Scientia Sacra I-III

BIBLIOTEKA

CERES KNJIGA DEVETA

UREDNIK

DRAGUTIN

DUMANČIĆ

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka UDK 130.3 291.1 HAMVAS, Bela Scientia sacra / Bela Hamvas ; prijevod i predgovor Jadranka Damjanov. - Zagreb : Ceres, 1995. - 2 sv. ; 23 cm. (Biblioteka Ceres ; knj. 9) ISBN 953-6108-10-0 (cjelina) Knj. 1, 2, 3 . - 264 str. ISBN 953-6108-11-9 950831003

Bela

Hamvas

SCIENTIA SACRA KNJIGA PRVA, DRUGA I TREĆA PRIJEVOD I PREDGOVOR JADRANK\

DAMJANOV

CERES

Z A G R E B , 1995

Naslov izvornika: SCIENTIA SACRA

Izdavač: Magreto Konyvkiado, Budapest 1988. © Katalin Kemeny, Budimpešta © CERES, Zagreb, 1995, za hrvatsko izdanje

Sva prava pridržana. Nije dopušteno objavljivanje, kopiranje ili bilo koji drugi oblik javnog korištenja teksta bez pismenog dopuštenja izdavača.

PREDGOVOR Bela Hamvas nije u nas posve nepoznat. Nekoliko je njegovih eseja objavljeno 1990. u prijevodu Ladislava Galete, u listu »Oko«, zatim je njegova »Filozofija vina« tiskana 1993., također u prijevodu Ladislava Galete, u izdanju kuće »Ceres«, Zagreb. Potkraj '1993. slušatelji su na III. programu Hrvatskoga radija, u sklopu serije mađarske proze XX. stoljeća, mogli čuti esej »Jedna kap prokletstva« u mojem prijevodu, koji je početkom ove godine objavljen u časopisu »Lettres«. Nije mnogo, ali nije ni malo za pisca kojega ni u vlastitoj domovini ne poznaju dovoljno, budući da desetljećima nije smio objavljivati. Rođen je 1897. pokraj Požuna, danas Bratislave, od oca evangelističkog pastora i majke katolikinje. Djetinjstvo je proveo čitajući i skladajući. U prvom svjetskom ratu odlazi na bojište. Poslije rata njegova se obitelj preselila iz tada već Cehoslovačke u Budimpeštu, gdje je studirao filozofiju i uz to uzgajao i prodavao povrće. Poslije završetka studija postao je knjižničar i u maloj improviziranoj sobici, usred mnoštva knjiga, živio je svoj izdvojeni život čitajući, prevodeći i pišući. Među ostalim prevodio je Vede, Upanišade, Konfucija, Cuang-cea, tibetanske i sufijske tekstove, Henokovu apokalipsu, Egipatsku knjigu mrtvih, Jakoba Bohmea, Sankhya-kariku itd. Mobiliziran je po drugi put i morao je sudjelovati u drugom svjetskom ratu, najprije na istočnom bojištu, a zatim u pozadini. Međutim, zato što je oslobodio Židove na

5

prisilnom radu koji su bili pod njegovim zapovjedništvom, morao je dezertirati i skrivao se do svršetka rata. Tada mu je kuću sa svima knjigama i rukopisima raznijela bomba. Kako njegova žena opisuje, cijela je padina bila prepuna nagorjela i razbacana papira. Poslije rata, zajedno sa ženom Katalin Kemeny, među ostalim piše i knjigu o avangardnoj modernoj umjetnosti »Revolucija u umjetnosti, apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj«, koju je Gi/orgi/ Lukacs oštro napao. Uskoro nakon toga izgubio je posao knjižničara i više nije smio objavljivati. Do kraja života godine 1968. izdržavao se fizičkim radom, ali nije prestajao pisati i prevoditi. »Scientia sacra« ili »Sveta znanost« pisana je između kolovoza 1943. i veljače 1944. godine. Slučajno je preživjela uništenje, jer je bila na čitanju kod prijatelja. Objavljena je prvi put tek 1988., dvadeset godina nakon autorove smrti. Treba upozoriti na neke osobitosti »Scientie sacre«. Prvo, na odnos između sadržaja koji se iz naslova već može naslutiti i s kojim će se čitatelj tijekom čitanja upoznati, i vremena kada je djelo nastalo. Djelo je pisano u vrijeme koje izrazom Renea Guenona, francuskog filozofa orijentaliste, »meštra« Bele Hamvasa, možemo nazvati »mračno doba«. Samo oni koji se mogu prisjetiti četrdesetih i pedesetih godina, ili koji imaju pouzdane podatke i obavijesti o ratnoj i poslijeratnoj Europi u cjelini, a napose Mađarskoj, mogu prosuditi što je značilo pisati knjigu takva sadržaja u tom prostoru i u tom vremenu. Kakva unaprijed prihvaćena osuđenost na izolaciju i na sigurno nerazumijevanje! To što je Bela Hamvas naime mogao pobuđivati dok je još mogao objavljivati i dok su mu eseji još izlazili po časopisima, bila je jamačno zbunjenost i začuđenost, ali nakon zabrane objavljivanja izolacija je morala biti mnogo veća, ako ne i potpuna. Nerazumijevanje okoline pretvorilo se u posve neprijateljsko ozračje.

6

Druga osobitost na koju treba upozoriti jest sadržaj. To je posve jedinstvena knjiga koja daje obuhvatnu, ali nikako ne tešku, znanstvenu i suhoparnu, nego živu, proosjećanu, u najboljem smislu literarnu sliku predaja u svim velikim kulturama, kako on kaže, iskonskoga doba: u egipatskoj, kineskoj, indijskoj, iranskoj, hebrejskoj, grčkoj, pretkolumbovskoj američkoj kulturi. Djelo ima i osobitu strukturu. Čini ga šest knjiga. Naslovi su: Predaja, Arhajski čovjek, Kult i kultura, Inicijacija, Analogija, Kralj i narod. Svaka se knjiga dijeli na šest poglavlja, a svako poglavlje na šest potpoglavlja i tako se cijelo djelo sastoji od 216 cjelina. Pisana je načinom koji je više nalik prepletu motiva nego jedinstvenim scenama ili kontinuiranom pripovjedačkom toku. Na stanovit način uvijek, u svakoj maloj cjelini, riječ je o istom, kao da se pozornost premješta dok motiv ostaje isti. To pak što premješta našu pozornost jest primjer iz druge i opet druge kulture i tako neopaženo, kružeći oko istoga, mi zapravo obilazimo cijeli poznati svijet. Tako bismo mogli reći da postoji organska povezanost između sadržaja - predaje i načina kako se o njoj govori. Međutim, mogli bismo reći i suprotno, i tu je upravo ta treća osobitost na koju treba upozoriti. U piščevu načinu skriva se zamka stila na razini oblikovanja rečenice u koju se, možda, neupozoreni čitatelj može zaplesti. Hamvaseve rečenice su silovite, strastvene i isključive. Tako čitatelj može možda osjetiti odbojnost prema njima, to jest prema opreci koju zapazi između duhovnosti sadržaja, koja je iznad silovitosti, strastvenosti i isključivosti, i načina kako se njemu, čitatelju, pisac obraća dok priča. Ako se upletemo u tu zamku, može se dogoditi da odložimo knjigu, a to bi bila prava šteta. Zamku vrijedi zaobići i prevladati moguću odbojnost radi one moguće pre7

obrazbe u cijelom našem svjetonazoru koja nas čeka ako tekst slijedimo do kraja. U istoj se zamci, naravno, možemo i drukčije naći: ne odbijajući nego, obrnuto, prihvaćajući, dapače postajući poklonikom, sljedbenikom, proglasivši u sebi Belu Hamvasa za neku vrstu europskoga gurua velikih mudrosti iskona kojemu se bezuvjetno vjeruje. Čini se da bi i to bila nepravda prema djelu Bele Hamvasa, možda još veća od one koja mu se nanosi time da ga se prestane čitati. (Usput, pouzdano se zna, upravo se to najčešće zbiva, postoji pravi kult Bele Hamvasa, ne samo u Mađarskoj nego i drugdje.) Pogrešno shvatiti ponekad je gore nego ne shvatiti, a zanesenog tragaoca, što je on svakako još u djelu »Scientia sacra«, zamijeniti za mudraca, što je možda postao, bilo bi upravo to. Jadranka Danijanov

8

KNJIGA

PRVA

PREDAJA

I. ZLATNO

DOBA I

APOKALIPSA

1. D o otprilike šestote godine prije našeg računanja vremena ljudska je povijest kontinuirano povezana; tada, za jedne ili dvije ali nikako ne više od tri generacije vrijeme se mijenja. Zastor koji se gotovo r u k a m a može opipati razdvaja doba koje prethodi i koje slijedi šeststotu godinu; to što je prema n a m a , ispred je zastora i jasno je; to što je iza zastora, o tome treba n a g a đ a t i . L j u d s k e osobe naglo p o s t a j u n e s t v a r n e . Obrisi događaja, pak, nejasni. Bitak 1 postaje nerazumljiv. O Kung-ceu imamo iscrpne obavijesti sve d o njegova privatnog života; lik samo jedan naraštaj starijeg Lao-cea gubi se u nejasnoći. O Heraklitu z n a m o mnogo bitnih podataka; o samo nekoliko godina starijem Pita gori p u k e legende. Čovjek gubi tlo p o d nogama do te mjere da vjeruje da ne h o d a p o zemlji nego p o stranoj zvijezdi. O s n o v n e stvari postaju nesigurne; događaji i osobe ne m o g u se dohvatiti; bitak je zagonetan i vrijeme nejasno. 1 Višeznačnost mađarske riječi let predstavljala je poteškoću pri prevođenju. Odlučili smo se prevesti je riječju bitak, osim kada je riječ o najvanjskijem sloju bitka očitovanome u povijesnom vremenu, (p. prev.)

11

Otprilike šesto godina prije našeg računanja vremena u Kini su živjeli Lao-ce i Kung-ce, u Indiji B u d d h a , u Iranu posljednji Zarathustra, u Maloj Aziji Heraklit, u Egiptu posljednji Toth, u Italiji Pitagora. Promjena se danas pokazuje kao spuštanje zastora. Svi znakovi p o k a z u j u da se to Što se događalo nije samo iskusilo, nego se tada bolje i razumjelo. I č u d n o je da se o kakogod udaljenim područjima i kakogod m e đ u s o b n o neovisnim ljudima jest riječ, o p r o m j e n a m a sudi gotovo posve j e d n o z n a č n o i gotovo s istim riječima. »Tijekom dugih i velikih promjena - kaže B u d d h a - nastaje vrijeme kada se svijet okreće p r e m a unutra... tada se bića, p o p u t sjajnih zvijezda okreću prema u n u tra. Kristalnočistog su d u h a , žive u n e p o m u ć e n o j radosti, sjajeći u vlastitoj svjetlosti kruže u prostoru i u vlastitoj ljepoti žive beskrajno vrijeme. - U vrijeme d u g i h i velikih promjena postoji doba, kada se svijet okreće prema van i tada bića potonu u život. Još su od kristalnočistog d u h a , žive u n e p o m u ć e n o j radosti, sjaje u vlastitoj svjetlosti i kruže u prostoru i u vlastitoj ljepoti žive beskrajno vrijeme. Tada još nema ni Sunca ni Mjeseca, ni zvijezda, nema dana ni noći, nema tjedana ni mjeseci, ni muškaraca ni žena. I sada tijekom d u g o g vremena o d j e d n o m izroni zemlja dobra okusa i mekana kao v r h n j e i šarena kao d u g a i mirisna i slatka kao med. Jedno je biće poželjelo i okusilo je; svidjelo m u se, ali je od nje ožednjelo. Svi ostali su r e d o m kušali u k u s n u zemlju i svima se svidjela i svi su od nje ožednjeli. Ali tada kada su okusili zemlju, bića su izgubila vlastitu svjetlost. I kada im se unutarnja svjetlost izgubila, stvorila se vanjska svjetlost, ve-

12

liko Sunce i Mjesec i zvijezde, i nastali su d a n i noć, i nastali su tjedni i mjeseci. - I bića, što su više jela zemlju, to su više gubila vlastito kristalnočisto d u h o v n o biće i vlastitu ljepotu. I tada je nestala ukusna zemlja i iz zemlje su počeli nicati izdanci p o p u t gljiva, i bića su jela izdanke, i što su više jela, tijela su im postajala sve grublja, i ljepota im se sve više gubila. I onda su nestali izdanci i iz zemlje su rasle bobice, i bića su jela bobice i njihovo kristalnočisto d u h o v n o biće postajalo je sve grublje i ljepota im se sve više gubila. Tada su žitarice još divlje rasle, bijele p o p u t brašna, nije ih trebalo mljeti, bile su slatke, nije ih trebalo peći. Što bi navečer ubrali do jutra je izraslo, što su ujutro ubrali do večeri je izraslo. Bića su jela žitarice, i sada se na dijelu njih moglo vidjeti da su žene, a na d r u g o m dijelu da su muškarci. I kad bi se pogledali obuzela bi ih vatrena strast i zagrlili bi se. Ostali su se sablaznili, i zato su bića počela graditi kuće i sa svojom su se sramotom tamo skrila. - Jednog je dana jedno biće reklo: Zašto idem p o žito svako jutro i svaku večer? I ujutro je ubralo i o n o za večeru. Žito tada više nije posve izraslo nego samo upola. I ostali su tako učinili i žito više nigdje nije posve izraslo nego samo upola. Opet, jedno je biće reklo: Zašto idem p o žito svaki dan? I jedan je d a n ubralo dostatno za dva dana. Ali žito je već sada raslo samo četvrt toliko i kada su bića o d j e d n o m ubrala za tjedan već je raslo samo osminu toliko. - Što bi bilo, rekla su bića, ako bismo zemlju podijelili međusobno? Zemlju su podijelili, i tada su neka bića uzela tuđu. Kada su ostala bića to vidjela, rekla su: Izaberimo m e đ u sobom neko-

13

ga tko će paziti da svi beru samo sa svoje zemlje. I tako je već postojao vladar i nakon toga je došao svećenik i ratnik i građanin i seljak i rukotvorac.« 2 2. Promjene od Kine d o Italije jednosmisleno su procjenjivali oko šestote godine prije našeg računanja vremena tako da je ljudska povijest dospjela u posljednju fazu mračnoga doba. Bitak se izgubio; ostao je samo život. Cijela se zbilja podijelila; p o t p u n a otvorenost se zatvorila; velike povezanosti su prekinute. U samo nekoliko kratkih godina dogodila se nezamisliva oslijepljenost i zaglupljenost. Heraklit se razljuti, gorko bjesni protiv »nečistih«, koji se prljaju krvlju i koji se hoće krvlju oprati - koji se p o p u t svinja vesele u blatu; koji p o p u t magaraca radije biraju sečke nego zlato. Pitagora uzvikne: »Nesretnici! N e vide i n e razumiju da je dobro u njihovoj neposrednoj blizini! Malo ih zna kako se osloboditi vlastite nesreće! Poput grubih gruda kotrljaju se a m o - t a m o i neprestance se sudaraju s bezbroj nevolja. O d rođenja ih goni kobna p o m u t n j a svuda, tjera ih gore-dolje; i nitko ništa ne razumije.« »Kada su se bogovi nakon velikog blagdana vratili kući, Yen HuP je meštra Kunga pitao: Zašto si uzdisao za vrijeme blagdana? Meštar Kung je ovako odgovorio: Kada su veliki vladari još bili ovdje, nisam živio, ali predaju o njima poznajem. Dok je Tao bio na zemlji, svijet je svima pripadao; za v o đ u su birali najpri2 U svim su se slučajevima navođeni tekstovi prevodili bez obzira postoji li već prijevod u nas ili ne. Naime, Hamvasevi prijevodi često se razlikuju od drugih prijevoda čak i na mađarskom, a njegove interpretacije možda ne bi bile razumljive ukoliko bi se temeljile na drugom prijevodu, (p. prev.) 3 Transkripcija imena i termina iz arhajskih kultura preuzeta je od autora, osim grčkih i latinskih, (p. prev.)

14

ldadnijeg: govorili su istinu i njegovali slogu... Nisu poznavali laž i prijevaru; nije bilo ni lopova ni razbojnika. Kuće nisu imale vrata, ali nitko se n e bi ušuljao. To je bilo vrijeme velike zajednice. Ali Tao se sakrio, svijet više nije zajedničko, nego osobno vlasništvo. Grade zidine i tornjeve da bi osigurali gradove. Pojavile su se prijevara i laž i pojavilo se oružje... To vrijeme zovu Sićušno Blagostanje.« Lao-ce pak kaže: Tao su ljudi napustili: tako su nastali ćudoređe i dužnost. Stvorile se pamet i spoznaja: tako su nastale velike laži. Srodnici su se otuđili međusobno: tako su nastale dječja dužnost i ljubav. Pomutnja i neredi zavladali su državama: tako su nastale vjerne sluge. 3. Z n a n j e koje se odnosi na iskonsko doba naglo nestaje. Ostaje s a m o nejasna u s p o m e n a na zlatno doba: čežnja za zavičajem koja želi uravnotežiti sve veću podivljalost života. Nisu pojedinosti te koje nestaju, one, naime, tijekom povijesti uvijek nestaju. Iz svijesti je nestalo ono što je najvažnije i što je običavalo ostati; nestao je osjećaj kojim se m o ž e razlikovati bitak i život; i nestao je nagon koji može bitak ostvariti u životu. Bitak je ono, o čemu B u d d h a govori kada kaže da se bića p o p u t sjajnih zvijezda okreću prema unutra. To je o n o što Kung-ce zove v r e m e n o m Velike Zajednice. Još nije bilo ni ćudoreda ni dužnosti, ni pameti ni spoznaje, krvni se srodnici još nisu m e đ u sobno udaljili i u državama još nije vladao nered. Bitak se zatvorio. O d j e d n o m granice su bile tu. Bitak je p o t o n u o u život. Redom su se pojavili navještaji

15

života: umjesto pasivnosti djelatnost, umjesto mekoće i sitosti otpornost i askeza, umjesto mirnog njegovanja, ljubavi, nehotična privlačnost, umjesto ćudi rad, volja, dužnost i stega. Bića su već birala čuvare jer su m e đ u s o b n o otimala žitna polja. To je bilo, kako K u n g ce reče, vrijeme Sićušnog Blagostanja. Ljudi su n a p u stili Tao, veliki p u t iskona, i nastale su velike laži. Razliku koju označava šestota godina prije našeg računanja vremena, nije dovoljno izreći ovako: to što je bilo prije jest bitak, to što je poslije jest život. To su uostalom samo dvije riječi. Dva će navoda iz toga doba jasnije svjedočiti. Prvi je navod iz Zend Aveste i glasi: »I Jiam-Shid eto izgradio prostrano veliko carstvo koje je nazvao Ver i napučio ga je dvorišnim, livadskim i šumskim životinjama, ljudima, pticama, psima i donio je vatru crvenog plamena i sjeme svih postojećih životinja, i sva stabla, i hranu. Voda je tekla u širokim tokovima i opkolila visoko u t v r đ e n o carstvo Ver. Tu su bile m n o g o v r s n e ptice, plodna je zlatna zemlja obilno rodila, u stidljivim mladićima živjeli su skr omnost i poštovanje. Djeca su bila jaka i r a d o su se hranila. Carstvo je bilo ubavo i čisto kao mjesto nebesnika, p u n o ljepote i s visina slijevali su se slatki miomirisi. Ženstvena stabla b u j n o su rasla iz zemlje i bogato rađala voće. I m e đ u blaženim stanovnicima carstva Ver nije bilo vladara koji bi donosio stroge zakone; nije bilo prosjaka, varalica, nije bilo neprijatelja koji bi se šuljali u mraku, nije bilo nasilnika koji bi napadali ljude, nije bilo zuba koji mrcvare. M e đ u ljudima nije bilo razlika, a žene se nisu mučile u porođajnim m u kama. I u sredini države, Jiam-Shid je izgradio devet mostova, šest većih i tri manja. I na vrhu planine po-

16

dignuo je golemu palaču i opkolio je zidinama i podijelio na sobe i otvorio velike prozore.« Drugi navod je iz Henokove knjige i glasi: »Kunem vam se tu, pred licem mudraca i luda, još ćete m n o g o štošta vidjeti na ovoj zemlji! Stavit ćete na se nakit kao žene i šarene haljine kao mlade djevojke. Oni h o d a j u gore-dolje kraljevski dostojanstveno, u moći, u srebru, zlatu i p u r p u r u , časti i blagostanju od kojih se svi nadimaju p o p u t mora koje se razlijeva. Ali u njihovim glavama nema ničega, ništa što su naučili, nikakve mudrosti i zato će stradati skupa sa svojim blagom, skupa sa svojom moći, skupa sa svojim dostojanstvom i njihov će se d u h u sramoti, u s m r t n o m e strahu i siromaštvu baciti u vatrenu peć. Kunem vam se, grešnici, kao što planina ne postaje sluškinjom, kao što brežuljak ne postaje slugom, grijeh nitko nije poslao na zemlju - ljudi su ga iz svojega ja stvorili i prokleti su svi koji u n j e m u sudjeluju... Kunem vam se, grešnici, k u n e m vam se na sve sveto i veliko da na nebu p a m t e vaše opačine i ne događa se na zemlji nasilje koje biste vi mogli sakriti... i nasilja su zapisana i znak ostaje d o sudnjega dana. Jao vama, luđaci, jer će vaša ludost biti vaša propast... i znajte, da ste zreli za propast i nemojte se nadati da ćete ostati živi... I u te d a n e će se narodi svijeta pobuniti i u d a n i m a propasti naraštaji će se buniti. 1 u te dane bit će takva oskudica da će ljudi razderati svoju djecu... I p o t o n u t će u bezbožnost, jer će njihova srca izgubiti r a z u m i njihove će oči oslijepiti od drhtanja i od strašnih snoviđenja... I u te d a n e i očeve i sinove će dotući istodobno, i braća će se u isto vrijeme izgubiti, dok će krv tako teći p o p u t široke rijeke... I konji će do prsa gaziti po krvi, i kočije će do osovina potonuti u krvavu blatu. I u te dane će

17

sići anđeli na zemlju i skupit će grešnike i držat će nad njima veliki strašni sud.« 4. Podrobnijem objašnjenju još nije prilika. Treba se zadovoljiti time, da je u n a v e d e n o m dijelu Zend Aveste Jiam-Shid

taj iskonski kralj kojeg kineska predaja

poznaje pod i m e n o m Huang-Ti (Veliki Žuti Gospodar), hinduistička predaja kao Manua, egipatska kao Menesa, a grčka kao Minosa. Taj Jiam-Shid stapa se u predajama s vladarima drugih naroda i nije d r u g o nego Čovjek, i to iskonski Duh-Čovjek. Hebrejska predaja tog čovjeka zove Adam. To je Prvi i Prvotni čovjek. Jiam-Shid ustanovljuje carstvo mira, ljepote, reda i plodnosti. Carstvo je bilo ubavo i čisto kao mjesto nebesnika. To je bio Ver koji u grčkoj tradiciji zovu zlatno doba a u hebrejskoj Eden. Na to sada, što bi bilo najvažnije, m o ž e m o uputiti samo s nekoliko riječi: ima li zlatno doba realnost 4 ? Kao odgovor dovoljna je slika: Zarathustra i njegovi suvremenici Lao-ce, Buddha, Heraklit, takve su ljudske osobnosti kakve otada povijest uzalud traži. Ta je činjenica još više očita d a n a s nakon dvije tisuće i petsto godina, nego što je onda bila očita. Izrazi kao duh o v n a snaga, dubina, nadljudska veličina nimalo se n e približavaju pravim obilježjima tih osobnosti. Svi su oni zlatno doba shvaćali zbiljskim i to trebamo prihvatiti bez obzira što danas od njih bitno m a n j e značajni ljudi to niječu.

4 Osobitost je Hamvaseva stila i to da ponekad rabi mađarske, a ponekad riječi s korijenom iz klasičnih jezika. Tako npr. kada se u tekstu susreću čas zbilja, čas realnost, ne radi se o nemaru prevoditelja nego o poštivanju autorova stila. (p. prev.)

18

Što čini Jiam-Shidovo carstvo zlatnim dobom? O d govor je jednostavan: devet mostova. Z e n d Avesta piše, da je čovjek izgradio devet mostova u sredini države, šest velikih i tri manja. Kamo mostovi vode, o tome Zarathustra na tome mjestu n e govori. Ali iz drugih dijelova svete knjige ispostavlja se da je od devet mostova osam srušeno na kraju zlatnoga doba i ostao je samo jedan. Ime tog j e d n o g je Chinvat; tim mostom prelaze d u š e koje odlaze sa zemlje i vraćaju se u nevidljivo. Chinvat povezuje vidljivi i nevidljivi svijet; Nebo i Zemlju; materijalnu i d u h o v n u kreaciju. Carstvo Ver čini zlatnim dobom to da su Zemlja i Nebo povezani s devet mostova; da bitak ima slobodni i mnogostruki silazak u život, i život ima slobodni i mnogostruki uzlaz u bitak. Iz života u bitak deveterostruki je prijelaz. Devet nije d r u g o nego prvih devet brojeva decimalnog reda, velika Devetka Egipta. Zlatno je doba o n o vrijeme kada je život otvoren prema bitku; kada anđeli silaze na zemlju i d u h u materijalni svijet devetorostruko struji. Tom letimičnom komentaru još treba dodati: zlatno je doba vrijeme mira, ljepote i plodnosti, na zemlji se ostvarila zbiljska realnost. Tada su d u h o v n e i božanske snage nesmetano i obilno ulazile u ljudsku sudbinu, u život zajednice, u prirodu i u materiju i prosvijetlile, posvetile i ucjelovile sve što je živjelo na zemlji. Vidljivi se svijet na prirodan način u p o t p u n i o s nevidljivim. To je život činilo bitkom; to ga je činilo cjelovitim, p o t p u n i m , jedinstvenim. To je obilježje zlatnoga doba: bitak. 5. O d devet mostova osam ih je srušeno, i taj jedan Chinvat ostao je samo radi' toga da bi se duše mogle vratiti u nevidljivi d u h o v n i svijet. Taj glas više nije

19

Zend Avestin, nego Henokov, apokaliptičkoga proroka. Taj glas koji još i danas govori kao da je danas napisan: bolan i očajan krik slomljenog i razdrtog čovjeka »kao što planina ne postaje sluškinjom, k u n e m se, grijeh nitko nije poslao na zemlju, ljudi su bili ti koji su ga iz svojega ja stvorili, i prokletstvo p a d a na sve koji u n j e m u sudjeluju«. N e m a toga glasa koji bi se više razlikovao od Zend Avestina, od poglavlja o Veru. To je bio glas bitka; ovaj života. Taj je otvorenog bitka; ovaj zatvorenog života. Cjelina svijeta se razbila i čovjek se koprca u jednoj njezinoj polovici. U carstvu jiam-Shida m e d u blaženim stanovnicima nije bilo vladara koji bi donosio stroge zakone. Bića su se p o p u t sjajnih zvijezda okretala prema unutra. Devet mostova je spajalo Nebo i Zemlju. To je bilo vrijeme Velike Zajednice. To je bilo zlatno doba. A ovo ovdje je apokalipsa, kada nasilni moćnici natovareni nakitima, kraljevskim dostojanstvima, hodaju a m o - t a m o , u p u r p u ru i u blagostanju, u zlatu i časti, nadutd p o p u t mora. Ali prorok zna, kakav će biti kraj. Što će biti? Sud. »Kunem vam se, da će se tih dana s neba spustiti anđeli i grešnike će skupiti na jedno mjesto i držat će veliki i strašni sud nad njima.« »Nečisti se uprljaju krvlju i krvlju se hoće oprati.« »Nesretnici... kobna pom u t n j a ih goni, i tjera gore-dolje.« Henok, Heraklit, Pitagora. I Lao-ce: »U državama je zavladao nered... I uskrsnule su velike laži.« Zlatno doba nije d r u g o nego bitak. To je p o t p u n a cjelina, zajedno i vidljivo i nevidljivo. I Zemlja i Nebo, i Bog i čovjek. To je Velika Zajednica. Z a j e d n o su, pak, radi toga, jer pripadaju zajedno, jedno bez drugoga su samo polovica, samo razlomak.

20

Apokalipsa je taj razlomak. Razlomljeni bitak, koji je samo materijalno, samo zemaljsko, samo život. Razlomljeni bitak, zatvoreni bitak, koji »kunem se, nitko nije poslao na zemlju, ljudi su bili ti koji su ga iz svojega ja stvorili«. Zbog tog razlomljenog bitka, na kraju svih vremena pozvat će ih se na red, tada će anđeli držati n a d njima »veliki i strašni sud«. Eto, to je važnost šestote godine: prije nje zlatno doba, poslije apokalipsa. 6. N a k o n toga ne bi bilo r a z u m n o tvrditi da zlatno doba nema realnosti. Zlatno je doba preduvjet apokalipse. Apokalipsa se bez zlatnoga doba ne može razumjeti. Sve patnje, svi grijesi, cijela p o m u t n j a zato jest patnja, grijeh i pomutnja, jer b u d n o živi čovjekova svijest o ubavoj i čistoj ljepoti carstva Ver. Svaka patnja je samo u usporedbi sa srećom patnja. Sve negativno samo u usporedbi s pozitivnim je negativno. Sva pomutnja samo je u usporedbi s redom p o m u t n j a . Apokalipsa samo u usporedbi sa zlatnim dobom jest apokalipsa. Iskonska slika i ideja svakovrsnog života jest bitak i njega se a n a m n e z o m sjećamo svi. U dvije riječi koje strše jedna prema drugoj kao dva mača smijemo vidjeti samo dvije više m a n j e uspješne slike, koje šestotu godinu žele osvijetliti s obje strane. Te dvije riječi dva su pojma, bitak i život, dva slikovito izrečena i svjesno formirana oblika, temeljne razlike između otvorenog bitka i zatvorenog života, između dvaju načina života. Sada već m o ž e m o otvorenije govoriti. Pitanje šestote godine nije, je li postojalo zlatno doba ili ne, nego postoji li mogućnost povratka u zlatno doba. To je otada stalno, skriveno ali jedino pitanje života: m o ž e li se opet zadobiti dragocjeno izgubljeno carstvo Ver,

21

gdje nema zuba koji mrcvare. Ili, ako ne, može li se p o n o v n o ostvariti. Jer zlatno doba nije d r u g o nego iskonska slika života. Taj razriješeni život jest dovršen, oblikovan, gotov i završen bitak bez nedostataka. I jer je zlatno doba bitak, nije d r u g o nego p r e d m e t stalne i neprestane ž u d n j e u svakom čovjeku i u svako doba. A apokalipsa je načet i rastresen život, život u tekućem stanju, bezoblično, nerazriješeno. Zlatno doba je ispunjenje, apokalipsa je mogućnost. I otkada se zlatno doba izgubilo, čovječanstvo živi u apokalipsi. Apokalipsa doslovce znači: revelatio, otkrivenje, sudstvena objava. Zlatno doba doslovce znači: blažena sreća. Ta dva izraza, dva su krajnja stanja bitka. Otkada je čovječanstvo izišlo iz zlatnoga doba, oblikovano, dovršeno, smisleno, sretno i p u n o bitka smežuralo se na mogućnost. Svoju je nedvojbenu realnost izgubilo. To je važnost šestote godine. Postojanje od tog trenutka nema više razrješenja, samo mogućnosti; nema oblike, samo mogućnosti; nema smirenja nego opet samo mogućnosti. U apokalipsi postaje svaki cjeloviti i dovršeni oblik tekućim: taj tekući oblik je mogućnost. I ta mogućnost sa svim ostalim mogućnostima baš je u apokalipsi. Jer sud, o kojem je stalno riječ, očitovanje je p r e s u d n e riječi d u h a - boga. Sud i ocjena života, koji se otrgnuo od bitka. To je krajnji smisao Henokove knjige, i to je važnost otada oglašene apokalipse. Život se otrgnuo od bitka, ali stoji pred njegovim sudom. Sve Lao-ceove, Buddhine, Heraklitove, Pitagorine riječi imaju svoju apokaliptičku oštricu. Apokaliptički karakter čovječanstva n a k o n zlatnoga doba jest da stoji pod presudom.

22

II.

BUDNOST

1. Čuvari d u h a pretpovijesnoga iskonskog d o b a svete su indijske knjige: Vede. Riječ Veda potječe iz vidya i u vezi je s latinskim videre, što otprilike znači gledati i vidjeti. Sve što Vede kažu, u p r v o m su r e d u prizori i slike. Nisu slike samo o n o što čovjek vidi danju, nego i o n o što vidi u snu i u mašti; ali, izgleda, ne samo slika stvari nego i njihov smisao i značenje; i to što se stvarima događa, i to što ih povezuje i što ih razdvaja. Zato su objašnjenja p o kojima vidya znači gledati i vidjeti očito skučena. Ispravnije je reći da je značenje vidye: znanje. Tako misli G u e n o n . Piše, da su Vede z n a n j e o svim stvarima svijeta, i to vječno i sakralno z n a n j e iskonskoga doba. Z n a n j e p r v o t n o g smisla stvari. To je m a n j e više tako jednostavno i razumljivo. Zbilja je međutim beskrajno jednostavnija i beskonačno važnija. Značenje Veda (vidya) jest zapravo budnost. Veda je sačuvala budnost, čuva je i predaje dalje, i to je d u h iskonskoga doba, bit pretpovijesnog vremena. Jedinstvena zadaća Veda jest probuditi, donijeti budnost i održavati b u d n i m . N e uči gledati, ne uči vidjeti, još m a n j e znati. Da bi znao čovjek mora vidjeti; ali da bi vidio treba biti b u d a n . Veda budi iz sna što je ljudski život, tu u materijalnom svijetu; probija zatvoreni život i otvara ga; kazuje prvotni smisao stvari, otvara

23

čovjekove oči i kazuje autentični smisao svijeta. Jer učinak onoga što kaže nije da čovjek vidi i poznaje sliku svijeta, nego to da se budi iz tog prizora. 2. Kada je Sokrat popio čašu otrova udovi su m u se ohladili, i dok se smrt približavala njegovu srcu još je uspio red: Nemojte zaboraviti Asklepiju prinijeti pijetla kao žrtvu. U vezi sa smislom te rečenice nisu n a m dostupni stari komentari: noviji pak posve n e razumiju. Pokušavaju s tumačenjem da bi Asklepiju običavali prinositi žrtve bolesnici koji bi ozdravili i da Sokrat u času svoje smrti smjera na to: ozdravio je od velike bolesti života. Ta odgonetka je, naravno, Sokrat zakrpan Schopenhau e r o m . Pijetao kojeg treba žrtvovati Asklepiju jest budnost. To je pijetao koji se vrti na crkvenim zvonicima. To je vjetrokaz na krovu kuća i prikaz na plemićkim gibovima. Još prije nego se oglasi pijetao, kaže se u Evanđelju, tri puta ćeš m e izdati. Smisao: prije nego se probudiš u punoći bitka i u p o t p u n o j zbilji shvatiš što je to, što se s tobom zbiva, ne činiš d r u g o nego neprestance izdaješ boga i sebe. Na Maslinskoj gori, kada se Gospod p o v u k a o na molitvu, rekao je: Bdijte i molite se. I kada se vratio, učenici su spavali. U Iranu se pijetao zove Paroderes i on donosi ljudima »revno obavljanje dužnosti«. Kada se oglasi ujutro, prema Avesti znači: »Ustajte i molite se, jer će doći B u s h y a s t a , d e m o n p o s p a n o s t i koji o v a k o zavodi: Čovječe, samo spavaj, spavaj, tvoje vrijeme još nije došlo.« Budnost nije isto što i b u d n o stanje. Nije održavanje osjetila djelatnim, nije gledati, vidjeti, djelovati, kretati se, biti svjestan, znati. Budno stanje jedna je

24

vrsta spavanja: spavanje u osjetilnom svijetu. I pijetao na kojeg Sokrat misli i o kojem Evanđelje govori, i Paroderes su budnost, poziv na b u đ e n j e iz osjetilnog svijeta. To je b u d n o s t koja vidi i zna, da je i osjetilni svijet snoviđenje. Sokrat se budi iz tog sna kada m u se otrov približava srcu. Treba Asklepiju žrtvovati pijetla zbog zahvalnosti što se probudio. Sokrat je zato molio da u njegovo ime žrtvuju pijetla jer jedino je pijetlova b u d n o s t ono što je htio ponijeti sa sobom, ona je jedina važna u svim stanjima bitka i u svim m o g u ć i m svjetovima, tu u materiji, t a m o u d u h u , m e đ u bogovima i iznad, u vječno nepromjenjivomu. Zato je na crkvenim zvonicima pijetao. I onaj koji pop u t učenika na Maslinskoj gori spava, nije samo pospan. Taj i ne zna ništa i ne vidi ništa. Taj je slijep i neznalica; jer su znanje, viđenje i b u d n o s t m e đ u s o b n o povezani tako da je b u d n o s t uvjet svakog viđenja i znanja. Onaj, pak, koji je slijep i neznalica, nesiguran je i kolebljiv i kukavica i izdajica. »Tri puta ćeš m e izdati.« Taj koji je neznalica i omamljen, kojega je demon pospanosti zaveo vjeruje da njegovo vrijeme još nije došlo i cijeli život prospava m e đ u snoviđenjima svojih osjetila i mašte. Kobna je mogućnost zemaljskog života da u n j e m u čovjek savršeno zaspi. Da nema pijetla svi bi spavali. Budnost je čovjekova metafizička osjetljivost. Meta ta physika pak znači: iznad prirode. N a d n a r a v n a osjetljivost koja gleda, vidi, zna i o n o što je osjetilima nedostižno. Budan je onaj tko vidi iznad osjetilnih, razumnih, čuvstvenih, strastvenih pojava. Stalni atribut B u d d h e je da je savršeno p r o b u đ e n . Ali i sama riječ buddha znači d u h o v n u budnost. Probuđeni sanjalica. Tko je skinuo sve vrste pospanosti, taj ne spava više

25

ni u svojim osjetilima, ni u strastima, ni u razumu, ni u željama, ni u svojemu zatvorenom ljudskom Ja. 3. U Iranu Avesta ovako oslovljava boga Mitru: »Uzvišeni Mitra, bože s tisuću ušiju i tisuću očiju, ti koji p o d j e d n a k o vidiš daleko i u svim smjerovima, ti koji nikad ne spavaš nego si vječno budan!« Mitra je sunce i svjetlost; jer sva su božanstva sunca i svjetlosti istodobno bogovi budnosti: Oziris, Apolon. U svih bogova budnosti ponavlja se isto obilježje: u Iranu je jogaurvah, što znači stalno b u d a n - achvafna, što znači bez sna. Chvafna je san, isto kao grčki hypnos, latinski s o m n u s i sanskritski svapna. Znače san, ali istodobno i snoviđenje i priviđenje. Srodni su s čarobnim slikama maye. Jer Bushyasta, d e m o n pospanosti ženskog roda, nije d r u g o nego jedan obraz Mračne Kali (Indija) i Yina (Kina). »Budnost je od svega što postoji najbolje«, piše Avesta. »Vidite to vašim vatrenim dušama!« Kada duša odlazi sa zemlje ništa ne može ponijeti sa sobom osim budnosti. Zarathustra zove chisti n a d n a r a v n i m viđen j e m i kaže da je ona dar najveličanstvenije božice neba. Ako je chisti jaka u duši, ova lako p r e đ e granicu života. Zašto? Jer je b u d n a . I, jer je b u d n a , zna vidjeti i prepoznati svako stanje. U tibetanskoj Knjizi mrtvih piše da se u času smrti za sve ljude otvara ulaz u najviše nebo, ne d u ž e d o onoliko koliko traje ručak. Dušu dočekuje takva strašna svjetlost da se ošamuti i da stenje. Ali jao njoj ako ustukne i ako se uplaši! Jao njoj ako ne prepozna da svjetlost nije d r u g o nego božanska iskonska slika ljudske budnosti: vječna Budnost. Ako nije dovoljno b u d na i ako zadrhti; ako se skupi, ako se okreće, ako je pospana i omamljena, o n d a je izgubljena. N e može

26

ući u vječnu svjetlost, u božansku Budnost. Jer: »budnost je od svega što postoji najbolje.« O n d a se pospana, neuka i kukavička duša sunovrati i opet u p a d n e u beskrajnu vrtnju snoviđenja. Budnost pijetla nije bila dovoljno jaka u njoj. Nije se znala probuditi. Duša u Egiptu na svojem nadzemaljskom putovanju naizmjence susreće strašna čudovišta i očaravajuća božanska bića. Ako nije b u d n a , skriva se pred čudovištima i veseli se očaravajućim bogovima. Pospana i neuka duša koja ne zna da se na d r u g o m svijetu p r v o kreće m e đ u sablastima u osjetilnom svijetu stečenih slika, vječno će tumarati m e đ u slikama svoje imaginacije, svojih snova, u predvorju istinskoga d r u g o g svijeta, m e đ u sjenama, u H a d u kako su Grci, u Seolu kako su Hebreji to mjesto zvali. Trpi da je k o m a d a j u krokodili, da joj sudi nadzemaljski sudac, da je bace u vatru. Ali ona koja je b u d n a p a d a ničice pred slikama i moli se: »Veliki krokodile, znam, ti si ja! Veliki, sjajni Hore, ja sam Hor!« I ona koja prepozna da se kreće m e đ u slikama stiže do Ozirisa i može ući u zemlju svjetlosti. »Budnost je od svega Što postoji najbolje.« Riječ chisti znači vidnu sposobnost. Ali viđenje treba shvatiti u prenesenom smislu, posve tako kao što i vidya u prenesenom smislu znači budnost, i b u d n o s t je u prenesenom smislu sposobnost koja je metafizička osjetljivost. Spenta Mainyu je stalno ime Dobrostivoga Gospodara: achvafna, b u d a n . U Iranu je to isto tako znak velike svjetlosti - boga kao u Indiji b u d d h i i u Judeji zebaoth. Svi oni znače budnost. Duša odlazi sa zemlje i sprema se napustiti materijalni svijet, želi preći u d u h o v n i svijet. U iskonskome je svijetu slobodno mogla birati između devet mostova

27

koji v o d e u više svjetove; ali od devet, osam se mostova srušilo i stoji samo jedan, Chinvat. Kada stigne d o mosta Chinvat, s d r u g e strane približava joj se blistavo lijepa djevojka. Ta djevojka je daena, pravi par čovjekova zemaljskog Ja, božansko Ja. Najviše svojstvo zemaljskog Ja je chisti, budnost. I kada ugleda daenu, p r e p o z n a je kao budnost božanskoga Ja. Blistava djevojka je besmrtna budnost, ona ista svjetlost o kojoj govori i tibetanska knjiga. U tom se času na mostu Chinvat sretnu b u d n o s t koja zrači iz čovjekovog zemaljskog Ja i b u d n o s t koja zrači iz božanskoga Ja. 4. N a k o n tih povoda i paralela već s m o dovoljno pripremljeni za bit i m o ž e m o se vratiti na Vede te započeti o d l u č u j u ć u raspravu. Poglavlje Veda koje ovamo pripada je Isha-upanišad. Neki njezini dijelovi su sljedeći: »Svijet i sve što živi uronjeni su u božanski bitak. Tko se odriče, radost je njegova. Tuđe n e m o j poželjeti. Neka se gura mnoštvo, neka želi sebi stogodišnji život. Prava radost je zato tvoja. Neka se za te ne prilijepe zemaljske želje. Taj svijet je p r e p u n d e m o n skih snaga i slijepa mraka: poslije smrti u n j e m u nestaju oni čije su duše mrtve. O n a j tko umije u sebi držati sva živa bića kao dijelove svojega Ja, i sebe u svemu što živi, taj više n e p o z n a j e strah ni od smrti ni od bilo čega. Jer onaj u kome je svako živo biće postalo Ja, taj se probudio; i gdje je tuga, gdje su brige ako umiješ vidjeti Jedno? Neznalice tumaraju u slijepu mraku, ali u još gušćem mraku kreću se oni koji gomilaju z n a n j e na znanje.

28

Put vodi d r u g a m o , a n e tamo kamo vodi z n a n j e ili neznanje. Tako su to učili veliki meštri iskonskoga doba čije su n a m riječi ostale. O n a j tko zna da je nedovoljno i z n a n j e i neznanje, i s tom d v o s t r u k o m s p o z n a j o m p r e k o r a č u j e smrt, samo taj je besmrtan. Ulazi u gustu noć onaj tko vjeruje da postaje ništa; ali ulazi u još gušću noć onaj tko vjeruje da postaje nešto. D r u g o je to nego postati nešto, d r u g o je to nego postati ništa. Meštri iskonskoga doba su tako podučavali, i tako n a m je ostala predaja. O n a j tko zna da se ne postaje nešto, ali niti da se ne postaje ništa i s tom dvostrukom spoznajom prekoračuje smrt, samo taj je besmrtan.« Prije svega treba odvojiti m a n j e važne dijelove. Takva je prva rečenica, koja ima općenit meditacijski karakter, i dva prva odlomka koji zahtijevaju ć u d o r e d n u čistoću. Uzalud se uprljana duša pokušava probuditi. Treći je odlomak već važna u v o d n a slika: m r a k svijeta. O tome je mraku malo prije bilo riječi - božica Kali, Yin, Maya. Mračno je o n o što nije svijetlo. Svjetlost je pak Sunce, Ahura Mazda, Yang, Oziris, Apolon, Brahman - bogovi budnosti. Ljudska duša spava u mraku slijepa i neuka, m e đ u morama ili čarobnim pojavama svojih snova. Ali mora ili čarolija d o đ e na isto; obje su čar - maya 5 . O n e su opasan procijep, gdje ljudska duša m o ž e posve zaspati, gdje može svoju budnost tako izgubiti da se više nikad n e probudi. Tekst to shvaća tada kada kaže: »njihova je duša mr5 Autor neke termine piše ponekad malim, a ponekad velikim slovom. Mi smo to poštivali, (p. prev.)

29

tva«. To nije fizička smrt, nego o n o što mistici zovu »drugom smrću«, kada duša, kako kaže egipatska knjiga mrtvih, vječno tumara m e d u snoviđenjima - kada, kao što tibetanska knjiga piše, duša p o n o v n o potone u vječni vrtlog čarobnih slika. To su pospani, koji su začarani Bushyastom i žive u vjeri: samo spavaj, spavaj, tvoje vrijeme još nije došlo. I njihovo vrijeme nikad neće doći. To su učenici koji, dok Gospodin moli, spavaju. To su oni koji vjeruju da su njihove želje, strasti, volja, misli, mašta, osjeti zbiljski. To je stanje koje Vede označavaju kao avidya. Avidya ne znači sljepilo, ne znači neznanje, nego o m a m l j e n u pospanost. Degradirani bitak. Zatvoreni bitak. Pospanost. Avidya je najveća opasnost koja m o ž e zadesiti dušu: izgubi se zauvijek m e d u slikama čarobne Bushyaste, mračne božice, i tumara m e đ u vlastitim priviđenjima i razočaranjima, sve je manje b u d n a i n a p o k o n posve ugasne. Uguši se usred svojih slika. Avidya prema Vedama ima tri stupnja: duboko spavanje bez sna, san i b u d n o stanje. U d u b o k o m snu čovjek ne vidi i ne zna ništa. To je najdegradiranije stanje života. Kada čovjek sanja, vidi, ali n e zna. To je već budniji stupanj. U b u d n o m stanju čovjek i vidi i zna, ali još nije p r o b u đ e n . Samo četvrto stanje (turiyam) jest budnost. Avidya je neznanje, bunovnost, pospanost, degradirani život, sljepilo: materijom, zemaljskim Ja i osjetilima z a n e s e n o o m a m l j e n o stanje. To stanje Vede zovu čarolijom (maya). Začarana duša vjeruje da joj vrijeme još nije došlo. Slike smatra zbiljskima. Slike su prizori osjetilnog svijeta, čuvstva i osjećaji, misli, strasti, želje; razlika između vanjskog i u n u t a r n j e g svijeta, razlika između života i bitka, razlika između zemalj-

30

skog i d u h o v n o g postojanja, razlika između Ja i Ti i Mi- Čovjek je zatvoren u tu čaroliju. I u toj zatvorenosti izgnan, vjeruje da je poseban individuum, da je Ja. To omamljeno postojanje jedan je vid Hada, p o d zemlja. U središtu svijeta, kako to Orfej kaže, sjedi perzefona, kraljica, duša, zastrta tamnim velom, i na čelu joj vijenac od cvjetova maka - simbola omamljenosti. Heraklit kaže da pospani imaju svoje posebne svjetove, a b u d n i imaju jedan jedini zajednički svijet. Taj zasebni svijet je Ja. To Ja ima zasebno snoviđenje, osobnu sudbinu, osobnu misao, osobno djelovanje i svjetonazor. Sto netko dublje spava, što je dublje potonuo u omamljenost, to je odvojeniji, osamljeniji, individualniji i osobniji. Stanje svojstveno avidyi je osjetilni svijet i iskustvene činjenice vidjeti zbiljom, vjerovati da je čarolija materijalnog svijeta realnost; ne znati da je to što se smatra zbiljskim mjesečarsko priviđenje začarane duše. Nikad se ne moći probudili i uvijek vjerovati da vrijeme još nije došlo. Nikad ni n e slutiti da iznad prirode, meta ta phi/sika postoji nešto i ako se kad spotakne u snu te se dogodi da mora otvoriti oči, opet i dalje nešto sanja: životni cilj, ideal, strast, čast, uvijek nešto što dolazi iz Ja i čemu je Ja cilj. Istinsku zbilju vidi samo kao prikovani čovjek u spilji okrenut leđima prema ulazu, koji na n a s u p r o t n o m zidu gleda prolazne sjene. I dubina spavanja ovisi o tome koliko netko smatra svoja snoviđenja zbiljskim; koliko smatra svoja razočaranja i svoje opsjene istinitim; koliko drži da je mrak svjetlost. Koliko smatra istinitim to što je samo u njegovom Ja, nigdje drugdje: svoje misli, svoja čuvstva, svoj svjetonazor, svoje ideje i sudove. Koliko je sujetniji, uobraženiji, samosvjesniji, oholiji, nadutiji

31

- toliko je sljeplji, neukiji, irealniji, riezbiljskiji, sneniji, utoliko je omamljeniji, tuplji, pospaniji. 5. U I s h a - u p a n i š a d i zaokret nastaje k a d meštar kaže da z n a n j e nije budnost. Sanskritska riječ za znanje je vijna. Vijna nije vidya. Vijna doslovce znači materijalno z n a n j e koje se m o ž e nagomilavati. Suprotnost je avijna, neznanje. Tekst glasi: »Neznalice tumaraju u slijepu mraku, ali u još gušćem mraku su oni koji nagomilavaju znanje na znanje.« Vijna i avijna, u m n o znanje i neznanje, dvije varijante pospanosti, obje su posve neprikladne za razumijevanje i viđenje zbilje. »I znanje i neznanje, oboje su nedovoljni.« Neznalice dospijevaju u slijepi mrak. Tim prije jer su već tamo. Oni su učenici koji spavaju. To su oni koji misle da im vrijeme još nije došlo. Ali oni još imaju nade. Mogu zadobiti poneki udarac, m o g u posrnuti i oči im se m o g u otvoriti: ali su u još mračnijem ropstvu oni koji nagomilavaju znanje na znanje. Riječ je o u m n o m znanju. Takvo z n a n j e je najopasnije spavanje. To što povećava samo materijalnu količinu znanja, a ne uzdiže kakvoću i jasnoću viđenja, to je samo znanje (vijna), a to pak ne budi. Baš je radi toga nebitno, beskorisno i opasno. Duša u znanju može zaspati još konačnije nego u n e z n a n j u . Zatim dolazi prvi korak vidye - prema budnosti. N a k o n tri stupnja omamljenosti, d u b o k o g spavanja, sna i b u d n o g stanja sljedeći je stupanj: četvrti (turiyam). Taj četvrti stupanj je budnost. O d prva tri savršeno različito, jasno, čisto viđenje. Taj je »probuđeni sanjač«, taj je buddhi. Taj je mahatma - velika duša najveće i najviše stanje koje duša može postići. To istinsko viđenje, istinsko z n a n j e nije vijna, što je materijalno i u m n o znanje, nego vidya, što je budnost.

32

Prvi je znak budnosti da se u čovjeku javlja nejasna sumnja: maya ili osjetilni svijet samo je čarolija, me on, kako Platon kaže. Nepostojeće. Osjetilni je svijet čarolija takve pospanosti koja je zajednička svima živim ljudima. O n a j tko počinje vidjeti nadosjetilno, počinje nešto slutiti meta ta physika, iznad prirode. Metafizički dodir je prva postaja budnosti. Poslije dolaze dvije važne postaje kada se rastapa najhitnije s n o v i đ e n j e , s n o v i đ e n j e i n d i v i d u a l n o g Ja. Vede obilježavaju te dvije postaje: etad vai tat i tat tvam asi. Prvo znači, da to nije d r u g o nego to, a d r u g o pak: to si ti. »Tko sva živa bića umije vidjeti u sebi kao dijelove svojega Ja, i sebe u svemu što živi.« Čovjek počinje vidjeti i znati da u svijetu postoji nepromjenjiva istovjetnost. To nije d r u g o nego: to si ti. Osjetilno iskustveno mnoštvo i mnogovrsnost individualnih Ja jest san. Zbilja je da to nije d r u g o nego: to si ti. Taj koji izlazi iz mraka koji pokriva svijet, taj p r e p o z n a j e čaroliju mnoštva. Čovjek u tom trenutku više nije individualno Ja nego univerzalna osoba. I ta univerzalna osoba više ne obitava u životu nego u bitku. Znak raspoznavanja obitavanja u bitku jest: svijet je Jedno. Hen panta einai, kako Heraklit kaže. Pospani imaju svoje posebne svjetove, b u d n i imaju jedan jedini zajednički svijet. Pospani d r i j e m a j u u p o s e b n o m Ja, strastima, željama, svjetonazorima; b u d n i žive u jednom te istom zbiljskom svijetu. Čovjek ne vidi i ne raspoznaje sebe od drugih bića: u sebi vidi sva bića svijeta, ali i u svakom biću je on - etad vai tat. To nije d r u g o nego to. Sva bića, životinje, biljke, kamenje, zemlja, kukci, ptice, ljudi, majke, bližnji, demoni i bogovi - svi oni su Ja. Tat tvam asi. To si ti. Naravno, nije vi£e riječ o omamlje-

33

n o m (avidya) individualnom Ja, nego o b u d n o m (vidya) Ja, koje zna da je sve to maya - me o n - nepostojeće. Pospana omamljenost u zatvorenom životu živi posebno, b u d n o s t je otvoreni bitak i sva bića žive u istom svijetu. Tko se probudio, taj je iskoračio iz zatvorenog života. U njegovu se biću naglo otvaraju sva vrata, svo znanje m u postaje d o s t u p n o i kao prizor vidljivo. To je smisao Veda. 6. U Europi misle kako Vede uče da je spas u znanju. To je uvjerenje tako glupo i prizemno, kao znanost koja ga širi. O znanju, naime, nema riječi. Vidya ne znači z n a n j e nego budnost. »Put vodi d r u g d j e , nego z n a n j e ili neznanje.« »Onaj tko zna da su i znanje i neznanje, oboje nedovoljni, s tom dvostrukom spoznajom prekoračuje smrt, samo je taj besmrtan.« Z n a n j e ne spašava. Jedino budnost. Jer što je spas? N e drugo, nego skinuti individualno Ja i postati univerzalna osoba. N e drugo, nego izići iz zatvorenog života i dignuti se u otvoreni bitak. N e drugo, nego iz pospane omamljenosti probuditi se u zbilji. Zadnji i odlučujući korak koji vodi u razumijevanje budnosti jest sljedeći: temeljna riječ Veda je atman. Atm a n je, naspram individualne duše, univerzalna duša. N a s p r a m ljudskog Ja božansko Ja. To je ta duša, to Ja koje živi u svakom biću koje »nije d r u g o nego to« i »ti si to«. To bitak-duša, univerzalno, koje nadvladava vrijeme i prostor, vječno i besmrtno d u h - j a . Atman stoji u tako čvrstoj vezi s budnošću, da ga Vede na više mjesta zovu Budnim. O n je Budan. Atman je vječna božanska duša, koja se nije rodila i koja ne umire, svuda je nazočna, sve zna, sve vidi, sama je Budnost. I kada čovjek izlazi iz svojega zatvorenog, malog pojedinačnog Ja i počinje znati vidjeti u otvorenom bit-

34

ku, to sudjelovanje u a t m a n u ne m o ž e nikad biti rezultat ni napora, ni učenja, ni marljivosti, ni volje. »Dostiže samo onaj kojeg je on sam izabrao«, kaže Katha-upanišad. Nikakve asketske vježbe, yoga, znanje, moralna disciplina, bezgrešnost m u ni u trag ne stižu. Budnost je poistovjećenost s atmanom, s božanskom dušom, milost atmana. Budnost ima religijskometafizički značaj. S budnošču čovjek postiže besmrtnost. Zato je b u d n o s t religijsko stanje. To je poistovjećenost s najvišim, najduhovnijim znakom božanstva. Božansko čini svemogućim, sveznajućim, vječnim to da je Budno. A b u d n o s t nije znanje nego osjetljivost. Budnost je intenzitet bitka i to najviši intenzitet. Najveća b u d n o s t koju čovjek može postići odnosi se prema budnosti atmana kao plamen svijeće prema munji. Čovjekova najveća budnost ima snagu plamena svijeće, a atmanova ima snagu munje. Budnost je apsolutna svjetlost duše. Savršena budnost je savršena duševnost i to je savršena svjetlost: Apolon, Oziris, Brahman, Ahura Mazda. Intenzivna osjetljivost duše uzdignuta iznad života kao bitak koji sve vidi, sve zna, sve osjeća, sve doživljava, p o t p u n o je slobodan, potp u n o svijetao, to je b u d d h a , probuđeni. Zato kaže Zarathustra da je budnost između svega što postoji najbolje. Zato bogovi Sunca u svih naroda svijeta znače budnost, ti su bogovi vječno budni, oni su bez sna, koji p o p u t Zebaotha, Ahura Mazde, Brahmana, Ozirisa, Apolona ne poznaju spavanje. Značenje budnosti je religijsko, jer se n e odnosi na ljudski život, nego na sve mogućnosti postojanja, znači na cijeli bitak. Budnost je besmrtna, kao sam atman, besmrtna duša. N a drugi svijet čovjek m o ž e ponijeti samo budnost. Budnost je ta koja ga prenosi, prevodi i tamo m u je vodič,

35

uzdiže ga d o božanstva. Duša, kada se probudila, odnosno kada je stekla metafizičku, n a d n a r a v n u osjetljivost, iznad je spoznaje i znanja. Spoznaja i z n a n j e su usmjereni prema van, b u d n o s t nije usmjerena: osjetljiva je i prema van i prema unutra i gore i dolje i na pojave života i na nadživotni bitak. Jer duša koja se budi kada je sve intenzivnije osjetljiva, postaje sve intenzivnije, sve jasnije i budnije ona sama. Sve više skida zatvoreni život Ja i poistovjećuje se s božanskim a t m a n o m koji živi u otvorenom bitku. Zato kaže I s h a upanišad da, kada se čovjek p o t p u n o probudio, to je d r u g o nego postati nešto, nego postati ništa: »taj koji zna da nema postajanja nečim, ali nema ni uništenja, samo je taj...besmrtan«. Bitak nije d r u g o nego intenzivna osjetljivost duše. I taj bitak je jedina zbilja; to je realnost; to je to on, kao što Platon kaže. Ostalo je snoviđenje, čarolija, maya, m e on, nepostojeće. Samo duša jest. Ali ne pojedinačna Ja-duša, koja spava, svaka u svojem posebnom zatvoru to jest svijetu, nego a t m a n - d u š a , duša koja b u d n a zna i vidi, da zajednički svijet jest: taj zajednički veliki svemir jest velika univerzalna božanska duša. Zato Vede kažu da je spas: budnost.

