Scientia Sacra IV-VI

BELA HAMVAS

CERES

BIBLIOTEKA

CERES KNJIGA DEVETA

UREDNIK

DRAGUTIN DUMANČIĆ

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka UDK 130.3 291.1 HAMVAS, Bela Scientia sacra / Bela Hamvas ; prijevod i predgovor Jadranka Damjanov. - Zagreb : Ceres, 1995. - 2 sv. ; 23 cm. (Biblioteka Ceres ; knj. 9) ISBN 953-6108-10-0 (cjelina) Knj. 4, 5, 6 . - 295 str. ISBN 953-6108-12-7 950831003

Bela

Hamvas

SCIENTIA SACRA KNJIGA ČETVRTA, PETA I ŠESTA

PRIJEVOD I PREDGOVOR

JADRANKA DAMJANOV

CERES

ZAGREB, 1995

Naslov izvornika: SCIENTIA SACRA

Izdavač: Magreto Konyvkiad6, Budapest 1988. © Katalin Kemeny, Budimpešta © CERES, Zagreb, 1995, za hrvatsko izdanje

Sva prava pridržana. Nije dopušteno objavljivanje, kopiranje ili bilo koji drugi oblik javnog korištenja teksta bez pismenog dopuštenja izdavača.

KNJIGA ČETVRTA INICIJACIJA

I. HERMES

TRISMEGISTOS

1. Pod imenom Hermesa Trismegistosa iz aleksandrijskog razdoblja ostalo je nekoliko dijaloga i više fragmenata. Jezik tekstova je grčki, zato se isprva mislilo da im je autor aleksandrijski filozof koji je živio oko početka našeg računanja vremena ili najviše sto, dvjesto godina ranije. S obzirom na sadržaj tih djela gotovo se svi slažu da se radi o karakterističnim helenističkim sinkretičkim djelima. U ovom slučaju sinkretizam znači da je pisac pokušao nasilno objediniti različite duhovnosti koje su sa svih strana svijeta tekle prema Aleksandriji. Sinkretički rad se bitno razlikuje od sintetičkog; prvi samo skupi materijal, eventualno ga skrpa; drugi stvara zbiljsko jedinstvo. Taj stariji stav je potrebno preinačiti. Mnogi, m e đ u kojima je najznačajniji Mead i čiji je rad najpouzdaniji, ne računajući njegove teozofske zablude, smatraju grčki tekst za prijevod egipatskoga inicijacijskog teksta koji dosiže d o u iskonsko doba d o četvrtog tisućljeća. Gnosticima slična terminologija i grčki jezik vjerojatno nisu mnogo mijenjali izvorne dijaloge. U Aleksandriji je u to doba cijelo mnoštvo filozofa radilo na skupljanju svih arhajskih tekstova svijeta za knjižnicu. Poslenici knjižnice su dospjeli sve do Kine, Indije, Tibeta, Irana, Kavkaza; a aleksandrijski su vladari p u t e m svojih poslanika upotrijebili sav svoj utjecaj da bi pomoću 7

nekog stranog dvora došli do kojeg važnijeg rukopisa. Djela su onda preveli na grčki i čuvali u knjižnici. Živi utjecaj sakralne osobe već je davno nestao i d u h iskonskoga doba čuvale su samo knjige. Cilj aleksandrijske knjižnice bio je skupiti predaju cijeloga čovječanstva na jednome mjestu. Može se pretpostaviti da grčki tekst nije, osim imena, ništa bitnoga mijenjao u izvornom tekstu. Hermes Trismegistos je jedna takva helenistička promjena. Hermes je izvorno bio Toth. Iza imena Toth skrivaju se tri simbola: Toth je bio egipatsko božanstvo; Toth je bilo ime vrhovnog svećenika Egipta, kao u Tibetu ime Dalaj Lama, u Iranu ime Zarathustra, u Delfima ime Pitija; Toth je, konačno, bilo ime svećeničke kaste, odnosno iniciranih. Nakon inicijacije, svećenik i filozof su uzeli ime božanstva, postali su Toth, jer su d u h božanstva djelatno zastupali u čovječanstvu. Ukoliko je u tekstu prevoditelj nešto mijenjao, vjerojatno je to činio u duhu djela te se u vjernost prijevoda može imati povjerenja. U to doba poteškoće u takvim stvarima još nisu bile nepremostive; univerzalni karakter grčkog jezika mogao je pratiti univerzalni egipatski jezik s izvrsnim poklapanjima. Danas, kada treba prevesti latinski tekst na francuski, španjolski, ili osobito na talijanski, poteškoća je bezmjerno veća, jer univerzalni latinski treba prevesti na individualni moderni jezik. U takvom slučaju upravo nestaje ono što je najvažnije: univerzalnost. Univerzalnost u jednom jeziku znači sposobnost da se označe sve stvari svijeta. U najboljem slučaju, danas žive diplomatski, konverzacijski ili literarni jezici. Ti su jezici izgubili svoj univerzalni karakter, a osobito su izgubili sposobnost da mogu označiti najviše duhovne zbilje. Najviše duhov8

1 ?

ne zbilje i danas smo prisiljeni izražavati grčkim i latinskim riječima. Pitanje autorstva je posve nevažno. Dijalozi nisu imali pojedinačnog autora kao Što to danas ima bilo koji spis. Duh univerzalnosti nije naglašavao pojedinačna dostignuća i nije bio voljan ni vrednovati ih ni razumjeti. U Aziji, gdje je d u h predaje još djelomice živa zbilja i danas je tako. Ako u Indiji europski putnik čuje glazbenu baladu i svidi mu se, pita za naslov. Ako ima prilike i naiđe na drugog izvođača moli ga da mu otpjeva baladu. Izvođač je doista otpjeva, ali Europljanin je nezadovoljan. To nije ona koju je davno prije čuo. Na to mu Indijci kažu da u Indiji glazbeno djelo ili pjesma nemaju tako određen oblik kao na Zapadu. Izvođači prepjevaju djela, ali bit ostaje ista. Taj prepjev nije samovolja ili nevjerstvo. Pjesničko i glazbeno djelo, uvjeravaju Europljanina, može živjeti a i živi stotinama godina u takvu obliku u usmenoj predaji, a da se ništa ne promijeni u duhu. Izvođenje homerskih rapsodija u Grčkoj vjerojatno je bilo nešto slično; takvo je moglo biti i izvođenje Pjesme o Nibelunzima i Edde. Vjernost tada nije bila u izvanjskome, u doslovce čuvanom obliku kao što je danas, kada se d u h često potpuno gubi. U to doba se radilo o pravoj vjernosti i slava nekih rapsoda bila je zato veća od drugih, jer im je izvođenje bilo vjerodostojnije. Izvornost, na koju se današnji individualistički čovjek zaklinje nije imala nikakav smisao. Pojedino djelo iskonske predaje koje bi stiglo u Aleksandriju bilo je poput hrama kojeg su možda počeli graditi stari Grci, kasnije su u njemu držali kršćansku misu, a danas pripada islamu. Religije su se mijenjale a hram je

ostao isti. Riječ, jezik, izraz, ime promijenili su bitni d u h je ostajao isti. U najvećem broju djela koja su ostala p o d ime Hermesa Trismegistosa iskonski se d u h može vid golim okom. Aleksandrijski grčki nataložen na i ski d u h ništa nije izobličio, kao što ništa nije izob ni taloženje kasne budističke predaje na spise i skoga tibetanskog bona ili na T'ai 1 Chin Hua T Chih.

Pretpostavka da je spise zapisao Manetho ili drugi egipatski vrhovni svećenik, ima samo izvan zanimljivost, ali nema važnosti. O Manethu tak ništa ne z n a m o i za nas je to samo jedno ime i više. 2. Vjerodostojnost grčkog prijevoda ovisi o tri momenta: prvi se odnosi na metafizičke simbole, gi na božanska imena a treći na mitove.

Metafizičke simbole čuvaju riječi. Riječi međ nisu riječi običnog jezika. U raspravama Hermesa smegistosa riječ koja čuva metafizičke simbole je l Logos znači riječ, smisao, objavljeni d u h , č množini logoi često ima značenje kao u sanskritu U riječi je sažeta metafizička teza. Smisao logo svakako nadnaravan. Logos je na mnogim mjes istovrijedan sanskritskom b u d d h i i iranskoj chis tim slučajevima znači mističku intuiciju i transcen tnu budnost.

Tajna logosa je da se stvari n e smiju izreći n e ćenima, neupućeno i pred neupućenima. Ako ga nicirani izgovori, logos se tajnovito mijenja; na način onemoća i gubi svoj učinak. Nije rijetkost n se pravi smisao obrne; osobito ako netko hoće up jebiti logos u vlastitu korist. Svojstvo logosa nije 10

to da je u rukama neiniciranih neučinkovit, nego i to da ako ga se hoće na zabranjen način upotrijebiti, može baciti u nepredvidivu opasnost onoga koji ga izgovara, uslijed božansko-magijske moći. Jedan od ciljeva inicijacije je upravo to da meštar uči učenika tajni logosa. Ništa se ne smije izgovoriti radi sebične koristi; onaj tko božanske riječi rabi lakomisleno igra se sa svojim postojanjem i riječ se okreće protiv njega. Meštar uvodi učenika u misterij logosa. Na točno istom metafizičkom mjestu gdje stoji logos, nastaje i mit. Prvo očitovanje je svakako metafizika. To Što logos kaže, simbol je nevidljivog i neizgovorljivog. To što mit kazuje, također je neizgovorljivo, ali je već vidljivo. Prema Vedama, metafizički simbol čovjek shvaća buddhiem, mističkom intuicijom, a slike mita manasom. Manas je unutarnji opažaj, osjetljivost duše na iskonske slike. U Gušnonovu prijevodu: sens interne. Logos i mit vide isto, ali različitim organima: logos čovjek vidi univerzalnom nadosobnom sposobnošću, mit univerzalnom kolektivnom sposobnošću. Logos i mit govore isto: neizgovoreno i neizgovorljivo. Drugi m o m e n t vjerodostojnosti odnosi se na imena bogova. Bogovi, kolikogod to danas držali neprihvatljivim, ne mogu se odrediti p o p u t algebarskih formula. Bogovi nisu dovršeni likovi čvrstih obrisa. Mistička intuicija i unutarnja osjetljivost (manas) vide sve nove i nove crte i osobine i za njih nalaze nova lica i nova imena. Čovjek osjetljiv na sakralno viđenje vidi teurgično. Teurgija je stvaralačka djelatnost, naspram novovjekovne teologije koja znanstvenim razumom želi utvrditi apstraktne likove za sva vremena. Treći moment vjerodostojnosti je viđenje u mitskim slikama. Velika pjesnička djela, djela Dantea, Homera, 11

Vergilija, Shakespearea puna su takozvanih meditarijskih slika koje se mogu bilo kada dozvati i na kojima se zapravo temelji njihov utjecaj. Tajna tih slika je da izazivaju svojevrsnu unutarnju preobrazbu, zaokret, takozvano pročišćenje, katarzu i tako razinu ljudskog života mogu gurnuti u visinu. Značaj tih slika je da uzbune. Učine budnim. I to što živi u pjesničkim djelima još intenzivnije živi u mitovima. Sadržaj mita je slika koja budi, iskonska slika, meditacijska slika. Utjecaj te slike je univerzalan i kolektivan; nitko se ne može oteti tom utjecaju. Vjerodostojnost dijaloga Hermesa Trismegistosa ovisi o tome nalazi li se u njima metafizički simbol, logos; ima li u njima posve bitkovitog, bogatog unutarnjeg zora bogova; ima li mitske meditacijske slike. U dijalozima mogu n a d sva tri s nekog od jezika ki grčki, spasio je

Hermesa Trismegistosa o d m a h se momenta. Prevoditelj koji je ta djela Staroga Egipta preveo na helenističono što je u njima bilo važno.

3. Inicijacija je uvijek inicijacija u neki misterij, ali je i sama misterij. U iskonsko doba, kada je inicijacija institucija, i to najvažnija institucija čovječanstva, odvijala se pravilno, uslijed strogo određenih izvanjskosti. Bez inicijacije ne samo da vrhovni svećenik, kralj ili kancelar nisu mogli preuzeti svoje službe, već se nije moglo postati ni svećenikom, vojnikom, sucem, liječnikom, činovnikom. Osim opće kastinske inicijacije kojom se mladića uvodilo u smisao njegova društvenog položaja, budnije biće je dobilo i osobitije i više podučavanje. To je podučavanje bilo posve neovisno o školi. Škola je pružala samo materijalno i količinsko takozvano znanje; inicijacija pak duhovnu razinu i budnost. Vede zovu 12

školsko učenje vijna, a d u h o v n u razinu i budnost vidya. To razlikovanje susrećemo i u Iranu i u Kini, Tibetu kao i u Egiptu, Americi, u orfika i pitagorejaca. Danas je inicijacija posve zatajena i ostala je samo škola koja je na račun prve nezdravo narasla. Upravo zato jer danas čovjek dobiva samo vijnu (znanje, količinska informacija), a na razini d u h a i budnosti (vidya) ne dobiva, niti razumije neposrednu inicijaciju. Polazište je da čovjeka osjetila vežu za materijalni svijet i tako 0 zbilji nema ni iskustva ni doživljaja. Ima samo život; njegov bitak se skriva u mraku. Budniji čovjek ranije, pospaniji kasnije, ali jednom u životu ipak svatko stigne d o granice i, ako ne prije, a ono u času smrti oči mora otvoriti pred zbiljom. Smrt i inicijacija su srodni obrati. Jer inicijacija je i smrt i rođenje. Smrt u materijalnoj prirodi, rođenje u d u h o v n o m svijetu. Smrt nasilno prekida život, slomi čovjekovu naizgled n u ž n u vezu s materijalnom prirodom. Inicijacija čini to isto: kontinuitet života se prekida umjetnom intervencijom 1 onemogući se usmjerenost osjetila prema prirodi. Čini to pak radi toga, da bi kroz pukotinu nastalu umjetnim prekidom života mogao prodrijeti bitak. Današnjom riječju: inicijacija prekine odnos s prirodom od meštra usmjerenom metodom i d u h se nadnaravnoga bitka na mjestu procjepa u v e d e u ljudsku dušu. Helenistički naziv za taj obrat, vjerojatno porijeklom iz iskonske orfičko-pitagorejske predaje, jest metanoia, a znači obrat. U tome je srodnost inicijacije i smrti; ali /

inicijacija je istodobno i rođenje. Neke je predaje zovu novim rođenjem. Novo rođenje se ponekad dogodi i bez intervencije, kada se čovjek u dovoljnoj mjeri moralno, d u h o v n o i duševno pripremio, vođen b u d n o m mističkom intui13

ajom. Ta metanoia, međutim, uvijek je samo djelomična i zato nesavršena. U iskonsko su doba prikladno b u d n o m mladiću meštri dodijelili inicijaciju. 4. Inicijacija je bila praćena značajnim izvanjskostima. O d časa kada se mladić, mladi brahma-učenik, brahmacharin pojavio pred meštrovim vratima s drvima za ogrjev u naručju, morao je proći dugi niz obreda. Neki se momenti obreda danas tumače simbolički. Pretpostavka je kriva. Pravo je stanje to, da unutarnjem procesu koji se odvija u učeniku postoje točna odgovaranja točke i u d u h o v n o m svijetu i u materijalnoj prirodi. »Ono što je gore isto je što i ono dolje«, kaže Tabula Smaragdina Hermesa Trismegistosa, »što je dolje isto je što i gore.« U prirodi se dešava isto što i u d u h u , i u d u h u isto Što i u duši. Obred prirodno odgovara događanjima d u h o v n o g svijeta. Tu podudarnost danas dijelom ne razumiju ili je drže magijom. Stupnjeve učenikove budnosti potrebno je izraziti i u izvanjskostima: odjećom, bojom, krojem, ukrasom za glavu, ponašanjem, izborom ishrane. Kada je egipatski učenik prošao i zadnji najteži ispit, vrhovni ga je svećenik pogostio zajedničkim blagovanjem. To blagovanje je bilo syntrophion, obred hrane koji objedinjuje; kada bi se čuvari d u h a boga Totha sjedinili putem hrane i u hrani. Uspomena na takvo zajedničko blagovanje je u Rimu caena romana. I ta je večera bila sjedinjenje s božanstvom. Jer to Što je dolje isto je što i gore. U d u h o v n o m svijetu odvijalo se paralelno sjedinjenje s onim pri večeri i smisao obreda zajedničkog blagovanja je bio u tome i ničemu drugom. 5. Iskonska predaja ne podučava ono Što nitko nikad nije čuo, Što je posve novo, svojevrsno i osobito i zbog čega bi za učenje bilo potrebno d u g o vrijeme i 14

napor. Misli predaje su apsolutne i vječne misli koje čovjek, i to svaki čovjek neposredno zna i razumije i koje svi prepoznaju. Shruti je neusporedivo važniji dio predaje: objava, nastala kad i svijet. Nije nastala tako da ju je negdje netko cijelu zapisao i predao dalje. Objava je u Stvoritelju b u d n a svjetlost bitka, porijekla, cilja, smisla, zbilje. Kada je svijet nastao, onda je nastalo i znanje o porijeklu svijeta, bitku, cilju, smislu, zbilji koje je u d u h u Stvoritelja bilo sa stvaranjem istodobno b u d n o i svijetlo. Istodobno kada su u stvaralačkoj duši niknuli cilj, smisao, oblik, zbilja prvoga stvaralačkog momenta i s momentima stvaranja, niknulo je i usporedno znanje, uobličilo se b u d n o sjećanje koje je otada svojstvo duše. Misli je duša sačuvala. Jer Duša je Stvoritelj, Biće koje stvara svjetove. Predaja objavom zove prve misli koje se odnose na prvo stvaranje, iskonski smisao i iskonski cilj stvari, misterij stvaranja, zakone života svijeta. Objavom zove radi toga jer su te misli nastale skupa s otvaranjem bitka na početku vremena, sa stvaranjem su se zajedno otvorile i postale budne u duši. Duša se sjeća svih tih misli. To sjećanje zovu grčki misteriji anamneza: univerzalno iskonsko ljudsko sjećanje na apsolutne stvari bitka. Kada se čovjek koji živi u materijalnoj prirodi uz pomoć anamneze probudi za te apsolutne stvari, to su u iskonsko doba zvali: shvatio je objavu. Čuti i shvatiti objavu nije neko nejasno, samo za izabrane čuvano čudo. O njoj znati jest znati da čovjek od nekud stječe, uči. Duša je po svojoj prirodi nosi u sebi. Potrebno je samo probuditi se za nju. Objava je najopćenitije i najneposrednije znanje koje poznaje svatko a da o tome nije ništa čuo. Čuti, shvatiti, pojmiti, razumjeti objavu - za to su potrebna dva mo15

menta: treba se uzdignuti u krug logosa i treba biti budan. Uzdignuti se u k r u g logosa, jer se objava može shvatiti i razumjeti samo bgosom; logos je stvorio svijet, i onaj koji bi htio znati tajnu stvaranja mora znati da je logos koji je stvorio svijet sama objava. To Što je stvorio jest svijet, razum, svjedost, volja, nagon, misao, ideja, namjera, bogatstvo, vatra, snaga, širenje, moć, mjera, slika, znanje, blagoslov, ljubav - Što je sve upravo logos. Zato je potrebno uzdignuti se u k r u g logosa. Ali potrebno je biti i budan. Jer objavu neće shvatiti sanjarska duša. »Objavu koja se može čuti«, kaže Bohme, »kao unutrašnji glas doživljava samo budni čovjek.« Apsolutne i vječne misli objave kojih se svi ljudi sjećaju, koje svi od početka i bez objašnjenja znaju, to su iskonski doživljaji: početak bitka, stvaranje, cilj svijeta i života, zakoni bitka. Egipatska predaja kaže da je u iskonskom čovječanstvu Hermes Trismegistos bio taj koji je stajao na takvom stupnju budnosti da je doživio »objavu koja se moge čuti kao unutarnji glas«. Hermes je svoje znanje »upisao u eter« - u ljudski duh. Objavu je u Indiji shvatilo sedam rishia. U Kini Veliki Žuti Kralj. U Meksiku Quetzalcoatl, Pernata Zmija, učitelj i meštar čovječanstva. Pored stvaranja, pored početka smisla, cilja i zakona bitka, Čovjek od rođenja zna i od početka sa sobom donosi i znanje o inicijaciji. Što je inicijacija isto tako ne treba učiti kao ni to što je bitak, što je duša, što je život i što je smisao i cilj svega. U najvećoj dubini duše živi ugrađeno znanje o inicijaciji, znanje o tome da nije dovoljno roditi se u svjetlost prirode - pravi cilj i smisao zemaljskoga života je da se treba roditi još jednom u toj sudbini, u tom Ja, u prostoru, vremenu, 16

"••C'ifpf^fi:!;::

zajednici, treba se roditi drugi put, u svjetlost koja je svjetlija od materijalne svjetlosti. Inicijacija je isto tako iskonski doživljaj kao bitak, duša, život, sudbina, zbilja. U arhajskom čovječanstvu inicijacija je najvažnija institucija koja je bila presudna za cijeli život. O n a j tko je nije prošao, taj je bio samo j e d n o m rođeni. Takvo se biće nije moglo ozbiljno shvatiti: spava u materiji taj sneni brat, p o p u t životinje ili biljke. Pravo se čovječanstvo d v a p u t rodilo (dvija), prava je zajednica njihova zajednica. Zajednica onih koji su inicirani, koji su probuđeni i koji su postali sudionicima objave. Ti su u životu imali riječ, logos u upravljanju, u zakonu, u stvaranju; kao što Vede kažu: u daljnjem tkanju života. To su bili vedski probuđeni, pravi ljudi. 6. Na pitanje koji su formalni momenti inicijacije potrebno je odgovoriti: Prvi je m o m e n t strastvena djelatnost za posve materijalne ciljeve u neodgovornom i mjesečarskom životu; drugi je m o m e n t ustuknuće i potresenost, ponekad postupno, ponekad naglo shvaćanje da ako čovjek tako nastavi svoj život, raspršuje ga u niŠtavilo; treći je m o m e n t kriza; još je čovjek cijelim svojim bićem priljubljen uz materijalni svijet i neodlučno se maši takvih vrijednosti koje su neprolazne i krajnje; polako počinje vidjeti i dublje svjetove od materijalnog, budi se, život , m u se otvara - otvaranje i b u đ e n j e se ponekad zbivaju u jednom trenutku i tada to zovu prosvjetljenje; četvrti moment dugotrajna je teška borba, da se sa sebe oljušti prolazna materija i da se utvrdi u bitku; 17

nedostaju stranice 18 i 19

II.

KOMENTAR

1. Naslov XIII. poglavlja Corpus Hermeticuma je »Mistična propovijed na gori«. Zovu ga propovijed na gori, iako nema riječi o gori, ali inicijaciju učenika predaja općenito izražava simbolom penjanja na Svetu goru. »Epi tes tou orous metabasećs.« Gora je u Grčkoj Olimp, na Istoku Sinaj, Tabor, u b r a n u Albordj, u Indiji Meru. Imena europskih, tibetanskih, američkoindijanskih Svetih gora su općenito poznata. Dijalog ima dva sudionika, Totha i Hermesa. Prvi je učenik, a drugi meštar. Hermes je helenizirani oblik staroegipatskog imena. O toj je osobi potrebno spomenuti samo to da je, kako su u iskonsko doba govorili, potjecao iz Šetova roda. Šet je treći sin Adama i Eve, treći potomak prvotnog čovječanstva. Kain je zemaljski čovjek, odozdo probuđeno biće - iskvarena crkva, kao što su kasnije gnostičari podučavali. Pod crkvom, p o d ekklesiom, nisu podrazumijevali brojčano mnoštvo, nego spiritualnu zajednicu izabranih. Izrazi starih gotovo se bez iznimke odnose na spiritualne esencije, kao što naprimjer ni politeia nije značila državu nego, današnjim izrazom, kolektivnu psychu. Kain je simbol iskvarene spiritualnosti zemaljskog, materijalnog čovjeka kome se žrtveni dim vraća na zemlju. Abel je odozgo pridošli čovjek, simbol nebeske crkve. Kainov zločin ukazuje na događaj koji se zbio u iskonsko doba 20

u prvotnom čovječanstvu, kada je materijalni čovjek svladao nebeskoga čovjeka. Šet, treći sin nije došao ni odozgo ni odozdo, nego je bio pravi čovjek, ne đavao, ne anđeo, nego čovjek, srednje biće, simbol humanuma. U Šetu, iako u njemu vlada materija, živi i uspomena na velike misterije donesene iz duhovnog svijeta. Šetov naraštaj nema Abelovu nebesku prirodu, ali nema ni Kainovu tešku materijalnost, njegovu pohlepnu i mračnu tjelesnu strast. Šetov se rod proteže sve do svijeta Adama Kadmona. Oni su učitelji i buditelji čovječanstva. Proroci, zakonodavci, vrhovni svećenici, patrijarsi. Najpoznatiji Šetov potomak u iskonsko doba je Henok, apokaliptički vidovnjak. Šetov naraštaj je vodič na stazi svjetlosti: »na tom putu nije samo učenje važno, nego nepredvidiva u n u t a r n j a preobrazba pobuđena učenjem«. Samo Šet raspolaže znanjem koje »vodi natrag putem nebrojenih čina, znakova, slika, simbola u Jedno i koje može osjetiti što čovjek gubi ako živi izvan Jednoga.« Pod imenima Kain, Abel, Šet ne smiju se podrazumijevati osobe,' a još manje povijesne osobe. Imena su isto tako kao i riječi gotovo bez iznimke označavale spiritualne esencije. Manu u Indijaca, Buddha, Bodhisattva, Tulku u Indiji i Tibetu, Zarathustra u Iranu, Toth i Hermes u Egiptu bili su spiritualne esencije, a ne povijesna ljudska Ja. Povijesni je čovjek te esencije samo personificirao. Esencije su se inkarnirale u ljudima. Kainove, Abelove, Šetove inkarnacije nisu značile da su se ponovno rodila Adamova i Evina djeca, osobna i individualna Ja, nego da je iskonska vječna duhovna esencija opet dobila oblik u nekom ljudskom biću. Hermes je, kao Što to podučava veoma stara egipatska predaja, potjecao iz Šetova naraštaja i nakon 21

potopa je bio taj koji je znanje iz doba prije kozmičke katastrofe prenio i prvi poučavao. Hermes je otada postao simbol spiritualne esencije kao i Šet. U iniciranome koji je iskonsko Hermesovo znanje predavao dalje inkarnirao se Hermes, on je bio Hermes. U dijalogu Hermes vodi učenika Totha na svetu goru inicijacije. Jezgro učenja je novo rođenje. Dijalog je naravno samo jedan stupanj inicijacije. On pretpostavlja prethodne stupnjeve: govore o udubljivanju i moralnoj čistoći. Ovoga je puta riječ o odlučnom momentu, učenik pripremljen za misterij sada treba prvi put usmjeriti svoje oči prema unutra. To je zaokret metanoie. Udubljenje, ritual, askeza, stroga moralna disciplina zapravo nemaju vlastitu vrijednost. Sve je to radi toga da bi se čovjeka osposobilo za metathesu, za prekoračenje, prenošenje čovjeka iz materijalnog u duhovni svijet. Prosvjetljenje ovisi o čistoći čovjekovih pokrivača, koshe i maya trebaju biti prozirne. Zbog toga je potrebno moralno čisto živjeti. Porfirije kaže: bogovi se dotle ne pojavljuju dok duša nije čista, odnosno, dok čovjek nije izgnao demone. Moralna prisega, čistoća, nevinost, askeza, sve služi tomu da bi čovjek olabavio materijalnu vezu s prirodom i postao osjetljiv na nadnaravno iskustvo. Cilj je osjetljivost. Zato apostol Pavao kaže u poslanici Hebrejima: poneseni vjerom. Riječ vjera danas daje povoda za temeljne nesporazume, a i stoljećima je unazad svu religiju uzburkavala do dna. Vjera nije intelektualna ili čuvstvena ili bilo kakva ljudska duhovna ili duševna djelatnost, nego je nadnaravno iskustvo i nadljudska osjetljivost »Vjera ne stoji u opreci sa znanjem«, kaže Saint-Martin, »vjera nije znanje nego ma22

gijski čin.« Vjera je nadnaravna ugodenost i osjetljivost i otvorenost i sposobnost da se čovjek orijentira u svjetovima koji se prostiru iza materijalne prirode. I zbog toga, ne da riječ vjera loše izražava grčko pistis, nego ga nikako ne izražava. Učenje apostola Pavla o vjeri koja spašava, odnosi se na nadnaravnu ugodenost, a n e na slijepo povjerenje. Vjera je više iskustvo, koje čovjeka čini prikladnim za metanoiu, za veliki obrat, za metathesu, za veliki prijelaz. Zato Saint-Martin vjeru zove magijom. U vjerniku nastaje skriven, dubok, ali odlučan pomak, jer »čovjek koji je krenuo prema Bogu mora se savršeno promijeniti sve d o fizičkih stanica«. 2. Veliki zaokret inicijacije je otvaranje prema unutra. Intelektualna priprema za to je doživljaj Jednoga. Iz Jednoga učenik shvati nepromjenljivu, vječnu, besmrtnu zbilju. Rečenice koje se kazuju u ovoj raspravi o besmrtnom i vječnom karakteru Jednoga mogle bi se umetnuti u dijelove koji govore o atmanu u Vedama, o Yiu u Yi Kingu, o Taou u Taotekingu, o Jednom ili Alefu u Kabali. Ako je doživljaj jednoće dovoljno jak, u učeniku počne blijedom svjetlošću svitati da je osjetilno mnoštvo viđeno tjelesnim očima puka čarolija. Doista, to je Jedno. U tom času usklikne: »Oče, vidim svemir, vidim sebe u nevidljivom.« Na to Hermes kaže ovako: »To ti je, sine, novo rođenje.« Inicijacija ne počinje tom raspravom i ne završava njome. Okretanje prema unutra je najveći korak - odlučujući prag. Ali, kao što nije prvi, nije ni posljednji. Tu počinje bitak u pravom smislu. »Vjera«. Sada se budi nadnaravna osjetljivost. Učenik je tek sada probio zatvoreni život i ušao u otvoreni bitak. 23

Prvi korak magijske tehnike inicijacije je da učenik cijelu svoju pozornost usmjeri na točku izvan svijeta. Učinak te koncentracije na ekstramundijalnu točku je u tome, da se ljudska svijest pod utjecajem sve veće napetosti i namjerne discipline ima za što uhvatiti, ako se u jednom trenutku otcijepi od osjetilne zbilje. Točka izvan svijeta je potrebna jer iz osjetilnog svijeta čovjeka može istrgnuti samo ono što zbiljski jest izvan osjetila. »Samo ono što se od Ja potpuno i savršeno razlikuje može osloboditi i razriješiti.« Presudnost ovog trenutka je nečuvena, on duboko utječe na cijelu sudbinu duše, odlučujuće i temeljno. Jer u Čovjeku se ne otvori neko novo i dosad nepoznato znanje nego se otvori »u dušu upisano prvo znanje« - to određeno znanje koje je Hermes Trismegistos »upisao u eter«. Duša osvijesti u tom znanju porijeklo svojega bića i pravu zbilju. Probudi se za to da je »čovjek samo slika i prilika, a izvornik je Bog«. To je sveto znanje i sveta znanost. To je i početak i kraj, a i zbiljski smisao svake inicijacije. To Što u Indiji zovu Adhyatma vidya. Manu kaže: »Tko n e poznaje to znanje, njemu su svaki čin i svaka misao iznutra prazni...Samo onaj tko poznaje to znanje, taj može uspješno voditi vojsku, taj može suditi pravedno, taj može vladati slavno.« U ovome trenutku o tome samo toliko: disciplina, samoprijegor, post, asketske vježbe, molitva, meditacije i drugi postupci pripremaju inicijaciju, njih alkemičari zovu vatra, sanskritski tapas - plamen samoprijegora. Asketski život nije drugo nego buđenje kozmogonijskog elemenata vatre u ljudskoj duši. Vatra je ta koja u svemiru »stvara« stvari. Vatra je Heraklitova

vatra i vatra Jakoba Bohmea, odnosno logos, element koji stvara svjetove. Asketa u sebi probudi vatru i ona ga počinje sagorijevati. Istodobno svu snagu usmjerava u točku neovisnu o svijetu. Točka je elementarna iskonska slika. Takva iskonska slika je Talesova voda, Anaksimandrov apeiroti, Pitagorin broj, Kungfu-ceovo Središte i L a o ceov Tao. Te ekstramundijalne iskonske slike povijest filozofije zove principima. Nije riječ o principima. Iskonske slike nisu ideje, nego smislovi, a smislovi ne stoje zasebno: »Svaki smisao u sebi sadrži sve ostale.« (Saint-Martin). Elementarne iskonske slike, logosi, ili kako Indijci kažu, maha vakyani, velike su riječi vječne mudrosti, stvaralački elementi, hieroi logoi, kako su pitagorejci mislili. Misli svete vatre. N e principi, jer n e stoje m e đ u sobno odijeljeno, neovisno i nemaju samostojni karakter. Smisla imaju samo zajedno »u punoći stvari« {plerćma), jer punoća stvari je mjesto u kojem sve ideje svijeta, svi arhetipovi intelligibilis kosmosa žive zajedno. 3. Asketska vatra i koncentracija na točku izvan svijeta čovjekovu dušu p o s t u p n o oljušti s osjetilnog svijeta. Veliki korak je kada otapanje dobiva takve razmjere d a se duša otcijepi od prirode. U tom času duša gubi materijalni svijet p o d nogama, koji je dotad držala za jedinu zbilju. To je prvi i najteži trenutak inicijacije: vakuum. Dušu su istrgli iz materijalnog svijeta. Izišla je iz osjetilnog svijeta. Svijest se n e m a za Što hvatati. Vanjsko iskustvo stane. To je čas rascjepa svijesti. Sada, kada se kontinuitet svijesti prekinuo, kroz pukotinu progovara ono Što je elementarnije od svijesti. U Europi se taj m o m e n t pogrešno shvatio i to treba 25

ispraviti. Prikazivali su kao da tu prodire podsvjesni svijet - ili barem »nesvjesno«. Greška je u tome, da se u o p r e d prema svijesti postavila samo zrcalna konstrukdja, nesvjesno. Svijest je organ koji pripada materijalnom svijetu. Najved dio nesvjesnog je, međutim, također to. To je podsvjesno Ja. To je sang-sara-Ja, Lutalica, Tumarajud - zapravo onaj koga se asketa u času inicijacije hoće osloboditi. Pri prekidanju kontinuiteta svijesti ne prodire samo podsvjesno, nego i nadsvjesno Ja. Izvan svijesti naime postoji nešto što je iznad i nešto što je ispod. Jednostavnosti radi to nešto se može zvati mnoštvo Ja. To ispod svjesnog, tjelesnog, danjeg, iskustvenoga individualnog Ja trebamo zvati podsvjesnim, kolektivnim Ja i to je ono što poznaje moderna psihologija. Univerzalno Ja koje je iznad individualnog Ja moderna psihologija ne poznaje. Ono Što moderna psihologija ne zna i nad čime n e vlada, a Što su iskonski meštri jako dobro znali jest: u trenu vakuuma u iniciranom treba progovoriti n e podsvjesno, nego nadsvjesno Ja. Ekstramundijalna točka je potrebna zato da ga ta apsolutna točka izvan svijeta privuče kada se u čovjeku stvori vakuum i kada izgubi tlo pod nogama. Bez takve točke prekid kontinuiteta svijesti bio bi nepredvidiva opasnost. Magijska tehnika iskonskoga meštra to zna; poznaje metodu kojom se u čovjeku može probuditi nadsvjesno, subjektivno Ja, uzvišeno Ja, pratyagatma »boga«. Ako izbije podsvjesno Ja, to je najčešće kobno; ako nadsvjesno Ja prodre, to je novo rođenje. Nadsvjesno Ja je pak subjektivni duh. Jer to na što dlja inidjacija jest osloboditi ljudsku dušu iz zatvorenih okova materijalne prirode, iz sangsare, iz nužnosti, i otvoriti je univerzalnom bitku. 26

To je kaivalyam, realizacija iskonskog Jednog, utapanje u jednoću univerzuma. U univerzalni bitak može ući samo subjektivno nadsvjesno Ja. To Ja je nositelj univerzalnoga duha, sveznajući, budan, svjetlost - »božanski«. To Ja se n e lijepi kao podsvijest za mračne slike materije i za usp o m e n e ponavljanja, za tumaranja. Razlikovanje hinduističke predaje na ovom je mjestu sljedeće: b h e d a b u d d h i živi u mnoštvu i vidi mnoštvo; abheda-buddhi živi iznad mnoštva, u Jednom i vidi Jednoću. To su dvije vrste intelektualne intuicije. A b h e d a - b u d d h i je prvotni. To je iskonsko viđenje. Hen patita einai, kaže Heraklit. To je viđenje iniciranoga, to je božansko viđenje, nadnaravno, zbiljsko, apslutno, istinito, vječno, b u d n o , sakralno viđenje. To apsolutno sakralno viđenje arhajski grčki jezik zove theoria. To je mudrost, jasno viđenje, viđenje boga. Čovjek vidi i pročita tajnu koju je Hermes Trismegistos upisao u eter. To je ta-iua, mističko dubinsko viđenje, kao što Tibetanci kažu. Ja p u t e m koncentracije na točku izvan svijeta poleti izvan materijalne prirode i smiri se u točki koja se nalazi izvan svijeta. Odatle, iz te točke, duša ima sada već jasni i zapaljeni uvid u sebe i u svijet. Oslobodila se. Zna upravljati svime što se zbiva, pojavljuje, postoji,. Ima mjeru. Ima logos. Jer logos na arhajskom grčkom jeziku znači mjeru. Izvan je svijeta i ravnodušna je. Neovisna perspektiva sigurna joj je mjera. To znači Tao, Središte, Logos, Voda, Apeiron. Duša je sa sebe svukla materijalnu prirodu i sebe izuzela iz materije. 4. N e samo rasprava Hermesa Trismegistosa, nego i svi spisi predaje, kada govore o čovjeku i izgovore riječ čovjek, nikad ne govore o individualnom Ja. Čo27

vjek je uvijek »onaj« čovjek, i to n e općenit čovjek, n e svi, nego univerzalni čovjek, h o m o aeternus, kome je individualno Ja kao i čovječanstvo pojedinih povijesnih razdoblja, mnoštvo nacija, naroda i rasa samo fragmentarna pojavnost. Ta se činjenica ne smije zaboraviti. Značenje riječi čovjek ne odnosi se bez iznimke na svakoga, nego se zapravo odnosi na vječnoga čovjeka. U d a n o m povijesnom razdoblju iskonska antropologija ne vidi živog čovjeka (jiva) nego h o m o aeternusa. Druga je primjedba također važna. Okrenutost prema unutra n e znači suprotan pravac o n o m e prema van. Slika ekstramundijalne točke olakšava razumijevanje. Duša se okreće od osjetilne prirode: počinje vidjeti kroz nju; kao što u m vidi kroz neke stvari i može uspostaviti povezanosti; kao što intuicija poput m u n j e uvidi svjetske povezanosti. Počinje vidjeti to što je ispod, iznad i počinje uviđati. Jer natčovječansko Ja, vječni čovjek, besmrtna duša, božansko Ja koje obitava u čovjeku, nije unutra, nego je i unutra, i iznad, i izvan. To je jezgra, skriveno biće. Unutarnje nije zrcalna konstrukcija vanjskoga, nego nadosjetilni i nadnaravni svijet. Ako sad netko zaokretanjem duše u sebi otkrije vječnoga čovjeka, univerzalno Ja, i počinje ga realizirati, u njemu sviće kozmička svijest. Ta svijest nije podsvjesna i nadsvjesna, nego je latentna mogućnost »božanskoga čovjeka« ili »višega čovjeka«. Svitanje svijesti ne znači samo opažanje nego i stajalište, primjer, ideju, poticaj, svjetlost. Kozmička svijest podigne razinu čovjekova života tako da ga istrgne iz materijalne prirode i prenese u bitak. Autonomni materijalni čovjek je u prirodi i u životu egocentričan; nakon inici28

jacije čovjek je u d u h o v n o m svijetu theocentričan, on je theonom, vječni čovjek. Tu čovjek stiže d o velikog koraka koji hermetičke rasprave zovu mysterion mega. Prvi stupanj inicijacije je učenje; drugi je stupanj vizija, vizija vječnoga čovjeka; treći stupanj je sudioništvo. Individualno Ja se stapa s vječnim čovjekom. Nakon negativnog potresa, vakuuma, pleroma je pozitivni doživljaj punoće bitka. Samo onaj u kome kozmička svijest b u d n o živi stiže tamo gdje se sudbina razrješava i rastvara - lysis tćs heimarmenes. To je veliki rezultat inicijacije. Učenik je pri prvom koraku morao birati između puta zemaljskih užitaka (pravritti marga) i svetoga puta (nivritti marga). Birao je sveti put. Morao se odreći užitaka. Zemaljsko Ja je moralo izgorjeti u vatri askeze, u tapasu, u samoprijegoru. Tada se sveti p u t otvorio. Sudbina priljubljena uz materijalnu prirodu s njega se oljuštila. Taj je doživljaj tako intenzivan, da svi kasniji momenti proizlaze iz njega. To je novo rođenje. To je mysterion mega, najveći od misterija. To je početak života duhovnoga čovjeka. O tom potresu Platon kaže da je početak filozofije; jer riječ thaumazein znači tu potresenost i probuđenost, a ne kako n o v o v j e k o v n a z n a n o s t j e d n o s t r a n o misli »začuđenost«. Pred iniciranim se napokon otvori nova univerzalna ljudska zajednica koja je iznad kaotičnih i površnih zajednica materijalne prirode što počivaju na jezicima, nacijama, rasama. Hermetička predaja zove ovu novu zajednicu koja se susreće u »božanskom duhu« logosrasom. Ljudi logos-rase: Tothovi i Hermesi i Bodhisattve i Tulkiji - Šetovi su potomci. Temelj zajednice za 29

njih nije rasa, jezik, nacija, krv nego nešto dublje i prvotnije; od početka su zajedno u božanskom d u h u vezani nitima vječnosti, posvećeni u misterij logosa. Ljudske se zajednice raspadaju n e samo u smrti nego i u vremenu. Prolazne su to zajednice, n e zbiljske cjeline; samo su nesavršene slike i prilike Jednoga. Velika zajednica, zajednica logos-rase cjelina je u vječnom d u h u . To je apsolutna, zbiljska, nerazrješiva i neodrješiva ekklesia. 5. Tumačenja koja se odnose na pojedinosti su sljedeća: Naziv Trismegistos odnosio se na prvog Hermesa, koji je pretpotopno iskonsko znanje preuzeo i prvi poučavao čovječanstvo nakon potopa. Istodobno, međutim, Trismegistos je i stupanj inicijacije, i to najviši stupanj inicijacije. »Materija koja je iznad osjetila«, primarna priroda, priroda koja još nije materijalizirana. Izraz Sin Božji vjerojatno je gnostičkog porijekla. Na Istoku je u upotrebi u obliku sin Svijeta, sin Svemira. »Ta rasa nema nauk, ali ako hoće, uspomenu na Boga će p o n o v n o uspostaviti.« Riječ je o logos-rasi. Logos se ne može poučavati. Inicijacija nije učenje. Što čovjek može naučiti, samo je materijalno znanje, na sanskritskom jeziku vijna, tibetanskim jezikom rtogspa. Inicijacija budi; na sanskritu budnost je vidya, tibetanski rtogpas. Znanje se može crpiti iz knjiga, može se usvojiti u sobi za stolom. Budnost se može postići teškim i opasnim asketskim postupcima i samo uz pomoć vodiča - Hermesa, gurua. »Preobrazit ću se u takvo tijelo koje nikad n e m o ž e umrijeti.« To besmrtno tijelo zovu u Egiptu sahu. Pre30

ma Kabali, u ljudskom tijelu, u sredini kičme postoji neuništiva mala kost, to je klica besmrtnog tijela; u uskrsnuću tijelo odanle nikne. »Sanja spavajući, ali je bez sna«, uputa je za više stanje svijesti. To je ono što su kasnije mnogostruko zvali ekstazom. Čovjek kao da sanja, jer se za njega materijalna zbilja izgubila, ali on n e sanja nego vidi. Tri gune Vede-smriti - tamas, rajas, sattva zapravo su tri stupnja inicijacije. Kada čovjek potone u mračnoj, gustoj materiji, nad njim vlada tamas; kada se u n j e m u zapali vatra i gori strast rajasa; kada je prešao i najveći misterij, to je stanje sattve. Pitagorini stupnjevi: prvi je priprema - produhovljenje mišljenja; drugi je pročišćenje - to je moralna disciplina, tapas, askeza; treći je savršenstvo - to je već ezoteriČki stupanj; četvrti je teofanija - realizacija božanskih snaga, ostvarenje. Za razumijevanje zaokreta prema unutra: ako se osobno nastojanje, individualno častohleplje očituje u učenju, stvaranju, djelovanju, uvijek ostaje na razini materijalnog čovjeka, eventualno prestigne d r u g e ljude. Umjetnici, državnici, mislioci mogu razviti takvu djelatnost kojom ostave za sobom sva živa bića i tako, kako se kaže, prestignu svoje vrijeme. Ali, sljedeći naraštaj ih dostigne. Zašto? Jer se individualno djelovanje nikad ne može uzdignuti s materijalne i povijesne razine. - Smjer zaokreta prema unutra, pravilnije: smjer zaokreta prema nadnaravnom svijetu nije usporedan s povijesnim putem, nego je na nj okomit. To univerzalno nastojanje znači vertikalno uzdignuće. Ljudi logos-rase su natpovijesna bića, koja vertikalno izbijaju iz vremena i žive u jednoći nadnaravnog svijeta. To je ekklesia.

Slika Corpus Hermeticuma o dvanaest krvnika (o dvanaest prepreka inicijaciji - neznanju, klonulosti, neumjerenosti, putenosti, nepravednosti, pohoti, prijevari, zavisti, podmuklosti, ljutnji, brzopletosti, zloći) pruža uvid u bezgraničnu složenost i teškoću unutarnjeg rada inicijacije. Individuacija zapravo nije drugo nego to da čovjeku treba mnogo vremena. Toliko, da ga je uvijek malo, ma s koliko vremena raspolagao, i uvijek nestane »prije vremena«. Inicijacija produži vrijeme, duši pokaže da joj je biće nadvremensko, vječno i besmrtno. Počev od tog časa duša se više ne guši u beznadnoj žurbi da sebe dostigne. Ne stoji više na jednom mjestu u strašnom stanju žurbe. Zna, da ne može zakasniti i nije zakasnila. Dvanaest nije drugo nego simbol života življenog u materijalnom svijetu, Zodijak. Deset pak nadnaravni je svijet: u Iranu ima deset Amshapanda, u Judeji deset Sephirota; Pitagorin sustav brojeva je dekadski. U Egiptu, deset je simbol potpunosti. Dvanaest i deset su u međusobnom odnosu poput svijeta (materijalna priroda) i duha (apsolut). Tu je okultni problem kvadrature kruga. Čovjekov pastir, Poimandres - najznačajnija rasprava hermetičke predaje - vizija je Postanka. 6. Pasus XXI. točke te rasprave, koji govori o roditeljima u vezi novog rođenja traži pobliže tumačenje. Antropološko shvaćanje iskonskoga doba je univerzalno. Smisao toga je, današnjim riječima, da se bića potonula u omamljenost shvaćalo kao individualna bića, kao Ja. U kome je budnost samo malo zaiskrila, njega se već vidjelo i shvaćalo u univerzalnim kategorijama. Poput nekog očitovanja vječnoga duha. Indivi32

dualno Ja nije očitovanje nikakva duha, nikakva logosa, iskonske zbilje, samo je sangsara-pojava, netko iz tumarajuće zbrke mnoštva. Individualno Ja se mora skinuti, mora se postati univerzalnim da bi čovjek bio i mogao biti duhovno biće. Iskonske kaste također nisu drugo nego neke od kategorija vječne duhovnosti. Kastinska je inicijacija to osvjeŠtavala u članovima kaste. Duhovno-svećenička kasta, borbeno-upravljačka kasta, gospodarska kasta imale su svaka svoju inicijaciju, ali svi su sudjelovali i u univerzalnoj inicijaciji - u Indiji u nauk Veda, u Judeji u nauk Biblije i Kabale, u Egiptu u hermetičkoj inicijaciji. U arhajskoj Grčkoj Orfej i Pitagora pokušali su udomaćiti veliki iskonski inicijacijski postupak Prve filozofijske teorije odjeci su tog nastojanja. Platon je u tom redu posljednji; njemu međutim više nije posve jasno o čemu je riječ i što je to što hoće, čak što je to Što bi trebao htjeti. Od inicijacija koje pripadaju kastama razlikuje se ono što nazivaju Šet, logos-rasa, Hermes, Tulku, Bodhisattva. Tu je riječ o buđenju sakralnog subjekta. Sakralni subjekt trebao se posve tijesno vezati za drugi sakralni subjekt. U iskonsko doba nije bilo osobnih očitovanja. Sve su duhovnosti bile univerzalne, Što znači da se svaka susrela sa svakom drugom u nadnaravnoj cjelini, inače ne bi imale smisla. Učenik svojega meštra ne vidi i ne doživljava kao individualno Ja nego kao gurua, kao vodiča, kao Hermesa, kao božansku inkarnaciju, apsolutno očitovanje univerzalnoga duha. Hermes, vodič, nije pak učitelj, nego, i to je važno, otac začetnik. On je taj koji donese pravo biće učenika na svijet. S te strane pada posve novo svjetlo na Sokratov zanat babice. Sokrat je tako33

đer Hermesova inkarnacija, koja pomaže dušama svojih učenika da dođu na svijet, iako se to u njemu više ne zbiva svjesno. To zvuči pomalo čudno. Ali onaj koji se bavi spisima predaje mora se naviknuti na jezik mnogo intenzivniji od današnjega. U Indiji, Iranu, Tibetu guru je i otac i majka. Učenik kada pređe prag najvećeg misterija: umre i ponovno se rodi. Umre, što znači da iziđe iz reda prirode. Njegov mu otac više nije otac, majka mu više nije majka, jer on više nije biće rođeno od prirodnog oca i majke. Otac m u je guru, duhovni vodič. Hermes. Majka mu je u nekim misterijima Sophia. Zato je novorođeni, ako je Sophiin sin, od djevice rođen. Ako je Izidin sin, rođen je od Božice Majke. Uostalom, stupanj Iziđe u redu inicijacije jedan je od najviših. Tomu u arhajskoj Grčkoj odgovara eleuzinski Demetrin stupanj. U Indiji, majka je Maya ili Shakti. U Tibetu Vayra-yogini, božanska čuvarica asketa. Inicirana duša postaje kći velike božice majke, Magna Mater - grčkom riječju Perzefona. Kći pak radi toga, jer su čak i u kasnom srednjem vijeku dušu zvali zaručnicom, onom koja čeka i žudi, draganom nebeskog zaručnika. Sve su to tako intenzivne slike koje niču neposredno iz doživljaja inicijacije. Kada se učenik ponovno rodi od nebeskih i duhovnih roditelja dobiva i novo ime. Davanje imena ima iznimnu važnost. Jer imenovati nekoga je »protegnuti svoju moć na njega. Oslovljavanje je buđenje. Koga zovem imenom, toga budim, i koga imenujem, taj je moj.« - »Putem imena vladam nad njim.« Izbor imena i u kraljeva i redovnika nije proizvoljan. Putem imena čovjek se vezuje za univerzalni duh, odrekne se individualnog Ja i ono što ime znači, duh želi predstavljati, 34

nastaviti, održavati. Zbog toga redovnici uzimaju imena svetaca. Zato kraljevi uzimaju ime onoga od svojih predaka u čijem d u h u žele vladati. Inicirani p o t p u n o upije i preobrazi i uzdigne i promijeni individualno Ja. Predaja neiniciranog zove sinom žene, iniciranog sin o m Božjim ili sinom Svijeta. Naspram prirodnog, novo rođenje zovu rođenjem od Boga. U apostola Pavla postoji razlika između prirodnog i nebeskog čovjeka. Novo je rođenje pak pravo rođenje: ousiodes genesis, kao što apostol Ivan kaže: Kažem vam, tko se nije rodio odozgo neće vidjeti carstvo Božje. Time se sada baca posve nova svjetlost na cijelu hermetičku raspravu. Hermetička predaja je znanje Šetova naraštaja: poznavanje tajne rođenja odozgo. To uči i »Mistična propovijed na gori«.

35

III. SEDAM

MUDRACA

1. Iako aleksandrijskog porijekla, daleko starija rasprava koja potječe iz iskonske predaje, o Putu gospodstva, He basilike hodos - kojoj u Indiji odgovara Raja Yoga, kaže da se čovjek najprije rodi od smrtnih roditelja, od oca i majke, u teškom materijalnom tijelu, u zemaljskoj sudbini, a drugi put jedino od Oca, u d u h u i duši p o zakonu Djevičanskog Sedam. To je novo rođenje. Put gospodstva, odnosno Raja Yoga govori o gospodstvu, ne o moći. Upotreba riječi basileus odnosno raja, kao u iskonskoj predaji bez iznimke uvijek je i svakako simbolična i kao svuda u predaji n e odnosi se na pojedinačno Ja nego na vječnoga čovjeka. Kralj je kraljevska duša, prva duša, koju je Stvoritelj stvorio i to zbog toga da bi gospodario. U iskonskom stanju ljudska duša je Adam Kadmon, božanska inteligencija, gospodar prirode. Gospodstvo je d u h o v n a djelatnost i svakako se mora odvojiti od političke prakse moći. Moć nije drugo nego obuzdavanje mnoštva u svijetu mnoštva snagom zakona, oružjem, nasiljem, kako se već može i kao što prinuda, ananke, zapovijeda. Moć je puki materijalni čin, u sebi nema ni smisla ni istine. D u h gospodstva može posvetiti moć. I, ako je ne posvećuje, moć je neduhovna, nepravedna, besmislena i zla. Gospodstvo opravdava moć; jer gospodstvo čuva 36

više ovlaštenje za prakticiranje djelatnosti. Gospodstvo i moć se u materijalnoj prirodi, pa tako i u povijesnoj zajednici čovjeka, nikad ne podudaraju; to je nerazrješiva kriza i neizlječiva rana upravljanja. Kada rasprava o inicijaciji govori o kralju, basileusu, raji, ne podrazumijeva manifestaciju i personifikaciju zemaljske moći, kralja države, nego kralja gospodstva, kraljevski duh. Kraljevski d u h nije materijalnog porijekla. Čovjek se prvo rodi od smrtnih roditelja; to je prirodni čovjek; kada se čovjek ponovno rodi, rodi se samo od Oca p o zakonu Djevičanskih Sedam. Materijalno rođenje možda daje moć; d u h o v n o rođenje daje gospodstvo, pravo kraljevstvo, ne nad državom i narodom, nego nad prirodom i nad svijetom. To treba razumjeti prije svega. Tako sad možemo prijeći na objašnjenje zapretenog izraza Djevičanskih Sedam. Sedam je djevičanski broj. Sedam je bio broj Atene Parthenos, Djevičanske Atene. To također označava sed a m karijatida Erehtejona na Akropoli. Broj Sophie u gnostika također je sedam. Palestinsko ime Sophie je H o h m a i broj joj je također sedam. Djevičanska Atena, Sophia, Hohma, Svjetska Djevica - Kore Kosmou - nije se od majke rodila. Rođenje p o zakonu Sedam nije rođenje od majke; Atena Palada je iskočila iz glave svojeg oca Zeusa. Božica je začeta u misli i ulazi u svijet kao misao. Jedno poglavlje Kabale govori o mističnom smislu sedmokrakog svjećnjaka. Svaka svijeća simbolizira p o jedno čovjekovo Ja. Prva desno je teška materija, tijelo; druga takozvano živčano tijelo; treća tijelu pripadajući iskonski element, nesvjesno. Prva slijeva je astralno tijelo, druga duša, treća duh. U sredini, usred dvije

trojne grupe stoji božansko Ja, božanska iskra, besmrtni Plamen. Kabala kaže da svatko ima šest Ja. Sedmo, besmrtna i božanska iskra u sredini, međutim, n e gori u svima. I u onima u kojima i gori jedva da žari, u najvećoj dubini ljudskog bića jedva tinja. Inicijacija p o redu odljuŠti čovjekova Ja i razgori iskru koja počiva u njegovoj dubini. Sedmo oslobodi plamičak koji je iz bića Stvoritelja. To je sedma svijeća, u sredini, simbol bića istinskog čovjeka. Sedma se svijeća upali kada se čovjek rodi p o zakonu sedam. 2. Sedam mudraca arhajske Grčke, iranski chirajivi, hinduistički sapta rishi i druge iz predaje poznate grupe od p o sedam mudraca, čiji su simbol na zvjezdanom nebu sedam zvijezda Velikih kola i sedam planeta, ne predstavljaju kolegij sedmorice zbiljski živih povijesnih osoba. Sedam mudraca je ljudski rang koji netko postigne ako snaga, svjetlost, posvećenost njegova bića, daleko nadvlada uobičajenu ljudsku razinu i u njemu se zapali sedma svijeća. Po zakonu sedam, novorođeno je biće ono, u kojemu se u središtu između materijalnog i prirodnog te astralnog i ostalih Ja zapali najdublja i najsvjetlija zvijezda čovjeka. Sedam ne znači da je slučajno baš živjelo sedam mudraca, ne znači proizvoljno određen broj, jer sedam, čak i za neiniciranog, poput tri i deset, ima simbolično značenje. Pod imenom sedam mudraca u grčkoj predaji poznajemo imena deset d o dvanaest iskonskih osoba. Prema hinduističkoj predaji sedam mudraca je bila ustanova poput senata; stoljećima je stajala iznad države i zemalja poput najvišeg savjeta. Rishii bi se sastajali svake dvanaeste godine i donosili bi odluke. 38

Pripadati sedmorici mudraca u iskonsko je doba značilo dostići visoki stupanj inicijacije. U Indiji, u Sveti je Savez u određeno doba ulazilo sedamdeset brahmana. Član savjeta je mogao postati samo inicirani kojeg su podvrgli posve osobitom ispitu. Prema jednom zapisu, u savjet su primali samo muškarca starijeg od sedamdeset godina koji je prije toga mogao dokazati svoju mušku snagu. Ako m u se rodio sin od hramske djevice, stavili bi dijete u košaru i pustili ga niz rijeku. Pratili bi sudbinu košare. Ako bi je voda nanijela na obalu na kojoj se nalazio hram, dijete bi odgajali s iznimnom pažnjom i inicirali ga i u najveće tajne. Ako bi košara stigla na drugu obalu, dijete bi postalo čandala. U Egiptu, kako to dokazuje i Mojsijeva priča, također su se služili tim običajem. Biti jednim od sedmorice mudrih značilo je stići do s e d m o g stupnja inicijacije. To su pitagorejci zvali »ostvarenje«. To je epifanija, ostvarenje božanskih snaga. Pod tim stupnjem treba razumjeti da se čovjek ne iscrpljuje u dostignućima osobnog Ja - u duhovnom udubljivanju, u asketskim vježbama, u meditacijama, nego djelatno intervenira u povijest i u čovjekovo postojanje. Sedam mudraca je »univerzalni« čovjek koji sudjeluje u stvaranju svijeta ili, kako Vede kažu, u »daljnjem tkanju«. Davali su savjete kralju i upravi u Indiji, Iranu, Judeji, Egiptu. Stvarali su zakone za nove gradove i države, kao Solon i Bijas u Grčkoj. U određenim slučajevima osim gospodstva preuzeli su i vlast kao Ferekid. Pitagorina škola nije bila drugo nego uzdizanje učenika na sedmi stupanj inicijacije da bi svoje oslobođene univerzalne ljudske sposobnosti ostvarili u iscjeljivanju, znanosti, društvu, pjesništvu, glazbi, religiji i upravljanju državom. Pitagorejci su u Velikoj Grč39

koj htjeli utemeljiti senat od sedam mudraca, univerzalni duhovni savjet iznad država, nacija, rasa, religija kojega, kao što to hinduistički zapis kaže, ne vežu zemaljske veze i tako može obavljati stvar čovječanstva slobodno i nepristrasno. Platon je u Pitagorinu tragu htio odgojiti kraljeve - filozofe, tu univerzalnu ljudsku upravljačku vrstu, koja nije d r u g o nego iskonskih sedam mudraca, d u h i glava čovječanstva. U Egiptu je ljudska glava bila znak broja sedam: Djevičanska Atena je iskočila iz Zeusove glave. Ovaj stupanj inicijacije, Što su u iskonsko doba zvali ostvarenjem, čovjek može približno razumjeti samo ako zamisli da se pri inicijaciji, pri rođenju, u znanju - noera genesis - duša vječno i konačno smirila. Vratila se svojem porijeklu: Stvoritelju. Skinula je materijalno postojanje i mirno, tiho, povučeno čeka da joj dođe vrijeme kada će moći skinuti svoje teško materijalno tijelo i osloboditi se. Samoća tog strpljivog mira, daleko od gužve, zbrke i oskudice, što su sangsara i ananke, daleko od zajedničkog i pojedinačnoga gibanja ljudske sudbine, predvorje je produhovljenog stanja, stanja blaženstva. Kada nekoga dozovu iz sreće osamljenog mira p o n o v n o u svijet, to se ne može usporediti s pozivom čovjeka koji je p o t p u n o potonuo u mračnim nagonima materijalne prirode, u osobnom častoljublju, zbrkanoj strasti, pristrasnostima, ogradama, niskom d u h u , u pari i oblacima nezrele i nečiste duše. Za takvo prirodno biće vlast je privlačna i slatka. Jer koliko je moćnije, toliko će više iživjeti svoje strasti, nagone, častoljublje. Takav čovjek je došao odozdo i tako je stekao vlast. Inicirani dolazi odozgo. Iniciranog vlast ne privlači. O n a j tko je stekao gospodstvo, tomu je vlast već teret. Nerado napušta mirnu samoću. Nera40

do se vraća u svijet zbrke i oskudice. Ali kada se vrati, preuzima vlast, jer se čovječanstvom koje živi u materijalnoj prirodi može upravljati samo snagom vlasti. Čini taj poziv i djelatnost iz osjećaja odgovornosti i dužnosti prema čovječanstvu. Vladanje za njega nije strast, nije san i cilj častoljublja, nego ritualna dužnost. Hinduistička predaja to zove karmom. Jedna vrsta religioznog ispaštanja. U m e on nije dužan čovjeku nego Bogu. Ljudsku sudbinu, budući da je se oslobodio, opet svjesno preuzima na sebe. Staloženo i izdaleka, iz perspektive, bestrasno sudi i djeluje. Nije pristran. N e nasjeda na nacionalno, rasno i pojedinačno dobro i zlo. Hoće samo jedno: to što bi na njegovu mjestu činio Bog Stvoritelj. To čini. Ako se narodu ne sviđa, on ili sliježe ramenima, ili ode, ili kaže: to se mora učiniti, nema milosti, treba izvršiti. Takav je bio d u h arhajskih zakonodavaca: takvi su bili egipatski Menes, hinduistički Manu, kretski Minos, babilonski Chamuragga, kineski Veliki Žuti Kralj; kao da su bili duhovi prispjeli sa stranih zviježđa, ništa nisu vidjeli ni htjeli vidjeti - osim istine. To je d u h zakona koji nije human, nije pristran, nije mekan. Ali utoliko je uzvišeniji. Mudrac je već otišao, ali ako se ponovno vrati u život, prihvaća žrtvu i žrtvu će prinijeli savršeno i bez ostatka, bez greške, kao apsolutni čovjek: homo aeternus. 3. Za razumijevanje golemog dijela inicijacije jedva da bi nešto moglo biti prikladnije od primjera sedam mudraca. Inicijacija ima samostojni odlučujući značaj u ljudskom životu. Veliko djelo, što su alkemičari zvali magnum opus, stvaranje duhovnog Čovjeka, jest nečuveno složeno, dugotrajno, teško i uzvišeno. Povijesno čovječanstvo n e poznaje tomu sličan napor. Čovjek je svoje pravo biće, govoreći alkemičarskim jezi41

kom, bacio u talionicu, na život i na smrt, neopozivom odlukom da - opet alkemičarskim jezikom - iz sebe istali zlato. Zlato nije drugo nego besmrtna iskra, sedmi Plamen, božansko Ja. Bez obzira na to traje li rad mjesecima ili godinama, mora se odreći sebe i posve se podrediti meštru koji ga inicira, otcijepiti se od obitelji, vježbati mučnu i opasnu samoanalizu, stremiti jednome cilju i vidjeti samo jedan cilj. Kao i na drugim područjima predaje, razumijevanje i ovdje ovisi o simbolima. Sveukupnost simbola se ne može naći ni u jednoj predaji. U iskonsko doba sigurno su raspolagali znanjem bez nedostataka; i u Indiji, Kini, Egiptu, čak u Peruu, Yucatanu i Meksiku. Čuvari predaje u Egiptu imali su univerzalne spoznaje na temelju usporedbe više njih, a možda i svih arhajskih sinteza. To učenje u današnjem obliku predaje, kao i druga, puno je praznina. Samo skupljanjem elemenata od više naroda, religija, iskonskih cjelina može se steći kontinuirana, povezana i potpuna slika. Ipak, stalno postoji opasnost da neku pojedinost čovjek krivo tumači, izobliči ili krivo shvati. Samo je jedna stvar sigurna: pod nazivom sedam mudraca skriva se sedam stupnjeva inicijacije. I tih s e d a m stupnjeva znači sedmorostruku udaljenost ljudske duše koja živi u materijalnoj prirodi od božanske duše. Odgonetka sedam svijeća Kabale je: u početku Bog stvori ljudsku dušu, besmrtnu iskru, vječno Ja. Sve što čovjek nosi na sebi samo je pokrivač, ili zračenje, pomračenje ili materijalizacija tog Ja. Nakon odlaska iz života ti se pokrivači odvoje i zračenje prestane. Tijekom nadzemaljskog lutanja s ljudskog bića postupno otpadnu sve opne, jer su sve prolazne. Stvoritelju se vraća samo besmrtno Ja. Kada učenik prolazi

-

-

•

—i

:

••'•

p u t inicijacije mora stupiti na gotovo iste takve stepenice kao duša nakon smrti. To je ta beskrajna opasnost inicijacije: čovjek se može p o n o v n o roditi tek ako prije toga umre. Mora prekoračiti p r a g smrti i umiranje mora otpatiti. U Egiptu je ta ritualna smrt imala potresne izvanjskosti. Učenika su nakon prikladnih priprema zatvorili u kriptu i na njega umjetno utjecali tako, da bi doživio prelazak praga. Misterij Mitre i eleuzinski misteriji blaži su oblici iskonske inicijacije. Prvo zračenje božanske iskre je duh, drugo zračenje je duša. D u h i duša skupa s iskrom žive u opni astralnog tijela. To astralno tijelo koje u času smrti iziđe iz čovjeka započinje svoje lutanje u nevidljivom svijetu. Inicirani treba posebno upoznati prirodu duha, prirodu duše, prirodu astralnog tijela. I posebno se svako mora prepoznati, kao što Vede kažu: nije to, nije to. Treba naučiti da d u h ne pomiješa dušu sa svojim pravim bićem i ne učini grešku poistovjećenja (adhyasa). Nije to, nije to - što znači: moje pravo Ja nije to. Pravo Ja je iznad kakvoće, iznad oblika, neuhvatljivo je, nespoznatljivo, nevidljivo. Ali ono je prava zbilja, prema kojoj su sve druge samo maya - čarolije, opsjene, opne, pokrivači. Izgleda li kao da bi to pravo Ja bilo najudaljenije od zemaljskog života? Zašto? Jer je zemaljsko postojanje čarolija, i zemaljski život je puka zabuna (adhyasa). Zemaljski se čovjek poistovjeti i to iz nužnosti i oskudice (ananke) s teškim materijalnim tijelom, prirodom, živčanim tijelom, nesvjesnim sjećanjem, astralnim tijelom, dušom, d u h o m . A zapravo je sve to samo opterećenje. Inicirani treba prepoznati sve te zamjene. Treba razumjeti da je pravo Ja najbliže. To pravo Ja je on sam. 43

