannicaepropior (Germania, 45. 2); naravno, danas znamo koliko je Tacitovo jezično povezivanje Balta i keltskih Brita pogrešno, no ono samo odražava površan interes ili odsutnost zanimanja za barbarske jezike. Ono što je karakteristično za čitavo rimsko razdoblje upravo je odsutnost pitanja o jezičnoj raznolikosti i njezinim uzrocima, kao i nedostatak znanstvenoga interesa za proučavanje odnosa među JeZICIma. U srednjem je vijeku jedna od najutjecajnijih knjiga bila »Etymologiae« !zidora Seviljskog. U Izidorovim "Etimologijama« nema puno onoga što smo mi navikli tako nazivati, jer on je etimologiju shvaćao kao znanost kojoj je cilj otkriti pravo značenje riječi; od njega potječe neslavna etimologija fucus a non lucendo »gaj (se naziva) po nedostatku svjetla« koja je postala sinonimom za besmisleno tumačenje porijekla riječi. Izidor je međutim prvi pisac koji je predložio konkretnu, premda krajnje površnu, tipologiju jezika: hebrejski, prvi jezik čovječanstva, po naravi je »guturalan« , grčki je "palatalan « , a latinski je » dentalan« (Origines, 101
V. Matasović 1997.
102 Međutim, Varon je latinski smatrao jezikom nastalim od jednoga grčkog dijalekta (eoiskoga) s barbarskim primjesama. Eolski se naime govorio u području Troje, odakle je po predaj i Eneja doveo pretke Rimljana, a osim toga eolski od svih grčkih d ij alekata ima predvidljivo mjesto naglaska najčešće na istom slogu u riječi kao i u latinskome. 237
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
-=--=-====-
-
9 . l . 8 ) . U skladu s biblijskom pričom o Semu, Hamu i Jafetu smatrao je jezike Europe »jafetskima«, poteklima od Noinoga sina Jafeta. Za povijest promišljanjajezične raznolikosti ranije srednj i vijek značajan z bog novih jezičnih dodira između j ezika različi te strukture i podrijetla. Dok je klasična starina pokazivala znanstveni interes tek za grčki i latinski, a u kasnoj antici i za hebrejski, u srednjem se vijeku pojavljuju prve gramatike nekih europskih jezika poput irskoga (bardske gramatič ke rasprave od 10. st. ) , velškoga, islandskoga (tzv. Grammaticus Prim us iz l l . st.) , itd. Premda se u tim gramatikama ne problematizira pitanje strukturnoga ili povijesnoga odnosa latinskoga prema europskim jezici ma, pokušaj primjene latinske gramatičke terminologije i teorijskog aparata na nove jezike po sebi je značajan podstrek dokidanju dogme o univerzalnosti grčkih i latinskih gramatičkih kategorija. Začetnik jedne vrste razmišljanj a o jezičnoj raznolikosti u Europi bio je nitko drugi nego Dante Alighieri, sa svojim djelom De vulgari eloquentia (»Nauk o pučkom jeziku« ) . Ondje je veliki talijanski pjesnik podijelio jezike Europe prema tome kako se na njima kaže "da«. Jasno je vidio razliku između grčkoga, s jedne strane, te germanskih, slavenskih i romanskih jezika s druge strane, dok j e unutar romanskog područja razlikovao one jezike na kojima se » da« kaže slično latinskomu sic (španjolski, talijanski) , te one na kojima je »da" postalo od hoc (langue d 'oc ili provansalski) , odnosno hoc ille (langue d 'oil ili francuski) . Dante je također uočavao da se jezici postoj ano mijenjaj u u vremenu, te da su jezične promjene ljudima većinom neopažljive; također je znao da se na različitim mjestima isti jezik mijenja na različite načine, te da se zemljopisne prepreke lako pretvaraju II jezične granice: Si ergo per
eandem gentem sermo variatur, ut dictu m est, successi ve per tempora, nec stare uZlo modo potest, necesse est ut disiunctim abmotimque morantibus varie varietur »Ako se dakle jezik postupno mijenja u jednom te istom narodu, kao što već rekosmo, kroz vrijeme, i ni na kakav se način zaustaviti ne može, iz toga nužno proishodi da se različito mijenja za one koji su daljinom razdijeljeni« (Alighieri 1998 ( 1 306): 5 7 ) ; Dante je imao, za svoje doba, vrlo jasnu predodžbu o tome da se svaki govorni jezik sastoji od čitavog niza više ili manje sličnih dijalekata ili idioma, kojih samo u Italiji njegova vremena ima više od tisuću: si primas et secunda
rias et subsecundarias vulgaris Ytalie variationes calculare velimus, et in hoc minimo mundi angulo non solum ad millenam loquele variatio nem venire contigerit, sed etiam ad magis ultra »kad bismo htjeli nabroj iti glavne i drugotne i trećeredne razlike u pučkom jeziku Italije, u samom ovom malom kutku svijeta došli bismo ne samo do tisuću različitih narječj a već do mnogo većeg broja« (ibid: 6 7 ) . Romanske je jezike Dante smatrao poteklima iz zajedničkog jezika pretka, koji je jasno razlikovao 238
ANTIKA I SREDNJI VIJEK
od književnoga latinskoga, čija je struktura po njegovu mišljenju nepro mjenljivo fiksirana skupom gramatičkih normi, za razliku od promjen ljive strukture » pučkih« jezika. U tome se Dante pokazuje kao daleki prethodnik ne samo suvremenih dijalektoloških, već i sociolingvističkih promišljanja jezika. Giuseppe Scaligero ( 1 540-1609), renesansni estetičar i polihistor, dijelio je, na Danteovu tragu, sve jezike Europe prema tome kako se u njima kaže » bog« ; jasno je dakle vidio da su latinski, talijanski i francuski u jednoj skupini (» deus jezici« ) spram njemačkoga i engleskoga ( » Gott jezici« ) , grčkoga (theos) i slavenskih jezika (boge) . Smatrao je da među tim jezicima (koje o� naziva » matičnima« , matrices) nema nikakve srodnosti: Matricum vero inter se nulla cognatio est, neque in verbis neque in analogia (cit. prema Robins 1972: 10). Osim klasifikacije jezika zasnovane na temelju biblijske priče o Noinim sinovima, čime se bavio još Izidor iz Seville, omiljena razbibriga učenih ljudi renesanse bila je i spekulacija o najstarijem jeziku čovječanstva. Premda je hebrejski bio najvjerodostojniji kandidat, neki su predlagali i druge jezike, primjerice nizozemski (Goropius, 1 569), pa čak i kineski, budući da je tako jednostavan jezik bez deklinacije (J. Webb, 1 669) . U raznim će se oblicima jezičnih tipologija ta predrasuda o kineskom kao » primitivnom« jeziku ponavljati sve do dvadesetoga stoljeća.
239
NOVOVJEKOVLJE
Od šesnaestog stoljeća intelektualna javnost Europe postaje svjesna činjenice globalne jezične raznolikosti. U Europi postaju dostupnima gramatike »egzotičnih« jezika, poputjezika nahuatl ( 1547), kečua ( 1 560), gvarani ( 1 639). Prva je baskij ska gramatika iz 1 587, a i jezici poput staro slavenskoga ( 1586), poljskoga ( 1586) i slovenskoga ( 1584) dobili su svoje prve gramatike prije kraja 1 6 . stoljeća. U 1 7. st. objavljene su gramatike j apanskoga i perzijskoga. Veća je dostupnost obavijesti o neeuropskim jezicima omogućena prije svega otkrićem tiskarstva. Tehnološki napre dak bio je, medutim, samo jedan od u\jeta nastanka gramatičkih opisa raznih jezika. Drugi su uvj et bile praktične potrebe, odnosno nastanak tržišta za gramatičku produkciju, što je neposredno povezano s reforma cijskim i protureformacijskim pokretima, te misionarskim naporima europskih država u novootkrivenim područjima svijeta. Gottfried W. Leibniz, veliki filozof, matematičar i polihistor, bio je živo zainteresiran za lingvističke probleme; premda je sam zamišljao jedan univerzalan umjetni jezik znanosti, koji bi neposredno odražavao ideje i logičke odnose među njima (tzv. mathesis universalis), Leibniza su gotovo enciklopedistički zanimali i živi jezici, od kojih je mnoge i poznavao (pismeno se izražavao podjednako dobro na francuskom, latinskom i njemačkom ) . Dijelio jejezike na » arapske«, pri čemu j e mislio na afrazij ske jezike, i keltsko-skitske (uglavnom jezici Europe). Poticao je prikupljanje podataka o nepoznatim jezicima, osobito u svojoj kores pondenciji s drugim učenjacima i vladarima onoga doba. Gianbattista Vico pomalo je zaboravljeni talijanski filozof prve polovice osamnaestog stoljeća, no njegov je doprinos razvitku i poredbenopovije snoj orijentaciji lingvistike nesumnjiv, prije svega u djelu Principi di scienza nuova. U toj neobičnoj knjizi teško je razdvojiti besmislice od teza koj e imaju alegorijski smisao; Vico je smatrao da su » najstarije poganske nacije na svojim počecima sve bile nijeme, te su se morale sporazumijevati pokretima i predmetima koji su bili u prirodnoj vezi s njihovim idej ama« (Vico 1 982: 1 79 ) . Nadalje, mislio je da je jezik nastao zajedno s pismom, i to prvo kao j ezik bogova, za koji kaže da ga spominje još Homer. N akon
240
jezika bogova razvio se jezik heroja, ili pjesnički jezik, dok su jezici ljudi ili pučki jezici nastali tek kasnije, i to vjerojatno zbog različitih klimatskih uvjeta u kojima su živjeli razni narodi (ibid., str. 1 8 7 ) . Ono što je kod Vica novo, međutim , nisu njegove teze o podrijetlu jezika i pisma, već nov način gledanja na pitanja jezičnoga razvitka i jezične raznolikosti. Vico po prvi put razmatra problem jezične povijesti u svjetlu cjelokupnoga razvitka kulture kao temeljnoga izraza ljudskoga uma, a različitost ljudskih jezika povezuje s različitim ulogama kulturnih naroda u svjet skoj povijesti. Time se Vico približio Hegelovoj koncepciji racionalizacije svjetske povijesti, te istovremeno utro put Humboldtovu poimanju uloge jezika kao izraza povijesno oblikovanoga ljudskog uma. Doba enciklopedizma donijelo je i u lingvistici pokušaje da se svo ljudsko znanje opiše i donekle usustavi; autori Francuske enciklopedije ponudili su u tome djelu i neku vrst tipološke klasifikacije jezika, dok su drugi autori doprinijeli prikupljanj u i objedinj avanju spoznaj a o tada poznatim jezicima. Johann Christoph Adelung ( 1732-1806) prihvatio se golemoga posla popisivanj ajezika svijeta; u duhu prosvjetitelj stva i enciklopedizma nastao je golemi Adelungov "Mithridates « , koj i sadržava kratke opise i primjere iz nekoliko stotina jezika. Premda je u svojim pogledima na srodnost i miješanje jezika ostao površan - čak i za standarde početka 19. stoljeća - Adelung je jasno vidio da se odnosi među jezicima mogu istraživati i proučavanjem njihove gramatičke strukture: » Najvažnije j e za mene bilo d a proniknem u unutrašnju i vanjsku strukturu svakoga jezika, jer jedino se na taj način može raspoznati osobitost svakogajezika i njegova različitost od drugih« (Mithridates, Predgovor, XIV, cit. prema Lehmann 1978: 2 7 ) . U prikazu pojedinih jezika, npr. turskoga, Adelung ne daje samo osnovne gramatičke paradigme, već uočava i temelj na sintaktička pravila, kao što je obavezno posljednje mjesto glagola u rečenici, upotreba postpozicija umjesto prepozicija, itd., no najveći je dio gramatičkih opisa neeuropskih jezika u Adelungovu " Mithridatu« sa stavljen sa stanovišta klasičnih i suvremenih jezika Europe. Slično je djelo Pallasov »Vocabularium Catharinae« u kojem su popisani svi poznati jezici Ruskoga Carstva ( 1 787). Johann Gottfried Herder je u svojem djelu Abhandlung aber den Ursprung der Sprache ( 1772 ) prvi jasno iznio tezu o povezanosti jezika i mišljenja. Jezik je ljudska vrsta razvila zajedno sa sposobnošću mišlje nja, i nijedna od te dvije ljudske sposobnosti ne može se prema Herderu promatrati odvojeno. Značaj je toga Herderova uvida u tome što je po prvi put otvorio vrata produktivnom istraživanju odnosa između jezika i mišljenja, kao nužnoj pretpostavci razvitku interesa zajezičnu tipologiju. Friedrich von Schlegel ( 1808), u djelu Uber die Sprache und Weisheit der Indier uočio je podudarnosti etimološki srodnih riječi u latinskom, 241
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
grčkom i sanskrtu, ali i na primjerima pokazao gramatičke podudarnosti perzijskoga i njemačkoga, koje nisu nimalo očigledne. Od Augusta Wilhelma Schlegela ( 1818) potječe podjela na izolativne jezike bez promjenljivih riječi (npr. kineski), 1 03 aglutinativne (jezici s afiksima koj i imaju puno samostalno značenje, npr. turski) i jezike s f1eksijom (npr. grčki) . Schlegel je, usporedno s tim podjelama, razlikovao i analitičke jezike (koji gramatička značenja izražavaju poretkom riječi, npr. engle ski) od sintetičkih (koji se služe f1eksijom ili aglutinacijom ) . 1816. Franz Bopp dokazuje genetsku srodnost indoeuropskih jezika usporednim glagolskim paradigmama grčkoga, latinskoga, sanskrta. gotskoga i drugih ie. jezika. Timeje zapravo otkrivena poredbena metoda u genetskoj lingvistici, koja će do kraja stoljeća u radovima mladograma tičara poput Karla Brugmanna, Augusta Leskiena, Bertholda Delbrucka i Hermanna Paula biti usavršena ponajviše na građi indoeuropskih jezika. Bopp i prvi indoeuropeisti pružili su svojim radovima moćnu metodu objašnjenja jezične raznolikosti. To je doprinijelo postupnom odumiranju interesa za probleme jezične tipologije, jer je kroz čitavu drugu polovicu 19. i prvu polovicu 20. stoljeća genetski pristup fenomenu jezične raznolikosti bio paradigmatski, i kao takav prilično strogo odvojen od razvitka tipološke lingvistike. Prilike za suradnju tipološke i genetske lingvistike nastale su tek kad su se obje discipline razvile i profilirale s jasno izraženim metodama i teorijskim pretpostavkama, a to se z bilo tek polovicom dvadesetoga stoljeća.
103 242
Schlegel ih zove »jezicima bez gramatičke strukture«.
HUMBOLDT I NJEGOVI NASTAVLJAČI
W. von Humboldt, u djelu " Uber die Verschiedenheit des menschlichen Sprachbaues«, ustvrđuje daje svaki jezik osebujan izraz ljudskoga duha. Nisu svi jezici podjednako savršeni, a težnja savršenstvu očituje se u njihovu povijesnu razvitku. Od svih ljudskih jezika za Humboldta su n ajrazvijeniji flektivni jezici, što nije iznenađujuće. Pa ipak, Humboldto va vrijednosna skala nije nužno povijesna: premda su flektivni jezici razvijeniji od izolativnih, ne znači da su svi jezici nekoć bili izolativnoga tipa. Schlegelovoj podjeli na izolativne, aglutinativne i flektivne jezike Humboldt je pridodao i četvrti tip, inkorporativne jezike (njem. einuer ležbend) , koji ne razlikuju dobro riječ od rečenice: ono što j e u europskim jezicima često izraženo čitavim rečenicama, u inkorporativnim jezicima, poput čukotskoga ili jupika (eskimskoga) iskazuje se jednom riječju. Humboldt je razlikovao dva komplementarna pristupa poredbenom istraživanju jezika; prvi je pristup po njegovu mišljenju usmjeren na istraživanje unutrašnje forme karakteristične za svaki jezik, dubinskih svoj stava kojima se jezici međusobno razlikuju. Po njegovu mišljenju bitne razlike u strukturi jezika ne nastaju uslijed »različitosti zvukova i znakova« , već uslijed »različitosti samih pogleda na svijet « ( 1988: 40) . Utvrđivanje različitosti među jezicima doprinosi, dakle, spoznaji o različitim pogledima na svijet kao izrazima povijesno i kulturno na različite načine oblikovanoga ljudskoga duha. Drugi je pristup proučava nju jezika za Humboldta u istraživanju istih jezičnih pojava ili kategorija kroz velik broj različitih jezika. Ogledanje u tom smislu Humboldtov rad o prirodi dvojine (duala) u različitim jezicima poput grčkoga, polinezij skih i američkih indijanskih jezika ( Humboldt 1 988: 4 7-70) . U tom je spisu Humboldt jednom tipološkom problemupar excellence pristupio na posve moderan način; prvo je utvrdio zemljopisnu (areainu) rasprostra njenost opisivane pojave, i to prilično točno: dvojina se poj avljuje u najstarijim indoeuropskim jezicima, u mnogim semitskim jezicima, u laponskom, no inače je u Africi i većem dijelu Eurazije rijetka kao gramatička kategorija. Česta je u Oceaniji i Australiji, dok se u Americi pojavljuje sporadički. Nadalje, Humboldt raspravlja o uklopljenosti 243
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
dvojine u cjelinu jezičnoga sustava jezika u koj ima se ta kategorija pojavljuje; nastoji iscrpiti sve logičke mogućnosti razlikujući jezike u kojima dual zahvaća samo zamjenice (jezici Filipina) , j ezike u koj ima dual obilježava samo imenice koje se prirodno pojavljuju u paru (američki totonački j ezik) i treću skupinu, u kojoj se dual proteže kroz čitav jezični sustav (semitski jezici, starogrčki). 104 Ističe da se kategorija duala pojavljuje i u visokorazvijenim jezicima kulture kao što je grčki i u jezicima primitivnih plemena, poput fidžij skoga; premda se cijeli život posve romantičarski divio grčkom jeziku, Humboldt je bio svjestan činjenice da i mnogi jezici kulturno zaostalih naroda često izražavaju vrlo fine gramatičke distinkcije. Budući daje za njega osnovna funkcijajezika izražavanje misli, a ne "puka komunikacija«, Humboldt smatra da je svrha proučavanja dvojine kao gramatičke kategorije spoznaja o tome kako ljudski um izražava jednu bitnu misaonu kategoriju: dvojstvo, opreku između subjekta i objekta, govornika i slušaoea, jedinstva i mnoštva. Humboldt je bio posve svjestan potrebe da se tipološka istraživanja vrše na što je moguće većem broju jezika, kako bi zaključci takvih istraživanja bili relevantni za jezik uopće. Također je isticao i mogućnost da se tipo loškim istraživanjima rasprostranjenosti gramatičkih kategorija utvrde dublji genetski odnosi jezika nego što je to bilo moguće primjenom poredbene metode koju su u to doba razvijali Bopp, Grimm i ostali. Humboldtovu su jezičnu tipologiju razrađivali Chaim Steinthai, koji je tvrdio ( 1 860) da su aglutinativni jezici poput mađarskoga inferiorni flektivnima, i August Schleicher, koji je odustao od Humboldtova četvrtog tipa (polisintetički jezici), ali je imao puno manje vrijednosnih predrasuda o jezičnim tipovima od svih svojih prethodnika. Eksplicitno je tvrdio da se jezici razvijaju poput živih organizama, smatrao je da postoje zakoni jezičnoga razvitka uslijed kojih se izolativnijezici preobra ćaju u aglutinativne, a ovi u flektivne, no nije flektivne jezike smatrao po sebi vrijednijima ili savršenijima od ostala dva tipa. Schleicher j e bio pod utjecajem prirodnih znanosti koje su u njegovo vrijeme odbacivale vrijednosne sudove o predmetu istraživanja. Jednu je od posljednjih i najrazrađenijih verzija devetnaestostoljetne morfološke tipologij e ponu dio Franz Nikolaus Finck, u djelu objavljenom 1 899. 105 On je, primjerice. među izolativnim jezicima razlikovao one koje izoliraju korijen (npr. kineski ) , od onih koji izoliraju osnovu riječi ( npr. samoanski) , tj . razliko vao je jezike čije su nepromjenijive riječi u načelu jednake korijenu, te l 104 Humboldtova podjela nije posve iscrpna; čini se da on, primjerice, nije imao tl vid jezike u kojima se dual pojavljuje samo kod glagola, a ne i kod imenica, npr. gotski. 105 244
V. Horne 1966: 26.
-------
HUMBOLDT I NJEGOVI NASTAVLJA�I�---------------
njima nema ni morfologije ni tvorbe, od onih u kojima su nepromjenIjive riječi jednake osnovi, kojaje tvorbenim afiksima izvedena iz korijena. N a sličan način, razlikovao je indoeuropski tip flektivnih jezika, u kojima se flektivni morfemi dodaju na iz korijena izvedenu osnovu, od semitskoga tipa, u kojem je fleksijom modificiran izravno korijen.
245
SAPIR I WHORF
Znamenitu nadogradnju Schlegelove i Humboldtove tipologije jezika ponudio je 1 92 1 . Edward Sapir. Sapir je uočio da je Schlegelova i Humboldtova podjela na izolativne, aglutinativne, flektivne i polisintetičke jezike zapravo zasnovana na dva različita kriterija. Prvi je od njih kriterij sinteze, kojim se određuje broj morfema u riječi; po tom se kriteriju jezici mogu podijeliti na: a) analitičke, kod kojih je riječ u načelu jednaka (jednom) morfemu (npr. vijetnamski), b) sintetičke, u kojima je riječ sastavljena od nekoliko morfema, a rečenica od više riječi (npr. latinski) , i c) polisintetičke, u kojima je riječ sastavljena od jako mnogo morfema, te se podudara s rečenicom (npr. eskimski). Drugi je kriterij podjele jezika za Sapira tehnika povezivanja morfema u riječi i izražavanja gramatičkih odnosa. Kod izolativnih jezika, kao kineski i vijetnamski, gramatički se odnosi izražavaju međusobnim poretkom riječi ili morfema: usp. razliku u engleskome između The boy hit the girl i The girl hit the boy. U aglutinativnim jezicima, poput turskoga, gramatičke su funkcije izražene afiksima pridodanima korije nima riječi, ali tako da svaki afiks izražava samo jedno gramatičko značenje. S druge strane, u fuzijskim jezicima, poput latinskoga, grama tičke su funkcije izražene afiksima, ali oni u sebi objedinjuju više gramatičkih značenja. Na koncu, Sapir razlikuje još jedan tip tehnike izražavanja gramatičkih značenja koji naziva simboličkim. U simbolič kim jezicima nema afiksa, već se gramatička značenja izražavaju modi fikacijom korijena riječi, npr. u semitskim jezicima prijevojem, usp. hebrejski qatal »ubio je« (perfekt), yiqtol »ubijao je« (imperfekt) , q.tol »ubij ,< (imperativ) , qatul »bio je ubijen« (pasiv) itd. Sapir je povezao stariju podjelu na izolativne, fuzijske, aglutinativne jezike, te podjelu na analitičke, sintetičke i polisintetičke jezike, s vlastitom podjelom na: 1 . jednostavne čiste relacijske jezike (koji izraža vaju samo temeljne, konkretne pojmove i čiste relacije poput subjekta, objekta, itd . ) , 2. kompleksne čiste relacijske jezike koji osim temeljnih 246
konkretnih pojmova izražavaj u i derivacijske pojmove, kojihje konkretna motivacij a još izrazita, 3. jednostavne miješane relacij ske jezike (jezici koji sintaktičke relacije izražavaju pojmovima koji imaju i konkretno značenje, npr. gramatičke klase, i sL), i 4. složene miješane relacijske jezike (koji raspolažu mogućnostima izražavanja svih vrsta pojmova) . Primjer bi jednostavnoga čistog relacijskog jezika bio vijetnamski, kom pleksnoga čistog relacijskog jezika indonezijski, jednostavnog miješanog relacijskog j ezika svahili, a tipični su složeni miješani relacijski jezici grčki i latinski. Naravno, problem je sa Sapirovom tipologijom ponajviše u njezinoj subjektivnosti; Sapir je tog problema bio posve svjestan, te je isticao da su svi jezici miješanoga tipa, no da se ključne razlike među njima ipak mogu iskazati njihovim svrstavanjem u tipove koje j e on predvidio. Grčki j e primjer fuzijskoga jezika jer je u njemu daleko veći broj gramatičkih morfema koji izražavaju više gramatičkih funkcij a nego broj morfema koji izražavaju samojednu funkciju, premda se oba tipa afiksa pojavljuju; primjerice, u grčkom 1 . licu optativa singulara aktivnoga glagola p herei n »nositi " , pheroimi , sufiks -i- izražava samo funkciju optativa, dok sufiks (nastavak) -mi u sebi ujedinjuje funkcije 1. lica, singulara i aktiva. Afiks je u grčkom dakle aglutinativan, a afiks -mi je fuzijski. Procjena u kojoj mjeri pojedini j ezik pripada nekomu tipu subjektivna je, no Sapir ipak svojoj klasifikaciji pridodaje još dva kvantitativna parametra kojima jezike karakterizira » izrazito« ili " donekle« pripadnima pojedini m jezič nim tipovima. Sapirova je tipologija z adnji izdanak devetnaestostoljetnog razmišljanj a o jezičnoj raznolikosti; poput Schlegela, Humboldta i Steinthala on je želio razraditi potpunu klasifikaciju koj a će uključivati čitave jezike, klasifikaciju koja će omogućiti da se za svaki jezik izrazi njegova »unutrašnja forma«, ono što mu je specifično i po čemu se razlikuje od svih drugih jezika u svijetu. S druge strane, Sapir je u svojim radovima isticao da j ezici, upravo zahvaljujući različitosti svoje strukture, na različit način odslikavaju stvarnost, što utječe na doživljaj svijeta, Weltanschauung njihovih govornika. I u tome se kod Sapira očituje utjecaj njemačke devetnaestostoljetne filozofije. Budući da je jedna od osnova Sapirove klasifikacije jezika način na koj i jezici izražavaju pojmove, različiti jezici različito konceptualiziraju iskustva svojih govor nika; dok govornik hrvatskoga promatra kamen koji pada, on to iskustvo izražava rečenicom Kamen pada, u kojoj jedan element označuje tvrd predmet malih dimenzija od kamena, a drugi izražava proces ili stanje u kojem se taj predmet nalazi. Govornik indijanskog jezika nutka, s druge strane, i sti događaj opisuje rečenicom u kojoj jedan element odgovara procesu u kojem sudjeluje tvrdi predmet od kamena, a drugi element 247
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČ NE RAZNOLIKOSTI
izražava smjer u kojem se taj proces odvija: kao kad bi u hrvatskom postojao bezlični glagol *kameniti kojem je pridodan prilog doUe. Najbliži ekvivalent hrvatskomu kamen pada na jeziku nutkaje stoga nešto poput *kameni doUe. Hrvatska rečenica i ono što izgovara govornik jezika nutka promatrajući isti događaj semantički su ekvivalentni, jer oba govornika verbaliziraju isto iskustvo; međutim,jezična konceptualizacija toga iskustva različita je u hrvatskome i u jeziku nutka. Sapirov učenik Benjamin Lee Whorfbio je po zanimanju kemičar, a prije no što se počeo baviti lingvistikom radio je kao agent protupožarnoga osiguravajućeg društva. Za one koji ne vjeruju da takav posao može potaći na filozofska razmišljanja o odnosu jezika, mišljenja i stvarnosti, zani mljivo štivo bit će Whorfov esej u kojem on sam opisuje kako ga je istraživanje uzroka požara kojima se bavio navelo da uoči kako obrazac kojim interpretiramo jezične strukture katkada utječe na naše ponaša nje, a po njegovu mišljenju i na percepciju stvarnosti (Whorf 1979: 96-98) . Primjerice, » prazna bačva benzina« shvaća se kao » bačva u koje nema benzina« bez obzira na to što u njoj može biti lako zapaljivil� benzinskih para; uobičajena interpretacija izraza, donekle sugerirana jezičnom strukturom, može po Whorfovu mišljenju dovesti do nepažnje i nesreće. Whorf se nikada nije bavio psihološkim eksperimentima kojima bi potkrijepio svoje teze o utjecaju jezične strukture na doživljaj stvarnosti. no u svojim je esejima o jeziku hopi i drugim indijanskim jezicima pokušao pokazati da su njihove gramatičke strukture toliko različite od struktura » standardnih prosječnih europskih jezika« 1 06 da nameću nji hovim govornicima različito poimanje stvarnosti. Dokjezici poput engle skoga i njemačkoga » objektiviziraju« stvarnost, razlažući je na skup predmeta, izraženih imenicama, i odnosa među njima, struktura jezika hopi izražava stvarnost kao niz procesa, koji se razlikuju intenzitetom i trajanjem; za izražavanje aspekata pojedinih procesa postoje u jeziku hopi posebne riječi, » intenzori« , koji ne odgovaraju niti jednoj poznatoj vrsti riječi II europskim jezicima. Hopi se od jezika Europe razlikuje i u poimanju vremena: dok mi svodimo vrijeme na prostor, a vremenske odnose na kvantitativno mjerljive količine, govornici jezika hopi zbog strukture svojeg jezika doživljavaju vrijeme kao proces u kojem se odvijaju iskustva. Dok u hrvatskom i engleskom možemo govoriti o » deset dana« na isti način kao i o » deset ovaca« , u jeziku hopi dani se ne 106 »Standard average European « , termin kojim je Whorf nazivao jezike poput engle skoga, francuskoga i njemačkoga (o slavenskim je jezicima imao dvojbe), koji po njegovu mišljenju odražavaju svojom strukturom suvremeni način razmišljanja čovjeka zapadne civilizacije. 248
SAFIR I WHORF
mogu brojati na isti način kao i opažljivi predmeti: ne možete reći " doći ću za deset dana«, već morate upotrijebiti izraz koji odgovara našem rednom broju ( "doći ću na deseti dan od današnjega«). Na sličan način, hopi ne dijeli vremenske kategorije na sadašnjost, prošlost i budućnost, već se u tom jeziku različito gramatički iskazuju iskustva koja su proživljena od onih koja su očekivana. Valja istaći da Whorf nije sumnjao u postojanje zajedničke stvarnosti u kojoj žive fizičar iz Los Alamosa i Hopi Indijanac, niti u to da oni o istoj stvarnosti mogu komunicirati, već je samo vjerovao da način na koji oni komuniciraju o stvarnosti, svaki na svojem jeziku, utječe na njihovu koncepciju te stvarnosti. Lingvistički relativizam, poznat i pod imenom "Sapir-Whorfova hipoteza« izišao je iz mode pedesetih godina, no zaživio je u posljednjih desetak godina i danas Je ponovno predmetom ozbiljne akademske rasprave (v. Foley 1997: 1 6 7-2 14).