36

III. BITAK I

ŽIVOT

1. Šestota godina prije našeg računanja vremena odvaja čovječanstvo zlatnoga doba od apokaliptičkog. To doba stoji na granici dvaju čovječanstava, zastor je između otvorenog bitka i zatvorenog života. Kada predaja govori o zlatnom dobu, misli na čovječanstvo u otvorenom bitku; kada govori o apokalipsi, misli da je bitak izgubljen i da je čovječanstvo potonulo u zatvoreni život. Toj jednostavnoj činjenici još treba dodati da zatvoreni život ne može opstojati sam za sebe. Ako bi se život posve zatvorio, onda bi nestao; ne bi odozgo dobivao metafizički zrak n e o p h o d a n svakom životu. Baš radi toga otvoreni bitak neprestance mora upadati u zatvoreni život; mora uznemiravati, mora davati znakove; mora neprestance djelovati da bi probudio mjesečare. Svijet otvorenog bitka je stalan, ali tajanstven, i djelatnost koja se za omamljene očituje kao sud nerazumljiva je djelatnost. Bitak neprestance sudi nad životom. Apokaliptičkom čovječanstvu se sudi jer presudu nosi u sebi i doziva svojim životom. Zlatno doba je iskonsko i prirodno čovjekovo stanje. Apokalipsa nije d r u g o nego posljednji m o m e n t kreacije, sud nad životom. Da bi čovjek shvatio razliku između čovječanstva zlatnoga doba i apokalipse, mora izbliza promotriti

37

neka važnija mjesta bitka. M e đ u tim mjestima najhitnija je duša. 2. Budnost o kojoj je dosad bilo riječi, metafizički je pojam. Po svojim mogućnostima najtješnje je povezana sa sakralnim subjektom svijeta, s besmrtnim i božanskim Ja. Budnost, o kojoj će se sada govoriti, psihološki je pojam. Tako je m o r a m o nazvati jer n e m a d r u g e riječi. Iranska predaja označava ta dva pojma s dvije različite riječi. O metafizičkoj budnosti već je bilo govora, to je chisti, intenzivna osjetljivost života, najvažnija osobina božanskoga Ja i bit, odskočna točka spasenja. N a s p r a m toga psihološka osjetljivost je zaeman; b u d n o čovjekovo d u š e v n o stanje. N a ovom mjestu potrebno je razgraničenje, naime treba najodrešitije i najjasnije razgraničiti b u d n o s t od svijesti. U psihologiji svijest je danji organ ljudske duše. Orijentacija, mišljenje, opažanje, odlučivanje, namjere, čini, ako su svjesni, onda su, kažu, jasni. Svijest se na skriven način poistovjetila s budnošću, i općenito, pojam se upotrebljava u tom smislu. U m n o g o slučajeva izrazi se m o g u zamijeniti. Kada se kaže da se čovjek mora osvijestiti, osvijestiti svoje čine, svoje nagone, o n d a svijest nije d r u g o nego sinonim riječi budnost; b u d n o s t nije d r u g o nego stanje svijesti, stanje kada je ona posve jasna i otvorena. U novijoj psihologiji se malobrojni protive zamjeni tih riječi. Ti mislioci naglašavaju da osvještavanje i svjesnost uopće nije duševna djelatnost koja približava intenzivnoj osjetljivosti, to jest životu višega reda; d r u gim riječima, to što otvara zatvoreni život. Mnogi s uvjerljivom težinom cijelog niza doživljaja koji n a v o d e na razmišljanje u p o r n o tvrde suprotno. Svijest tada

38

zovu

životnom p o m u t n j o m , nečim što n e otvara život

nego, nasuprot tomu, sve više ga zatvara. pitanje na osobit način potječe iz b e z n a d n e p o m u t nje apokaliptičkog čovječanstva i ta p o m u t n j a ne ovisi o riječima, o pojmovima, o idejama, o stavovima. Da se radi o p o m u t n j i uslijed manjka budnosti o d n o s n o nedovoljne jasnosti, može se razabrati na prvi pogled. Stanje bi se u grubim crtama moglo ovako razjasniti: i u povijesnog čovjeka postoji b u d n o s t - povijesno je samo druga riječ za apokaliptičko. Povijest je, naime, osuđenost koju čovječanstvo ispalo iz zlatnoga doba mora otpatiti. Ta se osjetljivost u b u d n o m stanju ne može ostvariti. U b u d n o m e stanju povijesni, osobito novovjekovni čovjek, nije osjetljiv nego nervozan. Nervoznost je pak egzaktno rečeno iritirana omamljenost. Duša ima intenzivnu osjetljivost: ima nadarenost čistog viđenja i znanja i sposobnost da se uzdigne u otvoreni bitak. Ta je budnost, međutim, zatvorena u zatvorenom životu. Tu zatvorenost i potonulu b u d n o s t psihologija u najnovije doba zove podsviješću. To je organ budnosti ljudske duše. To je sposobnost koja je povezana s nadnaravnim, odnosno s bitkom u zbilji (onlos on). Psiholozi se neprestance čude da podsvijest sve zna, sudi n a d svim djelatnostima, suprotstavlja se, odobrava, vodi, preprečuje, prijeti, upozorava, savjetuje, odgovara, nagoni, zna o svim m o m e n t i m a života, cijeli život neprestance promatra iz nečuvene udaljenosti, p o d u p i r e događaje sudbine, razvija ih i to bez greške, samosvojno, sigurno i - metafizički; to znači zanemarujući snoviđenja takozvanoga vanjskog svijeta: smatrajući da su maya, me on, nepostojeće.

39

Podsvijest je b u d n o s t povijesnog čovjeka. I stalno sudi n a d čovjekovim r a z u m o m i radom. N e trpi određ e n e načine života i stvara zbrku; o d r e đ e n e misli zbaci s čovjeka; sluša samo vlastiti zakon na kojeg se ne može utjecati; što namjerava osakatiti taj zakon, ona uništi. Ako je čovjek u svojem načinu života dosljedno mimoilazi ili potcjenjuje, izaziva opasne krize. U stanju je uništiti čovjeka. O d n o s i sud nad sviješću napet je bez iznimke. Zašto? Zato što se način života koji podsvijest traži razlikuje od onoga koji traži svijest. Stav podsvijesti je apsolutno metafizičan: sa svim bitnim oznakama budnosti. Podsvijest je u povijesnom čovjeku sačuvala religijski karakter iskonske budnosti. Zašto taj karakter treba nazivati religijskim? Iz istog razloga zbog čega i budnost. Jer je sličan Bogu, čak više od toga: on je božanski. Još više od toga: bog je. To je slobodan, otvoren nagon za izražavanje svih mogućnosti sveukupnih duševnih sposobnosti, a to je bitak u z d i g n u t na razinu božanskoga. Ta b u d n o s t je intenzitet u kojem je cijeli svemir u svakom pojedinom trenu p o t p u n o nazočan, koji je nadvremenski, n a d n a ravni, natprostorni, nadživotni. Metafizički. Religijski. Božanski. Zato je b u d a n , jasan i otvoren. Zato zna sve, vidi sve i ne griješi, ne nasjeda ni čaroliji ni prividu ni varci. Ta je b u d n o s t u čovjeku potonula i zatvorila se. Povijesni čovjek živi obrnuto: s budnošću prema dolje i zato okreće b u d n o s t prema dolje i prema unutra. Zato je b u d n o s t postala podsvijest. U povijesnom čovjeku b u d n o s t je pala u ozračje pospanosti. U takvim je okolnostima sada već jasno koju djelatnost i osobinu duše zovu sviješću. Svijest je organ omamljenosti. Omamljenost se dignula na mjesto b u d -

40

nosti. Svijest je p r v o t n o bila veza sa zatvorenim materijalnim bitkom. Mjesto tog svojstva bi bilo zapravo prema »dolje« i prema »unutra«, prema materijalnoj prirodi, mraku i svijetu snova. Svijest je čovjekov y i n organ, Kali-organ, organ noći. U povijesnom je čovječanstvu taj organ, ta sposobnost nadvladala i došla na svjetlost dana. Povijesni čovjek nosi u sebi stalnu mogućnost b u d nosti, ali ne dospijeva je probuditi. Zato zbiljska b u d nost živi utonula u tminu, u polusan, u naziranje, često živi u p o t p u n o m e mraku, dok čovjeka vodi svijest, organ noći. To je obilježje psihologije apokalipse. Konačna formulacija je prema tome ova: svijest je organ degradiranog Ja potonulog čovjeka i odnosi se na svijet-čaroliju - pripada individualnom Ja. Budnost je intenzivna osjetljivost univerzalnih osoba koje žive u otvorenom bitku i odnosi se na zbilju, pripada univezalnom Ja. To je učenje iskonske predaje o psihološkoj budnosti i o svijesti od Veda do Platona. 3. Svijest je mehanizam koji spada u k r u g zatvoren o g života i po svojoj se prirodi vezuje za maya-svijet, za m e on, za nepostojeće. Taj svijet već neko vrijeme zovu vanjskim svijetom, podrazumijevajući pod tim prirodni svijet osjetila, mnogovrsnost koja se očituje u v r e m e n u i prostoru. Budnost je pak takva magijska sposobnost koja pripada krugu otvorenog bitka i svojim se bićem vezuje u z zbilju, uz ontos on; u posljednje vrijeme ga zovu u n u t a r n j i m svijetom, ali on to nije iako se razlikuje od prirodnog svijeta osjetila i od m n o g o v r s n o g svijeta u prostoru i vremenu. Stanje je, otvoreno rečeno, otprilike ovo: Ja čovjeka ispalog iz punoće bitka degradiralo se; zatvorilo, utonulo u omamljenost i suzilo u individualno Ja; to degradirano Ja

41

u degradirano] zbilji ima degradirani osjećaj zbilje, i to je svijest. Degradirani! zbilju svaka iskonska predaja, od Veda d o Platona, zove nepostojećom. Djelatni elementi koji igraju ulogu u svijesti nisu zbilja nego snoviđenja. U svijesti živi svijet maye. Taj degradirani bitak je fragmentaran, raspada se - i zato je raznovrstan i neobuhvatljiv. Realno Ja živi u punoći i u otvorenosti bitka; to b u d n o Ja ima realan osjećaj zbilje. To označuje b u d nost. U tom smislu uvijek treba misliti na psihološku budnost. Djelatni elementi koji igraju ulogu u b u d n o sti su zbilja. Postoje. Platonovim jezikom to su: ideje. Iskonske slike. Bogovi. Jer u budnosti živi zbiljski svijet. Ta zbilja je d u h o v n a . Jer svijet je očitovanje božanskoga d u h a . Taj realni svijet je jedinstven, p o t p u n , otvoren i Jedan. Uslijed preokreta nastalog oko šesto te godine prije našega računanja vremena stanje je psihološki sljedeće: intenzivna osjetljivost bitka se zatvorila i postala nesvjesnom; osjetljivost snova se otvara prema mraku, izronila je o d o z d o i zauzela mjesto budnosti. To potonje sada zovu sviješću. I b u d n o s t i svijest su osjetljivost, jer najviši s t u p a n j bitka nije z n a n j e nego osjetljivost. Svijest je međutim upravljena na nepostojeći osjetilni svijet, a to se može i ovako reći: osjetljivost usmjerena na svijet snova, na čaroliju, na mayu, na opsjenu. Budnost pak na postojeći svijet ideja: osjetljivost usmjerena na zbilju, na otvoreni svijet. Između svijesti i budnosti, kao mjerilo i upit i ispit za obje stoji maya, svijet čarolija, osjetilni svijet. Svijest uživa u čaroliji. To uživanje se m o ž e nazivati umjetnošću, sladostrašćem, častohlepnošću, znanošću, svejedno. Bilo kako nazivali sve je to potonuće u čaroliju.

42

N a m j e r n o uronuće u čaroliju zove se svjesnost. Njezina mjera je biti u čaroliji p o d cijenu života ili smrti. Budnost u čaroliji ne uživa nego je prozire. N e uživa nego traži probuđenost. Svijet užitka i čari je zapravo svijet aisthesisa. To pogrešno zovu ekstraverzija. Budnost nikako ne zovu. O n a j tko se hoće probuditi nije takozvani mudrac, nije filozof, nije asketa. Može biti bilo tko, bilo gdje, bilo kada. Zašto? Jer je svaka bliža odredba vanjska, to jest p o p u t čaranja, a čovjek, bio on b u d a n ili se tek budi, taj je koji je već izišao iz čarolije. Aisthesis ima svoju povijest jer je povijesna, dakle apokaliptička pojava. To je umjetnik, znanstvenik, junak, filozof. Budan nema svoju povijest nego samo svoje stalno rađanje - b u đ e n j e - patnju. Zato je potrebno da oni koji ne žele ni slast ni čar povuku: ti koji ne žive svojom sviješću nego su budni. Jer b u d nost u povijesti nije d r u g o nego obračunavanje sa sviješću kao životnom p o m u t n j o m . 4. O n a j tko očima naviklima na predaju čita Yi king, kinesku iskonsku knjigu, ne može a da ne primijeti kako postoji jaz između d u h a knjige i njezine primjene. Yi king je bila knjiga sudbine. Pojam sudbine u predaji a i poslije znači da je život svijeta u g r a đ e n u snage bitka. Ljudski život ovisi o snagama bitka. Kako otad često govore: život je u Božjim r u k a m a i ovisi o Božjoj volji. To je sudbina. Po sebi je razumljivo i prirodno, da je u pretpovijesno doba čovjek svoju sudbinu vidio ovisnom o snagama bitka. Njegova budnost ne bi prihvatila drukčije stajalište: u času rađanja povijesti, međutim, nastupa nešto što bitno o d u d a r a od povjerenja u apsolutnost bitka. To nešto je čovjekova pojedinačna odluka. I to čovjekova svjesna pojedinačna odluka. U kineskoj sve-

43

toj knjizi m o ž e se pratiti korak po korak kako pasivno povjerenje u bitak postaje aktivna i svjesna odluka (t'uan). Tako se gubi b u d n o s t koja jasno vidi p u n o ć u i otvorenost bitka. Na pragu povijesti čovjek se više ne može prepustiti povjerenju u bitak; sve više gubi svoju intenzivnu osjetljivost. Sve je mračniji i sivlji i depresivniji. Već počinje vjerovati da je odluka Ja "sigurniji upravljač sudbine nego prionuće uz snage bitka. O t u d a je jedna karakteristika apokalipse da čovjek uzima iz Božjih ruku upravljanje ljudskom sudbinom i povjerava je sebi. Plod te strašne krize je grčka tragedija koja je uvijek to i nikad drugo: p o b u n a odluke protiv volje sudbine - boga. Tako čovjek dospijeva p o d sud, jer ne vidi da se sudbina ne može uzeti iz Božjih ruku, i onaj tko se suprotstavlja božanskoj volji, taj protiv sebe izaziva sud. Psihološka posljedica preokreta bila je da su svijest i b u d n o s t zamijenile mjesta. U krajnjem to nije d r u g o nego zamjena mjesta božanskog i materijalnog Ja. U središtu otvorenog bitka stoji božansko Ja; u središtu povijesti stoji individualno Ja. Posljedica tog preokreta jest to što danas zovu poviješću. Likovi povijesti su individualna Ja i događaji povijesti su baš radi toga priviđenja maya-svijeta. Taj preokret je uzrokovao istu zamjenu mjesta na svim područjima ljudskog postojanja: vanjsko se našlo unutra i niže se našlo više. Otvorenost bitka čine četiri glavna usmjerenja: jedno, koje je otvoreno prema n a d n a r a v n o m svijetu koji leži iznad prirode; drugo, koje je otvoreno prema onozemaljskom bitku nakon života; treće, koje je otvoreno prema misterijima duše; četvrto, koje je otvoreno prema svim živim bićima, a u p r v o m redu prema d r u g o m čovjeku. Prvo usmjerenje otvorenosti je metafizika;

44

d r u g o je veza sa svijetom mrtvih; treće, prisnost s misterijima; četvrto, neposrednost u zajednicama. Život je prema svim tim usmjerenjima zatvoren. Iza osjetilne prirode ne vidi; izgubio je osjetljivost prema svijetu iznad prirode; baš radi toga mora nijekati nadnaravni svijet. I jer mora nijekati, nikad n e otkriva pravu zbilju. Nemjerljiva većina povijesnoga čovječanstva nikad nije stajala sučelice zbilji. Sve što je vidjelo, sve što je učilo, protiv čega se borilo, što je željelo, zbog čega je živjelo i umrlo, bila je vlastita imaginacija, u najboljem slučaju kolektivni san jednoga doba. Duh o v n o z d a n j e u kojem je živjelo bilo je svjetonazor, taj posebni svijet o kojem Heraklit kaže da u n j e m u ljudi drijemaju. Svjetonazor nije d r u g o nego imaginacija individualnog Ja, drugim riječima imaginacija onoga koji živi u degradiranoj zbilji i koji je sa zbiljom povezan samo u ponekoj točki i to iznimno. Individualno Ja u njoj drijemajući živi svoj život u središtu svjetonazora. Vjera m u je vjera u Ja: taština; obrana m u je samoljublje; briga: zabrinutost. Život ne vidi dalje od prirode i nema metafiziku. Ali ne vidi dalje ni od života i snalaženje u nadzemaljskom svijetu se degradilo na nejasnu takozvanu vjeru. Ta vjera je najčešće, osobito za takozvanog prosvijećenog čovjeka, primitivno praznovjerje čega se stidi. Treba dopustiti da strah od nadzemaljskog u određenom smislu djeluje dobro i suspregne, zakoči strasti. Čovječanstvo je u najnovijem razdoblju svoj život hermetički zatvorilo prema nadzemaljskom. Zatvorenost prema misterijima d u š e dostigla je vrh u n a c u doba kada se cijelokupni svijet duše, bez ostatka, pokušava vratiti na djelatnost materije.

45

5. Zatvorenost života u četvrtom smjeru je zatvorenost prema živim bićima, u p r v o m redu prema čovjeku. To je gubitak neposrednosti. Važnost te misli je tako duboka i odlučujuća da traži obazrivo tumačenje. M e đ u kasnijim Nietzscheovim zapisima postoji jedan koji govori o rođenju duše. U tom času, kaže zapis, kada se dotad slobodan i djelatan čovjek našao pod n a d z o r o m društva o d n o s n o zajednice, p o d prisilom drugih ljudi, okrenuo se nagon koji je dotad nesustegnulo zračio u svijet. To je čas, kaže Nietzsche, koji zovem r o đ e n j e m duše. Ta misao čija je svaka riječ pažnje vrijedna mogla bi biti i navod iz koje iskonske knjige, ako bi čovjek zamijenio riječ duša riječju Ja. Jer se to individualno, materijalno, prirodno, ograničeno, pojedinačno, zatvoreno Ja razlikuje od univerzalne osobe baš p o tome o čemu Nietzsche govori. Budna univerzalna osoba čovjekovo je besmrtno težište. Obilježje tog težišta, budući da je otvoreno, nije zatvoreno u čovjekovu materijalnu prirodu. Slobodno lebdi i leprša, dok su niti njegove sudbine u r u k a m a božanstva. To je o n o što sve predaje poznaju, vide, drže i znaju kao čovjekovu besmrtnu dušu, vječno Ja, božansko biće. Individualno Ja nije ni besmrtno, ni vječno, ni božansko. Baš zbog toga nije slobodno. N e lebdi i ne leprša u otvorenom svijetu. Središte božanskoga Ja je Bog. Uslijed snaga privlačenja u n j e m u , vraća se Bogu. Individualno Ja se uslijed svoje materijalne težine uvijek uruši u sebe. I što je najvažnije: božansko je Ja, kako to sve iskonske knjige drže, od Veda d o Platona, vječno biće. Individualno Ja, pak, nastalo je tu, u materijalnoj prirodi. Nastalo je tek u takvim uvjetima i okolnostima kakvima ih je Nietzsche opisao. Individu-

46

alno Ja nije d r u g o nego stalno susprezanje nagona koji n e uspijevaju izbiti. Kada je na pragu iskonskoga doba i povijesti neposrednost nestala, ili kako Kung-ce kaže: na mjesto Velike Zajednice došlo je Sićušno Blagostanje, težište života postalo je individualno Ja. U povijesnom je životu otad neprestance težište i središte individualno Ja. Dok se u iskonskome dobu učinkovitim načinima i sustavnim postupcima p o t p u n o razračunavalo s individualnim Ja ili m u se sužavalo krug, sada, u povijesno doba, uslijed gubitka budnosti i pojavom omamljene pospanosti, to Ja je postalo središte života, raskršće svakog v a ž n o g momenta. Ukratko: Ja je postalo bog. Sjedište stalnih sustezanja koja ne uspijevaju izbiti, Ja, postalo je središte života. Prirodno je da je taj preokret o d m a h obustavio, prekinuo odnos i d r u ž e n j e sa živim bićima, osobito s čovjekom, s Ti. Neposrednost je nestala i na njezino mjesto je došla refleksija. Refleksija je karakterističan način života individualn o g Ja: m o m e n t koji se okreće sebi, vraća, povlači i usmjerava, koji sebi govori, djeluje, uživa, skuplja, veseli se i živi. Prirodni životni krug božanskih Ja u velikoj zajednici bića jest neposrednost. Životni k r u g individualnih Ja je osamljena refleksija. U otvorenom bitku bića žive u životnoj zajednici; nema vlasništva, zakona, častoljublja, sebičnosti, taštine. U zatvorenu živ o t u bića žive u osamljenosti; koliko je zatvoreniji život, osamljenost je toliko veća; i toliko je veći nagon vlasništva, moć zakona, draž častoljublja, taština i aktivnost sebičnosti. Ali toliko je veći strah, snalaženje je toliko nesigurnije, omamljenost toliko teža i mračnija. U iskonsko je doba svijet bio mjera čovjeku, sada je

47

mjera svih stvari postao čovjek. U v o đ e n j u države duh o v n o gospodstvo zamijenila je n e d u h o v n a djelatnost vlasti. Bitak su poricali i počeli su vjerovati da je puki prazan prostor. Sudbinu su htjeli istrgnuti iz Božjih ruku i povjeriti pojedinačnoj odluci. Slobodno se proširilo p o zemlji to što sankhya zove sangsara6, što nije d r u g o do besmislena i zbrkana gužva individualnih Ja. 6. Čovjek koji reflektira istrgnuo se iz životne zajednice. N e podnosi stegu, pristojnost, društvenost, ali osobito ne općenje. U refleksiji se gubi realnost stvari, osoba i doživljaja. Nastaje svojevrstan pomak, a rezultat je da izgleda kao da je netko nedopuštenim trikom oteo smisao zbilje - dok čovjek neprekidno drži samoga sebe u toj samooptužujućoj sumnji da je otimač on sam. Čovjek ili djeluje ili kontemplira. Djelovanje, ako je jednoznačno i neposredno, produbljuje kontemplaciju; kontemplacija, ako je jednosmislena i neposredna daje napetost djelovanju. O n a j tko reflektira stoji izm e đ u djelovanja i kontemplacije, izvan obaju krugova, ali stvarno stanje je suzdržanost, jer se suzdržava i od djelovanja i od kontemplacije, kao da sebe drži na mrtvoj točki, dok naslućuje dvojbenu pretpostavku da tu n e p l o d n u neaktivnost protiv svoje volje on sam izmišlja i zbog tih p o d m e t a n j u nalik izdaja nitko se n e može optužiti, doli on sam. U refleksiji se zbiva razdoran čovjekov zaplet da krade smisao stvari, osoba, doživljaja jednim tajnim gestom i da sebi n e p o s r e d n o p o d m e ć e nogu s leđa. O refleksiji čovjek može reći da se njome ni d o čega ne dolazi otvoreno i ravno - ako bi se uopće moglo reći 6 Sangsara je isto što i samsara. (p. prev.)

48

da se d o ičega dolazi. Jer se ne dolazi ni d o čega. Uvijek se mora stati, a da se uopće nije krenulo. Samo se vrti na mjestu i o n o što se vidi i čime se bavi nije ništa d r u g o nego ta vlastita vrtnja. Kierkegaard, kojega se može smatrati temeljnim autorom o tom p r e d m e t u , jer su glavne teme njegova života bile doživljaj, psihologija, opis i kritika refleksije, to stanje naspram simpatije zove autopatijom. To je »hipohondrijska naklonost da čovjek b u d e špijun sebi samome«. Neprestance u toj forsiranoj »intrigi živi« koja je okrenuta protiv njega samoga. O svojem izražavanju kaže: »to da n a đ e m neposredan izraz posve je rijetko, to da nalazim posredan izraz uspijeva mi iznad svih mjera«. Bit takvog načina života je: »jedan korak naprijed i dva natrag«. Sviđa m u se samoobmana, ali n a m j e r n o zaboravlja da je riječ o izdaji, i taj koga vara jest on sam. Nije suglasan sa sobom tako da smisao svojih stavova neopazice izokreće, a kada zbog toga sebe poziva na red, bezobrazno se pravi nevin. Život nije suprotnost bitku, nego je njegovo degradirano i zatvoreno stanje. Život, m e đ u t i m ima takvo stanje koje postaje negativno. Taj negativan bitak nije smrt, nije pasivnost, nije uništenje, nego neutralna mrtva točka. To je refleksija. Refleksija je apstraktno stanje života, odvajanje, samoća, jedna vrsta zatvorenosti, kada je čovjek zatvorenost kao neprestanu vrtnju oko sebe u z d i g n u o na rang životnoga zakona. Da s tom apstrakcijom gubi svoju realnost i da se degradira, prirodno je; da m u se gasi b u d n o s t i da se omamljuje, p o sebi je razumljivo; da je u zrakopraznom prostoru, sigurno je. To je sangsara, omamljenost izgubljena m e đ u snoviđenjima. To je negativ bitka. To

49

je t u m a r a n j e m e đ u irealnim apstrakcijama, čiji su simboli gordijski čvor i labirint. Refleksija je negativ bitka: u tom stanju bitak se p o t p u n o raspe i zatvori. Drugim riječima, zamrsi se i postaje nerazmrsiv, kao gordijski čvor, ili opet d r u g o m slikom: postaje b e z n a d n o tumaranje p o bespuću kao kad netko dospije u labirint. Refleksija je negativ bitka, jer je izvor i središte bitka, veliko božansko b u d n o Ja. U refleksiji čovjek pak postaje suprotnost tomu: individualno materijalno Ja. Iz bitka je p o t p u n o ispao i zapravo je prestao postojati. Njegov život je puki privid, u najboljem slučaju: mogućnost, kako Kierkegaard kaže. Do bitka nikad ne stiže; svoju sudbinu ne može slijediti - jer se sav njegov napor iscrpljuje u tome da povjeruje da se sudbina može preduhitriti i on pada zato što to i vjeruje i ne vjeruje, o d n o s n o održava sebe u nevjerničkoj sumnji. Posljedica je negativa bitka, da neposrednost prestaje. N e m a veze, nema dodira s vlastitim zbiljskim bićem, i zato mora živjeti izvan zajednice. Apokaliptičko čovječanstvo prebiva u takvom reflektiranom bitku bez neposrednosti i bez zajednice. I kada m u se javlja m u t n a slutnja da u takvu stanju gubi svoj bitak, svoju sudbinu, život, i kada se pokušava probuditi onda se n a d njim ispunjava sud: počinje svjesno reflektirati. Tu svjesnu refleksiju u novije doba zovu introverzijom. To je točka nakon gubitka neposrednosti: kada čovjek okrene ključ u bravi zatvora osamljene omamljenosti. To je labirint. Život zajednice u takvim okolnostima je puki privid. Zapravo je riječ o tome da se nikad ne zbiva pravi susret nego samo slučajan sudar u mraku. N e m a susreta, nema spoznaje, nema viđenja, nema prepozna-

50

vanja - tako nema ni prijateljstva, ni braka, ni ljubavi, ni neposrednosti, ni govora, ni odjeka, ni privlačnosti, ni suosjećanja, ni voljenja. Ako se izgubi neposrednost, zajednica u tom času postaje kaotična vrtnja heterogenih elemenata. Bića koja lutaju područjem izvan zakona slijepo se mimoilaze, ili se sudaraju, ali mimoilaženje je jednako besmisleno kao i sudar. Refleksija je stanje kada čovjek stoji izvan svega: izvan života, izvan bitka, izvan zajednice, izvan zbilje, izvan budnosti, izvan egzistencije. Refleksija je baš radi toga bez metafizike i bez vjere i zato je bez zajednice. Refleksija ima jedan sadržaj: iluziju. To je individualno Ja. Stanje kad čovjek uroni u slike materijalnog svijeta i degradira se na privid, kad m u je jedin o materijalno cilj, želja, strast i ž u d n j a , kad m u sudbina dosiže samo do kraja života, kad vidi samo granicu materijalnog svijeta i kad ga nakon života bez d u š e i d u h a čeka uništenje, to stanje Vede zovu abhimana, ludom p o m u t n j o m .

51

IV. MEŠTAR

ŽIVOTA

1. Oko Šestote godine prije našeg računanja vremena, na pragu iskonskoga doba stoji veliki broj takvih ljudi, kao što su u Kini Lao-ce i Kung-ce, u Indiji Buddha, u Iranu posljednji Zarathustra ili, da n e idem o tako daleko, u Grčkoj: Heraklit, Pitagora, Empedoklo. Slika tih ljudi na prvi pogled opčinjava. Bezgraničnom se samosviješću kreću; izgleda da su u posjed u takvog znanja koje se može jednako primijeniti u geometriji, u astronomiji, religiji, podučavanju, liječenju, upravljanju državom, u metafizici, u poeziji. U posljednje doba rada se nepovjerenje prema svestranosti iskonskoga velikog čovjeka i mnogovrsne sposobnosti pretpovijesnih ljudi drže se za legendu. Za to nepovjerenje nema nikakva razloga. Pitagorina djelatnost pada na granicu povijesnog doba, Empedoklova još kasnije. Svi znaci u p u ć u j u da ti ljudi nisu legendarni, iako nisu bili posve uobičajene pojave. I, jer smo te ljude vidjeli u povijesno doba gotovo našim očima, nema razloga pretpostaviti da sto-dvjesto godina prije nisu isti takvi živjeli. U skučenu svjetskom prostoru današnji specijalizirani stručnjak nehotice je skeptičan prema ljudskim osobama kozmički prostranim i univerzalna ozračja. Grci su te ljude zvali iskonskim teolozima - palaioi theologoi. Da bismo o d m a h mogli preći na bit stvari,

52

svjetski položaj tih ljudi može se ovako odrediti: sakralni subjekt. Jer ni Pitagora, ni Empedoklo, ni Orfej, ni Solon niti neka istočna ili dalekoistočna pojava sličnih takvih ljudi nisu bili p o tome važni što su gotovo s j e d n a k o m sigurnošću uređivali stvari države, pisali pjesme, liječili, odgajali i činili matematička otkrića. Značaj nije bio u bogatstvu pojedinih sposobnosti nego u tome Što sam grčki izraz kazuje. Ti su ljudi bili sakralne osobe. Smisao njihove univerzalnosti jest natčovječnost. Sigurno i samosvjesno zračenje koje se očituje u njihovim riječima i djelima i koje čak i preko često glupih anegdota zrače, čine tu natčovječnost gotovo osjetilno iskustvenom. Iskonski teolog je čovjek koji ni prije povijesti nije mogao biti čest, ali je ipak postojao. Otada je baš taj sakralni subjekt izgubljen. O d posljednje velike pojave, od Platona nadalje, povijest ne poznaje takvu natčovječnu osobu. U m o d e r n o doba iskonskoj sakralnoj osobi običavaju stavljati još jednu zamjerku. U to doba, kažu, život je bio tako primitivan, sustav odnosa tako nerazrađen, u životu je tako malo elemenata bilo zajedno, količina znanja tako neznatna, zajednica tako malena da je u o d r e đ e n o m smislu bilo nemoguće ne biti univerzalan. Da se ova zamjerka temelji na takvoj pogrešci kao i p r e t h o d n a nije potrebno posebno naglašavati. Univerzalnost, naime, nije enciklopedijsko z n a n j e i nije polihistoricizam. O b a su p u k o materijalno z n a n j e , samo količina. Znanje, neznanje, oba su nedovoljna, kažu Vede. Heraklit pak: m n o g o znanja ne uči nas ničemu. C u a n g - c e gotovo istim riječima kaže isto. Iskonskoga čovjeka treba doista smatrati zrelijim od toga. Univerzalnost nije materijalno znanje, nego d u h o v n a kakvoća. I ne izvire iz primitivnosti života,

53

nego iz snage neposrednosti i dubine nama nezamislivih d u h o v n i h snaga. Vjerojatno je da je u iskonsko doba pojava sakralnih subjekata i njihova djelatnost bila posve prirodna; i za vjerovati je da su ti ljudi o iskonskome bitku mogli reći nešto sigurnije, življe, zbiljskije i veće čak i od zapisa. Uloga, mjesto, zadaća približno se može označiti - sakralni subjekt je meštar života. Države je pomirio kao Bias? Prekidao društvene razdore i pisao zakone kao Solon? Bio je pjesnik, prorok, svećenik, mistik, svetac kao Orfej? Da, ali bit djelatnosti svih njih nije se iscrpljivala obrazovanošću u nekim područjima života, nego u tome da su primjenjivali svoje univerzalne sposobnosti na pojedinim područjima. Ali i još nešto povrh toga. Stoljećima kasnije, kada je izgledalo da iskonski bitak opet izbija, u doba Julija Cezara, činilo se da se sakralni subjekt opet pojavljuje. Za trenutak kao da se opet vratila otvorenost iskonskoga bitka, piše Schuler, i kao da su se izgladile suprotnosti života; kao da se u n j e m u p o n o v n o pojavio kvintesencijalni bitak, kao da je svojom osobnošću opet dozvao iskonske bogove. Trenutak je, međutim, prošao i iz iskona se ništa nije vratilo. Cezar nije bio sakralni subjekt. Iza njegove nadljudskosti okrenute prema javnosti i povijesti skrivalo se teško smeće mračna i demonskoga privatnog života. Pored kristalnočistog, eterično prozirnog Empedoklova i Pitagorina života, Cezarov je p o p u t blatnjave vode. Cezar je bio samo povijesna veličina, ali ne i sakralni subjekt, nije bio meštar života. U središtu cezarskog života stajalo je već Ja, a ne božanski bitak. Sakralni je subjekt zbog toga bio i mogao biti meštrom života, jer je, Schulerovim riječima, svojom oso-

54

b o m bio u stanju dozvati bogove, jer se u n j e m u očitovao kvintesencijalni bitak, jer je njegovo univerzalno biće zračilo b u d n o š ć u iskonskoga bitka. Taj se kozmički bitak u iskonsko doba realizirao, u n j e m u se z g u s n u o i nakon nestanka iskonskoga doba još je nekoliko stotina godina opstojao. Ti su ljudi zato sakralni subjekti jer su u svojim osobama sačuvali božansku sakralnost iskonskoga bitka. 2. M e d u pjesmama Taotekinga postoji jedna (XV.) koja govori o iskonskome Meštru: »Stari su Meštri znali odgonetnuti skrivene zagonetke«, kaže se o d m a h u u v o d u . N a k o n razgovora o bitku i životu, o otvorenosti i zatvorenosti, o budnosti i omamljenosti, ova rečenica ne predstavlja veću poteškoću. Najvažnija djelatnost i najvažniji poziv za Meštra života bilo je otvaranje. Tamo gdje se život zatvorio, gdje je postao puki život i ništa više, samo biološki proces, tamo Meštar, kao vođa naroda u pustinji izbija v o d u iz stijene i p o n o v n o otvara život za bitak. Mjesto gdje mekan, pasivan život počinje okamenjivati opet oslobađa i čini ga pristupačnim spiritualnim snagama bitka. To je bilo znanje Meštra. Jer život mora biti m e k a n i pasivan - osjetljiv - intenzivno osjetljiv da bi mogao primiti božanske snage bitka. Treba biti mekan kao žena ili dojenče. »Sto je na Zemlji najmekše, pobijedi to što je na zemlji najtvrđe.« - »Mekano pobijedi tvrdo, slabo pobijedi jako.« - »Kada čovjek jača - stari.« »Stvari su mogli prepoznati i shvatiti«, govori pjesma. »Budnost im je bila snaga.« Postaje sve jasnije. Lao-ce već u d r u g o m retku kaže da postoji samo jedna ljudska sposobnost koja stvari može prepoznati i shvatiti, a to je budnost.

55

Treći redak glasi: »U budnosti su životne snage postale velike.« Otvorenije se i ne može govoriti. Što je sakralna subjektivnost Meštra života? N e može se naučiti i ne m o ž e se predati. Vezana je za jednu jedinu osobu, nikad se u takvoj kakvoći ne može ponoviti takva nadarenost, takva intenzivna osjetljivost prema božanskome bitku. Ta sposobnost koja je pripadala cijelom iskonskom dobu, u Meštru je živjela esencijalno. Ta sposobnost je jedna vrsta subjektivnosti; b u d n o s t je subjektivnost, intenzivna i sakralna subjektivnost. Nadarenost da doziva, zove, prima i veže božanske snage s v r e m e n o m , s narodom, njegovom sudbinom, djelatnošću, kulturom, načinom života - ta nadarenost je pasivna subjektivnost, mekoća, podređenost, služba: u Meštru, u subjektu, ta se subjektivnost pojavljuje u intenzivnoj gustoći. »Pokušavam reći«, kaže dalje Lao-ce, »kakvi su bili.« - »Oprezni su bili kao oni koji zimi prelaze rijeku. Bili su b u d n i kao oni koji se boje skrivenog neprijatelja. Trijezni kao oni koji dolaze iz druge zemlje. Povlačili su se kao led koji se topi.« - »Sirovi kao neo b r a đ e n a tvar. Duboki kao ponor, tajanstveni k a o uznemirena voda.« Meštar nije aktivan. Meštar je sredstvo. Središte božanskih snaga koje su prizvane u njegovoj i po njegovoj osobnosti. Sakralno biće p u t e m kojeg se očituje univerzalni bitak. O n sam, ljudsko Ja, bio je oprezan, povlačio se, bio je sirov, trezven, dubok, ali iznad svega b u d a n . Nije djelovao: »Svijet je d u h o v n a stvar kojom se ne može djelovati. O n a j koji djeluje, pokvari ga.« Pasivno je popuštao snazi koja je p u t e m njega djelovala. Bio je oprezan, trijezan, suzdržan; u sebe nije imao povjerenja, neprestance je živio u budnosti da bi pazio i da bi p r e p o z n a o narav snaga. Bio je

56

nedohvatljiv: zagonetan, kao uznemirena voda. Jer su se u n j e m u snage stalno borile i nikad se nije moglo znati kakva je ta snaga koja ga je obuzela; nedvojbeno je bilo samo to da je snaga božanska. »Tko zna danas budnošću odagnati omamljenost svojega Ja? Tko zna danas p o n o v n o uzdignuti život svojega ljudskog Ja bitkom do bitka?« Taj upitni usklik se čuje s granice iskonskoga doba. Zlatno je doba prošlo. Meštar života je onijemio. N e m a nikoga tko bi probudio narod iz omamljenosti. Ta čovjek ne m o ž e razriješiti vlastitu omamljenost. N e m a više nikoga tko bi bio u stanju probiti zatvorene i o k a m e n j e n e dijelove života i otvoriti ih. Nema nikoga tko može u svojoj osobi dozvati božanske snage. Čovjek je danas već samo p u k o Ja. Ja potone u omamljenost, skuplja blago, gladan je vlasti, trči za užicima. Meštru života to nije potrebno. »Onaj tko ide tim putem, ne želi bogatstvo.« Jer: »Onaj tko je bogat još može biti bezvrijedan.« Meštar nije bio savršen čovjek. Savršenstvo i bezgrešnost su san glupana. Meštar je bio čovjek sa svim znacima ljudskog postojanja. Lijep i velik i sjajan i oplemenjen život ne oslanja se na savršenstvo, nego na posvećenost. To je završni stih pjesme: »U svojem nesavršenstvu otkrili su savršenstvo.« To je u njima bila religija, pijetas, ozbiljnost: znali su da su ljudi, ali baš su zbog toga znali i osjećali savršenstvo božanskoga bitka iznad sebe. A ni svoje oči nisu upirali na svoje Ja, nego na o n o što je iznad svijeta Ja. Težište i sadržaj njihove osobe, sudbine i života nije bilo malo Ja, nego Veliko Nevidljivo. Zato su bili očitovanje božanskoga bitka. I zbog toga su privlačili narod. Zato su bili sakralni. Zato su bili Meštri života. »Tko veliku sliku Nevidljivoga drži u sebi, cijeli se svijet okuplja oko njega.«

57

3. Grci su zvali Meštra života iskonskim teologom zato jer m u je sredstvo bila božanska riječ, theos logos. Logos, naravno, nije samo riječ nego i u m , d u h , pravilo, mjera, znak, simbol, zakon, sud i još štošta. U Heraklita ima jedna rečenica čiji je jednoznačni prijevod: budnost. Kad kaže: »Svatko ima svoj logos, ali većina ne živi prema njemu« - onda se tu logos gotovo p o t p u n o poklapa s budnošću. Jedan se drugi frag m e n t na ovom temelju m o ž e ovako prevesti: psyches esti logos heauton aiixon - duši pripada b u d n o s t koja zna sebe povećavati. U iskonskome dobu riječ je bila nevidljiva; u djelatnosti Meštra života neprimjetna i neuhvatljiva. Postaje vidljiva na granici povijesnog doba, kada su je zapisali. Kada je sakralni subjekt nestao, riječ je predao svojem nasljedniku: knjizi. Riječ je u knjizi dostignula svoj krajnji oblik. Postala je pravi simbol; postala je ideja. Otkrilo se da je riječ matrica svih stvari, kao što to Baader piše: princip svega postojećeg koji povezuje d u h i prirodu i realizira ih oboje. Jer riječ nije izraz; to samo tako misli individualno Ja, koje se nezakonito postavilo u središte bitka i živi u zabludi da se svijet okreće oko njega. Riječ je stvaralačko očitovanje, i to očitovanje božanskoga bitka. Zato je b u đ e n j e uzbunjivanje, zato je imenovanje, zato je magijsko gospodstvo. I tu je sposobnost riječ zadržala u svim vremenima i u svim jezicima, čak i onda kada se jezik već iskvario, gotovo posve izgubio sakralni karakter te postao sredstvo izraza individualnog Ja. Riječ je simbol sakralnog i univerzaln o g bitka. Preokret šestote godine prije našeg računanja vremena ima dva velika obilježja, koja otada vladaju n a d čovječanstvom: sakralni subjekt i knjigu. To dvoje su

58

Meštri života. Prvi odgovara iskonskomu bitku: jer je živ, rastvoren, otvoren, slobodan, neposredan, osoban, apsolutan, intenzivan, realan. Potonja odgovara povijesnom postojanju jer je predmet, vezan, formiran, posredan, bezličan, relativan, ekstenzivan i refleksivan. U iskonsko doba Meštar života je živi sakralni subjekt, u povijesno doba Meštar života je knjiga, sakralni objekt. 4. Iskonsku su knjigu pisali u stilu sutri. Sutra je sanskritska riječ, gramatički je kratka rečenica sastavljena od gotovo nepovezanih riječi, gotovo zagonetka. Može se zvati i tajnim pismom sastavljenim iz korijena riječi. Veze mora naći sam čitatelj. O n a j tko zapisuje, u sutri rabi riječi kao simbole. Zato se riječima pisana knjiga iskonske Indije ili Irana bitno ne razlikuje od znakovima pisane kineske knjige, od egipatskih papirusa pisanih hijeroglifima, od babilonskih pismena uklesanih u kamen ili od meksičkih, asteških, p e r u a n skih uzlanih kipua. Utjecaj toga stila može se osjetiti u svim svetim knjigama, u papirusima mrtvih, u hebrejskoj Bibliji baš kao i u starim spisima Kabale, Heraklita, Pitagore, Hermesa Trismegistosa i u gnostičkim djelima. Sutra stil je nastao u doba kada je usmena predaja još bila živa. Ali predaju je Meštar predavao i pisanim znacima. Toga se sjeća pripovijest koja kazuje da je Lao-ce u osamdesetoj godini napustio svoju domovinu, ali je na granici, na molbu visokoga činovnika, u nekoliko kratkih pjesama zapisao svo svoje znanje. Gdje nije bilo znakova i gdje se d u h o v n a kasta sustezala zapisati predaju, kao u mnogim slučajevima, na primjer u Kelta, gdje su onoga koji se bilo što usudio zapisati druidi kaznili smrću, tamo se tijekom vremena iskonska predaja djelomice izgubila, a djelomice se

59

pretopila u novu predaju. Tamo gdje je nova predaja nalegla na sutre iskonske predaje, tamo je nastao konglomerat sličan geološkim naslagama; to je slučaj u tibetanskom Bardo Todolu i u egipatskom H e r m e s u Trismegistosu. Rastvaranje sutra stila u kineskom Yi kingii gotovo se m o ž e pratiti korak p o korak. To što je danas knjiga, p r v o t n o nije bilo d r u g o nego Šezdesetčetvorovrsna kombinacija g r u p e od osam neprekinutih i prekinutih (yang i yin) linija, štapića od kosti. Svaka je kombinacija imala neko značenje. Šest puta neprekinuta linija bila je simbol stvaralačkog načela; šest puta prekinuta bila je Prijemčivo. Za proricanje su rabili stapke biljke stolisnik (achillea mille folium). Cijeli je sustav značio zatvoreni svjetonazor. Taj sustav je jedna od arhajskih sinteza kao što je to bila i hebrejska Kabala, aritmologija ili astrologija. Simbolizam korištenja štapića i pismeni zapis značenja bili su revolucionaran čin i veliki m u se dio kineske d u h o v n e kaste krajnje protivio. To je bila prva u nizu velikih kriza povijesnih vremena. Pismeni zapis značenja slika izveo se u sutra stilu. Kung-ce je spasio knjigu u relativno kasnijem obliku. Za Yi king je komentare pisalo više careva i tako se tekst sve više širio i postajao sve kontinuiraniji. Posljednji arhajski komentar je djelo Kung-cea. Knjiga je tada već dobila takav oblik da je i za n e previše u v e d e n e postala gramatički razumljiva. V j e r o j a t n o su tako nastale Vedanta, B r a h m a n e , Bundehesh i Sankhya. Mali broj je sačuvao prvotan oblik, pored ostalih to su Patanjalieve Yoga-sutre i velika Sankhya-karika.

60

Prividna nepovezanost riječi u sutrama ima takav magijski dodir kakav je povijesno čovječanstvo željelo ostvariti u g n o m a m a , sentecijama, najčešće s malo uspjeha. Jer bilo koja La Rochefoucaultova sentencija očišćena svake suvišnosti u odnosu je na sutre ipak samo brbljanje. Razlika, naime, nije samo u formaln o m karakteru. Po zgusnutosti, težini, ozbiljnosti i snazi, pisani jezik n e m o ž e više pružiti n e g o što su pružale sutre. A krajnja tajna s u h i je da to što pružaju nije pojam i nije slika, dakle nema veze ni s u m n i m z n a n j e m ni s mitom. Sutra je elementaran metafizički dodir koji budi. To je neposredan dodir Meštra života. Bez razumijevanja budnosti iz iskonske se predaje ništa ne može vidjeti. Sutra je znak p r i m a r n o g akta b u d nosti koji, pomoću odgovarajućeg ključa, dohvati i čitatelja i probudi ga. Najčešće je sutra, od koliko god se riječi sastojala, uvijek za jednu riječ manja od p o t p u n e rečenice. Ako za uzbunjivanje treba šest riječi, kaže samo pet. Šesta je ključ, koji daje Meštar ili se mora naći. Eventualno se m o ž e razumjeti i bez toga, ali m o ž d a krivo, čak i p o t p u n o suprotno. Dok razumijevanje nije popraćeno bljeskom probuđenosti, dotle čovjek nije o d g o n e t n u o sutru. Jer taj bljesak je primaran. To je ona iskra koja odskoči i o kojoj Platon govori u svojemu S e d m o m pismu. Najdublji sadržaj sutri je uvijek metafizički i apsolutan. Mitski sadržaj, slika, već je drugoga reda. A racionalni u m trećega reda. Gramatiku pak uopće nema. Ponekad glasi kao proročanstvo, p o n e k a d kao halucinacija. Pitija je tako govorila, pjesnici su tako pisali, bogovi su se tako očitovali. 5. Iskonska knjiga se ne može prevesti na m o d e r n e e u r o p s k e jezike i to n e zbog gramatičke prepreke, nego zato što u europskim jezicima p o t p u n o nedosta-

61

ju njezine riječi. Nedostaju pak zato, jer su iskonski jezici bili univerzalan sustav znakova, a europski jezici su izražajna sredstva individualnog Ja. Danas, u Europi, svi jezici bez iznimaka moraju preuzeti riječi univerzalna karaktera i značenja iz dva posljednja univerzalna jezika, iz grčkoga i latinskog. Sve uzvišene riječi duhovnosti su grčke ili latinske. Sve bitne riječi metafizike su grčke ili latinske. Sve riječi općenita karaktera su grčke ili latinske. S ova dva jezika može se izreći univerzalnu d u h o v n o s t predaje. Europski su jezici tu sposobnost izgubili. Jezici su najčešće samo komunikacijsko sredstvo individualnog Ja. G u e n o n datira početak razdoblja bez predaje u renesansu, kada su za označavanje univerzalnih sadržaja umjesto latinskog nastupili neprikladni narodni jezici. Stav koji je poduprla m o d e r n a znanost, naravno, tvrdi suprotno. Pretpostavka je da su narodi u početku bili primitivni, a isto tako da ukoliko su jezici stariji utoliko su primitivniji. Istina je baš suprotna. Ukoliko je jezik stariji utoliko je metafizičniji. Kada ne bi bilo tako ne bismo bili prisiljeni uzimati sve univerzalne riječi iz kineskog, sanskrita, grčkog i latinskog. U latinskom je jeziku još skriveno postojala beskrajna mogućnost arhajskih jezika za označavanje svih stvari. Univerzalnost je još intenzivnije bila živa u grčkonne. Ne treba navoditi primjere jer ta mogućnost ne ovisi o podacima nego o općoj razini. Ali ako čovjek na brzinu ne nalazi riječ čije je značenjsko bogatstvo neiscrpno, nadvladavajući vrijeme i prostor, neka posegne za primjerom riječi »logos«. Za prijevod riječi logos potreban je rječnik od više stotina europskih riječi. Rječnik riječi tvorenih iz riječi logos dosegnuo je već tisuću riječi. N o nove se tvorbe m o g u pojaviti sva-

62

ki dan i pojavljuju se. Taj d u h o v n i prostor kojeg imen u j u i otkrivaju neiscrpan je. Metafizičko slikovno i značenjsko bogatstvo još je intenzivnije u sanskritu i u kineskome. Latinski i grčki su prema europskim jezicima takvi kao da su to jezici civilizirane obrazovane d u h o v n e kaste, a njihovi romanski i germanski potomci tek dijalekti. Gotovo kuhinjski jezici. Samo uz stalnu pomoć latinskih i grčkih riječi moguće je u njima održavati uzvišenu zbilju i životne djelatnosti višega reda i mišljenje na višoj razini. Za jezike nasljednike nedostižni su značenjsko bogatstvo, gramatičko obilje i metafizička razina. Umjetnim i forsiranim nacionaliziranjima kojima se želi prevoditi riječi postiže se gubitak smisla, razine i bogatstva - jer riječi se ne m o g u svojevoljno birati. O d jezika nedvojbeno najviše idealnoga ima u sanskritu. A od jezika koji su nam blizu, u grčkome. To je jezik koji je u stanju imenovati činjenice svijeta u njihovoj apsolutnoj biti, drugim riječima egzaktno. Što grčki označi to je simboličko. Mišljenje nije stvar individualnog, nego univerzalnoga d u h o v n o g Ja. Premda individualno Ja misli, mišljenje m u se iscrpljuje u samoodjeljivanju od stvari. Vjeruje, da o d m a h vidi istinu, čim se povuče na određ e n u udaljenost i odanle gleda. Međutim, lako vidi samo izlučeno - apstraktno. Za mišljenje je potrebna perspektiva, razina i budnost. Samo ako je netko bud a n može ugledati bit; i samo ako je netko ugledao bit m o ž e biti egzaktan. Egzaktnost može izvirati samo iz univerzalnoga sintetičkog viđenja. Znakovi metafizike, slike mita, egzaktni su. Egzaktno je viđenje koje se očituje u Platonovoj ideji - metafizici; takva egzaktna viđenja ima u Pitagorinoj teoriji brojeva; u kaldej-

63

skoj astrologiji i u Yi kingu; u alkemiji; u Bohmeovim ili Baaderovim razmišljanjima; u umjetnosti nekolicine e u r o p s k i h pjesnika p o p u t Shakespearea, Molierea, Keatsa, Holderlina, Georgea, Rilkea. O n o Što leži izvan tih krugova u najboljem je slučaju apstraktno, a u većini slučajeva samo kaotično. Nisu to znaci i slike nego samo pojmovi. Temelj pojmova je apstrakcija; apstraktn o je pak o n o što je izlučeno iz istine, iz biti, iz p u n o će, iz cjeline, iz bitka. 6. Po formalnom je karakteru iskonska knjiga bila inicijacija, po sadržaju metafizika. Po ulozi u ljudskoj zajednici održavanje djelatnosti iskonskoga sakralnog subjekta: probudivanje. Kada više nije bilo sakralnih subjekata, iskonska knjiga je postala Meštar života. Knjiga je postala upravitelj, mislilac, prorok, svetac, svećenik, učitelj, liječnik. Punoća bitka se više ne oglašava u živoj ljudskoj osobi nego u knjizi. Knjiga čuva sakralnu subjektnost; predaje dalje predaju. Izgovara theos logos koji je onijemio na ljudskim usnama. Neka na ovom mjestu ni za tren ne nastane nesporazum: time što je knjiga naslijedila živu riječ iskonske sakralne osobe, posvećenost nisu naslijedile sve knjige. Osobitost apokalipse je baš u tome da iako riječ sudi i ona sama je pod sudom. Očitovanje i imenovanje također su u krizi. Nerješiva poteškoća krize je u tome da postoji mogućnost očitovanja, ali mogućnost nikad ne prestaje biti mogućnost, to znači - ne ostvaruje se. Zato je prava sakralna knjiga samo i jedino ona koja je ostala iz iskonskoga doba to jest koja živi n e p o s r e d n o iz d u h a iskona. Najdublja osobitost apokalipse je u tome da rješenje leži pred njom, ali ga ona ne prepoznaje; razrje-

64

šenje stalno propušta; nije b u d n a nego omamljena. Čak i sredstva spasa i izbavljenja koristi protiv sebe. U iskonsko doba knjiga govori kao čovjek, otada čovjek mora govoriti kao knjiga. Iskonsku knjigu je posvetio čovjek, danas čovjeka mora posvetiti knjiga. U iskonsko se doba govorom reklo što treba činiti i pisati, otada se pisanjem kaže što treba reći.

65

V. TRI

IZVORA

1. U povijesno doba sakralni subjekt ne u z b u n j u j e čovjeka potonula u omamljenost. Sakralnost osobe se izgubila i mnogi pokušaji koji su je željeli povratiti završili su neuspjehom. U povijesno doba Meštar života nije čovjek nego knjiga. Neposredna objava, Što je u iskonsko doba bio sakralni čovjek, sada je postala knjiga. Knjiga je budnica. Pijetao koji se oglašava: Budi se čovječe, d a te n e u s p a v a d e m o n p o s p a n o s t i ! N u ž n o s t opstojnosti knjige je u tome što je ljudska osoba nijema. Govoriti, raspolagati djelatnom i učinkovitom riječju, dati znak za b u đ e n j e u doba povijesti - za to je jedino sposobna knjiga. Ljudi m e đ u s o b n o stoje i m o g u stajati samo u posve individualnim odnosima; univerzalne odnose izgovara pisana riječ. U doba povijesti tri su izvora budnosti knjige: 1. Arhajska sinteza. Sve vrste i svi oblici iskonskih cjelina. Te iskonske cjeline su znaci i slike univerzalnosti bitka. O n a j tko razumije i asimilira barem j e d n u jedinu takvu sintezu, jasnije vidi i poglavito budnije živi. 2. Genijalni čovjek. Genijalni čovjek povijesti je apokaliptička varijanta sakralnog subjekta iskonskoga doba. Rjeđe je djelatno biće; najčešće je čovjek riječi i to pisane riječi. Samo iznimno je filozof ili znanstvenik. Najčešće je mistik, pjesnik ili umjetnik.

66

3. Mistička intuicija je iskonska b u d n o s t (zaeman) u povijesnom obliku. Gotovo se nikad ne javlja uočljivo i isključivo; najčešće samo probija na nekim mjestima. U znanosti i filozofiji gotovo posve nedostaje. Karakteristično joj je područje: religija, mistika, poezija. N a v o đ e n j e tih mjesta je potrebno zato jer treba koliko je moguće oštro povući granicu prema usporednim pojavama povijesti. Treba razabrati znanost od arhajske sinteze, prosječnog čovjeka od genijalnoga; scijentifističku pamet od mističke intuicije. Ni znanost, ni prosječni čovjek, ni scijentistička pamet ne budi i ne može buditi i tako bi bili izvan predaje kad bi se uopće moglo biti izvan predaje. 2. Arhajska sinteza je univerzalan metafizički sustav simbola kao što su to u novije doba aritmologija, astrologija, Yi king i taoizam. Postoje slučajevi da je poneki iskonski narod imao samo jednu jedinu iskonsku cjelinu; takva je cjelina u Kaldejaca astrologija, u Egipćana učenje koje je ostalo u tragovima u Hermesu Trismegistosu. Ali u okviru jednoga naroda može živjeti više cjelina; tako u Kini, jedan pored drugoga, Lao-ce i Kung-ce; u Indiji m e đ u ostalima Sankhya i Buddha; u Tibetu bon i budizam. Nekada se dvije cjeline stapaju: tako u Iranu religije Mitre i Ahura Mazde; u Grčkoj Orfejevo i Pitagorino učenje, kasnije s trećim, Platonovim. Arhajska sinteza se gotovo nikad ne vezuje za jedn o ime. I, ako da, samo je ime univerzalno, kao indijski Manu, egipatski Menes, kineski Wang. Cjelina je univerzalna. Ta univerzalnost se u svim točkama m o ž e strogo odijeliti od kolektiviteta. Na pragu povijesnog doba kada su na maloazijskoj obali i u Europi nastupili Tales, Parmenid i Heraklit, i kada je započela sekulari-

67

- iskonske cjeline u osobne filozofije, dobro se može uočiti razlika između univerzalnosti i zajednice. Tales i njegovi suvremenici živjeli su u zabludi da uspostava jedinstvenoga metafizičkoga z n a k o v n o g sustava m o ž e biti individualna zadaća. U to doba zatvaranje otvorenog bitka poprima sve veći zamah. Individualna cjelina, što su kasnije nazvali filozofijom, u istom je o d n o s u s univerzalnom cjelinom kao individualno pjesništvo s univerzalnim. zacija

Bitna crta iskonskoga pjesništva, Homera, Mahabharate i Ramayane, i uopće iskonskih mitova nije njegova kolektivnost nego univerzalnost. Dakle, ne što je zajedničko nego što je univerzalno. Naglasak nije na autoru, nego na smislu i sadržaju simbola. Da bi označili nužnost ovoga univerzalnoga stvaralačkog procesa u n a r o d u dovoljno je reći: u povijesnom trenutku, kada narod gubi univerzalnost više ne može stvarati mitove, čak više ne vjeruje u njih. Pod narodom, naravno, treba razumjeti univerzalnu ljudsku zajednicu i treba je odvojiti od zajednice povijesnog doba, od mase. Na pragu povijesti nestaje univerzalnosti; usporedo s tim nestaje mit i narod postaje masa. Otvoreni bitak se zatvara i postaje život. Ilijada, Odiseja, Gilgameš, Ramayana univerzalna su pjesnička djela. Kao što su Tao, astrologija, Bon, Sankhya univerzalne metafizike. O v e univerzalne metafizike su arhajske sinteze. Naspram univerzalne metafizike i pjesništva ne stoji kolektivna metafizika i pjesništvo. Kolektiv ne uspijeva stvoriti ni metafiziku ni pjesništvo. Zato živi život bez pjesništva i bez metafizike, dakle zatvoreni život. Zato nema mit. Poslije univerzalnoga iskonskoga doba dolazi individualno povijesno doba; i pjesništvo i metafizika dospijevaju u

68

ruke pojedinaca. Zatvaraju se. Postat će individualni. Središte im više nije univerzalni božanski bitak, nego osobno ljudsko Ja. Osoba m e đ u t i m m o ž e stvoriti samo osobno pjesništvo i osobnu metafiziku; osobnu što znači fragmentarnu, plitku, slučajnu i svojevoljnu. Takva svojevoljna, slučajna, fragmentarna i plitka metafizika je i Talesova i Parmenidova metafizika, ali, zato što je sve individualnija, takvom postaje i metafizika nakon Platona, u kojega iskon posljednji puta još jedn o m zablista. Arhajska sinteza je univerzalni sustav simbola. Sjeme joj se ne može izraziti i prava joj se narav ne može odrediti. Svaka iskonska cjelina ima drukčiji logos; ali središte svake cjeline je logos. To je razlika između iskonske cjeline i pojedinačne filozofije. Ova potonja ima samo Ja, ali nema logos. Taj logos se kasnije prostodušno nazvao principom u vjeri da je riječ o u m n o m načelu. Logos nije načelo nego spiritualna stvaralačka aktivnost. Heraklitovim riječima: vatra bitka u kojoj gori svijet prirode. Hinduistički Agni i iranski Atar, u hebrejskoj predaji p r v o od Božjih imena, u Meksiku Tezcatlipoca, sjajno zrcalo, u hermetika trokut s v r h o m prema gore, u Bohmea »sulphur«, u Baadera »Munja«. U iskonskoj cjelini bit je logos koji se očituje u sustavu simbola, jer to je, Schulerovim riječima, nazočnost kvintesencijalnog bitka. Da su simboli p o t p u n a objašnjenja svijeta, to je već sporedno. Činjenica da je iskonska cjelina p o obliku istodobno i kozmogonija i zvjezdoznanstvo i liječništvo i moral i politika i mistika i sociologija i psihologija i karakterologija, prirodno proizlazi iz univerzalna karaktera središnjeg logosa. Ti dijelovi ne m o g u zasebno stajati i neovisno n e m a j u

69

nikakva smisla. Povijesni čovjek ne razumije zbrku koja stalno opstoji između pojedinih disciplina njegove znanosti; zbrka nije d r u g o d o a u t o n o m n a djelatnost iz cjeline istrgnutih dijelova, d o k ti dijelovi jedan bez drugoga, a osobito bez središnjeg logosa n e m a j u nikakvog smisla i značenja. Medicina mora biti tijesno povezana s psihologijom, psihologija s anatomijom, fizikom i kemijom, ove s moralom i sociologijom, a ove pak s načinom života (ishrana, privatni život, odgoj), ovo opet s metafizikom. Dijelovi su u sebi, zatvoreni, apstraktni i, jer su irealni i beživotni, stoje u zrakopraznu prostoru. Iskonske cjeline se razlikuju od takozvane znanosti povijesnog doba p o tome što je arhajska sinteza istod o b n o i metafizički sustav znakova i praktični način života kojeg treba ostvariti. Jer logos u središtu cjeline jest stvaralačka supstancija koja oblikuje i vodi život. U svim iskonskim cjelinama, bila to aritmologija, ili taoizam, astrologija ili Sankhya ili Bon - živi djelatni d u h , što drugim riječima znači da daje simbol i da prema svojem simbolu oblikuje čovjeka. Logos nestaje kada se na pragu povijesti umjesto arhajske univerzalne cjeline pojavljuje individualna znanost i filozofija; gubitak logosa znači da se gubi stvaralački d u h koji stalno djelatno metafizički utječe na život čovječanstva; misao se otkida od čina. Praksa i teorija se razdvajaju. Taj tragični raskid je u Europi nastao s Platonom. U životu, veza aktivnosti i kontemplacije se raskida - kao što se raskida veza aktivne i kontemplativne kaste: d u h o v n o g čovjeka (brahman) i upravljačkog (kshatriya). U povijesno se doba mišljenje i djelovanje m e đ u s o b n o više ne prepoznaju. Filozofiju ili spekulativnu znanost i tehniku ne može se svesti na

70

isti nazivnik. O n e nisu povezane. Središnji stvaralački logos je nestao, praksa i teorija su nesumjerljive. Teorija ostaje apstraktna; zadržala je nešto od idealnosti iskonskoga doba, ali je refleksivna; praksa je d u h o v n o besadržajna, degradirana, profana; obje su, pak, individualne, zatvorene i jedna bez d r u g e irealne. 3. Nasljednik iskonskoga sakralnog subjekta u povijesno doba je genijalni čovjek. Ali njih dvojicu ne smije se ni u jednom trenutku zamijeniti. Genijalni se čovjek ne odnosi prema sakralnom subjektu kao apstraktna i refleksivna znanost prema b u d n o j iskonskoj cjelini koja raspolaže idealnošću. Genijalni čovjek se nije odalečio od sakralnog subjekta toliko koliko filozofija od arhajske sinteze. M e d u njima je najvažnija razlika ta da genijalni čovjek živi u povijesno doba, što znači da nije u narodu nego u masi, dakle nije u univerzalnu bitku nego u individualnu životu i tako nije u životnoj zajednici nego u osamljenosti. Nedostatak životne zajednice ga zatvara, degradira, čini ga apstraktnim, teoretskim, irealnim. Prekid veze s čovječanstvom uvijek znači prekid veze s cjelinom bitka i obratno; jer to dvoje ne postoje zasebno. Genijalni čovjek je sakralni subjekt, ali u mjesečarskom postojanju njegova sakralnost nije slava naroda, nego tragičnost njegove osobnosti. Ta tragičnost lomi neposrednost. Zato je p r i n u đ e n na refleksiju. Refleksija pak, naravno, ni časka ne zadovoljava, jer on dobro zna da aktivnost koja je u njemu nije aktivnost njegova vlastitog Ja sa samim sobom; u tom slučaju bila bi to jalova, osamljena svijest, dakle životna zbrka. Ali nema vjere da se probije kroz nejasnu zbrku; odustati od svojeg Ja ne umije, svoju sudbinu zavitlati u bitak ne u s u đ u j e se, svoj život nije u stanju bez ostatka shvatiti kao žrtvu.