Saznanje nije mirna, bezlična, nezainteresirana, teoretska ili kontemplativna djelatnost, nego napor svih snaga najvišeg stupnja. Na pragu svakog sloja, svakog pokrivača i svakog Ja stoji straža. Ta straža je daimćn. Daimćn je čuvar sudbine. Daimćne je iskonska predaja nazvala p o planetarna. N e slučajno. Čovjek je kroz sedam krugova tonuo u materijalno postojanje i kroz sedam krugova se mora vratiti: tim sedam krugova u svemiru odgovara sedam planetarnih krugova. Na tome se temelji astrologija. Ali svemir i ljudska duša ne postoje odvojeno. Stvaranje cijelog svijeta dogodilo se u ljudskom srcu - kaže jedna hermetička rasprava. Mjesec je fizičko tijelo (physicon), Merkur je razum i iznašašće (hermeneutikon), Venera je d u š e v n o tijelo (iepithymetikon) Što Indijci zovu prana, Sunce je osjetilnost (aisthetikon), Mars je životna snaga (thymicon), Jupiter je djelovanje (praktikon), Saturn je mišljenje i promatranje (theoretikon, logistikon). Lakši je zadatak razračunavanje, prosvjetljenje, produhovljenje prva tri sloja: teškog tijela, živčanog tijela i podsvijesti. Ta tri sloja su labavija, odjeći sličnija, pripadaju zemaljskom postojanju i to je ono što smrt skine s čovjeka. Ali razračunavanje ni ovdje ne ide bez poteškoća. Meštar mora biti beskrajno oprezan i pažljiv da bi mogao pratiti učenikov put. Svakom koraku prethodi analiza, odgonetavanje snova, ispitivanje. Čovjek takav kakav živi na zemlji samo je prima materia. To je prirodni čovjek, sa zbrkanim i pomiješanim elementima. Ni sam meštar ne zna što se unutra skriva. Učenik koji čeka inicijaciju, naravno, još manje. Ali iskonsko je doba našlo nepogrešivu metodu koja otkriva tajnu čovjekova elementarnog bića. Ta metoda je povezanost između ljudskih sposobnosti i planeta. Te44

melj veze je broj sedam. To je sedam svijeća Kabale, sedmorostruki put, koji je čovjek prošao dok je postajao teškom materijom i koji treba proći ako se hoće vratiti svojem izvoru. Astrologija pokazuje kojim se putem spustila ljudska duša. Ako meštar zna taj put, onda može reći kakvim putem treba ići nazad. Može reći i to gdje i s kakvim će se daimćnom učenik susresti, gdje i kakvu borbu treba voditi, nad kakvim ponorima treba prolaziti. Astrologija nije jednostavna karakterologija, kao što bi se to moglo vjerovati na temelju moderne psihologije. Kozmička antropologija je posve nerazumljiva i besmislena u ravnini prirodnoznanstvene ili čak duhovnoznanstvene psihologije. Samo je u najvećoj i u najdubljoj povezanosti razumljiva, ali je tamo nenadoknadljiva. Inicirani se mora upoznati sa svojim daimćnima da bi ih mogao svladati. Tom borbom se mit često bavio i tim je mitskim izvanjskostima predaja više puta protkana. Iskonski mitovi su prepuni opisa borbe duše i daimćna. Samo ta borba, međutim, nije nikako slikovita, privlačna, literarna ili teatralna. Daimćn, ili kako u Indiji kažu, karmički anđeo duše, dušu ne pušta natrag. Čuvar sudbine prisiljava čovjeka da život živi po njegovoj zapovijedi. I ako netko hoće pobjeći, osvećuje se. Mitovi dosta govore o tim osvetoljubivim daimćnima. Borba je posve unutrašnja, posve nevidljiva i posve ovisi o magijskoj tehnici inicijacije. Tehniku samu je lako imenovati. Utoliko lakše, jer kad se čovjek u svojoj sudbini suoči s teškoćom, uvijek ga spasi jedna jedina stvar. To jedno jedino je riječ. Logos. I daimona logos obuzda. Na znak riječi povuče se i popusti. Ako učenik prepozna daimona, imenuje ga, ovaj mu postaje sluga. 45

Napor n e postaje vidljiv nijednog trena. Odigrava se unutra, i osim meštra i učenika nitko ništa n e vidi i ne zna. Zaokret prema unutra, razvoj u n u t a r n j e g viđenja i osjetljivosti elementarno je znanje koje prethodi svakoj inicijaciji. Učenik prvo mora naučiti da se gledanje prema van i vanjsko viđenje poklapaju sa silaskom iz božanskoga svijeta, to je katabaza, spuštanje u teški materijalni svijet preko sedam kozmičkih krugova da bi stigao na zemlju, u najmračniji, u najteži i najvanjskiji krug, u materiju, u vanjski mrak. To je pad, sunovraćanje. To gledanje prema van u opreci s čovjekovim božanskim p u t e m je sekundarno i zbrkano viđenje. Dok čovjek ne umije gledati prema u n u tra, ne otvara se anabaza, put prema gore, i njome se n e m o ž e krenuti. Dotle se ne može osloboditi od mraka. Najkobnija adhyasa (zabuna) je ta koja vanjsko viđenje vidi primarnim i mrak materijalne prirode svjetlošću. I čovjek je toliko oslijepio u vanjskom svijetu da unutra više ništa n e vidi. Prvi prvcijati korak učenika je steći primarno unutarnje viđenje. Još prije no što započne inicijacija, učenik se riječima Hora ovako obraća svojem meštru H e r m e s u Trismegistosu: »Došao sam pronaći svoje oči.« 4. Krug sedam planeta hermetička predaja zove sed a m dahova Stvoritelja (hepta epithymata). I ako čovjek zna da tih sedam dahova nije drugo nego sedam tonova tonske ljestvice, sedam boja duge, sedam stepenica inicijacije, neće m u biti teško u toj vezi shvatiti ni sedam stupnjeva Mitrinih misterija. Izvanjskosti Mitrinih misterija također su značajne, iako nisu tako potresne kao obredni momenti egipatske inicijacije. Sedam spilja, koja se jedna iz druge otvara, simbolizira sedam stupnjeva. Put se otvara pre46

ma unutra - u suprotnom pravcu od vanjskog svijeta, iz vanjskog mraka u unutarnju svjetlost. Prvi stupanj učenika otme sa zemlje i digne ga u zrak. To je prvi korak ekstaze; ekstaza znači proširenje svijesti. Nesvjest, to jest izlazak iz materijalnog Ja. Drugi stupanj je prelazak iz zraka u krug planeta. Treći je korak kada učenik izađe iz kruga planeta i dospije do Polarne zvijezde. Na četvrtoj stepenici vodstvo preuzima Sunce. Sunce je nebeska svjetlost. Na petoj stepenici onaj koji čeka inicijaciju sretne Djevice Sudbine. Ta ženska bića su daimćni i moire, ona su u srodstvu s Atenom Parthenos, Sophiom, Hohmom i s Božanskom Djevicom. Na šestom stupnju čovjekova duša sretne čuvara Polarne zvijezde. Sedmi je stupanj najviši stupanj ekstaze, potpuni prijenos i prijelaz svijesti u božanski svijet, u nadsvjetsku sferu iznad Polarne zvijezde. Pojavljuje se bog Mitra i prima ljudsku dušu koja se vraća. To je spasenje. Sedam stepenica Mitrinih misterija gotovo je istovjetno sa sedam stupnjeva kontemplacije u srednjovjekovnog Bonaventure i sa sedam stupnjeva iskonske hinduističke yoge vasishte, ali i sa sedam kozmičkih Jamblihovih sfera, odnosno s hijerarhijama postojanja. O prvom stupnju nema se mnogo toga za reći. To je materijalni i zemaljski svijet. Njega ljudska duša vidi i iskušava; to što u ovom teškom prirodnom životu svatko nehotice drži jedinom zbiljom svijet je osjetila: mnoštvo stvari, predmeta, pojava, materija koji se očima mogu vidjeti, ušima mogu čuti, rukama opipati. Drugi je stupanj dublji. To je intelektualni opažaj. Umno viđenje. Čovjek svojim umom vidi veze i povezanosti među osjetilnim stvarima, predmetima i pojavama. Ukoliko utvrdi sličnost ili različitost ne čini to 47

svojim osjetilima, nego u m n i m razmišljanjem. U m također vidi zakonitost stvari i njihovu izraČunljivost. I to je stepenica logistikona, stepenica razumskog, formalnog mišljenja. Na drugi stupanj stignu svi ljudi, ako ne žive potp u n o slijepi u vanjskom mraku. Svi ljudi budnoga u m a vide povezanosti, sličnosti, razlike i zakonitosti. Treći je stupanj, međutim, već nesrazmjerno rijedak. Na n j e m u se više ne vidi u m o m nego unutarnjim osjetom. Sanskritska riječ za to je manas. Guenon tu riječ prevodi sens interne. Na tom stupnju počinje unutarnje viđenje. Kada Hor kaže: došao sam da potražim svoje oči - tu ih počinje tražiti. Viđenje unutarnjim osjetom bilo bi krivo imenovati psihologijskim terminom. Manas nije samo viđenje nego stalno proizvođenje slika, kao što osjet nije samo vanjsko viđenje, nego i materijalna opsjena; u m , pak, stvara i umske veze i povezanosti. Eventualno - često - čak i tamo gdje uopće nema ni slike ni umske povezanosti stvari. Iz manasa teku slike, kao da je stalno središte sna i imaginacije, i odanle nezaustavljivo teku nerazumljiva i neshvatljiva viđenja kao iz izvora. Viđenje na prvom stupnju je najmanje pouzdano. 1 od europskih mislilaca oni najbolji su razumjeli da osjetilno viđenje nema mnogo veze sa zbiljom. Materijalni svijet je puka čarolija, od koje ništa nije zbiljsko. Drugi je stupanj nešto istinitiji. Kao da se nešto nazire: predosjećaj jedinstva, čista duhovna perspektiva koja se upravo očituje u razumskom mišljenju. Ljudski je razum, međutim, ipak samo naziranje. Treći je stupanj, opet, realniji. Za zdravi razum i osjetila nerazumljive i besmislene slike zbiljski su gospodari ljudske sudbine. Jer nad čovjekom pravu vlast nemaju osjetilne sli-

ke niti razumnost, nego unutarnji svijet slika. U svijetu manasa dešavaju se kobne zamjene. U njemu se poistovjećuju i odjeljuju činjenice koje se ne mogu uhvatiti razumom; to su nadrazumski, neuhvatljivi, sneni likovi, s kojima se ljudsko Ja stalno poistovjećuje. Tu žive slike sjećanja, i to ne samo stečenih u osobnom pojedinačnom životu, nego i sjećanja zajednički stečenih životom cijelog čovječanstva. Tu se uobličuju čuvstva upravo usred utjecaja nekontroliranih privlačnosti i odbojnosti i te slike, čuvstva, poticaji, poistovjećenja, zamjene vode čovjeka u njegovoj sudbini. Krug manasa je neusporedivo realniji od osjetila ili razuma. Toliko je realniji koliko je san istinitiji od budnog stanja i koliko je duša istinitija od tijela. Jedan dio slika iz kruga manasa još je upućen prema dolje na materiju. Jedan dio, međutim, ima već samo duhovni pogled prema gore. Materijalna priroda je za manas samo sustav znakova kojima se on izražava i sebe shvaća. Ja unutarnjeg osjeta pak sudi nepristrasno, u sigurnoj perspektivi nad događajima materijalne prirode. Proroštvo, viđenje na daljinu, telepatija, predosjećaj pripadaju tom krugu. Krug osjetila je posve individualan; posve je funkcija pojedinačnog Ja. Krug uma već je univerzalniji. Krug manasa postaje sve univerzalniji. Značaj slika unutarnjeg svijeta već je za sve ljude zajednički kao Što su zajedničke sve slike sna i imaginacije. Mit stoji na još višem stupnju univerzalnosti. Taj četvrti stupanj je realniji i od manasa, dublji je i intenzivniji. Valjanost svijeta mitova nije samo za cijelo čovječanstvo, nego se prostire za sva vremena i za sve stupnjeve bitka. Osjet ne poznaje drugo nego predmete i pojave materijalnog svijeta; razum ne poznaje 49

drugo nego povezanost i zakone prirode; manas ne poznaje drugo nego samo sjećanja skupljena u životu čovječanstva i iskustva dobivena iz tih sjećanja. Mit već nadvladava čovječanstvo. Mitsko viđenje već poznaje demone, bogove, anđele i čudovišta, nadzemaljski svijet, preminule, još nerođena bića. Mit je beskrajno svjetliji, inteligentniji, budniji, osjetilniji od osjetila ili od razuma ili od unutarnjeg osjeta. Peti je stupanj svijet ideja i viđenje ideja. Odnos ideja prema mitovima isti je kao odnos uma prema osjetilnom iskustvu. Čovjek koji živi u materijalnoj prirodi vjeruje da je jedina zbilja osjetilno iskustvo: prema tomu, čak je i razum apstraktan. I ukoliko čovjek koji živi u materijalnoj prirodi na neki način stekne neki pojam o mitu i ideji, i mit i ideju drži apstraktnima. To je jedna od čovjeku svojstvenih zabuna, koje karakteriziraju čovjeka koji živi u vanjskome mraku. Um nije drugo nego prepoznavanje i uviđanje temeljnih načela i zakona osjetilnog svijeta; ideja nije drugo nego prepoznavanje temeljnih načela i zakona u slikovitom kozmičkom slikovnom svijetu mita. Osim toga, ideje vrate cijeli kozmički svijet slika do njihova izvora. Ideje nisu izblijedjeli mitovi, kako to vole kazati, nego su mitovi rastvorene unižene ideje koje su izgubile svoj intenzitet. Mit je još u cjelini slikovan. U ideji više nema slika; to je pak tako da ono Što bi bilo slikovno već jest kristalnočisti oblik. S toga stajališta ideja je blistavi oblik. Od mita je univerzalnija, duhovnija, primarnija, uzvišenija i svjetlija. Na sljedećem stupnju, na šestom, sve što je ljudska duša iskusila na prethodnih pet stepenica, ona vidi u rastopljenom stanju poput polaganoga mirnog lebdenja s konturama koje nestaju, jedva da su slike, više 50

su poput srebrnobijelih para, svijetlih i sjajnih na svijetloplavom nebu. U tom krugu koji se u nedostatku drugoga prikladnijeg izraza može nazvati okultnim krugom ili predvorjem čistoga duha, ljudska duša sa začuđenom potresenošću iskušava rastvaranje svih smislova. Jer um, ako i teško, može pratiti svjetove doživljene na stepenicama. Može shvatiti svijet manasa, mita i ideje. Ali ovdje se sada svaki u m slomi. Nemoćan je i opažaj koji s umom usporedo funkcionira. Jer je bio u stanju shvatiti slike i fiksirati ih i u svijetu manasa i u svijetu mita i u svijetu ideja. Međutim, u okultnom svijetu, usred za u m neshvatljiva i za opažaj nedokučiva nematerijalnog lebdenja, duša stoji dezorijentirana. N e vidi ni formu, ni razumnost, ni određeno usmjerenje, ni cilj nego samo lagano lelujanje u intenzivnoj svjetlosti tek nalik intenzivnijim i promjenljivim sjajnim zračnim tijelima bez obrisa. Na sedmom stupnju i to nestaje. Taj sjaj bez prizora i bez uma jest apsolut. Nema tijela, nema oblika, nema kretanja, nema promjene, nema uvida, nema Ja, ima samo od ranijih stupnjeva neizmjerno dubljeg i protežnijeg postojanja. I duša ukoliko stigne više, utoliko je lakša, utoliko se više osjeća kod kuće, tako je sretnija, vedrija, tiša. Sada se napokon smiruje. U okultnom svijetu može već s olakšanjem odahnuti; u lebdećem zračenju već je osjećala da je dom blizu. Sada u apsolutnom, nepromjenljivom, bezobličnom, bezgraničnom, nepomičnom bitku zna da je stigla. Tu se konačno može opustiti. I što je potresno: ne rastapa se. Krug apsoluta je tako intenzivni bitak da se tu ne može dogoditi nikakav negativum: nema rastapanja, nema nestajanja, nema upijanja. To je krug gdje je sve. To je punoća bitka koji zrači, to je izjednačeni mir 51

prožimajućeg bitka. To je apsolutna zbilja, to od čega je duša i što je duša sama. 5. Put bazileusa i raje nije tako jednostavan, gladak i slavan kao što se u prvi tren doimlje na temelju zapisa predaje. Jer ono što je konačno formulirano u riječima i što je ostalo kasnijem dobu nije detaljan opis kraljevskog puta. Ne može ni biti; put svakog čovjeka je drugačiji - u svakoj ljudskoj sudbini vrebaju druge opasnosti - žive druge snage na drugom mjestu i s drugim porivima - zamke se drugdje skrivaju i zidovi se drugdje preprečuju. Put shvaća samo onaj tko zna da je subjektivan, Što znači da put duše nije drugo nego sama duša; kada duša napreduje, po sebi napreduje. Svjetlost koja obasjava put vlastita je svjetlost duše; ni cilj nije drugo nego sama duša; i kada ga dosegne, sebe je dosegla. Ali najveća teškoća nije u tome. U krugovima i carstvima kao što su osjetilni, umni, kao što je manas ili mit ili ideje ili okultni svjetovi koje duša na putu dodiruje, ona se preobrazi, preuzima svojstva i prirodu tih svjetova. Put nije lutanje u kojem je lutalica svuda i za svagda ista osoba. Put je metamorfoza; i u svakom krugu postoji opasnost da se nemoćna duša konačno preobrazi, zapne i zastane. »Prvi je znak odvajanja od osjetilnog svijeta«, kaže jedna hermetička rasprava, »pretvaranje duše u demona.« U materijalnom svijetu duša postaje materijalna, u umnom um, u svijetu manasa snoviđenje, u svijetu mita demonsko biće. Ali ni to nije najveća opasnost. Najveća je opasnost da, kao što su još u srednjem vijeku znali, »koliko koraka činiš prema Bogu, toliko Sotona čini prema tebi«. Metafizičkim jezikom: na 52

putu prema svjetlosti svaki učinjeni korak dozove dublji mrak. Učenik koji će se inicirati ne poznaje te opasnosti. 0 tome učenje ne govori. Nigdje to nisu napisali. Nitko to nije rekao. Niti se može ispričati, niti se može napisati, niti se može poučavati. To je osobno znanje meŠtra inicijacije i n e može se predati. Meštar preuzima na sebe sudbinu učenika, doživi je d o kraja i umjesto učenika vidi, pati, udaljuje demone, čuva i stražari. To je to kada predaja kaže da je meštar Otac i kada se učenik ponovo rodi, rodi se jedino od Oca, u d u h u 1 duši. Rasprave koje opisuju stupnjeve i slojeve ili hijerarhije i carstva ne bave se putom učenika koji čeka na inicijaciju, nego samo kazuju smisao sedam boja, sed a m tonova, sedam dana, sedam planeta i sedam svijeća svijeta. O tome kako dostići tih sedam stepenica, ne govore. Povijesni se čovjek razočara kada tu nasluti sedam školskih razreda koji se lako mogu doseći ili čak naučiti. U Indiji tim stupnjevima odgovara sedam stepenica okomitih na put koji vodi iz prirodne ljudske zajednice. Prvi je stupanj: otac obitelji (grihasta), osnivač obitelji, građanin, običan čovjek koji obavlja svoj poziv; drugi je onaj čovjek koji žrtvuje svoj život za neki cilj (purohita); treći je onaj koji sustegne svoje tjelesno biće (fakir); četvrti je pustinjak koji se povukao u šumu (sannyasin); peti je onaj koji daje svo svoje imanje i prekida sve ljudske veze (nirvanis); Šesti je kontemplativan, koji se povukao u savršenu pasivnost (yogin); i sedmi, kojega su pitagorejci nazivali onim koji živi epifaniju, ostvarenje, realizaciju božanskoga duha, brahmatma. Znamen brahmatme je bambusov Štap sa sedam čvorova: sedam čvorova je sedam stup53

njeva inicijacije. Dostignuće svakog stupnja je posebni veliki zadatak. Ali svaki stupanj stoji i za sebe. Najveći broj ljudi nikad neće biti, a i ne može biti d r u g o nego grihasta; ali fakira ima manje nego purohita; nirvanisa još manje nego sannyasina; i brahmatma još mnogo manje nego yogina. Tomu je tako zato jer meštar inicijacije odbije najveći broj ljudi. »Ako se u nekome želja za oslobođenjem javi ranije nego što je vrijeme za to došlo«, kaže Manuov zakonik, »taj krene putem prema gore, ali rezultat njegova napora je da još dublje u p a d n e u mrak.« 6. Tako malo postignemo u našem životu, kaže Baader, zato jer nismo u stanju doći na sedmu potenciju. Povijesni čovjek, osobito novovjekovni i još više moderni, prepušten je sebi, zanemaren, živeći u neznanju 0 biti svojega bića ne razumije Što to znači ako sebe netko pomnoži sedam puta sa sobom. Ustanovu inicijacije nadomješta puko materijalno znanje. Naučeni materijal, ma kakav bio, ne uzdiže na višu potenciju. Učenje je vanjska djelatnost. A vanjsko je pak m e d u svjetovima onaj najdublji, najgušći i najteži; to je vanjski mrak. Učenost nije drugo nego jedna vrsta tame. Inicijacija kada inicira u raja yogu, kada vodi d o kraja na kraljevskom putu, kada ubija prirodnog čovjeka p o zakonu Djevičanskog Sedam i priprema novo rođenje d u h o v n o g čovjeka, ne uči, ne podučava i ne odgaja. Inicijacija je vraćanje ljudske duše u sebe samu 1 u svoje iskonsko stanje: buđenje rodne gospodstvene svijesti ljudske duše, njezine kraljevske prirode. Sed a m stupnjeva je oslobađanje ljudske duše iz planetarne sudbine, iz kruga sedam planeta; svladavanje sedam gospodara sudbine, sedam daimćna. To je rođenje iskonske biti - ousiodes generis. To je sedma po54

tencija. To da čovjek sebe pomnoži sedam puta sa sobom, znači, da putem sedam kriznih pragova usedmorostručuje vlastitu snagu, svjetlost, budnost, postojanje; uspinje se uz sedam stepenica, istih sedam stepenica kojima je išao prema dolje dok je tonuo u materijalnu prirodu. Sebe čini sedam puta slobodnijim, sposobnijim, sedam puta učinkovitijim i bogatijim. Svoj d u h čini sedam puta svjetlijim, dušu sedam puta osjetljivijom, um sedam puta oštrijim, čuvstva sedam puta toplijima, imaginaciju sedam puta bujnijom, mističku intuiciju sedam puta dubljom. Put inicijacije je opasan i presudan zato jer je ono što se zbiva pri inicijaciji beskrajno prozirno. Teškoća je u jednostavnosti. Odlučujuće je to što se čovjek predaleko odalečio od iskonske prirode. Jer to što treba steći nije nešto strano i osobito, već nešto samo po sebi razumljivo i prirodno. Inicijacija je, kao što Shankara kaže: »Duša otkrije smisao svojih snenih tumaranja i prepozna slobodu i besmrtnost sebe same.« Jednostavnost i prirodnost i sama po sebi razumljivost je u tome što ne treba ništa činiti: »Oslobođenje nije rezultat ni riječi, ni misli, ni djelovanja.« - »Oslobođenje ne mogu izazvati ni promjene, ni djelatnosti...osIobođenje se ne može razumjeti; ta sloboda u pravom biću pravog čovjekova Ja zbiljski, oduvijek živi i postoji i nije nešto što treba izboriti.« - »Pravo se čovjekovo Ja ne može podvrgnuti promatranju, ne može podvrgnuti djelovanju, ne može podvrgnuti promjeni - jer tada bi Ja bilo predmet nečega, onoga što promatra, djeluje, mijenja. Ja je pak apsolutna osoba, nikad opredmećeni subjekt.« Shankarine riječi kazuju: kada čovjek sebe sa sobom sedam puta umnoži u opsjenama slika, snova, 55

ideja, smislova vjeruje da ga djelatnost vodi oslobođenju. Ne. Djelatnosti vode posve drugamo. Vode nedjelovanju; d o smirenja, d o suzdržavanja od promjene, d o nemišljenja, do prestanka napora. Oslobođenje nije rezultat promjena, mišljenja, napora, djelatnosti nego osvještavanje toga da je svo mišljenje ropstvo, svaka misao zamka, svaki napor okov koji stoji na p u t u oslobođenja. Osloboditi se umijem samo tako, da skinem svaku aktivnost, osjet, smisao, mišljenje, imaginaciju, intuiciju, djelatnost, skinem ih sa sebe, iziđem iz kruga sedam demona i odbacim svijet kao nepostojeću čaroliju i obnovim neposredno viđenje zbilje (sakshatahara) što je izvorno viđenje čovjekove duše. Povijesni se čovjek ne uspijeva dovoljno načuditi da su važne riječi iskonske predaje, sve riječi inicijacije, također bez iznimke simbolične. Po svojem značenju odnose se na nešto posve drugo nego Što prividno kazuju i pokazuju u drugom smjeru nego što se doimlje. Taj simbolički jezik točno pokazuje to što Shankara kaže: govori o djelatnosti, promjeni, preobrazbi, usavršavanju, svjetlosti, stepenicama, stupnjevima. Sve su riječi simbolične. Zapravo se ništa ne zbiva, jedino što duša potonula u mrak zamijeni sebe sa slikama stvorenim o sebi. Osloboditi se znači ne pobrkati slike, čak ih ne zamišljati. Osloboditi se znači »otkriti smisao tumaranja duše i prepoznati slobodu i besmrtnost sebe«. Put bogova, hodos basiliki je o n o što su srednjovjekovni mistici zvali via negativa. To je metanoia, metathesis. To je mahayana. To je Tao. Put. Ali onaj put, koji se suzdržava od svakog koraka p o putu. Uz sedam stupnjeva se čovjek mora uspeti, dok ne postigne da se više nikamo ne uspinje - kada pak zna da se ne treba nikamo uspinjati, stigao je i oslobodio se. Sedam puta 56

treba sebe sa sobom pomnožiti dok ne shvati da treba prestati sa svakom djelatnošću - i tada je osvijestio da nema što činiti, oslobodio se. Duhovni rang sedam mudraca chirajive, sapta rishia, jest sloboda. Onaj tko se uzdigne na sedmu potenciju mnogo je postigao, postigao je sve. Stiže do oslobođenja. Postiže tu slobodu koja je oduvijek njegova, tu besmrtnost Što je oduvijek on sam. Postigne je pak tako, da ne poseže za njom. Jer zna, da je ona u njemu i bila je u njemu i to je u njemu pravo Ja. Stupanj inicijacije sedmorice mudraca nije krajnji cilj ljudskog života. Oslobođeni čovjek zna da će izgubiti slobodu ako je pokuša zadržati za sebe da bi u njoj uživao, jer će ga sloboda zarobiti. Sedam mudraca donose zakone, upravljaju, misle. To je stupanj epifanije, kada čovjek svojom djelatnošću ostvaruje božanske snage. Kao što kažu u Indiji: više ga ne veže nikakva zemaljska veza. Jedanput je već otišao, ali sada se vratio, i njegov život pripada čovječanstvu. Biti među sedam mudraca ne znači završetak ljudske sudbine, nego početak prave djelatnosti.

57

-

.-

IV. MAGIJSKE

STEPENICE

1. Samo se onaj može smatrati oslobođenim, kaže Manu, tko je budan prošao sve postaje, odvažno se služeći svim svojim snagama. Povijesni čovjek koji je ponešto naučio o iskonskim inicijacijama vjeruje da je polazište život življen u materijalnoj prirodi i da je krajnji cilj nekako povezan s teško razumljivim slikama spasenja, blaženstva, sreće, vječnoga života i besmrtnosti. Ne raspolaže nikakvim znanjem da, kako Manu kaže, treba budan preći sve postaje, dapače, s korištenjem svih svojih snaga i odvažno. Posve su rijetko živjeli mistici koji su govorili o stupnjevima; međutim, njihove misli ne samo Što nisu postale opće, najčešće nisu bile ni shvatljive. Onda pak, kada je najnovija psihologija počela tumačiti mistike, pojavio se cijeli niz temeljnih nesporazuma. Psihologija je mislila da su stepenice mistika stupnjevi usavršavanja individualnog Ja. To tumačenje je potpuno i bez ikakve zadrške krivo. Stepenica u mistika nije, a u iskonsko doba je bila još manje, mjera savršenstva pojedinačnog Ja, nego je mjera uzdignuća na višu razinu bitka. Stepenice se psihološki uopće i ne mogu razumjeti. Riječ nije o psihologiji, već o metafizici. U središtu misli ne stoji pojedinačno Ja, nego bitak; ne individualni, nego univerzalni čovjek. Postaje zapravo znače inicijaciju u više životne zadatke. 58

Da bi misao bila lakše shvatljiva: čovjek koji živi u materijalnoj prirodi, čiju sudbinu p o t p u n o ispunjava obitelj, poziv, radost vezana uz tijelo i častoljublje proizišlo iz izvanjskosti - više ne potrebuje inicijaciju. Njegovo postojanje ne zahtijeva iznimniju budnost. Hinduistička predaja opći stupanj čovjeka koji živi u materijalnoj prirodi zove grihasta, otac obitelji. Ovaj stupanj p o t p u n o odgovara materijalnoj prirodi. Riječ je o zdravlju, r a z m n o ž a v a n j u , ishrani, zajednici, čistom ćudoređu, ukusu, čovjekoljublju. Dovoljno je nešto malo samodiscipline, ozbiljnosti, zdravoga razuma, socijalnog osjećaja. Ali čim čovjek u odnosu na svoj život postavi viši zahtjev, o d m a h se pojavljuje: kako steći znanje. Znanje se može steći strpljivošću i marljivošću. O n o što je teže jest viša razina koja je prikladna za zadovoljavanje višeg zahtjeva. Tko želi biti više od oca obitelji, nije m u dovoljno više znati. Taj mora stati na višu razinu bitka. Ali to stupanje na višu razinu ne proizlazi iz materijalne prirode. U prirodi postoje moći, snage, nadarenosti, sposobnosti, spretnosti - ali više razine bitka nema. Prirodni čovjek misli da je tajna vođa, svećenika, vojnika, upravljača, kraljeva, učenjaka, pjesnika nadarenost ili sposobnost ili snaga. Vjeruje tako zato jer za razumijevanje života ne raspolaže d r u g o m mjerom nego materijalnom prirodom i elementima u prirodi. Viša se razina ne može dostići nikakvom nadarenošću, nikakvom snagom. O n a j tko svojem životu postavlja viši zahtjev, taj više traži od sebe i teže se zadovolji, taj mora napustiti razinu materijalne prirode i mora koraknuti na višu. I na pitanje kako steći znanje za uzdizanje odgovor je: taj se korak može učiniti samo putem inicijacije. 59

Inicijacija se može shvatiti samo metafizički. Jer, ovdje nije riječ o akumulaciji spoznaje, o većoj naobrazbi, razvijanju tjelesnih ili duhovnih snaga, učenju vještina što sve lako može proizići iz prirode - isto tako nije riječ o usavršavanju čovjekova psihološkog Ja. Stepenice inicijacije su magijske stepenice koje vode u svijet iznad materijalne prirode. I svatko tko od svojeg života zahtijeva više od opće prihvaćenog i prakticiranog, mora stati na te stepenice. Ako ne stane, a ipak započne djelatnost neke više razine bitka te postane svećenikom, učiteljem, pjesnikom, upravljačem, borcem - svojom djelatnošću n e postiže nikakve rezultate, samo zbunjuje, rad m u je i beznačajan i uzaludan i besmislen i bezvrijedan. Stati na magijsku stepenicu inicijacije znači da inicirani ulazi u univerzalniji krug bitka. Iskonska predaja taj korak zove novim rođenjem. Svaki član svake kaste treba proći inicijaciju, izuzev članova najniže, shudre. Zato su bića koja su živjela u višim kastama, koja su bila pozvana da ispune više životne zadatke, trebala stati na višu stepenicu bitka, rodila su se dvaput. Dvostruko je rođeni, sanskritski dvija, i poljodjelac, i trgovac, i obrtnik, a ne samo vojnik i sudac, upravljač ili svećenik. Svakoga koji želi više od animalnih zahtjeva materijalne prirode treba inicirati. Koliko čovjek više želi, treba stati na toliko višu magijsku stepenicu. Onaj tko želi postići najvišu ljudsku razinu, onu koja putem sebe ostvaruje božanske snage i realizira apsolutni d u h , taj se mora uspeti svim stepenicama, drugim riječima: od materijalne se prirode mora posve otcijepiti. Taj čovjek više nije vezan za svoj poziv. O n je brahmatma i, kao što hinduistička predaja kaže, u krug svoje djelatnosti može uvući umjetnost,

proroštvo, podučavanje, upravljanje državom - svejedno: jer bilo što započinjao, i u svemu što čini očituju se apsolutne duhovne snage. Taj čovjek je kao što Manu kaže oslobođen, i na to dodaje da se samo onaj može smatrati oslobođenim koji je budno i odvažno prošao sve postaje koristeći sve svoje snage. 2. Magijske stepenice kojima učenik koji čeka inicijaciju treba kročiti, istovjetne su po učenju svake iskonske predaje s postajama koje mora proći duša umrlog odlazeći iz zemaljske prirode na drugi svijet. Objašnjenje puta treba bid posve temeljito, ne samo radi toga jer su se o ovom nauku predaje stvorila mnoga i djelomice veoma glupa mišljenja, nego i zato jer se nigdje ne može tako blizu pristupiti d u h u iskonske predaje kao baš na ovom mjestu. Ali prije nego što se i jedna riječ kaže o učenju predaje treba shvatiti doživljaj praga. Prividna prepreka razumijevanju jest ta, da onaj koji ga je proživio to ne treba, a onog pak koji nije, nemoguće je o tome obavijestiti. Prepreka je međutim samo prividna. Doživljaj praga nije vezan za uzrast, spol, obrazovanost, inteligenciju. Doživljaj praga svaka duša poznaje neposredno i čuva uspomenu o tome, doduše ne sjećanjem svojega individualnog Ja, ne nesvjesnim iskustvom skupljenim u osobnom životu, već vječnim i univerzalnim Ja. To Ja koje živi u svima, iako izblijedjelo, univerzalno je i vječno Ja i neposredno prepoznaje one pragove koje religijska predaja naziva propašću, padom u grijeh, buđenjem i izlaskom iz mračne zaboravljenosti u materiji. Na svojevrstan način ljudska duša u sjećanju čuva postaje životne sudbine vječnoga čovjeka. Što se zbiva kada se čovjek rađa i kada umire može shvatiti nekom 61

skrivenom sposobnošću. Kao da je on to osobno i neposredno proživio, toliko, da kada čuje o selidbi duše, misao mu uopće nije strana. O rođenju i smrti svatko u sebi čuva ne samo doživljaj nego, čini se, i osobno iskustvo i to što je u svemu tomu najzaČudnije, to iskustvo je u svih ljudi istovjetno. Prag je prekid koji znači naglu, savršenu i korjenitu promjenu svih vanjskih i unutarnjih okolnosti; cijelo ljudsko biće, izuzev svoje nevidljive, neznatno male točke gubi svaku vezu, odnos, okoliš, usmjerenje, stanje za veoma kratko vrijeme, ponekad za trenutak, i ono što stupa umjesto toga tako je korjenito i savršeno novo, neobično, strano i zastrašujuće da taj radikalni i neočekivani karakter promjene ugrožava postojanje čak i te male jezgre. Prag je prekid koji duša doživi kad stupi iz svijeta u svijet, iz jednog svijeta u drugi svijet, kada se rodi i probudi iz gustog mraka zaboravljenosti, ili premine i iziđe iz materijalne prirode. Okoliš, životni uvjeti, veze, stanja, svijest, pogledi, sve to u trenu nestaje i dah uništenja dodirne jezgru duše. Sve to što je smatrano krajnjim i pouzdanim izvuče mu ispod nogu nevidljiva sila, i duši prijeti opasnost sunovraćanja. U materijalnom svijetu se poistovjetila s materijalnim tijelom, čije postojanje je ovisilo o materijalnim uvjetima. Sada su materijalni uvjeti na sablastan način nestali i duši se čini da zbog toga i ona mora biti uništena. Snaga potresenosti je tako velika da cijelo njezino biće, osim jedne jedine male točke, središta, najunutarnjije sjemenke duše, upada u neku vrstu nesvijesti od straha i užasa. S tog praga je smjer prema dolje. A smjer prema gore je iz neznatne male točke, koja se nikad ne mijenja, ne koleba, ne boji, n e užasava, čak se ni ne čudi,

nego je mirna i nepomućena i sigurna i počinje zračiti svjetlost. Svijest se ne vraća; svijest je organ osobnog Ja koje se raspršilo. Počinje se razvijati nešto drugo, od prijašnje svijesti šire, univerzalnije. U tom razvoju sudjeluje stotine milijuna iskustava stečenih u materijalnoj prirodi. Ali ta iskustva sve više blijede, kao što slad grožđa gubi svoju slatkoću u vinu, ali se pretvara u žestu. Na višem stupnju bitka sve Što je čovjek doživio u ovom materijalnom životu ostaje samo zgusnuti izvod. Svijest o osobnom Ja također isparava. Uspomena na njega početno živi kao doživljaj učinka pređenog puta; onda se i uspomena puta gubi i duša sebe shvati kao postaju bitka univerzalnog čovjeka. Ali i to se rasprši ili, što je isto, uspomena se zgusne i postane koncentriranija. Izdvojenost, mogućnost izdvojenog postojanja, što je individualnost, postupno nestaje. Koliko je nevidljiva, neznatno mala jezgra svjetlija i budnija, toliko se više diže u univerzalniji krug i toliko se intenzivnije razvija u univerzalni bitak. Sve dublja subjektivizacija ide u stopu s odustajanjem od posebnog postojanja. Zadnji stupanj je apsolutni subjekt u apsolutnom bitku: to je apsolutno mjesto duše. Svaki doživljaj praga, koji čovjek može doživjeti u svojem životu u manjoj je ili većoj mjeri srodan doživljaju praga smrti. Srodan zato jer je u smislu iskonske predaje prag, kao i odlazak iz života, zapravo »izlazak iz dana« - kao što su u Egiptu rekli: prelazak iz ljudskog postojanja u univerzalni bitak. To stanje općenito nazivaju ekstazom. Prag, re-stau je granična linija koja dijeli svjedost i mrak, prirodu i drugi svijet, život i bitak. Na granici re-staua međusobno se bore Hor, svjetlost, i Set, noć. Ljudska duša je sunce, izlazi 63

iz mraka kada se rodi, i iziđe iz dana kada umire na istoku se diže i na zapadu zalazi. Rođenje nema poteškoća, jer ljudska duša iz zaboravljenosti materije ne donosi sa sobom ništa; teški i zdvojni prag je smrt, tada duša treba život prenijeti u bitak: postignutu svjetlost i budnost. Postoji samo jedan jedini prag, a to je prag smrti. Tamo međutim, prema predaji, čovjeka ne čeka ništa što već ovdje na zemlji ne bi mogao znati i predvidjeti. To što čovjeka čeka, to je ono što je ovdje živio, samo neizmjerno intenzivirano, i to je bitak. Čovjek se može pripremati za bitak. Pripremati se može tako da se bitak još za života približi, čak i ostvari. Magijske stepenice inicijacije su pragovi i stupnjevi po kojima se čovjek i za života može uspinjati. Uspinjati se pak može tako da za njega, kada umre i skine svoje tjelesno biće, smrt nije drugo do posljednja magijska stepenica inicijacije. Iskonska predaja poistovjećuje magijske stepenice inicijacije s postajama koje treba proći duša odlazeći na drugi svijet zato jer magijske stepenice i nadzemaljske postaje preminule duše vode iz materijalne prirode u univerzalni bitak. 3. Svaki misterij, svaki mistički doživljaj i cijela inicijacija počivaju na poistovjećenju drugog svijeta i univerzalnog bitka. Postići viši stupanj bitka je kao postići određenu postaju drugog svijeta. Učenik koji čeka inicijaciju proći će istim putem kao i ljudska duša kad odlazi iz materijalne prirode. Taj nauk povijesni čovjek shvaća vrlo teško. Njegov je život isuviše zatvoren Što znači da m u je granica između prirode i drugog svijeta - re-stau, odnosno prag između života i bitka takva prepreka čije prekoračenje nije u stanju poduzeti. Pitanje koje se ovdje

pojavljuje jest: je li granica postala neprevladivom preprekom uslijed zanemarivanja ustanove inicijacije i je li se život toliko zatvorio zato jer su zaboravili postupak koji bi ga otvorio; ili se pak prvo život zatvorio toliko da se više nije ni moglo misliti na otvaranje, pa je ustanova inicijacije zato nestala. Svakako, u povijesno doba samo se rijetko događala inicijacija, odnosno budni prelazak preko praga i odvažno uzdizanje na višu razinu bitka i to najčešće svecima i misticima, u iznimnim slučajevima pjesnicima i umjetnicima - ali ni tada učenik koji čeka inicijaciju najčešće uopće nije shvaćao što se s njim zbiva i nije znao da je bitak i drugi svijet u biti; isto. > Veliki doživljaji ekstaze i epopteie, poznati iz povijesnog doba/opisuju zanos i nesvjesnost i nadnaravno viđenje kao iznimnu, rijetku i izvanrednu pojavu. Otvaranje prema snagama bitka i sve što s time ide, to jest utrnuće osobnog Ja i n j e m u pripadne svijesti, više se drži patološkom pojavom. U arhajsko doba, kada je živOt bio daleko i neusporedivo otvoreniji, svjetliji i zračniji i budniji od današnjega, snage bitka su posve prožimale čovjeka. U otvorenom bitku drugi svijet nije od života odvajao zastrašujući prag koji se pojavio tek kasnije. To je ono doba u kojem su, kako mit kaže, ljudi i bogovi živjeli zajedno. To je bilo doba kad se s onima koji su napustili ovaj svijet veza nije prekidala konačno i neopozivo. Čovjek je u materijalnoj prirodi stalno bio svjestan da je mjesto gdje živi i način na koji živi posve malen i sićušan dio univerzalnog bitka. Smrt nije drugo nego kriza i krah koje duša poistovjećena s tijelom mora otpatiti. Ali poslije kraha koji tu u vremenu i prostoru treba proživjeti slijedi bitak iznad vremena i prostora. I zato jer je živjela 65

svjesna toga, čak štoviše, jer je svjesno stala na stepenicu koja je vodila prema bitku kriza se ublažila. Inicijacija je djelomice bila buđenje čovjeka koji je živio u zatvorenom životu; djelomice, pak, probijanje zatvorenih granica. To dvoje, naime, nije samo usporedno nego je jedno te isto. Buđenje podiže postojanje na višu razinu i tako donosi otvoreniji bitak. Uzdiže na razinu na kojoj, s gledišta d u h a univerzalnog bitka, između života življenog u materijalnoj prirodi i života na d r u g o m e svijetu postoji samo razlika u intenzitetu: prirodni je život uži, nezreliji, ograničeniji, nemoćniji, pospaniji, omamljeniji, mutniji, besmisleniji - nadzemaljski život je slobodniji, svjetliji, prostraniji, smisleniji. Istovjetnost inicijacije i prelaska nadzemaljskog praga jest u sljedećem: obje promjene su posve iste u tome što duša prepoznaje opsjenarski karakter predmetnog svijeta i uviđa da je jedina zbilja subjekt, spiritualno Ja, sama duša. Važnost i značenje oba praga je u tome da ljudska duša dospijeva d o takvih uvjeta postojanja, da se probudi od savršene snenosti i začaranosti materijalnog, prirodnog, vanjskog, d a n o g , p r e d m e t n o g svijeta - što se prirodno n a d o p u n j u j e time da je prinuđena uvidjeti zbilju apsolutnog, duhovnog, bitkovitog, subjektivnog Ja. I inicijacija i smrt jednako rastvaraju čaroliju i otkrivaju istinsku zbilju bitka: subjektno-spiritualno biće bitka. Schulerovim riječima: bitak nije drugi svijet, preminuli su kvintesencijalni život. O v o se razlikovanje ne može dovoljno ozbiljno uzeti. Inicijacija i odlazak ne znače da ljudska duša prelazi u realniji okoliš i prirodu; i okoliš i priroda su baš to što je opsjena i što se rasprši. Na višem stupnju bitka priroda, predmet, stvar, materija, vanj66

sko i ne postoje drukčije nego kao čarolija subjektivne duše. U inicijaciji, uslijed spiritualnog postupka, čovjek metodički osvijesti tu činjenicu: u smrti mora to osvijestiti sudbonosno. I na drugom svijetu čovjeka ne čeka neka viša priroda i okoliš koji bi bili slični već iskušanom svijetu; to što nužno čovjeka očekuje jest shvaćanje da nema nikakve vanjske zbilje. Ono čega ima i što je zbilja, jedina zbilja, to je spiritualno Ja: Subjekt. Zato, kaže Schuler, da nadzemaljski svijet nije kvintesencijalni život - Schuler tako naziva bitak kvintesencijalni bitak su preminuli. Drugi svijet nije objektivni, nego subjektivni svijet, ne svijet predmeta i stvari, nego subjekata, i osim bića preminulih na drugom svijetu uopće ničega nema. Cijeli drugi svijet nije drugo nego subjektivitet preminulih. Ali nije samo drugi svijet takav subjektivitet, to vrijedi i za višu« razinu bitka. Kada ljudska duša doživi stepenice inicijacije ili kada odlazi, temeljno se preobrazi: nalazi sebe odijeljenom od vanjskoga predmetnog svijeta. Prinuđena je osvijestiti da je vanjski i predmetni svijet uvijek bio nestvaran i da nikad nije bio drugo nego čarolija vlastitog bića u degradiranoj budnosti. Ali predaju mora krivo shvatiti onaj tko nauk iskonskih svetih knjiga, kao što su egipatski Pert em Heru, Hermes Trismegistos, Žohar, hinduističke Vede, tibetanski Bardo Todol i druge tumači tako da je predmetna, vanjska, stvarna priroda Čarolija čovjekova osobnog Ja. Nije riječ o tome. Pogotovo zato, jer osobno individualno Ja nije drugo nego opsjena koja se na pragu inicijacije djelomice, a na stepenici odlaska konačno rasprši. Opsjena je opsjena atmana, univerzalne ljudske duše, opsjena vječnog čovjeka - maya. Baš zato osobno Ja ne može rastvoriti čaroliju. Rastva67

ranje bi morao započeti rastvaranjem sebe - upijanjem ahamkare, činitelja Ja, ahamkare koja ne čini samo ljudsko Ja, nego i predmetno Ja, odnosno stvari. I to je baš nemoguće. Razračunavanje s čarolijom treba proizići iz univerzalnog Ja, iz vječne ljudske duše. Apsolutni subjekt mora steći apsolutni uvid. Individualno Ja samo je prirodna tvorevina. Stvorenje, kao što kažu svete knjige. Samo čarolija vječnog subjekta. Individualnost, mnogovrsnost, snoviđenje, opsjena. 1 na stepenicama inicijacije isto tako kao i pri odlasku, prvi i najstrašniji korak baš je uništenje tog osobnog Ja. Prvi korak preko praga treba uzdrmati moćni položaj ahamkare, osobnog Ja i prepustiti mjesto atmanu, vječnom Ja. To je bit. Bez tog koraka inicijacija je beznadna. Zbog toga je u modernoj Europi beznadan svaki pokušaj inicijacije. U bitak se,-.može. .ući samo nakon propasti individualnosti, jer je bitak univerzalan. I kada se koristi pojedinačno Ja, opsjena^sobnost, duša se polako osyij esti za zbiljsku osobnost, z a »božansko .Ja«,,za subjekt. . ;• Drugi svijet nije svijet poput materijalne prirode nego realizacija apsolutnog i univerzalnog subjekta na različitim stupnjevima. Na drugomsvijetu • ne postoji ništa drugo nego samo osoba, spiritualnost, subjekt, duša na različitim stupnjevima budnosti, što znači na različitim stupnjevima ostvarenja, što pak znači na različitim stupnjevima savršenoga kvintesencijalnog bitka; - počev od tminastog nazirućeg stanja, sve do sjajno budne svjetlosti, i; - v-, ... . • 4, Samo tako, i pod tim uvjetima i nakon takvih prethodnica, postoji nada da će povijesni čovjek shvatiti smisao magijskih stepenica inicijacije. Tek nakon takve pripreme može shvatiti izraze iskonske predaje 68

kao što su »prekid ljudskih veza«, »odbacivanje tijela«, »razračunavanje s osjetilnim svijetom«. U tim izrazima riječ je o ljuŠtenju svih vanjskih pokrivača koji okružuju besmrtno Ja, jezgru ljudskog bića. Ti vanjski pokrivači: osjetilno-tjelesni (danas bi rekli biološko biće), živčani sustav i napokon: psihološko biće, odnosno svijest, osobno nesvjesno koje se vezuje za pojedinačnu dušu, pamćenje, osjetilni i predodžbeni svijet, razum, imaginaciju. To troje zajedno je takozvano iskustveno Ja, To je ono što već nekoliko stotina godina smatraju čovjekom u uvjerenju da čovjek nije drugo nego tjelesnost, živčani sustav i psihološko biće. Cilj prve velike stepenice inicijacije jest iskustveno Ja uzdrmati u svojoj samovladi. To mora biti prvi cilj zato jer sve dok duša sebe zamjenjuje s iskustvenim Ja, dotle mora ostati zatvorena prema krugovima bitka. Ali to mora biti prvi cilj i radi toga jer taj korak čovjek ne može učiniti sam. Kada je besmrtno Ja već došlo do riječi, otvorilo se prema bitku i već se umije dalje nositi. Iskustveno Ja se, međutim, iznutra ne može uhvatiti za gušu. Nužan je meštar koji to umije učiniti »odozgo«. Iskonsko doba nije moglo ni zamisliti inicijaciju bez meštra. Meštrovo znanje nije osobno. Dobio ga je od prethodnika, a ovaj opet od svojeg prethodnika. U Indiji kažu da je Manu bio taj koji je to znanje prenio od vremena prije potopa; u Egiptu su istu osobu nazivali helenističkim imenom Hermes Trismegistos; u Meksiku je to bio Quetzalcoatl. Judejska predaja kaže da je o inicijaciji prvi govorio Šet. Treći sin Adama i Eve. Druga predaja drži da su čovjeka tom znanju podučili anđeli. Znanje je u svih iskonskih naroda bilo 69

tajna najvišeg svećenstva, duhovne kaste Zarathustre, Totha i Manua. Zbog čega treba na kriznoj stepenici inicijacije stajati meštar uz učenika? Odgovor nije osobito težak. Za moment da se u čovjeku nešto, bilo što, rasvijetli uvijek je potreban drugi moment. Ako osjeti, predodžbe, utisci, čuvstva, namjere ulaze i izlaze iz čovjeka bez prepreke i smetnje, on ih ni ne primjećuje. Svijest je ta granica gdje nastaje neznatna zbunjenost, gdje se svako poticanje koje je usmjereno prema unutra jedva primjetno slomi kao svjetlosna zraka na površini vode. Taj lom, ta neznatna zbunjenost, to nemjerljivo sićušno zakašnjenje i truskanje koji nastaju na putu poticaja, to je taj određeni »drugi« moment koji je potreban da bi se to nešto dovelo do svijesti, da bi se osvijestilo. Moderna psihologija ovaj moment naziva apercepcijorn. Ako taj sićušni lom ne bi postojao, i ako ne bi postojala ta nemjerljivo mala smetnja, čovjek bi primao utiske i poticaje bez loma i odašiljao ih i cijeli bi mu se život odigravao nesvjesno. Svijest stoji između vanjskih i unutarnjih poticaja i njezina je uloga da slomi zrake i na taj način osvijesti dušu. Svijest je organ diskontinuiteta. Kada se u Čovjeku neprekinutost diskontinuiteta prekine, u spavanju, u nesvjestici, i njegova se budnost gasi. Zadatak je, dakle, da nešto ili netko održava budnost u čovjeku i pri prestanku svijesti, odnosno da preuzme i održava taj određeni drugi moment koji je neophodno potreban za osvještavanje. Kasnije je inicirani u stanju i sam isključiti svoju svijest, u stanju je budan doživjeti različite stupnjeve ekstaze, i sam je u stanju uvući drugi moment s razine iskustvenog Ja u 70

budnost spiritualnog Ja i tako ni u najdubljem stanju samadhia ne gubiti sebe. Hinduistička predaja samadhiem zove potpuno isključenje svijesti. Ali dotle dok čovjek ne zna uklanjati neprekinutost diskontinuiteta, a on se uslijed nekih okolnosti ipak prekine, to lako može postati zbiljska smrt. Zato uz učenika treba stajati meštar koji u vrijeme prekida učenikove svijesti stražari vlastitom budnošću da bi njegovu svijest nadomjestio vlastitom. Taj moment je po svojoj naravi veoma složen, delikatan, smion i zahtijeva mnogo obazrivosti, osjećaja i intuicije, i ne može se shvatiti razumom povijesnog doba. Uzdrmanost apsolutnog položaja iskustvenog Ja je zadatak kojeg meštar inicijacije treba provesti nad učenikom da bi ga oslobodio iz zatvorenog života. Treba probuditi dublje i općenitije biće koje je ispod, iza, iznad iskustvenog Ja da bi učenik uvidio prolaznost i niži red svojega vanjskog Ja i svu snagu koncentrirao na to da se više ne poistovjeti s osjetilnim Ja. Intervencija se putem svijesti zbiva u čovjekovoj najslabijoj točki. Meštar učenika putem svijesti podvrgava takvim utjecajima koji ga polako uzdrmaju. Nejasno mu se pomalja nepouzdanost svijesti. Utjecaj je veoma opasan i riskantan. Ono što meštar hoće postići jest prekinuti neprekinutost učenikove svijesti. Hoće je pak prekinuti zato da bi učenik doživio stanje bez svijesti. To je stanje koje čovjek doživljava u trenutku smrti. To je strašan i zastrašujući trenutak kada čovjeku prestaje svijest, a istodobno prestaje i takozvani vanjski svijet; materijalna priroda također ispari skupa sa sviješću. Ako je meštar prekinuo kontinuitet učenikove svijesti, ovaj shvati da se tada kad je putem svijesti počeo gledati na prirodni svijet kao na zbilju a na 71

vlastito prirodno Ja kao na zbiljsko, zapravo ukrcao na brod čije je potonuće p o t p u n o sigurno. Tijelo je taj brod, koji neizbavljivo nestaje: s mesom, kostima, krvlju, živcima, sviješću, razumom i strastima. Dok su m u to samo govorili nije vjerovao. Nije ni mogao vjerovati. Ali kada doživi prekid svijesti, tada više ne treba vjerovati. Sada već zna. Operacija prekidanja svijesti je nečuveno delikatna; kada iskonska predaja spominje smrt, ona uopće ne koristi neprikladno veliku riječ. U čovjeku se tada točno događa taj kobni lom, kao u času smrti. I osvještavanje nakon loma, što je novo rođenje i, jezikom predaje, rođenje ne od prirodnog oca i majke nego p o redu vječnoga duha, to je zbiljski izlazak u svijet. Taj izraz nije neumjereno pretjerivanje. Usporedo tomu, prelazak preko prvoga velikog praga inicijacije traži takvo znanje o kakvom povijesni čovjek ništa ni ne sluti. Potrebno je takvo poznavanje čovjeka, duše, duha, svijeta, zbilje koje je povijesni čovjek d a v n o izgubio i čije krhotine tek sada počinje skupljati. I dok čovjek barem u glavnim crtama n e upozna arhajsku antropologiju, dotle o pojedinostima i tehnikama inicijacije treba šutjeti. 5. Veza koja postoji između otvaranja bitka i smrti daje čovjeku pravo da na temelju knjiga mrtvih koje su preostale iz iskonskoga doba baci nekoliko pogleda na magijske stepenice. Povijesni oblici tih knjiga mrtvih su starovjekovne i srednjovjekovne katabaze, spustovi, nadzemaljska putovanja: nadzemaljski doživljaji Dantea, Ardai Virafa, Odiseja, Eneje. Osim meksičkog Popol Vuha i tibetanskog Bardo Todola najvažniji iskonski tekst je Peti em Heru, »Izlazak iz dana«, egipatska Knjiga mrtvih. 72

Izraz katabaza ili silazak Iako se može pogrešno razumjeti. Zapravo, uopće nije riječ ni o kakvom silasku. Jednako bi se mogla upotrijebiti i riječ anabaza, uzdizanje. N e samo radi toga jer, kako Heraklit reče: »Put prema gore i p u t prema dolje je isti«, nego i radi toga jer duša nakon smrti treba sve iznova započeti u takvom krugu bitka u kojem je smjer dolje ili gore posve relativan. Prvi prag duše koja je otišla je re-stau, granica svjetlosti i tame, preko koje čovjek iziđe iz dana. O kriz n o m karakteru izlaska odlučuje budnost duše. Duša se mora poistovjetiti s Ozirisom, sa Suncem, koje se svaki d a n na istoku rađa a na z a p a d u umire, ali nikad ne gubi svoju budnost. Oziris je božanstvo »koje je mrzilo spavanje i preziralo omamljenost«. O n je vječn o budan. Simbol besmrtnog Ja. Prelazeći re-stau duša postaje Oziris, ako b u d n a vidi što je očekuje. Što je očekuje? Duša ne može u trenu svući svoje začarano stanje. I dalje je opsjednuta i vjeruje u zbiljnost slika koje sanja. Te su slike sada zastrašujuća čudovišta i grabljivice koje je napadaju. Zmije i krokodili se guraju uokolo i hoće joj otkinuti noge, ruke, glavu. Zadatak je knjige mrtvih d a čuva biće koje je prešlo na drugi svijet. Knjiga mrtvih nadomješta meštra. Prva stvar koju treba učiniti jest da se usta duše otvore. Zašto? Treba joj vratiti riječ. Pod riječju se podrazumijeva ona riječ koju hinduistička predaja zove m a n trom, a kasni hermetici logosom. Mantra nije čarobna riječ kao što to povijesni čovjek misli. Mantra je magijska sposobnost: »reći«. Govoriti. Priključiti se. Premjestiti se. Što znači isto Što i voljeti. Govor je uvijek razgovor s drugim: otvaranje i zagrljaj. Otvaranje i zagrljaj, ljubav i priključivanje: intenzitet, a to pak nije 73

drugo d o budnost. Putem riječi čovjek d o đ e do b u d nosti. To je značaj mantre. Knjiga mrtvih stavlja svete izreke, molitve, u usta onoga koji je preminuo, uzbuni dušu iz nesvjesnosti. O n e je prodrmaju da je ne bi krokodili i zmije - vlastite opsjene - podvrgli svojoj vlasti. Riječ je ta koja probudi sjećanje duše i u sjećanju doživljaj inicijacije; riječ je ta koja probudi srce. Srce se mora sačuvati, jer srce je nebeska svijest/ mjesto ljubavi. Kada ga čudovište hoće oteti, ona kaže mantru: »Ovo je Ozirisovo srce. Nemoj dopustiti da mi otmu srce. Ne dopusti da m e rane.« Čudovišta se na spomen Ozirisova imena povlače. Sada čudovišta napadaju riječ. To je najveća opasnost. Jer duša sposobnošću riječi zna nazvati imenom stvari i bića, imenovanje je magijski čin kojim je njima moguće zagospodariti. Riječ otvori tajanstveni proces koji je i u životu i u bitku najvažniji: ako čovjek riječju dirne stvar ili biće, njihovo se pravo lice i njihov se smisao mora očitovati. Što znači to da se očituju pravo lice i smisao? To da se otkriva da su opsjene. Svaki se djelić pojavnosti iskonske predaje vezuje za jedan jedini metafizički središnji doživljaj, na njega se vraća i iz njega se može razumjeti. Taj jedan jedini doživljaj: zbilja bitka je duša, ono što izgleda da je izvan nje opsjena je, čarolija degradiranosti duše. Riječ je sredstvo koje otkriva tu iskonsku činjenicu. Tu riječ hinduistička predaja zove riječju mantra-vidya, ona koja potiče budnost. Znanje tih riječi u hermetičkoj predaji je Zagonetka Velikih Tajni: Mysterion Mega. Kada ljudska duša, bilo u materijalnoj prirodi bilo u nadzemaljskom bitku, posjedujući riječ nešto ili nekoga imenuje, tom o d m a h nestaje opsjenarski karakter. To je tajna mantre ili logosa. »Moja je duša došla«, kaže nadze74

maljski lutalica u Pert em Heruu, »govorila je sa svojim Ocem i O n , Veliki Moćnik ju je spasio od osam krokodila. Poznajem ih p o imenu.« Na drugoj stepenici, pak, kaže: »Stvari svijeta su se sve rodile na m o m dlanu; čak i one koje još nisu izišle na svijet nego su u meni.« - »Moja je odjeća tvoje slovo, moj bože Ra!« Duša prepozna da ona stvara stvari. Ništa nema od nje neovisno postojanje. Svijet je djelo duše: »Stvari su se stvorile na mom dlanu.« I u duši počiva još bezbroj mogućnosti svjetova, bezbroj slika, misli koje se još nisu realizirale: »koje još nisu izišle na svijet«. Duša to o'svještava putem riječi. Riječ je pravo tijelo duše: »Moja odjeća je tvoje slovo, bože moj Ra!« U poglavljima Pert em Herua ima mnogo mantri, o d n o s n o logosa protiv ujeda zmije, napada krokodila, ujeda škorpiona. Pred tim mantrama povijesni čovjek stoji u nedoumici, jer ne umije zamisliti zašto treba mrtve čuvati od ujeda škorpiona. Zašto treba otjerati zastrašujuću zmiju Rerek? Zbog čega se treba boriti s božicom Selket, ružnim crvom? Zašto se treba boriti s Apepom, neprijateljem boga Ra? Škorpion, čudovište, zmija nisu drugo nego opsjene koje na d r u g o m svijetu načnu budnost duše. Snaga mantre rastjera te opsjene. Sada počinje metamorfoza duše. Pretvori se u lotos, pretvori se u pticu Bennu, u lastavicu, zmiju. Novo iskušenje, nova opasnost. Nova stepenica. Otvorena usta spase dušu. Kasnije sretne brod. Zadatak: treba imenovati sve dijelove broda. Jarbol, kormilo, jedra, klupa progovore i duša mora izgovoriti ta imena. Duša prolazi stupnjevima karme: svaki treba prepoznati i svaki treba imenovati. Što to znači? Ukratko, jao duši koja zastane na nekoj stepenici. Ona se o d m a h preobrazi u lotos ili u zmiju ili u škorpiona, kao što se na 75

početku vremena preobrazila u materijalnu prirodu. Snagom mantre duša uvidi karmički karakter stepenica, prepozna da je to samo stepenica, postaja, stupanj. Opsjena. N e zastati! Nigdje se n e nasukati! Riječ otvori sva vrata i rastjera sve čarolije. Riječ je najveća moć svijeta. Riječ je svjedost. Riječ je budnost. Krajnji je cilj da duša dostigne stupanj Nab-er-tehera. Taj stupanj znači: Gospodar Univerzuma. Jer je prvi čovjek kao Adam Kadmon, bio kralj prirode. Tako zovu Ozirisa, nakon što ga je Set, vanjski mrak, raskomadao. Ali je Izida skupila njegove udove i sastavila ga. Gospodar Univerzuma je taj koji je raskomadan u gustoj i tamnoj zaboravljenosti materije, to jest u mnogovrsnosti pomiješan sa stvarima i bićima. Današnjom riječju: individualizirao se. Izida, pak, koja je prva priroda, Hohma, Sophia, Shakti sakupila je udove i Oziris je uskrsnuo. Sada se duša preselila u novo tijelo, a od prijašnjeg u savršeniji oblik. To zovu Sahu. To neprolazno d u h o v n o tijelo koje je stalo na stupnju znanja i gospodstva. Sahu stoji u skrivenoj vezi s riječju. Svaka b u d n a riječ ga usavršava. U materijalnoj prirodi, na zemlji, izgovorena molitva diže Sahu. Zato se treba moliti za mrtve. Istodobno se u čovjeku pali svjetlost duše, khu, jer na d r u g o m svijetu duša vidi u vlastitoj svjetlosti. Drugi svijet je svijet subjektiviteta i subjekta, gdje je jedina orijentacija budnost duše. Sada, kada duša živi u Sahuu, u neprolaznom spiritualnom tijelu, u besmrtnom obliku i zapalila se khu, sedma svijeća, udovi se p o redu obogotvore. Svaki u d čuva neko božanstvo. Kosa pripada Nu, oko Hator, u h o Ap'uatu. Udovi pod vlašću mantri postaju božanstva. 76

6. Prva magijska stepenica inicijacije najviše zastrašuje. Re-stau, prelazak preko crte smrti, otcjepljenje od iskustvenog Ja. Najteže su međutim posljednje. Najteže su već i radi toga, jer tu više nikakav meštar ne može pomoći. To mora učiniti sam čovjek, bez podrške i bez savjeta. Da bi se olakšalo razumijevanje, čovjek mora prizvati u sjećanje temeljnu misao arhajske metafizike o tome da je duša jedina zbilja, i da je sve izvan duše samo čarolija. Na drugome svijetu ljudska duša koja sudbonosno luta po stepenicama karme prolazi isti put kao i učenik u inicijaciji pod vodstvom meštra. Dok duša nije uspjela razviti Sahu i dok nema svoj Khu (Khu je sedma svijeća, »pobjedonosna i sjajna budnost«), dotle je stalno u opasnosti da će je opsjena opet zgrabiti, da će se opet početi miješati s vlastitim snoviđenjima, da će joj se zamutiti budnost i degradirati bitak: U tom stariju duša luta dalje u sve mučniju sudbinu i dok ?sve dublje tone stiže U »podzemni svijet«, pred »suce« koji joj sude. U krajnjem slučaju presuda može biti i da se duša baci »u vanjski mrak«, što znači da ostane u vlastitim projiciranim slikama. To je eksteriorizacija ili ekstraverzija; ako je to stanje neopćzivo predaja i mistika koja se temelji na predaji naziva ga drugom smrću. Tada se duša rastvori u vlastitim slilcama, rastopi i uništi. Zaboravi svoje porijeklo, zamuti se, polako pomrači, sve dok,posve ne utrne.,. Ali ako je duša- već postigla Sahu ona kaže: »Jedna sam od velikih Khua, koji stanuju zajedno s Khuima bogova, Moj oblik je ; poput njihovih oblika kada izlaze iz mraka i isijavaju: Ja sam duhovno tijelo. Ja sam Sahu.«: - »Dovršio: se u meni savršeni khu, koji je progovorio ria Ozirisov dan i uskrsnuo na život vječni.« 77