249
STRUKTURALIZAM
Prvaje polovica dvadesetoga stoljeća lingvistici donijela de saussureovski obrat u pristupu istraživanju jezičnih pojava. Strukturalizam je, osobito u svojim ortodoksnim varijantama (de Saussure, Hjelmslev, donekle i Martinet) zapravo zakočio razvitak jezične tipologije; ovako smjelu tvrdnju usuđujem se iznijeti jer smatram da je ona posljedica dviju postavki, sadržanih već u de Saussureovu " Kursu opće lingvistike· ( 19 16) koje, pomalo nepravedno, možemo nazvati »dvjema dogmama strukturalizma" : 1 . Jezične jedinice (fonemi, gramatičke i sintaktičke kategorije, itd. imaju identitet samo zahvaljujući svojemu položaju unutar apstraktnoga sustava nekog jezika. Iz toga slijedi da jezične jedinice nije moguće uspoređivati između različitih jezika, jer čineći to ne bismo znali da uspoređujemo pojave iste vrste. Latinski imperfekt jest ono što jest samo zahvaljujući svojem položaju unutar sistema latinskih vremena, dakle zahvaljujući svojoj opoziciji spram latinskoga perfekta, pluskvamperfek ta, prezenta i dvaju futura, te nema smisla uspoređivati ga s hrvatskim imperfektom jer je to kategorija određena posve drugim skupom opozi cija. Još manje smisla imalo bi na osnovi takvih usporedbi izvoditi općenite zaključke o pravilnostima u funkcioniranju » imperfekta« kao glagolskog vremena u j ezicima svijeta. Sve dokje dominantna paradigma u lingvistici bilo metodološko načelo da svaki jezik valja tumačiti njegovim vlastitim kategorijama, bio je zatvoren put poredbenom prou čavanju jezičnih kategorija. 2. Dijakroniju, opisivanje j ezične povijesti, valja posve odvojiti od sinkro nije, opisa jezičnoga ustroja u nekom određenom vremenskom presijeku . Pravije posao lingvistike istraživanje sinkronUe, budući da u dijakronij skom razvitku jezika nema utvrdivih pravila, odnosno nema sustava. [ I ' Dijakronijska je lingvistika, kao što pravilno primjećuje Greenberg (1979 ) , u većini strukturalističkih škola bila »tolerirana« , ali u veliko.'
107 250
To sl�jedi, među ostalim, i z de Saussureove postavke () arbitrarnosti znaka.
mjeri zapostavljana. Povijesna obj ašnjenja jezičnih struktura prihvaćala su se, pod uvjetom da se drže strogo odvojenima od sinkronij skih , ali su se istodobno smatrala sporednima, nevezanima uz temeljna lingvistička objašnjenja koja proizlaze iz utvrđivanja sinkronij skoga popisa jedinica i njihova odnosa unutar jezičnoga sustava. U strukturalizmu se nije mogla razviti teorija u kojoj bi dijakronijska objašnjenja u lingvistici predstav ljala temeljni doprinos općoj teoriji jezične raznolikosti. Načelno negativan odnos strukturalizma prema tipologiji ne znači da u razdoblju strukturalizma nisu nastali značajni doprinosi poredbenoj lingvistici; osobito se to odnosi na prašku školu, koja je s Trubeckim ( 1 939) pružila prvu upotrebljivu opću tipologiju fonoloških sustava. Nije
međutim slučajno da se u strukturalizm u razvila upravo tipologija fonoloških sustava, odnosno apstraktne organizacije glasovne strane jezika, budući da su fonološke jedinice među jezicima usporedive barem putem svojih fizikalno opažlj ivih ostvaraja, glasova. Kod posve apstrak tnih morfoloških i sintaktičkih jezičnih kategorija takve usporedivosti među različitim jezicima ne može biti, pa je stoga i tipologija jezika zasnovana na proučavanju takvih kategorija u strogo teorijskom smislu nemoguća. Barem se tako mislilo (ili se prešutno podrazumijevalo) sve do dolaska na lingvističku scenu Josepha Greenberga.
251
GREENBERGOVA TIPOLOGIJA
Oživljavanju interesa za jezlCnu tipologiju pridonio je sredinom 20. stoljeća više nego itko drugi američki lingvist Joseph Greenberg. On je zaslužan za dva radikalno različita pristupa tipološkim istraživanjima, od kojih se samo prvi neposredno nadovezuje na Sapira i tipologe devetnaestog stoljeća; radi se o Greenbergovoj kvantitativnoj morfolo.�koj tipologiji. Vidjeli srno da je jedan od problema sa Sapirovom tipologijom, kao i sa svima koje su joj prethodile, u njezinoj subjektivnosti; kada kažemo da je neki jezik aglutinativan, to samo znači da u njemu, po našoj procjeni, irna znatno više gramatičkih morfema koji izražavaju samo jednu gramatičku funkciju od onih u kojima je fuzionirano više gramatičkih funkcija; kada kažemo da je neki jezik polisintetičan, to samo znači da u tom jeziku riječ može biti sastavljena od jako mnogo morfema; koliko mnogo? Ne možemo reći, ali bitno više nego u, primjerice, analitičkim jezicima, poput vijetnamskoga, u kojemu je gotovo svaka riječ jednaka jednomu morfemu. No kako možemo znati, primjerice, je li turski aglutinativniji od japanskoga? Je li francuski analitičkiji od engleskoga? U nastojanju da odgovori na takva pitanja, Greenberg je krajem pedese tih godina razvio metodu kojom se svakom jeziku može pridružiti određeni broj, indeks, koji će precizno iskazivati u kojoj se mjeri dotični jezik može pripisati tradicionalnim morfološkim tipovima. Primjerice, ako želimo provjeriti stupanj analitičnosti nekoga jezika L, podijelit ćemo ukupan broj morfema s brojem riječi u nekom tekstu od, recimo, sto riječi. U jako izolativnim jezicima, poput vijetnamskoga, dobiveni će broj, koji možemo zvati indeksom izolativnosti, biti vrlo blizu b roja 1 (budući daje broj morfema gotovo jednak broju riječi) ; u polisintetičkom jeziku poput jupika taj će broj biti višestruko veći. Želimo li za neki jezik utvrditi u kojoj je mjeri aglutinativan, promatrat ćemo omjer gramatičkih afiksa koji izražavaju samo jednu funkciju u odnosu spram ukupnoga broja afiksa; u jako aglutinativnim jezicima poput turskoga dobiveni će broj biti znatno veći nego u tipično fuzijskimjezicima poput grčkoga. Pojedine indekse možemo računati i za jezike-potomke unutar jedne jezične 252
----= GREENBERGOVA TIPOLOGIJA
_ _ _ _ _ _ _ _ _
porodice, te tako utvrditi stupanj njihove međusobne tipološke različito sti; jedno je takvo istraživanje za neke indoeuropske jezike dalo sljedeće rezultate (Cowgill 1966) : broj morfema/ broj korijena/ broj riječi broj riječi
broj sufiksa/ broj riječi
broj prefiksa! broj riječi
vedski
2,56
1,10
1,24
0,19
hetitski
1 ,95
1,00
0,94
0,01
homerski
2,07
1,01
1,00
0,06
gotski
2,31
1 , 03
1 , 19
0,09
staroslavenski 2,29
1 ,00
1,17
0,12
Takvi su tablični prikazi u morfološkoj tipologiji bez sumnje onoliko egzaktni koliko su precizno izračunati brojevi koji u njih ulaze, no veliko je pitanje što oni zapravo pokazuju, kakvi se zaključci mogu izvesti iz poznavanja morfoloških indeksa za neki jezik ili skupinu jezika. Znan stvena egzaktnost nije jedina vrlina znanosti, jer znanost teži objašnja vanju proučavanih pojava. Sapir je vjerovao da njegova morfološka tipologija jezika na neki način objašnjava u čemu se sastoji osobnost svakoga jezika, što je njegova »unutarnja forma« u humboldtovskom smislu. Greenberg pak nikada nije tvrdio ništa slično. S Greenbergovom morfološkom tipologijom problem je upravo to što ne vidimo kako ona doprinosi objašnjenju strukture jezika, temeljnoj zadaći lingvistike. Stoga je Greenberg ubrzo napustio taj istraživački program 108 i nakon svega nekoliko godina predložio posve novu orijentaciju lingvističke tipologije. Osnovnu smo skicu Greenbergove tipologije već izložili u prvom poglavlju (v. str. 75 i dalje), pa na ovom mjestu možemo samo rezimirati njezina glavna obilježja i istaći neke nedotaknute probleme. Za Greenberga je predmet tipologije utvrđivanje netrivijalnih, genetski i kontaktno neuvjetovanih pravilnosti u strukturi različitih jezika. Trivijalne su pravilnosti ili tautološke (npr. » jezici s više od tri samogla snika imaju više od dva samoglasnika« ) , ili utvrdive a priori, budući da proizlaze iz naravi ljudske govorne komunikacije (npr. » svi jezici imaju suglasnike« ) . Netrivijalne pravilnosti mogu biti: a) opća pravila ili apsolutne univerzalije, za koje empirijski utvrdimo da vrijede u svim jezicima (npr. Greenbergova univerzalija 14: » u pogodbenim izjavama
108 Kvantitativna morfološka tipologija nastavila se razvijati, a nažalost često i poisto vjećivati s tipologijom uopće, osobito u Njemačkoj (Altmann & Lehfeldt 1973) i u bivšem SSSR-u. 253
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
kondicionalna rečenica prethodi zaključku kao nonnalan poredak« ) , i b ) uvjetna pravila ili implikacijske univerzalije, koj e vrijede samo u onim jezicima u kojima je i spunjen neki uvjet, npr. univerzalij a 2 1 : »ako neki ili svi prilozi slijede iza pridjeva koji označuju, tada je jezik takav da u njemu pridjev slijedi iza imenice na koju se odnosi, a glagol prethodi svojemu imeničkom objektu« . Kao što smo vidjeli (v. str. 76), apsolutne univerzalije ne mogu poslužiti kao osnova za tipologiju, jer se s obzirom na njih jezici ne razlikuju; implikacijske univerzalije dijele skup mogućih jezika na one u kojima je njihov uvjet ispunjen, i one u koj ima taj uvjet nije ispunjen; istovremeno, one isključuju kao nemoguće one jezike u kojima bi uvjet bio ispunjen, a da istovremeno nije ispunj ena i posljedica. Ako malo pojednostavimo formulaciju upravo razmatranoga primjera univerzalije 21, tablica mogućih i nemogućih tipova izgledala bi ovako (priloge označujemo kraticom Adv, pridjeve kraticom Adj, a imenice kraticom N): Adv-Adj, Adj-N
mogući:
Adv-Adj, N-Adj Adj-Adv, N-Adj nemogući:
109
Adj-Adv, Ad}-N
Greenberg je razumio da se pri zasnivanju j edne znanosti ne treba osvrtati na skolastičko inzistiranje na strogim definicijama i formaliza cijama. One dolaze poslije, kad su empirijski odnosi i činjenice utvrđeni, kada smo sigurni da je predmet istraživanja jasno utvrđen i opisan. Mi ne moramo razumjeti što su pojedine kategorije ili elementi da bismo mogli promatrati odnose među njima. Galileo nije morao znati što je masa da bi mogao izmjeriti s kojim ubrzanjem padajU tij ela različite mase. N ewton nije morao znati što je gravitacija da bi mjerio njezine efekte: sa stanovišta klasične mehanike gravitacija može biti i efekt djelovanj a Božje volje n a udaljene predmete i prirodna sila - i jedno i drugo su konvencionalne definicije koje nam ne kažu o čemu se zapravo radi. Na sličan način, Greenberg nije morao točno znati što su subjekt, objekt, glagol, genitiv, komparativ, pridjev i imenica, da bi podvrgao promatra nju njihov međusobni položaj u jezicima svijeta i nastojao utvrditi pravilnosti u distribuciji teorijski mogućih položaj a. Također, ono što 109 Greenberg ( 1 963) napominje da maorski i velški imaju i poredak Adj-Adv, i Adv-Adj; budući da su oba jezika ujedno VO, i imaju poredak N-Adj, njegova formulacija univerzalije uključuje da »neki ili svi« pridjevi mogu prethoditi prilozima u jeziku koji onda mora biti VO i imati poredak N-Adj.
254
treba objasniti nije " što je subjekt?«, već »zašto subjekt u gotovo svim jezicima svijeta prethodi objektu?«, baš kao što ni utemeljitelji moderne fizike nisu pitali » što je masa? « , već »zašto tijela različite mase padaju s istim ubrzanjem?«. Greenbergov obrat u lingvističkom razmišljanju upravo je kopernikan ski: mi ne moramo jasno znati što je gramatička kategorija roda da bismo promatrali njezina morfološka i sintaktička svojstva u jezicima svijeta i utvrđivali pravilnosti u njezinu odnosu spram drugih kategorija. Važno je samo to da postoji jasan metodološki postupak kojim izdvajamo promatrane kategorije i intuitivna svijest o tome da one postoje i predstavlj aju stvarne lingvističke pojave. Što su one zapravo, postat će jasno tek kada empirijski budu utvrđeni njihovi međusobni odnosi i pravilnosti u njihovoj distribuciji u jezicima svijeta. Jezična znanost mora započeti od empirij ski utvrdivih korelacija među jezičnim pojavama, a ne skolastičkim definicijama tih pojava, baš kao što je i fizika morala započeti mjerenjem ubrzanja kugli bačenih s tornja u Pisi, a ne raspra vama o esenciji protežnosti, mase i kretanja. Bilo bi pogrešno smatrati da su sve Greenbergove univerzalije sintaktič ke po naravi, te da se odnose samo na poredak sintaktičkih elemenata; neke se među njima tiču morfosintaktičkih kategorija, primjerice univer zalija br. 3 6 : »ako jezik ima kategoriju roda, uvijek ima i kategoriju broja«. Neke se univerzalije tiču morfološkog ustroja jezika, npr. univer zalija br. 27: » ako je jezik isključivo sufiksalan, tadaje postpozicionalan; ako je isključivo prefiksalan, prepozicionalan j e « . Greenbergov istraži vački program primjenljiv je na najrazličitija jezična obilježja, a ne samo na poredak sintaktičkih elemenata, premda je u tom području bio najutjecajniji. Osnovne su metodološke procedure greenbergovske tipo logije zacrtane još u njegovu članku iz 1 963, i one ostaju temeljem svake moderne tipologije do danas: 1. Odaberite reprezentativan uzorak jezika svijeta; reprezentativan uzorak znači da moraju biti zastupljeni jezici iz raznih porodica i lingvističkih area, otprilike u omjeru koji odražava jezičnu raznolikost svijeta. 2. Odaberite skup obilježja koja ćete proučavati u jezicima; ta obilježja moraj u biti empirij ski izdvojiva u bilo kojem jeziku pomoću kriterija koji se ne oslanjaj u na strukturu nekog određenog jezika, no ne moraju biti precizno pojmovno definirana u sklopu neke lingvističke teorije. :3 . Ustanovite postoje li korelacije u pojavljivanju i nepoj avljivanju
pojedinih obilježja među jezicima u uzorku; tako dobivene korelacije univerzalije - mogu biti beziznimne ili statističke; u prvom slučaju one imaju oblik » za svaki jezik ako L ima obilježje P, onda ima i obilježje 255
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
Q « , a u drugom slučaju: "postotak jezika koji imaju obilježje P, a nemaju obilježje Q tako je mali da to ne može biti slučajno«. 4. Utvrdite može li se veći broj uočenih univerzalija izvesti iz nekih općenitijih principa. Znanost se uvijek rukovodi principom ekonomije, po kojem osnovnih načela treba biti što manje; kao što kaže Greenberg ( 1963: 75): "In a certain sense we would prefer to have as few llniversals
as possible, not as many. That is, we would like to be able to dedu ce them from as small a number ofgeneral principles as possible« . Razvoj lingvističke tipologije u ovom stoljeću može s e najvećim dijelom promatrati kao reakcija na Greenbergove epohaine radove iz početka šezdesetih godina; iako su neke od Greenbergovih univerzalija uočili i drugi lingvisti prije njega (npr. Austrijanac Wilhelm Schmidt i Francuz L. Tesniere), Greenberg je nesumnjivo prvi postavio proučavanje impli kacijskih univerzalija u središte interesa poredbene lingvistike; premda je u to vrijeme tipološki pristup jeziku bio pomalo zasjenjen spektakular nim razvojem generativne gramatike, koja u prvoj fazi svojega razvoja nije pokazivala nikakav interes za poredbeni pristup jeziku, Greenbergo vi učenici i nastavljači poput Edith Moravcsik, Charlesa N. Lija, Johna Hawkinsa, Winfreda Lehmanna i drugih sustavno su radili na istraživa nju implikacijskih univerzalija: neke su od Greenbergovih 45 generaliza cija preformulirane, neke su napuštene, budući da su se pokazale nedovoljno zasnovanima, a otkrivene su i nove univerzalije u poretku sintaktičkih kategorija.
256
GREENBERGOVI NASTAVLJAČI
U svojim radovima Greenberg nije samo ponudio nove odgovore na do tada postavljana pitanja o ulozi jezične tipologije u lingvističkoj znanosti, onje otkrio i nove načine na koje lingvistika postavlja pitanja. Osim toga, u njegovoj je teoriji implikacijskih univerzalija mnogo toga ostalo nedo rečeno i upravo su ti otvoreni problemi potakli živu diskusiju među Greenbergovim nastavljačima. Koji je status gramatičkih kategorija i sintaktičkih elemenata koje je Greenberg pretpostavio? Jesu li oni univerzalni i postoje li definicije tih elemenata koje nisu ovisne o strukturi pojedinih jezika? Postoji li neka hijerarhija, ili drugi tip logičkoga odnosa među Greenbergovim elementima, ili su svi oni posve ravnopravni i neovisni? Na koje se sve načine mogu formulirati implika cijske univerzalije? Jesu li među njima neke temeljnije od drugih, u smislu da međusobni poredak nekih kategorija omogućuje predviđanje većega broja međusobnih poredaka drugih kategorija? Postoje li neki opći principi pod koje bi se mogli svesti desetci prividno neovisnih Greenber govih univerzalija? U čemu je bitna razlika između jezika sa slobodnim poretkom sintaktičkih kategorija i onih s čvrsto određenim poretkom? Je li ta razlika u vezi s drugim tipološkim parametrima? Konačno, kako treba prikupljati podatke na kojima se temelje implikacijske univerzalije, kako bi one bile što pouzdanije i beziznimnije? Takvim su pitanjima posvećeni, primjerice, radovi Keenana i Dixona koji se bave definicijom subjekta (v. str. 85), Lehmanna, Vennemanna i Hawkinsa o principima na kojima se temelje sintaktičke implikacijske univerzalije (v. str. 257). Iz problema implicitnih u Greenbergovim radovima proizlaze i tipologija subjekta i predmeta Charlesa Lija i Sandre Thompson (v.str. 266 ) , Dryerove nove metode prikupljanja uzoraka jezičnih podataka ( v . str. 263), ali i teorija hijerarhije gramatičkih kategorija koje se mogu relativizirati Keenana i Comrieja ( 1977) o kojoj ćemo sada reći nekoliko riječi. Jezici se međusobno razlikuju: 1. po načinu na koji izražavaju relativne konstrukcije (relativnim zamjenicama kao u hrvatskom, glagolskim nastavcima kao u svahiliju i staroirskom, postojanjem posebnih riječi, »relativizatora« , kao u hebrejskom, itd.), 2. međusobnim položajem 257
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIĆNE RAZNOLIKOSTI -
--- ����-
��� ----�-- ��-��� ---��---
imenice na koju se �odnosi relativna konstrukcija i relativne konstrukcije ( Greenbergovi tipovi Rel-N i N-Rel), i 3. po sintaktičkim elementima koji se mogu relativizirati. Primjerice, u hrvatskom i većini europskih jezika mogu se relativizirati gotovo svi sintaktički elementi, uključujući subjekt (Pjesnik koji je pisao o Lezbijinu vrapcu), objekt (P;esma kojuje Katul napisao o vrapcu ) , dalji objekt (Lezbi;a, kojoj je Katul posvetio pjesmu), pa i possessor u posvojnoj konstrukciji cyegje vrapca opjevao Katul). U nekim jezicima, poput malgaškoga, relativizirati se može samo subjekt, tj. relativizirana imenska skupina unutar relativne konstrukcije mora biti subjekt. U malgaškom se dakle ne može reći ,,*Učenik kojega žena vidi« , već samo "Učenik koji vidi ženu« : Ny
mpianatra izay
član učenik
nahita ny
relativizator vidi
vehivahy
član žena
(u malgaškome nema padeža, a osnovni je poredak sintaktičkih katego rij a VOS; relativizator ne pokazuje funkciju relativizirane imenice u relativnoj konstrukciji, pa se sintaktička uloga imenice mpianatra u njoj može pogoditi samo iz pravila da ona mora biti subjekt). Da bi se u malgaškom prenij ela ista obavijest kao u hrvatskoj konstrukciji " Učenik, kojega žena vidi" glagol se prvo mora pasivizirati da bi imenica mpianatra u relativnoj konstrukciji postala subj ektom, dakle morali bismo dobiti ekvivalent naše rečenice "Učenik, koji biva viđen od žene«. U nekim drugim j ezicima, npr. u jeziku kinjaruanda, moguće je relativi zirati samo subjekte i objekte, ali ne i dalje objekte, a u j ednom dijalektu frizijskoga relativizaciji su dostupni subjekti, objekti i dalji objekti, ali ne i posjedovatelji (possessori) u posvojnoj konstrukciji; Keenan i Comrie pokazali su da postoji stroga hijerarhija sintaktičkih elemenata koji se mogu relativizirati u jezicima svijeta: subjekt
�
objekt - dalji objekt
possessor (u posvojnoj konstrukciji)
Prema Keenanu i Comrieju u svim jezicima može se relativizirati subjekt, koji je najviši element u hijerarhiji. Ukoliko jezici mogu relativizirati još neki element osim subjekta, moraj u moći relativizirati i sve elemente koji su viši u navedenoj hijerarhiji.1 10 To znači, primjerice, da neće biti jezika u kojem se može relativizirati dalji objekt, a da se istovremeno ne može
1 10 Iznimka je toj univerzaliji indonezijski, u kojem je moguće relativizirati subjekt, dalji objekt i possessora, ali ne i bliži objekt. Keenan i Comrie pokušavaju tomu doskočiti nešto drukčijom formulacijom od one koju sam naveo: u svim jezicima moguće je relativizirati subjekt i kontinuirani dio n avedene hijerarhije ( dalji objekt i possessor nisu odvojeni ni jednim elementom u hijerarhiji). 258
relativizirati bliži objekt glagola. To predviđanje teorije Keenana i Comrieja za sada nije opovrgnuto. Drugi je važan rezultat njihovih istraživanja potvrda univerzalnosti sintaktičkih kategorija kao što su subjekt, objekt, i dalji objekt. I istraživanja Keenana i Comrieja o relativnim konstrukcijama i hijerar hiji sintaktičkih elemenata postavljaju barem jednako mnogo pitanja koliko nude odgovora. Možemo se, primjerice, zapitati da li bismo dobili drukčiju hijerarhiju da smo pojam subjekta pokušali strogo definirati, jer kao što znamo (v. str. 85) postoje velike dvojbe o tome kako tretirati subjekt u ergativnim jezicima, jezicima Filipina i u nekim tibetskobur manskim jezicima (npr. lisu ) . Nadalje, i definicija relativne konstrukcije vrlo je dvojbena, kao i pitanje imaju li baš svijezici relativne konstrukcije. Ako prihvatimo teorijski najneutralniju definiciju relativne konstrukcije, kao postupka kojim se od glagolskoga predikata stvara atribut koji modificira imensku skupinu, tada ćemo u mnogim jezicima relativnim konstrukcijama smatrati i glagolske participe, kojima je moguće relati vizirati obično samo subjekt i objekt (aktivni i pasivni participi, usp. latinski puer dormiens = puer qui dormit, puer a patre amatus = pller qllem pater amat) . Zanimljivo je da postoje jezici koji imaju samo pasivne participe prijelaznih glagola (npr. hetitski), u kojimaje dakle prema tom kriteriju (participima) moguće relativizirati samo objekt, a ne i subjekt.