71

Baš radi toga cjelina bitka ne dira u njegovo pravo biće i baš radi toga sakralan karakter njegova bića ostaje tajnom, najčešće i pred njim samim. Kasnije, zatvaranjem njegova života neki se dijelovi tajne odgonetnu, zato pravi život povijesnoga genijalnog čovjeka započinje njegovom smrću. U stanju je tek u iznimnim slučajevima živo i osobno utjecati, i to najčešće samo nadnaravnim genijalnim sjemenom svojeg ne-bitka, samo individualnim sposobnostima, izvanjskostima, ulogama i pukim p r e d m e t n i m momentima. Očitovanje genijalnog čovjeka u povijesti, osim rijetkih iznimaka, jest pisana riječ, knjiga. Čak ako i nije izrazito pjesnik, pisac ili mislilac, svoju ulogu m o ž e ispuniti samo u knjizi. U životu koji je izgubio neposrednost, stvarno značenje ima samo posrednost, dakle pisani iskaz, jer o n čuva fragmente logosa. Svi su genijalni ljudi unatoč razlike u vremenu, razdoblju, jeziku, rasi, obrazovanju skriveno, ali utoliko više srodni. N a primjeru iz neposredne prošlosti svi to mogu lako provjeriti. U drugoj polovici prošlog stoljeća Kierkegaard, Dostojevski, Tolstoj, Nietzsche dolaze iz posve različitih sredina, nastupaju u posve drukčijim uvjetima, pripadaju različitim narodima, vjerama i usmjerenjima. Unatoč tomu, ne samo da imaju m n o g o zajedničkoga, nego ono što je u njihovu mišljenju najvažnije savršeno je istovjetno. Jedino su načela, svjetonazori - ukratko, ograde i p r e d r a s u d e - različiti. Mišljenje se privida različitim time što je jedan antimoralist i protukršćanski nastrojen, drugi demonski mističan, a treći vjernik kršćanin. Te izvanjskosti su načela, svjetonazori. Postoji jedna točka u kojoj se svi susreću, a to je to mjesto odakle se želi u povijesti zatvoren život p o n o v n o otvoriti za snage bitka. Svi oni

72

hoće metafiziku i svi hoće istu metafiziku. Svi žele životnu zajednicu - stoje nasuprot masi i hoće narod - suprotstavljaju se refleksiji i hoće neposrednost suprotstavljaju se apstrakciji i hoće idealnost - suprotstavljaju se mjesečarenju i hoće budnost. Genijalni čovjek nije sakralni subjekt; sakralni subjekt b u d n o i n e p o s r e d n o otvori zatvoreni život i oslobodi ga za snage bitka. Povijesni lik nije sakralan nego genijalan, o značaju svoje djelatnosti najčešće nema pojma. Budi i uzbunjuje, ali ne zna zašto. U zagonetnoj vezi sa svojim genijalnim precima i suvremenicima. O d njih uči i s njima se slaže. Kolikogod pospano i sneno, svaki nosi u sebi univerzalnost u nekom obliku. Osjeća da nastavlja djelo predaka o kojima nikad nije čuo; mora obavljati rad s čijom težinom nije načisto. Sa svojim sklonostima prema nadvremenitom stoji nemoćan: ni Nietzsche, ni Tolstoj, ni Kierkegaard nisu bili u stanju objasniti zašto su bili privrženi Zarathustri, Heraklitu, o d n o s n o Sokratu, o d n o s n o kršćanstvu. D u h predaje, b u d n o s t tinjali su ispod nanosa povijesnog vremena. N o taj je d u h bio ono Što ih je spajalo i s drugim genijalnim ljudima u povijesno doba, ali iznad svega s iskonskim, to jest sa zbiljskim ljudskim bitkom. Genijalnoga čovjeka čini genijalnim univerzalnost njegova d u h a - njegova nadindividualnost, njegovo bivanje iznad svijetonazora, iznad načela. Svaka je genijalnost na neki način povezana s bitkom: s cjelinom svijeta - s postojećim, s ontos on, idejom; svaka genijalnost je jedna vrsta intenzivne osjetljivosti. I baš su radi toga djela genijalnih ljudi mogućnosti b u đ e n j a za sve ostale ljude. 4. Treći je izvor budnosti u povijesno doba mistička intuicija.

73

Prvi izvor arhajske sinteze po svojoj je prirodi teško dokučiv i teško razumljiv. Drugi izvor, genijalni čovjek, može biti i m o ž e ostati stran. Treći izvor, mistička intuicija, djelatna je sposobnost i u iskonskoj cjelini i u genijalnom čovjeku. Osim toga, živi u svakom čovjeku, kolikogod omamljen, pospan, mjesečar, degradiran, refleksivan, individualan bio. Mističku intuiciju, koju G u e n o n zove intuition intellectuelle n e smije se pobrkati s intuicijom o kojoj govori m o d e r n a filozofija ili psihologija. Ta naime nije d r u g o nego suprotnost i n a d o p u n a znanstvenom r a z u m u , a u krajnjem je racionalan moment. Mistička intuicija je nadrazumska sposobnost. Posve je tijesno povezana s nadarenošću koju Sankhya zove buddhi a G u e n o n prevodi kao intellect superieur. Buddhi je čovjekova metafizička sposobnost par excellence koja se nikad ne individualizira i ne može individualizirati, koja se nikad ne miješa sa zatvorenim svijetom Ja, nego ostaje u krugu univerzalnoga bitka. Ta se činjenica ne može dovoljno naglašavati. Mistička intuicija je najviša čovjekova d u h o v n a sposobnost koju individualni život ne m o ž e zasjeniti i baš radi toga, s tom sposobnošću i s tom nadarenošću može zakoračiti iznad sebe, može prolomiti individualno Ja i može dostići otvoreni bitak. Nekoliko riječi o vezi mističke intuicije i iranske chisti pobliže će osvijetliti stanje. Chisti je metafizičko viđenje i b u d n o s t u svijetu istinske zbilje kao sanskritska vidya, drugim riječima: intenzivna osjetjivost u p u n u i cjelovitu bitku. Chisti se ni iznimno, međutim, ne smije prevoditi riječju viđenje, jer to nije viđenje naprosto živog, nego b u d n e duše. Vizionarsko vidjelaštvo (clairvoyence) koje se odnosi na n a d n a r a v n u zbilju. Tomu u grčkome točno odgovara epopteia, zanosno

74

stanje: čovjek vidi vječne iskonske slike stvari, ideje. Apolon i Dioniz donose epopteiu. Apolon donosi proročanstvo, viđenje budućnosti, natčovječno prosvjetljenje u m a , munjevito razumijevanje simbola svijeta, otkriće zakona matematike, astronomije, psihologije, zajednice. Dioniz donosi epopteiu koja je ista, a ipak p o t p u n o drukčija: zanosnu opijenost, vizionarsko viđ e n j e jedinstva svijeta, d u b o k u nesvjesnost jedinstva čovječanstva, samozaborav ljubavi. Ali, bilo da je apolonijska ili đionizijska epopteia, njezin najviši stupanj nadvladava samu riječ. Znak te nesvjesnosti koja nadvladava riječ jest glazba. Z n a m o kakvu je ulogu imala glazba, pjesma, zborn o pjevanje u iskonskim religijama, u Kini, Indiji, Iranu, Egiptu, Grčkoj i Judeji. Samo to nismo znali, što je glazba značila. Glazba je bila izraz epopteie, chisti, vidye, tako da se intenzivna osjetljivost očitovala u glazbi, s glazbom i p u t e m glazbe. U apolonijskoj ritmičnoj, jasnoj, razumnoj, pitagorejskoj glazbi; ili u dionizijskoj - zanesenoj, rastopljivoj, strastvenoj, orfejskoj, posve je svejedno. Intuicija mladog Nietzschea nepogrešivo je sagledala Apolona i Dioniza, bogove sna i zanosa, bogove glazbe, bogove epopteie, proboj zanesene duše iz zatvorenog života i uzdignuće u bitak. Buddhi o d n o s n o intuition intellectuelle, drugim riječima mistička intuicija jest ta sposobnost koja ljudsku dušu istrgne iz života i prenese u bitak. To je epopteia, d r u g o m grčkom riječju ekstaza, san ili zanos, proročanstvo ili profecija, vizija ili nesvjesnost, n a d a h n u ć e ili ushit. Mistička intuicija vodi u san, u zanos, u bitak iznad života, u svijet mrtvih, m e đ u bogove. Mistička intuicija istrgne iz kruga zatvorenog Ja i oslobađa i u krugu iskonskih slika zbilje otvori oči duše. To se do-

75

gađa u osami meditacije, u trenucima nadahnuća, u zanosu, u času smrti, u trenutku ljubavnog zagrljaja i kada svira glazba - tada ljudska duša postaje intenzivno osjetljiva. Kada je skinula svoju refleksiju, svoju svijest, apstraktni razum, odbacila je omamljenost - i postala neposredna, otvorena i b u d n a . Mistička intuicija koja donosi b u d n o s t i budi ljudsko biće nije u m n a sposobnost. Snage koje se očituju u meditaciji, n a d a h n u ć u , viziji, zanosu, koje probijaju zidove Ja da bi čovjeka probudile u p u n o ć u bitka, ne pripadaju krugu individualne inteligencije, nego su univerzalno postojeće i n a d n a r a v n e snage. Zato čovjek u n a d a h n u ć u , zanosu, nesvjesnosti, ushitu ne vidi apstraktne pojmove nego egzaktne simbole. U ekstazi je jedinstvo čovječanstva i svijeta neposredna realnost. Zato se u glazbi probudi pospano Ja, zbaci sa sebe degradirani život. Zato profecija, proroštvo, epopteia, ekstaza, meditacija - sve što pripada krugu mističke intuicije istrgne iz svijeta činjenica, izuzme iz vremena, napušta racionalnu inteligenciju, razbije usko Ja. Iz irealnoga kruga opsjene čovjek stupa u nadvremensku zbilju univerzalnoga svijeta snaga. Razumije zajednicu, postaje neposredan, otvori se, što je samo d r u g a riječ za to da poslane zbiljskim bićem; i što je opet samo druga riječ za to da postane b u d a n . 5. U doba povijesti, kako vrijeme odmiče utjecaj i važnost iskonskih cjelina sve se više smanjuje. U srednjem vijeku su još cvale astrologija i alkemija, no kasnije postaju sve bljeđe i praznije; u XVIII. stoljeću p o p u t kasne u s p o m e n e na pitagorejce počinje kratak procvat slobodnog zidarstva. Ali mistička intuicija d a n za d a n o m slabi, astrologija i alkemija dospijevaju u ruke neznalica i zlonamjernih; slobodno pak zidar-

76

stvo, umjesto da održava d u h o v n o gospodstvo služi sve više političkoj moći. Prestaje djelovanje genijalnih ljudi i mističke intuicije u metafizičkim cjelinama, a istodobno u mistici i u pjesništvu dolaze u prednji plan. Mistika je, uostalom, gotovo od početka, ali svakako u Europi od XIII. stoljeća, očitovanje metafizičkoga d u h a par exellence. Time pitanje o p o n e k a d p o t p u n o j istovjetnosti, a svakako o srodnosti srednjovjekovnih i novovjekovnih mistika s istočnim mislima i iskonskom metafizikom nalazi svoje objašnjenje. Međuutjecaj ili azijski utjecaj u slučaju nekih talijanskih i španjolskih mistika m o ž e se pretpostaviti, u njemačkih, francuskih i engleskih zasigurno je izvan kruga mogućnosti. Ti su mislioci eventualno mogli iz predaje poznavati nekoliko gnostičkih ili helenističkih djela (Dionizije Areopagita). Unatoč tomu, izrekli su važne temeljne misli predaje. U Europi je mistika postala čuvar b u d n o g a metafizičkog d u h a . Ali, naravno, nije uspjela postati jedinstvenom. U ovom n o v o m tisućljeću to je spriječeno stalnim rastom neprijateljstva prema metafizici. Sve u svemu, mistici su postigli osobni utjecaj, najčešće u tajnosti i progonjeni. U n o v o m vijeku položaj mistike postajao je sve teži i ona se mogla probiti samo u genijalnih ljudi. Takav je čovjek bio i Paracelsus, koji je pokušao postaviti temelje jednoj p a ž n j e vrijednoj cjelini iz elemenata astrologije, alkemije i europske mistike. U XVIII. stoljeću takvo genijalno očitovanje bilo je Svvedenborgovo, u kojega probijaju posve iskonski orfičko-egipatski misteriji. U Europi se jedinstvena metafizička b u d n o s t nigdje nije pojavljivala. Religiozni je d u h živio u mistici skri-

77

ven i nezakonit život. O d religije se svjetovna b u d n o s t posve odvojila i od n o v o g vijeka jedino ju je pjesništvo izražavalo. Netko tko će htjeti analizirati održavanu vezu između novovjekovnoga europskog čovječanstva i iskonske predaje morat će reći: prava europska predaja, pa tako i budnost, živjeli su u mistici i u pjesništvu. Pjesništvo, kao što je po sebi razumljivo, bilo je individualnije, svojevoljnije, fragmentarnije, nepovezanije, rapsodičnije, izoliranije nego mistika. N a s p r a m toga utjecajnije, p o karakteru često univerzalnije. To se odnosi, naravno, na zlatno doba pjesništva, u Italiji na Danteovo doba, na španjolsku d r a m u , u Engleskoj na Shakespeareovo doba, na francusku tragediju, na Molierea i na moraliste, u XIX. stoljeću pak na ruske romanopisce. Pjesništvo, međutim, i u m a n j e važnih naroda i autora u biti je zapravo uvijek namjeravalo otvoriti bitak. U Europi je nastala samo jedna jedina cjelina koja je gotovo u svim aspektima po vrijednosti jednaka arhajskim sintezama, a to je mistika Jakoba Bohmea. Bohme, zajedno sa svojim engleskim, francuskim, njemačkim i ruskim učenicima nije tek spojio elemente europske mistike, alkemije, astrologije i aritmologije. Njegove temeljne intuicije vraćaju se d o apsolutnih i iskonskih objava Indije, Kine, Irana, Egipta. Njegove misli p u t e m učenika Pasqualisa, Saint-Martina, Baadera, a p u t e m ovog potonjeg Solovjeva, Berđajeva i Dacquea dospijevaju do današnjih dana. M e đ u tim učenicima najvažniji su Saint-Martin i Baader, koji su jednaka d u h a kao i Bohme i koji svojim učenjem predstavljaju najviši stupanj metafizičke budnosti u novovjekovnoj Europi.

78

6. U XX. stoljeću apokalipsa je dospjela do tako potresnog zaokreta, da je uzbunila veliki dio čovječanstva Zapada. Nastao je skriveni sklad između budnosti iskonske p r e d a j e i napetosti u z b u n j e n o g m o d e r n o g čovjeka. U to doba mnogi su prepoznali značaj iskonske tradicije, više njih na različitim mjestima, različitim povodima. Novo stoljeće nije stvorilo arhajskoj sintezi sličnu cjelinu kao što je to učinio Bohme. Kada su upitali Baadera zašto iz svojih misli ne gradi sustav odgovorio je: vrijeme za to još nije došlo, jer čovjek svojim većim dijelom još spava. Moderni se čovjek mora najprije probuditi. I zato se mora vratiti u iskonsko doba da moli pomoć arhajske predaje. Prepoznavanje važnosti predaje vezuje se d a n a s u z s a m o nekoliko imena. M e d u njima su važni Rene G u e n o n , Giulio Evola i Leopold Ziegler. G u e n o n , pravi otkrivatelj nakon značajnih francuskih prethodnika (Abbe Constant, Eduard Schure itd.) raščistio je definitivno što je to predaja. Evoline su knjige od odlučne važnosti, odnose se na hermetičku predaju, na apsolutnu individuu i djela (Rivolta contro il inondo moderno; Imperialismo pngano), u kojima želi primijeniti d u h predaje, djeluju ishitreno. Odlučni nedostatak Zieglerova rada jest da se još nije mogao obračunati s m o d e r n o m znanošću; djelo je zato m o n u m e n t a l n a diskusija kojom želi dokazati znanosti njezinu slijepu n e d u h o v nost. O d trojice autora pravoj budnosti najbliže stoji Guenon.

79

VI.

PREDAJA

1. Ako su prije u Egiptu i u Grčkoj nalazili slične običaje, način života ili građevinu, p r v o je pitanje bilo: tko je to od koga preuzeo? Koji je narod stariji? Tko je bio izumitelj, a tko podražavatelj? Bilo je posve jasnih slučajeva, kao što su Egipat i Grčka ili Indija i Iran gdje je blizina mjesta dopuštala r a z u m n e pretpostavke. U vezi udaljenih slučajeva, kao srodnost kambodžanske i peruanske, ili egipatske i asteške keramike ili graditeljstva, bili su ili nemoćni ili su pretpostavljali zajednički izvor. Rekli su da i egipatska i srednjoamerička zdanja potječu s otoka Atlantide, o čijem potonuću Platon piše u Timeju. Religija, duhovnost, misli bili su jednako predmeti istraživanja kao i p r e d m e t n i faktori života. Važno je bilo: naći izumitelja, izvornik. Ranije, u doba scijentifizma, vjerovalo se da se sličnosti u graditeljstvu, običajima, religijama m o g u zamisliti samo tako da narodi jedan od d r u g o g preuzimaju. Danas z n a m o da sličnost, p o n e k a d istovjetnost ne treba objašnjavati vanjskim utjecajem. Postoji nevidljiva istovjetnost m e d u svim narodima svijeta i ona je utoliko veća ukoliko se dublje spušta u prošlost. Sličnost ne treba shvatiti tako kao da se svo graditeljstvo, sve religije daju svesti na jedno pragraditeljstvo ili prareligiju. Takvo pragraditeljstvo, prareligija, p r a d u h nikad nisu postojali kao što nisu postojali pranarod, prarasa,

80

prajezik. U iskonsko doba svi su narodi svijeta crpili iz iskonskoga izvora bitka. Zato su bili m e đ u s o b n o slični, jer su svi živjeli od istoga d u h a . M e đ u s o b n o neovisno, ponekad jedno d r u g o m blizu, p o n e k a d daleko, narodi sličnih rasa i sličnih jezika ili različitih rasa i jezika, svi su crpili svoje krajnje misli iz iste iskonske d u h o v n e objave. Ta iskonska d u h o v n a objava je temelj reda u državi; to je bio temelj sličnosti m e đ u religijama, načinima života i društvima. Čistoću su predavali uzvišeni naraštaji, čuvali je i jedan d r u g o m predavali. To je bila istovjetna metafizika svih iskonskih naroda na zemlji. Kelti, Asteci, Indijci, Tibetanci, Hebreji, Grci crpili su iz i živjeli od istoga iskonskoga duha. O v u , svim narodima iz iskonskoga doba istovjetnu metafiziku zovu predajom. Predaja je jedna; kao što je j e d n o čovječanstvo, jed a n d u h i jedan Bog. To jedno se, međutim, iako je svuda isto, pojavljuje prilagođeno v r e m e n u , narodima, jezicima. G u e n o n kaže da su indijske Vede iskonska objava, metafizika koja je u korijenu svih predaja. Ali bilo tako ili ne, jedna jedina predaja se pojavljuje u mnogovrsnosti predaja jednako tako kao j e d n o jedino čovječanstvo u mnogovrsnosti ljudi, rasa, naroda. Ime te predaje je: iskonska jednoća. Ta arhajska sinteza je u više navrata vezana za vrijeme, za rasu, za narod; dogodi se da se u jednom n a r o d u n a d e više predaja. Predaja je čuvar d u h a čovječanstva, smisla postojanja, logosa, znanja, budnosti. Izvan predaje nema d u h o v nosti. Ukoliko se d u h o v n o s t razlikuje od predaje kao što izgleda da se razlikuje takozvana znanost u novovjekovnoj Europi - n a p o k o n je prisiljena vratiti se, prisiljena je živjeti od ostataka predaje. Predaja je objava Iskonskoga D u h a , jedino autentično znanje. Postoji jedna jedina predaja, i arhajske sinteze su inačice te

81

jedne jedine. Filozofije povijesnog vremena su reziduumi koji su izgubili svoju metafiziku i n e donose b u d n o znanje nego izmišljaju omamljena snoviđenja. 2. Iskonsko doba danas običavaju odrediti kao mitsko i time tvrde da je iskonsko doba u svojem prvotn o m obliku bilo mitsko, čak da je primarni d u h čovječanstva mit. Ovoj zabuni se priklonio i takav izvrstan i b u d a n mislilac kao Leopold Ziegler koji u svojoj velikoj knjizi pisanoj o predaji »Uberlieferung« razlikuje ritual, mit i doksu kao tri razvojna stupnja u slijedu. Drugi oštro odvajaju mit i gnozu, treći pak mit i teologiju, religiju i d o g m u i to tako da mit i religiju drže iskonskim temeljem, a gnozu, teologiju i d o g m u tumače kao intelektualnu degeneraciju. Pitanje u ovakvu obliku je scijentifističkog značenja i baš radi toga nezanimljivo. Ritual, mit i doksa m o g u značiti nesumjerljivost samo za čovjeka koji ne razumije ni prvo, ni d r u g o ni treće. D r u g i m riječima: oprečnost postoji samo za čovjeka koji ne vidi jasno nijednu stranu tih opreka. Mišljenje toga nije ni mitsko, ni gnostičko, ni religijsko, ni teološko nego, sve u s v e m u , scientifističko. O p r e k a m e đ u e l e m e n t i m a iskonske duhovnosti postoji samo sa stanovišta takve znanosti. Na pitanje, međutim, što je iskonskije, metafizika ili mit, treba odgovoriti posve određeno: metafizika. U prvotnom slanju iskonsko doba nije bilo mitsko, nego metafizičko. Mit je stvorilo kasnije doba. Da je u idealnosti metafizika bila prije mita, postaje svakom o d m a h jasno, ako zamisli iz koje nadarenosti ljudskog d u h a izvire jedno, a iz koje drugo. O r g a n metafizike je b u d d h i , intuition intellectuelle, mistička intuicija; nadjastvena sposobnost koja se nikad ne individualizira i koja je otvorena samo prema univerzalnoj

82

zbilji. Mistička intuicija nema pojmova, nema slika; metafizika misli u idejama. A ideje su pak iskonske zbilje n a d n a r a v n e realnosti. Iskonske se zbilje n e m o g u prevesti na jezik, dakle ne m o g u se riječima izraziti. I danas je to tako i u svim je vremenima bilo tako da, ukoliko je riječ o odlučujuće važnijoj stvari, utoliko je m a n j e n a d e za točno izražavanje. Zato je n a j m a n j e m o g u ć e izražavanje najvažnijih stvari, a kada je riječ o apsolutnim stvarima njihovo je izražavanje posve nemoguće. Jedina mogućnost da se ideje m o g u zgrabiti jest simbol. Ali simbol je skriven, to je zagonetka za čije je odgonetavanje baš potrebna mistička intuicija, epopteia, chisti, vidya, budnost. Simbol, viđenje i zbilja ostaju u metafizici uvijek metafizični, dakle ne izlaze iz metafizičkog kruga. Ideja se ne m o ž e sekularizirati. Zato kaže Guenon, da se bit predaje nikad ne može popularizirati, rastvoriti, širiti i općenito podučavati. Metafizika nije bila ranije samo u idealnosti, nego i u vremenu. Brojni su znakovi za vremensku prvotnost, iako n e m a j u neku osobitu važnost. Činjenično o d r e đ e n j e događaja je nemoguće. Drugim riječima, bit događaja je neovisna od činjeničnog određenja. Opet, d r u g i m riječima, jedno je činjeničnost, a posve d r u g o bit stvari. Kao primjer mogu poslužiti m o d e r n e činjenice kojima posve nedostaje bit. Mišljenje u iskonskim metafizičkim zbiljama istodobno je s religijama kada one još nisu poznavale hramove, bogove, rituale i crkve. To je, pak, istodobno s razdobljem jezika kada o n još nije poznavao ni pojmove ni slike nego samo univerzalne simbole. A to je, opet, istodobno s razdobljem kada umjetnost još nije poznavala mogućnost stvaranja prirodnih oblika i kada je postojala takozvana ar-

83

hajsko-geometrijska umjetnost. Poznajemo kasna djela te umjetnosti: starogrčke, staroegipatske kipove i kasnoneolitsku keramiku. U iskonskom bitku usporedo su se javljale primarne ljudske sposobnosti: geometrijska umjetnost, univerzalni jezik, religija bez izvanjskosti i mistička intuicija. Svemu tomu pripada još jedna bitna crta: to da je čovječanstvo od iskonskih vremena temeljno razlikovalo četvorokut i krug. Prirodno, četvorokut i k r u g su simboli iz doba kad je čovjek razmišljao u simbolima. Ti se simboli m o g u •"naći u svim predajama, u egipatskoj, asteškoj, keltskoj, indijanskoj, grčkoj, u pitagorejaca, u alkemiji. Krug je označavao nebo, četvorokut zemlju. Pojavljivanje nebeskog na zemlji zbiva se p o zakonima geometrije, p o mjeri. Ne smije se zaboraviti da su istoga korijena riječi: maya - očitovanje, mater - princip koji rađa oblik i mjera. Nebeski zakon svijeta privida je mjera, to je misao o tome da »ono što je gore isto je što i o n o dolje«, jer mjera je nebeska. To je razlog zbog kojeg je u četvorokutnom obliku građena hinduistička Brah m a - p u r a i Novi Jeruzalem Apokalipse. Četvorokut je ideja zemlje, nebeski i nadnaravni oblik, uzdignuta zemlja, što dolazi d o izražaja u gradnji četvorokutnih hramova i grobnica. To je smisao pravilnog reda nenarušivoga božanskog zakona. Kvadratura kruga kao iskonski mistički znak nije ništa d r u g o nego preobrazba života i njegovo uznesenje u bitak: divinacija, obogotvorenje duše. Tako to shvaća astrologija, teorija brojeva, alkemija i sve arhajske sinteze. Usput dodirujući teoriju brojeva: deset je vječni božanski broj koji znači Jedan-Cjelina-Sve svemira; dvanaest je pak broj kozmosa, vremena, vremenitog svemira. Krug i četvorokut se m e đ u s o b n o odnose kao deset i dvanaest, kao

84

vječnost i život u v r e m e n u , kao d u h i priroda, kao ideja i materijalni svijet. Iz te činjenice da je iskonska geometrijska umjetnost univerzalnija od naturalne, da je univerzalni jezik po izražajnoj snazi iznad individualnoga, da deset prethodi dvanaest, prirodno proizlazi da je i metafizika bila prije mita. Na to smjera Lao-ce kada kaže: »Dok je Tao u vječnome nema imena. Tek kada počne djelovanje javlja se ime.« U metafizici, Tao je u vječn o m e (idealnosti), mit je već očitovanje imena, već je nešto slikovito i individualizirano; p o t p u n o pripada pitagorejskom krugu dvanaest. Mit se odnosi prema metafizici kao slika prema biti, simbol prema smislu simbola, kao red brojeva prema Jednom. 3. Neposredna objava, koju su pojedine predaje čuvale i predavale u obliku iskonske cjeline, prvotno je bila otvorena. Bilo je to doba koje predaje jednoznačno zovu zlatnim dobom. Svi su ljudi bili sudionici objave. Nisu poznavali kaste, klase, razlike u obrazovanju, razlike u kakvoći nadarenosti. Objava je bila neposredna i u njoj su svi ljudi sudjelovali. Bilo je to doba univerzalne vidye, ili chisti ili budnosti, kada nije bilo razgraničenja između bitka i života. U predaji to je doba kada su se nebo i zemlja stapali u jedno. U Indiji kažu da su tada svi bili u posjedu Veda. To je bilo metafizičko iskonsko doba, doba idealnosti kada je čovječanstvo živjelo u životnoj zajednici i stajalo s iskonskom zbiljom u neposrednoj vezi. U sljedećem razdoblju n e p o s r e d n o m objavom više nije raspolagalo cijelo čovječanstvo nego samo jedna kasta. Smisao nastanka kasti je sljedeći: ukoliko je netko neposredniji sudionik neposredne objave, utoliko je na višem položaju u hijerarhiji kasti. U Indiji Brahma, u Egiptu Toth, u Iranu Zarathustra, u Grčkoj

85

orfici, čiji su nasljednici na pragu povijesnog doba iskonski teolozi, palaioi tlieologoi. D u h o v n a kasta živi u krugu metafizike, borbeno-upravljačka kasta (sanskritski kshatriya) provodi d u h objave; gospodarska se kasta (vaishya i shudra) brinula o održavanju materijalnog života. Tko nije poznavao objavu bio je n e d u h o v a n , izopćen (avarna). Na granici povijesnog doba kasta više nije unijela čuvati objavu. Značaj metafizike još su razumijevale samo pojedine iznimne osobe, sakralni subjekti. U povijesnom pak dobu objava n e p o s r e d n o živi još samo u ljudskim sposobnostima, u mističkoj intuiciji. Dijelovi arhajske predaje koji dolaze u obzir na stupnju čovjekove današnje orijentacije su sljedeći: Kina: pet svetih knjiga tao (Lao-ce, Čuang-ce, Lie-ce) četiri klasika (Konfu-ce, Meng-ce) Tibet: bon; Bardo Todol tibetanski budizam Indija: Vede Vedanta (upanišadi) sankhya Patanjali: Yoga sutre M u d r o s n e pjesme Mahabharate Buddha (sanskritski i pali kanon) Iran: Mitra Zarathustra (Zend Avesta) Egipat: Pert em Heru Hermes Trismegistos (Toth) Hebreji:

86

starozavjetna predaja (hebrejska shruti) hebrejska smriti: kabala (magijska predaja) Talmud (filološka predaja) Kelti: druidska predaja Amerika: asteška, maya, inka predaja Grčka: Orfej Heraklit Pitagora (Platon) Aleksandrija: gnoza Kaldeja: astrologija alkemija (arapska?) i aritmologija (teorija i mistika brojeva) Islam: Kuran sufi 4. Većina iskonskih cjelina ostala je, živi i djeluje u prepletu s religijom. Zbog toga je u nekoliko riječi potrebno osvijetliti vezu arhajskih sinteza i religije. Svaka iskonska cjelina je takva metafizička koncepcija čiji elementi postoje i u svim drugim iskonskim cjelinama. Ako bi se arhajske sinteze stavile usporedo, analogije bi se mogle točno proanalizirati. Ključ analogija postoji u Vedama u p o t p u n o j zgusnutosti i zbijenosti, očišćen od svih nemetafizičkih elemenata, dod u š e sa slikama početnog mita. Zato G u e n o n kaže da Vede treba smatrati autentičnim tekstom iskonske objave. Sve su metafizike inačice te jedne. Vede su takva metafizika koja je predreligijska i nadreligijska. Zajedno s kineskom i egipatskom preda-

87

jom, s pitagorejskom astrologijom, teorijom brojeva, s alkemijom, Vede i sankhya su čuvari duhovnosti koja prethodi religiji i u idealnosti i u vremenu. To su uostalom predaje m e d u kojima je analogija najuočljivija i koje su najpodobnije za usporedbe, osobito ako čovjek poznaje i uzima u obzir njihovu narav - kao naprimjer lunarni karakter komentara Yi kinga naspram solarnog karaktera Pitagore, Egipta i Veda. Za jasno razgraničenje zasad ovo: univerzalnost se posve drukčije očituje u metafizici, posve drukčije u religiji i posve drukčije u mitu. Cisto i p o t p u n o očitovanje univerzalnosti jest metafizika; to je očitovanje apsolutnoga univerzalnog d u h a koji stoji iznad razlika m e đ u narodima i rasama, iznad religijskih, jezičnih i vremenskih ograda, iznad obrazovnih i klasnih ograničenja. Religija i mit su također univerzalni, ali se u njih već miješa drugi element; ime tom d r u g o m elem e n t u je kolektiv. Zato je predaja iznad naroda, rasa i vremena; a religija i mit su vezani za kolektiv, dakle za narod, za rasu, za vrijeme. Istodobno kada univerzalna predaja preuzima kolektivne elemente s jedne se strane rastapa u religije i mitologije, a s d r u g e strane započinje individualiziranje koje dolazi do izražaja u očitovanju pojedinačnog d u h a . Takva pojedinačna očitovanja su filozofsko i svijetonazorsko mišljenje koje je u Europi započelo s Talesom i Parmenidom i traje sve d o danas. Povijesno, religija naravno nije samo kolektivizacija univerzalnih elemenata, nego je i individualizacija, jer preuzima m n o g o pojedinačnih filozofskih i svjetonazorskih elemenata. I religija je p o t p u n o povijesna tvorevina, jer rastvara univerzalnu ljudsku metafiziku u d u h u naroda, mase, vremena, rase, filozofije i svjetonazora. U sebe m o ž e upiti mit, a to i čini. N e m a reli-

88

gije koja ne bi imala bogatu riznicu mitova. O d toga nije iznimka čak ni novovjekovni protestantizam u kojem je malo univerzalnosti i koji se sastoji gotovo potp u n o od individualno-kolektivnih elemenata. B u d d h a je p o t p u n o htio raskinuti s mitom i religijom n o iz njegova je učenja ipak nastala religija, dapače, snažna mitska religija. Korijen religija je u univerzalnoj predaji i njihov je o d n o s prema predaji m a n j e više isti kao i mitova; m n o g e se religije odnose prema iskonskoj metafizici kao slika prema biti, simbol prema smislu simbola, kao brojevi reda brojeva prema Jednom. Religija je bilo, a i sad ih je veoma mnogo. N o bila je, jest i bit će samo jedna jedina predaja, nemoguće je da ih b u d e više. Tijekom povijesti javlja se više grubih nesporazuma zbog nepoznavanja naravi i biti religija i predaje. Vidjevši nadvremensko jedinstvo metafizike mnogi su vjerovali da se može stvoriti jedna jedina religija - jer je i predaja jedna - koja će povezati cijelo čovječanstvo. Počev od perzijskog Mania preko nekih gnostika, preko srednjovjekovnoga Scotusa Eriugene d o današnjih teozofa, mnogi su vjerovali u tu nakazu kao što su vjerovali i u svjetski jezik. Pokušali su sklepati svjetsku religiju u vjeri da se religija može sklepati. Ta forsirana i umjetna svjetska religija nije, naravno, uopće postala univerzalna, dapače izgubila je čak i svoj kolektivan karakter; postala je, p o p u t esperanta, apstraktna chimaim u zrakopraznom prostoru. To nastojanje ne samo što je oprečno d u h u predaje nego je i posve krivo shvaća. Zadatak ljudskog života nije stvaranje jednoće nego ostvarenje sklada u raznolikosti. Tako to poučavaju Yi king, Tao, Vede, Toth, Pitagora i cijela iskonska metafizika. Jednoću, Pitagorin monas, ne treba stvoriti, jer ona jest. Ta jednoća je to

89

što jest, to što je u obliku d u h o v n e objave u iskonsko doba dobilo čovječanstvo posve n e p o s r e d n o iz božanskoga bitka. To je predaja. To Jedno se, međutim, u životu pojavljuje kao mnoštvo, kao m n o g o ljudi, mnogo bogova, m n o g o mitova, m n o g o religija. Zadaća nije od svih napraviti jedno; samo omamljeni individuum u s u đ u j e se okomiti na to da beskrajni red brojeva pon o v n o ukine u Jedno. Mnoštvo religija je povijesna nužnost. I, ako je čovječanstvo u iskonsko doba još čuvalo d u h čiste univerzalne metafizike, ne znači da je imalo jednu religiju nego da je živjelo u nadreligijskom stanju; ako će se u budućnosti pojaviti doba u kojem će se vratiti d u h o v n o gospodstvo univerzalne metafizike, čovječanstvo neće preći na jednu religiju nego će ući u nadreligijsko stanje. 5. Predaja je p o t p u n a cjelina i zato se, bez iznimke u svim slučajevima može ne samo misliti nego i primjenjivati. U ponekim slučajevima primjenljivost izgleda tako laka da veći broj novijih pokreta nije mogao odoljeti iskušenju. To se dogodilo u slučaju sankhya-yoge, astrologije i alkemije. Nepotrebno je dati detaljan pregled novovjekovnih pojava. Dovoljno je navesti da je scientificirani d u h , kako ga Ziegler naziva, bankrotirao i da je nova orijentacija postala n e o p h o d n a . Nekoliko pojedinačnih i skupnih nastojanja pokušalo je zamijeniti d u h o v n e snage skrivene u iskonskim cjelinama bez potrebnog udubljivanja. Na p r v o m e je mjestu riječ o astrologiji, to jest o praktičnoj karakterološkoj primjeni, o horoskopiji; ali, ne na posljednjem mjestu, i o primjeni sankhye, o yogi, o nekim nijansama analitičke psihologije koje žele ostvarivati iskonsku inicijaciju i napokon o različitim krugovima i školama počev od teozofa

90

Annie Besant i M m e Blavatsky sve d o darmstadtske škole koje se igraju ezoterizmom oponašajući pitagorejske ili hinduističke rishie. Velika većina tih pravaca, baš kao i na početku našega računanja vremena većina aleksandrijske i helenističke gnoze, nisu pojave obnove nego raspada, nisu sintetički nego su samo sinkretički. Sva m o d e r n a nastojanja, koja prebrzo i bez pravog razumijevanja posižu za primjenom nastoje u biti izrabiti d u h o v n u energiju iskonskih cjelina. Izviru iz iste kobne zablude. Ova zabluda je sljedeća: primjenjitelji pristupaju iskonskim cjelinama scientificiranim d u h o m i znanstvenom rukom. Karakter iskonske cjeline, međutim, nije znanstven nego metafizičko-religijski; a iz znanosti nema puta u religiju. Scientificirani čovjek se naviknuo da d u h o v n e snage p o mogućnosti o d m a h i temeljito iscrpi: promijeni u tehniku. U Europi se taj nezakoniti čin već jednom, u doba Pitagore i Platona, završio mučnim porazom. I tada je bilo riječi o tome da su prerano primijenili d u h iskonske predaje, p r e m d a je narod na koji su ga htjeli primijeniti bio grčki, u ljudskoj kakvoći beskrajno viši od d a n a š n j e g Europljanina. Pitagora i Platon su htjeli, na temelju egipatske i istočne predaje, promijeniti Grka. Obojica su doživjeli poraz. To se otada ponovilo više puta i danas je postalo epidemijom. U r u k a m a m o d e r n o g čovjeka primjena se d u h a iskonskih cjelina degradirala d o puke magijske tehnike. Nisu shvatili da je iskonska cjelina nedjeljiva i da se bez savršene asimilacije njezina metafizika ne m o ž e , primjenjivati, a ako ipak, ispostavi se, samo je predstava neznalačkoga čarobnjakovog učenika. Te nepromišljene magijske aktivnosti, koje moderni čovjek u svojoj primitivnoj nezrelosti smatra pukim tehnikama,

91

već su i dosad vodile m n o g e ljudske sudbine u duh o v n u p o m u t n j u , čak u mrak, a ne mali broj njih u p o t p u n o rasulo. Primjena tih aktivnosti bez poznavanja metafizike oslobađa cijeli svijet snage i d u h a koji je spojen s nadljudskim z n a n j e m u iskonskim cjelinama. Jednom zauvijek treba primiti na z n a n j e da čovjek danas u Europi uopće ne živi takav spiritualni život da bi mogao podnijeti oslobađanje d u h o v n i h snaga, a da se i ne govori o tome da bi se usavršavao p u t e m oslobađanja te snage. Naraštaji koji su stotinama godina podučavani u sljepilu materije, koji su s prezirom i ironijom primali svaku metafiziku, idealnost, egzaktnu zbilju, mističku intuiciju i svako očitovanje intuicije i u iskonskoj predaji nisu uspjeli vidjeti d r u g o nego neozbiljne priče koje prethode njihovoj »naprednoj« čovječnosti, ti naraštaji danas, kada gorko iskušavaju posljedice apstraktne i irealne omamljenosti, koja traje više stotina godina, neinicirane d u š e i neposvećenih ruku, no s mračnom pohlepom posežu za tajnama sakralnih predaja iskonskoga doba i žele ih upotrijebiti - ali već je tu vrijeme kada počinju osjećati teške posljedice svoje neiniciranosti, vidjevši sudbine gurnutih u nesreću i eventualne kobne slomove vlastita života. Više upadljivih primjera bilo je upozorenje, ali bezbroj slučajeva ostalo je u tajnosti i pravi uzrok sloma ljudskih sudbina nikad se neće otkriti. Dok je bilo riječi samo o tako nevinoj teoretskoj igri, kao što je takozvano iniciranje Škole Mudrosti ili Teozofskog Društva, dotle je čovjek te pokrete mogao promatrati sa sažaljenjem i mogao misliti da će to možda nekoga probuditi. Ali kada vidi horoskopijske analize sudbine, masovne vježbe yoge, psihoanalizu,

92

odgonetavanje snova - ne m o ž e ostati nijem. Svi su ti postupci istiniti i beskrajno učinkoviti u prikladno pripremljenom i odgojenom čovječanstvu, a osobito u r u k a m a meštra prikladna d u h a . Ali, mora se uzeti u obzir da na svijetu još nije živjelo potonulije, u materijalni život zatvorenije biće, od današnjega europskog čovjeka, uračunavši i prašumske divljake. U r u k a m a takva čovjeka postupci uzvišenoga reda postaju magijskim tehnikama čiji su učinci nepredvidivo opasni. Zadaća europskog čovjeka danas nije da nezrela d u h a p o h l e p n o posiže za primjenom, nije da tako nestrpljivo žeđa za učinkom tih načina, nego da pokuša razumjeti d u h iskonskih cjelina. Ta barbarska masa odm a h hoće prodrijeti u svetište i gladna je ezoterizma, a ni ruke ne umije oprati. Prvi korak prema predaji iskonskoga doba ne može bili d r u g o nego učenička poniznost; jer čovjeka ne preobražava tehnika nego d u h . Vrijeme i način primjene dolaze sami od sebe, ako je d u h sazreo i ako postoji potreba. 6. Metafizički, predaja je budnost, ništa drugo. S budnošću zajedno ide viđenje, a onaj tko vidi, taj zna. Iskonska predaja je zapisala znanje. Čuvar tog znanja je iskonska knjiga, sakralni objekt, takozvana Sveta Knjiga, kao što su Vede, Yi king, Taoteking, Bardo Todol, H e r m e s Trismegistos, Pert em Heru, Bundehesh, Zend Avesta, Žohar, Sepher Jezirah. Z n a n j e se m o ž e naučiti. Viđenje ne. Još m a n j e preduvjet obaju: b u d nost. O n a j tko je viđenje, budnost predavao novijim naraštajima bio je iskonski sakralni subjekt, a on se izgubio. Ostalo je samo znanje; od toga znanja treba naučiti vidjeti i od toga znanja treba naučiti biti b u d a n . Znanje, koje je u predaji jest iskonska objava. Ta je iskonska objava beskrajno jasna i jednostavna; čovje-

93

kovo porijeklo je božansko i jedini je zadatak ljudske sudbine da sačuva svoju sličnost s Bogom. Ljudski život nema d r u g e zadaće. Predaja pak održava stalnost veze između ljudskog i božanskog svijeta. Sve što predaja naučava u okviru pojedinih arhajskih cjelina, polazi od te jedne jedine iskonske objave a tamo se i vraća. To je jezgra znanja predaje. Viđenje, koje znanje razvija realno je ako čovjek sve bolje i bolje vidi objavu. Kada više ne vidi d r u g o nego samo tu j e d n u jedinu iskonsku zbilju, tek tada je sazrio za budnost. Budnost je intenzivna osjetljivost koja ne pripada samo osjetilima i duši, nego i intelektu, n a g o n u i d u h u . Međutim, najuzvišenija b u d n o s t i najintenzivnija osjetljivost više su od toga. Božja b u d n o s t nije osjetilna, ali ni duševna, ni d u h o v n a , nego je ljubav. Lao-ce kaže: »Koga nebo hoće zaštititi toga s ljubavlju daje čuvati.« Bog svijet s ljubavlju zaštićuje i s ljubavlju čuva. Najviši stupanj sličnosti s Bogom u čovjeka nije budnost d u h a nego srca: ljubav.

94

KNJIGA

DRUGA

ARHAJSKI ČOVJEK

.

I. ČOVJEK PREMA

VEDANTI

1. Slijedi primjena budnosti. Sve što je svjetlost, blijedo je u usporedbi s d u š o m . Sve što je fino, g r u b o je u usporedbi s d u š o m . Sve što je lako, teško je u usporedbi s d u š o m . Sve što je život, smrt je u usporedbi s d u š o m . Sve što jest, nije u usporedbi s d u š o m . Zato su rekli stari da je duša sjajna, nematerijalna, da je život, jedino postojeće, jedina zbilja. Ta je nevidljiva, nematerijalna, živa, blistava zbilja m e đ u t i m nemoćna. Taj je sjajan, besmrtan život međutim nepomičan. Duša živi iznad najvišeg, najfinijeg, najsjajnijeg svijeta prirode, ona nije imala početka i neće imati kraja, nije se rodila i neće umrijeti, vječno živi, ne djeluje, ne stvara, ne tvori, ne mijenja se i ne miče. N e posiže za nečim što nije ona; to što nije ona, ne dodiruje je; od svega što nije ona, živi u nemjerljivoj udaljenosti i različitosti. Ipak, ne postoji nešto što ne bi vidjela, što ne bi čula, što ne bi poznavala i ne bi znala. Ovaj svijet je kao da ga je duša mislila i iz sebe stvorila. Kao njezin san, njezina vlastita slika, njezina vlastita čarolija. Zato su stari govorili: svijet n e postoji, samo je čarolija duše - san, opsjena, nezbiljski. Uzalud netko govori da je duša nemoćna, mekana, popustljiva, nedodirljiva, mirna, nerastvorljiva, govori samo obilježja koja se m o g u nastaviti u beskraj. Uza-

97

lud netko govori čak i to da je duša izručena sebi samoj u svojem b e z m j e r n o m blistavom sjaju, nevina, svugdje prisutna, a ipak neuhvatljiva. N e govori svojstva nego samo obilježja. Uzalud netko govori čak i to da je duša otvorena, čista, jednostavna. Duša je supstancija. I s njom u usporedbi ništa d r u g o nije supstancija. Zato su govorili stari da je duša jedino postojeće, sve što jest iz nje jest, jedina supstancija, ali neshvatljiva, neuhvatljiva, ne može se označiti i nevidljiva je. Ako ipak netko želi reći to Što se o duši može reći, ne n e p o s r e d n o nego posredno, treba reći ovako: duša je osjetljivost. Ta osjetljivost m o ž e biti b u d n a ili pospana, ovisno o tome je li duša b u d n a ili pospana. Treba dobro zapamtiti: duša je i b u d n a i pospana i osjetljiva i omamljena. Duša je bez osobina, jer duša je jedino postojeće, jednostavna, jedina supstancija. Ali ako netko ipak posredno želi nešto reći, jedino što m o ž e reći jest da duša nije djelatna, da ne stvara, da se ne miče, ne mijenja se, nego je b u d n a . Zato su stari govorili da je mjera života ljudske duše budnost. Budnost nije voljnost za djelatnost, nije osobina mišljenja, nije oštrina osjetila, nije napeta spremnost snaga, nije inteligencija. Tako se b u d n o s t očituje u svijetu, u svijetu koji nije duša, nego opsjena duše. Budnost nije djelatnost, nije svjesnost, nije razumijevanje, nije viđenje, nije znanje. Tako se b u d n o s t očituje samo u d r u g o t n o m svijetu. Budnost je nehotična i nesvladiva osjetljivost u odnosu na sve što je duša, nemoćna privlačnost prema o n o m e što je duša, mekana podatnost prema svemu što je duša, neodoljiva veza sa svime što je duša. Ta nehotična i nesvladiva osjetljivost, ta nemoćna privlačnost, mekana podatnost, neodoljiva ve-

98

zanost prema duši, to je budnost duše, zbiljska b u d nost, ljubav. Zato su stari govorili da veliki i lijepi ljudski život nije djelatan, moćan, jak, učen, bogat, slavan, čuven, nego je budan; a b u d n o s t nije znanje, nije moć, nije snaga, nije djelatnost nego ljubav. U usporedbi s d u š o m sve je blijedo, grubo, sve je teško, sve je nepostojeće. Duša je jedina zbilja, jedina supstancija, nevidljiva, neuhvatljiva, bez obilježja, od nje se taj cijeli veliki svijet sastoji i taj cijeli svijet je njezina opsjena. Duša se p o sebi ne može vidjeti, ne može se uhvatiti, ne m o ž e se shvatiti. Jedino što se o duši m o ž e reći posredno jest kakva je duša prema duši. Duša prema duši je b u d n a . Ta b u d n o s t je osjetljivost prema svemu što je duša i nehotično odbijanje svega što nije duša nego opsjena. Duša je ravnodušna, nemoćna prema svemu što nije duša, što je san, što nije zbilja, što ne postoji, što je samo čarolija, što nestaje, što se mijenja, što nije vječno; to duša ne shvaća, ne vidi, ne zna, ne može uhvatiti, ne može dodirnuti. Ali duša je prema duši b u d n a , dakle osjetljiva. Osjetljiva na mekoću, na svjetlost, na podatnost, na privlačnost, na čistoću, na jednostavnost, na ljepotu i mir duše. Ta osjetljivost duše prema duši jest ljubav. Ljubav nije zbilja. Samo je jedna zbilja, jedna supstancija: duša. Sto nije duša, čarolija je. Prva čarolija je ljubav. Duša je Jedno. Postoji jedna duša. Jedno je postojeće, Jedno je supstancija. Jedno je zbilja. Prva je čarolija kada duša živi u opsjeni dvoga, troga i desetoroga i mnoštva i bezbroja. Kada je uhvati opsjena, u nemoćnoj se duši budi neodoljiva ljubav da sjedini mnoštvo u stotinu, stotinu u deset, deset u dvoje, dvoje u jedno. N e uspijeva, jer duša ne m o ž e sjediniti, jer duša nije djelatna, ne djeluje, ne miče se; ali i ne može

99

sjediniti jer dvoje, desetoro i mnoštvo samo je čarolija, nepostojeće, nije zbilja. Zato ljubav nije zbilja nego opsjena. To je opsjena kada začarana duša povjeruje da duša ima mnogo. I to da se mnoštvo duša opet hoće stopiti u jedno i sljubiti se u j e d n o m . Ljubav je to što sjedinjuje d u š u koja je opsjenom postala mnoštvo; ljubav je to što ne dopušta da jedina duša u zbilji postane mnoštvo. Ljubav je to što d u š e čini d u š o m ; jer koliko god da ih ima, sve su Jedno, neodvojivo, vječno nepromjenljivo Jedno. Ta jedna duša je jedina postojeća, jedina zbilja, neuhvatljiva, besmrtna, vječna, nepromjenljiva, jednostavna. U usporedbi s n j o m sve je blijedo, grubo, teško i sve je ništa. 2. Bitak ima jednu jedinu tajnu, ali to nije duša nego ne-duša. Duša je zbilja, postojeće, Jedno, vječno i neprolazno. Tajna je u tome kako je nepromjenljivo stvorilo promjenljivo, neprolazno prolazno, postojeća zbilja čaroliju, Jedno Dva i kako je nastala Kreacija. »Razmišljajući o tajni kreacije«, piše Žohar, »hodao sam gore-dolje obalom mora kada se preda m n o m naglo pojavio prorok Ilija i upitao me: Poznaješ li smisao riječi MI BARA ELE? Odgovorio sam: Te riječi znače: Božja kreacija su sve vojske Neba. - Ilija je pak proslovio: Kada se Neimenovljivi p r v o htio očitovati, nastalo je Nešto, Jedina Točka koja nije bila protežna, ali je bila početak veličine svijeta. Ta točka je bila ideja kojom je Stvoritelj stvorio to što je htio stvoriti. Iz ideje je pak nastao veliki svemir i ime m u je bilo: Mi Neimenovljivo Biće, koje je stvorilo svijet. Kada se Stvoritelj cijelom svojom zbiljom htio očitovati i htio cijelo svoje ime izgovoriti, obukao je na se plašt istkan iz blistavih zraka svjetlosti i iz tih je zraka stvorio: Ele - sve stvari svijeta. Mi i Ele su se pak sjedinili kao što

100

se glasovi sjedinjuju u riječi i Neimenovljivo Biće se spustilo u Prirodu.« Tajna je kako je nastala točka bez protežnosti, to nešto. To nešto nije materijalna priroda. Neuhvatljivo je i nevidljivo. Samo je slika. To je ideja. Nije protežna jer je samo slika. Ali više nije zbilja, nego opsjena. Ta slika je iskonska slika: ideja svemira. »Ta točka je bila ideja kojom je Stvoritelj stvorio to što je htio stvoriti.« I od tog nečega je nastao Veliki Svemir. Taj svemir je bila priroda, ali neuhvatljiva i nematerijalna. Iskonska priroda je opsjena, ideja. Isijavala je iz Stvoriteljeva plašta istkanog od blještave svjetlosti. Taj je svijet bio kao nebeski svod jer je nebeski svod blistanje plašta istkanog od svjetlosti. Ali je čarolija tada još bila nematerijalna. Tako je Stvoritelj sišao u prirodu i to je značenje Mi bara Ele. Prvi je san duše ideja svemira. Objelodanio se u toj neuhvatljivoj slici, u toj jedinoj točki bez protežnosti, u tom j e d n o m nečemu. To je tajna - to p r v o Nešto izvan duše. Tada je već bilo nečega što nije bilo duša. Točka. Više nije bilo jedno, već dva. I to dva je postalo posebnim svijetom, takvim svijetom gdje je sve u dvoje, noć i dan, svjetlost i tama, muškarac i žena, ja i ti, život i smrt, san i budnost, da i ne. U Kini kažu Yang i Yin; u Indiji Purusha i Prakrti; u Iranu Ahura Mazda i Ahriman; u Egiptu Oziris i Set. Svijet dvoga nije vječni mir nego neprekidno kretanje; ne n e p r o m j e n jivost nego neprekidna plodnost i stvaranje, ne nemoć nego djelatnost, ne mir nego napetost, ne ljubav nego privlačnost i odbojnost, ne jednostavno nego mnoštvo, ne zbilja nego opsjena. 3. Jedina zbilja duše jest duša. To je Jedno. Opsjena duše je svijet. To je Dva.