Duša stiže do kolonade Sekhet-Aure. To su vrata Ozirisove kuće. Do kuće vode stepenice i pragovi. Na svakom je pragu čuvar. Duša mora čuvare osloviti imenom. »Učinih svoj put. Poznajem te i znam tvoje ime i znam ime tvoga boga koji te čuva.« Pragovi, Ariti vode u kuću Šutljivog Srca. Napokon duša stiže u Ozirisovu tajnu sobu. Dušu što luta drugim svijetom ili iniciranog ovdje, što je isto, ta spoznaja u najunutarnjijem skrovištu Šutljivog Srca ne zatječe nepripremljene. Na svakoj stepenici mora reći, izgovoriti prikladnu mantra-vidyu, Slovo koje budi i Slovo koje ju je probudilo: ispostavilo se da su i stepenice i čuvari opsjene. Sada je u skrovištu dočekuje ispunjenje. Htjela se otvoriti i sada se otvorila. Htjela se probuditi i sada se probudila. Htjela je probiti zidove zatvorenog života i sada ih je probila. Htjela je preći pragove i, evo, pred njom nema više pragova. To je otvoreni bitak. »Nebo je otvoreno, zemlja je otvorena, istok je otvoren, zapad je otvoren, nebo je otvoreno prema jugu, otvoreno je prema sjeveru.« Nema više prepreke. Duša osvještava zbilju. Osvještava da je ona jedina zbilja. Kralj bitka. »Ja sam okrunjeni kralj bogova, ja sam onaj koji više ne umire, koji ne poznaje propast i koji je postao besmrtan.« Duša u otvorenom bitku, kada spozna da je okrunjeni kralj bitka i kada kaže: »Ne ulazim u božju vojsku«, čini najveći i najteži korak, oslobađa se najmoćnije opsjene: slika bogova. Probudi se - vidi da je materijalna, osjetilna zbilja bila opsjena, da je opsjena bila vojska demona i čudovišta, mnoštvo pragova - a sada, pak, doznaje da su i slike bogova bile opsjene. U nečuvenoj budnosti preko vremena i prostora, u vječnoj svjetlosti, u tišini, u skrovištu Šutljivog Srca 78

kaže : »Ja sam Jučer, Ja sam Danas, Ja sam Sutra, imam moć da se drugi put rodim. Ja sam skrivena božanska duša koja je stvorila bogove.« Već zna da postoji samo jedna zbilja: duša. Ta duša je ona sama. Ta duša je svijet i bitak i svjetlost. Ta duša je Jedno. Što je izvan nje, to je opsjena i nezbiljsko. Mnoštvo stvari i bića su opsjena, mnogovrsnost, gužva mnoštva Ja, vojska demona. Ali je i vojska bogova opsjena. »Ja sam božanska duša koja je stvorila bogove.« Ja sam ta koja njih o v o p o s t o j a n j e u č a r a m u svijet. Ta čarolija je, međutim, omamljenost. Duša vidi da nasjeda čarolijama samo u omamljenu stanju. Sada se probudila i sada se otvorila. Inicijacija je religijski proces. Svaki korak treba učiniti u ime bogova i pod zaštitom bogova. Kada čini posljednji korak, inicirani prepozna da je p o d bogovima podrazumijevao najviše snage vlastite duše, njezine sposobnosti, najsjajnije zrake svojega d u h a i blistave slike svoje opsjene. Stigao je u nadreligijsko stanje, u Jedinstvo Bitka. Vratio se u d o m duše. U tom Jednom nema posebnog života. Bogovi su slike nepomičnosti, divote, ljepote, veličine, snage, svjetlosti, i dok se dizao i čistio i posvećivao, vodile su ga te slike. Sada se u Jednom ispostavilo, da su to bile čarolije velike, svete, vječne i besmrtne duše. Postoji jedna zbilja: duša. Prostor, vrijeme, prošlost, budućnost, sadašnjost, život, smrt, lutanje, sve su to snovi, čarolije duše. Ni božanstvo nije drugo. »Ja sam Jučer, Ja sam Danas, Ja sam Sutra...Ja sam vječna duša, koja je stvorila bogove.«

79

V. PRIRODA

I ONOZEMALJSKI

SVIJET

1. Iskonska predaja poučava da čovjek na visokom stupnju inicijacije može steći znanje koje ga čini sposobnim za kontakt sa svijetom mrtvih. U Indiji su taj stupanj inicijacije zvali prajapati, u Iranu amshapand, u Judeji sephirot. Egipatski Se izraz nije sačuvat), sigurno je samo to da je taj stupanj, kao i u dalekoistočnoj predaji, bio u vezi s brojem deset. U tom je smislu znanje preuzeo Pitagora i u njega je to učenje bilo v 5 misterij ezoterika. ' •' 1 Temelj i smisao kontakata sa svijetom mrtvih svuda je otvorenost bitka, to je iskonsko doba uvijek smatralo n u ž n i m 1 prirodnim održavati. Drugi svijet je n a d o p u na Života življenbg u materijalnoj prirodi. Bitak se samo brida smatra otvorenim, ako postoji veZa između ta dva svijeta. Iako je vezu s drugim svijetom bio u stanju održavati samo inicirani u visoko znanje, kontakt se brojnim ritualima njegovao i u običnom životu. U Rimu su takvi obredi u doba carstva cirkuske igre, utrke kočijama, kupke, ćaena rbmana, kako to Schuler piše, i njihov je smisao bio u održavanju otvorenosti bitka. Pa i značaj poštovanja mrtvih je svuda isti: lari, u Judeji patrijarsi, u Iranu favashii, u Indiji pitrii, u Kini, Meksiku i Peruu preci. Smisao kulta mrtvih je u svih iskonskih naroda isti. U Egiptu je, izgleda, život 80

prirode posve zasjenjen mrtvima: težište bitka nije tu nego tamo. Veze s drugim svijetom potrebno je održavati zato da se život ne bi zatvorio, da bi snage bez smetnje zračile odanle ovamo i odavde onamo, odnosno da se ne otcijepe živi od mrtvih, preci od potomaka predaka, očevi od djece. Zato da bi oni s drugoga svijeta mogli svoje znanje i snagu dati živima? Ne. To je bilo od drugorazredne važnosti. Povijesni čovjek koji jedva sluti o otvorenom bitku teško može zamisliti Što je za iskonsko doba značilo održavanje otvorenosti bitka. Teško zamišlja, pak, zbog toga, jer ne poznaje taj posvećeni, viši, svjetliji i budni stupanj života koji je iskonsko doba živjelo. Tajna tog života je u tome što je od povijesnog doba neusporedivo otvoreniji. Otvoriti život, pak, znači održavati vezu s duhovima mrtvih. O stupnju prajapatia zasad se može reći sljedeće: iskonsko je doba brižno i odlučno razlikovalo emanaciju i kreaturu: biće zračenja i stvoreno biće. Prvo biće je zračenje Velikog Boga, pomoćno sredstvo stvaranja. Predaja je poznavala deset emanacija. Otjelovljenja emanacija su deset arkanđela. Simbol deset arkanđela je prvih deset brojeva. Osim tih deset bića, svi, sva druga bića, svi likovi, stvari više nisu zračenja nego stvorenja. Oni s Velikim Bogom imaju posrednu vezu, a ne više neposrednu. Prajapati, amshapand, sephirot su stupnjevi inicijacije: ljudska je duša skinula svoju stvorenost i neposredno stoji pred povratkom u Stvaralački Duh. Postoji deset prajapatia. I iranska i hebrejska predaja, a kasnije i gnostička literatura pridali su broju deset različite nazive. Tko je ušao u krug bitka u kojem 81

može potpuno prepustiti svoje biće duhu koji stvara i upravlja svijetom, odmaknuo se od svojega Ja, odrekao se svojih strasti, nema više osobnih želja, htijenja, cilja i ne može se više smatrati stvorenom dušom. Postao je zračenje, neposredno sredstvo: to je prajapati, amshapand, sephirot. Prajapati održava vezu s mrtvima i samo je on smije održavati. To stanje života može zauzimati samo duša koja se oplemenila i probudila. To je mahamudra, takozvani Uzvišeni Stolac, Veliko Držanje, stanje svjetskoga gospodstva. Jer prajapati je u posjedu takvog znanja koje iz svijeta mrtvih preuzme snagu koju hoće. Zato prajapati stoji pored vladajućeg kralja sa svojim savjetima i u zajednici usmjerava učenje, sudstvo, religiju i upravu. Prajapati čuva zakonitu vezu sa svijetom mrtvih. Znanje, međutim, mogu i drugi naučiti. Ali, njihove veze s drugim svijetom su nezakonite. To su čarobnjaci. Crni magi. To su oni koji neoČišćeni, neprobuđeni posvoje tehnički postupak i onda koriste nadzemaljske snage za svoje osobne ciljeve. Iako je to kasniji korak, ali radi razumijevanja prajapatia, neka se ipak sada kaže slijedeće: treba razlikovati solarnu i lunarnu budnost. Lunama budnost je intenzivna osjetljivost u okultnom svijetu: u krugu u kojem ni bića, ni snage, ni predmeti, ni odnosi, ni poticaji nemaju određenog usmjerenja, ni mjere ni oblika. Lunama osjetljivost uspjeva vidjeti i shvatiti stvari a da ih ne razumije, više kao dojam, nejasno naziranje izvan kruga razuma. Sigurnost ovog iskustva u polumraku je kao pipanje slijepca. Solarna budnost je osjetljivost intelektualne intuicije koja otvara, povezuje, progledava, vodi, zahvaća, stvara veze, pro82

svjetljava i vidi u dubinu stvari. Oštra je, brza poput strijele, bljesak je, apsolutni, svijetli i vatreni. Najvažnija razlika između lunarne i solarne, Mjesečeve i Sunčeve budnosti jest da lunama nema, a solarna ima logos. Zato je solarna budnost »logička«, a lunama nije. Prva jasno vidi i svaki svoj korak može obrazložiti, dosljedna je, smislena, apsolutno pregledna i inteligentna. S tim ide skupa duhovni sadržaj koji se dade relativno lako izraziti, imenovati, ispričati. To je ono Što je »logičko«. Slike i veze lunarne budnosti su mutne, zagonetne, »okultne«, jedva shvatljive, samo se jako teško daju priopćiti i nikad nemaju veze s razumom. Stupanj prajapatia je ostvarenje jedinstva lunarne i solarne budnosti. Istražuje svojim okultnim sposobnostima, orijentira se, naslućuje, tapka, osjeća i njuši; inteligencijom zahvaća, vidi i gospodari. Naslućivanje i logika zajedno; svoja osjetila pruža u nevidljive krugove bitka lakoćom sna i tamo u nesigurnosti stječe nužni opažaj poput sunčeva sjaja; ali ništa ne može nad njim zavladati, ništa ga ne može zavarati; ne može zasjeniti, očarati, jer svoja iskustva uvlači u krug svojega blistavog razuma i razotkriva znanjem kojim zrači. Samo je ovaj stupanj inicijacije u stanju nekažnjeno održavati vezu sa svijetom mrtvih: okultni nagon i svijetli razum zajedno, jedinstvo svjetskih elemenata Mjeseca i Sunca. Zato su u Egiptu vrhovnog svećenika nazivali Sinom Sunca i Mjeseca. Simbol Sunca je desno oko, Mjeseca lijevo oko; besmrtna duša pak sin je Sunca i Mjeseca, obitava između dva oka iznad nosa ispod čeone kosti. U Egiptu su svećenici koji su dostigli vi83

soki stupanj inicijacije nosili nasred čela zlatnu zmiju: simbol budnosti. To je prajapati. 2. Carstvo d r u g o g svijeta su svi iskonski narodi vidjeli gotovo na isti način. Dva kruga koje Vede nazivaju p u t e m bogova i p u t e m predaka također su poznavale sve predaje. Put bogova je ravno uzdizanje inicirane probuđene duše u besmrtnu vječnost, u kojoj se sjedinjuje s Brahmanom, odnosno postaje atman. Ta se duša probudila i jednom za svagda se isključila iz svjetskog toka, jer se vratila u bitak iznad postojanja. To je devayana. O n a duša koja kroči putem predaka i dalje ostaje povezana s materijalnom prirodom. To je pitriyana. Put predaka. Mjesec je mjesto predaka na d r u g o m svijetu, u hebrejskoj predaji Šeol, u meksičkoj Tlalocan, u egipatskoj Amduat, u arhajskoj grčkoj predaji Had. Oni koji su preminuli tamo žive u lunarnoj budnosti, degradiranom bitku, u nejasnom stanju, »kao mirisi«, kako to Heraklit kaže. Nakon gašenja svijesti duša još jedno vrijeme ostaje u tijelu, da bi razvila lako astralno tijelo prikladno za nadzemaljsko lutanje, a tek onda odlazi. To vrijeme je, prema egipatskoj i hebrejskoj predaji tri ili tri i pol dana. U Egiptu su učili da duša za to vrijeme proživi još jednom svoj zemaljski život ali obrnuto. Simbol duše je za to vrijeme glava s dva lica. Kad se razvilo astralno tijelo, onaj koji je premin u o prelazi preko re-staua, granice mraka i svjetlosti i izlazi iz dana. Duša koja ide devayanom digne se p o p u t strijele ravno i brzo. U zemaljskom životu, pri inicijaciji, uskrsnula joj je budnost. Učinila je najviše za što je duša sposobna: b u d n o je prešla prag smrti. »Nije zaboravila svoje ime«, kao što Egipćani kažu. Jer oni koji obita84

vaju u mraku nemaju imena. Za te duše Pert em Heru kaže: »Nije otišao mrtav, otišao je živ.« Zato u Tibetu kraj umirućeg sjedi lama i zato čita Bardo Todol, da bi u njemu održao budnost, da bi mogao »otići kao živ«, da se ne sunovrati u nesvjesticu i da ne bude plijen mraka. Duša koja ide po pitriyani, koja je za života živjela omamljenim životom, koja je inicijaciju samo nesavršeno usvojila, koja je robovala strastima, slijepo se zamijenila sa svojim iskustvenim Ja, na pragu smrti se sruši. »Zaboravi svoje ime.« Dospijeva u mrak. Oni koji obitavaju u mraku nemaju imena. Na pragu je napadnu čudovišta. Meksička Knjiga mrtvih uči da naviru zmije i aligatori. Nastaje snažan vjetar. Očekuje je užasna vrućina. Duša drščući bježi, ali primijeti da su joj se noge okrenule. U Egiptu se bude demoni i odgrizu udove preminulome. Onoga koji je u zemaljskom životu bio plemenit, dobra srca, suosjećajan, nesebičan, toga strašila ne muče: dospijeva u carstvo sretnih. Nadzemaljski sudac mu izvaže srce, kako to u Egiptu kažu, i tada leti u Veliki Zapadni Raj. I to je Sekhet-hetepet. Prema Grcima vrt Hesperida, po Tibetancima Chen-rezigh. Tu je zemlju svaka iskonska predaja vidjela na Zapadu. Duša uživa u plodovima svojih dobrih djela. Rajska sreća, međutim, nije bezgranična i neiscrpna. Ta se duša nije oslobodila opsjena. Opet se mora vratiti u vrtlog života. Kada se glavnica dobrih djela potrošila, opet će morati sudjelovati u kruženju svijeta. Dobra djela, plemenitost, suosjećajnost, davanje milostinje, religiozni život ne oslobađaju; jedino i samo budnost; osvještavanje, da je jezgra ljudske duše vječna i besmrtna duša - skinuti opsjene, ozdraviti od zamjena 85

zauvijek. Nikakvo nadzemaljsko rajsko stanje nije konačno. Duša se nije oslobodila, opsjene je ponovno dozovu u vrevu, u život. U podzemni svijet dospiju neodgovorni, sebični, zli, strastveni, zlonamjerni koji tovare grijeh na grijeh. Podzemni svijet je najniži stupanj nadnaravnog svijeta. Stoji najbliže materijalnoj prirodi i u neposrednom je dodiru s njom. Tu žive duše čije je biće još prepuno materijalnih odnosa. Još žive u njima želje, strasti, stalno se šuljaju na granici prirode, ako mogu uđu, dolutaju tamo gdje su mnogo jele i pile, gdje su skrivale svoje blago, gdje su imale kuće, gdje su činile zla djela. Najviše onozemaljskih bića je takva: duše koje žive u najdubljem krugu, u Hadu. U povijesno doba vjeruje se da su to duše koje predaja zove precima. Nije o tome riječ. Povijesno doba, kada pokušava shvatiti predaju, uvijek čini istu grešku: uvijek za temelj uzima individualno Ja. A temelj mišljenja iskonskoga doba je univerzalno Ja. Ne jiva nego atman, ne iskustveni ljudski pojedinac nego vječni čovjek, homo aeternus. Kada predaja govori o precima, ne govori o precima ljudskih pojedinaca posebno, već misli na pretke čovječanstva, na očeve i majke univerzalnog čovjeka. Hinduistička agrouchada parikchai čuva samo mali ulomak znanja prajapatia. Taj tekst kaže: »Pitri su duše predaka koje žive izvan kruga materijalne prirode, s ljudima su u nevidljivom ali stalnom kontaktu i prema zemlji usmjeravaju snage drugog svijeta.« - »Na početku vremena pitri su se pobunili protiv Stvoritelja i izgubili su savršenstvo bitka. Dio duša se otada preko zemaljskog života vratio u bitak: jedan broj je odživio zemaljski život, ali se nije umio osloboditi; njih, kada ova svjetska godina prođe i nastane novi svijet, čeka 86

novi život. Jedan broj duša, međutim, još se nije rodio, jer se nije sunovratio u materiju. Dogodi se da se pokoji od njih pojavi na zemlji u ljudskom obličju kao kralj, vođa, prorok ili mudrac. Veći broj tih duša, međutim, još nije na sebe primio ljudsku sudbinu. Ti duhovi su čuvari života čovječanstva, oci čovječanstva.« Iskonska predaja te duše naziva pitriima, dakle očima ljudskog roda. To su duše koje u ljudima bude uzvišene misli, koje upravljaju sudbinom naroda, koje su gospodari nadahnuća i potiču proročanstva. Znanje prajapatia je upravo u tome da se jedinstvom solarne i lunarne budnosti umije razlikovati inspiraciju otaca od poticaja običnoga onozemaljskog bića. To je ono što čarobnjak i crni mag ne znaju. Čarobnjak zato, jer je samo lunarno budan i nije gospodar razlikovanja. Preci nisu preci ljudskoga pojedinačnog Ja, nego oci i brižnid, promisli čovječanstva, uzvišene i Čiste duše, od ljudskog neizmjerno dubljeg znanja. Prajapati je u dodiru s d u h o m ovih otaca i njeguje i održava te veze, i to zato da bi čovječanstvo bilo pod zaštitom dobrih otaca. Jer ako se čovjek otcijepi od duha otaca, potpai

da pod vlast demonskih snaga koje obitavaju u materiji. To se dogodilo na početku povijesnog doba. 3. Neki primitivni narodi su sačuvali postupak uspostavljanja veze s drugim svijetom. Primitivni narodi, poput Crnaca ili Indijanaca, Malajaca ili Papuanaca, retardirani i osakaćeni ulomci uzvišene duhovnosti, održali su u izobličenu obliku obred otvaranja bitka. Obred je najčešće pun čarobnjačkih elemenata, stoji bliže crnoj magiji nego ritualu prajapatia. Dovoljno je spomenuti dva takva magijska obreda: jedan čuva sje87

vernoameričko pleme, a drugi nomadski narod iz istočnog Tibeta. Kada se treba odlučiti o nekom važnom pitanju koje se tiče cijelog plemena, u sjevernoameričkoga indijanskog plemena Crnih Nogu, čarobnjak pita duhove. Obred je javan, i cijelo je selo nazočno. U sredini Šatora jedno mjesto, jedva veličine kvadratnog metra, opkole kolcima zašiljenih vrhova. Kada se pleme okupi, čarobnjak uđe. Pomoćnici ga vežu, pojasevima ga omotaju tako da se ne može maknuti. Ušiju ga u životinjsku kožu i izvan kolaca ga polože leđima na zemlju. Tada se oglasi prizivajuća pjesma praćena frulama i zvoncima. Svezan i ušiven, čarobnjak počinje dozivati duhove sve glasnije i brže. Pojačavaju se zvukovi pjesme i glazbe. Tada čarobnjak naglo skoči. Nitko ne shvaća, kako je u stanju. U početku čini male skokove oko malenog prostora opkoljenog kolcima, ali postupno su skokovi sve veći. Izgleda nemoguće, ali je tako. Istodobno, stalno priziva duhove, na jeziku plemenu jedva razumljivu. Najstariji kažu da govori starim jezikom naroda; oni se nekih riječi još sjećaju, čuli su ih iz ustiju svojih djedova. Ples je sve divljiji, napokon se čarobnjak jednim skokom prebaci preko kolaca koji su ljudske visine i stane na noge u unutrašnjem prostoru. Posve nevjerojatno! Sada se na gornjem otvoru šatora čuje izbezumljena vika zbrkanih glasova. Vjetar puše, kolci škripe, šatorsko platno se napne kao da se bori s orkanom. Glasovi urlaju na istom jeziku kao i čarobnjak Pitaju i odgovaraju, čarobnjak brzo glagolji, duhovi odgovaraju. Odjednom se čuje povik koji prodre do kostiju. Čarobnjaka digne neka snaga do gornjeg otvora šatora. U sljedećem trenutku nastaje tišina. A čarobnjak pak visi hvatajući se 88

ruba otvora Šatora, gol kao od majke rođen. N a k o n tog obreda sakupe se plemenski starci i saslušaju što su im poručili preci. Drugi obred prizivanja je iz istočnog Tibeta. Izvanjskosti su: veliki orkestar, frule, rogovi, bubnjevi i pjevački zbor kojeg čine čarobnjakovi pomoćnici. Čarobnjak sjedi na stolcu usred velike gomile. Nekoliko ga pomoćnika plešuđ obilazi ritualnim koracima. Ngagspa, mag, počinje drhtati, stenje, uzdiše, glagolji na nepoznatom jeziku. Promatrači vide kao da m u nadosjetilne snage trgaju odjeću i lome udove. Prostoriju ispunjavaju strani zvukovi. Često se javlja delog, astralno tijelo koje se vraća na zemlju i priča svoju sudbinu. Premda čarobnjak s njim ne želi uspostaviti kontakt, ne m o ž e ga odagnati. Jer onda će se drugi naljutiti, zamjeriti i svi će duhovi otići. Napokon se pojavljuje d u h koji zna odgovoriti na postavljeno pitanje. Kada Ngags-pa izgovori mantru, čarobno slovo, d u h mora odgovoriti. Groteskne izvanjskosti tih obreda su zavaravajuće. Čovjek je sklon pretpostaviti da to nije više od nespretnih trica i kučina. Zbiljska je situacija ta da se ovdje, u osakaćenom vidu, zbiva to što su i u Indiji, Egiptu, Kini, Tibetu poznavali kao prijenos svijesti, a tehnika je tog prijenosa bila temelj kontakta s mrtvima. Neki zapisi iz iskonskoga doba, posebice tibetanski Pho-wa, u dovoljnoj mjeri obavještavaju Što se tada događa. Inicirani, p o d vodstvom meŠtra koji poznaje prijenos u svim pojedinostima, dozove dušu preminulog, preuzme njezinu svijest i tako stekne uvid u ono što želi znati. Proći stepenice inicijacije bez meštra, gurua, uvijek je opasno. Prakticirati P h o - w a bez meštra 89

je nemoguće. Ljudska duša treba učiniti put korak po korak, poput preminulog; treba preći preko re-staua, treba privući astralne demone, treba na pravom mjestu izgovoriti mantre; inače, kako kažu, tijelo iniciranog zaposjednu drugi duhovi i on zaglavi u svijetu mrtvih. Obred je utoliko opasniji, jer jedan dio astralnih duhova nanjuši Pho-wa. Astralne se duše tamo sakupe i međusobno se bore oko toga koja će zaposjednuti živo tijelo. Postoji jedna vrsta demona, u Tibetu ih zovu otimačima daha, koji otimaju dah (pranu, odnosno dah duha). Jer u astralnim bićima, u Hadu, živi naime neutaživa glad za životom i za svime što je u vezi sa životom i na to se bestidno bacaju. Ali ni za čim ne žude toliko kao za prolivenom krvlju. Gdje se prolijeva krv, tamo se sakupe milijuni astralnih bića. Krvave žrtve primitivaca iskonskoga doba, ljudske žrtve u Asteka su, pored ostaloga, prinošene zato da bi se udobrovoljilo te demone i da bi se zadobilo njihovu dobrohotnu pomoć. Baader misli o tim zabludjelim obredima da krvave žrtve najčešće prinose plemenski savezi i da je to savez narodnih zajednica s moćima mraka. To je zloupotreba obreda pravog žrtvovanja. U Meksiku se odmah može uočiti ispravnost ove tvrdnje. Mali narodi, da bi zavladali, sklopili su savez s Političkim bogovima Smrti; jer inspiratori nagona za moći u svim su slučajevima bogovi smrti. Veliki duhovni bogovi poput otaca, predaka ne poznaju nikakvu, pa tako ni nacionalnu pristrasnost. Poticaji Političkih bogova Smrti uvijek vode u prolijevanje krvi, u revolucije, ratove, razdore, ubojstva. Poticaji Otaca služe miru i dobrobiti univerzalnog čovječanstva. 4. Postupak uspostavljanja veze sa svijetom mrtvih može se naučiti. Taj su postupak svi inicirani iskonsko90

ga doba poznavali; još je Pitagori bio poznat, a vjerojatno ga je i poučavao. Znanje koje prethodi primjeni postupka moglo bi se približno ovako sažeti: Prijelaz u svijet mrtvih dešava se prijenosom svijesti. Momenti prijenosa svijesti istovjetni su s m o m e n tima odlaska. Inicirani međutim, mora ostati budan, odnosno, treba održavati drugi određeni m o m e n t svjedost. Taj složeni postupak kao i sva očitovanja snage, sposobnosti i nadarenosti iskonska je predaja povezivala sa ženskim principom. Žena, Shakti, produktivna je i producirana gospodarica stvorenog svijeta. Kvintesencija stvorenih snaga. Inicirani, dakle, treba steći takvu Shakti, snagu, sposobnost koja m u pomaže u njegovu zadatku. Stupanj prajapatia se okreće najvišim ženskim božanstvima: velikim i sjajnim likovima Shakti, samoj Mudrosti, Sophii. Čarobnjak i m a g ne biraju. Dobije li pomoć od ma koje snage, zadovoljan je. Oblike čarobnih snaga nižega reda u Tibetu su zvali đakitii, u Meksiku Cinapipiltin, u Peruu Huitaca. Pučko vjerovanje te inkarnacije zove vješticama. Te nadnaravne kvintesencije, u Kini po, pomažu čarobnjacima u pronalaženju veze s dušama s drugoga svijeta i oni uz njihovu pomoć izvedu čine koji nadilaze ljudske sposobnosti. U arhajskoj Grčkoj gospodarica tih čaranja bila je božica Hekata. Božicu su služile žene i iz pripovijesti o Argonautima opće su poznata čaranja Medeje, Hekatine svećenice. Hekata je kraljica lunarnog svijeta, astralnog kruga drugoga svijeta, velika moć Hada. Prvi zadatak čarobnjaka je nagovoriti i osvojiti takvu dakini ili cinapipiltin ili huitacu, da bi po-duša bila na raspolaganju lunarnoj budnosti. Životopis Narope, značajnoga tibetanskog Ngangs-paa, d o pojedinosti se bavi opisom čarobnjačke djelatnosti,

i

——

obredima, molitvama, prizivajućim mantrama da bi m u konačno dakini bila na raspolaganju. Naropa je napokon prigrabio dakini jednoga ubijenog m a h a m u dre, odnosno njegovu čarobnjačku moč. Kada inicirani postigne tu razinu, postaje siddhi1. Znak raspoznavanja siddhia je srodnost s krugom Hekate, Mjeseca-majke. Ima lunarnu budnost. Već je prešao ljudski krug, ali u krug bogova još nije stigao. Ima već nadnaravnu moć, ali još ne umije svoje sposobnosti posvetiti univerzaln o m čovječanstvu. Među tri stupnja: ljudskog (manava), magijskog (siddhi) i božanskog (divya) dostigao je samo drugi. Čarobnjaka sufistička predaja zove araff. Ako ide putem mraka, ako hoće postati crni mag i ne žudi za drugim, već samo za prakticiranjem nadnaravnih moći, onda siddhi stane na ovome stupnju. Smiri se u tome da p o volji oslobađa ili veže okultne snage. Takav siddhi nije u stanju uspostaviti vezu s Oči2

ma . Oci se ne upuštaju u niska i mračna djela. Duše 1 Nije u kompetenciji prevoditelja da daje stručne opaske. Međutim, na ovom se mjestu nametnula potreba da se upozori na određenu slobodu interpretacije u cijelom Hamvasevu djelu. Ta sloboda je osobitost njegova pristupa i nosi sa sobom moguće nesporazume ukoliko se sve njegove tvrdnje shvate doslovno, ali i mnogo čari ako se predamo njegovu strastvenu zamahu. Čini nam se npr. da se u slučaju siddhia radi o zamjeni muških i ženskih »nositelja snage« ili tantrističkih svetaca Dakini i Mahasiddha u Vajrayana (tantrističkom) budizmu, ili čak možda šamanizmu bliskom čarobnjaštvu indotibetanske magije s jedne, i siddhi-prakse koja se temelji na Patanjalievim Yoga-sutrama s druge strane. Siddhi prema Patanjaliu nisu čaranja, nego su »podređeni u samadhiu (prisutni su u obliku sjemena)«, a u »pobuđenom stanju duha (čiste svijesti) su savršenstva«. (Prijevod i interpretacija Maharishi Mahesh Yogia koji je u posljednjih dvadeset godina uveo nekoliko stotina tisuća ljudi u praksu TM-siddhi programa po cijelom svijetu.) (p. prev.) 2 Čitatelj je vjerojatno već primijetio da autor ne izbjegava nego 92

s kojima siddhi može uspostaviti veze i koje m u stoje na raspolaganju u Hadu, astralni su demoni koji žive u lunarnom p o d z e m n o m svijetu - nekydaim6nes, kao što su Grci govorili, po-duša, kao što su Kinezi držali. Korištenje nadnaravnih snaga u prajapatia je teurgično; u čarobnjaka samo magijsko. Tu razliku treba stalno iznova i p u n o m snagom točno naglašavati. Teurgija je stjecanje nadnaravnih sposobnosti da bi ljudska duša sudjelovala u svjetlosti i veličini bogova i tu svjetlost i veličinu zračila na univerzalno čovječanstvo. Magija služi interesima ljudskog Ja, traži zaštitu, želi preduhitriti, osigurava privilegij, napada. Rezultat teurgije jest da prajapati sebe okruži s d u h o m svjetlosti i svoje biće prožme nadnaravnom svjetlošću. »Duh Otaca«, kaže Manu, »ako ga je inicirani jednom dozvao, svuda nevidljivo prati iniciranog, Oci ga prate po putu, i ako sjedne, sjednu kraj njega.« Mage, međutim, prate mračna bića Hekate. 5. Na temelju ovih uvida više se n e doimlje čudnovatim što predaja kaže da je održavanje veze s dušama koje žive na d r u g o m e svijetu bio prajapatiev zadatak. Inicijacija se proširila na to da učenika nauči prijenosu svijesti i da ga upozna s prirodom drugoga svijeta. I biće koje živi na drugom svijetu ima tijelo, no ono je p o p u t zrak-vatre, zrakasto, eterično, astralno. Kada Heraklit kaže: psychai osmćtitai kat' Haiden, pod time podrazumijeva: duše u Hadu imaju astralnu osjetljivost, žive u eteričnom tijelu. Drugi svijet, međutim, nije samo Had. Inicirani mora poznavati razliupravo njeguje kontradikcije. Za primjer usp. VI. poglavlje, 3. potpoglavlje, str. 106 ove knjige, gdje je riječ o tome da araff slobodno opći s Očima. (p. prev.) 93

čita carstva koja odgovaraju različitim stupnjevima budnosti. Na drugome svijetu mogu živjeti zajedno samo oni koji su na sličnom stupnju budnosti; štoviše, samo se oni međusobno vide. Kada živa ljudska svijest sa svojom lunarnom budnošću počne tapkati, prirodn o je da prvo istražuje najniže carstvo. I upravo to je n a j o p a s n i j e mjesto. O n d j e se kovitlaju izgubljene duše, pobunjeni duhovi, oni koji žive u strasti materijalnosti, duše čistilišta, elementarni demoni, demoni materije, bestijalna zločinačka krvoločna bića koja su izgnana iz svih svjetova i tu žive izvan zakona. Poneki tekstovi iskonske predaje, posebice indijska Agrouchada Parichai, naglašavaju da su ti astralni demoni neizmjerno opakiji i okorjeliji od ljudskih duša koje su dospjele na sud, dakle pate u paklu, u geheni. Abbe Constant u tragu rijetkih djela Kabale kaže da bića, koja žive u tijelu nalik ozračju, pokreće d a h univerzuma, ali materija ima na njih neodoljiv utjecaj. Uvijek teže prema zemlji i ovdje traže djelatnosti. Uguraju se u snove, okupe se tamo gdje se zbiva zločin. Ali se u kozmičkim zračenjima polako rasprše. Te duše, koje nisu okajale svoje velike zločine učinjene na zemlji, životare u zakržljalom obliku na dušama zlikovaca. Constant ih zove embrionima. Srodnost s po-duŠama je očita. Velika većina astralnih bića nikad ne može napustiti i ne može preći zemljinu atmosferu. U obliku larvi, u prvom redu trpe i ž u d e za toplinom i za krvi. Te larve bježe od svjetlosti i »jedini bljesak inteligencije je dovoljan da se sruše i da potonu u mračne ponore univerzuma«. Sampson na temelju egipatskih i aleksandrijskih spisa kaže da zemlju prekriju u mračnim razdobljima, osobito usred i poslije ratova i revolucija ta okorjela 94

astralna bića. Ponekad se događa da na zemlju dođu i pali anđeli. Nikad ne dolaze a da nisu poslani od snaga mraka i da nemaju neki zadatak. Ta bića su takozvani veliki povijesni Ekovi koji dolaze da bi razdrmali red, nahuškali narode jedne na druge, izazivali ratove, prolijevali krv, milijune obogaljili i uništili, bacili u siromaštvo, učinili ih beskućnicima. Ta nečista i bestidna đavolska bića, kao Što antropologija predaje uči, u kreaciji su jedina kojima nedostaje besmrtna i vječna božanska iskra, živi Plamen. Kako su je i kada izgubili, predaja ne kaže. Iranska sveta knjiga zove ta bića vojskom Ahrimanovom, drugovima. To su hinduistički rakšasi i gandharve. To su Typhonovi sljedbenici, Setove sluge, djeca neposlušnosti, grijeha i izdaje koje Henok naziva nephilimima. Ako snaga Otaca na zemlji nije dovoljno velika i preci ne umiju preplaviti ljude s dovoljno svjetlosti, djeca neposlušnosti i grijeha dolaze na vlast. Djelatnost prajapatia je da suspregne snage mraka uz pomoć Otaca. Za to je ljudska snaga premalena. Cijelo čovječanstvo zajedno nije u stanju odagnati jedan jedini nadzemaljski utjecaj. Utjecaj je za čovjeka neuhvatljiv i nedostižan, ali uglavnom je utjecaj snažniji od čovjeka. Prajapati, amshapand, sephirot jedini su u vezi s Očima i mogu moliti Oce da sustegnu moći mraka. Prajapati zna što inicirani već na prvoj stepenici treba naučiti: da u bitku nikad nije sučeljen s ljudima. Ljudi su nemoćne duše koje žive u materijalnoj prirodi i čijom djelatnošću upravljaju sile. Onaj tko se hoće uplesti u sudbinu zemlje, bilo da hoće voditi, davati savjete ili podučavati, taj ne stoji nasuprot ljudi, nego moći. I mračne moći ne susteže ljudska snaga, nego gospodari svjetlosti. Prajapati je svećenik moći svjetlosti, Otaca. 95

6. Nakon prelaska praga smrti, kažu Vede, prvo svaka duša odleti na Mjesec. Onaj tko je živio bezbrižan, omamljen, pospan život, taj s Mjeseca u obliku kiše pada nazad na zemlju. Onog tko je živio budan život, Mjesec propusti i taj se digne do Brahmana da bi se s njim sjedinio. Razumjeti simboliku Mjeseca sada više nije osobito teško. To je Amduat, Tlalocan, Šeol. Tlalocan, vodeni onostrani svijet meksičke predaje najčešće se rte razumije dovoljno. Ne razumije se ni to zašto se u Meksiku toliko Štovalo Tlaloca. Tlaloc je bog kiše, ime boga vode, indijanski Okeanos. Ne razumiju ni egipatski kult Nila, ni kultove Eufrata, ni Gangesa, ni Brahmaputre ni Yang-cea, ni kult vode u iskonskih naroda, ni Talesovu metafiziku prema kojoj je majka roditeljica života voda. Navođenje odgovarajućeg mjesta Veda dovoljno raščišćuje stanje. Voda je za plodnost neophodan, nezaobilazan praelement. Ali voda je više od toga. Voda je »blagoslov neba«. Duša koja je prešla na drugi svijet, kao blagoslov padne ponovno na zemlju. Meksički, egipatski, iranski, kineski, hinduistički kult kiše tijesno su vezani s kultom mrtvih, a zazivanje kiše s drugim svijetom. Kult vode je jedan oblik poštovanja mrtvih, odnosno Otaca: i Tlaloc, bog kiše je gospodar Mjesečeve sfere Hada, Tlalocana. A veza Mjeseca i vode je i od drugud dosta jasna. Astrologija dobro poznaje bitne veze. Kiša je blagoslov drugoga svijeta i iz nje izvire život, pšenica, kukuruz, riža, voće. Iz nje izvire potrebna hrana za održavanje života. Iz vode, odnosno iz mrtvih, najzad s Mjeseca, drugim riječima iz Hada, od predaka. Preci, prethodnici se vraćaju u obliku kiše, u obliku hrane. To je smisao kulta kuku-! ruža u Meksiku i Peruu, te egipatskog i grčkog kulta 96

pšenice. Iskonsko doba nije u vodi vidjelo materiju, nego praelement, konstituens svijeta, čak element plodnosti, blagoslova, milosti. Voda je obitavala na nebu, zato kažu Egipćani: »živa voda čija je domovina nebo«. Takav stav stoji iza rituala kupanja, čak i u mnogo kasnijim vremenima, naprimjer u islamu. Svijet Mjeseca, Vodeni raj, kako su ga u Meksiku zvali, nije drugo nego svijet lunarne budnosti. Već je bilo riječi o tome u kakvoj je to vezi s kvintesencijom stvaralačkih snaga. Taj svijet je zapravo produktivni svijet, krug Shakti. I ako čovjek dobro promisli neće m u biti jako teško i s te strane uvidjeti jedan od važnijih momenata arhajskoga pogleda, metafizičko mjesto žene. U Vodenom raju, odnosno u Tlalocanu, na Mjesecu počivaju stvaralačke i plodonosne snage koje se u novije doba u tragu Goetheove vizije poznaju kao svijet Majki, Miitter. Tako u punoj dubini postaje shvatljivo, da je to što su iskonski narodi štovali bio Mjesec, Shakti, Majka, Plodnost, a ne atmosferska pojava, kao npr. kiša. Simbol Mjeseca je u arhajsko doba povezivao sve velike božice - Artemidu, Heru, Demetru, Perzefonu, Hekatu u Grčkoj, Iziđu i N u t i ostale u Egiptu i sve božice u Meksiku, Peruu, Indiji, Iranu, Tibetu i Kini. U tim vezama se, međutim, rasvjetljava i još nešto drugo. Ima stotinu godina kako se, prema Bachofenu, iskonskom ženskom svijetu pridaje važnost; pretpostavljali su da je iskonski ženski svijet bio stvaran u pretpovijesno doba kao matrijarhat. U takvoj je formi to naravno apstraktno i naivno. Činjenica je, međutim, da je u zemaljskom životu tijekom dugog perioda lun a m a budnost bila vladajuća i mit to zna u obliku slika o takozvanim lemurima. U d r u g o m e svijetu, u

posve velikom carstvu živjela je ista lunama budnost; toj budnosti odgovara žensko biće, produktivno i plodno, Majka, na kraju krajeva - Mjesec. Voda. O matrijarhatu, odnosno o vladavini žene, besmisleno je govoriti. Ali ono o čemu treba govoriti jest mjesečarski, nejasni, polumračni karakter budnosti, koja se na okultan način skriva u svakom materijalnom i duhovnom očitovanju, u proročanstvu, u inspiraciji, intuiciji isto tako kao i u rastu, razvoju. Na okultan način, zato, jer je taj krug specifično svjetsko mjesto okultnog. No, ako čovjek sada misli da su huitaca, dakini, Hekata, odnosno po-duša mutni, ali utoliko plodonosniji ženski duševni svijet - opet, drukčije: Izidinim ili Mayinim velom prekriveni svijet - onda se duša, čovjek, biće, svi se sreću u jednoj točki, i posve se lako može zamisliti da je tu točku iskonska predaja smatrala kvintesencijom plodnog života. Zvala ju je Shakti i za njezin simbol postavila je Mjesec. Kada Vede kažu da nakon odlaska svaka duša odleti na Mjesec, to znači: u svojem odlasku na drugi svijet duša je u prvo vrijeme Iunarno budna. A to što Vede kažu da se pospane i omamljene duše s Mjeseca vraćaju na zemlju u obliku kiše, znači da se duše koje majčinski d u h plodnosti ne napušta, opet moraju u prirodi očitovati djelatnošću kao plodonosne snage; to su duše koje kao Majke održavaju život. Ovime se potpuno razjasnila razlika između maga i prajapatia. Mag ostaje u svijetu dakinia, po-duše, Hekate i Mjeseca. U svijetu Majki. Prajapati se uzdiže ponad tog svijeta i uzdigne se u solarni svijet pitria, fravashia, patrijarha, huan-duše i povezuje ta dva svijeta. Naravno, ne smije se vjerovati u postojanje vrijednosnih stupnjeva između svjetova, između Majki i 98

Otaca. Po i huan su dva pola, kao yin i yang, Sunce i Mjesec. Dva svjetska elementa, dva su samo u očitovanju; u zbilji Sunce i Mjesec žive u braku i Jedno su. Prajapati stoji iznad maga, ne radi toga što je realizirao solarnu budnost, nego zato jer je sjedinio dva pola.

99

VI

CJELINA

BITKA

1. Cilj inicijacije je uspostavljanje jednoće bitka. Ali ne jednoće koju je pojedinačni čovjek izgubio rođenjem, već one koju je izgubio homo aeternus s nevjernošću materijalizacije. Jer kada se pojedinačni čovjek rodi, ne izlazi iz jednoće bitka, nego iz mraka i zaboravljenosti materije, iz stanja u kojem je s mrakom materije bio jedno. Nije pojedinačni čovjek proigrao jednoću bitka, nego vječno, univerzalno čovječanstvo, na početku vremena kada se iz božanskoga bitka sunovratilo i kada mu je potamnila budnost. O pitanju kakva je priroda raskida i Što je to što se otcijepilo i od čega se otcijepilo, arhajska predaja uči: vječni je čovjek izgubio svoje pravo biće i uzeo na se materijalno, prirodno Ja, s njim se zamijeni i s njim se poistovjeti. Rezultat je tog krivog poistovjećenja da živi ne u jednome univerzalnom ljudskom Ja, nego u mnoštvu, raskinut na pojedince. To razlikovanje Vede iskazuju s dvije riječi. Vječno ljudsko biće je atman; pojedinačno biće je jiva. Uzrok zamjene je degradacija budnosti, pomutnja čistoga duha, pospanost, snenost, omamljenost koji su jedna vrst ludila, abhimana. Cilj ukloni ukloni stanje. 100

inicijacije je da u čovjeku rasprši abhimanu, omamljenost, da probudi iz pospanosti, da pomutnju duha i uzdigne budnost u izvorno Inicirani tako može osvijestiti da njegovo poje-

dinačno Ja nije drugo nego lažna zamjena. N e postoji posebno pojedinačno Ja, to samo izgleda tako u degradiranom bitku. Postoji samo jedno ljudsko biće: vječni, besmrtni čovjek, atman. To je zbilja. Što izvan toga izgleda da jest, to je čarolija. Cijela materijalna priroda, sa svim stvarima, predmetima, bićima, sa zvijezdama, stablima, životinjama, duhovima, demonima, bogovima, sa životom, rođenjem, smrću - sve je to opsjena. Zbilja je jedina, nepromjenljivo nepomično postojeće: duša, božansko Biće, atman. Razlikovanje arhajske predaje, odvajanje pojedinačnog Ja i besmrtnog bića ni izdaleka ne znači da je riječ o dva elementa svijeta. Pojedinačno Ja nije element svijeta nego maya, čarolija, abhimana degradirane budnosti besmrtnog bića, pomutnja nalik ludilu. Samo jedan bitak jest i samo jedno postojeće jest. Arhajska predaja, ne samo Vede, ne samo Yi king, ne samo Heraklit, ne samo Platon, ne samo Kabala, nego i egipatska, iranska, tibetanska, peruanska, meksička predaja također ispovijedaju advaitu; advaita pak znači da nije dva nego jedno. H e n panta einai. Tada, dakle, učenik koji čeka inicijaciju shvati jednoću, osvijesti zbilju, skine omamljenost nalik ludilu, ne vraća se iz dva u jedno, nego uvidi da je to Što je vidio kao dva, što je u svojoj degradirano) ludosti vidio kao pojedinačno Ja i besmrtno biće, nije dva nego jedno. I nije riječ o nekom novom, neiskušanom stupnju bitka koji treba doseći. Zapravo se ne zbiva ništa. »Neki kažu«, piše Shankara u komentarima Vedante, »da sveta knjiga govori o putu koji vodi do besmrtnog bića i da se odnosi na nešto više. To je shvaćanje krivo. Do besmrtnog bića ne može se stići...tamo gdje je čovjek, ne može se stići.« Atman ne treba doseći. Zašto? Jer at101

man je sam čovjek. Ne pravo čovjekovo biće, jer nema pravog i nepravog. Postoji samo jedno, i to je atman, samo to treba osvijestiti, ali ni osvjeŠtavanje nije neko događanje. Ništa se ne događa, samo besmrtno biće osvještava istovjetnost sa samim sobom, budi se u jednoj jedinoj zbilji sebe. Inicijacija je to vrijeme, taj postupak kad »se ništa ne zbiva«, ta svijest da sam ja besmrtno biće. Ja sam atman, koji sam uvijek bio, čija je opsjena ovaj svijet i život, nisam se rodio, nisam u ljudskom tijelu, nemam osjetila, čuvstva, misli, slika, snove, samo vječni i nepromjenljivi bitak. Ja sam »cvijet lotosa koji cvate u srcu«. Ja sam atman, koji je »manji od rižina zrna, manji od zrna prosa, manji od zrna gorušice, manji od zrna zrna gorušice, moja duša koja živi u mome srcu veća je od svijeta, veća od svjetskog prostora, veća od neba, veća od svih svjetova. Ta moja svemoguća, sveznajuća, sveopažajuća, sveobuhvaćajuća, tiha, bezbrižna duša koja obitava u dnu mog srca, to je atman, i postajem atman, kada odem odavde. Tko to zna, više ne sumnja.« 2. Shruti predaje je učenje poput objave da se tijekom inicijacije zapravo ne zbiva ništa, samo se degradirana budnost trgne, i taj trzaj odagna abhimanu, ludilu nalik pomutnju, čovjek osvijesti svoje pravo biće, atman i ozdravi od bolesti opsjene. To učenje je apsolutno, pouzdano, to je shabda. Smriti nadopunjuje pouzdano i apsolutno učenje shrutia. Smriti, to Što je od samog početka znano, više nije pouzdano, nije poput objave, dakle je ashabda. To je učenje koje se vezuje u predajama različitih naroda za različite slike, mitove, doživljaje, imena, bogove, shvaćanja. Smriti je primjena objave. Učenje o inicijaciji i znanje o stepenicama, o stupnjevima, o vježbama, 102

o askezi - mnoštvo riječi, slika, čuvstava, doživljaja, misli, sve same primjene, ono što je od samog početka znano, ali više nije pouzdano. Stupnjevi inicijacije se razlikuju po narodima, predajama, školama, meštrima, učenicima. Svuda se zbiva isto, to jest, ništa se ne zbiva. Čovjek ne može doseći atman, jer sam je čovjek atman. Smriti je opsjena, izvanjskost, oblik i put tog prepoznavanja. Cilj inicijacije je ponovno uspostavljanje jednoće bitka. Ponovno uspostavljanje se zbiva tako da se čovjek probudi u svojem biću i osjeti da je bitak jedan jedini, jedno je postojeće, jedna je jedina zbilja, on sam, besmrtno biće. Prema smriti, slika u kojoj se ljudska duša zadržava prije rođenja najdublja je dubina, postupno utrnuće budnosti, drijemanje u mraku materije. Kada je duša ušla u prirodu, to jest kada se rodila učinila je već prvi korak prema buđenju. U zaboravljenosti materije, izvan prostora i vremena, izvan svjetlosti i sposobnosti, nesvjesna, zaboravljena, beživotna stajala je na rubu nebitka, izvan zakona, poput astralnih demona koji su izgubili besmrtnu iskru. Kada duša uđe u prirodu, dobiva cijeli niz darova bitka: raspolaže vremenom da bi povratila svoju svjedost; prostorom koji je žarište i usmjeritelj bezbrojnih sposobnosti: osjetila, čuvstava, mišljenja, volje, nagona, svijesti. Prostor i vrijeme i Ja su sredstva duše; da u njima i putem njih vrati svoju budnost i da se umije trgnuti kada se »zapravo ništa ne zbiva«. Rođenje je prvi korak prema izgubljenoj jednoći, kao što je smrt zadnji. Nenadomjestiva važnost ljudskog života, sudbine, Ja je u tome da budnost treba postići ovdje, sada, u ovom prostoru i vremenu i s ovim Ja, u ovom materijalnom prirodnom obliku, tijelu, s osjetilima, nadarenostima i vratiti se u jednoću 103

bitka, u zbilju, u besmrtnu dušu. To je mogućnost i prilika. To je najviše što se može učiniti. Svrha inicijacije nije drugo nego da to čovjeku rasvijetli. Inicijacija zato nije ljudsko, prirodno, zemaljsko znanje, nego nadosjetilna svjedost. Milosti koje se čovjeku otvore su prostor, vrijeme i Ja. Četvrta milost je znanje o inicijaciji. Tako su se čovjeku u ruke dali svi načini, sve mogućnosti i sva sredstva da bi se mogao vratiti i zauzeti svoje iskonsko i izvorno mjesto. Otvaraju mu se sve sposobnosti, čiji je nosilac iskustveno Ja, otvaraju mu se prikladna mjesta za vježbanje tih sposobnosti: prostor; neprekinutost vježbanja i mogućnost razvoja tih sposobnosti: vrijeme; i, konačno, svijest, mjera, način, usmjerenje, smisao i bit cilja: učenje o inicijaciji, a to je četvrta milost. Inicijacija je učenje o smislu života, o cilju života i o primjeni Ja kao sredstva da bi čovjek mogao ponovno uspostaviti jednoću bitka i da bi se mogao vratiti u izgubljeno iskonsko stanje ili, kako Vede kažu, da bi mogao osvijestiti zbilju svojega besmrtnog bića. Od samog početka znana predaja kaže da se na dva načina ponovno može postići uspostavljanje jednoće bitka: u zajednici ili pojedinačno. Obred uspostavljanja jednoće bitka u zajednici zovu žrtvom. Ne da način pojedinačnog uspostavljanja jednoće ne bi bio žrtva. I to je žrtva, ali nije obredna, nego je žrtva u prenesenom smislu. Pojedinačnu metodu, meditaciju, askezu, vježbu posebice usmjerenu na postizanje budnosti nije uobičajeno zvati žrtvom. U misteriju žrtve »svi postižemo pravi smisao svojega života: ulazimo u jednoću bitka, sudjelujemo u svojstvima Jednog, uzdižemo se u natprostorni i nadvremenski bitak, u središte svih snaga«. Baader kaže 104

da se vječni čovjek, kada je na početku vremena prekršio zakon svojeg bitka, zarazio i ta se zaraza proširila na cijelu prirodu. Zbog toga je Čovjek povukao sa sobom u mrak cijelu prirodu. Žrtva priprema povratak u zakonito stanje bitka. Čovjek i cijeli prirodni bitak zajedno s njime potonuli su u zemaljsku krv. Kada svećenik otvori žile žrtvenoj životinji i pusti krv, to se prolijevanje krvi kao utjecaj vraća čovjeku i u krv potonula duša se oslobađa. Žrtva je spiritualni akt, kojim se životinjska duša, posredno vezana za životinjsku krv uzdigne, dižući sa sobom i ljudsku, ljudskom krvlju vezanu dušu. Duša koja se nalazi u ljudskoj krvi postaje prikladna za buđenje i otvara se put prema bitku. Žrtva je priprema novoga rođenja. U tom misteriju čovječanstvo sudjeluje zajednički. Povratak, novo rođenje, ponovno uspostavljanje jednoće bitka, reintegracija, divinacija - različiti su nazivi za jedan te isti događaj. Osim žrtve, iskonsko je doba poznavalo još mnogo načina koji su pripremali reintegraciju, a djelomice je i ostvarivali. Veliki momenti zajedničkog života čovječanstva, obredi, dharma, održavanje svjetskog zakona, ispunjenje dužnosti kasta, služba, sve su to takva reintegracijska nastojanja. Ali i pojave koje izgledaju kao puki običaji, kao pravila, obredi i zakoni zajedničkih igara, zajedničkih gozbi, blagdana, kupki, braka, rođenja, smrti, svi pokazuju u istom pravcu: svuda među korijenima žive misteriji i smisao tih misterija jest ponovno uspostaviti jednoću bitka. Zato su svi ti takozvani običaji, kao žrtve naprimjer, izvanredni i protuprirodni, protumaterijalni; zato su blagdanski i uzvišena smisla, jer se tijekom njihova obavljanja, kao i u žrtvi, oslobode spiritualne snage, one se skinu s materije i pripremaju 105

povratak u jednoću bitka. Takve se spiritualne snage oslobađaju u misterijima, u zajedničkom pjevanju, u meksičkoj igri loptanja. To je temelj i kazališnog misterija. Spiritualnu snagu su u helenističkoj Grčkoj nazivali telezmom; telezma je kvintesencijalni život, kaže Schuler. Riječ potječe iz telein, što znači okončanje i inicijacija. I »otac svih stvari cijeloga svijeta je Telezma«, kaže Hermes Trismegistos. Kada žrtva ili običaj uzvišena smisla, misterij, zajedničko pjevanje, sakralna igra oslobode i ostvare telezmu, zajednica se kolektivno inicira. U takvu trenutku u ljudskom se životu pojavi jednoća božanskoga bitka - univerzalni, blistavi, budni bitak - Hor - krilato Sunce - Quetzalcoati, pernata zmija. Krilato Sunce je sunce-duša, simbol sjaja duše. Pernata zmija je simbol produševljenja materije, jer zmija znači materiju, krila i perje duše. Sve žrtve, svi sakralni običaji i igre olabavljuju vezu s materijom i rastvore odnos prema mraku. Čine to n a d u m n i m i nerazumljivim načinom, a to je upravo misterij. 3. Pojedinačni put inicijacije je meditacija, askeza, samoprijegor, ispunjenje dužnosti, poštivanje zakona - ali nikad radi sebe, nego uvijek b u d n o i svrhovito i jasno radi jednog jedinog. Dhyana ustanovljuje četiri stupnja. Prvi je vitarka razlikovanje; drugi je vichara - meditacija; treći je priti - udubljivanje; četvrti sukha - milost. Na prvom stupnju čovjek nauči razlikovati bitno i nebitno. Središnja misao i ovdje je odjeljivanje atmana i jive. Na drugom stupnju nauči okrenuti se od vanjskoga osjetilnog svijeta. Na trećem stupnju nauči ići unutarnjim putem; to je stupanj gdje mora proći opasne unutarnje pragove. Na četvrtom stupnju privikne se na iskonsko stanje duše, na užitak neometanog, otvorenog, slobod106

nog bitka, na blaženu sreću. Sufiji također naučavaju o četiri stupnja. Prvi je Hasta, čovječanstvo; na tom stupnju čovjek skine pojedinačne, rasne, nacionalne, plemenske, takozvane kolektivne veze i nauči da je čovječanstvo jedno i predaje se tom jednom čovječanstvu. Iz mraka kolektivnog diže se svjedost univerzalnosti. Drugi stupanj je Taregut, posjed moći. Čovjek sakupi takve d u h o v n e snage i dolazi u posjed takvih snaga koje ga osposobljavaju da vlada nad ostalima. Donosi zakone, upravlja i zapovijeda. Treći je stupanj Araff, tu dostiže nadljudske sposobnosti. Granice prirode za njega više nisu granice. Slobodno opći s drugim svijetom i s Očima. Četvrti stupanj je Ha gegu t, svetost, stanje arhonta; čovjek je u sebi realizirao iskonsko stanje duše, besmrtni i vječni d u h . Agrouchada Parikchai naučava o tri stepenice: prva je vodič, guru. To je učitelj, upravljač, meštar inicijacije, vođa mladeži, savjetnik. Druga je dozivač duhova, prorok, mag, koji raspolaže nadljudskim sposobnostima. Treći je meštar svih snaga svijeta, gospodar Shakti, inkarnirano božanstvo. To je ono što Vede nazivaju stanjem prije spasenja, aishvariyam, svjetskim gospodstvom. Pitagora je poučavao dva velika stupnja. Na prvom je bilo riječi o vrlinama djelatnog života; to su postizali egzoteri. Na d r u g o m je govorio o vrlinama d u h o v n o g života; to je poučavao samo one koje je puštao u svoje stambene odaje, to su ezoteri. Hierokle kaže da je prava inicijacija zapravo bila samo ova druga. Trebalo je znati o pomoći bogova i o njihovom dozivanju: »Nikad ne posegni za poslom, a da se nisi pomolio bogovima, da bi pridonijeli tomu čime se hoćeš baviti.« - »Ako si to naučio, upoznat ćeš tajnu ljudi 107

i besmrtnih bogova.« - »I to, koliko su velike različite stvari, koji im je značaj, što je njihova bit, što je to što ih povezuje - i isto ćeš tako shvatiti što je zakon svemira, što je njegova priroda i što je to što je u stvarima jedno te isto - tako nećeš više vjerovati što ne trebaš vjerovati i na ovome svijetu ništa ti neće biti nejasno.« Nakon toga slijedilo je veliko učenje o sudbini, o heimarmenć. »Sudbina je ta koja ljude oslijepi i oduzme im zdrav razum.« Inicijacija nije drugo nego »Iysis tćs heimarmenes« - skidanje okova sudbine. Što je heimarmene? Besmislena vreva mnoštva Ja, nered i razdor interesa, nagona, strasti - to je pomutnja nalik ludilu, kada se ljudska duša poistovjećuje, zamijeni u omamljenosti; snoviđenja se vide kao zbilja, žudi se za glasovitošću, blagom, slavom svojeg pojedinačnog Ja, bori se, bije se, juri; ljudi, kako Pitagora dalje kaže: »kao užasne grude blata prevrću se tu i tamo i neprestance se sudaraju s bezbroj nevolja, od rođenja ih tjera kobna zbrka, svuda, i goni ih gore-dolje, i nitko ne razumije o čemu je riječ, koji je smisao - umjesto da mole oslobođenje, zahtijevaju da ih puste juriti na njihovu putu, da ih propuste i da im služe. O, oče Zeuse! Ako hoćeš, ti možeš osloboditi čovječanstvo od tog pritiskujućeg zla.« To je heimarmene. To je sangsara. Taj košmar koji izvire iz pomutnje nalik ludilu, koji je nerazrješiv razdor degradiranih Ja u omamljenom bitku. »Pripazi«, uzvikne onda Pitagora, »čovjek je božanskog porijekla!« Čovjek nije omamljeno Ja, nije insekt u vrevi, njegov zadatak nije da u heimarmenć skuplja slavu, blago, moć, užitak, da se uvijek žuri, znoji, radi i dahće. Pravo biće čovjeka je božansko - nepomično, nepomućeno, vječno i besmrtno. 108

Samo se treba ogledati. Mir prirode, harmonija zvijezda, svjetski red, najunutarnjija tišina i čistoća duše, sve govori o tome da zbrku stvara jedino Čovjek. »Sveta ti priroda otkriva i najskriveniju tajnu, pokazuje ti svoj misterij, i Iako možeš učiniti što sam ti naredio.« Što je naredio Pitagora? Ozdravljenje od heimarmene. Probuđenje. Raspršenje abhimane, da bi čovjek znao: ja sam atman, ja sam zbilja, jedini postojeći. Jedan, besmrtni bitak. Osim mene sve je opsjena. Te utvare vidim u pospanosti. »I ako tvoja duša ozdravi, oslobađa se svega zlog i zbrkanog - neka te vodi budni um u svim stvarima života, taj koji dolazi odozgo i čije uzde trebaju biti u tvojim rukama - ako, pak, nakon takva života skineš svoje smrtno tijelo, stid ćeš u čistu svjetlost, postat ćeš bog, besmrtan, vječan i smrt neće više imati vlast nad tobom.« 4. Da je ovo učenje poput objave Veda - shruti temelj svake od samog početka znane predaje, ne treba dokazivati. To je toliko po sebi jasno, da ne vrijedi čak ni povlačiti usporedbe. Neka od stotinu primjera jedan bude dovoljan. Taj primjer je Čuang-ce i učenje 0 Taou. Što poučavaju Vede? Da treba razlikovati atmana i jivu. Jiva je pojedinačno Ja, opsjena; atman je besmrtno biće, zbilja. Jiva je mnoštvenost, atman je Jedno. To Što izgleda kao mnoštvenost, kao stvar, predmet, to nije istina, nego je čarolija. »Granice nisu nastale od duše«, kaže Čuang-ce, »u bitku nema tumačenja stalnog i strogog smisla riječi. Razlikovanja čini pojedinačno Ja.« Desno i lijevo, dio i cjelina, vani i unutra, akcija 1 reakcija postoje samo za pojedinačno Ja. »Iz očiŠta mnoštva i razlikovanja postoje pojedini organi kao jetra, žuč; pojedine pokrajine, kao Ču i Yue; iz očišta 109

univerzalnosti sve su stvari i bića Jedno.« - »Sa stajališta ne-Ja stvari uopće i ne postoje. Stvari se mogu vidjeti samo sa stajališta Ja.« Sa stajališta ne-Ja, općeg Ja, univerzalnog Ja nema razlikovanja. To dvoje su suprotnost. Ali, »stanje u kojemu ne-Ja i Ja više ne stoje jedan drugomu nasuprot, ugaoni je kamen bitka«. »Oni iz iskonskoga doba su svoje znanje vodili do tog ugaonog kamena.« - »U zlatnom dobu ljudi su običavali tiho sjediti i nisu znali što rade; otišli su i nisu znali kamo; usta su im bila puna hrane, bili su sretni, provjetravali su svoju kožu i šetkali su. To su oni nazivali životom sve dok nisu stigli sveci koji su uskladili običaje, uredili ponašanje, skrojili ćudoredne zakone, da bi utješili srca i učinili da svijet shodno svemu tome pleše. I onda su se ljudi počeli žuriti i juriti i probijati prepreke, trčali su za znanjem, počeli su se svađati, raspravljati, boriti za dobit, dok se više nije moglo stati. Sve su to grijesi svetaca.« Dok je bitak bio jedno nisu bila potrebna pravila, zakoni, nije bila potrebna dobrota, nisu bili potrebni sveci. Snaga jednoće bitka bijaše tako velika, da su se ljudi samo Šetali, a usta su im ipak bila puna hrane i bili su sretni. A tada su došli sveci i donijeli dobro i zakon, donijeli su i razlikovanje. Jednoće je nestalo. Bitak su podijelili na dobro i zlo, sjever i jug, istok i zapad. S granicama su pak donijeli i Ja, vlasništvo, strast, nagone, osobne želje, ciljeve i onda su ljudi naglo počeli žuriti i juriti i probijati granice i buniti se protiv pravila i nastali su razdor, rat, nastalo je mnoštvo stajališta, pogleda na svijet, mnogo rasa, mnogo religija, mnogo nacija, mnogo plemena, mnogo klasa čiji su se interesi i strasti međusobno sukobljavali. Jednoća bitka razbila se na komade. Sve je to grijeh sve110

taca. Grijeh ćudoređa. Grijeh granica. Grijeh Ja. »Granice nisu nastale iz bi tka...razlikovanje pripada osobnom Ja.« - »Iz očiŠta mnoštva i razlikovanja postoje pojedini organi...iz očišta univerzalnosti sve su stvari i bića Jedno.« Univerzalnost je pak bitak. »Je li potrebno razbojniku ćudoređe? Kako ne bi bilo. Bez ćudoređa ne može se ni maknuti. Nagonski osjeća, gdje su nešto sakrili: to je u n j e m u nadarenost; treba provaliti: to je u njemu hrabrost; treba pobjeći: to je u njemu dužnost; mora znati da uspijeva ili ne: to je u njemu mudrost; mora podijeliti: to je u njemu poštenje. Potpuno je isključeno da netko može biti istaknuti razbojnik, a da ne raspolaže s tih pet vrlina.« I: »Dok naraštaj svetaca ne izumre, dotie će biti i istaknutih razbojnika.« Sveci i razbojnici se nadopunjuju: svetac dozove razbojnika, razbojnik sveca. Često u istoj osobi. Zašto? Jer obojica određuju granice, obojica su ćudoredni, istaknuti su, razlikovni, iznimni. Nijedan od njih ne živi u Jednom, u univerzalnom, gdje nema granica, nema razlika, nego je sve Jedno. »Biće koje živi u bitku djeluje bezbrižno i bez straha. Ne zanimaju ga pravedno - nepravedno, lijepo ružno. Veseli se tomu da na zemlji svi uživaju u dobrima. Miran je ako može skladno općiti sa svima. Ako takav čovjek ode, narod ga oplakuje kao djeca kada gube majku.« Biće koje živi u jednoći bitka je »istovjetno s univerzalnim. Onaj tko je istovjetan s univerzalnim, taj nema Ja. Pošto nema pojedinačno Ja, bitak ne drži svojim osobnim vlasništvom«. N e povlači granice, ne stvara zakone, ne dijeli dobro i loše, istinu i neistinu, lijepo i ružno, lijevo i desno, ne podvaja Ja, nacije, jezike, pokrajine, oranice. »Granice nisu nastale iz bit111

ka...osobno Ja razlikuje...gledajući sa stajališta ne-Ja, međusobno različitih stvari uopće nema.« I da bi čovjek ponovno uspostavio jednoću bitka, ne treba ništa činiti. N e treba ni juriti ni mučiti se. Kada se uspostavlja jednoća bitka »zapravo se ništa ne zbiva«. Treba pustiti i onda se sve sredi samo od sebe. Mala usporedba o konjuŠaru kaže: dužnost je konjušara držati na odstojanju sve Štetne stvari. Ništa drugo. »Onaj tko svoju prirodu hoće popraviti svjetovnim učenjem da bi postigao iskonsko stanje, onaj tko svoje strasti hoće regulirati svjetovnim učenjem da bi jasno vidio, taj je lud i prevaren.« - »Opusti se, da bi se tvoj d u h mogao uzdignuti iznad osjetilnog svijeta; skupi svoje snage tamo gdje se ne sudaraju s materijom; stvari pusti slobodno njihovim putem i ne trpi u sebi misli Ja: vidjet ćeš, red svijeta će se p o n o v n o uspostaviti.« 5. To stanje, u kojem je čovjek u sebi p o n o v n o uspostavio jednoću bitka, hinduistička predaja zove samadhi. Samadhi je najviši stupanj i stanje meditacije, u kojem čovjek posve isključi svoju svijest, daje priliku duši da se odvoji od svijeta opsjena i da joj se očituje vlastita budnost. Ostvarenje nadsvjesnog stanja, Brahma-vidya, doživljaj je budnosti najvišega božanstva. U tom stanju duša se budi u istini vlastite zbilje, u tome da je zbilja jedna jedina zbilja, da je besmrtna, vječna i beskrajna. »Osvijestiti atmana ne znači da čovjek postaje netko i nešto, ne znači da to postiže djelima, naporima, stegom. Osvještavanje je posve neovisno od ljudskih napora. N e može biti rezultat istraživanja, na nj se ne može djelovati znanjem i milostivim činima. Čak i spisi samo utoliko pomažu, što odmiču raspuklinu i ne112

jasnoće nastale uslijed p o m u t n j e nalik ludilu.« Čak ni objava sama, Vede, ne može dozvati p o t p u n u budnost u jednoći bitka, a ipak je neophodna jer, kao što Čuang-ce kaže: drži na udaljenosti sve momente koji se preprečuju. Duša se sama mora osvijestiti, i to što je mora u tome misterij jest to da su i mora i osvještavanje poput nečega što se ne zbiva, n e događa, jer kada se čovjek probudi »ništa se n e zbiva«. U stanju samadhia, koje se grčkom riječju naziva najvišim stupnjem ekstaze, epopteiom, a što su kasnije, u helenističko doba zvali methe nephalios, zanosom suhe vatre, a suha vatra je prema Heraklitu najviši stupanj budnosti duše koja živi na zemlji, čovjek okusi vječni mir atmana, utihnuće počinka, nepomućenu i krajnju sreću. To je blaženstvo. »To je zbilja u apsolutnom smislu, najviši, vječni, uzdignut nad promjenama, siti, zadovoljeni, nedjeljivi, p o prirodi svojoj u sebi sjajni i blistavi bitak, u kojem nema dobra i zla, nema akcije i reakcije, nema prošlosti i budućnosti, to je nematerijalno, nadnaravno stanje: spasenje (mokša). Realizirani bitak nema atributa. Snage božanske duše nadnaravne su, ali njihova očitovanja - bogovi u vezi su s prirodom. Ti bogovi su Moći i Imena. Ali kada duša stigne do spasenja, uzdigne se iznad Moći i Imena. U iskonskim predajama najviše stanje duše nije imalo imena. Kabala kaže da su četiri slova Jahve - Jod He Vau He - značila skup svih božanskih svojstava, ali i neimenovani i neuhvatijivi apsolutni Bitak iznad tog Jedinstva. Prema hinduističkoj predaji atman nema imena; tu riječ atman je iskonskom stanju duše, bitku, dalo najviše božanstvo, Brahman, koje više nije snaga, Moć i Ime. To je božanstvo koje se ne može imenima osloviti, o kojem govori Dionizije Ae113

ropagita, čije je djelo prenijelo u srednjovjekovnu Europu iskonsku predaju neuhvadjivoga univerzalnog bitka bez osobina. Zemaljska duša realizirana u stanju samadhia je arhant, koji živi u toj svijesti te privremeno još ima snage, sposobnosti, svojstva, ali oni više ne znače njegovo Ja. Sada su već samo sredstva kao što je i Ja tek sredstvo. Arhant živi u potpunoj jednoći bitka, u kaivahjamu. To oslobođenje, spas, blaženstvo, duša koja se vratila kući jest buddha: savršeno probuđeni. Duša je skinula sve što nije duša, što nije zbilja, što je samo maya, opsjena, ime. Uzdignula se od određujućih čimbenika i od upadhika. Dostigla je zgusnuti, čisti, blistavi bitak, telezmu, kvintisencijalni život (sanskritskom rječju: rasa), postigla je sreću, jer taj kvintesencijalni bitak je sreća. 6. Ako je čovjek jednom u životu postigao najvišu budnost, onda se u tom stanju rastvori, u materijalnu prirodu se više ne može vratiti, intenzivni ga doživljaj prenese preko granice. To stanje je nirvikalpasamadhi. Ako čovjek postigne budnost i vrati se u materijalnu prirodu, arhant više nije ljudsko Ja, već iskonski čovjek, realizacija božanskoga u m a , izvornog stanja h o m o aeternusa. Taj čovjek je ostvario »veliko E>jelo»/ kao što hermetička predaja uči. Odvojio se od Majke Zemlje, od Magne Mater i s Mudrošću, sa Sophiom, s Nebeskom je Djevicom sklopio brak. Sophia je majka, dragana i žena i kćer inicirane duše. Veliko djelo inicijacije se završilo. Dostignut je stupanj kada, kako Tabula Smaragdina kaže: »otac m u je sunce, majka mjesec, zrak ga je nosio u utrobi, zemlja ga hrani» i probudile su se u njemu i solarna i l u n a m a budnost, tijelo je postalo zrak, odnosno d u h o v n o tijelo, sahu, i 114

zemlja ga hrani; privremeno još živi ovdje. To je čovjek »čija je snaga netaknuta ako se okrene zemlji«. Smisao: slobodno može raditi, misliti, djelovati, učiti, upravljati ili voditi - njegova je snaga već nedodirljiva. Nema smetnje, strasti, predrasuda, osobnih želja, skrivenih nagona. Nema Ja, osim kao sredstvo putem kojeg opći sa svijetom ljudi koji žive u materijalnoj prirodi. Realizirao je Dharma Kayu, oblik blaženog bitka: u njemu sjaji univerzalno biće (Dharmadatu), zrcalno sjajna Mudrost (Akshobhya), onaj je koji uljepšava svijet (Ratna Sambhava), svjedost uma (Amitabha) i Moć koja vlada nad promjenama (Amogha Siddhi). Jer inicirani ne ostvaruje sebe već božansko vječno savršeno biće i bitak. Sin Božji posreduje nadnaravne snage. Cilj svake inicijacije jest da čovjeka uzdigne u jednoću bitka, da bi se spašeni i oslobođeni čovjek, koji je putem divinacije stigao do cilja i koji je ponovno uspostavio jednoću bitka, vratio u život i tamo k sebi uzdignuo čovječanstvo, kako to poučavaju Vede, Tao, Hermes Trismegistos, Kabala, Zarathustra, Pitagora i cijela iskonska predaja.