HAWKINS
Utočnjavanju i objašnjavanju Greenbergovih univerzalija poretka sin taktičkih elemenata posvećeni su radovi Johna Hawkinsa ( 1979, 1983) . ::Vinoge pravilnosti koje je Greenberg otkrio ne vrijede posve univerzalno, već samo kao statističke pravilnosti; Greenberg ih je često formulirao frazom »u velikoj većini jezika . . . « ili » s čestotnošću daleko većom nego što može biti slučajno . « Hawkins je pokušao utvrditi način kojim bi se univerzalije formulirale s apsolutnom pravilnošću; to je moguće u velikom broju slučajeva ako se s lijeve strane implikacije postrože uvjeti pod kojima neka implikacijska u niverzalija vrijedi. Primjerice, SOVjezici obično su takvi da u njima genitivni (posvojni) izraz prethodi imenici na koju se odnosi. Međutim, neki među SOV jezicima imaju obrnuti poredak, N-Gen. , primjerice latinski, u kojem je neobilježeni poredak SOV (pater filium amat) ali N-Gen. (amor patris) . Ipak, u svim jezicima koji predstavljaju takve iznimke može se pokazati da istovremeno imaju neobilježeni poredak N-Adj., tj . takav da pridjev slijedi iza imenice koju modificira (npr. u latinskom je filius bonus manje obilježeno od obrnu toga poretka) . Stoga možemo formulirati beziznimnu univerzaliju tako da kažemo: ako je jezik SOV, i istovremeno u njemu pridjevi prethode ..
259
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
imenicama (Adj .-N), tada u tom jeziku i genitivni izraz prethodi imenici na koju se odnosi (Gen.-N), odnosno možemo zapisati (SOV & Adj .-N) --;. Gen.-N. Evo još nekih složenih implikacij skih univerzalija kako ih je formulirao Hawkins: (VSO & N-Adj. ) -" N-Gen. (SOV & Adj.-N)
-?
Gen.-N
Prepo
-?
(VSO v SOV)
-;.
Prepo
-+
(N··Gen. -;. N-ReL)
(N-Adj .
-?
N-Gen.)
LEHMANN
Sredinom sedamdesetih godina neki su lingvisti pokušali izvesti Green bergove univerzalije poretka sintaktičkih elemenata iz nekih općenitijih principa jezične organizacije. l l 1 Winfred P. Lehmann, američki germa nist i indoeuropeist, uočio je da se u najvećem broju greenbergovskih univerzalija kao prediktori ( svojstva pomoću kojih se mogu predvidjeti druga jezična svojstva) pojavljuju glagol i objekt, kategorije V i O; položaj subjekta je pri tom zanemariv, odnosno SVO jezici imaju ista tipološka svoj stva kao i VSO jezici, dok su SOV jezici praktički j edini tip u kojem objekt u jezicima svijeta prethodi glagolu (tipovi OSV i OVS posve su marginalni). Lehmann je stoga zaključio da se svi jezici mogu svesti na samo dva tipa, OV i VO, pri čemu su međusobni poredci glagola i njihovih objekata korelirani s drugim poredcima, npr. poredak OV koreliran je s poretkom AdjN, GenN i ReIN, dok je poredak VO koreliran s obrnutim poredcima, tj. s NAdj, NGen i NRel (Lehmann 1973). Lehmannovo svođenje svih jezika svijeta na samo dva tipa, VO i OV prilična je simplifikacija, čije se neželjene posljedice mogu izbjeći samo prizivanjem povijesnih objašnjenja. Primjerice, kako objasniti da litavski, premda nesumnj ivo pripada VO tipu, ima poredak Gen-N, a ne obratan poredak, harmoničan s poretkom VO: u litavskom se mora reći bobos knyga »babina knjiga, dosI. babe knj iga « , dokje obrnuti poredak, *knyga babos gramatički posve nepravilan? Lehmannovo objašnjenje takvih odstupanja od tipološke norme je dijakronijsko: na osnovi vlastitog istraživanja sintakse indoeuropskih jezika zaključio je daje indoeuropski prajezik bio jezikom OV tipa, te je u njemu pravilan poredak bio Gen-N, kao u litavskome. Baltoslavenski jezici stali su se zatim mijenjati u pravcu drugoga jezičnoga tipa (VO ) , no nisu svi obrasci u poretku sintaktičkih elemenata, koji su harmonični s VO tipom, nastali odjed-
111 260
Takav je razvoj predvidio još Greenberg 1963; v. njegov citat na str. 256 .
GREENBERGOVI NASTAVLJAČI
nom. Poredak Gen-N u litavskom prežitak je iz ranijega vremena u kojem je jezik još bio OV po svojem temeljnom ustroju. Takva dijakronijska objašnjenja kakvima se služio Lehmann nisu onoliko
ad hoc koliko se to može u prvi čas učiniti, jer su često zasnovana na temeljitom istraživanju povijesne sintakse proučavanih jezika. Pa ipak, osobito kad se služi sintaktičkom rekonstrukcijom neposvjedočenih jezičnih stanja, Lehmannovo zaključivanje izlaže se opasnosti začarano ga kruga: OV sintaksu indoeuropskoga prajezika rekonstruiramo na temelju nekih OV sintaktičkih obrazaca u starim indoeuropskim jezici ma, dok se odstupanja od pretpostavljenoga OV tipa u indoeuropskim jezicima-potomcima tumače kao rezultat razvitka tih jezika od OV tipa prema VO tipu.
VENNEMANN
Njemački lingvist Theo Vennemann ponudio je teorij sko obj ašnjenje generalizacija o poretku sintaktičkih konstituenata rečenice koje je predložio Lehmann. Za Vennemanna su jezici OV tipa ujedno oni u kojima determinirajući dio sintaktičke konstrukcije (determinans, ope rator) prethodi determiniranom dijelu sintaktičke konstrukcije (deter minatum , operand ) , dok su jezici VO tipa oni u kojima je poredak operatora i operanda obrnut. Vennemann naziva taj princip principom prirodne serijalizacije (eng. natural serialization principle) . Jezici teže dosljednom provođenju poretka determinans-determinatum ili determi natum-determinans zbog ljudske psihološke sklonosti analogij skom poopćavanju logičkih odnosa među jezičnim strukturama. Vennemann dijeli sintaktičke kategorije u operatore i operande na sljedeći način (v. Vennemann & Harlow 1977): Operator
Operand
objekt
glagol
prilog
glagol
glavni glagol
pomoćni glagol
pridjev
imenica
relativna konstrukcija
Imemca
broj
imenica
genitiv
imenica
determinativ
Imemca 261
-���
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
Operator
Operand
standard usporedbe
pridjev (u komparativnoj konstrukciji)
prilog
pridjev
imenska skupina
adpozicija
Lehmannovu generalizaciju i Vennemannovu interpretaciju Greenber govih univerzalija u poretku sintaktičkih kategorija nije opravdano napadati sa stanovišta konzistentnosti. Pojmovi operator i operand dobro su definirani i donekle odgovaraju onomu što se u sintaksi obično naziva »glavom« i »zavisnim dijelom« sintaktičke konstrukcije (v. str. 270). Operand je onaj dio sintaktičke konstrukcije koji određuje kojoj će kategoriji pripadati čitava konstrukcija, dokje operator onaj konstituent koji na neki način modificira operand. 1 l 2 Zamisao da jezici teže dosljed nom poretku operatora i operanda ima neku plauzibilnost, i nije naročito nova: u određenom smislu zastupao ju je već J. C. Adelung, koji je uočio dosljednost poretka operator-operand u turskome. Međutim, ono što potiče kritičku skepsu prema Vennemannovoj teoriji jest činjenica da su jezici u kojima je princip prirodne serijalizacije dosljedno proveden vrlo rijetki. Od trideset jezika koje je razmatrao Greenberg u svojem članku iz 1963., samo 7 dosljedno poštuju taj princip (Hawkins 1 983 : 4 1 ) : Operator-operand: O V & Postp & RelN & AdjN & GenN & DetN & NumN & VAux & AdvAdj - burušaski, japanski, kann ada, turski Operand-operator: VO & Prep & NRel & NAdj & NGen & NDet & NNum & AuxV & AdjAdv - fulbe, svahili, joruba.
Budući da se radi o manje od 30% jezika koji dosljedno poštuju princip prirodne serijalizacije, možemo se zapitati radi li se doista o ispravnoj generalizaciji; naravno, Vennemann bi mogao odgovoriti da se svi jezici neprekidno mijenjaju, te da mogu prelaziti iz jednoga u drugi tip. Jezici koji, poput hrvatskoga, nisu dosljedni, 1 13 mogu se protumačiti kao jezici koj i prelaze iz jednoga tipa u drugi. Naravno, teza koja objašnjava sve zapravo ne objašnjava ništa, a ovdje se radi upravo o takvoj tezi, sve dok 1 1 2 Međutim, usprkos Vennemannovu mišljenju, nema povezanosti i zmedu sintaktič ko-logičkih pojmova operatora i operanda, i semantičkih pojmova funkcije i argumenta: konstrukcija koja se sastoji od operatora i operanda ne mora pripadati istoj kategoriji kojoj pripada operand; sintagma na proplanIlll ne pripada istoj kategoriji kao i prijedlog na, premda se Vennemann tome dovij a nazivajući prijedloge prijelaznim prilozima. 1 1 3 Hrvatskije VO (pjevati pjesmu), Prep {ll pjesmi l , NRel (pjesma haju pjevam ), NGen (pjesma mornara), AdvAdj {vrlo lijepo}, ali istovremeno AdjN (!ijepa pjesma), DetN (ta pjesma) i NumN (dvije pjesme). Poredak Aux i V u hrvatskom nije određen sintaktičkim, već fonološkim pravilom, jer pomoćni su glagoli klitike koji dolaze na drugo mjesto II rečenici (pjevao bih,ja bih pjevao, pjevat ćU,ja ću pjevati, pjevao sam,ja sam pjevao, itd . ) . 262
GREENBERGOVI NASTAVLJAČI
ne znamo na koji način ćemo neovisno provjeriti u kojem se smjeru sintaktički razvija neki jezik. Na taj način možemo, međutim, kritizirati Vennemannovu teoriju univerzalija u poretku sintaktičkih konstituena ta, ali je zacijelo ne možemo opovrći - opovrći je možemo samo ako utvrdimo da ne stoje statističke korelacije na kojima ona počiva, a upravo se to i dogodilo, kao što ćemo vidjeti u idućem odjeljku. Kao i toliko puta u povijesti znanosti, jedna je primamljiva i konzistentna teorija opovr gnuta pažlj ivijim istraživanjem i prikupljanjem empirijskih podataka . 1 l4
DRYER Jedan od najvažnijih doprinosa istraživanju greenbergovskih univerza lija posljednjih godina pružio je Matthew Dryer ( 1 992). Kao prvo, Dryer je razradio do sada najpouzdaniju metodu sastavljanja baza jezičnih podataka na kojima treba vršiti tipološka istraživanja. Problem je u ovome: većina se dosadašnjih istraživanja zadovoljavala prikupljanjem j ezika iz različitih jezičnih porodica i s različitih kontinenata, ne uzima jući pritom u obzir činjenicu da su neke porodice izuzetno brojne s obzirom na broj jezika koji ih čine, dok su druge malobrojne, premda vremenski duboke. Ta dva tipa jezičnih porodica ne smijemo pri izboru jezika, koji ulaze u statističku analizu, tretirati na isti način. Primjerice, u Africi se govori oko tisuću nigersko-kordofanskih j ezika, i samo nekoliko desetaka khoisanskih jezika (pri čemu nije sigurno da su svi »khoisanski« jezici uistinu srodni). Stoga Dryer predlaže da osnovna jedinica kojom će baratati statistička analiza obrazaca ne bude pojedi načni jezik, već jezična grana, genus, skupina jezika koji su međusobno srodni otprilike na istoj razini kao što su srodni romanski ili slavenski jezici. Pri formulaciji statističkih univerzalij a poretka sintaktičkih kate gorija u Dryerovoj se teoriji ne broje jezici, već grane: ako u jednoj grani svi jezici imaju, recimo, OV poredak, ta se grana pribraja ukupnom broju grana s OV poretkom; ukoliko pak neki jezici u toj grani imaju VO poredak, ona se broji dvaput: jednom kao OV, drugi puta kao VO. Korelaciju među poredcima sintaktičkih kategorija Dryer smatra stati stički relevantnom jedino ako se pojavljuje u svih šest makroarea, velikih zemljopisnih područja u koja su njegova genera razvrstana: Sjeverna
Amerika, Južna Amerika, Eurazija, Afrika, Australija i Nova Gvineja, Jugoistočna Azija i Oceanija. Na taj način po njegovu se mišljenju potpuno isključuje mogućnost da na naše zaključke o implikacijskim univerzalijama utječu areaIni utjecaji, odnosno tipološka svoj stva nastala kao rezultat areaIne difuzije.
1 14
Za ernpirijsku kritiku Vennemannove teorije v. i Hawkins 1983. 263
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
��=
-
Novom metodom prikupljanja Dryer je došao do sljedećih zaključaka o statističkim korelacijama poretka sintaktičkih kategorija: o v � Post., tj. jezici s OV poretkom obično imaju poslijeloge, a ne prijedloge. VO � Prep. , tj . jezici s VO poretkom gotovo uvijek imaju prijedloge. OV � Gen.-N VO � N-Gen. (ova je korelacija znatno slabija zbog mnogih jezika Nove Gvineje i Južne Amerike koji su VO i Gen.-N). OV � Std.-Adj. (Std. = standard usporedbe, npr. od čelika u usporedbi tvrdi od čeliha) VO � Adj.-Std. OV � PP-V (PP = adpozicijski izraz) VO � V-PP OV � Adv.-V (Adv. = načinski prilozi) VO � V-Adv. OV � Pred.-Kop. (Pred. = imenski predikat, Kop. = kopula) VO � Kop.-Pred.
Dryerovi rezultati pobijaju objašnjenja implikacijskih univerzalija koja su ponudili Lehmann i Vennemann; naime, kada bi jezici doista težili dosljednom poretku u kojem determinirajući dio ili prethodi determini ranomu ili slijedi iza njega, očekivali bismo da će postojati i korelacija između međusobnih poredaka negacije i glagola, pridjeva i imenice, te pokazne zamjenice i imenice; budući da su negacije, pridjevi i pokazne zamjenice determinatori, prema Lehmannu i Vennemannu bismo očeki vali da će u VO jezicima pravilan poredak biti Dem.-N, Adj .-N, Neg.-V, a u OV jezicima obrnut, N-Dem. , N.-Adj. i V.-Neg. Dryerovi rezultati pokazuju, međutim, da takvih očekivanih korelacija nema: poredak N-Adj . češćije u OV jezicima samo u Euraziji, dok su u drugim dijelovima svijeta podjednako zastupljeni i N-Adj . i Adj .-N. Dryer svoje objašnjenje implikacijskih univerzalija naziva teorijom smje ra grananja (branching direction theory). Prema toj teoriji, sintaktičke se kategorije, koje se ponašaju poput glagola, ne granaju (nemaju složenu sintaktičku strukturu) , dok se sintaktičke kategorije, koje se ponašaju poput objekta, granaju (imaju složenu sintaktičku strukturu) . Primjeri ce, relativne konstrukcije tipično su složene sintaktičke kategorije u odnosu spram imenica na koje se odnose, stoga se ponašaju poput objekta: u OV jezicima relativne konstrukcije slijede iza imenice na koju se odnose (tj. imamo poredak Rel.-N) , a u VO jezicima češći je obrnuti poredak. Prema Dryerovu mišljenju jezici zapravo teže konzistentnom grananju, dosljednoj analizi sintaktičkih kategorija na lijevu ili na desnu stranu jer to olakšava procesiranje sintaktičkih struktura u mozgu. Teorija smjera grananja objašnjava i zašto nema korelacije između parova kategorija od kojih su obje negranajuće (npr. N i Dem . ) i poretka O i V: to je stoga što bi se obje negranajuće kategorije morale sintaktički ponašati poput glagola. 264
Dryerova teorija smjera grananja velik je doprinos lingvističkoj tipologiji i stoga što predstavlja paradigmatski primjer kako jedna teorija zamje njuje drugu jer ima točnija predviđanja; Lehmannova i Vennemannova teorija predviđa da će postojati korelacije koje činjenično ne postoje, dok Dryerova teorija predviđa postojanje upravo onih statističkih korelacija poretka sintaktičkih kategorija koje su zaista i utvrđene.
NOVE GLOBALISTIČKE TIPOLOGIJE Mogli bismo reći daje oko sredine sedamdesetih godina među američkim lingvistima postojao konsenzus oko temeljnih pitanja o zadaćama lingvi stičke tipologije. TipologUa jezika smatrala se devetnaestostoljetnom, romantičarskom i apriorističkom zabludom, a pravim se poslom tipolo gije smatralo utvrđivanje relevantnih jezičnih obilježja, njihova klasifi kacija i ustanovljavanje korelacija između prisutnosti i neprisutnosti pojedinih obilježja, kao u Greenbergovim implikacijskim univerzalij ama ili u raznim gramatičkim hijerarhijama, poput one koju su za sintaktičke kategorij e predložili Keenan i Comrie (v. str. 258 ). »Globalističke tipolo gij e « , koje su težile klasifikaciji jezika kao cjelina, i vidjele u tim klasifikacijama izraz i objašnjenje dubinskih ili konceptualnih razlika među jezicima, bile su prema tim shvaćanjima prognane iz znanosti u opskurantističku pseudofilozofiju. Tipologija jezika samo j e trivijalno vezana uz tipologiju obilježja: možete skupinu jezika nazivati tipom VSO, no to samo znači da je u tim jezicima VSO dominantan poredak sintaktičkih kategorija V, S i O, te se iz toga može s određenim stupnjem vjerojatnosti zaključiti kakav će u dotičnom jeziku biti poredak nekih drugih sintaktičkih kategorUa. Iz toga ne slijedi da su jezici VSO tipa bilo po čemu » fundamentalno« drukčiji od jezika u kojima je poredak sintaktičkih kategorija SVO ili sav. Isto bismo tako mogli govoriti o tipovima Rel-N i N-Rel, o prepozicionalnim i postpozicionalnim tipovi ma j ezika, o j ezičnom tipu s negacijom koja je postponirana glagolu. te o tipu jezika u kojem upitna čestica dolazi na kraju upitne rečenice. Poopćavanj e principa na kojima su zasnovane greenbergovske implika cijske univerzalij e u radovima Lehmanna i Vennemanna dovelo je, međutim, globalističke tipologije ponovno na mala vrata lingvističke znanosti. Ako je međusobni poredak kategorija O i V onaj koji na neki način određuje sve ostale, to znači da zapravo postoj e samo dva jezična tipa: OV i VO, te da je razlika među njima i te kako » fundamentalna« . Lehmannove i Vennemannove teorije, međutim, ubrzo su napuštene ne zbog svoje nekonzistentnosti ili neplodnosti, već zbog empirijske neade kvatnosti: jezici se jednostavno u svojim sintaktičkim organizacijama ne ponašaju onako kako su to predviđali Lehmann i Vennemann. Pa ipak, 265
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
njihovi su radovi pridonijeli još jednom zaokretu u smjeru tipoloških istraživanja u najnovijem razdoblju: poopćavanje empirijskih rezultata istraživanja jezične raznolikosti pružilo je istraživačima nove nade da će ipak biti otkriveni temeljni principi i parametri kojima se jezici dubinski razlikuju, iz kojih onda slijede sve ostale razlike među jezicima.
LI & THOMPSON
Sandra Thompson i Charles N. Li predložili su novu tipologiju jezika s obzirom na način kako je u njima organizirana gramatička struktura rečenice. Prema njihovu mišljenju jezici se mogu razvrstati na one u kojima gramatikom dominira podjela na subjekt i predikat, i one u kojima su gramatički procesi određeni podjelom na predmet i komentar, ili temu i remu (eng. topic i comment). Tema je u rečenici ono o čem se u rečenici radi, to je pragmatički pojam izražava ono o čem govornik želi nešto reći. Subjekt je pak sintaktički pojam, onaj rečenični konstituent koji upravlja nizom sintaktičkih procesa (izaziva slaganj e u licu na glagolu, upravlja povratnom zamjenicom, može se poništiti u zavisnoj rečenici ako je koreferentan sa subjektom glavne rečenice, itd . ) . Jezici u čijoj gramatici subjekt igra veću ulogu od teme nazivaju se prema Liju i Thompsonovoj jezicima istaknutog subjekta (subject prominent langua ges), dok su jezici u kojima gramatikom dominira tema jezici istaknute teme (topic prominent languages) . Većina se jezika može razvrstati negdje na ljestvici između ekstremnih slučajeva jezika istaknute teme, poput jezika lisu, u kojem sintaktički pojam subjekta ne igra nikakvu ulogu, i jezika u kojima je subjekt temeljni odreditelj gramatičke strukture. Primjer je izrazitogajezika istaknute teme lahu, jedan tibetsko-burmanski jezik: hf;
chi te
If da ?
pe ?
ja (tonovi su zanemareni u transliteraciji)
polje ovo jedno klasifikator riža vrlo dobra »Glede ovoga polja,
vrlo dobra « .
Neki jezici imaju gramatički obilježen i subjekt i temu, primjerice u japanskome, Sahana wa, riba
tai
ga
oisili
tema bakalar subj, izvrstan
»Glede ribe, bakalar jo izvrstan« 266
GREENBERGOVI NASTAVLJAČI
U jezicima istaknute teme mnoga sintaktička obilježja subjekta preuzi ma tema, npr. brisanje koreferentnoga izraza u kineskome: Neihe shu, yezi da, slwyi
wo
bu xihuan
to drvo lišće velik(o) zato ja ne sviđati se »Glede toga drveta, lišće je veliko, zato mi se (drvo) ne sviđa«.
Subjekt je prema Liju i Thompsonovoj zapravo potpuno gramatikalizi rana tema, a jezici se tijekom svoje povijesti postupno razvijaju od tipa s istaknutom temom prema tipu s istaknutim subjektom, ili obratno . . Moglo bi se tvrditi da se hrvatski razvija odjezika s istaknutim subjektom prema tipu jezika s istaknutom temom, i to iz dva razloga: 1. Sve češće se upotrebljavaju konstrukcije u kojima je tema rečenice istaknuta na početku. Takve konstrukcije počinju izrazima glede, s obzirom na i u svezi s(a).
2 . Broj konstrukcija u kojima sintaktička kategorija subjekta igra ulogu smanjuje se; u govornom jeziku sve češće se čuje Uzmite vaš račun umjesto Uzmite svoj račun , Vratili smo se našoj kući umjesto Vratili smo se svojoj kući i sl., iz čegaje vidljivo da u govornom jeziku subjekt rečenice ne mora upravljati povratno-posvojnom zamjenicom. Nadalje, sve češća je upotreba besubjektnih pasivno-bezličnih konstrukcija u kojima je semantički trpitelj radnje (pacijens) bezličnoga glagola u akuzativu umjesto u nominativu, npr. Ralwve se jede rukama umjesto Rakovi se jedu rukama. Sve su te promjene vrlo spore i jedva opažljive, no izgleda da se uistinu zbivaju (barem u govornom jeziku ) , te da imaju konvergen tan smjer.
KLIMOV I NICHOLS Ruski lingvist Georgij Klimov u nizu je radova razvio jednu novu globalnu tipologiju jezika. Njegova je tipologija globalna po tome što se njome ne razvrstavaju određena gramatička obilježja, odnosno sintaktič ke konstrukcije, već jezici kao cjeline; prema Klimovu svaki jezik na neki način svojim ustrojem izražava jedan od tri idealna tipa: aktivni, ergativni ili akuzativni, pri čemu Klimov vidi aktivni tip kao ishodište povijesnoga razvoja, kojemu je cilj akuzativni tip. Ergativni je tip po Klimovu na prijelazu iz aktivnoga u akuzativni. Klimov jezični tip zamišlja kao idealni skup svojstava, obilježja, koja određuju jezičnu strukturu nekog jezika. U svakom konkretnom jeziku ne moraju biti prisutna sva obilježja koja definiraju neki tip, no mora biti prisutna većina. Ne radi se dakle o tipologiji implikacijskih univerzalija, gdje iz 267
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
prisutnosti jednoga svojstva u nekom jeziku možemo zaključiti da u njemu postoji i drugo svojstvo, već iz prisutnosti čitavoga niza svojstava koja predstavljaju podskup jednoga šireg skupa zaključujemo da neki konkretni jezik predstavlja manje ili više dosljedno ostvarenje jednoga idealnog jezičnog tipa.1 1 5 Klimov se najviše bavio istraživanjem tzv. » aktivnog jezičnog tipa«, koji je prema njegovu mišljenju obilježen prisutnošću sljedećih jezičnih svojstava: 1. Aktivni jezici obično imaju binarnu podjelu imenica na aktivne i inaktivne (ili žive i nežive).
2 . Aktivni jezici dijele glagole na aktivne i neaktivne (umjesto na prijelazne i neprelazne ) . Aktivni glagoli imaju samo aktivne imenice kao subjekte.
3. Aktivni jezici nemaju verba habendi, glagola koji znače » imati« . 4. U aktivnim jezicima nema kategorije broja, ili je ona vrlo slabo izražena. 5. Aktivni jezici obično nemaju kopulu. 6. Pridjevi su u aktivnim jezicima obično neprelazni glagoli. 7. Nazivi za dijelove tijela u aktivnim su jezicima podudarni, katkad etimološki, s terminima za dijelove biljaka, npr. » uho« se izražava istom riječju kao i "list,< . 8 . Aktivni jezici obično razlikuju otuđivu i neotuđivu posvojnost. 9. Aktivni jezici obično nemaju infinitive ni glagolske imenice. 10. Aktivni jezici obično imaju opreku između inkluzivnih i ekskluzivnih zamjenica 1. lica množine.