101

Svijet je iskonska priroda. Nije materija, nije vidljiv. Vidljiv je samo n e z n a t n o mali dio, najvanjskija površinska opna bitka, materija. Bezgranično veći dio bitka unutra je nematerijalan i nevidljiv. Iskonska je priroda čarolija, ideja, slika, opsjena. I dok je duša nijema, nemoćna, nepomična, iskonska je priroda djelatna, stvaralačka i plodna. Sva čarolija proistječe iz nje, sve što blista p o njoj opsjenjuje. Prvo očitovanje iskonske prirode jest misao. Misao je i u m i inteligencija, najplodnija stvaralačka djelatnost iskonske prirode, nezaustavljiva i neprestance stvaralačka djelatnost. To je misao koju Vede zovu buddhi i što su Grci zvali logos, neprekidna plodnost koja ne poznaje počinka. Duša je Jedno, iskonska priroda Dva, misao Tri. Misao je nevidljiva i nematerijalna, jer je nemjerljivo veći dio bitka nevidljiv i nematerijalan. Ta misao nije vezana nizašto: slobodna je i opća i univerzalna. Iza Tri dolazi Četiri. Četiri veže ono što je slobodno, o d r e d u j e ono Što je opće i čini pojedinačnim sve što je univerzalno. To četiri Vede nazivaju ahamkara, činitelj ja. Iskonska priroda i misao ne poznaju Ja. I iskonska priroda i misao su slobodni, opći i univerzalni, ne poznaju granice, oblike, vezivanja. Ni iskonska priroda ni misao nemaju Ja. Ja nije zbilja. Ja je čarolija p o p u t prirode i misli. Stvarali su ga priroda i misao: nematerijalno i nevidljivo, nematerijalnim i nevidljivim. Ahamkara, činitelj ja, odreduje granice, čini pojedincem, vezuje. To što postoji okreće prema sebi. Tu u n u t a r n j u sposobnost okretanja prema sebi Vede zovu manas. Loš prijevod glasi: unutarnji osjet. Manas je osjećaj, čuvstvo, pažnja, viđenje, iskustvo, budnost, osjetljivost. Ali sve to okrenuto prema unutra, prema

102

Ja. Manas je od iskonske prirode, od misli, od činitelja ja različit, novi stupanj. Manas je Pet. Šest je indriya. Vanjski osjet. Ima dvovrsnih vanjskih osjeta; jedni su opažajni, a drugi djelatni. Opažajni osjeti su: vid, sluh, dodir, miris, okus; djelatni su: hod, hvatanje, govor, oplođivanje, pražnjenje. Vid i govor se vezuju za elem e n t vatru iskonske prirode; sluh i hod za element eter; dodir i hvatanje za element zemlju; oplođivanje i okus za element vodu; pražnjenje i miris se vezuju za element zrak iskonske prirode. 4. Nematerijalni i nevidljivi su i iskonska priroda i misao i činitelj ja i unutarnji i vanjski osjeti. Nevidljivi pak zato, jer nisu u krugu života nego bitka. Svi su djelatni i plodni i stvaralački i zato se svi oni m o g u nazvati djelatnošću, stvaranjem i plodnošću. To su očitovanja nepromjenljive, nepokretne i nemoćne duše. Očitovanja su okružena s pet opni. Vede o p n e zovu kosha, što doslovce znači pokrivač. Svakom očitovanju odgovara po jedan pokrivač. Najvažniji je prvi pokrivač iskonske prirode: maya. Maya je prva o p n a prve opsjene; prvi pokrivač prve ideje, veo svemirske misli; plašt istkan od blistavih zraka svjetlosti, o čemu govori Žohar. Čovjek m o ž e najbolje shvatiti m a y u iz prizora z v j e z d a n o g neba. Blistavi nebeski svod je nedostižni, neuhvatljivi, beskrajni, univerzalni i uzvišeni sjaj. To je plašt iskonske prirode. Ta čista puka opsjena o čijem se bitku ili nebitku nitko ne može osvjedočiti. Ta nedostižna i neistražljiva veličina čije razumijevanje daleko nadilazi sposobnosti bića. Prvi pokrivač iskonske prirode nije materija. Nemjerljivo veći dio bitka je nematerijalan i nevidljiv. To je prvi pokrivač, opna Ideje, Maya, Izidin veo, neshvatljivo nježan, isto tako neshvatljivo nepro-

103

bojan; veo, koji pokriva sve što je iskonska priroda s beskrajnom svojom plodnošću stvorila. Tajna bitka nije duša, duša je jedina zbilja i jedino postojeće. Tajna je n e - d u š a , to da postoji nešto izvan duše, ne-zbilja, n e postojeće, čarolija. Ta tajna je iskonska priroda; i tu iskonsku prirodu pokriva veo kao svaku tajnu, okružuje je zagonetna opna, nepoderljivi veo koji se n e m o ž e podignuti i tajna koju se ne m o ž e odgonetnuti. Zašto ima izvan zbilje nečega, zašto ima izvan postojeće duše nečega, odgovora na to nema. To je opsjena, čarolija - i tu opsjenu pokriva blistavi veo. Prvu o p n u Vede zovu amndamaya-kosha, pokrivač istkan od blažene divote. Da bi to čovjek shvatio, opet se mora okrenuti prema zvjezdanom nebu. Zbog čega nebeski svod budi divotno ushićenje? Zbog čega čovjek osjeća blaženu jezu? To je ananda, osjećaj nadljudskog blaženstva, beskrajna mira i bezgranična smirenja. Nema uzroka ni smisla, ili ako ih ima, pokriva ih veo. To je sami veo; veo je od blaženstva i od blistanja. Maya je najunutarnjiji pokrivač; veo maye neposredno i najunutarnjije pokriva iskonsku prirodu, misao, činitelja ja, unutarnja i vanjska osjetila. Na maya pokrivaču leži misao-pokrivač. Toj opni odgovara buddhi. Veo maye je istkan od blaženstva, a veo misli od svjetlosti znanja i uma. Vede tu o p n u zovu vijnanakosha. Jnana, kaže Guenon, ista je riječ kao latinski cognoscere, grčki gnosis, prvotno značenje: stvaralačka djelatnost. Drugi pokrivač je svjetlost djelatnosti u m a i znanja. Treći pokrivač je manomaya-kosha i odgovara manasu, u n u t a r n j e m osjetu. Unutarnji osjet nije točan izraz. Manas znači sve što se zbiva u vezi s Ja: svijest, isku-

104

stvo, osjetljivost, osjećaj, čuvstvo, sjećanje, mašta, ideja, ž u d n j a , odvagavanje, odluka - sve što je osobno, vezano uz ja i što se nevidljivo odigrava i živi u osobenom krugu manasa. Pokrivač manasa su istkali iz vela osjetljivosti, osjetilnosti, u s p o m e n a i žudnji. Čovjekovo lagano tijelo je iskonska priroda, misao, Ja i unutarnji osjeti zajedno; to je d u h o v n o tijelo. Pokrivač tog laganog, nematerijalnog i nevidljivog d u h o v n o g tijela je dah. U d a h u se skriva veo manasa koji je najvanjskiji, o n d a veo misli i najunutarnjiji veo maya. Dah je samo vanjski pokrivač; u njemu su sva čuvstva, sve žudnje, svi osjećaji Ja; u n j e m u je svjetlost misli; u n j e m u je blistavi plašt iskonske prirode. Kada bi se d a h mogao uhvatiti i nožem rasporiti, čovjek bi u n j e m u našao o p n e nematerijalnog lakog, d u h o v n o g tijela j e d n u ispod druge. Taj veo daha Vede zovu prnm-maya, dah-pokrivač. Jezik zna da je ta nevidljiva opna daha srodna duši i iz d u š e titra; u svim jezicima d a h i duša su iste riječi. I u sanskritu prana znači bit života. Peta kosha okružuje lako d u h o v n o tijelo, peti pokrivač je teško materijalno tijelo, materijalna priroda. Taj n e z n a t n o mali dio bitka, ta površinska, najvanjskija opna je vidljiva - to je materija. Taj pokrivač što ga Vede zovu annatmya-kosha, opna hrane, kojeg iskušavaju vanjski osjeti opažaja i djelovanja, to je teško tijelo koje se vidi, čuje, dodiruje, koje hoda, hvata, govori. 5. Čovjek koji živi u materijalnoj prirodi i obitava u teškom materijalnom tijelu sklon je svijet vidjeti pop u t materijalne prirode i teškog tijela. To iskušava svojim osjetilima, to je površina i najgornji sloj koji vidi, čuje, dodiruje; p o čemu hoda, što hvata, što jede. O

105

svojem Ja vjeruje da je teško materijalno tijelo; o svojim osjećajima vjeruje da zabilježavaju stanja tijela, o svojim mislima vjeruje da su iskustva i odluke života tijela; o prirodi vjeruje da se može uhvatiti, uznemiriti, naučiti, spremiti, raščiniti, pojesti. Tu zabludu izazivaju opsjene velova. Opsjene izgledaju p o p u t zbilje; i to da izgledaju p o p u t zbilje, čarolija je - maya. Tu z a b u n u Vede zovu vipanjaya. Pravi smisao te riječi je obrtanje zbiljskog stanja. Radi toga pak onaj tko je u toj opsjenarskoj zabuni okreće zbiljsku situaciju, iz materijalne prirode generira osjetila, osjete, osjećaje, misli, te iz misli dušu, p r e m d a je zbilja: iz duše titra misao, iz misli osjećaj, iz osjećaja osjet. Postoje dva dokaza da čovjek koji živi u materijalnoj prirodi obrće zbiljsko stanje i da vidljivu opsjenu stavlja ispred nevidljive zbilje. Jedan je da opsjenu teškoga materijalnog svijeta i čaroliju materijalne prirode treba osvijestiti i da se to i osvještava, i treba se probuditi - to zovu budnošću; drugi je dokaz da kada čovjek skine svoje teško materijalno tijelo i umre, dalje živi sa svim svojim očitovanjima i pokrivačima, samo je skinuo materijalnu o p n u . O b r t a n j e zbiljskog stanja je n u ž n o s t ; u p r e d a j i sankhye zove se sangsara, u Grka ananke. To je oskudica u koju upada omamljeni čovjek koji je izgubio budnost i svijet vidi obrnuto: opsjenu vidi zbiljom i zbilju - opsjenom. Uzrok sangsare i ananke je nužnost koja potječe iz krive podešenosti ljudske svijesti i s kojom se čovjek uz o d r e d e n u disciplinu može obračunati. Ako čovjek osvijesti tu krivu podešenost svijesti, te podešenosti nestaje, što se dešava kada čovjek meditira, kada dospijeva u ekstazu; kada je u zanosu, kada njegova mistička intuicija dospije u prvi plan i,

106

kada se viparyaya - obrtanje prirodnog stanja - opet vrati na svoje mjesto. O n a j tko meditira, tko je u ekstazi, tko je u zanosu, probudi se. O d m a h osvijesti da teška materijalna priroda nije zbilja nego samo najvanjskija opna opsjene. Tada pak kada čovjek skine teško materijalno tijelo, povuče se u lako d u h o v n o . To čovjekovo stanje je stanje poslije smrti, to je p r a n a - m a y a , tijelo-dah. O tome kaže Heraklit da se ljudska duša u H a d u hrani mirisima. Tibetansko učenje piše: »Lako tijelo raspolaže sa svim osjetilima i sposobno je da iz ravnine bitka gdje živi, p o n o v n o siđe i p o n o v n o rodi. Posve je slobodno u kretanju, samo u majčino krilo ne m o ž e ući. Raspolaže s čudesnom sposobnošću da preleti svemir brzin o m misli. U Prijelaznom Stanju m e đ u s o b n o se vide samo oni koji se nalaze na istom s t u p n j u budnosti. Stanovnici Prijelaznog Stanja hrane se mirisima odnosno esencijama materijalne prirode.« 6. O n a j tko je stekao iskustvo o zbilji bilo u meditaciji, bilo u zanosu ili u intuiciji ili je u vezi s tim razumio neko učenje i tako učinio prvi korak prema p r o b u d e n j u , taj je naučio da razrješenje, spas, ima jed a n put: razabiranje. Potrebno je razabrati postojeće od nepostojećeg, zbilju od čarolije, dušu od opsjene. O n o m koji je naučio razabirati neće se više dogoditi najveća, zabluda, da svoje pravo biće pobrka s materijalnim tijelom. Ta zabluda (adhi/asa) izvor je svake greške. O m a m a nije d r u g o nego to da čovjek misli sebe kao materijalno tijelo. Put probuđenja Taittirya-upanišad opisuje ovako: »Ovaj živi čovjek je hrana-tijelo; od hrane m u je glava, od toga m u je desna strana, od toga m u je lijeva strana, od toga m u je trup, donji dio i noge.

107

O d h r a n e su se rodila sva bića koja žive na zemlji, hrana održava njihov život i oni postaju hranom. O d toga čovjeka od hrane treba razlikovati onoga koji je od daha; ljudsko je tijelo ispunjeno d a h o m ; onaj je čovjekolik i zato je i ovaj čovjekolik. O d daha m u je glava, od daha m u je desna strana, od daha m u je lijeva strana, od toga m u je trup, donji dio, noge. I bogovi žele d a h života, i ljudi i sve životinje. D a h je bit života i zato ga zovu životnim d a h o m . O d toga čovjeka daha treba razlikovati onoga koji je od osjećaja i želja; ljudsko je tijelo ispunjeno osjećajima i željama; onaj je čovjekolik i baš zato je i ovaj čovjekolik. O d osjećaja i želja m u je glava, od toga m u je desna strana, od toga lijeva strana, trup, donji dio, noge. O d toga čovjeka osjećaja i želja treba razlikovati onoga koji je od misli; ljudsko je tijelo ispunjeno mislima; onaj je čovjekolik i baš zato je i ovaj čovjekolik. O d misli m u je glava, od misli m u je desna strana, od toga lijeva strana, trup, donji dio, noge. O d toga čovjeka misli treba razlikovati onoga koji je od sjajna blaženstva; ljudsko je tijelo ispunjeno sjajnim blaženstvom; onaj je čovjekolik i baš zato je i ovaj čovjekolik. O d sjajna blaženstva m u je glava, od toga mu je desna strana, od toga m u je lijeva strana, od toga m u je trup, donji dio, noge. O n a j tko ne zna da je duša postojeća, taj je sam nepostojeći. O n a j tko zna da je duša jedina živa, taj će se sam na život probuditi.« 7 7 Čitatelj je vjerojatno primijetio ili će primijetiti da se isti citat pojavljuje u različitim varijantama. Naravno, ne radi se o slobodi prevoditelja nego autora, (p. prev.)

108

II. SHRUTI

I

SMRITI

1. U Indiji razlikuju dvije vrste iskonske predaje. Jedna je objava. Objava je nastala zajedno sa svijetom. To su Vede. Prvo Biće, Osobni Brahman čuva ih i održava. Neupitna je, nedodirljiva i važi za sve. Druga je zapravo predaja, ono što je od samoga početka znano. Slike koje se odnose na postojanje bogova, i zbirke zakona, pravila, povijesti, stajališta, naučavanja koji se odnose na ljudski život. Prvu vrstu zovu shruti, a d r u gu smriti. Shankara u komentaru Vedanta-sutrama kaže da je samo shruti važan a smriti samo utoliko ukoliko objašnjava i n a d o p u n j u j e . Ako se predaja razlikuje od objave, bezuvjetno je treba odbaciti. Jer: »Shruti objelodanjuje uzroke postojanja«. - »No smriti ima pravo opstanka jedino u primjeni, u objašnjenju i n a d o p u n j a vanju; primjerice, kako se ima ponašati ta i ta kasta u tom i tom v r e m e n u , kako treba upravljati ljudskim životom i djelatnošću, u čije se ruke smiju dati Vede, kada se netko može smatrati učenim i kakvu ulogu treba imati učeni u donošenju zakona.« Objavu i predaju u iskonsko doba svuda su m e đ u sobno razdvajali. Shruti se na više mjesta izgubio, tako u Kelta, djelomice i u Egipćana, u kojih je zapisivanje bilo zabranjeno. U Palestini se sačuvao u zastrtu obliku i to tako da su objavu sakrili u predaju, u mitove i

109

zakone. Skrivanje se dogodilo tako da su pojedine riječi i pojedini događaji imali tajno tumačenje s kojim su bili upoznati samo inicirani. U hebrejskoj svetoj knjizi uspostavljena su tri sloja jedan povrh drugoga. Najgornji, očiti sloj nije imao osobitu važnost; to su bili mit i zakon. Ispod pjesničkog i društvenog sloja počivala je tajna kozmogonija; a ispod nje psihologija; a ispod pak nje učenje o gospodstvu. Kozmogonija i psihologija su bile d o s t u p n e učenicima. Treći sloj su, međutim, poznavali samo vrhovni svećenik i kralj. Sveta knjiga je, međutim, imala i četvrti sloj. Mishna piše: »Potpuna se povijest Postanja smije ispričati u j e d n o m naraštaju samo dvojici; a Merkabu pak samo j e d n o m , i to o n o m koji je dovoljno oštra u m a , da je na temelju u p u t a i aluzija sam odgonetne.« Komentari tog tajnog smisla su iz iskonskoga doba Žohar, iz kasnijeg vremena Maimunieva knjiga, i Mi/sterium Magnum Jakoba Bohmea. Iz tih dijela, iako ne lako, čovjek m o ž e razumjeti tajnu objave. Objava se svuda držala u tajnosti. I m e đ u Pitagorinim učenicima bilo je takvih, egzotera, koje je Meštar primao samo vani, u dvorištu i takvih, ezotera, koje je primao u sobama svoje kuće. Hijerokles je skupio Pitagorina kazivanja na temelju ta dva stupnja. Prvim se stupnjem stvarao dobar čovjek, to je učenje o lijepom i ispravnom ljudskom životu. Cilj d r u g o g stupnja bio je da Meštar od dobrog čovjeka stvori božanskoga čovjeka. To je učenje o d u h o v n o m i božanskom bitku. I u Egiptu, Tibetu, Peruu i Kini razlikovali su ta dva stupnja inicijacije. Na pitanje zašto je bilo potrebno tako bojažljivo čuvati tajnu Merkabe, i zašto je bila zagonetka to što se poučavalo ezotere, ili u krajnjem, zašto treba smisao

110

Shruti, smisao objave sakriti, odgovor je zasad ovo: život koji čovjek živi u materijalnoj prirodi neznatna je intenziteta, tako neznatna da ga zbuni i posve malo znanja, posve malo snage, od materijalne prirode jedva veći intenzitet ga, štoviše, posve izbaci iz kolotečine. Istina bez inicijacije je opasnost. Jer znanje objave djelomice oslobađa snage postanka svijeta koje bez potrebne pripreme unište neiniciranoga i n e p r o b u đ e n o Cuang-cea je jednom netko posjetio i pitao za tajnu Taoa. Meštar je ispričao svoje znanje i kada je čovjek otišao, jedan m u je učenik rekao: najveće tajne dosad n i k a d nisi o b j a s n i o tako j e d n o s t a v n i m riječima. Cuang-ce se zamisli i odgovori: unesrećio sam ga za cijeli život. Tu pojavu, kada u tešku materijalnu prirodu prodre viši svijet, potrese je, njoj protivuriječi, n j u zgrabi i promijeni joj red trenutačno snagom vlastitoga višeg reda, to zovu čudom. Č u d o je očitovanje, od materijalnog svijeta višeg i neizmjerno snažnijeg svijeta, u kojem se teški i grubi materijalni rad jednostavno rastopi. Smisao koji se krije u riječima objave je očitovanje bitka ispunjenog intenzivnim snagama koje m o g u biti p o život opasne za nepripremljena čovjeka i samo je onda podnošljiv, ako i učenje i vježbanje osposobe čovjeka za primitak. Inače je neizdržljiv. 2. U učenju o arhajskom čovjeku objava je samo prvi takt: onaj koji govori o duši i o čaroliji duše. To je učenje Veda. Sve što se odnosi na buddhi, na ahamkaru, na manas, na pokrivače, samo je smriti, o d n o s n o to što je od početka znano. M e d u tumačima Veda najvjerodostojniji, Shankara, prihvaća predaju jer nije u suprotnosti s objavom. Na tu se objavu oslanja svaka

111

predaja počev od iskonskoga doba d o Platona. Pravo biće arhajskog čovjeka je duša; to Što skriva dušu, to pravo biće, o p n a je, pokrivač, čarolija. Duša je postojeće; to što je pokriva, prolazna je čarolija. Objava je u svakoga iskonskog naroda drukčija i živi rastvorena u drukčijim tumačenjima, drukčijoj nad o p u n i . Ta tradicionalna objašnjavajuća n a d o p u n a , bilo da je mit bilo da nije, u krajnjem je isto što i hinduistički smriti. Metafizici, koju su izgradili na tragu Veda, sva se predaja vraća u nekom obliku. Buddhi, a h a m k a r a , m a n a s , indriya, u č e n j e o o p n a m a može se naći u Hermesa Trismegistosa i u tibetanskom Bonu, u Kini, u Iranu i u arhajskoj Grčkoj. O d početka z n a n e predaje u različitih naroda, kako god žive u različitim slikama-svjetovima, nikad nisu m e đ u sobom u suprotnosti. Jedna pored d r u g e ne samo da opstoje, već na osoben način jedna d r u g u potcrtavaju, p o d u piru, jačaju i osvjetljavaju. Zašto? Jer svugdje je riječ o istom bitku, o istoj kataklizmi, o istoj promjeni. Ma kako daleko bile hebrejska i peruanska predaja i u slikama i u prostoru i u vremenu, jedna d r u g u ne ruše. Sve govore o istom. Čas kada u misteriju besmrtne vječne duše nastaje zaokret, Vede zovu maya, a svi narodi postanje svijeta. 3. Čovjek je posljednje djelo stvaranja. Posljednje je sažimajuće stvorenje, gospodar prirode, nadsvjetovan u svojem biću, slika i prilika stvaralačke Duše; vlada nad svim bićima i jedini je koji je sa Stvoriteljem nep o s r e d n o povezan. Ljudsko biće koje ujedinjuje u sebi sve to što se u kreaciji dogodilo prije njega. Zračenje d u h o v n i h snaga, kozmičke Moći, bit neba i zemlje, misao svemira, svojstva bića.

112

Priroda nije bila materijalna. Materijalnog stvaranja u svijetu nikad nije ni bilo. I tako ni prva priroda nije bila materijalna priroda. Svijet je bio prozirna čista d u hovna misao, i čovjek je bio gospodar od tih snaga sastavljenoga d u h o v n o g svijeta. Dijelovi i bića svijeta bili su očitovanja osobina božanske duše, i čovjek je stajao p o v r h svih. Iskonski čovjek je božanski u m . Gospodar otvorenog, slobodnog, sjajnoga d u h o v n o g svijeta: Adam Kadmon, iskonski čovjek, prvi čovjek, Jedan, najmoćnija sposobnost besmrtne duše, u m . Čovjek je gospodario i Moćima. Moći, grčki archai ili dynameis - bezlične snage, nad kojima vlada onaj tko ih umije imenom nazvati ili osloviti. Moći su nijeme, ali nagon i n j u h im je utoliko oštriji; govoriti ne umiju i zato n e m o g u gospodariti nego samo slušati. U njima nema snage riječi i zato ne poznaju začinjanje. Ali zbog njihove snage moć je njihova. Moć je bez gospodstvene riječi, nijema i nemoćna. I zato, iako su Moći od čovjeka neizmjerno jače, slušaju čovjekovu riječ i n a d njima čovjek može gospodariti. M e đ u Moćima je bilo i Zlo. Kreacija je savršena cjelina i tako je moralo biti i Zlo. To je bilo negativno; ali negativno je također trebalo biti tu. Bila je to u svjetlosti crna točka; ali u sjaju je tmina trebala biti, u savršenstvu i nijekanje. Bio je to jedini zatvoreni atom. Ali kreacija je bila savršena i tako ga je tu trebalo biti. Ta nijema tamna točka, to nijekanje, taj zatvoreni atom bili su jedino mjesto izvan Stvoritelja, izvan kreacije, izvan Prirode. Cijeli je svijet počivao u Stvoritelju. Samo je zlo, negativno, bilo vani. Bilo je to, što se kasnije zvalo: Zli. Zli je bio bezličan kao svaka snaga, kao svaka Moć. Ali d u h ga je u svojoj osobnosti spoznao: poistovjetio

113

se s crnom točkom, s nijekanjem, sa zatvorenošću, s negativnim. Time što je sa svojom osobom spoznao ono što je stajalo izvan kreacije, Što je bilo slučajno i bezlično, učinio ga je osobnom, stvaralačkom snagom, djelatnošću. Tako je Zlo, mrak, negativno, zatvorenost postalo aktivna Moć. Tako je d u h dao Zlom samostalnu snagu, lice i začinjanje. Shankara u u v o d u Vedanta-sutrama snažno naglašava tu sposobnost d u š e (atman) koju zove poistovjećenjem, drugim riječima prijenosom ili z a b u n o m (adhyasa). Taj je prijenos: »nužno kriv...to je kada osoba sebe prenese na predmet...postojećeg sebe prenese na nepostojeće...subjekt prenese na objekt«. - »Kako je moguć taj prijenos?« pita Shankara. Odgovor: »Nekadašnji događaj, neko ranije događanje, pamćenje prenese na sadašnjost.« - »Dotični ne shvaća razliku između stvari i vremena i tako prenese raniji događaj.« Što je to? Adhyasa. Avidya. O m a m a . Pospanost. Degradirani bitak. To čime netko sebe, svoju postojeću osobnost prenese na nepostojeći predmet, nije d r u g o nego manjak budnosti. D u h je doživio stvaralačku čaroliju duše, kreaciju. I kada je, sa stvaranjem čovjeka, kreacija završena, čovjek je u svojoj omamljenosti raniji d o g a đ a j prenio na sebe. U kreaciji je duša sebe poistovjetila sa svijetom. D u h se sjeća toga i sebe je pobrkao sa Zlim. U tom času je uzavrela snaga Moći i one su se bacile na bezlične snage. Tko su bile te Moći? Grčka su im imena: Phthora, Thanatos, Eris, Penia, Hybris, Hamartia Nestajanje, Smrt, Razdor, Oskudica, Taština, Pobuna. Prijenos je rastvorio ravnotežu svijeta, jedan se dio kreacije odvojio, otcijepio i u sebe se zatvorio. Jedinstvo je nestalo. Svijet se slomio.

114

Bila je to svjetska katastrofa koju iskonske predaje poznaju pod imenom: p o b u n a duša. 4. Mjesto sunovraćanja palih duša jest materija. Materija nije kreacija. Materijalnu prirodu nitko i ništa nikad nije stvorilo. To je zatvoreno mjesto kamo su pale iz iskonske i prve d u h o v n e kreacije izgnane Moći. Nastalo je u tom času kada se od velike kreacije odvojio jedan dio svijeta. Božanski u m je ostao u d u h o v n o m svijetu, ali nije mogao odoljeti iskušenju palih Moći i sunovratio se u materijalni svijet. To je ona katastrofa koju iskonske p r e d a j e poznaju pod imenom pad u grijeh. Čovjek je p o t p u n o p o t o n u o u materiju. Božanski se u m izgubio; zaboravio je i riječi gospodstva; onijemio je i čak je nestala i nejasna slika njegova položaja. Njegova b u d n o s t se ugasila, u t o n u o je u teško, omamljeno, tegobno stanje materije. Postao je sličan palim Moćima: u središtu njegova pogleda više nije stajala besmrtna svjetlost božanskoga Stvoritelja, nego vlastita crna točka, zatvorena točka koja stoji izvan svijeta: )a. I čovjek, jer je bio gospodar prirode, povukao je sa sobom i nju. Priroda je u svojem iskonskom, p r v o m obliku bila d u h ; s čovjekom potonula priroda postala je materijalna i samo slika i prilika izvorne prirode. Ta skicirana priča od početaka z n a n e predaje nije zbog toga važna što je svi iskonski narodi zemlje takvom poznaju. Bitna je zbog toga jer u dramskom obliku otkriva čovjekovo dvostruko porijeklo. Božanskog je porijekla čovjek? Da. Materijalnog porijekla? Da. Čovjek je Adam Kadmon, stvaralačka inteligencija, ali istod o b n o je čovjek i biće materijalne prirode. Objava Veda glasi: »Duša je pomislila: hoću stvoriti svjetove. I stvorila je svjetove. Svjetove, koji nisu imali svoje

115

posebno postojanje, od duše odvojivu zbilju. Svjetovi su maye duše. I čovjek je izvorno stvaralačka inteligencija; dovršenje cijele kreacije, njezina kruna i sažetak.« Ali uslijed pada p o t o n u o je u materiju. Odnosno: p o t o n u o je i nastala je materija. Govoreći jezikom smriti: pri p a d u čovjek je učinio istu grešku prijenosa kao i d u h kad se poistovjetio s negativnom crnom točkom izvan svijeta. Čovjek je sebe pobrkao s Moćima n a d kojima je gospodario. I to tako da je sebe pobrkao sa svim vojskama Moći i - ne s jednom crnom točkom, nego s mnoštvom od stotinu i stotinu milijuna tamnih točaka. Tako je iznad sebe za gospodare postavio vojske Moći: oskudicu, smrt, prolaznost, razdor, s u m n j u , glad, patnju itd. itd. Ali od toga još je nešto bitnije: jedina slika i prilika Stvoritelja, Jedini Čovjek, Adam Kadmon, ili kako Indijci kažu: Manu, kao što Kinezi kažu: VVang, kao što Meksikanci kažu: Quetzalcoatl - jedini, iskonski, prvi, božanski čovjek postao je mnoštvo. To je ta katastrofa koju su u srednjem vijeku zvali individuacija. Jedan jedini čovjek razlio se u milijarde ljudskih atoma, individuume, Ja. I jer je i prirodu, čiji je gospodar bio, p o v u k a o sa sobom, i u prirodi je izazvao nebrojivo mnoštvo. To mnoštvo je mnoštvo zvijezda, mnoštvo životinja, biljaka, mnoštvo kamenja, mnoštvo brojeva, slika, sudbina. Mnoštvo Ja. Tada, pak, kada se čovjek sunovratio u materijalnu prirodu i u njoj se probudio, nije se probudio kao jedan jedini čovjek, nego kao čovječanstvo. Početak tog čovječanstva više nije iskonski čovjek, Adam Kadmon, nego prirodni čovjek Adam. Adam se već rodio iz zemlje. Stvoritelj ga je - kaže od početka znana predaja - iz gline oblikovao i u d a h n u o m u dušu. Taj

116

zemaljski čovjek je prvi koji je nebeskom čovjeku bio slika i prilika i odlomak. N a k o n Adama su se probudili r e d o m svi ljudi, polako se budilo mnoštvo čovječanstva. Potrebno je jasno vidjeti i još jedan aspekt smriti, a to je vrijeme. Neki tumače da se događaji kozmičke metafizike u iskonsko doba, a i kasnije nisu dogodili u s e k u n d a m a i minutama nego su se odigravali tijekom stotina tisuća godina. Sunovraćanje je trajalo milijunima godina; poniranje u materiju također stotinama tisuća godina, a i b u đ e n j e traje već više stotina tisuća godina. O v r e m e n u Vede se ne izjašnjavaju. Objava govori, kaže Shankara, o uzrocima postojanja. Ništa drugo. Jesu li kreacija, p o b u n a duša, p a d u grijeh, materijalizacija trajali d u g o ili kratko vrijeme, u krajnjem je indiferentno i svejedno. Zašto svejedno? Zašto treba da b u d e svejedno? Dapače: zašto je zbilja svejedno? O d g o v o r je jednostavan: čovjek se od pada u grijeh poistovjetio s mračnim nepostojećim točkama, tzv. Jastvima koji su izvan svijeta. To je pogrešan prijenos (adhyasa); utoliko je jači i složeniji ukoliko je čovjek dublje pao. Ja projicirano u sebe čovjek p o n o v n o projicira u svijet i dopušta i osigurava personificiranim snagama nad sobom sve veću moć. Taj pogrešni prijenos može se odigrati i u v r e m e n u , a i izvan vremena; tijekom nezamislivo dugih tisućljeća, ali i za djelić sekunde. Zbilja je u tome da je riječ o prijenosu, o zabuni; što je ta zabuna? - Nedostatak budnosti. Opsjena. N e m a m n o g o Ja, nema milijuna godina. Jer čovjek je preko i u n u t a r svakog poistovjećenja, u svojem istinskom biću Duša i Jedno. Mnoštvo čovječanstva je opsjena, p o p u t tisuća godina svjetske povijesti. Maya:

117

Čarolija. Budan, onaj tko vidi zbilju zna da, ako govori 0 tome je li se ta drama odigrala u kratkom ili d u g o m vremenu, samo povećava zbrku života življenog u opsjeni. Dugo vrijeme je isto tako maya kao i kratko. Za dušu p r o b u đ e n a čovjeka treba biti svejedno kako i za koliko vremena su se dogodili i koliko su vremena trajali i kreacija, i p o b u n a duša, i pad u grijeh. 5. Na temelju učenja hebrejske svete knjige Stvoritelj je prvoga materijalnog čovjeka oblikovao iz zemlje 1 u d a h n u o m u je dušu. U Peruu kažu da je Pachacamac prošao zemljom, probudio je kamenje i od prob u đ e n o g kamenja su postali ljudi. Prema manihejcima Mani je bio taj koji je p o n o v n o probudio u materiju utonula čovjeka. Ali taj čovjek više nije prvi. Prvi iskonski čovjek je Adam K a d m o n , nebeski čovjek. Drugi je u materiju potonulo omamljeno biće. Treći je čovjek onaj koji se iz materije probudio: Adam. U tom su čovjeku zajedno bili svi stupnjevi i pokrivači o kojima uči predaja: duša, prvi pokrivač duše ( a n a n d a m a y a ) , intelektualna intuicija ( b u d d h i ) , Ja (ahamkara), razdioba vanjskoga i u n u t a r n j e g a (manas), osjetilni organi (indriya) i teško materijalno tijelo (annamaya). Predaja iskonskih naroda međutim zna o dvovrsnom čovjeku: o čovjeku koji dolazi o d o z d o i o o n o m koji dolazi odozgo, Kainu i Abelu. O čovjeku koji se na početku vremena p a d o m u grijeh sunovratio i sada se uzdiže odozdo, iz mraka i materije, i o čovjeku koji je p o p u t Adama Kadmona odozgo očitovanje božanskoga uma. Nijedno učenje iz predaje iskonskih naroda - toga što je od iskona z n a n o - nije tako odlučujuće kao baš ovo. O gospodstvu ovisi ustrojstvo svijeta nebeskog čovjeka, d u h o v n o g čovjeka, Totha, Zarathustre,

118

b r a h m a n a - H e n o k ga zove Nadzornik, egregoros. Dok čovjek može posvjedočiti zračenje koje dolazi odozgo, dotle je život čovječanstva uređen, svijetao i zakonit. Ako čovjek koji dolazi o d o z d o posvjedočuje zračenje materije, čovječanstvo postaje plijenom mraka. Predaja zna za više takvih potresa, sudbinskih katastrofa zemaljskog života uslijed osnaženja o d o z d o pridošla čovječanstva. M e đ u tim katastrofama najčuveniji je potop. O njemu jednako zna i Papuanac s Uskršnjih otoka kao i Chimu iz Perua, meksički Toltek i hebrejska sveta knjiga, Manu ili Bundehesh. Učenje o dvovrsnom čovjeku bilo je jedna od najskrivenijih predaja. Središnja misao inicijacije u svim predajama: na jednoj strani stoji čovjek koji dolazi odozgo, Nebeski Adam sa svojom kraljevskom naravi; a na drugoj pak čovjek koji dolazi o d o z d o i tetura u iskvarenom bitku. Čovjek koji dolazi odozgo zagonetna je rasa, kako Evola piše, »savršeni čovjek, kojeg su poznavali svi iskonski naraštaji« - i kojem se materijalni čovjek uvijek pokorio. Tajna nebeskog čovjeka je m n o g o veća nego što bi je se sa dosad stečenim znan j e m moglo dodirnuti i moglo odgonetnuti. Orijentacije radi i zasad, neka b u d e dovoljno: čovjek koji se sunovratio nije prekinuo svaku vezu s nebeskim čovjekom. Nebeski i prirodni čovjek ostali su Jedno, samo što je to Jedinstvo tako duboko potonulo da u većini materijalnih ljudi nikad ne zasvijetli. Čovjek koji dolazi odozgo je taj kojemu je svijest o jedinstvu jasna. Čovjek koji je došao odozgo je jedna postaja na p u t u Vječnog Čovjeka, koji zrači snage odozgora u niže slojeve i dosiže donji svijet. To je tajna iskonskoga sakralnog subjekta, svetog kralja, pjesnika, v r h o v n o g svećenika, proroka, predskazivača, askete.

119

To je čovjek koji se još nazire na pragu povijesti, a da punina njegova bića nije dohvatljiva za povijesnog čovjeka: Orfej, Pitagora, Empedoklo, Zarathustra, Toth, Buddha, Lao-ce, Kung-ce i posljednji, već blijeda lika: Platon. 6. Predaja razlikuje primarnog i primitivnog čovjeka. Primarni čovjek je iskonski čovjek čija se priroda može prepoznati u liku sakralnog subjekta: to je d u h o v n o biće, kralj, svećenik, pjesnik, prorok. Božanski čovjek. Primitivnog, nasuprot tomu, m n o g e predaje nazivaju šumskim čovjekom; neke ga pak imenuju živ o t i n j s k i m i m e n i m a . Povijesno, osobito m o d e r n o doba, tu opet čini viparyayu kao i drugdje: obrće izvorno značenje stvari i vjeruje da je predak d u h o v n o g čovjeka primitivni divljak, a p r e d a k divljaka pak životinja. Pravo stanje je, međutim, kako kaže Evola: »primitivni čovjek nije predak današnjem, već degenerirani ostatak j e d n o g staroga d u h o v n o g stanja«. To je kasni »iznova potonuli« bitak. VVallace reče ovako: »Pretpovijesni i iskonski čovjek nije divlja zvijer, nije biće na nižem stupnju razvoja nego biće svjetlosti, a današnji je primitivan, u n j e m u je svjetlost ugasnula.« Baader pak: »Čovjekovo prvotno stanje nije životinjska divljina, podivljalo stanje osobina je zaostalog i unazađen o g čovjeka.« - »Nema od prirode danih divljih ljudi već samo podivljalih.« Napokon: »I svemir je p r e p u n takvih bića koja su zaostala i nisu u stanju dalje nastaviti putem.« - »Primitivnost nije iskonsko stanje čovjeka koga danas nazivaju primitivnim, to je rezultat kasnoga p o n o v n o g potonuća i u n a z a đ e n j a duše.« Dosta citata. Predaja čuva p o n e k a d posve jasno znanje koje se odnosi na takva duševna u n a z a đ e n j a i zaostajanja.

120

U iranskoj predaji se jasno razabire da postoje kolektivne katastrofe kada se cijela »čovječanstva« otcijepe i p a d a j u natrag u materiju. N e m o g u izdržati svjetlost b u đ e n j a iz materije i iz mračne zaboravljenosti, zaustave se na j e d n o m mjestu. U procesu s u p r o t n o m b u đ e n j u polagano pomračenje iznenadi čovječanstvo. Iranske svete knjige drže mravlje države takvim unazađenim čovječanstvom. Mravlje je društvo ljudska duša koja je zastala u apsolutno racionalnom i praktično d r ž a v n o m ustrojstvu i vratila se. To je stanje kada rad p o t p u n o gubi svoj d u h o v n i karakter, postaje posve mehaničan. Postoji red, ali taj red ubija svaki d u h u čovjeku. Svete knjige kažu da postoji i osobno unazađenje: individualna materijalizacija. Zmija je takav osobno podivljali i p o n o v n o p o t o n u l i č o v j e k - d r u g i m riječima: takva p o n o v n o potonula božanska inteligencija. Egipatska predaja u m a j m u n i m a , posebice u pavijanima vidi potonule grupe, danas bi se reklo rase, nacije. I pavijan je bio čovjek - bio je božanska inteligencija, ali je zastao na p u t u budnosti i p o n o v n o je izgubio svoju svjetlost. Danas u njemu živi samo iskra svjetlosti koja se očituje o n d a kada se sunce diže, a o n se okreće prema svjetlu i pokazuje svoj dlan suncu. Čovjek može zastati i kolektivno, kao cijelo čovječanstvo (mravi), kao rasa i nacija i klasa (pavijan), kao individualno biće (zmija). Unazađenje ne znači da se na jednoj točki stane i ukruti, nego da se oblikuje unatrag. Takvo regresivno, zaostalo biće koje polako tamni primitivni je divljak, Crnac u prašumi, Papuanac, sjevernoamerički ili amazonski Indijanac. Egipatski felah, jukatanski Maya, Chimu i Chibcha s peruanske visoravni još su bili u dogledna vremena ljudi

121

ili narod koji je živio u svjetlosti, a onda su p o n o v n o potonuli u divljaštvo i u šumu. Sve današnje primitivne narode vratila je u n a z a d katastrofa slična egipatskoj i onoj Maya. Ali u n a z a đ e n j e prijeti i osobnoj sudbini pojedinačnog čovjeka. Separacija i privatizacija nedvojbeno v o d e zakržljalosti. Dapače, u životu svakog čovjeka to što religije zovu grijehom nije d r u g o nego nostalgija za »mračnom neodgovornošću pukoga materijalnog postojanja«. Grešnik se izuzima iz zračenja svjetlosti - jer je sebe izuzeo iz univerzalnoga čovječanstva i sunovratio se u mrak. To je vanjski mrak, posljedica čega je zakržljalost i potamnjenje duše i u n a z a đ e n j e . Predaja najveći broj životinjskih stanja postojanja shvaća kao dekadenciju raznih ljudskih oblika. O n a j tko zastaje, izobličuje se. U n a d n a r a v n o m svijetu takva izobličena bića su utvare, demonska čudovišta, dakini (Tibet), gandharve (Indija).

i

122

III. ISKONSKE

SLIKE

1. Razliku između iskonskog i povijesnog čovječanstva mogli bismo označiti jednom mišlju ovako: Iskonsko je čovječanstvo vidjelo povezanost između kružnoga kretanja prirode i sudbine bogova. Kada je povijesni čovjek, međutim, primijetio kakvu su povezanost vidjeli u iskonsko doba, mislio je: prvotno može biti samo k r u ž n o kretanje prirode: stalna izmjena proljeća, ljeta, jeseni i zime. Bogovi također žive tu k r u ž n u vrtnju i u toj vrtnji postoje. Svi žive u z a m a h u vrtnje prirode, čak i bogovi kada žive, cvatu, umiru i p o n o v n o se rađaju. Iskonska slika Gilgamešove, Belove, Heraklove, Ozirisove i Ramine sudbine jest priroda. Objašnjenje je iskonskoga čovjeka da je to viparyaya, o d n o s n o obrtanje prvotnog smisla zbilje. N e podražava božanstvo sa svojom sudbinom prirodu, nego kružna vrtnja prirode nije ništa d r u g o nego podražavanje božanske sudbine. Priroda zato neprestance ponavlja rađanje, život, smrt i uskrsnuće, jer ne može, a i ne želi se osloboditi slike božanske sudbine, čak nema ni mogućnost da se oslobodi slike koja je svoj biljeg udarila na cijeli univerzum. Ponovno rođenje boga ne podražava proljeće, nego priroda podražava p o n o v n o rođenje Boga, i kada podražava to zbivanje, onda je proljeće. N e ponavlja Bog red prirode, nego

123

priroda ponavlja sudbinu Boga od početka svijeta i ponavljat će je do kraja svih vremena. 2. Ta misao navedena kao primjer izgleda dovoljno prikladnom da se uz pomoć nje može do u sitnice protumačili razlika između viđenja iskonskog i povijesnog čovjeka. Tako bi se moglo razumjeti posebice to da između ta dva viđenja postoji nepremostiva razlika. Viđenje i mišljenje povijesnoga čovjeka se temelji na logičkim suprotnostima; viđenje i mišljenje arhajskoga čovjeka počivaju na analogijama. Glavno načelo analogije izražava Tabula Smaragdina ovako: »Ono što je dolje isto je što i ono gore; o n o što je gore isto je što i o n o dolje.« Analogija znači da između svih pojava, simptoma, osoba, oblika i materije, osobitosti svijeta postoji istovjetnost; ali i između svake pojave, svakog simptoma, svake osobe, svakog oblika, materije, osobitosti postoje i razlike. Činjenicu da se na svijetu sve razlikuje, ali da je sve i istovjetno, isto, i da se to isto pojavljuje u mnoštvu, u iskonsko su doba zvali analogijom. Postoji analogija između kretanja zvijezda i ljudske sudbine; postoji analogija između života čovječanstva i života pojedinoga čovjeka, postoji analogija između boja i zvukova, između brojeva i tijela. Svi su različiti, ali svi su isti. Tu vječno novu i nikad neponovljivu pojedinačnu osobitost, koja je uvijek isto i nepromjenljivo jedno, zvali su analogijom. Arhajski čovjek je vidio u takvim međusobnim razlikama, to jest u sličnostima koje su iznad razlika. Moderna karakterologija nudi primjer za način mišljenja povijesnoga čovjeka, za mišljenje u logičkim suprotnostima. M e d u karakterološkim teorijama jedna, koja je postala osobito poznata, uspostavlja tri te-

124

meljna tipa. Ta tri tipa su piknik, Ieptosom i atleta. Piknik je jak, mekan, žovijalan, vedar, miran čovjek; Ieptosom je mršav, suh, slab, nervozan, nemiran čovjek; atleta je čovjek koji raspolaže uravnoteženim tijelom, uravnoteženim čuvstveno-razumskim osobinama. Atletu treba o d m a h isključiti. Treba ga isključiti jer nije originalan i a u t o n o m a n , već tip nastao kombinacijom preostala dva. Ali m o ž e se isključiti i Ieptosom jer je o n sušta suprotnost pikniku. Piknik je jak, Ieptosom je mršav; piknik je vedar, Ieptosom zabrinut; koliko je piknik ciklotim, toliko je Ieptosom šizotim. Leptosom nije stvaran već pikniku logički konstruirana suprotnost. Naime nije riječ o tome da taj ljudski karakter i osobitost različite iskonske karakterologije nisu već d a v n o poznavale. Sada nije pitanje u tome je li aleksandrijska astrologija, koja se temeljila na kaldejskim predajama, to što se danas zove piknik poznavala kao žovijalnoga čovjeka, kao jak utjecaj Raka i Ribe, takozvanih vodenih znakova i s osobitom prevagom Jupiterovog i Mjesečevog utjecaja. U Kini, Indiji, Tibetu kao analogija kozmičkoj pojavi u okviru ljudske prirode postoji dublje poznavanje ovog tipa. Da i ne govorimo o alkemiji. O svemu tomu sada nije riječ. To što je u ovom trenu bitno jest da je moderni čovjek u svojoj karakterologiji opazio samo jedan jedini tip, ali je napravio tri. Jedan je tip: piknik-žovijalan-JupiterRibe. Taj tip je istinit. Taj je čovjek realan. Leptosom m e đ u t i m nije d r u g o nego razumski konstruirana suprotna slika tipu piknika. Leptosom je irealan. Leptosomski čovjek ne postoji. On je samo racionalna zrcalna konstrukcija prethodnog. Mišljenje modernoga čovjeka p r e p u n o je takvih zrcalnih konstrukcija. Dapače, mišljenje, koje se gotovo

125

isključivo sastoji od takvih suprotnih parova m o d e r n a je osobitost - scientifizam. Takav je ekstrovertirani i introvertirani čovjek; takva je opreka »duha« i »života«; takve su opreke »teologije« i »religije«, ili »mita« i »gnoze«, »racionalnog« i »iracionalnog«, »hamita« i »etiopljanina«. Jung, Klages, Sorokin, Keyslering, Bergson, Frobenius i svo m o d e r n o znanstveno mišljenje pravi tu grešku da kada stvarnost ugleda u j e d n o m obliku, racionalnom m e t o d o m konstruira zrcalnu sliku i vjeruje da je zrcalna slika stvarna n a d o p u n a izvornoga. Ljudski je tip isključivo introvertiran, n j e m u nasuprot ne stoji ekstrovertirani čovjek, nego proces ekstrovertiranja, koji se nikad n e pojavljuje u tipično ljudskom obliku. Ista je stvar s Jungovim animus i anima. Isto je s Klagesovim Seele i Geist, i Sorokinovim sensate i idealistic kulturama. 3. Arhajski je čovjek mislio u analogijama. Takva je analogija sličnost između promjena u prirodi i sudbine Boga. Takva je analogija i da je sjajni nebeski svod svuda simbol budnosti; Sunce nije d r u g o nego božanstvo koje znači svjetlost; proljeće znači da se materijalna priroda koja živi u božanskoj začaranosti obnavlja, rada; ljeto da božanstvo cvate, jesen pak da vene, zima da umire i da se rađa opet u proljeće. Takva je analogija i to da postoji odnos osobina i kakvoća ljudske duše i praelemenata te metala; da postoji sličnost između načela metafizike i brojeva kako su učili Yi King, egipatska ezoterika i Pitagora; da postoji sličnost između tri temeljne kakvoće svijeta kako to uče Vede - između sattve, rajasa i taniasa i između kasti ljudske zajednice; da postoji sličnost između kozmičkog stanja i ljudskog karaktera kako to podučava astrologija.

126

U p r e p o z n a v a n j u analogija odlučujući je m n o g o dublji i elementarniji doživljaj nego što je logička djelatnost razuma. Manas, unutarnji osjet, doživljava analogije. Doživljava ih pak tako, što n e p o s r e d n o iskušava povezanost slika koje se otvaraju u n u t a r n j e m viđenju. Takva neposredna, r a z u m o m i logikom vječno nerazjašnjiva povezanost postoji između metafizičkih načela i brojeva; takva nedokažljiva povezanost postoji i između početka svijeta i bezgraničnog (apeiron) kao što je to Anaksimandar, ili pramajke stvari i »vode« kao što je to Tales rekao. Da bi utisak o ponavljanju u analogijama o d n o s n o viđenju u slikama bio što plastičniji potrebno je navratiti se još jednom na povijesnoga čovjeka. Povijesni čovjek ne misli u slikama nego u razumskim oprekama. I, za razliku od arhajskoga čovjeka, posve je slijep. Razumsko djelovanje modernoga čovjeka je apstraktno i irealno. Zrcalna konstrukcija je nestvarna. Zrcalna konstrukcija, koja je rezultat mišljenja u oprekama, pojmovna je, drugim riječima bez slika, bez svjetlosti, fiktivna, nebitna i prazna. Opreke u zbilji ne postoje. Čega ima u zbilji? Jednom riječju: razlika. Značaj svijeta nije u oprekama nego u razlikama. Formula opreke: pojam - oprečni pojam. Oba zajedno: stvar sama i njezina zrcalna slika. Formula razlike: sličnosti i razlike svijeta u beskraj. Stupnjevanje različitih kakvoća i količina. Sve slično se razlikuje i svaka je razlika slična, ali tako da sličnosti nikad ne postanu poklapanje, a ni razlike nikad ne postanu opreka. Opreka nije osobina svijeta i zbilje, nego apstraktnog razuma. U zbilji živi bezbroj stupnjeva stvari, predmeta, ljudi, događaja, misli, bića, slika i s ovim ovdje i s najudaljenijim se sve slaže u nečemu, dapače

127

sve je slično d r u g o m e , jer »ono što je gore isto je što i ono dolje«. Ali i od najbližega se u nečemu razlikuje. Viđenje analogije je osjetljivost na sličnosti i na razlike. 4. Poznavanje ljudi u iskonsko doba je personificirajuće i genetičko, a ne pojmovna konstrukcija apstraktnih osobina. To su poznavanje kasnije nazivali mitskim. Za razumijevanje je potrebno znati da su u arhajsko doba snage svijeta skupljene u žarišnim točkama. Te su žarišne točke kao središta snaga povećana intenziteta u odnosu na neznatnu učinkovitost ljudskoga života. Središta snaga su u oba svijeta; u vidljivom svijetu kao planete, sunca, nebeska tijela, u nevidljivom svijetu kao duhovi, demoni, bogovi. Ljudsko postojanje ovisi o utjecaju tih vidljivih i nevidljivih središta snaga. Ta su središta spoznatljiva. Iskustvo o njima, međutim, nije p o j m o v n o i nije razumsko nego intuitivno, mistično i neposredno. N e p o s r e d n o iskustvo je viđenje ideja i iskonskih slika. To n e p o s r e d n o i intuitivno viđenje su Grci zvali teorijom. Jer teorija prvobitno nije razumski konstruirana nego je neposredno viđenje ideja i bogova. Iskonsko poznavanje ljudi u j e d n o je kozmičko poznavanje svijeta; ne p o p u t m o d e r n e psihologije koja nije d r u g o nego racionalni sustav konstruiran od apstraktnih osobina i nema sa živini ljudima nikakve veze. Moderni čovjek misli u razumskim suprotnostima. Iskonski čovjek uvijek razlikuje. I personificira neposredno viđena i doživljena, a m e đ u s o b n o različita središta snaga. N e samovoljno, kako su to kasnije mislili. Snage, Moći, bogovi nadljudskoga svijeta doista su osobna bića. Temelj personifikacije počiva na nietafizičko-mitsko-kozmičkim bićima. Ali ona su istodobno i osobna bića. Ta bića su žive zbilje, snage, demoni, Moći, bogovi koji stoje na višem s t u p n j u bitka.

128

Čovjek se ne može shvatiti sam po sebi. Nešto takvo m o ž e zamisliti samo m o d e r n a svijest, koja se bespravno učinila a u t n o m n o m . Ali ju je zadesila kob da o n o što spoznaje nije zbilja, nego vlastita zrcalna slika. To je krajnji smisao zrcalne konstrukcije. Samo svijest otvorena prema višim, n a d n a r a v n i m snagama može procijeniti čovjeka. Ako je pak čovjek otvorio svoju svijest p r e m a n a d n a r a v n o m svijetu, odrekao se svoje autonomije. Svijest postaje theonom n a ili k o z m o n o m n a , ili logonomna, konačno eunomna. U takvoj se svijesti, naravno, ne pojavljuje zrcaljenje vlastite racionalne konstrukcije nego: kozmos, zakon, logos, zbilja, bitak. Čovjek nije a u t o n o m n o biće, nego gnijezdo i mjesto kozmičkih moći i snaga; svijet nije znak autonomije nego mjesto, biljeg nadljudskih moći. Zato je riječ typos, koja znači biljeg, najvažnija riječ u znanju o čovjeku. Typos je zauvijek obilježena duša. Čovjek označava i zastupa te snage i moći čiji biljeg nosi i koje čovjek isto tako živi kao što one žive njega i v o d e ga i nose, povlače, zavode, priječe, dižu, spuštaju i vladaju njime. Ljudska duša živi usred bezbroj čarolija. Te čarolije su čarobna bića. I te su čarobne osobe prave, ili nisu, u ovisnosti o tome da li duša sebe pobrka s njima (adhyasa) ili ne. Međutim, to nije dovoljno. Jer čovjek nosi u sebi svijet, ne samo tipično, nego i kao povijest, genetički. N e smije se pobrkati razvoj s genezom. Razvoj je moderni apstraktni pojam, geneza je kozmičko d o g a đ a n j e svijeta. Genetički, čovjek predstavlja i znači granični slučaj, o d r e đ e n u postaju i u određenim slučajevima određeni obraz - znači i predstavlja granični slučaj. U ljudskoj osobnosti najvažnije je to da je granični slučaj. U nama nije bitno to kakvih smo osobina, nego u

129

kakvom su jedinstvu i u kakvoj povezanosti naše osobine, na kojim vrhovima bitka stoje izoštrene kao apsolutne granice, koje se ne mogu prekoračiti. Individ u u m je krajnji položaj. Granični položaj. Obraz ili ruka izražavaju taj granični položaj. To neponovljivo jedno. O n o koje se ne može oponašati. To je karakter. Značenje karaktera je eshatološko. Svaki čovjek stoji tamo k a m o je cijelo čovječanstvo krenulo, ali gdje se moralo zaustaviti jer - nema dalje. To nema dalje je ljudska osobnost. Zato kaže Saint-Martin da su u svjetskoj povijesti svi ljudi neophodni. Čovjek je vječni pokus, predstavlja vječnost ali i pokus, konačna je i neopoziva postaja. Prema Ziegleru postaja na p u t u Vječnog Čovjeka. Jer m n o g o nije d r u g o nego pokušaj da to što se u kakvoći bitka s Jednim izgubilo nadoknadi i p o n o v n o uspostavi količinom. I svaki je indiv i d u u m pokušaj da zajedno s drugima služi intenzitetu bitka kojim se živjelo u iskonskom Jedinstvu i da se tako vrati u to Jedinstvo. To su p o d karakterom podrazumijevali u iskonsko doba. Karakter je individualno lice - vječno, drugim riječima božansko lice, obraz krajnjega graničnog stanja bitka. Pored typosa druga temeljna slika poznavanja čovjeka. Typos znači biljeg snaga, a karakter obraz besmrtne osobnosti. Prema tome čovjekovo osobno biće nije sakralno samo p o duši, nego je sakralno i po svojem typosu, biljegu i sakralno je i p o svojem karakteru, dakle p o položaju koji zauzima na granici bitka, jer taj je položaj granica transcendencije. 5. Ako današnji čovjek želi steći iskustvo o neposrednom viđenju iskonske slike u arhajskom v r e m e n u kao polaznu točku može uzeti samo helenstvo. N e samo zbog toga što je viđenje iskonskih slika u Plato-

130

n o v i m i d e j a m a najbliže d a n a š n j e m čovjeku i to viđenje u o d r e đ e n o m smislu, iako nejako, on može slijediti. N e g o i uglavnom zato jer je u helenstvu viđenje iskonske slike još živjelo u svojoj punoći. Grčki mit, grčki ep, pa i tragedija, metafizika, kiparstvo, graditeljstvo nisu d r u g o nego prikazivanja iskonskih slika. Likovi bogova, heroja, tragične sudbine, slike predsokratskih mislioca: voda, vatra, bezgranično, broj, atom, bitak, sve su simboli čije je pravo značenje i tajna ideja koja se u njima očituje, odnosno iskonska slika. Sve što je prije helenstva, današnjem je čovjeku bez objašnjenja samo u iznimnim slučajevima razumljivo; Iran, Indija, Kina, Egipat djelomice se mogu pratiti, a iskonska Amerika se može shvatiti samo u nekim fragmentima. U to vrijeme kada su »bogovi još hodali p o zemlji«, kako kaže predaja, nedvojbeno je da je viđenje, koje danas u nešto patološkom i iznimnom obliku p o z n a j e m o pod nazivom clair voyance, bilo opće prošireno. Najznačajnije obilježje iskonskoga viđenja je da za njega osjetilni svijet nije predstavljao granicu. Tijela, predmeti, stvari nisu reflektirali nego propuštali zrake čovjekova viđenja; tomu usporedo, prirodno čovjekovo viđenje nije bilo p u k o osjetilno očno viđenje. Materijalna priroda nije bila red m e đ u s o b n o oštro odijeljenih stvari; ali osobito ne red oblika m e đ u s o b n o odvojenih stvari. Nije bilo oštrih granica zato jer materija nije predstavljala granicu. Postoje mistički mislioci, koji kažu da je priroda u to doba živjela u m a n j e materijaliziranom obliku. Drugim riječima: priroda je slobodnije zračila spiritualne snage koje u sebi ima. U stvarima se još mogla vidjeti ideja. U stvarnosti su se još mogli vidjeti demoni i bogovi. Najvažnija oznaka zna-

131

i

nja o čovjeku iskonskog doba: pretpostaviti u svakom trenu da je taj čovjek prema metafizičkom svijetu raspolagao s nemjerljivo većom osjetljivošću. Njegov život nije bio toliko zatvoren: u otvoreni bitak gotovo je uvijek vidio i ne samo što je vidio nego je i razumijevao povezanosti u cjelini bitka. Pogled m u se nije slomio na površini o p n e materijalnog privida, nego je prodirao kroz površinu tijela i vidio kroz opne. Zato je bio sposoban da vidi personificirano i genetički: u snagama vidi Moći i bogove (archai, dynameis), ali u njima vidi i njihovo porijeklo. I čovjek, kako god okrenuo, mora priznati da je takvo viđenje ifie samo spiritualnije i dublje, nego i zbiljskije od kasno povijesnog. Zbiljskije pak tako kao što je u povijesnim vremenima pjesničko viđenje neusporedivo zbiljskije od p o j m o v n o g viđenja. Izgleda vjerojatnim da u povijesnim vremenima umjetnost i pjesništvo čuvaju arhajsko viđenje iskonskih slika, odnosno metafizičko viđenje bitka, viđenje preko granica materijalne prirode. Viđenje nalik o n o m u iskonsko doba, kao što to i G u e n o n kaže, danas susrećemo samo u umjetnosti. 6. Posve je prirodno da usporedo sa sljepoćom koja se stalno povećava u vidu i nijemost raste u govoru. Postoji tijesna veza između viđenja i riječi. U u p o z n a vanju s iskonskim čovjekom ne može se dosta naglasiti ta činjenica. N e raspolažemo neposrednim iskustvom o viđenju iskonskoga čovjeka - sve što o tome m o ž e m o znati prenosi iskonski jezik. A za iskonski jezik, jednako vrijedi ono rečeno o viđenju. Iskonski jezik je bio u vezi sa spiritualnijim, dubljim i zbiljskijim viđenjem. Po svojoj naravi nije govorio stvari, pojmove nego sim-

132

bole, iskonske slike. Jezik je izricao zbilju otvorenog bitka; n a d n a r a v n o m viđenju odgovara nadnaravni govor. Taj splet koji su za iskonskoga čovjeka činili elementi, godišnja doba, slike, imena osoba danas se ni približno ne m o ž e dokučiti. Jezik je bio isto tako beskrajno bogat kao viđenje; slike, odnosi, sličnosti, razlike, intenzitet, dubina činili su tako gusti i živi organizam koji i najintenzivniji pjesnički jezik može danas doseći samo u dijelićima. U toj jednostavnoj činjenici da je arhajski čovjek narav duše izrazio leptirom, nije se radilo o usporedbi između duše i malog kukca nego u p r v o m redu o prirodi prožetoj božanskim snagama: leptir nije bio kukac, nego božansko očitovanje, kao što su općenito životinje očitovanje božanskoga bitka. Leptir nije bio simbolična riječ, nego ključ koji je otvarao i rastvarao vrata božanskoj biti leptira tako da se u biću leptira doista pojavila duša-božica. I to pojavljivanje bilo je doslovce epifanija i odnosilo se i na predmete. Moć je božja sudnja riječ, živi d u h ; naočale opsjena i čar; kao što je sjaj zvijezda putokaz koji vodi u mraku; kao što su ljestve težnja prema gore, a ljiljan zemaljsko pojavljivanje svjetlosti, a dvoglavi orao nadljudska moć. Stvari su simboli - simboli božanskoga otvorenog bitka; riječi su ključevi koji odgonetavaju i izriču smisao tih simbola. Prirodu iskonskoga jezika čovjek razumije u kritičnoj točki svijeta, u toj točki, koju predaja zove p a d o m u grijeh ili početkom materijalizacije. Iskonska riječ je riječ Boga. Stvaralačko Slovo. Logos. Jer svijet je postao izricanjem Riječi. Božja je stvaralačka snaga u riječi. To jednako kazuje hebrejsko Sveto pismo kao i egipatsko znanje: Ptah, stvaralačko

133

%

božanstvo, stvara ustima jer riječ je božanska supstancija. Natpis na h r a m u u Edfuu kaže: »Sve Što jest, nastalo je njegovom riječju.« Imenovati znači stvoriti. U Babilonu se početak početaka označava s »ni nebo ni zemlja nisu imali imena«. I kada se danas čini da se to razumije, zapravo se griješi. To što je arhajski čovjek htio reći tim riječima razumije vrlo mali broj ljudi. Današnji čovjek razumije jezik isto tako periferno kao i svijet. Oko čije je viđenje zasjenjeno za iskonske slike ne može shvatiti ni zbilju jezika. Vidi se samo vanjski pokrivač jezika i ne shvaća se to što je unutra: prokleta omamljenost. »Jao onome«, kaže Kabala, »tko u riječima Svetog pisma vidi puke jednostavne pripovijetke koje je netko svakodn e v n i m jezikom ispričao...svaka riječ pisma skriva uzvišeni duboki misterij...i pismo ima tijelo...to tijelo je zakon, zapovijed, priča, ali to je samo tijelo. Svaka riječ ima viši smisao.« I moderni čovjek, umjesto da je u pismu tražio viši smisao, riječima je pridao niža značenja. Iskonska riječ, prva riječ, stvaralačka Riječ, iskonski logos nije d r u g o nego očitovanje iskonske slike svijeta koja je zabljesnula u d u h u Stvoritelja. U tom očitovanju treba razlikovati dva momenta. Prvo što su Grci zvali pneuma, a Hebrejci El Ruach, a Indijci prana. Biblija kaže da je Gospod u d a h n u o čovjeku dušu. Taj u d a h , to je dah; živa duša koja se očitovala u riječi i vječna riječ koja je prenijela u svijet dah Boga. Jer svijet je nastao putem riječi. Pneuma, prana uvijek imaju n a d n a r a v n o značenje. Sve je istočne yoge poznaju i rabe. Dah u kozmosu je nazočnost izdahnutoga božjeg duha. Ali znaju i Meksikanci koji kažu da »narod živi od kraljeve riječi«. U Babilonu »riječ vr-

134

h o v n o g svećenika moćnija je od dvosjeklog mača«. N a ulazu u glavni hram ulazećeg je čekao ovaj natpis: »Kibi balati« - što znači: Reci život, odnosno, riječju stvori život. Drugi m o m e n t božanske stvaralačke iskonske riječi je od p r e t h o d n o g još važniji. N e otkriva način očitovanja, nego motiv izgovorene riječi. I prirodno je da je prva izgovorena riječ, koja nije d r u g o nego predak svih riječi i svih jezika udarila biljeg svojeg porijekla na svaku riječ i svaki jezik svijeta. Drugi je m o m e n t taj da Stvoritelj riječi izgovara u najvišem stupnju budnosti. Budnost nije u m n a sposobnost nego intenzivna osjetljivost bitka, a najintenzivnija osjetljivost bitka je pak to što zovu ljubavlju. Jer ljubav jest, shvaćena u ravnini ljudskog života, kada se Ja posve zgasne i ljudska se duša otvori univerzalnom bitku. Moglo bi se reći u slikovitom smislu i radi boljeg shvaćanja: u trenutku stvaranja, kada je Stvoritelj izgovorio iskonsku riječ, u Stvoritelju se Ja jedan tren zgasnulo i zasjala je iskonska slika univerzalnog bitka kao Svijet. Istodobno je bljesnuo i zaplamsao svijet, predmet vječne ljubavi u Božjem srcu. To je bila kreacija. To je bila kreacija iz dubine ljubavi. Jer kako Z a r a t h u s t r a kaže: »Samo ljubav govori.« Samo ljubav stvara. Samo ljubav vidi. Samo je ljubav b u d n a . U korijenu svake riječi živi intenzivni stupanj budnosti koji je ljubav. Bilo gdje i bilo kada je izgovorena ta riječ iz bilo čijih ustiju: zbiljski je govornik bio d u h ljubavi. Izgovor riječi može niknuli samo iz ugasnuća Ja. Misterij ljubavi je u tome da »onaj koji voli prelazi u bit onoga koga voli« (Ibn Arabi). Tajna stvaranja je da se Stvoritelj u misteriju ljubavi pretvorio u bit svijeta. Tu tajnu čuva riječ.