115

KNJIGA

PETA

ANALOGIJA

I SLIKOVNI

JEZIK

1. Čovjek je u kasnom povijesnom dobu sklon pretpostaviti da je u jeziku svaka slika ukras, da ne spada u bit jezika pa, iako je lijepa, u određenom je smislu suvišna. Slike jezika zato drže pukom usporedbom i cvijetom, igrom i neozbiljnošću. Zato je pjesnički jezik, naspram pojmovnog i svakodnevnog postao drugotan. Čovjek u povijesno doba više ne zna da je to što danas naziva pjesništvom u čovjekovu iskonskom dobu i tako i u svojem iskonskom prvotnom stanju bilo prirodno očitovanje - intenzivno očitovanje višeg intenziteta bitka; baš zato pjesnički jezik nije samo prvotniji i izvorniji od današnjega pojmovnog i svakodnevnog, nego je i istinitiji i puniji. Kako kažu: pjesništvo je materinji jezik čovječanstva. Ali u tome što tu rečenicu, sve u svemu drže samo lijepom a ne i zbiljskom, samo slikom a ne i biti, sadržano je svo nepovjerenje i nerazumijevanje povijesnog čovjeka spram iskonskoga jezika; on pjesnički jezik smatra lažnim, neprirodnim, uljepšanim jezikom, pojačanim, možda nadutim, međutim svakako pretjeranim, jer ne razumije intenzivni bitak, čije je on bio samo po sebi razumljivo očitovanje. Moglo bi se iznijeti mnoštvo primjera za to kako u povijesnom jeziku, premda sada već beživotne, još postoje slike koje u iskonsko doba nisu bile biti koje nose 119

smisao, kao što bi danas rekli, nego su bile neposredna značenja kojima je i smisao bio samo dodatak koji iz njih proizlazi. Jer to, što u jeziku zovu smislom, nikad nije neposredno. Neposredna je ideja, nešto vječno, što jezik dodirne i izgovori. Tako bi se, iskonskim jezikom, moglo reći da je riječ mač sa svjedošću božanske riječi, sa svojom dvosjeklošću, vrhom, opasnim karakterom - time da napada i brani - sredstvo apsolutne djelatnosti, sredstvo gospodstva, gospodar života i smrti. Ali krivo bi se shvatilo ukoliko bi se vjerovalo da je riječ o simbolu. Odnos mača i riječi nije simboličan, dakle značenje nije skriveno, nego neposredno. Bič je kao stega, zakon, pravilo - korbačem nas čuvaju, kaže Heraklit. Čavao je vjernost; naočale opsjena; križ svjetlost; krug savršenstvo; ruka i mir i bratstvo i ljubav; zvijezda blažena duša; zlato mudrost; srebro znanje, plavo istina, zeleno besmrtna mladost, crveno ljubav. Tako neposredno značenje imaju boje, ljudski udovi, životinje, biljke, cvjetovi, domaće potrepštine. Povijesni bi čovjek vjerovao da je to zhačenje drugotno, umjetno, kasno i pjesničko, premda je to značenje prvotno, prirodno, iskonsko i neposredno. O razumijevanju slikovnog jezika ovisi razumijevanje cijeloga iskonskog čovjeka, cijeloga iskonskog čovječanstva, cijeloga iskonskog doba. U beznadnom je položaju onaj koji u tekstovima iskonskoga doba, u njegovim slikama vidi samo pjesničko pretjerivanje, nepotrebno uljepšavanje ili možda očitovanje djetinje ćudi. Taj ništa neće i ne može razumjeti o iskonskom čovjeku. I onaj koji pretpostavlja da je apstraktni i suhi jezik povijesnog vremena savršeniji od slikovnog i da se današnji čovjek treba spustiti do razine slikovnog 120

jezika, vidi stvari obrnuto i ne može shvatiti baš to, što je odlučujuće. 2. Treba označiti postaje jezika od iskonskoga doba do povijesnog. Skicozno i u nekoliko riječi, jer opširnije tumačenje nije ni potrebno. Te postaje su: 1. iskonski jezik, 2. jezik ideja, 3. jezik simbola, 4. jezik mita, 5. pjesnički jezik, 6. svakodnevni jezik (narodni), 7. apstraktni (pojmovni) jezik. Pojedine postaje podudaraju se s čovjekovom metafizičkom zrelošću, univerzalnim karakterom njegova duha i konačno i u krajnjem ishodu, sa stupnjem inicijacije. Pojmovni je jezik apstraktan. Riječi se ne odnose na zbilju nego na umjetno konstruirani svijet razuma. Pojam nema sadržaja nego samo razumnost: on je skraćenica, obrazac, formula čija veza sa stvarima nije realna nego dogovorna. Najveći broj riječi filozofije, znanosti i upravljanja su takvi pojmovi povijesnog doba. Pojam je izgubio svoje značenje: iznutra je prazan. Ova mehanizirana riječ odgovara izvršenju čina na površini bitka; njome se uslijed njezine besadržajnosti izvrsno može baratati, ali poput stroja, prazna je i bez biti. Svakodnevni, narodni jezik, posebice priča, jezik narodne pjesme, neujednačen je i neuravnotežen; u nekim crtama je bogat, a u nekim siromašan, ali razina je često poprilično niska i od univerzalnog jezika ponekad je udaljeniji nego Što je pojmovni, jer lako pokupi pojedinačne crte, dijalekt, fraze, lako se ukoči, lako odumire, prorijedi se i pokvari. Pjesnički jezik je intenzivni stupanj narodnog jezika. Snaga iskonskoga jezika sačuvala se u pjesničkom, a ne u narodnom jeziku. Pjesnički jezik neizmjerno je bliži iskonskom jeziku od svakodnevnog. Pjesnički je121

zik počinje vidjeti slikovni jezik, kojim se narod tek igra ali ga pravo nikad ne razumije, poput neposrednog značenja. Ali pjesnički je jezik još manje uravnotežen od narodnog, jer tu sve ovisi o pojedinačnom karakteru. Od himna Veda, od Orfejevih pjesama i, počev od Pindara do pjesništva pukih simbola zvučnosti, postoje mnoge mogućnosti za pojedinačna razlikovanja. Počev od Homera povijesno doba u Europi shvaća sliku kao drugotno sredstvo kojim se osvjetljavaju čovjekovi osjećaji, misli, te je jasno da se ne shvaća karakter slike. Povijesno doba ne zna da je slika prva i da zahvaća cijelog čovjeka, a tek onda dolaze čuvstvo, misao, raspoloženje koje slika budi u čovjeku. Karakter tog obrtanja je u pjesništvu takozvana usporedba, koja se u svakodnevnom jeziku sroza do prazne fraze. Usporedba pobrka vanjsko i unutrašnje, vjeruje da slikom treba osvijetliti i vidi sliku kao izvanjsku, no slika je baš unutarnja i to je ono što treba osvijetliti. U jeziku mita nema takve zabune. Mit točno zna Što je unutra, a što vani, i zna da je jedina mogućnost jezičnog očitovanja projekcija prema van. Jezik simbola se otkida od izvanjskosti, jezik ideja se otkida od razuma. Baš radi toga su ta dva očitovanja višega reda nego mit koji uvijek uzima u obzir i vanjsko i razum. Simbol, čini se, skriva ono što kazuje i kazuje ono što skriva. Osobit je čar u tom paradoksalnom ponašanju i taj čar je ono Što ga čini sličnim iskonskom jeziku. Jezik ideja je pak očitovanje nadrazumskog uma i već neuhvatljiv, jedinstven, izniman, apsolutan, vezan za trenutak i neponovljiv. Iskonske svete knjige i nekoliko rijetkih mjesta iznimno velikih pjesnika i mislioca povijesnog doba govore tim jezi122

kom ideja, apsolutnim jezikom elementarnog očitovanja. Iskonski jezik nije pristupačan ni razumu ni u m u , ni vanjskom ni unutarnjem osjetu, neshvatljiva je i elementarna objava. U iskonsko doba takav je jezik bio, kao što zapisi kažu, jezik proroka, mudraca, svetaca, sakralnih subjekata. Čovjek koji živi u materijalnoj prirodi može jezik shvatiti kao očitovanje ekstatičkog zanosa, kada »se kroz čovjeka očituju više mod«. Iskonski se jezik može raspoznati po tome što riječi može izgovarati u izvornom značenju, izvornom intenzitetu, izvornoj stvaralačkoj napetosti i blistavoj mod. Kada se spusti do uma, apsolutno očitovanje postaje ideja; kada se već vezuje za vanjsko, onda je simbol; kada se slike i razum počinju u vanjskom pojavljivati, onda je to mit; kada ideja, simbol i mit izblijede, nastaje pjesnički jezik; a kada i pjesnički jezik izblijedi nastaje svakodnevni jezik; a kada nestanu sadržaji svakodnevnog jezika stvori se pojmovni jezik. 3. Doslovni prijevod Pert em Heru je: Izlazak iz dana. U prvom je redu to bila knjiga mrtvih, vodič duša prešlih u drugi svijet, duša koje iz života prelaze u drugi svijet. Ali put koji duša i baš svaka duša mora bezuvjetno učiniti poslije smrti, može vlastitom odlukom učiniti i ovdje, u materijalnoj prirodi. Zato Pert em Heru nije samo knjiga mrtvih, nego i knjiga inidjacije. Učenik koji čeka inidjaciju treba isto tako istupiti iz života i preći pragove mraka kao i onaj koji je preminuo. Onostrani put i put inicijacije istovjetni su: oba su istupanje iz dana, postupna razgradnja opsjene materijalnog svijeta i polako buđenje u nadnaravnoj nematerijalnoj zbilji. 123

Ako čovjek pristupa Pert em Heruu s takvim razumijevanjem, knjiga će mu otkriti misterije koji mu inače ne bi bili pristupačni. Među tim misterijima posljednji su baš ti koji se odnose na jezik kao na očitovanje budnog duha. Jer d u h postaje sve svjetliji i sjajniji kada ide pravim putem stupnjevima inicijacije ili, što je isto, kada duša nakon smrti prelazi preko pragova drugoga svijeta. Knjiga kaže: »Postaje sve više nalik na živi i od sunca blistavi svijetli zrak.« Promjena koju doživljava nije usavršavanje. Duša neće biti veća i viša, šira i dublja, blistavija i božanskija. Duša samo zadobiva svoje iskonsko biće, koje je izgubila potonućem u materijalnu prirodu. Čovjek ponovno zadobiva svoju prvotnu nebesku prirodu, i Pert em Heru je od svih mogućih najtočnija knjiga o tome kako na pojedinim pragovima čovjek ponovno zadobiva svoje prvotne organe, nebesko srce, nebeske udove, duhovni lik, vječno tijelo, sahu, nebeski u m - zadobiva ponovno svoje besmrtno ime koje je izgubio, zadobiva ponovno svoj nebeski govor. Pragovi koje duša mora preći upitni su i dvosmisleni. Svaki prag je stepenica. Ili gore ili dolje. Ili prema mraku ili prema svjetlosti. Čovjek ili učini korak prema gore, a onda se približava svojem iskonskom stanju, ili ga ne umije učiniti i tada se sunovraća još dublje u materijalni mrak. Put gore ili dolje; ali istodobno ili unutra ili van. Jer put prema gore je put koji vodi prema unutra, a put koji vodi prema dolje vodi prema van. Prema unutra je prema gore, tamo je i svjedost i budnost i duh i božanski bitak; prema van je dolje i tamo je mrak, omama i materija. Na unutarnjem je putu najviši božanski čovjek, božanska inteligencija; na vanjskom putu najniža je, najvanjskija 124

opna materijalne prirode, vanjski mrak. Pert em Heru označuje ta dva krajnja mjesta imenima dvaju božanstava: nebeski čovjek, budnost, bog »koji se zgraža od spavanja«, bog Sunca: Oziris; vanjski je mrak, omama, materija: Set. Čovjek iz Setova svijeta mora dospjeti u Ozirisov svijet, bilo kao duša koja je otišla s ovoga svijeta i prešla pragove drugoga svijeta, bilo kao učenik koji se inicira uspinjući se po stupnjevima inicijacije. I na prvom stupnju, na stupnju vanjskog mraka, ono što se zove jezikom nešto je mračno, vanjsko, nešto što nije nikako povezano s očitovanjem duše. Taj jezik, koji je sav u formalnostima, frazama, parolama, brbljanju prazno nebitno govorkanje koje pliva na površini i odmah se isparuje. To je svakodnevni jezik. Duša, međutim, mora ponovno zadobiti svoj izvorni jezik. Na svakom pragu drugoga svijeta, na svakom stupnju inicijacije, ako ih je s uspjehom prekoračila, ona postaje budnija i, koliko je budnija, toliko se u njoj otvara dublja zbilja i toliko joj se dublja zbilja očituje. Duša od početka do kraja luta među slikama. Na svakome je pragu očekuje neka slika: zmija, krokodil, škorpion, kukac, ptica, divlja svinja - može biti božica ili bog. Iskušavanje duše je u tome što je ona nemoćna i sudbinski se pretvara u to što poželi. Tako je ona postala materijom na početku iskonskoga doba, kada je poželjela materiju, i sada se tako polako pretvara ponovno u duh, ako ga iz dubine svjega bića zbilja poželi. Zato su slike na pragovima: da bi iskušale i zavodile dušu. Tu stoje po redu: rosni lotosov cvijet, bog Ptah, ptica bennu, plamteća vatra - duša, lastavica, zmija. 125

Sada je duša već na neizmjerno višem stupnju nego kada je krenula. Tada je živjela posve slijepa u vanjskom mraku. Sada već vidi. Tada joj je jezik bio nerazumljivo i zbrkano brbljanje; sada razaznaje slike i može ih osloviti. To je već slikovni jezik: pjesnički, mitski, simbolički. Ljudska je duša već sazrela za budnost, da bi izgovorila realnost slika vidjevši zbilju, a ne mnogostranu besadržajnost potonulu u mnogostranost osjetilne materije. Kada preminuli postigne stupanj Ozirisa odnosno kada odseljeni stigne do Ozirisa, uđe u sunčevu barku i stopi se s božanstvom - postaje sjajna svjedost i jezik slika nestaje, jer se i slike rastope u punoći apsolutnog bitka. Vječno tijelo,« sahu, nadslikovno je, nadoblično. Jezik sahua je, pak, elementarno, stvaralačko očitovanje duha. 4. Jezik može opstati bez slika samo u dvije krajnosti bitka: posve dolje, gdje je samo pojam ili prazan govor, i posve gore, gdje je elementarno nadslikovno stvaralačko očitovanje. U međukrugovima bitka jezik mora biti slikovan. Slika je ta koja označava i izriče da osjetilno iskustvena stvar, vidljivo biće, pojavnost i događaj prirode nisu izvorni. Izvorna je ideja. Njezina slika i prilika su biće, stvar, pojava, dogadaj. Njezine slike. Povijesni čovjek koji sliku osjeća pukim ukrasom u jeziku, više ne razumije da slika upućuje na izvorno. Mač na stvaralačku i vladarsku moć riječi; bič se vraća na stegu i zakon; leptir na dušu; čavao na vjernost. Svako ljudsko lice, ud, dio tijela, svaki cvijet, ptica, životinja, sVaka boja, zvuk upućuje, vraća na izvorno: na ideje udova, životinja, cvjetova, boja. Jer u ideji je neposredno značenje i očitovanje zbilje. Baš radi toga povijesni čovjek, kada sliku drži ukrasom i suviškom, 126

ne shvaća bit jezika. Bit jezika nije da izriče sličnosti među stvarima, nego da otkriva analogije koje vladaju među njima. Smisao slike nije u pjesničkoj usporedbi, nego u metafizičkoj analogiji. Analogija u prvom redu znači odgovaranje, podudaranje, povezanost, ali takvu povezanost koja ukazuje na nadnaravno, na zajednički izvor. Između riječi i mača postoji analogija, kao što postoji analogija između čavla i vjernosti, crvene boje i ljubavi, ruke i mira. Ta povezanost i ta uputa žive neposredno u svakom iskonskom jeziku, i ako netko ne razumije značaj te povezanosti i tih uputa, ne može shvatiti bitnu razliku između iskonskog i povijesnog čovjeka. Iskonski je čovjek neposredno vidio, živio i izricao analogije, stalno je pronalazio nove, vidio nove slike, i u njegovoj su se intuiciji stalno pojavljivale nove i nove povezanosti. U iskonskom jeziku slike nisu pjesničke usporedbe, nego sadržajno odgovaraju iskonskim slikama, platonskim idejama, što nije drugo nego transcendentalna inteligencija. Jezik je i danas p u n slika, ali te slike znače za povijesnog čovjeka točno suprotno od onoga što su značile za iskonskoga; danas se u njima vide zaobilaženja, a onda su se vidjele baš neposrednosti. To je najveća prepreka u razumijevanju iskonskoga doba. Za povijesnog čovjeka su neuhvatijiva očitovanja iskonskoga doba, ne radi samih slika u pojedinim rečenicama, nego radi neiscrpnosti mitova, simbola. Ne zna kako je moguće zorno ispričati povijest naroda, znanost, kozmogoniju, metafiziku. Sa sumnjom prihvaća Herodotove povijesne knjige, kao i Talesovu i Parmenidovu metafiziku, kozmogoniju Bundehesha, objašnjenje svijeta u Yi Kingu ili u Upanišadima. S nevjericom uzima 127

u ruke Postanje Starog Zavjeta, dapače s prezirom, jer je izgubio osjećaj za simbol i mit, ideju i sliku. Ne zna da su ti mitovi i slike, ideje i simboli bezmjerno egzaktniji od činjeničnih odredbi ili tvrdnji pojmovnog ili svakodnevnog jezika. Egzaktniji su jer počivaju na analogijama. Zakon analogije kazuje Tabula Smaragdina, koja se pripisuje Hermesu Trismegistosu: »Ono što je gore isto je što i ono dolje, o n o što je dolje isto je što i ono gore.« Ta zakonitost živi u kineskim svetim knjigama, isto tako i u Vedama, Kabali, u pitagorejaca, ili u Heraklita, kada kaže: »Put prema gore isti je kao p u t prema dolje.« - »Had i Dioniz su jedno« - »smrtnik je besmrtan, besmrtnik je smrtan, onoga život u ovome je smrt, ovoga smrt u onome je život«. Između bića, događaja i pojava postoji veza bez ostatka i neprekidiva povezanost toliko, da se jedno može zamijeniti za drugo. To što je dolje nije drugo nego ono što je gore - život materijalne prirode nije drugo, nego slika i prilika kozmičkog života, i kozmički život nije d r u g o d o slika i prilika d u h o v n o g svijeta. Stvari razumijem onda ako vidim da su međusobno povezane i da stoje u takvu neprekinutom redu kojim se stiže d o izvora, a ne vidim ih ako su odijeljene i ako ih gledajući određ u j e m u njima samima. 5. Iskonski slikovni jezik ne smije se brkati s današnjim pjesničkim jezikom usporedbi. Iza današnjeg pjesničkog jezika usporedbi stoji osjetilno opažanje sagrađ e n o na vanjskoj sličnosti m e đ u stvarima. Iskonski je jezik sagrađen na analogiji, a analogija vidi u n u t a r n j u istovjetnost stvari: istovjetnost u razlikama i razlike u istovjetnosti. Temelj analogijskog viđenja i mišljenja je metafizički. Jer analogija vidi nadosjetilnu istovjetnost 128

; j

j 'i

j i l • : ;

među stvarima - unatoč prividu u nižem, materijalnom svijetu, u višem, duhovnom svijetu postoji istovjetnost: što je gore isto je Što i dolje. Put prema gore i prema dolje je isti. Ako bi trebali krenuti od danog slučaja i razumjeti analogijsko mišljenje, ne bi mogli naći prikladniji primjer od onoga što je znalo svako na nadosjetilno iskustvo osjetljivo oko, od Veda do Swedenborga: simboliku ljudskog bića. Univerzum, kaže analogijsko mišljenje, nije drugo nego čovjek, i čovjek nije drugo nego univerzum. U svojem kasnom, banalnom, gotovo praznom obliku to je povezanost mikro i makrokozmosa, kao što kažu: čovjek je mali svijet, a svijet je veliki čovjek. U Ki kaže: »Ako na kraljevskom prijestolju sjedi pozvani čovjek i iz njega zrači životvorni duh, među ljudima nema bolesti, zaraze ne napadaju domaće životinje, žitarice nisu prekrivene korovom i rđom, kneževi pokrajina se ne svađaju i nema potrebe da se narod kažnjava.« - »Ako, pak, među ljudima nastupi bolest, među domaćim životinjama zaraza, žitarice prekrije korov i rđa - to je zato jer nebeske zvijezde ne prolaze svojim zakonitim putevima, ali to da nebeske zvijezde ne prolaze svojim zakonitim putevima je zato jer se zanemaruju dvorane hramova.« Evo analogije. Evo nadosjetilne istovjetnosti koja se odmah cijela uznemiri ako se uznemiri u jednoj točki. Ako se zanemare dvorane hramova, nastaje zaraza, bolest, loš je urod; zvijezde mijenjaju svoje putanje. Zašto? Radi toga što postoji skrivena istovjetnost između života domaćih životinja, ljudskog zdravlja, uroda i hoda zvijezda. Analogija je u krugu ljudskog bića potpuno rastvoriva. To nešto što zovu pojedinačnom 129

osobitošću, karakterom, individuumom, nedjeljivim, vidljivo je u određenom tjelesnom obliku. Taj oblik ima težinu, boju, tvrdoću, kostur, mišiće, kosu, oči, lice, kožu. U svakoj vanjskoj osobitosti postoji neka skrivena istovjetnost koja se očituje u govoru, glasu, djelovanju. Na toj istovjetnosti se temelji fiziognomija, na tome se temelji kironomija, nauka o ruci jer iz oblika ruke, iz njezine boje, tvrdoće, iz linija dlana, iz dužine prstiju, po obliku noktiju čovjek se može isto tako prepoznati kao i po rukopisu, po licu, po hodu. I lice, ruka, rukopis, konstitucija, oblik upućuju, vraćaju na samo biće. Između svih očitovanja postoji analogija. Ali postoji analogija i između unutarnjeg života bića i okoliša, kao i između vanjskoga povijesnog bića zajednice. Određenim zajednicama odgovaraju određena ljudska bića i određenim ljudskim bićima određene društvene forme. Pored ostalog, kao Što se u pojedinom čovjeku međusobno odnose omama i budnost, u točno takvom odnosu izvana stoje i društveni staleži. Društvena hijerarhija u ljudskoj duši odgovara staležu svjedosti. Ovo, međutim, nije kraj. Čovjekovoj duši odgovara njegova tjelesna konstitucija, i čovjekovu biću kolektivni život ljudske zajednice. Kolektivna konstitucija zajednice ne može biti drugo nego sudbina koju zajednica živi, to jest uvijek će se slagati kolektivni karakter s poviješću kolektiva. Povijest kolektiva pak ne samo što se na zemlji slaže sa zaposjednutim položajem, nego je u vezi s kozmičkim konstelacijama, kao što Li Ki kaže: s hodom zvijezda. Postoji analogija između duševnog života pojedinog čovjeka, njegova tjelesnoga života, između sudbine zajednice, načina 130

života, povijesti i hoda zvijezda. Ali i h o d zvijezda upućuje na više: na svijet ideja i na duhovni svijet. Analogija znači da: ono što je gore isto je što i ono dolje; iz ljudskih očiju gledaju zvijezde, i na Čovjekovu dlanu teku kozmičke linije, u zdravlju domaćih životinja i u obilju uroda očituje se red života naroda, i p o dvorani hrama se vidi vlada li dostojan ili nedostojan kralj. Na taj način analogija već postaje razumljiva neposredno. Vidjeti analogiju, otkriti je, razumjeti i izgovoriti, znači vidjeti svijet u njegovoj neprolaznosti, vječnim povezanostima, nepromjenljivim pripadnostima. Zato se jedno može zamijeniti za drugo, svaka je slika slika druge stvari, oči su slike zvijezda, i leptir slika duše, i linije na dlanu slike kretanja univerzuma, lice slika osobnosti, i sve zajedno je slika čovjekova unutarnjeg životnog reda. Slikovni jezik živi u tim slikama, živi s tim slikama, jer iskonski čovjek te slike vidi. 6. Na pitanje koja je to metafizika u kojoj počiva analogno viđenje, odnosno iskonski slikovni jezik, odgovor je posve jednostavan i kratak: metafizika hen kai pan, jedno i sve, odnosno da je sve jedno. To je advaita. Metafizika: sve je jedno - nije samo Heraklitova, Parmeriidova i Pitagorina tajna, nije samo tajna Egipćana, Kabale, Veda i Yi Kinga; metafizika sve Jedno je prešutno prihvaćena i sama p o sebi razumljiva metafizika cijeloga iskonskog doba iz koje proizlazi svaka misao i na koju svaka misao ukazuje, vraća. Jezik slika proizlazi iz toga što je sve Jedno. O n o što je gore isto je što i ono dolje. Put prema gore i prema dolje isti je. Zašto? Zato jer hen panta einai - sve je Jedno. Zato se elementi mogu zamijeniti. Sva izmjena događa se unutar jednoće. Sve što jest dio je Jed131

nog. Čovjekovo lice jednako zrači Jedno, kao i linije dlana ili rukopis ili priroda duše ili način života zajednice ili urod žitarica, vrijednost kraljeva vladanja, hod zvijezda. Sve je Jedno. Duša je leptir i križ je svjedost; riba je spasitelj čovjeka i zlato je mudrost. Jer sve je Jedno. Odnos inače ne bi mogao biti odgovaranje, dakle analogija, skrivena istovjetnost u na površini vidljivim razlikama. Slike izgovaraju tu skrivenu istovjetnost i zato nisu usporedbe. Duša nije poput leptira, nego je duša leptir, jer između duše i leptira postoji analogija. Dvoje je jedno. Ali i troje je jedno i petoro je jedno i stotinu je jedno i sto tisuća zvijezda je jedno; sto tisuća zvijezda nije poput ljudske duše, nego između cijelog univerzuma i ljudske duše postoji analogija, jer unatoč vanjskog privida svijet i duša su Jedno. Ma koliko da se iskvario i ma koliko da je izgubio vezu s metafizikom, jezik u povijesnom razdoblju u sjemenu još čuva slike, premda i ne postojao način da se slikama vrate njihova izvorna značenja. U povijesnom čovjeku nije sudbinsko to da je ometen, nego to što je ometen prema prirodnoj i iskonskoj istini usred osebujne prisile ne može zahvatiti što je pravi sadržaj njegova vlastita postojanja. Zato ne može zahvatiti smisao iskonskih slika i zato ne razumije slikovni jezik. Ali baš radi toga za njega cijelo iskonsko doba ostaje zatvoreno i zabranjeno područje.

132

II.

ASTROLOGIJA

1. Astrologijom u novije vrijeme zovu horoskopiju, jedan razmjerno uski dio izvorne astrologije, poglavlja koja se odnose na osobitosti i sudbine pojedinaca. Iako je to u takvoj formi potpuno pogrešno, čak se i tako vidi da je astrologija arhajska sinteza koja razvija analogije u svjetskim razmjerima i na egzaktan način ih primjenjuje. Metafizika astrologije je ta koja je jedina metafizika iskonskoga doba - Sve je Jedno. I to na taj način kako se ta metafizika gradi na postavki Tabule Smaragdine - ono što je gore isto je što i ono dolje i tako se odnosi i na nastajanje svijeta, od geološkog oblikovanja zemlje do povijesti naroda, klasa, nacija i cijelog čovječanstva, kao i na osobnu sudbinu čovjeka, na njegovu pojedinačnu konstituciju izgovarajući jednu jedinu temeljnu misao: analogiju. Postoji dosta primjera o ekspanziji horoskopije, a i o njezinu djelomice krivom tumačenju uslijed čega bi moglo izgledati da je riječ o načelima i da astrologija nije drugo nego uzročni lanac koji proizlazi iz tih kozmičkih načela. To je već astrologija u modernom, scijentifističkom obliku i, kao takva, bez zadrške je IoŠa. Astrologija nema načela: nema počela, početnih biti. U astrologiji sve je jedno. To sve jedno samo je druga formulacija za: ono što je gore isto je Što i ono dolje, dakle, druga formulacija analogije. Potpuno otpada 133

pretpostavka da u astrologiji kozmičko zračenje planeta određuje zemaljska bića i događaje,. Na temelju pojma odredbe - scijentifističkom terminologijom determinacija - odmah se dade prepoznati novovjekovna znanost koja pokušava preobraziti astrologiju na svoju sliku i priliku. Nije riječ o kozmičkoj determinaciji. Ali nije riječ ni o tome, što u vezi astrologije na svakom koraku spominju, da ona stoji na poziciji starovjekovne geocentrične postavke; reklo bi se: iskonsko je čovječanstvo vjerovalo da se Sunce okreće oko Zemlje, a ne Zemlja oko Sunca. U vezi s tim neka bude dovoljno toliko: bliskoistočna predaja je Henoka držala otkrivačem i utemeljiteljem astrologije. U Henokovoj knjizi se mogu naći dijelovi koji izrazito upućuju da u središtu Sunčeva sustava stoji Sunce i da se svaka planeta okreće oko Sunca. Krivo shvaća stvar onaj koji vjeruje da geocentrički ili heliocentrički sustav tu ima bilo kakvu važnost. Prvo, iskonsko doba nije smatralo važnom materijalnu činjeničnost kozmičkog sustava, kao ni godine, ili podatke, to jest izvanjskosti u povijesti. To što je smatralo važnim je da Zemlja u svemiru ima osobitost matrice: Zemlja je iskonska slika svakoga kozmičkog nebeskog tijela. Središnji položaj nije u tome što se ostali okreću oko nje, nego u tome što je Zemlja iskonski uzorak i iskonska majka. Postojanje se svakog nebeskog tijela može potpuno razumjeti samo iz postojanja Zemlje. U ovakvoj predodžbi, to, kakav astronomski položaj pojedina planeta zauzima i to, da li stoji nepomična ili se kreće, pot-:; p u n o je nevažno. Drugo, pak, nije pažnje vrijedno, jer kao što je već bilo riječi: astrologija ne govori o načelima, o kozmičkim točkama snaga, o zračenjima ili utjecajima, napokon ne o determinacijama, nego o analo134

giji, odnosno o tome da ono što je gore isto je što i ono dolje. Tu analogiju astrologija uči u svjetskim razmjerima i slikovno. Slike koje rabi su znakovi zodijaka i planete čije je analogije s idejama koje tvore i upravljaju svijetom astrologija intuitivno prepoznala i detaljno razradila kao sustav analogija. 2. Sve je Jedno. Stvari se razlikuju po kvaliteti postojanja, načinu postojanja i mjestu postojanja. To je ono po čemu se međusobno razlikuju. I sve što živi i postoji u univerzumu nužno pripada zajedno i povezano je s velikom cjelinom. Čovjeku su potrebni bezbrojni čini, znakovi, simboli, mediji da bi se mogao vratiti Jednom, da može proživjeti gubitak koji ga je zadesio zbog udaljenosti od Jednog: zato je Stvoritelj dao čovjeku mnoštvo snagaAstrologija proizlazi iz toga da je sve jedno. Zna, da se bića i stvari međusobno razlikuju u načinima postojanja. Uči da svaka stvar i svako biće nužno pripadaju jednom i u vezi su s jednim. Zbog toga astrologija usmjerava pažnju na mnogovrsnost čina, znakova, simbola i medija koji su čovjeku potrebni da bi prepoznao svoj položaj i da bi se mogao vratiti u jednoću. Astrologija rabi mnoštvo snaga i sposobnosti koje su u čovjeku da bi jasno vidjela analogije i da bi uz pomoć analogija probudila svijest i doživljaj pripadnosti jednoći. Izrazito naglašava da: »svako fizičko i opažljivo biće i stvar otisak je duhovnog svijeta i ponavlja procese dogođene u duhovnom svijetu«. Kretanje planeta, kruženje znakova zodijaka upućuje na svijet ideja: jer je smisao kretanja i kruženja u tome. Podudaranja se nikako ne iscrpljuju u analogijama konstitucija bića i kozmičkih položaja. Postoje po135

dudaranja između hrane, vegetacije, mineralnog sastava zemlje, ljudske nadarenosti, društvenog položaja, povijesnog trenutka, astralne atmosfere, boja, brojeva, zvukova, temperature, pare. Broj podudaranja je beskonačan. Svako biće i svaka stvar odgovara nekom d r u g o m biću i nekoj drugoj stvari i odgovara tisućama zemaljskih, kozmičkih, astralnih idealnih bića i stvari. Ovo kratko ali bitno objašnjenje je potrebno da nekome čak ni za tren ne p a d n e na pamet novovjekovnu, djelomice srednjovjekovnu horoskopiju pobrkati s arhajskom astrologijom, a još manje ih poistovjetiti. Iskonska astrologija je arhajska sinteza čija je jedina tajna, smisao, poruka i učenje analogija svih bića, svih životinja, biljaka, minerala, ptica, demona, kukaca, elemenata, planeta. Bilo da se odnosi na ljudsko biće, bilo na narod, državu ili povijesni događaj horoskop ne pokazuje njihovu ovisnost o zvijezdama, odnosno o položaju zvijezda. Horoskop je zapravo mandala. Mandala je crtež slike svijeta u kojoj se skriva i smisao bitka. Mandala je takva slikovna zagonetka za koju ne postoji razumsko rješenje, odnosno za čovjeka koji živi u materijalnoj prirodi nema pristupačno značenje. Mandala je razumljiva samo transcendentnom intelektu. Obično se sastoji od nekih formula ucrtanih u krug: prikaza živih likova ili geometrijskih figura, slova, brojeva, simboličkih formi, slika životinja, biljki ili cvjetova, ruža, lotosa, u Kini krizantema, u Meksiku dalija. Mistička intuicija je ta koja ugleda mandalu i prilikom meditacije, mistička intuicija uroni u kontemplaciju mandale. Čovjek uronjen u kontemplaciju mandale isključi se iz svijesti koju rabi u materijalnoj prirodi i premješta se u svijet transcendentnih smislova. Takva 136

je mandala i horoskop, koji prikazuje znakove zodijaka i položaj planeta. Tom se simbolu ne može približiti ljudskom sviješću ili, ako se može, onda on nije drugo nego astronomska slika nekog trenutka. Pravi se smisao pokaže tek ako se slike zodijaka i planeta uvrste u red analogija. 3. Vjera da je prirodni kozmički položaj prvotan i da položaj zvijezda, vrtnja zodijaka i kretanje planeta nemaju nekog neotkrivenog smisla sruši se u trenutku, kada se netko sjeti sljedećeg: Astronomska se godina završava, odnosno počinje kada Sunce stiže do najniže točke, to jest kada je dan najkraći: zviježđe Strijelca dosegne 30. stupanj i prelazi u zviježđe Jarca (21. prosinca). Sunce se postupno diže, dani su sve dulji. U neko vrijeme uspon postaje ubrzan, kada Sunce ulazi u Ovna, to jest početkom proljeća (21. ožujka). Sunce dostiže najvišu točku na kraju Blizanaca i u Raku počinje opet opadati (21. srpnja). Padanje postaje ubrzano u Vagi, odnosno kada počinje jesen (21. rujna). Na taj način ponovno stiže do 30. stupnja Strijelca (Kentaura) i onda opet počinje uspon. Tako se izmjenjuju zima, proljeće, ljeto i jesen. Izmjenu godišnjih doba iskonska je mitologija povezivala sa sudbinom čovjeka-boga. Rodi se u Jarcu, u času kada se Sunce počinje dizati, proslavi se za vrijeme ubrzanog uspona, u proljeće; d u h mraka m u nanosi smrtnu ranu i počinje opadati kada se dani počinju skraćivati u Raku; tri prokleta mračna znaka: Vaga, Škorpion, Kentaur - to su tri dana koja čovjekbog provodi u grobu, u mraku, da bi se u Jarcu ponovno rodio i ponovno počeo svoje uzdizanje. U novom vijeku postalo je uobičajeno da se na mit čovjeka-boga gleda kao na drugotni i da ga se shvaća 137

kao ilustraciju kozmičke promjene godišnjih doba. Više nije riječ o tome da zvijezde prate sudbinu čovjeka-boga, ili da je mit čovjeka-boga samo lijepi niz slika koji čini zornim dizanje i opadanje Sunca. Nije o tome riječ, s jedne strane zato jer sudbina Sunca-heroja nije usporedba koja se primjenjuje na astronomske pojave, nego je mit, dakle iskonska slika, i iskonskim narodima je bilo potpuno nepoznato i strano mišljenje u usporedbama, u »kao da«. Ali, s druge strane, nije riječ o tome ni radi toga jer nije riječ o prvotnoj ili drugotnoj astronomskoj i mitološkoj pojavi, nego o analogiji. O tome je, uostalom, već bilo govora i ispostavilo se da je povijesna sudbina čovjeka-boga neusporedivo starija i u biti neusporedivo važnija. Na ovom mjestu je dovoljno ako čovjek ponovno uputi na analogiju i kaže da postoji povezanost između izmjenjivanja godišnjih doba, Sunčeva hoda i ljudske sudbine. Drukčiji je čovjek koji se rađa u ono vrijeme koje mit zove trima mračnima mjesecima (21. r u j n a 21. prosinca), a drukčiji onaj koji u vrijeme naglog rasvjedjavanja (21. ožujka-21. srpnja). Zašto? Ne zbog astralne determiniranosti, nego zbog toga što svaki živi čovjek mora slijediti sudbinu čovjeka-boga onako kako sudbinu čovjeka-boga slijedi hod zvijezda i kozmička godina. Tako bez zadrške, takvom po sebi razumljivom prirodnošću, kao što treba slijediti izmjenu godišnjih doba, slijediti i doživjeti, podnositi i otpatiti. Svaki čovjek se uključuje u astronomsku godinu, odnosno u sudbinu čovjeka-boga u drugim točkama i" tako je uvijek drukčija narav, stupanj i dubina njegove patnje. Uvjet je ljudskog postojanja da mora otpatiti' fizičku promjenu godišnjih doba; ali isto je tako uvjet da treba podnijeti sudbinu Sunca-heroja. Postoji ana138

logija između fizičkog kozmosa i mitskog svijeta i ako je čovjek u sebi i ne iskusi jer mu je budnost previše degradirana, u prirodi je mora iskusiti. Sunce u godini ima dvanaest postaja i tim postajama mora proći dok stigne od rođenja do smrti, odnosno do novog rođenja. Četiri velike postaje su Jarac - rođenje, Ovan slava, Rak - ranjavanje, Vaga - opadanje. Druge Četiri postaje su: Vodenjak, Bik, Lav, Škorpion, znakovi koje astrologija zove čvrstim. U tim znakovima Sunce ustaIjuje svoj položaj. U Vodenjaku uspon, u Biku svjedost, u Lavu pad, u Škorpionu mrak. Treća skupina od četiri velike postaje su znakovi promjene: u Ribama se mijenja u svjedost, u Blizancima iz pobjednika u pobjeđenog, u Djevici-Zetelici iz svjedosti u mrak, u Kentauru iz mrtvog u ponovno živog. 4. Smisao znakova zodijaka je stalan, jer su veliki fizički univerzum i njemu odgovarajući kozmički događaji - sudbina Boga-Sunca - dana i nepromjenljiva zbilja, u koju se rađa svako biće i svaka stvar. Promjenljivi elementi astrologije su planete i to sedam planeta: Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn. Novije otkrivenim planetarna, Uranu i Neptunu, samo moderna astrologija daje važnost a to je u cijelom svojem opsegu upitno. Dosta je ako se od analogija ovom prilikom ukaže samo na nekoliko. Saturn je stanje duše kada se ona sunovrati iz svoje iskonske potpunosti i iz svojeg duhovnog stanja sahranjena leži u mračnoj zaboravljenosti materije. Jupiter odgovara prvom stanju duše, onom kada se ona budi: velikoj patrijarhalnoj mirnoći, vedrom miru. Mars odgovara borbama, ratovima, bitkama, razdoru pojedinačnih Ja, strastvenoj i nemilosrdnoj jurnjavi za moći, za bogatstvom, za slavom. Saturn je iskonsko 139

doba, Jupiter je zlatno, a Mars željezno doba. Venera odgovara cvjetnoj vegetaciji i svjetskom miru; bratstvu čovječanstva i produhovljenosti materijalne zbilje. Merkur odgovara slavi nebeske inteligencije, krajnjoj pobjedi duhovnog čovjeka, tomu da čovjek razriješava svoju posredničku ulogu između materije i duha. Mjesec odgovara tomu da ljudski d u h u svojem pretposljednjem položaju još ne zna biti posve samostalan, nego je samo zrcalo, primalac iskonske svjetlosti. Sunce odgovara tom krajnjem stanju kada se čovjek vraća u svjedost. Drugo odgovaranje: saturnsko doba je na zemlji doba kamena, neplodnosti i beživotnosti, geološko iskonsko doba; jupitersko doba je pojavljivanje prvih živih bića; marsovsko doba je vrijeme golemih životinja i krvoločnih vodozemaca; razdoblje Venere je pojavljivanje sisavaca; Merkur donosi ljudsku inteligenciju. Opet drukčije odgovaranje: Sunce je istovjetnost duše i svjedosti u iskonskom svjetiu; Mjesec je odvajanje od svjedosti; u Merkurovom znaku se čovjek rađa kao razumsko biće na zemlji; Venera, kada se u čovjeku budi želja i strast da se vrati u veliko Jedno, zato je Venera znak sjedinjenja, ljubavi, prijateljstva, zajednice; Mars donosi sudbinom određene borbe, to da čovjek treba stajati na braniku duha koji je u njemu i treba ga ostvarivati. U Jupiterovo doba čovjek se pomiri i smiri; otvore se velike i duboke perspektive - to je brak, osnivanje obitelji, vrijeme odgajanja djece; u Saturnovo doba čovjek sazrijeva do mudrosti - to je vedra starost tihog, usamljenog, bestrasnog počinka, kada čovjek razumije krajnje stvari. 140

.

' ."V "•/^viž'p v':• "

-

•• v

v

; • : • • ••,.'; 1-

Neka bude dosta analogija. Iz dosadašnjeg se dovoljno može vidjeti o čemu je riječ. Za čovjekov razum astrološke slike nisu iscrpive, nego su samo više manje zahvadjiva podudaranja u čijim dubinama počivaju neposredna značenja, drugim riječima ideje. Duša je pri svojem prvom stvaranju neposredno vidjela te ideje, pri drugom stvaranju, dakle nakon potonuća u materiju, nakon buđenja iz mraka, samo nejasno naslućuje ideje i otkriva ih ponovno u riječima iznimnih ljudi, sakralnih subjekata. Pri drugom stvaranju izmiješala se s elementima, ali im je već zaboravila imena i svojstva. Sunovratila se sedam stupnjeva dok nije potonula u mračnu zaboravljenost i sada se mora uspinjati sedam stupnjeva. Tih sedam stupnjeva je sedam sfera, sedam krugova svijeta, sedam planeta. Duša tu kroči prema gore teško zastajkujući, kao što Platon kaže; svaka je duša povezana s jednom od vječnih zvijezda. Teške Saturnove snage je povlače prema dolje, Jupiterove snage je zavode da zastane, Marsove snage je navode da strastveno pretjeruje i da postiže sebične interese, Venerine snage je vežu užicima, Merkurove snage je često vode na stranputice, Mjesečeve snage je pune opsjenama. Ali oprečno, Saturnove snage daju i promišljenost, oštrovidnost, neumornu upornost i neslomljivu izdržljivost, Jupiterove snage nadmoć, humor i strpljivost, Marsove snage vatru, oduševljenost, djelatnu snagu, Venerine snage povjerenje, zdravlje, drugove, Merkurove snage pamet, snalažljivost, fleksibilnost, Mjesečeve snage daju dobru tjelesnu konstituciju, dobre živce, jaku imaginaciju. Analogije ne zastanu u tome da dovedu u vezu univerzum i čovjeka. Ideji Saturna odgovara starost, kamen, mračna boja, samoća, perspektiva, strogost, 141

strpljivost, rad; ideji Jupitera odgovara vlaga, muževno doba, plava boja, obitelj, zajednica, razgovor, državni život, učenje i podučavanje; Saturnu istodobno odgovaraju od društvenih staleža: sluga, radnik, rudar, poljodjelac - od umjetnika: graditelj, kipar jer radi sa zemljom i kamenom - od duhovnih ljudi: asket, mistik i filozof jer su oni usamljeni ljudi. Veneri od društvenih staleža odgovaraju trgovci, a od umjetnika slikari, od zanimanja svi koji se bave ukrašavanjem i bojama: vrtlar, frizer, krojač za žene, zlatar, draguljar, kao što Merkuru odgovara od umjetnika: pisac, govornik, glumac, a od zanimanja: bankar, novinar, odvjetnik - Jupiteru odgovara činovnik, sudac, učitelj, svećenik. Ako u jednoj državi sjedne na prijestolje jupiterski vladar, zrače jupiterske snage, tihi humor, blagonaklonu nadmoć, pravednost, čestitost, kult obitelji, čistoću javnog života. Ako na prijestolje stupi saturnski vladar, u državi će zavladati škrtost, tvrda sebičnost, šturost j riječi, ljudi će biti zlovoljni, širit će se siromaštvo i sve visoke službe će zauzimati starci tvrda srca. Ako na prijestolje stupi vladar marsovskog značaja narod će ' biti borben, glavnu će riječ imati vojnici, uplitat će se u ratove i izbijat će unutrašnji nemiri, agresivni izgredi "i biti će svakodnevni, obiteljski će se život zanemarivati i i ulične žene će se namnožiti. To naravno već uvelike prelazi ono što novovjekov- • i na horoskopija uči, to je već primjena podudaranja [i velikih kozmičkih analogija. 5. A da se ne učini ni korak prema razvijanju potpunog sustava iskonske astrologije, ipak treba pokušati razumjeti to što astiološke slike čini primjenljivim. Riječ je o onome što se naziva astrološka konstelacija, 142

f :| J |

odnosno o mjestu zvijezda, to jest o njihovoj međusobnoj vezi. Konstelacija koja se na temelju posve jednostavnih računanja lako može skicirati je poput mandale i čuva u obliku zagonetke jedan trenutak života svijeta. Planete nisu elementi nego elementarni simboli ideja; znakovi zodijaka su kozmička mjesta kroz koje ti elementi lutaju i u svakom znaku imaju drugo značenje. To je jedan dio konstelacije. Drugi dio je odnos planeta u određenom trenutku svijeta. Horoskop izražava taj odnos. Slika ima tri rješenja: prva je fotografija - slika djelića sekunde; druga je crtež odnosno slika - slika trenutka; treća je horoskop - apsolutna slika svjetskog položaja. Djelić sekunde pliva na površini svijeta, beznačajan je, puka izvanjskost, osjetilna, lažna i opsjenasta; fotografija nikad ne daje lice, nego samo lice u djeliću sekunde. Trenutak je višeg reda, trenutak hvata cjelinu života življenog u materijalnoj prirodi i ukazuje dalje; zato umjetnički crtež ili slika daje lice u dubini duše i u njezinoj istini. Treća je slika horoskop koji otkriva svjetsku situaciju - lice u transcendentnom odnosu u vezi s idejama. Fotografija kao djelić sekunde nema analogije; to je pojedinačno Ja u sebi, bez podudaranja, samo, bez metafizike, kao slika bez smisla. U naslikanoj slici se otvara niz analogija; u trenutku nastaju odnosi između materije i duše i duha, vidljivog svijeta i svijeta smislova. Horoskop izriče sve analogije: analogije ideja, elemenata, materije, duše, linije sudbine, inteligencije, ćudi, sposobnosti. Zato horoskop izriče svjetsku situaciju, u svoj svojoj dubini i veličini. Zato je horoskop mandala: svjetska zagonetka, vječna slika, apsolutni smisao. 143

Nema potrebe da čovjek u detaljima raspravlja o odnosima Šezdeset, devedeset i sto osamdeset stupnjeva. Postoje priručnici koji to čine, ponekad sa posve prikladnim osjećajem, a ne mehaničkim, sčijentističkim determinirajućim poimanjem. Naravno nije riječ o dm novovjekovnim poimanjima koja se iscrpljuju u opisu »dobrih« i »loših« veza, takva astrologija je puko vračanje, samo sujevjerno proricanje. Horoskop je daleko iznad dobra i zla, iznad ugodnog života, iznad sreće, lagodnog življenja, slave; to što on kaže čovjekova je vječna sudbina i vječno lice - njegovo jedno, neponovljivo, nedjeljivo i neizbrisivo biće. 6. Onaj tko bi samo jednom uzeo u ruke astrološku knjigu i samo je usput pogledao, mogao bi zaprepašteno opaziti dugi niz odgovaranja planeta, to, u kakvoj su povezanosti planete s bojama, s metalima, razdobljima dana, geometrijskim likovima, brojevima, danima u tjednu, tkaninama, draguljima, određenim životinjama, određenim mjestima i okolišem. Zaprepastio bi se i smatrao bi sujevjerjem jer ne bi razumio Što je smisao tih analogija. Tumačenja analogija novovjekovni astrolozi znaju samo vrlo rijetko i zato je potrebno da ih čovjek i ovdje otkrije. U arhajskom iskonskom dobu poziv jednog djela; svećenstva bio je održavati veze s Očima. Mjesto boravka Otaca - u Indiji pitria, u Iranu fravashia, u Kini Predaka - astralni je svjetski krug, kamo dospiju duše koje su preminule. Iz tog kruga se pomoću određenih obreda mogu dozvati duhovi preminulih, duhovi Ota* ca, i može se s njima održavati veza. Očeve se može moliti da djeluju bilo u svrhu proricanja, bilo savjeta, bilo učenja, bilo iscjeljenja, bilo zbog nekog drugog 144

razloga, međutim te molbe imaju zakoniti i nečuveno strogi ritualni red. Taj red počiva na analogiji. Svećenik koji želi pozvati bilo d u h Otaca, bilo nekoga od preminulih prvo treba izabrati mjesto i vrijeme. Ako je mjesto prikladno da se obred obavlja u srijedu i okolina to potvrđuje, mora znati da je srijeda u znaku Merkura. Merkur voli rane ili kasne sate, vrijeme oko izlaska Sunca ili pak kasno popodne. Merkurova je boja žuta, tkanina posve lagano platno, metal je živa. Svećenik se mora obući u merkursku odjeću i mora staviti prsten na kojem blista Merkurov kamen krizolit ili krizofraz, treba nositi ukras od perja Merkurove ptice i treba stati na prostirače od kože Merkurove životinje. Drugu tkaninu, drugu kovinu, dragulj, cvijet, životinjsku kožu treba izabrati za nedjelju, za dan Sunca, drugu za ponedjeljak, za dan Mjeseca. Koja je povezanost među bojama, danima, mjestima, kovinama, draguljima, to zna samo onaj tko zna odgovoriti na to što znači analogija. »U korijenu sveukupnosti stoji analogija, skrivena i tajnovita povezanost među stvarima. Analogija je također temelj i magije.« Opat Constant je u prošlom stoljeću pokušavao na temelju sjećanja na predaje dozvati Apolonija iz Tijane. Detaljno je opisao izvanjskosti i tok magijskog dozivanja, s kojom je osobitom brigom trebao izabrati mjesto, odjeću za obred, životinjsku kožu, cvjetni vijenac, nakit - po zakonima podudaranja: dan, doba dana, sat, kovinu. Pritom stalno naglašava da i najmanja greška u magijskom obredu može biti kobna za izvršitelja, jer dozvano astralno biće raspolaže takvom moći koja je više stotina puta veća od snage čovjeka koji živi u materijalnoj prirodi. Magijska djelatnost bila 145

je gotovo uništavajućeg učinka, iako je poštivala sva pravila iskonskoga doba. Taj primjer je dovoljan da čovjek shvati kako u astrološkim knjigama označene analogije između kovina, cvjetova, tkanina, boja, dana, brojeva nisu igra, još manje sujevjerje. Za iskonskoga čovjeka astrologija nije bila samo horoskopija, nego i magijska praksa. I tom praksom je upravljala analogija jednako kao i viđenjem budućnosti, izračunavanjem događaja, čitanjem ljudskih značaja i nadarenosti, te razumijevanjem povijesnih događaja.

146

III

BLIZANCI

1. Mit govori da je čovječanstvo živjelo na početku iskonskoga doba u sretnom zadovoljstvu, ali p o t p u n u neznanju. U toj sreći čovjek nije bio ništa drugo nego najljepša životinja zemlje. I čovjekove kćeri bile su tako lijepe da su ih čak i anđeli poželjeli. Neki su popustili strasti probuđenoj u njima i sišli su na zemlju. Ti su anđeli onda prenijeli na ljude znanje bogova, kako rukama stvarati sredstva i kako graditi kuće, kako umjetno saditi žitarice koje divlje rastu, kako pripitomljavati životinje; naučili su ih uporabi vatre i razumijevanju kretanja zvijezda. Ali nijedno znanje nije bilo tako veliko kao znanje o brojevima. Svi su iskonski narodi poznavali znanost o brojevima ili teoriju brojeva ili mistiku brojeva ili metafiziku brojeva. Rabili su je i u Peruu i na Yucatanu, i u Kini, Tibetu, Indiji, Iranu, Judeji, Egiptu. U Europu ju je donio i tu ju je i udomaćio Pitagora; Platon je vjerojatno djelomice preuzeo jedan kasni oblik. Arhajsku formu sačuvala jer hebrejska Kabala kao objedinjena uspomena kaldejske, babilonske i egipatske predaje. U novije doba, kada je Court đe Gebelin odgonetnuo smisao ciganskih karata za gatanje, bio je sklon vratiti njihovo podrijedo do Hermesa Trismegistosa rekavši, da su ti listovi za gatanje, poput kineskih štapića za proricanje, bili prva knjiga čovječanstva. To je tarot, u 147

kasnom svojem obliku, tarrok. Skupa s kineskim Yi Kingom i peruanskim kipuom, uzlastim pismom i slikovnim pismom Asteka i Maya doista daje naslutiti okvire arhajske metafizike brojeva. Arhajski broj se odnosi prema broju povijesnog čovječanstva kao iskonski slikovni jezik prema pojmovnom ili svakodnevnom jeziku povijesnog čovjeka. Iz broja je u povijesnog čovjeka nestala ideja, metafizika, slika i perspektiva jednom riječju analogija. Broj je postao puka formula i apstraktna količina. A arhajski broj ne znači samo ideju i sliku. Broj je radix svih značenja. Apsolutno u materijalnoj prirodi ljudski um dosiže samo u jednoj jedinoj točki, a ta jedna jedina točka je broj. Broj je ključ kojim duhovni um može otvoriti sve tajne materije i s kojim materijalni um može otvoriti tajne duha. Broj je taj veliki posrednik, krajnje intelektualna, ali već osjetijiva elementarna zbilja, koja povezuje vidljive i nevidljive svjetove. Broj je medij u kojem se rješava materija za duh i duh za materiju. Broj je temelj reda i vrijednosti; broj je krajnji smisao svakog zakona; na brojevima počiva ljudska sudbina, sudbina zajednice, mišljenje, ljepota, istina, dobrobit, zdravlje i znanje. Broj je jedinstveni element koji se ne može ni na što svesti i u kojem čovjek stupa u neposrednu vezu s bitkom svijeta. U hebrejskom jeziku iz riječi broj potječu govor i knjiga i zapravo znači Božji glas: pisanje i govor nisu, drugo nego brojanje, a broj je Božje pisanje i njegova riječ. Znanje o brojevima je poznavanje tog prijelaza gdje se osjetilna i iskustvena zbilja preobražava i staje duhovna zbilja i gdje završavaju analogije i staliziraju se u vječne nepromjenljive ideje.