Premda o tome nije posve eksplicitan, čini se da su najbliže idealnim aktivnim jezicima prema Klimovu neki američki indijanski jezici poput jezika navaho, dok neke kavkaske jezike poput gruzijskoga Klimov smatra prijelaznima s aktivnoga na ergativni tip. Klimovljeva tipologija vrlo je domišljena, zaokružena teorijska cjelina kojoj se ne može poreći konzistentnost i utemeljenost na posvjedočenim jezičnim strukturama. Međutim, on nigdje nije nastojao dokazati da uistinu postoje statistički relevantne korelacije između svojstava koja se pripisuju aktivnim jezicima, a nije se izjasnio niti kako bi po njegovu mišljenju valjalo protumačiti pojavljivanje svojstava aktivnih jezika u jezicima koji nipošto nisu aktivnoga tipa. Primjerice, niti ruski nema kopulu kao ni Klimovljevi » aktivni « jezici, pridjevi su neprelazni glagoli 1 1 5 U takvom se pristupu jezičnoj tipologij i Klimov nadovezuje na radove češke tipološke škole koju je razvio češki lingvist Skalička (v. Sgall 197 1 ) . 268
i u japanskome, glagola » imati« nemaju niti keltski jezici, pa ipak Klirnov ne bi ruski, japanski ili irski nazvao aktivnim jezikom. Evolucij ska shema koju Klimov pretpostavlja omogućila bi mu da tvrdi da su sve takve strukture zapravo ostatci prvotnih aktivnih gramatičkih obrazaca, jer prema Klimovu svi su jezici nekoć bili »aktivni«. Iz toga se međutim vidi cirkularnost i neopovrgljivost Klimovljeva zaključivanja, jer neprisut nost bilo kojega » aktivnoga« obilježj a u nekom "aktivnom« jeziku također možemo tumačiti gubitkom toga obilježja uslijed jezične evolu cije koja teži prevladavanju aktivnoga jezičnog tipa. 1 1 6 U određenom smislu Klimovljeva je učenica i nastavljačica Johanna Nichols. Ova američka slavistica surađivalaje s Klimovom tijekom svojih studijskih boravaka u SSSR-u, prilikom kojih se specijalizirala za kavkaske jezike (osobito čečenski) . Iskustvo s dvije aree velike jezične raznolikosti (Kavkaz i Kalifornija) navelo je Nicholsovu da posumnja kako su neka od obilježja Klimovljevih »aktivnih « jezika zapravo areaine pojave, koje ne treba tumačiti strukturalnim osobitostima aktivnog tipa, već rezultatima areaine difuzije. To se odnosi, primjerice, na prisutnost opreke inkluzivnih i ekskluzivnih zamjenica u jezicima s aktivnom sintaktičkom konstrukcijom; oba su obilježja tipična za lingvističku areu zapadne obale Amerike, ali se opreka inkluzivnih i ekskluzivnih zamje nica pojavljuje i u drugim dijelovima svijeta, često i ujezicima koji nemaju aktivnu strukturu rečenice. Takav je pristup Nicholsovu odveo k pažlji vom istraživanju areainih, genetskih i tipoloških faktora koj i uvjetuju različitost jezika; njezini rezultati, koje smo djelomično već spomenuli u uvodu (v. str. 62 i dalje) okupljeni su u knjizi Linguistic Diversity in Space and Time ( 1992) i predstavljaju začetak prave teorijejezične raznolikosti. Ovdje će nas ipak najviše zanimati njezin doprinos lingvističkoj tipologiji, koji se neposredno nadovezuje na Klimovljevu tipologiju aktivnih jezika. Nicholsovaje pokazala da doista postoje korelacije između nekih jezičnih obilježja o kojima govori Klimov, primjerice između aktivne strukture rečenice i opreke otuđive i neotuđive posvoj nosti, no da je ta korelacija posljedica činjenice da su jezici s aktivnom strukturom rečenice ujedno jezici s morfološki obilježenim glavama sintaktičkih konstrukcija (eng. head-marking languages). 1 1 7 Nicholsova polazi od dvije pretpostavke; prvo, u golemoj većini jezika svijeta, u određenim konstrukcijama koje sadržavaju dva člana (npr. possessor-possessum, glagol i njegov objekt, adpozicija i imenica, itd . ) jedan član dotične konstrukcije nosi morfološki afiks, a drugi je morfo-
116
Z a kritiku Klimovljeve tipologije v . i Lazard 1986.
1 17 U nastavku teksta HM-jezici. Jezike s obilježenim zavisnim konstituentom nazivat ćemo DM-jezici (eng. dependent-marking languages). 269
PREGLED POVIJESTI PROMIŠWANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI '---=-"'----
loški neobilježen. Primjerice, u hrvatskome glagol u prijelaznoj kon strukciji nije morfološki obilježen, jer ne izražava ni jednu gramatičku kategoriju svojega objekta, niti prijelaznost, dok je objekt morfološki obilježen osobitim padežom, akuzativom. Time se ne poriče da postoje jezici koji nemaju morfološki obilježene takve dvočlane konstrukcije, odnosno jezici u kojima su u tim konstrukcijama morfološki obilježena oba člana, no takvi jezici nisu relevantni za tipološku teoriju koju Nicholsova razvij a. Drugo, u dvočlanim sintaktičkim konstrukcijama koje su predmet istraživanja jedan je element glava, a drugi je zavisni konstituent. Glavaje prema Nicholsovoj onaj sintaktički konstituent koji određuje mogućnost pojavljivanja ili na neki način supkategorizira drugi element. U raznim sintaktičkim teorijama različiti se elementi smatraju glavama sintaktičkih konstrukcija. Nicholsova ipak smatra daje u svojoj teoriji odabrala razmjerno neproblematične slučajeve, u kojima se sve teorije slažu. Doista, većina suvremenih sintaktičkih teorijal l S polazi od toga da je glava onaj konstituent koji pripada istoj morfosintaktičkoj kategoriji kao i čitava konstrukcija. Primjerice, u imenskoj skupini koja se sastoji od imenice i pridjeva, npr. pametno dijete, imenica dijete je glava, budući da pripada istoj morfosintaktičkoj kategoriji (imenska skupina, NP) kao i čitava konstrukcija. To se načelo koje definira sintaktički pojam glave naziva principom perkolacije. Pogledaj mo kako princip perkolacije odre đuje glave nekih sintaktičkih konstrukcija u hrvatskome: glava
zavisni konstituent
konstrukcija
VP: vješto uloviti
O (NP ) : ribu
VP: vješto uloviti ribu
VI P): uloviti
Adv: vješto
VP: vješto uloviti
N(P ) : riba
Det: ta
N(P): ta riba
N(P): riba
Num: pet
N(P): pet riba
N eke sintaktičke konstrukcije ne mogu se podijeliti na glavu i zavisni dio pomoću principa perkolacije, budući da niti jedan od konstituenata ne pripada istoj kategoriji kao čitava konstrukcija; takve su adpozicijske skupine koje se sastoje od adpozicije i imenske skupine (npr. u restoranu ) , ili posvojne konstrukcije (kuća duhova). U takvim konstrukcijama radi se ili o tome da cjelina nije iste kategorije kao niti jedan od konstituenata ( adpozicijska skupina nije niti adpozicija niti imenska skupina), ili o tome da su oba konstituenta iste kategorije. U tim slučajevima glavu konstrukcije utvrđujemo kao onaj konstituent koji odreduje kojoj će kategoriji 1 18 270
O pojmu »glave« u sintaksi i morfologij i v. Zwicky 1985.
GREENBERGOVI NASTAVLJAČI
�
� ---------
pripadati cijela sintaktička konstrukcija. U adpozicijskom izrazu glava je adpozicija, jer se može pojaviti i samostalno u drugim kontekstima, a ne samo s imenicom, dok je u posvojnoj konstrukciji prema istom kriteriju glava possessum, posjedovana imenska skupina (kuća u izrazu
kuća duhova). Nicholsova je n a pažljivo prikupljenom uzorku jezika svijeta proma trala korelacije između morfološki obilježenih elemenata dvočlanih sin taktičkih konstrukcija i odnosa između glave i zavisnog konstituenta takvih konstrukcija. U najvećem broju jezika Europe morfološki su obilježeni gotovo isključivo zavisni konstituenti ; takve jezike, poput hrvatskoga, Nicholsova naziva dependent-marking languages (DM-jezi ci) . Pogledajmo primjere DM-obrazaca u hrvatskome (glave sintaktičkih konstrukcija su otisnute kurzivom, a morfološki pokazatelji su potcr tani) : poljubiti punic-u (morfološki pokazatelj je padežni nastavak)
IUlća duh-ova (morfološki pokazatelj je padežni nastavak) na zrak-u (morfološki pokazatelj je padežni nastavak) dv--g kauboja ( morfološki pokazatelj je nastavak za ženski rod) ov--g pjesma (morfološki pokazatelj je nastavak za ženski rod) svilen--g paučina ( morfološki pokazatelj je nastavak za ženski rod)
Premda je većina sintaktičkih obrazaca u hrvatskom DM, postoje i HM obrasci; takav je obrazac primjerice konstrukcija koja se sastoj i od glagola i njegova subjekta; ako prihvatimo mišljenje većine lingvista da je u takvim konstrukcijama glagol glava, a ime nska skupina subjekt � zavisni konstituent, tada nastavci za glagoisko lice predstavljaju morfo loški pokazatelj kojim je obilj ežena glava. U mnogim dijelovima svijeta, a osobito u Sjevernoj Americi, znatno su češći jezici u kojima prevladavaju HM obrasci u sintaksi. Posvojnu konstrukciju u kojoj je obilježena glava imamo već u mađarskom: az ember h6z--g čl. čovjek kuća-posv. afiks " Čovjekova kuća«
U navedenom je primjeru morfološki posvoJmm sufiksom istaknuta glava sintaktičke konstrukcije, posjedovana imenica kaz » kuća« , 271
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
Primjer HM obrasca adpozicij ske skupine imamo u cutuhilu: r-umaaljar aachi 3sg.-od čl. čov:jek "Od čovjeka«
Glava sintaktičke konstrukcije, prijedlog, u ovom pridjevu dobiva mor fološki pokazatelj trećeg lica, dok je zavisni konstituent, imenica aachi, neo bilježe na. HM-obrazac u OV konstrukciji imamo također u cutuhilu: x-O-kee-tij tzyaq ch 'oyaa7 asp.-3sg-jesti-3pl odjeća štakori » Štakori su pojeli odjeću«
Imenica koja je objekt rečenice, tzyaq, u primjeru je morfološki neobilje žena, dok je glagol morfološki obilježen afiksom za 3 . lice množine objekta. Slijede najvažnij i rezultati tipologije jezika koju predlaže Nicholsova:
1 . Jezici su uglavnom dosljedno HM ili DM; Nicholsovaje pokazala da je statistički izuzetno malo jezika koji imaju podjednako mnogo obrazaca u kojima je morfološki obilježena glava, i onih u kojima je morfološki obilj ežen zavisni konstituent, te ih je stoga teško razvrstati. Može se dakle tvrditi za golemu većinu jezika svijeta da na osnovi objektivno provjerljivih kriterija pripadaju jednomu od dva tipa, koje nazivamo HM i DM. 2. Tipovi HM i DM ne obilježavaju samo pojedinačne jezike, već čitave jezične porodice. Tipične su HM jezične porodice sjeverozapadni kavka ski i majanski jezici, dok su tipične DM jezične porodice indoeuropski i nahsko-dagestanski jezici. Obrasci HM i DM imaju veliku dijakronijsku stabilnost, što znači da se u pravilu ne mijenjaju u vremenu (v. str. 43 i
62) . 3 . Obrasci HM i DM imaju malu areainu difuznost, što znači da rijetko nastaju pod utjecajem adstratnih, supstratnih, ili superstratnih jezika (v. str. 62) . 4. Zbog male areaine difuznosti i velike dij akronijske stabilnosti Nichol sova predlaže da se pripadnost jezika HM ili DM tipu uzima kao ukazatelj genetske nesrodnosti (v. str. 43); jezici koji pripadaju oprečnim tipovima na HM i DM skali vjeroj atno su genetski nesrodni (osim možda na tako
272
ČI GREENBERGOVI NASTAVLJA ::..:� :::.:..:=.==--- ---------
-----_.._._---_......
dubokoj razini koju ionako ne možemo dosegnuti nikakvom lingvistič kom metodom). To slijedi iz činjenice da se pripadnost genetski srodnih jezika HM ili DM tipu u načelu ne mijenja u dosad opaženim slučajevima, te iz načela da generalizacije koje vrijede u opaženim slučajevima moraju vrijediti i u neopaženim slučajevima (princip indukcije). 5. Izmedu pripadnosti jezika HM ili DM tipu i drugih jezičnih obilježja postoje korelacije; primjerice, HM tip j ezika vrlo često ima opreku izmedu otudive i neotudive posvojnosti, aktivnu konstrukciju rečenice, itd.
6. HM tip jezika čest je u dvije lingvističke makroaree - u Novoj Gvineji i u Americi dokje u drugim dijelovima svijeta razmjerno rijedak; takva globalna distribucija toga tipa ne može biti slučajna, i vjerojatno odražava pretpovijesna kretanja lingvističkih populacija koja nisu utvrdiva tradi cionalnom poredbenopovijesnom metodom. Netko bi mogao pomisliti da su HM i DM tipovi jezika fiktivni, budući da su zasnovani na ne pretjerano precizno definiranom pojmu »glave« sintaktičke konstrukcije. Tko tako misli, može sebi postaviti sljedeće pitanje: kako to da se u jezicima morfološki pokazatelji dosljedno vežu ili uz skup konstituenata A (objekti u OV konstrukcij ama, posjedujuće imenice u posvojnim konstrukcijama, pridjeve u atributivni m konstruk cijama) ili uz skup konstituenata B (glagoli u OV konstrukcijama, posjedovane imenice u posvojnim konstrukcijama, imenice u atributiv nim konstrukcijama, itd. )? Skupove A i B zovite kako hoćete i definirajte ih kojim god kriterijem. Tipološke pravilnosti koje je otkrila Nicholsova ne zavise od definicije glave i zavisnoga dijela sintaktičke konstrukcije, već predstavljaju stvarne gramatičke obrasce koji su u jezicima svijeta raspodijeljeni na statistički neočekivan način; a priori bismo očekivali da će jezici imati podjednako mnogo morfološki obilj eženih elemenata koji pripadaju skupu A i skupu B, odnosno da će varijacija biti raspodijeljena prema krivulji slučajne raspodjele. Budući da to nije slučaj , tipovi u kojima su većinom obilježeni elementi A (DM tip), odnosno elementi B (HM tip) dobro su definirani i nisu trivijalni. Tipologija Johanne Nichols predstavlja jedan od najvećih doprinosa poredbenoj lingvistici u proteklih nekoliko desetljeća ponajviše zbog svojih dalekosežnih implikacija za areainu i genetsku lingvistiku. Po prvi puta tipološka se obilježja ne promatraju izolirano, već u odnosu prema jezičnim porodicama i lingvističkim areama, s ciljem da se utvrde statistički neočekivane nepravilnosti u njihovoj distribuciji. Objasniti takve nepravilnosti ne bi bilo ništa drugo nego utvrditi povijesne uzroke pojedinih vidova jezične raznolikosti svijeta.
273
DINAMIZACIJA TIPOLOGIJE
Još su prvi tipolozi poput braće Schlegel i Humboldta smatrali da se jezični tipovi mijenjaju u vremenu, da nisu zadani jednom za sva vremena. Osobito su bile popularne razne evolucijske teorije, prema kojima se jezici obavezno mijenjaju u jednom i u samo jednom mogućem smjeru, primjerice od analitičkih preko aglutinativnih do flektivnih. I u 20. je stoljeću slične poglede zastupao sovjetski lingvist N. J. Marr, čije su teorije u Sovjetskom Savezu tijekom tridesetih i četrdesetih godina proglašene službenom dogmom; Marr je u kavkaskim jezicima vidio »najiskonskij i « tip jezika, iz kojega su se razvili svi ostali jezični tipovi, a njegova je fantazija išla tako daleko da je pretpostavio da su se svi jezici svijeta razvili iz četiri »temeljna korijena« , sal, ber, jon i roš. U pobij anju marrizma kao univerzalne teorije jezične raznolikosti sudjelovao je u posljednjim godinama svojeg života nitko drugi do sovjetski diktator J. V. Staljin, koji je u glasilu Komunističke partije SSSR-a, »Pravdi« , objavio 1950. i jedan prilično zanimljiv članak o osnovama jezikoslovlja. Posljednji izdanak evolucijske tipologije zacijelo je Klimovljeva teorija o obaveznom smjeru razvitka jezika od aktivnih, preko ergativnih do nominativno-akuzativnih. Takvi su pogledi s pravom došli na zao glas, budući da nije nimalo teško pronaći protuprimjere tobože obaveznomu smjeru jezičnoga razvoja. Primjerice, engleski je daleko izolativnij i jezik od staroengleskoga, koj i je bio tek u nešto manjoj mjeri flektivan jezik od grčkoga i latinskoga. Posve u istom smjeru tekla je evolucija kineskoga: sinotibetski je praje zik bio daleko manje izolativan od suvremenoga mandarinskoga. Dok je indoeuropski prajezik bio izrazit primjer flektiv noga jezika, armenski je tijekom svoje povijesti razvio brojne aglutina tivne strukture. Na sličan način, razvitak može teći od akuzativnoga tipa prema ergativ nomu, baš kao i u smjeru koji pretpostavlja Klimov. Primjerice, ergativna konstrukcija u indoarijskim jezicima razvila se razmjerno nedavno tijekom njihove povijesti (v. str.66), a njihov staroindijski predak bio je vrlo dosljedan akuzativni jezik. Premda je Klimov tvrdio da su aktivni jezici »najprimitivniji«, da predstavljaju ishodište iz kojega se razvijaju 274
DINAMIZACIJA
svi ostali tipovi, vrlo je vjerojatno da je lazij ski, jedan od kartvelskih j ezika, postao dosljedno aktivan jezik, premda je kartvelski prajezik, poput gruzijskoga, imao obilježj a i aktivne i akuzativne rečenične konstrukcije (v. Harris & Campbell 1995). Možemo također pretpostaviti i da je moguće da se u dosljedno akuzativnom j eziku razviju neke aktivne konstrukcije; u staroirskome se to dogodilo s glagolom 'biti' (tzv. 'supstantivni glagol ' ) , i to samo kad je u negiranoj rečenici; tada njegov oblik glasi fil, i, premda je neprelazan, slaže se sa svojim subjektom u akuzativu, tj . u padežu u kojem stoji objekt prijelaznih glagola: ni-m
fil
and
neg-ljd. ak.
biti
ondje
"Ja nisam ondje«
Usporedite s time upotrebu istoga afiksa -m- uz prijelazan glagol: ni-m
aLCC�
neg-ljd. ak.
vidjeti (3jd')
tn
fer
čl.
čovjek (n. jd.l
" Č ovjek me ne vidi«
Izvorno, fil je imperativ 2. L jd. glagola koji znači 'vidjeti' (usp. etimološki srodni velški glagol gw€l 'vidi' ) . U staroirskom je, dakle, gubitkom nastavka za slaganje sa subjektom, i reanalizom glagola kao neprelazno ga (uz zadržavanje izvornoga objekta u akuzativu, koji postaje subjekt) nastao aktivni sintaktički obrazac samo zajedan glagol, koji je u sustavu nepravilan; možemo ipak zamisliti da niz sličnih promjena u jezicima može dovesti do nastanka pravilnoga aktivnog sintaktičkog obrasca. Jezici s dominantnom aktivnom strukturom rečenice redovito nemaju stare pismenosti, pa je tu pretpostavku teško dokazati, ali na njezinu ispravnost upućuju neki dodatni argumenti. Scenarij koji pretpostavlja mo za glagol fil u staroirskome uključuje sljedeće korake: 1. nestanak pokazatelja za lice subjekta na glagolu, što se može dogoditi u bilo kojem jeziku uslijed fonoloških promjena; 2 . prelazak jedne skupine prijelaznih glagola u neprelazne, uz istovremeno zadržavanje rekcije tipične z a prijelazne glagole (i eventualno zadržavanje starih pokazatelja lica objekta na glagolu) ; ova će promjena biti osobito česta u jezicima s produktivnim procesima tvorbe neprelaznih glagola od prijelaznih, a to su ponajviše jezici s inkorporacijom objekta. To pak znači da će postojati korelacija između jezika s aktivnom strukturom rečenice i inkorporativ nih jezika. Ta je pretpostavka točna, u mjeri u kojoj j u je na neformalan način moguće prosuditi: aktivna struktura rečenice pronalazi se ponaj više u inkorporativnim jezicima Sjeverne Amerike i Papue Nove Gvineje. Ispitivanje korelacije između inkorporativnosti i aktivne sintaktičke strukture bila bi vrlo zahvalna tema za opsežno tipološko istraživanje. 275
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI
Pa ipak, posve je legitimno postavljati pitanja o tome postoje li neke pravilnosti u razvitku jezičnih tipova, te jezičnih obilježja koja definiraju tipove. To je u skladu s načinom gledanja na jezične pojave koji smo u prvom dijelu knjige nazvali »parakronijskim« , a koje se razvilo kao reakcija na strukturalizam i njegove »dvije dogme« ; kao što ističu Hopper i Traugottova ( 1 993: 25) : »We have seen that grammaticalization presents a challenge to approaches to language which assume discrete categories embedded in fixed, stable systems. It is therefore not surpris ing that grammaticalization again appears as a major theme of general (as opposed to specifically Indo-European) linguistics in the context of the questioning of autonomous syntactic theory which occurred in the 1970s. During this decade the growing interest in pragmatics and typology focused attention on the predictable changes in language types . « Radovi koji preispituju pravilnosti razvitka j ezičnih struktura i obilježja koja definiraju tipove razmjerno su rijetki, no u posljednja se dva desetljeća sve češće pojavljuju. 1 1 9 Tipični su primjeri takvih radova članak Marianne Mithun ( 1 984) o razvitku inkorporacije u jezicima, članak Williama Crofta (1991) o evoluciji rečenične negacije, i knjiga Joan Bybee i suradnika ( 1 994) o razvitku sustava glagolskih vremena i vidova u jezicima svijeta. U svim se spomenutim radovima istraživački postupak može prikazati na sljedeći način: 1) utvrdite logičke mogućnosti ostvarivanja nekog jezičnog obilježja ili kategorije u jezicima; 2) utvrdite koji su od logički mogućih ostvaraja uistinu i posvjedočeni tipovi u jezicima svijeta; ukoliko više tipova može biti prisutno u istom jeziku, utvrdite odnose među njima; 3) ustanovite moguće dijakronijske odnose među posvjedočenim tipovima; 4) ustanovite pravilne smjerove dijakronijskog razvoja posvjedočenih tipova; takvo objašnjenje ujedno je i objašnjenje tipološke varijacije među jezicima, ali i prisutnosti različitih tipova unutar jednoga jezika. Kako to izgleda u praksi najbolje se vidi u već spomenutom članku W. Crofta (1991). On prvo utvrđuje postojanje tri tipa rečenične negacije: A negacija egzistencijalnog predikata ujedno je i glagolska negacija; taj tip imamo u sirijskom arapskom, usp. -
ma: ba ?ref neg. znam »ne znam« 1 19 I ovaj trend je, kao i toliko toga u lingvistici, na neki način z apočeo Joseph Greenberg, u znamenitom članku »Rethinking Linguistics Diachronically« ( 1979). 276
DINAMIZACIJA TIPOLOGIJE
šu
ma: fi:
bada
bobe:!
upit. čest.
neg. jest
netko
u-kući
"Zar nema nikoga u kući?"
B postoji posebna negacija egzistencijalnih predikata, različita od glagolske negacije; taj tip imamo u mađarskome (no samo u prezentu): 1 20 �
nincs penzem neg. moj-novac »N emam novaca«
nem ertem neg. razumijem "ne razumijem«
C - postoji poseban negativni egzistencijalni predikat koji se podudara s glagolskom negacijom. Taj tip je vrlo rijedak, i pojavljuje se samo u slučajevima kada negativni egzistencijalni predikat potpuno istisne glagoisku negaciju, kao u jeziku kanuri (u nesvršenom vidu glagola), gdje je oblik ba morfološki negacija kopule, a upotrebljava se i kao negacija bilo kojega ličnog glagolskog oblika. Tip C obično nastaje zbog emfatičke upotrebe negiranoga egzistencijal nog glagola, no prema Croftu je dijakronijski nestabilan, te ubrzo prelazi u tip A, u kojem također postoji samo jedan oblik negacije, no on je po morfološkoj funkciji čestica, a ne lični oblik glagola. Ukoliko je to točno, tip B, u kojem postoje dva različita oblika negacije za egzistencij alne predikate i za sve ostale glagole, može nastati samo iz tipa A, uvođenjem novog oblika negiranoga egzistencijalnog predikata. Dijakronijski je smjer razvoja prema Croftu dakle uvijek A > B > C > A Croftovo zaključivanje, premda prilično spekulativno, istovremeno ob jašnjava tipološku rijetkost jednoga određenog tipa rečenične negacije, i dij akronijske puteve nastanka pojedinih, u skupu jezične raznolikosti svijeta zabilježenih tipova. Povezivanje dijakronijskih obj ašnjenja s utvrđivanjem tipoloških pravil nosti neposredno je u suprotnosti s jednom od dviju dogmi strukturaliz ma dogmi o odvajanju sinkronije od dijakronije. Ne radi se o tome da parakronijski pristup tipologiji brka sinkronijska i dij akronijska obj aš njenja jezičnih struktura: dij akronijska objašnjenja ostaju pojmovno odvojena, ali komplementarna sinkronij skim obj ašnjenj ima. Sinkronij ske pravilnosti u ustroju jezika imaj u svoje dijakronij ske uzroke, a 120
U preteritu se upotrebljava obična negacij a s oblikom glagola » biti«, tj. preterit od
nincs je nem volt ( gdje volt znači »bio je«). 277
PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI ......-...
�........----..�...-.
pravilnosti u dijakronijskom razvitku jezičnih struktura određene su parametrima sinkronijski dopuštenih ili nedopuštenih strukturalnih tipova. * >.": '*
U ovom kratkom pregledu povijesti znanstvenoga promišljanja jezične raznolikosti nismo mogli spomenuti sve znanstvenike koj i su doprinijeli tomu području, posebno ne sve naše suvremenike. Tako je ostala zapostavljena sanktpeterburška školajezične tipologije Nikite Nedjalko va, francuska tipološka škola koj u predvode Gilbert Lazard i Claude Hagege, istraživačka grupa za jezičnu tipologiju okupljena oko Planckova instituta u Nij megenu, praška tipološka škola koju je zasnovao Viktor Skalička, itd. 1 2 1 Usredotočili smo se na američku, i donekle na rusku tipološku tradiciju, budući da njihove doprinose smatramo najvredniji ma, empirijski najutemeljenijima, i najmanje vezanima za konkretne jezične teorije.
121 278
O tim pristupima jezičnqj tipo\oE:,>iji v . Shibatani & Bynon (eds. ) 1995.