135

Božanska se iskonska riječ za čovjeka pokazuje jedino u objavi. Na ovom mjestu, sada, za d a n a š n j e g čovjeka opet treba dati podrobnije objašnjenje. Objava nije čudesno nebesko zborenje ili tomu slično, krivo shvaćeni, m e d u mitskim izvanjskostima odigrani jedinstveni i iznimni događaj. Objavu čovjek može doživjeti samo u povišenoj budnosti, kao viđenje iskonskih slika (theoria) i kao sjajno gromoglasni unutarnji glas. Jer objava nije tajna i nije zagonetka, nego glas univerzalnosti univerzalnome koji otvoreno zrači pop u t sunčevog sjaja. Razlog zbog kojeg se čovjek tomu ne može dovinuti je taj što se odanle sunovratio. Objave koje se čuvaju u svetim knjigama ljudska su stanja najvišeg reda, povratak čovjeka u svoje iskonsko stanje i u božanski u m . Biblija, Vede, Zend Avesta, Bundehesh, H e r m e s Trismegistos, M a n u , Yi King, svi tako podučavaju. Kada čovjek postaje osjetljiv za riječ objave nije u i z v a n r e d n o m stanju, nije egzaltiran, nego baš tada dostiže svoje normalno i zakonito izvorno iskonsko stanje: vraća se na svoje mjesto pokraj Stvoritelja. Dva su m o m e n t a stvaralačke iskonske riječi: d a h (prana, p n e u m a ) i očitovanje d u h a ljubavi. Arhajski je čovjek poznavao oba momenta, čak je o iskonskoj riječi znao beskrajno više. Iskonska slika sjedinjenja ta dva momenta, daha i objave ljubavi, prane i iskonska slika najvišeg očitovanja budnosti: plamen. Plamen je topao i sjajan, a kao sve pojave materijalne prirode samo je simbol iskonske d u h o v n e prirode. U iskonskoj d u h o v n o j prirodi plamen je zajednička slika božanskoga daha i božanske budnosti: Živi Plamen. To je slika logosa. Plamteći mač. Jednako ga znaju i uče i Zarathustra i Heraklit, kao i Jakob Bohme i Baader.

136

Konačno i iscrpno odgonetavanje pak daju Vede u dijelu o pet vatri (pancJwg7iividya). Plamen nije d r u g o n o svjetleća toplina: d a h i ljubav. Zato je punoća svih stvari, logos, načelo svijeta. N a k o n svega ovoga, ako bi vrijedilo, moglo bi se preći na to da čovjek posebno govori o viđenju iskonskih slika i o tijesnoj vezi viđenja i jezika. Mogli bi se utvrditi stupnjevi: 1. Iskonskom viđenju odgovara iskonska riječ: prva stvaralačka riječ, to je b u d n o s t najvišeg stupnja: ljubav. 2. N e p o s r e d n o m viđenju zbilje odgovara neposredni jezik; ta b u d n o s t univerzalnosti svijeta više nije najviša već je samo d u h o v n a ; to je metafizički stupanj objave. 3. Viđenju iskonskih slika odgovara iskonski slikovni jezik; to je stupanj mita. 4. Univerzalnom viđenju slika odgovara univerzalni slikovni jezik; najveći broj poznatih iskonskih jezika je takav: kineski, sanskrit, tibetanski, praamerički, egipatski, iranski, grčki, latinski; taj stupanj dostiže i čuva u m o d e r n i m jezicima pjesnički jezik i jezik mistika. 5. Viđenju ideja odgovara jezik ideja: to je jezik velikih metafizičara, zakonodavaca, mislilaca: Lao-cea, Buddhe, Kung-cea, Heraklita, Pitagore, Platona, Shankare. Stupnjevi viđenja, odnosno stupnjevi jezične sposobnosti odgovaraju stupnjevima budnosti, oni pak o p n a m a ljudske duše: svaki jezik otvori, raskine p o jednu o p n u i objavi supstanciju koja se nalazi u svakoj opni. Imena bogova su u sebe usrkala snagu svih jezika: a imena ljudi nisu d r u g o nego izblijedjela i potamnjela božanska imena.

137

Pojmovi i s v a k o d n e v n i jezik o d g o v a r a j u šestoj opni, materijalnoj opni prirode: samo su izvanjskost, bez dubine, bez slika, kao što je i viđenje p u k o osjetilno nabrajanje. U tom jeziku višu osjetljivost čuva jedino poezija. »Poezija je blistavi govor«, kako kaže Zarathustra. Element pjesništva je Živi Plamen, logos. »Može se liječiti istinom, m o ž e se liječiti zakonom, može se liječiti nožem, ali od svih liječenja je najbolje ono koje radi sveta riječ, sveta riječ koja zrači iz srca pravednoga čovjeka.«

138

IV. POSTAJE LJUDSKOGA

BITKA

1. N a k o n rečenog o iskonskim slikama bila bi neoprostiva greška i dalje pobrkati učenje predaja o čovjeku s antropologijama smišljenim u povijesno doba. Predaja u prvom redu i iznad svega vidi u čovjeku iskonsku sliku čovjeka, božansku inteligenciju; a u pojedinačnoj ljudskoj osobi biće koje stoji u graničnom položaju bitka označeno biljegom Moći, snage i bogova, biće božanske inteligencije. Tako čovjeka zahvaća s tri strane: prvo besmrtnu dušu u njenoj vječnoj biti - d r u g o kao tip - i konačno kao karakter. Sve što povijesni, a osobito današnji Europejac misli o učenju predaje je naivna fantastika i zato bez ostatka treba otpasti. U različitim, oduvijek znanim zabilješkama slike nisu takozvane pjesničke usporedbe, ni bajkovita snoviđenja, ali ni stajališta koja se doslovce uzimaju. Zašto ne, o tome je baš malo prije bilo riječi: čovjek je na iskonskom stupnju raspolagao sa sposobnošću da stvari naziva točnim imenima; tu je m e đ u t i m sposobnost izgubio s materijalizacijom i od toga vremena riječju umije imenovati stvari samo u prenesen o m smislu, simbolički. Baš radi toga što je čovjek izgubio sposobnost točnog i neposrednog imenovanja, izgubio je i sposobnost stvaranja riječju, a i dar da ga snage i Moći svijeta slušaju. Tako je ljudski jezik postao simboličan.

139

Pozivajući se na primjer: učenje o seljenju duša današnji čovjek shvaća doslovno. To je najveća zabluda koju moderni čovjek gaji u odnosu na iskonsko doba. Slika seljenja duša ne znači da se pojedinačna ljudska duša - Veda jivatma - rađa, umire i p o n o v n o rađa iz zemaljskog u zagrobni život, i da se iz zagrobnog života u zemaljski vrti, kruži, luta i glavinja. U to može vjerovati samo od pretjeranog razuma mehanizirano i oslijepljeno mišljenje. Seljenje duša je iskonska slika koja se odnosi na vječnoga čovjeka, a ne na ljudski individuum. Smisao pak nije u tome da se jivatma, malo ljudsko Ja, nakon što premine danas, p o n o v n o rodi eventualno već sutra, na d r u g o m kraju svijeta i u d r u g o m biću, nego to, da se iskonski čovjek iz d u h o v n e kreacije sunovratio u materiju, i iz materije se kao čovječanstvo budi kao mnoštvo podijeljeno na pojedince, a svako pojedinačno Ja tog mnoštva je p o jedna postaja iskonskoga čovjeka, p o jedno »ponovno rođenje« - reinkarnacija. Nije riječ o automatskom potonuću ili izranjanju. Osobno p o n o v n o rođenje nisu poznavali ni iskonsko doba, ni Istok, takvo što nisu učile nikad ni Vede ni budizam, ni egipatska, ni pitagorejska, ni platonska metafizika. Selidba duša je iskonska slika vječne ljudske sudbine kolosalne dubine, koja vidi sudbinu pojedinačnog ljudskog Ja ugrađ e n u u sudbinu Vječne sudbine čovjeka i sebe shvaća kao p o n o v n o rođeno biće u povezanosti s univerzalnim čovječanstvom. Ponovno rođena duša s typosom - biljegom je tipični lik, p o n o v n o rođena duša s karakterom je krajnji granični slučaj koji se pojavljuje u vremenu, kao obraz, kao individualno biće. Ako se čovjek u predaji susretne s tako v a ž n o m slikom kao što je seljenje duša, m o ž e je razumjeti

140

samo ako je ugleda i odgonetne u d u h u iskonske metafizike. Ovo odgonetavanje se svakako mora temeljiti na iskonskom stanju. U iskonskom stanju čovjek je Adam Kadmon. Sjajni čovjek. Adam doslovno znači vladar. Iskonski prvi čovjek, kralj d u h o v n e prirode koji snagom od Stvoritelja dobivene riječi, živim plamenom, logosom - s gorućom ljubavlju gospodstvuje nad svim bićima i svim svjetovima. Njega slušaju atomi, životinje, Moći. Inkarnacije iskonske slike Adama Kadmona su veliki kraljevi, zakonodavci i mudraci čovječanstva. To je taj »tajanstveni ljudski rod« o kojem govori predaja: Manu, Menes, Minos, kako to kaže hinduističko, egipatsko i grčko znanje, Ehecatl, meksičko, QuetzaIcoatl, tolteško, Manco Ccapac, peruansko znanje. Taj je čovjek »zrak«-biće, dakle čisto d u h o v n o biće, sjajni kralj, koji dijeli narode, kao što to govori tolteška predaja, daje im pjesmu, jezik, odjeću, hranu, piće i razlikuje ih, danas bi se reklo: osvješćuje ih. Taj vladar p o p u t Melkisedeka, kralj je istine, mira i ljubavi. To je iskonski čovjek o kojem govori Tao te king i kojeg Kung-ce vidi Gospodarom Sredine; to je taj koji se drži aletheie, kako uči Platon i zato je glava zajednice - politeie. Taj čovjek je značaja iznad rase, nacije, vjere, razdoblja: on je univerzalni d u h . A univerzalni d u h pak znači to da nema svoju materijalnu Ja-svijest nego d u h o v n u iskonsku svijest - božansku svijest. Tko u tome živi, misli, djeluje, govori, vlada, taj nije tip, on nije označen i nije karakter, Ja-obraz, nego nadnaravna božanska duša, božanska inteligencija. Ti ljudi su »božji sinovi« - sinovi Brahme - sinovi Totha, to su »sedam mudraca«, »sedam rishia« koji prenose bit b o ž a n s k o d u h o v n e iskonske prirode u zemaljsko-materijalni bi-

141

tak. Druga predaja te ljude zove Nadzirateljima ili Čuvarima ili Budnima: egregoroi, phylakes p n e u m a t o n . U Meksiku: tlapian - što znači phylax, Nadziratelj. Prema predaji je moć toga čovjeka bezgranična. Zašto? Jer taj čovjek živi neposredno iz d u h a božanske b u d nosti i kao što iranska sveta knjiga kaže: » Bog je svoju svemoguću moć dao ljubavi.« Melkisedek je zato svemogući, jer je kralj ljubavi i mira. O n je pojavnost bića kojeg je Bog stvorio šestoga dana: Adam Kadmon, vladar. Povijesni čovjek m o ž e doživjeti iskonsko stanje samo u posve iznimnim kratkim trenutačnim bljeskovima kad se u njemu stapaju znanje i ljubav. Pitagorino učenje je bila inicijacija u to iskonsko stanje; i u nekoliko Empedoklovih rečenica ta se činjenica može jasno razaznati. Platonov filozofski eros je već samo blijedi oblik toga; zato je Platon već bio nesavršeno inicirani čovjek. Kasnije u aleksandrijsko su doba to jedinstvo znanja i ljubavi označavali s plamtećim srcem, simbolom logosa. U najnovije je vrijeme Ramakrishna bio takav, u iskonsko stanje inicirani čovjek. To je stanje kada toplina ljubavi zapali viđenje i kad svjetlost misli prosvijetli ljubav. Plamteće je srce sjedinjenost u sjajnoj svjetlosti d u h - r a z u m a : vidjelačka, božanska, goruća, nepristrana ljubav bez slabosti: jedinstvo znanja i osjećaja, pameti i srca, misli i čuvstva. Iskonski čovjek ne griješi ni srcem ni r a z u m o m . Svijet drži na o k u p u svojom ljubavlju i znanjem. To znači da je prvi čovjek iskonska božanska inteligencija. 2. Druga je postaja: pad u grijeh. Uslijed pada u grijeh čovjek se sunovratio u carstvo smrti. Izgubio je svoju budnost; oslijepio je, onijemio,

142

njegova se svjetlost ugasila, s d u h o v n o m se prirodom prekinula veza. Potonuo je u materiju i tamo se u p o t p u n o j nesvjesnosti sebe i svijeta, mrtav, sleđen, ohlađen, pomračen, okamenio. To stanje nije simbolično. Nije simbol obeznanjenosti. U iskonskoj slici pada u grijeh predaja vidi to stanje koje je na p r e d z a d n j e m s t u p n j u prije p o t p u n o g uništenja. Ako se sunovraća još jedan stup a n j niže, raspada se i poništi. Čovjek koji je pao u grijeh, kada je postao materijom, sunovratio se d o praga p o t p u n o g uništenja i tu se ukočeno zaustavio. O toj se postaji nema što reći. O d ničega je odvaja samo jedna jedina mala nijansa; predzadnja stepenica. To je postaja prije granice prema nebitku; nesvjesna, bez svjetlosti, bez razuma, bez ljubavi, bez srca, bez d u h a , bez tijela, bezoblična, bez bitnosti, bez misli. Grijeh iskonskoga čovjeka mi danas ne razumijemo. Baader kaže: zato, jer ga nismo više u stanju počiniti. Egipatska i hebrejska predaja čuva u ritualu obrezivanja sjećanje na p a d u grijeh. Sto to znači nitko nije odgonetnuo. Poneki dio Pert em Herua kao da izdaleka u p u ć u j e na to: na iskonski grijeh duše da gleda sebe izvana i tim je pokretom stvaralačku ljubav-znanje skrenula prema van, što znači: umjesto prema središtu, prema periferiji - umjesto prema Bogu, prema sebi. 3. Treća je postaja buđenje. Buđenje je taj stupanj koji povijesno doba smatra nastajanjem čovjeka. Kada se sunovratio, pao na rub nebitka, čovjek je prije uništenja zastao i ukočio se da bi iz zaboravljenosti zemlje, iz carstva mraka i smrti poslušao poziv i probudio se. Tako se najprije probudio Adam, onda Eva i otada se b u d i m o svi po redu.

143

Proigrali smo mjesto gospodara stvaranja, sada nas zovu u zemaljski život. Uslijed sunovraćanja čovjek je izgubio iskonsko znanje i ljubav i sada kada se rađa iz zemlje mora povratiti od toga toliko koliko može. U tom liku čovjek već nosi biljeg (typos) Moći i ima individualni karakter 0a). U prostoru i v r e m e n u živi ograničeni i odmjereni život. Tip, karakter, prostor i vrijeme nisu samo granice. To su sposobnosti i mogućnosti koje su dane čovjeku da bi se mogao vratiti. U tipu su skrivene snage koje čovjek može upotrijebiti; Ja je to sredstvo kojim duša može razviti snage; prostor je područje gdje može živjeti, koje je otvoreno djelatnosti; vrijeme je najveća milost; ako bi se čovjek o d m a h , o d j e d n o m i neopozivo morao odlučiti, p o n o v n o bi se nejak sunovratio u materiju; vrijeme je p r o d u ž e n j e za p r o b u d e n j e d a n e mogućnosti - jer je duši za povratak potrebno vrijeme. Čovjek živi u zemaljskom postojanju u okolnostima koje su iskvarile Moći. Ali, kao što kaže hermetička ili alkemijska predaja, nisu se pokvarila bića već biti bitka, drugim riječima njegove su se tinkture pokvarile. Bića, o d n o s n o mnoštvo bića se javilo kao posljedica iskvarenih biti. Individuacija, raspad na pojedinačna Ja je oblik iskvarenog bitka. U materijalnoj se prirodi duša sjeća svjetlosti iskonskoga stanja duše samo iznim n o a i tada posve nejasno. To što njome vlada je tupa pospanost koju donosi sa sobom iz zaboravnosti materije. Ako bi samo malo sačuvala od svjetlosti prepoznala bi da njezino b u đ e n j e iz smrti nije prirodno nego je doslovce neprirodno, nadnaravni m o m e n t . I kada se duša sve više budi, počinje jasnije vidjeti da je njezino rođenje u materijalnoj prirodi zapravo pon o v n o rođenje, dapače: uskrsnuće.

144

Mit označava taj d o g a đ a j kada se kaže da je Gospod razdjelio svjetlost od tame. U Palestini je stvorio svjetlost Jahve, u Peruu Vira-Cocha, i u njoj se okamenjeni zemljani čovjek opet mogao probuditi. Bog ga je p o n o v n o stvorio iz praha zemlje i u d a h n u o m u svoju dušu. U Aleksandriji su automatsko rođenje zvali genesis, a ime samog b u đ e n j a je bilo ta genesia. jer zemaljsko rođenje po sebi ništa ne znači, ako istodobn o nije i b u đ e n j e duše. U stanju buđenja nakon sam r t n o g potresa duše, duša se opet može otvoriti. N e nalazi se više u bitku nego samo u životu. Predaja ne umije izraziti stanje života j e d n o m riječju zato jer to ne umije ni iskonsko stanje. S p a d o m u grijeh izgubila se čovjekova sposobnost točnog imenovanja; to Što je ostalo, to je simboličko imenovanje; ali, s iskonskim dobom, nestali su i simboli i povijesni čovjek živi s gotovo nijemim i slijepim pojmovima. Ako m u se priđe s pojmovima iskonsko se stanje bitka m o ž e odrediti kao jedinstvo znanja i ljubavi: simbol plamtećeg srca. Pri b u đ e n j u više nema bitka nego samo života. I stanje se života opet može izraziti plastično dvostrano dvjema riječima. Te dvije riječi su: strah i patnja. Sjedinjenje te dvije riječi je nemoguće. Zašto? Jer mjesto gdje se susreću leži daleko iznad krajnjih mogućnosti d a n a š n j e g jezika. Ali je i iznad izražajnih mogućnosti svakog poznatog jezika jednostavno zato jer izraz želi uhvatiti život u korijenu i bez ostatka, ali u stanju života jezik više ništa ne umije zahvatiti u korijenu i bez ostatka. Sankhya počinje svoje učenje ovim kazivanjem: život je patnja. Budizam kaže isto. Ali patnjom i sankhya i B u d d h a žele izreći jedinstvo straha i patnje, a to se i uspostavlja time što stalno rabe riječ patnja.

145

Jedan dijalog Hermesa Trismegistosa kada govori o trećem m o m e n t u nakon iskonskoga stanja i sunovraćanja kaže da je Stvoritelja uhvatio phobos - drhtanje. To drhtanje je tako iskonsko i u životu takvo p r v o t n o stanje; prema od samoga početka znanim indijskim zapisima Atman je svijet stvorio jer se »sam bojao«. Bohme, čija je mistička intuicija gotovo nepogrešiva, u svojim komentarima Postanka govori o dva poriva Stvoritelja. Ta dva poriva su:» kamena volja« i »slobodna radost«. Ta dva poriva, kaže Bohme, sa strašću su se zapalila jedan spram d r u g o g i u tom času, kada su se d o d i r n u l i izbila je strašna »prestravljenost« (Schrack) kao kada udari grom. »U toj prestravljenosti zaplamtjela je prva vatra. Jer kamena volja nije bila d r u g o nego mrak i skrućeni led i tada se prestravila od svjetla slobodne radosti i njezine mekoće koja se razlijeva. Kada je u sebi zagušila ledeno i smrznuto samoljublje i samrtno se u sebe zatvorila u kamenoj volji je bljesnula prestravljenost smrti. Jer bit mraka je prestravljenost; tako povuče sebi sebe kao strah od svjetlosti, kao neprijatelja svjetlosti. To je iskonsko stanje zamračenog svijeta, to je sam mračni svijet«. Strah, phobos, Schrack o čemu govore hinduistički smriti, Hermes i Bohme, je strah od patnje; patnja, o kojoj govore Buddha i sankhya, je patnja u strahu. Dvoje je tako jedno da je strah patnja i patnja strah. Svako zemaljsko postojanje je patnja, ali svako zemaljsko postojanje je i strah. To je stanje života. Tako drhti i tako se .muči, ježi i brine čovjek u stanju b u đ e n j a , prispjevši iz mraka u prvim zrakama svjetlosti. »Strah«, kaže Bohme, »jedna je vrsta osjetljivosti, buditelj ćudi, to nešto, što goni osjetila na aktivnost.« Strah i patnja su zapravo prvi blijedi znakovi b u d n o -

146

sti. I patnja i strah su zato da čovjek ne bi p o n o v n o p o t o n u o u mrak, smrt i zaboravljenost: svatko se mora bojati i patiti da bi se probudio. To je stanje buđenja. Sleđena, mračna, noćna, kamena zatvorena duša polagano zrije u strahu i patnji, i slomi se da bi se pon o v n o otvorila prema bitku. Strah i patnja su dvosmisleni i dvostrani; isto tako m o g u i zatvoriti kao i otvoriti: mogu osloboditi, ali i zarobiti. Zbog toga je u b u đ e n j u duša podložna iskušenju. Dvostruko usmjerenje iskušenja: svjetlost - vraćanje u iskonsko stanje ili mrak - potonuće u materiju. Ali u svijetu u kojem živi položaj joj je lakši, svjetlost i mrak se razdvajaju, y a n g i yin, kako kažu Kinezi, d a n i noć, zima i ljeto, b u d n o s t i omamljenost. Strah i patnja služe tomu da bi se ljudska duša na temelju elementarne osjetljivosti odlučila, riješila i pristala. Čovjek ne razumije strah i patnju. Zatvori se pred njima i ne primjećuje da kada se zatvori pred p a t n j o m i strahom, zapravo zatvara sebe u strah i mrak. Onoga koji se boji i koji pati istodobno zove i svjetlost iskonskoga stanja i mračno carstvo zastrtosti. O n a j koji u sebi sačuva osjetljivost na strah i patnju, taj kreće prema svjetlosti; taj koji sebe zatvori taj popušta pozivu materije i opkoli se mrakom. Treba strahovati i patiti. Time duša prihvaća svoju sudbinu i time preuzima na se riječ poziva prema usponu. Psihološke posljedice straha i patnje su neiscrpne: čovjeka koji živi u materijalnoj prirodi u potpunosti o d r e đ u j e strah i patnja. Svi motivi skrivanja, otvaranja, iskrenosti, laži, osiguranja, odlučivanja, hrabrosti, kukavičluka, odvažnosti, povlačenja ovise i počivaju na strahu i patnji i bez ostatka nikad se ne mogu svladati. 4. Četvrta je postaja: ponavljanje.

147

Današnji čovjek dobro poznaje ponavljanje s izvanjske strane. Zna da ljudsko biće u majčinoj utrobi prolazi zagonetnu metamorfozu i zna da je smisao toga da pojedinačni čovjek ponavlja cijeli p u t ljudskog roda. Ponavljanje zovu razvojem, kao da čovjek h o d a p o p u t u savršenstva i stalno je sve više. O razvoju naravno nije riječ. Čovjek proživljava stupnjeve buđenja i kada se rodi ne postaje samostalan nego nastavlja ponavljanje. Toliko nastavlja da život golemoj većini čovječanstva ne predstavlja novu stepenicu, novi stupanj, novi m o m e n t , te zato nije ništa d r u g o nego ponavljanje prijeđenih stupnjeva još jednom. Ponavljanje, međutim, nije samo vanjsko. Na temelju nekoliko novijih psiholoških uvida moderni čovjek počinje razumjevati da stupnjeve življene prije njega treba ponoviti ne samo u fiziološkom obliku i da je zagonetna metamorfoza unutarnji proces. Čovjek u majčinoj utrobi luta tupim, nejasnim, snenim, omamljenim postajama života - preko organizama životinjskog postojanja koji su simboli tog lutanja. Rođenje, trenutak b u đ e n j a : kada ljudska duša slušajući zov iziđe na sunčevu svjetlost. Stvaranje Adama. Kada se čovjek rodi u stanju je odvojiti svjedost od mraka. Ali čovjek dalje ponavlja. U djetinjstvu ponovi pokrete drevnih naraštaja, običaja, zanimanja: dječak igra vojnika, oca obitelji, divljaka, razbojnika, pustolova; djevojčica kuha, oblači lutku, šiva, gura dječja kolica. Igra nije priprema za ozbiljne zadatke života, kao što neki misle; duša nesvjesno ponavlja u nju užežene djelatnosti ljudskog postojanja. Pojedinačno ljudsko biće na p u t u vječnoga čovjeka podražava djelatnosti vječnoga čovjeka. I ljudski rod, izuzev ponekih malobrojnih rijetkih iznimaka, nikad ne postaje subjekt, nikad ne

148

iziđe iz ponavljanja, nikad ne čini drugo, nego još jednom odigra ideje, misli, čuvstva, ponašanje, pogled e naraštaja koji su prije njega živjeli. U iskonsko doba su raspolagali učinkovitim postupcima da p r o b u d e čovjeka i da ga dignu u autonomni bitak. To su bile različite inicijacije. Povijesno čovječanstvo ne raspolaže takvim postupcima. O d nestanka iskonskoga doba čovječanstvo stoji na jednom mjestu, ne čini d r u g o nego ponavlja. Ponavlja narodne, rasne, spolne, nacionalne, jezične, misaone postaje: nikad ne misli drugo, ne osjeća, ne kaže drugo, nego što su prije njega osjećali i mislili stotine i stotine naraštaja. Bez da se pojedinačna duša u n j e m u i j e d a n p u t očitovala, bez da je razumio tu jedinu zadaću koja je iznad ponavljanja, apsolutni individuum, na sliku i priliku Božju stvorenog vječnoga čovjeka, iziđe pon o v n o na vratima smrti. Mnogi ljudi nisu u stanju dostići stupnjeve univerzalnog čovječanstva - i cijeli p u t do kraja i p o t p u n o ponoviti i cijelu metamorfozu doživiti u potpunosti. Velika prispodoba Novoga Zavjeta govori dosta jasno o čovjeku koji je n j e m u povjereni novac sakrio i sačuvao - to je čovjek koji d o kraja života nije činio d r u g o nego je samo ponovio ono što je od čovječanstva već dobio; i o onom čovjeku koji je n j e m u povjereni novac udvostručio - to je čovjek koji je život čovječanstva obogatio vlastitim postojanjem, proširio, prosvijetlio i uzdignuo, koji je u činu ili u djelu otvorio vječni subjekt. »Čovjek«, kaže Baader, »treba biti zbiljska slika Božja kao što je priroda simbolička slika Božja. Svaka prolazna stvar, predmet, osoba, biće trebaju se dotle ponavljati dok ga vječni čovjek u sebi ne ozbilji.« Čovjek se nije zato probudio da bi bio p u k o ponavljanje uni-

149

verzalnog bitka n e g o da u n e k o m obliku realizira iskonskoga Nebeskog Čovjeka. N a k o n b u đ e n j a pred čovjekom se otvaraju dva puta: tumaranje i lutanje. O n a j koji tumara nema usmjerenja; iz mraka zaboravljenosti donesena snena omamljenost u n j e m u je tako jaka, da ne zna d r u g o nego dobro ili loše ponavljati na nejak način pred njim već odsvirane melodije postojanja. Tumaranje je nezakonito stanje. O n a j koji tumara izgubio se. To tumaranje Vede zovu scuigsara. Omamljeni čovjek tumara, u besmislenom kaosu tetura, u polusnu se laća, nejak je, slijep i ne zna d r u g o nego ponavljati sto tisuća puta življene stupnjeve postojanja. - Lutanje je drugi put, p u t onoga koji se budi. To je puteljak svjetlosti, zakonito stanje. To je vidya. Čovjek b u d a n zna da treba proživjeti metamorfozu čovječanstva i to prima na se. Do kraja doživljava strah i d o kraja doživljava patnju da bi se oslobodio i konačno došao d o riječi. Kada je završio red ponavljanja iskoračio je iz sangsare. Još je na zemlji, još je čovjek, ali više ne tumara, već je lutalica, hodočasnik, koji je na p u t u prema Nebeskom Čovjeku. 5. Peta postaja je vanjski mrak. Saint-Martin kaže: »Strogo uzevši mi nikad ne napuštamo zagrobni život.« Veza s Nebeskim Čovjekom nikad se p o t p u n o ne prekida ni kod koga. Svaki je čovjek postaja na p u t u Vječnog Čovjeka, dakle s neizrečenim i neuslikovljivim poslanjem. Svačija sudbina je d o ponavljanja istovjetna: svatko, bez iznimke, treba ponoviti; kao što je doživio iskonsko stanje i doživio sunovraćanje i doživio buđenje, tako se p u t vječnoga čovjeka mora ponoviti. Ali p u t se sada razdvaja. U Pitagorinoj školi, simbolizirali su mit o Heraklu sa slovom Y. Donji krak Y-a

150

je zajednički put, za svakoga isti. Točka gdje se dvije grane slova razdvajaju je Heraklo na raskršću. Treba birati između lutanja i tumaranja, između »uske« i »široke« staze. »Uska« staza skine sa sebe mayine opne, razračunava se s osjetilima, s manasom, sa Ja, sa b u d dhi, i vraća se Atmanu. »Široka« staza ide drugim putem i potone u osjetila, u Ja, u strasti, u snoviđenja, u opsjene. To je potonuće u vanjski mrak: krajnja izgubljenost, sudbinska omamljenost, neopozivi sud d u š e n a d sobom. Zato kaže Sveta knjiga da onaj koga bace u vanjski mrak ispašta u najdubljem mjestu pakla: ne uspije se više vratiti u r o d n o mjesto duše, u svjetlost, u Nebeskog Čovjeka. Na ovom je mjestu nemoguće ne skrenuti pažnju na odlučujuću i temeljnu zabludu povijesnog, a posebice d a n a š n j e g kasnopovijesnog doba. Ta je greška prv o t n e viparyaye: viparyaya znači obrtanje izvornog smisla promatranja. Povijesni čovjek obrće izvorni smisao promatranja kada misli da je prvo i prirodno viđenje usmjereno »prema van« i čovjek se kasno, samo p o d utjecajem vanjskih prepreka okreće prema u n u tra. Uklanjanje te zablude nije jednostavno. Zapravo bi trebalo započeti tako da razlikovanje vanjskog i u n u tarnjeg svijeta nije d r u g o nego najgrublja zrcalna konstrukcija. Rubni granični slučaj u m n o g sljepila povijesnoga čovjeka je kada posve izgubivši orijentaciju, »unutarnji« svijet može shvatiti samo kao suprotnost »vanjskome«. Vanjskog i unutrašnjeg u tom smislu u zbilji nema. Na slabi način povijesni čovjek želi imenovati i osjetilni i neosjetilni, nevidljivi svijet, u vjeri da je taj nevidljivi d u š a - d u h svijet u n u t a r čovjeka poput j e d n o g organa ili žlijezde i da je suprotnost vid-

151

ljivom svijetu. Predaja, kada pravi to razlikovanje, uvijek to čini simbolično i pod »unutarnjim« svijetom podrazumijeva o n u stranu svijeta okrenutu prema Nebeskom Čovjeku, božanskom Ja (atman), nadosjetilni i nadnaravni svijet duše i d u h a , a p o d »vanjskim« pak o n o što se prostire u s u p r o t n o m smjeru od atmana, materijalni, teški, grubi svjetski krajolik. Iz o v o g razlikovanja iskonske p r e d a j e p r i r o d n o proizlazi, da »unutarnji«, o d n o s n o d u š a - d u h svijet n e samo što je primarni, prvotni, raniji, i u biti i u vrem e n u , nego i to da je svijet svjetlosti, božanski svijet, božansko Ja, svijet iskonskoga postanka. I iz toga prir o d n o proizlazi da su prvotno promatranje i viđenje ljudske duše okrenuti prema »unutra« i u biti su bili »unutarnji«. Okretanje prema van je istodobno s »pad o m u grijeh«, s materijalizacijom, s ispadanjem iz duh o v n o g svijeta. Uslijed katastrofalne smetnje koja je nastala u viđenju okrenutom prema »unutra«, čovjek je posve kasno počeo vidjeti i prema van. Kada je ljudska duša počela vidjeti prema van zapravo je gledala u s u p r o t n o m smjeru od duha: prema materijalnoj prirodi, prema teškom i grubom svijetu, prema mraku. Kad je čovjek već dotle stigao, treba n a p o m e n u t i da tu nije riječ samo o viđenju. Pod prvim viđenjem, pod iskonskim viđenjem predaja svakako podrazumijeva iskonsko stanje duše, blistavi mir, raj, jedinstvo ljubavi i znanja, Adama Kadmona, sjajnog kralja prirode. Tada pak kada se čovjek okrenuo prema van, pomračilo se njegovo biće; u okretanju prema van pojavljuje se u n u t a r n j e zatamnjenje: duša gubi svoju vlastitu svjetlost, pomrači se, i to tapkanje u mraku zove »vanjskim« viđenjem. Prema van vidjeti nije d r u g o nego biti bez svjetlosti iznutra; a to u n u t a r n j e stanje

152

bez svjetlosti nije d r u g o nego udaljavanje od Nebeskog Čovjeka. »Ljudski u m bez božanske svjetlosti n e vidi d r u g o nego stvari iz vanjskog svijeta i ukoliko se više zatvara od visina utoliko se više zatvara i viđenje i znanje prema svijetu i prema sebi.« »Vanjsko« dakle nije ni duša ni priroda ni materija ni zbilja, vanjsko je mrak. Granicu između vanjske i u n u t a r n j e svjetlosti na Tibetu zovu chdsnyd-maba. Vanjska svjetlost nije d r u g o nego simbol unutarnje. Ako se čovjekova veza s u n u tarnjim svijetom prekine na vanjski svijet pada mrak. A veza prestaje ako se čovjek otkinuo od svojega božanskog bića i krenuo vanjskim putem. Znak toga je da je u n j e m u ugasnula u s p o m e n a božanskoga porijekla. Nad čovjekom je vlast preuzelo Ja. To je ponavljanje iskonskoga grijeha. To je taština. »U o n o m e tko je tašt pojavljuje se Moć koja odvaja od porijekla, Moć koja čovjeka odsiječe od korijena.« I kada se čovjek odsjekao, bez snage pada. U Egiptu je Atonovo ime: Unutarnje Sunce. Setovo ime: vanjski mrak. Smisao mita o Ozirisu: onaj koji se okrene prema van, toga ubija vanjski mrak. Hermetici poznaju malu i veliku noć. Iz male noći se rodio čovjek, mala je zato jer se iz nje može iskoračiti: roditi se. Duša koja je rasipala svoj život u ništa u p a d a nakon smrti u veliku noć. Vanjski je mrak onda kada se prekida svaka veza s unutarnjim, o d n o s n o zagrobnim svijetom, o d n o s n o s iskonskim stanjem. I duša sama postaje vanjska: stvar, predmet i postaje kakvom je vide scijentisti: mozgom, refleksom, r a d o m živaca. Same sablasti. »Ta vrsta znanja koja ne ide dalje od životinjskih osjetila revolucionirala je ljudsko postojanje: prema dolje... To je najdublje rasulo ljudskog

153

postojanja.« Čovjek živi p o t p u n o »u slikama vlastitog mračnog uma«. Više nije božanski nego je p u k o Ja. U Iranu, Ahriman, vladar mraka, stvorio je naspram iskonskoga svijeta svjetla mračni Protusvijet. Stanovnici tog mračnog svijeta su drug-ovi, d r u g znači kao »drugi«, o d n o s n o »ne taj«. Mrak nije d r u g o nego »agresivna nedjelatnost« stalni napor da se čovjekova djelatnost mrtvački ukoči usred smetnji koje se ne daju razgraditi. Vanjski mrak je krajnje stanje ljudskog puta. Kada »pomračeni u m smatra vanjski svijet jedinom zbiljom«, tada živi u vanjskom mraku. Stanje povijesnog čovječanstva je zato kobno, jer je vanjski mrak učinilo općim. »Jer vanjski će čovjek propasti, d o k se unutarnji obnavlja i p o n o v n o rađa.« O n a j koji svoje biće stavlja u vanjsko, stavio ga je u prolaznost, u mrak smrti. To znači vanjski mrak. 6. Šesta postaja je oslobođenje. Oslobođenje je otvoreni misterij za sve ljude koji su se probudili iz zaboravljenosti materije, otvoreni misterij. Jer p u t prema Nebeskom Čovjeku nije isti kao p u t raskida s njim; i duša kada se oslobođena vraća, ne vraća se na isto mjesto. Put oslobođenja isti je p u t u raskida, a ipak nije isti; duša kada se vraća na mjesto svog porijekla ista je, a ipak nije ista. To je misterij po kojem izgleda da je duša kraljević kojeg stari kralj šalje u svijet na nauk, a kada završi naukovanje života, vraća se preuzeti prijestolje gospodstva (Vede). To je simbol. Oslobođenje nakon lutanja izgleda kao dolazak na cilj; nakon naukovanja i polaganja ispita izgleda kao oslobođenje; istodobno izgleda kao da se ništa nije dogodilo, samo su vlastite opsjene oslijepile d u š u i sanjala je: svijet, Ja, čovječanstvo, život, povijest, ra-

154

danje, ljubav, bolest, smrt - ali su se snoviđenja raspršila i duša se oslobođeno probudila iz čarolije teških i divnih slika. Oslobođenje je otvoreni misterij. U n j e m u je skriveno i ostaje skriveno to otkuda se i od čega se čovjek oslobađa i što je plod njegove slobode. Treba ga zvati oslobođenjem jer ga takvim drži predaja: oslobođenje od tijela u čijem zatvoru u materijalnoj prirodi duša živi život straha i patnje; oslobođenje od opsjena koje su uzročile tupost i koje ona drži zbiljom. Oslobođenje je posljednja postaja metamorfoze ljudske duše; ako se b u đ e n j e koristi pravilno i ne potone se u vanjskom mraku - oslobodit će se. Cilj je: Nebeski Čovjek - atman - iskonsko stanje duše. Put je inicijacija.

155

V.

ŽENA

1. Mišljenje povijesnoga čovjeka u razumskim zrcalnim konstrukcijama nigdje se n e osvećuje više, nego kad je riječ i kada treba bid riječ o ženskom biću i o ženskom postojanju. Time što se žena drži za negativ muškarca, za njegovu n a d o p u n u , za n j e m u bez ostatka odgovarajuću polovicu, dakle njegovu zrcalnu sliku, zbilju se shvaća posve krivo. Nemoć mišljenja povijesnoga čovjeka tu se očituje u pravoj svojoj biti. Dosta opširna literatura o ženi posve je neupotrebljiva. I u najnovije vrijeme kada se govori o u s p o n u antropologije čak i opažaj o čovjekovoj dvospolnosti spada u otkrića svjetskog značaja. U novom vijeku o ženskom postojanju, osim u nekih rijetkih mističara i pjesnika, nema prihvatljive misli. Temelj od kojeg treba poći je metafizički kao svaka misao u iskonsko doba. N e može se razumjeti porijeklo i bit žene iz razumske konstrukcije, iz slike ili iz mita. Prije svake konstrukcije, svake slike, svakog mita postoji kao neimenovljivi i neuhvatljivi misterij, što zovu metafizičkom osjetljivošću i što je prvo prvcijato iskustvo duše. Žensko postojanje se samo odatle može shvatiti. Tajna svijeta nije u dva posebna spola, niti u dvospolnosti u Jednom nego u iskonskoj spolnosti. Jer dvospolnost je dva, iskonska spolnost je Jedno. Zago-

156

netka ženskog postojanja je u tome kada se razdvoji Jedno. Pitanje je duboko, teško, ozbiljno i nečuveno važno; čudesno je m e đ u t i m to da baš u ovom pitanju od kojeg je dublje, teže, ozbiljnije i važnije samo još jedno, u različitim predajama vlada najveća istovjetnost. Ta je istovjetnost takva da se m o ž e govoriti o gotovo doslovnom slaganju. Iskonsko Jedno, nedjeljivu iskonsku zbilju, iskonsku bit koja prethodi svakom stvorenju i svakoj stvaralačkoj kretnji hinduistička sankhya zove Purusha. Prvo očitovanje Purushe je samo stvaralačko načelo svijeta, tvorac, ležaj i porijeklo oblika: Prakriti. P u r u s h a je iskonski bitak, nekvalificirani i koji se ne može kvalificirati, bezimeni, bezgranični, apsolutni. Prakriti je skupnost kvaliteta, imena, granica, oblika, bića. Purusha je muški, a Prakriti ženski bitak. Kineski Sen-sien-kien pak kaže: »Sve što ima oblik, izišlo je iz bezobličnog. Sto nema oblik nema ni uhvatljivu točku. Oblik je pak iskonska bit bića. U tome počiva vječna velika promjena, Veliki Izvor, Veliki Početak, Velika Čistoća. Velika je Promjena još nevidljiva, Veliki Izvor je početak snaga; Veliki Početak je početak oblika; Velika Čistoća je prva materija.« Bezoblično koje nema uhvatljivu točku: Yang, muški je bitak. Oblik, iskonska bit bića, u kojem počiva Velika Promjena, Veliki Izvor, Veliki Početak, Velika Čistoća: Yin, ženski je bitak. Hinduistička i kineska predaja gotovo se doslovce slažu. Ali isto tako se obje slažu s iranskom, hebrejskom, egipatskom predajom. Svaka se metafizika slaže u tome da prvotno, nekvalificirano, to koje se ne može kvalificirati je iskonska bit koja prethodi svakom obli-

157

ku i stvorenju. Purusha, Wu kih, Atman, Adam su muško. Žena je pak Prakriti, maya, Eva, Tai Yih, Chih, stvoriteljica oblika, roditeljica, prva materija, koju kineska p r e d a j a zove Velikom Čistoćom, s k u p n o s t i iskonski oblik imena, bića, granica i stvorenja. U smislu mitoloških slika hebrejske svete knjige isto bi se moglo reći sljedećim riječima: Adam, prvi čovjek; čovjek, čovječanstvo, kralj prirode, d u h o v n o biće, slika i prilika Stvoritelja. Gospod je iz Adamovog rebra stvorio Evu, ženu. Žena je, međutim, u tom času kada je ušla u postojanje već majka. I ne samo da je majka Adamovoj i Evinoj djeci, ne samo cijelom čovječanstvu, nego je majka i samom Adamu. Taj misterij dolazi do izražaja i drugdje. U mitologijama svih naroda božica majka je Majka Bogova, ali je i majka tog stvaralačkog božanstva koje je stvorilo Božicu Majku. Pri zapisu predaje su zagonetku koja djeluje paradoksalno općenito i toliko shvaćali, te nije bilo potrebn o koristiti jasnije simbole. Znanje je od tog vremena izblijedjelo i čak se izgubilo. Danas bi svatko stajao s nerazumijevanjem pred tim, da intuicija Jakoba Bohmea u poglavljima Mysterium M a g n u m a nije to odgonetnuta. Po mjestu koje tu spada: »Adam je bio muškarac i žena i ni jedno ni drugo, nego djevičansko biće, iskonska slika čistoće i čednosti, slika i prilika Božja; obje iskonske biti: i vatra, i svjetlost, jednako su u n j e m u živjele.« Tumačenje: Adam nije bio dvospolan, nego iskonski spolan. Iskonska spolnost je stanje u kojem su dva spola isto: »muškarac i žena i nijedno od njih«. Stvoritelj nije tako stvorio Evu da je podijelio Adama. Nije riječ o tome. Bohme kaže: »Ženu je Gospod stvo-

158

rio iz Adamove esencije.« Kako to razumjeti? Tako, da je Stvoritelj izlučio kvintesenciju Adamovog bitka i iz izlučevine, iz tog zgusnutog bitka stvorio je Evu. Zato je Eva u postojanje stupila kao esencija čovjeka i postojanja: Matrix mundi - kako Bohme piše. Temeljni uzorak svijeta, iskonska slika, iskonski oblik, iskonska majka. Skriveni smisao hinduističke sankhye je isto to, jer se Prakriti zove skupom imena, granica, oblika, bića. To piše kineski Sen-sien-kien, kada u Tai Yihu označava iskonski oblik svijeta. Zato je u mitologiji majka bogova, Božica Majka. Majka je svim oblicima svijeta, svim bićima, materiji, mnoštvu, prizoru, osjetilima i idealima. Majka: majka svijeta. Magna Mater. Iz nje teče bez prestanka mnogolikost postojanja. O n a je Mater i Matrix. Nije Adamova polovica, nije simetrična d r u g a strana nego kvintesencija Adamovog bića. U postojanje je ušla kasnije, u vremenu je došla kasnije, ali je u svojem biću prethodila Adamu. Božica Majka, egipatska Maat i Izida, grčka Gea, hinduistička Maya, hebrejska E1 Ruach i En Soph, kineska Yin je, iako stvorenje iskonskoga d u h o v n o muško-božanskog principa - ipak je stvorenje u apsolutu prije Stvoritelja i iznad njega. To je misterij rođenja žene. 2. Drugi m o m e n t nije m a n j e dubok, m a n j e težak, ozbiljan i značajan od prethodnog. I tu bi opet nemoćn o stali da Bohme m o m e n t o Sophii nije u v u k a o u vidokrug povijesnoga čovjeka. Sophia nije Bohmeov naziv. Kod srednjovjekovnih alkemičara je postojala tajna predaja koja se protezala preko aleksandrijske gnoze, osobito preko Filona d o egipatskog iskonskoga doba. Hermetičke rasprave o

159

Svjetskoj Djevici (kore kosmou) vjerojatno počivaju na višetisućljetnoj predaji. Mit o Sophii priča da kada se čovjek materijalizirao, Adamovo p r v o i iskonsko biće i bit, »djevičansko biće, iskonska slika čistoće i čednosti«, nije se sunovratilo u materiju nego je ostalo u d u h o v n o m svijetu. To djevičansko biće je Sophia - Mudrost. »Mudrost je slika i prilika Ljubavi.« Ljubav u Mudrosti vidi i prepoznaje sebe. Sophia je u obliku djevice ostala kod Boga i mjesto nje je Adam koji se spustio u materiju dobio »ženu« od krvi i mesa, Evu. Sophia je ideal, iskonska Djevica Majka svijeta, Matrix, Mudrost, u njoj Ljubav prepoznaje sebe, ona je Blistava Djevojka, Nebeska Žena. Eva je zemaljsko biće, dosudena materijaliziran o m čovjeku, izgubljena slika i prilika i nadomjestak iskonskom biću. 3. Rečeno nije teško učiniti razumljivijim. Treba samo razlikovati to što čovjek nesvjesno i nehotice i tokom cijelog života radi. Treba razlikovati ljepotu i čar. Izjednačenje žene i ljepote shvaća se općenito i priprosto nečim po sebi razumljivim i bez pogovora se prihvaća. Toliko da se samo u izvanrednim prilikama ljepota osamostaljuje i odvaja od ženskog bića. Zamišlja se da je žena vječno obnavljani simbol na zemlji, vječna svjetska činjenica ljepote: oblikom, glasom, kretanjem, bićem. Čovjek ne primjećuje da ženu, nazivajući je lijepom, zapravo dovodi u vezu s p r v o m i iskonskom slikom žene, sa Sophiom. Poistovjećuje Evu sa Sophiom. Poistovjećen je je u materijalnoj prirodi neizbježno. Čovjek ženu nikad neće moći drukčijom vidjeti jer se nikad neće moći osloboditi od Sophie koja živi u njemu, od prve žene, od iskonske Djevice, od Nebeske

160

Djevojke, ali se ne može osloboditi niti od bića žene koja živi u osjetilnom svijetu. M e đ u iskonskim uspom e n a m a koje su žive u svakom čovjeku, nakon iskonske slike dobivene o Bogu, o d m a h slijedi iskonska žena - to je to Iskonsko Biće koje je izgubio i kojem se žudi vratiti, koje je pravo biće iz njegovog bića i kojem je Eva samo gruba zemaljska slika i prilika. Čovjek Evi nikad ne vjeruje p o t p u n o i bez ostatka, njoj ne može popustiti, ne može se s njom sjediniti. Čovjek u svojem najdubljem biću prima zemaljsku ženu uvijek sa zadrškom. I to najdublje biće zna, da ljepotu ne predstavlja Eva nego Nebeska Djevojka. Ako čovjek zemaljsku ženu vidi lijepom, takvom je naziva i takvom je drži, onda zemaljsku ženu pogrešno poistovjećuje s nebeskom i pobrka ih (adhyasa). To brkanje, međutim, gotovo je zakonito, neizbježno, nesvladivo i u omamljenosti se ne može raspršiti. Eva nije lijepa. Eva je čarobna. Eva je biće koje je svoju ljepotu ostavilo u d u h o v n o m svijetu i zamijenilo je za čari. Zemaljska žena nije lijepa nego zavodljiva. I čovjek, kada kaže da je žena lijepa, pobrka Djevojku Ljepote, pravo biće koje potječe iz čovjekovog bića, sa zavodnicom i sa zavođenjem. Cijelo postojanje i cijelo biće zemaljske ž e n e se iscrpljuje u tom čarobnom zavođenju. Čar je materijalnost žene. To je na njoj biljeg Moći i to je u njoj i na njoj: značaj, obraz. Žena se šminka, oblači i voli izokrenuti svoju vanjsku izvornu tjelesnu zbilju, da i ne govorimo o u n u t a r n j e m biću; da promijeni i svoju materijalnu konstituciju i da je zastre. Ima jedan cilj: zavoditi. Biti čarobna. Zavođenje je jalovo i prazno, besciljno i besmisleno. Zašto? Zašto zavodi? Sto hoće? Vladati, gospodariti?

161

Svojoj plodnosti naći oploditelja? Ne. Zavođenje shvaća samo onaj koji u njem prepoznaje p r a z n u taštinu, rodni grijeh ženskog Ja - ženski hybris. Iz zavođenja ne niče ljubav, brak, vladavina, moć, slava, pobjeda, sreća, smirenje, pročišćenje, plemenitost. Iz zavođenja ništa ne niče: cijelo je magijska igra šarenog, zanosnog i iluzionističkog majstorluka koje očara i opsjeni, ali ako se rasprši, i zavodnica i zavedeni ostaju sami, razočarani, siromašni, gorki i prazni. Zavođenje i čar nadomjestak su i krivotvorenje ljepote i mudrosti: u grijeh pala i obogaljena ljepota i mudrost. Jer Sophiina ljepota i mudrost su ljubav i b u d e ljubav; Evin čar budi opsjenu. Sophiina ljepota zauvijek vezuje, s njom se sjediniti u ljubavi znači vratiti se Jedinstvu za vječna vremena. Evin čar omamljuje, ali nakon b u đ e n j a iz o m a m e ispostavlja se da se sjedinjenje nikad nije ni dogodilo; sve je bilo samo opsjena i čar. I to stanje krivo shvaćaju oni koji misle da zavodnica Eva nije jednako na gubitku, prevarena, očarana, isto tako kao i Adam, kojeg je Eva prevarila i očarala. Žena je jednako žrtva čari kao i muškarac. Jer Eva je bila ta koja je donijela čar i preko koje je čar prodro u svijet. Putem nje je i svijet postao opsjena, čar, čarolija, puki privid, slika, maska i iza nje nema ničega, jer kad se čovjek probudi iz čarolije zna da je prevaren. Jedini cilj zemaljske žene je čar, ne svjesno, ne namjerno, od toga m n o g o dublje: po svojem biću. To je ženi kob. Čega se žena najviše boji: biti stara i ružna. Ako bi bila lijepa, nikad ne bi mogla biti ružna, ni stara. Ljepota nije značajka koja se može izgubiti; ljepota nije osobina, ona je sličnost Bogu. To što se može izgubiti a što žena i gubi, to je čar. Zato postaje ružna i stara. Ljepota nije nešto što je puka vanjština. Poznata nam je

162

otud gdje zbilja postoji: u umjetnosti. Tamo postoji i tamo vječno i ostaje. U umjetnosti se ljepota realizira. Ljepota je moćna vatra i svjetlost koja vlada cijelim bićem. Sto je puka izvanjskost, to je čar: haljina, šminka, uloga, naučeni smiješak i kretanje, ponašanje. I to je što žena izgubi, ta sredstva čari i kob je čarobnice da mora proživiti i prepoznati da je izabrala masku, a ne lice. 4. Ljudsko postojanje se napinje između budnosti božanskoga u m a i mračne omamljenosti. Ženin bitak se napinje između Sophie, Nebeske Djevojke i propale čarobnice, gadne i stare vještice. Predaja poznaje različita imena Sophie isto tako kao i imena vještica grčku Hekatu, tibetansku Dakini, meksičku Cinapipiltin i zna da je p u t ženskog bitka to: ženina b u d n o s t je Sophia, Nebeska Djevojka, Ljepota, Mudrost, Ljubav, ženina omamljenost: čar, zavođenje, vještičina tjelesna čarolija, čija žrtva je u p r v o m redu ona sama. Kaotična vreva zemaljskog postojanja što Vede zovu sangsara, zavodljivost i čarobnost materijalnog postojanja, što zovu maya samo se tako može razumjeti. To je yin značajka, prakriti, značajka svijeta, to je privid, nejasnoća, maska, veo, opsjena, bezgraničnost, zrcaljenje. Zato prastara predaja zove zemlju, materijalnu prirodu, čovjekovo tjelesno biće ženskim i ženskom prirodom i ženskim porijeklom. To je sangsara, neiscrpno izlijevanje i nadolaženje oblika, bića, prizora, slika - iz ženskog svijeta struji nezaustavljivi tok. Ta »voda«, kao što Tales kaže, počelo je stvari. Povijesno vrijeme vjeruje da žena personificira opsjenarski značaj materijalne prirode. U toj svojoj vjeri, naravno, živi u stalnoj viparyayi. Viparyaya znači obrtanje izvornog smisla stvari. Nije materijalna priroda

163

prvotna, nego žena, jer kada su se čovjek - muškarac i žena materijalizirali izvorna d u h o v n a priroda se materijalizirala. Čovjek je prirodu povukao sa sobom u mrak. I iz ženskog bića otada struji ta opsjena, ta čarolija, to da mnoštvo kaotično vrvi, nezaustavljivom plodnošću struji, ali cijelo je mnoštvo iznutra prazno i ništa: puki čar, privid. Kao što su Grci rekli: pseudos, apate - ništa ne nosi svoje lice, nitko i ništa nije o n o samo, nego lažna maska, nego iluzionistička krinka u kojoj postojanje »ni značaj ne dolaze do izražaja«, jer sve se degradira i samo je trik, prijevara, zavarljivi karneval. »Gdje ništa ne stoji na svojem mjestu, ali sve hoće mjesto drugoga učiniti upitnim...tako ništa ne prebiva na svojem mjestu, nego na od d r u g o g iznuđ e n o m mjestu.« Opsjena, maya - nepostojeće, kao što Platon kaže, nije vanjsko stanje. To je p r i n u d n o stanje čovjekove omamljene budnosti. Tu p r i n u d u koja živi u opsjeni što je stanje svijesti zovu Vede sangsara, a grčka predaja ananke. Duša je u toj nužnosti gdje tumara m e d u svojim čar-slikama. Ta uzetost što je sangsara i ananke svijesti mrsi niti sudbine, plete, uvija, reže - to su Moire, Suđenice koje sjede pokrivene gustim velom i pletu i uvijaju i vječno i besmisleno i n e o p r a v d a n o po ćudi režu nit ljudskog života. 5. Ženin pad je izazvao onesvještenost duše, to da u čaroliji oslijepljeno tumara. U toj onesvještenosti kao što Egipćani kažu: »duša se nemoćno pretvara u to što zaželi«. Zato se pretvara i mijenja u mnogostrukost bića, u šarenilo, u karneval što je sve puko pseudosa, puka maska. Duša je izgubila svoju iskonsku sliku, Sophiu, svjetlost Mudrosti, Ljubavi i, jer je izgubila iskonsku svjetlost, sada sve zaželi i uslijed svoje sposobnosti bezgranične p r o m j e n e luta preko stupnjeva i

164

nijansi bezbrojnih metamorfoza. To je jedno od simboličkih t u m a č e n j a iskonske misli - seljenja d u š e . Duša je u p r i n u d n o m stanju kada živi u čaroliji i očaranosti vlastitim snoviđenjima i duša nikad nije pojedinačno Ja nego Čovjek, Čovječanstvo, Ljudska Duša izručena vlastitoj želji za p r o m j e n o m bez mjere i cilja; zaželi svako snoviđenje i u p a d n e u svaku opsjenu, znatiželjno, omamljeno; neprestance brkajući sebe sa svojim snoviđenjima i sebe poistovjećujući s maskama. To je maya, u koju se duša, ako sebe izgubi, može upiti. Njezina se dušolikost polako, tijekom milijuna godina potroši i rasprši. Može upasti m e đ u d e m o n e , strašila, vampire, cvijeće, ptice, kamenje, zvijezde, kristale i baš radi toga što je maya-postojanje takvo, bića i oblici, forme postojanja nikad nisu određene. Duša u imaginaciji, u snu može doživjeti nove i nove vizije: može stvoriti bića, događaje, svjetove, forme koji se rasprše i daju mjesto novima. Te forme, oblici, bića, događaji prazni su i besadržajni. Bez supstancije su. Maya je čarolija a ne zbilja. Opsjena nemoćne duše: opsjena se rasprši i ne ostaje ništa. Duša živi u čaroliji, u materijalnom svijetu, pospan o m stanju: ne želi napustiti nijednu sliku prošlosti. Lijeno tone u svojim vizijama, ponavlja, bez budnosti, bez usmjerenja, bez svjetlosti, onesvještena u vlastitim beskrajnim mogućnostima i neiscrpnim bogatstvima. Pospanost, što je osobina d u š e koja dolazi o d o z d o i što donosi iz potonulosti u materiju, drži je u teškoj očaranosti. Hoće kušati, hoće iskusiti sve o čemu misli da je ona sama. Ali nije to ona - nego samo maya, čarolija. Ta pohlepa i ta glad, životna je glad nezatomljivog, bestidnog, i nesustegnutog jedenja života i žderanje, što su osobine maya-postojanja.

165

U materijalnoj prirodi, u kasno doba, u vrijeme apokalipse kada se budnost gotovo p o t p u n o ugasne, ženski značaj bitka postaje vladajući. Otkriva se bestidna pohlepnost, što je svojstvo ženskog bića, a osobito ženskog tijela. Otkriva se, o d n o s n o sudi joj se, jer ta apokalipsa, taj sud, posljednji je m o m e n t kreacije. Eva je biće koje se je bez ostatka poistovjetilo s tijelom i neovisnost duše se u njoj ni n e nazire. Ukoliko temeljnije brka sebe sa svojim tjelesnim bićem, utoliko se teže može smiriti, utoliko je lakomija i pohlepnija; utoliko se žednije pokriva željenim opsjenama svijeta, utoliko više privlači željena bića i željene predmete. »Evo meni sve« - kaže žensko tijelo. Zato iskonska predaja iz ženskog bića generira m o m e n t kada ljudsko Ja sebe nezakonito stavlja u središte bitka. Predaja p u k u tjelesnu ženu zove vješticom. To je Hekata, Cinapipiltin, Dakini koje nisu d r u g o nego sama tjelesnost. Pomračeni i potonuli oblik iskonske privlačne snage Sophie, Ljubavi, Mudrosti je poistovjećenje žene sa svojim tijelom i podređivanje univerzalnosti bića i stvari koristi tijela. Ta je lakoma pohlepa pokvareni oblik božanskog magnetizma Sophie: očaravanje. Tu žena stiže na stupanj koji predaja zove vanjskim mrakom. U tom m o m e n t u postaje plijenom Seta - kad zaboravlja svoje iskonsko biće, Nebesku Djevojku i svoju tjelesnost shvaća kao jedinu stvarnost. Okreće se od Atona, od u n u t a r n j e svjetlosti i služi vanjskom tijelu. A tko se okreće prema van proguta ga mrak. 6. »Svaka napetost« - kaže Baader - »svaka dvojnost zapravo je razdor - p o m u t n j a mjesta u polarnom, električnom, magnetičnom svijetu i rezultat je metastaze. Kobna dvojnost i razdor koji proistječu iz takve

166

napetosti i pobrkanosti mjesta su spolnost, dva spola, dvojnost muškarac i žena.« Ženski bitak dotiče iste postaje kao i ljudski bitak: poznaje iskonsko stanje, materijalizaciju, b u đ e n j e , ponavljanje, vanjski mrak i oslobođenje. Postaje, m e đ u tim, imaju osobitu žensku narav i ne mogu se pobrkati s postajama muškarca. Baš radi toga, kada je riječ o oslobođenju ženskog bića ne smije se vjerovati da je tu cilj povratak u božanski u m . Žena se ne oslobađa vraćajući se u vječnu inteligenciju nego u ženski oblik iskonskoga čovjeka, u Sophiu, u Nebesku Djevicu. Simbol oslobođenja je Izida na r u k a m a s malim Horom, Magna Mater na rukama s djetetom - čovječanstvom. U ženskom biću p r o b u đ e n a nebeska ljubav. Jer ljubav je najviši oblik budnosti. U tom obliku žena se vraća u Jedno, u Stvoritelja. Hinduistička predaja kaže da se nestankom velikih svjetskih ciklusa sva snaga i sposobnost postanka obuče i zgusne u jedan oblik. Taj oblik je Shakti. To je kvintesencija bitka. I Shakti, žena, prespava s Brahman o m noć svijeta. Kada započinje nova svjetska godina, nova kreacija, iz sebe p o n o v n o ispusti snage.