-

»Brojevi nisu ideje nego značenja ideja; snaga bića nije u brojevima, nego su brojevi u snagama i nije dopušteno odijeliti brojeve od ideja i snaga, ali niti ih zamijeniti.« Pitagora je bio posljednji iskonski čovjek, koji je to jasno znao. U Platona je nastala zabuna o odnosu ideja, brojeva i snaga; iskonska je svjedost potamnila. Otada je to znanje p o t p u n o zaboravljeno i u novom je vijeku broj postao puka količina, prebrojivost, izgubivši duhovni sadržaj. Nestalo je znanje koje održava i usmjerava vezu između krugova bitka s trostrukim značenjem broja: božansko-duhovno-prirodno. Izgubilo se znanje o tome da je temelj analogije broj. Broj koji je Pitagora zvao harmonija, Heraklit logos - jer riječ logos uz ostalo znači odnos dva broja to jest, mjeru. 2. Kratki pogled na teoriju brojeva ne kaže mnogo. U arhajskom znanju nema ničega što bi bilo lako razumljivo i prozirno. I alkemija i astrologija i Yi King i Sankhya i svaka arhajska sinteza otkriva svoju pravu dubinu i veličinu tek nakon dugotrajnog i prisnog bavljenja. A to se ne odnosi ni na što toliko koliko na teoriju brojeva. Na prvi pogled izgleda samo kao zanimljiva igra. Ako se povijesni čovjek dublje bavi njome, buni se. Nije u stanju slijediti tok misli. Analogije ne razumije. Malo njih stigne do ozbiljnosti metafizike. Do p o t p u n o g razumijevanja možda nitko. U novije je doba Eckartshausen, mislilac koji je živio potkraj osamnaestog stoljeća, pokušao rekonstruirati iskonsku teoriju brojeva, uglavnom na temelju rijetkih knjiga Kabale. O n je platonsku misao »svijet je prikaz ideja na temelju brojeva« razvio i znao da je »osjetilno iskustvo kriva računica«. U teoriji brojeva velika analogijska teza Hermesa Trismegistosa, ono što je gore 149

isto je što i orio dolje, glasi ovako: »Ništa se ne može pojaviti u svijetu u obliku, što gore n e bi bila snaga.« Znak te snage je broj. Znak pak tako, da joj je neposredni znak, jer broj označava upravo tu snagu koja povezuje oblik i snagu, drugim riječima: duhovni svijet s materijalnom prirodom. Broj je zakon prema kojem se stvari ne samo očituju, nego jesu, kao što Filolaj, pitagorejac piše: »Broj je dominantni lanac koji povezuje, nestvoren je i postoji od vječnosti, isprepliće sve stvari svijeta. Teorija brojeva je ta znanost koja uz pomoć razumskog niza brojeva shvaća i razumije zakone svih materijalnih ali i svih pojmovnih stvari.« Jer zakoni prirode točno se podudaraju s uzlaznim i silaznim nizom brojeva. Um nije stvorio broj: broj je čista d u h o v n a slika iskonskoga d u h o v n o g bitka. Ideja je samo otisak te slike. Broj otkriva d u h o v n u zbilju na onom stupnju kada je ona još snaga, stvaralačka volja, neuhvatljiva stvaralačka misao. To što se očituje u obliku stvari nije drugo nego ta snaga, ta volja, misao, ali na različitim stupnjevima niza. Jer snaga, stvaralačka misao jest Jedno. To Jedno je Sve. Sve Jedno. To je H e n kai pan i H e n panta einai. To prvo Jedno ima snagu, djelatno je i očituje se. Ta djelatnost je Dva. Rezultat i posljedica djelatnosti jest Oblik. Oblik je Tri. Cijeli stvoreni svijet u temelju počiva na broju tri: SnagaJedno, Djelatnost-Dva, Oblik-Tri. Tri je temeljni broj svake tjelesne i u m n e zbilje. I Echartshausen kaže sljedeće: »Svijet je očitovanje nadnaravne jednostavne snage.« Stvari svijeta su me'•t

đusobno povezane kao što se niz brojeva, koji je u stvarima, odnosi prema jednostavnoj snazi ili kao što se broj u stvarima odnosi prema Jedan. »Broj je sredstvo kojim u m razumije povezanost i jedinstvo cjeline

svijeta. Broj je početak stvari koje čovjek vidi kao predmete i događaje i pojave i, jer je početak stvari, može ga vidjed samo umna duša.« »Broj je medij kojim čovjek može spoznati božanske stvaralačke osobine. - Broj je to sredstvo pomoću kojeg čovjek može promatrati stvoreni svijet i odnose u njemu u njihovoj čistoći. - Broj je taj medij koji tumači nastajanje elemenata i to što je u njihovu temelju. - Broj je taj medij koji razotkriva snage skrivene u materijalnom svijetu.« Teorija brojeva primijenjena na samu teoriju brojeva: »Jedan je snaga; niz je djelatnost; broj je posljedica.« Tako stoji i sam broj kao i sve postojeće u znaku Tri. 3. Jedna jedina analogijska analiza koja se temelji na teoriji brojeva može više reći o razmišljanju arhajskog čovjeka od bilo kakvog daljnjeg ekstenzivnog tumačenja teorije brojeva. Predmet analize neka je zasad: Dva. Povijesni čovjek vidi u broju samo količinu i zato vjeruje da je dva više od jedan. Arhajski čovjek koji i kolianu u broju vidi kao niz kvalitete i ideje zna da je najveći broj Jedan. Dva nije dva puta toliko nego pola toliko. Jedan zapravo i nije broj. Jedan je jednoća. Bitak i apsolut. Prvi je broj dva, to je prva količina prvo pojavljivanje mnoštva. Jedan je Forma, Dva Materija. Zato je dva broj zla, broj opreke. Prema Pitagori, jedan je Apolon, dva je Razdor. Dvojka je Binarius, broj zmije, Zla. Dvojka je broj znanosti, broj umjetne i namjerne izdvojenosti, sukoba. Prema Pitagori, dva nije drugo nego pomutnja Jednog; kao što iz prvog loma i zamućivanja bezbojne sjajne svjedosti nastaje prva boja: bijela - koja nije drugo nego mutna svjedost, tako nastaje Dva iz sjajnog Jednog, ako se lomi. 151

Kada se Jedan lomi, razdvoji se. Dva nije dva puta jedan nego dvije polovice, ali dvije polovice nikad više ne mogu postati Jedan i ne mogu postati jednoća. Treba se dogoditi Veliki misterij da se Jednoća opet uspostavi na drugoj razini. Ali taj misterij vodi preko dva. To je Tri. Nastajanje dva može se zamisliti na sljedeći način: Jedan je punoća, cjelina - geometrijska analogija Jednog je Točka koja je istodobno i krug i kugla. Zato univerzum nitko nije uspio geometrijskim načinom učiniti zornim drugačije nego analogijom Jednog: točkom, koja je krug i kugla. Univerzum je očitovanje i slika i prilika stvaralačkog Boga: njegova analogija. Zato je i svijet Jedan, poput Stvoritelja; zato je točka, krug, kugla, u Jednom Jedno. Prva promjena koju trpe i krug i kugla i točka jest da se izobličuju. Izobličuju se tako kao što se bezbojna svjetlost lomi i nastaje prva pomutnja: bijela boja. Rezultat izobličenja je da se krug i kugla spljošte i zato im se razdvajaju središta. To je elipsa odnosno jaje. Elipsa nema jedno središte nego dva fokusa. To je taj čas kada se izobličeni krug u jednom jedinom središtu razdvoji u dva fokusa. To je nastajanje dva. Fokusima zovu dvije žarišne točke elipse zato Što je središte kruga uravnotežena točka mirne vječne svjetlosti; kada se ta Jedna točka razdvoji, u dvijema se točkama odmah budi strastvena želja za povratkom savršenstvu, želja za rekonstrukcijom Jednoće i od te se strastvene želje dvije točke zapale. Zato su te žarišne točke one koje gore. Jednim međutim ne mogu postati, uzalud izgaraju jedna za drugom, premali je plamen dviju točaka da bi se opet našle u zajedništvu, u Jednom. Zato je potreban i ujedinitelj. Ali to je već misterij broja Tri. 152

Prema iskonskoj predaji Binarius je baš zato broj zla i zmije, jer je zmija simbol bića koje je izgubilo svoje središte i, kada ugrize svoj rep, traži središte. O n o što m e d u d m nalazi, što opkoli, to nije središte nego praznina. To je simbol Ja. I zmija zapravo nije nikad u stanju uhvatiti središte jer, kada zagrize svoj rep, ona sama nikad ne može tamo stupiti, uvijek ostaje na obodu kruga. To je periferija. Opet simbol Ja. Središte je samo jedno i to je Jedan. Središte svakog bića je Jedan. Jastvo svakog bića je Bog. Zato je uzaludno tražiti središte nakon raskida s Jednim a osobito pokušati stvoriti središte: nastaje samo neuhvadjiva praznina i periferija. Ali međusobni odnos praznine i periferije isti je kao odnos dva fokusa: oboje žele postati jedno, a ne mogu. Da bi se dvoje ponovno sjedinilo i našlo, preslaba je snaga praznine i periferije da bi se dvoje sjedinilo mora doći nešto novo. I to je opet misterij broja Tri. 4. Kabala kaže da duše na zemaljski put šalju u paru, svatko ima svoj par u materijalnoj prirodi s kojim treba doživjeti sudbinu fokusa, potrebno je gorjeti, plamtjeti u strasti sjedinjenja i žeđi žudnje za sjedinjenjem. Meksička sakralna igra loptanja simbolizira život koji je razdvojen i žudi za sjedinjenjem. Igra loptanja igra se u dvoje. Oboje stoje u krugu, iz kruga nije dopušteno izići, a dva se kruga dodiruju samo u jednoj točki, na obodu. U krugu se trči naokolo, naprijed i nazad, iz središta prema obodu i natrag, i iz jednog se kruga u drugi baca lopta ukrašena perjem. Ta lopta je poput riječi bačene iz jedne duše u drugu, ona je poput strasti koja ih, nalik žudnji, hoće povezati. Ali to je samo poruka iz drugog kruga. Dva kruga su zapravo povećani oblik dva fokusa: dvo153

točkatost, bez središta, što je odnos muškarca i žene, bez ikakve nade za susretom. Lopta leti iz jednog fokusa u drugi, vrate je natrag, uhvate i opet bacaju. Ne mogu se naći. Iz kruga se ne smije izići. Ne može se izići. Svaki je krug poput onog koji stvara zmija grizući svoj rep: točka i obod. Jer ni pojedini krugovi nisu Jedno nego su oboje Dva. Ne može se sresti ni Čovjek sa sobom, ni muškarac sa ženom, ni jedan fokus s drugim. Jedino što mogu učiniti jest da jedno drugom šalju poruke. Kao da jedno drugome bacaju pernatu loptu. Znaju da su dvoje i da su nekada i nekako bili jedno i bit će opet jedno, tako jedno, kao što je lopta koju bacaju jedna; pernata lopta je isto što i pernata zmija, ona pak nije drugo no produhovljena materija. Jer zmija je simbol materije, a perje duše - zato je ptica simbol duše i analogija duše i zato su meksička pernata odijela, ukrasi za glavu, bili ukrasi Svećenika, mladih djevojaka i mrtvih, svih onih koji su s dušom stajali u dubljoj vezi no ostali. Par nije jedino očitovanje dvoga. Dvoje je i opreka, dvoje je i izvornik i slika i prilika, dvoje su i blizanci, dva spola, dvojnost, jedan i drugi, punkt i kontrapunkt, dual, dva pola. Par je od svih očitovanja dvoga najbliži jednom. »Par se istodobno izlegao iz istog jajeta: dva djeteta Jednog, Jedno iz kojeg bukte dva plamena jezička.« To hinduistička predaja zove Purusha i Prakriti, kineska predaja Yang i Ym. To su Shiva i Shakti. U Egiptu, Oziris i Re: »Oziris je sišao u Tattu i tamo susreo Reinu dušu; dva božanstva su se zagrlila i tada su se rodili božanski blizanci.« Ali takvi blizanci su i Izida i Neftis, dvojna Maati, dvojna slika roditeljice, majke svijeta. U hermetičkoj predaji Sunce je simbol uma a blizanac Suncu je Mjesec, Mjesec je to 154

izvjesno d r u g o Sunce. U Peruu se, kao i u meksičkoj sakralnoj igri sreću dvoje zemia, i ta igra je dramski ples. Plesovi u paru svuda su susret Sunca i Mjeseca kao nebeskih blizanaca; njihov susret, opreka, harmonija i izjednačenje, svuda su udvostručenje jednog. 5. U Iranu, Zurvan je rodio blizance. Zurvan je hinduistički Varuna i grčki Uran. Blizanci su: Ahura Mazda, svjedost i Ahriman, tama. U početku stvori Bog nebo i zemlju. U blizancima se sreću sve opreke, napetosti, parnosti, dvojnosti, sve teškoće i zdvojnosti Dvoga. U yemima, u blizancima se posve izražava to da su dva, dvije polovice Jednog, kao Shiva i Shakti, Yang i Ym, Sunce i Mjesec, Oziris i Re. I to što oduvijek postoji, i to što je bilo i što će biti, samo je Jedno. Što nije jedno, samo je drugi primjerak tog Jednog. U iranskoj predaji maetha je to jednostavno. Jednostavno je vječno, nebeska iskonska slika. To Što se rodilo i živi već je dvostruko: već je dva, već je slika i biće, već je uzorak i oblik. To je temelj svake analogije. Analogija znači da zemaljsko biće, stvar i pojava odgovaraju nebesko-duhovnim. To odgovaranje zovu analogijom. U Grka, ideja je iskonska slika, izvornik, uzorak; eidolon je slika i prilika, oblik, potomak. O d n o s ideje i eidolona je odgovaranje između jedne i druge pojave. Svaka forma ima ezoterički duplikat i svako biće ima ezoterički dual - to je ono što su u Egiptu zvali ka. Ka je eliptička dual-duša, dvije su uzdignute ruke n j e n hijeroglif. O tome govori Kabala kada kaže da duše u svijet šalju u paru, to je ono Što neke predaje zovu astralno tijelo, to je hinduistički sukshma sharira, suptilno d u h o v n o tijelo, to je ono Što primitivni narodi u zakržljalom obliku čuvaju kao zamagljeni oblik uzvišenoga visokog znanja - totem. U analogiji se očituje 155

zakon dvoga, jer čovjek tada vidi odgovaranje, otkriva da je jedno ideja a drugo je eidolon, iskonska slika i njezina slika i prilika. To dvoje je otjelovljeno u peruanskim zemima, u iranskim yemima, u hinduističkim ashvinima, u grčkim dioskurima, u rimskim geminima. Sve te riječi znače blizance. Blizanci su i suprotnost i par i polovice, jedan drugome dual, jedan drugome ideja i ako je jedan ideja drugi je eidolon, ako je drugi ideja prvi je eidolon, izvornik i slika i prilika, iskonska slika i duplikat, stalno skaču iz jednoga u drugo i natrag kao pernata lopta u meksičkoj sakralnoj igri. Kao što je muškarcu žena jednom majka, jednom djevojka, ženi je muškarac jednom otac, jednom mladić. To je dvojnost, dvosmislenost i dvosjeklost svakog zemaljskog odnosa; zagonetno udvostručenje, smisao čega nije da je biće postalo dvostruko jače, nego samo upola tako jako, jer se ne može dovoljno naglašavati da dvoje nije više, nego je manje od jednoga i da je dva broj razdora - zato sakralne borbene igre u paru, gladijatorske igre, zato dva nije drugo do pomutnja jednoga, nečisti broj, broj rasula, sna i nedopuštene djelatnosti koji se samovoljno izdvaja i izlazi iz jednog. Iranski blizanci Ahura Mazda i Ahriman znače tu dvojnost svijeta. Svako božanstvo raspolaže velikom d u h o v n o m vojskom - legijom. Duhovi pomoćnici Ahura Mazde su daene, a Ahrimanovi duhovi su dru-;? govi. Svakoj daeni odgovara drug kao njegov blizanac, kao što u svakom čovjeku živi daena, živi i drug jedno drugome su eliptički duali, i ljudi su jedan drugome daene i drugovi kao prijatelj, brat, muž, žena> dijete. Bitak stalno pulsira između dva pola i tren j~ ovo, tren je ono - yi yang i yi yin - tako kažu Kinezi: 156

i

jedna svjetlosna zraka, jedno potonuće u tamu. Jedan bljesak, j e d n o z a t a m n j e n j e . Jedan plamen, j e d n o utrnuće. Jedno da - jedno ne. Jedan pozitiv - jedan negativ; jedan dan - jedna noć; jedna zima - jedno ljeto; jedno privlačenje - jedno odbijanje. U iskonskom Jednom, u krugu koji ima središte, u središtu je počivala sveukupnost snaga kao vlastita punoća. Kada se kružnica Jednog deformirala u elipsu, Jedno se pretvorilo u Dva i iz jednog središta nastala su dva fokusa. Snaga se razdvojila: jedna je postala magnetska, druga električna. Magnetska privlači, vuče, Yin je žensko, mračno, toplo, Shakti, Izida; električno je aktivno, napadačko, Yang, svjetio, hladno, muško. Shiva, Oziris. Tako između tople tame i hladne svjetlosti lebdi bitak: yi yang - yi yin, jedno da - jedno ne. Oziris Izida, Ahura Mazda - Ahriman, daena - drug. Zato je bitak kao blizanci, kao Janus, dvoličan kao dvostruka sjekira. Teza i antiteza, pravritti - nivritti, širenje - skupljanje, varga - apavarga, izdah - udah, evolucija involucija, integracija - dezintegracija, formacija - disolucija. 6. Dva je prvi u nizu Jednog, zato je prvi broj. Jedno je cjelina, dva je prvi lom jer dva nije dva puta jedan nego polovica. Ali, nemoguće je da bi dvije polovice odista bile dvije polovice, dakle jedan par, i dvoje zajedno opet jedno; jedan ili drugi u dva zapravo su manje od polovice Jednog. To je zbiljski razlomak. Takav razlomak više nikad ne može postati cjelina. To je negativna strana dvoga. Ali dva ima i pozitivnu stranu. Kada zmija ugrize svoj rep i pokuša u sebi stvoriti središte, zapravo dosiže cjelinu: ali to je lažni i Kontra-Jedan. Nije cjelina već samo privid, eidolon, a ne ideja. To je dvojnost 157

oboda i njime dobivene praznine. Ta je slika simbol ljudskog Ja: obodom zatvoreno lažno središte. Pozitivna strana i pozitivna djelatnost dvoga je onda kada probije lažan obod i rastvori lažnu točku i oslobodi je. Simbol zmije koja sebi grize rep je simbol zatvorenog života, jer u zatvorenom životu, zatvoren obodom u praznini počiva Ja. Djelatnost dvoga je pak u tome da se zatvoreni život otvori, rastvori i da se uspostave stotine životnih veza, pokrene njihalo između Ja i Ja kao u zemi igrama u Peruu, u gladijatorskim igrama u Rimu, u plesu parova - meksičkoj sakralnoj igri loptanja. Djelatnošću yema, dioskura, blizanaca zatvoreno se Ja oslobađa i otvara zatvoreni život. Jer Ja je lažna točka koja ne gori: da bi se živjelo treba gorjeti, treba postati fokus, treba se zapaliti i treba zapaliti. Treba doživjeti bitak-žarište, da bi ponovno mogli postati središtem, dakle stopiti se u Jedno. Ahura Mazdi i Arihmanu, iskonskim blizancima, to drugo značenje istovjetne je važnosti kao prethodno. Drugo značenje, jer dva je kao dva i ima dva značenja: dvije strane, dva smisla, dvostruku djelatnost. Dvojnost blizanaca je tu oslobođenje. Za razumijevanje meksičke igre loptanja i to je potrebno. Čovjek izlazi iz svoje zatvorene jednotočkatosti i dolazi u vezu sa svojim eliptičkim dualom, pali i biva paljen i plamen, jer pero znači i plamen, skače, leti s jedne žarišne točke u drugu: yi yang - yi yin; jedan muškarac, jedna žena, jedno lijevo, jedno desno, jedno svjetlo, jedno tamno, jedno toplo, jedno hladno. Muško se Ja mora zapaliti na ženskom Ja, i žensko Ja na muškom Ja jer, ako ostane zatvoreno i nikad ne stupi u vezu s dva, ne može;; 158

izgorjeti i nikad ne može postati Jedno: vječno ostaje točka i obod, vječno dvoje. Samo u dvoje može dva ponovno postad cjelina: simbol Kastora i Poluksa, simbol prijateljstva i blizanaca. To je tajna, nužnost i zadatak polariziranog života - treba postati polom zatvorenog Ja i treba se zapaliti. To je značaj svadbe: samo dvoje zajedno u dvojnosti mogu postići Jedno koje više nema dva pola već jedno središte. I kineska i hinduistička i sufistička i meksička i tibetanska i peruanska askeza budno i jasno primjenjuje tu polarizaciju tako da sebe postavlja kao kut, pol, žarište, fokus, suprotnost, da bi postigla stanje apsolutnog Jednog bez pola i opreke, Wu, Tao. Dva je simbol otvorenog i rastvorenog života i kada iskonski kralj ili vrhovni svećenik posveti zemlju ili narod Bogu, narod se polarizira s Bogom. Bog je nebeski par narodu, njegov gornji fokus, Božja vatra pali narod kao muškarčeva vatra ženu, prijateljeva vatra prijatelja. Tako narod postaje božji narod, božji par, božja nevjesta. Tako narod postaje eidolon božje ideje, slika i prilika izvorne iskonske slike. Tako narod postaje eliptički dual Boga - njegov blizanac. Jer dva slomi obod povučen oko lažnog središta. Prsten je simbol pukog oboda koji ima lažnu točku, odnosno, nema središte, prsten je analogija zmije koja grize svoj rep. Zaručnički prsten nije drugo nego dati središte ljudskom Ja koje do vremena izmjene prstena postoji samo kao puki obod bez središta, tako da ga se učini fokusom i da ga zapali: ljudsko Ja učiniti eliptičkim dualom. Ženi je središte muškarac, a muškarcu središte žena, kao što je kod blizanaca Kastor središte Poluksu, a Poluks Kastoru. 159

Sve što spada u krug dvoga ima dvojno značenje i sve što je dva odnosi sa na oba života čovjeka; zato sve što je dva i odnosi se na oba života ima karakter vječnosti. Zato je dvospolnost simbol besmrtnosti, kao što su dvosjekla sjekira i dvosjekli mač i dvolični Janus i Blizanci slike vječnog života. Soma, telezma, mana znače vječnost, gdje se dvoje susreće: zemaljski i zagrobni život, život i bitak, vrijeme i vječnost.

4 I

160

IV. TRI KASTE

I ČETIRI DOBA

GODIŠNJA

1. Prvi je broj dva, prva progresija Jednog. Dva je naspram Jednog manjak, jer nije drugo do prepolovljeno Jedno. To je ilegitimni broj. Broj zla, jer zlu je Jednoća strana i nepodnošljiva. A dva se pak nikad ne može vratiti u Jedno i više ne može postati jednoćom. Da bi se razriješili ta opreka i napetost, zdvojnost i dvojnost i sučeljevanje koji su se u dva rastvorili, ne treba se vratiti u jednoću, nego treba ući u novu progresiju Jednog. Ta nova progresija je tri. Tri je teza, antiteza i sinteza. Otac, Majka i Dijete. Oziris, Izida i Hor. Tri izgovara sveti hinduistički slog A U M, prvo, srednje i zadnje slovo, život, opreka i izjednačenje; da, ne i povezanost. Jedan je broj snage, dva materije, a tri vremena. Rascijepljena dva razlomka i dvije polovine se ponovno nalaze u tri, u novoj jednoći, izjednačeni. Tri je razrješenje polarne napetosti. Tri je broj zajednice, u kojem se rascijepljena bića opet mogu naći i postati cjelina. Predaja koja je izgrađena na Jednom je hinduistička predaja, iznad svega Vede. Postoje predaje koje su izgrađene na dva, takve su meksička i iranska. Na tri je izgrađena egipatska predaja. Egipatska predaja nije drugo nego oživljavanje i otvaranje snaga koje su u tri. 161

U Egiptu su temelj ljudskog života vidjeli u tri. Čovjek nije drugo nego tri puta tri. Prvo je chat, materijalno tijelo. Drugo je ka, to je dva, astralni dual koji napušta tijelo nakon smrti, ali se tijelu uvijek vraća. Ka zemlje ujesen napušta zemlju, a u proljeće se opet pojavljuje i uskrisuje zemlju. Tri koje je u čovjeku je: ba. Ba je pernata duša, lepršavo biće koje pjeva, ptičja duša koja pripada tijelu. To je prva trojka. Druga trojka je: ab, chaibit i ren. Ab je srce. Tu čovjek nosi svoju sudbinu i tu se bore dobro i zlo. Na drugome svijetu srce stavljaju na vagu i na drugi tas stave jedno perce. Perce je analogija duše, kao i u Meksiku. Ako je srce čisto, lako je poput pera. Na d r u g o m e svijetu vagu promatraju četrdesetdva suca. O d Četrdesetdva slova se, prema Kabali, sastoji najveće božje ime. Četrdesetdva dana u Tibetu čita lama Bardo Todol onom koji je preminuo. Četrdesetdvije stepenice vode u Meksiku do najsvetijeg hrama Sunca. Tarot velika tajna hermetičke predaje sastoji se od četrdesetdvije karte. Chaibit je sjena. Ne samo sjena tijela, već i mračni dio duše u koji ne dopire budnost, Ozirisova svjetlost; to je nesvjesno, to što je čovjek donio iz mraka zaboravljenosti materije i u životu nije prosvijetlio. Chaibit se ne odjeljuje od čovjeka, prati ga i na drugi svijet i ostaje sjena, mrak, nesvjesno, tmina, omamljenost. Ren je Ime. Ime nije samo za to da nekoga zovu Sebastijan ili Kristofer. Ime je sudjelovanje u logosu. Bezimeni je čovjek onaj kojeg nisu primili u zajednicu duša i tako u vječni život. N e može se osloviti. Čovjek dobiva ime od anđela čuvara, od zaŠtitničkog duha, zaštitničkog božanstva: više biće i čovjek nose isto ime,, jer je čovjek eliptički dual zaštitnog božanstva i ime je; 162

to treće koje ih povezuje. Ime je sakralna riječ, kojim Bog zove čovjeka. Treća trojka je chu, sechem i sahu. C h u je dvojnik ehaibita, nije sjena, nego Blistavi. Chu je Budan u čovjeku, dok je ehaibit sjena, Mjesečar. To je Sunce u čovjeku. Tko je posve Chu, taj je Oziris, budnost. Chu je božanska inteligencija, skladotvorna moć koja razumije i vidi svijet. Chu je zlato alkemičara i sunce astrologa i Pitagorin Apolon. Ništa nije tako važno kao uloga koju ima chu u Čovjekovu životu. Ako se zalijepi za materijalnu prirodu, onda veći dio čovjeka ostaje ehaibit, što znači sjena. Ako se oslobodi materije i progleda opsjenu prirode, postaje chu, Što znači blistavi sjaj, što Vede zovu buddhi: budni um. Chu je u srodstvu s p u r u s h o m , sa srednjovjekovnim Eckehartovim Funklein, jer to je nebeska iskra, mali plamen koji stalno upozorava čovjeka na postojanje Boga i na božansko porijeklo čovjeka. Chu je i savjest. Probuđenje ehua je vječni plamen koji religijski običaj pali bilo na spomen mrtvih, bilo za neku drugu priliku. Sechem je eliptički dual ka: nebesko tijelo, vječni oblik, ideja ljudskog bića. Ljudsko biće je tom sechemu samo eidolon, slika i prilika, materijalni i izobličeni oblik. Sa sechemom se čovjek susreće kada pređe most drugoga svijeta - u slučaju ako je povratio svoje izgubljeno pravo na božansko porijeklo. Sahu je iskonska slika cijelog čovjeka - sa svojim tjelesnim, duševnim, duhovnim, astralnim bićem, svojom cijelom s u d b i n o m , individualnim karakterom, svojom jedinstvenošću, nedjeljivošću kao Jedno - kao odslik Velikog Jednog - najviše jedinstvo: tri puta tri. 2. Smisao egipatske Velike Devetke je u tome da u temelju cijelog ustrojstva svijeta leže tri progresije bro163

ja Tri. Tri u progresiji tri iscrpljuje sve odnose d u h a i materije. Zato hinduistička predaja kaže da život ima tri kakvoće. To su tri gune: sattva, rajas i tamas. Sattva je skladna sreća proizišla iz uravnoteženog uvida; rajas je strast koja gori u vatri djelatnosti; tamas je lijeno i slijepo vegetiranje. Te tri kakvoće bitka stoje u dalekoj, ali izravnoj analogiji s tri elementa alkemije, sa: sat, sulphur i merkur. Sal je svijetli, kristalični element; sulphur vatreno plamteći; merkur sve rastvara, pokretljiv je i zvučan. Veza je daleka, jer se simboli arhajskih cjelina nikad ne podudaraju; odgovaranje je analogija. Već i zbog toga je analogija, jer je boja i sattve i sala bijela, rajasa i sulphura crvena, a tamasa i merkura crna. Bijela, crvena i crna međusobno se odnose kao A, U i M u hinduističkom svetom slogu: početak, sredina i kraj - akcija, reakcija i izjednačenje - snaga, učinak i rezultat - prostor, vrijeme i stvaranje - prema pitagorejcima sudbina, nužnost i red. Sveti slog alkemije AUR znači blistavu sunčevu svjetlost - svjetlost koja je pravi sadržaj života, laka i prolazna, čije je zgušnjavanje, skupljanje pravi zadatak alkemičara i on je skuplja točno tako kao što arhajski kult skuplja, ashu. Tri je sjedinjenje razdijeljenog postojanja, pomire^' nje razdora, susret dva spola u svadbi, susret razdvojenih ljudskih Ja i njihov povratak u zajednicu. Zbog toga je tri broj prve reintegracije, kada čovjek i život opet postaju jedno u velikom kolektivnom jedinstvu! čovječanstva; broj druge reintegracije je sedam, d u hovno jedinstvo, sedam mudraca; broj treće reintegracije je deset, stupanj bogočovjeka, najviši stupanj. Bro : tri u p r a v l j a reintegracijom, p o v r a t k o m čovjeka u 164

i;,-'-.

iskonsko stanje i sjedinjenjem s božanskom inteligencijom. Trima kakvoćama života, sattvi, rajasu i tamasu odgovaraju tri trojke Kabale: duhovna trojka, nebeska trojka i elementarna trojka. U svijetu brojeva, pak, jednoznamenkasti osnovni brojevi odgovaraju stvarima duhovnog svijeta, dvoznamenkasti dekadski brojevi stvarima nebeskog svijeta, a troznamenkaste stotice stvarima elementarnog svijeta. 3. Značenje trojke: Jednoća - izlazak iz Jednog povratak u Jedno. Zato je tri broj kolektiva, broj čovječanstva. I zato tri gune točno odgovaraju trima kastama, odnosno trima elementima alkemičara: sattva, bijelo, sal, skladna sreća koja proizlazi iz uravnoteženog uvida odgovaraju duhovnoj kasti; rajas, crveno, sulphur, djelatnost koja gori u vatri strasti odgovaraju upravljačkoj, borbenoj, viteškoj kasti; tamas, crno, lijeno i slijepo vegetiranje odgovaraju gospodarskoj kasti. Te tri kaste, brahman, kshatriya i vaishya, ljudska su zajednica, cjelina čovječanstva, koja se ureduje na temelju triju kakvoća života i gradi se na tri stupnja. Analogija brahmana, duhovne kaste je glava, misao, živčana supstancija, sal; analogija kshatriye, upravljačko-viteške kaste je trup, srce, djelatnost, krv, vatra; analogija vaishya, gospodarske kaste su noge, donji dio tijela, jer to je materijalni dio tijela, crno, vegetiranje. Na temelju broja tri Saint-Martin odgonetava prvih deset znamenki. Posve duhovne brojke (satvički brojevi) su: 1, 4, 7, 8, 10; miješani, aktivni, mutni brojevi (rajas) su: 2, 5; materijalni (tamas) brojevi su: 3, 6, 9. Ljudska zajednica u prirodi spada u krug materije i zato joj je brojka tri. 165

Duhovna kasta je nosilac skladne sreće koja proizlazi iz uravnoteženog uvida - Što ne znači da, kako bi povijesni čovjek mislio, ako nosi svojstva bitka, svojstva bitka koristi za sebe. Sattva nije privatno vlasništvo, nego svojstvo bitka koje duhovna kasta čuva i zrači. Isto tako, kshatriya zrači snagu, vatru i djelatnost i isto tako vaishya zrači plodnost. Brahman čini čovječanstvo uravnoteženim, razriješenim, duhovnim i sretnim; kshatriya ga čini djelatnim, pravednim, snažnim i moćnim; vaishya, ukoliko dijeli bogatstva zemlje, donosi materijalno blagostanje i uklanja oskudicu.

J a

Kakvoće bitka ne mogu jedna bez druge, kao što je bit broja tri u tri kao cijelom broju u kojem pojedini I elementi nisu samostalni. Iako nije Jedno, svojstvo tri 1 je cjelina u kojoj se razriješila opasna dezintegrirana napetost broja dva. Zbog toga broj tri treba biti broj zajednice i to sređene zajednice kojom upravlja dhar- li ma, zakon svijeta. I zato su sve zajednice iskonskoga \ doba počivale na broju tri, drugim riječima, svaka je | iskonska zajednica imala tri kaste. 4. Pitagorejci su govorili da se još nije rodio čovjek J koji bi mogao shvatiti sljedeću progresiju Jednog. Nije još bilo ljudskog bića koje bi bilo u stanju protumačiti ; četiri iz tri. U Jednom se nema što razumjeti; to je • logička evidencija. Ne treba dokazivanja, objašnjenja j još manje. Dva, kao što uče alkemijska i hermetička predaja, nasilno je razdvajanje materia prime. Zato znak prerezane kružnice označava sal, a znak o b r n u toga presječenog trokuta zemlju. Dva je broj rascijepa, : kvara, odvajanja, diobe. Tri je nova cjelina tih razdvo-.; jenih dijelova. I čini se da se ovdje progresiju može i " završiti: cjelina se opet uspostavila. Ali ne. A 166

Nakon tri dolazi četiri. Najveći misterij, nerazumljiva i potresna nova progresija koju nitko nikad nije shvatio i nitko nije objasnio. Nastajanje četiri iz tri je tako iracionalno, tako začuđujuće, tako neizračunljivo i može ga shvatiti samo natčovječanski um. Zbog toga je u pitagorejaca četiri - Tetraktys, simbol božanskoga duha i zato se onaj kojeg su pitagorejci prihvatili među inicirane ezotere, trebao zakleti na broj Četiri. Da bi povijesni čovjek barem nejasno stekao pojam o tome, što je za arhajskoga čovjeka značio četiri, potrebna je detaljnija analiza. Svi znaju što je križ, što je svastika: dvije ukrštene linije čiji su krakovi savijeni. To je krug rasječen na četiri jednaka dijela. Četiri je cjelina. Cjelina poput tri, ali drukčija cjelina. U arhajsko su doba bili simboli vječnog krug razdijeljen na četiri i svastika, Simbol vječnog kretanja, vječnog kruženja, vječnog života. Horizontalna linija križa teče paralelno s razinom zemlje i predstavlja njezino oplošje. Vertikalna linija križa koja u sredini siječe horizontalnu liniju, predstavlja probijanje linije zemljinog oplošja. Ta vertikalna linija koja križno presiječe zemljinu razinu, bilo da ide odozdo prema gore ili odozgo prema dolje, prodire u zemlju i dijeli njezino jedinstvo. Izgleda kao da je križ novi simbol broja dva: postoje dvije linije, horizontalna i vertikalna. Ali nije riječ o broju dva, nego o četiri. Jer križ ima četiri kraka. Četiri kraka pokazuju na četiri strane: na istok, zapad, sjever i jug. Desno, lijevo, gore, dolje. Prema četiri strane svijeta, što znači na cijelom svijetu, u svim pravcima, jer četiri strane svijeta nisu drugo nego pojednostavljenje vjetrokaza, a vjetrokaz nije drugo do proširenje četiri strane svijeta. Jer, postoje samo četiri strane svijeta. 167

U tri trijumfira svojstvo cjelovitosti Jednog, jer tri time da svlada prva dva, postaje nova Cjelina. U Četiri probija novo svojstvo Jednog. To novo svojstvo je: Potpunost. Zato četiri strane svijeta ne znače samo cijeli svijet, nego je cijeli svijet dovršeni svijet, vječni svijet, koji je bez ostatka. Simbol tog vječnog i potpunog svijeta je križ, koji povezuje horizontalno s vertikalnim, zemlju s nebom, vrijeme s vječnošću, prirodu s nadnaravnim. Zato su u iskonsko doba Kinu, Egipat, Peru zvali Carstvo Četiri Strane Svijeta. Carstvo potpunosti. Zato se vladar zaklinjao kada je preuzimao vlast nad narodom, pozivajući za svjedoke duhove četiri strane svijeta. Ta se formula zakletve zadržala u primitivnom obliku u Indijanaca, koji pri vijećanju pušu dim iz lule na sve četiri strane svijeta i u nekih naroda, kod kojih bi prilikom krunjenja kralj zamahnuo mačem prema četirima stranama svijeta. U Kabali se potpuno Božje ime sastoji od četiri slova. To je ime koje sa samoglasnicima glasi Jehova: Jod - H e - Vau - He. To znači potpunost četiriju strana svijeta. U geometriji: točka, linija, ploha i tijelo. U fizici tri dimenzije prostora i vrijeme. Aritmologija inače podučava da je nakon tri, četiri neshvatljivo čudo, Božja tajna, nikad pojmljiva. I tom četvorkom nestaje svaka mogućnost za daljnju progresiju. Nema više brojeva, svaka se daljnja progresija Jednog može izvesti iz četiri. Pet nije drugo, nego dva i tri; šest je tri i tri; sedam je tri i četiri; osam je četiri i četiri; devet tri puta tri; deset pak - opet jedna od velikih tajni: zbir četiri prva broja: jedan plus dva plus tri plus četiri jednako deset. Više brojeva, pak, nema ni na zemlji ni na nebu, jer deset, dvadeset, trideset, 168

stotinu, tisuću samo su ponavljanje progresije prvih deset, u različitim krugovima bitka. Četiri je prostor: nevidljivo nebo u kojem obitava duhovno božanstvo, Stvoritelj - ether, u kojem obitavaju zvijezde i anđeli - prostor zraka, u kojem obitavaju duše umrlih koje čekaju novo rođenje, a ne mogu se osloboditi zemlje - napokon zemlja, na kojoj obitavaju živa bića. Nebeski svod ponad četiri prostora drže četiri arkanđela, anđeli proljeća, ljeta, jeseni i zime, četiri velika ugla svijeta: Aldebaran, Regulus, Antares i Fomalhaut - u sazviježđima Bika, Lava, Škorpiona, Vodenjaka. U Indiji postoje četiri stupnja reintegracije života: četiri ashrame: brahmacharin - brahma-učenik, grihasta - otac obitelji, vanaprastha - šumski pustinjak, sannyasin - hodočasnik koji je napustio svaki zemaljski imetak. U orfika se priroda potpunosti broja četiri očituje u tome što je Četiri simbol dvospolnosti najvišega d u h o v n o g bića, četiri u ljudskom svijetu označava stupanj kada je čovjek potpuno svladao svoju spolnost - »zna biti među ženama žena, među muškarcima muškarac«. 5. Na tom putu treba učiniti samo nekoliko koraka i čovjek, premda letimice, ipak stekne neku sliku o tome kako je u redu arhajskih analogija aritmologija bila ukorijenjena. Prvim očitovanjem broja držali su zvuk, ne samo u pitagorejskoj i orfičkoj predaji, nego i u Meksiku, Kini i Judeji. Harmonija i disharmonija zvukova počiva na brojevima. Glazba, kaže Saint-Martin, nije drugo do brojanje, i kada ljudska duša uživa u glazbi, ne čini drugo nego nesvjesno prati progresiju brojeva. Mirno se može reći da duša pleše na brojevima, jer broj je temelj plesa baš kao i glazbe, ili kiparstva, ili graditelj169

stva, ili pjesništva; ili kristala, lišća biljaka, cvjetova i boja. Ljudsko tijelo, kada pleše, čini pokrete koji odgovaraju omjerima: doživljava i izriče brojeve. Da graditeljstvo počiva na brojevima, posve je prirodno, ne samo radi toga što ima unutarnju vezu s glazbom, nego i zato što omjeri moraju uzeti u obzir zakone u pojedinim materijalima, težinu, kakvoću, sklad. Graditeljstvo je isto tako brojanje kao i gradnja misaonih sustava ili stvaranje državnog ustrojstva ili ep, drama i pjesma. Bez brojeva nije moguća nijedna ljudska djelatnost. Postoji pjesma koja se gradi na broju tri, postoji pjesma koja se gradi na četiri. Drama se u cjelini temelji na napetosti dva, jer napetost drame je dijalog, razgovor. Iskonska drama je meksička igra Ioptanja. Ljudsko je tijelo isto tako očitovanje brojčanih omjera kao i glazbeno djelo. Svatko zna u kakvu je odnosu dužina nogu s trupom, dužina glave s podlakticom; omjer između stopala i palca je podjednako zakonit kao omjer između pojedinih dijelova lica. U korijenu svih pojava stoji broj, kaže Pitagora. Ako čovjek hoće još dalje, može otkriti i odnos broja i vremena. Vrijeme ima svojstvo da ne harmonizira s brojem deset. Vrijeme je složena kombinacija dva, tri i četiri i zato mu mjere mogu biti samo šest i dvanaest. Ipak, postoji i takvo vrijeme, kao Što je Mjesečevo vrijeme, čiji je vladajući broj Sedam. Zato postoji dvostruko vrijeme: Sunčevo vrijeme i Mjesečevo vrijeme, i ova dva se nikad ne podudaraju. U arhajsko su doba mnogo znali o tome da se ta dva vremena pojavljuju, u ljudskoj sudbini, i u novije vrijeme to opet počinju naslućivati. 170

Ženskim bićem uglavnom vlada Mjesečevo vrijeme, i žensko biće uglavnom harmonizira s Mjesečevim brojevima. Ali, i u životu muškarca broj sedam igra odlučnu ulogu. Sedmica ne upravlja samo reintegracijom, uzdizanjem u duhovni svijet, nego je i ritam sudbine: sedam. Ta sedmica je u skladu sa sedam planeta, jer svijet zvijezda nije drugo nego neposredno očitovanje brojeva, kao i glazba, ples ili zdanje. Svemir je golemi prostor u kojem se sve zbiva po redu brojeva. Ali ni Zemlja nije iznimka, i svi koji su nešto čuli o elementima znaju da se ti elementi međusobno odnose shodno progresiji brojeva. Da se brojčana narav elementa očituje i u kristalizaciji elemenata samo je po sebi razumljivo. Po sebi se razumije, iako se ključ još nije uspio pronaći. Ali, broj nigdje nema tako odlučujuću ulogu kao u svijetu duša. Naravno, ne onako kako je shvaća moderna psihologija, psihologija zmije koja grize svoj rep, psihologija oplošja i unutarnje praznine. Odnosom unutarnjeg i vanjskog upravlja broj: veza između duše i tjelesnog lika osniva se na broju. Ali i unutarnja svojstva se drže skupa i razdvajaju poput brojeva, a ti brojevi uvijek odgovaraju brojevima koji su kao znakovi zodijaka stajali na nebeskom svodu u Času rođenja. Jer ono što je gore isto je što i ono dolje. Broj upravlja čovjekovom sudbinom, prije svega involucijom, povratkom u Jedno. I to kako se podudaraju involucija i evolucija, to nije drugo nego dva - upotpunjenje involucije i evolucije u tri, u Cjelinu. Poslije Cjeline čovjek postigne Potpunost. Potpunost nije drugo nego Četiri. Poslije Četiri je još samo jedan korak: Sve. Broj Svega je Deset. To su tri koraka koje duša treba učiniti da bi dostigla svoje Ja, da bi postala Jed171

no, da bi se vratila Bogu. To je zakon trostrukog stupnjevanja i u svijetu nema iznimke od toga. 6. Četiri stoji između Tri i Deset: Tri je Cjelina, Deset je Sve i između njih je: Potpuno. To je Četiri. Ali četiri je zajedno s dva i s tri broj vremena. Tako četiri znači potpuno vrijeme. Zato postoje četiri godišnja doba: zima, proljeće, ljeto, jesen. Zato postoje četiri razdoblja: zlatno, srebrno, brončano i željezno doba. Analogija četiri godišnja doba i četiri razdoblja je jasna: zlatno doba je proljeće, početak, cvat - srebrno doba je ljeto, ispunjenje i sazrijevanje - brončano doba je jesen, berba, sakupljanje, ohlađenje - željezno doba je, zima, ukočenje, mrak, spavanje. Djetinjstvo, mladost, zrelo doba i starost. Proljeće odgovara istoku i jutru; ljeto odgovara jugu, vremenu kada Sunce stiže u zenit; jesen odgovara popodnevu i zapadu; zima noći i sjeveru. Četiri godišnja doba odgovaraju četirima elementima: proljeće zraku, ljeto vatri, jesen vodi, a zima zemlji. Zrak odgovara čovjeku, vatra životinji, voda biljci, a zemlja mineralu. Zrak odgovara čovjekovom božanskom Ja, vatra duhu, voda duši, a zemlja materijalnom tijelu. U svakom pogledu Potpunost. Hinduistička predaja naučava da je zlatno doba Krta-yuga i da traje četiri tisuće božjih godina. Jedna božja godina je tristošezdeset tisuća Sunčevih godina. Bogovi borave među ljudima, među ljudima vlada jednakost, ne postoji Ja i vlasništvo, živi se u stalnom obilju i vedrini. Živa bića su braća. Osnovno zanimanje je izučavanje Veda i tapas, samoprijegor. Temeljni osjećaj života je radost. Ne griješi se, grijeha i zla nema. Cijelo čovječanstvo govori jedan jezik koji ra zumiju i bogovi i životinje i ptice i biljke. Svi su zad~ voljni, istinoljubivi i učeni. Ljudska su bića lijepa, bi 172

govima nalik, snažna, zdrava jer je na zemlji bolest nepoznata. Prosječni životni vijek je četiri tisuće godina. Drugo je razdoblje Treta-yuga, srebrno doba. Prosječni životni vijek ljudi je tri tisuće godina. Pojavljuju se patnja, bolest i grijeh. Ali samoprijegorom i utonućem u božje znanje još ih savlađuju. Ljudi više nisu tako lijepi kao što su bili u zlatno doba. Bratstvo čovječanstva prestaje i već postoje dvije kaste: duhovna i neduhovna. I živa su se bića razdvojila, čovjek izlazi iz velike zajednice ostalih bića. Snaga istine se smanjuje i pojavljuje se laž. Bogovi još stanuju na zemlji, ali već traže daleke planine, osamljene šume, morske stijene. Obilje i blagostanje je pri kraju, pojavljuju se glad i siromaštvo. Treće je razdoblje Dvapara-yuga. Prosječni životni vijek je dvije tisuće godina. Dvapara-yuga traje dvije tisuće božjih godina. Za neke ljude Vede postaju zabranjene. Samoprijegor sve manji broj ljudi drži najvažnijom zadaćom života. Bogovi napuštaju zemlju. Raste oskudica, glad i siromaštvo. Čovječanstvo se dijeli na tri kaste. Pojavljuje se novac, nepravda, svjesna okrutnost. Žrtve i obredi su privilegije duhovne kaste. Isprva je bolest bila duhovna, samo pomutnja uma, tmina glave; u drugom se razdoblju proširila i na udove. Sada, u trećem razdoblju bolest je prekrila trup i postala tjelesna. Četvrto razdoblje je Kali-yuga, mračno doba, željezno doba. Prosječni ljudski vijek se stalno smanjuje: od tisuću godina, a na kraju razdoblja nije veći od deset godina. Ljudi sve više kržljaju, sve su manji, mršaviji, ružniji. Na kraju razdoblja više ne dosižu ni metar visine i žene postaju majke s tri godine, a s pet 173

godina su prezrele. Vede nitko više ne čita i samoprijegor nitko ne vježba, svi bezumno trčkaraju da bi napunili svoje želuce, jer zemljom gospodari glad i oskudica. Kaste nestaju, jer iz njih svi otpadaju i izopćuju se. Istinu više ne poznaju. Po svijetu haraju užasni ratovi i od nasilja i okrutnosti veće su samo zavist, pohlepa, požuda i pokvarenost pojedinaca. Bolest se proširuje po cijelom tijelu i stalno nastupaju nove mučne boljke od kojih ljudi pate niz godina, sve dok svenuli i poluistrunuli ne umru. Bezbožnost je opća, o bogovima nitko ne želi znati, cijeli duh postaje licemjerje. Obrazovanje opada, dobar odgoj i dobro ophođenje izumiru. Ljudi oslijepljeni od strasti gaze po drugima. Vladajući ton brakova je razdor. Prijateljstvo postaje nepoznato. Čovječanstvo desetkuju velike epidemije. Uslijed unutarnje i vanjske nečistoće nastaje opće duhovno pomračenje i odbojan vanjski izgled. Krug svijeta se zatvara. Na kraju Kali-yuge neki opet otkrivaju Vede, počinju ih čitati i počinju živjeti život samoprijegora. To što čovjek postigne u unutarnjoj svjetlosti počinje se očitovati i u vanjskoj. Životni vijek se produžuje, lik i lice se proljepšavaju. Čovjek počinje razumijevati i držati se istine i pravde, počinje izbjegavati nasilje, pohlepu, zavist, pojavljuje se prijateljstvo, brakovi postaju sretniji. Zima ponovno prelazi u proljeće, starost se pomlađuje, mrak se raspršuje, zemlja obilnije daje svoja blaga, Kali-yuga stiže do Krta-yuge, iz željeznog doba nastaje zlatno.

174

V.

BOLEST

1. Povijesni čovjek povremeno razumije neke analogije, čak je ponekad u stanju pratiti i analogijsko mišljenje arhajskog čovjeka. Ali on sam ne može stvarati analogije niti je u stanju usvojiti analogijsko mišljenje. To što zna i što je u stanju, sve u svemu je usporedba i primjenjuje je u takozvanom pjesničkom obliku; to znači da usporedba za njega nema autentično značenje. Vidjeti analogije i analogijski misliti moguće je samo univerzalnom inteligencijom, to nije moguće ni individualnom ni kolektivnom inteligencijom. Jedva stiže i do usporedbe onaj koji ne želi budnim umom određivati analogije. Povijesni čovjek nema sredstava da izriče analogije. Povijesni je jezik za njih neprikladan, jer nema simbola, nema snagu mita, nije dovoljno kozmičan, nije univerzalan, nije metafizičan, jednom riječju - nije budan. Od vremena srednjeg vijeka čak se i simbol postupno povlači u pozadinu i jezik postiže najviši, najslobodniji i najsvjetliji stupanj u metafori. Metafora, međutim, u običnom govoru postaje fraza. Tamo gdje su nužni općenitiji znakovi i gdje još živi dublji metafizički sadržaj, povijesni je čovjek prisiljen upotrebljavati arhajske riječi. Jezik prije ili kasnije prestaje biti domom analogija i osiromašuje. To je takozvani novovjekovni otrežnjeni jezik, a iskonske 175

analogije u punoj snazi i dubini žive još samo u iznimno velikih pjesnika. Za povijesnog čovjeka gotovo je neshvatljiva analogija između životinja i bogova. On ne može pratiti misao koja u životinjskom biću vidi neki simbol kvintesencije bitka - isti simbol koji nosi božanstvo. Ne vidi da su životinje koje pripadaju krugu Sunca, kao lav, simboli hrabre, otvorene i herojske duše. Simboli kasta također mogu biti životinje: simbol duhovne kaste brahmana je i kod Kelta i Indijanaca baš kao i u Indiji medvjed; simbol upravljačko-viteške kaste je divlja svinja; simbol gospodarske kaste je životinja plodnosti i obilja, korisna životinja, svinja; simbol slugu izvan kaste je pas. Ali bogovi imaju i analogije u biljkama: postoji Sunce-cvijet i Mjesec-cvijet. Sva egipatska, grčka, iranska, hinduistička, kineska, meksička, keltska, peruanska božanstva imaju svoje cvjetove i biljke. U Grčkoj je hrast simbol Zeusa, lovor simbol Apolona, maslina simbol Atene Palade, u Iranu je lji-, ljan pripadao Bahmani, najvišoj amshapandi, crveni jasmin je Ahura Mazda a ruža Din. Analogije ne manjkaju ni u jednom polju života. J Jedva da što postoji ozbiljnije od analogija odjeće Što | je očito i na odjeći pojedinih kasti i na vanjskoj pojavi;; ljudskih rangova. »Tko živi prema smislu logosa«, | kaže aleksandrijski zapis, »taj treba nositi odjeću s koz- . mičkim znacima.« U srednjem je vijeku već postao •! neozbiljan i spektakularan široki plašt ukrašen nebe- j skim znacima što su ga nosili iranski, kaldejski i babi- | lonski astrolozi koji su bili povezani s d u h o m Otaca, i Pojas, hinduistički kosti, koji je »upravljao disanjem, i | tako čovjeka povezivao putem disanja s bogom«, b i d i je, prema iskonskoj predaji, u svih naroda sveti d i o l 176

1

i

•

odjeće. Zato su zadijevali za pojas ono što su svakako željeli sačuvati i učenici su na pojas zapisivali riječi svojih meštara; kasna, potonula uspomena na to je kada Indijanac objesi za pojas skalp ili lulu mira. Odvajanje dijelova iznad i ispod pojasa, na što bi mogao pomisliti povijesni čovjek, već je moralizirajuće i plošno tumačenje: pojas je bio znak božjeg i ljudskog saveza i pojas je mrtvac nosio sa sobom u grob. Posebno bi trebalo govoriti o analogijama hrane, a posebice o tome zašto su neka jela bila ljudima zabranjena na nekom stupnju bitka i zbog čega su neka jela bila nečista. Na određenom stupnju bitka čovjeku nije bilo dopušteno doći u dodir s krugovima bitka za njega pogubnim - to pak nije samo značilo da nije bilo dopušteno živjeti s nekim ljudima u zajednici nego da se morao izbjegavati cijeli krug bitka: biljke, životinje, ljudi, hrana, misao, sve Što je pripadalo tom krugu. Zato su postojala nebeska jela i demonska jela, materijalna jela i nečista jela i zato je u Grčkoj postojala analogija između pšenice i Demetre, u Meksiku između kukuruza i božice Centeoti; ako je čovjek jeo kruh ušao je u Demetrin i Centeodin svijet i prizivao je tisuću analogija. Tako je na nebeskom svodu postojala analogija sveukupnih povijesnih događaja, baš kao i u letu ptica, u crijevima žrtvene životinje i u najvišim duhovnim krugovima. Zato je bilo proricatelja i astrologa koji su istraživali kozmičku konstelaciju, let ptica i crijeva žrtvenih životinja i znali ih čitati. Meso životinje isto je tako moglo iscjeljivati kao što je u čovjeku moglo pobuditi neku životinjsku ili božansku osobinu. Takvu iscjeliteljsku snagu imale su neke biljke, neki minerali - učvršćivali su i oslobađali neke krugove bitka. Ali su 177

iste takve utjecaje poznavali u Indiji, Kini, Tibetu kao i u Egiptu, Meksiku i drugdje. Tothova je tajna u Egiptu bila u boji, zvuku, riječi i mirisu koji su mogli ubiti, ali su miris, zvuk, riječ i boja mogli i uskrsnuti mrtve. 2. Povijesni čovjek misli da se ono što zove bolešću može razumjeti i liječiti iz najvanjskijeg materijalnog sloja. Činjenica je da povijesni čovjek čak ne zna što bi sa životom koji živi u najvanjskijem teškom materijalnom životu i kako s njim izići na kraj. Da se i ne govori o dubljim slojevima. Bori se s potpunom nesnalažljivošću već i u psihološkim i društvenim krugovima, a o astralnim i duhovnim ništa ni ne sluti. Posve su malobrojne bolesti površinskog materijalnog pokrivača. Većinom bolest potječe iz većih dubina, a te se dubine ne mogu razumjeti drukčije nego analogijama. Da bi se bacila neka svjetlost na bolest samu, posve univerzalno i prirodno tek dodirujući bit, treba naći broj bolesti. Broj bolesti je pet. Pet stoji u istom odnosu prema deset kao dva prema jedan. Dijeli ga, cijepa na dva, odvaja. Dva prema jedan je broj razdora, sumnje, cijepanja. Pet prema deset je isto. Niz jednoće koji je nadvladao sve mogućnosti dostigao je u broju deset najviše, Sve. Jer deset nije drugo nego povratak u Sve. Pet razlama to Sve u dva. U Egiptu je hijeroglif broja pet bila magareća glava, a magarac je Setova životinja i znači vanjsku tamu. U petici se pojavljuje zla i napadačka snaga svijeta kojom je Set ubio Ozirisa i raskomadao ga. Pet je broj kontradikcije, suprotnost, rastvaranje i kvarenje Svega. Nakon Potopa, sadašnje je vrijeme peto razd bije, hinduističkim imenom Yamarasana, izvor svega što je ostarjelo, teško, smrtno, prepuno brige, mračn 178

i patničko. Prema egipatskom znanju, gospodar petog razdoblja jest Set i jedno od značenja Seta je peterokut: dubina bez dna, duat, podzemni svijet. Prema Kabali, broj pet osposobljuje čovjeka da čini zlo. Da poznaje samo čedri bio bi ravan bogovima. Prema Saint-Mardnu pet je broj idola i propasti. Bolest nije drugo nego vladavina broja pet nad čovjekom: čovjek je analogija Svega, pet je dioba i lom Svega. Pet dozove vanjsku tamu i pokrene podzemlje. Petica donosi slabost i kvarenje, brigu i bol, grč i muke. Pet raskomada čovjeka kao Set Ozirisa. Naravno, ne tako kao da je broj pet središte snaga iz kojeg zrači kvarenje. Pet je analogijski simbol kojim se može razumom pratiti sve što je bolest, bol, grč, tama. Veze stvari dalje čovjek ne može pratiti. Petica zapravo znači veliku i nasilnu katabazu - takav silazak u podzemlje koji ne doživljava duša koja prelazi prag života ni učenik koji doživljava velike stepenice inicijacije, nego koju sablasno dozove demonska moć tame i koju protuprirodno i nepripremljeno čovjek treba proživjeti. BaŠ radi toga bolest je srodna i inicijaciji i umiranju: čovjek ulazi kroz vrata koja su za živog čovjeka zabranjena - samo su u jednom slučaju dopuštena, kada to čini radi sakralnoga znanja, radi budnosti. Bolesnik stječe takva iskustva koja su bez iznimke nezakonita i koje nisu dopustili duhovi života. Zato je bolest povezana s grijehom i sa zlom. Bolest vodi u nečistu tamu, u grešnu pomrčinu, u Setov svijet, u Had, u Šeol, gdje na zabranjen način bolesnik opći sa zlim silama koje ga otruju, zavode, zarobljavaju. U svim bolestima ima nečeg zavodljivog što nemoćnu dušu čini znatiželjnom: nudi takve doživljaje od kojih se koža ježi, a koje zdrava duša ni ne sluti i ne može 179

slutiti. Ali sretan je onaj koji ne popusti željama probuđenim u grešnoj znatiželji i ne poda se užicima drhtanja koje nudi tama: nesvjestici, urušavajućoj slabosti, zaplašujućoj potresenosti, protuprirodno intenzivnoj ali nečistoj životnosti, sablasnom drhtanju, polaganom nadvladavanju sile bolesti, u kojima duša nalazi paklensku radost samo onda, ako je posve zaboravila ljepotu i veličinu zdravog i svijetlog života. 3. Nakon tih, više općenitih riječi koje su dovoljno istaknule to da bolest nije iznimka, da nije nešto izdvojeno i nije nešto što se može ukloniti iz ljudskog života - barem ne na takav način kao što to u povijesno doba, posebice u novo doba, misle - lako je uvidjeti Što je to što u bolesti snažno prelazi pokrivač m a j ferijalnog tijela, drugim riječima: zašto njezin uzrok : porijeklo jesu i moraju biti mnogo iznad granice ma terijalnog tijela. Naglasak na osobit način i posve određ e n o g a tome je da se to odnosi na svaku bolest i be iznimke i na svako stanje koje napada i oslabljuje ljud sko biće. Ljudskom se tijelu ne može dogoditi ni jec ogrebotina ili ubod igle iz uzroka koji se može raz"' mjeti i objasniti iz materijalne prirode. Jer to što zov slučajem, demonska je sila i ista takva snaga i čimi nik sudbine kao bilo koji drugi; slučaj je taj daim koji upada u zakon i rastvori ga na točkama gdje u, pije, i takvim ga učini da naizgled nema ni pretho nicu ni posljedicu. <

1

Bolest nikad ne može biti izdvojena bolest ne organa, uvijek se tiče cijelog života, dakle cijelog vjeka. Broj bolesti je pet, pet je broj kvarenja i Najbliža analogija jest duša. Naravno, ne ona d" koju zovu psiha, ne atman, čak ne ni jiva, nego ce-duša, ptica, koju su u Egiptu zvali ba, thymos 180

*

odleti, koja je sva urasla u pranu, u dah, dakle u materijalno i organsko tijelo i tek nakon raspada tijela leti natrag u raj, na stablo Života. Ta je duša osjetijiva poput perca, boravi u živčanim vlaknima, a njezina se osjetljivost ne okreće samo prema van nego još intenzivnije prema unutra. Na nedokučivim mjestima za dnevni krug ljudske svijesti stječe svoje doživljaje i onda ih prenosi živcima. Ba usmjerava tjelesnu bolest preko živaca, to jest donosi je. Ali odakle donosi? U neposrednom krugu zemlje borave odseljena bića koja se ne mogu odvojiti od materijalne prirode i stalno se nadaju da se mogu vratiti. To su duše koje žive u nužnosti mračne i slijepe vjere, koje nisu uspjele svladati ananke, oskudicu te zato pate u pomutnji poput ludila, u abhimani. Tako se neprestance vrte kao sablasti i iskoriste najmanji povod i mogućnost da se upletu u stvari života, da time sebe uvjere u privid života - jer su i u zemaljskom postojanju također prividno živjele i između toga dvoga ni sada nisu u stanju razlikovati. Kabala zove te duše embrijima, zakržljalim bićima koja su nametnici na tuđim životima. Ba veliki dio svojih utisaka dobiva odatle, jer joj je taj svijet najbliži. U većini snova taj svijet projicira svoje slike na ljudsku svijest. Iznad tog neposrednog astralnog kruga, u širem astralnom prostoru, žive od spomenutih nemjerljivo budnije demonske snage i moći sudbine: anđeoske i sotonske snage i bića, bezuvjetni gospodari svake dobre i loše pojave života. Ba više ne vidi neposredno taj svijet iako poticaje, naredbe, upute stalno dobiva odatie. Ba je osobito osjetijiva na sedam gospodara, sedam krugova sudbine - tih sedam gospodara analogijski sustav astrologije naziva sedam planeta. Svakoj 181

od sedam planeta i svakom od dvanaest znakova zodijaka odgovaraju pojedini dijelovi ljudskog tijela. Ovnu glava, Biku vrat, Blizancima pluća, ruke i ramena, a Raku želudac itd. itd; Suncu oko, leđa, lice, čelo i krv, Mjesecu slina, želudac, Merkuru ruke, motoričko živčevlje, mozak itd. itd. Odgovarajuće konstelacije kretanja planeta na zvjezdanom nebu u analogijskom | su odnosu s preobrazbama zemaljskih tvari, a i s preobrazbama ljudskog tijela. Sedam gospodara sudbine | šalju zdravlje i bolest. Svaki gospodar je gospodar | samo u svojem carstvu: Sunce izaziva bol u leđima, srcu, očima, Mjesec bol u želucu, probavne smetnje, ; živčane bolesti, čuvstvenu pomutnju, Saturn bolest 1 zglobova, reumu, artrozu, bolesti kostiju, zubobolju, ] prijelome kostiju, polagano nagrizajuću mučnu atrofi-J ju. ii Porijeklo bolesti se iza astralnog kruga više ne m o ž e l dalje pratiti. Iskonski sakralni subjekti koji su ih bili stanju pratiti raspolagali su znanjem i intuicijom, sve do u korijen zla, do temelja brojke pet. Ta je činjenicaj očita u iscjeljenjima koja su obavljali sakralni subjekti posve prirodno. Arhajski inicirani meštri, Tothovi Asklepijevi svećenici znali su korijen bolesti. Sve što j^ ostalo povijesnom dobu jedino je to da čovjek može pratiti tjelesne bolesti do moći sudbine. 4. Bolest ljudskog tijela odgovara kozmičkoj svjeič skoj činjenici da Jedan u svojim nizovima dostig kvarenje i dodirne ga. Bolest ne nastaje u materija nom tijelu nego u nedostižnoj duhovnoj sferi odaV se spusti u krugove sudbine i univerzalna se pomutnji nastala u izvornoj duhovnoj sferi realizira u nekor krugu. Odatle se spušta dalje u krug koji neposredr obuhvaća materijalni svijet i tek odatle u ljudsku dušti 182

duša je predaje dalje imaginaciji, nesvjesnom, konačno živcima i preko njih nastaje organska promjena koja se zove bolest. Baader kaže da je bolest gubitak zakonitog stanja ljudskog tijela i preobrazba u nezakonito stanje: bolesnik ne ovisi o idejama, ne dobiva od njih svjedost i snagu nego ovisi o nečem oprečnom idejama, Paracelzusovim riječima, dobiva tamu i kvarenje od evestruma. Tako bolest izražava abnormalnu ovisnost višeg o nižem - čovjek se degradira, postaje nedostojan svojega bitka - njime zavlada materija ili što je još gore: teški mrak koja je u materiji. Prema učenju Kabale bolest je posljedica hotimične zle namjere hotimičnog ulaženja u krug broja pet. Jer nikad tjelesna bolest nije prvotna. Isti odnos, piše A1 Ghazali, kakav postoji između tijela i sjene, postoji i između spiritualnog i materijalnog svijeta. U arhajsko doba nikome ne bi palo na pamet govoriti o bolestima sjene. Prvo su pogledali u kakvom je stanju tijelo, pravo tijelo, dakle nevidljivo. S time je prirodno istovrijedno to da nikome ne bi palo na pamet da u posjedu vanjskih sredstava gaji nade, kako se bolest može potpuno prognati iz materijalnog života. Jedan dio bolesti je posljedica načina života i može se popraviti i izbjeći ako se on ispravi. Ali postoje bolesti koje su određeni obrazi i bilježi neminovnosti sudbine i njezine posljedice. Potječu iz samog individualnog bitka i samo se onda rastope, ako se individualni bitak rastopi u univerzalnom. Pa ni samo ljudsko postojanje nije drugo nego abnormalna ovisnost višeg spiritualnog bića o nižim materijalnim snagama. Te su bolesti najčvršće povezane s onim Što predaja zove materijalizacijom, koja je padom u grijeh ili prvotnim grijehom istrgnuta iz Jednoće. 183

5. Iskonsko je čovječanstvo bolest shvaćalo drukčije od povijesnog čovječanstva i baš je radi toga raspolagalo drukčijim rješenjima iscjeljivanja. Prvo Što je trebalo učiniti jest utvrditi iz kojeg kruga bitka potječe bolest. Ako potječe od živčanog kruga drukčije je prirode, razmjerno je jednostavnija, glatkija, povrŠinskija, lakše se iscjeljuje, jer samo pliva na površini materije. Ako izvire iz duše (thymos, ba, prana) treba primijeniti drukčiji iscjeliteljski postupak, nego ako izvire iz neposredne sfere zemlje, to jest ako je riječ o takozvanoj hadskoj bolesti p o d z e m n e inspiracije. Opet, treba drukčije iscjeljenje primjenjivati ako bolest potječe iz astralnog kruga; tada liječenje nije moguće i nema smisla jer je prirodna posljedica materijalne inkarnacije čovjekove sudbine. U tom slučaju jedina je dužnost iscjelitelja obnoviti u čovjeku svjetlost, snagu i budnost da bi podnio svoju sudbinu. Bolest pripada čovjeku kao peto poglavlje njegove sudbine. Lijek je vrlo često životinjska, biljna ili mineralna 1 tvar. Izborom upravlja uvijek analogijsko mišljenje. Utjecaj životinjskih, biljnih i mineralnih tvari analogan 1 je određenim krugovima bitka; astroloŠkim jezikom: biljne, životinjske i mineralne tvari pod vlašću su određenih sila; jezikom alkemije, pak, tvari uvijek predstavljaju metafizičke esencije. Sunčeve bolesti treba ječiti povećavanjem snage Sunca. Ako je riječ samo o površinskoj bolesti dovoljno je utjecati na površinu. Ako bolest izvire iz veće dubine, potreban je djelotvorniji lijek U slučaju bolesti živaca i duše (thymos) često, su primjenjivali sakralno spavanje i u Egiptu i u Indiji i u Tibetu i još živi u sjećanju povijesnog doba iscje| ljivanje primjenjivano u Epidauru, u Asklepijevu sve;: tištu. Nakon potrebnih priprema koje su se uglavnorrj 184

sastojale u tome da su Asklepijevi svećenici budili neke latentne snage dozivanjem određenih slika, bolesnik je legao u svetištu i zaspao. U snu su djelovale probuđene slike. Iscjeljenje je najčešće bilo povezano sa snovima. U Egiptu je prema predaji to bio najopćenitiji način iscjeljivanja. Iscjelitelj naravno nije bio neutralan: nije liječnik onaj koji racionalnim umom mehanički nauči neke izvanjskosti. I tu su se najčešće koristile analogije astrologije i alkemije, da bi o nekome utvrdili ima li u njemu dovoljno iscjeljiteljske snage. Iscjeljivanje je posve beznadno bez osobnih duševnih, duhovnih, astralnih i mističnih utjecaja; nečist Čovjek, škrt, samoljubiv, zavidan, tašt, glup, bolesnika čini još bolesnijim. I s e ljivanje je najosobniji utjecaj čak i onda ako se događa posredstvom biljnih i mineralnih tvari, a osobne se duševne, astralne i mistične snage prenose iz liječnika u bolesnika. U iskonsko je doba smio iscjeljivati samo inicirani koji je naučio u sebi realizirati snage božanstva zdravlja i nije zračio svoje ljudske sposobnosti nego božansku snagu. Bilo je, nerijetko, takvih iniciranih, koji su toliko intenzivno živjeli božansku snagu da su mogli iscjeljivati polaganjem ruke. I tada nikome ne bi palo na pamet zahvaljivati se liječniku ili pak govoriti o čudu. Mantra - slovo bila je uzvišeno sredstvo iscjeljenja, moćna riječ. Kasnije su je zvali čarobnom rečenicom, ali mantra nema nikakve veze s čaranjem. Slovo je u bolesniku uskrsnulo uspavanu snagu zdravlja i moglo je odagnati parazitsku demonsku moć. Djelovanje poput mantre imali su neki metali, dragulji, pa čak i pokreti. Veza je opet analogijska. Krajem srednjeg vijeka u bolesno su uho gurnuli papirić sa zapisanom 185

i

molitvom i tako su liječili; to je već bila besmislica, groteskni ostatak iskonskoga obreda i u mnogo čemu slično je suvremenom liječništvu koje bolesniku daje kemijsko sredstvo i od toga očekuje izlječenje. Religiozno iscjeljivanje je najdublje iscjeljivanje, čak i onda ako porijeklo bolesti potječe iz krugova sudbine. Svaka je bolest neka vrsta katabaze, što znači demonska veza s podzemljem. Ali bolesnik ne silazi u podzemlje svojim budnim umom kao učenik koji čeka inicijaciju, nego zaslijepljen strašću željnom užitaka, vlasti, slasti. Zato je u svakoj bolesti velik udio besramne životne gladi koja čovjeka izruči moćima tame. Bolest je zato ujedno grijeh i ispaštanje i kazna premda to duša i ne znala. Zato je potrebno bolesti dubokih korijena intenzivnije iscjeljivati nego one blaže, najdubljim metafizičkim snagama, religijom. Jer je riječ o tome da lošu katabazu treba okrenuti u dobru anabazu. Za to je ponekad dovoljna primjena mantre; ponekad je dovoljno sakralno spavanje; ponekad je potreban dulji i temeljitiji postupak. Jer svako je iscjeljivanje buđenje, naravno tamo gdje se može i gdje treba buditi, u skrivenoj duši i duhovnim carstvima. Jedini je lijek svjetlost. Svjetlost koja iz duše treba izvirati i u nju uvirati. Iscjeljivanje nikad ne smije biti negativno. Nije zdrav onaj koji je izvan kruga bolesti. Zdravlje je nešto pozitivno - u zemaljskom životu najveća tjelesna pozitivnost treba osloboditi nove snage i produbiti život. S tog stajališta bolest ima promicatelji ski utjecaj i prisiljava na dublji život i veću svjetlostNakon ispravnog iscjeljivanja čovjek je zdraviji nego što je bio. Analogija kaže da je bolest uvid u sudbini! 1 boga patnika. Čovjek može birati sudbinu Boga budnom odlukom i tada se patnja, bolest, ma kakvi bili. 186

odnose samo na krugove materijalnog tijela, ne dodiruju dublje i uzvišenije dijelove; čovjek ostaje u sebi, u duši, u duhu čitav, netaknut, zdrav. Ako čovjek ne prihvaća božju sudbinu, negoduje; budući da negoduje negativan je i baš zato što je negativan on pati u svojem dubokom i uzvišenom d u h u i duši. Porijeklo bolesti svakako nadvladava materijalni organizam i svakako je metafizičke naravi. Ako čovjek zna da treba patiti jer treba udio u sudbini boga-patnika, božju je sudbinu uzeo na se - to donosi dostojanstvo, mir, sigurnost i ponajprije svjetlost. Ako je pak duša svijetia, nad svakim kvarenjem tijela samo se smješka. 6. I samo ljudsko tijelo jest analogija: analogija svake cjeline stvorenog svijeta. Analogija ljudskog tijela je, pak, sveta vaza. Iz srednjega vijeka još se pamti mit o Gralu, pa čak i u današnjem čovjeku još ponekad živi neobična i daleka slutnja, kad vidi stare grčke, egipatske, kineske, peruanske vaze i shvaća ili ne shvaća da te posude imaju neki skriveni smisao i simboliku. U Peruu su vaze izrađivale inicirane žene: radu su prethodili post, pranje, čišćenje, asketske molitve, izvedba je bila sakralna tajna, kao i izbor materijala, miješanje boja i pečenje. Oblikovanje vaza bila je alkemičarska djelatnost, simbol oblikovanja čovjeka jer su i čovjeka stvorili i oblikovali od gline. Vaza je sveta posuda čiji je sadržaj soma, supstancija života, bitak, telezma, vječno i besmrtno biće. Svetu su posudu povjerili Čovjeku da u njoj skuplja svetu tekućinu, vino, ili ulje ili svetu tvar: pšenicu ili zlato, i tako povećava blaženstvo svijeta, svijet učini bogatijim i sjajnijim. Vaza je okupljajući bazen ashe koja služi za skupljanje božanskih darova 187

M

-

,

-

1

—

•'••

•••••"-

_ to kazuje mit o Gralu, o tome govore ljepotom svojeg oblika i mističnim značenjem svoje pojavnosti grčka, kineska, peruanska, egipatska i meksička vaza. Čovjek ne puni svetu posudu uvijek zlatom i vinom ili pšenicom; ako u posudu dospije i nešto što nije asha, nešto nedostojno vječnog i besmrtnog bića, onda strast ili želja ili žudnja ili volja ili uspomena fermentira i pokvari sadržaj posude. To kvarenje jest bolest. Tada bi, u arhajskom obredu, odnijeli vazu u hram i brižljivo je očistili, svećenik ju je mirisnim kađenjem ponovno osposobio za primanje svetih tvari. Velike su se mistične posude, poput Grala, same čistile, istog dana svake godine opet bi se napunile sakralnom krvlju. Čišćenje vaze, punjenje čistom vodom, stavljanje svježega cvijeća već je zasjenjenje iskonskoga obreda, ali se još osjeća uzvišenost rituala. Cvijeće je simbol duše i duša živi od vode i u vazi - u tijelu živi preko krvi; hrani se krvlju kao što cvijeće upija vodu. Cvijet je duša koja živi u tijelu, tijelo je pak sveta vaza koja je posuda za sakralnu tekućinu, sadržač životonosne vlage, da bi u njoj cvijet cvao i mirisao.