PERSPEKTIVE RAZVOJA JEZIČNE TIPOLOGIJE
Premda ne možemo biti z adovoljni stupnjem do kojega su gramatički sustavi j ezika svijeta opisani, kao niti načinom na koj i j e opisan velik broj slabo poznatih jezika, ipak je početkom dvadesetprvog stoljeća teško vjerovati da će empirijskijoš biti otkriveni do sada nepoznati ljudskij ezici s radikalno različitim jezičnim obilježjima od onih koja su do sada opisana. Primjerice, moguće je da se u amazonijskoj džungli negdje govori jezik u kojem se negacija rečenice izražava intonacijom, teorij ski je z amišljivo da negdje u Africi postoji jezik bez fonološki distinktivnih samoglasnika, a mogli bismo pretpostaviti da će se tijekom evolucije ljudskoga roda razviti, ili da se u pradavnoj prošlosti razvio, jezik koji bi imao takva obilježja. To ipak nije nimalo vjeroj atno. Stoga možemo zaključiti da su empirijska istraživanja jezične raznolikosti, koja su do sada provedena, dovoljna osnova za izgradnju jedne sustavne i objedinj a vajuće teorije, kojoj bi dosadašnja empirijska tipološka istraživanja bila podlogom i predmetom objašnjenja. U skladu s time, razvoj će lingvističke tipologije najvjerojatnije teći u dva pravca, oba bitno multidisciplinarna: s jedne strane, suradnja tipologa s psiholingvistima i kognitivnim lingvisti ma trebala bi doprinijeti boljem razumijevanju mehanizama koji uvjetuju postojanje jezičnih univerzalija, odnosno struktura ljudskoga uma koje određuju neizrnjenljive, univerzalne jezične strukture. S druge strane, suradnja tipologa, genetskih i areainih lingvista u sklopu jedne opće teorije jezične raznolikosti pridonijet će boljem razumijevanju onih aspekata jezične strukture koji se razlikuju u jezicima svijeta, te novom poimanju vremenskih i prostornih okvira u kojima se ta raznolikost ostvaruje.
279
IV.
PRILOZI
VODIČ KROZ PRIRUČNU LITERATURU IZ POREDBENE LINGVISTIKE
Poredbena lingvistika obično se u sveučilišnoj nastavi ne tretira kao jedinstvena jezična disciplina. Stoga i opći priručnici obično razmatraju genetsku, tipološku i areainu poredbenu lingvistiku kao odvojene disci pline, a ne kao sastavnice jedne opće teorije jezične raznolikosti. Jedina knjiga koja se približuje sustavnomu razmatranju fenomena jezične raznolikosti s genetskih, areainih i tipoloških aspekata je » Linguistic Diversity in Space and Time" Johanne Nichols (1992), no ta knjiga nipošto nije udžbenik, već sažetak dugogodišnjih autoričinih istraživanja jezične raznolikosti. Pregled genetske klasifikacije jezika svijeta s ilustra cijama tipološki različitih jezičnih struktura na razumljiv je način izložen kod A. Lyovina (1997). Principi genetske klasifikacije obično se izlažu u udžbenicima povijesnoporedbene lingvistike; klasičan priručnik Antoi nea Meilleta ( 1 967) oslanja se u prvom redu na indoeuropske jezike, no u suvremenijim priručnicima više je pažnje posvećeno građi iz drugih, »egzotičnih" jezičnih porodica; osobito su preporučijivi Anttila ( 1989) , Crowley ( 1992) i Trask ( 1996 ) . Metodologiji poredbene lingvistike posve ćene su knjige Radoslava Katičića ( 1 9 70) i Georga Holzera ( 1995) , a teorijom lingvističke rekonstrukcije, koja zapravo spada u povijesnu, u većoj mjeri negoli u poredbenu lingvistiku, bavi se knjiga Anthonya Foxa ( 1 995) . Poredbenoj lingvistici posvećen je velik dio uvoda u antropološku lingvistiku Williama Foleya ( 1 997) . Pravoga razumijevanja genetske lingvistike ne može biti bez upućenosti u poredbenu problematiku barem nekoliko različitih genetskih porodica. Osnovnih priručnika za indoeuropsku poredbenu gramatiku ima mnogo (npr. Szemerenyi 1989, Lehmann 1993) , i uglavnom su navedeni u mojoj poredbenopovijesnoj gramatici latinskoga (Matasović 1997). Za afrazij ske jezike temeljna je monografija Igora D 'jakonova ( 1988 ) , dok novije i ne uvijek dovoljno osnovane poglede izlaže Christopher Ehret ( 1995) . Kratak pregled poredbene gramatike semitskih jezika priredio je Saba tino Moscati ( 1964 ) ; za uraiske je jezike sličan priručnik Decsy 1965, a za dravidske Andronov 1965. Priručnici Roberta Shafera za sinotibetski 283
VODIC KROZ PRIRUCNU LITERATURU IZ POREDBENE ILNGVISTIKE
---
�---������
( 1974) i Nicholasa Poppea za altajske jezike prilično su z ahtjevni i ne mogu se preporučiti kao uvodno štivo. Monografije koje su uredili S. Steever ( 1998) za dravidski, R. Hetzron ( 1998) za semitski, i D. Abondolo ( 1 998) za uralski, nisu zamišljene kao poredbene gramatike, već uglav nom daju tipološke karakteristike i kratke gramatičke prikaze glavnih jezika dotičnih porodica. Među sličnim djelima valja istaći i monumen talni višetomni zbornik o jezicima (bivšeg) SSSR-a (Jazyki narodov SSSR) koji sadržava kratke gramatičke prikaze svih jezika te nekoć goleme zemlje. Najvažnijim jezicima svijeta (pri čemu je kriterij za važnost uglavnom broj govornika) bavi se zbornik koji je uredio Bernard Comrie ( 1990) . Priručnici z a genetsku klasifikaciju jezika svijeta su Bright e t alii ( 1992), što je vjerojatno najpouzdaniji izvor, Voegelin & Voegelin 1977, što je najiscrpniji priručnik, osobito vrijedan zbog različitih glotonima pod kojima su poznati neki jezici, te Grimes (ed.) 1999, priručnik koji donosi najpotpunije podatke o broju govornika za pojedine jezike, a dostupan je i preko interneta. Knjiga Merritta Ruhlena ( 1 99 1 ) jasno je i pregledno napisana, sadržava kratku povijest genetske klasifikacije pojedinih jezičnih porodica i prilično iscrpan popis jezika svijeta, no na višim razinama klasifikacije nije osobito pouzdana jer prihvaća kao dokazane i jezične porodice koje to nipošto nisu (npr. penutijsku, amerindijsku, australsku, indo-pacifičku itd.) . Razmjerno teško je dostupna, ali vrlo vrijedna knjiga A. Majewicza ( 1 989) , koja sadržava i ilustracije pisanih tekstova za velik broj jezika svijeta. Popularno pisani i ne osobito pouzdani priručnici zajezike svijeta su knjige H. Wendta ( 19 8 1 ) i Georgea Campbella ( 1 9 9 1 ) . Nekad fundamentalno djelo A. Meilleta i M. Cohena, .,Jezici svijeta« ( 1952 ) danas je potpuno zastarjelo. Višetomni zbornik koji uređuje francuski lingvist Jean Perrot (1981), zamišljen kao osuvre menjena nadgradnja Meilletova i Cohenova priručnika, za sada je nedovršen, a objavljeni svesci nisu opravdali očekivanja. Najpouzdanije jezične karte, zajedno sa sumarnim prikazom genetske podjele jezika svijeta, pruža lingvistički atlas svijeta C. Moseleya i R. Ashera ( 1994 ) . Valja navesti i knjige koje se bave genetskim i tipološkim obilježjima jezika velikih area izdvojenih po geografskim i političkim kriterijima. Jezicima Afrike tako je posvećena knjiga Williama Welmersa ( 1973), a jezicima Sjeverne Amerike vrlo sumaran pregled H. J. Pinnowa ( 1964 ) . Monografija Lylea Campbella ( 1997) o jezicima Amerike ograničuje s e na probleme klasifikacije američkih indijanskih jezika i njezine povijesti. Sintetski pregled jezičnih struktura sjevernoameričkih indijanskih jezi ka Marianne Mithun ( 1999) u doba dovršavanja rukopisa ove knjige nisam još uspio nabaviti, kao ni zbornik radova o afričkim jezicima, koji su uredili B. Heine i D. Nuse (2000). Srednjoamerički jezici obrađeni su 284
VODIČ KROZ PRIRUČNU LITERATURU IZ POREDBENE LINGVISTIKE -'--=-'
-
u monografiji Jorgea Suareza ( 1983). Za papuanske jezike temeljni je priručnik knjiga Williama Foleya ( 1986 ) , a korisna je i monografija A. Leont'eva ( 1974). Jezici Australije suvereno su predstavljeni u knjizi R. M. W. Dixona ( 1980) , a za jezike bivšega Sovjetskog Saveza možemo preporučiti knj igu B. Comrieja ( 1981) . Kavkaski jezici pregledno su obrađeni kod Georgija Klimova ( 1 986) , a jezicima staroga Bliskog istoka posvećena je sjajna monografija Igora D'jakonova ( 1967). Jezicima Indijskoga potkontinenta kao jezičnim savezom bavio se Colin Masica ( 1976), a za balkanski jezični savez postoji više priručnika, među kojima možemo izdvojiti knjige koje su napisali Georg Renatus Solta ( 1980) i Emmanuele Banfi ( 1985 ) . Za kontaktne jezike standardni j e priručnik Mlihlhiiuser 1986. Za jezičnu tipologiju danas postQj i nekoliko vrlo dobrih sveučilišnih uvoda, primjerice Mallinson & Blake 1 98 1 , Hagege 1982, Comrie 1 983, Croft 1990, ili Whaley 1997. Najpotpuniji i najpouzdaniji suvremeni prikaz čitave discipline vjerojatno predstavlja Croftova knjiga, koja je poput ostalih navedenih priručnika pisana sa stanovišta anglosaksonske funkcionalističke tradicije u jezičnoj tipologiji. Dobar prikaz drugih tipoloških škola sadržava zbornik M. Shibatanija i T. Bynon ( 1995) . Klasični s u radovi i z jezične tipologije primjerice Greenberg 1963, Klimov 1972, Lazard 1 9 78 i Nichols 1986, no svaki od njih pristupa tipologij i iz sasvim različite teorij ske perspektive. Studij jezične tipologije ne može biti potpun bez poznavanja literature o pojedinim gramatičkim kategorijama i njihovu ostvarivanju u različitim jezicima svijeta. Među takvim istraživanjima ističu se studije Bernarda Comri�ja o aspektu ( 1976) i glagol skom vremenu ( 1986) , monografija Barrya Blakea o padežnim sustavima ( 1994), knjiga Suzanne Kemmer o mediju ( 1993), Corbettov prikaz sustava gramatičkog roda ( 1991 ) , te Palmerovi radovi o glagolskim načinima ( 1990) i gramatičkim relacijama ( 1995) . Posebno je vrijedan i trotomni zbornik radova koji je uredio Timothy Shopen ( 1985). Ta je monumentalna knjiga zamišljena kao tipološki priručnik za lingviste koji na terenu opisuju »egzotične« jezike, a sadržava preglede jezične raznolikosti svijeta s obzirom na različita morfološka, kategorij alna i sintaktička obilježja. Većina se radova iz tipologije bavi i jezičnim univerzalijama, u skladu s istraživačkim programom Josepha Greenberga (v. str. 253) . Spoznaje o jezičnim univerzalijama prikupljene do sredine sedamdesetih godina objavljene su u zborniku radova koji je uredio Greenberg sa suradnicima ( 1978). Fonološki sustavi s tipološke točke gledišta istraženi su u klasičnim priručnicima Nikolaja Trubeckoga ( 1 939) i Charlesa Hoeketta ( 1955), a u novije vrijeme fonološka je tipologija sustavno izložena u monografiji Iana Maddiesona ( 1984), nastaloj na temelju vrlo opsežne baze podataka fonoloških sustava na sveučilištu UCLA. Tipološki pristup sintaksi 285
VODIČ KROZ PRIRUČNU LITERATURU IZ POREDBENE ILNGVISTIKE
osobito je izražen u sintaktičkim teorijama Simona K. Dika ( 1978) Roberta Van Valina (v. Van Valin & LaPolla 1997) . Sveobuhvatna povijest poredbene lingvistike još nije napisana. Korisni podatci o povijesti genetske klasifikacije jezika mogu se pronaći kod Robinsa ( 1972) i kod Ruhlena ( 199 1 ) . Devetnaestom stoljeću, u kojem su se začele mnoge poredbene discipline, posvećen je rad Anne Morpurgo Davies ( 19 75 ) . Koliko mi je poznato, ne postoji niti jedna povijest lingvističke tipologije. Monografija K. Romea ( 1966) bavi se samo tipološkim teorijama 19. stoljeća; naravno, pregled pojedinih tipoloških učenja može se pronaći u raznim priručnicima iz povijesti lingvistike. Standardna povijest lingvistike je Robins 198 1 ; ta knjiga, dostupna i u prijevodu na mnoge jezike, osobito je vrijedna zbog vjerodostojnoga prikaza antičkih, srednjovjekovnih i ranih novovjekovnih lingvističkih teorija. * * *
Ova knjiga posvećena je fenomenu jezične raznolikosti, pojavi jednako fascinantnoj koliko i frustrirajućoj . Fascinantnoj , jer nam različitost jezika pokazuje na kako različite načine isto iskustvo mogu izraziti ljudi koji se međusobno uopće ne razumiju. Frustrirajućoj , jer nitko ne može naučiti sve jezike koje bi želio, pa čak niti biti siguran da doista razumije one koje je desetljećima izučavao. Malo tko se, ipak, neće složiti da je raznolikost jezika vrijedna proučavanja i očuvanja. O tome svjedoči i sljedeći citat: » A Colombian Bara Indian, a member of an outbreeding set of tribes, when asked by a linguist why there were so many languages, explained: 'If we were all Tukano speakers, where would we get our women?' « (Pinker 1994: 242 ) .
286
LITERATURA
Abondolo, Daniel (ed , ) , 1 998, The Uralic Languages, Routledge, London. Alighieri, Dante, 1998, ( 1 306) Nauk o pučkom jeziku. De vulgari eloquentia, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Allen, K. , 1 9 7 7, »Classifiers«, Language 53: 284-3 1 0 . Alleton, Viviane, 1 9 7 8 , Grammaire du chinois, Presses Universitaires de France, Paris. Altmann, R. & Lehfeldt, W. , 1973, Allgemeine Sprachtypologie, Mtinchen: Finck. Andronov, M. S., 1965, Dravidshiejazyki , Moskva: Nauka. Andronov, M. 1 980, The Brahlli Language, Moskva: Nauka. Anttila, Raimo, 1 989, Historical and Comparative Linguistics, Amsterdam: Benjamins. Aristar, A. R. , 1 9 9 1 , »On Diachronic Sources and Synchronic Pattern: an Investigation into the Origin of Linguistic Universals« , Language 6 7 : 1-33. Aristava, Š . K. et al ., 1 968, Grammatika abhazslwgo jazyka, Suhumi: Alašara. Austin, P., 1 9 8 1 , »Switch-Reference in Australia«, Language 5 7 : 309-334. Bach, E. & Harms, R. T. (eds.), 1 9 6 7 , Universals in Linguistic Theory, New York: Holt, Rinehart & Winston. Banfi, Emmanuele, 1 9 85, Lingllistica Baicanica, Bologna: Zanichelli. Bellwood, Peter, 1 9 75, »The Prehistory of Oceania«, Current Anthropology 1 6 : 9-2 9 .
Benveniste, Emile, 1 9 7 5 , »Klasifikacija jezika«, u: Problemi opšte lingvistike, Beograd: Nolit. Birnbaum, Henrik, 1 9 7 7 , Linguistic Reconstruction , Washington: The Institute for the Study of Man. Blake, Barry, 1 994, Case, Cambridge: Cambridge University Press. Boharev, N. et al., 1 9 6 7 , Jazyki narodov SSSR, Moskva: Nauka. Brozović, D . , 1 983, nO mjestu praslavenskogajezika u indoevropskomejezičnom svijetu«, Radovi Filozofskoga fakulteta u Zadru , 1 2- 1 3 : 5-14. Bright, William, et alii , 1992, International Encyclopedia ofLinguistics, Oxford: Oxford University Press. Bybee, Joan, Perkins, Revere, & Pagliuca, William, 1 994, The Evolution of Grammar, University of Chicago Press, Chicago. 287
Campbell, George, 1 99 1 , A Compendium of the World 's languages , Routledge, London & :Nl. Campbell, Lyle, 1997, American Indian Languages. The Historical Linguistics of Native America, Oxford: Oxford University Press. Campbell, Lyle, 1997a, »Amerindian personal pronouns: A second opinion«, Language 73: 339-352. Campbell, L., Bubenik, V. & Saxon, L., 1988, "Word Order Universals: Refinements and Clarifications« , Canadian Journal of Linguistics 33 : 209-230. Campbell, Lyle, Kaufman, T. & Smith-Stark, T., 1986, »Meso-America as a linguistic area«, Language 62: 530-570. Campbell, Lyle & Mithun, Marianne, 1979, The Languages of Native A merica: Historical and Comparative Assessment, Austin: The University of Texas Press. Campbell, Lyle & Mithun, Marianne, 1980, "Syntactic Reconstruction: Priorities and Pitfalls«, Folia Linguistica Historica 1. 1: 1 9--40. Chafe, Wallace L., 1973, "Siouan, Iroquoian, and Caddoan«, in: Current Trends in Linguistics, Vol. 10, ed. by T. Sebeok, The Hague: Mouton: 1 1 64-1209. Chung, Sandra, 1978, Case Marki ng and Grammatical Relations in Polynesian, Austin: The University of Texas Press. Clauson, Sir Gerard, 1956, "The Case against the Altaic Theory«, Central Asiatic JoIlrna l 2: 1 8 1-187. Comrie, Bernard, 1976, Aspect, Cambridge: Cambridge University Press. Comrie, Bernard, 1978 , "Ergativity«, in: W. P. Lehmann (ed. ) Syntactic Typology, Austin: The University of Texas Press, pp. 329-394. Comrie, Bernard, 1 983, Universali del linguaggio e tipologia linguistica, Bologna: Il Mulino. Comrie, Bernard, 1986, Tense, Cambridge: Cambridge University Press. Comrie, Bernard (ed . ) , 1981 , The Languages of the Soviet Union , Cambridge: Cambridge University Press. Comrie, Bernard (ed . ) , 1 990, The World's Major Languages, Oxford: Oxford University Press. Corbett, Greville, 1991, Gender, Cambridge: Cambridge University Press. Cowgill, Warren, 1966, "A Search for Universals in I ndo-European Diachronic Morphology« , in: J. Greenberg (ed. ) Universals ofLanguage, Cambridge: The M. L T. Press, 1 14-14 1 . Craig, Colette ( ed.), 1986, Nou n Classes and Categorization , Amsterdam: Benjamins. Croft, William, 1990, Typology and Universals, Cambridge University Press, Cambridge. Croft, William, 1 99 1, »The Evolution of Negation«, Journal of Linguistics 27: 1-27. Croft, William, 1994, » Semantic Universals in Classifier Systems «, Word 45: 145- 1 7 1 . 288
LITERATURA
Croft, William, 1995, »Modern Syntactic Typology«, in: M. Shibatani & T. Bynon ( eds.) Approaches to Language Typology, Oxford: Clarendon, pp. 85-144. Crowley, Terry, 1992, An Introduction to Historical Linguistics, Oxford: Oxford University Press. Crystal, David, 2000, Language Death, Cambridge : CUP. Č aušević, Ekrem, 1995, Gramatika suvremenoga turskog jezika, Zagreb: Školska knjiga. Dang At, Vu, & L L Glebova, 1963, Načal 'nyj kurs v 'etnamskogojazyka, Moskva: Izdatel'stvo IMO. D ayley, Jon P . , 1985, TZlltU,jil Grammar, Berkeley and Los Angeles: The University of California Press. Decsy, Gyula, 1965, Einfuhrung in die finnisch-ugrische Sprach wissenscha{t, Wiesbaden : Harrassowitz. Decsy, Gyula, 1973, Die linguistische Struktur Europas, Wiesbaden: Harrasso witz. De Lancey, Scott, 1982, »An Interpretation of Split Ergativity and Related Patterns«, Language 57 (3) : 626-657. De Lancey, S . & Golla, V., 1997, ),The Penutian hypothesis: retrospect and prospect« , International Journal ofAmerican Linguistics 6 3 : 1 8-64. Desnickaj a (ur.), 1989, Aktual'nie voprosy sravnitel 'nogo jazykoznanija, Leningrad : Nauka. Dešeriev, J. K., 1953, Bacbijskij jazyk, Moskva: Nauka. Diakonov, Igor M. D'jakonov) , 1967, Jazyki drevnej perednej Azi i , Moskva: Nauka. Diakonov, Igor M. D'jakonov), 1 988, Afrasian Languages, Moskva: Nauka Diamond, Jared, 1991, The Rise and Fall of the Third Chimpanzee, London: Random House. Diamond, Jared, 1 998, Guns, Germs and Steel, London: Random House. Dik, Simon K., 1978, Functional Grammar, Amsterdam: North-Holland. Dimmendaal, Gerrit J., 1 986 . , »Language Typology, Comparative Linguistics, and Injective Consonants in Lendu«, Afrika und Ubersee 69: 1 61-192. Dixon, ll. M. W., 1972, The Dyirbal Language ofNorth Queensland, Cambridge: Cambridge University Press. Dixon, ll. M. W. , 1977, "Where have all the adjectives gone?«, Studies in Language 1 : 19-80. Dixon, ll. M. W., 1 979, »Ergativity«, Language 55: 59-138. Dixon, ll. M . W., 1980, The Languages of Australia, Cambridge: Cambridge University Press. Dixon, ll. M. W. , 1982, Where have all the adjectives gone ? and other essays in Semantics and Syntax, Berlin: De Gruyter Dixon, ll. M. W., 1988, A Grammar of Boumaa Fijian, Chicago: The University of Chicago Press. D 'j ačkov, M. V., Leont'ev, A. A., Torsueva, E. I, 1981, Jazyk tok-pisin, Moskva: Nauka. 289
Dolgopolsky, Aharon, 1 998, The Nostratic Macrofamily and Linguistic Paiaeontoiogy, Cambridge: The McDonald Institute for Archaeological Research. Dorian, N . C., 198 1 , Language Death: The Life Cycle ofa Scottish Gaelic Dialect, Philadelphia: University of Pennsylvania Press. Dryer, Matthew S., 1986, "Primary Objects, Secondary Objects, and Antidative« , Language 6 2 : 808-845. Dryer, Matthew S., 1989, "Large linguistic areas and language sampling« , Studies in Language 1 3: 257-292. Dryer, Matthew S., 1992, "The Greenbergian Word Order Correlations«, Language 68: 8 1-138. Edel'man, D . L, 1978, »K teorii jazykovogo sojuza«, Voprosy jazyJwznanUa 3/1978: 1 10-1 15 Edel'man, D. l., 1980, "K substratnomu naslediju central'noaziatskogo jazykovogo sojuza«, Voprosy jazykoznanija 5/1980: 2 1-32. Edel'man, D. l , 1983, The Dardic and Nuristani Languages, Moskva: Nauka. Ehret, Christopher, 1995, Reconstructing Proto-Afroasiatic (Pro to-Afras ian), Berkeley: The University of California Press. Emenau, R., 1956, "India as a Linguistic Area« , Language 32: 3-16. Foley, W., 1986, The Papuan Languages ofNew Guinea, Cambridge: Cambridge University Press. Foley, W. , 199 1 , The Yimas Language ofPap ua New Guinea, Stanford : Stanford University Press. Foley, W. , 1997, Anthropological Linguistics. An Introduction, Oxford : Blackwell. Fortescue, Michael, 1984, A Grammar of West Greenlandic, Croom HeIm: London. Foster, Joseph F. & Hofling, Charles A. , 1987, "Word Order, Case, and Agreement« , Linguistics 25: 4 75-499. Fox, Anthony, 1995, Linguistic Reconstruction, an Introduction to Theory and Method, Oxford: Oxford University Press. Friedrich, Johannes, 1960, Hethitisches Elementarbuch, I: Kurzgefasste Grammatik, Heidelberg: Winter. Friedrich, Paul, 1975, Proto-Inda-European Syntax, Butte: Montana College of Mineral Science and Technology. Gabelentz, Georg von der, 1891, Die Sprachwissenschaft, Leipzig: Weigel. Gamkrelidze, T. & Ivanov, V. V., 1 984, Indoevropejskij jazyh i indoevropejcy, Tbilissi: Izdatel'stvo tbilisskogo universiteta. Garrett, Andrew, 1990, "The Origin of NP Split Ergativity « , Language 66: 26 1-296. Gildersleeve, B. L & Lodge, G., 1992, Gildersleeve 's Latin Grammar, Walton-on-Thames: Nelson. Greenberg, Joseph, 1 960, The Languages of Africa, Bloomington: Indiana University Press. .