167

VI. ISKONSKA

ANTROPOLOGIJA

1. Teško je naći bolji primjer za rečeno o arhajskom čovjeku od budističke Puggale Pannattie. Ta knjiga je pisana o ljudskim obrazima i nije samo zato odličan primjer jer je sustavna pa se može dobro usporediti s m o d e r n i m karakterologijama, nego i zato jer daje jasnu sliku o naravi antropologije iskonskoga doba. Ako bi netko upitao što je narav iskonske antropologije iskonskoga doba trebalo bi kratko ovako odgovoriti: značajka svake antropologije iskonskoga doba i antropologije temeljene na predaji je religioznost. Z n a n j e o čovjeku počiva na razumijevanju duše. N o duša se iz prirode nikad i ni u kojim uvjetima ne može razumjeti: samo n a d n a r a v n i m putem, dakle religiozno. M o d e r n e antropologije, osobito karakterologije, prvom zbiljom drže tip i značaj, dakle to što je nebitno i površinsko - materijalnu prirodu i masku. Čovjekovo se apsolutno mjesto ne može razumjeti iz toga kakav je tip i kakvog je značaja - dakle, kakav je pokrivač i kakvu je masku stavio; zbiljskoga čovjeka vidim samo onda i onda ga vidim zbiljski kada prepoznajem njegovo mjesto u svijetu, ako umijem odrediti gdje stoji na životnom p u t u vječnoga čovjeka. To se mjesto n e može naći u materijalnoj prirodi; o tome pokrivač, maska, tip, značaj ne govore. To zna samo duša i da bi se doznalo treba upitati dušu. Realna, egzaktna antro-

168

pologija se zbog toga mora usmjeriti prema duši; treba biti nadnaravna, dakle religiozna. O d n o s objave i religije uglavnom se poklapa s odnosom shruti i smriti. Jer od početka zapamćenih misli ima mnogo, objava je samo jedna; religija ima mnogo, metafizika je samo jedna. Mnoge, od početka zapamćene misli i m n o g e religije primjene su jedne jedine metafizičke objave. Metafizika stoji iznad svake primjene, kao što Lao-ce kaže: »Za Tao kažu: lijepi, lijepi ali se ne može primjenjivati; baš je veličina u tome da se ne m o ž e primjenjivati, da nije primjenjiv; jer primjena prije ili kasnije dovodi d o usitnjenja.« Religije vode d o usitnjenja: zato su djela vremena, ljudska djela, prolazna. Metafizika stoji iznad vremena, iznad čovjeka, ona je neprolazna; stoji zajedno sa svijetom, jer je d u h i misao svijeta - logos, apsolut. Religije su primjena metafizike: na okolnosti, uvjete, ljude, rase, doba. Zato je temelj svih religija metafizički, ali one nikad u potpunosti ne obuhvaćaju metafizičku objavu u p o t p u n o j cjelini. Svaka religija uvijek istrgne samo pojedine dijelove koji odgovaraju njezinom vremenu i cilju i njih stavlja u prvi plan. Budizam je izuzeo iz objave dvije misli: ponavljanje i oslobođenje. Prvo zove sangsarom, a d r u g o nirvanom. Dok su ostale misli skriveno u igri, religija sama počiva na te dvije misli. 2. Puggala Pannatti, jedno poglavlje Abhidamme, budističke antropološke karakterologije opisuje postaje između dviju krajnosti: tumaranja (sangsara) i oslobođenja (nirvana). Tumaranje naravno nije vanjska slika, nego omamljenost duše; pospana svijest, pospanost i tupost donesene iz mračne zaboravljenosti mraka a oslobođenje nije d r u g o nego budnost, savršena svje-

169

tlost, skidanje svih pokrova i opni, razračunavanje sa svim zabunama. Sangsara je strah-patnja u besmislenoj kaotičnoj vrevi. Buddha, savršeno probuđeni, uči kako se konačno može raspršiti strah-patnja. Postojanje je patnja; uzrok patnje je omamljenost, to da duša sebe pobrka s n e - d u š o m ; omamljenost se rasprši ako se duša odvikne od zbrke; patnja prestaje ako duša skine omamljenost i ako se probudi, čovjek se oslobodi. Dovde je to objava. S metafizikom se gotovo slaže od riječi d o riječi. Budistička religija međutim kaže: oslobođenje ne postižem samo time da se p o d v r g n e m mističkoj inicijaciji što je probuđenje. Ima čina, riječi, misli, moralnih i društvenih postupaka koji također oslobađaju. Temeljna razlika između metafizike objave i religije je da objava ne govori o načinu oslobođenja - probuđenja; metafizika ne primjenjuje objavu; ne ide u pojedinosti: »Tao ne vodi u usitnjenje.« Religije uzimaju kao temelj objavu i primjenjuju je. Kažu kako se čovjek može probuditi i osoboditi uzimajući kao temelj dani slučaj. »Kako je to da čovjek potone i ostaje potonuo? - Toga čovjeka, eto, pritiskuje težina zlih djela. Taj čovjek potone i ostaje potonuo.« - »Kako je to da čovjek izroni i opet potone? - Taj čovjek izroni jer ima zdravi osjećaj, povjerenje, osjećaj stida, moralan je, djelatan, uviđavan. Ali povjerenje u njemu nije postojano i ne raste, prije da se smanjuje. Osjećaj stida, moral, djelatnost, uviđalnost nisu postojani, ne rastu, prije da se smanjuju. I tako čovjek p o n o v n o potone.« Ta karakterizacija nakon rečenog o p r o b u đ e n j u i zaboravljenosti materije, o ponavljanju i o vanjskom mraku ne predstavlja znatnu poteškoću za razumijevanje. Slika je jasna: čovjek izroni, ali je omamljenost

170

u n j e m u tako jaka, duša m u je tako pospana, tupa, nejasna i slijepa, da p o n o v n o mora potonuti. Kuda? U vanjski mrak. Slijedeća karakterizacija pita: »Kako to da čovjek izroni i ostane gore?« Odgovor je: »Taj čovjek, eto, izroni jer ima zdravi osjećaj, ima povjerenje, osjećaj stida, moralan je, djelatan, uviđavan. Povjerenje u n j e m u ne nestaje i ne raste: ostaje isto. Osjećaj stida u n j e m u , moral u n j e m u , djelatnost, uviđavnost ne s m a n j u j u se i ne rastu, ostaju isti. Tako čovjek izroni i ostane gore.« Taj čovjek ne povećava b u d n o s t duše, ali je čuva. U rijeci p o n o v n o ne potone. »Kako se čovjek žuri iz mraka u mrak? - Taj se čovjek, eto, nanovo rodio, nižeg je porijekla, m e d u izgnanima, m e đ u lovcima, ili pak pletačima košara, ili m e đ u kolarima, m e đ u uličnim čistačima, u siromašnoj obitelji gdje su hrana i piće oskudni, gdje je život p u n briga i gdje se teško pribavlja hrana. Osim toga taj je čovjek i ružan, vanjski m u je izgled odbojan, bogalj je, slab; taj je čovjek slijep, grbav, hrom i sakat. N e m a udjela u dobroj hrani, piću, odjeći, kočijama, cvijeću, mirisima, nema kreveta, stana, osvjetljenja. Taj je čovjek osim toga u svojim djelima zao, u riječima zao, u mislima zao...tako se čovjek žuri iz mraka u mrak.« 3. Antropologija koja se temelji na metafizici predaje razlikuje se od povijesne, osobito m o d e r n e znanstvene antropologije koja zbiljom smatra vanjske značajke, konstituciju, privid, opsjenu i usmjerava se prema njima; antropologiju p r e d a j e zanima isključivo svjetsko mjesto duše, ništa drugo. Antropologija predaje je univerzalna i egzaktna; a znanstvena je apstraktna i individualna. Sljedeća poglavlja će govoriti sve jasnije: »Sin svijeta. - Tko je taj čovjek koji je sin svijeta? Koji od triju

171

okova svijeta nijedan nije skinuo, niti je zakoraknuo na p u t koji vodi oslobođenju od triju okova, toga čovjeka zovu sinom svijeta.« Objašnjenje: tri okova su tri glavna snoviđenja omamljenosti svjetovnosti: slijepa vjera u čovjekovo zemaljsko Ja, vječna sumnja pameti i privezanost za društvene izvanjskosti i običaje. Koga ta tri okova vezuju i nije zakoraknuo na p u t koji vodi u oslobođenje od okova, taj je sin svijeta. Taj je svjetski čovjek. »Volja zgrabi onoga kojeg je ljubav izabrala.« Ljubav toga čovjeka je izabrala svijet i njegova ga volja zgrabi. To je čovjek koji izroni, ali opet potone. »Prikladan je za razvoj. - Tko je taj koji je prikladan za razvoj? Taj čovjek kojeg ne sprečavaju na p u t u posljedice ni učinjenih djela, ni pokvarenosti ni zločestoće, u koga ima vjere, koji je djelatan, razuman, koji pravi p u t može i dostići, koji se zna usavršavati u dobroti, taj se čovjek smatra prikladnim za razvoj.« Objašnjenje: egzaktnost antropologije Abhidamme je u tome da do kraja raščisti to što čovjek treba činiti i to što čini. M o d e r n a karakterologija stvara za sve upotrebljivu apstraktnu konstrukciju osobina i misli da su te konstrukcije živi ljudi. Moderna antropologija donosi znanje. A b h i d a m m o u čovjekove ruke daje sredstvo pomoću kojeg može prepoznati vlastito stanje i uz pomoć čega se može prosvijetliti. Svaka antropologija predaje donosi budnost. »Sklon p o n o v n o m p a d u . - Tko je taj čovjek koji je sklon p o n o v n o m p a d u ? - To je čovjek, eto, koji je u posjedu sposobnosti vezanih za vanjski oblik i nevezanih za oblik. U svojim sposobnostima ne uživa p o volji, ne uživa bez zamora i bez napora. Moguće je da takav čovjek zbog nemara gubi jedan dio svojih spo-

172

sobnosti. Toga čovjeka z o v u sklonim padu.«

ponovnom

»Osiguran protiv p o n o v n o g pada. - Tko je taj čovjek koji je osiguran protiv p o n o v n o g pada? - To je čovjek, eto, koji je u posjedu sposobnosti vezanih za vanjski oblik i nevezanih za oblik. U svojim sposobnostima p o volji bezbrižno i n e n a p o r n o uživa. N e m o guće je da takav čovjek zbog nemara gubi dio svojih sposobnosti. Toga čovjeka zovu osiguranim protiv pon o v n o g pada.« Objašnjenje: sposobnosti vezane za vanjski oblik su čin i riječ, o d n o s n o djelovanje i govor; sposobnost koja nije vezana za oblik je misao. Slika p o n o v n o g pada je razumljiva bez ikakvog objašnjenja. N e m a r koji je u osi misli neka je vrsta omamljenosti: onaj koji je nemaran, taj je lijen, nemoćan, pospan - njegov je život degradiran. N e m a r a n je sklon p o n o v n o m p a d u , a onaj koji nije nemaran, taj je osiguran protiv p o n o v n o g pada. Oslobođenje je p u t na kojem ne postoje zanemarive sitnice ili momenti koji se m o g u olako shvatiti. Budnost ne trpi nemar. Budnost pak vodi natrag u iskonsko stanje. »Onome koji provodi svoju svakodnevnicu u poniznosti i izvršava svoje obaveze, Bog otvara svoje carstvo i pokazuje m u svoje tajne.« »Savršeno probuđeni. - Tko je taj koji je savršeno probuđen? - To je čovjek, eto, koji razumije i takve stvari za koje nikad nije ni čuo, prepoznaje i takve istine koje prije nije učio, postiže sveznanje i majstor je snaga. Toga čovjeka zovu savršeno probuđeni.« Objašnjenje: što znači da je majstor snaga? To znači da je bezuvjetan gospodar snagama, sposobnostima, nadarenostima koje su u njemu. Snaga p o sebi još nije vrijednost. Postaje velika ako se n j o m e pravilno upra-

173

vlja. O n zna da snaga nije Ja. N e brka sebe sa svojim sposobnostima. N e poistovjećuje sebe sa svojim osobinama. O n je: duša, neuhvatljiva, iznad svega besmrtna, bezlična, apsolutna zbilja. Snage i osobine nisu zbilja, nego samo opsjene duše. Tko to zna i to živi taj se probudio. Taj je gospodar snaga. Taj sve zna. 4. M o d e r n a karakterologija osvjetljava elemente ljudskog značaja. Arhajska antropologija ne osvjetljava elemente, nego čovjekov put kojim ide i to tako da kaže: p u t po kojem ideš nije d r u g o nego bitak, a bitak si ti sam. To nastojanje m o d e r n e karakterologije da iz elemenata, da iz osobina i iz tipova želi razumjeti čovjeka p o t p u n o se poklapa s time da pomoću znanosti hoće razumjeti mit, pomoću pameti mističku intuiciju, pomoću vanjskog iskustva metafiziku. Ukratko: iz drugotnog prvotno. Sve je to viparyaya, o d n o s n o obrtanje smisla prvotnih veza; iz s e k u n d a r n e zbilje hoće razumjeti primarnu zbilju. Polazište arhajske antropologije u svakom je slučaju jedinstvo bitka. To je primarni doživljaj. Značaj čovjeka, njegov lik, temperament, strast ovise o njegovu mjestu koje zauzima u bitku. Nije bitak obraz čovjeka nego je čovjek obraz bitka. Nasuprot m o d e r n e antropologije koja ne vrednuje, arhajska antropologija pak uvijek o z n a č u j e čovjekov z n a č a j . Karakterologija iskonskoga doba je hijerarhijska: na najnižoj točki stoji »sin svijeta«, koji žuri iz mraka u mrak, omamljena, pospana teška duša. O n je b e z n a d a n slučaj. »Koji je čovjek b e z n a d a n slučaj? - Čovjek, eto, koji je nemoralan, zao, zlonamjeran, p o d m u k a o , licemjer, prijetvoran, pokvaren, uprljan, bez srca, prljav. Kada takav čuje da se, eto, neki čovjek p o t p u n o oslobodio, otara-

174

sio strasti, probudio se iz omamljenosti i dostigao mudrost - ne pada m u na pamet pomisliti kada ću se ja posve osloboditi, kada ću se otarasiti svih mojih strasti, kada ću se ja probuditi iz opsjene i dostići mudrost? Taj je čovjek onda beznadan.« Na najvišoj točki stoji savršeni svetac »koji je na putu da se otarasi svih svojih želja vezanih za materijalnu prirodu, da ostvari svoje želje vezane za nadnaravni svijet, da izgubi samoljublje, raspršenost, slijepilo, e, toga čovjeka zovu savršenim svecem.« 5. »Koji je taj čovjek koji ne čuva vrata svojih osjetila? - To je taj koji čim očima ugleda oblik priljubi se i priljepi uz njega. N e čuva i ne suspreže svoje oči. Ako ušima čuje zvuk, nosom osjeća miris, jezikom okus, prstima dodiruje predmet, prianja i prilijepi se. I ako m u p a d n u na pamet strast, želja, tuga i bol, posljedica nečuvane osjetilnosti i ako m u ne pada na p a m e t da ih odaleči. N e čuva svoj d u h i ne suspreže ga. Za toga čovjeka kažu da ne čuva vrata svojih osjetila.« »Koji je taj čovjek koji se na p u t u izgubio? - To je taj koji se izgubi u riječima, u činima, u svojim mislima, njega zovu izgubljenim na putu. Taj koji p a d n e na p u t u kao žrtva te izgubljenosti njega zovu čovjekom koji se izgubio na putu.« »Koji je taj čovjek, koji je prijetvoran? - To je čovjek, eto, koji u svojim riječima, mislima i činima vodi prezira vrijedan život i da bi to sakrio p u n je podmuklih želja: o, samo da m e n e prepoznaju, samo da m e n e otkriju, želi. O, samo da me ne u p o z n a j u , samo da m e ne otkriju, misli. I bira riječi da ga ne bi upoznali. I da ga ne bi upoznali pred javnošću je p u n mara. I preobražava se, nosi krinke, vara, laže, zavodi, odvraća pa-

175

žnju, prešućuje, skriva se u sjeni, omotava se, niječe, nepošten je, sakriva se. Toga čovjeka zovu prijetvornim.« 6. »Koji je čovjek čije je znanje čisto? - Znanje je pažnja, razum, istraživanje, marljivost, stega, oštra pamet, sud, odvagavanje, svjetlost, promišljenost, uvid, mudrost, sjaj, znanje. Taj koji raspolaže sa svim tim znanjem, njegovo je znanje čisto.« »Koji je rijedak čovjek? - Dva su čovjeka koja su rijetka: predusretljiv i zahvalan čovjek.« »Koji je čovjek koji je zastao na p u t u mraka? - Čovjek koji se ne kaje zbog toga zbog čega se ne treba kajati, i koji se kaje zbog toga zbog čega se treba kajati, taj je zastao na p u t u mraka.« »Koji je taj čovjek čija riječ je p o p u t pića bogova? Čija je riječ plemenita, lijepog zvuka, draga, srcu bliska, topla, u g o d n a , privlačna, taj je čovjek čija je riječ p o p u t pića bogova.« »Koji je taj čovjek čije je srce kao dijamant? - To je čovjek koji se tijekom života probudio iz opsjene, skin u o je nejasnost omamljenosti, postigao je mudrost i znanje, u p o z n a o je sebe i svijet, njegovo je srce kao dijamant. Kao što nema ničega na svijetu što m o ž e naškoditi dijamantu, ni kamen, ni kovina, tako nema ničega što može raniti i zatamniti dijamantno srce.«

176

R

KNJIGA

TREĆA

KULT I KULTURA

1

/. ISKONSKA

I NOVOVJEKOVNA KULTURA

1. N e uzimajući u obzir nevažan pokus kojim se kulturi u novije doba čak htjelo dati pretjeranu važnost sigurno je da joj se uvijek posvećivala pozornost. Nije se morala zvati kulturom kao što se i nije zvala. Može se njegovati zemlja, priroda, materija, ljudske sposobnosti, nadarenosti, znanja; i zapravo, samo se oni m o g u njegovati. D u h se n e može njegovati jer je d u h taj koji njeguje. Kultura je intenzivno njegovanje materijalne prirode. Iskonsko doba m e đ u t i m u tom smislu nije poznavalo kulturu. Nije je poznavalo radi toga jer nije pridavalo samostalnu vrijednost ni njegovanju ni drugim djelatnostima koje su bile vezane isključivo na materijalnu prirodu. U iskonsko doba materijalnu prirodu nisu odvajali od d u h o v n e zbilje i nisu je vidjeli zasebno; njegovali su prirodu, a njezino njegovanje činili ovisnim o d u h o v n o j zbilji. N e bi vidjeli nikakav smisao kulture kao samostalnog načela. U novije doba govore da je kultura o čovjeku neovisna stvaralačka misao koja stvara načine života, običaje, društvene forme, sredstva, p r e d m e t e odozgo i isključivo i baš na tako suveren način p o p u t umjetnosti, prava, zakona i pogleda na svijet - dapače: i d u h a , i tako su u novije doba uzdignuli kulturu na razinu a u t o n o m n o g načela koje oblikuje postojanje. Na tu te-

179

oriju ne bi trebalo gubiti ni riječ kada ta zabluda n e bi davala dovoljnog povoda za razglabanje razlike izm e đ u povijesnog i iskonskoga njegovanja. Taj se povod utoliko manje smije propustiti što je razlika u njeg o v a n j u i z m e đ u povijesti i iskonskoga doba tako odlučujuća da, ako bi netko, bez obzira na povijesno, pokušao n e u p u ć e n o raspravljati o iskonskom njegovanju, onda današnji čovjek ne bi shvatio ni riječi. Raspravu bi trebalo početi ovako: povijesni je čovjek isto tako kao i pretpovijesni davao veliku važnost tomu da digne razinu svojega života. Novovjekovni je čovjek uspio stvoriti mnoštvo sredstava i potrepština; ta su se sredstva i potrepštine međutim bez iznimke odnosile na izvanjskosti. Dok se postigla visoka razina usavršavanja izvanjskosti čovjek, ne samo da se nije izmijenio, nego je primjetno potonuo. Sada naravno nije riječ o tome da d u h o v n a kvaliteta novovjekovnoga čovjeka koji ima električnu rasvjetu, plinsko grijanje, telefon, radio, avion nije ni pedalj viša od divljaka. To je fraza koju svi poznaju. Riječ je o predodžbi idealnosti koju novovjekovni čovjek gaji o sebi, a za koju nema nikakve temelje. Visokoparne teorije o moralnosti ne štite čovjeka od toga da živi ć u d o r e d n o posve bezvrijedan život. U teorijama o državi, o umjetnosti, o ukusu vladaju predimenzionirani zahtjevi, ali ih nitko ne zadovoljava, čak je i osjećaj za to već mrtav stoljećima. D u h o v n a je zbilja nazočna u p u n o m opsegu; predstavljaju je religija, umjetnost, filozofija, moral. Ali realizacija je iz čovjeka posve iščezla. Mirne savjesti se grade posve visokoparne teorije o religiji, ćudoređu, redu, intenzivnom bitku. Zahtjev za njegovanjem postavlja se iako se zna da nitko ne ispunjava te zahtjeve

180

i njegovanje se ne ostvaruje. Moderni čovjek živi u prividu posve visoke d u h o v n e razine; ta razina je međutim puka iluzija jer od duhovnosti nitko ništa ne ostvaruje. U novije doba kulturom zovu visoku d u h o v n u razinu, moral, religiju, red, odnjegovani ukus, intenzivn o postojanje, više zahtjeve, idealitet koji moderni čovjek gaji prema sebi. Ljudski je život sam, posve malo d o d i r n u t tom kulturom, zapušten je d u h o v n o i u nagonima, mišljenju, strastima samo životari, duboko ispod d u h o v n e razine. To što novovjekovni čovjek zove kulturom nije intenzivno njegovanje, sve skupa je samo predimenzionirana idealnost. Ako se stanje iznutra osvijetli, postaje o d m a h razumljivo. Djelatnost je utoliko intenzivnija ukoliko u njoj ima više misli, svjetlosti i duha. U to se ne može sumnjati. Djelatnost je utoliko učinkovitija ukoliko se neposrednije u njoj realizira otac djelatnosti - d u h . Tako nehotice proizlazi da je djelatnost utoliko manje jaka i neučinkovitija ukoliko ima m a n j e misli, drugim riječima: što se d u h djelatnosti više sužava, čin je nemoćniji i prazniji. N e treba sad upozoravati na to da djelatnost nije d r u g o nego ostvarenje d u h a i da taj d u h nije d r u g o nego pozitivni stvaralački d u h , ljubav, »Otac«; to je i tako samo po sebi razumljivo. Postoje djelatnosti u kojima se d u h bez ostatka izražava; ima djelatnosti u kojima se d u h sužava; konačno, ima djelatnosti u kojima d u h a posve manjka. To potonje je o n o u čemu nema pozitivnosti, nema stvaranja, nema ljubavi. To je prazna, nebitna, nejaka djelatnost kojom se ništa ne ostvaruje, jer se nema što ostvariti. Da bi se dovršila misao: suženje nastaje onda kada čovjek djelatnošću ne ostvaruje očinski d u h svjetske

181

ljubavi nego, umećući u n j u svoje Ja, djelatnost čini jastvenom; ne ostavlja je u izvornoj čistoj aktivnosti nego unese u nju svoje Ja i tako slomi snagu ljubavi. Ta kultura koju tako zove moderni čovjek nije intenzivno njegovanje, nego idealnost koja stoji iznad života ne dodirujući ga. A djelatnost m o d e r n o g čovjeka pak nije pozitivna, prazna je, nebitna i nejaka djelatnost, u kojoj se d u h suzio i često posve nestao. Idealnost kulture stoji u opreci s praksom djelatnosti - a realnost jednako nedostaje i idealnosti i praksi. Mogućnost njegovanja se ovdje niti ne pojavljuje. D u h ne dostiže život, a život ne dostiže d u h . Nema mogućnosti realizacije. S jedne strane apstraktna idealnost, na drugoj ogrubjela materijalna praksa, ne nalaze vezu, jer moderni čovjek ne živi u objedinjujućem d u h u ljubavi nego u svojem Ja. - O tome zasad dosta toliko. 2. Povijesni, a poglavito novovjekovni čovjek živi u zabludi da sam mora stvoriti d u h intenzivnog njegovanja, da sam treba odrediti cilj, razinu, da načela sam treba izmisliti. Svoje Ja usmjerava na to da izmisli d u h , cilj, razinu i načela. Taj izmišljeni d u h o n d a zove kulturom. N e zna da d u h intenzivnog njegovanja ne treba izmisliti. O d početka je tu p o p u t objave i, da ga svete knjige i ne čuvaju zapisanog, čuvao bi ga nepromijenjen i nepromjenljivi osjećaj ljudske duše. To što treba činiti, kakvu djelatnost obavljati, kakvu razinu održavati, kakve ideje ostvariti, to d u h ljubavi u čovjeku oduvijek zna. Snage u čovjeku nisu zato da izume novi d u h . To se uostalom i ne može, to što se pojedinačno može, samo je izobličiti jedan jedini zakon univerzalnog d u h a što Indijci zovu dharma. I kada je povijesni čovjek na mjesto zakona univerzalnog d u h a stavio volju vlastitog Ja, odista je pokvario d u h .

182

Snage nisu za to da izume novi, nego da ostvare vječni i univerzalni d u h . Predaja čuva taj vječni i univerzalni d u h koji, p o p u t objave, od početaka postoji, postojao je i postojat će u svih naroda. Kultura dakle nije izum nekog d u h a kojega nigdje nije bilo, postavljanje neke razine, stvaranje nekog cilja nego realizacija od predaje čuvanog duha. Jednostavni je primjer sljedeći: velike novovjekovne znanstvene knjižnice čuvaju znakove neprocjenjiva d u h o v n o g napora u više milijuna svezaka. Čovjek bi trebao raditi velike i dugotrajne proračune ne bi li barem približno utvrdio broj znanstvenika, radova, napor, vrijeme, materijal, papir, troškove tiskanja. Ali nikad ne bi mogao izračunati koliko je nade, strasti, savjesti, discipline, brige vezano za te knjige u prošlosti i sadašnjosti. I posve je sigurno da između tih više milijuna svezaka nema ni jednoga djela koje bi imalo pravu realnost u životu čovječanstva. Cijela novovjekovna humanistička kultura, psihologija, znanost o književnosti i društvu, filozofija, moral i estetika, filologija, znanost o religijama p o t p u n o i bez iznimke ne samo da nije ostvarena nego je čak neostvarljiva, nikad se ne može ostvariti i sva su ta djela nastala tako da se nikad neće realizirati. Mnogi od tih milijuna svezaka su suvišni, beskorisni, uzaludni, u o d r e đ e n o m smislu bolno besmisleni i kao da nisu ni napisani. Trud, nada, rad, izdaci, materijal, strasti, sve se to izgubilo jer se iz tih djela ne može učiti stvarnost, i njihov d u h je neostvarljiv. Puka je »kultura« - idealnost, visokoparno brbljanje, besadržajno, nastalo prema nepostojećem zahtjevu, radi nepostojećeg cilja, na iluzornoj razini, a da nema ili nije imalo ili neće imati nikakve veze sa zbiljskim ljudskim bitkom. Novovje-

183

kovna filozofija, moral, sociologija, psihologija nastali su u zrakopraznoj idealnosti a da nisu ozbiljno zadrli u ma čiji život. I jednoga dana, ako bi te knjižnice nestale s lica zemlje, nitko to ne bi ni opazio. Zaoštravajući postavku još bi i ovo mogli pokušati: novovjekovni čovjek živi u kršćanskoj religiji, ali ako bi jednoga dana kršćanstvo nestalo s lica zemlje nitko taj nedostatak ne bi ni opazio, a tko zna, možda svećenstvo najmanje. Eto: u cijelome novovjekovnom svijetu ima nečeg neutemeljenog, n a p u h n u t o g , lažnog, iznutra prazno megalomanstvo koje se poziva na uzvišene ideale, na kršćansku religiju, na moralne vrijednosti, ali ih ne uzima ozbiljno, niti ih ne pokušava ostvariti. U cijelome m o d e r n o m životu ima nečeg nevjerodostojnog. I što razlikuje iskonskoga i novovjekovnog čovjeka baš je čovjekova vjerodostojnost. Duhovnost se u biti ne razlikuje: načela, ciljevi, religije, metafizike, morali, državna ustrojstva, ukusi istovjetni su jer su oni u svim vremenima i u svih naroda istovjetni. Razlika je u tome što iskonski čovjek živi u tom d u h u , u njega vjeruje, sadržaj je i sudbina njegova života da taj d u h ostvari. Ostvarenje je metafizička životna djelatnost, intenzivno njegovanje. U toj djelatnosti živi očinski d u h ljubavi; baš radi toga je p o t p u n o religijska i metafizička i baš radi toga ta je djelatnost kult. - Novovjekovni čovjek, iako zna o metafizici, o kultnom karakteru djelatnosti, o religijskoj prirodi njegovanja, ipak u to ne vjeruje i zanemaruje taj d u h , sadržaj njegova života jest da umjesto očinske ljubavi u središte stavi svoje Ja. Sve što pripada novovjekovnome d u h u ima utopistički karakter ostvarivosti u budućnosti. Naravno, to

184

što bi se trebalo u budućnosti ostvariti nikad se neće ostvariti i ostat će utopija - zato će u n o v o m vijeku utopija postati karakteristična riječ i utopizam karakteristično stajalište. Zbog toga cijelo novovjekovno čovječanstvo ima lošu savjest: zna da ostaje d u ž n o ostvarenju svega što govori, ispovijeda, zahtijeva, iskazuje, proglašava, ustanovljuje. Skuplja teorije, postavlja ciljeve, govori o razini, ispovijeda vrijednosti - ali onaj tko govori i oglašava prvi je koji ne misli na otplatu duga. Sve što je novovjekovno čovječanstvo mislilo i planiralo nosi kao stalan teret bez i najmanje nade za mogućnost plaćanja. Moderni d u h , kako danas kažu, nije egzistencijalan, što je samo druga riječ za to da je bez biti, bez duha, neosoban, prazan i neostvaren. Novovjekovni se čovjek p o t p u n o pobrkao sa svojim teorijama; novovjekovni ljudi, svaki posebno, a osobito takozvani tvorci kulture, moralisti, profesori, znanstvenici, svećenici, državnici, svi su uvjereni da žive život višega reda i ne opažaju da ne ostvaruju ništa od duhovnosti koju proglašavaju. O d lijepih i uzvišenih misli ništa se ne ostvaruje, ni univerzalno ni pojedinačno, sve je puka intelektualna iluzija ispod koje često živi ordinarni, arogantni, hvalisavi, tašti, plošni, razmetljivi, drski - svakako primitivni čovjek. 3. Trebamo ograničiti razvoj posljedica. Jer ako bi netko pokušao istražiti pojave novovjekovnoga života, cijeli bi se trebao rasparati i rastvoriti. Dosta je ponovno i istaknuto izreći da je u novovjekovnom životu d u h o v n o s t isto tako nazočna kao u bilo kojem d r u g o m razdoblju, ali da se d u h o v n o s t ne ostvaruje. N e ostvaruje se pak zato jer čovjek umjesto da d u h o m vječne očinske ljubavi njeguje materijalnu prirodu, želi to činiti vlastitim Ja. A to pak uopće ne ide. Posljedica je

185

da se d u h o v n o s t ne dodiruje s prirodom i odnos se između dviju polovica svijeta prekida: d u h ostaje u pukoj idealnosti, jer se ne realizira, leži suvišan, besmislen u milijunima svezaka; od d u h o v n o g nadzora oslobođene prirodne snage raspušteno harače i divljaju što se jednako može vidjeti i iskusiti u d r ž a v n o m e životu, u društvu, u osobnoj sudbini i čovjekovu d u ševnom svijetu. Prva je posljedica nerealizirane duhovnosti, da se gubi smisao života. Jer život nije takav da bi u sebi samom imao smisla ili p o sebi imao smisla. Život pripada u k r u g materijalne prirode i, bez dodira d u h a , isto je toliko nemoćan i slijep koliko je besmislen i mračan. U takvim okolnostima nema mogućnosti da mjera b u d e univerzalni zakon. Mjera stvari postaje čovjek, Ja, čime počinje nezasitnost i bezmjernost, intelektualna sofistika, moralna anarhija - u d r ž a v n o m e životu, kao što Kung-ce kaže: vlast bukača, u umjetnosti moda, u javnom životu hipokrizija. Posljedica je gubitka mjere da je svatko sam prisiljen odrediti dobro i loše i čak ne zauvijek, nego samo improvizirati za d a n u situaciju. Individualistički i improvizirani moral naravno gubi svoju zakonitost i, napokon, dobro i zlo ne znače d r u g o nego osobni interes koji se može mijenjati danomice i trenutačno. Životna pravila nestaju; u običajima nastupa samovolja ili besmisleno majmuniranje. Neposrednost društvenog života prestaje i otmjenost, ljubaznost, dobar odgoj, uslužnost je za anarhično Ja samo breme. Nitko ne misli na opće blagostanje jer svatko mora juriti za osobnim užitkom. O intenzivnom njegovanju u takvim okolnostima naravno n e može biti ni govora. Život je postao be-

186

smislen, i ta je besmislenost prelila sva područja života i natopila sve njegove trenutke. Intenzivno njegovanje počelo je bivati teretom, kasnije prisilom, konačno ropstvom. Na tom s t u p n j u njegovanje zovu radom. Rad nije d r u g o nego djelatnost, ali bez realizacije d u h o v n e zbilje, u besmislenom životu besmislena, mučna, teška, niska, svemeljuća djelatnost. Ako život nema smisla, o n d a je čovjekov osobni cilj besposleni užitak: slast neodgovornog Ja. I ako život nema smisla onda je i djelatnost besmislena; ta besmislena djelatnost je rad. 4. Novovjekovno je čovječanstvo, posebice u posljednjih sto godina, postavilo sebi rješenje pitanja rada kao jedan od najvažnijih ciljeva. To da nije postiglo nikakav rezultat i da je rad i dalje ostao što je bio: ropstvo, prisila, užas - tomu je uzrok dosta jednostavan. Nije vidjelo da n e treba krenuti od rada nego otamo gdje sve životne djelatnosti nalaze svoj smisao. U trenutku kada bi rad opet uspio postati intenzivno njegovanje - o d n o s n o kada bi njegovanje opet realiziralo d u h o v n e vrijednosti, sve bi se riješilo jednim udarcem. U m o d e r n o doba samo je jedan rad zadržao karakter intenzivnog njegovanja. Umjetnik je u m o d e r n o doba jedini čovjek koji ostvaruje d u h o v n e vrijednosti. I umjetnički je rad onaj koji nije postao n u ž n i m ropstvom, dapače koji je ostao privlačan, uzbudljiv, lijep i cjelovit. U umjetničkom radu čovjek neposredno ostvaruje d u h o v n e vrijednosti i tako neposredno njeguje materijalnu prirodu. Taj je rad uzor i zavidni san sveg ostalog rada. I posve je sigurno, da dotle dok se na svim područjima života ne uspije postići ista realizacija koju umjetnik živi, dotle su sve vrste reformiranja rada,

187

zakoni, teorije, prisile uzaludne. To nije pitanje najamnina, nije pitanje r a d n o g vremena, nije socijalno pitanje nego jedino to što je umjetnikov odnos prema materijalnoj prirodi očinski d u h ljubavi. Čovjek - kaže Zarathustra - prirodi je ili otac ili razbojnik; čovjek ili realizira d u h ljubavi i onda je otac prirodi; ili ne realizira i onda je razbojnik prirodi. Iskonskom njegovanju m o ž e m o zahvaliti ne samo za sve oplemenjeno bilje, žitarice, voćke, povrće; ne samo za domaće životinje, konja, kravu, ovcu, perad; ne samo za sve bitne predmete našega života i kuće; nego iskonskom dobu se m o r a m o zahvaliti i za savršenu odnjegovanost ljudske prirode, savršenu i ostvarenu sliku o čovjeku. Jer iskonsko je doba njegovalo prirodu očinskim d u h o m , i ista nježnost i pietas što je živjelo u oplemenjivanju bilja živjelo je i u zajednici i živjelo je i u ljudskoj duši. Realizacija očinskog d u h a stvorila je ljepotu zemlje, mir zajednice, intenzitet grada, blagost ophođenja. I kada čovjek više ne realizira očinski d u h n u ž n o je postati razbojnikom prema prirodi. Postaje se razbojnikom ne samo prema zemlji, ne krče se samo šume, ne kolju se samo životinje, ne pljačka se samo unutrašnjost planina nego razbojnikom postaje i narod prema narodu, klasa prema klasi, roditelj prema djeci, djeca prema roditeljima, muškarac prema ženi i žena prema muškarcu, seljak prema građaninu, građanin prema radniku, vladajuća klasa prema potčinjenoj. Čovjek je zemlji ili otac ili razbojnik - kaže Zarathustra. I ako nije otac onda ne realizira d u h ljubavi i ne njeguje zemlju u ime d u h a nego je n u ž n o haramija koji zemlju p o p u t bandita željnog plijena izrabljuje bez obzira na to o kojem je n a r o d u ili o kojoj klasi riječ. Razbojnički nagon je stvo-

188

rio borbu naroda, borbu spolova, borbu rasa, borbu svjetonazora - ukratko, tu borbu koju zovu borbom za opstanak. Iskonsko je doba poznavalo brigu o bitku a ne borbu za opstanak. Jer je iskonski čovjek stajao iznad prirode kao gospodar i otac prirodi koji je vladao n a d svijetom kao dobar kralj. 5. Ovaj p u t n a m nije cilj kritika povijesnoga čovječanstva. Cilj je pokazati razliku između njegovanja iskonskog i povijesnog čovjeka što se može postići jedn o m jedinom Zarathustrinom rečenicom i njezinim tumačenjem. Iskonski je čovjek otac prirodi, prirodi je otac jer život njeguje u intenzivnom d u h u očinske ljubavi. Jer »Sve što živi i jest u svijetu«, kaže Žohar, »jedino jest i jedino živi radi čovjeka. Zbog njega nebo održava sva bića, jer bića i stvari p o sebi n e m a j u ni vrijednosti ni važnosti.« Njegovanje nije d r u g o nego realizacija d u h a ljubavi; i čovjek u o d r e đ e n o m smislu u materijalnoj prirodi nema druge zadaće nego samo ostvariti očinski d u h ; u svemu što je materijalno i prirodno: u zemlji, u čovjeku, u zajednici, u vlastitim sposobnostima. To je jedini cilj i zadaća da čovjek b u d e gospodar prirode, skrbnik, meštar, kralj. To je sakralni red života. Takav ljudski život u svakom je pogledu i m o m e n t u d u h o v a n i zato je p o t p u n o kult. Povijesni čovjek nije prirodi otac, nego razbojnik. Materiju prezire - ali prezir je tek n a k n a d n o opravdan; tako sebi daje zakašnjelo odrješenje što ju je zgazio i opljačkao. U proteklim stoljećima prošireno je neprijateljsko stajalište prema materijalnoj prirodi kao zakašnjela i nespretna isprika da bi se pažnja otjerala od bitnog. Čovjek ne može mrziti materijalnu prirodu i ne može je prezirati i ne može joj biti neprijatelj. To je loša savjest haramije koji se želi opravdati licemjer-

189

n o m moralnošću pred samim sobom. Činjenica je da povijesni čovjek nije otac prirodi i da ne može realizirati d u h ljubavi. Zemlju i ne njeguje više, nego sustavno ili nesustavno pljačka. Postala m u je plijenom i pšenica, raž, i kukuruz, voće i meso životinja i riba mora i kovine planina i tisuću skrivenih moći materije kao magnetizam, elektricitet, kemijska svojstva, ali m u je plijen i drugi čovjek, drugi narod, druga rasa, plijen su postali kamen, voda, zemlja, zrak, sve je opljačkao da bi uvukao u krug svojega Ja - i tako postajao sve siromašniji, sve divljiji, grublji, puniji mržnje, zatvoreniji, tvrdi, plići, gluplji, primitivniji i zločestiji. Životna zadaća iskonskoga čovjeka jest realizacija d u h a ljubavi, sakralni red života, kult. Povijesni čovjek osjeća svojom životnom zadaćom ostvariti moći vlastitog Ja, taj ga osjećaj oblikuje, taj divlji, grub, zatvoren, sebičan i primitivan red života, taj profani red života. Uzvišena d u h o v n o s t što održava u idealnosti ostaje neostvarena i to što se ostvari, to je pljačkaški n a g o n Ja, jednog haramije. Razlika između intenzivnog njegovanja iskonskog i povijesnog čovječanstva time je postala jasna i time se pitanje m o d e r n o g doba može otkloniti. Povijesno je čovječanstvo bilo prikladna tamna podloga da bi se na tome iskonsko njegovanje pokazalo u p u n o j jasnoći. Ako bi se bez povijesne usporedbe označilo iskonsko njegovanje kao kult čovjeka d o srži prožetog pijetetom, drugim riječima, njegovanje kao sakralni red života čovječanstva - to moderni čovjek ne bi razumio. Prirodu iskonskoga njegovanja uspijeva se otkriti u p o t p u n o j dubini i istini u usporedbi s današnjom takozvanom kulturom. 6. Iskonskom njegovanju cilj nije bila kultura nego zemlju pretvoriti u raj. Pretvoriti u raj da bi posveće-

190

n o m djelatnošću, što je onda bilo ime za rad, nicalo blagostanje, procvat, obilje, ljepota. Čovjeku priroda nije bila neprijatelj nego d o m esencije koja je sebe izručila i zato se ljudski život mogao uzdignuti u svetu radost. Jer radost nije d r u g o nego »nadopuna prirodn o g života« - i tko želi postići radost taj hoće u p o t p u niti bitak. Zemaljska sreća ovisi o tome uspijeva li se zemlju učiniti cvatućom, lijepom, bogatom; uspijeva li se uskladiti život prema zakonima očinskog d u h a ljubavi, uspije li se svladati zbrka i tama; uspije li se m e đ u ljudima i između čovjeka i prirode realizirati d u h ljubavi. Ako uspije, priroda obilno pruža svoja bogatstva, narod i zemlja žive u radosti - čovjek je sretan i zemlja postaje raj. Svaka prava kultura je egzorcizam, kaže Baader. Visoka i velika je zadaća i intenzivno njegovanje, realizacija d u h a ljubavi, borba s mračnim, zlim, štetnim snagama koje postoje u svijetu. Obilje i ljepota, procvat i bogatstvo rezultat su djelatnosti koja zaokuplja sve čovjekove snage. Povijesno m e đ u t i m vrijeme nije shvatilo da djelatnost kulta ima učinak i značaj istjerivanja đavola. Zbog toga se mnoštvo zlih štetnih mračnih Moći oslobodilo tijekom povijesti: Moći, čiju đavolsku narav u dovoljnoj mjeri pokazuju ratovi m e đ u narodima, građanski ratovi, revolucije i razbojnički nagon, ali ništa dublje i strašnije od tehnike. Tehnika nije kult i nije kultura. Tehnika je pokušaj oslobođenih đavolskih snaga da unište zemaljski život. Svjetlost je nestala s nestankom iskonskoga doba. Zlatno je doba minulo. Čovjek više nije realizirao očinski d u h , postao je razbojnikom zemlje, zemlja se smračila. Esencije prirode su se pokvarile, i djelatnošću nije nicao procvat, ni radost, ni obilje ni sreća, nego gorka

191

i teška oskudica, patnja, siromaštvo, glad i jad. Iz radosno i s vjerom obavljanoga kulta nastao je mukotrp a n rad. D u h je odustao od takva rada i povukao se, postao je puka kultura, prazna, uzaludna, jalova i nepotrebna knjižnica-apstrakcija, pomoću koje nije niknulo univerzalno blagostanje, nije se stvorio univerzalni red i u tragu koje nije rasla univerzalna radost. Život se osušio, okamenio, ogrubio, postao je težak, mučan, mračan, rastrzavajući. Jer »postoje snage koje realiziraju d u h o v n e zbilje; o n e su o m e k š a v a j u ć e , oplođavajuće, uljepšavajuće snage; i postoje snage koje pljačkaju, to su snage koje suše, u s a h n j u j u , okamenjuju.« - »Snage koje realiziraju d u h o v n e zbilje otvorene su prema unutra i prema gore, razbojničke snage prema van i prema dolje.« U tom trenu, kada na granici iskonskoga doba čovjek više nije realizirao očinski d u h nego je postao razbojnikom prirodi, zatvorio se prema u n u t r a i prema gore - i morao se prema van i prema dolje otvoriti. Svojoj djelatnosti više nije nalazio cilja; nije znao da je čovjekova jedina zadaća od zemlje stvoriti raj. Izgubio je svoj d u h , izgubio ideje, izgubio bogove, izgubio radost, sreću, i on sam se izgubio u radu, u izvanjskim stvarima, u nagonu za moći koja pljačka zemlju, u izrabljivanju prirode. Njegovanje više nije kult, nego puka kultura.

192

II. INDIJANSKA

PRIČA

1. Indijanka ide na obalu rijeke, skuplja savitljivo vrbovo pruće i počinje plesti. Isplete p r v u košaru, stavlja ispred sebe, klekne, blagoslovi je i kaže: »Ne čudim se da sam to učinila, učinila sam to za indijanski rod. Ženi koja uvijek u ruci drži košaru želim dugi život. I ona će misliti na mene. Sjetit će se toga što sam ja učinila i činit će isto. Ali neka nitko n e misli da sam to učinila za sve! Ne! Samo za spretne žene koje će živjeti u budućnosti. Kada zora zarudi moja će riječ oživjeti i u njihovu će u m u zasvijetliti. Neka tako bude!« To što indijanska priča kazuje i što u svetim knjigama i u iskonskih meštara gotovo do u riječ svatko može naći, tako je beskrajno jednostavno da se čovjek mora čuditi razdoblju i čovječanstvu koji to više ne razumiju. Što znači da je Indijanka isplela košaru radi »indijanskog roda«? Što znači to da će svakoj ženi kada b u d e plela košaru pasti na p a m e t ta jedna, ta prva? Što znači da je »učinila samo za spretne«? I napokon, što znači to, da »kada zora zarudi, moje će riječi oživjeti i u njihovu će u m u zasvijetliti«. Indijanka je otišla na obalu rijeke i iz vrbova je pruća isplela košaru. O n a je prva žena koja je prvi p u t skupila vrbovo pruće i prvi p u t isplela prvu, prvu prvcijatu košaru. Nikad prije na svijetu nije postojalo

193

nešto takvo kao košara od vrbova pruća. Nastalo je nešto novo; kao želja i kao mogućnost o d a v n o se krila; jer kamo staviti voće, u što skupljati lišće, u čemu nositi dojenče, u čemu držati kruh? Košara je bila negdje. Kao što sva sredstva koja p o m a ž u život negdje jesu, samo se nisu ostvarila: nisu tu prenesena, tu u materijalnu prirodu. Košara je oduvijek bila, kao što su oduvijek bili parna lokomotiva, džepni sat, zrakoplov, čizma, kola za ručavanje - kao što su bili i jesu negdje i mir i red i radost i ljepota i svjetlost i strpljenje i znanje. Postoji carstvo u kojem jesu predmeti i stvari i misli. I za svijet je uvijek od p r e s u d n e važnosti ako iz tog carstva netko uspije nešto prenijeti, bilo misao, bilo načelo, bilo istinu, bilo znanje, bilo p a r n u lokomotivu, bilo košaru od vrbova pruća. Isplesti prvu košaru je univerzalna stvar čovječanstva. »Indijanski rod«? Da. Uz to i crnački, eskimski, arapski i kineski. I koliko god košara ima na svijetu, svi se sjećaju te prve, koju je na obali rijeke isplela Indijanka. To je iskonska košara; žena zgranuta stavlja je na tlo, klekne pred nju i blagoslovi je. Moli joj se kao nekom bogu. Još osjeća mašku toga carstva odakle se ona spustila. Ta prva košara je još nevjerojatna, čudesna kao prva misao, prvi parni stroj, prva kamena sjekira. »Kada zora zarudi moja će riječ oživjeti i u njihovu će u m u zasvijetliti«. Neizbrisivo se upisala u ljudsku sudbinu: ta žena koja je isplela prvu košaru i, kako ima milijuna košara na svijetu, sve joj d u g u j u . Otada su prekrile svijet i jedva da postoji običniji predmet od košare od vrbova pruća. Ali zemlju su prekrile i parne lokomotive i džepni satovi i čizme i v u n e n e tkanine i noževi i zrcala. Svaka stvar ima istu priču kao i košara. Netko

194

ih je prenio iz carstva gdje sve one jesu. Kao što se kaže: ostvario. Drukčije: izumio. Tu počinje o n o što je u toj priči najvažnije. Svaki čin ima univerzalni značaj i univerzalnu posljedicu. N e samo i z u m p a r n o g stroja, otkriće velikih misli, nego i pletenje košare prenosi nešto iz tog nevidljivog carstva. To su samo ona odlučujuća, zapisa vrijedna djela. Svaki čin prenosi nešto iz nevidljivog carstva, jer je svaki čin ostvarenje nečega i svaki je čin realizacija i svaki je čin pronalazak - srodan je izumu strojeva, izrijeku istine i pletenju košare. N e m a tako nevažnog pokreta i misli čiji se utjecaj ne bi osjetio i u n a j u d a ljenijem kutu svemira. Svaki čin ima univerzalni svjetski značaj. Jedan jedini kamenčić bačen u more savršeno i p o n o v n o usmjerava život svijeta i svaki d a h modificira nešto u životu svijeta, ma kako malo. Svaki je čin realizacija neke d u h o v n e zbilje i donosi nešto čega prije nije bilo, osim što se skrivalo kao želja i kao mogućnost. Svaka šibica izgori za »indijanski rod«. Veliki činovi su za cijelo čovječanstvo i j e d n o m za svagda učinjeni; ali svaki čin, kako god malen, svjetske je važnosti. 2. »Posve je dovoljno« kaže Klement Aleksandrijski, »da je jedan čovjek čuo pjev sirena, i posve je dovoljan onaj jedan koji je odgovorio Sfingi.« Vivekananda kaže da ako netko u usamljenoj planini, zazidan u spilji misli veliku istinu i u sljedećem trenu umre, istina iziđe iz njegove glave, izlazi iz zazidane spilje, napušta usamljenu planinu i proširi se p o cijelome svijetu. Indijanska priča govori isto što uče svete knjige i što znaju arhajski meštri. Primitivni narodi čuvaju ostatke iskonske duhovnosti ponekad u neprepoznatljivom, zakržljalom obliku a ponekad dosta čisto. Ova

195

priča jednostavno s nekoliko riječi, a da ne naslućuje njihovu važnost kazuje metafiziku ljudske djelatnosti. Kazuje da svaka djelatnost realizira d u h o v n u snagu i baš radi toga svako djelovanje ima svjetsku važnost. Smisao svakog ljudskog čina jest činiti neopozivo u ime cijeloga čovječanstva, za cijelo čovječanstvo, za svako razdoblje i za sve narode. Svaki je čin takav trag i biljeg koji se ne da zbrisati i koji od trena čina čuva lice svijeta d o u vječnost. Ima velikih čina, kao što je kamena sjekira ili izum parnoga stroja ili pletenje prve košare. Ima malih čina, kao što je gradnja jedne kuće, rezbarenje jedne frule, ima nehotičnih očitovanja kao što je d a h i tjeranje komarca koji noću zuji. Ima zaigranih i bezbrižnih čina kao kad se baci kamenčić u more ili kad se zviždi ili otrgne cvijet. Ali nema nijednoga tako malog čina koji se nije dogodio u ime cijeloga čovječanstva, za sva vremena, j e d n o m za svagda i za cijelo čovječanstvo. Svaki čin odjekuje u svijetu i taj se odjek čuje u univ e r z u m u tisućama godina i nikad ne zamre. Smisao priče je sljedeći: čovjek ne može ni u snu misliti nijednu sliku, želju ili cilj a da ne zazvuči cijeli svijet; ne može skrstiti ruke i ne može otrgnuti granu sa žbuna a da se ne uplete u d o g a d a n j e svijeta. Čin svakako donosi nešto posve novo, nešto nevidljivo čini vidljivim, nešto nepredvidivo čini osjetljivim. Svaka djelatnost je proboj u duhovni svijet i ubacivanje neke zbilje iz d u h o v n o g a svijeta u materijalnu prirodu. Iskonske slike i iskonski smisao čina je Prometejeva djelatnost, Prometeja koji je donio vatru s neba. Svaka djelatnost donosi barem malu iskru s nebeske vatre. Metafizički smisao djelatnosti je da svaki čin stvara nov odnos d u h o v n o g a svijeta i materijalne pri-

196

rode, otvara novu vezu, pruža novu mogućnost i utemeljuje nove povezanosti. 3. Priča, međutim, time nije gotova. O n a zna da je pletenje prve košare takav čin koji živi neprolazno dalje u pletenju bezbroj košara, u glavama bezbrojnih žena koje dozovu u pamet prvu košaru kada zora zarudi. Priča zna da su sve djelatnosti realizacije duhovne zbilje i svaki se čin sjeća prvog Prometejeva čina, donošenja vatre. Svijet otada gori u vatri djelatnosti, jer djelatnost nije d r u g o nego uvijek p o n o v n o otvaranje puta vatri d u h a , da bi se spustila na zemlju i prožela materijalnu prirodu. U priči je m e đ u t i m jedna osobita rečenica: »Ali neka nitko ne misli« kaže, »da sam to učinila za sve! Ne! Samo za spretne žene koje će živjeti u b u d u ć n o sti.« U prvi tren izgleda kao da se radi o bajanju: žena kleči pred košarom i govori čarobne riječi. Svoju košaru je isplela samo za spretne žene. Te su riječi zbunjujuće. Kao da žena dijeli čovječanstvo na one kojima povjerava košaru i na one koje lišava košare. Na dobre i loše, na spretne i nespretne, na lijepe i ružne. Tako, korak po korak, rečenica postaje razumljiva: u svijetu prva riječ pripada d u h u jer d u h je riječju stvorio svijet; u materijalnoj prirodi, međutim, prva riječ ne pripada d u h u nego djelatnosti. »Materijalizirani čovjek, prvo treba dobro činiti i činiti dobro, tek se o n d a m o ž e u n j e m u probuditi htijenje dobrog; i samo se dobra volja p r o b u đ e n a dobrim djelima može uzdignuti u d u h i u znanje.« To stajalište je dijametralno oprečno uvjerenju racionalističkog čovječanstva. Povijesni čovjek drži da najprije treba znati i pripremiti se u d u h u ; to slijedi dobra volja i iz dobre volje niče dobro djelo. Ta sokratovska zabluda obrće red stvari i

197

n e shvaća zašto dobra volja n e slijedi poznavanje dobra i zašto dobru volju ne slijedi dobro djelo. A jednostavno zato ne slijedi jer ne može slijediti. U materijalnoj prirodi potrebno je početi s činom. Čin razvija dobru volju i znanje o dobru i spoznaju dobra. Nitko nije p r v o mislio ni košaru ni parni stroj ni istinu. Prvo je oblikovao, stvorio i našao. I zatim, kada je stvorio i našao, spoznao je važnost toga što je učinio. Drugi je korak sljedeći: »Sud, naime, polazeći od grijeha jednoga čovjeka dovodi k osudi, dok dar milosti polazeći od mnogih prekršaja dovodi k opravdanju. Jer, kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici tako će i pokornošću jednoga svi postati pravednici.« Tom pjesmom iz Poslanice Rimljanima Sveti Pavao uči da početi treba s djelatnošću. Djelatnost nije osobna privatna stvar, posao izdvojenog Ja; neizbrisiv je i vječni biljeg na licu svijeta; zbog j e d n o g jedinog slučaja proširila se propast i zbog jedn o g jedinog slučaja se proširila pravednost. Jedan jedini čin oslobodio je snage koje su cijeli svijet povele prema pravednosti. Bio je jedan jedini čin i ma bio on i tako skriven kao ona posljednja misao u samotnoj planini u spilju zazidanog umirućeg; taj jedini čin je bio koban i sudbonosan korak prema grijehu ili prema istini. U Indijankinim riječima se, kada kaže da košaru nije plela za sve nego samo za spretne žene, skriva razlikovanje. Razlikovanje se ne odnosi na to da se svijet dijeli na spretne i nespretne žene i da svoju košaru ostavlja samo spretnima. Učenje iz Poslanice Rimljanima može nas dostatno uvjeriti kakvu važnost djelatnosti pridaje arhajski čovjek. »Odlučujući nije predmetni sadržaj čina nego njegova posvećenost.« I

198

time je cijelo stanje trenutačno jasno. Nije riječ o košari, kao što nikad nije ni bilo riječi o košari, ni o p a r n o m stroju, ni o čizmama, ni o istini, ni o otkrivenim mislima. To o čemu je svakako uvijek riječ, to je posvećenost djelatnosti. N e besmislena produktivnost: nagomilavati stvari, preplaviti svijet s izumima. Predmetni sadržaj djelatnosti, takva kakva jest, ne znači ništa, kao što sa čovjekova stajališta ništa ne znači nov o v j e k o v n a p r e d i m e n z i o n i r a n a p r e d m e t n a kultura, ako ih djelatnost koja je stvorila stvari istodobno nije posvetila. Stvaranje može biti »jedan slučaj kojim se protegnuo sud na propast svih ljudi.« I doista, čovjeka je obuzeo nagon slijepe, glupe djelatnosti i neposvećeno je oslobodio takvu d u h o v n u snagu koja ga je povukla u kobno stanje. Indijanka, kada je isplela svoju košaru, kleknula je pred nju i kao bogu joj se pomolila i rekla: »Nisam to uradila za sve žene nego samo za spretne.« Ne za zavidne, mračne, zle, osvetoljubive nego za blage, nasmiješene, one topla srca, čiste. Indijanka je znala da ne odlučuje predmetni sadržaj djelatnosti, nego njezina posvećenost. Jer je znala da je svaki čin neopoziv i vječan biljeg, pada ničice pred vlastitim činom i kaže: kada sam tu prvu košaru plela, mojim r u k a m a su upravljale svete snage i neka ta sveta snaga živi d o kraja svih vremena u svakoj košari; pridite joj vi žene samo sa svetim rukama. Čije su pak ruke zle, njih sada u času rođenja košare istjerujem: ne usudite je se dodirnuti! »Neka nitko ne vjeruje da sam učinila za sve! Ne! Samo za spretne žene koje će živjeti u budućnosti.« 4. Svi čimbenici male priče su sada na okupu.

199

Prvo što treba razumjeti: arhajski čovjek nije svoju vlastitu djelatnu osobu shvaćao i razumijevao k a o osobno Ja nego kao univerzalnog čovjeka. Subjekt djelatnosti je univerzalni čovjek. Svaki čin se čini u ime i za cijelo čovječanstvo. Drugi korak: kada u pojedinačnom čovjeku djeluje univerzalni čovjek kao što Klement Aleksandrijski kaže: dovoljno je da je jedan čovjek odgovorio Sfingi - ili, kao Vivekananda: ako netko zamisli istinu u usamljenoj planini u zazidanoj spilji, istina se razlije po zemlji - ili kao apostol Pavao u Poslanici Rimljanima: pokornošću jednoga čovjeka mnogi postaju pravednici i u tome činu nije odlučujući predmetni sadržaj nego posvećenost. Ta dva elementa su zajedno: djelatan se čovjek u svojoj djelatnosti poistovjeti s univerzalnim čovječanstvom; i o karakteru djelatnosti ne odlučuje predmetni sadržaj nego posvećenost - ta dva elementa zajedno čine shvatljivim što je arhajski čovjek smatrao i osjećao kultom. Iskonski kult nije izniman i svečan dogadaj kao što je kasnije postao, kada bi svećenstvo iznimno rijetko i simbolično otvaralo p u t između materijalne prirode i d u h o v n o g a svijeta i time posvećivalo određene čine: žetvu, rat, svadbu, krunidbu. Iskonski je kult bio univerzalna svijest upijena u tkanje života, kako bi svi ljudi u ime svih ljudi stalno tako djelovali da svojim činima ostvaruju d u h o v n u snagu, da bi svaki čin bio posvećen, jer ako to nije, neposvećene snage se razliju p o svijetu. Kao što su kasnije, kada se izgubila ta svijest kulta, zemlju doista prekrile neposvećene mračne sile. Povijesni je čovjek sklon smatrati nepotrebnim i glupim praznovjerjem to, kada Indijanka kleči pred svojom košarom i blagosilja je. Obožavanje košare nije praznovjerje nego kult.