VI.

VODA

1. Analogija je realizam arhajskog čovjeka. U iskonskom čovjeku postojala je sposobnost da vidi nevidljivu duhovnu povezanost stvari; ta povezanost je podudaranje između nižeg i višeg, osjetilnog i nadosjetilnog, zemaljskog i astralnog, materijalnog i nematerijalnog. »Stvari u vremenu i prostoru«, kaže Kabala, »nastaju tako da se odvoje od božanske slave. Odvojene stvari onda polako potonu; početno se još sjećaju svojega porijekla, ali onda postaju sve teže i nepropusdjivije. Napokon posve potonu u materiju.« Čovjek se još sjećao u iskonsko doba ideja od kojih su se stvari odvojile na početku vremena. Kasnije su samo iznimni ljudi vidjeli ideje i samo su oni bili u posjedu znanja o višem porijeklu i podudaranju stvari. Onda se i to znanje zasjenilo i čovjek je počinjao vjerovati da materijalni svijet postoji po sebi. Čovjekova je budnost potonula u tminu. S dnevnom sviješću čovjek više nije vidio analogije. Budnost i danas zna za podudarnosti: čovjek u snu, u trenutačnoj inspiraciji i nadahnuću, kada mu je život budan, vidi u podudarnostima. Kazano novovjekovnim riječima: nesvjesno i danas misli u analogijama. Dnevna je svijest, međutim, potpuno potonula u tešku materiju. Osobitost iskonskoga čovjeka je u tome da ne vidi stvar samu, nego mu je stvar poput pukotine u gusto 189

iSPP^

tkanom pokrivaču osjetilnog svijeta - kroz njega vidi pojavljivanje onoga što je iza stvari i to što je iza i opet iza, jedno za drugim i jedno iz drugog do neuhvatljivih daljina. To što je iskonski čovjek vidio kao realnost, živjelo je u sve dubljim podudarnostima i povezanostima koje se jedna na drugu nadovezuju. To je bila zbilja: beskrajni red stvari koje se međusobno otvaraju i međusobno podudaraju i u tom redu se sve što-se iskušavalo osjetilima smještavalo samo u vanjsku točku i na površinu, i u sebi nije imalo ni smisla ni realiteta. Bića, događaje, predmete iskonski je čovjek sagledavao u metafizičkoj perspektivi unutarnje dubine i njegov duhovni pogled nije se zaustavljao sve do ideja i božanstava, a nije se ni mogao zaustaviti. Zato jer ih je čovjek vidio, ideje su imale zbiljsku realnost i zato su bogovi zbiljski bila nazočna bića. Iskonski je čovjek u materijalnim stvarima vidio ne samo to što one jesu, nego i to što znače. Ali iza značenja stajalo je ovom odgovarajuće novo značenje i iza opet novo značenje. U novije su se vrijeme pokušali na temelju Swedenborgova analogijskog viđenja približiti nekim simbolima iskona. Čitajući simbole ispostavilo se da zmija na čelu egipatskog faraona znači budnost. »Budite budni poput zmije.« Činjenica da je zmija na čelu vladara znači: budna mudrost nije cilj za sebe nego služi za dobrobit ljudi. Jer čelo je simbol dobre namjere prema ljudima. Mudri kralj se budno brine o podanicima. Zmija u ukrasu za glavu koja obavija vrat i dopire do prsa znači da dobra namjera ne staje kod glave, dakle kod misli, nego se zbiljski ostvari u tjelesnom svijetu. 190

Kada Heraklit kaže da je nevidljivi sklad jači od vidljivog, kaže: p r e s u d n a je nevidljiva veza m e đ u stvarima jer dopire u dubine, dok vidljivi sklad samo pliva na površini. Pravu bit stvari određuje nevidljiva mjera, logos, jer svaka je vidljiva stvar samo vanjsko oplošje beskrajne nevidljive povezanosti. Čovjek poznaje svijet, ne kad m u vidi površinu, nego kad razumije lanac međusobno povezanih podudaranja sve d o ideja, bogova, do metafizičkog apsoluta. 2. Uhu iskonskoga čovjeka č u d n o bi zvučalo, ako bi se reklo da se poznaje nešto čim se vidi. Osjetilno iskustvo je takvo da se trenutačno odredi površinska pojava nečega i ništa drugo. Ako netko vidi Nil, samo ga vidi, ali ga još ne poznaje. Da bi se znalo Što je Nil, mora se znati: taj Nil tu na zemlji slika je i prilika nebeskog Nila. Kao Što je ova pustinja slika i prilika nebeske pustinje, more slika i prilika nebeskog mora, Ganga i Brahmaputra i Yangtze i Fujiyama slike su i prilike nebeskih rijeka i planina, i kao što je cijela zemlja slika i prilika nebeske zemlje i kao što je zemaljski čovjek slika i prilika nebeskoga eliptičkog duala. Stvari poznaje samo onaj tko zna da je izvornik u nevidljivom metafizičkom svijetu, i da onaj koji stvari vidi samo svojim osjetilima, dodiruje njihovu površinu. Arhajski je čovjek doživljavao u analogijama i zemljopis i anatomiju i kozmologiju i kemiju, baš kao i fiziku, a da se ne govori i o psihologiji. Analogijsko viđenje je transcendentalni realizam koji je živio u nadnaravnim i nadiskustvenim podudaranjima osjetilnih stvari. Bit prirode osjetila ni ne dotiču. He phi/sis theian ga kai ouk anthropinen endechetai g)iosin, kaže Filolaj: priroda traži božansku, a ne ljudsku spoznaju. Božansko je, pak, nadosjetilno, to znači metafizičko. Osjetilno iskustvo je 191

lažna računica. Ništa se u prirodi ne može razumjeti bez metafizičke, božanske spoznaje. Gledajući unatrag, čovjek iz povijesnog doba prema iskonskim pojavama stoji gotovo točno tako kao i prema simbolima sna. I san stalno koristi životinjske, biljne i kozmičke simbole, takve događaje čije preneseno značenje i podudaranje čovjek nejasno nazire čuje riječi, doživljava potrese, susreće preminule i demone. Iskonski je čovjek poimao svijet kao Što ga čovjekovi sni poimaju danas: u transcendentnoj dubini stvari. To transcendentno viđenje, što Grci označavaju riječju theorein-theoria, nemjerljivo je egzaktnije od pukoga osjetilnog viđenja, bitnije, dublje i realnije. Znanje duhovnog područja, pak, kao što kaže SaintMartin, beskrajno je sigurnije od znanja iz područja materijalnoga. 3. Grčke mislioce koji su živjeli prije Sokrata novi vijek drži naivnim prirodoznalcima. Drži primitivnim da jedan mislilac izvodi svijet iz vode, a drugi iz zraka, treći iz vatre, četvrti iz nejasnog apeirona. Ne može drukčije ni biti, jer novovjekovni čovjek o vodi misli da je ona to Što osjetilno opaža, i da su vatra i zrak ona vatra i onaj zrak koje vidi u materijalnoj prirodi. Tako nije teško odlučiti koji je čovjek primitivniji: onajf koji metafizičkim viđenjem svijet simbolički promišlja! ili onaj koji vjeruje da postoje samo materijalne i opipljive stvari. Mislioci prije Sokrata bili su metafizičari koji su mislili i znali što i Filolaj: priroda traži božan sku, a ne ljudsku spoznaju. Božansku, što znači tran scendentnu, Što pak znači da element iz kojeg izvode svijet u mjerama je opčinjavajući, u dubinama nemjer ljiv i razumljiv samo na temelju kozmičke analogije. 192

Ako bi netko pokušao barem u obrisima rekonstruirati Talesovu arhajsku metafiziku vode, uskoro bi došao do uvida da ovdje nema riječi rii o primitivnosti, a ni o naivnosti. A nakon određenog vremena bio bi prisiljen konstatirati da po hrabrosti, dubini, ljepoti i istini nijedna novovjekovna metafizika nije ravna Talesovom univerzalnom svijetu vode. Prethodno razumijevanje je poželjno i ovoga puta započeti teorijom brojeva. Jer broj, kao što to pitagorejac Filolaj kaže, dominantna je spona koja je neovisna o stvorenom svijetu i koja povezuje stvari iznutra. Broj na potpuno duhovan način označava vezu materijalne prirode i ideje baš u točki gdje ideja postaje materijalna. Teorija brojeva poučava da je broj vode šest. Objašnjenje je sljedeće: gledajući nastajanje stvari i materijalnu realizaciju, svjetlost je prvi korak - iskonska materija, iskonska bit, iskonski početak. Svjedost je Jedno. Prva djelatnost Jednog je privlačenje. To je dva. Privlačenje se javlja kao kisik u materijalnoj prirodi. Druga je pojava odbijanje. To je tri. Odbijanje u prirodi odgovara vodiku. Privlačenje i odbijanje se ujedinjuju i postaju potpuno. To je četiri. Sjedinjenje kisika i vodika je plinovita tvar. Broj plinovite tvari je četiri. Kisik i vodik se miješaju i zapale. Vatra je pet. Zapaljeni vodik i kisik se razdvoje, jer pet je djelitelj i raskidatelj. Materija se odvoji od duha. Duhovni dio se diže, a materijalni se slegne. Taj slegnuti dio je voda. Voda je šest. Temelj vode je vatra, temelj vatre je plinovita tvar, temelj plinovite tvari je svjedost. Na tim temeljima počiva voda. Prva zbiljski uhvatijiva materija. Nastala je od praska plinovitih elemenata, zatvo193

rila se i otjelovila. Zato kaže Tales da je iskonska i prva materija svijeta voda. Vodu i Bohme shvaća kao rezultat goleme katastrofe: snaga broja pet, koja djeluje u univerzumu kao djelitelj, razgorila je plinove. Izgorjela materija zapravo je voda. Voda je sastavljena tvar: šestica je sastavljeni broj. Elementarna voda je temelj zemlje, baza zemlje je voda, kao Što je baza vode vatra, a baza vatre plinovita tvar, baza plinovite tvari je prvo materijalno očitovanje, iskonska tvar: svjetlost. Voda je izgorjela materija. Baader povlači paralelu između pada duše, pada anđela, čovjekova pada u grijeh i nastajanja vode. Među tim događajima postoji podudarnost. U svakom događaju presudna je eksplozivna razdiruća djelatnost broja pet, koji razdvaja vjerne i nevjerne . duše, božanske i pobunjene anđele, rajsku sreću i čovjeka, napokon plinovitu i vatrenu nevidljivu prirodu od materijalne prirode. Voda je prvi stupanj otjelovljenja. Ali Bohme kaže još nešto. Pri prasku plinovitog, duhovni se i materijalni svijet razdvajaju. Tako nastaju dvije vrste vode: gornja i nebeska voda, duhovna voda - ideja; ali i materijalna, donja voda, eidolon. Zato postoji nebesko more i postoje nebeski izvori i | postoji nebeski Nil, Ganga, Brahmaputra. Zato postoji voda života. Zemaljska voda je samo slika i prilika nebeske vode, to je teška materijalna voda, koja je pri prasku plinova nemoćno pala i napunila udubljenja. Ali pod utjecajem vatre i topline i ova se pomiče i pokušava se ponovno dignuti kao para ili magla ili oblak. Težina je međutim povlači i ona opet pada. Ali voda uvijek teži prema gore, vječno se isparava i vječno pada natrag. To je kružno kretanje vode, kao vječno kruženje planeta i bića i vremena. I planete i bića 194

i vrijeme su kruženje naučili od iskonske vode, naučili su od vlastite vodolikosti, jer sve materijalno porijeklom je vodoliko. Zato je Tales rekao da je voda iskonska tvar svijeta. 4. U Iranu su d u h vode zvali Aban. Aban je bio kralj vremena. Jer vrijeme nije drugo nego voda, teče, izbija nezadrživo iz nepoznatog izvora - »nitko ne može stupiti dva puta u istu rijeku«, kaže Heraklit. Vrijeme je nevidljiva voda u kojoj teče bitak svijeta, u čemu teče bitak svih nas u rastopljenu stanju. Vidljiva voda, potok, rijeka, jezero, more samo su pojave i p o d u d a ranja tog vremena u teškom materijalnom tijelu. Analogija. »Vidljivi svijet je samo otisak i slika i prilika nevidljivog.« Taj otisak i ta slika i prilika je materijalna voda, održavatelj hrane života, Majka Života. I u vidljivoj vodi je bitak u rastopljenu stanju. Voda je eliptički dual zraka i svjedosti, dakle, žena. U Iranu je prva ljubav Ahura Mazde bila Arduisur, božica vodene snage, Božica Vode, Majka Života. Voda nije d r u g o nego nakon svjetlosti slijedeći stupanj materijalizacije. Kao materijalni d u h simbol je i analogija žene, u Iranu, božica Ainyahita: božica otjelovljenja, rođenja i ponovnog rođenja. U Egiptu se iz iskonske vode, iz N u n rodio Ptah, stvoritelj i tvorac. Iz braka Ptaha i N u n rodio se prvi dan: Voda-Sunce. Jer, kada je svijet u svojem prvom iskonskom stanju bio voda i ništa drugo, kada su još sva živa bića bila u vodi, tada je najviši bog, u Indiji Višnu, još bio riba, a i Sunce je bilo VodaSunce. U Peruu su ovo Voda-Sunce zvali Atonatiuh, i Sunce je prouzrokovalo vodenu smrt, poplavu. U Per u u voda je inače znak bogatstva. U kalendaru su deseti dan označavali kao vodu; drugo značenje je rog plodnosti i obilja. Zato je svako vodeno božanstvo sta195

jalo u vezi sa ženom, s plodnošću zemlje i s dobrim urodom. Zato je u središtu kulta kiše u Iranu Bahman, prva Amshapand koju su poštivali u liku Mjeseca i vode. Zato je u Meksiku Haloc, bog kiše, muž Centeotl, božice kukuruza. Haloc je kiša, sperma je oplodila zaljubljenu božicu Centeotl. Ali, Tlaloc nije bio samo bog kiše. Vodeni podzemni svijet, vodeni Had, odakle izviru izvori, zvao se Tlalocan. Tlaloc je bio gospodar preminulih duša, duša koje su se vratile u obliku kiše da oplode zemlju. O tome detaljno govore upanišadi. ; U hinduizmu Tlalocu odgovara Mjesec na kojem su, | kao u Meksiku u Tlalocanu, boravili mrtvi. Odanle je padala plodonosna kiša. Nijedan element ne Čini ze- | miju toliko ashom koliko voda, toliko prikladnom da | bude lijepa, bogata, plodna, da donosi radost i blaženstvo. U materijalnom svijetu voda ima značaj koji u ljudskom postojanju ima žena: mekani element, hra >2 njiva, čista, duboka, neprozirna, lako uznemirljiva, ali se isto tako Iako dade očistiti, osvježavajuća je, opasna, -i zrcalno glatka i olujna, čarobno privlačna, puna skrivenih slatkoća i čudovišta. Arhajske su mitologije izbliza poznavale vodena, bića: u Grčkoj Protej, Halios Geron, starac mors; slanih voda, Nerej, Okean, Posejdon glavni su bogo' - ali žive zajedno sa stotinama vodenih bića, djevojf«! kama, ženama, muškarcima, konjima, čudovištima, zmajevima. Astrologija vidi eshatologiju vode ovako: zodijal ima tri vodena znaka - Raka, Škorpiona i Ribe. Rak je uglavnom slatka voda, voda polaganih potočića i je zera u kojima vrvi od golema broja živih bića, to | manje više močvarna zelenkasta opalna mlaka vod okružena trskom i šašom, glib, među svim vodapi? 196

najmekariija. Škorpion je vatrena, crvena, vruća, aktivna, isparavajuća, silovita, ujedajuća, pobješnjela strastvena voda. Vode Riba su hladne, plave, kristalnoprozirne morske vode, eterske vode, vode Afrodite Uranije. Tri znaka odgovaraju trima idejama, trima ćudima, trima vrstama ljudi, trima duhovnostima, trima viđenjima, trima načinima života. Rak je matrijarhalni znak i glib je voda matrijarhata. Škorpion je voda apokaliptičkog suda, vruća voda odjeljivanja. Ribe su plave vode, a plavo, prema Schuleru, nije drugo no prva boja materijalnog svijeta, najviši stupanj usijanja - svijet je na početku početaka zasjao plavo: nebeski svod i more. Ribe su djevičanske djevojke, Škorpion strastvene žene, Rak majke hraniteljice. Sve tri su slike Božice Zemlje: iz voda Riba rodila se ljepota i cvijet, iz Škorpiona strast i vino, iz Raka brižnost i kruh. 5. Četiri - kaže Tales - koji je predmet tolikih rasprava, čije počelo zovemo vodom i što u o d r e đ e n o m smislu držimo jedinim elementom, povezuje, sjedinjuje i međusobno miješa zemaljske stvari. Četiri, o kojem Tales kaže da je predmet tolikih rasprava, polythryleta tettara, četiri su elementa: zrak, vatra, zemlja, voda. Među njima prvi i u određenom smislu jedini jest voda. Zašto? Nije teško razumjeti. Jer, kao što je iz muškarčeva bića nastalo žensko biće koje je u vremenu kasnije, ali u idealitetu i baš radi toga u apsolutnom ranije; točno je tako nastao iz zraka i vatre u vremenu kasniji, ali u idealitetu raniji element - voda. Zato su u vremenu zrak i vatra osnova vode, a u apsolutnom voda je osnova. Zato je voda iskonska tvar, majka-materija iz koje se sve rodilo, m e đ u ele197

mentima žena, majka, roditeljica. Zato kaže Tales da je počelo elemenata voda. U o d r e đ e n o m smislu, kaže dalje Tales, voda je jedini element koji ima svojstva sva četiri elementa; najpokretljivija je, najpodatnija, najlakše mijenja agregatn o stanje i najlakše postaje i zrakom i vatrom i zemljom. Iako je iskonska slika vode analogna ženi, ona u sebi ima i osobine muškarca. Voda je majka, iz nje se rađa život, a s druge strane voda pada p o suhoj zemlji kao sperma u usplamtjelu maternicu i oplođuje zemlju. Zato alkemija poznaje tri vrste vode: s p e r m a vodu muškog roda, rodnu i hranjivu vodu ženskog roda i androginu vodu u kojoj se muškarac i žena izjednačuju i postaju nadspolnima. Ta je aqua ignificata voda, koja je gorjela, vatra-voda, koju astrologija zove Škorpion. To je susret vode i logosa, vatrenog duha, riječi, misli, stvaralačke vatre. O n o m učeniku koji ide stazom vodene inicijacije a Tales je to sigurno poučavao - iz vode muškog roda morala se napraviti voda ženskog roda i onda ih se moralo obje spojiti u nadspolnu vodu, da b u d u slične iskonskoj vodi i Stvoritelju, kojem je voda samo materijalni simbol, jer je Stvoritelj putem vode stvorio elemente, zemlju, bića, na početku vremena, kada j e ; život još spavao u mislima Stvoritelja i nije bilo ničega osim Stvoriteljevog d u h a koji je lebdio iznad tamnih; voda. »Duša Gospodnja hranila je vode.« Jer, inicijacija nije d r u g o nego reintegracija, odnosno vraćanje u prvotno iskonsko stanje: tko ide stazom vodene inicijacije treba se razračunati » s razdiobom voda od voda«. Jer, Sveta Knjiga kaže: »Neka b u d e prošireno gospod stvo nad vodom koja dijeli vode od voda.« Tako se o vode odvojilo nebo - zrak i vatra, prva riječ, logosaj 198

Učenik koji je čekao na inicijaciju trebao je sjediniti i vatru i zrak i vodu, da bi bio u stanju ponovno uspostaviti Jedno. Svi su elementi prikladni da bi se iz njih razvila metafizika i analogijama postiglo p o t p u n o razumijevanje svijeta - ali nijedan element nije prikladniji od vode, već i zbog toga što je život beskrajno vodolikiji nego Što je zrakolik ili vatrolik. Život je plodonosan i majčinski i osjetljiv i nema živog bića čije tijelo ne bi bilo pretežno od vode. Theios hyd6r ouden estin kaže Zosimos; bez božanske vode nema ničega. Jedno joj je lice muško, drugo žensko, jedno joj je lice vječnost: more, drugo nezaustavljiv život: rijeka. Zato je zagonetna d u h o v n a iskonska voda mare philosophorum bila iskonski element alkemije: voda duha. Voda života je vječni izvor. Ahriman, mrak se u obliku zmije pojavio na zemlji i ubio plodnost. Ali prije nego što bi je ubio Ahura Mazda je stvorio Vodu Života. U Egiptu vlada broj tri i poznaju tri vode: nebesku, zemaljsku i podzemnu vodu. Kad bi se zvijezda Sirius pojavila u zoru 17. srpnja, sve su se tri vode sjedinile i počela bi poplava Nila. Tri vode: ženska - podzemna, p l o d n a , v o d a Majki; muška - zemaljska, djelatna voda; androgina - nebeska voda, voda života, v o d a ideja, iskonska voda. Ta voda koju čovjek pije, koja teče u Nilu, u kojoj žive morska bića odnosi se prema iskonskoj vodi kao život prema ideji, slika i prilika prema izvorniku. U Iranu su razlikovali sedam voda: vodu biljaka, vodu planina, znoj, kišu, vodu sperme, slinu i mokraću. Kabala uči da je voda element koji spaja dijelove svijeta, sjedinjuje ih i drži u jednom; u biti kaže isto što i Tales. Samaim, voda koja gori, posredovala je između zemlje i neba za vatru svijeta koja 199

se uzalud htjela sjediniti sa zemljom; voda je povezivala vatru neba s nemoćnom zemljom, i od tog vremena Nebo se sa zemljom dodiruje putem vode. Voda hrani zemlju, oplođuje je, održava život: voda je ta koja rastopi i opere prljavštinu koja se nalijepila na čovjeka. Halade mystai! - u more misti!, kaže grčki misterij. Okupavši se u vodi čovjek se obnavlja, jer kupanje je inicijacija i očišćenje tijela. 6. Hydor einai archen ton ontdn - voda je početak postojećeg svijeta. Ali archč ne znači iskonsku materiju od koje je sve nastalo, nego iskonsku supstanciju koja je bit svega postojećeg, porijeklo, dynamis, prva Moć, Jedno. Prva Moć svakoga postojećeg života, porijeklo svakog bića, povezujuća, održavajuća, h r a n i d b e n a supstancija. Život se kreće na površini, talasa se, teče), širi, pulsira, pjeni, mijenja se u vremenu, nemiran, strastven juri, u svakom je trenutku drukčiji - ali je u dubinama miran, stalan i nepromjenljiv, u vječnom, ustrajan i konačan. Život pliva na površini - bitak je u dubini vremena. Život je valovita voda i rijeka koja; brza, bitak je kao zrcalno ravno i nepokretno more.; Ljudska povijest izgleda kao rijeka, kao da negdje izvire i kao da nekamo žuri - ali ljudski bitak je more, jer,: je oduvijek bio, jest i bit će. To što se zbiva, samo je : površina oceana, ona se njiše, talasa i kruži. Bit j međutim dubina oceana, prozirna, mirna, čista dubi; na. Kao da je sve što se zbiva vrh i dol valova, vrti" virova; ali sve utihne i sve se izravna. Zaroni u vod" - kažu Vede - i vidjet ćeš božansku Mayu. Vidjet ć_ da su kretanje i promjena, val i nemir i vir i kriješ' pjene samo na površini. Samo je na površini may opsjena, čarolija. Samo je na površini vrijeme; unutra/ u dubini oceana nema valova, nema virova, nema č% 200

rolije, nema vremena, samo vječna stalnost i nepromjenljivi bitak. To što jest ne može se gledati u vremenu kao rijeka, kao čarolija, kao Maya, kao da izvire negdje i nekamo žuri. Ali to što jest u svijetu može se gledati u dubini vremena kao očitovanje mira, nepromjenljivog bitka. Ako netko vidi svijet kao rijeku, vidi ga na površini vremena i onda vidi povijest. Vidi da se sve kreće, sve napreduje, mijenja, žuri, hoće, ima ciljeve kojima se približuje ili od kojih se udaljuje. Ako netko vidi svijet kao ocean, onda ne vidi kontinuiranu povijest, n e vidi napredovanje, kretanje, nego vidi očitovanje dubina oceana, iskonske zbilje, početke - arche, dynamis, sam Ocean, Jedno i lice tog Jednog. Onaj koji hoda po površini vremena živi u povijesti, u promjeni i ništa ne sluti o dubinama koje se otvaraju ispod nje - živi u čaroliji Maye. O n a j koji hoda u dubini vremena živi iznad povijesti ili izvan povijesti, ili unutar, u miru, i stoji sučelice sa zbiljom vječnog Jednog. Voda jest i u tome što je povijest i opsjena i kretanje i rijeka; ali je i u tome što je dubina vremena, stalnost, mir, ocean. Voda je u svemu. Theios hydor ouden estin: bez božanske vode nema ničega. Voda je početak postojećeg svijeta: arche tdn ontćn! Povijest je voda i ono vječno je voda, jer je i površina vremena voda, a i dubina je voda. U čovjeku pulsira ocean krvi, kao što pulsira more, krv zemlje i kao što pulsira eter i vrtioži se i kruži u vremenu, u oceanu, na površini, u opsjeni. Unutra, duboko, nema pulsiranja, nema vrdoga, samo je nepromjenljivo vječno Jedno.

201

i'

i

i

1U--

- - i

_

I. ARHAJSKA

ZAJEDNICA

1. Govoreći o iskonskom dobu kolikogod bi željeli izbjeći usporedbe s povijesnim dobom, s novim vijekom i sadašnjim vremenom, ima slučajeva kada ih je nemoguće zanemariti. Ako se pak uspoređuje, to lako izaziva predbacivanja. Usporedbe zvuče kao optužba protiv povijesnog čovječanstva. Nije o tome riječ, naravno. Povijesno čovječanstvo ne igra ulogu veće ili manje vrijednosti, nego ulogu nama poznate podloge na kojoj se može pojaviti crtež arhajske zajednice. Usporedba dakle nije vrednovanje, nego metodički zahvat. Jer ako bi se, govoreći o arhajskoj zajednici, reklo da je iskonsko čovječanstvo živjelo u hijerarhiji, a onda se započelo s tumačenjem hijerarhije pomoću analogija i analiza bez ikakve usporedbe, novovjekovni čovjek ne bi razumio. Stanje je odmah drukčije ako se započne otkrivanjem temelja novovjekovne zajednice - pokazivanjem korijena prirodnih i društvenih znanosti te političkih, pravnih i zakonodavnih nastojanja, koji svi počivaju na materijalnim temeljima, na prirodi. I tako, nakon što se u nekoliko osnovnih crta uspjela skicirati zajednica sagrađena na prirodi i povući granična linija, ispostavlja se: temelj arhajske zajednice nije priroda nego duhovna hijerarhija. Novovjekovni čovjek je u takvim okolnostima prisiljen primiti na znanje da su postojale zajednice čiji 205

je životni red bio posve drukčiji od sadašnjeg. Tako će shvatiti i bit hijerarhije, čak možda i to da je društvo sagrađeno na hijerarhiji višega reda od onog, sagrađenog na prirodi. Sadašnje zajednice običavaju raščlanjivati na klase. Klase su seljaci, radnici, obrtnici, građani, intelektualna srednja klasa, aristokracija po rođenju i po novcu - dakle, vladajuća klasa. Te klase nemaju duhovnoga vrijednosnog sustava. Raščlamba, kao što kažu, prirodno je nastala i prirodna je. To je samo drugi izraz za to, da tomu odgovara životni red materijalne prirode, koji novovjekovni čovjek slijedi i odobrava. Tom podjelom novovjekovni čovjek prihvaća red prirode kao da je iznad njega i prešutno prihvaća zakon prirode da o redoslijedu i stupnjevima vrijednosti uvijek odlučuje jači. Dok je aristokracija jača, ona je vladajuća klasa; kada je to građanstvo, onda je ono vladajuća; ako su seljaci ili radnici jači, onda oni vladaju. Ponekad je jači i onaj brojniji. To je zajednica sagrađena na redu prirode. Hijerarhijska zajednica svoje porijeklo ne vuče odozdo, svoj red ne gradi odozdo i svoje postojanje ne temelji na materijalnoj prirodi. Ne samo da se hijerarhijska zajednica gradi na kozmičkim i metafizičkim vrijednostima, na višim duhovnim zbiljama izvan čovjeka, nego o njima i ovisi i po njima se raščlanjuje. | Zajednica nema temelja, nego uvjete i nije važno što ; je dolje, nego ono Što je gore i ne to na čemu počiva, nego o čemu ovisi, čega je očitovanje. Učenje arhajske metafizike govori o vrijednosti. Brojevi su duhovni, od svih odnosa neovisni simboli tih vrijednosti. Zato, ako se na pitanje na kakvom se redu sagradila iskonska zajednica hoće egzaktno odgovoriti, mora se reći da je to red brojeva. 206

U tom smislu, Pitagora i Orfej svjedoče o istome kao i inicirano egipatsko svećenstvo i isto je tako temelj iranske zajednice deset Amshapandi, kao što je deset Sephirota palestinske zajednice, a deset Prajapatda hinduističke zajednice. To, međutim, ne znači da je temeljni broj zajednice deset. Broj deset slika je Cjeline—Svega—Potpunosti. Materijalno očitovanje ovoga znaka je svijet. A ljudsko je, pak, očitovanje svijeta: zajednica. Temeljni brojevi zajednice su: tri - Cjelina, četiri - Potpunost, sedam - Stvaranje i deset - Sve. Ali u zajednici jesu i žive svi brojevi. I ona prirodno jest i živi u svojem prvom shvatljivom obliku, u ideji. Prema Platonu, temelj zajednice je ideja i zajednica i nije drugo nego primjena ideja. Psihologija, antropologija, metafizika, astrologija, geometrija, alkemija primjene su tih temeljnih bitnosti u različitim krugovima bitka. Ali temeljne bitnosti zadržavaju svoju narav u svim krugovima. Zato postoji analogija među različitim krugovima bitka. Postoji analogija između psihologije i društvene znanosti, astrologije i alkemije. Metafizika zove Sattvom izjednačeno smirenje iznad strasti. Sattva u duši odgovara buddhiu, najvišem stupnju ljudskog uma; među metalima odgovara zlatu, među planetarna Suncu, u zajednici duhovnoj kasti brahmanu. Metafizika zove Rajasom strastvenu djelatnost, na drugo nesvodljivu kakvoću Bitka, koja odgovara Jastvu, a među kovinama odgovara sulphuru alkemičara, m e đ u kozmičkim snagama Marsu, u zajednici upravljačkoj, djelatnoj, borbenoj, viteškoj kasti, kshatriyi. Hijerarhije odgovaraju svjetskim činjenicama: krugovima bitka, astralnim duhovima, kovinama. Izvorno, kasta je bila hijerarhija. Tek kada je izgubila svoje 207

metafizičke veze postala je odnos prema srodnim krugovima bitka i zato je analogija potamnila. Sada je izgledala kao da je prirodna. O novovjekovnoj klasnoj podjeli krivo misle da počiva na potpuno prirodnom redu i da je izrasla iz prirode. Novovjekovna klasna podjela po mnogo čemu nije drugo nego hijerarhija u kojoj se nitko više ne sjeća izvornih stupnjeva vrijednosti. 2. U hijerarhijskoj zajednici nije važan temelj nego iskonska slika čije je ona očitovanje. Iskonska slika i ideja, čiji je simbol broj, očituju se u svim krugovima bitka. Zato postoji podudaranje, analogija, između načina života zajednice i kozmičkog reda planeta i reda duša i reda kovina. Ako zajednicu vodi duhovni čovjek i vlast pripada duhovnom čovjeku, to točno odgovara tomu da je upravljačka moć i svojstvo svijetli u m u životu i sudbini pojedinačnog čovjeka. Ako zajednicu vodi djelatni čovjek, to odgovara tomu da je u životu pojedinačnog čovjeka upravljačka moć i svojstvo djelatna strast. Ako zajednicu vodi gospodarski stalež, to odgovara tomu; da je u životu pojedinačnog čovjeka upravljačka moć dobit, korist, pretjerano vrednovanje materije. Ako zajednicom vlada služinčad, to odgovara tomu da je U; pojedinačnom čovjeku upravljačka moć neukost. Ako vlada duhovna klasa sudbinom pojedinačnog čovjeka onda upravlja svijetli um, a oblik vladavine j kraljevstvo; red odgovara metafizičkom redu, mor* , nost počiva na apsolutnim vrijednostima, razlikovanja je hijerarhijsko. Ako vlada djelatna kasta državu no . strast djelatnosti i ona je osvajačka, moral je viteški, raščlambu će odrediti viteške vrline. Ako vlada gospo? darska klasa, sudbinom pojedinca upravlja bogaćenj 208

i sticanje imetka, a oblik vladavine je građanski, vladajući moral jest da je bogati čovjek u pravu, a siromah ne. Ako služinčad vlada, ljudska je sudbina izručena snagama neukosti i te snage samovlasno utječu na čovjeka i oblik vladavine je samovlada, vladajući moral je mržnja svakoga osobnog isticanja. Potpuno je isključeno da ljudska zajednica živi građanskim načinom života, a da sudbinom Čovjeka istodobno upravlja svijetli um; kao što je isključeno i da u zajednici vlada duhovna moralnost, ako je državni oblik samovlada. Iznimno, pojedinim osobama uspijeva razbiti univerzalnu zakonitost, ali ako i dođu do riječi, nikad ne govore i ne djeluju u skladu sa zajednicom. Ako u zajednici vladaju sluge, slijepa je neukost je preuzela vodstvo nad sudbinom pojedinaca i u tom se trenutku umna riječ čuje kao rušenje jedinstva zajednice, svaki se odvažan čin čuje kao revolucionaran samo zbog toga jer je način života postao neuk, a neukost ne trpi ništa osim mraka i nagona. Kada u zajednici vladaju sluge, čovječanstvo stoji izvan reda vrijednosti; njegovo postojanje je poput nekog stanja nerođenosti i tone ponovno u zaboravljenost i mrak materije. U takvim prilikama zajednicom se u potpunosti razlijeva zaboravljenost materije: neukost. Pojedinačni čovjek samo uz najveći napor uspijeva jasno misliti. To što je prirodno i samo po sebi razumljivo u hijerarhijskoj zajednici - um, sada postaje iznimno. Umni čovjek stoji u opreci sa zajednicom, jer zajednica živi u mraku, ne shvaća svjetlost uma, za nju osjeća tek da je nešto različito od nje same i zato je mrzi i progoni. Sluganstvu odgovara neuko stanje duše i ako služinčad dospije na vlast, neukost duše postaje sudbinska moć. 209

Hijerarhija nije drugo nego primjena znanja temeljenog na arhajskoj metafizici na ljudsku zajednicu - to da vladavini pojedinih ljudskih karakteristika odgovara vladavina pojedinih kasti. A čovječanstvo, pak, nije sretno i mirno onda, kada ga razdiru strasti, kada je materijalno, neuređeno, neskladno, neuravnoteženo, kada ga muče neuke snage, nego onda, kada njime upravlja svijetli um. Baš radi toga trezveno je slušati um: neka umni čovjek preuzme vodstvo, djelatni čovjek neka upravlja, čovjek gospodarstva neka ostane kod gospodarstva i neka se bogati, a sluge neka služe. To odgovara univerzalnom redu svijeta, ne samo u zajednici nego i u sudbini pojedinog čovjeka, u duši, u moralu, u državi, među kovinama i u svijetu ideja. Red zajednice počiva na nepromjenljivom vrijednosnom redu svijeta. To je hijerarhija. 3. Hijerarhiju ne sačinjavaju svojevoljne ljudske vrijednosti, već red sakralnih vrijednosti bitka. Oko šestote godine prije našeg računanja vremena nastala je zbrka u redu sakralnih vrijednosti bitka. Riječima Kung-cea, sakralni je red »kralj neka bude kralj, sluga sluga«. Red je da svatko bude to što jest, na onom mjestu gdje jest. Zbrka je nastala tako, što je kralj počinjao biti ne-kralj, a sluga ne-sluga. Čovjek je o d j e d nom počinjao biti nešto drugo nego što jest i biti na drugom mjestu nego na kojem je stajao. Hijerarhija se počela raspadati. U Kini, na granici iskonskoga doba, dvojica su pon o v n o pokušala uspostaviti hijerarhiju. Lao-ce li Kung-ce. Bilo je to vrijeme kada se put, Tao, izgubio, čovjekov je bitak počeo bivati pukim životom. Život J izvire iz materijalne prirode, tek je biološka pojava i ništa više. »Ako nema Taoa, dolazi život«, kaže Lao-ce.

Ali, stvari tu nisu stale. Započinje involucija, započinje kržljanje, obezduhovljenje, primitivizacija. I život se počinje gasiti. »Ako nema života dolazi ljubav.« Dalje: »Ako nema ljubavi dolazi ćudoređe.« - »Ćudoređe nije d r u g o nego prisila. Čovjek je prisiljen vjerovati i biti vjeran.« Put je puki privid; d u h je samo maska. »Svijet kreće iz privida d u h a i tu počinje veliki nered.« Lao-ce je rekao da nedjelovanjem ponovno treba uspostaviti red vrijednosti. N e upravljati, n e miješati se, već pustiti da stvari same od sebe p o n o v n o n a đ u sebe i svoje mjesto. »Uzvišeni život je bez namjere i ne djeluje.« Postoji samo jedan način da život ponovno bude bitak, da se to što je zatvoreno p o n o v n o otvori, da cvate i da se smiri i uredi prema vječnom redu Neba: pustiti uzvišenim snagama da ponovno prožmu život. »Tao n e djeluje - ali ništa n e ostaje neučinjeno.« - »Kad bi ih kralj i knez umjeli rabiti, svaka bi se stvar sama od sebe usmjerila.« Treba biti bez strasti, bez želje, bez žudnje; ne smije se miješati, ne smije se djelovati. »Svijet je duh, njime se ne može djelovati; onaj koji djeluje, pokvari ga.« - »Svijet se pokvario zato jer vladari isuviše djeluju.« Kung-ce je izabrao djelovanje. Mnogo je učio, sakupljao učenike, zaposlio se, bio ministar - govorio, učio, radio. Obilazio je dvorove i pokušavao uvjeriti kraljeve da je ćudoređe bit upravljanja državom. Rekao je da samo Čiin-ce može ponovo uspostaviti red, djelatan, plemenit i m u d a r čovjek koji se p o t p u n o odriče sebe i posvećuje se zajednici. Nakon Kunga i Laoa kineska se predaja podijelila. Kungovi učenici su pristaše Taoa nazivali praznovjernim metafizicima i irealnim fantastima. Realni zahtjev je: čin, intervencija, djelatnost, jer konačno čovjek do211

broga osjećaja ne može skrštenih ruku promatrati propast. Laovi poklonici rugali su se učenicima Kung-cea. Čuang-ce ovako prekorava meštra Kunga: »Reci samo Kiu, zar zbilja nisi kadar odviknuti se izazovna ponašanja ne bi li konačno postao častan čovjek? Nisi sposoban ni da se nosiš s patnjom jednog naraštaja, a stalno se brineš o brigama tisuću naraštaja... Jesi li izgubio pamet? Učiš misliti? Svako je mišljenje izvor nevolje; svaka djelatnost izvor zbrke. Mudar čovjek djeluje samo onda ako mora, ali ni onda se ne brine da li će uspjeti ili ne. Samo tašt i uobražen čovjek pripisuje važnost svojim djelima.« Lao-ce govori s najvišeg vrha hijerarhije. Tao je nedjelovanje koje djeluje bez djelovanja. Tao je intenzitet bitka, snaga otvorenog bitka. Ali vrijeme za utjecaj otvorenog bitka u zajednici već je prošlo; početak je povijesti, vrijeme života, zatvorenog i sve zatvorenijeg bitka. Kung-ceova djelatnost je pak očitovanje djelatne strasti upravljačkog staleža. Upravljač, Č i i n ce, grčki aristos, hinduistički kshatriya ne mogu drukčije zamisliti život nego kao stalnu djelatnost. U Laoceovom Taou Put se iskonskoga kraljevstva javlja još jednom, kao i na d r u g o m kraju svijeta, u Pitagore, još jednom zaplamti predaja iskonskoga orfičkoga d u h o v i noga gospodstva: upravljanje ovisi ne o djelatnosti, već isključivo o d u h o v n o m učinku. U učenju i djelatnosti Kung-cea već se javlja kshatriya, kao i na drugom kraju svijeta u Platona: strastvena želja da se red zajednice uspostavi djelatnošću. Tao Lao-cea se morao izgubiti jer zajednica ga više nije razumijevala, vrijeme se promijenilo. K u n g - c e o v o učenje pak, poput Platonovog, od početka je bilo krivo: nikad viteški stalež nije znao voditi zajednicu, jer 212

nije za to sposoban. Onog koji bi znao voditi zajednicu, vrijeme više nije prihvaćalo; onaj, pak, kojeg je vrijeme pozivalo za vođenje zajednice po svojoj je naravi bio neprikladan i ostao takvim. To dano stanje točno ukazuje na to Što u životu zajednice znači hijerarhija: red vrijednosti zakonitog i transcendentnog porijekla, i ako ga se zajednica odrekne, odrekne se zakona vlastita bitka, i kada ga gubi, nikakvim ga naporom i djelatnošću ne umije vratiti. 4. U predaji Inka bog Vichama je pri stvaranju bacio tri jajeta na zemlju: jedno zlatno, jedno srebrno i jedno željezno. Iz zlatnog su se izlegli članovi duhovnog staleža, iz srebrnog članovi viteškog staleža, a iz željeznog članovi gospodarskog staleža. Tri jajeta potpuno odgovaraju trima gunama hinduističke predaje: promišljenom d u h u (sattva), vatrenoj djelatnosti (rajas) i materijalnoj plodnosti (tamas). To su tri kruga bitka zajednice: sakralni, kulturalni i naturalni; to su tri stupnja ćudoređa: dharma, kama i artha; ćudoređe koje se temelji na univerzalnom zakonu, ćudoređe užitka i ćudoređe dobiti; to su tri elementa alkemije: sal, sulphur i merkur - ukratko, to su tri nesvodive i primarne vrijednosti i svojstva na kojima počiva red života zajednice, hijerarhija. Shvaćanje svjetskog zakona jest smisao života. To je prvi stalež, jer bez znanja svjetskog zakona, bez znanja dharme, ljudska zajednica nije ljudska, već svjetina skupljena zbrda-zdola. Duhovni stalež je čuvar istine, duhovni stalež čuva predaju, duhovni stalež osposobljava čovječanstvo za sudjelovanje u božanskom bitku. Brahman je žrec koji održava stalnost veze s božanskim, onaj koji čovjeka predstavlja pred Bogom i Boga pred čovjekom. 213

Kshatriya ne označava dharmu, nego kamu, radost, pokretljivost života, njegove boje, čuvstva, strasti. Vitez nije duh, nego je herojska duša. Kada se otcjepljuje od zemlje, duša u prvoj svojoj preobrazbi postaje junačka. To je, sulphur, vatra, slobodno vatreno plamsanje, kshatriya. Kada se viteški stalež odvoji od brahmana, postaje shudra, sluga. Hijerarhijsko biće viteza isključuje despotizam. O n zemaljskim sredstvima potvrđuje svjetski zakon, koji je uvijek duhovan. Simbol viteza je mač; a mač nije drugo nego logos, riječ, djelatno slovo, očitovanje duha, ali u svijetu djelatnosti, jer mač je simbol apsolutne aktivnosti. Mač je sredstvo djelatne riječi, kojeg vitez dobiva od duhovne kaste kao sakralno sredstvo, da bi njime branio zakon. Vaishya je gospodarski stalež arthe, stalež dobiti, u vezi je s materijom, obrađuje zemlju, izrađuje životna sredstva, trguje. Životna mu je zadaća održavati materijalno bogatstvo i plodnost. Zato je tamas nositelj mračne i tajanstvene materijalne plodnosti. Vaishya je vezani stalež: veže ga vlasništvo, imetak, dobit, zemlja; to je teška, zemljolika materijalna kasta. Iskonska predaja poznaje hijerarhiju građenu na broju četiri. Taj red vrijednosti ona shvaća kao analogiju s četiri yuge, četiri svjetska doba. Zlatnom dobu odgovara brahman: potpuno jedinstvo s božanskim bitkom, apsolutno duhovno gospodstvo. Srebrnom dobu odgovara kshatriya, kada nastupa strast, posebna volja ljudskog Ja. Brončanom dobu odgovara vaishya, kada se čovjek već materijalizira, ali još uvijek živi po redu dharme. Željeznom dobu odgovara shudra - sluga. U Kini kralj ima četiri pomoćnika. To su: Si Tu, meštar učenja, koji znači proljeće; Si Ma, meštar mača, 214

J-•

koji znači ljeto; Si Kan, meštar zemlje, koji znači jesen; Si Kung, meštar rada, koji znači zimu. Jer sluga, shudra, kako kaže hinduistička predaja, samo je meštar rada i ništa više. Broju četiri odgovara vertikalni red iskonske zajednice, četiri ashrame. U okviru životne sudbine pojedinca četiri ashrame su četiri temeljna stupnja vrijednosti. Prvi je stupanj učenik, brahmacharya. Zovu ga učenikom Brahmana, jer svaki mladić posredstvom svećenika zapravo uči od Brahmana, najvećeg božanstva. Drugi je stupanj grihasta, glava obitelji. Kada je netko naučio što ljudsko biće treba da nauči, život tka dalje, osniva obitelj, sudjeluje u upravljanju državom, ovisno kojoj kasti pripada - svećenik, upravljač, trgovac, poljodjelac - bavi se svojim zanimanjem, usavršava ga i odgaja djecu. Većina ljudi ni ne želi više. Ljudska sudbina i na stupnju grihaste može biti savršena, lijepa i potpuna. Ali ako želi postići viši stupanj, čovjek se povlači u Šumu. To je vanaprastha, šumski pustinjak. Svoje vrijeme provodi u kontemplaciji, učenju i asketskim vježbama. Ako želi još više, razdijeli sav svoj imetak, odjene grubo sukno, svoju jedinu imovinu, isposničku šalicu zadjene za pojas i krene u lutanje. Spava pokraj puta i živi od toga što mu udijele. Nerijetko promijeni i osobno ime.To je sannyasin. 5. Ljudska zajednica sadrži tri vrijednosna stupnja, oni su podudarni s univerzalnim sakralnim redom svijeta. Sluga, shudra nije član inicirane zajednice. O slugama nijedan arhajski zakonik ne govori kao o jednakopravnim članovima zajednice. I Platon, poput Manua, spominje ih samo usput. Odnos viših kasti prema 215

shudri je odvojenost i samilost. Shudra je sredstvo, noge boga Brahmana, od materije još se nije posve odlijepio. To razlikuje Manuov zakonik time što kaže: član zajednice može biti samo dvija, dvaput rođeni čovjek. Jedanput rođeni rodi se samo u materiji i ne može biti član sakralne zajednice. U arhajskoj zajednici jedva da postoji nešto, što povijesni čovjek manje razumije od isključenja shudre iz žrtvenog reda. Razlog nerazumijevanja je iznad svega taj da je povijesni čovjek otupio spram hijerarhije i ne zna da sakralni životni red nije ljudskog, nego je transcendentnog porijekla. Drugi razlog nije metafizičke, nego društvene i psihološke naravi. Povijesni čovjek nije voljan, ali u svojoj degradiranoj budnosti nije ni sposoban shvatiti da svaka ljudska zajednica nužno treba imati i ima svojega shudru, nečistog i izopćenog. Svako se društvo bez iznimke sastoji od zakonitih i nezakonitih članova. Sakralni iskonski red smatra shudru sredstvom, materijom, onim čime nešto izvršava i čini. U viteškoj zajednici, kao u Platonovoj, nečisti su robovi koji nemaju riječ u usmjeravanju zajedničke sudbine. U građanskoj gospodarskoj zajednici nečisti su takozvani »siromašni«, koji nemaju mogućnost djelatnog sudjelovanja u zajednici kao velikom gospodarskom poduhvatu i zato njihova riječ nema utjecaja. Napokon, u izmiješanoj zajednici nečistoća je nešto promjenljivo i neodređeno, nešto što se nastoji vezati bilo za religijsku pripadnost, bilo za naciju, rasu, ponekad za političko stajalište. Uvijek ima izgnanih, kakogod ih zvali - protestantima, hugenotima, proleterima, buržujima, Židovima ili nekako drukčije. Svaka zajednica ima svojeg »nečistog«, samo što u nehijerarhijskoj zajednici biljeg nečistog ne pada u ime univer216

zalnog reda na određenu ljudsku grupu, nego u ime povijesne strasti. U iskonskoj zajednici brahman, kshatriya, vaishya članovi su sakralnoga reda, jer se članovi kaste ne rode samo u materiji, kao tijela, nego putem inicijacije još jednom u redu božanskoga uma. Zbog toga član zajednice može biti samo dvostruko rođeni, dvija. Pri inicijaciji čovjek doznaje da nije važan temelj na kojem stoji nego duhovna nit o kojoj visi. Nauči da, kao što Manu kaže: »Bolje je uopće ne roditi se u svijetu, nego u njemu živjeti život slijep, nižeg reda, glup, besmislen, prazan i ne sudjelovati u znanju velikih istina.« Inicijacijom čovjek nauči održavati svoje tijelo čistim, pripremati jednostavna jela, paziti na pravila zdravlja, razlikovati štetna od hranjivih jela, čuvati čisto ćudoređe, ud ubij iva ti se u duhu, meditirati, poslušati ozbiljnu riječ, čuvati se zavodljivosti materije i osjetila. Čovjek nauči da je tjelesno čist život u vezi s ćudoredno čistim i duhovno čistim životom. Nauči govoriti staloženo i u m n o jer »sav um, ideja, namjera, plan, čuvstvo, znanje, sve se pojavljuje odjeveno u govor. Onaj tko ne poštuje govor, ne nauči ga, ne izražava se kratko, pametno, lijepo, jednostavno, ozbiljno, taj ništa ne razumije i ništa ne uzima ozbiljno.« A u čovječanstvu, pak, postoje oni koji te zakone ne smatraju obvezujućim za sebe. Hinduistička ih predaja naziva čandalom, onima izvan kasti. Oni slušaju samo glas nagona, ne brinu se za pristojnost, niti za čuvstvenu i ćudorednu nedodirljivost; za njih ne postoje običaji i uljudnost. Obuzeti su, naprašiti, žive u ropstvu niskih želja i zbog toga se čak niti ne stide, iživljavaju svoje tjelesne želje, čak se i diče time, bezobzirni su, služe se prljavim riječima, grubim i neu217

godnim glasom. Nije red vrijednosti koji osuđuje takvog čovjeka da ne može biti članom sakralne zajednice. Takav se čovjek sam stavlja izvan zakona. Nije nečist radi toga Što je neki zakonik svojevoljno tako ustvrdio, već zato što se osjeća kod kuće u nečistoći, tamo spada, to je njegovo svjetsko mjesto i tamo se dobro osjeća. Rodi se samo jednom, u materiji, i time je savršeno zadovoljan, u njemu se ne javlja želja za uzdizanjem u viši red. Nema pojma o uzvišenosti duha i ako o tome čuje, p u n je nevjerice ili se izruguje. Uzvišeni cilj njegova života je obilna hrana i dugo spavanje, kao psu. Zato je u iskonsko doba njegov simbol bio pas, nečista i bestidna životinja. Bit inicijacije napokon i nije drugo nego uvid, da je temelj uzvišenog života samoprijegor. Taj tapas, taj samoprijegor čini ljudski život sakralnim. I to je ono Što čandala ne razumije i ne želi razumjeti, ne vjeruje i ne želi vjerovati. Čandala želi slobodno iživjeti svoje nagone. Zato postaje nečist. Riječ hijerarhijske zajednice je zato zakon; riječ čandale je zato iživljavanje bez granica. Za zajednicu je nazočnost takve svjetine stalna opasnost i zajednicu čuva samo brižno održavanje sakralnoga reda, da bi mračna nečistoća ostala dolje, pritisnuta, jer ako nečistoća izbije na površinu, u njezinu kalu potone i uguši se cijela zajednica. Pojedinačni čovjek treba u sebi strogo suspregnuti nečistoću, a zajednica u društvenom poretku, jer jao onome u komef nečisti dolazi do riječi i sto puta jao onoj zajednici u kojoj postaju vođe nečisti, koji ne poznaju duh, ovisnost, koji ne vide red vrijednosti. 6. Kada Li Ki kaže: »Znak je sređene zajednice ako je ministar vjeran, činovnik pouzdan, narod iskren; 218

radnik jednostavan, trgovac pošten, djevojka djevičanska, žena ponizna« - zapravo izriče hijerarhiju. Kada Lao-ce izriče Tao, Zarathustra ashu, Platon aletheiu, Pitagora vječni red brojeva, Manu i Vede rtu, zapravo svi izriču hijerarhiju. Hijerarhija nije vezana za jedan oblik. Jedna se gradi na trima gunama, druga na četiri razdoblja, treća na broju dva. U Egiptu, zajednica je počivala na Deset, kao u Iranu na deset Amshapandi i u Palestini na deset Sephirota. Prema Veda-smriti, hijerarhija nije nastala odjednom. U zlatno doba bitak je bio zlatan i živio je samo duhovni čovjek - brahman. U srebrno doba se rodio kshatriya, vitez, u brončano doba se rodio vaishya, čovjek gospodarske kaste. U željezno doba, u kali— yugi, u mračno doba rodio se shudra. Po tome bi kaste igrale ulogu tek u kali-yugi, ali mračno doba je baš doba nereda, i raspada vrijednosti, kada se duše ne rađaju u svojim kastama i ne žive tamo gdje im je po naravi mjesto. Pri kraju razdoblja, u cijelom čovječanstvu nestaju kaste i zajednica u potpunosti postaje nečista. Početak tog razdoblja bila je šestota godina prije našeg računanja vremena.