290
Greenberg, Joseph, 1 963, "Some Universals of Grammar with Particular Reference to the Order of Meaningful Elements«, in: Universals of Language, ed. by Joseph Greenberg, Cambridge, MA: The MIT Press, pp. 73- 1 13. Greenberg, Joseph, 1 9 7 1a, " The Indo-Pacific Hypothesis«, in: T. Sebeok (ed . ) Current Trends i n Linguistics, Vol. 8, The Hague: Mouton. Greenberg, Joseph, 1 9 7 1b, »Nilo-Saharan and Meroitic« , in: T. Sebeok ( e d , ) Current Trends i n Linguistics, Vol. 7 . The Hague: Mouton: 420-442. Greenberg, Joseph, 1972, »The Typological Method«, in: Current Trends in Linguistics, Vol. 1 1 , ed. by T. Sebeok, The Hague: Mouton: 1 49- 193. Greenberg, Joseph, 1979, »Rethinking Linguistics Diachronically«, Language 55: 1-29. Greenberg, Joseph, 1987, Language in the Americas, Stanford: Stanford University Press. Greenberg, Joseph (ed,) , 1978, Language Universals , Stanford: Stanford University Press. Gregersen, Edward A, 1972, » Kongo-Saharan« , Journal of African Languages 1 1 : 69-89. Gregores, Emma & Suarez, Jorge A, 1967, A Description of Colloquial Guarani, The Hague: Mouton. Grim e s , Barbara (ed. J , 1 9 99, http://www.sil. org/ethnologue/
Ethnologue;
E l ectronic
Edition:
Guxman, M. M., 1973, "Lingvističeskie universaiii i tipologičeskie issledovani j a« , Voprosy jazylwznanija (4 ) 1973: 3-1 6 . Haas, Mary R . , 1 969, The Prehistory o fLanguages, The Hague: Mouton. Hagege, Claude, 1 977, »Incorporation nominale et suffixation lexicale: essai de typologie et cas particulier du comox« , Bulletin de la Societe de Linguistique de Paris 7 2 : 3 1 9-340. Hagege, Claude, 1 982, La structure des langues, Paris: Presses Universitaires de France. Hammond, M . , Moravesik, E. & Wirth , J. (eds . ) , 1 988, Studies in Syntactic Typology , Amsterdam: Benjamins. Harris, A C. & Campbell, L . , 1995, Historical Syntax in Cross-Linguistic Perspective, Cambridge: Cambridge University Press. Hawkins, John, 1 979, » Implicational Universal s as Predictors of Word Order C hange« , Language 5 5 : 6 1 9-648. Hawkins, John, 1 98 3 , Word Order Universals, New York: Academic Press. Hawkins, John (ed, ) , 1988, Explaining Language Universals, Oxford: Blackwell. Heath, Jeffrey, 1 98 1 , "A Case of Intensive Lexical Diffusion: Arnhem Land, Australia«, Language 57 ( 2 ) : 335-367. Heine, Bernd, 1975, "Language Typology and Convergence Areas in Africa«, Linguistics 144/197 5 : 27-47. Heine, B. & Nuse, D . (eds . ) , 2000, African Languages. An Introduction, Cambridge: CUP . Hetzron, Robert, 1 989, »Typological Peculiarities in Somali« , Folia linguistica 2 3 : 7-26. 291
Hetzron, Robert, 1998, (ed.) The Semitic Languages, London: Routledge. Hockett, Charles F., 1955, A Manual of Phonology, Baltimore: The Waverly Press. Hoenigswald, Henry, 1960, Language Change and Linguistic Reconstruction , Chicago: The University of Chicago Press. Holzer, Georg, 1 995, Das Erschliej3en unbelegter Sprachen, Frankfurt a/M: Peter Lang Verlag. Hopper, P. J. & Traugott, E . C., 1993, Grammaticalization , Cambridge: C. U. P. Horne, Kirby M., 1 966, Language Typology: 1 9th and 20th Cenury Views, Washington, D. C.: Georgetown University. Huffman, Franklin E . , 1 970, Modern Spoken Cambodian, Yale: Yale University Press. Humboldt, Wilhelm von, 1988, Uvod u delo o kavi jeziku i drugi ogledi, Novi Sad: Dnevnik Illič-Svityč, V. M., 1971, Opyt sravnenija nostratičeskix jazykov. Vvedenije. Sravnitel 'nij slovar', Nauka, Moskva. Jacobsen, W. H. Jr., 1976, » Noun and verb in Nootkan«, in: Efrat, ed. The Victoria Conference on Northwestem Languages, Victoria, British Columbia Provinciai Museum: 83-153. Jakobson, Roman, 1970, » Typological Studies and their Contribution to Historical Comparative Linguistics«, in: Selected Writings, Vol l, The Hague: Mouton. Jakovleva, V. K., 1 963, Jazykjoruba, Moskva: Nauka. Jarceva, V. N. (ur. ) , 1980, Teoretičeskie osnovy klassifikacii jazykov mlra, Moskva: Nauka. Jazyki narodov SSSR, 1967, Moskva. Katičić, Radoslav, 1970, A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, The Hague: Mouton. Katičić, Radoslav, 1992, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb: Školska knjiga. Katzner, Kenneth, 1 986, The Languages of the World, New York: Routledge. Kaufman, Terry, 1 990, »Language History in South America: What we Know and How to Know More«, in: Doris L. Payne, ed. : Amazonian Linguistics: Studies in Lowland SouthAmerican Languages, Austin: The University of Texas Press: 13-73. Keenan Edward L. III, 1975, » Toward a Universal Definition of »Subject« « , in: Li (ed,) 1975: 303-335. Keenan Edward L. III, 1978 , » The Syntax of Subject-Final Languages«, in: Lehmann (ed.) 1978: 267-327. Keenan Edward L. III, 1 985, »Relative Clauses« , in: Shopen (ed.) 1985, II: 14 1- 1 70. Keenan Edward L. III, 1985a, "Passive in the world's languages«, i n : Shopen (ed . ) 1 985, I : 243-28 1 . Keenan, Edward L . & Comrie, Bernard, 1 977, »Noun P hrase Accessibility and Universal Grammar« , Linguistic Inquiry 8: 63-99. Kemmer, Suzanne, 1 993, Middle Voice, Amsterdam: Benjamins. 292
LITERATURA
Klaiman, M. H., 1992, » Inverse languages«, Lingua 88/1992 : 227-26 1 . Klimov, G . A, 1972, »K xarakteristike jazykov aktivnogo stroja« , Voprosy jazykoznanija 4/1972: 3- 13. Klimov, G. A, 1977, Tipologijajazykov aktivnogo stroja, Moskva: Nauka. Klimov, G. A, 1986, Vvedenije v Iwvkazskoejazykoznanie, Moskva, Nauka. Klimov, G. A, 1989, »0 prajazykovoj real'nosti« u: Desnickaja 1 989: 5-2 1 . Klimov, G . A i Edel'man, D . I . , 1970, Jazyk burušaski , Moskva: Nauka. Krahe, Hans, 1972, Grundzuge der vergleichenden Syntax der indogermanischen Sprachen, Innsbruck: !BS. Krejnovič, E. A, 196 1 , » Imennye klassy i grammatičeskie sredstva ix vyraženij v ketskom jazyke« , Voprosy jazykoznanija 2( 196 1 ) : 106-1 16. Krupa, Viktor, 1973, Polynesian Languages: A Survey of Research, Paris: Mouton. Kuiper, F. B. J., 1974, »The Genesis ofa Linguistic Area« , International Journal of Dravidian Linguistics 3 : 135-153. Kwee, John B., 1976, Indonesian, London: Hodder & Stoughton. Lakoff, G., 1987, Women, Fire and Dangerous Things: What Categories Reveal about the Mind, Chicago: University of Chicago Press. Lazard, G., 1978, »Elements d'une typologie des structures d'actance: structures ergatives, accusatives et autres« , Bulletin de la Societe de Linguistique de Paris, 73. Lazard, G., 1986, » Le type linguistique dit »actif« : reflexions sur une typologie globale« , Folia linguistica 20: 87-108. Lehmann, Christian, 1982, Thoughts on Grammaticization: a Programmatic Sketch, (Arbeiten des Keilner Universalien- Projekt 82) Kiiln: Institut fUr Sprachwissenschaft. Lehmann, W. P., 1973, »A Structural Principle of Language and its Implications« , Language 49: 47-66. Lehmann, W. P., 1974, Proto-Indo-European Syntax, Austin: The University of Texas Press. Lehmann, W. P., 1978, »The great underlying ground-plans« , in: Lehmann (ed .) 1978: 1-55. Lehmann, W. P., 1993, Theoretical Bases o f Indo-European Linguistics, London: Routledge. Lehmann, W. P. (ed.), 1978, Syntactic Typology, Austin: The University of Texas Press. Leont'ev, A A, 1974, Papuasskie jazyki , Moskva: Nauka. Levin, Beth, 1987, »The Middle Construction and Ergativity« , Lingua 7 1 : 1 7-3 1 . Li, Charles N . (ed.) , 1975, Subject and Topic, New York: The Academic Press. Li, Charles N. (ed. ), 1975a, Word Order and Word Order Change, Austin: The University of Texas Press. Li, C. & Thompson, S., 1975, »Subject and Topic: A New Typology of Language in: L i (ed.) 1975 : 457-489. «,
293
Lightfoot , D . , 1988, »Syntactic Change«, u: F. Newmeyer (ed.): Linguistics: The Cambridge Survey, Cambridge: C. U. P . , Vol I : 303-323. Lyovin, Anatole, 1997, An Introduction to the Languages of the World, Oxford: Oxford University Press. Macaulay, Monica, 1996, A Grammar of Chalcatongo Mixtec, Berkeley: University of California Press. Magometov, A A , 1 970, Agul 'shij jazyh , Tbilisi: Mecniereba. Majewicz, 1 989, J�zyhi 8wiata i ich hlasyfilwwanie, Warszawa: PWN. Maddieson, Ian, 1984, Patterns of Sounds, Cambridge: Cambridge University Press. Mallinson, Graham & Blake, Barry, 198 1 , Language Typology, Amsterdam: N orth-HoHand. Mallory, J. P., 1989, In Search of the Indo-Europeans, London: Thames and Hudson. Manaster Ramer, Alexis, 1 993, »On Illič-Svityč's Nostratic Them}'«, Studies ill Language 1 7/1993: 205-250. Martinet, Andre, 1 955, Economie des changements phonetiques, Bern: Francke. Masica, Colin P., 1976, Defining a Linguistic Area: South Asia, Chicago: University of Chicago Press. Masiea, Colin 199 1 , The Indo-Aryan Languages, Cambridge: Cambridge University Press. Matasović, Ranko, 1994, " Proto-Indo-European *b and the GIottalie Theory «, The Journal of IE studies 22: 133-149. Matasović, Ranko, 1995, ,>'rhe Proto-Indo-European Vowel System: a Typolo gical Account«, paper presented to the SLE Annual Meeting in Leiden 1996. Matasović, Ranko, 1995a, Harfa sa sjevera. Iz irshe h njiževnosti , Zagreb: Antibarbarus. Matasović, Ranko, 1 996, A Theory of Textual Reconstruction in Indo-European Linguistics, Frankfurt aIM: Peter Lang. Matasović, Ranko, 1 997, Kratka poredbenopovijesn a gramatika latin slwga jeziha, Zagreb: Matica hrvatska. Matasović, Ranko, 1998, »Temeljni leksik i dubinska genetska srodnost« , Folia onomastica Croatica 7: 1 91-206 Matasović, Ranko, 2000 "Uses and Misuses of Typology in Indo-European Linguistics«, in: 125 Jahre lndogermanistih in Graz, hg. von Christian Zinko, Graz: Institut fUr Sprachwissenschaft. Matasović, Ranko, 2000a, Kultura i hnjiževnost Hetita, Zagreb: Matica hrvatska. Matisoff, James A , 1990, »On Megalocomparison«, Language 66: 1 06 - 1 20 . Matisoff, James A , 199 1 , "Sino-Tibetan Linguistics: Present state and Future Prospects« , Annual Review of Anthropology 20: 469-504. Maun Nyun, Maun et alii , 1963, Birmanskij jazyh, Moskva: Nauka. Mayrhofer, Manfred, 1 983, Sanshrit und die Sprachen Alteuropas, Gottingen: Vandenhoeck und Ruprecht. 294
McAlpin, David, 1974, »Toward Proto-Elamo-Dravidian «, Language 50: 89- 1 0 1. McClain, Yoko, 1981, Handbook of Modern Japanese Grammar, Tokyo: The Hokuseido Press. McGregor, R. S., 1986, Outline of Hindi Grammar, Oxford: Clarendon Press. McLendon, Sally, 1975, A Grammar ofEastern Pomo, Berkeley: The University of California Press. McLendon, Sally, 1978, »Ergativity, Case, and Transitivity in Eastern Pomo«, International Journal ofA merican Linguistics 44: 1-9. Meier, G. F. & Meier, Barbara, 1976, Handbuch der Linguistik und Komunikationswissenschaft, Bd. 1: Sprache, Sprachentwicklung, Sprachen,
Berlin: Akadernieverlag. Meid, Wolfgang, 1975, " Probleme der raumlichen und zeitlichen Gliederung des Indogermanischen« , u: Flexion und Wortbildung, hg. von Helmut Rix, Wiesbaden: L. Reichelt Verlag: 204-2 19. Meillet, Antoine, 1967, L a methode comparative e n linguistique historique, Paris: Champion. Meillet, Antoine & Cohen, Marcel, 1952, Les langues du monde, Paris: Champion. MelIars, Paul A , 1998, »Neanderthals, Modern Humans and the Archaeological Evidence for Language«, u: N. G. Jablonski & L, C. Aiello, eds: The Origin nd Diversification of Language, San I<�rancisco: Memoirs of the California Academy of Sciences No. 24: 89- 1 1 7 . Mel'ničuk, A S., 1 989, "Problematika rekonstrukcii v sravnitel'nom jazykozna nii « , u: Desnickaja 1 989: 2 1-36. Merlan, Francesca, 1976, »Noun incorporation and discourse reference in modern Nahuatl«, International Journal of A merican Linguistics 42: 1 77-1 9 1 . Meyer, Rudolf, 1966, Hebraische Grammatik , Berlin: D e Gruyter. Miller, Roy Andrew, 1967, " Old Japanese Phonology and the Korean-Japanese Relationship", Language 43: 278-302. Miller, Roy Andrew, 1 980, The Japanese Language, Rutland: Charles E. Tuttle. Mithun, Marianne, 1 984, "The Evolution ofNoun Incorporation«, Language 60: 847-894. Mithun, Marianne, 1991 , »Active/agentive case marking and its motivations « , Language 6 7 : 5 10-546. Mithun, Marianne, 1999, The Languages of Native North America, Cambridge: Cambridge University Press. Mjačina, E. N . , 196 1 , Kratkij očerk grammatikijazyha s uaxili, Moskva: Nauka. Morpurgo Davies, Anna, 1975, »Language Classification in the Nineteenth Century " , in: Current Trends in Linguistics, Vol. 1 3 , ed. by T. Sebeok, The Hague: Mouton: 607- 7 16. Moscati, Sabatino (ed, ), 1964, A n Introduction to the Comparative Grammar of the Semitic Languages , Harrassowitz, Wiesbaden. 295
LITERATURA
Moseley, C. & Asher, R. E., 1 994, Atlas of the World 's Languages, London: Routledge. Moser, Mary B., 1978, » Switch-reference in Seri«, International Journal of American Linguistics 44/1978: 1 1 3-120. Muhlhauser, P., 1986, Pidgin and Creole Linguistics, Oxford: Blackwell. Muljačić, Žarko, 1997, »Sjaj i bijeda 'kladističkog' modela (s posebnim osvrtom na sudbinu 'rodoslovnog stabla' u romanistici) «, Suvremena lingvistika 43-44: 21 1-232. Muljačić, Žarko, 2000, »Model rodoslovnog stabla (s posebnim osvrtom na njegovu primjenu u romanistici i u slavistici«, u: D. Stolac (ur.) Riječhi filološki dani III, Filozofski fakultet u Rijeci: 243-264. Nedjalkov, Vladimir P., 1 980, »Reflexive Constructions: A Functional Typo logy«, in: Wege zur Universalienforschung, Festschrift fUr Hansjakob Seiler, Tubingen: Gunter Narr. Nichols, Johanna, 1986, »Head-marking and dependent-marking grammar«, Language 62: 56-1 19. Nichols, Johanna, 1989, »The Origin of Nominal Classification«, Proceedings of the Berkeley Linguistic Society, 409-420 Nichols, Johanna, 1990, »Linguistic Diversity and the First Settlement of the New World « , Language 66: 475-521. Nichols, Johanna, 1992, Linguistic Diversity in Space and Time, Chicago: The University of Chicago Press. Nichols, Johanna, 1995, »Diachronically Stable Structural Features« ) in: H. Andersen (ed . ) Historical Linguistics 1 993, Amsterdam: Benjamins, pp. 337-355. Nichols, Johanna, 1998, »The Origin and Dispersal of Languages: Linguistic Evidence« , u: N. G. Jablonski & L. C. Aiello, eds: The Origin and Diversification of Language, San Francisco: Memoirs of the California Academy of Sciences No. 24: 127-170. Nichols, Johanna & Peterson, D . A., 1 996, »The Amerind Personal Pl'onouns«, Language 72: 336-3 7 1 . Noonan, Michael, 1985, »Complementation« , i n : Shopen ( 1985, ID : 42-140. Palmer, Frank R., 1990, Mood and Modality, Cambridge: Cambridge University Press. Palmer, Frank R., 1995, Gram matical Roles and Relations , Cambridge: Cambridge University Press. Panfilov, V. Z., 1973, »Nivxsko--altajskie jazykovye svjazi« , Voprosy jazyJwzna nija (5) 1973: 3-13. Parker, Gary J., 1969, Ayacucho Quechua Grammar and Dictionary, The Hague: Mouton. Pasch, H., 1985, »Possession and possessive classifiers in »Dongo-ko«« , Afrika und Ubersee 68: 69-85. Payne, John R., 1985, »Negation « , in: Shopen (ed.) 1985, 1: 197-242. 296
Perrot, Jean {('id. ) , 1981, Les langues dans le monde ancien et moderne. Ure partie: Les Langues de l 'Afrique subsaharienne. 2eme partie: Pidgins et Creoles, Paris: Editions du CNRS.
Pfiffig, Ambros, 1998, Die etruskische Sprache, Wiesbaden: Albus. Pinker, Steven, 1994, The Language Instinct, New York: HarperCollins. Pinnow, Heinz-Jiirgen, 1964, Die nordamerilmnischen Indianersprachen, Wiesbaden: Harrassowitz. Pitkin, Harvey, 1984, Wintu Grammar, Berkeley: University of California Press. Polinskaja, M. S. & Nedjalkov, V. P., 1987, ),Contrasting the Absolutive in Chukchee«, Lingua 7 1 : 239-269. Poppe, Nicholas, 1965, Introduction to Altaic Languages, Otto Harrassowitz, Wiesbaden. Pullum, Geoffrey K. , 1981 , "Languages with object before subject: a comment and a catalogue«, Linguistics 19: 1 47-155. Pullum, Geoffrey K. , 199 1 , The Great Eskimo Vocabulary Hoax and other Essays, Chicago: The University of Chicago Press. Ramanujan, A. K. & Colin Masica, 1969, nA phonological typology of the Indian Linguistic Area«, in: Current Trends in Linguistics, Vol. 5, ed. by T. Sebeok, The Hague: Mouton: 543-578. Ramat, Paolo, 1 986, "ls a holistic typology possible? Folia Linguistica 20: 3-15. Ramat, Paolo, 1987, Linguistic Typology , Berlin: Mouton de Gruyter. Renfrew, Colin, 1987, Archaeology and Language, London: Jonathan Cape. Renfrew, Colin, 1 998, "The Origins of World Linguistic Diversity: An Archaeological Perspective« , u: N. G. Jablonski & L. C. Aiello, eds: The Origin and Diversification of Language, San Francisco: Memoirs of the California Academy of Sciences No. 24: 1 7 1-192. Richford, J . R. & Mc\Vhorter, J., 1997, »Language Contact and Language Generation«, u : F. Coulmas, ed. The Handbook of Sociolinguistics , Oxford: Blackwell: 238-256. Rigamey, C., 1954, ,)A propos de la 'construction ergative' en indo-aIoyen moderne« , u: Sprachgeschichte und Wortbedeutung: Festschrift Albert Debrunner, Bern: Francke: 363-384. Ringe, Donald A., 1992, "On Calculating the Factor of Chance in Language Comparison«, Transactions of the American Philosophical Society 82. l Rix, Helmut, 1998, Rtitisch und Etruskisch, Innsbrucker Beitriige zur Sprachwissenschaft, I nnsbruck. Robins, Robert H., 1972, "The History of Language Classification«, in: Current Trends i n Linguistics, Vol. l l , ed. by T. Sebeok, The Hague: Mouton, 3-45. Robins, Robert H., 1981 , Storia della linguistica, Bologna: Il Mulino. Ruhlen, Merritt, 199 1 , A Guide to the World 's Languages, Vol. 1: CLassification, Edward Arnold: London. Sapir, E dward, 192 1 , Language, New York: Harcourt, Brace and World. Sapir, Edward & Hoijer, Harry, 1967, The Phonology and Morphology of the Navaho Language, Berkeley: University of California Press. «
297
Schachter, Paul, 1976, »The Subject in Philippine Languages«, in: Li (ed.) 1976: 491-5 18. Schachter, Paul, 1 985, »Parts-of-Speech Systems « , in: Shopen (ed.) 1985, 1 : 3-6 1 . Serebrennikov, B. A., 1982, »Problema dostatočnosti osnovanija v gipotezax, kasaj uščixsja genetičeskogo srodstva jazykov« , u : Serebrennikov, B. (ur.): Teoretičesllie osnovy hlassilikacii jazykov mira, Nauka, Moskva 1 982: 6-63. Sgall, Petr, 197 1 , »On the notion 'type of language' , Transactions of the Philological Society: 75-87. Sgall, Petr, 1 986, »Classical Typology and Modern Linguistics «, Folia linguistica 20: 15-28 Shafer, Robert, 1955, "Classification of the Sino-Tibetan Languages«, Word l l : 94- 1 1 1 . Shafer, Robert, 1974, Introduction to Sino-Tibetan , Wiesbaden: Harrassowitz. Sherzer, Joel, 1973, »Areal Linguistics in North America«, in: Current Trends in Linguistics, Vol. 10, ed. by T. Sebeok, Mouton: The Hague: 749-795. Shevoroshkin, Vitaliy, 1 989, » Methods in Interphyletic Comparisons« , Ural-Al taže Yearbook 6 1 : 1-1 5 . Shibatani, Masayoshi, 1985, »Passives and Related Constructions<<; Language 6 1 : 82 1-849. Shibatani, Masayoshi, 1 990 , The Languages ol Japan, Cambridge: Cambridge University Press. Shibatani, Masayoshi, 1988, »Voice in Philippine Lanb'Uages«, in: M. Shibatani (ed.), Passive and Voice, Amsterdam: Benjamins: 85-142. Shibatani, Masayoshi and Theodora Bynon (eds.), 1995, Approaches t o language typology, Clarendon, Oxford. Shopen, Timothy (ed. l, 1985, Language Typology and Syntactic Description, I-III, Cambridge: Cambridge University Press. Si hler, Andrew, 1 998, Language Change, rukopis, University of Wisconsin, Madison. Skalička, V., 1 986, "Ist eine Typologie moglich« , Folia Linguistica 20: 8 1-87. Smirnova, M . A ., 1982 , The Hausa Language, London: Routledge. Solta, Georg Renatus, 1980, Einfuhrung in die Balkanlinguistik, Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Steever, Sanford (ed.), 1998, The Dravidian Languages, London: Routledge. Stein, Philip L. & Rowe, Bruce M., 1 992, Physical Anthropology, New York: McGraw Hill. Steinthai, Chajim, 1860, Charakteristik der hauptsachlichsten Typen des Sprachbaues, Berlin. Stepanov, Juryj, 1989, Indoevropejskoe predloženije, Moskva: Nauka. Suarez, Jorge, 1983, The Mesoamerican Indian Languages, Cambridge: Cambridge University Press. Subijana, Miguel S., 1985, Gramatica elemental vasca. Gramatica comparada, San Sebastian: Editorial Txertoa. "
298
Szemerenyi, Oswald, 1989, Einfz1hrung in die vergleichende Sprachwissens chaft, Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Ternes, Elmar, 1990, »Initial Mutations in Celtic and in West African Languages. Synchrony and Diachrony«, Afrika und Ubersee, 73: 3-1 8. Thomason, Sarah Grey, 1 983, » Chinook Jargon in areal and historical context«, Language 59: 820-8 7 1 . Tokarskaja, V . P., 1964, Jazyk malinke (mandingo), Moskva: Nauka. Trask, R. 1996, Historical Linguistics, London: Arnold. Troike, Rudolph C., 1981, »Subject-Object Concord in CoahuiIteco« , Language 57 (3): 658-673. Trubetzkoi, N . S., 1939, Grundziige der Phonologie, Wien. Uspenskij, Boris, 1968, Principles of Structural Typology, The Hague: Mouton. Van Valin, Robert D. & LaPolla, Randy, 1 997, Syntax, Cambridge: Cambridge U niversity Press. Voegelin, C. F. and Voegelin, M., 1977, The Classification and Index of the World 's Languages, New York. Vennemann, Theo, 1975, »An Explanation of Drift« , in: Li (ed . ) 1975a: 2 7 1 -305. Vennemann, Theo & Ray Harlow, 1977, »Categorial grammar and consistent VX serialization" , Theoretical Linguistics 4: 227-54. Vico, Gianbattista, 1982, ( 1 744) Načela nove znanosti, Zagreb: Naprijed. Welmers, William E . , 1973, African Language Structures, Berkeley: The University of California Press. Wendt, Heinz F., 1 98 1 , Fischer Lexikon: Sprachen, Frankfurt aIM: Fischer. Westphal, E. O. J., 197 1 , " The Click Languages of Southern and Eastern Africa«, in: Current Trends in Linguistics, Vol. 7, ed. by T. Sebeok, The Hague: Mouton : 367-420. Whaley, Lindsay J., 1997, Introduction to Typology, Thousand Oaks: Sage Publications. Whorf, Benjamin Lee, 1979, Jezik, misao i stvarnost, Beograd: BIGZ. Wichmann, S., 1 995, The Relationship among the Mixe-Zoquean Languages of Mexico, Salt Lake City: The University of Utah Press. Wurm, Stephen, 1972, Languages ofAustralia and Tasmania, Paris: Mouton. Zide, Norman H., 1969, »Munda and non-Munda Austroasiatic Languages« , in: Current Trends in Linguistics , Vol. 5, ed. by T. Sebeok, The Hague: Mouton: 411. Zwicky, Arnold, 1 985, »Heads« , Journal of Linguistics 2 1 : 1-29. Xajdakov, S. M., 1980, » Djurativnoe dejstvie i ergativnaja konstrukcija (na materiale dagestanskix jazykov) «, Voprosy jazykoznanija 5/1980: 120-126.
299
IZVORI PRIMJERA
Primjere iz indoeuropskih jezika sam sam izmislio, osim ako nije drukčije izrijekom navedeno. abhaski: Klimov 1 986, Aristava et al. 1 968
indonezijski (bahasa indonesia) : Kwee 1 976
andijski: Klimov 1986
jagua: Comrie 1986
avarski: Comrie 1 9 78, Klimov 1 986
japanski: McClain 198 1
ainu: Shibatani 1 990
jimas: Foley 1991
bacbijski: Dešeriev 1953, De Lancey 1981
jokuc: Pinnow 1964
baskijski: Subijana 1 985, Van Valin & LaPolla 1 997
jukagirski : Comrie 1 9 8 1
joruba: Jakovleva 1963 jukatek: Palmer 1 995
barai: Foley 1986
kamčadalski: Comrie 1 9 8 1
brahui: Andronov 1 965
kampanganski: Dik 1 974
burmanski: Maun Njun et alii 1 963 burušaski: Klimov & Edel'man 1970 cutuhil: Dayley 1985, Nichols 1992 čikaso: Lazard 1 9 86 činukanski žargon: Thomason 1983 djirbal : Dixon 1972, 1 980 eskimski (inuit ) : Fortescue 1 984 evenkijski: Payne 1985 fidžijski: Dixon 1 988 finski: Abondolo ( ed.) 1998, Lyovin 1 997 giljački: Comrie 1 9 8 1
kečua: Parker 1969 ketski: Comrie 1981 khmerski: Huffinan 1 9 70 kineski: Alleton 1978 kivai : Foley 1 986 koahuilteko: Troike 1 98 1 komoks: Hagege 1 9 7 7 kri: Van Valin & LaPolla 1 997 lisu: Li & Thompson 1975 luganda: Comrie 1 986 mađarski: Nichols 1 992 malgaški: Comrie 1 98 3 maorski : Bright & alii 1 992
gruzijski: Klimov 1 986
mištek: Macaulay 1996
hausa: Smirnova 1982
mohok: Mithun 1 99 1
hebrejski: Moscati 1964, Meyer 1 966
nauatl: Merlan 1 976
hindski: McGregor 1986
navaho: Allen 1 9 7 7
hiškarjana: Van Valin & LaPolla 1 997
nutka: Jacobsen 1976
300
pipil: Campbell & ali i 1 9 86 pomo (istočni ) : McLendon 19 75, 1978
tok pisin: Crowley 1997, D'jačkov et alii 1 9 8 1
somali: Hetzron 1 989
tonganski: Comrie 19 78, Bright & alii 1992 turski: Čaušević 1 995, Lyovin 1 99 7
sumerski : D'jakonov 1967
varlpiri: Palmer 1995
svahili: Mjačina 1 961, Corbett 1995 tamilski: Steever 1998
vijetnamski: Wendt 198 1 , Dang At & GIebova 1963
telefoI: Majewicz 1 989
vintu: Pitkin 1 984
tlingit: Pinnow 1 964
!xu (džu ) : Nichols 1992
rembarrnga: Dixon 1980 sama: Van Valin & LaPolla 1997
301
KRATICE I SIMBOLI
abs. Adj. Adv.