200

i

Kult je sakralna djelatnost, čija je samo krajnja posljedica da potrese i samog čovjeka, te on pada ničice pred vlastitim djelom (djelom univerzalnoga čovječanstva) i obožava ga. Kult je održavanje postojanosti veza d u h o v n e i materijalne zbilje, kazivanje božanskih snaga prirodi. Baš zbog toga je kult ta ljudska djelatnost tragom koje se u čovjeku polako budi njegova dobra volja, a ta dobra volja pak budi u n j e m u i znanje o dobru. Čovjek se svojom djelatnošću vraća na svoje iskonsko d u h o v n o mjesto, koje je izgubio svojim materijaliziranjem; ali se ne vraća pojedinačni čovjek nego univerzalno čovječanstvo. Kult nije to što je kasnije rijetko i slučajno posvećivalo djelatnost; kult na iskonskome s t u p n j u jest p o p u t neprestane sakralne djelatnosti. U ljudskom je životu bez iznimke svaka djelatnost bila sakralna jer je arhajski čovjek znao da p u t e m djelatnosti nebeska vatra d u h a zrači u prirodu. 5. Da bi netko mogao razumjeti iskonsku kulturu, mora svoje misli p o t p u n o prevrednovati. Prevrednovati znači kao obrnuti razmišljanje povijesnog čovjeka. Povijesni čovjek stavlja u središte materijalnu prirodu i u prirodu svoje materijalno Ja i želi cijeli svijet podvrgnuti svojem materijalnom Ja. N j e m u treba služiti i d u h i duša i u m kao što m u zemlja treba roditi i kao što m u trebaju livade cvjetati i zvijezde m u blistati. Svemir je velik plijen, postoji zato da bi čovjek požderao i probavio ono Što mu ustreba. Povijesni čovjek smatra prirodnim da je zakupac svijeta. Arhajsko se čovječanstvo može shvatiti iz jedne jedine rečenice. Zapis koji se odnosi na nastanak Yi Kinga glasi: »Sveti mudraci iskonskih vremena na sljedeći su način priredili Yi King: da bi na zagonetan način pomogli bogovima svjetlosti iznašli su proroštvo stoli-

201

snika.« Druga bi knjiga rekla: da bi pomogli bogovima svjetiosti izumili su računanje, da bi pomogli bogovima svjedosd ispleli su košaru od vrbova pruća. Tu nije u središtu materijalni čovjek koji živi u materijalnoj prirodi. U središtu je neki d u h , neki bog ili neka misao koji se ne m o g u imenovati i koje Yi King zove bogovima svjetiosti, ali koje d r u g e neke knjige možda zovu d u h o m ili idejom. Ljudsko Ja također služi bogovima svjetlosti i ljudska djelatnost povećava božju moć. Ako se materijalni čovjek prema svijetu odnosi kao prema plijenu i svojim činom od svijeta izuzme što m u treba, to zovu dobit. Ako arhajski čovjek svojom djelatnošću p o m a ž e bogovima svjetlosti, to se zove kult. Dobit je iz materijalne prirode izmoždeni plijen: smisao i cilj djelatnosti povijesnoga čovjeka. Smisao kulta i one ljudske pomoći bogovima svjetiosti, odnosno d u h u , drugim riječima nebeskoj zbilji, opet drugim riječima, idejama u tome je da čovjek učini ljepšim, većim, bogatijim, cvjetnijim bogove svjetlosti, odnosno ideje, odnosno d u h . Razlika između povijesnog i arhajskoga čovjeka jest razlika između dobiti i kulta. I iz dobiti je niknula kultura, ali posve p r e d m e t n a i vanjski materijalna, jer su predmeti u povijesnome dobu plodovi neposvećene djelatnosti koje m o g u na površini uljepšati svijet, ali ne služe bogovima svjetlosti - ljepota predmeta ne utječe povratno na čovjeka i čovjeka ne uzdiže i tako ostaje neposvećen. U tome je uglavnom katastrofa kulture novovjekovn o g čovjeka: stvorivši visoku p r e d m e t n u kulturu živi sam u barbarskoj sudbini. Velika kultura niče »samo iz ljubavi i nikad nije sebična, kratkovidna, koristoljubiva djelatnost«. U skladu s tim čovječansto v o đ e n o sebičn o m korištoljubivošću, nije stvorilo nikakvu kulturu,

202

n e g o samo korisna sredstva kojima materijalno Ja pljačka svijet. Cilj kulta nije dobit; kult je služba svjetlosti; cilj sakralne djelatnosti arhajskoga čovjeka je realizacija d u h o v n i h snaga i realizirane d u h o v n e snage nisu pružile dobit osobnom Ja, nego su cijeloj zemlji i cijelom čovječanstvu donijele posvećeni procvat, obilje, ljepotu, počinak, mir i sjaj. Služba arhajskoga čovjeka je zagonetna i neuhvatljiva. Nitko n e umije reći koji je zakon sakralne djelatnosti. Nitko ne može uspostaviti pravila službe svjetlosti: Čovjek, kako to Yi King kaže: na tajanstven način p o m a ž e bogovima. N e sebi: bogovima. I božanske snage ne zadržavaju pomoć za sebe, nego je daruju zemlji kao plodnost, obilje, bogatstvo, mir i p o d a r u j u svijet posvećenim bitkom, čovjeka k r u h o m , odjećom, kućom, ognjištem, mišlju, p o s u d o m , ljepotom i košarom od vrbova pruća. 6. Kult je sakralna djelatnost brige o zemaljskoj prirodi. Ni porijeklo poljodjelstva nije u tome da čovjek p o p u t gladne zvijeri opljačka žitna polja nego u uzgajanju žitarica za pokojne pretke. U Egiptu je još opipljivo jasno »da čovjekov sin sije raž i pšenicu da bi time oca hranio«. Svo poljodjelstvo je bilo kult, služba, sakralna djelatnost. Žitna su se polja prostirala oko hramova i grobnica. Tu je čovjek učinio prve pokrete kulta »kada je sjeme pokrio zemljom«. To je prvi čin brige. I pšenica kada je sazrela nije dospjela na tržnicu, nije postajala predmetom dobiti, pšenica je pripadala mrtvim precima. Kada bi samljeo žito i iz brašna ispekao k r u h čovjek bi živio od darova mrtvih. Za svako zrno pšenice dugovao je precima. I vino, vuna, drvo, voće i meso pripadali su mrtvima, bogovima i precima. Običaj žr-

203

tvovanja koji je još živ na p r a g u povijesnog doba već je s a m o blijeda u s p o m e n a iskonskoga života k a d a bi p r v i n u prinosa zemlje ponudili bogovima ili k a d a su h r a n u pri blagovanju p r v o dali bogovima okusiti. Kasnije, u povijesno doba, ili još kasnije, u n o v o m e vijeku ništa n e ' b i bilo i nije bilo besmislenije n e g o bogovima prinijeti ž e t v e n o žito ili v i n o o d berbe. Metafizički smisao ljudske djelatnosti se promijenio i o k r e n u o . Čovjek više n e služi n e g o otima. U središtu nije procvat prirode n e g o dobit materijalnog Ja. Kult se izgubio i na to je mjesto stupilo m n o š t v o p r e d m e t a stvorenih n e p o s v e ć e n o m djelatnošću što zovu k u l t u r o m , ne zna se zašto. Kult je sakralna djelatnost, briga o materijalnoj prirodi; to što d a n a s zovu k u l t u r o m izrabljivanje je materijalne prirode u korist Ja. Brihadarani/aka-upanišad

je sačuvala vrijeme k a d a je

Yanashruti, veliki b r a h m a n , gradio kraj p u t e v a gostinjske kuće i p r i m a o prolaznike da bi »što više njih jelo od njegova«. »Hrana je posve sigurno sam Brahman«, k a ž u Vede. I svi narodi p o z n a j u božicu čuvaricu božanske hrane, Cereru, D e m e t r u , A n n a - p u r n u , ili kako Meksikanci kažu: Centeotl, što znači: »bogata božica p l o d n o g sjemena«. Moglo bi se pričati o t o m e da su štit, mač, koplje u očima arhajskoga čovjeka bili kultna sredstva: simboli d u h o v n e moći i m u ž e v n e snage. Moglo bi se pričati kako su čovjekova kućanska sredstva bila p r v o t n o i u iskonskom obliku bez iznimke kultni predmeti, darovi bogova, simbolična sredstva, kao Indijankina košara, koju je žena ponudila s a m o spretnima i koju je isplela indijanskom r o d u . Moglo bi se pričati i o t o m e kako su l j u d s k e djelatnosti p o p u t : svećeničke, borilačke, sudske, poljodjelske, trgovačke, umjetničke, učiteljske,

204

ali u p r v o m redu vladarske kraljevske djelatnosti bile kult u iskonsko doba; drugim riječima, služiti univerzalnome čovječanstvu i prirodi sakralna je djelatnost. Na koji je način bila sakralna djelatnost odijevanje, vrtlarstvo, uzgoj životinja, mješenje kruha, kupanje, gostoprimstvo, iscjeljivanje, pisanje, pečenje posuda, tkanje vune, k u h a n j e - sve je to bio kult, jer je čovjek u svim svojim činima i p u t e m njih n e p o s r e d n o doživljavao živi d u h i božansku snagu, koji su zračili u materijalnu prirodu. Nakon razumijevanja metafizičke djelatnosti to tumačenje pojedinosti, u o d r e đ e n o m je smislu već suvišno. Kult je posvećena djelatnost koju čovjek obavlja u ime univerzalnoga čovječanstva, za spas cijele prirode kao sredstvo d u h o v n e snage i bogova. Povijesni čovjek djeluje sebe radi i izgubio je sakralni karakter zbog svoje sebične djelatnosti; rad je postao mračan, neposvećen, gorak, težak, proklet. Rad je u iskonsko doba bio zabranjen - obavljali su ga samo nečisti i neposvećeni. Ništa nije bilo d o p u š t e n o što je čovjek samo sebe radi činio. »Onaj tko sebi kuha«, kaže M a n u , »obavlja zabranjenu djelatnost.« U radu djelatnost gubi svoj pravi smisao jer u r a d u se d u h ne može realizirati. Čovjek želi dobit, plijen, i dobiva ga, ali zato mora platiti gubitkom svete svjetlosti svoje djelatnosti. To je smisao priče o Indijanki.

205

III.

ASHA

1. Asha je jedna od velikih riječi iskonskoga doba p o p u t kineske Tao, ili den - hinduističkih atman, vidya ili sangsara, grčkih logos, daimon ili ideja. Riječ je iranska i Zarathustra je često koristi, stara je m n o g o tisuća godina. Djela o arhajskom Iranu obično je povezuju sa sankritskom rta i kažu da znači istinski svjetski poredak. Tako je povezana s hinduističkom dlwnna koja znači zakoniti red svijeta i s grčkim kozmos čije je značenje svemir u r e đ e n u d u h u istine i ljepote. Još prije tumačenja o biti tog izraza dobro je promisliti sljedeće: u doba posljednjeg Zarathustre, oko šestote godine prije našeg računanja vremena i u Iranu, kao i u svim djelovima svijeta, osjećaju se predznaci odlučujućih promjena. Zarathustrini govori, njegova učenja, njegove pjesme zbore pretežno protiv zastrašujuće p r o m j e n e koja se pojavljuje. Danas tu borbu m o ž e sagledati samo čovjek koji posvećuje posebnu pažnju Zarathustrinim riječima protiv h a o m a kulta. Haoma je isto što i hinduistička soma, zagonetno tobožnje piće, voda života, piće vječnoga života, nektar, vino bogova. U povijesnom je dobu izazvalo m n o ga nagađanja od koje su tvari stari priređivali piće, zatim kada su ga pili, tko ga je pio, kakva je okusa to zagonetno vino i kakva je učinka. Najčešća je zabluda i sada da se o n o što se čulo o životu arhajskoga čo-

206

%

vjeka zamišlja doslovce i materijalizirano. Haoma nije bila materijalna tekućina kao što ni alkemičarsko zlato nije bilo materijalno zlato, k a m e n mudraca nije bio materijalan k a m e n i, samo primjera radi, vatra života nije fizička vatra i voda života nije tekuća materija. Pod h a o m o m su u iskonsko doba podrazumijevali udio u blaženom životu i u uživanju. Bogovi su pili nektar jer su živjeli u blaženom sretnom bitku. U nadzemaljski raj prispjela ljudska duša pila je somu jer je živjela u rajskom svijetu. Ali haoma je postojala i u materijalnoj prirodi. Vrhovni ju je svećenik dijelio u iznimnim prigodama, dao bi je kralju, borcima, upravljačima, učiteljima, poljodjelcima. Davao bi je tako što bi otkrivao tajne blaženoga bitka te je živ čovjek mogao imati udjela u sreći i vječnosti. Piti h a o m u značilo je uzdignuti se iz zbrkane materijalnosti ljudskoga života i o d a h n u t i u vječnom počinku čistoga bitka: stajati sučelice sjaju neprolazne duše i osvijestiti da je ta sjajna duša samo ljudsko biće. Posljedica uživanja haome, nektara, some jest ekstaza, samozaborav, nesvjesnost, kada čovjeku u velikim trenucima uspije sa sebe skinuti život i pretopiti se u bitak. To što hinduistička yoga zove dliyana ili u intenzivnijem obliku samadhi. Povijesni čovjek je vjerovao da je soma opojno piće čiji je učinak pijanstvo kao od jakog slatkog vina. To je zaista pijanstvo, ali ne tjelesno i ne materijalno nego je doslovce nesvjesnost i ekstaza. Ovo može baciti svjetlost na grčki dionizijski kult koji je tek u kasnijem obliku postao uživanje vina, sa svrhom da čovjek doživi jednoću bitka u materijalnoj prirodi i mogao iskoračiti iz svojega materijalnog Ja. U Zarathustrino doba, na početku zastrašujuće promjene, kada je h a o m a - k u l t počeo gubiti svoj univer-

207

zalni karakter i uživanje h a o m e p o s t u p n o je postajalo o s o b n o m stvari pojedinačnih ljudskih Ja. U v r e m e n i m a kada je to kozmičko stanje svijeta dopuštalo, haom u je dijelio v r h o v n i svećenik, i to za vrijeme prikladnih z v j e z d a n i h konstelacija, n a k o n nekih povoljnih p r e d z n a k a , p o v o d o m nekih blagdana. Ta euharistija je uvijek i u svim okolnostima bila stvar univerzalnoga čovječanstva, cijeloga n a r o d a , svih ljudi i bilo bi s u m a n u t o svetogrđe čak i sama p o m i s a o da postoji netko tko dobiva više h a o m e od d r u g i h , da ne g o v o r i m o o t o m e da bi htio više h a o m e no što m u je udijelio vrhovni svećenik. H a o m u i nisu dijelili p o j e d i n a č n i m Ja već l j u d s k o m e r o d u , velikoj zajednici, n a r o d u . S v r e m e n o m je m e đ u t i m h a o m a - k u l t postajao sve više osobni kult. Našli su se neki koji su za sebe i u d r u g i m prilikama tražili više blaženstva i sreće. Počeli su graditi p o j e d i n a č n e p u t e v e sreći i pojedinačna Ja su počela svojevoljno živjeti život koji je htio postići božansku sreću - izlazeći iz kolektiva, u sebi, sami, dapače u opreci s kolektivom. Bila je to neka vrsta protestantizma kada su ljudi počeli p o j e d i n a č n o zahtijevati više i drukčije blaženstvo od onoga koje im je kolektivna crkva smatrala vrijednim udijeliti. Prva je posljedica p o j e d i n a č n o g a h a o m a - k u l t a bila ta da bi piće bogova pojedinci popili u tajnosti. Za zajednicu više nije dostajalo, i zbog toga što više nije dostajalo, nije bilo sjedinjavajuće sveto piće koje prožima članove zajednice zakonitom mjerom. U nedostatku sjedinjavajućega svetog pića zajednica je počela labaviti. Zarathustra je vidio o č e m u se radi. Z n a o je da p r o š i r e n j e p o j e d i n a č n o g a h a o m a - k u l t a vodi p o t p u n o m r a s p a d u zajednice. U Iranu se dogodilo isto što i u Grčkoj, i Zarathustrin položaj u o d n o s u na tu za-

208

strašujuću p r o m j e n u uglavnom je isti kao što je bio i Heraklitov ili Pitagorin. U Iranu se dogodilo isto što i u Indiji, Kini, no Zarathustrin je položaj točno suprotan B u d d h i n o m u Indiji i Kungfu-ceovom u Kini. U svim su dijelovima svijeta cjeline velikih zajednica olabavile, narodi su postajali pojedinačna Ja i više nisu imali udjela ni u sreći ni u znanju ni u svetom životu i sakralnom bitku oni, nego posebna ljudska Ja. I Zarathustra i Heraklit i Pitagora svim su snagama pokušavali spriječiti da se velika ljudska cjelina razlomi na komade. Kungfu-ce i Buddha pak, poučavali su n a u k pojedinačnog znanja, pojedinačnog blaženstva i pojedinačnog uživanja haome. U Iranu je borba bila oštrija nego u Indiji, Kini ili Grčkoj. Zarathustrin vatreni d u h pokušavao je zaoštriti stanje; prokleo je pojedinačni h a o m a - k u l t i proglasio ga za ahrimanske mračne moći. Vratio se duboko u iskonsku predaju da bi s tamo stečenim z n a n j e m spasio cjelinu u narodu. Tako je u prvi plan dospjela asha. 2. Ashu uglavnom prevode kao red koji se temelji na istini. Sama riječ p o p u t svih vedskih riječi arhajskoga čovječanstva ne može se prevesti ni sa kojim izrazom. Asha je povezana sa žrtvom i s kultom, ali žrtvovatelj i izvoditelj kulta nije svećenik već glava obitelji. I na taj način glava obitelji postaje svećenik, sakralna osoba. Kada osnuje obitelj, vodi kućanstvo, odgaja djecu, obavlja svoj poziv, sudjeluje u održavanju države, možda i u upravljanju i, kako tka život, treba biti čuvarom reda temeljenog na istini. Asha tu znači da je glava porodice čuvar ashe i on je taj koji je skuplja. Asha nije njegova već pripada obitelji, ali čak ni obitelji nego kasti, ali čak ni kasti, već narodu, cijelome čovječanstvu. Djelatnost glave obitelji je »djelo

209

uvećavanja svijeta«. I tomu da bi svijet zaista rastao bogato, lijepo, čisto, jasno n e o p h o d n a je asha. Ahura Mazda, stvoritelj, stvorio je ashu zato da bi svijet sjajno i obilno blistao. Asha znači red obiteljskoga života, čistoću ljubavi, sretni mir bračnoga života, uvećanje imetka, plodnost zemlje, u m n a ž a n j e domaćih životinja; znači i društveno blagostanje, ispravnost i toplinu o p h o đ e n j a m e đ u ljudima. Znači da u r e d u prirode nema nepravilnosti; znači kozmičke snage koje drže u skladu zvijezde i zračenja nebeskih snaga. Po rosnim i bogatim cvjetnim livadama blista asha i u mlakoj proljetnoj kiši asha pada na zemlju; djevojku i mladića povezuje asha da bi u ljubavi donijeli na svijet m n o g o zdrave djece; asha je i u lijepo izgrađenoj kući jer svojom ljepotom obogaćuje zemlju; n a u k m u d r o g a meštra je asha, jer p u t e m njega ljudi postaju mudriji. Asha je riječ koja u čovjeku osvještava da živi radi toga da učini zemlju rajem. N e osobni cilj, ne osobne koristi, ne osobni užitak haome! Ne. Asha! Asha znači i to: Zdravo! Pozdrav, želje. Kada se netko n a đ e s prijateljem, uzvikne: Ashai! - Blaženstvo. »Sada ću reći asha-molitvu - kaže Zarathustra, i kada govorim asha-molitvu, time pripremam p u t svakom besmrtnom svecu; jer pravednik s dobrim mislima, pravednik s dobrim riječima, pravednik s dobrim činima čuva p u t u Raj Božji.« Asha je zagonetna supstancija, koja raste u duši Božjoj, duboko u srcu svijeta svakim ispravnim činom, svakom istinitom riječju, svakom d u b o k o m mišlju. Ako netko d u b o k o voli, povećava ashu; ako netko

210

stvara lijepo djelo, povećava ashu; ako netko brižno obrađuje zemlju, povećava ashu; ako se netko od srca moli, p o v e ć a v a a s h u . Ali sve m r a č n e , p o d m u k l e , sebične, zle misli, riječi i čini smanjuju ashu; ashe je svakim grijehom sve m a n j e - asha je za postojanje svijeta važnija od hrane i važnija od sunčeva svjetla. Čovjek živi da bi skupljao ashu u veliki tajni dom, u dušu Božju i svaka kap ashe čini čovjeka sjajnijim, b o g a t i j i m , cvjetnijim, boljim, p r a v e d n i j i m . Živjeti asha-život znači produhoviti, uzdignuti, prosvijetliti, oplemeniti sve što čovjek dodirne. I ta plemenitost, ta svjetlost, taj d u h sve više rastu negdje u nevidljivom: ima je sve više i p u t e m nje svijet je sve ljepši i blistaviji. Mrak, grijeh, težina, zbrka smanjuju se. Čovjek asha činima, mislima i riječima o d r a đ u j e sve što je teško i zlo. Cilj je ljudske djelatnosti svijet produhoviti, uzdignuti, vratiti u prvotno iskonsko stanje, u stanje edenskog vrta. Svi vidljivi čini imaju nevidljive posljedice, a posljedice ostaju i negdje se zapisuju: loše djelo povećava mrak svijeta, dobro djelo svjetlost svijeta. Ta zlatna svjetlost svijeta, ta sreća svijeta, njegova radost i ljepota, bogatstvo i vatra jest asha. 3. Asha je tajanstvena, nevidljiva d u h o v n a supstancija iz koje se gradi vječnost rajske sreće: to neuhvatljivo nešto od čega je svijet blaženih. Sudbinski je zadatak svakoga čovjeka skupiti o d r e đ e n u količinu ashe da bi osobno pridonio izgradnji raja. Ashu čovjek skuplja u životu koji živi u materijalnoj prirodi svojom djelatnošću: mislima, riječima i činima. Svaku misao, svaku riječ, svaki čin negdje važu. Ako su loši, bacaju se; beskorisni, štetni povećavaju mrak, čine život težim, rad znojnijim, izazivaju brigu, grijeh, rat, glad, bolest. I loš čin je služba, ali služba mraku. Ahriman

211

je kralj mraka, k n e z propasti, uništenja, straha, gladi i golih pustinja; neprijatelj je ashe. Ako su misao, riječi, čin dobri, postaju asha. I bitak je s v a k o m a s h a - m i š l j u , s v a k o m a s h a - r i j e č j u , svim asha-činima ljepši, lakši, svjetliji i rajskiji. N i j e d n a se djelatnost n e m o ž e sakriti. Ako netko u usamljenoj planini, u zazidanoj spilji misli istinu i u m r e a da je nitko nije čuo, istinu n e g d j e zabilježe i sačuvaju i svijet uslijed toga postaje svjesniji. Svi su čini, sve misli, sve riječi ili loše - o n d a povećavaju p a t n j u , ili su asha o n d a usrećuju zemlju. Jedan jedini čovjek, j e d n i m čin o m , j e d n o m riječju, j e d n o m mišlju stvara ashu za sva v r e m e n a i za sve narode. Sva djelatnost svih ljudi, sve misli u snovima, odbačene ili skrivene, prolazne, svi njihovi pokreti univerzalna su učinka i posljedice osjećaju i z n a j u svi ljudi, životinje i biljke koji su živjeli i koji će živjeti. Arhajski kult je asha. To znači da iskonski čovjek nije stvarao kulturu nego je zemlju htio pretvoriti u raj. N e da bi živio u materijalnoj bezbrižnosti, n e g o u vječnoj sreći blaženstva, p r o d u h o v l j e n , u z n e s e n , u sjaju i bogatstvu svijeta, u neiscrpnoj ljepoti i procvatu p r o d u h o v l j e n e prirode. Djelatnost iskonskoga čovjeka samo se iz kulta m o ž e razumjeti i smisao je kulta svijet pretvoriti u ashu. 4. U dubini povijesnih kultura uvijek je neka slika svijeta. U dubini iskonske kulture je slika u z n e s e n o g a božanskog čovjeka. Zato povijesna kultura uvijek stvara neki svijet; arhajska kultura p r o d u h o v l j u j e i uzdiže postojeću materijalnu prirodu. Povijesne kulture hoće prisiliti prirodu da im služi i stvaraju sredstva da bi osvojile materiju; m e đ u t i m o n o što postižu jest da čovjek postaje r o b o m prirode i prisiljen je služiti materiji.

212

Iskonska kultura služi prirodi; time postiže da joj se materija predaje i priroda prostre pred njom svoja blaga. Razlika između povijesne i iskonske kulture je u tome da je povijesni čovjek razbojnik prirodi, a iskonski čovjek otac prirodi. I zato je temeljna misao u kulturi povijesnoga čovjeka moć; temeljna misao u kulturi iskonskoga čovjeka je kult. Kult je čovjekova očinska ljubav i nježnost, radost i služba prirodi. Čovjek zna da je na početku vremena, prvoga d a n a stvaranja bio gospodar rajske, sretne, mirne prirode. Kada se čovjek materijalizirao i pao u grijeh, povukao je sa sobom i prirodu. Nije priroda pomračila ljudski bitak nego je čovjekov pad pomračio prirodu. Sada čovjek mora vratiti prirodu u iskonsko stanje i zemlju p o n o v n o pretvoriti u raj, kao što je izvorno i bila. Kult je djelatnost čiji je smisao, pokretač i cilj da priroda opet postane nebeska priroda, zemlja p o n o v n o postane nebeska zemlja. Prosvijetljeni čovjek prirodu uzdiže, a prosvijetljena priroda je prava čovjekova domovina. Ta svjetlost je asha. I tu u središtu p o n o v n o ne stoji čovjek kao što bi povijesni čovjek mislio. Uzdizanje prirode, povratak u prvotno stanje, produhovljenje ne zbiva se radi čovjeka već u slavu Božju - jer čovjek je Božji prvi sin, prvi njegov sluga, njegovo dijete, smisao i djelatnost. Cilj je slava Božja. I to je opet asha. Čovjekova zemaljska djelatnost je kult, žrtva, sakralna misao, riječ, čin, služba. Čovjekova zemaljska djelatnost samo tako ima smisla. Ako nije kult, ako nije žrtva, ako nije produhovljenje materije, ako nije uzdizanje prirode, onda je djelatnost besmislen, prazan, uzaludan, težak, m u k o t r p a n rad. Svaka djelatnost u slavu Božju neka se dogodi p o p u t kulta, p o p u t službe:

213

onda zemlja raste i bogati se, i tada čovjek uzdiže prirodu natrag na izvorno mjesto, onda je kult lijep, istinit, radostan; ako pak čovjek djeluje u svoju korist, zemlja se smanjuje, mršavi, osiromašuje, priroda je sve teža i mračnija, izgubio se smisao kulta i čovjek samo radi. Kult nije d r u g o do sakralna djelatnost, a rad neposvećena djelatnost. Bog hoće da i čovjek i priroda cvatu. Taj procvat je kultura, koju stvara ljudski kult, čovjekova posvećena djelatnost. Čovjek i priroda cvatu samo o n d a ako su ispunjeni u m o m , d u h o m , ljepotom, istinom, mirom, ako u sebi imaju ashu. Samo su onda kultura. I samo su onda umni, duhovni, lijepi, istiniti, mirni ako je cilj sakralne djelatnosti kulta: neka cvate zemlja! Ashai! Neka svi koji na njoj žive uživaju u njoj! Neka se veseli tko je vidi, tko je stvara i tko je njezin gospodar! Tako hoće Bog. Zato je potrebno p o t p u n o isključiti vlastitu korist i dobit. Jer čovjek mora prepoznati da ništa nije njegovo vlasništvo, baš kao što ni dijete nije očevo vlasništvo. Svijet je Božji, kao i sposobnost kojom se zemlja obrađuje, kao ljepota, istina, bogatstvo i radost. Cilj kulta je zemlju opet učiniti božanskom, spasiti materijalnu prirodu. I to je opet asha. Ni stvari, ni predmeti, ni strojevi, ni sredstva, ni stvorenja, ni plodovi nisu čovjekovo vlasništvo. Asha ih je stvorila i dala čovjeku da bi ih on produhovio. Košara koju je Indijanka na obali rijeke splela od vrbova pruća nije njezino vlasništvo. Kultni je to predmet kojim je pomogla produhoviti svijet, čime je uvećala ashu i svijet učinila bogatijim. Kultni su predmeti i košara, i odjeća, i nož, i pero, i čaša, i posuda, i kočija, i stroj - kao što je kultna djelatnost pisanje, jedenje, govor, šetnja; time što dobro i lijepo, istinito i ozbiljno

214

govorim, raste blaženstvo svijeta. Uživanje u procvatu je slobodno. Svi se mogu veseliti svjetlosti i ljepoti. I to je opet asha. 5. U iranskom jeziku srodna riječ i p o zvučnosti i p o smislu učinit će ashu još zanimljivijom. Ta je riječ frasha koja gotovo doslovce znači uznesenost. Zarathustra kaže: »Na cijelome svijetu, od svih naroda neka smo mi ti koji ćemo postojanje učiniti frashom«, uznesenošću, produhovljenjem. »Čovjekova volja i snaga Božja su sredstva: time čini svijet produhovljenim« frashom. »Molimo se da se nebo spusti i da se na zemlji ostvari nebeski bitak. Naši potomci neka žive u uznesenom svijetu.« - »U čijim činima ima više frashe, taj pristupa bliže vječnom bitku.« Frasha znači p r o d u hovljenu snagu, ali i duh. Djelatnost koja p r o d u h o v ljuje isto je tako frasha kao i sam d u h . Frasha je duhovni svijet, božansko Nebo, uznesenost, sjajna sretna blistava radost. Ali djelatnost koja u materijalnoj prirodi hoće ostvariti nebesku zemlju zapravo je od iste materije kao i nebo. Ta materija koja je i snaga i supstancija i djelatnost, aktivnost i bitak, to je frasha. Tako je sada jasnije da asha ne samo što je tijesno povezana sa zlatnim dobom, nego jest zlatno doba. Nije zlatno doba ono o čemu govore svete knjige kao o izgubljenom bitku i prošlom vremenu. Asha je u tome da je jedini smisao ljudske djelatnosti stvoriti obilje, ljepotu, procvat, istinu i zato se stvaraju sredstva i predmeti, zato se drži zakona, zato se oblači u lijepu odjeću, zato se uči, zato se pjeva, zato se njeguje svoje životinje i svoju zemlju, upravlja svojom državom u d u h u istine. Treba stvoriti zlatno doba - ne neki svijet, nego nadsvjetski svijet svih svjetova. I taj svijet se na zagonetan način gradi čovjekovim mislima, rije-

215

čima, činima iz ashe, p u t e m ashe i u ashi. Jer se zlatno doba ne može graditi zlim, mračnim, n e m a r n i m i neposvečenim mislima i riječima i činima. Mračni čin gradi taj »drugi« svijet, svijet »drugova«, propasti, Ahrimanov svijet. Zlatno doba može graditi samo posvećeni asha-čin. »Ashu slavim! Biram žrtvu Bogu Svjetlosti! Pripadam Zarathustri, neprijatelj sam drugova...« »Hoću izgovoriti najsjajniju ashu!« Što je žrtva prinesena Bogu Svjetlosti? Asha-riječ, asha-misao i asha-čin. Posvećena životna djelatnost koja s jasnom sviješću svom snagom služi svijetu svjetlosti. »Onaj tko sije pšenicu, ashu donosi; tko rada dijete ashu donosi; tko kravi daje sijena ashu donosi, ali ashu donosi i onaj tko uništava bijesna, divlja, nevrijedna, štetna bića.« Asha-život stalna je borba protiv mraka »drugog« svijeta, svijeta »drugova«. D r u g neće svijet, mrak ne znači da u opreci sa svijetom svjetlosti hoće stvoriti svijet mraka. D r u g hoće zatrti: rastvoriti, ubiti, uništiti. Ahrimanov svijet nije mračan svijet, nego je ništa. Laž, lijenost, kukavičluk, bolest, smrt. Čovjek je tu u materijalnoj prirodi zato, da svlada taj mračan, lažan, bolestan, nemoćan svijet i donese svjetlost, procvat, obilje, ljepotu, veselje, pjesmu, vedrinu, radost, cvijet. Da svojim činima oslobodi ashu koja je u prirodi i zemlju učini sve više frashom, sve d u h o v n i j o m , božanskijom. Da na početku vremena u prirodu potonulo zlatno doba p o n o v n o uzdigne: da ga sa svim mislima i riječima uzdigne malo, posve

216

malo i da svojom djelatnošću uzdigne, za jedan stupanj, životinje, kamenje, biljke i zvijezde. Brižno obrađen vrt je isto tako asha, kao mnogočlana obitelj koja buja u blagostanju, kao lijepa žena, kao kraljevstvo zadovoljnog naroda, obilna gozba, vesela skupina mladića koji pjevaju i djevojaka koje plešu. Bog očekuje od čovjeka da zemlju učini ashom, zlatnim dobom - lijepim, bogatim, sretnim, mirnim, sjajnim. 6. Smisao kulta nije da obradim komad zemlje, da učim i odgajam neke ljude, da uzgajam životinje, da gradim kuću ili da usavršavam neku svoju sposobnost. To njegovanje može biti takvo da sve to radim u vlastitu korist i da bogatstvo koje niče u njegovanju prirode zadržim za sebe, nikomu ne dam: bila to zemlja, predmet, dijete, životinja, sposobnost - prisvajam sebi. To nije kult. To je rad. Jer iza toga stoji interes pojedinca. Nije asha, ne proizvodi ashu. Radom nikomu ne uspijeva dodati zlatnom dobu ni j e d n u opeku. Rad nije dobrovoljna žrtva, nego ropstvo i prinuda. Smisao kulta je da zemlju, čovjeka, sposobnost koje njegujem svojom djelatnošću i dobrovoljno prihvaćenom žrtvom, kao komad svijeta uzdignem Bogu i vratim tamo gdje m u je izvorno mjesto: u nebo, u raj, u zlatno doba. Učinim ga ashom. Iskonski oblik svakoga kulta je molitva. Molitva je neposredna služba. Sama žrtva. Kao kad je čovjek neposredno Božji. Molim se za sebe? Ne. Svijet uzdižem pred lice Božje. Progovaram i p u t e m m e n e progovara svako zrnce pijeska. Moja djelatnost, ako je asha, onda je p o p u t molitve. Mojim činima, mislima, ako su asha, uzdižem svijet i stavljam ga u ruke Božje. Svako osobno Ja koje nagla-

217

šava pojedinačnoga čovjeka i zato isključuje sve d r u g e ljude, molitvu čini nedjelatnom. Sve misli mislim u ime cijeloga čovječanstva. Svaku riječ kazujem u ime cijeloga čovječanstva. Svaki čin činim u ime cijeloga čovječanstva. Cijeli svoj život živim u ime cijeloga čovječanstva, u svakom trenutku svojega života trebam na ramenima držad i uzdizati svijet, gore, gore u svjedost z a j e d n o s drugima pred lice Boga. »Budimo oni koji će uznijeti postojanje!« - »Molimo se, da se nebo spusti na zemlju i ostvari nebeski bitak!« Svijet je meni povjeren i trebam ga uzdignuti i trebam ga produhoviti, čak i zrnce pijeska. Tom f r a s h a djelovanju, tom kultu i žrtvi točna opreka je sebičan, pristran čin. Cilj svih djelatnosti treba biti ostvarenje božanskoga bitka, tada je djelatnost asha. Ako cilj nije božanski bitak, onda je sebičan i pristran. O n d a je djelatnost nesretna i mračna; onda je rad. Zarathustrina asha je svjesno stvaranje zlatnoga doba. U opreci s osobnim h a o m a - k u l t o m , zajednički kult univerzalnoga čovječanstva, i taj kult nije izniman, svečani obred, nego se proteže po sebi razumljivom prirodnošću na sve m o m e n t e života. Kult je odijevanje, jedenje, ljubav, hodanje, govor, mišljenje. Čovjek sa svom svojom životnom djelatnošću gradi zlatn o doba ili ga uništava. Svaki čin negdje važu - istina ili laž - kao što kaže egipatska knjiga mrtvih Pert em heru - asha ili d r u g - svjetlost ili mrak - istina ili laž - daje život ili ga ubija. Svjesno stvaranje zlatnoga doba u iskonsko vrijeme nije podučavao samo Zarathustra. Ehnaton je ovako govorio: »Da bi se zemlja u potpunosti uzdignula u nebo, čovjek svu svoju djelatnost, sve svoje misli, sve

218

riječi, sva svoja nastojanja treba prinijeti Bogu Sunca.« To je kult. A i u Meksiku Tolteci, posvećeni stvaraoci čiji je kult bio stvaranje lijepih predmeta, umjetnost, bili su stvaraoci zlatnoga doba. Tu je porijeklo umjetnosti. Umjetnost je bila kult, što znači da su lijepi predmeti, lijepa glazba, lijepa poezija uljepšavali svijet i povećavali ashu. Toltek je čovjek, kasta, narod u kojem je stvaranje zlatnoga doba bilo svjesno. Boja, zvuk, riječ, predmet se p r o d u hove u umjetnosti, u oblicima koje umjetnik stvara postaju frasha, blaženi i vraćaju se u ruke Božje odakle su se na početku vremena sunovratili. Umjetnost je kult: djelo umjetnika je asha - za blaženstvo, za ljepotu, za radost svijeta. U velikih solarnih naroda; u Meksikanaca i Inka, u Egipćana, Grka, Sunce je asha-simbol. Sunce je a s h a svjetlost. Kult Sunca je p o p u t kulta zlatnoga doba, služba svjetlosti. Svjetlost, Sunce, asha - zlato - ne mogu biti vlasništvo osobnog Ja. Pripadaju cijelom čovječanstvu. Čovječanstvu zlatnoga doba. Ashai! - Blaženstvo!

219

IV.

ALKEMIJA

1. Porijeklo alkemije gubi se u iskonsko doba. N e m a tako ranog spomena u kojem ne bismo našli trag koji u p u ć u j e na ranije. Neki kažu da je alkemija magijsko znanje i ako magiju cijeloga svijeta odredimo kao deset desetina, devet desetina potječe iz Egipta. Baš radi toga taj naziv objašnjavaju iz egipatske riječi chem i chemet. Tomu chem kasnije se d o d a o arapski al; i tako je nastao al chem s latinskim dovršenjem alchemia. Alkemija ima tri velika dijela: učenje o elementima, alkemijska djelatnost i, napokon, učenje o zlatu, o kam e n u Mudraca. Prije n o što se bilo što započne što radi razumijevanja alkemije treba znati: alkemičari govore o soli, o s u m p o r u , o živi, arsenu, kao elementima; govore o rastapanju, skrućivanju, profinjavanju, promjeni agregatnog stanja, omekšavanju kao djelatnostima; govore 0 pravljenju zlata i nalaženju kamena Mudraca. Elementi, djelatnost, krajnji cilj nikad se ne odnose zbiljski i isključivo na same elemente, na samu djelatnost 1 na sam krajnji cilj. Alkemija je arhajska sinteza koja znanje o svijetu skuplja u neku cjelinu. Kao što se astrologija temelji na analogiji ljudske osobnosti, sudbine, povijesd i kozmičkog događanja, tako se i alkemija temelji na analogiji koja postoji između ljudske osobnosti, sudbine, svjesnog usmjeravanja sudbine i

220

elemenata i m e đ u s o b n o g utjecaja materijalnih elemenata. Danas često griješe kada uzimaju u obzir samo simbolički smisao i tako vjeruju da je alkemija simbolička psihologija. To je shvaćanje krivo. Alkemija je i psihologija i kemija i fizika i društvena znanost i moral i fiziologija i medicina te iznad svega askeza, magija i metafizika. Sumpor, arsen, sol i živa su elementi svijeta kao što su to brojevi ili kao što su u astrologiji Sunce ili Mars ili Jupiter; kao Što su to u kineskom Yi Kingu Kien (stvaralačka snaga), Kun (prijemčivo), Ta Č u a n g (velika snaga), Tsin (napredak). S u m p o r u p r v o m redu znači i zbiljski sumpor, element, sulphur. Znači, međutim, i to što astrologija usp u t pripisuje Marsu: djelatnu žestinu, probojnu snagu Ja, borbenu sposobnost, napetost, dakle gorenje. Znači i o n o što hinduistička predaja zove rajas, strastvenu aktivnost. Znači ono što su u Meksiku nazvali imenom boga Huitzilopohtlia, dapače, u srodstvu je s onim što u Egiptu zovu Set. Ako izbijaju vulkani, to je sulphurska pojava, ali fizikalna; ako pak izbija revolucija, i to je sulphurska pojava, ali društvena i povijesna. Sumpor je element svijeta koji znači strastvenu vatru, naglo izbijanje i gorenje. Ako vladaju same sulphurske snage, ravnoteža se poremeti i svijet se zapali: posve je svejedno da li u ljudskoj duši, u zajednici, državi ili u nekoj sferi prirode. Postoje sulphurske ljubavi i sulphurska prijateljstva i savezi i misli i aktivnosti - takva bića i stvari u kojima je vladajuća karakteristika brzo i žestoko gorenje. Postoje sulphurske slike, građevine, temperamenti i filozofije. I arsen i sol i živa su, p o p u t sumpora, elementi svijeta koji su u početku, kada je priroda bila ideja i

221

d u h o v n a zbilja, u iskonskom obliku bile spiritualne supstancije. Svoj spiritualni karakter su sačuvali, ali je p o t o n u o u njima kao svjetiost, b u d n o s t i nebeska inteligencija u čovjeku. O p n a u kojoj spiritualna supstancija spava jest materija. To su vidljive, mjerljive rude: sumpor, arsen, sol i živa. Ali svi su elementi u izvornom okviru bili nebeske supstancije, temeljni elementi stvaranja. Alkemija koristi te elemente u smislu iskonskih ideja; shvaća ih kao d u h o v n e supstancije i tako ih i tumači, čak ih u svojim postupcima tako i rabi. Alkemijski postupci: sublimatio, descensio, destillatio, calcinatio, coagulatio, fixatio nisu, p o p u t elemenata, materijalne pojave. Pojava se zbiva u materiji, ali utječe i na dušu i na d u h i na astralne ravni, sve d o najiskonskijih svjetova, d o prvotnih spiritualnih sfera. S procesima koji se odigravaju u materijalnoj prirodi započinje proces u duši i u višim svjetovima. Svaki calcinatio i fixatio se vraća na iskonske procese koji su bili čisti spiritualni procesi u iskonskome d u h o v n o m stanju svijeta. Zlato i k a m e n Mudraca pak znače da cilj alkemije nije, kao što se danas misli, praviti zlato. Cilj je naći način pravljenja zlata i svijet p o n o v n o pretvoriti u zlato - svijet i prirodu i čovjeka vratiti u zlatni svijet, u zlatno doba. Zlato nije d r u g o n o asha. Blaženstvo, sreća, obilje, procvat, svjetlost, znanje, božanski bitak. Kam e n Mudraca je magijsko sredstvo koje postojanje pon o v n o zna preobraziti u zlato. To magijsko sredstvo, opet, nije neki predmet ili znanje ili čarobna formula, a osobito ne kamen nego nešto što svima čini dostupnim neprolazno (zato kamen) vraćanje u rajski bitak. 2. S takvim se prethodnim spoznajama čovjek ne treba bojati toga da pod naukom o elementima alke-

222

mija tumači m u t n e čarolije. Elementi alkemije su zapravo beskrajno jednostavni. Elementi su početno bili elementi svijeta. Element je takav sastavni dio koji se više nema na što svesti, od kojeg se svijet sastoji. Početno su svijet sačinjavali d u h o v n i elementi. Kada je, uslijed sunovraćanja u materiju, čovjek povukao sa sobom i prirodu i elemente je učinio materijalnima. Tako su od spiritualnih elemenata nastali materijalni. Ti su elementi i u materiji povezani kao u d u h o v n o m svijetu: p o o d r e đ e n o m redu brojeva i geometrijske zakonitosti u apsolutnom jedinstvu i potpuno. Porijeklo cjeline je u prvoj prirodi, gdje su ideja-elementi živjeli u savršenom redu i hijerarhiji, u d u h o v n o m bitku, u cjelini stvorenoj i smišljenoj božjim u m o m ; providni, čisti i p o d u d a r n i s vlastitom prirodom izjednačujući se m e đ u s o b n o u m e đ u s o b n o j interakciji. Sunovraćanje nije samo elemente učinilo materijalnima nego ih je posve pomiješalo. Pobrkalo je interakcije, rastvorilo red i rascijepilo hijerarhiju. Ta neuredna, razbacana, poluslomljena, rastvorena, nepravilna, zbrkana gomila: to je ono što danas u prirodi zovu tvar. O n o što zovu materija. Materija je dvosmislena. Jedno joj je značenje da je iskonska prva priroda, ali ponižena i u prašinu bačena, otežala, u mraku i na granici uništenja. Drugi joj je smisao da u materijalnoj prirodi zapravo pritajeno živi cijeli iskonski d u h o v n i svijet. Prvo je značenje crno i prokleto, teško i negativno; d r u g o je značenje da je to terra sancta, materia benedicta - Sveta Zemlja, Blagoslovljena Materija. Čovjek n e samo da živi od materije i u materiji i p u t e m materije. Čovjek je za materiju sudbonosno i nepromjenljivo vezan. Materije se ne m o ž e osloboditi i ne može iz nje iskoračiti osim na

223

jedan način: ako je u spiritualnom obliku ponese sa sobom, vrati tamo odakle ju je i povukao. Zato čovjek mora upoznati materiju. Mora znati što znače elementi i što im je bilo iskonsko i p u n o značenje i koje im je bilo prvo i izvorno mjesto. Mora znati što je zlato, srebro, bakar, olovo, cink, platina, što je sumpor, što je arsen, živa. Mora prepoznati da su ti elementi samo u otežalim, pomračenim - u grijeh palim oblicima tako nemoćni, teški i mračni. Izvorno su bili sastavni dijelovi d u h o v n o g a svijeta. Pred spoznajom je nezamisliva poteškoća: »Kada je materijalizirani čovjek pao u grijeh«, kaže Al jabir, »i kada je istjeran iz raja zlatnoga doba, izgubio je i znanje d u h o v n e alkemije.« Bohme reče ovako: »Stvoritelj je čovjeka stvorio zato da b u d e gospodar elemenata i da elementi njemu služe; ali čovjek je postao rob i sluga elementima. I sada traži zlato, ali nalazi zemlju.« Priroda, međutim, nudi čovjeku upute. Početak tih uputa, kako to alkemija poučava, jest kristal. U kristalu se element pojavljuje u iskonskom hijerarhijskom, apsolutnom obliku što je materijalni ekvivalent iskonskoj hijerarhiji u kojoj su elementi bili u izvornome spiritualnom svijetu. U kristalu se javlja transcendentna iskonska priroda elemenata. Kristal pokazuje čovjeku što je biće i bit elementa. Pošavši tim p u t e m iskonsko je čovječanstvo našlo smisao, povezanost i vrijednosni sustav elemenata. O tome govori alkemijski n a u k o elementima. 3. Poznavanje elemenata u alkemiji je samo sredstvo djelatnosti. Alkemija sama jest aktivnost. Kažu mortificatia (umrtvljenje), solutia (rastapanje), animatia (produševljenje), fixatia (učvršćenje), perfectia (usavršavanje). Cilj djelatnosti je produhovljenje materie pri-

224

me. Alkemija nije d r u g o d o misterij ashe. Nakon potonuća u materiju, iz iskonskog i prvog božanskog bića ostala je u čovjeku mala iskra i u elementu je ostala jedna jedina sićušna spiritualna sjemenka. »Prava alkemija počinje u čovjeku, nastavlja se u materiji i u čovjeku se završava« - kaže Bohme. Prava alkemija je u tome da iskra u čovjeku počne utjecati na sjemenke u elementima, da ih oslobađa, produhovi i uzdigne. Oslobođen element vrati taj utjecaj čovjeku i uzdigne ga za j e d n u stepenicu. Čovjek opet p o m a k n e materiju, ona opet čovjeka i tako dalje: jedno d r u g o p r o d u h o v Ijuje,

profinjuje,

čisti,

rastapa,

produševljava,

očvršćuje. Tamo gdje se materija omekšala treba otvrdnuti, gdje se skrutnula treba se rastopiti. Ali materija ostaje uvijek materija i po značaju i po smislu, m e đ u tim uvijek je d u h o v n o g značaja i smisla. Jer konačno, materija i elementi ne počivaju mrtvi ni u rudnicima, ni u planinama ili radionicama, nego su aktivni sastavni dijelovi svijeta, drugim riječima nešto što stvara planine, rijeke, hranu, sredstva, zvijezde i čovjeka. Očišćeni produhovljeni element ne nestaje iz svijeta, nego se skuplja na nevidljivom mjestu i stvara skriven utjecaj. Zrači: zagrijava, lasti, pročišćuje. Pročišćeni element postaje asha, rajska supstancija koja živi tu na zemlji, iznad svega u čovjeku, ali ne kao osobna sreća i blaženstvo nego kao nazočnost zlatnoga doba. Asha približi svijet iskonskom stanju i nije d r u g o do konačno stanje. Alkemičari razlikuju prima materiju, materijalnu zemlju, zmaja i ultima materiju, uznesenu zemlju. Svaki alkemičarski čin, misao, riječ uzdiže cijelu zemlju, ako ne mnogo, a ono za dlaku. Koliko čin, riječ, misao više toga uzdignu, toliko su veći. Toliko

225

ima u njima više ashe. Toliko se više zemlje uspjelo transformirati u zlato. Prikaz alkemičarske djelatnosti u cjelini sada n a m ne može biti cilj. Čine to takve knjige kao Al Jabirove, Paracelsusove, Bohmove, PasqueIisove, Saint-Martinove, da se i ne spominje Hermes Trismegistos ili, posebice, Tabula Smaragdina. Neka ovom prigodom prirod u aktivnosti pokaže tek jedan primjer. Taj primjer je alkemičarska toplina. Toliko je razumljivo već iz dosad rečenoga da toplina nije fizikalna toplina nego je i fizikalna i fiziološka i kozmička i astralna; toplina je karakteristika p r v o g stvaranja, d u h o v n a karakteristika koju svi razumiju, ako pomisle na to da postoji ne u prenesenom nego u doslovnom smislu: topli pogled, topla riječ, topli pokret, topli glas, topli osjećaj, topla boja, topli predio, slina, čovjek, molitva, odnos. Hinduistički rajas, strastvena djelatnost gnijezdo je topline; baš kao alkerničarski sulphur. Toplina je n e o p h o d n a da bi se svijet pretvorio u zlato, odnosno da bi se našao k a m e n Mudraca, sredstvo kojim će se svijet pretvoriti u raj. U Egiptu kažu da u prvome redu treba toplina kako bi se stvorio sahu, vječno tijelo - naravno, ne tijelo pojedinačnoga ljudskog Ja, nego čovječanstva, cijele zemlje i cijele prirode. Ljudsko je tijelo sačuvalo spiritualni - zlatni karakter svojega porijekla. Alkemičari su uvijek naglašavali da je ljudsko tijelo od iste supstancije kao i prozirni sjajni kristalni k a m e n Mudraca. Drugi autor ovako govori: »U čovjekovu tijelu ima nešto što je na početku početaka postojalo u svijetu, ali što se otada sa zemlje izgubilo.« Kamen Mudraca je rajska supstancija. To je

226

asha. Naravno, opet nije riječ o tijelu osobnoga Ja, nego o tijelu univerzalnoga i vječnoga čovječanstva. »Razdvoji vatru od zemlje«, kaže Tabula Smaragdina, »fino od teškog, oprezno i s velikom strašću.« Sredstvo razdvajanja je toplina. I ako je sada riječ o primjeni topline, nemoguće je zaobići opis metode koja toplinu savršeno primjenjuje. Ta je metoda tumo. Tumo je tibetanska riječ. Znači u n u t a r n j u toplinu duše. Za tumo izvor tjelesne fiziološke topline čovjeka nije meso, nije krv, nije neki životni organ. Kada živo biće umre, toplina se iseli; kao što Vede uče, povuče se u srce i odanle odleti. Zato se mrtvo tijelo ohladi. Izvor topline je takozvano »posredničko tijelo«, o d n o s n o astralno tijelo. Alkemičari ga zovu i peć i furuna. Ovo astralno tijelo donosi toplinu u čovjeka i u život. To astrologija zove Mars, alkemija sulphurom. Ako netko to tijelo želi točno poznavati, neka čita Svvedenborga čija je mistička intuicija na tom području gotovo nepogrešiva. Tibetanska tumo-yoga je oslobađanje astralne topline i rastapanje ljudskoga bića u astralnoj vatri »da bi se mogli razdvojiti fino i teško«. Fizičko tijelo se rastopi u astralnoj toplini, ali se rastopi i živčani sustav, rastope se u s p o m e n e , predodžbe: uslijed zagrijavanja izgori nevrijedna materija i ispari, a to što ostaje u čovjeku postaje sve čišće i čišće: zlato. Prikladnom vježbom, asketa može astralnu toplinu povećavati u toj mjeri da se cijelo tijelo ispuni nematerijalnim usijanjem. To usijanje asketa može proširiti na cijelu zemlju, čak na cijeli materijalni svijet. Europski čovjek drži t u m o takvom yoga vježbom koju primjenjuju pustinjaci u visokim planinama, p o zimskom mrazu, da se ne bi smrzli u užasnoj zimi. U izopačenom obliku t u m o je doista to. Izvorno je, me-

227

đ u t i m , alkemičarska djelatnost, koja astralnu toplinu svjesno p r i m j e n j u j e da bi »odvojila fino od teškog«, n e s a m o u čovjekovu p o j e d i n a č n o m Ja n e g o p r e k o pojed i n a č n o g Ja u svijetu i da bi rajsku supstanciju svjesno povećala. Kasnije, osobito u s r e d n j e m vijeku, k a d a su peć i f u r u n a bile radi fizikalnih p o s t u p a k a s v a t r o m sagrađ e n e od opeke, t u m o su obrnuli: toplinu su oživljavali u materijalnoj prirodi i zlato su željeli istaliti o d materije. S tog stajališta n e m a razlike i z m e đ u ta d v a pos t u p k a u načinu povećavanja ashe u svijetu. Cilj je isti: istaliti zlato. Psihologija tibetanskog t u m a i materijalne kemije s r e d n j o v j e k o v n o g alkemičara je ista: osalobađan j e m topline svijet učiniti p o n o v n o frashom, zlatom. 4. Treći dio alkemije je u č e n j e o zlatu i k a m e n u Mudraca. Zlato nije d r u g o nego iskonska materija o d koje je u počecima, u p r v o m e stvaranju bio svijet. Taj prvi svijet je iskonski svijet. Prva je Stvoriteljeva kreacija bila o d zlata. N e od fizičkog zlata. Fizičko zlato nije d r u g o n e g o materijalni oblik iskonske i p r v e kreacije. Kakvo je bilo to stvaranje svatko m o ž e razumjeti ukoliko pomisli na tih, topao, miran, konačan i n e n a d mašiv lijepi sjaj zlata, na taj svojevrstan teški mir, koji je m e k a n i zreo, p o p u t ulja, p o p u t nektara, p o p u t ljetn o g sunca, znači: p o p u t zlata. K a m e n M u d r a c a je to u n i v e r z a l n o i n e p r o l a z n o z n a n j e koje čuva tajnu pravljenja zlata. Ali nije s a m o z n a n j e , već m o ž e biti i materija, jer je u p r i r o d n o m svijetu m o g u ć a materija koja točno odgovara o n o m e što je u d u h o v n o m svijetu univerzalno znanje. K a m e n M u d r a c a je materija na čiji se d o d i r elementi vrate na svoje izvorno mjesto, izvorni red se uspostavi i iskonski prvi svijet se vrati. K a m e n Mudraca je istodobno

228

eliksir života, zdravlje, život, magijsko sredstvo besmrtnosti. Cilj je alkemije pravljenje zlata i nalaženje k a m e n a Mudraca. Djelatnost može biti unutarnja i može biti vanjska; u n u t a r n j a djelatnost stalno utječe na vanjsko i nosi ga sa sobom; vanjsko utječe na unutrašnje i uzdiže ga. Dvije djelatnosti se poklapaju, n a d o p u n j u ju, m e đ u s o b n o se p o m a ž u i povezuju vanjsko s u n u trašnjim i unutrašnje s vanjskim. Jer pri p r v o m stvaranju unutrašnji i vanjski svijet nisu bili razdvojeni. Činili su jedno kao što su jedno bili priroda i d u h , tijelo i duša, život i bitak. 5. N e može se naći od alkemije bolji primjer za razumijevanje smisla i prirode ljudskog djelovanja u iskonsko doba. Djelatnost povijesnoga čovjeka koja se zove rad, djelatnost je čiji je cilj održavanje Ja, njegovo uvećanje, moć, imetak i slava. Takvom djelatnošću su u povijesno doba postali i poljodjelstvo i trgovina i vojnikovanje, upravljanje, odgoj, učenje, poučavanje, sve redom i tako su sve djelatnosti izuzev umjetnosti postale rad. Umjetnička djelatnost je jedina sačuvala i zadržala izvorni smisao djelatnosti: ostala je d u h o v n a služba, koja čini svijet ljepšim. Početno je svaki rad bio njegovanje i nikad nije imao značenje održavanja, a još m a n j e osobne koristi. Ako se iz djelatnosti gubi izvorno njegovateljsko stajalište, sakralno stajalište, zajedno se s njim gubi i smisao djelatnosti. Zato rad napokon treba postati besmislen. Djelatnost u iskonsko doba bila je stalno njegovanje koje se danas susreće samo još u genijalnih ljudi koji predano, strastveno, s metafizičkim naglaskom na život i smrt čine sve to što čine i znaju da rezultat njihova čina nije njihov, nego

229

da time pridonose uzdizanju i produhovljenju svijeta. Povećanju ashe. Konačnom spasenju svijeta. U iskonsko doba je ta djelatnost bila općenita, a u povijesno doba se ograničila na samo jednu vrstu ljudi: svi su tada bili na stupnju genijalnog postojanja kao što je danas umjetnik. Djelatnost je imala smisla samo kao njegovanje. Samo i isključivo kao kult. Sve što je kasnije postalo radom prije je bilo kult: poljodjelstvo, trgovina, upravljanje državom, vojska. Kult je njegovanje, obrazovanje, razina višeg postojanja i red sredstava i predmeta stvorenih za održavanje te razine: temelj kulture. N a d a h n u ć e svih djelatnosti bilo je: svijet učiniti ljepšim, istinitijim, plemenitijim, cvjetnijim, bogatijim. Povećavati ashu. Produhoviti prirodu. Vratiti svijet u zlatno doba odakle ga je čovjek sunovratio. Alkemija je iskonsko znanje, poučava svjesno izuzeće milosti koja je u svijetu, grčkom riječju charis, latinskom gratia. To zlato, d r u g o m riječju asha, pokop a n o je i pomiješano u svijetu. Taj zlatni bitak alkemija izgara, izuzima, očisti, rastapa, očvršćuje. Alkemija je to njegovanje i kult koji hinduistički mit zove bućkanjem mliječnoga oceana. Iskonska djelatnost koju obavljaju bogovi je bućkanje, miješanje mliječnoga oceana da bi iz njega izdvojili maslac - ashu, zlato, čisti bitak. Iskonsko njegovanje koje stoji iza svih čina, temeljni je osjećaj. Kult se d a d e prepoznati po tome da je ono što traži to što je nazočno. U kultu se zlato pojavljuje i postaje stvarnost. Postaje stvarnost u jednoj jedinoj sićušnoj točki svijeta: ali neopozivo i zauvijek. I kult se d a d e prepoznati po tome što sam o sebi zna: taj se čin dešava sada, u ovome trenu, na ovome mjestu i na

230

ovakav način jednom za svagda, za sve ljude i u ime svih ljudi, dešava se po meni. Svakim činom se ili odgovara Sfingi ili ne; u svakom činu djeluje cijelo čovječanstvo; svaki čin ili uzdiže svijet ili ga potapa ili donosi svjetlost ili mrak. Jer: »dovoljno je da jedan čovjek odgovori Sfingi«. I ako netko u usamljenoj planini, u n a p u š t e n o j spilji misli istinu, istina više ne može zemlju napustiti. Kult je djelatnost kada pojedinačni čovjek osvijesti da u njemu živi i djeluje univerzalni čovjek i da univerzalni čovjek ima samo jedan cilj: vratiti se u zlatni bitak. Svaki udarac motikom, svaki potez perom, svaka poučavajuća riječ, svaka upraviteljska odredba, k u h a n j e svakog jela, ubiranje svakog cvijeta ili je asha ili nije: ili je kult ili je rad ili svjesno prihvaćena strast ili ropstvo - ili se njime povećava procvat svijeta ili pojede zemaljska blaga. Čin je prva žrtva, kaže Baader. I žrtva postaje čovjekov a n đ e o čuvar. Žrtva čuva čovjeka, čuva narode i svijet: »ljubav srebrnog pogleda«. Velika kultura niče iz te ljubavi: »Samo iz ljubavi prema prirodi, a ne iz sebične, kratkovidne, proračunate i koristoljubive djelatnosti.« Kult čovjeku daje mjeru koja se ne da preinačiti, kojom će moći izmjeriti svoje čine. »Svaki puta kada čovjek pri svjetlosti te mjere izmjeri svoje čine, povećava blagoslove svijeta« - kaže Zarathustra. Ahura Mazda ovako govori ljudima: »Vas u sebi vidim rastopljenima, vi pak m e n e u sebi vidite djelatnim«. To su alkemičarske riječi. Čovjek u Bogu i živi rastopljen, kao sol u moru; Božanstvo u čovjeku je djelatna i stvaralačka snaga, kao vatra koja tinja u s u m p o r u , kao skriveni okus u soli, u zlatu potonuli rajski bitak. 6. Najteže na svijetu nije stvoriti p r e d m e t n u kulturu nego uzdizati razinu zajedničkoga blaženstva.

231

Djelatnost se treba usmjeriti ne na stvaranje predmeta nego na uzdizanje razine zajedničkoga bitka. Ako se odnosi na stvaranje predmeta, tada je rezultat djelatnosti kultura koja je samo izvanjska i p r e d m e t n a ; u tom je slučaju djelatnost samo rad: onda je djelatna osoba samo pojedinačno Ja i cilj je održavanje Ja, imetka i moći. Ako se djelatnost odnosi na uzdizanje razine zajedničkoga bitka, onda je rezultat univerzalan; tada je djelatnost kult; djelatna osoba je univerzalni čovjek, a cilj je p o n o v n o uspostavljanje izvornog reda svijeta. Alkemija je takva kultna djelatnost; alkemičar je univerzalni čovjek koji ne želi stvarati p r e d m e t n u kulturu nego uzdizati razinu zajedničkoga blaženstva. Zajedničko blaženstvo je to što označava iranska riječ asha, što alkemija zove zlatom, što različiti mitovi zovu satya-yugom ili rajem ili edenskim vrtom ili elysionom. Zajedničko blaženstvo koje čovjek mora stvoriti. To da svoje obdarenosti koristi u djelatnosti, u snazi, u stvaralačkoj energiji, znanju za svoju korist; da se održava, uvećava svoje Ja rezultat je kobne zbrke i zabune čije posljedice gorko iskušava. Djelatnost se svela na Ja—cilj, postala je bezvrijedna, iz nje se izgubio kozmički karakter. Prestala je biti univerzalna, prestala je biti kult. Alkemija uči čovjeka da stvaralačke snage, znanje i djelatnost ne služe održavanju sebe i materijalnom povećavanju, čak ni za stvaranje p r e d m e t n e kulture nego samo i jedino, kako Iranci kažu, za povećavanje ashe, ili kako alkemija kaže, za pravljenje zlata. To što čovjek čini u materijalnoj prirodi nije drugo nego bućkanje mliječnoga oceana, što neprestance čini svaki čovjek skupa s bogovima u svakom trenutku. To je sakralna djelatnost. To je kult. To je smisao

232

poljodjelstva, trgovine, vojnikovanja, odgajanja, poučavanja, kuhanja. To je prava alkemija. »To što je čovjek iznutra izgubio«, reče Saint-Martin, » p o n o v n o treba steći djelatnošću u vanjskom svijetu.« To što je iznutra izgubio je mir, vječni život, gospodstvo n a d svijetom i sjaj božanskoga uma; to treba p o n o v n o steći djelatnošću u materijalnoj prirodi. Svaka djelatnost koja iz tog iskonskoga blaženstva vrati jedno zrno, podiže zajedničko blaženstvo čovječanstva. Ta djelatnost može biti da se odgovara Sfingi, može biti da se u samoći u spilji misli istinu; može biti da se plete košaru od vrbova pruća na obali rijeke, m o ž e biti oranje, vrtlarenje, borba, pjesma, odgajanje, kuhanje, šivanje i upravljanje narodom. Ako je djelatnost takva, o n d a je asha-kult. Ako samo stvara predmete, ako samo pravi strojeve, ako samo održava svoju egzistenciju, ako samo povećava svoj imetak, o n d a nije kult, nije asha, ne podiže blaženstvo svijeta, onda je prazna, besmislena, u z a l u d n a , nebitna: ne proizvodi zlato. Samo je rad. Cilj kulture u iskonsko doba je uzdizati zajedničko blaženstvo ljudskoga života; sredstvo kulture je pak na svim područjima ljudskoga života kultna djelatnost. Alkemija je učenje o toj djelatnosti.