219

II. UPRAVLJAČ

KOLA

1. S kraja arhajskoga doba ostao nam je kip u Delfima. Uobičajeno ga je zvati delfijskim upravljačem kola. Stoji mladi muškarac u dugoj halji koja m u dopire gotovo do gležnja i kao da u rukama drži uzde; nabori njegove haljine su tako pravilni kao urezi na stupovima; njegov je stav uspravan, na licu mu se vide znanje i snaga. Nijedan kip iz iskonskoga doba ne kazuje toliko očima, tim sigurnim, nezasjenjenim, čistim pogledom, Uspravnost i neupravljivost dostižu ovdje vrhunac. Neupravljivost? Da. Jer, on je upravljač. Upravljač kola. U tim očima nema ničega mekog ili popustljivog, nježnog ili sentimentalnog. Niti mu se um može usporediti s ljudskim umom, u kojem uvijek ima nekog odmjeravanja, koristoljublja, relativnog i Ja. To je savršena sigurnost potpuno budna uma. Ne upravlja čovjek, ne tijelo, ne ruka; oči su upravljači kola. Umjetnik koji je oblikovao kip vjerojatno više nije poštivao u p u t e duhovne kaste poput umjetnika u Egiptu ili Meksiku ili Judeji, gdje su stvarali po uputama duhovne kaste. Ali kipar još nije postao svjetovan - klasičan, kao što običavaju reći - jer mu je nadahnuće posve duhovno. O tome, tko je taj upravljač, nema ni časka koleba-; nja. »Unutarnji upravljač kola«, kažu Vede, »koji iznu220

tra upravlja ovim svijetom i drugim svijetom i svim svjetovima.« Sanskritskom riječju antaryamin. Zarathustra kaže: »Ja sam vrhovni svećenik, onaj koji upravlja prvim kolima, prvi čovjek.« Na iranskom ratha esthar. Shankara piše: »On je upravljač kola na temelju svojih osobina; i u svijetu bogova je isto tako kao i na zemlji.« I dodaje: »Samo je atman, besmrtno Ja unutarnji upravljač kola.« Katha-upanišad: »Znaj, da si upravljač kola i da su kola tvoje materijalno tijelo.« Žohar: »Priroda su kola, nebeski je čovjek upravljač kola.« - »Nebeski je čovjek božanski um.« Taj božanski um je Toth, Hermes, Merkur, Manu, Quetzalcoatl, Mancco Ccapac. »Upravljati«, kaže Li Ki, »jest upravljati kolima...« Snaga duha su uzde, da bi vladar vodio narod; činovnik je am, kazna je bič. Sin Neba je upravljač kola. Vezir i savjetnik su desna i lijeva ruka.« Kralj je na velike blagdane nastupao, s gotovo istim izvanjskostima i u Peruu, Egiptu, Indiji; na kolima, u rukama uzde, iznad četvrtasti baldahin, pod nogama okrugli prostirač s dvanaest slika zodijaka i dvadesetosam slika Mjesečevog zodijaka, a cijelu je sliku obuhvaćao kotač koji nije drugo nego križ (svastika), simbol vječnoga kružnog kretanja, znak neprolaznosti svijeta; s četiri strane četiri godišnja doba i četiri razdoblja: zlatno, srebrno, brončano i željezno, i na krovu zvono svjetskog mira. Vjerojatno nije riječ o slučajnom slaganju slika, utoliko više što nije riječ o slikama. U iskonsko doba ništa ne ovisi o slikama, nego o umu, a um, pak, o analogijama, o podudarnosti bitka. Analogija se sastoji u tome da na zemlji živi biće koje drži u svojim rukama uzde zemaljskog života i upravlja kolima života. To je 221

antaryamin, upravljač kola, nebeski um, Hermes, Toth, Quetzalcoatl, ratha esthar, Manu, Čovjek, univerzalni božanski čovjek, iskonski i vječni i prvi čovjek, božanska inteligencija. On je uspravan, budan, jasan, znanje je i snaga, nepokolebljiv je. Jer je upravljač kola. Ta kola su priroda, materija, zemlja, država, narod. Um je upravljač kola, onaj koji ne poznaje mekane sentimente, tašto Ja, osobni interes, sebičnu računicu. On je apsolutno oko, viđenje, nezastrta, sigurna, neumorna i uspravna budnost, on je atman, besmrtno Ja, u carstvu bogova i na zemlji on je upravljač kola: iznad njega je zvjezdano nebo, oko njega stalna promjenljivost razdoblja i godišnjih doba, ali on je postojano, stameno, neovisno znanje. On je Sin Neba, upravljanje, upravljanje kolima. Iznad njega zvoni zvono svjetskog mira, jer um ne poznaje razdor, dvojnost, podjelu, rat, nesklad. To je antaryamin, upravljač kola. 2. Upravljač kola je kralj. Upravljanje kolima ima dva očitovanja: gospodstvo i vlast. Gospodstvo je duhovno vodstvo koje je nedjelatno, vlast je djelatno vodstvo. Upravljač kola je iznad i gospodstva i vlasti. Brahman, duhovni stalež, obavlja d u h o v n o gospodstvo; djelatno gospodstvo obavlja upravljački stalež, kshatriya. Kralj je više od brahmana i više od kshatriye; kraljevo vodstvo je više od duhovnog, nedjelatnog i više je od djelatnog. Upravljač kola je Sin Neba, koji se izdiže iz zemaljskih staleža, poput stupa, sam, neusporediv s drugima, koji je sama budnost i u m i znanje i snaga. Koji samo gleda i vidi, kao upravljač kola iz Delfa. U Kini kažu da gleda prema jugu. Gledati prema jugu znači živjeti. Kralj je biće n ; zemlji koje živi; u usporedbi s njim ostali su samo materija i sredstvo, uzde ili bič, desna ili lijeva ruka. 222

O n je oko. Gospodstvo i vlast su već dva, već je razdor i stupanj, dvije strane Jednoga. Kralj je Jedan - neobjašnjiv i nedostižan, očitovanje nebeskog u m a koji stoji iznad ljudskog u m a , najviša kamena kocka na vrhu piramide, koja nema opreku i pol odnosno pol m u je sam svijet, priroda, narod. Kralj je jedan jedini koji stoji naspram mnoštva: Središte, Srce i Glava. Nisu narod, mnoštvo, zemlja razumljivi i prirodni, a Jedan, kralj nerazumljiv i neprirodan. Kao što nisu svemir, priroda, mnoštvo zvijezda i duša razumljivi, a Jedan Bog nerazumljiv. Jedan je Bog prirodan i mnoštvo zvijezda i duša je ono čudesno, osobito, ne po sebi razumljivo. Jer Jedno je to, tko i što jest. O n je bitak, Jedno - prema čemu i prema komu je sve slučajnost. Kralj jest. Kralj je prirodan. Kralj je u m a n , sam p o sebi razumljiv i jasan, jer on je Jedan i prema n j e m u su podređene i nebitne slučajnosti mnoštvo naroda, kasti, staleža, riječi i zakona, povijesti, događaja. O n o Što je izvan kralja, samo su kola, kotači, uzde, konj. O n je upravljač kola. U novom vijeku najviše Što je kralj o sebi mogao reći: država, to sam ja. To je p o t p u n o krivo. Krivo, pak, zato jer je malo i sitno. Kralj je više od države toliko, koliko je Bog više od svijeta. Kralj je sakralna osoba čiji je odnos prema državi poput Božjega prema stvorenom svijetu. Bez kralja, čovječanstvo je »gomila«, kao Što Heraklit kaže, i ljudski je život besmislena zbrka. 3. Povijesni čovjek Taoteking drži filozofijom ili yoga sustavom, u najboljem slučaju metafizikom, ali svakako misli da Put, što znači Tao, može biti bilo čiji put. Kao da bi na taj put bilo tko imao pravo stupiti, kao da bi bilo tko, bilo kada mogao učiniti da stupi na taj 223

put. Izvor greške je, kao i na mnogim drugim mjestima, Što povijesni čovjek nije osjetljiv na hijerarhiju, ne umije razabirati među ljudskim rangovima. Zbog toga se razvila misao o jednakosti, koja je konačno potkopala vrijednosni red zajednice. Jer društvene razlike nije razrušila misao o jednakosti, nego neosjetljivost prema vrijednosnim rangovima u ljudskom životu. Uslijed toga svi su ljudi izgubili svoje rangove i izvana su postali jednaki s drugima dok je razlika duhovnih Ja ostala. Povijesni čovjek vjeruje da je Tao takav put, na koji bilo tko može stupiti i njime koračati. Tao je kraljev put; to je put kojim upravljač kola vozi kola. Taoteking je knjiga kraljevske inicijacije. Njegovo asketsko učenje, njegova yoga, filozofija, metafizika drugorazredni su. U Taou je riječ o većoj tajni. Tao je put čovječanstva, put upravljača kola. Samo inicirani kralj može stati na njega i samo kralj može njime prolaziti. :| U kralju se pojavljuje nerazumljiva i neobjašnjiva 1 zagonetka, kojom se on od svih bića koja žive na zem- !| lji, od svih stvari tako potresno razlikuje, da čovjek pri ? susretu s njim počinje sumnjati u prisebnost svojeg | uma i vjerodostojnost svojeg iskustva. Ništa mu na,}f svijetu nije nalik, ništa njegovo postojanje ne može | opravdati; dapače, pred njim se mora opravdati ze- ; maljsko postojanje i mnoštvo bića i stvari pred njego- ; vom pojavom naglo gube svoj smisao. »Čovjek gleda • i ne vidi; ime mu je to što je jednako. Čovjek sluša i>> ne čuje; ime mu je to Što je neopažljivo. Čovjek hvata,' i ne drži; ime mu je to što je iznad svega... Stalnoj djeluje i ne može se imenovati... zovu ga bezoblič oblikom i vidljivim nevidljivim...pojava je, ali bez p o - | javnosti.« 1 224

Htm

Kralj prvo treba saznati da u cijelom zemaljskom postojanju zbiljsku realnost ima samo on. Kraljev je odnos prema zemlji, narodu, cijeloj materijalnoj prirodi poput odnosa duše prema tijelu; to je odnos božanskoga besmrtnog Ja prema prolaznom, zemaljskom Ja. Jedino je atman stvarnost. Atman je bitak, sve drugo je prolazno, opsjena, nestvarno, san, čarolija. Jedino je duša realna, tijelo je prolazna slika. Samo je kralj zbiljski; narod, država, mnoštvo, zemlja su poput tjelesne zbilje. Kralj je besmrtno Ja naroda, kralj je duša države, kralj je zbilja: antaryamin, unutarnji upravljač kola. »Ako sin naroda umre«, piše Li Ki, »kažu, umro je. Ništa više. Ako činovnik umre, kažu, neće više dobiti plaću. Ako od moćnika netko umre, kažu, treba se otrijezniti. Kada umre kralj, to je slom.« »Postoje četiri veličine na svijetu: Nebo, Zemlja, Tao i četvrta je kralj.« Kralj ne djeluje. Kralj jest. On je bitak: atman besmrtni bitak i Ja, antaryamin, prisustvo božanskoga čovjeka na zemlji. »Svijet osvojiti djelatnošću? Još nikom nije uspjelo. Svijet je duhovna stvar, s kojom se ne može djelovati. Tko djeluje upropasti ga: tko ga zadržava izgubi.« To je to drugo što kralj mora znati. »Uzvišeni bitak nema namjeru i ne djeluje. Niži život je prepun namjera i samo djeluje, djeluje.« - »Za upravljanje državom potrebna je stega; za borbeno oružje snažna vježba; ali kraljevstvo stvara onaj tko je daleko od svih djelatnosti.« To je poruka Taotekinga. To je kraljevstvo. To je kraljevska inicijacija. Znaj, ti si kralj, upravljač kola i nitko i ništa na ovome svijetu nema zbiljnosti u usporedbi s tobom. Ti si Bitak. Ti si realnost. Ti si besmrtna, 225

božanska duša, jedina osoba, jedini subjekt. I znaj, da imaš samo jedan zadatak: biti. »Okrenuti se prema jugu i gledati.« Trebaš sve vidjeti, sve znati - ali ne iz izvještaja i ne od doušnika i špijuna. Trebaš znati tako da znaš prije nego što se išta dogodi. Ti si budan - ti ideš po putu, ti vodiš. Vodstvo nije djelatnost. Vodstvo je sam bitak. Upravljanje kolima nije djelatnost. Upravljati kolima je kao ići putem, ići putem je kao biti - potpunom budnošću, sjajnim božanskim umom biti. To da si jedino ti onaj koji jest, da si taj koji vidi, da si taj koji zna, to te čini snagom. Ta snaga nije djelovanje. To je bitak koji zrači. U tvojoj svjetlosti blista narod; od tvoje snage živi država; na tvoju zapovijed raste voće i pšenica; na tvoju riječ se diže i zalazi sunce. Ali ne smiješ ništa činiti, ništa govoriti samo davati, ali samo sebe. To nazivaju blagoslovom. Ti si blagoslov na zemlji, oslobađajući dodir božanskoga uma. »Tao Neba je blagosiljati.« Ono, pak, što nije Tao, to je besmislena, ludilu nalik zbrka. »Osim puta, sve je bespuće.« Ako život skrene s puta, gubi cijeli život. Zakon? »Ukoliko je više zabra-njenih stvari, utoliko je siromaštvo naroda veće.« Borii gatstvo? »Ukoliko ima više sredstava, utoliko je u državi veća pomutnja.« Obrazovanje? »Ukoliko ima: više vještih ljudi, utoliko je više oprečnosti.« - »Ukoli| ko više zakona i odredbi, utoliko više lopova i razboj nika.« - »Ako mnogo zna, narod se teško može voditi"; Zato je onaj koji svoju državu vodi znanjem svoj državi razbojnik, onaj koji državu neznanjem vo* svojoj je državi blagoslov. Onaj koji to oboje zna, na šao je zakon Neba.« - »Jer umiju ostati dolje, rijeke ? jezera, umiju primiti poklonstvo dolina i zato kralju* ju.« 226

Tao nije zakon, nije pravo, nije gospodstvo, nije vlast, nije praksa, o njemu se ne govori, ne može se izreći. Tao je Put. Put bitka. Tao je biti - nevino, bezbrižno, dječje, jednostavno neposredno biti. »Cijeli svijet kaže da je Tao sjajan. Ali se, izgleda, ne može ostvariti. U njemu je baš to sjajno, da nije prikladan za ostvarenje. Jer, primjena vodi do usitnjenja. Tri su blaga: Ijubav...zadovoljstvo...poniznost. Ljubav čini čovjeka hrabrim, zadovoljstvo čini čovjeka velikodušnim, poniznost čini čovjeka sposobnim da vlada.« 4. Inicijacija ima presudnu važnost i u duhovnom i u upravljačkom staležu. Inicijacija je drugo, pravo rođenje. Bez inicijacije se čovjek rodi samo jedanput, poput životinje ili sluge. Putem inicijacije postaje sudionikom u znanju svjetskog zakona, dharme, dakle probudi se, ne u osjetilnom, nego u nadnaravnom svijetu, to jest u čovjekovom pravom svijetu. U misteriju iniciranja duša prolazi kroz istu metamorfozu kao i ljudsko tijelo u majčinoj utrobi: iz zametka postaje autonomno živo Biće, ukoliko sazrije za podnošenje svijesti da je božanskoga porijekla i da je besmrtna. Kraljevska inicijacija, međutim, beskrajno je važnija od inicijacije duhovnog i upravljačkog staleža. Nijedna druga duša ne treba preći iz embrionalnog stanja, u kojem živi u materijalnoj prirodi, tako značajan i velik put. Istina, kraljevska se duša razlikuje od časa svojega prirodnog rođenja od svih drugih zemaljskih duša, što jasno označava i pokazuje kozmičko stanje. Već znamenja prethode začeću kraljevske duše. Nije svako vrijeme prikladno za začeće kralja. Ocu i majci su sakralna vremenska razdoblja poznata, ona su označena položajem, u prvom redu Sunca, Venere i Jupitera, a zatim Mjeseca, Merkura, Marsa i Saturna. Važno je da 227

rođenje padne u takav vremenski period kada je putanja Sunca usmjerena prema gore, između 21. prosinca i 21. lipnja i da Mjesec raste u to vrijeme. Merkur ne smije biti previše daleko od Sunca, ali ni preblizu. Nijedna planeta ne smije biti retrogradna. No, to su samo astrološki preduvjeti rođenja. Važna je ishrana roditelja, kao i okolina, osobito majčina okolina. Treba da je okružuje mnogo bilja, poželjno u cvatu, ali ne opojna mirisa. Oko nje treba biti mnogo mladih i lijepih ljudi, u ugodnoj, ali ne u izazovnoj ili ukrašenoj odjeći. Kraljevska duša stoji od časa svojeg rođenja iznad | svih ljudi. Čovjek je u stanju pridobiti vječno i b e s m r t - 1 no tijelo nakon smrti, u Egiptu sahu, samo neizmjer- :| nim naporima: samoprijegorom, pokorom, učenjem. Kralj je jedino zemaljsko biće koje i svoje zemaljsko | postojanje živi u sahuu, u besmrtnom i vječnom tijelu. To je i iskonski smisao balzamiranja mumije. Nisu bilo J koje tijelo čuvali za vječna vremena, nego samo sahu. I Prava inicijacija počinje krajem djetinjstva. R e d o v i to, inicijacijom upravlja vrhovni svećenik. Prvo što mladi kralj mora naučiti jest to čime se inicijacija završava; mora saznati svoje božansko porijeklo. Povijest i epovi u iskonskom obliku nisu drugo nego predaja; koja je pripremljena za mladoga kralja, da iz nje u p o zna prirodu i djela velikih predaka. Povijest imaji samo kraljevi, u iskonskom bi se čovjeku javila samirj| lost da je vidio mnoštvo različitih povijesti u povijesne^ doba, a osobito u novom vijeku. Osim povijesti kraljei va, naime, druge povijesti nemaju nikakve važnosti. * O velikom znanju inicijacije, Li Ki kaže ovako: »Od Sina Neba do najobičnijega čovjeka vrijedi isti zakon;,| njegovanje čovjeka. Jer isključeno je da nekom korije228

m

nje raste neuredno, a grane uredno. Ne uzeti ozbiljno ono važno, a ono nebitno uzimati za ozbiljno, nemoguće je. Treba početi s korijenjem da bi čovjek stvari uzimao ozbiljno. To je ono što su u iskonsko doba nazivali znanjem.« - »Što znači njegovanje čovjeka? Ispravno korištenje ljudskog života. Njegovanje čovjeka ovisi o ispravnom korištenju života. Ispravno korištenje, pak, kako su meŠtri iskonskoga doba govorili, samo je ovo: nemoj sebe zavaravati.« Inicijacija nije ni za koga toliko važna, kao za kralja. Ni za koga ne vrijedi koliko za kralja da je jedino bitno njegovanje čovjeka. Kralj ništa drugo ne radi nego samo sebe njeguje i sve više razvija karakter i djela svojih predaka; sve dublje vidi zakone svijeta; sve su mu jasnije sve zastrte zagonetke bitka, sve bolje razumije u sebi tajanstveno blistanje besmrtnog Ja; sve je bliži svjetlosti božanskoga uma, jednom riječju: sve je budniji. Već može steći bezgranično poštovanje s kojim mu podanici prilaze, prema božanskom Ja koji u njemu obitava. Već shvaća da strahopoštovanje ne pripada ljudskom malom tjelesnom Ja, nego božanskom, ali već shvaća i to, da je u cijeloj državi jedino on taj u kojem se poklapaju božanskost duše s božanskim karakterom tjelesnog očitovanja - da je kralj sahu, vječno tijelo, i da živi u besmrtnom očitovanju, i tisućustruko treba poštivati sebe, treba paziti na svaku svoju riječ, djelo i misao. Cijelo njegovo postojanje treba prožeti misao: Bog obitava u meni i moram biti dostojan Boga, jer ja sam taj. Majka mi je bila sama Zemlja, otac samo Nebo, ja sam Sin Neba. Svi me uzimaju kao primjer. Moja je riječ zakon i moje misli utječu na djela i snove mojih podanika. Snaga mojih djela se osjeća stotinama godina. Jedna jedina moja greška može izazvati nesreću stotinu tisuća ljudi i po229

toke suza milijuna. »U ljudskom je postojanju najviša stvar vladati. Vladati, pak, znači zakonito živjeti.« Kralj, kao što su to u Egiptu rekli, slika je Božja koja živi na zemlji, kralj se rađa kao Božji sin i nakon smrti opet se vraća ravno Najvišem Biću. Kraljevstvo je zato samo zemaljska služba; kralj je gospodar države, u svojoj osobi je međutim više: on je hijerarhija, glava sakralnoga poretka svijeta. 5. Iz iskonskoga je doba, osim Taotekinga, ostalo mnoštvo takvih kraljevskih inicijacija, kao Sunahsepha, Kohelet, Bhagavad-gita; nema arhajske svete knji- | ge koja se ne bi odnosila na kraljevsku inicijaciju. Sve su sakralne knjige djela duhovnog staleža, i duhovni stalež nije ponajprije drugo nego neposredna služba kralju. Povijesno i novovjekovno čovječanstvo vjeruje da je u svijetu materijalna priroda prvotna, a ako to" međutim ne vjeruje, uvjereno je da je prvotan duh. tj, Duhovni stalež, brahman, zna da d u h nije prvotan, nije najglavniji, nije najviši, jer tada bi on bio na najvišoj točki hijerarhije, na vrhu piramide. Duh nije primaran. Primarno je iznad duha, Jedan, Tao, Nebo, apsolutni, n a d d u h o v n i nerazumljivi, neuhvatljivi su* bjekt: atman, duša-Ja, besmrtno božansko biće. »Ne, shvaćaš?« - pita Čuang-ce. »Ni ne možeš shvatiti, je hoćeš shvatiti duhovnim putem.« - »S koga otpadn ljudske stvari, taj ima nebesku narav. Onomu kom pomažu snage Neba, taj je sin Neba.« To Nebo je n razumljivi i neuhvadjivi i nadduhovni prvi Jedan - tša prvotni najviši vrh hijerarhije. Sumanuti su oni ko, pokušavaju da ga upoznaju: »Onaj koji svojim urno s poštovanjem stane pred nespoznatljivo, taj ga je d c | segao.« - »Što se riječima može označiti i što se zn~ njem može iscrpsti i upoznati, samo su stvari i zat spadaju u svijet stvari.« 230

Kralj je glava hijerarhije i kada na zemlji vlada nad narodom, obavlja svoju sakralnu djelatnost: prinosi žrtvu. Vladanje je kraljev samoprijegor i odricanje. Kralj je atman, duša - a duša, po svojoj naravi nije djelatna, djelovanje je za nju patnja. U inicijaciji kralj mora postići stupanj, kad za njega svaka djelatnost postaje patnja, stupanj, da ne bude drugo nego čisti apsolutni, nepomični, nezastrti, sjajni bitak. Treba postići stupanj na kojemu će njemu, kao vladaru, vladanje biti samoprijegor i žrtva: strpljivo odricanje i patnja, da se vladajući odriče nesmetanog i slobodnog počinka i životnih užitaka. To je najveće učenje i poruka svake kraljevske inicijacije: Bhagavad-gite, Koheleta, Shunahsepha i Taotekinga. »Odustani od strasti djelovanja«, govori Krišna, bog upravljač kola u Bhagavad-giti, »i ako ipak moraš djelovati, znaj: prihvatio sam patnju, ali radi dužnosti i žrtve.« Čin nije slava, ne donosi glasovitost, već samo patnju: odrekni se toga da svojim činima pobjeđuješ ili gubiš, da budeš velik ili mali. »Taština, sve je taština«, piše Kohelet, »stvorio sam velika djela, gradio sam, sadio vrtove, skupljao sluge, zlato, srebro, zemlju...sve je taština, prolazni dah vjetra, ništavnost, vjetra hvatanje zraka.« »Prava uljudnost se ne brine o ljudima; prava istina se ne brine o pojedinostima; prava mudrost ne stvara planove; prava ljubav nije pristrasna.« - »Onaj tko voli narod, uništava ga.« - »Onaj tko rat završava pravednim mirom, priprema sljedeći.« Što treba raditi kralj? »Kada je Gospodar Žute Zemlje upitao jednog pastirčića, ovaj mu je odgovorio: upravljanje državom je poput čuvanja konja. Jednostavna stvar: držati na odstojanju ono što konjima šteti. Ništa više.« 231

6. »Shvatio sam da Veliki Put nije zagonetan.« Nema u njemu tajne, nije težak, nije nejasan, nije zamršen. Samo ovo: ići po Putu. A po Putu ići znači biti čist, dobre volje, a ne pristran i strastven, biti jednostavan, miran, spokojan, uman. To je najlakše, jer je u skladu s vječnim Zakonom Neba i zemlje. Tamo gdje vrijede i žive vječni zakoni, tamo je kraljevstvo. »Ako vladaju red i zakon«, kaže Li Ki, »i d u h živi, to se zove kraljevstvo. Kralj je odgovoran za red, za zakon, duh, za čistoću i mir, za smisleni život ljudi, jedino kralj, nitko drugi.« - »Ako uredbe nisu učinkovite, to je kraljeva greška.« Još više: »Ako se zvijezde na nebu ne kreću pravilno, to je zato jer je nered zavladao u kraljevskoj palači.« Kralj odgovara jednako za red i ćudoređe ljudi, kao i za dobar urod i za čast ministara, i za hrabrost boraca i za plodnost žena. U iskonskoj Kini kralj je raspolagao nad Seng Te, živom duhovnom snagom. »O životu Sina Neba ovisi ćudoređe i čistoća ljudi, da među domaćim životinjama ne hara zaraza, da žitarice obilno rode, da nema razdora među feudalnim knezovima i da se narod ne mora kažnjavati.« Život države ovisio je o jednom jedinom središtu, o sjemenu Postojećeg, o kralju, kao što postojanje svijeta ovisi o Jednom Stvoritelju. Kralj je čuvar obnove, stražari da se sve što je; površno, vanjsko, materija i opsjena odvoji od biti i da duša opstane, da jača i da se vrati u svoj iskonski dom, u božanski bitak. Kralj stražari nad tim »da bi se vanjski čovjek izgubio i unutarnji obnovio«. Zato treba paziti na kretanje zvijezda, isto tako kao i na naredbe ministara i žrtve svećenika. Simbol kralja je u Egiptu dvostruka kruna. Upravljač i svećenik, djelatnik i duhovnik, zajednički gospodar gospodstva i vlasti. Ime mu nije Oziris, ime mu nije Set, već Hor. On je bo232

žanska pojava kome je kraljevstvo tek prihvaćena ljudska sudbina, zadatak i poziv. U Peruu kralj je na čelu nosio mač. Mač, pak, nije simbol druge vlasti, do one koju je gospodstvo posvetilo. To je snaga koja je postala duhovna. Mač je simbol logosa; ali logosa djelatnog staleža, jer upravljački stalež mačem čuva i njeguje zemlju, baš kao i duhovni riječju. Krajnji smisao upravljača kola je pak: na početku svih vremena za duše propale u materiju, Nebo je pripremilo Put, da se ti koji žele mogu vratiti. Čovjek može Putem ići sam, samo u iznimnom slučaju: Nebo ne prima neko osamljeno Ja, osim osobitom milošću. Reintegracija se može dogoditi samo zajednički, jer se zajednički s »vojskama« dogodilo i odjeljivanje i sunovraćanje. Na Putu zajednicu vodi kralj. Kralj je sakralna osoba zajednice koja zna i vidi Put. Njega svi slijede - i duhovni stalež i upravljački stalež i gospodarski stalež i sluge. Kralj je svećenik, vojnik, sudac i ministar, gospodar zemlje i zlata, zapovjednik slugama. Ali, ništa nije njegovo, jer on je više od svećenika, vojnika, upravljača, bogatog čovjeka i zapovjednika. Kralj je upravljač kola. Vođa na Putu po kojem se čovječanstvo zajednički vraća izvoru, u božanski bitak. Kralj tu reintegraciju ne vodi svojim djelima i riječima, nego svojim bitkom, ničim drugim. U životu kralja sve ovisi o sakralnoj uzvišenosti kraljevskog bitka. Kralj nije zapovjednik i nije djelatnik i nije mislilac i ne traži nove istine i ne istražuje duh i ne uči i ne stječe znanje. Kralj ne čini drugo nego njeguje. Sakralno njeguje sebe, da bi mu svjetlost bila svjetlija, u m umniji, da bi ta svjetlost i taj um slobodno i zatravljujuće zračili na cijeli narod, da bi bio primjer i svjetlost. To je antaryamin, upravljač kola. 233

III. GOSPODSTVO

I

VLAST

1. Taj se besciljni, ali povezani nemir Što zovu poviješću, odigrava na površini vremena. U toj besciljnosti, koju u novije vrijeme nazivaju razvojem, nitko ne zna prema čemu ide, gdje leži cilj, što je to kada ga se dosiže, tko sve i kako. Baš radi toga povijest kao razvoj treba shvatiti kao opsjenu koju je izmislio čovjek koji ne poznaje cilj, ne bi li besmislenost postojanja tako dobila sadržaj, iako iluzoran. Povijest je neprekinuti nemir i čovjek ne zna izići iz njega. Bitak se ni u jednoj točki ne otvara i ni u jednoj točki se ne razrješava. Uvijek i vječno iste poteškoće, iste brane, iste opasnosti, isti okovi: ista zamka u koju Čovjek upada i ista pomutnja koja uznemiruje. I ta uznemirenost nije samo kontinuirana, nego je i povezana. Događaji proizlaze jedni iz drugih i zakonito prethode i slijede* događaji se čak i zakonito ponavljaju. Sve se to zbivq na površini vremena, u jednoj ravnini, dok bitak nef izmijenjen stoji u dubini vremena - kao što, dok na površini zemlje čovječanstvo objavljuje rat, sklapa mir,' trguje, gradi, žuri se, u dubini zemlje masa iskonskoga kamena ostaje nedirnuta - i kao Što, dok se čovjek orijentira svojom sviješću, opaža, misli, čini napore, uživa, besvjesnost ostaje u dubini kao iskonski kamert u neporemećenu miru. 234

I baš je paradoks day dok se u povijesti na površini vremena zbiva događaj za događajem, u dubini se vremena ne zbiva ništa, a u iskonsko doba pak, dok je izgledalo da se ništa ne zbiva, jer nije bilo povijesti, očitovala se dubina vremena. Povijest ima samo život, nema bitka, život je opsjena, rat, mir, ljubav, država, borba, užitak, imetak, slava - svi se oni odigravaju na površini vremena - sve bez smisla i cilja, bez dubine, bez prave povezanosti, bez istine i ljepote, tek kao prolazna čarolija povezana samo na površini, prema unutra besmislena, prazna, uzaludna i nebitna. Nepovijesno iskonsko doba nije povezivalo događaje, nego se sve što se zbivalo znalo i vidjelo kako izbija iz bezvremenog; kao što je iskonski čovjek živio u stalnoj svijesti o masi iskonskoga kamena, zemlje, i kao što je imao neprekinutu vezu s dubinama nesvjesnoga. To što se zbiva na površini, nema samostalno značenje. To što se na površini pojavljuje kao ono što je već buknulo, to je posljednji trenutak prije nestanka. U iskonsko doba nisu međusobom povezivali površinske događaje, buknuća, već vidljive pojave s nevidljivim. I tako veze nisu bile neprekinutosti u ravnini nego zbiljski uzrok pojava: u dubini vremena, u bitku, u nevidljivom. Vede govore o putu predaka i o putu bogova. Preminulog duša nakon smrti krene putem predaka ako je za života ispunjavala religijske običaje, nije počinila veliki grijeh, bila milosrdna i poštovala je zakon, ali se nije probudila, i zato mora ostati u svijetu opsjena. Za dobra djela dobit će nagradu, postići će sreću, ali se nakon prolaska svjetske godine mora vratiti u patnju. Putem bogova kreće duša koja je svoj ljudski život koristila da bi se probudila. Nakon smrti ne priželjkuje 235

H

„ -••

Ž i

1

doći m e đ u sretne, jer zna da nakon sreće slijedi nesreća, nakon blaženstva patnja, nakon života smrt, nakon radosti tuga, nakon svjetiosti mrak - tu u svijetu opsjena, kao što Heraklit kaže: »put prema gore i prema dolje je isti«, i kao što Kinezi kažu: yi y a n g - yi yin, jedan svijetao jedan mračan, jedan dobar jedan loš, vječno i nezaustavljivo. Duša pređe raj koji obećava sreću, dostigne atman, sjajnu budnost i mir božanskoga uma. Povijesno čovječanstvo ide putem predaka, u opsjeni, gdje važnosti imaju dobro i zlo, svjetlost i mrak, Ja i Ti, simpatija i antipatija. To je pitriyana, u grčkoj predaji hodos makaron, put sretnih, jer tim p u t e m čovjek traži sreću. Sreća je na površini i povijest nije d r u g o nego povijest traženja sreće. Mora ostati na površini vremena, ali ono što postigne nije d r u g o nego neprestana uznemirenost i patnja. Iskonsko čovječanstvo ide putem bogova na kojem ono što je dobro i zlo, prijatelj i neprijatelj, yin i yang nema važnosti. To je devayana ili srutir devah, u grčkoj predaji hodos thećn, jer tu nitko n e traži sreću, već budnost. Povijest je povijest zemaljskog Ja koje traži sreću; iskonsko je doba nepovijesno zato jer ne misli o zemaljskom Ja koje traži sreću, nego o besmrtnom Ja koje traži budnost. Rene Guenon kaže da je iskonska zajednica živjela u znaku autorite spirituelle, a povijesno čovječanstvo živi u znaku pouvoir temporel. Autorite spirituelle je uzvišenost d u h o v n e objave. Pouvoir temporel je u vremenu primijenjena n a d m o ć jačega. U prenesenom smislu jednom riječju prvo je: gospodstvo; d r u g o u istom smislu: vlast. Korijen gospodstva je duhovan; doseže u dubinu vremena, vodi čovječanstvo p u t e m 236

bogova; ne uzima u obzir vrevu mnoštva Ja koja traže sreću, jer ono što se događa na površini vremena, ta uznemirena i besciljna jurnjava nije dostojna pažnje. Korijeni vlasti su zemaljski i materijalni; uvijek pripadaju jačem, uvijek ostaju na površini, uvijek je sreća cilj, ulogu igra uvijek Ja i čovječanstvo uvijek vodi putem predaka. 2. Točka u vremenu koju nazivaju početkom povijesti je šestota godina prije našeg računanja vremena, kada je čovječanstvo skrenulo s puta bogova i stupilo na put predaka. Povijest je povijest puta predaka; put bogova nema povijesti. Šestota godina je početak povijesti, početak apokalipse, početak krize ljudskog postojanja, kada je prestala vladavina duhovne objave i umjesto toga stupila primijenjena nadmoć jačega. To vrijeme se poklapa s dekadencijom d u h o v n o svećeničke kaste i s uzdignućem upravljačko-borbeno-viteške kaste. Put bogova nije drugo nego put po kojem brahman vodi čovječanstvo: put budnosti. Put predaka nije drugo nego put po kojem čovječanstvo vodi kshatriya, viteški stalež: put sreće. U Kini tone Tao i Kung-fu-ce počinje propovijedati viteške vrline Čiin-cea. U Grčkoj tone orfička predaja i život se s Homerom preobražava u viteški život. U Indiji se javlja Buddha koji je po rođenju kshatriya i počinje borbu protiv brahmana. U Egipat provaljuje borbeni prednjoazijski narod i uništava predaju svećenstva iskonskoga doba. U Iranu još j e d n o m pokušava posljednji Zarathustra ograničiti haoma-kult koji se sve više širi, ali Zarathustru poslije smrti brzo zaboravljaju i ljudi počinju utrku za osobnom srećom. Povijesni čovjek uopće ne shvaća zašto su se grčki mislioci tako oštrim riječima borili protiv Homera, a ni 237

Heraklitovu ljutnju - n e usuđuje se to objasniti kao čuvstvenu pristrasnost radi toga jer su se protiv homerskih pjesama borili m e đ u ostalim i Ksenofan i Platon. U homerskim se pjesmama javlja isto kao i u učenjima meštra Kunga viteški čovjek u opreci s duhovnim čovjekom. Heraklit, odnosno Ksenofan i Platon, veoma su dobro vidjeli da započinje jedan proces koji prijeti postojanju ljudske zajednice; viteški čovjek koji ne raspolaže s transcendentnim vezama d u h o v n e kaste počinje događaje vidjeti na površini i suditi o površini. S Homerom započinje povijest. Povijest koja je prije bila bitno poglavlje kraljevske inicijacije, djelatnost velikih Otaca kao primjera i ideala, realiziranja ideja, sada postaje površni spektakl i postaje plijenom javnosti. Kada se prvi put pojavljuje taj prizor, čista je svjedost - još donosi sa sobom d u h iskonskoga doba i zato blista, ali već je prekinuta veza s d u h o v n i m čovjekom. Vitez se već osamostalio, već se dopada sam sebi u svojem vlastitom postojanju, već niječe zajednički život s duhovnim staležom, i što je najvažnije: u svojem životu nosi želju i sliku vlasti, a ne gospodstva. Heraklit i Ksenofan i Platon, koji su u H o m e r u neposredno vidjeli i razumjeli nijekanje predaje duhovn o g staleža, ljutnjom, strašću, u m n i m argumentima, kako koji, činili su napore da se ne pretvori vladavina d u h o v n o g čovjeka u vlast jačeg čovjeka. Ti su mislioci svojim učenjem pokušavali zaustaviti i onemogućiti povijest: besmislenu i stalnu uznemirenost. Heraklitov se pokušaj od Platonovog razlikuje na temeljni način. Heraklit je bio član d u h o v n o g staleža (basileus), sanskritskom riječju brahman, i cijelim je svojim bićem živio u predaji iskonskoga doba. Platon je međutim već vitez, kshatriya, čiji su osjećaji i misli 238

mogli biti duhovni, ali ne i biće. Zato je Heraklitova sudbina usporedna Lao-ceovoj sudbini. Svoje znanje zapisuje i onda ušuti. Može li učiniti više? Ne. Paralela Platonovoj sudbini je Kung-ce, koji više nije čovjek gospodstva, w e i - w u - w e i , ne-djelovanja, nije čovjek d u h a nego djelatnog čina. Kshatriya se p o toj djelatnosti može uvijek i svuda prepoznati. Brahman je čuvar i izricatelj scientia sacre, svete znanosti. Kshatriya izvršava ars regiu, umjetnost upravljanja. Platonovo mišljenje nije scientia sacra nego ars regia. 3. Mora se poznavati čovjek viteške kaste da bi se mogao razumjeti čas kada se, umjesto da se gospodstvo i vlast kao u iskonsko doba jedno drugim nadop u n j u j u , prvi p u t jedno d r u g o m suprotstavljaju. Kshatriya živi u ozračju vlasti d o te mjere da ne umije razlikovati vlast i gospodstvo. Misli da je i gospodstvo aktivna vlast; vjeruje da je duhovni stalež iznad njega i da m u zapovijeda. Živi u uvjerenju da i on služi brahmanu. Nije upućen u to da u sakralnom poretku svaka kasta ima svoje mjesto i ispunjenje tog mjesta daje cjelovitost i ispunjenje njegovu životu i sudbini. N e vidi da gospodstvo nema nikakav zemaljski primjenljiv, zapovjedan, praktičan aspekt. Gospodstvo, objava d u h o v n e riječi, postoji posve neovisno od slijeda, od ostvarenja, čak i od primanja na znanje. I kshatriya sve to ne može shvatiti zato jer je kshatriya. Nije duhovni, nego djelatni čovjek, u kome n e vlada sattva, uravnotežena duhovna promišljenost, nego vatreno djelovanje. Nije kontemplativan, nego aktivan. Viteška kasta ne odgovara buddhiu, intelektualnoj intuiciji, nego ahamkari, ja-činitelju. Zato je priroda potvrđivanje aktivnog Ja. Ali, jer u kshatriyi živi nerazumijevanje, živi to, što je u svakom vitezu nepromjen239

ljiva karakterna crta: neutaženi ressentiment prema duhovnom staležu. U vjeri da je gospodstvo iznad vlasti, zbog zavisti želi steći gospodstvo i da bi njegov Ja mogao zapovijedati bez ograničenja. Naravno, to što stekne ne može biti gospodstvo, nego samo vlast i uvijek samo vlast; a vlast je i onako njegova. Gospodstvo ne može nikad postati njegovim, jer kshatriya nikad ne može biti odalečen, nezainteresiran, bezličan, bez strasti, kontemplativan. Nikad ne može doseći wei-wu-wei, ne-djelovanje. Autorite spirituelle i pouvoir temporel se ne mogu pomiješati, nitko ne može istodobno ići putem predaka i putem bogova. Promjena koja je nastala oko Šestote godine prije našeg računanja vremena, kao djelatni čimbenik u zajednici, bio je viteški ressentiment. On djeluje u Kungceu, u kshatriyi Sakya Muniu, kojeg kasnije zovu Buddha, u Platonu. To je bio odlučni čin meksičkog kralja Acamipichtlia kao što je zapisala indijanska predaja: odijelio je jedno od drugoga duhovno gospodstvo i upravljačku vlast. Prekinula se veza koju je brahmanski stalež održavao sa dubinama vremena. Događaji svijeta nisu pulsirali iz dubine nego su ostajali na površini. Prvi događaji koji su plivali na površini su pjesme poput Ilijade i Odiseje. To je početak povijesti. Kshatriya ne zna da se gospodstvo i vlast trebaju nadopunjavati kao što se nadopunjuje misao i čin, d u h i djelatnost. U ljudskoj zajednici, ljudsku misao i čin zastupa takva vrsta ljudi koja nikad i ni pod kakvim uvjetima ne može biti djelatna. Djelatnost, pak, predstavlja takav čovjek, koji nikad, ni pod kakvim uvjetima ne može biti promišljen i duhovan i kontemplativan. »Svjetlost je djelo Neba, Plodnost je djelo Zemlje«, piše Li Ki, »i čovjek ih na zemlji treba pove240

-nm.

i

zati, jer samo iz tog dvoga izvire blagoslov za zajednicu.« U zajednici moraju živjeti u harmoniji sakralni svetac i sakralni heroj, jer nikad svetac ne može postati heroj, a heroj svetac. Ako, pak, svetac padne, mora pasti i heroj - i u tom padu pada i poredak, rastvori se zakon svijeta i zajednica se raspadne. Aktivan čovjek nikad ne može postati kontemplativan, a kontemplativan nikad aktivan; ali da bi zajednica živjela po zakonu svijeta, po dharmi, potrebno je oboje. Brahman, duhovna kasta čuva gospodstvo božanskoga zakona, jedino vjerodostojno znanje, budnost. I: »svako blagostanje ovisi o pravom znanju«, kaže Manu. »Ako se u zajednici izgubi pravo znanje, nijedan čin ne može biti plodonosan, ne može biti zakonit, čak ne može biti ni koristan.« Ako prestaje gospodstvo božanskoga zakona, zajednica se raspada na sto tisuća dijelova. Ne drže na okupu carstvo snaga, vlast, djelatnost, kolikogod bio kshatriya i plemenit, kolikogod bio hrabar, pravedan i junačan. Carstvo drži na okupu gospodstvo božanskoga zakona, a zakon živi u čovjeku koji je u stalnoj vezi s duhovnim svijetom. Brahman nije čovjek u tom smislu kao što su ljudi, ostali članovi zajednice; brahman je sredstvo objave božanskoga duha, nosilac gospodstva. Vrhovni svećenik je inkarnacija Logosa. U Egiptu nosi ime boga Totha, u Indiji je ime duhovne kaste brahman, po imenu boga Stvoritelja Brahmana. U Meksiku je ime duhovnog svećenika teoticutli, što znači: Bog je gospodar. 4. Prvi uvjet gospodstva je poniznost. Zato duhovni čovjek mora biti asketa. Zato život mora provesti u samoprijegoru, odred se svake strasti za srećom Ja, da bi u poniznosti postao podoban za razumijevanje božanskoga duha i izricanje očitovanja božanskoga 241

duha. Onaj tko predstavlja gospodstvo mora biti daleko od ljudskih ciljeva, mora živjeti u kontemplaciji, mora biti u skladu s događajima duhovnog svijeta i mora poznavati zbiljsko značenje vidljivih znakova svijeta. Mora znati značenje vremena, zvjezdanog neba, promjene elemenata i treba utjecati na život čovječanstva time, da pravilno obavlja obrede, prinosi žrtve, odgaja mladež, savjetuje kastu upravljača i čovječanstvu priopćuje božansku volju. U opreci s time, u vlasti nema ničeg transcendentnog. Vlast je održavanje ljuclskog poretka i istine u ljudskoj zajednici, nagrađivanje i kažnjavanje, obrana i napad. Korijen vlasti je u gospodstvu, jer misao daje smisao njezinom djelovanju. Vlast po sebi samoj je ljudska. Zadaća kshatriye je objediniti vlast i gospodstvo. Padom čovjeka na početku vremena, kada su se razdvojile materija i duh, vidljivo i nevidljivo, odvojili su se jedno od drugog i vlast i gospodstvo. Gospodstvo odgovara d u h u i nevidljivom; vlast vidljivom i materiji. Gospodstvo je smireno zračenje, kao Sunčevo; djelovanje vlasti je djelatni napor, kao napor čovjeka koji se bori sa svojom sudbinom. Zadaća kshatriye je ljudsko vratiti božanskom i u zajednici ponovno sjediniti materiju i duh, biti pravedan, ponosit, samoprijegoran, junačan, otmjen, plemenit, strog, neumoran; treba biti upravljač, sudac i borac. Za neposredne posljedice rascjepa gospodstva i vlasti nije potrebno donositi mnogo primjera, dovoljan je Pitagorin. »U tom času, kada se gubi osjećaj za srediŠte, dolazi osjećaj za oplošje.« Osjećaj za oplošje stvara povijest. Događaji, umjesto da su izvirali iz usmjeravajućeg duha jednog jedinog središta, razlili su se na oplošju i neusmjereno su se prevrtali. Umjesto budne 242

sudbine dolazi besmisleni nemir. Pitagora je pokušao ponovno uspostaviti gospodstvo sakralnih duhovnih bića iskonske predaje, pokušao je opet učiniti život zajednice ovisnim o središtu. Odgajao je kastu brahmana inicirajući ih u tajne sakralnoga gospodstva. Ali tada, više ni čovjek ni vrijeme nisu bili prikladni. Ressentiment kshatriye se pobunio i njegova bijesna strast za djelatnošću vlasti prekrižila je svako duhovno očitovanje gospodstva. Isto se kasnije dogodilo i Empedoklu. Još kasnije Platonu. Isto se dogodilo i na drugoj strani svijeta, u Kini. Li Ki piše: »Predaja čuva što se treba činiti u miru i u ratu. Ako postoji podoban i prikladan čovjek da ostvari predaju, upravljanje je u skladu sa zakonom svijeta; ako nema podobnog i prikladnog čovjeka, predaja se zaboravlja.« Tada više nije bilo prikladnih i podobnih ljudi; čovječanstvo nije umjelo živjeti u skladu sa zakonom svijeta i predaja se zaboravila. »Jedna riječ može sve pokvariti. Jedan čovjek može učvrstiti državu.« Jedna jedina riječ je sve pokvarila. Ta riječ je bila vlast. Ali takav jedan čovjek koji bi učvrstio državu više se nije našao. Prodor viteške vlasti donio je u zajednici temeljnu promjenu reda stvari. U iskonsko doba odlučna riječ i poštovanje pripadali su zrelom čovjeku i smirenoj starosti. To je bio primjer. Sada su prednost dobili mladi, tjelesno snažniji ljudi, jer više nitko nije imao osjećaja za duhovnu smirenost i zrelost. Smirenost su krivo shvatili, umjesto nje je došla strastvena pohlepa. Promišljenosti je nestalo i na njezino mjesto došlo je pobunjeno prevratniŠtvo. Nitko više nije slušao misao jer je ideal postala vruća krv. Sattvu je zamijenio rajas. 243

Nakon kontemplativnog mira došao je žar djelatnosti. Počeli su se diviti snazi čina. Ideal zajednice više nije bio stari mudrac, nepristrasan i svijedoga uma, nego borac koji izgara u svojoj djelatnosti. Častoljublje i žeđ za slavom zamijenili su znanje, mir, samoprijegor i vrlinu. Prije je osamljena šutnja bila najviša razina života, tomu je odgovarala sattva: duhovna nadmoć; tomu je od četiriju ashrama odgovarao sannyasin: sveti prosjak. Sada se sve počelo gurati prema javnosti: takmičenja, prizori, tržnica, sajam, kazalište - ljudsko je postojanje postalo oplošje, povijest. To je agon, homerovski životni ideal.' Preci brahmana bili su bogovi, preci kshatriye već samo heroji, dakle ljudi. Ljudska je zajednica bila u znaku duhovnoga gospodstva, slika i prilika nebeske zajednice: narod. U zajednici su se odjednom oslobodile dotad riječju gospodstva suspregnute zemaljske strasti i demonske snage, i naglo su izbile taština, slava, glasovitost, častohle- ! pije i počele su cjepkati čovječanstvo. Samoprijegor, temelj iskonske zajednice, i temelj svakog ljudskog života, u jednom trenutku je nestao. Zamijenio ga je I nagon za vlašću pojedinačnog Ja. 5. U iskonskoj je predaji simbol kshatriye vepar, kao.L. što je brahmanov medvjed. Medvjed je mirna, mudra, učiteljska životinja. Vepar je strastven, pohlepan, nesuspregnuti divljak. U Iranu su poznavali deset inkarnacija vepra: oluju, zlatorogog bika, bijelog konja,! d e v u mužjaka, divlju svinju, petnaestogodišnjega'' snažnog dječaka, orla, ovna, jarca i borbenog vojnika. Snaga vepra u tim bićima plamti u punoj vatri. Da bi čovjek razumio taj iskonski simbol, dovoljno je da pro244

analizira samo jednu njegovu pojavnost. Neka to b u d e orao. Orao je jedan od četiri arkanđela koji nose nebeski svod. Prvi je Bik (Aldebaran), drugi je Lav (Regulus), treći Orao (Antares), a četvrti Čovjek (Fomalhaut). Zviježđe Orla u kasnijim predajama poznato je pod imenom Škorpion. Škorpion je, pak, dom vatrene vode, u hinduističkoj predaji Marsovo zviježđe, kojemu m e đ u gunama odgovara rajas, vatrena strast; u alkemijskoj predaji sulphur, element koji gori. U hinduističkoj je mitologiji orao ptica kralja bogova, Indre, a Indra je m e đ u bogovima najviši kshatriya. U svih naroda orao je amblem vlasti, vojnika, oružanih snaga, vojske. Zato je Zeusova i Jupiterova ptica, jer vlast je Zeusova i Jupiterova. Od osobina duša odgovara m u volja, ali sama volja bez nadahnuća nije stvaralačka snaga. Toliko o analogijama. Još samo ovo: u Iranu je ime viteške kaste khaetu. Riječ znači vlast i jedna m u je oznaka verethragna, što znači: onaj koji slama otpor, i stvara red. Borac je nosilac Khvarenaha, sjajne i gorljive svjetske vlasti: sulphur, rajas, vatra - orao, Mars, Ares, snažan i nepobjediv. Khaetu je, međutim, uvijek vahjska vlast, kao fizička vlast snage, zato na zemlji, u zajednici, u državi čuvar je izvanjskosti, kao Što čuva vanjski red zvijezda u svemiru. U Egiptu je bog vitezova Set, crveno božanstvo, bog pljuska, potresa, vihora: simbol prirodnih snaga. Setove su kipove bojili crveno, kao i u Meksiku Huitzilopochtlieve kipove, jer su značili krv, strastvenu djelatnost, krvoproliće, rat, očitovanje materijalnih snaga, sulphur, rajas, dakle uvijek nadmoć jačega primijenjenu u vremenu, dakle orla - odnosno vlast. 245

Ako se vlast otcijepi od duhovnog nadahnuća, ostaje bez usmjerenja i zakona i nije drugo nego nezauzdana i neograničena djelatnost besmislene snage. Ako se kshatriya odijeli od brahmana, postaje rob mraka. Mrak je strast, bijes, divlja snaga; rat: Set u Egiptu, Huitzilopochtli u Meksiku, Ares u Grčkoj, Mars u Rimu bogovi su razdora i vrenja, pobune i prevrata. Ako vitez ostaje sam, doziva bogove smrti, politike. Jedini znak raspoznavanja vlasti je snaga: snaga jačega. Ako nema gospodstva koje usmjerava snagu, vlast mora postati zla. To je zli mrak, bog smrti, razmrcvarenost države, nesreća naroda i uništenje svjetla, Set: Ozirisov ubojica. Kshatriya sklapa savez s bogovima smrti protiv brahmana. To je smisao ressentimenta kshatriye. 6. Za održanje poretka svijeta snaga je, naravno, nedostatna, kao što je također nedostatna i za održanje poretka u državi i narodu. Vitez u slijepoj strasti to ne zna, ali ni ne može znati; kshatriya nije onaj koji zna, već onaj koji odvažno djeluje. Umjesto njega, brahman je onaj koji zna, vidi i misli. I ako je snaga za održavanje poretka nedostatna, a ipak snazi pripada riječ, onda se poredak raspada. Ali što vitez također ne zna: vlast u njegovim rukama može ostati samo kratko vrijeme. Viteški svijet nakon kratkog procvata u svih naroda treba nestati, vlast tone niže i sada već dolazi u sve nedostojnije ruke. To što je puka politika, puko je djelovanje bez duha i promisli, primjena snage, puka povijest, nebitna i nezakonita. Za održavanje poretka vitez ne poznaje drugi način osim fizičke snage i konvencije. I ne zna da »vanjska snaga u svim okolnostima izaziva unutrašnje protiv246

ljenje. Jer, ako riječ nije od duha, primjena snage je samo akt vlasti, a vlast potpiruje razdor, suprotstavljanje i mržnju.« Ako vlast pak tone još dublje, dospije u ruke vaishye: u ruke građanina, trgovca, obrtnika, poljodjelca. Vlast gospodarske kaste više nije, međutim, strastvena i vatrena sirova snaga koja, kako god bila zla, može ipak često biti i veličanstvena. Vlast građanina je podmukla. Građanin nije simbol snage. Nema u sebe povjerenja. Zato je vlast licemjerni makijavelizam. »Ako običnog čovjeka puste nasamo«, kaže Li Ki, »on gomila zlo na zlo i ničega se ne libi. Ako ugleda duhovnog čovjeka, počinjeno zlo počinje sakrivati i tajiti i nastoji se pokazati s bolje strane. No, duhovni ga čovjek prozre. Što vrijedi licemjerje? Jer kao da te gleda odjedamput s deset očiju i s deset prstiju pokazuje na tebe: kako je to strašna stvar!« Građanin ima samo jedan cilj: izvrnuti sve džepove, ali pritom želi izgledati slobodouman i human. Nije riječ o političkoj, nego o gospodarskoj vlasti. Intenzivira se ressentiment i ukoliko je otvoreni slijed humanosti veći, utoliko je nemilosrdnija skrivena i zatajena glad za bogatstvom. Vlast, međutim, ne stane ni ovdje. Kung-ce kaže da vlast viteškog staleža traje tri stotine godina, gospodarskog stopedeset godina. Tempo sunovraćanja je sve brži. Što vlast tone dublje, kraćeg je vijeka. I što se poslije događa? Pomutnja se nastavlja. Uznemirenost raste, besciljno i besmisleno prevrtanje kruži oko sebe. Drugim riječima: povijest ide dalje. U rukama shudre vlast postaje demonska. Tu demonsku snagu vlasti zovu nasiljem. Na mjesto viteza i građanima dolazi tiranin, diktator. Nasilje nije intenziviranje snage, već ogrubljenje. Snaga je kozmičko očitovanje, pojav247

ljivanje sulphura i rajasa, koji imaju svojega boga Marsa, Aresa, Huitzilopochtlia, Seta, Indru. Nasilje nema boga, samo nesputanu demonsku masu. Nasilje više nije vlast, već puka osobna samovolja. U snazi ima plemenitosti, ljepote i veličine, ali snaga se u licemjerju izgubila; sada u nasilju vrije već samo zli, zastrašujući i niski nagon.

IV.

BRAHMA-PURA

1. Povijesni čovjek drži da je grad prošao dugi put razvoja dok nije od spilje, šatora, kolibe, staništa, sela napokon postao grad. Povijesni čovjek misli da, isto tako, nastanku zajednice prethodi dugi razvoj od osamljenog stanovnika spilje, do horde i plemena i napokon zajednice koju poznaje. Iskonska predaja, pak, uči da zajednica nije rezultat razvoja; postoji prvotni iskonski kolektiv koji je živio na početku početaka i taj iskonski kolektiv je narod. Ali postoji i iskonski grad, jer grad je na početku početaka ljudske zajednice bio oblik postojanja. Nebeski grad, Božji grad poznavale su sve predaje svih iskonskih naroda. U Peruu su ga zvali Coricancha i njegova slika i prilika iz čistoga zlata bila je u tajnom dvorištu glavnoga hrama. U Indiji se zvao Brahma-pura, grad Brahme. U Kini je to Ta T'sien, nebeski grad, u Egiptu ime grada je Shmun. U Aleksandriji su ga zvali Ogdoad što je isto što i Nebeski Jeruzalem palestinske predaje. Predaja je pripisivala iznimnu važnost utemeljenju i gradnji zemaljskih gradova. Grad se nije mogao bilo gdje, bilo kada i bilo kako graditi. I grčke su polise gradili na temelju duhovnih zakona baš kao i meksičke gradove koji su nalikovali gradu što je bio izgrađen u središtu Atlantide; i koji su nalikovali egipatskim, babilonskim, kineskim i tibetanskim gradovima, a da i 249

ne govorimo o Uru i o gradovima-ruševinama u azijskim pustinjama. Prema iskonskoj predaji, grad ima dvije velike analogije: jedna je nebeski grad, druga ljudsko tijelo. Obje nisu drugo nego slika i prilika svemira, mikrokozmos, kao što bi rekao povijesni čovjek. Grad je bio u početku na nebu, što znači da je bio nematerijalna duhovna iskonska slika i prvo je čovječanstvo naučilo gradnju gradova od anđela, dakle duhovnih snaga. Jer nije svejedno kako se gradi grad. Grad je očitovanje vrijednosnoga poretka svijeta. Zato gradnja ima svoj neprijeporan zakon. Onaj tko pokušava graditi grad ne držeći se tog zakona, skuplja kamenje na gomilu, ali gomila kamenja ne znači grad. Čovjeku su duhovne snage povjerile tajnu gradnje i svaki grad ima isto tako svoju jedinu tajnu kao što je ima i svaki čovjek. Druga je analogija ljudsko tijelo. Jer »čovjek ne znači neku stranu ili neko svojstvo prirode nego smisao cjelovitosti svijeta.« U hinduističkoj predaji Brahma— pura, u judejskoj predaji Novi Jeruzalem, u aleksandrijskoj Ogdoad imaju još i taj smisao da se grad gradi u čovjeku i s čovjekom. Čovjek je slika duhovnoga grada, ali, kao Što to podučava iranska predaja, čovjek ga sam gradi dobrim mislima, dobrim riječima. I time što čovjek sebe gradi kao duhovni grad, i time što usred puste i ubave materijalne prirode diže kuće, popločuje ulice, zida zidove, otvara vrata, gradi hramove, palače i organizira uređenu zakonitu zajednicu, čovjek zapravo gradi vječni duhovni grad. Ogdoad po mnogo čemu nije drugo nego nebeski grad koji gradi cijelo čovječanstvo. Svako dobro djelo, dobra misao, dobra riječ po jedna su opeka kojom čovjek pridonosi izgradnji vječnoga grada, dok se grad potpuno ne iz250

gradi, završi i, kada stoji gotov, čovječanstvo ulazi da ga zaposjedne i da u njemu obitava. Vječni je grad mjesto vječnog života, koji zauzmu oslobođene duše i tamo, u zajednici nebeskoga grada žive vječni život. Grad izgrađen u materijalnoj prirodi treba po mogućnosti biti vjerna slika i prilika nebeskoga grada i unutarnje duše-grada. I u izvanjskostima isto tako kao i u duhu. I prvo ljudsko naselje bila je zemaljska slika i prilika nebeskoga grada. Grad nije nastao iz sela i staništa, ideja je sišla iz duhovnog svijeta, i selo i stanište nastali su po uzoru na grad. Selo je regresivni grad, kao što je gomila regresivni narod, a divljak regresivni duhovni čovjek. Treba se priviknuti na to da arhajski čovjek porijeklo svega vidi odozgo, to jest da stvari promatra u njihovu pravom porijeklu. 2. Gradom vlada broj četiri ili, iznimno, kao u slučaju Ogdoada, broj osam, ali u tom slučaju broj osam nije drugo nego udvostručeni broj četiri. Nebeski grad ima četiri zida i četvera vrata. Četvera vrata odgovaraju četirima elementima: zraku, vatri, vodi i zemlji; četirima stranama svijeta: istoku, jugu, zapadu i sjeveru; četirima razdobljima: zlatnom dobu, srebrnom dobu, brončanom dobu i željeznom dobu; Četirima godišnjim dobima: proljeću, ljetu, jeseni i zimi. Ta je predaja živjela još kasno i u doba gradnje rimskih gradova, iako nisu jasno znali zašto vrata zovu porta aurea ili porta argentea. Nebeski je grad stajao u sredini neba. Značio je prisustnost nepomične vječnosti i tko je napuštao grad ulazio je u vrijeme. Kroz četvera vrata vodila su četiri strelovita ravna puta na trg, koji se nalazio u sredini grada. Na glavnom trgu bilo je srce grada, svetište, hram. U hramu su čuvali to što je bilo sjeme grada i smisao cijele 251

zajednice: to što okuplja i posvećuje zajednicu. U srednjem je vijeku to bila relikvija. U arhajsko doba središnje sjeme nije uvijek morala biti vidljiva stvar kao na primjer, vidljivi zavjetni kovčeg, koji su čuvali u Solomunovu hramu u Jeruzalemu: zavjetni kovčeg sa Božjim zapovijedima, na kojima je počivao savez Boga i čovjeka, to jest brak d u h a i prirode. Jer grad se nije mogao graditi na bilo kojoj samovoljno izabranoj točki - na primjer na mjestu prikladnom zbog materijalne koristi. Priroda se pak sakralnog mjesta može prepoznati uvijek po tome, odgovara li d u h u neka zemlja kao bračna družica, mogu li se na njoj očitovati d u hovne snage, to jest može li prihvatiti d u h i postati m u bračna družica. Prvi uvjet za postojanje i procvat grada bio je upravo sakralno mjesto gdje se uzdizao brijeg opskrbljen nebeskim znacima, gdje je izbio izvor ili tekla rijeka ili se otvarao morski zaljev. Zemlja je yin, d u h je yang. Zemlja je žena, d u h je muškarac. Apokalipsa zove Novi Jeruzalem zaručnicom Janjeta. Grad je mogao živjeti sakralnim životom samo tamo gdje su d u h o v n e snage sklopile brak sa zemljom, jer grad je slika i prilika svijeta, u njemu životom upravlja ritam svijeta i održava ga. Yi yin - yi yan, jedan yin, jedan yang - kao što kuca srce svemira, tako treba kucati i srce zajednice u gradu. U središtu grada, u hramu, čuvali su u nekom obliku savez božanstva i naroda: to je zapravo mjesto zajednice, svetište. Svetište odgovara purushi u ljudskom biću, b e s m r t n o j ž i v o t n o j iskri; ili luzu, besmrtnom i neuništivom koštanom iverku koji svaki čovjek drži u sebi, jer iz tog luza ponovno nakon posljednjeg suda izraste ljudsko tijelo. Od hrama kraljevska palača nije daleko i p o mogućnosti je na brežuljku 252

ili na brdu. Kraljevsku palaču okružuju kuće Članova d u h o v n e i upravljačke kaste. Tu je i dvorana predaka i tu su hramovi bogova. U svakom gradu mora postojati živa voda, barem izvor; ako nema žive vode, vodu mora simbolizirati umjetno jezero. U gradu mora postojati i takav hram u kojem njeguju vječnu vatru. Vatri obično služe djevojke. U Ateni i Rimu, baš kao i u Meksiku ili Cuscu. U gradu su pravilno raspoređivali stambene kuće, radionice, sajam, trgovine, konačišta, vojarne, stanove trgovaca, obrtnika i radnika. Pokraj gradskih vratiju stajale su straže. Oko palača su bili vrtovi s cvijećem i kroŠnjastim stablima. Nečisti i griješni bili su prognani iz grada. Kuće su smjeli graditi samo p o određenim pravilima, jer kuća nije drugo nego umanjeni grad; i kućom kao i gradom vlada broj četiri. I tu postoji razlika između povijesnog i iskonskog čovjeka: povijesni čovjek kaže da mnoštvo kuća čini grad, iskonski čovjek kaže da je prvo bio grad i kuća nije d r u g o nego mali grad, koja samostalno postoji samo materijalno a ne i duhovno. D u h živi u velikoj i univerzalnoj zajednici. Razlika je i tu temeljna, kao i drugdje. 3. Schuler piše da je grad u životu naroda »pravi palladium otvorenog bitka«. »Jedan mudrac jednom je rekao da se vlast može uspostaviti samo nad čovjekom sa sela...dublji smisao grada daje grčka riječ asty, što je značenjem istovjetno rimskom vestisu i znači halju, plašt, naspram grčkog polisa koji je uvijek bio političko središte...i ezoterički smisao potvrđuju i indijski gradovi kojima su u temelje ugrađivali svastiku.« Simboli divlje duše jesu šuma i ocean; simboli pripitomljene duše ili duše koja se njeguje jesu vrt i oranica. Prirodni krajolik n e odgovara produhovljenoj 253

duši; grad je ta duševna slika koja je potpuno odnjegovana, koja se potpuno izdignula iz materije. Divlja duša živi nesvjesno u šumi i u oceanu; duša koja se rasvjetljava i otvara živi na njegovanoj zemlji, budna i otvorena duša živi u gradu. Tako to shvaća Schuler kada kaže da je grad palladium otvorenog bitka i kada kaže da se vladati može samo nad čovjekom sa sela. Gradskom čovjeku nije potreban bič vlasti. Budan je, svijetao, otvoren i slobodan. I gradski čovjek nikad ne može potonuti toliko, čak ni pri kraju mračnoga doba, a da ne sačuva nešto malo od te otvorenosti i slobode. Grad je tom otvorenom i slobodnom bitku odjeća i plašt. U nekim je arhajskim gradovima otvorena božanska svjetlost živjela najčešće u liku božice. Tako je u svetoj Troji živjela Helena, koju je grčka vojska došla oteti; tako je u Ateni živjela Atena Palada, u Efezu Artemida. Božica je iskra koja se čuva u srcu grada, koja daje postojanju grada transcendentno značenje, zapravo pravi smisao. Hramovi, trgovi, ulice, kuće, zidine božićine su haljine i ukrasi, zato riječ asty, to jest vestis, izriče dublje biće grada. U iskonsko se doba svuda može naći takva spoznaja grada i sela. Čak i u povijesno doba živjelo je sve dotle dok sentimentalni rousseauizam nije obrnuo red izvornih vrijednosti. Otada čovječanstvo slijepo vjeruje, ne samo u višu razinu života na selu, nego i u njegovu prvotnost. O arhajskom shvaćanju ništa jasnije ne govori no mit o Hiramu. Hiram, meštar graditelj jeruzalemskog hrama, bio je jedna od ljudskih pojavnosti svjetlosti, pojavnost Boga sunca. On je bio taj koji je skriveno ugradio u hram, simbolima brojeva i razmjera, tajnu stvaranja svijeta. Hram se gradio na broju deset. Broj 254

deset znači Sve. Hram, koji je simbol svemira i sjeme svemira stajao je u središtu grada; onaj koji je razumio zdanje razumio je božansku tajnu nastanka svijeta. Hiram je bio mitski lik arhajskih meštara graditelja koji ne bi postavio ni jedan kamen bez transcendentnog smisla i značenja. Hram je značio svemir, a grad oko njega vječni grad, duhovni grad u kojem su živjele slobodne, otvorene i p r o b u đ e n e duše. Kasno, ali djelomice na iskonskoj predaji temeljeno učenje rozikrucijanaca kaže: »Grad se rodio iz d u h a prvoga raja. Taj prvi raj je mjesto radosti, tamo je postojanje radost, u njemu nema kapi gorčine. I tu je d u h iznad utjecaja materije, iznad zemaljskih stanja i sve dobro, Što je proživjelo u zemaljskom životu posve je u sebe upilo i oplemenilo. To je mjesto počinka i Što je život bio teži, puniji borbe, radosni je počinak utoliko bio veći. To je mjesto gdje misli duše grade Sveti Grad. M e đ u cvjetnim stazama i vrtovima dižu se čudesne kuće. Svaka opeka Nebeskoga Grada nastala je od d u h o v n o fine materije misli. Kuće su tamo, međutim, isto tako zbiljske i uhvatljive kao i materijalne kuće na zemlji.« Grad je iskonska slika produhovljene ljudske zajednice koja živi u r e d u b o ž a n s k o g a zakona. Grad izražava taj red, taj zajednički život i taj produhovljeni bitak bilo kao Nebeski Grad bilo kao zemaljski. Ako čovjek gleda s transcendentne strane, onda je grad lice te zajedničke duše koja je mnogo a ipak jedno. Ujedinitelj. Univerzalni i sakralni bitak u kojem je svaka duša jedno. Tom univerzalnom bitku simbol je bio lithos empsychos - dušom prožet kamen. To je k a m e n kojim čovjek gradi grad blaženih, ali taj je kamen i duša zemaljskoga grada. Ako čovjek gleda grad s pri255

rodne strane, onda je grad Magna Mater, Božica Majka koja zaštićuje, hrani, koja se brine. Ali gleda li čovjek bilo s transcendentne bilo s prirodne strane, grad je svakako mjesto univerzalnog, otvorenog i od materije odvojenog i produhovljenog bitka. No istodobno, grad je i mjesto bitka zajednice. Samo se u gradu može razviti po sebi razumljivo višeglasje bitka zajednice. To višeglasje, ako se izobliči, zamršeno je, ako pak živi u duhovnom redu, simfoničke je punoće bitka. Zamršena i pomućena zajednica je gomila, svjetina koja se buni, prosvjeduje, otima, pustoši, buči, gura se. U gradu zagospodari degradirana omamljena strast i postupno uništi i razori i zajednicu i grad. Ali ako zajednica uspije živjeti u budnoj svjetlosti, dostići će univerzalni i otvoreni bitak. To je simfonički život. Iz skladne zvučnosti višeglasja naroda zrači to Što je Ramakrishna rekao pri ulasku u Benares: »Osjećam kako prema meni zrači snaga koncentrirane spiritualnosti.« 4. Grad je najviši oblik bitka zajednice. Zato grad gradi Bog Sunca, Hiram, božanski meštar graditelj; i zato u središtu živi Helena, žena božanske ljepote; zato se kaže da su gradnji gradova ljude učili anđeli; zato je grad zaručnica Janjeta; zato je zemaljski grad slika i prilika Nebeskoga grada. Grad je mjesto obitavanja produhovljene ljudske zajednice, harmoničnog višeglasnog života, univerzalnog i otvorenog bitka. I jer je grad to mjesto čiji su red i bitak posve odvojeni od zemlje, u kojem je do posljednjeg kamena svaka materijalnost produhovljena, više nije moguće primijeniti vlast što se uspostavlja nad čovjekom koji živi u materijalnoj prirodi. Gradom ne treba upravljati vlašću nego ga treba voditi duhom. To je gospodstveno sred256

stvo koje odgovara produhovljenom bitku. Stari su to nazivali ars regia, kraljevskom umjetnošću jer nije bila strogost, nije bilo kažnjavanje nego visoko znanje, umjetnost. Ars regia moguća je samo tamo gdje je prestala neograničena vlast materijalnih i zemaljskih snaga. Na selu gdje je gospodar zemlja, gospodarstvo, tamo ona nije moguća, jer je tamo vlast materijalnih i zemaljskih snaga potpuna. Na selu se miješa život koji se još nije uzdignuo iz materije sa zakržljalim životom vraćenim iz duhovnog svijeta. Život je većim dijelom pod utjecajem materijalnih snaga i u skladu s tim upravljati se može samo snagom, strogošću, grubo, dakle vlašću. U gradu se potiskuje vlast materijalnih i zemaljskih snaga: okružen je svetim zidom i od materijalne se zemlje odvaja popločanim ulicama. Grad tako na temelju znanja božanskoga meštra graditelja odsjeku od zemlje. Više nije materija. Tu prestaje vlast zemaljskih snaga. Grad se ne služi materijalnim snagama nego duhom, po njemu živi, s njim upravlja, d u h m u je smisao, božica, koja je zaručnica duha, u njegovu je srcu. Onaj koji bi htio na današnji jezik prevesti znanje o ars regii riječ po riječ, zapravo bi oduzeo pravi metafizički smisao kraljevskoj umjetnosti. Simboli, analogije, mitovi, nadnaravne veze potamnili bi, djelomice bi se posve izgubili. To o čemu je ovdje riječ splet je metafizičkih odnosa, simbola, analogija, mitova. Grad je potpuno očitovanje višeglasja zajednice, i ars regia koja vodi i održava život grada isto je tako višeglasna kao postojanje kojim upravlja. Ovaj put treba odustati od prevođenja arhajskog izraza. Slike, u kojima su stari čuvali kraljevsku umjetnost neka ostanu nedodirnu257

te, i neka i ars regia ostane misterij kakvim ju je iskonski čovjek poznavao. Mit govori o osnutku grada. Taj mit čuva smisao osnutka. Jer smisao sela uvijek je općenit i svuda je isti: ali nastanak svakoga grada ima vlastitu subjektivnu i jedinstvenu tajnu. Svaki grad ispunjava jedno jedino poslanje i ono je njegovo poput sudbine ili značaja u pojedinačnog čovjeka. Mit čuva uspomenu na junački Čin. Heroj je na tom mjestu, na početku vremena pobijedio zmaja. Pobijediti zmaja znači pobijediti materijalnu prirodu: zemaljske strasti, demonske materijalne snage. Zmaj je čuvar stabla života, sjedi među korijenjem stabla. Stablo života je nadnaravno, metafizičko znanje i budnost stablo svemira. Stablo je božica - kore kosmou, Svjetska Djevica, Hesperide ili Atena Palada, Andromeda ili Arijadna. Onaj koji pobijedi zmaja oslobodi djevicu. Jer je djevica u zmajevu ropstvu prisiljena služiti čudovištu; transcendentno Ja, sve dok ga ne oslobode, podređeno je čovjekovu tjelesnom postojanju. Oslobođenje djevice i uništenje zmaja nije drugo nego primjena inicijacije na mistične snage svijeta. Onaj koji doživi inicijaciju, u sebi pobijedi zmaja, oslobodi djevicu i postaje gospodar stabla Života. Među korijenjem stabla Života izvor je života, nepresušna kristalno čista voda, voda besmrtnosti. Tko primjenjuje inicijaciju u stvarnosti svijeta sudjeluje u stvaranju duhovnog svijeta i djelatnošću sudjeluje u oslobađanju svijeta od vlasti materijalnih snaga. Zmaja, međutim, u svijetu može pobijediti samo onaj koji ga je prije toga pobijedio u sebi. Heroj je ljudsko biće koje je prešlo najopasniji prag inicijacije, oslobodilo se i obogotvorilo. Obogotvoriti se znači pak 258

sebe bez ostatka prepustiti božanskim snagama, postati neposredno očitovanje duhovnih snaga. Onaj koji je to ostvario, taj je posdgao Put. Kineska predaja to zove Tao. Tao kao ne djelovati više, ne činiti više ništa i posve napustiti strast djelovanja da bi se čovjek bez zadrške mogao podrediti službi božanskih snaga. Onaj koji je postigao Tao, taj više ne djeluje; sredstvo je božanskog i izvršitelj božanskih čina. Taj heroj je sredstvo božanskoga duha; taj je pobjednik nad zmajem: Heraklo, Perzej, Tezej, osloboditelj djevice, junak, koji je našao izvor života, učinio da vode poteku u pustinji i iz vode života dao piti čovječanstvu. Kada je junačka duša svladala zmaja i oslobodila djevicu, oženila se njome. Junak se sjedinio sa Svjetskom Djevicom. Djevica je svijet sam, Majka, Magna Mater. I brak je mistični incest kada junak uzima za ženu vlastitu majku. To je znak velikog zaokreta: metanoia. Smisao zaokreta je da se duša, sjedinjena s djevicom nakon pobjede nad zmajem, okrene. Okrene se prema Majci. Ne prema van, nego prema unutra, prema izvoru, prema korijenu, prema duhu i božanstvu. To je smisao mističnog incesta. Okretanje od opsjena materijalne prirode i buđenje u duhovnom svijetu. Buđenje u duhovnoj zbilji, pak, znači da se u njoj budi božansko Ja, univerzalno ljudsko Ja. U srcu grada živi ta mitska drama. To je transcendentni, dakle pravi smisao gradskog bitka. Živjeti u gradu znači sudjelovati u tome misteriju. Gradski bitak zapravo znači da čovjek sudjeluje u kolektivnoj inicijaciji. Inicijacija je ars regia, kraljevska umjetnost koju zovu tako zato, jer je umjetnik glava hijerarhije: kralj. 259

Ars regia međutim nije djelatnost; baš suprotno. To je sudjelovanje u mističnoj drami. Kralj nije meštar kolektivne drame i inicijacije zato što njome upravlja, nego zato što je on ideal i simbol junačke duše koja u trenucima misterija umjesto cijelog grada žrtvuje ili se moli, ili čini pokoru, ili ispašta, ispovijeda se ili slavi. 5. U povijesno je doba grad prividno isto tako izgubio svoj smisao kao gospodstvo ili vlast, ili kraljevstvo, ili hijerarhija, ili narod. Grad je postao puko vanjsko zajedničko obitavanje. Sakralni bitak nitko više nije shvaćao. Istina je da su gotovo u svim vremenima postojala nastojanja koja su u nekom obliku njegovala d u h iskonske predaje. U srednjem je vijeku bilo mnogo takvih nastojanja, ali uloga ni jednog od njih se nije uzdignula iznad tajnih društava koja su se skrivala i budila sumnju. U tim su se tajnim društvima uvodili u tajne sakralnoga građenja gradova poput neke urote i od iskonskih gradskih zajednica zadržavali su samo okvir i privid. Što je značio grad u ljudskom životu govori i to da se tajna društva mogu naći čak u posve regresivnim narodnim skupinama u primitivnim zajednicama. Od razine uzvišenog života otcijepili su se već prije mnogo tisuća godina i već dugo traje njihovo polagano potonuće u materijalnu prirodu. Unatoč tome misterij arhajskoga gradskog bitka može se prepoznati u pravilima, obredima, riječima, običajima tajnih muških saveza gotovo svih papuanskih, crnačkih i indijanskih plemena. Različiti Sunčevi savezi kod sjevernoameričkih Indijanaca znače to i na to i ukazuju australska društva Svjetske Djevice. U Europi, premda su slobodno zidarstvo i njemu srodni savezi mnogo sačuvali od 260

predaje, njihova se djelatnost ipak uglavnom iscrpljuje dosezanjem vlasti. Drugi trag ars regie je ono Što u povijesnom vrem e n u uglavnom zovu utopijom: od Platonove Politeie preko Augustinove Civitas Dei, Campanellina Grada sunca, Baconove Nove Atlantide i Moreove Utopije d o najnovijih umjetnih i apstraktnih konstrukcija zajednice. Utopija održava predaju gradnje duhovnoga grada a da, naravno, nema pojma o tome, a osobito se n e sjeća sakralnog misterija arhajskoga grada. Utopija u Platona i Augustina još nije zaboravila svoje izvorište. Ali u novije je vrijeme već samo besmislena racionalna konstrukcija, naivno irealno maštanje, ništa više. Utopisti se na svojevrstan način žele razračunati s misterijskom naravi ljudskog bitka na čemu počiva ljudsko postojanje, pa tako i postojanje zajednice. 6. Grad je mjesto ostvarenja univerzalne gradske zajednice, ali zapravo nije mjesto nego skladna, b u d n a i otvorena cjelina višeglasnog bitka. Zato su u srednjem vijeku rekli da grad n e stoji ni u znaku Oca ni Sina nego Duha Svetoga; ne u znaku Stvoritelja, ne u znaku Spasitelja i Održavatelja nego u znaku uzdizanja, sjedinjenja potonulog i raspadnutog svijeta i krajnjeg rješenja bitka. U arhajskom Egiptu učili su da je grad sahu zajednice. Sahu znači vječno d u h o v n o tijelo, uzneseno biće kojem je uspjelo njemu povjerenu materiju produhovid i spasiti n j e m u pripadajuću prirodu. Produhovljenje i spasenje nije uvijek zadatak pojedinačne sudbine, nego samo u posve iznimnim slučajevima. Cilj čovjeka nije da sebe spasi. Spasenje je zadaća univerzalnog čovječanstva, jednom za svagda njemu zajednički dodijeljena i može se ispuniti samo zajednički. 261

Zadaća univerzalnog čovječanstva jest vratiti cijelu zemlju tamo, odakle ju je povuklo sa sobom materijalizacijom na početku vremena. Čovjek mora cijelu prirodu produhoviti. U gradu se to produhovljenje zbiva b u d n o i jasno. U gradu svaka životna djelatnost treba biti nazočna, ali svaka u intenzivnom obliku i odriješena od materije. Zato je grad simbol cijelog zemaljskog života i zato se taj zemaljski simbol podudara s nebeskim simbolom, materijalni kamen lithos empsyčhos, iz zemlje građen grad s nebeskim gradom, vanjski grad s u n u tarnjim g r a d o m , B r a h m a - p u r o m , O g d o a d o m i T'a tsienom. Grad je intenzivno mjesto ashe. Tu skupljaju zlato. Telezmu. Kralj je heroj grada. U različitim predajama: Tezej, Heraklo i Hor i Brahma i Quetzalcoatl, koji ubijaju zmaja. Kralj je nositelj kvintesencijalnog bitka. U gradu se iskonski bitak opet ostvaruje: prvi i božanski bitak - u univerzalnoj zajednici. Zato je grad sahu zajednice, besmrtno, neprolazno, uzneseno, duhovno tijelo. Zato je Hiram grad odvojio od zemlje s četiri zida, odsjekao ga od zemlje popločenjem ulica i p o d o m kuća, da bi od materije bio odvojiv i da bi se p o t p u n o mogao uzdignuti. Grad je jedno tijelo, reintegrirana zajednica, u jednoću vraćeno tijelo mnoštva, koje je sebe razgraničilo od materijalnog svijeta i sa svih se strana zatvorilo, osim što je ostalo otvoreno prema gore.