= = =
apsolutiv pridjev ili pridjevska skupina prilog, priložna skupina
agt. agentiv antipas. antipasiv aor. aorist aux. pomoćni glagol Comp. komparativni izraz čl. član d(at) . dativ dem. demonstrativ, pokazna zamjenica dir. direktiv erg. ergativ f. ženski rod g(en) . genitiv =
=
=
=
=
=
=
=
=
=
=
=
Gen. konstrukcija izražena posvoj nim genitivom imperf. imperfekt ind. indikativ ind. obj. pokazatelj indirektnog objekta i (nstrl. instrumental jd. jednina =
=
=
=
=
=
kl.
klasifikator ili pokazatelj imenske klase l(ok). lokativ mn. množina =
=
=
N imenica neg. negacija =
302
NP imenska skupina n(om ) . nominativ O objekt obj . pokazatelj objekta obv. obvijativ odr. određeni pat. patientiv =
=
=
=
=
=
pl. plural pret. preterit proks. proksimativ ref1. ref1eksiv =
=
=
=
Rel. relativna (odnosna) konstrukcija S subjekt sg. singular =
=
=
Std. standard usporedbe u kompara tivnim konstrukcijama subj . pokazatelj subjekta tranz. tranzitivizator (pokazatelj prijelaznosti) V glagol > »odrazilo se kao" =
=
=
=
<
"postalo j e od« & »i« (logički operator) =>
»implicira« (logički operator)
- »ne« ( logički operator) * »rekonstruirani, neposvjedočeni jezi čni oblik« * ,:' » nemoguć ili nepravilan jezični oblik«
KAZALO POJMOVA
adverbali 196 adžami (pismo) 1 44 afereza 93 agens v. vršitelj radnje
dijakronijska stabilnost 4 3 , 6 2 , 92, 108, 272 dijakronijska tipologija 92-98, 2 75277 dijalekatski kontinuum 2 8
aglutinacija, aglutinativnost 93, 127, 1 3 1-132, 242, 252-253
diskretni tipovi 80
aktivna struktura rečenice ( aktivni tip) 1 38, 1 40 , 182, 207, 2 1 1-2 12, 267-269, 274
dominantan poredak (konstituenata) 80, 99
analitički jezici 242, 246
dvije dogme strukturalizma 250, 2 7 7
antipasiv 181, 1 95
ekonomija 5 1
dokaz genetske srodnosti 22, 34
apokopa 93
ekskluziv v . inkluziv i ekskluziv
apsolutne univerzalije 76, 253
ekstenzija 94
areaina difuznost 62, 269
ergativ ( ergativni ustroj rečenice) 43, 59, 66, 80, 1 24 , 125, 150, 164, 1 75, 183, 1 89, 206, 207, 2 1 8 , 224
armenski alfabet 1 2 3 a spekt v . vid ATR (advanced tongue root) 1 70 augmentativ 1 72 balkanski jezični savez 57-59, 94 Biblija 233, 238 brahmi 1 2 1 , 147 cirkumfiks 180 član 93, 1 88 , 205 ćirilica 123, 1 3 1 definicije u lingvistici 9 1
eviden cijal 224 evolucijske tipologije 2 74 flektivni jezici 241-244 floating tones v. plutajući tonovi
fokus 64, 163 formalna razina rekonstrukcije 5 1 funkcije jezika 1 7 , 244 funkcionalne podudarnosti 38-40 fuzija ( fuzijski jezici) 93, 1 2 7- 1 2 8 , 246, 252
definitorna obilježja 80
genealoško stablo 23, 27, 49, 229
deminutiv 1 7 2
generativna gramatika 256
determinans-determinatum 2 6 1
genetska srodnost jezika 22
devanagari 1 2 1 , 1 4 7 , 1 79
genus, v. grana jezične porodice
diglosija 45, 1 65
glasovne podudarnosti 34-35, 5 1 , 1 20
dijakronija 250
glava (sintaktičke) konstrukcije 105, 269-2 7 1
dijakronijska sintaksa 94-95
303
glotalna teorija 97 glotalizirani okluzivi 59, 97, 2 1 8 gramatički procesi 104 grana jezične porodice 27, 229, 263 hangul (pismo) 13 3 hijeroglifi 143 hiragana (pismo) 133 HM (head-marking) i DM (dependent mark i ng) jezici 269-2 7 1 homo sapiens i jezična sposobnost 1 7 , 19-20 , 22 honorifici 59, 1 34 hucuri (pismo) 13 7 idealni jezični tip 84, 268 ideofoni 1 7 1 idiom 1 5 , 2 7 imenska skupina 269 imenske klase v. rod imenski klasifikatori v. numerički imenski klasifikatori implikacijske univerzalije 76, 254257, 269 implozivi 1 70 indijski jezični savez 59, 64-66, 148 indohetitska hipoteza 230 inkluziv i ekskluziv 46, 60, 1 4 1 , 1 80, 183, 1 92, 269 inkorporacija 198, 206, 209, 2 12, 2 19, 243 intenzori 248 inverzna konstrukcija rečenice 158, 2 13-2 14 izoglosa 24, 25 izolativnost 93, 1 56, 1 76, 2 1 7, 242-243 jednoznačna izvedivost 6 1 jezgreni argument 88 jezična area v. jezični savez jezična porodica 22 jezična raznolikost 102, 103-104, 1 13 jezična smrt 29, 30 jezični savez 5 7 jezik etalon 84 304
jezik istaknute teme (topic-prominent language) 266 jezik-potomak 23 jezik-predak 23 kalkovi 220 katakana (pismo) 1 33 khmersko pismo 1 52 kinesko pismo 152, 155 klasifikacija 22, 103, 204 klasifikatorni glagoli 204 klikovi 1 7 1 , 1 75, 1 92 klinopis (klinasto pismo) 120, 1 2 1 , 143, 146, 164, 165 kongruencija v. slaganje konsonantske mutacije 42, 1 6 1 koptsko pismo 1 74 koreferentnost 90 kreolski jezik 46-47, 1 8 7 kriteriji jezičnog identiteta 1 5-18 kvantitativna morfološka tipologija 252 kvinkvezimalni sustav brojenja 1 65 leksički afiksi 206 leksičko posuđivanje 69 leksikostatistika 33 linear A 1 66 linear B 122 lingua franca 47 lingvocid 9, 20 makroarea 60, 68, 273 materijalna razina rekonstrukcije 5 1 mathesis universalis 240 mhedruli (pismo) 1 3 7 model dominacije elite 228 model valovitog napredovanja 228 morfološki pokazatelji 270-273 nastanak ljudskog jezika 1 9 negacija 2 76 negativni glagoli 1 28 nom (pismo) 1 52 numerički imenski klasifikatori 59, 60, 104, 156, 162, 2 1 8 objekt 8 8 , 1 5 7, 1 89-190 , 2 10, 2 18 , 2 19
rekonstrukcija 50-52, 9 7
ogamsko pismo 122, 165 operator-operand 2 61--262
rekonstrukcija teksta 55
osnovni sintaktički elementi (konstituenti) 7
relacijski jezici 246-247 relativne konstrukcije 257-259
otuđiva posvojnost v. posvojnost
residual zones v. reziduaIne zone
pacijens v. trpitelj radnje
relativistički model genetskih odnosa 48
paleolitska revolucija 19 paradigma (morfološka) 38 parakronija 102- 1 10
relativna kronologija jezičnih promje na 32
pasiv 202
reziduaine zone 68
paukal 183
rod 43, 62, 1 03- 1 1 1, 1 24 , 145, 1 62, 1 65, 1 7 1 , 1 76, 188, 1 9 2
pidžin 46-48, 1 8 7
rongorongo 1 79
pluralis fractus 39, 145
rune (runsko pismo) 1 2 2
plutajući tonovi 170
Sapir-Whorfova hipoteza 247-248
p ojačavanje suglasnika 128 polisinteza 201
semantičko posuđivanje 73
poredak sintaktičkih kategorija 59, 63, 124
serijal ni glagoli 148, 1 72 simbolički jezici 246
posesivni (posvojni) klasifikatori 104
sinkronija 250
posesivnost v. posvojnost
sintaktička ergativnost 90, 1 2 5 , 183n, 1 94-195
possessor v. posvojnost
sintaktički izomorfizam 46
possessum v. posvoj nost
sintaktičko posuđivanje 73, 94-95
posuđivanje 35 posvojnost (posesivnost) 105, 1 2 9 , 150, 157, 180, 189 povijesni pokazatelji 6 1
sintetički jezici 242, 246 situacijom 103
uvj etovana klasifikacija
pradomovina ljudske vrste 20
slaganje 104- 1 1 0 , 2 10 , 1 7 1 , 2 10
preklapanje referencije 201-202, 207, 2 15
spread zones v. zone proširenja
sociolekt 49 srednjoamerički jezični savez 59, 2 19220
princip perkolacije 2 70 princip prirodne serija1izacij e 2 6 1 princip relativne stabilnosti jezičnih obilježja 63, 95
standardni prosječni europski jezici (Standard Average European) 248
proksimativna i obvijativna morfolo gija 2 15
statističke metode dokaza genetske srodnosti 43
prostorno-vremenski model genetskih odnosa 2 7
status constructus 39, 1 45
prostorno-vremenska razina rekon strukcije 52
subjekt 86-88, 157-158, 1 8 1 , 1 94- 195, 20 1 , 2 10, 266-267
puni čin jezik guage) 192
supklasifikacij a jezika 3 1
(mother-in-law
lan
statističke univerzalije 78 190,
superstrat 46, 4 8
reanaliza (sin taktička) 94
supletivizam 204
reduplikacija 180
supstrat 46, 48 305
svežnjevi (snopovi) izoglosa 24, 27, 56 Swadeshove liste 35 switch-reference v. preklapanje referencije šaptani samoglasnici 209 tabu 1 8 7, 191-192 tajni jezik 192 tema 64, 87, 89, 182, 266-267 temeljni leksik 35 temelj ni sustavi roda 107 teorij a smjera grananj a (Branching Direction Theory) 264 teorija valova 24, 2 7 tibetsko slogovno pismo 155 tip (jezični) 264-269 tipologija struktura jezičnih porodica 220 tonovi 59, 63, 124, 128, 156, 162, 1 70, 1 75, 204
306
topic v. tema
tranzitivnost genetske srodnosti 42 trodimenzionalni genetski model 48 trpitelj radnje 88-89, 158 ujgursko pismo 1 3 1 univerzalije 76-79, 9 2 , 9 7 usvajanje jezika 45 u zorak jezika 77, 255, 263-264 vid (aspekt) 1 64, 208, 2 1 2 vigezimalni sustav brojanja 59, 2 18, 220 vokaiska harmonija 128, 132, 160, 1 70 vršitelj radnje 88, 158, 1 82 zamjenički prijedlozi 59, 209 zamj enički rod (sustav imenskih klasa) 107 zone proširenja (spread zones) 68
KAZALO JEZIKA
Homonimni jezici označeni su brojevima u zagradama, npr. mabanski ( 1 ) , mabanski (2), cu ( l j , cu (2), itd. abau 187
alabama 2 1 1
abazinski (abaza) 108, 135
alava 1 9 7
abaga 185 abhaski (aphaski) 75, 85, 1 08, 135, 1 3 6
albanski 3 4 , 35, 36, 3 7 , 53, 5 4 , 5 8, 7 0 , 73, 93, 98, 1 2 3 , 1 24
acudževi 207
aleutski 38n, 200
ačinski ( acehskD 1 78
alsea 206
ačomavi 207
altajski 1 3 0
adai (adaize) 2 10
aljutorski 1 6 0
adere 1 68
amarakaeri 22 1
adig�ski 75, 108, 135, 136, 1 3 7
amavaka 222
acljukru 1 68
ambelau 1 78
adzera 178
amharski 142
aeka 1 86
ami 1 10
afarski 143
amori ćanski 1 4 1
afganski 1 2 1
amto 187
afrikaans 1 2 2 , 124
amueša 2 2 1
aghem 1 69
amuzgo 2 1 7
agulski 108, 139
anal 1 55
ahi 1 5 5
andijski 106, 108, 139, 140
ainu 59, 108, 134, 1 3 5
aneđ 1 74
aiku 1 8 7
anem 46
aivo 187
angaataha 186
ajmaranski 222
anggor 1 86
ajoreo 222
apatani 154
ajsorski 142
a-pucikvar 185
akadski 99, 1 1 1 , 141, 145, 236
aramejski 14 1 , 142, 143
akanski 168, 170
aranama-tamike 2 1 1
ako 155
aranda ( aranta) 193
akva 168
arapaho 213 307
arape š 187 arapski 53, 75, 97, 1 2 1 , 142, 143, 144, 2 76 araukano 222 aravak 2 21 arčinski 1 39 arem 1 5 1 aria 4 6 arigibi 186 arinski 1 62 armenski 43, 53, 70, 93, 96, 1 0 1 , 1 08, 1 10 , 123, 124 aruek 187 arumunjski 122 asamski 1 2 1 asas 1 86 asilulu 1 78 asirski (v. akadski) asmatski 1 17, 1 86, 1 88 asong 155 assanski 1 62 aškunski 121 atajalski 1 77 atakapanski 2 1 1 athpare 154 aturu 1 86 au 1 8 7 avarski 82, 88n, 89, 1 06, 1 39 avarski (jezik Avara) 130 avestički 73, 121 a zerski 130 babilonski (v. akadski) bacbijski (cova-tuš) 138, 1 40 badaga 146 badjara 1 68 bagandji 193 bagobo 1 77 baham 186 bahasa indonesia (v. indonezijski) bahing 154 bahnarski 151 bai 154 308
baibai 1 8 7 baining 187 baka 1 74 baludžski (balučki) 1 21 , 149 bali 1 78 bam 1 78 bambara 1 6 7 bamun 168 bana 38, 39 banaro 1 8 7 bapu 1 8 7 barai 1 8 6 , 1 89 barau 1 8 7 barava 144 bari 1 74, 1 75 baruj a 186 basila 168 baskijski 40, 43, 59, 80, 89, 108, 109, 1 10, 125, 1 26 baškirski 130 batak 1 77 bedavje 39 bedža 1 43 bega 1 74 bela kula (bella coola) 205 bembe 1 68 bengalski 36, 42, 96, 1 21 beothuk 2 13 berta 1 74 berti 173 bete 1 68 bežta 139 biangai 186 bidj ara 193 bilin 143 biloksi 2 1 0 biltine 1 74 bilua 187 bima 1 78 binahari 186 binandere 186 bine 1 86
birom 168
cocil 2 1 8
bislama 2 2 6
coeur d'alene 8 0 , 205
bivatski 16n
cosa (v. xhosa)
bjelol1lski 1 2 3
crni karib 22 1
b lackfoot 2 13
cu 1 7 7
bo 1 8 7
cutuhil (tzutujil) 2 1 8 , 2 72
boazi 1 86
cvana 1 68
bodo 155, 1 59n
čagatajski 13 1
bokmal 122
čajavita 22 1
born ( l ) 1 68
čakobo 222
born ( 2 ) 186
čakpa 1 55
bora 2 2 1
čalupi 222
borai 187
čamba 1 68
bororo 222
čamski 1 78
botlihski 139
čanski 1 3 7
bougainvillski 12
čaplino 200
brahui 65, 146
čečenski 36, 3 7 , 138, 140, 269
bretonski 9, 59, 122
čejenski 2 1 3
bribri 22 1
čemekum 2 0
buem 1 68
čepang 158
bugarski 56, 58, 67, 73, 93, 123
čeremiski (v. marijskD
buin 1 8 7
čeroki 2 12
buka-kve 1 75
češki 25, 26, 2 7, 60, 1 2 3 , 1 2 4
bulgarski 1 30
čičeva 168
bulu 1 68
čikaso 1 1 , 2 1 1
bun 1 5 4
čikomukeltek 2 18
bunaba 1 9 7
čilkotinski 204
bunabun 186
čimariko 207
bunun 1 7 7
činukanski (činuk) 59, 206
bura 144
činukanski žargon 4 7 , 226
burarra 1 9 7
čipaja 222
burjatski 1 33
čipeva (v. odžibva)
burmanski (mjanmar) 66, 1 55 , 156, 159n
čipevja 204
bUl1lšaski 66, 99, 1 08, 1 49, 150, 1 5 1 , 262
čol 2 1 8
bvamu 1 68
čuang 159
bye 154 cahurski 139, 140
čukotski (čukči, luoravetlanski) 160, 16 1 , 1 95 , 2 1 9 , 243
cebuanski ( cebuenjo) 1 7 7
čumaški 208
celtal (ceItalskD 2 1 8, 223
čuvaški 130
cimšijski 205
dabra 1 86
čitimača 2 1 1 čonta1 2 18
309
dački 123
duka 168
dadibi 186
dumi 154
daga 186
dunganski 154
dagurski 133
dungmali 154
dahalo 1 76
durrubal 193
dakota 2 1 0
džarava 185
dalmatski ( dalmatsko-romanski) 29, 3 1 , 122
džu ( !xu) 1 75
damin 1 92 danaru 186 dani 186 danski 76, 122 dargvinski 1 39 darmija 1 5 4 defaka 168 dem 185 demotski 143 demta 186 dera 186 dhimalski 154 dhurga 193 dhuval 1 93 didojski 1 39 dieganski (diegenjo) 208 dinka 1 74 diola 1 68 djamindjung 197 djangadi 193 djaru 193 djinang 1 93 djingili 1 9 1 , 197 djirbal 8 1 , 82, 108, 1 1 0, 191, 1 92 , 193, 194, 195, 1 96
džukun 1 68 ebira 168 eblaitski 1 4 1 efik 168 ejački 203 elamski 146, 165 eneeki 126 enga 185 engleski 9, 1 1 , 35, 36, 4 3 , 46, 4 7 , 48, 54, 59, 70, 7 1 , 89, 93, 96, 107, 1 09 , 122, 252, 274 epie 1 68 erjuanski 154 eselen (esselen) 207 eskimski (v. inuit i ju pik) esperanto 226 estonski 126, 128 eteokretski (eteokrećanski) 166 etruščanski ( etrurski) 60, 163 eve 108, 1 68 , 1 70, 172 evenkijski 132 even ski 132 evondo 1 68 faliskički 122 farsi (v. novoperzijski)
doga 1 78
fenički (feničanski) 1 42
dogon 1 68
ferski 122
dongo 1 0 4
fidžijski 105, 1 78, 182, 1 83
doni 1 74
finski 70, 126, 127, 1 28
donjolužički (v. lužički)
flamanski 16, 1 22
doromu 1 86
flinders island 193
duala 168
foe 186
duampu 1 5 5
fongoro 174
dubu 186
fore 185, 1 88
310
francuski 37, 46, 85, 92, 94, 96, 105, 107, 1 1 0, 1 1 1 , 122, 1 24, 2 39, 248, 252 frigijski 1 23, 2 3 3 frizijski 9, 122, 258 fulbe (fula, fulani, peu!) 1 1 , 42, 1 68, 1 72, 262
gotski 40, 53, 122, 244n govar 1 93 grčki (starogrčki) 3 7, 5 1 , 52, 53, 54, 55, 63, 73, 76, 78, 93, 98, 99, 1 00, 1 0 1 , 1 19, 122, 1 24 , 236, 2 3 7 , 2 3 8 , 242, 243, 244, 247 gruzijski 76, 1 3 7 , 1 38 , 268, 2 75
furlanski 122
guanano 2 2 1
furski 1 74
guanče (gvanče) 143
furu 1 74
guarani (gvarani) 109, 222, 240
gaamski 1 74
gudžaratski 1 2 1
gabrijski 1 44
gugađ 1 93
gadaba 1 46
gugu badhun 193
gade 1 68
gumbajnggir 1 93
gadjeravang 197
gunbudj 1 9 7
gadsup 1 85, 188
gunija 1 9 7
gagauski 130
gunngari 193
gagudju 1 9 7
gunvinjgu 1 9 7
gajardilt 1 93
gurage 142
gan 154
guragone 197
gala 143
gurara 1 4 3
galicijski 1 22
gureng gureng 1 93
galski 54
gurung 1 58
gamela 222
guugu jalandji 193
gan 154
guugu j imidhirr 1 93
ganade 1 75
gvajmi 6 1 , 221
garavanski 1 9 7
gvandara 144
gastarbeiterdeutsch 2 2 6
gvarani (v. guarani)
gbaj a 1 68
habu 1 78
gbaka 1 6 8
hadza 1 0 , 175, 1 76
geba 1 54
haida 204
geez 1 1 1 , 1 42, 143
haitski (haićanski) kreolski 225
gelao 159
haka (hakkal 1 54
gemsbok park 1 75
hakaltek (jacaItec) 2 1 8
gilbertski 1 78
haki (jaquf) 222
giljački (nivhski) 43, 108, 160, 1 6 1 , 162
hallam 155
gimira 143
hanis 206
gjarong 158
h antijski (v. vogulski)
gogodala 1 86
harari 142
goldski (nanajski) 132
hatski 53 , 60, 108, 164
gondi 1 46
hattam 1 8 7
gondža 1 68
hausa 38, 39, 144, 145, 1 4 6
gornjolužički (v. lužički)
havajski 7 6 , 80, 1 78 , 1 79 311
hebrejski (starohebrejski) 53, 80, 142, 143, 144, 146, 237, 238, 246, 257
irahutu 1 7 8
helong 1 78
iria 186
hetitski 40, 53, 54, 60, 80, 8 1 , 99, 120, 1 24 , 164, 259
irski (novoirskD 9, 36, 42, 43, 59, 63, 80, 90, 93, 96, 122, 124, 269
hidaca 2 1 0
isabi 186
hijeragIifski luvijski 120
isala 168
hikakve 2 1 8
isebe 186
hinaluški 139
islandski 58, 122
hindski 16, 63, 66, 70, 76, 82, 96, 1 2 1 , 124
istroromanski 9 , 122
hiri motu 226
isu 168
irakv 143
istrorumunjski 9 , 56, 122
hiškarjana 6 1 , 78, 80, 90, 109, 223, 224
itelmenski (v. kamčadalski)
hmang (v. miao)
iteri 1 8 7
ho 1 5 1
ivaidja 1 9 7
haking 1 54
ivam 187
hopi 209 , 248
ivori 1 86
hrvatski 15, 1 6 , 1 9 , 25, 26, 29, 3 7 , 54, 58, 60, 70, 7 1 , 72, 73, 75, 83, 86, 89, 95, 103, 104, 107, 124, 204, 240, 247, 257, 258, 262, 270, 2 7 1
izi 1 68
huičol (uičol) 209 humene 1 8 6 hunzibski 139 hupa 204 hurijski (huritski) 60, 80, 99, 1 64 iberski 143, 1 65 ica (itza) 2 18 idi 186
jaben 186 jabula jabula 193 jafi 186 jagnobski 1 2 1 jagua 1 09, 1 12 , 2 2 1 , 224 jai 1 59 jajgir 193 jaka 1 68 jakha 1 54 jakunski 1 5 1 jakutski 1 30
igbo (ibo) 168, 1 69
jakvina 206
iha 186
jala 168
ik 1 74
jalarnnga 193
ila 168
jami 1 7 7
ilinojski 2 13
jana 1 65, 207
ilokano 75, 1 7 7
jangman 197
indoeuropski 32, 33, 3 5 , 52, 5 3 , 54, 55, 66, 73, 76, 93, 97, 98, 99, 100
jao 168
indonez�jski (babasa indonesia) 16, 36, 3 7, 1 78 , 1 79, 256
janomame 223
inda-portugalski 225
japanski 3 6 , 3 7 , 42, 59, 70, 80, 85, 8 6 , 8 7 , 89, 1 08 , 129, 133, 134, 240, 252, 262, 266, 269
inguški 138
jaqui (v. haki)
inuit 70, 75, 1 03 , 200, 2 0 1
j areba 186
ipiko 186
jaru 221
312
jasa 1 6 8
kairiru 178
jatmul 1 88
kai titj 192, 193
jatvinški 123
kaivai 1 78
j ava 187
kajapa 221
javanski 1 78, 179
kajuga 212
jazgulamski 1 2 1 , 1 49n
kajusi 207
j ej 186
kakia 175
jele 187
kalabari 168
jelmek 1 86
kala lagav ja 193
jerakai 187
kalam 1 85
jezik Uskršnjeg Otoka (v. rapanui)
kalapuja 206
jezik Zapadne Pustinje (western desert) 12, 1 9 1 , 192, 193
kalaša 1 2 1 n
jidiš 1 2 2
kalmički 59, 133
jimas 187, 1 8 8 , 189
kam ( 1 ) 159
kalkatungu 193
jindjilandji 1 93
kam (2) 168
jithajitha 193
kamba 186
jokuc 6 1 , 208, 2 1 6
kamčadalski 1 1 , 1 60
jora 222
kamerunski pidžin 225
joruba 168, 169, 1 70, 1 72, 262
kamhau 155
jotajota 193
kamula 186
juan 159
kana 168
juči 2 12
kanakanabu 1 7 7
jue (v. kantonski)
kanauri 155
jukagirski 160, 162, 1 63
kankanaj 1 7 7
jukatek 80, 8 1 , 90, 2 1 8
kannada 146, 1 4 7 , 262
juki 208
kanomari 2 2 1
julu 1 74
kantonski 154, 1 56n
juma 208
kanuri 1 74, 175, 277
jupik 200, 201, 243
kapampangan 1 8 1
jurimangvi (jurimangi) 2 18, 2 2 1
karaimski 1 30
jurok 3 8 , 2 1 3
karakalpački 1 3 0
južnopicenski 1 2 3
karankava 2 1 0
kaba 1 74
karas 186
kabardinsko-čerkeski 1 0 7 , 135
karavari 187
kabile 1 43
kare 186
kabre 168
karelski 1 2 6
kado 2 10
karipski (karib) 2 2 3 , 2 2 4
kafa 143
karijski 1 2 0
kaili 1 7 7
karok 2 0 7
kainaua 2 2 2
karon ( 1 ) 168
kairi 186
karon (2) 1 8 7 3 13
kasem 1 68
kiva i 1 86, 190
kasi (khasi) 1 5 1
kjao 155
kaska 204
klarnat ( klamat-modok) 207
kastiljanski (v. španjolski)
kmerski (v. khmerski)
kašmirski 1 2 1 n
kmu (khmu) 1 5 1
kašubski (kašupskD 1 2 3
koahuilteko 2 10, 2 1 6
katalonski 1 22
koalib 167
kati 1 2 1
kobon 185
katiati 186
koita 186
katla 167
kokota 1 78
kauilja 209
kola 1 78
kaure 1 8 6
kolami 146
kaveskar 2 2 2
kolod 177
kazaški 1 30
kolumbijski 205
kečua 109, 2 2 1 , 223 , 224, 240
komanče 209
kedi 1 7 5
komekrudanski 2 1 1
kekči 2 1 7 , 2 18
komoks 12, 205
kela 1 68
komoro 168
kelabit 1 77
konda ( 1 ) 146
keltiberski 1 22
konda (2) 187
kemtuk 1 86
kongo (kikongo) 168
kerečki 1 60
koptski 143
kereski, istočni 209
koraga 146
kereski, zapadni 209
kor�ski 4 2 , 59, 108, 129, 1 3 3 , 1 3 4
ketski 162
korjački 160
khmerski (kmerski) 1 05, 1 5 1 , 152, 153
korku 66, 1 5 1
khjang 1 5 5
kornički 1 22
kiče 2 18, 223
koto name 2 1 0
kikongo (v. kongo)
kotski (kott) 1 62
kikuju 1 68
kpa 168
kilba 1 44
kpele (kpelle) 167
kimaghana 1 8 7
kreolski malajski 226
kimrički ( v . velški)
kreški 1 74
kineski ( mandarinski) 36, 40, 59, 62n, 80, 85, 105, 123, 1 32 , 154, 1 55, 156, 157, 159n, 1 7 7 , 239, 244, 267, 2 74
kri (cree) 2 1 3 , 2 14, 2 1 5 krimsko-tatarski 130
kinome 186
krio 225
krimsko-turski 130
kinjaruanda (v. ruanda)
krioulo 225
kiova (v. kajova)
krou (crow) 2 1 0
kiova ( kajova) apački 204
kru 168
kirgiski 130
kuen 159
kitja 1 9 7
kui ( 1 ) 146
314
kui (2) 187 kuina 2 2 1 kulele 168 kulung 1 54 kuvi 146 kumički 59, 130 kunama 1 74 kurdski 1 2 1 kurtjar 193 kuruh 66, 146 kurumba 1 4 6 kus 2 1 6 kusunda 154 kuteb 168
94, 99, 1 0 1 , 106, 1 10, 1 1 9, 1 2 2 , 124, 237, 238, 239, 242, 246, 259, 2 74 latvijski 1 1 , 86, 123, 124 lavanganski 177 lazijski 1 3 7 , 275 leceburški 122 lelak 177 lemoro 1 68 lendu 1 75 lengo 1 78 lenkanski 229
lepča ( ro ng) 1 54 letemboi 1 78 letonski (v. latvijski)
kutenai 206
levo 178
kvakiutl 205
lezginski 36, 3 7, 139
kvale 186
l i 1 59
kvama 1 74
libon 1 77
kvandali 1 68
lidijski 120
kvara 143
lifu 97
kvilejit 1 09, 206
likijski 120
kvitlatek 2 19
linda 168
kvomtari 187
lingala 168
ladino 122
lisu 9 1 , 155, 157, 1 58, 259
lagava 1 74
litavski 3 7 , 53, 54, 1 23 , 124, 260, 261
laha 1 59
livski 126, 128
lahu 155, 266
logo 1 74
laka 1 58
logoI 167
lakhota (v. dakota)
logone 38, 39
lakski 36, 3 7 , 139
logudorski (v. sardskD
lalaki 1 7 7
loko 168
lalung 155
lomski 1 78
lamgang 155
longa 1 78
landsmal 122
longuda 1 68
langet 155
lophomi 1 55
laoski 1 60, 161
lorentijski 2 12
laponski 126, 243
losengo 1 68
laragija 1 9 7
luganda 168, 1 72
lardil 1 9 2 , 193
luisanski (luisenjo) 209
laru 169
luG 1 74
latinski 2 1 , 3 1 , 34, 35, 37, 39, 40, 5 1 , 52, 53, 60, 65, 70, 7 1 , 72, 73, 86, 93,
luoravetlanski (v. čukotski) lusango (v. sango) 315
luvijski 60
manem 1 86
luzitanski 123
mangaraji 80, 197
lužički 123
mangbetu 1 74
maba 1 78
mangerr 1 97
mabanski ( l ) 174
manghi 1 5 1
mabanski ( 2 ) 174
maninka 167
madak 1 78
mankon 1 68
madi 1 74
manjak 1 55
mađarski 60, 1 1 0, 126, 127, 128, 244, 271, 277
mansijski (v. ostjački)
mafa 1 44
mantion 1 8 7
magadhski 1 2 1
maD 155
manski 29, 122
m agar 154
maarski 90, 1 78 , 1 8 1 , 182, 183, 254
magi 186
mara 197
magindanao 1 77
maram 1 55
maid u 6 1, 208, 2 1 6
maranao 1 77
mairasi 186
marathski 1 2 1
maisinski 1 78
maratino 2 1 9
maithili 1 2 1
marba 144
maiva 1 86
margi 144
makah 205
margu 197
makanski 225
maria 186
makasai 187
marijski (čeremiski) 1 26, 127
m akasarski 1 77
marind 186
makedonski 56, 58, 73, 1 2 3
maring 1 55
maklev 1 8 6
markiski 178, 1 79
malajalamski 1 46, 147
maršal ski 1 78
malajski 16, 1 78 , 1 79
marucinski 122
malgaški 80, 90, 178, 1 79, 258
masa 144
maligo 1 75
masačusetski 2 13
malinke (mandingo) 108, 167, 1 69
masajski (maasai) 1 2 , 174, 1 75
malteški 142
mašakali 222
malta 146
mavak 186
mam 2 1 8
mazatek 217
m amanva 177
mba 168
mambila 168
mbai 1 74
manam 1 78
mbe 168
manda 146
mbembe 1 68
mandanski 2 10
mbum 168
mandarinski (v. kineski)
meaks 187
mandgele 197
meglenorumunjski 58, 122
mandžurski 132
mehek 1 87
3 16
mekvei 186
moni 186
mengen 1 78
monpa 154
meningo 187
mordvinski 1 26, 1 27
menomini 2 1 3
more 168
meriam 186
morisjen 225
meroitski (merojski) 1 74
moru 174
mesapski 60, 123
mosi 168
miao (mjao, hmong) 158
mosa 1 55
mičif ( francuski kri) 225
motu 1 78
mien (jao) 158
mparntve arernte 10
migabak 185
mru 155
mikir 155
mubijski 39, 144
mikmak 2 1 3
mugil 1 86
milu k 206
mulam 159
mimi 1 74
mulao 1 59
m inanibai 1 86
mun 158
mingrelski 1 3 7
mundarski 1 5 1
minojski 166
mung 1 55
minski 154
muong 1 5 1
mirivung 197
mura-piraha 222
misima 1 78
murle 174
miskito 2 19
musian 1 8 7
miše 2 1 8
muskodži 2 1 1
miš tek 2 1 7
mzab 143
mivok 39, 208, 2 16
načez 2 1 1
mizo 155
nahali 1 5 1
mjanmar (v. burmanski)
nama 1 7 5
mjene 168
nambikvara 2 2 2
moabitski 142
nambu 186
močo 2 18
nanajski (v. goldski)
mogolski 133
nanngu 187
mohave 208
nandi 1 74
moheganski 2 1 3
narak 185
mihikanski 2 13
nasioi 187
mohok 2 12
nauatI (nahuatl) 1 2 , 70, 209, 240
mokilski 1 78
naukanski 200
molala 207
navaho 204, 205, 268
mongo 1 68
ndali 168
mongol 1 8 7
ndo 1 74
mongolski (halha) 1 29, 133
ndom 1 8 7
mongolski (klasični) 133
ndonga 1 6 8
monguorski 133
ndumu 168 317
.