233

V. METAFIZIKA

YOGE

1. Riječ yoga se u Europi povezala s latinskom jugiim i tako s jaram. Pri tome bi yoga značila prihvaćanje nekog tereta. Takav prijevod riječi je i značenjski i filološki posve kriv. Sanskritski yoga nije srodna s jug u m (jaram) nego s jungere (vezivati) i tako značenje nije prihvaćanje zadatka već sjedinjenje. Nekoliko složenica kao što je samyoga ili d u k h a - y o g a itd. otkriva pravo značenje riječi. Yoga je sjedinjenje u smislu grčkog henosis ili latinskog unio. Poznavanje izvanjskosti yoge može se pretpostaviti. Prema Patanjaliu yoga je obračun s djelatnošću svijesti. Potrebno je da čovjek zauzme mirni položaj, neku vrstu sjedećeg položaja u kojemu se kosti i mišići m o g u posve smiriti, a svijest se m o ž e osloboditi zadatka da upravlja tijelom. To tjelesno smirenje treba nadopuniti pravilnim, mirnim i dubokim disanjem. Ritmično duboko i ujednačeno udisanje zraka oslobađa nadsvjesne snage. Ta dva uvjeta, asana (način sjedenja) i pranayama (disanje), tjelesni su temelj yoge. Duševni temelj su prati/ahara i dharana. U prijevodu otprilike isključenje i usredotočenje. Prvi korak znači odalečenje svih okolnosti koje smetaju, isključenje slika sjećanja i zaustavljanje stalnog slikotvorstva svijesti. Ali, jer se djelatnost svijesti ne može p o t p u n o zaustaviti, čovjek zgrabi jednu, obično n a m j e r n o izabranu

234

sliku, zaustavi je i postavi u središte svijesti. Ta slika je meditacijski objekt; slika se zaustavi, smiri, u j e d n a čeno lebdi i postaje sjeme u n u t a r n j e aktivnosti. Treći korak yoge je: dhyana i samadhi. U stanju dhyane obrisi meditacijskog objekta zaustavljenog u svijesti polako se brišu i svijest se skupa sa slikom polako rastapa. Čovjekovo stanje se uzdiže u nadsvjesno stanje. To je dhyana. Svijest je organ čovjekova individualnog Ja; to nadsvjesno stanje u kojem boravi u dhyani nije stanje individualnog Ja nego univerzalnoga ljudskog Ja. Dhyana je nadsvjesno stanje univerzalnog, vječnog čovjeka. Samadhi, viši s t u p a n j yoge, ulazi u univerzalno ljudsko i nadsvjesno stanje i uzdiže se u neizdiferencirano d u h o v n o iskonsko stanje. Iz očišta iskustvenog čovjeka samadhi je ekstatično stanje. Gledajući s vječne i apsolutne strane, naravno, ekstaza nije samadhi, nego baš život u opsjenu materijalnog svijeta potonulog Ja. Iz apsolutnog motrišta samadhi je p o n o v n o sjedinjenje, utapanje u iskonski prvi d u h , henosis, odnosno unio, o d n o s n o yoga, drukčije rečeno - sjedinjenje. Postupak koji se zove yoga može se naći već u najranijim hinduističkim spisima i, iako se dosta kasno vezuje uz ime Patanjalia, gubi se kao i sve d r u g e velike arhajske sinteze: astrologija, alkemija, aritmologija, u daljinama iskonskoga doba. Cilj yoge je obračun s djelatnošću svijesti. To znači da je primjena takve metode uz pomoć koje se ukida neprekidna slikotvoračka prisila svijesti. Prisilno stvaranje slika, što hinduistička predaja zove sangsara a grčka ananke, stvara u ljudskom životu b e z n a d n u zbrku iz koje se ne može osloboditi nekim drugim načinom no yogom - sjedinjenjem, vraćanjem u iskonsko stanje d u h a i univerzalno

235

jedinstvo. Yoga razgrađuje sangsaru, tu mnogovrsnost, zbrku, zabunu, iznad svega prvi uzrok svemu, korijen sangsare, svijest pojedinačnog Ja. 2. Ovoga trena neće doći d o izražaja prikaz postupaka yoge i povezanost postupaka s različitim metafizičkim predajama, s Vedama, sa sankhyom, budizm o m , mahayana i hinayana yogom, s tibetanskom, kineskom, egipatskom, grčkom yogom. Nepotreban je. Svima njima je prototip Patanjalieva rajayoga koja rabi bitne znakove iskonske predaje. Postoji yoga zdravlja, yoga djelatnosti, humanitas - yoga, meditacijska yoga, hatha, karma, bhakti yoga itd. a zapravo sve pokazuju u istom smjeru. Riječ je o kultu koji bolje, dublje i jasnije otkriva iskonsko i prvo značenje njegovanja. Čak i od sakralnog poljodjelstva, sakralnog uzgoja životinja, od sakralne borbe, od sakralnog upravljanja državom. Njegovatelj je čovjek, ali je isto tako čovjek i p r e d m e t njegovanja. I ako igdje, onda ovdje, na ovom mjestu svatko može stajati sučelice s Velikim Njegovateljem, koji i u boju i u poljodjelstvu, uzgoju životinja, meditaciji i samoprijegoru jednako njeguje; jednako izvodi sakralnu djelatnost da bi svijet vratio u zlatno doba, u iskonsko stanje bitka. Svako tumačenje yoge počinje s temeljnim razlikovanjem: pojedinačno Ja nije čovjekovo pravo biće. Pravo Ja nije pojedinačna, nego natpojedinačna univerzalna osoba. Ja, iskustveno vezano u z tijelo, spleteno sa sviješću prolazno je, opsjena, fiks ideja, sangsara, ananke - opsjena vječnog, besmrtnog, univerzalnoga ljudskog Ja. Opsjena pojedinačnog Ja se u svim ljudima rasprši, kada predu prag materijalnog svijeta, odnosno kada u m r u . Ali opsjena se i prije može razotkriti; tomu služi vidya, budnost. U čovjeku žive dva

236

bića: pojedinačno Ja u tijelu, svijesti, sa psihološkom djelatnošću, d u h o v n i m svojstvima; ali živi u n j e m u i vječna ljudska osoba, u bestjelesnom, n a d s v j e s n o m stanju, apsolutna duša u bitku bez kakvoće. Vječni čovjek nije djelatan; to je čovjek o kojem Vede kažu: »Dvije ptice slete na stablo. Jedna jede voće sa stabla, a druga je nepomično gleda.« Vječni čovjek nije u kategoriji života nego u kategoriji bitka i zato ne djeluje, ništa ne čini, ne živi, nego postoji - od početka neprekidno i za vječna vremena jest. Njegovatelj je pojedinačno Ja i p r e d m e t njegovanja je također pojedinačno Ja. U pojedinačnoj čovjekovoj sudbini njegovanje je kult djelatnosti sebe samoga sa samim sobom: čovjekova sakralna djelatnost sa samim sobom; obračunavanje s vlastitim Ja. I početak i kraj svake yoge je tapas, samoprijegor. To je bit kulta i smisao sakralne djelatnosti. Vatra - jer riječ tapas znači i toplinu i strast. Plamsanje samoprijegora. Mars i sulp h u r i rajas. Tapas, askeza, samoprijegor nije ništa d r u go nego samospaljivanje u vatri koju je čovjek sam u sebi založio. Vanjska projekcija tog unutarnjega događaja je spaljivanje mrtvaca na lomači. U yogi čovjekovo ljudsko pojedinačno Ja žrtvuje sebe u sebi i u sebi založenoj vatri. To je yoga. To je askeza, tapas, samoprijegor. To je iskonski oblik svakoga kultnog čina; materijalnu prirodu treba spaliti u vlastitoj vatri da bi se vratilo u iskonsko stanje. To je vatra koju čovjek zapali, sveta vatra, bilo da je prirodna vatra, bilo d u h o v n a svjetlost - budnost, što zovu kultom. Zbog toga treba svijet izgorjeti u vatri dvorbe, ljubavi, njegovanja, obilja i plodnosti, ljepote, cvata, znanja i savršenstva da bi svi ljudi i sve stvari sa sebe

237

skinuli materijalno pojedinačno Ja i da bi se svaki čovjek i svaka stvar vratili u univerzalni bitak. Veliki Njegovatelj yoge je biće koje donosi vatru, donosi svjetlost, sebe spaljuje, sebe daje kao žrtvu. I to je Veliki Njegovatelj u upravljanju i u poljodjelstvu i u boju. To njegovanje je sakralna djelatnost. To je kult. 3. Nešto razumjeti znači vratiti na izvorno mjesto; razumjeti je zato moguće samo metafizički. Metafizički zato jer je izvorno mjesto meta ta phi/sica iznad materijalne prirode. Prva stepenica metafizičkog razumijevanja yoge jest da je yoga kult ljudskog Ja. Kult zato, jer yoga čovjeka razumije metafizički, to jest postavlja ga natrag na njegovo izvorno mjesto, preko materijalne prirode u iskonsko stanje. Svi su kultovi takvi da stvari razviju u cijeloj njihovoj stvarnosti, izuzmu iz njih skrivene mogućnosti; njegovati je obogatiti, procvasti, uljepšati i obistiniti, o d n o s n o vratiti u onaj k r u g u kojem su izvorno bili. Čovjekovo njegovanje je u tome da se čovjek p o n o v n o ostvari na svojem izvornom mjestu, prvoj ljepoti, bogatstvu, istini. To njegovanje je yoga. U yogi se susreće sakralni njegovatelj: čovjek, sa sakralnim njegovateljem: čovjekom. U p o t p u n o j opreci s m o d e r n i m shvaćanjem koje pretpostavlja da askeza mijenja čovjeka, potrebno je održavati izvorni smisao: askeza čovjeka ne izokreće iz izvornog bića nego obrnuto: čovjeka koji se izokren u o iz svoje izvorne prirode, u materijalnoj prirodi p o n o v n o uspostavlja kao bitnog. Kada tibetanska yoga kaže da se u svijetu nema što graditi, da je jedini zadatak sve srušiti, do temelja srušiti, izgleda da poučava suprotno. Ali ne. Tibetanska yoga, p o p u t svih

238

ostalih, kaže da se čovjeka izokrenutog iz svojeg bića u materijalnoj prirodi nema zašto spašavati ni održavati. Sa svime se treba obračunati. Čovjek stekne svoje izvorno biće p o n o v n o samo onda, ako je svoje materijalno Ja p o t p u n o razgradio i srušio. Tek ga je o n d a p o n o v n o sagradio. Čovjek je u materijalnoj prirodi grub, zbrkan, kolebljiv, kukavica, sitničav, ograničen, n e m i r a n , omamljen, nemoćan, mjesečar, zavidan, pohlepan, tašt. To nije čovjekovo izvorno stanje, nego stanje i oblik potonulih i palih u grijeh. U askezi se izvorno biće ljudske duše p o n o v n o polako ostvaruje. To izvorno biće je junaštvo. Na prvi dodir njegovanja, na prvoj stepenici kulta, duša već dobije natrag jedan od najvažnijih znakova svoje izvorne prirode. Prva metamorfoza d u š e je da postaje herojska. Iskonsko svojstvo duše je pasivnost. Najviši stupanj te pasivnosti je samoprijegor, žrtva, odanost, junaštvo. Povijesni čovjek se nije ni u jednoj točki toliko udaljio od iskonskoga doba o d n o s n o od čovjekova izvornog stanja kao u ovoj. Povijesni čovjek vidi i shvaća u junačkoj duši o d n o s n o u herojskom čovjeku neku intenzivnu, rijetku, plemenitu i lijepu, ali posve iznim n u i za d r u g o biće neobaveznu vrstu čovjeka. Baš radi toga ništa ne shvaća tako krivo kao iskonsku ili čak i starovjekovnu umjetnost; epove, tragedije i mitove. Iskonska i starovjekovna umjetnost govore o junačkom čovjeku, ali ne kao o nekoj iznimci nego kao o božanskom čovjeku, o herojskoj psihi univerzalnoga čovjeka, o izvornom stanju ljudske duše. Jer je ljudska duša u tom p r v o m i izvornom stanju takva da je samoprijegorna i odana, da se njeguje u vlastitoj vatri,

239

vatrena je duša. Arjuna, j u n a k Mahabharate, Gilgameš, Bel, Ahilej, Hektor, Eneja zato su junaci jer su otjelovljenje junačke duše. To su još pri kraju srednjega vijeka znali: vidi Diirer: »Ritter, Tod u n d Teufel«. Junaci nisu pojedinačna Ja, nego su heroji, jer je u njima ljudska duša opet postala realna: nije kukavička, nije zavidna, nije pohlepna, ne boji se, nije tašta, nije mjesečar; oni nisu izgubljene duše koje lutaju u sangsari - ananke i tumaraju p o s p a n o i nemoćno, nego su u vlastitoj svjetlosti uzbunjena b u d n a bića, koja pon o v n o uspostavljaju p u n u izvornu stvarnost d u š e u sebi. Heroji. Božanski ljudi. Iskonski ljudi. Yoga askeza pak - bilo da je yoga kineskog Taoa ili hinduističkog atmana ili budističke nirvane ili pitagorejskog theosisa nije učila protuprirodno samomučenje nego je čovjeka metodički navodila na to da u sebi p o n o v n o m o ž e realizirati herojstvo duše. Yoga nije d r u g o nego djelatnost p u t e m koje duša opet postaje o n o što jest. Kao što ni kultno poljodjelstvo ili upravljanje nije d r u g o nego djelatnost tragom koje zemlja i država postaju to što jesu. Kult postavlja stvari na njihova izvorna mjesta i kult vraća čovjeka u izvorno junačko stanje: vatrenom, plamenom samoprijegoru, žrtvi, gorućoj djelatnosti, izvođenju velikih djela, otvorenoj i ispravnoj hrabrosti i preziru smrti. Tibetanska, kineska, hinduistička yoga, orfička i pitagorejska askeza, meksički i peruanski samoprijegor u čovjeku su razvili heroja: posve neovisno o tome je li junak bio Ahilej ili Arjuna koji s oružjem u ruci prinose svoju žrtvu, ili Milarepa ili Naropa koji u postu i samoći meditirajući vježbaju isti samoprijegor. Vanjsko se može temeljiti samo na u n u t a r n j e m : Ahilejeva unutarnjost je orfički pustinjak koji provodi asket-

240

ske vježbe, kao što je vanjski okvir sanyasina koji živi u indijskoj šumi Arjuna, j u n a k Bharate. Obje strane čine isto: izvode kult čovjeka i oslobađaju junaštvo duše. Heroji epova i mitova su simboli duše. »Ljudska duša nije u svakom stanju duša; samo ako su je probudili, ali onda je božanska.« »Samo oni razumiju koji su spremni na odluku; ali oni će u vječnosti svi biti jedno.« (Vede) Svaki veliki čin iskače iz egzaltacije ljudske duše; svaka egzaltacija izbacuje takve snage koje su utoliko bogatije i sjajnije ukoliko je duša dalje od materijalnog Ja. Postoje nevidljive sile koje neposredno izviru iz iskonskoga d u h a , ali one se opet izdvajaju samo o n d a ako je čovjek već suspregnuo materijalno Ja. Yoga je djelatnost koja čovjeka čini jačim od sebe samoga, koja daje p o t p u n u moć nad sobom, te duša može ostvariti sve za čim je oduvijek žudila: lijep i bogat procvat, velikodušnu plemenitost, gordu istinu, ispravnost, odnosno: junaštvo. Yoga je djelatnost junačke duše nad samom sobom, nad junačkom d u š o m . Ta je djelatnost znak tog ljudskog lika koji je heroj. Heroj je čovjek čiji je svaki čin sakralan, jer m u je biće sakralno. »Čovjek neka posveti svoje biće p o t p u n o ; i to posvećeno biće neka posveti svaku djelatnost svijeta. A djelatnosti svijeta neka posvete cijelu prirodu i posvećenje neka dosegne one koji su još nepravedni, mračni, zli i grešnici.« 4. Yoga je sakralno njegovanje ljudskog Ja. Metodično zakonita i nepromjenljiva: ne može se ispravno na dva načina njegovati zemlja i na dva načina ispravno upravljati državom. Metoda yoge je jedina mogućnost da se ljudska duša vrati u svoje izvorno herojsko stanje, u tapas, vatru samoprijegora. Sakralni karakter

241

i kultna priroda strasti samoprijegora o d m a h postaju jasni, ako čovjek posveti b a r e m m a l o p a ž n j e b o ž a n stvima koja su, kao Pachacamac u Peruu, QuetzaIcoad u Meksiku, Dioniz u Grčkoj, Oziris u Egiptu, Shiva u Indiji, postali simboli askeze. Pachacamaca su d e m o n i rastrgali i k o m a d e njegova tijela rasuli p o svijetu, Q u etzalcoatl je sišao na zemlju, naučio ljude kako se prave lijepi i korisni p r e d m e t i i o n d a započeo s g r a d n j o m jantarskoga grada, grada Sreće. D e m o n i su se m e đ u tim urotili protiv njega. Quetzalcoatl je bježao, ali kon a č n o je uvidio da su d e m o n i jači. Bacio se u vatru i izgorio. Iz njegova pepela su nastale ptice pjevice, iz njegova srca zvijezda Večernjica. Ozirisa je ubio Set, b o g mraka, r a s k o m a d a o ga i u d o v e m u razbacao. Dioniza su rasjekli Titani. Bog patnik je raskomadani, rasječeni, spaljeni, rastrgani Bog. Božanstvo koje treba skinud svoje Ja i propast doživjeti d o kraja, preći p r a g smrti, m o r a se raspasti da bi d o s e g n u l o svoj pravi oblik i svoje p r a v o biće. Jer Pachacamac je isto tako u s k r s n u o kao i Quetzalcoatl, Oziris i Dioniz. Ali otkada je p o n o v n o oživio, živi n e p r o l a z n o i u z n e s e n o u v j e č n o m i b e s m r t n o m biću. Božanstva su simboli i iskonske slike junačke duše, kao što su ljudski simboli heroji - božanski znakovi koji su primjeri ljudskog s a m o n j e g o v a n j a . Askeza je takav kult koji stoji p o d zaštitom i d u h o v n i m z n a k o m Ozirisa, Dioniza, Pachacamaca. Samoprijegor je Dionizov kult; realizacija b o ž a n s k e sudbine. To je kult: kom a d a n j e . Ljudska duša postaje božanska, jer je b o ž a n ska ako p r e p o z n a da m o r a proživjeti to što je b o ž a n ska d u š a - Oziris, Dioniz, proživjela: m o r a izgorjeti i mora sebe raskomadati i mora sebe rastrgati. Mora skinuti m a s k u koja je j e d n o k r a t n o p o j e d i n a č n o Ja -

242

mora preći prag nestanka da bi se p o n o v n o rodila i dobila pravi oblik; da bi postala vječna i besmrtna božanska duša. Askeza je radi toga junaštvo. Radi toga je samoprijegor. Zato je samospaljivanje - plamsanje u vatri strasti odricanja. Herojska duša čija je iskonska slika Q u etzalcoatl i Oziris, bog razaranja - crni Shiva, preuzima na se sudbinu božanstva. Kult nije d r u g o nego to da čovjek sebe stavi u božansku sudbinu i da živi božanski život. Kada čovjek njeguje sebe i gori u vlastitoj vatri, sudjeluje u kultu askeze, postaje Dioniz, raskomada se, b u d n o prelazi prag smrti da bi se očistio i dobio vječni oblik. Povratku Bogu, kaže Saint-Martin, treba prethoditi povratak čovjeka s a m o m e sebi. Moram se učiniti slobodnim; moram se osloboditi materije, niskih želja, sklonosti da se slobodno mogu dati Bogu. Iskonska božanstva, kao što je Dioniz, imala su tijesnu vezu sa zlatnim dobom, s iskonskim bitkom. QuetzaIcoatl je započeo graditi grad Sreće. Demoni mraka, snage materijalne prirode, uništili su zlatno doba. Ali u duši neugasivo živi svjetlost sreće iskonskoga bitka. Grad Sreće p o n o v n o treba sagraditi. Yoga gradi tako da izgradi čovjeka, graditelja. Gradi tako, kao što u Tibetu kažu: sve sruši - sve što ne pripada čovjeku. U tome je kult. Tako preuzima božansku sudbinu. To je prihvaćanje propasti Ja nižega reda, da bi se oslobodilo. I, kada gradi, graditelja već gradi sam Jantarski grad. Jer Zlatno doba se ne gradi od kamena nego od zlata, a zlato nije d r u g o nego očišćena duša, istaljeno čisto zlato u vatri samoprijegora: herojska psiha.

243

5. Ne bi se moglo učiniti veću grešku od one koja se u povijesno doba čini stalno i dosljedno, ne samo u Europi nego i na Istoku, s jedva kojom iznimkom htijući yogu razumjeti i vjerujući da je se i razumjelo. Povijesno doba drži yogu m e t o d o m koja služi čovjekovu osobnom blaženstvu. Osobno blaženstvo, dakle, bavi se samo čovjekom, odnosi se na njega, dakle jedino je čovjekova stvar i nikog drugog. To shvaćanje i objašnjenje je u temelju krivo i loše. Novovjekovni Europejac yogu shvaća tumačeći je vlastitom psihologijom. Ta se psihologija međutim ne bavi d u š o m i to što se u zbilji odnosi na dušu ona ni ne dotiče. U središtu novovjekovne europske psihologije ne stoji duša nego Ja. Nije poznavanje duše nego poznavanje Ja. Duša u tom poznavanju nije d r u g o nego nepoznanica, funkcija Ja koja stalno smeta. Stanje je, naravno, baš obrnuto: Ja nije d r u g o nego funkcija duše. Tu je izvor greške. Zato novovjekovni Europejac mora svaku duševnu pojavu shvatiti krivo i zbog toga krivo shvaća i yogu. Na novovjekovnom Istoku nema psihologije, ali bi je moglo i biti. Uvjed postoje. Iskonsko znanje o duši već se odavno izgubilo i u središtu života ljudskoga d u h a ne stoji više univerzalna duša nego individualno Ja. Otkad su se dogodile te p r o m j e n e uglavnom ni Istočnjaci više ne shvaćaju yogu drukčije nego kao metodu spasenja pojedinačnoga čovjeka. Ako čovjek u z m e Tai I Chi H u a Tsung Chih sastavljen u relativno novo doba, ali u cjelini temeljen na veoma starom d u h u spisa Taoyoge, baca se svjetlo ako n ? na neku d r u g u , a ono na ovu točku. Naslov spisa približno je »Tajna Zlatnoga cvijeta«. Zlatni cvijet ne samo da je u vezi sa zlatnim dobom nego i sa alkemi-

244

čarskim zlatom. Jer yoga i nije d r u g o nego alkemija bućkanje mliječnog oceana da bi čovjek iz sebe izbućkao maslac o d n o s n o spravio besmrtno Ja. Ako je čovjek u takvoj djelatnosti pažljiv samo prema vlastitom Ja, ništa ne postiže i ne može postići: »Kako može iz toga bilo što proizići?« - pita knjiga. Nije riječ o postizanju blaženstva vlastitog Ja. Yoga je samo u kasnom iskvarenom obliku postala metoda postizanja osobnog blaženstva. U iskonskom smislu bila je bućkanje, pravljenje zlata, isto ono što poljodjelac radi sa zemljom, kralj sa državom i narodom: njegovanje, sakralna djelatnost. »U blistanju Zlatnoga cvijeta sjedinjuju se svjetlost neba i zemlje, i taj sjaj ispunjava tisuću prostora. Ali ako ta svjetlost zablista u jednom tijelu, ozrači i nebo i zemlju.« Treba dobro shvatiti: cilj je preobrazba cijeloga svijeta u Zlatni cvijet. Preobrazba u bestjelesni sjaj. Kako Vede kažu: svjetlost je iskonska supstancija svijeta, izvorno je svaka materija bila svjetlost. A Kabala pak kaže: »Svjetlost je primordijalna esencija svijeta, osnova svake postojeće supstancije, elementarni iskonski oblik materije.« Zlatni cvijet je primordijalna esencija, iskonska materija, duša: to je alkemičarsko zlato, božanski bitak. Cilj je cijeli svijet učiniti sjajnim svjetlom - ali »ako zablista u jednom tijelu, ozrači i nebo i zemlju«. U tom trenu se m o ž e m o vratiti ashi. Današnjim jezikom: bezgranično je važno ako Zlatni cvijet procvjeta i u jednom čovjeku jer se to blistanje proširi na cijeli svijet i zrači cijelim svijetom. A cilj nije da čovjek spasi svoju osobu, svoje Ja, svoju kožu, nego da spasi cijeli svijet. Yoga, time što čovjek junački sebe žrtvuje i sebe raskomada i u sebi rastvori Zlatni cvijet, junačku dušu i svijet u jednoj točki. I u toj točki u kojoj živi, pretvara se u Zlatni cvijet. Ali taj je kult magija koja

245

se dešava u ime svih ljudi, kao što Indijanka u ime svih ljudi plete košaru i kao što čovjek koji odgovara Sfingi odgovara u ime cijeloga čovječanstva. »Ako čovjek započinje tom čarolijom, to je kao da u Bitku postoji nešto nepostojeće.« Ili kada čovjek počinje yogu i započinje alkemiju božanske duše čini nešto p o p u t ludosti i kao da hoće stvoriti nešto nepostojeće. Ali: »Kada nakon nekog vremena dovrši rad i postigne tijelo iznad tijela, onda kao da u nepostojećem živi Postojeće.« Drukčije: dovršenjem yoge, kada u čovjeku procvjeta Zlatni cvijet, kada je postigao nadtjelesno tijelo - sahu, kako su ga Egipćani zvali, onda se stanje preokreće, cijeli materijalni svijet postaje nepostojeća utvara koju je čovjek pod utjecajem svojevrsne prinude (sangsara-ananke) vidio kao zbilju - u pomutnji pop u t ludila (abhimana) držao je postojećom - a duša, sahu, Zlatni cvijet, zlato pak postaje postojećim, zbiljom. To postojeće, ta svjetlost, ta kvintesencija svake zbilje, telezma Hermesa Trismegistosa, Zlatni cvijet pak nije blaženstvo osobnog, pojedinačnog Ja nego svjetski čin svjetskog utjecaja, koji zrači po svijetu: nitko ne radi yogu sebe radi nego radi svjetlosti svijeta, nitko ne spašava osobno Ja, nego zna da ako je Zlatni cvijet procvjetao u jednom čovjeku, taj utjecaj dosegne i proširi se d o svih ljudi i bića i stvari za sva vremena: »Dovoljno je da jedan čovjek odgovori Sfingi.« 6. Yoga kao spas pojedinačnog Ja nema veću važnost od pojedinačnoga gomilanja imetka, pojedinačne slave ili pojedinačnog nagona za moći. Yoga koja se usmjerava za spas pojedinačnog Ja, želi zadržati to što baš treba baciti u vatru i spaliti - Ja. Povijesni sustavi yoge bez iznimke kreću od krive i pogrešne pretpostavke da tom m e t o d o m treba spasiti Ja. N e znaju da je yoga kult, prihvaćanje i ostvarenje

246

postojanja raskomadanoga Boga, Dioniza, Ozirisa, Pachacamaca. Yoga nije duševni proces, nego kozmička metamorfoza u vatri kulta čiji je krajnji rezultat da se ljudska d u š a preobrazi u zlato, svjetlost, telezmu, iskonsku zbilju. Cilj yoge je čovjekova metamorfoza u biće što višega reda, ali ne radi vlastita blaženstva yogina nego radi mogućnosti da čovjek p o s t u p n o postane božanski i da se sve savršenije može predati božanskim snagama. Cilj yoge je pripremiti ljudski u m i srce da primi božanstvo i predati cijelog čovjeka da bi postao sredstvo Božje. Metoda jest tapas, samoprijegor, askeza, odricanje. Da bi čovjek mogao postati božansko sredstvo treba slijediti određeni, od iskona sačuvani i od samoga početka znani postupak. Taj se postupak zove yoga to jest sjedinjenje s jedinstvom svjetskoga d u h a , henosis, unio. Najviši stupanj yoge, stupanj atmana nije cilj za sebe, kojim se spašava sebe, nego disciplinirano njegovanje koje ono najskupocjenije na zemlji, čovjeka, uzdiže iz p o m u t n j e i čini djelatnim sredstvom božanstva da bi svijet, p o p u t sebe, pretvorio u zlato. Ljudski život u yogi postaje kultni proces. Svojstvo, imetak, Ja, tijelo, sredstva su i mogućnosti za postizanje j e d n o g jedinog cilja. Duša koristi ta sredstva da bi dalje s njima bućkala mliječni ocean. Zato je najispunjenija ljudska duša junačka, jer je zadatak herojski: bit svake ljudske djelatnosti je s odanošću njegovati, da bi svijet postao asha - život blaženstva. Smisao života je da čovjek izbućka iz sebe najviše. To njegovanje je poziv i zadaća univerzalnog čovjeka, ali slava ispunjenja zadaće ne pripada čovjeku. Svaki čovjek ima svoje o d r e đ e n o označeno mjesto u sudbini i određ e n u zadaću u svijetu. To mjesto ne mogu napustiti i od te zadaće ne mogu dobiti odriješenje. B u d n o prihvaćanje toga je yoga.

247

VI.

SEKKINAH

1. U Peruu je svetište glavnog hrama bio skriveni vrt. Opkolili su ga visokim zidinama, kroz vrata je smio ulaziti samo kralj, vrhovni svećenik i nekoliko iniciranih. U vrtu je sve bilo od zlata. O d zlata su bila stabla, grane stabala i listovi na granama, od zlata je bila trava, tratina na rubovima putova; zemlju su posipali zlatnim prahom, od zlata je bilo cvijeće, stepenice, leptiri, ptice na stablima, životinje koje su se odmarale u p o d n o ž j u zlatnih stabala i sunčale se na zlatnoj tratini; od zlata je bila kuća u središtu vrta i svi njezini dijelovi: kvaka, prag, p o d , krov, unutra: namještaj, stolci, stolovi, kreveti i posude. Zlatni vrt nije prip a d a o ni kralju, ni v r h o v n o m svećeniku, ni svećenstvu; kao što zlato u Peruu nije moglo biti ničije vlasništvo, tako to nije bio ni vrt. Sveti vrt je stanje i slika svijeta, kakav je svijet izvorno bio i kakav će konačno biti. Slika svijeta kakav je bio kada je izišao iz Stvoriteljevih ruku i kakav će biti kada ga čovjek p o n o v n o vrati. Novorođeni svijet, prvi svijet i posljednji svijet, uzneseni svijet. Iskonsko zlatno doba kojeg je Bog stvorio, i krajnje zlatno doba kojeg čovjek stvara. I jezgra svijeta: pravi i zbiljski svijet. Svijet čiji oblik izvan vrta m o ž e biti mračan, pokvaren, prolazan, zao, stalno promjenljiv - može se rascjepkati i razderati u milijune komadića privatnog vlasništva, može biti hla-

248

dan, sleđen, nestabilan, tekući; ipak zlatni vrt nepromjenljivo sjaji u n u t r a u stvarima, u ljudima, u vremenu, tamo je iznad, izvan i preko p r o p a d a n j a i prolaznosti. Zlatni je vrt iskonska slika svijeta što neprolazno živi u svijetu. Sveti se vrt prostire iza glavnog hrama skriven, poznat samo iniciranima kao što na d n u svijeta počiva sveti vrt: zlatni vrt, raj, elysium, vječnost za one koji znaju; to je bio svijet, čovjek, i to trebaju postati. Čovječe, svijet trebaš takvim učiniti! Ti si bio onaj koji je taj zlatni svijet učinio p r a h o m i pijeskom, k a m e n o m , blatom, prolaznim i bezvrijednim, g r u b o m materijom, raspadljivim mesom i smrtnim životom! N e zaboravi čovječe, da grijeh moraš popraviti i svijet moraš vratiti tamo odakle si ga povukao! Svijet p o n o v n o trebaš učiniti zlatnim vrtom! 2. U svim životnim djelatnostima iskonskoga čovjeka jasno je živio cilj da zemlju učini svetim vrtom. Iskonski čovjek zemaljski život nije mogao drukčije zamisliti i razumjeti nego kao zadaću i poslanje da njeguje. Smisao njegovanja je pak bio kult: posvećena djelatnost kako bi čovjek na kraju svojeg života s olakšanjem u z m o g a o reći: moja sudbina je prošla u njegovanju zemlje. U z d i g n u o sam zemlju time da sam je učinio cvjetnijom, plodnijom, da sam zajedno sa svojom ljudskom braćom služio miru, da sam izrodio zdravu djecu i odgojio ih, da sam u ratu ustrajao, istinu sam govorio i ispovijedao i tako svijet približio vrtu Božjem. Ainyahita, iranska božica kaže u svojoj himni: »Slava tebi, Bože, da tu na zemlji mogu bili, d a je mogu učiniti plodnom, da mogu pretvarati pustinje u vrtove, rajske vrtove - bit će dobro Bogu i onima koji m u služe, stanovati će u cvjetnom vrtu, na tom dostojnom mjestu!«

249

Za iskonskoga čovjeka poljodjelstvo nije izrabljivanje sirote nemoćne zemlje da bi tako čovjek skupio imetak. Zemlja nije moja nego mi je dana u zadatak da iz nje učinim Zlatni cvijet i da spasim taj komad zemlje. Ako svojevoljno, p o p u t razbojnika p o s t u p a m s njom, još je dublje guram u mrak. Poljodjelstvo je kult. Ishrana nije za iskonskoga čovjeka sebično i pohlep n o žderanje da bi Što više toga probavio on sam otevši od drugoga. O n a j tko sebi kuha i sam jede, kaže M a n u , griješi. Taj ne jede nego jela pojedu njega - taj ne probavlja h r a n u nego hrana probavlja njega. O n sam se srozao u h r a n u i njega će pojesti i razderati i probaviti istom sebičnom pohlepnošću kao što je pohlepno on jeo. Jer jedenje spada na zemlji m e đ u najdublje kultove: »Onaj tko jede, daje hrani«, kaže Saint-Martin, »a n e hrana o n o m e koji jede.« - »Jer tim p u t e m što hranidbeno biće h r a n u uzima u se i probavi, ne uništi je nego uzdigne i zadrži.« Baader pak: »Onaj tko jede uzima hranu i uzdigne je na mjesto na kojem je on sam - s hrane oljušti materiju, njezin vanjski karakter p o n o v n o poništi i čini je unutrašnjom, p o n o v n o bitnom.« Ishrana je u iskonskoga čovjeka jedan od n a j d u bljih misterija, zato je tako velika važnost zajedničkih blagovanja, gozbi. Zato su se održavale sjajne gozbe s obredima, bilo istočne, bilo egipatske, indijanske, zato grčki veliki ručkovi i rimske caene. Taj se obred sačuvao u čudovišnu i odbojnu obliku u ljudožderstvu kod regresivnih primitivaca. Niže se od toga mogao spustiti samo moderni čovjek koji u hrani uopće ne osjeća spiritualnu esenciju: »Gdje je u starih bila p o m p a , tamo se unutra skrivao misterij«, piše Schuler. Misterij

250

velikih zajedničkih objeda je u tome da se h r a n a prividno žrtvuje čovjeku, a u zbilji međutim, čovjek se spusti d o materije, posiže za h r a n o m da bi je uzdignuo. Misterij je u tome da se hrana daje čovjeku i čovjek hrani i u tom d v o j n o m davanju, kao u ljubavn o m zagrljaju, zaplamti žrtvena vatra: davanje. »Ako hoćeš i želiš život, daj od svojega života, daj od svojega života bez zadrške, bez razmišljanja, ako želiš da ti se život obilno i slobodno otvori; dok u sebičnim interesima čamiš još nisi u životu, stojiš vani i gledaš i gledatelj si životne radosti; život je samo o n d a tvoj, ako si u njemu, daješ i predaješ sebe.« Jer radost nije zabranjena i životni je užitak dopušten. Uživati je jesti, o n o što je vanjsko učiniti unutarnjim, progutati, uzdignuti, produhoviti, vratiti na izvorno mjesto. Za iskonskoga čovjeka učenje i znanje, p o p u t ishrane, nije bila sebična prema sebi okrenuta djelatnost. Učiti nije d r u g o nego jesti, nešto, što je vanjsko, učiniti unutarnjim. I to Što učim nije moje i što z n a m nije vlasništvo moga Ja. D u h o v n o s t nije po volji izručena ljudskom Ja isto tako kao što nije izručena ni zemlja, ni bližnji, ni životinje, i kao Što nije ništa u ovom svijetu. I d u h je d a n za njegovanje. I učenje i z n a n j e su isto tako kult zlatnoga doba kao i bilo koja d r u g a djelatnost. Najviši s t u p a n j učenja i znanja je sudjelovanje u svetim knjigama. U o d r e đ e n o m smislu ta je hrana u čovjekovu zemaljskom životu jedina bitna hrana, ona koja održava život. To je sudjelovati u predaji i znati to što je Bog n e p o s r e d n o objavio i znati što je od samoga početka znano. Kada su pitali Kung-cea što je to što održava narode odgovorio je: vojska, k r u h i d u h predaka. Ako treba, vojske se može odreći; ako treba

251

k r u h a se može odreći; d u h a predaka se ne m o ž e odreći, jer to je život sam. Bez toga čovjek nije više od ma koje životinje. Za iskonskoga čovjeka, muškarcu žena i ženi muškarac nisu dani kao slobodan plijen, nego radi njegovanja, radi kulta, da bi jedno u d r u g o m e njegovali Zlatni cvijet i da ga vole i da b u d u radi m e đ u s o b n e divote. I muškarcu i ženi dijete nije d a n o p o p u t sluge, p o p u t životinje ili privatnog vlasništva nego da tu d u š u njeguju i u njoj uzgoje Zlatni cvijet. O d g o j je kult p o p u t ljubavi i učenja, ishrane i poljodjelstva. U Meksiku, kada je novorođenče zaplakalo, otac bi izišao na vrata i svečano objavio univerzumu: Rodio se Novi cvijet. Sve čega u svijetu ima, što živi, stvar, čovjek, d u h i vrijeme, čuva u sebi sjeme milosti (gratia, charis), kao što čuva u sebi iskonsku sliku zlatnog vrta i u s p o m e n u da zapravo spada u zlatni vrt. Milost u ljudima i stvarima, besmrtno sjajno zlatno sjeme zovu u Iranu asha. To je telezma Hermesa Trismegistosa. To je gallama, to je zlato, jer izvornik svijeta nije materija nego d u h i izvornik čovjeka nije svijet nego Bog. Čovjek mora odnjegovati to zlatno sjeme, tu gallamu. To njegovanje je kult. Ni odgoj nije d r u g o nego jedna vrsta kulta. Za iskonskoga čovjeka su u m j e t n o s t , slikarstvo, glazba, pjesništvo, stvaranje lijepih predmeta bili pod j e d n a k o kult kao i obiteljski život, odgoj, poljodjelstvo. Lijepe p r e d m e t e čovjek nije stvarao radi njih samih. Djelatnost majstora umjetnosti p o p u t djelatnosti vrhovnih svećenika, boraca, kraljeva u ljudskoj je zajednici najvažnija: umjetnost je ta koja svijet p o p u t religije, mudrosti, gospodstva na najučinkovitiji način čini sličnim zlatnom vrtu. U meksičkom iskonskom 252

dobu živio je jedan narod, tolteški, u kojega je najviša kasta bila baš umjetnička. Riječ toltek znači meštar umjetnosti. Umjetnost je bila kult, poziv meštra bio je obasipati narod lijepim predmetima, lijepim pjesmama i lijepom glazbom. 3. Moglo bi se govoriti o tome kako se u svakoj grani svakog z n a n j a u iskonsko doba i u svakom iskonskom z n a n j u skriva kult i religiozna zadaća da se svijet učini zlatnim vrtom. Kako je aritmetika bila kult, kojim se pomoću broja iz kaosa stvara kozmos, kao što je Pitagora u tragu Egipćana podučavao. Kako je geometrija bila kult. Kako je astrologija bila kult. Moglo bi se govoriti kako je društveno o p h o đ e n j e izvorno imalo kultni smisao, kako je učtivost, etiketa imala religioznu metafizičku težinu i značaj, posebice u običajima vladarskih kuća. Kako je odgoj tijela bio kult kako je u arhajsko doba grčki gymnasion bio kultno mjesto. Na koji način su takmičenja, Istmijske i Olimpijske igre, imale religijski smisao. Moglo bi se govoriti kako je priređivanje kalendara bilo kult, ali i pisanje, kako je paljenje vatre sakralna djelatnost, n e samo u Iranu, nego i u Peruu, Meksiku, Egiptu, Judeji, Indiji. Kako je kult i k u p a n j e i pranje, oblačenje, vrtlarenje, njegovanje cvijetnih biljaka, rukotvorstvo i liječenje, kako su kultni predmeti bili lula, mač, štit, sredstva za pisanje, medalje od kojih je kasnije postao novac opskrbljen portretom pojedinačnog Ja. Na koji je način bio kult oplemenjivanje biljaka, uzgoj životinja, yoga primijenjena na biljke i životinje »da bi se probudio u njima sveti život p o t o n u o u materiju«, kao što kaže Zarathustra. O svemu tome bi se moglo govoriti i vrijedilo bi govoriti nadugo, naširoko, smireno, da bi čovjekov u m počinuo i zasjao nad osjećajem takvog doba čiji je život bio pravi. Kulturu može stvoriti samo

253

taj osjećaj - kulturu dakle, ne predmete, nego život sve viših razina. Sve d r u g o samo stvara sredstva za pljačkanje zemlje i čovječanstva. U jednoj točki svaki kult postaje nerazumljiv. Nerazumljiv, o d n o s n o n e m o ž e se r a z u m o m slijediti u točki u kojoj se pojavljuje učinak čovjekove djelatnosti. Čovjek djeluje u materijalnom svijetu i u materijalnim uvjetima rezultati su, m e đ u t i m , d u h o v n i i nevidljivi. I rezultati povratno djeluju na materijalni svijet. Tu točku čovjek n e vidi. Skrivena je od njega. Njegovanje je misterij. Misterij je poljodjelstvo, o d g o j djece, učenje, p o d u č a v a n j e , umjetnost, rukotvorstvo, trgovina, tjelovježba, yoga. Upravljanje je njegovanje, jer to nije d r u g o n o sakralno njegovanje naroda - kralj treba narod učiniti ash o m , zlatom kao što yoga čini čovjeka zlatom, zlatnim vrtom, svijetlim, cvjetnim, bogatim i cjelovitim. Sto je taj misterij nigdje se ne m o ž e dublje i neposrednije iskusiti nego tamo gdje je riječ o ratu kao sakralnom njegovanju. Jer i rat je njegovanje, i borac vojnik također obavlja kult kada se bori i ubija. To je misterij njegovanja kao što podučava hinduistička pjesma Bhagavad-gita. Arjuna Bharata, heroj, polazi u boj, ali prestravljeno vidi da su u neprijateljskom taboru njegova braća, rođaci, prijatelji, meštri. Prestravio bi se i o n d a ako bi shvatio samo to da su u neprijateljskom taboru ljudi, jer i to je strašno. Koleba se. Hoće ispustiti mač. Ali upravljač njegovih kola, bog Krišna m u govori i inicira ga u misterij. Smisao inicijacije: ne samo da je borba d o p u š t e n a - treba se borili i ubijati. Čovjek se rodio na zemlji n e da b u d e gledatelj, nego djelatnik, ne promatrač nego takvo biće čija je zadaća djelatnost i čija je zadaća sakralna djelatnost: svijet bućkati kao mliječni ocean.

254

Čovjek ne m o ž e birati. O v o hoću učiniti, a ovo neću. Sa svojom sudbinom i nadarenošću zajedno je d a n o što treba učiniti i koji je taj sakralni zadatak kojeg treba izvršiti. Čovjekovo prvo i prvo prvcijato z n a n j e treba biti: treba se predati svojoj sudbini i činiti to što sudbina vječnoga reda svijeta n j e m u nalaže i zapovijeda. Prvi prvcijati je zadatak ljudske duše da u sebi izvrši vlastitu junačku odanost, da se prikloni vlastitom zadatku. Iznad svega neka b u d e to što jest: junačka duša - poslušna, samoprijegorna, odana. Jer samo onaj tko je postao takav zna svijet učiniti onim što on jest. Samo junačka duša može p o n o v n o svijet učiniti zlatnim, božanskim, život učiniti bitkom, a svijet svetim vrtom. Ako duša to uvidi postaje asha, herojska psiha, besmrtna duša. I ako je duša postala božanska, u njoj zasja znanje: postoji jedan zadatak, odanost, ništa d r u goTo je misterij u koji KriŠna inicira borbenog Arjunu. Trebaš proliti krv? Prolit ćeš krv. Krv svojega brata ćeš proliti? Prolit ćeš krv svojega brata. Zadatak i sudbinu nisi ti birao. Tvoj je zadatak: p r e d a j se, za ostalo ne brini. Budi na mjestu, ne bježi od sudbine. Njeguj. Svaki tvoj čin ima skriveni smisao: p o t a k n u t ćeš zlato. Svaki tvoj čin je kult. I smisao kulta je junačka djelatnost. Njeguje učitelj, svećenik, otac, majka, poljodjelac, kralj, umjetnik: tebi je od svih njegovanja pripao najveći misterij: rat. N j e g u j u sebi odanost i uvidjet ćeš da moraš stajati na mjestu. Ako odbaciš mač, kukavica si i bježiš od svoje sudbine. Hoćeš biti promatrač? N e možeš biti. Ako odbaciš mač, i onda djeluješ. Tvoju je sudbinu Bog stvorio takvom kakva jest. N e brini o pobjedi, ali se bori tako kao da pobjeda ovisi o tebi. Budi junak. To je misterij kulta.

255

4. »Čovjekova zadaća nije čekati i promatrati, n e g o djelovati, da bi se bilo djelatnim sudionikom spasenja svijeta.« Kabala ima tri riječi i te tri riječi su: elohut, kaumma i sekkinah. Kada se na početku vremena raskinulo jedinstvo Boga i svijeta, sve cjelovito se raspuklo. »jedan je dio elohut, dio božanskoga bića koje je potonulo u živa stvorenja; drugi je dio božanska slava, sekkinah, koji obitava u stvarima, luta, tumara rasuto i izgubljeno.« - »Samo će spasenje p o n o v n o sjediniti to dvoje i čovjeku je dana sposobnost da svojom službom pomogne spasenju.« - »To je kavvanna, skrivena sposobnost duše da služi spasenju svijeta.« Na početku vremena kada je svijet p o t o n u o u materiju, razdvojili su se biće i stvar, život i p r e d m e t n i svijet, subjekt i objekt: to što je biće, život, d u h , snaga, nadarenost, znanje, to je elohut, i elohut se sunovratio u živa bića. Slava Božja, sjaj, zlato potonuli su u stvari, u predmete. To je asha, gallama, telezma. I čovjek je traži u stvarima, zato čovjek njeguje stvari, da bi je iz njih p o n o v n o izvadio, da bi se elohut koji je u čovjeku i sekkinah koji je u stvarima p o n o v n o sjedinili i da bi se iskonsko prvo i j e d n o p o n o v n o uspostavilo. Čovjek je nastavljač stvaranja i dovršitelj stvaranja i treba biti i popravljač svega što je zlo pokvarilo. Ta djelatnost je kavvanna, žed duše da služi spasenju. Jer samo u spašenom svijetu nalazi se božanstvo koje obitava u čovjeku, elohut sa slavom koja obitava u stvarima, sa sekkinahom. Nije presudna materija djelatnosti nego posvećenost djelatnosti. Nije odlučujuće što čovjek čini, nego taj neimenovani unutarnji dodir, to nadahnuće, nehotična ili b u d n a služba duše, da bi spasenje unaprijedila za jedan korak; jer nešto je upilo u sebe iz božanske

256

slave u stvarima i predalo je nešto stvarima od božanskog bića u sebi. Sto znači sekkinah? To da u objedu jedne seljačke obitelji m o ž e biti više sekkinaha nego u jednoj euharističkoj procesiji u kojoj sudjeluje sto tisuća ljudi. Da u pjesmi djevojčice može biti više sekkinaha nego u propovijedi v r h o v n o g svećenika. To znači da je slava Božja posve neovisna od ovoga svijeta i tu n e p o m a ž e ni rang, ni vlast, ni nasilje, ni majstorstvo, ni obrazovanje, ni znanje, ni razmetanje, ni velebnost, ni galama - tu u j e d n o m trenu sve je prisiljeno biti pravo i svi su prisiljeni pokazati svoje pravo lice - ne čovjeku i ne sebi, nego slavi Božjoj koja je u stvarima. U objedu jedne seljačke obitelji slava Božja može gorjeti blistavije za sva vremena i za dobrobit cijeloga čovječanstva, nego u molitvi stotine tisuća ljudi u euharistijskoj procesiji. U pjesmi djcvojčice slava Božja može blještati jače nego u govoru v r h o v n o g svećenika. To znači da sam čin ne znači ništa, sve ovisi o posvećenosti. I rat i borba m o g u biti sakralni i m o g u sadržavati slavu Božju ako su sveti. Ako služe tomu da se božansko biće koje živi u živima susretne sa božanskom slavom koja je u stvarima, i tako se u toj točki spasi svijet. To je sekkinah. 5. To je smisao predanosti junačke duše. To je smisao službe. To je smisao sakralne djelatnosti. To je smisao kulta. To je smisao njegovanja. Čovjek se ne može odijeliti i ne može si pribaviti vlastiti imetak od zemlje ili od prirode i ne može si pribaviti osobno blaženstvo kolikogod prisno vježbao religiju i yogu. N e m a pojedinačnog spasa: samo skupnog, univerzalnog, za cijelo čovječanstvo sa cijelom prirodom i sa cijelim svijetom. Svaka kap elohuta se mora sresti sa svakom kapi sck-

kinaha, cijelo božansko biće se opet mora sjediniti sa cijelom božanskom slavom, djelo spasenja tek se tada završava. Raditi na tom spasenju čovjekova je zadaća. To je kult, to je produhovljenje, uzdignuće, spasenje. N e mogu se izvući i ne mogu tražiti isprike da ne sudjelujem i da b u d e m samo promatrač. N e m o g u zaobići zadaću tako da spasenje pripremam samo za svoju osobu. Bog nikoga ne prima samog i n e prima nikakve isprike: treba djelovati. »Snage zemlje treba d o z a d n j e g zrnca iživiti.« - »Tijelo pak svaka duša treba upoznati.« Tako govori Ahura Mazda Zarathustri. Zemaljski život ima jedan jedini n e n a d o k n a d i v značaj na kojem čovjeku zavide čak i bogovi, anđeli, kako kažu svete knjige. Čovjekova zadaća je raditi na spasenju i njegovati zemlju, mislima, riječima, činima i služiti tako kao što ni bogovi ni anđeli ne m o g u služiti. I ako i čovjek i svijet dospiju u oskudicu, zbog sekkinaha dospijevaju u oskudicu. Ako se prekida veza s božanskim bićem, o n d a slava koja je u stvarima počinje kržljati. Tako na zemlji nastaju suša, siromaštvo, jad, bolest, zaraza, kriza i svi oblici oskudice. Sekkinah čami jer čovjek ne njeguje d u b o k o ni pravo i ta čamotinja se vraća čovjeku. »A čovjek pak zna da je uzrok svih njegovih patnji, patnja sekkinaha.« Čovjek neprestance ustrajno, odano, junački, sa svim snagama i svim sposobnostima treba njegovati zemlju i svijet, d u h i sebe, obitelj, narod, djecu, prijatelje. »Svakom se udijelio u prostoru i v r e m e n u dio da ga spasi.« Udijeljeni su kralju narod i obitelj, svećeniku ljudski osjećaj i ljudska misao, vojniku zemlja, d o m i mir; dodijeljeno je poljodjelcu, ocu obitelji, umjetniku, majci, učeniku, majstoru da spasi n j e m u udijeljeni dio, da sekkinah vrati u božansko biće. To je smisao kulta. Mo-

258

ranio spasiti naše životinje, kuću i pokućstvo i odjeću i alate jer: »ako ih dodirnemo posvećenim r u k a m a , rastvorimo u njima zarobljenu božansku slavu. I jao o n o m e koji je okrutan i bez milosti s jednim perom, jednim k o m a d o m platna, j e d n o m odjećom, jao o n o m e tko je nemilosrdan s i s p l j u n u t o m košticom j e d n o g osušenog ploda.« 6. »Stvari u prostoru i vremenu« kaže Saint-Martin, »nastale su tako da su se odvojile od slave Božje.« Ta misao se p o t p u n o poklapa s Kabalom. »Čovjek je biće koje nastavlja Božju djelatnost tamo gdje se Bog od sebe više n e može raspoznati, u carstvu očitovanja, tu čovjek preuzima djelatnost, jer se tu Bog m o ž e prepoznati samo u svojim slikama i prilikama i zastupnicima. To je čovjekov zakoniti svjetski položaj.« Čovjeku, kao božjoj slici i prilici i zastupniku u carstvu očitovanja, valja nastaviti Božju djelatnost. Djelatnost: palog p o n o v n o dignuti, izgubljenog naći, uprljan o g očistiti, zamagljenog ulaštiti, slomljenog opet sagraditi, p o b u n j e n o g privesti i smiriti. Jednom riječju, spasiti. Smisao je ljudske djelatnosti da svijet treba prenijeti u d u h o v n i svijet, dakle preobraziti u zlato. Zato je ljudsko njegovanje sakralno djelo. »Dobrostivo djelovati na Božje neprijatelje« - i zlog prosvijetliti i pripitomiti. Rad spasenja samo se onda može završiti kada se i posljednje razbacano i izgubljeno zrnce prašine vrati i preobrazi u zlato, kada i posljednja izgubljena duša zna da je ljudska djelatnost služba Božja a ne samovolja Ja. I nema čina koji izgleda nevažan, a koji ne bi imao nemjerljiv učinak i važnost, jer nijed a n materijalni čin nije bez d u h o v n o g učinka. Svaki čin treba biti sakralno njegovanje. Svaki čin treba povezati nešto od izgubljenog elohuta s izgubljenim sek-

259

kinahom. Budni čin koji njeguje s namjerom stalno se povećava; snaga se hrani djelatnošću i postaje sve snažnija i moćnija. To je zadaća i smisao ljudske sudbine: »Širiti vječnu svjetlost; i ako slobodno pustimo u sebe svjetlost Božju, cijeli će svijet drhtati pred nama.«

260

K A Z A L O

Predgovor Str. 5

KNJIGA PRVA: PREDAJA I. Zlatno doba i apokalipsa Str. 11 1. Šestota godina prije našeg računanja vremena 2. Velika Zajednica i Sićušno Blagostanje 3. Zarathustra i Henok 4. Zbilja zlatnog doba 5. Otvoreni bitak i zatvoreni život 6. Pod presudom

II. Budnost Str. 23 1. Vidya 2. Asklepijev pijetao 3. Chisti 4. Analiza Isha-upanišade 5. Budnost i omamljenost 6. Budnost i znanje

III. Bitak i život Str. 37 1. Otvorenost i zatvorenost 2. Svijest 3. Čarolija 4. Sudbina i odluka 5. Neposrednost i refleksija 6. Raspad zajednice

IV. Meštar života Str. 52 1. Sakralni subjekt 2. Analiza XV. pjesme Taotekinga 3. Knjiga 4. Sutra-stil 5. Univerzalni jezik 6. Knjiga o povijesnom dobu

V. Tri izvora Str. 66 1. Tri izvora 2. Arhajska sinteza 3. Genijalni čovjek 4. Mistička intuicija 5. Skrivena predaja 6. Buđenje novog vijeka

VI. Predaja Str. 80 1. Cjelina predaje 2. Metafizika i mit 3. Iskonske cjeline 4. Religija i predaja 5. Primjena 6. Budnost, viđenje, znanje

261

KNJIGA DRUGA: ARHAJSKI

ČOVJEK

I. Čovjek prema Vedanti Str. 97 1. Duša 2. Drugi 3. Buddhi, ahamkara, manas i pet indryja 4. Pokrivači 5. Duhovna iskonska priroda i materijalna priroda 6 Ulomak iz Taittiriya-upanišade

II. Shruti i smriti Str. 109 1. Objava i predaja 2. Adam Kadmon. Sunovraćanje 3. Pad u grijeh. Prakriti. Henok 4. Prvi koji se bude. Adam 5. Čovjek koji dolazi odozdo i odozgo 6. Primarno i primitivno

III. Iskonske slike Str. 123 1. Sudbina logosa i kružno kretanje prirode 2. Zrcalna konstrukcija 3. Analogija 4. Opreka i razlika 5. Iskonska slika 6. Slika i riječ. Logos

IV. Postaje ljudskoga bitka Str. 139 1. Iskonsko stanje 2. Grijeh 3. Buđenje 4. Ponavljanje 5. Vanjski mrak 6. Oslobođenje

V. Žena Str. 156 1. Prakriti, maya, Eva, Tai Yih 2. Sophia 3. Ljepota i čar 4. Ženski značaj sangsare 5. Tjelesnost, vanjski mrak 6. Oslobođenje.

Shakti VI. Iskonska

antropologija

Str. 168 1. Puggala Pannatti 2. Postaje između tumaranja i oslobođenja 3. Bitno je svjetsko stanje duše 4. Primarni doživljaj: cjelina bitka 5. Daljnji primjeri 6. Onaj čije je znanje čisto. Onaj koji se umirio. Onaj čije je srce poput dijamanta

262

KNJIGA TREĆA: KULT I KULTURA l. Iskonska i novovjekovna Str. 179

kultura

1. Intenzivno njegovanje 2. Značajka života novovjekovnog čovječanstva: nerealiziranost d u h a 3. Što je posljedica toga da se smisao života gubi 4. Čovjek je prirodi ili otac ili razbojnik 5. Sakralni način života 6. Cilj intezivnog njegovanja iskonskog doba nije kultura nego zemlju učiniti rajem

II. Indijanska priča Str. 193 1. Priča i njena analiza 2. Metafizika djelatnosti 3. Sto odlučuje o vrijednosti djelatnosti 4. Kult je sakralna djelatnost 5. »Da bi bogovima svjetlosti na tajanstveni način pomogli« 6. Briga o materijalnoj prirodi je sakralna djelatnost

111. Asha Str. 206 1. Haoma-kult u Iranu 2. Objašnjenje riječi asha 3. Smisao arhajskog kulta je asha 4. Iskonski kult i ljudska djelatnost 5. Frasha kao nova riječ; usporedba s ashom 6. Stvaranje zlatnog doba

IV. Alkemija Str. 220 1. Prethodne spoznaje 2. Učenje o elementima 3. Alkemičarska djelatnost 4. Pravljenje zlata i kamen mudraca 5. Stvarati nep r e d m e t n u kulturu 6. Uzdizati razinu zajedničkog blaženstva

V. Metafizika yoge Str. 234 1. Stupnjevi yoge 2. Smisao djelatnosti yoge 3. Kult čovjeka 4. Sakralno njegovanje 5. Osobno blaženstvo i Sahu 6. Herojska duša, samoprijegor i misterij yoge

VI. Sekkinah Str. 248 1- Peruanski zlatni vrt 2. Poljodjelstvo, ishrana, učenje 3. Svijet učiniti zlatnim vrtom 4. Elohut, kavvanna, sekkinah 5. Metafizika djelovanja 6. Spasenje

263

Kada s vremen velike s'.jetske sumnjivo posta! su takva prodvit mom pokojnom dio bih se ustvn govo djelo mog ga je svojedobn je Ham vas znai Hrvoje Pi Brojne bi se mi iz ove knjige, je Zanosno je ispisana, snažno naciannuta i sa strašću izrečena... Toma Podrug, Vjesnik Daleko dakle, od svakoga vulgariteta Bela Hamvas jc još davno ispisao rukopis u kojemu prepoznajemo istinskoga književnika koji na začudno lak i stilističan način uspijeva biti nietzscheanski opojan, cioranovski bolan, a "pjesnički" u najznakovitijoj tradiciji europskoga književnoga moderniteta. Delimir Rešicki, Kult, Glas Slavonije Hamvas je doista živio izvan mogućnosti objavljivanja, dakle sa opusom nečeg što je prikriveno, sto je pripadalo jednoj naizgled maloj, ali bitno univerzalnoj kulturi. Kad bi Budclha, Konfucijc, Sokrat ili Šekspir, bili došli u Mađarsku 1950. samo s jednim čovjekom, naravno s Ilamvasem, bili bi mogli razgovarati, i ne samo na svojim jezicima, nego i o problemima koji su ih zaokupljali. Tonko Maroević na promociji knjige Filozofija vina Bi li Hamvas bio zadovoljan činjenicom da mu je pri objavljivanju Filozofije vina u nas pritekla u pomoć staroitalska božica plodnosti zemlje i poljodjelstva? Njezino ime, Ceres. nosi izdavačka kuća Vere i Dragutina Dumančića koji su tiskali 2000 primjeraka knjige (uz bibliofilsko izdanje, obogaćeno sa 500 originalnih crteža Ivana Lackovića Croate.) Branka Kamenski, Danas

ISBN 953-6108-11-9

9