262

V.

NAROD

1. Mišljenje koje povijesni, uglavnom novovjekovni čovjek zove znanošću pokušava razumjeti velike činjenice bitka intelektom pojedinačnog Ja, a ne neposrednom intuicijom univerzalnog čovjeka. Budući da je započeo obrnuto mora stići i do obrnutog rezultata. Tako se stvorilo shvaćanje da je izvorište bitka dolje; tako se stvorila misao o napredovanju odozdo prema gore, o razvoju. Dovoljno je da čovjek promisli o tome Što SaintMartin kaže o Nevvtonovu gravitacijskom zakonu, koji je postao nepokolebljivom dogmom cijeloga novovjekovnoga prirodoslovnog stajališta. Zakon gravitacije je proizišao iz temeljnog nesporazuma. Newton kaže da predmeti koji ne vise i nisu poduprti padaju, jer ih zemljina teža privlači. Saint-Martin, nasuprot, kaže da je snaga polarna: usporedo sa zemljinom težom stvari teže prema središtu. Slobodnom padu je svojstvena težnja povratku u središnju snagu zemlje isto tako kao i privlačnost središta. Predmeti ne »padaju natrag na zemlju« iz puke pasivnosti, nego iz »aktivnosti«, težnje vraćanju u središte. Pomutnja, međutim, nigdje nije veća no u znanostima koje su posve izručene intelektu pojedinačnog Ja, a to su društvene znanosti. U životu zajednice svaki moment je živ i postoji na egzaktnoj analogiji čov263

jekova unutarnjeg života, jer svaki moment točno odgovara psihološkom svijetu. Svaka je pojava samo metafizički razumljiva. Naspram toga, znanost vidi ljudsku zajednicu kao rezultat dugog razvoja i ta je zajednica sastavljena od takozvanih elemenata života; u početku bijaše usamljeni divljak, onda je došla obitelj, iz više obitelji obrazovalo se pleme, iz plemena nacije itd. sve do čovječanstva. Kao da u ljudskom organizmu prvo nastaju stanice, pa se onda skupe u grupe stanica, pa se razviju organi i onda oni, složivši se u neki red, ostvaruju živo biće. Predaja iskonskoga čovječanstva je znala da je zajednica živi organizam i da u trenu nastanka ne kreće odozdo iz materijalne prirode, nego odozgo iz misli stvaralačkog božanstva, iz ideje, i tada je isto tako potpuna kao i u vrijeme najvećeg prostiranja. Zajednica je u svakom trenutku zajednica: jedno u mnoštvu i mnoštvo u jednom; živi organizam, zajednica, iskonski kolektiv, realizacija ideje zajednice u materijalnoj prirodi: narod, Narod se ne može odrediti, jer nije pojam. Narod ne čini zajednički jezik; zajednički je jezik također stvoren od naroda. Narod ne čini zajednička sudbina; i zajedničku sudbinu stvara narod. Narod ne čini rasa; rasa je fiziološki znak zajedničkog života naroda. Narod ne čini zajedničko obitavanje; zajedničko obitavanje nužna je posljedica života naroda. Narod ne čine izvanjskosti, on sam prethodi svim izvanjskostima i svemu ostalom je preduvjet. Narod je iskonska slika bitka primarne zajednice. Narod je iskonski kolektiv. Oni koji su nešto naslutili o arhajskom svijetu, ali osobito oni koji su predaju, iako fragmentarno, ipak poznavali, a ponajviše oni koji su odbacili postavke 264

moderne znanosti i prepustili se intuiciji - od Europljana Bohme ili Saint-Martin ili Baader ili kasnije i u mnogo smislova Goldberg - jasno su vidjeli da narod nije kasni, takozvani rezultat razvoja, već prvotna životna činjenica. Goldberg izrazito naglašava, iako znanstvenim rječnikom, da narod ne samo što je transcendentnog porijekla, nego da se ni najvažnije činjenice u životu naroda: jezik, mit, moral, običaji, zakoni ne mogu razumjeti drukčije, osim transcendentnim putem. »Postojanje naroda ne samo što se ne može objasniti iz materijalne prirode, nego je postojanje naroda u opreci svemu što je materijalna priroda ili je iz nje nastalo.« - »Narod nije nastao iz prirode, nego stoji naspram prirodi.« Narod je univerzalni oblik postojanja zajednice i kao što postoji individualni i univerzalni čovjek, tako postoji i prirodna i univerzalna zajednica. A narod je pak univerzalna, drugim riječima duhovna forma postojanja. Odlika postojanja naroda uvijek i svakako, kako on kaže, jest intenzivirani stupanj postignuća. Mnogo ljudi zajedno još ne čini narod; narod je samo prava zajednica u kojoj se može potencirati čovjekova djelatnost i u kojoj se ona potencira. Metafizičkim, dakle egzaktnim jezikom: narod je prava zajednica u kojoj se povećava intenzitet pojedinačnog bitka čovjeka samo i jedino zato, jer s ostalima zajedno stoji na stupnju bitka koji je od pojedinačnog neizmjerno intenzivniji, svjetliji, viši, duhovniji, primarniji. Pojedinačni čovjek nikad ne umije i ne može umjeti stvoriti ni jezik ni mit ni umjetnost ni moral. Jezik, mit, moral tvorevine su naroda: procvat i zračenje intenziteta zajedničkog bitka. Narod se od puke gomile ljudi razlikuje baš time. Puko mnoštvo, svjetina, degradiraju pojedinačni bitak čovjeka; narod, 265

pak, iskonska zajednica duhovno transcendentnog porijekla, intenzivira čovjekovo pojedinačno postojanje. Onaj tko živi u gomili, živi u potonulom stanju uma, čuvstava, djelatnosti, znanja i apsolutne vrijednosti svojeg života. Onaj tko međutim živi u narodu, živi u uzdignutom stanju uma, čuvstava, djelatnosti, znanja, u apsolutnoj vrijednosti svojeg života. Očitovanje tog uzdignutog bitka je jezik, običaj, mit, ritual, umjetnost, moral. Gomila je puko brojčano mnoštvo i nije prava zajednica: samo je slučajan skup ljudi koji govore isti jezik i borave na istom mjestu, raznorodna je i materijalna. Prava zajednica, narod, koju stvaraju i održavaju nadnaravne snage, q'elina je istorodnih bića. Vjerojatno ni povijesni čovjek, a tako ni znanost, nema doživljaj naroda zato jer su narodi na granici povijesnog doba postali svjetinama. I transcendentna mogućnost postojanja naroda je prestala. Zato nisu nastajali novi mitovi, nisu ni mogli nastati; ritual je postao izvanjskost, potom licemjerje; jezici se više nisu produbljivali i produhovljavali, nego oprečno, osiromašili su i osušili se. Narod se raspustio i spustila se razina intenziteta bitka. Zajednica je postala puka gomila u kojoj se život pojedinca, umjesto da se otvori i intenzivira, zatvorio i potonuo. 2. Prvo što je potrebno znati o arhajskom narodu, koji se na granici povijesnog doba počeo raspadati i postupno posve rasuo i postao materijalnom gomilom, jest da je u ljudskoj zajednici svaki čovjek bez iznimke član naroda; samo jedno jedino biće to nije, a to je kralj. Kralj je upravljač kola, narod su kola; kralj je atman, narod je tijelo; kralj je duša, narod je priroda; kralj je muškarac, yang, narod je žena, yin. Kralj je nebo i duh, narod je zemlja i priroda. I vrhovni sve266

ćenik, svećenik, vojnik, upravljač, vitez, sudac, trgovac, poljodjelac, radnik, sluga, svi oni pripadaju narodu. Narod je zajednica ljudske vrste, prvotna cjelina zajedničkog života. Tri kaste stoje u znaku broja tri, i zato tri kaste zajedno čine cjelinu. Narod, međutim, stoji u znaku broja četiri i zato je narod potpunost. Zato arhajska carstva nisu carstva tri staleža, nego carstva četiriju strana svijeta: Kina, Indija, Peru, Iran, Egipat podjednako, jer je četiri, osim što je cjelina, i potpunost. Narod je potpunost postojanja ljudske zajednice, potpunost hijerarhije, čija je glava i čiji je gospodar, m u ž i upravljač kola, kralj. Kralj i narod su dva pola bitka i to dvoje pripadaju zajedno. Jedno bez drugoga se isto tako ne m o g u zamisliti kao što se ne može zamisliti muškarac bez žene, mrak bez svjetla, nebo bez zemlje. Kralj je Jedno, koji stoji u opreci s Mnogo, a mnogo je narod koje postaje Jedno p o kralju koji ga čini jednim. Zato narod postaje p o t p u n . I na granici arhajskoga doba, kada se narod raspada, nestaje i kralj. Tako kraljevstvo prelazi u ruke brahmana i kraljevstvo postaje gospodstvo; i kad se kshatriya uspne, postat će puka vlast. Kada se gubi yang, gubi se i yin. Ritam bitka stane: nema više yi y a n g - yi yin; jednom y a n g - jednom yin. Zarišne točke se gase, intenzitet bitka jenjava: spušta se uzdignuta razina bitka naroda, čovječanstvo postaje neuređeni skup. To je stanje koje Heraklit zove polloi, mnoštvo. 3. »Bog je u prijateljstvu dvostruko nazočan«, kaže iranska sveta knjiga, »u društvu je trostruko nazočan; Bog je u obitelji petorostruko nazočan, m e đ u braćom i sestrama je devetorostruko nazočan; između oca i sina desetorostruko nazočan, u državi je stostruko nazočan, u narodu desettisućostruko. 267

N e može se točnije reći što je narod. Narod nije jednostruka božanska nazočnost, Što je ljudsko Ja, nije dvostruka, što je prijateljstvo, nije desetorostruka, što je odnos oca i sina, nije stostruka, što je odnos stanovnika jedne države. Narod je sto puta stostruka, odnosno desettisućostruka božja nazočnost. U dhayi, u državi živi samo stostruko, ali u daeni desettisućostruko. Narod je desettisućostruka nazočnost Božja, to jest desettisućostruka nazočnost čovjeka u Bogu. Jer, time što živim u narodu, u božanskom bitku, ne značim samo sebe i ne predstavljam samo sebe, nego m e n e znači i predstavlja svako biće koje sa m n o m skupa živi u narodu i ja predstavljam i značim sve one koji sa m n o m zajedno žive u narodu. To je prvo: narod je sakralna i to desettisućostruko sakralna zajednica. Drugi je pak korak da čovjek ne shvaća ni svoju sudbinu, ne vidi svoj bitak pa ipak, iako pospan i omamljen, svakako uvijek zna da mu je pravo Ja božanski obraz. Čovjek nikad ne može tako duboko potonuti, njegova budnost se nikad n e može tako zamračiti, da u sebi ne bi osjećao nazočnost božanskoga bića. Zato se tijekom povijesti o Bogu oblikovala slika kao da je Bog osoba, besmrtna duša, vječno biće, kao atm a n koji obitava u čovjeku ili purusha ili duša ili d u hovno Ja. U arhajskom dobu su međutim znali da je Bog koji živi u čovjekovu d u h o v n o m Ja, samo jedan obraz od mnogih, drugi je obraz da Bog živi u zajednici i živi isto tako kao i zajednica. Jedan u mnogima i mnogi u jednom, kao zajedno deset tisuća bića, u jednom jedinom licu. Kako je moguće, pita Baader, da Bog živi u jednom Ja, kao što živi u zajednici? Da, kako je to moguće da je Bog kao mnoštvo zajednice isto tako Bog kao jedno Ja? To može biti tako, jer je 268

Bog jedna jedina osoba i bezbrojno mnoštvo, i prvo je isto tako kao i drugo. I to bezbrojno mnoštvo u kojem Bog zaista živi i jest, isto je tako kao i pojedinačni čovjek očitovanje božanskoga obraza; to mnoštvo je prava i zbiljska zajednica, narod. Zato je Bog desettisućostruko nazočan u daena-zajednici, zato narod znači uzdignutost bitka, znači da je narod intenzivirani bitak u odnosu na pojedinačni život, da je narod sakralna zajednica, jer je narod lice i nazočnost Boga, ali je od lica koje se očituje u ljudskom pojedinačnom Ja neizmjerno intenzivnije i zbiljskije. To je smisao odnosa kralja i naroda. Oba su postojanja sakralna, oba su očitovanje božanskoga lica: kralj je Jedan - narod je Deset tisuća, sto puta sto, znači mnogo. Arhajski čovjek zna da je Jedan najveći broj, Jedan je tako veliki broj, kao beskrajno mnogo, nebrojeno mnogo, najviše, od čega nema višeg. To najviše je jednako Jednom: beskrajno mnogo je isto toliko koliko je i Jedan, jer oboje su najveće. U licu kraljevskog postojanja i u licu narodnog postojanja očituju se dva najveća božja lica. Treći je korak pak sljedeći: bitak življen u daeni ne znači samo božanski obraz, božansku epifaniju i desettisućostruko prisustvo Boga, dakle sakralnu zajednicu, nego i to da je na zemlji, izuzev kralja, za sve ljude jedini poredak zakonitog postojanja živjeti u narodu, jer narod nije drugo d o zemaljska slika i prilika nebeske zajednice. Ta nebeska zajednica, koju su kasnije grčki nazivali ekklesia, a što nije drugo nego zajednica izabranih, vjerna je i točna slika i prilika d u h o v n e zajednice, vječne zajednice duša, uzajamne pripadnosti koja od vječnosti traje. Kao što zemaljskom Nilu od269

govara nebeski Nil, zemaljskoj Gangi nebeska Ganga, zemlji nebeska zemlja, moru nebesko more - jer sve što se vidi u materijalnoj prirodi ima svoj duhovni eliptički dual, nebesku analogiju - tako i zemaljskom narodu odgovara nebeski narod, sveta zajednica nebesnika. Razlika je samo u tome što su zemlja, more, rijeke, planine, države već nebeska očitovanja - nebeske podudarnosti, iskonske slike, ideje. Narod nije očitovanje nego sam Bog, lice Božje, njegov bitak, biće, kao kralj; ne ono Jedno-lice, nego ono Mnogo-lice, ne yang nego yin, napokon, uopće nije kralj, već narod. 4. To da je narod yin, mračni element, žena, zemlja, pasivno, nije naravno puka metafora koja možda nešto kazuje, premda izgleda, samo kao privid i sličnost. Arhajsko čovječanstvo nazivalo je narod zemljom zato jer postoji podudarnost ili analogija između naroda i materijalne prirode. A analogija ne počiva na vanjskoj sličnosti već na činjenici da ista duhovna zbilja ima analogna očitovanja u različitim krugovima bitka. Između očitovanja istovjetnih ideja postoji svakako zakonita podudarnost. Arhajski čovjek ništa nije mislio izvanjski jer je sve vidio metafizički, budno. Predaja je naučila iskonskoga čovjeka, da je moguće razumijevanje zbilje samo meta ta physica, iznad prirode. Baš zato, kada je u iskonsko doba ugledao analogiju između naroda i zemlje, naroda i yina, naroda i žene, bezobličnog ali uobličujućeg elementa, uočio je da narod odgovara materijalnoj prirodi. Narod je ležište hijerarhije i u narodu se očituje poredak svjetskih vrijednosti i narod nosi u sebi ono što u ljudskom postojanju odgovara tom poretku. Narod sadržava u sebi kaste: kakvoće duhovnog, djelatnog i plodnog bitka - tri gune: sattvu, rajas i tamas. Narod prima u sebe stalež 270

d u h o v n o g a gospodstva; narod sluša vlast djelatnog staleža i narod živi u plodnosti prirode. Narod je mogućnost ljudskog postojanja u kojem vrijednosti m o g u živjeti i ostvariti se, upravljati i gospodariti, rasti i cvasti. Narod su četiri ashrame, mjesta ostvarenja Četiri životna stadija: brahma-učenika, glave obitelji, šumskog pustinjaka i hodočasnika života. U narodu se očituje veliki deset, deset Amshapandi i deset Sephirota. U arhajskom čovječanstvu, plemena naroda su odgovarala ili broju deset ili sedam ili četiri, i to ne zato jer su deset, sedam ili četiri stvarali cjeline međusobno odijeljenih raznorodnih ljudskih skupina - plemena, nego zato, jer se u životu naroda kozmička hijerarhija morala očitovati, da bi se mogao živjeti život analogan svjetskim vrijednostima. U Peruu i Egiptu su vladali brojevi tri i deset. U Peruu je bilo tako točno održavanje hijerarhije desetke, da se nikad nijedan ayllu zajednice od deset puta deset nije smio povećati ni za jednog čovjeka: ako se u ayllu od stotinu rodilo dijete, nekoga su o d m a h premjestili u drugi ayllu. U Babilonu, Kaldeji, Palestini vladala je hijerarhija dvanaestice; zato je u Judeji bilo dvanaest plemena i svakom je plemenu odgovarao po jedan znak kozmičkog zodijaka. O d vatrenih znakova, Judinom plemenu je odgovarao Lav, Jisakaru Jarac, Zebulunu Strijelac; Judin kam e n je bio rubin, Jisakarov topaz, Zebulunov smaragd; Judina je planeta bilo Sunce, Jisakarova Mars, Zebulunova Jupiter. Plemena zračnih znakova bila su Efrajim - Blizanci, Manase - Vaga i Benjamin - Vodenjak. Svakom je plemenu odgovarala životinja, biljka, ljudsko zanimanje, odjeća, zemlja odmjerena njegovoj naravi, djelatnost, zadatak. Isti je red postojao na te271

melju drugih analogija i u Indiji, Kini, Tibetu i Meksiku. 5. Ako bi raspad naroda na granici arhajskog vremena i povijesnog doba bio osamljena pojava, moglo bi se reći da je to bila najveća katastrofa koju je čovječanstvo uopće doživjelo u svojem zemaljskom životu. Raspad međutim nije bila osamljena pojava, dapače, nema područja ljudskog postojanja gdje se takva katastrofa, u strogom smislu riječi spust, nije dogodio u istoj mjeri i na isti način. Istodobnim raspadom naroda uzdrmala se vječna hijerarhija čovječanstva, počeo je razdor kasti; ali se uzdrmanost mogla dogoditi samo zato jer, kako Kung-ce kaže: kralj nije bio kralj, sluga nije bio sluga, otac nije bio otac, sin nije bio sin. Kralj, međutim, nije više bio kralj zato jer je jedina iskonska metafizika arhajske zajednice potamnila, jer su se počele pojavljivati pojedinačne, takozvane filozofije, a istodobno je budnost univerzalnoga d u h o v n o g Ja u ljudskom postojanju postajala sve sneriija i zavladala je omamljena osjetilna svijest materijalnog Ja. Svijest o božanskom porijeklu čovjeka ubrzano nestaje; inicijacija postaje puka izvanjskost, pa se čak i s tim izvanjskostima skriva u tajna društva. Javne i službene, upravljačke, gospodarske i sluganske vlasti počinju proganjati ta društva. Tijekom nekoliko naraštaja bezvremenost savršeno nestaje iz života čovječanstva i na njezino mjesto stupa povijesna svijest, neprestana uznemirenost. Cjelina i povezanost su tako čvrsti, da se nijedan pojam ne može razumjeti ako čovjek ne razumije sve. I sada, kada je riječ samo o raspadu naroda, skriveno, svi čimbenici postojanja igraju ulogu: pored zajednice - metafizika, hijerarhija, duša, budnost i kaste. 272

Postojanje naroda omogućuje ljudskoj zajednici da ima dubok i bitan jezik, da ima ritual, mit, kralja, hijerarhijski poredak života i zakone. Postojanje naroda to omogućuje zato jer je narod epifanija božanskoga duha u ljudskoj zajednici, jedina moguća epifanija i zato je narod jedini zakoniti oblik postojanja zajednice. Postojanje naroda omogućuje da se čovjekov pojedinačni život intenzivira i da dođe u dodir s nadnaravnom zbiljom. Ali određujući moment jest da još nešto čini mogućim postojanje naroda. U intenzivnom bitku, Što je desettisućostruko prisustvo božanskoga duha, čovjek ne živi u materijalnoj prirodi, nije slijepo uronjen u materiju, nije izručen materijalnim snagama, nego je iznad materije: lebdi iznad prirode kao njezin gospodar od samih početaka. I što je u svemu najvažnije, u čovjekovu bitku snage materijalne prirode postaju čovjekove sluge. Materijalne se snage rastapaju u tom bitku i gube na snazi i gube svoju opasnu mračnu vlast nad ljudskom naravi. »Narod nije nastao od prirode, nego joj stoji nasuprot.« Narod se nije razvio odozdo, nego se spustio odozgo. Narod nema analogije u prirodi: njegova analogija je daena, nebeska zajednica, ekklesia, vječno jedinstvo izabranih. Zato narod nije došao iz prirode i nije u prirodi, nego je došao iz duhovnog svijeta i protiv je prirode, da bi njome gospodario i susprezao je. Utjecaj, snaga i valjanost zakona materijalne prirode nisu stalni i nisu apsolutni, od početka jednaki i nepromjenjivi, nego uvijek ovise o stupnju i mjeri čovjekove materijalizacije. Zamislivo je takvo stanje ljudskog postojanja, da životom vladaju jedino i samo zakoni materije i da osim njih ništa drugo nema utjecaja. 273

Na kraju mračnog razdoblja čovječanstvo je blizu tom stanju i gotovo ga i dosiže. Iskonski se život, međutim, ne smije mjeriti tom mjerom. U pretpovijesno doba su nad čovjekom imali razmjerno manju vlast materijalni, takozvani prirodni zakoni, i ukoliko je riječ o starijem razdoblju, vlast materijalnih prirodnih zakona je utoliko manja i, napokon, u jednoj početnoj točki potpuno nestaje. Utjecaj zakona materijalnog ili duhovnog svijeta uvijek ovisi o tome od kojih Moći čini ovisnim svoje postojanje i u kojoj mjeri i kojim Moćima služi ne pojedinačni čovjek nego cijelo čovječanstvo. U arhajsko su doba vođe naroda, uglavnom kraljevi, poznavali taj red evolucije i devolucije i znali su da je najvažniji zadatak vođe i upravljača kola čovjekov život učiniti ovisnim ne o materijalnoj prirodi, nego o Moćima duhovnog svemira. To je činio brahman, glava, duhovni stalež, a iznad svega glava hijerarhije, kralj. Kralj je bio taj koji je ljudski život ponudio duhovnom svijetu, izručio ga i žrtvovao, iznad svega time, da je održavao sliku i priliku hijerarhije duhovnog svijeta u ljudskom životu i nadgledao neprijeporno gospodstvo svjetskih vrijednosti. Narod je ljudska zajednica u čijem se bitku, u atmosferi duhovnoga gospodstva, rastope zakoni materijalne prirode i u kojem se slome materijalne snage. Narod je sakralni krug života zajednice čije okružje ne mogu prijeći oskrvnjavajuće materijalne snage nižeg reda. Ako pak takve snage ipak pređu obod kruga, to je prijestup naroda, koji je pao u grijeh materijalizacije i zato mora ispaštati. O tom kolektivnom grijehu dosta govore različite svete knjige - čak i tada, kada povijesni čovjek rti ne sluti što znači taj kolektivni zločin. Značenje je ovo: narod je prekršio zakon duhovnoga 274

gospodstva, ranio hijerarhiju, izvršio je nevjerstvo i izdao božanski duh. Posljedice grijeha su se odmah očitovale u tome da su se duhovne snage povukle iz kruga naroda i zajednica je, razmjerno svojem grijehu, potpala pod vlast nemilosrdnih, neduhovnih, divljih, demonskih materijalnih snaga. Kao kažnjavanje Bogu nevjernog naroda, pojavile su se: oskudica, udari, zaraze, suše koje je narod, žrtvom ili pokorom, trebao popravljati zajedno s kraljem. Duhovnu je hijerarhiju trebalo ponovno uspostaviti, jer ako to ne bi učinili, utjecaj materijalnih snaga stalno bi rastao, postajao bi sve veći, a narod bi postajao sve više plijenom slijepih snaga, nemilosrdne nužnosti. Čuvari predaje su posjedovali to znanje u Egiptu, Babilonu, Kaldeji, Judeji, Kini, Meksiku, Peruu, Indiji i, posljedni put, na pragu povijesnog doba, u Pitagorinoj Grčkoj. Pitagora je bio posljednji iskonski čovjek koji je htio ponovnim uspostavljanjem sakralnoga poretka spasiti narod od raspada. Znao je da se to može na samo jedan način: ako postupno obesnaži snage materijalne prirode, odnosno ako snage duhovnog svijeta postupno uzdigne i osigura sve veći utjecaj duhovnim snagama. Empedoklov pokušaj, koji je kanio isto, bio je već beznadan, narod je već potpao pod vlast prirodnih snaga. A Platon to znanje vjerojatno više nije ni slutio. 6. Kada su na granici povijesnog doba posljednji sakralni subjekti iskonskoga čovječanstva govorili o spasu i obnovi zajednice, od Kine do Grčke, posve su dobro vidjeli da su materijalne snage u čovječanstvu postajale sve snažnije i da obezvređuju duhovne snage. Vidjeli su što se zbiva, znali su da kolektivni prijestup naroda izaziva slijepe snage materije. U sakralni 275

su krug prodrle takve mračne moči koje bi se nemoćno odbile da je narod živio u poretku duhovnih vrijednosti. U intenzivnom bitku naroda slijepe snage nisu nikad imale mogućnost prodiranja i, ako su ipak tu i tamo kroz neku nepokrivenu pukotinu prodrle, odgurnula bi ih snaga sakralnoga bitka. Sada je izgledalo da je odjedamput postao nepokriven cijeli narod. Za nekoliko je godina toliko izgubio od intenziteta svojeg bitka da se nije mogao oduprijeti. Užas je bio u tome da se katastrofa zajednice dogodila usporedo sa zatamnjenjem budnosti pojedinačnog čovjeka. Jer to Što se događalo u zajednici bila je samo jedna polovica stvari, druga je bila ono što se događalo u čovjeku. To što je vani, uvijek je usporedno s onim što je unutra. Što je gore, kaže Hermes Trismegistos, isto je što i ono dolje. U čovjeku je omamljena pospanost počela zamjenjivati budnost. U zajednici je gomila počela zamjenjivati narod. U cijelom čovječanstvu degradirani bitak zamijenio je intenzivni bitak, zatvoreni život otvoreni bitak. U omamljenoj gomili koja je počela živjeti degradiranim i zatvorenim životom, vlast se materijalnih i slijepih sila umnogostručila za nekoliko godina. Naglo su se pojavile takve snage o kojima se prije nije trebalo ni brinuti i u sve su većoj mjeri počele osvajati krugove života. Mrak se širio užasnom brzinom, raslo je sljepilo i čovječanstvo je u svega nekoliko godina zaboravilo sredstva obrane te u zaslijepljenoj omamljenosti nije više prepoznavalo čak ni svoje spasitelje, nego ih je počelo proganjati. Ovdje započinje vlast materije nad čovjekom, prvenstvo takozvanih fizikalnih zakona nad duhovnim zakonima, moć materijalne prirode nad čovjekom: tu je izvor odlučujuće važnosti 276

ishrane, odijevanja, poljodjelstva, vremena, fizikalnih i kemijskih procesa. Grijeh naroda bio je u tome da više nije držao čistim sakralni krug svojeg bitka. Mračne su snage prodrle i uništile narod. Intenzitet bitka je izgubljen, zajednica se raspala. Čovječanstvo je prestalo biti narod: postalo je nepovezan skup raznorodnih bića. Taj skup je gomila. Nikad, ni u jednom narodu, nije bio potresniji krajnji napor iskonskoga čovjeka nego u iranskom. Zarathustra je sa cijelim znanjem arhajske sakralne osobe i nadnaravne snage, još jednom pokušao narod vratiti natrag. Zarathustra je znao da se proces ne može više zaustaviti ako čovječanstvo sebe izruči snagama materijalne prirode i vlast nad životom preda materijalnim snagama. Čovječanstvo postaje potpuno materijalne prirode, život mu postaje puka biološka pojava, njegov um se pretvara u životinjsku praktičnost, nagon mu postaje animalan, o njegovu postojanju odlučuju sirovi i grubi fizikalni i kemijski zakoni i, Što se najmanje može ispraviti: sama se zajednica sve više približava neduhovnoj i besmislenoj gomili, prvo postaje primitivna, barbarska, divljačka, a onda na tom silaznom putu počinje skidati čak i svoj ljudski lik, postaje sve mračnija, kržljavija, sve je mehaničnija, pospanija i ljenija i silazeći napušta čak i krugove postojanja nekih plemenitijih životinja. U iranskoj je predaji mrav uvijek imao iznimno značenje: mrav je slika zajednice koja je početno bila ljudska, slika sakralnog, uzvišenog naroda, ali koji je griješio i nije ispravljao grijeh. Tako se morao raspasti i postati gomilom, besmislenim skupom. Stalno je rasla vlast materijalnih snaga, sve su se više nemoćno slušale sve sljeplje i niže snage i glas mračnih sila posta277

jao je sve jači. Tako je narod polako gubio svoje ljudsko obličje i postajao je kukac. Ako se netko u svojem pojedinačnom životu odalečuje od budnosti i postaje sve omamljeniji, sdže u vanjski mrak, iz središta stiže na periferiju i postaje sve rubniji. Najrubnija forma postojanja je životinjski simbol vanjskog mraka: zmija - prokleta životinja. U k a n u znaju da je zmijsko postojanje zakržljalo ljudsko postojanje - takvo ljudsko postojanje koje je posve izgubilo središte i postalo pukim obodom, pukom izvanjskošću, pukim vanjskim mrakom: zato zmija nema ni krila ni noge, a oblik životinje nije drugo nego krug bez središta. Ako čovjek zakržlja kolektivno i u zajednici izlazi iz ljudskog bitka, mora postati kukac, mrav koji se gura i juri, kuluči poput stroja. Sve se više unazađuje u sve suženije, mračnije i jednoličnije postojanje. Mrav više nema sudbine, ne postoji, o sakralnom krugu ništa ne zna, ne poznaje ni Boga, ni duh, ni oslobođenje, ni cvjetanje života, ni radost, ni ljepotu, samo monotonu trku, besmislenu dužnost, mehanički rad u beznadnoj sivoj jednoličnosti.

278

VI.

ZAKON

1. Iskonska predaja u sređenoj zajednici vidi tri cilja i tri svrhe ljudskog postojanja. Ta tri cilja odgovaraju trima ćudorednim redovima, tri ćudoredna reda trima kastama, tri kaste trima kakvoćama postojanja, a tri kakvoće omogućuju trovrsni zakon. U sređenoj zajednici tri cilja života su artha, kama i dharma. Artha se otprilike može prevesti kao dobit, korist, materijalna ekspanzija. Čovjek Iako može usporediti arthu s tamasom, jednom od tri gune, s materijalnom plodnošću, a od kasti s vaishyom, gospodarskom kastom, trgovcima i poljodjelcima. O d tri moguća ćudoredna reda, pak, tomu odgovara pragmatični moral. Zakon arthe je zakon koji osigurava korist, prednost i ekspanziju narodu. Prevesti kamu je teže. Kama je ono u čemu ima strasti i čuvstva, što donosi radost i zadovoljenje, tjelesni i duhovni užitak i zato je u iskonskoj Indiji kama bila i ljubav kao dio umjetnosti, postojala je znanost o kami koja je služila ljudskom užitku i zadovoljenju. Kami odgovara eudaimonistički moral. Od tri kakvoće bitka kami odgovara rajas, od tri kaste kshatriya. Ako kama donosi zakon, onda je njegov cilj da čovjeku donese radost i zadovoljenje. Prijevod dharme je gotovo nemoguć. Zapravo znači zakon svijeta, ali i sudbinu i red, jer i svijet ima 279

dharmu, i narod, zemlja, čovjek, obitelj, svaka stvar, a ni povijest nije drugo nego očitovanje dharme; ali i značaj je dharma, poticaj na djelovanje je dharma i kozmički svjetski poredak je dharma. Kasta koja je usporedna s dharmom je brahman, sattva je kakvoća bitka koja joj odgovara, promišljenost uravnotežena uma. Ćudoredna analogija dharme je normativni moral. Taj zakon koji dharma donosi univerzalno metafizički je i počiva na objavi. Takva dharma-zakon je deset zapovijedi hebrejske Biblije i Mojsijev zakonik, zakonici Manua, Menesa, Chamuragge. U povijesno doba kada se univerzalna cjelina ljudske zajednice raspala na rase, nacije, a univerzalnost naroda pak raspala na klase, nisu se, prirodno, mogli donositi drukčiji zakoni, nego takvi, koji uvijek služe zadovoljenju i koristi jedne nacije, jedne rase, jedne klase. I tako, povijesno doba ni ne sluti da je ne samo moguć i ne samo da postoji zakon dharme, nego da je on zapravo jedini i apsolutni korijen; zakon koji donosi zadovoljenje i radost, u čuvstvima je i u strastima. Korijen zakona koji donosi dobit jest u želji materijalnog povećanja. Zato kshatriya donosi kama-zakon koji odgovara njegovoj naravi, rajasu, jer viteška narav je strastvena djelatnost. Vaishya pak donosi artha-zakon koji odgovara njegovoj naravi, tamasu. Povijesni čovjek ne misli na to da ono što donosi zadovoljenje ili dobit pliva na površini vremena i da je vezano za trenutak i u najvećoj je mjeri prolazno. Baš radi toga se zakoni kame i arthe ne mogu smatrati zakonima. Dok je riječ samo o zadovoljenju i dobiti, kratkotrajno mogu i odgovarati. Ali, čim je riječ o dubljim stvarima: o odluci duhovnog značaja, o poretku zajednice, kama i artha se moraju slomiti, a i slome se. 280

Nikad se zajednica ne može održavati zakonom koji donosi želja za zadovoljenjem ili želja za dobiti. Zato je neophodno da propadne zajednica povijesnog čovjeka pri prvom koraku, pri stvaranju zakonitog reda. Iza povijesnih zakona skriva se bilo pragmatični moral, bilo eudaimonistički, i donosi ga ili strast (rajas) ili koristoljublje (tamas), ali nikad hijerarhijski i normativni moral i nikad duhovno promišljanje (sattva). Zakon samo onda stvara red i samo onda zadovoljavajuće regulira život zajednice ako se zakon zajednice podudara sa zakonom svijeta, to jest kada je neposredni izvor dharma. Tako je Kung-ce propao na granici povijesnog doba, jer je htio sudbinu zajednice povjeriti plemenitom čuvstvu, Čun-ceu, vitezu, kshatriyi i njegovoj djelatnosti. Tako je propao Platon koji je također iz kshatriye htio stvoriti vladara. Kshatriya može donijeti samo zakon zadovoljenja: zakon zadovoljenja, pak, može biti plemenit, ozbiljan, lijep, sjajan, ali u zajednici ne može stvoriti konačan poredak. U kasnijem dobu povijesti, pak, kada se ohladilo i plemenito čuvstvo, a zakone je htjelo donositi koristoljublje, poredak se zajednice još više rastočio. Nije moguće prežaliti da na kraju povijesnog vremena svjetina sastavljena dijelom od vaishya tjeranih neupućenošću i koristoljubljem, dijelom od vlastohlepnih, nestrpljivih, strastvenih kshatriya, ali najviše od skupine shudra potpuno opsjednutih besvjesnim nagonima"; donosi pisane naredbe i vjeruje da je stvorila zakon. Naravno, rezultat nije mogao biti drukčiji nego Što je stvarno i bio, da život zajednice postaje sve rastrojeniji, napetost među kastama sve opasnija, a d u h zajednice sve mračniji. 281

2. Umnost bitka je istodobna sa stvaranjem svijeta. Ne treba to posebno naglašavati, jer Stvoritelj nije svijet stvorio bezumljem nego budan, i kada se kreacija očitovala, istodobno se očitovala i njegova umnost. Otjelovljenje umnosti je čovjek, Prvi i Iskonski Čovjek, univerzalni čovjek, nositelj božanskoga uma. Univerzalni čovjek zna umnost bitka neposredno i budno, jer ta umnost jest on sam. Neposredno i prvo znanje o umnosti bitka je to što iskonska predaja čuva i što je bit i sadržaj metafizike iskonskih naroda. To je shruti, kako to hinduistička predaja uči, neposredna objava. Drugi je moment pri stvaranju svijeta briga o održavanju bitka. Održavanje bitka ima pravilo, red, zakon. Samo se na jedan način može održati, na sve druge načine bitak pati ili kržlja ili se kvari ili mrači ili smanjuje. Znanje umnosti bitka neposredno slijedi zakon o održavanju bitka. Zakon je drugi moment, smriti, kako hinduistička predaja uči, to što je od samog početka znano, što se mora održavati da bi bitak opstao. Znanje o bitku i zakon o održavanju bitka tijesno su povezani; zakon uvijek izvire i treba izvirati iz znanja o umnosti bitka. Zakon mora imati metafizički temelj. Zakon je tek onda zakon ako je objava. Zakon ne izriče samo pravila zajedničkog života živih bića u ljudskoj zajednici. Uvijek se gradi na temeljnim svojstvima bitka i govori o sudbini duše, o odgoju, o dužnostima spolova, o ishrani, o odijevanju, o žrtvi, o smrti, o vječnom životu, o inicijaciji, o hijerarhiji, o krugovima nadzemaljskog života. Zakon je zakon univerzalnog bitka koji nastaje u trenutku stvaranja zajedno s kreacijom u u m u Stvoritelja, kao jedina ispravna mogućnost održavanja kreacije. Taj uni282

verzalni zakon bitka, koji se očitovao zajedno s bitkom, hinduistička predaja naziva dharma. Njezine je zakone svaki iskonski narod dobio poput objave iz Božjih ruku; egipatski baš kao i kineski, iranski ili grčki zakon božanska je objava, bile to Manuove knjige ili Tora. Samo božanstvo neposredno kazuje to Što je bitak i kako ga treba održavati, što je to što treba činiti i što se ne smije činiti, kakav poredak treba održavati, kakav čovjek treba voditi, kakvi ljudi gospodariti, u čijim rukama treba biti vlast, u čijim rukama bogatstvo, kakvi trebaju biti radnici. Taj je zakon posve neovisan o tome, zadovoljava li čovjekove strasti ili ne; posve je neovisan o tome je li koristan ili ne. Temelj zakona nije kama i nije artha, nego dharma, i dharma nije drugo nego sam zakon iznad i daleko od svih ljudskih želja, žudnji i koristi. Dharma je točka u kojoj se poklapaju zakon i objava bitka, u kojoj znanje o bitku postaje zakon i u kojoj sam zakon nije drugo nego vječno znanje o bitku. 3. Hinduistički Manu, egipatski Menes, grčki Minos, kineski Wang, meksički Quetzalcoatl, koji su zapisali objavljeni zakon i priopćili ga čovječanstvu, zapravo su bili univerzalni ljudi. Božanska inteligenicija. »Manu se«, kaže hinduistički zakonik, »smjestio u sveti položaj, svoju budnost je usmjerio prema najvišem biću i nakon odavanja dubokog poštovanja otvorio se božanskoj mudrosti i ovako je govorio: Dopusti, o, Gospodaru Svijeta, da te poučim svetim zakonima i redu svijeta, četirima stupnjevima ljudske zajednice i to kako treba slijediti red, i ovaj i onaj. Jer samo si ti, od smrtnih bića jedino si ti taj, koji shvaća pravi smisao toga što je u svijetu bio Jedan i Prvi, Što je značaj obreda, što znači nadnaravno znanje, Vede, koje su 283

bez granica, koje su neiscrpne i ne mogu se dovoljno poštivati. Kada je Manu, čiji je u m neiscrpan, shvatio te duboke riječi božanske mudrosti, poklonio se i mnogoznačno odgovorio ovako: Neka čuje svijet to što treba čuti.« Prvo Što mudrost priopćuje Manuu jest da je svijet početno počivao u Božjoj misli, kao slika duha. »To sve što vidiš, na početku vremena bila je božanska imaginacija, nije imalo protežnosti, živjelo je zastrto mrakom, neopazice, za razum neobjašnjivo, bez očitovanja, kao da je utonulo u san. Tada se u neometanoj uzvišenosti pojavila snaga koja je iznad svega, koja je sama nevidljiva i koja je stvorila pet elemenata svijeta, koja je učinila u imaginaciji skrivenu misao vidljivom i raspršila tamu. Snaga je bila ta za koju čovjeka veže samo um, a ne i osjetila, ona je bila ta koja nema nijedan vidljiv dio, koja je oduvijek bila, koja jest i koja će biti, Duša, duša svih bića, koju nijedno biće ne može shvatiti i koja se očitovala u punoj osobnosti.« Nedjeljivi iskonski bitak, Jedno, razdvojilo se: Duša i Svijet, nevidljivo duhovno Ja i očitovana osoba. Druga stvar koju mudrost kazuje Manuu jest kako je nastalo tri, kako su nastale tri kakvoće bitka, tri gune. Na početku je svijet bio Jedno: Duša, Bitak. Simbol tog Jednog je kugla - slika jednoće. Kada je nastalo dva, kugla se promijenila, jedno se središte razdvojilo: to je jaje. Svjetsko jaje. »U tom jajetu počivala je velika Snaga, stvaralačka duša, koja tijekom cijele svjetske godine nije ništa drugo činila, samo je razdvajala svoje misli. I iz jednog dijela jajeta stvorila je Nebo, a iz drugog dijela Zemlju...i stvorila je živu dušu, prvo očitovanje misli božanskoga duha, s tri kakvoće bitka: s 284

čistim umom, sa strastvenom djelatnošću i s mračnom plodnošću.« U svijetu se pojavilo tri: pojavile su se tri gune um, strast, plodnost - sattva, rajas i tamas, zapravo dva: napetost između stvaralačke duše i očitovanja svijeta, dva žarišta jajeta. Ali dvoje je zapravo jedno: vječno i nevidljivo Ja božanskoga duha. Iz Ja je izišla duša i dvojnost svijeta, iz dvojnosti je izišlo tri - tri kakvoće bitka: um, strast i plodnost. U ljudskom bitku Jedno je Ja, besmrtna duša; dva su dva spola: napetost između muškarca i žene; tri je pak zajednica. Zato zajednica ima tri staleža: duhovno-svećenički stalež, viteško-upravljački i gospodarski stalež. Zato u životu zajednice treba imati vezu svaka misao, djelatnost, nastojanje, moment s nekom kakvoćom bitka; zato brahman treba stajati gore i gospodovati; jer on zastupa um, zato kshatriya treba djelovati, jer on zastupa strast, zato vaishya treba njegovati materijalnu plodnost, jer zastupa mračni nagon plodnosti. Zato nikad zajednicu ne može voditi djelatnost kshatriye, ali niti plodnost vaishye, jer kakvoća i krug njihovog postojanja ne može biti um. Zato se djelatnost mora vezati s kamom, sa zadovoljenjem, a plodnost s arthom, s dobiti. Ali zato ni kama ni artha nikad ne mogu određivati što da vodi zajednicu. Samo je u m vezan za dharrnu i samo brahman zna reći što je pravilno, a što nepravilno, na temelju objavljenog svjetskog zakona; što treba voditi zajednicu, a što je ne treba voditi. Samo brahman može biti čuvar hijerarhije; samo brahman može održavati gospodstvo vječnih vrijednosti u ljudskoj zajednici, moral; samo brahman može poučavati i odgajati i voditi, jer on 285

posjeduje znanje dharme; on čuva predaju, on čuva objavljeno znanje o bitku i o redu bitka. 4. Dharma je objavljena zakonska volja stvaralačkog duha, koja ne samo da je stvorila bitak, nego želi i održati njegov red i koja jedino zna, jer jedina može znati, Što je red i kako se može održati. Na početku iskonskoga doba ovu je objavu shvatio i zapisao božanski čovjek. To je porijeklo zakona. To je jedini legitimni zakon. Ljudske odredbe, koje su bilo gdje i bilo od koga donesene, a koje su ustanovljene mimo dharme, prozvane su zakonom samo ljudskom samovoljom. Zakon je samo jedan: objava božanskoga duha. Na kraju iskonskoga doba, u Platonovu djelu Nomoi, zadnji put se to shvaćanje javlja i otad ga je nestalo. Riječ zakona može se prepoznati p o tome, što se uvijek čuje s druge strane granice materijalne prirode. Manu kaže: »Učitelj je zemaljska slika Boga; otac tijela Brahman je slika Stvaralačkog Duha; majka tijela je slika Zemlje; prvorođeni je slika Duše. Baš zbog toga treba učitelju, ocu, majci i prvorođenom u obitelji dati pojačano poštovanje... Sve patnje i brige koje su otac i majka proživjeli i propatili kod rođenja i odgoja djeteta ne mogu se ni za sto godina uzvratiti. Svi ljudi moraju tako djelovati da bi roditelji i učitelji bili njima za dovoljni...te su molitve koje čovjek izgovara za svoje roditelje i učitelje najvažnije...jer otac, majka i učitelj čine tri svijeta, svijet stvaralačke snage, svijet materijalne prirode i svijet vječnog duha, i ta tri svijeta znače tri Vede...otac je garhapatya, vatra braka, majka je dakshina, vatra obreda, učitelj je ahavaniya, vatra žrtve i od svih vatri ove tri treba najviše poštivati.« - »Ako čovjek sam postane glava obitelji i ne zaboravi na to troje, onda postiže gospodstvo u sva tri svijeta: tijelo 286

će m u se uznijeti i postat će božansko i na drugom svijetu će živjeti u neprestanom blaženstvu. Ako poštuje majku, postići će radosti materijalnog svijeta, ako poštuje oca, steći će radosti eterskog svijeta, ako poštuje učitelja, postiže užitke nebeskog svijeta.« Zakon se može prepoznati po tome što se čuje s druge strane granice materijalnog svijeta. Nije u zajedničkom životu primjenjena strogost, što je značajka zakona kshatriye; nije koristoljublje koje se skriva iza zakona, što je značajka zakona vaishye; nije besmislenost golog nasilja, što je značajka zakona shudre. Zakon dharme ne zapovijeda nego objavljuje. Ne kaže da to i to treba neizostavno učiniti jer će se inače platiti globa, baciti u tamnicu ili odrubiti glavu. Dharma je bez sankcija. Dharma je sakralno očitovanje, to što je stvaralački d u h izrekao i u slobodi je čovjeka da li će se toga držati ili ne. Ako se pridržavaš, kaže zakon, čeka te ovaj put - rasteš, prosvjetljuješ se, ulaziš u krug duša tebi slično čistih, ozbiljih, dubokih i božanskih. Ako se ne pridržavaš, čeka te ovaj put - postat ćeš sve mračniji, tonut ćeš među nečiste duše i patit ćeš. U dharmi nema prisile i zapovijedi. Svi je se mogu pridržavati ili kršiti je, u tome su slobodni - ali neka vide što slijedi. I to što kaže dharma, dogodit će se. Zakon se očituje odgovornim ljudima koji su u stanju budno odlučiti o svojoj sudbini. I zajednica ima pravo da se pridržava dharme ili da je odbaci, poslušati riječi objave i po njima živjeti ili popustiti zovu strasti, pohlepe ili besvjesnog nagona. Ali neka vidi i zajednica. Ako skrene s dharme i ne drži se objavljenog zakona, izgubit će se u neredu i u beznadnoj pomutnji. Nitko je neće strogo kazniti. Zajednica sama izvršava kaznu nad sobom, jer je skrenula s dharme, i to skretanje 287

nije ništa drugo donijelo do li zbrku, patnju, neimaštinu, nepravdu, krvoproliće, neprestanu borbu, brigu i očaj. 5. Zakon je sačuvao nešto od svoje iskonske i izvorne naravi čak i u odredbama mračnog razdoblja koje izgledaju nevažne i puko materijalne: materijalni svijet čini ovisnim o duhovnom svijetu. Zakon, čak ako i nije drugo do jednostavna odredba, obična zapovijest, vrijednosno ipak stavlja materijalnu prirodu pred nešto uzvišenije. U mračno doba, zakoni kame i arthe, nisu više u stanju drukčije izraziti uzvišenost nego prijetnjom, jer među sredstvima upravljanja zajednicom više nema nijednog duhovnog sredstava i sve zajedno je, kako kaže Baader, samo nasilje i konvencija. »Duhovni se čimbenik upravljanja spustio ispod nule.« Više nitko ne razumije da nije vladajućoj klasi potreban neprijeporan, oštar i siguran zakon, nego svakom pripadniku zajednice, jer »regulirana zakonitost vanjskog svijeta je preduvjet unutrašnje slobode duše«. Mračno doba vidi samo vanjsku slobodu i ne zna da je istinska sloboda sloboda izbora, gospodstvo nad sobom, samoprijegor, samodisciplina, dakle sloboda duše. U životu zajednice zakon znači nepromjenljivi i apsolutni poredak na koji ljudska duša kaže ili da ili ne, slobodno, odgovorno i budno. Ljudska duša postaje u zajednici slobodna po zakonu: Čini to što hoće i to što je odlučila da čini. Zakon stavlja čovjeka pred apsolutni duhovni svijet i u svakom ga trenutku života poziva na da ili ne. Nagodbe nema. Zaobilazak? Nemoguć. Dolaziš ili ostaješ? Ili me slijediš ili si protiv mene. I u tom pozivu nema ničeg materijalnog. To je ono što se nije moglo istrijebiti ni iz usputnih odredbi. Zakon čovjeka stavlja 288

neopozivo pred duhovni svijet vrijednosti i stalno ga prisiljava na odluke. Onaj tko krši zakon ili ga zaobilazi posredno niječe duhovni svijet. Smisao grijeha nije u tome da sam nekoga oštetio. Grijeh je da sam sebe odmetnuo od veze s duhovnim svijetom. 6. Krajnji smisao zakona je sljedeči: onaj tko slijedi dharmu, slijedi objavljenu riječ vječnog duha, ne pod prisilom, nego slobodno, jer zna da je stvaralačko Biće na početku vremena izreklo zakon njemu na dobrobit i njemu na korist. Što je korist i što je dobro? Bilo kako to nazivali: reintegracija, povratak u iskonsko stanje, spasenje, oslobođenje - samo su različite riječi, stvar je ista. Zovu je nirvana i atman, produhovljenje i spasenje. Svejedno. Zakon označava i očituje put uspinjanja u božanski bitak. U naravi zakona je, pak, najvažniji put zajedničkog uzdizanja. Jer se život može samo posve iznimno otvoriti pojedinačno; osobni spas je milost koju, istina, d u h Stvoritelja uvijek čuva, ali samo kao mogućnost, i primjenjuje samo u krajnjem slučaju. U smislu zakona ne može se ući u božanski bitak pojedinačno. Samo zajednički, samo kao narod, univerzalno i kolektivno, drugim riječima: okupljeni i očišćeni. Zakon je označavanje puta povratka u iskonsko duhovno stanje bitka. Zato je d u h Stvoritelja rekao na početku vremena, odmah nakon objave o umnosti bitka: to je bitak, to je um bitka, to je put natrag u cjelinu bitka: to je put da bi svijet ponovno bio Jedno - bio d u h - bio Bog. Zakon izriče način kolektivne reintegracije, zajedničkog uznesenja naroda. Zato mu nisu potrebne sankcije, prijetnje, kazne. Što zakon izriče, zajedničko je dobro čovječanstva, baš kao i dobro svakog pojedi289

nog čovjeka. Ali od tog dobra ne proizlazi zadovoljenje ili dobit, ili vlast. Jedino što iz tog dobra proizlazi je otvaranje života, procvat, smirenje i produhovljenje. Uz riječ zakona ne prianja ništa materijalno i ako uz zakon prianja jedno zrno pijeska materijalnog svijeta, to nije zakon, nego samo akt vlasti. Zakon se ne brine ni o čem drugom, nego samo o tome da se čovjek vrati u božanski bitak, ali ne pojedinačno Ja žedno pojedinačnog spasenja nego univerzalni čovjek, narod. Zakon se ne obraća čovjeku, nego narodu: univerzalnom čovječanstvu. Zakon posvećuje život, ali samo jedan jedini život, čiji je cilj uzdignuće u božanski bitak - posvećeni ga život onda ponovno prima u sebe; sve drugo otpusti, neka bude plijen divljih, materijalnih, prirodnih, astralnih, demonskih snaga, neka je izručeno nagonima, tamnim željama, koristima, strastima. Život je sam napustio put koji je Stvaralački d u h na početku vremena izrekao za svakoga bez iznimke. Bitak je samo unutar granica zakona zakonit. Dharma je taj zakonit bitak. Ono Što je izvan dharme, izvan objave, u materiji može biti korisno, može zadovoljiti, donijeti vlast, ali je nezakonito. Nezakonito je pak zato, jer nema zakonitog cilja. Zakon je objava o sakralnom bitku. Može se kršiti, čak ni kazna ne slijedi; kršenje čak može dovesti do uspjeha u materijalnoj prirodi: donijeti vlast, imetak, zadovoljenje - ali onaj tko krši zakon, bio to čovjek ili narod, bilo na pojedinačan način bilo zajednički, sebe isključuje iz sakralnoga bitka. »Narodi«, kaže Zarathustra, »koji su zanemarili i zloupotrijebili obavezan i njima povjeren zakon, koji ga nisu slijedili ni poštivali, bezbožni su narodi i potonuli su u sluganstvo, život im se koprcao između nasilja i poniženja i nisu se 290

mogli osloboditi svojeg položaja sve dotle dok se nisu slomili, dok nisu pali na koljena i dok se nisu molili za svojega izbavitelja.« To što se sada Čulo je sidđhanta. Siddhanta pak znači: konačan um. Kolovoz 1943. - veljača 1944.

291

KAZALO

KNJIGA ČETVRTA:

INICIJACIJA

I. Hermes Trismegisios Str. 7 1. Vanjske okolnosti. Autorstvo 2. Vjerodostojnost 3.Ustanove inicijacije 4. O b r e d i 5. D r u g o r o đ e n j e 6. Iskonski doživljaj inicijacije

II. Komentar Str. 20 1. Mistična propovijed na gori 2. Setova predaja. Dijalog 3. Magijska tehnika 4. Prema u n u t r a i p r e m a van 5. Pojedinačno objašnjenje 6. P o n o v n o r o đ e n j e

III. Sedam mudraca Str. 36 1. O broju s e d a m 2. Sedam i epifanija 3. Stupnjevi inicijacije 4. Misterij Mitre 5. Realizacija s t u p n j e v a 6. Sedma potencija

IV. Magijske stepenice Str. 58 1. Podizanje razine bitka 2. Istovjetnost s t u p n j e v a inicijacije i postaje onozemaljskog lutanja 3. Onozemaljski i univerzalni bitak 4. Djelatnost meštra 5. Pogled na Perl em Heru [ 6. Stvaranje Sahua

V. Priroda i onozemaljski svijet Str. 80 1. Prajapati. Solama i l u n a m a b u d n o s t 2. N a d z e m a l j s k a carstva 3. Primitivni narodi. Čarolija. O r i 4. Svijet Mjeseca 5. A m d u a t 6. Smisao djalatnosti prajapatija

V/. Cjelim bitka Str. 100 1. Učenje Veda 2. Četiri milosti 3. Stupnjevi 4. Čuang-ce 5. S a m a d h i 6. Ostvarenje 292

KNJIGA PETA:

ANALOGIJA

I. Slikovni jezik Str. 119 1. Razumijevanje iskonskog doba ovisi o r a z u m i j e v a n j u slikovn o g jezika 2. Stadij jezika 3. P o n o v n o zadobivanje izvornog jezika p r e m a Pert em Heruu 4. Analogija i n e p o s r e d n o značenje 5. Analogijsko viđenje i mišljenje 6. H e n kai p a n i analogija

II. Astrologija Str. 133 1. Astrologija, arhajska q'elina kozmičkih analogija 2. P o d u d a r a n je; h o r o s k o p i m a n d a l a 3. Astronomska godina i sudbina Suncaheroja 4. N e p o s r e d n o značenje planeta 5. Konstelacija 6. Analogija i magija

III. Blizanci Str. 147 1. Teorija brojeva 2. Broj je lanac koji p o v e z u j e stvari 3. Nastajanje Dva iz Jednoga 4. Sakralne igre loptama, par, opreka, dual, dva pola 5. Ahura Mazda i A h r i m a n 6. Eliptički bitak

IV. Tri kaste i četiri godišnja doba Str. 161 1. Tri. Egipatski veliki Devet 2. Z n a č e n j e AUM i AUR 3. Tri g u n e i tri kaste 4, Misterij Četiri. Tetraktys. Križ. Jod - H e V a u - H e 5. Bliža i dalja analogija na temelju teorije o brojevim a 6. Cjelina, Punoća, Sve. Broj i Vrijeme. Četiri godišnja doba, četiri razdoblja, četiri elementa i četiri životna doba

V. Bolest Str. 175 1. Analogija i univerzalna inteligencija 2. Bolest je analogija broja pet 3. Bolest i hijerarhije 4. Nezakonito stanje ovisnosti od nižeg reda 5. Arhajsko iscjeljenje 6. Sveta vaza

VI. Voda Str. 189 1. Analogija i realizam arhajskog čovjeka. T r a n s c e n d e n t a l n o viđenje zbilje 2. Priroda traži b o ž a n s k o a n e ljudsko z n a n j e 3. Talesova metafizika v o d e 4. Bogovi v o d e i v o d a u p o j e d i n i m iskonskim cjelinama 5. U izvjesnom smislu jedini element 6. Početak postojećeg svijeta 293

KNJIGA ŠESTA: KRALJ I N A R O D

1. Arhajska zajednica Str. 205 1. Hijerarhija iskonske zajednice. Hijerarhija i klase 2. B r a h m a n , kshatriya i vaishya 3. Nastojanja za p o n o v n o m u s p o s t a v o m hijerarhije na granici povijesnog doba 4. Trojna i četvorna hijerarhija 5. Dva p u t a rođeni. Nečisti 6. Hijerarhija i četiri y u g e

II. Upravljač kola Str. 220 1. Upravljač kola iz Delfa. Antaryamin. Krishna 2. Očitovanje J e d n o g a u ljudskom životu 3. Taoteking i kraljevska inicijacija 4. Inicijacija i glava hijerarhije 5. Čuang-ce, Bhagavad-gita, Kohelet 6. Kralj svojim j>ostojanjem upravlja reintegracijom ljudske zajednice

IH. Gospodstvo i vlast Str. 234 1. Iskonsko doba i povijest. Put predaka i p u t bogova 2. H o m e r i filozofi 3. B r a h m a n i kshatriya 4. Ressentiment kshatriye. Mijenja se način života 5. Vepar 6. Potonuče vlasti. Macchiavellizam. Nasilje

IV. Brahma-pura Str. 249 1. Nebeski grad i zemaljski grad. Iskonski oblik bitka 2. Grad i broj. Arhitektura 3. Paladij o t v o r e n o g bitka. Grad i selo. H i r a m . Iskonska slika p r o d u h o v l j e n e zajednice 4. Ars regia 5. G r a d u povijesti. Utopije 6. Šahu grada i zajednice

Str. 263 1. Iskonski kolektiv 2. Kralj i n a r o d , dva pola 3. Božanska epifanija 4. Analogije naroda. Zemlja, žena, yin, priroda. N a r o d i broj. Dvanaest p l e m e n a 5. Daena, nebeska zajednica 6. Unaz a đ e n j e n a r o d a . Zarathustra

VI. Zakon Str. 279 1. Artha, kama i d h a r m a 2. Z a k o n i objava 3. M a n u . D u h o v n i red zajednice 4. Sakralno očitovanje. Poštivanje i kršenje zakona 5. Z a k o n postavlja ljudsku zajednicu p r e d d u h 6. Kolektivna reintegracija. Siddhanta

294

mom pokojnom piscu nepotrebna, usudio bih se ustvrditi da bi interes za njegovo djelo mogao biti nalik onom što ga je svojedobno pobudio Borges, iako je Hamvas značajniji autor od njega. Hrvoje Pejaković, Večernji list Brojne bi se mudre misli mogle citirati iz ove knjige, jer je ona djelo mudrosti. Zanosno je ispisana, snažno nadahnuta i sa strašću izrečena... Toma Podrug,

Vjesnik

Daleko dakle, od svakoga vulgariteta Bela Hamvas je još davno ispisao rukopis u kojemu prepoznajemo istinskoga književnika koji na začudno lak i stilističan način uspijeva biti nietzscheanski opojan, cioranovski bolan, a "pjesnički" u najznakovitijoj tradiciji europskoga književnoga moderniteta. D e l i m i r Rešicki, Kult, Glas

Slavonije

Hamvas je doista živio izvan mogućnosti objavljivanja, dakle sa opusom nečeg što je prikriveno, što je pripadalo jednoj naizgled maloj, ali bitno univerzalnoj . kulturi. Kad bi Buddha, Konfucije, Sokrat ili Šekspir, bili došli u Mađarsku 1950. samo s jednim čovjekom, naravno s Hamvašem, bili bi mogli razgovarati, i ne samo n a svojim jezicima, nego i o problemima koji su ih zaokupljali. T o n k o M a r o e v i ć na promociji knjige Filozofija

vina

Bi li Hamvas bio zadovoljan činjenicom da mu je pri objavljivanju Filozofije vina u nas pritekla u pomoć staroitalska božica plodnosti zemlje i poljodjelstva? Njezino ime, Ceres, nosi izdavačka kuća Vere i Dragutina Dumančića koji su tiskali 2000 primjeraka knjige (uz bibliofilsko izdanje, obogaćeno sa 500 originalnih crteža Ivana Lackovića Croate.) Branka Kamenski,

Danas

ISBN 953-6108-11-9

9