nembe 168
njanga 168
nefusi 143
njavajgi 1 93
negerhollands 226 negidalski 132
njemački 1 5 , 54, 60, 65, 7 1 , 86, 94, 95, 96, 1 10, 122, 1 24, 239, 242
nenecki 1 2 6
nji 155
nepalski 1 2 1
njigina 197
nera 1 74
njimang 174
nevari 66, 154, 158
njoro 1 68
nez perce 206
njulnju l 197
ngala 187
odual 168
ngalivuru 197
odžibva 2 1 3, 2 1 4
nganasanski 126
oirata 1 8 7
ngando 168
ojratski 133
ngangea 1 74
okcitanski (v. provansalski)
ngangikurrunggurr 1 1 1
omaha 2 1 0
ngarndji 1 9 7
omati 186
ngarinjeri 1 93
ometo 143
ngijambaa 193
omotik 174
ngiri 168
one 187
ngizim 144
oneida 2 1 2
ngve 1 68
onge 1 85
nimbora 1 86
opo 1 74
nipsan 1 86
orijski 1 2 1
niskonjemački 122
oromo (v. gala)
nitinat 205
osetski 59, 68, 1 2 1 , 1 24
nivhski (v. giljački)
oskički 1 2 2
nizozemski 1 2 2 , 124, 223
ostjački ( mansijski) 1 26
nkumbi 168
osum 186
nomlaki 208
otava 2 1 3
nomu 185
otomanski 1 3 1
norveški 122
otomi 2 1 7
novogrčki 3 2 , 58, 73
overi 76
novoperzijski (farsi) 95, 108, l lO, 1 2 1 , 240, 242
paang 1 55
nubijski 1 74
paez 221
nu erski 174
pagi 1 86
padaung 154
nung ( 1 ) 154n
paivan 1 77
nung (2) 1 59
paj alate (v. koahuilteko)
nungali 197
pajute (sjeverni) 209
nunngubuju 191
pakaas novos 2 2 1
nutka 205, 247
pakanha 193
njabva 168
pakišan 155
3 18
palajski 120
provansalski (okcitanskD 1 2 2
palaung 1 5 1
pular ( v . fulbe)
pantai 1 8 7
purari 186
papiamentu 225
purum 155
pašto (v. afganski)
rai 154
patvin 208
raIte 1 5 5
pavaja 186
rapanui 1 78 , 1 7 9
pazeh 1 77
rarotonganski 1 78
perzijski (v. novoperzijski)
rava 185
peul (v. fulbe)
rembarrnga 198
pho 154
rengma 155
phom 1 5 5
retoromanski 122
phun 1 55
retski 1 65
piaroa 223
riang 1 5 1
piktski 165
riantana 1 8 7
pilipino (v. tagalog)
rimi 168
pingfang 154
riukiu 133
pipil 209
rodong 154
piraha (v. mura-piraha)
romski 1 2 1
pisidijski 1 20
rong ( v . lepča)
pita pita 1 93
roro 1 78
pju 1 8 7
rotokas 187, 1 88
počuri 1 5 5
rotumenski 178
podopa 186
ruanda 168, 258
pok 1 74
rukai l 7 7
polapski 123
rumanč (v. retoromanski)
poljski 1 1, 25, 26, 2 7 , 92, 1 2 3 , 1 24 , 234, 240
rumunjski 2 8 , 56, 58, 73, 74, 1 2 2 , 1 2 4
pomo 207, 2 16
rusinski 16, 1 7 , 123
poni (pawnee) 2 1 0 popoloka 2 1 7
ruski 9, l l , 16, 25, 26, 27, 38n, 54, 68, 93, 107, 123, 124, 268
portugalski 9, 9 2 , 1 2 2
russenorsk 225
potavatomi 2 1 3
rutulski 139
rundi (kirundD 168
Puget Sound 205
saamski (v. laponski)
punski 142
saaroa 1 7 7
praalgonkijski 38
sahaptin 8 2 , 206
praaustronezijski 54
sakao 1 78
pragermanski 93, 1 1 0
saki 186
praindoeuropski (v. indoeuropski)
salinanski 208
prasinotibetski 2 74
sama 1 8 1
praslavenski 25, 28, 56, 67, 72, 73, 92
samoanski 1 7 8 , 244
prasunski 121
sandave 1 75 , 1 7 6
319
sangil l77
sirak 1 7 8
sango (lusango) 1 68, 226
sirenik 200
sani 155
sirio 186
sanskrt 35n, 36, 37, 40, 42, 5 1 , 52, 53, 55, 65, 73, 85, 98, 99, 1 19, 1 2 1 , 124, 147, 148, 1 79, 242
sjuslo 206, 2 1 7
santa cruz 1 8 7
skvamiš 205
santa l i 1 5 1 sarare 223 sardski 1 1 , 3 1 , 122 sau 185 sause 186 savara 146
siva 143 sko 1 87, 188 slovački 2 7 , 60, 123 slovenski 17, 26, 60, 123, 124 slovinski 123 so 1 74 soke 2 1 8 sokna 143
savuj 186
solano 2 1 1
sedek 1 7 7
solonski 132
sefardski 122
somalski 143, 145
segai 1 7 7
songajski (songhai) 1 73 , 1 74
sekani 204
songum 186
seki 159
sora 1 5 1
selaru 1 78
sotho (soto) 1 68
selkupski 126
srednjevisokonjemački 94, 95
semai 1 5 1
srednjojužnoslavenski 123
semang 1 5 1
srpski 16, 58, 95, 123
seme 168
staročarnski 1 79
sena 1 68
staroegipatski 39, 1 4 1 , 143, 145
senari 1 68
staroengleski 20, 93, 109, 124, 2 74
sened 143
starofrancuski 70
seneka 2 1 2 sengrnai 155
staroirski 33, 42, 5 3 , 54, 7 1, 73, 89, 90, 93, 97, 100, 1 0 1 , 106, 124, 257, 275
sentani 1 86
staroj avanski 1 79
sentinel 1 85
starokipčački 1 3 1
sera 1 78
starolibijski 143
seri 2 16, 2 1 8
staromalajski 1 79
seroa 1 75
staronordijski 3 5
seti 178
staroperzijski 1 2 1
sidamo 143
staropruski 123
siera popoluka 2 1 8
staroslavenski 73, 123, 136
sijamski (v. tajski)
sua 168
siliput 187
sui 159
sindhski 1 2 1
suki 186
sinhaleški 1 2 1 , 185
sula 178
sinjar 1 74
sumbava 1 78
320
sumerski 99, 1 4 1n, 1 6 1 , 1 64 , 236
tamezret 143
sumo 2 19
tamilski 65, 146, 147, 148
sundanski 1 78
tanah merah 186
svahili 80, 1 06, 168, 1 79 , 1 70, 1 7 1, 262
taraskanski 2 1 9
ša 154n
tarok 1 68
šabo 1 7 4
tašelhit 1 43
šagavu 144
tatski 12 1
šan ( 1 ) 154
tauja 1 86
šan (2) 159
tebilung 1 7 7
šasta 207
teda 1 74
šavante 222
tegali 167
šeIha (v. tašelhit)
tehit 187
šelif 1 4 3
tekvistlatek 2 1 8
šelta 9
telefo l 1 8 9n
šerente 222
telugu 146, 147
šerpa 1 54
temiar 1 5 1
šiluk 1 74
tepehua (tepeua) 2 1 8
šinkanski (xinca) 2 1 9
teuelče 2 2 2
šipibo-konibo 222
teva 2 12
škotski 59, 1 2 2, 1 24
tha 159
šoko 222
thulung 154
šona 1 68
tibetski (klasični) 1 54 , 155, 156, 1 5 7 , 1 58
šoni 2 1 3 španjolski 9 , 54, 75, 122, 124
tidong 1 7 7
šugni (šugunski) 1 2 1 , 149
tifal 1 8 6
šugunski v. šugni
tigak 1 7 8
šusvap ( šusvapski) 205
tigre 142
švedski 122, 1 24, 223
tigrinja 142
tabasaranski 1 39
tikar 1 68
tadžički 1 2 1
tikuna 221
tagalog (tagaloški, pilipino) 1 2 , 1 7 7
tilamuk 205
tahitski (tahićanski) 1 78
timorski 1 78
tajski (sijamski) 59, 159, 1 60
timukua 2 1 2
takana 222
tindijski 139
takeima 206
tirio 1 86
tali 154
tiro 1 67
talijanski 54, 74, 95 , 122, 1 24 , 239
tiv 1 68
tališki 1 2 1
tiva 2 1 2
tamal 155
tivi 191 n, 197
tarnahaški 143
tjurama 1 68
tamang 1 54
tlamelula 2 18
tamašek 143
tlingit 204 321
toaripi 1 86
umbrijski 60, 122
toba 222
umbundu 168
toba batak 1 78
ungarindžin 80, 197
točo 1 6 7
urartski 164
toda 1 4 6
urdski 16, 1 2 1
toga 1 78
urhobo 168
toharski A (turfanski) 1 23, 1 24
urim 187
toharski B (kučanski) 123, 1 24
uzbečki 1 30
tok pisin 9, 46, 47, 48, 226
vaanji 197
tolai 1 78
vabu da 186
toli toli 1 7 7
vadjari 193
tonda 186
vadjiginj 197
tonga 168
vaga 193
tonganski 8 1 , 1 78, 183, 1 84
vagaja 193
tonkava 2 10
vahgi 188
tonsea 1 7 7
vaigali 1 2 1
totonak 2 18
vaja 1 8 6
tova 2 1 2
vakhi 1 2 1
trački 123
valing 154
tukano 221
vambaj a 1 97
tukpa 1 54
vambon 1 86
tulu 146
vano 1 86
tunika 2 1 1
vapo 208
turkmenski 1 3 0
varaj 1 7 7 , 197
turski 35n, 5 8 , 70, 7 1 , 72, 95, 1 29, 1 30, 2 4 1 , 246, 252, 262
vari 80n
turu 186
varis 186
tuskarora 2 1 2
varkai 186
tuša 222
varlpiri 193, 196
tuvinski 1 30
varluvara 193
uastek (huastek) 2 1 8
varndarang 1 9 1 , 197
uave (huave) 2 1 8
varrgamaj 193, 196, 197
ubihski 1 2, 7 5 , 108, 1 35
varuna 1 86
udihe 1 32
vaša 207
varapu 187
udinski 1 08, 1 1 0 , 139
vathavurung 193
ugaritski 1 4 1
vedski 55, 65
ugong 1 55
velški (kimrički) 9, 32, 33, 59, 86, 87, 122, 1 24, 254n, 2 75
uhunduni 1 86 ujgurski 1 30
veljotski 1 2 2
ukpe 168
vemba vemba 1 93
ukrajinski 16, 1 2 3
venetski 123
u l u 1 55
vepsijski 126
322
vičita 75, 2 1 0
vulguru 193
vintu 208
vulna 197
viradhuri 1 93
vunambal 1 9 7
viru 1 85 visokonjemački (v. njemački)
western desert ( v . jezik Zapadne Pustinje)
višram 1 08
xatia 1 75
vijetnamski 40, 59, 1 52, 153, 2 1 7 , 246, 252
xian (v. šan)
vijot 38n vinebago 2 1 0 vintu 6 1 viri 168 višram 206 vogulski ( hantijski) 12, 126 volajta 1 43 volof 1 68
xhosa (cosa) 7 1 , 168, 1 7 1 zaghava 174 zande 168 zapadnokaripski kreolski engleski 226 zapotek 2 1 7 zenaga 143 zgau 154 zo 1 55
volščanski 122
zulu 168, 1 75
vorora 197
zuni 209, 2 10 , 2 1 7
votapuri 1 2 1 n
!ora 1 76
votski 126
!xoo 1 7 6
vu 156n
!xu ( v . džu)
323
JEZIČNE KARTE
� galski i botski � germanski � baltski? E:::::i grčki � traćki Ill&i!lll ibarski
� slavenski? I&I.I!iI frigijski i'Bi!! piktski � kelliherski IIIIIII luzitanski � dački
Jezična karta Europe oko 350. pr. Kr.
325
;;�� khoisanski _ nilosaharski Illl nigersko-kordofanski L:::::=:J afrazijski R>QOl malgaški (austronezijski)
Jezici Mrike
326
o I
1 500 km
2000 km
o
,
[III]] đajski C:::J japanski IIIIII korejski � munđa lIiiiiiii:I dravidski
� viet·muong � jenisejski !lm jukagirski R'ilIi abhasko·adigejsk,
_ �
karlvelski
nahsko·dageslanski _ gllja�kl
Jezici Azije
327
JEZIČNE KARTE 2000
'---�---"'
� nepamanjunganski � pamanjunganski lZZSl austronezijski lIlIIlIII papuanski _ tasmanijski
Jezici Australije i Oceanije
328
"'W
km
IJI']) eskimski na-dene � siuski i kadojski I!'i."l!i! u!o-aslečki � irokijski [';sl sališki M3 algonkijski _ vakašanski
o ,
1 500 km ,
Odabrane jezične porodice Sjeverne Amerike
329
KAZALO
Predgovor . . . . . . .
7
.
Bilješka o Glotonimima .
11
1. UVOD U TEORIJU JEZIČ NE RAZNOLIKOSTI Koliko ima jezika na svijetu? . . . . . . . Zašto n a svijetu ima tako mnogo jezika?
15
Genetska klasifikacija jezika . . . . . . .
22
Supklasifikacija jezika
23
.
19
. . . . . . . . .
Prostorno-vremenski model genetskih odnosa medu jezicima Problemi genetske supklasifikacije
.
25
. . . . . . . . . . Dokaz genetske srodnosti. Posuđivanj e i naslj eđivanje .
31
Posredne metode dokaza genetske srodnosti
42
.
34
Problem kontaktnih jezika . . . . . . . . . . .
45
Rekonstrukcij a . . . . . . . . . . . . . . . . .
50
Rekonstrukcija jezika i rekonstrukcija kulture
53
Areaina klasifikacij a jezika
. . . . . . . . .
56
Dijakronijska stabilnost i areaina difuznost .
62
N astanak lingvističkih area
65
Razine jezičnih dodira
.
.
. . . . . . . . . . . .
69
Tipološka klasifikacija jezika . . . . . . . . .
75
Tipologija j ezika i tipologija jezičnih obilježja .
80
Usporedivost jezičnih obilježja
85
Dijakronijska tipologija . a) Fonologija .
. 92 92
. . . .
93
c ) Sintaksa . . . . . .
94
Tipologija i rekonstrukcija
97
b) Morfologija
Usporedivost jezičnih promjena
100
Pamkronijski pristup j ezičnim poj avama: sustavi kategorije roda .
1 03 331
KAZALO
a) Tipološka raznolikost . . . . . . b) Genetska i areaIna raznolikost . c) Dijakronijske generalizacije . . Zaključak. Prema teoriji jezične raznolikosti
103 108 109 113
II. GENETSKA KLASIFIKACIJA JEZIKA SVIJETA Uvod . . . . . . . . . . Jezici Eurazije . . . . Indoeuropski jezici . Baskijski jezik . . . Uralski jezici . . . . Problem altajskoga jezičnog srodstva . Turkijski jezici . Tunguski jezici . . . . . . . Mongolski jezici . . . . . . Korejski i japanski-riukiu . Jezik ainu . . . . . . . . . Kavkaski jezici . . . . . . . Sjeverozapadnokavkaski jezici Kartvelski jezici . . . . . . . . Sjeveroistočnokavkaski jezici . Mrazij ski j ezici . . . . . . . . . . Dravidski jezici . . . . . . . . . . Problem nostratičkog jezičnog srodstva Burušaski jezik . . . Austroazijski jezici . . . . . . . Sinotibetski jezici . . . . . . . Jezici miao-jao (hmong-mien) Dajski jezici . . . . . . . . . . Paleosibirski jezici . . . . . . . Čukotsko-kamčadalski jezici . Giljački jezik . Jenisejski jezici . . . . . . . Jukagirski jezik . . . . . . . . Neki slabo poznati neklasificirani j ezici Eurazije Jezici Mrike . . . . . . . . . . . Nigersko-kordofanski jezici . Nilosaharski jezici . . . Khoisanski jezici . . . . / Jezici Australij e i Oceanije Austronezijski jezici
1 15 1 17 1 19 1 19 125 126 129 130 1 32 133 133 1 34 135 135 137 138 141 1 46 148 149 1 51 154 158 159 160 160 161 162 162 163 167 167 173 1 75 177 177
.
332
Jezici andamanskih otoka .
184
Jezici Papue Nove Gvineje
185
Jezici Australije
. . . . . .
191
Pamanjunganski jezici .
193
Nepamanjunganski jezici .
197
Tasmanijski jezici . . .
1 98
..,( Jezici Amerike . . . . . Eskimsko-aleutski j ezici .
.
.
.
.
.
200 200
Indijanski jezici Sjeverne Amerike
203
Problem hokanskih i penutijskih jezika
2 16
Jezici Srednje Amerike
. . . . . . .
217
. . . . . . . . . .
220
Jezici Južne Amerike
.
.
a) Sjeverozapad Južne Amerike (Kolumbija, Ekvador, djelomice Panama, Honduras i Venezuela)
22 1
b) Zapadna Amazonija I
. . . . . . . . . . . . . . .
221
c) Zapadna Amazonija I I . . . . . . . . . . . . . . . . .
221
d ) Sjeverna Područja u podnožju Anda (Peru, Ekvador)
221
e) Područje Anda
. . . . . . . . .
221
f) Južna područja u podnožju Anda
222
g ) Područj e krajnjega juga
222
h) Podru(je Chaco
222
.
.
.
.
.
i) Istočni Brazil . . . . .
222
j ) Sjeveroistočni Brazil .
222
k) Središnj a Amazonija .
223
1) Sjeverna Amazonija
223
.
Kontaktni jezici . . . . . . . .
225
a) Pidžini i kreolski jezici nastali na temelju indoeuropskih jezika .
225
b) Kontaktni jezici nastali na temelju neindoeuropskih jezika
226
Poredbeno proučavanje jezičnih porodica . . . . . . . . . . . . . . . .
227
III. PREGLED POVIJESTI PROMIŠLJANJA JEZIČNE RAZNOLIKOSTI 233
Uvod . . . . . . . . . .:o,Antika i srednji vijek . . . . Novovjekovlj e . . . . . . . . . .
.
236
Humboldt i njegovi nastavljači .
243
.
240
Sapir i Whorf . . . . . .
246
Strukturalizam . . . . . .
250
Greenbergova tipologija
252
.
Greenbergovi nastavljači . Hawkins
Lehmann . . . . . . .
257 259
. .
260 333
Vennemann
. . . . . . . . .
Dryer . . . . . . . . . . . .
.
261 263
Nove globalističke tipologije .
265
Li & Thompson
266
. . . . .
267
Dinamizacija tipologije . . . . .
Klimov i Nichols . .
274
Perspektive razvoja jezične tipologije
279
.
.
IV. PRILOZI Vodič kroz priručnu literaturu iz poredbene lingvistike
283
Literatura .
. .
287
.
300
.
Izvori primjera Kratice i simboli
302
Kazalo pojmova
303
Kazalo jezika Jezične karte
334
307 .
325
MATICA HRVATSKA BIBLIOTEKA THEORW0E1PIA Ranko Matasović
Uvod
II
poredben u lingv istiku
Za nakladnika Josip Bratulić Likovni urednik Luka Gusić Korektura Dubravka Celebrini Priprema Kolumna d.o.o . . Zagreb Tiskanje dovršeno li
li
studenom 200 l .
tiskari Targa, Zagreb ISBN 953-150-612-4
